Libra Libera #40

1 1

LibraLibera#40

2 3

4 5

6 7

8 9

10 11

12 13

(2) Tehnologija i mediji na kraju kapitalizma 100 Katarina Peović Vuković: Kraj kapitalizma – način postavljanja hipoteze 116 Katarina Peović Vuković: Sedam teza o tehnologiji 132 Katarina Peović Vuković: Uloga medija u svijetu alternativnih činjenica (3) Ideologija, film i ljevica 150 Petra Belc: Film i “teorija levice” 172 Sean Cubitt: Ideologija i film I (4) Sunčana Tuksar Radumilo 186 Opsjednutost znanjem i pitanje uporišta

204 214 220 226 233 239 260 270

(5) Književnost svakodnevlja Ksenija Kušec: Hommage a Drenje Nataša Borović: Na putu za Vrapče Nataša Borović: Povratak Ivana Kršić: Dobro i zlo Ivana Kršić: Riječ na Ž Asja Bakić: Crna mrlja Nikola Nikolić: Umjesto riječi Ružica Gašperov: Maćuhice

275 (6) Jelena Micić

14 15

(1) Topla struja marksizma: Daniel Bensaïd 18 Leonardo Kovačević: Topla struja marksizma: Daniel Bensaïd 22 Daniel Bensaïd: Pomračenje kritičkog uma. Od kritike svakodnevnog života do čovjeka jedne dimenzije 44 Daniel Bensaïd: Permanentni skandal 82 Daniel Bensaïd: Spektakl, najviši stadij fetišizma

Sadržaj

1 (0) Lebensformer

uredništvo: Katarina Peović Vuković, Zoran Roško, Ivana Rogar, Leonardo Kovačević, Ruta, Petra Belc, Sunčana Tuksar Radumilo prevoditelji: Milena Ostojić, Vladimir Šeput, Branka Baranović, Petra Belc izdavač: Autonomna tvornica kulture, Ulica grada Vukovara 52 c, 10000 Zagreb / hr e-mail: libra.libera.casopis@gmail.com tel: +385 1 6178174 za izdavača: Katarina Peović Vuković dizajn: Ruta naklada: 300 tiskanje su omogućili: Ministarstvo kulture i Ured za kulturu grada Zagreba issn 1331-9868

Daniel Bensaïd 16 17

Libra Libera #40, 2017.

Topla struja marksizma: Daniel Bensaïd

“N

ovi način pisanja povijesti istodobno je novi način osluškivanja vremena i nje­ gova komponiranja. Bu­ du­ći da je punktirana događajima, povijest više nema smisleno jedinstvo univerzalne Povijesti kojom upravlja alijansa između sila napretka i poretka. Iz njezinih lomova nastaju vrtlozi ciklusa i spirala, revolucija i restauracija, historijskih monsuna i oscilacija, koji svejedno guraju prema naprijed”, riječi su Daniela Bensaïda, iz knjige Marx for our Times, koje velikim dijelom sintetiziraju njegove ∫lozofske i političke preokupacije. Prije svega zato što je i on sam bio uhvaćen između dva povijesna vrtloga: onaj koji počinje 1968., u kojem Bensaid aktivno sudjeluje, te onaj koji posebno u Francuskoj započinje 1995. godine, s masovnim demonstracijama te se globalno širi kao odgovor jačanju neoliberalnog poretka do sredine 2000.-ih, posredstvom velikih antiglobalističkih prosvjeda i okupljanja (Genova, Porto Alegre, Seattle itd).

Između ta dva ciklusa, duga je i opora politička pustoš, čiji su glavni akteri tzv. novi ∫lozo∫ (B-H. Levy, A. Glucksmann, A. Finkielkraut, itd.), ideolozi tržišne privrede i teoretičari totalitarizma (F. Furet, C. Lefort itd.) Pa ipak, Bensaid taj politički vakuum ∞ koji traje dvadesetak godina - uzima kao vlastiti predmet (vrijedan) mišljenja. Upravo polazeći od tog momenta, on razvija svoju “∫lozo∫ju” povijesti, povijesti koju treba čitati napreskokce i u svim smjerovima, od jednog do drugog ključnog događaja ili punkta, ne osvrćući se na

18 19

Leonardo Kovačević

janjem manjinskim”, Bensaid je neprestano pokazivao da su glasnici krize uvijek i u službi same krize. A prve žrtve te krizu su historijska i utopijska svijest. No, u svom ustrajavanju na anakroniji i nesuvremenosti (najvažnije njegove studije su Nesklad vremenâ i Bezvremeni Marx), Bensaid je ipak pronašao jednog neočekivanog saveznika početkom devedestih: bio je to autor Sablasti Marxa. Dok je većina marksista knjigu dočekala namrgođeno (gdje je Derrida bio usred antimarksističke stihije osamdesetih?, pita se Eagleton), Bensaid ju je dočekao objeručke. Postavljeno je dakle pitanje ponovog mišljenja svijeta u kojem živimo i to svijeta, demokracije, pravde “u dolasku”. I upravo je to “u dolasku” ono što se Derrida potrudio pojmiti, u okvirima utopijske projekcije, ali u napetosti između jednog Benjamina, mislioca mesijanskog događaja, i jednog Schmitta, mislioca iznimke i odluke, u momentu, kako je pisao Blanqui, vrludanja po rubu ludila, u kojem “samo poglavlje neprestanog račvanja ostaje otvoreno za nadu”, piše Bensaid u predavanju pod naslovom “Sablasti i mesije: Derridine politike” (2005). Derridin proglas “Time is out of joint” Bensaid dočekuje kao krizu krize, krizu kriznog diskursa i dugoočekivani izlaz iz njega. Jer po njemu, nije bilo vremena ili doba u kojem nismo istovremeno živjeli u mnoštvu različitih vremenâ ili na njihovim brojnim sjecištima.

20 21

njezin “prazan hod”, to doba političke suše u kojem treba izbjeći melankoliju pod svaku cijenu.

Bensaid je, naime, od te suše učinio svoje najplodnije spisateljsko razdoblje i postao prepoznatljiv upravo kao marksistički mislilac koji pod svim uvjetima, i naspram svih tih struja s kraja osamdesetih koje su na ovaj ili onaj način zagovarale kraj povijesti (od Lyotarda do Fukuyame) radi na otvorenosti povjesnog horizonta ∞ tj. nove povjesne cezure. Bensaid se pri tome držao “tople marksis­ tičke struje”, kako sam naziva ponajprije Blochovo i Benjaminovo nasljeđe, kojemu neprijeporno i on sam pripada. Negativno gledano, ta struja se suprotstavlja scijentističkom, sociološkom, ekonomističkom i pozitivističkom marksizmu 20. stoljeća. Tu “hladnu” struju predvodi jedan od glavnih Bensaidovih protivnika na političkom polju, Louis Althusser, koji je likvidirao povijest kao “proces bez subjekta”. Tamo gdje znanstveni i pozitivistički marksizam vidi carstvo nužnosti i neraskidive okove dominacije, “topla” struja vidi, uz pomoć Blocha, prostore mogućnosti, neaktivirane potencijale utopije ili “otvorena vrata”, a uz pomoć Benjamina, mesijanske snage povijesti koje dolaze od poraženih.

S ovom dvojicom pored sebe, Bensaid je u francuskom intelektualnom krajoliku sedamdesetih i osamdesetih godina zaista djelovao anakrono i nesuvremeno. U vrijeme dok su Deleuze i Foucault bili proroci velike krize emancipacijske paradigme i trdicionalnih spoznajno-kritičkih alata te politiku polako zamjenjivali “etikom sebstva” i “posta-

Pomračenje kritičkog uma Od kritike svakodnevnog života do čovjeka jedne dimenzije

1

960-e godine obilježio je niz publikacija koje naglašavaju socijalne i kulturne učinke kasnog kapitalizma (Mandelov spätkapitalismus): omasovljenje industrijske radničke klase, socijalni kompromis, potrošačko društvo, komodi∫kacija kulture, provala mladosti, itd. Sartreova “Kritika dijalektičkog uma” iz 1961., drugi tom “Kritike svakodnevnog života” Henri Lefebvrea iste te godine (sa skraćenom verzijom u džepnom izdanju iz 1967), Marcuseov “Čovjek jedne dimenzije” iz 1964., “Neokapitalizam i radnička strategija” Andréa Gorza iz 1964, “Nasljednici” Bourdieua i Passerona iz 1964, “Stvari” (Les Choses) Georgesa Péreca iz 1965, “Riječi i stvari” Michela Foucaulta iz 1966., Adornova “Negativna dijalektika” iz 1966, Debordovo “Društvo spektakla” iz 1967. Retrospektivno u ovim ∫lozofskim, sociološkim ili književnim tekstovima možemo iščitati premise socijalne i mladenačke eksplozije deseteljeća koje je u Francuskoj kulminiralo generalnim štrajkom iz 1968. godine.

Iako mu je pogrešno pripisan izravan utjecaj na šezedesosmaški pokret, Marcuseova se knjiga “Čovjek jedne dimenzije” ipak usredotočuje na nove uvjete jedne emancipatorne politike. Konstatira kako suvremene tendencije američkog kapitalizma vode prema “zatvorenom društvu” sposobnom integrirati “sve dimenzije egzistencije, privatne ili javne”, na način da individue i klase kao nikad ranije reproduciraju pretrpljenu represiju i da demokracija “konsolidira demokraciju puno čvršće nego apsolutizam”. “Kad je ovaj stupanj

22 23

Daniel Bensaïd

1 Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968. prev. Branka Brujić, str. 235.

tvoreni krug dade razbiti?”2 Organizirani kapitalizam Welfare Statea čini se kao da dovodi do krajnosti fenomene alijenacije i rei∫kacije koje je analizirao Marx. Ono što Marcuse de∫nira kao “proces introjekcije” označava zapravo najviši stadij alijenacije, u kojemu više nema prilagodbe individue društvu, nego je na djelu njezina neposredna identi∫kacija s društvom, uz istovremeni gubitak “kritičke snage Uma”. “Naprijed sam sugerirao da je, izgleda, pojam alijenacije došao u pitanje kada se čovjek identi∫cira s egzistiranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vlastiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identi∫ciranje nije iluzija, već stvarnost. Pa, ipak, ta stvarnost konstituira jedan razvijeni stupanj alijenacije. Alijenacija je postala potpuno objektivna; alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije.”3 Što se tiče rei∫kacije, ona doseže stadij “totalne rei∫kacije u totalnom fetišizmu robe”.

Ovo dokidanje (svakog kritičkog prostora odražava se kako anemijom kritičkog uma tako i neutralizacijom komodi∫cirane umjetnosti. Što ilustrira Pérecov amblematski mladi par: “Činilo im se katkad da bi se cijeli jedan život mogao skladno urušiti [...] između tih objekata tako savršeno pripitomljenih da su konačno povjerovali da su oduvijek stvoreni za svoju jedinstvenu upotrebu [...], njihovi načini i njihove želje poklapale su se u svakoj točki, u

2 Ibid, 231.

3 Ibid. 29.

24 25

dosegnut, dominacija [...] preplavljuje sve sfere privatne i javne egzistencije, integrira svaku stvarnu opoziciju, apsorbira sve historijske alternative”.

Dijagnosticira, dakle - puno prije punkerskog no future i njegove thatcherske verzije (TINA) - zatvaranje horizonta očekivanja.

Treba primijetiti da dominacija postaje ključna tema i povezuje se s osobnom ovisnošću kako bi stvorila “veću racionalnost”: “Na svom najrazvijenijem stupnju, dominacija funkcionira kao administracija; u najrazvijenijim područjima masovne kozumacije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. To je čista forma dominacije”.1 Nema, dakle, ničega posebno novog u književnosti sumraka Michela Surye ili Nevidljivih (Nevidljivi komitet, La comité invisible).

Marcuse, dakle, uspostavlja usku vezu između obilja, potrošnje, administracije, dominacije, koji zajedno određuju “jednodimenzionalno ponašanje” čovjeka u društvu koje je transformiralo negativnu opoziciju u pozitivnu opoziciju, poništilo svaku mogućnost kvalitativne promjene, i poništilo “romantički prostor imaginacije”. Otud centralno pitanje koje si treba, piše Marcuse, još jednom postaviti, i koje neprestano postaje sve neodložnije: “kako može čovjek kojim se upravlja [...] osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se za-

4 Ibid. 80

cilj “napustiti represivno zadovoljenje” i “zamijeniti lažne potrebe pravima”. No ako su potrebe društvene i historijske, tko odlučuje o pravom i lažnom? Pérec je bliži intimnoj logici kapitala kad konstatira da je “beskraj želja” njegove likove paralizirao do točke u kojoj su bili nesposobni “gledati u lice ovom bijednom bjesnilu koja će postati njihova sudbina, njihova razlog postojanja, njihov moto; zadivljeni i skoro potopljeni širinom svojih potreba, svojim izloženim bogatstvom, ponuđenim obiljem”. Ali obilje je tek drugo ime enormnog nagomilavanja robe koja, još na prvim stranicama kapitala, de∫nira bogatstvo u kapitalističkom društvu. Isto tako, dugi opis stana kojemu je posvećeno prvo poglavlje Stvari otkriva: “gomilanje predmeta, namještaja, knjiga, tanjura, papira, praznih boca”. Osobe su se “utapale u obilju”, ali su se u isto vrijeme “gušile pod gomilom detalja”, pod “zgužvanom fragmentacijom” naspram “neopipljive prašine mršavih divota, komadića snova [...]”. Bez pokreta cjeline, bili su tek “maleni otok siromaštva u velikom moru obilja”.

Novac im neprekidno izaziva nove potrebe, toliko da im transformira percepciju o njihovim vlastitom tijelu, i oni su u posjedu svojih beskonačnih želja: “U svijetu koji je bio njihov bilo je skoro pravilo željeti uvijek više nego što se može steći. Nisu to oni odredili tako; bilo je to pravilo civilizacije, puka činjenica koju su najprikladnije izražavali marketing općenito, časopisi, umijeće izloga, spektakl na ulici, i čak, u određenom aspektu, ukupnost proizvodnje koja se zajedno naziva kulturnom”.

26 27

svako vrijeme. Ovu su ravnotežu nazivali srećom i znali su, svojom slobodom, svojom mudrošću, svojom kulturom, očuvati je, otkriti je u svakom trenutku svojeg zajedničkog života”. Tako su nadugo mogli razgovarati o “genijalnosti jedne lule ili niskog stolića” i oduševljavati se koferom.

Dok je u pozadini bjesnio rat u Alžiru, “Jerôme i Sylvie nikako nisu vjerovali da bi se mogli boriti za kauče Chester∫eld. Pa ipak je to bio moto koji bih ih mobilizirao lakše nego bilo što drugo”.

Uvjetovanje, podsjeća Marcuse, ne počinje s radijom i masovnom televizijom, to je “racionalan univerzum koji pukom težinom i snagom svog aparata blokira svaki izbjeg”. Tako se proizvodi ono što naziva rastućom represivnom “desublimacijom” prema kojoj je “princip zadovoljstva inkorporiran u principu realiteta”.4 Represivna desublimacija djelotvorna je u seksualnoj sferi gdje tvori “nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvarnosti”: “[...] cijela jedna dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti je deerotizirana”. To rezultira “kontrakcijom libida” i redukcijom erotike na seksualno iskustvo i zadovoljenje: “Tako strukturirana desublimacija pruža zadovoljstvo; ali sublimacija čuva svijest o odricanjima koje represivno društvo nameće individuama i čuva stoga potrebu za slobodom”.

Ali jedan od bitnih momenta marcuseovskog projekta počiva na postuliranoj sposobnosti razlikovanja pravih od lažnih potreba. Njegov je

evidentan. Pacijent je kategorija intelektualca “čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog govora”.6 Tako se u funkcionalnoj komunikaciji, koncept svodi na sigle i kratice, na “∫ksirane slike” i “hipnotičke formule”, koje autoritarno ritualiziraju rasuđivanje čineći ga imunim na kontradikciju. Ovo “zatvaranje jezika” (prema formuli posuđenoj od Rolanda Barthesa) “ne pokazuje, ne objašnjava”, ono “prenosi odluku, diktat, naredbu” posredstvom tautologija ili djelotvornih rečenica.

Isto tako, “iščezava antagonizam kulture i društvenog realiteta”, a estetske vrijednosti koje su bile “negacija određena od dominantnih vrijednosti” (11) stropoštavaju se u razmjensku vrijednost.

Visoka kultura Zapada, rezervirana za nekoliko povlaštenih manjina imala je u sebi “romantički element” koji je izražavao metodičku nesklonost prema poslovnom svijetu i svijetu industrije utemeljenom na računici i pro∫tu. Danas, piše Marcuse, gospođa Bovary ne bi više bila romantična storija, nego naprosto “klinički slučaj”, jer “tehnološka realnost potkopava [...] samu bazu umjetničkog odmaka”. Umjetnost, koja je na svojim krajnjim pozicijama bila veliki otklon ∞ “protest protiv onoga što jest” ∞ sad je sama otklonjena. “Kulturna asimilacija” eliminira transgresiju: “Racio dominacije [...] O odvajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od početka sadržava estetski Um, slobodnu igru i čak ludorije imaginacije, fantaziju

5 Marcuse, 172.

6 Ibid. 173.

28 29

Bila je to luda želja, boležljiva, oprimirajuća, koja kao da je vladala njihovom i najmanjom gestom [...] Opijali su se tim” i “prepuštali se bez zadrške deliriju mašte”.

“Frenetičnost posjedovanja” značila je za njih postojanje. Cijeli Pariz bio je “trajno iskušenje”.

Klinički slučaj represivne desublimacije, “lakomost”, sanjali su konfuzno o “drugim stvarima”, ali “voljeli su bogatstvo više nego što su voljeli život”. “Bili su dakle djeca svog vremena. Bilo im je dobro u vlastitoj koži. Nisu uopće bili, govorili su, glupi. [...] Bili su bezbrižni, ili barem su pokušavali to biti” u jednom “čudnom i blistavom” svijetu, “u univerzumu koji je odbljesak merkantilne civilizacije, zatvora obilja, fascinantnih zamki sreće”.

Ali bili su u “srcu praznine”, pitajući se “postoje li istinski”. Žrtve “fundamentalne praznine”, živjeli su tek “mirnu tragediju”.

Poraz kritičkog uma tek je naličje trijumfa pozitivizma (logičkog ili drugog): “Pozitivna misao i njezina neopozitivistička ∫lozo∫ja neutraliziraju historijski sadržaj racionalnosti” i transformiraju svijet objekt u instrumentalnosti. Isto tako, operacionalizam u ∫zici i biheviorizam u društvenim znanostima “reduciraju se na totalni empirizam”?

Razumijevanje uobičajenog diskursa logičkim pozitivizmom “orijentira se na rei∫cirani svijet svakodnevnog govora”5. Za Marcusea se analitička ∫lozo∫ja “referira na osakaćenu realnost mišljenja i govora” i njezin je terapeutski karakter

7 Ibid. 212.

8 Ibid 11.

9 Th.W.Adorno, citirano u Marcuse, Čovjek jedne dimenzije.

budućnosti; 2) [ili] postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputavanje i revolucionirati društvo”.10 Na ovom stupnju ne možemo očekivati jasan odgovor jer “[k]ultura, politika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u sveprisutan [jednodimenzionalan] sistem koji guta, ili suzbija, sve alternative”.11 Tehnološka racionalnost nameće se kao politička racionalnost, opozicija se svodi na potragu za alternativama “unutar statusa quo”. To je uloga socijaldemokracije i staljinista koji suupravljaju državom blagostanja.

No na djelu su i emancipacijske tendencije.

Tako, ako se automatizacija proširi, narav proizvodnih sila se može promijeniti. A potpuna automatizacija značila bi prelazak prema drugoj civilizaciji. Bez sumnje to je kod Marcusea (ali on nije usamljen u tomu u to doba) rezultat efekta sputnik: iluzije o potencijalu razvoja sovjetske upravljane automatizacije koja bi bila kadra ugroziti zapadni kompetitivni sistem (Hruščov, uhvatiti i prevladati...). Država, Partija i Plan mogli bi se dakle ugasiti u automatizaciji i obilju.

Ali dvojbeno je koje su to snage koje bi još uvijek bile kadre revolucionarizirati društvo, jer “u društvu obilja”, radnička klasa bila bi nadalje “povezana uz sistem potreba ali ne i njegovu negaciju”. Izgubivši dio svoje profesionalne autonomije, radnici su postali funkcionalni dodatak strojevima a “tehnološki veo” pridonosi maskiranju nejedna 10 Marcuse, 15.

11 Ibid. 16.

30 31

transformacije; racionalizacijom mogućnosti znanost je pružala zadovoljstvo”. 7 Potrošačko društvo značilo bi dakle dokinuće mogućega, gdje se pod mogućnostima razumijeva “ono što je zaista u dosegu svakog društva” i što može biti de∫nirano kao “praktični ciljevi” (determinirane ili konkretne mogućnosti). Nerealizirane mogućnosti postaju činjenice kada ih historijska praksa ∞ “domena mogućeg unutar nužnog” ∞ aktualizira. Ideologija gotove činjenice slavi “dani univerzum činjenica”8 i “podvrgava se golemoj moći uspostavljene stvarnosti”9.Dijalektička misao naprotiv uspijeva shvatiti “potencijal kao historijsku mogućnost [a] njegovu realizaciju kao historijski događaj”. No u operacionalnoj racionalnosti, upravo se ta dimenzija i sama historija nalaze “u isti mah izbrisane”. Jer funkcionalni jezik je “radikalno antihistorijski” jezik. Historija, a zajedno s njom i politika, ugrožena je strukturalizmom i funkcionalizmom; a ta će se prijetnja (koju je predosjetio i Debord) potvrditi padom u postmodernitet, kraj povijesti, groblje mogućnosti.

Postoji li alternativa, drugi mogući svijet, život onkraj kapitalizma? U ovom problemu je izvor svih gorućih pitanja. Marcuse pitanje ostavlja otvorenim unatoč evidentnom skepticizmu: “1) [ili] je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalitativnu promjenu, konstituens predvidljive

12 Ibid, 232.

bjekta, bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru”, jer “njihova realizacija moće biti samo u praksi koja odgovara teoriji, a današnja praksa ne daje takav odaziv”.13 Narod više nije katalizator osporavanja, nego socijalne kohezije.

Nada dakle počiva u “supstratu odbačenih i autsajdera” koji opstaju “ispod površine konzervativne baze naroda” i “egzistiraju izvan demokratskog procesa”: druge rase, druge boje, eksploatirane i progonjene klase, nezaposleni i nezaposlivi: njihov je život “najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija.

Otud je njihova opozicija revolucionarna, čak i ako njihova svijest to nije”. Citirajući Benjamina, Marcuse zaključuje: “Samo radi onih bez nade, nada nam je dana”.14 Kad je riječ o studentima, Pérec je, kao bliži situacionističkoj brošuri ili Nasljednicima, nešto rezerviraniji nego Marcuse: “Bili su to ‘novi ljudi’, mladi kadrovi s ponekim još mliječnim zubom, tehnokrati na pola puta do uspjeha. Skoro svi su potjecali iz malograđanskog miljea, i te im vrijednosti, mislili su, nisu više bile dovoljne: žmirkali su zavidno, s očajem, prema očitoj udobnosti, luksuzu, savršenstvu velikih buržuja. Nisu imali prošlosti ni tradicije. Nisu očekivali nasljedstvo”.

To je bila, vrlo precizno, buduća generacija Mitteranda: “U marketinškom miljeu, općenito situirani, na skoro mitološki način, na ljevici, ali lakše 13 Ibid, 233.

14 Ibid, 236.

32 33

kosti i ropstva. Mehanizacija tako reducira kvantitet i intenzitet ∫zičke energije utrošene u radu.

Nema dakle više “istinske izvanjskosti” kapitalističkom sistemu. No, “ideja da se historijske snage oslobođenja trebaju razviti unutar uspostavljenog društva ugaoni je kamen marksističke teorije”.

“U naše vrijeme, društvo je prodrlo upravo u taj “unutarnji prostor” [...] (Je li on ikada postojao?

Iluzija apsolutne izvanjskosti, čistoće...) Tema integracije. Sindikat se identi∫cira s poduzećem i funkcionira kao grupa za pritisak. Treba dakle drugdje potražiti - a ne u ovom podjarmljenom proletarijatu, ne samo brutalnim lancima eksploatacije, nego također i zlatnim lancima konzumacije - subverzivne resurse “historijski bitno novog subjekta”. Socijalni antagonizam opstaje zapravo u “uvjetima neljudskog života onih [...] koji su nezaposleni i onih koji se ne mogu zaposliti, progonjenih rasa, stanovnika zatvora i psihijatrijskih ustanova”. Izvanjsko je sada na margini, anticipirali su Foucault i ‘68., ali također i tematika isključivanja ili mnoštva.

Ali brojni faktori sprječavaju pojavu novog subjekta: “[m]oć i e∫kasnost ovog sistema, potpuno asimiliranje duha s činjenicom, misli sa zahtijevanim ponašanjem, aspiracije s realitetom”.12 Tek što je otkriven, radikalno novi subjekt se otkriva kao također jednodimenzionalan: “[...] No činjenice i alternative su prisutne poput fragmenata koji nisu povezani, poput svijeta nijemih objekata bez su-

be” i “dade se kvanti∫cirati [...] moguća sloboda od [nužnosti].”15 Ali tko to (računa)? “Represivna produktivnost” odgovara “paklu lažnih potreba” koji generiraju marketing i konzumeristički hibris. No ovaj nepoopćivi zapadni način života proizvodi jedno “destruktivno blagostanje”. Što više “heteronomne potrebe i zadovoljenja koje organiziraju život u ovom društvu [...] postaju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. No, baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primarni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu ∞ naime, redefiniciju potreba”.16 Važnost teme obilja, usred euforije trideset veličanstvenih poslijeratnih godina u Francuskoj (trente glorieuses), bilo kao faktor zasićenosti i neprozirnosti kod Marcusea i Péreca, bilo kao uvjet sretne emancipacije kod Mandela. Prema Marcuseu, društvo obilja vezuje radničku klasu uz sistem potreba. Kod Péreca, Jérôme i Sylvie “utapali su se u obilju”, ali obilje je ispražnjenost, fundamentalna praznina, koja im znači postojanje. Kod Mandela, nasuprot tomu, džoker obilja omogućava neposredno realiziranje programa od svatko prema svom radu do svakom prema potrebama.

15 Ibid. 215.; nap: u prijevodu Brujić (Veselin Masleša) navodi se “sloboda od bojazni”, Bensaid (prema Wittig): de liberté possible à l’égard de la nécessité” (103), prim.prev.

16 Ibid. 226.

34 35

odredivi tehnokratizmom, kultom e∫kasnosti, modernosti, kompleksnosti, sklonošću za spekulaciju o budućnosti, više demagoškom tendencijom ka sociologiji, i još uvijek prilično raširenim mišljenjem da su devet desetina ljudi glupani sasvim sposobni pjevati u zboru pohvale o bilo čemu ili o bilo komu, u marketinškom miljeu, dakle, bilo je pristojno prezirati svaku mediokritetsku politiku a Povijest je valjalo razumijevati samo stoljeće po stoljeće”. Ovaj društveni prezir spram aspiranata i parvenija imat će lijepu literarno-teorijsku budućnost, zaključno s Nevidljivim komitetom, Coupatom i Brossatom.

Hipotetskom novom revolucionarnom subjektu potreban je projekt: “Višekratno sam ponovio termin “projekt” jer, prema meni, on najbolje odgovara speci∫čnom karakteru historijske prakse.

Označava određen izbor, razumijevanje jednog od nekoliko načina da se shvati, organizira i transformira realnost. Inicijalni izbor određuje niz razvoja koji se nude u tom smjeru, eliminira izbore koji s njim više nisu kompatibilni”. “No cijelo uspostavljeno društvo ima tendenciju prejudicirati moguće projekte, no termin “određen izbor” objelodanjuje “provalu slobode u historijsku nužnost”. Za Marcusea, uska vrata ostaju dakle poluotvorena otkud je opet moguć proboj neumjesne mogućnosti.

“Možemo razlikovati prave od lažnih potreba”, tvrdi Marcuse. Ali tko smo to “mi”? “Na primjer, ono što je proračunljivo jest minimum rada za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potre-

Usprkos prividnoj kritičkoj bliskosti, Lefebvreov postupak - koji prethodi Marcuseovom, dovest će do različitih, čak suprotnih zaključaka. Ponajprije, on polazi iz samog srca kontradikcije kako bi radio iznutra, umjesto da traži nevjerojatnu eksteriornost, ono izvanjsko sistema. “Jedini put” koji je otvoren je onaj “opisa i analize svakodnevice na osnovu ∫lozo∫je kako bi se pokazala dualnost, pad i plodnost, bijeda i bogatstvo”17. Analizira ne samo teške tendencije i suvremene oblike postvarenja, nego nastoji “također pokazati neuspjeh ovih tendencija: “nesvodivosti’, kontradikcije koje nastaju ili se nanovo rađaju, kao i zagušene, zalutale, zaobilazne”.

Svakodnevica i modernost su “dva lica duha vremena. U svakodnevnici, sveukupnost beznačajnog (koje okuplja koncept), odgovara i korespondira s modernom, skupu znakova kojima se ovo društvo označava, opravdava i koji je dio njegove ideologije”. Fasiciniran kibernetikom, Lefebvre, daleko od tegotne arhitekture superstrukture koja natkriva infrastrukturu, ili mutnih teorija odraza, istražuje svakodnevicu i učinke feed-backa zahvaljujući kojima se, usprokos eksploataciji i poniženju, kapitalističko društvo uspijeva legitimirati i reproducirati. 1962., usred razdoblja rasta i ekspanzije koji dubinski modi∫ciraju društvene odnose, podjelu i organizaciju rada, odnose iz 17 H. Lefebvre, La Vie quotidienne dans le monde moderne, Paris, “Idées”, Gallimard, 1968, str. 30.

među grada i sela, Lefebvreu se nameće koncept svakodnevice, i pripisuje dvojbi dugi interval između objavljivanja prvog i drugog toma. Predlaže da se ovo društvo, koje drugi nazivaju društvom blagostanja, nazove neokapitalističkim, ili organiziranim kapitalizmom, “birokratskim društvom dirigirane potrošnje”. Karakterizira ga podjela, raspored svakodnevice i programiranje: “Svakodnevica postaje predmet svih briga: područje organizacije, prostor-vrijeme voljne i planirane autoregulacije. Dobro raspoređena, nastoji stvoriti vlastiti sustav spajanja [...] Nastoji predvidjeti potrebe ∞ preoblikujući ih; prati želje [...] Svakodnevica bi postala tako na kratki rok jedinstveni sustav, savršen sustav zakriven ispod drugih kojima streme sistematizirajuća misao i strukturirajuća akcija. U ovom pogledu, svakodnevica bi bila glavni proizvod društva koje se zove organiziranim, ili društva dirigirane potrošnje. [...]”

Knjiga [Svakodnevni život u modernom svijetu] počinje komentarom Uliksa, romana o svakodnevici, gdje je subjekt ublažen a prvenstvo ima objekt. Bloomov dan postaje, prema izrazu H. Brocha, simbol “univerzalnog svakodnevnog života”, gdje se ništa ne zbiva, nikakav događaj. Začarani krug dominacije koji zabrinjava i Marcusea već je na djelu, ali nije još uvijek sasvim spojen. Katastrofa je vrlo blizu, ali još uvijek ima vremena da se otkloni. Već se “represija širi na biološki i ∫ziološki život, na prirodu, na djetinjstvo, na obrazovanje, na pedagogiju, na ulazak u život”. Birokracija dominira puno bolje nego što gospodari”, racionalizi-

36 37

Lefebvre.

[Lefebvre] odbacuje nazive društvo obilja ili društvo dokolice. Potrošačko društvo asimilirano s društvom obilja: “Naše se doba karakterizira prelaskom na društvo obilja i mogla bi se iz toga izvući de∫nicija”. Ali rast nije razvoj. “Ovo tzv. društvo obilja manifestira nove raritete”. Zasićenje nije zadovoljenje. Siromaštvo u obilju.

Lefebvre razlikuje obvezano vrijeme i vrijeme prinude, slobodno vrijeme, kako bi konstatirao da koliko se obvezano vrijeme smanjuje, vrijeme prinude raste. I da se dokolica, koja nipošto nije slobodna aktivnost, svodi na poopćeni spektakl. Što sa snagama transformacije. Nasuprot Marcuseu: budući da se radnička klasa “kupa u svakodnevici” ona je može “(ili bi mogla) negirati i transformirati”. Međutim, kroz godine, ona je razvlaštena od svoje klasne svijesti, tim više što se navodni alternativni model, Sovjetski savez, “diskreditira”. Dijalektičko kretanje hpovijesti okreće se (trenutno) protiv njega samog i samo­ poništava se; dijalektička se misao se ukida, gubi [...] Uloga historijskog doprinosa radničke klase postaje nejasna sa svojom ideologijom”.

Proletarijat prestaje “intenzivno vjerovati” u “dignitet rada i radnika”.

Ali credo: proletarijat ne može napustiti svoju historijsku misiju a da se ne odrekne sama sebe.

“Ukoliko ‘odabere’ integraciju u društvo kojim upravlja buržoazija i organizira ga prema odnosima kapitalističke proizvodnje, napušta svoju klasnu egzistenciju. Za njega, integracija se podudara sa dezintegracijom. No, samoubojstvo jedne klase se

38 39

rajući na svoj način privatni život. Lefebvre na pisti društva kontrole i biomoći.

Svjedočimo prelasku iz jedne stare kulture utemeljene na ograničavanju potreba ka novoj kulturi zasnovanoj na obilju proizvodnje i širini potrošnje. Ideologija konzumacije koja iz toga proizlazi razvlastila je radničku klasu od njezinih ideja i vrijednosti.

“Konzumacija spektakla pretvorila se u spektakl konzumacije”. Pretvorena u spektakl, kreativna energija djela okrenuta je prema “spektakularnoj vizualizaciji svijeta”. “Konzumacija spektakla, spektakl konzumacije, konzumacija spektakla konzumacije. Konzumacija znakova i znakova kozumacije. Svaki pod-sistem koji se pokušava zatvoriti daje jedan od ovih samodestruktivnih obrtanja. Na razini svakodnevice.

“Retorika ovog društva”, marketing pruža potrošnji jednu “golemu masu znakova, slika, i govora”. On natapa jezik, književnost, socijalni imaginarij i nastoji postati dominantna ideologija ovog društva. Oslobađa enormnu masu lebdećih označitelja. Ne pokušava više opisati ili informirati, nego nadvladava objekt koji udvostručuje i koji vrijedi samo po njemu. Tako ∫ktivnima čini i želju i zadovoljstvo. Svrha mu je potaknuti potrošnju dobara, a sam postaje prvo potrošno dobro. To je “ideologija robe”. A Lefebvre još ništa nije vidio!

Onkraj spektakla, tu je “simulakrum, ova analogna simulacija povijesti jezičnim igrama [...]”.

(Baudrillard u Lefebvreovoj školi.)

riječ “revolucija” izgubila svoj smisao”.

Za slamanje kruga dominacije i cijepanje vela ideologije, ostaju praxis, prakse, “istraživanje svakodnevnih situacija” koje pretpostavlja sposobnost intervencije, mogućnost promjene i reorganizaciju svakodnevice u suprotnosti sa institucijama koje planiraju. “Kao praxis na globalnoj razini društva, ona je dio kulturne revolucije utemeljene u kraju terorizma ili barem na mogućnosti protuterorističkih intervencija. [...] Nema jedinstvenog, apsolutnog, povlaštenog sistema, nego tek podsistemi; između njih su pukotine, rupe, lakune. [...] Ireduktibilno se manifestira nakon svake redukcije”. Ideja revolucije, čak i totalne revolucije” (jer revolucija samo i može biti totalna) “ostaje netaknuta”.

Strukturalizam kao diskurs ili ideološki žargon pobjedničke svakodnevice. Nije riječ o lingvističkoj ili antropološkoj upotrebi, nego o metodološkoj generalizaciji koja od njega čini metajezik s univerzalnom znanstvenom pretenzijom.

Strukturalizam je imoblizirana totalnost. “Ideologija funkcije (funkcionalizam), forme (formalizam), strukture (strukturalizam) ∞ sa scijentizmom i pozitivizmom im je zajedničko to što se prikazuju kao neideološke”18. Isto tako, pripremajući kulturni zaokret, jezik postaje vlastiti referent, diskurs o diskursu koji rastvara realno. Barthes je do paradoksa tjerao eliminaciju subjekta: u sistemu mode, moda ujedno elimira tijelo kao ∫zički sub 18 Ibid. 185

40 41

poima teško a realizira se još teže”. “Što to vidimo?

Društvo je taktički i strateški orijentirano prema integraciji radničke klase u tomu uspijeva djelomično (svakodnevicom represivno organiziranom prema prinudama, ideologijom nagovaranja na potrošnju prije negoli realnošću te potrošnje), ali gubi osim toga svaku integrativnu sposobnost integriranja elemenata: omladinu, etnije, žene, intelektualce, znanosti, kulture. Dovodeći proletarijat na rub odricanja od sebe samog, obznanjujući ovaj hara-kiri, neokapitalizam se samoubija kao društvo. Proletarijat ga vodi u njegovu propast”. Za razliku od Marcusea, Lefebvre ne traži međutim subjekt promjene. Otklanja ih, jednog po jednog.

Kao princip nade, Lefebvre zahtijeva utopiju: “Svi utopisti!”, ukoliko već niste potčinjeni ili odustali, ako želite nešto drugo, i odbijate biti izvršitelj ili žbir sistema. Revolucija zadobija novi smisao: “prijelom svakodnevice, povratak Proslave”. Tema svečanosti u suprotnosti je s Maoovom formulom: “Prošle revolucije bile su proslave (okrutne, da, no ne postoji li uvijek okrutno razularena, nasilna strana u proslavama?). Moguća revolucija označit će kraj svakodnevice vraćajući u njega [...] raskoš, rasipnost, rušenje prinude. Revoluciju dakle ne de∫nira samo ekonomski, politički ili ideološki plan, nego puno konkretnije, kraj svakodnevice” kao “permanentnu kulturnu revoluciju”. Ali hendikep: “[...] revolucija je izdala ovu nadu postajući i sama svakodnevicom: institucija, birokracija, organizacija ekonomije, produktivistička racionalnost [...]. Pred ovim činjenicama, pitamo se je li

19 H. Lefebvre, L’Idéologie structuraliste, Paris, Point Seuil, 1975. [pet eseja reobjavljenih iz Au-delà du structuralisme, Paris, Anthropos, 1971.]

20 Ibid. 72.

“teorije” “eliminira moguće, dakle, istraživanje polja mogućnosti i nemogućnosti”. No koncept stvarnosti koji izbjegava moguće ili ga odvaja od realnog “riskira strukturirati realno prema prihvaćenim kodovima i potvrđenim bez kritike”.

Otud ustrajnost da se eliminira koncept alijenacije koji znači mogućnost (kraj jedne takve alijenacije) i skup mogućnosti, među kojima je i Revolucija. On negativno ocrtava jednu “virtualnu totalnost” i nastavlja transformirajući koncept subjektivnosti. Za Lefebvrea zapravo pojam alijenacije “nije samo povezan sa pojmom humanizma” [...] Ponajviše je povezan s konceptom aproprijacije”.

Nije loša ta topla struja marksizma (Lukács, Bloch, Benjamin) i njezina plodnost.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

42 43

jekt i prisvaja ga kao socijalni subjekt, upravo tako se razlikuje od konfekcije ili od prêt-à-porter.

Lefebvre će se tomu vratiti 1971. u “Onkraj strukturalizma”. Tu strukturalizam de∫nira kao “ideologiju moći” koja, neutralizirajući povijest, ujedno neutralizira politiku: “S historičnošću padaju i potraga za smislom, i dijalektička kontradikcija, i tragika. Dedramatizira se”19. Kod Foucaulta naročito, moć jezika zamjenjuje navodno zastarjelu historičnost”20. Evakuacija sadržaja skončat će u omamljujućem idealizmu koji dogmatizira strukture. Zapanjenost pred veličinom struktura nemislivim čini sukob, događaj i revoluciju naravno, kako svjedoči Balibarov prilog knjizi Kako čitati Kapital. Čemu stremi taj “panstrukturalizam”, ako ne popravljanju pukotina i začepljivanju rupa koje bismo zapravo htjeli produbiti. Sistem ne trpi rei∫kaciju, on je “re∫kacija sama” i “vrhovna alijenacija utoliko što briše trag alijenacije”.

On “čini prazninu” za koju vjeruje da je samo konstatira. Ima strah od pokreta, stabilnost se mijenja u dogme i tipove inteligibilnosti. Odbijaju se tranzicije i prijelazna stanja u korist statičnih stanja”. Althuserijanski komentari Marxa u stilu su one izreke “Eleaćanin pročitao, pregledao i ispravio Heraklita”. Jedinstvena znanost koju strukturalizam želi konstituirati pod krinkom

Permanentni skandal*

* Izvornik: Démocratie, dans quel état?

K

Kazalište sjena

râj dugog poslijeratnog vala, otkriće razmjera Gulaga, građanski rat u Kambodži, zatim Iranska revolucija i početak neoliberalne reakcije: sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do preokreta na svjetskoj sceni. Protagonisti hladnog rata ∞ kapitalizam protiv komunizma, imperijalizam protiv nacionalnog oslobođenja ∞ blijedili su pred novim reklamama koje su s mnogo graje oglašavale borbu stoljeća između demokracije i totalitarizma. Kao i za vrijeme restauracije Francuske monarhije, smatralo se da nereΩektirani pojam demokracije pruža privid blage legitimnosti na kraju beskonačnog termidora. Međutim, danas su, kao i tada, pobjedonosni liberali potajno nepovjerljivi prema utvari narodne suverenosti koja se nazire pod mirnom površinom demokratskog formalizma. “Prema demokratskim institucijama osjećam intelektualnu naklonost, priznaje Tocqueville, ali sam po instiktu aristokrat, što znači da prezirem gomilu i plašim je se. Dubinski volim slobodu i poštivanje prava, ali ne i demokraciju1.” Strah od masa i strast za poretkom predstavljaju temelje liberalne ideologije, za koju je pojam demokracije sve u svemu tek krinka trgovačkog despotizma i njegove poštene tržišne utakmice.

U kazalištu sjena s kraja stoljeća, smatralo se dakle da su dvije apstrakcije ∞ demokracija i totalitarizam ∞ u svađi, dok su ispod njihovih površi

1 New York Daily Tribune, 25. lipnja 1853.

44 45

Daniel Bensaïd

2 Vidi Enzo Traverso, Le Totalitarisme, Le Xx siècle en débat. Points Seuil, Pariz, 2001.

3 Trocki, Staline, Grasset, Pariz, 1948.

slobodnog tržišta i nepatvorene konkurencije.

Istovremeno su službeni napad na solidarnost i socijalna prava te privatizacijska ofenziva svijeta bez presedana progresivno smanjili javni prostor.

Time se potvrdila bojazan koju je nedavno izrazila Hannah Arendt, da će sama politika, kao konΩiktni pluralitet, potpuno nestati u korist prozaičnog upravljanja stvarima i bićima.

Povratak dobrih pastira Javno proklamiran trijumf demokracije brzo je, kao kod Tocquevillea, otkrio loše potisnutu mržnju spram nje. Demokracija se nije odnosila samo na slobodno tržište i slobodno kruženje kapitala. Ona je također bila izraz uznemirujućeg egalitarnog principa. Nanovo ∞ kod Finkielkrauta, Milnera i drugih ∞ čujemo elitistički diskurs ekskluzivnog kruga zaokupljenog neumjerenošću, prekomjernošću i obiljem.

Nanovo čujemo kako se hvale genealoške hijerarhije i plemenitost božanskog odabira naspram građanske jednakosti ustanovljene na zajedničkom teritoriju. Nanovo čujemo hvalospjeve staloženoj mudrosti pastoralne vlade naspram nereda i “kriminalnih sklonosti demokracije”. Vidimo kako, ne više u ime demokracije već u ime pozitivističke republike i napretka unutar poretka, ustaju svi zagovaratelji društvenog, obiteljskog i etičkog poretka, odjednom okupljeni kako bi “otjerali predosjećaj da odvratna demokracija nije oblik društva koji se opire dobrom upravljanju, a prilagođen je lošem, već sam princip politike koji će

46 47

na bile potisnute djelatne kontradikcije2. Još opreznija Hannah Arendt istaknula je da je “razlika bitna, ma kakve bile sličnosti”. Trocki je i Hitlera i Staljina okarakterizirao kao “zvijezde blizance”, a nacionalizaciju društva pojmio je kao oblik birokratskog totalitarizma čija bi deviza bila: “Društvo, to sam ja3.” Ali uvijek je znao koje su socijalne i historijske razlike bez kojih konkretna politika više nije moguća.

Prema jednoj od ironija, kojima povijest ne škrtari, činilo se kao da demokracija trijum∫ra nad svojim podlim dvojnikom u istom trenutku u kojem se uvjeti, u kojima su se javne slobode i slobodno tržište činili nerazmrsivo isprepleteni, počinju rasipati. Tijekom trideset poslijeratnih zlatnih godina činilo se da ordoliberalno vjenčanje parlamentarne demokracije i “socijalne tržišne privrede” obećava budućnost neograničenog blagostanja i napretka, istovremeno istjerujući sablast koja od 1848. godine nije nikada prestala kružiti svijetom.

Ali poslije krize iz 1973. i 1974. godine, povratak dugog poslijeratnog vala prosperiteta potkopao je temelje onoga što su neki zvali fordistički (ili kenzijanski) kompromis i socijalne države (ili “države blagostanja”).

S propašću birokratskog despotizma i realno nepostojećeg socijalizma, plutajući označitelj demokracije postaje sinonim pobjedonosnog zapada, slavodobitnih Sjedinjenih Američkih Država,

Nelagoda u tržišnoj demokraciji Poslije kreposnih republikanaca, sada je red na šampionima tržišne demokracije da postavljaju pitanja. Pierre Rosanvallon dijagnosticira demokratsku nelagodu koja se manifestirala “desakralizacijom funkcije izbora”, “gubitkom centralizirane administrativne moći” i “obezvrjeđenjem ∫gure činovnika”. Trijumf demokracije bio bi, ukratko, tek uvod u njezinu propast: “Granica između obli

4 Jacques Rancière, La Haine de la Démocratie, La Fabrique, Pariz, 2005., str. 44.

5 Figura poručnika francuzima konotira staromodnu strogu provedbu zakona (op. prev.)

ka pozitivnog razvoja idealne demokracije i uvjeta njezine devijacije nikada nije bila tako slabo održavana6”. “Prijeteća odstupanja” antipolitike i depolitizacije mogla bi biti otklonjena “samo ako se potvrdi istinski politička dimenzija demokracije”.

Konstatirajući da je “ono društveno sve više sastavljeno od zajednica sraslih kroz neprijateljstva, iskušenja i preklapajuće povijesti”, Rosanvallon inzistira na rastućoj važnosti suosjećanja i žrtve. U tim nabrajanjima, društvene klase su praktički nestale iz leksika, kao da je njihovo brisanje bilo nepovratna sociološka neminovnost, a ne posljedica političkog rada ∞ ideološkog i pravnog promicanja natjecateljskog individualizma ∞ na društvenom polju. Odatle potječe zagonetka, nerješiva zbog samog načina na koji je on postavlja, demokracije bez kvalitete za ljude bez kvaliteta: kako da besklasna politika ne bude apolitična politika? Pad horizonta očekivanja sklupčane sadašnjosti istovremeno povlači uništenje politike kao strateškog principa, od čega koristi ima jedi

6 Pierre Rosanvallon, La Légitimité démocratique, Seuil, Pariz, 2008., str. 317. Za Emmanuela Todda (Après la démocratie, Gallimard, Pariz, 2008.) Sarkozy ne predstavlja pravi problem već je samo simptom “opće uzdrmanosti demokracije” koja je posljedica “nestajanja snažnih i stabilnih kolektivnih uspona religijskog porijekla usidrenih u zemlju”. Kod njega, za razliku od praznog mjesta kojeg je postulirao Lefort, nema životne demokracije bez korjena i tradicije: vrijeme je da se ponovno usidrimo, s rizikom aktiviranja nacionalnih ili identitetno kulturalnih mitologija. U svijetu bezgraničnog kruženja ∫nancija, svijetu ∫skalnih rajeva, gdje biste vi, G. Todd, eljeli da se demokracija ukorijeni? I kako postići da se ta potraga za porijeklom i korjenima ne preobrazi u kult krvi i mrtvih?

48 49

ustanoviti dobro upravljanje upravo na odsustvu svojih temelja4”.

Neobičan manifest tog svete alijanse “demokratskih republikanaca” (sic) osvanuo je u Le Mondeu 4. rujna 1998. godine pod plašljivim naslovom: “Nemojmo se više bojati!” Koga i čega, dragi bozi?

“Kolektivnih akcija” i “društvenih grupa” previše “sklonih tome da se proglase gnjevnima”, optuženih za sprječavanje primjene zakona ∞ kojeg?

Kako bi otjerali svoj strah od društvene sablasti, ti demokratski republikanci, ujedinjeni svi kao jedan, pozivali su ga na “poštivanje tradicionalnog”.

Prizivali su “obezvrijeđenu obitelj” i zaštitničke ∫gure “oca” i “poručnika5”. Njihova mržnja spram demokracije odavala je njihov zanos pred sumnjivom legitimnošću svake vlasti i tjeskobu da se ustanovljenom pravu uvijek može suprotstaviti novo pravo.

Sablast “istinske demokracije” Neodređenost označitelja “demokracija” podložna je različitim i često oprečnim de∫nicijama, među kojima je i ona, minimalistička i pragmatična, Raymonda Arona: demokracija kao “organizacija miroljubive konkurencije s namjerom vršenja moći”, što pretpostavlja “političke slobode” bez kojih je “konkurencija patvorena7”. Tu nalazimo, još prije no što je izjava postala slavna u konstitucijskoj europskoj povelji, pojam “nepatvorene konkurencije”, zajedničke parlamentarnoj demokratskoj igri i igri slobodnog tržišta. Tko bi mogao opovrgnuti, nadodaje Claude Lefort, “da je demokracija povezana s kapitalizmom dok se istovremeno od njega razlikuje”? Bez sumnje nitko, pri čemu se čitav problem sastoji u tome da odredimo po čemu je ona uz njega historijski vezana (pojava teritorijalnog državljanstva, sekularizacija vlasti i prava, prelazak s božanske na narodnu suverenost, sa subjekata na narod, itd.) i po čemu se od njega razlikuje, kritizira ga te nadilazi.

Marx je 1843. godine prionuo na rješavanje tog

7 Raymon Aron, Introduction à la philosophie politique. Démocratie et Révolution, Livre de Poche, 1997., str. 36.

problema u svojoj, često pogrešno shvaćenoj kritici hegelijanske ∫lozo∫je prava i države. U njegovom rukopisu iz Kreuznacha, “čini se da su politička i demokratska misao snažno povezane8”. Dok Tocqueville demokraciju povezuje s državom (s “demokratskom državom”), kako bi je bolje odvojio od revolucije, mladi Marx tvrdi da bi “u istinskoj demokraciji politička država nestala”. Tako se rano javlja tema ukidanja ili slabljenja države. Tvrditi da u “istinskoj demokraciji” nestaje politička država ne znači međutim ni rastvaranje politike u polju društvenog niti hipostaziranje političkog trenutka kao posjedničkog oblika univerzalnog: “U demokraciji, nijedan od trenutaka ne zadobiva neko drugo značenje koje mu ne pripada: svaki je realno samo trenutak potpunog demosa.” A politika se, dakle, objelodanjuje kao strateška umjetnost posredovanja. Te mladenačke institucije kod Marxa nisu hir koji je odmah potom napušten u korist pojednostavljene vizije konΩiktnog odnosa između dominacije i robovanja. “Istinska demokracija” nikada nije potpuno zaboravljena. Ona opstaje, tvrdi Miguel Abensour, kao “latentna skrivena dimenzija”, kao nit koja vezuje tekstove iz mladih dana s tekstovima iz Pariške komune ili s Kritikom Gotskog programa.

8 Miguel Abensour, La démocratie contre l’État, Puf, Pariz, 1997.

50 51

no princip instrumentalnog upravljanja. Dakle, ne iznenađuje činjenica da Rosanvallon u širenju administrativnih funkcija na uštrb demokratski ovjerenih položaja, te u umnožavanju “neovisnih autoriteta” traži oslonac koji bi zamijenio iščezavajući legitimitet glasanja.

Proturječje i ambivalencija demokratskog zahtjeva postali su očiti uslijed kušnji liberalne globalizacije. Ne iznenađuje da kritici demokratske iluzije i parlamentarne nemoći koju daje Schmitt puše vjetar u jedra i da se osvećuju za do jučer pobjednički humanitarni moralizam9. Te radikalne kritike imaju mnogo toga zajedničkog i čini se da se ponekad isprepliću. Međutim, one idu u različitim, čak suprotnim smjerovima.

Platonistička kritika protiv “tiranije broja” i većinski princip vode Alaina Badioua do toga da politiku suprotstavi “srazu pukog mnoštva mišljenja bez istine”. Kod Rancièrea se demokracija kao trajni ekspanzivni pokret suprotstavlja demokraciji kakvom je shvaćaju političke znanosti, kao instituciju ili režim. Čini se da obojica dijele ideju da je politika ∞ politika iz reda događajne iznimke, a ne iz reda historije ili policije ∞ rijetka i isprekidana: “Ima je malo” i “uvijek (je) lokalna i prigodna”, piše Rancière. Obojica dijele kritiku izbora kao svođenje naroda na njegov statistički oblik. U ovo doba mnogovrsnih evaluacija, gdje sve treba biti kvanti∫cirano i mjerljivo, gdje je broj jedina snaga zakona, gdje bi većina trebala predstavljati istinu, te kritike su nužne. Ali jesu li dovoljne?

9 Carl Schmitt, Parlamentarisme et démocratie, Seuil, Pariz, 1988.

Kralj filozof “Trebam vam reći da apsolutno ne poštujem opće pravo glasa samo po sebi; to ovisi o onome što ono radi. Opće pravo glasa bilo bi jedina stvar koju bismo morali poštivati neovisno o učincima koje proizvodi. Ali zašto10?” To nepovjerenje prema zakonu broja i glasanja podsjeća upravo da brojčana većina nikada nije dokaz istine ili pravde. Ali ne kaže ništa o društvenoj konvenciji i juridičkom formalizmu bez kojeg je pravo trajno svedeno na silu, a pluralizam na milost proizvoljne samovolje.

Kod Badioua radikalna kritika demokracije počiva na njezinoj čistoj i jednostavnoj identi∫kaciji s kapitalizmom i s tržišnom ekvivalencijom prema kojoj se svaka vrijednost procjenjuje: “Ako je demokracija predstavljanje, ona je prije svega opći sustav koji nosi njezine oblike. Drugim riječima, izborna demokracija reprezentativna je samo utoliko što je prije svega konsenzualno predstavljanje kapitalizma, danas preimenovano u ‘tržišnu ekonomiju’. To je korupcija koja leži u njezinom temelju i Marx nije bez veze mislio da se takvoj demokraciji može suprotstaviti samo prijelazna diktatura koju je nazvao diktatura proletarijata. Riječ je bila jaka, ali je rasvijetlila dijalektičku tenziju između predstavljanja i korupcije11.” Međutim, za Marxa diktatura uopće nije proturječna demokraciji, a “demokratska diktatura” kod Lenjina nema u sebi ničeg od oksimorona.

10 Alain Badiou, De quoi Sarkozy est-il le nom?, Éditions Lignes, Pariz, 2007.

11 Ibid., str. 122.

52 53

Oskudica politike, inestalnostdemokracije?

ziciju u središtu zbiljskog proturječja demokratske problematike kako bi je razorio iznutra. On je jednostavno i čisto otklanja: “Bitno je sljedeće: od početka komunistička hipoteza niti malo se ne podudara s demokratskom hipotezom koja vodi do suvremenog parlamentarizma. Ona podrazumijeva drugu povijest, druge događaje. Ono što se, rasvijetljeno komunističkom hipotezom, čini važno i stvaralačko različite je prirode od onoga što bira demokratska buržoaska historiogra∫ja. Zato se Marx [...] ograđuje od svakog demokratskog politikanstva ističući, u školi Pariške komune da buržoaska država, da bi bila onako demokratska kako mi to želimo mora biti uništena13.” Da, ali što nakon uništenja? Prazna ploča, bijeli list papira, apsolutni početak u događajnoj čistoći? Kao da revolucija ne prepliće zajedno događaj i povijesti, čin i proces, kontinuitet i diskontinuitet. Kao da uvijek ne počinjemo od sredine. Pitanje koje kod Badioua nije uređeno je pitanje staljinizma i ∞ a da ih uza sve to ne miješamo ∞ maoizma. “Valja reći, piše u svom pamΩetu protiv Sarkozyja, da su se u Staljinovo doba radničke i narodne političke organizacije ponijele beskrajno bolje i da je kapitalizam bio manje arogantan. Usporedba uopće nije moguća.”

Izraz, naravno, počiva na provokaciji. Premda je neupitno da su radničke stranke i sindikati bili jači “u Staljinovo doba”, ta jednostavna tvrdnja ne omogućuje nam da kažemo je li to bilo zahvaljujući ili unatoč njemu, a naročito da kažemo koliko je

12 A. Badiou, “Mai 68 puissance 4”, À Bâbord, travanj, 2008.

13 A. Badiou, De quoi Sarkozy..., op. cit., str. 134.

54 55

Nizanje povijesnih epizoda kod Badioua počiva na procjeni kao da su razvoj i svršetak svake epizode, koju podupire vjernost prvotnom događaju, indiferentni spram opredjeljenja i odluka aktera: “Neprijatelj demokracije je bio despotizam jednostranačja (pogrešno nazvan totalitarizmom) samo utoliko što je taj despotizam omogućio kraj uvodne epizode komunističke Ideje. Jedino pravo pitanje je otvoriti drugu epizodu te Ideje koja će sredstvima različitim od birokratskog terorizma učiniti da ona prevagne u igri interesa. Ukratko, nova de∫nicija i nova praksa onoga što je bilo nazvano “diktatura” proletarijata.” U pomanjkanju kritičke, povijesne i društvene reΩeksije o prošlim epizodama, ta se neodređena novost okreće u prazno. Ona nas jednostavno upućuje na predstojeće eksperimentiranje. Međutim, ostaje činjenica da se “ništa ne može postići bez discipline”, ali da “vojni model spomenute discipline mora biti nadiđen12”. U istom članku Badiou priziva treću etapu komunizma, “usmjerenu prema kraju socijalističkih razdvajanja, otklanjanju osvetoljubivih egoizama, kritici motiva identiteta i prijedlogu ne-vojne discipline”. Na čemu i mogla počivati ta ne-vojna disciplina? To je misterij. U pomanjkanju demokratski usuglašenog sporazuma oko nekog zajedničkog projekta, disciplina bi mogla počivati samo na autoritetu religijske vjere ili na ∫lozofskom znanju i na njihovom istinitom govoru.

Za razliku od Marxa, Badiou ne zauzima po-

14 Vidi Luciano Canfora, La Démocratie, histoire d’une idéologie, Seuil, Pariz, 2007.

koja imaju potpuno drugačije značenje o društvenim snagama koje su na djelu, o njihovim odnosima sa svjetskim tržištem, o učincima društvene podjele rada, o ekonomskim oblicima tranzicije, o političkim institucijama. A što ako stranka nije problem, već dio rješenja?

Neukrotiv “demokratski višak” Riskirajući apsolutni besmisao, lijeni i neupućeni novinari pomiješali su Rancièreovu sklonost ka “demokratskom višku” s ograničenom “participativnom demokracijom” koju vezujemo uz Ségolène Royal. Maksimalno udaljena od “ispravnog poretka”; demokracija za njega nije oblik države. Ona je “ponajprije paradoksalni uvjet politike, točka u kojoj se sav legitimitet suprotstavlja vlastitom odsustvu konačnog legitimiteta, egalitarnoj kontingenciji koja podržava samu ne-egalitarnu kontingenciju”. Ona je “akcija/borba koja oligarhijskim vladama neprekidno otima monopol javnog života, a bogatstvu svu moć nad životima15”.

Ona nije “ni oblik vladanja, niti stil društvenog života”, već “način subjektivacije po kojem postoje politički subjekti” koji “pretpostavlja da će razdvojiti misao o politici od misli o moći16”. Ona “nije politički režim”, već “sama institucija politike”.

15 J. Rancière, La Haine de la démocratique, op. cit., str. 103.-105.

16 J. Rancière, Au bord du politique, La Fabrique, Pariz, 1998., str. 13.

56 57

njegova politika stajala i još uvijek stoji emancipacijske pokrete. Rasprava u Libération je razboritija: “Jedina stvar zbog koje Staljinu skidam šešir: tjerao je strah u kosti kapitalistima.” No to skidanje šešira je ipak malo previše. Je li Staljin uistinu tjerao kapitalistima strah u kosti, ili su se oni ipak plašili nečeg drugog: velikih radničkih borbi iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, radničke milicije u Asturiji i Kataloniji, prosvjeda Narodne fronte?

Kad se sve zbroji - strah od gomile. U moru ostalih okolnosti, Staljin ne samo da nije kapitalistima tjerao strah u kosti, on je u svibnju 1937. godine u Barceloni, prilikom njemačko-sovjetskog saveza, tijekom velike diobe na Jalti i razoružanja grčkog pokreta otpora bio radije njihov pomoćnik14.

Kod Badioua se kritika staljinizma svodi na pitanje metode: “Poljodjelstvom ili industrijom ne možemo upravljati vojnim sredstvima. Ne možemo pokoriti kolektivno društvo nasiljem države.

Ono što treba uspostaviti je izbor da se organizira stranka, što možemo zvati stranačka forma.” On se tako naposljetku priključuje površnoj kritici razočaranih eurokomunista koji su, odbijajući se prilagoditi povijesnim novinama, stranačke forme i organizacijske metode učinili krivcima za tragedije stoljeća. Bilo bi dakle dovoljno odreći se “stranačke forme”? Kao da događaj od tolike važnosti kao što je birokratska kontrarevolucija, plaćena milijunima mrtvih i deportiranih, ne pokreće ispitivanja

Nestajanje države i/ili politike Iskusivši mađarsku revoluciju iz 1956. godine i birokratski despotizam u istočnoj Europi, Agnès Heller i Ferenc Feher, ne prestajući se boriti protiv fetišizma države, odbacuju “utopijsku viziju potpunog ukidanja države i institucija”. Radilo se “ne samo o nemogućem poduhvatu”, već o utopiji koja bi spriječila promišljanje “alternativnih modela države i institucija u kojima bi se otuđenje 17 La Philosophie déplacée, kolokvij u Cerisyju, Horlieu Éditions, 2006.

18 Preuzeto u Politiquement incorrects. Entretiens pour le XXI siècle, Daniel Bensaïd (ur.), Textuel, Pariz, 2008.

postepeno smanjivalo”. “Ako država proždre društvo”, demokratske slobode osuđene su na nestanak. I “ako ne možemo zamisliti društvo koje izražava homogenu volju, moramo zamisliti sustav ugovora koji osigurava da se volja i interesi sviju uzimaju u obzir. Treba dakle zamisliti konkretan oblik kojeg bi zauzelo vršenje demokracije19”.

Ova kritika birokratskog totalitarizma pružila je, kako znamo, “eurokomunističkim” strankama iz 1980-ih godina teoretsko opravdanje njihovog bezuvjetnog podređivanja nalozima trbuhozboračkog kapitala. Ona ipak razotkriva opskurnosti i opasnosti vezane uz oklijevajući Marxov izraz “nestajanja države”. Moć države “sada je dokinuta”, napisao je Marx nakon šest tjedana slobode pod Pariškom komunom u proljeće 1871. godine.

Dokinuta? Riječ je jaka i čini se da proturječi polemikama protiv Proudhona ili Bakunjina, u kojima se Marx suprotstavio ideji da se ukinuće, klase najamnih radnika ili države, može narediti. Prije bi dakle bila riječ o procesu čije bi uvjete mogućnosti valjalo osigurati smanjenjem radnog vremena, promjenom vlasničkih odnosa i radikalnom modi∫kacijom organizacije rada. Odatle procesualni pojmovi dokidanja ili nestajanja (države) koji, poput “permanentne revolucije” stavljaju naglasak na vezu između čina i trajanja.

Ne radi se o tome da nestajanje države protumačimo kao apsorpciju svih njezinih funkcija od 19 Agnès Heller i Fernc Feher, Marxisme et démocratie, Petite Collection Maspero, 1981., str. 127. i 237. Ibid., str. 301.

58 59

Tijekom kolokvija u Cerisyju, Rancière je govornicima koji su mu prigovarali odsustvo praktičnih odgovora na strateška pitanja organizacije i stranke, odgovorio da se “nikada nije zanimao za pitanja oblika organizacije političkih kolektiva17”.

Njemu je važnije, podalje od svakog spekulativnog ljevičarstva, “da politiku promišlja ponajprije kao proizvodnju nekog određenog učinka”, kao “potvrdu sposobnosti” i “rekon∫guraciju područja vidljivog, mislivog i mogućeg”. U kasnijem intervjuu on međutim nijansira svoju poziciju: “Ne radi se o diskreditiranju principa organizacije u korist ekskluzivnog vrednovanja eksplozivnih scena. Moja namjera smješta se van svake polemike ili opozicije organizacije i spontanosti18.” On prije svega želi iznova promisliti što politika znači: “Politika je striktno gledano anarhistička”, to jest, ona nema prvotnog temelja.

Krivnja je Rousseauova?

Zbiljska proturječja demokracije (a ne njezini “paradoksi”, kao što je nedavno napisao Norberto Bobbio) upisana su u aporije društvenog ugovora. Od kada je prihvaćena Rousseauova tvrdnja da “sila ne stvara pravo” i “da smo dužni pokoriti se samo legitimnim snagama”, postavilo se pitanje temelja legitimiteta i neuklonjive napetosti između legalnosti i legitimnosti. Uvijek postoji opcija da se pozovemo na potonju nasuprot prve. Pravo na

pobunu upisano u Ustav iz II godine20 juridički je nemoguće je prevesti u okvir gore spomenute legalnosti.

Ako je sloboda “pokornost zakonu koji smo si propisali”, ona implicira svoju vlastitu negaciju, to jest “potpuno ustupanje” svakog člana i svih njegovih prava čitavoj zajednici, jer “svatko, dajući se svima, ne daje se nikome”. Kada se svaka osoba stavi “pod vrhovno upravljanje sveopće volje” i kada svaki član postane “nedjeljivi dio cjeline”, konstituira se javna osoba ili “političko tijelo”, zvano država kada je pasivno, a suveren kada je aktivno.

Dobrovoljno pokoravanje impersonalnom zakonu koji vrijedi za sve tada smjenjuje osobnu zavisnost i samovolju Starog režima. Ali to se zbiva po cijenu pogoršanog holizma koji je izravno proturječan liberalnim pretpostavkama ugovora i posjedničkog individualizma.

To proturječje nalazi se u ideji “javnog vlasništva” kojeg možemo suprotstaviti neograničenom pravu privatne aproprijacije. Ako je država temeljem društvenog ugovora gospodar svih dobara i svojih članova, slijedi da svaki čovjek “Ima prirodno pravo na ono što mu je potrebno” i da je “pravo svakog pojedinca na vlastiti kapital podređeno pravu koje zajednica ima nad svime”, ili pak, kao što kaže Hegel, da “pravo bijede” ima prvenstvo nad vlasničkim pravom. Društveni ugo 20 Godina II republikanskog kalendara, kreiranog i upotrebljavanog tijekom Francuske revolucije i kratko tijekom pariške komune, odgovara godinama 1793. i 1794. gregorijanskog kalendara. (op. prev.)

60 61

strane društvenog samoupravljanja ili jednostavnog “administriranja stvari”. Neke “središnje funkcije” moraju nastaviti postojati, ali kao javne funkcije pod narodnom kontrolom. Nestajanje države dakle ne znači nestajanje politike ili njezino dokidanje jednostavnim racionalnim upravljanjem društvenim. Ono jednako tako može označavati širenje područja političke borbe debirokratizacijom institucija i stalnim stavljanjem javnih stvari na raspravu. Ta interpretacija nalazi svoju potvrdu u Engelsovom predgovoru Građanskom ratu u Francuskoj iz 1891. godine: nećemo moći spriječiti proletarijat, piše on, da “potkreše” najštetnije strane države sve dok “generacija koja je rasla u novim i slobodnim društvenim uvjetima ne bude u stanju osloboditi se sve starudije države”.

Nije riječ o apstraktnom proglašavanju dokinuća države dekretom, već o sjedinjenju uvjeta koji omogućuju da se riješimo njezine birokratske starudije. Preuzimanje vlasti je, dakle, tek prvi korak, početak, detonator procesa, a ne njegov ishod.

Nevjerojatno čudo Opća volja je, naravno, “uvijek ispravna” i uvijek teži javnoj koristi, ali iz toga ne slijedi da su “na-

rodne odluke uvijek jednako ispravne”: “Narod nikada ne korumpiramo, ali često ga obmanjujemo.” U narodu dakle nema proturječja, ali zato ima obmane, manipulacije i dezinformiranja. To je izvorna verzija suvremenih teorija zavjere, kojima nedostaje ključni pojam ideologije21. Iz toga logički slijedi da ako “opća volja može griješiti”, to je nužno zbog “zavjera” i “frakcija”, intriga neprijatelja naroda ili “pojedinačnog udruživanja nauštrb cjeline”. Kako bi se opća volja mogla uredno manifestirati, trebalo bi odstraniti svako “parcijalno društvo” (sve stranke!) unutar države kako bi omogućili “svakom građaninu da dâ svoj glas”. Formula, emblematična povjerenjem u pretpostavljeno slobodan i racionalan subjekt, lako se okreće u činjenicu da taj zbroj razuma kulminira u Razumu koji je uskoro preobražen u državni interes.

Međutim, to povjerenje je kod Rousseaua odmah ublaženo idejom da je “opća volja uvijek ispravna”, ali da “rasuđivanje koje je vodi nije uvijek prosvijećeno”. On traži odgovor na tu uznemirujuću činjenicu u pedagogiji i obrazovanju radije nego u konΩiktnom iskustvu: kada “narod želi dobro, ali ga ne vidi”, njemu su “potrebni vodiči” kadri “pokazati mu pravi put”!

Opća se volja dakle gubi u slijepoj ulici demokracije. Da bi se propisala bolja pravila društvenog života, “potrebna je nadmoćna inteligencija koja vidi sve ljudske strasti, a ne osjeća nijednu”, neka 21 Vidi Isabelle Garo, L’Idéologie ou la pensée embarquée, La Fabrique, Pariz, 2009.

62 63

vor time među građanima “jednakim po konvenciji i po pravu” uspostavlja moralnu i legitimnu jednakost. Rousseau dakle među prvima posjeduje teorijsku inteligenciju da spoji demokratsko pitanje s pitanjem vlasništva. Čin udruživanja je “uzajamno angažiranje” javnosti s pojedincima. On pretpostavlja da svaka ugovorna strana sklopi ugovor sa samim sobom kao članom države i suverenim članom, obvezujući se time prema cjelini koje je dio. Ali priroda “političkog tijela” tada implicira nemogućnost vladara da si nametne zakon koji sam ne može prekršiti.

“Tu ne može biti nikakve vrste temeljnog zakona obaveznog za tijelo naroda, pa čak ni društvenog ugovora.” Drugim riječima, ugovor je uvijek podložan reviziji, a konstitutivna moć neotuđiva. Iz čega logično proizlazi pravo na pobunu koja ima snagu zakona.

To rezultira nemogućnošću predstavljanja, jer “vladar, samim time što jest, uvijek je ono što mora biti”. Ako je suverenitet tek “vršenje opće volje”, on se doista ne može otuđiti. Moć se može delegirati na drugoga. Ali ne i volja. Vladar može nešto htjeti “ovog trenutka”, u sadašnjosti, ali ne za sutra, jer apsurdno je da se “volja prikuje za budućnost”. To je temelj “neposredne demokracije”, prema kojoj bi vladar “umio biti predstavljen samo samim sobom”, što danas Rosanvallon odbacuje.

22 Laplaceov demon - Pierre-Simon Laplace, francuski matematičar i astronom ustvrdio je 1814. godine da je stanje svemira uzrokovano njegovom prošlošću i uzrok njegove budućnosti. Intelektualni entitet koji bi znao točnu lokaciju svakog atoma, poznavao sve pokretačke snage svemira i bio ih u stanju analizirati, on bi pomoću principa determinizma mogao otkriti tijek kozmičkih događaja, prošlost i budućnost. (op. prev.)

23 Jean-Jacques Rousseau, Društveni ugovor, Aubier, Pariz, str.187.

Promišljati instituciju Tamo gdje se zaustavlja Rousseauova misao, nastavlja ispitivanje koje je Saint-Just poduzeo uoči termidora o nužnosti republikanskih institucija: “Institucije su garancija javne slobode, one moraliziraju vladanje i civilnu državu” i “utemeljuju vladavinu pravde”. Jer “bez institucija, snaga republike počiva ili na zaslugama krhkih smrtnika, ili na nestalnim sredstvima24”. Nekoliko dana prije pogubljenja, Saint-Just podsjeća na sve velike ljude pobijeđene u emancipacijskim borbama koji su “imali tu nesreću da se rode u zemljama bez institucija; uzalud su se oslonili na sve snage junaštva; frakcije koje su bile slavljeničke jedan jedini dan odaslale su ih u vječnu noć unatoč godinama vrline”. Za njega ∞ kao kasnije za Che Guevaru ∞ “junačke snage” i vrlina primjera neće biti dovoljne da premoste tragični jaz između konstitucijske moći i ustanovljene demokracije.

Iskustvo “tužnih istina” revolucije “navelo me je da začnem ideju, piše Saint-Just u tom oporučnom tekstu, ideju povezivanja zločina kroz institucije”: “Svrha institucija je de facto ustanoviti sve društvene i individualne garancije kako bi se izbjegle nesuglasice i nasilje, zamijeniti lozu ljudi lozom maksima25.” Trebamo, inzistira Saint-Juste, kao da predaje posljednju poruku prije no što će se zazidati u tišinu svoje posljednje noći, “putem institucija osobno iskustvo zamijeniti silom i ne 24 Saint-Just, “Institutions républicaines”, u Œuvres complètes, Folio Galimard, Pariz, 2004., str. 1087.

25 Ibid., str.1091.

64 65

vrsta pravno-moralnog blizanca Laplaceovom demonu22. To gledište koje je nedostižno putem totaliteta od zakonodavca bi načinilo “u svakom pogledu izvanrednog čovjeka u državi”, jer onaj koji upravlja zakonima ne mora upravljati ljudima. Taj zakonodavac trebao bi pribjeći autoritetu drugog reda, kadrom “pridobiti bez nasilja i nagovoriti bez uvjeravanja”. Kako bi izašao iz onoga što će Hannah Arendt nazvati “začaranim konstitucijskim krugom”, Rousseau je tako prisiljen prizvati konvencionalnu transcendenciju, građansku religiju za koju se smatra da premošćuje jaz između homogenosti idealnog naroda i podjela stvarnog naroda koju on ne može iskazati kao klasnu borbu.

I kako “ne može svatko navesti bogove da govore”, pokazuje se da se Rousseau obraća jokeru prosvijećenog despotizma: “Velika duša zakonodavca istinito je čudo koje mora dokazati svoju misiju23.”

Stalna neizvjesnost Claude Lefort demokraciju naziva “oblikom društva u kojem ljudi pristaju živjeti u stalnoj neizvjesnosti” i “u kojem političko djelovanje udara o granicu”. Ona je po de∫niciji izložena paradoksu skeptičnog relativiste koji sumnja u sve osim u svoju sumnju, dotle da postaje dogmatični skeptik ili doktrinarac sumnje. Svjestan te opasnosti, Lefort uostalom priznaje da “relativizam dostiže svoj najviši stupanj kada preispitujemo vrijednosti demokracije28”. Ali kako umaći toj neizvjesnosti, upisanoj u sam princip demokratske jednakosti?

26 Cornelius Castoriadis, L’institution imaginaire de la société, Points, Seuil, Pariz, 1999., str.161.

27 Ibid., str. 319.

28 Claude Lefort, Le Temps présent, Belin, Pariz, 2007., str. 635.

Stvar bi bila u tome da “laiciziramo demokraciju”, da nastavimo preobražavati teološka pitanja u profana i da stoga prestanemo htjeti svesti politiku na društveno, na potragu za izgubljenim mitskim jedinstvom. Ciljajući na restauraciju mitskog “Velikog društva”, izvorne Gemeinschaft29, taj zahtjev za bezrezervnom apsorpcijom politike od strane društvenog u stvari pretpostavlja homogeno društvo koje proturječi neukrotivoj heterogenosti društvenog. Iskustvo totalitarnih režima nas poučava, tvrdi Lefort, o nemogućnosti da se zamisli “točka ostvarenja društvenog u kojoj bi svi odnosi bili vidljivi i izrecivi”.

S gotovo oprečnog gledišta Rancière također smatra “idealnu redukciju političkog društvenim” društvenim krajem politike i svođenjem demokracije na “političku samoregulaciju društvenog”.

U sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, u ime osvete “političke ∫lozo∫je” povratak važnosti “čiste politike” i njezinih ideologa prikrio je dakle činjenicu da “društveno nije primjerena domena postojanja, već sporni predmet politike”. Postojala bi politička (i imaginarna ili simbolička) institucija društvenog. A “spor između ∫lozofa oko povratka politike i sociologa oko njezinog kraja” bio bi tek lažni spor “o poretku u kojem treba uzeti pretpostavke političke ∫lozo∫je da bismo interpretirali konsenzualnu praksu poništenja politike”.

29 Gemeinschaft ∞ socijalna kategorija njemačkog sociologa Ferdinanda Tönniesa ∞ je društvo u kojem su pojedinci orijentirani na zajednicu jednako, ako ne i više nego na svoj vlastiti interes. (op. prev.)

66 67

umoljivom pravdom zakona; tada je revolucija konsolidirana”: Ni on, ni Guevara, ni Lumumba, niti mnogi drugi nisu imali vremena riješiti tu tajanstvenu demokratsku jednadžbu čiju zagonetku su nam ostavili u nasljeđe.

“Povijesna društvenost”, tvrdi Castoriadis, je “savez i napetost između društva koje ustanovljuje i ustanovljenog društva, svršene povijesti i povijesti koja se zbiva26”. U kojoj se mjeri društvo može samo-ustanoviti i umaći samoodržavanju ustanovljenog? To su “pitanja, pitanja revolucije, koja, ne prelaze granice onoga o čemu je moguće teoretizirati već se otprve smještaju na drugo polje, polje kreativnosti povijesti27”. Dodajmo tome: na polje političke prakse na kojem se vrši ta kreativnost, u profanu povijest otvorenu prema neizvjesnosti borbe.

zbog nedostatka vremena ne mogu “upoznati sa svim aspektima problema”. Odvažnoj hipotezi prema kojoj će, a jer politika nije profesija, skup pojedinačnih nekompetentnosti u demokraciji tvoriti kolektivnu kompetenciju, on suprotstavlja skeptičku lucidnost: “Ne postoji ni najmanji razlog da se misli, kao što to rade mistični demokrati, da skup pojedinačnih neznanja može proizvesti trajnu snagu kadru upravljati javnim poslovima.”

Kako je nemoguće da se svatko zanima za sve, idealno bi dakle bilo da u sporu izravno zainteresirane strane postignu dogovor, pri čemu je iskustvo “onoga koji je umiješan u stvar” iz temelja različito od iskustva onoga koji to nije.

Zaključak koji se nametnuo Lippmannu je da demokratski ideal može, zbog viška ambicije, završiti samo razočaranjem i skretanjem prema oblicima tiranije. Trebalo bi dakle “postaviti javnost na njezino mjesto”, i to u dvostrukom smislu: podsjetiti je na njezinu zadaću da bude skromna i posjesti je u gledalište31.

Ne personi∫cirati društvo, ne vjerovati da ono može “tvoriti tijelo”, to je bila pragmatična briga već Waltera Lippmanna, suočenog, u međuratnom periodu, s poništenjem političkog prostora negacijom klasnog sukoba u korist narodne države ili “države svih ljudi”. “Društvo ne postoji”, zaključuje on, isprovociran. Za njega bi dakle, kao i za Johna Deweya, laicizirati demokraciju značilo odbaciti sve onostrano, svu transcendenciju, čitav drugi svijet, svaki posljednji razlog i prihvatiti nesigurnost političkog rasuđivanja koju nije moguće nadići. U odgovoru Trockom koji se, daleko od utilitarnog morala prema kojem bi cilj opravdao sredstva, ispitivao o opravdavanju samog cilja, ali koji je naposljetku naveo ultimativni kriterij klasne borbe, Dewey će mu prigovoriti da se time slaže s potajnim pribjegavanjem brikoliranoj transcendenciji.

Nije moguće uteći iz kruga interakcije između ciljeva i sredstava, a politička odluka je osuđena na neumanjiv dio neizvjesnosti. Umiješani smo i ne možemo izbjeći rizik oklade i odabira neke strane.

Lipmann je ustao protiv mistične koncepcije društva koje bi “spriječilo demokraciju da dođe do jasne ideje o svojim granicama i mogućim ciljevima30”. Ona bi prozaično, bez univerzalnog moralnog koda, riješila jednostavne sukobe interesa.

Lippmann nema iluzija o tome da bi se narodna volja mogla izraziti putem izbora, jer se birači

Za Rancièrea je predstavljanje “s punim pravom oligarhijska struktura”. Ona je od početka “potpuno oprečna demokraciji32”. Za Castoriadisa, kao i za Leforta, “rastjelovljenje moći” implicira naprotiv “scenu predstavljanja”. Predstavnička demokracija nije samo sistem u kojem predstavnici sudjeluju u

30 Walter Lipmann, Le Fantôme du public, Demopolis, Pariz, 2008., str. 39.

31 Ibid., str. 143.

32 La Haine de la Démocratie, op. cit., str. 60.

Nesklad prostora i vremena

68 69

Sekularizirati demokraciju?

33 Le Temps présent, op. cit., str. 478.

Neposredna ili korporativistička demokracija?

Osim ako ne zamislimo prostorne i vremenske uvjete neposredne demokracije u strogom smislu ∞ bez posredovanja ∞ koja bi omogućila narodu da bude neprekidno okupljen ili pak proceduru izvlačenja ždrijebom gdje bi se smatralo da izabrani ispunjava funkciju a da nema mandat niti ikoga predstavlja, delegacija i predstavništvo su neizbježni. Tome je tako na kampusu, tome je tako u štrajku, tome je tako u stranci. Umjesto da problem niječemo, bolje bi bilo uhvatiti se s njim u koštac i potražiti načine predstavljanja koji bi jamčili bolju kontrolu nad mandatarima i ograničili profesionalizaciju moći.

Rasprava iz 1921. godine između Lenjina i Radničke oporbe u tom je pogledu informativna.

Alexandra Kollontai predbacivala je vodstvu stranke da se prilagodilo “raznorodnim aspiracijama”, da se obratilo stručnjacima, da je profesionaliziralo moć, da je iz komocije pribjeglo “jedinstvenoj upravi, utjelovljenju individualističke koncepcije svojstvene buržoaziji”. Ona je prije drugih uočila profesionalne opasnosti moći i vidjela kako se pomalja birokratska reakcija. Ali njezina kritika, prema kojoj su ta skretanja posljedica ustupaka raznorodnosti društvenog, pretpostavljaju utvaru homogenog društva: jednom kada su poništene povlastice vlasništva i rođenja, proletarijat će biti jedno tijelo. Tko mora osigurati kreativnost diktature proletarijata na području ekonomije, pitala je Kollontai, “Suštinski proleterska tijela ∞ sindika-

70 71

političkom autoritetu umjesto građana koji su ih imenovali i daje društvu “relativnu vidljivost”, po cijenu često značajnog iskrivljenja. Ona nadasve omeđuje prostor kontroverze omogućujući javljanje zajedničkog ne-društvenog interesa. Njezin dinamični princip bio bi “potpuno prepoznavanje društvenog sukoba i diferenciranje političke, ekonomske, juridičke i estetske sfere od raznorodnosti običaja i ponašanja33”. Čini se, dakle, da je predstavljanje posljedica ne samo neumanjive heterogenosti društva već također neskladnog pluraliteta društvenih prostora i vremena koji utemeljuje pluralitet i nužnu autonomiju društvenih pokreta spram stranaka kao i spram države. Djelujući poput zupčanog prijenosnika neujednačenih temporalnosti i kao mobilna ljestvica iščašenih prostora, politička borba određuje njihovo uvijek provizorno jedinstvo iz gledišta totaliteta.

Povećanje osobnih sloboda postaje dakle neodvojivo od pojave javnog prostora. Uslijed slabljenja tog javnog prostora, političko predstavljanje postaje farsa ili lakrdija. U međuratnom periodu, ono se tako preobrazilo u “operetu”, tvrdi Hannah Arendt. Ili u tragikomediju.

34 Alexandra Kollontai, L’Opposition ouvrière, Le Seuil, Pariz, 1974., str. 50.

35 Vidi Oskar Anweilher, Serge Bricianer, Pierre Broué, Les Souviets en Russie, 1905-1921, Galimard, Pariz, 1972.

ziranih moći i lokalne ekonomske demokracije, koji nisu kadri predložiti društvu hegemonijski projekt. Kontroverza se dakle nije temeljila na valjanosti pojedinačnih iskustava upisanih u stvarni pokret kojemu je cilj dokinuti postojeći poredak, već na njihovim ograničenjima.

O relativnosti broja Broj nema nikakve veze s istinom. On nikada nema vrijednost dokaza. Činjenica većine prema konvenciji može zapečatiti kontroverzu. Ali poziv ostaje uvijek otvoren. Današnja manjina protiv današnje većine, sutrašnjica protiv sadašnjosti, legitimitet protiv legalnosti, moral protiv prava.

Radikalna alternativa većinskom principu, ždrijeb, predstavlja tek najmanje loš izbor. Ne čudi što se ideja ponovno javlja, pa bilo to u mitskom obliku, kao simptom krize aktualnih demokratskih institucija36. Rancière daje nešto ozbiljniji argument. ''Odsustvo bilo kakve unaprijed zadane ovlaštenosti da se vlada, piše on, to je najdublja nevolja onoga što se krije iza riječi demokracija”, jer demokracija, “to je samovolja fortune”, skandal nadmoći koji je utemeljen samo na principu njegovog odsutstva. Dakle, ždrijeb se nameće kao logični zaključak. Naravno, on ima svojih nedostataka, ali oni će sve u svemu biti manji od nedostataka vladanja pomoću sposobnosti, zavjere i intrige: “Dobro vladanje je vladanje jednakih koji ne žele vladati.”

A demokracija nije “ni društvo za vladanje, niti 36 Vidi Luciano Canfora, op. cit.

72 73

ti”, ili, “naprotiv, državna uprava bez živog odnosa sa proizvodnom aktivnošću i, uz to, pomiješanog društvenog sadržaja“? “To je srž problema”, dodala je34.

To je doista srž problema. Želeći poništiti terirorijalno predstavljanje (sovjeti su izvorno bili teritorijalni organi35), s jedne strane nastojimo preobraziti sindikate u administrativne ili državne organe, a s druge spriječiti pojavu opće volje održavanjem korporativističke fragmentiranosti. Iz Kollontaičinog pera, kao i iz pera njezinog druga Šljapnikova, u više navrata dolazi do optužbe za “šarenilo” ili za “miješani društveni sastav” čime žele prokazati ustupke načinjene sitnoj buržoaziji ili kadru starog režima (tim “heterogenim kategorijama između kojih je naša stranka dužna lavirati"). Iz te fobije miješanja i šarenila vidljiv je san o sociološki čistoj radničkoj revoluciji, bez hegemonijskih težnji. Njezina paradoksalna posljedica je jedinstvena stranka, utjelovljenje jedinstvene i ujedinjene klase.

Lenjin se tada borio, preko Radničke opozicije, protiv korporativne koncepcije socijalističke demokracije koja bi bez sinteze jukstapozirala pojedinačne interese lokaliteta, poduzeća, zanimanja, a koja pritom ne bi uspjela razviti opći interes.

Dakle, postalo bi neizbježno da birokratski bonapartizam dođe kontrolirati tu mrežu decentrali-

Stranačko posredovanje Za Rancièrea je umor taj koji “zahtjeva da ljude predstavlja stranka38"Potpuno odbijanje svakog predstavništva implicira kategoričko odbacivanje poimanja stranke kao manifestacije odricanja postojanja po sebi samom. Godine 1975. Claude Lefort u strankama je vidio sam primjer inkorporiranja. Za razliku od Castoriadsa, on je tada načelno odbijao svaki manifest ili program koji je imao 37 La Haine de la démocratie, op. cit, str. 57.

38 J. Rancière, Le Philosophe et ses pauvres, Champs-Flammarion, Pariz, 2006., str. 204.

za cilj globalnu viziju. Godine 1993., nakon što je bezrezervnom podrškom NATO-vom ratu na Balkanu i Izraelskoj okupaciji Palestine pristao uz binarnu opoziciju između totalitarizma i demokracije, procijenio je da, ma kako umjesna bila, kritika stranaka ne može “postići da zaboravimo temeljni zahtjev liberalne demokracije za predstavničkim sustavom”. Dodjeljujući udruženim mrežama civilnog društva nezamjenjivu ulogu, on je držao da “samo stranačko suparništvo omogućuje izražavanje općih težnji različitih društvenih skupina39”. Time se, povijesnom ironijom, zaobilaznim putem vratio lenjinističkoj ideji prema kojoj je politika, jer je nesvediva na društveno, u posljednjoj instanci određena klasnim odnosima djelatnim u stranačkoj borbi.

Kod kasnog Bourdieua, odbijanje demokratske vjere u dosljednost matematičkog zbroja pojedinačnih mišljenja logički vodi do ponovnog uspostavljanja važnosti kolektivnog djelovanja, ma koje ime dodijelili tom kolektivu. Ali stranka nije klasa, a klasa je uvijek više od stranaka koje tvrde da je predstavljaju. Postojalo bi dakle “inherentno protuslovlje u političkom”: rizik od srljanja u otuđenje putem delegiranja i predstavljanja, pod izlikom da izmičemo otuđenom radu. Zato što podređeni ne postoje kao grupa (osim statistički) prije postupka predstavljanja, oni će unatoč svemu imati potrebu da ih se predstavlja. Odatle proizlazi gotovo savršen začarani krug dominacije i “temelj­ 39 Le Temps du présent, op. cit., str. 941.

74 75

vladanje društvom. Ona je upravo ono čime se ne može vladati, a na čemu se svako vladanje mora najzad utemeljiti37”. Čista i jednostavna zamjena predstavljanja ždrijebom ne označava dakle samo ukidanje države, već i politike kao odlučivanja u kojem se mogu pojaviti prijedlozi i projekti koji će se izvršiti.

Suprotno tradiciji koja je u većini htjela vidjeti imanentnu manifestaciju božanske mudrosti, Lippmann sa svoje strane podržava desakraliziranu i minimalističku koncepciju glasanja. U njoj glasanje više nije izraz mišljenja, već jednostavno obećanje podrške jednom kandidatu. U skladu s idejom da je birač kompetentan samo u vezi onoga što ga se osobno tiče, Lippmann radikalizira princip delegiranja sve do teoretskog prihvaćanja ekstremne profesionalizacije ∞ i monopolizacije ∞ političke moći. To jest de facto do povratka na oligarhijsku koncepciju.

O teološkom poništenju političkih stranaka.

Danas odbijanje “stranačke forme” općenito prati apologija ad hoc koalicija te Ωuidnih, mrežolikih, isprekidanih i srodnih oblika. Izomorfan na liberalnu retoriku slobodnog kruženja i protočnog društva, taj diskurs nije tako nov. U Note sur la suppression générale des partis politiques41, Simone 40 Pierre Bourdieu, Propos sur le champ politique, Presses universitaires de Lyon, Lyon, 2000., str. 71.

41 Simone Weil, Note sur la supression générale des partis politiques, objavljeno 1950. godine, sedam mjeseci nakon njezine smrti, u ediciji Table ronde, reizdano 2006. u ediciji Cli-

Weil nije se zadovoljila time da pronađe utočište u suzdržanom “protustranaštvu”. Ona je išla sve dotle da traži da se “počne s ukidanjem političkih stranaka”. Njezin zahtjev logički je proizašao iz dijagnoze prema kojoj “struktura svake političke stranke” sadrži “prohibitivnu anomaliju”: “Politička stranka je stroj za proizvodnju kolektivne strasti i vršenje kolektivnog pritiska na misao svakog pojedinca.” Dakle, svaka bi stranka bila “totalitarna u zametku i u težnjama42”.

To je bio izraz, s gledišta revolucionarne sindikalistice, one kritike političkih stranaka koja je danas u modi. Poslije iskustva Španjolskog građanskog rata, njemačko-sovjetskog sporazuma, staljinističke “velike laži”, možemo joj razumjeti porijeklo: užas oćućen zbog evolucije velikih stranačkih strojeva iz međuratnog razdoblja i gušenja političkog pluralizma. Ona uz to izrazito hvali “nepripadanje” (naivno smatrano jamstvom individualne slobode) i “bezuvjetnu želju za istinom” koja logično upućuje na religijsku koncepciju istine razotkrivene pomoću milosti: “Istina je jedna”!

“Samo dobro je kraj”! Ali tko proglašava tu apsolutnu istinu i tko odlučuje o tom vrhovnom dobru?

Ukinemo li politiku, ostaje teologija: “Unutarnja svjetlost uvijek daje očit odgovor svakome tko se s njome posavjetuje.” Ali “kako željeti istinu a da o njoj ne znamo ništa”? To je, priznaje Simone Weil, “misterij nad misterijima”, čije je razrješenje mats s predgovorom Andréa Bretona.

42 Ibid., str. 35.

76 77

no, gotovo meta∫zičko pitanje: što to znači govoriti u ime ljudi koji ne bi imali glasa kada ne bismo govorili u njihovo ime40”.

Meta∫zičko pitanje, doista, ili lažni problem koji neizbježno proizlazi iz uporne pretpostavke prema kojoj bi podređeni bili nesposobni prekinuti začarani krug reprodukcije i govoriti u svoje ime. Podređeni međutim govore ∞ i sanjaju ∞ i to na mnoge načine. Suprotno onome što tvrdi Bourdieu, oni postoje na razne načine, uključujući i grupnu maniru, prije “operacije predstavljanja”, a tisuće riječi radnika, žena i robova svjedoče tom postojanju. Speci∫čan problem je problem njihove političke riječi. Kao što je pokazao Lenjin, politički jezik nije vjeran odraz društvenog, niti trbuhozborački prijevod korporativističkih interesa. On ima svoje pomake i simbolička sažimanja te svoja speci∫čna mjesta i govornike.

43 Ibid., str. 61. U svom predgovooru, André Breton nastoji nijansirati tu nakanu zamjenjujuću “ukidanje” “zabranom” koja više ne bi bila neposredni pravni akt već historijski proces, rezultat “dugog rada na kolektivnom razuvjeravanju”, jednako udaljenom od politike i prava kao i hipotetsko nestajanje države. Ali što učiniti dok čekamo?

lizirati dajući određen kriterij za članstvo, nakon oformljenja bi došlo do kaznene represije44”! Što nas dovodi do pitanja: tko propisuje zakon i u čije se ime provodi to kazneno pravo.

Odbijanje profane politike, njezine pokvarenosti, nepostojanosti i klimavih konvencija neminovno vodi natrag do teologije zajedno sa cijelom njezinom prtljagom milosti, čuda, otkrivenja, kajanja i oprosta. Iluzorni bjegovi kojima bismo joj umakli zapravo perpetuiraju nemoć. Umjesto da se pravi kako je umakla proturječju između bezuvjetnosti principa i uvjetnosti praksi, politika se u njega smješta i radi na tome da ga nadiđe a da ga nikada ne poništi. Ukinite stranačko posredovanje i imat ćete jedinstvenu stranku ∞ štoviše, državu ∞ “nestranačkih”! Odatle nema izlaza.

Nepovjerenje spram stranačkih logika je legitimno. Ali pomalo je presmjelo nekoj formi ∞„stranačkoj formi” pripisati isključivu odgovornost za birokratsku opasnost i bijede stoljeća. Snažna tendencija ka birokratizaciji upisana je u složenost modernih društava i u logiku društvene podjele rada. Ona opsjeda sve oblike organiziranja. Ukidanje stranaka koje traži Simone Weil nalik je na obrnuti fetišizam, na plitki organizacijski determinizam koji naturalizira organizaciju umjesto da je historizira, umjesto da promišlja njezinu evoluciju i njezine varijacije prema promjenama u društvenim odnosima i načinima komunikacije.

44 Ibid., str. 65.

78 79

čisto tautološko. Istina se rađa iz želje za istinom: “Istina, to su misli koje se javljaju u duhu bića koje misli i koje jedino, potpuno i isključivo želi samo istinu. Svjetlost primamo želeći istinu bez predumišljaja i bez pokušaja da unaprijed pogodimo njezinu sadržinu.” To otkrivenje putem milosti i ta potraga za čistoćom neminovno vode do paradoksa autoritarnog individualizma ∞ svakom njegova istina. Odbijanjem svakog kolektivnog autoriteta, on naposljetku proizvoljno nameće svoj vlastiti autoritet. Tako bi “ukidanje stranaka gotovo bilo čisto dobro43”? Ali čime da ih zamijenimo? Simone Weil zamišlja izborni sustav u kojem bi se kandidati, umjesto da predlažu program, zadovoljili iznošenjem isključivo subjektivnog mišljenja: “Mislim to i to u vezi ovog ili onog velikog pitanja.” Dakle, ne bi više bilo stranaka. Ne bi više bilo ni ljevice ni desnice. Umjesto toga postojao bi prah, oblak promjenjivih mišljenja: izabrani bi se udruživali i razdruživali u skladu s “prirodnim tokom stvari i promjenama sklonosti”. Kako bi se izbjeglo kristaliziranje i zgušnjavanje tih Ωuidnih i isprekidanih sklonosti, trebalo bi ići toliko daleko da se povremenim čitateljima nekog časopisa zabrani organiziranje u društvo ili u grupu prijatelja: “Svaki put kada bi se neka sredina nastojala krista-

Suprotno općeprihvaćenoj ideji, Marx nije osjećao nikakav prezir spram demokratskih sloboda koje je okarakterizirao kao formalne. Po obrazovanju pravnik, dobro je znao da oblici nisu prazni i da imaju svoju vlastitu učinkovitost. Potcrtao je samo njihove historijske granice: “Politička emancipacija [koja se odnosi na građanska prava] je veliki napredak; ona nikako nije konačni oblik opće ljudske emancipacije, već je posljednji oblik ljudske emancipacije u onakvom svjetskom poretku kakav postoji sve do danas45.” Za njega je bila riječ o tome da “pitanje odnosa političke emancipacije i religije” zamijeni pitanjem “odnosa političke i ljudske emancipacije” ili pitanjem političke i društvene demokracije. Taj zadatak revolucioniranja demokracije, koji je postao praktički s revolucijom iz 1848. godine, treba ispuniti kako kritika realno postojeće parlamentarne demokracije ne bi iskliznula prema autoritarnim rješenjima i mitskim zajednicama.

Rancière govori o “demokratskom skandalu”.

Po čemu to demokracija može biti skandalozna?

Upravo zato što da bi opstala mora ići uvijek dalje, neprestano nadilaziti svoje ustanovljene oblike, izvrtati obzore univerzalnog, suprotstavljati jednakost slobodi. Jer ona neprestano mrsi nesigurnu podjelu na političko i društveno i postepeno pobija napade privatnog vlasništva i prodiranja 45 Karl Marx, Sur la question juive, La Fabrique, Pariz, 2006., str. 44.

države u javni prostor i javna dobra. Jer ona naposljetku treba ići za tim da trajno i na svim poljima proširi pristup jednakosti i građanstvu. Dakle, demokracija nije ona sama ako nije skandalozna do kraja.

Prijevod: Vladimir Šeput

80 81

Permanentna demokratska revolucija

Spektakl, najviši stadij fetišizma

P

arafrazirajući Komunistički manifest ∞ “Sve što je bilo čvrsto pretvara se u dim”, ∞ Guy Debord je tako okarakterizirao modernost: “Sve što je bilo apsolutno postaje historijsko”1. Povijest je, dakako, oduvijek postojala, ali ne uvijek u svojoj historijskoj formi koja podrazumijeva svijest da obilježava moment ili obilježava svoje doba. Ona je trajno povezana s gradom. Rođena je tu, jer povijest grada bi bila povijest slobode. A contrario, “likvidacija grada” bila bi negacija te moderne slobode, a historija s njom nestaje u spektaklu: “U spektaklu, klasno je društvo vrlo sistematično htjelo eliminirati povijest”2. Što potvrđuje postmoderna retorika sa svojim neukrotivim statistikama, neprovjerljivim pripovijestima, i neodrživim rezonom.

Iz tog urušavanja historijske temporalnosti rađa se “turobna melankolija”: rastrgani između već-ne i ne-još, kao građani bez građanstva u gradovima bez građana, mi “vrtimo se u noći i proždire nas vatra”3. Spektakl je, prema Debordu, “trenutak u kojem je roba uspjela u totalnoj okupaciji socijalnog života”. Uvodi tako književnost neprozirnosti, začepljenosti, jednodimenzionalnosti, gdje je historijska dinamika socijalnog konΩikta zagušena, gdje budućnost, kao što se pribojavao

1 G. Debord, La Société du spectacle, u: Œuvres, Paris, Gallimard, coll. “Quatro”, travanj 2006, str.792.

2 G. Debord, “Notes sur la ‘question des immigrés’”, u: Œuvres, op.cit, str. 1592.

3 Guy Debord, In girum imus nocte et consumimur igni, Œuvres, op.cit., str. 1317.

82 83

Daniel Bensaïd

4 G. Debord, In girum...

tnji unišenjem: historije spektaklom, grada urbanizmom, umjetnosti robom.

Spektakl protiv povijesti Ako se kapital predstavlja kao ogromno gomilanje roba, moderni uvjeti proizvodnje skončavaju kao “ogromna akumulacija spektakla”. Kao “konkretna inverzija života”, spektakl je “mjesto razočaranog pogleda i lažne svijesti”, “službeni jezik općeg odvajanja”, “društveni odnos među osobama, posredovan slikama”, “potvrda cijelog ljudskog života [...] kao jednostavnog privida” ili čak “sunce koje nikad ne zalazi nad carstvom moderne pasivnosti”. Kao “vrhunac čovjekove unutarnje odvojenosti od samog sebe”, on je također košmar podjarmljenog modernog društva koje ne izražava ništa doli želju za spavanjem. Lažna svijest vremena, konačno, za funkciju ima “poslati u zaborav historiju u kulturi”, razložiti događaj u kratku vijest, reklamni oglas, ili prefabricirani “pseudodogađaj” koje spektakularni sport obilato proizvodi. To je zamrzavanje historijskog vremena svoj ideološki izraz pronašlo u strukturalizmu.

Analizirajući spektakl, kako lucidno uviđa Debord, na kraju govorimo “jezikom samog spektakla”. Kad ni jedna ideja ne može odvesti s onu stranu postojećeg spektakla, nego samo “s onu stranu postojećih ideja o spektaklu”, pakleni krug dominacije je spojen. Kritička teorija spektakla može dakle biti istinita jedino ako se vezuje za “praktičnu struju negacije u društvu”, dakle za “nastavak borbe revolucionarne klase”. No ova herojska borba izgubi-

84 85

Blanqui, vječito tapka u mjestu. Postaje dakle nemoguće boriti se otuđenim formama s otuđenjem.

Kad se spektakl nametne kao “ideologija par excellence” i kao apsolutno dominantna ideologija, začarani krug dominacije nesmiljeno se zatvara.

Ta je hipoteza, sve prisutnija u Debordovom djelu, upisana u dvije orijentacije situacionističkog suprotstavljanja društvu spektakla. Prva se sastoji u opreci autentičnog spram patvorenog, upotrebne vrijednosti spram razmjenske, kvalitete spram kvantitete, žudnje spram njezinog reklamnog supstituta: kao da je moguće osloboditi izvornu bit od njezine tržišne ljušture. Druga, povratiti izgubljeno jedinstvo od općeg cijepanja i odvojenosti koji proizvode shizofreno društvo. Protiv despotizma podijeljenosti, atomizacije problema, društvene podjele rada, “jedinstvenu društvenu praksu” omogućuje jedino “jedinstvena teorijska kritika”. Tema jedinstvenog praxisa opsesivna je tema 1960-ih godina. Dovodi u pitanje odvajanje privatnog-javnog uz rizik totalitarizma, ali što činiti kada se upravo praksa ne susreće s teorijom?

Otud razočarana konstatacija u formi epigrafa: “Valjda dakle priznati da Guy Debord nije imao uspjeha niti neuspjeha u svojim neumjerenim pretenzijama”. 4 Neosporivo je da je Guy Debord stilističar, klasičar, čovjek Prosvjetiteljstva na pragu sumraka, zadnja garda ugroženog razuma jednako ili čak više nego što je avangarda otporu trostukoj prije-

na a vulgarizirane pseudoproslave tek su parodija dijaloga i dara. Dokaz čemu je Jack Lang, gospodina Lojalni institucionalnih svečanosti.

Urbanizam protiv grada Le Corbusierov prijedlog “ukidanja ulice” izražava dominantnu želju da dokine “šanse za pobunu i susret”5. Tom programu podjele i nadziranja gradskih četvrti, mladenački situacionizam suprotstavlja subverzivan projekt “jedinstvenog urbanizma”: uključivanje vremena prijevoza u vrijeme rada i transformaciju prometa u zadovoljstvo. Jer službeni urbanizam postoji tek kao “tehnika odvajanja” i ideologija, sa svojim prazničnim gradovima, svojim velikim ansamblima, arhitekturom namijenjenom siromašnima. Eksplodirajući i razlijevajući se preko sela prekrivajući ih bezobličnim masama urbanih ostataka, supermarketa, parkinga te pustih i opustošenih terena, grad ima tendenciju “konuzumirati sam sebe”. Poput Lefebvrea, Debord zahtijeva proširenje prava na stanovanje na jedno novo pravo na grad koje je navijestilo kratkotrajno iskustvo Komune, “jedina realizacija revolucionarnog urbanizma koji na terenu napada okamenjene znakove dominantne organizacije života” i odbija vjerovati da “spomenik može biti nevin”.

Puno prije Nicolasa Hulota, Marx, Engels i William Morris sanjali su o prevladavanju socijal

5 G. Debord, Potlatch, nº5, 20 srpnja 1954, u Oeuvres, op.cit., str 144.

86 87

la je ugled još sa birokratskom kontrarevolucijom iz 1930-ih godina.

U knjizi Društvo spektakla (“La Société du spectacle”) iz 1967, Debord još uvijek razlikuje difuzni, raspršeni spektakl, koji djeluje rekuperacijom, i koncentrirani spektakl koji utjelovljuje diktatorska ili totalitarna ličnost. Dvadeset godina kasnije, 1988, u Komentarima na Društvo spektakla (“Commentaires sur la Société du spectacle”), promiče i o treću sintetičku formu, “integrirani spektakl”, koji se globalno uspostavlja efektom “ubrzanih medijskih čestica”. To je kraljevstvo lažnog bez replike, smješteno u trajnom prezentu, koje poništava svaki kritički potencijal javnog mnijenja i ‘zdravog razuma” (sens commun): “Posvuda gdje vlada spektakl, jedine organizirane snage su one koje žele spektakl”. Utoliko da je čak i moda imobilizirana te je sada arhaično vikati skandal, kada se sam skandal banalizirao u happening.

Pedesetih je godina Debord u Potlatchu pisao kako je “pravi problem revolucionara problem dokolice” i predlagao “da se proširi nemediokritetski dio života, da mu se smanje što je moguće više, ništavni momenti”. Kroz iskustva i gubljenje iluzija, vratit će se tomu konstatirajući da je kapitalizam, ispraznivši zanimanja od značenja, nastojao premjestiti smisao života prema dokolici, do točke u kojoj ne bi više bilo moguće promatrati dokolicu kao negaciju svakodnevice. Rad nije život, ali nije dostatno tvrditi “nikad nemojte raditi” (“ne travaillez jamais”), jer dok god rad ostaje eksploatiran i otuđen, život nije drugdje. Sama je dokolica otuđe-

6 G. Debord, La Société du spektacle, op.cit 841.

7 G. Debord, In girum..., op.cit, 1781.

daleko”.8 Ali 1990, konstatacija je kategorična: “Pariz više ne postoji”9, grad je pao u ruke naših neprijatelja.

Spektakl protiv umjetnosti “U naše doba, svjedočimo umiranju Estetike”10, dijagnosticirao je Debord 1953. Revolucionarna oseka, povlačenje u razdoblju između dva rata, potom opet 1950-ih godina, također je i povlačenje pokretâ koji su “pokušali a∫rmirati oslobađajuće novitete u kulturi i u svakodnevnom životu”11, poput nadrealizma ili psihoanalize. Debord se tomu vraća i u Panegiriku. Jedini od sviju prihvaćeni princip bio je da, budući da je umjetnost postajala sve više spektakularni fetiš, više nije moglo biti ni poezije ni umjetnosti i “trebalo je pronaći nešto bolje”.12Prigovara također nadrealistima da su “htjeli ostvariti umjetnost ne ukidajući je”13 i da su postali vjesnici iracionalnog koje je “neko vrijeme služilo protiv vrijednosti dominantne logike”, ali u konačnici je poslužio “dominantnoj iracionalnosti”14, sa svojom procesijom okultizma, magije, plitkih humorizama. Jedini izlaz bila je “ujedinje 8 Ibid. str. 1771.

9 Ibid. str. 1772.

10 G. Debord, “Manifeste pour une construction de situations”, 1953, u Œuvres, op.cit., str 105..

11 G. Debord, “Rapport sur la construction de situations”, 1953, u Œuvres, op.cit., str 317.

12 G.Debord, Panégyrique, Œuvres, op.cit. Str. 1666.

13 G. Debord, “Lettre à Mario Perniola”, u: Œuvres, op.cit.

Str 744.

14 G. Debord, “Le Surréalisme à Paris”, u: Œuvres, op.cit., str.

373.

88 89

ne i prostorne podjele između grada i sela. No ono što dolazi, u urbanističkoj euforiji “trideset slavnih posljeratnih godina” (trente glorieuses), nešto je sasvim drugo: ne prevladavanje njihove podjele, nego simultano urušavanje, uzajamno habanje grada i sela. Urbanizam uništava grad kako bi izgradio pseudosela na ime uređivanja teritorija i na korist novih gradova u kojima se više ništa neće dogoditi: gradova bez povijesti za jednu povijest bez događaja, zona koje više nisu predgrađa nego su ne-mjesta. Tako “snage historijskog odsutstva počinju stvarati svoj vlastiti isključivi pejzaž”.6 Destrukcija Pariza, kao i “ubojstvo New Yorka”, koje opisuje Robert Fitch, ili Los Angelesa, o kojem govori Mike Davis, savršeno ilustriraju smrtonosnu bolest koja svladava veliki grad i fragmentira prostor u nova geta. Pariz je bio opustošen prije nego druge metropole, bez sumnje zato što su, više nego sve druge, njegove revolucije i oslobođenja uznemirivala. Tako je “trebalo uskoro napustiti ga, napustiti ovaj grad koji je za nas bio tako slobodan, ali koji je u potpunosti pasti u ruke naših neprijatelja”7, pretskazivao je Debord. Od jednog građevinsko-urbanističkog plana (plan d’occupation des sols) do drugog, od Chiraca do Delanoëa. Prije 1968, “kuće u centru nisu bile napuštene [...]. Moderna roba još uvijek nije bila došla pokazati nam što se sve može napraviti od jedne ulice, Nitko još uvijek zbog urbanista nije bio prinuđen ići spavati

Urušavanje historijskog horizinta i pomrčina strateškog uma Pod režimom “integriranog spektakla”, živi se i umire “do točke stapanja vrlo velikog broja misterija”16, piše Debord. To je posljedica historijskog poraza čije mu se posljedice čini neiscrpnima: “treba najprije prepoznati ∞ u cijeloj njegovoj obuhvatnosti, ne zadržavajući nikakvu utješnu iluziju ∞ poraz cjelokupnog revolucionarnog projekta u prvoj trećini ovog stoljeća”17 Dakle, od 1930-ih godina. Rezultat tog poraza bit će trajna pomrčina strateškog uma. Nakon “nepotpunog oslobođenja iz 1944.”18 razdoblje nakon rata izgledalo je kao opći neuspjeh pokušaja promjene, a Hladni rat se nadaje kao faza intelektualne i umjetničke reakcije, osvjedočen neuspjehom radničke estetike kao i agonijom nadrealizma i letrizma.

Kod Marxa se “racionalno razumijevanje snaga koje se realno djeluju u društvu” temeljilo na izvornoj spoznaji, nipošto scijentističkoj nego strateškoj, na “razumijevanju društvene borbe a

15 G. Debord, “Les nouvelles formes d’action”, u: Œuvres, op.cit., 648.

16 G. Debord, “Commentaires sur la société du spectacle”, op.cit., str. 1624, 1625.

17 G. Debord, “Les nouvelle formes d’action”, u Œuvres, op.cit., str 647.

18 G. Debord, Potlatch, n°22, 9. rujna 1955., op.cit., str. 194.

nipošto društvenih zakona”19. “Teorija historijskog djelovanja”, a ne ∫lozo∫ja historije, sastoji se dakle u promicanju “strateške teorije” koja je politizacija neizvjesnosti i igre. Jer u ratu, tvrdio je Clausewitz, uvijek smo u neizvjesnosti uzajamne situacije dvije strane i posljedično se treba “uvijek prilagoditi djelovanju prema prema općim vjerojatnostima”, ne čekajući trenutak u kojem ćemo se osjećati “oslobođenima svakog neznanja”.

Ako je strategija “kompletnog polje širenja dijalektičke logike sukoba”20, spektakularno poništavanje konΩikta također je nulti stupanj strateškog uma. Spektakl poništava historijsku perspektivu u koju se može upisati znanje strateškog tipa: “Država, u čije se upravljanje trajno upisuje golemi de∫cit historijskih spoznaja, ne može se više voditi strateški”.21 Nastupa dakle upravljanje i stručnost, depolitizirana vladavina. Kao i utopija koja im je nedijalektička negacija, utopija kao “eksperimentacija rješenja na aktualne probleme bez zamaranja pitanjem jesu li uvjeti njihove realizacije neposredno dani”22, ili kao “nepraktični smisao mogućeg”, kako je govorio i Lefebvre. U Društvu spektakla, utopijske struje de∫nira također i njihovo odbijanje historije socijalizma. Utopija/alternativna historija (utopie/uchronie) javlja se kao naličje pomrčine strateškog uma.

19 G. Debord, La société du spectacle, op.cit., str. 795.

20 G. Debord, Commentaires sur la Société du spectacle, u: Œuvres, op.cit., str. 1611.

21 Ibid., str. 1605.

22 G. Debord, “Préliminaires pour une dé∫nition de l’unité du programme révolutionnaire”, u: Œuvres, op.cit., str.

517.

90 91

na vizija umjetnosti i politike”15. Ujedinjeni praxis protiv odvajanja. Sve je političko?

“Baviti se pitanje avangarde” (cf. R. Williams).

Avangarde bez revolucije Iscrpljivanje avangardi, političkih i estetičkih, ovjerilo je krizu strateškog uma. Nakon poraza kulturnih i političkih avangardi, proglašavanje noviteta, u novom romanu kao i u novoj ∫lozo∫ji, slavi nadalje samo novitet zadnje garde: mode. Situacionistička internacionala htjela je biti, vrlo neskromno, “avangarda istine”, u početku, ali samo početak realizacije jedne autentične noviteta. Bila je dakle osuđena, što je dilema svake avangarde, da nestane s punim procvatom tog noviteta. “Mjesto avangarde nije dakle u budućnosti, nego u sadašn-

josti, u mjeri u kojoj ona “otpočinje moguću sadašnjost”. Prva realizacija jedne avangarde je, stoga, sama avangarda, jednako kao sto je najvažnija invencija Pariške komune bilo samo njeno postojanje.

Avangarda je ušla u svoju ∫nalnu fazu i ide, smatra Debord, prema svojem nestanku iz razloga inΩacije lažnih noviteta i niza efemernih moda.

Sociologija ili policija jednog doba mogu se naprezati da evaluiraju i klasi∫ciraju jednu avangardu, no ako je ona stvarno avangarda, onda jedino nosi sa sobom i jedine kriterije po kojima može biti prosuđena. “Teorija avangarde” mogla bi se dakle pojmiti tek na osnovu “avangarde teorije” (a očito ne baratajući starim idejama [...]”. Stoga Debord prigovara Lucienu Goldmannu da je kvali∫cirao kao “avangardu u odsutnosti” jedno određeno odbijanje rei∫kacije koje je na djelu u pisanju i u nekim umjetničkim praksama. Nasuprot tomu, on hoće “avangardu prisutnosti”, jer ta bi odsutnost bila u stvarnosti avangarda sama: “avangarde imaju samo jedno vrijeme; a ono najsretnije što im se može dogoditi jest, u punom smislu riječi, da su odradile svoje vrijeme”. 23 Jesmo li odradili svoje vrijeme, ili je naše vrijeme učinilo (raščinilo ili prenačinilo) nas? Zapanjujuće je zapravo konstatirati do koje je točke pojam avangarde zastario. Efekt strateške pomrčine ili najava nove strateške paradigme?

23 G. Debord, In girum imus nocte et consumimur igni, op.cit., str. 1389.

92 93

Ako je strateški cilj u zahvaćanju “pogodnog momenta” kako bi se dospjelo u “centar prilike”, jasno je da zapravo strateški um širi u historijskom trajanju točku gledišta totaliteta. To je upravo ono što ga razlikuje od jednostavno taktičkog “poteza”; kao što podsjeća Debord u svojim “Bilješkama o pokeru” (“Notes sur le poker”), “jedinstvo nikad nije potez, nego partija”. Nije riječ o tome da se smjestimo u točku gledišta aktera, nego da zahvatimo “sve okolnosti u kojima su se nalazili akteri”. No točka gledišta totaliteta može se otkriti samo nekom svevidećem bogu, dok je profana totalizacija uvijek nedovršena. Najbolje strategije ne mogu se dakle eliminirati svoj hazardni moment i promišljenu okladu, i nitko ne zna kako točno procijeniti vlastite snage, “sve dok se one ne daju spoznati, točno u momentu svojeg djelovanja, čiji ishod ih katkad uostalom mijenja upravo koliko ih i iskušava”.

Epitaf Ostaje zadovoljstvo što su uspjeli nikad se ne pojaviti na “sceni odbijanja”. Ton je vrlo precizno ton dandizma i klasične melankolije Blanquija iz knjige L’Éternite par les astres: “Postala je neovladiva ona 24 G. Debord, “Lettre à Branco Vucicovic”, 27. studenog 1965, u: Œuvres, op.cit.; str. 669.

“razmažena zemlja”, gdje se nove patnje skrivaju pod imenom starih užitaka [...]. To je, dakle, jedna civilizacija koja gori, prevrće se i potapa u cjelini”.

Kao i Liga 1852, kao Ait u 1874., Situacionistička je internacionala raspuštena četiri godine nakon 1968. ali pokušaj da se ovo samoraspuštanje predstavi kao prevladavanje odvojene avangarde uopće nije uvjerljiv. U tom povlačenju, kao što je Marx dva puta iskusio, zavjera jednakih mijenja se u zavjeru ega. Iluzorno je pretvarati se da je njezina uloga iscrpljena jer je teorija Situacionističke internacionale “zahvatila mase”. U stvarnosti, između megalomanskog momenta iz 1968. i paranoičnog momenta iz 1972., dezintegrirala se pod nesmiljenom kušnjom događaja iako je poželjela i doprimijela da ga zatvori. Istinski rascjep je “između, s jedne strane, cijele revolucionarne stvarnosti tog doba i, s druge strane, svih iluzija po tom pitanju”. Je li to Debordova retrospektivna lucidnost, ili zadnji inat: “Dolili smo ulje na vatru [...] uništivši svako uspostavljeno zadovoljstvo” Ako se i pokazao lucidnim kad je riječ o historijskom dosegu poraza tridesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, on je svojeglav, kao i mnogi drugi iz tog doba, i nepopustljiv (Mandel, itd.) u interpretiranju situacije u normativnoj shemi kašnjenja, zaostatka: “kašnjenje u likvidaciji tržišne ekonomije”, “kašnjenje same revolucije”, ili kašnjenje svijesti o egzistenciji, proletarijat je i dalje “subjektivno [...] daleko od praktične klasne svijesti”. Objektivni uvjeti, i više nego zreli, neće čekati na subjektivni faktor koji ne dolazi ili koji

94 95

Jasno je da sama ideja avangarde, uvezena početkom dvadesetog stoljeća iz vojnog vokabulara u umjetnost i politiku, nalaže imperativ stalnog čišćenja. Ona izdaje nalog da se eliminiraju spori i mlitavi. Otud povratak čistki u avangarde (estetičke, političke, psihoanalitičke) koje su neprestano ugrožene, jer im prijeti da će ih sustići i rekuperirati moda. Debord to opravdava; nismo moć, mi ne zabranjujemo nikom da se izrazi, no kao zajednica po izboru, mi “tek odbijamo sami se s tim pomiješati protiv naših uvjerenja i našeg ukusa”24.

Ova nužnost permanentnog razgraničavanja nosi sa sobom evidentan rizik: da će sama sebe osuditi na tešku osamljenost, ili čak degeneraciju u sektu (∫lozofsku, političku, estetičku, psihoanalitičku) koja postaje sama sebi svrhom. No tko odlučuje o pobjedi ili o porazu jedne avangarde, ako je dokaz njezine pobjede vlastito samouništenje ili samoraspuštanje? “Na polovici puta istinskog života, bili smo okruženi tmurnom melankolijom, koju je izražavalo toliko podrugljivih i tužnih riječi u ka∫ću izgubljene mladosti” koliko očajnih beznadnih igara.

S francuskog prevela: Milena Ostojić

96 97

zvoni kad je već kasno, nevjeran susretu s historijom. Ostaje u dijalektičkom formalizmu historicizma. Kao Trocki koji svodi krizu čovječanstva na krizu njegova “revolucionarnog usmjerenja”.

Unatoč utjecaju izvjesnog teorijskog ljevičarstva (gauchisme), Debord je pokazao političku oštroumnost po pitanju događaja u Kini, Mađarskoj, ili Alžiru. Uočio je iskušenje znanstvenog determinizma kao pukotinu u Marxovoj misli u koju bi se mogao strovaliti “proces ideologizacije marksizma”. Ortodoksna socijaldemokratska ideologija tako je lagodno sačinila jedan marksizam s katedre, reformističku praksu u ime revolucionalne iluzije. No Debord prelazi s kritike staljinizma kao nečuvenog društvenog i historijskog fenomena na genealošku viziju ∞ koja je i sama ideološka ∞ prema kojoj on mehanički potječe iz stranačke forme.

98 99

Tehnologija i mediji na kraju kapitalizma

Kraj kapitalizma – način postavljanja hipoteze

Povijest smrti - antikapitalistička hipoteza

P

o prvi puta se rezignacija “nemogućnosti kraja” javlja nakon 1970-tih i razdoblja tzv. “crvene dekade” razdoblja nacionalnih oslobodilačkih borbi (Vijetnam, Palestina), svjetskih studentskih pokreta (Njemačka, Japan, Amerika, Meksiko) i pobuna u tvornicama (Francuska, Italija). Crvena dekada završava rezignacijom i ustoličenjem poretka koji je francuski ∫lozof Alain Badiou nazvao “kapitalo-parlamentarizmom”. To je razdoblje kada prevladava uvjerenje da tražiti nešto bolje ∞ znači tražiti nešto gore.

Socijalističkom totalitarizmu se suprotstavlja liberalna reprezentativna demokracija kao oblik vladavine koji predstavlja “manje zlo”. Stagnacija traje preko četrdeset godina, a predstavljena je poznatom tezom koja kaže kako je “lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma”. Rečenica se inače pripisuje Fredricu Jamesonu, koji uistinu spominje nešto slično u članku pod naslovom “Future city”, objavljenom 2003. godine u časopisu New Left Review.

Paradoksalno, ta se misao ne udaljava previše od dijagnoze koju je postavio najpoznatiji konzervativni mislioc kraja ∞ Francis Fukuyama prije 28 godina, a u eseju “Kraj povijesti?”. (Esej je objavljen 1989. godine, a tu je tezu Fukuyama proširio 1992. godine u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek).

Fukuyama dijagnosticira širenje liberalnih demokracija na Zapadu kao i kapitalizma slobodnog tr-

100 101

Katarina Peović Vuković

samo racionalnim i znanstvenim, ako se u središte takvog rezona smjeste pitanja kao što su ekologija, moral i racionalno gospodarenje.

Nakon krize 2008. godine uistinu se javljaju i artikulirane antikapitalističke studije koje upozoravaju na sustavne probleme i inzistiraju na terminologiji koja omogućava historijski kontinuitet u proučavanju društvenih oblika proizvodnje nejednakosti. Rehabilitacija ideje komunizma ili komunističke hipoteze, kako će ju nazvati francuski ∫lozof Alain Badiou, oko 2009. godine kada pratimo konferencije i publiciranje studija na temu relevantnosti komunističke ideje, predstavlja jedan takav pokušaj. Te je godine institut Birkbeck organizirao konferenciju »O ideji komunizma«. Od tada se održalo niz antikapitalističkih konferencija, a na njima su predvodili Alain Badiou, Étienne Balibar, Bruno Bosteels, Costas Douzinas, Peter Hallward, Michael Hardt, Antonio Negri, Jacques Rancière, Alberto Toscano, Slavoj Žižek i Jodi Dean. (O tome faktografskom dijelu rehabilitacije ideje komunizma može se čitati u popularno pisanoj studiji Jodi Dean Komunistički horizont iz 2012. godine).

Među studijama koje su proizašle iz ovog obnovljenog interesa ističu se one Alaina Badioua.

Prva je objavljena 2007. godine i nosi fabulativno ime Čega je Sarkozy ime?, a druga provokativnoga naslova Komunistička hipoteza izlazi pa godinu nakon, upravo prijelomne 2008. godine. Badiou u ovim knjigama postavlja dva dobra pitanja. Prvo glasi “Što znači neuspjeh?”, odnosno što točno mislimo

102 103

žišta, a koje prati stil života i sve što s njim dolazi.

To navodno signalizira krajnju točku humanističke sociokulturne evolucije i konačni oblik vladavine. Ukoliko slijedimo i Jamesona, Fukuyamu i Badioua možemo zaključiti kako je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma i to upravo zbog neupitnosti kapitalo-parlamentarizma, nedostatka hrabrosti da se prekine magična nit o svakoj utopiji kao receptu za totalitarizam.

Nakon 2008. godine činilo se da se stvari mijenjaju. Kao rezultat ekonomske krize javljaju se kritike koje ukazuju na manjkavosti liberalne demokracije. Djelomično, ove su kritike i same ograničene ideološkim okvirom kojeg prokazuju ∞ individualističkim poimanjem svijeta koje ne može dobaciti dalje od kritike “pohlepnih kapitalista”.

Tako se kao rješenje tek uspijeva zamisliti “kapitalizam s ljudskim licem”, pa se opet vraćamo na tezu kako je željeti nešto više ∞ put u pakao popločen dobrim namjerama. Ipak, kako je to Marx pokazao, greška kapitalizma je strukturalna, a ne partikularna i individualna ∞ kapitalist da bi bio uspješan mora okrupnjivati kapital, nije moguće stagnirati. Što bi značilo u okviru ovog ekonomskog sustava biti manje pohlepan? To bi zapravo značilo biti neodgovoran. Svaki raskid s kapitalizmom morao bi biti radikalan, makar iz perspektive neoliberalne demokracije ∞ jer bi se on temeljio na raskidu odnosa u proizvodnji koji proizvode nejednaknost. S druge strane, ta se “radikalnost” svodi tek na društvene odnose, dok se raskid s kapitalističkim načinom proizvodnje može smatrati

fetišizmom projekata i ideja. Badiou će odabrati klasične motivacijske točke, to su (radnički) pokret devetnaestog stoljeća i (komunistička) partija dvadesetog stoljeća koje smatra materijalnim predstavnicima komunističke hipoteze. Njima se, tvrdi Badiou “nemoguće vratiti”. U studiji Čega je Sarkozy ime? Badiou slika pozadinu onoga što smatra komunističkom hipotezom. Prema Badiouu postojale su samo dvije povijesne sekvence u kojima se takva hipoteza pojavljuje. Prva se odvija od početka Francuske revolucije do razdoblja pariške komune (1792-1871), a druga od Ruske revolucije do kraja Kineske kulturne revolucije (1917-1976).

No ukoliko prevladamo ovaj Badiouov povijesni fetišizam, ostaje ipak znanstveno utemeljeno postavljanje hipoteze i pokušaj da se hipoteza obrani. Odnosno, postavlja se pitanje može li se pojaviti treća komunistička hipoteza? Možemo li naći neke ideje, prakse ili barem motive koji bi ukazivali na konΩikt dovoljno dubok da izazove kapitalistički način proizvodnje koji evidentno dovodi do ekološke krize, produbljuje nejednakosti i zatire temelje egalitarizma? Koji je to modalitet, i kako ga opisati? Slijedimo ovo temeljno pitanje ∞ kako se danas pojavljuju konΩikti u kapitalizmu? I nadalje, možemo li neke od tih konΩikata promatrati kao modalitete antikapitalističke hipoteze?

Piratstvo i temeljni konflikt Danas se uistinu odvija jedan od najdubljih sukoba u kapitalizmu kakav nije bio viđen još od crvene dekade. KonΩikt je koncentriran oko autorskih

104 105

kada kažemo neuspjeh socijalističkih eksperimenata? Drugim riječima, iako je smrt socijalističkih eksperimenata značila smrt komunističke ideje, znači li u znanstvenom diskursu neuspjeh hipoteze ujedno, nužno, i odbacivanje hipoteze? Badiou odgovara - neuspjeh je samo povijest dokazivanja hipoteze, ili njegovim riječima “...logika imperijalista i reakcionara diljem svijeta je oduvijek bila proizvoditi nevolje, griješiti, te onda ponovno proizvoditi probleme”, umjesto toga, upozorava Badiou, treba se boriti, boriti, boriti i onda boriti ponovo, sve do pobjede. Danas se pojavljuju ideje neideologičnog prevladavanja problema kapitalizma, koje će prevladati ograničenja lijevih i desnih “zastranjenja”. No znanstveno, hipotetički, nije moguće argumentirati ukoliko se ne referiramo na prethodne pokušaje. Uz to, obrana hipoteze mora biti “obrana” ∞ ona se mora smjestiti unutar borbe za ideje, a ne u zrakopraznom prostoru plutajućih označitelja.

Drugo pitanje koje u svojim studijama otvara Badiou također je temeljno, a ono glasi što koči aktiviranje nove komunističke hipoteze? Badiou odgovara kako je problem koji koči svaki a∫rmativan projekt zapravo »speci∫čni modalitet u kojem se misao upisana u hipotezu predstavlja«. A∫rmativne ideje se ne pojavljuju u sklopu argumentacije koja bi bila u mogućnosti prevladati nedostatke kapitalizma, a na način na koji su to a∫rmativni projekti i povijesne epizode koje Badiou pomno istražuje činile. Doduše, postoji problem i s Badiouovim razumijevanjem hipoteze, prije svega s

ti∫cira mrežna lokacija korisnika koji istovremeno učitavaju i preuzimaju sadržaje povezane s torrent dokumentima. Tako računala korisnika koja preuzimaju dokumente, istovremeno postaju serverska računala koja dijele te dokumente. Film ili glazbena datoteka razlomljeni su na male podatkovne pakete koji se odašilju s raznih računala. Jednom kada su svi dokumenti preuzeti i torrent veza prekinuta, računalo korisnika prestaje biti server.

Ono što omogućava stranici The Pirate Bay da opstoji mimo interesa kapitala, glazbene i ∫lmske industrije, inducirano je strukturom tehnologije, koja dolazi u konΩikt s odnosima u proizvodnji.

Ovdje ćemo ostaviti po strani dvije važne stvari vezane uz konΩikt oko tehnologije koja proizvodi konΩikt u sferi proizvodnje viška vrijednosti. Prvi je činjenica da je konΩikt proizveden na polju distribucije, a ne proizvodnje što mu makar na simboličkoj razini oduzima moć elaboracije pozitivne ideje ∞ pirati ništa ne proizvode, oni parazitski oduzimaju. Drugo, ta je promjena uistinu antikapitalistička, no ona je istovremeno i prokapitalistička ∞ jer predstavlja plodno tlo za razvoj emergentnih oblika kapitala. Upravo ona omogućava regeneraciju kapitalizma industrijskog tipa i razvoj novih oblika proizvodnje viška vrijednosti.

To su oblici koji otkrivaju nove oblike zarade, kao što tomu svjedoče internetske korporacije poput Google-a, Amazon-a i Facebook-a. Dakle osim što je tehnološki inicirani konΩikt antikapitalistički, on je istovremeno fundamentalno kapitalistički ∞ jer potvrđuje Marxovu tezu da se kapitalizam ob-

106 107

prava. Piratski sustavi funkcioniraju neokrnjeno već više od petnaest godina, te generiraju gubitke samo američkoj privredi od 200 milijardi dolara godišnje. Suprotnom uobičajenom mnijenju ∞ oni pokazuju kako u sustavu postoje “slijepe točke” ∞ džepovi konΩikata, nesuglasja, borbe oko značenja te ekonomskih trenja ∞ kao i to da sustav ponekad nije u mogućnosti reagirati. Piratstvo uistinu zaobilazi kapitalistička načela proizvodnje viška vrijednosti, stupajući u konΩikt s industrijama kao što su glazbena i ∫lmska industrija.

Uzmemo li ovaj primjer na razmatranje, odmah postaje jasno da taj sukob uistinu nema formu političke elaboracije na koju cilja Badiou kada govori o “hipotezi”. KonΩikt je tehnološki induciran, dok njegova politička argumentacija uglavnom izostaje. O piratstvu se govori kao o pukom načelu uživanja ∞ slobodno “skidanje” glazbe i ∫lmova je potaknuto individualnim željama. Je li onda moguće promatrati taj duboki konΩikt kao političku hipotezu?

Krenimo od toga što ga je prouzročilo. Tehnologija koja primjerice stoji u temelju stranice The Pirate Bay omogućuje taj konΩikt. Stranica se temelji na pružanju usluge pohranjivanja i spremanja torrent dokumenata. BitTorrent je “peer to peer” protokol dijeljenja dokumenata prilagođen za brzu distribuciju velikih dokumenata. Tako je The Pirate Bay stranica koja služi posredovanju informacija (torrent-ova), ali ne i dokumenata na koje se te informacije odnose. Dijeljenje proizvoda kulturnih industrija zbiva se tako da se iden-

Tehnolozi i marksisti o tehnologiji Krenimo od “tehnologa”. Primjerice ∞ za ilustraciju tehnološke strane možemo navesti izjavu Richarda Stallmana, rodonačelnika pokreta za

slobodni softver, koji kaže kako se protivi pravničkoj »legislativnoj kolonizaciji« koja zagovara vrijednosti pro∫ta i količine proizvedenih roba, stavljajući ih ispred »slobode i načina života«.

Stallman preskače kritiku političke ekonomije i oslanja se, s jedne strane na tehnologiju, a s druge, na “osobne slobode”. No jasno je kako u kapitalističkom načinu proizvodnje osobne slobode nisu važnije od slobode stjecanja pro∫ta, odnosno da je način proizvodnje (usmjeren stvaranju pro∫ta) vrlo često u sukobu s osobnim slobodama. To Stallman ne vidi, i svoju borbu postavlja u polje “neideologičnih” pojmova slobode i komunikacije, koje ovako očišćene od kritike političke ekonomije ne uspijevaju oblikovati hipotezu.

S druge strane, ljevica ili odbacuje tehnološku sferu kao kooptiranu, ili zapada u pojednostavljene dihotomije dobrog mnoštva s jedne strane i lošeg Imperija s druge. Prvi pristup nudi već Alain Badiou 1989. godine, kada je optimizam prema novim tehnologijama na vrhuncu, a u studiji Manifest za ∫lozo∫ju. Badiou ovako piše: “nećemo prihvatiti riječ ‘tehnologija’ ∞ čak i kada bismo u njoj čuli odjek grčkog tehne” iako je ona sklona “određivati bit našeg vremena”. Badiou će na temu tehnologije jednostavno zaključiti kako je ona “osrednja” i “stidljiva”, te da nam ne pruža nikakve korisne instrumente. Inače, baš u tom razdoblju, kada je Badiou izrazio skepsu prema tehnologiji, haktivist i teoretičar Richard Barbrook piše o “kiberkomunizmu”, prizivajući termin koji će ljevica, uključujući Badioua, a∫rmirati tek 2009. godine.

108 109

navlja upravo onim snagama koje inicijalno s njim stoje u sukobu. To Marx naziva “okivanjem” snaga za proizvodnju. Pojednostavljeno, jednom revolucionarne (nastale iz općeg intelekta kojeg potiče kapitalizam) ∞ nove snage za proizvodnju postaju oružje u rukama kapitala.

Ostavivši po strani ova pitanja ∞ pitanje odnosa proizvodnje i distribucije, te pitanje dijalektike kapitalizma, vraćamo se inicijalnom problemu ∞ problematičnom modu u kojem se hipoteza pojavljuje, kao i temeljnom mimoilaženju hakera i ljevičara po ovom pitanju. Kako promjenu o kojoj je riječ razumijevaju tehnolozi, hakeri i aktivisti slobodnog softvera s jedne strane, a kako lijeva inteligencija koja zaziva pojavu novih komunističkih hipoteza s druge? Dijagnoza koju odmah možemo iznijeti je sljedeća: s jedne strane tehnolozi promjenu razumijevaju isključivo tehnološki, s druge strane ljevičari, ukoliko ne odbacuju tehnologiju u potpunosti (što primjerice čini Badiou) promjene tumače isključivo superstrukturalno kao poboljšanje u sferi “komunikacije”, s nejasnim odnosom prema mogućnostima koje proizlaze iz konΩikta. To ćemo probati i ilustrirati a sve kako bismo naglasili da je način pojavljivanja hipoteze takav, da mnogi nisu u mogućnosti primijetiti njezin dolazak.

kojoj građani trebaju povratiti važnost političkom mišljenju i “komunikativnom djelovanju”.

Takvu argumentaciju preuzimaju i promiču i neo-marksisti. Termin nalazimo i kod Jodi Dean i Hardta i Negrija, ali i drugih. Hardt i Negri u jednoj od najvažnijih suvremenih studija političke ∫lozo∫je objavljenoj 2000. godine osuđuju kapitalizam kao “Imperij” koji nadgleda sve, ne ostavljajući nam nikakve mogućnosti djelovanja izvan poretka. Suvremeni konΩikt se kod Hardta i Negrija sastoji od dvaju čimbenika. S jedne strane, stoji mnoštvo (multituda), s druge Imperij. Hardt i Negri će zaključiti kako je iz ontološke perspektive, imperijalni nalog u potpunosti negativan i pasivan«, jednostavno »parazit«, dok je mnoštvo pozitivno jer predstavlja pozitivne, aktivne, nomadske snage i posjeduje »virtualne moći«. Pozitivan karakter mnoštvu upravo osigurava komunikativno djelovanje, s druge strane parazitizam se odbacuje. No u prethodnom primjeru pirata, vidjeli smo kako upravo parazitizam predstavlja jedan od najdubljih konΩikata danas.

Zagovor javne sfere i komunikacije u javnoj sferi koja je navodno u mogućnosti riješiti probleme kapitala, nalazimo i u Jeana-Luca Nancyja koji će ustvrditi da je komunizam vezan uz dvije stvari, prvo ∞ tu je zajedništvo ljudi i drugo tu su teorije o vlasništvu. Dok su teorije o vlasništvu uistinu dio marksističke elaboracije problema s kapitalizmom, zajedništvo ljudi nova je kategorija tipična za post-marksizam. Ono nije materijalistička kategorija, već će se javljati u post-marksističkim

110 111

Dakle, Badiou, kao i veliki dio lijeve intelektualne scene, nove tehnologije unaprijed odbacuje, ne uviđajući potencijal tehnologija koje donose jedan od najdubljih konΩikata u kapitalizmu danas. Ostali, koji ipak naslućuju kako je riječ o alatima koji mogu prizvati neke oblike konΩikta naglašavaju njihove učinke na planu komunikacije.

U argumentaciji koja ima opisati što se dogodilo u doba kasnog kapitalizma i uspona informacijskih tehnologija, javljaju se ograničenja koja se mogu nazvati ograničenjima komunikativnog racionaliteta. Termin “komunikativni racionalitet” uveo Jürgen Habermas, a njime je ovaj njemački ∫lozof i sociolog još šezdesetih godina prošlog stoljeća pokušava razriješiti probleme demokracije, koji se, smatra Habermas, pojavljuju kao posljedica instrumentalnog djelovanja. Ukratko, instrumentalno djelovanje je usmjereno na pragmatično rješavanje tehničkih problema u društvu. Iako je instrumentalno djelovanje prividno racionalno, ono se nameće, tvrdi Habermas kao nova poluga ideologije koja briše svaku interakciju i razgovor oko temeljnih političkih pitanja, zamjenjujući politiku tehnokratskim oblikom mišljenja koje se skriva iza navodno premoćne znanstveno-tehnološke racionalnosti. Opasnim “poznanstvljenjem politike” političar se prividno prikazuje samo kao posrednik između građana i znanosti, te će u idealnom društvu te ovlasti predati u potpunosti tehno-znanosti i iščeznuti kao nepotreban. Nasuprot tome Habermas zagovara intenziviranje rasprave, naglašava važnost interakcije i komunikacije u javnoj sferi u

Treća hipoteza?

I sama Habermasova argumentacija se temeljila na preispisivanju temeljnih Marxovih kategorija, za koje je Habermas ustvrdio da su historijski prevladane. Jedna od temeljnih kategorija je ona “rada” za koju Habermas tvrdi da se mora produbiti kategorijom “interakcije”. «Rad» ili svrhovito-raci-

onalno djelovanje instrumentalno je djelovanje koje, tvrdi Habermas, mora biti dopunjeno komunikativnim djelovanjem odnosno simbolično-posredovanom interakcijom koja treba odrediti što su to važeće norme. Drugim riječima djelatni subjekti će u javnoj sferi odlučiti o tim normama.

Ovom je zamjenom Marxovog razumijevanja rada u velikoj mjeri ograničena materijalistička vizija povijesti koja klasne neravnopravnosti mjeri materijalnim uvjetima života, dok istovremeno otvoren put za relativizaciju materijalnih uvjeta života i pretjerano povjerenje u komunikaciju i jezičnu interakciju kao polja emancipacijske borbe.

Ta se relativizacija reΩektira i na terenu razgovora oko uloge tehnologije danas. U tom se krugu kreću i rasprave o tehnologiji. Dok se na ljevici tehnologije ne smatra ozbiljnim elementom emancipacijskih borbi, pa se niti ne vide duboki konΩikti koje otvara tehnologija, s druge se strane u taboru tehnologa-aktivista politička elaboracija svodi na zagovor ljudskih prava, bez uvida u materijalne uvijete života.

Kako riješiti problem neadekvatnog načina na koji se hipoteza pojavljuje? Zagovornici slobodnog pristupa, tzv. FOS (free and open softvare) platformi, uglavnom polaze od premisa tržišne ekonomije, odbijajući se uplesti debatu oko pitanja reprodukcije kapitalističkih odnosa u proizvodnji. S druge strane post-marksisti ne nude korisne alate za pretvaranje konΩikta u političko-ekonomski konΩikt, odnosno Marxovim rječnikom u kritiku političke ekonomije. Tek tako, spojivši prvi i drugi

112 113

analizama, osobito nakon 2008. godine, pa tako i analizama uloge tehnologije.

Mrvljenje elaboracije o idealnom društvu iz aspekta historijskog (ali i dijalektičkog) materijalizma predstavlja i zamjena Marxove kategorije proletarijat, terminom “narod” u elaboraciji Jodi Dean. Narod se postavlja na pijedestal idealno-tipske forme koja intuitivno zna što želi i kamo treba ići. Tako se kritika kapitalizma, pa i u djelu Jodi Dean nudi u obliku dihotomije dobrog i lošeg, gdje je dobro predvođeno “narodom” kojem se daje unaprijed mandat za kritiku i prevladavanje ograničenja kapitalizma. Tako će i Bruno Bosteels u eseju “Aktualnost komunizma” tako optimistično ustvrditi kako “kapitalizam više nije jedini igrač u gradu”, a Jodi Dean će u spomenutoj studiji onda dodati kako je sve moguće (“anything is possible”...). Da parafraziramo poznatu Lacanovu poštapalicu postoji opasnost, da je ukoliko je sve moguće, zapravo sve zabranjeno. Drugim riječima, nije li aktivacija ideje komunizma u ovom obliku siguran put unatrag ∞ u ropotarnicu povijesti ∞ gdje je komunistička hipoteza do nedavno i obitavala?

oksimoronske komunističke eshatologije, može se doći do računice koja upućuje na to da bi se treća sekvenca trebala pojaviti upravo sada, u periodu u kojem se nalazimo, a između godina 2016. i 2026. godine. Badiou naravno ne donosi takav zaključak, jer on ne može proizaći iz njegovog pristupa. No ukoliko se s njim upustimo u imaginarno računanje vremena, valja primijetiti kako nam revolucionarna hipoteza promiče ispred zdravih očiju i kako, uglavnom zbog njezinih pojavnih oblika, uspijevamo propustiti njezinu pojavu.

Kako smo uputili, kategoriju mnoštva Hardt i Negri opisuju kao neporočnu i pozitivnu kategoriju, dok je Imperij čisti parazit. No, takav opis, kao i drugi opisi usmjereni komunikativnom djelovanju, čine pojavljivanje hipoteze nejasnom.

Predan povratak s Habermasa na Marxa značio bi gestu spoznajne kategorije ∞ slikanje zbilje onim bojama koje bi nam ponovno omogućile da vidimo temeljni konΩikt. Drugim riječima, ukoliko je nešto dobro, makar iz aspekta hipoteze, koja u svojem temelju ima zamišljanje egalitarnog društva, onda to nije komunikacija, interakcija i jezično posredovanje u javnoj sferi (razgovori na internetu) već upravo parazitizam ∞ otvaranje konΩikta u sferi distribucije roba, a koji omogućava uvidjeti razdor političkih načela neoliberalne države i njezina načina proizvodnje. U tom smislu, politička teorija trebala bi uputiti na ulogu tehnologije u njezinom materijalističkom smislu i otvoriti tako polje hipotezi koja bi prije svega bila kritika političke ekonomije.

114 115

odgovor na dva ključna pitanja ∞ kritiku političke ekonomije s tehnološkom promjenom, tehnološku revoluciju i konΩikte koji iz nje proizlaze može se promatrati kao hipotezu. Iako se hipoteza, kako smo ustvrdili, pojavljuje u problematičnom obliku, ipak možemo govoriti o “pasivnoj revoluciju”. Termin pasivna revolucija uvodi talijanski marksist i političar Antonio Gramsci ustvrdivši kako se revolucija može odvijati bez obzira na to jesu li akteri svjesni svoje historijske uloge i klasne borbe u koju su uključeni. Ukoliko proširimo koncept Badiouove komunističke hipoteze Gramscijevim terminom pasivne revolucije, hakere i aktiviste FOS pokreta možemo promatrati kao “organske intelektualce” i nositelje pasivne revolucije na polju transformacije snaga za proizvodnju.

Da zaključimo, Alain Badiou s čijim djelom smo krenuli u istraživanje komunističke hipoteze, nije bio optimist što se tiče mogućnosti novih pojavljivanja te hipoteze. No uistinu možemo govoriti o problemu načina pojavljivanja hipoteze, no ne i o smrti hipoteze. Govorimo li onda uistinu o pojavi treće komunističke hipoteze? Iako nepovjerljiv prema takvim izvodima, u Badioua nalazimo na jedinu mutnu sugestiju u obliku povjerenja u historijsku nužnost promjena koje se zbivaju u razdoblju od 40-50 godina. Za drugu sekvencu komunističke hipoteze Badiou piše da je “trajala nešto više od pola stoljeća”, te da treba također zabilježiti kako je od prve odvojena otprilike jednako dugom pauzom od nešto više od četrdeset godina. Ukoliko slijedimo ove Badiouove predikcije, a u obliku

Sedam teza o tehnologiji

M

ožemo bez dubljih elaboracija ustvrditi kako je tehnologija jedan od temeljnih fenomena suvremenog društva. Ipak, prati li njezinu važnost i pripadna reΩeksija, razumijevanje uloge tehnologije, njezina mjesta u društvu i dijalektike koja se razvija u sklopu tog središnjeg toposa današnjice i najšire shvaćene društvenosti? Nije li sam tehnološki aktualitet, “sada i ovdje” tehnologije ono što koči trezveni pristup tehnologiji i razumijevanju tehnološkog razvoja? Najprije ćemo ponuditi jedan primjer koji treba ukazati na manjkavosti današnjeg pristupa tehnologiji, a zatim ćemo ponuditi sedam teza koje će pokušati sažeti osnovne probleme i rješenja.

Digitalna humanistika je primjer koji slikovito pokazuje načine tog interesa za tehnološko. Riječ je o disciplini temeljno zainteresiranoj za upotrebu tehnoloških alata. Digitalna humanistika se pojavljuje nakon Drugog svjetskog rata kada se u humanistička istraživanja uvodi računalnu analitiku te se započinje s lingvističkim analizama književnih djela uz pomoć računala. Danas je riječ o različitim nastojanjima u polju digitalnog, od analize teksta, do digitalizacije arhiva, trodimenzionalnog modeliranja, mrežnog izdavaštva i vizualizacije statističkih podataka. Riječima struke, digitalna humanistika koristi “informacijske tehnologije kako bi objasnila ljudski zapis, kao što doprinosi razvoju ljudskog zapisa koristeći informacijske tehnologije”. Ova uzajamnost ljudsko-strojnog popraćena je interesom za novo. Prije svega, struka

116 117

Katarina Peović Vuković

kao “zastarjelu” metodu. Smatra se da ovaj način prikazivanja podataka dopušta ne samo prikazivanje podataka na nov način, već i “preispitivanje kulturalnih pretpostavki i predrasuda”, kako je to sročio Lev Manovich.

Lev Manovich, jedan od utemeljitelja projekata velikih podataka u humanistici je projekt nazvao i “pokušajem da se ‘od-uči’ (engleski to unlearn) ono što znamo”, primjerice u polju povijesti umjetnosti to je pokušaj da se zaboravi, “od-uči”, koncepte poput umjetničkog stila ili razdoblja. Očiti paradoks prisutan u ovoj tvrdnji (ne možemo zaboraviti ono što već znamo) trebamo uzeti kao simptom ∞ partikularni element koji potkopava temelje samog vjerovanja. Stvar koja nedostaje ∞ novo znanje koje ne bi počivalo na kulturalnim pretpostavkama i predrasudama navodno je nepoznato, dok je, ipak upravo ono konstitutivno za novu paradigmu. Prijevara djeluje kao i mehanizam fetišističkog nijekanja (njemački Verleugnung), kod kojeg subjekt nije u potpunosti zaboravio što je već znao, ali to sjećanje distorzira kako bi proizveo novi oblik znanja. Freud je o takvim “lukavstvima uma” rekao da trik nesvjesnog nije u tome da znanje u cijelosti “izbriše”, već da se subjekt navede da se ponaša kao da ne zna ono što, ipak, već zna (o skrivenim traumama, rupturama, neugodnim sjećanjima).

Možemo se pitati nema li otkrivanje novih istraživačkih alata istu funkciju kao i uloga fetiša kako ju je opisao Freud?

Ne samo da je novost kojoj svjedočimo, u suštini, samo oblik reprezentacije podataka, već je u toj

118 119

svoju disciplinu de∫nira kao “način da se pristupi kulturi na radikalno nov način”. Za digitalnu humanistiku je progres u polju informacijskih tehnologija neupitan, te se smatra kako će tehnološki progres nužno imati pozitivan utjecaj na humanistička istraživanja. No digitalna humanistika koristi tehnologiju na vrlo konkretan način.

Uzmimo za primjer jedan od klasičnih projekata “velikih podataka” ili (engl. big data) koji u istraživanje uključuje milijun mrežnih stranica manga stripova. Veliki podaci su tehnologija prikupljanja i prikazivanja informacija koja se koristi u istraživanju kompleksnih podataka koji se razvrstavaju po različitim ključevima kako bi ogromnu količinu podataka učinili preglednima. U istraživanju materijal je organiziran prema vizualnim speci∫čnostima. Vizualizacija, koja ujedno predstavlja i rezultat istraživanja, rasporedila je materijal tako da se na dnu vizualizacije nalazi materijal s najmanje gra∫čkih elemenata, detalja, na gornjem se dijelu stranice nalaze materijali s mnogo detalja i teksture, na desnoj strani oni s najvišim kontrastom, dok su na lijevo smještene stranice s najmanje kontrasta.

Novum je donio neke prednosti, iako se ne bi moglo reći da se radi o revoluciji. Osim što možemo govoriti o skromnim dosezima problem je ono što stoji u pozadini inzistiranja na novumu, a možda još više i u onim perspektivama koje su odbačene ili su postale nepopularne. Tehnologija velikih podataka nameće svoje principe svima, a ontologijski pristup proučavanju tehnologije odbacuje

Nije neobično vidjeti da je razumijevanje tehnologije zamijenjeno pukom upotrebom, pogotovu uzmemo li u obzir da se humanistika sve više usmjerava poduzetničkim i pragmatičkom znanju de∫niranom “konkretnim”, empirijskim ishodima. Pored tih aspekata usmjerenim na novomedijska istraživanja, postoji veliki problem s dijelom koji je ostavljen izvan istraživanja. Istraživanje se ograničava samim korištenjem alata, pragmatičnom aplikacijom tehnologije s jasno de∫niranim ciljevima. Zbog svega rečenog u nastavku eseja probat ćemo sažeti probleme i popisati prijedloge načina pristupa tehnologiji koji ciljaju prevladavanju nekih pojednostavljenja. U sedam teza probat će se ponuditi elaborat epistemološkog nacrta.

Sedam teza o tehnologiji 1. Prije svega valja primijetiti kako razumijevanje tehnologije u sebi sadržava neki misti∫cirajući futurizam. Svaka nova tehnologija ujedno je i obećanje emancipacije i to emancipacije od rada, ∫zičkog napora, linearnog prostora, biološkog vremena, slabovidnosti, ograničenja memorije, itd. Neoliberalna argumentacija svaku tehnološku inovaciju, iako nijedna nije posljednja, proglašava revolucionarnom smatrajući da ona znači revoluciju, a ta se revolucija osobito od 90-tih i šire implementacije Interneta povezuje s demokratizacijom javne sfere, kao što je to bio slučaj s interpretacijom uloge Facebooka i Twittera u revolucijama 20092013. Danas se postavlja pitanje može li tehnologija demokratizirati našu komunikaciju, promi-

120 121

promociji novog alata riječ o ustoličenju novuma kao mjere svih stvari. Veliki podaci uistinu predstavljaju stvari na nov način. No nije li to upravo pravi problem epistemologije tehnologije danas, ali i odraz vremena u kojemu, kako je to ustvrdio Fredric Jameson “kapitalizam sam živi u neprestanoj sadašnjosti”. Retorika digitalne humanistike nije neutralna, već ona stoji u tijesnom odnosu s političko-ekonomskim rezonom. Rede∫niranje stvari na nov način je, prije svega danas, alat kapitalizma. Otkrivanje novih stvari ili otkrivanje stvari na nov način nije samo formula fetišizma već i ∫nancijalizacije. Marx se posvetio upravo tom načinu na koji se kapital nosi s stalnom tendencijom pada stope dobiti. U trećem se svesku Kapitala on tumači kako kapital, jednom suočen s činjenicom da ne može pojačati eksploataciju radnika (povećavajući radne sate ili reducirajući nadnice), otkriva nove sfere zarade i nove modele povećanja dobiti.

Teško je ne primijetiti kako digitalna humanistika inventira nove oblike reprezentacije ne samo kao fetišističku gestu, već i tendenciju kapitala što treba čitati kao pokušaj humanistike da stekne poziciju koja joj je posljednjih desetljeća oduzeta. Humanistika je pojednostavljeno rečeno stiješnjena između pro∫tnog usmjerenja obrazovanja i svojih larpurlartističkih ciljeva.

U takvom fetišističko-tržišnom usmjerenju, tehnologija i obrazovanje koje uključuje tehnologiju postaju alati. Istinski motiv tog pragmatičnog obrata leži u političko-ekonomskim determinantama koje su obilježile i promjene u humanistici.

mjeri upotrebe tehnoloških alata u političkoj sferi, kao što je to bio slučaj s nedavnim korištenjem tehnologije velikih podataka u Trumpovoj kampanji i u slučaju Brexit-a. Spekulira se kako je Cambridge Analytica koju je koristila i Trumpova kampanja i kampanja za Brexit tako moćno oruđe da je, primjerice, konzervativnog kandidata Teda Cruza promaknula na drugo mjesto na lokalnim republikanskim izborima za predsjednika USA, te mu podigla popularnost s 5 na čak 35%. No, iako se alati proglašavaju ključnima u političko-ekonomskim previranjima, bilo da se ističe njihov pozitivan ili u negativan karakter, oni se u svim analizama neizbježno pokažu privremenima, a njihovi učinci kratkoročnima.

3. Nije riječ jedino o tome da se očekivanja o utjecaju tehnoloških alata neizbježno izjalove.

Ukoliko je uistinu točno to da tehnologija ništa ne “čini”, tada dolazimo do treće, ključne teze, one o tome da su oba poimanja i tehnološki optimizam i tehnološki pesimizam zapravo alati legitimacije različitih političko-ekonomskih praksi, hegemonija i ideologija. Navest ćemo primjer koji to plastično pokazuje. Pod prividnom dezideologizacijom tehnološkog napretka koji predstavlja političnost po sebi, u Hrvatskoj se danas promovira uvođenje robotike u obrazovni sustav. Projekt Croatian Makers ∞ liga za robotiku crowfunding kampanjom u kojoj je prikupljeno 1,5 milijuna kuna uspostavlja suradnju s oko jednom trećinom hrvatskih škola. Pri tome se komunicira teza da se Hrvatska putem STEM revolucije tran-

122 123

jeniti načine na koje mislimo, ili pak manipulirati političkim mnijenjem? Ipak, treba se zapitati ne služi li takav futurizam legitimaciji političko-ekonomskog projekta i ne blokira li bombardiranje novostima na polju tehnologije neke dublje uvide u odnose društva (društvenosti) i tehnologije?

2. Tomu je tako jer su i pozitivna i negativna određenja opterećena tehnološkim determinizmom. Postoje dva najčešća načina ili odgovora na pitanje “Mogu li tehnologije promijeniti naš svijet?”. Prvi je pozitivan, a djelatan u tehnokratskoj argumentaciji o tehnologiji kao alatu tranzicije prema demokratskim vrijednostima, posthumanističkoj eri i slično. Drugi negativan (stav “tehnologije zagađuju”) gdje se tehnologije optužuju zbog ugrožavanja raznih “prirodnih” poredaka, regresiju pismenosti, nedostatak izravnih kontakata, dehumanizaciju i slično. I jedna i druga deterministička perspektiva u svojoj suštini pate od istog pojednostavljenja, razumijevanja jednosmjernog odnosa društva i tehnologije. Tehnološki determinizam je shvaćanje prema kojem je tehnologija aktivan i djelatan čimbenik promjena u društvu. U oba se slučaja fokus s političko-ekonomskog okvira usmjerava na tehnologiju, alate koji nešto “čine”.

Primjerice, bez obzira jesu li mrežni alati u revolucijama 2009-2013. shvaćeni pozitivno ili negativno, njihova je uloga procijenjena iz očišta ograničenog determinizma koji te alate promatra mimo društveno-političkog konteksta. Primjerice, nakon početne euforije oko demokratskog potencijala novih medija, danas se ističu negativni pri-

na u već postojeće polje konΩikta. Neoliberalni način proizvodnje u sukobu je s liberalnim načelima egalitarnosti i nasljeđa prosvjetiteljstva na kojima je utemeljeno moderno društvo. Tehnologija koja djeluje na zasadama modernizma (u korist povećanja participativnosti, egalitarizma, u smjeru najšire demokratizacije) istovremeno dolazi u konΩikt s odnosima u proizvodnji (kapitalističkim odnosima) koji pro∫t uzimaju kao mjeru svih stvari. Najbolji primjer za ovu tezu nudi slučaj Aarona Swartza aktivista i hakera koji je 2011. godine objavio znanstvene članke s komercijalne digitalne knjižnice JSTOR koji su zaštićeni autorskim pravom. Sudski proces i kazna koja mu je prijetila (trideset i pet godina zatvora i milijun dolara) navela ga je na samoubojstvo 2013. godine. Swartz je slijedio načela opće participativnosti koji su osigurani Općom deklaracijom o ljudskim pravima gdje u članku 27. stoji da »svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu zajednice, uživati u umjetnosti i sudjelovati u znanstvenom razvoju i njegovim koristima«. Ukoliko uzmemo ovo u obzir postaje jasno da postoji opreka između ekonomije milosrđa kakvu zagovaraju Croatian Makers i onoga što se naziva ekonomijom dara - a u čijem je temelju političko-ekonomska, a ne tehnološka opreka. To nas dovodi do pete teze.

5. Kreativni kapitalizam konΩikt ne potencira već ga prevladava okivanjem snaga za proizvodnju. KonΩikti se pojavljuju u obliku koji je Marx opisao terminom “opći intelekt” ∞ razvoja i tehnoloških inovacija koje dolaze u sukob

124 125

sportira iz 19. u 21. stoljeće. Bez ikakve provjere metodološke utemeljenosti, kao i ozbiljnije elaboracije projekta u sklopu hrvatskog obrazovnog kurikuluma, pa i bez uvida u kompetencije onih koji projekt vode, najjasnije se teza o tehnologiji kao alatu političke legitimacije komunicira u zagovoru “oštrih rezova”, otpuštanja nastavnika i nastavnica u osnovnim školama. Otpuštanja u javnom sektoru legitimirana su magičnim moćima tehnologije koja će nadomjestiti nesposobne kadrove. Na emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, voditelj projekta Nenad Bakić ovako je elaborirao tu vezu: “Dat ću vam primjer školstva kao takvoga u kojem treba rede∫nirati položaj nastavnika... svesti broj nastavnika na primjerenu mjeru, njih je na žalost možda danas previše u školama, što će omogućiti da se uz isti proračunski izdatak najbolji nastavnici daleko više plate.” Ostavljamo ovdje po strani pitanja poput onih, postoje li neke dublje težnje od kratkovidnih i ograničenih ciljeva veće e∫kasnosti, nižih troškova i eliminiranja problematičnog ljudskog elementa s radnih mjesta, kako bismo, bez namjere da kritiziramo političko-ekonomski okvir postavili pitanje uloge tehnologije u tom okviru.

Ukoliko se tehnologija postavlja kao legitimacija sustava, dolazimo i do ozbiljnog pitanja realnog doprinosa tehnologije. Ukoliko pitanje o važnosti tehnologije ne možemo svesti na pitanje za i protiv tehnologije, kako pristupiti pitanju važnosti tehnologije u društvu?

4. Umjesto jednostavnog binarizma za i protiv, valja primijetiti da je svaka tehnologija postavlje-

uopće biti revolucionarne?

6. Da bi se tehnologije danas smatrale revolucionarnima nužno je obrtanje perspektive. Iako se kao pozitivne strane digitalnih tehnologija i Mreže uzimaju njihove mogućnosti povezivanja, komunikacije, participativnosti, široke demokratizacije, te se tendencije ne mogu dostići bez konΩikta u sferi političke ekonomije. Nijanse u kojima se taj temeljni sukob može pojavljivati su bezbrojne - od piratskog “skidanja” muzike (čistog slijeđenja “načela užitka”), do herojskih pothvata novog doba poput akcije Aarona Swartza, pokreta slobodnog softvera (koji pak ne sadrži dovoljno jasnu političko-ekonomsku argumentaciju), pa do oblika komercijalizacije “otvorenih” platformi i rješenja (gdje se sukob zbiva na liniji emergentnog kreativnog kapitalizma i tradicionalnih oblika proizvodnje viška vrijednosti, poput u nas aktualnog sukoba između takstista i Ubera). Ukratko, zbiva se i kooptacija otvorenih rješenja u okrilju kapitalizma, ali i obrnuto ∞ “parazitiranje” kulture mnoštva na kapitalističkim rješenjima. Parazitizam, koji su Hardt i Negri u studiji Imperij opisali kao negativno obilježje kapitala, odnosno Imperija, danas se treba preispitati. S druge strane obično se smiješta mnoštvo i invencija kojima se pripisuje uloga alata otpora globalnom kapitalizmu. No, čini se da je poneka odnos upravo obrnut. Ne kreativna inovacija (mnoštva) već snaga negacije parazita može postojeće konΩikte dovesti do revolucije. Primjer dijalektike u polju onoga što nazivamo ekonomijom dara to pokazuje. Piratstvo

126 127

s načinima proizvodnje. Pojednostavljeno, s jedne strane stoje tako zvane “peer to peer” tehnologije, FOS pokret (što je kratica od engleskog izraza free and open software), kao i haktivistički projekti u najširem smislu, a s druge logika kapitala koja svaku sferu života, pa tako i kulturnu i intelektualnu podređuje diktatu pro∫ta. Sukob se, pak, odvija na daleko kompleksnijiji način nego što to dihotomija dobrih i loših tehnologija može predstaviti. Facebook tako može poslužiti kao primjer kooptacije distributivnog oblika horizontalne komunikacije, ali i prevladavanja konΩikta nastalog pojavom tehnologije koja omogućava direktno povezivanje dviju točaka bez hijerarhijskog posredništva. (A sličan slučaj možemo naći u komercijalnim inačicama Linux tehnologija).

Primjer kreativnih industrija (koji je srodan milosrđu i ∫lantropiji koje stoje u temelju današnjeg kapitalizma o čemu su pisali slovenski ∫lozof Mladen Dolar i talijanski ∫lozof i sociolog Maurizio Lazzarato) pokazuje kako kapital s jedne strane zahtijeva pro∫t, a s druge egalitarizam i široku participaciju. KonΩikt se tako nastoji kanalizirati u sigurne luke “milosrđa” ∞ softvera i alata koji se nude širokoj zajednici u zamjenu za nove oblike “proizvoda” kao što su sami podaci radnika-konzumenata (tzv. prozumera) koji predstavljaju emergentni oblik proizvodnje viška vrijednosti.

Dolazimo do ključnog pitanja. Ukoliko tehnologije služe legitimaciji sustava, a njihovi se potencijalno konΩiktni izdanci preoblikuju u nove alate proizvodnje viška vrijednosti, mogu li tehnologije

“dobrih” emergentnih, već o dijalektici i dinamici čestih promjena pozicija i prožimanja različitih političko-ekonomskih elaborata. (Primjerice često se zanemaruje da emergentni oblici kreativnog kapitalizma onemogućavaju solidarnost i ukidaju svaki oblik socijalne regulacije ali i da su oni ponekad potekli upravo od nekih oblika solidarne razmjene.)

Da zaključimo, dijalektički materijalizam, primijenjen na pitanje tehnologije, značio bi dvije stvari. Prvo da tehnologija, pa i digitalna, predstavlja zbiljske materijalne uvjete života (materijalne tehnologije i asimetrične odnose); te drugo, da iste snage tehnološkog otpora postaju pogonsko gorivo kapitalizma ∞ zbog čega kao ključne točke revolucije valja izdvojiti konΩikt u političko-ekonomskoj sferi, a ne “učinak” tehnologije. To opet znači dvije stvari, prvo, da su softveri, kodovi, protokoli koji ravnaju digitalnom tehnologijom i Mrežom danas pitanja baze, koliko god se kritičari trudili umanjiti važnost materijalističkog poimanja zbilje, a pod argumentom dematerijalizacije (kao da je ∫zička zbilja osnovni temelj materijalizma). I drugo, to znači da se dinamika tehnoloških izuma ne može shvatiti bez razumijevanja konΩikata u superstrukturi.

Dijalektički materijalizam uzima u obzir­­ konΩikte i antagonizme koji kompliciraju i usložnjavaju pojednostavljene elaboracije materijalne baze kao ultimativne determinirajuće snage progresa. To je upozorenje koje je uputio Walter Benjamin koji se gdje u svoje doba obrušio na vul-

128 129

a ne kreativna kultura u suvremene prakse uvode jedan od temeljnih antagonizama. Ukoliko je tako, koji su alati te revolucionarne dijagnoze?

7. Dijalektički materijalizam predstavlja alat prevladavanja pojednostavljenog determinizma kalci∫ciranog u pitanju “mogu li tehnologije promijeniti/ demokratizirati/ degradirati... naše društvo?” Dijalektički materijalizam podrazumijeva dvije ključne pretpostavke, a koje mogu donijeti kompleksno objašnjenje uloge tehnologije u suvremenom društvu. Prvo, materijalističko shvaćanje povijesti, koje je nastalo kao Marxova revizija Hegelova idealizma, razumijevanje je koje osigurava da se svaka tehnologija i njezina inačica promatra u svjetlu realnih odnosa pojedinca i pojedinke prema njihovim zbiljskim uvjetima života. Drugim riječima to je ono Benjaminovo pitanje iz Historijsko-∫lozofskih teza, znači li uopće napredak tehnologije i progres, odnosno, pitanje kako tehnologije mogu pomoći radnicima i radnicama u njihovu konkretnom životu? I drugo ∞ dijalektičko shvaćanje tehnološkog razvoja znači da razvoj treba promatrati kao konΩiktno a ne harmonično napredovanje izuma i implementacije tih izuma. U svim suvremenim primjerima od robotike, do novih oblika prijevoza (poput Uber-a) i usluga smještaja (poput AirBnB-a), te platformi koje se slobodno daju na korištenje prozumerima (na sustavima poput Facebooka i Twittera), valja primijetiti kako je na djelu okivanje proizvodnih snaga pri čemu nije riječ o jednostavnim dihotomijama i borbama između “loših” starih ekonomija i

130 131

garne tumače koji su tehnološki napredak vidjeli kao determinirajući brišući tako osnovu i razlog tehnološkog napretka ∞ boljitak za sve. Kako se vidi, danas je takvu primjedbu potrebno uputiti široj epistemologiji. Dijalektički materijalizam omogućuje uvid u to kako se tehnološki razvoj snaga za proizvodnju zbiva kroz antagonizam i negaciju kao temeljno polazište povijesnog kretanja.

Tumačenju tehnoloških promjena danas nedostaje razumijevanja da su kategorije samo oblici bivanja, uvjeti postojanja, a to je kako Lukács sažeo tumačeći “revolucionarnu dijalektiku”. Cilj je shvatiti kako nema ništa imanentno u kategorijama, što ne proizlazi iz njihovih uvjeta proizvodnje. U slučaju novomedijskih tehnologija, ono što mora biti istraženo uvjeti su, stanja, ili procesi, a ne ∫ksni alati ili tehnološka aparatura koje bi determinirale a priori neka rješenja i, u konačnici, povijesna kretanja.

Danas se kaže kako “novi mediji utječu na društvo”, kako je “internet promijenio načine na koje komuniciramo”. Te i slične poštapalice danas trebaju biti preispitane, baš kako je u svoje doba engleski teoretičar Raymond Williams preispitao tezu da je televizija promijenila naš svijet. Taj, gotovo paradoksalni zadatak proizlazi iz opasnosti koje predstavlja jednoumlje bez dijalektike, pojednostavljenja odnosa uzroka i posljedice. Da zaključimo, zadaća je svake teorije tehnologije danas da se suprotstavi takvim općeprihvaćenim tezama i zdravorazumskim zaključcima.

Uloga medija u svijetu alternativnih činjenica

D

Novi alati medijske hegemonije anas, kada se tek stišava bura oko izbora Donalda Trumpa za predsjednika Amerike i jednako snažan potres nakon izglasavanja Brexita, javno se preispituje ona poznata krilatica o tome da “mediji kontroliraju javnost”. Prevladava mišljenje da svjedočimo naglom urušavanju povjerenja u medije i gubitku svake iluzije da posredstvom javnog informiranja možemo doći neke “objektivnosti”. No, valja se zapitati nije li gotovo obrnuto ∞ upravo su ovi događaji kao i njihovo medijsko praćenje pokazali da se ne ruši povjerenje u objektivnost medija, već povjerenje, koje smo gradili godinama, da mediji imaju utjecaja na javno mnijenje. Potajno, svi su se nadali da mediji nešto ipak “kontroliraju”, pa iako su neki upozoravali na hegemonijski karakter te kontrole, tiha većina se ipak ugodno osjećala makar u nekom ozračju sigurnosti i uvjerenja da će, pored svih mana i ideoloških manipulacija, mediji zagovarati neke modernističke vrijednosti i dosege liberalnog društva. Ovi su primjeri otvorili pitanje koliki je doseg tog utjecaja, upravo zato jer su u oba slučaja pobijedile neočekivane opcije. Čini se kako se liberalna javnost potajno nadala da će i u slučaju Brexita i u slučaju Trumpa “mediji odraditi svoj posao” odnosno, da će uvjeriti ljude u apsurdnost tih izbora. Kada se to nije desilo, postavilo se pitanje pravog dosega “utjecaja medija” - je li on uopće prisutan u stvaranju konsenzusa i imaju li mediji uopće moć koja im se pripisuje?

132 133

Katarina Peović Vuković

provale.) Istovremeno za zatvorene i submisivne osobe nudi se sasvim drugačija poruka.

I tek treća sastavnica Analytice je naravno tehnologija ∞ internet i platforme pak omogućuju da se svakom subjektu pristupi individualno. Taj se pristup naziva dubokim novinarstvom (engl. deep publishing). Duboko novinarstvo u velikoj mjeri otežava kasnije rekonstruiranje onoga što je se zapravo oglašavalo, jer objave mogu biti personalizirane, a njihovo pojavljivanje tako kratkotrajno da ciljani subjekt može gotovo biti nesvjesan onoga što je pročitao.

Uspješnost ovih sustava također nije do kraja jasna. No čini se da su automatizirane skripte neprestano pokušavale nešto novo i kako je to ponekad i uspijevalo. Glasnogovornici Analytice pohvalili su se kako je u kampanji Teda Cruza 2016. godine ovaj republikanski kandidat povećao svoj domet s pet na trideset i pet posto. Kako se to desilo? Analitičari su primjerice u državi Iowa locirali 4000 ljudi koji su glasači centra ali koji teže u desno ∞ zbog čega predstavljaju moguće biračko tijelo Teda Cruza. Napravili su njihove pro∫le, odredili u koje skupine ličnosti pripadaju i koje ih teme zanimaju. Kako je tema oružja visoko kotirala u toj zajednici, širili su oglase na tu temu, a prema određenim karakteristikama ličnosti prilagođavali svaki oglas. Ted Cruz je tako postao drugi najvažniji kandidat u kampanji. Ključna je bila tehnologija oglašavanja gdje se nije nudila ista poruka svima.

Najzanimljivija je naravno bila medijska kampanja za Donalda Trumpa. Stručnjaci tvrde da su

134 135

Nakon tog prvog zaključka može slijediti i drugi ∞ o tome kako mediji ipak utječu na javno mnijenje, ali da to sada čine nevidljivo. To se naročito odnosi na nove alate poput programa Cambridge Analytica koji je već proglašen nevidljivim strojem koji vreba pojedinačne glasače i utječe na njihove političke odabire. O čemu je riječ u novim oblicima medijskog utjecaja. Taj utjecaj sada ima otvoreno manipulativni karakter s jedne strane, a njegovi su mehanizmi i poluge kojima se koristi gotovo potpuno nevidljivi s druge. Analytica je program koji se temelji na trima točkama: analitičkim podacima, bihevioralnoj znanosti i tehnologiji oglašavanja. Prva točka ∞ analitika odnosi se na skupljanje velikih podataka (engleski big data) ∞ agregaciju ogromnih količina informacija bez kojih ne bi bilo moguće niti razumjeti “potrebe” ciljane publike, niti osmisliti medijsko djelovanje koje bi utjecalo na ponašanje subjekata. Drugo, bihevioralne znanosti osiguravaju znanstveni okvir za to manipuliranje, utjecanje na ponašanje subjekata. Iako treba biti skeptičan prema zbiljskim dometima tog utjecaja, ljudi Cambridge Analytice tvrde da mogu utjecati na reakcije prilagođavanjem tona poruke, stila, diskurzivnim formatom. Analytica je tako oblikovana s obzirom na pet karakteristika ličnosti: otvorenost, odgovornost, ekstrovertnost, sklonost submisivnosti, neurotičnost ∞ čiji je akronim na engleskom jeziku ”OCEAN”. Primjerice, za neurotične i odgovorne sustav će ponuditi poruku kojoj je ton racionalan, ali potiče strah. (Primjerice, u poruci se može pojaviti metafora prijetnje od

(poznata je prijevara makedonskih tinejdžera) već i na programe koji su nadmudrili tražilice u slučajevima kada bi netko “guglao” riječi Clinton, Trump ili Obamacare. Te su stranice, navodno dalje vodile subjekte prema navodima Analytice. Navodno su djelovali i automatizirani programi (tzv. bootovi) koji su dijelili lažne vijesti o Hillary Clinton.

“Tamne objave” su se koristile i da afro-amerikance nagovore da ne glasaju ∞ podsjećajući ih na neku izjavu Hillary Clinton. Ipak, to je teško dokazati s obzirom da su te objave bile vidljive samo pojedincima. Takvi programi, kao i mnogo toga, nisu još regulirani izbornim pravom i pripadaju sivoj zoni novih izborih običaja.

Dakle, iako su se Trumpove izjave mnogima činile nepromišljenim i neodmjerenim izjavama, čini se da su one ipak vođene, makar logikom programa.

Javna sfera Nakon kampanja za Brexit i Trumpa, čini se da su potrebni novi alati kako bi se sagledalo kompleks “utjecaja” medija. Postavlja se pitanje - kako mediji uopće djeluju danas? Promotrimo najprije kako se zbiva proces koji je doveo do današnjeg oblika individualnog oglašavanja. Proces diverzi∫kacije masovne publike započinje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Digitalni mediji i internet doživljavaju široku implementaciju krajem devedesetih, a prijelaz milenija donosi daljnje mrvljenje mase i pojma masovnih medija. U eri Web 2.0 pojavljuju se mediji koje Manuel Castells u studiji

136 137

za Trumpovu kampanju koristili četrdeset do pedeset tisuća različitih oblika oglasa svaki dan, te da su mjerili odgovore i reakcije na te oglase, te prilagođavali iduće poruke. Analytica je navodno svakodnevno mijenjala naslove u oglasima (tzv. benerima). Za one koji su odabrali poveznicu protiv Cliton koja je bila neodgovorna prema svojim e-mail porukama ∞ odmah bi ponudili više sadržaja koji naglašavaju greške na razini osobne odgovornosti. Ukoliko bi osoba pokazala naklonost prema autoritetima, skripta bi ponudila primjerice naslov: “visoki dužnosnici nazornih službi se slažu: e-mailovi Clinton ugrozili nacionalnu sigurnost”.

Puno toga se zbivalo i putem Facebook “mračnih objava” (engleski dark posts) koje su samo vidljive onima koji su ciljana publika. Navodno je Analytica korištena kako bi se odredio i Trumpov raspored putovanja i teme izlaganja. Primjerice, ukoliko je sedamdeset i tri posto ciljanih glasača u okrugu Michigan odabralo članke koji su se bavili načinom na koji će Trump vratiti Amerikancima njihove poslove ∞ Trumpov bi se skup u tom mjestu fokusirao na tu temu. Politički analitičari su se smijali kada je Trump organizirao skupove u ne-republikanskim državama, no to je navodno potaknuto i rezultatima Cambridge Analytice koja je na Facebook objavama spazila priliku. Pokazalo se da su male brojčane razlike odigrale ulogu u izborima upravo u tim državama.

Najmračnija strana kampanje bile su lažne vijesti. To se ne odnosi samo na pojedinačne stranice

je on besplatan. Mnogi s pravom upozoravaju da u ovom praksama nije riječ o demokratizaciji komunikacije, već o komodi∫kaciji kreativnosti. Proces diverzi∫kacije tako je prethodio novim oblicima oglašavanja i pripremio teren za nove oblike komodi∫kacije. Time se završava još jedan proces, a to je proces rede∫nicije javne sfere. Platforme na kojima se odvija ovaj oblik komunikacije sve više postaju javna sfera. Što je to javna sfera i kako je ona promijenjena u doba samo-maskomunikacija?

Pojam javne sfere uvodi njemački sociolog i ∫lozof Jürgen Habermas početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća a pojam se odnosi na reprezentativnu javnost, političku javnost koja pripada civilnom društvu, a otvorena je za sve. Habermas je imao na umu ∫zičke prostore u kojima se građani susreću ∞ ka∫će, trgove, knjižnice, parkove i slično gdje mogu otvoreno raspravljati o temeljnim pitanjima društva kao i utjecati na odluke političara. Mnogi su primijetili kako je danas javnu sferu potrebno rede∫nirati s obzirom na to da se ti višestruki prostori javnosti pojavljuju i u virtualnoj sferi. No uz takvu rede∫niciju potrebna je dodatno objašnjenje. Kao što se u ∫zičkim prostorima javnima ne smatraju samo prostori koji su javno dobro, pod upravom lokalne zajednice ili države, već i privatni prostori koji služe okupljanju građana (kao što su to ka∫ći), tako se i na internetu pojavljuju platforme u vlasništvu privatnih korporacija, a koje također služe “okupljanju”. Jedina je razlika ta da se građane na platformama kao što je Facebook i Twitter valja upozoravati na to da se nalaze u

138 139

Komunikacijska moć iz 2009. godine naziva medijima “samo-maskomunikacije” (engl. mass self-communication media). Masovni samokomunikacijski mediji su mediji kao što su video prilog na mreži YouTube, blog s RSS poveznicama prema drugim mrežnim izvorima, poruka velikoj listi elektroničke pošte i slično. Razlika između starih masmedija i novih masovnih samokomunikacijskih medija je u tome što potonji potencijalno mogu doseći globalnu publiku, dok istovremeno individualni korisnik nadzire poruku. Ne samo da proizvodnju poruke sami nadziremo, već i određujemo potencijalnog/e primatelja(e), kao samostalno određujemo i dohvaćanje speci∫čnih poruka ili sadržaja s Mreže i iz elektroničke komunikacije.

Oni koji se koriste ovim komercijalnim platformama, iako imaju široku slobodu komuniciranja, predstavljaju subjekte koje teoretičari medija nazivaju proizvođačima-konzumentima, odnosno “prozumentima” (izraz je spoj dvaju engleskih izraza producer i prosumer), a neki govore i o “publici-robi” (engl. audience commodity). Prvi izraz upozorava kako će korisnik YouTube servisa istovremeno i proizvoditi program i konzumirati ga, dok drugi upućuje na to i da subjekt sam postaje roba. Prozumenti danas uistinu čine “eksploatiranu klasu vještih radnika” koji stvaraju sadržaj za korporacije kao što su Google, News Corporation i Yahoo.

Ukratko svaka naša objava na platformi Facebook donosi pro∫t, iako toga nismo svjesni. Svi pak koji smo korisnici ovih servisa svojim podacima plaćamo korištenje tog servisa iako nam se čini da

gotovo obrnuto ∞ kao opasnost nedostatka političnosti i političnog mišljenja. Ukratko, jasno je kako politika nestaje, bilo da se odluke daju u ruke navodno nezavisnih “stručnjaka”, bilo da se zagovara antiintelektualizam i sustavno inducira narcisoidna rasprava u okviru osobnih sviđanja i kvazi-nepolitičkih preferencija. Politika se u takvoj javnoj sferi pojavljuje u obliku razvodnjene jezične interakcije koja prividno pluta iznad politike, a tek da bi se pokazalo kako je u nju duboko nesvjesno uronjena. To je princip “dezideologiziranog” mišljenja ∞ mišljenja koje se oslanja na osobna vjerovanja, osjećaje, nadanja i davanja povjerenja. U takvom okolišu politički pojmovi gube važnost pa se niti ne mogu pojaviti politički projekti koji bi uspjeli dobaciti onkraj osobnih preferenci.

Nedostatak političke elaboracije i političko-ekonomskog u postojećim elaboracijama dovodi u pitanje pojam javnosti. Što znači djelovanje u javnom prostoru ∞ komuniciranje ideja, političkih stavova, kritiziranje sustava itd.? Nije li bilo kakva kritika nužno nastavak ideja koje se začinju u doba prosvjetiteljstva na početku modernog doba, kada se ideje jednakosti i slobode i pojavljuju? Jasno je kako je sve što možemo misliti u javnom prostoru određeno političko-ekonomskim odabirima, a ne nekim individualnim transpolitičkim izborima (ja volim, ja želim... je zapravo “kako volim” i “preko čega želim”).

140 141

privatnom prostoru, dok im je to sasvim sigurno jasno dok piju kavu u nekom ka∫ću. Facebook i Twitter jednostavno ne komuniciraju svoj privatni, pa ni pro∫tno-usmjereni karakter. Te su se razlike pokazale očitima u doba arapskih revolucija kada su mnogi bili neugodno iznenađeni cenzurama koje je Facebook provodio.

Uz to se danas javljaju i neka suptilnija pitanja vezana uz komunikaciju u javnoj sferi. Tu se nameće šira tema s jedne strane navodne “demokratizacije komunikacije”, koja se uvijek pojavljuje ruku pod ruku s gotovo oprečnim pitanjem ne nude li ti servisi “previše sloboda”. No, nije li pravo na participaciju univerzalno i egalitarističko i nije li to doslovna upotreba riječi demokracija koja je vladavina svih? No postaje jasno da čak i kada se vodimo premisom, koja naravno ostavlja po strani mnoga pitanja, demokratizacije komunikacije, nema konačnih odgovora. Čini se da je “slobodan izbor” mitologija demokracije i “otvorene” komunikacije ∞ te da je svaki slobodan izbor ipak ograničen, makar pogledom na svijet. Ti pogledi na svijet ne mogu se jednostavno promatrati kao individualne preferencije. Antiintelektualno ozračje i sustavno promoviranje narcisoidnog ponašanja u tržišno usmjerenom društvu onemogućavaju razgovor u javnoj sferi na način na koji je javno i javnost shvaćao Habermas. Pojavljuje se brisanje granica javnog i privatnog, no ne na način na koji se to obično prezentira ∞ kao opasnost nedostatka privatnosti (pojavom korporacijskih oblika nadzora i nadzora vlada preko digitalnih medija), već na

Uzmemo li u obzir prvo i drugo ∞ opis medijske manipulacije danas i pitanje rastakanja politike i političnosti, dolazimo do trećeg pitanja. Na koji način i jesu li dezinformacije, o kojima se kalkulira u slučajevima “Brexit” i “Trump” opasne? Jasno je kako se dezinformacije uvijek prije ili kasnije otkriju. Jedna od pozitivnih stvari s liberalnom demokracijom je ta da se svakoj tezi može naći protuargument, da jedno izaziva drugo, da se u medijskom polju, po principu tržišta jedno drugome nameće. Jasno je kako je manipuliranje izborima loše, no kakve tragove ono ostavlja?

Probajmo obrnuti priču. Nisu li dezinformacije, kada se jednom ustoliče kao uobičajeni način političke borbe, u mogućnosti neke do tada skrivene istine - učiniti vidljivima? Ponekad se pokaže kako upravo notorne dezinformacije ne samo da ugrožavaju javnu sferu, već upravo obrnuto ∞ pomažu u demaskiranju stvarnog stanja stvari. Slučaj lažnog intervjua ondašnjeg hrvatskog premijera Ive Sanadera više je učinio za otkrivanje stanja stvari nego svi intervjui koje je taj političar kao premijer dao. Podsjetimo se, anoniman novinar sam je napisao odgovore na vlastita pitanja i poslao redakciji Jutarnjeg lista. Odgovori nisu odudarali od onoga što bismo očekivali od premijera. Ova kao i slične distorzije u medijskom prostoru na prvi pogled djeluju devastirajuće za pitanje “objektivnosti”, donošenja činjenica, jasnog i nepristranog novinarstva. No slučaj je ukazao na političku mrtvouzicu, slijepu ulicu u kojoj se nalazimo, u kojoj

nema bitne razlike u političkim idejama, lijevi i desni se smiještaju u sigurni i nekonΩiktni “centar”, a političari djeluju poput “glava koje govore” (engl. talking heads). Političke ideje i komunikacija u javnom prostoru najčešće neće donijeti neki oblik javne rasprave ili unijeti bilo kakvu živost u političkom smislu. Umjesto toga, slučaj je pokazao kako političke ideje mogu jednostavno biti automatizirane, potpuno je nevažno o čemu se govori ∞ sve je već rečeno, a politički govori i onako predstavljaju statističku liniju ∞ srednju vrijednost i opće mnijenje. Tako je odgovor koji političar može pružiti u depolitiziranoj zajednici prije rezultat nego uzrok. Govor je jednostavno reprezentacija javnog mnijenja koje je već stvoreno pregovorima oko ključnih političkih pitanja. Kako je to jednom sročio talijanski političar i aktivist Antonio Gramsci političari moraju već simbolički voditi, a njihove ideje već vladati društvom prije nego oni dospiju na vlast. Nije li tada analitičko-bihevioralno-tehnološka manipulacija kojoj svjedočimo u slučaju Brexit i Trump ∞ način da se, pored osude takvog oblika politike i političnosti ∞ istovremeno uputi i na jednu pozitivnu stvar. To je činjenica da je sada, upotrebom dubokog novinarstva, alata velikih podataka i upotrebom psihologije u službi marketinga svima jasno da je politika izgnana iz javne sfere, te da vladajući drže u podređenosti građane zapadnih demokracija, te da se tako cijenjene “slobode” ne mogu olako proglasiti dosegnutima.

Novinarstvo koje pak može izaći iz tog zatvorenog kruga trebalo bi prije svega ponuditi alate

142 143

Mediji i dezinformacije

radna mjesta, ili s tim da partikularna situacija s ovim ili onim tajkunom predstavlja vrlo važan dekor u široj i sustavnijoj drami? Analitički alat bi omogućio da se primijeti kako se takve partikularije pojavljuju kao na traci na kojoj se nešto što predstavlja “vijest” ciklički pojavljuje i vraća u tek neznatno izmijenjenom obliku.

Nemogućnost javne rasprave nije posljedica “zabrane”. Mi uistinu većim dijelom živimo u svje­ tonazorski otvorenom društvu. U medijima se može komunicirati više-manje o svemu. Nemogućnost racionalne rasprave dolazi zbog degradacije onih kanala koji bi trebali nositi ulogu analitičkih aparata ∞ nije samo riječ o tome da mediji ne prenose istinu, već i o načinu na koji se sustavno urušava intelekt, alat koji je jedini u mogućnosti supstancijalno odgovoriti na ponavljanje pogre­ šaka.­ Ukoliko danas mnogi ljudi na terenu mogu snimiti požar i to plasirati u vijesti, to ne znači da imamo novinarstvo. Istovremeno, naše se profesionalno novinarstvo svodi upravo na to ∞ aktualitet i neprestanu proizvodnju spektakla. Često se u kritici “razine” rasprave spominju internetski portali i pad vrijednosti tiskanog novinarstva. No između tih dviju pojava nema nikakve uzročno-posljedične veze. Pojava internetskog novinarstva nije uzrok pada kvalitete novinarstva.

Analitičnost je prognana iz svakog medija, pa i tiskanog, a uzrok tomu je pretvaranje novina u robu, a ne izbor ∫zičkog ili virtualnog medija. Postavlja se pitanje zašto je Twitter postao omiljeni kanal

144 145

za opozicijsko i alternativno čitanje sadašnjosti a prevladavajući ono što je Habermas u studiji Filozofski diskurs moderne opisivao kao Aktualität, ono što je aktualno, a stječe autentičnost samo u “sadašnjem-vremenu” (Jetztzeit). Teza o alternativnim činjenicama vjerojatno nije pogrešna ∞ no alternativne činjenice predstavljaju tek relativnu prijetnju i to samo u toj vječnoj sadašnjosti koja vlada.

Alternativa onome što je činjenica je jednostavno ∞ laž, no laž u svakom trenutku može postati i istina jer se istine stvaraju u svijetu medija i medijskog konsenzusa. Pravi problem medija dakle ne predstavljaju tek alternativne činjenice, koje bi svima bile vidljive i očite, već i zarobljenost u aktualnost koja ne dozvoljava da se sagledaju dublji problemi, strukturalne uvjetovanosti da nešto postane alternativna činjenica, niti okvir koji sam vijesti daje autentičnost u vremenu. (O ovom je problemu, primjerice, pisano i u posljednjem objavljenom broju hrvatskog Le Monde Diplomatic-a, časopisa koji je svojom visokom razinom svakako radio na obrazovanju svojih čitatelja i omogućavao jedan širi uvid u probleme s kojima se suočavamo).

Danas je sve teže probleme sagledavati analitički. Partikularije onemogućavaju stvarni uvid u uvjete hrvatske tranzicije i stanje na europskoj periferiji. Nejasnima ostaju činjenice i aktualnosti, kao primjerice što činiti s “činjenicom” da ljudi rade daleko više od osam sati, a bez sigurnosti i sigurnog radnog mjesta, kao i s “činjenicom” da se odričemo svih prava u korist nekog imaginarnog samoregulirućeg tržista koje bi trebalo stvarati

146 147

političara i koje su posljedice toga? No nije riječ o uzroku i posljedici već dijalektici društvenog okvira u kojem se poruke od 140 znakova jedino mogu konzumirati ∞ to su posljedice političko-ekonomskog okvira a ne hegemonije novih medija. Ukratko, kao i u slučaju Twittera ∞ takve bi se aktualnosti trebale promatrati kao simptom a ne uzrok problema. Nestankom Twittera ne bismo riješili niti jedan problem u novinarstvu.

I da zaključimo, još je Walter Benjamin ustvrdio da s ∫lmom i fotogra∫jom dolazimo u razdoblje percepcije u stanju rastresenosti, no i to da se ta rastresenost kao tendencija u konzumaciji medijskih sadržaja pojavljuje kao posljedica društveno-političkih uvjeta. Ukoliko je takav okvir danas odgovoran za pojavu medijskih i političkih kampanji “dubokog novinarstva”, alternativnih činjenica i manipulacije individualnog marketinga onda je potrebno duboko zaroniti upravo u analizu tog okvira.

148 149

Ideologija, film i ljevica

Film i “teorija levice”

U

okviru Filmskih sveski, kultnog jugoslavenskog časopisa namijenjenog teoriji ∫lma i ∫lmologiji, 1982. objavljen je izbor tekstova francuske marksističke ∫lmske teorije. Broj je prigodno nazvan Teorija levice, a u njemu su prevedeni neki od najznačajnijih tekstova koje su francuski autori objavljivali u neposrednoj postšezdesetosmaškoj atmosferi u (idejno sukobljenim) časopisima Cinéthique i Cahiers du Cinéma, razmatrajući ∫lm u njegovom suodnosu s ideologijom i revolucionarnom praksom. “U istoriji marksističke misli o umetnosti ne postoji razvijena teorijska tradicija koja bi imala za predmet ∫lmsku umetnost” zapisao je u Sveskama uvodno ∫lozof Sreten Petrović, pa se tako, pored zanimljivog Petrovićevog uvoda u kojemu autor kontekstualizira ovu francusku teoriju u okviru jugoslavenske marksističke estetike i problematizira u njoj mogući dogmatizam odnosno sociologizam, među odabranim tekstovima nalaze neki od ključnih teorijskih radova lijeve ∫lmske misli kao što su “Film: ideološki efekti ostvareni posredstvom osnovnog instrumenta” Jean∞Louisa Baudryja (Cinéthique, 1970) i “Tehnika i ideologija” Jean∞Louisa Comollija (Cahiers du Cinéma, 1972). No umjesto programatskog cahierovskog uvodnika “Film/Ideologija/Kritika” Jean∞Louisa Comollija i Jeana Narbonija (Cahiers du Cinéma 1969., br. 216), kojim je je na neki način čitava ta rasprava i započela, urednici Filmskih sveski u “Teoriji levice” odlučili su se na prijevod nastavka tog uvodnika iz 217. broja, “Film/Ide-

150 151

Petra Belc

tekstualnu praksu koja se želi suprotstaviti dominaciji vladajuće ideologije. ********************************************

Film / kritika / ideologija U ovom broju počinjemo objavljivati uvodnike značajnih svjetskih ∫lmskih časopisa u kojima njihovi urednici iznose vlastite sudove o koncepciji uređivanja ∫lmskog časopisa i odnosa prema ∫lmu. Prvi u slijedu poznati je uvodnik “Cahiers du Cinéma”, iz listopada 1969., koji su potpisali Jean-Luc Comolli i Jean Narboni.

Ovaj je uvodnik iz časopisa “Cahiers du Cinéma” rezultat smione promjene u tumačenju svrhe ∫lmske kritike, do koje je došlo nakon svibanjskolipanjskih gibanja 1968. u Francuskoj. Urednici “Cahiers”, a i njihove kolege u “Positifu” i “Cinethiqueu”, izjasnili su se u smislu marksizma, strukturalne lingvistike, psihoanalize, te su se nastojali odrediti s teoretskog, politički aktivnog stanovišta.

Ovaj uvodnik određuje i funkciju časopisa — da daje oštru analizu “onoga što vlada proizvodnjom nekog ∫lma (∫nancijskih okolnosti, ideologije, potražnje i reakcije)”, kao i analizu značenja i formi ∫lma — i objekat časopisa, te vrste ∫lmova koje će obrađivati, tipologija urednika politički je motivirana, te ∫lmove određuju prema tome kako oni “otkrivaju takozvano” ∫lmsko prikazivane stvarnosti””, prikazivanje koje oni ide kao suprotno neutralnom ili iskrenom “stvarnom”.

Prema njihovom mišljenju, kamera ne otkriva ni-

152 153

ologija/Kritika: od kritike do njene kritične tačke”, u kojemu Comolli i Narboni izravno polemiziraju s ∫lmološkim marksizmom Cinéthiquea. Urednici Filmskih sveski u fusnoti upućuju na izvorni Comollijev i Narbonijev članak, tojest na njegov “hrvatskosrpski prevod objavljen u zagrebačkom časopisu Film, broj 8∞9, 1977, strane 96∞101”, što je bio dovoljan motiv da se relevantan tekst pronađe i ponovnom objavom učini dostupnijim, kompletirajući time ujedno i “Teoriju levice” za sve koji su je proteklih godina možda akvizirali, zahvaljujući vrijednim knjižničarima Mamine javne knjižnice (http://bit.ly/2oRHf60). Zagrebačka verzija “Filma/Ideologije/Kritike” čini se da nije prevedena s francuskog izvornika već iz britanskog prijevoda objavljenog u časopisu Screen 1971. godine, te su imena ∫lmova ostavljena u prijevodnom izvorniku dok su veće gramatičke i pravopisne greške kao i manje slovne pogreške u ovom pretisku ispravljeni. Uvodnik “Film/Ideologija/Kritika” Comollija i Narbonija prati i kontekstualno objašnjenje britanskog teoretičara ∫lma i medija Seana Cubitta, izvorno objavljeno u Routledgeovoj Enciklopediji ∫lmske teorije. (U) suvremenoj hrvatskoj ∫lmskoj kritici malobrojnih ∫lmskih časopisa, koja kao da je takve debate gotovo u potpunosti izgubila iz vida, nije stoga naodmet još jednom — kako to čine Comolli i Narboni — izravno napomenuti da je “svaki ∫lm politički”. Način na koji su Cahierovci krajem 1960-ih vidjeli funkciju i zadaću ∫lmske kritike te ponudili model tipološke analize ∫lmova i danas djeluje kao inspirativan teorijski alat za

******************************************** Obveza je znanstvene kritike odrediti svoje područje i svoje metode. Pod tim se razumijeva da kritika bude svjesna vlastitog povijesnog i društvenog položaja, stroga analiza predviđenog područja proučavanja, onih okolnosti koje je čine potrebnom, onih koje je čine mogućom, te osobita funckija koju kritika namjerava ispunjavati.

Prijeko je potrebno da mi iz “Cahiers du Cinéma” sada poduzmemo upravo takvu globalnu analizu našeg položaja i naših ciljeva. Ne možemo reći da počinjemo baš od nule. Fragmenti takve analize nazirali su se već u materijalu koji smo u posljednje vrijeme objavljivali (u člancima, uvodnicima, raspravama, odgovorima na pisma čitalaca), ali je to bilo u neodređenom obliku, više uzgredno. Oni pokazuju da naši čitatelji, baš kao i mi sami, osjećaju potrebu za jasnom teorijskom osnovom s kojom

bi vezivali našu kritičku praksu kao i područje naše kritike, smatrajući da su to dvoje — teoretska osnova i kritička praksa — nedjeljivi. “Programi”, “revolucionarni” planovi i izjave često postaju cilj samima sebi. To je zamka koju namjeravamo izbjeći. Naš cilj nije da raspravljamo o onome što “želimo” (što bismo željeli) raditi, nego da raspravljamo o onome što sad radimo i što možemo raditi, a ta rasprava nije moguća ne ocijenimo li sadašnje stanje.

I. Gdje? a) Prije svega o našem položaju. “Cahiers” sačinjava grupa ljudi koji rade zajedno; jedan od rezultata našeg rada jest i izdavanje časopisa.1 Časopisa, to jest osobitog proizvoda koji uključuje stanovitu količinu rada (onih koji za njega pišu, onih koji ga proizvode, a i onih koji ga čitaju). Ne zatvaramo oči pred činjenicom da se takav proizvod, iskreno govoreći, nalazi unutar ekonomskog sistema kapitalističke izdavačke djelatnosti (način proizvodnje, interes i naklade itd.). U svakom slučaju teško nam je reći kako bi to danas i moglo biti drugačije, osim ako se ne povedemo za utopijskim idejama djelovanja “paralelno” sa sistemom. Prvi korak ovog drugog pristupa uvijek je paradoksan — uspostavljanje lažnog sistema, “neo-sistema” koji tada stoji uz bok sistemu od kojeg ste pokušavali pobjeći, vjerujući lakovjerno da će on moći negirati vladajući

1 Drugi su rezultati našeg rada distribucija, prikazivanje i razgovori o ∫lmu po provinciji i predgrađima, grupni teoretski rad. (Vidi “Montage” br. 210)

154 155

šta drugo do područje ideologije, te otuda politička borba u ∫lmu ne mora nužno sadržavati samo rad na sadržaju nego i na formi. Kategorije od a) do d) iscrpljuju mogućnosti ideološke potvrde ili kritike na razinama forme i sadržaja, ali su možda najzanimljiviji komentari “Cahiersa” koji se odnose na kategorije e) i f ) u kojima se ∫lmovi doimlju kao da su posvema određeni ideologijom, ali ipak spram nje imaju dvosmislen odnos, ideologija postaje podređena i nagrižena “Ωmskom okosnicom” ∫lma, a kritičarev je tada zadatak pokazati i pojasniti taj proces.

2 Ili ga podnosi i na taj način ugrožava. Trebamo li posebno naglašavati da je isprobana taktika otvoreno represivnih sistema da ne progone one koji se protiv njega bune? Naprotiv, osobito se trude da na njih ne obraćaju pažnju. Rezultat takvog djelovanja je da su time jednu polovicu opozicije natjerali da bude na oprezu da svojim ponašanjem ne pretjera, a drugu polovicu da bude samozadovoljna time što joj se čini da njene akcije prolaze neprimjećene od sistema.

natjeraju da se okrene i da razmisli o sebi, koji je pokušavaju spriječiti, a koji je razotkrivaju pokazujući njene mehanizme time što ih blokiraju? b) Jer, situacija u kojoj mi djelujemo jest područje kinematogra∫je (Cahiers je ∫lmski časopis)3, a predmet našeg proučavanja jest povijest (nekog) ∫lma, kako je sniman, proizveden, distribuiran4, shvaćen. Što je ∫lm danas? To je važno pitanje; a ne, kao što je to prije možda bilo: što je ∫lm? To pitanje nećemo moći ponovno postaviti sve dok ne postignemo fond znanja, teorije (proces kojemu ćemo mi svakako pridonijeti) što će onome što je sada samo prazan termin dati sadržaj. Za ∫lmski časopis problem je i u tome kakav se posao mora raditi na području ∫lma. Pitanje osobito za “Cahiers”: što je naša speci∫čna uloga na tom području. Čime ćemo se mi razlikovati od ostalih “∫lmskih časopisa”?

3 Ovime nemamo namjeru reći da oko sebe želimo podići ograde i time zanemariti neizmjerno veće područje na kojem je politički isto toliko na kocki. U ovom se članku, jednostavno, koncentriramo na ovaj određen problem unutar spektra društvene aktivnosti kao na reakciju na određene operacione potrebe.

4 To postaje problem čije je rješavanje sve teže odložiti.

Dozvoliti da se o ovome raspravlja pojedinačno značilo bi samo izazvati zbrku. Očito je da moramo pokušati odjednom postaviti to pitanje teoretski — kasnije. Za sada to ostavljamo po strani.

156 157

sistem. Zapravo, jedino što paralelni sistem može učiniti jest da vladajući sistem odbaci (idealistički purizam), dosljedno tome vrlo će ga brzo ugroziti neprijatelj koji mu je bio uzorom.2 Taj “paralelizam” djeluje samo iz jednog smjera. On dodiruje samo jednu stranu rane, a mi smatramo da na ranu treba djelovati s obiju strana. Opasnost da će se te paralele i prebrzo sresti negdje u neizmjernosti čini nam se dovoljnom da zastupamo stanovište kako je bolje opstati unutar ograničenog i dopustimo im da i dalje ostanu odvojene.

Nakon što smo to pretpostavili ostaje nam pitanje: kakav je naš stav prema našem položaju? U Francuskoj se većina ∫lmova, kao i većina knjiga i časopisa, proizvodi i rasparčava unutar kapitalističkog ekonomskog sistema i vladajuće ideologije. Ustvari, strogo uzevši, takvi su svi ∫lmovi bez obzira kakva sredstva koriste u pokušaju da zaobiđu kapitalistički sistem i dominantnu ideologiju.

A kada je situacija takva, moramo postaviti pitanje: koji ∫lmovi, knjige, časopisi dozvoljavaju ideologiji slobodan, neometan prolaz, koji je ∫lmovi prenose kristalnom jasnoćom, koji joj služe kao izabran jezik? A koji to ∫lmovi pokušavaju da je

Što je ∫lm? S jedne strane gledano, to je osobit proizvod proizveden unutar danog sistema ekonomskih odnosa, koji sadrži rad (koji se kapitalistu pokazuje kao novac) — a čemu su podložni čak i “nezavisni” ∫lmski stvaraoci i “nova kinematogra∫ja” — ∫lm okuplja izvjestan broj radnika u tu svrhu (čak je i režiser, bez obzira na to da li je on Moullet ili Oury, u krajnjoj liniji ∫lmski radnik).

Film kao proizvod se pretvara u potrošnu robu, ima prometnu vrijednost kojom vladaju zakoni tržišta, a ostvaruje se prodajom ulaznica i ugovora.

S druge strane, kao rezultat toga što je materijalni proizvod sistema ∫lm je također i ideološki proizvod sistema, a u Francuskoj taj je sistem kapitalizam.5

5 Kapitalistička ideologija. Ovaj termin savršeno izražava ono što mi njime želimo reći, ali kako ćemo ga u ovom članku koristiti bez da ga detaljnije de∫niramo željeli bismo naglasiti da se ne zavaramo da taj termin ima neku vrstu “apstraktne biti”. Svjesni smo da je kapitalistička ideologija povijesno i društveno određena i da u bilo koje određeno vrijeme i na bilo kojem mjestu ima mnogostruk oblik kao i to da varira od jednog povijesnog perioda do drugog. Slično kao i cijela kategorija “militantne” kinematogra∫je, koja je danas sasvim nejasna i neodređena.

Na nama je da a) vrlo strogo odredimo funkciju koja mu se pripisuje, njegove ciljeve, njegove popratne pojave (informaciju, poticanje, kritičko razmišljanje, provokaciju “koja uvijek postiže nekakav efekt”); b) da odredimo točnu političku liniju koja upravlja stvaranjem i prikazivanjem tih ∫lmova — “revolucionarni ∫lm” suviše je širok i neodređen termin da bi nam u ovom kontekstu bio od ikakve koristi; c) da objasnimo ne predlažu li pobornici militantne kinematogra∫je upravo onu akciju kojom bi ∫lm postao zanemaren, a sve to vjerujući, u zabludi, da

Nijedan ∫lmski stvaralac ne može pojedinačnim naporima mijenjati ekonomske odnose koji vladaju proizvodnjom i distribucijom njegovih ∫lmova. (Ne možemo dovoljno često naglašavati da čak i oni ∫lmski radnici koji namjeravaju biti “revolucionarni” na nivou poruke i forme nisu u stanju postići nikakvu brzu ili radikalnu promjenu u ekonomskom sistemu — mogu ga samo izopačiti, to da, skrenuti, ali ne i negirati ili mu ozbiljno poremetiti strukturu. Nedavna Godardova izjava da želi prestati raditi unutar “sistema” ne uzima u obzir činjenicu da je bilo koji drugi sistem samo odraz onoga koji želi izbjeći. Novac više ne dolazi sa Champs-Elysées već iz Londona, Rima ili New Yorka. Film možda i neće distribuirati veliki monopoli distribucije, ali je sniman na materijalu jednog drugog monopola —Kodaka). Kako je svaki ∫lm dio ekonomskog sistema, on je i dio ideološkog sistema, jer “∫lm” i “umjetnost” su grane ideologije. Nitko ne može pobjeći: negdje unutar toga, poput dijelova slagalice, za svakoga postoji određeno mjesto. Sistem je slijep prema vlastitoj prirodi, ali usprkos toga, ustvari upravo zbog toga, kad se svi njegovi dijelovi poslažu na svoja mjesta oni daju jasnu sliku. Ali to ne znači da svaki ∫lmšto se manje radi na ∫lmskom aspektu to će jači, snažniji i jasniji biti “militantni” efekt. To bi bio jedan način da se izbjegnu proturječja “paralelne” kinematogra∫je ali bi istovremeno to značilo i zaplitanje u problem treba li “underground” ∫lmove uvrstiti u tu kategoriju, pod izvogorom da njihovi pristupi seksu i drogi te njihova preokupacija formom mogu, možda, uspostaviti novi odnos između publike i ∫lma.

158 159

II. Filmovi

jer reproduciraju svijet onakav kakav se doživljava ∫ltriran kroz ideologiju (ili kako to Althusser točnije de∫nira: “Ideologije su objekti kulture koji se shvaćaju∞prihvaćaju∞podnose, koji u osnovi na ljude djeluju procesom koji oni ne razumiju. Ono što ljudi izražavaju svojim ideologijama nije njihov stvarni odnos prema njihovim uvjetima egzistencije; a to znači da postoje stvarni i imaginarni, prividni odnosi"). Prema tome, onog časa kad započnemo snimati ∫lm, od prvog kadra, opterećeni smo potrebom da reproduciramo stvari ne onakve kakve one ustvari jesu već onakve kakve nam izgledaju kad se prelome kroz prizmu ideologije.

To uključuje svaki stadij u procesu proizvodnje ∫lma: teme, “stilove”, forme, značenja, narativne tradicije; svi ti stadiji naglašavaju opću ideološku raspravu. Film je ideologija koja se prikazuje sama sebi, koja govori sama sa sobom, koja proučava samu sebe. Onog časa kad postanemo svjesni da je priroda sistema da ∫lm pretvara u instrumenat ideologije, moći ćemo uvidjeti da je prvi zadatak ∫lmskog stvaraoca da raskrinka to takozvano “prikazivanje stvarnosti”. Ukoliko mu to uspije postoji vjerojatnost da ćemo moći razbiti ili možda čak i prekinuti vezu između ∫lma i njegove ideološke funkcije.

Bitna razlika kod suvremenih ∫lmova jest u tome da li to oni čine ili ne. a) Prva i najveća kategorija ∫lmova sadrži ∫lmove koji su skroz na skroz prožeti vladajućom ideologijom u njenom čistom, neiskvarenom obliku,

160 161

ski stvaralac u tome igra sličnu ulogu. Reakcije se razlikuju.

Zadaća je kritike da uvidi gdje se oni razlikuju te da polagano, strpljivo, ne očekujući nikakve magične promjene već pri prvom izvikivanju parole, pomogne promijeniti ideologiju koja ih uvjetuje.

Nekoliko problema o kojima ćemo kasnije govoriti podrobnije: svaki je ∫lm politički, s obzirom na to što ga određuje ideologija koja ga proizvodi (ili unutar koje se proizvodi što proizlazi iz jednog te istog). Kinematogra∫ja je utoliko potpunije i kompletnije određena, jer, za razliku od drugih umjetnosti ili ideoloških sistema, proizvodnja ∫lma više mobilizira privredne faktore na način na koji to proizvodnja literature (koja postaje potrošna roba “knjiga") ne čini — premda, u času kad literatura dosegne nivo distribucije reklame i prodaje i literatura i ∫lm se nalaze u istom položaju.

Jasno je da ∫lm “reproducira” stvarnost — zato su tu kamera i ∫lmski materijal — tako kaže ideologija. Ali oruđa i tehnika stvaranja ∫lma također su i sami dio “stvarnosti”, a osim toga “stvarnost” nije ništa drugo do izraz vladajuće ideologije. Gledana u tom svjetlu, klasična teorija ∫lma, po kojoj je kamera nepristran instrumenat koji poseže ili bolje rečeno koji je prožet svijetom u njegovoj “konkretnoj stvarnosti” jest nadasve reakcionarna. Ono što kamera, ustvari registrira jest nejasan, neformuliran, teoretski neobjašnjen, neosmišljen svijet vladajuće ideologije. Film je jedan od jezika kojim svijet komunicira sam sa sobom. Oni (jezici) konstituiraju njegovu svijest

Situacija je ista i kad je u pitanju umjetnička forma. Ti ∫lmovi sasvim prihvaćaju postojeći sistem prikazivanja stvarnosti: “buržoaski realizam” i sve ono što uz njega ide: slijepu vjeru u “život”, “humanizam”, “zdrav razum” itd. Izgleda da je u svakom pojedinom stadiju proizvodnje tih ∫lmova vladalo blaženo neznanje o tome da bi možda tu moglo nešto i ne biti u redu s tom koncepcijom “prikazivanja”. I to do te mjere da nam se to čini točnijim mjerilom za ∫lmove “komercijalne” kategorije od ∫nacijskog efekta. U tim ∫lmovima ništa se ne protivi ideologiji ili misti∫kaciji publike od strane ideologije. Za publiku su ti ∫lmovi umirujući jer ne postoji nikakva razlika između one ideologije koju oni sreću svaki dan i ideologije prikazane na ∫lmskom platnu. Bilo bi vrlo korisno kad bi ∫lmski kritičari postavili kao svoj dodatni zadatak proučavanje načina na koji se ideološki sistem i njegovi proizvodi stapaju na svim nivoima. To jest da prouče fenomen po kojem, kada se prikazuje publici, postaje monolog, u kojem ideologija razgovara sama sa sobom. S tog gledišta da proučavaju uspjeh ∫lmova na primjer Melvillea, Ouryja i Leloucha. b) Drugu kategoriju ∫lmova čine oni ∫lmovi koji na dva fronta napadaju poistovjećivanje s ideologijom. Čine to, u prvom redu, neposrednom političkom akcijom, na nivou “označenog”, to jest obrađuju neposredan politički problem. “Obrađuju” se ovdje upotrebljava u aktivnom smislu, oni o problemu ne raspravljaju, niti ga neprestano ponavljaju, parafraziraju nego ga koriste da bi

162 163

a ničim ne daju naslutiti da su njihovi stvaraoci bili uopće svjesni te činjenice. Ne govorimo sada o takozvanim “komercijalnim” ∫lmovima. Većina ∫lmova svih kategorija nesvjesni su instrumenti ideologije koja je stvara. Bez obzira na to da li je ∫lm “komercijalan” ili “umjetnički”, “moderan” ili “tradicionalan”, da li se prikazuje u posebnim kinima ili premijernim kinematogra∫ma, da li pripada “staroj” ili “mladoj” kinematogra∫ji, vrlo je mnogo izgleda da on bude samo prepričavanje iste stare ideologije. Jer svi su ∫lmovi roba i time predmet prodaje, čak i oni čija je tema izričito politička. Upravo se zato sada, kada se politički ∫lm tako razvija, pojavljuje i potreba za jasnom de∫nicijm onoga što sadrži pojam “političkog” ∫lma.

Ovo stapanje ideologije i ∫lma očituje se u prvom redu činjenicom da su se potražnja publike i tržište također sveli na samo jedan pojam. U direktnoj neprekidnoj vezi s političkim praksom, ideološka praksa ponovno određuje društvenu potrebu i podupire je raspravom. Ovo nije pretpostavka nego znanstveno utvrđena činjenica. Ideologija raspravlja sama sa sobom, ima pripremljene odovore i prije no što je postavila pitanja. Nema sumnje, postoji tu i potražnja publike, ali “ono što publika želi” znači “ono što želi vladajuća ideologija”. Ideju o publici i njenom ukusu stvorila je ideologija da bi se opravdala i ovjekovječila. A ta publika može izraziti samu sebe samo putem obrazaca mišljenja ideologije. Sve je to zatvoren krug, koji beskrajno ponavlja istu zabludu.

c) Postoji i druga kategorija u kojoj djeluje ta ista dvostruka akcija, ali protiv vlastitih sklonosti. Sadržaj nije izričito politički ali on to na neki način postaje putem kritike sadržaja što je pruža forma.7Ovoj kategoriji pripadaju ∫lmovi “Meditera

6 Ne zatvaramo oči pred činjenicom da je ovo vrlo pojednostavljen način (koristimo ga ovdje zato što nam je to jednostavnije) da se odredi tako oštra razlika između ova dva termina. To je naročito slučaj na području ∫lma gdje je “označeno” vrlo često rezultat permutacije “označitelja”, i gdje znak dominira nad smislom.

7 Nije to magični izlaz iz sistema “prikazivanja” stvarnosti (koji je osobito jak u ∫lmu) već strog, detaljan, obiman posao na sistemu — što ga omogućava, kakvi ga mehanizmi čine neškodljivim. Metoda se sastoji u tome da se na sistem svrati pažnja, kako bi ga se pokazalo onakvim kakav on jest, da bi on tada sam sebe osudio. Taktika može biti i u tome da se “∫lmska sintaksa izvrne naglavce” ali nije dovoljno da to bude samo to. Bilo koji ∫lm, danas, može poremetiti normalni kronološki red u namjeri da izgle-

née”, “The Bellboy”, “Persona”... Za kritičare “Cahiersa” ti ∫lmovi (b i c) čine bit kinematogra∫je i trebali bi biti glavni predmet časopisa. d) Četvrti slučaj: oni ∫lmovi — danas sve brojniji, koji imaju izrazito politički sadržaj ("Z” nije za ovo najbolji primjer jer je njegovo prikazivanje politike neoprostivo ideološko od početka do kraja; bolji bi primjer za to bio “Les Temps de Vivre") ali koji ne kritiziraju ideološki sistem u kojem su čvrsto ukopani, jer bez razmišljanja prisvajaju jezik ideologije i njen slikovit prikaz.

I zato ∫lmski kritičari moraju nužno preispitivati djelotvornost političke kritike koja se namjerava dati tim ∫lmovima. Ne izražavaju li oni, učvršćuju, potkrijepljuju upravo ono što žele optužiti? Nije li ih zahvatio sistem koji žele srušiti? (vidi a) da neodređeno “moderno”. Filmovi “Anđeo uništenja” i “Dnevnik Anne Magdalene Bach” (premda ne želimo reći da su oni modeli za to) strogo su kronološki, a istovremeno nisu prestali biti subverzivni na način o kojem smo govorili. Naprotiv, izmiješan vremenski slijed u mnogim ∫lmovima sakriva jednostavno shvaćanje (u osnovi naturalističko). Na isti način, perceptualna zbrka (priznata namjera autora da djeluje na podsvijest, promjene u strukturi ∫lma itd.) nije sama po sebi dovoljna da se samo njome ode dalje od tradicionalnog načina prikazivanja “stvarnosti”. Da bismo to shvatili dovoljno je da se sjetimo samo pokušaja “letrista” i “zacuma” da se jeziku vrati neizmjernost korištenjem besmislenih riječi ili novih vrsti onomatopeja. I u jednom i u drugom slučaju djeluje se na najpovršniji sloj jezika. Stvaraju se novi znakovi koji djeluju na nivou nemogućeg, ali koji se moraju odbaciti na bilo kojem drugom nivou, te prema tome nisu u stanju da pristupe normalno.

164 165

njime napali ideologiju (što pretpostavlja teoretsku aktivnost koja je direktno suprotna ideološkoj aktivnosti). Ovaj čin postaje politički djelotvoran samo u slučaju kada se poveže s obaranjem tradicionalnog načina “prikazivanja” stvarnosti. Što se tiče forme ∫lmovi “Unreconciled”, “The Edge”, “The Earth in Revolt” osporavaju koncepciju “prikazivanja” stvarnosti i označavaju raskid s takvom tradicijom. Željeli bismo naglasiti da samo uz djelovanje na oba fronta, na frontu “označenog” i frontu “označitelja”6 postoji vjerojatnost da se uspješno djeluje protiv vladajuće ideologije. Ekonomske, političke i formalne akcije moraju biti nedjeljive.

si unutar svog ∫lma. Ako ∫lmski stvaralac ostvari ∫lm kao udarac u ime liberalizma, ideologija će ga ubrzo osvijestiti, ako ga pak zamisli i ostvari na dubljem nivou izraza, postoji vjerojatnost da će on tada imati razorniji efekat. Ne mislimo time, dakako, da će moći razbiti samu ideologiju, već tek njen odraz u svom ∫lmu. (Filmovi Forda, Dreyera, Rossellinija, npr.).

Naš je stav što se tiče te kategorije ∫lma sljedeći: nemamo se namjeru pridružiti sadašnjem lovu na vještice protiv njih. Oni su mitologija svojih vlastitih mitova. Oni kritiziraju sami sebe, čak i kad u njihovim scenarijima nema takvih namjera, i nevažno je i neumjesno da to za njih činimo mi.

Sve što želimo je to da taj proces prikažemo. f ) Filmovi “live cinema” prve, one veće od dvije grupe. To su ∫lmovi koji proizlaze iz političkih (ili bi, možda, bilo točnije reći društvenih) događaja ili rasprava o njima. Oni se jasno ne razlikuju od nepolitičkog ∫lma jer se ne protive tradicionalnoj metodi “prikazivanja” stvarnosti uvjetovanoj ideologijom. Na primjer štrajk rudara snimat će se istim stilom kao i “Les grandes Familles”. Stvaraoci tih ∫lmova zavaravaju se da će se, kad jednom probiju ideološki ∫lter narativnih tradicija (dramaturgije, konstrukcije, dominacije centralne ideje nad dijelovima, naglašavanja formalne ljepote), stvarnost pojaviti u svom pravom obliku. Činjenica je da oni time razbijaju tek jedan ∫lter, a čak ne niti najvažniji. Jer stvarnost ne nosi u sebi nikakvu skrivenu jezgru samorazumijevanja, teorije ili isti-

166 167

e) Peto — ∫lmovi koji na prvi pogled izgledaju kao da sasvim pripadaju ideologiji i kao da su sasvim pod njenim utjecjajem, ali koji su to zaista tek na neki neodređen način. Jer, bez obzira na to što polaze s nenaprednog stajališta i idu od otvoreno reakcionarnog preko pomirljivog do blago kritičkog stava, na njima se je radilo, i to na tako stvaran način da se zapaža očita razlika, pomicanje između početne točke i konačnog proizvoda. Zanemarimo sada one nekonzekventne — i nevažne — ∫lmove kod kojih režiser svjesno koristi vladajuću ideologiju, ali je ostavlja netaknutom. Govorimo radije o ∫lmovima koji ideologiji postavljaju prepreke, tjerajući je na taj način da uzmiče, skreće s puta.

Okosnica ∫lma pruža nam priliku da ideologiju zapazimo, ali je istovremeno i raskrinkava i optužuje. Gledajući okosnicu ∫lma vide se na njoj dva momenta, jedan koji ideologiju zadržava unutar granica, drugi koji prelazi te okvire. Kritika koja proizlazi iz ∫lma čini da ∫lm prelazi svoje vlastite okvire. Ako takav ∫lm gledamo indirektno, tražeći simptome, ako tražimo i iza očite formalne jasnoće vidjet ćemo da je on pun pukotina: puca pod unutrašnjom napetošću koje kod nekog politički bezazlenog ∫lma jednostavno nema. Na taj način ideologija postaje potčinjena tekstu. Ona više ne živi nezavisno — nju predstavlja ∫lm. To je slučaj, na primjer, s mnogim holivudskim ∫lmovima koji su, premda istovremeno dio sistema i ideologije, ipak djelomično onesposobljavali sistem iznuta.

Moramo pronaći što je to što ∫lmskom stvaraocu omogućava da ideologiju nagriza time što je izno-

g) Druga vrsta “live cinema”. Tu režiser nije zadovoljan idejom da kamera “gleda kroz vanjštinu” već napada osnovni problem prikazivanja dajući aktivnu ulogu konkretnom materijalu svog ∫lma.

Film tada postaje onaj koji stvara smisao, a nije samo puko pasivno spremište smisla što je nastao izvana (u ideologiji). “Le Règne du Jour ”, “La Rentrée des Usines Wonder”.

Funkcija kritke To je dakle, područje naše kritičke aktivnosti: ti ∫lmovi unutar ideologije i njihovi različiti odnosi prema ideologiji. Iz tog precizno određenog područja proizlaze četiri funkcije: 1) u slučaju ∫lmova kategorije a): pokazati ono prema čemu su oni slijepi; kako su oni sasvim određeni i formirani od strane ideolgije. 2) u slučaju ∫lmova iz kategorija b), c) i g) proučavati ih s dva niova, pokazati kako ti ∫lmovi djeluju kritički na nivou “označenog” i “označitelja”. 3) u slučaju tipova d) i f ) pokazati kako je “označeni” (politički problem) uvijek oslabljen, onesposobljen nedostatkom tehničko-teoretskog rada na “označiteljima”. 4) u slučaju ∫lmova iz grupe e) ukazati na raskorak što se stvara između ∫lma i ideologije načinom na koji ∫lm djeluje i pokazati na koji način to ∫lmovi djeluju.

U našoj kritičkoj praksi ne može biti mjesta za nesigurnost (komentar, interpretaciju, ni čak za odgonetavanje), a niti za varljivo zanosne kritke (tipa novinskih kritika). Mora to biti jasna činjenična analiza onoga što vlada proizvodnjom ∫lma (∫nancijskih okolnosti, ideologije, potražnje i tržišta) te značenja i formi koje se pojavljuju u ∫lmu, a koje su isto tako stvarne.

Tradicija bezvrijedne i nestalne ∫lmske kritike jednako je tako tvrdokorna koliko i produktivna, a ∫lmska je analiza danas još uvijek predodređena idealističkim pretpostavkama. Danas ona ide dalje, ali joj je metoda još uvijek u osnovi empirijska.

168 169

ne poput koštice u voću. (Marksizam je što se toga tiče vrlo jasan, u svojoj razlici između “stvarnih” i “opaženih” objekata): cf. “Chiefs” (Leacock) i dobar dio ∫lmova Maya (u engleskom prijevodu navode se the May ∫lms, a u francuskom izvorniku de ∫lms de mai, dakle radi se o svibanjskim ∫lmovima, a ne ∫lmovima Maya, op. P.B.).

Stoga pristaše “cinema direct” i pribjegavaju jednoj te istoj terminologiji da bi njome izrazili ulogu ∫lma i opravdali uspjehe u ∫lmu na način na koji je drugi koriste za proizvode najveće vještine: “preciznost”, “smisao proživljenog iskustva”, “bljesak istine”, “uhvaćeni časovi života”, “osjećaj da ne gledamo ∫lm” i na kraju “iluzija”. To je ona magična ideja “vidjeti sve znači sve razumjeti”, ideologija se pokazuje da bi spriječila da se ne razotkrije ono što ona zapravo jest, razmišlja o sebi, ali se ne kritizira.

se dio posla svakako obavlja u teoretskim člancima i kritikama. Bit će sve manje razlika između njih, jer nije naša briga da zbrajamo vrijednosti i nedostatke ∫lmova u interesu suvremenosti, niti, kako je to netko u šali rekao, da “proizvod kujemo u zvijezde”. S druge strane, razgovori, te članci tipa “dnevnik” kao i popisi ∫lmova s dosijeima i dodatnim materijalom za moguću buduću raspravu često su puta bolji, što se podataka tiče, od teorije.

Na čitaocu je da odluči zauzimaju li ti napisi kritički stav i ako da kakav.

J.∞L.C. i J. N. Prevela: Branka Baranović Tekst je izvorno objavljen u časopisu Film 8∞9/1977, Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreb (1977), str. 96∞101.

170 171

Prošla je kroz nužni stadij povratka na materijalne elemente ∫lma, njegove označavajuće strukture, formalnu ogranizaciju. Tu je, bez sumnje, prve korake učinio André Bazin, usprkos kontradikcijama što se mogu naći u njegovim člancima. Zatim je slijedio pristup kojemu je osnova bila u strukturalnoj lingvistici, (a u kojem pristupu postoje dvije osnovne zamke, u koje smo i mi upali — fenomenološki pozitivizam i mehanistički materijalizam).

Isto tako kao što kritka mora proći taj stadij, jasno je da mora u svome razvoju ići i dalje. Nama se jedini moguć put naprijed čini u korištenju teoretskih napisa ruskih ∫lmskih stvaralaca dvadesetih godina (prije svega Eisensteina), kako bi se pomoću njih mogla razraditi i primijeniti kritička teorija ∫lma — speci∫čna metoda shvaćanja jasno određenih predmeta u direktnoj vezi s metodom dijalektičkog materijalizma.

Jedva da je i potrebno istaći da smo svjesni da se “politika” jednog časopisa ne može — a i ne smije — mijenjati kao nekim čudom preko noći. Moramo to provoditi strpljivo mjesec po mjesec, pazeći pritom da ne upadnemo u pogrešku da se nadamo nekoj spontanoj promjeni, ili da se požurimo u “revoluciju” bez priprema koje bi je podržale. Da sada izjavimo da nam se odjednom pokazala istina značilo bi govoriti o “čudima ili “preobraćenju”.

Dovoljno je da kažemo da je rad u toku i da izdajemo članke koji se odnose na taj rad izričito ili implicitno.

Trebali bismo, ukratko, pokazati kako se razni elementi časopisa uklapaju u takvo gledanje. Bitni

Ideologija, film I

‘F

‘Film/Ideologija/Kritika’

ilm/Ideologija/Kritika’ (Comolli i Narboni 1971) bio je naslov uvodnika objavljenog 1969. u važnom francuskom časopisu posvećenom ∫lmu, Cahiers du Cinéma, nedugo nakon studentskog i radničkog ustanka u svibnju 1968. godine u Francuskoj, koji je zamalo srušio vladu.

Događaji iz svibnja 1968. intenzivirali su snažan politički radikalizam na koji su se i oslanjali. Budući da su u njima sudjelovali studenti i mnogi njihovi predavači, svibanj 1968. također je pokrenuo kulturu intenzivne intelektualne aktivnosti, koja se osobito osjećala u ∫lmskim krugovima (Harvey 1978). Taj uvodnik, preveden i objavljen u časopisu Screen 1971. godine ∞ jednom od vodećih britanskih časopisa koji je propagirao francusku političku kulturu na engleskom jeziku ∞ obilježio je cahierovsku predanost radikalizmu. To je bilo tim značajnije jer je Cahier bio dom Andréa Bazina (1918∞58), jednog od utemeljitelja francuske ∫lmske kulture, čija je privrženost realizmu bila nadomak tome da je se odreknu mlađi radikali koji su sada preuzeli časopis.

Cahierovski esej svoje logičke temelje donosi tek na kraju, odbacujući impresionističku i interpretativnu ∫lmsku kritiku. Priznajući Bazinov značaj, autori mu zahvaljuju na isticanju speci∫čnosti ∫lmske prakse, upućujući potom na lingivstičku inspiraciju neimenovanoga Christiana Metza, u čijem je radu kasnih 1960-ih ∫lm preformuliran u semiotiku zasnovanu na jezičnom modelu. Au-

172 173

Sean Cubitt

prikaza) i svijeta na koji ono upućuje (neprecizno govoreći, stvarnost) prostor je djelovanja ideologije. Ideologija je zamućivanje veze između sustava označavanja ∞ kao što je ∫lm ∞ i stvarnosti svijeta i ljudskog života. Znanost daje točan prikaz ovih odnosa. Pomalo proturječno, u eseju se želi dati znanstveno obrazloženje neznanja i laži. Stoga i početna fraza “Znanstvena kritika” i navodna disciplinarna metodologija: kako bi se uspostavio predmet i metode (Althusserova problématique) i analizirali istinosni uvjeti vlastitih postupaka.

U ovom slučaju uvjeti su prije svega grupa ljudi uključena u ∫lmsku kulturu i proizvodnju časopisa, a zatim kapitalistička ekonomija Francuske koja je objektivan i neizbježan okvir njegova tiskanja i distribucije. Cahierovci odbacuju tada prilično uobičajenu ‘paralelnu’, alternativnu kulturu samoregulirajućih komuna koje se drže izdvojeno od srednjostrujaškog društva, kako zbog činjenice da su lake mete tako i zbog represivne tolerancije (Marcuse 1965) koja ih prikazuje kao dokaz slobode govora, preobražavajući ih u još jedan objekt koji je moguće odabrati u okviru konzumerističkog načina života.

S obzirom na taj politički okvir, Comolli i Narboni utvrđuju ključnu razliku koje će se pridržavati: razlučivati između ∫lmova koji reproduciraju dominantnu ideologiju i onih koji je na ovaj ili onaj način osporavaju. Oni prije svega razlikuju ∫lm od kinematogra∫je kao cjeline, tematski preširoke da bi se njome u časopisu bavili, te se umjesto toga usmjeravaju na ‘∫lm danas’. Drugi dio član-

174 175

tori članka/uvodnika odbacuju “fenomenološki pozitivizam” i “mehanistički materijalizam”. Dok je prvi vezan uz rad Mauricea Merleau-Pontyja, tada na vrhuncu svoga utjecaja, drugi se odnosi na staru gardu marksizma Druge Internacionale, koji je podržavao vezu između ekonomije i ideologije kao onu baze i nadgradnje. Umjesto njih predlažu djelovanje po uzoru na ruske revolucionarne ∫lmske stvaraoce 1920-ih godina, posebice Eisensteina (koji je, naravno, nastavio raditi ∫lmove i baviti se teorijom sve do 1940-ih).

Ključno obraćanje bilo je, međutim, upućeno Louisu Althusseru, komunistu i strukturalistu ∞ ne njegovog utjecajnoj teoriji ideologije koja je prvi puta objavljena 1970., nakon objavljivanja tog uvodnika, već njegovom razlikovanju ideologije i znanosti (Althusser 1979 [1965]; Althusser et. al.

1979 [1965]). Novi Cahierovci bit će predani znanstvenoj analizi, ne impresionističkoj interpretaciji.

Uporište u lingvistici reΩektira onodobnu vjeru u nju kao u “kraljicu humanističkih znanosti”, onu disciplinu u humanistici koja je prigrlila procedure i ciljeve tvrdih znanosti. Lingvistička škola na koju se autori pozivaju semiotička je tradicija koja je započela s Ferdinandom de Saussureom (1857∞1913), autorom koji je uveo neke od ključnih razlikovnih karakteristika: između čitavog sustava jezika i aktivnosti govorenja ili pisanja na tom jeziku, između znaka i onoga na što on upućuje te između materijalnog oblika znaka i njegovih semantičkih sastavnica, “označitelja” i “označenog”. Razlika između označavanja (reprezentacije,

1 Prijevod preuzet iz časopisa Film (1977: 96∞101).

ljudi i njihovog svijeta u trenutačnim postojećim društvenim i povijesnim uvjetima. Politički je zadatak ∫lma da narušava tu reprodukciju svijeta kao nečega očitog.

U podlozi je tog argumenta dijalektički odnos svijeta i njegovog prikaza. Film, smatraju autori, jedan je od “jezika kojim svijet komunicira sam sa sobom” (98). To je priroda re-prezentacije: udvajanje kojim kao da se želi potvrditi da svijet doista jest kao što jest. No prema Comolliju i Narboniju, ono što je reproducirano nije svijet već njegova ideološka refrakcija. Ideologija je u tom smislu imaginarna veza sa stvarnim uvjetima postojanja.

Film dakle nije svijet koji komunicira sebe sebi, kako je to Bazin mogao tvrditi evocirajući pjesnika Mallarméa, već radije ideologija koja “govori sama sebi”. Prema tome, ∫lm je daleko od utvrđivanja stvarnosti svijeta; ∫lm reproducira njegov ideološki ustroj. No kako smo čuli, Comolli i Narboni ne vjeruju da su svi ∫lmovi isti. Na koje sve načine ∫lmski stvaraoci mogu odgovoriti na taj problem, taj politički izazov?

Sedam kategorija filmova Autori predlažu sedam kategorija ∫lmova: (a) ideološki mainstream ∫lmovi; (b) ∫lmovi koji se opiru i sadržajem i formom; (c) umjetnički ∫lmovi koji se opiru formom bez izravne politizacije; (d) ∫lmovi s političkim sadržajem ali realističkom formom; (e) ∫lmovi koji bi trebali spadati u prvu kategoriju, ali su dovoljno proturječni da ometaju nesmetan rad ideologije; i naposljetku (f ) i (g), dva

176 177

ka početnim se pitanjem još više usredotočava na samu srž ovog istraživanja: što je ∫lm? Comolli i Narboni navode dva aspekta koja se međusobno odnose gotovo kao označitelj i označeno te kao vrlo jasne marksističke kategorije razmjenske i uporabne vrijednosti: ∫lm je industrijski proizvod koji se prodaje za pro∫t, a istovremeno je i prenosnik ideologije. Autori iznose srž novog cahierovskog projekta: “Kako je svaki ∫lm dio ekonomskog sustava, on je i dio ideološkog sustava” (Comolli i Narboni 1977: 97).1 No to ne znači da su svi ∫lmovi u jednakoj mjeri ili na jednak način ideološki.

Budući da se razlikuju ∫lmski stvaraoci, razlikuju se i njihovi ∫lmovi. Slijedom toga, naglašavaju da je “svaki ∫lm politički” (98). Uloga kritike bit će utvrđivanje načina i tendencije te politike.

Dvije su kvalitete ∫lmova koje ih čine posebno pogodnima za prijenos ideologije. Prvo, zbog toga što zahtijevaju timski rad, ∫lmovi obično mobiliziraju ekonomske sile i vezani su uz monopolističke dobavljače kao što je Kodak. Drugo, ∫lm je slovi za realistički medij, tehnologijom vezan uz ono što će kasniji kritičari nazvati indeksičnošću: povlaštena veza sa svijetom zasnovana na nehotičnoj ∫zici svjetla i svjetlosno osjetljivog ∫lmskog materijala. Međutim, Comolli i Narboni tvrde da je “konkretna stvarnost” prije svega ideološka ideja. Film u pravilu reproducira ne stvari kakve jesu već kakvima se doimaju, te su one stoga prikazane u skladu s odnosima uspostavljenima između

2 U hrvatskom prijevodu naslov ovog ∫lma preuzet je iz engleskog prijevoda objavljenog u časopisu Screen (Unreconciled), dok se u francuskom izvorniku ovaj ∫lm navodi pod francuskim nazivom Non réconciliés (op. P.B.).

tako se i politički ∫lmovi mogu pojavljivati u obliku žanrovskog ∫lmskog stvaralaštva. Do sada je već jasno da je ključna politička zadaća ∫lma razoriti ideologiju prikazivanja, realizam koji je Cahiers du Cinéma zagovarao u neposrednim poslijeratnim godinama.

Imaju li kritičari ulogu u otkrivanju ideološkog u većini ∫lmskog stvaralaštva i slavlju njegova razaranja u ∫lmovima kategorije (b), posebnu ulogu imaju u interpretaciji ingenioznih i inovativnih produkcija koje, međutim, nemaju očitih političkih namjera. Izbor ∫lmova u ovom članku ukazuje na širinu njihovih simpatija: suštinska avangardna tjeskobom prožeta ∫kcijska Persona (1966) Ingmara Bergmana; Méditerranée, gotovo apstraktan četrdesetominutni dokumentarni ∫lm Jean-Daniela Polleta i Volkera Schlondorffa (sic) iz 1963. godine, čiji je scenarij napisao jedan od osnivača časopisa Tel Quel Phillippe Sollers; i Jerry Lewis koji režira samoga sebe u komediji iz 1960. godine Potrčko (The Bellboy). Zadnji je ∫lm teško shvatljiv anglofonoj publici: francuski ∫lmo∫li obožavali su Lewisa, smatrajući njegov rad legitimnim nasljednikom Keatona i Chaplina. To svjedoči o važnosti kritičke interpretacije pri oslobađanju ∫lmova od njihovih naočigled pukih estetskih kvaliteta.

Kategorije (c) i (d) ogledaju se jedna u drugoj: prethodna pokušava biti umjetnička bez politike, a potonja politička bez formalne inovacije. Stajalište autora je jasno: mnogo je važnije izvršiti formalni napad na ideološki rad prikazivanja nego napraviti populistički politički ∫lm. Taj će stav utjecati na

178 179

oblika cinéma direct dokumentarnog ∫lma, prvi koji prihvaćaju dominantni realizam, i potonji koji mu se odupiru i remete ga. Neki se ∫lmovi bave ideološkim pitanjima ∞ uglavnom političkim ∞ bez istodobne formalne inovacije; drugi su formalno inventivni bez jasnog političkog opredijeljenja.

Većina ∫lmskih formi jasno je ideološko sredstvo. Takvi ∫lmovi preoblikuju socijalne potrebe kao diskurs, tako da su se ‘”potražnja publike i tržište također sveli na samo jedan pojam” (98). Sama ideja publike, a time i javnog ukusa, ideološki je stvorena: davati publici ono što ona želi zatvoreni je krug ideologije koja ponovno govori samoj sebi. Čak i više od samog pro∫ta, ova umirujuća potvrda zdravog razuma iz običnog života u ∫lmu čini se da pokreće ∫lmsko-industrijsku proizvodnju takvih ideoloških ∫lmova.

U drugoj, umnogočemu najpohvalnijoj grupi, nalaze se ∫lmovi koji rastvaraju dominantne (∫lmove) stilom i sadržajem. Među ∫lmovima koje Comolli i Narboni spominju nalaze se Nepomireni2 (Nicht versöhnt oder Es hilft nur Gewalt wo Gewalt herrscht) (1965) Jean-Marie Strauba snimljen prema romanu Heinricha Bölla, i politički triler Roberta Kramera Rub (The Edge, 1968), čime upućuju da ne postoji neka intrinzična predrasuda spram Hollywooda i u korist Europe; jednako kao što ideološki ∫lmovi mogu biti srednjostrujaški ili umjetnički,

kritičar Georg Lukács branio Balzaca, pobornika poražene kraljevske dinastije, čiji su britki uvidi u korupciju Pariza sredine 19. stoljeća zbog svoje izmještenosti bili vredniji od izravno socijalističkih romana njegova suvremenika Zole.

“Otvoreno reakcionarne” svrhe (99) mogu biti potisnute kada, kao što to autori formuliraju, ideologija postane podređena tekstu, to jest kada proces izrade ∫lma preuzme primat nad radom u službi reprodukcije ideologije ∞ kada, na primjer, pripovijest ili način snimanja na lokaciji zadobiju vlastitku logiku. Takvi ∫lmovi počinju rastvarati sustav izunutra. Među njihovim primjerima nalazi se Mladi gospoding Lincoln (Young Mr. Lincoln, 1939) Johna Forda, koji će Cahierovcima poslužiti kao materijal za modelsku analizu ∫lmova iz (e) kategorije (Cahiers du cinéma 1972).

Ta će kategorija postati referentna točka ∫lmskih studija tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, potičući strastvena istraživanja radikalnog potencijala raznih žanrova, kako je to istaknula Barbara Klinger (1984). Pronalaženje problematičnog ruba između ∫lmske prakse i ideološkog projekta kinematogra∫je u cjelini angažirat će ∫lmske istraživače koji su osjetili nužnost bavljenja političkom analizom, jer je to dokazivalo važnost ∫lmskih studija dok su istovremeno mogli sačuvati užitak u čak i samo naoko eksploatacijskim horor, B-∫lmovima i blaxploitation ∫lmovima. No kako je tvrdila Klinger, žanrovi su sastavni dio cjelokupne evolucije ∫lmske industije, a kako je Rick Altman (1992) šest godina kasnije pokazao,

180 181

rasprave koje su se vodile Ujedinjenom Kraljevstvu oko oko rane televizijske serije Kena Loacha Dani nade (Days of Hope, 1975). Comollijevi i Narbonijevi primjeri su Z (1969), politički triler Costa-Gavrasa, i pomalo šaljiva politička melodrama Bernarda Paula iz 1969. godine, Vrijeme za život (Le temps de vivre). Nejasno je zašto se potonji ∫lm našao u ovoj klasi∫kaciji. Slična podjela postoji i u primjerima cinéma direct ∫lmova: Šefovi (Chiefs), osamnaestominutni dokumentarni ∫lm Richarda Leacocka iz 1968. godine o havajskom susretu tisuća šefova policije, izdvojen je zbog toga što ne osporava uobičajene funkcije prikazivanja,neočekivano uspoređen s ∫lmom Velike obitelji (Les Grandes Familles) iz 1958. godine, ∫kcionalnim portretom bogate obitelji sa Jeanom Gabinom u glavnoj ulozi, dok su dokumentarni ∫lm o francusko-kanadskoj obitelji u potrazi za svojim precima u Francuskoj, Vladavina dana (Le règne du jour) Pierrea Perraulta iz 1967. godine, i kratak dokumentarni ∫lm o porazu svibanjskog šezdesetosmaškog štrajka Repriza rada u tvornici Wonder (La reprise du travail aux usines Wonder) (čiji je naslov ponešto krivo citiran) Jacquesa Willemonta iz 1968., izdvojeni zbog narušavanja tradicionalnih metoda.

No od cjelokupne njihove taksonomije, ∫lmovi iz kategorije (e) dobili su najviše pažnje. U toj se kategoriji nalaze ∫lmovi koji nemaju prevelikih estetskih ili političkih ambicija, ali koji unatoč tome svojim unutarnjim proturječjima izražavaju problematičnu prirodu ideološke reprezentacije.

Tu nalazimo odjeke načina na koji je književni

na prema radikalnoj platformi socijalne i kulturalne promjene.

S engleskog prevela: Petra Belc Tekst je izvorno objavljen u knjizi The Routledge encyclopedia of ∫lm theory (ur. Branigan, Edward i Warren Buckland) Routledge, 2013. str. 242∞246.

citir ana djela Althusser, Louis. 1979 [1965]. For Marx, preveo Ben Brewster.

London: Verso.

Althusser, Louis, Etienne Balibar, Roger Establet, and Jacques Rancière. 1979 [1965]. Reading Capital, preveo Ben Brewster. London: Verso.

Altman, Rick. 1992. “Dickens, Gri∫th and Film Theory Today”.

U Classical Hollywood Narrative: The Paradigm Wars, ur. Jane Gaines, 9∞47. Durham, NC: Duke University Press.

Cahiers du Cinéma. 1972. “John Ford’s Young Mr. Lincoln: A Collective Text by the Editors of Cahiers du Cinéma”, prevele Helene Lackner i Diana Matias. Screen 13 (3): 5∞44.

Comolli, Jean-Louis, i Jean Narboni. 1971. “Cinema/ Ideology/ Criticism”, prevela Susan Bennett. Screen 12 (l): 27∞36.

Harvey, Sylvia. 1978. May ‘68 and Film Culture. London: BFI. Klinger, Barbara. 1984. “’Cinema/Ideology/Criticism’ Revisited: The Progressive Text”. Screen 25 (1) (Jan.∞Feb.): 30∞44.

Marcuse, Herbert. (1965). “Repressive Tolerance”. U A Critique of Pure Tolerance, ur. Robert Paul Wolff, Barrington Moore, Jr., and Herbert Marcuse, 95∞137. Boston, MA: Beacon Press.

Daljnje čitanje Comolli, Jean-Pierre, Gérard Leblanc, i Jean Narboni. 2001. Les Années pop: cinéma et politique, 1956∞1970. Paris: BPI-Centre Georges Pompidou.

182 183

prividno oslobađajući žanr melodrame bio je sastavni dio klasičnog Hollywooda.

Zanimljivo je doduše da, iako su Comolli i Narboni snažno nastojali svrstati ∫lm kao ekonomsku aktivnost, u tekstu je malo toga što bi išlo u prilog političkoj ekonomiji ∫lmske industrije. Ne postoji niti nakana proučavanja publike, bilo komercijalne ili “paralelne”. Uzevši u obzir nepovjerenje autora prema starom realizmu za koji se časopis nekoć zalagao, tim više iznenađuje njihovo vedro prihvaćanje novovalnog autorstva koji im je u Cahiersu prethodio. Ovo autorstvo (auterism) još će ih više nagnati na prihvaćanje pretežito književne i tekstualne tradicije koja se počela javljati 1970ih i 1980-ih godina u anglofonom polju ∫lmskih studija, u kojemu će veličanje redatelja kao što je Hitchock postati mala industrija unutar samih ∫lmskih studija.

Pozitivna stvar je da je taj uvodnik predložio empirijski pristup materijalu ∫lmova i ∫lmske tehnike. Kritizirajući apolitički formalizam jalovog starinskog stila analize, ovaj je princip tražio stapanje teorije s kritičkom analizom. Svaka kategorija ∫lmova iziskivala je drugačiji oblik analize, reΩektirajući Althusserove tri faze istraživanja: de∫niranje predmeta, metode, i vrste znanja koju želimo proizvesti. Ako je u toplini odbljeska zamalo provedene revolucije 1969. godine takva vrsta znanja bila politički radikalna i intelektualno utopistička, za povijest ∫lmskih studija važno je znati da je u jednom trenutku ona bila snažno usmjere-

184 185 (4) SunÄ?ana Tuksar Radumilo: XX Opsjednutost znanjem i pitanje uporiĹĄta

Opsjednutost znanjem i pitanje uporišta

Z

nanje kao “spoznaja” i znanje kao “reklama” nalaze se u opoziciji. Riječ je o dekonstrukciji ∫lozo∫je koja je nasljeđe Prosvjetiteljstva, a ono više nema smisla nikome, ili rijetkima. Psihoza povijesti koju raskrinkava postmoderna je u tome što se vrtimo se u loopu znanja jer ono daje vidljive rezultate, a ne zato što je zaista znanje. Na primjer, kada je riječ o brendiranju, metodološki pristup znanju može iskoristiti opće mjesto koje zauzima knjiga No Logo Naomi Klein. S druge strane možemo postaviti sljedeće pitanje: Je li ovakvo kritičko promišljanje put do znanja u prosvjetiteljskom smislu, ili je znanje “logo”, reklama kojom se raspiruje “žudnja”? Ovim dvojakim pristupom ilustrira se učinak ∫kcionalnosti teksta u smislu “priče”. Naime, kada se koristite obilježja (post)modernih proznih postupaka, ∫kcionalnost teksta obilježena je protutežom akademičarskog pristupa: dok jedan mogući pristup zadržava poziciju trećeg lica koje nešto zna (teza), drugi pak koristi postmoderni postupak odbacivanjaznanja (anti-teza). Kako bi se ilustrirala “Ωuidnost” teksta, odaberimo pristup subjektivno, odnosno čitajmo teksta kao što bismo slušali audio-zapis u mp3 formatu. Uporište tako postaje pitanje odabira. No, iako se načelno ne bježi od fragmentarnosti kao prakse, naposljetku se zauzima pozicija da kritičko promišljanje kao princip i teorijsko uporište ima smisla, bez obzira što se dogodila postmoderna.

186 187

Sunčana Tuksar Radumilo

Čovjek je opsjednut znanjem jer ono daje rezultate.

Odatle stalno prihvaćanje i odbacivanje raznih paradigmi. Znanstvenici se s time paradoksalno suočavaju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Za neke je svijet smislen samo kao objektivni fraktal, ali ne i kao subjektivno iskustvo, drugi pak govore o čovjeku koji je naučio kako danas živjeti u svijetu iščezlih čarolija. O našem se vremenu često piše i kao o reklami u smislu ideologije shvaćene kao općenit obrazac, odnosno pridodaju se svojstva i vrijednosti koji ništa ne govore o “značenju” toga što je reklamirano. Problem novih dominantnih praksi je u tome što oko njih nema jedinstvenog dogovora, zato je danas vrlo teško ustvrditi da je nešto uporište. Postmoderna ne donosi nove paradigme. Taktički gledano, možda je i bila uvod u nešto novo, ali čini se da se ne zna što je to točno.

Da postoji promjena, ali ne i novitet, evidentno je na razini teksta. Kolekcija elemenata prikupljenih iz “stvarnosti” uređuje se, a naracija se resemiotizira. Ovakvo je objašnjavanje čovjeka i svijeta pomoću jezika i simbola postmoderna preuzela iz moderne te iskoristila za tekstualne aranžmane. Primjera je mnogo, a princip je da se tekstovi ∫kcionaliziraju, tj. da doprinose izgradnji “priče”. Jasno, time se oponaša ono što je već učinjeno u moderni. Joyceovo je ime nezaobilazno kada je riječ o metajezičnim proznim konstrukcijama ili “pričama” (engl. plotpatterns). Rekao je Daiches, priče se oslanjaju na detalj i osobnu interpretaciju onog što mislimo da “znamo” (1997,

1153). O tome je govorio i Paljetak kada je objašnjavao Joyceove lingvističke eksperimente te iznio primjere intertekstualnih Joyceovih lingvističkih intervencija (Bloomsday, Pula, lipanj 2016). Notorno pitanje interpretacije (ne)postojećeg apostrofa u izvorniku naslova Finneganovo bdijenje (1939), temelj je za formiranje tog romana. Je li riječ o Finneganovu bdijenju ili je naslov trebalo prevesti kao Finnegani, bdijte! (Finnegan’swake ili Finneganswake)? U navedenom se apostrofu očituje “jezični konstrukt”. Taj se termin rado spominje kao odlika poststrukturalističkog teksta - smatra se da je tekst uvijek uokviren vlastitim komentarom. Tako je Paljetak “Post no bills” pretvorio u “Post 101 pills”.

U njegovu izuzetnom prijevodu “Ostavi čiste table te”, postale su: “Dostavi iste tablete”. Postmoderna ponavlja novosti koje su se već dogodile, samo, kaže Bruckner, pod različitim krinkama.

S današnjeg “tržišnog” aspekta, taj perpetuum mobile proznih postupaka i tehnika svoje opravdanje može naći u tvrdnji Kapuscinskog da živimo u paradoksalnom svijetu u kojem je svaka informacija – roba (2012, 365). Robu na svaki način treba prodati. U tom smislu, isto bi vrijedilo i za znanje; znanje je logo, a proces kojim dolazimo do znanja marketinška je poluga, reklama za znanje kao proizvod. “Izvrsnost” je ideologija kojom se potiče “šoping”. Uzmimo kao primjer ovaj tekst.

Pisan je popularno-znanstvenim stilom pa bi se moglo reći da se već time želi se postići ∫kcionalna zanimljivost kao “tržišna dodana vrijednost” rada u cjelini. U čemu se takva zanimljivost ogleda? Jed-

188 189

Znanje kao proces brendiranja

u dva ponuđena kraja koja možemo “odabrati po želji”. Stoga je i ovaj tekst donekle u vezi s interaktivnim identitetom, obzirom da se obraća određenom korisniku ili društvenoj/kulturnoj grupi. Što nam je činiti u smislu uporišta? Čini se da su samo dvije mogućnosti odabira. Jedna je da proces stjecanja znanja doista vodi k spoznaji u prosvjetiteljskom smislu. Ovaj je pristup apstraktan i teoretski. Druga je da je znanje “logo”, marketinška opsjena koja raspiruje “žudnju”. Nemoguće je ijedno sa sigurnošću potvrditi. Međutim, ono što se može učiniti, je zauzeti određeni stav. Akademičarski je pristup ugledati se na nekog autora i držati da on zna o čemu je riječ. Isto tako, taj učinak ne može proizvesti bilo tko, autora podupiru radovi, karizma, institucije, citiranost, što je u osnovi marketing. U kontekstu postmoderne, termin “mp3 tekst” posredno i neposredno koriste razni autori, poput Lovinka, Bretona i Roška. Uzmimo, dakle, da je ovaj tekst mp3 audio-zapis. Za tekst-prema-odabiru potrebno je zauzeti osobni stav, odnosno otvoriti poželjnu datoteku.

Upute za korisnike ovakve kompilacije također se nalaze u samom tekstu. Zaključak je pak remiks, sintetička interpretacija obaju mogućih pristupa – kao da nešto možemo spoznati ili kao da znanje možemo reklamirati. Premda autorica može odbaciti “auto∫kciju” i vratiti se poziciji kvasi-znanstvenog trećeg lica, perspektiva će svejedno ostati prigodno zamućena. Naime, odabrati jedan pravac kao uporište u ovom će slučaju biti isto kao i reći da uporišta nema.

190 191

nostavno, o postmoderni se piše postmodernim stilom. Nasuprot tome, ukoliko bi se nekoj temi pristupilo znanstvenim stilom, time bi se zauzeo stav da se zna o čemu se govori. Ta dva moguća pristupa nisu samo koncepcijski različita već su i proturječna; proturječni postmoderni fenomen na razini teksta očituje se u tome što ništa u samim njegovim dijelovima ne ukazuje koji je dio ispravan. De Manovim riječima, dobivamo diskurs koji može postati svoja vlastita anti-teza.

Nadalje, pisanje ne-znanstvenim stilom omogućuje prekoračenje granice ∫kcije i ne∫kcije. Riječ je o ulaženja u dijalog između naratora (npr. autorice ovog rada) i zamišljenog čitatelja. Autorica time postaje nepouzdana i subjektivna pripovjedačica koja se direktno obraća čitatelju, dok “fabula” može biti prekinuta u bilo kojem trenutku (Solar, 2005; Daiches, 1997; Allen, 2004). Unutar glavnog teksta može se jukstapozicionirati ∫kcijski, prozni dio, te kraći dijalog kao dramska vrsta.

Ovakav je postupak inspiriran Barthesovom teorijom teksta - intertekstualnost prekida tijek etabliranja ideja u tekstu. Ovim se pristupom sugerira čitanje obzirom na “interaktivni identitet”. Riječ je o neznanstvenoj improvizaciji koja, unutar kritike znaka, poziva čitatelja na produktivnu suradnju s tekstom (Allen, 2004, 110). Ponovno, ovaj postupak nije novitet postmoderne. Kao primjer neka posluži Fowles, koji se njime koristio u romanu Ženska francuskog poručnika, (1999, prev. Nada Šoljan).

Književna kritika smješta taj roman na prijelaz moderne u postmodernu. Interaktivnost se očituje

Odlika je postmodernog teksta da eksperimentira. Jedinstvena se „priča“ koja povezuje tekstualne fragmente gradi obilježjima (post)modernih proznih postupaka. Često se u tekstu distorzirano preklapaju razni tekstualni nizovi i forme u funkciji određene teme ili uloge do koje se ponekad dolazi zaobilaznim putem. Neke od tehnika modernog romana 20. stoljeća koje se mogu uočiti u tekstu koji slijedi su sljedeće: “fabula” slabi ili se potpuno prekida, koristi se jezik ∫lozo∫je i simbola (metajezik), postavljaju se pitanja o “svijetu”.

Također, dolazi do prekoračenja granice ∫kcije i ne∫kcije; “junaci” promatraju i komentiraju svijet oko sebe, a autorica rada ulazi u dijalog s drugim “junacima priče”, kao i sa zamišljenim čitateljem (onim koji je odabrao ovaj mp3 zapis). Time što postaje jedno od lica u tekstu, sugerira se da je autorica subjektivna i nepouzdana pripovjedačica.

Dakle, ovaj tekst oponaša mp3 format u smislu audio-kompilacije nudeći dva pristupa povezana istom temom – znanjem, o kojoj se govori dvama različitim diskursima, znanstvenim i popularno-znanstvenim. Kao ilustracija znanstvenog aspekta neka posluži tobožnja nastavna jedinica “Metodički pristup analizi dokumentarnog ∫lma No Logo”. Za nju je potrebno odabrati track 1. S druge strane, za ne-znanstveni, potrebno je odabrati track 2, “Znanje kao proces brendiranja”. Pri tom je važno prisjetiti se da imamo slobodu izbora nakon koje, kaže Bruckner, slijedi “umor” (1997). Stoga, ne ako već kada nam pojedini dio dosadi, jer do

toga će nesumnjivo doći, slobodno ga zamijenimo drugim. Kako bismo provjerili funkcionira li ideja mp3 diskurzivnog zapisa, “preslušajmo” sljedeća dva fragmenta.

Track 1, Play: “Ovaj pristupa podržava uvođenje problemskog pristupa temi u nastavi kao smislenom zadatku koji vodi k spoznajnom procesu. Kao središnji dio rada iznosi se prijedlog metodičke obrade nastavne jedinice na fakultetima, ‘Brands - No Logo’, prema istoimenoj knjizi Klein (2002). Ovaj je pristup u funkciji praksisa. Kako se mediji ne bi osudili bez elementarnog samoprijegora, potrebno je osvrnuti se na Kapuscinskog koji je upozorio da su oni ‘često podcjenjivani kako bi opravdali obamrlost u koju su uronjene naše vlastite svijesti i naša pasivnost’ (2012, 366). Stoga se aktivizam autorice Klein i njena knjiga ne trebaju uzimati kao nešto svima poznato mjesto još iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Naprotiv, postupno i sistemsko upoznavanje novih generacija studenata s činjenicama koje autorica iznosi i dalje je aktualno. Kao što pogrešan odabir ili pristup može odbiti, ∫lm, promišljenim odabirom, može motivirati na samostalno kritičko zaključivanje.

Ispitanici su bili podvrgnuti didaktičkoj obradi uz gledanje dokumentarnog ∫lma NoLogo (Jhally, 2003). Riječ je o studentima druge i treće godine Preddiplomskog interdisciplinarnog studija Kultura i turizam, Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Predavanja su se odvijala u proljetnom semestru 2015. / 2016. akademske godine, u sklopu obaveznog

192 193

Upute za korisnike mp3 - teksta

Drugim riječima: neka se svatko snalazi kako zna.”

Stop.

Potrošači znanja Znanje nam ne služi da dođemo do neke pouzdanosti (ili nekim čudom do istine), nego kao alibi za odbacivanje drugih, konkurentnih “znanja”.

Jezičnim se konstruktima može ostvariti ovakav učinak. Ukoliko netremično promatramo klatno akademskog metronoma, dva su termina koja će nas “usustaviti” i držati u pravom ritmu (jer svaki je skladatelj zamislio pa i označio dinamiku svoje “kompozicije”): “izvrsnost” kao fantazma i ideološki segment te “logo” kao pojam (da bismo bili pokorni slušatelji). Ponovno, znanje je logo, a proces konstrukcije znanja zapravo je proces brendiranja. Propozicija koja se nameće znanjem marketinška je strategija izgrađena oko fenomena istraživanja. Prevrtljivi trenutak kairosa zapravo i ne postoji već se samo ideološki konstruira. U funkciji praksisa, to se pak čini insajderski, znanstvenikom/profesorom/nevidljivim naručiteljem, koji organizira aktivnosti i njima širi “istinu” po odabranom uzorku. Uz dobro dirigirani trenutak i izvrsnog alkemičara, put k znanju ostvaruje se kao self-ful∫lling prophecy. Na primjer, kada kažemo: “Naše je istraživanje pokazalo uzročnu vezu između ∫lma NoLogo i stavova studenata”, to “naše istraživanje je pokazalo” zapravo znači “sam čin istraživanja legitimira naše istraživanje” da bude vrijedno vaše pažnje, da mu se povjeruje i “kupi” kao “logo”. Samim izjavljivanjem uspostavljaš ono

194 195

kolegija Engleski jezik. Anketom se ispitivao stav studenata o gradivu u smislu njihove spoznajne procjene. Time se ujedno evaluirala priređena nastavna jedinica. U tom je smislu došlo do procjenjivanja ‘izvrsnosti’ profesorice u okviru bolonjskog sustava visokog obrazovanja. Što se tiče rezultata, oni ukazuju da studenti vjeruju... svjesni su... podržavaju...”

Stop.

Track 2, Play: “Barthes i Lacan su mrtvi. Gramatička i retorička točnost ovog teksta mentalna je meditacija. Mehanička konstrukcija jezika, odnosno njegova dekonstrukcija, govori ti da ne znaš ništa. Ni u što ne vjeruješ, a to je ujedno zastrašujuće i zadivljujuće, kao i vrijeme u kojem živiš. Što se pak znanja tiče, nema nove nadgradnje, osim priče o izvrsnosti, što je također ideologija, naravno. Ali, mnogi će reći, što da se radi, moramo imati neke kriterije!

No, zauzimanje pozicije može biti kvaka 22.

Uglavnom, pozicije su se rasule, i više nema jedinstvene fronte, ni u napadu ni u izgradnji. Čini se da sve postaje nalik društvenim mrežama, dakle, tračevima, preporukama, kampanjama. Ponovno, na skliskom si trenu. Rancière (2010), u nastojanju da rede∫nira čovjekovu ulogu na putu spoznaje, s pravom učitelja naziva neznalicom. Osobito usporediš li ga s internetom. ‘Izvrstan’ profesor, prevedeno na globalno-marketinški, znači redundantan. Izazov je u pronalasku uporišta jer živiš u prosvjetiteljskoj apokalipsi, spoznajnom Mad Maxu, vremenu nakon kojeg se ne zna što dolazi.

izmiče. Sama žudnja je “objekt malo a”. Sve žudnje “treba” zadovoljiti. Barem u postmoderni. Što se može učiniti? Relativizirati cijeli pristup? Odbaciti širenje prosvjete u Kantovom smislu “izlaska iz stanja malodobnosti i stjecanja vlastite samostalnosti i hrabrosti da svatko misli svojom glavom” (Bruckner, 1997)? Pascal je to rekao drugačije: ponašaj se kao da vjeruješ, pa će i vjera doći. Ili: ponašaj se kao da vjeruješ da je to istina pa će to i postati istina. Recimo da je jasno kako je istina strukturirana kao reklama. Dakle, slijedi samo ono znanje za koje istovremeno možeš željeti da postane univerzalni logo. Opet, da bismo to dosegli, važno je zapitati se znamo li još lutati u sebi i “zanositi se glupostima” (Roško, 2016), učiniti “patetičan pokušaj ponovnog očaranja svijeta” (Bruckner, 1997, 41).

Remiksirani zaključak o znanju Jedini univerzalizam kojeg imamo u našem vremenu je da se reklamirati (dakle, brendirati), može bilo što. Na tom je tragu bio i Lovink kada je govorio o kulturi kao imovini: “Svima je znano da je (pop)kultura globalno tržište... koje pogoni beskonačna želja da se novo rede∫nira kako bi se ‘životne stilove’ pretvorilo u robu” (2012).

Nemoguće je danas osmisliti drugačiji život.

Time estetika danas postaje temeljna: moraš to probati/čuti/pročitati. Ukazala je Postrel: “Aesthetics, or styling, has become a unique selling point—on a global basis. In today’s capitalism everything is aestheticized, and all values are ul-

196 197

o čemu govoriš u kontekstu “znanja” kao “istine”.

Postmodernističkim rječnikom, kaže Roško, znanje nije konstativ (iskazivanje neke istine), nego performativ.

Ključ je u potrošnji: “Potrošnja je stanovita pokvarena religija, vjerovanje u beskrajno uskrsnuće stvari, kojemu je supermarket crkva, a reklamiranje Evanđelje” (Bruckner, 1977, 44-45).

Znanje je “žudnja”. Ne žudimo za ispunjenjem, nego za samom žudnjom. Bit šopinga su robe i ideje. Iskustva nisu tu da ispune žudnju, nego da obnove samo žuđenje. Odgoda je ono za čim žudimo, ne sama stvar. Rekao je Bruckener: “Jer, biti potrošač, to je kad znaš da će u izlozima i trgovinama biti uvijek više nego što ćeš ti moći odnijeti... svi mi oskudijevamo u svemu zato što svega ima previše” (1977, 44). Naposljetku, svi smo mi potrošači znanja, a svoju istinu moramo reklamirati, kao što i njezini kupci/potrošači moraju biti njome zavedeni, barem neko vrijeme. Kao ilustracija neka posluži dijalog dviju “izvrsnih” doktorandicašopin­goholičarki: Autorica: Što misliš, nalazimo li se u hipnotizirajućoj igri u kojoj je znanje šoping? Znači li to da će nas čin stjecanja titule (ne)zadovoljiti i u(ne) srećiti, kada dosegnemo taj trenutak?

Kolegica: Razuman je odgovor da znanje jest žudnja. Kratak užitak odgađan je dugim putovanjem, dosezanje užitka prethodi pražnjenju, a nakon toga slijedi nova žudnja, novi objekt žudnje. Do njega nikako ne možemo stići, jer on stalno

što znači da se može tvrditi što god se hoće, samo da se postigne čisto ∫kcionalni efekt , naravno, ako se uspije.

Dakle, ako odgovor na pitanje gdje tražiti uporište, glasi “u znanju”, što nam je pri tom, zapravo činiti, kako bismo postali manje podložni manipulacijama tržišta? Prvo se može ponuditi klasična ideja da se do prvih se premisa (u sokratovskom smislu) dolazi intuitivno. Hipoteze su usađene u vjerovanju da to ima smisla. Zadnja linija obrane metodoloških “klasičnih” pretenzija je da se upućivanjem u znanje, samim procesom, što god on predstavljao, mogu povezati stvari. Riječ je, dakle, o koncepciji na koju treba neprekidno podsjećati.

Bauman to čini kada kaže da smo svi mi danas sudionici životne politike; “mi smo reΩeksivna bića koja pažljivo razmatraju svaki povučeni potez” (2011). Zato je važno sumnjati. Sumnja podrazumijeva i nužnost da se uspostave barem privremeni kriteriji i mjerila. S druge strane, ako se smatra da je problem oko hipoteze to što ona otkriva tek kvantni dio u moru znanja (u smislu problema znanosti još od Novog vijeka), onda drugi pristup “znanju” govori da to uopće više nije važno.

Točno, na kraju povijesti sve su “priče” ispričane, preostaju nam samo fragmenti. A upravo postupkom auto∫kcije na razini ovog teksta fragmentiranost se i oponaša: i autorica, i čitatelj, kao i ono što se parodira, dio su distorziranih, ponovljenih dijelova. Na konkretnom primjeru to bi značilo da se ovaj tekst zasigurno neće zadivljeno čitati u spoznajnom smislu, niti će pak izazvati

198 199

timately aesthetic ones” (2013). Estetika je zamijenila epistemologiju (što mogu znati kao istinito) i ontologiju (što zaista nesumnjivo postoji). Stoga se ponekad s pravom čini da znanje ne igra nikakvu ulogu. U procesu prilaženja znanju, sve se percipira distorzirano: volim to, hejtam, lajkam, cool je.

Ukoliko nešto znamo o okolnostima u kojima se nalazimo, to je privremeno. Činjenica da živimo u eri superbrendova dodatno otežava situaciju.

Svjesni toga, bez pretenzija da nad time ostvarimo neku moć, ponekad pragmatički, možda čak subverzivno, pokušavamo akademskim putem zaokrenuti princip kapilarnog usmjeravanja obrazovanja od tržišta natrag prema čovjeku. U smislu uporišta, ne treba olako podleći kritici o blaziranosti i beskrvnosti akademskog koncipiranja znanja.

Neka se ne uzme zdravo za gotovo ni postmoderno izazivanje paradigmatskih retoričkih negativnosti poput “diskontinuiteta”, “disrupcije”, “dislokacije” i tome slično. Doduše, ostaje dojam da sve ostaje u “relativizmu”, no dobro je zauzeti određenu poziciju i uspostaviti makar privremenu normu.

Naposljetku, nije toliko bitno sve što je o znanju već rečeno, već okvirno pristupiti temi s dva koncepcijski različita aspekta, metodičkog i epistemološkog, uz oponašanje pripadajućeg proznog konstrukta. Odatle zamisao ovog teksta da se dva zasebna dijela rada kompiliraju poput mp3 audio-zapisa i čitaju obzirom na osobne preferencije “korisnika”. Odlika je takvog teksta-zapisa da ne docira već fragmentarno pogoduje. Ujedno, nastojale su se demonstrirati diskurzivne mogućnosti,

Li t e r a t u r a

Baudrillard, J. (2012). Iznad istinitog i neistinitog. Iz: D. Katunarić (ed.), Carstvo medija. Zagreb: Biblioteka Eseji, Litteris.

Bauman, Z. (2011). Tekuća modernost. Zagreb: Naklada Pelago.

Bruckner, P. (2005). Babilonska vrtoglavica. Zagreb: Algoritam.

Bruckner, P. (1997). Napast nedužnosti. Zagreb: Matica hrvatska.

Castells, M. (2000).Uspon umreženog društva. Zagreb: Golden marketing.

Daiches, D. (1997). A Critical History of English Literature. Vol II. London: Mandarin.

De Rougemont, D. (2012). Informacija nije znanje. Iz: D. Katunarić (ed.), Carstvo medija. Zagreb: Biblioteka Eseji, Litteris.

Goldsmith, K. (2004). Being Boring. Presented at:The First Seance for Experimental Literature, Disney REDCAT Theatre, Los Angeles.

Kapuscinski, R. (2012). Održavaju li mediji stvarnost svijeta?

Iz: D. Katunarić (ed.), Carstvo medija. Zagreb: Biblioteka Eseji, Litteris.

Lovink, G. (2012). Je li Internet zamjena za nebo?Iz: D. Katunarić (ed.), Carstvo medija. Zagreb: Biblioteka Eseji, Litteris.

Roško, Z. (2012). Zvijeri slobode i zvijeri istine. Iz: D. Katunarić (ed.), Carstvo medija. Zagreb: Biblioteka Eseji, Litteris.

Solar, M. (2005). Retorikapostmoderne. Zagreb: Matica hrvatska.

Tuksar Radumilo, S., Roško, Z. (lipanj, 2016). Dijelovi nekih tvrdnji u ovome tekstu rezultat su razgovora autorice sa Zoranom Roškom. Uključene su i misli iz autorove knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla (2002), Zagreb: Naklada MD. Autor knjige suglasan je sa slobodnom interpretacijom nekih citata.

Vogl, J. (2010). Vrijeme kapitala. Iz: Katarina Peović Vuković et. al. (ed.), Zagreb: LibraLibera, no. 35, 2014.

200 201

pavlovljev sindrom u smislu istraživačke “dinamike”. Jednostavnije rečeno, autorica sluti da je danas vrlo teško zauzeti neku općenitu poziciju, kao što je možda bilo moguće prije 30 godina. Usprkos tome, ona implicitno sugerira da kritika stvarnosti nije samo mogućnost nego nužnost i obaveza, upravo kao da se postmoderna nije ni dogodila.

Gdje je uporište? Zapravo, ovo se pitanje postavlja oduvijek, no čini se da je ta sfera uvijek zamagljena retoričkim nadmudrivanjem idejama. O tome se pisalo i pisat će se, nadajmo se da ćemo stići sve to i pratiti.

202 203 (5) KnjiĹževnost svakodnevlja

Hommage a Drenje1

Ksenija Kušec rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Odsjek za duhače-saksofon). Do sada je objavila sljedeće knjige: Priče iz Sunčeva sustava (2010); Reci mi sve (2013); Janko i stroj za vrijeme (2013); Sobe (2014); Prozirna Lili (2015) i Nije moglo bolje (2016).

1 Roman Luke Bekavca

N

aša je ideja bila revolucionarna. Htjeli smo otići iz velikog grada, promijeniti način života. Željeli smo kupiti jeftinu kućicu, urediti je i živjeti u idili. Zapravo, sama ideja nije bila baš toliko nova.

Načitali smo se na internetu slučajeva i slučajeva.

Pravnica koja vlada čikaškim sudom odjednom odlučuje sve ostaviti i baviti se fotogra∫ranjem štenaca. Pri tome seli izvan grada. Bogati broker ostavlja svu imovinu i odlazi živjeti u šumu. Primjera je bilo mnogo. Nismo bili baš tako hrabri i ludi pa da sve ostavimo i poklonimo novac. Trebao nam je za tu kućicu, imali smo curicu koja je uskoro trebala krenuti u školu. Počeli smo tražiti po oglasnicima, javljali se agencijama. Kuća je bilo puno, bile su jeftine, a neke čak i uređene. Na fotogra∫jama su izgledale privlačno.

Našli smo mnogo kuća koje su se prodavale u Baranji. Tamo je nakon mirne reintegracije bilo neko vrijeme prilično prazno, a onda je navodno počeo cvjetati turizam. Zato smo je i odabrali.

Odredili smo nekoliko kuća koje smo htjeli obići pa smo jedan vikend odlučili otići tamo i vidjeti, koja će nas od njih začarati. Ovako na slici sve su izgledale zgodno. Bile su uređene, tipičnog panonskog tlocrta, s onim slatkim strehama, svaka je imala i dvorište, lijepo su im uredili fasade. Kako bih se što bolje pripremila, danima sam “šetala” po Googleovoj virtualnoj karti Drenja. Već sam naučila kako izgledaju kuće, kuda se skreće za sve naše adrese, vrtjela sam se po krajoliku pa mi se činilo kao da sam već bila tamo.

204 205

Ksenija Kušec

Vozeći po ravnim i dosadnim cestama, a dosadnom dojmu pridonijelo je i sumorno godišnje doba, bila je nekakva čudna kasna jesen, činilo se kao da će zauvijek trajati, gledali smo žute table s imenima mjesta. Bile su potrgane, izbušene, iskrivljene, hrđave. Mjesta se nisu nizala baš po istom redoslijedu kao na karti, to nas je zbunilo, ali i nije bilo druge nego ići po jedinoj cesti. Konačno se pojavila i ta tabla. Drenje. Bila je nova-novcata, što nam je malo podiglo raspoloženje, jer kad je tabla mjesta u kojem misliš živjeti kao one prije, nemaš baš dojam da je sve ostalo bolje. Uključila sam radio da slušamo glazbu. Ništa. Krčanje. Gurnula sam CD, ali od Bacha smo mogli čuti samo prvih deset sekundi fuge u c-molu. Preskakao je i vraćao se na početak. Kad smo prošli tablu Drenja, počeo je poznati krajolik s Googleove mape. Kuće su se nizale jedna za drugom. Iste one koje sam gledala kod kuće. Između ceste i kuća nalazio se jarak, a do svake je vodio nekakav mostić. Neki su se potrudili da taj prijelaz sagrade propisno, čak i lijepo, a drugi su iskoristili velike betonske cijevi preko kojih su nabacali nešto zemlje da izravnaju grbe dok bi kroz cijev tekla smrdljiva voda.

Tiho sam rekla: ∞ Valjda je tamo kamo idemo malo ljepše.

Nisam baš vidjela neku ljepotu. Na cesti nije bilo ljudi. Kad su kuće postale gušće, vidjeli smo parkirane aute ispred. Imala sam osjećaj da sve te aute znam, što je bilo razumljivo, virtualna šetnja bila je kao prava. Skupi i luksuzni auti, parkirani, stajali su ovdje oduvijek, tako mi se činilo. Gleda-

206 207

Dakle, Drenje. Poslala sam im svima mail da ćemo doći i za svaku kuću dobila isti odgovor: Kuća je slobodna. za razgledanje. Gurnite vrata. Čak je i ta suvišna točka bila na istom pogrešnom mjestu.

Svidjelo nam se to privremeno napuštanje Zagreba. Već nakon pola sata vožnje žuta polja i one naftne crpke koje izgledaju kao dječje igračke podsjetile su nas na trčanje po travi, skrivanje u ćelavim šumarcima, kišu i sunce na licu. To će biti djetinjstvo naše kćeri, a ne ekrani i mobiteli!

Na autoputu smo u GPS upisali adresu prve kuće. Morali smo voziti ravno još barem dva sata do prvog skretanja. Glas je rekao da skrenemo desno. Nismo imali kud pa smo ga ugasili. Nakon nekog vremena, morali smo napuniti rezervoar.

Pumpa se nije nalazila na glavnoj cesti, nego na jednoj manjoj. Kad smo popili kavu i sjeli u auto, uključili smo opet GPS. ∞ Skrenite desno, vozite ravno dva kilometra.

Poslušali smo. Nakon dva kilometra, nova uputa. ∞ Napravite puni okret, vozite ravno dva kilometra.

Ponovno smo bili kod one benzinske pumpe.

Shvatili smo da mu se dogodila beskonačna petlja, pa smo ga opet ugasili. Čovjek na pumpi nije bio razgovorljiv, samo je pokazao glavom kuda moramo dalje. Desno, pa ćemo se dalje već snaći. Na karti koju sam ponijela imala sam zaokruženo Drenjei, prema njoj, nije trebalo komplicirano. Plan je bio da pogledamo nekoliko kuća i istog se dana vratimo. Curicu nam je čuvala baka.

Uključila sam radio. Nije više krčao. Čuo se razgovor dviju žena. Valjda je jedna bila voditeljica, a druga gošća. Mislim da su razgovarale o nekakvim kriznim situacijama, spominjale su bombe, opasnost, skrivanje, katastrofu. Signal nije bio čist, između rečenica bilo je dosta šuma, ali od toga smo se oboje osjećali bolje. Kao da nismo sami. Ispred jedne kuće bio je parkiran traktor plave boje. Prepoznala sam ga. ∞ Kako možeš prepoznati traktor koji nikad nisi vidjela? ∞ S Googlea. Zapamtila sam ga jer traktori baš nisu često plavi. Valjda je parkiran stalno na istom mjestu. To znači da idemo u dobrom smjeru.

Nakon dvadesetak metara ugledala sam tog čovjeka. Bio je odjeven isto kao na karti, otrcano radno odijelo, vunena kapa, bakandže. Stajao je ramenom naslonjen na ulazna vrata kuće i gledao naš auto kako prolazi. Cerio se. ∞ Užas. Baš kao u horor ∫lmu. Vidjela sam ga na Googleu svaki put. ∞ Ma daj. Običan starkelja koji nema što raditi.

Normalno da ga je kamera svaki put uhvatila.

Kad sam se okrenula, više ga nije bilo. Valjda je ušao u kuću. Našli smo konačno Ulicu Mađarsku i taj broj. Kuća je izgledala puno lošije nego na fotogra∫jama koje sam imala u mobitelu. Ipak, to je bila ta. Sjetila sam se poruke. Kad bih izbacila onu točku viška, onu između slobodna i za, rečenica bi imala smisla. Gurnuli smo, dakle, vrata. Ušli smo u dvorište, prilično neuredno, ali onaj dio s trijemom je bio prihvatljiv. Suhi kukuruzni klipovi obješeni

208 209

la sam snimke Googleove kamere više od mjesec dana, imala sam vremena zapamtiti pojedinosti.

Na snimkama je bilo i ljudi. Kad su se kuće opet počele prorjeđivati, to je bio znak da izlazimo iz mjesta. Trebali smo negdje skrenuti, ali nismo znali gdje. Izgleda da je stvarnost bila drugačija.

Htjela sam pogledati mailove, možda nisam obratila pažnju na podatke koji su bili uz kuće, ali signala nije bilo. Sad smo već postali nervozni. Otišli smo bez razmišljanja u prvu ulicu lijevo i konačno ugledali krčmu ispred koje je stajalo nekoliko starijih muškaraca. Izgledali su jadno, odjeća im je bila bezbojna, svi su držali u rukama boce piva i gledali nas kao uljeze. Moj je muž izašao i uputio se prema njima kako bi barem nekako nešto saznao. Izašla sam i ja. Bolje pamtim podatke, a on bolje uspostavlja kontakt. ∞ Bok, dečki! Možete li mi reći gdje je ulica Mađarska? Tražimo kuću koja se prodaje. Tražimo ih više, zapravo. Znate li gdje je Mate? On je jedan od vlasnika.

Muškarci su se međusobno pogledali, ali nisu ništa odgovorili. Dvojica su ušla u krčmu, pa ih je ostalo trojica. Šutjeli smo, nemajući želje postaviti još jedno pitanje. Vratili smo se u auto. ∞ Zašto ih nisi ponovo ništa pitao? ∞ Ne znam. Imao sam osjećaj da bih mogao postavljati pitanja do navečer i da bi oni šutjeli. Ili nestali u krčmi. Imao sam osjećaj da ne smijem ući unutra. Loše sam se osjećao. ∞ I ja. Jako.

Vratili smo se na onu ravnu cestu i nastavili.

Kod druge kuće bila je ista situacija s jednom razlikom. U dvorištu je bilo nenormalno mnogo smeđih kokoši. Bile su tihe i nisu proizvodile nikakav zvuk. Kao da smo se našli u nijemom ∫lmu. Kljuckale su po suhoj zemlji, neke su nas radoznalo pogledavale jednim okom, ali nisu se glasale. Kuća je izgledala vrlo slično prvoj, čak su i sobe imale isti karirani uzorak na posteljinama. Dok smo hodali po dvorištu, kokoši su se pristojno razmicale i bilo je zaista neobično vidjeti taj prizor. Tihe smeđe kokoši, vlasnika niotkuda. I njega smo pričekali neko vrijeme, ali smo imali sve manje strpljenja.

Već je bilo dva sata, bili smo gladni i obeshrabreni.

Ipak, otišli smo dalje u razgledavanje.

Treća kuća bila je u vrlo lošem stanju, bila je zapuštena i prljava. Prozori nisu imali stakla, sive poderane zavjese visjele su u dronjcima, dvorište je bilo puno guma, dasaka, odbačenih televizora, kao da je to bilo odlagalište za cijelo mjesto. Kad smo pogledali u ono što bi trebale biti sobe, kroz onaj prozor koji gleda na drugu stranu, vidjeli smo također livadu ali bila je sva smeđa za razliku od one zelene, imala je desetak suhih stabala bez lišća i obavijala ju je gusta magla. To nam je bilo neobično jer na cesti magle nije bilo. Izgledalo je kao da je netko na livadu pustio onaj dim s rock koncerata. Brzo smo izašli, nismo gubili vrijeme, ali nas je začudio skupi automobil parkiran pred kućom.

Ponovo smo pričekali vlasnika, ali ni ovaj put ga nismo dočekali. Nekako nam se činilo da će se ova situacija ponoviti, a ipak je trebalo s nekim porazgovarati, pa kupovali smo kuću, pobogu!

210 211

ispod strehe davali su dojam da je nekom ipak bilo stalo. Prednja kuća bila je zaključana, ali ona unutarnja panonska imala je četvora vrata, sva ispod strehe, jedna za drugima, imala su i lijepe drvene brojeve. Ušli smo u svaku sobu. Bile su iste: jedan veći krevet, mala kupaonica, presvlake od simpatičnog crveno-bijelo kariranog platna. Svaka je soba imala i jedan prozor na vrt na drugoj strani.

Slatke zavjesice. Pogledala sam kroz taj prozorčić i vidjela veliku praznu livadu koja vjerojatno nije pripadala kući. Činilo se kao da je iz drugog ∫lma.

Kao da je prizor dobio nekakav ∫lter prošlosti, kakav se obično može dodati u Photoshopu ili nekom takvom programu. Odmaknula sam se od prozora i izašla.

Prošetali smo po dvorištu koje sam već vidjela, uređeno po mom ukusu, a onda smo izašli pred kuću. Mislili smo pričekati vlasnika, napisala sam im svima kad dolazimo, ali ni lijevo ni desno na dugoj cesti nismo vidjeli nikoga. Čekali smo još malo, a onda smo ušli u auto i nastavili do druge adrese.

Listala sam prstom po svom mobitelu gledajući fotogra∫je kuća koje sam odabrala. Prema njima nitko ne bi mogao odrediti koje su to točno kuće, jer su sve izgledale kao da sam ih snimila kroz mastan objektiv, bile su mutne i neprepoznatljive.

Prolazeći pored betonskog raspela na glavnoj cesti, ponovno sam vidjela onog starca. Sad se nije cerio, hodao je žurno i ovaj nas put nije pogledao.

To je donijelo neki osjećaj da će sve biti dobro. Jer u nas se uvukao čudan nemir koji nismo mogli objasniti.

ci, ali sam, ne paničareći, rekla: ∞ Slušaj, nemoj se naglo okrenuti, ali onaj luđak je naslonjen na naš auto. Pogledaj u retrovizor. ∞ Stvarno je lud. Što hoće?

Kad sam izvadila sendviče, sjela sam na prednje sjedalo, gledajući u bočni retrovizor. Ispred krčme odjednom je bilo puno više muškaraca. Desetak možda. Krenuli su prema nama. Izgledalo je opasno. Onaj iza je još bio tamo. Moj muž je okrenuo ključ i pokrenuo auto. Nije imao puno manevarskog prostora jer je ispred nas bila ograda, ali, malo ogrebavši auto na prednjoj strani, uspio je izvući se tako da ne ide unazad. Jer u tom slučaju, ne znam što i kako bi se razvijalo. Osjećali smo se kao da nas progone. Prešli smo preko trave i sišli na cestu.

Vozeći se, jeli smo sendviče i šutjeli. Nismo znali što da mislimo. Čije su kuće, tko ih prodaje, gdje su ljudi? Ni na što nismo imali odgovor. Nakon par minuta vožnje, ponovno kod onog križa, avetinjski starac stajao je kao da želi prijeći cestu. Stali smo, a on se uputio ravno prema mojim vratima.

Kad je prišao, pokazao je rukom da otvorim prozor. Oprezno sam spustila staklo za tri centimetra, koliko mi se činilo da nije opasno. ∞ Probajte u Viljevu. Tamo je sve drugačije.

Rekao je to i otišao.

De∫nitvno smo odustali od daljnjeg razgledavanja, a vjerojatno i od svoje revolucionarne ideje.

Viljevo? Nisam sigurna.

Kući.

212 213

Glad nas je podsjetila da dan neće trajati beskonačno. Nismo imali iluzija da bismo mogli naći restoran, imala sam nešto sendviča u autu, ali ipak smo odlučili malo istražiti. Zainatili smo se da pitamo one ljude pred krčmom, neka nam barem kažu da se gonimo ako već ne mogu pomoći kod adrese.

Pred krčmom je sada bio i onaj starac s Googlea.

Nisam izašla, pustila sam muža da ode pitati za restoran. Vidjela sam da razgovara sa svima, ali starac je stajao po strani i buljio u mene. Ovo mi se sve manje sviđalo. Na radiju su one dvije nešto kokodakale, svake dvije rečenice je zakrčalo, tako da uz najbolju volju nisam mogla uhvatiti nit njihovog razgovora. U jednom je trenu jedna rekla: ∞ Ali to je nemoguće, takve se stvari ne događaju!

I onda opet krčanje. Odustala sam od napora da ih pokušam razumjeti, ali sam ih ostavila radi zvuka. Trebao mi je bilo kakav zvuk u ovom trenu.

Tješila me spoznaja da njih dvije postoje u nekom obližnjem studiju i razgovaraju. Muž je ušao u auto i rekao da je lijepo popričao s njima. ∞ Rekli su mi da su svi restorani zatvoreni, da možemo otići do nekog većeg mjesta i da ćemo možda tamo naći nešto, ali da sumnjaju u to. Daj one sendviče ipak.

Počela sam kopati po stražnjem sjedalu, kleknula sam i potpuno se okrenula prema stražnjem staklu. Nisam ga odmah primijetila, ali sjena me nagnala da pogledam. Onaj starac je stajao točno iza našeg auta, naslonjen na stražnji dio, gledajući u mene kako tražim sendviče. Prošli su me trn-

Na putu za Vrapče

Nataša Borović rođena je 1980. u Makedoniji. Diplomirala je na Pravnom fakultetu. Živi i radi u Zagrebu. Piše poeziju i kratke priče.

Č

uvala je mačke.

Pročulo se da je voljna doći u stan svojih prijatelja i čuvati im mačku dok su na izletu ili putovanju. Preselila bi se tako na nekoliko dana ili tjedana u novi kvart, spavala u njihovom krevetu, čitala njihove knjige, brisala se njihovim ručnicima, jela iz njihovih frižidera i tanjura, i hranila i mazila njihovog kućnog ljubimca ∞ mačku. Osjećala je da je zamijenila svoj život za njihov i barem nakratko postala bi netko drugi.

Bile su svakakve te mačke: neke mazne, druge prgave, šarene ili jednobojne, one koje jedu mačju hranu iz konzerve i one kojima je kao dugogodišnja uvjerena vegetarijanka morala kuhati piletinu i čerupati je na komadiće kako bi gospoja kućna maca mogla bez suvišnih problema sažvakati i probaviti slasni zalogaj.

Odlazila bi ujutro na tržnicu u susjedstvu, pila pivo u kvartovskim ka∫ćima i disala ritmom: Maksimira, Trnja, Kustošije; kako bi se gdje zatekla na čuvanju mačaka. ∞ Bit će da sam pronašla novu karijeru ∞ šalila se na svoj račun između dva gutljaja piva koju bi joj zahvalni vlasnik mačke naručio. ∞ Možda bih se trebala početi oglašavati ∞ nastavila bi ∞ pružam usluge čuvanja i timarenja mačaka uz naplatu ∞ smješkala se motajući još jednu cigaretu.

Voljela je piti pivo. Nije bila posebno izbirljiva glede vrste. Pivo je pila ujutro, u podne, navečer, kad god bi se zatekla na nekom druženju. Od kave bi se sva uzvrpoljila i postala bi nepredvidljiva rije-

214 215

Nataša Borović

Dovoljno da upoznam i izguštam Vrapče, mislila je Mila, pakirajući fotoaparate, stalke te nekoliko šarenih djedovih košulja u šlampavu torbu koju bi uvijek navlačila po gradu. Nije sa sobom nosila puno stvari kod tih skokova u paralelnu stvarnost. Radije je koristila ono što bi već zatekla u stanu domaćina. Ponekad je iz ormara vadila odjeću vlasnika i isprobavala je, to bi joj pomoglo da zakorači u njihovu svakodnevicu. Kada bi odlazila, sve je naravno uredno oprala, ispeglala i vratila na svoje mjesto. Nitko nije znao za njezin igrokaz osim mačke koju bi hranila.

Na dan dolaska u stan na Vrapču raspoloženo je ušla u svoj novi dom i pozdravila bijelu ogromnu loptu zvanu Pero i nešto manju, no podjednako bijelu, frktavu Lily. ∞ O, slagat ćemo se mi sigurno ∞ govorila je okrećući se po stanu.

Probudila ju je mjesečina na uzglavlju. Prelijevala se svjetlost po Milinom licu, igrala se lovice po njezinom tijelu obučenom u široku, bijelu majicu koja joj je dopirala do koljena. Doteturala je na WC još napola spavajući, ispraznila mjehur i pustila vodu. Čudno je odjeknuo zvuk pražnjenja kotlića po praznom stanu. Nekako promuklo.

Osjetila se usamljeno.

Hodajući hodnikom prema spavaćoj sobi, na sebi je osjetila nečiji pogled. S vrha ormara promatrala ju je Lily raširenih zjenica. Pero se razvalio po kauču u dnevnoj sobi.

Mila se malo razgalila kada ga je vidjela onako opuštenog. Poželjela ga je pomaziti.

216 217

ka cijuka i trzaja, hihotanja i kratkih rečenica. Ne, kava joj nije godila. Ubrzala bi joj puls i bezrazložno je uznemirila, a taj bi ringišpil trajao satima. ∞ Bok, Mila, Marko i ja bismo htjeli pobjeći na par dana iz grada, mislili smo spojiti praznike, je l’ bi nam mogla pričuvati mačke? ∞ nazvala ju je krajem proljeća kolegica s bivšeg posla.

Mila već više od godinu dana nije bila stalno zaposlena. Povremeno je za mali honorar odrađivala različite posliće kako bi zaradila za režije, hranu i pokoju pivu u gradu. Rad u call centru osiguravajuće kompanije, pomoćna radnica u tiskari, tu i tamo koji angažman kao fotografkinja na svadbi, svaštarila je. Da, svaštarila je Mila, no nije bila odviše nezadovoljna. Dobila je od djeda dozvolu za korištenje malog obiteljskog stana u kojem je kraljevala u vrijeme kada se ne bi transformirala u stanovnicu nekog drugog kvarta, nekog drugog života. Ta soba bila je njezina kuhinja i spavaonica, njezin atelje, laboratorij i čitaonica. Strpljivo bi izrađivala svoje fotogra∫je, radila ono što ju je istinski veselilo. Sada kada je živjela sama, igrala se i u kuhinji. Obožavala je kuhati. ∞ Što da ne, i meni bi godila promjena ∞ pristala je ubrzo pa su ostale detalje dogovorili uz pivo.

Dogovor je bio: broj stanova u kojima će živjeti ∞ jedan, broj mačaka za čuvanje ∞ dvije, ljubomorne jedna na drugu, no silom prilika u jednom stanu kako bi njihovi vlasnici mogli lunjati okolo spajajući “neradni tjedan”, broj dana čuvanja ∞ sedam.

∞ Mort porta vitae! ∞ vrištala je izvan sebe, iznova i iznova iste riječi odjekivale su iz njezine utrobe i izlazile vriskom ∞ Mort porta vitae!

Lily ju je i dalje nervozno motrila sa svoje promatračnice trzajući repom. ∞ Mila, na stolu su ti ostale tablete, nisi popila klozapin! ∞ upozorila ju je nestrpljivo.

218 219

∞ Jesam smiješna ∞ promrmljala je, rugajući se svojoj unutrašnjoj napetosti te krenula prema prozoru.

Sjela je na prozorsku dasku i pogledala van.

Puni je mjesec bio kao naboden na toranj kapelice Vrapčanskog groblja. Crven, otežao, nabubren, krvav. Uredni redovi grobnih mjesta njoj gotovo ispod nogu. Na nadgrobnim pločama ispružene sjenke čempresa i otežale grane, mirne, kao zamrznute u trenutku.

Stan se nalazio na trećem katu. Zvona kapelice počela su odjekivati.

Pratila ih je sirena. Visok pisak parao je noć. ∞ Je l’ to iz ludnice dolazi? ∞ zapitala se Mila. ∞ Mora da je mjesečina probudila luđake, ali zašto sirene, zašto zvona? ∞ razmišljala je iritirana iznenadnom kakofonijom u noći.

Noć se iznenada probudila. Vidjela je da sjene drveća plešu po nadgrobnim pločama. Lily je siktala sa svoje pozicije na ormaru. Samo Pero je i dalje mirno spavao na kauču. Prišla mu je i podragala ga po bijelom krznu nadajući se da će je njegova toplina umiriti. Ruka joj je klizila po mekom, opuštenom tijelu životinje. Pod prstima je osjetila nešto mokro, slijepljenu dlaku. Odmaknula je ruku i približila je očima. ∞ Krv! ∞ vrisnula je, napokon shvativši što joj kaplje s prstiju, shvativši da u Perinim očima više nema života.

Pogled joj je pao na majicu koja joj je prekrivala prepone. Sjedila je u lokvi tamne krvi.

Povratak

U

znemirenost joj se širila tijelom poput otrova. Osjećala je kako joj steže mišiće, pecka po koži, kola joj tijelom.

Napetost ju je držala od jutra. Osjećala se bespomoćno. Uplašena poput djevojčice maskirane u odraslu ženu. Štikle, odijelo, torbica, sve bi najradije bacila kroz prozor jer su joj uništili samopouzdanje. Bezrazložan tremor.

Bila je i ljuta i tužna što se tako osjeća. Jer posao je dobro odrađen, a ionako se radilo o sitnicama, no strepila je od kritike, teško ju je podnosila.

Kao medvjeda su je izdresirali da stane na prednje noge i čeka udarac.

A udarac bi došao. Ovisno o raspoloženju šefa, o njegovoj razini stresa, o trenutačnom odnosu sa ženom i ljubavnicom, o tome je li jutros pojeo doručak i popio kavu, o djeci koju je kod kuće imao i njihovim nestašlucima.

Ona nije imala djecu.

U poslu se nije ostvarila. Radila je još uvijek u korporaciji na poziciji koja je bila kudikamo ispod njezinih mogućnosti, znanja i vještina. Već je neko vrijeme trčala na mjestu.

Rastrzana.

Smetena.

Umorna kroz tjedan i razdražena od umora kada bi konačno došla kući.

Osjećala je da nije cjelovita, nije prisutna. Kao da odrađuje osnovne plesne pokrete kroz dan, no zapravo nije ovdje, zaglavila je na drugoj razini svijesti, na ovom svijetu joj je ostala samo sjena. Sjena tu živi pod njezinim imenom. Sjena diše i plaši

220 221

Nataša Borović

Ispred zgrade Klinike puno parkiralište. Nekoliko kola hitne pomoći i ljudi u pidžamama u šetnji bolničkim krugom. Dva krila. Jedno staro i oljuštenog lica, drugo novo, sa svježe oličenim zidovima, novim liftovima, podnim pločicama ugodnih boja.

“Gotovo ljudski”, pomislila je dok je sa strahom ulazila u novo krilo.

Užasnuto je pogledavala u lica ljudi koji su prolazili hodnicima. Iz njih je čitala strahotu sudbine koja ih je zadesila, tragediju koja ih je nasukala. Izobličena i groteskna su joj se činila ta lica.

Ušla je u lift. Pogled joj se zaustavio na sredovječnoj ženi s crvenom maramom na glavi koja se oslanjala na svoja kolica za tržnicu. Nazirala je njezinu ćelavu glavu. Činilo joj se da osjeti opori miris tumora.

Shvativši da umišlja protresla je glavu i krenula van iz lifta tražeći neki prozor da ga otvori.

“Moram se smiriti”, pomislila je dok je odmicala hodnikom tražeći zraka. Žureći, zamalo se sudarila sa starijim čovjekom ispijenog, žutog lica, kojeg je pod ruku pridržavala njegova supruga raspitujući se o tome kako se danas osjeća. ∞ Danas sam malo bolje, temperatura mi je pala i uspio sam nešto pojesti ∞ dokotrljalo se do nje.

Smirenost i razumijevanje toga para preplavili su je tugom.

Sjena je bila sama.

Nije imala nikoga da je tetoši i drži joj glavu nad WC školjkom dok povraća. Da je čuva u naručju i pridržava kad tetura iznurena.

222 223

se. Sjena nema sposobnost osjetiti sporu lijenost dana, vibriranje svakodnevice, čuti usputne razgovore, upiti mirise.

Sjena je žurila, no nikamo nije stizala. Sjena se mrštila i ljutila i radila na njezinom poslu. Kad bi došla kući, Sjena je još slabije funkcionirala. Sve je bilo naporno. Pospremiti stan nemoguća misija koja zahtijeva psiho∫zičke pripreme, a kuhanje ručka podvig ∞ koji se postiže eventualno vikendom.

Još je teže bilo obaviti male, svakodnevne životne zadaće, primjerice, otići na redovne kontrole k doktoru, u banku i slično.

Jedini projekti koje je mogla realizirati bili su putovanja. Putovanja su je veselila.

Kao da bi Sjena tada zaiskrila po rubovima. Još uvijek nije imala boje, no nazirale su se krvne žilice kroz koprenu magle koja ju je obavijala. Povremeno bi čula smijeh u sebi. Kako se kotrlja trbuhom i izlazi joj na usta. Grohot bi joj zatresao zube.

Povremeno bi do nje doprli mirisi. Nekad miris prezrele smokve iz dvorišta nekog gradića na obali, isparavanje s asfalta nakon monsunske kiše neke daleke zemlje, nekad miris očaja onih nesretnijih, koje inače niti je vidjela niti bi s njima suosjećala.

Današnji radni dan vukao se kao kobasica. Još sporiji nego inače. Noge su joj natekle, umor ju je grlio.

Danas je bio dan dogovorenog pregleda.

Po izlasku s posla uputila se u Kliniku.

Jer strepila je već neko vrijeme. Zebnja joj se popela na leđa. Sjena ju je nosila zajedno s ostalim nametnicima.

∞ Vrijeme je ∞ prošaptala je. ∞ Vrijeme je da mi se vratiš.

Krenula je hodnikom na zakazani pregled ­ ojke. d

224 225

Sve joj se to vrtjelo po glavi dok je stajala kraj prozora koji je netom otvorila i halapljivo gutala zrak. Pored nje je stajao Stvor i nijemo ju je gledao.

Razmišljala je kako nikada nije znala kako pregledati grudi i što bi to trebala osjetiti da prepozna je li sve u redu. Ili da nije. Pa ih onda nije niti pregledavala. Zbunjivala ju je struktura vlastitih grudi, to mekano tkivo prepuno žlijezda, živo, protkano nitima. Kako znati koje zadebljanje je normalno i posljedica menstrualnog ciklusa, hormona, a što je uljez. Kako prepoznati tog uljeza kada je već toliko nametnika nosila na leđima. Zakačenih vražjim kandžama za njezinu kožu.

U zadnje vrijeme osjećala se još više sivo. Osjećala je neki pritisak, neku tupu bol u području grudi. K liječniku nije odlazila. Bojala se.

Iz tog je stanja neizvjesnosti u nekoliko mjeseci nastao Stvor. Rastao je. Zalijevala ga je strahom.

Oblikovala njegovo želatinozno tijelo škripom svojih besanih noći. Plesala je u zagrljaju Stvora okupana Mjesečevom svjetlošću. Prožimao ju je.

Ulazio joj u usta, vijugao kroz nosnice.

Prinosila je žrtvu Stvoru. Strahove iznikle iz njezine utrobe. Palila lojanice.

No ovoga puta nije odvratila pogled. Zagledala se u Stvorenje. Pažljivo ga promotrila. Više je nije ispunjavao užasom.

Sunce je obasjalo mrlje na prozorskom staklu.

Treperilo na granama stabla, prožimalo zelenilo listova. Pogledala je kroz prozor. U prozorskom staklu vidjela je poznatu ženu. Nasmiješila joj se. Žena joj je uzvratila smiješkom.

Dobro i zlo

Ivana Kršić rođena je 1983. u Karlovcu. Diplomirala je novinarstvo na Fakultetu Političkih znanosti u Zagrebu. Tijekom studija radila je kao vanjski suradnik za Karlovački tjednik i, nakratko, za Večernji list. Karijeru je nastavila u marketingu i novinarstvu; tri godine bila je glavna urednica magazina Oglasnik automoto i Oglasnik nekretnine, a ujedno i direktor marketinga cijele tvrtke. Osim niza novinarskih uradaka, objavila je kratku priču na sajtu www.kultipraktik.org.

L

ucija je zla osoba, to je s teškom mukom i knedlom u grlu zaključila njena majka nakon posljednjeg “incidenta”. Od njenog rođenja bilo je posve jasno da je drugačija, samo je teško povjerovati, a jednoj majci i priznati, da jedna tako slatka šestogodišnjakinja, njeno najmlađe dijete, može biti toliko... nedobronamjerno?... zlo? Teško je pronaći pravu riječ. Suze su joj pekle oči dok je omatala ruku desetogodišnjeg sina koji je upravo pao pred kućom igrajući se s bratom. Na sam pogled na krvavi pijesak i njegovo bolno lice svakome bi proradila empatija, čak i da se radi o neznancu, a kamoli o članu obitelji.

Lucija je, međutim, mrtva-hladna došla po majku u kuhinju, obznanila da se Luka ozlijedio, a zatim sjela pored brata i, smješkajući se, zagledala u njegovu krvavu ranu. Taj prizor neće nikad zaboraviti. Malena plavokosa djevojčica gleda krv veselo poput vampirice. ∞ Mama, dobro mi je, nemoj plakati ∞ kaže Luka i nespretno je potapša zdravom ručicom po glavi.

Ona shvati da nije uspjela zadržati suze i da joj klize niz obraze na pod netom obrisane kupaonice. ∞ Znam, dušo. Sve je u redu ∞ kaže mu nježno i utisne poljubac u čelo.

Marko ih je pomno promatrao s vrata želeći se uvjeriti da će s njegovim starijim bratom biti sve u redu. Osjećao je krivicu jer on ga je gurnuo, naravno, ne s namjerom da ga tako ozlijedi, već da mu otme loptu. Magda se okrene prema njemu i iskamči obećanje da će biti oprezniji prije nego što im dopusti da opet iziđu van.

226 227

Ivana Kršić

∞ Svi smo mi živi ∞ odgovori joj kći jezivo, a zatim otrči prema svojoj sobi.

Magda se primi za rub kade i sjedne.

Vrijeme je da prizna samoj sebi da joj se krv ledi u žilama od vlastite kćeri. Sjedila je nepomično još nekoliko minuta, a zatim osjeti bol u šakama. Pogleda u ruke i shvati da se grčevito drži za bjelinu kade, kao da sjedi na barem stotinu metara visine.

S Goranom je uspjela razgovarati tek navečer, nakon što su djecu nahranili i pospremili u krevet. Ispričala mu je današnji događaj s Lukom i rasplakala se kad je došla do čudnog razgovora s Lucijom u kupaonici. ∞ Ja... ovo nije normalno. Kakva sam ja to majka? ∞ Ti si nabolja mama na svijetu ∞ odgovori joj dječji glas umjesto muževog. Oboje se trgnu i tako prekinu zagrljaj te istovremeno pogledaju prema vratima. Tamo je stajala Lucija u tamnoplavoj pidžami na žuta sunašca. Usprkos dječjem stasu i odjeći, izgledala je i držala se zrelije.

Magda se sledi od straha pitajući se koliko je malena čula, a Goran ustane i podigne svoju kćerkicu kao da se ništa neobično nije dogodilo. ∞ A tko je to budan ovako kasno? ∞ obrati joj se. ∞ Mama i tata pričaju odrasle stvari, ti si premalena da bi ih razumjela. ∞ Ja vas puno volim ∞ odgovori mu ona, a njegovo srce ispuni se toplinom. Krene prema njenoj sobi i uputi pogled preko malenog dječjeg ramena svojoj ženi koja je i dalje ukočeno sjedila na krevetu.

228 229

Bila su to dobra djeca. Dječaci. Ali slušali su kad je trebalo.

Dečki odu svojim poslom pronaći igru koja nije zahtijevala obje ruke u punoj snazi, a Magda ostane pospremati pribor prve pomoći i brisati tragove krvi s ruba kade. Mozak joj prizove Lucijin izraz lica kada je gledala ozlijeđenog brata i osjeti mučninu. Kako je moguće da netko tako lijepe i nevine vanjštine bude tako pokvaren? Kako uopće šestogodišnje dijete može biti iskvareno? Svi žive u istoj kući, i ona i muž obožavaju djecu, posebice svoju, i sve su ih odgajali na isti način. Lucija je bila drugačija otkad je progovorila. A govorila je vrlo malo, čak i sada, sa šest godina, kada bi djeca trebala biti nabrbljavija, posebice ženska. Trebala bi biti i dobra, pomisli i duboko uzdahne. Mora razgovarati s Goranom, moraju odlučiti što će učiniti s njom. Što uopće mogu učiniti? ∞ Mama? ∞ začuje ženski glasić iza leđa i osjeti žmarce koji su jurnuli iz dna kralješnice, zaustavili se na potiljku i tamo prouzročili ježenje skalpa.

Nijedna majka se ne bi smjela tako osjećati pred svojim djetetom. Otrese glavu pokušavajući time otresti i zle slutnje koje su je proganjale zadnjih godinu dana i okrene se nadajući se da je namjestila odgovarajući izraz lica. ∞ Reci, dušo ∞ prebaci preko knedle u grlu. ∞ Luka je živ ∞ izgovori malena i nasmije se.

Magdino lice odbaci i zadnju masku te preneraženo pogleda malenu. ∞ Naravno da je živ. O čemu pričaš? ∞ izgovori brzo.

drugačija, uvijek su roditelji krivi za grijehe svojih potomaka. ∞ Naravno ∞ izusti napokon i učini joj se da je prošla cijela vječnost otkad joj je ljubazna gospođa postavila pitanje. Ionako je bilo pitanje vremena kad će i drugi ljudi shvatiti da nešto nije u redu s Lucijom, nema smisla opirati se. ∞ Ustvari, radi se o sitnici. Testovi su pokazali mala odstupanja u nekim odgovorima pa samo trebam vaše dopuštenje da porazgovaram nasamo s Lucijom ∞ objasni psihologinja i izvuče formular trkeljajući nešto o tome kako je uvedena papirologija jer su prije nekog vremena imali slučaj prijetnje tužbom... Magda nije slušala dalje, nije mogla čuti od tutnjanja u ušima, samo je potvrdno kimnula glavom. Gotovo je, sve je gotovo. Istina će izići na vidjelo.

Drhtavim rukama nažvrljala je potpis pored crte predviđene za dopuštenje pravno odgovorne osobe i pozdravila se s gospođom školskom psihologinjom. Ostala je sjediti za volanom još neko vrijeme nakon što se cvrkutava psihologinja zadovoljno udaljila s potpisanim papirom brižno pospremljenim u žutom fasciklu. ∞ Lucija, hvala ti što si došla ∞ rekla joj je psihologinja nakon što je malena ušla u njen skučeni ured i sjela na dječji stolac ispred stola za odrasle.

Psihologinja obiđe stol i sjedne na nizak stolac pored nje kako bi joj pokazala da je na njenoj strani i da se nema čega bojati. Testovi su pokazali da Lucija ima poteškoća s razlikovanjem sretnih od tužnih situacija, pozitivno od negativnog i psi-

230 231

∞ Cijelo vrijeme se brinemo da s Lucijom nešto nije uredu. Što ako nije problem u njoj? Možda je Magda ta kojoj nije dobro? ∞ pomisli. ∞ I mi tebe puno, puno volimo ∞ kaže curici u svom naručju i poškaklja je po trbuščiću. Njen zvonki smijeh razlije se po hodniku i odbije ravno u majčine uši.

Dva tjedna nakon posljednjeg “incidenta”, kako ih je Magda nazivala u sebi, Lucija je krenula u školu. Magda se uvjerila da je umislila neke stvari zbog umora te da je sa svom njenom djecom sve u savršenom redu. Nelagodu, koja bi isplivavala tu i tamo na površinu, potiskivala je duboko u sebe.

Upis u školu bio je popraćen standardnim psihološkim testovima čija je obrada potrajala tjedandva zbog velikog broja djece.

To jutro, kada je ostavila Luciju i dečke pred školom, na parkiralištu ju je dočekala školska psihologinja. Ljubazno je pozdravila malenu i pričekala da se izgubi iz vidnog i slušnog polja prije nego što se obratila njenoj majci. ∞ Dobar dan, ja sam školska psihologinja.

Imate li trenutak da porazgovaramo malo? Radi se o Luciji.

Magdin krhki unutarnji svijet počeo se urušavati brže nego ikad. Sad će dobiti i službenu potvrdu da s Lucijom nešto nije u redu. Kako će nakon tog saznanja ignorirati da imaju problem? Drhtavim rukama zaustavi ključ u bravi i automobil utihne prije nego što je uopće imao priliku zakašljucati. Iziđe kao da ide na izvršenje smrtne kazne.

Sigurno će joj reći da je ona kriva zato što je malena

Ivana Kršić

Riječ na Ž 232 233

hologinja je već imala spremno najvažnije pitanje na koje želi čuti odgovor. Odluči ga postaviti bez okolišanja. ∞ Lucija, što tebe rastužuje?

Djevojčica si uzme vremena za razmišljanje a zatim progovori. ∞ Konačnost. ∞ Kako to misliš: konačnost? ∞ upita je smeteno. Sama riječ “konačnost” obično nije dio vokabulara šestogodišnje djece, a bome nije ni uobičajen odgovor na njeno pitanje. ∞ Kraj. ∞ Kraj čega te rastužuje? ∞ Kraj života.

Psihologinja se zamisli trenutak, a zatim odluči obrnuti pitanje. ∞ Što te veseli?

Njeno lice se ozari. ∞ Sve! ∞ Možeš li nabrojati par primjera? ∞ Veseli me kad pokisnem, to što imam bracu koji ima ruku koju može ozlijediti, što imam majku koja se brine o meni, veseli me kad čujem da dijete plače, kad me tata nosi... ∞ počne nabrajati i stane.

Razmisli još malo i kaže svoj konačan odgovor: ∞ Veseli me sve što nam se događa jer to je dokaz da smo živi.

što je mogla i odgurnula se nogama od njega čime ga je malo izbacila iz ravnoteže. Otvorila je usta u pokušaju da vikne iako su šanse da netko naiđe u ovo doba noći bile vrlo malene. Začepio joj je usta taman da oboje s užasom shvate da nije uspjela dozvati upomoć, nego je samo promumljala nešto u njegov dlan.

Kad ti život servira limune, napravi limunadu, tako se kaže, zar ne?

Prije nego što je zatvorila usta nakon neuspješnog dozivanja upomoć, među zubima je osigurala mesnati komad dlana i škljocnula svom snagom. Osjetila je životinjski nagon gotovo iste sekunde kad joj se metalni okus slatke i tople krvi počeo cijediti iz njenog napadača u usta. Otkinula je komad mesa, a uzbuđenje joj se proširilo tijelom u drhtajima poput valova topline, snažnije od najsnažnijeg orgazma koji je doživjela. To je bio čisti nesputani užitak kakav nikad dotad nije mogla ni zamisliti u svojim svjesno oblikovanim mislima, programiranima da odbace sve što je čudno, perverzno, nakazno... uzbuđujuće. Mozak je već odavno isključio sve naučene i oblikovane forme ponašanja, sada je funkcionirao na primarnom kodu. Borba za život nije marila za nered, nije ostavljala mjesta suosjećanju i empatiji s vriskovima koji su dopirali do nje kao kroz maglu, nije marila za to što ih netko može čuti, u ovom trenutku nije se bojala. Prvi put u životu osjećala je kao da sve konce ima u svojim rukama. Osjećala se moćno.

Snažno. Nedodirljivo. Oslobodila je pravu sebe, iskonsku i neiskvarenu društvenim normama.

234 235

P

rvi udarac toliko ju je iznenadio da isprva nije shvatila što se dogodilo. U ušima joj je nešto kvrcnulo i osjetila je da joj se nos pomaknuo proizvevši neki mukli Tup! koji je prvi put čula u surround tehnici: iznutra i izvana, a mozak je očajnički tražio dodatni kisik da rasvijetli zagonetku što joj se to događa. Enigma se razriješila uz vanjsku pomoć, nakon što je dobila još jedan trag koji ju je trijumfalno doveo do ∫nalnog zaključka: dobila je udarac u lice, točnije u nos, a slijedila su ga još dva pravilno raspoređena: jedan u oko, a drugi u bradu. Nikad se nije smatrala kukavicom, ali sad se osjećala tako. Bespomoćno je ležala u mračnoj uličici bačena na stepenice nečijeg davno napuštenog praga dok ju je nepoznati muškarac mlatio, uništavajući njeno lijepo lice i istovremeno se mučio s gumbom njenih svijetloplavih hlačica. Paralizirana od šoka, umirila se na trenutak gledajući tu scenu kao da se događa nekom drugom. Lice joj se počelo žariti, a u njoj se napokon pojavila dobro poznata iskra ljutnje. Neće dopustiti da je neki jadnik siluje stotinjak metara od kuće zato što se uplašila. A pogotovo neće dopustiti da je siluje jadnik koji je toliko nesposoban da joj ni hlače ne zna otvoriti.

To petljanje ju je najviše uznemirilo i dalo joj vremena da se pribere dok je on mislio da je uspješno onesvijestio svoju žrtvu. Pomaknula je glavu i time odala da je budna. Greška. Njen napadač odmaknuo je ruke od uskih hlača i malo popustio pritisak na njene noge, odižući se lagano kako bi joj uputio desni kroše. Iskoristila je taj trenutak najbolje

je li njeno ponašanje primjereno. I prvi put u životu odgovor na to pitanje nije ju uznemirio, nego uzbudio.

Nije bilo ničeg primjerenog što je svojim golim zubima razderala zapešće nepoznatog muškarca koji je u njoj još prije samo pola sata vidio laku žrtvu, niti u tome što ga je nastavila gristi nakon što je iskrvario po njenim svijetloplavim hlačicama i golim listovima. Čak bi možda u tom trenutku netko i uspio pronaći suosjećanje za djevojku razbijena nosa i zatvorena oka koja se branila od svog napadača da nije još jedne činjenice. Miris svježeg mesa otvorio joj je apetit. Toliko da je skinula majicu s tijela koje je puls napustio prije samo nekoliko minuta i otkinula si slastan komad s leđa, uz kičmu. U tom trenu požalila je što nema nož pri ruci i napravila je mentalnu bilješku da ubuduće de∫nitivno ne ide u lov bez adekvatne opreme. Nakon što je zubima i noktima nekako uspjela odvojiti krto meso, sjela je i odmaknula kosu s lica. Gumica za kosu, to je iduća stvar na popisu. Uz nož. Nož i gumica za kosu, ponavljala je u mislima dok je mljackala vretenasto meso, osjećajući žilice sirovih mišića pod zubima.

Kad se najela, ustala je i prvi put bacila oko na nered koji je napravila. Krv posvuda, njena odjeća uništena, kosa slijepljena od krvi i znoja, a ispod noktiju komadi mesa i kože. Muškarac je ležao potrbuške, gol do pasa s velikom otvorenom ranom na leđima. Ugledala je svoje izobličeno lice u napuknutom staklu napuštene kuće. Škiljila je na jedno oko jer joj se drugo već odavno bilo zatvorilo

236 237

Oslobodila je ono što svatko potiskuje u sebi. Jer nakon onog prvog ugriza nije se zaustavila, nastavila je dalje škljocati čeljusti, otkrivajući čemu zapravo služi. Njeni ravni zubi, za čiji se izgled dobrano pomučila noseći aparatić i pomno ih četkajući nekoliko puta dnevno, ujedali su plijen ostavljajući savršene polukruge po njegovim rukama i trupu, a krv joj se cijedila niz ravne očnjake koji ničim nisu odavali da su krvoločni. Svakim novim zamahom oslobađala se stresa koji joj se nakupljao godinama, ljutnje i ljubomore koji su je izjedali desetljećima, potisnutih seksualnih frustracija koje su bile toliko sramotne, da čak ni sama sebi nije mogla priznati da je neke scene uzbuđuju, scene koje pristojna djevojka kao ona nije smjela zamšljati, a opet, dolazile bi joj kao ukazanja tu i tamo kada je bila sama i radila ono što dobro odgojene djevojke ne rade jer nije primjereno. Smiješno je bilo to što je cijeli život provela važući svoje ponašanje, birajući pravu reakciju, primjerene riječi i postupke kako ne bi osramotila svoje roditelje koji su bili ustobočeni kao stupovi njihove zajednice i često se nalazila u dilemi jesu li njeni postupci bili ispravni ili će kasnije morati slušati očev monolog o svom neprihvatljivom ponašanju koje baca sjenu na njega i njenu nježnu damu od majke. Najgore od svega bili su njegov miran ton i hladan pogled, njegovi vjerni suputnici otkad pamti. Kao da je nešto u njemu umrlo prije nekoliko desetljeća. Volja za životom, možda.

Pitate se što je smiješno u tome? To što je prvi put u životu de∫nitivno znala odgovor na pitanje

Asja Bakić

Crna mrlja1 238 239

od udarca koji je zaprimila u nekom prijašnjem životu. Približila se toliko da je mogla vidjeti vlastiti dah na staklu, ali nije uspjela pronaći ono što je očekivala vidjeti. Iskezila je zube i otkrila da je slomila jedinicu, vjerojatno još kod prvog ugriza koji je bio nespretan i koji je izvela pod pogrešnim kutem. Tek kasnije je shvatila kako treba ugristi, a da bi najlakše odvojila komad mesa s lovine, ali tada to više nije bila ona. U trenutku kad je to shvatila i primijenila svoje znanje da bi se nahranila, postala je ovo što upravo gleda u napuknutom staklu obasjana udaljenom uličnom rasvjetom: životinja.

Mogla je odabrati i druge riječi na ž: žena ili žrtva, no to bi bila laž. Ono što joj je uzvraćalo pogled jedva je sličilo na ženu, a kamoli na žrtvu.

Asja Bakić (1982, Tuzla) završila je studij bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Objavila je zbirku pjesama Može i kaktus, samo neka bode (Aora, 2009) te zbirku kratkih priča Mars (Sandorf, 2015). Njezina je prva knjiga bila u najužem izboru za nagradu Kiklop, za prvijenac godine, a njezina knjiga Marsu najužem krugu za nagradu Edo Budiša.

Autorica jebloga U carstvu melanholije koji je pokrenula 2006. godine. Uređuje i piše Muf (muf.com.hr), portal za feminističko čitanje popularne kulture. Članica je Hrvatskog društva pisaca i jedna od osam hrvatskih pjesnika i pjesnikinja uključenih u europsku pjesničku platformu Versopolis. Izabrana je za jedan od deset novih književnih glasova Europe u 2017. godini. Bavi se i književnim prevođenjem. Živi u Zagrebu.

1 Priča je nastala pod pokroviteljstvom pazinske Kuće za pisce.

Kuća za pisce bila je smještena tik do srednjovjekovnog kaštela. Provalija je zjapila ispod balkona i mogla sam odmah čuti hučanje vode u dnu, ali jama je ostala skrivena iza zelenih krošnji. Čim mi je predala ključeve i objasnila da od velike vlage ponekad iskoče osigurači i da se ne brinem ako zbog toga nakratko ostanem bez struje ili u mraku, Matessa me pozdravila i otišla natrag na posao.

Dogovorile smo se ponovno naći navečer na piću.

Nakon što sam ostala sama, napravila sam nekoliko koraka po garsonijeri (kuća je bila dvokatnica, s tim da je donji dio bio prenamijenjen za književna čitanja i socijalizaciju, a gornji adaptiran u stan) da provjerim mogu li me ljudi slučajno kroz balkonska vrata vidjeti golu. U kući nije bilo velikog ogledala, što me razočaralo. Grad Pazin očito pri renoviranju prostora nije razmišljao o tome koliko smo mi književnici zaljubljeni u vlastiti odraz, ali računala sam da bih se bez problema mogla popeti na stolicu i ogledati u kupaoni u zrcalu iznad lavaboa. Od doma sam ponijela malo portabl ogledalo koje je također moglo poslužiti svrsi. Kad sam uvidjela da u mojoj golotinji ljudi mogu uživati samo ako se jako potrude, a da ja jamu s balkona ne mogu vidjeti ni uz najveće naprezanje, požurila sam do obližnjeg mosta s kojeg se na nju pružao vrtoglav pogled.

Panorama je bila hipnotizirajuća. Ubrzo sam izgubila svijest o vremenu: naslonjena na plavu ogradu dugo sam gledala u daleko dno i razmišljala kako do njega doći. Na samom je početku mosta stajalo upozorenje da se do jame silazi na vlastitu

240 241

K

ad sam stigla u Pazin, na autobusnom me kolodvoru dočekala Ivana Matessa. Prethodno smo se čule telefonom i dopisivale preko Facebooka, ali nismo se poznavale osobno. Od grada Pazina, na njezinu inicijativu, dobila sam stipendiju, odnosno rezidencijalni boravak i 1000 eura. Dogovor je bio da čitav peti mjesec provedem u Kući za pisce smještenoj točno na rubu Pazinske jame. Ta je kuća, odnosno hiža, kako Istrijani kažu, bila nekoliko stoljeća stara i renovirali su je za potrebe pisaca.

Radovala sam se što ću se maknuti iz Zagreba jer je politička situacija u zemlji i glavnom gradu tih dana bila doista očajna, a Istra je slovila kao drugačije mjesto, mjesto koje se nije sramilo svoje antifašističke prošlosti.

Matessa je po mene došla malenim autom i ono što me odmah iznenadilo bila je lakoća s kojom je moj težak kofer podigla i brzo smjestila u gepek. ∞ Pazi, težak je ∞ izustila sam upozorenje, ali prije nego što sam joj stigla pomoći, Matessa je već bila za volanom i zvala me da krenemo dalje.

Rekla sam joj da sam u Pazinu prije nekoliko godina gostovala s Goranovim proljećem. ∞ U kaštelu smo čitali pjesme i smrzavali se jer nije bilo grijanja. Sva sam se tresla od zime. ∞ Teško je zagrijati kamenje ∞ rekla je Ivana i nasmijala se.

Zvučalo je kao da Matessa pod kamenjem ne podrazumijeva zidine, već nas pjesnike, ali nisam ništa rekla.

ništa nije bilo jestivo. Kao da prije mene nitko od kolega pisaca nije ni boravio u kući, ili ako jesu, kao da ništa nisu jeli. Književnici ne žive od zraka, govorila sam često ljudima. Trebaju nam riža, kupus, kruh, a evo, gledala sam u ormarić koji me opovrgavao: pomislio bi čovjek da su za pisanje zrak i voda iz špine sasvim dovoljni. Čak je i deterdžent za pranje suđa bio prestar da ga iskoristim.

U ormaru pored kreveta bili su uredno složeni posteljina i ručnici, i nekoliko sam trenutaka razmišljala tko se od pisaca prije mene brisao njima i treba li ih oprati još jednom za svaki slučaj. Televizor je bio prekriven jastučnicom što me začudilo jer je LCD ekran bio jedina površina u kojoj se pisac koliko-toliko mogao ogledati iz kreveta.

Pripremajući se za put, na internetu sam pročitala da istarska turistička zajednica poziva ljude da uđu u jamu i istraže podzemni svijet. Navečer na piću pitala sam entuzijastično Matessu što misli o tome da se bez obzira na upozorenje svejedno dolje sama spustim. Nakon kratke stanke Ivana mi je rekla da je pazinska mikroklima divlja i da vodostaj Pazinčice zna naglo porasti zbog obilatih kiša. ∞ U jami nije sigurno ∞ rekla je. ∞ Prije nekoliko godina neki su se ljudi tamo utopili.

Nastavile smo razgovarati o Zagrebu i književnoj sceni, o tome kako su Pazinjani nepovjerljivi prema strancima, ali smrt koju mi je Matessa spomenula nikako mi nije izlazila iz glave. ∞ Ti ljudi koji su poginuli ∞ pitala sam poslije nekoliko čašica teranina ∞ jesu li oni bili domaći?

242 243

odgovornost, ali čak i da sam to htjela, nisam mogla sići jer su stepenice bile izvan uporabe. Netko je zavezao žutu policijsku traku koja je znatiželjne turiste poput mene trebala držati podalje od riječnog korita. S mosta mi se činilo da ponor pulsira i da iz velikog procjepa, odnosno špilje u koju sam gledala, izviru ne samo rijeka Pazinčica, već i nevidljive stvari koje se ne daju imenovati. Taj sam dojam međutim odmah odbacila. Bila sam uvjerena da me čula varaju.

Po povratku iz šetnje razvukla sam kauč jer sam računala da ću većinu vremena provesti valjajući se po krevetu. Kuhinjski sam stol odlučila koristiti kao radni, a na radni stol postavljen ispod police s knjigama istresla sam sve tričarije koje sam dovukla sa sobom iz Zagreba. Netko je iznad kuhinjskog stola objesio kitu osušenog cvijeća naopako. Obrnuta kita umjesto obrnutog križa, napisala sam na Twitteru. Mislila sam da je šala urnebesna, ali naravno da nije bila. Zapravo, u Pazin sam u prvom redu pobjegla od same sebe i gluposti koje sam redovito pisala na socijalnim mrežama. Odmah ispod cvijeća zalijepila sam kartu Istre i polako prstom prelazila po njoj. Željela sam otići u Hum i pogledati staroslavenske i srednjovjekovne spomenike. U zadnje dvije godine jedva da sam uspjela napisati i retka, i nadala sam se da će mi stare građevine i istarsko proljetno zelenilo povratiti inspiraciju i optimizam.

Sanjareći o budućim tekstovima, pregledala sam kuhinjske elemente i ustanovila da su prepuni artikala kojima je istekao rok. Šećer, ulje, kava ∞

sam da moram provjeriti jesam li zaključala ulazna vrata. Kad sam uhvatila kvaku, lupkanje je naglo prestalo. Na pola puta natrag do kreveta učinilo mi se da čujem nečije korake na stepenicama, što me samo dodatno izbezumilo. Znam da pisci imaju bujnu maštu, ali zvukovi koje sam čula bili su stvarni poput zvuka vodokotlića ili frižidera. U potpunoj panici uvukla sam se natrag pod jorgan i čekala da jeza prestane. Kako nisam više čula nikakve korake ispred vrata, smirila sam se i zaspala.

Ujutro sam otišla do gradske knjižnice da se upoznam s Ivom Ciceran, glavnom knjižničarkom i osobom koja je bila nadležna za kuću i goste. Prva stvar koju me Iva pitala bila je kako sam spavala. ∞ Dobro ∞ lagala sam. ∞ Ljudi se žale ∞ rekla je Iva ∞ da je tišina prevelika, da im je suviše mračno. ∞ Književnici su preosjetljivi ∞ rekla sam. Svaka im dlaka smeta.

Pokušala sam se nasmijati samoj sebi, ali nisam mogla. Ivi, s druge strane, osmijeh nije silazio s lica.

Svi su Pazinjani koje sam srela u prvih tjedan dana bili neopisivo prijazni. Novinar Glasa Istre, Davor Šišović, ljubazno me pozvao na Vinistru, s kolegom pjesnikom Brankom Vasiljevićem dogovarala sam druženje uz pivo. Danju sam uživala u hrani, jela cukerančiće, vrijeme provodila u šetnji, razgledala dugmad i ukrasne vrpce u malom dućanu s pozamanterijom, ali noć je uvijek donosila promjenu. Često je padala jaka kiša i potom se iz jame dizala siva magla. Noću je ta magla bila po-

244 245

∞ Nisu ∞ odgovorila je Matessa. ∞ Trebale bismo ići ∞ rekla je zatim naglo, kao da je htjela završiti razgovor prije nego što je stignem zapitkivati dalje. ∞ Naravno ∞ odgovorila sam. ∞ Idemo!

Ivana me otpratila do hiže koja je bila u potpunom mraku. Drvena je kapija u dvorište bila otključana, a ulazna su se vrata otvarala velikim starinskim ključem. ∞ Nije problem ako ne zaključaš kuću ∞ rekla je.

Ovdje se svi znaju. ∞ Ništa se ne vidi ∞ rekla sam.

Matessa je upalila farove dok sam se penjala kamenim stepenicama do stana i vidjela sam da mi maše. ∞ Ciao ∞ rekla je i otišla.

U mraku sam osjetila punu težinu ključa kojim nikako nisam mogla pogoditi bravu. Kad sam napokon ušla u kuću, obuzelo me veliko olakšanje jer mi se na stubama odjednom učinilo da, iako je Matessa otišla, nisam posve sama. Svjetla u okolnim kućama bila su pogašena, kaštel je također utonuo u mrak, ali nije me napuštao osjećaj da tek u potpunoj tmini i tišini koja je zavladala Pazin počinje živjeti.

Nakon što sam se raspremila i istuširala umor me svladao i morala sam leći. Tek što sam uspjela zaspati, probudilo me šuškanje. Isprva nisam mogla odrediti otkuda zvuk dolazi, a onda sam shvatila da nešto šuška na donjem katu kuće. Trznula sam se i pogledala na sat. Još nije bilo svanulo. Bila sam ošamućena od teranina i nije mi se ustajalo iz kreveta, ali u iznenadnoj navali paranoje shvatila

i otvorila. Napolju je stajao stariji muškarac koji se nespretno ispričavao i uvjeravao me da je došao zamijeniti aparat za gašenje požara. ∞ Ali ovdje nema nikakvog aparata za gašenje požara ∞ rekla sam. ∞ Trebao bih onda donijeti novi. ∞ Jeste li slučajno dolazili prethodnih dana? ∞ pitala sam. ∞ Nisam. Zašto? ∞ pitao je čovjek. ∞ Nešto ste čuli? ∞ Ma ne ∞ opravdavala sam se. ∞ Spavam čvrsto pa možda nisam čula da ste već bili. Čovjek se ispričao još jednom na uznemi­ ravanju i otišao. Par trenutaka kasnije zvala me Iva Ciceran da kaže isto ono što je govorio i nepoznati muškarac: u pitanju je najobičnije održavanje kuće. ∞ Domar nije znao da imamo gošću ovaj mjesec ∞ rekla je Iva. ∞ Sve je u redu ∞ lagala sam.

Poslije toga skoro da i više nisam mogla zaspati. Svaku bih noć odvajala po pola sata da provjerim radi li brava ispravno i jesam li dobro zaključala vrata da nitko bez mog znanja ne može ući. Isto sam radila i s balkonskim vratima jer je odmah do mog balkona bio postavljen zip-line preko kojeg su se svakodnevno, uz glasne urlike, spuštali turisti.

Iva me uporno nagovarala da se i sama spustim zip-lineom iznad jame. ∞ Drugi put ∞ govorila sam. ∞ Idi onda makar pogledaj kaštel ∞ navaljivala je.

246 247

dignuta zavjesa koja je otkrivala stvarni Pazin koji se danju nije mogao vidjeti. Sve sam duže ostajala budna i razmišljala o jami do koje se zbog loših vremenskih prilika nikako nisam uspijevala spustiti. Ona mi se žuta traka činila kao nečija neslana šala jer, iako se ja nisam spuštala do jame, jama se svake noći svojim zvukovima dizala do mene.

Svejedno, kad god bi me netko pitao kako mi je u Pazinu, govorila sam o gradu u superlativima. Lagala sam ljudima da nikad bolje nisam spavala. Ne samo ljudima u Pazinu, već i ljudima koji s mojim boravkom u Istri nisu imali nikakve veze. Istovremeno, sve sam više pila. Svake bih večeri otišla u lokalni ka∫ć i sjedila tamo do duboko u noć, kad bih se pripita polako penjala do hiže i teškim ključem nespretno tražila ključaonicu. Nisam samoj sebi smjela priznati da živim u strahu jer bih onda o tom strahu morala pričati drugima, a tko bi mi povjerovao?

Svaki put kad bih čula kakav šum ispred ulaznih vrata ili s donjeg kata (na koji nikad nisam silazila), kinjila bih samu sebe da sam previše popila i da mi se zvukovi pričinjavaju. Prijateljici Sanji Dukić, koju sam prethodno zvala da me posjeti, otkazala sam druženje i rekla joj da moram tjedan dana umjesto u Pazinu provesti u Umagu, na Danima Fluvia Tomizze, što je naravno bila laž, ali ona to nikako nije mogla znati. Kasnije sam se zbog toga pokajala.

Stvar se dodatno pogoršala kad je jednog jutra netko pokušao otključati ulazna vrata dok sam još bila u krevetu. Već je svanulo, pa sam se okuražila

∞ Ne moraš biti na radiju? ∞ pitala sam.

Zvučala sam razdražljivo, ali Matessa nije komentirala moj ton. ∞ Uzela sam slobodan dan jer sam te htjela povesti do starog kaštela Pietra Pelosa blizu Buzeta. Šteta da ga ne vidiš dok si još tu.

Kratko sam se premišljala. Bojala sam se otići bilo gdje, ali još je bio dan, računala sam da se možemo dovoljno brzo vratiti. Osim toga, u glavi sam si talijanski nemušto prevodila na hrvatski i Pietra Pelosa je postao dlakavi, plišani dvorac, a ne pamtim kad me je bilo što dlakavo preplašilo ili razočaralo u životu. Glatke stvari su bile puno ogavnije. ∞ Možda ne bi bilo loše da se malo maknem iz Pazina ∞ rekla sam razmišljajući naglas.

Dok smo se vozile cestom, Matessa nije previše pričala. Slušale smo radio, a ja sam pažljivo gledala kud me Ivana vozi da se, ako nešto krene po zlu, znam vratiti autostopom natrag.

Zamak pred koji me Ivana dovezla bio je ogroman. Očekivala sam potpune ruševine, ali kaštel je bio dosta dobro očuvan.

Dan je bio lijep i dio je nervoze koju sam osjećala splasnuo. Čak sam na trenutak zaboravila pranger i vlastiti lik zaglavljen u njemu. ∞ Arheolozi još uvijek iskopavaju i saniraju kaštel ∞ rekla je Matessa. ∞ Dugo je bio napušten, pa je zato propao. Nijedan ga rat nije srušio, ali ljudski mu je nemar presudio.

Odmah pored zamka stajala je mala crkva. ∞ To je crkvica Sv. Marije Magdalene ∞ rekla je Ivana. Izgradili su je tek naknadno.

248 249

Iako sam kao gošća Kuće za pisce mogla besplatno razgledati zamak, stalno sam odlagala svoj posjet. Pronalazila sam različite izgovore. Iva je inzistirala da odem, Matessa je rekla da imaju odlične muzejske izloške. Zagrebački studenti antropologije i etnologije koje sam poznavala također su me ubjeđivali da pogledam što kaštel nudi. Kad sam iscrpila sve moguće isprike, otišla sam napokon vidjeti staru gradinu. Netko od ljubaznih Pazinjana prethodno mi je objasnio da su u jamu s kaštela u srednjem vijeku bacali zatvorenike.

Lutajući odsutno, u samom srcu zamka našla sam malu tamnicu sa spravama za mučenje, buzdovanima, kopljima i okovima. Sve su druge prostorije u zamku bile sekundarne u odnosu na tu. Prostorija je bila skučena, klaustrofobična: boravak u njoj bio je pravo mučenje. Požurila sam izaći, ali dok sam se penjala noge su mi otežale. Okrenula sam se da tamnicu još jednom osmotrim i tad sam u dobro očuvanom prangeru vidjela svoju dvojnicu, ne ∞ vidjela sam samu sebe ∞ izmoždenu, željnu jame.

Prigušila sam krik rukom i ustrčala uz strme stube.

Na izlazu iz kaštela čekala me Matessa iako joj nisam rekla gdje ću biti. ∞ Nešto si blijeda danas ∞ rekla je. ∞ Otkud ti ovdje? ∞ pitala sam nervozno. ∞ Iva mi je rekla da si tu.

Nisam zapravo nikome javila da idem u kaštel, što znači da je Ivi moj dolazak morao dojaviti netko treći, netko koga osobno nisam poznavala. Okrenula sam se i vidjela da mi se prodavačica karata osmjehuje.

njati kao u Pazinu, zar ne? ∞ rekla je Ivana. ∞ Da, šteta što su porušene ∞ odgovorila sam, iako mi je bilo dosta stuba za taj dan.

Na povratku u autu uopće nismo pričale. Vagala sam što bih Ivanu mogla pitati, a da ne postane sumnjičava. Na kraju se nisam mogla sjetiti ničega i pojačala sam radio. Puštali su neki lokalni bend, ali ni to nije bilo dovoljno da prekinemo šutnju.

Matessi je uostalom svako malo zvonio telefon.

Pretpostavila sam da joj se javljaju kolege s posla.

Pred samim ulaskom u Pazin rekla je da mora nabrzinu provjeriti nešto u gepeku pa je zaustavila auto. Sjedila sam sama na suvozačkom mjestu, vezana, i planirala svoj bijeg natrag u Zagreb. Mislim da Ivana gepek nije ni otvorila, samo je stajala pored stražnjih vrata s mobitelom u ruci i tipkala poruke. Htjela sam što prije doći kući jer je Sunce bilo na zalasku, ali Matessi kao da se nije žurilo.

Odmah sam s vrata primijetila da mi je laptop upaljen, iako sam ga zbog nevremena redovito gasila i isključivala iz struje. Par dana ranije grom je udario u kaštel i spržio antenu preko koje sam koristila internet hotela Lovac. Hotel je bio s druge strane jame i s njim me povezivao jedino zip-line: turisti su se spuštali do hiže i onda od hiže ponovno prelazili na drugu stranu. Znala sam povremeno izaći na balkon i gledati kako se ljudi zabavljaju.

Radioamater koji mi je popravio antenu i ponovo me spojio na internet nije bio pričljiv. Nisam ga čak ni pitala kako se zove, no kad sam vidjela upaljen laptop, prvo sam pomislila da je sigurno on nešto čeprkao po njemu dok me nije bilo.

250 251

Odlučila sam pogledati kako dvorska kapelica izgleda iznutra. Ivana nije ušla za mnom. ∞ Sačekat ću te ovdje ∞ rekla je i okrenula crkvi leđa. ∞ Zašto su je izgradili tek naknadno? ∞ pitala sam. ∞ Ne znam ∞ odgovorila je Matessa.

Dok sam crkvu Sv. Marije Magdalene razgledala, primijetila sam da je umjesto prozora imala puškarnice. Unutra ni po najvećem suncu nije bilo prave svjetlosti. Kršćani koji su kapelicu u srednjem vijeku posjećivali očito su se molili u polutami. ∞ Izgleda kao bunker ∞ rekla sam.

Pitala sam se od čega su se u toj polutami morali kriti.

U “dlakavom kaštelu”, zaraslom u travu, najzanimljivije su bile stube. Dijelovi zamka su se urušili, pa su stepenice počinjale i završavale u zraku. Nekad se u tom kaštelu živjelo i zamišljala sam kako bi prostor izgledao kad bih se na trenutak mogla vratiti u prošlost. Samo što sam na to pomislila, učinilo mi se kako se zrak popunjava kamenjem i pred očima mi nastaju prostorije kojih trenutak ranije uopće nije bilo. Matessa je primijetila da sam odsutna, primila me časkom za ruku i prodrmala. ∞ Sviđaju ti se stube? ∞ pitala je.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da povratim moć govora. ∞ Super su! ∞ rekla sam preglasno. ∞ Još bi bolje bilo da se možemo po njima pe-

bila sam izvan sebe od straha. Nisam se čak ni usudila otići do kupaone. Stiskala sam poplun između nogu da ne moram u WC i nastavila ležati obučena, zatvorenih očiju.

Iz polusna me trznulo titranje zip-linea. U mraku (baterija se u međuvremenu sama ugasila) jasno sam mogla čuti da nešto struže po čeličnom užetu.

Nešto se s druge strane brzo spuštalo prema kući i jedina stvar koje sam se u tom trenutku sjetila bila je da brzo izađem iz sobe i sklonim se negdje na otvorenom. Ništa mi drugo nije padalo na pamet.

U par sam koraka otključala vrata i u trku se sklonila iza susjedovog terenca parkiranog iza ugla. Čučnula sam i čekala.

Isprva ništa nisam čula. Hiža je bila u tišini, ali onda sam primijetila da se ulazna vrata otvaraju uz glasnu škripu. Ubrzani koraci i tihi glasovi popraćeni uzdasima iznenađenja probijali su se kroz mrak. Netko je zatim sišao na prizemlje, to sam mogla čuti jer su i donja vrata jednako glasno zaškripala. Čula sam škljocanje, ali nisu upalili svjetlo. Netko je poluglasno rekao: ∞ Nema je. ∞ Gdje je otišla? ∞ čula sam drugi, puno dublji glas. Ne smijemo stalno odgađati.

Nisam mogla u mraku razaznati ni siluete, a kamoli lica. Nisam znala s kim imam posla.

Poslije nekog vremena samo sam, izmorena, sjela na mokar beton. Noge su mi utrnule od čučanja, a nisam mogla pobjeći dalje zbog ulične rasvjete: progonitelji bi me lako uočili. Na trenutak sam se i sama pretvorila u nevidljivu crnu mrlju.

252 253

∞ Ovdje se svi znaju ∞ ponavljala sam u sebi Ivanine riječi.

Znala sam da su Istrijani crveni, ali nisam očekivala takvo ruganje privatnoj svojini: čitav je Pazin polagao pravo na ovu kuću, pa tako i na mene dok sam u njoj boravila.

Da se smirim, počela sam racionalizirati situaciju. Optuživala sam samu sebe: piješ, zaboravna si. Nisu drugi krivi što ne paziš na kompjuter. Ali onda sam primijetila da je na desktopu sačuvan word dokument koji nisam prepoznala. Oklijevala sam nekoliko trenutaka prije nego štosam kliknula da ga otvorim.

Dokument se zvao “Prpgl”, što mi ništa nije govorilo. Unutra je pisalo: “Čuvaj se onoga koji kvari, razara, uništava. Čuvaj se crne mrlje.”

Bilo je kasno, ali sam Ivi Ciceran svejedno poslala poruku da je pitam tko još ima ključ kuće. Nije mi ništa odgovorila. Moj je strah postajao sve opipljiviji, poput sive magle koja se u tom trenutku ponovo počela dizati iz jame.

Nekad u noći, dok sam sjedila za kompjuterom i pokušavala odgonetnuti misterioznu poruku, vrijeme se opet pokvarilo. Na Pazin se spustio jak pljusak i u jednom su trenutku u hiži od silne vlage iskočili svi osigurači. Kad sam upalila bateriju, shvatila sam da je glavna sklopka na donjem katu kuće. Naravno da nisam htjela sići. Sjedila sam nepomično i tupo buljila ispred sebe. Kad me stupor popustio, legla sam neraspremljena na krevet.

Bateriju nisam imala snage ugasiti. Doista sam se bojala crne mrlje. Nisam znala što ona znači, ali

tamo gdje ga ni studije ni svi ti silni stručnjaci nisu mogli ugledati. Pripegala je bio bog zlih djela, bog smrti i razaranja, ali samo za slavenske neprijatelje.

Stanovao je, pročitala sam negdje, u provalijama, u jamama poput Pazinske i neprestano tražio danak u krvi. Najmanje je jednom godišnje Pripegala, okružen trima kosturskim glavama (ljudskom, glavom boškarina i konja), htio da mu se žrtvuje po jedan kršćanin jer je slavenskim božanstvima kršćanska krv bila posebno draga. Da bi bilo mira za Slavene i pogane, neprijateljska je krv trebala natopiti tri kosturske glave od kojih se Pripegala nije odvajao čak ni kad je nakratko napuštao jamu.

Probudio me plamen. Zapravo, čitava je pećina bila ispunjena svjetlom i ljudima. Ne znam kako, ali istog sam trena shvatila gdje se nalazim. Nisam bila zavezana, samo su me stavili na kameni oltar oko kojeg su bile pobacane sitne kosti i grančice. Čula sam Pazinčicu, ali nekim čudom uopće nije bilo magle i vlage. Kao da me netko smjestio pod stakleno zvono. ∞ Zašto sam ovdje? ∞ pitala sam trljajući dlanovima oči. ∞ Pripegala traži tvoj život da nas sačuva od ostatka Hrvatske ∞ rekao je netko. ∞ Tko je Pripegala? Vaš gradonačelnik? ∞ pitala sam izbezumljeno. ∞ On je crna mrlja koja nas čuva od pravog crnila ∞ čula sam Matessu. ∞ Zašto pričaš gluposti? ∞ pitala sam Ivanu. Zašto ste me stavili na ovaj kamen?

254 255

Uhode su ubrzo napustile hižu, ali nisam bila dovoljno hrabra da se vratim u garsonijeru.

Umjesto toga, spustila sam se do kaštela. Nakon što sam se uvjerila da nitko ne vreba i da su ulice sasvim prazne, otišla sam brzim korakom do mosta. Htjela sam da me mrak proguta, da nestanem.

Ne znam zašto sam onda, zazivajući tamu, stala točno ispod ulične svjetiljke. Možda sam podsvjesno tražila svjetlo da se sklonim u njega. Planirala sam na mostu ostati do jutra, sanjarila sam o sigurnosti zagrebačkog stana kad sam primijetila da netko podiže žutu policijsku traku i polako se spušta stepenicama do jame. Kiša je opet počela padati, dolje je bio potpuni mrak, ali osoba kao da je znala put napamet. Da sam bila hrabrija, pratila bih neznanca do dna, ali nisam mogla. Noge su mi klecale od straha. ∞ Da si hrabra, ne bi bila pisac ∞ tješila sam samu sebe.

Držala sam se za rešetke mosta i gledala u ponor. Poslije nekog vremena za onom se osobom počela spuštati čitava procesija. Protrljala sam oči, ali vid me doista nije varao: povorka je silazila i silazila. Bilo ih je toliko da sam u jednom trenutku pomislila kako do ponora sigurno silazi čitav grad. ∞ Tu si ∞ čula sam iza leđa muški glas.

Osjetila sam tup udarac u potiljak i izgubila svijest.

Sve povijesne studije pišu o Pripegali kao o božanstvu koje su štovali baltički Slaveni. Istra nije Baltik, tvrde geogra∫ja i povijest, ali božanska je pjega, crna mrlja, to kvarno mjesto uvijek bilo i

To što nisam bila kršćanka, ljude okupljene u pećini uopće nije pokolebalo. Bila sam sigurna da je to zbog toga što je bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj uvijek bila na strani kršćana i crnila kojeg su se pogani toliko grozili.

Okretala sam se oko sebe ne bih li ugledala neko poznato lice i uspjela ga smekšati, ali Matessa se izgubila u gomili drugih Pazinjana. Nisam bila sigurna jesu li Iva Ciceran i Branko Vasiljević uopće tu. Kad sam otvorila usta da dozovem njihova imena i apeliram na njihovu humanost, iz gomile je istupila silueta visokog muškarca kojem nisam mogla vidjeti lice. Bez obzira na rasvjetu koja je ∫guru okruživala, u njezinom se tijelu gubila sva svjetlost. ∞ Ti si Pripegala! ∞ viknula sam. Ti si crna mrlja! ∞ Jesam ∞ rekao je glas.

Kad sam zamišljala svoju smrt, ona je redovito bila hrpa tableta ili skok s balkona zato što, poput većine hrvatskih pisaca, nisam bila pretjerano dovitljiva. Staroslavensko božanstvo koje živi u pazinskoj jami i za sobom na konopcu vuče tri kosturske glave nije mi bilo ni na kraj pameti.

Iva Ciceran mi je odmah na početku rezidencijalnog boravka rekla da nisam ništa dužna napraviti za Pazin, da me nitko neće mjesec dana provjeravati i pitati što pišem, odnosno pišem li uopće.

Sad mi je napokon bilo jasno zašto. ∞ Ajde, barem sam uspjela u mjesec dana potrošiti 7000 kuna ∞ rekla sam ispod glasa.

256 257

Glas mi je bio tih i zamuckivala sam. Nitko mi nije odgovorio. ∞ Ovo je velika greška, nesporazum. Ni ja ne volim Hrvatsku iznad Učke, rekla sam. ∞ Nema veze ∞ čula sam nepoznat muški glas. ∞ Svi ste vi kršćani isti. Samo vam je Isus važan, za ljude uopće ne marite. ∞ Ali ja nisam kršćanka ∞ viknula sam. ∞ Moj se otac zove Šehabudin!

Nastao je tajac. ∞ U mojoj obitelji nema nijednog kršćanina, sve sami muslimani i komunisti ∞ nastavila sam.

Spustila sam pogled na vlastita prsa i shvatila da sam zadnjih nekoliko tjedana neprestano nosila dugačku crnu majicu iz H&M-a na križeve. Kad sam išla posjetiti roditelje, napali su me što stalno hodam u njoj. ∞ Ali, tata, to je samo majica ∞ pravdala sam se. ∞ Znaš ti odlično šta križ simbolizira ∞ rekao je otac.

Malo je nedostajalo da zaplačem. I na komunističkim je prsima križ slao jednaku poruku.

Onda sam se sjetila da nikad nikog u Pazinu nisam vidjela da nosi križeve, čak ni na lančiću, iako su svi navodno išli u crkvu. Kršćanstvo je u Istri bilo samo prazna kulisa. ∞ Šta su svi istarski partizani bili pogani? ∞ pitala sam. ∞ Naravno da jesu. Pripegala čuva svoje ljude. ∞ Osim onih iz Svetog Petra u Šumi. Ti su ljudi glasači HDZ-a ∞ rekao je netko.

glasa, čula sam zveket lubanja. Udahnula sam i izdahnula pećinu.

Ono što se sutradan spakiralo i vratilo u Zagreb nisam bila ja.

258 259

Što nije bilo čudno jer sam kao i svi ostali književnici najčešće mislila na novac. Na smrt i na novac. ∞ Znaš ∞ rekao je Pripegala koji me očito čuo ∞ te si novce dobila da ih kao i svoj život ostaviš u Istri.

Zamislila sam se. Kakav bi moj život bio nakon povratka u Zagreb? Nikad ne bih imala novca i vječno nezadovoljna sjedila bih kraj laptopa s pokvarenim ventilatorom, uronjena u socijalne mreže koje bi me samo dodatno deprimirale. Povremeno bih otvarala portale s vijestima i razmišljala kako mi nedostaju fuži s divljači ili pašareta koju nemam gdje kupiti. Sanjala bih tartufe i Motovunsku šumu. Nedostajali bi mi žubor Pazinčice i otok Tri dlake kraj Rovinja. Pogled bi mi stalno lutao na malenu gra∫ku Grožnjana ili sličicu istarskih maslinika i vinograda. Mučila bih se da napišem riječ-dvije samo kako bih si dokazala da pisanje ima smisla, da moj život ima smisla. I onda bih neizbježno padala u sentimentalnost prisjećajući se boljih vremena. ∞ U redu ∞ rekla sam. Spremna sam umrijeti u Istri da ne moram više nikad živjeti iznad Učke.

Pogansko se božanstvo nasmijalo. ∞ Nema crnje mrlje od vas književnika ∞ rekao je bog i svoje lice sasvim priljubio uz moje.

U tom sam trenutku poput okolnog svjetla pristala biti u Pripegali. Izgubila sam se u njemu, nestala. Ispratilo me krckanje koščica i granja.

Pokušala sam nešto reći, ali umjesto vlastitog

Umjesto riječi

Nikola Nikolić je rođen u Podgorici 1989. godine. Završio je Fakultet političkih nauka. Piše romane, priče i eseje. Objavio je romane Čvor i Meandar te zbirku priča Atakama. Kourednik je knjige Ko je ko u dijaspori Crne Gore ∞ nauka. Priče objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima. Piše književne prikaze za portal Glif, a autor je i bloga na portalu Vijesti. Proza mu je prevođena na albanski jezik.

D

ugo je već trajalo. A djelovalo je kratko, privezano za jedno mjesto, kao da su još na početku. Nije se mogla prevariti. Svi znaci bili su tu. Izmučen redoslijed, malaksao ritam. Zaglavljenost u jednom kadru. Dotrajao mehanizam. Ono što je nekad bilo bestežinsko zadovoljstvo vremenom je dobilo oblik, masu i zadah. Prvo joj je postalo zamorno, potom i strano. Osjećala je skučenost i vrelinu dok su poskakivali u oblaku znojnog isparenja. Bila je dio mašine kojoj je davno istekla garancija i koja je nakon niza popravki ponovno zaribala. Da, to je bilo sve što je osjećala. Koliko već ima ∞ pola sata, sat?

Ili su prošli i čitavi sati otkako mu je dozvolila da je ima još jednom, za kraj, posljednji put. A poslije toga kud ko želi, takav je bio dogovor.

Uzaludno. Više nije mogla izdržati.

Uz režeći uzdah zbacila ga je sa sebe. Na trenutak je ležao, kao da je ipak očekivao nešto takvo. Ili kao da je bio iznenađen. Onda se uspravio, zbunjenog lica pokazujući ka svom ukrućenom penisu, povijenom ka stomaku.

A šta ćemo s ovim? ∞ kao da je rekao.

I dalje ležeći, ona je uzdigla obrve i iskrivila usta, baš kao da je rekla: ∞ Ja s tim više nemam ništa.

Glava mu je klonula, a nedugo za njom i ud, kao mlaz naglo ugašene fontane. Slika poraza bila je kompletna.

Gledala je u prozor dok se oblačio. Roletne su se pomjerale, otkrivajući na ivicama svijetleće linije jutra. Jedina stalna svjetlost bila je ona u sredini.

Tekla je kroz progoretinu koju je davne noći os-

260 261

Nikola Nikolić

razdanilo i trebalo je pustiti jutro da otklizi svojim tokom, ravno kroz prozor, ključaonicu, kroz kolebljive misli. Snažno, bez zastajkivanja, bez osvrtanja.

Otišla je do kuhinje, sipala čašu džina i sjela na krevet. Ukrutila se, gledajući po sobi. Sa zebnjom je čekala odjek. Tražila ga je u odjeći nabacanoj na fotelji, istrgnutom kraju čaršava, paučini koju je pokidao udar promaje. Tolika usredsređenost otkrivala je uljeze. Sobu je ispunjavala toplota.

Od džina su joj zatitrala nepca. Kako su gutljaji odmicali, počelo joj se javljati neko čudno osjećanje, kao da se susrela sa duhom kojeg je dugo prizivala: ostala je bez nečega, nešto njeno je odnio sa sobom. Ili je kod nje ostalo nešto što joj nije pripadalo, nije bila sigurna. Nadala se da će čula sama detektovati problem. Da će ga otkloniti bez njenog uplitanja. Bila je sigurna da je uradila dovoljno. Ipak, u organizmu se dešavala promjena.

Iznutra su dopirali vreli talasi. Opipala je vrat, lice, grudi. Odmahnuvši sebi glavom, iskapila je čašu ∞ ne, s njim je svršeno, u to je sasvim sigurna. Način je ostavio za sobom klizav trag. Zapanjila ju je sopstvena hladnoća, iako joj je u trenutku djelovala primamljivo. Cijena je bila visoka. Prostor se mijenjao pred njenim očima, izlazeći iz okvira koje je pamtila. Sjedila je zbijenih koljena, s novim i novim čašama u ruci, okružena bjelinom kojom su se razmilile pukotine. Pratila je kako oživljavaju. One su opkolile predmete, protegle se s kraja na kraj zidova, oformile obruče od vrha do dna. Stezale su je sa svih strana. Kao da su htjele da iznude prizna-

262 263

tavila njegova cigareta. U to vrijeme jedva da su i minut mogli biti u odjeći jedno kraj drugog, a sada je jedva čekala da čuje onaj završni zvuk, zvuk zakopčavanja, metalni odjek dugmadi i kaiša. Šest klik i jedno klang. I tišina.

Pogledala ga je. Stajao je na pola puta između kreveta i vrata, obučen; izgledao je kao da želi nešto da kaže, ali ne može dozvati prave riječi. Uz nos mu je sijevnuo trzaj, a usta su se nijemo otvorila.

Baš kao da je upitao: ∞ Zar je to sve?

Okrenula se ka prozoru. Odmah nakon toga čula je korake i vrata koja su se zatvorila. Tako su se rastali, jasno, a bez ijedne riječi. Sve su rekli oni zvuci zatvaranja ∞ dugmadi, kaiša, vrata.

Nešto ju je steglo, nešto čemu se nije protivila, što je očekivala, što je pripisala navici. Skočila je i prišla prozoru iako je osjećala da joj je svejedno.

Pomjerila je roletnu u stranu. Dolje je vidjela ulicu oivičenu automobilima, pse koji su njušili oluke i tek dva-tri prolaznika. Ugledala je i njega: iskoračio je iz ulaza i zastao tačno pod njenim prozorom. Pomislila je kako ga nikada prije nije vidjela tako malog, svedenog. Sav je stao u jednu zadebljanu tačku. Osvrnuo se lijevo, pa desno, zakoračio ka kolovozu, okrenuo se i naglo podigao glavu.

Izmakla se na vrijeme. Čučala je ispod roletne koja je ostala da se klati. Da li se odala?

U prvi mah htjela je da još jednom baci pogled, ali baš tada se iza njenih leđa oglasio budilnik koji ju je opomenuo da je za jedan odlazak, makar i konačni, bilo previše znakova koji označavaju jedno te isto, previše usitnjenog dekora. Već se

od nje vidjela jedino sijalicu nad dovratkom. Oblici su zauzeli svoja mračna, nepomična mjesta. Samo je obris tvrđave ostao ucrtan na horizontu.

Na njegovom licu u svega nekoliko sekundi smijenili su se iznenađenje, radost i sumnja. Stajao je s druge strane praga, gledajući je s nevjericom, čekajući da kaže bilo šta. Ona je ćutala. Nabrala je obrve i malo pognula glavu, baš kao da je upitala ∞ Šta je, zar ne mogu unutra? A on se nesigurnim korakom pomjerio u stranu, baš kao da mu ništa nije bilo jasno.

Unutra je bilo veselo. Uzvratila je svaki poljubac, prepustila se svakom zagrljaju. Na tim licima nije bilo iznenađenja, nevjerice ili sumnje; dočekali su je kao i kod svakog drugog susreta. Oni nijesu znali, a ona je zadovoljno uzdizala čašu vina, sve je teklo kako je htjela.

Tek povremeno bi gledala u njegovom pravcu.

Lice mu je sada zaposjela grimasa opreza. Bojao se zamke. Neprestano se osmjehivao, ali oči su ga odavale; znala je odlično da je uznemiren kada god zasvijetle tim tupim, prigušenim sjajem. Bio je onakav kakvog ga je zamišljala čitavog dana. Do detalja, kao uramljen. Nosio je košulju u kojoj je bio i kada je otišao. O njoj su pričali posljednje njihove noći, odlično se sjeća, jer je to bilo posljednje što su rekli jedno drugom. Samo je to bilo preostalo. Otegnuto opraštanje, hrpa bezvrijednih riječi koje blijede u susret novoj realnosti. Pitala ga je zašto se tako vezao za nju, za karirani komad tkanine s greškom u šavu, i uopšte ∞ zašto se vezuje za stvari koje od života čine već viđeni besmisao? Da

264 265

nje. Onda su bile talasi, a nakon toga zamršen ples.

Pogled je ∫ksirao progoretinu. Da je samo mogla u njoj naći izlaz. Ruka je ispustila čašu trenutak prije nego što je haos utonuo u gaseći snop svjetla.

Iznenadno pijanstvo za nju je značilo otrežnjenje. Probudila se u polutami sobe i odmah se dosjetila okupljanja u njegovoj seoskoj kući, koje je najavio još prošle nedjelje. Prisjećala se euforičnog tona kojim joj je to saopštio; pitala se nije li već tada znao da je odlučeno. Jasno je, tražio je posljednju slamku spasa. Onda joj je sinulo. Novonastale okolnosti nijesu joj smetale; naprotiv, shvatila je da joj je odlazak prijeko potreban. Proganjao ju je zov nedovršenog zadatka. U sebi je otkrila nagon usmjeren ka nečem što je do juče bilo zajedničko, ali što se nakon raskida umnožilo; umjesto da presahne, da iscuri iz svakog nezvanog podsjećanja ∞naglo je poprimilo još veći značaj. Bio je to uslov novog početka.

Pristala je na igru. Željela je da stvari posmatra zasebno, ako treba i na silu, po cijenu ulaska u opasnu zonu. Poziv se podrazumijevao, podrazumijeva se i dolazak. Ostalo je van toga. Između njih nije linija razdvajanja, već skretnica. Samo je prihvatila ulogu koju je nametala sadašnjost. Neće oklijevati. Doći će kao i svaki drugi gost.

A namjerila je da dođe posljednja, ni sama ne znajući zašto. Bila je sigurna da to nema veze s teatralnošću. Već se hvatao mrak kad je iza jednog od čempresa ispratila djevojku koja je na štiklama oteturala do vrata. Nije razaznala ko ih je otvorio.

Djevojka je ispruženih ruku ušla u kuću. Ubrzo je

Ej, šta radiš ti?, čula ga je. Glas zakašnjele spremnosti, glas glumca koji do kraja robuje ulozi.

Svi su ućutali.

Zar se to tebe više tiče, odvratila je nakon pauze, ne okrenuvši se.

Bio je to potpis na uvjerenju koje je već dugo lepršalo u ničijem prostoru. Time je sve bilo rečeno, i ono što je danima čekalo da bude izgovoreno, i ono što je tištilo i njega i nju, i ono čega je bio gladan svijet u kome je pukla njihova posljednja kopča.

A ako je ostala neka nedoumica ∞ za to nijesu bile potrebne riječi. Znala je da im je njegov pogled sve razjasnio.

Noć je potom išla krivudavim, ali utvrđenim tokom. Sada je tu bila granica koja se nije mogla preći. Poslije nekog vremena okrenula se ka njemu. Promijenio je mjesto ∞ sjedio je u samom uglu sobe, sa djevojkom koja je stigla prije nje. Izgledalo je da ga tješi. Držala ga je za ruku i nešto mu govorila, dok je on gledao u luster opružen u fotelji. Činilo joj se da je pijan i da je uopšte ne sluša. Bacila je pogled na sat ∞ već se bližilo jutro. Oko sebe nije mnogo razgledala, svi su bili pripiti, zagrljeni i raspjevani. I njoj se mutilo u glavi. Fiksirala je jednu tačku kako bi umirila pogled i tek tad shvatila da je opkoračila nečiji trup. Pijanac se trgao kada mu je sklonila ruke, promuklo je pozvao da ostane, ali ona ga je odgurnula i sjela nekoliko mjesta dalje.

U neko doba spustila je glavu na sto. Pred njom su bile zbijene čaše, udvojena stakla zbog kojih je osjetila hladnoću. Kroz njih su se njegova i njena

266 267

li je to prazna opsesija, nemar, ili strah? Ili ništa od toga? Ili sve to zajedno? Otkud takva opsjednutost bezazlenim, onim što te drži na sigurnom, upitala je još, da pojača. Pogledao ju je naglo, a kada je shvatio da će ostati ravnodušna povukao se i odgovorio glasom opravdavanja ∞ volim iznošene stvari, procijedio je, one koje se nakon toliko vremena naviknu na mene, kao da se nadograde nekim mojim dijelom, da upiju nešto moje, tako da me u njima dočeka nešto jednako mekano i blisko kao što je moja koža. Odjeća koja nije oklop, već dio mene ∞u njoj se najbolje osjećam. Onda mu je ona okrenula leđa, a on ostao da zuri u plafon, stisnutih pesnica.

Duplirani šav liči na tetovirani zmijski jezik.

Uvijek isti prizor. Ni slutio nije koliko mu je bila zahvalna dok je s druge strane stola dosipala vino.

Nakon nekoliko čaša sva se prepustila. Dobila je potrebnu snagu. Meta je bio momak kojeg nije znala od ranije i za kojeg je bila sigurna da ne zna ništa o njima. Susrela se s njegovim pogledom, prišla mu, bez riječi sjela u krilo. Odmah su se kucnuli i ukrstili ruke. Otpili su. Jadnik nije znao šta će od uzbuđenja. Ostavila je čašu, zagrlila ga. Mogla je da čuje komešanje, glasove iznenađenja, glasove koji su prešli u šapat.

Sat je označio ponoć.

Neko je oborio čašu, a ona ga je poljubila.

Neko je ispustio uzdah zaprepašćenja, neko drugi pokrenuo pijani aplauz. Tad su krenule i tihe prepirke, gurkanja, povlačenja, pa odvažniji protesti, ostala je pripijena uz njega dok joj se rukama spuštao niz leđa, kad se prolomio glas kojeg je čekala.

Spustila se još desetak metara, do mjesta odakle se pružao pogled ka tvrđavi. Tvrđava je bila lijevo, a desno garaža iznad koje se tresao vrh čempresa. Nije mogla da ih vidi, garaža joj je zaklanjala vidik, ali pred očima je bila ta slika: on koji ju je pribio uz čempres i tucao otpozadi. Ona je i dalje bila u štiklama. Ruke su joj do lakata bile u orošenim granama, držala se za stablo, a iglice su joj grebale lice. On je, kao i uvijek, uzdigao glavu ka nebu, odsutan i obuzet, s onim smiješnim grčom na obrazima. U njemu je sada moralo biti nečeg osvetničkog.

Ne pomjerivši se ni korak, polako se spustila na zemlju. Rosa joj je ispunila butine trncima. Naslonila se na čempres, jedan od onih što su omeđavali imanje, zarivenih u nebo i zemlju.

Grane su mu izrastale tek nakon par metara visine.

Podigla je glavu. Lijevo ∞ tvrđava, desno ∞ čempres koji je drhtao sve jače. Morala je da požuri. Zadigla je haljinu i zavukla ruku u gaćice. Samo na trenutak se stresla od hladnoće svojih prstiju. Vidno polje se sužavalo. Kapci su se spuštali, slika je postajala nejasna. Maločas je mogla vidjeti svaki kamen na tvrđavi, a sada je od nje ostala samo siva gromada uzdignuta ka nebu. Ruka je radila sve brže. Konačno je uhvatila ritam čempresa. Počela je da uzdiše, pa da stenje. Nije znala da li to stenje ona ili ona druga, nije bila sigurna ni da li se drvo zaista trese ili to njene zjenice titraju od užitka. Svijetom su zavladali ritam i jecaj.

Toga ga je jutra voljela više nego ikada ranije. I posljednji put.

268 269

∫gura stopile u jedan nepomični oblik. Bili su tako mali i udaljeni. Nasmijala se. Ugledala je izdvojenu kapljicu i razmišljala može li se u njoj skotrljati do mora i sastaviti s njim, lako, bez talasa i šuma. I šta se sve nalazi između mora i nje ∞ kuće, livade, tvrđava, jato ptica, magla, vatra, hladnoća, staklo; odmjeravala je čega ima najviše i šta će joj najduže stajati na putu, ako poželi da se vrati...

U posljednjoj slici njeno je čelo bilo postolje svjetlosnog stuba koji je držao sunce. Prije nego što je otvorila oči pomislila je da je ona to u svojoj sobi, a da joj je sunce nanišanilo čelo tačno kroz progoretinu. Začula je korake, dva nešto blaža, pa dva zvonka. Udaljavali su se. Vrata su zaškripala. Podigla je glavu i zrak je ostao na stolu. Kroz polutamu je posmatrala usnula tijela. Njih nije bilo.

Osjetila je zebnju koja je odmah prerasla u tihu euforiju. Još uvijek je bila opijena. Ustala je, nazula sandale, vratila bretelu na rame. Kroz tamu je plutao kiseo vonj. U zraku se kovitlala prašina i zasipala tijela kao zaboravljene antikvitete. Išla je ka vratima zaobilazeći udove. Otvorila ih je nečujno i izašla.

Vani je duvao povjetarac. Nije ga osjećala ∞ o tome joj je govorilo drveće. Ali nije ga osjetila ni kada je načinila još nekoliko koraka. Vazduh je ostao nepokretan. Osluškivala je; ne, to nije vjetar, huk je bio jak i isprekidan. I melodičan. Takvu muziku, šuštave udarce u jednakim razmacima, nije mogla stvoriti priroda ni kada je bujanje najživlje, usred proljeća.

Znala je da su to oni.

Maćuhice

Priče Ružice Gašperov objavljivane su u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog u Fantomu slobode, Oksimoronu, Književnosti uživo, te na Arteistu, Avliji, Beogradskom književnom glasnik, Info zoni, Radio Gornjem gradu, The Split Mindu. Godine 2011. njen rukopis je bio među šest ∫nalista za Nagradu VBZ-a. Bjelovarsko kazalište postavilo je njenu dramu Adio pameti, objavljenu na portalu Drame.hr.

B

iseri su hladni i mliječno bijeli. Trostruki niz. Nosila ih je kad ga je prvi put susrela, ali sad ne želi razmišljati o tome.

Već joj je dovoljno teško što čini ono što učiniti mora.

Dobila ih je od Pjera kad mu je rodila Tinu. Pjeru, ne sebi. Njoj je bila dovoljna operacijska sala.

Tu je bila potpuna. ∞ Znam kolika je za tebe bila žrtva roditi ovu našu srećicu. Je li tako, srećice? ∞ gugutao je.

Tina je od prvog dana za njega bila sve. Klavir na drugom, a ona tek na trećem mjestu, ali Pjero je to dobro prikrivao. Nije mogla reći ni riječ protiv njega. U svemu je bio učinkovit. ∞ Trebali smo imati još jedno. Možda bi se malo više posvetila obitelji ∞ rekao je kasnije, godinama kasnije, dok je brisao prašinu s komode. ∞ Znaš i sam da ja nisam domaćica ∞ rekla je dok je čitala članak iz Annals of Cardiac Anaesthesia.

Jučer je Tini bio osamnaesti. Još malo i krenut će na studij. To je olakšalo odluku. Pjeru će biti teško, ali ona više ne može čekati ni dana. Tako je davno odlučila i tako će biti.

Tete su cijeli tjedan čistile stan. Istresale prekrivače, laštile intarzije, škrobile stolnjak i salvete, odrezale šparoge i pelargonije s balkona i punile vaze. Pekle su, kuhale, vadile srebro i stari porculan. Ponudila se da će prati posuđe poslije ručka. ∞ Možemo nas dvije sve, dušo. Pođi na frizuru.

Malo su ti vrhovi suhi ∞ rekla je teta Ecija. ∞ Kako neće biti suhi na ovu buru ∞ rekla je teta Zemira.

270 271

Ružica Gašperov

∞ Dušo, uvijek nosi pamučne. Moraš nam obećati ∞ rekla je teta Ecija i uhvatila Tinu za nadlakticu unoseći joj se u lice.

Rastvori svileni papir. Buketić lila maćuhica s crnim srcima koja su se te večeri sljubila s baršunom njene haljine i raskošni miris Lagerfeldova parfema vrate je tri godine unatrag. Znala je otprije tko je on.Kardiokirurg. Primarijus. Udovac. Dva odrasla sina. Cijenjen u svijetu. Samo nije znala za onaj njegov pogled kojim joj je zaustavio srce, stisnuo hiluse i zapečatio sudbinu.

Oduvijek je voljela Anu Karenjinu. Ta hrabra žena, spremna napustiti dijete i muža kojeg ne voli, suprotstaviti se tradiciji, podnijeti osudu društva, žrtvovati život za ljubav, njoj je bila svjetlo i putokaz. Godinama je osjećala sputanost jer je morala biti sve ono što nije.Uskoro tome dolazi kraj. Boji se, užasava onog što je pred njom.

Preklinje Boga i sve sile svijeta da joj Tina jednog dana oprosti.

Pjeru nije govorila ništa. Ako je i primijetio da se nešto zbiva, pretvarao se da se ne zbiva ništa. Kao i uvijek. Podnosio je njene hirove, njenu nezainteresiranost i njene tete. Za njega je postojala samo Tinina dobrobit. I Scarlatti.

Neće uzeti ništa. Ništa joj tamo kamo ide neće trebati. Samo ovaj stručak maćuhica. I jedna Tinina fotogra∫ja. Otvori album. Pred očima joj se smjenjuju zamrznuti trenuci radosti. Njih troje na moru, na skijanju, u Parizu, u Zagrebu, u New Yorku, na Tinin prvi rođendan. Nasmijani. Zajedno. Na jednoj je Tina, trogodišnjakinja. Obučena

272 273

Uvijek je imala problema s kosom. Njena kosa je neukrotiv grm kovrča koje se ulegnu i zamrse ako ih pomno ne natapira. One večeri, kad ga je prvi put susrela, njena je kosa bila pahuljast oblak medene boje. ∞ Izgledate sretno ∞ rekla joj je sutradan, dok je stajala u operacijskoj sali, mladaspecijalizantica. ∞ I jesam ∞ nasmiješila se pa mislima zaronila u prethodnu noć.

Bila je sretna. Bila je zbunjena. Nikad prije nije osjetila ono što je osjetila sinoć dok joj je govorio o operaciji na otvorenom srcu. To su za nju bili jedini razgovori u kojima je vrijedilo sudjelovati. Svi ostali su bili tek bijeli šum. ∞ Baš je moćna ∞ rekla je teta Ecija. ∞ Nisi štedjela na orasima, a ni varala s prezlom ∞ nasmijala se teta Zemira. ∞ Osamnaesti rođendan je jednom u životu. Je li tako, Tina? ∞ rekla je teta Ecija.

Tina je klimnula. Pjero se povukao u kut i listao notne zapise. Ponekad je imala osjećaj da mu je draži Scarlatti od nje. Znao je sve njegove sonate, priču o nadmetanju s Händelom, kraljici Mariji Barbari, Farinelliju, Rimu, Londonu, Madridu. O njoj je znao samo da ne zna kuhati, ne voli čistiti i to da nema tete Ecije i tete Zemire, sav taj posao bi pao na njegova leđa. ∞ Tina, postala si punoljetna. Nije to mala stvar. Kupile smo ti nešto lijepo, a i korisno ∞ rekla je ponosno teta Ecija. ∞ Dvanaest pari. ∞ Pamučne. Mladi danas svašta nose pa se čude kad se razbole ∞ rekla je teta Zemira.

Jelena Micić 274 275

u klauna. Snimljena u gro planu. Niz lice joj teče suza jer misli da su joj mama i tata nestali, da su je ostavili i zaboravili. Hoće li Tina sutra plakati ili će biti bijesna? Otrgne fotogra∫ju iz albuma. Bijeli trokutići poletješe na pod.

Na krevetu je otvoren kofer. Samo njena odjeća.

Na vrh oprezno stavi fotogra∫ju i maćuhice.Obuče mantil i krene. Nije se osvrnula. Tina će poslije škole kod tetki na ručak. Pjero ima probe u kazalištu. Kad pronađe pismo, njen vlak će već juriti kroz ostatke snijega u Lici, ususret Zagrebu, ususretnjemu koji će je čekati na peronu.

Molaži su papirni mozaici/kolaži nastali od bojno prede∫nisanog i pažljivo sakupljenog izložbenog materijala, isečenog slovo-po-slovo i arhitektonski preuređenog u seriju formalno-tekstualnih eksperimenata.

Jelena Micić jelenamicic.com contact@jelenamicic.com

Rođena 1986. godine u Knjaževcu, Srbija.

Student Akademije likovnih umetnosti u Beču na odseku za Tekstualnu skulpturu. Diplomirani ∫lozof-master i diplomirani ∫lolog skandinavskih jezika i književnosti Univerziteta u Beogradu.

Osnivač neformalne grupe UMETNIK*.

276 277

278 279