Libra Libera #27

Libra Libera#27

<<< galerija ilustracija Dalibora Barića

na počecima tekstova korišteni kolaži Dalibora Barića >>>

Zoran Roško

Uvod u opći ljudski štrajk

L

ibra Libera pozdravlja uzvišene mozgove! Ovaj broj uništit će vas svojim disanjem. Stiskali smo noževe dok nisu pustili suze i iz njih smo napravili tintu za brisanje. Ako božje poruke urezane u gramofonsku ploču odsvirate unatrag, dobit ćete tekstove u ovom broju Svete Libre.

O čemu bi moglo biti riječi u romanu u kojem glavni lik stalno repetira rečenicu “Jebem bebe”.

Natuknut ćemo vam ∞ nije riječ o pedo∫lu. Ili, možete li zamisliti da takvu rečenicu izgovara Bog? Može li biti da smo mi te bebe, a da opsesivnu frazu izgovara Veliki On, Veliki Drugi? Pred tom su misterijom bili zinuli i Švicarci te drugi pripadnici njemačkoga govornog područja kad se 1992. pojavio kratki roman Baby∫cker Ursa Allemanna. Roman je 1991. bio nagrađen uglednom nagradom Ingeborg Bachmann a potom je izazvao jedan od najvećih književnih skandala u dojč-regiji. Sam je Allemann u jednom intervjuu rekao da je ovim porno-beketovskim tekstom želio postići transsupstancijaciju, stvoriti ljepotu iz takve monstruozne “građe”, pisanjem “govno” pretvoriti u “zlato” jer je “zlato napravljeno od govna jedino pravo zlato”. I zaista, skandalozna početna ideja dovela je do nastanka remek-djela (zlata), napravljenog od monstruozne fraze (govna) “jebem bebe”.

U ovom broju čitajte i svjetsku ekskluzivu: prijevod iz još neobjavljena rukopisa Poliži lipanj (Sucker June) genijalnoga mladog američkog književnika, Seana Kilpatricka. Ako je Lautreamont izumio mizantropsku erotiku, Kilpatrick je izumio erotiku mizantropije, porno-osvetu čovječanstvu njegovim najsnažnijim osjećajima, “biblijski dugo jebanje na nenamještenim krznima”. Kilpatrick je tekstualni uređaj napravljen od žica i čavala ljudske vrste koji može napisati rečenice: “Kroz moje svršavanje proveo je produžni kabel...Kanadi pokazujem sise. Živim u japanskom ormaru. Kišem alžirsku spermu.

Logiram se i govorim o mrtvim psima. Telefoniram, šaljem SMS i tipkam u prozoru mržnje za instant poruke. Na križima kucam po telegrafu, širim noge oko dimnog signala, snimam mobitelom, fotogra∫je šaljem djevojci koja mi liže anus, momku s gihtom, djetetu s gonorejom, transvestitu koji pravi bilješke, ljudi u Hong Kongu drkaju u krugu usred ulične gužve, postavljeno na blogu fontom stidnih dlaka.”

Ali da ekološka pornogra∫ja i uvrnuta astro-erotika nisu od jučer, svjedoči kultni avangardistički tekst francuskog književnika i teoretičara, Georgesa Bataillea ∞ Solarni anus, napisan 1927. U ovom kozmotronskom porniću “Zemljina je lopta prekrivena vulkanima koji joj služe kao anus. Nebeskoj se plodnosti suprotstavljaju zemaljske katastrofe, slika zemaljske bezuvjetne ljubavi, erekcija bez ishoda i bez pravila, skandal i teror.” Svijetom vlada “svjetlosno nasilje”, “bića umiru samo da bi se ponovno rodila, poput falusa¯ koji izlaze iz tijela samo da bi opet ušli... Zemlja katkad mahnito drka i sve se slijeva po njezinoj površini.”

14

Zavucite ruku u čašu mlijeka i izvucite sisu. Nemojte se više zadovoljiti čašom!

“If they make a movie out of the rest of your life, who should play god?” (Anders Nilsen). Ako snime ∫lm po zadnjoj sekundi vašega života, tko će glumiti vas?

Ovo su sjećanja na izgubljenu sadašnjost.

Politici i demokraciji također se može pristupiti pornografski: zaista čuti što misli “narod”. Britanski komedijaš Mark Thomas skupio je u svome Pučkome manifestu ideje o tome kako zaista promijeniti svijet, od toga da treba legalizirati sve droge do toga da “treba postaviti posebne trake za pješake na temelju brzine kojom hodaju, od brze trake za ljude koji znaju kamo idu do zaustavne trake za one koji razgledavaju izloge” te da “političari, poput vozača Formule 1, moraju nositi odjeću na koju su ušiveni imena i logotipi poduzeća s kojima su ∫nancijski povezani”.

Ne treba stati samo na tome da se čuje što puk predlaže, treba početi smišljati što više nećemo činiti (na stari način). Anonimna skupina autora okupljenih oko francuskog časopisa Tiqqun u svojem tekstu Kako to učiniti? naglašava da je ono “kako” važnije od onoga “što” (treba) učiniti. “Imperij se događa kad sredstva proizvodnje postanu sredstva kontrole dok su istovremeno sredstva kontrole postala sredstva proizvodnje. Imperij znači da odsad politički moment dominira ekonomskim momentom. A protiv toga opći štrajk ne može ništa. Ono što treba suprotstaviti Imperiju jest ljudski štrajk. Koji nikad ne napada odnose proizvodnje, a da istodobno ne napadne i afektivne odnose koji ih podržavaju. Koji potkopava njegovu sramotnu libidinalnu ekonomiju, obnavlja etički element ∞ ono kako ∞ potisnut u svakom kontaktu neutraliziranih tijela. Ljudski štrajk, to je štrajk koji, kad god ONI očekuju ovakvu ili onakvu predvidljivu reakciju, ovakav ili onakav pokajnički ili ozlojeđen ton, kaže RADIJE NE BIH.” Stripovi i ilustracije domaćeg eksperimentalnog ∫lmaša i stripaša Dalibora Barića pokazuju da će vam za sve to trebati “mind from nowhere”.

15

16

Urs Allemann: Babyfucker

Urs Allemann

Babyfucker

J

ebem bebe. Oko moga kreveta su košare. Vrve bebama. Sve su tu. Oduvijek. Zauvijek. Kao i ja. Kod drugih bi vjerojatno bilo drukčije. Drugi bi otišli. Došli bi. Nekuda. Odnekud. Mi ne. Mi smo tu. Bebe u svojim košarama. Ja na svom krevetu. Sklopljenih očiju.

Posežem u vrevu. Ulovim jednu. Jebem je. Bacam je natrag drugima. Sve su gole. Sve su tu. Bez imena.

Noću se spava. Ja. Bebe. Linda. Sve spava. Bebe se jebu preko dana. Oduvijek. Ja ih jebem. Prije spavanja. Nakon buđenja. Bebe su ovdje. Ja sam ovdje. Linda nije tu. Cijeli mračni dan.

Ponekad zgrabim dječaka. A ponekad djevojčicu. Ne igra ulogu. Prstenjak i mali prst prekrivaju nabor kože na mesu. Nabor se može skriti između palca i kažiprsta. U mom potkrovlju stvari su nevine. Struganje.

Trljanje. Htio bih napisati čednu priču. Srednji prst. Šupak. Fontanela.

Bezuba slinava usta. Gdje prodirem. Gdje ukližem. Pore otvorene prema meni. Moja nevina taština. Sklopljenih očiju. Napipati. Osvojiti. Svaka bebina pora rupa za život. Htio bih napisati priču o rupama za život.

Bebe spavaju. Ne samo noću. I preko dana. Kad ih jebem. Prije bi neprestano urlale. Sada stalno spavaju. Nekada poslije. Ne funkcionira ako nema dosta vremena. Stavljam im mor∫j u mlijeko. Dječak. Muškarac sam. Bebama dajem bočicu. Djevojčica. Ne funkcionira ako nema razlike. Žena bi ih mogla podojiti. Jednom od dviju dojki. Ili objema. Ili nijednom. O, povlačim to. Ali kako bi žena stavila mor∫j u mlijeko. Bi li joj se nekako ubrizgao u natečena prsa. U obje dojke. Niti u jednu. U jednu. O, povlačim to. Ali odakle da uzmem mlijeko. Čini se da u mom potkrovlju postoji slavina za mlijeko. Bez pravog uzroka bez pravog razloga ne ide.

Moja glava. Mogao bih glavu držati pod slavinom za mlijeko. Dok. Ali odakle da uzmem mor∫j. Izgleda da u mom potkrovlju postoji kaca s mor∫jem. Bačva mor∫ja. S mor∫jem u prahu. S varivom od mor∫ja. Moj trup. Mogao bih se trupom valjati u prahu mor∫ja. Mogao bih trup uvaljan u prah mor∫ja uroniti u varivo od mor∫ja. Dok. Umjesto toga utapam bebe. Omamljujem ih. Jebem ih. Usnule bebe. Već dugo ne urlaju.

Samo da mi nijedna ne umre. Samo da mi Linda ne umre. Samo da si ja ne umrem.

17

Urs Allemann: Babyfucker

Usamljen bdijem. Jednom dnevno bebe se peru. Prije jebanja koje slijedi nakon pranja. Nakon jebanja koje prethodi pranju. Sa mnom. Oduvijek. Prskam ih košaru po košaru. Toplom vodom. Crijevo je stalno pričvršćeno za slavinu. Ne bi bilo svrhe pričvrstiti ga za slavinu za mlijeko.

Ne bi bilo svrhe bebe prskati mlijekom. Mlijeko bi se možda ukiselilo.

Bebe bi možda počele zaudarati. Smrad bi me možda silio na povraćanje.

O, ne bi bilo koristi širom otvoriti prozor. Koliko samo često širom otvaram prozor. Bez ikakva uspjeha. Svjež se zrak nećka ući u moje potkrovlje. Ustajali se zrak nećka izići iz potkrovlja. Vani kino. Svježi vjetar ∫lma. Unutra stvarnost. Prdeži stare izbe života. Bebe omamljujem mlijekom. Perem ih prskajući ih vodom. Pijem vodu. Kupam se u bačvi mor∫ja. Linda. Riječ koja podsjeća na zdence stabla pjesme grobove. Da povratiš. Da povratiš u zdenac. Da povratiš na grob. O, ali ja ne povraćam.

Ali nešto pojedem. Ali što. Možda žabe. Odakle uzeti. Iz kante. Kako su ušle. Uopće nisu. One su tu. Uzgojene. Krekeću. Moralo bi ih se omamiti varivom od mor∫ja, prahom od mor∫ja. Krekeću. Skaču mi u usta. Krekeću. Krekeću. Ne mogu ih progutati. Izlučuju mi slinu. Čuče u mojoj slini. Kaljužaju se u njoj. Nejestive su. Neprolazne. Krekeću.

Jebem bebe. Dakle, možda jesam.

Prije bih si ponekad priuštio koju šetnju. Danas si ponekad priuštim pokoje prisjećanje. Zovem ga tako. To je lijepa riječ. Ponekad želim cuclati lijepu riječ. Pocuclati je do kraja. Dok ne shvatim da mi je loše. Zlo. Ili mi je loše ili zlo. U čemu je razlika. Možda ću to otkriti. Jednoga dana.

Zlo. Je li mi ikad bilo zlo od zle riječi sjećanje. Zaboravio sam. Otišao u šetnju. Vruć ljetni dan. Na pločniku sam zgazio žabu. Bila je osušena. Zgazio sam cipelom na nozi na rubu pločnika osušenu žabu. Nemam namjeru iz sjećanja izvući nekoga poput sebe. Ne postoji nitko koga osušena žaba ne podsjeća na osušenu bebu. Više se ne može napuhati. Tko želi napuhati žabu, mora je uhvatiti prije nego što se osuši. Vrijedi i za bebe.

Osušene ne eksplodiraju. Jesam li možda napuhao bebe prije nego što sam ih počeo jebati da bi se raspukle. Zaboravio sam. Je li mi ikad pozlilo od zle riječi zaboravljanje. Zlo. Upravo mi je pozlilo. Loše. Sad mi je loše.

Sklopljenih očiju. Kroz vjeđu sklopljenu preko oka gledam van. Cijeli mračni dan. Možda mali nesporazum. Ne slijepo. Ne crno. Crni sumrak.

Sivi sumrak bez svjetla. Možda mali nesporazum. Sivi svijetli sumrak bez svjetla. Cijeli dan. Cijelu noć. Za vrijeme sna. Ne razumijem. Za vrijeme jebanja. Jebanja beba. Nitko ne može kroz spuštenu vjeđu vidjeti moju očnu jabučicu. Moje očne jabučice. Pazim na obje. O, ovdje se ne priča pripovijest jednookog. Dvije pete. Dva jaja. Dva lakta. Dvije ključne kosti.

Dva uha. Nema mjeseca. Nema zvijezda. Možda mali nesporazum. Svjetlost zvijezde bez zvijezda. Svjetlost mjeseca bez mjeseca. Blijedo. Blijedo. Dva kurca. Dva mozga. Dva srca. Sekunde prije punog mjeseca. Vani kino. Možda mali nesporazum. Sekunde poslije punog mjeseca. Vani televizija. Prozor u potkrovlju velik je poput ekrana. Svijetao poput. Taman poput. Sumrak. Blijedo. Unutra stvarnost. Kroz rolete spuštene iza prozora u potkrovlju ne mogu vidjeti ∫lmove vani. Dok vani. Možda na ljestvama. Koliko često podižem rolete da bih se zabavio. Možda mali nesporazum. Linda. Na ljestvama. Vani. Kroz rolete spuštene pred prozor u potkrovlju promatra dalekozorom pokrete mog uda. Pitanje. Hoće li Linda ikad vidjeti moju očnu jabučicu. Ako ne podignem vjeđu.

18

Na trećem katu. Moje potkrovlje. Nalazi se na trećem katu. Podrum prizemlje kat jedan kat dva nema. Nema više. Oduvijek ga nema. Nekad ga je bilo. Nikad ga nije bilo. Nikad ga neće biti. Vidjet će se. Možda. Vidjet ćemo. Možda. Četiri željezna stupa drže potkrovlje. Umjesto zgrade. Željezne ljestve vode do vrata potkrovlja. Kroz prorez u vratima potkrovlja ubacuje se pošta. Ja kroza nj poštu bacam van. Prorez bi bio preuzak za izbacivanje beba. Bebe su tu. Oduvijek. Njih ne ubacuju kroz prorez.

Bio bi preuzak. Željezne ljestve vode do prozora potkrovlja. Nema proreza u njima. Ni za poštu niti za bebe. Iza prozora je balkon. Vode li željezne ljestve do balkona ili do prozora. Postoje dvoje ljestve. Po jedne za prozor i balkon. Gleda li možda prozor na balkon. Je li moguće preko prozora izići na balkon. Na željezne ljestve. Do Linde. Promatra li me Linda sa željeznih ljestava ili balkona kroz prozor kroz uvijek spuštene rolete. Piše li mi pisma. Zove li me telefonom. Posjećuje li me. Pokušava li mi uzeti bebe. Kroz prorez u zagrađenim vratima potkrovlja. Pucati u mene.

Ne trebam kurac da bih jebao bebe. Ma daj. Nemam kurac. Ma daj.

Možda mali nesporazum. Samo mi je malo drukčiji nego kod drugih. Miče se. Mijenja se. Svakog trena poprima drugi oblik. Ma daj. Vjerojatno uvijek iste oblike. Leži u krevetu kao kamen među nogama. Spolni kamen. Klešem ga. Curi u krevet kao lokva među nogama. Spolna lokva. Bit će još. Ma daj. Bičujem ga kao nekoć Kserkso more. Ako se spolni kamen kondenzira u spolnu lokvu. Ako se spolna lokva stvrdne u spolni kamen.

Onaj tko spolnu lokvu želi stvrdnuti u spolni kamen, mora je zgrabiti prije nego što se osuši u spolnu mrlju. Bebe. Uloga beba. Lindina uloga.

Lindinog pogleda.

Jebem bebe. To je moja rečenica. Nemam nijednu drugu. Netko poput mene ne može se izbaciti iz sjećanja. Iz jednog do dva sjećanja koja si možda ponekad priušti. Moja rečenica. Nju imam. Ja sam ona. Moraju me izvući iz nje. Moram se sam. Ako se ne odbijem sam izvući iz nje. Ja nisam beba. Ja jebem bebe. Ni Linda nije. Zato je ne jebem.

Linda me nazvala. Tvrdeći da sam bolestan. Odvraćala me od beba.

Zahtijevala da ne trošim snagu uzalud. Svoju snagu. Najavila pismo. Želi usput s pismom donijeti novi papir. Trebam ga. Trebam hitno. Spremna je ubaciti ga za mene kroz prorez u vratima.

Nisam u strahu. To ne. To nikada. Od Linde. Nikada. Od beba. Nikada. Od sebe. Nikada. Od. Ma daj.

Vreva. Cvilež. Mrmljanje. Grickanje. Crvi.

Zgrabio sam jednu. Promatrao je. Sklopljenih očiju. Jednu bez nabora. Svrstao je u spolnu lokvu. Prešao jednom dvaput jezikom preko sala na trbuhu. Sala na rukama. Sala na nogama. Htio sam joj ispuniti trbuh spolnim kamenom. Protrljao prorez. Drugom rukom okrenuo lice od sebe. Grebao. Grebao. Bebino lice. Promatrao stijenu među nogama. Meso na krevetu. Gledao pore. Iznenada. Tisuću. Puta. Po. Većano. Ogromno.

Raz. Japio. Usta. Vikao. Po. Ba. Cio je natrag u košaru.

Jezični kamen. Jezična lokva.

Rolete dignute. Ne moram ustati da bih ih podigao. Daljinski. Mala crna kutija. Hladno. Glatko. Plastika. Dobro leži u ruci. Možda ovalno.

Zamišljam da je kutijica jajasta. Ponekad prijeđem njome preko obraza.

Preko butine. Jedno jedino jaje jednim jedinim gumbom. Pritisnem ga.

Rolete gore. Na prozoru. Usta. Možda na prozoru. Lindina usta. Lindina 19

Urs Allemann: Babyfucker

se usta polako povećavaju. Lindina se usta polako otvaraju. Oči sklopljene. Paulova široko razjapljena usta. Lindina usta rastu prema Paulovim ogromnim ustima. Paulova se usta strmoglavljuju na Lindina ogromna usta. Oči sklopljene. Sjećam se. Tu su nekad bila dvoja usta. Gore lijevo.

Dolje desno. Rasla su dok nisu postala toliko velika da su se morala sudariti ispred prozora. Iza prozora. Na prozoru. U prozoru možda. Sjećam se. Paulova usta jela su Lindina usta koja su jela Paulova usta. Pritisak na gumb. Rolete spuštene.

Postoje četiri košare. Neproduktivno. Jedna uz uzglavlje. Jedna uz noge. Po jedna uz obje strane kreveta. Ležerno puštam da mi ruke klize u košare. U skliskost. Dolje u slinavost. Miruju. Odmaraju se unutra. Teže je poviti unatrag ruku iznad glave u košaru. Neplodno. Najteže je loviti s druge strane nožnih prstiju. Smotra. Uspravljanje saginjanje trupa. Bol u nogama. Prkosno stenjanje. Borba. Glava se trzajući probija iznad koljena između nogu. Gurnuta naprijed. Probija se. Trzajući. Ne znam. Bol za dalekim košarama. Moja gimnastika. Bez ikakva uspjeha. Neutješno uzdisanje. Uspravljanje spuštanje trupa. Poraz. Niti jedne jedine bebe. Vjerojatno mi se nijednom nije posrećilo pojebati bebu iz južne košare. Čarkanje. Neplodno. Možda bih trebao više sna.

Zgrabio sam bebu iz istočne košare. Lubanja bez kose. Obilno sam je zaslinio kako bih je mogao ugurati u usta. Više puta neuspješno. Premala usta. Prevelika lubanja. Čuo sam cviljenje. Odmah se upitao odakle dolazi. Od bebe. Od mene. Da nisam prekinuo s pokušajima, mogli su mi puknuti rubovi usnica. Razderotina ruba usnica. Paul to nije skrivio. Linda to nije skrivila. Još se nitko nije ugušio od bebine lubanje. Do oba uha.

Kad mi je na pamet pao mor∫j, zaključio sam da sam ja cvilio. Oprezno sam vratio bebu u košaru. Nepojebanu. Moja usta. I bez razloga ostala su dugo otvorena. Na rubovima usnica jagodice kažiprsta. Nisu mi ništa mogle priopćiti.

Još jedna. Beba iz sjeverne košare. Teško. Pritom sam si gotovo iščašio rame. Može biti da se pokušala priviti uz drugu bebu. Nije uspjelo. Moralo je ne uspjeti. Držao sam je za stopalo visoko iznad vjeđa. Sklopio sam ih. Pustio da padne. Blijedi let ćelave glave. Pad ćelave glave. Prema meni.

Malo vremena nema vremena registrirati događaj koji sam prouzročio.

Konveksna ploča mesa. Približava se. Sklopljenih očiju. Nitko ne vidi netko misli. Nitko ne misli netko vidi. Prisilno spuštanje. Djelići sekunde.

Ni nos niti beba nisu se slomili. Ni nos niti beba nisu povratili. Ni nos.

Pogođen u području korijena nosa. Malo krvarenja iz nosa. Krvarenje bebe. Nema. Bol. Nema. Ostali osjeti. Nema. Bacio sam je nepojebanu preko ramena natrag u košaru.

Beba iz zapadne košare. Ne. Sada ne. Neću Paulu učiniti zadovoljstvo da sada kao idiot jebem bebu iz zapadne košare. Trebam papir. Zamišljam. Da ga trebam. Sada. Kao idiot.

Svi su tu. Svi od krvi i mesa. Oduvijek. Ne od papira. Kad bi tko zarezao meso bebe, potekla bi krv. Krv bebe. Kada bi tko zarezao papir, ne bi ništa poteklo. Nema krvi iz papira. Dokazat ću to kada Linda konačno svrati s novim papirom. Ubod kuhinjskog noža u pismo. Ubod kuhinjskog noža u svežanj neispisanih listova. Dođe mu na isto. Nema krvi. Ni iz neispisanih niti iz ispisanih listova. Za razliku od toga bebe. Bez uboda kuhinjskim nožem u moje bebe. Bez uboda kuhinjskim nožem u mene.

Došlo bi na isto. Bilo bi krvi. Ali ja nisam tu da raskrvarim sebe ili svoje 20

bebe. Tu ne bi bilo čak ni kante kamo bi se ulila krv. Osim kante sa žabama. Ali ja nisam tu da žabe utopim u krvi. Sve bi isteklo u slivnik. Kroz slivnik za mlijeko. Najniža točka potkrovlja. Mala rešetka. Prelakirana u crno. Okrugla ili uglata. Četverokutna. Trokutna. Pogreška. Još mi pada na pamet. Još će mi pasti na pamet. Ponekad otvorim slavinu za mlijeko da se zabavim. Samo malo. Obaram visak bijelom niti. Uvijek isti put od slavine do slivnika. Bijela crta do crne rupe. Smiješno. Nema izbora. Nikad ne skrene drukčije. Nikad ne padne negdje drugdje. Mora u slivnik.

Mora iz željezne slavine ravno u željezni slivnik. Da je krv, bilo bi isto. Ali ne teče. Ali bila bi crvena. No nitko nije zaklan ovdje gore u mom potkrovlju. Ne koljem bebe. Jebem ih. To je moja rečenica.

Pitam se nekad osjećaju li bebe išta kad ih jebem. Nikad se to nisam pitao. Sada se to pitam. Pitam se zašto se to pitam. Neplodno. Sada spavaju. Zahvaljujući mlijeku s mor∫jem. Zahvaljujući bočici s mor∫jem. Pitam se ponekad dobiju li sve bebe od mene jednu jedinu bocu ili svaka beba dobije svoju bocu. U tom slučaju mogao bih bez muke prema broju boca zaključiti koliko ima beba. Tisuću boca tisuću beba. Trinaest boca trinaest beba. No bottle no baby. Izgleda da vladam engleskim. One bottle one baby. Možda mali nesporazum. Možda jedna sićušna bočica za trinaest tisuća usnulih beba. Trinaest tisuća beba koje bi skapavale od žeđi i istovremeno urlale kad ih ne bih omamio i istovremeno utopio. Trabunjam.

Ne promiče mi da počinjem trabunjati. Jedna boca za mene i moje bebe više je nego dovoljna. Pitam se ponekad zašto pijem vodu iz bočice s mlijekom i mor∫jem umjesto iz crijeva za vodu. Ponekad sam se to pitao.

Nemam namjeru pitati se to još jednom. Nemam namjeru trinaest tisuća puta pitati se jedno te isto. Neplodno. Punim bočicu mlijekom. Okrećem slavinu na bačvi s mor∫jem. Stavljam varivo s mor∫jem u mlijeko. Dajem svim bebama da otpiju. Otvaram slavinu za vodu. Ispirem bočice s mlijekom i mor∫jem. Zatvaram slavinu za vodu. Otvaram slavinu za vodu. Punim bočicu vodom. Zatvaram slavinu za vodu. Pijem. Jebem jednu bebu.

Pitam se osjeća li beba možda štogod u snu kad je jebem.

Osjećati. Ćutjeti. Lijepe riječi. Želio bih ih sisati. Želio bih utvrditi da između osjećati i ćutjeti nema razlike. Može biti da se kod sisanja riječi isisa razlika među riječima. Može biti da je ćutljiva. Ili osjetna. Što bi mogla biti razlika. Može biti da postoji. Može biti da ne postoji. Može biti da bebe, kada ih jebem, ništa ne osjećaju, ali nešto ćute. Može biti da ja, kad jebem bebe, ništa ne ćutim niti išta osjećam. Može biti da bebe, kad ih jebem, nešto osjećaju, a nešto i ćute. Može biti da ni bebe ni ja niti što ćutimo niti što osjećamo kad jebemo ili nas jebu ili radimo nešto posve drugo. Spavanje. Trabunjanje. Sisanje. Ridanje. Punjenje bočica. Ispiranje.

Može biti ćutim osjećam na jeziku da između osjećati i ćutjeti postoji razlika.

Osjećati. Voditi. Ćutjeti. Ispirati. Buncati. Trabunjati. Raspadati. Ispadati. Uhvati se. Za kamenu glavu. Lubanju lokve. Mrlju na ramenima.

Zaboravio sam zatvoriti slavinu na bačvi mor∫ja. Skoro sam zaboravio. Lijepo varivo. Sve bi isteklo u slivnik. Nezamislivo. Sve su mi se mogle probuditi. Jedna za drugom. Prije. Počele bi cviljeti. Urlati. Nezamislivo. Zamišljam božićno stablo. Sve svijeće odavno dogorjele. Tama. Kao i uvijek. Ni miligram voska niti milimetar stijenja u mom potkrovlju.

Dok se iznenada opet negdje ne počne žariti. I još negdje drugdje. Još negdje drugdje. Crvenkasto se žariti. Plavkasto zatinjati. Treperiti. Žućka21

Urs Allemann: Babyfucker

sto. Ostaci rastu. Cvile. Svijeće gore na njima. Urlaju. Jer netko negdje unatrag pušta ∫lm. Unutra. Vani. Dobro je da sam dobro zavrnuo slavinu.

Samo da mi nijedna ne počne rasti.

Jebem bebe. Lindu ne jebem. Može biti da Paul jebe Lindu. Može biti da Paul padne s balkona pošto pokuša pojebati Lindu. Kao idiot. Da bih jebao Lindu, morao bih Lindu pretvoriti u bebu. Nema problema. Morao bih samo nabaviti ∫lm Lindinog života. Mogao bih papirić s narudžbom ubaciti kroz prorez u vratima potkrovlja. Mogao bih možda tražiti da mi Paul donese ∫lm. Ako Paul ne leži u krevetu slomljenog stopala zbog pada s balkona. Nije se trebao upucavati Lindi s balkona mog potkrovlja.

Još je imao sreće. Mogao je u padu s balkona slomiti vrat. Pitam se tvrdim li s pravom da je to moj balkon. Pa on je vani. A ja sam unutra. Ne znam pripada li nešto prilijepljeno vani za zid potkrovlja onome unutra u potkrovlju. Ćutjeti. Osjećati. Izgleda da je Paul pao na mekano. U plast sijena. Lako su ga unutra našli. Nije igla. No uvijek se prikvači za Lindu.

Unutra u Lindu. Bolje da mi konačno donese ∫lm. Mogao bi rolu ubaciti kroz prorez u vratima potkrovlja. Rolu. Role. Samo bih ∫lm morao prikazivati unatrag. Pitam se je li tko možda snimio Lindin život. Sekundu po sat po tjedan po mjesec po godinu. Volio bih tvrditi da Linda ima trideset i tri godine. U ovom trenu upravo slavi rođendan. S Paulom. Uz Paulov krevet. U Paulovom krevetu. Ako Paul ne dolazi s ∫lmom. S rolama. U moje potkrovlje. Volio bih tvrditi da je ∫lm dugačak trideset i tri godine.

Da ne može stati na jednu rolu. Nateglit će se taj Paul. Trabunjam. Samo bih ∫lm morao prikazati ubrzano unatrag. Nema problema. Samo je pitanje tehnike za ubrzavanje. Zamišljam da predstava traje devedeset i devet minuta. Živahan tempo. Svaka godina prođe za tri minute. Sto sedamdeset pet tisuća dvjesto puta brže. Nego kada. Unatrag. Trideset i tri minute. Linda je jedanaest godina mlađa. Nema veze. Dvadesetdvogodišnjakinju ne jebem. Devedeset i osam minuta. Linda ima četiri mjeseca.

Samo bih morao zaustaviti ∫lm da bih jebao Lindu. Devedeset i devet minuta. Stotinu. Od Linde se više ništa ne može vidjeti.

Zvoni. Mogao bi biti telefon. Skrio sam ga u košaru. U jednu od četiriju. Među bebe. Ne želim da me Linda zove. Nevjerojatno. Sigurno su srušile slušalicu koprcajući se. U snu. Kada Linda nazove mislit će da ja telefoniram. Možda s Paulom. Kada Paul nazove. Neplodno. Moglo bi biti zvono na vratima potkrovlja. Možda su se oboje popeli željeznim ljestvama do trećeg kata. Linda sprijeda. Paul iza nje da bi joj mogao gledati pod suknju. Ne vjerujem da su njih dvoje goli. Želio bih da Linda ispod suknje nema ništa kako bi se Paulu bolje mogla popišati po glavi. U oči koje gledaju gore u rupicu. Želio bih da se Linda s ljestava popiša na Paula.

Neka joj je za pravo ako se poslije sama oklizne o pišalinu. Ne da mi se otvoriti Lindi vrata. Ne volim ustajati. Moram se štedjeti. Ne trebam pisma. Ne trebam zahodski papir. Trebam svu svoju snagu za jebanje beba.

Mnogo je jednostavnije trabunjati, čini mi se, nego jebati bebe. Moram se pribrati. Prisiliti se. Ne smijem dopustiti da mi Linda i Paul neprekidno odvraćaju pozornost.

Trebao sam otvoriti vrata. Sigurno je bio fotograf. Svrati jednom godišnje. Fotogra∫ra bebe. Slike dokazuju da bebe nisu narasle. Budući da mi ne uspijeva usporediti bebe s bebama, uspoređujem slike sa slikama. Nema promjene. Nove slike izgledaju kao i stare. Mogao sam odmah 22

fotogra∫rati stare slike. Četiri košare. Četiri slike. Godinu dana kasnije ih je osam. Ne vjerujem da se svaka beba fotogra∫ra pojedinačno. Suvišno. Pa sve su iste. Dječaci. Djevojčice. Crno paperje. Plavo. Crveno možda. Inače bez razlike. Pjege. Nema brade. Nema stidnih dlaka. Sklopljenih očiju. Ne gledam im oči. Spavaju. Mogao bih im u snu podići vjeđe. Suvišno. Kada se utvrdi rezultat, bacam polovicu slika u slivnik. Možda sam rezultat trebao potvrditi ranije. Trebao sam otvoriti vrata. Sigurno je bio bilježnik.

Moram misliti na sve mogućnosti. Zamišljam da bebe sve odjednom počnu rasti. Brzo. A da ne stare. Ostanu iste. Samo postanu veće. Možda za tri minute narastu koliko ostali za godinu. Živahan tempo. Ne mičem se. Gledam ih dok rastu. Sve više mesa. Bez kose. Bez zuba. Uskoro će postati tijesno u košarama. One koje rastu dolje guraju van one koje rastu gore. Uskoro prve padaju preko ruba. Na pod potkrovlja. Cement. Beton.

Ne znam. Na leđa. Trbuh. Salo na trbuhu. I ono je naraslo. Raste zajedno.

Sljedeće bebe past će mekše, mislim. Gmižu. Ne znaju hodati. Pa bebe su.

Samo neprestano rastu. Pužu u snu preko tla potkrovlja. Jedna preko druge. Sve više mesa. Ne mičem se. Sretan sam što mor∫j djeluje. Sprječava ih da budu budne da ne budu budne. Nezamislivo da sve bebe odjednom otvore oči. Ali spavaju. Samo rastu. Pužu preko mene. Bez kose.

Bez zuba. Nakon sat vremena bebe su toliko narasle da su visoke kao i ja.

Sve. Odjednom sam okružen bebama iste visine. Ležim gol na krevetu.

Imam sat na ruci. Oduvijek. Na navijanje. Na lijevoj ruci. Sa štopericom.

Zlatan. Na stražnjoj je strani ugraviran datum. Kada ja Linda. Ako ja Linda. O, trabunjam.

Pitam se jesu li djevojčicama narasle grudi. Ne vjerujem. Pa one su bebe. Bilo bi lijepo vidjeti kako iz prsa rastu grudi. Ništa se ne može napraviti. Ud također raste. Ne vjerujem da bebe, jer su visoke kao i ja, prestaju rasti. Rastu i dalje. Postaje pomalo usko u mom potkrovlju. Sve više mesa. Kada samo ne bih znao koliko brzo rastu već i koliko ih je i koliko je veliko moje potkrovlje, mogao bih bez muke izračunati koliko će trajati. Što. Ne znam. Nakon dva sata bebe su toliko velike da sam ja u usporedbi s bebama malen kao beba. Nisam beba. Nikad nisam ni bio. Jebat ću meso koje će me pokopati. Moram samo naći otvor kroz koji mogu prodrijeti.

Tri sata. Četiri sata. Ti mi balavci troše zrak. Krevet se pod teretom mesa već odavno slomio. Pritom sam se malo i ozlijedio. Sat je još u komadu.

Trebao sam si nabaviti čeličan krevet. Sretan sam što potkrovlje na počiva na trulim drvenim stupovima. Željezni stupovi. Čelični stupovi možda.

Elastični. Pod teretom mesa potkrovlje se počelo blago ljuljati. Amo-tamo. Njihati. Ljuljati. Uskoro će me zgnječiti. Sretan sam što mor∫j djeluje. Nezamislivo mi je da umjesto pod nijemim mesom budem sahranjen pod mesom koje urla. Već dugo ne mogu držati tijela beba odvojena. Nikad nisam mogao. Trudim se. Još uvijek. Ne mogu ih jebati. Izgleda kao da su srasla u jedno jedino tijelo. Bez šavova. Bez pora. Prišt. Buja. Sudara se sa zidom. Sa stropom. Nema više mjesta. Pritišće me uz beton. Pitam se ne bi li za mene bilo još malo mjesta u bebinoj guzici. Skrovište za život.

Za umiranje. Želio bih. Ali je ne nalazim. Ne mogu se pokrenuti. Sklapa mi oči. Raste mi u nos i usta. Kada sam ugušen, zamišljam kako meso ­raste i dalje. Bez mene. Otkida krov potkrovlja.

Moglo se dogoditi drukčije. Odjednom sve počinju starjeti. Ne rastu.

Ne postaju veće. Samo starije. Neprekidno. Za tri minute ostare možda koliko ostali u godinu dana. Živahan tempo. Ne trebaju više mjesta nego 23

Urs Allemann: Babyfucker

inače. Ugodno. Udobno. Nema razloga da bebe padaju iz košara. Ili da se penju u njih. U dobi za penjanje. Da postanu ovisne o penjanju. Da podlegnu. Pošasti penjanja. Koja grabi košaru po košaru. Zgrabila bi. Da u varivu s mor∫jem nema cjepiva. O, ne moram razbijati glavu. Pa bebe spavaju. Ne mičući se gledam kako postaju sve starije ne mičući se ne mičući mene ne mičući tebe na ljestvama vani Linda. Malo se koprcaju. Ne uče. Samo stare. Sretan sam što su me poštedjele da ih uhvatim u krađi.

Ukrale bi mi da nisu omamljene nakon pola sata možda posljednje listove. Pravile bi potajno bilješke na mom papiru. No ne znaju se penjati krasti prepirati žvrljati ujediniti. Spavati znaju. Ne uče. Ne rastu. Samo stare. Ne mičući se gledam kako im raste dlaka na prsima dlaka na trbuhu dlaka na bokovima dlaka na listovima dlaka na petama. Ma daj. Dlaka brade. Dlaka na guzici. Dlaka na jajima. Smiješno. Bebe ne rastu. Bebama rastu dlake. Ja ih ne brijem. Nemam pribor za brijanje ovdje gore u potkrovlju. Ne rastu. Stare. Možda postanu malo teže. Punije. Raskošnije. O, ne mičem se. Čudim se. Uznemiruje li me to možda. Kad nakon tričetvrt sata prsa djevojčice izvrnu grudi. Izbočine velike poput šake. Dvije. Može biti da kod beba ne vidim izbočine grudi. Kad ih jebem. Smiješno. Pitam se zašto baš netko tko jebe bebe baš ne vidi grudi kod beba. Ne razumijem. Ne smijem dati da mi Lindine grudi stalno odvraćaju pozornost.

Moram tvrditi da se ne mogu sjetiti Lindinih grudi. Trebao bih joj, ako Linda ustraje u tome da preda mnom ogoli grudi, na njih staviti Paula.

Dužnost mi je ili da jebem bebe ili da gledam bebe kako stare. Ne događa se više ništa. Prolazi nekoliko sati. Ne znam koliko imam godina. Ne znam kad će bebe imati toliko godina kao i ja. Neplodno. Tri sata. Četiri sata. Imaju kosu bijelu kao snijeg. Ili je uopće nemaju. Narasla im je. Ispala im je. Nije imala izbora. Pjegave ćelave lubanje. Naborani trupovi.

Smežuranost. Sitni smežurani starci. Možda su postale malo lakše. Koža poput pergamenta. Kosti suhe poput kresiva. Ostale bi sada umrle. Ali ne umiru. Nikad ne umiru. Samo stare. One bi se, kada bi ih jebao, na licu mjesta raspale. Ne umirući. Stareći. Dišući. U prašinu. Ne razumijem.

Prašina koja diše. Ma daj. Oblak prašine od beba.

Pošta od Linde. Čuo sam kako je pismo ubačeno kroz prorez. Palo na betonski pod. Pod prekriven daskama. Ne znam. Mali otirač od lika pred vratima. Bio sam preslab da ustanem. Podignem pismo. Otvorim ga. Suvišno. Promatrao sam ga s udaljenosti. Sklopljenih očiju. To je možda bilo onda kad je zazvonilo. Može biti da mi je Linda htjela sama tutnuti papir u ruku. Da je gurnula pismo kroz prorez na vratima potkrovlja i pozvonila kako bi mi svežanj papira, budući da je bio predebeo za prorez, budući da je bio pretanak za svežanj, tutnula u ruku. Stotinu listova. Zahodskog papira. Papira za pisanje. Nije morao biti mnogo širi od proreza na vratima potkrovlja. Vodoravni prorez. U vratima. Da Linda nije morala stisnuti ruku. Ona. Na drugoj strani vrata. Vani. Ja. Na drugoj strani vrata. Unutra. Linda bi morala gurnuti svežanj papira kroz odškrinuta vrata. Već u mojoj ruci. Jedan kraj. Još u Lindinoj ruci. Drugi. Još uvijek.

Ali Lindina i moja ruka ne bi u istom trenutku na istom mjestu dodirnule isti papir. Smiješno. Osim ako bi Linda ispustila svoj kraj prije nego što bih ja svoj imao u ruci. Možda mali nesporazum. Dobro je što nisam otvorio vrata. Svežanj bi papira skliznuo kroz odškrinuta vrata prema podu. Za∫jukao. Osim ako bi mi uspjelo pravovremeno zatvoriti vrata.

Pričvrstiti svežanj papira u odškrinuta vrata. Prekinuti proces klizanja.

24

Zaustaviti padanje papira. Zadnjom snagom. Povući papir u potkrovlje.

Zalupiti vratima. Vlastitom bukom zagušiti lupanje vrata koja se zatvaraju. Možda vriskom. Kakvim? Ne znam. Urlikom. Pasti na krevet. Kroz spuštenu vjeđu u daljini promatrati Lindino pismo. Na otiraču od lika.

Kako tamo leži. Čudim se zašto netko tko ima snage jebati bebe već dugo nema snage napustiti krevet. Otvoriti pismo. Suvišno. Čitati. Znam što piše unutra. Ne trebam poštu da bih znao što mi Linda savjetuje.

Ni vani niti unutra. Kad bih pokušao prisjetiti se. Ne mogu. Ne želim.

Beba. U odškrinutim vratima. Kakva. Čvrsto priljubljena. Ne znam. Unutra. Muškarac. Pokušava li zalupiti vratima. Zauvijek. Vani. Žena. Pokušava li zatvoriti vrata. Oduvijek. Da zaustavi pad bebe. Možda Paul. Linda. Kada bi udarcem otvorila vrata dok on razbija vrata, beba bi kliznula u smjeru poda. Za∫jukala. U odškrinutim vratima. Nema izbora. Mora pasti na pod. No nitko nije otvorio vrata. Ukliještili su bebu između vrata i okvira. Preventivno. Da bi je možda bolje jebali. Nisam beba. O, sjećam se. Rujanska večer. Sjedio sam u travi. Oduvijek sam rado čerečio ose. Škarama. Nikad nisu ubadale. Nisu se nikad usuđivale ubosti me dok sam ih čerečio. Bile su uvijek mrtve. Nisam se nikad usuđivao čerečiti žive ose.

Bile su uvijek mrtve. Žive bebe. Teško je raščerečiti živu bebu. Da Linda da Paul snažnije privuče snažnije zatvori vrata. Pitanje. Bebina glava. Bebina guza. Što pada unutra. Što pada van.

Linda zove. Linda piše pisma. Linda je navratila s papirom. Vidim svežanj pokraj omotnice na otiraču od lika. Kroz vjeđe. Ne mičem se. Znam da me Linda vidi. Kroz rolete. Linda zvoni. Linda šalje brzojave. Treska roletama. Nešto mi dovikuje. Ne znam što. Ne želim znati. Da bih znao što mi Linda savjetuje, ne trebam znati što mi Linda dovikuje. S balkona.

Da imam radio. Nemam ga u potkrovlju. Ovdje gore. Jedan star. Smeđ. Jedan drven možda. S plišanim mjesecom. Plišanim usnicama. Boje gnoja.

Pohaban. Okrugao. Blijed. Drvo platno postaje toplo kada se govori iz njega. Staklo možda. Bilo mi je lijepo zimi grijati uši na njemu. Ali ne smrzavam se. To ne. To nikada. Ovdje gore u mom potkrovlju. Ne može se ništa napraviti. Da imam radio. Lindin bi mi glas iz plišanog mjeseca šaputao u uho da izaberem jednu od beba. Da bih je jebao. Da bih ozdravio. Da joj dam početak. Ime. Mogao bih glas stišati pojačati. Drvenim gumbom. Lindin bi me glas urlanjem mogao uspavati.

Stvarno. Još nestvarnije. Od svega. O. Pitam se ponekad kako obavljam nuždu ovdje gore u potkrovlju.

Obavljam li još nuždu. Pišam u bočicu. Serem u kantu sa žabama. Pužem do slivnika za mlijeko da bih možda preko uglate preko okrugle rešetke žvačući u istom trenu srao i pišao. Prije čišćenja koje prethodi jebanju.

Nakon čišćenja. Ma daj. Nikad nisam u jednom te istom trenu pišao i srao. Bilo bi neoprezno. Uvijek bih odabrao jedno. Brižno. Preventivno.

Uvijek bih donio odluku. Ili nešto ćutim. Ili nešto osjećam. Ili nešto pišem. Ili nešto jebem. Ili nešto pišam. Ili nešto serem. Možda bih se, da u jednom te istom trenu serem i pišam, počeo znojiti. Sliniti. Plakati. Ali ne plačem. Krvariti. Ispuštati spermu. Ne ispuštam spermu. Jebem bebe. Isteći. U slivnik. Iz. Teći. Možda bi bilo lijepo biti lokva. Tekuća lokva. Blijeda mrlja. Ne smijem odvraćati pozornost. Imam dužnost ovakvu ili onakvu. Kamen za kenjanje. Kamen za pišanje. Kamen za znojenje. Kamen za pljuvanje. Kamen za jecanje. Niti. Niti. Moram očvrsnuti. Krvni kamen. Kamen za spermu. Želim. Više nikad ne obavljati nuždu.

25

Urs Allemann: Babyfucker

Ne znam što da radim s Paulom. Ne miče se. Ne može ga se vidjeti.

Vreba. Negdje. Siguran sam da miče usnicama. Paulovim usnicama. Nema lijepo ime. Bio bih sretan kad bih ga se riješio. Koga. Što. Ali izgleda da mu se ne da umrijeti. Otvara usta. Paulova usta. Ništa ne kaže. Ne slini. Nema lijepu lubanju. Grabi zubima zrak. Udara zubima u zrak. Grize zrak. Melje zrak. Smiješno. Među zubima. Paulovim. Jezik. Paulov. Crveno. Crveno. Rolete podignute. Ništa. Samo zrak. Samo bebe. Nitko. Nigdje. Rolete spuštene. Donja čeljust mu podrhtava. Ne viče. Ne viče. Ne namjeravam gurnuti Paulu lubanju među zube.

Pošta od Linde. Linda mi je poslala čestitku. Na njoj glava bebe. Dvije glave bebe. O, trabunjam. Jedna na prednjoj strani. Jedna na stražnjoj strani čestitke. Ne znam koja je prednja, a koja stražnja strana. Nije ni važno. Velika. Mala. Zamišljam da je mala glava kao ona na poštanskoj marki. Udaren pečat. Možda ga je Paul udario. Nije se usudio udariti ga preko velike. One na drugoj strani. Može biti da je to moja dužnost. Okrenuti čestitku. Zuriti u fotogra∫ju. Pustiti da pečat zazuji prema glavi bebe.

Glave. Beba. U košarama. Stoje oko mog kreveta. Skoro sam zaboravio.

Ali nemam pečat u potkrovlju. Ali imam čekić ovdje gore. Oduvijek. Kraj mene je. Na mom krevetu. Sklopljenih očiju. Pitam se zašto uvijek moram okrenuti čestitku. Ili. Ili. Nemoguće je u jednom te istom trenu gledati obje. Sad ova. Sad ona. Linda tvrdi da ne mogu zamisliti što to činim.

Savjetuje mi da jebem samo još jednu jedinu bebu. Da je pustim rasti.

Zahtijeva da glavi čestitke nadjenem ime. Kojoj. Kojima. Dvije glave. Dva imena. Linda. Paul. Ja. Bebe. Više ne znam.

Posegnuo sam u košare. Ulovio jednu. Možda bebu iz zapadne košare. Nije važno. Zurio sam u nju. Kroz spuštene vjeđe. Pokušavao se sjetiti zašto sam je izvadio iz košare. Držao je objema rukama iznad sebe. Košare za rublje. Unutra su bebe. Nazivam je košarom. Od moje glave. Preko moje glave. Od mojih grudi preko mojih grudi. Od mog trbuha preko mog trbuha. Od moga. Ma daj. Začudio sam se. Zaboravio sam zašto. Zaboravio čemu. Nisam znao što napraviti s djetetom. Stavio sam ga pokraj sebe. Na krevet. Na drugu stranu. Koju. Jednu stranu. Koju. Ne na onu gdje je bio čekić. Zaspao. Probudio se. Između čekića i bebe. O, mogu opisati kako je bilo. Gdje je bilo. Između čega. Između čekića i bebe. Ja. Između mene i košare. Beba. Zaspala. Probudila se. Vidjela moju ruku kako mazi bebinu glavu. Koju ruku. Jednu. Dok je druga prelazila preko glave čekića. Bio je od drveta od mesa od krvi od željeza. Ne vjerujem da je jedna ruka prelazila preko moje glave. Zaspao. Probudio se. Sjetio se. Čega.

Svoje rečenice. Čuo se kako govorim. Jebem bebe. Čuo sam. Rekao sam.

Vratio dijete u njegovu košaru.

Paul. Punoglavac Paul. U kantu s njim. Čuje previše. Vidim premalo.

I Linda tvrdi da sam nekoć bio beba. Kao i ona. Kao Paul. I ja sam nekad imao ime. Kao Paul. Kao ona. Sliči joj. Donijela mi je ogledalo. Vidio sam paketić kako leži na otiraču od lika. Smeđi papir za zamatanje. Pokraj pisma. Sklopljenih očiju. Zamišljam božićno stablo osušeno oduvijek i zauvijek. Zauvijek smeđa zauvijek suha jela. Sve svijeće oduvijek dogorjele. Iglice sipe. U mom potkrovlju. Zauvijek. Ogoljelo. Ogoljelo. Košare s paketićima. Bez paketića. Nema ukrasnog papira. Nema pelena. Nisam nikad premotao bebu iz pelene. U pelenu. Nisam beba. Nisam nikad bio beba. O, ovdje se ne pripovijeda priča o nekome tko namjerava dopustiti u svijetlom sutonu bez svjetla pod osušenom jelom da ga jedna Lin26

da jedan Paul jedna beba bez imena bez sjećanja bez dobi bez lica odmota iz ukrasnog papira. Odmotao sam ogledalo iz papira za zamatanje. Uzeo sam ga za dršku. Možda napravljenu od drveta. Možda smeđu. Ne vjerujem da je plastična. Dobro leži u ruci. Prislanjam obraz uz staklo. Hladno.

Glatko. Uho. Ne namjeravam gledati u ogledalo. Ne namjeravam drvenom drškom ogledala jebati bebe. Kao idiot. Paulov šupak. Moj šupak.

Lindin šupak. O. O. Šupci beba.

Pokušao sam plakati. Nije mi uspjelo. Pokušao sam jebati bebu.

Zgrabio sam čekić. Razmrskao spolni kamen. Gledao kroz spuštene vjeđe kako se krhotine preko košara rasprskavaju po zidu potkrovlja. Zidovima potkrovlja. Zidovima kuće. Od kamena. Nisam ništa ćutio. Nisam ništa osjećao. Vidio sam da u daljini pod raspuknutim kamenjem na krevetu između nogu počiva nabor od kože. Odmara se. Možda klizav.

Meso ružičastog sumraka. Meso beba. Nisam znao što započeti s naborom. Nije mirovao. Micao se. Grčio se. Izvrtao se. Kovrčao se. Imao sam glistu među nogama. Čeznuo sam za povratkom spolnog kamena. U kojem je crv iz kojeg je crv milio. Ispuzao. Nisam smio raznijeti stijenu u kojoj je crv bio zatvoren. Pitao sam se bi li mi možda uspjelo raznijeti potkrovlje. Nikad se nisam pitao. Sada se pitam. Nisam znao jesam li ja htio biti crv koji je ostao na životu kada je raznesena stijena potkrovlja.

Jesam li ja bio crv. Je li išta ostalo. Kad je stijena potkrovlja rađala. Zgrabio sam čekić. Pitao sam se je li u glavi čekića zatočena beba. Je li bilo pametno što sam htio razmrskati glavu čekića glavu kuće. Sklopljenih očiju. Vidio sam da se crv čvrsto privio uz mene. Koprcao se uz mene. Možda urastao u mene izrastao iz mene. Nisam znao pripada li mi to što na meni buja. Što je jelo svoj put iz mene u mene. Sisalo me. Cuclalo me. Grickalo me. Možda me čvrsto zagrizlo i ne pušta. Je li mi pripadao otvor koji je crv bušio u meni je li mi pripadao crv koji je bušio otvor u meni. Jesam li ja otvor crv crv s otvorom otvor s crvom bio unutra. O, ne vjerujem da sam crv kojeg netko da sam riječ koju bi netko trebao uzeti u usta. Htio uzeti u usta. Što je netko nekad prije stavio u usta. Kasnije nekad ispljunuo da bi se po tome mogao klizati. Otklizati. Isklizati. Uklizati. U što.

Ne znam. Paulov šupak možda. Moj šupak možda. I jebati šupak bebe pore beba. Dojebati. Fontanela. Pokušao sam plakati. Nisam uspio. Skrio sam nabor kože između palca i kažiprsta. Nije bila beba. Već dugo je nema. Zavitlao sam čekić prema zidu. Neplodno. Pao je na pod. Nisu se raspali ni čekić niti potkrovlje. Nismo govorili ni ja niti Paul niti Linda.

Svaki nabor kože crv za život. Volio bih napisati priču o crvima za život.

Ništa nisam osjećao. Još ništa. Čeznuo sam čuti nekoga poput sebe kako izgovara moju rečenicu.

Pitanje. Gdje bih bio kad bih podigao vjeđe. Bi li bilo beba. Bi li bilo košara. Bi li bilo potkrovlja. Bi li se jebalo. Bi li se pisalo. Bi li bilo novca.

Bi li bilo rada. Bi li bilo vrta. Bi li bilo psa. Bih li bio rođen. Bi li Linda bila trudna. Bi li svi došli odnekuda. Bi li bilo knjiga. Bi li bilo novina. Bi li bilo subote. Bih li psa nahuškao na Lindu. Ja. Bi li imala dijete u trbuhu bi li pas imao ime. Neko. Ne bi bilo važno. Bi li se Linda jebala. Sa psom. Sa mnom. Bi li bilo grijanja. Bi li bilo sapuna. Bi li bilo viceva. Bi li bilo svjetla. Bi li pas rastrgao Lindin trbuh. Bi li dijete u Lindinom trbuhu bilo pas. Bi li pas koji jebe Lindu bio dijete. Bi li dijete jebalo dijete u trbuhu.

Bi li pas pojeo psa u trbuhu. Bi li bilo čipsa. Bi li bilo piva. Bi li bilo ratova. Bi li bilo zvižduka za kraj utakmice. Bi li bilo riječi utjehe. Bi li se smi27

Urs Allemann: Babyfucker

juckalo. Bi li se umiralo. Bi li bilo vremena. Bi li bilo brojeva. Bi li bilo cvijeća. Bi li se jecalo. Bi li pas zakopao dijete u vrtu. Bi li bilo ćaskanja. Bi li bilo nedjelje. Bi li bilo šetnje. Bi li bilo politike. Bi li Linda otrovala moje jaje moj roščić moj voćni sok. Bi li se zijevalo. Bi li se drijemalo. Bi li se govorilo. Bi li se hroptalo. Bi li se sanjalo. Zar ne bi bilo Linde. Zar ne bi bilo priče. Kada bih podigao vjeđu, bi li se druga vjeđa iza nje istovremeno spustila. Rezervna vjeđa. Iskonska vjeđa. Kada bih otvorio oči, bih li sjedio oduvijek u podrumu za pisaćim stolom kako bih tom Paulu zauvijek sklopio oči.

Ponekad me zabavlja pomisao da sam lud. Lijepa riječ. Posišem je do kraja. Bacim je. Odbacim pomisao. Radije izgovaram svoju rečenicu. Jebem bebe. Napuhujem rečenicu. Pokušavam je dovesti do rasprsnuća.

Kada bih bio pogreška. Zabuna. Kada bih oduvijek govorio rečenicu tog Paula. Jer je netko nekamo stavio pogrešnu kasetu za mene.

Pogledao sam u ogledalo. Lecnuo se. Vidio lice bebe.

Linda. Kada bi me zamolila da psa zamijenim plišanim. Kada bi me nešto zamolila. Bilo što. Smio bih tada tvrditi da postoji.

Volio bih se s kreveta skotrljati dolje u košaru.

Trgnuo sam se.

Zamrzavam izmetine. Gasim lica. Jebem bebe. Očima začepljujem uši.

Linda tvrdi da i ja jesam. Ne vjerujem. Kao beba. Netko kao ja. Nemoguće. Traži od mene da nakon spolnog kamena žrtvujem i nabor od kože.

Proriče mi da ću imati djecu. Savjetuje mi da joj zurim među noge.

Kamen. Lokva. Mrlja. Može biti da sam zaboravio kapi. Može biti da postoje dvije Linde. Ili tri. Četiri. Košare pune Linda.

Ponekad me zabavlja pomisao da napustim potkrovlje. Popnem se kroz mali krovni prozor. Ako negdje postoji krovni prozor. Penjem se preko krova. Nekamo. Odnekud. Mi ne. Ne znam je li se netko, tko bi kasnije nekad penjući se izišao iz potkrovlja, morao i popeti u potkrovlje.

Trebao bih možda male drvene ljestve staviti pod krovni prozor. Ako negdje postoje drvene ljestve. Ne vjerujem. Nikad nisam vjerovao. Ali bih se želio skotrljati s krova. Ako krovni prozor umjesto na krov ne vodi u tavansku sobicu. Moguće je da je iznad potkrovlja još i tavanska sobica.

Gornje potkrovlje. Na četvrtom katu. Može biti da je iznad gornjeg potkrovlja još jedna tavanska sobica. Gornje gornje potkrovlje. Na petom katu. Može biti da je iznad gornjeg gornjeg. O, trabunjam. Može biti da tamo gore zauvijek jurcaju četverogodišnjaci petogodišnjaci. Oduvijek.

Možda su uhvaćeni u svađi krađi pentranju. Brižno. Preventivno. Zatvoreni. Ne vjerujem da ih tko jebe. Ne vjerujem da Paul živi iznad mene.

Pokušao bi, kad bi stanovao iznad mene, pišati mi po glavi kroz slivnik u podu tavanske sobice. No nitko mi ne piša po glavi. Čuo bih. Čujem sve.

Pa imam oči u uhu. Odbacujem pomisao. Koju. Ne znam. Nikad nisam znao. Možda bih trebao više spavati.

Ne volim se rastakati. Htio bih vidjeti nekoliko slika.

Zgrabio sam dvije. Stavio sam ih sebi na trbuh. Jednu s naborom kože, drugu bez. Jednu s prorezom, drugu bez. Pokušao sam objema zuriti u lica. Nisu ih imala. Pitao sam se sklopljenih očiju je li koja od beba namjeravala jebati onu drugu. Dječak. Djevojčica. Odlučio sam pomoći bebama. Pokušao sam nabor kože ugurati u pukotinu. Ne misliti. Ne plakati. Skriti ga unutra. Neuspješno. Pitao sam se nije li prorez nije li nabor 28

dovoljno vlažan. Bio sam spreman objema pljunuti među noge. Ovlažiti ih da bi se mogli ugurati jedno u drugo. Bio sam spreman objema dati ime. Pitao sam se je li Linda je li Paul jesu li s balkona kroz slivnik na tavanskom krovu gledali kako Linda kako Paul pokušavaju na mom trbuhu jebati jedno drugo. Neuspješno. Ne vjerujem da će ikada začeti nekoga poput mene. Uštipnuo sam prorez. Uštipnuo sam nabor. Zaurlao. Bacio ih obje natrag u košaru.

Kada bih jednom. Jedan jedini put. Umjesto da stalno izgovaram svoju rečenicu. Pokušao. Zamisliti. Što kaže moja rečenica.

Zgrabio sam jednu. Ništa nisam vidio.

Pritisnem ga. Rolete podignute. Iza prozora. Bedro. Raširene prema meni. Na prozoru. U prozoru. Lindina bedra. Možda pred prozorom.

Lindina bedra koja polako rastu prema meni. Lindino krilo koje se polako povećava. Lindina ogromna pukotina koja se zaokružuje. Lindino ogromno krilo koje se polako podiže. Mjesec koji se polako podiže između Lindinih bedara. Mjesec koji se polako povećava između Lindinih bedara. Ogromni mjesec koji iz Lindinog krila polako raste prema meni.

Ogromni mjesec blijedog svjetla koji se diže iznad mene. Ćelava lubanja. Ćelav let. Ćelavi pad. Jebem bebe. Stisnem je. Rolete spuštene.

Zgrabio sam se. Pogrešno uhvatio. Nisam shvatio je li. Je li on. Jesam li ja bio meso.

Linda. Paul. Nagnuti preko košare.

Jedna jedina. Umjesto neprestanosti. Za za. W. Za povraćanje. Ali ne povraćam.

Moglo bi se dogoditi da Paul da Linda na podu tavana na balkonu počnu jecati ako uspijem pojebati bebu.

Svežanj papira za pisanje. Kolut toaletnog papira. Stotinu listića za nuždu.

Stablo beba. Moja slika. Visi na zidu potkrovlja. U okviru. Od drveta.

Od drveta stabla za bebe. Deblo stabla grane stabla su od drveta. Miriši po drvetu po uljanoj boji u potkrovlju. Po boji bočica za bebe. Stablo beba je u cvatu. Na njemu oduvijek zauvijek cvatu bebe. Na stablu beba. Lijepe riječi. Pocuclao sam ih do kraja. Ispljunuo ih u travu na platno na pod potkrovlja. Daščani pod. Cement. Beton. Ne znam. Je li iz njega naraslo stablo. Rastu li bebe na njemu. Na stablu na slici. Zovite ga stablom beba.

Prije bih si katkad priuštio šetnju do slike. Postavio drvene ljestve pred sliku. Ljestve od drveta beba. Popeo sam se. Obavio nuždu na deblu stabla beba. Podigao pred slikom jednu nogu. Pao bih da sam pokušao podići i drugu. Ne volim kada netko kao ja piša na stablo. Kroz stablo puše vjetar. Kroz stablo na slici. Kroz krošnju stabla beba. Šuštanje beba. Može biti da se gore na stablu netko skriva. Ne može se vidjeti. Iza beba. Nemaju lica. Možda ni nisu, nego samo dijelovi jednog lica. Može biti da se taj na stablu njiše na vjetru. Može biti da pokušava stresti bebe sa stabla. Nije preporučljivo. Štite ga. Sakriven je iza njih. Nezamislivo. Iznenada u goloj krošnji uoči se lice. Njegovo lice. Ne može se vidjeti. Streslo se s bebama sa stabla. Može biti da netko čeka dolje u travi. Da skupi bebe sa tla.

Stavi ih u košare. Četiri košare. Stoje oko stabla. Stabla na slici u okviru u potkrovlju. Na papirićima. U košarama. Unutra vrvi bebama. Sve su tu.

Možda nisu sve. O, možda nedostaje jedna. Možda je jedna jedina ostala visjeti na stablu. I truli. Danima. Noćima. Dok je netko ne ubere. Dok je ne pojebem.

29

Urs Allemann: Babyfucker

Pročitao sam Lindino pismo. Znao sam što u njemu piše. Najavila je jedno rođenje. Savjetovala mi da se sjetim rođenja. Da se sjetim Paula.

Imena. Jednog drugog. Ne Paula. Ne Linde. Nekog trećeg. Možda nekog četvrtog. Neplodno. Zatražio sam od sebe da nešto ćutim. Da nešto osjetim. Ustručavao se. Dočitati pismo. Povikao. Nisam vikao. Vratio neotvorenu omotnicu na otirač od lika.

Piljenje željeznih stupova. Čekam.

Paulov crv. Paulovi crvi. Paulovi crvi koji polako rastu prema meni.

Odasvud. Više nema potrebe dizati rolete. Stiskati gumb jajaste kutijice.

Pužu prema meni iz rolete. Iz kante sa žabama. Iz slike. Iz slavine za mlijeko. Iz kace s mor∫jem. Iz slivnika tavanskog prozora čekića ogledala košara odškrinutih vrata potkrovlja. Str. Str. O, sjećam se. Lice nagnuto nad zahodsku školjku. Mali bijeli crvi. Vreva u izmetu. To ne. To nikada.

Od ogromnih crva. Velikih rupa. Nikada. Nikada. Od. Ne vidim to. Ne ćutim to. Ne osjećam to. Uvijek samo kažem.

Plačem. Ne znam što je raznijelo oči iza vjeđa. Što je slijepo crno kamenje ispred kostiju lubanje natjeralo da pukne. Vječno siv kamen sumraka u rupi. Zamišljam kako krhotine preko kante sa suzama prskaju na zid s lubanjama. Pljuskaju preko. Kanti. Stoje oko moga mozga. Prevrću se. Izlijevaju. Istresaju iznutra kroz očnu šupljinu iza vjeđa. Iza obiju. Iza jedne od dviju. Nijedne. O, povlačim to. Može biti da se jedno oko raspuklo dok drugo oko promatra kako iz druge očne šupljine vjeđe. Sniježi. Da se kroz spuštenu vjeđu promatra kako ispod spuštene vjeđe izvire. Navire. Prelijeva se kao iz kabla preko obraza. Obrazā. Ne znam. Kao iz košara. Puže preko obraza. Puzati. Iz moje lubanje. Bebe. Padanje suza.

Preko mene. Padanje beba. Izgleda da plačem bebe. Izgleda da mi se bujica beba slijeva preko obraza. Na krevet. Plimni val. S lubanje. Kotrlja se u potkrovlje. Preko košara. Preko beba. Ne znam odnosi li bujica padanja beba bebe. Ne znam utapaju li se bebe u poplavi padanja beba. Utapam li se ja. Mogu li zamisliti da netko da ja jebem to u čemu se utapam. Osjećaji. Nema ih. Neki drugi bol. Nema ga. Čudo rana. Šaljivo. Da ja da netko plače to što jebe.

Prekrivam lice rukama da bih zaustavio padanje beba. Ruke. Da bih zaustavio rupu u glavi. Rupe. Neplodno. Nemam šake. Narasle su mi bebe. Na rukama. Po jedna na svakoj. Jedna s naborom kože, jedna bez. Jedna s pukotinom, jedna bez. Par beba harlekina. Dječak Pomet. Djevojčica Petrunjela. Možda namjeravaju glumiti. Jedno drugoga. Meni. Čekićem prijetiti bebama u lubanji. Smiješno. Jedno drugog. Mene. Dati bebama u lubanji da se gledaju u ogledalu. To ne vjerujem. Nemaju snage za to. Zasliniti ogledalo čekić da bi ga se lakše progutalo. Bilo bi možda bolje sve progutati umjesto jebati bebe. Ništa se ne može napraviti. Čudim se što visi dolje na rukama beba. Možda male bebe sa sitnim bebama na malim bebastim rukama. Ili šake. Šake beba. Previše slabe da bi začepile rupu da bi začepile rupe u mojim glavama.

Ne volim vidjeti ruke s bebama. Puštam ih da spuznu u košare. Zurim u stopala. U daljinu. Više ih nemam. Narasle su mi bebe. Str. Zurim u crva nabor kože. Je li mi narasla beba. Str. Str. Koljena. Bebe. Pupak. Beba.

Bradavice. Beba. Beba. Usta. Rastvori usta. Rastvori bebu. Nema više jezika. Unutra je beba.

Napravljen sam od beba. Rado bih vidio svoju fotogra∫ju.

Pitanje. Kako je netko tko je napravljen od beba povezan sam sa sobom.

30

Tvrdim da sam napravljen od beba. Tvrdim da jebem bebe. Ma daj.

Razilazim se. Razišao sam se. Vidio sam kako se bebe razilaze. Spuznule su s kreveta u košare. Ja sam u košarama. Gledam kako se koprcam u njima.

Izgleda da jedna beba nije dopuzala s drugima. Možda je ostala ležati na krevetu. Zuri kroz sklopljenu bebu dolje u košare. Gleda se kako se koprca s drugima.

Pitam se tko govori. Pitam bebe. Koja govori. Koja je postavila pitanje.

Napravljen sam od beba. One su od mene. Trebali bismo si govoriti mi.

Mogli bismo početi pjevati. A capella. Unisono. Iz košara. Zbor beba.

Mi jebemo bebe. Bebe jebu nas.

Trabunjam. Trabunjati. Trabunjati i dalje. Dok nam netko riječi beba ne najebe natrag u grlo.

Zgrabio sam se. Zgrabili smo se.

Ali Paul. Kad bismo mi kad bih ja bio napravljen od beba. Ali Linda.

Ništa se ne može učiniti. Izgleda da ne možemo odlučiti ostaviti našu rečenicu. Ostaviti nas. Moramo od beba natrag u mene. U moju rečenicu.

Nemam izbora. Ne smijem čak ni biti lud. Ne smijem čak ni tvrditi da je netko kao ja lud. Ne smijem to reći. Nisam lud. Jebem bebe. To je moja rečenica.

Bilo bi lijepo. Nezamislivo. Pjevušenje u potkrovlju. Pjevušenje beba.

Iz svih košara. Hujanje. Naše zujanje beba. Bez riječi. Četveroglasno možda.

Volio bih dužnost mi je ovome učiniti kraj. Bilo da je ovo ili ono. O, nije važno. Dužnost mi je volio bih da sam napisao čednu priču.

Jesam li ikada napisao išta na papirić u ijednoj od košara. Zaboravio sam. Ležao sam na krevetu. Jebao bebe. Oduvijek.

Zgrabio sam jednu. Pomirisao. Pokušao sam si noktima ukloniti vjeđe. Ugrizao sam je za uho. Držao za uho. Nisam ništa razumio. Ne razumijem se. Štipao joj vjeđe. Grebao ih. Pokušao joj ugurati šaku u ustašca.

Udaviti je. Davio. Povraćao. Svoju rečenicu u njena usta.

Moram Lindu namamiti u potkrovlje da tome učinim kraj.

Mogao bih tvrditi da je Linda oduvijek htjela da je jebem.

Kad bih jednom. Jedan jedini put. Jebao Lindu. Da započne porod.

Kad bih počeo plakati, plakao bih oduvijek zauvijek.

Linda zvoni. Moram joj otvoriti vrata. Reći joj da zbog mene mora leći na krevet.

Paul. Na tavanskom podu. Linda. Može biti da ona promatra kroz dalekozor kako je jebem.

Bebe. U svojim košarama. Već dugo im nisam davao mor∫j. Cviljenje.

Za Lindom. Za Paulom. U daljini. Mala glazba potkrovlja.

Nikad nisam prestao cviljeti. Neću nikad početi cviljeti.

Nije bilo drugog načina. Morao sam je jebati. Znam da nije beba. Ali bez jebanja Linde ne bi bilo moguće napuhati Lindin trbuh. Napuhao sam joj ga. Vjerovao sam vjerujem u to. Da će mi se posrećiti raskinuti joj ga.

Paul. Nikad čuo. Nema primjene za Paula.

Gledam kako bubri. Volio bih pogledati ∫lm. Samo bih ga morao pustiti unatrag. Gledao bih ga. Točno gledao. Kako splašnjava.

31

Urs Allemann: Babyfucker

Piljenje željeznih stupova. Pitam se kada će potkrovlje otklizati u smjeru tla. Ot∫jukati. Pad potkrovlja. Tri četiri kata duboko. Razmrskat će se pri udaru. Možda će biti izbačene iz košara možda ću biti izbačen iz kreveta. Zavitlan. Spiralnom olujom. Možda. Prema van. Bačen na otvoreno. Na. Zaboravio sam. Bila je lijepa riječ. Još jedna. Opet nešto za sisanje. Klizanje. Proklizavanje. Na. Svjež. Zrak. Ma daj.

Moglo bi biti drukčije. Mogli bi biti sahranjeni ispod ruševina potkrovlja.

Aura. Prdež stare sobice. Čekam. Zurim među Lindine noge. Šapućem svoju rečenicu da mi prođe vrijeme.

Ne namjeravam rastrgati Lindin trbuh. Nisam pas. Nemam psa ovdje gore u potkrovlju. Čekao sam. Čekat ću. Dok ne ispuže.

Možda se već odavno dogodilo. Možda sam prespavao.

Sklopljenih očiju. Gledam kako se Lindin trbuh počinje tresti. Trzati.

Polako. Brujati. Čujem. Brže. Brže. Vrtjeti se. Vibrirati. Vidim. O. O, sjećam se. Jednom sam imao perilicu za rublje. Uvijek mi je centrifugirala.

Nije imala izbora. Uvijek je morala centrifugirati. Danima. Noćima. Pelene. Bebe. Morao sam ih izbaciti. Za sebe. Pred sebe. O, trabunjam. Opet.

Još uvijek. Ništa.

Nisam vidio. Samo kažem. Da je iz Lindinog krila izbačena ćelava lubanja. Da sam se ugurao unutra. Da sam jebao bebu natrag u ćelavu lubanju da sam jebao natrag ćelavu lubanju u Lindin trbuh.

Neki drugi put. Kada bih pokušao. Sjetiti se. Kreketati.

Lakatitis.

Ne kažem ništa. Širom otvaram usta.

S njemačkoga preveo Neven Kekez.

Integralni prijevod knjige Baby∫cker (Deuticke, 1992.)

32

33

34

Sean Kilpatrick: PoliĹži lipanj

Sean Kilpatrick

Poliži lipanj

D

Sestra pas, zaštitnica pasa odirnuti izvana uključuje manje boga. Uništava me rijeka u koju uronim trideset milja svake noći, cik-cak zbijena u ružnom golicanju između šaka, gomile muškaraca viđenih kako mlate iskosa s obale, na kojoj galama mojih duplji lije novac sa precima bilo kojeg spola, žvačući sediment prema Kini, čučati kroz metode koje povisuju zemlju, iščeznule u zapljuskivanjima, epilepsija u nijansi toliko uskoj da mahnito preskačem sebe oko vedrine sperme. Moja apstinencija je simptomatična za moje bivanje tamo. U stâzi moja krv uzmiče; češljati kožu iznad dok ne plane. Svaka nanosekunda Ωuktuira preklapajući neizmjerne mržnje ∞ a onda se dogode kratki pogledi i želim se udati, netko me miluje pa razmišljam o razmnožavanju, netko ustane i poželim im razrezati mošnje, drhture dok im češljam kosu, želim da im potrgam svu kožu i valjam se po njoj, dajte mi neko lakonsko odbijanje i dokazat ću da je svijet ravna ploča, ali ne baš.

Svoju menstruaciju nazivam povratak iz limba, povratak iz gladi, šaptom izmami jaje iz skrovišta i ono će sjediti predući bez gnjavaže gravitacije, mreža pauka bedara, izokrenuti crni mjesec. Navala ugrijava moj jednjak, obrće se naniže, ostavlja trag po sjaju mojih madeža, mrlje koje znače stavi me natrag, moj prsni koš je grč koji se vrti i mašem rukama kako bih neznatno preokrenula trbuh, prošireno crvena, usne se reΩeksivno razdvajaju, prskanje bebe za koju nitko ne može biti dovoljno okrutan da je odnjeguje. Bolje na gradskom trgu, ili na podovima škola rastavljanih kretanjem. Ja sam parazit i nedostaje mi primatelj. Nedostaje mi što još nisam rođena. Njihove raskopčane hlače okuse benzin.

Umotali su me u kuglastu kožu vrišteće životinje. Odražena sam u slini s kojom lebdim. Konjska muha pecne pljesnute katarakte, jureći teror, ugleda kako trava gnječi jebanje u juhu i mene kako skačem na nju: guzica i nabori. Nabori ganjaju nabore i drhture, izlaganje mišićnog sustava, blistavo salo, omotano u našu vlastitu oderanu kožu u mlazu, sve glasnije jeca sa svakim zalogajem, vrtoglavica krvi, urezani crvi hrane svaku drhtavu grbu, veslaju kroz gips razderane lokacije, sporo se suši naš pseći 35

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

pokrivač. Sutradan neprestano kišem vitamine Kremenko omotane krznom. Moja uništena cirkulacija, toliko žila, svijetlih, onda plavih, žvaču u majčinskom zvuku koji se stišava naprijed.

Njezino biblijski dugo jebanje na nenamještenim krznima, koža Uzija, duplje kao kraljica, mirišu podzemno na muškarce obložene gnojivom, suprug kase, svija se snježni komadić tla. Ona je raznesena na svom smeću. Zasjek leptir mašne toliko iskošen kao kod bolničkog vremena unatrag nekad poznatog kroz kalendare. Učešljana u svoju lokvicu, zgažena do krvi, zasuta u našim očima kao šljokica molitva. Stavljamo svoje ruke po njoj kao sag od niti vriska smrdljivo ugažen mi hodamo, mali svjedok koji žvače blato ispod haljine zagrljen ponešto rođen. Koje dramatične radnje. Sjedimo na njezinom trbuhu dok se perje ne zakašlje. Krateri sina klate se naprijed, gomila teksture kore stabla dodaje vjetar, salata u prdežu iz pičke. Drugi omata njezinu školjku žicom svirale. Sviramo pušku, pljuskamo rijeku pokraj nas koja ljubomorno teče. Rasijecamo njezin trbuh da odredimo vrijeme, čučimo i gutamo, njezino kotrljanje linja se punim šakama. Meko utrženo tijelo, ona je skoro voljena, skoro dočekana živa. Čahura njezina jednjaka lomi riječi, blistavi simbol za vjeverice, dobar uzorak silovanja, razmišljamo dok svršavamo, majka pilića prede, postaje gljivična u smradu, riba sa truplom, dan je gotov, od nje čini jadnu imitaciju sporednih izjava koje su rekli naši roditelji. Izračunata utroba bačena kući, mi rupe strojnica već smo tamo, pucamo debelo o mijenjamo pozu, curenje dobrano sjebe zalazak sunca. Meso se pretvara u rijetki kompost boga. Potonji lice dok pali ciku ispod tekućine tako oštre na jeziku da postaje ∫lter našeg gledanja.

Zaskočim groblje i tijela šušte. Njihove mrlje rastu u meni. Izdahnuti u zemlju leša iznad svakog groba, lickanje nečeg sasušenog u mojim mislima. Ubijam vreli kraj cigarete na svojoj bradavici, ostaju bijeli ožiljci koji razdvajaju ružičasto poput druge bradavice koja nije začeta. Svijet u minuti može izazvati curenje tvojeg raspela. Moje ostrugane sise brljaju po glini, svi su posrkali retardiranog anđelka. Želim se primiti grupnog silovanja mene. Napuniti ormar svojom krvlju. Iščešljati je iz sebe, dovoljno za ličenje kuće. Previše sam iskačena da čujem svoj svrab. Moje genitalije trebaju konstantne osjetilne informacije. Na taj način pola vremena mogu reći kamo idem. Nedostaje mi bivši koji je pušio moju vulvu kao nargilu. On se tamo dolje dugo zadržavao s ručnom baterijom, jer je religiozan. Takva vrst prostornog nerazumijevanja je ustaljena kod vjernika. Na primjer, kad imam pet godina, padam pokušavajući dohvatiti mjesec. S njim želim obrijati svoje noge. Nedostaje mi verzija budućnosti smišljena za moje žalosno uključivanje. Posebno visoko ispljuskan noj ritualno se obruši na te seronje. Opet sam rukama previše raširena.

Iz njezinog nosa sišemo kokain. Svoj drop izbacujemo po raširenim manjim lovinama da razdvojimo spermu koja lupa po glasnijim minutama.

Njezina sluz suši bris paste obložene ribe. Nabrekli nasip, njezino lice maska gnoja, njezino tijelo sve duže zacrnjena sperma paravojske tu je 36

pjenušava, drevni umak, kita okreće bacil, sa svakim jahanjem kostim se sve više širi. Njezini zglobovi napuhani, guzica kao punoglavac sjekutić koji ne pušta, drhtava zemlja, tako gadno blistanje zraka postaje stabilno. Što je nakupljeno u tkivu? Cijela elektrostatička tvornica bljuje dlakavu gomilu naciji. Zaklinjemo se na vjernost trulošću ovog dizela. Oboji bokove bijelo u kanceroznom zamahu. U njezinim crijevima zakazujemo ljubavne sastanke. Govno koagulira baldahin muze ciganski, s okusom kupole. Pijuckamo salo, mačevanje, ugniježđena hladnoća u razularenim prostorima njezinih automobilskih guma opet bolno pada. Neka proviri sova. Naelektriziraj joj bedra do kraja glatkim tragom iz snova. Hula-hop u kolibi oko naše vreline kao nagomilane kratke hlače, Gospode. Lice postaje trag kočenja, mi razbijamo njezino mljekarstvo iznutra. Miješa je sibijanski stroj na nožni pogon, oborene palice, sruče se svježe upute, zub raskoli postolje do lubanje. Samo naš gnoj, naramenice, upale, bejzbol u njezinom grlu, virtuozi lupanja, zone poster rata na njezinom medom prskanom stropu da gleda bez zjenice preoblikovane molitve koje njezina usta jedva mogu otpustiti bez tuđe pomoći. Drugi je gnjavi podrijetlima na koja smo odavno zaboravili, ubada portal po njezinim rebrima i donosi vino da odagna misu. Drugi pedalira njezinim komadom mesa podižući sličnost utažene bebe. Koža kožnati smještaj posve izgrižen i pohaban dok se smanjeni dani bore u prolazu. Njezini razderani baloni prihvaćaju masu dok mjehuri oblikovani kao mi ispunjavaju sobu.

Vatra grčenje njezinog psa. Naše misli postaju deblje što kraće ona provodi cijela.

Moje srce postaje artritično, vuče ovu kvrgu po terenu prepunu poljubaca. Noćno dokaz lovaca izobličuje i zatvara ubadanje peepshowa. Ovdje sam kikotavo meso. Ovdje igraju sunčevi sustavi. Makro bebe prebiru po riječnoj obali, drsko odgovaraju mom smradu, iniciraju društvo. Moja menstruacija donosi tihi magnetizam zemlje i sve uključene vesele znanosti. Dovoljno krvarim da se provučem. Ne trebaju mi menstruacije.

Dlakave bebe krijem u odbačenoj svjetiljci. Jer posjedujem bazen, izbjeglice bi posvuda trebale držati ritam s obje ruke u mojoj pici i pljeskati dok s neba ne padne hrana. Sperma je moje novo sredstvo za povraćanje.

Pothranjenost mi čupa zube, bolje pušim kurac. Izgledam dobro kad serem. Poprimam boju svojeg govna. Smiješno je kad se sviđaš ljudima.

Govno je dragocjenije od toga kako se sviđaš ljudima. Većina ljudi sere jasno se izražavajući. Umorna sam od ljudi koji me ne tuku. Previše padam izvodeći vježbe za koje nikad nisam čula, moje tijelo proždire samog sebe. Zloćudni zupčanik šaptom primiče moj kostur bliže površini. Moja koža sjaji od besprijekorne strave. Sve linije perspektive koje sačinjavaju moje vidno polje teku naniže, u mene, natrag van, reciklirane. Tužnog lica iz pičke isprdim mijazmu globalnog zatopljenja. Svoje obline zagladim samo na namještaju po kojem sam pišala. Lupam po svojem torzu da bih dalje živjela. Pekarnica u mojim bokovima je kao odleđeni komet sperme koji prska prvi evoluciju po vulkanu. Vrat moje maternice namiguje sićušnim eonima, kalendarima izvađene maternice. Ljubim zid od cigle kao da podvezujem jajovode. Brusim uši u krzneni vrh sve dok me svi ne počnu zvati princezo. Oblikujem papirnate škune potkoljenice, uvijam nebo kao prigami-dildo. Kad bih umjesto ruku imala ideje, polici37

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

ja me ne bi ni znala. Jednom sam svoj vreli dah zapečatila u vrećici i njom masturbirala. Ponekad pomislim onaj pljusak u zahodu je najbliže što ću imati od prijatelja. Sanjam tratinu obitelj izjebanu u masne šale; pretencioznu jer ljudi uvijek krekeću rastrgani pod kišobranima. Kićena futrola, zatočena u mojem radiju. Ispražnjena imena ispunjavaju moje paradiranje. Ja sam Frank Sinatra pušenja kurca na javnim mjestima. Moj trbušni ples sjati dogmu o tome da si dotaknut. Kako tijelo pamti, sjećanje dopušta propadanje. Pošla sam skijati po njihovim prepucijima. Usne njihovih kita preraspodjeljuju skupljenu atmosferu u bombama kiše. Osjećam proljev mliječnog svitanja iz svoje glave boje stigmatizirane palme koja zaudara po talku. Bljujem prozore Isusova rođenja. Naplavljujem kvadrat impresijama o klitorisu, dobrom grijehu, ovom iveru u Isusovoj bradi. Besprijekorno ližem njihove pištolje. Reci živjeli, gospodo.

Jedem kolibu kao spori pornić. Štapovi koji nas drže uvijek prema naprijed stoje žedni kao izabrani maslac. Sve između nje naša grla umrtve.

Spuštamo se na sve četiri i postajemo pas koji grize drugog psa. Zidovi plješću dok se miševi ne pocijepaju, kauč rastavljen gutanjem. Klatež kroz kruh plamena. Izljubljena, sada nepokopana, ustani, dočekaj papreno, porozno u kemiji između soba, grli svoj smanjeni cijep, kost na minijaturnoj verziji njezinog prosipanja. Na crnom kvadratu koji je ostao nakon što smo jebali dim. Ona u svojoj bljuvotini nosi šumu kao maramu.

U svojoj mokraći razbijamo joj čir na želudcu, oblikujemo idole usranih trbuha, volimo mrlju iznad dok se izvire groblja. Kartonski prorez na našim potiljcima i dalje ne smije van. U plesu crva uvijamo psa ili brata.

Uspravno na Sibijanu, tras bum razderani rastrčavamo se kao krzneni mehanizam. Zamamno nabijeni ljudskom eksplozijom, uzvišene šetnje oblikuju našu smočenu krpu. Motor prede glasnije nabijanjem više težine, kao rasplesano prepariranje životinja u buntu. Crna glava kurca miješa nule ispod mesa, koža kampirana ooo la la, utroba brzi umak koji jeziku baca krugove. Režemo od rascjepa do osmjeha. Drugi na tlu, break dancing ispod navale, potkrada vulvu od dvije stope. Pjevamo ulaznu pjesmu i idemo glavom u njezinu masku. Stojeći u čudu napola puta, pjevamo iznova rođenu komoru pice i tučemo po licu naše pseće majke. Pjevamo o klitorisu u šupljinama, o kalupu koji laje, slijepo galopiramo prema stablima, ovaj opaki hibrid. Plačemo boga ako nam bog paše.

“Tvoja kurvanjska djetinja slabost nikad nije ljupka kao nerazumna obrana kako misliš, pogotovo kad se skineš sa speeda. Ako te tvoji trikovi uglavnom zovu ružnom, umjesto da te puste, u lažnoj skromnosti, to prvo reci, onda će te oni uresiti preko tvojeg neznatnog razumijevanja i trebat ćeš svoju picu napuniti supstancijom.” Postavio mi je rane kao sitni spasitelj, zatvorio jedno oko, gledajući svisoka još neotvorenu prikladnost i glatke nabore haltera iz kojih se spuštam. Lizao mi je klitoris cijeli dan u misaonom mjehuriću. Sada znoj osvjetljava naša torza, sluz pubisa, oguljena mjesta. Kroz moje svršavanje proveo je produžni kabel. “U jednom trenutku nedostajat ćemo jednom drugom, lizati utičnicu na zidu.” Curim malo vode koju sam pojela prošli tjedan. On se komeša, nabija mi jezik u guzicu, guguće nježno gotovo sam jecaj, plovi u sluzavom 38

sisanju, prsti rašireni u v, stišću mi klitoris, strši, elastičan. Rana oko debele kalibracije, grčim se i čvrsto držim kako bi probio staze. Naši bokovi bolni ritam, moje noge bačene bilo gdje, primisao. Pečemo toliko trenja da se kuća naginje. Trpam ruku u usta i smanjujem se, organi se zagrcnu u ugušenom grču oko njegova kurca. Puštamo, bez vida, vrištimo u našim kožama, njegov vršak čujno lupa po mojem grliću kao premotavanje saobraćajke. Naša srca petljaju sa fantastičnim kongruencijama. Jezik tijela je jedan oblik komunikacije u kojem se neprestano zatječem zarobljena sviđa mi se, stoga je teško reći zdravo. Ispod plahti tiho postajem muško. Navlačim prljave gaće i rotiram kao hot dog, a plahte se uzdižu kao da se netko ovdje, proširuje moje povjerenje u svijet, fokus na ograničenjima moje dužine i kako se sakriti. Jer mi je raširio gaćice, sklopio ih kao mađioničarski nastup nakon seksa, preuzimam njegove genitalije, više ne postižem onaj groteskni muški skok i udarac, centimetar po centimetar povlače se u vrećicu jaja. Kad se probudi, imat ću njegov mošus.

On će se cvjetno premazati i propustiti moju veliku svetu penetraciju. Pojebem ga i ostavljam otisak, odjek kite odjekuje u njegovoj ženskastoj pjesmi. On sadržava moju lokvicu, leprša naokolo, umače me. Fizičko sjećanje traje dulje nego što je njemu stalo. On je ljut i bijesan jer je ljut i ismijava moje goleme protuberance ispod crvenih bolnih plahti, pretvara se da je ja prije negoli krene na naredno opaljivanje, do kojeg dolazi vjerojatno za pet minuta. Prestala sam zaljubljeno gledati transvestita mene, sa mojim Rocky Horror rukama, premda se ne slažem s kožom ako nije u mojim ustima.

Nagni treće meso da se vidi. Prizivamo genetiku u njezinim spaljenim našima s aureolom gdje palež zastaje. Mi psi vjerno smo pjevali. Čavli njezinih ruku oguljeni i prskaju, zapusi pod oštrim kutem, ukočeni proizvodi. Užad za uspinjanje njezinih raskoljenih leđa razmrsuje se beskonačno. Mi od grljenja mokre ogrlice, zalijevamo narančastim buketom nestala središta. Mi tražimo svoje probavljene glave. Dovedeni iz zatočeništva njezine visine, milijun progutanih bacila. Vrtuljak njezine vrtuljak utrobe povezane s našim smećem u vrtnji. Sav kokain koji je uzeo njezin pas puni rijeku. Jedenje u crnom kontinuitetu ispod pukih kostura. Sve što treba učiniti, stavi joj palac u oko i izvij mape. Usta u njezinom anusu kao ukusniji rod. Sidara se i melje sve dok pas ispod nje od svega ne napravi svoju periku. Sve što bljujemo je ona kao benzin. Lice izbrazdano i kosmato pečeno. Zvuk zgužvanog stiropora, kao zatvaranje sitnih biblija. Slijedimo ono što njezin nered kaže. Od nje sagradi crkvu i jedi molitve.

Kanadi pokazujem sise. Živim u japanskom ormaru. Kišem alžirsku spermu. Logiram se i govorim o mrtvim psima. Telefoniram, šaljem SMS i tipkam u prozoru mržnje za instant poruke. Na križima kucam po telegrafu, širim noge oko dimnog signala, snimam mobitelom, fotogra∫je šaljem djevojci koja mi liže anus, momku s gihtom, djetetu s gonorejom, transvestitu koji pravi bilješke, ljudi u Hong Kongu drkaju u krugu usred ulične gužve, postavljeno na blogu fontom stidnih dlaka. Momak iz Sacramenta plače na mojoj glasovnoj pošti. Snimam svoja stopala za 39

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

nekoga u Kansasu, prsi se uvijaju u pozdravu. Prisustvujem internetskim orgijama, gušim se svojim grudnjakom. Smijem se pitajući da li je otac uhvatio gozbu u mojoj dijafragmi. Umro je na porodu. Doslovno, on je negativ star sedam godina. Njegova kita izgleda kao vješalica. Dječakstvar iz Kolorada želi me gledati kako pišam na kameru. Curastvorenje iz škole pita kojim me je drogama nakljukao njezin dečko. LSD supozitoriji i dobivam pirotehničku trauma prepona. Dakle on je šamponirao tvoju pičku za CNN? Akronimi su vrući. Kasnije ću premlatiti tvoj klitoris.

LOL. Tipkam naopako u prozoru mržnje, noge preko naslona stolice kao bijelo perje koje se mrzi. Izumila sam raspon krila. Neprestano tipkam jebala sam tvoju mamu svojem internetskom imenu. Javljam se na mobitel i usred rečenice nastavljam online razgovor. Televizija je dovoljno bučna da me zaboli trbuh. Na uhu držim muziku, tipkam jednim prstom i vičem “Što!” u telefon dok nastupam pred kamerom, snimam novu fotogra∫ju, nožnim palcem palim i gasim svjetla.

Ovdje u okončanom krajoliku univerzum se obrijao. Nažvrljani udio stabala tek daleki glas ostavljen da se suši u pjesmi. Iskovani travnati pokrov, novorođene cijevi ispod miješanja, šav zemlje i neba, ispleteno prelijevanje boja. Mi pjevamo naše mahnitanje nagnuti jedna u drugu kao sestre svetice. Noga se izvlači iz svoje futrole, ruke tjestenina smeđe, usne prežderane. U nijansama crvene mi kredom ocrtavamo njezinu krv, poznati vršci. Izbačeni van, mi uzdižemo njezin zrak ispod otvora. Kiselina njezina trbuha bučno rastvara omot na kojem smo nekoć tražili viziju.

Njezin mrtvi vrat klima da i da. Nagli drhtaj zastora snažno pribija tišine. Vjetar u njoj pokreće zvuk. Obzor na našim kapcima žmirka znakove.

Red slomljenih rebara sviramo kao šumu. Lešinari iskljucaju njezinu picu u žice obrnuto gurkana muzika ejakulira kroz plahte. Ona se mazi do ćelavosti. Ona se oživljava mazeći obećanja. U neizrečenom prostoru, iskosa od mira, samoubojstvo brata na steroidima pumpa zvona, poput nas, bacamo ga u mrežu lutki i sestra zapjenuša, ispižđena, šarmantna kao Ωaster, lastavica koja blista u našoj molitvi. Jašemo njezino sada sa slijepe točke u onome što mi, spareni, gnjecavi, znamo.

Jučer sam za drogu prodala pepeo svojeg oca. Kupci su me natjerali da prva kušam. U mojim desnima živi pomast njegove čađe. Sada ga zamjenjuju moje riječi. Ja sam muškarac moje majke. Moj trbuščić se zakotrlja u nekakvu hrpu gladnog fetusa koji iznutra siše, hemoroidi s očima, pa svakog dana počinim pobačaj, čak i nakon trudnoće. Mrzim DNK jer mi ograničava podrijetlo. Htjela bih da sam nastala od zemlje i speeda u psu obloženom otkrhnutom masti njušeći svako desetljeće koje je majka iscurila u kiselim porcijama s onim što danas nije pojela. Cijela parada plovi desetljećima proviri iz mošnji u mutnom zagrljaju. Čujem toliko zvukova gutanja da je gotovo u redu. Ponekad kažem riječ vau i tako mislim. Želim pseće bokove čvrsto oko svojeg grla sve dok životinju ne budu morali osloboditi stručnjaci kung fua. Ako netko dođe da izjebe udubinu iz mojeg pupka, moje tijelo natekne kao golemi krvavi omot, vatra snažno štrcne da potopi ovo susjedstvo, bolest koja zaustavlja razvoj čovječanstva je drhtaj mojeg svršavanja natapa vrijeme kao slaba svijeća, moje 40

si∫litično vrijeme rastureno iznad gradova, ljudi namjerno prestaju disati samo da razmišljaju kao oni. Koristim se pločicama s imenom jer sam gadna. Ako bih morala znati neko ime, radije bih ubila tu osobu. Moji jedini prijatelji su tišine koje nabavljam ugnjavljene u intervalima od deset minutne samo-ljubavi. Svoje noge pronalazim u bojanci. One štrcaju kao svijeni rogovi. Ovako ulazim unutra: ispod klitorisa stavim cjepanicu. Za doručak upijam sav kvas iz košare za rublje. Ljudima dajem dovoljno da me puste na miru.

Opet jedan pas dotaknut stiskom ejakulacije u njezinoj grivi.

Poznajem svojeg brata, spokojan u tisuću soba, uspjelo samoubojstvo, širi se po njegovim plahtama kao spolno pitanje, rane bljesnu. U poruci piše: “Usjeci na mojoj ruci su privatna kupaonica za djevojku koja me nije voljela. Milisekundu produbljenog vremena nisam rasjekao dodatke zanokticu stupnjeva daleko od dodirivanja nje fontanama koje pune ovu arteriju kao kuću i odjednom sam mogao platiti tamo gdje smo samo ja i ona liže placebo iz našeg prijateljstva u teškim solipsizmima sve dok nam umjesto kose nisu zablistali novčići s beskonačnim trbuhozborstvom leša mrtvački ukočenog koji je zaustavljeni orgazam trebam taj miris i sada ga nosim sa sobom stoga zavidi neredu. Želim da su tvari koje je voljela maziti slide show mojeg života. Unajmio sam izlog, nazvao ga Nedostaje Mi i raspravljao s njom jer živi s ljudima dovoljno nesretnim da uđu. Svi neuspjesi svijeta stavljeni su tamo gdje prsti ne dosežu, na djevičanskom mjestu galaksije, tamo se pruža ono što je ostalo od moje podlaktice. Osjećam da je bolje razine statike štite od svih bolesti koje smo mogli podijeliti.” U slivnik, kamo se njegovi zupčanici razmotavaju, bacam pume šake stidne tuge. Mi oponašamo natekle oproštaje zapete kroz blesava stajališta o zagubljenosti. Naš Red Flyer kombi natrpavam njegovom napuhnutošću. Vukli smo ga naokolo prije mnogo godina prije negoli se razviše naše genitalije pa smo morali stati gledajući se u oči.

Moj klaunski pješčan sat žudi za dnevnim napadom i onda dolaze sve bjelji oblaci prateći kičasto imitiranje svakog trenutka. Poziram za genocid, korak po korak, niz stube naginjem svoju dvoznamenkastu težinu, njegov leš lupa nakon toga, slijedi posteljina. Trljam svoju vlagu po njegovom tijelu da se narugam napretku za koji misli da ga je ostvario. Ja sam jedan mišić omotan sitnim šlagom. Moji zglobovi su dovoljno snažni da razbiju kuću kadgod osjetim da su mi naudili. Jašem ga niz stubište, sjedim mu na licu i puštam mjehuriće. On se opet pretvara u jaje koje ga je snijelo. Sviđa mi se kad bebe umiru odmah iz njegovih mošnji sa čvrstim golicanjem. Dodirnem združene masnice. Treba ga staviti na trampolin. Skačemo kao rap zvijezde. Hranimo se skokovima i prevrtanjima kao balerina. Moje klizanje ne muca. U njegovom uznesenju nema kolebanja. Njegova mrtvačka ukočenost izgleda predivno na trampolinu. Širom otvaram naša usta i molim se samo za novu verziju kiše. Njegov skok s lošim okretom prskam zlatnim otpadnim vodama. Za oči imam nošenu pelenu. Moj brat, sposoban za grljenje, višestruki viskozitet izgubljenog kanala njegov odlazak. Vrištim i netko u susjednoj kući vrišti i netko u narednoj kući.

41

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

Dovela sam Jessie svojoj sestri koja govori klistir. Tama je zapela za nju kao golema buha. One skakuću klitorisima, u troje. Pjesma uključuje supermarket. “Dosta je cura”, viče. “Ja sam cura.” Njezin zahod stjeram u kut povećalom.

“Pusti me unutra, malena, tvoje smeće postaje gipko."

“Kupit ću ti izlaz iz sna. Ako odeš."

Rasporila sam njezin madrac. Ona puše sprej, okrenula dva muškarca crna kao jastuk koje krije ispod. Jecam abdomen iz abdomen. “Ostavi mi štetu.” Zajedno tapšamo svoje ružičaste infekcije. Ona se igra. Udarac nogom vitki stranac. Povlačim pod da iskopam kožu koja joj je mogla ispasti. Grlo joj namještam raspodjeljivanjem. Moje svršavanje namjerno utrlja u svoje oči. Možda da vidi sina kojeg nismo mogle napraviti i spali ga tamo u viđenju. Cijele noći guram između njezinih rebara. Osjećam kako zidovi grlića lupaju hranu. Izbacujem van njezinu dob. Prćasta u ozbiljnom pojavljivanju. Svršavajući škripim zubima pa je grize sol glazure. “Obje ćemo prodat naše operacije.” Okrećem je, u kosu utrljam žvaku. Cijepanje za uspomenu. Polako se izgladnjavamo od svake ljudske prakse i dobrih namjera. Između sisa joj stišćem plinsku pumpu. Nježno nas prskam dok se jebemo. Ona grize doprozornik. Ispod zuba noj kliznu bube i gledaju.

Moja še∫ca pregledava složeni prijelom, produženi prostor zaklonjen ispod izlaza. “Ponekad se osjećam kao velika utičnica”, kuka žena. Naređeno mi je da konstipacijom iscrtam svoj kralježak. “Amen!” obje eksplodiramo bez razloga. “Podriguješ na prljav način.” Moja še∫ca utrlja recept u dekolte. “Ta prokleta pička je sva iskrivljena. Nabor kože male usmine izgleda kao kod ugljen sive sedamdesetogodišnje jahačice. Bolje je tamo gurnuti sačmaricu. Sjećaš se placente kako je išla iza?” U smijehu, “obrnula, namjestila i pojebala možda drugu sestru?” Košarkaški pozdravi dok skoro nismo krvave. “Molim te, živi sa mnom. Krvarim otkako sam te srela”, zakrvarila je. Silujemo je uz vrata sve dok od nje ne ostanu samo vrata. Zatim oribamo njezinu djecu.

Moja sestra svira Atari na tavanu. S nekim roditeljem koji umire. Kupim joj sve što blista. Padam u nju, grlim, ali ona blokira. Skočim da je ošamarim protestantski. Ona mi bljuje niz ovratnik. Ganjam, napola čvrsto, po stropu joj rasipam znoj, kad se onesvijesti, ispljuskam usranu pastu produženu kako se stišću njezini guzovi.

“Ispod silovanja postaješ sekularna. Predobro izgledaš da bi bila obitelj nekog drugog. Naša majka nije dovoljno napucana. Ja sam pička oko koje je izgrađen tvoj govor. Tvoj vikend s bacanjem bebe nikad nije bio trag. Imaš li još cijep na koži? Jesi li već dečko?"

Van se krijem od nje, na pločniku prerežem oba zapešća, velike krem suze. Posvuda ljudi čitaju biblije, sudaraju se, razmjenjuju biblije. Svoje tetovaže utrljam drugačije. Imam grčeve, koža psovka nalik na bojicu.

Bucmasti bijeli dječak u grlo trpa slatkiš. Punoglavac još uvijek omotan kondomom koji kaplje, guzica se sklapa kao drugačiji zločini. On u ustima nosi kockice smrznutog urina još od odbacivanja. Prebacujem se preko glave i nemam hrabrosti da stanem. Tupom bukom češljam odvod.

Preskoči nekoliko trudnoća kod žena skoro u šezdesetima. Naborana osa gnijezdi trbuhe reže bluze. Bar je prazan. Šanker na podu kaže: “Dio pli42

jena ponekad iscuri otvor, prijateljice. Plijen tek nered. Obitelj ostaje zajedno jer se linjaju.” Osjećam se zamijećeno, napojnica u skladu s tim.

Vraćam se kući da ukrotim svoje nestajanje. Pretvaram se većim sisavcem, dnevno glumim ljudski proces.

Postoji određena vrst glodanja koje nebo želi ostaviti. Iz kade istrgnem zgrušanog štakora pucnjeva koje sestre, smiješim se kad kucnem po mojem zrcalu da proguta. Kroz prozor je paravojska nosi ovdje. Dulje što više zamjećujem nedostatak žila. Oni koračaju okomito po vinilu neosporeni. Jasno bičevanje na njezinom svjetlu koje dolazi. Njezino tijelo u poroku između pušaka. U nju guram ručnu bateriju dok joj bebe ne umru. Sada rijeka jer je držim. Sužavam arterije na predstavi koji daje njezin skalp. Volim je bezbrojno lošije.

Jebobrazi svako razbojničko debelo crijevo pokreće tatinu svlačionicu za češalj kroz babarin svezan visoko, njiše te vrijeme za sanatorijske bogove da navlaže zamračenje dana iscjedak židov da uđe moje upijanje izmeta voda veselog rada dom za drugačiju gospodu lateks jedino hvala vrijeme prizivanja abecede ispuštenog sina i skrutnjavanja lutajućih sažetaka “reci malenoj neka siše svoje tetovirane svastike ili ću upamtiti njezinu menstruaciju kao kad biblijski ulomak recitira krv na sporednom krštenju muški čučni sa prizvukom puberteta da ona iz sisa zrači atro∫rano mlijeko u septičku jamu koristi hladnjak za masturbaciju iz zidova posiše koledž ona je na pikniku lobotomije javni uspjesi njezin bljesak pjeva uspavanku redaljke sruši freske u tom snu ona se svršavanja sjeća telefonom menstruacijom izbacuje svoje inicijale obrijano meso kao mali bog aritmetika opravdani trimestar ona izvodi burleskne proljeve pod krinkom trudnoće gospođica amerika s aidsom stonira svoj kvasac kapci gonoreje ekstravagantne histeroktomije vrsta ignorirana pogana bez mirisa za dugu ili ∫jasko kruha poput kako li željezni križ izgleda uredno"

ona je stigla noseći samo kišobran obrijali smo glave i protrljali ih zajedno iskre su oblikovale sitne svastike u zraku je bila romantika pričvrstio sam kukuljicu njezina klitorisa sa šest čačkalica kad je rekla stric svezao sam se u čvor mogu razbiti jaje na načine koji ti nikad ne bi pali na pamet rekla je i osjetila kako se suze slijevaju niz ∫lmske novosti snimka se vrti na dramatičnom svjetlu

43

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

na groblju tampona uzgajam svoj kvas (licem prema dolje u balezi odreda patki) nijansirano jao i pogodba za meso sva svoja sjećanja bojim u tebe koji će radar u padu razjariti tvoju bol za ljetom mojih nogu kao ribarska mreža klimati prema uzvišenim kutovima čovjeka oni drže osmjeh i snimaju fotogra∫je moje veliko sočno javno vlasničko jaje gurka naokolo približavanje sperme koja kaže da i mojim usnama osjeti se tropski da ih upoznaš ovdje je ono što je sutra ujutro ispalo iz mene ,,, i pleši s ovim laktoznim satima u crkvu od jedan-dva-tri u djevojke gumene kokoši raširene pokraj ribnjaka kao joseph goebbels (ova tableta oblikuje škrinju za igračke u tvojoj bljuvotini ova tableta uzdiše krpama kanconeta ann doll) skrivanje telefonskih poziva ispod rublja 555--- lijem svoja zapešća u točke slušalice njam njam kao pro∫ć halo, trebam lavež prikladan za staklenu ruku ili jebene obojene oči oblikovane kao alzheimerov fetus koji puši lulu zaskočen zgodno najlonom soka cure rukovanja ubijaju moje cjelokupno obožavanje nje ovjeri karticu u njezinoj pici ujeban u položaje ironije

samoubojstvo tretira lokve ∫no u rukama koje je tvoja majka napravila grijeh tisuću satova oblaže zid za svaki red cmizdre se psalmi tvoj glas viče seig heil u moje bubnjiće okreni se na rezačima i pretvaraj spavala sam s rasplesanom oštricom noža nožem param tvoje svršavanje u moje sinuse izgrgljat ću naš nasmiješeni portret

44

cvijet omotan slaninom zijeva ja sam skvrčena stvar privučena usprkos gravitaciji vodvilj geta trule i grle me i prostranom obratu i maze čunj moju nutrine dobro mi namlati klitoris stubištem cijelu večer dižemo se ispod ručnika toplih od mokraće ty cobb džep koristi se mojim jezikom od gaze fašizam na tvom kalciju ili vojno razbijen haljina naopako kao neko Ωuorescentno rješenje za kućanstva posvuda onda tvoja koljena mogu zakotrljati zemlju tvoje je tijelo tamo gdje se grle ožiljci svakog silovanja moja će ruka upamtiti tvoj mjehur ako ga držim iznad svih zahoda koje si ikad vidjela molim te posudi mi tu šutnju namigni mi u okruživanju prolazi alejama iscjetka trljaj dok vene je odu van iz moje kože u kazaljkama grčeva želim te jebati dok mi srce ne zasmrdi svrši dok sam prišiven za tvoj grlić pa će nas morati operacijom razdvojiti jedno od drugoga časne sestre će objahati svoje krunice u ćelijama tihog jao u leptir mašnama razgovora ja sam točkasti kukuruz svoje medicinske avenije metu kromatski simptom tvog guljenja posvuda omata te kao kuća koja liže zvuk biranja broja posađenih prstiju naslikana smokva ljestvi lubanja gore nove djeve apokalipse jebem samo kritičare new york timesa oni zaista znaju kako mi razvaliti klitoris dijamantom samo naprijed štrcni svoj ocat genetike bijelac krvari sutonske sate sperme kašlje prema jučer samo škaklja mon souteneur tvoje prijetnje smrću drže me normalnom draga ti znaš bradavice mojih genitalija imaju najbolji okus (biljkama sam jedino spomenula da je kloro∫l jedina supstancija na zemlji i stoga sam jako popularna kod biljki) 45

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

moje srce je svastika koja se obrće omotana baršunom ispod bubnja bolna osovina tvojeg disanja bijeli novčići razmataju izbočinu za grickanje fasada lanterni šalje rožnicu kroz iglenu ušicu pretvaramo se da smo saslušani pretvaramo da trpimo ove tople leće kretanja o kriste mokro kuckani idiotski kodovi moliš se za distancu od ruku tvoje najranije dobi koga briga koga briga što želim da vrištiš i zatrudniš nema drhtavi doktori budu kozmički u tvornici tvoje ševe kuckaj svoju nagradnu igru svuda po mojem jebanju svezala sam uspješni svijet između svake niti gdje držiš moje curenje sada raširi svoju propagandu zalijevam odavno mrtve konfederacija abecede gore i gore i gore u tebe označilismotevađenjemmaternice označilismotevađenjemmaternice zgodna curo ne volim kantu u koju sam upao rođenjem jer rupe na mojem tijelu su na posuđenom kreditu oval spoznaje hirovit kao nebo zastrto novčićem pomno mi pregledava čelo utapanje postaje dnevna doza koju s naporom održavam plutam usprkos sebi nos visoko u pro∫tu minute slijepljene zajedno ružičasta iznad zrele s trbusima aviona srebro puže bakterija ne doseže ja sam kanta svojeg rođenja živim gdje god me odnesu plačem švicarskim suzama jablani odbijaju procvjetati u otiscima mojih stopala životinje poput mene preplavljuju zemlju sa smradom farmer siluje mlijeko od nas krava svako začeće dopušta lutriju nezahvalnosti ponekad prebirem po šavovima svoje kastracije kao po bendžu prepone šapću akord svakog ožiljka nazvao suprugu neka se cijeli njezin rak ne može operirati čija se stidna slamka o takvom razgovoru svija sagradio sam ovu kuću njezin jezik duž blistavih proreza dođi zabrano govora glasnije od biblije godišnje doba kiše dok se iznova ne otvore moje rane 46

pička tapete zavidno pljuje slavu braka svu njezinu birokratsku razmjenu tekućina voljeti nekoga je stravična rutina sakaćenjem se ubija vrijeme razgovarati sa sobom u kadi nadut u ribnjaku instrumenta koji pomažu sada češljam svoj skalp udarima od četrdeset pet gipsanih komadića supruge smeće probada moje govno cure bi mogle voljeti ovu kosu zabunom sam uzeo jedan dah za autopsiju ova eutanazija na vjetru razumljiva ovo ubijanje neba kirurškim ritmovima preporučeno čak je i golemi zavoj zaludu uzdignut iz mojih usta pljuješ kremiranje jedan miris prisiljava proročanstvo da večera vidio sam te manjkavu zbog lizanih otvora cijevi tvoji grijesi su zgnječeni tvoj führeru na kiši mala rodnica postaje obična osjećaj se sigurno naruči jelo prespavaj europu pjevani trbuh zabavlja ondulaciju namještenu za castra svij tvornicu napola da izgleda dobro nazvati hitnu pomoć reći im za njegovu glavobolju počešati njegovo stopalo propustiti njegov nastup baciti njegovu vlasulju na lusteru pitati vatrogasce neka vrate tvoja stegna preklopljena u veslačkom čamcu veslano predavanje o mehanici oklopnog tenka voditi slatku ljubav s planktonom parkirao se iza televizora vježbanje ispred puščane cijevi njegovane napola mrtvo i sručiti se presti kao pun kamion pupaka jebo mater moje mrlje plešu u trubu stavljeni oblaci slabašnom progresijom kao razderana koža s novca ha liječnici mi razbijaju karavan da žude za skalpom ovako nisko kučko ja zguza veslam zvijezde u teglama sitničavog odsustva gdje je vlaga ljubavi ja pljusnem luđačka košulja na meni i postaje zabavno u pički večeri nestaju sada uvertira džepova mudima mašem bogu 47

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

ja sam stanište za nadolazeće abortuse jer jedino volim ono što razbija meleme kečke blistave kao dvostruki kateteri razmotaj moj zalogaj bit ćeš zapanjen u nekoliko uloga danas mali perec tvoje naoružanje je tako non-stop u mojem rodnom kanalu monokl za salon kaplje meso helikoptera ganjaš moje pjegice uvijek stavi kondom origami i fatva na mojem uterusu uključena su dva tvoja štakorska strica neki drugi pobace parafernalije redovito ti milujem kapke po cijeli božji dan čučim na G omčama onda nazovi muriju nitko ne voli brbljavi genocid P.S. sušim se i nikad nećeš moći iznajmiti svoj penis kompanijama za oglasne ploče pokušaj sjesti na to komercijalno i osjeti se ponosno izgubio sam sobu u drugom džepu nju zlostavljaju hulje u tandemu uvijam stupove u rastvoreni trbuh moj vlastiti petak je popodne mecene pljesnu ja pljesnem ali bljujem drvo zbog toga se prevrnem iskoračim iz svojih usta sa cvijećem ona izlaže svoje grudi moj je posao ovdje gotov

Detektiv Lizalica & sastanak u snu sa Jessie On cijepa svoje rođenje opipavanjem neba. Mračan kao prljavština, grize i oslobađa smeće. Njegova majka je voljela odbačeno ili njega. Namirisani prikolicama, bez genetike, njihovi očevi jazavčar, njihova majka treći naraštaj incesta, zabavljaju ekstra picu. Kad navrše desetu, odlažu svojeg tatu. Stajati na nogama je dovoljno čudo. Ovaj koji grize bori se protiv braka svakog rođaka kojeg pronađe. Poželio je sestrine sise. Spremio je u kuću za koju je radio tri posla. Podignut palac i raskrečen, ugledao je drugu pokraj njezinog blizanca, imenom Jessie. Živjeli su pognuto i osjećali se sretno. Nema sposobnosti da se kažu desetljeća ni gnjaviti nasljeđe.

Dobiti novi slučaj boli kao karaoke. Tajnice, svaka deblja. Svaka distanca od tijela, predmeti buše. Njegova obitelj miriše dom i što pripada, potražen ispod sestara dok nisu pronašli svoje, svatko je pas ako dugo ostane. Isto ubojstvo umnožava štence jedne degeneracije posvećene pukom neizvjesnošću opstanka. Uterus koji je sadržavao njihov lavež grli životu trajnom odjeku.

48

Sjedi na trampolin, malo je napeo platno, leš osušen u posmrtnoj akrobatici, s njim se igra, pazi se na njega, smiješi mu se, usta puna kartonskih laži. Jezik veličine zgrade. Oni misle s onu stranu života u cirkusu, to bastardi svojih vlastitih kućnih ljubimaca.

Tko je uključio koračanje usred tijela, čučati za drugo krzno, navodnjen ljubećim točkama između kože, zaključan spas koji se vuče? Zamisli ševu u prtljažniku mrtvozornika, ljudi bacaju tegle cvijeća s prozora drugog kata jer molitva je staromodna, ništa nije vrijedno mozganja. Mediokritet, religiozan ili nihilist, umoran od korištenja trenutaka kao narkići koji od zavisti gutaju travnjak. Perem zube ljudskom poviješću. Sada se igraju s njom između braće. Štrcava lutka zguza između paravojske koje osim toga siše. Veselo zapni u najslabijom slavi. Ona je bila najbolja za trudnoću, blijeda i bez kose, pohađala školu. Ružičasta kao jedno moje oko, kad bih imao oči. Njezine slike su čudesne. S onu stranu mojeg posla i njegovih mršavih obrisa, objasni nered, uhvati je djelomično netaknutu. Žrtvovat ću praznike. Ona bi bila prepariranje koje sve oprašta. Idemo okolo i naokolo po prljavštini samo da budemo svoji. Škarama oslobađam tvoj trbuh od tumora, veličine bombona, ne bole ih oči. Provedi dan istiskujući obrise sama visokom potpeticom, govna buha oblikuju slova stotinu stopa unutra, oko svakog daha odgovarajući zagrljaji. “Mladenka svijeta i toga što ovdje puže”, zadrhtim. Jedini mogući otac zaskoči gumenu loptu u dvorištu. Izrezala sam svoje trakavice u slučaju da mi počnu nedostajati. Ostani živa, osunčaj se, progutaj cijelu bebu. Moje desni baršunaste, kao da su dvaput čišće.

Pigmentima hodam kroz smrt, prizivam svoje vrijeme, sa spoznaje otpuhnem kredu, dosta je nasumičnosti, ali zakletva recitira jednoglasno s poviješću. Obje polovice, čeznu za uzglobljenjem, prskaju smeće. Moje tijelo postaje konstrukt nanosekundi poslanih u hemisferu, pokopanih svim crvenim mislima u lijesu dječjeg treptanja. Stojim, kao u zaludnom protestu mojeg vlastitog stanja. Moj uterus ima varljive funkcije. Unutra je zapela ručna lampa. Potrošila sam sva svoja desetljeća. Nadam se životu odbjeglih štrcaja najsamotnijeg mogućeg izbacivanja preko bilo koga tko je ostao. Neka dođu dani šmrklji. Želim pljusak jaje. Rado ću udomiti bilo kakvu detonaciju. Slušaj, pišam zvuk koji oblaci stvaraju dok zemlja umorno kruži.

Već držim predavanje: izaberi stranu i dopuži natrag. Možeš instalirati prozore. Moja trulež tvoj pokrov. Siši u mlijeku. Daj da ti posudim svoja leđa kako bi posušio leš. Ovi te ostaci mogu naučiti o iscjeđivanju.

Utrljaj ovaj nagli nered u svoje pore sve dok moja smrt ne bude instant odgovor. Želim džuboks-osvetu: tko god bio tamo. Baci svoja razvijena tijela puna ulice. Ubij i ne obaziri se na one koji će manipulirati tobom od onih dovoljno glupih da ponude istinsku pomoć. Razmišljaj ovako: mama je neka vrst dnevnika stvorenog od univerzuma koji sâm ja mogu zaustaviti. Ona zna sićušna mjesta u obroku za određeni zub ∞ onaj koji izleti iz nje. Potrebno je dvanaest dana da se bilo što proguta. Kada golema buka zaustavi svijet, čvrsto zatvori njezino tijelo i progutaj ovamo.

Moja je tajnica umrla na pozornici za izvođenja mađioničarskog trika. Mađioničar ju je zaključao u sanduk, golim rukama iscijepao drvo.

Okrenuo se prema gomili, vičući: “Polažem pravo na nestajanje!” Njegov je šešir poprskao njezino tijelo zečevima koji se utapaju. Publika je otišla okomito. Njezina dijafragma visoko kotira na aukciji. Zadržala sam spi49

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

se, na grob postavila snimače. On šapće stvari koje samo crvi koji žive u njoj mogu zaboraviti, plitkim izrekama miluje nabačenu zemlju. U četvrtoj godini svoje smrti ona postaje sućutna. On je to dopustio, prevrnuo se preko nadgrobnog kamena u sublimaciji s nekim najjačim aktima volje, da bude, usprkos njemu samom. Nedostajala mu je harmonika koju mu je kupila. Policija ju je privela na ispitivanje. Sjetio se nje i kako se njezina utroba nije pomaknula cijelo desetljeće, posvećenost određenom fetišu. Stjerala sam ga uz stup i tražila lokaciju njezinih očiju. Duboko ispod skupljenih plavih palmi trenutnog mahanja, njezine zjenice se šire prema ono malo sunca koje dopire do njih. Prognane u njihove oderane dane da neprestano zure, njezine oči izdržale su nasilni strah susjednih gradova kod jezera. Udarila sam ga u trbuh, propucala oba stopala, ščepala ga za jezik i vukla naokolo, blejala sam. “Želim doći ispod njezine peruti na onaj tatin način”, pištoljem sam si razdvojila anus, pljunula da bude dobar. “Gdje, brzo, moram zalijepiti te oči.” Na glavi mi je nažvrljao spirale smjera. Ronila sam sve dok mi moždani nisu udarili ribnjak.

Pala sam niz zemlju, oštećena vrtovima, grickajući zlato, supruga na epitafu. Moja pasivna inkubacija uzgaja livadu ruku, smanjena sve dok više nema mogućnosti za postojanje. Kontaminaciju sam provela ispod bilo čega. Iz posvećenijih snova, budim se odstranjenih jajnika. Uz svoje jaje pritisnem ravnalo. Zrna mokraće mjere nikuda, stroj za ništa, deblja se.

Reci im da sam umrla pod vatrom vlastitih eksperimenata.

“Kao prvo, želim poći van, a da ne pronađem odgovore za svoj spol.” Konačno sam mogla čitati, svoju Bibliju kralja Jamesa postavila uz vrata stana. Unutra odgovori, odgovori koje vrste još nisu izmislile. Unutra žvačem bljeskove koje je neka cura imala. “Po vinski glatkoj zastavi, omotanoj kao Kristovi očnjaci, tvoje noge podbočene, po oblak za svaku petu, utonuli u kožne pomasti i razmišljaju o drugom licu, trećom klasom plovimo prema raju.” Preživjela sam jer mi je u lubanju ušao metak brzinom simultanom s bilo čim o čemu sam tada razmišljala. Po iskrivljenom i procesu izlaska u neredu pojavljuju se relativni obrasci. Skalp polaže zakletvu kosti, gruba krpa pojebana i izjebana mehaničkim usisavanjem, obrnuta homeostaza implozijom. Shvaćam, ispravljeno od prošlih znanosti. Moj um postaje rap koji bljuje i prisiljena sam da držim korak ili umrem. Povećati broj okretaja unatrag kroz kalcij sjećanja brzinom misli drži za okupu tisuće lica umetnutih u tkivo: veliki prasak milisekunda ispovijesti, epski break dance mojih krivnji osvijetljen zadržanim raskidom. Razvila sam se s onu stranu ritma svojeg umiranja i postala privremeno nepobjediva. Ova ∫zika uključuje oružje mojeg ubojstva, a svojom se štetom koristi da poveća spoznaju. Splav krvi svrstava spori sjaj mojih negdašnjih misli, one plešu tako žestoko da ne mogu umrijeti. Naklonim se pred svojim ubojicom, razbijem mu pištolj iz ruke, zabijam su svoj radijus u grlo, srušim ga jednim dugim zalogajem. Njegova Adamova jabučica, žestoka ružičasta stvar, valja se i gaca niz moj rukav. Način na koji dijelimo, naša igra natopi strop. Umro je s drugorazrednim osmjehom uza zid. Moj dlan iskrivljava arhitekturu. Ružni okvir njegovih zadnjih sekundi raste oko njega. Lice mu naravnam u azbest, zastirem lubanju sve dok se svaka oslobođena ideja ne pretvori u boju. Vreli šiljak njegovog 50

metka rotirao kroz moj mozak, njegova balistička sesija silovanja neprestani udar. Ustanovili smo najstariju moguću sponu, induciranu konstruiranim metalima. Homoseksualac Nagasaki rikošetira moje rožnice.

Liječim ga od svake brzine, nema dovoljno snažne misli ljepila da spoji ono što neprestano razbijam. Kolabirao je u nekakve animirane mirise.

Soba postaje gadna. Nisam prekinula svoj projekt rastavljanja. Oba naša džepa pune se krvlju i žitom kosti, nazubljeni inči onoga od čega je sklopljen da se iskoriste kasnije, u nepoznate svrhe. Pretvorila sam ga u pastu. Natjeram ga da kiši u kući. Kao da sam se opet udala. Sve sam saznala o njegovom kalupu u deset sekundi pa mi je postalo dosadno. Ženi kat ispod nas počinje menstrualni ciklus. Mogu razabrati napuhnutost i trenje njezinog uterusa koji se širi, čuti jaje kako curi. Svako grčenje megafon zasjeka bijelih brzaca naćuli mi uši. Glasnoća njezinog ciklusa me obuhvatila. Krvari tako glasno da je sigurno ispeglala nabore svoje velike usmine. Tresem pištoljem. Iz cijevi izleti kosa. Smjesta trebam alternativu bol, puštam okidač da klizne. Rupa je udarila u pod i pala na nju. Njezino držanje utječe na moju dijafragmu. Načula sam plivanje metka, krv se dijeli prema rani, staza urla i rastvara se. Morala sam začepiti uši. Njezin uterus raskoljen odozgo, tragično pogrešan orgazam, simultano nagnojen i, kroz njezina usta, dok se moj metak rastajao od nje, monolog samodostatnog pobačaja tiho izveden. Želim njezinu novo pronađenu bezbučnost. Jedino pucketa koža, bez djece na katovima u prolazu da otvore darove i proslave moj odlazak.

Iz rodnice sam namamljena lažima; bez pametnih duplji koje traže sitno. Klanjala sam se kroz bljuvotinu, plesala macarenu otkrivenja. Flota misli vuče boju vitraja. U krilo sam stavila dječju sobu, održala orgije za bogate mame koje su me onda stavile u oporuke. Trubim za uskrsnuće, raspinjem se spermom, kroz svako zapešće rep, uguraj natrag grijehe: mogu primiti tvoje mjehuriće. Šepirila sam se po nijansama bljaka ladyboya sve dok beat bokseri nisu postali fašisti zbog moje vreline, “moja mala statuo od šlaga, moje stupanje i gonado, gumeni kastrator, vješta karoserijo”. Udari koje podiže moja crkva progrizu suprugu iz sna. Zbog stalne prekomjerne težine, morala sam postrance u pubertet. Iza lakih utičnica vukla sam vagon. Prije silovanja brijem svoje krzno: “Molim te, očetkaj me."

Pseća kita je lijepa jer se krije.

51

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

1.

Perec pokraj autoputa, ili pregažene životinje, psa je udario auto; za trenutak pomislim to je moj otac.

Liječnici polaze izlaze iz šatora.

Auti u prilazu gotovo im dodirnu šliceve.

Jedan se počeše i reče: “Trebamo operirati."

“Hmmm, ne bi još htjeli reći upala mokraćnog mjehura."

6.

Moja puška ispaljuje tekućinu za balzamiranje u nebo.

Maskara zalazak sunca kiši mirisom lijesa.

Rekla sam liječnicima za šminku.

Rekla da je tužno cerekanje mojeg oca napučeno formulama moje ne možete upamtiti.

Odlučili smo njegov lijes obojiti rumenilom.

9.

Gary je ponekad pravo ime.

U smeću sam našla opak pogled i neko ga vrijeme nosila.

Napravila sam karijeru slijedeći svoju kuhinju s omčom.

Cvijeće napravljeno od iscjetka uništilo mi je travnjak.

Gary je odmahnuo glavom.

S 10.000 volti, od maše glavom.

16.

Bila sam kućni posao gangrenoznih glavobolja.

Promatralo me nekoliko tisuća crva kroz povećalo.

Da ih zabavim odglumila sam vlagu.

Osuđena sam da kredom iscrtam svoj obris.

Osuđena da iz Louvrea ukradem svoj obris kredom.

1.000.000a.

Kičasto jebeno da cijelim putem kući.

Jessie Jackson dobio glavni zgoditak u cirkusu.

Za večeru pronašli smo Isusa.

Rekli onom sutonu neka smjesta začepi.

2.

Uredni prekidi vremena probodenog streljivom.

Na zvučnicima su puštali mrtvačku ukočenost mojeg oca.

Liječnici lošeg vida nose gumene čizme 52

kroz njegovo truplo, s južnjačkim naglascima u njegovom truplu, na pauzi za ručak, boje losiona, njegovo truplo u šatorima, reče: “Četkica za zube uklanja oca."

Oni Rekoše: “Dobro nas je služio, hrpa tvojeg tate Froggerovih super gena je pljusnula."

5.

“Mikrob iskrivljene balege.

Pseći mali mozak utučen u zelenu salatu.

Mrtvi svitak od jaja utegnuti roditelj.

Spasit ćemo ga Bioplastom i dobrim namjerama.

Poljubi muzičku gangrenu politikom koju zaslužuješ.

Svakako mu lijes isperi rumenilom. Čestitka za biološku opasnost kad si stigla ovamo.

Aplauz njegovoj temperaturi. Spali dupe sekundu rupo termometra. Bavimo se smrdljivim poslom.

Septični hijeroglif, STAT. Stegni mu ruku, STAT." 11.

Rekla sam im nemojte pjevati. Rekla im ništa ne radim.

Htjeli su me valjati u majonezi dok ne progovorim.

Krist od prvo troje pogođenih vješala iz snova pleše valcer s fetišom prema većim, gadnijim pećima od ovoga.

Namjerno sam sanjala kuhinje prepune omči.

Postala transvestit da budem bliže mami.

Nositi gaćice je samotno. Laminirala sam svoje prve gaćice.

Pristajem (pasivno agresivno) da predajem (obrambeni mehanizam) i gangreni (de∫niranoj kao) noćna emisija stjerana mikrofonima.

18.

Bijela krivnja prognoze, indicirana pomanjkanjem spolne želje.

Grupa lokve trupla ili liječnik htio je moj jezik za večernje vijesti.

Uručen mi je pravni dokument koji kaže da moram sjesti.

1.000.000b.

Ako smo u sobi a ti uključiš televiziju mogla bih iskočiti iz sobe i ponijeti sobu sa mnom.

4.

Njihova kirurška lampa njiše kišu pod šašavim kutovima.

“Kraste ćemo sakriti u svim tvojim pogrebnim ružama.

53

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

Nasmiješi nam se, inzistiramo. Treba nam nešto da očistimo prijenosne zahode.

Vidiš li kako koža ovog autoputa izgleda kao gangrena?

Zamijeti neugodnu teksturu dok to njome ribam lice.

Nemoj da te uhvatim kako na ovaj autoput stavljaš ruž za usne.

Pukotine me podsjećaju na moju kćer.

Znaš li da su neki roditelji uhvaćeni dok su pokušavali sakriti svoje gangrene ispod naslaga maskare?

Ali ti uvijek znaš tko se usmrdio sekundu prije negoli se to dogodi jer njušiš zastoj cirkulacije a kad je dodirneš to je kao tijesto za igranje u mikrovalnoj.

Tvojih pet minuta je isteklo kćeri, iskašljaj je u mene, baci je pokraj mrlje svojeg izmeta pa ćemo imati obiteljski portret."

8.

“Priznajem da umak od Hitlerove dječje kite vlada u mojem gnijezdu.

9-11 je mesar u kojem su me pronašli.

Oproštaji su moj uvod.

Možeš reći da pozorno slušam uterus ili da sam samo obična posuda za majmunski proljev.

Kad me tuku moji se roditelji odijevaju kao tim rvača u paru.

Kad su me zlostavljali moji su se roditelji odijevali kao Laurel i Hardy.

'Zar tu stvar između nogu ne osjećaš kao nedovršeno remek-djelo?' rado je govorio moj otac.

Ipak, makar zvučalo skatološki, bio mi je kao otac, moj otac.

Podij smo koristili za svoje mrlje, groktali u kante za smeće."

13.

Nasljedna gangrena, kompost DNK, rođen sa špinat glavoboljom, taj smrad, crvi poziraju kao mozak moje žlijezde tretiraju kao pseću hranu, sve dok se ne sagnem na odurnom svjetlu i pomolim za AIDS ili bilo što za aplauz.

19.

“Kad kažem 'jebem te u dupe', mislim konkretno na tebe, a time na bilo koga."

Moja majka se neprestano ispričavala jer me nije pobacila.

“To se vidi po tome kako se uspinjem stubištem."

Noć moje prve erekcije poželio sam da zemlja umre.

“U to si vrijeme trebao vidjeti moj travnjak.

Kažem 'tvoja supruga' i mislim: genocidne cjediljke mokraće ili dok šavovi slijede napredak nekog drugog."

54

1.000.000c MC Hammer dašće.

Frizura djevojke Vanilla Icea diktira genealogiju donjeg rublja.

Jednom smo pokušali i izgubili svoje gaće.

Jednom smo probali donje rublje.

Zbog dobrih trenera izgubili smo zdjelice.

Imali smo punu torbu suza debelih ljudi koju smo koristili kao telefon.

Bili smo totalno na strani javnih smaknuća prije negoli su postala popularna.

15.

Pušili smo jezero. Jezero je bilo previše mokro za pušenje. Pušili smo jezero. Jezero je popularno.

Došla sam držeći televiziju. Odnijeli su me sa silovanjem.

Iskoristila sam bendžo. Puna soba izdajnika masturbira u šalicu.

Uvježbala sam se da ozlijedim jedino pigment tvog života.

Našu mokraću šalju brzojavom s previše obožavanja.

Liječnici su imali ritma. To je sve što su imali.

17.

Bio sam regulacija za disanje u gradu.

Ako odbiješ, netko to čini umjesto tebe.

Zadržao sam dah tako jako da sam završio na selu.

Stajala si tamo na cesti sa svojim lažnim znacima zbog kojih te volim.

Nekad sam htio ubiti svakoga tko svira gitaru.

Prije negoli sam te upoznao, htio sam ubiti svakoga s malim rukama, a ne znam zašto.

A ipak bih te ubio.

Htjela si me pitati imam li dozvolu za rad, a ja sam ti htio pokazati autoput s mrtvim preljevom koji mi kaže: sine.

Umjesto toga, pretvarali smo se da se međusobno otpuštamo s poslova koje nikad nismo imali.

20.

Volio sam boju tvoje kose prije nego što si je prepisala nezaslužnim karitasima. Šaljem ovo sjebano pismo o tome kako mi je lice zbog tebe bilo mokro kao ptice, sjećaš se? Bila si cura-koja-se-ceri-kao-jabukakljun.

Koja su vrsta ražnja ove ruke za tebe kada grle nekoga tko je mirisao po meni?

Smaknuli su me liječnici zbog lošeg metabolizma.

Kada su povukli okidač, kosa mi se pretvorila u kečke.

“Ljepota traži mast koju znaš."

55

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

1.000.000d.

Od konjak čaša za pomodnu vrisku zasvrbi te.

Slojevi telefona donose zdravlje.

Uspavaj me klistirom od snijega.

Zasniježi moje boginje dok se koža ne dogodi.

Ljepota traži mast koju znaš. želiš da te ostave na miru i želiš plakati za nekim želiš da ti se vrati i želiš mu u kitu uštrcati insekticid sluz politika beba u bezumnom slavlju spiralno naniže stubištem njegove zgrade na svakom katu čaše kucaju do viđenja otupjela na način gradova koji te ostavljaju kad kašlješ prolijevaš stanare tvoja atomska šminka iskušeni osmijeh zgrabi starca u predvorju baci se pod njega kao pod tramvaj njegova kisela proteza tapka pristaje skinuti gaće spoticanje zgrabi njegova mlohava prsa i dočekuješ njegov srčani udar uz manji govor o vojničkim krevetima i očusima i stričevima s uretrama veličine žlice i molekulama svoje vizije i rupicama u kojima tvoje rođenje nije uspjelo uzimaš njegovu poštu i čitaš je na ulici s ledenicama koje ti je ostavio u minisuknji blijedi prema onoj boji na kojoj su radila tvoja bedra drhtiš autobusnoj stanici i skidaš gaćice za gomilu muškaraca i pišaš vreli mlaz pozdravljaju te tihim silovanjima žena ti nudi kišobran da se popišaš ispod njega uzimaš ga i tučeš je drškom pička nasmijane mame navijačice sise kao krava koja ugazi u vlastiti izmet i hvala vam hvala vam zdravo njezin kišobran bacaš u smeće nakon dva bloka tamo sjedi dječak i gleda te s prozora prilaziš kući signal dječaku da te pusti unutra oko ide okolo i sretneš ga na vratima porazbijani dnevni boravak posvuda igračke, tanjuri i bube donosi ti prljavi ručnik obrišeš se i dodirneš dječakovu kosu pitaš ga da ti pokaže igračke i on ti pokazuje oprezno ih samelješ borba za šalu gotovo kao seks i sjediš razdvojenih koljena pokazuješ mu rodni kanal 56

teško da ga je upamtio znatiželjno i ustrašeno gleda u tvoj raspor kažeš ako te želi dotaknuti to je u redu pa se predomisliš vrisneš da je svinja on kreće s kampanjom gledanja u svoja koljena kako bi se loše osjećala pa ga zgrabiš i skineš mu gaće s uzorkom sponge boba njegova drhtava stvarčica kikoćeš uvrede kao trebao bi biti kao kod muškarca i s dva prsta uštipneš gomolj od tvojih oštrih noktiju njegova vrećica posegne gore kao grlo koje guta kažeš budi miran i odjekneš svojih stotinu prizora silovanja vučeš i guraš blago pitaš je li mu dobro a on ne zna pa iz torbice izvadiš noktaricu dječak se stisne uza zid vrišti, a ti mu uguraš njegov komadić unutra i režeš stišćeš dok mu u očima ne zaplešu jarko crveni kosturi prekrivaju ih linije on krvari i plače, makneš mu ruku kažeš mu da se tu ne dira i protrljaš njegove drhtave zgrčene prste gore-dolje uz sebe njegovo tijelo želi se sklopiti želi prestati biti tijelo njegova malena šaka utone u tvoju kutiju kao štakor na speedu grebe te pa mu na glavu staviš stezaljku i smiješ se on trese svojom glavicom i lomi vrat penis mu više ne krvari izmet curi van jedan komad malo veći od drugog odvučeš ga u kadu bučno pustiš vodu njegove noge prebačene preko ruba svučeš se i uđeš s dječakom slagalicom njegovo lice izobličeno i vrelo jezik dužine grla dodiruje vodu s njegove kite crvena zamagljuje sitne tragove oguljene kože iz torbice na podu uzimaš ruž i puder pa da uljepšaš iako je bio zgodan kako je već rečeno sjediš s njim igrate se dodirivanja nogu svršiš u njegovoj vodi jebajući zalutali češalj odjevena gledaš svoj odraz maskara na obrazima crna kao polovica trubadurskog nastupa svojom ispražnjenom vodom zarumeniš njegov pod jer veselo otplešeš iz jednog života ti si bjegunac u bilo kojoj ulici drolja ako trebaš hodati šmrcanje prehlade poza zgurenog krvoprolića pronalaziš napuštenu narkomansku kuću dupkom punu pravednih siromaha koji ti trebaju da se skutriš jer ipak si bogata ipak si bijela ili nisi 57

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

pališ dlake na ruci da ublažiš smrad iz nametljivog kuta koji propada od svih ljudskih proizvoda u juhi koju zamijeniš za svoju kožu, kosu i obrok na zakovanim prozorima počupaš nokte mračno osim kroz promjenjuje proreze kroz koje sada gledaju štakori neznatne težine zuje ti po nogama tvoje noge izgledaju dobra kućna stvorenja tvoje truplo fetusni povjetarac zločina sklopljena si za nestvorene audijencije tamo gdje se guliš od njegovih bedara do njegovog pupka je crnkasto zelena erekcija koja pucketa tik iznad njegove kite probušila si rupu i ugurala dršku od metle uzjahala si izletjelo je nekoliko ivera u gomili nasuprot tvoje točke pa mu jebeš grlo dok se međusobno štipate vjenčavam te mačetom na jastuku pokraj njegove glave bez lica izloženim mišićima izobličiš salo u novu vrstu fragmentarne osobe potkovana u poznatim povijestima moraš kihnuti ili sići niz stubište muškarcu koji sjedi posađen uz stup podruma oči mutno razbacane u njegovoj glavi kao vino ignorira tvoju malu zlovolju a ti mi preko lica pređeš nožem vrištiš zakrvavljena njegovim plesom nečije tuđe ime tvoj nož gasi njegov trbuh u bojama grožđa od tog ubojstva režiraš reklamu da je pokažeš njegovoj rodbini njegovo grgljanje i jecanje zahvaljuje ti sjediš mu u krilu i kolješ ga on zadržava malo preostalog daha i zatim prsne po stropu obruši se na štap slatkiša soba pulsira štrcanjem sada je kiša s tobom sa zidova kao uplakano lice ili nečijeg zaustavljenog orgazma njegove oči iste kao prije tako velike i bijele natjeraš se na povraćanje neprestano zabadaš nož u njegovo meso to je sve što je od njega ostalo neprepoznatljivo meso uzimaš uho cura-iz-mesnice-u-dokoljenkama fetiš-naci-dragana tko te je optužio da imaš ime razdvajaš ruke i noge u zglobovima uz malo napora kosti pucaju i komadići se osipaju u bolesno bijelim plahtama ti si njegova liječnica i bolest 58

jednim pametnim potezom zgloba završni položaj potreban ovoj životinji jednim njegovim prstom trljaš svoj klitoris u čeljust mu štrcneš liniju žutog svršavanja šepaš ulicu dalje držeći njegov jezik mišićima svoje pice snažna nakon nekoliko godina dnevnog pumpanja kada ga ispustiš vidiš ljude koji ponekad bježe jer još držiš mačetu ali inače izgledaš dobro ono što je ostalo ispod gomile kradom staviš na debeljucu za jahanje staricu punu ružnog vremena koje nisi napravila i trebaš prekinuti u rame joj zabiješ nož vičeš policija ili bog pa sišeš i vučeš da sve opet dođe u prijateljskoj omotnici lice koje više nije i njezina zadnja misao zamagli zrak pojebana uz hotelski prozor prije četrdeset godina padala je kiša ali jače iz oba smjera ne liješ sirup za kašalj za prorez njezine kćeri pa će stidna mahovina rasti brže i čišće udaraš svojim ozeblim i ljupkim nožnim prstima cmizdriš po njezinom mrtvačkom pokrovu pokušaš prestići gnojne rane koje ostavljaš i nosiš opet ljudi i iznurenim jatima koje šibaš u prolazu od svakog bloka ulica napravi srebrni gejzir dupe na betonu gori hladno i krčka se kao koliko ih sporo želiš složeni odrezak planete ulaziš u trgovinu ljudi te okružuju neki znaju ostati iza postavljaju pitanja udariš jednog i bježiš oni jurnu muškarci te ganjaju žene vrište ubij je ona je dijete noge ti drhte tvoje tijelo im se želi predati kosa kao hobotnica mijesi ti lice padaš u lokvu Atlantski ocean kroz blato ugledaš brod prepun kostura koji se međusobno siluju podignuta si u zrak gomila surfera osvetnika njihove mediokritetske mržnje rasvjetljavaju ti dupe 59

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

izmigoljiš se u gomili mokra i mala oslobođena od njihovih usranih ruku neprestano zabijaš nož u mrštenja odjednom si razlog masturbacije Richarda Ramireza iza ugla žena otključava auto probiješ joj grlo i uzmeš ključeve zastaneš minutu da ostaviš krvavi otisak svojeg jezika na betonu zbog nečega dotrči bijesna gomila zbog nečega se bune pališ auto i jurneš u njih dok padaju pucaš maline i počneš drugi život u drugoj zemlji plastična operacija ubrzo imaš prijatelje i posao pospremaš za sobom papigu naučiš kako se zove i strpaš u mikrovalnu njena utroba napuše se kao zamorno pitanje smrad spaljenog perja zadimi ti dan u sretnom ritmu upamtiš trulež dobro se slažeš s drugim curama furaš se kao da imaš manje godina toliko osviješteno blesava da je postmoderno vikendom svi tvoji dečki se živciraju pa ih razigrano pljuskaš a oni su očito baš kao i ti treba im lijeni provod i svi žele ubiti iz milijun razloga i znaš da postoji jedno zaista ružičasto rješenje i jedino im želiš dopustiti

60

Jessie lakira nokte. Pretinac za rukavice pun škampa curi škampima trljajući joj dekolte antenama. Ljubomoran sam na uključeni radio. Jessie prazni lice. Ušutjela je u crvenkastom smjeru koji mrzim.

“Mogli bismo voziti pripijenih koljena."

Jessie: “Želim spavati u najvišoj brzini. Moj bože. Prespavala sam roditeljstvo."

“Mislim da ja vozim."

Cijeli dan tučem Jessie. U jednom trenutku ona odlazi i vraća se prije nego što se moja šaka spoji s njezinim licem koje uvijek gleda nadolje.

Vozimo se u restoran, raspravljamo o našoj vezi i ∫stingu. Putem do ulaza ona nastavi hodati i nikad je više nisam vidio. Brojim stolove. Koža na stolovima. Šank prepun prašine. “Večeras”, pjevam.

Konobarica mi u piću davi sivu vodu. Ne mogu razlikovati krpu od njezinog konjskog repa. To nije moje piće. Luk se cijedi s tanjura. Hamburger leži blistavo. Podižem pecivo. Oko odreska omotana vlas. Odgurnem tanjur, napravim mjesta za konobaricu da se kreće. Naručio sam kosu, a ne nju. Osjećaj kao tkanje.

Starac na stolcu pokraj mene trlja bradu šalicom majoneze: “Mmmm”, jeca u šalicu, slabašni odjek: “Ja sam ljubavnik, a ne borac.” Konobarica me sretne kod blagajne. Odrezak joj visi s boka, na odori masni krugovi.

“Hvala”, kažem, tek tako.

“Vaš kusur”, ona čučne i posegne pod suknju, primaknu se naga nabrekla stegna. Starac pravi zvukove otvaranja boce. Konobarica se uspravi držeći na koncu svoj tampon. Zaudara uljudno. Primim ga kao bebu boje muzeja. Kada idem van svi mi na kraju dojade.

Plešem polku dvadeset stopa visoko. Komarci sišu moje dobre ideje.

Slučajno sviram harmoniku. Ugledam kuću svoje cure i pljunem. Ona zatrudni. Čestitam samom sebi. Osjećam se protestantski. Vidim brže. Približavaju se stravično osvijetljena predgrađa. Na mojem travnjaku čeka me Jessiejina rektalna ozljeda kada sam nogom udario telefon jer zvuči kao ona. Javim se pojedinačnim vlatima trave koje iz moje mlohave kožice rastu u usporenoj liniji prema prozoru spavaće sobe te sam unesen unutra, veliki DNK otisci.

Ljudi iz Jerryja Springera ostavili su trideset poruka. Stavljam ratničke boje i mirno sjedim. Srušio se dio stropa. Ukaže se mrtvi pas. Moram sve mrtve pse u svojoj kući cijepiti zbog buha.

Moj san vrte kukci. Godinama se ne prestajem češati. Pokraj svake žile na svojoj ruci vidim nešto nalik na sitne masline.

Sjećam se da je od gušećih lustera moja majka eksplodirala gledajući natrag, a ponekad dolje. Kad je umrla rodila mi je brata blizanca. On je bio ja deset minuta u budućnosti. Osovila ga je na noge. Izvukao se iz nje premazan cinkom.

U baru glasovi bruje. Još vrtnje rizičnog biološkog otpada. Sve i njihove mutne cigarete, bolesni za zabavom. Dolazi bolest. Dolazi držeći moje hlače. Cura koju znam šapće kako mi ništa nije u ruci. Ona prede kao mala dimna vagina. Udarim je tako snažno da se mora poroditi. Pupčana vrpca odrezana je jeftinim mačetama.

“Bilo je u samoobrani”, viče.

“Crnčuge”, viče.

61

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

Osjećam kako su mi stidne dlake počupane u aureoli. Nalijevamo pića po njezinoj bebi dok ne umre. Bacim je u kantu za smeće i natjeram da moli krunicu. Ona se pljusne vodom po licu, jedino tako može zaplakati. “Čujem amen bijelog smeća. Potrebni smo drugdje."

Uzimanje kokaina s androginom osobom. Diler izgleda kao PMS na svjetlu televizije koja ima morsku bolest. Ljutiti šapati trljaju mi mozak.

Na dlanu ugasim svačiju cigaretu.

“Netko je u ovoj sobi imao menstruaciju.”

Ono što je umaklo iz kante za smeće crtača stripova baca noževe na moju koru. U redu jer sam ga negdje ostavio kažnjenim. U redu ali sve slabije toleriram noževe. Trener ih koristi kao neku vrst uspavanke da ublaži ono što je ostalo od njezine pice nakon grupnih silovanja. “Želimo te, privremeno obrezivanje! Smijeh! Odurne odluke tvog spola.” Glas kao robot napunjen šlagom, pokvareni džez glas, kemijska vatra trube, na taj način često mamim ljude.

Na mojim psima koncentriraju volej. Podignut sam u promet, vičem: “Vaše glave izgledaju lukovičasto. Baš ne. Volim te. Zbogom zauvijek”, nekoga izvlačim kroz prtljažnik njihova auta i okrenem ih čeljust na potiljak kao zdenac želja prepun krvi, moje teške genitalije sirove od težine današnjice i drugih dana koji ih neprestano drže niže.

Od fetusnog rastezanja mjesečine njezini Ωasteri blistaju. Njezina posteljina progrizena do kraja kao i ona. Uzorak je ušuškala duž koščate linije boka. Završio je tik ispod njezine brade, smjestio se uz njezine usnice, a ona, sada i opet, odsutno liže tkaninu. Znala je da ću je ubiti, ali bio joj je prvi sastanak. Ja sam svakojak, ali nikad grub. Njezina je soba premala za ono što želim. Želim zauzeti više od dva i pol metra prostora. Njezine ruke lijeno spuštene niz krevet. Naporno pokušavamo razlikovati tko od nas djeluje najravnodušnije. “Palim se jer se ovaj tip zaljubio u mene. Toliko me voli da sam pošla s njim, kao zarazni smijeh. Vratila sam ga u zatvor. Tražio je da AIDS bude pokraj mene. Zbog žuljeva bliže je paklu ili čemu drugom. Ne impresioniraju me lako takva sranja kuhinjskih pomagala.” Bosa mi hoda po prsima, nožni prsti smeđi i sitni, griju se ispod mojih suspenzora.

“Skidaj Ωastere”, cvilim.

“Zašto nosiš suspenzore?"

“Stvar skinheada."

“Nisam znala da si skinhead."

“Nisam”, kažem, “imam bubuljice."

“Voli li te još tvoja majka?"

“Ne tako."

Počela se guliti. Njezini žuljevi blistaju. Ogulila je bež krastu ispred mojih stidnih dlaka. Uzeo sam jednu i liznuo je. Ljepljivi dio zaostao mi je na jeziku. Prestala je kopkati po koljenu i pogledala me. “Ližeš mi opekline kao Fred Astaire”, vlažna traka plahte prekriva njezin podrugljiv osmjeh. “Progutala sam dečke”, oči mi zasuziše. Ljepilo je grabilo svaki centimetar mojeg jednjaka dok je klizilo naniže. Kad sam progutao svi njezini Ωasteri iznojavali su ljepilo, razjapio sam usta. “Bljak bradavičice uh buba”, rekao sam, prstom dodirujući jezik, ruku ugravirao na lice.

Njezino tijelo, bijeli odsjaj ljepila, puca sa svakom kretnjom, kida se iz 62

madraca. “Da, pa, tjedan dana bit ću zalijepljen za ovaj madrac. Dobro je što sam prestao jesti na dan kad sam rođen.” Slobodnom rukom otvorio sam vrata njezine sobe. Po podu kliznu sisavac s licem šišmiša s dugim srednjim prstima. Iza njega, tri muškarca u fraku urinirali su u veliki klavir. Stvorenje je dostepalo do kreveta, skočilo joj na trbuh i rasporilo ga, shvativši da je zapelo. “Ovo je moj slatki ljubimac Aye-aye. Nije ni drag?”

Lice joj zadrhti, smradna mješavina ljepila i krvi. Točke mokraće Ayeayea štrcnu joj po prsima. Zgrabio sam stvora za čupavu glavu i potegnuo. Nije se htio odvojiti od nje. Uspaničio sam se i njegove očnjake zabio u svoju ruku. Utrčaše dobro odjeveni muškarci. Pali su po njoj, spljoštili Aye-ayea ∞ kosti su mu iskočile iz kože kao prsti kroz rabljeni toalet papir. Muškarci je počeše silovati premda je inzistirala da su joj to rođaci.

Kad god bih pročistio grlo, rekli su da sam ja na redu. Konačno, uglavio sam svoj penis kao treći suspenzor, ali uspio sam samo izrigati mlaz ljepila. Najjači rođak, natopljen krvlju, stisnuo joj je obje noge iznad glave, lupajući po onom što je ostalo od njezine utrobe, sa snažnim švedskim akcentom, mislim da se obratio meni, rekao je: “Pretpostavljam da dolaskom ovamo uživaš svjetovno u toj mjeri da je za tebe to postala razorna kritika svega što se kani protumačiti kao jedinstveno.” Nožem na rasklapanje oslobodio sam prst. Jezik mi je krvario, ali nije otpao. Sklonio sam mobitel i nazvao majku. “Nježno”, graknula je, “nježno nježno nježno nježno nježno."

Jessie je polako dijagonalno kružila po urezima na svojem trbuhu, na prstima prošla rehabilitaciju, crveni elastika hidrant jeftino dovučen. Deset hard diskova ravnodušnih emailova, svoju ovisnost opravdava onim što naziva “egzistencijalnim jajima sa slaninom”. Upoznao sam plavi šok kose debele kao perika koju je nosila u obliku Eiffelovog tornja. Razmijenili smo slike. Rekla je da sam debeo i neetičan, ali da se možemo sresti.

Prvo sam trebao: srediti se, i drugo: pustiti brkove tanke kao olovka.

Oklagijom sam izravnao prsa, potresao lice i namjestio kosu u šiljke od trideset centimetara. Pokraj njezinog studentskog doma nema parkirališta. Na kraju sam Studebaker ostavio u blatnjavom jarku i izašao dva sata kasnije od zakazanog sastanka. Okružila me gomila beskućnika i beskućnica sa žuticom, ispružene ruke sve bliže. Pustio sam neka ugriju ruke ispod mojih pazuha. Nakon nekoliko sati predigre s različitim zgradama, zaključan u predvorjima, prijetile mi bijesne majke, osobnu iskaznicu zadržali i provjeravali na policiji, pronašao sam broj njezine sobe. Iz zvučnika je tutnjila magla njemačke statike. Nakon četrdeset minuta izišle su dvije cure pa smo počeli hodati. “Ovo je moja cimerica Elise”, reče Jessie, “lezbijka."

“Ja sam lezbijka”, reče Elsie. “To uključuje zubara?” vrisnuo sam.

Ubrzale su, pokušavajući me se riješiti u drugoj zgradi. Slijedio sam ih uz stubište, vičući: “Moj šiljak je stijenj baruta! Ako ga zapališ, seksualno sagorim!” Slijedio sam njihov spiralni smijeh do uskog ulaza u sobu studentskog doma. Samoubojstvo malo. Jedva mjesta za dvoje ljudi. “Stavili su rešetke na prozore da nitko ne iskoči na semestru”, odbrusi Elsie. “Ide li taj tip sa sobom?” upitao sam. Na dovratnik je bio naslonjen vitak, mršav momak, iz usta mi je visjela cigareta. “O, to je Kim. On je kul. On je Azijac.” “To uključuje zubara?” vrisnuo sam. Kim se nasmiješi. Njegovi zubi su zastrašujuće bijeli. Kim kleknu u kut, zabačene glave, spuštene cigarete, griva epileptičara, plavo obojana kosa. “Kim mi je prošlog tjedna obavio pobačaj”, reče Jessie, blistajući. “Fantastično."

63

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

“Hej! To je njezino tijelo, jebeni konzervativac!” pljunu Elsie mehanički. “Cigaret pobačaj”, dobaci Kim, “ni pet minuta djeteta, Humphrey Bogart. Nagovoren na nerođenu slobodu igrama na ploči. Živiš li ovdje, Elsie? Čini mi se, dotakneš li me, postat ću liker crn na tepihu.” Izveo je složenu seriju gesta. “U čepu imam jastoga, James Stewart jebo mater.”

Izvukao sam pištolje iz veste i upucao Kimovu cigaretu. “Što je na Lifetimeu”, reče Elsie. “Kako bilo”, Jessie iz dekoltea izvadi špricu, zašara∫ je i pri dnu lijeve sise zabi iglu. “Hoćeš gledati kako igramo školice?"

“Da, da”, rekao sam kisele, nacerene face. “Šteta”, ustade Kim, prijeđe sobu i plesom ispuni kvadrate školica. “Divno”, šapnuo sam. “U tome je bolji od nas”, uvredljivo će Jessie. “Znam”, kutovi usta su mi se cijepali.

“Da. Je, ali pogledaj ovo.” Jessie bosom nogom podiže ploču s poda. Izvadila je tešku drvenu kutiju, pričvrstila na leđa. “Odemo na krov. Moje oči primaju sporo kretanje elektrona. Moramo premjestiti nogometno igralište odavde.” Ostavili smo Kima i Elsie i pošli na krov. Vjetar s rijeke gledao je u nas. Odložila je kutiju i otvorila. “Tko je Jessie?” cmizdrila je.

“To je naš test”, cmizdrio sam. Raketni bacač odražavao je pjenušavu sunčevu svjetlost. Jessie ga pričvrsti oko ramena i nacilja prema obzoru.

Iznad zgrada lebdio je helikopter. “To ide sa sobom”, rekla je i opalila. Iza nje suknu dim. Raketa se pretvorila u crvenu točku, miljama daleko, poravnavajući se, s užasnom preciznošću, prema helikopteru. Nije bilo zvuka. Helić poskoči, mlaz plamena, veličine upaljene šibice, počne padati pod kutem, razbio se o veliki neboder u oblaku stakla i metalnih krhotina. Dim i zapuh vjetra rastao je kao duh koji zijeva nekog homerskog diva, sve dok nismo bili obuhvaćeni pa sam počeo kašljati smiješeći se. Jessie sastavi injekciju, zabije je u vrat, ostavi neka tamo visi, ispruživši ruke. Oči su joj lepršale. U visini pojasa raširila je dlan. Zgrabio sam je pa smo oboje odmahnuli glavom: “Ne."

Poljubila je lulu visine djeteta. Napustio sam separe i naručio još jedno piće. Nakon deset minuta: “Pokazala sam mu svoju hladnoću. Pogledaj, digla sam nogu, pravi ninja, ali tamo nije bilo stolca. Usrao se prolazeći kroz žbice ovog bara. Odlučila sam ga dovoljno duboko zarezati da oštetim tetive i izazovem infekciju, ako nije pravi peder za šlag. Jebeš tvoje tetive.” U mojoj kući pala je na tepih. Njezina suknja zijevnula je uz njezina stegna. Morao sam sjesti. Htio sam je pozirati po kući. Nisam bio spreman za nastup. Rijetko sam u stanju izvoditi performanse. Trebalo bi je nekoliko sati. “Odi vježbati život”, dobacila je. “Smrdiš kao polaroid ljepilo.” Navukao sam skijašku masku i natočio jabukovaču. Pala je opet na pod između mojih nogu. “Želim da masturbiraš dok ovo pijem”, cmizdrio sam. “Usmjeri dupe prema stropu kao da samo ono može ubiti svoju mliječ, kao onda kad sam te vidio kako sporo hodaš prema jurećim automobilima.” Složila se s mojim uputama, ali rekla je: “Osjećam miris plina."

“Mađari”, šapnuo sam. “Nemoj nestati u arhitekturi sa sitnim poljupcima”, upozorila je sebe, njuškajući zid. “Ti si prava karikatura samog sebe”, upozorila me. “Ustvari te ne poznajem, ali frizura ti je u redu.” Jecao sam prema radniku iz plinare koji je lupao iznutra, razbio vrata, odšara∫o prozore, ubio psa ubrusima za bebe. “Uvijek plačeš”, dobacila je. Osjetio sam ih iza nas i rekao: “Dotukao me placebo šlag nade kao ko64

lektivni trik za ljudsko stanje pušidbe. Mislim ti držiš krhku grešku tako čestu da tvoja krajnja reakcija neće biti viđena kao ljubazna."

“On je već impotentan, mama. Izigrava majku i oni ne puštaju.” Gumenom cijevi su nam škakljali uši, rastegnuli nas strašno simetrično oko svojih uniformi. Stroj u obliku daljinskog upravljača sa metalnim mlazom pištao je posve u skladu s njihovim dijalogom. Zabili su mi ga do kraja u anus. “Nemate ništa protiv ako svojim kitama zaustavimo curenje, gospodine?"

“Nemate ništa protiv ako svojim curenjem zaustavimo curu, gospodine?"

“Curi ti dječja kita. Tvoj štos zove moju matematiku."

“Namjeravao sam kršiti ruke kad si to rekao, Bille, kao nekakvu interpunkciju, ali danas nisam dramatičan, samo jebeno uspaljen."

“Imamo gumene cijevi, gospodine. To znači da smo otporni na ljudske zakone."

“Moramo skinuti majice da pronađemo curenje."

“U redu, stani malo. Pogledaj nas. Nemamo majice. Polugoli. Zbroji sam."

“Osjećam nekakav miris. Što misliš? To je leš, Bille."

“Mislio sam da si ti Bill. Leš nije dokaz hijerarhije, Bille."

“Stroj mi ne kaže da je tu leš, Bille."

“Onda moramo napraviti jednoga ili će nas otpustiti, Bille."

“Tko je rekao Bill? Je li Bill? Pitaj Billa."

“Bojim se, Bille, jer ni ti ni ja ne zovemo se Bill."

“Oni ne proizvode alate za Billa. Provjeri gaće."

“Sada su dovoljno blizu golotinji kao što mi trebamo biti da izvedemo ono zbog čega su nas pozvali."

Dvije osobe u kanuu lupaju veslima po pozornici.

LIK A: Nema napretka, hvala Bogu.

LIK B: Veslaj dok se zlostavljanje ne istroši.

LIK A: Zašto sve ove pelene koje plove potokom izgledaju kao nesretno začet dan.

LIK B: Trebam li slušati?

LIK A: Da na ovom svjetlu.

LIK B (moli se): Nema veze, dakle nisam uspio.

LIK A: Govoreći o molitvi, čula sam te kako pišaš kao treći stupanj.

LIK B: Ne osjećam se dovoljno zakopčano.

LIK A: Onda ću šaptati.

LIK B: Plakat ćeš.

LIK A: Razmazit ću te. Usta su mi otvorena.

LIK B: Dvadeset pet posto.

Ustanu i okrenu kanu u drugom smjeru. Nastave.

LIK A: Kučka!

LIK B: Posve suha naniže.

LIK A: Izmjenjivat ćemo se.

LIK B: Nijedan dan nije dovoljno dugo okrunjen borama.

LIK A: Gurni ili naoružaj, unutra nema zastoja.

65

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

LIK B: Sada se i Sikstinska kapela guli kad hodam.

LIK A: Moja usta krvare druga usta.

LIK B: Upali su rotirajući u ono slavno krilo.

LIK A: Ah, vrati natrag svoje pjegice.

LIK B: Radije ću te jebati po ovom tijelu idiota.

LIK A: Ššš, ti si moj mali klokan.

LIK B: Ja sam tvoj mali krvni tlak.

LIK A: Ti si moje malo neriješeno. Odi kući.

Legnu i nestanu u kanuu.

LIK A: Liži žešće!

LIK B: Ništa nije ostalo!

LIK A: Zamisli rad u nastajanju.

LIK B: Jedino vidim ∞ čekaj, perutaš se.

LIK A: Da! Kao slad.

LIK B: Šokantno je kako zvučiš odjeveno.

LIK A: Kada hrapavo počne o tome kako su ostali...

LIK B: Uvaljaj svoj razbor u prljavi oblak.

LIK A: Znaš, čujem ti kruljenje u utrobi, pa im onda time omogući da nastave.

LIK B: Umorna sam od zaljubljenosti.

Izviri ruka, nacilja pištoljem prema gore.

LIK A: Trudna sam.

LIK B: Čestitam. Tko je otac?

LIK A: Nikad neću reći.

LIK B: Kada zajašeš kanu, cijeli geto se naćuli.

Pištolje se povlači. Nekoliko pucnjeva.

LIK A: Tonemo.

LIK B: Učimo.

Stoje jedan prema drugome, plješću sve jače i jače.

LIK A: Dobro!

LIK B: Dobro!

LIK A: Ti glupani!

LIK B: Ova planeta!

LIK A: Ona cura!

LIK B: Viri joj sisa!

LIK A: Bježi!

LIK B: Kako bi inače nabavili lijek?

LIK A: Oprosti, sve svoje rupe ostavio sam u tvojim rupama. Mogu li ih dobiti natrag?

LIK B: Upucani smo?

LIK A: Tako smo sklopljeni.

Kašlju i po pozornici bacaju metke i metal.

66

LIK B: Dođi useri čudo saća.

LIK A: Sada kad se konačno poznajemo, možemo se ostaviti na miru.

LIK A: Hvala ti.

LIK B: Hvala i tebi, gospodine.

LIK A: Gospodine!

Predstava je pri kraju, glumci se stoga čudnovato naklone i zauzmu mjesta licem prema publici očekujući pitanja. Tkogod se pozove, tkogod primi pitanje, a ako nitko ne podigne ruku, naredni dijalog ostaje relativno neizmijenjen.

LIK A (publici): Hvala vam. Počinjemo s pitanjima i odgovorima. Znam da ste svi nestrpljivi i prikladno odjeveni. Znam da ste danas ovamo došli namjerno. Odgovor na vaše pitanje, ne. Odgovor na vaše pitanje, to što zovete povratom novca, nije razlog što sam ovdje. Odgovor na vaša pitanja, ova predstava je napisana jer volimo publiku. Naša ljubav gotovo je švedska. Čuli smo vas cijelo vrijeme. Dalje. Ova predstava traži previše generacija glumaca za izvođenje.

Pisac masturbira pripremajući se. Jednom sam napisala ovu predstavu. Avangarda je svijeća propasti. Povremeno sam fašist. Idem u školu premda ne mislim da je to pametno. Kao ni vi. Živim kod kuće. Ili uopće ne. Isto tako, masturbiram. Na fotogra∫ju ove publike. Protestirajte malo ili ću znati da me želite. Sada prestanite. I ja sam, pretpostavljam, bez ubrusa za bebe. Ima li još pitanja? U redu, previše pitanja. Ova predstava rasvjetljava događaje poput ubojstava u školi Columbine koja se nisu zbila u vrijeme kad je predstava napisana, predstava snosi krivnju za vrijednost šokiranja jer poboljšava svijet tumačeći svijet vama jer trebate takva tumačenja da biste i dalje pripadali svijetu. Laku noć.

LIK B: I ja sam u ovoj predstavi! I ja sam u ovoj predstavi! I ja sam u ovoj predstavi! I ja sam u ovoj predstavi! I ja sam u ovoj predstavi! I ja sam u ovoj predstavi! I ja sam u ovoj predstavi!

(Tuku se, odvlače ih.)

“Žena želi prestati starjeti. Rođenjem su plaćene njezine globe.” Po stropu slijedi obris lica svoje bebe. Zadržavaju se gore, ne vide je. Ona jeca na njihovu buku, izvija vrat, govori i govori.

Ona sluša kako njezini sinovi glasno kao sirene svlače kožu od noći do podneva, uspavanka za ono što ne može dotaknuti. Vratima hladnjaka uhvatila je svoju ruku. “Osjećam se odraslo u njihovim koracima, sve što vidim. Njihovo koračanje, kao uzrujani stenogra∫, iskoristi moju lubanju." Što je više voljela, manje je dostojanstvo toga što je voljela. Kad više nije pronašla poljupce, njezino tijelo odbilo je krvariti.

Ispod krzna blista nešto nalik na trbuh. Imala je vizije iz dragog dugmeta. Strop se ljušti, pomislila je, snižen. “Jessie”, između šipki smjestila je svoj klitoris, “mogu ga opet podići.” Formirao se krug od mlijeka.

Biblija iza njezinih ožiljaka gubi boju. Djeca u ulomcima su je obmanula.

67

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

Prekrila je dječje lice svojom košuljom da popravi zrak trudnoće. Dijete je preskočilo vrelinu njezinih nabora između svojih zuba, jurnulo prema njezinoj kralježnici daveći se.

Pričvrstila se za dijete, tukući po vratu, grizući vjeđe za pravu audijenciju, izgrebla usne, oslobodila lice od zuba, nasula šećer u uši, smirila prsa lizanjem, rezala ispod rebara dok smrad papra nije dotaknuo zidove, zgulila zanoktice do zgloba na prstu, isisala zelenu patronu, stavila ruku u usta, slomila čeljust koja se spustila na ovratnik, ugušila grlo iznutra, izjebala zrak kroz rasječene trbušne zaliske, popila mokraću, drhtavo držala truplo iznad glave i uresila se svime što je visjelo iz njega, pauci ulaze u krilca. Vrativši se poslu, puni i jedva svjesni, koagulirali su u tandemu.

Izgubljena, ulazi u kuću u nekom gradu. Strgnula je dasku s prozora i pobjegla sa štakorima. U podrumu ljudi se zguriše. Pridružila im se, nasmiješena. “Svi ste moja djeca”, a oni su je lizali. Krv iz njezinih bradavica kao nakit za oprost.

Razuvjerila je sebe iz menopauze zbog svetog razloga da bi mogla roditi, zoološki vrt u njoj pravo čudo.

Policija joj je zapalila kosu. “U gnijezdu između mojih dlanova jebem sigurno.” Njihova sperma je zagori kao drugi šešir.

Njezine ruke mirišu po izbjeljivaču. Kamo god pošla, zalijevala je ljude izbjeljivačem. Tražili je solidarnost.

Jela je baterije da nastavi dalje. Počistila žice iz zidova da zna kamo ide. Zgrabila je šaku rose da istrlja desni. “Blistam”, graknula je.

Udarila se štapom da masturbira. “Ovako ću pronaći boga.” Krv joj poprska koljena. Šepajući u cipele je ulila smjesu za palačinke. Imam šezdeset tri godine."

Njezin krevet bespotrebno velik. Sve bi unijela zbog veličine. Koža oko njezine pice gubi okus. Odbija sjesti.

Pas koji ju je napao odjednom je primio felaciju, posramljen. Toliko je slinila po njemu na tlu da je izgubio svoj koncept teritorija.

Slomila je životinju na Wagneru, kralježak na zdjelici, gulila prema svojim ustima dok sadržaj nije popustio. Jela je u plesu. Čistila se pod kletvama. “Jesam li danas jela?” podrignula je.

Svoj stan natrpan kutijama, mokar i fekalan, želi prodati. Kao reklamu pucala je Uzijem s prozora. Prodaja zgotovljena, u sebe je natrpala žlicu. “Kako vučem samu sebe."

Gola u pletenoj košari, iz donjeg rublja vadi bube, jebe pod u komadićima. Njezin dah zamagljuje strop. Pasta ispod nje drugi pod.

“Kad te pitaju kako se osjećaš, uvijek odgovori 100 posto”, njezine oči mutne, lijeva ruka oslabljena u stisku, slini sladoled, ostatak joj se topi u šaci. Njezino lice postaje osip. Uže gljiva vuče se iza njezinih invalidskih kolica, uhvaćeno žbicama. Mokri da ide naprijed, trlja se Lizolom. “Plivaj u Cloroxu da dosegneš raj, raspršeno poslu slijepa za njegove prolaze, želim kući." Činovnik objašnjava pomoć svojoj kanceroznoj majci da počini samoubojstvo. “Sada mogu ostati do kasno vani s prijateljima. Proslavit ćemo natjecanjem u masturbiranju.” Založila je razmotani dio tepiha, od uha do uha rastegnula veliku usminu. Blagajna prepuna sira. “Moj anus krvari još od rođenja."

68

Pošla je u biblioteku, rastvorila svoju torbicu. Prolaznici je napuniše pljuvanjem; iščašila je rame.

U banci je pokupila formulare za polog, urinirala. “Trebam ih da mjere vrijeme mojeg samrtnog zvečanja. U redu je. Ja sam nastavnica."

Naučila je curu bez gaćica kako da između bedara stisne orah i svoj trlja magazinom dok prorez ne izgubi boju.

“Bodem i gasim vatru.” Njezin nož vreo u gomili koja se rita. Zagrizla je dršku, dvojezična od plamena. Cura se umirila, sjela, do kraja puta je gorjela u tišini.

Od geta se navlaži. Vukla je noge po stranputicama obraslim u korov, unajmila kontuziju.

Paradnim korakom za Isusa pronašla je kut svojeg sala u kojem bi mogao živjeti. Već se brže gulila, nego što se mogla obnavljati.

Jahala je zid ispražnjen od boje. Posrkala pahuljice prljavog mramora. Mrtvačnica prepuna odjeka. “Kako bi održali protok, svi su isti."

Svakog dana bacala je cipele prema stropu. Kad su njezini sinovi proturili svoje kite kroz rupicu koju je napravila, zamijenila ih je za luster.

Iscijedila je svoju vodenu glavu u pelenu i nadzirala modu. Iskenjala raspelo iznad sunca da indoktrinira svako viđenje. Razderala svoj uložak od kose i ispuhala jezgra, kamenje od krvi.

Stiskala je dijete kao ratnog ovna i zabila glavu u vaginu drugog djeteta. Ugurala je svoju protezu u modricu drugog djeteta. Udarala pokraj glave bejzbolskom palicom dok nije počela zveketati. Mlatnula dildom od dječakovih zuba slijepljenih u crijevima i uvrnula abecedu. Zatvorila je tubu od jezika djevojčice zašivenih na ruci, prerezala cirkulaciju. Veliku usminu raširila stezaljkom nošenu oko gargantuanskih otvora iz kojih je sve odjednom odlazilo iz tijela. Strpala prste unutra, previše mokro da stegnu, privukla sebi kostur, korteks nepomičan. Iz futrole ispod vjeđe uzela je cigaretu i vriskom je upalila. Dim je bio crven. Prvo dijete koje je skalpirala komadić po komadić puna dva dana. Rebrasti i smeđi, crvi se dižu dok je nozdrvama brisala svoj anus. Zrak joj obloži rupu: srce i dalje niža funkcija. Kucnula po točki kao da smišlja još, pogladila penis savijen uz taj ritam. Njezin dugi nokat proširio je uretru, krv joj briznu niz zapešće. U šupljinu je stavila stapku ruže, sisala zdjelični nasad sve dok, u hodu, dijete nije umrlo od strave. Prije mrtvačke ukočenosti svezala je trupla. Čvor u svim smjerovima. Pomisli da nove modrice znače da su živa. Pomisli čvrstina je zahvalnost, njezina najdragocjenija imovina.

Odgrizla je kožice, ispljunula hrpu. “Ta hrpa je harmonija”, pomisli.

Dječačke šake razbiše joj ramena, izbile su kralješke u torzu. Slomila je svaki centimetar sebe. Njihove uši krvare. Slomila si je vrat, nagnut u osmjeh, dječaci su glasnije zaplakali. Stisnula je vrh svojeg jezika i vukla jednom i drugom rukom dok zubima nije uhvatila s∫knter. Sve što je pojela i iskoristila za proces, ugrijalo joj je stopala.

U dječakov nos ispalila je brtvu. Izišla mu je iz očiju. Šutnula ga je kroz prozor. Zgrabila drugo lice dok joj nisu otpali nokti. Dječak je iskočio iz cipela.

“Nedostajete mi dečki.” Namještaj se pomakne. Njezini džepovi puni zuba. “Loša konstrukcija.” Bocnula se po trbuhu. Razdijelila dječakovu zjenicu, tupa oštrica, isisano bijelo meso, dobro začinjena pjega, prema živcu. “Dolazi.” Prestala se grčiti. Bola je po ranama; rezala dok joj šaka 69

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

nije ušla u lubanju. “Tako upletena.” Umorna od svojeg glasa, govorila je svakim glasom. Dječakova usta otvorena i zatvorena kada i njezina. “Satkaj jastuk za svoje perlice.” Obrezala se ljestvama. Razmazala pastu biblije. “Rade, rade, mali komarci.” Uklonila je zgnječenu sisu, dugu kao njena ruka, protresla. “Previše mlijeka!"

1. Žena vuče svoje neposlušno dijete za rub košulje kako ne bi jurnulo pod automobile. Sve nestrpljivija, trese dijete i na kraju zadovoljava svoju znatiželju bacivši ga neljudskom snagom na sredinu ulice. Dijete na betonu ostavi trag duljine konopa za skakanje, ispod kotača automobila u prolazu. Šteta je umjerena. Smirena, viče, opet sam trudna, hvala Bogu.

2. Priznajem, bez srama, ne mogu paralelno parkirati. Stari skitnica ušao mi je u slijepu pjegu auta i vikao upute, očekujući napojnicu.

Izašao sam iz vozila, ostavio ga iskosa i zalio termosicom vrele kave skitnicu po očima. Napadao je zid dok nije iščašio ramena.

3. Ušavši u biblioteku, s mramornim podom i blagim cimanjem prema omči sodomije, opet sam uzeo teški sanduk balona, ispunjenih bjelilom Clorox, i bacio ih u gomilu bučne djece. Raspršili su se, napola slijepi, tražeći zaklon.

4. Raščistivši put do stražnje prostorije, ušao sam i složio knjige na police sa svojim suradnikom, kaže mi da je njegovoj majci dijagnosticiran rak. Nešto ranije pomogao joj je kod samoubojstva. Sada može ostati do kasno vani s prijateljima. Proslavili smo natjecanjem u masturbiranju.

5. Odložio sam knjige, u stopu me pratila mlada žena golog trbuha u pripijenim trapericama. Daje felacio za dvadeset dolara. Vukao sam je za kosu do prostorije za odmor i silovao oštrim kutom biogra∫je o Wagneru. Krv iz bijelih posjekotina načinjenih papirom sporo se zgrušava. Krepala je samo od boli. Pričekao sam i vreli urin mi briznu u usta.

6. Njezin smrad konzumiran, čitam Wagnerovu biogra∫ju.

7. Ulazim u dječji odjel, tu špilju poprskanu dugom u kojoj majke državi ostavljaju svoju malu djecu, ispucam kantu suzavca po biblioteci i maskiran jurim s kolicima za knjige. Neki su se klinci prilagodili plinu ∞ nosim bič sa šiljkom na kraju.

8. Derište mi se odsutno naslonilo na nogu dok se gušilo. Šutnem ga metar prema polici za knjige, priđem i zgazim mu čeljust. Čeljust se posve odvojila uz poseban zvuk; kost probija rupu u obrazu derišta, čudnovato izložena. Har Har, baš kao pička, pomisli. Pička s glasnicama koja neprestano vrišti. Onda sam ga zatvorio jebanjem, tiho jebao.

9. Drugo dijete prilazi i pita može li na zahod. Na djetetovu nosu bučno sklopim knjigu o Arthuru.

10. Vrijeme mi je da čučnem s druge strane kompjutora. Ispod stola viđene djevojčice u haljinicama. Ponekad zaborave odjenuti gaćice s Mini Maus, pa izvadim svoju batinu za svaki prorez ružičastog oraha bez dlaka.

11. FBI masturbira na snimku zaštitarske kamere.

12. Kad protrče derišta, ometu me, razmotam bič. Odzvoni snažan pucanj, dijete stane kao ukopano na sedam metara. Iz hlačica mu na te70

pih padne maleno crno govno. S trzajem izbacim šiljak i truplo padne. Njegovi prijatelji moraju očistiti, privezani lisicama. Obrazi i jezici za guranje po tepihu osušene sperme.

13. 19 sati, moram raditi za stolom, udovoljavati mušterijama, a činovnik je na pauzi.

14. Ovdje je starica koja čeka da plati zakasninu. Stala je kod kuta stola za izdavanje knjiga umjesto da je prišla bliže. Moram poći do nje. Citiram je: Zar nećete uzeti ovo? Uzimam, na kompjutoru sedamdeset centi zakasnine. Starica kaže da biblioteka ne radi vikendom i da ne mora platiti za ta dva dana, baca mi samo pedeset centi. Nasmiješim se, nazovem, okrenem se i ubodem u grlo. Povučem je preko pulta i bacim na pod. U nos joj do kraja zabijem nož s oštricom od dvadesetak centimetara. Ona umre od zastoja srca nakon pet-šest centimetara. Pročitam joj Donneovu pjesmu i poševim suhi leš.

15. Ovdje je neki predpubertetlija koji želi Apollo 13 bez plaćanja i bez učlanjivanja. Kažem: Ali, gospodine, ovaj primjerak je oštećen, a na glavi mu razbijem kazetu u komadiće. On čučne, uplakan. Ocijenim da kontuzija nije teška i po glavi mu bacam utege za papir dok ne počne povraćati.

16. Žena se želi izvući od plaćanja zakasnine od šezdeset dolara. Pokazala mi je sise, palucala jezikom, lajala kao pas, moje donje rublje iscrpljeno, rukom nategnuto do cijepanja, kao i njezina zakasnina.

17. Sjedim sam s kurvom u sobi za odmor. Nakon duljeg razgovora, zamijetim da je, u svojem trenutnom stanju, ista kao i sve ostale kojima sam se udvarao. Još četiri puta jašem je na prazno. Moji suradnici vire na vratima. Mahnem im neka odu. Uh. Uh. Još je moj red.

18. Uskočim umjesto njega. Slijedim ga do stražnje prostorije i prikucam dupetom uza zid. Stavim mu ruku u gaće i zabijem tri prsta u njegov medeno spor otvor. Kažem mu neka pjeva abecedu. Kod Z on stisnu svoju mušku pičku dok sam gurao palac unutra i stiskao prostatu kao grožđicu. Dao mi je svoj telefon. Pocijepam ga i odvedem na sud zbog pederluka.

19. Palim šibice i bacam ih naokolo po biblioteci, visoko stupajući.

20. Skinem se do gola, pjevajući Barbru Streisand. Nakon toga tražim novac s nožem u ruci od svakoga u biblioteci za svoju potresnu izvedbu.

21. Čavrljam s bibliotekarkom. Kaže da je cenzura loša, ali senzacionalizam je pomanjkanje ukusa. Kaže: S vremenom sve postane smiješno monotono, što god to bilo. Kažem, ponavljanje dakle ti si bradavica moje majke i čekićem joj udaram po lijevoj sisi tisuću puta do kaše koja štrca. Ona se smije jako dugo.

22. Apolon priziva nevolje kojih se moja vodena glava kloni. Cijedim u dječju pelenu i plaćam piće u čast Virginie Tech.

23. Iskoristim kćer policajca da skinem sjaj s raspela. Indoktriniram njezinu vulvu šarenim naslovnicama magazina i vrelim voskom. Njezin je otac sretan zbog nove djevice pa mi salutira.

24. Imam svoju zabavu s lizalicom starom osam godina.

25. Na sve četiri njuškam ženu koja ima menstruaciju, lajem i grabim joj gaćice sprijeda, snažno ih strgnem. Stidne dlake uhvaćene ljepilom uloška se oslobode.

26. Napuštena kolica s bebom, plače sat vremena. Dignem bebu iz kolica držeći je za nožicu, od gađenja začepim nos i odnesem je u sobu za 71

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

odmor. Sveci klimnuše s odobravanjem. Ispustim je u slivnik i nabijem joj glavu dopola u drobilicu za otpad, sitne, ružičaste uši su se rastegnule i otkinule, guram dokud se može, koža cvili na mokrom metalu. Beba, naglavačke, nožice mašu i svijaju se prema unutra ∞ zaglušni neljudski krici malo prigušeni odvodom ∞ uključim drobilicu. Ništa se ne prima. Uspravim se na vrhove prstiju i svom težinom rukom guram bebine prepone; popuštaju, skliznu, konačno, mali ružičasti penis uspravljen kao prstić miša koji guta oštrica. Krv nije štrcnula.

Međutim, otvorim ormarić ispod slivnika, iz cijevi se cijedi krv i kosa nalik na sluz. Odlazim uz gargantuanski aplauz svetaca. Na roditeljski račun stavljam neznatnu naknadu, jedan zakašnjeli pobačaj.

27. Dok stavljam videokasete na police, okruže me trbušasti stari klipani i polupismene kućanice. Guraju se uz police tako da nemam mjesta da prođem s kolicima. Sve se više zbijaju, trljaju o mene, brzo uzmaknem u kut, ubrzano dišući. Mary Higgins Clark istupi iz gomile i stavi mi dva prsta ispod nosa da osjetim govno koja je namjerno ostavila tamo.

28. Noktaricom skidam kožu sa zaglavka i komadiće mesa dajem Mađarici imenom Szlvia u koju sam se zaljubio.

29. Još jedna pauza, izlazim iz biblioteke i ubijam kuću preko puta uličice u kojoj uvijek laje pas širom razjapivši ralje, trpam kitu unutra dok se ne uguši bljuvotinom. Kao prokomunističku izjavu, konopom svežem leš za stopalo i vučem ga noseći znak na kojem piše: MINIMALNA NADNICA. 30. Uz kiruršku asistenciju jebem uho neke žene.

31. Svatko u biblioteci slaže svoje bivše ljubavi uz redove knjiga. Hodam po crti, kastrirajući muškarce ručnom pilom neiskusno izvodeći obrezivanje na ženama. Tepih zacrni, natekne od žila, u mozak mi ulazi divovski oblak.

32. Pronašao sam najsuši klitoris u biblioteci pa sam ga pjeskario.

33. Skupio sam teglu crva i muha. Uzmem mladu curu i kirurški joj širom rasporim picu da uđe cijela tegla, bez poklopca. Zatim joj desnu očnu jabučicu iskopam džepnim nožićem, a to je popraćeno onim glasnim zvukom usisavanja na kojem smo svi odrasli, odrežem vidni živac. Pričekam deset minuta da kukci polete, pobjegnu iz duplje, ali ništa se ne događa.

34. Dječak privezan za isti stol. Zgrabim mu kitu gumenim rukavicama i mošnje natrljam KY lubrikantom i vodom, uglavnom trpam i punim uretru. Stapka ruže koju sam naručio je mokra. Iz njegovih malih slatkih latice će se vjerojatno rastvoriti kao ružičaste ekstenzije s kovrčama. Oslobodim oštru stapku i ona klizne, razdijeli meso do baze penisa, ispadne unutrašnja stjenka kože, opire se zdjeličnoj kosti. Dovoljno kirurških ureza i dio kosti otpadne. Kad uklonim stapku, krv štrcne iz uretre sada oko centimetar široke, iz završetka cvijeta, u moja usta kopileta.

35. Isto radno vrijeme, četiri godine tope se u dugoj vjeđi kojom ne mogu trepnuti.

36. Svetica koja govori spuštena je lancima na vršak Judina stolca. Krasan piramidalni tuljac. Vrh je oštar. Prvo joj razdere trajnice, zatim duboko u genitalije, okreće ih prema vani kao tavu s jajima, zatim iz nje izleti narančasto salo utrobe. Ona je dvije krvave polovice, kao pocijepana papirnata lutka.

72

37. Tupim kamenom uklonjeni su testisi još jednog sveca i kauterizirani usijanim željeznim šipkama s perikama.

38. Ljudi koji tiho čitaju to čine ispod svetaca začepljenih usta koji su slomljeni na golemim Kotačima. Svoje razgovorljive jezike stavimo na štapiće i palimo umjesto tamjana. U točan sat kost će se zadnji put okrenuti i probiti kožu.

39. Usijani žarač izjeban iz zezancije po ženskim bradavicama. Niz njezin trbuščić kotrljaju se smeđe mokre crte.

40. Ova uspuhana mlohava krava od žene sagnuta je podignutih usta i iskorištena kao stolac za prepariranje.

41. Korisnici Interneta opremljeni su elektronskim žicama pričvršćenim za njihove prostate i uteruse. Kuckam po daljinskom gumbu za šok.

Grče se, u bolu i ekstazi plešu po podu.

42. Ulazi muškarac u invalidskim kolicima. Riješim se srama držeći mu vrata da uđe. Kada mi nije rekao hvala, ispalim raketu u njegova kolica.

43. Plaću dajem tinejdžerici. U stražnjoj prostoriji ona jede pola kile sira.

Nakon sat vremena ležim na podu, njezin prljavi šupak poravnat s mojim ustima. Šupak podrhtava, njezin s∫nkter se širom otvara i zatvara, ona izbacuje dugo glatko govno. Usta puna toploga; ostatak mi sklizne po licu i padne po pločicama. Okus sira. Kita mi se napne, s naporom je uguram u njezin stisnuti anus. Pokušava ustati pa je srušim. Pada na glavu i ukliješti se ispod šipke kolica za knjige. Povučem i slomim joj vrat. Grčimo se kao makaroni.

44. Masturbiram sa cijevi od zašivenih komada jezika djevojčica. Analno silujem ženu dildom napravljenim od zalijepljenih dječačkih zuba.

Na pecivo stavljam nokte s nožnih prstiju.

45. Na crveni vršak svoje kite urežem smajlija. Žene ga ugledaju i smiju se najmanjem sretnom Indijcu na svijetu.

46. Zalijepim nekoj ženi nožni palac za klitoris. Natjeram je da tetura do muškarca sa višestrukim prijelomom.

47. Sinoć sam jebao lutku za seks, njezina igračka vagina puna crvenih mrava, zaprijete mi nožem da pristanem na felaciju, a cura se guši dok joj kukci bodu jednjak.

48. Fiberglasom ševim pazuha nekog muškarca.

49. Szlvia, osunčana, ali s okruglim trbuščićem, pa joj nikad nisam naudio ni nasrnuo. Na kraju se osjećala skučeno živeći u psećoj kućici u mojem dvorištu. Sve smo dijelili i dobro se upoznali. Ona je mlađa i zaslužuje životno iskustvo. Iskrala se, uspaljena luda kučka, i pronašla bolje obdaren primjerak. Godine prolaze i moje šture svakojake misli drže je zatočenom u mom mozgu. Opet smo se sreli, sretnom okolnošću, u javnosti i moje se ruke raširiše. Ona je sama i dosadno joj je. Zagrlimo se, ne bez malo suza na objema stranama, s nelagodom stojimo u voćarni. Ona kaže; Uh, volim te, ovdje se vraća naša blistava nostalgija i dok se primičemo za poljubac, gurnem je na poslagane konzerve graha.

50. OPREMA ZA PRISTUP LUBANJI (UPOZORENJE: Savezni zakon zabranjuje prodaju bez recepta.) MODEL 5H-ITH STERILIZIRAN ∞ ZA JEDNOKRATNU UPOTREBU ZABRANJENO IZNOVA STERILIZIRATI DIJELOVE SUSTAVA

73

Sean Kilpatrick: Poliži lipanj

1.

2.

3.

4.

5.

6.

Jednokratna britvica Betadine štapići s vatom (3) 18G x 3 1/2” Injekcija za kralježnicu 12G x 5 1/2” Injekcija za srčanu klijetku 1 % Xylocaine w/Epinephrine (ampule 30cc) 0.9 % Natrijev klorid (ampule 2 x 10 cc)

S engleskoga preveo Miloš Đurđević.

Prevedeno iz još neobjavljenog rukopisa Sucker June.

74

75

76

Georges Bataille: Solarni anus

Georges Bataille

Solarni anus

S

vima je jasno da je svijet sasvim parodičan, dakle, da je svaka stvar koju gledamo parodija neke druge ili čak ista ta stvar u razočaravajućem obliku.

Otkako rečenice kruže mozgovima zaokupljenima razmišljanjem, izvodi se potpuna identi∫kacija jer pomoću kopule svaka rečenica vezuje jednu stvar za drugu; i sve bi bilo vidljivo povezano kad bi se jednim pogledom u svoj totalnosti otkrila shema koju čini Arijadnina nit, a koja vodi misao u njenom vlastitom labirintu.

Ali kopula riječi ne razdražuje manje od kopulacije tijela. I kad poviknem: JA SAM SUNCE, to prouzrokuje posvemašnju erekciju jer je glagol “biti” vozilo ljubavne mahnitosti.

Svi su svjesni da je život parodičan i da mu nedostaje interpretacija.

Tako je olovo parodija zlata.

Zrak je parodija vode.

Mozak je parodija ekvatora.

Koitus je parodija zločina.

Zlato, voda, ekvator ili zločin mogu podjednako biti proglašeni principom stvari.

A ako podrijetlo i nije slično tlu planeta kojem se čini da je osnova, nego kružnom pokretu koji planet opisuje oko mobilnog središta, tada se automobil, sat ili stroj za šivanje mogu podjednako prihvatiti kao generirajući princip.

Dva osnovna pokreta su rotacijski pokret i seksualni pokret, čija se kombinacija izražava lokomotivom sastavljenom od kotača i klipova.

Ta dva pokreta uzajamno se transformiraju jedan u drugi.

Tako uviđamo da rotacijom zemlja navodi životinje i ljude na kopulaciju te (jer posljedica je također uzrok onog što izaziva) da životinje i ljudi kopulacijom navode zemlju na okretanje.

Kombinaciju ili mehaničku transformaciju upravo tih pokreta tražili su alkemičari nazivajući je kamenom mudraca.

Korištenjem upravo te kombinacije magične vrijednosti određen je trenutačni položaj čovjeka među ostalim elementima.

Bačena cipela, pokvaren zub, prekratak nos, kuhar koji pljuje u hranu svojih gospodara ono su za ljubav što je barjak za nacionalnost.

77

Georges Bataille: Solarni anus

Kišobran, šezdesetogodišnjakinja, seminarist, miris pokvarenih jaja, izdubljene oči sudaca korijeni su kojima se ljubav hrani.

Pas koji proždire želudac guske, pijana žena koja povraća, računovođa koji jeca, staklenka senfa predstavljaju metež koji je vozilo ljubavi. Čovjek među drugim ljudima razdražen je jer ne zna zašto nije jedan od tih drugih.

U krevetu, uz djevojku koju voli, zaboravlja da ne zna zašto je on on, umjesto tijela koje dodiruje.

Ne znajući ništa o tome, on pati zbog mentalne tame koja ga sprječava da vrišti da je on sam ta djevojka koja zaboravlja njegovu prisutnost vrpoljeći mu se u rukama.

Ili ljubav ili infantilni bijes ili taština bogate udovice iz provincije ili klerikalna pornogra∫ja, ili dijamant sopranistice obmanjuju zaboravljene osobe u prašnjavim stanovima.

Uzalud su pohlepno tražili jedni druge: nikad neće pronaći ništa osim parodičnih slika i zaspat će prazni kao zrcala.

Odsutna i troma djevojka opružena bez snova u mojim rukama nije mi više strana od vrata ili prozora kroz koje mogu gledati ili proći.

Ponovno otkrivam ravnodušnost (dopuštajući joj da me napusti) kad me uspava nesposobnost da volim to što se događa.

Nije joj moguće znati koga susreće kada je obgrlim jer tvrdoglavo doseže potpuni zaborav.

Planetarni sustavi koji se okreću u prostoru kao hitri diskovi i čije se središte podjednako miče, opisujući beskrajno veći krug, udaljavaju se neprestano od vlastite pozicije samo da bi joj se vratili dovršavajući svoju rotaciju.

To kretanje je ∫gura ljubavi nesposobne zaustaviti se na jednom posebnom biću, ona prelazi brzo s jednog na drugo.

Ali zaborav koji ga uvjetuje tek je podvala sjećanja. Čovjek ustaje naglo kao sablast u lijesu i pada natrag na isti način.

Ustaje nekoliko sati poslije, potom ponovno pada i tako redom svaki dan: ovaj veliki koitus s nebeskom atmosferom uređen je Zemljinim okretanjem oko Sunca.

Pa tako, iako se život na Zemlji kreće u ritmu tog okretanja, slika tog pokreta nije rotirajuća Zemlja, nego penis koji prodire u ženku, koji gotovo potpuno izlazi da bi ponovno ušao.

Ljubav i život čine se odvojenima samo jer je sve na Zemlji isprekidano vibracijama različitih amplituda i trajanja.

Međutim, nema vibracija koje se ne sprežu s trajnim kružnim pokretom; jednako tako, lokomotiva koja se kreće po površini Zemlje slika je trajne metamorfoze.

Bića umiru samo da bi se ponovno rodila, poput falusā koji izlaze iz tijela samo da bi opet ušli.

Biljke rastu u smjeru Sunca, a potom padaju natrag u smjeru Zemlje.

Stabla nakostriješe tlo Zemlje beskonačnom količinom rascvalih penisa upravljenih ka Suncu.

Stabla koja snažno uzlijeću svrše spaljena gromom, posječena ili iskorijenjena. Vraćena zemlji, jednako se tako dižu u drugom obliku.

Ali njihov polimorfni koitus funkcija je jednolike Zemljine rotacije.

Najjednostavnija slika objedinjenog organskog života u rotaciji jest morska mijena. Iz pokreta mora, jednolikog koitusa Zemlje s Mjesecom, proizlazi polimorfni i organski koitus Zemlje i Sunca.

78

Ali prva forma solarne ljubavi je oblak koji se diže iznad tekućeg elementa.

Erotični oblak katkad postane oluja i pada natrag na zemlju u obliku kiše dok munja probija slojeve atmosfere.

Kiša se brzo uzdiže u obliku nepokretne biljke. Životinjski život potpuno proizlazi iz pokreta mora i, unutar tijela, život nastavlja proizlaziti iz slane vode.

More je tako odigralo ulogu ženskog organa koji se ovlažuje pod uzbuđenjem penisa.

More neprekidno drka. Čvrsti elementi, sadržani i skuhani u vodi oživljenoj erotskim pokretom, šiknu u obliku letećih riba.

Erekcija i Sunce skandaliziraju jednako kao truplo i tama spilja.

Vegetacija se jednoliko usmjerava prema Suncu, a ljudska bića, naprotiv, iako falusoidna poput stabala, a za razliku od ostalih životinja, nužno okreću pogled od njega.

Ljudske oči ne podnose ni Sunce niti koitus niti truplo niti tamu, ali na njih različito reagiraju.

Kad mi lice oblije krv, ono postaje crveno i opsceno.

Preko morbidnih reΩeksa, odaje istovremeno i krvavu erekciju i žeđ koja zahtijeva besramnost i kriminalan razvrat.

Tako se ne plašim tvrditi da je moje lice skandal i da moje strasti izražava jedino JÉSUVE. Zemljina je lopta prekrivena vulkanima koji joj služe kao anus.

Iako ta lopta ne jede ništa, katkad izbacuje sadržaj svoje utrobe.

Taj sadržaj šiklja uz buku i pada natrag, tekući niz padine Jésuvea, šireći posvuda smrt i strah.

Zapravo, erotski pokreti tla nisu plodni kao pokreti voda, ali su mnogo brži.

Zemlja katkad mahnito drka i sve se slijeva po njezinoj površini.

Jésuve je također slika erotskog pokreta koji pljačkajući ideje duha daje tim idejama snagu skandalozne erupcije.

Ta eruptivna snaga nužno se nakuplja u onima koji su smješteni niže.

Komunistički se radnici buržujima čine ružni i prljavi poput dlakavih spolnih organa i nižih dijelova: prije ili kasnije dogodit će se skandalozna erupcija tijekom koje će aseksualne i otmjene glave buržuja biti otkinute.

Katastrofe, revolucije i vulkani ne vode ljubav sa zvijezdama.

Erotske revolucionarne i vulkanske eksplozije u antagonizmu su s nebom.

Kao i nasilne ljubavi, događaju se onkraj ograničenja plodnosti.

Nebeskoj se plodnosti suprotstavljaju zemaljske katastrofe, slika zemaljske bezuvjetne ljubavi, erekcija bez ishoda i bez pravila, skandal i teror.

Tako ljubav vrišti u mojem vlastitom grlu: ja sam Jésuve, prljava parodija vrelog i zasljepljujućeg Sunca. Želim biti zaklan dok silujem djevojku kojoj sam mogao reći: ti si noć.

Sunce voli isključivo noć i prema Zemlji usmjerava svoje svjetlosno nasilje, svoj prosti penis, ali nesposobno je dosegnuti pogled ili noć, iako se noćna zemljina prostranstva neprekidno usmjeravaju prema prljavštini sunčevog zraka.

79

Georges Bataille: Solarni anus

Solarni prsten netaknuti je anus njegova osamnaestogodišnjeg tijela i ništa nije dovoljno zasljepljujuće da bi se usporedilo s njim, osim Sunca, iako je anus zapravo noć.

[1927.]

S francuskoga prevela Milena Ostojić.

Na internetu: http://morne.free.fr/celluledessites/OeilZinE/Georges_Bataille.htm

80

81

82

Mark Thomas: PuÄ?ki manifest

Mark Thomas

Pučki manifest

O

vaj se manifest počeo stvarati tijekom mojih komičarskih nastupa koji su slijedili jednostavnu zamisao. Početkom 2009. godine bili smo usred gospodarske krize. Banke i države katastrofalno su propadale, što nas je koštalo 1,3 milijarde funti. To smo isplatili istim onim ljudima koji su problem i prouzročili, dok se istovremeno neliberalna i reakcionarna laburistička vlada trzala u smrtnim mukama, a neliberalna i reakcionarna torijevska stranka čekala svoj trenutak. Riječi “neprilika”, “nema” i “spas” kao da su se neprestano pojavljivale. Pa je plan bio ovakav: tijekom svojih živih nastupa zatražit ću od stanovnika diljem Britanije da ponude ideje i prijedloge kako nas izvući iz krize jer sam uvjeren kako većina ljudi smatra da bi upravljali zemljom bolje od ijedne vlade te da bi rado iznijeli svoja mišljenja.

Svaka je skupina dobila formulare i zadatak da navede svoje političke prijedloge, velike ili male, koji bi mogli promijeniti svijet. Skupina koja je vodila kampanju protiv elektroničkih osobnih iskaznica organizirala je volontere koji su prikupljali prijedloge i donosili mi ih iza pozornice, gdje bih ih ja svake večeri pročitao, odbacio one koji se ponavljaju, odvojio one čijim je autorima bila potrebna profesionalna pomoć i pokušao pronaći neki smisao u ostalima.

Zatim bih, stišćući 60 do 80 komada papira u rukama, izletio na pozornicu kako bih raspravio o prijedlozima. Svake bi večeri publika glasovala za omiljenu ideju, što se provodilo naprednom znanstvenom metodom “tko je najglasniji”. To i nije baš najpreciznija metoda, ali nikad nisam morao pozvati promatrače UN-a jer bi mi publika nedvojbeno dala do znanja kad bi smatrala da nisam postupio prema njezinim željama.

Ideje su najčešće bile vezane za neko konkretno područje. U gradu Hull, primjerice, željeli su ukinuti mostarinu za most Humber. U Norfolku su htjeli više kružnih tokova za divlju perad kako bi se olakšao promet. Kružni tok za perad već postoji na autocesti A142 kod zaobilaznice Bungay i Ditchingham, gdje divlje ptice žive i razmnožavaju se već preko 50 godina. Mještani vjeruju da vozači usporavaju kod zaobilaznice kako ne bi udarili kokoši koje prelaze cestu. To je, uvjerili su me, normalno za Norfolk.

83

Mark Thomas: Pučki manifest

Nije svaka ideja bila genijalna. Neki su se prijedlozi itekako usredotočili na sitne životne nedaće...

Publika je bila konačni žiri za ideje, a show bi često prerastao u izgred. Dobre bi ideje zaslužile povike i pljesak publike, drugi bi put ljudi u publici raspravljali jedan s drugim, a jednom ili dvaput morao sam ih razdvajati. Pravila su nastajala usput, no publika bi glasovala za neku ideju otprilike na temelju domišljatosti, duhovitosti i prikladnosti (iako ne tim redoslijedom).

Ono što mi se naročito sviđalo bilo je to što je publika mogla raspravljati o nečem prilično ozbiljnom u jednom trenutku, a o okusima jogurta u drugom. Znali smo razrađivati ideju o tome da se cijene kazna za parkiranje temelje na vrijednosti automobila, a zatim bismo raspravljali o tome koje bi boje trebale biti vrećice čipsa s okusom octa. Raspravljali bismo o prednostima prijedloga koji je glasio ovako: “Poslodavci moraju osigurati porodiljni dopust i za majku i za oca, a morali bi dati slobodne dane i za začeće.”

Zatim bismo se prebacili na: “Proširenje zakona o seksualnoj diskriminaciji na crkvu i sve vjeroispovijesti.”

Mnogi izvođači tvrde da ne bi postali uspješni bez svoje publike; ja zaista ne bih. Stoga, hvala svima koji su došli na show. Posebno bih želio zahvaliti publici u Canterburyju. Kad su čuli da ću pokušati voditi kampanju za izglasane prijedloge, ljubazno su predložili da se: “Troškovi parlamentarnih zastupnika moraju objavljivati u mjesnim novinama svaka dva tjedna, a birači mogu glasovati hoće li računi biti podmireni ili ne.”

To je, nasreću, za dlaku pobijedilo žestoki protivnički prijedlog: “Moramo prerušiti leoparde u lisice da sjebemo aristokraciju.”

Ovo je Pučki manifest kakvog ga je odabrala publika širom Velike Britanije. Svaki je prijedlog u ovoj knjižici osmišljen, odabran i izvikan na javnim okupljanjima. Preostaje nam samo vidjeti hoće li u knjižnicama završiti smješten pored Komunističkog manifesta i Prava čovjeka.

Stranački programi trebali bi biti zakonski obvezujući Kako natjerati parlamentarne zastupnike da rade ono što bismo htjeli, osim doniranjem novca stranačkim blagajnama ili putem tradicionalnije metode spavanja s njima? Jedan od načina jest učiniti političke programe zakonski obvezujućima.

Kad parlamentarni zastupnici ne ispune svoja izborna obećanja, ograničen je broj stvari koje možemo učiniti s tim u vezi. Možemo ih imenovati i osramotiti u medijima (iako, da bi to uistinu uspjelo, vaš bi parlamentarni zastupnik trebao proći niz radionica o suočavanju s javnom sramotom), možemo lobirati, prosvjedovati pa čak ih i moliti. No ništa ne motivira parlamentarnog zastupnika toliko koliko nasmiješeni odvjetnik.

Upitao sam tako jednu nasmiješenu odvjetnicu što misli o tom prijedlogu. Odgovorila je. “Imam samo jednu riječ o mogućem odvođenju parlamentarnog zastupnika na sud: lova!”

84

Nimalo ne iznenađuje što parlamentarni zastupnici ne pružaju previše podrške tom prijedlogu. Unatoč tome što većinu vremena provode smišljajući nove načine kako da nas odvedu na sud, ne sviđa im se mogućnost da i sami tamo završe. Oni navode dva argumenta. Kao prvo, krajnju sankciju protiv nekog parlamentarnog zastupnika donosi glasačka kutija na idućim izborima, što znači da je nakon što ga izaberu, parlamentarni zastupnik nedodirljiv za javnost sljedećih pet godina. Ne treba ni spominjati male šanse da uklonite zastupnika na stalnoj dužnosti, osim ako ga ne ulovite odjevenog u Osamu Bin Ladena kako analno opći s ovcom u javnoj telefonskoj govornici, a u nekim ruralnim područjima čak ni to nije zajamčeno.

Drugi argument je taj da se u politici svašta “dogodi”; događaju se nepredviđene stvari, što prisiljava vladu da preispita prioritete. U određenoj je mjeri to istina, ali u još većoj to je pravo izvlačenje. Odgovor leži u uvođenju ∫ksnog broja ključnih obećanja koja postaju zakonski obvezujuća, a svakom su obećanju izračunati troškovi, osmišljen plan i satnica, s mogućnošću da pravna akcija bude poput kaznene klauzule za tekući projekt.

Dobar bi test mogao biti gradonačelnički program Borisa Johnsona.

On se obvezao da će “odmah poraditi na tome da osigura dugoročno ∫nanciranje četiriju centara za žrtve silovanja u Londonu”. To planira učiniti “smanjenjem broja stručnjaka za friziranje političkih trikova” kako bi osigurao “744 000 funti koje bi ∫nancirale našu obvezu da znatno povećamo pristup službama za pružanje podrške žrtvama silovanja”. To bi se ∫nanciranje provodilo jednom godišnje. Johnson je preuzeo gradsku vlast 4. svibnja 2008. Nakon što se javno osramotio, u studenom 2009. jednom je centru konačno dao 265 000 funti, no u vrijeme pisanja ovog teksta ostatak se novca još nije pojavio.

Trebala je godina i pol dana te mnogo pritiska javnosti da se osigura manje od četvrtine iznosa obećanog u programu: ne bi li sudski nalog to malčice ubrzao?

Ili ∫nancirajte u potpunosti te centre ili će Boris Johnson završiti u lisičinama u prtljažniku nekog kombija. Kao i većini ljudi, bilo bi mi draže ovo prvo, ali i drugo ima svoje prednosti.

Zatvorite porezne oaze... bombardirajte Švicarsku Moramo bombardirati Švicarsku, ako ni zbog čega drugog, onda barem da dokažemo da samo zato što si neutralan ne znači da te itko voli. U svakom slučaju, Švicarci su čuvali nacističko zlato u bankama i tajno gomilali umjetnine, što, prema mojemu mišljenju, ne znači “držati se podalje”.

Nije to baš neka neutralnost, ako pružaš usluge fašistima.

Pravi je problem ∞ porez. Švicarska je jedna od najvećih poreznih oaza na svijetu, toliko ∫nancijski povoljna da se bombardiranje te zemlje vjerojatno odbija od poreza. Možete se čak i kvali∫cirati za povrat poreza.

Niske porezne stope (kojih u nekim slučajevima i nema) za poduzeća, uz legendarne bankarske zakone o tajnosti iza kojih se skrivaju, čine od poreznih oaza ∫nancijske gusarske zaljeve za multinacionalne kompanije, porezne lukavce i korumpirane političare. Carinska i porezna uprava gubi oko 18.5 milijardi funti godišnje zbog inozemnih utaja poreza, izbjegavanja plaćanja poreza i korporacijske porezne “učinkovitosti”.

85

Mark Thomas: Pučki manifest

Financijske prevare 2009. godine britanske su porezne obveznike koštale 900 milijuna funti, neznatan djelić novca koji je izgubljen posredstvom inozemnih poreznih skrovišta. Taj se novac mogao potrošiti na bolnice, škole i drvene kućice za patke. Švicarska je tek početak. Postoji 60 poreznih oaza (ili “tajnih jurisdikcija”, kako ih se sve češće naziva) diljem svijeta, a Velika Britanija ima nadležnost ili jak utjecaj nad čak 31.

Među njima, tri su oaze britanski teritoriji: otoci Guernsey, Jersey i Isle of Man. Sedam su Britanski prekomorski teritoriji: Anguilla, Bermudi, Britanski djevičanski otoci, Kajmanski otoci, Gibraltar, otok Montserrat, otoci Turks i Caicos.

Dvadeset i jedna oaza članica je Commonwealtha (nekoć Britanskog Commonwealtha): Antigua i Barbuda, Bahami, Barbados, Belize, Brunei, Cookovo otočje, Cipar, Dominika, Grenada, Labuan, Maldivi, Malta, Mauricijus, Nauru, Sejšeli, Singapur, Sveti Kristofor i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini, Grad London (UK), Vanuatu.

Velika bi ih Britanija mogla početi gasiti diplomatskim putem, no otkad se to britanska politika sastoji u diplomatskom rješavanju problema ako postoji mogućnost rata? Bombardirajte Švicarsku i ostatak će se ugasiti automatski. Što to Švicarska ima, a da je svijetu tako neophodno? Topljeni sir, luksuzne praline i jodlanje, eto što. Ako volite čokoladu, sir i grupno urlanje, možete ih pronaći na bilo kojoj autobusnoj stanici u Croydonu radnim danom u tri i pol popodne.

“Ah”, mogli biste se požaliti, “ali svaka zemlja ima svoju turističku atrakciju.” Točno, a u Švicarskoj je to ∞ eutanazija.

Modele bismo trebali odabirati nasumice s popisa birača Zamislite svog djeda kako sjedi i doručkuje. Radio je uključen, a iz šalice čaja lagano se diže para. Ispred njega je napola pojedeno kuhano jaje i malo kruha s maslacem. Otvara jutarnju poštu i, dok čita, podiže obrve sve dok žurno ne promrmlja: “K vragu, sutra se moram ići slikati za gaćice Calvina Kleina!” A sad ga zamislite bez majice, u vrećastim trapkama s gaćicama povučenim prema gore, tako da se vidi logotip marke na elastičnoj vrpci. Naposljetku, zamislite kako prolazite pokraj velikog reklamnog panoa na kojem je vaš djed u tim gaćicama. To je, dakle, sva divota ovog prijedloga: odabir modela prepušten je slučaju i na kraju će se svi živi moći šepiriti na pistama u Milanu i Parizu.

Umjesto idealizirane vizije onoga što je erotično ili lijepo, koju je frizirala ili dotjerala modna, a podržala manekenska industrija, a koja se temelji na poremećajima u prehrani, vidimo pred sobom odraze vlastitih života i tijela. I u tom ćemo trenutku ispisati novi pravilnik o tome što društvo smatra lijepim.

Ovaj je prijedlog izglasan u Londonu, no podsjeća nas i na jedan drugi, prijedlog publike u Hullu. Propisno odobren kad je bio pročitan naglas, jednostavno je govorio kako “moramo izvesti modne dizajnere na ulicu i mlatiti ih sve dok ne dobiju oblik kakav bismo, prema njihovu mišljenju, mi morali imati”. Iako oba prijedloga imaju svoje dobre strane, nasumičan odabir modela zadaje modnim dizajnerima mnogo više boli 86

od običnog ∫zičkog nasilja ∞ zamislite mentalnu tjeskobu kad morate kreirati odjevni predmet visoke mode veličine XXL. Ovaj bi se prijedlog također primjenjivao i na oglase u časopisima te na TV-u, a uključivao bi i modeliranje slavnih osoba. Tako bi reklama za Porsche mogla prikazivati mamu iz predgrađa Wokinghama. Skupi satovi, koje inače vidite pokraj avijatičarskih sunčanih naočala i palica za polo, stajali bi na zapešću vašeg poštara. Čak bi i katalog modne trgovine Argos morao nasumice odabirati modele umjesto da samo pokušava ostaviti dojam da to radi.

Gaćice Marks & Spencer neće prikazivati Twiggy ili neke druge mršavice; mogla bi to biti neka studentica koja se upravo vratila sa slobodne studijske godine u Tajlandu, vaša mama ili 25-godišnjakinja s Downovim sindromom. Rasprava oko veličine XXS ovdje završava. A ljepota postaje nešto čemu više ne težimo, nego što jednostavno posjedujemo.

Pomalo škakljivo pitanje vezano za ovaj prijedlog jest, treba li ga se primijeniti i na pornogra∫ju? Odgovor mora biti potvrdan. Proces odabira mogao bi biti neovisan o spolu i svakako neovisan o dobi. Mislim da bi me, kao već starca, usrećilo kad bih dobio pismo od porno časopisa Razzle u kojem me obavještavaju da sam odabran za najnovije snimanje dok besposličarim po staračkom domu u papučama i majici kratkih rukava na kojoj piše: JEBEM ZA KIKIRIKI.

Treba legalizirati homoseksualne brakove U pravednom je društvu ispravno i dolično da su dosadna vjenčanja istospolnim parovima nametnuta jednako kao i svima ostalima. Što ih čini tako posebnima da se mogu izvući? Krajnje je apsurdno da samo zato što vi i vaš partner dijelite isti tip genitalija smijete izbjeći živi pakao organiziranja cvijeća, pozivnica, sjedenja, jedenja, haljina, automobila, svojte, rulje i usranih diskoklubova.

U tom istom duhu možda bismo morali otići korak dalje i dopustiti heteroseksualnim parovima uknjiženo partnerstvo, za one koji još uživaju u odličnom seksu, ali ne žele podići zajednički kredit. To će omogućiti heteroseksualnim parovima da pred cijelim svijetom hrabro izjave: “Volim te, živjet ću s tobom, ali ću zadržati svoj stan.”

Mnogi od onih koji prigovaraju homoseksualnim brakovima tvrde da homoseksualnost nije “prirodna”. Nisu ni boja za kosu, trajno mlijeko i zamrzivač. Ako se želite vratiti u vrijeme kad je priroda gospodarila svijetom, onda ćemo se morati koristiti samo biljnom medicinom, prosječna očekivana životna dob bit će oko 40, a svi koji budu živjeli dulje smatrat će se izrodom. Zadrti će stenjati: “Osobno, nemam ništa protiv umirovljenika, samo ne bih htio da se moj otac pretvori u jednog od njih.”

Oni koji prigovaraju istospolnim brakovima na temelju vjere često citiraju biblijski Levitski zakonik u kojem stoji: “Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo” (Lev 20:13).

Međutim, u Levitskom zakoniku Bog također određuje da žene koje imaju menstruaciju treba odvojiti na sedam dana, a osmog dana žena treba žrtvovati dva goluba kako bi se ponovno očistila (Lev 15:29), da istim tim golubovima svećenik treba zavrnuti vratom nad žrtvenikom, perje 87

Mark Thomas: Pučki manifest

baciti preko njegove istočne strane, a goluba potom zapaliti na samom žrtveniku (Lev 1:13-16). Unatoč jasnim uputama iz Biblije, nisu zabilježene pojave nikakvih vjerskih skupina koje nude besplatnu perad uz svako pakiranje tampona.

(Ili, možda, u određenim religioznim krugovima kad ženama ponestane, priđu drugim ženama i šapnu: “Mmm, ima li neka od vas kojeg goluba viška u torbici? Taman sam procurila.”)

Prema tome, Bibliju se koristilo selektivno kako bi se podržao argument protiv istospolnih brakova. Zaista neobično.

Parlamentarnim zastupnicima ne treba davati plaće nego stipendije, slične studentskima, zato što dobivaju dobro plaćene poslove nakon što diplomiraju na Westminsteru kao rezultat pohađanja parlamenta. Stoga bi trebali vratiti stipendiju koju su dobili tijekom mandata U panteonu heroja britanske demokracije, uz sufražetkinje i putneyjske rasprave iz 17. stoljeća, stoji britanski radnički pokret devetnaestog stoljeća koji se temeljio na šest zahtjeva: 1. Glas 2. Glasački listić 3. Ukidanje uvjeta da osoba mora posjedovati imovinu kako bi se kandidirala za parlamentarnog zastupnika 4. Izborne jedinice jednake veličine 5. Godišnji sazivi parlamenta Raspravljali su, pisali peticije, marširali, prosvjedovali, bili zatvarani, bunili se, izazivali nerede, borili se i umirali za ta prava, kao i za šesti zahtjev koji glasi: 6. Mjesečna plaća za parlamentarne zastupnike Bez mjesečne plaće, tvrdili su pristaše radničkog pokreta, samo su si bogati mogli priuštiti da budu parlamentarni zastupnici te su tako na vlasti opstajali dendiji bez obzira na to tko je bio izabran. Davanje plaća parlamentarnim zastupnicima smatralo se temeljem demokracije. Prema tome, radnički bi pokret odobrio da naši sadašnji zastupnici dobivaju mjesečnu plaću, ali kladio bih se da nitko među njima nikada nije pomislio: “Ma neka me objese, ali jednog će dana zahvaljujući mom žrtvovanju parlamentarni zastupnici moći pravdati svoje troškove za kućice za patke.”

Kako tvrdi prijedlog, parlamentarni zastupnici često dobivaju dobro plaćene poslove zato što pohađaju parlament. Stoga razmotrimo slučaj parlamentarne zastupnice Patricije Hewitt (iz Laburističke stranka u Leicesteru).

Prema Registru zastupničke imovine, Patricijina ukupna zarada u 2009./10. iznosila je 198 000 funta. Svoju zastupničku plaću od 64 766 funta uvećava nizom drugih poslova, uključujući i onaj posebnog savjetnika za farmaceutsku kompaniju Boots, za što dobiva 45 000 funta na godiu. Stvarno, misli li itko da bi ona dobila taj posao u Bootsu da nije bila ministrica zdravstva?

Patricia je također stariji savjetnik za Cinven Ltd (to su inozemni kapitalisti koji su kupili privatnu zdravstvenu kompaniju BUPA) za što dobiva 55 000 funta godišnje. Sad, možda je pretjerano cinično misliit da je taj posao dobila zbog svoje prošlosti u Ministarstvu zdravstva. Možda 88

ona to nije ni spomenula, nego je jednostavno doista dobro odradila audiciju.

Ovaj prijedlog ne mora nužno biti lijek za sve ili pravo rješenje za parlamentarnu demokraciju, no poslužit će kao podsjetnik na to da parlamentarni zastupnici rade za naše dobro, a ne vlastito. Da i ne spominjemo to da će moguća obaveza vraćanja novca u javnu torbicu utjerati strah od jebenog boga u njih, a to je već dovoljna validacija koju ovaj prijedlog traži.

Legalizirajte sve droge U biti, prohibicija nije politika, nego želja. Proglašavanje droge ilegalnom neće pomoći da ona nestane ništa manje, nego će proglašavanje jednoroga legalnim pomoći da se oni pojave. Prohibicija je podbacila, droga je posvuda. U većini urbanih područja Velike Britanije lakše je pronaći ilegalnu drogu nego tortu od čokolade.

Problem je u tome što narkomani vole droge, a to zakonsko zabranjivanje droga čini uistinu veoma teškim zadatkom.

Deset razloga zašto bi drogu trebalo legalizirati 1. Ljudi se drogiraju. Zašto ih pretvarati u kriminalce? Uštedite novac na zatvorima i potrošite ih na liječenje.

2. Uočite logičku grešku u tvrdnji: očitat ćemo narkomanima lekciju tako što ćemo ih strpati u zatvor... gdje uopće nema droge.

3. Ilegalne su droge često nečiste. Ecstasy se miješa s heroinom što ga čini drogom koja vodi u još veću ovisnost, a kokain se razrjeđuje dječjim mlijekom u prahu što zagorčava život liberalima koji bojkotiraju Nestléove proizvode. Kraj prohibicije poboljšat će kvalitetu droge, što je, s potrošačke točke gledišta, golem korak prema naprijed.

4. Legalni heroin prodaje se u velikim ljekarnama tako da narkomani mogu dobiti jeftinu drogu visoke kvalitete i usto skupljati bodove.

5. Prohibicija potiče gangstere, a legalizacija znači da će oni izgubiti glavni izvor zarade i moći. Naravno da će potražiti nova ilegalna tržišta, ali će se namučiti vratiti novac i status koji su im osigurali koka, crack ili heroin ako ih se ograniči na krijumčarenje egzotičnih kućnih ljubimaca.

Nema ničeg buntovnog u tumaranju po festivalskim kampovima tužno izvikujući: “Are i papige, are i papige.”

6. Za čitatelje dnevnih novina Daily Express: ako je prvoklasna droga jeftina, narkomani će činiti manje zločina kako bi za nju mogli platiti, a smanjena stopa zločina smanjit će i cijenu vašeg stambenog osiguranja.

7. Zarada od droge tako je velika da vlada može proizvoditi drogu jeftinije od gangstera i još može nabiti veliki porez na nju, stavljajući na kokain dodatno visoki “drkadžijski porez”.

8. Morali bismo pronaći izvor nove moralne panike kako bismo popunili prazninu koju bi za sobom ostavila droga. Predlažem da to budu brade.

9. Problem kod legalizacije droge jest taj što bi onda u igru uskočilo slobodno tržište pa bismo mogli završiti s L'Orealovim kristalnim metadonom na jednom kraju tržišta i KauΩandovom vlastitom markom kokaina na drugom. Negdje u sredini bio bi kokain društvenog pokreta Fair 89

Mark Thomas: Pučki manifest

Trade, s liberalima srednje klase koji šmrču lajnu kako bi podržali farmere u Peruu. Stoga bismo umjesto toga trebali nacionalizirati industriju droga. To bi bilo razborito i pro∫tabilno, a ništa neće drogama oduzeti glamur poput činjenice da ih proizvodi država.

10. Mogli bismo izravno otkupljivati opijum od afganistanskih farmera i davati im pristojnu svotu novca. Time bismo smanjili pritisak talibana na njih, a našim vojnim trupama omogućili brži povratak kući.

Trebale bi se uvesti maksimalne plaće Recite naglas: “maksimalne plaće”. Praskanje koje čujete kapilare su čitatelja novina Daily Express koje pucaju poput krvlju natopljenih mjehurićastih pakiranja. Jadne su duše pomislile da je došao smak svijeta kad je ponovno uveden minimalac, tako da će ih maksimalna plaća dokrajčiti.

“Ne možete uvesti maksimalac”, plaču oni, “jer će u tom slučaju svi bogati napustiti zemlju.” Doista? Zar ih ne možemo na to natjerati putem zakonski obvezujućeg ugovora? Stvar je u tome što nam je u prošlosti mnogo ljudi već obećalo istu stvar, a onda nas iznevjerilo. Stoga predlažem dopunu tom prijedlogu: svakog tko kaže da će otići, a zatim ne ode, može se tužiti za kršenje ugovora.

Među tim praznim prijetnjama odlaskom vrijedi napomenuti da godišnje Velika Britanija gubi 18.5 mijardi funta poreza zbog imovine prijavljene u svjetskim poreznim oazama ∞ korporacijskih poreznih “privilegija” te bogataških utaja poreza. Prema tome, kad bankari počnu govoriti da će napustiti zemlju, slobodno im kažite kako je njihov novac to već učinio.

“Ooo”, bankari će se žaliti, “ne možete uvesti maksimalac. Ako ne dobijem svoj bonus, neću biti dovoljno motiviran za rad.” Većina ljudi uspije ustati iz kreveta i obaviti dnevne zadatke, a da im ne obećaju luksuzni mlažnjak na kraju godine. Pa zbog čega su onda oni tako jebeno posebni?

“Moramo dobiti svoje bonuse”, odgovaraju, “jer to zaslužujemo”, pritom brkajući želje i zasluge te stvarnost i reklame za L'Orealove proizvode.

Pritisnite ih još malo i reći će: “Sve što dobivam obična je tržišna cijena”, zaboravljajući da su oni ti koji je postavljaju.

Stopa maksimalca odredila bi se putem formule tako da se najveći iznos zarade pomnoži deset puta s državnim prosjekom plaća. Državni prosjek plaća je oko 25 000 funta što znači da bi maksimalna plaća iznosila 250 000 funta. Divna strana ovog prijedloga jest što oni na vrhu platne ljestvice koji sebi želi pvećati plaću, moraju povećati plaću i svima drugima ∞ kako bi podigli državni prosjek plaća.

Svatko bi smio jednom mjesečno nazvati na posao i tražiti slobodan dan jer mu se “jebe za sve” Velika Britanija godišnje gubi nevjerojatnih 27 radnih sati po glavi stanovnika kao rezultat smišljanja izlika za nedolazak na posao. Shodno tomu, mislima-odsutna radna snaga kojoj nedostaje usredotočenosti izravno utječe na produktivnost i učinkovitost. Širom Velike Britanije to znači znatno smanjenje pro∫tabilnosti na razini poduzeća i smanjenje bruto domaćeg proizvoda na nacionalnoj ra90

zini. Ovaj to prijedlog nastoji popraviti uklanjanjem prepreke na putu učinkovitosti. Umjesto da tratimo vrijeme smišljajući načine kako da izbjegnemo odlazak na posao, trebali bismo jednostavno dati zaposlenicima vitalnu i sveobuhvatnu mogućnost izlike: dan u kojem ti se “jebe za sve”.

Za razliku od “bolovanja”, slobodni dan “jebe mi se za sve” omogućio bi zaposlenicima da iziđu iz kuće umjesto da ostanu na kauču jer više ne bi bilo straha da će ih netko vidjeti kako igraju nogomet ili piju u birtiji.

A što je tu loše?

Treba postaviti posebne trake za pješake na temelju brzine kojom hodaju, od brze trake za ljude koji znaju kamo idu do zaustavne trake za one koji razgledavaju izloge Zakrčenost u centru grada ne odnosi se samo na automobilski promet. Na većini naših okupljanja bilo je prijedloga za rješavanje problema s pješacima, a kretali su se od prijedloga zabrane vožnje automobilom u centru grada do zabrane prometovanja u određeno vrijeme. Jedan od prijedloga bila je i automatizacija cesta, s pokretnim pločnicima. Ako zanemarimo na trenutak tihi prizvuk natječaja iz dječje emisije Blue Peter “Dizajnirate grad budućnosti”, ovaj prijedlog sadrži jedan veliki problem: broj ljudi u centru grada ostat će isti, ali će oni sad još manje vježbati. Automatizirani pločnici postat će u biti pokretna traka za ljudsku stoku.

Prijedlog koji je na kraju pobijedio predlaže pločnik s tri staze, koji bi se temeljio na modelu autocesta, s vanjskom trakom za brze hodače, a unutarnjom za one koji razgledavaju izloge ili guraju kolica. Srednja će traka zadržati tradicionalnu ulogu pružanja utočišta neodlučnima i onima koji bi zapravo trebali biti u sporoj traci.

Postojat će i pješački kodeks koji će posjetitelji morati naučiti, naročito u velikim gradovima poput Londona. Pravila će obuhvatiti stajanje na desnoj strani pokretnih stuba u podzemnoj željeznici, čekanje da ljudi iziđu iz javnog prometala prije ulaska u nj te podučavanje naprednih tehnika za hitno zaustavljanje kad zapnete iza skupine španjolskih studenata na Piccadilly Circusu. Mlađi će posjetitelji također morati postaviti signalna svjetla na svoje ruksake iako će se to morati pomno uskladiti s policijcima koji bi mogli pretjerano reagirati kad ugledaju svjetleću naprtnjaču u centru grada.

Uvođenje zakona o zabrani obmanjivanja S pitanjem kako da parlamentarni zastupnici ostanu pošteni publika se ozbiljno uhvatila ukoštac uzduž i poprijeko zemlje.

Barem jedan prijedlog na svakom okupljanju tražio je da se političare spoji na detektor laži svaki put kad govore u Donjem domu ili daju izjavu u vijestima. Uistinu, u većini se prijedloga dodavalo da bi parlamentarne zastupnike trebalo priključiti na aparat za elektrošokove koji bi aktiviralo govorenje neistine. No nitko se nije usudio procijeniti koliki bi bio račun za struju ili pak razmotriti posljedice na lokalno gospodarstvo kad bi se u cijeloj izbornoj jedinici Westminster svjetla palila i gasila tijekom svake emisije Pitajte zastupnika.

91

Mark Thomas: Pučki manifest

Popriličan broj prijedloga ciljao je na to da parlamentarni zastupnici daju izravne odgovore tijekom intervjua i opet se uglavnom predlagalo da im se daju elektrošokovi ako ne uspiju odgovoriti običnim “da” ili “ne” gdje je to primjereno.

Jedna je maštovita duša predložila da se svi intervjui s političarima vode prema pravilniku emisije Just a Minute BBC-jevog Radija 4 u kojoj parlamentarni zastupnici odgovaraju na pitanja bez ponavljanja, oklijevanja ili skretanja s teme. Ako bi dobro odgovorili, dobili bi bodove, a ako ne bi... pogodili ste, dobili bi elektrošokove. Vjerojatno bi ih davao Nicholas Parsons. Pravedno je reći da popriličan broj ljudi jednostavno želi priključiti svoje parlamentarne zastupnike na struju bez obzira na njihove sposobnosti ili integritet.

Od svih je prijedloga najmanje nasilan bio zakon o zabrani obmanjivanja, jednostavan prijedlog zakona na dvije stranice koji laganje nastoji učiniti kaznenim prekršajem za parlamentarne zastupnike. 2007. godine parlamentarni zastupnik Adam Prince podržao je takav prijedlog zakona i dobio podršku otprilike devet drugih zastupnika. Ili su barem rekli da ga podržavaju. Nažalost, taj prijedlog više nije među živima.

Glasio je: smatrat će se prekršajem ako izabrani predstavnik koji djeluje u svome svojstvu ili posrednik koji djeluje u njegovo ime, dade ili objavi izjavu za koju zna da je obmana, laž ili varka u svezi s određenim pitanjem.

Budući da se to odnosi na službeno svojstvo parlamentarnog zastupnika, znači da oni i dalje mogu lagati u svom običnom, svakodnevnom životu. Prema tome, od klasika: “Časna riječ, haljina ti je savršena” i “Stvarno se radujem školskoj priredbi”, do nešto egzotičnijeg “Nikad nisam spavala s tvojim bratom ispod božićnog drvca”, i dalje će moći lagati zajedno s ostalima. No u slučaju važnih stvari poput opravdavanja uključivanja u neki rat, parlamentarne zastupnike moći će se uhititi i osuditi ako lažu. Za ljubitelje tradicionalnog pristupa, mogli bismo ih spojiti na struju tijekom polaganja prisege.

Političari, poput vozača Formule 1, moraju nositi odjeću na koju su ušiveni imena i logotipi poduzeća s kojima su ∫nancijski povezani Znat ćemo u čijem intersu rade naši parlamentarni zastupnici budemo li mogli vidjeti tko polaže pravo na njih. Oni bi stoga, kad god govore, morali nositi odjeću s imenima i zaštitnim znakovima onih s kojima su ∫nancijski povezani, bilo to unutar ili izvan parlamenta.

To se ne odnosi samo na poduzeća koja ih zapošljavaju, nego na sve njihove ∫nancijske veze. Parlamentarni zastupnici mogu dobivati darove, besplatne karte za zbivanja ili putovanja, čak i pomoć u vođenju ureda, a sve to može predstavljati sukob interesa. Stoga, ama baš svaki od tih sponzora mora završiti na odjeći.

“Ah”, neki će reći, “ali parlamentarni zastupnici to ionako već moraju navesti u Registru zastupničke imovine.” Točno. Ali koliko ljudi ima volje gledati? Viču li Britanci iz svojih dnevnih boravaka: “Ej, ljubavi, dođi brzo i donesi Registar zastupničke imovine. Vijesti su na TV-u, a Oliver Letwin govori o bankovnom sustavu.” Ne bi li bilo jednostavnije vidjeti Olivera Letwina (konzervativca) na TV-u s naljepnicom banke Rothschild na prsima, pokraj one KPMG-a i osiguranja PricewaterhouseCoopers?

92

Kad bi parlamentarni zastupnici nosili naljepnice, neprekidno bi pokazivali svoju imovinu. Pa kad Lembit Opik (liberalni demokrat) idući put ustane i progovori o kometima i asteroidima koji će se sudariti sa Zemljom, mogli bismo vidjeti logotipe Daily Sporta i britanskog Caravan Cluba ponosno uzdignute na njegovoj odjeći.

Ovaj je prijedlog tek početak. Vjerujem da bi se, ako već uzimaju novac od poduzeća, parlamentarne zastupnike moralo prisiliti da otpjevaju jingl tog poduzeća svaki put kad počnu govoriti u parlamentu. Tako bi David Blunkett (laburist) morao otpjevati reklamu za tabloid Sun svaki put kad se uključi u debatu.

“Ah”, neki će reći, “ne bismo smjeli davati poduzećima takvu vrstu besplatnog oglašavanja”, no u ovom slučaju ključ je pozitivno oglašavanje.

Smatram da poduzeća mogu više izgubiti, nego dobiti pokazujući svoj zaštitni znak na parlamentarnim zastupnicima. Iskreno, slika Kena Clarka prekrivenog zaštitnim znakovima duhanske kompanije British American Tobacco vjerojatno neće utjecati ni na čije ponašanje. Sumnjam da bi se djeca okupila na igralištu i počela govoriti: “Isuse, si vid’l Kena Clarka u Dnevniku?” “Aha. Počet ću pušit, tip je lud, čovječe.”

Treba uvesti dobnu granicu za odabir vjeroispovijesti Sve su religije u biti kultovi s različitim stupnjem povijesne potvrde kolega iz branše ∞ anglikanska crkva ima Henryja VIII., katolici imaju Sv. Augustina, a scijentolozi Toma Cruisea. Možete religijsko ispiranje mozga zamaskirati u spiritualnost ili kulturu, ali to je i dalje ispiranje moga.

OK, može vas ono podučiti tome kako izgledati pripravni kad se nasmrt dosađujete ili kako misliti jedno, a pjevušiti drugo: obje su vještine neprocjenjive za karijeru u istraživanju tržišta. Ali naposljetku, kultno je ispiranje mozga neprihvatljivo jer može dovesti do dokumentaraca na programu Channel 4.

Ako odrasli žele vjerovati da je svijet nastao u nebeskoj mikrovalnoj pećnici koju napaja božanski svemirski žir, imaju na to pravo. Ako ga žele obožavati, moliti mu se i nositi zlatni žir oko vrata, i to je u redu. Ali govoriti djetetu da će ga, ako ne poštuje Pravila žira, demonske vjeverice čitavu vječnost zakopavati i otkopavati, nije.

Ovaj prijedlog nastoji uravnotežiti prava religijskih sloboda s pravima djeteta tako što će postaviti dobnu granicu na vjeroispovijedanje. Ne možemo spriječiti roditelje da kod kuće uče djecu o religiji, stoga na religiju valja primijeniti zakone slične onima o pubovima: djeci nije dopušteno ući u crkvu, ali im roditelji mogu, uz obrok ili za posebne prigode, dopustiti malo umjerene religioznosti.

Ovaj će prijedlog spriječiti djecu da ulaze u džamije, hramove, sinagoge i crkve dok ne navrše 14 godina, a tomu će pridonijeti prečke za mjerenje visine, poput onih u luna-parkovima ili zabavnim parkovima, s malim natpisom ispred crkve na kojem piše: “Morate biti barem ovoliko visoki da vidite ovu atrakciju.”

93

Mark Thomas: Pučki manifest

Onima koji podržavaju elektroničke osobne iskaznice treba zabraniti zavjese Oni koji nemaju što skrivati, nemaju se čega bojati.

Svi osuđeni za zločin mržnje prema homoseksualcima odslužit će cijelu kaznu u ženskoj odjeći Ovaj prijedlog jamči da će homofobni kriminalci postati hetero... ili ne, ovisno o slučaju.

Uvesti na glasačkim listićima opciju “ništa od navedenog” Na izborima 2005. godine laburistička stranka osvojila je 21,6 posto biračkih glasova dok je neglasača bilo 38,6 posto. 2001. godine laburisti su prošli malo bolje, osvojivši 24,2 posto biračkih glasova dok su neglasači osvojili zapanjujućih 40,6 posto. Prema sadašnjim pravilima, laburistička stranka mogla je ukrasti posljednja dva izbora, na kojima su oba puta pobijedili anarhisti ili kombinacija anarhista i bezvoljnih. Nasreću za laburiste, savez anarhista i bezvoljnih nije se moglo navesti da proglase pobjedu unatoč činjenici da se milijuni glasača nisu pojavili da ih podrže.

Tijekom turneje ovog Manifesta publika je često pozdravljala prijedlog da se opcija “ništa od navedenog” (NON) stavi na glasački listić: konačno se učinilo izglednim da glasuju za nešto što doista podržavaju. Bilo je i izmjena naziva NON. Neki su preferirali “Ponovna nominacija” (PN), tvrdeći da NON kaže: “K vragu sa svima vama”, a PN: “K vragu sa svima vama, želimo ponoviti ove izbore, ali s pravim kandidatima.”

Bilo kako bilo, obje se ideje temelje na jednostavnoj pretpostavci. Kada glasujete, dajete pristanak da se vama vlada, ali taj pristanak može imati značenje samo ako ga imate pravo i povući. Ako bismo taj postupak primijenili na seks, kad bi se Gordon Brown i David Cameron pojavili pred nama i upitali nas: “S kojim biste od nas dvojice radije spavali?”, sigurno da bismo imali pravo reći “Ni s jednim”.

Kad sam političarima pričao o mogućnostima NON-a, žestoko su se protivili. “Manje će stranke izgubiti glasove”, govorili bi, ili: “To potiče glasače da ljenčare i ne informiraju se o političkim programima.” Oboje bi moglo biti istina. No ti argumenti mogu imati i drukčije značenje: ako se političke stranke izabiru bez obzira na odziv birača, onda bi se i političari mogli ulijeniti. Mislim da će pronaći svu potrebnu motivaciju za ponovno uspostavljanjei veze s biračkim tijelom ako bude postojala mogućnost da ih porazi prazna stolica.

Koze se mora pustiti u Donji dom (ne više od četiri); parlamentarni zastupnici ne smiju ih nikad spomenuti Nemam pojma zašto je ovaj prijedlog izglasan niti što mu je svrha, ali kao čin nadrealističke sabotaže, nekako je neobično privlačan.

S engleskoga prevela Maja Klarić.

Ulomci knjige The People’s Manifesto, Ebury Press, 2010.

94

95

96

Tiqqun: Kako to uÄ?initi?

Tiqqun

Kako to učiniti?

Don’t know what I want But I know how to get it.

— Sex Pistols, Anarchy in the UK I. Dvadeset godina. Dvadeset godina kontrarevolucije. Preventivne kontrarevolucije.

U Italiji.

I drugdje.

Dvadeset godina sna iza rešetaka, pod stražarskim nadzorom. Usnulih tijelâ, pod policijskim satom.

Dvadeset godina. Prošlost ne prolazi. Jer rat se nastavlja. Grana se.

Produžuje se. U globalnoj umreženim lokalnim dispozitivima. U sasvim novom kalibriranju subjektivnosti. U novom površinskom miru.

Naoružanom miru dobro napravljenom da prikrije odvijanje neprimjetnog građanskog rata.

Prije dvadeset godina tu su bili punk, Pokret “77, Autonomija, metropolitanski Indijanci i difuzna gerila.

Odjednom se pojavio, kao izašao iz kakvih podzemnih predjela civilizacije cijeli jedan protu-svijet subjektivnosti, koje više nisu htjele konzumirati, koje nisu htjele proizvoditi, koje čak više nisu htjele biti subjektivnosti.

Revolucija je bila molekularna, kontrarevolucija ništa manje: ONI su postavili najprije napadački, zatim trajno cijeli jedan kompleksni stroj za neutraliziranje svega što je imalo intenzitet. Stroj za demontiranje svega što bi moglo eksplodirati.

Sve te dividue koje riskiraju, neposlušna tijela, autonomne ljudske gomile.

A onda dvadeset godina gluposti, vulgarnosti, izolacije i pustošenja.

Kako to učiniti?

Ponovno se podignuti. Podignuti glavu. Izborom ili nužnošću. Sad zaista više nije važno. Pogledati se u oči i reći da opet počinjemo. Da to svi znaju, što prije.

97

Tiqqun: Kako to učiniti?

Ponovno počinjemo.

Svršiti s pasivnim otporom, unutarnjim egzilom, sukobom preko odbijanja, s preživljavanjem. Ponovno počinjemo. U dvadeset godina imali smo vremena vidjeti. Shvatili smo. Demokracija za sve, “antiteroristička” borba, masakri Države, kapitalistička restrukturacija i njeno Veliko Djelo društvenog čišćenja, selekcijom, pauperizacijom, normalizacijom, “modernizacijom”.

Vidjeli smo, shvatili smo. Metode i ciljeve. Sudbinu koja nam se namjenjuje. Onu koja nam se uskraćuje. Izvanredno stanje. Zakone koji policiju, administraciju, organe vlasti stavljaju iznad zakona. Juridizaciju, psihijatrizaciju, medikalizaciju svega što izlazi iz okvira. Svega što bježi.

Vidjeli smo. Shvatili smo. Sredstva i ciljeve.

Kad moć u realnom vremenu uspostavi vlastiti legitimitet, kad njeno nasilje postane preventivno i kad je njeno pravo ∞ “pravo intervencije”, ničemu više ne služi imati pravo. Imati pravo protiv te moći.

Treba biti jači ili lukaviji. I stoga također ponovno počinjemo.

Ponovno početi nikad ne znači ponovno početi nešto. Ni nastaviti neku stvar ondje gdje smo je ostavili. Ono što ponovno počinjemo uvijek je nešto drugo. Uvijek nečuveno.

Jer više nas ne goni prošlost, nego upravo ono što se u njoj nije dogodilo.

I jer smo također upravo mi sami ti koji ponovno počinjemo.

Ponovno početi znači: prekinuti obustavu. Ponovno uspostaviti kontakt među našim postajanjima.

Krenuti ponovno odande gdje smo sad.

Na primjer, ima NJIHOVIH podvala na koje više nećemo nasjesti.

Na podvalu zvanu “društvo”. Koje treba transformirati. Uništiti.

Poboljšati.

Na podvalu o društvenom ugovoru. Koji bi neki slomili dok se drugi pretvaraju da ga “obnavljaju”.

Na takve podvale nećemo više nasjesti.

Trebaš biti militantni element planetarne malograđanštine, istinski građanin, pa da ne vidiš da ono, društvo, više ne postoji.

Da se urušilo. Da je ono tek opravdanje za teror onih koji kažu da ga re/prezentiraju.

Društvo se povuklo.

98

Sve što je društveno postalo nam je strano.

Smatramo se apsolutno odriješenima svake obveze, svakog prerogativa, svakog društvenog pripadanja.

“Društvo” je ime kojim ono Nepopravljivo često nazivaju oni koji ga žele učiniti Neprihvatljivim.

Tko odbija tu obmanu, mora se malo odmaknuti.

Lagano se izmaknuti uobičajenoj logici svojstvenoj Imperiju i njegovim osporavanjima, logici mobilizacije, izmaknuti njihovoj uobičajenoj temporalnosti, temporalnosti hitnosti.

Ponovno početi znači: nastaniti taj odmak. Prihvatiti kapitalističku shizofreniju u smislu rastuće sposobnosti desubjektivacije.

Dezertirati, zadržavajući pritom oružje.

Pobjeći, neprimjetno.

Ponovno početi znači: sabrati društvenu rascijepljenost, neprozirnost, ući u demobilizaciju, Otkidati iz ove ili one imperijalne proizvodno-potrošačke mreže sredstva za život, boreći se u odabranom trenutku za njeno potapanje.

Pričamo o jednom novom ratu, o novom ratu partizana. Bez fronta i uniforme, bez vojske i odlučujuće bitke.

O ratu čija se žarišta šire izvan tržišnih tokova, iako i dalje ostaju povezana s njima.

Pričamo o jednom sasvim latentnom ratu.

O pozicijskom ratu.

Koji se odvija ondje gdje jesmo.

Ni u čije ime.

U ime samog našeg postojanja, koje nema imena.

Učiniti to lagano skretanje.

Ne plašiti se više svog vremena.

“Ne plašiti se svog vremena jest pitanje prostora”.

U skvotu. U orgiji. U pobuni. U vlaku ili zaposjednutom selu. U potrazi, među nepoznatima, za free partyjem koji je nemoguće naći. Stvaram iskustvo tog laganog skretanja. Iskustvo svoje desubjektivacije. Postajem neka, bilo-kakva singularnost. Igra se uvlači između mog prisustva i cijelog aparata svojstava koja su mi uobičajeno pridružena.

U očima onog tko me želi pro/cijeniti prema onome što jesam osjećam razočaranje, njegovo razočaranje što me vidi da sam postao tako običan, ta99

Tiqqun: Kako to učiniti?

ko savršeno dostupan. U gestama onog drugog to je neočekivano suučesništvo.

Sve što me izolira kao subjekt, kao tijelo obdareno javnom kon∫guracijom atributa, osjećam da se topi. Tijela se habaju na svojim granicama. Na granicama postaju nerazgovijetna. Kvart za kvartom, bilo tko uništava ljudsku ekvivalentnost. I dospijevam do nove nagosti, do neprilične nagosti, kao odjeven ljubavlju.

Pobjegne li itko ikada sam iz zatvora Sebstva?

U skvotu. U orgiji. U pobuni. U vlaku ili okupiranu selu. Ponovno se pronalazimo.

Ponovno se pronalazimo kao bilo kakve singularnosti. To jest, ne na osnovi zajedničkog pripadanja, nego zajedničkog prisustva.

To je naša potreba za komunizmom. Potreba za prostorima noći, gdje se možemo pronaći izvan naših predikata.

Bez tiranije prepoznavanja. Koja nalaže pre/poznavanje kao krajnju distancu među tijelima. Kao neminovnu separaciju.

Sve po čemu me ONI ∞ zaručnik, obitelj, milje, poduzeće, država, mnijenje ∞ prepoznaju, sve čime ONI misle da me drže.

Stalno me podsjećajući na ono što jesam, na moja svojstva, ONI me žele apstrahirati od svake situacije, žele od mene iznuditi u svim okolnostima vjernost meni samom, koja je vjernost mojim predikatima.

ONI očekuje od mene da se ponašam kao čovjek, kao uposlenik, kao nezaposlen, kao majka, kao militant ili kao ∫lozof.

ONI žele u granicama identiteta zadržati nepredvidljive tijekove mojih postajanja. Žele me preobratiti na religiju koherentnosti koju su ONI izabrali za mene. Što sam više prepoznat, to su moje geste sputanije, sputanije iznutra. I evo me uhvaćena u ultra-stegnuto pletivo nove moći. U neopipljivu mrežu nove policije: IMPERIJALNE POLICIJE SVOJSTAVA. Postoji čitava mreža dispozitiva kojima se utječem da bih se integrirao i koji mi ugrađuju ta svojstva.

Cijeli jedan mali sustav uzajamnog usađivanja, identi∫kacije i nadziranja.

Raspršenih propisa odsustva.

Cijeli taj ustroj kontrole ponašanja, mentalne kontrole, koji stremi panoptizmu, transparentnoj privatizaciji, atomizaciji.

I u kojem se borim.

Trebam postati anoniman. Da bih bio prisutan. Što sam anonimniji, to sam prisutniji.

Trebam zone neraspoznatljivosti da bih pristupio Zajedničkom.

100

Da se više ne prepoznajem u svom imenu. Da u svom imenu više ne čujem ništa drugo doli glas koji ga doziva.

Da obuhvatim bića, ne kao ono što jesu, nego s obzirom na to kako jesu to što jesu. Njihovu životnu formu.

Trebam zone neprozirnosti gdje atributi, čak kriminalni, čak genijalni, više ne odvajaju tijela.

Postati bilo tko. Postati bilo kakva singularnost, to nije danost.

Uvijek moguće, ali nikad danost.

Postoji politika bilo kakvih singularnosti.

Sastoji se u tome da ugrabim od Imperija uvjete i načine, čak međuprostorne, iskusiti se takvim.

To je politika, jer pretpostavlja kapacitet za sukobljavanje i jer se nova ljudska agregacija podudara s njom.

Politka bilo kakve singularnosti: osloboditi prostore gdje nijedan čin nije pripisiv nijednom danom tijelu.

Gdje tijela ponovno pronalaze sposobnost za gestu koju im je oduzela lukava distribucija metropolitanskih elemenata ∞ kompjutora, automobila, škola, kamera, mobitela, sportskih dvorana, bolnica, televizija, kina, itd.

Tako što ih je prepoznala.

Imobilizirala ih.

Vrteći ih u prazno.

Odvojivši glavu od tijela.

Politika bilo kakve singularnosti.

Postajanje bilo kakvim revolucionarnije je od ma kakvog bivanja bilo kim.

Osloboditi prostore oslobađa nas stotinu puta više od ma kakvog “oslobođenog prostora”.

Više od ustoličenja moći, uživam u protjecanju vlastitih potencijala.

Politika bilo kakve singularnosti počiva u ofenzivi. U okolnostima, trenutcima i mjestima gdje ćemo otparati okolnosti, trenutke i mjesta za takvu anonimnost, za trenutačno zaustavljanje u stanju jednostavnosti, prigodu da iz svih naših formi ekstrahiramo čistu adekvaciju prisustva, prigodu da, napokon, budemo tu.

II Kako to učiniti? Ne Što učiniti? Nego kako učiniti? Pitanje sredstava. Ne pitanje ciljeva, odredišta, onoga što treba učiniti, strateški, apsolutno.

Nego onog što se može učiniti, taktički, u situaciji, o stjecanju takve moći.

101

Tiqqun: Kako to učiniti?

Kako to učiniti? Kako dezertirati? Kako to ide? Kako spojiti moje ozljede i komunizam? Kako ostati u ratu ne gubeći nježnost?

Pitanje je tehničko. Nije problem. Problemi su unosni.

Oni hrane stručnjake.

Jedno pitanje.

Tehničko. Koje se udvostručuje u pitanje tehnika za prenošenje tih tehnika.

Kako to učiniti? Rezultat uvijek proturječi cilju. Jer postaviti cilj i dalje je sredstvo, drugo sredstvo. Što učiniti? Babeuf, Černiševski, Lenjin. Klasična muževnost zahtijeva analegetik, iluziju, nešto. Sredstvo da još malo ne upoznaš sebe. Kao prisutnost. Kao životnu formu. Kao biće u situaciji, obdareno sklonostima.

Određenim sklonostima. Što učiniti? Voluntarizam kao ultimativni nihilizam. Kao nihilizam svojstven klasičnoj muževnosti. Što učiniti? Odgovor je jednostavan: podvrgnuti se još jednom logici mobilizacije, temporalnosti hitnosti. Pod izlikom pobune. Postaviti svrhe, riječi. Stremiti njihovu ispunjavanju. Ispunjavanju riječi. Čekajući, odgoditi postojanje za kasnije. Staviti se u zagrade. Živjeti u izuzeću sebe. U raskoraku s vremenom. Koje prolazi. Koje ne prolazi. Koje se zaustavlja.

Sve do... Do sljedećeg. Do cilja. Što učiniti. Drukčije rečeno: beskorisno je živjeti. Povijest će vam vratiti sve što niste živjeli. Što učiniti? To je zaborav sebe projiciran na svijet.

Kao zaborav svijeta.

Kako to učiniti? Pitanje je kako. Ne što neko biće, gesta, stvar jest, nego kako jest to što jest. Kako se njegovi predikati odnose spram njega.

I on spram njih.

Pustiti biti. Pustiti biti jaz između subjekta i njegovih predikata. Bezdan prisutnosti. Čovjek nije “čovjek”. “Bijeli konj” nije “konj”.

Pitanje o kako. Usmjeriti pozornost na kako. Na način na koji jedna žena jest i nije žena ∞ potrebni su dispozitivi da bi se od bića ženskog spola učinila “žena”, ili od čovjeka crne kože “crnac”.

Usmjeriti pozornost na etičku razliku. Na etički element. Na nesvodivosti koje ga prožimaju. Ono što se događa među tijelima tijekom okupacije zanimljivije je od same okupacije.

Kako to učiniti? znači da vojno sukobljavanje s Imperijem mora biti podređeno intenzi∫kaciji odnosa unutar naše strane. Da je politika tek određen stupanj intenziteta unutar etičkog elementa. Da se revolucionarni rat više ne smije brkati s njegovom reprezentacijom: sirovim momentom bitke.

Pitanje o kako. Obratiti pozornost na zbivanje stvari, bića. Na njihov događaj. Na tihu i žilavu isturenost njihove vlastite temporalnosti pod 102

planetarnim sravnjivanjem svih temporalnosti posredstvom temporalnosti hitnosti. Što učiniti? kao programatsko poricanje svega toga. Kao inauguralna formula užurbanog odljubljivanja. Što učiniti? se vraća. Posljednjih nekoliko godina. Od sredine devedesetih godina, ne samo od Seattlea. Povratak kritike pretvara se da se suprotstavlja Imperiju sloganima, receptima iz šezdesetih godina. Osim što se ovaj put to simulira. Simuliraju se nevinost, negodovanje, mirna savjest i potreba za društvom. Cijeli dijapazon starih socijalno-demokratskih afekata vraća se u optjecaj. Kršćanskih afekata. A iznova se vraćaju i manifestacije. Manifestacije ubijanja-želje. Gdje se ne događa ništa.

I koje ne manifestiraju ništa više od kolektivne odsutnosti.

Sad i zauvijek.

Za one koji su nostalgični za Woodstockom, za gandžom, za svibnjem “68. i militarizmom postoje protu-samiti. Rekonstruiran je dekor, barem onaj mogućnosni.

I evo što danas nalaže Što učiniti?: ići na drugi kraj svijeta i osporavati globalno tržište, vratiti se potom nakon velike kupke jednodušnosti i medijatizirane separacije i podvrgnuti se lokalnom tržištu.

Na kraju, tu je fotka u novinama... Svi sami zajedno!... Bilo jednom...

Kakva mladost!... Šteta za nekoliko živih tijela koja su zalutala ondje, uzalud tražeći prostor za svoju žudnju.

Vraćaju se još više izdosađivana. Malo više ispražnjena. Oslabljena.

Od protu-samita do protu-samita, na kraju će shvatiti. Ili neće.

Ne možeš osporavati Imperij zbog njegova upravljanja. Ne možeš kritizirati Imperij.

Trebaš se suprotstavljati njegovim snagama.

Gdje god se nalazio.

Izricati svoje mišljenje o ovom ili onom alternativnom rješenju, ići onamo kamo nas se zove, to više nema smisla. Više ne postoji alternativni globalni projekt spram globalnog projekta Imperija. Zato što ne postoji globalni projekt Imperija. Postoji imperijalno upravljanje. Svako upravljanje je loše. Onima koji zahtijevaju drukčije društvo bilo bi bolje da uvide da društva više nema. I možda tad prestanu biti upravljači-pripravnici.

Građani. Ozlojeđeni građani.

Globalni poredak ne možeš uzeti za neprijatelja. Ne izravno.

Jer globalni poredak nema mjesta. Upravo suprotno. To je prije poredak ne-mjesta.

Njegovo savršenstvo nije u tome što je globalan, nego što je globalno lokalan. Globalni poredak je urota protiv svakog događaja jer je on dovršena, autoritarna okupacija lokalnog. Globalnom se poretku možeš suprotstaviti samo lokalno. Širenjem neprozirnih zona na karti Imperija.

Njihovim postupnim povezivanjem.

Podzemnim putovima.

103

Tiqqun: Kako to učiniti?

Politika koja dolazi. Politika lokalne pobune protiv globalnog upravljanja. Politika ponovno osvojene prisutnosti, otrgnute od odusutnosti sebstva. Od građanske, imperijalne otuđenosti.

Prisutnosti ponovno osvojene krađom, prevarom, zločinom, prijateljstvom, neprijateljstvom, zavjerom.

Razradom načina života koji su također načini borbe.

Politika događanja.

Imperij nema mjesta za događanje. On upravlja odsutnošću čineći da posvuda lebdi opipljiva prijetnja policijske intervencije. Onaj tko u Imperiju traži neprijatelja s kojim bi se odmjerio, bit će preventivno u-ništen.

Biti primijećen sad znači biti pobijeđen.

Naučiti biti nerazaznatljiv. Pretopiti se. Razviti ukus za anonimnost, za promiskuitet.

Odreći se osobne distinkcije kako bi se umaklo represiji: urediti najpovoljnije uvjete za sukob.

Postati lukav. Postati nemilosrdan. I stoga postati bilo tko.

Kako to učiniti? pitanje je za izgubljenu djecu. Za one kojima nisu rekli. One s nespretnim gestama. Kojima ništa nije dano. Koje neprestano odaje njihova kreaturalnost, njihovo lutanje.

Revolt koji dolazi revolt je izgubljene djece.

Nit povijesnog prijenosa je prekinuta. Siročad smo čak i revolucionarne tradicije. Naročito radničkog pokreta. Radnički pokret pretvorio se u instrument obuhvatne integracije u Proces. U novi, kibernetički Proces društvene valorizacije.

U ime tog Procesa Komunistička partija Italije, “partija čistih ruku”, pokrenula je 1978. potjeru protiv pokreta Autonomia.

U ime svoje klasne koncepcije proletarijata, svoje mistike društvenosti, poštovanja rada, korisnosti i doličnosti.

U ime obrane “demokratskih stečevina” i pravne države.

Radnički pokret koji se pretvorio u operaismo.

Jedinu postojeću kritiku kapitalizma s gledišta Totalne Mobilizacije.

Zastrašujuća i paradoksalna doktrina, koja će spasiti objektivistički marksizam pričajući samo o “subjektivnosti”.

Koja je uvela novu ra∫niranost u poricanju onoga kako.

Reapsorpcija geste u njenu vlastitom proizvodu.

Alergijska reakcija futura prošlog.

Svega što bijaše biti.

Kritika je postala uzaludna. Kritika je postala uzaludna jer je jednaka odsutnosti. Što se vladajućeg poretka tiče, svi znamo kako on funkcionira i što možemo očekivati. Nema više potrebe za kritičkom teorijom. Ne trebamo profesore. Kritika sad druka za račun vladajućih. Čak i kritika odsutnosti. Ona reproducira odsutnost. Priča nam o onome gdje nismo. Gura nas nekamo drugamo. Konzumira nas. Kukavička je. Ostaje u zaklonu kad nas šalje u pokolj.

104

Tajno zaljubljena u svoj objekt, ne prestaje nas lagati.

Otud tako kratke idile između proletera i angažiranih intelektualaca.

Ti racionalni brakovi u kojima nema zajedničke ideje ni o zadovoljstvu ni o slobodi.

Prije nego nove kritike, trebamo nove kartogra∫je.

Ne kartogra∫je Imperija, nego linija bijega iz njega.

Kako to učiniti? Trebamo karte. Ne karte onog što je izvan karte. Nego navigacijske karte. Pomorske karte. Sredstva orijentacije. Koje ne nastoje izreći ili predstaviti ono što je unutar različitih arhipelaga bijega, nego nam pokazuju kako im se pridružiti.

Kompasne karte.

III Danas je utorak, 17. rujna 1996., malo prije zore. ROS [odjel specijalne policije] koordinira diljem poluotoka uhićenja 70 talijanskih anarhista.

Riječ je o dokrajčivanju petnaestogodišnje neplodne potrage za talijanskim insurekcionistima.

Tehnika je poznata: fabricirati “pokajnika”, učiniti da denuncira postojanje jedne goleme subverzive hijerarhizirane organizacije.

Potom na osnovi te himeričke kreacije, sve one koje se želi neutralizirati optužiti da pripadaju toj organizaciji.

Još jednom isušiti more da bi se pohvatalo nekoliko riba. Čak i kad je riječ samo o jednog majušnoj bari.

I nekoliko crvenperki u njoj.

Jedan “službeni memorandum” procurio je ROS-u o ovom slučaju.

U njemu je izložena strategija.

Utemeljen na principima generala Dalla Chiese, ROS je klasičan primjer imperijalnog stvaranja protu-insurekcije.

Primjenjuje se na stanovništvu.

Gdje god se stvori kakav intenzitet ili se štogod događa, on je french doctor 1 situacije. Onaj koji postavlja, pod izlikom zaštite, sanitarne kordone koji trebaju izolirati zarazu.

Ono što ulijeva strah, kaže on. U dokumentu, on to otkriva. Ono što zastrašuje, to je “močvara političke anonimnosti”.

Imperij se boji.

Imperij se boji da smo postali bilo tko. Ograničivih prostora, borbenih organizacija. Njih se ne boji. Ali rastuća konstelacija skvotova, samoupravnih farmi, kolektivnih nastambi, skupova ∫ne a se stesso, radija, tehnika i ideja; cjelina povezana intenzivnim protjecanjem tijela i afekata među tijelima. To je već druga stvar.

1 Aluzija na Bernarda Kouchnera, utemeljitelja Liječnika bez granica.

Konspiracije tijela. Ne kritičkih duhova, nego kritičkih karnalnosti. Eto čega se Imperij boji. Eto što lagano dolazi, s rastom strujanja društvenog otpadništva.

105

Tiqqun: Kako to učiniti?

2 “Nositelji zaraze”, pojam koji je talijanska Komunistička partija prišila pripadnicima pokreta Autonomia.

Postoji jedna neprozirnost inherentna kontaktu tijela. I koja nije kompatibilna s imperijalnom vladavinom svjetla koje osvjetljava stvari samo da bi ih dezintegriralo.

Zone Ofenzivne Neprozirnosti ne treba stvarati.

One su već tu, u svim odnosima gdje se dogodi prava komunikacija među tijelima.

Ono što je potrebno jest prigrliti činjenicu da smo dio te neprozirnosti. I opskrbiti se sredstvima da je proširimo, da je branimo.

Svugdje gdje uspijemo izigrati imperijalne dispozitive, uništiti svakodnevni rad Biomoći i Spektakla kako bismo iz stanovništa oslobodili frakciju građana. Da bismo izolirali nove untorellije 2. U ovoj ponovno stečenoj nerazlikovnosti spontano se formira autonomno etičko tkivo, plan secesionističke konzistencije.

Tijela se gomilaju. Uzimaju daha. Kuju zavjere.

Nije važno što su sve te zone osuđene da ih vojska skrši. Ono što jest važno je svaki put urediti dovoljno siguran put za povlačenje. Da bismo se ponovno okupili drugdje.

Kasnije.

Ono što je problematično u Što učiniti? jest mit općeg štrajka u njegovoj pozadini.

Ono što odgovara na pitanje Kako to učiniti? jest praksa LJUDSKOG ŠTRAJKA. Opći štrajk navodio je na misao da se događa eksploatacija ograničena u vremenu i prostoru, da je alijenacija djelomična, neprijatelj prepoznatljiv, dakle pobjediv.

Ljudski štrajk odgovara dobu kad su granice između rada i života mutne.

Kad je konzumirati i preživljavati, stvarati “subverzivne tekstove”, izlaziti na kraj s najškodljivijim učincima industrijske civilizacije, baviti se sportom, voditi ljubav, biti roditelj ili biti na Prozacu, Kad je sve je rad.

Jer Imperij upravlja, probavlja, apsorbira i reintegrira sve što živi. Čak i “ono što jesam”, subjektivacija koju ne opovrgnem hic et nunc, sve je produktivno.

Imperij je sve uposlio.

Idealno, moj profesionalni pro∫l koincidirat će s mojim vlastitim licem. Čak i ako se ne osmjehuje.

Naposljetku, grimase pobunjenjika prodaju se jako dobro.

Imperij se događa kad sredstva proizvodnje postanu sredstva kontrole dok su istovremeno sredstva kontrole postala sredstva proizvodnje.

106

Imperij znači da odsad politički moment dominira ekonomskim momentom.

A protiv toga opći štrajk ne može ništa.

Ono što treba suprotstaviti Imperiju jest ljudski štrajk.

Koji nikad ne napada odnose proizvodnje, a da istodobno ne napadne i afektivne odnose koji ih podržavaju.

Koji potkopava njegovu sramotnu libidinalnu ekonomiju, obnavlja etički element ∞ ono kako ∞ potisnut u svakom kontaktu neutraliziranih tijela.

Ljudski štrajk, to je štrajk koji, kad god ONI očekuju ovakvu ili onakvu predvidljivu reakciju, ovakav ili onakav pokajnički ili ozlojeđen ton, kaže RADIJE NE BIH. Izmiče se dispozitivu Imperija. Zasićuje ga ili ga raznosi.

Pa se skupi, preferirajući nešto drugo.

Nešto drugo što nije de∫nirano mogućnostima autoriziranima dispozitivom.

Na šalteru ove ili one društvene službe, na blagajni ovog ili onog supermarketa, u uljudnoj konverzaciji, za vrijeme intervencije murje, prema odnosu sile, ljudski štrajk daje konzistentnost prostoru između tijela, raspršuje double bind u kojem su uhvaćeni, natjeruje ih u prisutnost. Čitav jedan novi ludizam treba izumiti, ludizam protiv ljudskih zupčanika koji pokreću Kapital.

U Italiji je radikalni feminizam bio embrionska forma ljudskog štrajka.

“Ne više majke, žene i kćeri, uništimo obitelj” bio je poziv na gestu razbijanja predvidljivog lanca događaja, kako bi se oslobodile potisnute mogućnosti.

Bio je to napad na ognjišnu afektivnu razmjenu, svakodnevnu prostituciju.

Bio je to poziv na nadilaženje para kao elementarne jednice upravljanja alijenacijom.

Poziv na suučesništvo, dakle.

Na praksu koja zahtijeva optjecanje, zarazu. Štrajk žena implicitno je prizivao štrajk muškaraca i djece, zvao je da se isprazne tvornice, škole, uredi i zatvori, kako bi se za svaku situaciju opet izumio nov način bivanja, jedno drukčije kako.

Italija 70-ih bila je gigantska zona ljudskog štrajka.

Samo-redukcije, pljačke, skvotirani kvartovi, oružane demonstracije, piratske radio stanice, nebrojeni slučajevi “Stokholmskog sindroma”, čak su i slavna pisma otetog Moroa, prema kraju, bila praksa ljudskog štrajka.

Staljinisti su također govorili o “difuznoj iracionalnosti”, moš mislit.

107

Tiqqun: Kako to učiniti?

Ima također autora kod kojih se cijelo vrijeme događa ljudski štrajk.

Kod Kafke, Roberta Walsera ili kod Michauxa primjerice.

Kolektivno steći tu sposobnost uzdrmavanja svega poznatog.

Umijeće da budemo bliski s najuznemirujućim gostom u sebi.

U aktualnom ratu kad Kapitalov reformizam hitnosti mora odjenuti revolucionarno odijelo da bi ga se čulo, kad najdemokratskije bitke, one kontra-samita, pribjegavaju izravnoj akciji, Uloga nam je rezervirana.

Uloga mučenika demokratskog poretka, koji preventivno udara svako tijelo koje bi ga moglo udariti.

Trebao bih se pustiti imobilizirati ispred kompjutora dok nuklearne centrale eksplodiraju, dok se igra mojim hormonima ili me truje.

Trebao bih zazvati retoriku žrtve. Jer su, kao što je poznato, svi žrtve, uključujući ugnjetavače.

I kušati da malo diskretnog mazohizma Situaciju ponovno čini magičnom.

Ljudski se štrajk danas sastoji u Odbijanju igranja uloge žrtve.

U napadu na nju.

U ponovnom prisvajanju nasilja.

U pripisivanju nekažnjivosti sebi samome.

U objašnjavanju zatupljenim građanima da su, i ako se ne priključe ratu, svejedno u njemu.

Da kad kažu: ili ovo ili smrt, uvijek je zapravo riječ o tome da ćemo dobiti ovo i smrt.

Tako od ljudskog štrajka do ljudskog štrajka, širiti pobunu, gdje nema ništa osim, gdje smo svi bilo kakve singularnosti.

S francuskoga prevela Milena Ostojić.

Objavljeno u časopisu Tiqqun 2/2001.

108

The Mind from Nowhere

109

110

Dalibor BariÄ&#x2021;:

The Mind from Nowhere

111

112

Dalibor BariÄ&#x2021;:

The Mind from Nowhere

113

114

Dalibor BariÄ&#x2021;:

The Mind from Nowhere

115

116

Dalibor BariÄ&#x2021;:

The Mind from Nowhere

117

118

Dalibor BariÄ&#x2021;:

The Mind from Nowhere

119

Pokupi ——————— svoju besplatnu kolekciju Libre Libere! u redakciji Zareza od ponedjeljka do četvrtka, 11 ∞ 13 h na adresi Vodnikova 17 (2. kat) Zagreb (Tražiti Dijanu) 120

u klubu Molekula Delta 5 Rijeka