15 minute read
str
Njemu je v Ludbregu lepo!
Advertisement
Pred gotovo punim parterom nove ludbreške dvorane 10. studenog održano je predstavljanje nove, druge po redu, knjige Ludbrežanina Aleksandra Horvata - Ace.
Bio je to događaj koji je okupio Acijevu obitelj, prijatelje, kolege književnike pa i čitatelje Ludbreških novinama koji svakog mjeseca s nestrpljenjem čekaju njegovu kolumnu na zadnjoj stranici.
Nova knjiga 'Meni je v Ludbregu lepo' u sebi sadrži upravo njegove kajkavske kolumne koje su objavljivane u Ludbreškim novinama u periodu od 2018. do 2020. A kako je uopće došlo do te suradnje, prisutnima je ispričala urednica Ludbreških novina, a ujedno i urednica knjige Iva Havaić. - To je zapravo jedna moderna priča 21. stoljeća jer nas je spojila društvena mreža. Aco je na Facebooku objavio jednu kratku, zanimljivu priču, a mi smo u to vrijeme razmišljali kako uvesti neki novi sadržaj u naše novine. Eto, bila je to jednostavno savršena kombinacija. Acija naravno nije trebalo dugo nagovarati. Vidjeli smo da je to pun pogodak kad su nas ljudi počeli zaustavljati i pričati nam da su išli u šetnju samo zato da vide ono drevo koje Aco spominje ili da su kuhali neko jelo samo zato jer ih je on podsjetio na to jelo. - ispričala je Iva Havaić.
I tako je išlo, komentar po komentar, pohvala po pohvala, kolumna po kolumna, godina po godina, da bi u konačnici' 'došla' knjiga. - Nekojima več celo leto, i više, pripovedam, da bumo od prve tri lete, znači od dve jezere osamnajste do dve jezere dvadesete, sa štiva z te zadnje novinske strane na kup deli i stisnuli v jenu lepu veliku pofarbanu knigu. I evo ga, to smo i napravili. I kaj da rečem. Srečen sam kaj je tak zišlo. - kaže Aleksandar Horvat.
A sve to vjerojatno se ne bi desilo, da publika, odnosno čitatelji nisu u Acijev tekstovima prepoznali smisao za detalj, stvaranje atmosfere, humorističan zaokret, da se nisu poistovjetili s ljubavlju za rodnim mjestom – Ludbregom i da nisu prepoznali njegovo čisto i dobronamjerno srce.
Da bi nastala jedna ovakva knjiga potrebno je imati i prijatelje i suradnike na koje autor može računati. Za Aleksandra Horvata to su upravo ljudi koji su sudjelovali u predstavljanju njegove knjige, a među kojima je i jedan od grafičkih urednika Ludbreških novina i fotograf Miroslav Vađunec, odnosno Mirek kako ga mi u redakciji volimo zvati, a koji je zaslužan za vizualni dojam knjige i finalizaciju prijeloma. - Vizuali odnosno u ovom slučaju fotografije su veoma bitne za knjigu jer upotpunjuju sadržaj te knjige. Za ovu knjigu smo fotografije birali prema tekstu i to stvarno nije bilo lako jer je moja arhiva poprilično velika i nije sortirana kako bi možda trebala biti. Samu finalizaciju grafičkog prijeloma Aco i ja smo odradili u svega 4 dana. Naravno prije toga je bilo puno neformalnih razgovora u smislu, možda ovo ovak, možda ono onak. Aco je došao s nekom generalnom idejom i generalnim konceptom i onda smo zajedno odrađivali ove finalne stvari. - objasnio je Miroslav, a Aleksandar se nadovezao kako je izuzetno zadovoljan finalnim rezultatom.
- Acu, sam upoznala na vrlo zanimljiv način. Ja sam, kad sam došla u srednje godine uvrtila u glavu da sam bogata i slavna i da ne moram ništa više raditi za pare jer mi ne trebaju baš posebno. I onda sam prihvatila poziv Hrvatskog sabora kulture gdje se sve radi ad maiorem dei gloriam, za veću slavi Božju i tako sam tamo radila 12 godina i srela neke veoma veoma drage i zanimljive ljude, neki ovdje sjede večeras, što mi je posebna nagrada, posebna čast jer kao što rehoh, penezi ni bilo, al je bilo odanosti, dobrote, ispreplitanja, povjerenja, pokazivanja vlastite intime kroz radove koje su ti ljudi tamo donosili. Dakle, postala sam bogata, samo u jednoj drugoj razini koja je važnije. I tak jedanput sam trebala doma, a to se sve u Zagrebu odvija, i jako mi se žurilo i onda je Aco bio tamo, bio je kandidat.Dakle, slušao je tamo ta predavanja i čitao je jednu perfektnu pjesmu o čaplji. Zapela mi je njegova intonacija za oko, njegov ee, zapeo mi je on za oko jer je bio vrlo ležeran i nije se jako trudio ostaviti dojam. To me uvijek impresionira dok ljudi ne žele baš previše ostaviti dojam. Onda ga i ostave naravno.Čitao je odličnu pjesmu. Doživjela sam ga i pitala svoje slušatelje tamo kako im se činio. Odlično im se činilo. I ja sad idem doma. A Aco veli da bi me onda on rada pelal doma. To su bili seminari. Preskakanje pojedinih stepenica i razina u toj konverzaciji literarnoj, koja se dotakla doslovce svega što se na nekih120 kilometara može proraditi u jednom intenzivnom tempu. Zaključili smo da možemo raditi zajedno, da se odlično razumijemo, da je on poučljiv, a ja kao stara učiteljka to jako kreditiram. Kad su ljudi poučljivi. Počeli smo se sastajati u nekom tempu jako brzom, jer on je radio, imao pjesme. Tu je i Maša u ostalom koja mi fantastično odgovara isto u konverzaciji. Imamo jako sličan ukus. - otkrila je Božica i dodala kako su ih povezale silnice i to prijateljske, literarne, zavičajne. - Posebno nas veže ljubav prema našem zavičaju. Volimo sve što mu pripada, pretežito jezik. Mi smo čuvari jezika, čuvari memorije. Aco ima jedan urođeni smisao za humor i to onaj trenutni, njemu stalno skaču iskrice. To je čini mi se, sudeći po Kerstneru i još neki autorima, v Ludbregu malo specifično gdje imate taj nekakav poštpotljivi, podbodljivi, zgodni humor kad se sam seb malo podsmjehuje. Osim toga Aco ima i izrazitu društvenu inteligenciju i zna zamisliti da tekst čita netko kome on sad u jednom živahnom, neposrednom trenu želi opisati, dočarati o čemu on sad razmišlja. Njegovi tekstovi nisu pretenciozni, jednostavni su, ali uvijek imaju poantu. Aco uvijek zna gde treba stati. - istaknula je hrvatska književnica.
Za kraj spomenimo kako su u programu sudjelovale ludbreške 'Pajdašice' koje uvijek uspiju podići cjelokupnim dojam na još jednu razinu više, a publika je imala prilike čuti i dva tekst te jednu pjesmu iz knjige u interpretaciji samog autora što je bio, rekli bismo po reakcijam, pun pogodak. U konačnici, bila je to jedna ležerna i opuštena književna večer isprepletena pjesmom, pozitivnom atmosferom i smijehom. Predstavljanje knjige održano je u suradnji Centra za kulturu i informiranje 'D. Novak' Ludbreg koji je ujedno i nakladnik knjige te Gradske knjižnice i čitaonice 'Mladen Kerstner' koja je ovaj događaj uvrstila i u program Mjeseca hrvatske knjige.
O autoru je ovom prigodom govorila i hrvatska književnica iz Đurđevca, autorica preko 60 knjižnih naslova, 'dama sa šeširom' Božica Jelušić. Mi volimo svoj zavičaj. Mi volimo sve što dom zavičaju '' pripada, pretežito jezik. Mi smo čuvari jezika, čuvari memorije i sve što radimo ide na čast i dobro zavičaja. Tu se Aco u taj model fantastično uklopio.
- Ozbiljnije se pisanjem bavim od 2016. godine. Bilo je toga i prije, ali ne u onom ozbiljnom smislu da se prijavim na neki natječaj ili nešto slično. Nemam dugo tog staža pa ja onda sam sebe smatram mladim piscem, kao ono ne piše dugo, mlad je pisac. Do sad, ako me netko zvao pjesnikom, piscem ili čak književnikom, onda sam se branio da to nisam jer imam samo jednu objavljenu knjigu. Sad se morem braniti da imam samo dvije. Ja se nadam da je ova knjiga takva da bi moglo pisati ime bilo kojeg grada. Svatko tko negde živi, ako ga tak doživljava i ako je, kak bi se reklo, u njemu, a ja verujem da ludbrežani jesu, onda uvijek o svom gradu gledaš ono sve najbolje. Ako se tak ponašamo i prema gradu i prema svemu što je u njemu, i prema našem životu u njemu, onda je to dobra stvar. Ja vjerujem duboko da Ludbrežani jesu takvi. Imamo par grintavci, ali tak je svugdje. To je i u Gruntovčanima bilo, to je i u Velom mistu bilo, to je bilo svugdje, ali takav je život. Navijam za Ludbrežane i za ludbrežanstvo i mislim da velika većina Ludbrežana voli Ludbreg i da u njima ima puno Ludbrega. -
Zmišlena je nova reč - LUDBREŽANSTVO!
- Ja sam rođen u Ludbregu i čini mi se da sam prvi izmislio termin ludbrežanstvo, po uzoru na državljanstvo. Ovdje u Ludbregu 50-ih ili 60-ih godina imali smo rodilište i nekoliko generacija nas rođeno je baš tu. Naša djeca danas se rađaju u Koprivnici ili Varaždinu, ovisi kamo tko potegne - kaže Aleksandar Horvat.
Hrvatski jezik i kajkavski jezik žive upravo od ovakvih dosjetljivosti, dovitljivosti, stoga upamtite pojam ludbrežanstvo. Više o ludbrežanstvu čitajte na zadnjoj stranici novina.
Martinje u Bakinoj hiži
Blagdan Sv. Martina, zaštitnika vinograda i vinogradara, jedan je od najiščekivanijih i najveselijih blagdana u našim krajevima, zbog stoljetne tradicije da se baš na taj dan održava ceremonija krštenja mladog vina, koja ne prolazi bez dobre kapljice i bogate trpeze. Obzirom da je riječ o tradicionalnom običaju naše čuvarice baštine, Udruga Žene iz Centra svijeta, uprizorile su krštenje mošta po starim običajima. - Osim što želimo očuvati naše tradicionalne običaje, smatram da je samo druženje jednako važan segment. Posljednjih smo godina nekako živjeli u znaku bolesti, izolacije, čak i straha. Zato nam je drago da se u našoj Bakinoj hiži okupljamo uvijek u veselju i slogi - rekla je Ana Katana, predsjednica Udruge Žene iz Centra svijeta, a zahvalila je i Turističkoj zajednici područja Centar svijeta na podršci u organizaciji te Centru za kulturu i informiranje Dragutin Novak s kojima aktivno rade na očuvanju baštine.
Legenda kaže da je sveti Martin bio veliki ljubitelj vina te vinogradar, što ga je potaknulo da uvede običaj krštenja mošta. Legenda također kaže da se protivio tome da postane biskup, pa se pred samim imenovanjem sakrio među guskama, no one su ga izdale svojim graktanjem.
Hrvatski operni pjevač, bas - bariton (Poljanec, 27. 1. 1938 – Zagreb, 27. 11. 2005).
Ovaj podatak, kao i brojne druge superlative, pronalazimo u različitim pisanim izvorima koji se bave glazbom. Glazbeno upućeni zasigurno poznaju život i rad Franje Petrušanca, no prosječnom žitelju našeg kraja on bi u popisu poznatih Ludbrežana lako prošao “ispod radara“. Pokušajmo ga ukratko upoznati. Rođen je u Poljancu 1938. godine, te je u Ludbregu polazio osnovnu školu, u Varaždinu Tekstilnu, gdje je pjevao u zboru „Vilko Jurec“, te povremeno u opereti). Prilikom gostovanja zagrebačke Opere uskočio je u ulozi stražara u Seviljskom brijaču što mu je usmjerilo karijeru. Upisao je Muzičku školu gdje je bio usko vezan uz prof. Ankicu Opolski, koja je utjecala na njegov glazbeni izričaj. Muzičku akademiju je upisao u Zagrebu. Diplomirao je 1965. u klasi prof. Ive Lhotke Kalinskog. Bio je i zaposlenik Varteksa.
Iako je prvi angažman imao u zagrebačkom HNK već 1960. godine kao pristav Nikitić na premijeri Borisa Godunova, kad i započinje njegova suradnja s Operom, njegov pravi uspon započinje nakon završene akademije. Godine 1962., kad je Franjo imao 23 godine, a nakon ukloge feldmaršala Kutuzova u „Ratu i miru” Sergeja Prokofjeva, londonski “Times“ je pisao: “Pazite, ovo je pjevač o kojem će se još čuti!” Čitavu svoju karijeru pjevao je u Operi HNK, od kuda je otišao u mirovinu 1998. Moglo bi se reći da je njegova karijera započela kao i sve velike karijere, urednim sudbinskim nizom okolnosti koje su istaknule njegov talent i darovitost, te zatim nastavila s neprestanim usavršavanjem, vježbom, strašću i neprikosnovenom izvedbenom izvrsnošću. Franjo Petrušanec je u svojoj karijeri odigrao, mogli bismo reći, sve najvažnije prve uloge domaćih i svjetski poznatih opera: Redovnik i Veliki inkvizitor u „Don Carlosu“ (G. Verdi), Sulejman u „Nikoli Šubiću Zrinjskom“, Monterone i Sparafucile u „Rigolettu“, Komtur u „Don Giovaniju“, svećenik Senon u „Dalmaru“ (J. Gotovac), Ferrando u „Trubaduru”, Veliki Dagonov svećenik u „Samsonu i Dalili”, Drvosječa na premijeri „Krvave svadbe“, Sveslav u koncertnoj izvedbi „Porina” (V. Lisinski), Alidoro na prvoj hrvatskoj izvedbi „Pepeljuge” (G. Rossini), Raimondo na premijeri Donizettijeve „Lucije di Lammermoor“, Ramfis u „Aidi”, Zaharija u „Nabuccu“, Marko u „Eri s onoga svijeta“, Daland u „Ukletom Holandezu“ (nagrada „Milka Trnina“), Njegovan u „Morani“, grof Tomski u „Pikovoj dami“ (P. I. Čajkovski), Oroveso u „Normi“, Gremin u “Evgeniju Onjeginu”, Don Basilio u “Seviljskom brijaču”, mag Tcheli u „Zaljubljen u tri naranče” (S. Prokofjev), Sarastro u „Čarobnoj fruli“, Osmin u „Otmici iz saraja“, Simona Mag u “Neronu“, Faraon u Rossinijevu „Mojsiju”, Kralj Marke u „Tristanu i Izoldi” i Hunding u „Walküri“...
Njegove uloge su hvaljene i nagrađivane, bilo kao dobrodošla osvježenja ili glazbena otkrića, bilo pjevačke konstante koje je teško nadmašiti. Franjo Petrušanec je bio svjetska klasa, predivnog glasa i pjevačkog umijeća pred kojim ni najstroži kritičari nisu mogli drugo nego ga pohvaliti. U njegovim nastupima kao epiteti ističu se dosljednost, ujednačenosat, ljepota glasa, posvećenost, veliki raspon, dobre dubine, zvonka nosivost glasa, zrelost, umjet-
nost interpretacije. O njemu Marija Barbieri, glazbena spisateljica i urednica kaže: „Franjo Petrušanec stalno je težio pjevačkoj perfekciji i tijekom cijele karijere svakodnevno je izvodio vokalne vježbe. Raspolažući glasom velikog opsega, od basovskih dubina do baritonskih visina, toliko je razvio svoje pjevačko umijeće, da mu se, kao npr. u virtuoznom vladanju koloraturnom tehnikom, teško može naći premca. On je jednostavno mogao izvesti sve FRANJO PETRUŠANEC onako kako je autor zamislio.” Franjo Petrušanec umirovio se 1998. godine, njegov je glas na pozornicama utihnuo. Umro je 27.11.2005. godine u Zagrebu. Glazbena darovitost, nenadmašnost, posvećenost glazbi i izvrsnost Franje Petrušanca, te objektivan stav glazbene struke o njegovim dometima svrstava ga u velikane operne glazbe, a njegovo podrijetlo, kao i kod svih velikih i znamenitih Ludbrežana, daje nam zadovoljstvo da budemo ponosni te da zahvaljujući njegovoj veličini i slavi budemo zahvalni što i do nas doseže malo njegove zvjezdane prašine. Piše: Aleksandar Horvat
Ludbrežani u Australiji
Poznata kao zemlja klokana i koala, Crocodila Dundee, Opere, Steve Irwina i Nicole Kidman, Australija privremeno je boravište našem Ludbrežaninu Hrvoju Stančinu.
Početkom studenog posjetila ga je obitelj koja je uživala u trotjednom boravku u prekrasnom Sydneyu. I ne kažu bez veze da je Sydney jedan od najljepših gradova na svijetu u kojem se na savršen način isprepliću staro i novo, potvrđuju nam putnici. Dodaju i kako najpopularnije atrakcije, Sydney Opera House i Sydney Harbour Bridge, uživo izgledaju još veličanstvenije.
Osim Sydneya, u 3 tjedna prošli su 3500 kilometara uz istočnu obalu Australije, susreli se s Aboridžinima, sunčali na popularnim plažama i stvorili uspomene za cijeli život.
Dragi čitatelji Ludbreških novina, od kolovoza smo u naše novine uveli novu/staru rubriku – VAŠ FOTO TRENUTAK! Za sadržaj rubrike zaslužni ste upravo Vi. Naš zadatak je odabrati temu, a vaš zadatak je okinuti fotku. Protekli mjesec zamolili smo Vas da nam kroz fotografije objasnite zašto volite jesen. U nastavku pogledajte što smo prikupili. Tema za idući mjesec je - ADVENT (Gdje ste bili? Što ste vidjeli?) Fotografije nam šaljete na e-mail: ludbreske-novine@czkidn.hr do 20. u mjesecu, a najbolje objavljujemo u idućem broju Ludbreških novina.
Jesen pri Batthyanyju (A. Horvat) Jesen na Otoku mladosti (B. Radotić)
U-15 košarkaši pred vratima raja
Nevjerojatnu utakmicu odigrali su košarkaši Grafičara U-15 kategorije. U utakmici Međužupanijske košarkaške lige na svojem su parketu s 54-53 pobijedili varaždinsku Vindiju, svojeg dugogodišnjeg rivala. Bila je to utakmica u kojoj se mnogo toga lomilo, pa je bilo puno grča i nervoze. Trener dr. Horvat imao je na protivničkoj klupi iskusnog stratega Cesara koji je znalački postavio igru. Odlično je reagirao na sjajne prodore Filipa Crnkovića , dobro zatvarao Matiju Bačanija, dvije glavne poluge Ludbrežana. Šut nije služio ni jedne ni druge, pomoćni trener Kokolek rekao je da će psihički puknuti ako izgubimo. Ludbrežani su nekako stigli do vodstva od 9 razlike, na četiri minute do kraja. Horvat me upitao da li sam napisao tekst o pobjedi za Ludbreški portal, a odgovorio sam mu: Jesam, treba mi još samo točan rezultat za zadnji klik. No, tada stampedo Varaždinaca predvođenih odličnim playmakerom Cesarom, sinom proslavljenog Dražena, prelaze na zonu, naši ne pogađaju ništa, igraju brzopleto. Varaždinci na pet sekundi do kraja dolaze do vodstva. Brišem tekst koji sam trebao staviti na portal, i spremam kratku priču o nevjerojatnom preokretu. No, tada, vjerujem da ste vidjeli, na društvenim mrežama, Filip Crnković izvodi potez života. Nakon uručenja lopte na trici od strane Bačanija, Filip radi step back, dolazi na gotovo 9 metara i lopta u visokom luku para mrežicu. Novi tekst... Okidač za veliko veselje, trener Kokolek drži se za glavu, Horvat tjera natrag igrače jer je sekunda – dvije do kraja. „Baja“ luduje, navijači ulaze na parket, igrači trče po terenu , vesele se, ljube i čestitaju. Pa, gdje to možeš doživjeti osim u sportu? Porazgovarali smo s glavnim junacima ovog trijumfa. Filip Crnković „morao“ nam je objasniti kako je zabio taj pobjedonosni koš. - Nikad nisam zabio takav koš, tako nešto možeš samo sanjati. Za to se živi ! Jako sam uzbuđen. -
Ovaj koš kao da je bio preslikan s NBA parketa, zasigurno od tamo ima uzore. - Da, pratim NBA, pogotovo Currya i Moranta, a odlične savjete daje mi i ujo Željko Novota koji živi u SAD-u.-
Matija Bačani dosta je tog kvalitetno napravio. Iako je odigrao ove sezone niz utakmica, pa čak i za reprezentaciju Hrvatske U-14 ova mu je pobjeda jedna od najdražih. - Obožavam ovakve utakmice, napete, da se protivnik ne predaje do kraja. Izuzetno sam zadovoljan. Ovom pobjedom stigli smo na korak do plasmana u Državno prvenstvo gdje bi tada snage odmjerili i s Cibonom, Splitom, Zadrom i drugima.-
Vjerujemo da će se tamo i doći, trebat će još jedna velika pobjeda, vjerojatno nad Viroviticom. Naravno, mnogi klubovi bacili su oko na naše dragulje, ali ipak vjerujemo da će ostati u našim redovima. Ako se ostvari plasman u 1. Ligu U-15 dolazi pojačanje u vidu mladog Cesara, pa ćemo biti izuzetno ozbiljan protivnik svima. Uz dr. Horvata na klupi nema opuštanja nego samo košarkaškog guštanja! Piše: Neven Jerbić
