SUZO MOJA
Suza Jedna, druga, treća... Više ih ni ne brojim padaju kao kapi kiše i sve više ih ima. Fališ mi čovječe zar je to toliko teško shvatiti?! Znam da se nismo vidjeli samo nekoliko desetaka godina to je puno čak i nabrojiti. Znaš i sam da smo bili jedno uz drugo da smo se voljeli i sad kad te ne vidim toliko dugo boli me. Nemaš vremena, obaveze. Sve ja to razumijem ali zar u večer kada sve obaveze završiš ne poželiš mene kraj sebe, zar ne poželiš da te masiram onako kako ti voliš?! Zar ne poželiš da mi ispričaš što imaš novo, da mi kažeš priđi bliže ili jednostavno da ćutiš sa mnom?! E, vidiš meni sve to treba. Meni treba da se smijmo zajedno, da gledamo filmove, da nam kuham kavu u tvojoj kući,.. Da, fali mi sve to. I boli me što znam da te neću vidjeti, vise nikada. I bez obzira da li sam sama ili okružena ljudima ja sam usamljena jer ti nisi tu. Sa tobom je uvijek bilo drugačije, nismo pričali o osjećajima, ali smo ih pokazivali. Pokaži mi i sad da ti je stalo, iznenadi me i u snove dođi mi da te vidim još jednom prije negoli sklopim oči. Reci da si došao da me vidiš. Ne ti nećeš doći jer tako je zapisano u zvijezdama našim jer jedna zvijezda je davno pala i sama ostala. Bojim se. Ja znam da su moja razmišljanja o nama samo jedna nestvarna tema da ali same misli dolaze, ne želim da te izgubim ni nakon toliko godina .
Sviđa mi se · · Podijeli · 1961232 · Prije 3 sata/i ·
Ona te više nego što možeš ispričati dozivlje kao dijete majku kad izgubi ona plače i kad suza nema .Svaku noć o tebi mašta, živi za dane kada ce biti sa tobom, i ako zna da je to još jedan u nizu neostvarenih snova. Možda misliš ona je kao i ostale, ali nije vjeruj mi. Ona se boji da ti kaže koliko joj je stalo, boji se da ti ne osjećaš isto i da ce te izgubiti. A onda kada ti je rekla da te voli na neki njen način, znaj da je htjela reći da te voli na sve moguće načine. I sama ti je dokazala svoju ljubav, učinila je sve za tebe. Ti si otišao a ona je kao ranjena srna uplašeno gledala u daljinu jer je znala da tvoj odlazak je kraj ali nije vjerovala, željela je da ti barem budeš sretan s njom ,ali godine su pokazale suprotno jer i ti si bio nesretan kao i ona ali naši putovi se više nikada nisu spojili i ako si na rastanku rekao svijet je mali srest ćemo se .. Sada svi znaju za vas, ali nekad sumnja, znaš i sam da si nekad loš prema njoj i to nju boli i ako ti nikad ne kaže. Ljubomoru skriva, kao i osjećanja. Možda bi ipak trebala da ti prizna koliko joj je stalo,
ali boji se. Uvijek kada je voljela gubila je i tebe je mnogo puta gubila živi u nadi da ćeš je čekati, na nekoj nebeskoj cesti. Ovih par nedjelja što je još ostalo voljela bi da je svaki dan sa tobom, ali ne može dozvoljavaj i to je boli. Kako prolaze dani njoj je sve gore jer zna da se bliži njen odlazak. E da joj barem kažeš"ostani", da joj kažeš da je i tebi stalo i da si je volio... Ali oboje ćutite, zato ni ne zna da li je tebi stalo, nekada si zaista grub prema njoj, ali kada ste sami tada si dobar,Možda nekada shvatiš što je ona činila sve da spasi ljubav tvoju jer ona te iskreno voli znaj. ona ne prigovara ona je sretna kada si ti sretan. Ona te voli i vise nego sto možeš da zamisliš, čuvaj je. Čuvaj je i onda kada bude daleko od tebe, nemoj da je zaboraviš jer ona će tebe da čeka na toj dalekoj cesti. Imali ste previše prepreka, možda je ovo još samo jedna da dokažete jedno drugom koliko vam je stalo. Ne dozvoli sebi a ni njoj da je izgubiš Provesti cijeli život sa tobom, gledati te , pričati sa tobom o svemu, kuhati nam kavu, oprati suđe, jednostavno osjećati se kao u svojoj kuci i ako je tvoja. Vjeruj ništa mi nije bilo ljepše, volim kada tako provedemo dan, ništa mi više ne treba da budem sretna. Znam da imamo krize, znam da nekad sumnjam možda i bez razloga ali ti mi nekad daš povoda mada ništa mi više nije bitno samo naši dani, I onda kad si otišao u kupatilo, uvlačim se u topao krevet i čekam te da dođeš, okrenuta ka tvojoj strani kreveta, zamišljam da su nam dani odbrojeni i da sve što je lijepo bilo u prah se pretvorila ti onako kao bijesno ih tjeraš pa ih pustimo da legnu između nas. Zamišljam. I u
trenutku se uplašim, prije mnogo godina nisam zamišljala sebe ovdje a sada zamišljam nas za pedeset godina, bojim se da su to samo moje želje. Ti si još uvijek u kupatilu dok ja utonem u san, dolaziš osjetim da me gledaš, nisi mi okrenuo leđa , gledaš me i tvoj pogled me budi ali se pravim da spavam... Okrećeš mi leđa, otvaram oči i gledam te, sreću moju jedinu. Gledam te dok spavaš, znam da i ti osjetiš moj pogled, znam da nisi još zaspao, ćutiš ti, ćutim ja. Sretna sam što sam baš tu, u tvojoj sobi, pored tebe. Okrećem ti leđa, ne mogu da zaspim. Okrećeš se ka meni, gledaš me, pripijaš se uz mene, grliš me tvoj dah na vratu, osjećam vrelinu tvog tijela. I onda iznenada suza kanu niz moje lice, baš tu na jastuku, ni sama ne znam zašto, Uspavam se baš tu u tvom zagrljaju i ako sam svjesna da moram još malo kući, i ako znam da ću morati da napustim tvoj zagrljaj. U trenu kad se budim vidim te, spavaš kao dijete, čak mi se učinilo da si budan. Ustajem, oblačim se a sve bih dala da mogu da ostanem u tvom krevetu, pored tebe tu sam najsigurnija, ali ipak idem izlazim iz sobe. Znam da si mislio da ću ostati do jutra, znam da si mislio da ćemo piti zajedno kavu, da ćeš me voziti do kuće prije nego što kreneš na put i ja sam to željela više od svega i ako sam otišla. —Gledam ga dok spava, kao i svaki
put prvo mi okrene leđa. Ovaj put ležim na leđima namjerno neću i ja njemu da okrenem. Osjećam da nije zaspao, okreće se ka meni govori mi što ćemo raditi u jutru čim ustanemo, prije nego što ode na put. Nasmijem se i složim se sa njim... Još malo tako ležim, shvaćam da sam sretna da baš tu, u njegovoj sobi, u
njegovom krevetu je sva moja sreća. Okrećem mu leđa, okreće i on. Gledam u prozor, kiša pada... Taman sam utonula u san on se okreće, pripija se uz mene, grli me, osjetim njegov dah na vratu, pravim se da spavam i zaista u tom prelijepom zagrljaju zaspim. On, osjetim opet teško diše, škripi zubima, da je neko drugi u pitanju to bi me užasno nerviralo a ovako ne smeta. Od njega meni ništa ne smeta Budim se, gledam na sat, imamo još sat vremena da spavamo. Okrenem se i vidim ga iza sebe, tu je. Mi smo tu i znam da će biti napeto kad odem kući, ali nije me briga.!. Uživam još sat vremena u toplom krevetu, u toplom zagrljaju. Alarm, zvoni, on me budi: ''Mala, ajde ustani, pola 5 je, zakasnit ćemo'' Gledam ga, smiješim se i on se smije, znam da je sretan što sam tu, osjetim to i ako ne govori. On nam stavlja kavu dok se ja oblačim, napolju kisa i dalje pada. Odradim to sto imam i gledam ga, pijemo zajedno kavu, on i ja. Zar mi treba još nešto za sreću?! Naravno da ne, samo još mnogo ovakvih buđenja da bih bila presretna. Krećemo, vodi me kući. On odlazi na put. I nemam razloga da skidam osmijeh sa lica narednih dana jer ovu noć ću da pamtim, ovo jutro ću još dugo da pamtim. Još se sjećam te večeri. Mog odbijanja i tvoje upornosti. Baš si želio da budeš sa mnom, a ja željna zezanja i izlazaka ništa
ozbiljno nisam planirala, kažu ljubav se ne planira ona se desi. I tako smo iz mojih glupih razloga viđali se povremeno, vremenom sam se zaljubila u tebe, ušao si mi u srce a ti si riješio da raskineš. Patila sam, da jesam par mjeseci si mi se učinio drugačijim i ako sam se nadala da te neću zavoljeti, desilo se. Pomirili smo se, sve je bilo isto ali ja sam te sve više voljela i ako smo se i dalje povremeno viđali. Onda malo duži prekid dovodi neke nove ljude u nas život i mi nestajemo, nema nas više. Vremenom mislim da sam te preboljela ali nisam.. Ponovo se srećemo, ponovo ti i ja i ovo naše. Prvo se krijemo da niko ne zna, mnogi bi nas osudili. Ali kako vrijeme prolazi saznaju za nas i briga nas, imamo naše noći kada nam niko ne treba, kada mi je lijepo i ako samo ćutimo, i kada se u tvojoj kući osjetim ko u svojoj. Volim kada me zove da ti pomognem, volim kada me zagrli u snu, a ne volim ona jutra kad moram da se iskradem iz tvog zagrljaja i da idem kući. Ne volim kad ti drugovi pune glavu glupostima pa se svađamo, ne volim što ih slušaš, ali sretna sam kad smo sami. I pamtim moje prvo spavanje kod tebe, pamtim tu noć i jutro, naše jutro zajedničko... I volim kada mi uzmeš jorgan i onda me pokriješ ili kad se prepiremo koji je čiji jastuk. Naše noći su mi najljepše
i znaj da te ne dam nikome, svaku noć koju provedemo zajedno čuvam samo za sebe. I ako ne govorim da te volim znam da ti to osjetiš i ne treba mi ništa više, samo ti i tvoja sreća. I želim da trajemo. Voli te tvoja mala! Nisu mi dali da te volim. Jel grijeh je voljeti? Nije. Jel grijeh poželjeti tuđeg? Jeste. Jel grijeh kada poželiš da vratiš nešto što je bilo tvoje, a sad je tuđe?! Odgovora nema. Bili su drugačiji od drugih, nikada se nisu držali za ruke, nisu izlazili zajedno. Niko nije znao za njih, a svi su znali. To nije značilo da su se manje voljeli, ako su se razlikovali od drugih. I onda samo jedan malo duži prekid dovede neke druge ljude u njihov život, ona izgubi njega kad ga je zavoljela, a on i ako ima drugu zove je. često se pitala: Jer to ljubav, navika, potreba? Par viđanja da niko ne zna, pjesma na radiju: “Vremena daj mi da te prebolim dođi kad prestanem da te volim“ i njegov odlazak drugoj, gleda za njim kako odlazi. Danima pati, noćima ne spava, doziva ga, želi da ga vidi, da bude njen, ali njega nema. On je sa drugom, boli saznanje da ga je izgubila, da ga više neće imati kraj sebe. Vrijeme prolazi čini joj se zaboravlja ga, upoznaje boljeg dečka koji je voli, ali njegov poziv
u pola noći sve menja.. Odlazi, nalazi se sa njim i prvi put ga odbija, prvi put je ona ta koja govori da ne želi da bude sa njim, govori mu da se vrati toj sa kojom je. On odlazi, ona gleda. Baš u tom trenutku stiže poruka od dečka kako misli na nju, kako mu nedostaje osmijeh joj se vraća na lice, sretna je što ga nije prevarila. Kako je vrijeme prolazilo mislila je da je konačno sretna, da je njega zaboravila, da je dečko voli, ali ipak ostaje sama. Mislila je da je bar on sretan kad ona nije, često je pomišljala što li on radi i onda saznaje da je i on slobodan, nešto najljepše što je mogla čuti. Opet su oboje sami, nema više prepreka samo treba da joj se javi i svjesna je preći će preko svega, svjesna je oprostit će i ako možda ne bi trebalo. Nazvao je, odlazi da se vidi sa njim, sve joj je čudno. Boli je saznanje da je do skoro bila druga koja je provodila dane i noći baš kod njega, a sad ona dolazi, gleda ga pričaju kao drugovi, opet je onaj stari, onaj osmijeh. Počinju da se viđaju krišom, njeni joj brane, ali ipak odlazi kod njega da niko ne zna. Pokušava da ga odbrani pred drugima, govori da nije takav kao što pričaju, brani ga, ne želi da ga drugi mrze. Morala je otići u drugu državu, morala ga je napustiti, i ako joj je bilo jako teško, još jedna njihova velika
prepreka. Nije mu rekla kog dana odlazi samo je otišla, zvao ju je, pisao joj je, ona mu govori da je čeka to je još malo manje od mjesec dana, on govori kako je voli. Ne može više da izdrži dolazi kući, čak je htio i da je sačeka, ali ne, njeni bi joj napravili problem. Odmah to večer odlazi kod njega, sretna je, ljubi ga, voli ga. Više se ne kriju, on dolazi kod nje za rođendan, briga ih za sve, slikaju se (njihove prve zajedničke slike), piju, uživaju. I dalje se njeni bune, i dalje se iskrada iz njegovog kreveta prije nego što svane, svaki put poželi jedno jutro kraj njega. Ne viđa ga svaki dan, ali zato kada ga vidi, kada je zagrli onako iznenada kako samo on zna nema sretnije od nje i ne mari više za to što govore da može da nađe boljeg, da je on ne zaslužuje, niko ne zna kako je njoj svaki trenutak sa njim dragocjen. I ako ne izlaze zajedno, i ako se ne drže za ruke ona je sretna kad ispred drugova kaže: „Tu mi je mala“ ili kada njoj ukaže: „Nećeš valjda večeras da ideš kući, ostani“ tada shvaćam da je par sitnica dovoljno za njenu sreću, ne mora da joj ukaže „volim te“ jer njegov stisak ruke u trenutku kada joj je najviše potreban, zagrljaj u toku noći, i onaj Osjećam kada osjeti kako je gleda dok se pravi da spava govori više od tisuću riječi. ja sam samo željela da i ti mene držiš za ruku pred svima, da me
iznenada poljubi. željela sam da se i mi igramo ,željela sam da kažeš da me voliš. željela sam da se smijemo zajedno, da se ludiramo. željela sam da i mi nekad budemo kao drugi parovi. Ne kažem da nisam osjetila da me voliš, imamo mi naše najljepše noći, kada me zagrliš i ne puštaš ili kada mi kažeš: ''nemoj da ideš kući, ostani da spavaš.'' Pa kad nam ja kuham jutarnju kavu i gledam te dok spavaš, ali nekad poželim da osjetim da si samo moj, da mi pripadaš, sretna sam ja kraj tebe, sretna sam sa tobom. Volim kada pravimo večeru samo za nas dvoje ili kada mi ne daš da spavam. Ali samo ponekad poželim da mi dokažeš bar ispred drugova da ti je stalo. Voljela bih da i mi imamo zajedničku sliku, da imamo nešto naše a ne samo noći u kojima sam samo tvoja i samo ti moj.. Priznajem volim naše noći kada smo sami, kada nema nikoga da nam smeta. Volim ja sve što je vezano za tebe. on joj nikad nije govorio mnogo o osjećajima, jednom je poželio da je ima kraj sebe zauvijek i kad joj je rekao mislila je da se šali. Od tada on šuti, ne pokazuje osjećanja, a ona se nada da će joj opet kao nekad reći da želi sina sa njom... Nekada u šali ukaže istinu a ona to ne shvaća, možda joj je to greška. Možda zato što je to bio prvi put da joj
ukaže da je voli možda je zato sumnjala. A on zašto više ne ponovi?! Zašto je ne pita sad kada je pored njega?! Da, sada bi odmah pristala, odmah bi mu rekla da želi sinčića jednog za početak, malog i njegovog nasljednika. Možda nekad opet sakupi hrabrost pa joj kaže. Voli kada je zagrli iznenada i kada joj neda da ide od njega kući. Nikada ne govore o osjećanjima, oboje šute. Ali mali dokazi su sasvim dovoljni da shvate da pripadaju jedno drugom i da im niko drugi ne treba.! što se desilo sa njom?! Pogled joj je zamišljen. Više se ne raduje praznicima, više se ne smije iskreno. Luta ulicama grada, samo da joj brže prođe dan, najviše bi voljela samo da spava, da sve ovo prođe. Gdje je ona djevojka što je jedva čekala Novu godinu, koja je željela da izlazi, da se provodi? Ko je uzeo tu djevojku, gdje je nestala?! Zašto se lažno smije?! Više nema ni iskrenog osmijeha, i dalje pjeva po kući ali samo da ne bi primijetili da je tužna. Jednom su joj rekli da ne vrijedi da se smije u očima joj se vidi tuga, ona se branila i govorila da nije tužna. Mnogi su je povrijedili, govorila je vratiće im sve, povrijedit će ih kao što su oni nju, ali samo je ostalo na riječima nikoga ona neće povrijediti, nikoga. Samo
oprašta ljudima, oprašta svima sve. Najgore je što ni suza više nema, ne plače, samo gleda u prazno... — ležim pored tebe... Spavaš, kao beba si... Moj si. Da li ja to sanjam? Opet si moj, tako nježan, tako mio. a glumi jakog. Znam da kad su ti drugovi tu glumi facu, a ustvari si dobar Povrijedio si me par puta, oprostila sam ti, zaboravila sam sve. Bitno mi je da si opet moj, da si tu. I kad ćutiš, i kad me ne ljubiš kad si samo sa mnom u sobi meni je lijepo. Da, sretna sam jer te imam... Ali bojim se,što ako ti dosadim? što ako opet poželiš da odeš? Ne, ne želim da mislim o tome. Naše noći su dragocjene. Svaki put kada te vidim ja sam sretna. I živim za noći sa tobom. Lijepe su i onda kada samo pričamo, kada gledamo tv i smijemo se, i onda kada ćutiš. U posljednje vrijeme često ćutiš... Ne znam zašto je to tako ali opet kada su drugi sa nama šališ se, zezaš se. Poznajem te dugo, mnogo prepreka smo imali, ali ipak smo zajedno. Možda me stvarno voliš kao što si jednom rekao a ja tada mislila da me zezaš. Možda zato više Neće da mi govori o svojim osjećajima. Da, ja tebe volim i ako sam ti onda rekla na neki svoj način, vjeruj mi volim te više nego ikada, ali bojim se da ti priznam, bojim se da ćeš me povrijediti... Svima pričam o tebi, sretna sam kada te spomenu, ali
kada sam sama strepim, bojim se jer nisam često bila sretna... Možda je ipak ovo naše vrijeme, možda ću zaista biti sretna, Meni je dovoljno malo i ti to znaš. Ove noći si mi potreban izgleda si i sam to shvatio, ali malo kasno već sam legla da spavam. Zazvonio je telefon u trenutku kad je san počeo da me hvata, poruka od tebe. Sve bih dala da si bliže, da mogu da iskočim iz kreveta i odem u tvoj zagrljaj znaš i sam da bih to uradila samo da si se sjetio malo ranije. Gdje si bio do sad?! Jedna poruka, srce ubrzano kuca, odgovaram ti, tvoj odgovor, moja poruka i lutanje. Znam da si očekivao da ču do i i ja bih voljela da sam mogla. Ovako laku noć i spavaj najljepše snove a ja ću učiniti sve da sutra dođem, samo me ekaj nemoj da ti budu drugi hitniji od mene.— Imala je taj poseban osmijeh kada je pričala o njemu. Kada priča sa njim oči su joj se caklile, svako je primijetio radost u njenom pogledu na spomen njegovog imena... Bila je sa drugima ali nije osjetila taj drhtaj srca kao sa njim kad je.. Mnogo puta su se razilazili ali opet su se vraćali jedno drugom da li iz navike, potrebe, ljubavi ni sami nisu znali.. Imali su svoje noći koje su nju činile beskrajno sretnom i ako par sati sa njim značilo joj je više nego cio dan sa
nekim. Bojala se često da će ga izgubiti nije znala što je sa njegovim osjećajima. Kada čuje zvuk telefona uvijek poželi da je baš poziv od njega a kad je nazove i nasmije čini joj se da je cio svijet njen. I onda se sjetim naše noći, ono kada si se budio po sto puta kada me pogledaš a ja se pravim da spavam. Kada mi uzmeš pola jorgana pa me onda pokriješ da mi ne bude zima, a kad ja gledam tebe ti se praviš da spavaš a oboje smo svjesni da smo budni i onaj tvoj iznenadni zagrljaj. Najljepše jutro dočekano, najljepša noć prespavana, nasa prva zajednička noć, naše prvo zajedničko jutro.♥ Koga zoveš u pola noći zato sto ti fali? Mene Koga zoveš kad shvatiš kakvi su ti drugovi? Mene Koga zoveš kad želiš da vidiš a ne možeš? Mene Koga gledaš dok spava? Mene Koga zezaš pred drugovima? Mene Koga nazoveš da dođe samo da bi se vidjeli bar na pola sata? Mene Koga zoveš kad ti treba pomoć? Mene Zbog koga nekad ispališ drugove? Zbog mene Da li je to ljubav? Ne znaš ni ti, ni ja ali nije ni bitno. Bitno je da mi dokazuješ nekim sitnicama da ti je stalo i ako ćutiš kao i ja. I ništa
mi nije važno, samo ti i ovo naše sto imamo... ♥ Nikad mu nije rekla ono famozno "volim te" ali je zato činila sve za njega, išla je protiv svih i svega samo da bi bila sa njim. Noćima nije spavala kad se nisu viđali, plakala je ali kad mu čuje glas, kada ga vidi sve se to zaboravi voljela ga je cijelom svojom dušom. Opraštala je nešto što niko ne bi oprostio, dokazivala mu je ljubav na sve moguće načine. Voljela je da zaspi kod njega, i ako je prije zore morala kući. Odlazila je od njega dok je on spavao, ne želeći da ga probudi. A onda se pitala da li bi on volio da je ostala, par puta joj je rekao da ostane, ali nije mogla. Dan kad je išla od njega na posao joj je bio prelijep, taj dan uopće nije razmišljala o tome koliko joj je teško na poslu. Uživala je sa njim, i on je znao nekad da je iznenadi. Imali su i loše dane a i lijepe, čuvala ga je od svih, ne želi da ga izgubi a kad ga ne vidi boji se što ce biti s njim. Samo se nada da je i s njegove strane isto i da ga više neće izgubiti. OPRAŠTANJE Opraštanje Znači da ste odustali od žaljenja i time otpustili tugu. Do toga prirodno dolazi jednom kad shvatite da žaljenje ne služi ničemu osim kako bi ojačalo lažno ja. Opraštanje znači kako se ne opirete životu – da mu dopuštate da živi kroz vas. Druge su mogućnosti bol i patnja, jako ograničen protok životne energije, a u mnogim slučajevima i tjelesna bolest. Svoju
pažnju svjesnost usmjerite na to da osjetite emociju koja vas obuzima i provjerite drži li se vaš um nekog obrasca žaljenja, kao što su okrivljavanje, samosažaljenje negodovanje, koji bi mogao hraniti tu emociju. Ako je tako, to znači da niste oprostili. Neopraštanje je često usmjereno prema drugoj osobi ili prema sebi, ali može biti usmjereno i prema bilo kojoj situaciji ili stanju – prošlom, sadašnjem ili budućem – koje vaš um odbija prihvatiti. Da, neopraštanje može biti usmjereno čak i prema budućnosti. To je odbijanje uma da prihvati nesigurnost, da prihvati činjenicu što je budućnost potpuno izvan njegove vlasti. Neopraštanje je priroda uma, upravo kao što lažno ja utemeljeno u umu, odnosno ego, ne može preživjeti bez borbe i sukoba. Ego je taj koji ne oprašta, to bi se trebalo razumjeti. Ego se tako održava zahvaljujući zbirci emocionalnih uvrijeđenosti. On nosi svoje osobne ogrebotine i to su niti zahvaljujući kojima on postoji. Ego aktivno sakuplja povrede i uvrede i čak i onda kada ga to vrijeđa, jer bez tih povreda ego bi bio doslovno ništa. Prvi manevar ega da izađe na kraj sa tom uvrijeđenošću jeste da pokuša druge natjerati da priznaju svoje greške. ”Povrijedio si me – reci da ti je žao”. Ponekad ovo pomaže egu da se privremeno osjeća bolje, ali to ne može iskorijeniti početni uzrok. I često se desi, ukoliko se osoba izvini, slijedeći rezultat je da ego počinje mrziti. ”Znao sam da si mi to uradio, vidiš upravo si mi to priznao.” Temeljno raspoloženje ega je nikada ne oprosti – nikada ne zaboravi. Ono što ego ne pokušava je oprostiti, jer bi to značilo podrivanje samog njegovog postojanja. Oprostiti drugima
uvrede, stvarne ili zamišljene, znači oslabiti granicu između sebe i drugih, rastopiti taj osjećaj odvojenosti između subjekta i objekta. I tako opraštanjem svjesnost teži osloboditi se ega i njegovih uvrijeđenosti i da se umjesto toga vrati svjedoku, sebstvu koje vidi i subjekt i objekt na isti način. Kada volite nesebično vi ne prosuđujete druge, već imate Voljenu (Nesebičnu) Dobrotu i razumijevanje. Vi šaljete blagoslove svima, pomažete da se oslobode od njihovoga umnoga neznanja, zaboravnosti i sebičnostiukratko, dopuštajući im da žive njihove živote i ispune njihovu karmu, kako oni smatraju ili za potrebno. Tako radeći, vi automatski blagoslovite vaš sklop umduh sa opraštanjem, sa ciljem da budete humani. Druga riječ za odustajanje od reakcije je opraštanje. Nereagiranje nije slabost nego snaga. Drugi naziv za nereagiranje je oprost. Oprostiti znači prozreti – prozreti kroz ego i time doprijeti do zdravog razuma, koji je osnovni dio bića svakog čovjeka. Oprostiti znači stvarno vidjeti, odnosno vidjeti ono što je iza ega, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića. Ego voli žaliti i zamjerati ne samo drugim ljudima, nego i situacijama. Taj svjestan vid opraštanja je i nereagiranje. Oprostiti znači previdjeti ili preciznije prozreti – prozreti kroz ego i time doprijeti do zdravog razuma, koji je osnovni dio bića svakog čovjeka. Oprost služi nama i dio je našeg „programa učenja“. Oprostom se mi oslobađamo negativnih emocija koje smo do sada držali u svom osobnom energetskom polju. Također i drugi imaju svoje shvaćanje i lekcije za naučiti. Mi učimo sukladno onome što mi osjećamo, a drugi sukladno onome što oni osjećaju. Osjećaji i namjere
koje su u pozadini nekog djela su ono što je bitno. S kojom je namjerom nešto učinjeno i koliko su toj osobi (duši) jasne posljedice neke akcije su ono što automatski sugerira karmičku posljedicu. Recimo to ovako: ako te netko povrijedi iz nesvjesnosti ili svoje vlastite zatucanosti/ljubomore/zloće ili nečeg drugog ,a ti iskreno oprostiš toj osobi, jer jednostavno shvaćaš da se ona ponaša najbolje što u tom trenutku zna, jeste, ti ju samim time razumiješ i iz tebe momentalno nestaju svi osjećaji vezani za nju i njeno djelo koji su te sputavali. TI si oslobođen/a oprostom. Baviti se zabludom (mayom) i dalje se namata maya. Možemo i ovako reci na ovaj dio o oprostu, da je to samo jedan sadržaj, zvan oprost, ali inače to je vrtlog uma i kao takav uvijek je modifikacija. Kao i u zakonu karme koji je isto samo proizvod uma i vid energija te razine. Karma ne postoji i satvičkom (čistom) umu. Bavite se Sobom., a ne sadržajima, modifikacijama ili konceptima čula poput emocija, oprostom i sl. Jer kada se sjetite sebe, svjetlost će biti tu i cijela maya će u trenutku nestati, i tada nema karme. Ni jednog jedinog trenutka ona više neće moći opstati. Sve što radite a niste svjesni, nema vrijednosti jer niste bili svjesni sebe, niti onoga što radite. Možemo reći kad nekog savjetujemo da oprosti znači imati stav potpunog razumijevanja i shvaćanja. Osoba koja ima osjećaj uvrede ne može biti svjesna, kao ni ona koja oprašta, jer njihova priroda nije svijetlo. To je nesvjesnost sebe. Oni ne pamte sebe, kreću se i spotiču u mraku. Oprosti im, oni nisu odgovorni za to što rade. Kako može osoba koja ne pamti sebe biti odgovorna? Nema razloga čekati da se vaša karma ispuni ‘ ako to radite čekat
ćete vječno. Zato u čovjeku koji voli nema ljubomore, nema grižnje savjesti; u njemu nema praštanja, jer ni u jednom trenutku se ne javlja nešto što bi trebalo oprostiti. Sve to zahtijeva duboko istraživanje, veliku brigu i pažnju. Oprostiti znači stvarno vidjeti, odnosno vidjeti ono što je iza ega, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića. Ego voli žaliti i zamjerati ne samo drugim ljudima, nego i situacijama. I prema osobama i prema situacijama možete se odnositi na isti način: pretvarati ih u neprijatelje. Uvijek se podrazumijeva: ovo se bi trebalo događati, ne želim biti ovdje, ne želim to raditi, prema meni se nepravedno postupa. Nevinost, nepovređivanje, opraštanje čak i najvećem neprijatelju, istinoljubivost i vjera u Gospoda – sve su to različiti zavjeti. Ne plašite se ako niste savršeni u svakom od njih. Radite i uspet ćete. Onaj tko se odrekao svih vezivanja, svakog straha i svakog gnjeva, onaj čija je čitava Duša ušla u Gospoda, onaj ko je našao utočište u Gospodu, čije je srce pročišćeno – sa bilo kojom željom da dođe Gospodu, On će mu je uslišiti. Opraštanje je način da se čovjek oslobodi od svog malog ja i da se sjeti svog pravog sebstva. Um (ego) ne može oprostiti. Samo vi to možete učiniti. Vi možete postati prisutni, ući u svoje biće ili sebstvo, osjetiti živo spokojstvo i duboku tišinu koji zrače iz Bića. Karakter ispunjen ljubavlju sadrži u sebi sve ljudske vrijednosti. Ljubav je tada suosjećanje, obzirnost, opraštanje, uzajamno poštovanje, nesebičnost i toleranciju. Zato je Isus rekao: »Oprostite prije nego što uđete u hram«. Onoga trenutka kad uistinu oprostite ponovno
ste prisvojili svoju moć, oduzevši je umu. Kako čete oprostiti drugima? Tako da nikada ne osuđujete, tada nikada ne bi trebali ni opraštati. Osuda i ljubav su suprotnosti. Od jedne dolazi sva tuga svijeta, a od druge dolazi mir samog postojanja (Boga).
Nikada nije imala nešto pretjerano sreće, uglavnom su je povređivali i to na razne načine. Praštala je svima, noćima je plakala kad joj je bilo teško, borila se uvijek za sve i svašta ali život ju je gazio. Jedino što je bilo dobro u njenom životu što nikad nije bila ozbiljno bolesna, ostale stvari joj baš nisu išle od ruke. često je noćima plakala, a ujutro se ponašala kao da se ništa nije desilo, stavljala je lažni osmijeh na lice, išla je kroz zidove zbog svoje sreće i onda kad je bila sretna trajalo je jako kratko, dandva nekad samo par sati... Govorila je samoj sebi kako nada posljednja umire, a onda je odjednom prestala da se nada, otupjela je, noćima plakala, preko dana bila zamišljena, nije bilo više osmijeha. Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam i koračat ću po njoj dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svrha. Ne pitam da li je pravedna, moja je..."
I kad ti nestane volje da se vratiš,da te ruke ljubavi zagrle,nemoj da te slomi ljutnja,zavoli opet kao da je prvi put,pusti srce da se ponovo rodi,vrati se kao feniks,i raširi svoja krila. Neka tuga ostane sama u svojoj pakosti,ona jednoj ti na drugoj strani,okiti se osmjehom,i kreni naprijed,tamo gdje je sreća našla svoj dom. Zavoli opet sve one koji su tebe voljeli,sve tvoje nade čekaju da izađu na svjetlo vođene tvojom rukom,ne gledaj iza sebe,još nije vrijeme da zagrliš prošlost. Raširi ruke u zagrljaj svjetla,i za svoju dušu naći ćeš mir,i ono malo ljubavi ako ima u tebi,ponovo će nekom drugom donijeti sreću ,ne odustani,zavoli opet,to ti govore tvoje uspomene- u meni se bore misli prošlosti i ako znam da je to davno zakopano.trulo u dubini duše moje . Često se pitam zašto ta prošlost tako daleka ,nije izvjetrila ,ali ono što danas kažem brzo zaboravim ,a ono što je bol zadalo ostaje za sva vremena
•
~NA OSTRVU ŽELJA~
Dok mi pahulje snijega pred očima igraju bezgranični ples,usamljena na mjestu stojim,kao svjetionik sa pogledom u daljinu,na otoku želja,čekajući brod koji ne dolazi. A sjena koja pored mene prolazi siva je i snena i šapće mi tiho ti si samo žena ,koja je stvorena da pati ,da voli da grli da se smije i kad joj do smijeha nije Šibaju me vjetrovi nemilosrdno,okrutno,ali ja i dalje nijemo stojim,samo pogled mi na pučini traži tvoj lik,kako dolazi nošen valovima mojih želja. Dok sam stajala tako,neki ribar issplovi je na pučinu mora bacio svoju mrižu jer loviti se mora, samo mi je mahnuo iz daleka ,rekao sad će nevera kući pođi i bogu se noli jer i tvoj brod će jednom da zaplovi ,u luku spasa a ti ćeš svojoj želji da odoliš... ~TI U OGLEDALU MOJE DUŠE~ •
Kad poželim da te vidim,ja zavirim u svoju dušu,nježna kao leptir,osmjehom me grliš,i sada znam,ja volim te dok snivaš,jer to je moja sudbina. Mnoge sam snove sanjala nekad,družila se sa željama tajno,varala sebe kad sam se sa srećom pozdravila,i pustila je da ode.i .da je vratiti mogu,to sam nekad vjerovala.
Zato te samo još vidjeti mogu,dok snjegovi bijeli svoje cvijeće ispletu ,dok zima brije i sjeverac huči do boli... •
~GOVORE MI~
Kažu mi da lutam od srca do srca,da otimam ljubav bez pitanja,pa se poslije svetim,kažu mi jer ne znaju ,ja želim samo malo topline u ljubavi da nađem,govore i lažu,da je i sinoć opet jedno srce ranjeno . Između sna i želje sada razapeta stojim,gdje griješim ja se pitam,i molim sudbinu da mi se smiluje,malo ljubavi da mi podari,da dođem do cilja da pogledam sudbini u oči i da kažem dosta je bilo mojoj samoći... •
~PAHULJA SJEĆANJA~
U kutku tamne sobe,prolazi život u minuti,prozor zamagljen od pahulja bijelih,i poneka zraka svjetla svoj pozdrav za laku noć,titrajem me osvIjetli. Tišina zamjeni želje. .kao da čeka i moj san. A ja sa sjetom na licu,na svakoj pahulji tvoje ime ugledam,sve dok ne padne na tlo i u kap vode se pretvori. Za taj tren oči mi bljesnu,ali samo za tren,je... jer je san prevario dan a ja sam boga molila za sudbinu mojih najmilijih da bog im da zdravlja i sreće i tako svako veče molim se ja i u san polako utonem i poželim laku noć svim zvijezdama na nebu što tako divno sjaje i mjesecu kažem ja ploviš daleko
ti pozdravi mi sve one koji tumaraju u noći jer ne znaju kuda poći •
~BEČAR POETA~
Vrijeme prošlo nisam više mlad,sada selom neki drugi bećari šeću,snaše lijepe oka garava,umjesto konja sada sokakom limuzine bruje. Nema više šešira preko čela,umornih tamburaša,i pjesme do zore,ne čuju se pjetli što me dočekali,kad sam kući zorom dolazio. Koliko sam puta,u birtiji noćio,ispod stola razbijene čaše,pa kada svane ja probudim tamburaše pa im velim nastavite onu moju što mi dušu gali jer u duši bola ima a drugo mi ništa ne fali •
~KAD JESEN ODE ~
Lišče polako opada sa grana,bojama se oprašta od nas,i nijemo prekriva staze utabane,i umire polako sa uspomena,umire da bi se rodio neki novi život. Kad priroda na počinak pođe,onako lijepa i kad sniva,pokrijmo je svojom nježnosti,jer jesen spava,kao da nas tješi,doviđenja do iduče godine baš u isto vrijeme. Jesen u mom srcu,još u uspomeni živi,... •
Molitva za iscjeljenje
KLASIČNA MOLITVA ZA ISCJELJENJE prof. dr. Tomislav Ivančić
Isuse , zahvaljujem ti što si sada tu. Kažem ti : Dobro došao. Lijepo je što postojiš. Isuse , pogledaj sada na mene , ovdje gdje sjedim pred tobom. Ti me poznaješ.Želim Isuse da me sad dotakneš i iziječiš, da me oslobodiš i učiniš zdravim za zadatke u životu, Isuse Kriste prvo te molim... •
~PROSJAK LJUBAVI~
Prosjak za ljubav ja sam bio,gledao za tobom,dok si prošla pored mene,i ne okrenula glavu nisi,da vidiš suzu kojom te pozdravljam. Prosjak za malo sreče koju si mi oduzela,ne da mi je vratiš,več da sačuvaš bar nešto,ako ti je u sječanju ostalo. Sam na stazi pokraj rijeke,još uvijek sam na onom starom mjestu,pogled bez sjaja..kao kamen,kojeg polak... •
~TIŠINA U MISLIMA~
Mnogo sam puta otvarao usta,ali riječi izlazile nisu..samo tišina,nijeme riječi u mojim mislima. Vjetar dok prolazi kroz mene,kao da nisam tu. Moj osmjeh niko ne primjeti,u svojim milima svako ide svojim putem,i cviječe uz stazu kojom prolazim,više ne daje onaj sjaj..gdje li sam,ako nisam tu?
Tražim sebe u labirntu,po kojem su nekad prolazile uspome ~ZAVOLI OPET~ I kad ti nestane volje da se vratiš,da te ruke ljubavi zagrle,nemoj da te slomi ljutnja,zavoli opet kao da je prvi put,pusti srce da se ponovo rodi,vrati se kao feniks,i raširi svoja krila. Neka tuga ostane sama u svojoj pakosti,ona jednoj ti na drugoj strani,okiti se osmjehom,i kreni naprijed,tamo gdje je sreča našla svoj dom. Zavoli opet sve on... Zašto imam puno prijatelja koji su toliko različiti po karakteru? Kako se mogu slagati sa svima? Mislim da svaki od njih "izvuče" iz mene neki drugačiji dio. S nekim sam uljudna. S nekim se šalim. S drugim sjednem i pričam o ozbiljnim stvarima. S nekim drugim se puno smijem. S nekima popijem kavu. Slušam o njihovim problemima i što mi savjetuju. •
... •
~BUDI OSMJEH JUTRA~
Budiš li se još uvijek sa osmjehom na licu,nježna kao ruža na nečijem ramenu,dali su ti zore raspjevane u srcu,kao nekad dok si na mom ramenu slatke snove snila.
Čiju li ruku sada držiš na grudima svojim,i treperiš na krilima zbilje,osjetiš li onaj plam,ili je to samo hir..ptica si,koja nema svog gnijezda. Neka vrijeme za tebe stane,i samo sretne pje... ~SJEČANJE NA PRIJATELJA KOJEG VIŠE NEMA~ •
Tužna je godina prošla,godina sječanja na prijatelja kojeg više nema među nama. A još jučer čitali smo njegove pjesme,ljutili ga ponekad,ali bez njega ulazak ovdje nije više isto. Često se ponadamo da čemo ga sresti ,pročitati post,i družiti se..godinu dana svakim danom kao da je tu,gleda,smije se..ali ne..to u našim srcima oživljavaju sječanja,i o... •
~GDJE JE MOJ MIR~
Lutam tamo po pjesmama bez rime,gdje da nađem mir od sebe samog,legnem za trenutak na prostirku od uspomena..ja i moja tuga.
ponavlja: "Pazi! Pogrešan smjer. Pazi pješak!"... ili nešto slično. Uopće ne razumijem kako sam ga podnosila dvije godine, kakvo zanovijetalo! 8. ožujka Autoškola je priredila zabavu, jer sam položila vozački. Instruktori su bili stvarno ganuti. Jeda... •
~IZGORENA SJEČANJA~
Vrelina sunca isprzi naša sječanja,praznina nakon oluje,osta pusta knjiga koju je prekrila prašina,tuga,i propala nada. Kn sam ja,kad sanjam san bez snova,ko sam ja zarobljen u beskraju? Sve što sam nekad poželio prošlo je kraj mene,i da vratim vrijeme ja više ne mogu,sad još molim sunce praznim pogledom,neka sagori i ono života što mi ostalo,neka... ~LAKA VAM NOĆ USPOMENE~ •
Svim sam ljubavima sebe dao,da sam volio srce mi je svjedok,ni slutio nisam,da ču pisati pjesme sa tužnim završetkom. Večeras opet tražim svoj mir,snage nemam da čekam u nadi,i opet pjesmu pišem,jer plakati ne mogu,ja suza više... Napokon mogu voziti svoj auto, bez da mi instruktor stalno
Noćas opet stihove pišem,bez nekog reda i rime,noćas se odvajam od uspomena,zvijezde neka noćas sjaje punim sjajem. Laka vam noć,budite tihe na jastuku života,noćas zadnji put pjesmom vas pozdravljam,osmjeh vam ostavljam umjesto kletve,i ne vjerujem da čemo se ikad sresti.
Ne žalim što sam vas zasipao pjesmama mnogim,u nadi da vas vratim skrivene ... •
.
ZAŠTO ŽENE PLAČU
“Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nosi svu težinu ovoga svijeta , a opet dovoljno nježna da svakome mogu pružati utjehu.Dao sam joj unutarnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njene djece.Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu i... •
~SAMO ŠUTI~
Kad ugledaš da idem prema tebi,ne reci ni riječ,samo šuti,nek se čuje srca trepet,ti samo čuti,i pusti da čarolija ide dalje.
VJEČITI PUTNIK Putnik sam kroz vrijeme kojeg život gazi. Od tereta silnog u sve manjoj sam snazi.
I kad te dodirnem usnama,ne reci ni riječ,zadrži sklopljene oči,prepusti se nemiru što vlada tvojom dušom,još noćas samo za nas,sudbina svira posljednji ples.
Poput vuka samotnjaka visoko uzdignute glave hodim, šuteći, strpljivo trpim, Bogu se za snagu molim.
Ako otvoriš oči,čarolija nestaje,i samoća će ponovo da ti pokuca...
Preživljavanje tek puko što svakog od nas stišće odnijelo je sućut ko' jesenje lišće. Tek pogled neki, onako usput, što u njem' se čita stotinu pitanja ponekad me susretne, i vrati u sjećanja, ona, s početka, u dane vesele, sretne.
U dane, kad čovjek čovjeku je prijatelj bio. U vrijeme dok oslanjali smo se jedan na drugog, pili iz iste čaše, a susjedi bili bliskiji od braće. No dođe novo vrijeme, besposlica, nameti, životno breme, oduzeli čovjeku sve,. Ogoliše ga posve, ostade bez plaće, bez imovine, ostale mu samo gaće. Putujući kroz život, osvrne se oko sebe. Gleda, usamljen, tužan, razočaran, od života ranjen, al' stremi opet naprijed, iako ne zna kamo vodi ga put. Ta putnik je, a putnici su vječni prolaznici koje ni vrijeme ne može zaustaviti.
Koliko je sreće u čascima ovim, Kad se mjesec rađa na plavoj visini, Kada slavuj pjeva negdje u daljini I razgara srce plamenima novim!łł
Ovdje drvlje staro duge sjenke baca, U našoj rijeci brdo se ogleda; Dođi, jer mi srce više mira ne da Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca. Ne moli se, tamo, pred ikonom starom! Ovdje, u slobodi, pred nebom oltarom Sa koga nam gospod o milosti zbori, Dođi da zajedno molimo nas dvoje: Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje, A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.
~ Aleksa Šanti ~
Nisam dobila poruku ponoć. Ali sam zato dobila propuštene pozive do ponoći koje nisam vidjela, SMS poruku koja me je iznenadila. . Dobila sam najljepše prenoćište u tvom zagrljaju, dobila sam jutarnji čaj, dobila sam tebe kraj sebe od pola noći do pola današnjeg dana... E da si se samo malo ranije javio dočekali bi i Novu godinu zajedno.. U svakom slučaju hvala ti na ovoj divnoj noći i na današnjem danu. Volim kada mi kažeš da ne idem kući, kada me poljubi i zagrli u snu. Sretna sam zbog ovoga što smo imali, nadam se da će nam ova godina biti bolja, da ćeš me malo više cijeniti. Nadam se da eš i ti shvatiti kakvi su ti prijatelji kao što sam ja shvatila kakvi su moji. čuvat
u te i braniti od svih! Voli te puno tvoja mala! Vino, noć ti i ja.. Naša noć. Volim ovakve noći, kada smo sami, kada nam niko ne smeta. Volim kada mi pričaš kako ti je bilo na poslu, kada se zezamo zajedno, kada mi pričaš što si radio prethodnih dana.. Volim da šuti sa tobom, dok gledamo tv. Sa tobom se najlepse šuti. Volim svaki trenutak proveden sa tobom.. Oduvijek
me je zanimalo da li primjetiš kad nešto promijenim na sebi večeras si mi dokazao da primjetiš. Dok sam te masirala, prijetila sam kako ti prija svaki moj dodir, kako ti bude lakše poslije toga. Dok si se tuširao zaspala sam, očekivala sam da ćeš i ti odmah leći ali si otišao da gleda jos malo tv, nisam htjela da te zovem čekala sam da sam dođeš .. Došao si poslije nekog vremena, otkrio me i zezao me kao po običaju da sam cijeli jorgan uzela za sebe.. Ovaj put sam ti prva okrenula leđa, mislila sam da me Neće odmah zagrliti jer to obično radiš kad ve zaspim, osjetila sam tvoj dah na vratu.. I taman kad sam zaspala probudilo me je tvoje vrtenje po krevetu, namještanje jastuka osjetila sam da nešto nije u redu kao da ti smetam u krevetu htjela sam te pitati da li smetam, ali nisam ležala sam još malo i iskrala se iz tvog kreveta sad imaš više mjesta i možeš komotno da spavaš. Ostavila sam ti mali poklon ispod jelke nadam se da će ti se svidjeti, i otišla sam kući. Još jedna noć u kojoj sam željela duže da ostanem Hvala ti za ovo veče, nikada nisam željela da mi poklanja puno pažnje željela sam da uživam u svakom susretu, da me zagrliš dok spavam i da se budim češće kraj tebe.. Nadam se da to nije puno. lijepo spavaj najdraži, voli te tvoja mala
Po šumi, širom, bez staze, puta Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi često ga vide, s trista koplja na juriš
ide. I vuk i medo, pa čak i - ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca. Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja, zmija ga šarka po svu noć sanja. Pred njim dan hoda, širi se strava, njegovim tragom putuje slava. Lijino pismo Jednoga dana, vidjeli nismo, Ježić je, kažu, dobio pismo. Medeno pismo, pričao meca, stiglo u torbi poštara zeca. Adresa kratka, slova k'o jaja: "Za druga Ježa Na kraju gaja". U pismu piše: "Ježurka, brate, sanjam te često i mislim na te. Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom. Divno li šara! Dodji na ručak u moju logu, požuri samo, ne žali nogu. Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom. Nježno te grli medena lica i pozdrav šalje lisica Mica" Jež se veseli: - Na gozbu, veli, tu šale nema, hajd da se sprema. Ježurka Ježić lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji. - Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna obrana moja. Kod lijine kuće Sunčani krug se u zenit dig'o kad je Ježurka do lije stig'o. Pred kućom-logom, kamenog zida, Ježurka Ježić svoj šešir skida, klanja se, smješka, kavalir pravi, biranom frazom lisicu zdravi: -Dobar dan, lijo, vrlino čista, klanjam se tebi, sa bodlja trista. Neka perje pijetla krasi tvoj dom, kokoš neka sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja, a jastuk meki patkica koja. Živjela vječno u miru, sreći, nikada lavež ne čula pseći. I još ti ovo na kraju velim: ja sam za ručak trbuhom cijelim! Otpoče ručak čaroban, bajni. I jež i lija od masti sjajni. Jelo za jelom samo se niže, Ježurka često zdravicu diže: u zdravlje lije i njene kuće, za pogibiju lovčeva Žuće. Niže se ručak četverosatni, zategnu trbuh k'o bubanj ratni. Noć Evo i noći, nad šumom cijelom nadvi se suton sa modrim velom Promakne samo leptirić koji i vjetar noćnik listove broji. Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje. Skitnica svitac svjetiljku pali, čarobnim sjajem putanju žali. A sova huknu svoj ratni zov: -Drž'te se, ptice, počinje lov!
Šušteći šumom jež mjeri put, kroz granje mjesec svijetli mu žut. Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju: -Kućico moja, najljepši raju!
Rastanak
Ostade lija, misli se: Vraga, sto mu je kuća toliko draga? Kad Ježić tako žudi za njom, bit će to, bogme, bogati dom. Još ima možda od perja pod, pečene ševe krase mu svod. Ta kuća, vjerujem obiljem sja. Poći ću, kradom da vidim ja.
Ježić se diže, njuškicu briše. -Ja moram kući, dosta je više. Dobro je bilo, na stranu šala, lisice draga, e, baš ti hvala. -Moja je kuća čvrsta k'o grad, prenoći u njoj - Kuda ćeš sad? Tako ga lija na konak sladi a jež se brani, što da se radi: -Zahvaljujem se pozivu tvom, al' mi je draži moj skromni dom! -Ostani kume, lija sve guče, moli ga, zove, za ruku vuče. Al' jež tvrdoglav, ostao pri svom -Draži je meni moj skromni dom!
Potjera
Vuk Požuri lija, nečujna sjena, paperje meko noga je njena. Dok juri tako uz grobni muk, pred njom na stazi, stvori se vuk. -Grrr, kuda žuriš, kažider lovcu; možda si negdje
pronašla ovcu? -Idem da doznam lija sve duva zašto jež kuću toliko čuva. -Eh, kuća, trice! - veli vuk zao. -Ta ja bih svoju za jagnje dao! Poći cu s tobom jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu! Pred ježevom kućicom Svi jure složno ka cilju svom, kuda god prođu prasak i lom! Pristigli ježa, glede: on stade kraj neke stare bukove klade. Pod kladom rupa, tamna i gluha, prostirka u njoj od lišća suha. TU Ježić uđe, pliva u sreći, šušti i pipa gdje li će leći. Namjesti krevet, od pedlja duži, zijevnu, pa leže i noge pruži. Sav blažen, sretan, niže bez broja: -Kućico draga, slobodo moja! Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda, uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto ja te mijenjao ne bi'! U tebi živim bez brige, straha i branit ću te do zadnjega daha! Tri galamdžije Medvjed i svinja i s njima vuja grmnuše gromko prava oluja: -Budalo ježu, bodljivi soju, zar tako cijeniš straćaru svoju?! Koliba tvoja prava je baba, krov ti je truo, prostirka slaba. Štenara to je, tijesna i gluha, sigurno u njoj imaš i buha! Kućicu takvu, hvališo mali, za ručak dobar svakom bi dali! Rekoše tako, njih troje, ljuti, dok mudra lija po strani šuti. Ježev odgovor Diže se Ježić , oči mu
sjaje, gostima čudnim odgovor daje: - Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj. Vrijedan sam, radim, bavim se lovom i mirno živim pod svojim krovom. To samo hulje, nosi ih vrag, za ručak daju svoj rodni prag! Zbog toga samo, lude vas troje čestite kuće nemate svoje. Živite, čujem, od skitnje, pljačke i svršit ćete naopačke! To sluša lija, pa sudi zdravo: -Sad vidim i ja, jež ima pravo! To reče, klisnu jednom ćuviku, a ono troje digoše viku: -Jež nema pravo, na stranu šala: a i ti, lijo, baš si budala! Kraj
Što dalje bješe, kakav je kraj? Pričat ću i to, potanko, znaj. Krvnika vuka, jadna mu majka umlati brzo seljačka hajka. Trapavog medu, oh, kuku, lele, do same smrti izbole pčele I divlja svinja pade k'o kruška, smače je zimus lovačka puška. Po šumi danas, bez staze, puta Ježurka Ježić lovi i luta. Vještak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.
Branko Čopić pisac za velike i male Branko Čopić jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca. Rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašani kod Bosanske Krupe gdje je…
Reiner Maria RilkeNikad ne treba očajavati kad se nešto izgubi. Osoba, ili radost ili sreća, jer se sve još divnije vraća. Što otpasti mora otpada; što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.
Mi smo svojoj djeci dali korijene i naučili ih da poštuju svačije a da svoje nikada ne zaborave, a dali smo im i krila jer smo imali povjerenja u njih i pustili smo ih kao ptice da odlete u svijet sa saznanjem da se uvijek imaju kome vratiti.
Jednostavno, čovjek čovjeku ne može biti Bog, zato čovjek treba i traži Boga. Sam Bog je u ljudsko srce utisnuo čežnju za ljubavlju da Ga čovjek traži i nađe; da čovjeka uzdigne i spasi - učini vječno sretnim; da s njim dijeli svoj vječni božanski život. Čovjek je sin čovječji, ali i sin Božji. Nastaje od sjemena ljudskog ali i od Duha Božjega. U njemu se sjedinjuje duh i tijelo. Zemlja i nebo. Ljudsko i božansko. Bog i čovjek. Uvijek je Bog u čovjeku i čovjek u Bogu. Čovjek, koliko se god trudio, u čovjeku ne može pronaći svoju bit i svoju sreću. Svoje ljudsko ostvarenje može pronaći jedino u Bogu. Ako se otrgne od Boga, od svojega izvora, njegova ljudskost brzo usahne i truli. Samo je u
Božjem naručju čovjek potpuno sretan. Jer, u Njemu živi, od Njega dolazi i Njemu se vraća. Svako dijete kad pronađe svojeg oca je sretno. Nemirno je ljudsko srce dok ne uroni u beskrajni ocean Božje ljubavi!
Teška povijest Hrvata u Srijemu
Hrvati nastanjuju Srijem od vremena prvog doseljenja Hrvata na svoje današnje životne prostore. Prema navodu iz Supetarskog kartulara, Srijem je već u ranom srednjem vijeku bio u sastavu hrvatske države, a njime je upravljao ban Srijema (banus Sremi), jedan od sedam banova u Hrvatskom Kraljevstvu. Život u tom graničnom hrvatskom području, koje je kroz dugu povijest bilo razdjelnica i spoj vjera i civilizacija, za Hrvate je značio stalnu izloženost ugrozi životnog opstanka. Nakon prvih sukoba s Bugarima, kasniji turski prodori u Europu prouzročili su velike političke i društvene promjene, uključujući prisilno iseljavanje Hrvata u sigurnije zapadne i sjeverne krajeve, sve do Austrije, Slovačke i Moravske, uz istodobni prijelaz dijela Hrvata na kalvinizam (pr. Grgurevci, Srijemski Karlovci, Petrovaradin) i pravoslavlje koje je u Otomanskom carstvu bilo povlašteno (pr. Velika Remeta, Manđelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci).
I u takvim teškim uvjetima opstanka toga doba, u Srijemu su se ipak očuvale velike skupine Hrvata, posebno na područjima Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice. Nakon što je 1745. obnovljeno županijsko uređenje, prvi srijemski župan Marko Pejačević je poticao nova naseljavanja, a tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeća, doselili su se većinom njemački i mađarski kolonisti, uz Slovake, Rusine i druge narode. Tijekom druge polovice XIX. stoljeća, u nekim je sredinama Srijema i susjednih Bačke i Banata, posebno među višim društvenim slojevima radi očuvanja društvenoga statusa došlo do velike asimilacije Hrvata u Mađare i Nijemce. Više o tomu Željko Tomašević. Unatoč svim prisilnim iseljenjima, stradavanju i asimilaciji, Hrvati su sve do završetka I. svjetskog rata, u mnogim srijemskim područjima opstali kao narodna većina, a u nekima su kao većina uspjeli opstati do kraja II. svjetskog rata pa i kasnije, sve do njihovog protjerivanja devedesetih godina XX. stoljeća, nakon čega Hrvati u Srijemu gotovo nestaju. Tako se prema činjeničnim pokazateljima može ustvrditi da je pod srpskom vlašću, u razdoblju od 1918. do 1995., s izuzetkom četverogodišnjeg ratnog razdoblja od 1941. do 1945. kada je Srijem bio u sastavu hrvatske države, nad srijemskim Hrvatima počinjen istinski i to mirnodopski genocid. Već uspostavom Kraljevine SHS, srpska vlast je upravnom podjelom države na oblasti pa potom banovine, svjesno promijenila granice povijesnih pokrajina, što je za Hrvate u Srijemu, ali i u Bačkoj i Banatu, imalo teške posljedice. Hrvati su smjenjivani sa svih položaja u upravi i školstvu, a sve političke, gospodarske i kulturne mjere, bile su usmjerene ugrozi njihove opstojnosti. Posebno je agrarna reforma i kolonizacija provođena na štetu Hrvata. Ranija mađarizacija je zamijenjena srbizacijom, nametanjem ćirilice i ekavice u školama, promjenama naziva mjesta i ulica, kao i imenovanjem Šokaca, ali i Bunjevaca u Bačkoj i
Banatu, „katoličkim Srbima“ ili osporavanjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu, što srpske vlasti čine i sustavno potiču sve do današnjega dana. Unatoč takvim pokušajima potiskivanja, podjele i asimilacije u toj tzv. Prvoj Jugoslaviji, Hrvati su u Srijemu uspijevali preživjeti pa je primjerice grad Petrovaradin, još 1939. bio gotovo 100% hrvatski grad, nazivan i „hrvatskim Gibraltarom“, u kojem se rodio i hrvatski ban Josip Jelačić i u kojem je osnovana najstarija čitaonica i Jezuitska gimnazija na području današnje Vojvodine. Nakon II. svjetskog rata, vlasti su u Petrovaradin smišljeno doselile Srbe i Crnogorce pa su već 1984., umjesto latinice u osnovne škole uveli ćirilicu. Nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli strašne progone jugokomunističkih, odnosno u naravi srpskih vlasti, kada su pobijene brojne tisuće srijemskih Hrvata. Ipak, ono što Srbi nisu uspjeli u potpunosti provesti za trajanja tzv. Druge Jugoslavije, bezobzirno su započeli provoditi tijekom oružanog napada na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine. Tada su u Srijemu, u kojem nije bilo ni rata ni oružanih sukoba, niti su Hrvati bilo čime napali državnu opstojnost ili ugrozili pripadnike drugih naroda, započeli neskriveno protjerivanje Hrvata, uz dodatno mijenjanje nazivlja svega što je imalo poveznicu s hrvatstvom toga kraja, želeći time skriti i uništiti tragove življenja Hrvata u Srijemu. Nakon što su Srbi proveli tzv. „etničko čišćenje“ koje je u naravi mirnodopski genocid nad Hrvatima Srijema, u spomenutom Petrovaradinu danas živi manje od 10% Hrvata. Posebno je strašan primjer srpskog genocidnog zločina počinjenog nad Hrvatima u hrvatskim srijemskim mjestima Kukujevci i Gibarac, smještenima uz cestu prema gradiću Šidu. Kukujevci se spominju još 1275. i bili su jedno od 14 čisto hrvatskih naselja u Srijemu, u kojemu je do početka prošlog
rata živjelo tek 1% pravoslavnog puka. Mjesni Hrvati i ranije u selo doseljeni Nijemci, trpjeli su strašne progone već završetkom II. svjetskog rata, kada su partizani srušili i velebnu crkvu Presvetoga Trojstva sagrađenu 1770. godine. Nakon što su mjesni Hrvati od 1991. do 1995. bili izloženi strašnim prijetnjama, otpuštanjem s posla, okrutnim premlaćivanjima, mučenjima i ubojstvima, noćnim klanjima cijelih obitelji, Srbi su 1995. iz Kukujevaca protjerali sve Hrvate. U tim zločinima su sudjelovale i redovne policijske snage Srbije, a MUP Srbije je o tomu odbijalo provesti bilo kakvu istragu. U Kukujevcima je do početka prošloga rata živjelo 500 hrvatskih obitelji, koje su danas raseljene po 120 hrvatskih mjesta, dok u Kukujevcima danas živi tek 5 hrvatskih obitelji. U želji zatiranja svakog traga hrvatstva toga sela, novonaseljeni Srbi su 2007. odlučili promijeniti ime sela u Lazarevo, a nazive mjesnih ulica, u ulice cara Lazara, Miloša Obilića, srpskih vladara, Svetog Save i vojvode Putnika. Srijemsko selo Gibarac je prije rata također bilo naseljeno gotovo isključivo Hrvatima, koji su činili 91.43% mjesnog puka. Danas je Hrvata u Gibarcu manje od 7 %. Jednako kao i u susjednim Kukujevcima, novonaseljeni Srbi su 2007. odlučili promijeniti ime sela u Dušanovo. Danas u Srijemu nema ni jednog naselja u kojem su Hrvati stoljećima živjeli, a da ih Srbi tijekom 1991-1995., iz njih nisu u većem dijelu ili gotovo u potpunosti prognali. Zlo koje su pretrpjeli Hrvati Petrovaradina, Kukujevaca i Gibarca, pretrpjeli su i Hrvati Zemuna, Hrtkovaca, Nikinca, Rume, Iriga, Srijemske Mitrovice, Srijemske Kamenice, Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Novih Banovaca, Beške, Golubinaca, Šida i drugih srijemskih mjesta. Teško je ne spomenuti Hrtkovce, oduvijek većinsko hrvatsko mjesto, u kojemu su Hrvati još 1981. bili većina, a danas ih gotovo i nema među 600 preostalih katolika uglavnom Mađara, ili Zemun u kojem je prije II. svjetskog rata živjelo 70% Hrvata, a danas tek 5%, pa Šid iz kojeg je od 7.000 Hrvata, tijekom posljednjeg
rata istjerano njih 5.000. U srijemskom dijelu biskupije je u 28 župa do rata 1991. živjelo oko 50.000 Hrvata koji su javno živjeli kao vjernici, uz još nekoliko desetaka tisuća Hrvata katolika koji su zbog političkih pritisaka vlasti, živjeli kao kriptokatolici. Procjenjuje se da je tijekom posljednjeg rata, iz Srijema protjerano više od 30.000 Hrvata. Prema demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa, koja je 2008. objavljena u časopisu “Pilar”, broj Hrvata u Vojvodini se od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1%. Takvo naglo smanjenje broja Hrvata na području na kojem nije bilo rata, ne može se označiti nikako drugačije nego kao genocid, za koji još uvijek nitko nije odgovarao. Što je još zaprepašćujuće, hrvatske državne vlasti, državne i društvene institucije, kao ni čuveno istinoljubivi tzv. „hrvatski mediji“, ne iskazuju nikakvo zanimanje za taj genocidni zločin, za povratak Hrvata u svoje stoljetne domove i osiguranje njihovih osnovnih ljudskih i narodnih prava na današnjem državnom području Srbije. Istodobno se krivotvorenjem povijesnih činjenica i medijskim nasiljem, željelo prikazati da su Hrvati počinili etničko čišćenje nad Srbima u Hrvatskoj. Uz takvo stanje svijesti i morala hrvatskih državnih i društvenih struktura, nije se čuditi, što Srbi nakon počinjenog genocida na području Republike Hrvatske i današnje Vojvodine, traže uvođenje ćirilice i u znamen gradu Vukovaru, dok su u dojučerašnjim čisto hrvatskim gradovima i mjestima Srijema, Bačke i Banata, ali i u multietničkom Novom Sadu, vjekovnu latinicu već zamijenili ćirilicom, a povratak latinice, na sablazan svijeta, gotovo da i nema tko tražiti. Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
UMRIJETI ZA LJUBAV Divno je umirati za ljubav prema tebi, umirati za svu ljepotu što oko tebe kruži, za sve što u tebi biva, neka moja duša sniva, neka tvojoj moći služi, tebi, moja vatro živa. Divno je umirati u sebi za tebe, umirati u pjesmi i stihu, u bujici strasti tvojoj što plijeni me u svemu, za danas, za sutra,
i u svakom trenu. Za svaki treptaj u tebi, što šalješ ga meni, znaj da te ljubim, i da te nikome darovala ne bi. S ljubavlju, tvoj rob, tvoje ljubavi biti želim, sebe darujem tebi, ljubavlju svojom, svojim uzavrelim bićem cijelim.
)
Oko, prvu sunčevu zraku lovi, ja sama u sobi. Mislim na tebe. Vidim te kada ustaješ, kada odjeću stavljaš na svoje još toplo tijelo, gledam te onako snenog, kako uzimaš radno odijelo. Mislim na tebe. Gledam te. Ti žurno zatvaraš vrata od stana, a ja omamljena mirisom tvog svježe obrijanog obraza, cjelov ti svoj udijelim, još uvijek kraj tebe stojim, slijedim te, jer ti si u mislima mojim. Pratim te u korak do radnoga mjesta. U koraku sam s tobom, u pozdravima, prolaznicima što ih usput nesebično dijeliš. S ljubavlju želim, da me vidiš, da me osjetiš kraj sebe, da sve rane života sa mnom, mojim osmijesima zacijeliš. Mislim na tebe.
Marija Šikić MISLIM NA TEBE Jutro. Tek je zora rana. Svježina u uzdahu, ja već mislim na tebe.
Kada strepim, slutim, drhtim, sanjam, ili plačem, pratim te osjećajima svojim, znaj, i tada si u mislima mojim. Mislim na tebe.
DA ŽIVIŠ S TIM… Pogledaj me… samo da vidiš kako mogu
kroz ovu zimu i vedrinu ostati topla i sama u haljini bijeloj kao pauk sapeta u razgovoru sa zvijezdama na putu gdje nikog nema nijema grliti mjesta i vrijeme nositi breme ljubavi… Kriknuti…neka te nema… Do zadnje stanice mogu hodati sama i slušati kako likuje srce šapatom slušati glas Nisam ti oprostila…to valjda znaš i ne treba mi ništa više… ne žalim ni za čim… Da me ponekad vidiš u snu želim to želim i želim da živiš s tim… (
STRANAC U SVOJOJ SJENI… Odškrinula sam vrata…a ono…žena u meni u vremenu bez nekog određenog smisla tebi se…godine su prošle…opet veseli… A ti stranac…i sam u svojoj sjeni ne znaš gdje bi otpočinuo usne u čijem krilu sklopio oči kad zanoći… Ja djevojčica ozbiljnog lica leptirica iz svojih priča… Ispred vrata pogledom metem zimu i gledam te…pokislog od kiše Ti si stigao, a mene… nema više…
DAN TEČE Uhvatila sam ovu kišu, gazim dan spokojna da si i ti od nje mokar i da nije važno kojim putem će kišne kapi danas teči... Ništa više nije važno u dvoličnost kad stalno vraćam povrijeđene misli Samo želim u podne začuti zvona koja neće odjekivati baš ničime što me vezalo za tebe..
NEBITNO ZA LJUBAV Ljubim ,
još ne znam koga ? Što mi sve na um pada ? Koje li boje oči su mu ? Kakav pogled će biti ? Hoće li ga vjeđama na pola s'kriti ? Glupost ! Kosa, da li bujna, zalizana uz tjeme ili nepostojana ? Nebitno ! Za ljubav to zanemarih, ali jedno ne izostavih ! Osobnost iznad svega. Da….. osobnost !? Ljubavlju ozarena, ničime ne zamagljena. Duša…..? Kemijski očišćena, maštom ne zavarana, sebe dostojna, lažima ne ciljana, lavovski borbena, pravdom okovana, ljubavi žedna, ljubavlju ne oskvrnjena, dobrote pohlepna, dobrotom rasipna, toplinom ispunjena, uvijek darovana, bezuvjetno predana, meni, nama postojana. Nebitno dok ljubim. Za sve preostalo što ne spomenuh, pitati ću se, kada ljubav izgubim. (marija šikić
A SAD MALO MUDRIH IZREKA Život je niz problema .Hoćemo li zbog njih kukati ili ćemo ih riješiti.: Neka mi Bog da …. Smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti , Hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti, I mudrost da razlikujem jedno od drugih. Od svih darova koje je priroda dala ljudima ,iskren smijeh zacijelo je pri vrhu. Što je uistinu bitno Izabrati dobar stav . Svoj život izgraditi na poštenju, Neka poštenje bude kamen temeljac vašeg života ,budite pošteni u svemu. Radite naporno,ako doživite neuspjeh krenite ponovo ispočetkaNajveća nagrada koju nam
život nudi ,jest prilika da naporno radimo na nečemu što se isplati napraviti. Ciljevi nam daju smjer i svrhu, Ciljevi našem životu daju dodatni smisao Ciljevi nas stavljaju pred izazove Ciljevi život čine zanimljivim Ciljevi život čine ispunjenim Ciljevi život čine boljim Ništa na svijetu ne može zaustaviti čovjeka s pozitivnim stavom i jasnim ciljem pred očima Mnogo je načina koje nam ciljevi mogu obogatiti život: Motivacija-motivacija je unutarnji pogon neovisnost Smjer Smisao Zabava Aktualizacija Ljudi s ciljem uspijevaju jer znaju kamo idu Vizualizacija-da bi ste nešto učinili,najprije to morate jasno vizualizirati u svome umu Vjera –šanse da ćete uspjeti u bilo čemu uvijek se mogu izmjeriti prema vašoj vjeri u sebe Želja –motivacija počinje željom…kad nešto želite,motivirate se da to i dobijete Prva motivacija dolazi iznutra bez obzira na to tko ste i koliko imate godina ,želite li postići trajan postojan uspijeh motivacija ,koja će vas do njega dovesti mora dolaziti iznutra.
Razvijte strast prema učenju
Uživajte u životu .Zapamtite da se morate igrati i zabavljati a najviše se morate smijati. Najbitnije je od svega je biti dobra osoba, Samo nas život ispunjen dobrotom i poštenjem može navesti da se osjećamo duhovno zdravi i ljudski. U današnjem društvu u našoj lijepoj domovini nema dokazivanja ma koliko ti želio da iskažeš svoj potencijal ne nailaziš na podršku okoline a vrlo često si ometen u njegovom razvoju. Snaga kreativnost i razvoj svakog društva ovisi o sposobnosti mladih koji su sebe posvetili znanju ali to su samo odabrani privilegirani. Neka svatko postigne najviše što može s mogućnostima koje su mu dane . Uspješni ljudi život prihvaćaju onakav kakav on jeste. Uspješni ljudi razvijaju i održavaju pozitivan stav prema životu. Uspješni ljudi grade dobre odnose. Uspješni ljudi imaju osjećaj za smjer Uspješni ljudi cijeli svoj život posvete učenju oni su aktivni drže visoke standarde Uspješni ljudi znaju da postojati nije isto što i živjeti. Uspjeti znači činiti najviše što možemo s onim što imamo Uspjeh je u onome što činimo ,a ne u onome što dobivamoU trudu a ne u trijumfu Najpametniji su ljudi na svijetu oni koji znaju kako biti sretni
—