Libra Libera #36 by Libra Libera

Libra Libera#36

GALERIJA Bralić Ivica fotografije iz ciklusa “septem virtutes principales” 2014.

Bralić Ivica rođen 1963. godine, ing arhitekture, Zagreb. Fotografije iz ciklusa “septem virtutes principales” nastale su 2014. godine. Ono što je zajedničko svim fotografijama je kompozicija kojoj postavu čine 3 bijela kubusa silikatne opeke i natpis na latinskom od 3D slova lijevanih iz gipsa. Ovisno o temi osnovne kompozicije dograđene su poznatim i korištenim predmetima iz svakodnevne upotrebe. Predmeti su nabavljeni na buvljacima i u antikvarnicama. Objekti su postavljeni na podlogu od bijelog papira i osvjetljeni umjetnom led rasvjetom. Instalacije su “jednokratne” složene i fotografirane samo za ovu svrhu. U obliku u kojem su prikazane na fotografijama više ne postoje. Konstruktivno - kompozicijski modeli su postavljeni tako da se najbolje mogu sagledati iz jedne točke u prostoru - objektiva kamere. Fotografirano tehničkom kamerom velikog formata 4x5" na ortokromatski “Sanix” x-ray Agfa medicinski film niske osjetljivosti.

Sadržaj

GALERIJA Bralić Ivica fotografije iz ciklusa “septem virtutes principales” 2014.

GALERIJA Bralić Ivica, fotografije — 1

Nicholas Rombes Nicholas Rombes: 10/40/70 — 13 Nicholas Rombes: Odrješenje Roberta Acestesa Lainga — 37

02 03 04

19-stoljetni horror Bonaventura [August Klingermann]: Noćne straže — 63 Gejmerski roman John Darnielle: Vuk u bijelom kombiju — 79 EDU-PUNK Sunčana Tuksar Radumilo: Edupunk: bogovi napuštaju hram — 103 Anya Kamenetz: Uradi-sam sveučilište (DIY U) — 113 Anya Kamenetz: Vodič kroz resurse za uradi-sam obrazovanje — 117 Nick Skiadopoulos: Sveučilište se mora transcendirati — 123 Oliver Feltham: Desocijalizacija školskog obrazovanja i zona djelovanja — 127 Manifest za obrazovanje u Albaniji — 133 Justin Joque: Cyber-katastrofa: o pedagogiji entropije — 135 Adam Staley Groves: Poetsko nasilje, doseg i stil imaginacije — 141

Neuroantropologija Tomislav Pletenac: Prema novoj sintezi?— 147 Daniel Lende i Greg Downey: Neuroantropologija i inkulturirani mozak— 153 Erin P. Finley: Rat i dislokacija: Neuroantropološki model traume američkih veterana s borbenim PTSP-om— 183

Asemičko pisanje — 205

Libra Libera #36, svibanj 2015. uredništvo: ivana rogar, zoran roško, katarina peović vuković, tomislav pletenac, ruta, sunčana tuksar radumilo • prevoditelji: karmela cindrić, iva g jurkin, neven kekez, nikola novaković, tomislav pletenac, fran plajh pletenac • izdavač: autonomna tvornica kulture, ulica grada vukovara 52 c, 10000 zagreb / hr • e-mail: libra.libera.casopis@gmail.com • tel: +385 1 6178174 • za izdavača: katarina peović vuković • dizajn: ruta • tipografije: Lexicon [Bram de Does] + Mote [Hrvoje Živčić] • tisak: zelina d.o.o. • naklada: 300 • tiskanje su omogućili: ministarstvo kulture i ured za kulturu grada zagreba • issn 1331-9868

alno lno velika velikanova novaautorska autorskafigura, figura,jedan jedanod odonih onih svaku ku škrabotinu škrabotinu vrijedi vrijedi pratiti, pratiti, od od twittera twittera i i ritika ritika ii knjiga. knjiga. Objavio Objavio je je knjigu knjigu oo Ramonesima, Ramonesima, punka, punka,mnoštvo mnoštvotekstova tekstovate tenekoliko nekolikoknjiga knjigaoo oman. man. Za Zaprojekt projekt10/40/70 10/40/70smislio smisliojejepotpuno potpuno nčin analize analize filmova: filmova: postavio postavio si je si “kreativno je “kreativno asvaki svakifilm filmookojem kojemplanira planirapisati pisatizaustavi zaustavina na jegovoj njegovojdesetoj, desetoj,četrdesetoj četrdesetoji sedamdesetoj i sedamdesetoj cu” icu”tako takozamrznuta zamrznutakadra kadra(still, (still,frame) frame)potom potom zi. lizi. Takva Takva “proizvoljnost” “proizvoljnost” stvorila stvorila jeje potpuno potpuno ju, , oslobodila oslobodilafilmsku filmskuanalizu analizuodod“konteksta”, “konteksta”, onih h onih obveznih, obveznih, podrazumijevajućih podrazumijevajućih kriterija kriterija enju”. enju”. Kako Kako kaže kaže sam sam Rombes, Rombes, ono ono što što projekt projekt i ipokušava pokušavaučiniti učinitijest jest“ući “ućiuufragment fragmentfilmske filmske tiuboko duboko u puteve u puteve štošto ih daje ih daje naslutiti naslutiti sama sama i te izdvojene sličice neku drugu priču nego film a dauucjelini? cjelini?Njegov Njegovpak pakprvi prviroman romanOdrješenje Odrješenje sa estesa Lainga Lainga (2014.) (2014.) također također je opsjednut je opsjednut ogijama. logijama.Riječ Riječjejeoojednom jednomod odnajimpresivnijih najimpresivnijih posljednje posljednje vrijeme. vrijeme. Dovoljno Dovoljno je je uu uvodu uvodu reći reći da da štava najvrednije filmove koje je vidio, jer su se liližili istini. istini. Iz tih Iz “fiktivnih” tih “fiktivnih” filmova filmova Lyncha, Lyncha, , Antonionija, ntonionija, Maye MayeDeren... Deren...kipi kipiapokaliptička apokaliptička ožava te ugrožava ne samo ne samo unutarfilmski unutarfilmski nego inego i nfilmski, aš” svijet.“naš” svijet. (Zoran Roško) (Zoran Roško)

Rombes Rombesjejetotalno totalnovelika velikanova novaautorska autorskafigura, figura,jedan jedanod odonih onihlumena lumenačiju čiju svaku svaku škrabotinu škrabotinuvrijedi vrijedi pratiti, pratiti, od od twittera twittera iiweb-eseja web-eseja do do kritika kritika ii knjiga. knjiga. Objavio Objavio je knjigu je knjigu o Ramonesima, o Ramonesima, kulturni kulturni rječnik rječnik punka, punka, mnoštvo mnoštvo tekstova tekstova tete nekoliko nekoliko knjiga knjiga oo filmu filmu a sada a sada i roman. i roman. ZaZa projekt projekt 10/40/70 10/40/70 smislio smislio je potpuno je potpuno originalan originalan načinnačin analize analize filmova: filmova: postavio postavio si je si je “kreativno ograničenje” da svaki film o kojem planira pisati zaustavi na tri mjesta, mjesta, na njegovoj na njegovoj desetoj, desetoj, četrdesetoj četrdesetoj i sedamdesetoj i sedamdesetoj minuti minuti te te “sličicu” “sličicu” tako tako zamrznuta zamrznuta kadra kadra (still, (still, frame) frame) potom potom podvrgne podvrgne analizi. analizi. Takva Takva “proizvoljnost” “proizvoljnost” stvorila stvorila je potpuno je potpuno novu novu dimenziju, dimenziju, oslobodila oslobodila filmsku filmsku analizuanalizu od “konteksta”, od “konteksta”, “smisla” “smisla” i svih onih i svihobveznih, onih obveznih, podrazumijevajućih kriterija pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, onoono štošto projekt projekt 10/40/70 10/40/70 u biti u biti pokušava pokušava učiniti učiniti jestjest “ući “ući u fragment u fragment filmske filmske slike, slike, zaroniti zaroniti duboko duboko uu puteve puteve što što ihih daje daje naslutiti naslutiti sama sama slika.” slika.” Pričaju li te izdvojene sličice neku drugu priču nego film kada ga se gleda u cjelini? cjelini?Njegov Njegovpak pakprvi prviroman romanOdrješenje OdrješenjeRoberta RobertaAcestesa AcestesaLainga Lainga(2014.) (2014.) također također je opsjednut je opsjednut filmskim filmskim ontologijama. ontologijama. RiječRiječ je o jednom je o jednom od od

“kreativno ograničenje” da svaki film o kojem planira pisati zaustavi na tri mjesta, na njegovoj desetoj, četrdesetoj i sedamdesetoj minuti te “sličicu” tako zamrznuta kadra (still, frame) potom podvrgne analizi. Takva “proizvoljnost” stvorila je potpuno novu dimenziju, oslobodila filmsku analizu od “konteksta”, “smisla” i svih onih obveznih, podrazumijevajućih kriterija pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, ono što projekt 10/40/70 u biti pokušava učiniti jest “ući u fragment filmske slike, zaroniti duboko u puteve što ih daje naslutiti sama slika.” Pričaju li te izdvojene sličice neku drugu priču nego film kada ga se gleda u cjelini? Njegov pak prvi roman Odrješenje Roberta Acestesa Lainga (2014.) također je opsjednut filmskim ontologijama. Riječ je o jednom od najimpresivnijih proznih djela u posljednje vrijeme. Dovoljno je u uvodu reći da naslovni lik uništava najvrednije filmove koje je vidio, jer su se previše približili istini. Iz tih “fiktivnih” filmova Lyncha, Jodorowskog, Antonionija, Maye Deren... kipi apokaliptička prijetnja te ugrožava ne samo unutarfilmski nego i izvanfilmski, “naš” svijet. (Zoran Roško)

hino do nadej ,arugi f aksrotua avon akilev onl i arettiwt do ,ititarp idejirv unitobarkš uk ,amisenomaR o ugijnk ej oivajbO .agijnk i akitir o agijnk okiloken et avotsket ovtšonm ,aknup onuptop ej oilsims 07/04/01 tkejorp aZ .nam onvitaerk“ ej is oivatsop :avomli f ezilana n an ivatsuaz itasip arinalp mejok o mli f ikavs jotesedmades i jotesedrteč ,jotesed jovogej motop )emarf ,llits( ardak atunzrmaz okat ”uc onuptop ej alirovts ”tsonjlovziorp“ avkaT .iz ,”atsketnok“ do uzilana uksmli f alidobolso , ajiretirk hićujavejimuzardop ,hinzevbo hino tkejorp otš ono ,sebmoR mas ežak okaK .”ujne eksmli f tnemgarf u iću“ tsej itiniču avašukop i amas ititulsan ejad hi otš evetup u okobu mli f ogen učirp ugurd uken ecičils enejovdzi et ejnešejrdO namor ivrp kap vogejN ?inilejc u a tundejspo ej ređokat ).4102( agniaL as hijinviserpmijan do mondej o ej čejiR .amajigo ad ićer udovu u ej onjlovoD .emejirv ejndejlsop es us rej ,oidiv ej ejok evomli f ejindervjan avatš ,ahcnyL avomli f ”hinvitki f“ hit zI .initsi il akčitpilakopa ipik ...nereD eyaM ,ajinoinotn i ogen iksmli fratunu omas en avažo )okšoR naroZ( .tejivs ”ša

izvanfilmski, “naš” svijet. (Zoran Roško) nova ova autorska autorskafigura, figura,jedan jedanod odonih onihlumena lumenačiju čiju kipi apokaliptička prijetnja te ugrožava ne ratiti, atiti, od od twittera twittera iiweb-eseja web-eseja do do kritika kritika ii knjiga. knjiga. h “fiktivnih” filmova Lyncha, Jodorowskog, monesima, esima, kulturni kulturni rječnik rječnik punka, punka, mnoštvo mnoštvo a najvrednije filmove koje je vidio, jer su se ga oo filmu filmu a sada a sada i roman. i roman. ZaZa projekt projekt 10/40/70 10/40/70 ela u posljednje vrijeme. Dovoljno je u uvodu ginalan an načinnačin analize analize filmova: filmova: postavio postavio si je si je kim ontologijama. Riječ je o jednom od a svaki film o kojem planira pisati zaustavi na tri man Odrješenje Roberta Acestesa Lainga (2014.) oj, setoj, četrdesetoj četrdesetoj i sedamdesetoj i sedamdesetoj minuti minuti te te e neku drugu priču nego film kada ga se gleda u adra a kadra (still, (still, frame) frame) potom potom podvrgne podvrgne analizi. analizi. oko u puteve što ih daje naslutiti sama slika.” tvorila rila je potpuno je potpuno novu novu dimenziju, dimenziju, oslobodila oslobodila u biti pokušava učiniti jest “ući u fragment ksta”, konteksta”, “smisla” “smisla” i svih onih i svihobveznih, onih obveznih, ja pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, ja pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, ksta”, “smisla” i svih onih obveznih, 70 u biti u biti pokušava pokušava učiniti učiniti jestjest “ući “ući u fragment u fragment rila je potpuno novu dimenziju, oslobodila oko boko uu puteve puteve što što ihih daje daje naslutiti naslutiti sama sama slika.” slika.” adra (still, frame) potom podvrgne analizi. ce e neku drugu priču nego film kada ga se gleda u oj, četrdesetoj i sedamdesetoj minuti te man manOdrješenje OdrješenjeRoberta RobertaAcestesa AcestesaLainga Lainga(2014.) (2014.) a svaki film o kojem planira pisati zaustavi na tri kim ilmskim ontologijama. ontologijama. RiječRiječ je o jednom je o jednom od od

Nicholas Rombes

Rombesjejetotalno totalnovelika velikanova novaautorska autorskafigu fig Rombes lumena svaku škrabotinu vrijedi prati lumena čijučiju svaku škrabotinu vrijedi pratiti, web-eseja do do kritika kritika ii knjiga. knjiga. Objavio Objavio je je knji knji web-eseja kulturnirječnik rječnikpunka, punka,mnoštvo mnoštvotekstova tekstovate t kulturni filmuaasada sadai iroman. roman.Za Zaprojekt projekt10/40/70 10/40/70ss filmu

samo unutarfilm Rombes Rombesjejetotal tota Antonionija, Ma svaku svaku škrabotin škrabotin previše približili Objavio Objavio je knjig je k reći da naslovni tekstova tekstova tete nek ne najimpresivnijih smislio smislio je potpu je p također je opsje “kreativno ogra cjelini? Njegov p mjesta, mjesta, na njego na n Pričaju li te izdv “sličicu” “sličicu” tako tako za filmske slike, za Takva Takva “proizvol “proizv ono što projekt filmsku filmsku analizua podrazumijevaj podrazumijevaj filmsku analizu onoono štošto projekt proje Takva “proizvol filmske filmske slike, slike, za “sličicu” tako za Pričaju li te izdv mjesta, na njego cjelini? cjelini?Njegov Njegovp “kreativno ogra također također je opsje je o smislio je potpu najimpresivnijih najimpresivnij tekstova te nek rećireći da da naslovni naslov Objavio je knjig previše previše približili pribli svaku škrabotin Antonionija, Antonionija, Ma Rombes je total samo samo unutarfilm unuta

Rombes Rombesjejetotalno totalnovelika velikanova novaautorska autorskafigu fig lumena lumena čijučiju svaku svaku škrabotinu škrabotinu vrijedi vrijedi pratiti, prati web-eseja web-eseja do do kritika kritika ii knjiga. knjiga. Objavio Objavio je je knji knji kulturni kulturnirječnik rječnikpunka, punka,mnoštvo mnoštvotekstova tekstovate t filmu filmuaasada sadai iroman. roman.Za Zaprojekt projekt10/40/70 10/40/70ss originalan originalan način način analize analize filmova: filmova: postavio postavio si ograničenje” ograničenje”da dasvaki svakifilm filmookojem kojemplanira planirapi tritrimjesta, mjesta,nananjegovoj njegovojdesetoj, desetoj,četrdesetoj četrdeseto minuti minutite te“sličicu” “sličicu”tako takozamrznuta zamrznutakadra kadra(st (s podvrgne podvrgne analizi. analizi. Takva Takva “proizvoljnost” “proizvoljnost” stv st novu novudimenziju, dimenziju,oslobodila oslobodilafilmsku filmskuanalizu analiz “smisla” “smisla” i svih i svih onih onih obveznih, obveznih, podrazumijev podrazumij pisanja pisanja oo “značenju”. “značenju”. Kako Kako kaže kaže sam sam Rombe Rombe 10/40/70 10/40/70uubiti bitipokušava pokušavaučiniti učinitijest jest“ući “ućiuuf slike, slike, zaroniti zaroniti duboko duboko u puteve u puteve štošto ih daje ih daj n slika.” Pričaju li te izdvojene sličice neku dru kada kadagagasesegleda gledauucjelini? cjelini?Njegov Njegovpak pakprvi prviro Roberta Roberta Acestesa Acestesa Lainga Lainga (2014.) (2014.) također takođe je o filmskim filmskimontologijama. ontologijama.Riječ Riječjejeoojednom jednomod o proznih proznih djela djela uu posljednje posljednje vrijeme. vrijeme. Dovoljno Dovoljno naslovni lik uništava najvrednije filmove koj previše previše približili približili istini. istini. Iz tih Iz “fiktivnih” tih “fiktivnih” filmf Jodorowskog, Jodorowskog,Antonionija, Antonionija,Maye MayeDeren... Deren...ki prijetnja prijetnja te ugrožava te ugrožava ne samo ne samo unutarfilmski unutarf izvanfilmski, izvanfilmski, “naš” svijet.“naš” (Zoran svijet. Roško) (Zoran

Rombes je totalno velika nova autorska figura, jedan od onih lumena čiju svaku škrabotinu vrijedi pratiti, od twittera i web-eseja do kritika i knjiga. Objavio je knjigu o Ramonesima, kulturni rječnik punka, mnoštvo tekstova te nekoliko knjiga o filmu a sada i roman. Za projekt 10/40/70 smislio je potpuno originalan način analize filmova: postavio si je “kreativno ograničenje” da svaki film o kojem planira pisati zaustavi na tri mjesta, na njegovoj desetoj, četrdesetoj i sedamdesetoj minuti te “sličicu” tako zamrznuta kadra (still, frame) potom podvrgne analizi. Takva “proizvoljnost” stvorila je potpuno novu dimenziju, oslobodila filmsku analizu od “konteksta”, “smisla” i svih onih obveznih, podrazumijevajućih kriterija pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, ono što projekt 10/40/70 u biti pokušava učiniti jest “ući u fragment filmske slike, zaroniti duboko u puteve što ih daje naslutiti sama slika.” Pričaju li te izdvojene sličice neku drugu priču nego film kada ga se gleda u cjelini? Njegov pak prvi roman Odrješenje Roberta Acestesa Lainga (2014.) također je opsjednut filmskim ontologijama. Riječ je o jednom od najimpresivnijih proznih djela u posljednje vrijeme. Dovoljno je u uvodu reći da naslovni lik uništava najvrednije filmove koje je vidio, jer su se previše približili istini. Iz tih “fiktivnih” filmova Lyncha, Jodorowskog, Antonionija, Maye Deren... kipi apokaliptička prijetnja te ugrožava ne samo unutarfilmski nego i izvanfilmski, “naš” svijet. (Zoran Roško)

podvrgne podvrgne analizi. analizi. Takva Takva “proizvoljnost” “proizvoljnost” stvorila stvorila jeje potpuno potpuno novu novudimenziju, dimenziju,oslobodila oslobodilafilmsku filmskuanalizu analizuodod“konteksta”, “konteksta”, “smisla” “smisla” i svih i svih onih onih obveznih, obveznih, podrazumijevajućih podrazumijevajućih kriterija kriterija pisanja pisanja oo “značenju”. “značenju”. Kako Kako kaže kaže sam sam Rombes, Rombes, ono ono što što projekt projekt 10/40/70 10/40/70uubiti bitipokušava pokušavaučiniti učinitijest jest“ući “ućiuufragment fragmentfilmske filmske slike, slike, zaroniti zaroniti duboko duboko u puteve u puteve štošto ih daje ih daje naslutiti naslutiti sama sama slika.” Pričaju li te izdvojene sličice neku drugu priču nego film kada kadagagasesegleda gledauucjelini? cjelini?Njegov Njegovpak pakprvi prviroman romanOdrješenje Odrješenje Roberta Roberta Acestesa Acestesa Lainga Lainga (2014.) (2014.) također također je opsjednut je opsjednut filmskim filmskimontologijama. ontologijama.Riječ Riječjejeoojednom jednomod odnajimpresivnijih najimpresivnijih proznih proznih djela djela uu posljednje posljednje vrijeme. vrijeme. Dovoljno Dovoljno je je uu uvodu uvodu reći reći da da naslovni lik uništava najvrednije filmove koje je vidio, jer su se previše previše približili približili istini. istini. Iz tih Iz “fiktivnih” tih “fiktivnih” filmova filmova Lyncha, Lyncha, Jodorowskog, Jodorowskog,Antonionija, Antonionija,Maye MayeDeren... Deren...kipi kipiapokaliptička apokaliptička prijetnja prijetnja te ugrožava te ugrožava ne samo ne samo unutarfilmski unutarfilmski nego inego i izvanfilmski, izvanfilmski, “naš” svijet.“naš” (Zoran svijet. Roško) (Zoran Roško)

Rombes je totalno velika nova autorska figura, svaku škrabotinu vrijedi pratiti, od twittera i w Objavio je knjigu o Ramonesima, kulturni rječni tekstova te nekoliko knjiga o filmu a sada i rom smislio je potpuno originalan način analize film “kreativno ograničenje” da svaki film o kojem mjesta, na njegovoj desetoj, četrdesetoj i seda “sličicu” tako zamrznuta kadra (still, frame) po Takva “proizvoljnost” stvorila je potpuno novu filmsku analizu od “konteksta”, “smisla” i svih podrazumijevajućih kriterija pisanja o “značenj ono što projekt 10/40/70 u biti pokušava učini filmske slike, zaroniti duboko u puteve što ih d Pričaju li te izdvojene sličice neku drugu priču n cjelini? Njegov pak prvi roman Odrješenje Rober

Rombes Rombes ujič anejeje mtotalno utotalno l hino velika dvelika o nadnova enova j ,arautorska uautorska gi f aksrofigura, tfigura, ua avojedan jedan n akilod eod v onih oonih nlatlumena olumena t ej sebčiju m čiju oR svaku svaku .agijnkškrabotinu škrabotinu i akitirk odvrijedi vrijedi ajese-pratiti, pratiti, bew i arod od etttwittera twittera iwt do ,itiiiweb-eseja web-eseja tarp idejirvdo do unkritika kritika itobarkiišknjiga. knjiga. ukavs Objavio Objavio jeovknjigu tšjeonknjigu mo ,Ramonesima, akn ouRamonesima, p kinčejr kulturni inrutkulturni luk rječnik ,amirječnik senpunka, omapunka, R omnoštvo ugijmnoštvo nk ej oivajbO tekstova tekstova 07/04te /0te nekoliko 1 tnekoliko kejorpknjiga aZ knjiga .nam oo filmu orfilmu i adaasada sa asada um i roman. li froman. o agijZa nZa kprojekt oprojekt kiloken 10/40/70 e10/40/70 t avotsket smislio smislio je epotpuno j isjeopotpuno ivatsoriginalan op :aoriginalan vomlnačin i f ezinačin laanalize na nanalize ičafilmova: n nafilmova: lanigpostavio iro opostavio nuptsioje p esi j ojeilsims “kreativno irt an ivatsuograničenje” az itasip arinda alpsvaki mejofilm kom olkojem i f ikavsplanira ad ”ejnpisati ečinazaustavi rgo onvitna aertri k“ mjesta, mjesta, na et injegovoj tna uninjegovoj m jotdesetoj, esedesetoj, dmačetrdesetoj des četrdesetoj i jotesedi rsedamdesetoj teči sedamdesetoj ,jotesed jovminuti ogeminuti jn a ten ,ate tsejm “sličicu” “sličicu” .iziltako anatako ezamrznuta ngzamrznuta rvdop mkadra otokadra p )(still, em(still, arfframe) ,lliframe) ts( apotom rdapotom k atpodvrgne unzpodvrgne rmaz oanalizi. katanalizi. ”ucičils“ Takva Takva a“proizvoljnost” lid“proizvoljnost” obolso ,ujiznestvorila mstvorila id uvojenpotpuno o jenpotpuno uptopnovu ej anovu lirdimenziju, ovdimenziju, ts ”tsonjoslobodila lovoslobodila ziorp“ avkaT filmsku filmsku analizu ,hanalizu inod ze“konteksta”, vbood hin“konteksta”, o hivs“smisla” i ”alsim “smisla” s“i svih ,”atsonih ki esvih tnobveznih, ok onih “ doobveznih, uzilana uksmli f podrazumijevajućih ,sebmoR mas ežak okkriterija aK .”ujnpisanja ečanz“ o “značenju”. ajnasip ajireKako tirk hkaže ićujavsam ejimRombes, uzardop onoono što tnšto eprojekt mprojekt garf u10/40/70 ić10/40/70 u“ tsej u itibiti nuičbiti upokušava avpokušava ašukopučiniti itiučiniti b u jest 07/jest 0“ući 4/“ući 01utfragment kuefragment jorp otš ono filmske filmske ”.akilslike, s slike, amazaroniti szaroniti ititulsa duboko nduboko ejad hui u puteve otputeve š evetšto ušto p ih u ih odaje kdaje obunaslutiti dnaslutiti itinorasama zsama ,ekilslika.” s slika.” eksmli f Pričaju u adelgliete s aizdvojene g adak mlisličice f ogen neku učirpdrugu ugurdpriču uken nego ecičilfilm s enekada jovdzga i ese t ilgleda ujačiruP cjelini? cjelini? ).4102Njegov (Njegov agniaLpak pak aseprvi tprvi secAroman roman atreboOdrješenje Odrješenje R ejnešejrdRoberta Roberta O namoAcestesa rAcestesa ivrp kapLainga Lainga vogejN(2014.) (2014.) ?inilejc također također jedo opsjednut m jeoopsjednut ndej ofilmskim ej čefilmskim jiR .aontologijama. majiontologijama. golotno mRiječ iksm Riječ je li fotu jednom je ndoejednom jspo odej rod eđokat najimpresivnijih najimpresivnijih udovu u ej onjproznih loproznih voD .edjela mdjela ejiruv uposljednje ejposljednje ndejlsop vrijeme. u vrijeme. alejd hiDovoljno nDovoljno zorp hijije nje vuisuuvodu euvodu rpmijan rećireći da esda naslovni usnaslovni rej ,oilik divlik uništava ejuništava ejok enajvrednije vom najvrednije li f ejindfilmove ervfilmove jan akoje vatkoje šije nuvidio, je kividio, l invjer oljer ssu ansu se adseićer previše previše ,gok približili sw približili orodistini. oJistini. ,ahIz cntih Iz yLtih a“fiktivnih” vo“fiktivnih” mli f ”hinfilmova vifilmova tki f“ hLyncha, itLyncha, zI .iniJodorowskog, tsiJodorowskog, iližilbirp ešiverp Antonionija, Antonionija, en avažoMaye rgMaye u etDeren... ajDeren... ntejirkipi p akipi kapokaliptička čitapokaliptička pilakopa ipiprijetnja k ..prijetnja .nereDteeyte ugrožava aM ugrožava ,ajinone inne otnA samo samo unutarfilmski )ounutarfilmski kšoR naroZnego ( .tenego jiivizvanfilmski, s ”ši aizvanfilmski, n“ ,iksm“naš” li fna“naš” vzsvijet. i i og svijet. en (Zoran iks(Zoran mlRoško) i fratRoško) unu omas

proznih djela u posljednje vrijeme. Dovoljno je u naslovni lik uništava najvrednije filmove koje je previše približili istini. Iz tih “fiktivnih” filmova L Jodorowskog, Antonionija, Maye Deren... kipi ap prijetnja te ugrožava ne samo unutarfilmski neg izvanfilmski, “naš” svijet. (Zoran Roško)

sljednje vrijeme. Dovoljno je u uvodu reći da ava najvrednije filmove koje je vidio, jer su se stini. Iz tih “fiktivnih” filmova Lyncha, tonionija, Maye Deren... kipi apokaliptička ava ne samo unutarfilmski nego i š” svijet. (Zoran Roško)

ugi f aksrotua avon akilev onlatot ej sebmoR ,ititarp idejirv unitobarkš ukavs ujič anemul ijnk ej oivajbO .agijnk i akitirk od ajese-bew et avotsket ovtšonm ,aknup kinčejr inrutluk s 07/04/01 tkejorp aZ .namor i adas a umli f is oivatsop :avomli f ezilana ničan nalanigiro ip arinalp mejok o mli f ikavs ad ”ejnečinargo jotesedrteč ,jotesed jovogejn an ,atsejm irt ts( ardak atunzrmaz okat ”ucičils“ et itunim vts ”tsonjlovziorp“ avkaT .izilana engrvdop uzilana uksmli f alidobolso ,ujiznemid uvon vejimuzardop ,hinzevbo hino hivs i ”alsims“ ebmoR mas ežak okaK .”ujnečanz“ o ajnasip f u iću“ tsej itiniču avašukop itib u 07/04/01 n ejad hi otš evetup u okobud itinoraz ,ekils urd uken ecičils enejovdzi et il ujačirP ”.akils or ivrp kap vogejN ?inilejc u adelg es ag adak o ej ređokat ).4102( agniaL asetsecA atreboR do mondej o ej čejiR .amajigolotno miksmli f onjlovoD .emejirv ejndejlsop u alejd hinzorp jok evomli f ejindervjan avatšinu kil involsan mli f ”hinvitki f“ hit zI .initsi iližilbirp ešiverp ik ...nereD eyaM ,ajinoinotnA ,goksworodoJ iksmli fratunu omas en avažorgu et ajntejirp )okšoR naroZ( .tejivs ”šan“ ,iksmli fnavzi

filmske filmske slike, slike, zaroniti zaroniti duboko duboko uu puteve puteve što što ihih daje daje naslutiti naslutiti sama sama slika.” slika.” mjesta, na njegovoj desetoj, četrdesetoj i sedamdesetoj minuti te onoono štošto projekt projekt 10/40/70 10/40/70 u biti u biti pokušava pokušava učiniti učiniti jestjest “ući “ući u fragment u fragment “sličicu” tako zamrznuta kadra (still, frame) potom podvrgne analizi. podrazumijevajućih kriterija pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, Takva “proizvoljnost” stvorila je potpuno novu dimenziju, oslobodila filmsku filmsku analizuanalizu od “konteksta”, od “konteksta”, “smisla” “smisla” i svih onih i svihobveznih, onih obveznih, filmsku analizu od “konteksta”, “smisla” i svih onih obveznih, Takva Takva “proizvoljnost” “proizvoljnost” stvorila stvorila je potpuno je potpuno novu novu dimenziju, dimenziju, oslobodila oslobodila podrazumijevajućih kriterija pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, “sličicu” “sličicu” tako tako zamrznuta zamrznuta kadra kadra (still, (still, frame) frame) potom potom podvrgne podvrgne analizi. analizi. ono što projekt 10/40/70 u biti pokušava učiniti jest “ući u fragment mjesta, mjesta, na njegovoj na njegovoj desetoj, desetoj, četrdesetoj četrdesetoj i sedamdesetoj i sedamdesetoj minuti minuti te te filmske slike, zaroniti duboko u puteve što ih daje naslutiti sama slika.” “kreativno ograničenje” da svaki film o kojem planira pisati zaustavi na tri Pričaju li te izdvojene sličice neku drugu priču nego film kada ga se gleda u smislio smislio je potpuno je potpuno originalan originalan načinnačin analize analize filmova: filmova: postavio postavio si je si je cjelini? Njegov pak prvi roman Odrješenje Roberta Acestesa Lainga (2014.) tekstova tekstova tete nekoliko nekoliko knjiga knjiga oo filmu filmu a sada a sada i roman. i roman. ZaZa projekt projekt 10/40/70 10/40/70 također je opsjednut filmskim ontologijama. Riječ je o jednom od Objavio Objavio je knjigu je knjigu o Ramonesima, o Ramonesima, kulturni kulturni rječnik rječnik punka, punka, mnoštvo mnoštvo najimpresivnijih proznih djela u posljednje vrijeme. Dovoljno je u uvodu svaku svaku škrabotinu škrabotinuvrijedi vrijedi pratiti, pratiti, od od twittera twittera iiweb-eseja web-eseja do do kritika kritika ii knjiga. knjiga. reći da naslovni lik uništava najvrednije filmove koje je vidio, jer su se Rombes Rombesjejetotalno totalnovelika velikanova novaautorska autorskafigura, figura,jedan jedanod odonih onihlumena lumenačiju čiju previše približili istini. Iz tih “fiktivnih” filmova Lyncha, Jodorowskog,

oj, setoj, četrdesetoj četrdesetoj i sedamdesetoj i sedamdesetoj minuti minuti te te adra a kadra (still, (still, frame) frame) potom potom podvrgne podvrgne analizi. analizi. tvorila rila je potpuno je potpuno novu novu dimenziju, dimenziju, oslobodila oslobodila ksta”, konteksta”, “smisla” “smisla” i svih onih i svihobveznih, onih obveznih, ja pisanja o “značenju”. Kako kaže sam Rombes, 70 u biti u biti pokušava pokušava učiniti učiniti jestjest “ući “ući u fragment u fragment oko boko uu puteve puteve što što ihih daje daje naslutiti naslutiti sama sama slika.” slika.” ce e neku drugu priču nego film kada ga se gleda u man manOdrješenje OdrješenjeRoberta RobertaAcestesa AcestesaLainga Lainga(2014.) (2014.) kim ilmskim ontologijama. ontologijama. RiječRiječ je o jednom je o jednom od od djela ela u uposljednje posljednjevrijeme. vrijeme.Dovoljno Dovoljnojejeu uuvodu uvodu aava najvrednije najvrednije filmove filmove koje koje je vidio, je vidio, jer jer su su se se htih “fiktivnih” “fiktivnih” filmova filmova Lyncha, Lyncha, Jodorowskog, Jodorowskog, n... kipikipi apokaliptička apokaliptička prijetnja prijetnja te te ugrožava ugrožava ne ne izvanfilmski, go i izvanfilmski, “naš” “naš” svijet. svijet. (Zoran (Zoran Roško) Roško)

Nicholas Rombes

10/40/70

Predgovor: Pošasti značenja

Što se ideja tiče, svatko ih ima. No važna je poetska jedinstvenost analize. — Jean Baudrillard

931., kada je Staljin izrazio brigu zbog toga što je Sergej Ejzenštejn, sovjetski redatelj i teoretičar, napustio Sovjetski Savez tijekom svog produljenog boravka u Meksiku i SAD-u, objavljen je Ejzenštejnov esej “Dijalektički pristup ∫lmskoj formi”. “U ∫lmu,” napisao je on, “materijalna konkretnost sličice unutar kadra ∞ kao njegov element ∞ najveći je problem u obradi.” Otada se kadar oslobodio svog utjelovljenja u nitratu, acetatu i poliesteru ∫lmske vrpce. Ovo nije nostalgično oplakivanje utjelovljenog ∫lma. Prije je to pitanje: je li moguće, sada kada su ∫lmovi utjelovljeni prije svega na mobilnim zaslonima, u njihovim zamrznutim kadrovima, u njihovim sličicama [frames, stills] otkriti tragove nečega što je oduvijek bilo tamo, no ipak skriveno pogledu? Postavši suviše apstraktan da ga se prizove, ∫lm kao digitalni kod postao je, paradoksalno, više prisutan nego ikada. Svugdje je i nigdje. Stalno je tu. Danas, ∫lm nikada ne umire. Kao ni mi. Sve nam je teže umaći samima sebi; vidi nas se i reproducira posvuda, naše namjere i želje zrcale se na internetu, u ciljanim oglasima, naša sveprisutnost prerasta u sve veće i veće ludilo. Interpretacija pokretnih slika ∞ na televiziji, u kazalištu ∞ nekada je bila područje tajne. Nedostižne bijahu te slike prije izuma videorekordera, neuhvatljive. U Barthesovom eseju iz 1970., “Treće značenje: bilješke o nekim Ejzenštejnovim kadrovima”, otisnute zrnate sličice iz Ivana Groznog i Krstarice Potjemkin imaju auru za koju bi se moglo reći da nosi i četvrto značenje: misterij ∫mske sličice na stranici teksta. Koji ju je proces tamo doveo? Kako je Barthes uspio zamrznuti ∫lm dovoljno dugo da odluči koju sličicu izabrati? Kojim je procesom sličica prešla put s platna na stranicu teksta? Ako “treće značenje koje se ne može artikulirati” počiva “u unutrašnjosti fragmenta” sličice izdvojene iz cjeline ∫lma, onda četvrto značenje počiva u mehanici reprodukcije sličice na stranici ili, kao danas, na zaslonu mobitela. 12

Upravo je opiranje deformaciji stvarnosti ono što predstavlja današnju filmsku avangardu. Ako je jučerašnja avangarda predstavljala ubojstvo stvarnosti, današnja avangarda uskrsava anarhiju stvarnosti i trijumf totalnog filma.

Moglo bi se reći da je današnja nemilosrdna demisti∫kacija svijeta ∞ bilo da se odvija kroz Veliki hadronski sudarač ili WikiLeaks ili sekvenciranje genetskog koda ∞ ništa drugo do ubrzana verzija onoga što smo oduvijek činili: pokušaja da spoznamo i upravljamo sobom i svojom okolinom. U carstvu ∫lmskih studija čak i pesimisti kulturne industrije moraju priznati da današnji ∫lmovi dolaze s već gotovim demisti∫kacijskim aparatom. Kako to elegantno pokazuje Robert Ray u knjizi A Certain Tendency of the Hollywood Cinema, dijelom je za to odgovorna sama publika. Gledatelji su iz mnogih razloga zauzeli generalno ironičan stav prema ∫lmu, no većinom zato što je migracija ∫lma s ∫lmskog platna na televiziju u šezdesetima (a potom na ekrane mobitela u potonjim desetljećima) erodirala mitsku auru ∫lma. Ova demisti∫kacija također počiva na tome da čak i tehnički najhendikepiraniji korisnici mogu snimati fotogra∫je i ∫lmove ∞ proces koji je započeo s dobom VHS video tehnologije i posljedično se preselio na DVD i razne internetske stranice koje prikazuju video materijale na zahtijev korisnika. Ako je dio ∫lmske aure bila njegova prolaznost, nemogućnost zaustavljanja kretanja slika na platnu, način na koji su gledatelji pamtili ∞ ili pogrešno pamtili ∞ određene trenutke, kao i opća dostupnost ∫lma koja je značila da, ako ga propustite pogledati u kinu, možda ga nikada više nećete ni vidjeti ∞ tada je ta aura nestala. Filmovi su ∞ baš poput nas ∞ danas prisutni posvuda. Nalaze se na ekranima svih veličina u raznim inačicama, kopirani i ponovo kopirani, a korisnici njima toliko manipuliraju da su prekriveni otiscima prstiju. Iz perspektive ∫mske teorije posljedice se mogu činiti oslobađajućima, jer porast broja ∫lmskih slika omogućuje kritičarima da se uvuku čak i u kutke interneta koji su orijentirani na korisnost i prodaju. A opet, lakoća izbora ∞ s voljom i namjerom i silom interpretacijske ideje ∞ ∫lmskih slika i scena kako bi se ispleli argumenti o njihovome značenju donosi gubitak: gubitak rizika, kaosa, one vrste nasumičnosti koja omogućuje argumentu da izabere nas radije no obratno. U svome tekstu “Protiv tumačenja” Susan Sontag primjećuje kako bi “cilj svih komentara umjetničkih djela trebao biti stvaranje umjetničkih djela.” A što se može reći o iznutra nametnutim ograničenjima? Oulipo ih je provodio, kao i Dogma 95. “Fragmenti su jedini oblik kojemu vjerujem”, kaže narator pripovijetke Donalda Barthelmea “See the Moon?”. U procesu oslobađanja od kreativnih i intepretacijskih napetosti neminovno postajemo njima više sputani. Ono što Claude Levi-Strauss naziva “dubokom strukturom” mita prisutno je u samome imenovanju mita. Slamanje svijeta u fragmente i minute i binarne kodove može, na nekoj razini, biti nemoguć, prekrasan, neuspio pokušaj da ga se opet načini cijelim. Minute 10, 40 i 70 ∞ izabrane s malo premišljanja a opet s osjećajem za početak, sredinu i kraj ∫lma ∞ odgovaraju životnim dobima: tj., dobi od deset, četrdeset i sedamdeset godina. Pošasti značenja. A cvatući u gruboj, preklopljenoj tampon zoni između 20. i 21. stoljeća, pokušaj protuotrova koji i sam nosi oblik realizma, i koji dolazi iz najneočekivanijeg mjesta: digitalnosti, koja se tijekom osamdesetih i devedesetih povezivala s raskidom od stvarnosti, stvarnosti analogne tehnologije i njene navodne topline i humanosti. Možemo li doista za uskrsnuće realizma smatrati odgovornim digitalni ∫lm? Čini se krajnje ironičnim da se ponovno probijanje realizma u kinima može pratiti izravno do tehnološke forme koja označava konačan ra14

skid sa stvarnošću. Jer ne raskida li digitalna tehnologija ∞ u samome procesu snimanja stvarnosti ∞ sa starim fotografskim procesom na kojemu je klasična kinematogra∫ja nastala? Ne odvaja li nas digitalni ∫lm još dublje od stvarnoga svijeta? Čini se da je tako. Pa opet, usprkos činjenici da se digitalna tehnologija upotrebljava u stvaranju specijalnih efekata i fantazija koje sve više izvrću stvarnost u nemoguće eskapade, prisutna je i alternativna težnja: ta da se digitalna video kamera upotrijebi ne za pretvorbu sirovog materijala stvarnosti u neki složen specijalni efekt, već da se stvarnost prikaže skromnije. Ova nova težnja, očita u ∫lmovima ranog 21. stoljeća snimljenima digitalnom video kamerom ∞ ∫lmovima kao što su 10 (Abbas Kiarostami, 2002.), Ruski kovčeg (Aleksandr Sokurov, 2002.), Vrpca (Richard Linklater, 2001.) i Time Code (Mike Figgis, 2000.) ∞ oslanjaju se na specijalne efekte strogog formalizma (dugi kadar, podijeljeni kadar itd.) koji nas podsjećaju na to da je stvarnost najveći specijalni efekt od sviju. Želimo li ustvrditi da nas digitalni ∫lm vraća stvarnosti, prije svega moramo priznati paradoksalnu činjenicu da se o digitalnoj tehnologiji ∞ nasuprot analognoj, naravno ∞ često govori kao o nečemu što nas zapravo odvodi dalje od stvarnosti, pa često i humanosti. John Bailey, snimatelj i redatelj koji je stvarao kako analogne tako i digitalne te digital-video ∫lmove (uključujući The Anniversary Party, 2001.) govori o hiper-realističnom, umjetnom izgledu” digitalne snimke naspram celuloidne. Digital-video kamere, za razliku od analognih, pretvaraju sliku u nule i jedinice, kompresiraju je i spremaju kao digitalni dokument. “Digitalni sustav,” zapaža Peter Edwards, “sustav je u kojem se podaci prikazuju kao niz periodičnih impulsa. Prvotni izvor podataka... redovito se semplira i pretvara u numeričke vrijednosti.” Čini se da digitalni ∫lm u najboljem slučaju nudi avet nestvarnoga. Jean-Pierre Geuens napisao je kako digitalni ∫lm karakterizira “duboko nepovjerenje prema svakodnevici, osjećaj da ‘prave stvari’ više nisu dovoljno dobre da prikažu ono što ∫lm treba prikazati.” A opet, Ruski kovčeg sastoji se od razrađenog 96-minutnog kadra snimljena u Muzeju Ermitaž. Time Code je pak niz od četiri odvojena 97-mminutna kadra istodobno prikazana u četiri kvadranta ekrana. 10 je snimljen u cjelini (bez prisutnosti redatelja) pomoću digitalne kamere postavljene na kontrolnu ploču automobila koji se kreće ulicama Teherana. Vrpca se u cijelosti odvija u hotelskoj sobi. Na neki način, specijalni efekt koji veže te digitalne ∫lmove jest sama stvarnost; smatraju se ekperimentalnima ili avangardnima samo zato što im nedostaju brza promjena scena, usporene snimke, zamrznuti kadrovi i kompjutorski stvorene slike (CGI), što su sve zahvati vrlo zastupljeni u masovnim medijima, bilo u televizijskim reklamama, videospotovima ili videoigrama, televizijskim serijama ili mainstream ∫lmovima. U romanu Dona DeLilla Umjetnica tijela, glavni lik, Lauren, očarana je snimkom seoske ceste u Finskoj u stvarnom vremenu koju gleda na kompjutoru: “Bilo joj je to zanimljivo zato što se događalo upravo sada... Obuzelo ju je, bilo je dovoljno stvarno da može podnijeti činjenicu da se ništa ne događa.” Na neki je način taj dugačak prikaz stvarnosti ∞ snimka stvarnosti u stvarnom vremenu koja bi teoretski mogla trajati beskonačno ∞ produžetak je ∫lmova braće Lumière. No dok su nemontažirane scene u njihovim 15

∫lmovima trajale tek nešto više od minute, današnje snimke mogu trajati satima. Zapravo je upravo to opiranje deformaciji stvarnosti ono što predstavlja današnju ∫lmsku avangardu. Ironično je da se ∫mski pokret Dogma 95, koji su utemeljili danski redatelji Lars von Trier i Thomas Vinterberg u težnji da očiste kinematogra∫ju od svih viškova, doživljavalo (a umogome je i dalje tako) kao “podvig” upravo zato što je težio oslobođenju od specijalnih efekata i iluzije putem stvaranja strogih pravila. Iako je manifest Dogme 95, ”Zavjet čistoće” naširoko poznat, od njegovih deset pravila tek ih nekoliko zavrjeđuje navođenje: 1. Snimanje mora biti obavljeno na izvornoj lokaciji. Rekviziti i scenogra∫ja ne smiju se unositi. (Ako je pak neki rekvizit nužan za radnju, valja pronaći takvu lokaciju na kojoj potreban rekvizit već postoji.) 2. Zvuk ne smije biti odvojen od slike, niti obratno. (Ne smije se upotrebljavati glazba, osim ako ona nije sastavni dio scene u trenutku snimanja.) 5. Optička pomagala i ∫lteri su zabranjeni. 7. Vremensko i geografsko odmicanje su zabranjeni. (Drugim riječima, ∫lm se odvija ovdje i sada.) Pokret Dogma 95 i DV ∫lm općenito teže vraćanju ∫lmskog prikaza u svijet stvarnosti. U odricanju od složenih postprodukcijskih tehnika, Dogma 95 i slični pokreti usredotočili su se na anarhiju stvarnosti. Novo oživljavanje ideja Andréa Bazina ∞ francuskog teoretičara ∫lma poznatog po ponekad poetičnim obranama neorealizma, čije je pisanje za časopis Cahiers du Cinéma pomoglo postaviti temelje francuskom Novom valu ∞ zato nije konzervativna protureakcija na dekonstrukciju koliko obnovljeno poštovanje njegova isticanja radikalih mogućnosti stvarnosti. No je li danas uopće moguće govoriti o stvarnome a da se pritom ne pretrpi optužba za svojevrsnu retrogradnu ortodoksiju, naivno ili nepromišljeno vraćanje Bazinu? Moguće, jer Bazin je bio “korigiran” tijekom desetljeća posthumanističke teorije koja nam je otkrila ono što je već bilo očito: da je sama stvarnost aparat koji se dodatno dekonstruira putem ∫lma. Tek kada se suprotstavi tom nasljeđu deformacije postaje jasno zašto se povratak digitalnog ∫lma realizmu naziva eksperimentalnim ili avangardnim. Gledajući Heroja (Zhang Yimou, 2002.), tijekom scene koja je prikazivala gomilu od nekoliko tisuća ljudi, moj mi se sin približio i pitao ono što sam i sâm htio pitati: jesu li ovi ljudi stvarni? Prije deset ili dvadeset godina možda bismo bili očarani saznanjem da je gomila ljudi samo specijalni efet. Danas smo očarani saznanjem da se radi o stvarnim ljudima. Drugim riječima, stvarnost je ta koja nas zapanjuje. Paradoksalno, u doba u kojem je dijalektička montaža Sergeja Ejzenštejna postala prevladavajući način izrade reklama i oruđe medijske industrije, Bazin se čini radikalnijim nego ikada. Bazin je, naime, i sâm priznao da je ∫lmski realizam koji toliko cijeni zapravo proizvod vještine: “No realizam u umjetnosti može se postići samo na jedan način: putem vještine. Svaka estetska forma mora izabrati između onoga što je vrijedno čuvanja i onoga što valja biti odbačeno te onoga što se nikada neće ni razmatrati. No kada ta estetika u suštini cilja na stvaranje iluzije stvarnosti,

kao što to čini ∫lm, taj izbor stvara temeljnu kontradikciju koja je ujedno i neprihvatljiva i nužna: nužna zato što umjetnost može postajati tek kada se taj izbor učini. Bez njega, pretpostavimo li da apsolutni ∫lm postoji i da je tehnički moguć, imali bismo potpun povratak stvarnosti.”

Ono što Bazin ovdje opisuje ∞ a opisuje virtualnu stvarnost prije nego što je taj pojam uopće smišljen ∞ uobličuje krajnju estetiku digitalnog ∫lma, čiji je cilj ništa manje nego totalni ∫lm, potpuno predstavljanje stvarnosti. Filmovi trećeg tisućljeća koji dovode u pitanje granice između percepcije, sjećanja i stvarnosti ∞ kao što su eXistenZ (David Cronenberg, 1999.), Biti John Malkovich (Spike Jonze, 1999.), Mulholland Drive (David Lynch, 2001.), Memento (Christopher Nolan, 2000.), Adaptacija (Spike Jonze, 2002.) i Vječni sjaj nepobjediva uma (Michel Gondry, 2004.) ∞ nisu toliko postmodernistički mađioničarski trikovi koliko privremene mjere protiv totalnog ∫lma, podsjetnici na procese pomoću kojih se konstruira stvarnost. Premda se može činiti da su digitalni ∫lm i programi za nelineranu montažu pomagala koja potiču brzo smjenjivanje kadrova, estetiku montaže (kao u Trči, Lola, trči), digitalni ∫lm ∞ s njegovim dugim kadrovima i eksperimentima u kojima se dopušta da se stvarnost montira sama ∞ progoni neka vrsta neorealizma o kojem govori Bazin. To što se koreogra∫rano odvijanje stvarnosti u ∫lmovima koji su snimani u jednom neprekidnom kadru (kao što su Time Code, Ruski kovčeg i 10) smatra podvigom ili eksperimentom, samo potvrđuje koliko su duboko montaža i editiranje postali vladajućom vizualnom gramatikom našeg doba. Uzrok nekim kritičkim protunapadima na Stanleyja Kubricka potkraj njegove karijere nije ponajprije bio navodni staromodan humanistički moralizam u ∫lmu Oči širom zatvorene (1999.), nego je to bila estetika sporih, tromih dugih kadrova, estetika koja se doimala zastarjelom, ako ne i reakcionarskom spram ∫lmova kakvi su bili Pi (Darren Aronofsky, 1998.), Projekt: Vještica iz Blaira (Daniel Myrick i Eduardo Sanchez, 1999.) i drugi. Doista, čak se pričalo da je Janet Maslin zbog svoje pohvalne kritike ∫lma Oči širom zatvorene izgubila posao ∫lmskog kritičara u New York Timesu. Njezinu navodnu pogrešku u tome što nije kritizirala ∫lm zbog nedostatka ironije dodatno je pogoršao suptilniji problem: ∫lm se sa svojim kjubrikovskim dugim kadrovima i tromim tempom nije prilagodio montažnoj estetici svojeg doba sklonoj brzoj izmjeni kadrova. Temeljan grijeh ∫lma Oči širom zatvorene jest njegov stil. Nije li onda ironično da se ponovna popularnost dugih kadrova veže upravo za digitalni ∫lm, formu koja se obično poistovjećuje s brzim tempom MTV-ja? Kao što su primijetili Manovich i drugi, mogućnosti pohrane podataka omogućuju digitalnom ∫lmu dugačku snimku (tj, cijeli ∫lm poput Ruskog kovčega može biti snimljen u jednome kadru) ∞ nešto što prije jednostavno nije bilo moguće. Hitchcockovo Uže (1948.) ∞ snimljeno u devet kadrova od kojih svaki traje osam do devet minuta ∞ dakle, točno koliko traje rola ∫lma u kameri ∞ ilustrira ograničenja koja su se nametala dugom kadru u doba klasičnog ∫lma. No isto nas tako podsjeća na činjenicu da je želja za digitalnom poetikom bila prisutna u kinematogra∫ji čitavo vrijeme te da se samo u kontekstu povijesno poznatog ∫lmskog stila (montaže), koji svoje korijene ima u tehničkim 17

Zamrznuta pokretna slika na neki je način krajnji oblik dugog kadra, kadra koji traje onoliko dugo koliko oči mogu ostati otvorene neometene treptajem. Trepnite triput: 10, 40, 70.

ograničenjima (kamere su naime mogle sadržavati tek određenu količinu ∫lmske trake), današnji dugi kadrovi digitalnog ∫lma mogu doimati avangardnima. Možda je i sama ljudska percepcija jedan dugi kadar, životni vijek što se odvija u stvarnom vremenu, isprekidan rezovima i fade-outovima u obliku treptanja, spavanja i zaborava. Dakle, daleko od toga da nas udaljuju od stvarnosti, današnje nas kamere, koje mogu snimiti duge odsječke stvarnosti, odvode sve dublje i dublje u prirodno vrijeme. Činjenica da ovu vrstu snimanja nastavljamo nazivati “eksperimentalnom” podsjeća nas na gotovo potpun trijumf brze montaže i na san o razlomljenom vremenu iz kojeg smo sada pozvani probuditi se. Nostalgičari za zlatnim dobom celuloidnog ∫lma moraju prepoznati da se u digitalnome ∫lmu stvarnost osvećuje klasičnoj kinematografskoj praksi, koja je tu stvarnost bila izobličila. Ako je jučerašnja avangarda predstavljala ubojstvo stvarnosti, današnja avangarda uskrsava anarhiju stvarnosti i trijumf totalnog ∫lma. Unutar fragmenta. To je ono što projekt 10/40/70 u biti pokušava učiniti: ući u fragment ∫lmske slike, zaroniti duboko u puteve što ih daje naslutiti sama slika. Zamrznuta pokretna slika na neki je način krajnji oblik dugog kadra, kadra koji traje onoliko dugo koliko oči mogu ostati otvorene neometene treptajem. Trepnite triput: 10, 40, 70.

eXistenZ (David Cronenberg, 1999.)

10. minuta Ted Pikul (Jude Law) uzima oružje ∞ načinjeno od mesa, kostiju i zuba ∞ upotrijebljeno u pokušaju ubojstva Allegre Geller (Jennifer Jason Leigh). Ova slika hvata nešto od tajnovitog, nervoznog intenziteta Lawova nastupa u ∫lmu. (Samo četiri mjeseca ranije izašao je Talentirani gospodin Ripley, svojevrsna studija kontrasta; u tome je ∫lmu Law, igrajući Dickiea Greenleafa, ekspanzivan poput krvavo crvene boje što se širi u čaši čiste vode.) (Pored toga, Matrix ∞ koji se dotiče sličnih ideja kao i eXistenZ ∞ doživio je premijeru tek dva tjedna prije eXistenZa. Matrix je u kinima donio zaradu od 171,000,000 $; eXistenZ oko 2,800,000 $.) Ovdje, međutim, Law kao Pikul drži oružje od mesa/hrskavice/kostiju, nešto doista stravično, pa opet nešto što je toliko blisko nama samima (načinjeno je od dijelova ljudskih i/ili životinjskih tijela) da je upravo zato tjeskobno tajanstveno. Drugim riječima, nije nepoznatost oružja ono što izaziva užas, nego njegova poznatost ∞ pogotovo za Pikula, koji bi mogao biti usred igre koju je igrao već prije. Freud je zbunjujuću jezovitost (unheimlich) opisao kao “sve... što je trebalo ostati tajnovito i skriveno, no što je ipak izišlo na svjetlo dana”. Izraz Pikulova lica ne odaje šok zbog viđenja nečeg nepoznatog, već suprotno: šok zbog susreta s poznatime.

40. minuta 18

Pikul i Allegra na krevetu, između njih je gamepod. Gotovo su spremni za sparivanje, no u malo drugačijem smislu. Za nekoliko će trenutaka, naime, ona prikopčati virtualnu igru na njegov tek ugrađen bio-ulaz (on je djevac što se igara tiče, ali ne baš; sve što se o ovome ∫lmu kaže može se svrstati pod kategoriju “ali ne baš”) te će zajedno uroniti u svijet igre eXistenZ. Za nekoliko će se trenutaka Pikul očarati igrom u kojoj se našao i uskliknuti: “Osjećam se kao ja!” Kadriranje je ovdje kao i u većini ∫lma izravno i otvoreno, bez iskošenih položaja ili kruženja kamere. Cronenberg je gotovo antiekspresionistički redatelj, pogotovo ovdje, gdje scena i osvjetljenje ne “izražavaju” nesvjesno ∞ možda zato što se čitav ∫lm odvija u nesvjesnome. Plošna, gotovo kazališna scenogra∫ja kao da daje naslutiti da se čitav ∫lm odvija na nekakvome pragu između takozvane stvarnosti i naše subjektivne interpretacije te stvarnosti. Pored toga, sličice poput ovih odlikuje svojevrsna tiha teatralnost, što, vjerujem, vise nego išta drugo objašnjava zašto se Cronenbergova djela ne uklapaju u mainstream. Ono što doista užasava nije prikazani užas, već izglobljenost svijeta u kojem se ti užasi javljaju. U ovome trenutku, dok Allegra uvjerava Pikula da se prikopča na igru, sama igra leži između njih na krevetu poput kakva raspeta djeteta.

bivaju, kako nestaju u močvari i šumi u pozadini, izvan dometa programera, dizajnera stvarnosti, ovisnika o igri i tvoraca likova te nestali u nekodiranim predjelima divljine gdje se detalji lome, baš kao i Pikul i Allegra koji postaju sve više pikselizirani, dekodirani u nizove nula i jedinica, sve dok se ne oslobode tiranije narativne radnje. Još jedna neobičnost ove sličice njezina je krajnja mirnoća ∞ kao da su likovi upali u ”petlju” o kojoj je Allegra prije nekog vremena pričala Pikulu. Riječ je o svojevrsnom uzorku stajanja na mjestu u kojem se likovi igre zateknu dok čekaju da im bude dan dijalog nužan za nastavak radnje igre (∫lma?). U Cronenbergovim ∫lmovima inače nema puno zelenila, tako da njegovo isticanje ovdje pridonosi čudnom, nelagodnom iskustvu gledanja eXstenZa. Ovaj trenutak tišine također je na neki način jezovit (unheimlich), čudno poznat, jer ne prepoznajemo li u ovoj sličici same sebe? “Učinak čudne poznatosti (unheimlich) lako se i često dobiva zamagljenjem granice između mašte i stvarnosti,” napisao je Freud, “kao kada se nešto što smo do maločas smatrali tek dijelom mašte iznenada ukaže pred nama u stvarnosti, ili kada simbol preuzme sve funkcije onoga što je simbolizirao”. Tamo na ekranu mogli bismo biti i mi sami, čekajući da se igra/∫lm opet pokrene i nastavi s radnjom.

Dodaci

70. minuta Tik ispred tvornice gamepodova, Pikulu i Allegri vodič je Yevgeny Nourish (Don McKellar) koji tvrdi da radi za Realist Insurgents, pokret koji želi uništiti svijet virtualne stvarnosti. Tijekom te scene Yevgeny kaže o Cortical Systematics, jednom od konglomerata za proizvodnju igara, kako bi “njihov korporativni slogan trebao biti NEPRIJATELJI STVARNOSTI”. Ta sličica, kao i mnoge scene koje se odvijaju u osunčanoj prirodi, stoji u suprotnosti s vizualno poznatijim ∫lmovima koji se vrte oko teme “je li naš svijet stvaran?”, kao što su Grad tame, Dvanaest majmuna, Totalni opoziv, Matrix ∞ u kojima je sunčeva svjetlost gotovo nepoznat pojam. Zapravo, u eXistenZu se neke od duboko prevratničkih scena zbivaju na suncem okupanim zelenim površinama stvarnoga svijeta, a ne u fetišiziranim prostorima tame i mučeništva te nauljene kože, ili pak u slijepim uličicama natopljenima kišom koje su počele prevladavati u virtualnoj stvarnosrti virtualne stvarnosti. Ova sličica odiše smirajem, gotovo nekom iscrpljenošću, i svojevrsno je skretanje unutar ∫lma; gotovo da možete zamisliti Pikula i Allegru kako se upućuju u nepoznata prostranstva igre u kojoj pre20

1. Možda je eXistenZ priča o procesu nastanka ∫lma; o tome kako napraviti ∫lm zapravo znači imati likove (gluma) i stvoriti virtualnu stvarnost (mise-en scène). Film vrvi dokazima toj tvrdnji; čini se da mnoge sekvence upućuju na sam proces glume ili montaže ∫lma, ono što čini dobru radnji itd. Ovdje navodimo tri takva primjera: a. U sceni bijega na početku ∫lma, Allegra i Pikul zastaju na benzinskoj stanici u vlasništvu Gasa (Willem Dafoe). Slušajući Allegru kako moli za svoj život, Gas joj kaže: “Sviđa mi se tvoj scenarij. Volio bih biti u njemu.” b. Točno u četrdesetoj minuti Pikul se čudi igri (eXistenZ) koju igra prvi put. Slijedeći razgovor s Allegrom može se lako odnositi na samu montažu ∫lma, pogotovo ako riječ ‘igra’ zamijenimo riječju ‘∫lm’: Pikul: Je li to nekakav prijelaz, neka vrsta glatkog pretapanja jednog mjesta u drugo...? Allegra: Ovisi o stilu igre. Možeš imati grube, brutalne prijelaze, polagane prijelaze, svjetlucava pretapanja. c. Samo nekoliko minuta kasnije, dok Pikul još uči o tome kako igra djeluje, on i Allegra sastaju se s D’Arcyjem Naderom, vlasnikom trgovine igara u samoj igri. Pikul iznenada plane na njega, a ∫lm počinje poprimati odlike napetog trilera: Pikul (D’Arcyju): Ne tiče te se tko nas je poslao! Ovdje smo. To je jedino važno! (Allegri): Bože, što se dogodilo? Nisam to htio reći. Allegra: To je rekao tvoj lik. Malo shizofren osjećaj, ne? Naviknut ćeš se. Postoje stvari koje se moraju izgovoriti kako bi radnja [ovog ∫lma?] napredovala, te kako bi se uobličili likovi. Te se stvari izgovaraju želio ti to ili ne.

Izraz Pikulova lica ne 2. eXistenZ bi isto tako mogao biti o ratu između kreativnih ljudi i onih koji bi htjeli suzbiti ili uništiti kreativnost. 1995., šest godina nakon odaje šok zbog što je nad njime izrečena fatva, Salman Rushdie sastao se s Cronenviđenja nečeg bergom na poduljem razgovoru, ne bi li njih dvojica istražili ulogu nepoznatog, već umjetnika suočena s opresijom. Ovo je fatva kako ju je prenio tehesuprotno: šok zbog ranski radio: susreta s poznatime.

U ime Boga Svemogućega. Mi pripadamo Bogu i njemu ćemo se vratiti. Htio bih obavijestiti sve neustrašive muslimane diljem svijeta da je autor knjige Sotonski stihovi, koja je napisana, tiskana i objavljena u opoziciji s islamom, Prorokom i Kuranom, osuđen na smrt - kao i nakladnici koji su bili svjesni sadržaja njegove knjige. Pozivam sve revne muslimane da hitro izvrše ove kazne gdje god naišli na osuđenike, kako se nitko više ne bi drznuo vrijeđati svetost islama. Tko god se odvaži na ovaj put i na njemu pogine, bit će, dao Bog, smatran mučenikom. Pored toga, tko god se nađe u prigodi smaknuti autora ove knjige a ponestane mu snage smaknuti ga, neka ga prokaže ljudima koji će ga kazniti za njegova djela. Blagoslov Božji neka bude s vama. ∞ Ruholah al-Homeini. Film neizravno povezuje Allegrinu nevolju s Rushdiejevom. Allegrin mentor Kiri Vinokur (Ian Holm) govori joj: “Čuo sam za neku suludu priču o fatvi protiv tebe? Tvrtka te očajnički želi naći. Je li to ozbiljno? Jesi li u opasnosti?” Na što ona odgovara: “Već su me nekoliko puta pokušali ubiti.” Prvi put kada sam gledao eXistenZ mislio sam da autor ∫lma želi da se identi∫ciramo s Yevgenyjem Nourishem i njegovom grupom terorista-realista; da je ovo što gledamo kritika milijunske korporativne industrije igara. Film završava (gotovo) s rečenicama koje Allegra i Pikul izgovaraju Yevgenyju tik prije nego što ga smaknu. Izgovaraju ove rečenice vrlo tiho, namjerno i formalno, kao da Yevgenyju čitaju ad hoc smrtnu kaznu: Allegra: Ne misliš li da bi trebao ispaštati za svu patnju koji si nanio i koju si namjeravao nanijeti ljudskoj vrsti? Pikul: Ne misliš li da bi najveći svjetski umjetnik igara trebao biti kažnjen za najdjelotvornije izopačenje stvarnosti? Međutim, gledajući ∫lm ponovno, nisam više bio tako siguran. Počeo sam se pitati ne brani li ideologija ∫lma ne one koji su spremni obraniti “stvarnost” pod svaku cijenu (fundamentalne ekstremiste), nego zapravo dizajnere igara koji su, kako ∫lm daje naslutiti, zapravo narativni i vizualni umjetnici srodni piscima i redateljima.

3. Što me navodi na zaključak: Allegra i Pikul nisu ni unutar igre ni izvan nje. Oni su u životu. Oni postoje. A budući da postoje, njihova je muka ∞ kao i naša ∞ nesumnjivo egzistencijalna.

Proslava (Festen, Thomas Vinterberg, 1998.) U početku bijaše Proslava. Film je osmislio Lars von Trier, a oživio ga je i ostvario Thomas Vinterberg toliko savršeno da otada nije režirao niti jedan dobar ∫lm. Sve tri sličice vrte se oko protagonista Christiana (iako ga sedamdeseta minuta prikazuje zavezana za stablo u pozadini, kao pogrbljenu, jedva vidljivu ∫guru, neporaženu usprkos tome što je njegov brat uvjeren da je poražen te traži odobravanje od oca kojega je Christian upravo javno optužio za zlostavljanje.) Ova jednoličnost, ponavljanje, predstavlja ograničenje za metodu 10/40/70. Da su moje osobne želje igrale ulogu u odabiru scena, izabrao bih drugačije. Nisam htio tri puta pisati o Christianu. No, budući da je projekt 10/40/70 nadahnut metodom same Dogme 95, njihovom uporabom ograničenja kao izvora kreativnosti, teško da se smijem buniti.

10. minuta Ovdje je Christian na desnoj strani kadra, pozdravlja goste koji dolaze na proslavu šezdesetog rođendana svojega oca, Helgea. Dlan mu je otvoren prema kameri, što je neobična gesta ∞ kao da se ne radi samo o njemu, već nekako i o njegovu boljem ja. U tom smo trenutku intimniji s Christianom nego što je on blizak samome sebi, jer on ne kontemplira nad vlastitim dlanom. Dlan je pokazan nama: slučajan čin molitve, Christian veći od samoga Christiana. Kako je to moguće? Kako tako malen pokret može nagovijestiti životni preokret? Djevojčine oči gledaju u Christiana, toliko intenzivno da nije nerazumno zapitati se je li se od nje ∞ kao i od drugih obuhvaćenih kadrom ∞ tražilo da gledaju izravno u Christianove oči. Sličica hvata realnost toliko duboko da se čini nerealnom. U dubini smo, tamo gdje su vode hladne, poput onog trenutka kada plivajući u moru nabasamo na hladnu struju i shvatimo dubinu vlastite slabosti. Glume li glumci? Jesu li uopće glumci? Sličica obuhvaća predstavnike triju generacija, počevši s djedom na lijevoj strani kadra. Ovo je tema ∫lma, potajno nam priopćava sličica: kobni sukob generacija. 23

40. minuta

70. minuta

Christian je upravo održao svoj šokantan govor, no ništa se ne događa. Gosti se, isprva osupnuti, ponašaju prema optužbi protiv slavljenika kao da je riječ o šali, ili pak odbacuju Christianove riječi nervoznim smijehom. Godinama je skupljao hrabrost da ovo izgovori, i sada je izgovorio, i ne događa se ništa. Mogao je isto tako reći da je kupio nov češalj. U kuhinji se s njime suočava njegov prijatelj iz djetinjstva, kuhar. “Odlično, Christiane”, kaže on. “Održao si svoj govor i sada ideš kući. Bitka je izgubljena. Ništa se nije promijenilo.” Od svih vizualnih obilježja ∫lmova Dogme 95 ∞ rukovanja kamerom, prirodnog osvjetljenja, odsustva scenogra∫je i rekvizita ∞ najmanje se cijenio krupni kadar. Neugodan, humanizirajući krupni kadar. U ovoj sličici Christian gleda u svog prijatelja iz djetinjstva, ali isto tako gleda i kroz njega. Osupnut je, izgubljen u labirintu vlastita uma. Njegovo lice priča priču. Zapravo su njegove riječi ono što ga najmanje razotkriva ∞ te je u tom smislu poput glumca iz nijemog ∫lma, gdje govor tijela i izrazi lica čine suštinu glume. Prikazan u kuhinji, u ovoj je sceni Christian izgubljen čovjek.

Potaknut Kimovim riječima, Christian ponavlja svoju optužbu. Ovaj put neki ga od gostiju ∞ uključujući njegova brata ∞ odvlače iz hotela u šumu, gdje ga vežu za stablo. Scena je prekrasna, slama srce. Snimljena kamerom Sony PC 7 (mini digitalna kamera, veličine dlana) u vrijeme kada je to predstavljalo radikalan potez (∫lm je snimljen 1997.), tekstura kao da krvari kroz ekran, nalikujući mokrom slikarskom platnu. Snimatelj ∫lma Anthony Dod Mantle rekao je: “Pogledao sam ∫lm ponovo na velikom ekranu, ne tako davno, i ostao doista dirnut. Tekstura koju smo ovdje postigli tako je nježna i meka, pa opet puna borbe. Kao da se raspada. Imam osjećaj da je metaforična za priču, u isti mah vražja i prekrasna.” Poznat prigovor digitalnoj tehnici snimanja, kad se kamera jednostavno usmjeri i pusti da snima, jest da odbacuje mise-en-scène, artikulaciju kinematografskog prostora na ekranu. Tu su optužbu ponavljali toliko puta da je gotovo postala mit. U stvarnosti, mora se priznati da su rani ∫lmovi Dogme 95 pomno osmišljena, gotovo klasična djela anarhične kinematogra∫je. To ne znači da kaos sasvim nedostaje, nego da je proračunat ∞ što ostaje jedan od glavnih razloga duboke dojmljivosti tih ∫lmova. U ovoj sličici, na primjer, u sedamdesetoj minuti ∫lma, kamera smještena u razini zemlje prikazuje stabla što se uzdižu iznad Christiana, naizgled sićušnog (pogrbljenog blizu središta sličice). Kadriranje kao da nagovješćuje da su ljudske ∫gure beznačajne, tek zalutala misao unutar šume. Blistavilo sunca, razlomljeno masivnim deblima, i malene ljudske ∫gure blizu tla.

Povratak (Vozvrashchenie, Andrej Zvjagincev, 2003.)

40. minuta

10. minuta Braća su tek maloprije saznala da im se otac (Konstantin Lavronenko) ∞ odsutan više od desetljeća ∞ vratio bez objašnjenja. Ivan, mlađi brat, trči na tavan ne bi li u tamo smještenoj škrinji pronašao knjigu u koju je umetnuta fotogra∫ja obitelji snimljena prije nego što je otac otišao. Ivan želi znati je li taj čovjek, taj stranac što dolje spava, doista njegov otac. Da i ne. Da ili ne. Ni da, niti ne. Ivan (Ivan Dobronravov) izgleda kao da izlazi iz podzemlja. Ali ne izlazi. Povratak je u tom smislu dezorjentirajuć: pojedini su prizori tako uokvireni da nedostaje bilo kakav kontekst okoline. Što to Ivan traži? Nešto što bi potvrdilo identitet čovjeka koji tvrdi da je Otac. Ivanov dlan opire se o donju stranu vrata koja vode na tavan/iz podruma. Tijekom cijelog ∫lma Ivan se niti jednom ne nasmije ∞ no smješka se sada, u desetoj minuti ∫lma. Zašto? Zato što zna istinu. Istinu. Možda se istina skriva negdje između pojedinačnih sličica ∫lmova. Čak ih i u digitalno doba zovemo sličicama [frames]. U kinu, u mraku, to su sličice. I opet, Ivanov dlan dodiruje donju stranu vrata, kao da je riječ o kakvu tajnom pozdravu. Izvor svjetlosti što mu obasjava lice skriven je u prednjem planu, izvan dosega kamere, dopire iz samog dna slike: misterij. Plavo; sivo. Likovi u Povratku uhvaćeni su u ove boje kao u zamke, osim u vrlo rijetkim scenama. Ivan, kao i njegov tavan, obliveni su plavetnilom za koje se čini da je tučeno u mikseru toliko dugo dok nije isprano do sivila. Očeve prve riječi u ∫lmu odnose se na njegovu djecu: “Natoči im malo vina”, zapovijeda. Neki kažu da je Povratak prepun kršćanskih simbola. To, međutim, ne znači da ∫lm ne nosi i druga značenja. Kada otac nije Otac? Možda nikada. I tako imamo Ivana koji se uspinje ne u nebesa, već na tavan, u potrazi za slikom svojega oca, koju nalazi. Što mu ta slika govori? Što potvrđuje? Ništa.

Braća se svađaju. Zašto? Zbog oca. Zato što se vratio. Zato što Andrej (Vladimir Garin) nimalo ne sumnja da je ovaj čovjek njihov otac, dok Ivan misli da nije. U ovoj sličici, u šatoru podignutom tijekom tajanstvena izleta/kampiranja sa svojim ocem, oni se svađaju: Ivan: Zar ne razumiješ? Sami smo ovdje. Ta tko je on? Kako znaš da je on naš otac? Zašto mu vjeruješ? Andrej: Glupane! Mama je rekla da je on naš otac.

Ono što razdvaja braću i rađa sumnju nije ono što otac kaže, nego ono što ne kaže. Kao i bog, on je tih i kriptičan. Njegove rijetke riječi sugeriraju nam dvoranu ogledala krcatu praznim simbolima ∞ baš kao i čitav ∫lm. Otac jest ∫lm: nedokučiv; fašist bez jasnog ratnog plana; parabola bez konteksta. U ovoj sličici Andrejeva ruka djeluje prozirno, nalik ruci kakva duha. To se, međutim, zamjećuje tek kada se ∫lm zamrzne u vremenu. To je ruka brata A u namjeri da zgrabi brata B tijekom svađe oko čovjeka koji možda jest a možda nije njihov otac. Ili: koji možda jest a možda nije njihov Otac. Jedan brat vjeruje (ili želi vjerovati); drugi brat ne vjeruje.

70. minuta

Glume li glumci? Jesu li uopće glumci? Sličica obuhvaća predstavnike triju generacija, počevši s djedom na lijevoj strani kadra. Ovo je tema filma, potajno nam priopćava sličica: kobni sukob generacija.

Otac napušta plažu, zgađen razgovorm s Ivanom. U pozadini Andrej izlazi iz šume. On i otac proći će jedan pored drugoga bez riječi. Široka kompozicija kadra dopušta oku da luta, da obuhvati ljepotu prizora. Ovdje su prisutne pomna ravnoteža i formalnost koje nas podsjećaju na nešto ∞ nešto na što ne možemo uprijeti prstom. Nešto iz djetinjstva? Izlet? Miris vlaže šume noću? U drami Davida Mameta The Cryptogram (1995.) otac ostaje misteriozno odsutan. Puno ga se puta spominje, no nikada nije prisutan. Njegov desetogodišnji sin John sprema se na izlet s njime, i dok se pakira, Del, obiteljski prijatelj, dolazi u posjet:

The Foreigner (Amos Poe, 1978.)

DEL: Zato što to nisam tražio. (Stanka.) Znaš li. Naučit ću te igri. JOHN: Igri? DEL: Igri koju možete igrati. Ti i tvoj otac. Tamo gore. Eh? Za “brušenje vještina”. (Stanka.) Koje će vam “pomoći u kampiranju.” JOHN: Meni i ocu. DEL: Da. JOHN: Zna li on tu igru? DEL: Mislim da bi mogao. JOHN: Je li te on naučio tu igru? DEL: Ne, naučio sam je sâm. JOHN: Hm. DEL: A da je i ne znam, ti ćeš ga naučiti.

Je li to izvor vašeg sjećanja? Ne djetinjstvo, već dramski tekst o djetinjstvu, drama o odsutnome ocu, ocu čiji “povratak” izostaje? Nedugo nakon scene na plaži, Dogodit Će Se Nešto Strašno i otac će ponovo biti odsutan. Od te točke nadalje ∫lm postaje toliko samosvjesno metaforičan da bi posljednjih dvadeset minuta trebalo izbrisati. No do te točke ∞ a pogotovo u sceni na plaži u sedamdesetoj minuti ∞ Povratak uspijeva ostvariti ravnotežu između dobrog, klasičnog pripovijedanja i nečega dubljeg, nečega gdje je otac Otac, a sinovi Sinovi ∞ nečega gdje je njihovo putovanje Putovanje. A ti, dragi čitatelju, dragi gledaoče? Nije li to nalik tvome životu, gdje god bio, tko god da jesi? Prolaziš kroz dane prepune malih događaja koji su potajno Veliki Događaji, a uloga je umjetnosti ∞ bila ona glazba, ∫lm, književnost, slikarstvo, arhitektura itd. ∞ da te podseti na to da nisi sam. Povezan si s likovima u ∫lmu. Njihova je privlačnost toliko snažna da prelazi granicu nacionalnosti i rase i svih drugih oznaka identiteta, sve kako bi se s njima emotivno poistovijetio. Voliš usranog oca u Povratku ne zato što te podsjeća na tvog oca, već zato što te ne podsjeća na njega. On nije nimalo sličan tvome ocu. Tvoja sloboda, ispostavlja se, ne leži u pridruživanju vlastitoj vrsti, već u okretanju od nje. Film poput Povratka može te natjerati da to učiniš. Može te učiniti izdajnikom.

10. minuta Max Menace (Eric Mitchell) stigao je iz Europe u New York. Sasvim je sam. Čini se da je u gradu s razlogom. No koji je to razlog? Je li špijun? Je li uvučen u špijunažu? Želi li nešto uništiti? Skuplja li informacije? Je li vođa ili pijun? Zna li on uopće tko je? Treba li se sastati s nekime? U ovoj sličici Max gleda američki dokumentarac o punku prepun šumova. Emisija potiče oprez, jer se fokusira na nasilje punk scene u Ujedinjenom Kraljevstvu i zabrinuto pita hoće li se fenomen proširiti i na Sjedinjene Države. “Ono što brine Britance,” kaže narator preko snimke klinaca koji skaču na koncertu, “nije to što pristalice punka odbacuju vrijednosti starije generacije, već to što odbaciju sve vrijednosti. Oni su protiv svega. Ako ih pitate, bez razmišljanja će vam reći da nemaju nikakve budućnosti i da im društvo ništa ne nudi.” Ova scena traje gotovo dvije i pol minute, bez rezova, a tijekom ∫lma ima i dužih scena. U suvremenom ∫lmu rez se odvija u prosjeku svakih četiri do šest sekundi (hvala Davidu Bordwellu). U ovoj dugoj sceni nema dijaloga ∞ tek monoton glas naratora. Max gleda i meškolji se na krevetu u hotelskoj sobi, potpuno odjeven, u smokingu, bijelim soknama i mokasinkama ∞ drugim riječima, svojevrsna je mješavina privatnog detektiva, pankera i Teddy Boya. Čini se da je očaran dokumentarcem, no nemoguće je dokučiti zašto.

40. minuta Amos Poe jednom je ∫lm opisao ovako: “The Foreigner priča priču izostavljajući pritom činjenice.” U tom smilu ∫lm nalikuje punku, pogotovo No Waveu, kad su se pjesme pravile tako da se izostave note. U ovoj sličici Maxa prati Zazu Weather (Séverine), prekrasno snimljena kako trči gradom prema suncu, kose zabačene od vjetra. Zašto trči za njim? Zato što trči za njim. Što želi od njega? Je li mu prijatelj ili neprijatelj? Njeno je blijedo tijelo preeksponirano na suncu.

Ono što kaže kriptično je, nalik poruci koju bi Philip Marlowe mogao primiti u Velikom snu. “Stvarno ne znam kakve su ti namjere,” kaže ona, “ali ja sam jedina osoba koja te može izvući iz ove nevolje. Ne miči se dok se ne vratim. Ja sam jedina koja te može odavde izvući živa.” Izvući odakle? To je pitanje ∞ za nas i za Maxa. Zaslužuje li Max uopće da se “izvuče odavde živ”, ili je, kako je Poe nedavno predložio, terorist? U travnju 1978. ∫lmski je kritičar Tom Buckley u The New York Timesu napisao o The Foreigneru: “Čini se nevjerojatnim da muzej Whitney koji na trećem katu izlaže Saula Steinberga na drugom katu prikazuje kinematografski ekvivalent crteža iz vrtića.” A opet, The Foreigner na svakom koraku kuje zavjeru protiv ludih, iracionalnih sudova ∫lmskog ukusa. Tome je tako zato što The Foreigner jedva da je uopće ∫lm. On, istina, ima likove, kao i nešto što nalikuje radnji. Ima scenu i glazbu i poneki dijalog. Većinom, međutim, prikazuje ljude koji nešto rade: trče jedni za drugima, sviraju u bendu u SBGB-u, sjede na krevetima, hodaju niz ulice, pucaju iz pištolja, puše cigarete, voze se na trajektu, guraju poruke ispod vrata, bivaju pretučeni, šetaju plažom, itd. I Max čini te stvari, no jedino što ga čini glavnim likom ∫lma je činjenica da ga kamera prati. Slučajnost ne može biti princip reda, no da može, bila bi to u The Foreigneru. Što je drugi način da se kaže: u ovome bi ∫lmu svatko mogao biti glavni lik. A nije li to ono što je učinio punk ∞ ukinuo razlike? Barem u teoriji. No teorija je sve što imamo. Teorije o teorijama o teorijama. Jašemo u budućnost na valu teorije. U punku nema razlike između pozornice i publike, između dobrih i loših muzičara, između dobrog i lošeg zvuka, između smeća i umjetnosti, između glupog i pametnog, između primitivnog i avangardnog, između teorije i prakse. Što nas privodi kraju. Maxovo je lice poniknuto, kao da zna da će uskoro umrijeti s metkom u leđima, te da su sve misli koje je čitavog života mislio bile usmjerene u pogrešnom smijeru, dovodeći ga do ovog trenutka, zarobljenog u stupicu hotelske sobe u stranoj zemlji. “Nema budućnosti” “Prazna generacija.” U trenutku kada Max shvaća da ovo nisu samo riječi, već je prekasno.

Dodaci:

70. minuta Film se bliži kraju. Ne završava dobro po Maxa. U ovoj sličici on sjedi na krevetu u svojoj hotelskoj sobi, zamišljen poput Laurencea Oliviera, dok mu Zazu nešto govori s druge strane vrata. On je ne želi pustiti u sobu. 30

Ovaj ∫lm oslobađa drugi, neimenovan ∫lm koji se odvija ovako: Kažu mi da je velika metalna kutija u drugoj sobi Stroj za snimanje. Stoji ondje prazan, bez ikoga tko bi mogao ući i pokrenuti ga. Njegovo glatko metalno kućište zamrljano je krvlju, a njegova su tanka metalna vrata strgnuta sa zglobnica, viseći nahereno kao zamrznuta u vremenu. Soba u kojoj je stroj u zgradu Sveučilišta pretrpjela je eksploziju, a njeni su začađeni zidovi, nekada prekriveni naslovnicama First Storiesa, crni poput noći. Pljačkaši su odavno počistili police s knjigama. Znam ovo što znam, jer sam, kako kažu, vidio to svojim očima. Bio sam tamo. Isto tako kažu da sam bio ranjen u jednom od napada i da sam zaboravio tko sam, te da sam bio s njima dok smo se skrivali u jednoj od zgrada, preživljavali, pregrupirali se, čekali na prigodu da se uvučemo dublje 31

Kadriranje kao da nagovješćuje da su ljudske figure beznačajne, tek zalutala misao unutar šume. Blistavilo sunca, razlomljeno masivnim deblima, i malene ljudske figure blizu tla.

u grad ne bi li se sastali s ostalima. Tko su ti ostali? Ne znamo jesu li prijatelji ili neprijatelji. Tada sam otkrio da se ni ostali ne sjećaju ničega. Nitko od nas ne zna odakle je, kako je ovamo dospio niti ima li obitelj. U zgradi smo jer je, barem dosad, bilo sigurno. Dopuštaju mi da ovo snimam jer žele imati nekakvu povijest, neku prošlost, bilo dobru bilo lošu. To su takvi ljudi. Kažu da je sada previše toga nestalo i da moramo početi ponovo, a ja da sam najbolji izbor za vođu, za osobu koja će pratiti što radimo i sve što ćemo doživjeti, bez obzira na to koliko to strašno bilo. Zašto misle da će biti strašno? Znam govoriti i kako preživjeti. Nesreća ∞ ili što god to bilo što nam je oduzelo pamćenje ∞ nije me učinila glupim ni nesposobnim. Ne radi se ni o tome da nemam nikakva pojma o tome tko sam i što sam. U mome je novčaniku vozačka dozvola sa slikom mojega lica i mojim imenom, kao i, kako smo saznali, mojom adresom. Usporedili smo simbole na vozačkoj dozvoli s uličnim znakovima nedaleko odavde, tako da sam se prije nekoliko mjeseci vratio tamo gdje sam nekada navodno živio, na mjesto koje se zove Woodward Avenue 933. Odveli su me tamo, onome što je nekada bila moja kuća, u raspadajućem kamionetu; jurili smo kroz grad dok su ljudi, tek bljeskovi slika u brzini, pucali na nas iz pušaka, skriveni između napola razorenih zgrada. Skutrio sam se ispod vlažne cerade, pokrio glavu i pokušao ostati u kutu dok smo jurili autocestom. Kuća je bila bijela prizemnica s pomno održavanim vrtom, sada uništenim, a imala je i bijeli trijem prekriven krhotinama. Svi su prozori bili razbijeni. Prednja su vrata nedostajala. Unutra je sve bilo uništeno, čak je i tepih izgledao kao da ga je pandžama izgrebala neka užasna zvijer ∞ no u spavaćoj sobi na katu, u ladici komode, našao sam neke fotogra∫je muškarca koji je izgledao poput mene i žene koja je morala biti moja supruga (naravno da je bila), te dječaka koji je morao biti moj sin. Držimo ribičke štapove, na suncu, iza nas je plavo jezero. Uzeo sam fotogra∫ju i stavio je u novčanik, a kada smo se vratili na staro Sveučilište pokazao sam je Katy, našem vođi, koja me upitala sjećam li se bilo čega sa slike. “Ničega”, rekao sam, što je većinom bila istina. Svaki put kad razgovaram s njome malo lažem. Možda je riječ o samoobrani. U uredu sam one koju zovemo Katy, onome s lijepim pogledom na ono što je ostalo od onoga za što kažu da je bio kampus: srušeni crkveni toranj, zgrade bez stakala na prozorima, spaljeno drveće. Čini mi se da je Katy postala lijepa zahvaljujući ovom sukobu: mršava je ali snažna, izgleda opustošeno na zavodnički način. Pokušavam zamisliti kako je izgledala nekada: trebala se udati; živjela je na farmi; vjerovala je u Boga. Nemam pojma koliko godina ima. Čujemo udaljen ritam helikoptera izvana, kao i udaljenu pucanjavu, onako kako bi zvučale petarde na televiziji u susjednoj sobi. “Snimaš ovo?” pita me ona. Pokazujem joj svoj mali stroj za snimanje. “Sve što mogu.” “Dodaješ li detalje kasnije?” “Nemam dovoljno vrpce. Niti baterija.” “Zato trebaš veći Stroj.” No takozvani Stroj ne radi, ako je ikada i radio, a bez njega sve ide k vragu. Pokušao sam joj to reći već prije, Katy. Pokušao sam joj reći da nema dokaza da je Stroj ikada radio, kao i da nema dokaza da je to ikada bio 32

stroj za snimanje priča. No u pravu je što se tiče jedne stvari: bez evidencije o tome što se dogodilo teško je odrediti što nam je činiti. Noću umujemo o tome između sebe, u vrećama za spavanje, o ratu, ako je to uopće prava riječ za ovo što se događa, i o tome koliko dugo već traje, koliko je ljudi poginulo, te je li zahvatio čitav svijet ili ne. Zaista nema načina da saznamo. Ništa ne radi; sve radimo ručno. Pusti mi nešto od prošlog tjedna”, kaže Katy. Vadi iz ladice stola dvije cigarete, oklijeva trenutak, te potom jednu vraća nazad. Možda misli da ne pušim. Stavlja noge na stol ∞ nosi crne vojne čizme i zelenu uniformu. Tamo gdje joj se nogavica hlača zavrće vidim tetovažu lika iz crtanog ∫lma na bijeloj koži njezina lista. Pretražujem snimke po datumu. Puštam joj onu od prošlog ponedjeljka, kada smo odlučili iskoristiti katapult protiv helikoptera koji nam je prišao preblizu. Evo što se dogodilo: John i ja odnijeli smo ga na krov, s mukom pronalazeći put uz uske metalne stube, i smjestili ga između sivih ventilacijskih cijevi. Učvrstili smo ga gurtnama; John je ciljao dok sam ja gađao helikopter. Nakon tri promašaja konačno smo ga pogodili. “Taj je dio važan. Dopuni ga”, kaže Katy, njen glas obojen je sagorijevanjem 10/40/70-ica. “Koji dio?” “O tome kako ga upotrebljavati. Oružje. U slučaju da zaboravimo a netko ga drugi zatreba.” Koliko god apsurdno bilo ∞ jer tko bi ikada htio čuti o ovom ili bilo kojem drugom incidentu s helikopterom? ∞ kažem da hoću i nastavljam puštati dio o divljem protuudaru katapulta, kako je zatresao krov i kako je treći betonski blok iskočio iz košare katapulta te kako je, nakon što je blok probio pilotsku kabinu, helikopter samo usporio, napravio polaganu spiralu i pao. To se dogodilo već toliko puta da nismo čak ni otrčali do ruba da pogledamo kako pada, kao što smo činili prvih desetak puta nakon što smo nešto strušili s neba. Isuse, koliko uopće može biti helikoptera? Srušili smo ih barem četrdeset ili pedeset. Onda mi je jedne noći John rekao ∞ pušio je, kao i svake noći ∞ da ih je toliko zato što je to uvijek isti helikopter. Pitao sam ga na što točno misli, iako sam već i sâm pomislio isto. Zato helikopter uvijek izgleda jednako i zato se vraća uvijek na isto mjesto i visi tamo poput grba i čeka da ga skinemo, ponovo i ponovo. “Jesi li primijetio da uvijek dolazi u isto doba dana, iz istog pravca, i kako ga uvijek pogodimo iz trećeg pokušaja? Samo pitam.” “Pretpostavljam da imaš pravo”, rekao sam, pretvarajući se da mi to nikada nije palo na pamet. Ne znamo odakle su helikopteri, jesu li prijateljski ili nisu, no kada dođu preblizu, za svaki ih slučaj srušimo. Neki od nas vjeruju da je prava borba odavno završena, da su ovo samo ostaci. Nitko od nas nije vidio, koliko znamo, ništa dovoljno organizirano da bi se moglo nazvati ratom, niti smo ikada bili napadnuti, kao što ni sami nismo nikoga napali. To, dakle, nije rat, zar ne? Mislimo da je morao biti rat, ili barem neka vrst žestoke borbe koje smo mi ostatak, te da ima još ljudi poput nas raštrkanih diljem Zemlje. Ali nikada nam nije bilo zaista naređeno da izađemo i nekoga ubijemo. Možda bismo saznali nešto kada bismo mogli izaći iz grada. No svaki put kad pokušamo netko puca po nama: ili oni koji nas pokušavaju spri33

Ono što razdvaja braću i rađa sumnju nije ono što otac kaže, nego ono što ne kaže. Kao i bog, on je tih i kriptičan. Otac jest film: nedokučiv; fašist bez jasnog ratnog plana; parabola bez konteksta.

ječiti da uđemo ili oni koji nas pokušavaju spriječiti da izađemo. Ne znamo. Katy ustaje, frkne cigaretu kroz prozor, protegne se i kaže mi da snimka zvuči više poput dnevnika ili memoara, previše poput privatnog iskustva nezainteresiranog i možda prisiljenog promatrača. Kaže mi da dodam više detalja, više o vremenu, mirisima, ubodima kukaca, šišmišima i crnom dimu što se neprestano diže s horizonta poput nekog vječno gorućeg naftnog izvora, više o tajnim romansama, o tome kako se ova zgrada čini ukletom, o tijelima koja smo našli zakopana ispod poda kotlovnice, o Stuovom samoubojstvu prošlog mjeseca. Ima ona još prijedloga, no sve što zamjećujem je srebrno prstenje na njezinim prstima, tiha ljepota tužnih očiju, oblik njezinih bokova ispod uniforme. Bila bi netko koga bih mogao držati u naručju. I onda mi, kao i obično, Stuove posljednje riječi padaju na um, dan prije nego što se objesio. “Jedini način da izađemo odavde jest da nekoga ubijemo.” A to što je rekao jednostavno je bila najhrabrija, najotvorenija formulacija onoga što smo svi mislili, jer možda smo svi imali to jedno dijeljeno sjećanje, tu jednu činjenicu: da je smrt jedini izlaz. No tajna što se skrivala ispod istine uključivala je žrtvu koju još nitko nije imao hrabrosti iskušati. Pa opet se to jedno pitanje polagano oblikovalo u našim umovima: bismo li mogli pobjeći netaknuti iz grada ako ubijemo nekoga? No zašto smo to mislili? Čitavu sam noć ležao na svom krevetu i razmišljao o formuli koja se u mraku činila savršeno logičnom. U zamjenu za bijeg moraš nekoga ubiti. Kako ili zašto je tome tako nije mi bilo važno; bila je to tek brutalna činjenica koja mi je iskrsla u glavi i nije htjela nestati. Kada se Stu objesio, svi smo znali zašto. Zato što je bio dobar. Predobar. Zato što bi Stu radije ubio sebe nego nekoga drugoga. Iskreno, moje je pamćenje bolje nego što bilo tko to i naslućuje. Kada su me doveli ovamo jednostavno se činilo da je lagati o tome ispravno. Napokon, nisam ih poznavao; kako sam im mogao vjerovati da je to što kažu istina? Tijekom ispitivanja, dok su me nježno boli štapom kroz rešetke kaveza, znao sam da me neće ubiti, tako da sam im mogao reći istinu: da se sjećam. Ne dovoljno da to nešto znači, ali dovoljno da budem siguran da je postojalo nešto prije ovoga mjesta. Samo slike i zvuci: Djevojčina ruka u mojoj. Ljetna oluja s grmljavinom. Telefon koji zvoni usred noći. Kuća niz prašnjavu cestu, tamo gdje sam odrastao, u kojoj živi starica. Inače prijateljski nastrojen susjedov pas koji se iznenada okrenuo protiv mene i ugrizao me za gležanj dok smo bili na pikniku. Lepetanje zmaja koji je zapeo u krošnji stabla na istome pikniku, scena iz ∫lma s Dobro Odjevenim Čovjekom okupana plavom svjetlošću. Nestanak struje. Beskrajan tulež sirene sustava za uzbunjivanje. Sjećao sam se tih stvari, kao i drugih, ali nikome nisam rekao za njih. Imam dvije evidencije: jednu koju puštam Katy da joj dokažem da bilježim detalje kako bismo svi imali kolektivno sjećanje, i jednu skrivenu, koja opisuje ono čega se sjećam. Nakon Katy, vraćam se u Sobu i spavam. Danas je naš red za patroliranje, tako da nakon nekog vremena John dolazi po mene, spreman za polazak. “Ti je nosi ovaj put”, kaže, bacajući mi sportsku torbu sa žutim zastavama. Gornja strana njegovih šaka i podlaktica sjajna je i bez dlaka, tu je i ožiljak od opekline koje se ne može sjetiti. 34

“Kako znaš da si bio opečen, Johne? Možda su ti ruke oduvijek bile takve.” “Ovi su ožiljci,” kaže on, pokazujući na svoju sjajnu kožu, “od vatre. Ne rađaš se takav.” Otvaram torbu i brojim zastave. Spuštamo se istočnim stubama, pored beskrajnih neodgonetljivih gra∫ta i njihove žute i plave i smeđe stranosti te stupamo na toplu sunčevu svjetlost. S desna nam je knjižnica, a iza toga željezna vrata koja vode van, u grad. Provjerit ćemo jesu li zastave koje smo postavili prošli tjedan i dalje tamo. Obično nisu. Obično umjesto njih nalazimo crne, što je razlog, uz helikoptere koji ponekad bacaju crne letke ispisane stranim riječima, što smo crnu boju počeli poistovjećivati s opasnim strancima. Pronaći ćemo neko mjesto, otprilike milju daleko od fakultetskog dvorišta ∞ onoliko daleko koliko je sigurno udaljiti se ∞ i zabosti zastave u zemlju, u travnjak ili dvorište kakve napuštene kuće. Nakon tjedan dana vratit ćemo se vidjeti jesu li uklonjene ili zamijenjene. Zovemo to mirovnim pregovorima. Zovemo to pregovaranjem. Zapravo, upravo sada idemo onamo, do kuće za koju kažu da je bila moja, u stražnje dvorište ispod golema javora s ljuljačkom gdje smo prošlog tjedna zaboli deset žutih zastava u ravnoj liniji, u onoj uskoj, korovom zarasloj traci što se pruža između stražnjeg zida kuće i garaže s urušenim krovom. Nema naznaka drugih bića ∞ ljudskih ili drugih ∞ dok hodamo niz raspucalu autocestu, dijelom zaraslu u korov i suhu travu. Oružje nam je u rukama, napeto, zato što mora biti, zato što su prošle godine Valerie i njezin partner Leonard otišli na sličnu patrolu i nisu se vratili. Kada smo ih našli, lica su im bila smrskana kamenjem. Slijedimo autocestu i uspinjemo se prema izlaznoj rampi čiji zeleni znak ne znamo odgonetnuti. Zapravo, ne znamo odgonetnuti ništa: ni znakove, ni novine u trgovinama mješovitom robom. Ni etikete na hrani, ni knjige u Knjižnici. Svi osjećamo da bismo trebali moći čitati, da je taj jezik dio, ili da je bio dio, našega svijeta, da bismo zato što možemo razgovarati jedni s drugima na jeziku koji svi razumijemo trebali moći odgonetnuti pisane simbole oko nas. Ali nitko od nas ne uspijeva. Za nas su to samo znakovi, stroge crne linije na bijeloj pozadini, tajni kôd izgubljene civilizacije. John je jedan od onih koji vjeruju da je jezik koji smo zaboravili naš jezik, tako da nema načina da saznamo čitamo li riječi ispravno ili ne. “Ali i dalje možemo razgovarati, Johne”, kažem dok se sunce obrušava na nas poput nekog reΩektora iz niskobudžetnog ∫lma. “Nismo zaboravili govoriti.” “Zato što smo to prvo naučili. To je usađeno u nas na dubljoj razini ∞ kao naša temeljna priroda. To nisu stvari koje zaboravljaš.” Mi ostali, s druge strane, mislimo da je svijet onaj koji se promijenio, a ne mi. Da jezik oko nas ne znači ništa zato što nikada i nije značio ništa ∞ zato što i nije naš jezik ∞ i da bismo prepoznali naš jezik kada bismo ga vidjeli. Pokušali smo pisati, no to su samo škrabotine; znamo kako oblikovati zvukove ustima, ali ne i znakove rukama. Trebalo bi biti lako. Trebalo bi biti lako prenijeti ono što govorimo na papir, ali ne znamo kako. “Je li to to mjesto?” pita John. Stojimo ispred kuće na kojoj je sprejem naslikana golema zmija koja proždire svoj rep. Dimnjak je srušen, kao i 35

svi ostali dimnjaci na svim ostalim kućama, no ovaj su put ostavili uže između cigala, poput palog lasa. Užad je rijetka, tako da ga John svija u kolut i sprema u torbu. Žute zastave koje smo ostavili prošli put zamijenjene su crnima. John vadi knjigu s kartama i provjerava raspored, nakon čega započinjemo s mjerenjem: prvih devet zastava što vodi od ulice odvojeno je međusobno točno 30 cm, no između devete i desete zastave razmak je 37,5 cm. To točno odgovara izvornoj postavi žutih zastava, barem prema knjizi s kartama. To je ili dobro ili loše. Moglo bi biti dobro, ako znači da je taj netko, tko god to bio, tko žute zastave zamjenjuje crnima, ušao u neku vrstu prijateljske simboličke razmjene s nama. To što se razmak između posljednje dvije zastave svaki put točno ponavlja - ima u tome humora. Možda čak i oprosta. Ili to može biti loš znak. Može označavati neku vrstu očajničke ozbiljnosti, simboličko natjecanje koje upućuje na veći sukob. Milo za drago. Upozorenje da ništa ne prolazi nezapaženo i da ništa neće proći nekažnjeno. Boja na ciglama izgleda mokro; kada je dotičem vrhovima prstiju, oni ostaju crveni. Dižem ruku prema Johnu da ga upozorim. Okrećemo se da odemo, ali već je prekasno. Dodirnuti boju bio je pogrešan potez. Prvi hitac prolazi kroz Johnov vrat, on odskače s tla i potom pada, iskrivljen poput slova S. Već je toliko krvi isteklo iz njega, slijeva se pod mojim stopalima poput nečije tuđe pobjede. Trčim prema ulici i iščekujem hitac. Apsurdno, brinem o tome da ne ozlijedim lice ili slomim nos ako padnem, brinem o tome da se neću moći spriječiti da padnem krivo i ogulim laktove ili slomim zglavak. No hitac ne dolazi. Iscrpljen sam nakon tek nekoliko minuta, no trčim dalje do rampe koja me odvodi na autocestu. Rješavam se pištolja i torbe. Bacam jaknu. Sada trčim zbog samo jednog razloga: zbog Katy. Želim dodirnuti njezinu tetovažu. Želim je učiniti ne tužnom. Želim napraviti bolje snimke, pune detalja, tako da mi se nasmiješi i ponudi mi jednu od svojih cigareta i dotakne prstima moje i zaštiti šibicu šakom dok je pali između naših tijela. S engleskoga prevela Iva Gjurkin. Ulomci knjige 10/40/70, Zero Books, 2014.

Nicholas Rombes:

Odrješenje Roberta Acestesa Lainga

to se tiče R. Lainga, tko mu može zamjeriti? Govorit ću ti o osobi zvanoj Katy. To je prvo što mi je rekao. Čekao sam da počne govoriti o Katy. U jednom od naših razgovora rekao mi je da je “ljudima naudio u odsustvu.” Razmišljao sam o tome, o semantici te rečenice. Moj trodnevni intervju s njim održao se za vrijeme ljetne najezde skakavaca u skučenoj, vrućoj sobi motela, a sudeći prema njezinu morbidnom stanju ∞ istrunulom smeđem tepihu, toaletnom stoliću koji je bio toliko izobličen i nadut da se činilo kao da su ga isušili nakon što je stajao pod vodom te nebesko plavim tapetama koje su se gulile i vjerojatno vrvjele kukcima ∞ nekom je sumnjivom valutom platio da ga u njoj nitko ne ometa. Na sebi je imao nešto poput šala. Bio je jarko crven, sjećam se toga, a podsjećao je na onu vrstu jasnoće koja se pojavljuje jedino kao posljedica snažne volje i upotrebe moći. Jesam li jednom vidio fotogra∫ju Augusta Pinocheta također ogrnutog šalom, koji se smiješi osmijehom koji je nagovještava stravu čistog razuma? Laingova tamna koža, crvenkasta kosa, velike šake i svijetli sportski sako boje šlaga podsjetili su me na tropske predjele, a pozdravio me tako umorno da se činilo kao da je za sobom dovukao sve vremenske zone kroz koje je prošao na svom putu i kao da je postojao ∞ upravo u tom trenutku ∞ u svima njima istovremeno. Čovjek u srednjim šezdesetim godinama, iako izgleda mnogo mlađe, kao da se njegovo vanjsko starenje zaustavilo, a ono unutrašnje nastavilo. Ima gustu sijedu kosu i otvoreno lice. No, kada je otvorio vrata motelske sobe, iz nekog razloga prvo što sam primijetio nije bio Laing, nego stolica u kutu sobe, stolica koja nikako nije mogla pripadati motelu. Nije stajala na podu, nego na nestabilnoj hrpi starih knjiga (telefonskih imenika, ili sam barem tako mislio) i novina. Izgledala je kao da je nedavno iznova obložena plavim baršunom, no posao su obavili tako loše da je tkanina na nekim mjestima bila prejako navučena, a drugdje nabrana i slabo pričvršćena. Na stolici ∞ koja me se doimala više poput prijestolja ili prijestolja prerušena u stolicu ∞ stajalo je nekoliko hrpa uredno naslaganih VHS kazeta bez kutija, a pretpostavio sam da su to kopije ∫lmova zbog kojih su me poslali da održim intervju s Laingom. Nije se ponašao uglađeno. Pozdravio me kao jedan muškarac drugog. Zvao me imenom kojim me jedino baka zvala, kao da smo dijelili neku 37

tajnu povijest koju sam ja zaboravio, ali me ponekad zvao i “A.”, što je, ispostavilo se, bilo ime (ili inicijal imena) jedne vrlo opasne osobe s kojom se družio u svojim knjižničarskim/studentskim danima. Pokazao mi je svoju sobu. Bila je mala, broj 228, mirisala je na prokuhano mlijeko i doimala se poput tamnice, iako nikad nisam bio u nekoj tamnici. Vrata koja su vodila na usku betonsku terasu gledala su na golemo parkiralište puno jaraka koje kao da je bilo izgrađeno za neki deset puta veći motel. Krevet bez plahte i prekrivača. Prijestolje-stolica u jednom kutu. U drugom kutu televizor motela čiji je ravan ekran bio obojen crvenom bojom u spreju. Mali, okrugli stol za kojim smo razgovarali. Tko među nama ima ovlast, moć, da vezuje i oslobađa? Poslali su me tamo da odradim zadatak, kao što se kaže, no došao sam i zbog vlastite radoznalosti i želje da se približim izvoru mita. Prividno sam došao samo kako bih održao intervju s Laingom za ∫lmski časopis kratka vijeka posvećen očuvanju izgubljenih ∫lmova a kojem je dodijeljena subvencija za istraživanje i pisanje izvještaja o zanemarenim ∫lmovima. Glavnog urednika Edisona (tako smo ga zvali prema Hermanu Casleru, ranom pioniru ∫lma čije je ideje ukrao Edison, a zvali smo ga tako jer je i sam bio lopov, ali darežljiv) nagovorio sam, potaknut rijetkim i ratobornim ispadom samopouzdanja, da mi prepiše velik dio novca kojim bih ∫nancirao svoje putovanje posuđenim kombijem iz središnje Pennsylvanie do Wisconsina (u blizini zapadnog ruba nacionalnog parka Chequamegaon-Nicolet) kako bih intervjuirao Lainga, čija ga je opskurnost u posljednje vrijeme učinila pomodnim, kao da je nostalgija za analognim nekako postala i nostalgija za Laingom i njegovim prljavim, pogrešnim, nepokajničkim stavovima. Siguran sam da su ga i drugi pronašli, ali su se uvjerili kako je ono što im je rekao o ∫lmovima nepouzdano. No, nije li nepouzdanost jedan oblik sigurnosti? Tko je, zapravo, bio Laing? (Mogu kazati kako dezorijentirajući osjećaj dubine koji vežem uz njega nije imao ništa s dubokim mislima, već je više bio nalik ekstremnoj dubini kadra u ∫lmovima poput Građanina Kanea od koje vam se čini kao da ćete upasti u duboku pozadinu ∫lma, pozadinu koja postoji u prostoru iza likova.) Knjižničar koji nije bio stručnjak za ∫lmove koji nazivamo eksperimentalnim ili avangardnim, već za one koji krijumčare takve strategije i postupke u ∫lmove koji se, na površini, doimaju konvencionalnima. U jednom od naših razgovora rekao je da je teže napraviti ∫lm s eksperimentalnom i odvažnom vizijom koji će privući mnogo gledatelja, nego samoproglašen i namjerno nejasan avangardan ∫lm. Govorilo se da potječe iz obitelji od čijeg je golema bogatstva bila veća jedino međusobna mržnja njezinih članova te da se ušuljao na marginu akademskog svijeta kako bi imao ured na kampusu i, što je još važnije, adresu s koje je mogao s lažnim autoritetom komunicirati s obožavateljima ∫lma koji su upravljali crnim tržištem efemernih ∫lmskih sadržaja. Neki su tvrdili da je sudjelovao u nastanku CIA-ina priručnika Protuobavještajno ispitivanje KUBARK koji je 1960-ih podijeljen južnovijetnamskim vojnim časnicima, a u kojem se spominje “oružano kino”. No, ja sam ga ipak smatrao čovjekom koji je uklanjao nered i kaos pospremanjem, dokumentiranjem i imenovanjem. Prvo na malom fakultetu na valovitim brežuljcima južnog Ohia (prostoru koji je zapravo tajni dio dubokog Juga) od, otprilike, 1965. do 1980., a zatim, sve do 2003., na jednom mnogo većem u Pennsylvaniji, gdje je ljeti, unatoč veličini kam38

pusa, mukanje krava na povjetarcu dopiralo kroz otvorene prozore studentskog doma i gdje je Laing postao poznat kao neuravnotežen jer je preporučivao ∞ u opreci prema najkonzervativnijim nazorima tog vremena ∞ iznenađujuće, transgresivne ∫lmove pune istine, koje se spasilo na aukcijama i kupilo sumnjivim valutama od kolekcionara za koje je šok novoga značio odbacivanje onog starog. Ali i više od toga. Laingu su u ured u knjižnici stizali ∫lmovi redatelja kao što su David Lynch, Michelangelo Antonioni, Aimee Deren (unuka avangardne redateljice Maye Deren), • Agnès Varda, Andrzej Zul⁄ awski, Alejandro Jodorovsky i drugih, anonimnih, autora, a sve putem veza koje su, mogao bih se zakleti, bile posljedica nekog mračnog pakta koji je sklopio u mladosti. Laing je u privatnosti svog ureda ∞ barem se tako pričalo ∞ pogledao desetke kratkih ∫lmova tih i drugih redatelja, ∫lmove jednostavne ljepote i neizravno izražena nasilja. Bila je to ona vrsta ∫lma koji te otruje ako ga pogledaš u pogrešnim (ili pravim) godinama. Pogledao je te ∫lmove, a upravo kada je počelo rasti zanimanje za takozvane izgubljene ∫lmove određenih suvremenih redatelja, on ih je uništio, uništio je najbolje od njih. Pričalo se da ih je spalio u običnoj metalnoj bačvi iza rampe za utovar koja je pripadala knjžnici. To se vjerojatno dogodilo ranih 2000-ih, a zabilježila je to fakultetska ∫lmska skupina zvana Radiant Union čiji je jedan član završio kao urednik časopisa koji me poslao da posjetim Lainga. Koliko znam (odnosno, koliko se može znati o bilo čemu), Radiant Union je bila skupina studenata zaljubljenih u ∫lm koji su se, nakon što ih je razočarala teorija, pokušali osloboditi onoga što su zvali letećim označiteljima, što je ujedno bio i naziv njihova jadnog časopisa, umnažavana na mimeografu i uvezivana na stari, “analogan” način koji su uglavnom čitali oni sami. Na loše dizajniranim (sada kada zapisujem ove misli čini mi se da je to možda učinjeno namjerno kako bi se skrila revolucionarna priroda njihovih ideja) stranicama letećih označitelja nalaze se podaci o neshvatljivom “neočuvanju ∫lmova ” Roberta Acestesa Lainga (što je eufemizam za “uništavanje ∫lmova”, izraz koji su upotrebljavali urednici časopisa). Tko zna gdje su, između prvog i sedmog broja (jer to je sve što su objavili), činjenice nestale, a mit nastao? Što se mene tiče, sve što sa sigurnošću mogu reći jest da mi je Edison ∞ kojega sam upoznao kao propali student poslijediplomskog studija i ... jadni Edison! njegovo veličanstveno zamuckivanje, koje je odlučio objeručke prihvatiti umjesto da ga potisne, uvijek mu je, umjesto prednosti, predstavljalo prepreku na putu prema cilju ∞ dao svoje primjerke letećih označitelja, primjerke do kojih je došao putem složenog sustava razmjene bez upotrebe interneta, a koji su sadržavali pojedinosti iz prve ruke o Laingovom spaljivanju najvrjednijih ∫lmova iz njegove zbirke. Da budem iskren, Laing je postojao na rubovima moje mašte već jako dugo. Prvo kao glasina ili duh ∞ poput onog nečeg što ti promakne, one sjene nalik na moljca koju ugledaš krajičkom oka ∞ a zatim, postupno, kao konkretniji oblik, kao da se pomisao na njega pretvorila u malen iver zaglavljen u mojem mozgu. Prvi sam ga put primijetio na popisu imena s kraja jednog suludog, anarhističkog ∫lma o skijanju prikazana u ponoć, a kad kažem anarhističkog mislim na nered u samom ∫lmu, u njegovim sponama ili montaži, jer je sve bilo ispremiješano. Zapravo, nije bilo jasno radi li se o dokumentarnom ili igranom ∫lmu jer se u nekim prizorima brzih i opasnih spuštanja nizbrdo čuo glas komentatora koji je bio vr39

lo tih, ozbiljan i formalan, gotovo kao da se radilo o prijenosu golfa. U drugim prizorima likove se nije prikazalo na dokumentaran način, već kao likove igranog ∫lma u kojem oni jednostavno igraju uloge skijaša. Pogledao sam ga jedne zime u kinu u kojem je bilo toliko hladno da sam morao nositi rukavice. Posluživali su pivo, što je sve učinilo istovremeno boljim i lošijim. Druga stvar koje se sjećam bila je ovo: zvuk cvrčaka. Dolazio je iz smjera snijegom prekrivenih stabala i grmlja prikazana na ∫lmu, a to je bilo nemoguće. To se dogodilo otprilike tri godine prije nego što me Edison poslao da razgovaram s Laingom o uništenim ∫lmovima, a ∫lm o skijanju zvao se Aspen ili se događao u Aspenu ili je pak bilo riječi o nekoj kombinaciji toga dvoga, a koliko se sjećam, pri kraju tog beskrajno dugog ∫lma prvi sam se put susreo s Robertom Acestesom Laingom ili likom zvanim Roberto Acestes Laing. Bio je to nevažan prizor (kao i većina ostalih prizora u tom ∫lmu) o okupljanju osoblja koje je upravljalo skijaškim liftom i koje je, nakon što se postrojilo, odjeveno u jarko crvena i narančasta zimska odijela, preuzelo svoje pakete (pretpostavljam) sa svojim zadacima za taj dan. Tada sam prvi put čuo njegovo ime, kada su jedan sporedan lik (nije mu se čak ni lice vidjelo jer je bilo zaklonjeno jaknom i skijaškim naočalama) prozvali da preuzme list papira u teškoj plastičnoj omotnici: Roberto Acestes (u ∫lmu izgovoreno kao “Egestes” umjesto “A-ses-tiz”, kao što ga je Roberto izgovarao) Laing. Nekoliko mjeseci kasnije gledao sam reprizu smiješna, ali teško izvediva talk showa kratka vijeka iz 1970-ih (u kojem domaćin sjedi u žućkastosmeđem odijelu na kauču, a ispred njega umjesto stola stoji postolje za televizor) a usred monologa, negdje izvan kadra, jedno od velikih scenskih svjetala puknulo je uz prasak. Sve se smračilo. Publika se nasmijala kao da je riječ o tajnoj zavjeri ili kao da ih je strah. Domaćin je trepnuo, sklopio ruke ispred lica, zatresao glavom i rekao “O, Acestes.” I još jednom drugom prilikom, taj put na radiju, usred razgovora s Peterom Bogdanovichem iz vremena Texasvillea i grungea. Bogdanovichu su postavili pitanje o redateljima koji su utjecali na njega. Glas mu je zvučao umorno, kao da je jedva dopirao iz zvučnika mog automobila. Vozio sam, a neki me motocikl pratio preblizu, sjećam se toga. Bogdanovich je spomenuo poznata imena ∞ Orsona Wellesa (čije je ime izgovorio kao “Orso"n”), Billyja Wildera ∞ ali i “Lainga”, odnosno ime koje je zvučalo kao Laingovo. Jesam li bio opsjednut? Ako jesam, moja je opsjednutost bila vezana više za ideju Lainga, nego za Lainga samog. Svi naši tajnoviti, mali heroji na kraju nas razočaraju. Znao sam to. Sama pomisao da postoji netko poput njega, netko tko je pokušao uništiti vladavinu slike napadom na njezine najjače tvorevine, netko čija je neuhvatljivost u mojoj mašti bila srodnija ∫lmskom liku čija je boja nepravilno izmijenjena nego stvarnom životu, to je ono što me toliko zainteresiralo: apstrakcija Lainga umjesto osobe Lainga. No kakav je to život u kojem čovjek izbjegava ono što voli jer zna da će ga to razočarati? Shvatio sam da ću Lainga demitologizirati ako ga upoznam. Dovoljno sam puta vidio rulju kako ruši kipove koji su trebali vječno stajati da znam da se u nekom trenutku sva prijestolja moraju srušiti. Kada sam ga posjetio znao sam da je nakon spaljivanja ∫lmova ∞ što je, prema Edisonu, učinio na određen ritualistički način, gotovo u skladu s nekim mračnim i nejasnim postupkom ∞ pobjegao u noć, ostavivši iza sebe vatru koja je još snažno gorjela. Gotovo da i nije važno je li 40

zaista pobjegao u noć (prema Edisonu, svi ti podaci potječu iz jednog broja letećih označitelja koji mi je pokazao prije mog posjeta Laingu, iako mi nije dopustio da ga uzmem u ruke i pročitam) i je li rekao Volim miris nitrata ujutro (što baš i nema smisla jer je bila noć). Ono što je važno jest da je nestao nakon što je spalio ∫lmove. S vremenom je sveučilište raščistilo njegov prostor u sobi za rijetke knjige, uklonilo njegovo ime s vrata, uvrstilo ∫lmove koje je ostavio iza sebe u sveučilišni odsjek za ∫lm (proročanski nazvan Centar za proučavanje zvuka i slike u pokretu) i propisalo članarinu od 500 dolara za studente tak oda je udruga Radiant Union, koja službeno više nije bila dio života na kampusu, bila prisiljena ljeti održavati svoje sastanke i projekcije ∫lmova u stanovima izvan kampusa, u nekim od obližnjih napuštenih ljevaonica čelika čiji su propusni zidovi s razbijenim prozorima, masni betonski podovi i glomazni zahrđali strojevi vjerojatno projekcijama davali lažnu atmosferu opasnosti. Prije nego što sam posjetio Lainga, on se preselio u Wisconsin (vjerojatno u ranim 2000-ima, nakon rušenja Tornjeva) i nestao, ali kao što to biva u naše vrijeme, postao je uvijek prisutna tema razgovora. Kupio je (tako je on rekao) sobu u jedva funkcionalnom i uglavnom praznom motelu na rubu federalnog zemljišta. Laing je bio vrsta glasine koja se ponekad spominjala na nepoznatim, rijetko posjećenim internetskim stranicama. Uglavnom samo Laing priča. Dugo govori u diktafon na pisaćem stolu. Ja vodim zabilješke, potičem ga da nastavi kad mu ponestane tema, točim viski u čašu s natpisom Star Wars. Skine šal i stavi ga na vješalicu kao da je neki važan komad odjeće. Ponekad govori bez mnogo razmišljanja. Ponekad prebire po nekoj od kartonskih kutija u sobi tragajući za svojim zabilješkama ili nacrtima eseja koje je napisao o ∫lmovima o kojima je riječ. Ponekad, kada me pogleda, osjetim mučninu, a možda je sada, prije nego što sve ovo počne, vrijeme da kažem da je Laing imao nešto radioaktivno u sebi, odnosno, ako već ne radioaktivno, onda strano. Na primjer, moje bi lice postajalo sve toplije što bi me on dulje gledao, što se nije događalo često, ali ipak dovoljno često, dovoljno često da se nasamo počnem tresti dok o tome sada razmišljam, godinama kasnije, s druge strane kaosa. Jednako se osjećam kada razmišljam o svojoj preminuloj kćeri Emily. Njegove su se oči doimale nekako mehaničkima, kao da je iza njih postojao još jedan par očiju, a iza njih možda još jedan, treći par, pa zato nikad nisi mogao znati što je Laing vidio kad bi te pogledao. “Čini se da je to ∫lm ceste. Iz šezdesetih. Jedan od tih.” (Sva tri dana, koliko sam proveo razgovarajući s njim u Wisconsinu, govorio je u sadašnjem vremenu, kao da je upravo u tom trenutku gledao te ∫lmove.) Pitam ga je li u redu ako počnem snimati, na što on, naravno, pristane, a upravo tada primijetim da su mu šake velike kao u košarkaša. Dok leže na stolu, s dlanovima prema dolje, kroz glavu mi proleti suluda pomisao: Laing prima neki signal kroz šake, zato tako nezgrapno leže na stolu, mogu zamisliti da se taj signal javlja kao niz blagih vibracija, pa zato i ja ležerno položim jednu ruku na stol, ali moja se ideja više ne čini tako ludom jer ja zaista nešto osjećam ili pak zamišljam da osjećam kako stol lagano podrhtava kao da kroza nj prolazi električna struja. “Zove se Razarač. To je bio prvi ∫lm koji sam morao spaliti. Tada sam još živio u Ohiu. Takozvani hipi, ali tip hipija koji je samo čekao da dođe punk i razori sve te lažne vrijednosti. Otvoreni krajolik razlomio se u krhotine i dijelove koji samo dodatno otuđuju protagoniste na ekranu od 41

publike. Zlatni zalasci sunca,” kaže Laing, “odsjaj svjetlosti na leći. Krv. Pijesak. Sjedim na baršunastim sjedalima prostranog kina s Laurom, studenticom koja kao da želi da me izbace zbog neprimjerenog ponašanja u javnosti. Šest redova iza nas ljudi puše. Svjetlost projektora je plava i vidljiva. Ništa se važno ne događa na ∫lmu dobrih deset minuta. Odjednom ∫lm oživi jednim bljeskom montažnog skoka. Nestane pretencioznost Novog vala. To je bio jedan od rijetkih ∫lmova koje sam ukrao umjesto da ih kupim ili zamijenim za nešto, a učinio sam to tako što sam Lauru nagovorio da zapali periku kako bi odvratila pozornost projekcionistu koji je napustio prostoriju za projekciju dovoljno dugo da sam uspio škarama osloboditi ∫lmsku vrpcu iz projektora. Pričalo se da je to jedini ∫lm koji je Warren Oates režirao prije nego što se, godinu dana kasnije, pojavio u Divljoj hordi. Naveden je kao redatelj pod imenom Slate Oates, a to sam shvatio tek mnogo godina kasnije, nakon što sam pročitao intervju s njegovom suprugom Teddy koja je rekla da je ‘Warren obožavao škriljevac, prirodne stvari, a ne tepih.’ “Jebanje u traperu. “Motocikli na američkoj autocesti, autocesti serijskih ubojica, tako barem kažu. Motori se pokrenu uz veliku buku. Platno poprska benzin iz jednog od otvorenih prenapunjenih spremnika za gorivo. Ubrusi su nam namočeni mašću maslaca. Misli djevojke su zapaljive. “Tri motocikla s likovima bez kaciga, odjevenima u crnu kožu i plavi traper. Dva muškarca i žena. Imaš osjećaj da s obojicom spava istovremeno. Tutnje po pustinji. Prvih dvadeset minuta nalikuje na spoj neiskorištenih prizora iz ∫lma Goli u sedlu. Posvuda montažni skokovi. Kadar se zacrni na nekoliko sekunda. Kada ih ponovo ugledamo, troje motociklista nalaze se u otrcanom restoranu smještenom uz cestu, a motocikli su im parkirani ispred prozora. Iz detalja jelovnika vidimo da se restoran zove Contina’s. Likovi međusobno razgovaraju dok jedu palačinke i slaninu i piju kavu iz bijelih keramičkih šalica, ali na Ženinom tanjuru nisu palačinke, nego sluzav komad crvena, sirova hamburgera. Čovjek br. 1 nosi crveni svileni rubac oko glave. Čovjek br. 2 na šakama ima tetovaže crvenih i ljubičastih geometrijskih oblika. Žena dominira prizorom svojom tišinom dok prstima prebire po krvavom mesu na svojem tanjuru. Jasno se čuju samo dijelovi dijaloga: “‘...i dalje nas prati...’ “‘...ušao i da je on uzeo novac...’ “‘...rekla je da je neprestano nadziru...’ “‘Uništio bi nas da može.’ “Film je osjetno distanciran od publike. To nije ∫lm koji želi da ga se voli. Konobarica je odjevena u odjeću boje stabljike kukuruza i toliko je mršava da se čini kao da je otrovana radijacijom. Posprema stol. Jednom kosturskom rukom ležerno ubaci nešto nalik na presavijenu poruku u krilo motociklista s tetovažama na šakama. Ni ne pogledavši je, on je umetne u džep na svojoj košulji od trapera. Motociklistica to primijeti. Njezina crna kosa ispletena je u ono što smo nekad zvali indijanskim pletenicama. Prošapta nešto što ne čujemo. Štogod da je rekla razbjesnilo je muškarca s tetovažama. Snažno udari stol dlanom i nagne se prema njoj kao da je izaziva. Mršava konobarica u žutom izgleda uznemireno i svima im nešto kaže, a na nekoliko trenutaka nestane zvuka kao da je riječ o uroti, kao u slučaju nestalih minuta na snimkama iz Nixonove afere Wa42

tergate, praznine koju je, prema Alexanderu Haigu, zapravo prouzročila neka zlokobna sila. Čovjek s crvenim rupcem zatim kaže nešto kako bi smirio drugog motociklista (‘pusti to zasad, stari...’) i stavi mu ruku na rame na način koji se jedino može nazvati nježnim. “Lik kojeg dotad nismo primijetili, a koji je sam sjedio za stolom na krajnjem desnom rubu kadra, ustaje se kako bi platio. Jako šepa, a ramena su mu spuštena. Na glavi ima crn kaubojski šešir koji se iz nekog razloga ističe. Muškarac s tetovažama ga primijeti i nagne glavu prema ostalima. Ležerno i bez riječi napuste stol i prate šepavca do parkirališta koje je toliko prašnjavo i klimavo da se čini kao da je jedan njegov dio vjetar otpuhao na platno kina. Kamera se zaustavi na praznom stolu kao da netko koga ne možemo vidjeti još sjedi za njim, a zatim nešto udari o prozor, i to jako. To je velika ptica. Zvuk koji se začuje kad udari o staklo je zvuk smrti. Nakon reza vidimo kadar snimljen s druge strane ceste. Restoran se nalazi u sredini kadra poput usamljene predstraže. Vjetar zapuše jače, a prašina i lopte suhog korova lagano se rasprše kadrom u smjeru vremena, odupirući se gravitaciji. Muškarac s kaubojskim šeširom odšepa do prašnjavog žutog Datsuna. Na jednoj je strani automobila nešto možda prstom ispisano u prašini koja ga prekriva, ali teško je reći što. Muškarac s crnim kaubojskim šeširom uđe u prljavi Datsun i pokuša ga pokrenuti, ali kao i mnogi drugi loši automobili iz tog vremena on se jednostavno odbija pokrenuti. Bijesno opsuje, uhvati objema rukama upravljač i zatrese svoje tijelo naprijed-natrag kao da ima napadaj ili kao da pokušava otrgnuti upravljač. Napokon ga pokrene i krene u smjeru u kojem vjetar nosi pijesak. Troje motociklista uzbuđeno razgovara i pokazuje u različitim smjerovima. Žena pokuša, ali ne uspije zapaliti cigaretu na vjetru. Na kraju baci upaljač na tlo. Muškarac s tetovažama sagne se da ga pokupi. Iz džepa na košulji ispadne mu poruka. Vjetar je odnese. Zatim sjednu na motocikle i krenu u smjeru u kojem je otišao Datsun.” Laing se na trenutak zaustavi kao da cijeli ∫lm drži u glavi dok se slika projicira u sobi motela na jednu stranu golemog mjehura od sapunice koji svakog trenutka može puknuti i nestati. Odjednom ne želim biti s njim u sobi. Preplavi me osjećaj (osjećaj koji tada nije imao mnogo smisla, a sad ima tek malo više smisla) da stojimo na morskom tlu i da su plava baršunasta stolica, krevet i stol potopljeni predmeti, nekako očuvani hladnom vodom u kojoj Laing i ja možemo disati uz pomoć neke čarolije. Da Laing nije nastavio pričati o Razaraču, vjerojatno bih napustio sobu. “Sljedeći prizor izgleda potpuno drugačije od onoga što mu je prethodilo, gotovo kao da je ∫lm preuzeo drugi redatelj ili snimatelj. Vidimo troje poznatih motociklista. Nalaze se u istom restoranu, ali sve je malo veće, čišće, svjetlije. No, prizor ne počinje tako. Počinje u tami. Čuju se zvukovi restorana: dijelovi razgovora, lupkanje tanjura, blagajna, možda i zvuk koraka. Svjetlost se pojavljuje polako, kao da putuje smrznutim svemirom. Nakon nekoliko minuta mračni obrisi poprime svoje poznate oblike. Motociklisti sjede za istim stolom. No, umjesto kože i trapera, nose neku vrst uniforme tamnomodre boje. Ovog je puta zvuk jasan. Na prozoru u pozadini nalazi se crvena mrlja na mjestu gdje je u njega udarila ptica. “‘Trebali bismo im reći da nas i dalje prati,’ kaže žena, miješajući kavu. Zastane. ‘I da je gosp. Ciklon ili gosp. Razarač, kako ga god djevojka zove, ušao i da je on taj koji je uzeo novac.’ 43

“‘Kako to možemo učiniti?’ upita motociklist s tetovažama. ‘Steadman već sumnja. Djevojka je rekla da je neprestano nadziru, čovječe. U svakom jebenom prijepisu koji sam pročitao djevojka gosp. Ciklona ili gosp. Razarača zove Ono. Ne on. Ona kaže: Imam osjećaj da bi nas Ono uništilo da može. Samo zato da dođe do nje. Ono, čovječe.’ “‘Pitam se zna li Ono da pričamo o njemu,’ otrovno dobaci žena, ‘i što ako je Ono zvijer, a ne čovjek ili zvijer koja je bila čovjek?’ “Bez ikakve pripreme, upozorenja ili glazbenog nagovještaja, ovdje slijedi rez nakon kojeg vidimo Datsun kako se zaustavlja pored drugog, crnog automobila zaustavljenog na jednoj strani pustinjske ceste. Kadar je snimljen iz gornjeg rakursa, a kamera miruje u zraku kao da je pričvršćena za nevidljivi telefonski stup. Nekoliko se minuta ništa ne događa, barem ništa vidljivo. Čujemo kako vjetar nosi pijesak vrućom cestom, a vodenasti valovi vrućine koji se mreškaju na krovovima automobila djeluju kao specijalan efekt, iako je to nemoguće jer je ∫lm iz 1969. Šepavac s crnim kaubojskim šeširom napokon izađe iz Datsuna i polako priđe stražnjem dijelu automobila. Ključem otvori prtljažnik i nešto iz njega izvadi, nešto što izgleda kao teška, željezna šipka. Drži je uz bok dok hoda oko crnog automobila i gleda u njegove prozore. Ako je netko ili nešto u njemu, mi to ne možemo vidjeti iz tog nakošenog kuta. Kada šipkom lupne po prozoru na suvozačevoj strani, mi taj zvuk čujemo iz automobila, kao i tihi zvuk disanja. Kao da je došlo do prijeloma: mi sada čujemo iz unutrašnjosti automobila, ali gledamo izvan njega. Vozač Datsuna jače lupne po prozoru i iz automobila se začuje zvuk komešanja, kao da netko traži nešto u pretincu za rukavice. Najednom uzme šipku u obje ruke, podigne je iznad glave i udari njome o prozor automobila jednom, a zatim i drugi put. Baci šipku na tlo i posegne kroz slomljeni prozor, nakon čega se začuje vrištanje, možda njegovo, možda onoga tko se nalazi u automobilu, ali najednom postane jasno da se pokušava otrgunti jer ga je ono u automobilu uhvatilo i pokušava ga uvući unutra dok se on bori kako bi se oslobodio. Strašno vrištanje sada je glasnije, njegovo je tijelo napola u automobilu i nogama udara po zraku dok kamera drži kadar poput jednookog mučitelja koji promatra kako se muškarac napokon prestaje kretati, tijela napola u crnom automobilu, a napola vani. “Sljedeći prizor ponovo je u restoranu,” nastavlja Laing. Njegovo držanje dok sjedi za stolom sa svojim velikim šakama sklopljenima pred sobom govori mi da ga ni namjanje ne zanimam. Ipak, osjećam da me pomno promatra dok se pretvara da je izgubljen u ∫lmovima koje opisuje. “Crvena crta pojavljuje se nasred kadra, od vrha do dna. Isprva je debljine olovke. Polako podrhtava, kao da je urezana u ∫lmsku vrpcu. Polako se širi, dijeleći kadar na dva dijela. Kao da to nije dovoljno neobično, događa se ovo: likovi ∞ sada odvojeni crvenom crtom ∞ bezuspješno pokušavaju posegnuti jedni za drugima. Za njih je crta stvarna. Žena posegne rukom preko stola, ali je brzo povuče kada se približi crvenoj crti. Trese prste kako bi ih ohladila. Pokuša ponovo, ali dogodi se isto. “Crvena crta se širi. Zauzima srednju trećinu kadra. Polagano se pjenuša, poput lave. Treperavi valovi vrućine šire se prema rubovima kadra. Likovi ∞ dvojica motociklista s lijeve strane i žena s desne ∞ uzmiču od središta. Stave ruke pred svoja lica, s dlanovima prema van, kako bi se zaštitili od vrućine. Na kraju pobjegnu iz kadra, nalijevo i nadesno. Pretpostavljamo da bježe u nagoviješteni prostor priče ∫lma. 44

“Crta se širi i sve uništava. Kadar je izbrisan i zamijenjen rastopljenom crvenom bojom. Ona curi iz okvira. Čuje se siktanje kada dotakne pod kina. Laura i ja želimo otići, ali teško je odvratiti pogled. Teško je razmišljati. Nešto se drugo uništava u tom trenutku. Ne samo sjedala i prazne posude za kokice. “Nešto više. “Želimo još nešto. “Želimo da još nešto bude uništeno.”

* Laingu ne idu dobro prijelazi. Čim završi s opisom Razarača on nastavi opisivati jedan drugi ∫lm, Crnu zvijezdu. U tom sam trenu to pripisao njegovim godinama, no čak sam i tada znao da je riječ o nečemu drugom i da su Laingovi grubi prijelazi između ∫lmova ∞ njegov nedostatak sposobnosti ili želje za pružanjem vezivnog tkiva ∞ zapravo bili istovjetni grubim montažnim skokovima iz ∫lmova koje je volio, ∫lmova koje je toliko volio da ih je morao uništiti, i da je moja vlastita želja da ispunim prazninu koju je ostavio gubitak nje (prazninu koja je ipak oblikovala moj život) bila pravi razlog zbog kojeg sam potražio Lainga, kao da on može zamijeniti prazninu konačne činjenice o smrti Emily nečim drugim, nekom tajnom, tajnom koja je bila ili mogla biti njezin život da je ona poživjela. Zemlja je prepuna mrtvaca. To razumijem. Pretpostavljam da sam na neki perverzan način odbio biti silno osjećajan kada je riječ o smrti moje kćeri. U to sam vrijeme bio zadubljen u Villette, roman Charlotte Brontë koji sadrži rečenicu toliko snažnu da je godinama bila moje jedino uvjerenje: “Poprimih novu vjeru ∞ vjeru u sreću.” Lucy Snowe piše te riječi dok se zaljubljuje u nekoga koga zna da ne može voljeti, a sada, nakon što sam napustio opasnu Laingovu blizinu, mogu reći ovo: svoju kćer nisam volio u potpunosti kako bih se zaštitio od onoga čega sam se najviše bojao: njezina gubitka. “Crna zvijezda,” kaže Laing, “jednostavno je bila preblizu istini. Morala je biti uništena. Film je snimljen 80-ih i smješten u to desetljeće, ali korištena je 16-milimetarska vrpca tvrtke Eastman Kodak iz 40-ih. Dok ružičasta i žuta boja koje tvore sliku blijede na drugim ∫lmovima, Kodak iz te ere je izdržljiviji, pa ∫lm ima neobičnu živost, snažnu i namjerno stvorenu, ako je to prava riječ, pa gotovo imaš dojam da ∫lm gleda tebe, a ne ti njega.” Čujem tugu ili lažnu tugu dok to govori veselim glasom, a unatoč mojem tadašnjem dojmu da je sve bilo uvježbano, sada vjerujem da je opisivanje ∫lmova za Lainga uključivalo istinski gubitak. Čak bih rekao da je to bio oblik sporog samoubojstva. Djelić sunčeve svjetlosti u obliku noža koji je dopirao kroz prozor Laingove motelske sobe polako se kreće podom i izdužuje (iako on i ja ne možemo vidjeti kako se to događa) poput oružja napravljena od svjetlosti. Sjetio sam se nečega što se dogodilo kad sam tek stigao u Wisconsin, tjedan dana prije upoznavanja s Laingom. Posjetio sam malu gostionicu s druge strane rijeke, nasuprot mojeg motela. Konobarica je ∞ sad kada o tome razmišljam ∞ izgledala kao starija verzija konobarice iz Laingovog opisa Razarača, a nosila je žutu odjeću i izgledala iscrpljeno i mršavo, kao da je u glavi imala visoku peć koja je neprestano bila u pogonu. Naravno 45

da to nije bila ona konobarica iz ∫lma, s obzirom da ja nisam pogledao Razarača, ali baš zato što ga nisam pogledao, nisam mogao biti siguran da to nije bila ona, kao da je na neki način ona ili njezina fantomska mogućnost procurila u moj život prije Laingovog prisjećanja ∫lma u kojem se ona pojavila kao sporedan lik. Kako god, zatekao sam se u toj gostionici u kojoj je verzija konobarice iz Razarača donosila moja pića kao dio rituala koji je bio apsurdno služben, kao da ih nisam mogao sam donijeti sa šanka ili kao da sam trebao novi bijeli ubrus sa svakom novom čašom pive, a upravo je taj posljednji detalj ∞ to s ubrusima ∞ doveo do našeg kratkog i zagonetnog razgovora koji ovdje neću ponoviti, ali ću reći da su u njemu spomenuta nestala mjesna djeca koja su bila tema novinskih izvještaja i letaka pričvršćenih za telefonske stupove i jednu malu oglasnu ploču smještenu uz cestu na kojoj je stajalo jako pikselizirano lice djevojčice s riječima PRONAĐITE ME. Konobarica je rekla da ona razumije, kao što to samo majka može (no što je s ocem?), prazninu koju ostavlja takav gubitak djeteta i strah zbog kojeg je nemoguće umiriti dio mozga koji razmišlja o pojedinostima te da će moje putovanje k Laingu i povratak iz njegova motela biti mnogo složenije i opasnije nego što se činilo. “Crna zvijezda započinje zasićenim bojama polaroidne fotogra∫je koja ispunjava kadar,” napokon kaže Laing s nekom vrstom budalasta autoriteta koji ću kasnije prepoznati kao oblik prikrivanja. “To je najsmisleniji ∫lm Alejandra Jodorowskog, koji kao da je odlučio snimiti ∫lm čiji će se stil oduprijeti svakom njegovu redateljskom nagonu ili kao da se podijelio na dva čovjeka, onog koji je režirao nejasan prizor borbe slonova iz Kljove (1980.) i onog koji je režirao Crnu zvijezdu koja je, unatoč svojoj ludosti, utemeljena u stvarnosti. Time želim reći da je apsurdna, ali apsurdna na poznat način. Polaroidna fotogra∫ja prikazuje nekoga tko čuči pored nečega što izgleda poput arheološke iskopine i smiješeći se pokazuje na plitku jamu, kao da je upravo iskopao neki artefakt. Izgleda kao da ima dvadesetak godina ili možda malo više. Nalazi se u pustinji, a svjetlost je žuta. Vjetar mu mrsi tamnu kosu. Polaroidna fotogra∫ja popraćena je glasom: ‘Diega je zanimala prodaja raznih dobara i nalaženje radne snage. Zato je nabavljao robove, koristio ih da mu proizvedu dobra i onda nabavljao još više robova.’ “Glas pripada ženi ∞ Diegovoj djevojci ili supruzi? ∞ s blagim južnjačkim naglaskom. Možeš je zamisliti kako pripovijeda tu priču dok sjedi na stražnjim stepenicama neke zabačene kolibe i puši cigaretu, a jedna je sova promatra iz šume. Riječ robovi izgovara iz stražnjeg dijela grla. Kadar se zacrni na nekoliko sekunda prije nego što se polaroidna fotogra∫ja ponovo pojavi, ali toliko uvećana da je ono na što Diego pokazuje sada na sredini ekrana. Nije važno ono na što pokazuje jer našu pozornost privlači njegov prst koji je savijen pod čudnim kutom, nemogućim i bolnim kutom, kao da je slomljen. Na poleđini njegove ruke nalazi se tetovaža koja izgleda kao mala crna zvijezda. “Barem se tako sjećam,” kaže Laing, kao da postoji netko tko bi mogao dovesti u pitanje kako se on sjeća ili kao da mi želi odvratiti pozornost od djelića sunčeva svjetla u obliku noža koji je već poprimio narančastu nijansu, ustrajnu narančastu boju koja nagoviješta tajni prolaz ispod motela do toliko velike peći da je se može shvatiti jedino u kontekstu Miltonova Pakla. “Taj sam ∫lm pogledao samo jednom, kasno navečer na kabelskoj televiziji, u udaljenoj zemlji čiji jezik nisam poznavao. Sveučilište u 46

Pennsylvaniji poslalo me u Varšavu da naučim najnovije postupke u održavanju ravnoteže vlage mikro∫lma i drugih oblika pohrane na ∫lmskoj vrpci, poput mjehurićastog i srebrnohalogenidnog ∫lma. Bilo je to u proljeće 1987. ili u jesen 1988. Na tom sam ∫lmu prvi put nakon mnogo dana čuo engleski i zato sam ga do kraja pogledao. Priča je bila zamršena i bilo ju je teško pratiti, no čim bi skrenula u besmislenost, neki kratak, mračan trenutak održao bi ∫lm dovoljno zastrašujućim da ga nastavim gledati. “Ispostavilo se da su klinca s polaroidne fotogra∫je ∞ Diega ∞ poslali da živi s tetom u Meksiku nakon što su mu roditelji umrli u automobilskoj nesreći. Njegova ga teta, koja je bivši model, pokušava zavesti tako što hoda stanom s viklerima u kosi, odjevena u svileni ružičasti ogrtač, i puši cigaretu koju otresa u glinene lonce s cvijećem raspoređene po stanu. Diego pobjegne, radi različite poslove u turističkim hotelima uzduž obale meksičkog grada Zihuatenejo, gdje nakon nekog vremena upozna bogat njemački par bez djece koji nakon tjedan dana složene glume uspije prevariti, a iako sve započne prilično nevino, završi se nasiljem i mrljama na zidu koje bi se u drugom okruženju i kontekstu moglo shvatiti kao apstraktnu umjetnost. U ∫lmu se nagoviješta da Diego sazna kako su supružnici nacisti, ne neonacisti ili simpatizeri nacista ili ekstremisti s krajnje desnice, već pravi nacisti, što je nemoguće jer se ∫lm događa 1980ih, no kad Diego pronađe njihove nacističke uniforme skrivene iza vješalica u hotelskom ormaru postane očito da one nisu antikvitet, već nove, ali nošene uniforme, pa zaključi da oni nisu kolekcionari. Oni stvarno nose te uniforme. Taj kadar ∞ u kojem Diego objema rukama razmiče prvi red obješene odjeće u ormaru kako bi iza nje otkrio nacističke uniforme s jarko crvenim povezima za ruke i crnim kukastim križevima (koji se doimaju kao da se kreću, kao da marširaju kroz povijest) ∞ posebice taj kadar izgleda kao da je snimljen ne samo na vrpci iz 1940-ih, nego u 1940ima. Nije potpuno jasno kako uspije pobjeći iz njihove sobe s preko stotinu tisuća dolara, ali sjećam se da je u sljedećem prizoru prerušen ili je pak prošlo neko vrijeme pa je ostario. Otišao je još južnije, do udaljenih planina sjeverno od Tarije u Boliviji. “Na ∫lmu prolaze godine. Možda i jedno desetljeće. Prijelazi se ne doimaju linearnima. Kao da su ∫lm montirali ljudi koji imaju čudan osjećaj za vrijeme. Sljedeće što saznamo jest da Diego posjeduje tri domorodca iz Bolivije ∞ dva muškarca i ženu ∞ čiji kostimi (ako ih se tako može nazvati) izgledaju kao da ih je osmislio netko tko se loše sjeća onih antropoloških fotogra∫ja žena i muškaraca iz plemena objavljenih u National Geographicu 1970-ih. Pretpostavljamo da ih je Diego kupio novcem ukradenim od nacističkog para. Film ima engleske titlove kada robovi govore nešto što zvuči kao izmišljena mješavina španjolskog, kečuanskog i takanskog, no titlovi su prepuni pravopisnih pogrešaka, a Diegovo ime napisano je na barem tri različita načina. Slijedi nespretna i nabrzinu montirana scena (zapravo jedini dio u cijelom ∫lmu tipičan za Jodorowskog) koja, pretpostavljam, predstavlja jačanje ljubavi i predanosti robova prema Diegu, iako je možda zamišljena kao metafora hegemonije: kako ugnjetavani često usvajaju vrijednosti ugnjetavača te tako pristaju na vlastitu pogubnu sudbinu. U jednom prizoru nagi rob ukradenim čekićem razbija okove oko svojega gležnja, ali umjesto da pobjegne ili napadne nenaoružanog Diega čekićem, on ga odbaci i zagrli Diega dok mu se oči pune suzama. ‘Moj gospodaru, mi padre,’ kaže jecajući. 47

“Jednog se jutra Diego ∞ koji je pustio dugu bradu i izgleda poput lika iz romana Roberta Louisa Stevensona ∞ budi i pronalazi pismo pričvršćeno za njegovu noćnu košulju. Autori pisma ∞ prikazana izbliza i pročitana glasom iste one žene koja nas je upoznala s polaroidnom fotogra∫jom Diega ∞ zapravo traže otkupninu za otetog njemačkog svećenika koji je u Boliviju došao otvoriti sirotište. Diego ne zna tko je dostavio pismo i, što je još gore, nikad nije čuo za tog svećenika. Diego izađe van, začuje strašan krik iz šume te ugleda golemu pticu kako napada smeđeg ljenivca koji nakon borbe padne kroz grane na šumsko tlo. Krupan plan Diegova zabrinuta, oznojena lica govori nam da je shvatio da bi korištenje vlastitih robova za spas svećenika bio vrhunac paradoksa prema kojemu njegov život naginje i da bi takvim pothvatom ostavio svoj trag u povijesti. Sljedećeg jutra otjera muhe iz podnožja stabla i tamo pronađe već razderano i većim dijelom pojedeno tijelo ljenivca. “Film se još jednom mijenja. Povratak u prošlost prikazuje nam kako su prije nekoliko mjeseci svećenika oteli ostaci gerilske vojske Tupaca Katarija koji su se, barem tako sugerira ∫lm, vjerojatno sastojali od samo pet ili šest obmanutih i autoritarnih bivših pripadnika bolivijske vojske, neobrijanih u stilu Che Guevare i Allena Ginsberga, čija je opsjednutost Nicinim stihom ‘ti si broj 37, pogledaj’ s prvog albuma skupine Velvet Underground zapravo bila laž. Gerilska vojska Tupaca Katarija prezirala je slabost narcisoidnog prepuštanja užicima ‘šezdesetih’ te su Velvet Underground smatrali nastavkom, a ne posprdnim odgovorom na The Beatlese. Diego shvaća da poruka pričvršćena za njegovu košulju nema veze s otkupninom. To je zapravo svećenikova smrtna presuda dostavljena Diegu kako bi ga nagovorili da organizira akciju spašavanja (zapravo napad) koja će, dakako, završiti smrću svećenika. Na taj način njegovi otimači neće morati odraditi prljav posao ubijanja jer su oni katolici, frakcija frakcije teologije oslobođenja. “‘Ubijte ih sve, uključujući svećenika.’ Diego je shvatio da je to bio dogovor, a ‘sve’ se odnosilo na neimenovane ostale zatočenike koje su oteli kako bi prikrili činjenicu da je svećenik bio glavna meta. Ali kako prepoznati svećenika? Robovi će ga prepoznati, robovi koji su rijekom putovali veslajući u aluminijskim kanuima. Svećenik je imao ožiljke od akni, dječja paraliza ponizila ga je tako što mu je jednu nogu skratila, a to mu je dalo povoda za život određen samosažaljenjem. “Film se vraća u sadašnjost, a zvuk se stišava dok Diego i njegova tri roba putuju dublje u vruću džunglu širokom zelenom rijekom površine poput stakla. Jaka struja vuče čak i vrijeme u mulj s dna rijeke. Na obali se guli kora stabala. Sveprisutni gljivični smrad džungle koja trune. Grupa ljenivaca na stablu, skup krzna i smeđih očiju sjajnih poput mramora. Film se pretvara u noćnu moru, pravu noćnu moru. Sve je snimljeno iz broda, pa možemo vidjeti kako se na obali rijeke pojavljuje koliba od željeza i granja u kojoj se nalaze svećenik i ostali zatočenici. Nakon iznenadna reza počinje napad na kolibu. Prizori izbijaju na ekran poput eksplozija. Kamera se nalazi usred akcije, a njezini su pokreti siloviti kao i ono što se događa na ekranu. Koliba, naravno, nije dobro čuvana jer su otimači namjeravali dopustiti napadačima da ubiju svećenika i ostale tijekom takozvanog spašavanja.” Laing se ovdje zaustavi. Napušta stol i ustaje, vadi košulju iz hlača i skida malen crven predmet koji je ljepljivom trakom bio pričvršćen pri 48

dnu njegovih leđa. Dugačak je otprilike desetak centimetara i sužava se prema jednom kraju poput stošca. On ga položi na stol. To ne djeluje kao prijetnja, što biste možda očekivali, već kao zaštitnička gesta. Iz nekog sam razloga zahvalan i osjećam olakšanje kad ugledam taj predmet pred nama, iako je prva riječ koja mi pada na pamet pri pogledu na nj istrebljenje. Laing ponovo sjedne i nastavi opisivati Crnu zvijezdu. “Čini se kako akcija spašavanja i napada ide prema planu. U kolibi su svećenik i ostali svezani za stolice. No, nigdje nema otimača iz gerilske vojske Tupaca Katarija. Zapravo, nitko nije ispalio ni hitac. Diego s pištoljem u ruci stoji pred svećenikom, a pored Diega stoji njegov najodaniji rob. ‘Ako me ubijete,’ kaže svećenik, ‘oni će ubiti vas i reći da su to učinili kako bi vas spriječili da me ubijete.’ “‘Tko su to oni?’ pita Diego. “‘Oni koju su vas poslali,’ kaže svećenik. ‘Oni tamo vani koji vas promatraju.’ “‘Nema nikoga vani. Ovdje nema nikoga tko bi te zaštitio, svećeniče.’ “‘Da su htjeli da ih ugledate, ugledali biste ih,’ kaže svećenik. A zatim, kao da se obraća nekoj nevidljivoj sili, on kaže: ‘Postoji izreka vjernika: Jer umremo li s njim, živjet ćemo s njim.’ “Sada se ∫lm već usporio poput romana Henryja Jamesa i imaš dojam da ono o čemu govore zapravo nije ono o čemu govore. Sve stoji, ali vrijeme i dalje teče. Zapravo, gotovo da ga možeš vidjeti kako se kreće preko kadra, s lijeva na desno, a sekunde ili čak minute prolaze bez ijedne izrečene riječi. “Zatim se, u jednom naletu nasilja, izvana začuje glasan zvuk nalik na pucanj i Diego ispali hitac u glavu svećenika kao da je to oduvijek bio njegov zadatak. ” Laing se zaustavi. “Smeta li te to?” upita me. “Taj dio o svećeniku?” Želim reći nešto dosjetljivo, ali oklijevam. Iz nekog me razloga crveni predmet na stolu zabrinjava, kao da Laingovo pitanje (i moj odgovor) nije namijenjeno ni Laingu ni meni, nego stošcu. Ja ne odgovaram, pa Laing nastavlja. “Ne čuje se dijalog, vrištanje ili glasna glazba, već samo zvuk pucnja. Gotovo u istom trenutku rob koji je zagrlio Diega okreće se prema njemu i grubom, trošnom drškom sjekire koju je cijelo vrijeme vjerojato držao na boku, ali koju nismo vidjeli ili smo odbili vidjeti, snažno udari nespremnog Diega u glavu. Diego se sruši na mjestu, a rob klekne i nastavi ga udarati sve dok mu krv ne dosegne do laktova. “U daljini se čuje helikopter koji se sve više približava. Preostala dva roba oslobode ostale taoce, kamera (na njezinu objektivu je mrlja od krvi, blata ili mozga) ih prati dok izlaze van i vraćaju se u džunglu, a netko preko zvučnika helikoptera izvikuje upute ili upozorenja. Stabla džungle silovito se tresu dok robovi i taoci nestaju među njima. “Zatim je ekran ponovo ispunjen istom onom polaroidnom fotogra∫jom s početka i jasno je da će ∫lm uskoro završiti. Ipak, ovog puta nema glasa komentatorice. Kamera se polako povlači i otkriva da je polaroidna fotogra∫ja Diega s arheološke iskopine zalijepljena na zidu s mnogim drugim polaroidnim fotogra∫jama. Kamera se nastavlja udaljavati i shvaćavamo da smo u nečemu nalik na policijsku postaju ili prostoriju u kojoj rade detektivi. Hodaju ispred kamere, odjeveni u bijele košulje sa zasukanim rukavima, neki od njih nose futrole za pištolje, a nekoli49

ko njih čak puši kao u starim danima. Vjerojatno ih je šest ili sedam u toj velikoj prostoriji s drvenim pisaćim stolovima, ormarićima s dokumentima i zidom s polaroidnim fotogra∫jama koje su sada jedva vidljive, pa je nemoguće razaznati Diegovo lice. “Film upravo tako završava, ali često se pitam je li to zato što je bio premontiran za televizijsko emitiranje. Postoji li drugačiji završetak, neki koji barem pokušava objasniti ono što se upravo dogodilo? Je li Diegova fotogra∫ja na zidu policijske postaje zato jer je žrtva ili osumnjičenik? I zašto se kamera, dok se udaljava iz sobe, na trenutak zaustavi na pisaćem stolu jednog od detektiva na kojem se nalaze neki službeni dokumenti, od kojih jedan na zaglavlju ima ispupčenu crnu zvijezdu, istu onu crnu zvijezdu istetoviranu na nadlanici Diegove ruke?” Pokušam pokretom Laingu dati do znanja da je vrijeme za pauzu, ali on se ustane, ode do stolice-prijestolja od plavog baršuna i vrati se do stola s jednom od neoznačenih VHS kazeta. Po prvi put uspoređujem Lainga s onim drugim Langom, Fritzom, čiji je Metropolis sve koji su ga pogledali pretvorio u detektive ∫lma, a kojeg je Edison zvao Njemački Lang ili Američki Lang, ovisno o tome je li govorio o ∫lmovima koji su snimljeni prije ili poslije Langovog bijega iz Njemačke 1934. Za Langa u ∫lmovima M. i Mabuse nije postojala istina, već samo varke, ništavne varke, a njegovi su se likovi pretvarali da su jedno, dok su zapravo bili nešto drugo, što je bila dvoličnost koja može trajati samo toliko dugo dok lik ne razotkrije samoga sebe. Laing donese jednu od kazeta do stola. “U to vrijeme,” kaže, naginjući se unatrag na stolici i sklapajući ruke preko prsa kao da je crveni stožasti predmet na neki način u njemu obnovio budalasto, slijepo samopouzdanje mladosti ili kao da je sunce ∞ koje je u tom trenutku točno iznad naših glava i s neba iznad Wisconsina šalje svoje zrake ili što već one jesu ∞ zapravo nalikovalo suncu koje smo zamišljali kao djeca. “U to vrijeme,” ponovi on, “rane kratke ∫lmove Davida Lyncha moglo se vidjeti jedino ako si osnovao ∫lmski klub ili se učlanio u neki postojeći, prikupio novac i iznajmio ih na nekom mjestu poput Facetsa u Chicagu. Vjerojatno je bila 1978., ili nešto ranije, kad su oni napokon stigli u smeđim metalnim spremnicima s riječima ∞ utisnutima izravno u metal, što je, poput nadgrobnog spomenika, ostavljalo dojam konačnosti ∞ PROJEKTOR CORP. Bili su to uobičajeni rani Lynchovi ∫lmovi: Abeceda (1968.) i Baka (1970.). 16-milimetarsku ∫lmsku vrpcu umetnuo je u projektor predsjednik Radiant Uniona. S obzirom da je poštarina bila besplatna, naručili smo i treći ∫lm, Red krvi, iz 1948. Nije glumio nitko poznat. Nakon prikazivanja Lynchovih ∫lmova, svi su htjeli izaći i razgovarati o njima, pa sam ja ostao sam ∞ ne, bila je tamo još jedna osoba koja ga je pogledala sa mnom, iako nismo razgovarali, djevojka kojoj tamo nije bilo mjesto ∞ i pogledao Red krvi. “To je crno-bijeli ∫lm, ali vraćanja u prošlost su u boji. Možda su ti prizori naknadno obojani. Jedan američki pilot prisilno sleti u mokro polje pored nekog francuskog sela, a potom ga k sebi primi obitelj za čiju kćer pilot sumnja da surađuje s nacistima. Lijepa je, ali ne poput ∫lmskih glumica, već na način koji privlači pozornost na tamne krugove ispod njezinih očiju i dubok ožiljak koji se prostire preko njezine brade, a sjećam se da sam pomislio da je to neorealistički talijanski ∫lm, no onda ne bi imalo smisla da je smješten u Francusku i da je dijalog na engleskom. Sjećam se i šepava psa koji nakon trovanja umre strašnom i melodrama50

tičnom smrću, pri čemu grebe vlastiti trbuh i povraća pjenu, i upravo tada pilot počinje sumnjati da je kći na strani nacista i da je ubila psa ∞ svog vlastitog psa kojeg je imala od djetinjstva ∞ kako bi na taj način dokazala svoju odanost Reichu. “Nedaleko od kuće u kojoj se skriva Amerikanac nalazi se tvornica koja, čini mi se, nalikuje na zamak ili zamak koji nalikuje na tvornicu, a kamo on i djevojka odlaze kako bi vodili duge ∫lozofske razgovore (djevojka govori engleski na lijep, nepravilan i prijeteći način koji nagoviješta da se samo pretvara da loše govori engleski), razgovore o bitku i vremenu koji se neizbježno pretvore u prizore vođenja ljubavi iz vremena Haysova koda, pa ih zato prekida vatra iz strojnica i izlazak sunca. Pilot i djevojka započnu dubokoumne rasprave koje, naravno, obuhvaćaju rat, ali i oblike mučenja (djevojka tvrdi da su joj ujaka mučili Nijemci i da su mu koljena slomili čekićem koji im je sam morao dati), božju ravnodušnost, holivudske ∫lmove, suludu teoriju prema kojoj su Vladimir Lenjin i Sigmund Freud braća, poeziju T. S. Eliota i pitanje je li zlo stalno prisutno ili tek nešto što procvjeta (sjećam se da su upotrijebili tu riječ) u pravim uvjetima. Te su scene snimljene u dugim kadrovima, a kamera u tišini, gotovo neprimjetno prolazi prostorom tvornice. Oni spavaju, a ∫lm ih zaista prikazuje kako spavaju. To je izvanredno. Kada se u zoru strojevi počnu pokretati (bila je to tajna tvornica koja je proizvodila municiju za francuski pokret otpora, iako se ne sjećam kako je to ∫lm pokazao), kreću vraćanja u prošlost. U prvom povratku u prošlost Red krvi iznenada postaje ∫lm u boji, ali to nije, kao što bi očekivao, nostalgičan povratak u prošlost, već krvavi povratak koji prikazuje dva muškarca skrivenih lica kako sporo i sustavno kolju svinju na farmi koja, čini se, potječe iz pilotovih sjećanja iz djetinjstva, iako nije jasno zašto su njegovi snovi prikazani u boji. Moglo se pretpostaviti da su autori ∫lma potajno eksperimentirali ili avangardno iznutra potkopavali žanr ratnog ∫lma. “Kadar se zacrni, a zatim smo u sljedećem povratku u prošlost u boji,” nastavlja Laing. “Omjer širine i visine slike se mijenja i sjećam se da sam osjetio mučninu i vrtoglavicu. Otvorena livada okupana narančastim suncem, plavo nebo, trava i cvijeće na livadi ljuljaju se na vjetru dok muškarac na crnom konju polako prelazi livadu s lijeva na desno, a kamera stoji na mjestu. Nešto me uvijek smetalo u tom prizoru: nije bilo zvuka, osim jednog pucnja. Barem se tako sjećam, dok sam te noći gledao ∫lm koji nitko drugi nije želio vidjeti jer ga nije snimio David Lynch. Pucanj. Ali nije bilo popratne akcije u prizoru. Ni konj ni jahač nisu reagirali na taj zvuk, kao da je namijenjen samo gledateljima, neki tajni autorov signal namijenjen nama. “Nakon toga ∫lm se vraća očekivanoj radnji: američki pilot koji se oporavlja počinje sve više sumnjati da mlada Francuskinja simpatizira naciste ili čak s njima i surađuje; odluči joj lagati te joj kaže da je Židov i da njegova prisutnost na farmi ugrožava život njezine obitelji, nadajući se da će primijetiti neku njezinu reakciju; djevojka usred noći odlazi u šetnju šumom, ne znajući da je pilot promatra s prozora svoje sobe. U tom trenutku začuje se pucanj iz šume, no iako pilot isprva pomisli kako se radi o zamci jer ga je djevojka primijetila kako je gleda s prozora, on uzme svoj vuneni ogrtač i istrči u hladnu noć. Sljedećih nekoliko minuta ∫lm je potpuno crn. Umjesto slike, čuje se pilot kako slijepo trči kroz noć, njegovo teško disanje, njegovi koraci na polju, glasanje sove. Zadi51

hani pilot u trku dvaput vikne ime djevojke, a zatim se začuje drugi pucanj i oblaci otkriju Mjesec. Pred njegovim nogama leži mladić u poderanoj vojničkoj uniformi koja izgleda kao da pripada Nijemcima, iako je zbog tame teško biti siguran, a ako se dobro sjećam, ta uniforma uopće nije bila iz vremena Drugog svjetskog rata. Vojnik se drži za vrat i očito umire od rane od metka. Pilot se na mjesečini sagne kako bi čuo njegove posljednje riječi. “‘Ona ne može...’ prošaptao je njemački vojnik, a zatim zahroptao i izdahnuo. Prije nego što pilot uspije shvatiti značenje tih riječi, ekran zatreperi, postajući sve svjetliji, a tada pogleda preko ramena i ugleda ∞ u subjektivnom kadru ∞ vatru u daljini. Potrči natrag prema farmi, ali za nekoliko trenutaka postaje jasno da je sve izgubljeno. U trenutku kada pilot dolazi do kuće, već su je progutali plamenovi, a tada se sruši na koljena i klone prema naprijed. Zatim se dogodi nešto vrlo neobično: ∫lm je ponovo u boji, ali ne zato što je riječ o snu ili vraćanju u prošlost. Dok je pilot, ožalošćen i očajan, i dalje sagnut i okupan žutom svjetlošću vatre, jedna se sjena ∞ sjena ljudskog bića ∞ pojavi s desne strane kadra. “To je djevojka, u boji, s crvenom beretkom na glavi. Prvi se put može vidjeti da ima plave oči. Klekne pored pilota, stavi mu ruku pod bradu i nježno podigne njegovo lice prema svojem. Boja je postala gotovo psihodelično zasićena, pa su i djevojka i pilot okupani paklenom crvenom svjetlošću i crnim sjenama koje iskaču iz vatre. Kamera se polako spusti i otkrije njezinu stisnutu šaku koja se zatim polako otvori, s dlanom prema gore. U ruci drži malen srebrn kukasti križ koji se sjaji na svjetlu. Čini se kao da se nepravilno miče na njezinu dlanu, kao da je animiran. Film ponovo postaje crno-bijel i začuje se poznata holivudska glazba koja nagoviješta kraj. Kamera se polako podiže do pilotova lica na kojem vidimo izraz patnje ili ushita. Kamera se na njemu nakratko zadrži, a zatim nastavi putovati prema nebu, otkrivajući Mjesec dijelom zakriven crnim dimom koji se uzdiže iz zapaljene kuće. “Tada sam mislio da je kraj jasan: djevojka je otrgnula kukasti križ s uniforme njemačkog vojnika nakon što ga je ustrijelila u šumi. Bila je dvostruka agentica koja je radila za pokret otpora, a Nijemca je ubila kako bi ga spriječila da se ušulja u kuću i ubije pilota. Kasnije sam se, nakon što sam dulje razmišljao o ∫lmu (koji sam pogledao samo jednom), zapitao je li možda kukasti križ predstavljao njezino priznanje, odnosno potvrdu pilotovih sumnji: bila je nacist i, što je još gore, odabrala je to svojevoljno, a ne pod prisilom. Bila je tu i zapaljena kuća koja mi se činila simbolom nerazumne strahovlade općeg rata. No, u to smo vrijeme u svemu pronalazili simbole. Istina je bila da je završetak ∫lma bio suviše strašan i istinit da bi se o njemu ikada moglo govoriti, a sadržavao je postupak koji se služio brojnim podijeljenim kadrovima, postupak koji nikad prije nisam vidio i koji je doslovno podijelio kadar ne na dva, već na četiri ili pet okvira, a svaki je od njih bio odvojen okomitom crvenom crtom.”

* U mojim zabilješkama piše da je Laingov opis obaju ∫lmova (iako opis nije prava riječ) potrajao oko tri sata (nije mogao tako dugo trajati), nakon čega sam napustio motel, otišao na ručak i vratio se nešto kasnije jer sam 52

se s Laingom unaprijed dogovorio da ćemo se u motelu zajedno baviti samo “∫lmskim poslom.” Kada sam se vratio vidio sam da je uredio sobu i obrijao se, a šala nigdje nije bilo. “Hutton,” kaže Lain, “tako se zvao. Kratak ∫lm koji je ipak nagoviještao nešto mnogo dulje, možda čak povijesni epski ∫lm sa svom onom tamom koja prati povijest, sustiže je, pretiče, proždire. “Ako se dobro sjećam, Hutton čeka u automobilu. To mu je zadatak. Da čeka.” Dok se prisjeća ∫lma, Laing ponekad škilji kao da pokušava izoštriti ∫lm, odnosno njegove dijelove, one dijelove kojih se želi prisjetiti. “Kasno je poslijepodne. Tamo je od deset sati ujutro, odjeven u sivo odijelo detektivske agencije Mesija. Kroz suvozačev prozor vidi se gradski park. Obitelji dolaze i odlaze. Kroz vozačev prozor vidi se stara stambena zgrada od crvene cigle s prekrasnim prozorima s mjedenim rešetkama i crnim željeznim ukrasima na stepenicama. Kroz vjetrobransko staklo vidi se cesta s koje se odvaja šetalište otprilike četrdeset metara od automobila. “Prozori automobila su spušteni. Iako se ne sjećam kako, ∫lm sugerira da je neobično toplo za kasni listopad. Jedna od unuka Maye Deren, Rachel ili Raquel ili Aimee, dala mi je taj ∫lm u staroj, otrcanoj kantini sveučilišta u Pennsylvaniji, a dogovorili smo se da ćemo se tamo naći putam niza pisama (pisama koja su poslužila za duga pregovaranja), a zatim putem brojnih kratkih telefonskih razgovora. Kad kažem da mi ga je dala, zapravo mislim da mi ga je posudila, iako se to na kraju svelo na isto. Sjećam se da je imala crnu kosu i ravno podrezane šiške, što je bilo u modi tih dugih godina prije pada Blizanaca. Mogao sam vidjeti lice njezine bake iza njezina vlastita lica ili u njemu, a činilo se da svojim kretnjama oponaša Mayine brze i pro∫njene pokrete u Mrežama popodneva. Aimee ∞ tako se zvala, a ne Rachel ni Raquel ∞ je donijela i nekoliko stranica bakinih zabilješki o ∫lmu, zabilješki koje su nagoviještale da ∫lm nije ni približno završen i da je njegov završetak trebao sadržavati prizor apokalipse kakav još nikad prije nije viđen na ∫lmu. Ispostavilo se da je Aimee bila jako pričljiva, što me iznenadilo, ali je o Mayinim zabilješkama o razornom završetku ∫lma govorila potiho, kao da nastoji ne privući pozornost nekog nevidljivog mesara koji je u kantini stajao iza nje, nadvijajući se nad njom u nekom prozirnom dijelu prostora koji se nazirao iza nje i koji sam gotovo mogao razaznati. Ne samo da mi nije dopustila da pred njom proučim zabilješke njezine bake, već ih nisam smio ni pogledati. Hrana u kantini bila je bezukusna, što nam je dalo priliku da se zajedno nasmijemo nečemu, nekom zajedničkom iskustvu, nakon čega sam se napokon opustio i pomalo očijukao s Aimee dok smo jeli suhi pire od krumpira i žele od naranče s tankom koricom. Aimee je bila ta koja je svojom kombinacijom vilice i žlice pokazala na pire od krumpira i nazvala ga, kao da ga imenuje po prvi i posljednji put, Pireom popodneva. “Proveli smo dan hodajući kampusom, a ona je cijelo vrijeme u svojoj otrcanoj torbi nosila 16-milimetarski ∫lm i strancima govorila stvari poput Nisam spavala s vašim sinom ili Ne brinite se, bit će gotovo za tren oka. Napokon mi je predala ∫lm u jednom od onih lijepih i neobičnih okruglih metalnih spremnika koje se može otvoriti jedino s oprezom, održavajući ravnotežu tako da se prste stavi na suprotne strane poklopca i nježno ga se podigne. Sjećam se da je na sebi imao crvenu naljepnicu u obliku zup53

častog čunja koji je izgledao poput znaka smrti, znaka naslikanog lakom za nokte koji je, mogao bih se zakleti, bio topao na dodir. Dogodilo se to u spremištu mojeg ureda u knjižnici, gdje sam postavio dva projektora za 16-milimetarski ∫lm i kolica s videorekorderom, a sjećam se da je na nekoliko trenutaka bilo teško disati dok je Aimee Deren sjedila prekrštenih nogu na podu pokraj mene, a ja otvarao spremnik i odmotavao ∫lm te ga pridržavao uz svjetlost kao da je tajni mikro∫lm koji sadrži kodne nazive svih središta za mučenje. Nisam teško disao zbog Aimee niti zbog blizine njezina golog koljena, nego zato što sam osjećao da se apokaliptički završetak o kojem mi je Aimee govorila možda zaista nalazi na toj ∫lmskoj vrpci, pa sam zato upitao Aimee Jesi li ga već pogledala? na što je ona odgovorila, kao što sam i očekivao, Ne u cijelosti. Na trenutak sam postao svjestan da smo sami ∞ uistinu sami ∞ i da smo zajedno mogli štogod smo htjeli. Znači, ne znaš dolazi li kraj svijeta? upitao sam je, napola je zadirkujući, no najednom je poprimila izraz osobe kojoj je kroz glavu prošla strašna pomisao u obliku sjene.” Laing se nakratko zaustavi kao da je po prvi put shvatio da je skrenuo s teme ili kao da je zažalio što nisam došao razgovarati o Aimee (a kasnije A.) nego o nedovršenom ∫lmu Maye Deren koji mu je ona donijela. Iz džepa izvuče plavi rubac kojim obriše neku mrlju ili nešto takvo (ne vidim nikakvu mrlju) na stolu pred sobom, pa pretpostavim da mu je to tik ili navika ili je vezano uz ono što on jest, ono skriveno pod površinom onoga što se pretvara da jest, a što se tek počinje otkrivati tim malim činom. Promislim o razlici između moje ideje Lainga i Lainga koji sjedi preko puta mene i postaje mi jasno da je, u slučaju da mi govori istinu o tim ∫lmova, riječ o posebnom obliku istine, onom koji djeluje prema vlastitom principu neodređenosti. Zapravo, još je gore od toga. Kao da sam Laing ∞ iako sjedi ispred mene ∞ postoji u nekom neodređenom prostoru ili pak taj prostor čini neodređenim, zbog čega se položaj i brzina kretanja ne mogu znati istovremeno. Zatim pomislim na nestalu djecu i shvatim da i ona postoje na taj način. Laing se vrati ∫lmu. “Huttone izađe van kako bi protegnuo noge, a sudeći prema izrazu dosade na njegovu licu, to čini po deseti ili dvanaesti put toga dana. Digne ruke iznad glave. Sagne se i pruži ruke do cipela. Vrati se u automobil. Možda ne tim redoslijedom, ali otprilike tako. “Nakopon, dok sunce počinje zalaziti, sjajeći bijesnom narančastom bojom (onom vrstom narančaste koja je tako vruća da prijeti ∞ a da je Aimee ovdje, ona bi to potvrdila ∞ da će iznutra spaliti projektor), otvaraju se stražnja vrata automobila i u njega sjeda muškarac. Hutton ga zna po imenu Hector. Odjeven je u potpunosti u bijelo. Velike šake. Gusta brada. Cijeli je prizor snimljen prema načelu kadar-protukadar, naprijed-nazad, s Huttonom na prednjem sjedalu i Hectorom na stražnjem. “‘Pa,’ kaže Hector. ‘Kako je bilo?’ “‘Dobro, pretpostavljam. Ništa se nije dogodilo.’ “‘Je li se nešto trebalo dogoditi?’ “‘Pa, mislio sam...’ “‘’Samo se šalim, Hutton. Naravno da se nešto dogodilo. A sad mi reci što si vidio.’ “‘Napamet ili...’ “‘Ako imaš dobro sjećanje, samo mi reci,’ kaže Hector. 54

“‘...jer napravio sam neke zabilješke...’ “‘Naravno da jesi. Kao što si i trebao.’ “‘...i mogao bih pročitati...’ “‘Kao što sam rekao, Huttone, ako ti je sjećanje dobro, samo mi reci. Ali ako misliš da ćeš pogriješiti, pročitaj mi zabilješke.’ “‘...zabilješke...’ “‘’Koje si rekao da si zapisao.’ “‘...’ “‘Huttone.’ “‘...’ “‘Huttone.’ “‘Mogao bih...’ “‘Pročitati zabilješke.’ “‘...pogriješiti.’ “‘U čemu?’ “‘Prepričavanju napamet,’ kaže Hutton. “‘Iako se to dogodilo ovog jutra.’ “‘Ali to je bilo...’ “‘Ne tako davno, Huttone.’ “‘...pod drugačijim okolnostima.’ “‘Drugačijim od čega?’ “‘...’ “‘Od čega, Huttone?’ “‘...’ “‘Huttone.’ “‘...od...’ “‘Od čega?’ “‘Od sadašnjih.’ “‘Pa naravno, Huttone! Naravno da su drugačije!’ “‘Nisi bio ovdje.’ “‘I zato želim da mi kažeš što si vidio.’ “‘Da je barem...’ “‘Huttone. Dosta.’ “‘Da je barem bilo...’ “‘Bilo što?’ “‘Jasnije.’ “‘Razumijem. Dakle.’ “Hutton otvori malu bilježnicu sa spiralnim uvezom koju mu je tog jutra dao Hector. Njegove su zabilješke beznačajne: dječak pada s ljuljačke, 10:20; avion leti nisko & svi u parku pogledaju u nebo, 11:07; dva muškarca u trenirkama prepiru se na ulici, 11:30; Hector u daljini prelazi ulicu, 14:35... Čini mi se da su zabilješke bile prikazane kao inserti. Hector kaže nešto poput ‘Želiš reći da si vidio mene kako prelazim ulicu u 14:35? Je li to značenje ovoga?’ “‘Mislim da jest. Nalikovao je na tebe.’ “‘Misliš li da sam prešao cestu zato da bi me ti ugledao?’ “‘Da, tako mi se čini,’ odgovori Hutton, ‘točno tamo,’ pokazujući na mjesto gdje se šetalište odvaja od ceste. “Hector se nagne naprijed na stražnjem sjedalu. Pokaže prstom prema vjetrobranskom staklu: ‘Tamo?’ “‘Otprilike tamo, čini mi se.’

“‘Odvezi me tamo, Hutton,’ najednom kaže Hector, naginjući se unatrag na sjedalu. ‘Odvezi me tamo gdje misliš da si me ugledao.’ “Hutton pokrene automobil, namjesti retrovizor kako bi mogao vidjeti Hectora i počne voziti uz rubnik. Sunce je sada jako nisko. Zemlja nestaje. To je izraženo,” kaže mi Laing, “nekom neobičnom crvenom crtom koja se najednom protegne vodoravno preko ekrana. Ta crta, ta treperava crta na neki način nagoviješta nestanak zemlje. Zemlje same, ali i uvjeta koji su omogućili postojanje zemlje i čovječanstva. Aimee i ja smo to oboje osjetili, činilo se kao da ispražnjava značenje iz prostora u kojem smo se nalazili, a iako je istina da moj ured u knjižnici nikad više nije bio jednak nakon pojave te crvene crte, možda je to ipak bila posljedica tajne privlačnosti između Aimee i mene, a ne te crte, koja je ionako bila samo nešto projicirano na zid.” Laing je zastao kao da razmišlja hoće li mi lagati ili ne, a to kažem zato što je ∞ sada kada ponovo slušam snimke to mi postaje jasno ∞ umjesto da zastane ili oklijeva prije nego što će izgovoriti laž, on zapravo ubrzao govor, kao da tom brzinom riječi mogu preteći ružne ideje koje su prenosile ili kao da je onaj nož na podu motelske sobe oblikovan kutom pod kojim je padala sunčeva svjetlost bio nešto što je prizvano, neko upozorenje meni, ali ne Laingovo upozorenje, nego upozorenje što ga šalje mrtvo polje pored motela na kojem bi, da je ovo ∫lm koji se malo pogubio, bila zakopana neka od tijela izgubljene djece a bila bi prikazana nizom rezova koji bi se brzo smjenjivali na ekranu, prikazujući prvo Laingovu sobu, stolicu-prijestolje poprskanu krvlju, nakon toga kadar motela iz daljine, zatim polje sa zakopanim tijelima uokvireno motelom nedaleko u pozadini, a posljednji bi kadar prikazivao rendgensku snimku polja s kostima petero ili šestero malih tijela, od kojih bi neka bila isprepletena kao da su prisiljena grliti se. “‘Ovdje,’ kaže Hutton, zaustavljajući se. ‘Ovdje si prešao cestu.’ “‘S koje strane?’ upita ga Hector. “‘S lijeva na desno,’ kaže Hutton, pokazujući rukom. ‘Otamo si otišao u park.’ “‘I siguran si da sam to bio ja.’ “‘Izgledao je poput tebe.’ “‘Naravno.’ “‘Mislio sam da je to dio zadatka,’ kaže Hutton. “‘Zadatka.’ “‘Zbog kojeg sam došao ovamo. Da primijetim nešto neobično, nešto nesvakidašnje. Kada sam te ugledao u 14:30 ∞ a rekao si da ćeš se vratiti tek navečer ∞ to je bilo neobično.’ “Na ∫lmu (Aimee ga je zvala movie; ∫lm je smatrala snobovskim nazivom) je pao mrak. Hector je zapalio cigaretu, a u retrovizoru Hutton vidi kako mu je narančasti žar osvijetlio nejasan obris bradata lica. U daljini zavija sirena. “‘Huttone,’ kaže Hector, otresajući pepeo cigarete kroz spušten stražnji prozor, ‘daj da te nešto pitam.’ Zaustavi se. ‘Daj da te pitam ovo: što ako nisi ugledao mene, nego nekoga tko izgleda baš poput mene?’ “Hutton o tome nakratko razmišlja. Čini se da mozga o tom pitanju, pitajući se je li to neka zamka. Film to prenosi potajno, pa postaješ suučesnik u činu moralnog oskvrnuća koji stvara osjećaj da znaš sve. “‘Da izgleda baš poput tebe...?’ 56

“‘Dopusti da to kažem drugačije,’ kaže Hector. ‘Huttone: nisi li ti nesretan?’ “‘Nisam.’ “‘Nisi što?’ “‘Nesretan,’ kaže Hutton. “‘Dakle, sretan si. Možemo li se složiti oko toga?’ “‘Bojim se da ne možemo.’ “‘Nisi sretan?’ “‘Tako je,’ kaže Hutton. “‘Ali nisi ni nesretan?’ “‘Točno.’ “‘Za ime Božje, čovječe! Ili si sretan ili nesretan.’ “‘Bojim se da nisam ni jedno ni drugo. To je zbog tih tijela.’ “Hector se zaustavi i izgleda kao da podrhtava na ekranu, kao da je u njemu pulsirajuća svjetlost,” kaže Laing. “‘Zbog tih tijela, Huttone?’ Hector više kao da kaže, nego pita. “‘Onih tamo vani,’ odgovori Hutton, pokazujući slabašnom rukom na kameru, što znači da pokazuje na Aimee i mene, na nas i naš svijet s druge strane ekrana, odnosno zida, bijelog zida mog skučenog ureda u knjižnici gdje smo projicirali ∫lm. “Vjerojatno je dio ∫lma izgubljen jer nakon reza ∞ reza koji kao da je britvom povučen preko oka ∞ vidimo kadar u kojem Hector, nakon što je napustio automobil, trči šetalištem. Film odjednom oživi na nov, revolucionaran način, boje su življe (iako je noć), pokreti kamere su agresivniji. “‘Prati me! Huttone!’ poviče Hector. Hutton pokrene automobil, upali prednja svjetla, prati Hectora dok ovaj trči, a čini se da trči nemogućom brzinom, prebrzo da bi ga bilo koja kamera mogla pratiti, trči šetalištem, njegovo bijelo odijelo sjaji se poput fosfora, a zatim sretne drugog muškarca, također odjevena u bijelo, koji također trči, Hutton ih pokušava pratiti dok skreću u tihe sporedne ulice i mračne prolaze, ali polako shvaća (iako se ponovo ne sjećam kako je ∫lm to prikazao) da ga vode u neku zamku, neku situaciju iz koje neće moći pobjeći, i da što duže prati Hectora i njegova dvojnika ∞ koje je po noći, na nesigurnoj svjetlosti prednjih svjetala nemoguće razlikovati ∞ to je u većoj opasnosti, ulazi dublje u neki labirint za taljenje metala, pa zato u posljednji tren Hutton okrene upravljač u smjeru suprotnom od onog u kojem dvojica muškaraca trče, odveze se natrag do poznate autoceste i pobjegne velikom brzinom. Taj je dio snimljen sa stražnjeg sjedala na kojem je sjedio Hector. Autocesta je blokirana treperavim svjetlima ∞ strašna nesreća ili policijska blokada ∞ pa Hutton siđe s autoceste na mjesnu cestu, a zatim uđe u naselje u kojim su posvuda razbacane slomljene staklene boce. Čujemo eksploziju ili pucanj i uskoro shvatimo, u istom trenutku kad i Hutton, da mu je pukla jedna od guma. Nakon što zaustavi automobil ispod jedne nakošene ulične svjetiljke, Hutton shvati da su sve svjetiljke nakošene na istu stranu, a kad izađe iz automobila shvati i zašto: na tom je mjestu vjetar tako jak i ustrajan da su se s godinama svjetiljke polako svinule, a uto mu vjetar prebaci stražnji dio kaputa preko glave, zaslijepivši ga na nekoliko trenutaka tijekom kojih se pretapanjem kamera premješta sa stražnjeg sjedala automobila na suprotnu stranu ulice. Stil se ponovo promijenio, pa su pokreti kamere polagani i sigurni, i dok Hutton stoji usred noći pod svjetiljkom mi ∞ ali ne i Hutton ∞ vidimo čovjeka u bije57

lom, koji je ili Hectorov dvojnik ili pak samo osoba koja je nalik Hectoru, ali ne i njegova kopija, kako puže (izgleda kao da puže) iza Hectora, u pozadini dubinskog kadra. Aimee si u tom trenu ne može pomoći, pa se nasmije, a sjećam se da je njezin smijeh na neki način za mene tada prekinuo čaroliju ∫lma i zato je mahnita potjera koja je uslijedila djelovala razočaravajuće, iako je, sad kad o njoj razmišljam dok s tobom razgovaram, to zapravo bila izvanredna scena. “Dakle, Hutton se iznenada okrene kao da ga je publika koja gleda ∫lm upozorila na Hectorova dvojnika i krene ga pješice loviti dok kamera mirno putuje iza njega, a ponekad i pored njega kao u onom izvrsnom prvom kadru Dodira zla. Tek nakon što zadihanog Huttona pet ili šest minuta gledamo kako trči kao da se nalazi odmah iza Hectorova dvojnika, shvatimo da njega zapravo nigdje nema. Što je Hutton cijelo to vrijeme lovio? Sagne se kako bi smirio disanje, oslanjajući se dlanovima o svoja koljena. Jak bljesak pojavi se izvan lijeve strane kadra, a Hutton posegne u svoju cipelu ili čarapu i izvuče nešto nalik na pištolj jer se čini najlogičnijim da je to pištolj. No, nije ili barem nije vrsta pištolja koji smo ikad vidjeli. Više sliči kukcu u obliku pištolja s cijevi nalik na iglu ili sisalo komarca koje izgleda kao da visi (topi se, Aimee je rekla u tom trenutku), pa ga Hutton mora snažno protresti kako bi poprimilo svoj oblik. Nacilja ono što se nalazi izvan kadra, a pištolj, odnosno predmet nalik pištolju koji drži u ruci izgleda kao da diše ili se širi i skuplja na način koji se doima poput disanja te upravo kada je spreman zapucati pojavi se još jedan bljesak, a zatim još jedan, nakon čega Hutton ispusti pištolj i odmakne se od njega kao da je pištolj taj koji je uzrokovao bljesak. U tom trenutku on donese nejasnu odluku koja nagoviješta apokaliptičan završetak iz Dereninih zabilješki. Umjesto da pobjegne, Hutton se smiri i vrlo pozorno i dostojanstveno zakorači prema izvoru bljeska. No, kamera se ne pomakne kako bi ga pratila. Ostajemo bez ljudi i akcije te vidimo samo nepokretan kadar s nekoliko udaljenih zgrada u noći i čujemo zvuk vjetra. Sjećam se da je Aimee rekla Gledaj, dolazi, a ja sam očekivao da će krv ili nešto još gore ispuniti ekran, no umjesto toga sve je postupno nestalo, polagano se ispunilo crninom i tako se završilo, s proždirućom crninom koja je i samu sobu uronila u noć.” S engleskoga preveo Nikola Novaković. Ulomak romana The Absolution of Roberto Acestes Laing, Two Dollar Press, 2014.

dana: dana:“Možete “Možetelilisspravom pravomzahtijevat zahtijeva ste previše ste previše loši, za loši, drugo za drugo previše previš dos potpisana potpisanapseudonimom pseudonimomBonaventu Bonavent pravom pravomautorstvu autorstvutrajala trajalaprilično priličnodu d su bili suClemens bili Clemens Brentano, Brentano, Friedrich FriedriS Schelling Schellingi Karl i KarlFriedrich FriedrichGottlob GottlobWe W smatrao smatrao da je da knjigu je knjigu napisao napisao slavnisla fi Schelling, Schelling, nono danas danas sese stručnjaci stručnjaci slaž sl zapravo zapravo Ernst Ernst August August Friedrich Friedrich Kling Kli poznat kao poznat autor kao još 5autor romana još 5 i 18 rom dr , objavljena 1804., jedna je va njemačke književnosti. , pesimističnom, o postmodernističkom eđu Poea i Becketta”. vrsta zaslužuje potpuno lik ovako obraća a koje strepe od eg dana: “Možete li s nebo i pakao? Za prvo ste go previše dosadni!” Knjiga onimom Bonaventura pa je om autorstvu trajala u kandidatima su bili , Friedrich Schlegel, Karoline drich Gottlob Wetzel, a

Knjiga Noćne straže, objavljena 1804., jedna je od najčudnijih pojava njemačke književnosti. Riječ je o mračnom, pesimističnom, grotesknom, gotovo postmodernističkom hororu, “negdje između Poea i Becketta”. Uvjeren da ljudska vrsta zaslužuje potpuno uništenje, glavni se lik ovako obraća okupljenim masama koje strepe od nadolazećeg sudnjeg dana: “Možete li s pravom zahtijevati nebo i pakao? Za prvo ste previše loši, za drugo previše dosadni!” Knjiga je potpisana pseudonimom Bonaventura pa je kontroverza o pravom autorstvu trajala prilično dugo. Među kandidatima su bili Clemens Brentano, Friedrich Schlegel, Karoline Schelling i Karl Friedrich Gottlob Wetzel, a Jean Paul je čak smatrao da je knjigu napisao slavni filozof Friedrich Schelling, no danas se stručnjaci slažu da je Bonaventura zapravo Ernst August Friedrich Klingemann (1777. 1831), poznat kao autor još 5 romana i 18 drama.

aćarbaoćoakrabvoookkial veos iknilv do epedrotseepjeorktsam ejo ak saa s il esteilžeotM ež“o:M an“a:d angaedjngde eetstsoo vvrprpaaZZ?o ?oak akaappi oi obbeennit aaggijin jnKK””!!in inddaassooddeeššiviveerrppoogg eejjaappaarruuttnneevvaannooBBm moom miinnoo alajaarltajuavrtsurvottsuraotmuoavm aro eejjaannddeejj,,..44008811aanneejjllvvaajjbboo,,eežžaarrttsseennććooNNaaggiijjnnKK ilib uilsibaumsiatamdiitdandaid knuađkeu .i.tisto sonnvveežižjinjnkkeekkččaammeejnjnaavvaajojopphhijijnindduuččjajannddoo eniloraK ,legelhcS hcirdeirF , ,monč,m itsoim nčiistespim,m iso ep nč,m aro mno čaerjm čeojieRj čejiR a ,laez,lteezW teW bobltotlotG tohGch ircdierd ir mom kčoiktčsitnsriendreod motm sotp soopvotvoogto,m g ,om nokn sektsoertgorg o o a a s i s p i p a a n n u u g g i j i n j n k k e e j a j a d d o o a a r t r ata .”at.”taetktceekBcei aBeioaPeo uP đeum đezm i ezjd i egjedng“e,nu“ro,uro rohroh ee s ssasa nn aa ddoo nn,g,g nn ilillele hh cS cShh cicri onounputpotpoepjuežjuužlsualszaaztastrvsravkaskdsudjluajldandenrerjveU jvU ovoavrp arapzaazruatru ntenveavnaonBoeBj eaj aćarbaoćoakrabvoookkial veos iknilveaslgin,evjanlegt,šeijnnuetšinu - .7-7.717(7n1(nnan maem gn egiln KilhKcihrcdir do epedrotseepjeorktsam ejo ak saam mm asianm ejlm puinkeojlpuko 8 1 i 8 a 1 n i a a m n o a r m 5 o š r o 5 j šrotj uroatou s il esteilžeotM ež“o:M an“a:d angaedjngdeujn s dguesćegzeaćleozdaaln odan .amard eetstsoo vvrprpaaZZ?o ?oak akaappi oi obbeennitiatv av eejijtihthaaz zmmoo vv araprp aaggijin jnKK””!!in inddaassooddeeššiviveerrppoogguurrddaazz,,išišoolleeššiviveerrpp eejjaappaarruuttnneevvaannooBBm moom miinnoodduueessppaannaassiippttooppeejj alajaarltajuavrtsurvottsuraotmuoavm aropvo arapzoreavzorretvnoorktnok ilib uilsibaumsiatamdiitdandaid knuađkeu Mđe.oM gu.o dgoundčo ilinrčpilirp eniloraK ,legelhcS hcirdeirF ,onatnerB snemelC a ,laez,lteezW teW bobltotlotG tohGch ircdierd ireFilrrFalKraiKgni giln leih llech ScS ooaasispipaannuuggijinjnkkeej aj addooaartratammsskkaaččeej ljuluaaPPnnaaeeJJ ee s ssasa nn aa ddoo nn,g,g nn ilillele hh cS cShh cicridrd ee iriFrFfofo zozo lilfi finin va va lsls ovoavrp arapzaazruatru ntenveavnaonBoeBj eajdaudžuažlsailcsaicjnačjnučrtusrts - .7-7.717(7n1(nnan maem gn egiln KilhKcihrcdierd ireFitrFsutgsuA gutAsntrsEnrE 81 i8a1niaam no arm5ošro5j šrotj uroatouaakotaakntzaonpz,o)1p3,8)11381 .amard .amard

neej,jllvobjavljena vaajjbboo,,eežžaarrt1804., tsseennććoojedna NNaaggiijjnje nKK čaam va menjemačke ejnjnaavvaajojopphknjiževnosti. hijijnindduuččjajannddoo ste,sp pesimističnom, im,m iso ep nč,m aro mno čaerjm čeojieRj čejiR moo tm spostmodernističkom otp soopvotvoogto,m g ,om nokn sektsoertgorg oaPeeđu o uP đeuPoea m đezm i ezjid iBecketta”. egjedng“e,nu“ro,uro rohroh ualvrsta szaaztastrzaslužuje vsravkaskdsudjluapotpuno jldandenrerjveU jvU ookk lik ial veovako os iknilveasobraća lgin,evjanlegt,šeijnnuetšinu eorkatsakoje m ejo ak sstrepe aam mm asianod m ejlm puinkeojlpuko Mn“eg a:d adana: ngaedjngde“Možete ujn s dguesćegzealićleoszdaaln odan kaapnebo pi oi obbeienpakao? nitiatv av eejijtZa ihthaprvo az zmmoo vste v araprp eego ššivivpreviše eerrppoogguurdosadni!” rddaazz,,išišoolleKnjiga eššiviveerrpp BBonimom m moom miinnoodBonaventura duueessppaannaassiippttpa ooppje eejj suom raotmuautorstvu oavm aropvo arapztrajala oreavzorretvnoorktnok daundakandidatima id knuađkeu Mđe.oM gu.su o dgoubili ndčo ilinrčpilirp h, cFriedrich irdeirF ,oSchlegel, natnerB sKaroline nemelC otG tdrich ohGch ircdGottlob ierd ireFilrrFalKrWetzel, aiKgni giln leih lalech ScS aj atrao addooaartrda atamm je sskknjigu kaaččeej lju napisao luaaPPnnaaeeJJ lelich e hh cS cSchelling, Shh cicridrd ee iriFrFno fofo zdanas ozo lilfi finin vse a va lsls veaje vnaoBonaventura nBoeBj eajdaudžuažlsazapravo ilcsaicjnačjnučrtusrts n erich giln KilhK Klingemann cihrcdierd ireFitrFsutgs(1777. uA gutAsn -trsEnrE o5utor j šrotj urjoš oatou5aakromana otaakntzaonpzi ,o18 )1p3,8)11381 .amard .amard

stručnjaci slažu da je Bonaventura zapravo Ernst August Friedrich Klingemann (1777. 1831), poznat kao autor još 5 romana i 18 drama.

Knjiga KnjigaNoćne Noćnestraže, straže,objavljena objavljena1804., 1804.,jedna jednaje je od odnajčudnijih najčudnijihpojava pojavanjemačke njemačkeknjiževnosti. književnosti. Riječ je Riječ o mračnom, je o mračnom, pesimističnom, pesimističnom, grotesknom, grotesknom, gotovo gotovo postmodernističkom postmodernističkom hororu, hororu, “negdje “negdje između između Poea Poea i Becketta”. i Becketta”. Uvjeren Uvjeren dada ljudska ljudska vrsta vrsta zaslužuje zaslužuje potpuno potpuno uništenje, uništenje, glavniglavni se lik ovako se lik ovako obraća obraća okupljenim okupljenim masama masama koje strepe koje strepe od od nadolazećeg nadolazećeg sudnjeg sudnjeg dana: dana: “Možete “Možete li s li s pravom pravomzahtijevati zahtijevatinebo neboi pakao? i pakao?Za Zaprvo prvoste ste previše previšeloši, loši,za zadrugo drugopreviše previšedosadni!” dosadni!”Knjiga Knjiga je jepotpisana potpisanapseudonimom pseudonimomBonaventura Bonaventurapa paje je kontroverza kontroverza o pravom o pravom autorstvu autorstvu trajala trajala prilično prilično dugo. dugo. Među Među kandidatima kandidatima su bili su bili Clemens Brentano, Friedrich Schlegel, Karoline Schelling Schelling i Karl i Karl Friedrich Friedrich Gottlob Gottlob Wetzel, Wetzel, a a Jean JeanPaul Pauljeječak čaksmatrao smatraoda dajejeknjigu knjigunapisao napisao slavni slavnifilozof filozofFriedrich FriedrichSchelling, Schelling,no nodanas danassese stručnjaci stručnjaci slažu slažu dada je je Bonaventura Bonaventura zapravo zapravo Ernst Ernst August August Friedrich Friedrich Klingemann Klingemann (1777. (1777. - 1831), 1831), poznat poznat kaokao autor autor još još 5 romana 5 romana i 18i 18 drama. drama.

Knjiga eejjaannddeNoćne ejj,,..440088 straže, 11aanneejjllvobjavljena vaajjbboo,,eežžaarrt1804., tsseennććoojedna NNaaggiijjnje nKK od .i.tinajčudnijih sto sonnvveežižjinjnkkepojava ekkččaammenjemačke ejnjnaavvaajojopphknjiževnosti. hijijnindduuččjajannddoo Riječ je ,moomračnom, nč,m itsoim nčiistesp pesimističnom, im,m iso ep nč,m aro mno čaerjm čeojieRj čejiR grotesknom, mom kčoiktčsitnsrigotovo endreod motm spostmodernističkom otp soopvotvoogto,m g ,om nokn sektsoertgorg hororu, .”at.”tae“negdje tktceekBcei aBeizmeđu ioaPeo uP đeuPoea m đezm i ezjid iBecketta”. egjedng“e,nu“ro,uro rohroh Uvjeren onounputpoda tpoeljudska pjuežjuužlsualvrsta szaaztastrzaslužuje vsravkaskdsudjluapotpuno jldandenrerjveU jvU uništenje, aćarbglavni aoćoakrabvose ookk lik ial veovako os iknilveasobraća lgin,evjanlegt,šeijnnuetšinu okupljenim do epemasama drotseepjeorktsakoje m ejo ak sstrepe aam mm asianod m ejlm puinkeojlpuko nadolazećeg s il esteilžeotM esudnjeg ž“o:M an“a:d adana: ngaedjngde“Možete ujn s dguesćegzealićleoszdaaln odan pravom eetstsoo vvrp zahtijevati rpaaZZ?o ?oak akaapnebo pi oi obbeienpakao? nitiatv av eejijtZa ihthaprvo az zmmoo vste v araprp previše aaggijin jnKK”loši, ”!!in inddaza assodrugo oddeeššivivpreviše eerrppoogguurdosadni!” rddaazz,,išišoolleKnjiga eššiviveerrpp je eejjpotpisana aappaarruuttnneevvpseudonimom aannooBBm moom miinnoodBonaventura duueessppaannaassiippttpa ooppje eejj kontroverza alajaarltajuavrotspravom urvottsuraotmuautorstvu oavm aropvo arapztrajala oreavzorretvnoorktnok prilično ilib uildugo. sibaumsiatMeđu amdiitdandakandidatima id knuađkeu Mđe.oM gu.su o dgoubili ndčo ilinrčpilirp e Clemens niloraK ,Brentano, legelhcS hFriedrich cirdeirF ,oSchlegel, natnerB sKaroline nemelC Schelling a ,laez,lteezW itKarl eW boblFriedrich totlotG tohGch ircdGottlob ierd ireFilrrFalKrWetzel, aiKgni giln leih lalech ScS Jean ooaasisp Paul ipaannuje uggičak jinjnkkesmatrao ej aj addooaartrda atamm je sskknjigu kaaččeej lju napisao luaaPPnnaaeeJJ slavni ee s ssasa nfilozof n aa ddoo nnFriedrich ,g,g nn ilillele hh cS cSchelling, Shh cicridrd ee iriFrFno fofo zdanas ozo lilfi finin vse a va lsls stručnjaci ovoavrp arapzaslažu azruatru nteda nveaje vnaoBonaventura nBoeBj eajdaudžuažlsazapravo ilcsaicjnačjnučrtusrts Ernst - .7-7August .717(7n1(nnaFriedrich n maem gn egiln KilhK Klingemann cihrcdierd ireFitrFsutgs(1777. uA gutAsn -trsEnrE 1831), 81 ipoznat 8a1niaam no akao rm5ošrautor o5j šrotj urjoš oatou5aakromana otaakntzaonpzi ,o18 )1p3,8)11381 drama. .amard .amard

Knjiga Noćne straže, objavlje od najčudnijih pojava njema Riječ je o mračnom, pesimist grotesknom, gotovo postmo hororu, “negdje između Poea Uvjeren da ljudska vrsta zasl uništenje, glavni se lik ovako okupljenim masama koje str nadolazećeg sudnjeg dana: “ pravom zahtijevati nebo i pa previše loši, za drugo previše je potpisana pseudonimom kontroverza o pravom autors prilično dugo. Među kandida Clemens Brentano, Friedrich Schelling i Karl Friedrich Got Jean Paul je čak smatrao da j slavni filozof Friedrich Schell stručnjaci slažu da je Bonave Ernst August Friedrich Klinge 1831), poznat kao autor još 5 drama.

Knjiga eejjaannddeNoćne ejj,,..440088 straže, 11aanneejjllvobjavlje vaajjbboo,,eežž od .i.tinajčudnijih sto sonnvveežižjinjnkkepojava ekkččaammenjema ejnjnaavvaajoj Riječ je ,moomračnom, nč,m itsoim nčiistesp pesimist im,m iso ep nč,m a grotesknom, mom kčoiktčsitnsrigotovo endreod motm spostmo otp soopvotvoo hororu, .”at.”tae“negdje tktceekBcei aBeizmeđu ioaPeo uP đeuPoea m đezm ie Uvjeren onounputpoda tpoeljudska pjuežjuužlsualvrsta szaaztastrzasl vsravkas uništenje, aćarbglavni aoćoakrabvose ookk lik ial veovako os iknilveas okupljenim do epemasama drotseepjeorktsakoje m ejo ak sstr aam m nadolazećeg s il esteilžeotM esudnjeg ž“o:M an“a:d adana: ngaedjngde“ujn pravom eetstsoo vvrp zahtijevati rpaaZZ?o ?oak akaapnebo pi oi obbeienpa nitiat previše aaggijin jnKK”loši, ”!!in inddaza assodrugo oddeeššivivpreviše eerrppoogguu je eejjpotpisana aappaarruuttnneevvpseudonimom aannooBBm moom miinnooddu kontroverza alajaarltajuavrotspravom urvottsuraotmuautors oavm aropv prilično ilib uildugo. sibaumsiatMeđu amdiitdandakandida id knuađkeu Mđ e Clemens niloraK ,Brentano, legelhcS hFriedrich cirdeirF ,o Schelling a ,laez,lteezW itKarl eW boblFriedrich totlotG tohGch ircdGot ierd ireF ooaasisp ipaannuje uggičak jinjnkkesmatrao ej aj addooaartrda atamm Jean Paul js slavni ee s ssasa nfilozof n aa ddoo nnFriedrich ,g,g nn ilillele hh cS cSchell Shh cicridrd e stručnjaci ovoavrp arapzaslažu azruatru nteda nveaje vnaoBonave nBoeBj eajda Ernst - .7-7August .717(7n1(nnaFriedrich n maem gn egiln KilhK Klinge cihrcdierd i 1831), 81 ipoznat 8a1niaam no akao rm5ošrautor o5j šrotj urjoš oatou5aak drama. .amard

dana: “Možete li s p ste previše loši, za d potpisana pseudon pravom autorstvu t su bili Clemens Bren Schelling i Karl Fried smatrao da je knjigu Schelling, no danas zapravo Ernst Augus poznat kao autor jo

aa je je od od najčudnijih najčudnijih eačnom, o mračnom, tmodernističkom odernističkom Uvjeren vjeren da daljudska ljudska se e lik likovako ovakoobraća obraća zećeg lazećeg sudnjeg sudnjeg oi ipakao? pakao?Za Zaprvo prvo dni!” Knjiga Knjiga je je ajejekontroverza kontroverzao o đu eđukandidatima kandidatima

eejjaannddeejj,,..44008811aanneejjllvvaajjbboo,,eežžaarrttsseennććooNNaaggiijjnnKK .i.tisto sonnvveežižjinjnkkeekkččaammeejnjnaavvaajojopphhijijnindduuččjajannddoo ,monč,m itsoim nčiistespim,m iso ep nč,m aro mno čaerjm čeojieRj čejiR mom kčoiktčsitnsriendreod motm sotp soopvotvoogto,m g ,om nokn sektsoertgorg

Knjiga Knjiga Noćne Noćne straže, straže, objavljena objavljena 1804., 1804., jedna jedna je je od od najčudnijih najčudnijih pojavapojava njemačke njemačke književnosti. književnosti. Riječ je Riječ o mračnom, je o mračnom, pesimističnom, pesimističnom,grotesknom, grotesknom,gotovo gotovopostmodernističkom postmodernističkom hororu, hororu,“negdje “negdjeizmeđu izmeđuPoea PoeaiiBecketta”. Becketta”.Uvjeren Uvjerenda daljudska ljudska vrsta vrstazaslužuje zaslužujepotpuno potpunouništenje, uništenje,glavni glavnise selik likovako ovakoobraća obraća okupljenim okupljenim masama masama koje koje strepe strepe odod nadolazećeg nadolazećeg sudnjeg sudnjeg dana: dana:“Možete “Možetelilisspravom pravomzahtijevati zahtijevatinebo neboi ipakao? pakao?Za Zaprvo prvo ste previše ste previše loši, za loši, drugo za drugo previše previše dosadni!” dosadni!” Knjiga Knjiga je je potpisana potpisanapseudonimom pseudonimomBonaventura Bonaventurapapajejekontroverza kontroverzao o pravom pravomautorstvu autorstvutrajala trajalaprilično priličnodugo. dugo.Među Međukandidatima kandidatima su bili suClemens bili Clemens Brentano, Brentano, Friedrich Friedrich Schlegel, Schlegel, Karoline Karoline Schelling Schellingi Karl i KarlFriedrich FriedrichGottlob GottlobWetzel, Wetzel,a aJean JeanPaul Pauljeječak čak smatrao smatrao da je da knjigu je knjigu napisao napisao slavnislavni filozof filozof Friedrich Friedrich Schelling, Schelling, nono danas danas sese stručnjaci stručnjaci slažu slažu dada je je Bonaventura Bonaventura zapravo zapravo Ernst Ernst August August Friedrich Friedrich Klingemann Klingemann (1777. (1777. - 1831), - 1831), poznat kao poznat autor kao još 5autor romana još 5 i 18 romana drama.i 18 drama.

eejjllvvaajjbboo,,eežžaarrttsseennććooNNaaggiijjnnKK ammeejnjnaavvaajojopphhijijnindduuččjajannddoo tespim,m iso ep nč,m aro mno čaerjm čeojieRj čejiR otm sotp soopvotvoogto,m g ,om nokn sektsoertgorg aPeo uP đeum đezm i ezjd i egjedng“e,nu“ro,uro rohroh alszaaztastrvsravkaskdsudjluajldandenrerjveU jv U okkial veos iknilveaslgin,evjanlegt,šeijnnuetšinu rktsam ejo ak saam mm asianm ejlm puinkeojlpuko n“a:d angaedjngdeujn s dguesćegzeaćleozdaaln odan appi oi obbeennitiatv av eejijtihthaaz zmmoo vv araprp eššiviveerrppoogguurrddaazz,,išišoolleeššiviveerrpp m moom miinnoodduueessppaannaassiippttooppeejj suraotmuoavm aropvo arapzoreavzorretvnoorktnok andaid knuađkeu Mđe.oM gu.o dgoundčo ilinrčpilirp hcirdeirF ,onatnerB snemelC G tohGch ircdierd ireFilrrFalKraiKgni giln leih llech ScS aj addooaartratammsskkaaččeej ljuluaaPPnnaaeeJJ lele hh cS cShh cicridrd ee iriFrFfofo zozo lilfi finin va va lsls eavnaonBoeBj eajdaudžuažlsailcsaicjnačjnučrtusrts egiln KilhKcihrcdierd ireFitrFsutgsuA gutAsntrsEnrE o5j šrotj uroatouaakotaakntzaonpz,o)1p3,8)11381

Knjiga Noćne straže, objavljena 1804., jedna je od najčudnijih pojava njemačke književnosti. Riječ je o mračnom, pesimističnom, grotesknom, gotovo postmodernističkom pesimističnom, mm okočkičtsitisnirnerdeodgrotesknom, m om tstospopovoovtootgo gotovo g,m,m onoknpostmodernističkom skesteotrogrg,m,m onočničtsitismim isiespep hororu, “negdje između Poea i Becketta”. Uvjeren da ljudska hororu, aakkssdduujljl“negdje aaddnneerreejizmeđu v jvUU.”.”aattttePoea ekkcceeBB i iBecketta”. iaaeeooPPuuđđeem m Uvjeren zziieejd jdggeeda nn““ljudska ,,uurroorroohh vrsta zaslužuje potpuno uništenje, glavni se lik ovako obraća vrsta aaććaarrbbzaslužuje ooookkaavvookkpotpuno iilleessiinnvvaalluništenje, gg,,eejjnneettššiinnu glavni uoonnuuppse ttoop lik peeovako jjuužžuullssaaobraća zzaattssrrvv okupljenim masama koje strepe od nadolazećeg sudnjeg okupljenim gejgnedjnudsugsmasama ećgezćaelzoadlokoje ad nadnostrepe deopep rtesod rtesjnadolazećeg oekjoakmaam sam samsudnjeg im nein jlp ejulpku oko dana: “Možete li s pravom zahtijevati nebo i pakao? Za prvo dana: oovvrp rpa“Možete aZZ??ooaakkaaplipisioo pravom bbeennititaavvzahtijevati eejijtithhaazzmmoovnebo vaarp rpssiipakao? lileetteežžooM M Za ““:prvo a:annaadd ste previše loši, za drugo previše dosadni!” Knjiga je ste previše ej agiejnjloši, aKg”ij!n iza nKd”drugo a!sin odaespreviše šoivdeerp šivodosadni!” egruprdogauzr,dišaKnjiga ozl e,iššiovleje erp šiveetsrp ets potpisana pseudonimom Bonaventura pa je kontroverza o potpisana o oazarzerveovropseudonimom trntonkokejeajpaparaurtunBonaventura tenveavnaonBoBmm om opa m inion jedou kontroverza deusepspanaansaispitpootpop pravom autorstvu trajala prilično dugo. Među kandidatima pravom am am itiatd aautorstvu d idid nn akakuu đđ eM etrajala M.o.o gu gu dprilično doo nn čičlirliprdugo. palaaljaajrMeđu atrtuu vtvstkandidatima rsoro tutu aamm oo vavraprp su bili Clemens Brentano, Friedrich Schlegel, Karoline su bili enClemens iloernaiK lo,rlaeKgBrentano, e,lehgceSlhhccSirFriedrich d hecirFde,oirnFaSchlegel, ,tonneartBnsenrBeKaroline m sneelC mielilbCuilsib us Schelling i Karl Friedrich Gottlob Wetzel, a Jean Paul je čak Schelling kakčačejeljulaiuP Karl aPnaneFriedrich aJeJa a,le,lzetzetGottlob W eWboblotlttoWetzel, tG oGhchicrd irea dieJean rFirFlralrK Paul aKi gi ngje inllie čak llhechScS smatrao da je knjigu napisao slavni filozof Friedrich smatrao hcirda dh ecije riFrd knjigu fo eziroFliffonapisao iznovlai flsinovaslavni aslispoaansfilozof uipgaijnnkuFriedrich geijjn ad k eojaard taomasrtams Schelling, no danas se stručnjaci slažu da je Bonaventura Schelling, aruatru ntenveano vnaodanas nBoeBj e ad j se audžstručnjaci u alžsailcsaicjnačjnuslažu črtusrtessda essaje snaaBonaventura ndaodno,ngn,gilnleilhlechScS zapravo Ernst August Friedrich Klingemann (1777. - 1831), zapravo ,)1,3)18318Ernst -1.7-7.771August (7n 1(nnanmaeFriedrich mgengilnKilhKchiKlingemann rcdierdireFirtFsutsguugA (1777. utAsntsrE n - r1831), oEvoavrpaarpzaz poznat kao autor još 5 romana i 18 drama. poznat kao .am autor ard 8 još 1.ia5amnromana aarm d o8r15i iaš18 o njardrama. m otoura5ošaokj rtoatnuzaop oak tanzop poznat kao poznat autor ka jo Knjiga Noćne straže, objavljena 1804., jedna je od najčudnijih Knjiga Noćne straže zapravo zapravo Ernst Ernst Augus Aug pojava njemačke književnosti. Riječ je o mračnom, pojava njemačke kn Schelling, Schelling, nono danas dan pesimističnom, grotesknom, gotovo postmodernističkom pesimističnom, gro smatrao smatrao da je da knjigu je k hororu, “negdje između Poea i Becketta”. Uvjeren da ljudska hororu, “negdje izm Schelling Schellingi Karl i KarlFried Frie vrsta zaslužuje potpuno uništenje, glavni se lik ovako obraća vrsta zaslužuje potp su bili suClemens bili Clemens Bren okupljenim masama koje strepe od nadolazećeg sudnjeg okupljenim masama pravom pravomautorstvu autorstvut dana: “Možete li s pravom zahtijevati nebo i pakao? Za prvo dana: “Možete li s p potpisana potpisanapseudon pseudo ste previše loši, za drugo previše dosadni!” Knjiga je ste previše loši, za d ste previše ste previše loši, za lošid potpisana pseudonimom Bonaventura pa je kontroverza o potpisana pseudon dana: dana:“Možete “Možetelilissp pravom autorstvu trajala prilično dugo. Među kandidatima pravom autorstvu t okupljenim okupljenim masama masa su bili Clemens Brentano, Friedrich Schlegel, Karoline su bili Clemens Bren vrsta vrstazaslužuje zaslužujepotp potp Schelling i Karl Friedrich Gottlob Wetzel, a Jean Paul je čak Schelling i Karl Fried hororu, hororu,“negdje “negdjeizm izm smatrao da je knjigu napisao slavni filozof Friedrich smatrao da je knjigu pesimističnom, pesimističnom,gro gr Schelling, no danas se stručnjaci slažu da je Bonaventura Schelling, no danas pojavapojava njemačke njemač kn zapravo Ernst August Friedrich Klingemann (1777. - 1831), zapravo Ernst Augus Knjiga Knjiga Noćne Noćne straže straže poznat kao autor još 5 romana i 18 drama. poznat kao autor jo poznat kao poznat autor kao još 5autor romana još 5 i 18 romana drama.i 18 drama. avljena 1804., jedna je od najčudnijih Knjiga Noćne straže, objavljena 1804., jedna je od najčudnijih zapravo zapravo Ernst Ernst August August Friedrich Friedrich Klingemann Klingemann (1777. (1777. - 1831), - 1831), vnosti. Riječ je o mračnom, pojava njemačke književnosti. Riječ je o mračnom, Schelling, Schelling, nono danas danas sese stručnjaci stručnjaci slažu slažu dada je je Bonaventura Bonaventura nom, gotovo postmodernističkom pesimističnom, grotesknom, gotovo postmodernističkom smatrao smatrao da je da knjigu je knjigu napisao napisao slavnislavni filozof filozof Friedrich Friedrich Poea i Becketta”. Uvjeren da ljudska hororu, “negdje između Poea i Becketta”. Uvjeren da ljudska Schelling Schellingi Karl i KarlFriedrich FriedrichGottlob GottlobWetzel, Wetzel,a aJean JeanPaul Pauljeječak čak uništenje, glavni se lik ovako obraća vrsta zaslužuje potpuno uništenje, glavni se lik ovako obraća su bili suClemens bili Clemens Brentano, Brentano, Friedrich Friedrich Schlegel, Schlegel, Karoline Karoline e strepe od nadolazećeg sudnjeg okupljenim masama koje strepe od nadolazećeg sudnjeg pravom pravomautorstvu autorstvutrajala trajalaprilično priličnodugo. dugo.Među Međukandidatima kandidatima m zahtijevati nebo i pakao? Za prvo dana: “Možete li s pravom zahtijevati nebo i pakao? Za prvo potpisana potpisanapseudonimom pseudonimomBonaventura Bonaventurapapajejekontroverza kontroverzao o o previše dosadni!” Knjiga je ste previše loši, za drugo previše dosadni!” Knjiga je ste previše ste previše loši, za loši, drugo za drugo previše previše dosadni!” dosadni!” Knjiga Knjiga je je 61 60 m Bonaventura pa je kontroverza o potpisana pseudonimom Bonaventura pa je kontroverza o dana: dana:“Možete “Možetelilisspravom pravomzahtijevati zahtijevatinebo neboi ipakao? pakao?Za Zaprvo prvo

Bonaventura

pravom pravomautorstvu autorstvutrajala trajalaprilično priličnodugo. dugo.Među Međukandidatima kandidatima dana: “Možete li s pravom zahtijevati nebo i pakao? Za prvo potpisana potpisanapseudonimom pseudonimomBonaventura Bonaventurapapajejekontroverza kontroverzao o ste previše loši, za drugo previše dosadni!” Knjiga je ste previše ste previše loši, za loši, drugo za drugo previše previše dosadni!” dosadni!” Knjiga Knjiga je je potpisana pseudonimom Bonaventura pa je kontroverza o dana: dana:“Možete “Možetelilisspravom pravomzahtijevati zahtijevatinebo neboi ipakao? pakao?Za Zaprvo prvo pravom autorstvu trajala prilično dugo. Među kandidatima okupljenim okupljenim masama masama koje koje strepe strepe odod nadolazećeg nadolazećeg sudnjeg sudnjeg su bili Clemens Brentano, Friedrich Schlegel, Karoline vrsta vrstazaslužuje zaslužujepotpuno potpunouništenje, uništenje,glavni glavnise selik likovako ovakoobraća obraća Schelling i Karl Friedrich Gottlob Wetzel, a Jean Paul je čak hororu, hororu,“negdje “negdjeizmeđu izmeđuPoea PoeaiiBecketta”. Becketta”.Uvjeren Uvjerenda daljudska ljudska smatrao da je knjigu napisao slavni filozof Friedrich pesimističnom, pesimističnom,grotesknom, grotesknom,gotovo gotovopostmodernističkom postmodernističkom Schelling, no danas se stručnjaci slažu da je Bonaventura pojavapojava njemačke njemačke književnosti. književnosti. Riječ je Riječ o mračnom, je o mračnom, zapravo Ernst August Friedrich Klingemann (1777. - 1831), Knjiga Knjiga Noćne Noćne straže, straže, objavljena objavljena 1804., 1804., jedna jedna je je od od najčudnijih najčudnijih poznat kao autor još 5 romana i 18 drama.

Bonaventura [August Klingermann]

Noćne straže

Prva noćna straža ukao je noćni sat; umotao sam se u svoju pustolovnu krabuljnu odjeću, uzeo u ruke koplje i rog, izišao u tamu i objavio sat, križem se zaštitivši od zlih duhova. Bila je to jedna od onih jezivih noći u kojima se svjetlo i tama izmjenjuju brzo i čudnovato. Nebom su, tjerani vjetrom, plovili oblaci, nalik čudesnim divovskim slikama, a mjesec se pojavljivao i nestajao u brzoj mijeni. Dolje na ulicama vladala je mrtvačka tišina, samo gore u zraku bješnjela je oluja, kao nevidljivi duh. Dobro sam se osjećao i radovao sam se koracima koji su usamljeno odjekivali, jer među tolikim spavačima činilo mi se kao da sam kraljević iz bajke u začaranu gradu, gdje je zla sila pretvorila sva živa bića u kamen; ili kao da sam jedini preživjeli nakon sveopće kuge ili potopa. Zadnja usporedba navela me da zadrhtim i bio sam sretan ugledavši jedno jedino blijedo svjetlo kako gori sasvim gore iznad grada, na dalekoj mansardi. Točno sam znao tko to vlada tamo visoko u zraku, bio je to nesretni pjesnik koji je bdio samo noću, jer njegovi vjernici tada spavaju, a samo muze još su budne. Nisam mogao odoljeti ne održati mu sljedeću prodiku: “O ti, koji se potucaš tamo gore, jako te dobro razumijem, jer i ja sam nekad bio poput tebe! Ali odrekao sam se toga zanimanja u korist poštenog zanata kojim se čovjek može prehraniti, i to u korist onoga tko je može naći u tome, no ni u kom slučaju nije sasvim bez poezije. Gotovo da sam, kao satirični Stentor, tebi stao na put i prekidam ti snove o besmrtnosti, koje sanjaš tamo gore u zraku, podsjećajući te stalno na vrijeme i prolaznost koje vladaju ovdje dolje na Zemlji. Obojica smo doduše noćobdije, šteta je samo da ti tvoje noćna bdijenja u ovo hladno prozaično vrijeme ništa ne donose, dok meni moja još dobacuju ostatke. Dok sam još noću pisao pjesme, poput tebe, morao sam gladnjeti, poput tebe, i pjevati gluhim ušima; to doduše radim i dalje, ali me za to plaćaju. O prijatelju pjesniče, tko sada želi živjeti, on ne smije stihotvoriti! No ako ti je pjevanje urođeno i ne možeš bez njega, samo onda postani noćobdija, poput mene, to je još jedina prava služba koja se plaća i od koje nećeš umrijeti od gladi. Laku noć, brate pjesniče.” 62

Još jednom sam pogledao gore i opazio njegovu sjenu na zidu, uhvaćenu u tragičnoj gesti, s jednom rukom u kosi, dok je druga držala list papira koji mu je vjerojatno recitirao vlastitu besmrtnost. Puhnuo sam u rog, glasno mu doviknuo vrijeme i nastavio svojim putem. Stani! Tamo bdije bolesnik, i on u snovima, poput pjesnika, u pravoj groznici bunca! Muškarac je bio slobodoumnik odvajkada, i još ga snaga drži u njegov zadnji sat, kao Voltairea. Vidim ga kroz pukotinu u prozorskom kapku; gleda blijedo i mirno u prazno ništavilo, kamo namjerava krenuti za sat vremena, da zauvijek usne san bez snova. Ruže života pale su mu s obraza, ali cvjetaju oko njega na licima triju milih momčića. Najmlađi mu, dječje neuko, prijeti u blijedo ukočeno lice, jer se više neće smješkati kao nekad. Druga dvojica stoje ozbiljno promatrajući, ne mogu zamisliti smrt u svom mladom životu. No mlada žena raspletene kose i golih lijepih grudi gleda očajno u crnu kriptu i svako malo, kao stroj, otire znoj s hladnog čela umirućeg. Pored njega stoji, pušeći se od bijesa, mantijaš s podignutim križem, u želji da preobrati slobodoumnika. Govor mu bubri moćno poput rijeke, smionim slikama opisuje zagrobni svijet; ali ne kao lijepo jutarnje rumenilo novoga dana i cvjetajuće krošnje i anđele, već kao divlji Pieter Brueghel mlađi, plamenove i ponore i cijeli Danteov podzemni svijet. Uzalud! bolesnik ostaje nijem i nepokretan, gleda strašnim mirom kako list za listom pada i osjeća kako se hladna ledena kora smrti sve više uzdiže prema srcu. Noćni vjetar zviždao mi je kroz kosu i tresao trošne kapke poput nevidljiva duha smrti koji se približava. Naježio sam se, bolesnik je iznenada snažno pogledao oko sebe, kao da je čudom brzo ozdravio i kao da osjeća novi bolji život. Ovaj brzi svijetleći rasplamsaj već ugaslog plamena, siguran vjesnik bliske smrti, baca istovremeno sjajno svjetlo na ovaj nokturno postavljen pred umirućeg i osvjetljuje brzo i na trenutak pjesnički proljetni svijet vjere i poezije. On je dvostruko osvjetljenje u Corregiovoj noći te sjedinjuje zemaljsku i nebesku zraku u jedan prekrasan sjaj. Bolesnik je čvrsto i odlučno otklonio nadu u bolje i tako se doveo do velikog trenutka. Mantijaš mu je srdito zagrmio u dušu i sada poput očajnika oslikao plamenim potezima i dočarao cijeli Tartar u zadnji sat umirućeg. A on se samo smješkao i tresao glavom. U tom trenu bio sam siguran da će i dalje trajati; jer samo smrtno biće ne može domisliti pomisao uništenja, dok besmrtni duh ne strepi od njega, jer mu se, kao slobodno biće, slobodno može žrtvovati, kao što se Indijke odvažno bacaju u plamen prepuštajući se uništenju. Pri pogledu na to, mantijaša kao da je zgrabila divlja ludost, i, vjeran svom karakteru, progovorio je sada, jer mu se opisivanje činilo previše nemoćno, u liku vraga samog, njemu najbližeg. Izražavao se pritom poput majstora, đavolski najsmionije, daleko od neuvjerljivih manira suvremenog vraga. Bolesniku je bivalo sve gore. Tmurno je okrenuo glavu i pogledao tri proljetne ruže koje su molile uz njegov krevet. I tada je po posljednji puta u njegovu srcu nabujala cijela vrela ljubav te mu preko blijeda lica prijeđe lagano rumenilo, poput sjećanja. Momčići su mu se približili i uz napor ih je poljubio, a tada je položio tešku glavu na uzbibane grudi ženine, ispustio tihi Ah!, koji je zvučao više poput požude nego poput boli, i preminuo ljubeći u naručju ljubavi. 64

A mantijaš, vjeran svojoj ulozi vraga, grmio mu je u uši, shodno opasci da umrli još neko vrijeme mogu čuti, i obećavao u svoje ime, kratko i jasno, da vrag neće tražiti samo njegovu dušu već i njegovo tijelo. Uz te riječi odjurio je van na ulicu. Bio sam zbunjen, u svojoj obmani držao sam ga zaista vragom i stavio sam mu, kad je htio protrčati pokraj mene, koplje na grudi. “Idi dođavola!” rekao je frkćući, i tada sam došao k sebi i rekao:”Oprostite, prečasni, držao sam vas u svojoj opsjednutosti za njega samog, i zbog toga vam prislonio koplje, kao ‚Budi Bog s nama!‘ na srce. Oprostite mi!” Odjurio je. Ah! A scena je tamo u sobi postala nježnija. Lijepa je žena blijedog ljubavnika držala mirno u naručju, kao da drijema; u lijepom neznanju nije još slutila smrt i vjerovala je da će ga san okrijepiti za novi život - ljupka vjera koja je u višem smislu nije varala. Djeca su klečala ozbiljno uz krevet, a samo se najmlađi trudio probuditi oca, dok mu je majka, šutke namigujući, stavljala ruku na kovrčavu kosu. Scena je bila prelijepa; okrenuo sam se da ne vidim trenutak u kojem će obmana nestati. Prigušena glasa pjevao sam tužbalicu pod prozorom, kako bih nježnim tonovima nadomjestio redovnikov vatreni zov koji sam još čuo u svom uhu. Umirući se bratime s glazbom, ona je prvi sladak zvuk dalekoga zagrobnog svijeta, a muza glazbe mistična je sestra koja pokazuje prema nebu. Tako je usnuo Jakob Böhme, slušajući daleku glazbu, koju nije čuo nitko osim umirućih.

Druga noćna straža Sat me opet pozvao na moj noćni posao; tu su ležale puste ulice, kao posute preda mnom, i samo tu i tamo proletjela bi njima munja, tanka i brza, a daleko, daleko u daljini čulo se mrmljanje kao nerazumljiva čarolija. Moj pjesnik ugasio je svjetlo jer je nebo svijetlilo, pa je to smatrao jeftinijim i istovremeno poetičnijim. Ležeći na prozoru gledao je visoko gore prema munjama, s bijelom noćnom košuljom otvorenom na grudima i crnom čupavom, neurednom kosom na glavi. Sjetio sam se sličnih poetskih sati, kada je utroba oluja, usta žele govoriti u grmljavinu, a ruka umjesto pera dograbiti munju, da njome piše vatrenim riječima. Tada duh leti od pôla do pôla, vjeruje da će preletjeti cijeli univerzum, i kad konačno dođe do riječi - tada riječ postane djetinjasta, i ruka brzo podere papir. Tjerao sam tog poetskog vraga u sebi, koji je na kraju običavao zlurado ismijavati moju slabost, najčešće pomoću čarobnog sredstva glazbe. Sada obično nekoliko puta zvučno puhnem u rog, i tada to obično prođe. Posvuda mogu svima onima, koji se sličnih poetskih iznenađenja boje poput groznice, preporučiti zvuk svojega noćobdijskog roga kao pravi antipoeticum. Sredstvo je jeftino i istovremeno jako važno, budući da se u sadašnje vrijeme s Platonom poezija običava smatrati bijesom, uz jedinu razliku što je on taj bijes izvodio iz neba a ne iz ludnice. No kako bilo da bilo, stvar oko pjesništva ostaje dandanas sumnjiva, jer ima tako malo luđaka, a vlada takva prekomjernost razboritih, da oni iz svojih sredstava mogu zaposjesti sve pretince, pa čak i poeziju. Čisti luđak, kao što sam ja, pod takvim okolnostima ne može naći utočište. I 65

samo zbog toga obigravam još oko poezije, a to znači, postao sam humorist, za što kao noćobdija imam najviše slobodna vremena. Svoje zanimanje humorista morao bih svakako najprije tek obrazložiti, no sâm se ne upuštam u to, jer to u vezi sa zanimanjem čovjek ne smije shvatiti posve doslovno, već se naprotiv mora zadovoljiti samo ugledom. Pa ima i pjesnika bez zanimanja, samo s ugledom - i tako odustajem od posla. Zrakom je upravo zaplamsala munja, kad se troje došuljalo uz crkveni zid poput karnevalskih maski. Pozvao sam ih, no već se opet spustila noć i nisam vidio ništa do žarećeg repa i nekoliko vatrenih očiju, a uz daleku grmljavinu mrmljao je glas u blizini, kao u pratnji Don Juana: “Radi ono što ti je posao, noćni gavrane; no ne miješaj se u posao duhova!” To mi je bilo malo previše zlobno, te bacih koplje onamo odakle je došao glas; i baš je sijevnulo - i trojka se raspline u zraku, poput Macbethovih vještica. “Zar me ne priznajete za duha,” još sam povikao nakon toga ljutito, u nadi da će to čuti, “a bio sam pjesnik, pjevač uličnih balada, ravnatelj marioneta i sve slično duhovito, jedno za drugim. Volio bih da sam upoznao Vaše duhove dok ste još bili živi - ako ste to zaista prestali biti! ∞ da vidim jesam li se s njima mogao mjeriti; ili ste duhove dobili kao dodatak tek nakon smrti, kao što se to vidi na primjeru nekih velikih ljudi, koji su nakon smrti postali slavni, a spisi im tek nakon dugog ležanja stekli pravu snagu; poput vina koje postaje jače što je starije.” Sad sam se na nekoliko koraka približio stanu ekskomuniciranog slobodoumnika. Kroz otvorena vrata pružao se u noć slab sjaj i tekao često čudnovato usporedo sa sijevanjem u noći, i jasno se čulo mrmljanje s dalekih brda, kao da se carstvo duhova želi ozbiljno umiješati u igru. Na kućnom pragu bio je mrtvac, otvoreno izložen, prema običaju, oko njega su gorjele malobrojne neblagoslovljene svijeće, jer je mantijaš, vražjeg spomena, uskratio blagoslov. Preminuli se u svom čvrstom snu smješkao tome ili vlastitoj glupavoj tlapnji, koju je zagrobni život opovrgnuo, a osmijeh mu je sjao kao dalek odraz života iznad krutih, smrću ukočenih crta lica. Kroz dugačku, slabo osvijetljenu dvoranu vidjela se crno zastrta niša; tamo su nepokretno klečala tri dječaka i blijeda majka ispred oltara - poput Niobe sa svojom djecom - zadubljeni u nijemu bojažljivu molitvu da tijelo i dušu preminuloga izbave od vraga, kome ih je obećao mantijaš. Samo je brat preminulog, vojnik, držao stražu uz lijes, u čvrstoj, sigurnoj vjeri u nebo i u vlastitu hrabrost, koja se usuđivala mjeriti s vražjom. Pogled mu je bio miran i pun iščekivanja, i gledao je naizmjence u ukočeno lice mrtvaca i u sijevanje u noći koje je često neprijateljski titralo kroz slab sjaj svijeća; izvučena mu je sablja ležala na mrtvacu i sličila, sa svojom drškom u obliku križa, istovremeno nekom duhovnom i svjetovnom oružju. Inače je svuda uokolo vladala mrtvačka tišina, i osim daleka mrmora nevremena i cvrčanja svijeća čulo se nije ništa. Tako je ostalo sve dok prvi pojedinačni udarci zvona nisu najavili ponoć; tada je iznenada olujni vjetar visoko gore u zraku donio oblak nevremena poput noćnog strašila, i uskoro se mrtvački pokrov proširio preko cijela neba. Svijeće oko lijesa ugasle su, grom je urlao ljutito poput pobunjeničke moći i pozivao tvrdo usnule spavače, oblak je bljuvao plamen za 66

plamenom, i samo su oni, oštro i povremeno, obasjavali ukočeno blijedo lice mrtvaca. I sad sam vidio da sablja vojnika sijeva kroz noć i da se on hrabro naoružava za boj. I nije potrajalo dugo - zrak je izbacio mjehure, i tri Macbethova duha iznenada su opet postala vidljiva, kao da ih je olujni vjetar zavitlao zgrabivši ih za kosu. Munja je osvijetlila izdužene đavolske maske i kosu od zmija i cijeli pakleni stroj. U tom trenutku vrag me zgrabio za kosu i kad su krenuli ulicom brzo sam se pomiješao s njima. Zapinjali su, kao da hodaju zlim putima, preko četvrtoga, nezvanoga, koji se s njima sudarao. “Sad dovraga! I vrag može ići dobrim putem!,” uzviknu sam divlje se smijući. “Zato nemojte pogriješiti da vas nađem na zlom putu. I ja sam poput vas, braćo, idem u vaše društvo!” To ih je zaista zbunilo. Jedan je protisnuo “Budi Bog s nama!” i prekrižio se, što me začudilo, pa sam uzviknuo: “Brate vraže, nemoj tako duboko promijeniti karakter, inače bih mogao posumnjati u tebe i početi te držati za sveca, ili barem za nekog posvećenog. A ako zrelije promislim, moram ti poželjeti sreću što si napokon progutao križ, i od pravog vraga postao naizgled svetac!” Po govoru su napokon shvatili da nisam jedan od njih, i sva su trojica sada krenula na mene i prijetila, čak u pravom crkvenom tonu, ekskomunikacijom i sličnime, ako ih budem ometao u njihovu poslu. “Ne brinite”, odgovorio sam, “do sada zaista nisam vjerovao u vraga, no otkako sam vas vidio, postalo mi je jasno i uvjeren sam da biste se mogli udružiti. Raščistite svoje prnje, jer s paklom i crkvom nijedan jadni noćobdija ne zna što bi započeo.” Onamo su krenuli, u kuću. Zamišljeno sam ih slijedio. Bila je to strašna drama. Munja i noć izmjenjivali su se udarac za udarcem. Sad je bilo svijetlo i vidjelo se kako se trojica guraju oko lijesa a sablja sijeva u ruci željeznog ratnika; između toga preminuli je gledao svojim ukočenim licem, nepokretnim poput maske. Onda je opet zavladala mrkla noć i samo daleko, u pozadini niše, slabo svjetlucanje i majka koja kleči s troje djece bori se u očajničkoj molitvi. Sve se zbivalo tiho i bez riječi; ali sada se iznenada začuo prasak, kao da vrag dobiva premoć. Munje su postale štedljivije i noć je vladala dulje. Nakon kratkog trena dvojica su brzo krenula prema vratima i ugledao sam kroz tamu u svjetlucanju njihovih očiju - zaista su odnosili mrtvaca sa sobom. Ja sam tu stajao, kunući u sebi pred vratima; na hodniku je bilo posve mračno, nije se micala ni živa duša, i povjerovao sam da je i hrabrom ratniku u najmanju ruku slomljen vrat. U tom trenu planula je snažna munja, nakon koje se oblak nevremena posve ispraznio i ostao, poput posađene baklje, neko vrijeme u zraku, ne gaseći se. Tada sam opet vidio vojnika kako mirno i hladno stoji uz lijes, a mrtvac se smješkao kao i prije ∞ o, čuda! Odmah pokraj smiješećega lica cerila se maska vraga, a trupa mu uopće nije bilo; grimizni mlaz krvi bojao je bijeli mrtvački pokrov usnulog slobodoumnika. Naježen, uvio sam se u ogrtač, zaboravio puhnuti u rog i izviknuti vrijeme te pobjegao prema svojoj kolibi.

Treća noćna straža Mi noćobdije i pjesnici o poslovima ljudi preko dana brinemo zapravo malo; jer trenutačno vlada istina: ljudi su, kada rade, ponajviše svakodnevni, a tek kad sanjaju mogu pobuditi ponešto zanimanja. Iz tog sam razloga i iz ishoda onog događaja saznao samo nesuvisle stvari, koje želim priopćiti isto tako nesuvislo. Oko glave su se većinom razbijale glave, pa i ako se ne radi o običnoj već zaista o vražjoj glavi. Pravosuđe, kojemu je predmet predočen, odbilo ga, je izjavljujući da glave ne spadaju u njegovu nadležnost. Zapravo se radilo o zlom djelu i ljudi su se čak posvađali oko toga ne bi li protiv vojnika trebalo pokrenuti sudbeni postupak, jer je počinio ubojstvo, ili bi ga se moralo kanonizirati, jer je ubijeni bio vrag. Iz ovog potonjeg izronilo je novo zlo; već nekoliko mjeseci naime nitko nije pokazivao želju za odrješenjem, jer su ljudi nijekali postojanje vraga i pozivali se na to da mu je glava uzeta na čuvanje. Mantijaši su s propovjedaonica promuklo vikali i tvrdili bez daljnjega da vrag može postojati i bez glave, u vezi s čime su bili spremni navoditi dokaze iz vlastitih primjera. Od same glave čovjek se zaista nije mogao jako opametiti. Lice je bilo od željeza; no brava, koja se nalazila sa strane, vodila je do pretpostavke da je vrag imao još jedno, drugo lice sakriveno ispod prvoga, koje je možda štedio za posebne blagdane. Najlošije je bilo to što uz bravu, dakle i za to drugo lice, nije bilo ključa. Tko zna kakve su se inače strašne primjedbe mogle iznijeti o vražjoj ∫zionomiji, ali prvo je lice bilo samo golo svakidašnje, koje je vrag imao na svakom drvorezu. U toj općoj zbrci i neizvjesnosti u vezi s time posjeduju li pravu glavu vraga, zaključeno je da se glava pošalje doktoru Gallu u Beč, kako bi on mogao otkriti nesumnjivo sotonske protuberance; sada se iznenada i crkva uključila u igru i objavila da je kod takvih odluka moraju promatrati kao prvu i posljednju instancu, pa su joj isporučili lubanju no, kako se ubrzo nakon toga utvrdilo, lubanja je nestala, a mnogi duhovni gospodin tvrdio je da je u noćnom času i sam vidio vraga kako uzima glavu koja mu je nedostajala. Tako je cijela stvar ostala takoreći nerazjašnjena, tim više što je onaj jedini, koji je u svakom slučaju sve mogao još malo rasvijetliti, naime onaj mantijaš, koji je prokleo slobodoumnika, iznenada umro od kapi. Tako barem kazivaše glasine i samostanska gospoda; jer sâmo truplo nije vidio nitko neposvećen, jer je, zbog topla godišnjeg doba, moralo brzo biti pokopano. Priča mi se za vrijeme noćne straže jako motala po glavi, jer ja sam do sada vjerovao samo u poetskoga vraga, a ni u kom slučaju u stvarnoga. Što se tiče poetskoga, tada je sigurno velika šteta što ga sada tako krajnje zapostavljaju i umjesto principu apsolutnog zla radije prednost daju moralnim zlikovcima u maniri IfΩanda ili Kotzebuea, gdje se vrag pojavljuje očovječen, a čovjek u obliku vraga. U doba promjena čovjek se boji svega apsolutnog i samostalnog; stoga ne volimo više trpjeti ni pravu zabavu ni pravu ozbiljnost, ni pravi moral ni pravo zlo. Karakter vremena skrpan je i složen od ostataka poput luđakove košulje, a ono što je tu najgore - budala, koja je nosi, želi ostaviti ozbiljan dojam. Kad sam to opservirao, otišao sam u nišu kamenog Krispina koji je, poput meine, također nosio sivi ogrtač. Tada su se iznenada odmah preda 68

mnom pokrenuli ženski i muški lik i gotovo se oslonili o mene, jer su smatrali da sam gluh i slijep te od kamena. Muškarac se razmetao bombastičnom retorikom, u jednom dahu govoreći o ljubavi i vjernosti; žena je, naprotiv, pobožno sumnjala i umjetno kršila ruke. Sada se muškarac čilo pozvao na mene i zaklinjao da u ovoj stvari stoji nepromjenjiv i stamen poput kipa. Tu se probudio satir u meni i kad je stavio ruku na moj ogrtač, kao da svečano uvjerava sugovornicu, pomalo sam se zlobno stresao, čemu se oboje začudilo; no ljubavnik to nije uzeo za ozbiljno i pomislio je da je postolje ispod kipa utonulo, zbog čega se kip malo zaljuljao. I sad je, impostirajući zaredom desetak likova iz najnovijih drama i tragedija, bio spreman odreći se svoje duše, ako bi se pokazalo da je ikada bio nevjeran; naposljetku je još govorio u maniri Don Juana, kojeg je te večeri gledao u kazalištu, i zaključio značajnim riječima: “ako mi namjere nisu časne, neka se ovaj kamen pojavi kao strašan gost na našem večernjem objedu.” Zapamtio sam to i slušao još kako mu ona opisuje kuću i tajnu polugu na vratima, kojom ih može otvoriti, i kako za njihovu gozbu određuje ponoćni sat. Stigao sam na dogovoreno mjesto pola sata prije ponoći, našao kuću, vrata, pored njih polugu, i ušuljao se tiho se popevši stražnjim stubama do slabo osvijetljene sobe. Svjetlo je padalo kroz dvoja staklena vrata; približio sam se jednima i ugledao spodobu u ogrtaču za spavanje za radnim stolom; u početku nisam bio siguran radi li se o čovjeku ili o mehaničkoj ∫guri, toliko je sve ljudsko na spodobi bilo izbrisano te je ostao samo izraz predanosti radu. Spodoba je pisala zakopana u gomile akata, poput Laponca kojeg su živog zakopali. Činilo mi se kao da je spodoba htjela unaprijed iskušati kakvo stanje vlada pod zemljom jer nikakve strasti i sućuti nije više bilo na njezinu hladnom drvenom čelu, e sjedila je, beživotno uspravljena, u lijesu akata punom knjiških crva. Sada je povučena nevidljiva žica i zaklepetali su prsti, zgrabili su pero i jedan za drugim potpisali tri papira; pogledao sam pomnije - bile su to smrtne presude. Na stolu su ležali Justinianov zakon i Uredba o izvršenju smrtne kazne poput, tako reći, personi∫cirane duše marionete. Kuditi to nisam mogao, ali hladan pravednik izgledao mi je poput klonulog mehaničkog stroja smrti, a njegov radni stol poput sudišta na kojem se za minutu s tri poteza perom izriču tri smrtne presude. Za ime božje, kada bih mogao birati, radije bih bio živi grešnik nego ovaj mrtav pravednik. Još me više pogodilo kad sam vidio njegov dobro pogođen, u vosku modeliran portret, koji je nepokretno sjedio njemu nasuprot, kao da jedna beživotna kopija nije bila dovoljna, nego je trebala dubleta da iz dvaju različitih kutova prikaže ovu mrvačku čudnovatost. Sada je ušla dama od prije, a marioneta ja skinula kapu i stavila je, bojažljivo iščekajući, pokraj sebe. “Još niste otišli spavati?” rekla je, “kakav to divlji život vodite! Mašte stalno upregnute!” - “Mašta?” pitao je začuđeno, “što mislite time? Slabo razumijem tu novu terminologiju kojom se sada služite.” - “Jer se ne zanimate za više stvari; čak ni za ono tragično!” - “Tragično? Za to u svakom slučaju!” odgovorio je samodopadno, “pogledajte ovamo, dat ću pogubiti tri kriminalca!” “O jao, koji sentimenti!” - “Kako? Mislio sam da ću Vas time razveseliti, jer u knjigama koje čitate tako mnogo ljudi umi69

re. Stoga sam, da bih Vas razveselio, za vaš rođendan odredio ova pogubljenja!” - “Moj Bože! Moji živci!” - “O jao, sad ovakve napadaje dobivate tako često, da svaki puta unaprijed postajem tjeskoban!” “Ah da, no nažalost Vi ne možete u tome ništa pomoći. Idite samo, molim, i legnite spavati!” Razgovor je završio i on je otišao brišući si znoj sa čela. Odlučio sam u tom trenu, dovoljno đavolski, da mu ženu, ako je moguće još ove noći, izručim inkvizitorskom sudu koji izriče smrtnu presudu, kako bi on imao moć nad njom. I nije trebalo puno da se moj Mars odšulja do svoje Venere. Budući da sam po prirodi šepao i nisam najbolje izgledao, da bih bio Vulkan, nedostajalo mi je malo više od zlatne mreže. I bez toga, odlučio sam ipak primijeniti neke zlatne istine i mudre izreke. Na početku je bilo posve snošljivo; moj momak je griješio samo prema poeziji, zbog suviše materijalne usmjerenosti svojih opisa; oslikavao je nebo puno nim∫ i zadirkujućih bogova ljubavi na baldahinu pod kojim je obično odmarao. Put onamo posipao je umjetnim ružama, koje je razbacivao oko sebe govornim Ωoskulama, a trnje, koje mu je tu i tamo htjelo raniti stopala, zaobilazio je laganim frivolnim frazama. No kada se grešnik sad potpuno prebacio u poetski element i u skladu s duhom najnovijih teorija posve zanemario moral, kada se zastor od zelene svile spustio pred staklena vrata i kada je cijelo mjesto postalo nalik predstavi iza zavjese, primijenio sam brzo svoj antipoeticum i puhnuo zvonko u noćobdijski rog, nakon čega sam se premetnuo na prazan pijedestal, koji je bio namijenjen za statuu Pravednosti, koja je još bila u izradi, i tamo ostao tih i nepokretan. Strašan zvuk prenuo je dvojac iz poezije a supruga iz sna, i svi troje nahrupili su odjednom kroz dvoja vrata. “Kameni gost” viknuo je ljubavnik ježeći se pri pogledu na mene; “Ah, moja statua Pravednost!” povikao je suprug, “napokon je dovršena, kako neočekivano si me time iznenadila, ljubavi!” “Čista zabuna,” rekao sam,”Pravednost još leži tamo kod kipara, a ja sam se samo provizorno popeo na pijedestal, kako ga kod posebno važnih stvari ne bismo ostavili posve prazna. Ja ću doduše ostati samo sredstvo u nuždi, jer Pravednost je hladna poput mramora i nema srca u kamenim grudima, a ja sam jadna bitanga puna sentimentalne sladunjavosti i tu i tamo pomalo poetski raspoložena, pa ipak za ovu kuću mogu biti od koristi i, kada se ukaže potreba, biti dobar kameni gost. Takvim gostima ide u prilog to što se ne priključuju objedu i da se ne zagriju tamo gdje bi to moglo prouzročiti štetu, dok se naprotiv drugi gosti lako zapale i pred domaćinom naprave požar, za što imam blizak primjer.” “Joj, joj, moj Bože, a što je to?” zamucao je suprug. “Da nijemi počnu pričati, na to mislite? To proistječe iz ispraznosti našega doba. Nikad ne bi trebalo dozivati vraga. No naša mlada svjetska gospoda postavljaju se iznad toga i zloupotrebljavaju sebi slične osobe slabih duša kako bi prikazali svoju herojsku stranu. Tu sam sad supruga uzeo za riječ, premda zapravo ne pripadam ovamo, nego stojim vani na tržnici u svojem sivom ogrtaču poput svetog Krispina od kamena.” “Bože, što da čovjek misli o ovome!” nastavio je suprug bojažljivo, “ovo nije u skladu s uredbama, ovo je nečuven slučaj!” “Za pravnika sigurno! Ovaj Krispin je naime bio postolar, no zbog posebne pobožnosti i stvarnog viška morala dao se u lopovluk i krao kožu 70

da bi od nje siromasima pravio cipele. Što se može tu odlučiti, kažite sami! Ne vidim drugog izlaza nego da ga najprije objesimo, a poslije kanoniziramo. Iz sličnih razloga morao bi se npr. voditi postupak protiv preljubnika, koji krše zakon samo kako bi održali mir u kući; animus je ovdje očito hvalevrijedan, i o tome se uglavnom radi. Koliko ima žena koje bi svoga muža mučile do smrti, kad se neki takav kućni prijatelj ne bi pojavio i iz čistog moralnog osjećaja postao lopov. Ovdje se zapravo vraćam svojoj temi te možemo u Božje ime pokrenuti inkvizitorsku uredbu o smrtnoj kazni. No vidim da oba optuženika već leže u nesvijesti, pa moramo napraviti stanku u procesu!” “Optuženici?” upitao je suprug mehanički. “Ne vidim ih, ono tamo je moja bolja polovica!” “No dobro, ostanimo za početak kod nje, bračne polovice! Posve u redu! To znači: križ ili muka u braku, i zaista je riječ o primjeranom braku kad se taj križ odnosi samo na polovicu. Ako ste Vi sada, kao druga polovica, bračni blagoslov, tada je Vaš brak zaista raj na Zemlji.” “Bračni blagoslov!” rekao je suprug duboko uzdahnuvši. “Bez sentimentalnih marginalija, dragi prijatelju, bacimo ovdje radije pogled na drugog optuženika, koji također zbog straha od kamenog gosta leži u nesvijesti. Kad bismo mi, osobe od prava, smjeli izvoditi olakotne okolnosti iz moralnih principa, tada bih mogao biti njegov branitelj i htio bih od njega otkloniti barem kaznu obezglavljivanja koju predviđa Carolina; pogotovo što se kod takvih razbojnika odrubljivanje glave može primijeniti samo slikovito, jer kod njih, ako ćemo ozbiljno, i ne može biti govora o glavi!” “Karolina kao da je iznenada postala jako okrutna!” rekao je suprug posve zbunjeno. “A prije se ježila kad sam govorio o smaknuću!” “Ne zamjeram Vam!” odgovorio sam, “što brkate dvije Karoline; jer Vaša živa Karolina, kao bračni križ i mučenje, lako se pobrka s inkvizitorskom, koja isto tako nije krevet od ruža. Gotovo da bih mogao tvrditi da je bračna čak puno lošija od carske, budući da se kod potonje ni u jednom jedinom slučaju ne radi o doživotnom mučenju.” “Ali Bože moj, to ne može dalje tako ići!” rekao je odjednom dolazeći k sebi. “Čovjek zapravo više ne zna je li budan ili sanja; htio bih se dodirnuti i uštipnuti samo da vidim jesam li budan ili sanjam, kad se ne bih mogao zakleti da sam maloprije zaista čuo noćobdiju!” “Joj moj Bože!” uzviknuo sam. “Sada se ja budim; zazvali ste me imenom i sreća je moja što se ne nalazim previsoko, kao recimo na krovu ili u pjesničkom oduševljenju, kako ne bih u padu slomio vrat. Ali na sreću ne stojim više nego što ovdje Pravednost treba stajati i tu ostajem još čovječan i među drugim ljudima. Zurite u mene i ne znate što da mislite; no odmah ću Vam razjasniti. Ovdje sam noćobdija i istovremeno mjesečar, vjerojatno jer se obje uloge mogu obuhvatiti u jednoj osobi. Kad sada kao noćobdija obavljam svoj posao, tada mi se često javi želja da se uspnem na šiljaste vrhove, na vrhove krovova ili druga kritična mjesta takve vrste; i tako sam vjerojatno došao ovamo na pijedestal Temide. Takvo bi me očajničko raspoloženje još moglo doći glave; no ipak događalo se često da sam zahvaljujući tome dobre stanovnike ovoga grada na svoj osobit način zaštitio od krađe, baš zbog toga što se znam zavlačiti u sve kutove i zato što su najbezazleniji lopovi baš oni koji svoj zanat prakticiraju vani, na trgovinama sa šipkama na prozorima. To me, vjerujem, opravdava; i s time vam želim svako dobro!” 71

Udaljio sam se i ostavio supruga i ostalo dvoje, koji su opet došli k svijesti, začuđene iza sebe. Kako su dalje međusobno razgovarali, ne znam.

Šesta noćna straža Što bih sve dao da mogu pripovijedati povezano i jednostavno kao i drugi iskreni protestantski pjesnici i kroničari, koji su pritom ostali veliki i krasni, i svoje zlatne ideje razmjenjivali za zlatne opipljivosti. No meni to nije dano, i kratka jednostavna priča o ubojstvu koštala me je dovoljno znoja i muke, a ipak i dalje izgleda šareno i dovoljno raščupano. Ja sam nažalost u mladim godinama i tako reći u korijenu već sagnjio, jer kao što su se i drugi učeni momci i mladići koji su puno obećavali pobrinuli za to da postanu sve pametniji i razboritiji, tako sam ja naprotiv imao posebnu sklonost za budalaštine i tražio da u sebe unesem potpunu smušenost, upravo stoga kako bih, poput našega Svevišnjeg, tek dovršio dobar i posvemašnji kaos, iz kojeg bi se možebitno naknadno, ako mi padne na pamet, mogao složiti snošljiv svijet. Pa da, s vremena na vrijeme, u prenapetim trenucima, čini mi se kao da je ljudski rod osobno spravio ovaj kaos, i previše požurio sa sređivanjem, zbog čega ništa ne može stajati na mjestu koje mu pripada, pa bi zbog toga Tvorac što je prije moguće morao svijet, kao unesrećeni sustav, prekrižiti i uništiti. Ah, ta mi je ∫ksna ideja dovoljno uzeta za zlo i gotovo me koštala noćobdijske službe, jer mi je u zadnjem satu stoljeća palo na pamet tvrditi da stiže sudnji dan i umjesto vremena najaviti vječnost, zbog čega su mnoga duhovna i svjetovna gospoda uplašeno skočila iz kreveta i posve se zbunila, jer je vijest došla tako neočekivano da su bila potpuno nepripremljena. Dovoljno veselim činio se prizor s tom uzbunom oko lažnog sudnjeg dana, pri čemu sam ja bio jedini miran gledatelj, dok su mi svi drugi morali služiti kao strastveni glumci. O, trebalo je vidjeti kakva je gužva i uzbuna nastala među jadnom ljudskom djecom i kako je plemstvo trčkaralo okolo, a ipak se trudilo rangirati pred svojim Gospodom; gomila pravnika i drugih vukova htjeli su iskočiti iz svoje kože i trudili se u potpunom očaju pretvoriti u ovce, obustavljajući ovdje mirovine udovicama i siročadi koji su u velikom strahu bježali okolo, a tamo javno naplaćivali nepravedne presude i zavjetovali se da opljačkani novac, zbog kojeg su jadne vragove učinili prosjacima, vrate odmah nakon završetka sudnjega dana. Tako su se mnoge krvopije i vampiri javno osudili kao vrijedni vješanja i skidanja glave i zahtijevali u žurbi da se presuda nad njima izvrši ovdje dolje, kako bi otklonili od sebe kaznu s višeg mjesta. Najponosniji muškarac u državi stajao je po prvi puta ponizno i skoro puzeći s krunom u ruci i odrpanom momku davao prednost, jer mu se činilo mogućim da stiže opća jednakost. Ljudi su napuštali službe, lente i znakove počasti osobno skidali s njihovih nečasnih vlasnika; pastiri duše obećavali su svečano da će ubuduće svom krdu osim dobrih riječi povrh toga dati i dobar primjer, ako Gospodin Bog samo još ovoga puta nakon pregleda ostavi stvari onakvima kakve jesu. O što da opisujem kako je narod preda mnom na pozornici trčkarao amo-tamo i u strahu molio i proklinjao i jadikovao i tulio; i kako svakome na ovakvom velikom krabuljnom plesu maska s lica pada i u 72

prosjačkoj halji otkrivaš kralja i obratno, u viteškoj opremi slabića i gotovo uvijek otkrivaš suprotnost između odore i osobe. Veselilo me što, od prevelika straha, dugo nisu primijetili oklijevanje nebeskog krivičnog suda i cijeli grad je imao vremena da sve svoje vrline i poroke razotkrije i preda mnom, pred svojim zadnjim sugrađaninom, potpuno ih ogoli. Jedinu genijalnu sitnu dramu napravio je satirični momak, koji je već prije iz dosade odlučio da neće prijeći u novo doba, i sad se u zadnjem satu staroga ubio, ne bi li tim pokusom otkrio je li u ovom trenutku ravnodušnosti između smrti i uskrsnuća još moguće trenutno umiranje, kako ne bi morao s cijelom tom životnom dosadom bez daljnjega prijeći u vječnost. Osim mene bio je još samo jedan lik, i to gradski poeta, koji je sa svog prozora na mansardi gledao prkosno u Michelangelovu sliku i izgledao kao da sa svoje poetske visine želi poetski shvatiti i kraj svijeta. Astronom kraj mene konačno je primijetio da se ovaj veliki actus solennis ipak previše odugovlači i da je vatreni mač na sjeveru umjesto mača pravde zapravo samo polarno svjetlo. U tom odlučujućem trenutku, budući da su neki od razbojnika već htjeli podići glave, smatrao sam da je korisno da ih se barem tijekom kratkoga okrepljujućega govora zadrži u pokajanju i započeo sam na sljedeći način: “Najdraži sugrađani! Jednog astronoma u ovom slučaju ne možemo smatrati kompetentnim sucem, budući da se važan fenomen, koji se nad nama širi po nebu, ni u kom slučaju ne može ubrojiti u beznačajne komete i samo jednom se pojavljuje tijekom cijele povijesti svijeta; nemojte stoga da odustanemo tako lakomisleno od našeg svečanog raspoloženja, nego se daleko više pozabavimo važnim i svrhovitim promatranjima važnima za naše stajalište. Što nam je na sudnji dan bliže od osvrta na planet koji se vrti pod nama, kojemu sada prijeti rušenje sa svim njegovim rajevima i tamnicama s ludnicama i Učenim Republikama; dajte stoga da se u ovom posljednjem satu, budući da želimo zaključiti povijest svijeta, samo kratko i zbirno osvrnemo na ono što smo, otkako je ova zemaljska kugla izišla iz kaosa, na njoj radili i obavili. Od vremena Adama prođe dugi niz godina - ako ne želimo prihvatiti da važi kinesko računanje vremena - ali što smo za to vrijeme ostvarili? Tvrdim: uopće ništa! Nemojte me gledati tako začuđeno; današnji dan ne služi tome da se pravimo važni, i nevolja od nas zahtijeva da se, navrat-nanos, samo još malo pozabavimo skromnošću. Recite mi kakav izraz lica ćete urezati na lice našeg Gospoda, vi braćo moja, kneževi, zelenaši, ratnici, ubojice, kapitalisti, lopovi, državni službenici, pravnici, teolozi, ∫lozo∫, budale i kojim god poslom i zanatom da se bavili; jer danas, na ovom općem nacionalnom skupu, ne smije nitko izostati, iako primjećujem da bi se više vas htjelo podići na noge i pobjeći. Budite pošteni prema istini, što ste to ostvarili, a da je bilo vrijedno truda? Vi ∫lozo∫ na primjer, jeste li do danas rekli nešto važno, osim da ne znate što biste rekli? To je pravi i najviše prosvjetljujući rezultat svih dosadašnjih ∫lozofa! Vi učenjaci, što je postigla vaša učenost, osim razgradnje i osiromašenja ljudskog duha i na kraju da vas se s vašom dokolicom i priprostom važnošću drži za nevažan ostatak koji se može odbaciti. 73

A teolozi, vi koji biste se tako rado htjeli ubrojiti među božje dvorjane, ovdje dolje ste, očijukajući i ulagujući se, priredili podnošljivu iluziju i umjesto da ste ljude ujedinili, podijelili ste ih u sekte i zauvijek, poput zločesti kućnih prijatelja, razorili lijepo opće ljudsko i obiteljsko stanje. Vi pravnici, vi poluljudi, koji biste s teolozima zapravo trebali činiti jedno biće, umjesto toga u neželjeni sat od njih se dijelite da biste pogubili tijela, a oni duhove. Ah, samo na gubilištu, vi bratske duše, pružate si ruke pred jadnim grešnicima na klupi za osuđenike te se duhovni i svjetovni krvnik pojavljuju časno jedan pokraj drugoga! A što da kažem o vama, vi državnici, koji ste ljudski rod sveli na mehaničke principe. Možete li s vašim načelima odoljeti nebeskoj reviziji, i kako ćete, budući da upravo sada namjeravamo prijeći u državu duhova, smjestiti one opljačkane ljudske likove, od kojih ste samo znali iskoristiti oderanu kožu, ubijajući duh u njima. O, i što mi se sve ne nameće kada pomislim na divove koji osamljeno stoje, na kneževe i vladare koji plaćaju ljudskom valutom, a ne novčićima, i sa smrću sramotno trguju robljem. O, poludio sam i podivljao, i tako kako sada gledam zemaljsko leglo kako preda mnom puže sa svojim zaslugama i vrlinama, tako bih na samo jedan sat ovoga sudnjega dana htio postati vrag, samo kako bih vam održao još moćniji govor! Svečani čin još oklijeva, kako vidim, i daje vam još vremena da se preobratite, pa molite i plačite, vi dvoličnici, kao što to tik pred smrt volite raditi, ako svoj protraćeni život ne znate bolje primijeniti i ako ste postali nesposobni i dalje griješiti. Iza vas leži cijela povijest svijeta kao budalasti roman, u kojem ima samo nekoliko snošljivih karaktera i gomila bijednih. Vaš Gospod Bog je pogriješio samo u tome što ga nije osobno preradio, već vam je prepustio da ga sami pišete. Recite mi, da li bi smatrao da je vrijedno truda da sprčkanu stvar prevedete na neki drugi jezik ili bi ga morao, daleko vjerojatnije, ako ga u svoj njegovoj površnosti ugleda pred sobom, u ljutnji raskidati i predati vas zaboravu, zajedno sa svim vašim planovima? Ne vidim da bi moglo biti drugačije! jer svi vi, koliko vas ovdje vidim, možete li s pravom zahtijevati nebo i pakao? Za prvo ste previše loši, za drugo previše dosadni! Sudsko zasjedanje traje dulje nego što bi se očekivalo, no savjetujem vam da ne postanete smireniji, uspravite se dok se pod nama ne prolomi zemlja, da još malo napredujete u pokajanju. Grdit ću vas uz najuvjerljivije razloge: Gospod je nekoć poštedio Sodomu i Gomoru zbog samo jednog pravednika, no biste li mogli biti dovoljno drski da zaključite da će zbog nekih podnošljivo pobožnih ljudi k sebi primiti cijelu zemaljsku kuglu punu laskavaca. Neka netko od vas dade jedan jedini pametan prijedlog, kamo da vas se smjesti! Već i sretni Kant pokazao vam je kako su vrijeme i prostor samo oblici čulnog shvaćanja; no sada svi znate da se vrijeme i prostor više ne pojavljuju u svijetu duhova; sada molim vas koji samo u čulnosti živite i tkate, kako ćete naći prostor tamo gdje prostora više nema? Da, i što ćete čak započeti, kad vrijeme dođe svome kraju? Primijenjena i na same najveće mudrace i pjesnike, besmrtnost ostaje na kraju samo neprimjeren izraz, što ona da znači vama jadnim vragovima, vama koji niste obavljali nikakvu drugu trgovinu doli onu s robom i koji ne poznajete nijedan drugi duh osim duha vina, pomoću kojega vaši 74

pjesnici nalaze u sebi analogiju oduševljenju. Neka mi netko dade smisleni savjet; ja barem ne znam, dovraga, kamo bih s vama!” Tada sam primijetio nemir u skupu pred sobom i čuo posve jasno kako neki mladi slobodoumnici, koji su sada sinonim za one bez duha, vragolasto tvrde da je sve to bila samo lažna uzbuna. Jedan iz skupa već je opet stavio krunu na glavu i prvi savjetnik, koji se sam prethodno denuncirao, izjavio je gnjevno: da zaslužuje strogu kaznu izvođenje komedije s cijelim poštovanja vrijednim gradom i da me moraju smatrati prvim koji je oglasio uzbunu. I tada sam poluglasno priznao, i zamolio, okrećući se čovjeku s krunom, da me još samo malo poslušaju. Nakon toga sam primijetio sljedeće: “kako bi takva najava sudnjega dana, čak i kad bi bila samo obična uzbuna, mogla biti od koristi, a bilo bi čak i poželjno i u državnom interesu da se redovito izaziva takav jezoviti predznak, da se s pomoću ∫zikalnih eksperimenata i nekoliko vreća brašna od crvotočine stvori bljesak u visini, nad tornjevima. Tako bi čovjek s krunom, koji ni u kom slučaju nije sveznalica, tu i tamo na taj način organizirao opću reviziju države, a mogao bi i samu državu razgledati in puris naturalis, sa svim njenim nedostacima, budući da mu je inače državni krojači ili prekrajatelji, koji ukrašavaju miljenike i savjetnike, prikazuju svečano i varljivo. Da, i osobno zahtijevam da mi se kao prvom izumitelju tog državnog eksperimenta za moj izum dodijeli patent, kako bih sporedne pristojbe koje se ubiru na takav lažni sudnji dan, kao npr. želje za blagoslovom mnogih opet podignutih jadnih vragova, psovke palih svetaca i njima sličnih, mogao staviti u svoj džep.” Da, i na kraju sam se usudio, ohrabren mrtvom tišinom koja je vladala oko mene, primijetiti, “kako sam osobno već danas ovom požarnom uzbunom organizirao takvu reviziju i ne bi ispalo loše da se odmah krene u zamašan popravak, i ponovo, kako-tako, pomoću otpuštanja iz službe, smaknuća i tako dalje, pokrene pomaknuta državna zgrada.” Kad sam završio, nitko nije izgovorio ni riječ, a muškarac je krunu na glavi pomicao lijevo-desno, kao da ni sam ne zna što bi sa sobom; konačni rezultat je bio napokon taj da je moj izum odbačen kao neprimjenljiv, a da mene, uz najveću milost, mogu smatrati samo budalom i ovoga puta me otpustiti iz službe. No kako slična uzbuna ne bi opet izazvala posljedice, kabinet je uveo uredbu watchmanns noctuaries Samuela Daya, kojom sam se od noćobdije koji je pjevao i puhao u rog pretvorio u nijemoga, pri čemu je kao razlog navedeno da sam se puhanjem i vikanjem otkrivao noćnim lopovima i da se zbog toga to moralo ukinuti kao nesvrhovito. Tako su, jednom zasvagda, dnevni lopovi umakli mom nadzoru i sada šećem nijem i tužan praznim ulicama kako bih svaki sat stavio svoju karticu u noćni sat. O, nevjerojatno je kako se otada san poboljšao i kako netko, tko se tijekom svojih tajnih sati nije bojao ničega osim sudnjega dana, otkako je moja sudska truba slomljena, mirno i čvrsto leži na svom jastuku. S njemačkoga preveo Neven Kekez. Ulomak romana Nachtwachen (1804.)

Gejmers n amor ik

Gejmerski roman

Gejmersk

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmersk

Gejmersk Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmers n amor ik

Gejmers n amor ik Gejmersk

Gejmersk Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmers

Gejmers Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmers n amor ik

Gejmers n amor ik Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmers n amor ik

Gejmers n amor ik Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmers

Gejmers Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmers

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmers

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmers

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

ksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

ksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

G n

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

G n

Gejmerski roman

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

ksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

G n

namor iksremjeG

ksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

ksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman ksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

ksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

ksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman namor iksremjeG

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

sremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

sremjeG

Gejmerski roman

sremjeG

Gejmerski roman

sremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

sremjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG Gejmerski roman

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman76 Gejmerski roman

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

n Gejmerski amor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

namor iksremjeG

Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom Gejmerski rom

ejmerski roman

namor iksremjeG

ejmerski roman

namor iksremjeG

ejmerski roman

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

namor iksremjeG

ejmerski roman

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

Gejmerski roman

ejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG namor iksremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman Gejmerski roman

Gejmerski namor iksrroman emjeG

namor iksremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

sremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

sremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

sremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

sremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

sremjeG

ejmerski mor iksrroman emjeG

John Darnielle

Vuk u bijelom kombiju*

Darnielle, pjevač i autor pjesama benda Mountain Goats, već je stekao reputaciju jedenog od najimpresivnijih stihotvoraca popkulture, a sad je stvorio i jedan od najdojmljivijih opisa gejmerske kulture, roman za koji kažu da “napokon otkriva kako to iznutra izgleda” živjeti za igre, u igrama i s njihovim, ponekad opasnim, posljedicama.

Darnielle je ideju za naslov dobio iz pjesme “666” Larryja Normana u kojoj, kada je se pusti unatrag, autor navodno izgovara riječi "wolf in white van." (nap. prev.)

akon što sam se vratio kući iz bolnice otac me običavao nositi niz hodnik do moje sobe. Tada sam već mogao hodati, no opasnost od pada bila je prevelika pa me otac nosio poput djeteta. Sada je to skupno sjećanje: odnosi se na svaki takav događaj, a javlja mi se kao nešto što se beskrajno ponavlja. Moj je otac to činio dugo, svakoga dana, od prvog dana moga povratka i tako, čini mi se, još stotinu godina, a nakon nekog vremena taj se prizor pretvorio u nejasan niz bezbrojnih, međusobno zamjenjivih i istovjetnih prizora naslaganih u slojevima, jedan preko drugoga, poput prozirnica. Krenete li prema mojoj sobi, na desnom ćete zidu pronaći mali ormar za knjige iznad kojeg visi slika, a na njoj je prizor s Divljeg zapada: brežuljci i stabla, jedno jezero. Plavo-zeleni prizor nekog tihog mjesta pred suton. No, pogledate li bolje ili u pravi trenutak okrenete glavu dok prolazite pored slike, ugledat ćete likove, ljude na naizgled praznom lancu brda. To je poput optičke varke, ta skupina lovaca na bližem brežuljku čiji su zakrivljeni šeširi tamni na podlozi narančaste svjetlosti sumraka: gledate li taj prazan krajolik dovoljno dugo, oni se prestanu skrivati. Na mojim su putovanjima oni uvijek bili tamo, a pojavili bi se na uvijek istom mjestu kad god bih u polusnu prošao pored slike. Uvijek bi me iznenadili samom svojom prisutnošću, a između njih trojice uzdizalo bi se nešto dima dok su im naslikane puške ležale lagano oslonjene o ramena. U visini prsa, pored ormara za knjige, nalazi se polica, ulegnuta u zid, na kojoj stoji telefon s kružnim zupčanikom. Nalijevo, odmah nakon slike, s druge strane hodnika, nalazi se kupaonica otvorenih vrata koju bi, kad bi je otkrile kamere dok putuju kućom u nekom ∫lmu strave i užasa, popratio eksplozivan zvuk sintesajzera. U njoj sam proveo sate i sate tijekom brojnih dana provedenih u kući nakon povratka iz bolnice: u kadi, pred umivaonikom. Samo ulazeći i izlazeći. Mnogo je vremena prošlo prije nego što sam bez poteškoća mogao stati ispod glave tuša, a kako moji roditelji nisu željeli da sam sjedim u kadi, kupaona je postala zajedničko mjesto nametnute intimnosti. Rekonstruirana koža vrlo je osjetljiva na temperaturu i vlagu; bol se samo najednom prišulja. Kupali su me svakog drugog dana i prvih nekoli79

ko minuta nikad ne bi bilo bolno; no, ubrzo bi toplina malo oslabila moje ponovno zašivene obraze, osjetio bih kako me prolaze trnci, zvonka uzbuna koja putuje niz zbrkane žice. Bio bih toliko izmoren da bih strah ili paniku osjetio samo na trenutak, pa bih pokušao podnijeti taj osjećaj ravnomjerno, no njegov je stisak bio jak i siguran, pa bi potrajao. Roditelji bi me pozorno promatrali, trudeći se spriječiti bol tako što bi me počeli podizati iz vode prije nego što bih to morao sam zatražiti. Nekoliko vrsta boli za nekoliko ljudi. Taj portal još prijeteći sjaji u mojem sjećanju. Nakon kupaone nalaze se još dvoja vrata: vrata moje sobe ravno su naprijed, a njima zdesna stoje vrata sobe mojih roditelja. Soba mojih roditelja neistraženi je planet, prisutnost na noćnom nebu nepoznata znanstvenicima, ali zastrašujuća za tajne vjernike koji razmjenjuju glasine o njezinoj misteriji. Jednom sam stajao pred tim vratima i nisam ušao: to je, zapravo, cijela priča, no te noći moj put niz hodnik, niz istu onu struju niz koju me otac nosi u vrtlogu mog sjećanja, nagoviješta dijelove priče koji su i dalje nejasni, koje nikada neće obasjati svjetlost. Što da sam ušao? Nisam ušao. Nakratko sam tamo stajao, a zatim se okrenuo. Što da sam se okrenuo: Što bi se dogodilo? Nekoliko je mogućnosti; svaka se od njih grana u više smjerova, a negdje se nalazi i kraj, u to sam siguran, ali nikad ga neću ugledati. Sjećam se kako me otac držao na rukama na dan kada sam došao iz bolnice; on nije dovoljno snažan za to, ali tjera se da to čini; težak sam mu, iako se u njegovim rukama osjećam sigurno, ali sam i izgubljen i neprestano moram podizati zid koji me čuva od provale mojih osjećaja kako ne bih osjetio nešto što je prejako da bih to mogao zadržati u sebi. Vidim sliku s onim lovcima u sumrak koji su me pomalo i iznenadili, a zatim osjećam kako mi je dah zastao u grudima pri pogledu na kupaonu; pomičem svoju veliku glavu nadesno, prema sobi svojih roditelja koja nestaje iz mog vidnog polja dok otac gura nogom vrata moje sobe, a zatim se nespretno okreće na petama kako bismo obojica mogli proći kroz okvir. Spušta me na moj novi krevet, onaj iz dućana s bolničkom opremom u ulici White, a ispod plahte osjećam topli madrac oblikovan poput kartonske kutije za jaja. Tata mi stišće ruku kao što je činio kad sam bio jako mali. Pogledamo se. Timski rad. To se događa nekoliko puta na dan ili je to pak nešto što se uvijek negdje događa, struja u koju mogu kliznuti kada se nečega trebam prisjetiti. Jednom sam vidio nekog dječaka kako se igra na velikom metalnom kotaču zavarenih cijevi: vrtuljku. Vrtuljak na sajmu je za malu djecu, ali onaj na igralištu može te pri velikoj brzini odbaciti u zrak; oko njega za svaki slučaj mora biti iverje kako bi se ublažio pad. To se dvaput dogodilo dok sam promatrao dječaka: vrtio je kotač sve brže i brže, skočio na njega i pokušao otpuzati do nepokretne glavine, ali se poskliznuo, poletio kroz zrak i udario o tlo. Ležao je i smijao se dok mu se u glavi vrtjelo, a zatim sve to ponovio. Nakon što je na imanju mojih djeda i bake nestala i posljednja riba, ribnjak su ispunili iverjem cedrovine: tamo sam se znao igrati kad sam bio mali. Bilo je to napola skriveno mjesto između kuće i garaže, premaleno da bi ga se smatralo dvorištem ∞ tri čempresa, nešto kamenja tu i tamo te nekadašnji ribnjak. Sjećam se promjene iz vode u drvo, izmjene atmosfere: tako sam se sjećao tog mjesta. U to sam vrijeme na tom mjestu provodio mnogo vremena. 80

Na dan kada su isušili ribnjak otišao sam tamo sam nakon večere. Za mene je to bila čistina pored jezera usred šume, čarobno mjesto za čarobnjake i vitezove lutalice. I bez vode je ono bilo čarobno, ali čarolija se promijenila. Mogao sam to osjetiti. Sklopio sam oči. Kada sam ih otvorio, osjetio sam kako moj um preobražava to mjesto. Umjesto jezera, tlo pećine. Umjesto stabala, baklje koje gore tajnovitom svjetlošću. Iza njih: stražnji zid pećine. Ispred njih ja, na kraljevskom prijestolju isklesanom iz drevnog kamena, nepomičan, zapovjedničkog stava. Prijestolje je zapravo bio jedan kamen, a donijeli su ga radnici koji su ispunili ribnjak. No, pod težinom mog malenog tijela osjetio sam kako su mu narasli bogato ukrašeni oslonci za ruke s kandžama na krajevima i draguljima urešena rešetkasta leđa koja su bila za nekoliko stopa viša od moje glave. Tako preobražen, razmetao se i s četiri kratke, snažne noge na čijim su se krajevima nalazile svijetleće kugle čvrsto utisnute u zemlju. Preuzeo sam kontrolu nad tim mjestom, nad cijelim prizorom: učinio sam ga svojim. Pećina je odjekivala stenjanjem. Krhke kosti lomile su se pod koljenima mojih puzećih podanika. Nekoliko mjeseci prije toga bili smo se preselili iz San Josea u Montclair; to je za mene nešto uništilo i teško sam pronalazio nove prijatelje. Postao sam prijemljiv za mračne snove. Vidio sam kože životinja prostrte po tlu pećine i prašinu lubanja kako se diže. Svatko u mojoj blizini morao je imati loš dan: sudac dana tako je odredio. S mog sve neuvjerljivijeg povišenog sjedala gledao sam u tamna nebesa negdje iznad zamišljenog stropa pećine i oponašao izraz lica čovjeka koji naporno razmišlja o tome što bi želio pojesti. Zatim sam spustio pogled i progovorio; “Ja sam kralj Conan,” rekoh “i žedan sam krvi.” Conan iz stražnjeg dvorišta, sastavljen od samo napola shvaćenih stripova, slobodno je izmijenio pojedinosti priče. Conan kojeg je svijet poznavao nije pio krv, niti je bio nemilosrdan i hladan. U svom izvornom obliku živio je prema ratničkom zakonu časti: neprijatelji su umirali od njegova mača, a njegovi drugovi barbari dijelili su njegov plijen, ali su svi bili ljudi koji su živjeli prema pravilu. To je pravilo bilo okrutno, ali pravedno i dosljedno: suvislo. Kad sam ja postao Conan, stvari su se promijenile; njegovo novo rođenje ostavilo je ožiljke. Vladao sam uništenim kraljevstvom čvrstom i smrtonosnom rukom. Posvuda mrak i krv. Nitko nije uživao u takvom životu, pa čak ni njihov kralj. Bilo je i popratne glazbe. Samo krici. Malen za svoje godine, u još uvijek preuskim hlačama, na svom prijestolju od jednog kamena pokraj isušena ribnjaka ispunjena cedrovinom, gledao sam zelene listove kako padaju prema tlu i žudio za daljinom. U pećinu su ušli muškarci noseći zarobljenike čije su ruke i noge bile zavezane za grane poput svinja na havajskoj gozbi. Vikali su na nepoznatim jezicima. Napinjali su im se mišići. Jamu za vatru pred mojim prijestoljem ispunio je velik plamen. Krici osuđenih uspinjali su se do zvijezda. Ne znam pojedinosti radnje: što su skrivili, zašto su morali umrijeti. Nije bilo važno. Otvorio sam usta poput velike ptice. Spuštao sam se da sijem smrt: među krivima, među nevinima, među svima koji su bili unutar mog dosega. Vama preda mnom, zarobljenima u pećini iznad vatre. Bezimeni ljudi ogulit će vam kožu, ispeći vas i podijeliti. Umrijet ćete vičući i postati dim. Izgubili ste se u kraljevstvu na koje ste slučajno naišli, 81

a sad na ovom svijetu za vas više nitko nikada neće čuti. Pojest će vas zaboravljeni ratnici u potrazi za plijenom koji je zauvijek izgubljen. Dok sam u parku hranio vjeverice, to je sjećanje provirilo iznad neke vrste nepomičnog unutarnjeg spomenika u mojoj lubanji gdje leže skrivene sve te stare stvari. Ne znam točan datum. Bilo je to kasno u ranoj fazi igre, dok smo se selili iz jedne kuće u drugu, moj otac nije imao posao i još se pokušavao osoviti na noge. Ispunjeni ribnjak činio se kao jasan znak, ali moguće je da je došao iz nekog drugog prizora i bio nalijepljen preko ovoga. Ipak: postajao je sve živopisniji. Bršljan u stražnjem vrtu pretvarao se u lijane iz džungle. Tlo se isušilo i izbijelilo. Nebo, koje je bilo mješavina ∞ Pismo, Montclair, San Jose, mjesta na kojima smo živjeli, izgubljeni prijelazi ∞ ispucalo je poput stare slike u napuštenom muzeju. A ja, u sredini, na prijestolju čije su se noge s vremenom učvrstile u ljudske bedrene kosti povezane debelim užetom. Nekoliko sam minuta proveo duboko usredotočen, nastojeći uhvatiti tu sliku i uočiti znakove koji bi mi pokazali o kojem se točno vremenu i mjestu radilo, no rubovi su se neprestano maglili. Ponekad ne mogu ni pronaći rubove. Uskoro se preda mnom stvorio dječak s vrtuljka ∞ vjeverice su mi odvukle pozornost dok sam se prisjećao djetinjstva pa sam se osjećao izgubljeno. Podignuo sam pogled i ugledao ga ∞ pet godina, pretpostavio sam, možda i mlađi. Nekoć mi je dobro išlo pogađanje. Sada mi više ne ide. Sjeo je pokraj mene, između nas je bilo malo prostora, i promatrao me od lica do ruke koja je i dalje bacala jedan po jedan kikiriki vjevericama i šojkama. Njegov se pogled zatim vratio mojem licu i na njemu se zadržao. Bio je vrlo tih dok me gledao: nekoć sam i ja bio dijete; mislim da sam u njemu prepoznao pogled djeteta koje razmišlja. Upro je prstom u predmet svog pitanja i napokon rekao: “Što si to učinio svome licu?” Sve sam mu ispričao. Slušao je dok sam govorio, dok sam mu objašnjavao što sam učinio, kada i kako, a on je kimao glavom kad god je to priča zahtijevala. Kad sam završio s objašnjavanjem, on me, naravno, upitao “Zašto?” a to je za mene teško pitanje jer je točan odgovor “Ne znam”: a to je teško reći jednom kada su sve karte na stolu. No, on je ustrajao: “Znaš,” rekao je. “Naravno da znaš.” Bio je to iznenađujući trenutak u danu koji sam namjeravao provesti radeći vrlo malo, danu u dijelu mog života koji sam već smatrao posljedicom onoga što se dogodilo. Kada sam sjeo u automobil kako bih se odvezao do parka, pomislio sam: Zaslužio si malo slobodnog vremena. Umjesto toga, razgovarao sam s njim. Pomislio sam kako su stvari često složenije nego što ja mislim, pa sam mu rekao da ima pravo; da sam ja jedini koji može znati zašto sam učinio ono što sam učinio i da se ne mogu sjetiti nikoga drugoga tko bi mogao znati odgovor. Ipak, i dalje je bila istina da nisam imao odgovor koji bih mu mogao dati; jednostavno ga nisam imao. Tražio sam ga, ali nije ga bilo. Nakratko smo utihnuli i vidio sam da je počeo naporno razmišljati. Kotačići su se okretali. Upitao sam se počinje li možda shvaćati nešto teško ∞ da ljudi možda postupaju bez razloga, da se stvari jednostavno događaju, da nitko zapravo ne zna mnogo. “Ne vjerujem ti. Ne znaš,” rekao je. Pogledao je ravno u mene. “Ti si lažljivac.”

“Jesam li lažljivac?” rekao sam, smiješeći se, iako se osjećam ružno kada se smiješim. Mislim da bi mi u nekom drugom životu dobro išla komunikacija s djecom. Stao je žestoko kimati glavom. “Jesi!” Okrenuo sam ruke i pokazao mu dlanove, držeći ih u razini struka te, sjedeći na klupi koju sam tada već smatrao našom, slegnuo ramenima. Mogao sam zamisliti kako sam možda izgledao nekom promatraču udaljenom od nas nekoliko koraka; ja, taj dječak koji je upirao prstom i moje lice; i kako smo mogli izgledati nekom drugom promatraču malo udaljenijem od nas. Nekome tko je čekao na semaforu s druge strane ceste. Kako bismo izgledali na ∫lmu. Ili iz svemira. U okviru Kodaka. Zamislio sam sve te načine. Svidjelo mi se ono što sam vidio jednom kada sam sve to zamislio. Bilo je smiješno. Doimalo se neizbježnim. Moj je osmijeh rastao dok sam dopuštao slici da raste kako bi ispunila prazninu u mojoj glavi, jednostavno sam dopustio da se to dogodi, iako znam da to izgleda grozno. Bilo je prekasno da to spriječim. Pogledao sam dječakovu obitelj, koja ga je pokretima ruku zvala da im se vrati i osjetio sam nešto u sebi, nešto maleno, lijepo i gusto. Pogledom sam prešao preko parka. Prešao sam sav taj put i eto me sad. U stambenoj zgradi subotnji su vrtlari upravo dovršavali posao. Trava je bila podrezana i čista. Grm gardenija na nekoliko su mjesta toliko podrezali da su stabljike nalikovale na okamenjene kosti, ručice što vire iz zemlje. Ušao sam u stan i prtljao po računalu, pokušavajući dovršiti nešto na čemu sam već neko vrijeme radio, mali dio zaobilaznog puta za koji je malo tko mario. Inače nastojim ne raditi vikendom, no tog dana nisam imao drugog posla. Zatim sam provjerio svoje bankovne račune, to mi je navika od nervoze: nisam imućan, pa čak ni dobrostojeći, ali baka mi je otvorila štedni račun nakon nesreće i deset godina, sve do svoje smrti, svakog mjeseca uplaćivala malo novca. To mi je sada sigurnosna dekica. Provjeravam stanje računa kad god se zabrinem da moja vlastita ušteđevina, isplata osiguranja ili moja plaća neće biti dostatni. To je poput provjeravanja brave na vratima: samo želim biti siguran da nitko zlonamjeran ne može ući. Nakon toga sam malo zasvirao, bila je to stara glazba, zvučala je grozno, ali sam uživao, jako sam uživao. Kasnije me posjetila patronažna sestra kako bi mi isprala sinuse. Sama je ušla u stan ∞ bila je to Vicky, iako je uvijek zovem “Victory” jer mi je njezina pomoć često toliko potrebna da jedva dišem. “Victory!” kažem, podižući svoje slabe ruke poput pobjednika. Zvučim smiješno kada pokušam izgovoriti slovo r. “Da, Sean, Victory je ovdje. Victory je ovdje, tako je,” rekla je na svoj način, odgovarajući na ono što čuje kao da je riječ o mislima koje se javljaju u njezinoj vlastitoj glavi, sve tiše i tiše, dok su joj nabori vrata blago podrhtavali. Pogledala me, procjenjujući moje stanje. “A i Sean je ovdje. Sean je ovdje, zar ne? Kao i uvijek. Kako si?” Počeo sam izgovarati “dobro” i namjeravao sam reći “dobro”, ali na kraju sam rekao da se osjećam kao da mi je život veliki vrč do vrha napunjen gotovo neopisivom srećom s kojom se ne znam nositi. Tako sam to opisao, to sam rekao: “Osjećam se kao da mi je život ispunjen” i zatim sve ostalo, u jednom velikom izdahu. Nisam rječit, pa sam se iznenadio kada 83

sam sebe čuo da se tako izražavam, ali bio samo malo iznenađen jer je to bio točan opis osjećaja u mom srcu. Nalazio se na površini i čekao da izađe. Nisam mogao nabrojati sve zbog čega sam bio sretan. Nitko ne bi mogao izbrojati toliko mnogo stvari. Zato mi je Vicky rekla da Isus uvijek pronađe Način, a s godinama sam naučio da patronažne sestre često tako govore, pa sam rekao da, da, da, to je istina, da, to je sigurno istina.

I. Most 2. Urušavao se peti reaktor, vidljiv s ceste S. R. 60, odmah iza izlaza za Grove Avenue. Otrovni vjetrovi širili su radijacijsku bolest naseljima tipiziranih kuća; unutar nekoliko tjedana, većina ljudi u regiji bila je previše bolesna za rad, a za nekoliko mjeseci više od polovice njih bilo je mrtvo. Ljudi iz susjednih okruga napadali su zatrovanu regiju u potrazi za namirnicama; zaražene namirnice poslužile su kao pokretni domaćin za mutacije u razvoju. Carsko doba ušlo je je u svoj završni stadij. Razina radijacije bila je toliko visoka čak i u tijelima najotpornijih ljudi da se potpuno onečišćenje južno od 36. paralele doimalo neizbježnim. Prestravljeni ljudi bježali su na zapad i na istok u potrazi za hranom i skloništem. Bazalni gangliji kalci∫cirali su se u tijelima zaraženih; ulice su po noći odjekivale kricima izgubljenih, a sjeverni prilazi bili su zapriječeni; vojske sjevera iz straha su se udružile preko noći i bile spremne boriti se do posljednjeg čovjeka. Pedeset kalifornijskih delegata, koji su prisustvovali konvenciji južnjačkih baptista u Kansas Cityju, u državi Missouri, bilo je smješteno u hotelu Holiday Inn u blizini autoceste. Konvencija je prvo odgođena, a zatim otkazana jednom kada je postala jasna ozbiljnost situacije u petom reaktoru; ljudi su bili ojađeni, ali im je rečeno da se vrate svojim obiteljima i spase što se spasiti dade. Povratak kući nije bio moguć. Nered i panika proširili su se poput požara. Nezahvaćeni gradovi ubrzo su oformili civilne skupine, podigli čvrste zidine na svojim granicama i čuvali ih teškim oklopnim vozilima. Troje od pedesetero iz Kansas Cityja krenuli su na jugozapad unatoč bojazni. Njihova je sudbina nepoznata. Ostali članovi delegacije napustili su Missouri pješice i krenuli prema nezasijanim poljima Kansasa. Među njima bilo je nekoliko laika koji su radili u petom reaktoru. Povjesničari tvrde da je genetska kontaminacija među zaposlenicima reaktora vjerojatno bila stopostotna u vrijeme urušavanja, iako je riječ o pretpostavci. Prema provjerljivim podacima, samo su dva zaposlenika reaktora preživjela kaos koji je uslijedio. Nalazili su se u Kansas Cityju na dan kada se jezgra otopila, a danas, deset godina kasnije, znamo da su bili prvi ljudi kojima nije dopušten ulazak u Trace Italian. Po treći put nakon zore vidite ljude u plinskim maskama kako patroliraju autocestom. Vani je sumrak. Prilaze nadvožnjaku, a vi ste tamo, skriveni u travi. Možete samo nagađati, ali i nagađanje je bolje nego ništa: procjenjujete da vjerojatnost da ćete pobjeći neprimijećeni iznosi 15 posto. Kada vam se najbliži od njih toliko približi da možete čuti šljunak ispod njegovih žutih gumenih čizama, znate da je vrijeme da djelujete. Dobrodošli u Trace Italian, igru strategije i preživljavanja! Sada možete povući svoj prvi potez.

Čuo sam kako su mojim roditeljima, koji su bili nedaleko od mog drhtavog, živog tijela, rekli kako neću dugo poživjeti. Tako su to rekli, gotovo točno tako: “Od pacijenata u Seanovom stanju ne očekujemo da dugo požive.” Bio sam previše grozničav da se uvrijedim ili osjetim olakšanje; te su riječi samo otplovile pored moje svijesti poput niza vijesti pri dnu ekrana tijekom prijenosa bejzbola. Kamo god da je moja svijest zapravo pobjegla, bilo je to negdje gdje si čovjek više ne postavlja pitanja o značenju onoga što ljudi govore. Sanjao sam tipa zvanog Marco, urednika i izdavača Marca, časopisa male naklade koji je objavljivao priče strave i užasa. Razgovarao je sa mnom kroz uski ovalni prorez na svojoj skijaškoj maski. Imao je mnogo toga zanimljivog za reći. Neprestano je čačkao zube čeličnom čačkalicom i ja sam ga želio pitati gdje se može nabaviti čelična čačkalica, ali bih zatim ponovno isplivao na sjajnu površinu, čuo brbljanje, ugledao sve te ljude i njihove bolničke uređaje, baš kao kad ti se pogled izoštri nakon buđenja; a zatim bi se Marco, čije je skriveno lice vjerojatno nastalo u najavama za špijunske ∫lmove i oglasima za ilustrirane kataloge iz časopisa ili sa stražnjih korica stripova, zaljujao poput slike na televizoru i nestao. No, čak i nakon što bi nestao iz mog vidokruga, mogao sam čuti njegov glas kako pokušava pronaći put u svijet živih i kako se izvija preko zvona, zvučnih signala i ljudi koji su govorili jedni preko drugih. U hodniku s druge strane zastora moja je majka opisivala detalje prizora iz moje sobe u razgovoru sa sestrom i liječničkim timom. Što je ona bila glasnija, to je Marco morao glasnije govoriti da bi ga se moglo čuti; morao se natjecati i s pacijentom pored mene, koji je urlao. Nakon nekoliko pokušaja učinilo mi se kao da je Marco govorio samo kada bi mi svijest oslabjela i postajao jasniji kada bih dopustio vrućici da me obuzme: čim bih se ja počeo gubiti, najednom bi se začulo njega. Kada bi se vrućica pojačala na duže vrijeme, on bi mi pomogao da se ustanem i išuljam iz sobe dok su nam ostali bili okrenuti leđima. Brzo bismo prošli sterilnim hodnicima punima ljudi i izašli kroz vrata koja su gledala na jezivi pustinjski krajolik pun kaktusa, kravljih lubanja i nesigurne gravitacije. Taj se prizor odigrao nekoliko puta, ali tada bi netko iz vanjskog svijeta dodirnuo moju ruku ili rekao nešto što bi se probilo kroz šum i tada bih začuo stvarnost oko sebe, svoju obitelj, liječnike i neprestano duboko zujanje zgrade. Mislim da me naš treći put niz hodnik odveo najdalje u pustinju; sjećam se da je najednom pala noć, začulo se glasno i duboko zujanje, a na nebu je bilo pregršt zvijezda. Sjećam se da je Marco bio potpuno jasan i da mi je postavljao pitanja, ali znao sam da je riječ o pitanjima samo zato što bi na kraju rečenice podigao glas. Same riječi bile su jako iskrivljene, poput ∫lmskog dijaloga puštena kroz pregorjeli zvučnik ili previše pojačana zvuka sve slabijeg radijskog signala. Na vrhu obližnjeg niskog brda ugledao sam njegove okupljene ratnike, a nerazumljiva sila njegova glasa na neki je način pojačavala njihovu snagu, a možda ih i umnažala. Počeo se brzo uzdizati iznad mene i uskoro je zakrabuljeni dječak mojih godina, koji me samo trenutak prije odveo iz sobe za hitne slučajeve, postao mršavi div visok dva ili tri metra, a njegov se glas probijao kroz zujanje pustinje poput pjesme kukca. Čekao sam prekid u njegovu monologu kako bih se mogao ubaciti i upitati ga što se to događa, pa sam se pripremio za jedno dobro pitanje prije nego što se njegove divizije spuste niz85

brdo. Uhvatio me za vrat kao da sam štene; podizao me u zrak. U taj mi je tren netko počeo nanositi srebrni sulfadiazin na čelo, što me toliko zapeklo da sam se iznenada vratio u stvarnost. Sve je to potrajalo samo nekoliko minuta i kasnije sam se toga rijetko prisjećao, osim kada bih si to pokušavao razjasniti: otkuda je došlo, na to mislim. Časopis Marco ne postoji, bilo tko povezan s tim časopisom fantomski je proizvod koji je moj um sklepao u prvih nekoliko minuta nakon nesreće. Likovna psihoterapeutkinja došao je rano ili mi se danas barem tako čini. Nisam bio sposoban za to. Imao sam temperaturu koju nitko nije mogao objasniti; narasla bi, pa se spustila. No, bio sam budan jedan dio vremena i to je bilo dovoljno. Pridržavala se jednostavnih pitanja: “Voliš li slikati?” “I ne baš.” “A slagalice?” “Ponekad?” “Voliš li crtati?” “Da.” “Odlično! Što voliš crtati?” Podignuo sam oči i pogledao onamo gdje sam bio gledao, gdje sam nastavio gledati i nakon što je otišla. Osjetio sam toplinu. “Svemir,” rekao sam uz malo napora. Ljudi imaju mišljenja i teorije o tome kako se nositi s katastrofalnim ozljedama, no većina njih temelji se na praktičnim stvarima. U pravu su kada kažu da su praktične stvari ∞ kako ćeš živjeti? što ćeš raditi? ∞ važne, ali one nisu najbitnije. Najbitnije je što ti se dogodi s pogledom na život, jer malo si drugačiji nakon što vidiš neke stvari, a koliko ja znam, to nitko ne razumije, iako mislim da Chris Haynes nekoć jest. Nešto se u njegovu općenitom nepovjerenju prema putu koji vodi naprijed doimalo utemeljenim u nekoj većoj stvari koja je meni bila poznata, nečemu što je zaključio iz igre ili instiktivno znao. No, možda i nije tako. Teško je reći. U svakom slučaju, jedan način izlaženja na kraj s ozljedom je zurenje u strop. Strop bolničke sobe, bijel poput jajeta koje je već tjednima u hladnjaku, daleko od svjetlosti, dosadan je, potpuno jednoličan, a svoje varijacije počne otkrivati tek nakon što neko vrijeme zuriš u jednu točku i zatim, sasvim polako, pomakneš pogled. Ako se dovoljno jako usredotočiš na taj zadatak, možda ćeš pronaći neki mjehurić ili zrno boje na mjestu gdje su kist ili valjak zastali kako bi se promijenio smjer poteza. Možeš dopustiti svojoj pozornosti da se tamo zadrži neko vrijeme; možeš zamisliti budućnost stropa, bitke koje će se na njemu odigrati, kampove podignute u nezapamćenoj prošlosti, kada je zgrada još bila nova. Možeš zamisliti boju kako počinje pucati i ljuštiti se te vidjeti, u mislima ili tamo na stvarnom igraćem polju, ako ti pogled doseže dovoljno daleko, žbuku ispod boje kako uči pratiti napuknuća, plijesan kako se stvara na ostatcima sredstava za čišćenje u kojima se počinju množiti kolonije mikroskopskih oblika života, neprijatelji tijela koji razvijaju vlastitu nemilosrdnu strategiju: potroši, razmnoži se, preživi. Možeš vidjeti bolnicu nakon što je napuste pacijenti i u njoj ostane još samo nekoliko zaposlenika: administratori, domari, radnici koji rade na rušenju. Pratiš li pukotine na stropu, možeš vidjeti onaj u susjednoj sobi i onaj iza nje, a zatim veliko platno, jednolično noćno nebo oslikano bijelom bojom, sazviježđa 86

u ispucanoj boji, prašinu koju stvaraju pukotine dok pronalaze slobodnu zemlju tamo gdje je nije bilo prije njihova nastanka. Sestre i liječnici dolaze i odlaze, kao i obitelj. Kao da posjećuju nekoga na usamljenom dijelu svemirske postaje, miljama iznad zemlje. Kako stižu tamo ∞ ulaze li jednostavno kroz vrata? U trenutku između beskrajna zajedništva sa stropom i početka nekakva razgovora s obitelji, to se doima najvećom tajnom na svijetu. I tada oni prekinu tu čaroliju, svijet se stisne, osjetno prijeđe iz jedne stvarnosti u drugu, novu i mnogo neugodniju stvarnost u kojoj postoje bol, patnja i ljudi koji, jednom kada su povrijeđeni, ostaju povrijeđeni jako dugo, a ponekad i zauvijek, ukoliko uopće postoji nešto poput vječnosti. O vječnosti si počneš postavljati pitanja kada pogledaš u strop. Ona postane riječ koju čuješ na način na koji ljudi koji zvuk povezuju s bojom možda čuju jednoličnu plavu boju neba. Otvorenog neba kojim putuju zaboravljeni sateliti. Zauvijek. Kada se sjetim stropa, pokušam ga nekako ispuniti značenjem. Nastojim povezati njegove pukotine i mjehuriće s opipljivim stvarima u ovome svijetu, stvarima na koje sam kasnije možda nabasao. Prema manjkavostima se odnosim kao prema lišću. Pokušam ih se prisjetiti što bolje mogu i zatim tražim oblike u stvarima premalenima da bi imale oblik, pa primijetim kentaure, špiljske ljude, zidarske žlice ili hrpe cigli te pokušam povući crte između tih oblika i slatkog, usporenog života koji sam izgradio nakon što sam napokon izašao i shvatio da, Bogu hvala, više nisam dobrodošao kod kuće. S vremenom ipak ugledam ono što sam od početka znao da ću tamo gore pronaći, ono što sam vidio u kratkim sekundama lucidnosti koja se izdizala iz tame tih noći koje su postajale dani i tih dana bez svjetlosti. Vidim svoje lice. Vidim ga kakvo je bilo, očuvana u zalutalim signalima, ali je prekasno da bi ih se ispravno shvatilo. Prilično sam siguran da je to pouka koju sam trebao naučiti u bolnici: glavna pouka. I prilično sam siguran da sam ispravno postupio. Jer neimenovan prosječan igrač koji leži u travi na početku prvog poteza u Trace Italian ∞ to sam ja. To sam ja. Nepokretan, spreman, budan i svjestan. Kada se igrač ustane iz trave, kao što on ili ona uvijek učini, jer prvi je potez namješten i svi igrači počinju s uvjerenjem da moraju djelovati, sve se promijeni: On uđe u svijet u kojem je opasnost na svakom koraku. On sada ima cilj, neku svrhu u životu. Njegova je karta obilježena; on kreće nekamo dok putuje opustošenom ravnicom. No, ovdje se igrač i ja razilazimo. On kreće prema cesti u potrazi za skloništem i hranom. Ja ostajem mirovati u prvom prizoru, sa šljunkom na licu dok se bliži hladna noć. Dovoljno sam jak da je preživim. Dovoljno sam jak da zauvijek ostanem u njezinu naručju. Neću se ustati; jednom sam već vidio što je unutra. Ne namjeravam se vratiti. Naučio sam da je ponekad bolje oduprijeti se iskušenju da se ustane iz trave i prati kompas. Mnogo godina kasnije, kada su me natjerali da pogledam fotogra∫je Lancea i Carrie, prisjetio sam se Marca i isprazna i nejasna proročanstva koje sam čuo usred kaosa. Dok sam pregledavao dokaze, na trenutak je moja davno zaboravljena halucinacija postala stvarna, pa sam se upitao kako je on uspio ostati skriven tako dugo. Što da sam pokušao s liječnicima razgovarati o njemu; zašto ga moj um nije ponudio kao način da ih skinem s vrata? Dovoljno su me nagovarali. “Tko te natjerao na ovo, Sean?” otac me upitao držeći me za ruku dok sam ležao na krevetu. Tada 87

sam pomislio kako bi lijepo bilo imati spreman neki dobar odgovor, malen poklon sina za oca, nešto što bi prijateljima mogao ponuditi kao objašnjenje. Okriviti Marca. Svaliti sve na njega. “Jeste li ikad prije vidjeli ove ljude?” odvjetnik me upitao u sobi za sastanke, prolazeći kroz isplanirane dijelove svog nastupa koji su platili Carriejini roditelji. Položio je nekoliko fotogra∫ja na stol preda mnom i čekao na moj odgovor. No, bilo ih je nemoguće razumijeti, sve zajedno i svaku pojedinačno; pripadale su kontekstu koji nije imao referentnu točku izvan samoga sebe pa su bile nevjerojatno važne na jedan način i potpuno besmislene na drugi. Bili su to umjetnički prikazi nečijeg sna. Što sam mogao reći? Naravno da jesam, nekoć davno. Ne biste to razumjeli.

3 Postoje igre kojima se ponosim više od Trace Italian, ali nije važno što ja mislim. Trace Italian je igra koja je temelj tvrtke Focus Games i ako je ljudima poznato moje ime, poznato im je zbog Trace Italian. Bila je to moja prva ideja; kaže se da su prve ideje najbolje. Mislim da je opasno uvijek tako razmišljati. No, kad se sjetim kako sam stvorio Trace Italian i otkrio kako ću sve povezati i kako će se sve razvijati, tada razumijem što ljudi misle kada kažu da su prve ideje najbolje. Prve ideje na neki način obilježavaju strast i gladovanje. Dugo sam u sebi nosio ideju za Trace ∞ mislim da me nadahnula reklama za staru društvenu igru na ploči zvanu Preživi. U njoj se skupina djece igrala na plaži; nije bilo odraslih u blizini, a valovi su bijesno udarali o obližnje hridine. Djeca su vukla ili gurala poluge na igraćem polju te tako otvarala rupe u ploči; s vremenom bi u rupe propale sve osim jedne kuglice na ploči, a tada bi pobjednik izjavio, zadihanim glasom koji je odavao nepovjerenje u vlastitu sreću: “Ja sam jedini preživjeli!” To me zainteresiralo. Kao dijete, želio sam da sve na neki način ima veze sa završecima. Kraj svijeta. Posljednji neandertalac. Posljednja žrtva. Ponoćni bat. Zato je igra u kojoj su djeca sama na plaži igrala igru zvanu Preživi dirnula nešto u meni, nešto s čime sam se možda rodio. Od mnoštva logoa za zamišljene proizvode koje sam osmislio u srednjoj školi, onaj za Trace Italian bio je prvi. Za taj sam naziv čuo na jednom od suhoparnih sati povijesti, za vrijeme predavanja o srednjovjekovnim utvrdama: oduvijek mi se činilo da se sve što uključuje riječ zvijezda izravno obraća meni. Trace italienne sastojao se od trokutastih obrambenih prepreka koje su se granale oko svih strana utvrde: zvijezde unutar zvijezda unutar zvijezda, vidljive iz svemira, jedan sloj zaštite ispred drugog, i tako miljama. U enciklopediji je prednost dobio naziv zvjezdana utvrda, što se i meni svidjelo, no površnim prijevodom trace itelienne na engleski nabasao sam na izraz koji je na mene imao učinak autohipnoze. TRACE ITALIAN. Satima sam ispisivao taj naziv stiliziranim tiskanim slovima, a mrežaste crtice tvorile su slova nalik na znamenke sa zaslona džepnog računala. Na stranici iz bilježnice istrljanoj brojnim brisanjima nastajao je logo koji je nalikovao nazivu robne kuće ispisanom točkama i crticama na traci s blagajne: RILEYS UNIVERSITY SQUARE. Slika koja je predstavlja moju igru prikazivala je ljude koji spaljenim planetom trče u potrazi za skloništem. U pozadini, nedaleko od njih, nešto je gorjelo. Njihova su lica gledala sa stra88

nice prema svome cilju. Trace Italian predstavljao je sklonište, a bio je oblikovan kao zvijezda. To je sve što sam imao. Kasnije sam se, slijep i danima ležeći nauznak, suočio s izborom između izmišljanja unutarnjih svjetova i odsustva bilo kojeg svijeta, pa sam počeo dodavati detalje: kako je planet uništen (peti reaktor); kako su se gradovi ispraznili (mutirani hominidi iz špilja dospjeli su u obalne gradove u potrazi za nezaraženim mesom te se nastavili kretati u unutrašnjost, tako šireći bolesti i ubijajući nedužne); kako su i gdje preživjeli ljudi izgradili Trace Italian (duboko u unutrašnjosti, golim rukama, od dostupnih materijala koje su generacije stotinama godina rezale, kotrljale, cijepale i laštile). Uzdizala se visoko, više i od svojih srednjovjekovnih prethodnika, ta građevina koja se svijetlila na ravnicama i štitila nepravilan, ali kompletan grad pod svojim zidinama, ta prepreka pred vanjskim svijetom i znak svim mogućim uljezima da su njezini graditelji bili ljudi iznimne vizije. Smišljanje igara kako bi se ubilo vrijeme na satovima povijesti bilo je jedno, no popunjavanje karte i pričanje priče svakog njezina dijela, samostalno, u glavi, na leđima: bilo je to moje utočište. Poistovjećivao sam se s ljudima koje sam stvorio kako bih nastanio taj goli krajolik. Dijelio sam njihov cilj: pronaći Trace Italian. Proći kroz jedan po jedan krak zvijezde, sloj po sloj, sve dok ne stignem do svijetlećeg srca. Napokon doći tamo. Ostati tamo. S tražiteljima sam se toliko poistovjećivao da sam sebe zamišljao kao jednoga od njih. Dok bih išao niz hodnik prema kupaoni, pomažući se šipkom na zidu, zamišljao bih se kako golog trupa jurim opustošenim zgradama koje su još stajale u razrušenim gradovima i zvižducima dajem signale onima koji su puzali po gredama; za vrijeme ručka zamišljao bih da tragam za nezaraženim konezrvama hrane, a pritom bih kašljao zbog prašine koja se dizala s polica samoposluge smještene u nekoj praznoj zgradi odavno napuštena grada. Dok bih ležao u krevetu, ovako bih razmišljao: ozlijedio sam se na putu za Trace Italian. Morat ću se zaliječiti ili odšepati na sigurno. Ustani. Ustani. Ustani. Jednog me dana jedna od sestara uhvatila kako skiciram tamnicu, jednu od brojnih i potencijalno završnih postaja na putu prema zvjezdanoj utvrdi. Promatrala ju je neko vrijeme preko bočne šipke, nabirući čelo. Osjećao sam kako proučava moj rad, kako njezine oči prate tanašne krakove mutirane zvijezde te zatim gledaju moje lice dok su moje smirene, zavijene ruke odlučno crtale prave kuteve. Znao sam da me htjela pitati što radim, no ja sam bio u prednosti. Nitko me nije želio vidjeti kako govorim. Iz suvremena gledišta, Trace Italian čini se gotovo nepodnošljivo zastarjelom igrom, pa mi ljudi često ne vjeruju kada im kažem kako mi je to, uz mjesečne isplate osiguranja, izvor dodatnog prihoda, no ljudi potcjenjuju činjenicu da svi žude za nekim čarobnim putem koji vodi natrag u djetinjstvo. Trace Italian se igra putem pošte. Netko pronađe kratki oglas za igru na stražnjim stranicama Analoga ili Časopisa za fantastiku i znanstvenu fantastiku ∞ možda ga viđa mjesecima ∞ sve dok jednog dana iz dosade ne pošalje adresiranu omotnicu u Focus Games, nakon čega mu ja pošaljem knjižicu s uputama. U toj se knjižici nalazi kratak, ali živopisan opis zamišljenog svijeta igre ∞ bez slika, samo riječi ∞ i osnovna pravila igre: plaćanjem probnog razdoblja igrač dobiva četiri poteza u prvim tamnicama, dok pretplata košta pet dolara mjesečno plus četiri poštanske 89

marke. Ja skratim rukom pisane i često dugačke teksove na jednostavan izbor između nekoliko mogućnosti ∞ znači li ovo prođi kroz vrata ili kreni cestom? ∞ a zatim iz arhiva odaberem odgovarajući događaj opisan na tri stranice, napišem nekoliko personaliziranih zabilješki pri dnu i stavim to u omotnicu. Igrači odgovaraju s nekoliko odlomaka, ponekad i stranica, te opisuju reakciju na svoj položaj. S vremenom shvate da njihovi potezi čine dijelove puta koji može pripadati samo njima. Nečiji prvi potez ne daje mi nužno najtočniji ili najjasniji uvid u njegovu osobnost, no s obzirom da je potrebno neko vrijeme prije nego što se on snađe u zamišljenom svijetu, prvi je potez često najneprikriveniji uvid u tog igrača. Kada igrač odgovori na početni pretplatnički paket odabirom prvog poteza ∞ pri dolasku na most ∞ on još nema dovoljno jasan osjećaj za ritam igre, pa je zato nespretan, koleba se i veća je vjerojatnost da će se precijeniti. Put koji se otvara kod nadvožnjaka vodi prema značajnim događajima te golemim i višedijelnim odgovorima, pri čemu se cijele nove priče stvaraju u igračevoj mašti. Ja se držim podalje od toga; ja tumačim i reagiram poput dijagrama koji ravnodušno odgovara čovjeku koji ga pita kako živjeti. Tako sam to radio godinama, mehanički vodeći ljude kroz prostorije moje izvorne bolničke vizije, a ponekad sam, stranicu po stranicu, ispisivao nove poteze na IBM Selectricu, dok mi je lice bilo vruće i omotano zavojima, kako bih si odvratio pozornost od svog stanja. Činilo se kako će dolazak interneta prekinuti igru, pa sam se pitao što ću raditi ako se to dogodi, no ljudi su me iznenadili. Do 2003. ∞ dugo nakon što je većina časopisa koji su poslužili kao početak za igru prestala izlaziti, a mali broj onih koji su preostali nastavili oglašavati moju igru sve manjem i manjem broju pretplatnika ∞ broj predanih igrača iznosio je između sto i dvjesto, a od njih nitko nije bio zainteresiran da svoju dnevnu igru zamijeni video-igrama ili MMORPG-ovima. Moja je cijena s vremenom narasla na deset dolara mjesečno. Postojale su internetske stranice koje su prikupljale i objavljivale sve poteze koje su mogle primiti, no nije bilo mnogo ljudi koji su željeli vidjeti poteze izvan redoslijeda: stvar je bila u igri. Osim toga, bilo je dovoljno ljudi koji su predugo igrali da bi prestali. Njihova tiha strast svakog je mjeseca privlačila nekoliko novih znatiželjnika, pa je brzina kojom su novi igrači zamjenjivali stare bila više ili manje stalna ∞ ljudi bi ponekad prerasli igru ili bi ih frustrirao izostanak napretka, no nekoliko novih igrača uvijek bi zamijenilo stare. Igrači koji su činili jezgru igre bili su predani. Bili su odlučni. Namjeravali su stići do Trace Italian. Žudjeli su za sigurnošću koju je pružala ta građevina i za utočištem u njezinoj unutrašnjosti. Trace Italian, naravno, nema unutrašnjost. Igrač mu se može dovoljno približiti da ga ugleda: on se sjaji na suncu u novoj pustinji Kansasa ili silovito uzdiže na zimskoj hladnoći. Štite ga brojni kameni zidovi, spojeni jedni s drugima. No, postoji stotinjak tamnica u koje ćete upasti dok se krećete prolazima u potrazi za njegovim vratima, a uspijete li ući u predvorje, između vas i sigurnosti stoji još nekoliko stotina tamnica. Tehnički govoreći, moguće je doći do posljednje sobe u posljednjoj prostoriji Trace Italian, no to neće uspjeti nikome. Nitko neće toliko dugo poživjeti. Danas sam otvorio oko tucet omotnica; to već godinama činim na jednak način. Prvo otvorim onoliko koliko mogu obraditi odjednom. Zatim ih neotvorene posložim jednu na drugu na pod pored pisaćeg stola te 90

sjednem pored njih. Tako se osjećam mlađe. Nakon toga ih krenem obrađivati: sustavno, ponekad gotovo i bez razmišljanja, jednu za drugom, sve dok niti jedna ne preostane. Većinu dana sve su vezane za Trace Italian, no ponekad ima i drugih: klinci iz Pennsylvanije koji su odgovorili na oglas pronađen u požutjelom časopisu iz dućana Goodwill samo zato da vide što će se dogoditi, a koji su se sada međusobno natjecali u inače potpuno napuštenoj igri zvanoj Uspon čarobnjaka. Igrači ratnih igara koji po treći ili četvrti put igraju Operaciju Merkur. Ili možda jedno od sedmero ljudi koji i dalje igraju Udovicu škorpiona i koji će možda nastaviti igrati zauvijek, neovisno o tome što biti sa mnom. Dvoje danas. Ponekad pustim mislima da lutaju: nastojim biti oprezan i ne zanositi se, no razmišljam o njima, slugama udovice škorpiona ∞ tko su oni zapravo, kakvi su. Razmišljaju li o tome kako stare uz svoje pretplate. Možda će jednog dana nestati jer su zapeli u pijesku na kojem su povukli svoj posljednji potez. Nestali. Tko su na drugim mjestima: u svojim sobama, nasamo s olovkama, dok rade na kartama. Zašto i dalje igraju. Što to znači za njih. Sjedim i čitam, čitam, čitam. Izvadim gotovinu ili čekove koje su poslali i spremim ih u novčanik koji jednom mjesečno nosim u banku. Neki igrači pišu duga pisma u kojima detaljno opisuju svoj sljedeći potez, objašnjavaju zašto nešto čine ili ne čine, nagađaju o opasnostima kretanja u pogrešnom smjeru; drugi pak šalju samo jednu rečenicu ili njezin dio. Napuštam silos i promatram ulicu. Krećem prema brdima. Ispitujem izdajicu. Dešifriranje pisama je poput detektivskog posla, ali i poput kirurgije: ima mnogo vezivnog tkiva, a djelomično je u potpunom neredu. Ljudi se udube u igru. Pojedinosti o njihovoj svakodnevici raštrkane su njihovim pripovijestima; neki prijatelj koji je nekoć igrao, ali je potom nestao, Bog zna kamo ∞ umro je? izgubio se? previše je ostario? ∞ pojavit će se usred pisma poput duha koji šapće ideju igraču dok ovaj piše. Da Jeff igra, vjerojatno bi napao čuvara, ali ja nisam Jeff, pa ću pričekati dok čuvar ne usne i zatim otvoriti rešetku na podu ćelije. Takvo što. Tko je Jeff? Jesam li ga poznavao? Iz cijele priče izvlačim nužne informacije i zatim iz arhiva vadim odgovarajući potez. Svaki potez koji pošaljem počinje istom riječju: Vi. Kada sam većinu njih prvi put pisao, što je bilo tako davno da se čini nevjerojatnim, zamišljao sam samo jednog igrača koji je, naravno, gotovo potpuno nalikovao meni: ne onome meni koji sam sada, nego onom prije nesreće. Mladom, svježem, uplašenom, u potrazi za skloništem od svijeta. Gradio sam sebi dom na zamišljenom planetu. Tada nisam razmišljao o veličini tog svijeta; koliko je ljudi tamo živjelo, koliko se njihovi životi razlikuju od mojih. Beskrajan broj planeta koji se vrte u svemiru. Otada sam prešao velike udaljenosti pa imam bolji osjećaj za goleme oceane ljudi i njhova kretanja Zemljom. No, vi je tada za mene predstavljalo jedninu ili, u najboljem slučaju, teoretsku množinu koju je tek trebalo dokazati. Sada sam odgovarao množini. Jednog sam tipa poslao u potragu za mjedenom zdjelom koja će s vremenom poslužiti za skupljanje otrova iz čeljusti udovice škorpiona, a drugog sam ostavio da provede dugu noć znojeći se na obali Krete i iščekujući naciste. Činio sam to polako, a znao sam i zašto, iako sam sebi govorio: vratit ću se svome životu kakav je nekoć bio, vratit ću se natrag u zemlju šarenih dojmova. Ništa se od tada nije promijenilo. Imam jaku potrebu za mirovanjem, i s vremenom sam to mirovanje uspio ostvariti. Moj je štit čak i nakon posljednjih napada ostao prilično 91

snažan. Toga sam jutra želio sebi reći istinu o svom trenutačnom položaju u igri. No, pregledavajući poštu primijetio sam jedan poštanski žig, pa sam tu omotnicu, znajući što sadržava, ostavio po strani. Nastojim ne stvarati dramu u vezi svog života, bez obzira kako se stvari odvijale. Na tom putu nema ničega za mene. Ipak, kratko sam udahnuo i kažiprstom rasparao jednu stranu omotnice. Hej ti iz Focusa. Nadam se da si dobro. Nastavit ću igrati ako je to u redu. Možda će ti se to činiti čudnim ne znam. Nakon svega onoga. Znaš da ti nisi kriv, nitko nije kriv. Nama se još toga događalo osim igre. Ne znaš cijelu priču. Drago mi je da je sudac odbacio optužbu ionako je to bilo sranje. U redu dakle podići ću lopatu pokraj jedinice za otpad i početi kopati, u redu? Kada smo u Tularosi kopali to je dobro prošlo. Sve u svemu javi mi što sam pronašao prilično sam siguran da će tamo biti protuotrova. S ljubavlju, Lance To nema veze sa mnom, pomislio sam. Možda samo donekle. Ja sam na jedinstvenom položaju koji mi omogućava da to shvatim. No tamo dolje gdje je živio stari ja, negdje blizu korijena mozga gdje se sve vraća svojim osnovama, shvaćao sam zašto je Lance želio nastaviti. Nije mi se to činilo ludim, ali njegovim roditeljima vjerojatno bi. Izvadio sam iz arhiva potez “Kopanje pored jedinice” te ga stavio u omotnicu i zalijepio je. Na prednju sam stranu napisao sve si bliže! Primijetio sam da će omotnica do Lancea doći preko nekoga drugog ∞ susjeda? školskog prijatelja? Nisam znao; nisam morao znati. Pustio sam da se sve to nekako raspline dok sam punu omotnicu stavljao u ladicu naslovljenu odlazna pošta. Zatim sam pomislio, znaš, možda ću sutra otići u park ili ako ne sutra, onda sljedeći tjedan. Trebao bih otići u park i samo sjediti tamo i promatrati svijet. Previše radim, iako mi to ne smeta. Ipak, moram više izlaziti. Samo ću sjediti u parku i vidjeti što će se dogoditi.

4 Razmišljao sam o Teagueu dok sam izrađivao prvi nacrt kolibe proricatelja budućnosti u Tularosi i njegovo sam lice vidio kada sam zamislio astrologa u njoj. Poznavao sam Teaguea iz srednje škole. Pohađali smo različite osnovne škole, no sve iz našeg grada trpali su u istu srednju školu. Bilo je to strašno mjesto. Neka su djeca iz drugih škola bila veća i zlobnija; mnogo smo energije morali trošiti na to da ih izbjegnemo. Teague je bio nizak. Iako su mu se ramena počela širiti, nosio je dugu kosu, pa su ga zato često gnjavili. Klinci su ga gađali hranom kad bi prolazio kantinom. Nikad ih ne bi ni pogledao. Zajedno smo pohađali satove pisanja, no Teague je sjedio sam, obješene glave. Svi su ga zvali Tits; rekli bi to mnogo puta, nastojeći ga natjerati da podigne pogled. On bi samo sjedio, spuštena pogleda, uvučene glave i pisao bi, izgubljen u dalekim svjetovima, a tada bi počelo siktanje. Tihi pjev protisnut kroz zube, gotovo bez značenja: ne Teague, govnaru ili Jebi se, Teague ili takvo što. Samo Tits, bez prestanka. Dok bismo pisali ispit razred bi zvučao poput šume po noći. Tišinu bi prekinuo jedan glas ili nekoliko njih odjednom. Tits. Tits. Titssss. Ja Teaguea nisam zvao Tits jer nisam bio ništa popularniji od njega: ja sam samo znao bolje biti nevidljiv. Ponekad smo on i ja zajedno sjedili na metalnim stolovima pokraj palme s datuljama u kutu dvorišta za ručak. 92

Skupljao je ručno lijevane metalne ∫gurice iz Gospodara prstenova koje bi mi pokazao kad bih ga zamolio. Pronašao bih ga tamo kako desnom rukom usredotočeno pretražuje hrpu časopisa dok bi u lijevoj držao zanemareni sendvič. Uvijek je izgledao kao tip koji želi da ga se ostavi nasamo, no nekoliko smo puta u razredu razgovarali o ∫lmovima, pa sam osjećao da smo na istoj strani. Kada bih sjeo pored njega, ostavio bih između nas malo prostora za slučaj da sam ga krivo procijenio. Jednog sam dana jeo sušenu govedinu i pritom listao knjigu; bila je to Swords Against Death Fritza Liebera. Nakon nekog vremena primijetio sam da me Teague promatra. Prestao je proučavati svoje časopise; cijela njegova pozornost bila je usmjerena na mene. Gledao me kao kukca koji se prevrnuo na leđa. “Što je,” rekao sam kad sam primijetio da me gleda. “Koja je to knjiga?” upitao me. “Swords Against Death,” odgovorio sam. Pogledao je naslovnicu na kojoj su se nalazili čamac i čudovište s ostima koje je izranjalo iz vode. “Jesu li namjerno napisali sad?” upitao me nakon nekog vremena. “Jesu li... što?” rekao sam. “Sad,” rekao je. “Swords Against Death.” Triput je lupnuo kažiprstom po mojoj knjizi, jače nego što je trebao. “Pogledaj lijevu stranu, tu piše SAD.” “Mislim da to nije namjerno,” rekao sam. “Vjerojatno je namjerno,” rekao je. “Mnogo toga stavljaju na naslovnice knjiga i takvih stvari.” Nisam znao što odgovoriti; sa svojim ∫guricama i uvezanim bilježnicama punima skica izmišljenih planinskih lanaca i tajanstveno numeriranih dodekahedrona točno iscrtanih stranica, Teague je bio netko čije sam mišljenje cijenio. Nije mnogo govorio. Kada bi progovorio, to je imalo težinu. I zato nisam ništa odgovorio. Nastavio sam čitati, a Teague je nakon nekog vremena odlutao u smjeru fontana. Raspoloženje je bilo drugačije nakon što je otišao. Ne bih to mogao jasno opisati, bio je to samo osjećaj u zraku, u kretanju vjetra u palmi. Mračna, primitivna čarolija. Swords Against Death. Ako sam to želio, mogao sam hodati vanjskim rubom stražnjeg dvorišta, no čovjek se osjeća glupo dok hoda ograđenim dvorištem usred bijela dana. Moj dermatolog nije bio daleko od moje kuće, a ja sam poznavao put; mama me vozila tamo dvaput tjedno. Svi su i dalje izbjegavali prepirke sa mnom, pa je zato mama, kada sam rekao da želim otići pješice na pregled, rekla “U redu”, a tata me upitao “Jesi li siguran?” pritom blago podižući obrve. Na trenutak je to djelovalo gotovo kao neki uobičajeni obiteljski prizor. Bila je subota ujutro; nije bilo mnogo prometa. Jednu ulicu dalje od neoznačene granice između Pomone i Montclaira nalazilo se kuća koju sam cijeloga života jedva primjećivao; s obje su se strane nalazile obične kuće, no u ovoj je netko vodio posao. Isticala se. Sjećam se kako sam je kao dijete ugledao iz auta: u prozoru je stajala velika, crvena, svijetleća plastična ruka, a natpis na kojem je pisalo HIROMANTIJA protezao se cijelom dužinom balkonske ograde na drugom katu. Na pola puta prema ulaznim vratima stajala je ploča s reklamom koju je bilo nemoguće promašiti ako je čovjek prolazio pješice. Prvu sam njezinu rečenicu znao na93

pamet. Glasila je KARTA BUDUĆNOSTI, a bila je ispisana zaobljenim crnim slovima. S ulice se nije mogao pročitati sitniji tekst ispod nje; većina tog teksta bila je ispisana u kurzivu izravno na ploču reklame. Oduvijek je u meni budila znatiželju. Tog dana nije bilo natpisa, a reklama je bila pomaknuta do trijema. Vrata kuće bila su otvorena; na prilazu je stajao kamion za selidbu. Očekivao sam da ću u blizini zateći ljude, ali nikoga nisam ugledao. Uskoro će to mjesto nestati; tko zna što će ga zamijeniti. Pomislio sam kako sam bezbroj puta prošao pored te kuće, pritom se pitajući kako izgleda iznutra, pa sam shvatio da mi je to posljednja prilika da saznam. Pokušao sam se što ležernije uspeti stepenicama do trijema, a zatim sam probio granicu kao da ulazim u san. Izbliza sam mogao pročitati ostatak teksta na ploči s reklamom; ispod glavne rečenice na bijeloj je pozadini crnim slovima i vidljivim naporom bilo napisano Znanost čitanja iz dlana stara je preko tri tisuće godina. To je bila prva rečenica. Ispod nje slijedilo je još tucet drugih, vrlo sličnih rečenica s ravnomjernim razmacima, a ispred svake od njih stajala je mala, rukom naslikana slika Saturna u tri boje. Jedna od njih glasila je Prepoznajte duhovne obrasce upotrebom drevnih vještina. Druga je bila Tajne sedam kraćih linija. Obnovite izgubljenu ljubav. Velika vrata od hrastovine sa staklom morala su biti stara barem pedeset ili čak osamdeset godina. Stara kalifornijska vrata. Njihova ovalna mjedena kvaka s ukrasima bila je napola crna od uporabe. Što će se dogoditi ako uđem? pitao sam se; osjećao sam se kao da mi se iznad glave stvara balon s mislima. Jesu li svi već napustili kuću? Pomislio sam kako bih se mogao ušuljati, ukrasti nešto guba i možda nestati prije nego što itko sazna da sam bio tamo; na trenutak sam maštao o krađi nekog malog, tajnog predmeta punog čarobne moći. Nastojim biti oprezan kada razmišljam, no tada sam još bio mlad, pa sam u svom sve jasnijem zamišljenom prizoru mogao u ruci osjetiti tajnoviti predmet, topao i čvrst. Jednim glatkim pokretom grabio sam ga sa staklenog stolića. Bio je tamne boje i imao stranice sa šest oštrih kutova. Kada mi se vid razbistrio, ugledao sam nekog tipa u kući kako se u radnim hlačama spušta niz stepenice, noseći kartonsku kutiju u rukama. Vjerojatno je to bio radnik tvrtke za selidbu, no mogao je biti i netko od onih koji su u toj kući živjeli. Tko zna, možda je to bio upravo hiromant. No, prošao je pored mene jednom stranom trijema, ne obazirući se na moje sjajne nabore i rekonstruirane svodove, prezaposlen da išta primijeti. Nakon što je stavio kutiju u kamion, pogledao me i nasmiješio mi se. “Nema ih danas, prijatelju,” rekao je jednoličnim glasom; zvučao je smireno i ljubazno, no bojao sam ga se kao da se u dubokim, skrovitim mjestima tog trenutka nalazila neka prijetnja. Spustio sam se niz stepenice i vratio na ulicu, a imaginarne oči pratile su moje kretnje. Još sam se privikavao na osjećaj da me netko promatra. Mrzio sam ga. Ponekad se ne mogu sjetiti je li se taj nevažan razgovor dogodio prije ili poslije nesreće, iako pojedinosti, onakve kakvima ih se sjećam, govore da se ipak dogodio “poslije”: dermatolog, kuća koja se zatvarala, kamion za selidbu. Ako nakratko pomislim kako se taj prizor dogodio mnogo prije nego što vjerojatno jest, nešto mi se dogodi: zamislim kako me, mladog, slobodnog i zdravog, hiromantica ili njezin suprug nježno i bez razloga upozoravaju da se maknem s njihova posjeda. Zatim se u nekoj 94

dalekoj maglici stvori neka tajna, ja nekako saznam za nju, sklopim oči i padam, kao da nemam težine, kroz unutarnji prostor onoliko dugo koliko to mogu podnijeti. Astrologovu kolibu smjestio sam usred pustinje Novog Meksika; na ideju o njoj došao sam tog dana, kod dermatologa, dok sam listao stare primjerke National Geographica. Pronašao sam dugačak članak o Tularosi. Fotogra∫je su me dozivale sa stranica: bijeli pijesak s čudesnim zelenim biljkama koje su neravnomjerno rasle, nebo čiji su lijepi oblaci čuvali neku ispraznu prijetnju koju leća objektiva nije mogla potpuno prenijeti. U Tularosi su testirali atomsku bombu prije nego što su je bacili na Japan. Sjedio sam, čekajući da me pozove sekretarica, i zurio u te fotogra∫je Tularose koje su prikazivale kako je mjesto izgledalo mnogo godina kasnije. Kada sam se tog dana vratio kući, uzeo sam glavnu kartu Trace Italian i skicirao mali crtež kolibe veličine mog nokta, a oko nje sam iscrtao nepravilnu elipsu na čijoj su liniji drhtale trepetljike i iznenadni zupčasti izdanci. Malim tiskanim slovima ispisao sam OVDJE SE U TULAROSI NALAZI KOLIBA PRORICATELJA BUDUĆNOSTI. Prošlog sam tjedna ugledao Teaguea na razmjeni knjiga. Prošlo je dvadeset godina, ali i dalje smo obojica obilazili police sa znanstvenom fantastikom, prelazeći kažiprstima po pohabanim hrbatima knjiga. Kosa mu je bila kraća, no i dalje je mlađem sebi nalikovao više nego što bi se moglo očekivati nakon toliko vremena. Počeo je govoriti kao da nastavlja neki razgovor koji sam ja započeo tek trenutak prije. “Hej, stari,” rekao je. “Samo sam ti htio reći da sam te želio posjetiti nakon prvog puta, ali mislio sam da tvoji nisu bili previše zagrijani za to. Poslao sam neke knjige preko Kimmy, ali možda nisu došle do tebe.” “Teague!” rekao sam. “Da, stari,” rekao je. “Namjeravao sam te posjetiti, ali znaš, tvoj stari.” “Uopće se ne sjećam da sam te vidio nakon svog zadnjeg dana u školi,” rekao sam. “Razumijem,” rekao je. “Došao sam tamo drugog dana. Bio si na intenzivnoj njezi. Davali su ti razne lijekove. Zvao si me Marco. Tvoj je stari mislio da je to neka šifra.” Osjećao sam se kao da razgovaram s likom iz nekog starog ∫lma i slušam rečenice koje je netko izgovorio nekada davno. “U hodniku mi je rekao da se ne vraćam. Nisam se mogao svađati s tvojim tatom, hodao je ispred tvojih vrata kao da jedva čeka da se na nekome iskali. I, ono... niste li vas dvojica znali ići u lov?” “Da, da,” rekao sam. “Isuse Kriste, stari,” rekao je. Bilo mi je žao što nisam ostao u kontaktu s Teagueom. Mogli smo razgovarati. No put koji je vodio od tamo do ovdje sastojao se od bezbroj međusobno povezanih lanaca beskrajnih serpentina. Taj se put odvojio od glavne ceste gotovo u istom onom trenutku kada je odjeknuo pucanj. “Dobro sam poznavao tvoju mamu i mislio sam da bih mogao izgladiti stvari ako se potrudim ∞ ali jednostavno nisam i to je to. Zapravo, nisam mislio da ćeš preživjeti,” rekao je, jednako izravan kao kad je bio dijete, poput starog prijatelja. “Ipak jesam.” Bilo je dobro vidjeti Teaguea.

“Oh, znam,” rekao je, uzimajući primjerak Uspavanih dragulja s police. “Jednom sam do kraja odigrao jednu od tvojih igara. Teage je samo nadimak, znaš.” “Čekaj malo, stvarno?” To je bila novost. “Da,” rekao je. “Tigger. Iz knjiga o medi Winnieju zvanom Pooh. Još iz djetinjstva.” Jednom sam do kraja odigrao jednu od tvojih igara. Želio sam ga pitati o tome, ali bilo je nešto posebno u neznanju. “Uglavnom, oprosti što nisam nikad ništa rekao. Pretpostavio sam da ne želiš pričati jer nikad nisi pokazivao da me poznaješ.” “Bilo je prilično teško razgovarati sa mnom tada,” rekao sam. “Uh, stari,” rekao je. “Jesi li sada u redu? Vidio sam nešto na vijestima.” “Nedavno?” “Da, da. Nedavno.” Zanimalo me to; sada sam znao. “Da,” rekao sam. Loše je izgledalo, ali sada je u redu, čini se. Prošlo je nakon nekog vremena. U zadnjih par dana. Još sređujem dojmove.” Dok smo razgovarali pokušavao sam se prisjetiti njegova prezimena, no Teague je bio samo Teague. Vjerojatno nisam čuo njegovo prezime još od prozivke na nekom zaboravljenom satu prije dvadeset godina. “Keith Jones,” rekao sam, prisjetivši se. “Nemoj me tako zvati, stari, nitko me tako ne zove,” rekao je. Razmijenili smo brojeve, no znao sam da je to bilo to. Prva stvar koju u kolibi saznate jest da je astrolog mrtav. Potez započinje riječima Vidite tijelo čovjeka u neobičnu kostimu: leži na podu, a lice mu je iskrivljeno u grimasu. Mudri igrači sljedeći će potez potrošiti na traganje za zaštitnom odjećom i maskom; nestrpljivi će se igrači razboljeti kada napuste ovaj prizor i neko vrijeme bolovati. U kolibi se teško diše jer je zrak ispunjen nepodnošljivo jakim smradom krvi, voska svijeća, ulja fenjera i praznih tijela kukaca. Otvorene karte i bilježnice leže oko tijela poput sazviježđa; kada biste ih spojili crtom, dobili biste oblik koji bi vam kasnije pomogao u otvaranju vrata duboko u Traceu, no nitko to nikada neće primijetiti, baš kao što nikada neće saznati naziv vrata koji je potrebno izgovoriti jer u suprotnom sljedeća četiri poteza provedete zarobljeni u slijepom hodniku, a to bi vjerojatno razljutilo igrače koji bi dospjeli tako daleko. Ipak, tko zna. Možemo samo nagađati kako bi bilo dospjeti tako daleko. Igrači u zaštitnoj odjeći mogu slobodno istražiti kolibu i uzeti ono što pronađu, no svrha je, naravno, u kartama. Morate ih pročitati i zapamtiti ono što ste pročitali ili biti dovoljno organizirani da se kasnije vratite i ponovno ih proučite. U svakom biste slučaju to trebali učiniti; one vam mogu koristiti. Čak i ako ih samo pročitate, potez PROČITAJ KARTE će se isplatiti. On započinje riječima KUĆA ŠKORPIONA ŠKORPION KUĆA KAMEN SARDONIKS BOJA ZLATO. AKO ŠKORPION ULAZI JUŽNA VRATA OZNAČI OSTALA VRATA ZAPAD SVJETLOST, SVA OSTALA ŠKORPION VRATA ZAPAD SVJETLOST ZAPAD. Osjećam se slobodno dok se prisjećam tog poteza, osjećam što znači pronaći mjesto u koje svijet napokon ne može prodrijeti, mjesto na kojem svi znakovi upućuju jedni na druge i ukupni je obrazac jasan ako se dovoljno jako zagledaš. KUĆA NEPTUNA ZVIJER IZ MOČVARE, ZVIJER IZ RIJEKE, ZA96

KLON OBLAKA DOBAR, SUHI ZAKLON IZBJEGAVATI/IZBJEGAVATI. KUĆA VAGE RIBA IME TAJNA, RECI KONTAKTOM OČIMA ISPRED SVIH VRATA U KUĆI VAGE, DOBITAK POTPUNOG PRISTUPA, SVA VRATA. KUĆA BLIZANACA BLIZANCI KUĆA KAMEN KRIZOPRAS BOJA ZELENA, sobe u Traceu brojnije su od zvijezda na nebu i zrna pijeska svih plaža: AKO BLIZANAC ULAZI SA SJEVERA NOSI ORHIDEJU, MOJE ISTRAŽIVANJE POKAZUJE, a zatim tri rečenice o različitim vrstama orhideja i njihovim staništima, prepisane od tko zna kuda i zauvijek sačuvane. Ukupno ima dvanaest karta; to je jedan od najdužih poteza u igri i vjerojatno sam s njime malo pretjerao, no nasmiješim se svaki put kad triput presavinem nekoliko stranica od kojih se taj potez sastoji. Ako nakon bijega iz Las Vegasa krenete na sjever, možete preskočiti astrologovu kolibu. Neravan put na istok odvest će vas na državno sajmište; tamo se može mnogo toga raditi. Većina ljudi ipak ugleda ravnu crtu, odluči je slijediti poput svjetionika i zatim dobiju priliku da im se prorekne budućnost. Neki su se znali malo naljutiti zbog tog prizora, ljudi koji prime poruku “Stigli ste pred malu kolibu mjesnog astrologa” smatraju da zaslužuju malo više akcije za svoj novac. No, jednom kada uđu u kolibu, raspoloženje im se promijeni. Uvjerenje da ćete upoznati nekoga tko zna vašu budućnost ima moć, a dodatna moć nalazi se i u pogledu na tijelo te osobe na podu, ali i u izvlačenju informacija iz nje unatoč tome što više nije u stanju prenijetih ih. Ova posljednja moć je najjača moć, prepuna mračnih, svjetovnih tajni i potrebno se namučiti da ih saznate. Iako smatram da je to potrebno izbjeći, svakog igrača nastojim natjerati da to učini; želite li izbjeći astrologa, morate se dodatno potruditi. Neki se uspiju oduprijeti mojim naputcima, pa zaobiđu kolibu, prođu pored nje ili pak priđu vratima, ali ih smrad uplaši umjesto da ih zainteresira. Razumijem zašto pomisle da sam ih nastojao upozoriti, a ne namamiti, no oni koji ne uđu unutra za mene na neki način ostanu stranci. Većina igrača s vremenom odluta. Odluta im pozornost; promijene im se interesi. Možda kriomice završe igru, poput Teaguea, poput tko zna još koga svih ovih godina. Chris Haynes je bio drugačiji. Od dana kada je povukao prvi potez bio je drugačiji; njegova su pisma bila posljedica dugotrajnog i pomnog razmišljanja, kratki i sažeti naleti misli pisani okretnim rukopisom. Njegova se interpukcija pridržavala nekog unutarnjeg ritma koji je bilo lako primijetiti i pratiti, dok mu gramatika nije uvijek bila savršena, ali je radnju uvijek gurala naprijed. “Sean, svi kažu da se tako zoveš, pa u redu,” tako je započelo jedno pismo. U Lordsburgu sam već dva kruga, to je sada grad duhova, vrijeme je da se vratim na put. Ako aktivne sastojke u korijenima biljaka koje ovdje rastu nije oslabila radijacija, što se, prema mojem mišljenju, vjerojatno nije dogodilo zbog (A) rijeke i (B) činjenice da normalno cvjetaju, upozoravam te na ono što je pisalo prije tri kruga, “nekoliko cvjetova nalazi se pored obale rijeke,” ne veliki cvjetovi ni spektakularni cvjetovi samo cvjetovi, znači da bi se moje zdravlje trebalo vratiti na 85 % jer sam pojeo svaki korijen na koji sam naišao. Još bolje, procvjetale korjenaste biljke znače da je travanj? Najkasnije kasni ožujak? Znači mogu krenuti na sjever. Krenut ću na sjever. Od prošlog kruga moram izabrati između suputnika iz okupiranog školskog dvorišta (ne) ili pokušaja da dođem do vozila za golf. Odabrat ću vozilo za golf. Javi mi što će se dogoditi.

i zatim njegovi inicijali, šifra, nešto što je, pretpostavljam, smislio u osnovnoj školi i čuvao cijeli život. CH. Nešto što je ispisao toliko puta dok svaki nije bio jednak. Sve dok ga spojnicom za papir nije mogao urezati u stol za vrijeme jednog školskog sata. Viša linija slova C se nadvijala, dok je donja ostajala ravna, poput obrisa ljudskog oka, ali s prazninom na desnoj strani, a zatim to maleno H unutar C poput zjenice izvanzemaljca. CH. Nekoliko puta mjesečno. CH. Pitam se bih li se Chrisa s radošću prisjećao da nije prekinuo igru, ali on je to ipak učinio, i to službeno, a to se ne događa često. Obično ljudima odluta pozornost; stvore se dugački razmaci između njihovih poteza, pa u nekom trenutku ne obnove svoju pretplatu i prestanu mi se javljati. “Prerastanje” je izraz koji mi pada na pamet, no to je za mene očito problematičan pogled na stvari, pa se zato trudim ne analizirati to previše. S vremenom se nešto dogodi i ljudi prestanu igrati. To je opće pravilo. Svi osim Chrisa, koji mi je rekao i zašto. Prošle sam se noći ustao u dva sata i razmišljao kako popraviti svoju pušku, ali ja uopće nemam pušku, osim u Traceu, tako je započeo njegov posljednji potez. Spavao sam, a zatim se probudio i prvo na što sam pomislio nakon buđenja bila je puška s posebnim dodatkom koju sam uzeo s tijela proricatelja budućnosti, tijela koje sam pronašao tek nakon tri poteza, a još sam jedan potrošio pretražujući ga i Sean mogao sam osjetiti miris tog tijela kada sam pomislio na njega, ljudskog tijela pod vrućim suncem Novog Meksika i zato mislim da ne mogu nastaviti s igrom. Ne mislim da će se nešto dogoditi, u redu sam, nemam nekog pametnijeg posla, čak mi i ne oduzima previše PREVIŠE vremena? Ali sad mi je u glavi i ne želim to više i zato ću sada prestati, moraš mi to dopustiti. Ako ste osoba čiji je autoritet inače ograničen na vaš vlastiti mali život i niz zamišljenih odabira koji postoje na golemoj, ali razumljivoj mreži, neobično je čuti kako vas netko, udaljen od vas bezličnom razdaljinom papira, moli za dopuštenje. Razmišljao sam o tome tijekom pripremanja za suđenje, dok bih listao svoje papire i svađao se sa samim sobom o tome trebam li ih spaliti ili istrgati u komade i baciti u kontejner na nekom parkiralištu. No, to je bilo predramatično, s previše akcije, s previše svega: zapaliti sve te stvari i krenuti nekamo gdje bih skrio dokaze o njihovu postojanju. Previše sam vremena proveo krčeći put koji je pričao vlastitu priču, a to je bio ravan put. Zato je bio tako privlačan. Put prema Traceu razlikuje se od ostalih puteva; ta različitost trebala bi nešto nadoknaditi. Iz novog poteza koji si mi poslao saznao sam što sam pronašao na truplu proricatelja budućnosti. U redu. Našao sam srebrne naušnice, nekoliko kristala, nešto starog novca, bočice s nečime što je, mogao bih se kladiti, sredstvo protiv infekcije i nož s mladim mjesecom na dršci. U redu. Tvrdim da je taj nož prilično velik i da ga moj tip upotrebljava za deranje jelenje kože. Vučem njegovo tijelo iza kolibe i nožem kopam zemlju. Zemlja je meka jer je blizu kuće, pa je u sjeni, umjesto da se po cijele dane prži na suncu. Umoran sam, ali rupa koju sam iskopao dovoljno je veliku za tijelo tog tipa. Ne znam tko ga je ubio i to nitko nikada neće saznati. Vratim dovoljno zemlje na njegovo tijelo da ga prekrije i kažem kako se nadam da će svi oni koji tragaju doći na svoj cilj, zatim uzmem nož i zarijem ga sebi u vrat. Krvarim na grobu proricatelja budućnosti dok ne umrem i tako završi moja igra. U redu sam i bit ću u redu, ali ovo je kraj i to je moja priča. CH. Sjećam se kako sam čitao taj potez za svojim stolom, drevnim stolom od teška drva koji sam za trideset dolara kupio u dućanu Goodwill. S po98

lovice stola nedostaje crvena boja koja se ne namjerava u potpunosti predati, a njegova gornja ploha prekrivena je desecima međusobno spojenih brazdi koje su ostavile bezbrojne kemijske olovke dok ih je netko prejako utiskivao u papir bez podloge. Sjećam se da sam bio potpuno uvjeren da je Chris u redu i da je dobro odlučio. Iz ladice sam izvadio list papira veličine A4, pronašao stari ugljen za crtanje s debelim vrhom i napisao njegovu osmrtnicu. Chris Haynes proglašen je mrtvim na današnji dan, a počinio je samoubojstvo u Tularosi. Svojim potpisom potvrđujem autentičnost ovog dokumenta, nakon čega je slijedio namjerno nečitak potpis, okružni mrtvozornik, Trace Italian Kansas. Osmrtnica je izgledala grubo i bezobzirno, u stilu Divljeg zapada. Potpis nije nalikovao mojem stvarnom potpisu; potpisao sam se lijevom rukom. Ponosim se svojim poslom. S engleskoga preveo Nikola Novaković. Početna poglavlja romana Wolf in Wite Van, Farrar, Straus and Giroux, 2014.

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK UNK

UNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUN EDU-PUN

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUN

EDU-PUNK

EDU-PUN

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUN

-PUNK

EDU-PUNK

UNK

EDU-PUN

-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUN

U-PUNK

EDU-PUNK

UNK

EDU-PUN

U-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

U-PUNK

EDU-PUNK

EDU

U-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU

EDU-PUNK

UNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK KNUP-UDE

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU

EDU-PUN

EDU-PUNK

ED ED ED ED

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK KNUP-UDE

EDU-PUNK

EDU-P

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-P

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK KNUP-UDE

EDU-PUNK

KNUP-UDE

EDU-PUNK

EDU-PUNK KNUP-UDE

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-P

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-P

EDU-PUNK

EDU-PUNK 101 EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-P

EDU-PUNK

EDU-P

EDU-PUNK EDU-P

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UD EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UD EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UD EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UD

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-P

EDU-P

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-P

EDU-P

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-P

EDU-P

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-P

EDU-P

100 EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-P

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-P

EDU-PUNK

EDU

PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

UNK

EDU-PUNK

DU-PUNK

EDU-PUNK

DU-PUNK

EDU-PUNK

DU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

DU-PUNK

EDU-PUNK

KNUP-UDE

EDU-PUNK

KNUP-UDE EDU-PUNK

EDU-PUNK

KNUP-UDE EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UDE EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UDE EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UDE EDU-PUNK EDU-PUNK KNUP-UDE EDU-PUNK

KNUP-UDE

EDU-PUNK EDU-PUNK

EDU-PUNK

EDU

Sunčana Tuksar Radumilo

Edupunk: bogovi napuštaju hram

01 De Santis, Nick. “Self-Described ‘EduPunk’ Says Colleges Should Abandon Course-Management Systems”, The Chronicle of Higher Education (26. veljače 2012.), traži pod “Technology” , http://chronicle.com/article/Jim-Groom/130917/ (2. travnja 2015.).

102

ajednička konstatacija mnogih zemalja svijeta, uz mogući izuzetak Finske, mogla bi biti da se postojeći sustav visokog obrazovanja nalazi u poziciji statusa quo te da je kao takav, neovisno o speci∫čnom problematičnom segmentu, neodrživ. Iza nas je cijelo tisućljeće istovjetnog koncepta koji uključuje učionicu, autoritativne profesore, kostimogra∫ju kapa i odora te metodologiju teatralne izvedbe koja po mišljenju mnogih pripada prošlim vremenima otežanog ili naprosto drugačijeg pristupa informacijama. S obzirom da je visoko obrazovanje u svojoj esenciji konzervativno, prirodno je da riječ punk iz složenice edupunk u našim mentalnim mapama direktno asocira na underground te da svojim pragmatskim aspektom u najmanju ruku šokira, kao što je to svojevremeno učinio prvovalni punk pokret, ili da barem donekle potiče raspravu o gorućem pitanju integriteta obrazovnog sustava, poput ovog: koja su to svojstva obrazovnog sustava koja treba “srušiti”, a koja sačuvati? Izraz edupunk kao pomodna riječ ili poštapalica pojavio se 2008. godine, a skovao ju je Jim Groom01 sa Sveučilišta Mary Washington u SAD-u. Uz tekstove koji tumače ili raspravljaju o edupunku, često se pojavljuju zbunjujuće fotogra∫je tobožnjih pankera evidentno modno stiliziranih u osamdesetima, usprkos činjenici da punk pokret datira s kraja sedamdesetih, iz 1976. godine, uz svoj puni zamah godinu dana kasnije. Neki vjerni poklonici tvrde da je krajem upravo te 1977. pravi punk već počeo jenjavati i pretvarati se u nešto nesimpatično. Nedavni članak na temu edupunka u The Guardianu (16. lipnja 2008.), jedan je čitatelj ovako komentirao: “Adolescentski etos, glazba i slično spojivi su s adolescentskim narcizmom, gnjevom, svjesnim nekonformizmom, suprotstavljanjem autoritetima. To je u redu, osim što se sada na to pozivaju - nastavnici.” Djelomičnu zbunjenost onime što bi edupunk kao metoda trebao predstavljati dodatno ilustrira poneki osvrt nekog profesora poput ovog: “Omogućio sam svojim studentima da sami kreiraju zadatke za završni ispit koristeći se Wikijem ∞ čini li me to edupankerom? Nakon što već kojih tridesetak godina živim i radim pomalo štreberski, jesam li sada napokon cool?” Ukoliko ste već profesor, škljocajem miša na stranicu 103

Punk se poziva na adolescentski etos, gnjev, svjesni nekonformizam, suprotstavljanje autoritetima. To je poznato, ali sada se na to pozivaju – nastavnici!

02 Kamenetz, Anya. DIY U: Edupunks, Edupreneurs, and the Coming Transformation of Higher Education, Canada: Chelsea Green Publishing Company, 2010.

http://atlas.edupunksguide.org saznat ćete jeste li i vi edupanker ili je ta kategorija rezervirana isključivo za studente. Odgovaranjem na pitanja poput “Ponašate li se ikada kao štreberčina?” saznat ćete da ste edupanker ukoliko zadovoljavate uvjete kao što su na primjer: ne želite igrati po starim pravilima sveučilišta, stanujete daleko od sveučilišta, volite “nove tehnologije” i nove načine učenja ili ste naprosto ∞ buntovnik. Time se vraćate na vlastitu asocijaciju ∞ edupunk smjera nešto revolucionarno. Činjenice su ponešto drugačije i nemaju nikakve veze s time što možda volite slušati The Clash. Edupunk nije toliko revolucionaran/reaktivan pokret koliko je u svom primarnom segmentu posljedica. Inicijativa dolazi iz Amerike koja upravo proživljava kraj ere obrazovnog masterplana kreiranog na Sveučilištu u Kaliforniji šezdesetih godina prošlog stoljeća. Taj je državni model obrazovanja obećavao ∫nancirati državno školstvo, što se dugoročno pokazalo neodrživim te rezultiralo previsokim školarinama i rastućim trendom studentskog duga kao jednim od najvećih problema američkog sustava visokog obrazovanja. Upravo se u jezgri ovog problema nalaze pokretački korijeni edupunka kao nove metode studiranja, ali važna je i motivacija Anye Kamenetz02 da uvede smjernice za nešto što bismo paušalno mogli nazvati novim ili možda čak modnim modelom visokog obrazovanja. Kamenetz u časopisu Fast Company piše kolumnu Life in Beta, 2010. godine zaslužila je titulu Huf∫ngton Posta Game Changer in Education, a 2009. i 2010. godine dobila je nagradu National Awards for Education Reporting što je dodjeljuje udruga Education Writers. Također je autorica dviju knjiga, Dug generacije (engl. Generation Debt , 2006.) te Edupunk i edupoduzetnici: uradi sam (DIY U: Edupunks, Edupreneurs, the Coming Transformation of Higher Education, 2010.). Kamenetz zadržava tri osnovne kategorije visokog obrazovanja: otvorenost, socijalizaciju i kredibilitet tj. diplomu, a njen se pristup temelji na ideji da sve javne institucije imaju obvezu zapitati se što čine da bi podijelile ili “šerale” svoja znanja odnosno sadržaj te ih time učinile dostupnima svima. Ključni opis ovog metodološkog pristupa učenju bio bi ”otvoren pristup izvorima znanja” (engl. open-source). Nadalje, Kamenetz ističe kako su novi naraštaji masovno uronjeni u digitalne medije, međutim smatraju kako mediji u nastavi nisu uvijek dostupni ili dovoljno korišteni. Teza da znanje mora biti dostupno svima praktično je potkrijepljena osnovnim preduvjetom za realizaciju ∞ internetom. Na taj način Kamenetz zapravo zagovara kontinuitet ranije spomenutog masterplana koji se bazira na intrinzičnoj ideji američkog sna, a taj bi se u ovom slučaju samo trebao preseliti - online. U skladu s inΩacijom visoko obrazovanih osoba, zahtjevi za samoučenjem pojačani su u cijelom svijetu. Nova vizija obrazovanja ujedno bi trebala nahraniti one gladne znanja diljem zemaljske kugle. U Kini bi pratili predavanja s Harvarda ili Yalea, a ta su sveučilišta, smatra Kamenetz, dužna svoj sadržaj učiniti dostupnim putem interneta, kao što su to,uostalom, dužne učiniti i ostale institucije poput knjižnica i muzeja čija bi uloga i participacija u visokom obrazovanju bila važna utoliko što bi se pomoću njih premostile eventualne razlike u ranije stečenom obrazovanju. S obzirom na nebrojene pogodnosti dostupne na internetu, ovim bi se putem ujedno pojeftinio trošak školovanja. Međutim nije pojašnjeno što je s onim tonama novca već investiranima u te iste institucije i njihovu infrastrukturu, hoće li one moći zadržati svoju svrhu izuzev one virtualne te kako će uopće opstati ako je njihov sadržaj svima podijeljen putem interneta. 104

Nadalje, Kamenetz se osvrće na trenutačno važno pitanje relevantnosti odabira studija s obzirom na ekonomsku nestabilnost zbog koje je gotovo nemoguće odrediti trajniji trend tržišta rada. Drugim riječima, do trenutka završetka određenog studija u tradicionalnom smislu, pitanje je hoće li biti potrebe za dotičnom strukom. Zbog toga, pojam edupunk neki još zamjenjuju onim cookie-cutter, ili “kalup za kolače”. Čini se da se radi o modelu koji visoko obrazovanje doživljava u kontekstu proizvoda čija bi namjena i tržišna vrijednost valjda trebala biti unaprijed određena: sveučilišta bi trebala koristiti web alate pri kreiranju i prilagođavanju svojih kolegija, vođenju diskusija i izvođenju projekata te bi se studenti na taj način, vjeruje se, uspješnije i samostalnije pripremali za unaprijed odabran posao nakon završetka studija. Kako se time problematične gospodarstvene promjene mogu preduhitriti, osim nekim brzinskim tečajem, nije pojašnjeno. Samo se raspreda o tome kako se ovim putem mogu premostiti nedostaci te približiti prednosti triju već postojećih kategorija: učenja putem interneta (online learning) koje je prema statističkim preferencijama u prednosti u odnosu na izravnu nastavu (in-person learning), te najbolje kotirajućeg hiperučenja (hyperlearning). Ovim se sistemom isključuje infrastruktura, štoviše, možda čak i ljudski faktor, ali straha nema jer se socijalizacija ostvaruje putem mreže za učenje (learning network) koja spaja ideje s njihovim poklonicima, obrazovni sadržaj s istomišljenicima, a oni pak interakciju ostvaruju na društvenim mrežama poput Twittera, Facebooka, Youtubea itd. Na taj bi se način ostvario ultimativni cilj samoučenja, a taj bi bio kreiranje osobnog sadržaja, odnosno gradiva za učenje. Da li Kamenetz tek promovira noviji termin, edupunk, iza kojeg se, u stvari, krije već postojeća ideologija učenja online? Nije li cookie-cutter u stvari isto što i brzi tečaj (crash-course), ili pak drugi naziv za hiperučenje? Stephen Downes dodatno je pojasnio što se krije iza tog naziva objašnjavajući ga kao reakciju na komercijalizaciju učenja i korporativni utjecaj na obrazovanje, agitiranje za metodu učenja “uradi-sam” (DIY) te zastupanje metode na razini tečaja Razmišljaj i uči za sebe (LFY- Learn for yourself). Ono što ostaje zataškano i mnogima nije transparentno je pretvaranje uloge obrazovanja u kulisu za neoliberalni obrtaj kapitala pri čemu se, kako objašnjava istaknuti predstavnik suvremene kritičke pedagogije Peter McLaren,”...danas na obrazovanje više ne gleda kao na društvenu odgovornost, već kao na poman odabir iz niza potrošačkih mogućnosti koje nam nude brojne nove tvrtke i korporacije”. Izgleda da se približavamo ne tako revolucionarnom otkriću na koji se način nešto može istovremeno razvijati i odumirati prema načelu “kralj je mrtav, živio kralj!” te kako se nešto može ponosito imenovati kao online i open , a zapravo se možda radi o preimenovanom tečaju MOOC (Massive Online Open Course). Moguće je da nas to navede na pomisao da u cijeloj priči nema ni jednog šokantnog odnosno pankerskog elementa pa nas neće previše začuditi neki od komentara unutar same struke. Jedan je profesor u The Guardianu okarakterizirao edupunk kao ”gomilu gluposti, prazan termin koji tobože treba nadomjestiti nedavni pomodni izraz ‘učenje namijenjeno učeniku’ (student-centered-learning)”. Smatra da bi “pravi panker metodu učenja koju propagira edupunk jednostavno nazvao običnim čitanjem”. Trend da se visoko obrazovanje okrene pristupima high-tech i uradi-sam nezaobilazan je, stoga edupunk i podvlači da bi studiranje trebalo izaći iz predava105

Saznat ćete da ste edupanker ukoliko zadovoljavate uvjete kao što su na primjer: ne želite igrati po starim pravilima sveuči lišta, stanujete daleko od sveuči lišta, volite “nove tehnologije” i nove načine učenja ili ste naprosto – buntovnik.

onice i preseliti se online. Još jedna nevidljiva opasnost leži u tome da bi na taj način rad bio pojednostavljen do te mjere da bi ga mogao obavljati svatko s možda naglašenijom informatičkom vještinom i suvislim organizacijskim sposobnostima, a kvaliteta obrazovanja, razina svijesti i sve te divne zastarjele stvari uopće više ne bi bile važne. Točno, na taj bi se način uspostavila svojevrsna profanacija školstva i u tom bi se smislu mogla priznati određena mjera revolucionarnosti koju ovaj pristup zagovara. Učenje napušta fakultete, škole, knjižnice ili muzeje i vjerojatno upravo u toj zamišljenoj stvarnosti crpi naziv “punk” pa tako i naziv “edupunk” donekle ipak opravdao svoje “pankerstvo”. Edupunk bismo mogli promatrati i kao kulturni proces sam po sebi jer ukoliko, recimo, sveučilišta Harvard ili Yale podijele svoj sadržaj na internetu, time ujedno unapređuju vlastiti (institucijski) brend. Brendiranje neminovno predstavlja put komercijalizacije i promicanja čija je direktna posljedica diskrepancija između tobožnjeg underground pristupa koji edupunk sada zastupa i srednje struje koja bi ga već idućeg trena mogla “pomesti”. Slično kao i u drugoj fazi istoimenog glazbenog pokreta, i ovaj obrazovni val neminovno će krenuti komercijalnim smjerovima te postati dio (pop) kulture. Nešto oštrije sagledavši, opravdana je sumnja da cijela priča naprosto previše obećava te da će najavljena de/rekonstrukcija obrazovanja proizvesti još jedno metodološko cjepkanje koje ostavlja konceptualnu prazninu. Metoda edupunka prepoznatljiva je tek kao deskriptivna kategorija, donekle umjetna tvorevina teoretičara koji možda nedovoljno razumiju važnost kulture u efektivnom učenju ili izravne nastave sa stvarnim profesorima. Ovakav pristup i razumijevanje visokog školstva pružaju tek djelomičan pogled na samu metodu koja je izdvojena i odabrana u skladu s jednim skupom interesa te izvedena iz onog sustava vrijednosti koji promovira činjenicu da sadržaj potreban za učenje mora biti dostupan putem interneta. Kasnija selekcija unutar same metode ili je izostala ili je i dalje fokusirana isključivo na online učenje kao novi vid obrazovne stvarnosti, ali i sredstvo mobilizacije buduće elite. Tavi odnosi djeluju donekle pojednostavljeno u smislu perspektive koju nude. Sistem visokog školstva zamišljen je ovdje kao idealan s obzirom na svoju distanciranost od institucija. Učenje je apstrahirano spram izvorne lokacije, a ono što se nudi je učenje putem interneta ∞ ili tek tečaj? - kao nova vrsta izvježbane, vjerojatno i kulturne prakse. Sagledana u kontekstu posmodernineta, u društvenom okruženju prožetom globalnim tehnoscijentizmom, sudbina visokog obrazovanja trebala bi se odrediti kao de/re-konstruirana u odnosu na dosadašnji sustav: “Više ne stvaramo simulacije prostora... nego modele stvarnosti bez podrijetla ili stvarnosti: hiperstvarnost”03.

Tema produljenog trajanja

03 Baudrillard, Jean. U: Visual Culture, ed. by Chris Jenks, London: Routledge, 1995.

Edupunk se može razmotriti i u kontekstu pristupa obrazovanju kao nekoj novijoj medijskoj grani, a u tom se slučaju suočavamo s činjenicom da (visoko) školstvo prati isti tužan trend općeg pada (medija) koji se događa usporedno s ekonomskim krahom. U prosvjeti i znanosti, kako i u medijima i kulturi općenito, javlja se deterioracija struke u kojoj profeso106

ri i znanstvenici postaju freelanceri, prekarski radnici s privremenim ili povremenim zapošljavanjem na projektima. Prepušteni su neizvjesnoj budućnosti, a u samoj struci, usljed kroničnog nedostatka solidarnosti, dolazi do diferencijacije ∞ ljudi se spajaju ili razdvajaju prema svjetonazorima. (Primjer je nedavna bitka u području ukidanja heteronormativne matrice, kada su se raskidala prijateljstva i rodbinske veze.) Gospodari prosvjete, baš kao ni oni medijskog svemira, nisu osvijestili hiperfragmentaciju publike kao ni mogućnosti djelovanja obrazovnog sektora s dolaskom digitalne tehnologije. Javlja se mnogo marginalnih platformi, a edupunk je jedna od njih. Čak ni neki mogući budući ekonomski uzlet neće situaciju u ovom “mediju” učiniti boljom: jasno je da će disfunkcionalnost ostati nepopravljiva ukoliko izostane strukturna reforma. Nepobitna je činjenica da su studenti također i potrošači, konzumenti, stoga bi trebalo pametnije osmisliti mogući preobražajni model koji bi studentima djelovao motivirajuće, a ujedno bio sposoban održati profesionalni integritet, sadržaj i, nezaobilazno je reći, meta-utjecaj koji prodire mnogo dublje od pukog informiranja te upravo zbog toga i uspijeva opstati već stotinama godina. Ironičnim osvrtom na “hiperstvarnost”, koju bi edupunk možda mogao evocirati u hrvatskom kontekstu, jednako ćemo “umno” opisati našu trenutačnu stvarnost kao vladavinu “nepromjenjive prirode postmoderne distopije”. Naime, ovdje je prisutna samo jedna realnost, kontinuum koji se izgleda ne može promijeniti . Ukoliko želimo ostvariti pravo na to da se zapitamo što je to pošlo po krivu u obrazovanju u našem post-socijalističkom društvu, neophodno je vratiti priču o visokom školstvu u osnovne i srednje škole odakle, na kraju krajeva i stižu učesnici visokog obrazovanja. Te iste škole doživljavamo poput dragih, starih majica: gledamo ih kako postupno propadaju, gotovo ničemu više i ne služe, ali ipak ih i dalje nosimo “po kući” jer je odluka da ih tek tako škartiramo odgovorna i teška. Ne toliko zbog toga što su nam tako vjerno služile, koliko zbog toga što su nekako udobne. Međutim, riječ je o onoj vrsti udobnosti koja je privid i zapravo predstavlja hod po rubu, nešto nalik osjećaju kada vozimo autocestom po snažnom pljusku, vidljivost je otežana, a pred nama je dug put. Što drugo uraditi nego upaliti brisače i lagano voziti iza kamiona? Isključiti se, misliti na nešto drugo, šlepati se s kvazi-povjerenjem iza velike mašine nadajući se da ona neće skrenuti ravno u provaliju? Dok dremljivo izbjegavamo pretjecanje, možemo razmišljati o tome kako je to ne imati djecu, uopće ih ne donositi na ovaj svijet ili pak razvijati strategiju kako bi izgledao školski sustav u kojem djeca u 4. razredu osnovne možda ne bi poznavala zakonitosti tržišne ekonomije, ali bi imala tuševe nakon tjelesnog odgoja i nove klupe na kojima se još ni jedna nastavnička najlonska čarapa nije poderala i u koje se još nije stigla zauvijek uvući mješavina pubertetskog znoja i hormona. Tuševi i klupe spomenuti su namjerno, a spominjanje wi-∫ pristupa internetu u nekim hrvatskim slučajevima u svojoj punoj apstrakciji naprosto ne bi bilo fer. Moglo bi biti shvaćeno kao izraz nedostatka socijalne inteligencije i osjetljivosti na kontekst. Akademska zajednica također bi mogla pokazati više sućuti prema ostalima, biti manje de-socijalizirana u ovo doba kada je i sama svjesna da se pod terminom Ωeksigurnosti podvaljuje dekonstrukcija egzistencije uz prateće srozavanje vrijednosti često zakamuΩirane pod izrazom “individualnost”. 107

Opravdana je sumnja da cijela priča naprosto previše obećava te da će najavljena de/ rekonstrukcija obrazovanja proizvesti još jedno metodološko cjepkanje koje ostavlja konceptualnu prazninu.

Ali ta je priča toliko otrcana i zatupljujuća da je treba naprosto preskočiti. Tema je to produljenog trajanja, neki je još nazivaju i agonijom. Što bi jedan edupanker mogao učiniti u Hrvatskoj gdje smo itekako skloni uvoziti američke DIY proizvode poput tečajeva popularne psihologije ili štrikanja? Eksperimentalan i slobodan izraz te rušenje nekih postojećih granica ne znači nužno da bi profesori morali ulaziti u učionice s psećim ogrlicama sa šiljcima oko vrata, ali svakako poziva na određenu ekstravagantnost kao iskaz suprotnosti svemu onom što obrazovni sustav sada jest. Ništa od svega toga dok nema infrastrukture koja bi sve to popratila pa makar ta pojavnost značila i tu omraženu institucionalizaciju. Da, paradoksalno je, no samo uz pomoć institucije možemo postići edupankerski iskorak iz nje kao takve. Ne bi bilo čudno da je u ovom trenutku edupunk već postao post-edupunk, da je možda već dosegnuta točka u kojoj težimo povratku u, doduše, opremljenije učionice, da težimo povratku bogova u hram, anti-profanaciji? Tko da tu više bude pametan?! Kao što je ranije navedeno, o iskustvima drugih zemalja može se i pričati i šutjeti, u hrvatskom slučaju bolje bi bilo šutjeti. Besmisleno je kritizirati ovo naše društvo u kojem je učenje dodatnog stranog jezika zamijenjeno kultom nogometnih klubova za juniore. Tragična je kritika školstva koje tu kritiku ne traži, u državi koja je na tom planu posve zakazala. Prosvjetari boluju od diplopije, zamućene ili dvostruke slike stvarnosti, nisu u stanju izoštriti sliku jer se nalaze preblizu, zbog zamora usljed uzaludnih nastojanja da postignu razumijevanje dekoncentrirani su te naposljetku i odustaju. Evo primjera koji je samo jedan u nizu faktora koji proizvode indeks očaja. Klasični dijalog u osnovnoj školi između nastavnika i roditelja zvuči ovako: Nastavnik: Vaše je dijete nekog udarilo. Roditelj: Bilo je izazvano. Vaše dijete sada više neće drugo dijete ščepati za gušu u dvorištu iza škole, nego će to učiniti na internetu, u novoj vrsti javne sfere (public sphere) dostupne svima na znanje, nikome na reagiranje. Jedan od naših bivših ministara obrazovanja “nije baš želio relativizirati”, ali ustanovio je kako je cyberbullying - javno “davljenje” jednog djeteta putem interneta “naprosto pojavnost”. Pedagoške službe nisu osposobljene te će one također kočiti nastavnika da nešto poduzme. Nedostaje metode i hrabrosti da se problem suštinski riješi, a za to je dovoljan jedan običan pravilnik iza kojeg bi stali svi, uključujući Ministarstvo. “Trebalo bi lupiti roditelje po džepu, ja bih rekla da je to ono što nazivamo ranom intervencijom”, nedavno je konstatirala jedna iskusna profesorica. “Svaki put kada dijete opsuje ili udari drugo dijete, novčano bih kaznila roditelje. Umjesto da zviždimo u zviždaljke i javno gazimo vlastiti ponos, zašto ne bismo napravili i taj eksperiment kada se već proveo eksperiment zabrane izbacivanja neposlušnog učenika sa sata, eksperiment zabrane davanja negativnih ocjena lošim đacima, eksperiment transparentnosti škole i tako dalje i tako dalje. Metaforično rečeno: Prosvjetari, izađite iz sintetike!” Čudnovata je i koalicija na relaciji ravnatelj-roditelj. Roditelji i učenici zaista su postali klijenti koje treba vabiti da se upišu u te i te srednje, više ili visoke škole, a ponekad se zaista čini da se tržišna konkurentnost postiže srozavanjem kriterija. Prema načelu “kupac je uvijek u pravu” rav108

natelj bez pardona ponavlja menadžerske frazeme upravo poput kakva telefonskog ili internetskog operatera, profesori srednjih škola u opisu radnog mjesta imaju i propagandno-promidžbene obilaske osnovnih škola kako bi se roditeljima omogućilo da kao potrošači kasnije s pravom zahtijevaju ono što su “platili”. U paketu s ovom korporativno- marketinškom mješavinom još se ponegdje njeguje, osobito u školama-na-kraju-grada, stara navada školskog “zdravljaka” koji bez konkurencije prodaje hamburgere upitne kvalitete i u kojem je čokoladica barem dva puta skuplja nego u dućanu preko puta. Ponekad sin vlasnika pohađa tu istu školu, a kada maturira dobiva na poklon novi Golf. Ostali klinci-naivci zavide mu na automobilu koji su i oni barem djelomično platili kupujući u zdravljaku njegovog tate. Osvješteniji profesori pak nerijetko donose vlastiti ručak “na žlicu” i jedu ga u kabinetima u kojima potom održavaju nastavu, uz miomirisnu pozadinu poriluka ili kelja. Ovakva pogrešno primijenjena ideologija toplog obroka nekako tugaljivo dodatno srozava integritet struke pretvarajući obrazovne ustanove u menze s tezgama ispod kojih se svašta podvaljuje. Kao na primjer monopol pojedinih turističkih agencija na aranžmane za izlete ili maturalce, ili knjižare u kojima se kupuje školski pribor, tvrtke koje “dilaju” informatičku opremu itd. Ravnatelj je novi direktor. Sivo je novo crno. On nerijetko školu na sjednicama naziva “našom kućom” te doživljava vanjsko vrednovanje te “kuće” kao mišljenje o samome sebi. Ravnatelj upućuje profesora da ”motivira učenika”, a valjalo bi pogledati što motivira ravnatelja da to kaže. Njegova je ambicija da barem jednom tijekom mandata bude predsjednik udruge ravnatelja. To je priznanje u rangu osvajanja Oscara za životno djelo. Stoga su od izuzetne važnosti rezultati na županijskim i državnim natjecanjima. Takvim se događajima može pripisati karakteristika pseudo-događaja04 koji škole uzdižu na razinu javnog prostora te ravnateljima osiguravaju prestiž za kojim škola kao institucija, navodno, teži. Pod isti kišobran mogu se skriti i ostale školske manifestacije poput priredaba, godišnjica, proslava ovog ili onog. Svakom bi ravnatelju trebalo biti jasno da škola ili profesor nemaju gotovo ništa s rezultatima naprednog učenika na natjecanju, izuzev na razini prepoznavanja i vrednovanja, te da puka sreća odlučuje o tome hoće li u određeni razred kojem predaje određeni nastavnik sjesti neki vrijedan ili talentiran učenik. Ako se uspjehom obrazovne institucije smatra isključivo plasman na natjecanjima ili statističko postignuće pri upisu na iduću obrazovnu razinu, te ako posve zanemarimo pigmalionsku teoriju o self-ful∫lling prophecies (Robert K. Merton) onda zaista škola nije više potrebna i neka zaista profesori i nastavnici svrate u škole “pričuvati” djecu i usput nešto pojesti. Online platforma bit će dovoljna za sve ostalo, osobito ako zažmirimo na vjerojatnost da će ona zapravo poslužiti samo talentiranima kojih ima 10 posto, a da će ostali zaglaviti negdje u crvotočini između sustava i interneta kao što to, uostalom, i sada na određeni način čine.

04 Boorstin, Daniel. The Image: A Guide to Pseudo-Events in America, New York: Vintage Books, 1987.

Obrazovni sustav Sartreov je dnevni boravak Jedan je profesor na ovaj način opisao genijalnu Sartreovu dramu Iza zatvorenih vrata: ”Drama govori o svima nama: tri osobe, koje se na ovome svijetu nisu poznavale, osuđene su na zajedništvo u paklu (u prostoriji 109

Ne bi bilo čudno da je u ovom trenutku edupunk već postao post-edupunk, da je možda već dosegnuta točka u kojoj težimo povratku u, doduše, opremljenije učionice, da težimo povratku bogova u hram, anti-profanaciji?

05 Čaušević, Ekrem i Sunčana Tuksar Radumilo. Prepiska Čauševića s Tuksar Radumilo, Zagreb, 2014.

koja nalikuje dnevnome boravku). Pakao je zapravo razgovor koji te osobe vode nastojeći umanjiti svoje stare grijehe i iznuditi priznanje i razumijevanje drugih. Razgovor je vječan, akteri uvijek isti, potežu se uvijek isti argumenti i milijardama godina ponavljaju iste stvari. Vodi se mrtvi dijalog. Pakao su dakle odnosi među ljudima kad jedni drugima ne daju ono do čega im je stalo i za čim žude. Uskraćena žudnja, prava, ljubav i priznanja deveti su krug pakla. Svi to žele za sebe, ali nitko ne nudi onome drugome!”05 Kao kod Sartrea, glavni akteri obrazovnog sustava prolaze sličnu dramu. Upozoravajući učenika na ono što u školi mora, nastavnik zapravo govori roditeljima što je njima činiti u odgojnom smislu ukazujući pri tom nerijetko na roditeljske propuste i suočavajući ih time s bjelodanom istinom da su naprosto nepripremljeno ušli u priču zvanu školovanje djeteta. Prosječan čovjek nije takvo što u stanju shvatiti ni prihvatiti. Faza života u kojoj se djeca školuju, osobito u osnovnoj ili srednjoj školi, potencira kod roditelja osjećaj propuštenog vremena. Kao da tek tada počinju uviđati da bi ipak radije ležali na plaži i čitali knjigu, putovali sa supružnikom, sve radije radili nego li pisali često besmislene zadaće s djetetom koje gradivo ipak ne može savladati samo, premda je uporno nazivano “posebnim”, ”nadarenim” ili ”senzibilnim”. Odjednom nemamo više klikeraša ili pametnicu nego ADHD-ovce. Danas djeca više “nisu” neodgojena ili razmažena i krivnja naprosto mora biti podijeljena, ako ne i prebačena. Nemoguće je procijeniti količinu zamjeranja nastavnicima u toj fazi roditeljstva. Uvijek je pomalo obeshrabrujuće promatrati očeve i majke koji će radije dijete preseliti u neku drugu školu jer nastavnici iz prve “nemaju relationship s djecom”, kako se to suvremenim jezikom kaže, nego sebi priznati da taj odnos nisu ostvarili ni oni sami. Stajalište društva je slijedeće: a za što su onda ti nastavnici plaćeni? Nekada ne preostaje drugo nego odgovoriti cinično: sigurno ne za to da saniraju posljedice roditeljskog odgoja. Činjenica je da su svi u pravu i da nitko nije u pravu te se stoga svi s pravom osjećaju prevarenima. Potrebno je osvrnuti se i na posvemašnji nedostatak solidarnosti u struci. Tu su novi kolege koji ismijavaju starije koji još pamte kasu uzajamne pomoći ili program dugoročne ekonomske stabilnosti uredno odrađen, kako je netko rekao, uz ritam sekciju Vlade Kalembera. Današnji protagonisti iste drame mogu samo sanjati o K15 kao o neosvojivu vrhu. Prisutna je i neosjetljivost novih, mlađih kolega koji su u stanju zavaditi se oko bolje učionice, boljeg rasporeda, pametne ploče - ponovno se vraćamo u zatvoreni krug neadekvatne infrastrukture. Svi zajedno pak lobiraju protiv obveze razredništva kao krajnje devastirajućeg zadatka. Ili je posrijedi sljedeće: sustav je osmišljen tako da sve zatrpava administrativnim poslovima koji čovjeku onemogućuju daljnje obrazovanje ili naprosto razmišljanje. Napredovanje je nezamislivo, zaostaci nenadoknadivi. Neki prosvjetari radije će riskirati zatvor nego konfrontirati se bilo s kime ili otići na konferenciju stručnog usavršavanja na kojoj im drže predavanja svi oni odbjegli iz neposredne nastave, oni koji “ne žele relativizirati”. Nedavno je jedna profesorica na moj upit želi li da joj poklonim nekoliko knjiga, glatko odgovorila: “Ne, hvala, ne čitam.” Možda je čak rekla “Ja ti ne čitam”, naglašavajući tim “ja” našu prezauzetu prosvjetarsku bliskost i dublje etablirajući time svoju integriranu i stoičku poziciju. 110

Dakle, profesorica engleskog jezika u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Ne čita. Možda je u pravu. Zašto i bi? Eto kako se održava statistika stagnacije i tobožnja sigurnost koja je u stvari pokornost. Banalnosti se u školama promiču na dnevnoj razini te valja pripaziti što se izjavljuje pred kolegicom koja u zbornici sjedi do vas. Ta neće svojoj kolegici oprostiti što se kočoperila zbornicom u mini-suknji jednom davno, u jutarnjoj smjeni. Prema sindromu fascinacije medicinskih sestara liječnicima, postoji opravdana sumnja da je upravo ona u tajnoj vezi s ravnateljem te, premda je diplomirala, sanjari da postane hrvatska soccer mum, nezaposlena i ovisna žena čija je uloga u društvu da razvozi djecu na brojne slobodne aktivnosti koje se u suvremenoj Hrvatskoj više ne održavaju u školama i nisu besplatne. (“Pa što, ni u Americi žene ne rade!”, reći će u svoju suverenu obranu.) Na oprezu treba biti i od pedagoško-psiholoških službi, tog ulizivačko-patronatskog bataljuna koji mora istovremeno balansirati nastavno osoblje, upravljačko tijelo, neugodne roditelje, siromašne učenike i poludjele klince koji se ne daju potkupiti slatkišima. U novijoj stvarnosti prosvjete ipak kulminiraju roditelji-sveznalice, poznatiji i kao “moderni roditelji”, iznikli iz sjemena koje je posijala jedna od prvih ministrica prosvjete u nezavisnoj domovini, ona ista koja je tražila od žena da u zbornicama ustaju kada ulaze muškarci. U spomenutu se kategoriju nikako ne svrstava i tužna i ogromna statistička većina obespravljenih roditelja koji sudjeluju u općoj agoniji besparice i nezaposlenosti novijeg doba. Oni rijetko da se i spominju, tihi su i bešumni i pristojno čekaju da obrazovni sustav i država znanja pokažu neko ispravno i pravednije lice njihovoj djeci. Ne, sveznalice ćemo lako prepoznati. Nisu nimalo nalik našim roditeljima ili barem nekim stereotipnim i subjektivnim sjećanjima na njih. Oni i dalje navečer izlaze do kasnih sati, puše travu (uskoro sa svojom vlastitom djecom), spavaju do podne, od podneva nadalje nerijetko su mamurni ili naprosto neorganizirani. Kupuju subotom u šoping centrima ili tamo izlaze na kavu, nose sportske ruksake, šeću rasne pse u parkovima, odobravaju seksualne odnose svoje teen-djece (“Bolje da znamo nego ne znamo.”). Sa svojom djecom ∞ adolescentima popit će zajedno pivo na balkonu neke ljetne večeri (“Možeš, ali samo jedno!”), glasni su, u centru su pažnje, svađaju se u javnosti jer su upravo to ∞ moderni, slobodni, natječu se s vlastitom djecom u tenisu, ako treba, prvi će puta stati na skije u kasnim tridesetim, debatiraju s klincima te ne popuštaju, i sami su u pubertetu. Pozivaju se na The Clash, ali iz konformističkih fotelja, nemaju baš ništa s radničkom klasom i u sebi likuju što im djeca sjede u privatnim školama i na privatnim učilištima s budućom “zlatnom mladeži”. Dok polurevoltirano-polurezignirano izgovaraju rečenicu: “Pa ova škola nema ni vlastitu internetsku stranicu!”, posve su nesvjesni da žive u državi u čijim se nekim dijelovima nastava odvija u kamp-kućicama. Sebe smatraju suvremenima i demokratičnima, oni su anarhokonzerve, anarhokapitalisti, boho, bobo, hipster, to su oni isti roditelji koji na roditeljske sastanke dolaze u KicKers bejbi-cipelama (majke) i vojničkim čizmama ili gležnjačama (očevi) jer još su mladi, svakako u pravu, a većinom vjerojatno tek ∞ posve izgubljeni. Opasna kategorija su i “zen-roditelji”, brižni roditelji koji smatraju da “uvijek može bolje”. Kod njih se jede ekološki uzgojena hrana, a posebnost djece standardizira se nekim insajderskim mjerilima. Njihov stav je kvazi-briga, ograđivanje od činjenice da je dijete ipak dijete i da samim 111

06 Dean Duda, u tv-emisiji Peti dan, HRT 3, travanj-svibanj 2014. 07 Ilić, Saša: “Andrić i čuvari poretka”, Novosti 619, (29. listopada 2011.), traži pod “Ivo Andrić, Spiderman”, http://www.novossti. com/2011/10/andric-i-cuvari-poretka/ (2. travnja 2015.)

tim može biti zeznuto ili u krivu. Odviše brižni roditelji guše dijete time što mu ne postavljaju granice. Kada dijete pogriješi, logično je da je roditelj na njegovoj strani. Logično bi bilo i da je nastavnik tu da utvrđuje činjenice, a svi bi trebali stati na stranu istine. Neka djeca nesretna su s roditeljima i žele da ih škola spasi, pred školom prljavim prstima petljaju po salami iz sendviča. Da im je u Hrvatskoj lakši pristup oružju, možda bi poubijala pola škole po modelu We Need to Talk About Kevin ili Hey Nostradamus. Tužaljka “djeci fali vitamina” već je odavno zamijenjena s “djeci fali municije”. Notorno je da nastavnik ponekad mora biti gerilac, a ne ”očalinko” ili ”peder” ili možda suptilni znanstvenik. Vjerojatno će negdje u neposrednoj budućnosti otuđenost koju u djeci izaziva ovisnost o društvenim mrežama, video igricama i to što vise online u bilo kojem kontekstu, čak i onom istraživačkom ili informativnom, biti prozvana novom vrstom delikvencije. Još se nešto dogodilo, a to je primat ženskog življa u prosvjeti. Pravi muškarci više nisu učitelji, naći ćete ih isključivo u visokom školstvu, dakle znanosti. U redu, onaj tko je odabrao određenu profesiju zasigurno to nije uradio jer je očekivao menadžersku plaću i taj sigurno nema mišiće za laktaško guranje prema vrhu i slične užase koji nam se serviraju kao poželjne osobine u društvu. Međutim, nužno je i fer priznati, koliko god bilo teško, da isto tako zaista ima mnogo onih koji su u ovu struku naprosto zalutali. Ono što bi visoko školstvo moralo sagledati jest, zapravo, koji zapravo nastavni kadar izlazi iz naših fakulteta. Nekako se čini da bi pokušaj djelovanja na toj razini bio barem još donekle preventivan. Zaključak je da su odnosi unutar sustava usmjereni “zadovoljavanju partikularnih interesa u svrhu preživljavanja, točnije, svi su sudionici ‘kvarni’”06. Nema pravog suprotstavljanja strukturama, nema ni pravog kapaciteta. Dosta je toga problematično. Sve se manje-više podrazumijeva. Nema novog, dobrog povoda, nove činjenice ili nove metodologije tumačenja, ničega atipičnog. Nitko ni izbliza nema ideju što učiniti da se restaurira kredibilitet i uspostave autoritet i normativna uloga obrazovanja i profesora. Oslonimo li se na internet kao izvor znanja i informacija, postavlja se važno pitanje: što su okvir i kritika, tko će nam ostati kao ∫ltar za taj podijeljeni, ili jasnije, “šerani” sadržaj, za informaciju čija je pouzdanost upitna kao što je upitno i naše znanje koje smo skloni svojatati samo zato što smo neku činjenicu pronašli odmah. Ukoliko se profesori sami ne mogu izvući iz sintetike, neka se jednostavno sve preseli na ∞ cloud . Ili neka se čeka “Spidermanov ujed da nas transformira, da dosegnemo tu neophodnu visinu bez koje smo besmisleni i trapavi, neka se čeka otkriće neočekivanih moći”07. Jer nije dovoljno povremeno napisati neko štivo, podsjetnik na ovaj sistem koji guta sam sebe i time podsjeća na stare zvijezde koje proždiru mlade kako bi se revitalizirale. Ovakvo kanibalističko ponašanje omogućuje stjecanje nove mase, a to u ovome slučaju nikako nije poželjno.

112

Anya Kamenetz

Uradi-sam sveučilište (DIY U)

Reformacija nije uništila katoličku crkvu, kao što ni obrazovna revolucija sadržana u načelu “uradi sam” neće iskorijeniti ekskluzivne fakultete, niti masovne strukovne škole. No primjeri trenda “DIY U” umnožit će se. Oni će najvjerojatnije malo po malo, uz početne nesporazume, izvršiti utjecaj na tradicionalna sveučilišta i fakultete koji će postati otvoreniji i demokratičniji te bolje služiti svojim zajednicama i studentima.

osjetila sam sveučilište budućnosti. Njegova je predavaonica kombi koji poskakuje po makadamskim cestama Baje Californije u Meksiku. Nastavni program obuhvaća tehnologiju, gospodarski i društveni razvoj, antropologiju, sociologiju, pedagoške tehnike te vještine vođenja i timskog rada. Noah, devetnaestogodišnji student sa sveučilišta Princeton, sjedi za prijenosnim računalom na prednjem sjedalu i ispravlja posljednje pogreške u programu interaktivnog pisanja priča (dajući novo značenje izrazu “mobilni razvoj”, kao što se našalio), dok Ricardo, student magistarskih studija sa sveučilišta Stanford, prevodi programske upute na španjolski. Sljedeća dva dana susrećemo se s djecom autohtonih naroda Mišteka i Zapoteka u kampovima putujućih poljodjelaca koji nemaju organiziran pristup liječnicima i školama. Gledam malenu djecu, ne stariju od šest godina, kako uzimaju dlanovnike i netbook računala proizvedena u Kini i programirana u Indiji i Argentini te u svega nekoliko minuta, međusobno si pomažući i gotovo bez ikakvih uputa, počinju igrati igrice putem kojih se uče matematičkim vještinama te pisanju i ilustriranju vlastitih, originalnih priča. Paul Kim, šef tehnološkog odjela Pedagoške akademije sveučilišta Stanford posljednje tri godine testira svoju ideju “džepne škole” na korisnicima u Ruandi, Ugandi, Keniji i Indiji. Žarka mu je želja povezati ljude diljem svijeta, bez obzira na njihovo porijeklo i životne okolnosti, i omogućiti im da poučavaju sami sebe upotrebom odgovarajućih tehnologija koje osmišljava i redizajnira neformalna mreža studenata i volontera u skladu s potrebama korisnika. “Zašto obrazovanje treba biti toliko strukturirano? Čega se to toliko bojimo?” govori ublažujući toplim osmijehom oštrinu pitanja. “Što više očekujete od djeteta, pametnije će postati.” Nekoliko dana gledam kako primjenjuje svoj pristup ne samo na djecu u kampu, nego i na studente u kombiju. Noah, samouki programer koji planira diplomski iz politologije, uči “prema potrebi” i odmah dobiva povratne informacije od svojih korisnika (djece) te surađuje sa studentima iz drugih institucija. Njegova “osobna mreža za učenje” obuhvaća cijeli svijet ∞ ako ima pitanje o nekoj pojedinosti softvera Flash ili ActionScript 3, jednostavno progugla ključne riječi, kako kaže: “da vidim kako je netko drugi to riješio prije mene”. Diploma koju će dobiti na Princeto113

nu bit će vrijedna, ali za njegov život jednako su važna iskustva koja nosi sa sobom, da i ne spominjemo portfolio “društveno angažiranih” obrazovnih kompjutorskih programa i igara koje stvara. Svi istražuju, virtualno i stvarno. Svi doprinose nešto jedinstveno. Svi uče. To je bit ideje DIYU (uradi sam ∞ TI). To nas vraća osnovama ∞ universitas (ceh) ∞ i collegium (zajednica) .Ljudi u cijelom svijetu bit će sposobniji stvarati vlastite zajednice za učenje i stjecanje iskustava unutar i izvan institucija. To se već događa danas, a neizbježno će se događati još više u budućnosti. No koliku će to promjenu uistinu donijeti? Može li razvoj tih tehnologija i praksi uistinu odgovoriti na najvažnije izazove povezane s cijenom, kvalitetom i dostupnošću? Evo nekoliko stvari oko kojih sam sigurna: 1. Mogućnosti besplatnih ili vrlo jeftinih sadržaja otvorenog pristupa, tehno-hibridizacije, decentralizacije obrazovnih funkcija, kao i obrazovnih iskustava i metoda usmjerenih na učenika, previše su važne da bi se ignorirale. Te su promjene neizbježne. One se već događaju. Inovativni privatni fakulteti poput Southern New Hampshirea i komercijalni poput Grand Canyona, noviji fakulteti kakav je BYU∞Idaho ili Western Governor’s University, te državna visoka učilišta poput Foothill-De Anze predstavljaju budućnost. 2. No te promjene neće automatski postati široko prihvaćene. Mnoge postojeće institucije, posebno one s najvećim rezervama bogatstva i ugleda, izvana, ∫zički ostat će iste desetljećima i naplaćivat će sve veće školarine, čak i u okolnostima u kojima se sve više studenata upisuje na komercijalna i državna visoka učilišta te druge ustanove koje usvajaju te promjene. 3. Želi li se prekinuti uzlazna spirala troškova i osigurati pristup odgovarajućem obrazovanju i obuci za ljude iz svih društvenih slojeva, treba se još puno potruditi oko pitanja ∫nanciranja škola i politike dodjeljivanja diploma i prijenosa bodova. Fakultetski čelnici moraju iskazati volju za promjenom, kao što je učinio dekan Kirwan na Sveučilištu u Marylandu, prepoznajući iznimnu važnost učinkovitosti i promjene odnosa između sveučilišta i njihovih ∫nancijera. Politički vođe moraju uvesti te promjene u zakon, kao što čini senator Dick Durbin zalaganjem za “otvorene udžbenike” ili Bob Shireman prijedlogom da se ∫nanciranje studentskih kredita poveže s brojem studenata na pojedinom fakultetu koji ispunjavaju uvjete za dobivanje potpore namijenjene siromašnijim studentima. Povrh svega, učenici i njihove obitelji moraju prepoznati da postoje alternative statusu quo i zahtijevati promjenu. 4. Jedna stvar koja se može promijeniti dramatično i razmjerno brzo javna je percepcija istinske vrijednosti i kvalitete visokog obrazovanja. Više nije riječ o tome da se svima omogući automatsko četverogodišnje fakultetsko obrazovanje. Institucije se više ne mogu oslanjati na povijest, ugled, ekskluzivnost i cijenu; sada, zahvaljujući internetu, možemo zaviriti u predavaonice dok profesori drže predavanja ili pregledati javno objavljene studentske referate. Dakle, imamo i mogućnost i obavezu istraživati konkretne rezultate.

114

I učenici i pružatelji obrazovnih usluga moraju usvojiti potrebu utvrđivanja smislenih ciljeva ∞ i ispunjavati te ciljeve. Za pojedinca, istinska vrijednost obrazovanja mora biti nešto suštinsko, a ne sporedno. Smisao ne smije biti u nadmudrivanju sustava, pukom stjecanju licence neke ekskluzivne vanjske organizacije. Smisao onih jedne, dvije, četiri ili deset godina školovanja nakon srednje škole jest da vam pomogne shvatiti što ćete raditi i da vam da ideje, vještine i kontakte potrebne da biste to radili i da biste dokazali kako to možete raditi. I točka. Isto tako, institucije više neće smjeti “biti alergične” na razgovore o produktivnosti i učinkovitosti. Roditelji i obitelji glasat će novcem, jer je za pronalaženje boljih mogućnosti dovoljan jedan “klik”. Reformacija nije uništila katoličku crkvu, kao što ni obrazovna revolucija sadržana u načelu “uradi sam” neće iskorijeniti ekskluzivne fakultete, niti masovne strukovne škole. No primjeri trenda “DIY U” umnožit će se. Oni će najvjerojatnije malo po malo, uz početne nesporazume, izvršiti utjecaj na tradicionalna sveučilišta i fakultete koji će postati otvoreniji i demokratičniji te bolje služiti svojim zajednicama i studentima. Usput ćemo nailaziti na prepreke, nedaće, neželjene i nepredviđene posljedice, no jedina alternativa tome zadovoljavanje je osrednjim, a uz to još i slabom ponudom tog osrednjeg. Naravno, s obzirom na činjenicu da samo jedna petina mladih na svijetu pohađa neku visokoobrazovnu instituciju, mnogo je plodnog tla za uzgoj novih sorti. “U ovoj zemlji imamo ono što ja zovem zakonom trećina”, rekao mi je Peter Smith, koji je postigao uglednu karijeru u visokom obrazovanju, a sada radi za komercijalno sveučilište Kaplan. Otprilike jedna trećina učenika ne završi srednju školi u deset godina. Druga trećina ∞ zapravo otprilike 40% od ukupnog broja ∞ studira godinu ili dvije. A treća trećina dobije visokoškolsku diplomu. To je manje ili više nepromijenjeno stanje posljednjih trideset godina. Kada to usporedite s potrebama naše zemlje za radnom snagom, u manjku smo od nekoliko milijuna, a za pet godina taj će manjak iznositi sedam do osam milijuna ljudi. A živimo u svijetu globalne ekonomije. Uzmimo Kinu kao primjer koji se sam po sebi nameće. Čim dostignu stupanj produktivnosti koji mi imamo, preplavit će naše gospodarstvo kvali∫ciranim radnicima. Moramo postići više od toga da “donekle” obrazujemo jednu trećinu ili nešto više stanovnika do visokoškolske diplome. Ne trebaju nam mali koraci, trebaju nam novi modeli.

115

Anya Kamenetz

Vodič kroz resurse za uradi-sam obrazovanje

akozvani tradicionalni put ∞ maturirati s osamnaest godiDa biste bili uspješni na, otići na fakultet i živjeti u studentskom domu, diplomiu bilo kojem rati s dvadeset i dvije te se odmah zaposliti na radnom mjeobrazovnom stu koje odgovara završenom fakultetu ∞ opisuje iskustvo programu, prvi samo deset posto ljudi današnjeg doba. Ako spadate u predmet koji trebate ostalih devedeset posto, bilo da vam je šesnaest ili šezdeset proučiti vi ste sami. jedna godina, evo kako napraviti prve korake na osobnom putu učenja. Gledajte na to kao na Po mom mišljenju, potpun osobni plan učenja trebao bi sadržavati školski projekt četiri dijela: pronalaženje cilja i informacija o potrebnim uspjesima ili vještinama, formalni studij, iskustveno obrazovanje i izgradnja osobne mreže za učenje. Čak i ako se opredijelite za četiri godine fakulteta, tri godine poslijediplomskih studija, državni ispit i ostale uobičajene korake na putu do uspjeha, morate ipak imati na umu još nešto: nećete uspjeti ni na jednom unaprijed trasiranom putu sve dok najprije ne raščistite sami sa sobom koji su vaši ciljevi. Kao što mogu potvrditi mnogi nezaposleni pravnici, ne treba trčati pred rudo i odabrati formalno obrazovanje prije nego što čovjek zna što želi. Poslodavci sve više traže iskustveno obrazovanje, na primjer pripravnički staž. Što se tiče osobnih mreža za učenje, riječ je o novom načinu razmišljanja na staru temu: veze su ključne da biste uspjeli u bilo kojem području.

1. Pronalaženje cilja i informacija o potrebnim uspjesima ili vještinama Da biste bili uspješni u bilo kojem obrazovnom programu, prvi predmet koji trebate proučiti vi ste sami. Gledajte na to kao na školski projekt: kupite novu bilježnicu, fascikl ili, ako imate računalo, otvorite datoteku pod nazivom “Ja”. Zatim počnite sastavljati popis ili iscrtavati mapu svega što vas zanima ili što pokazuje tko ste. Da bi bilo zabavnije, služite se markerima, izrezujte iz časopisa slike koje vam se sviđaju i načinite kolaž iz snova, ili preuzmite besplatni softver za izradu mentalnih mapa, na primjer FreeMind. Što vas zanima i za što ste nadareni? Volite li raditi sami ili biti okruženi ljudima? Ostati doma u pidžami ili putovati svijetom? Volite li se družiti sa životinjama, s mlađim ljudima ili sa starijima? Volite li vrtlarenje, automobile, videoigre? Pokušajte riješiti nekoliko testova osobnosti 116

117

∞ test Meyers-Briggs vjerojatno je najpoznatiji. Slične testove možete pronaći na internetskim stranicama Jung Career Indicator, Career Explorer ili Personality Test Center. Razmislite kako najbolje učite, ne samo u školi, nego i u okruženjima u kojima do izražaja dolaze vaše sposobnosti neformalnog učenja. Nemojte obraćati pozornost samo na školske ocjene ili rezultate državne mature. Jeste li dobri u memoriranju rečenica iz ∫lmova ili tekstova pjesama? Možda se odlično snalazite u prostoru? Volite kuhati i smišljati nove recepte? Imate li često potrebu ustati i protegnuti se dok učite? Možete li prstima odbubnjati neku rock pjesmu? Volite li s prijateljima razglabati o televizijskim serijama? Sve su to naznake koje upućuju na različite stilove učenja. Možete ih otkriti i rješavajući kvizove, na primjer Peterson’s Education Planner i Learning Styles Online. Osobni plan učenja ponekad je lakše sastaviti ako sagledate stvari retrospektivno i razmislite kako su vas neki slučajan susret, hrabra odluka ili sati i godine marljivog vježbanja doveli do određene prilike. Kada saznate nešto o sebi, poželjet ćete primijeniti to znanje na početno usmjeravanje svoje karijere. Mogli biste isprobati “ekstremnu” metodu dvojice mladića, Seana Aikena i Daniela Seddiquija. Obojica su diplomirali, no pojma nisu imali što žele raditi. Zato su krenuli na veliko putovanje: Aiken je pritom promijenio pedeset pet različitih poslova u pedeset dva tjedna, a Seddiqui je isprobao novi posao u svakoj novoj državi koju je prošao. O njihovim poslovima, od lova na jastoge, do pipničarenja u Burbon Streetu, možete čitati na web-stranicama oneweekjob.com (Aiken) i livingthemap.com (Seddiqui). “Nedugo pošto sam diplomirao nešto sam samom sebi obećao”, piše Aiken. “Neću se zadovoljiti karijerom za koju ne osjećam istinsku strast” (ako nemate novca za putovanje, provjerite lokalnu verziju ove priče na blogu Aimee Davison: One Hundred Jobs, gdje Aimee opisuje kako je odradila sto superkratkih poslova, svaki za po sto dolara).

2. Formalni studiji, otvoreno obrazovanje i samostalno učenje Evo kratkog popisa tema koje smatram općenito korisnijima ∞ i možda zanimljivijima ∞ od svih obaveznih predmeta nastavnog programa humanističkih znanosti. — Metakognicija ili razmišljanje o razmišljanju. Alati za psihologiju i duhovne tradicije iz svih krajeva svijeta mogu vam pomoći da postanete bolji promatrač vlastitog uma, raspoloženja i misaonih procesa. Što vas smiruje ili uznemiruje? Možete li sami sebe umiriti? Možete li točno prepoznati i izraziti vlastite osjećaje? — Kako izraditi proračun i baratati novcem? Izbjegavanje dugova, ulaganje u budućnost i upravljanje troškovima ključne su životne vještine koje su se u posljednjem naraštaju dodatno zakomplicirale. Sve dok se te vještine ne budu poučavale u svim srednjim školama, morate ih učiti sami. Prijavite se na besplatan internetski servis kao što je Mint.com koji će pratiti kako i koliko trošite. Idite na stranicu annualcreditreport.com gdje ćete dobiti besplatnu procjenu kreditne sposobnosti koju zatim možete upotrijebiti kao vodič za vraćanja duga. Započnite s redovnom uplatom malih iznosa, počevši od zajma s najvišom kamatnom stopom. Zatim pronađite na stranici bankrate.com štednju s najpovoljnijom kamatnom stopom i za svaki otplaćeni dolar počnite uplaćivati štednju u visini od deset centi. 118

— Kako poboljšati odnose s drugima? Ništa nije važnije za sreću od kvalitetnih odnosa s obitelji, ljubavnim partnerima i prijateljima. Ipak, možete završiti vrhunski fakultet ∞ kao što mnogi ljudi uspijevaju ∞ a da iz psihologije, sociologije ili etike niste naučili baš ništa o tome kako se ponašati prema drugima. — Tjelesna kondicija i zdravlje. Kuhanje i pečenje, osnove zdrave prehrane, pranje rublja i čišćenje kuće, vrtlarstvo, jednostavni kućni popravci i popravci automobila. Svladavanje tih vještina uštedjet će vam novac, poboljšati kvalitetu života, povoljno utjecati na zdravlje pa vam čak možda i pomoći da se bolje slažete s cimerima u kuhinji. Štoviše, interes za te vještine oživljava među sve više ljudi na svijetu koji ih doživljavaju kao mogućnost povratka jednostavnijem, ugodnijem načinu života i pripremanja za budućnost u kojoj će učinkovita upotreba energije i materijala postajati sve važnija. — Kako razumjeti i upotrebljavati digitalne tehnologije? Svi trebaju razumjeti osnovne pojmove programiranja i upotrebe društvenih medija, od pisanja blogova, do korištenja pametnih telefona. Brze tehnološke promjene sastavni su dio života u suvremenom društvu. Neprestana prilagodljivost je nužna. Nakon što smislite neka pitanja u vezi s gore navedenim temama, ili vlastita, vrijeme je da odete na internet i istražite svijet otvorenih obrazovnih resursa. — Ako nikada niste gledali TED TALK, vrijeme je da počnete. Web-stranica TED (Tehnologija, Zabava, Dizajn) ima malu ali izvrsnu zbirku kratkih video-predavanja znanstvenika, pisaca, umjetnika, političara i tako dalje. Oni vam mogu dati smjernice za područja koja želite studirati, poput bihevioralne ekonomije ili bio∫zike. — OpenED u vlasništvu Creative Commonsa jedan je od najopsežnijih pretraživačkih alata za otkrivanje obrazovnih resursa na webu. — OpenCourseWare Consortium, Connexions, Community College Consortium for Open Educational Resources i Wikiversity svaki za sebe predstavljaju golem svijet otvorenog obrazovnog sadržaja organiziranog kroz kratke nastavne jedinice ili cijele kolegije. — The Open University u Velikoj Britaniji jedna je od najvećih i najstarijih ustanova na svijetu za učenje na daljinu i uglavnom je namijenjena britanskim i europskim studentima. Imaju i web-stranicu pod nazivom OpenLearn s besplatnim nastavnim materijalima koji su povezani s odgovarajućim forumima za diskusiju pa se možete povezati s drugim studentima koji uče iz istih materijala. — Kao što je već spomenuto, MIT ima web-stranicu s originalnim nastavnim materijalima otvorenog pristupa. — I Yale ima dobru zbirku materijala otvorenog pristupa ∞ Open Yale Courses. Tu možete, na primjer, gledati kako ekonomist Robert Schiller predaje na temu ∫nancijskih tržišta. — CosmoLearning “osmišljen je kao besplatna škola kod kuće” i nudi dobro organiziran izbor videozapisa, kolegija, dokumentaraca, knjiga, kvizova, bilješki s predavanja i tako dalje. — SpaceEd je web-stranica koja nudi besplatne ili jeftine kratke kolegije temeljem istraživanja koje je proveo profesor medicinskog fakulteta na sveučilištu Harvard. Tu su obrađene mnoge medicinske i opće teme. — Open Learning Initiative Sveučilišta Carnegie Mellon također nudi mali asortiman besplatnih kolegija koji su se pokazali kvalitetnim sa119

držajima u područjima kao što su ∫zika ili matematika. Web-stranica sadrži i dio namijenjen samoukim studentima. — Bon Education ima popis obrazovnih resursa otvorenog pristupa iz cijelog svijeta. — Academic Earth, web-stranica koju je osnovao diplomac s Yalea, Richard Ludlow, svojevrsna je besplatna akademska kabelska televizija. Sadrži i ocjenjuje videozapise predavanja s fakulteta poput Yalea, MIT-a, Harvarda, Stanforda, UC Berkeleyja i Princetona. Časopis Time uvrstio ju je u popis najboljih web-stranica 2009. — YouTubeEDU, podstranica YouTubea, okuplja videozapise i kanale desetina fakulteta i sveučilišta. Isto vrijedi i za stranicu iTunes U koja sadrži i video i audio materijale kulturnih ustanova poput muzeja Metropolitan. — The Internet Archive nepro∫tna je digitalna knjižnica internetskih stranica i ostalih kulturnih proizvoda ∞ video i audio zapisa, tekstova i glazbe uživo. Na početnoj stranici, kad sam je zadnji put provjerila, bile su fotogra∫je mosta u zaljevu San Francisco i izvorni rukopis Lincolnovog govora u Gettysburgu. — Europeana je digitalna knjižnica s 4,6 milijuna naslova iz knjižnica, arhiva, muzeja i ostalih institucija iz cijele Europe. Pročitajte pisma Charlesa Darwina ili poslušajte kako Pavarotti pjeva Verdija. Da danas tražim koji bih fakultet upisala, željela bih da to bude fakultet koji će mi objasniti kako će mi, zahvaljujući upotrebi tehnologije, omogućiti da u predavaonici provedem više vremena u interakciji s profesorom, umjesto da samo hvatam bilješke s predavanja. Web-stranica Nacionalnog centra za akademski preobražaj (National Center for Academic Transformation) daje popis desetaka javnih ustanova koje su sudjelovale u programu “Preoblikovanje kolegija” usmjerenom na postizanje boljih rezultata u učenju i smanjenje troškova. U te institucije, između ostalih, spadaju: Sveučilište Tennessee, Državno sveučilište Lousiana, Sveučilište Alabama, Sveučilište obale Floridskog zaljeva i Državno sveučilište Ohio. Sveučilište Carnegie Mellon, sa stranicom Connexions, Sveučilište Wisconsin, sa stranicom Engage, i Državno visoko učilište Foothil-De Anza, još su neka mjesta gdje ljudi kreativno razmišljaju o poučavanju i učenju. Isto vrijedi za Sveučilište za mlade u Brighamu, kao i za BYU-Idaho ∞ za one kojima ne smeta mormonski način života.

Posebna napomena: kako smanjiti obrazovne troškove Kada se prijavljujete za fakultet, obavezno ispunite obrazac za saveznu potporu studentima FAFSA (Free Application for Federal Student Aid). Što ga prije ispunite, vaš će vam fakultet moći ponuditi veću potporu. Obamina administracija predložila je pojednostavljene postupka prijave. Informacije o ispunjavanju obrasca možete pronaći na web-stranici Ministarstva obrazovanja “Kako ispuniti obrazac FASFA?”, a možete se prijaviti bez obzira na to pomažu li vam roditelji ∫nancijski ili ne. Agencije koje pomažu u ispunjavanju poreznih prijava, poput tvrtke H&R Block, mogu vam pružiti brzu pomoć uz razumnu naknadu (obrazac FAFSA možete ispuniti besplatno putem web-stranice Ministarstva obrazovanja). Kada se upišete na fakultet, ubrzajte stjecanje diplome pohađajući dodatne satove na internetu, u ljetnoj ili noćnoj školi. Obavezno se posavjetujte s mentorom na fakultetu kako biste bili sigurni da ćete odabra120

ti satove koji omogućuju prijenos bodova i koji će vas sigurno dovesti do diplome. Kombinirajte bodove iz različitih ustanova, na primjer bodove stečene u online studijima s onima koje ste prikupili na fakultetu, ili satove koje pohađate na državnom visokom učilištu s drugima koje ste pohađali na skupljem fakultetu. I u tom će vam slučaju trebati pomoć mentora kako biste bili sigurni da ćete moći prenijeti bodove. Tragajte za stipendijama, ali ne trošite novac na to. Upotrijebite alate kao što je Fastweb ili tražilica stipendija organizacije College Board. I, naposljetku, nekoliko riječi o studentskim kreditima: činjenica je da većina studenata podiže kredit kako bi otplatili fakultet. Kredit može biti manje zlo ako je alternativa tome, na primjer, toliko raditi honorarno da nemate vremena koncentrirati se na učenje ∞ većina stručnjaka se slaže da je raditi više od dvadeset sati previše za redovne studente. No krediti ne bi smjeli biti prevelik teret. Dobro je pravilo da vaš ukupan dug nakon diplome me bi smio veći od očekivane plaće u prvoj godini rada. Za inženjere ili informatičare to bi bilo oko 65 000 dolara. Za diplomce humanističkih znanost oko 35 000. Isto pravilo vrijedi za poslijediplomske studije. Ako odlučite uzeti kredit, trebali biste maksimalno povećati izglede za dobivanje izravnih studentskih zajmova od savezne vlade jer oni daju najbolje uvjete otplate. Trenutačno su dostupni u iznosu do 5500 dolara za prvu godinu školovanja, 6500 za drugu godinu i 7500 za daljnje godine školovanja. FinAid je izvrsna, opsežna web-stranica s informacijama o studentskim kreditima i drugim pitanjima vezanim uz ∫nancijsku pomoć. IBR Info je nepro∫tni izvor informacija o novim programima otplate zajmova dobivenih od savezne vlade i o oprostu dugova. Oprost dugova za zaposlene u javnim službama omogućuje ljudima oprost preostalog duga za kredit ako su radili deset godina na odgovarajućim radnim mjestima u državnoj službi i redovno otplaćivali dug; ako su radili za nepro∫tne organizacije koje su oslobođene plaćanja poreza ili ako su radili za saveznu, državnu, lokalnu ili vladu manjinskih skupina (to uključuje i vojne i državne škole, odnosno fakultete); ili ako su služili puno radno vrijeme u programima Peace Corps ili AmeriCorps. Otplata utemeljena na prihodima omogućuje svima da ograniče mjesečne rate u skladu sa svojim prihodima kako se ne bi previše opteretili. Obje mogućnost vrijede, na žalost, samo za kredite savezne vlade u okviru programa izravnih zajmova, a ne i za privatne zajmove ili zajmove za roditelje u okviru programa PLUS.

3. Obavezno uključite u obrazovanje stjecanje iskustava U današnje vrijeme poslovi vas sami nalaze, a učiti možete gdje god se nalazili. Internet omogućuje da objavite portfolio vještina i postignuća stečenih kroz poslove, stažiranja, putovanja, volontiranja i sudjelovanja u internetskim i stvarnim zajednicama. Taj proces se odvija prije, tijekom i poslije škole te, u idealnom slučaju, do kraja života. Fakultet sam za sebe, čak i takozvani “najbolji” fakulteti, nikoga ne mogu pripremiti za dobar posao ili dobar život. Riječ je o procesu, a on je za svakoga drukčiji ∞ upravo zato se ovo zove osobni put učenja. Nemojte dopustiti da vas zastoji na putu obeshrabre. Svako iskustvo može postati dijelom vašeg obrazovanja. Objavljeno u: Edupunks, Edupreneurs, and the Coming Transformation of Higher Education, Canada: Chelsea Green Publishing Company, 2010.

121

Nick Skiadopoulos

Sveučilište se mora transcendirati

Sveučilište se mora transcendirati. No premda su otvorene nove problematike i stvoreni novi pred meti proučavanja, svi su se ti pokušaji institucionalno događali unutar nekog humanistič kog odsjeka. A do toga je došlo zato što su se te nove problematike stvarale kao nešto rezidualno, unutar sveučilišta i domene humanističkih disciplina

122

edagogije en l’état Ako postoji neko mjesto rezervirano za katastrofu, to je mjesto ruševine: ono što je uništeno tu i ostaje, na istom tlu koje je nekada podupiralo njegovu cjelovitost. No što možemo reći o stanju naših pedagogija? Premda ne volim govoriti banalnosti, od Plutarha preko Rousseaua, sve do ∫lozo∫je obrazovanja, riječ pedagogija prožeta je agensima, prostorima, ceremonijama i neizrecivim čežnjama. I premda ju je moguće razlikovati od administrativnog aspekta obrazovanja utoliko što pretpostavlja manje ili više osoban odnos između pedagoga i učenika, tu distinkciju smatram jasno meta∫zičkom. I pedagogija i njen administrativni aspekt tehnologije su koje se mogu razmatrati i analizirati na istoj, imanentnoj razini. Pedagogija je administrativna upravo zato jer je performativna, a administracija je pedagoška utoliko što podrazumijeva nekoliko vidova discipline. Strogo razlikovanje između pedagoškog i administrativnog aspekta obrazovanja puka je iluzija. No riječ je o veoma zanimljivoj iluziji, upravo zato jer ona sebe doživljava kao stvarnu, navodeći nas da vjerujemo kako bi se, u slučaju narušavanja ravnoteže između administrativnog i pedagoškog aspekta u korist prvoga, humanističke znanostima mogle suočiti s opasnošću od uništenja. Većina nas povezana je s određenim sveučilištem, odnosno visokoškolskom ustanovom. Ondje pronalazimo svoje mjesto jer je i sâmo znanstveno područje kojim se bavimo izgrađeno prvenstveno kroz tu ustanovu. I u položaju smo da svjedočimo kako upravo ustanove koje su svojedobno udahnule život predmetima našeg proučavanja sada te predmete postupno brišu s lica zemlje. Sudjelujemo u uništenju samih naših pedagogija, na licu mjesta, na ruševinama sveučilišta: doslovno i neizbježno en l’etat. Da bismo opravdali tu paradoksalnu situaciju, često upiremo prstom u neki dalek ali funkcionalan birokratski sustav koji mari samo za ono što je brojivo, primjenjivo i mjerljivo. No je li uzrok tome neki izopačeni kapitalistički bauk koji se širi sveučilištem nekoć neovisnim od njegovog utjecaja, kao što je prije gotovo sto godina mislio Max Weber? Vrlo bih nerado prihvatio takvo banalno objašnjenje i to zato što su tijekom cijele povijesti modernih političkih sustava (od kapitalizma do nacional-socijalizma i komunizma) humani123

U svjetlu Bolonjskog procesa, nedavnih proračunskih rezova i zatvaranja cijelih odsjeka, trebamo li vjerovati da će sveučilište neograni čeno dopuštati beskonačnu reformu u ime načela humanističkih znanosti? Ili bismo trebali vjerovati da sveučilište funkcio nira u okviru neke habermasovske etike diskursa gdje se “svakog trena može iznenada pojaviti novo lice i neočekivano nadoći nova ideja”?

stičke znanosti živjele u harmoniji s institucijom sveučilišta, institucijom koja ne samo što je podupirala, nego je doslovno i iznjedrila većinu mislilaca do kojih nam je danas stalo. Dakle, možda pedagogije humanističkih znanosti nisu neovisne od modernog sveučilišta, bez obzira na njegove političke temelje. One nisu činile neku zasebnu sferu; njihove prakse nisu bile organizirane izvan njegovih zidova i zato se ono što se danas događa s humanističkim znanostima ne može opisati kao nekakvo zatiranje izazvano najezdom stanovitog otuđujućeg mentalnog sklopa. Prije bismo to stanje trebali promatrati kao svojevrsno samosakaćenje, nelagodno škartiranje nečega što je poteklo iz sveučilišta, a sada leži poput dokrajčenog fosila: kao ruševinu. Ne ruševinu humanističkih znanosti, nego nečega drugoga: budući da su humanističke znanosti bile moguće jedino unutar sveučilišta, to “nešto” je ono što je preostalo nakon njihovog sakaćenja. To je ono što same humanističke znanosti moraju ostaviti za sobom u svom samozavaravajućem odbijanju da propadnu. Ukratko, čini se da postoji jedan dio humanističkih znanosti koji tim znanostima više ne pripada. Riječ je o onom njihovom dijelu koji je uspio isplivati izvan sveučilišta zahvaljujući epistemološkoj izlici koju su omogućavali takvi studiji i koji sada, kada su humanističke znanosti blizu nestanku, može napokon pobjeći ustanovi koja ga je svojedobno proizvela kao svoje ostatke, reziduum. Sveučilište se mora transcendirati. No premda su otvorene nove problematike i stvoreni novi predmeti proučavanja, svi su se ti pokušaji institucionalno događali unutar nekog humanističkog odsjeka. A do toga je došlo zato što su se te nove problematike stvarale kao nešto rezidualno, unutar sveučilišta i domene humanističkih disciplina. Sveučilište je bilo institucionalni i materijalni preduvjet njihovog postojanja i premda bi se moglo tvrditi da su uspjele opstati i izvan njegovih zidova, taj je opstanak bio povezan sa stanjem teške bijede koja se okončala tek kada su polako ponovno pronašle svoje mjesto na sveučilištu: djela Nietzschea, Marxa i Benjamina ogledni su primjeri tog simptoma. No je li sveučilište uistinu tako neizbježan i nužan preduvjet? Je li svaki pokušaj da se iz njega iziđe unaprijed osuđen na neuspjeh (u smislu priznanja, samopouzdanja, legitimizacije)? Ili je riječ o tome da ovi rezidualni oblici misli nisu uspjeli proizvesti svoj institucionalni ekvivalent? Da bi se odgovorilo na to pitanje najprije je potrebno razmotriti disciplinarnu politiku koju su ti predmeti potaknuli unutar sveučilišta budući da su izazivali stanovitu disciplinarnu tjeskobu: njih, naime, nije bilo moguće svrstati ni pod humanističke znanosti niti ih opisati u smislu neke jedinstvene “paradigme”. A ta tjeskoba nije bila samo disciplinarna, nego i administrativna: Ono što ja predlažem jest to da bi misao koja se odvaja od tradicionalne problematike humanističkih znanosti trebala dovesti do podjednako novih oblika političke misli umjesto da tvrdoglavo reformira političke ideje koje su prethodile njenom vremenu. Povrh svega, ona bi trebala najprije pozicionirati politiku unutar samog svog institucionalnog i disciplinarnog okruženja. Nažalost, kao što u domeni politike ta rezidualna misao nije uspjela stvoriti novu političku teoriju, tako ni u institucionalnoj domeni sveučilišta nije uspjela proizvesti nove oblike pedagoških institucija. U ruševine sveučilišta upisan je trag njegovih pedagogija. Prakse, uspomene i očekivanja dio su toga traga ∞ no veoma je dvojbeno pripada124

ju li našem naraštaju. Velik dio današnjih mlađih znanstvenika obrazovali su profesori koji su iskusili doba velikih očekivanja (mislim uglavnom na razdoblje s kraja šezdesetih do sredine osamdesetih). Pedagogije odgovorne za njihovo intelektualno formiranje bile su de∫nirane obećanjima i očekivanjima njihovih profesora koji su mislili da mogu uvesti nove obrazovne tehnike kojima će reformirati sveučilište. U tom su smislu ta očekivanja bila iznimno paradoksalna: s jedne strane oni su postavili pitanje politike prije pitanja institucija, a s druge su tražili provođenje nekih institucionalnih politika od samog političkog sustava koji su kritizirali. Oni nisu preuzeli sveučilište kako bi ga pretvorili u nešto drugo. Oni nisu izgradili kršćansku crkvu na ruševinama poganskog hrama. Pokušali su izmijeniti funkciju institucije, a da se ona istodobno održi onakvom kakva jest. Još više iznenađuje to što su ∫lozo∫ koji su bili vrlo oprezni u odnosu na pitanja moći i vlasti branili tu reformu iIi pri tome izražavali prilično naivna stajališta poput onoga Michela Foucaulta: “Da se pitanja poput ovih postave na satu ∫lozo∫je, jasno je da bi se njeni tradicionalni temelji duboko transformirali.” Kako objasniti tu iznenađujuću naivnost? U svjetlu Bolonjskog procesa, nedavnih proračunskih rezova i zatvaranja cijelih odsjeka, trebamo li vjerovati da će sveučilište neograničeno dopuštati beskonačnu reformu u ime načela humanističkih znanosti? Ili bismo trebali vjerovati da sveučilište funkcionira u okviru neke habermasovske etike diskursa gdje se “svakog trena može iznenada pojaviti novo lice i neočekivano nadoći nova ideja”? Kako je moguće da ti maitres penseurs zanemaruju samu povijest sveučilišta, samu činjenicu da je ono proizišlo iz institucije Crkve čije je mjesto zauzelo kao institucionalno otjelovljenje odnošenja društva prema istini? Kako to da su si dopustili da mu pristupaju gotovo sub specie aeternitatis? Usudio bih se reći da razlog ovom propustu leži u činjenici da je misao tog naraštaja uzgajana unutar sveučilišta i posredstvom kritičke reakcije na epistemološko pitanje. To, dakako, nije bio jednostavan zadatak ∞ no barem nije bio nemoguć. Zahtijevao je da prijašnji, već prisutan naraštaj da svoj blagoslov takvim propitivanjima. Nikada ne bi bio moguć jedan Foucault ili Derrida da nije bilo Canguillhema, Hyppolitea ili Althussera. Danas je, međutim, naraštaj naših profesora institucionalno razoružan. Ne nužno zato jer se pokazao konformističkim, nego zato jer je doveo sveučilište do njegovih granica ∞ granica koje su sve samo ne de∫nitivne. Povijesno, sam materijalni preduvjet naraštaja naših profesora postao je njihov najveći neprijatelj. Ali, odgovornost nije na njima. Ona je, prije, na nama. U ime onoga što su pokušali postići naši profesori, mi smo ti koji smo sada pozvani iznijeti ono u čemu su oni podbacili: transcendirati sveučilište. Većina prije spomenutih ustanova ima strukturu koja u velikoj mjeri podsjeća na sveučilišne odsjeke: neke dodjeljuju magistarske i doktorske diplome za koje student mora platiti razmjerno visoku školarinu. U takvim okolnostima one moraju opravdati značaj svojih diploma i pred svojim klijentima i pred akademskim svijetom. Druge pokušavaju steći legitimitet uspostavljajući veze s određenim sveučilištima i odsjecima te tako ponovno preusmjeravajući svoj rad u ustanovu kojoj žele pobjeći. Ja sam, dakako, svjestan da su nekakvo institucionalno legitimiziranje i 125

Možda teorijski iskorak izvan epistemološkog pitanja treba pronaći svoj pandan u institucionalnom iskoraku prema novoj vrsti prostora. Koliko god banalno zvučalo, možda bi ubuduće našim pedagogijama smještaj trebao pružati cyber-prostor.

stvaranje kontakata vrlo važni čimbenici u dobivanju ∫nancijske potpore. Zapravo, smatram da je ∫nanciranje jedno od najvažnijih pitanja u vezi s budućnošću naših pedagogija. Ne samo zato što o njemu ovisi postojanje bilo kojeg instituta, nego ponajviše zato što ∫nanciranje instituta ne bi trebalo stajati na putu onome što ti instituti nastoje postići. Želio bih biti jasan: s pedagogijama o kojima razgovaramo ne treba postupati kao s gotovo izumrlom vrstom samo zato što one ne mogu preživjeti izvan institucije kakva je sveučilište Ili neka slična. Ako si ih institucija koja ih je uzgojila više ne može priuštiti, to je zato jer su one dovoljno sazrele da pobjegnu iz svog staništa, a ne zato jer su posebno rastrošne. Rečeno veoma tradicionalnim jezikom, institucija mora biti sredstvo za ostvarivanje ciljeva pedagogije. Modernijim jezikom, ona mora biti njihov izraz. Zato, ako je neki novi institucionalni okvir za njih preskupa varijanta, onda problem možda ne leži u njihovoj “prirodi” (njihovom aristokratskom smještaju u nekom prestižnom, skupom i inovativnom okruženju), nego u načinu na koji mi tu prirodu institucionalno tumačimo. Naše pedagogije ne moraju podrazumijevati zgrade. One ne moraju podrazumijevati izdavanje viza i štambilja. Ne moraju podrazumijevati školarine, kolegije iz akademskog pisanja, podatke o broju objavljenih radova, seminarske radove i ECTS bodove. One možda čak ne moraju podrazumijevati ni diplome. To ne znači da ne moraju podrazumijevati baš ništa, nego da ne moraju podrazumijevati sve one stvari koje nisu nužne za tu disciplinu u užem smislu riječi, a koja se svodi na itekako složene zadaće učenja čitanja i pisanja. Ako je cilj naših pedagogija nastaviti dalje s načinom razmišljanja i pisanja koji je postao gotovo nemoguć s obzirom na prakse modernog sveučilišta, i ako su naši pokušaji da ga održimo na životu tako skupi da ugrožavaju same pedagogije tog načina razmišljanja, možda bismo jednostavno trebali odustati ne samo od sveučilišta, nego i od same ideje materijalnog prostora koju tradicionalna institucija podrazumijeva i zahtijeva. Možda teorijski iskorak izvan epistemološkog pitanja treba pronaći svoj pandan u institucionalnom iskoraku prema novoj vrsti prostora. Koliko god banalno zvučalo, možda bi ubuduće našim pedagogijama smještaj trebao pružati cyber-prostor. Znanstveni časopisi otvorenog pristupa, kao što je continent., internetska predavanja poput onih koje objavljuje EGS, inovativne prakse poput moocsa (Massive Open Online Courses), veoma su skromni počeci u usporedbi s mogućnostima koje nudi internetski medij. Već i ova konferencija predstavlja iskorak, s obzirom na to da se materijalno temelji na postojanju online znanstvenog časopisa, stvorenog s ciljem da se zaobiđu određene akademske prepreke koje nas ometaju u razmišljanju i pisanju. Zato ne bi bilo pretjerivanje reći da mogućnost neovisnog i autonomnog instituta, u kojem bi sudjelovali profesori i studenti iz cijelog svijeta, uz zanimljiv program, javna predavanja, seminare, kolegije, izdavaštvo i, povrh svega, prilike za stvaranje autonomnog, originalnog djela dostojnog svoje pedagogije, leži pred nama. Ta mogućnost ne traži nikakav alibi, ispriku ni legitimizaciju. Traži samo da iziđemo iz ruševina sveučilišta.

126

Oliver Feltham

Desocijalizacija školskog obrazovanja i zona djelovanja

Novovjekovno je pravilo: školujemo da bismo poboljšali društvo. No s počet kom 21. stoljeća i s privođenjem moderniteta njegovom kraju, ovaj je projekt očigledno propao. Skup pojava zvanih “društvo” ostaje nepopravljiv – ono neće ući ni u kakvu teleologiju, ni u kakvu priču o napretku rukovođe nom regulativnom idejom. Pedagozi ne uspijevaju poboljšati društvo.

laton i platonisti kao hrpa glumaca. S druge strane suparničkog odnosa, i kazalište je sebi često davalo obrazovnu ili ∫lozofsku ulogu. Možemo čak nabrojati neke dramatičare ∞ Machiavelli, Sartre, Badiou ∞ koji su bili ili jesu i ∫lozo∫. Ali u izvornoj platonskoj artikulaciji kazališta, ∫lozofa i polisa, svaka međukontaminacija ∫lozofske i kazališne prakse ostaje implicitna, ako ne i negirana. Filozof ∞ Platon u ovom slučaju ∞ radije bi okončao to neugodno supraništvo s kazalištem, radije bi pobijedio u toj bitci i raskrstio s kazalištem. Da bi dokinuo suparništvo, ∫lozof jednostavno određuje krajnje ciljeve ∞ i sudbine i svrhe ∞ sebi i svom suparniku. Dakle, krajnji cilj tog suparništva za kazalište znači kolebanje između pozicije protjerivanja i stapanja s društvenim spektaklom. Uspije li ∫lozo∫ja nametnuti svoje, kazalište će postati žrtveni jarac, prognan iz grada da luta zaleđem, ili će biti degradirano u položaj beskonačnog ponavljanja komedije običaja; kazališta kao pukog ogledala društva. S druge strane, krajnji cilj ovog suparništva za ∫lozo∫ju ∞ opet, ako ∫lozo∫ja uspije nametnuti svoje ∞ izgradnja je škole, ustanove posvećene praksi obrazovanja. Međutim, a ovo je ključno upozorenje, škola se može valjano izgraditi samo ako se suparništvo s kazalištem okonča. Filozo∫ja doživljava školu kao zaseban prostor unutar grada namijenjen uvođenju u vlastitu disciplinu; odnosno, škola reproducira ∫lozo∫ju, ali ne pukim isporučivanjem novog naraštaja ∫lozofa s vlastitom, originalnom meta∫zikom. Prije bi se moglo reći da škola proizvodi građane, pri čemu je građanin netko tko ne samo što je sposoban djelovati u korist polisa, obnašati dužnost, nego je sposoban i razlikovati, poput ∫lozofa, između vladavine mišljenja i istinskog znanja. Građanin je, drugim riječima, sposoban za pravo, odnosno istinsko djelovanje. Pokušavajući izgraditi i osmisliti školu, ∫lozo∫ja se koleba između pozicioniranja škole kao propedeutičke, pro∫laktičke pripreme za društvo i njenog pozicioniranja kao mikrokozma, mini-društva. Unatoč tom kolebanju, ∫lozo∫ja ostaje nepromjenjiva s obzirom na osnovnu pretpostavku: školujemo da bismo popravili polis. Kada je riječ o suvremenoj školskoj situaciji u Europi, još uvijek razmišljamo na tragu Platona. Jedna se stvar, međutim, promijenila: novi vi127

jek nadopunio je starogrčku kon∫guraciju jednim drugim pojmom, posredničkim entitetom: društvom. Više ne školujemo da bismo popravili polis ∞ taj je projekt napušten u najmanju ruku još od Hobbesa. Novovjekovno je pravilo: školujemo da bismo poboljšali društvo. No s početkom 21. stoljeća i s privođenjem moderniteta njegovom kraju, ovaj je projekt očigledno propao. Skup pojava zvanih “društvo” ostaje nepopravljiv ∞ ono neće ući ni u kakvu teleologiju, ni u kakvu priču o napretku rukovođenom regulativnom idejom. Pedagozi ne uspijevaju poboljšati društvo. Kad već stojimo na pragu nove epohe, vrijeme je da izgradimo primjereniji koncept škole. Prvi zadatak u toj izgradnji bit će skidanje sloja moderniteta i smjenjivanje škole s njenog položaja u društvu: ukratko, moramo desocijalizirati školu. Drugi zadatak, jedva načet u ovom eseju, repozicioniranje je škole u ono što ja nazivam zonom djelovanja, u prostor politike, što je ideja inspirirana kako istraživanjem političkog djelovanja tijekom Engleske revolucije tako i čitanjem i iščitavanjem Aristotelove teorije činjeničnosti. Da bismo desocijalizirali školu, moramo najprije razumjeti kako je škola u moderno doba usko isprepletena s masovnim društvom. Dva teksta, nastala u razmaku od dva stoljeća, poslužit će u rasvjetljivanju tog odnosa: anarhistička dijagnoza Ivana Illicha o zlima masovnog javnog obrazovanja izložena u knjizi Deskolarizacija društva (dalje u tekstu: DD) i izgradnja modernog poimanja društva u knjizi Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda Adama Smitha. Godine 1970. Adam Illich iznio je kritiku masovnog javnog obrazovanja kao bespotrebne i birokratske institucije koja pogrešno smatra formalizirane postupke, standardizirane načine ocjenjivanja i unaprijed zapakirane sadržaje, istinskim učenjem. On tvrdi, zapanjujuće anticipirajući neoliberalnu kritiku socijalno pravedne države, da je obavezno školovanje u obliku javnih institucija bacanje novca. Ono je neučinkovito jer ljudima ne omogućava obrazovna iskustva. No ono u čemu institucionalna škola uspijeva stvaranje je društvene hijerarhije koja razdvaja one koji uspijevaju zahvaljujući standardiziranoj školi od onih koji ne uspijevaju. Institucionalizirane škole stvaraju cijeli niz društvenih ljestvica ovisno o tome koliko škole pojedinac uspije završiti. Broj godina provedenih u školi navodno ukazuje na točan stupanj sposobnosti pojedinca. Što se tiče prilika za zapošljavanje, građani sa samo osam godina škole de facto su odijeljeni od onih koji uspiju završiti srednju školu. Illich uspoređuje moć škole u stvaranju društvenog razdora s Durkheimovom analizom “svetoga” kao posljedice društvene podjele. Obratite pozornost na to kako Illichev argument pretpostavlja da je društvo neka organska cjelina koja je izvorno nehijerarhijska, odnosno nedjeljiva. Druga važna funkcija institucionalizirane škole je ta što ona osigurava vlastitu reprodukciju usađujući u učenike jednu umjetno stvorenu potrebu ∞ potrebu za još više birokratskog školovanja. Illich ide tako daleko da tvrdi kako: “Izdavanje svjedodžbi predstavlja svojevrsnu tržišnu manipulaciju i logično je samo školovanom umu.” To podsjeća na argument Adama Smitha koji U Bogatstvu nacija tvrdi kako bi, da sveučilišta izgube monopol nad izdavanjem svjedodžbi, akademski predavači počeli uistinu marljivo raditi te bi u prenošenju vještina postali jednako učinkoviti kao majstori plesa i mačevanja. 128

Illich gradi svoju tezu kroz niz antinomija: ∞ Institucija kaže: “U standardiziranoj nastavi nastavnici prosuđuju što učenici moraju naučiti.” ∞ Illich kaže: “Svaki pojedinac može odlučiti što treba učiti.” ∞ Institucija kaže: “Djeca mogu naučiti samo u školi.” ∞ Illich kaže: “Svi nauče živjeti izvan škole.” (DD, 34). Drugdje Illich dopušta da isplanirani nastavni program i tradicionalno memoriranje imaju svoje mjesto u prijenosu posebnih vještina kao što su poznavanje “algebre, računalnog programiranja, kemijske analize ili manualnih vještina poput tipkanja, urarstva, vodoinstalaterstva, elektroinstalaterstva, popravljanja televizora ili plesanja, vožnje i ronjenja.” Ipak, unaprijed isplaniran nastavni program i učenje memoriranjem činjenica ne čini bit institucionalne škole i Illich se odmah ograđuje od ovog svog priznanja tvrdnjom da nijedna od tih vještina ne bi trebala biti preduvjet za stjecanje drugih vještina. On nadalje tvrdi: “Većina učenja događa se slučajno te čak ni naizgled posve namjerno učenje nije posljedica programirane nastave. Obična djeca uče materinji jezik slučajno, doduše brže ako roditelji na njih obraćaju pozornost. Učenje je ljudska djelatnost koja najmanje od svih treba uplitanje drugih. Većina učenja nije posljedica nastave. Ono je posljedica neometanog sudjelovanja u smislenom okruženju. Većina ljudi uči intuitivno, a ipak ih škola tjera da poistovjećuju osobni kognitivni razvoj s opsežnim planiranjem i upravljanjem. Osobni razvoj je razvoj discipliniranog neslaganja u mišljenju [...] glavna nagrada učenja je neizmjerna rekreacija.” Illich nakratko popušta u svojoj nemilosrdnoj kritici institucije i iznosi jedan pozitivan prijedlog za poticanje neformalnog učenja. On to zove “mrežom” koja potiče “spajanje obrazovnih parova” pri čemu dvoje stranaca dolaze u dodir, upoznaju se i osnivaju grupu za raspravu o zajedničkim interesima u vezi s nekim ∫lmom ili knjigom: u biti se radi o “slobodnom povezivanju”, odnosno o društvenom mehanizmu dodavanja osobnih interesa (za određenu knjigu ili ∫lm) osnovnoj društvenosti (“popričajmo o Ingmaru Bergmanu”). Drugi prijedlog koji smo već spomenuli tiče se prenošenja uobličenijih programskih vještina koje bi se odvijalo kroz davanje obrazovne kreditne kartice građanima za kupnju posebnih stručnih tečajeva za izobrazbu u jednoj vještini. Illicheva kritika javnog obrazovanja zvuči nam pogrešno i zato jer je zastrašujuće anakrona. Njegova upotreba najvažnijeg označitelja postindustrijskog društva, mreže, kao naziva za vlastiti progresivni projekt, prilično je deprimirajuća. Jednostavno rečeno, nije li, u današnje vrijeme, pozivati na demontiranje javnog obrazovanja reakcionaran korak? Nije li upravo to proces koji su neoliberalne politike zagovarale posljednjih trideset godina u sklopu opće privatizacije i rasprodaje socijalne države kapitalu? U Ujedinjenom Kraljevstvu godišnja fakultetska školarina nedavno je skočila na 9.000 funta. Studenti u Australiji izgubili su pravo na besplatno fakultetsko školovanje 1989. pa većina studenata danas gomila beskrajne dugove za školarine koje su se približile punoj nesubvencioniranoj cijeni za strane studente. U Francuskoj je 2007 vlada Nicolasa Sarkozyja usvojila takozvani zakon Pécresse koji francuskim državnim sveučilištima jamči određen stupanj ∫nancijske neovisnosti od države na razini proračuna, ljudskih resursa i vlasništva nad nekretninama, no neki su analitičari zaključili da je riječ o uvodu u slobodno formiranje cijena 129

Khan je nekoć bio poduzetnik u usponu, ali odustao je od tog svijeta kako bi uložio svoje poduzetničke sposobnosti u društveno korisnu djelatnost obrazovanja. Rezultat toga koraka rastuća je platforma individualno prilagođene moocove nastave za učenike srednjih i osnovnih škola koja se sastoji od internetskih videozapisa koji ukupno stjecanje vještine svode na nekoliko lako shvatljivih koraka. Khanov genijalni potez sastojao se u tome što je integrirao sustav s postojećom strukturom državnih škola. To je izveo putem inverzije

fakultetskih školarina. Na razini magistarskih studija, najnovijeg imperativa za svakog američkog ili europskog studenta koji želi dobiti posao nakon fakulteta, svjedočimo porastu broja diploma u nišnim tehničkim zanimanjima, potaknutom ∫nancijskom tjeskobom. Fakulteti humanističkih znanosti ili se pridružuju toj igri ili su prisiljeni revidirati proračune upisujući manji broj studenata i zatvarajući manje pro∫tabilne odsjeke. I neki pojedinci koji nisu završili fakultet ∞ a koji su slučajno poduzetnici i multimilijunaši poput Marka Zuckerberga ∞ daju u novije vrijeme doprinos tržišnom pritisku na sveučilišta tvrdnjama da čovjek ne mora biti fakultetski obrazovan da bi bio uspješan. Jedan od najraširenijih slogana u suvremenom obrazovanju je “cjeloživotno obrazovanje” ∞ u stvarnosti to znači ili obrazovanje koje nude privatne tvrtke ili takvo koje je namijenjeno zadovoljavanju potreba privatnih tvrtki. No sve je ovo općepoznato: u dijagnozi suvremenog stanja obrazovanja mnogo nam više pomaže analiza suvremenih projekcija budućnosti obrazovanja. Najbrži put za razumijevanje trenutačne kon∫guracije obrazovanja leži u utvrđivanju toga kako profesionalni pedagozi zamišljaju vlastitu budućnost. Kad bismo mogli pogledati kroz ružičasto obojene leće njihovih teleskopa u obrnutom smjeru, možda bismo razaznali neke današnje strahote. “Budućnost obrazovanja” iz današnje perspektive izgleda nalik bežičnom bilježenju afektivnih utjecaja na radni učinak ∞ postupku potpomognutom društvenim medijima, ustrojenom od dna prema vrhu, nehijerarhijskom i neposredovanom. Dakle, možemo se veseliti jednom dobu u kojem ćemo slanje pojedinačnih tvitova zamijeniti kontinuiranim nizom ažuriranja ovakvog formata: “Ooo! Upravo sam naučio + hipertekst poveznica”, pri čemu će poveznica voditi na neko obrazovno i osobno preobražavajuće, traumatski i postraumatski samoispovijedno integrirano pripravničko iskustvo. No možda gledamo predaleko unaprijed: usredotočimo se na budućnost koja se odvija danas. Svi su čuli za eksperimente američkih sveučilišta u vrlom novom svijetu moocsa odnosno “masovnih, otvorenih online kolegija”. Stotine tisuća studenata diljem svijeta koji imaju pristup umjereno brzoj internetskoj vezi mogu besplatno, ili uz malu naknadu, ili uz znatnu naknadu, upisati online kolegij koji se sastoji od niza snimljenih predavanja, grupa za rasprave s kolegama na Googleu i možda automatiziranog ispita s više ponuđenih odgovora. Ako ste dekan malog humanističkog fakulteta možda bi vam bilo puno jeftinije da za svoje student kupite pristup kolegiju Kemija 101 od nekog privatnog dobavljača usluga na moocu nego da zaposlite i platite profesora kemije. I nešto što još više zapanjuje ∞ Bill Gates nedavno je javno preporučio web-stranicu pod nazivom Khanova akademija. Khan je nekoć bio poduzetnik u usponu, ali odustao je od tog svijeta kako bi uložio svoje poduzetničke sposobnosti u društveno korisnu djelatnost obrazovanja. Rezultat toga koraka rastuća je platforma individualno prilagođene moocove nastave za učenike srednjih i osnovnih škola koja se sastoji od internetskih videozapisa koji ukupno stjecanje vještine svode na nekoliko lako shvatljivih koraka. Khanov genijalni potez sastojao se u tome što je integrirao sustav s postojećom strukturom državnih škola. To je izveo putem inverzije. Zahvaljujući tome što ima pristup Khanovim online videozapisima, učenik se može informirati i stjecati vještine u privatnom prostoru, 130

u vrijeme kada njemu to odgovara i pod vlastitom kontrolom: fatamorgana slobode, produktivne slobode. Dakle, u inače zloglasno neučinkovitom i uniformiranom prostoru razreda sada nastavnik može nadgledati rješavanje domaće zadaće povezane s videozapisima i pružiti individualnu pomoć u rješavanju problema s kojima se učenici susreću. Ta potpuna inverzija znak je nove ideologije: nastava se odvija kod kuće, domaća zadaća piše se u školi. Khan zamjenjuje nastavnika, a nastavnik zamjenjuje roditelja. Khanov ključni promidžbeni slogan glasi da uz ovaj sustav svaki učenik može učiti vlastitim tempom. Ako učenik nije razumio neki korak, može zaustaviti videozapis, premotati ga natrag i ponovno pustiti. Ili, ako je već svladao određene korake u lekciji, može ga brzo premotati naprijed. Ideja, ponovno izvedena iz djela Adama Smitha, jest ta da je individualizacija jednaka učinkovitosti. Implicitna ali zavodljivija tvrdnja glasi da nečije učenje više neće ometati ili otežavati drugi učenici koji imaju brži ili sporiji tempo učenja. Drugim riječima, učenik više neće biti ponižen iskustvom jedinoga u razredu koji ne shvaća formulu za zbrajanje dvaju negativnih brojeva ili je iziritiran zbog toga što drugu učenici ne razumiju negativne brojeve. Što khanovski učenik propušta? Vrlo jednostavno: propušta priliku da pomogne drugim učenicima ili da oni pomognu njemu. Ono što nedostaje u Khanovoj akademiji jest bilo kakvo zajedničko iskustvo učenja. Ispod pozivanja na individualni interes i učinkovitost leži kritika jednakosti, a jednakost se aksiomatski podrazumijevala u postrevolucionarnoj izgradnji javnog obrazovanja. Ono što također dolazi u pitanje u Khanovoj akademiji brisanje je i ukidanje jedinog gospodara koji je suparnik kapitalističkom gospodaru: učitelja. Čak je i u Smithovu djelu strašna istina očita ∞ mi, naravno školujemo, da bismo poboljšali društvo, no strogo gledano, društvo nikada neće postati bolje. I zato moramo nastaviti školovati. Ako se društvo de∫nira kao nešto što se stalno razvija, kao skalar i kao obećanje napretka, kako se, dakle, škola pozicionira u odnosu na njega? Na temelju istraživanja Lacanova poimanja psihoanalitičkog čina i psihoanalitičke škole predstavljenog na njegovom seminaru iz 1967 ∞ 68., postaje jasno da se škola pozicionira u odnosu na društvo na jedan od dvaju načina: a. Škola se može pozicionirati kao propedeutička u odnosu na društvo, kao zaštićena priprema za društvo. Škola, dakle, štiti mladog učenika od društvenih zala, istodobno ga opremajući vještinama i resursima dostatnima da nadiđe takva zla koja su nekoć pripuštena u društvo. b. Drugi način na koji se škola pozicionira u odnosu na društvo jest način mikrokozmosa To je očito i na igralištu i u učionici i u školskom hodniku. Kao mikrokozmos, škola ne samo što reproducira sva društvena zla te neka od njih čak i koncentrira, nego i upotrebljava vlastite društvene mehanizme stvaranja poretka i obećanja individualnog napretka. Problem s tim dvjema pozicijama za školu u tome je što one programiraju njen neuspjeh. Ako škola sebe shvaća propedeutičkom, ona stvara nezdravo, umjetno zaštićeno okruženje, poput staklenika za egzotične orhideje i stoga 131

ne priprema svoje učenike za društvenu stvarnost. S druge strane, shvaća li se škola kao mikrokozmos, svoje učenike prerano izlaže gruboj društvenoj zbilji, što ometa pravilan obrazovni proces. Nastojeći ispraviti te nedostatke, škola se jednostavno prebacuje na drugo gledište, ono propedeutičko, a tada je podložna problemima propedeutike. Ukloniti školu iz društva značilo bi poništiti mikro-makrokozmos (tu tobože dinamičnu hijerarhiju) i posredovanje između pojedinca i lažne slike cjeline, odnosno gospodara. U desocijaliziranoj školi, učenici ne bi bili grupirani po godinama, ni po ocijenjenoj sposobnosti, ni po profesoru, nego po tome kako organiziraju razmjenu vještina i projekata. Ukloniti školu iz društva ne znači ostaviti je da visi u praznini individualizma. Umjesto toga, škola se mora uvesti u zonu djelovanja; drugim riječima, u stvarnost političkog života koja se oduvijek skriva ispod društvene površine. Postaviti školu unutar zone djelovanja znači izložiti učenike ontološkoj stvarnosti zone djelovanja. Izložiti učenike toj stvarnosti znači omogućiti im da shvate prikazivanje, pojavnost zone djelovanja i da tu pojavnost rekonstruiraju vlastitim riječima. Nadalje, Aristotel objašnjava kako se to oponašanje radnje ne vrši naracijom, nego izravnim ljudskim djelovanjem: Postoji i treća razlika između ovih umjetnosti koja proizlazi iz načina oponašanja. Služeći se istim sredstvima i predmetima čovjek može oponašati pripovijedajući priču (ili kroz usta drugog [preuzimanje tuđeg karaktera], kao u Homerovom slučaju, ili govoreći u vlastito ime bez ikakve promjene), ili tako da prikaže sve likove u stvarnom djelovanju (prikazivanje likova kao da sami izvršavaju radnju). Znači, radnje su primarne, ali su prikazane kroz “likove” koje te radnje pokreću. Ti likovi nam omogućuju da odredimo ili shvatimo radnje u smislu persone ili misli. Drugim riječima, mi nužno shvaćamo radnje u skladu s kategorijama “tko” i “što”: tko nastupa (kakva osoba je u pitanju) te što je ona s tim radnjama mislila (kakva namjera je u pitanju). Da bi se te aristotelovske odrednice prenijele u zone djelovanja, radnje se prikazuju kao razmišljanje, naum ili strategija, ili kao učinak nekoga “tko”∞ vrste osobe koja ima određene navike, strasti i subjektivni stav, bio to stav tiranina ili ljubavnika itd. ∞ u skladu s njegovom vrijednošću ili osobinama. Takvi iskazi uvijek podrazumijevaju pozivanje na jednakost i nejednakost. Na primjer, plemići tvrde da su nejednaki drugima, ili superiorni, zbog svojeg savršenstva. Aristotelovim riječima: “Ljudi se slažu da je naprosto pravedno ono prema dostojanstvu, ali se razlikuju u tome što jedni, ako su prema čemu jednaki, smatraju da su u cijelosti jednaki; drugi pak, ako su prema čemu nejednaki, smatraju se nejednakima u svim stvarima.” (1301b35-8) Postaviti predstavu znači usavršiti mnoštvo vještina. Desocijalizirana škola je naukovanje u kazalištu, kazalištu zone djelovanja. Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas? Zamolite dijete da vam pokaže.

132

Manifest za obrazovanje u Albaniji

Ne možemo raspravljati o obrazovanju a da ne raspravljamo o našim životima. Vjerujemo da su obrazovanje i naši snovi i želje u vezi s našom sadašnjošću i budućnošću međusobno isprepleteni. Želimo imati budućnost!

i smo studenti, profesori, ljudi s poslom ili bez posla, ljudi koji imaju djecu ili su i sami mladi. I koji zahtijevaju. Mi težimo odgovarajućem obrazovanju europskog standarda. To znači bolje škole, akademsku slobodu, više mogućnosti za studiranje, kolegije iz stranih jezika i mogućnost odabira na kojem ćemo jeziku studirati. Kao i stavljanje težišta na albanski jezik i izražavanje. Odnosno, bolje ∫zičko okruženje na sveučilištima i, de∫nitivno, sveučilište bez korupcije. Tražimo od studenata da budu veći idealisti i da budu aktivniji, da rade u cilju zajedničkog napretka u obrazovanju, kao i da se pridržavaju pravila i koriste svoja prava. Tražimo od profesora da savjesnije poučavaju i pruže studentima znanja i vještine kako bi održali njihov interes za studiranje. U cilju stjecanja više praktičnog znanja, pružanja podrške kreativnom razmišljanju i davanja poticaja kritičkom razmišljanju, predlažemo osnivanje tribina, platformi za rasprave i razmjenu ideja, otvorena predavanja s mogućnošću aktivnog sudjelovanja i uključivanja studenata u kulturne događaje ili druge događaje povezane s našim društvom. Želimo razmjenu. Na više razina. Žudimo za kreativnom suradnjom iskusnih stručnjaka i mladih naraštaja. Čeznemo za razmjenom studenata, unutar fakulteta, između raznih sveučilišta u Albaniji, i na međunarodnoj razini. Želimo studirati u inozemstvu, osobito na magistarskim studijima, na sveučilištima u Europskoj Uniji ili Americi. Želimo živjeti u inozemstvu. Želimo putovati. Da bismo upoznali svijet. Da bismo sudjelovali u razmjeni. Da bismo učili. Da bismo se vratili i donijeli sa sobom iskustva koja će utjecati na naše poslove i živote. Želimo više mogućnosti za ∫nanciranje, uključujući i ∫nanciranje s albanske strane, da bismo mogli biti dio svijeta. Važno nam je naše znanje. Brine nas hoćemo li položiti ispite i završiti studij. Još nas više brine zapošljavanje. Imamo toliko snova o svojoj budućnosti. Prije svega, želimo pronaći posao, po mogućnosti trajan, dobar ili čak fantastičan. Zahtijevamo da poslovi ne budu samo za one s vezama. Mislimo da bi nas školovanje trebalo pripremiti za budućnost i dati 133

nam znanje i iskustvo kako bismo mogli raditi i u lokalnom i u međunarodnom okruženju. Želimo još i više. Želimo postati poznati po onome što radimo i po onome što želimo zastupati. Po našim idejama, našem angažmanu ili našoj domovini. Ne možemo raspravljati o obrazovanju a da ne raspravljamo o našim životima. Vjerujemo da su obrazovanje i naši snovi i želje u vezi s našom sadašnjošću i budućnošću međusobno isprepleteni. Želimo imati budućnost! Čeznemo za promjenama u Albaniji i zato svi učimo kako samostalno donositi odluke i znati što zapravo želimo od života. Želimo biti sretni i živjeti mirne živote, u slobodi i s dovoljno novca. Zajedno s ljudima koje volimo.

Justin Joque

Cyber-katastrofa: o pedagogiji entropije

edan od najranijih nagovještaja mogućeg utjecaja sveopćeg cyber-rata dogodio se u lipnju 1997. Tog mjeseca mali je tim hakera, služeći se javno dostupnim kompjutorskim alatima i programima, navodno uspio pristupiti električnoj mreži u devet gradova u Sjedinjenim Državama, sustavima za reakciju u hitnim slučajevima te većem broju ključnih pentagonskih mreža, uključujući i one koje upravljaju vojnim opskrbnim lancima i zapovjedno-upravljačkom strukturom. Evo što tvrdi James Adams, koji je iscrpno pisao o tim napadima: Hakeri su uspjeli zaraziti i ljude u zapovjedno-upravljačkom sustavu paralizirajućom količinom nepovjerenja. Naređenja za koja se činilo da dolaze od zapovjednog generala bila su lažna, jednako kao i novinarsko izvještavanje o krizi te upute civilnih vlasti. Na kraju nitko u zapovjednom lancu, od predsjednika naniže, nije ni u što vjerovao. Ta grupa hakera, koja se služila javno dostupnim resursima, mogla je onemogućiti Sjedinjene Države u učinkovitom vođenju rata. Na svu sreću, taj niz napada kodnog imena Elegible Receiver izvršila je Služba za nacionalu sigurnost kao nenajavljeni ispit vojne i civilne digitalne infrastrukture. Od napadača, koji su djelovali u sklopu programu “Nenajavljena vježba u interoperabilnosti”, tražilo se samo da dokažu što je moguće učiniti, ne i da stvarno nešto unište. Premda vojska, osim putem medijskih intervjua i iskaza u Kongresu, nije dala nikakve čvrste dokaze u vezi s akcijom Eligible Receiver, ona se neko vrijeme često spominjala kao kratkotrajni nagovještaj budućeg rata i mračne prirode naših digitalnih tehnologija. Naravno, bilo je i onih koji su bili uvjereni da to samo medijsko-sigurnosni sustav prezentira svoju najnoviju babarogu. U biltenu The Crypt Newsletter, hakerskoj publikaciji koja se pojavila i nestala zajedno s dial-up modemom, ali čiji se ostaci ipak još mogu pronaći u raznim zakutcima interneta, Jozef K. nazvao je Eligible Receiver “Pentagonovom urbanom legendom koja se do besvijesti ponavlja novinarima i onima koje je lako uplašiti, u kojoj se sulude ili potpuno neutemeljene tvrdnje o prijetnji iz cyber-prostora prikazuju kao djela fantastičnog tehno-umijeća cyber-vojnika koji djeluju unutar strogo povjerljive vojne vježbe.”

134

135

Upravo u ovom trenutku u kojemu se tehnologija zajedno sa sveučilištem i njegovim eksterijerima čini zatvorenom, okoštalom, učmalom i pretjerano kodiranom jeftinim tehnološkim i menadžerskim trikovima koji pokušavaju rasprodati obrazovanje i lišiti ga svih njegovih izgleda, moramo držati otvorenom mogućnost da u samoj srži tog zatvaranja, te zapravo i unutar svih komunikacijskih i tehnoloških sustava, još leže nove kombinacije, nove misli, novo ‘vani’, nove neograničene konačnosti i nove pedagogije.

Iako je Jozef K. htio ismijati akciju Eligible Receiver, čini se da diskurs koji je oko nje stvoren ipak priča jednu zanimljivu urbanu legendu, osobito ako se s njom postupa kao s takvom ∞ kao s mitom koji funkcionira čak i bez dokaza. John Arquilla, vojni teoretičar koji predaje na Mornaričkim poslijediplomskim studijima u Sjedinjenim Državama, prikladno je sažeo stanje odnosa javnosti prema tom događaju rekavši u jednom intervju: “Eligible Receiver povjerljivi je događaj o kojemu ne smijem govoriti. Ono što smijem reći jest da ljudima koji kažu kako ne postoji dokaz o ozbiljnosti cyber-prijetnje mogu odgovoriti kako, što se mene tiče, Eligible Receiver pruža uvjerljiv dokaz o prirodi prijetnje s kojom se suočavamo.” Ta kafkijanska tvrdnja otkriva puno toga: on ne može reći što se zbilo, ali postojanje tog događaja, bez obzira na to što je “izbrisan” kao povjerljiv, dokazuje poantu na koju želi ukazati. Tako opisan, taj događaj ne izgleda kao napad na vojne informacijske sustave, nego kao napad na našu vjeru u digitalne sustave koji u sve većoj mjeri čine naš svakodnevni život. Možda bismo iz Adamsovih tvrdnji da nitko, od predsjednika naniže, nije ni u što vjerovao, trebali iščitati upozorenje da ni mi koji smo izvan sfere vojnih vježbi ne možemo više vjerovati ničemu što dolazi od predsjednika naniže. Uz malo dodatne imaginacije moglo bi se reći kako je implicitna posljedica te situacije nekakav katastrofalni kaskadni društveni slom. U konačnici, možda smo već izloženi slomu cijelog sustava. U akciji Eligible Receiver na kocki nisu samo naše vojne komunikacijske tehnologije, nego cijelo društvo. Kompjutorski sustavi, osobito kada se promatraju kao uređaji za pohranu podataka, funkcioniraju kao jamstvo da će pisanje iz prošlosti opstati u budućnosti. Iako se o kompjutorima često razmišlja isključivo kao o računalnim uređajima ili strojevima za komunikaciju, jasno je da u suvremenom društvu oni služe za pohranjivanje informacija o prošlosti u budućnost. Sve što dovodi u pitanje sigurnost računala u budućnosti podriva ih i u sadašnjosti. Zato budući potencijal “pravog” napada nalik Eligible Receiveru in∫cira našu vjeru u te sustave u sadašnjosti. Da situaciju izrazimo Viriliovim riječima: izum baze podataka posljedica je nezgode s podacima. Eligible Receiver pomiče tu mogućnost još dalje, u sferu vojne podatkovne katastrofe. Ne samo što postoji mogućnost da će nas naši kompjuterski sustavi iznevjeriti u budućnosti, nego je moguće da su već i danas ugroženi. Premda je spomenuta nenajavljena vježba možda bila ispit vojne sigurnosti, ona ujedno predstavlja i ispit naše vjere u naš digitalni svijet. I nije riječ samo o našim digitalnim sustavima ∞ toj digitalnoj katastro∫ mogli bismo dodati po jednu katastrofu za svaki sustav u koji su ugrađeni naši životi: ekološki slom, špekulativni mjehuri, nove bolesti otporne na lijekove, slomovi tržišta, globalno zagrijavanje, kraj sveučilišta itd. No tada se pojavljuje podrugljivo negiranje Jozefa K.-a, poput jezgrovite propovijedi nekog neznanog mudraca naše digitalne vjere, kako bi nas uvjerilo da su ti događaji najobičnije fantazije, smišljene da bi zastrašile lakovjerne i da se nikada neće dogoditi. Potpuno negiranje te urbane legende udvostručuje buduće potencijale: s jedne strane imamo mogućnost krajnjeg sloma, a s druge potpunu vjeru i izdržljivost. Jednako tako, ono udvostručuje strukturu vjerovanja i skepticizma. Jesu li vjernici oni koji polažu vjeru u naš tehnološki svijet ili oni koji slijepo 136

prihvaćaju tvrdnje vojske da katastrofa vreba iza svakog ugla? Ako ne možemo vjerovati “nikome, od predsjednika naniže”, kako možemo vjerovati onima koji dovode to vjerovanje u pitanje? Buduća katastrofa postaje inherentna tim tehnologijama, ne zbog bilo kakve njene neminovnosti, nego baš zbog neizvjesnosti. Budućnost postaje binarna ali i probabilistička, utoliko što nikad ne možemo znati jesmo li osuđeni na katastrofu ili ne. Ona ne samo što je nepoznata, nego sadrži podjednako i mogućnost katastrofe i digitalne svakodnevice u kojoj se ništa neće dogoditi. Tako gledana, budućnost se čini zatvorenom. Riječ je ili o budućnosti u kojoj će doći do potpunog sloma sustava ili do nepromijenjenog nastavka neoliberalnog kapitalizma. Ta binarna struktura preplavljuje budućnost uništavajući mogućnost novih značenja i novih načina razmišljanja. Poučavanje i učenje u prostoru te zatvorenosti zahtijeva pedagogiju koja mora biti istodobno i pedagogija katastrofe i pedagogija izostanka događaja. Brian Massumi je u članku iz 2012. dobro sažeo to zatvaranje opisujući učinak Bushove doktrine i preventivnog djelovanja na globalnu politiku: “Sigurno je samo to da morate djelovati odmah kako biste učinili sve da preduhitrite ono moguće. Rečeno rječnikom Bushova ministra obrane Donalda Rumsfelda. Jedino je sigurno da se morate ‘aktivirati’, čak i ako ‘zapravo ne znate i ne možete znati i znate da ne znate’”. Katastrofa ne uništava sadašnji poredak; ona dovodi u pitanje samo simboličnu sadašnjicu i tako ostavlja sadašnji poredak i našu vjeru u digitalno kao jedinu alternativu. Štoviše, ona traži od sadašnjeg poretka da djeluje preventivno, protiv katastrofe, da uvijek bude spreman aktivirati se u borbi protiv nepoznatog. Ona se pretvara u posvećenost ne mogućoj budućnosti, nego jednostavno opstanku sadašnjosti. Jedina budućnost koja je sada važna budućnost je koja je već ovdje, budućnost neprestane kapitalističke inovacije u koju smo uvijek već zakasnili. Svaka druga budućnost već je izgubljena. Bez obzira na takav prikaz zatvaranja, moguće je da je jedno drugo tumačenje trenutačne situacije već kodirano u naš sve komunikativniji i kontroliraniji svijet. Tisuću devetsto četrdeset osme, u tekstu Kibernetika ili upravljanje i komunikacija u živih bića i strojeva, Norbert Wiener položio je temelje nove znanosti o sustavima nazvane kibernetika, namijenjene istraživanju i proučavanju sustava, njihovih struktura, regulacije, novih svojstava i mogućnosti u velikom rasponu disciplina, od tehnologije preko biologije do društva. Riječ kibernetika dolazi od grčke riječi kyberne-te-s, što znači kormilar ili onaj koji upravlja. Njeni rani zagovornici, uključujući i Wienera, smatrali su da će se razviti u znanost o znanosti. Mada se rasprava o kibernetici nije sasvim stišala, njeni su grandiozni planovi uglavnom propali, a pomaci u matematici i znanosti koji su ostvareni u okviru kibernetike pretočeni su druga područja, uključujući komunikacijsku teoriju, inženjerstvo, kriptogra∫ju, složene sustave, mrežnu analizu itd. Jedno od najvažnijih težišta kibernetike bilo je matematičko opisivanje informacije i komunikacije unutar sustava. Wiener je zajedno s Claudeom Shannonom razvio ključne matematičke postavke koje čine temelj našeg današnjeg razumijevanja komunikacijskih sustava, uključujući internet, mobitele, tehnologije kodiranja i sustave za kompresiju podataka. Po mnogo čemu naša trenutačna situacija, koju obilježavaju uspon komunikativnog kapitalizma i društava kontrole, du137

guje mnogo povijesti kibernetike kao znanosti koja leži u temelju brojnih ratnih i mirnodopskih tehnologija. Nadalje, čak i takozvana “francuska teorija” uvelike duguje kibernetici koja je utjecala na bezbrojne mislioce uključujući Romana Jakobsona, Lévi-Straussa, Lacana itd., da ne spominjemo kritičnije Heideggerove i Derridine stavove o znanost. Zbog toga bi se moglo tvrditi da kibernetika uvelike daje svoj potpis pod budućnost zatvaranja u kojoj se nalazimo, no ja bih želio nagovijestiti da se u srži tog zatvaranja krije još jedna mogućnost. Premda su ono što se danas naziva komunikacijskom teorijom razvili Wiener i Shannon zajedno, Shannonov apstraktni matematički opis komunikacijskog kanala i njegovog informacijskog kapaciteta postao je standard u tom području. Tisuću devetsto četrdeset osme Shannon, koji je za vrijeme rata radio na kriptografskim sustavima, objavio je danas legendarni članak u časopisu Bell Systems Technical Journal, pod nazivom “Matematička teorija komunikacije”. Sljedeće godine članak je izdan u obliku knjige, s razumljivijim (i malo više ∫lozofskim) uvodom Warrena Weavera, pod nazivom Matematička teorija komunikacije. Prije Shannonovog matematičkog opisa,komunikacijske kapacitete pojedinog kanala ∞ radijskog signala, telegrafskog voda ili danas optičkog kabela ∞ uglavnom su eksperimentalno određivali inženjeri. Shannon je uspio de∫nirati gornju granicu kapaciteta prijenosa informacija za bilo koji kanal. Zato je njegovo djelo postalo temelj suvremenog razmišljanja o komunikaciji, barem što se tiče inženjerskog aspekta tog problema. Jedan od glavnih Shannonovih pomaka bilo je to što je on razmatrao komunikacijski sustav kao onaj koji se nalazi između izvora i odredišta (uz dodatak predajnika i prijemnika). Treba napomenuti da se za Shannona ovdje radi isključivo o pitanju ∫zičke podrške komunikaciji, a ne o pitanju značenja. Za naše trenutačne potrebe pridržavat ću se njegove distinkcije između to dvoje, premda bi se mnogo toga moglo reći o vezi između informacija i značenja. U svakom slučaju, Shannon je razmatrao odabir poruke kao slučajan postupak. Ako se stvaranje poruke smatra slučajnim, iz toga slijedi da je količina informacija sadržana u pojedinoj poruci rezultat slučajnosti njenog izbora. Što je veći potencijalni prostor poruke, ili broj mogućih poruka, to je slučajniji odabir i stoga je moguće prenijeti više informacija. Nadalje, vjerojatnost bilo koje poruke utječe na ukupan broj informacija koje je moguće prenijeti putem danog kanala. To se može prikazati jednostavnim primjerom. U pisanom engleskom jeziku iznimno je rijedak slučaj da iza slova q dođe bilo koje slovo osim slova u. Dakle, to u, budući da je izrazito determinirano, daje veoma malo dodatnih informacija. Drugi lingvistički znakovi, slova itd. pokazuju slična svojstva. Treba imati na umu da se time nipošto ne tvrdi da su oni beskorisni. Zapravo, dodavanje redundancije, kako to naziva Shannon, ključno je za mogućnost slanja poruke putem šumnog kanala, jer poruka onda ne ovisi o čistoći svakog pojedinog zvuka i bita. Istodobno, što je više redundancije, to se manje informacija može prenijeti. Slično kao što slovo u iza slova q znači manjak informacije, izvor poruke koji bi prenio samo niz šumova ne bi dao nikakvu informaciju. Kao prvo, za Shannona šum i informacija nisu suprotstavljeni. Šum, dodajući poruci neodređenost, povećava sirovu informaciju (čak i ako je za određeni inženjerski problem ta dodana informacija nepoželjna). Ono drugo što bih htio naglasiti jest da nemamo razloga pretpostaviti kako je 138

u Shannonovoj formulaciji redundancija sekundarna. Premda je istina da redundancija smanjuje količinu informacija koje se prenose kanalom, Shannon je smatra jednako važnom kao i bilo koji drugi element u prijenosu informacije. Deleuzeovo i Guattarijevo tumačenje ovog pitanja pretpostavlja da Shannon predviđa neki idealan sustav s nultom redundancijom, ali to bi rješenje bilo moguće samo u sustavu u kojem nema šuma. Naprotiv, ono što Shannonovo otkriće tvrdi, i što ga čini tako moćnim, jest to da je stanje nultog šuma veoma malo vjerojatno, zbog čega svaki učinkovit komunikacijski sustav iziskuje redundanciju. Shannonov revolucionarni pomak sastoji se u tome što on prepoznaje šumno stanje, a time i stanje koje iziskuje redundanciju za komunikaciju, kao matematički zanimljiv slučaj. Previđajući tu činjenicu i tumačeći Shannona kao da on stavlja redundanciju na drugo mjesto, Deleuze i Guattari na kraj umanjuju radikalnost Shannonova otkrića, posebno u smislu odnosa između onoga unutarnjeg i vanjskog. Govoreći ponovno o teoriji informacije u knjizi Tisuća platoa, oni kažu: “Zapravo, ne mora postojati nikakav ‘eksterijer’ [...]. Možemo vršiti subjektivne odabire između dvaju lanaca ili na svakoj točki u lancu jedino ako nikakav vanjski vihor ne pomete lance i subjekte.” Ovdje postaju očigledne implikacije ovakva tumačenja Shannona. Za Shannona se poruka odabire u slučajnom postupku, što je donekle slično Deleuzeovu bacanju kocke, a ne odabire je subjekt. Čineći šum primarnim dijelom sustava, Shannon priznaje nužnost onog vanjskog umjesto nužnosti subjekta koji odabire. U svom najradikalnijem obliku Shannonovo djelo nije zatvaranje onoga vani nego upravo suprotno od toga. Ono je matematička teorija te “vanjske oluje koja mete i lance i subjekte.” Sada se možemo pozabaviti diskrepancijom između Deluzeova teksta o Foucaultu i “Postscriptuma”. U Foucaultu se budućnost, zbog nade u neograničenu konačnosti koju nudi, čini otvorenom, ali u “Postscriptumu” Deleuze upravo u našoj situaciji vidi discipliniranje i zatvaranje, dok ih Guattari vidi u informatici. U konačnici, čini se da Deleuze u “Postscriptumu” govori o zatvaranju u smislu buduće katastrofe koju smo ranije opisali. Iako to nije potpuna cyber-katastrofa svih informacijskih sustava, riječ je o slično strukturiranoj mikro-katastro∫ potpune kontrole koja je omogućena tehnologijom. Deleuze završava “Postscriptum” slikom turobne budućnosti koja nudi veoma malo mogućnosti. Premda daje neke prijedloge za buduće istraživanje i oblike otpora, oni su tek blijede sjene nadanja u neograničenu konačnost. Stoga mislim da je krajnje nužno čitati Shannona s obzirom na to pitanje zatvaranja koje je prisutno čak i ovdje, u Deleuzovu djelu. Kao netko tko je upisao slučajnost, kaos i entropiju u srž ovih tehnologija, Shannon bi trebao poslužiti kao podsjetnik na to da čak i u srži katastrofe i kontrole uvijek postoje entropijske mogućnosti. Spoznaje o entropiji izložene u Shannonovu djelu sadrže tumačenje tehnologije i komunikacije koje u konačnici ponovno ukazuje na nadu iz Deleuzeova ranijeg teksta. Ta Shannonova lekcija ne samo što ukazuje na mogućnost odnošenja prema silama tehnologije i kapitalizma, nego govori i o budućnosti akademije i njenih eksterijera (koji Deleuze razlikuje od potpuno vanjskog). Mislim da ona prvenstveno poziva na stvaranje jednog programa razmišljanja i istraživanja koji bi se uskladio s idejom neograničene konačnosti, posebno u onoj mjeri u kojoj iz entropije stvara mogućnosti zatvorenog niza opcija. 139

Nadalje, upravo u ovom trenutku u kojemu se tehnologija zajedno sa sveučilištem i njegovim eksterijerima čini zatvorenom, okoštalom, učmalom i pretjerano kodiranom jeftinim tehnološkim i menadžerskim trikovima koji pokušavaju rasprodati obrazovanje i lišiti ga svih njegovih izgleda, moramo držati otvorenom mogućnost da u samoj srži tog zatvaranja, te zapravo i unutar svih komunikacijskih i tehnoloških sustava, još leže nove kombinacije, nove misli, novo ‘vani’, nove neograničene konačnosti i nove pedagogije.

Adam Staley Groves

Poetsko nasilje, doseg i stil imaginacije

ežnje studenta nadilaze funkcionalno zatvaranje; ono seže iz svoje samodrugosti u tehnici i u tom trenutku ušutkavanja širi taj pojam na otvaranje. Pojam je terminologija koja izražava učitelja koji ima težnje u odnosu prema studentu. To načelo odnosi se na relacionalnost poetskoga, između individuacije i mogućnosti stvarnosti, na tiho udisanje dijeljene imaginacije, promišljanje prijelaza između tehničara i nekolicine. Korisnik tehnike obilježava odmak od ljudske strane dosega. Akademska zajednica slijedi taj čin: eseje ocjenjuje softver, e-čitači prate pokrete studentovih očiju i izvještavaju obrazovnog menadžera o tome što student navodno čita. Odnos sve više prelazi u online-učionicu ili hibridni prostor Sustava za menadžment učenja. Sveučilišta, koja navodno služe intelektualnoj slobodi i humanosti, na kraju će se nužno urušiti u tehniku. Poznata nam je uporna zabluda da državna sveučilišta služe nacionalnim interesima i čuvaju ih isto kao i interese globalnog kapitalizma. Kako god se ta zabluda, iluzija ili aluzija održavala, ona se hrani imaginacijom i zadaća ljudi jest da tu imaginaciju prisvoje i njeguju je. Tehnološki poredak, koji u bitnome vlada proizvodnjom svijeta i predstavljanjem prirode ljudskoj misli brzo je odredio imaginaciju kao svoju glavnu nagradu. Stoga, ako sablast sveučilišta baca sjenu na stvarnost tehnike, druga strana imaginativnog dosega otvara se prema etici imaginacije. Levinasove napomene u Totalnosti i beskonačnosti, o relacionalnosti knjige, autora i čitatelja: “Riječ putem predgovora koji teži probiti kroz zaslon rastegnut između autora i čitatelja putem same knjige ne daje se kao časna riječ.” Odnos prema knjizi ne daje čitatelju obećanje stvarnosti njezinom riječju, ali zašto bi ga dao predgovor? Knjiga je uređaj sa zaslonom na kojemu dvojbena riječ stvara ili utjelovljuje privid. Predgovor kao privitak predstavlja kružni povratak na zaslon; on je iza njega ali pridružuje mu se. No to spajanje predgovora i knjige postavlja pitanje: ako otvaranje prema vanjskosti stvara unutarnje autoreferencije koje se pojavljuju u knjizi, taj odnos napominje proizvodnju beskonačnoga u odnosu prema drugome kao samodrugovanje putem uređaja. Levinasova knjiga je uređaj. Autoreferencijalnom ekspozicijom uređaj se druguje na zaslonu teksta kako se tekst prikazuje misli (pitanje utjelovljivanja misli). Isku140

141

stvo autoreferencijalnosti transcendira “svoj pojam” prožimajućom silom u meta∫zičkom isksutvu i izvan njega. Pojam je mišljenje prijelaza u tehniku imaginativne djelatnosti. Treba napomenuti dvoje. Prvo, djelatnost autora i čitatelja može pratiti svoje mišljenje kao što je oprimjerio Levinas. Danas, u tehnici, pisanje autora i čitatelja u obliku korisnika neprekidno daje tu djelatnost, svaki put kad njezinu pojavu generira pametnim uređajima koji bilježe korisnikovu aktivnost i utjelovljuju sliku. Tvrdimo da je pisanje koje konstituira (generira) indivuduaciju pod nadzorom (i mogućnost mišljenja tog nadzora-utjelovljivanja) ono što Stevens naziva dosegom i poetskim stilom. Drugo, u vezi s knjigom i predgovorom, šutnja prožima iskustvo jezika, jer je pisanje u svojem neposrednom pojavljivanju pitanje poetskog stila koji stvara prijelaze: uvjete sebe i drugih. “Ambicija”, što je inače doseg, odnosi se na težnju prema radikalnoj vanjskosti. Imaginativno disanje ublažava kristalizirani sadržaj individuacije. Povratak koji ili puštamo da bude ili ga promišljamo zaslonom i dvojbenim riječima. Imaginativna djelatnost, formativni aspekti pregledljiva sadržaja, ono što čini vitalnost zaslona i njegovu teritorijalizaciju kroz drugu stranu dosega ostaje na ovoj strani svojih ambicija. Krećemo se prema etičkoj mogućnosti individuacije u tehnici, dok ljudska, autoreferencijalna razina doživljava inteligenciju emocionalnoga gibanja, meditativne spekulacije. Razmatrajući banalnost moderniteta i tehnike, Stevens piše: “Kad u ovom svijetu slabih osjećaja i praznog mišljenja, u kojemu se u svakom trenutku trebamo suočiti s pjesmom, naiđemo na neku integraciju pjesme koja nas gane i zabljesne, očito je da je taj efekt učinak stila, a ne pjesme same. Efektivna integracija nije dezangažiranje subjekta. Ona je pitanje stila kojim se tema predstavlja.” Nameće se nekoliko pitanja. Prvo, što znači suočiti se s pjesmom u svakom trenutku? Drugo pitanje tiče se efektivne integracije pjesme. A treće ∞ mogli bismo se pitati kako, kojim se ganućima i bljeskovima uspostavlja ta integracija, s obzirom na to da se tiče poetskog stila? Ako Stevensov poetski subjektivitet obilježava nadilaženje kibernetičkoga samozatvaranja ∞ našu neoliberalnu subjekti∫kaciju ∞ kod Levinasa ono što moramo pustiti da bude čini istinu onoga već etičkoga koje je po sebi optika i kao takvo se odvija na granicama imaginativnoga dosega u stvaranju i oblikovanju poetskog sadržaja. Stojimo i gledamo zapamćeno boravište. Stare jazbine podložne su tim preobražajima i iskustvo svih nas uključuje niz starih boravišta: kućâ imaginacije, drevnih sjećanja ili sjećanja na mjesta koja nikad nisu postojala. Ne mogu a da ne pomislim na sveučilište u ruševinama pretvoreno u nigdinu online-obrazovanja, i da tada tom očaju ne suprotstavim ∞ da njegovoj pojavi kroz zaslon ne suprotstavim poetiku koja se odupire historizaciji, i proricanje u skladu s poetskim stilom ∞ kako pisati s obzirom na doseg akumulacije sadržaja koji se može širiti, anticipirati, detektirati. Kako nastavlja Stevens: “otkriće stvarnostî nesvojstvenih vremenu nevjerice [...], ono je [...] jedinstveno za to doba. U takvo doba, otkriće stvarnosti vjerojatno poprima posebno značenje, bez pjesnikova napora i svjesnosti.” Poglavlja iz zbornika Pedagogies of Disaster. Ed. by Vincent W.J.van Gerven Oei, Adam Staley Groves i Nico Jenkins. The Department of Eagles, 2013. S engleskoga prevela Karmela Cindrić

142

143

a Neuroantropolo jigoloportnaorue a Neuroantropolo jigoloportnaorue

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo

a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropo ajigoloportnao Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropologija a jigoloportnaorueN Neuroantropologija a jigoloportnaorueN

a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN

Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa

a Neuroa jigol a Neuroa jigol a Neuroa jigol a Neuroa jigol a Neuroa jigol a Neuroa jigol a Neuroa jigol

Neuroantropologija Neuroantropologija

a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija

145

Neuroantropologija a jigoloportnaorueN Neuroantropologija a jigoloportnaorueN Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropo a jigoloportnao Neuroantropo ajigoloportnao oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN

a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija

oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN oroantropologija loportnaorueN

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

a Neuroantropolo jigoloportnaorue a Neuroantropolo jigoloportnaorue a Neuroantropolo jigoloportnaorue a Neuroantropolo jigoloportnaorue a Neuroantropolo jigoloportnaorue a Neuroantropolo jigoloportnaorue a Neuroantropolo jigoloportnaorue

Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija roantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neur Neur Neur Neur Neur Neur Neur

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor

roantropologija roantropologija roantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija

ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor ajigoloportnaor

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN a Neuroantropologija jigoloportnaorueN

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija

oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN

Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo Neuroantropolo

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija 144 Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

Neuroantropolo Neuroantropolo

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

Neuroantropologija Neuroantropologija

ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

ologija ologija ologija ologija ologija ologija ologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

ajigoloportnaorueN ajigoloportnaorueN

rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija rueN ologija

Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija Neuroantropologija

euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija euroantropologija

oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN oloportnaorueN

ologija ologija ologija ologija ologija ologija ologija ologija ologija ologija ologija

Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa Neuroa

Tomislav Pletenac

Prema novoj sintezi?

ije tajna kako se već barem tri destljeća vodi svojevrsni akademski rat. Na jednoj strani su se čvrsto pozicionirale tako zvane “tvrde” znanosti koje uz iznimnu ∫nancijsku podršku raznovrsnih kompanija i države pokušavaju preuzeti i epistemološki dio znanstvenog kolača. Nerijetko će se iz “tvrde struje” prirodnih znanosti lansirati teze o humanistici i društvenim znanostima kao zastarjelim oblicima ljudske misli koji se iscrpljuju u nikome važnim debatama o značenju, smislu ili kulturi, koje naprosto treba ili ukinuti ili im barem onemogućiti pridjev znanost jer se ne utemeljuju ni u kakvim dokazima, a svoje teze ne mogu poduprijeti nikakvim pravilnim eksperimentom u strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Pa čak i povijest koja ipak ima materijalne dokaze za svoje tvrdnje ostaje s onu stranu granice s obzirom da se za ukus prirodnih znanosti odviše često prepušta raznovrsnosti interpretacija ili nemuštim pokušajima razumijevanja prošlosti na temelju premalo materijala. Podloga takvih razdora je međutim sadržana u jednoj osnvonoj činjenici, priroda je ahistorična, a čovijek je povijesno biće koje reagira na okoliš, iskorištava ga, mijenja i stalno rekonceptualizira svoju poziciju u svijetu. Drugim riječima to što je neka osoba u eksperimentalnim uvjetima reagirala na jedan način se ne može proglasiti generalnom činjenicom o ljudskoj prirodi. Zakonitost ponavljanja eksperimenta teško je provediva kada imamo posla s kulturom. Nevjerojatna raznolikost kulturnih praksi, vjerovanja i ponašanja dovelo je antroplogiju tijekom posljednjih sto godina u poziciju da promijeni granice svog dosega. Od evolucijskih teza o “napredovanju” preko akulturacijskih i difuzionističkih teorija, pa sve do funkcionalizma antropologija je pokušala široko zahvaćati grupe ne pitajuće se previše o samom načini identi∫kacije tih grupa. No već ulaskom strukturalizma, a posebno od trenutka u kojem se on preoblikovao u istraživanje značenja postalo je jasno kako grupe nisu homogene tvorevina, te kako pojedinac aktivno proizvodi kulturu, a nije tek njen pasivni konzument osuđen na sudbinu lokacije. To je naravno značilo i potrebu za novom konceptualizacijom. Clifford Geertz je bio antroplog koji je označio to razdoblje proglašavajući kulturnu antroplogiju prvenstveno interpretativnom znanošću. Za njega kultura djeluje na barem tri razine 146

147

interpretacije, a antroplog je u stanju vidjeti samo jednu, način na koji pojedini pripadnik kulture interpretira svoju vlastitu kulturu. No takav zaokret u antropologiji istovremeno je označio i udaljavanje kulturne antropologije od one biološke (ili ∫zičke kako se to nazivalo u Europi). Strukturalizam Cludea Lévi-Straussa još je možda imao neku poveznicu s genetikom. Njegov pokušaj pronalaženje pra-strukture ili utemeljujućg oblika ljudskog mišljenja doista je nalik pokušajima genetičara da otkriju mehanizme koji su u podlozi raznolikosti kako unutar, tako i među vrstama. Ipak nakon jezičnog obrata kojeg je ponudio Jaques Derrida te oštom kritikom zapadnog logocentrizma, a nakon pojave zbornika Writing Culture (Pisanje kulture) biološka perspektiva se u potpunosti izgubila iz kulturne antropologije. Naime ono na što su upozorili James Clifford i George Marcus, urednici tog zbornika, bila je nemoć etnogra∫je da opiše kulturu, odnosno ustvrdili su vrlo uvjerljivo kako je etnografski teren, a i metoda sudjelovanja sa promatranjem, tek kulturna praksa zapada nastala u trenutku doticaja s drugim i drugačijim u osobitom povijesnom kontekstu. Oslanjajući se na Derridau pokazali su do koje je mjere kultura proizvod istraživanja, proteza pomoću koje se konceptulaizira razlika, a ne imanentno svojstvo društva. Tako su i svi drugi veliki koncepti antropologije (običaj, ritual, svakodnevica, srodstvo, materijaln kultura...) došli su pod znak pitanja. No i prije toga Edward Said je u Orijentalizmu ukazao na koji način se proizvodio Orijent na Zapadu i kako se konstruiralo znanje o njemu. U jednom od poglavlja knjige i etnografski pogled došao je na udar kritike kao još jedna od kolonizatorskih praksi. Nije tajna bila ni u 19. stoljeću da je antropolgija bila jedna od ključnih disciplina kolonijalne ekspanzije. Ona je trebala ponuditi “objektivno” znanje o ljudskim grupama koje bi poslužlio imperijama za kvalitetno upravljanje i “civiliziranje” društava nad kojima su zavladali. No često su te misije “civiliziranja” brutalno završavale, a evolucionističke i difuzionističke teorije su postale podlogom za bujanje nacizma u Europi. Teorijska kritika (odnosno samokritika) antropologije skopčala se tako sa snažnim etičkim imperativima koji su i danas važan dio struke. A upravo su oni bili ključni za odbacivanje bilo kakvih determiniranih elemeata ili esencijalizmau bilo kojem obliku. Determiniranost i univerzalnost procesa koji su kameni temeljci prirodnih znanosti postali se iznimno problematični za humanistiku, što zbog nemoći koju iskazuju kad pokušaju za objekt interesa postaviti kulturu, što zbog etičkih problema koji nužno prate reduktivne odgovore na pitalje “Što je čovjek?” Korištenje jedne metodologije stvorene za određenu vrst pojava nije uputno prenositi na drugu vrstu. Problem prirodnih znanosti s humanistikom i društvenim znanostime jest u nedostatku reΩeksivne epistemologije i ontologije u istraživanjima prirode. Neovisno o tome jeste li ∫zičar, biolog ili kemičar koristite istovjetnu metodologiju, no u humanističkim i društvenim znanostima postanete vrlo brzo svjesni da nije isto proučavati tekst kao ∫lolog, lingvist, antropolog ili teoretičar književnosti. Pa čak i unutar svake od navedenih disciplina postoje razlike u školama i teorijama koje imaju direktan utjecaj i na metodologiju. Dapače, razotkrilo se kako je i sam proces “objektivizacije” teksta ili kulture također kuturni proces. Sama ideja kako postoji univerzalna pozicija s koje je moguće van kontrole samog znanstvenika doprijeti do zakonitosti kultrnih procesa time je pala u vodu. Niz 148

je primjera od davne prošlosti do danas kako primjerice statistika, glavni kandidat za univerzalizaciju znanja u društvenim i humanističkim znanostima, nije odviše precizno sredstvo objektivizacije. Od izbora uzorka koji bi trebao biti reprezentativan, pa do postavljanja problema, previše se toga oslanja na kulturom stečene neupitne aksiome koji su daleko od toga da bi bili univerzalni. Primjerice takva istraživanja uvjek dijele populaciju na dva roda. Činjenica je međutim da neke kulture poznaju i pet rodnih identiteta. Rod koliko je naravno i biološka kategorija jednako je tako i kulturna. Ne samo da se pri tome radi o raznovrsnom kulturnom materijalu pridodanom biološkoj razlici već je i sama razlika prvo morala biti kulturno konceptualizirana kako bi postala operativna. Mogućnost društvene realizacije drugačijih rodnih i spolnih identiteta na Zapadu još uvjek međutim nije promijenila moguće odgovore na pitanje anketa o rodnoj identi∫kaciji (odnosno otvorilo se tek treće polje koje bi mogli nazvati ostalo), a naravno nije niti postavilo pitanje relevantnosti tog podatka. Dekonstrukcijom spolnog identiteta čovjeka nestalo je i zadnje spone koja je još mogla povezati biologiju i znanost o kulturi. To je bilo najvažnije univerzalno polje za sve sisavce i posljednje mjesto na kojem se moglo zaključivati o ponašanju ljudske vrste pomoću ostalih sisavaca, najčešće primata. To je i dovodilo do redukcija grupne dinamike iz biološke perspektive jer se uporno uzimala determinanta spolnog odnosa kao utemeljujuća i nepromijenjiva. Ipak i genetika i evolucijska teorija su ostale nesporne u biologiji, dapače i dalje se pokazuju iznimno ispravne kada je riječ o ∫zičkoj razini. Problemi su nastali još u doba Desmonda Morrisa, ranih sedamdesetih. Iako je to bio tek začetak, u to vrijeme se stvarao pokušaj objašnjenja suvremenog ljudskog ponašanja kao reΩeksije evolucijom stečenih sposobnosti i navika. Kasnije su istraživanja u genetici došla su do ideje kako je moguće razumjeti ljudsku kulturu s obzirom na speci∫čne strukture gena. Drugim riječima, gotovo da se pokušala uspostaviti “genetska sudbina” naše svakodnevice. Ono što je genetičarima izgledalo kao pusto nagađanje zbog nedostatka znanja o determiniranosti krajem 20. stoljeća činilo se spremno za znanstvenu ropotarnicu. Kompletan društveno-humanistički koncept trebao se zamijenti onim genetskim, determiniranim. Tek početkom 21. stoljeća ustanovilo se kako takva genetska determiniranost zapravo i nije sveti gral koji bi doveo znanstvenu paradigmu, utemeljenu u ahistoričnoj podlozi čije reΩeksije su proizvod zakonitosti koje će se vremenom razotkriti, do konačnog cilja. Naime projekt humanog genoma pokazao je zastrašujuću istinu kako gena potrebnih za razvoj čovjeka ima manje nego li onih za rast kukuruza. No, i tome se doskočilo kada se shvatilo da se do tada nije promatrao onaj dio DNA koji nije proteinski, tada još zvan i “junk DNA”. Ustanovilo se naime da je za razvoj organizma i te kako važno što se događa u tom dijelu DNA, odnosno da se radi o svojevrsnim sklopkamo koje uključuju ili isključuju propagaciju određenog gena u točno određeno vrijeme i na točno određen rok. Međutim tada se postavilo pitanje na koji način organizam zna kakvi su mu vanjski uvjeti i kako na te uvjete odgovoriti te sprovesti najbolju moguću prilagodbu. Ništa drugačije nije bilo niti sa mozgom. Naime ljudi posjeduju jednu nevjerojatnu evolucijsku manu. Potomstvo nije samostalno vrlo dugo 149

nakon što se rodi. Mora usvojiti jezik, obrasce ponašanja, naučiti brinuti o sebi, a to obično uzima prilično životnog vremena pojedinca. Svo to vrijeme svaka ljudska jedinka osuđena je na pomoć društva. A isto vrijedi i za mozak, on se još dugo razvija nakon rođenja. Njegov razvoj završava negdje oko 21. godine života, a i nakon toga je sklon, kako tvrdi neurologija, raznovrsnim promjenama. Dakle mozak je plastičan i odgovara neprestano na impulse koji mu dolaze iz okoline. A okolina ljudskog mozga zbog svega navedenog iznimno je kompleksna. Osim materijalne pojavnosti ona uključuje društvene odnose, ideologiju, pretpostavke, jednom riječju ∞ kulturu. Ako je tako onda naši biološki mozgovi nisu tek proizvod DNA i kompleksnih sklopki već jednako tako i kulture u koju su utopljeni. Moramo li promijeniti paradigmu? Možemo li promijenti paradigmu? Trebaju li biolozi priznati da je dobar dio njihovog njihovog interesa zapravo oblikovan mišljenjem? I trebaju li s druge strane kulturolozi svih vrsta prihvatiti da možda i nije sve toliko nedeterminirano koliko smo do sada smatrali? Inkulturirani mozak naslov je knjige dvojice autora Daniela Lendea, biološkog antropologa koji se bavi ovisnostima i Grega Downeya, kulturnog antropologa posvećenog tjelesnosti i fenomenološkoj perspektivi, koja se hrabro upušta u pokušaj stvaranja nove sinteze biologije i kulture. Za njih se okolišni uvjeti upisuju direktno u naš živčani sustav i mijenjaju ga kako bi odgovarao potrebama društva u kojima jedinka odrasta. No jednako tako s druge strane priznaju kako nije cijeli mozak baš u potpunosti plastičan, te kako i dalje postoje određene forme koje su zadane. No bez obzira na to ideja da kultura može promijeniti dijelove mozga postavlja pred antropologe sasvim nova pitanja, ali i “tvrde” dokaze za tvrdnje do kojih su došli neovisno od neuroznanosti. Ovdje donosimo prijevod dva teksta, jedan programtaski iz pera samih urednika knjige pod nazivom Neuroantroplogija i inkulturirani mozak i drugi koji je studij slučaja Rat i dislokacija: Neuroantropološki model traume američkih veterana s borbenim PTSP-om. Oba teksta pokazuju do koje je mjere etnogra∫ja središnji poduhvat za razumijevanje stanja ljudskog uma. Odrastati u grupi i biti izložen određenim obrascima ponašanja nužno će promijentiti arhitekturu našeg mozga kako bi se lakše suočavali s problemima koje je to društvo prepoznalo kao važne. PTSP je tako ne samo biološki odgovor na traumu već i društvena bolest koja traži od pojedinca da preispita vlastite stavove, svoje idelane slike sebstva, srodstvene i intimne veze i niz drugih vrijednosti koje je stekao tijekom života, a nakon ratnog iskustva su mu postala strana. Dislokacijom, osobe oboljele od PTSP-a pronalaze se u situaciji u kojoj mijenjaju i perspektivu. Sve to ima i biološke posljedice. Koliko je prespajanje sinaptičkih veza u mozgu važno, svjedoči i nedavni tekst objavljen u Washington Postu u kojem osoba koja je provela nekoliko godina kao voditelj PR službe u trenutku kada mijenja posao pokušava vrijeme koje je dobila (oko tri mjeseca od završetka prošlog pa do početka novog posla) potrošiti na svoju originalnu struku, studij književnosti. Kako bi se nakon godina provedenih pred internetskim preglednicima prepustila užicimačitanja uzela je knjigu Hermana Hessea Igra staklenih perli. No vrlo je brzo ustanovila kako više nije u stanju koncentrirano pročitati niti jednu stranu linearanog teksta. Arhitektura njenog mozga prilagodila se drugačijoj vrsti procesuiranja informacija. 150

Tek upornom vježbom nakon tri tjedna uspjela je konačno ponovo uvježbati sposobnost čitanja književnosti. Zna se također da fMRI pokazuje različitost mozgova ljudi koji su utrenirali posebne vještine poput meditacije, žongliranja, vožnje taksija i slično. No ono što je važno jest da se naš mozak mijenja neovisno o vlastitoj volji, a često je taj proces povezan i sa endokrinim sustavom. Primjer voditeljice PR službe s početka poglavlja pokazuje kako konzumacija medijske poruke nije samo obična razbibiriga već izlaganje naših mozgova jednom speci∫čnom tipu stimulansa i emotivnog ulaganja. Jednom kada se prespajanje dogodi, drugačiju vrst (pa i sadržaj) medijske poruke od one na koju se mozak prilagodio označit ćemo kao nevažne ili nezanimljive. Odgoj pažnje i kritičko preispitivanje tako prestaju biti samo poželjne vještine već možda i pitanje zdravlja. Možda bi jednako tako mogli govoriti i o novoj neuro-odgovornosti ili neuro-politici u kojoj će jednog dana biti moguće tužiti korporaciju ili vladu zbog toga jer je organizirala proizvodne i društvene procese koji su direktno bili odgovorni za zdravlje oniih koji su bili direktno pogođeni stvaranjem takvog društvenog okružja. Unatroč nizu zanimljivih i inspirativnih teza koje možemo otkriti u neuroantropologiji knjiga naravno nije bez problema. Naime unatoč kritičkoj poziciji autora prema staroj antropologiji koja je odlazila u zabačene krajeve svijeta oboružana raznovrsnim mjernim spravama pokušavajući objektivizirati drugost, ne opiru se sirenskom zovu pokretnih fMRI uređaja ili njihovim suvrsticama koje bi mogli ponjeti sa sobom na teren. Takva objektivizacija završavala je u prošlosti bezobzirnim skrnavljenjima kultura s kojima su kolonizatori dolazili u kontakt. Možda je najpoznatiji primjer antropologa koji su “zbog znanosti” naprosto odnosili cijela groblja kostura australskih Aborigina. Pri tome se nije radilo o tome da su antropolozi prepoznali neki interes već povučeni znanstvenim kolekcionarstvom vjerovali kako će na njihovim institucijama u Europi jednog dana to biti iznimni dokazi za neke nove teorije o ljudskom razvoju. Nakon što su takve paradigme napuštene kosturi ni do dnašanjeg dana nisu vraćeni potomcima u Australiju. Neuroantropologija ukoilko doista želi biti nova paradigma mora se prepustiti kako kritici tako i upotrebi na neočekivane načine i izbjeći stanje, na koje na kraju krajeva upozoravaju i sami autori, u kojem bi se svijet podijelio na one koji imaju pristup tehnologiji i one koji ga nemaju, a time onda i na sve nejednakosti nastale tijekom kolonijalizma, a čije posljedice osjeća i danas.

151

Daniel Lende i Greg Downey

Neuroantropologija i inkulturirani mozak

Naši inkulturirani mozgovi aš mozak i živčani sustav su organi koji su najbliži kulturi. Dok gotovo svi dijelovi ljudskog tijela ∞ skelet, mišići, zglobovi, utroba ∞ nose obilježja različitih tipova ponašanja, naš je živčani sustav iznimno nerazvijen prilikom rođenja, on je neproporcinalno malen u odnosu na veličinu odraslog mozga i jednako tako neproporcionalno osjetljiv na oblikovanje kulturom. Razvoj ljudskog mozga u prvoj godini života nalik je razvoju mozga u maternici drugih sisavaca, s time da je njegova maternica u toj godini jezik, društvene interakcije i materijalni okoliš dok kod ostalih vrsta kompletni razvoj mozga završava zaštićen od vanjskog svijeta majčinim tijelom. Takvo razumijevanje znači kako ideje o sebi i metode odgoja dolaze iz okoliša u kojem se naš živčani sustav razvija, te jednako tako utječu na propagaciju gena i razvojne procese do stanične razine. Uzimajući u obzir kako se dobar dio onog što nas čini ljudima nalazi u specijalizaciji i dinamičkoj otvorenosti ljudskog živčanog sustava, neuroantropolgija postavlja mozak u središte rasprave o ljudskoj prirodi i kulturi. Naša sposobnost učenja i pamćenja, naše so∫sticirane vještine, naša lakoća korištenja simboličkih sustava kao i iznimna samokontrola pokazuju do koje je mjere naša sposobnost da stvorimo kulturu kupljena neurološkim potencijalom. (vidi i Deacon, 1997, Tomasello, 2001). To dinamičko otvaranje inkulturiranog neurološkog sustava događa se tijekom razvojnog vremena kroz kapacitet pojedinca da usvoji kako iskustva i alate stvorene u zajednici tako i razmjenu misli, značenja i dosega. Na taj način aktivnosti, konteksti i iskustva postaju centralni za formiranje onog što znači biti čovjekom kao i razlogom za sličnosti i razlike unutar ljudske vrste. Interaktivni pristup temelji se na ideji kako se ljudski kapacitet za mišljenje i stvaranje značenja stvara podjednako iz društvenih i individualnih izvora, gradi se od zajedničkih simbola, talenata, društvenih konstrukta i osobnih neuroloških dosega. Za razliku od pristupa koji su utemeljeni bilo u istraživanju nizova gena ili s druge strane simboličkih sistema, neuroantropologija razmatra kakva je interakcija mozga i kul152

153

ture, istražujući sintezu prirode i kulture i odbacujući idealizaciju i bioloških mehanizama i kulturnih simbola. Središnji princip neuroantropologije svodi se na odbacivanje mogućnosti da se označi jedan uzrok koji bi bio odgovaran za neku specijaliziranu vještinu (bilo individualnu ili onu rasprostranjenu u cijeloj vrsti) već da je prije riječ o kompleksnim procesima. Sazrelo je vrijeme za međusobnu razmjenu znanja između neuroznanosti i antropologije. Znanstvenicima koji se bave mozgom nije više jednostavno tumačiti kulturnu razliku isključivo kao demografsku varijablu, a antropolozi im s duge strane nude uvjerljiva istraživanja inkulturacije koja objašnjavaju vidljive razlike u funkcijama mozga. Antropolozi, ne više toliko u strahu od “univerzalizacije” ili “psihologizacije” sada se mogu osloniti na priličan broj dokaza koji pokazuju do koje mjere neuroplastičnost igra ulogu u društvenoj i kulturnoj dinamici, a neuroznanstvenici zahvaljujući poznavanju biologije nude raznovrsne načine na koji se mogu proširiti istraživanja razlika među ljudima i kulturna dinamika. Na kraju neuroantropologija sama donosi niz prednosti za svako polje: antropolozi se mogu uključiti u istraživanje mozga kako bi obogatili holističku antropologiju, dok kognitivni znanstvenici i neuroznanstvenici mogu doprinijeti osnaživanju kulturne i društvene neuroznanosti. Usmjeravanje antropološkog fokusa prema inkulturaciji neurološkog sustava ukazuje na nova istraživačka pitanja, postavlja antropološku teoriju na čvršće tlo i otvara mogućnost za interdisciplinarnu suradnju (vidi Lende, 2008; Seligman & Brown, 2010). Projekt neuroantropologije biti će empirijsko istraživanje raznovrsnih neuroloških sustava, razumijevanje kao se razvijaju neurološki potencijali, i dokumentiranje onih bioloških i okolišnih faktora koji omogućavaju njegovu realizaciju. Kao što to navodi James Rilling: “Istraživanje neurološkog razvoja također otkriva koji su aspekti razvoja mozga čvrsto zadani, a koji su labilniji, te time identi∫cira mehanizme iz kulturnog i društvenog okoliša koji djeluju na razvoj mozga na taj način da pripadnici pojedinih kultura misle i djeluju različito od pripadnika neke druge kulture.” (2008:3) Neuroantropologija će napredovati sukladno sa razvojem znanja o mozgu utemeljena na pretpostavci kako su teorije o kulturi istovremeno i teorije o razvoju funkcija mozga. Neuroantropolozi love “mozak u divljini” da parafraziramo Edwina Hutchinsa (1995). To znači potragu za laboratorijskim istraživanjima koja su ekološki i etnografski validna, te vođenje terenskih istraživanja koja se oslanjaju na relevantne zaključke kognitivne znanosti i ljudskog razvoja. Neuroantropologija bi trebala dovesti nova istraživačka pitanja u laboratorije, što ćemo kasnije pokazati, ali bi isto tako trebala ispitati teorije i uvide u ekološki validnom prostoru kako bi potvrdila da one nisu fragilne te kako se neće srušiti čim izađu iz pažljivo kontroliranih psiholoških laboratorija. Isključivo laboratorijska istraživanja nisu u stanju ponuditi potpuni uvid u način rada ljudskog mozga upravo stoga što je živčani sustav čvrsto povezan sa okolišem, kako u trenutnom ekološkom smislu, tako i u razvojnom. Iako su laboratorijska istraživanja temeljna za razumijevanje ljudske kognitivne osobitosti i potencijala, isto vrijedi i za široka terenska istraživanja koja lociraju i promatraju mozgove u akciji, u 154

okolišu koji se ne može reducirati na pojedince koji mirno leže unutar ogromnih brujećih magneta. Štoviše, različiti načini manipulacije neurološkim sustavom, posebno cjeloživotnom svladavanju određenih vještina i kulturnih kapaciteta, omogućuje istraživanja granica ljudske prilagodbe. Metodološki neuroantropologija će zahtijevati otvorenost raznovrsnim metodama koje će se koristiti s obzirom na postavljen problem. Niti jedna metoda sam za sebe, bila ona psihološka, etnografska ili utemeljena u tehnikama neurooslikavanja neće biti dovoljna da osvijetli sve aspekte varijabilnosti mozga. Neuroantropologija će koristiti kako klasične tako i nove tehnologije u oslikavanju mozga, a kako će antropološki pristup projektima biti epistemološki so∫sticirani to će za posljedicu imati i nova tehnološka rješenja i izazove. Istraživanja mozga se ubrzavaju; naša moć da manipuliramo direktno i indirektno neurobiološkim funkcijama raste s novim tehnologijama, farmakološkim sredstvima te kontrolom i oblikovanjem uvjeta u našem okolišu. Mozak je ujedno postao i središnji faktor za razumijevanje načina na koji mnoga društva objašnjavaju ljudsko stanje, od patologije do izostanka društvenog uspjeha, a često se takva tumačenja koriste kako bi se pogoršali društveni problemi. Posvuda se stalno pokušava ljudska različitost reprezentirati isključivo u biološkim ili, opet isključivo, u kulturnim terminima. Obije varijante često služe kao isprika za odustajanje od djelovanja jer se “njihova kultura (ili njihov mozak) ne mogu promijenit”. Neuroantropologija napada takav stav, te pokušava smijeniti stare paradigme i teorije koje ih podržavaju kako bi pokazala ono što znanost već zna ∞ da nas podjednako stvaraju i biologija i kultura.

Rani pokušaji neuroantropoloških istraživanja Shvaćanje kako je ljudski mozak iznimno pogodan za stvaranje kulture, te kako je kulturno učenje neodvojiv dio evolucijske prednosti ljudske vrste, navelo je dio istraživača da pokušaju ustanoviti odnos između antropologije i znanosti o mozgu. Kada je razmišljao o vlastitom radu Victor Turner je primjerice, ponudio jednu takvu mogućnost: “Moj se rad usredotočio na ritualne procese, kulturne fenomene, više nego li na neuroanatomiju ili neuropsihologiju. Ali ja sam u najmanju ruku napola uvjeren da može postojati autentičan dijalog između neurologije i kulturologije, stoga što obije uzimaju u obzir kapacitet gornjeg dijela mozga za adaptaciju, elastičnost, učenje i simbolizaciju što su možda čistokrvni etnolozi zanemarili, a ostali zastali tek na razmatranju ritualizacije na očiglednijoj razini genetski programiranog ponašanja nižeg dijela mozga.” (1973:104) Slično tome, rani zagovornici kognitivnih znanosti bili su pod utjecajem važnih antropologa/teoretičara poput Gregory Batesona, Margaret Mead i Claudea Lévi-Straussa. Utemeljitelji kognitivnih znanosti očekivali su kako će doći do kolaboracije sa antropolozima. Howard Gardner (1985) je tako pretpostavio da će antropologija biti među šest stupova “nove znanosti o razumu” (također i Norman, 1980). Slično tome i sociolog Warren Ten Houten (1976) poziva na razvoj “neuroantropologi155

je” kao što su to činili i antropolozi Charles Laughlin i Eugene d’Aquilli (1974, vi također i Laughlin, McManus & D’Aquilli 1990). Različiti antropolozi kao što su Malcom Crick (1982), Claudia Strauss i Naomi Quinn (1997) Maurice Bloch (1998) i Stephen Reyna (2002) zagovarali su dijalog sa znanostima o mozgu. Ali oklijevanje koje možemo čitati između redova Turnerovih predviđanja ∞ činjenica da je on tek “napola uvjeren” a ne naprosto siguran ∞ pokazalo se utemeljeno, jer je većina pokušaja povezivanja istraživanja kulture s onima mozga su ostali tek na pokušajima, a još je više prilika izgubljeno u intervalima između tih pokušaja. Kao što je to opisala Margaret Boden (2006:515) u njenoj povijesti kognitivnih znanosti, antropologija je postala “disciplina koja nedostaje”. Primjerice, u ranim radovima o “biogenetskom strukturalizmu” Laughlin i d’Aquilli (Laughli & d’Aquilli 1974, Laughlin et. al. 1990) su tvrdili kako nepromjenjive kognitivne strukture, kao one koje su postavili teoretičari poput Lévi-Straussa ili Noama Chomskog, moraju dolaziti iz genetskih odlika ljudskog neurološkog sustava. Ti neurološki okviri naletjeli su vrlo brzo na iste one teorijske probleme na koje je došao i sam strukturalizam, napose se to odnosi na razine apstrakcije koje se nakon toga više nisu mogle jednostavno spojiti sa svakodnevnim praksama. Neurolog i pisac Oliver Sacks (1996:xx) također se identi∫cirao kao “neuroantropolog”. Njegovi radovi su sjajni opisi neuro-različitosti i raznovrsnih stanja mozga, ali ti su opisi utemeljeni isključivo na iskustvu bolesnika ostavljajući po strani središnja pitanja o raznovrsnosti, akulturaciji te interakciji kulture i neurobiologije u patološkim stanjima. Kada su se antropolozi i etnogra∫ ipak bavili kognitivnim znanostima njihov je doprinos bio i te kako značajan. Neuroznanstvenici s inklinacijom prema antropologiji također su dali značajne doprinose svojoj struci. Ali sveukupno razmjena između neuroznanosti i antropologije je bila skromna, a doprinosi fragmentarni prije nego li plod sistematičnog napora. Znanstvenici koji se bave mozgom trebaju istraživanja i uvide koje su antropolozi razvili kako bi ozbiljno istražili iznimne varijacije u neurološkom i kognitivnom funkcioniranju među ljudima. Antropologija se mora odmaknuti od kritike i aktivno se uključiti u ovo istraživačko polje kako bi mogla odgovoriti na temeljne probleme o kulturi, nejednakosti i ljudskim razlikama. Zajedno ćemo biti u stanju stvoriti okvir koji će omogućiti da se različita istraživanja mozga i ljudske prirode počnu dijeliti preko disciplinarnih granica.

Evolucija, mozak i neuroantropologija Značajan kulturni aspekt ljudskog neurološkog stanja nije nedavna evolucijska akvizicija, tijekom evolucijske prapovijesti naše vrste kulturna i tehnološka inovacija kao i istančana društvena solidarnost kakva se može pronaći i kod nekih drugih vrsta, omogućila je djeci naše vrste da se rode potpuno nesamostalna, iznimno ovisna o dugotrajnoj brizi roditelja i ostalih odraslih pripadnika vrste. Bez kulture, društvene suradnje i tehnologije cijena takvog nedovršenog živčanog sustava bila bi previsoka. Razvojna ovisnost djece upućuje na zaključak kako naše kompleksne hijerarhije, čak i društvene greške, okrutnosti i nepravde imaju efekt na 156

formiranje našeg neurobiološkog naslijeđa. Svijet koji smo izgradili kao obitelji, kulture, društva i civilizacije utječu na živčani sustav svakog tijela tijekom razvoja. A taj posebni neurološki potencijal je moguć jer su generacije za generacijama stvarale svjetove koji su podržavali, štitili i učili od prethodnika. Primjerice, ∫na motorika i sekvencijalno pamćenje potrebni za izradu rudimentarnih alata trebaju društvenu podršku i uzore ili učitelje kao i neurološku istančanost, ali bez ranih alatki ti kapaciteti vjerojatno nikada ne bi bili razvijeni u ljudskoj vrsti. Iako je živčani sustav svake životinje otvoren svijetu, ljudski je posebno prilagođen za projiciranje mentalnih konstrukta na svijet, mijenjajući okoliš u sociokognitivnu nišu koja konstruira i širi mogućnosti mozga. Ta niša je izgrađena pomoću društvenih odnosa, akumulirajući materijalnu kulturu i tehnologiju, ∫zički okoliš, ritualne obrasce i simboličke konstrukte koji formiraju ponašanja i ideje , stvaraju podijele i obrazuju živote. Tako naši mozgovi postaju inkulturirani kroz recipročne procese eksternalizacije i internalizacije prilikom kojih koristimo materijalni svijet kako bi mislili i djelovali unatoč tome što taj svijet istovremeno i oblikuje naše kognitivne kapacitete, senzorni sistem i obrasce reakcija. Naš je mozak sam po sebi prepun detalja, stvoren evolucijskim vremenom iz raznovrsnih modula i funkcionalnih jedinica koje još nisu u potpunosti integrirane. Različiti tipovi neurološke aktivnosti ne podvrgavaju se istim pravilima, niti su sve jednako podložne (ili imune) na samo-reΩeksiju i svjesno mišljenje. Neki kognitivni kapaciteti označeni su duboko usađenim stereotipnim općeljudskim reakcijama, druge funkcije su iznimno plastične, čak i podložne korjenitim revizijama i svjesnim rekon∫guracijama. Niti jedna jednostavna teorija nije u stanju objasniti kako svaki pojedini sustav djeluje, što znači da moramo imati u vidu kako će inkulturacija varirati čak i među regijama i mrežama u mozgu. Ako prikaz jednog sistema ostane konzistentan kada promatramo njegovo djelovanje ali se opire sukladnim očekivanjima za neki drugi sistem, to je vjerojatno proizvod heterogenosti mozga, ali i reΩeksija razlika u metodama i pristupima problemima.

Kognitivna znanost i antropologija Empirijski dokazi o regionalnoj specijalizaciji u arhitekturi mozga koji su se pojavili 1960-tih, a proširili se u osamdesetim godinama 20. stoljeća, naveli su neke teoretičare na oživljavanje “nativističkih” tendencija, dakle pretpostavci kako je većina kapaciteta mozga uglavnom urođena i, sukladno tome, da je doprinos kulture i okoliša uglavnom površan. Takva pretpostavka zajedno sa dokazima o domenama speci∫čnim za pojedinu vrst znanja - činjenicom kako se informacije ponekad ne dijele između različitih kognitivnih funkcija ∞ uzimala se kao dokaz za postojanje kognitivnih modula (vidi Fodor, 1983). Module se smatralo urođenim kognitivnim strukturama slične onima koje je Chomsky (1990) predložio za jezik. Kasnije su teoretičari proširili i modi∫cirali Fodorovu originalnu tezu uvodeći ekstenzivniju “masivnu modularnost” ljudskog uma, mentalni talent naslijeđen i razvijen u evoluciji kao alat sa speci∫čnom namjenom (Barkow, Cosmides & Toby, 1992; Toby & Cosmides 1992). 157

Neki su antropolozi preuzeli tezu masivne modularnosti (Speber 1996; Speber & Hirschfeld, 2004; Whitehouse, 1996). Ali za većinu sociokulturnih antropologa ta je teza odviše nesigurna i utemeljena u previše pretpostavki (štosu smatrali i neki kognitivni znanstvenici kao što su Cowie, 2002; Ellman, Bates, Johnson, Karmiloff-Smith et. al, 1997). Čini se da masivna modularnost implicira ∞ posebno kod nekih teoretičara ∞ cijelu seriju pretpostavki koje onemogućuju razumijevanje inkulturacije mozga: nativizam, ili ideja kako su određene funkcije unaprijed formirane u mozgu i prije rođenja; univerzalna valjanost za sve individue i grupe; neΩeksibilnost; kao i slijep podržavanje adaptističke teorije evolucije, to jest pretpostavke kako je svaka ljudska karakteristika proizvod adaptacije (vidi Alcock, 2001). Nailaženje na nove dokaze o neuroplastičnosti i regionalnom preustroju svrhe, navelo je znanstvenike koji se bave mozgom da ponovno preispitaju podatke o specijalizaciji pojedinih tkiva u mozgu (vidi Anderson, 2010; PascualLeone, Amedi, Frengi & Merabet, 2005; Sanes & Donoghue, 2000). Iako je neuroantropologija i dalje zainteresirana za općeljudske kapacitete, kao što su sustavi u mozgu koji omogućavaju socijabilnost (vidi Adolphs, 2009) i konsekvence evolucije (Gibson, 2002; Rilling, 2008) taj će rad biti uvijek podržan istraživanjem načina na koji kultura djeluje na plastičnost mozga (vidi Chiao, 2009a; Park & Huang, 2010; Wexler, 2006). Više je nego jasno da se mnogi neurološki kapaciteti, kao što su sposobnost za jezičnu komunikaciju, ne pojavljuju bez kulturnog konteksta. Štoviše, neuroznanost je pokazala kako razlike u okolišu, obrasci društvene interakcije, formativne simboličke niše, stalna akvizicija vještina, zajednice u kojima se naučio prvi jezik, emocionalna grupna dinamika, postojani motorički obrasci, tehnike odgoja djece i slični elementi imaju značajan neurološki učinak. Jednako kao što je i u genetici empirijsko istraživanje dovelo do rede∫nicije koncepta “gena” kako bi se uzele u obzir nove kompleksne pojave u biološkim sistemima (Gerstein, Bruce, Rozowsky, Zheng et al, 2007), tako je i istraživanje novih mehanizama u mozgu naglasilo kontingentnost i varijabilnost (primjerice Edelman, 1987; Feldman, 2009; Mareschal, Johnson, Sioris, Spartling et al., 2007; Westerman et al, 2007) a neuroantropologija na tom tragu istražuje na koji način okoliš djeluje na konstrukciju i funkciju mozga. Osvit tehnologije neinvazivnog neurooslikavanja započeo je revoluciju u znanostima o mozgu. S tom inovacijom podaci o arhitekturi i funkciji mozga se mogu dobiti ne samo posredno iz promatranja ponašanja ili autopsijom, već neposrednim detektiranjem metaboličkih procesa i struktura kroz lubanju živih organizama. Unatoč novim otkrićima i stalnim inovacijama koje su se dogodile u zadnjih tridesetak godina u neurooslikavanju, ti su dosezi tek nedavno dodirnuli antropologiju, posebno onu biološku (primjerice Deacon, 1997, Dominguez Duque, Turner, Lewis & Egan 2010) i arheologiju (Malafouris, 2009; Renfrew, Frith & Malaforious, 2008). No unatoč nekim iznimkama (kao što su Reyna, 2002; Vogeley & Roepstroff, 2009), istraživanja kulture i društva nastavila su se u antropologiji bez uzimanja u obzir značajnog napretka koji se događao u istraživanju mozga, od kojih su neka zadirala u krucijalne probleme antropologije.

158

Za mnoge antropologe znanost o mozgu je izgledala kao prijetnja integritetu antropologije same. Emily Martin u svom izlaganju Američkom etnološkom društvu, izrazila je tu vrst zabrinutosti riječima: “Sa njihovim istraživanjima koja su sponzorirana od zaklada, korporacija i vlade i njihovim tvrdnjama kako će dati reduktivne odgovore na društvenu i kulturnu egzistenciju bez (prema mom mišljenju) dovoljno informacija o toj egzistenciji, vidim neuroreduktivnu kognitivnu znanost kao najopasniji vrtlog ∞ u sebe zatvoren sustav čija moć prijeti u sebe usisati discipline poput antropologije, opasno ih oslabljujući u tom procesu” (Martin, 2000:547) Strah od redukcionizma u antropologiji je stara, a dijelio ju je još i Alfred Kroeber (1917) pa čak i Herbert Spencer u 1850-ima, ali trenutno taj se strah najbolje očituje kod kulturnih antropologa kada se prizivaju biološki koncepti (vidi Campbell & Garcia, 2009; Marchand, 2010: S4-S5). Danas, indiferentnost ili ono što će sociolog Freese i kolege (2003) nazvati “biofobija” povećava rizik marginalizacije kulturne i socijalne antropologije kako u javnom prostoru tako i u akademskoj debati. Zbog uzavrelog animoziteta između bioloških i kulturnih antropologa, posebno u SAD-u i nesudjelovanju socijalne antropologije u Europi u istraživačkim poljima poput primatologije, evolucijske teorije i ∫zičke antropologije mnogo se kulturnih antropologa opire suradnji sa znanostima o mozgu. Pisanje i rasprava o ljudskom mozgu postala je povezana sa distribucijom intelektualaca u dvije suprotstavljene skupine, onu biološku i onu kulturološku. Takva je situacija ostala nepromijenjena do danas, kao da je jedini mogući način razgovora o biologiji i raznolikosti onaj u kojem ćemo birati stranu prema tome koliko težine pojedini teoretičar dodjeljuje jednoj ili drugoj “strani”. Neuroantropologija vidi potrebu za teoretizacijom kulture i ljudskog iskustva koja ne ignorira otkrićima o ljudskoj kogniciji iz područja znanosti o mozgu. Umjesto oslanjanja na široke koncepte poput habitusa ili kognitivne strukture neuroantropologija se fokusira na razloge snažnog utjecaja kulturnih fenomena na pojedince. Umjesto da pretpostavi kako je strukturna nejednakost temelj svakog društva neuroantropolozi se pitaju kako nejednakost razdvaja ljude i na koji način se takvo stanje može promijeniti. Zanimljivo da je u isto vrijeme kada je Martin iznijela svoje upozorenje na konferenciji Robert LaVine (1999:17) upozorio je kako kontinuirana nezainteresiranost antropologije za psihologiju prijeti stvaranju nedovoljno kvalitetnih antropoloških teorija, stoga što je psihologija prikupila znatnu količinu podataka o ljudskim potencijalima. Nastavljajući tradiciju važnih radova u antropologiji koji se odnose na kogniciju (Boyer, 1994; D’Andrade, 1981; Hutchins, 1995; Shore, 1996; Sperber, 1996) neuroantropologija može oblikovati novu interdisciplinarnu kognitivnu znanost.

Prvenstveno varijacija, a ne uniformnost Jedna od vjerojatnih žrtva neuroantropološkog istraživanja biti će nelagodno primirje između antropološkog respektiranja i naglaska na kulturnoj razlici i s druge strane njenog utemeljenja u “psihičkom jedinst159

vu” . To “psihičko jedinstvo”, koje je zagovarao još “otac” Američke antropologije, Franz Boas (1911/1938), služilo je kao “teorijski i moralni temelj” četverostruke antropologije u SAD-u, barem prema Braddu Shoreu (1996:15). Prvi puta ga de∫nira Adolf Bastian, Boasov mentor u Etnografskom muzeju u Berlinu, “psihičko jedinstvo ljudske vrste” odnosilo se na uvjerenje kako bez obzira na rasnu ili bilo kakvu drugu razliku unutar ljudske vrste, svaki pojedinac djeluje sa jednakim “elementarnim idejama” koje su u pozadini svih razlika, a vidljive se kao “ideje naroda” (vidi Koeping, 1983). Dubinsko razumijevanje neuralne inkulturacije omogućuje nam da empirijski zaronimo u “zbrku psihičkog jedinstva” kako ju de∫nira Bradd Shore (1996). Društvene razlike, uključujući problematične kategorije poput “rase”, mogu postati biologija jer oblikuju živčani sustav tijekom njegovog razvoja (vidi Gravlee, 2009). Ne moramo više zastupati tezu kako su naši umovi različiti stoga što su nam “mozgovi” slični. Zapravo mozgovi mogu izrasti u različite kon∫guracije, ne stoga što smo prilikom rođenja fundamentalno različiti već stoga što smo postali “umozgovljeni”, što je rezultat raznovrsnih kombinacija gena, epigenskih utjecaja, okolišnih čimbenika, iskustva, učenja, pa čak i razumijevanje samih sebe. Istovremeno druga vjerojatna žrtva neuroantropologije može biti i uniformnosti ljudske prirode. Urođen varijetet u ljudskoj vrsti stvara sumnju u termin “ljudska priroda” kod svakog antropologa već desetljećima. Kada se bave iznimnim kulturnim varijabilnostima u našoj vrsti i evolucijskim vremenom u kojem ljudi žive u i kroz kulturu, antropolozi su sumnjičavi prema svakoj olako iznesenoj tvrdnji o ljudskoj biti, univerzalnosti, homogenosti ili nepromjenjivosti. Iz neuroantropološke perspektive sam pojam “ljudska priroda” poriče otvorenost i prilagodljivost koje su glavne značajke so∫sticiranog ljudskog živčanog sustava. Štoviše kada se tvrdnje o ljudskoj prirodi oslone na površna istraživanja na subjektima koji su neproporcionalno izabrani isključivo iz bogatih, sjedilačkih, visoko obrazovanih i industrijaliziranih dijelova svjetske populacije ne treba čuditi da antropolozi odmah zauzimaju kritičan stav. Kako je pokazao Henrich sa suradnicima (2010), takva odstupanja u uzorku iskrivljuju tipove varijacija koje istražuje psihologija kulture, i to ne samo zbog izbora subjekata već i stoga što prostor iz kojeg dolaze subjekti sam po sebi statistički strši (vidi također Arnett, 2008; Choudhury, Nagel & Slaby, 2009). S obzirom da se radi o tako maloj grupi kompletne ljudske populacije koja uz to predstavlja i aberaciju u evolucijskoj povijesti (Henrich et al., 2010) ona ni približno ne može predstaviti stvarnu raznovrsnost pa čak ni uobičajene obrasce koji postoje u svijetu. Tvrdnje o uniformnosti utemeljene na pretpostavljenim “stvarnim” konceptima, bilo da se radi o rasi ili rodu ili nekom drugom “ljudskom tipu”, još se jedna žrtva neuroantropolgije. Od Boasa nadalje antropolozi su više puta pokazali kako sociokulturne kategorije koje stvaraju ljudi nemaju uporište u empiriji. Istraživanja stalno potvrđuju (Gravlee, 2009; Fine, 2010) kako postoji iznimna razlika u korištenju koncepata poput rod, rasa, etnicitet koje se često de∫niraju kao “prirodne” kategorije ili se pretpostavlja kako imaju neku unutarnju esenciju koja takve grupe čine 160

različitim od drugih, obično markiranih kao “normalni”. Stare ideje o hijerarhizaciji kultura ili društava na inferiorne i superiorne ili uzduž nekakve progresivne linije “civilizacije” su naprosto netočne. No ipak takve esencijalističke ideje često nađu put u akademske radove koji interpretiraju kulturne ili rodne razlike (Fine, 2010). Sve u svemu, za neuroantropologe istraživanje varijacija i potraga za procesima koji stvaraju raznovrsne obrasce je nužno empirijsko i konceptualno istraživanje. Pretpostavka o uniformnoj razlici, pa iz kog izvora dolazile, je samo to ∞ pretpostavka. A pretpostavaka samo po sebi najčešće pokazuje nečiji intelektualni i društveni kontekst, prije nego li objašnjava stvarne varijacije.

Kulturna neurologija Poboljšanja tehnologije neurooslikavanja i narasla infrastruktura za međukulturna istraživanja omogućila je neuroznanstvenicima demonstrirati empirijski analogiju između vidljivih psiholoških razlika i neurološke strukture (Chiao, 2009a; Chiao 2009b; Han & Northoff, 2008). Rastuće prihvaćanje plastičnosti živčanog sustava i suptilne istraživačke tehnike razotkrile su i kulturne razlike u funkcioniranju mozga koje nisu bile vidljive u psihološkim istraživanjima koja su se uglavnom temeljila na izjavama testiranog subjekta. U proteklom desetljeću kulturne razlike postale su vidljive i na razini živčanog sustava u brojnim aktivnostima od donošenja prosudba u domeni percepcije (Hedden, Ketay, Aron, Markus et al., 2008), kontrole pažnje (Ketay, Aron & Hedden, 2009), semantičkih zadataka (Gutchess, Hedden, Ketay, Aron et al., 2010), percepcije glazbe (Nan, Knosche, Zysset & Frederici, 2008), reakcije amigdale, pa sve do reakcija na strah (Chiao, Iidaka, Gordon, Nogawa et al., 2008a; Adams, Franklin, Rule, Freeman et al, 2010), pa onda i samorazumijevanja i prepoznavanja (Lews, Goto & Kong, 2008; Sui et al., 2009); percepciji okusa (McCLure, Li, Tomlin, Cypert et al., 2004) te teoriji uma (Kobyashi, Glover & Temple, 2007; Kobyashi, Glover & Temple, 2008). Iako je svaki slučaj po nečemu poseban, opći obrazac pokazuje kako polja u kojima je komparativna psihologija kulture pronašla vidljive kognitivne razlike, one se mogu pokazati i nakon detaljnog promatranja na razini funkcije ili strukture živčanog sustava (za pregled vidi Chiao & Ambady, 2007; Fiske, 2009; Kitayama & Park, 2010). Tako će primjerice studije pokazati konzistentnu razliku između subjekata sa Zapada i Azije u sposobnosti procjene relativne i apsolutne veličine objekta kao i mogućnost prisjećanja središnjih predmetima i pozadina na fotogra∫jama ili video isječcima. Ta studija podržava argument kako subjekt sa Zapada točnije percipira apsolutnu veličinu i središnji predmet točnije dok subjekt iz Azije puno kvalitetnije prisjeća konteksta i točnije percipira relativnu veličinu objekta (Chiao, Li & Harada, 2008b; Ktayama, Dufy, Kawamura & Larsen 2003; Masuda & Nisbett, 2006; Nisbett, Peng, Choi & Norenzayan, 2001; Nisbett & Miyamoto, 2005). Goh i Park (2009) oslikali su povezane subjekte koristeći precizno kalibriran identični magnetni rezonator u Singapuru i SAD-u. Njihov eksperiment dokumentirao je razlike među grupama, posebno kod starijih osoba, u predjelima mozga najaktivnijim tijekom prepoznavanja ob161

lika (vidi također Chee, Zheng, Goh 6 Park, 2010; Gutchess, Welsh, Boduroghu & Park, 2006). Zanimljivo je da su se neke razlike smanjile kada su subjektima dane eksplicitne instrukcije (Goh & Park, 2009:106). Takva modulacija dokazuje kako su razlike u živčanom sustavu nastale, ne zbog urođenih atributa, već kognitivnih navika. Sveukupno, razlike u ponašanju, kao što su obrasci pomicanja oka prilikom gledanja lica ili scena (vidi Blais, Jack, Schepers, Fiset et al., 2008; Chua, Boland & Nisbett, 2005) sukladne su različitim obrascima unutar neuronskih mreža što pokazuje značajnu konzistenciju arhitekture mozga unutar određene kulture. Jednako tako, danas klasičan rad Markusa i Kitayame (1991) o Zapadnom i Azijskom samorazumijevanju pojedinca u kulturi potaklo je neurološko istraživanje kulture (vidi i Heine, 2001; Triandis, 1995). Markus i Kitayama tvrdili su kako je zapadno “jastvo” neovisno, dok je Azijsko fundamentalno relacijsko i međuovisno. Njihovo istraživanje inspirirali su antropolozi Shweder i Bourne (1984) koji su problematizirali može li “jastvo” varirati među kulturama. Upotrebom fMRI-a Zhu i suradnici (2007) pronašli su kako je medijalni prefrontalni korteks, posebno aktivan kod subjekta sa Zapada a odnosi se na tragove donošenja procjena o samima sebi, bio je jednako aktivan i kod subjekata iz Kine kada su donosili procjene odnosa s bliskim osobama (primjerice majkom). Zhu i suradnici ponudili su ovakvo objašnjenje: “Relativno snažno naglašavanje međusobnih odnosa u Kineskoj kulturi dovelo je do razvoja uni∫kacije poimanja sebe i bliske osobe poput majke, dok je relativna dominacija neovisnosti u Zapadnim kulturama rezultirala separacijom u neuronskom polju između sebe i drugih (čak i u slučaju bliskog drugog poput majke)” (Zhu et al., 2007:1314-1315). Nako ove studije Han i suradnici (2008, 2010) zakomplicirali su sliku pokazujući kako određeno religijsko uvjerenje može pojedinca naviknuti na različite forme samorazumijevanja. Praktičari budizma pokazuju obrasce neurološke aktivnosti tijekom procjene samih sebe koje su slične onima koje susrećemo kod drugih osoba kada evaluiraju druge, moguće stoga što budizam zagovara poništenje sebstva (vidi Han & Northoff, 2008; Kitayama & Park, 2010; Sui et al., 2009; Hetherton, Wyland, Macrae, Demos et al., 2006) Polje kulturne neurologije donijelo je važne empirijske rezultate, potvrđujući antropolozima argumente kako inkulturacije uvjetuje misli. Pa ipak ovo novo istraživačko polje i dalje ponavlja probleme koje su očigledni svakom sociokulturnom teoretičaru, kao što su izbor uzorka i interpretacijska zastranjenja, vidljiva u stalnom ponavljanju usporedbe “Istok-Zapad”. Cohen (2009:194) primjećuje: “Osobi koja čita takvu literaturu može se oprostiti zaključak kako na svijetu postoji maleni broj kulturnih identiteta (Sjevernoamerički naspram Istočnog ili onog jugoistoka Azije) koji u principu varira isključivo na odnosima individualizamkolektivizam ili neovisan-međuovisan konstrukt sebstva”. Sklonost takvoj komparaciji je donekle razumljiva: istraživanja u neuroznanosti zahtijevaju vrlo specijalizirane vještine i skupu često nepomičnu opremu. Ipak neurooslikavanje zaostaje za komparativnom psihologijom kulture koja je, kao što su to primijetili Lehman i suradnici (2004:704), sada spremna “pomaknuti se dalje od granice Istok-Zapad koja je postala gotovo uobičajena.” 162

Empirijski dokazi nađeni komparativnom psihologijom kulture sami po sebi potkopavaju striktnu podjelu na Aziju i Zapad (vidi Chiao, Harada, Komeda, Li et al., 2010a). Oyserman je sa suradnicima (2002) pokazao u meta analizi komparativnih istraživanja o “individualizmu” i “kolektivizmu” kako “Azijati” i “Zapadnjaci” nisu homogene skupine te kako kategorije “kolektivist” i “individualist” pripadaju domeni individualnog, a ne grupnog. Unutar psihologije ponovno promišljanje međukulturnih istraživanja otvorilo je mogućnost za bolju suradnju sa antropolozima. Fiske (2002), primjerice pokušava posuditi teorijske i metodološke pristupe iz antropologije (vidi i Rozin, 2009). Štoviše, obrazac komparacije Istok-Zapad i objašnjenja tako uspostavljenih razlika za antropologa će biti u potpunosti neprihvatljive zbog pretjerane simpli∫kacije i, ukoliko se pozovemo na Saida (1978), kao vrsta neuro-orijentalizma. Takva objašnjenja za neurološke razlike u podlozi se oslanjaju na homogene i suprotstavljene civilizacije, što ih vodi natrag u koncepte drevnih ∫lozofa koji su naglašavali urođene razlike kako bi objasnili dihotomiju Azije i Zapada (vidi Nisbett, 2003). Važna studija Nisbetta i Masude (2003) o zapadnom “analitičkom” i istočnom “holističkom” tipu mišljenja povezuje ih sa “neovisnim” i “međuovisnim” društvenim životom, provodeći kulturni izomor∫zam preko svih atribucija poput logike, kategorizacije, pažnje, percepcije, prepoznavanja kovarijacije, mogućnosti i razumijevanja svakodnevnih događaja. Takvo kontrastiranje Istoka i Zapada podrazumijeva kulturu kao kategoriju koju karakterizira samo jedna obrazac a pripisivanje unutarnje homogenosti u suprotnosti je sa suvremenim razumijevanjem kulture u antropologiji (vidi Roepstroff, Niewohner & Beck, 2010). Problem nije samo sadržan u lošem uzorku ili prastarom sustavu klasi∫kacije (vidi Bond, 2002) već i u načinu na koji psihologija koristi koncept kulture. Antropolog Dominguez Duque i suradnici (2010:143144) tvrde da psiholozi koriste “kulturu” kao varijablu vanjsku istraživanju; subjekti su dodijeljeni određenoj grupi na temelju razumijevanja kulturne razlike kao grupnog identiteta. Međutim kultura, ili inkulturacija kao proces, nije podvrgnuta istraživanju (vidi Vogeley & Roepstroff, 2009). Jedan od zadataka neuroantropologije biti će i pružanje pomoći znanostima o mozgu da promjene neproduktivno razumijevanje kulture, uključujući i dihotomije između Istoka i Zapada. U tom procesu antropolozi mogu pomoći postavljanjem mnogo zanimljivijih istraživačkih pitanja kulturnim neurooslikavateljima.

O kulturi Jedan od problema sa “konceptom kulture” - a antropolozi znaju da ih zapravo ima mnogo ∞ jest u tome što ljudi upotrebljavaju taj termin da riješe raznovrsne probleme, što stvara intelektualnu zbrku. Kategorija kultura postala je svojevrsna Ptolomejska kategorija. Kada je Ptolomej skupio planete zajedno s mjesecom i suncem u isti koš, nazvavši tu skupinu “planeti”, stvorio je nekoherentnu meta-kategoriju koja je postavila nerješiva teorijska pitanja. U neku ruku “kultura” je jedan od Ptolomejskih konstrukta, istovremeno iskorištena kako bi se objasnile razlike među grupama, naslijeđe unutar populacija nastalo tijekom vremena, razlika između ljudi i ostalih vrsta. 163

Iz neuroantropološke perspektive mogli bi se složiti sa Bradd Shoreom (1996:9) kako je mnogo bolje taj termin usavršiti nego li ga odbaciti, te jednako tako vjerujemo da je unošenje aspekta živčanog sustava u teoretiziranje o kulturi dobar način da se srede nejasnoće u de∫nicijama. Morat ćemo ponovno promisliti koncept “kultura”, kako bi ponudili čvršće i suptilnije tvrdnje o razlikama unutar ljudske vrste kao i o obrascima utjecaja okoliša na ljudski razvoj. Posebno za potrebe istraživanja, moramo odrediti način na koji ćemo koristiti taj koncept. Bliska nam je preporuka koju je ponudio Vogeley Roepstroff (2009:514): “Kultura, u svojoj heterogenosti i Ωuidnosti, se treba se operativno de∫nirati... Istraživanje autoreΩeksivnog mišljenja, primjerice, tražilo bi karakterizaciju populacije iz koje su subjekti izabrani kao i uzimanje u obzir odnosa individualnost kolektivizam. Strati∫kacija koja bi uzimala isključivo razliku u materinjem jeziku naprosto je arbitrarna i mogla bi navesti na krive zaključke.” Operacionalizacija kulture ovisit će o pretpostavkama koje imamo o tom konceptu. Neki antropolozi su tvrdili kako snaga inkulturacije čini našu vrstu kulturnom životinjom, ne vrstu kojoj je kultura pridodana ili koja je tek površno preuzeta. Iako su mnoge životinje sposobne proizvesti tipična ponašanja u izolaciji, naša bogata društvena podloga je esencijalna za elemente koje bi nazvali najviše “ljudskim”. Kao što je to napisao Clifford Geertz: “Ljudski živčani sustav ne samo da omogućava preuzimanje kulture, on pozitivno zahtjeva da čovjek to učini kako bi uopće mogao preživjeti. Kulturno djelovanje ne samo da je dodatak koji razvija i širi organske kapacitete čovjeka koji bi bili logički i genetski primarni, veće izgleda da je i sastojak tih kapaciteta. Ljudska jedinke bez kulture vjerojatno ne bi imala oblik netalentirane individue poput neizgrađenog primata, već kao potpuno nerazumno biće i shodno tome nedjelotvorna monstruoznost.” (1973:67-68) Dugo vremena antropolozi su se orijentirali na kulturu kao sistem simboličkih asocijacija, javnih znakova i zajedničkih značenja. Al iz perspektive živčanog sustava obrasci varijacija između različitih grupa uključuju i znatan dio nesvjesnih, nesimboličkih elemenata kao što su obrasci ponašanja, automatizirane reakcije, vještine i perceptivne odrednice. Takav neuroantropološki pristup otvara više prostora za promišljanje razloga zašto svi tipovi mišljenja ne operiraju na siti način i kako nekognitivne forme neuralne inkulturacije mogu utjecati na mišljenje i djelatnosti. Omogućavajući takav tip djelovanja, neuroantropologija će se morati vratiti na starije oblike mišljenja o “kulturi”, one koje promišljaju mogućnosti, običaje i druge oblike kolektivnih akcija, uz naravno one koje se bave simbolima i značenjima. Iako se pokazalo korisno govoriti o kulturi kao zajedničkim reprezentacijama, moramo uzeti u obzir da će “kulturna varijacija” uključivati i ostale oblike formiranja zajedničkog živčanog sustava. Implikacija za neuroantropologiju je jasna: oblici inkulturacije, društvene norme, načini učenja, rituali, jezik i obrasci iskustava oblikuju način na koji radi i kako je oblikovan naš mozak. Ali najvažniji razlog zašto se kultura upisuje u naša tijela, iako to mnogi antropolozi previđaju, jest da neuroanatomija nužno čini iskustva materijalnim. Bez materijalne promjene u mozgu, učenje, pamćenje, odrastanje pa i trauma ne bi se mogle dogoditi. Živčani sistem adaptira se kroz dugotrajno usavršavanje i preoblikovanje što vodi do onog što mi nazivamo duboka 164

inkulturacija. Kroz sistemsku promjenu živčanog sustava ljudsko tijelo uči kako se uskladiti. Kulturni koncepti i značenja postaju neurološka anatomija. Istovremeno, znanstvenici moraju istražiti automatizme, endokrionologoju, emocije, percepciju i druge neuralne sisteme koji pridonose obrascima varijacija a ne uzimaju se često u obzir. Primjerice, prakse odgoja djece i rana formativna iskustva sigurno su pod utjecajem kulturne ideologije o tome kako bi se prema djeci trebalo odnositi ali mnogo organskih mehanizama kroz koje se te ideologije zadržavaju u individui i djeluju na dugotrajni razvoj mogu ostati u potpunosti nepoznate, čak nevidljive i onima koji su nosioci takvih praksi (Worthman, 2009, 2010). Širok pogled na kulturu ukazuje na probleme koje donosi isključivo idejno promatranje kulture. Ward Goodenough (1957:168) će de∫nirati kulturu kao “sve što netko mora znati ili vjerovati kako bi mogao djelovati na način prihvatljiv grupi koje je član.” Iako se Geertz razlikuje u mnogim stvarima od Goodenogha on de∫nira kulturu zapravo slično, kao “povijesno prenesen obrazac mišljenja upisan u simbole, sisteme naslijeđenih koncepata izraženih u simboličkim formama kojima ljudi komuniciraju, osiguravaju i razvijaju svoje znanje o odnosu prema životu.” Dugotrajna debata vodila se oko de∫nicija i kvaliteta kulture (vidi Kuper, 1999) a D’Andrade (2003) ukazao kako je razmatranje kulture s isključivo idealističke pozicije, bez obzira radi li se pri tome o semantičkim strukturama, simboličkim sistemima, kolekciji shema ili kulturnom imaginariju, duboko upisano u našu disciplinu. Čak i kada se kognitivne strukture imputiraju pripadnicima kulture, poput habitusa ili “utjelovljenog znanja” često se i takvo promišljanje svodi na informacijske ili druge strukture ideja. Tako i kada govorimo o efektima kulture na osjete, tijelo ili nesvjesnu dimenziju ljudske jedinke još uvijek govorimo o “simbolima” ili “značenjima” ili “reprezentacijama” ili “informacijama” pretpostavljajući kako se nesvjesni, pa i psihološki efekti kulturnih razlika mogu obrađivati jednako kao svjesni efekti ideja (vidi Downey, 2010a). Koncept kulture kao sustava ideja bio je vrlo produktivan za antropologiju, a smatramo da je i dalje djelotvoran za neke projekte. Ali takav je koncept često služio neproduktivnom zatvaranju i opoziciji prema pojmu “biologija” što je neodrživo na razini neuroantropološke analize. Takav način razumijevanja može dovesti sociokulturnu antropologiju na fundamentalno idealističku poziciju koja bi stvarala opozicije poput “mozak ∞ mišljenje” ili “hardware-software” ili “organ-informacija” (Reyna, 2002:120) Nasuprot tome, znanost o mozgu razmatra učenje i neuralnu “reprezentaciju” kao materijalnu promjenu u organu (Ghose, 2004). Potrebno je stvoriti novu radnu de∫niciju kulture na razini živčanog sustava za neuroantropološka istraživanja ili barem za potrebe identi∫ciranja utjecaja kulture na živčani sustav. To znači kako naš koncept kulture mora biti dovoljno Ωeksibilan kako bi omogućio primjenu na mjerilu mozga pojedinca, a ne jednostavno pretpostaviti kako kultura postoji istovremeno u javnoj sferi i u sinaptičkoj reprezentaciji. Parafrazirajući Naomi Goldblum (2001) možemo reći kako neuroantropolozi moraju predložiti “mozgom oblikovanu” kulturu ∞ takvu koja bi teoriju kulture učinila konzistentno utemeljenu na neuroznanst165

venim dokazima. U antropologiji je međutim najčešći pristup analizi kroz proizvod do psiholoških mehanizama u pozadini proizvodnje kulture. Drugim riječima teoretičari razumiju proizvode uma u analogiji s unutarnjim procesima ljudske psihe; odnosno procese razumiju kao proizvode. Primjerice, stoga što je ljudski um u stanju proizvesti rječnik ili sistematičnu gramatiku ∞ ili preciznije grupa ljudi je u stanju proizvesti i očuvati rječnik ili gramatiku uz dovoljno vremena i vježbe ∞ to još uvijek ne znači da su unutarnji mentalni procesi učenja vokabulara, prisjećanja riječi, proizvodnje rečenica i simboličkih procesa isti kao konzultiranje rječnika ili gramatike. Ovo je naravno karikirani primjer koji samo pokazuje koliko je nedovoljan takav pristup, ali ima i drugih primjera koji dovode navedenu teorijsku postavku u probleme. Robert Turner (2001:167) ponudio je neurocentričnu de∫niciju kulture kao “relativno koherentna i sistematična inklinacija u funkcionalnoj anatomiji mozga.” Turnerova de∫nicija pretpostavlja kako je generativna struktura kulturnih manifestacija zapravo kulturom izmijenjena biologija, a ne struktura u kulturnoj ekspresiji samoj. U tom pristupu stvaranje kulture se premješta s razine apstraktnih struktura u živčani sustav. Ta promjena u razini analize je temelj neuroantropologije i pomaže ukazati na moć koju kultura ima u dinamici živčanog sustava. U komplementarnom pokušaju Super i Harkness (2002:270) su ponudili de∫niciju kulture prema kojoj se o njoj može razmišljati kao o “organizaciji razvojnog okoliša”. Oni naglašavaju formativnu nišu u kojoj se razvija živčani sustav: poseban medij koji uključuje materijalnu kulturu, društvenu interakciju, jezik, simbole, tehnologiju, osjetilna iskustva, obrasce ponašanja, odgoj i druge važne elemente životnog okoliša. Za Fuentesa (2009) upotreba niše kako bi se razumjela dinamika usvajanja je sama po sebi integrativna stoga što su i društvo i okoliš i biološka dimenzija dio niše u kojem se organizam razvija (vidi i Li, 2003). Takav je pristup izgrađen na evolucijskoj teoriji koja inkorporira negenetsko naslijeđe kao što su teorije dvostrukog nasljeđivanja (Durham, 1992; Richerson & Boyd, 2005; vidi i Lewontin, 2000; Jablonka & Lamb, 2005). Kada se neuroantropologija bavi razvojnim, a ne evolucijskim vremenom, onda joj je od osobitog interesa fenotipska adaptacija ukoliko želi zahvatiti procese inkulturacije, posebno kada shvatimo da je ljudski mozak preživio selekciju zbog raznovrsnosti i nedeterminiranosti (Stenley, 2003) kako nas podsjećaju Wheeler i Clarck: “mnogo od onog što je isključivo ljudsko u našem mišljenju ima korijene u efektima na razvojnu plastičnost mozga i njegovog smještavanja u kvalitetno konstruiranu, kumulativnu kognitivnu nišu.” (2008:3656) Umjesto da razumije živčani sustav kao medij za širenje kulture, neuroantropologija se koncentrira na način na koji živčani sustav odgovara i adaptira se na društveni, materijalni i kognitivni okoliš (vidi Ropestroff et al., 2010). Tako neuroantropologija može iskoristiti temeljne postavke poput Hebbianova učenja ∞ “što se zajedno aktivira, to je i povezano” - i istraži društvene i kulturne procese koji oblikuju, izlažu se i osnažuju aktivnosti kako bi se koordinirana akcija moždanog sustava promatrala kroz kulturnu dinamiku. Takav pristup omogućava moćnu orjentaciju naših teorijskih napora prema individui. Materijalni okoliš, prirodni i umjetni, daje strukture i informacije organizmu u razvoju koji ujedno ima i svoje biološko 166

naslijeđe. Takav pristup duguje mnogo dinamičkoj sistemskoj teoriji (Oyama, 2000; Oyama, Grif∫ths & Gray, 2001), teoriji konstrukcije niša (Landal, Kendal & Brown, 2007; Olding-Smee, Laland & Feldman, 2003; Sterelny, 2007) i prepoznavanju koncepta “proširenog” Ljudskog uma (Clark &Chamers, 1998, Menary, 2010) Kao što je napisao Ingold kultura i biologija postale su zamršeno isprepletene u ljudskoj jedinki: “Ako su, kao što sam sugerirao, ti speci∫čni načini djelovanja, doživljavanja i spoznaje koje smo navikli zvati kulturnim upisani tijekom ontogenetskog razvoja u neurologiju, muskulaturu i anatomiju ljudskog organizma, onda su oni jednako tako i biološke činjenice. Ukratko kulturne razlike su biološke” (2001:28; vidi i Ingold, 2007) Neuroantropološka istraživanja mogla bi sugerirati da su neke teorije o kulturi biološki neprihvatljive (kao kod Downey, 2010a; Turner, 2002). Ipak, jedno pravilo dinamičke sistemske teorije, ono da se na različitim razinama analize sistem ponaša na različit način (Oyama et al. 2001) omogućava takav nesklad. Dinamički sistem imaju nepredviđene karakteristike na višim razinama koje ometaju stvaranje štetne “neuroreduktivnosti” kakve se boji primjerice Martin. Psiholozi Ambday i Bharucha (2009:345) vide u kombinaciji neuroznanosti i istraživanja kulture “uzbudljivu mogućnost istraživanja međusobne igre kulture i biologije na različitim razinama analize, od gena i mozga do ponašanja u cijelom rasponu života” (vidi i Li, 2003). Jedan od načina povezivanja neuroloških istraživanja i kulturne teorije jest i da se kultura razmatra ne više kao informacija, već kao oblik učenja vještina, dakle pristup kakvog zagovara Ingold (2000: 416-417; i Mrchand, 2007, 2010). Učenje vještina fokusira se na procese inkulturacije te istražuje prakse, okoliš i interpretacije koje djeluju na kulturno oblikovanje živčanog sustava. Rekonceptualizacija inkulturacije kao “u-vještavanja” povezuje jasne rezultate istraživanja neuronske arhitekture i funkcioniranja osoba sa visoko razvijenim vještinama kao što su: vozači taksija u Londonu (Maguire et al. 2000), glazbenici (Bengtsson, Nagy, Skare, Forsman et al., 2005; Gasser & Schlaug, 2003)ili žongleri (Draganski, Gaser, Busch, Schuierer et al., 2004, Green, Crinon & Price, 2007) primjerice. Čak i životinjski modeli pokazuju kako upotreba alata djeluje na kortalnu reorganizaciju; makaki majmuni naučeni koristiti grablje kako bi došli do hrane pokazuju povećanje dijela korteksa koji sadrži vizualno-taktilne neurone (Frey, 2007:369) Istraživanja utemeljena na komparaciji Azija-Zapad mogu se u tom smislu razumjeti kao ona koja naglašavaju vještinu kao komponentu kulture. Tang i suradnici (2006) su primjerice interpretirali neurodinamičku razliku u aritmetičkim vještinama kao rezultat upotrebe abakusa u osnovnim školama. Čak i kada su računali bez alata, oblik znanja koje su stekle osobe iz Azije omogućilo im je da upotrebljavaju prostorno-vizualne simulacije za računanje, dok su osobe sa Zapada upotrebljavali sisteme za verbalno procesiranje (vidi Canton & Brannon, 2006; Hanakawa, Honda, Okada, Fukuyama et al., 2003). Slično tome istraživači su ustanovili kako osobe s različitim društvenim iskustvom upotrebljavaju različite kognitivne resurse kada obavljaju zadatke vezane uz računalno simulirane probleme, a na što se može i djelovati različitim vježbama (Guss, Tuason & Gerhard, 2009; Strohschneider & Guss, 1998, 1999). To se istraživanje može proširiti i na sport, glazbu i 167

druge visoko specijalizirane vještine za koje posjedujemo dokaze kako u njihovoj podlozi postoji neurološka razlika (Downey, 2010b)

Etnografski pogled Umjesto da se subjektivitet promatra kao tekst spreman za interpretaciju, a mozak kao sustav čvrsto povezanih krugova ili urođenih modula koji se stvaraju prema pravilu sebičnog gena ili evolucijskim algoritmima, neuroantropologija smatra kako se subjektivnost i mozak susreću prilikom ljudskog djelovanja i govorenja te u načinu interakcije s ostalim ljudima i okolišem. Neuroantropologija ne limitira svoj doseg na psihologiju koja se uglavnom bavi unutarnjim stanjima često odvojenim od tijela, ∫zičke aktivnosti i speci∫čnih interakcija s kulturnim okolišem. Također se ne ograničava na zapadno poimanje uma, sebstva ili svjesnosti koji dominiraju diskusijama u pojedinim akademskim poljima. Etnogra∫ja ∞ dokumentacija i interpretacija živog iskustva i ponašanja u speci∫čnim okolnostima ∞ centralna je za neuroantropologiju. Istraživanja u laboratoriju testiraju hipoteze, često u vrlo ograničenim uvjetima s malom mogućnošću simulacije sociokulturnog konteksta. Etnogra∫ja može pružiti istraživačima mozga način za testiranje ideja iz neuroznanosti u svakodnevnoj ljudskoj aktivnosti. Umjesto zaključivanja iz eksperimentalnih ili epidemioloških činjenica koji se onda interpretiraju poput “takav proces možda ukazuje na ono što se događa u zbiljskom svijetu”, etnogra∫ja može dodati važnu empirijsku dimenziju i testirati ideje upotrebom činjenica iz realnosti. Etnogra∫ja može ispitati kako se neurološki procesi zbivaju izvan laboratorija i kako razvojno okružje, ponavljanje određenih aktivnosti i društveni odnosi oblikuju način na koji ljudi ulaze u interakciju sa svijetom. Etnogra∫ja također pruža važan uvid u pitanje “Zašto?” oslanjajući se na uvide i objašnjenja samih pripadnika kulture o vlastitim djelatnostima kao i omogućavanju empirijskog ulaska u načine na koje sociokulturni procesi oblikuju funkcije mozga, ponašanje i značenja. Neuroantropologija može donijeti i etnografski senzibilitet istraživanju mozga, uključujući i spremnost uzeti u obzir i domorodačke teorije mišljenja i osobna izvješća pojedinaca o njihovom iskustvu. Na taj način, obzirno će etnografsko istraživanje, dubinski intervjui i analize domorodačkih svjetonazora biti uvijek centralno mjesto neuroantropološke sinteze. Da navedemo samo jedan primjer. Neuroantropolog može biti dio multidisciplinarnog projekta, posebno u svojstvu stvaranja inovativnih i provjerljivih hipoteza o kulturnoj razlici. Juna Dominguez Duque i suradnici (2010) zatražili su pomoć “neuroantropologije” kako bi istraživali ljudsku neurološku varijaciju u kojoj je etnografska studija generirala pitanja za komparativno neurooslikavanje (vidi Dominguez Duque, 2007; Seligman & Brown, 2010) Urođena varijabilnost u moždanom sustavu znači da svjesna reΩeksija i izvještaji temeljeni na iskustvu pojedinca moraju imati važnu ulogu za mnoge fenomene koje istražujemo. Svjesnost je samo po sebi dio kompleksne neuralne mreže, koja omogućuje razine samoregulacije, ograničavanja, učenja, nadziranja, signalizacije i ostalih potencijala pojedinca. Kako ljudi sami razumiju i osjećaju svoje misli je dio neuralnih 168

aktivnosti. Ponekad osobno svjesno razumijevanje i interpretacija mogu biti središnji za neurlanu funkciju, a ponekad ne. Ali kulturna interpretacija sebstva, misli, emocija i odnosa igraju važnu ulogu u oblikovanju kako razumijevanja iskustva tako i neuralnih funkcija. Ukazujući na granice svjesnosti i često uzak fokus i ideološku snagu kulturnih interpretacija, neuroantropološki istraživanja mogu upozoriti na granice kulturalne svjesnosti i demonstrirati samozavaravanje urođeno u nekim neurološkim funkcijama. Većina našeg kulturnog i neurološkog funkcioniranja je na velikoj dubini i dohvatljiva svijesti tek iznimnim naporom i posebnim tehnikama, makar je i uz sav taj napor upitan rezultat. Stoga se istraživačke tehnike moraju orijentirati na hvatanje kako naše svjesnosti o tome što činimo kada nešto činimo tako i urođenih procesa koji oblikuju tok i ishod djelovanja. Zbog toga su opisi subjektivnog pogleda iznimno važni neuroantropologiji koji možda neće biti tako važni ostalim kognitivnim teoretičarima. Kao prvo mi znamo kao su teorije o tome kako funkcionira naš um ili što mu treba i same dio razvojnog okoliša u kojem se formira mozak. Čak i ako takve teorije precizno reprezentiraju neuralne funkcije, one djeluju na sistem mozak-kultura i mogu imati utjecaja na način kako mozak djeluje, pa i onda kada to nije namjera onih koji su nositelji tih ideja i teorija Stoga bez obzira jesu li ili nisu domorodačke teorije o mišljenju precizne, one i dalje predstavljaju dio ekologije kondicioniranja mozga. Kulturni resursi poput suptilnih de∫nicija u jeziku mogu podržavati različite fenomenološke uvide u ljudski živčani sustav. To bi značilo da druge kulture mogu vidjeti stvari u ljudskom živčanom sustavu koje naše vlastite zajednice nisu promotrile, tematizirale ili kodi∫cirale. Primjerice, kognitivna neuroznanost zajednica posvećenih određenoj vještini ili specijalista koji su razvili neku speci∫čnu funkciju mozga poput meditacije, percepcije ili onih koju imaju visokorazvijene kognitivne sposobnosti u poljima poput računanja napamet, prisjećanja i prostorne navigacije pokazala je empirijsku razliku u funkcioniranju mozga nakon neurooslikavanja. Ali nešto slično bi se moglo dogoditi i u domorodačkim narodnim teorijama o mišljenju ili drugim neurološkim funkcijama, a mogli bi izgubiti važan resurs ukoliko se ne upitamo kako su zajednice koje istražujemo došle do vlastitih ideja o umu i iskustvu.

Polja istraživanja Neuroantropologija će se orijentirati na široko istraživačko polje. Upotreba socijalne i kulturne neuroznanosti u kombinaciji sa psihološkom antropologijom i kulturnom psihologijom, neuroantropologija može iznjedriti dubinske analize uma, ponašanja i samorazumijevanja temeljenih na neurološkim funkcijama i etnografskoj zbilji. Takva istraživanja stvaraju snažne analize speci∫čnih neurokulturnih fenomena, prepoznajući kako svaki može demonstrirati različitu dinamiku; primjerice neuroantropološko istraživanje daje novi uvid u razumijevanje ljudskih sposobnosti poput ravnoteže (često pretpostavljene kako se radi o nekoj urođenoj sposobnosti), istražuje kako prakse poput meditacije oblikuju i nadodaju se neuralnom funkcioniranju, te ispitivanju interaktivne prirode patoloških pojava poput autizma ili ovisnosti. 169

Neuroantropološko istraživanje može pomoći evaluaciji sukobljenih interpretacija patoloških varijacija. Lende (2005) je primjerice upotrebio dubinske intervjue i specijalizirane upitnike u radu s narkomanima iz Kolumbije kako bi bolje razumio njihovu motivaciju. Koristeći etnografsku metodu zaključio je kako je potraga za drogom - “želja” i “žudnja” nije samo vođena efektom djelovanja droga, već i stimulacijom same potrage kao važnog kulturnog elementa u zajednici. Lende je izveo preciznu interpretativnu analizu izjava narkomana kako bi testirao suprotstavljene neurološke hipoteze, dakle pristupom koji je suprotan onom kojeg je kao “neuroetnogra∫ju” preporučio Dominguez Duque sa suradnicima (2010). Lende je radije podredio neurološke teorije etnografskom terenu nego li istraživanju hipoteze sa terena u laboratoriju. Oba pristupa su međutim vrijedna i obećavajuća, ona zahtijevaju otvorenost kako kvantitativnim tako i kvalitativnim metodama (vidi također Brown, Kuzara, Copeland, Costello et al., 2009). Neuroantropolgija ima znatan utjecaj na naše razumijevanje o tome kako se zajednice društveno strukturiraju. Nejednakost djeluje i kroz mozak i tijelo uključujući mehanizme poput stresa, okoliša za podučavanje, gubitka neuroplastičnosti, utjecaja otrova, obrazovnih mogućnosti (ili njihovog nedostatka) i drugih čimbenika koji negativno oblikuju razvoj. Neuroantropologija može imati fundamentalnu ulogu u dokumentiranju tih efekata i pronalaženju veza sa društvenim, političkim i kulturnim faktorima koji su negativno djelovali na mozak. K tome, čvrsto uspostavljene društvene razlike standardni je pristup grupa na vlasti kako bi održali rasnu, rodnu, seksualnu i druge nejednakosti; dublje razumijevanje i razotkrivanje ključnih neuralnih i psiholoških razlika potkopava teze koje tvrde kako su te razlike nepromjenjive. Neuroantropologija ukazuje na nove načine promišljanja koncepata poput talenta, inteligencije, gipkosti uma, društvenih odnosa i drugih faktora koji oblikuju životni uspjeh. Istovremeno tehnološka i farmakološka intervencija igra sve važniju ulogu u upravljanju poremećajima u ponašanju, često s visokim pro∫tima za kompanije dok će lijekovi za poboljšanje kognitivnih funkcija, spojevi računala i mozga i neuroinžinjering biti iskorišteni kako bi stvorili nove tipove razlika između onih koji imaju pristup tim tehnologijama i onih koji nemaju. Usmjeravanjem na različite oblike ljudskog potencijala od talenta do tehnologije otvara se bogato polje za istraživanje i primjernu. U svim društvima svijeta mozak je danas središnja metafora, zamjena za sebstvo, način da se objasni mentalno zdravlje i prečac za razumijevanje razlika među ljudima. Kao reakcija, kritički pristupi analiziraju interpretacije i uporabu neurooslikavanja mozga, psihoaktivnih lijekova, javne reprezentacije neuroznanstvenih istraživanja i ostalih povezanih fenomena (Choudhury & Slaby, 2011). Antropolog će sigurno pronaći prostora za kritičku studiju neuroznanosti kao mjesta proizvodnje znanja sukladno društvenim istraživanjima znanosti ili onog što Choudhurysa suradnicima naziva “kritička neuroznanost” čime okreće smjer antropološkog istraživanja na neuroznanost ne bi li razotkrio kulturne pretpostavke samih neuroznanstvenika (Dumit, 2004; Joyce, 2008). Mi vidimo ulogu neuroantropologije kao konstruktivnog suradnika u integrativnoj znanosti o mozgu, a ne isključivo kao prostor kontrole na granicama neuroznanosti ili aktivnosti koja bi imala za cilj samo kritičku 170

dimenziju. Kritika naravno ima važno mjesto, ali bez pokušaja da se iznađu bolje paradigme ili daju sugestije za poboljšanje, kritika ostavlja istraživača bez alternative. Puna uključenost mora sadržavati konstruktivne prijedloge za poboljšanje i znanosti o mozgu i antropologije. Sve šira uporaba tehnologije neurooslikavanja će neminovno ponuditi za sada nepoznate predjele varijacija u razvoju mozga ako se neuroznanstvenicima ukaže na takve mogućnosti. Oprema potrebna za istraživanja još je uvijek uglavnom ograničena na gradove iako već postoje mobilni uređaji koji se mogu koristiti i u zabačenijim krajevima (vidi Rilling, 2008:27). Istraživanja su problematična zbog niza razloga: razlike u opremi, problemi u de∫niranju populacije, niska kvaliteta signala i problemi koji su dio statističke metode (Goh & Park, 2009:99; Vul et al., 2009). Sve je više mobilnih tehnika dostupno poput funkcionalne infracrvene spektroskopije, optičke signalizacije koja automatski dokumentira događaj, difuznog optičkog slikanja i EEG-a. Funkcionalna infracrvena spektroskopija primjerice stavlja se na tjeme kako bi nadzirala aktivnost korteksa što omogućava prenosivost, neinvazivnost i e∫kasnost za istraživanje (vidi Izzetoglu, Izzetoglu, Bunce, Ayaz et al., 2005; Izzetoglu, Bunce, Izzetoglu, Onaral et al., 2007) Iako su te tehnologije ograničene (omogućuju oslikavanje samo vanjskog korteksa), neurantropolozi mogu pomoći da se ubrza njihovo usavršavanje postavljenjem važnih pitanja koje bi tražilo njihovu širu primjenu.

Primjer istraživanja: senzorno učenje Antropološka istraživanja osjeta ukazala su na razlike u senzornoj interpretaciji i iskustvu (Classen, 1993, 1997; Geurts, 2002; Howes, 1991; Pink, 2009; Stoller, 1989). Alfred Gell (1995:235) primjerice ističe kako su Umede postali iznimno osjetljivi na zvuk i miris u šumama gdje je vid ograničen zbog gustog grmlja; Edmund Carpenter otkrio je kako Inuiti lovci imaju nevjerojatnu sposobnost vizualne percepcije i u mogućnosti su primijetiti ljude na velikim udaljenostima unatoč malim kontrastima na području pokrivenom ledom (1973:36; prema Ingold, 2001:253) Ingold (2001:250) smatra kako antropologija mora uzeti u obzir ne samo kako osjeti nose različita značenja i hijerarhije u različitim društvima već i način na koji se osjetila vježbaju (vidi Downey, 2007; Grasseni, 2007, 2009). Široko psihološko istraživanje pokazuje plastičnost perceptivnog sustava, što znači da se on adaptira na zadatke kojima je stalno izložen (za pregled vidi Ahissar, 2001; Edeline, 1998; Fahle & Poggio, 2002; Feldman, 2009; Ghose, 2004; Kellman & Garrigan, 2009; Seitz & Dinse, 2007). Khul, Williams, Lacerda, Stevens et al. (1992) pronašli su kako prvi jezik djeteta utječe na njegovu mogućnost prepoznavanja glasova govora već od šestog mjeseca života, a psiholozi odavna znaju da sve zajednice nemaju isti prijemljivost za vizualne iluzije (Segall et al., 1996; vidi i Henrich et al., 2010:64-65) U posebnim slučajevima osjetilna adaptacija može proizvesti nevjerojatna usavršavanja; Gislen i suradnici (2003) potvrdili su kako “morski Romi”, Mokeni iz Jugoistočne Azije koji hranu nalaze dubinskim ronjenjem razvijaju izniman podvodni vid svjesno onemogućavajući automatski reΩeks dilatacije zjenica. 171

Neuropsihologijsko istraživanje osjetilne plastičnosti sugerira kako se usavršavanje može dogoditi na mnogo razina od svjesne interpretacije osjeta i u “dubini” percepcije (kao što je ∫ksacija oka na određene elemente u slici Chua et al., 2005; Goh, Tan & Park, 2009), pa sve do “gornjih” slojeva modi∫ciranjem u perifernim osjetilnim organima (Sasaki et al., 2010; Zenger & Sagi, 2002). Za razliku od toga neki dijelovi osjetilnog aparata teže se mijenjaju (Zhang & Kourtzi, 2010). Neke promjene perifernog živčanog sustava događaju se modulacijskim oslabljivanjem neuronskih putova koji se vraćaju iz mozga natrag u periferne osjetilne organe (o vidu vidi O’Regan & Noe, 2001). To slabljenje neuronskih putova znači kako više funkcije mozga, kao što su emocije, motivacije, pažnja, svjesnost i kulturna interpretacija mogu djelovati na senzorni poticaj na neurološkoj vezi sa okolišem. Neuroantropološki pristup uzima u obzir da osjeti služe kao kanali za duboku inkulturaciju i stoga su sami po sebi osjetljivi na inkulturaciju. Uobičajenost osjetilnog iskustva i ranog razvoja perceptualnog mehanizma može pružati dokaz za neurološku uniformnost u smislu toga da se osjeti posvuda konstruiraju na različit način a to nije niti urođeno niti genetski podržano. Primjerice istraživanja sa slijepim osobama su pokazala kako se zbog nedostatka stimulusa iz oka vizualni dio korteksa specijalizira za neku drugu senzornu funkciju (Saldo et al., 1996). Istraživačke metode u neuroantropologiji uključivat će i tehnike posuđene iz perceptivne psihologije, prilagođene upotrebi u terenskim uvjetima kao što je terenu prilagođena tehnologija praćenja pogleda i iluzija. Ali svijest etnografa o raznovrsnim perceptulanim plasticitetima odmah će im omogućiti da stvaraju provjerljive hipoteze o perceptualnom učenju koji se stvara tijekom inkulturacije.

Primjer istraživanja: utjelovljenje Antropologija tjelesnosti razvijena je pod utjecajem fenomenologije ali se nikada nije snažnije povezala sa neuropsihologijom (vidi primjerice, Csordas, 1990, 1992; Jackson, 1989; Sttarthen, 1996). Ta nesuradnja je vrlo ironična s obzirom da je Maurice Merleau-Ponty (1962), glavna ∫lozofska inspiracija fenomenološke antropologije, pomno iščitavao neuropsihologiju i bio zainteresiran za lociranje slike tijela u centralnom živčanom sustavu (vidi i Reyna, 2002:185). Campbell i Garcia (2009) nedavno su se poduhvatili neuroantropološkog istraživanja slike tijela, posebno se fokusiravši na psihologiju pothranjenosti te zaključili kako je “emotivno utjelovljenje” ključno polje za buduća istraživanja (vidi i Damasio, 1994; Laughlin, 1997; Niedenthal, 2007; Seligman & Brown 2010; Varela et al., 1991; Worthman, 2009). Zapravo utjelovljenje predstavlja jednu od najvažnijih točaka za buduće neuroantropološke studije. Osjećaj sebstva je podržan i svjesnim i nesvjesnim utjelovljenjima, kao što su emotivni i endokrini procesi. Primjerice, niz je članaka posvećen istraživanju kortizola i drugih hormona stresa u odnosu prema “kompleksu časti” izraženom kod muškaraca s juga (Cohen, Nisbett, Bowdle & Schwartz, 1996; D’Andrade, 2002; vidi i Kemper, 1990). Istraživanja sugeriraju kako kulturno različiti tip maskuliniteta uključuje i povećani senzibilitet na društveni prezir i povećava reakciju 172

endokrinog sustava. Takvi zaključci imaju paralelu i u istraživanjima veze testosterona i društvenog statusa, kako kod ljudi tako i kod primata, koja također pokazuju da endokrini sustav odgovara na ponašanje ili emotivno stanje (za pregled vidi Archer, 2006; McAndrew, 2009; Sapolsky, 2004). Ostali znanstvenici istraživali su populacije s različitim neuroendokrinim i autonomnim reakcijama na bazične ljudske osjećaje, poput suosjećanja (Lutz, Dunne & Davidson, 2007), boli (Grant et al., 2010; Kakigi, Nakata, Inui, Hiroe et al., 2005) ili straha (Chiao et al.,2008a). Ti slučajevi sugeriraju kako limbički sustav može biti pod utjecajem obrazaca nastalih na temelju ranih iskustava, a izbijaju na površinu (ili se susprežu) u simboličkim situacijama, društvenim kontekstima ili čak naučenim tehnikama samomanipulacije (Barrett, Mequita, Oschner & Gross, 2007; Davidson, Jackson & Kalin, 2000; Oschner & Gross, 2008; Worthman et al., 2010). Neuroantropološke studije utjelovljenja otkrivaju kako tijelo nije samo organ “s kojim se misli” već da bazične neurološke funkcije utječu ili su pod utjecajem svjesnog iskustva. Varijacije pokazuju kako razvojne trajektorije mogu regrutirati ∫logenetski sustav, iskriviti njegovu reakciju, povezati ih s evolucijski kasnijim kognitivnim kapacitetima ili im dodati nove stimulanse (Green∫eld, Keller, Fuligni & Maynard, 2003; Gogtay, Giedd, Lusk, Hayashi et al., 2004, Li, 2003). Carol Worthman (2009) opisuje sistemske interakcije između gena i okoliša, uključujući i to kako razina stresa kod majki utječe na sustave koji luče serotonin i druge neurotransmisije povezane s endokrinim sustavom, što joj omogućuje da djelomično objasni ranjivost na traumu, nesocijalno ponašanje i depresiju. Kako se iskustvo “zavlači pod kožu” važno je polje istraživanja koje pokušava objasniti utjecaj rasizma, nejednakosti i traume (Hertzman & Boyce, 2010; Gravlee, 2009). Etnografsko istraživanje utjelovljenja obuhvatilo je emotivnu, tjelesnu i iskustvenu dimenziju omogućavajući dobru početnu točku za istraživanja u neuroznanostima i istraživanju ljudskog razvoja (Lende & Lachiondo, 2009; Lester, 1997; Tapias, 2006). Utjelovljenje je također krucijalno za neuroantropološka istraživanja u medicinskoj antropologiji. Seligman i Kirmayer (2008) će tako povezati psiho∫ziološko istraživanje disocijacije s antropološkim istraživanjima izmijenjenih stanja svijesti, poput transa. Njihova bogata studija naglašava kortikalne inhibitorske procese povezane sa disocijativnim stanjima (hipnoza, trauma) ali i pokazuje kako kulturno okruženje može takva stanja označiti patološkim ili kao važnom, priznatom vještinom, te time unutar biološko-socijalne petlje omogućiti takva stanja i nepatološkim pojedincima (2008:50). Antropološki uvidi mogu se pridodati debatama koje se vode između neuropsihologije i razvojne psihopatologije u kojima, kako to navode Cicchetti i Cohen (2006:3), istraživači prepoznaju kako je “ pristup na više razina analize” neophodan za razumijevanje psihopatoloških pojava (vidi Hay, 2009; Kirmayer, 1989; Seligman & Kirmayer, 2008)

173

Zaključak Stavljajući naglasak na individualni živčani sustav i njegov odnos prema svijetu, neuroantropologija postavlja bitna i izazovna pitanja neuroznanstvenicima i antropolozima, tražeći od obije grupe da se prošire izvan okvira na koje su navikli. Za neuroznanstvenike ozbiljno razmatranje razlika među ljudima može zahtijevati promjenu istraživačkih metoda, već i na tako bazičnim procesima kao što je konstrukcija prosječnih vrijednosti ili klasi∫kacija podataka nastalih neurooslikavanjem, izlučivanjem pojedinih podatkovnih točaka (vjerojatno najinteresantnijih pojedinaca); kao i u izboru subjekata. Neuroantropologija može pomoći i u so∫sticiranijem razumijevanju značenja komparativnih istraživanja Zapad-Azija i zašto se ono što je vidljivo ne prevodi uvijek i u ono u što se treba vjerovati. Tako neuroantropologija nudi neuroznanstvenicima nov način mišljenja o neuralnom okolišu utemeljenom na stoljetnoj debati o prirodi kulturnih varijacija i načinima konceptualizacije obrazaca ponašanja. Ista misao i suptilnost koja se upotrebljava u razumijevanju odnosa između dijelova mozga i tijela može se proširiti na razmatranje kako su elementi kulturnog i društvenog života upisane u posebne funkcije mozga, osvjetljavajući posebne načine na koji se um može proširiti koristeći kulturu. Nije dovoljno tek pridodati kulturu kao još jednu populacijsku varijablu jer to ne daje mogućnost uvida u dinamički, nekonzistentni proces kojim je neurološki potencijal kanaliziran kroz kulturne institucija i prakse. Stoga što je živčani sustav smješten u svijet, na kojeg on utječe do stanične razine, integrativni modeli njegovog razvoja nužno moraju uključivati interaktivne elemente s obije strane “kože”. Iako su znanstvenici koji se bave mozgom već došli u kontakt s onima koji proučavaju vanjske uvjete, smatramo kako je antropologija posebno važan partner. Utjecaj kulture, društvene interakcije i obrazaca ponašanja su prijemljive za direktno istraživanje često kvalitetnije od evolucijskih teorija o izvorima arhitekture mozga. Etnogra∫ja nudi konkretne dokaze o načinima na koji kulturni i društveni okoliš može utjecati na kognitivne funkcije i ilustrira raspon neuroplastičnosti u razvojnim ishodima mnogo dalje od onog što zahtijevaju eksperimentalni protokoli. Antropolozi istražuju eksperimente koji su se spontano dogodili i u kojima je živčani sustav razvijen u različitim smjerovima tijekom vremena. Za antropologe, neuroantropologija povlači za sobom i povratak integrativnim istraživanjima nakon desetljeća u kojima su mnogi biološki i kulturni antropolozi jedni na druge gledali kao na suparnike. Antropološke studije živčanog sustava pozivaju antropologe da se vrate holističkim temeljima svoje struke. Psihološki antropolozi već su prizivali veću koncentraciju na elemente važne za neuroantropologiju ∞ afekt, memoriju, neuralne modele kognicije, biokulturnu integraciju ∞ ali cjeloviti pomak zahtjeva od antropologa da uzimaju u obzir ono što se u proteklom vremenu događalo u drugim specijalizacijama. Istraživanje živčanog sustava širi granice između specijaliziranog znanja poput studija evolucije, istraživanja ranog razvoja, ∫ziologije, percepcije, fenomenologije, istraživanja ponašanja, biologije i studija kulture. Iako 174

će se neki istraživači povući iz straha od biološkog redukcionizma, živčani se sustava opire bilo kakvom simpli∫ciranom objašnjenju, vraćajući neprestano istraživačima primjere koji im onemogućavaju takav redukcionistički stav, poput različite razine mentalne modularnosti, kognitivnu heterogenost, komplekse mješavine neuroplastičnosti i urođenih talenata oblikovanih evolucijom. Neuroantropolog mora poznavati nove tehnologije i znanja nastala u istraživanjima i biti spreman modi∫cirati, proširiti i odbaciti vlastite teorije ukoliko one pokažu nesklad s podacima. Antropologija je imala tendenciju biti teorijski heterodoksična, stvarajući velike količine paradigmi za razumijevanje društvenog života, stoga bi neuroantropolozi trebali imati priličan resursa na koje se mogu osloniti, naravno ukoliko su spremni širiti svoj intelektualni okvir što uključuje i ponovno vrednovanje nekih napuštenih paradigmi relevantnih za polje istraživanja. Postoji mnogo je velikih teorija o ljudskoj neuralnoj heterogenosti što naravno navodi na oprez. Neuroantropologija bi morala biti spora i oprezna pri nadograđivanju svoga znanja kako ne bi odviše brzo generalizirala, a time i stvorila sama sebi niz problema. Niti jedan inkulturacijski proces ne djeluje jednako na sve dijelove mozga, stoga se niti jedna tvrdnja o odnosu između mozga i kulture ne može potvrditi u svakom pojedinom slučaju. Mi predlažemo teorijski eklekticizam utemeljen na dokazima, prihvaćajući kako se mogu desiti neki nesporazumi stoga što teorije stvaramo iz različitih primjera neuralne akulturacije. Potencijalni dobici su veliki: važne spoznaje o mozgu u divljini, razumijevanje kako smo došli do razvoja određenih mogućnosti i stupnja do kojeg bi to moglo vrijediti za cijelu vrstu. Mnogo je raznovrsnih mogućnosti upotrebe takvih istraživanja u poljima poput odgoja, međukulturne komunikacije, razvojne psihologije, dizajna, terapije ili informacijskoj tehnologiji, da navedemo samo neke. Ali prvi korak je onaj koji smo upravo učinili na ovom mjestu ∞ suradnjom možemo doći do značajnog napretka u razumijevanju na koji se način sama ljudskost ostvaruje na zamršenom odnosu mozga i kulture. Preveo Tomislav Pletenac Iz knjige: The Encultured Brain. Introduction to Neuroanthropology, ur. Daniel Lende i Greg Downey, MIT Press, 2012.

175

Literatura: Adams, R. B., Jr., Franklin, R. G., Jr., Rule, N. O., Freeman, J. B., Kveraga, K., Hadjikhani, N., et al. (2010). Culture, gaze and the neural processing of fearexpressions. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 5(2∞3), 340∞348. Adolphs, R. (2009). The social brain: Neural basis of social knowledge. Annual Review of Psychology, 60, 693∞716. Ahissar, M. (2001). Perceptual training: A tool for both modifying the brain and exploring it. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 98(21), 11842 -11843. Alcock, J. (2001). The triumph of sociobiology. Oxford: Oxford University Press. Ambady, N., & Bharucha, J. (2009). Culture and the brain. Current Directions in Psychological Science, 18(6), 342∞345. Anderson, M. L. (2010). Neural reuse: A fundamental organizational principle of the brain. Behavioral and Brain Sciences, 33, 245∞313. Archer, J. (2006). Testosterone and human aggression: An evaluation of the challenge hypothesis. Neuroscience and Biobehavioral Reviews, 30, 319∞345. Arnett, J. J. (2008). The neglected 95%: Why American psychology needs to become less American. American Psychologist, 63(7), 602∞614. Barkow, J. H., Cosmides, L., & Tooby, J. (Eds.). (1992). The adapted mind: Evolutionary psychology and the generation of culture. New York: Oxford University Press. Barrett, L. F., Mesquita, B., Ochsner, K. N., & Gross, J. J. (2007). The experience of emotion. Annual Review of Psychology, 58, 373∞403. Bengtsson, S. L., Nagy, Z., Skare, S., Forsman, L., Forssberg, H., & Ullén, F. (2005). Extensive piano practicing has regionally speci∫c effects on white matter development. Nature Neuroscience, 8(9), 1148∞1150. Blais, C., Jack, R. E., Scheepers, C., Fiset, D., & Caldara, R. (2008). Culture shapes how we look at faces. PLoS ONE, 3(8), e3022. Bloch, M. E. F. (1998). How we think they think: Anthropological approaches to cognition, memory, and literacy. Boulder, CO: Westview Press.

Boas, F. (1938). The mind of primitive man (Rev. ed.). New York: Macmillan. (Original work published 1911) Boden, M. A. (2006). The mystery of the missing discipline. In Mind as machine: A history of cognitive science (Vol. 1, 515∞589). Oxford: Oxford University Press. Bond, M. H. (2002). Reclaiming the individual from Hofstede’s ecological analysis—A 20-year odyssey: Comment on Oyserman et al. (2002). Psychological Bulletin, 128(1), 73∞77. Boyer, P. (1994). The naturalness of religious ideas: A cognitive theory of religion. Berkeley, CA: University of California Press. Brown, R. A., Kuzara, J., Copeland, W. E., Costello, E. J., Angold, A., & Worthman, C. M. (2009). Moving from ethnography to epidemiology: Lessons learned in Appalachia. Annals of Human Biology, 36(3), 248∞260. Campbell, B. C., & Garcia, J. R. 2009. Neuroanthropology: Evolution and emotional embodiment. Frontiers in Evolutionary Neuroscience, 1(4). Retrieved from: http://www.frontiersin.org/ evolutionary_neuroscience/10.3389/ Cantlon, J. F., & Brannon, E. M. (2006). Adding up the effects of cultural experience on the brain. Trends in Cognitive Sciences, 11(1), 1∞4. Chee, M. W. L., Zheng, H., Goh, J. O. S., & Park, D. (2010). Brain structure in young and old East Asians and Westerners: Comparisons of structural volume and cortical thickness. Journal of Cognitive Neuroscience, 23(5), 1065∞1079. Chiao, J. Y. (Ed.). (2009a). Cultural neuroscience: Cultural inΩuence on brain function (Vol. 178). Oxford, England: Elsevier. Chiao, J. Y. (2009b). Cultural neuroscience: A once and future discipline. (Vol. 178, pp. 287∞304). Oxford, England: Elsevier Press. Chiao, J. Y., & Ambady, N. (2007). Cultural neuroscience: Parsing universality and diversity across levels of analysis. In S. Kitayama & D. Cohen (Eds.), Handbook of cultural psychology (pp. 237∞254). New York: Guilford Press. Chiao, J. Y., Harada, T., Komeda, H., Li, Z., Mano, Y., Saito, D., et al. (2010a). Dynamic cultural inΩuences on neural representations of the self.

176

Journal of Cognitive Neuroscience, 22(1), 1∞11. Chiao, J. Y., Hariri, A. R., Harada, T., Mano, Y., Sadato, N., Parrish, T. B., et al. (2010b). Theory and methods in cultural neuroscience. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 5(2∞3), 356∞361. Chiao, J. Y., Iidaka, T., Gordon, H. L., Nogawa, J., Bar, M., Aminoff, E., et al. (2008a). Cultural speci∫city in amygdala response to fear faces. Journal of Cognitive Neuroscience, 20(12), 2167∞2174. Chiao, J. Y., Li, Z., & Harada, T. (2008b). Cultural neuroscience of consciousness: From visual perception to self-awareness. Journal of Consciousness Studies, 15, 58∞69. Chomsky, N. (1990). Modular approaches to the study of the mind. San Diego, CA: San Diego State University. Choudhury, S., Nagel, S. K., & Slaby, J. (2009). Critical neuroscience: Linking neuroscience and society through critical practice. Biosocieties, 4, 61∞77. Choudhury, S., & Slaby, J. (Eds.). (2011). Critical neuroscience: A handbook of the cultural and social contexts of neuroscience. Hoboken, NJ: Wiley-Blackwell. Chua, H. F., Boland, J. E., & Nisbett, R. E. (2005). Cultural variation in eye movements during scene perception. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 102(35), 12629∞12633. Cicchetti, D., & Cohen, D. J. (2006). The developing brain and neural plasticity: Implications for normality, psychopathology, and resilience. In D. Cicchetti & D. J. Cohen (Eds.), Developmental psychopathology (2nd ed., Vol. 2, 1∞64). New York: Wiley. Clark, A., & Chalmers, D. (1998). The extended mind. Analysis, 58(1), 7∞19. Classen, C. (1993). Worlds of sense: Exploring the senses in history and across cultures. New York: Routledge. Classen, C. (1997). Foundations for an anthropology of the senses. International Social Science Journal, 153, 401∞412. Cohen, A. B. (2009). Many forms of culture. American Psychologist, 64, 194∞204. Cohen, D., Nisbett, R. E., Bowdle, B. F., & Schwarz, N. (1996). Insult, aggression, and the Southern culture of honor: An “experimental

ethnography”. Journal of Personality and Social Psychology, 70(5), 945∞960. Cowie, F. (2002). What’s within?: Nativism reconsidered. Oxford: Oxford University Press. Crick, M. (1982). Anthropology of knowledge. Annual Review of Anthropology, 11, 287∞313. Csordas, T. (1990). Embodiment as a paradigm for anthropology. Ethos, 18(1), 5∞47. Csordas, T. (Ed.). (1992). Embodiment and experience: The existential ground of self. Cambridge, England: Cambridge University Press. Damasio, A. (1994). Descartes’ error: Emotion, reason, and the human brain. New York: Putnam Books. D’Andrade, R. G. (1981). The cultural part of cognition. Cognitive Science, 5, 179∞195. D’Andrade, R. G. (1995). The development of cognitive anthropology. Cambridge: Cambridge University Press. D’Andrade, R. G. (2002). Violence without honor in the American South. In T. Aase (Ed.), Tournaments of power: Honor and revenge in the contemporary world (pp. 61∞ 77). London: Ashgate. D’Andrade, R. G. (2003). A cognitivist’s view of the units debate in cultural anthropology. Cross-Cultural Research, 35(2), 242∞257. Davidson, R. J., Jackson, D. C., & Kalin, N. H. (2000). Emotion, plasticity, context, and regulation: Perspectives from affective neuroscience. Psychological Bulletin, 126(6), 890∞909. Deacon, T. (1997). The symbolic species: The co-evolution of language and the brain. New York: W. W. Norton. Domìnguez Duque, J. F. (2007). Neuroanthropology: The combined anthropological and neurobiological study of cultural activity. PhD dissertation, Melbourne University, Melbourne, Australia. Domìnguez Duque, J. F., Turner, R., Lewis, E. D., & Egan, G. (2010). Neuroanthropology: A humanistic science for the study of the culturebrain nexus. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 5(2∞3), 138∞147. Downey, G. (2007). Seeing without knowing, learning with the eyes: Visuomotor “knowing” and the plasticity of perception. In M. Harris (Ed.), Ways of knowing: New approaches in the anthropology of knowledge and learning (pp. 222∞241). New York, NY: Berghahn Books.

Downey, G. (2010a). “Practice without theory”: A neuroanthropological perspective on embodied learning. Journal of the Royal Anthropological Institute, 16(s1), S22∞S40. Downey, G. (2010b). Cultural variation in elite athletes: Does elite cognitiveperceptual skill always converge? In W. Christensen, E. Schier, & J. Sutton (Eds.), ASCS09: Proceedings of the Ninth Conference of the Australasian Society for Cognitive Science (pp. 72∞80). Sydney, Australia: Macquarie Centre for Cognitive Studies. Draganski, B., Gaser, C., Busch, V., Schuierer, G., Bogdahn, U., & May, A. (2004). Neuroplasticity: Changes in grey matter induced by training. Nature, 427(6972), 311∞312. Draganski, B., & May, A. (2008). Training-induced structural changes in the adult human brain. Behavioural Brain Research, 192, 137∞142. Dumit, J. (2004). Picturing personhood: Brain scans and biomedical identity. Princeton, NJ: Princeton University Press. Durham, W. H. (1992). Coevolution: Genes, culture and human diversity. Stanford, CA: Stanford University Press. Edeline, J.-M. (1998). Learning-induced physiological plasticity in the thalamo-cortical sensory systems: A critical evaluation of receptive ∫eld plasticity, map changes and their potential mechanisms. Progress in Neurobiology, 57, 165∞224. Edelman, G. M. (1987). Neural Darwinism: The theory of neuronal group selection. New York: Basic Books. Ellman, J. L., Bates, E. A., Johnson, M. H., Karmiloff- Smith, A., Parisi, D., & Plunkett, K. (1997). Rethinking innateness: A connectionist perspective on development. Cambridge, MA: MIT Press. Fahle, M., & Poggio, T. (Eds.). (2002). Perceptual learning. Cambridge, MA: MIT Press. Feldman, D. E. (2009). Synaptic mechanisms for plasticity in neocortex. Annual Review of Neuroscience, 32, 33∞55. Fine, C. (2010). Delusions of gender: How our minds, society, and neurosexism create difference. New York: Norton. Fiske, A. P. (2002). Using individualism and collectivism to compare cultures—A critique of the validity and measurement of the constructs:

177

Comment on Oyserman et al. (2002). Psychological Bulletin, 128(1), 78∞88. Fiske, S. T. (2009). Cultural processes. In G. G. Berntson & J. T. Cacioppo (Eds.), Handbook of neuroscience for the behavioral sciences (pp. 985∞1001). New York: Wiley. Fodor, J. (1983). Modularity of mind: An essay on faculty psychology. Cambridge, MA: MIT Press. Freese, J., Li, J.-C. A., & Wade, L. D. (2003). The potential relevances of biology to social inquiry. Annual Review of Sociology, 29, 233∞256. Frey, S. H. (2007). What puts the how in where? Tool use and the divided visual streams hypothesis. Cortex, 43(3), 368∞375. Fuentes, A. (2009). A new synthesis: Resituating approaches to the evolution of human behaviour. Anthropology Today, 25(3), 12∞17. Gardner, H. (1985). The mind’s new science: A history of the cognitive revolution. New York: Basic Books. Gaser, C., & Schlaug, G. (2003). Brain structures differ between musicians and non-musicians. Journal of Neuroscience, 23, 9240∞9245. Geertz, C. (1973). The interpretation of culture. New York: Basic Books. Gell, A. (1995). The language of the forest: Landscape and phonological iconism in Umeda. In E. Hirsch & M. O’Hanlon (Eds.), The anthropology of landscape: Perspectives on place and space (pp. 232∞254). Oxford: Oxford University Press. Gerstein, M. B., Bruce, C., Rozowsky, J. S., Zheng, D., Du, J., Korbel, J. O., et al. (2007). What is a gene, postENCODE? History and updated de∫nition. Genome Research, 17(6), 669∞681. Geurts, K. L. (2002). Culture and the senses: Bodily ways of knowing in an African community. Berkeley, CA: University of California Press. Ghose, G. M. (2004). Learning in mammalian sensory cortex. Current Opinion in Neurobiology, 14(4), 513∞518. Gibson, K. R. (2002). Evolution of human intelligence: The roles of brain size and mental construction. Brain, Behavior and Evolution, 59(1∞2), 10∞20. Gislén, A., Dacke, M., Kröger, R. H. H., Abrahamsson, M., Nilsson, D.-E., & Warrant, E. J. (2003). Superior underwater vision in a human population of sea gypsies. Current

Biology, 13(10), 833∞836. Gogtay, N., Giedd, J. N., Lusk, L., Hayashi, K. M., & Greenstein, D. Vaituzis, A. C., et al. (2004). Dynamic mapping of human cortical development during childhood through early adulthood. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America 101(21), 8174∞8179. Goh, J. O., & Park, D. C. (2009). Culture sculpts the perceptual brain. Progress in Brain Research, 178, 95∞111. Goh, J. O., Tan, J. C., & Park, D. C. (2009). Culture modulates eyemovements to visual novelty. PLoS ONE, 4(12), e8238. Goldblum, N. (2001). The brain-shaped mind: What the brain can tell us about the mind. Cambridge, MA: Cambridge University Press. Golestani, N., Molko, N., Dehaene, S., LeBihan, D., & Pallier, C. (2007). Brain structure predicts the learning of foreign speech sounds. Cerebral Cortex, 17(3), 575∞582. Goodenough, W. (1957). Cultural anthropology and linguistics. In P. Garvin (Ed.), Report of the seventh annual round table meeting on linguistics and language study (Monograph series on languages and linguistics, No. 9, pp. 167∞173). Washington, DC: GeorgetownUniversity. Grant, J. A., Courtemanche, J., Duerden, E. G., Duncan, G. H., & Pierre Rainville, P. (2010). Cortical thickness and pain sensitivity in Zen meditators. Emotion, 10(1), 43∞53. Grasseni, C. (Ed.). (2007). Skilled visions: Between apprenticeship and standards. New York: Berghahn Books. Grasseni, C. (2009). Developing skill, developing vision. New York: Berghahn Books. Gravlee, C. C. (2009). How race becomes biology: Embodiment of social inequality. American Journal of Physical Anthropology, 139(1), 47∞57. Green, D. W., Crinion, J., & Price, C. J. (2007). Exploring cross-linguistic vocabulary effects on brain structures using voxel-based morphometry. Bilingualism: Language and Cognition, 10(2), 189∞199. Green∫eld, P. M., Keller, H., Fuligni, A., & Maynard, A. (2003). Cultural pathways through universal development. Annual Review of Psychology, 54, 461∞490.

Güss, C. D., Tuason, M. T., & Gerhard, C. (2009). Crossnational comparisons of complex problem-solving strategies in two microworlds. Cognitive Science, 34(3), 489∞520. Gutchess, A. H., Hedden, T., Ketay, S., Aron, A., & Gabrieli, J. D. E. (2010). Neural differences in the processing of semantic relationships across cultures. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 5(2∞3), 254∞263. Gutchess, A. H., Welsh, R. C., Boduroglu, A., & Park, D. C. (2006). Cultural differences in neural function associated with object processing. Cognitive, Affective & Behavioral Neuroscience, 6(2), 102∞109. Han, S., Gu, X., Mao, L., Ge, J., Wang, G., & Ma, Y. (2010). Neural substrates of self-referential processing in Chinese Buddhists. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 5(2∞3), 332∞339. Han, S., Mao, L., Gu, X., Zhu, Y., Ge, J., & Ma, Y. (2008). Neural consequences of religious belief on selfreferential processing. Social Neuroscience, 3(1), 1∞15. Han, S., & Northoff, G. (2008). Culturesensitive neural substrates of human cognition: A transcultural neuroimaging approach. Nature Reviews. Neuroscience, 9(8), 646∞654. Hanakawa, T., Honda, M., Okada, T., Fukuyama, H., & Shibasaki, H. (2003). Neural correlates underlying mental calculation in abacus experts: Functional magnetic resonance imaging study. NeuroImage, 19(2), 296∞307. Hay, M. C. (2009). Anxiety, remembering, and agency: Biocultural insights for understanding illness. Ethos, 37(1), 1∞31. Heatherton, T. F., Wyland, C. L., Macrae, C. N., Demos, K. E., Denny, B. T., & Kelley, W. M. (2006). Medial prefrontal activity differentiates self from close others. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 1(1), 18∞25. Hedden, T., Ketay, S., Aron, A., Markus, H. R., & Gabrieli, J. D. E. (2008). Cultural inΩuences on neural substrates of attentional control. Psychological Science, 19(1), 12∞17. Heine, S. J. (2001). Self as cultural product: An examination of East Asian and North American selves. Journal of Personality, 69(6), 881∞906.

178

Henrich, J., Heine, S. J., & Norenzayan, A. (2010). The weirdest people in the world? Behavioral and Brain Sciences, 33(1), 61∞135. Hertzman, C., & Boyce, T. (2010). How experience gets under the skin to create gradients in developmental health. Annual Review of Public Health, 31, 329∞347. Howes, D. (Ed.). (1991). The varieties of sensory experience: A sourcebook in the anthropology of the senses. Toronto, Canada: University of Toronto Press. Hutchins, E. (1995). Cognition in the wild. Cambridge, MA: MIT Press. Ingold, T. (2000). The perception of the environment: Essays in livelihood, dwelling and skill. London, England: Routledge. Ingold, T. (2001). From complementarity to obviation: On dissolving the boundaries between social and biological anthropology, archaeology and psychology. In S. Oyama, P. E. Grif∫ths, & R. D. Gray (Eds.), Cycles of contingency: Developmental systems and evolution (pp. 255∞279). Cambridge: Cambridge University Press. Ingold, T. (2007). The trouble with “evolutionary biology”. Anthropology Today, 23(2), 13∞17. Izzetoglu, M., Bunce, S. C., Izzetoglu, K., Onaral, B., & Pourrezaei, K. (2007, July/August). Functional brain imaging using near-infrared technology: Assessing cognitive activity in real-life situations. IEEE Engineering in Medicine and Biology Magazine, 38∞46. Izzetoglu, M., Izzetoglu, K., Bunce, S. C., Ayaz, H., Devaraj, A., Onaral, B., et al. (2005). Functional nearinfrared neuroimaging. IEEE Transactions on Neural Systems and Rehabilitation Engineering, 13(2), 153∞159. Jablonka, E., & Lamb, M. J. (2005). Evolution in four dimensions: Genetic, epigenetic, behavioral, and symbolic variation in the history of life. Cambridge, MA: MIT Press. Jackson, M. (1989). Paths toward a clearing: Radical empiricism and ethnographic inquiry. Bloomington, IN: Indiana University Press. Joyce, K. A. (2008). Magnetic appeal: MRI and the myth of transparency. Ithaca, NY: Cornell University Press. Kakigi, R., Nakata, H., Inui, K., Hiroe, N., Nagata, O., Honda, M., et al. (2005). Intracerebral pain processing

in a yoga master who claims not to feel pain during meditation. European Journal of Pain (London, England), 9(5), 581∞589. Kellman, P. J., & Garrigan, P. (2009). Perceptual learning and human expertise. Physics of Life Reviews, 6(2), 53∞ 84. Kemper, T. D. (1990). Social structure and testosterone: Explorations of the sociobio-social chain. New Brunswick, NJ: Rutgers University Press. Ketay, S., Aron, A., & Hedden, T. (2009). Culture and attention: Evidence from brain and behavior. Progress in Brain Research, 178, 79∞92. Kirmayer, L. J. (1989). Cultural variations in the response to psychiatric disorders and emotional distress. Social Science and Medicine, 29(3), 327∞339. Kitayama, S., Dufy, S., Kawamura, T., & Larsen, J. T. (2003). Perceiving an object and its context in different cultures: A cultural look at new look. Psychological Science, 14(3), 201∞206. Kitayama, S., & Park, J. (2010). Cultural neuroscience of the self: Understanding the social grounding of the brain. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 5(2∞3), 111∞129. Kobayashi, C., Glover, G. H., & Temple, E. (2007). Children’s and adults’ neural bases of verbal and nonverbal “theory of mind”. Neuropsychologia, 45, 1522∞ 1532. Kobayashi, C., Glover, G. H., & Temple, E. (2008). Switching language switches mind: Linguistic effects on developmental neural bases of “theory of mind”. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 3, 62∞70. Koepping, K.-P. (1983). Adolf Bastian and the psychic unity of mankind: The foundations of anthropology in nineteenth century Germany. St. Lucia: University of Queensland Press. Kroeber, A. (1917). The superorganic. American Anthropologist, 19, 163∞213. Kuhl, P. K., Williams, K. A., Lacerda, F., Stevens, K. N., & Lindblom, B. (1992). Linguistic experience alters phonetic perception in infants by 6 months. Science, 255(5044), 606∞608. Kuper, A. (1999). Culture: The anthropologists’ account. Cambridge, MA: Harvard University Press. Laland, K. N., Kendal, J. R., & Brown, G. R. (2007). The niche construction perspective: Implications for evolution and human behaviour. Journal of Evolutionary Psychology,

5(1∞4), 51∞66. Laughlin, C. D. (1997). Body, brain, and behavior: The neuroanthropology of the body image. Anthropology of Consciousness, 8(2∞3), 49∞68. Laughlin, C. D., & D’Aquili, E. G. (1974). Biogenetic structuralism. New York: Columbia University Press. Laughlin, C. D., McManus, J., & D’Aquili, E. G. (1990). Brain, symbol and experience: Toward a neurophenomenology of human consciousness. Boston, MA: New Science Library. Lehman, D. R., Chiu, C., & Schaller, M. (2004). Culture and psychology. Annual Review of Psychology, 55, 689∞714. Lende, D. H. (2005). Wanting and drug use: A biocultural approach to the analysis of addiction. Ethos, 33(1), 100∞124. Lende, D. H. (2008, November). The encultured brain: Neuroanthropology and interdisciplinary engagement. Paper presented at the 2008 American Anthropological Association annual meeting, San Francisco. Lende, D. H., & Lachiondo, A. (2009). Embodiment and breast cancer among African-American women. Qualitative Health Research, 19(2), 216∞228. Lester, R. J. (1997). The (dis)embodied self in anorexia nervosa. Social Science and Medicine, 44(4), 479∞489. LeVine, R. A. (1999). An agenda for psychological anthropology. Ethos, 27(1), 15∞24. Lewis, R. S., Goto, S. G., & Kong, L. L. (2008). Culture and context: East Asian American and European American differences in P3 eventrelated potentials and selfconstrual. Personality and Social Psychology Bulletin, 34(5), 623∞634. Lewontin, R. (2000). The triple helix: Gene, organism and environment. Cambridge, MA: Harvard University Press. Li, S.-C. (2003). Biocultural orchestration of developmental plasticity across levels: The interplay of biology and culture in shaping the mind and behavior across the life span. Psychological Bulletin, 129(2), 171∞194. Lutz, A., Dunne, J. D., & Davidson, R. J. (2007). Meditation and the neuroscience of consciousness: An

179

introduction. In P. D. Zelazo, M. Moscovitch, & E. Thompson (Eds.), Cambridge handbook of consciousness (pp. 499∞551). Cambridge, MA: Cambridge University Press. Maguire, E. A., Gadian, D. G., Johnsrude, I. S., Good, C. D., Ashburner, J., Frackowiak, R. S. J., & Frith, C. D. (2000). Navigationrelated structural changes in the hippocampi of taxi drivers. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 97(8), 4398∞4403. Malafouris, L. (2009). Neuroarchaeology: Exploring the links between neural and cultural plasticity. Progress in Brain Research, 178, 251∞259. Marchand, T. H. J. (2007). Crafting knowledge: The role of “parsing and production” in the communication of skillbased knowledge among masons. In M. Harris (Ed.), Ways of knowing: New approaches in the anthropology of knowledge and learning (pp. 173∞193). Oxford: Berghahn Books. Marchand, T. H. J. (2010). Making knowledge: Explorations of the indissoluble relation between minds, bodies, and environment. Journal of the Royal Anthropological Institute, 16, S1∞S21. Mareschal, D., Johnson, M. H., Sioris, S., Spratling, M. W., Thomas, M. S. C., & Westermann, G. (2007). Neuroconstructivism: How the brain constructs cognition (Vol. 1). New York: Oxford University Press. Markus, H. R., & Kitayama, S. (1991). Culture and the self: Implications for cognition, emotion and motivation. Psychological Review, 98(2), 224∞253. Martin, E. (2000). Mind-body problems. American Ethnologist, 27(3), 569∞590. Masuda, T., & Nisbett, R. E. (2006). Culture and change blindness. Cognitive Science, 30(2), 381∞399. McAndrew, F. T. (2009). The interacting roles of testosterone and challenges to status in human male aggression. Aggression and Violent Behavior, 14(5), 330∞335. McClure, S. M., Li, J., Tomlin, D., Cypert, K. S., Montague, L., M., & Montague, P. R. (2004). Neural correlates of behavioral preference for culturally familiar drinks. Neuron, 44(2): 379∞387.

Menary, R. (Ed.). (2010). The extended mind. Cambridge, MA: MIT Press. Merleau-Ponty, M. (1962). Phenomenology of perception (C. Smith, Trans.). London: Routledge. Nan, Y., Knosche, T. R., Zysset, S., & Friederici, A. D. (2008). Crosscultural music phrase processing: An fMRI study. Human Brain Mapping, 29(3), 312∞328. Niedenthal, P. M. (2007). Embodying emotion. Science, 316(5827), 1002∞1005. Nisbett, R. E. (2003). The geography of thought: How Asians and Westerners think differently ... and why. New York: Free Press. Nisbett, R. E., & Masuda, T. (2003). Culture and point of view. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 100(19), 11163∞11170. Nisbett, R. E., & Miyamoto, Y. (2005). The inΩuence of culture: Holistic versus analytic perception. Trends in Cognitive Sciences, 9(10), 467∞473. Nisbett, R. E., Peng, K., Choi, I., & Norenzayan, A. (2001). Culture and systems of thought: Holistic versus analytic cognition. Psychological Review, 108(2), 291∞310. Norman, D. A. (1980). Twelve issues for cognitive science. Cognitive Science, 4(1), 1∞32. Ochsner, K. N., & Gross, J. J. (2008). Cognitive emotion regulation: Insights from social cognitive and affective neuroscience. Current Directions in Psychological Science, 17(2), 153∞158. Odling-Smee, F. J., Laland, K. N., & Feldman, M. W. (2003). Niche construction: The neglected process in evolution (Monographs in population biology, No. 37). Princeton, NJ: Princeton University Press. O’Regan, J. K., & Nöe, A. (2001). A sensorimotor account of vision and visual consciousness. Behavioral and Brain Sciences, 24(5), 939∞1031. Oyama, S. (2000). The ontogeny of information: Developmental systems and evolution (2nd rev. ed.). Durham, NC: Duke University Press. Oyama, S., Grif∫ths, P. E., & Gray, R. D. (Eds.). (2001). Cycles of contingency: Developmental systems and evolution. Cambridge, MA: MIT Press. Oyserman, D., Coon, H. M., & Kemmelmeier, M. (2002). Rethinking individualism and collectivism:

Evaluation of theoretical assumptions and meta-analysis. Psychological Bulletin, 128(1), 3∞72. Park, D. C., & Huang, C.-M. (2010). Culture wires the brain: A cognitive neuroscience perspective. Perspectives on Psychological Science, 5(4), 391∞400. Pascual-Leone, A., Amedi, A., Fregni, F., & Merabet, L. B. (2005). The plastic human brain cortex. Annual Review of Neuroscience, 28, 377∞401. Pink, S. (2009). Doing sensory ethnography. Los Angeles, CA: Sage Publications. Renfrew, C., Frith, C., & Malafouris, L. (2008). The sapient mind: Archaeology meets neuroscience. Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences, 363(1499), 1935∞1938. Reyna, S. (2002). Connections: Brain, mind, and culture in a social anthropology. London: Routledge. Richerson, P. J., & Boyd, R. (2005). Not by genes alone: How culture transformed human evolution. Chicago: University of Chicago Press. Rilling, J. K. (2008). Neuroscienti∫c approaches and applications within anthropology. Yearbook of Physical Anthropology, 51, 2∞32. Roepstorff, A., Niewöhner, J., & Beck, S. (2010). Enculturing brains through patterned practices. Neural Networks, 23(8∞9), 1051∞1059. Rozin, P. (2009). What kind of empirical research should we publish, fund, and reward? A different perspective. Perspectives on Psychological Science, 4(4), 435∞ 439. Sacks, O. (1995). An anthropologist on Mars: Seven paradoxical tales. New York: Knopf. Sadato, N., Pascual-Leone, A., Grafman, J., Ibañez, V., Deiber, M.-P., Dold, G., et al. (1996). Activation of the primary visual cortex by Braille reading in blind subjects. Nature, 380(6574), 526∞528. Said, E. W. (1978). Orientalism. New York: Pantheon Books. Sanes, J. N., & Donoghue, J. P. (2000). Plasticity and primary motor cortex. Annual Review of Neuroscience, 23, 393∞415. Sapolsky, R. M. (2004). Social status and health in humans and other animals. Annual Review of Anthropology, 33, 393∞418. Sasaki, Y., Nanez, J. E., & Watanabe, T. (2010). Advances in visual perceptual learning and plasticity. Nature Reviews. Neuroscience, 11(1), 53∞60.

180

Segall, M. H., Campbell, D. T., & Herskovits, M. J. (1966). The InΩuence of Culture on Visual Perception. Oxford: Bobbs-Merrill. Seitz, A. R., & Dinse, H. R. (2007). A common framework for perceptual learning. Current Opinion in Neurobiology, 17(2), 148∞153. Seligman, R., & Brown, R. A. (2010). Theory and method at the intersection of anthropology and cultural neuroscience. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 5(2∞3), 130∞137. Seligman, R., & Kirmayer, L. J. (2008). Dissociative experience and cultural neuroscience: Narrative, metaphor and mechanism. Culture, Medicine and Psychiatry, 32(1), 31∞64. Shore, B. (1996). Culture in mind: Cognition, culture and the problem of meaning. New York: Oxford University Press. Shweder, R. A., & Bourne, E. J. (1984). Does the concept of the person vary cross-culturally? In R. A. Shweder & R. A. LeVine (Eds.), Culture Theory: Essays on Mind, Self, and Emotion (pp. 158∞199). New York: Cambridge University Press. Sperber, D. (1996). Explaining culture: A naturalistic approach. Oxford: Blackwell. Sperber, D., & Hirschfeld, L. A. (2004). The cognitive foundation of cultural stability and diversity. Trends in Cognitive Sciences, 8(1), 40∞46. Sterelny, K. (2003). Thought in a hostile world: The evolution of human cognition. Oxford: Blackwell. Sterelny, K. (2007). Social intelligence, human intelligence and niche construction. Philosophical Transactions of the Royal Society B, 362(1480), 719∞730. Stoller, P. (1989). The taste of ethnographic things: The senses in anthropology. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. Strathern, A. (1996). Body thoughts. Ann Arbor: University of Michigan Press. Strauss, C., & Quinn, N. (1997). A cognitive theory of cultural meaning. Cambridge: Cambridge University Press. Strohschneider, S., & Güss, D. (1998). Planning and problem solving: Differences between Brazilian and German students. Journal of CrossCultural Psychology, 29(6), 695∞716. Strohschneider, S., & Güss, D. (1999). The fate of the MOROs: A cross-

cultural exploration of strategies in complex and dynamic decision making. International Journal of Psychology, 34(4), 235∞252. Sui, J., Liu, C. H., & Han, S. (2009). Cultural difference in neural mechanisms of self-recognition. Social Neuroscience, 4(5), 402∞411. Super, C. M., & Harkness, S. (2002). Culture structures the environment for development. Human Development, 45, 270∞274. Tang, Y., Zhang, W., Chen, K., Feng, S., Ji, Y., Shen, J., et al. (2006). Arithmetic processing in the brain shaped by cultures. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 103(28), 10775∞10780. Tapias, M. (2006). Emotions and the intergenerational embodiment of social suffering in rural Bolivia. Medical Anthropology Quarterly, 20(3), 399∞415. TenHouten, W. (1976). More on split brain research, culture, and cognition. Current Anthropology, 17(3), 503∞506. Tomasello, M. (2001). The cultural origins of human cognition. Cambridge, MA: Harvard University Press. Tooby, J., & Cosmides, L. (1992). The psychological foundations of culture. In J. H. Barkow, L. Cosmides, & J. Tooby (Eds.), The adapted mind: Evolutionary psychology and the generation of culture (pp. 19∞136). New York: Oxford University Press. Triandis, H. C. (1995). Individualism and collectivism. Boulder: Westview Press.

Turner, R. (2001). Culture and the human brain. Anthropology and Humanism, 26(2), 167∞172. Turner, S. P. (2002). Brains/practices/ relativism: Social theory after cognitive science. Chicago: University of Chicago Press. Turner, V. (1973). Body, brain and culture. In J. B. Ashbrook (Ed.), Brain, culture and the human spirit: Essays from an emergent evolutionary perspective (pp. 77∞106). Lanham, MD: University Press of America. Varela, F. J., Thompson, E., & Rosch, E. (1991). The embodied mind: Cognitive science and human experience. Cambridge, MA: MIT Press. Vogeley, K., & Roepstorff, A. (2009). Contextualising culture and social cognition. Trends in Cognitive Sciences, 13(12), 511∞516. Vul, E., Harris, C., Winkielman, P., & Pashler, H. (2009). Puzzlingly high correlations in fMRI studies of emotion, personality, and social cognition. Perspectives on Psychological Science, 4(3), 274∞290. Westermann, G., Mareschal, D., Johnson, M. H., Sirois, S., Spratling, M. W., & Thomas, M. S. C. (2007). Neuroconstructivism. Developmental Science, 10(1), 75∞ 83. Wexler, B. E. (2006). Brain and culture: Neurobiology, ideology and social change. Cambridge, MA: MIT Press. Wheeler, M., & Clark, A. (2008). Culture, embodiment and genes: Unravelling the triple helix. Philosophical Transactions of the Royal Society B, 363(1509), 3563∞3575.

181

Whitehouse, H. (1996). Jungles and computers: Neuronal group selection and the epidemiology of representations. Journal of the Royal Anthropological Institute (N.S.), 1(1), 99∞116. Worthman, C. (2010). The ecology of human development: Evolving models for cultural psychology. Journal of Cross-Cultural Psychology, 41(4), 546∞562. Worthman, C. (2009). Habits of the heart: Life history and the developmental neuroendocrinology of emotion. American Journal of Human Biology, 21(6), 772∞778. Worthman, C., Plotsky, P. M., Schechter, D. S., & Cummings, C. A. (2010). Formative experiences: The interaction of caregiving, culture, and developmental psychobiology. New York: Cambridge University Press. Zenger, B., & Sagi, D. (2002). Plasticity of low-level visual networks. In M. Fahle & T. Poggio (Eds.), Perceptual learning (pp. 177∞196). Cambridge, MA: MIT Press. Zhang, J., & Kourtzi, Z. (2010). Learning-dependent plasticity with and without training in the human brain. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 107(30), 13503∞13508. Zhu, Y., Zhang, L., Fan, J., & Han, S. (2007). Neural basis of cultural inΩuence on self-representation. NeuroImage, 43, 1310∞1316.

Erin P. Finley

Rat i dislokacija: Neuroantropološki model traume američkih veterana s borbenim PTSP-om

idio sam jednom kliničkoga psihologa i stručnjaka na području posttraumatskog stresnog poremećaja kako drži govor o borbenom PTSP-u grupi od nekoliko stotina studenata medicine i nastavničkom osoblju fakulteta Sveučilišta u Texasu, Centar za zdravstvenu znanost, u San Antoniju. Kao uvod prikazao je publcina glavnom ekranu dvorane niz fotogra∫ja, većinu kojih je fotogra∫rao tijekom vlastitog odlaska u Irak prije nekoliko godina. Pokazao nam je fotogra∫je nasmijane Iračke djece, fotogra∫je ureda za bihevioralno zdravlje, gdje je proveo mnogo svog vremena brinući se za vojnike koje muči borbeni stres, te fotogra∫je kantine gdje je inače ručao. Zaustavivši se na toj zadnjoj fotogra∫ji iznenada je snažno udario rukom po podiju, prebacio na fotogra∫ju koja je sada prikazivala istu tu kantinu, uništenu poslije napada minobacačem, te počeo opisivati uzdrhtaloj publici što se može dogoditi unutar nekoliko sekunda, ili minuta nakon što mina padne na neopreznu svjetinu. Kako je objašnjavao počeo je brzo mijenjati fotogra∫je: oblaci bijele prašine u zraku; “Pokušavaš shvatiti što se upravo dogodilo”; lice vojnika s uništenim očima u groznoj boli, obrazima prekrivenima krvlju i čađi; “Gledaš oko sebe tražeći što možeš napraviti”; raznijeta olupina poda pokrivena krhotinama; “Ako si borbeno spremna osoba, ideš van osigurat područje”; stravično raznijeta noga vojnika na nosilima; “Ako si liječnik ideš raditi kako bi spasio koga god treba.” Prebacivao je iz slike u sliku štete i uništenja unutar perioda koji je trajao samo nekoliko sekundi, ali ja i oni oko mene smo bili ukopani i bez daha tijkom cijelog tog perioda, šokirani i ošamućeni slikama, iznenađeni promjenom tona i dramatičnim poremećajem onoga što smo očekivali da bude najnormalnija jutarnja prezentacija. Psihologov način uvođenja publike u borbeni PTSP je bio briljantan jer je demonstracija prikazala poantu koja se prečesto izostavlja iz razmatranja traume: a to je da svaka trauma počinje sa osjetnim i perceptivnim iskustvom opasnosti, sa psihološkim i kognitivnim osviještenjem nečega jako krivoga. Trauma može doći kao šok-ušima, očima, živcima na koži, koji osjećaju toplinu udara i umu,u trenu kada počinjemo shvaćati da se predvidljiva tkanina normalnog momenta počinje bespo182

183

vratno trgati. Drugačije rečeno, trauma se može dogoditi bez da uopće bude šoka; možda se može dogoditi kao trnci ispunjeni jezom na zvuk otvaranja vrata spavaće sobe usred noći, možda se dogodi usred patrole gdje su vojnici na visokoj razini opreznosti tijekom više sati. Ali trauma prije svega jest vezana uz osjet i percepciju, uz nešto nalik iznenađenju koje je držalo publiku zatočenom tijekom prezentacije psihologa. Tek nakon nekog vremena, nakon što je iskustvo gotovo, posljedice počinju navirati na način da bi ih se moglo označiti kao poremećaj, kao potencijalnu stvar mentalnog oboljenja. Ovo poglavlje pruža dublji pogled u neuroantropologiju traume, osobito u kontekstu iskustva borbe i posljedica muških veterana SAD-a. Borbeni PTSP među veteranima Iraka i Afganistana pruža poučnu analizu slučaja u kojem trauma rezultira kognitivnim i neuro∫ziološkim promjenama koje otkrivaju kompleksne interakcije između individue i njegovog ili njenog kulturnog okoliša. Vrijedno je spomena to da je trauma ekstremno normalno iskustvo, čak i među civilnim stanovništvom. Nacionalna studija komorbiditeta (NCS; Kessler, Sonnege, Bromet, Huges, et al., 1995) je ispitala nacionalni reprezentacijski uzorak u SAD-u i otkrila da 60% muškaraca i 51% žena ima iskustvo barem jednog traumatičnog događaja u vlastitom životu, bilo u formi ∫zičkog ili seksualnog napada, velikih ozljeda, ili svjedočanstva kako se to događa drugima. Iako je trauma nužan prethodnik PTSP-a, samo manjina osoba izloženih traumi će razviti PTSP. NCS, na primjer, procjenjuje učestalost doživotnog PTSP-a na 7.8% populacije SAD-a, utemeljenu na epidemiološkim procjenama (Kessler et al., 1995). Rizik razvijanja PTSP-a se povećava s obzirom na broj iskustava trauma, sa zaključkom da određene populacije izložene većem broju kumulativnih životnih stresora, uključujući stanovnike poslovnog dijela grada, borbene veterane, izbjeglice, i tako dalje, tipično pokazuju veće razmjere PTSP-a. Proces kojime trauma uznapreduje u PTSP je dugo vremena bio uzrok razmirica preko kontinuuma znanstvenika i pružatelja brige. Psihoterapeuti često vide PTSP kao znak gubitka identiteta ili kao vrstu rane na duši (e.g., Tick, 2005), a s druge strane psihijatri i klinički psiholozi mogu opisati PTSP kao stresni poremećaj, fokusirajući se na neurobiološke i kognitivne temelje (e.g., Young, 1995). Društveni teoretičari iskazuju da je nasilje koje uzrokuje traumu često direktan rezultat društvenog okruženja koje reΩektira strukturalne nejednakosti i političko ekonomske uvjete, u istoj mjeri koliko i osoban poremećaj (e.g., Summer∫eld, 1999). Istraživanje prilično raznovrsne literature koja je rezultat istraživanja traume i PTSP-a u svakoj od ovih disciplina ostavlja čitatelja u trajnom uvažavanju stare priče u kojoj slijepi mudraci pokušavaju opisati slona, a svaki od njih pozorno navodi osobine jednog dijela tijela, klempave uši, duga surla, tanak rep, bez da itko od njih shvati cjelovitost svih dijelova. Napori kako bi se provela integrativna studija kompleksnih procesa koji su uključeni u oblikovanje rizika od PTSP-a su poprilično novi. Međutim brzo rastuća znanstvena literatura o PTSP-u otkriva kako etiologija poremećaja ovisi o interakciji između socijalnih, kulturnih, bioloških i psiholoških faktora, iako su mnogi detalji tih interakcija jasni samo u najširem smislu. Na primjer, iako se znanstvenici naširoko slažu s time da roditeljski PTSP povećava mogućnost PTSP-a kod potomaka, postoji mnoštvo putovaobjašnjavanja tu vezu. Roditelj sa PTSP-om, na pri184

mjer, je podložan tome da proslijedi određene uzorke pretjerano opreznog ponašanja i stavova o sigurnosti u svijetu na njegovu djecu (Dekel & Goldblatt, 2008). Dodano tome, roditelj dijagnosticiran sa PTSP-om može prenijeti genetsku predispoziciju za poremećaj, tako da potomak koji je izložen traumatskim događajima može puno lakše razviti PTSP (Kilpatrick, Koenen, Ruggiero, Acierno, et al., 2007). Nedavni rad Rachel Yehude i njenih kolega (2008) također indicira da epigenetski faktori mogu oblikovati rizik od PTSP-a. Njihovo istraživanje pokazuje da majčin PTSP može oblikovati djetetovu vulnerabilnost kao rezultat roditeljskog endokrinog stanja koje utječe na razvoj ∫zičke i emotivnereakcije fetusa na vanjski podražaj. Čak iako je takvo integrativno istraživanje proširilo razumijevanje načina kako PTSP reΩektira interakcije između osobe i njegovog ili njenog okoliša, poteškoće svojstvene u razvijanju i provođenju uistinu multidisciplinarnog istraživanja nastavljaju kočiti studiju traume i zdravlja. Razlog tome može biti i česta tendencijamiješanja ključnih pojmova. Prečesto setrauma, ili izlaganje stravičnom događaju, koristi zamjenski sa patnjom, što govori puno šire o stanju generalnog poremećaja, a sa PTSP-om, koji je biomedicinska kategorija i koji opisuje nakupinu simptoma koji se pojavljuju među manjinom ljudi izloženih traumi, uzrokuje značajni poremećaj i oštećenje (Finley, u tisku). Slično tome, lako je izgubiti konceptualnu čistoću kada se razlučujutraumai stres, jer oboa signaliziraju kritičan izazov individualnom organizmu. Možda je najbolje i najjednostavnije shvatiti da, dokle stres često ne uključuje izlaganje traumi, iskustvo traume neizbježno nameće značajan stres. No, pustimo li pojmove sa strane vidimo da su, antropologija, psihologija, psihijatrija, neuroznanost i epidemiologija, sve dale značajne doprinose istraživanju traume, svaka donoseći vlastitu perspektivu koja nosi problem toga što PTSP jest, a što nije i koje vrste reakcijai istraživanja će zahtijevati ubuduće. Prvotne uvide ovih tokova istraživanja se može sintetizirati u okvir koji se fokusira na šest varijabli impliciranih u opisivanju, iskustvu, ekspresiji i reakciji na poremećaj vezan uz traumu: (1) kulturni okoliš; (2) stres; (3) jeza; (4) dislokacija; (5) žalost; i (6) kulturni posrednici. Glavni cilj ovog poglavlja jest fuzija ovih isprepletenih i uzajamno podržanih varijabli u neuroantropološki model post-traumatskih reakcija, koji bi pomogao u unaprjeđivanju integrativne studije o traumi i zdravlju. Prvi dio ovog poglavlja proučava svaku komponentu šesterostrukog modela kako se javlja u životima muških veterana Iraka i Afganistana koji su dijagnosticirani sa PTSP-om. Prema zaključku, poglavlje se vraća pitanju kako ovdje iznesen neuroantropološki model može unaprijediti studiju o traumi, predlažući tri načina: prvo, podupirući napor komparativnog istraživanja na post-traumatskim reakcijama kroz heterogeni kulturni okoliš, populacije i vrsteizlaganja traumi; drugo, upirući na agendu istraživanja koja stavlja prioritet na otkrivanju veze između kulturnog okoliša i individue, sa posebnom pažnjom na razvojne procese i interakcije u budućnosti; i treće, predlažući niz žarišta istraživanja i pitanja koja bi pomogla u razjašnjavanju ključnih kulturnih i iskustvenih varijabli, te također, razvoj preliminarne hipoteze za buduća istraživanja.

185

Kulturni okoliš

01 VA je odjel unutar vlade SAD-a koji se bavi zdravstvenim i ekonomskim problemima veterana. op. prev.

okoliša imaju duboke implikacije u formiranju iskustva borbene traume veterana.

Razmatrajući neuroantorpologiju traume, vraćat ćemo se kroz ovo područje na rezultate istraživanja provedenih tijekom terenskog rada u i u okolici San Antonia, Texas, u 2007.-2008. (Finley, 2011). Iskustva i pogledi veterana ovdje spominjanih (čija su sva imena i ostala identi∫kacijska obilježja promijenjena) nude uvid u, kako i univerzalnost, tako i u individualnu jedinstvenost traume, i u ulogu kulturnog okoliša koji sudjeluje u oblikovanju tih iskustva. Kulturni okoliš, u kojemu će post-traumatska reakcija isplivati, je uzet ovdje kako bi se uključio historijski i političko ekonomski kontekstlokalne društvene strukture; rodbinske i ostale veze; ∫zički okoliš; također i lokalni svjetonazor i norme pogotovo, jer imaju vezu sa etnoteorijama trauma i očekivanjima za dobar život. Ne mora se ni spominjati da je rod centralna varijabla u oblikovanju individualnog iskustva kulturnog okoliša, tako da fokus se na muške veteraneovdje mora uzeti kao nepotpuno opisivanje potpunog spektra reakcija borbene traume na ovu generaciju veterana. No, čak i tako,valja se nadati da model za neuroantropološku studiju izložen ovdje može osigurati značajnu startnu poziciju za bliže proučavanje reakcija traume među ženskim veteranima u budućim istraživanjima. U godinama nakon napada 11. rujna 2001. više od dva miliona vojnika je bilo raspoređeno u sukobe u Afganistanu i Iraku, od kojih su se mnogi vratili kući sa značajnim zdravstvenim problemima vezanim uz ∫zičke i psihološke stresove slanja u borbu. Epidemiološke studije su identi∫cirale stope PTSP-a među veteranima Afganistana i Iraka između 11% i 19% (Hoge, Auchterlonie, & Milliken, 2006; Hoge, Castro, Messer, McGurk, et al., 2004), isto tako su identi∫cirale značajne razine novih napadaja depresije među onima koji su bili izloženi borbama (Cabrera, Hoge, Bliese, Castro et al., 2007; Wells, LeardMann, Fortuna, Smith, et al., 2010). Do 2008., nekih 50,000 od tih veterana su već bili dijagnosticirani PTSP-om unutar “Department of Veterans Affairs” (VA)01, isključivo u odjelu sustava zdravstvene skrbi za veterane (Seal, Maguen, Cohen, Gima, et al., 2010). Suočeni s takvim visokim brojem i rastućom potrebom veterana za zdravstvenom skrbi i uslugama, Američke znanstvene i bolničke ustanove su pridale značajnu pozornost istraživanju PTSP-a u prošlom desetljeću. Autoritativno shvaćanje borbene traume je vođeno primarno etnopsihijatrijom PTSP-a koja se, iako daleko od homogene, određuje većinski prihvaćenom de∫nicijom i setovima dijagnostičkih kriterija. PTSP se shvaća kao mentalna bolest koja je rezultat izloženosti traumatičnom događaju i karakterizirana je trima vrstama simptoma: pobuđenošću, ponovnim proživljavanjem i izbjegavanjem ili otupljivanjem, koji su dovoljno snažni da rezultiraju u klinički značajnom oštećenju za normalno funkcioniranje (American Psychiatric Association, 2000). PTSP kao formalna dijagnoza datira sve do 1980., prateći kraj Američkog rata u Vijetnamu i noseći sa sobom čitav niz kulturnih značenja vezanih uz ljudsku cijenu rata; stigma mentalne bolesti; jeza koja prati vojnu službu i žrtvu; i nacionalne povlastice, uključujući razne forme ∫nancijske kompenzacije i zdravstvenu skrb, dugovanu veteranima u zamjenu za njihovu službu (Finley, 2011; Young, 1995). Kao što se može vidjeti u daljnjim razmatranjima u tekstu, te, pa i ostale karakteristike kulturnog 186

Stres U svakodnevnom diskursu Amerike, riječ “trauma” se često upotrebljava kako bi se objasnio širok spektar dubokih i uznemirujućih emocija, najčešće bez eksplicitnog ili implicitnog priznanja pune psihološke kaskade koja je uključena (Finley, 2011). Suprotno tome, shvaćanje emocije kao konceptualizacije, u ovom poglavlju se oslanja na razmatranja Paul Grif∫thsa (1997) o “affect program theory”, koja pretpostavlja emocije kao fenomenološki nesavladive, kompleksne i koordinirane reakcije koje uključuju: Ekspresivne promjene na licu, (b) muskuloskeletalne reakcije koje uključuju trzanje itd., (c) izrazite promjene u glasu, (d) promijene u endokrinom sustavu, te značajne promijene u razini hormona i (e) promijene u autonomnom živćanom sustavu ... (kao i) emocije, osjećaje i kognitivne fenomene. (77)

Grif∫ths se vodi istraživanjima Paula Ekmana (1971) i drugih koji tvrde da su ti “affect programs” pankulturni, te da se javljaju među osobama svih kulturnih pozadina (ako ne i nužno svakoj osobi), te da njihovo javljanje reΩektira, kako i evolucijske predispozicije, tako i osobno učenje temeljeno na uvjetima lokalne kulture i ∫zičkog okoliša. Na primjer, iako ljudski “affect preogram” vezan uz strah sadrži osobine koje su svojstvene svima na svijetu, osjećaj straha također odgovaraosobnim varijacijama i speci∫čnim prijetnjama partikularne situacije i tako dopušta adaptaciju koja izranja u realnom vremenu kroz tijek života (Grif∫ths, 1997). Uspostavljeno u ovom kontekstu, čini se razumnim da emocionalno iskustvo borbenog PTSP-a izranja iz nečega što bi se moglo najbolje smatratiprespajanjem reakcije stresa kao odgovora na određene periode vremena provedenih u intenzivnim i potencijalno životno-prijetećim situacijama u ratnoj zoni. Veterani Iraka i Afganistana koji su se vratili doma nakon raspoređivanja često opisuju fundamentalne promijene u njihovoj osjetilnoj percepciji i emocionalnoj reakciji na svijet oko sebe, nalazeći se kako reagiraju na vanjski poticaj sa nepredvidivom opreznošću. Takva promjena može biti ekstremno prilagodljiva za preživljavanje u borbenoj zoni. U životno-prijetećim okolnostima, ljudi su pokazali kako reagiraju u najkraćem mogućem roku, odgovaraju na pitanja i ostvaruju ∫zičke poslove puno brže (Marx, Brailey, Proctor, Macdonald, et al., 2009). Isto tako, individue pod direktnom prijetnjom često pokazuju snižene moći koncentracije, zbrkanu mogućnost učenja i manjak, ili gotovo nikakvopamćenje načina djelovanja ili informacija vezanih uz direktnu prijetnju (Arnsten, 1998; McEwan & Sapolsky, 1995; Sauro, Jorgensen, &Pedlow, 2003; Shors, 2006). Drugim riječima, neurobiološki procesi vezani uz stres pomažu ljudskom mozgu da se koncentrirano fokusira na preživljavanje u izravnoj prijetnji. To može dovesti čak i do točke žrtvovanja sposobnosti za rješavanje ostalih kognitivnih zadataka, zadataka 187

koji se u trenutku gledanja neprijatelja kroz nišan, čine relativno nisko po prioritetu. Za vojnike, koji žive pod prijetnjom na dulje periode vremena, dokazi sugeriraju da neurobiološko razmještanje ostaje i nakon njihova povratka kući. Bryan Marx i njegove kolege su nedavno prijavile da su, čak i čitavu godinu nakon povratka, vojnici, koji su proživljavali iskustva intenzivne borbe, imali brže vrijeme reakcije nego oni s manje iskustava borbe (Marx et al., 2009). Drugim riječima, ti vojnici su se prilagodili potrebi da reagiraju brzo na potencijalne prijetnje, i da se ta adaptacija održala čak i nakon povratka u usporedno niže prijeteći okoliš. Ovi dokazi sugeriraju da je normalno za one koji žive u visoko stresnim okolišima, adaptirati se na taj okoliš, na načine koji ostaju prisutni čak i nakon njihova povratka u relativnu sigurnost. Ta adaptacija vezana uz stres objašnjava mnoge reakcije koje se smatraju normalnima za borbeno osoblje u periodu nakon implementacije: brzo reagiranje na primijećenu opasnost, osjećaj golotinje bez oružja i osjećaj izloženosti kada voze. Većina vojnika će se vjerojatno složiti kako provođenje godine dana u borbenoj zoni rezultira i značajnim promjenama u razumijevanju, ali te promijene nisu tipično permanentne ili iscrpljujuće. Na puno ekstremnijoj razini, kao što se to događa kada vojnik razvija PTSP, reakcija stresa može stimulirati razinu psihološkog djelovanja koje se miješa sa mogućnošću življenja normalnim životom. Veterani sa PTSP-om često opisuju nemogućnost djelovanja u svakodnevnim aktivnostima, poput odlaženja u dućan s namirnicama, gdje ih gužva čini nerazumno napetima, ili gdje mogu zamisliti napadače iza svakog ugla. Neugoda koju ti veterani prijavljuju je reΩektirana u nalazima ∫ziološkog istraživanja na čulnoj i informacijskoj obradi post-traume. Jedna nedavna studija je otkrila da osobe sa PTSP-om imaju puno dramatičnija povećanja u frekvenciji srca nakon gledanja traumatičnih slika od traumatiziranih osoba bez PTSP-a (Ehlers, Suendermann, Boellinghaus, Vosbeck-Elsebusch, et al., 2010). Osobe sa PTSP-om su se također sporije oporavljale, što znači da je njihova frekvencija srca ostala povišena kroz dulji period vremena nakon što su se slike bile odnesene. Druga pak je studija pokazala da osobe sa PTSP-om su manje sposobne ∫ltrirati nepotrebne podražaje i izabrati samo relevantne čulne informacije u okolišu (Holstein, Vollenweider, Jacnke, Schopper, et al., 2010). Takva nesposobnost razlučivanja između relevantnih i nerelevantnih informacija može biti izrazita prepreka, posebno u industrijaliziranom društvu poput SAD-a, gdje su zadaci, koji zahtijevaju pozornost i dulju koncentraciju, od vitalnog značaja za mnoge vrste poslova. Mnogi novi veterani koji se vraćaju na posao ili u školu nakon odvajanja od vojske, pogotovo oni sa PTSP-om opisuju kako imaju problema sa zadaćom, ispitima, sjećanjima dogovorenih sastanaka, ili plaćanjem računa. Te neurobiološke mijene, drugim riječima, mogu imati implikacije vezane uz sposobnost funkcioniranja u normativnom Američkom društvu, a za veterane često duboke frustracije. Kako god bilo, kultura i neuro∫ziologija su se sudarile već ranije no što su efekti počeli uzimati maha. Kulturni okoliš može biti zamršeno impliciran u individualno kognitivno i ∫ziološkoutemeljenje percepcije događaja i njegove, ili njezine nenadane reakcije na njega (Jonas, Graupmann, Kayser, Zanna, et al., 2009; Ng, Han, Mao, & Lai, 2010). Utemeljenje se u ovom smislu odnosi na proces kojim izlaganje, speci∫čno ponovljenim podražajima, utječe na to kako osoba reagira na kasniji podra188

žaj. Studije kulture i utemeljenja su puno češće zadnjih godina jer su istraživači identi∫cirali utemeljenje kao potencijalni mehanizam za razumijevanje kulturalne različitosti (Bardi & Goodwin, 2011; Suh, Diener, & Updegraff, 2008). Većina tog istraživanja prišla je utemeljenju kao čisto kognitivnom ili perceptivnom zadatku provedenom u psihološkom labaratoriju, sa namjerom proučavanja kako utemeljenje utječe na izražavanje kulturnih stavova, poput kolektivističke nasuprot individualističke orijentacije. Može se zamisliti, bez obzir na to, da ponovljeno iskustvo unutar danog kulturnog okoliša može samo po sebi donijet vrstu utemeljenja sa potencijalom oblikovanja kako će osoba vjerojatno reagirati u danom slučaju. Slijedeći primjer objašnjava kako osobno iskustvo traume ostaje duboko subjektivno na način da je jednako uronjeno u kulturni svjetonazor i okoliš, koliko i u osobnu ∫ziologiju i osobnu povijest. Veteran imena Chris mi je jednom rekao, “Prvi puta kada sam bio u borbi... smrznuo sam se. Nisam se micao ni milimetra.” Iako je član zračnih sila SAD-a, bio je raspoređen u Afganistan u ranim danima rata kako bi osigurao logističku podršku specijalnim jedinicama. Njihova isturena vojna točka se neočekivano našla pod paljbom, i u tom trenutku, Chris je bio svjestan buke i vlastitog šoka. “Oni su se derali, ‘Pucaj po njima, pucaj po njima!!’ A od nas se nitko nije derao, svi smo bili iznenađeni.” Kada je počeo pucati nekoliko beskrajnih sekundi kasnije, Chris je rekao da je prolazio iz šaržera u šaržer, pucajući divlje u mete daleko van dosega. Nije ni shvatio da se pomokrio sve dok nije završilo. Sjećanje na tih par smrznutih sekundi vremena je na kraju postao dio njegovog PTSP-a, onoga što je Chris nazvao “malo čudovište unutar mene.” Njegovo sjećanje na tu borbu je ogrezlo u šok i nepomičnost, iako aktivacija njegovog suosjećajnog živčanog sustava, pokazano njegovim mokrenjem po sebi, bi sugeriralo da je iskusio razinu straha koja je mogla, ali nije morala doprijeti u svijest. Njegovo duboko iskustvo stresa u tom momentu je bilo oblikovano ne samo ∫ziološkom reaktivnosti, već i činjenicom da, kao pilot u ranom razdoblju post-9/11, nije bio pripremljen za borbu na isti način na koji su Specijalne jedinice,koje je pratio, bile pripremljene. Veći dio borbenog treninga u vojsci ili u marincima je posvećeno pomaganju vojnicima kako bi njegovali vrstu reakcije stresa koja se može nastaniti brzo i e∫kasno u djelovanju pod upravo istim okolnostima koje je Chris opisao. Trening razvija skup duboko ukorijenjenih kognitivnih i mišićno-memorijskih vještina vezanih uz borbu tako da vojnik može proći kroz nužne pokrete čak i kada može svjesno sam sebi govoriti: “Čekaj, netko puca na mene?!” Iako su Zračne snage od tada promijenile svoj program bazičnog treninga, u 2002. uloga pilota kao podrškeza vojnike i marince na zemlji je bila relativno nova, a trening je još uvijek zastajkivao za potrebama promijene. Ni Chrisov osjećaj sebe, ni njegov živčani sustav nisu bili spremni za borbu, a taj manjak spremnosti vrlo je vjerojatno oblikovao njegovu unutarnju reakciju. (Neka bude jasno da ovdje nema namjere sugeriranja da je Chrisova reakcija bila “prirodna” s obzirom na nespremnost, već samo shvaćanja da bi vjerojatno bila različita kada bi prošao trening.) Kao posljedicu, sljedećih pet godina, Chris je smatrao taj događaj “ponižavajućim” dokazom osobnog neuspjeha. “Nisam reagirao. Nisam našao nikoga za ubiti. Pomokrio sam se.” On je usporedio svoje djelovanje sa onime što je smatrao da bi drugi napravili, te je bio poptuno deva189

stiran i očajan. “Neki od njih bi se bacili na granatu, ili bi pogodili neprijatelja s udaljenosti od 500 metara kroz oko, napravili onaj jedan metak koji ubija, koji se nikada ne dogodi.” Postavio je sebe nasuprot, gotovo slike akcijskog junaka, savršenog ratnika, čak i kada je mogao priznati da je “jedan metak koji ubija” skoro pa mitski raritet. I njegova inicijalna i njegova razvijajuća iskustva borbe su bila produkt njegove reakcije na taj događaj, kao i njegov pogled na ono što je njegovo djelovanje značilo kao procjena njegove vojne službe, pa možda čak i njegove muškosti. Trenutak same opasnosti, Chrisova neposredna reakcija, i njegova dugotrajna perspektiva na tu rreakciju, sve to reΩektira međuigru kulturnog, kognitivnog i neuro∫ziološkog iskustva. Proučavanje kako osoba ili populacija doživljava takve momente traumatičnog stresa ima ogroman potencijal razjašnjavanja ne samo neposredno osjetnih posljedica događaja, nego i kulturnog, okolišnog i životno-povijesnog konteksta koji oblikuje percepciju i tijek razvijajuće post-traumatske reakcije.

Jeza Dva kriterija se moraju uspostaviti kako bi se događaj de∫nirao kao trauma prema “Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders” (2000). Prvi kriterij je doživljaj iskustva koji uključuje “prijetnju smrću ili ozbiljnom ozljedom”, bilo toj osobi ili nekoj drugoj (American Psychiatric Association, 2000). Drugi kriterij je jeza, kako bi se događaj smatrao traumatičnim, on mora izazvati osjećaje “straha, bespomoćnosti, ili jeze” (Yehuda, 2002). Ovdje, pojam “jeze” koristi objašnjavanju široke palete potresnih emocija koje mogu biti izazvane traumom: jeza sama, ali isto tako i sram, gađenje, užas, bespomoćnost, i tako dalje. Jeza označavavrlo snažnu emociju koja je sposobna preneraziti kapacitet osobe za neposrednim razumijevanjem, ili kognitivnim procesiranjem. Jeza de∫nira te događaje koji vrlo vjerojatno ponovno izranjaju u noćnim morama i nametljivim sjećanjima, elemente druge nakupine simptoma potrebnih za dijagnozu PTSP-a, određeni s pojmom “ponovnog doživljavanja.” Mnoga takva sjećanja su praćena užasom, kao kada vojnik priča o “ružičastoj maglici”, kratkotrajnom oblaku koji se može vidjeti kada tijelo eksplodira. Jedan veteran je opisao kako je vidio lica leševa na licima drugih čak i nekoliko godina nakon što se vratio iz rata. Ostala sjećanja mogu biti označena činjenicom da poremećuju prirodni poredak stvari, kao što je to slučaj sa osakaćenom ili pobijenom djecom u bitci. Mnogi ljudi doživljavaju jezovite misli i slike tijekom procesa oporavljanja od teških događaja (traumatski napad, smrt voljene osobe), samo kako bi se našli u situaciji da se te misli uspješno potisnu, u trenu kada žrtva nalazi način razumijevanja onoga što se dogodilo. Za osobe sa PTSP-om, postepeni oporavak se ne mora nužno dogoditi bez vanjske intervencije; ta sjećanja i te slike se mogu nastaviti desetljećima bez kraja. Kako neuroantropologija razumije činjenicu da su određena sjećanja tako nametljiva? Sigurno je kako sadržaj sjećanja vezanih uz traumu sadrži snažne poruke povodom izbjegavanja potencijalne opasnosti. Evolutivno govoreći, ima smisla zadržati visceralno shvaćanje, ne samo postojane opasnosti, već i upozoravajućih signala (na primjer, zvuk ispaljene granate minobacača prije nego što pogodi krov) koji mogu pomoći 190

identi∫cirati i izbjeći sličnu opasnost ubuduće. Jasnoća nametanja jeze, onda, vjerojatno dolazi djelomično iz evolutivne sklonosti prema sjećanju lekcije iz neposrednog preživljavanja. No kako god bilo, jeza bi se također trebala shvatiti kao izazov dubokim vjerovanjima o sebi i o svijetu, a to je uvid uvid koji je, možda, najznačajniji doprinos shvaćanju PTSP-a iz psihoanalize i humanističkih znanosti (Caruth, 1995; Frankl, 1946/1984; Herman, 1992). Gotovo odmah trauma može predstavljati bolan izazov osobnom identitetu. Chris je bio šokiran i uplašen, shvaćajući da je njegova prva reakcija u borbi bila očaj i strah. Razočaranje ga je pratilo godinama kasnije, doprinoseći novu municiju za ponižavanje i osjećaje neadekvatnosti. Po vlastitoj procjeni, on nije bio muškarac za kojeg je mislio da je. Jezoviti događaji mogu također prisiliti cjelovitije revidiranje, pogotovo kada osoba pokuša izjednačiti traumu sa postojanim vjerovanjima o pravednom svijetu (Hafer & Begue, 2005). Elaine Scarry (1985) je pisala o mučenju kao da se radi o “rastavljanju svijeta”, jer namjerno nanošenje boli može biti toliko moralna anatema kao i razaranje cijelog svjetonazora. Veteran imena Carlos je bio razmješten u Irak za vrhunca rata, te je bio suočen sa nasiljem iz dana u dan, ali ono što ga je natjeralo da “pukne” je moment kada je vidio mladu iračanku pogođenu granatom. “Bio je to promašaj, zapravo trebao bih reći promašen pucanj. Mislili su da je teroristkinja, a bila je mala curica koja se igrala s loptom.” Čak i nakon što se vratio doma, vidio je curicu u “Ωashbacku”. Preživjela je napad, ali kada ju je vidio u sebi, ona mu je prilazila “teže ranjena, ili mrtva, ili gledajući u mene i pokazivajući na mene. Totalno nerealno.” Govoreći o napadu, opisao ga je “nerazumnim.” Nije mogao pomiriti svoje shvaćanje moralne borbe sa slučajnim pucanjem po maloj djevojčici, a taj očevidan procijep je vrlo vjerojatno pridonio ustrajnosti tog sjećanja.

Dislokacija Shvaćanje dislokacije vezane uz traumu proizlazi iz metafore o ∫zičkoj dislokaciji, u kojoj nenadan prolom, ili udarac rezultira ozlijedom (Finley, 2011). Dislokacije, koje mnogi veterani opisuju, proizlaze iz njihovih iskustava raspoređivanja u borbu i promjenama koje je to stvorilo u njima. Te promijene često rezultiraju nizom neugodnih udaljenosti za veterane: od drugih u njihovim životima; od ranijeg načina percepcije; od osjećaja bivanja kod kuće; ili od nekog ranijeg, preferiranog stanja sebstva. Često dislokacije izviru iz već opisanih promjena vezanih uz stres, promjena koje mnoge veterane ostavlja sa emocionalnom paletom vezanom većinom uz tupost, napetost, iritaciju i bijes. Carlos, koji se inače doimao kao nježan i voljen obiteljski čovjek, opisao se nakon njegova pucanja kao “jako ljutom” osobom. Veterani su se često naglas pitali zašto ne mogu žaliti voljenu osobu koja je umrla, ili su razmišljali kako nisu sigurni vole li djevojku, ili su izražavali kako bi se mogli naljutiti u treptaju oka. Često govore o vrsti emocionalnog izravnavanja, kao da im se emocionalne reakcije prema svijetu raspadaju. Jedan veteran u dvadesetima mi je rekao da se osjeća kao trudna žena čije emocije su van kontrole: “Kada ne bih bio tužan, bio bi bijesan.” Rekao je da bi se “izrazito naljutio” ireagirajući na neznatne sukobe, pa je dodao, “ja ne znam zašto sam takav.” 191

Jedna nedavna teorija, koja objašnjava zašto se osobe sa PTSP-om se često čine hiperaktivnima na prijetnje, oslanja se na životinjski i ljudski “imaging studies”, kako bi zaključila da traumatski stres vodi prema “promijenjenoj arhitekturi” mozga i njegovoj obradi informacija (Rockstroh & Elbert, 2010). Rockstroh i Elbert su primijetili da mozak pod stresom koristi ono što su oni nazvali “niži put” za obradu čulnih podataka, što ubrzava sposobnost kon∫guracije reakcije na opasnost zaobilazeći prefrontalni korteks. Drugim riječima, umjesto da koristi “viši put” koji privilegira sposobnost prefrontalnog korteksa u analiziranju kompleksnih podatkaka i regulaciji emocija, mozak je razvio put koji privilegira puno bržu reakciju, mijenjajući se iz “brižnog analizatora okoliša u brzog detektora prijetnji” (Rockstroh & Elbert, 2010,p.14). Iako se teorije i dokazi akumuliraju kako bi objasnili neuroplastičnost vezanu uz stres, ostaje nužno vidjeti kako je iskustvo promijene uokvireno osobnom poviješću i kulturnim očekivanjima osobe. Na primjer, ako se veteran uvijek opisivao smirenom i bezbrižnom osobom, a potom bi bio neprekidno napet i oprezan, to može iznjedriti krizu identiteta. Chris se borio kako bi se pomirio sa sobom kao osobom koja se osjećala oslabljenom od straha koji je doživio prvi puta u borbi. U oba primjera, borba je razbila predratna uvjerenja o osobnom identitetu. Uočavanju kako preživjeli govore o onome što se najviše promijenilo u njihovim životima kao rezultat traume, doprinosi Ωeksibilan način proučavanja efekta. Dislokacije, također nose priliku za razmatranje adaptibilnosti emocionalnih reakcija na lokalne uvjete. Paul Ekman je bio jedan od prvih koji je priznao da, iako će emocionalne reakcije vjerojatno iskazati značajne sličnosti među svim kulturama, uvjeti koji izmamljuju te reakcije mogu značajno varirati, kao i prikladni načini ekspresije istih (Ekman, 1971; Grif∫ths, 1997). Za primjer moglo bi se uzeti iskustvo bijesa. Uzrok osobnom bijesu može biti kulturno prihvaćen, iako način ekspresije ne mora biti. Jedan stariji veteran je opisao napad bijesa u dućanu, ne kao rezultat prijetnje, već stoga što je mislio da je blagajnica bila nepristojna prema starijoj ženi ispred njega. Primijetio je da mlada blagajnica nije pokazala poštovanje prema osjetljivoj starijoj ženi. Uzrok njegova bijesa je bio u potpunosti legitiman unutar kulturnih okolnosti, iako njegov način iskazivanja nije bio (derao se na blagajnicu), i izazvao je značajno negodovanje svoje žene, koja je tome svjedočila. Način na koji je njegova žena shvatila događaj, pobliže je objasnilo dva slijedeća načina, kojima se može kulturno posredovati post-borbenim promjenama kod veterana: (1) sa interpretativnim okvirom u kojemu se ovakve promijene shvaćaju (kao nepristojnost, kao PTSP, itd.); i (2) socijalnim reakcijama na te promjene koje su prikladne unutar tog okvira. U ovom slučaju žena veterana je shvatila sukob sa blagajnicom kao muževu nesposobnost kontrole vlastitog ponašanja, a ne, kao što to ostale žene veterana mogu vidjeti, dokaz njegova PTSP-a. Veterani često primijete da su njihovi prijatelji i obitelj manje skloni tolerirati post-borbene promijene ovisno o njihovom shvaćanju što te promjene predstavljaju (Finley, Pugh, & Jeffreys, 2010b). Članovi obitelji i prijatelji koji nisu dobro upoznati sa problematikom PTSP-a mogu kriviti veterane prije nego što bi krivili bolest za neugodne promjene u ponašanju i stavovima, a to često vodi veze u krizu. Udar PTSP-a na društvenu mrežu veterana privlači mnogo pozornosti 192

zadnjih godina, sa sve više i više studija koje prijavljuju visoki broj propalih veza i rastava braka, te male brojeve sretnih brakova kod veterana i njihovih supružnika (Goff, Crow, Reisbig, & Hamilton, 2007; McLeland, Sutton, & Schumm, 2008; Monson, Taft & Fredman, 2009; Renshaw, Rodrigues, & Jones, 2008). Nekoliko studija je primijetilo da je supružnikova sreća u braku usko vezana uz shvaćanje post-ratnih promjena kod veterana i njihovih veza (Finley, Baker, Pugh, & Peterson, 2010a; Renshaw et al., 2008). Na primjer, žena koja vjeruje da se njen muž ponaša loše, kao što je slučaj sa blagajnicom, će vjerojatno biti manje tolerantna, nego što bi bila žena koja vjeruje da ponašanje njenog muža zrcali patnju rata u službi plemenitog cilja. Oslanjajući se na ovakve primjere, čini se jasno da mnogi poremećaji koje veterani opisuju dolaze iz načina na koja iskustva stresa i jeze remete njihovu sposobnost da žive sa kulturnim normativnim statusom quo. Vraćajući se Grif∫thsu, važno je zapamtiti da, iako duboke emocije zrcale kompleksne ∫ziološke reakcije, isto tako mogu biti okinute internim kognitivnim procesima kao i vanjskim događajima. U tom slučaju,nije nikakvo iznenađenje čest veteranov način razmišljanja o osobnim, socijalnim i kulturnim dislokacijama. Prije nego li stres i jeza sama, krajni ishod je u trećem i možda najčešće zanemarenom aspektu borbene traume za Američke veterane: u tuzi.

Tuga Tuga je dio prirodnog procesa žalovanja vezanog uz gubitak bliskog prijatelja u borbi. Ponekad se uzima kao kulturna očevidnost da nema takve intimnosti kao one skovane između muškaraca koji su bili zajedno u borbi (Simons, 1997). Mnogi od tih muškaraca su izgubili bliskog prijatelja u ratu, često kroz periode teške borbe u kojima preživjeli nemaju vremena zaustaviti se i oplakivati poginule. Chris je rekao kako se oprostio sa svojim mentorom i uzorom iz specijalnih postrojbi: “Njegovog tijela više nema, možda dobiješ priliku salutirati njegovim čizmama i oznakama. A onda ponovno odeš natrag i radiš isto, pa netko drugi umre.” Obije, i neposredna i dugotrajna posljedica tih smrti čestotrajno proganjati osobu. Jedan veteran je opisivao osobni raspad u trenu kada je još uvijek unutar borbene zone plakao bez kontrole i gubio mogućnost govorenja nakon skupljanja komada tijela njegovoga najboljega prijatelja. Druga osoba, koja se sada vratila kući, pričala je o dugim noćima provedenima plačući za prijateljima koji se nisu vratili iz rata. A ako veteran osjeti nekakvu vrstu osobne odgovornosti za neuspjeh sprječavanja smrti, ili čak i za jednostavno preživljavanje tih istih događaja, njegova tuga može biti pomiješana sa stravičnom krivnjom. Dokumentarni ∫lm iz 2010, Restrepo,režija Sebastiana Jungera i Tima Hetheringtona (koji je kasnije bio ubijen u borbi u Libiji), uhvatio je neposredne posljedice smrti Američkog vojnika u Afganistanu. Patrolirajući planine oko njihove izolirane baze, jedinica je bila napadnuta kada je bila raspoređena u liniju na brežuljku. Tijekom borbe, jedan od vojnika je bio ubijen i unutar perioda od nekoliko minuta, vijest o njegovoj smrti se proširila među drugim vojnicima koji su tek došli u borbu. Jedan je vojnik stajao ošamućen viješću da je njegov prijatelj poginuo, prvo 193

nije mogao vjerovati onome što je čuo, a nakon toga je bio shrvan emocionalnom reakcijom. Gledajući njegovo lice na ekranu, nemoguće je znati što je osjećao, ali moguće je da je iskusio nešto slično “visceralnom swampingu”, što Renato Rosaldo (1993) ovako opisuje nakon što je njegova žena poginula u tragičnoj nesreći: ...duboka nagla bol žalosti, skoro nemoguća za izdržati, mrtvačka hladnoća shvaćanja ∫nalnosti smrti, trzanje počinje u utrobi, a onda se širi kroz moje tijelo, žalovanje koje je počelo bez moje volje. (9)

U ∫lmu trenutak ne traje dugo. Jedinica je ostala u opasnoj poziciji na brdu, te je morala nastaviti prema sigurnosti; vojnviku nije dano ni par minuta da se vrati k sebi i da se počinje micati. Ali to ne znači da je njegova tuga prestala tamo. Opisi iz 1940-ih godina uviđajučesta javljana borbene traume uz simptome tipične za tugu, posebno kada traumatični događaj uključuje osobni gubitak (Pivar & Field, 2004). Nedavni radovi su identi∫cirali razliku između znakova PTSP-a i žalosti (Raphael & Martinek, 1997). Pokušaj zaboravljanja traumatskih događaja je klasičan i centralni simptom PTSP-a, a oni koji tuguju mogu aktivno tražiti sjećanja na one koje su izgubili. Kako je PTSP često tipiziran gnjevom i strahom, tuga može biti karakterizirana željom i žalošću. Nastavljajući se na taj uzorak, određeni fenomeni koje veterani opisuju u studiji čine se više konzistentni sa tugom nego sa PTSP-om. Jedan veteran je pričao kako bi zasjeo za računalo rano ujutro i kompulzivno gledao video za videom borbe na YouTube-uustupljenih od vojnika u Iraku ili Afganistanu, suze bi mu tekle ali nije mogao ne gledati. Najilustrativniji primjeri žudnje više karakteristični za tugu nego za PTSP se mogu čuti kod mnogih veterana: “Želio bih da se mogu vratiti.” U studiji provedenoj među veteranima Vijetnama, Pivar i Field (2004) su zaključili da su simptomi tuge česti i nerijetko snažni među onima koji su izgubili dragog druga u toku rata, iako su se ta iskustva dogodila prije više od trideset godina. Također su shvatili da simptomi tuge izranjaju na drugačiji način od simptoma PTSP-a i depresije, čak i među veteranima koji su prijavili sve tri vrste poremećaja, i na kraju zaključili da “će se nerazjašnjena tuga nastaviti ako se ne podlegne kliničkoj intervenciji” (753). Iako se čini da je žalovanje nedovoljno priznata uloga u oblikovanju iskustava mnogih veterana u post-borbenom poremećaju, tuga se ne nalazi samo u žalovanju za žrtavama borbe. Veterani također svjedoče da tuga može izniknuti iz gubitaka s kojima nisu toliko neposredno povezani. Mnogi su iskusili gubitak nakon prelaska iz vojske u civilni svijet, često se osjećajući nelagodno prema povratku u drugačiji set normi nakon godina života u službi. Mnogi su iskazali frustraciju oko toga što civili troše energiju na neesencijalne stvari. Veterani su živjeli u okruženju gdje je svaka odluka utjecala na razliku između smrti i života. Civili koje iritira pokvareni mobilni telefon ili stres vezan uz posao, može postati podsjetnik da su ulozi vrlo različiti u borbenoj zoni. Neki veterani su vidjeli tu nepovezanost između vojske i civilnog života kao znak vlastitog razvoja nakon borbe, kao dokaz da su se naučili držati životnih prioriteta. Ali drugi su vidjeli da taj disparitet između vojnih i civilnih moralnih vrijednosti predstavlja skoro pa nepremostivu prepreku prema razumijevanju. Za neke, prijatelji, kolege, pa čak i članovi obitelji koji ne mogu 194

shvatiti dubinu uloga u ratu su se počeli činiti toliko dalekima, kao da ne žive u istome svijetu. Vjerojatno je da taj osjećaj nepovezanosti može biti pogoršan činjenicom da jesve od 1973., Američka vojska bila samo “snaga puna dobrovoljaca,” što je rezultiralo rastućim socijalnim razdorom između onih koji služe i onih koji ne služe vojsku (Michalowski & Dubisch, 2001). Također, postoji određeno kulturno nasljeđeiz istog perioda, kada se politički sukob oko Vijetnamskog rata prečesto utjelovio u oblik krivnje natovaren na leđa veterana koji su tamo služili (Michalowski & Dubisch, 2001). Mnogi veterani Vijetnama su se osjećali odbačenima, bez časnog i priznatog načina na kojem bi pričali o svojim iskustvima iz rata. Iako u sadašnje vrijeme postoji veće društveno priznanje i poštovanje za vojnike, negodovanje, koje je ostalo, da netko tko nije bio u borbi “jednostavno ne može razumjeti”, može spriječiti otvoren razgovor o iskustvima, što može biti izrazito efektno u poslijeratnom ponovnom građenju bliskosti s obitelji i prijateljima (Finley, 2011; Finley et al., 2010b). Tuga, stoga, rezultira iz internih i eksternih dislokacija veterana: žalovanje i osobni gubitak; dug ranijoj verziji sebstva; porazna svijest kako svijet može biti bez reda, razuma, ili sigurnosti; i rupe u iskustvu i shvaćanju koje vode u osjećaj odcjepljena od voljenih. Sve te promjene njeguju dubok osjećaj tuge i gubitka, viđene u obeshrabrenju iskazanom od strane mnogih veterana.

Kulturni posrednici Postoji još jedan, zadnji element koji se treba dodati ovom istraživanju posttraumatskih reakcija, a to je uloga kulturnih oruđa i procesa sa potencijalom posredovanja veza između drugih varijabli vezanih uz traumu. Na primjer, kognitivno bihevioralni tretmani PTSP-a, utemeljeni na dokazima, koji su se dokazali izrazito učinkovitima u smanjenju simptoma na duge staze, oslanjaju se primarno na ponovnom izlaganju veterana njihovim sjećanjima.Terapeutske metode traže od veterana da zapisuju, ili da ispričajute događaje što detaljnije kako bi kasnije slušali ili čitali vlastitu naraciju tih memorija sve dok se povezana napetost ne smanji na nižu razinu. Taj proces postepenog navikavanja na stresna sjećanja prati kognitivna terapija koja omogućava osobi ponovno revidiranje značenja tog sjećanja. Na primjer, Chris, koji je bio na terapiji, može sada pričati o svojoj prvoj borbi: “Nitko nije pucao. Nisam se smrznuo na toliko dugo, možda, najviše pet sekundi. Moje tijelo se ispraznilo kako bih dobio veću brzinu. Nisam prošao loše.” Kaže da sada može gledati na ta sjećanja “racionalno,” i smatra da je “98% izliječen” od PTSP-a. Baveći se stresom i jezom vezanima uz njegova sjećanja kroz terapiju, Chrisu su se njegova napetost i osjećaj sramote smanjili, kao i njegova tuga. Terapija je poremetila, ono što on naziva, “negativan krug rastuće frustracije i očaja.” Kulturni posrednici ne moraju nužno zauzeti formu onoga što se na zapadu lako identi∫cira kao “terapija,” već se mogu utjeloviti u varijacijama drugih istaknutih formi kroz populacije. Ritual se pojavljuje kao primarni kandidat, od kojeg dva izvrsna primjera uključuju post-ratni rad curandeirosa uposlenih na micanju nasilja iz bivših vojnika u Mozambiku (Nordstrom, 1998) i u ritualima smrti Mozambijskih izbjeglica u Zaireu 195

(Englund, 1998). Prikladni načini iskazivanja osjećaja, ili pričanja priča vezanih uz iskustvo traume može pružiti drugačije načine smanjenja dislokacije i nevolje; oblike pričanja priča veterana u drugim kontekstima i sa drugačijim ciljevima opisale su Theresa O'Nell (1999) i Edna Lomsky-Feder (2004). Naširoko je prihvaćeno da društvena podrška igra ključnu ulogu u posredovanju utjecaja traume na dugotrajne ∫zičke i psihološke ishode (Ahern, Galea, Fernandez, Koci, et al., 2004; King, King, Fairbank, Keane, et al., 1998; Ozer, Best, Lipsey & Weiss, 2003) i da može preuzeti razne oblike, ovisno o kulturnom okruženju i vrsti traume, sve od rodbinske mreže pa do formalnih grupa samo-priznatih žrtava. Sudeći po veteranima iz studije, osobni uzori mogu, također, igrati važnu ulogu u djelovanju na to kako se osobe kreću kroz vlastite reakcije na traumu. Mnogi veterani su govorili o povođenju za primjerom drugih veterana, ili članova obitelji u odlučivanju prikladnog odgovora nakon što PTSP počinje utjecati na život. Naravno, lokalna etnoteorija traume može igrati ulogu, djelujući ne samo na manifestaciju posttraumatskih reakcija lokalnim idiomima neprilike (Nichter, 1981), već i na tijek tih manifestacija tokom vremena. Ako se iskustvo patnje lokalno shvati kako bi moglo rezultirati u dugotrajnoj nesposobnosti, ili, s druge strane, kao put osobnog razvoja, mogu se očekivati proporcionalna strukturiranja u lokalnim putanjama traume i otpornosti. Kao i sa emocijama, ljudski putovi kroz bolest i ozdravljenje slijede njima dostupne skripte (slijedeći ono što je Moerman [2002] nazvao efektom “značenja”). Prisustvo takvih kulturnih posrednika ukazuje, još jednom, na međuodnos mnogih varijabli umiješanih u reakciju na traumu, a isto tako označuje potencijalnu izmjenjivost neuroantropološkog procesa umiješanog u to. Zadatku identi∫ciranja potencijalnih posrednika traume u danom okruženju može se pristupiti postavljanjem niza pitanja: Koji kulturni procesi, terapije, ili neka druga oruđa se bave posljedicama traume? Kako su oni lokalno shvaćeni? Kako se oni križaju sa ∫ziološkim i kognitivnim procesima na osobnoj razini da bi rezultirali u promijenjenoj reakciji traume nakon nekog vremena? Čini li se da je prisustvo ili odsustvo potencijalnih posrednika vezano za različite ishode?

Neuroantropološki model posttraumatske reakcije Opisivajući svaki od gore navedenih elemenata, cilj ovog poglavlja bio je prikazati kako neuroantropološki model traume može biti koristan za razne ciljeve: olakšavanje usporedbe reakcija na traumu kroz kulturna okruženja, populacije i vrste izlaganja traumi; njegovanje boljeg razumijevanja veze između kulturnog okruženja i kognitivne i neuro∫ziološke reakcije na traumu; i na kraju, objasniti kako interakcije između svake od tih dimenzija funkcioniraju na osobnim, kulturnim i pankulturnim razinama u oblikovanju izmamljivanja, ekspresije i iskustva traume preko pune i visoko promjenljive palete ljudskih reakcija. Unutar tog neuroantropološkog modela, kulturni okoliš doprinosi sociokulturni, materijalni, historijski i politički okvir unutar kojega se događa trauma i reakcije na istu. Stres zatvara ∫zičke i psihološke adap196

tacije koje donosi trauma. Jeza opisuje način na koji osoba može biti shrvana traumom, ostavljena da shvati događaj usred narušene ideji osobne sigurnosti, sebstva, i svijeta. Dislokacija nastupa kada posljedice traumatskog događaja, kao i kognitivne i ∫ziološke mijene vezane uz stres i jezu , rezultiraju u promjenama čulne percepcije osobe, neurokemiji, razumijevanju sebe, ili socijalnog statusa i veza koje mogu biti bolne i teške. Tamo gdje se te dislokacije dogode, također može nastupiti ogromna tuga, kroz žalovanje za, kako osobnim gubicima, tako i za prijašnjimshvaćanjem sebstva ili svjetonazora. Temeljeno na ovdje opisaim terenskim istraživanjima među veteranima sa PTSP-om čini se da se veza između svih tih varijabli kreće u smjeru jače podebljanih strelica u modelu pokazanom u ∫guri 10.1, sa manjim strelicama koje reprezentiraju pretpostavljene dvosmjerne efekte, ili slabije veze. Na kraju, model uključuje i strelice koje ističu, prvo, kronološku komponentu reakcije traume, koja će vrlo vjerojatno značajno uznapredovati preko vremena, sa akutnim stresom i jezom inicijalnog događaja koji dobiva nove forme i posljedice kako vrijeme napreduje. Druga strelica priznaje potencijalnu ulogu kumulativnih stresora koji bi se mogli događati; međukulturno istraživanje je pokazalo kako su ti stresori važan faktor u predviđanju ranjivosti i otpornosti poslije traume (King et al., 1998; Silove, 2005). Za veterane, ovi stresori mogu preuzeti oblik čestih odlazaka u borbeni okoliš, izazovakoje predstavlja povratak kući i prilagođavanja civilnome životu, ili poteškoće sa zaposlenjem ili rastavom.

Kulturni okoliš (historijski i političko-ekonomski kontekst, lokalne društvene strukture i veze, fizički okoliš i lokalni svjetonazor i tradicije)

Kulturni medijatori

Stres (fiziološke, kognitivne i bihevioralne reakcije na traumatski stres)

Traumatski događaj(i)

Kulturni posrednici

Jeza (izazov viđenju sebstva i svijeta)

Dislokacije (razdor u neurobiologiji, identitetu, socijalnosti, očekivana putanja života)

Kulturni posrednici

Kulturni posrednici Tuga (žalovanje osobnih gubitaka i promjena sebstva, statusa i osobnih veza)

Izlaganje stresovima Uznapredovajuća putanja reakcije

Crtež 10. 1 Neuroantropološki model posttraumatske reakcije. 197

Prihvaćanje neuroantropološkog pogleda na PTSP daje koristan način simultanog razmišljanja i o etiologiji i o iskustvenom značenju PTSP-a. Postoje mnogi modeli PTSP-a, od kojih su mnogi so∫sticirani i dobro opremljeni za shvaćanje speci∫čnih mehanizama u liječenju. Ovaj neuroantropološki model osigurava inkorporaciju šireg pogled na interakcije između mnogih razina ljudskog iskustva, tako osiguravajući jednu, više holističku perspektivu za mnoge faktore koji utječu na pojavljivanje varirajućih reakcija na traumu. Za one koji proučavaju PTSP iz međukulturne perspektive, ovaj model također osigurava niz mjesta na kojima bi se razmatralo kako se kultura, iskustvo i neurobiologija sudaraju. Mnogo je tinte proliveno u razjašnjavanju do koje mjere se PTSP može generalizirati kao univerzalni fenomen i do koje mjere se dijagnoza prekomjerno iskorištavala kao način razumijevanja (i legitimiranja) iskustava posttraumatske patnje (e.g., Becker, 1995; Ingleby, 2005; Pederson, 2002; Summer∫eld, 1999, 2000, 2001; Young, 1995). Model predlaže načine shvaćanja i zajedničkih i osobnih iskustava traume, nudeći predložak za skupljanje odgovora organiziranim pitanjima: kako se traumatski stres shvaća i manifestira u ovom kulturnom okolišu? Što se smatra tako jezovitim baš kod ovog posebnog događaja? Što je njegov kulturni značaj? Koje dislokacije su se dogodile da bi povećale težinu oporavka? Koji su izvori tuge za žrtve traume u ovom okolišu i koji kulturni posrednici se čine da igraju ulogu u olakšavanju ili pogoršavanju težine poremećaja? Ovaj neuroantropološki model može, također biti koristan u razvijanju hipoteze za istraživanje veze između raznih mehanizama u stvaranju i ponavljanju poremećaja. Na primjer, tuga može biti jedan od ishoda ∫zioloških, emotivnih i socijalnih dislokacija stvorenih iskustvima stresa i jeze, ali i za tu tugu se također može pretpostaviti da igra ulogu u pogoršavanju nastavljenog stresa, te tako odvodi pojačanje simptoma i dislokaciju u međusobni ciklički odnos. S druge strane, osjećaj jeze se može nastaviti povećavati tijekom vremena, prije nego smanjivati, ako se određeno sjećanje poveže sa sviješću o nastalim posljedicama tog događaja. Zna se da je sjećanje razvijajući entitet, ne statičan poput ∫lma, već imaginacijski i emocionalan, često sa rupama koje se mogu napuniti sa pretpostavkama, ili reinterpretacijama stvorenim nakon događaja (Engelhard, van den Hout, & McNally, 2008; Graerts, Kozarix-Kovacic, Merckelbach, Peraica, et al., 2007). Sjećanju se može povećat važnost u trenu kada upada u vječni tok rijeke iskustva i reΩeksije, i čineći to, može iznjedriti nanovo pojačanu jezu vezanu uz originalne događaje, tako rezultirajući osjećajem ponovno osnaženog stresa, novih dislokacija i svježe tuge. U njihovom zbornik o traumi Kirmayer, Lemelson i Bard (2007) na kraju zaključuju da “iako neurobiološki procesi, koji su temelj akutnoj posttraumatskoj reakciji stresa, imaju univerzalne komponente, njihova temporalna kon∫guracija i interakcija je snažno oblikovana razvojnim, socijalnim i kulturnim kontekstom”(470). Njihova teza vezana uz važne uloge vremena i razvoja kroz život, je izrazito dobro prihvaćena. Shvaćanje iskustva traume i PTSP-a kao nečega što se razvija tijekom vremena uručuje pozivnicu za promatranje i slijeđenje tog razvoja i za identi∫ciranje psiholoških, ∫zioloških, socijalnih i kulturnih značajki koje mogu napraviti razliku između kroničke patnje, neke vrste rješenja i liječenja, ili čak posttraumatskog razvoja.

198

Razmišljajući o razvojnoj perspektivi, neki od najzanimljivijih radova o post-borbenom zdravlju i dobrobiti među veteranima, su bili napisani prije nekoliko desetljeća. Napisali su ih Glen Elder i njegove kolege (1987; 1994) o veteranima Drugog svjetskog rata. Otkrili su, da su veterani starije dobi, koji su bili mobilizirani u rat, imali puno više teškoća po povratku kući i reintegraciji u društvo. Stariji vojnici su se maknuli sa tipične putanje američke muške, zrele osobe, kada su bili prisiljeni ostaviti svoj brak i djecu na nekoliko godina i prekinuti napredak vlastitih karijera i obrazovanja. A s druge strane, oni koji su mobilizirani u mlađoj dobi, još nisu dosegli točke odraslog razvoja, pa su bili sposobni uhvatiti ih normativnim, iako odgođenim, putom pri povratku kući iz rata. Ta otkrića ukazuju na važnost proučavanja dislokacija iz perspektive tijeka života, identi∫cirajući gdje se trauma umiješala sa očekivanim putanjama života. Čitatelji koji su upoznati sa standardnim kriterijem za dijagnozu skupine simptoma PTSP-a, mogu primijetiti označene sličnosti između tri osnovnedimenzije modela traume: stres, jeza i tuga i tri skupine unutar kojih su simptomi PTSP-a organizirani: pobuđenost, ponovno proživljavanje i izbjegavanje. Sigurno postoje znatne sličnosti, a ipak postoje konceptualne razlike vrijedne spomena. “Pobuđenost,” na primjer, se koristi kako bi se opisali simptomi problema sa spavanjem, razdražljivošću i bijesom, izrazite opreznosti i teškoće pri koncentriranju, svi ti simptomi signaliziraju razinu stupnja napetosti vezan uz stres. Ipak, proširivanje kategorija kako bi se proučili kognitivni i neuro∫ziološki fenomeni vezani uz stres, akoji nisu uključeni u kriterij dijagnosticiranja PTSP-a, obogaćuju mogućnost opisivanja kako adaptacije vezane uz stres mogu varirati ili ostati konzistentne kroz raznolike kulturne i ∫zičke okoliše. Imajući u umu opsežnu literaturu o ljudskim reakcijama na akutni i kronički stres (e.g., McEwen, 2002; McEwen & Wing∫eld, 2003; Sapolsky, 1998; Seeman, Singer, Ryff, Love et al., 2002), usmjeravanjem na stres, prije nego na pobuđenost, također se osigurava impuls za razmatranje kako se reakcije vezane uz stres mogu razvijati tijekom vremena. Slično tome, iako “ponovno proživljavanje” kao kategorija opisuje nametanje određenih simptoma vezanih uz sjećanje, nakon traume, koncept “jeze” direktnije identi∫cira kulturne i socijalne spoznaje vezane uz značenje, koje mogu pogoršati važnost nekog događaja za osobu. Treća i zadnja skupina simptoma za PTSP, “izbjegavanje”, opisuje bihevioralne i kognitivne pokušaje izbjegavanja podsjetnika na traumatični događaj. Ta kategorija uključuje emocionalno otupljenje i potiskivanje osjećaja koji nisu vezani uz preživljavanje. Iako postoje sličnosti između emocionalnog zatupljivanja i određenih vrsta snažne tuge, pojam “tuge” ostavlja otvorenim puno širi područje za razumijevanje uloge žaljenja i drugih vrsta simptoma vezanih uz žaljenje, povezanih uz osoban i interpersonalni gubitak, uz traumu, uključujući i spektar simptoma vezanih uz tugu koji nisu opisani u trenutnoj de∫niciji PTSP-a. U sažetku, stres, jeza i tuga su uključeni kako bi se pokušalo otvoriti područje komparativne potrage preko granica kategorije dijagnosticiranja PTSP-a i kako bi se dopustio procesni pogled na to kako reakcije na traumu nastaju kao produkt neprekidne interakcije između individue i njegovog, ili njenog kulturnog okoliša.

199

Krajnja dobrobit ovog neuroantropološkog modela jest pružanje interdisciplinarnog okvira sa kojim bi se moglo ponovno ispitati kako najbolje pomoći žrtvama traume da uspostavie i reguliraju živote nakon sukoba. Veterani, sa dijagnozom PTSP-a, aktivno reagiraju na svoje nevolje nakon borbe kao i na ostale izazove selektivno koristeći resurse koji su im na raspolaganju: društvene veze, opcije terapije, obrazovanje, građenje karjere i ekonomske resurse, kao i određene narative vezane uz iskustvo bolesti (Finley, 2011). Korištenjem modela PTSP-a koji gleda dalje od isključivo psiholoških simptoma osigurava se prilika za praćenje reakcija koje se nalaze van kliničke terapije. Kao nacija, Sjedinjene Države i njihove vojne i VA institucije rade na poboljšanju prevencije, nadzora i tretmana psihološkog zdravlja vojnika i veterana. Međutim, premalo je napora uloženo na razmatranje onog što su očigeldno ključni faktori stvaranja problema ∞ dislokaciju i tugu. Širim shvaćanjem borbenog PTSP-a, uključiivanjem holističkog modela za razumijevanje implikacija oboljelih, možemo usavršiti naše napore kako bismo, smislenije i fokusiranije identi∫cirali faktore koji interferiraju sa razvojem posttraumatskih stanja te time postali djelotvorniji. Preveo Fran Plajh Pletenac Iz knjige: The Encultured Brain. Introduction to Neuroanthropology, ur. Daniel Lende i Greg Downey, MIT Press, 2012.

Literatura Ahern, J., Galea, S., Fernandez, W. G., Koci, B., Waldman, R., & Vlahov, D. (2004). Gender, social support, and posttraumatic stress in postwar Kosovo. Journal of Nervous and Mental Disease, 192(11), 762∞770. American Psychiatric Association. (2000). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (4th ed., text rev.). Washington, DC: American Psychiatric Association. Arnsten, A. (1998). The biology of being frazzled. Science, 28(6370), 1711∞1712. Bardi, A., & Goodwin, R. (2011). The dual route to value change: Individual processes and cultural moderators. Journal of Cross-Cultural Psychology, 42(2), 271∞287. Becker, D. (1995). The de∫ciency of the concept of posttraumatic stress disorder when dealing with victims of human rights violations. In R. J. Kleber, C. R. Figley, & B. P. R. Gersons (Eds.), Beyond trauma: Cultural and

societal dynamics (pp. 99∞114). New York: Plenum Press. Cabrera, O. A., Hoge, C. W., Bliese, P. D., Castro, C. A., & Messer, S. C. (2007). Childhood adversity and combat as predictors of depression and posttraumatic stress in deployed troops. American Journal of Preventive Medicine, 33(2), 77∞82. Caruth, C. (Ed.). (1995). Trauma: Explorations in memory. Baltimore: Johns Hopkins Press. Dekel, R., & Goldblatt, H. (2008). Is there intergenerational transmission of trauma? The case of combat veterans’ children. American Journal of Orthopsychiatry, 78(3), 281∞289. Ehlers, A., Suendermann, O., Boellinghaus, I., VossbeckElsebusch, A., Gamer, M., Briddon, E.,. (2010). Heart rate responses to standardized trauma-related pictures in acute posttraumatic stress disorder. International Journal of Pathophysiology, 78, 27∞34.

200

Ekman, P. (1971). Universals and cultural differences in facial expressions of emotion. In J. K. Cole (Ed.), Nebraska symposium on motivation. Lincoln, NE: University of Nebraska Press. Elder, G. H. (1987). War mobilization and the life course: A cohort of World War II veterans. Sociological Forum, 2(3), 449∞472. Elder, G. H., Shanaham, M. J., & Clipp, E. C. (1994). When war comes to men’s lives: Life-course patterns in family, work, and health. Psychology and Aging, 9(1), 5∞16. Engelhard, I. M., van den Hout, M. A., & McNally, R. J. (2008). Memory consistency for traumatic events in Dutch soldiers deployed to Iraq. Memory, 16(1), 3∞9. Englund, H. (1998). Death, trauma and ritual: Mozambican refugees inMalawi. Social Science & Medicine, 46(9), 1165∞1174. Finley, E. P. (2011). Fields of combat: Understanding PTSD among veterans

of Iraq and Afghanistan. Ithaca, NY: Cornell University Press. Finley, E. P. (In press). The chaplain turns to God: Negotiating posttraumatic stress disorder in the U.S. military. In A. Hinton & D. E. Hinton (Eds.), Rethinking trauma: Memory, symptom, and recovery after genocide and mass violence. Durham, NC: Duke University Press. Finley, E. P., Baker, M., Pugh, M. J. V., & Peterson, A. (2010a). Patterns and perceptions of intimate partner violence committed by returning veterans with post-traumatic stress disorder. Journal of Family Violence. Finley, E. P., Pugh, M. J. V., & Jeffreys, M. (2010b). “Talking, love, time”: Two case studies of positive post-deployment coping in military families. Journal of Family Life. Retrieved from http:// www.journaloffamilylife.org/ militaryfamilies.html. Frankl, V. E. (1984). Man’s search for meaning. New York, NY: Washington Square Press. (Original work published 1946). Geraerts, E., Kozarix-Kovacic, D., Merckelbach, H., Peraica, T., Jelicic, M., & Candel, I. (2007). Traumatic memories of war veterans:Not so special after all. Consciousness and Cognition, 16, 170∞177. Goff, B. S. N., Crow, J. R., Reisbig, A. M. J., & Hamilton, S. (2007). The impact of individual trauma symptoms of deployed soldiers on relationship satisfaction. Journal of Family Psychology, 21(3), 344∞353. Grif∫ths, P. E. (1997). What emotions really are. Chicago: University of Chicago Press. Hafer, C. L., & Begue, L. (2005). Experimental research on just-world theory: Problems, developments, and future challenges. Psychological Bulletin, 131(1), 128∞167. Herman, J. (1992). Trauma and recovery: The aftermath of violence— from domestic abuse to political terror. New York: Basic Books. Hoge, C. W., Auchterlonie, J. L., & Milliken, C. S. (2006). Mental health problems, use of mental health services, and attrition from military services after returning from deployment to Iraq or Afghanistan. Journal of the American Medical Association, 295, 1023∞1032. Hoge, C. W., Castro, C. A., Messer, S. C., McGurk, D., Cotting, D. I., &

Koffman, R. L. (2004). Combat duty in Iraq and Afghanistan, mental health problems, and barriers to care. New England Journal of Medicine, 351(1), 13∞22. Holstein, D., Vollenweider, F. X., Jacnke, L., Schopper, C., & Csomor, P. A. (2010). P50 suppression, prepulse inhibition, and startle reactivity in the same patient cohort suffering from posttraumatic stress disorder. Journal of Affective Disorders, 126, 188∞197. Ingleby, D. (2005). Editor’s introduction. In D. Ingleby (Ed.), Forced migration and mental health: Rethinking the care of refugees and displaced persons (pp. 1∞27). Utrecht, The Netherlands: Springer. Jonas, E., Graupmann, V., Kayser, D. N., Zanna, M., Traut-Mattausch, E., & Frey, D. (2009). Culture, self, and the emergence of reactance: Is there a “universal” freedom? Journal of Experimental Social Psychology, 45, 1068∞1080. Kessler, R. C., Sonnege, A. C., Bromet, E., Hughes, M., & Nelson, C. (1995). Posttraumatic stress disorder in the national comorbidity study. Archives of General Psychiatry, 52(12), 1048∞1060. Kilpatrick, D. G., Koenen, K. C., Ruggiero, K. J., Acierno, R., Galea, S., Resnick, H. S., et al. (2007). The serotonin transporter genotype and social support and moderation of posttraumatic stress disorder and depression in hurricane-exposed adults. American Journal of Psychiatry, 164, 1693∞1699. King, L. A., King, D. W., Fairbank, J. A., Keane, T. M., & Adams, G. A. (1998). Resilience-recovery factors in posttraumatic stress disorder among female and male Vietnam veterans: Hardiness, postwar socialsupport, and additional stressful life events. Journal of Personality and Social Psychology, 74(2), 420∞434. Kirmayer, L. J., Lemelson, R., & Barad, M. (Eds.). (2007). Understanding trauma: Integrating biological, clinical, and cultural perspectives. Cambridge: Cambridge University Press. Lomsky-Feder, E. (2004). Life stories, war, and veterans: On the social distribution of memories. Ethos, 32(1), 82∞109. Marx, B. P., Brailey, K., Proctor, S. P., Macdonald, H. Z., Graefe, A. C., Amoroso, P., et al. (2009). Association

201

of time since deployment, combat intensity, and posttraumatic stress symptoms with neuropsychological outcomes following Iraq war deployment. Archives of General Psychiatry, 66(9), 996∞1004. McEwen, B. S. (2002). The neurobiology and neuroendocrinology of stress: Implications for post-traumatic stress disorder from a basic science perspective. Psychiatric Clinics of North America, 25(2), 469∞494, ix. McEwen, B. S., & Sapolsky, R. M. (1995). Stress and cognitive function. Current Opinion in Neurobiology, 5(2), 205∞216. McEwen, B. S., & Wing∫eld, J. C. (2003). The concept of allostasis in biology and biomedicine. Hormones and Behavior, 43, 2∞15. McLeland, K. C., Sutton, G. W., & Schumm, W. R. (2008). Maritalsatisfaction before and after deployments associated with the global war on terror. Psychological Reports, 103, 836∞844. Michalowski, R., & Dubisch, J. (2001). Run for the wall: Remembering Vietnam on a motorcycle pilgrimage. New Brunswick, NJ: Rutgers University Press. Moerman, D. (2002). Meaning, medicine, and the “placebo effect.” Cambridge: Cambridge University Press. Monson, C., Taft, C. T., & Fredman, S. J. (2009). Military-related PTSD and intimate relationships: From description to theorydriven research and intervention development. Clinical Psychology Review, 29, 707∞714. Ng, S. H., Han, S., Mao, L., & Lai, J. C. L. (2010). Dynamic bicultural brains: fMRI study of their Ωexible neural representation of self and signi∫cant others in response to culture primes. Asian Journal of Social Psychology, 13, 83∞91. Nichter, M. (1981). Idioms of distress: Alternatives in the expression of psychosocial distress: A case study from south India. Culture, Medicine and Psychiatry, 5, 379∞408. Nordstrom, C. (1998). Terror warfare and the medicine of peace. Medical Anthropology Quarterly, 12(1), 103∞121. O’Nell, T. (1999). “Coming home” among Northern Plains Vietnamveterans: Psychological transformations in pragmatic perspective. Ethos, 27(4), 441∞465. Ozer, E. J., Best, S. R., Lipsey, T. L.,

& Weiss, D. S. (2003). Predictors of post-traumatic stress disorder and symptoms in adults: A metaanalysis. Psychological Bulletin, 129(1), 52∞73. Pederson, D. (2002). Political violence, ethnic conΩict, and contemporary wars: Broad implications for health and social well-being. Social Science & Medicine, 55, 175∞190. Pivar, I. L., & Field, N. P. (2004). Unresolved grief in combat veterans with PTSD. Anxiety Disorders, 18, 745∞755. Raphael, B., & Martinek, N. (1997). Assessing traumatic bereavement and posttraumatic stress disorder. In J. P. Wilson & T. M. Keane (Eds.), Assessing psychological trauma and PTSD (pp. 373∞395). New York: Guilford Press. Renshaw, K. D., Rodrigues, C. S., & Jones, D. H. (2008). Psychological symptoms and marital satisfaction in spouses of Operation Iraqi Freedom veterans: Relationships with spouses’ perceptions of veterans’ experiences and symptoms. Journal of Family Psychology, 22(3), 586∞594. Rockstroh, B., & Elbert, T. (2010). Traces of fear in the neural web—magnetoencephalographic responding to arousing pictorial stimuli. International Journal of Pathophysiology, 78, 14∞19. Rosaldo, R. (1993). Introduction: Grief and a headhunter’s rage. In Culture and truth: The remaking of social analysis (pp. 1∞21). Boston: Beacon Press. Sapolsky, R. M. (1998). Why zebras don’t get ulcers: An updated guide to stress,

stress-related disease, and coping. New York: W.H. Freeman. Sauro, M. D., Jorgensen, R. S., & Pedlow, C. T. (2003). Stress, glucocorticoids, and memory: A meta-analytic review. Stress, 6(4), 235∞245. Scarry, E. (1985). The body in pain: The making and unmaking of the world. New York: Oxford University Press. Seal, K. H., Maguen, S., Cohen, B. E., Gima, K. S., Metzler, T. J., Ren, L., et al. (2010). VA mental health services utilization in Iraq and Afghanistan veterans in the ∫rst year of receiving new mental health diagnoses. Journal of Traumatic Stress, 23(1), 5∞16. Seeman, T. E., Singer, B. H., Ryff, C. D., Love, G. D., & Levy-Storms, L. (2002). Social relationships, gender, and allostatic load across two age cohorts. Psychosomatic Medicine, 64, 395∞406. Shors, T. J. (2006). Stressful experience and learning across the lifespan. Annual Review of Psychology, 57, 55∞85. Silove, D. (2005). From trauma to survival and adaptation: Towards a framework for guiding mental health initiatives in post-conΩict societies. In D. Ingleby (Ed.), Forced migration and mental health: Rethinking the care of refugees and displaced persons (pp. 29∞51). New York: Springer. Simons, A. (1997). The company they keep. New York: Free Press. Suh, E. M., Diener, E., & Updegraff, J. A. (2008). From culture to priming conditions: Self-construal inΩuences on life satisfaction judgments. Journal of Cross-Cultural Psychology, 39(1), 3∞15.

202

Summer∫eld, D. (1999). A critique of seven assumptions behind psychological trauma programmes in war-affected areas. Social Science & Medicine, 48, 1449∞1462. Summer∫eld, D. (2000). War and mental health: A brief overview. British Medical Journal, 321(7255), 232∞235. Summer∫eld, D. (2001). The invention of post-traumatic stress disorder and the social usefulness of a psychiatric category. British Medical Journal, 322, 95∞98. Tick, E. (2005). War and the soul: Healing our nation’s veterans from post-traumatic stress disorder. Wheaton, IL: Quest Books. Wells, T. S., LeardMann, C. A., Fortuna, S. O., Smith, B., Smith, T. C., Ryan, M. A. K., et al. (2010). A prospective study of depressionfollowing combat deployment in support of the wars in Iraq and Afghanistan. American Journal of Public Health, 100, 90∞99. Yehuda, R. (2002). Post-traumatic stress disorder. New England Journal of Medicine, 346(2), 108∞114. Yehuda, R., Bell, A., Bierer, L. M., & Schmeidler, J. (2008). Maternal, not paternal, PTSD is related to increased risk for PTSD in offspring of Holocaust survivors. Journal of Psychiatric Research, 42, 1104∞1111. Young, A. (1995). The harmony of illusions: Inventing post-traumatic stress disorder. Princeton, NJ: Princeton University Press.

203

Izgledaju poput teksta, ali ne možete ih baš čitati. Stvarate ih i sami kad primjerice, šarate po papiru, provjeravajući radi li vam nova kemijska olovka. No, naravno uvijek se nađe netko tko će i od nečega takvog stvoriti “ozbiljnu” stvar, i zaista, asemičke tekstove “pišu” pjesnici, slikari, kaligrafi, djeca... Neki takvi zapisi barataju pseudoslovima, neki piktogramima ili ideogramima, a neki su kolažni. U svakom slučaju, značenje stvaraju svojim oblikom, nečitkošću a ne čitkošću. Možda će jednom, kad ljudi opet postanu nepismeni, ovako izgledati naše “pisanje”. Jedan od začetnika asemičkog pisanja bio je Henri Michaux, a u novije vrijeme važni promotori žanra su Michael Jacobson i Tim Gaze. Na webu možete početi sa stranicom thenewpostliterate.blogspot.com/. eežžoput oom meen teksta, niillaa,,aattsali skkeene ttttumožete uppooppuujjaaih ddeebaš llggzzII m ejim rate rpirdpaih d kaim ksami iam s ai sh kad i ehtiprimjerice, aertaavrtaSvt.S ita.ittiačtič aarrapiru, ićićuujajavvaprovjeravajući arreejvjvoorrpp,u,urripipaap radi poopplieetvam taarraašš ojska nvarolovka. an ,oN .No, akvonaravno lo aksjim uvijek ek avosen tvkatko agtečaće egnečide od onid nečega eoć ioekćt otakvog kt eonkteeđnae nđan sazbiljnu” a,a,atstsiaiazzistvar, i,r,aravvtstsi”zaista, ”uunnjljilbibzasemičke zoo““itiitriorovvtsts kapišu” k,ir,airkaiklpjesnici, sils,ic,icnisnesjepslikari, jp”u”šuišpi“kaligrafi, p“eveovtostksektet pukiu jajtakvi taatraarb azapisi bisiispip azabarataju zivikvaktatikiekpseudoN eN...a..caecjedjd aeki mim piktogramima ilai ragm otim kiaprigkoetnkili i,p am ikievnol,samivols sUma, U.in.ižnaažneki laolkokusu susikkolažni. ieknena a,a,m aU m im svakom im aragrogeod eidi om m ačenje ijiojovvssuustvaraju jajarraavvttsseesvojim jnjneeččaannzoblikom, z ,u,ujajaččuulsls eć adne žočitkošću. M .ućšoktMožda ič en a će ućšjednom, oktičen n,pet ienm em spostanu ip siepneu nnuan nepismeni, tastospotpetpeopiodovako iudju ld jladkak .aše ”ejn“pisanje”. asip“ .e”šeajnnaistiapd“eelgšzain itadelgzi asačetnika ip gokčim asemičkog esa akintepisanja čaz do nbio adejeJ vmeaux, em jirevjaiervjuivenovije ojinvounauvrijeme ,xau,axhucaihM važni ciiM rnierH neH sbbžanra ooccaaJJlelsu eaahh Michael cciM iMuussaaJacobson rrnnaažžiriroottooim m Tim oorrpp tssebu aassiittmožete eeččooppeettepočeti ežžoom muub sa beew stranicom waaN N..eezzaaGG cm .stliterate.blogspot.com/. top c.stgooplsbg.eotlabr.etailrtestoipltw soepnw ehetneht 205

Izgledaju poput teksta, ali ne čitati. Stvarate ih i sami kad šarate po papiru, provjeravaj nova kemijska olovka. No, na nađe netko tko će i od nečeg stvoriti “ozbiljnu” stvar, i zai tekstove “pišu” pjesnici, slik Izgledaju ššaabbhhiieetteepoput žžoom meen teksta, niillaa,,aattsali skkeene ttttumožete uppooppuujjaaih ddeebaš llggzzII čitati. ,ec,ierStvarate ceijrm ejim rpirdpaih d kaim ksami iam s ai sh kad i ehtiprimjerice, aertaavrtaSvt.S ita.ittiačtič šarate mmaavvilipo lididapapiru, arrićićuujajavvaprovjeravajući arreejvjvoorrpp,u,urripipaap radi poopplieetvam taarraašš nova es kejkemijska ivu onvarolovka. an ,oN .No, akvonaravno lo aksjim uvijek ek avosen nađe gonetko vkgaotvkatko agtečaće egnečide od onid nečega eoć ioekćt otakvog kt eonkteeđnae nđan stvoriti eekkččim ime“ozbiljnu” essaa,a,atstsiaiazzistvar, i,r,aravvtstsi”zaista, ”uunnjljilbibzasemičke zoo““itiitriorovvtsts tekstove ,i f,ai fragriglailk“pišu” ak,ir,airkaiklpjesnici, sils,ic,icnisnesjepslikari, jp”u”šuišpi“kaligrafi, p“eveovtostksektet

Izgledaju ššaabbhhiieetteepoput žžoom meen teksta, niillaa,,aattsali skkeene ttttu čitati. ,ec,ierStvarate ceijrm ejim rpirdpaih d kaim ksami iam s ai sh kad i ehti ae šarate mmaavvilipo lididapapiru, arrićićuujajavvaprovjeravaj arreejvjvoorrpp,u,urri nova es kejkemijska ivu onvarolovka. an ,oN .No, akvona lo nađe gonetko vkgaotvkatko agtečaće egnečide od onid nečeg eoć ioekćt stvoriti eekkččim ime“ozbiljnu” essaa,a,atstsiaiazzistvar, i,r,aravvtstsi”zai ”uunnj tekstove ,i f,ai fragriglailk“pišu” ak,ir,airkaiklpjesnici, sils,ic,icnisnesjepslik jp”u” djeca... -o-o dd uu eseNeki p spuu jajtakvi taatraarb azapisi bisiispip azabara zivikvak slovima, ili neki amim piktogramima ilai ragm otim kiaprigkoetnkii, ideogramima, mm okoakvasvsUU.in.ižnaažneki laolkokusu susikkolaž ieknena a, slučaju, ,m ,mookkiliblboznačenje om mijiojovvssuustvaraju jajarraavvttsseesv jnjne nečitkošću ,mondej eć adne žočitkošću. M .ućšoktMo ič e kad okoljudi akvaov,oiopet n,ienm em spostanu ip siepneu nnuan nepis tastospotp izgledati naše .”ejn“pisanje”. asip“ .e”šeajnnaistiapd“ Jedan asemičk ej oib aod jnazačetnika sip gokčim esa akint Henri Michaux, inžian vžaevmeem jirevjaiervjuivenovije ojinvounauvrij ,xau, promotori Michael m miT iTiinnoossbbžanra ooccaaJJlelsu eaahh cciM iMuussaarr Gaze. m moocciinNa naarrtwebu tssaassiittmožete eeččooppeettepoče ežžoom mu thenewpostliterate.blogspo ./mo./cm .top c.stgooplsbg.eotlabr.etailrtes

kad ljudi opet postanu nepismeni, ovako izgledati naše “pisanje”. Jedan od začetnika asemičkog pisanja bio je Henri Michaux, a u novije vrijeme važni promotori žanra su Michael Jacobson i Tim Gaze. Na webu možete početi sa stranicom thenewpostliterate.blogspot.com/.

naravno naravnouvijek uvijekse senađe nađenetko netkotko tkoće ćeiiod odnečega nečegatakvog takvog stvoriti stvoriti “ozbiljnu” “ozbiljnu” stvar, stvar, i zaista, i zaista, asemičke asemičke tekstove tekstove “pišu” “pišu” pjesnici, pjesnici, slikari, slikari, kaligrafi, kaligrafi, djeca... djeca... Neki Neki takvi takvi zapisi zapisibarataju baratajupseudo-slovima, pseudo-slovima,neki nekipiktogramima piktogramimailiili ideogramima, ideogramima, a neki a neki su kolažni. su kolažni. U svakom U svakom slučaju, slučaju, značenje značenje stvaraju stvaraju svojim svojim oblikom, oblikom, nečitkošću nečitkošću a ne a ne čitkošću. čitkošću. Možda Možda ćeće jednom, jednom, kad kad ljudi ljudi opet opet postanu postanu nepismeni, nepismeni, ovako izgledati ovako izgledati naše “pisanje”. naše “pisanje”. Jedan Jedan od od začetnika začetnika asemičkog asemičkog pisanja pisanja biobio je Henri je Henri Michaux, Michaux,a au unovije novijevrijeme vrijemevažni važnipromotori promotorižanra žanrasusu Michael MichaelJacobson Jacobsoni iTim TimGaze. Gaze.Na Nawebu webumožete možetepočeti početi sa stranicom sa stranicom thenewpostliterate.blogspot.com/. thenewpostliterate.blogspot.com/.

e.blogspot.com/. logspot.com/. te ih baš čitati. webu ebu možete možetepočeti početi arate po papiru, romotori promotorižanra žanrasusu ijska olovka. No, isanja nja biobio je Henri je Henri e i od nečega takvog aše sanje”. “pisanje”. emičke tekstove ljudi di opet opet postanu postanu ca... Neki takvi m, nečitkošću nečitkošću a ne a ne ki piktogramima ili U vakom svakom slučaju, slučaju, vakom slučaju, eki ki piktogramima piktogramimailiili nečitkošću a ne djeca... ca... Neki Neki takvi takvi di opet postanu asemičke emičke tekstove tekstove sanje”. eeiiod odnečega nečegatakvog takvog

kad ljudi opet postanu nepis izgledati naše “pisanje”. Jedan od začetnika asemičk Henri Michaux, a u novije vrij promotori žanra su Michael Gaze. Na webu možete poče thenewpostliterate.blogspo

Izgledaju Izgledajupoput poputteksta, teksta,ali aline nemožete možeteih ihbaš baš čitati. čitati. Stvarate Stvarate ih iihsami i sami kad kad primjerice, primjerice, šarate šaratepo popapiru, papiru,provjeravajući provjeravajućiradi radililivam vam nova kemijska olovka. No, naravno uvijek se nađe nađe netko netko tko tko će i će odinečega od nečega takvog takvog stvoriti stvoriti“ozbiljnu” “ozbiljnu”stvar, stvar,i izaista, zaista,asemičke asemičke tekstove tekstove“pišu” “pišu”pjesnici, pjesnici,slikari, slikari,kaligrafi, kaligrafi, djeca... djeca...Neki Nekitakvi takvizapisi zapisibarataju baratajupseudopseudoslovima, slovima, neki piktogramima neki piktogramima ili ili ideogramima, ideogramima,a aneki nekisusukolažni. kolažni.UUsvakom svakom slučaju, slučaju, značenje značenjestvaraju stvarajusvojim svojimoblikom, oblikom, nečitkošću a ne čitkošću. Možda će jednom, kad kad ljudi ljudi opet opet postanu postanu nepismeni, nepismeni, ovako ovako izgledati naše izgledati “pisanje”. naše “pisanje”. Jedan od začetnika asemičkog pisanja bio je Henri Henri Michaux, Michaux, a uanovije u novije vrijeme vrijeme važni važni promotori promotorižanra žanrasu suMichael MichaelJacobson JacobsoniiTim Tim Gaze. Gaze.Na Nawebu webumožete možetepočeti početisa sastranicom stranicom thenewpostliterate.blogspot.com/. thenewpostliterate.blogspot.com/.

Izgledaju poput tekst Stvarate ih i sami kad provjeravajući radi li v naravno uvijek se nađ stvoriti “ozbiljnu” stv “pišu” pjesnici, slikar zapisi barataju pseud ideogramima, a neki s značenje stvaraju svo čitkošću. Možda će je nepismeni, ovako izgl Jedan od začetnika as Michaux, a u novije vr Michael Jacobson i Ti sa stranicom thenew

eeiiod odnečega nečegatakvog takvog asemičke emičke tekstove tekstove djeca... ca... Neki Neki takvi takvi eki ki piktogramima piktogramimailiili U vakom svakom slučaju, slučaju, ečitkošću , nečitkošću a ne a ne ljudi di opet opet postanu postanu isanje”. aše “pisanje”. isanja nja biobio je Henri je Henri romotori promotorižanra žanrasusu ebu ebumožete možetepočeti početi e.blogspot.com/. logspot.com/.

ššaabbhhiieetteežžoom meenniillaa,,aattsskkeettttuuppooppuujjaaddeellggzzII ,ec,ierceijrm ejim rpirdpad kaim k iam s ai shi ehti aertaavrtaSvt.S ita.ittiačtič mmaavvililididaarrićićuujajavvaarreejvjvoorrpp,u,urripipaappooppeettaarraašš es kejivu onvaran ,oN .akvolo aksjimek avon govkgaotvkaagtečaegnečdeonideoć ioekćt okt eonkteeđnae nđan eekkččim imeessaa,a,atstsiaiazzi i,r,aravvtsts””uunnjljilbibzzoo““itiitriorovvtsts ,i f,ai fragriglailkak,ir,airkaiklsils,ic,icnisnesjepjp”u”šuišpi“p“eveovtostksektet -o-o dd uu esep spuu jajtaatraarb abisiispip azazivikvaktatikiekN eN...a..caecjedjd ili amimilai ragm otim kiaprigkoetnki,p am ikievnol,samivols mm okoakvasvsUU.in.ižnažlaolkokususikieknena a,a,m am im im aragrogeod eidi ,m ,mookkiliblboom mijiojovvssuujajarraavvttsseejnjneeččaannzz ,u,ujajaččuulsls ,mondej eć adžoM .ućšoktič en a ućšoktičen okoakvaov,oin,ienm em sip siepneu nnuantastospotpetpeopiodiudju ld jladkak .”ejnasip“ .e”šeajnnaistiapd“eelgšzain itadelgzi ej oib ajnasip gokčimesa akintečaz do nadeJ inžianvžaevmeem jirevjiervjiveojinvounau,xau,axhucaihM ciiM rnierH neH m miT iTiinnoossbbooccaaJJleleaahhcciM iMuussaarrnnaažžiriroottoom moorrpp m moocciinnaarrttssaassiitteeččooppeetteežžoom muubbeew waaN N..eezzaaGG ./mo./cm .top c.stgooplsbg.eotlabr.etailrtestoipltw soepnw ehetneht

Izgledaju .ita.titičatšpoput iačbšahbi eteksta, htieežtoem žoali em n ne eiln a možete ,ialats,aktestkteih utpbaš touppoučitati. p jaudjealdgezIlgzI Stvarate ,ur,iupraipih aopp i sami oeptaertakad ašra,ešcprimjerice, ,ierceijrm ejim rpirdpašarate kdaim k iam spo ai shipapiru, ehtiaertaavrtaSvtS provjeravajući ,oN ,oN .ak.avkovlo laoradi kaskjism lijiem vam keakvanova ovnom n am kemijska vaivl iidl aidraićrolovka. uićjauvjaavreaNo, jrveojvro prp naravno ggoovvkkaattaauvijek ggeeččeennse ddoonađe iieeććoonetko kkttookkttetko enneeće đđaaninod eessnečega kkeejjiivvuuootakvog nnvvaarraann stvoriti eveovtostk“ozbiljnu” sekteetkečkim čim estvar, seas,aat,asitiazaista, sziaiz,ria,rvaasemičke tvst”su”nujlnibjlzitekstove boz“oi“tiirtoirvotvsts “pišu” ivkiavtpjesnici, kiakteiN ke..N.aslikari, .c..eajcde,jidfkaligrafi, a,ri fgailragkila,ikrdjeca... a,kirialsk,ilisciNeki ,nicsienjsptakvi e”jp uš”iupš“ip“ zapisi ililiaammbarataju im imaargrgootk tpseudo-slovima, kipipikikeenn,a,ammivivoolsls-o-neki odduueespiktogramima sppuujajatatararabbisisipiili paazz ideogramima, ,uja,učjualčsum lsom k aaneki ovksaU vsu s.iU nkolažni. ž.ianložaklu ok sUiuksvakom seinkean,aam,slučaju, aim maim rgaoregdoiedi značenje en eanuaćstvaraju šuoćkštoičketinčsvojim e,m n o,m kiolb oblikom, koilbmoijm ovijsonečitkošću u vsjaurajavrtasvetjsnaeene jčnaenčzanz čitkošću. unuantsaotspMožda otpep teopio d ćeuidjjednom, ludjladka,k m,om kad nodneljudi dj ećj eaćopet dažd ožMo postanu M .uć.ušo ćškotikčtič nepismeni, .”ejnaovako s.i”pe“jneaizgledati šsainp“itaed šaenaše nlgiztiaod“pisanje”. kealgvzoi ,oinkeam vos,ip ineenmsipen Jedan irneirod H neeH začetnika j oeijboaibjnaajsnasemičkog iapsgipokgčoikmčeim spisanja aeask aianktbio ienčtaezje čd aHenri zo dnoadneaJdeJ Michaux, ususaranranžaaižruo irto novije otm om oropvrijeme rpinižnažvavevažni m em ejeirjvipromotori rvejeivjiovnonu uažanra a,x,uxauhasu chicM iM Michael itieteččooppeJacobson etetežžoommuubbei eTim wwaaNGaze. N.e.ezzaaGNa Gmmwebu iTiTi innoosmožete sbbooccaaJJlepočeti leaahhcciM iM sa stranicom ./m./om c.toocp.tsthenewpostliterate.blogspot.com/. ogposlg bo.elb ta.eretatirlettsioltpsw op en weehntem htom cin oa cirntsaratss as

Asemičko pisanje

te žete ih baš ih baš čitati. čitati. arate , šarate popo papiru, papiru, ijska mijska olovka. olovka. No, No, eeiiod odnečega nečegatakvog takvog asemičke emičke tekstove tekstove djeca... ca... Neki Neki takvi takvi eki ki piktogramima piktogramimailiili U vakom svakom slučaju, slučaju, ečitkošću , nečitkošću a ne a ne ljudi di opet opet postanu postanu isanje”. aše “pisanje”. isanja nja biobio je Henri je Henri romotori promotorižanra žanrasusu ebu ebumožete možetepočeti početi e.blogspot.com/. logspot.com/.

ššaabbhhiieetteežžoom meenniillaa,,aattsskkeettttuuppoo ,ec,ierceijrm ejim rpirdpad kaim k iam s ai shi ehti aertaavrt mmaavvililididaarrićićuujajavvaarreejvjvoorrpp,u,urripipaap es kejivu onvaran ,oN .akvolo aksj govkgaotvkaagtečaegnečdeonideoć ioekćt okt e eekkččim imeessaa,a,atstsiaiazzi i,r,aravvtsts””uunnjljilbibzz ,i f,ai fragriglailkak,ir,airkaiklsils,ic,icnisnesjepjp”u”šuišpi“p -o-o dd uu esep spuu jajtaatraarb abisiispip azazivikvaktatikiek ili amimilai ragm otim kiaprigkoetnki,p am ikie mm okoakvasvsUU.in.ižnažlaolkokususikieknena a,a,m am i ,m ,mookkiliblboom mijiojovvssuujajarraavvttsseejnjneeččaan ,mondej eć adžoM .ućšoktič en a okoakvaov,oin,ienm em sip siepneu nnuantastospotpetpeop .”ejnasip“ .e”šeajnnaistiapd“eelgšzai ej oib ajnasip gokčimesa akinteča inžianvžaevmeem jirevjiervjiveojinvounau,xau,axhucai m miT iTiinnoossbbooccaaJJleleaahhcciM iMuussaarrnnaažži m moocciinnaarrttssaassiitteeččooppeetteežžoom muubbee ./mo./cm .top c.stgooplsbg.eotlabr.etailrtestoiplts

te tkteih utpbaš touppoučitati. p jaudjealdgezIlgzI arate im k iam spo ai shipapiru, ehtiaertaavrtaSvtS ijska l aidraićrolovka. uićjauvjaavreaNo, jrveojvro prp e ninod eessnečega kkeejjiivvuuootakvog nnvvaarraann emičke ”su”nujlnibjlzitekstove boz“oi“tiirtoirvotvsts ca... sk,ilisciNeki ,nicsienjsptakvi e”jp uš”iupš“ip“ ki ueespiktogramima sppuujajatatararabbisisipiili paazz vakom kean,aam,slučaju, aim maim rgaoregdoiedi nečitkošću sjaurajavrtasvetjsnaeene jčnaenčzanz dieaćopet dažd ožMo postanu M .uć.ušo ćškotikčtič sanje”. zoi ,oinkeam vos,ip ineenmsipen nja ianktbio ienčtaezje čd aHenri zo dnoadneaJdeJ romotori jeivjiovnonu uažanra a,x,uxauhasu chicM iM ebu innoosmožete sbbooccaaJJlepočeti leaahhcciM iM logspot.com/. eehntem htom cin oa cirntsaratss as

“pišu” ivkiavtpjesnici, kiakteiN ke..N.aslikari, .c..eajcde,jidfkaligrafi, a,ri fgailragkila,ikrdjeca... a,kirialsk,ilisciNeki ,nicsienjsptakvi e”jp uš”iupš“ip“ zapisi ililiaammbarataju im imaargrgootk tpseudo-slovima, kipipikikeenn,a,ammivivoolsls-o-neki odduueespiktogramima sppuujajatatararabbisisipiili paazz ideogramima, ,uja,učjualčsum lsom k aaneki ovksaU vsu s.iU nkolažni. ž.ianložaklu ok sUiuksvakom seinkean,aam,slučaju, aim maim rgaoregdoiedi značenje en eanuaćstvaraju šuoćkštoičketinčsvojim e,m n o,m kiolb oblikom, koilbmoijm ovijsonečitkošću u vsjaurajavrtasvetjsnaeene jčnaenčzanz čitkošću. unuantsaotspMožda otpep teopio d ćeuidjjednom, ludjladka,k m,om kad nodneljudi dj ećj eaćopet dažd ožMo postanu M .uć.ušo ćškotikčtič nepismeni, .”ejnaovako s.i”pe“jneaizgledati šsainp“itaed šaenaše nlgiztiaod“pisanje”. kealgvzoi ,oinkeam vos,ip ineenmsipen Jedan irneirod H neeH začetnika j oeijboaibjnaajsnasemičkog iapsgipokgčoikmčeim spisanja aeask aianktbio ienčtaezje čd aHenri zo dnoadneaJdeJ Michaux, arnaaržniaražou tiroo novije m toom rpoivrijeme rnpžianvžeam vvažni eem jirevjiepromotori rjviveojinvounau,xžanra au,axhucaih MciM

oM .ućšoktič en a ućšoktičen p siepneu nnuantastospotpetpeopiodiudju ld jladkak sip“ .e”šeajnnaistiapd“eelgšzain itadelgzi kčimesa akintečaz do nadeJ rnierH jiervjiveojinvounau,xau,axhucaihM ciiM neH leleaahhcciM iMuussaarrnnaažžiriroottoom moorrpp eeččooppeetteežžoom muubbeew waaN N..eezzaaGG gooplsbg.eotlabr.etailrtestoipltw ehetneht soepnw

ut t teksta, teksta,ali aline nemožete možeteih ihbaš baš eate ih iihsami i sami kad kad primjerice, primjerice, ru, iru,provjeravajući provjeravajućiradi radililivam vam olovka. No, naravno uvijek se tko će i će odinečega od nečega takvog takvog nu” jnu”stvar, stvar,i izaista, zaista,asemičke asemičke ”u”pjesnici, pjesnici,slikari, slikari,kaligrafi, kaligrafi,

“pišu” pjesnici, slikari, kaligrafi, djeca... Neki takvi značenje značenje stvaraju stvaraju svojim svojim oblikom, oblikom, nečitkošću nečitkošću a ne a ne zapisi barataju pseudo-slovima, neki piktogramima ili ideogramima, ideogramima, a neki a neki su kolažni. su kolažni. U svakom U svakom slučaju, slučaju, ideogramima, a neki su kolažni. U svakom slučaju, zapisi zapisibarataju baratajupseudo-slovima, pseudo-slovima,neki nekipiktogramima piktogramimailiili značenje stvaraju svojim oblikom, nečitkošću a ne “pišu” “pišu” pjesnici, pjesnici, slikari, slikari, kaligrafi, kaligrafi, djeca... djeca... Neki Neki takvi takvi čitkošću. Možda će jednom, kad ljudi opet postanu stvoriti stvoriti “ozbiljnu” “ozbiljnu” stvar, stvar, i zaista, i zaista, asemičke asemičke tekstove tekstove nepismeni, ovako izgledati naše “pisanje”. naravno naravnouvijek uvijekse senađe nađenetko netkotko tkoće ćeiiod odnečega nečegatakvog takvog Jedan od začetnika asemičkog pisanja bio je Henri provjeravajući provjeravajući radi radi li vam li vam nova nova kemijska kemijska olovka. olovka. No, No, Michaux, a u novije vrijeme važni promotori žanra su Stvarate Stvarate ih iihsami i sami kadkad primjerice, primjerice, šarate šarate popo papiru, papiru, Michael Jacobson i Tim Gaze. Na webu možete početi Izgledaju Izgledaju poput poput teksta, teksta, ali ne ali ne možete možete ih baš ih baš čitati. čitati. sa stranicom thenewpostliterate.blogspot.com/.

206

207

208

209

210

211

212

213

214

215

216