najživopisniji dio narodne nošnje ludbreškog kraja

Poculica je vrsta ženskog oglavlja, pokrivala za glavu, i dio je tradicijske narodne nošnje. Jedna od živopisnijih i različitim tehnikama tekstilnog rukotvorstva ukrašena je poculica svečane ženske narodne nošnje koja se nosila u Velikom Bukovcu i okolnim selima. Predstavlja jedinstvenu materijalnu i nematerijalnu baštinu stvorenu i njegovanu vrijednim rukama naših podravskih žena.

Kako izgleda velikobukovečka poculica?

Izgled poculice iz okolice Velikog Bukovca karakterističan je i jedinstven, a prepoznatljiv je i po načinu ukrašavanja. Oglavlje se sastoji od nekoliko dijelova. Prednje bočne dijelove čine dva platnena pravokutnika, naševa, bogato ukrašena vezom. Između naševa, na tjemenom dijelu, nalazi se čipka, špice. Zajedno čine prednji dio oglavlja. Prema stražnjem dijelu se na njih poprečno nadovezuje izduženi platneni dio, također ukrašen vezom, koji je na sredini stražnje ivice skupljen tako da tvori polukružni usijek. U taj usijek je umetnut šupljikavi halovec u obliku luka.

Kako je poculica izrađivana?

Velikobukovečka poculica ručno je šivana od gusto tkanog kupovnog pamučnog platna, kretona. Odlikuje se raznolikim tehnikama ukrašavanja. Bočni i stražnji dio oglavlja su ukrašeni bogatim vezom crvenim pamučnim koncem ili raznobojnom vunenom pređom. Vez je izveden bodovima lančanca, obameta i ovijanca, a motivi su brojni. Najčešći i najomiljeniji su srce, tulipan i ptičice koji su okruženi raznolikim geometrijskim te stiliziranim biljnim i životinjskmi motivima. Bukovečku poculicu krase i čipkani elementi. Čipkani umetak u središnjem dijelu, iznad čela, je od finog bijelog pamučnog konca, a zastupljene su dvije tehnike čipkanja: čipka na batiće i kukičana čipka. Čipku na batiće s karakterističnim motivima katruža, lastavički, janješca i krogljica su izrađivale žene iz Svete Marije u Međimurju te ju prodavale u Podravinu i Bilogoru. Kukičane čipke sa stiliziranim biljnim i geometrijskim motivima, najčešće rombova i trokuta, su izrađivale velikobukovečke žene same. Halovec u obliku luka na potiljku je od bijelog pamučnog konca izveden poseb- nom tehnikom preplitanja koja je kod nas u Hrvatskoj poznata pod nazivom jalba. Tehnika je dobila naziv po tradicijskim ženskim oglavljima ozaljskog kraja gdje je ostala sačuvana i poznata do danas.

Tko je izrađivao poculice?

Izrađivale su ih djevojke pripremajući svoju opremu za miraz, a u tome su ih podučavale i pomagale im njihove majke i bake. Trudile su se da poculice budu što ljepše ukrašene jer je to bio jedan od pokazatelja vještine u izradi ručnog rada kojemu se nekada, i u gradu pa tako i na selu, pridavala velika važnost.

Kako se poculica nosila?

Poculica je pokrivala kosu skupljenu u dvije pletenice koje su na potiljku bile omotane na kofrtalo formirajući punđu. Oglavlje se na kosu učvršćivalo s prednje strane kopčama za kosu, šponjgicama, a na potiljku pomoću špagice, dretice, koja je bila provučenu kroz donji rub oglavlja. Poculica je bila dodatno ukrašena širokom crvenom vrpcom koja je bila svezana u mašnu, pontlek, a učvršivala se na vrh šupljikavog umetka na potiljku.

Simbolika značenja oglavlja

Žensko oglavlje poput poculice predstavljalo je statusni simbol jer su njome kosu pokrivale samo udate žene, a po prvi puta su ju stavljale na kosu tijekom svadbene svečanosti. Starije žene su se od mlađih snaha razlikovale i po tome što su poculicu pokrivale maramom, ropcem. Ovako raskošno ukrašena poculica nosila se samo u svečane prigode, blagdane i nedjeljom kada se išlo u crkvu. Crvena boja je u zapadnoevropskoj kulturi, ali i mnogim drugim kulturama, simbol blagostanja, zdravlja, sreće i ljubavi te štiti od zla. Crverna boja, koja prevladava i na velikobukovečkom oglavlju, je mladim snahama, prema pučkom verovanju, osiguravala sreću, ljubav i plodnost u braku. Ova boja ima i apotropejsko značenje jer se smatra da može odbiti zlo i štititi od raznih uroka i bolesti koje bi mlade snahe mogle spriječiti da postanu majke i tako obitelji osiguraju zdrave potomke.

Gdje se poculice mogu naći i vidjeti?

Najveći broj velikobukovečkih poculica čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Prikupljene su još davne 1929. godine posredstvom tadašnjeg muzejskog povjerenika iz Velikog Bukovca, učitelja Franje Rihtarića, te na terenskim istraživanjima prof. Vladimira Tkalčića i dr. Milovana Gavazzija. Nekoliko primjeraka čuva se u Muzeju grada Koprivnice, Gradskom muzeju u Varaždinu i Muzeju grada Ludbrega kamo su stigle temeljem otkupa ili darovanja. Vjerujemo da se još puno poculica čuva u privatnim obiteljskim zbirkama. Nažalost, u posljenje vrijeme se mogu vidjeti i u oglašivačima za prodaju na raznim internetskim portalima.

U čemu vidimo njihovu vrijednost?

Vrijednost velikobukovečke poculice je u njenom jedinstvenom načinu ukrašavanja kojeg karakteriziraju vrlo živopisni vez, izvorno sačuvani uzorci čipke na batiće iz međimurskog čipkarskog centra Svete Marije, te velik broj uzoraka kačkanih čipki. Posebno su dragocjeni po svojoj raznolikosti, iako najmanje uočljivi, uzorci šupljikavog pletiva, jalbe, na stražnjem dijelu poculice. Sve navedene tehnike dokaz su o bogatoj tradiciji tekstilnog rukotvorstva na području ludbreške Podravine koja se održala u narodu do prve polovice 20. stoljeća.

Podravine možemo sačuvati prikupljanjem i pravilnom pohranom preostalih „preživjelih“ primjeraka ženskih oglavlja i drugih tekstilnih predmeta, istraživanjima njihovih tehnoloških karakteristika te geografskih, kulturnopovijesnih i etnoloških obrazaca, proučavanjem i rekonstruiranjem specifičnih tehnika tekstilnog ruktovorstva i bogate motivike. Da bi se taj segment materijalne i nemateijalna baština zaista sačuvao i održao nužna je njihova popularizacija putem izložbi, predavanja i organiziranjem praktičnih radionica za djecu i odrasle kako bi se na taj način njegovale gotovo zaboravljene vještine tekstilnog rukotvorstva.

Kako možemo sačuvati tradiciju tekstilnog rukotvorstva?

Spasimo našu baštinu!

Venija Bobnjarić-Vučković, prof. pov. umjetnosti i etnolog