EHO 2014./2015. - harmonikaški časopis

2014./2015., BR. 4 ISSN: 1848-7106

Mika Väyrynen Time. Work.

Discipline.

No shortcuts.

Mladi & Uspješni Ante Selak Mirko Škarica Ivan Babić Karla Sorčić Leonardo Žagar

There’s No Business Like...

Beltango quinteto Ivan Kuruc

HRVATSKA Martina Jembrišak Mateja Pranjić

Eho SKUD Ivan Goran Kovačić IN MEMORIAM Zvonko Šiljac Josip Matanović

INOZEMSTVO

Martina Lončar Matej Marjanović Glazbena škola Karlovac - 210 godina najstarije glazbene škole u Hrvatskoj IZ SKLADATELJSKOG PERA

Tomislav Uhlik Saša Bastalec Damir Bužleta Nikola Hrupek

SADRŽAJ 4

OBRAZOVANJE

Gš Karlovac/ Glazbena škola Karlovac - 210 godina najstarije glazbene škole u Hrvatskoj

17

INOZEMSTVO

Martina Lončar/ Dobar učitelj nikad ne govori učeniku kamo da ide, već mu pokaže pravac kamo da gleda Matej Marjanović / Slovaci su nam dosta slični u kulturi i mentalitetu

29 HRVATSKA Časopis za harmoniku (godišnjak), 2014./2015., br. 4 IZDAVAČ

Trg A. G. Matoša 3 43000 Bjelovar URL: www.pubweb.carnet.hr/harmonikaski-centar/ FB stranica: Harmonikaški Centar E-mail: info@harmonikaski-centar.hr GLAVNI UREDNIK Marija Plentaj UREDNIŠTVO Anamarija Nerad, Saša Bastalec, Ozren Grozdanić SURADNICI Ljiljana Ščedrov, Latica Mirjanić, Marija Matanović, Miran Vaupotić LEKTOR Matea Balen, Marija Plentaj NASLOVNICA Zvonko Šiljac (preuzeto s weba) OBLIKOVANJE I GRAFIČKI DIZAJN Plentaj© NAKLADA Digitalni primjerak

2

2014./2015.

Martina Jembrišak / Cilj mi je potvrditi se kao zrela umjetnica, spremna za samostalan rad na zahtjevnim kompozicijama Mateja Pranjić/ Glazbeno nadarena obitelj Pranjić

42 MLADI & USPJEŠNI

Ante Selak/ Kad odraste, Ante želi biti profesor ili dobar harmonikaš Mirko Škarica/ Profesor je u meni vidio potencijal kojega ja nisam bio ni svjestan Ivan Babić / Harmonika je oduvijek bila moja želja Karla Sorčić/ Harmonika mi se počela ­­– svidati još u vrtiću Leonardo Žagar/ Leonardo spaja harmoniku i rukomet

52 STRUKA

Mika VÄyrynen/ Time. Work. Discipline. No shortcuts.

58 ORKESTRI / DIRIGENTI

SKUD Ivan Goran Kovačić In memoriam Zvonko Šiljac / „Tko je pravi, je pravi! Znadeš!“ In memoriam/ Josip Matanović

81

THERE’S NO BUSINESS LIKE...

Beltango quinteto / “I posle 15 godina još uvek mi se čini da smo na početku i da tek imamo nešto za reći.”

Ivan Kuruc / iskreno & duhovito

94 IZ SKLADATELJSKOG PERA

Tomislav Uhlik / Tomičijada Damir Bužleta / Školska suita Saša Bastalec / Diptih NIkola Hrupek / Prelude and Toccata in A minor

112 BLITZ VIJESTI

Dragi harmonikasi, pred vama je i četvrti broj Eha. U ovom broju odlučili smo dobro pročešljati rubrike, provjeriti njihove nazive, sadržaj, dodati ili oduzeti neku, a mislimo da je rezultat još jasnija koncepcija časopisa te neki noviteti.

Za početak, ponosni smo što u ovom broju predstavljamo najstariju glazbenu školu u Hrvatskoj - 210 godina staru školu iz Karlovca. Kroz tekst o školi, moći ćete doznati puno informacija vezanih uz njen nastanak te upoznati najznačajnije ljude koji su prošli kroz nju. U rubrici “Inozemstvo” predstavljamo vam Martinu Lončar te Mateja Marjanovića - glazbenike koji su studirali u inozemstvu, a u Martininom slučaju, i ostali izvan Hrvatske.

Na ovu rubriku nadovezali smo novu rubriku “Hrvatska” u kojoj želimo ubuduće predstavljati i studente koji studiraju u našoj domovini. U ovom broju to su Martina Jembrišak te Mateja Pranjić s glazbenim ostatkom njene obitelji. Rubrika koju nismo mijenjali je ona “Mladi & uspješni” u kojoj predstavljamo mlade harmonikaše, ovaj put iz Umjetničke škole Poreč te GŠ iz Makarske. Ta rubrika nam je posebno draga zbog djece koja se iznimno trude da bi postigla vanserijske rezultate u školi koja nije redovna, a po našem mišljenju ih se dovoljno ne predstavlja, ili tako reći ne hvali u svakodnevnom životu i medijima.

U rubrici “Struka” odlučili smo, osim stručnih članaka, predstavljati i eminentne harmonikaše današnjice te s njima razgovarati o radu u nastavi. U ovom broju smo iznimno zadovoljni što smo porazgovarali s Mikom Väyrynenom, koji je bio vrlo susretljiv te pun dobrih savjeta. U idućoj rubrici smo spojili “Orkestre / dirigente”, budući da smo u prošlim brojevima nekako predstavljali i jedne i druge naizmjenično. U ovom broju predstavljamo SKUD Ivana Gorana Kovačića, obilježili smo obljetnicu rođenja Josipa Matanovića, a s posebnim oduševljenjem donosimo ekskluzivan intervju s nedavno preminulim Zvonkom Šiljcem, koji smo napravili kratko prije njegove smrti, a do sad ga nismo objavili.

Nakon toga slijedi nova rubrika “There’s No Business Like...” u kojoj smo razgovarali s Aleksandrom Nikolićem iz popularnog “Beltango Quinteta” te Ivanom Kurucom, harmonikašem koji, uz pedagoški rad, dosta vremena provodi i na bini. Za kraj smo ostavili naše stalne rubrike “Iz skladateljskog pera” u kojoj imamo nove skladbe Tomislava Uhlika, Damira Bužlete, Saša Bastaleca i Nikole Hrupeka te “Blitz vijesti” u kojima svaki put rezimiramo zadnjih godinu dana u obliku kratkih crtica.

Nadamo se da ćete uživati čitajući ove tekstove te cijeniti naš trud s kojim smo napravili, do sada, najveći broj časopisa koji ima rekordnih 128 stranica.

Uredništvo

2014. / 2015.

3

Glazbena sk 210 godina najstarije glaz GŠ Karlovac

<

PIŠE: Ljiljana Šcedrov

4

2014./2015.

<

<

kola Karlovac zbene skole u Hrvatskojâ&#x20AC;&#x153;

Zgrada Glazbene ĹĄkole Karlovac 2014. / 2015.

5

OBRAZOVANJE

G

lazbena škola u Karlovcu jedina je umjetnička škola u karlovačkoj županiji. U Republici Hrvatskoj djeluje 81 glazbena škola od kojih 32, među kojima i karlovačka škola, imaju osim osnovne i srednju školu. Glazbena škola Karlovac ima 487 učenika i izvodi nastavne programe za klavir, gitaru, violinu, violu, violončelo, kontrabas, blok flautu, flautu, klarinet, obou, saksofon, trubu, harmoniku, orgulje, udaraljke, pjevanje i teorijski smjer. Škola ima i dislocirani razredni odjel u Ozlju. U okviru Škole djeluju gudački orkestar učenika osnovne i srednje škole, orkestar gitara i školski puhački orkestar te dva gradska orkestra - Karlovački komorni orkestar i Puhački orkestar grada Karlovca.

KAKO JE POČELO...

Glazbena škola u Karlovcu smatra se, prema postojećim podacima, najstari-

jom samostalnom glazbenom školom u Hrvatskoj. Osnovana je uredbom Kraljevskog namjesničkog vijeća br.

16 192, 10. listopada 1804. godine.

Ista je to godina u kojoj je Beethoven završio svoju 3. simfoniju „Eroicu“, a Schubert i Rossini bili tek dječaci od 7, odnosno 12 godina. U to je vrijeme grad Karlovac, slobodan kraljevski grad od 1781., imao oko 2 000 stanovnika. Škola je počela s radom 1. prosinca 1804. godine u prizemlju tadašnjeg Gradskog magistrata. Prvi učitelj glazbe - Franz Zihak, bio je ujedno i gradski orguljaš. U početku je škola imala dvadeset učenika koji su učili klarinet, obou, fagot, rog, violinu te pjevanje i dirigiranje. Za potrebe škole Gradski je magistrat tada iz Beča naručio kompletan instrumentarij, a škola je dobila i jedan dobar klavir.

U prizemlju zgrade današnjeg Gradskog poglavarstva, tada Gradskog magistrata, škola je počela raditi u jednoj prostoriji opremljenoj samo jednim stolom, nekoliko stolica i stalkom za note.

“Glazbena škola u Karlovcu smatra se najstarijom samostalnom glazbenom školom u Hrvatskoj.

Osnovana je uredbom Kraljevskog namjesničkog vijeća 10. listopada 1804. godine.”

Škola se nalazi uz park u prekrasnoj zgradi palače obitelji Reiner (izgrađene 1896. godine) u ulici Augusta Cesarca, ima malu koncertnu dvoranu (80 mjesta) te se ubraja među najljepše školske zgrade u Hrvatskoj.

6

2014./2015.

OBRAZOVANJE

U jednoj od prostorija u prizemlju staroga Gradskog magiestrata počela je 1804. godine raditi Glazbena škola.

Najstariji dokument o radu Škole: uz imena učenika ubilježen je broj sati njihovih dolazaka na nastavu od prosinca 1804. do ožujka 1805. godine. Na lijevoj strani glave tabele Franz Zihak zapisao je 1. prosinca 1804. kao početak nastave.

Gradski magistrat pratio je rad škole i tražio redovne izveštaje o učenicima i problemima vezanim uz nastavu, popravcima i nabavi instrumenata i sl.. Zahvaljujući tome doznajemo zanimljive podatke o počecima škole, imenima, izostancima i uspjehu učenika. Škola je imala 4-godišnji program, a nastava je bila svakog dana pa i subotom. Praznici su bili u veljači. U izvještajima je učitelj Zihak dodavao i svoja razmišljanja, poput zabrinutosti jer su „učenici izostajali i za nekoliko dana zaboravili bi što su proteklih tjedana naučili”, a smatrao je da ih “roditelji ne bi trebali zadržavati u pohađanju škole“ ili zapažanja da „glazba ne traži samo vrijeme i ustrajnost, već također i vježbu, a pri tom učenik zacijelo mora imati i određeno veselje u glazbi“.

Izvještaj Gradskom magistratu o djelovanju Škole u kolovozu 1808. godine. Uz imena učenika nalaze se podaci o instrumentima koje sviraju, njihovu uspjehu i dolascima u školu. U “Notandumu” Zihak piše o dodatnim satovima iz dirigiranja i pjevanja.

2014. / 2015.

7

OBRAZOVANJE VRIJEME HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA U vrijeme narodnog preporoda Karlovac je bio jedan od najistaknutijih hrvatskih kulturnih žarišta. Godine 1858. osnovano je Prvo hrvatsko pjevačko društvo «Zora», a dirigenti «Zore» bili su često učitelji i ravnatelji Glazbene škole, poput Otona Hauske. On je 1826. postao učitelj glazbene škole i gradski orguljaš i kao izuzetan glazbenik, skladatelj i dirigent bitno je oblikovao karlovački glazbeni život tijekom sljedećih četrdeset godina.

Mnogi poznati umjetnici i skladatelji surađivali su s Glazbenom školom. Posjećivali su je Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, slikar Vjekoslav Karas osnovao je zbor i bio njegov dirigent, a Dragutin pl. Klobučarić izvodio je Hauskina djela za klarinet. Među učenicima glazbene škole bili su i književnik Imbro Tkalac, koji je učio klavir i pjevanje te skladao solo pjesme, te Josip Juratović koji je postao izvrsnim skladateljem duhovne glazbe.

Prva stranica “Hrvatskog kola” za glasovir O. Hauske.

8

2014./2015.

Oton Hauska, orguljaš, skladatelj te učitelj i ravnatelj Glazbene škole od 1826.-1828. godine.

U tom razdoblju bio je središnja glazbena ličnost grada Karlovca.

OBRAZOVANJE Oton Hauska (1809.-1868.), rođen u Češkoj, došao je u Karlovac 1826. kao 17-godišnji mladić.

Bio je odličan pijanist i orguljaš, podučavao je pjevanje, violinu i puhačke instrumente, osnovao je dječački crkveni zbor, muški zbor, amaterski orkestar te je bio kapelnik Gradske glazbe i zborovođa PHPD „Zora“ u prvih 10 godina njezinog postojanja (1858.-1868.).

Radio je, prema riječima Dragutina Lopašića, “od 8 ujutro do 8 navečer”. Imao je i veliku čast dirigirati kao gost-dirigent 1856. u Zagrebu na koncertu povodom 100. obljetnice Mozartovog rođenja., a skladao je poznate Varijacije za klarinet i orkestar (na temu Vukotinović-Gajeve budnice “Nek se hrusti šaka mala”) koje su tiskane u nakladi karlovačke škole.

PREMA KRAJU 19. STOLJEĆA Nakon Hauske, do kraja 19. stoljeća, Škola je narasla do nekih 70-80 učenika. Kao voditelji i učitelji slijedom su u školi djelovali vrsni glazbenici kao - Makso Brava (koji je nakon Karlovca postao ravnateljem Mozarteuma u Salzburgu), Vaclav Vlastimmir Hausmann, Franjo Vilhar-Kalski, Dragutin Honza (odlazi 1900. u Zagreb kao kapelnik 53. c. kr. pukovnije) i drugi. Školski pjevački zbor i orkestar redovno su sudjelovali u nastupima prilikom raznih svečanih gradskih i crkvenih manifestacija.

Javne ispitne produkcije održavale su se na kraju svake školske godine u Zorin-domu.

U to vrijeme

dvije učenice karlovačke glazbene škole ostvarile su karijeru i kao operne primadone - Leonija Brückl i nešto kasnije Draga Hauptfeld.

Draga Hauptfeld (1881.-1952.) jedna je od najvećih karlovačkih opernih pjevačkih talenata (uz Leoniju Brückl, Tomicu Neralića, Dragutina Bernardića, Ivanku Boljkovac, Miru Zidarić-Orešković i druge). Pripadala je poznatoj karlovačkoj obitelji; otac je bio tiskar i veliki glazbeni entuzijast, a od desetoro Dragine braće i sestara sedmero je pjevalo u „Zori“.

Draga je završila konzervatorij u Beču s posebnom nagradom od 100 dukata. Pjevala je u opernim kućama u Beču, Olomucu, Weimaru i Bayreuthu. Prijateljstvo s Cosimom Wagner nastalo je tijekom njezinih angažmana na opernim festivalima u Bayreuthu, gdje je bila nendmašna kao Elsa u Lohengrinu.

NOVI ISKORAK U 20. STOLJEĆE U novo stoljeće glazbena škola ulazi s novim ravnateljem Ivanom Horvatom - gradskim orguljašem, učiteljem violine i pjevanja te zborovođom «Zore». On je uveo u

školu stručnu nastavu klavira, teorije glazbe i limenih puhačkih instrumenata. Odličan školski orkestar izvodio je tada djela Beethovena, Mozarta, Haydna i drugih skladatelja. Godine 1913.

Ivan Horvat organizirao je i izvedbu veličanstvenog oratorija J. Haydna «Stvaranje svijeta» s preko 180 izvođača! Osim učenika i nastavnika glazbene škole u izvedbi su sudjelovali brojni solisti, pjevačko društvo «Zora» te zagrebački vojni orkestar.

“Mnogi poznati umjetnici i skladatelji surađivali su s Glazbenom školom.

Posjećivali su je Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc.”

Osobno prijateljstvo Drage Hauptfeld s Cosimom Wagner nastalo je tijekom sudjelovanja na opernim festivalima u Bayreuthu.

2014. / 2015.

9

OBRAZOVANJE

Učenički gudački orkestar pod ravnanjem njihova učitelja Dragutina Ungera snimljen 1904. godine.

IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA Horvata su na mjestu ravnatelja naslijedili poznati hrvatski skladatelji Slavomir Grančarić, a zatim Rudolf Taclik koji je reformirao nastavni plan i program i uveo harmoniju, kontrapunkt,

nauk o instrumentima i povijest glazbe. Škola je u to vrijeme imala 7 nastavnika i preko 100 učenika.

Učenici glazbene škole bili su u to vrijeme - skladatelj i muzikolog dr. Božidar Širola te operni pjevač Dragutin Bernardić.

Karlovčanin Rudolf Taclik (1894.1942.) bio je skladatelj, nastavnik i ravnatelj Gradskog glazbenog zavoda. Osnovao je zbor i učenički orkestar (17 članova).

Nevenka Bach, stručna učiteljica klavira predavala je klavir 1906.1934., a zadnjih šest godina bila je i upraviteljica Glazbenoga zavoda.

10

2014./2015.

Rudolf Taclik sa svojom klasom učenika 1936. godine.

OBRAZOVANJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA U vrijeme 2. svjetskog rata i nakon njega Glazbena škola je usprkos teškim uvjetima nastavila s radom. Broj učenika se s vremenom čak i povećao na 260.

Prvi ravnatelj nakon drugog svjetskog rata postao je Nikola Diklić, koji je ujedno bio i prvi nastavnik harmonike (1945.-1954.). Taj je slijepi glazbenik sa zborom i harmonikaškim orkestrom nastupao i tijekom izgradnje pruge Šamac-Sarajevo 1947. godine.

Pod vodstvom Josipa Vrhovskog, Glazbena škola se proširila, broj nastavnika

se povećao, kriteriji porasli te je 1958. godine dobila rang srednje škole. U to vrijeme u školu dolazi skladatelj Dubravko Stahuljak kao nastavnik teoretskih predmeta, dirigent zbora i orkestra. Njegovo je djelovanje ostavilo snažan trag na brojne generacije učenika kao i na kvalitetnu razinu škole, osobito u orkestralnom i zborskom muziciranju.

“Prvi ravnatelj nakon drugoga svjetskog rata postao je Nikola Diklić, koji je ujedno bio i prvi nastavnik harmonike (1945.-1954.). Taj je slijepi glazbenik sa zborom i harmonikaškim orkestrom nastupao i tijekom izgradnje pruge ŠamacSarajevo 1947. godine.”

Harmonikaški orkestar s dijelom zbora i ravnateljem Nikolom Diklićem na stepenicama Zorin doma, gdje je tada radila Glazbena škola, 1947. godine.

2014. / 2015.

11

Karlovački Gradski simfonijski orkestar s dirigentom Petrom Turkulinom i solisticom Melitom Lorković 1950. godine.

Vrlo lijepa kritika Drage Passeka na koncert Gradskog cimfonijskog orkestra održanog 1958. godine. Na programu su bila djela J. S. Bacha, A. Vivaldija, P. I. Čajkovskog i C. W. Glucka.

Godine 1949. nekadašnji su učenici i nastavnici Glazbene škole osnovali Gradski simfonijski orkestar s kojim su nastupali poznati umjetnici kao Melita Lorković, Darko Lukić, Tomislav Šestak i Željko Švaglić. Orkestrom su, među ostalima, dirigirali i nastavnici Glazbene škole - Josip Vrhovski i Dubravko Stahuljak. Gradski simfonijski orkestar djelovao je od 1949. do 1966. godine; u tom razdoblju Karlovac je bio jedini grad u Hrvatskoj koji je imao gradski simfonijski orkestar.

Brojni učenici karlovačke glazbene škole postali su poznati umjetnici i pedagozi. Spomenimo samo najpoznatije: operni pjevači Tomislav Neralić, Mira Zidarić-Orešković, Vjera Škrgatić, Ivanka Boljkovac; skladatelji Bogdan Gagić, Dubravko Stahuljak, Zdravko Lončarić; pijanisti Antun Kraljević, Zjenica Okičić-Sebastian, Vlasta Gyura, Silvije Vidović, Andrea Feitl; gitaristi Miroslav Lončar, Viktor Vidović, Ana Vidović; klarinetisti Danijel Martinović, Davorin Brozić i drugi.

12

2014./2015.

OBRAZOVANJE NASTAVA HARMONIKE Nastava harmonike ponovno je započela desetak godina nakon odlaska Nikole Diklića, a vodile su je Agneza Radmanović (1963.-1989.) i Katica Radović (1967.2007.). Dolaskom mlade generacije profesora Zlatka Prpića (1972.), Brune Belančića (predavao je harmoniku od 1987.-1998.) i Tomislava Krvarića (2003.) program harmonike proširen je u srednjoškolski. Sva trojica napredovali su i u zvanje profesora mentora.

“U razdoblju od 1949. do 1966. godine, Karlovac je bio jedini grad u Hrvatskoj koji je imao gradski simfonijski orkestar. ”

S novom generacijom profesora značajno se povećalo sudjelovanje brojnih učenika na natjecanjima u Hrvatskoj (Hrvatska natjecanja učenika i studenata glazbe i plesa, Međunarodni susret harmonikaša u Puli, Hrvatsko natjecanje za harmoniku u Daruvaru) i inozemstvu (Mednarodno srečanje harmonikarjev u Beltincima, Međunarodno glazbeno natjecanje u Val Tidoneu, Međunarodno natjecanje „Fisa…Armonie“ u Trstu, te natjecanja u Slovačkoj, Makedoniji i BiH). Gotovo stotinjak nagrada osvojili su učenici doajena harmonikaškog odjela prof. Zlatka Prpića, a učenici prof. Belančića tridesetak i Krvarića dvadesetak nagrada.

Prof. Zlatko Prpić niz godina njeguje nastavu harmonikaških komornih sastava i s njima uspješno nastupa na brojnim koncertima i natjecanjima. Na slici je harmonikaški sekstet iz 1995. godine (učenici Tomislav Novak, Tomislav Krvarić, Dalibor Herceg, Mario Pavlović, Miroslav Karas i Željko Starčević).

2014. / 2015.

13

OBRAZOVANJE ZADNJIH TRIDESETAK GODINA Tijekom proteklih tridesetak godina broj učenika povećao se na gotovo 500, a broj nastavnika na 46.

Otvoreni su i novi nastavni programi za violu, orgulje i udaraljke, a osnovnoškolski programi za harmoniku i gitaru prošireni u srednjoškolske. Godine 1975. škola je dobila sadašnju zgradu. Deset godina kasnije otvorena je i koncertna dvorana u kojoj je do danas održano preko 800 koncerata.

Tu su muzicirali, osim učenika i studenata, i međunarodno priznati umjetnici te mladi umjetnici na početku svojih karijera.

Pri Glazbenoj školi osnovan je 1986. godine Karlovački puhački orkestar, a zatim 1987. i Karlovački komorni orkestar.

Zanimljivo da je prvo veliko obilježavanje osnivanja karlovačke škole bilo 1984., odnosno na 180. obljetnicu. Tada se po prvi puta, iz dotad djelomično korištenih i nikad povezanih podataka, oblikovala cjelovita slika o dubini i značaju glazbene tradicije karlovačke škole. Te je godine tiskano prvo pionirsko djelo gđe. Božene Jelačić o povijesti Glazbene škole, a deset godina kasnije nastala je monografija “Glazbom kroz povijest Karlovca”. Velike obljetnice škola je uvijek obilježavala respektabilnim glazbenim događajima u kojima su sudjelovali učenici i nastavnici.

Brojni uspjesi nekadašnjih učenika Glazbene škole kao i komornih ansambala i orkestara nastalih u okviru škole stvorili su glazbenu tradiciju koja je uvelike oblikovala kulturni život grada Karlovca tijekom više od dva stoljeća. Učenici Glazbene škole sudjelovali su na raznim glazbenim natjecanjima i pokazali odlične rezultate te su u posljednjih tridesetak godina dobili gotovo 300 vrijednih priznanja.

Među najznačajnijim priznanjima Školi su Priznanje grada Karlovca za 1973. i 1984. godinu te Plaketa grada Karlovca 2004. godine.

14

2014./2015.

U jesen 2014. obilježena je 210. obljetnica nizom od pet koncerata u Gradskom kazalištu Zorin dom. Na Svečanom završnom koncertu 30. listopada 2014. sadašnji i bivši učenici i nastavnici izveli su „Magnificat“ Johna Ruttera pod ravnanjem maestra Josipa Šege. Koncert je ponovljen pred Božić u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu i u Zagrebačkoj katedrali (na slici).

GLAZBENA ŠKOLA U 21.

STOLJEĆU – BUDUĆNOST I NOVI PLANOVI Cilj djelovanja Glazbene škole, kao jedine umjetničke škole u županiji, uvijek će biti prenošenje glazbenoga znanja i umijeća što većem broju djece i mladeži.

Glazbeno obrazovanja pružit će im mogućnost cjeloživotnog bavljenja glazbom bilo kao glazbenicima ili glazbeno obrazovanoj publici.

Djelovanje Škole želimo obogatiti i proširiti područjima za koja već sada postoji osobit interes, poput otvaranja novih dislociranih razrednih odjela u onim mjestima županije koja nemaju mogućnost glazbenog obrazovanja, otvaranje predškolskog glazbenog obrazovanja, organiziranje programa glazbenog obrazovanja odraslih te možda otvaranje programa, odnosno odjela za klasični balet.

Proširenjem djelatnosti Glazbena škola zasigurno će još intenzivnije utjecati na podizanje kvalitete i oplemenjivanje kulturnog i glazbenog života našega grada i županije.

2014. / 2015.

15

16

2014./2015.

INOZEMSTVO

“DOBAR UČITELJ NIKAD NE GOVORI UČENIKU KAMO DA IDE, VEĆ MU POKAŽE PRAVAC KAMO DA GLEDA”

Razgovarala: Marija Plentaj

2014. / 2015.

17

INOZEMSTVO

M

oram priznati da Martinu Lončar poznajem dugi niz godina. Živjele smo u istom gradu, išle u istu glazbenu školu, putovale zajedno na nastavu harmonike u Zagreb, a jedan kratak period i studirale u isto vrijeme na Akademiji u Grazu.

Kako ona već duži niz godina živi u inozemstvu (govorim to općenito jer svakih par godina mijenja državu u kojoj boravi), naši susreti su rijetki i posluže kao prilika u kojoj obično pretresemo što ima novog, pri-sjetimo se nekih zajedničkih trenutaka. Srećom po mene, ovaj je postao i idealna prilika za intervju. Zašto je Martina idealan kandidat za našu rubriku, vidjet ćete i sami.

M

artina, tvoja dosadašnja karijera veoma je bogata i svestrana. Moram priznati da sam neko vrijeme razmišljala kako uopće započeti ovaj intervju. Bojala sam se da nećemo moći obuhvatiti sve važne teme i događaje u samo jednom razgovoru. Zato mislim da bi najbolje bilo krenuti kronološki. Zanimaju me tvoja prva iskustva s harmonikom i glazbom općenito. Zašto si izabrala baš harmoniku? Možeš li se prisjetiti nekih događaja iz osnovne i srednje glazbene škole?

Moja prva iskustva s glazbom nisu bila vezana uz moj svjesni odabir.

Koliko se mogu prisjetiti, roditelji su nam, bratu i meni, vrlo rano kupovali glazbene instrumente za djecu da se njima igramo (jako mudro od njih!). Jednom prigodom, mislim da je u pitanju bio rođendan, dobila sam malu plavu harmoniku, a brat je dobio žutu harmoniku. I dok smo „redali“ raznorazne improvizacije na različite teme, ja sam postala “kreativno znatiželjna“ i nožem prerezala mijeh harmonike, kako 18

2014./2015.

bih vidjela što se unutra nalazi.

Naime, zanimalo me otkud dolazi zvuk? Na moje silno razočaranje, otkrila sam prazni prostor u mijehu i ulila sam u njega vodu te iščekivala što će se zatim dogoditi. Uopće nisam razmišljala kako zalijepiti mijeh natrag da bi sve ponovo izgledalo isto kao i prije (naime, mama je svakodnevno provodila “policijski” očevid nakon posla jer je predviđala da ćemo brat i ja napraviti koješta).

Nakon nekoliko pokušaja da prikrijem svoj „zločin“ i „rekvizite“ (UHU ljepilo, selotejp, trake i zavoji za previjanje...), kojima sam pokušavala vratiti harmoniku u prvobitno stanje, odustala sam od svoje ideje. Dobro je bilo to što je barem bratova žuta harmonika ostala čitava. Pomislih kako, sveukupno gledajući, to čak i nije bila tako velika katastrofa. Mama se ipak nije složila sa mnom taj dan.

A kad već toliko spominjem majku, zapravo sam tek na poslijediplomskom studiju u Kopenhagenu otkrila da je upravo ona zaslužna za moju ljubav prema glazbi. Još dok sam bila u njezinoj utrobi, ona je svaki dan pjevala i plesala.

Naime, u Kopenhagenu sam saznala, od jedne profesorice koja je velik dio svoje karijere posvetila istraživanju razvoja muzikalnosti u nerođene djece, koliko te činjenice utječu kasnije na samo dijete i njegov razvoj.

Završivši srednju školu, upisala si Universität für Musik und darstellende Kunst u Grazu. S kojim profesorima si ondje radila i kako bi usporedila nastavu koju si imala u Austriji s onom u Zagrebu i Bjelovaru? Koliko je život tamo bio drugačiji od onog u Hrvatskoj?

Graz i moj trogodišnji boravak tamo, vjerojatno je najljepše i najbezbrižnije razdoblje mog studiranja. Akademija je vrlo internacionalna i na izvrsnom

je geografskom položaju u Europi, tako da i time privlači brojne mlade glazbenike iz raznih europskih država, a Austrija kao dobro uređena zemlja svakako predstavlja izazov mnogima. Već sam od početka imala sreću, ali i čast, biti u klasi dva vrsna harmonikaša svjetskog kalibra: Jamesa Crabba i Geira Draugswohla.

Harmonikašku klasu u to smo vrijeme sačinjavali uglavnom mi, stranci (Hrvati, Slovenci, Česi, Poljaci, Bugari), tako da od samog početka nisam osjetila izolaciju ni u kom pogledu. Naprotiv, osjetila sam iskrenu dobrodošlicu. Što se tiče načina rada, govorim konkretno o harmonici, sve je puno drugačije nego u Hrvatskoj.

Dosta je različitosti i u samom mentalitetu. U Hrvatskoj je moje glazbeno izražavanje uvijek bilo vezano uz kompetitivnost. Naime, profesor Krajna nas je svake godine pripremao za natjecanja i prenio nam uistinu mnoge pozitivne stvari vezane uz rusku školu, kao što je tehnika, a smatram da je to ujedno, i baza iliti temelj sviranja i savladavanja jednog instrumenta. U Austriji je to sve izgledalo posve drukčije. U nas se ondje prvenstveno usađivao mentalitet glazbenika, koji ima svijest o sebi kao posebnoj osobi obdarenom nekim talentom. I u tom smislu, ne treba se dokazivati na način kao što je to u Hrvatskoj. Mnogih stvari i događaja otpri-je sada tek postajem svjesna, ali opet na to prošlo razdoblje gledam pozitivno i s malom no-stalgijom.

Tijekom studija odlučila si se za odlazak u Dansku. Što i gdje si tamo studirala i koliko dugo si ostala? Također, reci mi kako te se dojmio sjever Europe?

Da, moj odlazak u Dansku bio je vezan je uz povratak mojih profesora u Kopenhagen. Naime, ti su

profesori pozvali nas troje studenata, usuđujem se reći svojih miljenika, u svoju klasu u Dansku. Meni ta odluka o odlasku nije bila teška. Uslijed nekih obiteljskih okolnosti i mog avanturizma, koji mi je u genima, poziv sam prihvatila objeručke. Provela sam četiri godine na sjeveru. No, privikavanje je bilo poprilično bolno. Tamo je klima hladna i vlažna, gotovo da uopće nema sunca, koje je za nas južnjake neophodno, materijalni troškovi studiranja su također veliki, a i sami ljudi, sam mentalitet je posve stran svemu onom na što sam dotad bila navikla. Sve to stvorilo mi je jedan “teret” koji me pratio sve do kraja mog tamošnjeg boravka. Međutim, bilo je to jedno izvrsno iskustvo, koje mi je otvorilo sasvim nove poglede na život, a istodobno i omogućilo da upoznam orguljašku kulturu u svjetlu protestantizma, što bi ovdje, u Hrvatskoj, bilo posve nemoguće.

Nakon Danske, ponovno si se preslila, ali ovaj put u Lyon. Što si studirala u Francuskoj i koliko si vremena tamo provela?

Moj je odlazak u Lyon bio svojevrstan bijeg od Hrvatske. Naime, povratkom iz Danske provela sam neko vrijeme u Zagrebu iščekujući nostrifikaciju diplome, koja je trajala za vrijeme cijelog mog boravka tamo.

Nisam bila oduševljena Zagrebom i uvjetima rada u toj sredini u koju sam upala. Odlučila sam da se želim dalje usavršavati. Isprva sam mislila kako bilo dobro usmjeriti se na nekakav znanstveni, istraživački rad i stoga sam otišla u Lyon. U početku nisam znala ni razumjela nijednu francusku riječ, no moja upornost (hvala roditeljima na spartanskom odgoju) me ipak dovela do vrata Filozofskog fakulteta, na smjer muzikologije. Položila sam razlikovne predmete (jer je tamošnji plan i program nešto drugačiji od konzervatorija, koji je odijeljen od sveučilišta) i diplomirala.

Opredijelila sam se za smjer sociologije i ekonomije glazbe. To sam područje smatrala zanimljivim i idealnim za svoj budući istraživački rad.

“Majka je zaslužna za moju ljubav prema glazbi.”

2014. / 2015.

19

Kako sam cijelo to vrijeme paralelno učila orgulje, privatno kod prof. Junko Ito kojoj hvala na strpljivosti i nevjerojatnoj pedantnosti, našla sam se u jednom trenutku na raskrižju, svjesna da moram izabrati između orgulja i muzikologije…

No, budući da konstantno ulažeš u svoje znanje, logičan je bio i daljnji nastavak školovanja. Čime si se okupirala u Italiji, koliko si dugo tamo studirala i gdje točno? Reci mi nešto više o samoj Akademiji i studiju.

Orgulje su ipak na kraju odnijele pobjedu i to zahvaljujući gospodinu Bachu. Sakupila sam sva djela napisana za orgulje i postala svjesna da je tu izvor svega onoga što me dosad privlačilo u glazbi. Otisla sam u Rim, položila prijemni ispit na Papinskoj Akademiji za crkvenu glazbu i ostala tamo pet godina. Studirala sam orgulje i orguljašku kompoziciju.

Taj je studij bio izvrsno zamišljen, no problem je uslijedio onda kada ga se prilagodilo bolonjskom procesu. Naime, na taj je način program od osam godina skraćen na pet godina i to s istim sadržajem sve do magisterija. Društveno gledajući, to je ipak svijet za sebe u koji se nije bilo lako uklopiti, no s vremenom možda postajemo prilagodljivi i više nego li želimo.

Gdje ti se život do sad najviše svidio? Jesu li to skandinavske zemlje, srednja ili južna Europa i zašto? Jesi li u kontaktu s ljudima koje si do sada upoznala?

Mislim da se s vremenom, na svim tim putovanjima, iskristalizirao moj pravi mentalitet i rekla bih da za mene vrijedi ona: “Što južnije, to tužnije...” Nastojim održavati kontakte sa što više ljudi koje sam dosad upoznala. Smatram da sam steklu jednu širinu i 20

2014./2015.

plastičnost te da sam se riješila predrasuda koje su tako tipične za osobe, koje rastu i razvijaju se u manjim sredinama.

Nakon kraćeg odmora imaš daljnje ponude, ovaj put vezane uz Ameriku. Možeš li nam reći nešto detaljnije o tome?

Moj odlazak u Ameriku na nekoliko mjeseci je isključivo turistički.

To je moja dugo sanjana želja i sretna sam što je sad došlo vrijeme da se i to realizira, pa i da odmorena i s distance, odlučim što dalje…

Po tvom mišljenju, što sve čini jednog potpunog umjetnika?

Poznavajući te dugi niz godina, znam da si izuzetno marljiva, uporna i svestrana osoba. Je li to ključ uspjeha?

Ne znam... jučer sam pročitala intervju jednog izvrsnog pijanista, koji kaže da bez 6 sati vježbanja dnevno, nema ni dobrih rezultata.

Meni se pak čini da se mora poklopiti nekoliko dimenzija u jednoj osobi da bi rezultati bili vidljivi, a to su: talent, inteligencija, zdravlje, upornost, marljivost, hrabrost, a potom i financijska potpora jer, bavimo se “skupim sportom”. Ipak, najvažniji je talent. Talent je izniman dar koji se, na veliku žalost, toliko puta zanemaruje i često nije čak ni prepoznat od strane roditelja i učitelja, a kamoli usmjeren.

Možda i malo više sreće nije na odmet.

Kako je ustvari došlo do tvog upoznavanja s orguljama i možeš li sada reći da osjećaš da je to “tvoj” instrument, a da si ga slučajno otkrila tek na samom fakultetu? Kako bi općenito usporedila orgulje s harmonikom?

Orgulje sam počela svirati još u Austriji kao drugi glavni instru-

ment kod prof. Brucknera. Ne sjećam se zašto sam izabrala baš orgulje, a ne neki drugi instrument, ali zbog te odluke nikad nisam požalila. Od samog početka uvidjela sam razliku između ograničenog harmonikaškog repertoara (ipak je to mladi instrument u svijetu klasične glazbe) i “kraljice instrumenata”, koja nije mogla ne istaći svoju dominantnost u gotovo svakom pogledu.

I naravno, tu je zatim i gospodin Bach... Harmoniku još uvijek vidim kao “prijenosne” orgulje, odnosno kao jedan veoma lijep instrument, srodan orguljama u mnogim svojim dimenzijama. Ali nažalost, harmonika ipak ima

“U Hrvatskoj je moje glazbeno izražavanje uvijek bilo vezano uz kompetitivnost. U Austriji je to sve izgledalo posve drukčije. U nas se ondje prvenstveno usađivao mentalitet glazbenika, koji ima svijest o sebi kao posebnoj osobi obdarenom nekim talentom.

I u tom smislu, ne treba se dokazivati na način kao što je to u Hrvatskoj.”

INOZEMSTVO mnogo manjkavosti, a jedna od njih je slaba rezonanca zvuka.

Imaš li svoje omiljene skladatelje kojima se uvijek vraćaš ili neki stalni repertoar?

Po čemu ti oni odgovaraju?

Kao što sam prethodno rekla, za mene je Bachov opus neiscrpan izvor glazbene umjetnosti.

Volim i njemačku romantiku, Liszta, Brahmsa, Regera, i suvremenu glazbu, posebno francuske majstore. Ali, uvijek se na kraju vratim Bachu. Česta si polaznica mnogobrojnih seminara. Možeš li uopće prebrojiti na koliko si seminara do sada bila? Na kojim seminarima si najviše naučila, i od kojih profesora?

Da, volim odlaziti na seminare kad god mi se za to pruži prilika.

Teško mi je nekog izdvojiti jer uvijek su u pitanju svjetski majstori orgulja. Svaki je od tih profesora predavača poseban na svoj način.

Uz “injekciju inspiracije”, koju uvijek pokupim na tim majstorskim tečajevima, ondje upoznam i puno novih ljudi, prvenstveno talentiranih mladih glazbenika iz cijelog svijeta. Seminari su zaista posebne prilike za sklapanje poznanstava, a ponekad i nekog vrijednog prijateljstva. Što te opušta? Imaš li vremena za sebe?

Nemam puno vremena za sebe, ali kad god mogu, uživam u šetnji po prirodi, kuhanju, izlascima, ali i čitanju neke dobre knjige u tišini svoje sobe.

Kako zamišljaš svoj idealan život?

Ne zamišljam više idealan život.

Nastojim prihvatiti sve što mi se događa i to bez pružanja otpora.

Jednom mi je netko mudar rekao da ne vrijedi ništa forsirati i siliti, jer sve ono što u životu pokušavaš dobiti na taj način, najvjerojatnije i nije za tebe.

Podijeli s nama neke najzanimljivije anegdote i doživljaje koje si doživjela na raznim putovanjima, koncertima, seminarima, studiju…

Anegdote? Hm... teško je izdvojiti nešto u moru svega... U posljednje vrijeme imam problema s kralježnicom pa premotavam film unatrag, kako bih se prisjetila što je sve moglo doprinijeti tome. Znalo se događati da smo se jednostavno natjecali u glupostima, npr. trčanje po aerodromima s harmonikom na leđima,

2014. / 2015.

21

INOZEMSTVO koja ima „samo“ 16 kilograma, vožnje biciklima uzbrdicom do akademije i slično. Sjećam se da smo jednom u Danskoj sjeli u auto i odlučili otići na neki mali popodnevni izlet. Na kraju smo završili u Švedskoj. Na opće čuđenje svih nas, zbog niza prometnih prekršaja koje smo počinili, kao npr. ručno podizanje rampe na mostu između Švedske i Danske jer smo se htjeli nabrzinu zaokrenut i promijenit smjer, policija nas ipak nije zaustavila. Bilo je još zaista mnogo takvih, smješnih događaja.

Kako tebi izvana izgleda harmonikaška scena u Hrvatskoj? Je li jasno definirana ili je tek u povojima? Ide li u pravom smjeru? Kako u Europi općenito stoji harmonika u odnosu na druge instrumente?

Već dugo nisam u Hrvatskoj pa

ne mogu argumentirano govoriti o sceni u Hrvatskoj. Iz priča i informacija, iz daljine vidim da bi se tu moglo jako puno učiniti. Npr. u Rimu je tek prije nekoliko godina otvoren odjel harmonike na konzervatoriju S. Cecilija, i rame uz rame stoji orguljama. Profesor je izvrstan (studirao je i harmoniku i orgulje) i vrlo je aktivan, kako u pedagoškoj, tako i u koncertantnoj djelatnosti. Isto tako, u koncertnoj sezoni, u jednoj poznatoj crkvi u središtu Rima, uz umjetnike na orguljama nastupaju i harmonikaši i probijaju zidove, kako klasične glazbe, tako i same crkve.

“Jednom mi je netko mudar rekao da ne vrijedi ništa forsirati i siliti, jer sve ono što u životu pokušavaš dobiti na taj način, najvjerojatnije i nije za tebe.”

I za kraj, kad bi mogla preporučiti nakom mladom glazbeniku kako vježbati, kako se približiti glazbi, a napredovati tehnički, što bi mu rekla?

Kažu da dobar učitelj nikad ne govori učeniku kamo da ide, već mu pokaže pravac kamo da gleda.

Proba za koncert u Rimu, Sala academica, organo Mascioni.

22

2014./2015.

Graz

Uhrturm, Schlossberg, Graz

Hauptplaz, Graz

Kolega skladatelj iz Kine, Zhao YanJiang, Ä?iju skladbu je Martina prazivela.

Graz

Mur, Island Graz

Mur, Island Graz

Kopenhagen

Kopenhagen

2014. / 2015.

23

Kopenhagen

Kopenhagen

Lyon

Kopenhagen

Lyon

Lyon

Rim

Rim

24

2014./2015.

INOZEMSTVO

“SLOVACI SU NAM DOSTA SLIČNI U KULTURI I MENTALITETU” Razgovarala: Marija Plentaj 2014. / 2015.

25

INOZEMSTVO

B

udući da se naši srednjoškolci vrlo rijetko odlučuju za studij harmonike u Bratislavi, ovo je bila idealna prilika da s Matejom Marjanovićem porazgovaram o tamošnjem studiju te svim njegovim prednostima.

Matej, sjećam se prvog broja Eha u kojem je izašao kratak članak o tebi u rubrici “Mladi&uspješni”. Tada si bio učenik srednje škole u Požegi, često si išao na natjecanja, svirao si i u komornim i orkestralnim sastavima, a sad, pet godina kasnije, ponovno imamo razlog da te kontaktiramo i da nam kažeš neke novosti. Reci nam, gdje se nalaziš trenutno i čime si zaokupljen?

Hvala vam što ste me kontaktirali, polaskan sam.Trenutno studiram na glazbenoj akademiji u Bratislavi, odsjek harmonika.

Kako si se odlučio studirati na akademiji u Bratislavi? Imam dojam da se vrlo malo ljudi odluči za studij ondje i da su nekako popularniji studiji u Njemačkoj, Austriji i Finskoj. Što je presudilo u donošenju odluke? Kako si uopće saznao za studij u Bratislavi? Jesi li išao na neki uvodni sat prije prijemnog ispita kod profesora Borisa Lenka ili je po dolasku na akademiju to bio tvoj prvi susret s njim?

Najveći razlog zašto sam došao studirati u Bratislavu i jest profesor Boris Lenko. O samom fakultetu sam se već raspitao, a profesora sam sreo u Puli na Međunarodnom natjecanju harmonikaša prije tri godine. Puno mi je ljudi reklo da je jako dobar pedagog i svirač. Što se studija tiče, studij se ne plaća, a što se tiče grada, mogu samo reći da je Bratislava predivna. Budući da 26

2014./2015.

Bratislava čak i nije tako daleko od mog doma, odlučio sam se za studiranje tamo. Što možeš reći o profesoru i vašem zajedničkom radu?

Kakvo mišljenje imaš o njemu kao profesionalcu, a kakvo mišljenje o njemu kao osobi?

Prof. Lenko je odličan pedagog.

Ima opsežno znanje o svim klasičnim vrstama glazbe, odlično zna motivirati studente, a svojim pristupom te jednostavno „natjera“ da više i kvalitetnije vježbaš.

Profesor i ja izvrsno se slažemo, zaista se razumijemo, a kad imam nekakav problem s vježbanjem, otvoreno mu kažem što mi ne ide i on mi uvijek objasni kako najlakše riješiti problem. Ono što mi se veoma sviđa kod profesora je i to što izvrsno čita skladbe primavista. A kao osoba, prof. Lenko je pomalo samozatajan i mirniji, ali kad imamo sat, uvijek je opušteno i veselo.

Kako ti se svidio sam grad? Koliko si ga imao prilike upoznati?

Ima li nešto da ti se posebno sviđa ili ne sviđa u Bratislavi?

Je li slovački mentalitet ljudi sličan našemu ili ne?

Studentski život u Bratislavi je odličan. Upoznao sam puno prijatelja iz drugih država širom svijeta. Grad je prelijep i dosta je miran. Najviše mi se sviđa dvorac Hrad, s kojeg je odličan pogled na cijeli grad. Očaran sam i predivnim mostovima, a divno mjesto je i staro mjesto u centru. Mentalitet ljudi je dosta sličan našem, ali ipak, čini mi se da su ljudi u Bratislavi mirniji od nas Balkanaca.

Rekao bih da smo mi poprilično temperamentniji.

Kako izgleda tvoj tipičan dan u Bratislavi?

Svaki dan je drugačiji. Radnim

danom idem u školu, na predavanja, a zatim vježbam sviranje nekoliko sati. Nakon toga, vratim se u dom i ponekad idem raditi, a ponekad idem na nogomet ili stolni tenis. Navečer uglavnom odmaram ili idem van s prijateljima. Vikendom samo vježbam sviranje, a nekada i čitam te tražim na internetu zanimljive stvari o glazbi.

Jesi li stekao puno novih prijatelja? Od kud dolaze oni?

Jeste li na istoj akademiji?

Koliko i kako se družite?

Upoznao sam jako puno ljudi.

Pokušavam se što više družiti sa svima te održavati prijateljske odnose sa što više njih. Najviše prijatelja imam iz Srbije i Bosne, ali družim se i sa Slovacima, Česima, Makedoncima. Imam jednog prijatelja čak iz New Yorka. Studenata zaista ima iz različitih dijelova svijeta. Neki od mojih prijatelja i poznanika su na istoj akademiji gdje i ja, a ostali studiraju na drugim fakultetima, od ekonomije, slovačkog jezika do filozofije ili kineziologije.

Koliko Slovaci poznaju Hrvatsku, a koliko si ti Slovačku poznavao prije samog odlaska?

Većina Slovaka pozna Hrvatsku jako dobro zbog mora, jer tamo ide na ljetovanje. Prije nego što sam došao u Bratislavu, nisam baš puno znao o Slovačkoj, ali sad sam dosta upoznao slovačku kulturu i sam mentalitet. Mogu reći da su nam Slovaci dosta slični.

Koliko često dolaziš u Hrvatsku i uočavaš li neke stvari koje prije nisi primjećivao ovdje? Je li te studij u inozemstvu promijenio ili ne?

U Hrvatsku, svojoj kući, odlazim za blagdane. Studij u Bratislavi nije me previše promijenio, osim

Bratislava

2014. / 2015.

27

INOZEMSTVO što sam se morao osamostaliti, brinut se sam o sebi, o svojoj školi i svemu ostalom što dolazi sa studentskim životom. Iskreno, drago mi je što sam odlučio studirat izvan Hrvatske jer ipak mislim da će mi to biti jedno veliko iskustvo u životu. Osim toga, slovački jezik mi je veoma zanimljiv.

Planiraš li uskoro ići na neko natjecanje i koncertiraš li često?

Trenutno se pripremam za Međunarodno natjecanje u Crnoj Gori, koje će se održati u svibnju ove godine. Ne koncertiram uopće, osim u školi kad imamo harmonikaške koncerte. Sve velike koncerte svira moj profesor. Gotovo svaki drugi dan, moj profesor svira koncerte diljem Slovačke, i širom svijeta. Nadam se da ću i sam uskoro imati prilike tako svirati.

Imaš li kakve planove nakon završetka studija?

Još nisam odlučio što ću kada završim studij, ali vjerojatno ću se vratiti u Hrvatsku.

“Drago mi je što sam odlučio studirat izvan Hrvatske jer ipak mislim da će mi to biti jedno veliko iskustvo u životu”

28

2014./2015.

HRVATSKA

“CILJ MI JE POTVRDITI SE KAO ZRELA UMJETNICA, SPREMNA ZA SAMOSTALAN RAD NA ZAHTJEVNIM KOMPOZICIJAMA”

Razgovarala: Marija Plentaj

2014. / 2015.

29

HRVATSKA

O

vu mladu harmonikašicu nije bilo teško odabrati za našu novu rubriku u kojoj predstavljamo domaće studente.

Martina me se dojmila kao vrijedna glazbenica koja se trudi što više profesionalno usavršavati, raditi na sebi i koristiti svaku priliku za učenje. Osim toga, vrlo je srdačna i draga te ne sumnjam da nećemo ponovno pisati o njoj.

Kako se odvija život u Puli?

Je li ti preseljenje bila velika promjena? Kako si se snašla u svemu? Što tvoj rodni Zagreb ima, a Pula ne, i obrnuto?

Moj život u Puli započeo je tjedan dana prije početka akademske godine 2013./2014. Preseljenje za mene nije bilo stresno jer sam na prvoj godini studija često dolazila u Zagreb zbog nezavršene srednje škole. Zbog tih čestih odlazaka i dolazaka, uopće nisam imala osjećaj da živim u Puli. Najveći problem tada bilo je istovremeno učenje gradiva IV. razreda srednje škole i polaganje ispita na fakultetu.

Ono što me u Puli oduševilo je to što mi je sve bilo blizu. Čak je i stan, u kojem sam tada živjela, bio samo nekoliko minuta hoda udaljen od Akademije. Što se pak tiče života u Puli, život ljeti i život zimi je neusporediv. Naime, zimi ondje nema nikakvih događanja i sve je dosadno. Ljeti je ta slika itekako drugačija. U Gradu za vrijeme ljetnih mjeseci sve vrvi turistima, a odvijaju se i mnogobrojne manifestacije. Ako bismo uspoređivali noćni život u Puli s onim u Zagrebu, moram priznati kako je u Puli zaista malo mjesta za izaći. Taj problem mi studenti riješimo tako što organiziramo privatne „feštice“, kojima razbijamo rutinu, ali i upotpunjavamo svakodnevicu.

30

2014./2015.

Studiranje u Puli za mene ima mnogo prednosti. Najveća prednost je ta što je Pula na moru, koje obožavam, tako da ljetne dane provodim više na plaži sunčajući se nego vježbajući sviranje u prostorijama Akademije.

Osim toga, veoma mi se sviđa i to što je život u Puli lagodniji, usporeniji i manje stresan od života u Zagrebu. I sami ljudi su vrlo pristupačni, simpatični i otvoreni.

Trenutno mi iz Zagreba najviše nedostaje moja obitelj i prijatelji, ali i mnoštvo kulturnih manifestacija i mogućnosti za nastupe, kojih je ondje zaista bilo puno više. I na kraju, za razliku od Pule, Zagreb je grad koji živi tijekom cijele godine.

Da možeš promjeniti neke stvari, što bi mijenjala? Što ti se posebno sviđa na Akademiji?

Što je prevagnulo da se odlučiš za studij u Puli?

Ono što bih promijenila jesu određeni predmeti koje smatram preopširnima za studij harmonike.

To su prvenstveno četiri različite vrste psihologije, koje su nam nepotrebne za budući rad u školi.

Mislim da se to gradivo, koje je nama potrebno kao budućim nastavnicima, može sažeti u jedan ili najviše dva predmeta. Također, smanjila bih i gradivo predmeta harmonike. Smatram da je ono preopširno te ga ne stignemo kvalitetno obraditi i postaviti na visoku umjetničku razinu. Problem je u tome što je vremenski period koji imamo do ispita veoma kratak za obradu gradiva npr. prvog semestra, a koje se sastoji od sviranja ljestvica, tri etide, jedne originalne skladbe za harmoniku, jedne skladbe hrvatskog skladatelja te jedne polifone kompozicije. Smatram da je korisnije uzeti nekoliko težih kompozicija koje sadrže određene tehničke elemente, a koji su potrebni za razvoj studenta, i kvalitetno ih obraditi, nego osrednje odsvirati opsežan program. Isto tako, uvela bih i predmet čitanja nota prima vista te bih organizirala veći broj koncerata, na kojima bi studenti imali priliku svirati i promovirati se.

Za upis na akademiju imala sam nekoliko kriterija. To je prvenstveno bila blizina Zagrebu, zbog polaganja razrednih ispita, te jezik države u koju ću ići. Kako sam znala njemački jezik, u užem izboru bile su akademija u Grazu i akademija u Puli. Prije prijemnih ispita, radila sam s profesorima s navedenih sveučilišta. Budući da su prijemni ispiti na obje akademije bili istoga dana, ipak sam se odlučila otići na prijemni u Pulu, što se kasnije pokazalo ispravnom odlukom.

U čijoj si klasi i kako si zadovoljna profesorovim radom? Što je najvažnije što si dosad od profesora naučila?

U klasi sam doc. art. Dražena Košmerla. Jako sam zadovoljna s profesorovim radom. Sviđa mi se što mi profesor dopušta da sama preoblikujem kompoziciju prema vlastitom ukusu i što pri radu dosta inzistira na čistoći notnog teksta te jasnoći izraza. Profesor je veoma susretljiv i uvijek spreman pomoći.

Na akademiji u Puli sviđa mi se što studij sadrži nekolicinu izbornih predmeta, koji su zanimljivi i korisni za pedagoški, ali i umjetnički rad. Od predmeta koje trenutno slušam, najzanimljiviji su mi dirigiranje i glazbeni oblici i stilovi, a znanja koja dobivam na tim kolegijima često primjenjujem na kompozicije koje izvodim.

Također, veoma mi se svidjela i nedavno organizirana turneja. Isto tako, sviđa mi se i rad orkestra jer nas potiče na bolju međusobnu suradnju i uči biti dijelom jedne sredine.

HRVATSKA Koji bi cilj htjela postići završetkom studija i imaš li planove za poslijeplomski studij? Općenito, gdje se vidiš nakon završenog školovanja?

Cilj mi je potvrditi se kao zrela umjetnica, spremna za samostalan rad na zahtjevnim kompozicijama. Poslijediplomski studij htjela bih završiti u Puli, a nakon toga nastaviti daljnje obrazovanje, iako još još ne znam gdje. Zasad imam u planu nekoliko gradova,

ali do toga ipak ima vremena, prvo treba završiti preddiplomski studij.

Nakon završenog školovanja, vidim se kao profesorica u radu s djecom. Stvarnost je takva da se danas od koncertiranja na harmonici ne može živjeti. Ipak, nadam se da ću ponekad imati priliku održati koji solistički koncert. Što smatraš svojim najvećim uspjehom u harmonikaškoj karijeri? Spomeni nam neke svoje nagrade.

Moj najveći uspjeh dosad bio je ulazak u hrvatsko finale Eurovizije za mlade glazbenike i treće mjesto na natjecanju “Be the one”.

Na natjecanje “Be the one” prijavila sam se zbog nagrade, koja je uključivala nastup sa simfonijskim orkestrom. Natjecanje je činilo četiri kruga, a natjecatelji su imali nekoliko mjeseci za odabrati djelo s popisa skladbi i obraditi ga.

Iz samih priprema za natjecanje naučila sam kako u najkraćem

“Nakon završenog školovanja, vidim se kao profesorica u radu s djecom. Stvarnost je takva da se danas od koncertiranja na harmonici ne može živjeti.”

2014. / 2015.

31

“Samo sudjelovanje na Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika bilo je za mene izuzetno iskustvo, posebno zato što su neka od najvećih svjetskih imena stekla slavu upravo na tom natjecanju, npr.

Julian Rachlin, Julia Fischer, Natalie Clein, Monika Leskovar.”

32

2014./2015.

vremenu obraditi kompoziciju.

Skladbu sam krenula čitati u zadnji čas jer je to bilo razdoblje kad sam tek upisala akademiju i još nisam imala mentora.

Osvojila sam još nagrade na natjecanjima u Sarajevu, Daruvaru, Križevcima, Slavonskom Brodu, Trstu, Erbezzu i Puli.

Kao članica tria Carpe Diem osvojila sam prvo mjesto na natjecanju Antene Zagreb “Stop maltretiranju”, za koje je dio nagrade bio nastup u Areni Zagreb na otvorenju sezone “HKL Medveščaka”, te četvrto mjesto na “Imagine festivalu”.

Nažalost, kod nas nema puno natjecanja koja su organizacijski na razini jednog Eurovizijskog natjecanja. Što si posebno tamo zapazila i kakvo je tvoje iskustvo?

Samo sudjelovanje na Eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika bilo je za mene izuzetno iskustvo, posebno zato što su neka od najvećih svjetskih imena stekla slavu upravo na tom natjecanju, npr. Julian Rachlin, Julia Fischer, Natalie Clein, Monika Leskovar. U prvom, predselekcijskom, krugu odabrali su od nas dvanaest, osam kandidata za finale. Sam događaj je bio izvrsno

medijski popraćen, a prema nama su se odnosili kao prema profesionalcima. Imali smo jednu probu nasamo s dirigentom, na kojoj smo se dogovarali oko tempa i dinamike da bi u konačnici proba s orkestrom bila što efektivnija.

Također, imali smo kostimografe i vizažiste, a najgore je bilo iščekivanje kad ću doći na red za sviranje. Sviranje mi je otežavala kamera, koja se stalno micala i približavala, a u jednom trenutku sam imala osjećaj da će mi lupiti u harmoniku.

Sve u svemu, bilo je to vrlo lijepo iskustvo, posebno zbog niza ljudi koje sam upoznala i zbog toga što sam mogla promovirati harmoniku kao klasičan instrument ravnopravan ostalima.

Sviđa li ti se više solistička karijera ili karijera u nekom komornom / orkestralnom sastavu i zašto?

Više mi se sviđa solistička karijera jer mi omogućuje veću slobodu pri interpretaciji i nema proba na koje bih morala dolaziti. Također, ukoliko pogriješim na nastupu, sama se nosim s posljedicama i ne moram se opravdavati drugima zbog čega ili kako se to dogodilo.

I samo vježbanje mogu koncipirati onako kako meni odgovara. S

obzirom na moj karakter i osobnost, solistička karijera bi mi više odgovarala posebno zbog te samostalnosti i slobode koju pruža.

S druge strane, i rad u orkestru ili komornom sastavu ima pozitivne strane – druženje s kolegama od kojih mogu naučiti nešto novo, sviranje s drugim instrumentima, a ukoliko se ide na put, u društvu je uvijek zabavnije.

Tko je tvoja najveća podrška kada stvari ne idu po planu?

Najveća podrška su mi moji roditelji. Oni su uvijek uz mene, a mama često zna citirati dio iz Krležnih „Balada Petrice Kerempuha“: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.”

Koji su tvoji planovi iz bliže budućnosti?

Moji planovi su odsvirati koncerte u Poreču, Puli, Zagrebu te natjecanje na Lions Grand Prixu.

Koncerte trebam svirati u sklopu ciklusa Virtuoso. Također planiram sudjelovati i na još nekoliko natjecanja te se kandidirati za Erasmus + program za sljedeći semestar. Nadam se da će mi se planovi ostvariti i da će publika biti zadovoljna mojim nastupima.

2014. / 2015.

33

GLAZBENO NADARENA OBITELJ PRANJIĆ Razgovarala Marija Plentaj 34

2014./2015.

O

glazbenicima obitelji Pranjić može se dosta toga napisati, a tu činjenicu shvatite već nakon par međusobno razmijenjenih rečenica. U ovom intervjuu je u glavni fokus stavljen na troje, od četvero, braće - Mateju, koja svira harmoniku, Mariju, koja svira klavir te Petra, koji svira udaraljke.

Osim što su izuzetni i uspješni u svojim glazbenim karijerama, prvenstveno su vrlo topli i srdačni u kontaktu s drugima. Svi u sebi imaju crtu nesebičnog pomaganja drugima, vrlo su marljivi i skromni bez obzira na svoje uspjehe. Veliko mi je zadovoljstvo bilo razgovarati s ovako dragim i jednostavnim ljudima, svjesnim svoje vrijednosti, a opet neopterećenim egom.

Moram priznati da prvi put radim intervju s jednom glazbeno nadarenom obitelji. Do sad sam imala prilike pričati s dosta solista, ali rijetko se naiđe na spoj izvrsnih solista koji su ujedno i braća. Ako i dođe do tog slučaja, ne mora značiti da su svi nužno i uspješni. Jednostavno, to rade iz hobija. Međutim, kod vas se baš “posrećilo” po tom pitanju.

Počet ću od najstarije sestre.

Ivana, ti si prva pokazala neke glazbene sklonosti i završila tečaj klavijature. Da li je to bio svjestan odabir ili spoj okolnosti koji se nerijetko desi prekasna prijava za upise klavira u glazbenoj školi?

Ivana: U vrijeme kad sam upisivala tečaj sintesajzera jedina želja mi je bila svirati, neovisno o profesoru i prostoru. Iz tog razloga mi je sintesajzer bio podjednako zanimljiva opcija kao klavir, ali u Požegi tada još nije postojao srednjoškolski program pa ni u glazbenoj školi ne bih imala prilike steći višu glazbenu naobrazbu.

No, da je postojala mogućnost,

HRVATSKA vjerujem da bih i ja nastavila u tom smjeru.

Danas si diplomirana ekonomistica. Nas, koji radimo u glazbenim školama, uvijek nekako zanima da li djeca koja su se kao mala bavila glazbom, kasnije i dalje gaje tu ljubav barem kroz neku amatersku aktivnost ili posjećivanje koncerata. Da li danas imaš ikakve veze s glazbom i da li si zasviraš, onako “sebi za dušu”?

Ivana: Zapravo mogu reći da sam oduvijek i svirala sebi za dušu.

Kroz tečaj sam naučila glazbene osnove koje sam kasnije koristila kao temelj da bih po sluhu svirala pjesme koje su mi se dopadale, tako da sam tijekom godina čak zaboravila čitati note. I premda doma uz sebe imam tri akademska glazbenika, najčešće sam ja ta koja zasvira na obiteljskim druženjima.:) Pitanje za ostale - kako ste se odlučili za upis u glazbenu školu i zašto ste odabrali instrument koji danas svirate? Da li ste ga htjeli svirati i ranije ili ste do njega došli slučajno? Da li danas svirate možda još neki instrument?

Mateja: Kao svaka djevojčica i ja sam željela svirati klavir, međutim, na upise smo došli u jesenskom roku kada je ostalo tek nekoliko slobodnih instrumenata. Odlučila sam se za harmoniku jer su mi rekli da ću se tako lakše prebaciti na klavir sljedeće godine. Međutim, interes za otkrivanjem ovog meni posve novog instrumenta rastao je kroz sljedećih 15 godina, da bih u konačnici postala profesorica harmonike.

U to vrijeme, u Požegi je bio osnovan Juniorski tamburaški orkestar “Zlatne žice”, koji smo, na prijedlog roditelja, Marija i ja počele

pohađati. Tako sam ja 5 godina svirala brač, a Marija 8 godina bisernicu. No kad su obaveze postale ozbiljnije i zahtjevnije, fokus je ostao na harmonici i klaviru.

Marija: S obzirom na to da sam kao mlađa sestra Mateju pratila u stopu, a bila sam premala da i ja upišem glazbenu školu iste godine, roditelji su me upisali na tečaj sintesajzera. Nakon te pripremne godine bilo je logično upisati klavir, a i roditelji su ovaj put na vrijeme znali termine prijamnih ispita pa nisu dobili još jednu “slučajnu” harmonkašicu. :) Petar: Naravno, za mene je teren bio pripremljen, trebalo je još samo odabrati instrument. Tijekom jednog koncerta na kojem su sestre nastupale, imao sam priliku čuti novi instrument u glazbenoj školi - udaraljke. Samo sam rekao “hoću to!”, a sada mogu reći da je to bila i ostala ljubav na prvi pogled.

Kako je izgledalo kad ste svi troje živjeli pod istim krovom i morali svakodnevno vježbati svoj instrument? Pretpostavljam da bez dobre organizacije i bez roditelja punih razumijevanja nije išlo.

Mateja: Bilo je kao u glazbenoj školi, uvijek je netko svirao.

Sigurni smo da je temelj naše organizacije i odgovornosti prema radu proizišao iz nesebične podrške roditelja, kojima smo najviše zahvalni za naš glazbeni razvoj. Prvenstveno iz razloga što su u nama prepoznali glazbene sposobnosti onda kada ih sami nismo bili svjesni te su nam vlastitim primjerom bili motivacija da ne posustajemo, premda je glazbeni put, od prvih odsviranih nota do titule magistre glazbe, nerijetko bio popraćen sumnjama i preispitivanjem.

2014. / 2015.

35

“Marija: Zapravo, sada kad s odmakom gledamo na tadašnji život pod istim krovom, ni sami ne znamo kako je to uopće funkcioniralo! Bili smo svjesni da je privilegija da uopće imamo nekakve instrumente za vježbanje, a broj instrumenata u kući se sistematično povećavao pa smo na raznolikost zvukova postepeno privikavali kako sebe, tako i susjedstvo.”

Petar: Uvijek je motivirajuće čuti nekoga dok vježba i na taj način smo si svakodnevno bili i poticaj.

A kad si fokusiran na svoj rad, s vremenom se naučiš izolirati od “buke” iz susjedne sobe.

Marija: Zapravo, sada kad s odmakom gledamo na tadašnji život pod istim krovom, ni sami ne znamo kako je to uopće funkcioniralo! Bili smo svjesni da je privilegija da uopće imamo nekakve instrumente za vježbanje, a broj instrumenata u kući se sistematično povećavao pa smo na raznolikost zvukova postepeno privikavali kako sebe, tako i susjedstvo.

Da li ste još kao polaznici glazbene škole svirali zajedno u ne36

2014./2015.

kom komornom sastavu ili je do toga došlo kasnije? Da li vam je draže imati samostalne nastupe ili svirati u sastavu?

Mateja: Prije našeg njujorškog koncerta imala sam višegodišnje iskustvo sviranja u komornim sastavima, ali ovaj bratsko - sestrinski spoj donio mi je sasvim novu dimenziju glazbene komunikacije.

Mnoge detalje nismo niti morali dogovarati, jednostavno bi se dogodili i uklopili u zajedničke ideje.

Sada ne znam bih li radije nastupala solo ili u sastavu. Dok sam bila mlađa, komorni sastav mi je pružao sigurnost i energiju koju kao solist još nisam uspijevala prenijeti. Ali kasnije, osobito prema završetku studija, samostalni nastupi postali su mi draža forma

u izražavanje glazbenih ideja.

Marija: Uvijek mi je zanimljivo sjetiti se da nas je upravo projekt 2011. oformio kao trio. Ranije to i nije bilo moguće jer je Petar još bio osnovnoškolac, zatim je Mateja otišla na studij u Pulu, a ja godinu kasnije u Zagreb.

No, to nije bilo uobičajeno komorno muziciranje jer smo već u startu bili neuobičajen sastav po spoju instrumenata, koji do tad ni sami nismo imali priliku čuti. Ali mogućnost dijeljenja glazbenog iskustva u suradnji s najbliskijim osobama, bila je u najmanju ruku privilegija!

Petar: Osobno mi je draže nastupati kao solist, to mi je prirodnije zbog količine vremena koju

HRVATSKA provodim vježbajući solo program.

Ljepota komorne glazbe je aktivno dijeljenje iskustva, ali i odgovornosti pa mi je to uvijek dragocjeno iskustvo. Trenutno sam član akademskog ansambla udaraljki “biNg bang”.

Mateja, poznat mi je vaš nastup u New Yorku. Reci nam nešto više o tome.

Mateja: Na poziv međunarodne organizacije “The Ollendorff Center For Human & Religious Understanding” te uz velike zasluge direktorice Hrvatskog turističkog ureda u New Yorku Nene Komarice i Jakova Sedlara, održali smo koncert u njujorškom Carnegie Hallu kao dio projekta American - Croatian Christmas, u prosincu 2011. godine.

Za nas je cijeli ovaj projekt trajao oko 8 mjeseci te nam je, preskromno rečeno, bio veliko iskustvo. U aranžmanu Igora Savina, u srpnju iste godine snimili smo CD, a u kolovozu smo radi snimanja spotova bili u Izraelu.

U tom razdoblju, Petar je živio u Požegi, Marija u Zagrebu, a ja u Puli. Nije bilo jednostavno uskladiti rasporede, ali smo i tada bili svjesni da će ovo iskustvo ostaviti bitan trag na nama, i ne samo kroz naš glazbeni razvoj. Nekoliko dana nakon koncerta u New Yorku, repertoar smo izveli u MD Vatroslav Lisinski te u franjevačkoj crkvi Svetog Duha u Požegi, gdje smo željeli završiti ovu našu glazbenu priču.

Nasljedno na prethodno pitanje, vjerujem da je ovaj nastup bitna stavka u vašim najvećim uspjesima koje ste postigli sa svojim instrumentom.

Mateja: Tijekom dosadašnjeg obrazovanja svo troje smo bili dobitnici brojnih nagrada na regionalnim, državnim te međuna-

rodnim natjecanjima kao solisti, dio komornog ansambla i orkestra. Te potvrde motivacija su naročito kroz srednjoškolske dane, no najznačajniji utisak na vlastiti glazbeni napredak osjetila sam kroz dodatna usavršavanja i majstorske seminare u Italiji (Peter Soave Music Academy, srpanj 2012.) i Njemačkoj (Landesakademie für musisch-kulturelle Bildung, srpanj 2013.), gdje sam imala priliku učiti od svjetski poznatih glazbenika i pedagoga kao što su Peter Soave, Denis Tinni, Stefan Hu-ssong, Veli Kujala, Geir Draugs-voll, Mie Miki...

Marija: Bez dileme, poklonicima klasične glazbe čast je stupiti u prostore prestižne dvorane kao što je Carnegie Hall, a predstaviti se publici s te pozornice izuzetan je uspjeh svakom glazbeniku. Uz nagrade koje je Mateja spomenula, osobito mi je draga suradnja s Turističkom zajednicom grada Zagreba, ostvarena u svibnju 2011., kada sam snimila skladbe Chopina i Papandopula, čija je unikatnost nagrađena na svjetskim festivalima turističkog filma - „Vivacissimo in Zagreb” osvojio je Grand prix Italia na 48. međunarodnom festivalu turističkog filma u talijanskom gradu Lecce, 2012.; dok je „Zagreb loves Chopin” – nagrađen za Best Music / Soundtrack na 5. međunarodnom festivalu turističkog filma “Art & Tur”, Portugal, 2012. godine.

Petar: Nastup u Carnegie Hallu obogatio bi me kao glazbenika i da se dogodio u nekoj starijoj životnoj dobi, a mladi glazbenik koji je imao priliku steći takvo iskustvo zna da iza sebe već ima jedan od onih “velikih životnih momenata”.

Inače sam i višestruki dobitnik prvih nagrada na regionalnim natjecanjima u organizaciji

HDGPP-a (2008., 2010., 2012., 2014.) te najviših nagrada na državnim natjecanjima istih godina, a kao prvoplasiranom na državnom natjecanju 2012. godine, dodijeljen mi je Oskar znanja.

Marija, ti si prošle godine diplomirala klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu s “magna cum laude”, a pravi spoj svoje ljubavi prema glazbi i pomaganju drugima, naročito djeci s posebnim potrebama, pronašla si u muzikoterapiji. Reci nam nešto više o tome i o tvom sljedećem studiju.

Marija: Da, čini mi se da je taj spoj za mene oduvijek bio ideal.

Još i prije same edukacije, počela sam volontirati te se zanimati za utjecaj i primjenu glazbe kao sredstva pomoći najrazličitijim dijelovima populacije.

Hrvatska udruga muzikoterapeuta je 2012. pokrenula dvogodišnju edukaciju gdje su se potvrdile moje težnje da bi glazba mogla biti ne samo svrha, nego i sredstvo mojega rada. Također sam shvatila da sam zakoračila u jedno veliko područje koje se neprestano razvija te da će mi za profesionalno bavljenje muzikoterapijom trebati još mnogo učenja i iskustva. To me dovelo do Velike Britanije, gdje su edukacijski programi i tradicija pri vrhu svjetske muzikoterapije. Odlučila sam se pripremati te sam u prosincu 2014. položila prijamni ispit za dvogodišnji poslijediplomski studij na Sveučilištu Anglia Ruskin u Cambridgeu, koji započinje u rujnu ove godine.

Gdje se vidiš jednog dana? Čime bi se najradije bavila da imaš mogućnosti?

Marija: Glazba mi je polazište 2014. / 2015.

37

38

2014./2015.

HRVATSKA i jezik kojim želim komunicirati.

Osnovna premisa muzikoterapije da je muzikalnost čvrsto ukorijenjena u našem mozgu te da na nju ne utječu ozbiljna neurološka oštećenja i traume mozga, temeljna mi je motivacija u želji za stjecanjem novih znanja i vještina na ovom području. A jednog dana bih svojim spoznajama voljela aktivno sudjelovati u bržem razvoju naše muzikoterapije.

Petre, gdje ti trenutno studiraš?

Vjerujem da si kao udaraljkaš dosta zaposlen na različitim projektima, pripremama za koncerte i natjecanjima.

Petar: Trenutno sam student druge godine udaraljki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Udaraljkaši su uvijek uključeni na sve strane, od orkestralnih projekata i raznih ansambala, do solo natjecanja.

Za udaraljkaša je veoma bitno to šaroliko iskustvo, ali mislim da je solistička kvaliteta temelj svakog dobrog glazbenika.

nastavila njihovim putem ali, kao što sam rekla, glazba je aktivno ostala i u mom životu.

Gledajući sve ove priče, nameće se pitanje financija. Kako roditelji financijski podržavaju vaša usavršavanja i vaše školovanje? Da li se uspijete pokriti stipendijama i raznim sponzorima? Da li ste radili uz studij? Općenito, kolika podrška su vam bili roditelji kroz vaše školovanje?

Petar: Mateja je kao prvoplasirana na prijamnom ispitu postala državna stipendistica, a Marija i ja stipendisti Grada Požege, uz to, zbog dobrih plasmana, nismo morali plaćati studij što nam je olakšalo studentske dane. Instrumenti su skupa investicija, ali roditelji su i tu našli način da naprave nemoguće i omoguće nam što bolje uvjete za rad.

Ivana, kako ti danas gledaš na uspjehe svojih mlađih ukućana? Vjerujem da si ponosna. Da li bi, da imaš ponovno priliku, odabrala njihov put ili si zadovoljna svojim odabirom?

Marija: Kako bi barem djelomično pokrili dodatne troškove, i sami smo zarađivali džeparac kroz davanje privatnih poduka, studentske poslove, honorare i slično. Za moj poslijediplomski studij u Cambridgeu već mjesecima apliciram raznim institucijama i zakladama, a ukoliko ne skupim dovoljno sredstava, podići ću studentski kredit. Znam da će roditelji dati svoj maksimum da me i financijski podrže, no to su nemoguće cifre za svaku prosječnu hrvatsku obitelj i ne smatram da bi to uopće trebala biti njihova dužnost. Bitno mi je da su prepoznali važnost koju ovaj studij za mene predstavlja te da me beskompromisno podržavaju.

Ivana: Naravno da sam ponosna na njihov uspjeh. Oni su primjer da prilika čeka iza ugla kada marljivo i s ljubavlju brusiš svoj zanat te da, i bez “pozadine”, tvoj rad može biti prepoznat. Kad bi mi se pružila nova prilika vjerovatno bih

Mateja: Oni su nam podrška od naših prvih glazbenih koraka. Nisu “glazbeno potkovani” i nisu nam nametali svoja očekivanja. Vjerujem da upravo u tome leže temelji našeg (nenametnutog) interesa za glazbu koji se zarazno prenosio

Planiraš li neko daljnje usavršavanje?

Petar: Do sad sam imao priliku prisustvovati seminarima brojnih međunarodnih udaraljkaša, a želja mi je da s nekim od njih ostvarim kontakt radi daljnjeg usavršavanja na nekoj od viših godina studija.

na svakog člana obitelji. Sigurno su imali povjerenja u naš rad kad su bili spremni na takva ulaganja, bez ikakve garancije da ćemo i profesionalno nastaviti u tom smjeru. Ali, za sve što je imalo veze sa školovanjem i našim napretkom, oni su pronalazili način da nas podrže.

Da li poznajete još neku obitelj sličnu vama po glazbenoj crti?

Vjerujem da je to teži zadatak s obzirom na vaš uspjeh i brojnost.

Mateja: Poznajemo nekoliko kolega čiji su brat ili sestra također akademski glazbenici, no nije baš čest slučaj da cijela obitelj krene u profesionalno bavljanje glazbom, a da ta smjernica nije potaknuta od strane roditelja koji su i sami u glazbenim vodama.

Uz sve obaveze, da li stignete imati neke hobije i koji su?

Da li se bavite ili ste se bavili u kojem periodu vašeg života volontiranjem?

Mateja: Dok sam živjela u Puli, volontirala sam u Udruzi za zaštitu životinja “Snoopy” te sam brinula o ozljeđenim životinjama, privremeno ih udomljavala i tražila im domove.

Marija: Moje prvo volontersko iskustvo bilo je u Domu za nezbrinutu djecu Sestara Karmelićanki BSI u Zagrebu i Hrvatskom Leskovcu, a tijekom jeseni 2014. volontirala sam u dnevnom centru za rehabilitaciju djece i mladeži “Mali dom” u Zagrebu. Po potrebi se rado odazovem kad zatreba volonterska pomoć u humanitarnim projektima. Mogu reći da sam sretnica jer su mi hobiji usko vezani s primarnim interesima. Putovanja, volontiranje i knjige me svaki na svoj način odvlače u drugi svijet i 2014. / 2015.

39

čine svakodnevicu bogatijom.

Ivana: Ja sam već dug niz godina uključena u aktivnosti franjevačke crkve u Požegi, a prije nekoliko godina sam bila volonter u Udruzi “MI“, roditelja djece s posebnim potrebama.

Petar: Preseljenje u Zagreb pružilo mi je velik broj kulturnih zbivanja koja ranije tijekom školovanja nisam imao priliku posjećivati. Stoga svoje slobodno vrijeme najradije provodim na raznim glazbenim događanjima.

Mateja, ti si jesenas završila Muzičku akademiju u Puli. Ako se ne varam, radiš u Glazbenoj školi u Požegi? Kako si se prilagodila predavanju učenicima nakon što si cijeli život ti bila ta koja je bila učenik? Kako ti je raditi s učenicima? Da li si zamišljala svoj rad drukčijim ili si zadovoljna s izvedbom svoje nastave? Koji ti je sada glavni fokus u ovoj novoj, nastavničkoj, karijeri?

Mateja: Da, u rujnu sam počela raditi u Glazbenoj školi Požega.

Tijekom studija te nitko ne priprema za rad s djecom, od studenata se uglavnom traži da budu što spretniji izvođači, a pedagoški rad je u velikoj mjeri stavljen u drugi plan. Mnogi mladi profesori s raznih akademija imaju slična iskustva. Smatram da je specifičnost glazbenog obrazovanja upravo individualna nastava gdje, osim svladavanja glazbenog gradiva, profesor ima mogućnost pratiti i utjecati na cjelokupni razvoj djeteta.

S obzirom na sve, mislim da sam se dobro snašla jer sam, u ovih nekoliko mjeseci rada, s dva učenika osvojila dvije druge nagrade na ovogodišnjem Međunarodnom susretu harmonikaša u Puli. U svibnju 40

2014./2015.

nas čeka i natjecanje u Daruvaru, kojem se također vrlo veselimo.

S akademskog programa uletjeti u svijet male djece, četvrtinki i violinskih ključeva, potpuno je nova perspektiva. Zaista uživam s druge strane katedre, posebice jer već nakon nekoliko mjeseci vidim plodove svoga rada. Biti glazbeni pedagog je zapravo ono što sam oduvijek htjela i sad vidim da nisam pogriješila.

Lijepo bi bilo završiti s nekom zajedničkom porukom za kraj.

Naravno, da je vezana uz glazbu i recept vašeg uspjeha. Za sve mlade glazbenike koji se izgovaraju na nastavi da ne stignu vježbati doma instrument zbog brata ili sestre.

Mateja: Teško je dati neki savjet mlađim generacijama kojima su kroz medije svakodnevno servirani raznorazni instant uspjesi.

Trajnih uspjeha i pravih vrijednosti nema bez svakodnevne discipline i ustrajnosti. Ali kad se jednom sprijateljiš s instrumentom, uvijek ćeš biti na glazbenim stazama.

A, uz to, imati sestru ili brata kao podršku na tom putu - može li bolje? :)

“Mateja: Roditelji su nam podrška od naših prvih glazbenih koraka. Nisu “glazbeno potkovani” i nisu nam nametali svoja očekivanja. Vjerujem da upravo u tome leže temelji našeg (nenametnutog) interesa za glazbu koji se zarazno prenosio na svakog člana obitelji.”

2014. / 2015.

41

MLADI & USPJEŠNI

“Volim ići na natjecanja bez obzira na rezultat, jer tamo upoznajem puno prijatelja s kojima se družim i razmjenjujem iskustva.”

KAD ODRASTE, ANTE ŽELI BITI PROFESOR ILI DOBAR HARMONIKAŠ

Piše: Ante Selak

42

2014./2015.

Z

ovem se Ante Selak i imam 11 godina. Živim u Makarskoj gdje idem u 4. razred Osnovne glazbene škole Makarska. S osam godina počeo sam svirati harmoniku kod profesora Dalibora Boljuna. Harmoniku sam zavolio jer mi se činila kao zabavan instrument. U početku sam svirao klavirsku harmoniku, ali sam ubrzo, na nagovor profesora, prešao na dugmetaru.

Zahvaljujući profesoru, postao sam prilično uspješan u sviranju.

Išao sam na brojna natjecanja na kojima sam osvojio čak 5 pehara.

Posebno mi je drago što je svaki od osvojenih pehara iz različite države – Kanade, Italije, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.

tečaj stranih jezika, a treniram i tenis. U slobodno vrijeme volim igrati igrice na mobitelu te čitati lektiru. U školi sam odličan učenik, a kad odrastem želim biti profesor ili dobar harmonikaš.

Najdraže mi je natjecanje bilo ono u Viktoriji, u Kanadi, jer smo profesor i ja letjeli čak 11 sati, a tako sam imao priliku upoznati i tu daleku zemlju. Na tom sam natjecanju osvojio 98 bodova, dobio pehar te osvojio novčanu nagradu. Osvojenim novcem počastio sam svoje prijatelje.

Volim ići na natjecanja bez obzira na rezultat, jer tamo upoznajem puno prijatelja s kojima se družim i razmjenjujem iskustva. Ondje se osjećam sretno jer mogu pokazati što znam. Ipak, za natjecanja je potrebno dugo i uporno vježbati.

Ponekad vježbam i po 2 sata. Profesor me uvijek tjera da koristim metronom kako ne bih ispadao iz tempa. Vježbam i preko ljeta, koja provodim u glazbenom kampu (Tinjan – Premantura) s prijateljima. Tamo se također odlično zabavljamo, družimo te sviramo – solo, ali i u orkestru.

Ove se godine pripremam za mnogobrojna natjecanja od kojih me posebno vesele Susreti harmonikaša u Puli, Sarajevu i Tivatu u Crnoj Gori.

Osim glazbene škole, pohađam 2014. / 2015.

43

“Savjetujem svima da vjeruju da imaju “ono nešto”, da ne potrate taj dar i ne odustaju od glazbe!”

PROFESOR JE U MENI VIDIO POTENCIJAL KOJEGA JA NISAM BIO NI SVJESTAN

Piše: Mirko Škarica

44

2014./2015.

Z

ovem se Mirko Škarica. Živim u Dućama, malom mjestu nedaleko Omiša.

Oduvijek volim glazbu jer me ona smiruje, opušta i vodi u neki drugi, ljepši svijet.

Za harmoniku sam se odlučio sasvim slučajno. Nije mi bilo važno koji ću instrument svirati, želio sam svirati bilo što. Otac mi je, budući da sam bio neodlučan, predložio harmoniku i tako sam upisao OGŠ Lovro pl. Matačić u Omišu. Tamo sam bio u ugodnom okruženju. Moja prva profesorica, Mira Dukić Milašević, još je više u meni probudila ljubav prema glazbi i upoznala me s neograničenim mogućnostima harmonike. Nakon što sam završio osnovnu glazbenu školu, upisao sam jezičnu gimnaziju u Omišu i srednju glazbenu školu u Makarskoj, smjer harmonika, u klasi prof. Dalibora Boljuna. Na prijemnom ispitu, moram priznati, nisam baš briljirao. Zbog nedostatka vježbe i ogromne treme, s kojom se još i danas borim, moj je nastup bio poprilično nesiguran.

Na moju sreću profesor je u tom metežu krivih tonova i skromne tehnike, ipak prepoznao ono nešto. Profesor je u meni vidio potencijal kojega ja nisam bio ni svjestan. Zahvaljujući njegovom znanju, pedagoškim sposobnostima i trudu, kojeg sam ulagao, brzo sam napredovao. Već na prvoj godini mog srednjoškolskog obrazovanja, profesor me prijavio na natjecanje u Daruvaru, gdje sam osvojio II. nagradu.

Nakon tog natjecanja, počela su se nizati i ostala natjecanja, na kojima sam postizao dobre rezultate. Osvojio sam II. nagradu na Međunarodnom natjecanju u Puli, I. nagradu na natjecanju u Loznici (Srbija) i Tivtu (Crna Gora), a prošle sam godine bio laureat na Međunarodnom natjecanju u Erbezzu (Italija). Ondje sam osvojio pehar, novčanu nagradu

MLADI & USPJEŠNI te posebnu nagradu za najbolju interpretaciju.

Trenutno pohađam III. razred srednje glazbene škole i jezične gimnazije. Protekla godina bila je za mene puna nedoumica.

Bilo je to vrijeme odluka. Toliko toga me privlačilo, nisam znao trebam li nastaviti s harmonikom i upisati akademiju ili pak neki drugi fakulet. Onda sam shvatio da s akademijom zasigurno neću pogriješiti jer ništa mi ne pruža takav neopisiv osjećaj kao kad me obuzme glazba. Volim onaj osjećaj kad se cijelim bićem trudim što bolje osvirati skladbu, koju toliko dugo vježbam.

Ponekad se pitam hoću li jednog dana postati sjajan solist, kojega će cijeli svijet poznavati? Zasigurno neću, ali smatram da je za nekoga tko se bavi glazbom, najvažnije da ima ono nešto “umjetničku crtu”, kako ljudi vole reći. Često razmišljam i o tome što glazba za mene znači. Smatram kako nije najvažnije samo znati osvirati skladbu besprijekorno čisto, uvijek biti točan u ritmu, moći savršeno osvirati i najteže pasaže. Iako je sve to jako važno, još je važnije znati istinski uživati, osjetit ono što drugi ne osjećaju te biti sposoban prepoznati ljepotu u stvarima. Glazba zaista je, uvijek je bila i uvijek će biti nepresušni izvor ljepote. Upravo zbog toga, savjetujem svima, koji se nalaze u sličnoj situaciju kao što sam i ja, da vjeruju da imaju “ono nešto”, da ne potrate taj dar i da ne odustaju od glazbe!

2014. / 2015.

45

“Jako volim životinje, a posebno konje. Često s roditeljima idem na jahanje.

Brat i ja treniramo svoje konje za utakmice u daljinskom jahanju.

Imam položenu i licencu za dresurno jahanje i endurance.”

HARMONIKA JE ODUVIJEK BILA MOJA ŽELJA

Piše: Ivan Babić

46

2014./2015.

Z

ovem se Ivan Babić i učenik sam 5. razreda Umjetničke škole Poreč.

Harmonika je oduvijek bila moja želja. S obzirom na to da moj brat i tata sviraju harmoniku, i ja sam se odlučio za isti instrument. Uvijek sam odlazio s roditeljima na koncerte u glazbenu školu pa sam tako harmoniku još više zavolio.

Sviranje vježbam redovito, svaki dan, a pred natjecanje i po nekoliko sati. Moja učiteljica, Anamarija Lovrečić, neprestano mi pomaže u svladavanju skladbi. Bez njezine pomoći ne bih mogao postići sve ove rezultate na natjecanjima. Da se moj trud i vježbanje isplatilo, potvrđuju i brojne osvojene nagrade: 1. nagrada 2010., 2011. i 2012. godine na Međunarodnom susretu harmonikaša u Puli, 1. nagrada 2011. u Daruvaru, 2. nagrada na Sarajevo Akordeon Art, Erbezzo, Beltinci (Slovenija), Legnago (Italija) 2012. te 1. nagrada u Daruvaru i Ugljeviku (BiH) i 2. nagrada u Puli 2013. godine.

MLADI & USPJEŠNI Za sada imam u planu završiti glazbenu školu, a hoću li se profesionalno baviti glazbom, to još nisam odlučio. Znam samo da ću i sljedeće godine zasigurno ići na nekoliko natjecanja, ali prvo se za njih moram jako dobro pripremiti.

Vjerojatno će mi moja učiteljica zadati da sviram neke jako teške skladbe.

ja treniramo svoje konje za utakmice u daljinskom jahanju. Imam položenu i licencu za dresurno jahanje i endurance.

U slobodno vrijeme uživam na našem ranču u Selini sa svojim konjima.

Jako volim životinje, a posebno konje. Često s roditeljima idem na jahanje. Brat i

2014. / 2015.

47

“Nadam se da će mi se uz glazbu otvoriti još mnoga vrata kroz koja ću upoznati dobre i iskrene prijatelje, s kojima dijelim ljubav prema glazbi. ”

HARMONIKA MI SE POČELA SVIĐATI JOŠ U VRTIĆU

Piše: Karla Sorčić

48

2014./2015.

J

a sam Karla Sorčić. Rođena sam 26. rujna 2001. godine.

Harmoniku sam počela svirati s nepunih osam godina, a počela mi se sviđati dok sam još bila u vrtiću, gdje ju je svirala naša teta. Ipak, najviše sam se vezala uz harmoniku kada sam krenula u glazbenu školu. Sada sam učenica V. razreda Umjetničke škole Poreč, te VI. razreda Talijanske osnovne škole „Bernardo Parentin“, Poreč. Osim što sviram harmoniku, bavim se pisanjem i treniram karate. U slobodno vrijeme slušam glazbu različitih vrsta, čitam knjige, sviram, pišem i igram se sa psom.

MLADI & USPJEŠNI orkestar od različitih instrumenata (harmonika, flauta, klarinet, violina, gitara, saksofon, klavir…).

Bili smo različiti toliko koliko i naši instrumenti, ali kada su nas prvi taktovi i prve note povezali, shvatili smo da smo sličniji nego što smo mislili. Nadam se da će mi se uz glazbu otvoriti još mnoga vrata kroz koja ću upoznati dobre i iskrene prijatelje, s kojima dijelim ljubav prema glazbi. Željela bih da se ispred svih vrata u mom životu pojavi jedan violinski ključ koji će ih otvarati kao i skladbe koje sada sviram.

Kroz ovih pet godina školovanja, sudjelovala sam na mnogim natjecanjima na kojima sam postigla sljedeće rezultate: I. nagrada na 4. hrvatskom natjecanju za harmoniku u Daruvaru 2013. godine, I. nagrada na 3. hrvatskom natjecanju za harmoniku u Daruvaru 2012. godine, I. nagrada na 8. Međunarodnom srečanju harmonikarjev, Beltinci, Slovenija, 2012. godine, I. nagrada na 37. Međunarodnom susretu harmonikaša u Puli 2012. godine, II. nagrada na 50. hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u Varaždinu 2012. godine, I. nagrada na 50. regionalnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u Križevcima 2012. godine, I. nagrada na 20. Međunarodnom natjecanju harmonikaša, Erbezzo, Italija, 2011., I. nagrada na 2. Hrvatskom natjecanju za harmoniku u Daruvaru 2011.

Osim što sviram solo, sviram i u duetu te u harmonikaškom orkestru. Zahvaljujući glazbi upoznala sam puno novih ljudi, koji su mi prenijeli ljubav prema različitim instrumentima, a što sam primijetila kada sam sudjelovala na Novigradskom proljeću, gdje smo u tjedan dana morali osnovati 2014. / 2015.

49

MLADI & USPJEŠNI

“Osim što svira harmoniku, Leonardo trenira rukomet, a u slobodno vrijeme voli voziti bicikl.”

LEONARDO SPAJA HARMONIKU I RUKOMET

Piše: Anamarija Lovrečić

50

2014./2015.

L

eonardo Žagar, rođen je 12. listopada 2000. godine. Pohađa VII. razred OŠ Poreč i V. razred Umjetničke škole Poreč. Njegova je učiteljica Anamarija Lovrečić. Leonardo je sudjelovao na važnim natjecanjima za harmoniku te osvojio sljedeće nagrade: I. nagradu na Hrvatskom natjecanju u Daruvaru 2011., 2012. i 2013. godine, I. nagradu na Međunarodnom susretu harmonikaša u Puli 2011. godine,

MLADI & USPJEŠNI II. nagradu na Muzičkom festivalu u Ugljeviku (BiH) 2013. godine, III. nagradu na Međunarodnom susretu harmonikaša u Puli 2012 god., te II. nagradu na Međunarodnom natjecanju harmonikaša u Erbezzu (Italija) 2010. godine.

Osim što svira harmoniku, Leonardo već šest godina trenira rukomet u RK Poreč. Budući da je ljevak, igra na poziciji desnog

krila. S klubom je Leonardo 2013. godine, na Međunarodnom turniru u Pragu, osvojio V. mjesto.

U slobodno vrijeme Leonardo voli voziti bicikl. Nažalost, prije tjedan dana mu se dogodila prometna nesreća u kojoj je slomio bedrenu kost. Dobro je, ali trenutno je u stanju mirovanja.

2014. / 2015.

51

Time.

Work.

Discipline.

No shortcuts.

By: Marija Plentaj 52

2014./2015.

A

t first, the idea was to issue a professional paper

by Mika Väyrynen in this year’s “Echo” magazine. However, professor Väyrynen did not have a recently dated article in English and I suppose that very few people, including myself, would have understood an article in Finish.

Thus, we decided it would be best to do an interview instead. The main topic of the discussion were teaching techniques or, as I realised later, the absence of stencil method. Professor also explained that his connection with Croatia is a bit more than just this interview. Three of his ex-students from The Sibelius Academy have returned home after graduating and are now working as teachers. Namely - Ivan Šverko, Mia Ćojbašić and Josip Nemet. He has also recentely accepted appointement as Visiting Professor of Accordion playing at Pula Music Academy. Therefore, he will be seen in Croatia every now and then in the future.

Considering many years You have spent successfully teaching accordion, can You say that there is a way or method of learning that is better then others, in sense that it makes a player achieve higher technical readiness and ability of bringing music to the listeners in shorter period of time and in an easier and more fun way?

First of all, word “method” does not exist in my vocabulary. I find methods limiting, often narrow minded and boring. There are strategies and principles, for example in technical training - but everything must be flexible and adjusted to each persons unique mental and physical structure.

On the other hand, there are no shortcuts in music. It would be like trying to teach somebody to be airline pilot in less hours... He/she

STRUKA would probably learn to fly, but there are risks. Same with playing and learning music: even most talented of us must go through long way. After playing 20 years person reaches for sure some level, but it can not be compared to profoundity and skill of people who have played 40 or 50 years. It’s all about long term working, lo-ving music, aiming for a better result every day and giving development time. Not about “methods”.

You are teaching at the Sibelius Academy, where students from all over the world are studying.

Did You notice that students coming from certain countries are better than the others? If so, students from which areas stand out and how (technical readiness, musicality, advanced knowledge or comprehension in certain areas of music…)? Is that connected to the culture from which the student comes from?

I must point out, that The Sibelius Academy is not just some little conservatory in province. It’s one of worlds leading musical institutions which can be easily compared to Juillard in New York or Moskow Conservatory. Entrance tests are very demanding and only very low percentage of candidates get in to the Academy. Group is therefore very selected and all students are for sure very talented and skilled already when entering the Academy.

As teacher and musician, I dont know words “best” or “better”.

Those words should be deleted from every musical conservatory. Thats not what music is all about. Work of teacher should be described with sentence - “help, do not disturb”. To me all students are the same. When they enter they all have technical / musical aspects which are weaker. My

work is to help them. Technically, I have not seen anyone “ready” during their first couple years at the Academy. Technique is also very multidimensional thing, and much more than pushing buttons fast and precise. Thats just the beginning level.

Difference with nationalities is only that in some countries certain kind of repertoire is played perhaps more than some other styles.

Here students must go through many styles and periods in music history. From Baroque to Romantic, from accordion classics to contemporary repertoire, from chamber music to concertos, even to electro acoustic music - if they so wish. Studies must give wide knowledge and skill about music.

We don’t teach for exams only, we teach for life and to what comes in their lifes after studies.

What is the dynamic of relationship between students and teachers in Finland? Are they more close to each other and more friendly then in other countries and what do You think would be the best relationship between student and teacher? I presume that there is not a recipe and that every relationship is individual. Some students need “tough love” and pressure, while others need praising and motivating, is that correct?

As teachers, we have made some kind of “Hippocratic oath”. Again, I don’t compare different countries and mentalities (even I had travelled a lot and been performing and teaching in so many countries). Comparing does not belong to music. Also, I can not generalize the relation with students and teachers in all Finland. In general, our teachers are correct and not agressive, but things depend on 2014. / 2015.

53

STRUKA individuals. There are teachers from whom students are afraid. I am not one of them.

One point for me is, that students who come here are already 18-22 years old. They are adults and should be treated as adults. It’s not my work to “motivate” them, they must find their own motivation. Children and teenagers need motivation, but to adults - they must find things themselves.

Studies at our Academy take 2,5 (to those who have already teach-

54

2014./2015.

ers qualifications from Conservatory) or 5,5 years (to those who come here without such diplomas). In 5,5 years, working with the same student - there are different kind of periods and days.

As in life itself.

Who were Your mentors and what did You learn from each one? Do You apply their methods in Your teaching? Could You describe Your “method” of teaching?

I think I already answered about

my “method” in previous answers.

I have had teachers, of course.

But after my childhood, I am pretty “self made” musician. Three of my first teachers were really important to me. Namely - Tapani Luojus, Vesa Vienola and Timo Kinnunen, all of them the 1st ge-neration academic accordionists in Finland.

When I was 13, in 1981, I was “found” and started at Sibelius Academy “Departement for specially gifted children” (nowadays called Junior Academy). There my teacher was prof. Matti Rantanen.

“The word “method” does not exist in my vocabulary.

I find methods limiting, often narrow minded and boring.

It’s all about long term working, loving music, aiming for a better result every day and giving development time. Not about “methods”.”

2014. / 2015.

55

STRUKA After I entered solo department, in 1985, at the age of 17, I had lessons every now and then with different teachers, but nothing really long lasting. Prof. Max Bonnay was important figure to me and I studied in Paris for one year in his class after my military service. But at the Academy, I had many teachers who were not accor-dionists. I played organ as my 2nd instrument for several years and that was also a very productive part of my education.

Listened music, read about music, lived music.

I have got very high Academic education, which itself has been

56

2014./2015.

perhaps the most important teacher to me. Master´s degree in 1992 and later Doctoral degree in 1997.

Espeacially during my doctoral studies I learned a lot from best of the best music researchers and performers here.

when people play well, learn, show interest to music and profoundity to this work. I don’t advertise myself with competition success of any of my students. I am proud of everybody of them past, present and future students.

What do You notice as the biggest problem with students who come to Your class?

What would You advice a student that is having trouble dealing with stage fright? Is there a certain method that they can apply and lose their fear and what would that be?

I can’t name any kind of biggest problem. Everybody has some problems, but reasons vary.

What was Your proudest moment as a teacher?

I don’t think that way. I am happy

There are no shortcuts. Practise as best as you can, because more sure you are in your pieces - more relaxed you will be. But no shortcuts. I have played hundreds of

concerts in my life, but is still have stage fright. Just live with it. Itâ&#x20AC;&#x2122;s the part of this work.

What would be Your advice for Young musicians who want to play and achieve the best they can be?

Time. Work. Discipline.

No shortcuts. Â

2014. / 2015.

57

Sinj

Skud Ivan Goran Kovačić Napisala: Latica Mirjanić

“Imate klinca koji pokazuje interes za glazbu? Super. Odlučite ga odvesti u glazbenu školu. Jednog dana, tko zna? Možda novogodišnji koncert u Beču? Možda pun Dom sportova? Jeste li razmišljali o harmonici? Za zbor Ivan Goran Kovačić ste vjerojatno čuli, no jeste li znali da unutar istog kulturno - umjetničkog durštva djeluje i Akademski harmonikaški orkestar „Ivan Goran Kovačić“?”

58

2014./2015.

S

kud Ivan Goran Kovačić osnovan je 1977. godine pri KPD “Slovenski dom” u Zagrebu gdje djeluje do 1990. godine. Početkom 1991. pripaja se SKUD-u “Ivan Goran Kovačić” gdje je i danas jedna od sekcija, uz Akademski zbor, Folklorni ansambl, Međunarodni folklor, Muški vokalni ansambl i Studentsko kazalište.

AMATERIZAM I NATJECANJA Orkestar je jedan od najuspješnijih amaterskih glazbenih ansambala u Zagrebu te među najboljima u Europi na području harmonikaške glazbe. Često nastupa na smotrama i gostovanjima u zemlji i inozemstvu. Redovito nastupa na Međunarodnim susretima harmonikaša u Puli te Glazbenim smotrama djece i mladeži Republike Hrvatske. Svojim nastupom prisustvovao je i Međunarodnom festivalu harmonike „Bela pl.

ORKESTRI/DIRIGENTI Panthy“ u Slavonskom Brodu te na Svjetskom kupu harmonike koji je održan u koncertnoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu 2010. godine. Orkestar je svojim nastupom otvorio „City to City Cabaret“ 2011. u Zagrebačkom plesnom centru.

Tom prigodom su izvedena najpoznatija djela karijere velike francuske umjetnice Edith Piaf.

Francuske šansone, argentinski tango, klasična, filmska i glazba suvremenih hrvatskih autora, samo su mali dio opusa ovog orkestra koji pokušava prikazati sve mogućnosti ovog često nepravedno zapostavljenog instrumenta.

Za svoj je rad orkestar primio mnoga priznanja i nagrade na brojnim međunarodnim natjecanjima u Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji, Češkoj i Portugalu, na kojima gotovo uvijek promovira hrvatsku suvremenu glazbu. Na

natjecanjima osvaja najviše nagrade, među kojima se izdvajaju one na Međunarodnim susretima harmonikaša u Puli (Apsolutna nagrada 2008. i 2012.). Programi koji se vježbaju za natjecanja su raznoliki, no uobičajen je spoj klasičnih i modernih kompozicija.

Tako je orkestar dosada izvodio djela gotovo svih značajnijih hrvatskih suvremenih skladatelja (Vidaković, Josipović, Klobučar, Tanodi, Starc...), velikana klasične glazbe (Bach, Mozart, Brahms, Dvorak...) te raznolik program djela filmske glazbe (J. Williams, N. Rota, L. Bernstein…). Tu su i brojne skladbe Astora Piazzolle čije skladbe orkestar redovito izvodi na svojim nastupima.

DJELOVANJE I PROGRAM Osim pripremanja za smotre i natjecanja, orkestar sudjeluje na raznim događanjima, od kojih se

Bern, 2000. godine

2014. / 2015.

59

ORKESTRI/DIRIGENTI izdvajaju cjelovečernji koncerti u Zadru, Bibinju, Biogradu na Moru, Imotskom, Sinju, Karlovcu, na Krku, Pagu i mnogim drugim mjestima. Zahvaljujući turističkim zajednicama, održani su na otvorenim ljetnim pozornicama.

Jednom godišnje orkestar održava tematski koncert u Zagrebu te na taj način publici nudi posebno glazbeno iskustvo. Prvi takav koncert održan je 2008. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu, povodom 30. obljetnice osnutka orkestra, 40. obljetnice umjetničkog rada osnivača Zvonka Šiljca i 60. obljetnice SKUD-a „Ivan Goran Kovačić“. Koncertom su dirigirali Zvonko Šiljac i Gordana Šuštić, a na programu su bile skladbe kompozitora klasične glazbe, poput J. C. Bacha, A. Hačaturijana, S. Prokofjeva, E. Derbenka, I. Lhotke - Kalinskog i M. Miletića.

U Maloj dvorani Vatroslav Lisinski 2010. godine, pod dirigentskom palicom Anamarije Nerad, održan je koncert „Drugo lice harmonike“.

Cilj koncerta je bio rušenje predrasuda harmonike kao isključivo narodnog instrumenta pa je tako harmonika promovirana kroz program kompozitora različitih stilova i razdoblja. Navodimo samo neke: A. Piazzolla, E. Grieg, V. Lisinski, I. Josipović, A. Dvoržak.

Godinu nakon toga, 2011. u Muzeju Mimara, orkestar na pozornicu donosi ples koji se povijesno veže kroz harmoniku te organizira „Tango večer“. Dirigentsku palicu tom prigodom preuzeo je Damir Bužleta, a izvodila su se svjetski najpoznatija tanga: La Cumparsita (G. M. Rodriguez), Nostalgias (J. C. Cobian), Tango Bolero (J. Lossas), Blue Tango (L. Anderson), Hvala ti srce / Ja ljubim (Isaak Dunayevsky), djela A. Piazzolle (Melodia en la Menor, Libertango, 60

2014./2015.

Milonga del Angel, Fear) te Tango Aurora (D. Bužleta).

U dvorani Gorgona, 2012. godine, kao projekt suradnje Akademskog harmonikaškog orkestra „Ivan Goran Kovačić“ i Muzeja suvremene umjetnosti, izvodi se „Sinestezija“. Za tu prigodu cjelovečernji koncert zamišljen je kao koncept u umjetnosti pomoću kojeg se gostima dočaralo kako je to imati sinesteziju (miješanje osjetila). Neki ljudi zaista i mogu vidjeti glazbu. Taj fenomen je bio dočaran jedinstvenom kombinacijom glazbe i boja, odnosno orkestra i rasvjete, te je tako pružen doživljaj ovog dodatnog osjetila. Osobe sa sinestezijom doživljavaju niže tonove tamnijim, više svjetlim, a sama kvaliteta glazbe može promijeniti intenzitet i čistoću boje. Sinestezija je predstavljena uz glazbu 20. stoljeća, uključujući i hrvatske suvremene autore. Autorica projekta je dugogodišnja groupie orkestra Latica Mirjanić, oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez, ton majstor Vladimir Sokačić, a dirigent je bio Vjekoslav Babić.

U kazalištu Vidra, 2013. orkestar, pod vodstvom Stjepana Vugera, izvodi „Filmsku slušaonicu“. S orkestrom nastupa i Vokalni ansambl Udruge slijepih Zagreb, pod vodstvom Josipa Hrvoja. Posjetitelji su mogli uživati u filmskoj glazbi iz filmova: Tko pjeva, zlo ne misli; Sedmorica veličanstvenih; Ratovi zvijezda; Dobar, loš, zao; Kum; Schindlerova lista; Oči širom zatvorene; Pink Panther; A je to; Obitelj Kremenko; Štrumpfovi; CinemaParadiso; Fantom iz opere; Profesor Baltazar; 1492: Osvajanje raja; Smogovci; Cavalleria Rusticana; Caruso; Jalta Jalta; Popaj.

U subotu, 14. ožujka 2015. godine, s početkom u 20.00 sati orkestar je u dvorani Hrvatskog

glazbenog zavoda izveo koncert ‘Sjećanje na maestra Zvonka Šiljca’ kojim je odata počast svom osnivaču i dugogodišnjem dirigentu. Na programu su bila djela koja su obilježila njegov dugogodišnji rad (Bach, Dvoržak, Bui, Piazolla, Vidaković…), a kao specijalne gošće tu su bile sopranistice Lidija Horvat-Dunjko i Valentina Fijačko.

Uz njih, orkestru su se na pozornici pridružili i mnogobrojni bivši članovi orkestra kako bi se svi zajedno prisjetili našeg dragog “Šilje” zahvaljujući kojem su stasale brojne generacije harmonikaša.

U budućnosti možete očekivati još mnogo zanimljivih projekata, poput Večeri šansone koju orkestar priprema na jesen. Sve informacije možete potražiti na www.igk.hr i na Facebook stranici orkestra.

Uoči Božića svake godine, orkestar održava Humanitarni koncert božićnih skladbi u Centru za odgoj i obrazovanje Prekrižje Zagreb te Centru za rehabilitaciju Zagreb, podružnica Paunovac. Tom prigodom članovi orkestra s kapama Djeda Mraza i kutijama poklona i slatkiša uveseljavaju mališane i djelatnike centara. Svake godine cijela dvorana pjeva božićne pjesme, a nakon velikog aplauza uvijek slijedi druženje i pjevanje na veselje svih prisutnih.

Za cjelokupno djelovanje orkestra treba zahvaliti i Gradskom uredu za kulturu grada Zagreba, koji prepoznaje trud i rad orkestra.

ORKESTRI Ženeva, 2000. godine

“Orkestar je jedan od najuspješnijih amaterskih glazbenih ansambala u Zagrebu te među najboljima u Europi na području harmonikaške glazbe. Često nastupa na smotrama i gostovanjima u zemlji i inozemstvu”

2014. / 2015.

61

62

2014./2015.

2014. / 2015.

63

Zagreb, 2015. godine

64

2014./2015.

ČLANOVI Probe na kojima sudjeluju profesionalci i amateri održavaju se dva puta tjedno, u centru Zagreba na Opatovini 11, iznad Dolca tik do kipa Petrice Kerempuha. Članovi imaju od 17 do 37 godina.

DIRIGENTI U rujnu 2003. godine umjetničko vodstvo preuzima Gordana Šuštić, profesor harmonike, magistar znanosti i umjetnosti te glazbeni pedagog u glazbenoj školi Ferdo Livadić u Samoboru. Od sredine 2009. godine do listopada 2013. godine orkestrom ravnaju Anamarija Nerad, Damir Bužleta, Gordana Šuštić i Vjekoslav Babić. U listopadu 2013. vodstvo orkestra preuzima Stjepan Vuger.

OSNIVAČ Zvonko Šiljac, osnivač je i dugogodišnji dirigent Akademskog harmonikaškog orkestra “Ivan Goran Kovačić”.

Maestro Šiljac se, kao desetogodišnjak, najprije okušao u tamburaškom orkestru, a tek u dvanaestoj godini života počeo učiti harmoniku, da bi zatim širio iskustvo vlastitim muziciranjem u raznim harmonikaškim orkestrima. Dinamičnost njegovih iskustava svakako kulminira u osnivanju ovog orkestra, gdje u suradnji s brojnim ansamblima od samog početka njeguje nekonvencionalni, atipični repertoar, i to ponajprije tako da ga maksimalno nastoji usmjeriti prema suvremenosti. A upravo hrvatski suvremeni skladatelji, skladbama posvećenim orkestru, su mu dali u tome najsnažniju podršku.

S druge strane Šiljini nazori o amaterizmu, poglavito način na koji je uspijevao spojiti i kao cjelinu održati nekoliko posve divergentnih stvari - srčanost s kojom amaterski glazbenici interpretiraju suvremenu glazbu, permanentno dinamičnu fluktuaciju članova orkestra najrazličitijih profila, a da pritom orkestar svejedno uvijek

zadržava svoj ‘profil’ i pedagoško, animatorsko, voditeljsko i stimulativno angažiranje, uvijek i opet, bez ustezanja, bili su zaslužni za učinke na kojima bi itekako pozavidjeli i profesionalci. Kako je to moguće? Srcem! “Ako stvaraš glazbu, onda si i sam glazba. Ono si čime stvaraš glazbu. Iz takva habitusa proizlazi uvjerljivost i vjerodostojnost kojoj nitko ne može odoljeti!”

Svojim je trudom, nevjerojatnom energijom i beskonačnom ljubavi prema glazbi i orkestru ostavio neizmjeran trag u mnogobrojnim članovima orkestra, a više od tri desetljeća orkestar je vodio s jednakom žarom i srećom te mu povjerio najvrjedniju baštinu na čuvanje i prenošenje mlađim generacijama. Znao je što ostavlja, i kome ostavlja. I to je učinio s vjerom i ljubavlju!

Zagreb, 2015. godine

2014. / 2015.

65

IN MEMORIAM

„TKO JE PRAVI, JE PRAVI! ZNADEŠ!“ Razgovarao: Saša Bastalec Tekst obradili: Ozren Grozdanić & Marija Plentaj 66

2014./2015.

Z

vonimir Šiljac, diplomirani inženjer strojarstva, preminuo je 9. kolovoza 2014. godine. Kao osnivač i vlasnik tvrtke Akord-Ing d.o.o. surađivao je s arhitektima i projektirao dizala. Unatoč poslu koji je radio, njegova velika strast bila je glazba pa je tako 1977. godine osnovao harmonikaški orkestar Ivan Goran Kovačić i vodio ga sve do 2003. godine.

Do ovog razgovora došlo je prilikom planiranja još jednog intervjua za časopis Eho. Sastali smo se u Španskom naselju, gdje je on i živio, 21.11.2013. u obližnjoj pečenjarnici. Kao i uvijek, Šiljo, kako smo ga svi zvali, bio je iskren, simpatičan i susretljiv, pun vedrine i optimizma. Zbog raznih obveza, intervju ipak nije izašao u tadašnjem broju već se u dogovoru sa Šiljom planirao objaviti u sljedećem. Na moju veliku žalost, Šiljo je preminuo nedugo nakon intervjua. Teško je riječima opisati gubitak tako velikog čovjeka… Šilju sam upoznao još u djetinjstvu kada su započeli moji prvi glazbeni koraci koji su najprije bili vezani uz Slovenski dom u Zagrebu, u kojem je orkestar kojega je Šiljo osnovao najprije započeo djelovati. To je poznanstvo zatim trajalo sve do njegove smrti.

Iskreno se nadam da će svatko tko je poznavao Zvonka prepoznati njegov duh kroz sljedeći razgovor, koji će ostati trajno zabilježen na njegov spomen, te se prisjetiti svega što je napravio za harmoniku i za sve nas.

Budući da sam u organizaciji harmonikaškog natjecanja znam kolika je muka i briga oko same organizacije, posebice s ove financijske strane. Kako ste Vi ranije rješavali takve stvari?

Imali ste orkestar koji je često putovao i koncertirao. Kako ste se snalazili?

ORKESTRI/DIRIGENTI Čuj, novaca nikada nije bilo dovoljno. Kad sam prije znao ići u Italiju, znao sam dobiti nekakvih 200.000 lira kao naknadu za koncert od Talijana, ali sam isto znao da kad oni dođu k meni, da to moram “vratiti”. I kad su došli, čuj, stvarno je prva stvar koju su me pitali bila kad će dobiti novce? “Za sat vremena!”, znao sam im reći.

A onda su oni u kasnijem razgovoru na rit padali kad su saznali da mi nismo ništa od države dobivali i da sam se ja za sve sam snalazio.

Da, država je uvijek imala premalo novca, ali ipak je važnije bilo to druženje među ljudima.

Slažem se. Znadeš, ja sam ti tada dobivao od USIZ-a nekakva sredstva, ali to mi nije bilo nikako dosta pa sam ti započeo sam sve raditi oko sponzora. Od svih firmi sam tražio, a na kraju bi u Končaru tražio, jer sam znao koliko imam love. Npr. vidim da mi fali 100.000, tražim od Končara 200.000, a na kraju dobijem 100.000. Uvijek sam se nekako snalazio. A imao sam i sreću da me žena nikad nije pitala za financije niti stvarala probleme jer ako je ipak falilo na kraju, onda sam i sam plaćao.

Razumijem. Tu i tamo neki od nas tako rade.

To ti je grda stvar inače, a amaterizam je sada katastrofa. Nekad je postojao USIZ što je i tad bilo praktički ništa. Mislim, i sad je stanje “ništa”, ali onda je bilo ipak “nešto“…

Tada je bilo jako puno orkestara.

Da. I ja sam uvijek imao tu vezu s orkestrima. Pa i s vojnim orkestrom jer Janković i ja smo bili u Jeđutu u to vrijeme pa smo se tako znali. Ja sam tako i tvog djeda upoznao, znadeš? Ja

nisam imao tada ni udaraljki ni ičega, a želio sam sve. I onda ti ja pozovem Jankovića i - on sve sredi! On pozove tvog djeda, a on veli: „Zvonko, kaj trebaš?“, a ja sam onda one mrtvačke glave trebao, ne znam… Kak se zove onaj instrument što različite visine dobivaš?

Aaa, woodblock?

Ee to, woodblock!

Hahaha, mrtvačke glave…

To je tako izgledalo… (op.a. smijeh).

Da nije možda templeblock?

Oni drugi su kockasti.

Da, temple blockovi! Onda sam to trebao i od vojske dobivao.

Znadeš, nisam tada imao timpane, ali kad mi je trebalo, onda sam dobio i timpane i timpanista!

Gledao sam nešto i našao popis ansambala i sudionika Glazbenih smotri hrvatske mladeži od 1957. do 1997. godine. Tamo se spominje i Jeđut, orkestar Ognjen Prica, harmonikaški orkestar glazbenih škola te harmonikaški orkestar KPD Slovenski dom. Jeste li tu vi počeli?

Da, to je bio “moj”.

A jeste li istodobno radili u Kovačiću ili je posao ondje došao poslije?

Posao tamo je došao poslije.

Iskreno, kad smo dobili nogu iz Slovenskog doma, a to ti se dogodilo kad se pojavio jedan slovenski Milošević koji je ustvari želio raspad Slovenskog doma. On je u Slovenskom domu mislio osnovati kockarnicu, a ja sam tada bio predsjednik Odbora za amateri2014. / 2015.

67

zam Zagreba. I kad sam vidio što se radi… Zapravo, nismo bili zadovoljni Slovenskim domom i tada smo zatražili sjednicu kako bismo porazgovarali. I onda se predsjednik Krešo Antolić javio za govor, a ovaj ga je prekinuo i rekao da ako ne zna slovenski govoriti, da ne može govoriti. Onda sam ja poludio i rekao: “Da li to znači da moramo otići?” I tada se začuo pljesak od zbora koji je sve to znao. I kužiš, čuj, onda nisu znali što prigovoriti pa su nas počeli zafrkavati da samo trošimo novce.

Gle, činjenica je da smo najviše trošili, ali smo najviše i dopeljali. I kad je to bilo? Znam, da, srijeda je bila, a u četvrtak navečer smo imali koncert na Zrinjevcu. Ja sam ti odmah pokrenuo ideju da se samo preselimo u Kovačić. I kad je završio koncert, vidio sam u gledalištu tajnicu Miru (op.a. danas također pokojnu) pa kad je trebalo ići nazad u Slovenski dom, ja sam skupio orkestar i samo kazao: „Ne idemo u Slovenski dom!“. A ljudi su pitali: „Pa kako?“ „Ne“, ja kažem, „idemo u Kovačić.“ I tada me pitala Sanja iz Poreča: „Šiljo, a kaj bumo se mi raspali?“, a ja kažem: „Kaj se vi hoćete raspast?“ „Pa ne!“, kažu oni. „E, onda se ne bumo raspali!“. I otišli smo. I onda smo im timpane i sve otpeljali pa je policija došla k meni doma optužujući me da smo ukrali timpane...

Sjećam se da ste prije nešto o tome pričali…

Ustvari, bilo je ovako - mi smo imali seriju koncerata za Inu naftaplin. Tadašnji predsjednik, prije nego sam ja postao, je bio jedan dečko s kojim sam si bio dobar.

Ina naftaplin nam je obećala platiti te koncerte i kada je došlo vrijeme za plaćanje, ja sam se zainteresirao za cijenu timpana i saznao kolika je. I tada, kad smo održali 10 koncerata koliko smo imali dogovoreno s Inom, dođem na 68

2014./2015.

sasta-nak u Inu i oni vele: „Na koji račun da vam pošaljemo novce?“, a ja: „Ni na jedan.“ Na to oni: „Šta?

Pa dogovorili smo se!“ Ja kažem: „Da, ali hajdmo ovako - vi kupite timpane od Muzičke naklade i poklonite nam ih zbog dobre suradnje.” Jer znaš, to ti je bilo vrijeme kad ih se nije moglo kupiti direktno, nego od novaca iz nekakvih smjerova. Pa sam ja dalje rekao: „Meni ti novci ništa ne znače jer kad mi sjednu na račun, ne mogu s njima ništa. Vi ih meni lijepo poklonite zbog dobre i uspješne suradnje.” A tada ni filharmonija nije mogla kupiti ni jedan instrument, ni jednu trzalicu pa su poslije toga po Zagrebu počeli govoriti: „Kupi!“, „Ne mogu!“, „Kak ne možeš? Šiljac je kupio bateriju od 4 timpana!“ Pa su me svi zvali zbog toga.

No, nisam ih ja kupio, kupila je Ina naftaplin, samo sam ja predložio plan - da ih oni nama poklone.

Tako smo ih mi dobili u vrijeme kad se uopće nije moglo investirati u kulturu, jer je tada postojao tzv. amortizacioni fond. Ni vojska nije mogla kupovati. Zbog “amortizacije” bi morali imati ne znam koliko puno instrumenata, da bi mogli investirati u jedan instrument. Poslije smo posuđivali i Lešniku, prof. udaraljki, pa sam ja posuđivao i od vojnog orkestra od filharmonije. Ja sam svima davao što sam imao, tako da su i meni davali zauzvrat bez problema.

ski dom, i onda smo 90-ih otišli u Kovačić. Najprije smo probe imali u Jeđutu, jer ja sam svirao i u Jeđutu i bio član predsjedništva Jeđuta, ali budući da je Jeđut imao svoj orkestar, dva orkestra mi nisu imala smisla. Mi smo u tom puno jači bili i da se ne uništi Jeđutov orkestar, mi smo se maknuli pa smo u Kovačiću završili.

Uglavnom, da se vratimo na te timpane… Meni kad su policajci došli doma, najveći štos su bila upravo ta dva timpana koja su kasnije u Puli završila. Pula ih je tada htjela, iako im to nije toliko trebalo. I nisu ih oni zaradili, nego sam ih ja zaradio, orkestar ih je zaradio. Ali, kad je došlo do toga da će ih ovi ići prodati, ja sam nazvao Damira i iskreno rekao: “Čuj, ova dva timpana koja sam ja do sada imao, oni ih prodaju. Sruši im maksimalno cijenu i kupi si te timpane. Bolje da ih imaš ti, nego da stoje u društvu.” Tako je i bilo.

No, poslije sam ja jednu grešku napravio… Mi smo u Italiji dobili neku nagradu i ja sam za tu lovu kupio stalke, a na kraju si ih je Slovenski dom prisvojio. Ko pesu mi je bilo krivo što nisam podijelio stalke članovima orkestra.

Niste ni mogli znati da će doći do toga.

Pa nisam očekivao. Zato kad smo išli ponovno u Belluno, jesi i ti bio tamo?

Do kad je Slovenski dom imao orkestar?

Da, bio sam jednom, samo ne znam koji put.

Do ‘90-ih.

Samo smo jednom i išli.

Ovdje mi piše do 1978. godine.

To je onda bilo vjerojatno 1995. godine.

Ne, ‘78-e smo bili osnovani, a do ‘90-ih djelovali.

I onda je Kovačić krenuo 90-te?

Da, od ‘78-e do ‘90-e Sloven-

Ne znam točno koje godine.

Onda sam bio u onoj velikoj sportskoj dvorani kad smo svirali.

ORKESTRI/DIRIGENTI

“Kad su nas počeli zafrkavati u Slovenskom domu, ja sam ti 1977. godine odmah pokrenuo ideju da se preselimo u Kovačić. Skupio sam orkestar i samo kazao: ”Ne idemo u Slovenski dom!“. A ljudi su pitali: „Pa kako?“. „Ne“, ja kažem, „idemo u Kovačić.“.

I tada me pitala Sanja iz Poreča: „Šiljo, a kaj bumo se mi raspali?“, a ja kažem: „Kaj se vi hoćete raspast?“ „Pa ne!“, kažu oni. „E, onda se ne bumo raspali!“ E da, u sportskoj. A meni je krivo bilo što je ona kiša pala pa nismo vani svirali… Ona ljetna pozornica je bila vrlo lijepa. I znaš šta je onda bilo? Onda sam ja isto kupio stalke, ali sam ih podijelio.Tako da su ih svi članovi orkestara imali, da se opet netko ne sjeti i ne uzme ih!

Nakon što ste otišli, Slovenski dom nije imao više orkestar?

Je, jedan čas. Jedan Maks, ne znam da li se sjećaš njega, inače je i neko njemačko prezime imao, on je tamo bio napravio nekakav bend i on je u njemu svirao, ali nikad ništa nije bilo iz toga. Zvao me bio i sadašnji predsjednik, ali nema više ništa od toga. Činjenica je da sam ja došao tamo kao dijete Slovenskog doma iz Karlovca, jer sam svirao u Triglavu u Karlovcu, i meni je normalno poslije bilo da odem u Slovenski dom u Zagreb. I ta tadašnja ekipa i Vlado, tadašnji predsjednik,

super nam je bilo! Ja nikad nisam ni sanjao da ću otići iz Slovenskog doma nekud drugdje…

Evo i Karlovca na popisu koji imam - mali harmonikaški orkestar KPD-a Slovenski dom Triglav!

Da, KPD, to ti je kazneno-popravno društvo! (op.a. smijeh). Ne, bilo je to “kulturno-prosvetno društvo”.

Spominje se i Omladinski harmonikaški orkestar ŽKUD Josip Kraš od 1968. godine i Orkestar harmonika Slovenskog doma Triglav od 1962. godine.

To ti je bilo u vrijeme kad su iz Željezničkog kulturno-umjetničkog društva iz Maribora došli harmonikaši u Karlovac. Tada sam ih i ja, kao dijete, išao gledati. 300 harmonikaša je sviralo tada! I tako je to počelo. Prvu godinu nisam još svirao, ali drugu već jesam.

Dakle, počeli ste svirati u orkestru u Karlovcu?

Da, ja sam ko klinac počeo svirati.

A kasnije sa svirki imam toliko dogodovština… Sjećam se jednog željezničkog službenika, Svete Kopagića, ali i Nikole Gerbera.

To je još bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije. Gerber je tada bio najbolji harmonikaš Jugoslavije! Posebno je sevdah dobro svirao. Da se smrzneš! Kasnije je, nažalost, počeo piti. Znadeš, kad smo znali ići na put onda sam ja za doručak pio 2 dcl mlijeka ili kave, a on 3-5 dcl rakije. Samo tako! Ali to ga je koštalo kasnije u životu i umro je s 52 godine. A Zvonko je bio njegov sin. Mi smo ti ista generacija bili. Kasnije smo i u gimnaziji bili zajedno. A i taj frajer je svirao da se smrzneš.

A i Hamdija Samardžić je bio tad na Radio Zagrebu i to ti je moj otac cijeli život spominjao. Pričao je on: “Eh, kako su Nikola Gerber 2014. / 2015.

69

i Hamdija Samardžić svirali i pjevali…!“ I tada sam ti ja u Triglavu jednom uhvatio tata Niđu. Tako smo ga zvali, a ja nisam ni registrirao da je to bio „taj“ Nikola Gerber! (op.a. smijeh). A moj otac je strahovito volio onu pjesmu “U Stambolu na Bosporu”. I jednom sam ja rekao Niđi: „Tata Niđo, jel vi znadete za tu pjesmu?“, a veli on: „Znam!“, “Pa čujte, moj me otac cijelo vrijeme pljuje da prčkam samo po toj harmonici, a ne znam ni jednu poštenu odsvirati!“ To ti je bilo jedno mjesec dana prije njegovog rođendana, i ja kažem dalje: „Dajte vi meni napišite tu stvar da je ja njemu odsviram.“ I onda mi je on to napisao. Kad je bio rođendan, stari je još bio u krevetu i brat i ja smo došli s harmonikom, a on veli: „Ajooooj, opet buš tu neku svoju, pa nikad nisi znao ništa odsvirati!“ A ja kažem: „Dobro stari… Poslije mi reci da li je bilo dobro!“ I kad smo to odsvirali i otpjevali, kaže on: „Konačno nešto!“ (op.a. smijeh)

70

2014./2015.

Znaš, zgodno je to napisao Nikola, a nije mi zakomplicirao život s onim šta je on svirao - trilerima i tak dalje. I stari je bio prvi put oduševljen, tipa: “Ajde nešto, konačno!“. Inače je uvijek govorio da ja sviram k’o da mačka za rep vučem! (op.a. smijeh). E, a onda ti mene poslije Gerber upita: „A kog si rekao da tvoj tata stalno spominje?“, a ja kažem: „Ma pojeo mi je živce s nekakvim Nikolom Gerberom i Hamdijom Samardžićem!“, „Kako si rekao?“, „Ma nekakav Nikola Gerber, pojma nemam…“, a veli on: „A znaš li ti kako se ja zovem?“, „Kako ne, Tata Niđo!“, „A kako se moj Zvonko zove?“ (op.a. njegov sin), „Ne znam, kol’ko ja znam, Gerber!“. I onda me vrtio 2-3 puta dok mi se u glavi nije skopčalo: „Pa nemojte reć da ste Vi taj Gerber?!“, „Jesam…“, veli on. (op.a. smijeh).

A sjećam se još… Prije su ti uvijek bili za Dan JNA u vojarnama koncerti. I tako smo ti mi napravili kvartet u Triglavu. Marinka, tada

je bila Cankar, i Katica, sestrična moja, njih dve, Marijan Ban i ja smo svirali. Bili smo i dva dueta.

Oni su ti bili pravi Slovenci, a mi nismo. I tako, mi smo napisali u program jednom da za vojsku trebaju svirati 2 dueta, 1 kvartet itd.. I dođemo ti mi i sjedimo unutra, nas četvero, a veli jedan oficir: „Dobro, a kad će doći ostali?“, „Koji ostali? Pa mi smo svi!“, a on gleda u popis i nije mu jasno. Kažem ja: „Nas dvoje smo jedan duet, njih dvoje su drugi duet, a svi četvero smo kvartet, tako da je na kraju onoliko ljudi koliko i treba bit!“ (op.a. smijeh).

I te večeri ti je još meni prišao jedan vojak i odjednom rekao: „Hoćeš me pratiti?“, a ja sam bio u čudu i pitam ga: „Šta pratiti?“, a kaže on: „Pa ja imam jednog na Radio Sarajevu koji me prati kad pjevam!“, a ja kažem: „Čuj, ja bi te i mogao pratiti, ali to nije pravo.

Ja nikad nisam dobro narodnjake svirao. Ali, ima tu čovjek koji te može pratiti kao što te nikad nitko

ORKESTRI/DIRIGENTI nije pratio!“, i dopeljam mu ja Tatu Niđu, a on će: “Neću!”, kaže: „Daj ti!“, a on ti je imao i super Dallapu u to vrijeme, ali je teška ka vrag bila, sjećam se.

Dugmetarka, ne?

Ne, ne, klavirsku harmoniku. I veli on dalje meni: „Daj, ajde ti!“, i nije htio svirati. Pa sam ja došao blizu njega, s tom njegovom harmonikom i - kenjao (op.a. smijeh).

Namjerno nisam pogađao tonove!

Pa će on na to: „Daj… Makni se!“.

I dođe ti taj vojak njemu sad i pita jel zna tu i tu pjesmu koju je trebao pratiti, a veli Tata Niđo: „Ti znaš pjevat to?“, „Znam, nema problema!“, i samo mu je još rekao: „A jel znaš u kom tonalitetu pjevaš?“, „Znam! Hoćemo li probati?”, a Tata Niđo njemu veli: „Pa jel znaš ti to pjevati?“, „Pa znam!“, „Pa šta ćemo onda probavati?!“ (op.a. smijeh). I sad ti je još najveći štos bio kad ga je Niđo još pitao: „A iz kog dijela Bosne je ta pjesma?“ I kad je ovaj rekao otkuda, a tata Niđo ti na licu mjesta napravi neku međuigru, lijepu onako, znaš, da se dvorana smrzne, a meni je samo došapnuo: „Samo ritam nam daj.“ I tako, i taj frajer je konačno zapjevao, kad ono - odlično frajer pjeva! I kad je završio motiv, onda ti Tata Niđo raspali opet međuigru na temelju onoga šta je ovaj pjevao, a ovaj veli: „Pa gdje si ga našao?! I ljudi s kojima na Radio Sarajevu radim nikad me u životu nisu tako pratili!“ I onda sam mu poslije pričao da je to bio prvi harmonikaš Jugoslavije za sevdah. Ali isto tako, one varijetetske stvari, sve je znao svirati, i opere. Čuj, nema kaj nije znao! Mogao je pijan bit ne znam kako, ali mogao si ga snimati kako je bio dobar! I tako je frajer rekao na kraju: „To još nisam doživio…“ I onda su na kraju navalili svi za bis, a ovaj opet veli: „Ja bi tu i tu.“, a Tata Niđo kaže: „Ja sam ti rekao, jel ti to znaš pjevati?“,

„Znam!“, „Pa onda mi samo reci iz kojeg je kraja i u kom tonalitetu!“. I tako ga je cijelu noć pratio dok je ovaj pjevao… Čuj, znaš, onaj rasni narodnjak, to ne može svatko. Tako da je to bilo - ludo.

Vi ste u Karlovcu, osim što ste rođeni tamo, osnovnu i srednju školu završili?

Da, gimnaziju. Sve u Karlovcu.

I onda ste otišli na studij u Zagreb?

Tako je, strojarstvo.

Kad ste rođeni?

14.03.1944. godine.

To sam spomenuo jer sam razmišljao kad ste onda počeli raditi u Karlovcu?

Ne, nisam radio tamo.

Niste radili na Glazbenoj školi u Karlovcu?

Ne, nikada! Ja sam ti radio u Balokoviću i poslije me jedna direktorica sterala iz Balokovića.

Sjećam se te sjednice. Išao sam skupa s Marijom Ivković i još ona meni govori: “Blago Vama. Vi ste krasne rezultate napravili“, a ja joj kažem: „To se kod nas nikad ne zna…“. I kao da sam predosjećao, uđe ti direktorica na sjednicu, a inače je na sve te sastanke i sjednice Nastavničkog vijeća dolazila s pravnikom. Uđe ti ona u razred u kojem smo imali sastanak, pogleda me i kaže: „Vi, kolega Šiljac, pa Vi ne znate da više ne radite ovdje?!“. I onda sam se se ja digao i ispričao što sam smetao. (op.a. smijeh) A svi su pali od šoka! Međutim, mene je Marija Ivković odmah u 7 iduće jutro zvala da me netko treba na telefon. Mislim si ja: „Tko će mene na telefon tako rano?…“

“Jednom sam ja rekao Niđi: “Tata Niđo, jel vi znadete onu pjesmu “U Stambolu na Bosporu?”, a veli on: “Znam!”, “Pa čujte, moj me otac cijelo vrijeme pljuje da prčkam samo po toj harmonici, a ne znam ni jednu poštenu odsvirati!

Dajte vi meni napišite tu stvar da je ja njemu odsviram“. I onda mi je on to napisao. I kad sam je tati za rođendan (koji je proveo u bolnici) odsvirao, kaže on: “Konačno - nešto!”.

Inače je uvijek govorio da sviram k’o da mačka za rep vučem! ” A to je bio čovjek koji je bio radio u Varaždinu, jedan flautista, a poslije i u Zagrebu. A i žena mu je negdje predavala harmoniku…

Sta… Staaa…?

Ne, ne, ne… Taj na kojeg misliš je inače iz Zenice bio, a ovaj je u Varaždinu radio i oženio se s jednom Marijanom. Sjetit ću se. I, on ti mene nazove i veli: „Kolega Šiljac, čujem da ste slobodni.“ , “Pa zašto?“, „Pa, da dođete ujutro na nastavu na Trešnjevku!“, a ja velim: „Pa, jesam!“ (op.a. smijeh) Ah… kako se zvao? Sin mu je svirao violinu u Plavoj travi zaborava. Ne mogu se sjetiti sada…

Tko je predavao harmoniku još u Zagrebu u ono vrijeme?

2014. / 2015.

71

Krešimir?

Ne. Krešo je svirao u vojnom orkestru i na radiju. Je li mu ime počinje s “p”?

Ja te starije i ne znam toliko dobro…

Ma dobro.

A koja je to škola na Trešnjevci bila? Kako se zvala?

Ovoga, hmm… Josip Slavenski.

Ivanjek je radio na toj školi.

Aha, Ivica Ivanjek.

A direktor je bio tada taj profesor harmonike. I tako, ja sam ti jedan dan dobio u pola 6 popodne iz jedne škole otkaz, a već sutradan sam u 8 sati ujutro bio na nastavi na Trešnjevci! Inače, nikad me nije posebno volio, iako se praktički nikad nismo ni posvadili.

Jednostavno mu nikad nisam pasao, očito. Nije Matanović, nego… Kak se u Ivanu Zajcu profesorica harmonike zove?

Markušić?

Markušić? Da, Markušić me zvao!

I u to vrijeme smo ti Alojzije Seder, on je gitaru predavao, i ja, počeli na Britancu u Blagoju Bersi hodat na instrukcije iz solfeggia. Jer ja sam si razmišljao: „Ajde, da nešto i završim!“. I onda sam vidio da tu sreće nema… Jer, nažalost, među tim glazbenicima uvijek su kompleksaši bili i kajle si podmetali, umjesto da se druže i pomažu. A čuj, ja stvarno nikome nisam ništa zamjerao i učio sam od svih, a imao sam i rezultate apsolutno najbolje na svim takmičenjima. I npr., baš tu godinu kad sam nogu dobio, baš sam gledao poslije, na svim javnim produkcijama u Balokoviću, na svima su samo moji harmonikaši bili, kroz cijelu godinu, tako 72

2014./2015.

da sam ja mogao napravit cjelovečernji koncert samo od mojih solista! Čuj, da se razumijemo, ti solisti nisu bili na nivou jedne Pule, ali čuj, stvarno su baratali besprijekorno instrumentom.

Jednom nam je na školu došla i Vojka Vuković, baš kad sam bio na Trešnjevci. Kasnije sam ja bio i dva ljetna seminara kod nje u Puli.

I, nakon završene produkcije, pita ona mene: „Jel ovo tvoj? Jel ovo tvoj? Jel ovo tvoj?“, a ja: „Je, je, ali kak’ si znala?“, a ona kaže: „E, pa kako ti sjediš, tako i svaki od tvojih učenika sjedi.“ Jer ja sam uvijek samo na lijevoj nozi imao instrument, a desnu stranu sam opustio. I uvijek sam nekako ja prišao harmonici, jer mi je najlakše tako bilo kontrolirati ruku. I onda sam se smijao jer je ona od prvog do zadnjega svakog mog učenika skužila! (op.a. smijeh).

I onda još nešto. Ti ljetni seminari su bili u vrijeme kad sam ja studirao strojarstvo, a ona meni jedne godine, kad sam došao u Pulu, veli: „Zvonko, a u kojem svojstvu si ti došao na ljetnu školu harmonike?“, a ja joj kažem: „Aktivni promatrač!“ A čuj, tad je ona sve te ljude s našeg područja na ljetnim školama učila.

U Puli?

Da. I jednom ti je bila isto zgodna stvar. Svi ti ljudi su došli tamo, a ona ih pita: „U redu, ali tko će mi pomoći svirati da cijelo vrijeme ja ne držim harmoniku?“, a nitko se nije htio javiti… I tada sam ja rekao: „Vojka, ja mogu svirati! Ali bez veze mi je… Vi ste profesor, držite nastavu i sve, a sad da se bavite prvim razredom?…“. A ona će: „Zvonko, molim te, sve je u redu. Samo mi nemoj koncertno svirati, sviraj mi najgore šta možeš!“, a ja joj kažem: “A to bar nije teško…“ (op.a. smijeh). I tako sam ti ja 2-3 dana njoj pomagao.

Čuj, 3-4 sata držao sam instrument na sebi i nisam morao paziti šta i kako sviram, a ona mi je još kasnije rekla: „E baš mi je dobro došlo kad si ono zapilio pa sam mogla objasniti još neke stvari zbog toga!“. I dan danas smo Vojka i ja dobri. Ona ti je točno 10 godina starija od mene, inače.

Gdje je ona sada?

U Beogradu, u mirovini. Znadeš, Liljana Ivanović koja je profesorica u Puli, ona ti je njezin đak, a njezini učenici su osvajali dosta nagrada. Janez Govednik je također njezin đak, Ivica Ivanović... Taj inače ima pored Pule i vikendicu, a u Münchenu predaje srpskim iseljenicima. Čuj, od nje si uvijek mogao naučiti dosta jer je ona bila prvi profesor u Beogradu, ustvari i prvi profesor u Jugoslaviji! A ova, Baračkova, Beba iz Novog Sada, ona je završila Hohnerovu školu pak u Trossingenu. Čak se i orkestar zove Baračkova po njoj?

Ne, to je po mami njezinoj dobio ime.

Sjećam se tih knjižica sa Susreta gdje sam viđao to prezime.

Da, a Milana Simin, ona je pak oženila svog učenika Acu. Inače smo Aco i ja bili jako dobri, a ona je držala orkestar. Jednom smo ti nas dvojica pobjegli prije koncerta, a ženski dio orkestra je dobio zadatak da pronađe Acu jer je on morao svirati kao solist. A nas dvojica se sakrili u grmlje! Oni su išli oko nas, a mi smo se samo smijali i valjali! Pa je onda za kaznu cijelu noć morao kod nje svirati. I na ovim zadnjim Susretima kad je bila, on ti isto dođe. Plavu kosu ima, mislim. Aco, iz Novog Sada, Malenica. To je njezin muž.

A jedan je još samo bio bolji

ORKESTRI/DIRIGENTI harmonikaš od njega, i to ovaj iz Ljubljane - mađarsko prezime je imao… On u Ljubljani radi sad.

Stvarno je odličan solist bio. Kad sam ja bio na prvom Susretu, sjećam se, on je svirao nekakvu ludu stvar s puno kratkog mijeha.

To sam ja prvi put vidio tamo! A plav je bio, nizak. On ti je jako dugo svirao taj kratki mijeh, par minuta je bila kompozicija, a ja sam imamo osjećaj da će ga šlag trefiti kako mu je pocrvenjelo lice od tog napora! Sebastian Ernoj!

A bio je još jedan koji je dobro svirao, ali kasnije je propalitet postao. Propio se pa sad na placu prodaje nekakva jajca i šta ti ja znam, da bi od nečega mogao uopće i živjeti… A bio je fenomenalan harmonikaš! I ja pamtim Acu i njega, još kad su skupa duet svirali. S tim da uzmeš da je Aco odlično sviral! Kad je netko Bogom dan… E, tako je ovaj to imao.

E, i onda ti je znaš tko bio još dobar? Ovaj koji u Murskoj Soboti radi - Ištvan Varga.

Da, on je prije radio tamo.

Kako su se meni sviđale njegove skladbe… On je stvarno dobar skladatelj bio! On je bio novosadska škola, tako da je i odlično svirao. Ja sam ga nagovarao da mi napiše nekakve skladbe za orkestar jer je za soliste pisao odlično.

Ali pazi, to nije ništa neobično jer je i on izvanredno svirao i bio je u tijeku svih događanja.

A bio je isto i jedan Mađar koji je na Trešnjevci radio. Taj je isto bio fantastičan! Pijanist je bio.

On je za sve svoje đake na svim produkcijama đacima skladao kompozicije koje su ovi izvodili.

Ma fantastično! Ali nije meni htio napisati ništa: „Ja znam klavir“, veli on, „ali ovo neću!“ A čuj, kad netko ima sreću da upadne u šake profesoru koji je

tako dobar… To je fantastično.

On ti je mene podsjećao inače, što se tiče skladanja, na ovog “mog”. Skladao je s lakoćom kao Klobučar. A taj Klobučar ti samo sjedne i svira.

Improvizira 2-3 sata ako treba?

Koliko treba! Isto tako, kad sam ja došao, prvu skladbu kad mi je radio…

Tri stavka za harmonikaški orkestar? To ste vi inicirali?

Da! A napisao je on meni sveukupno nekih pet komada..

To je sve za Kovačić pisano?

Ne, za mene je pisano, a sad ovisi jesam li bio u Slovenskom domu ili u Kovačiću. Uglavnom, ta „Tri stavka za timpane i orkestar“, poslije je to na i Biennalu bilo i čak mi je prišao Lešnik i pitao me: „Ja to mogu koristiti?“, a ja kažem: „Može!“, zato jer je Tonžetićka praizvedbu tad radila i onda se to njima svima jako dopalo. Čuj, i normalno da je interpretacija koju je i Lešnik kasnije napravio, s puno više slobode i ostalog, stvarno bila izvanredna! Pratio ga je i ovaj orguljaš, Bradonja.

A vjenčani je kum ovome pak dirigentu Kovačića, bivšem dirigentu šta mu je tata bio pjesnik. Uostalom, jedino mi je žao što nemam tu snimku. To se moram s ovima iz Pule dogovoriti. Kad ste svirali Tarbuka, znaš?

Imam ja to negdje! Mogu Vam poslati.

Sva tri stavka? Jesu tri ili četiri? Četiri. Gange…

Gange su prve, Balun, onda Međimurska…

I zadnja - Panonica.

I Panonica! A sjećam se, tad je Tarbuk bio u vojsci i nije čuo svoju praizvedbu nego je njegov tata bio na koncertu. Poslije je on došao k meni jer sam stjecajem okolnosti znao njegovog tatu kao violinista.

Tarbuk, Hrvatska suita!

E, da, da!

Za harmonikaški orkestar!

Tako je, tako je!

Ja sam čuo verziju za puhački orkestar, ali je navodno za harmonikaški bila original.

Original je harmonikaška verzija, a ja sam bio na praizvedbi te njegove puhačke verzije. Tada je Tarbuk i dirigirao tom vojnom orkestru.

Ta stvar je odlična.

Je, ali original je original. Ja sam rekao tad Tarbuku: „Uz dužno poštovanje, ali bolje zvuči verzija s harmonikaškim orkestrom…“.

Znaš, možeš se ti i raspast koliko god hoćeš, ali u puhačkom orkestru… Pazi, ono šta je u Gangama, ona 4 solista, on je to napravio kasnije za dvije oboe i dvije flaute.

To nije to! Ali 4 harmonikaša kad to sviraju… Ja sam ti tada imao Borka Špoljarića i ovu iz Pule, koja je sad u Kanadi. Četiri solista su mi to odsvirali znaš kako! I to ne možeš ni s flautom, ni s oboom dobiti. Ne možeš! Ja sam tad rekao Tarbuku: „Čuj, odlični su kao zamjena za harmonike, odlični! Ali ne paše to… Original je original!

Uz dužno poštovanje.“ Šteta što te skladbe nisu izdane.

Izdat će se. Ja sam i Tarbuku predložio da napravi korekciju, ali on je rekao: „Ne, ja ću radije 2014. / 2015.

73

napisati sve ponovno. Jer mi je veći napor ispravljati i vidjeti je li to dobro sve, nego napisati ispočetka. Onda ću to moći i tiskati.“ Čuo sam da na HDS stranici postoji popis svih skladbi od ‘70-ih i ‘80-ih koje su napisane za harmoniku.

Imam ti ja to.

Jeste to vi možda objavili ili je Društvo skladatelja to sabralo?

Nisam ja. To je Društvo skladatelja radilo. A i od Uhlika imam isto jedno pet stvari.

Ne, to je aranžman, slovenski.

Tri Marijanske pjesme…

Samo malo… E, to je Uhlik. Original. Popevka bratska slovenskohorvatska.

Za harmonike?

Da, da, da…

Zagrebačke razglednice?

E, to je najbolje!

To spada u popularniji žanr ili ne?

Muziku za lutke?

To je više šansonjerski napisano, ali je Uhlik. Pravi Uhlik, znadeš?

Tako je.

Ljudi jako vole njegove skladbe.

I Malog princa?

Tako je.

Da, ali pazi, skladba se zove Popevka bratska slovenskohorvatska.

A Popevka bratska? Je li to originalna?

Znači, originalan naziv nije Popevka bratska? Ima i dodatak?

74

2014./2015.

Popevka bratska, slovensko-horvatska. Još ću provjeriti. Jer štos ti je u tome da je on to radio za Krapinu, ali tamo nije prošlo.

Za festival?

U Krapini. Da. Onda sam ja rekao, budući da smo mi Slovenski dom još bili: „Daj ti nama napravi to pa ćemo je mi izvoditi!“. I onda su Pogrmilović i još trojica popevali k’o kvartet, ono, baš u stilu: „Pijmo brati vince, voda naj stoji…“ Mi-slim, kad sam gledao i slušao Krapinu, stvarno je šteta što to nije prošlo jer je baš temperamentno bilo. Tomica… E, ali ja sam krivac za uopće njegova skladanja. Zato jer ti je on kad se vratio iz vojske meni rekao: „Zvonko, mene sad više opet nitko ne zna jer sam bio u vojsci i sve. Daj, hoćemo li nešto mojega izvesti da me se ljudi opet sjete?“, a ja sam mu rekao: „Daj, pa napiši nešto!“. Ja sam ga tjerao da počne pisati, a on mi kaže: „Znaš kaj? Trudil sam se napisat i sve, ali prazan sam. Niš… i sve sam strgal na kraju jer ne vredi - niš.“

ORKESTRI/DIRIGENTI Ozbiljno?

I kažem ja tad njemu: „A dobro, ajde, onda kad ti bude išlo…“ I onda ne znam kaj mi je već sljedeće napisal, ali odlično je bilo!

A ove Zagrebačke razglednice, jel?

Da.

to bio Stanko. Pa i kada su svirali Zlatića. Kako su samo njegove stvari svirali…

lagani dio, a inače je makedonsko – istarska. Mislim, zafrkavam se…

A Lovro Županović?

Zbog ritmičkog štiha?

To sam zadnje svirao.

7/8.

Mali koncertni ples za harmonikaški orkestar?

7/8, a istarska ljestvica?

To sam ga tražio da za kraj te skladbe hoću da bude oratorij, da bude kao Deveta simfonija. I čuj, tako je i napisao! A čini mi se da nitko osim Kovačićevog zbora to ni ne može popevati. Jer ja sam tada imao 8 ili 9 udaraljkaša, zbor je morao u 7 linija pjevati, soprani su teško bili napisani tako da osim mladih soprana, koje je Kovačić imao tada, nitko to nije mogao popevati! Strašno je bilo. Hoću reći, baš odlično napravljeno!

I to je dobro, ali…

Evo, gledam još - Tihomil Vidošić: Male radosti; Karneval; Baka priča...

Pintarić?

E, Karneval sam ja u Puli svirao.

On je isto orguljaš.

Sjećam se, s pravim instrumentima, hoću reći s prirodnim instrumentima, iako je to bilo predviđeno za elektronijume.

To je drugo, da, ali ovaj Josip Vrhovski ti je tata od ovoga… ne, deda od Fačinija!

Tako je, za 4 elektronijuma.

Prave trube i klarineti su bili unutra, sjećam se.

Da, jer meni se to strašno sviđalo.

Iako sam ja inženjer, elektronički zvuk mi tu nije pasao. Puležani, koje je Stanko tada vježbao, su tako dobro to svirali… Nitko nikada nije tako fenomenalno svirao elektronijume! I znadeš šta? Ja sam bio jedno cijelo popodne na probi tog kvarteta elektronijuma koje je Stanko ganjao. Čuj, nikad ja nisam druge elektronijume vidio da se s toliko pažnje radi, dobiva svaki ton prema instrumentu koji je svirao. Znaš, ipak je

Da, da, da… (op.a. smijeh).

Koncertni ples br. 1?

Zgodno. Imam i Tanodija. Kako ste rekli?

E tako je, to je najbolje!

Zlatko Tanodi.

Vrhovski, Josip. Orguljaš?

Tri stavka za harmonikaški orkestar?

Koji?

Iz Zagreba.

Ne, ne, ne… to ti je tata…

Ne, ne, ne...

Za njega nemam još skladbe dostupne.

A Fačinijeva mama ti je kći od Vrhovskoga. On je već bio fajn star kad je imao tu kćer, Fačinijevu mamu. On je inače bio direktor glazbene škole u Karlovcu. Vrhovski, Josip Vrhovski!

E, a pored toga znam da je Jeđut isto jednu stvar od Vrhovskoga svirao.

Evo, imam Istarski rondo. To je original?

E, to je original od ovoga... kak se zove? Tata mu je bio inspektor.

Zlatko... Zlatko Tomerlin! I to je dobra stvar! Ima jedan zgodan,

Tako je. Samo su brojevi, nemaju nikakve nazive. Drugi je „Respiration“, samo mijeh. Tanodi i ja smo skupa svirali u sastavu Acezantez, znadeš? I onda sam ga ja non˗stop tjerao: „Ma, daj mi nešto napravi!“. I rekao sam mu da hoću jedno 7 minuta da bude duga stvar, jedno 2˗3 stavka, da ima udaraljke i sve ostalo. I spremamo ti se mi s Acezantezom za jedan koncert i veli on meni: „Čuj, napravio sam! Ali, kraće je, a ono šta će tebe smetati jedino je da nema udaraljki.“ Ali čuj, to je tako dobro napravio da ništa nije falilo!

I to je bilo prvi put da je netko napisao stavak bez ijednog tona.

Samo puhanje i ritmiziranje.

Tako nešto slično je Mladen Tarbuk imao u Fisarmonica blues za pet harmonika.

Da, da, znam…

I Taclikov Kaj. Rudolf Taclik.

Rudolf?

Da. To mi je bio susjed u Karlovcu.

2014. / 2015.

75

Obrada?

Obrada, da. To je inače pjevala uz nas Ivanka Boljkovac.

Imam Branka Starca dosta: Balkanske impresije; Suita „Maske“; Scherzo 1, Scherzo 2...

E, a fali… Je-ben ritmico. (op.a. smijeh).

Kako?!

Ben Ritmico. Rit-mi-co. Piše „ben ritmico“ pa sam ja onda rekao „je-ben ritmico“! (op.a. smijeh) Kad budemo u prilici pokazat ću ti partituru koju sam imao. Ja sam si morao podijeliti sve, znadeš, da možeš mahati po 5, 7…

Poliritmija neka?

Poliritmija. Nešto mora bit 1, nešto mora biti 6, 7… I to je bilo ludo zato jer su tu i udaraljke. Ali ja sam Starca kasnije izbacio s repertoara jer mi se nije sviđao njegov pristup kod Scherza 1 i 2. Čuj, kad si slušao, nisi znao koji je… Sve je nekako - jednako bilo.

Nije gusta faktura, nego prozračno?

Ne, ne, ne… To je izgledalo kao - štancanje. Čuj, meni je tu najpošteniji pristup imao Uhlik.

On mi je znao reći ako bi osjetio da ne može nešto dobro skladati: „Čuj, ne ide mi! Kad budem mogao, onda ti budem napisao.“ I to je bilo pošteno.

Nije važno koliko traje, nego…

Tako je. Jednom, kad smo bili u Glazbenom zavodu, svirali smo zadnji, sjećam se. Prica (op.a. orkestar) je svirala prije nas i, iako je ona uvijek imala nešto konzervativno, tu večer su svirali Starca jer je za njih on bio osvježenje. Ja 76

2014./2015.

sam Starca također imao, ali me više nije toliko interesirao. I onda kad su čuli naš Scherzo, počeli su govoriti: „A vidi, oni opet sviraju ono kaj smo i mi!“, a ja kažem: „Nije!“ i pogledao sam u popis repertoara i vidio da piše broj koji mi nismo imali. Ali, to je zvučalo isto, znadeš.

Recimo, Klobučar. On je svaki put bio nov. “Diptih“, za primjer, to je fenomenalno! To je čisti narodnjak “klobučarevski”, ali jako dobro napisan. Međutim problem mi je bio uvijek što nisam cijelo vrijeme imao vrhunske svirače. Da sam barem dva razreda srednje škole imao, dobro školovana…

Svašta bi mogao svirati!

Da, sve zavisi od generacije do generacije…

Tako je.

Ali ako i bude koji školovani, onda na nekoj drugoj dionici fali…

A, ne, to sam ti ja uvijek kombinirao. Recimo, Prica ti je uvijek imala Barića, sjećaš ga se? S debelim naočalama, inženjer nafte.

On je genijalan što se tiče srca i interpretacije, ali on je svirao sva sola i sve. Tako je Mladen to radio. I sad, kad sam ti ja to radio, onda sam rekao: „Čuj, Bara to može sve, ali ja ću to rasporediti po dionicama pa akustički da mi nešto slijeva dolazi, a nešto s desna.“ Da, a i ljudima je zanimljivije da imaju nešto za navježbati.

Da. Ali čuj, on je genijalno svirao pa su meni rekli: „Pa ovi tvoji ti to ne budu mogli odsvirati!“. Čuj, ali ja sam zato 5 taktova natjerao jednoga da dobro odsvira, a 5 drugog. Nisu kao Barić svirali, ali su svirali. I nitko nije ni primijetio da je nešto lošije nego njihovo.

Ja sam uvijek želio imati puno harmonikaša i onda sam se i telio s uvježbavanjem. A čuj, vi ste došli onda kad sam ja već bio pri kraju s energijom jer sam morao više raditi za svoj posao, gdje sam plaću primao. Tako da je to tad bilo već krvavo...

Ali dugo ste radili i s nama i svugdje smo bili.

Jesmo.

I htio bih Vam ovom prilikom zahvaliti što ste nas poveli u Belgiju i Nizozemsku. Bilo je nezaboravno!

Da. Mi smo, čuj, sretni bili kamo god smo išli! Nije nam bio bitan smještaj ili nešto. Za razliku od nekih, mi smo bili smo skromni.

Istina je. Ljudi nikad nisu ni pitali kako ste sve to uspjeli organizirati i koliko je tu muke bilo.

Je… To samo Vi najbolje znate.

To ja znam, da. Ali bilo je lijepih stvari na tim putovanjima. Jednom kad smo išli doma stali smo tamo negdje iznad Frankfurta. I tamo ti je i došao ovaj moj kompić s kojim sam bio koncert-majstor kad je Jeđut bio u Njemačkoj. Onda smo ti on, Peter Heinz i ja, bili koncertmajstori i skupa smo u orkestru svirali. Ali i štimung smo nas dvojica uvijek radili za sve. I tu večer smo napravili tulum. On je inače bio izuzetan. Čak je bio i dobar sportaš. I tad smo tamo onaj Apfelwein pili, ono jabučno vino. A to ti je nama ko sok bilo! Kad ono, vidjeli Nijemci kak mi to trusimo, taj Apfelwein, a velim ja njemu: „Ma, to nije ništa. Mi toliko trusimo i Naturwein!“, znaš, prirodno vino. (op.a. smijeh)

ORKESTRI/DIRIGENTI I tako su oni jednom došli u Pulu. Četvrti mjesec je bio i kupali su se ko mutavi! Pa smo i mi dotrčali i skočili u vodu! Ali, ja sam ti odmah izašao van jer je smrzalica bila.

I navečer opet, terevenka… I, Peter očito nije zaboravio da sam mu ja rekao još u Njemačkoj da ću ga napiti kad dođe ovdje pa mi je u jednom trenutku rekao: „Šiljo, ne buš me napil…“, a ja velim: „Pa kako?“, „E, pa već sam popio ulja!“ .Kužiš ti njega! Jer kad se ulje popije, onda se napravi sloj tog ulja u želucu i alkohol ne isparava u tijelo. I… smislim si ja nešto u glavi pa mu kažem: „Dobro, sve štima. Ali ajde ti, kao pravi sportaš, možeš li nam stoj na rukama napraviti?“, „Može, kako ne!” I odmah ti on krene, ali… u želucu mu se sve okrenulo i za 5 minuta su ga odnesli jer je skoro umro od trovanja alkoholom!

Uf! I sutradan on meni veli: „Šiljo, pa šta je bilo?“. Kaže: „Ja sam popio i ulje i sve...“. A ja sam mu rekao: „Da, ali onda nemoj kad popiješ ulje raditi stoj na rukama!“ Hehe!

A ovaj kaže: „Nisam se sjetio…“, a ja velim: „Zato ja jesam!“. Inače, nas dvojica smo se odlično slagali. I njegova žena je bila draga.

I to je izvrstan orkestar bio, znaš.

Njega je inače vodio onaj, čekaj, šta smo mi radili? „Panamericana“?

Da, to je bilo jako lijepo.

Da, Panamericanu je radio…

S latino ritmovima?

Da. Dirigent njegov je bio tada, ne mogu se isto sjetit kako se zove, ali on je to napisao i poslao meni, a kasnije rekao da mu to nikad

nitko nije izveo kao onda mi. Umro je taj dirigent. A čuj, svašta, svašta smo radili i postigli! Jedino mi je žao što nismo imali novaca za odlazak u Rim. Rim? U Rim, da. Bili bi u ovom katoličkom bogoslovnom, u Sv. Jeronimu. A u Sv. Jeronimu ti je sad, ne znam jel se ti sjećaš njega... Slovenac je podrijetlom, a inače svećenik i završio je u Rimu bogosloviju. Poslije je bio svećenik tu kod mene u Španskome. Ne znam mu ime.

Znadeš, poslije ovog sudara, treba mi puno vremena…

Ma kakvi! Vi toliko toga znate i niste ni svjesni koliko pamtite!

Ja ne bih ni mali dio zapamtio toga što ste Vi prošli!

Marko. Marko Kovač! On je na četvrtoj svirao. I on je u Rimu završio bogosloviju. I čuj, ako sam ikoga sreo u životu za koga je to super zanimanje, to je on bio! Nikad se nije naljutio, nikad nije povisio ton. I činjenica je bila da kad je on u crkvi počeo mise držati, tu kod nas u Španskom, u roku 3˗4 nedjelje crkva je bila puna! Jer on ti je…

Tako lijepo govorio?

Fantastično! A glas koji je imao...

Pa kad je govorio ispred oltara…

Ravno iz srca, jel?

Ma iz podruma!

Iz podruma?!

Imao je glas kao kontrabas. Ne bas, nego kontrabas! I činjenica je da je crkva, ali i vjeronauk bio dupkom pun jer je on briljantno sve radio. Znaš šta znači i obrazovan i fantastičan?! I ja sam par puta išao tamo. Mislim, hoću reći,

poštujem crkvu, ali nisam bogomoljac da moram svaku nedjelju biti tamo, ali sam jednom došao ili možda čak dvaput, kad su mi djeca išla na vjeronauk. I čuj, jedan od tih svećenika koji je držao misu nedjeljom, ja sam ti imao osjećaj da je pet ili deset rečenica napisao i poslije 20 minuta tih pet rečenica stalno ponavljao. Jezivo!

A Marko… Kad sam došao i prvi put i ne znam koji… Čuj, da je htio dva sata pričati, svi bi ga slušali i nitko ne bi riječ rekao! Briljantan je bio! Al’ su ga prebacili u Novi Zagreb. I sada, kad sam bio radio nešto za svećenike, onda mi je jedan od njih rekao da je on sad u Veneciji, otišao na postdiplomski ili nešto. A kad se vratio iz Italije, bio ga je Bozanić odmah uzeo k sebi. To ti je bio Marko Kovač.

“Ja sam ti radio u Balokoviću i poslije me jedna direktorica sterala iz Balokovića.

Sjećam se te sjednice.

Uđe ti ona u razred u kojem smo imali sastanak, pogleda me i kaže: „Vi, kolega Šiljac, pa Vi ne znate da više ne radite ovdje?!“. I onda sam se se ja digao i ispričao što sam smetao. A svi su pali od šoka! I tako, ja sam ti jedan dan dobio u pola 6 popodne iz jedne škole otkaz, a već sutradan sam u 8 sati ujutro bio na nastavi na Trešnjevci! ” 2014. / 2015.

77

I sad, ja ti nisam znao da se on vratio iz Rima, jednom kad smo bili u jednoj pečenjarnici, tamo na Zagrebačkoj cesti, vidio sam da je gazda pečenjarnice s nekakvim društvom, ali nisam se zagledao.

I kad sam odlazio, pozdravim ja gazdu, ali i dalje nisam gledao tko je s njim za stolom. I odjedanput se jedan tip digne, u crnom, ono, u košulji i sve, i kaže mi: „Gospodine Šiljac, ja ne znam hoćete li se Vi mene sjećati?“, a ja ga pogledam i kažem: „Marko?… Pa kako te se ne bih sjetio!“ I onda je i on zinuo kad sam rekao odmah i njegovo ime. Rekao sam mu još: „Ja tebe ogovaram i pljujem kad god stignem!“ (op.a. smijeh).

Spomenuo sam mu da se jako dobro sjećam i onog vremena kad je tek bio maturirao i otišao na bogosloviju, a ja sam se čudio kako ne dolazi na probe pa mi je jednog dana došla pošta i jedno pismo u kojem je pisalo: „Znam da se vjerojatno čudite što me nema, ali ja sam ovo ljeto osjetio poziv i otišao na bogosloviju.“ I to sam spremio, to pismo. Čuj, tako ti je to u životu, tko je pravi - je pravi!

Znadeš!

78

2014./2015.

IN MEMORIAM

In memoriam: Josip Matanović dječjih pjesama u zbirkama Proljeće u srcu i Uspavanka zemljici kao i u zbirci duhovnih skladbi Spasitelju pjevaj svom supruge Marije Matanović.

Skladao je i nekoliko duhovnih skladbi za mješoviti zbor među kojima posebno mjesto ima skladba „O Bože veliki“.

J

osip Matanović rođen je 22.08.1943. u Varaždinu gdje je završio osnovnu školu, te osnovnu i srednju glazbenu školu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1968. godine na VII. teoretskonastavničkom odsjeku (danas Ib Odsjek za kompoziciju i glazbenu teoriju). Predavao je najprije harmoniku a posljednjih nekoliko godina i solfeggio na glazbenoj školi Pavao Markovac u Zagrebu.

Radio je i kao glazbeni urednik na Hrvatskom radiju, surađivao sa satiričkim kazalištem Jazavac (danas Kerempuh) a bio je i odličan poznavatelj i praktičan izvodilac zabavne glazbe.

Skladanjem se počeo baviti 1987. god. i od tada je skladao šezdesetak instrumentalnih djela za klavir, harmoniku, flautu, obou, klarinet, trombon, trubu, saksofon kao i skladbe duhovnog sadržaja za mješoviti zbor. Izdao je dvije zbirke originalnih skladbi za harmoniku Bijeli put 1990. i Novi put 1994. Posebno treba istaknuti obrade međimurskih narodnih napjeva za harmoniku u zbirci Novi put kao i harmonizaciju

Aktivno se bavio tenisom od djetinjstva. Bio je član TK Ponikve kao natjecatelj, teniski trener i član uprave. Osvojio je niz turnira te je bio višestruki prvak Hrvatske u veteranskoj konkurenciji. Njegovoj uspomeni posvećen je božični turnir Memorijal Josip Matanović TK Ponikve.

jenim, po sadašnjim pedagoškim standardima, učenicima srednjih glazbenih škola. Činjenica da je skladatelj nekolicinu skladbi za harmoniku priređivao iz svojih klavirskih partitura potaknula me na odabir i redakciju skladbi čije bi se glazbene inačice bez ustezanja mogle pridodati originalnom opusu. Josip Matanović svojom je snažnom skladateljskom osobnošću ostavio dubok trag u sredini u kojoj je stvarao i djelovao, a u svojim skladbama zlatan ključić čarobnog svijeta glazbe.

Miran Vaupotić

Marija Matanović

Wither, wither my Violet

for accordion orchestra

(Vehni, vehni fijolica)

Lento

„...želim Vam da i Vi osjetite onu radost muziciranja koju sam ja osjetio stvarajući ova djela.“ Josip Matanović Zbirka originalnih skladbi za harmoniku „Bijeli put“ skladatelja Josipa Matanovića bogat je izvor edukativnih i koncertnih kompozicija za različite uzraste te prvi sistematski razrađen autorski rad stvaranja i širenja glazbe za harmoniku u Hrvatskoj koji je do danas postao nezaobilazan dio hrvatske harmonikaške škole.

Drugo prošireno izdanje dopunjeno je djelima iz autorovog klavirskog opusa priređenim za harmoniku, a većinom namjen-

™ ° b¸ 2œœœœ œœœ Accordion 1 & b 4 p

b2 ∑ &b 4 ™ b¸ 2 Accordion 3 & b 4 œ œ œœ p ™ Loco ¸ b2 Accordion 4 & b 4 œ œ p 2 ? b ∑ Bass ¢ b 4

∑

Accordion 2

p

° b œ Accord. 1 & b œ œ œ 10

Accord. 2

Accord. 3

Accord. 4

Bass

b &b

œœ#œ œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œ

œ

œ

œ nœ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

∑

∑

rall.

∑

œœœœ œœœœ œœ

œœ

œœ #œœ

b &b œ

œ

œ

œ

œ

?b ¢ b

∑

∑

∑

∑

∑

a tempo

∑

œœ

œ

™™ ¸ œ œ mp

œ

œ

œœ

œ œ

œ

œ

œ

œ œ

œœ

œœ

¸™™ œ

œ

œ

™™ ¸

∑ ∑ œœœœ œœ mp ™™ ¸ œœœœ œœœœ œ œ œ mp

œ œ

mp

∑

œœ ∑

∑

mp

a tempo

° bb & œ #œ œ œ œ œ œ œ œ-

bb œ œ #œ ™ &2014. œ œ œ œ/ œ2015. mf

Accord. 2

œœ

b & b œœ

19

Accord. 1

∑

œ œ œ œ œ œ œ nœ ∑ ∑ ™ ¸ œœœœ œœœœ œœ ∑ ∑

mf

-œ

rall.

œ™ j œ œ™

Uj #œ œ #œ œ œ œ œ a tempo

Uj #œ79 œ œ œ œ œ

Wither, wither my Violet

for accordion orchestra

(Vehni, vehni fijolica)

Lento

™ ° b¸ 2 œœœœ œœœ b Accordion 1 & 4 b2 &b 4

Accordion 2

p

∑

∑

¸™ œœœœ œœœœ

∑

™ ¸ b 2 Accordion 3 & b 4 œ œ œœ p ™ Loco b¸ 2 b Accordion 4 & 4 œ œ p ? b2 ∑ Bass ¢ b 4

∑

œ œ œ œ œ œ œ nœ ∑

∑

Arrangement on Croa�an folk song J. MATANOVIĆ - S. BASTALEC

œœœœ

∑

œœœœ œœœœ

∑

∑

p

œœ

œœ#œ œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ

œœ œœ

œ

œ

œ

œ nœ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

∑

∑

∑

∑

∑

∑

∑

œ

∑

Zbirke skladbi za harmoniku, Joispa Matanovića, možete naručiti kod: Music Shop Etida, Tratinska 77, tel: 01/6550 381, maloprodaja@etida.t-com.hr.

° b œ Accord. 1 & b œ œ œ 10

Accord. 2

Accord. 3

Accord. 4

Bass

b &b

∑

b & b œœ

œœ

b &b œ

œ

?b ¢ b

∑

rall.

a tempo

™™ ¸ œ œ

∑

œœœœ œœœœ œœ

œœ

œœ #œ œ

œ

œ

œ

∑

∑

œ ∑

a tempo

Accord. 2

80

Accord. 3

b &b

œ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

œ

U œœœœ œœœœ œœœœ œœœœ mp ™™ ¸ U œœœœ œœœœ œ œ œ œ œ œ œ #œ mp U œ œ œ œ œ œ œ œ œ œœ œ œ œ œ œ œ œ œ œ œ ˙ mp u U ¸™™ œ œ œ œ œ œ ˙ ∑ ∑ mp

∑

∑

™™ ¸

mp

° b œ œ œ œ œAccord. 1 & b œ #œ œ œ 19

U ˙

rall.

mf

œ œ œ œ œ

b 2014./2015. &b œ mf

œ œ #œ ™ jœ

rall.

-œ

œ™ j œ œ™ j

Uj #œ œ #œ œ œ œ œ œ a tempo

Uj #œ œ œ œ œ œ U œ

œ-

œ #œ ™ jœ

-œ

˙ j œ ˙ j

THERE’S NO BUSINESS LIKE...

“I POSLE 15 GODINA JOŠ UVEK MI SE ČINI DA SMO NA POČETKU I DA TEK IMAMO NEŠTO ZA REĆI.” Razgovarala: Marija Plentaj

Z

a Aleksandra Nikolića slobodno se može reći kako je uspješan u svakom segmentu svog života. Ako pogledamo njegov privatni život, profesorsku karijeru, nastupe s tango sastavom, sportsku karijeru, nema toga što ne stiže i to još

obavlja vrlo uspješno. Njegovo ime postalo je poznato i izvan Srbije, prvenstveno kao sinonim za odličnog pedagoga, ali u novije vrijeme i sinonim za odličnu tango svirku i u krugovima koji nemaju uske veze s krugom klasične harmonike. Sastav Beltango nastupa

izuzetno puno - na raznim festivalima, koncertima, TV-u, a pritom na visokom nivou, budući da je sastavljen od akademskih glazbenika, te promovira Piazzollu, tango, ali i harmoniku i bandoneon.

2014. / 2015.

81

THERE’S NO BUSINESS LIKE...

Kako je i kada došlo do okupljanja Beltanga? Je li ista postava standardna od samog početka? Zašto ste se odlučili baš za tango?

Prva postavka Beltanga okupila se na moju inicijativu krajem 1998. godine i činili su je profesori Srednje muzičke škole „Vojislav Vučković“ u Beogradu, škole u kojoj sam sa kratkim prekidima proveo ceo svoj muzički život, prvo kao učenik, zatim profesor i dirigent orkestra, a jedno vreme čak i kao direktor.

Od te prve postave ostali smo samo moja supruga Ivana, pijanistkinja u Beltangu, i ja. Tokom ovih petnaestak godina, kroz Beltango je prošlo nekoliko vrhunskih muzičara, od kojih su neki nastavili svoj muzički put u inostranstvu.

Tango je u to vreme bio još uvek poprilična nepoznanica i ne toliko zastupljen na klasičnim repertoarima u Evropi, a ja sam se prvi put susreo sa njim par godina pre osnivanja Beltanga, tokom studija u Bratislavi (Slovačka), gde sam u okviru predmeta kamerne muzike bio vođa kvarteta harmonika koji je na završnom ispitu na repertoaru izveo i dve numere Astora Piazzolle. Bili smo pomalo u strahu od reakcije vrlo konzervativne komisije na akademiji, koja je negovala poprilično klasičan repertoar, ali pozitivne kritike su mi dale za pravo da je kvalitetna tango muzika itekako umetnički vredna truda i daljeg proučavanja.

sam nastupao samo na harmonici.

Muzička izvođenja celog ansambla su bila dovoljno kvalitetna, ali mi je neki unutrašnji osećaj govorio da se onaj pravi autentični tango, zvuk i doživljaj mogu dočarati isključivo na pravom bandoneonu.

Sada već daleke 2001. godine, posle višemesečne potrage za adekvatnim i kvalitetnim instrumentom, došao sam u posed svog prvog bandoneona. Ali, to je bio tek početak mojih muka s obzirom na to da je bandoneon, koji koriste argentinci u tangu, već preko jednog veka u stvari dijatonski instrument sa potpunom nelogičnim rasporedom tonova, koji vam savladavanje takvog sistema pretvara često u veliku enigmu. To je verovatno i razlog zašto u Evropi još uvek nema previše dijatonskih bandoneonista. I posle više od decenije sviranja i proučavanja bandoneona, još uvek je on taj koji više vlada sa mnom nego ja sa njim. Piazzolla je, ne bez razloga, govorio da je to đavolji instrument anđeoskog zvuka, i da onaj koji ga želi svirati mora biti malo “out of mind”. ☺ Koliko dugo već djelujete i koliko često koncertirate?

Koliko dugo Vam je trebalo da se priviknete na bandoneon?

Jeste li odmah počeli svirati na njemu ili je do toga došlo s vremenom?

Kvintet Beltango je u svojih prvih 15 godina rada nastupio na preko 500 koncerata, u više od 25 svetskih zemalja. Česti smo gosti na klasičnim koncertnim scenama, tango festivalima i teatrima gde sa argentinskim plesačima produciramo tango spektakle, ali ne zaboravljamo ni svoje klasično muzičko obrazovanje koje koristimo u projektu Beltango Symphonico i saradnji sa simfonijskim orkestrima.

Bandoneon je bio moja velika želja i opsesija tokom prvih nekoliko godina rada u Beltangu kada

Koliko ste albuma izdali do sada? Ima li i autorskih skladbi na njima ili većinom

82

2014./2015.

prevladavaju Piazzollina djela?

Beltango je izdao tri albuma, od kojih je na ovom posljednjem iz 2014., THEATRE OF SOUL, isključivo naša autorska muzika.

Prethodno trostruko izdanje BELTANGO TRILOGIA (2007.) dospelo je na vrh evropskih tango top lista.

Piazzolla je bio razlog našeg nastanka, ali smo repertoar, tragajući za korenima tanga, prvo proširili na tradicionalne numere iz prve polovine prošlog veka da bismo posle toga otišli i korak dalje u istraživanju sopstvenog zvuka i naših tango ideja. Tako je nastao ceo jedan pravac po imenu BALKANGO koji u sebi spaja tradiciju Balkana i Tanga.

Gdje ste do sad sve nastupali?

Gdje ste najčešći gosti?

Nabrajanje svih zemalja i nastupa bi poprilično potrajalo, a naša tango putovanja nas ponekad vode i u udaljene egzotične krajeve. Nastupi u Buenos Airesu dali su nam neophodno priznanje celokupne svetske tango javnosti. Nastupali smo, između ostalog, i u Finskoj, Švedskoj, Danskoj, Francuskoj, Italiji, Vijetnamu, Turskoj, Španiji, Poljskoj, Grčkoj, Malti, Nemačkoj, Švajcarskoj… Često nastupamo u bližem okruženju: Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj, a deset godina smo bili domaćini Internacionalnog Beogradskog Tango Festivala.

Kako su Vam strukturirani koncerti? Na nekima imate i plesače. Vjerujem da izgled koncerta ovisi o financijskim sredstvima samog organizatora. Imate li nekoliko varijanti sastava i programa koje predlažete?

Beltango ima poprilično širok tango repertoar, koji nam

IME RUBRIKE?

“S tangom sam se prvi put susreo par godina pre osnivanja Beltanga, tokom studija u Bratislavi/Slovačka gde sam u okviru predmeta kamerna muzika bio vođa kvarteta harmonika, koji je na završnom ispitu na repertoaru izveo i dve numere Astora Piazzolle.

Bili smo pomalo u strahu od reakcije vrlo konzervativne komisije na akademiji, koja je negovala poprilično klasičan repertoar, ali pozitivne kritike su mi dale za pravo da je kvalitetna tango muzika itekako umetnički vredna truda i daljeg proučavanja.”

2014. / 2015.

83

84

2014./2015.

2014. / 2015.

85

omogućuje nekoliko raznovrsnih koncepcija. Volimo nastupati i u malim kamernim dvoranama uz akustično muziciranje, ali nam podjednako pašu i velike pozornice i dvorane gde se okupi i par hiljada posetilaca. U svakom slučaju publika upoznaje široku lepezu tango istorije od kraja devetnaestog veka, preko zlatnog doba tanga i stila orkestara D’Arienza, Biaggija, Troila, period tango evolucije maestra Pugliesea, Tango Nuevo Astora Piazzolle, pa sve do modernog tango zvuka, koji u novije vreme ponekad dobija i primesu elektronike.

Tango ugođaj ne bi bio potpun bez plesnog aspekta tanga pa nam se često na sceni pridruže i plesni parovi iz Buenos Airesa. Onako, za svoju dušu ponekad iznenadimo publiku i sami zaplešemo.

S obzirom da smo posle toliko godina sviranja, Ivana i ja ovladali tango plesom, to je taman dovoljno kvalitetno da zagolicamo maštu publike.

Koje su Vam najzanimljivije anegdote s putovanja?

Posle toliko putovanja, vremena provedeno na turnejama, članovi Beltanga su više nego saradnici i kolege. Često se dešavaju i komične stvari, poneko neverovatno iskustvo na samoj bini, kao onomad u Udinama kada je gitaristu usred koncerta malo “drmnula” struja ili kada se meni u Baden-Badenu doslovce pocepao meh i raspolovio bandoneon na pola, ili kada je u crkvi u Lindauu nestalo struje usred Piazzolline Ave Marije, a mi dovršili koncert uz sveće.

Ima dosta toga pa ponekad poželimo da se svega prisetimo i zapišemo u neku knjigu, kao nasleđe mlađim generacijama koje bi krenule našim putem.

86

2014./2015.

Primjećujete li da je publika drukčija od zemlje do zemlje ili tango svi osjećaju jednako strastveno?

Publika, tačnije reakcija publike je svuda ista, ako nađete pravi put do nje. I publiku nikada ne možete prevariti ili joj nešto sakriti. Zato je najbolji recept svirati iskreno, iz duše, bez obzira gde se nalazite, u kakvom prostoru svirate i za koliko ljudi. I još nešto, najbolji znak da ste ostavili neki trag su novi pozivi i koncerti u istim gradovima, koji kao po pravilu uslede posle godinu, dve.

“Piazzolla je, ne bez razloga, govorio da je to đavolji instrument anđeoskog zvuka, i da onaj koji ga želi svirati mora biti malo “out of mind”. ”

Budući da sam i sama Bjelovarčanka, zanimljiv mi je dio s Vašim porijeklom. Koje su Vaše veze s Hrvatskom i Bjelovarom?

Rođen sam 1973. u obližnjem mestu Garešnica, kao dete iz “mešovitog” braka. Poreklo moje majke, koja je rođena u Varaždinskim Toplicama u porodici Sakač, dalo mi je poprilično zagorske krvi, ali i istančan muzički gen, s obzirom da je njen deda davnih dana bio dvorski muzičar na dvoru Marije Terezije u Beču.

U Bjelovaru sam proveo najranije detinjstvo. Roditelji su se ubrzo po mom rodjenju preselili i zaposlili.

Sledeća selidba nas je odvela u Beograd, gde sam daleke 1980. i započeo svoje muzičko školovanje.

Vidite li se i za 10-tak godina u ovom sastavu? Iscrpljuju li Vas česte turneje? Vrati li se energija, u jednom dijelu, i u reakcijama publike? Pomaže li Vam i to što i Vaša supruga svira u sastavu?

I posle 15 godina još uvek mi se čini da smo na početku i da tek imamo nešto za reći. To je dobar znak i pokazatelj da je stvaralačka energija još na visini. Svaki novi koncert vas iznova napuni i pokaže neki novi smer, kojim se treba nastaviti. Turneje znaju biti naporne, ponekad bez dovoljno sna i sa previše kilometara i aerodroma, ali to se sve brzo zaboravi kad se čuje onaj huk iz publike, koji odražava oduševljenje i zahvalnost zbog vašeg nastupa.

karijeru (košarka, tenis, kuglanje - sportovi u kojima ste bili reprezentativac)? Uz to, ne samo što ste svestrani, već ste i vrlo uspješni u svakom od navedenih područja. Kad započinje i kada završava Vaš radni dan?

Možda je najbolji recept da sve ovo što ste nabrojali ne tretirate samo kao rad, već pre svega kao zadovoljstvo. A veliko je zadovoljstvo raditi ono što volite i u čemu ste uspešni, posebno ako ste okruženi sa mladima.

Ako na sve to doživite i priznanje okruženja, struke i šire publike, onda morate biti srećni i nastaviti istim tempom.

“Publiku nikada ne možete prevariti ili joj nešto sakriti. Zato je najbolji recept svirati iskreno, iz duše, bez obzira gde se nalazite, u kakvom prostoru svirate i za koliko ljudi. ”

A sport je nešto što me je od malena vuklo na svoju stranu i čak, i posle ovoliko godina u muzici, još uvek mi se čini da sam u duši više sportista nego muzičar.

Na kraju krajeva, profesionalna sportska karijera kratko traje pa je i za muziku ostalo dovoljno vremena.

Činjenica da smo supruga i ja okosnica Beltanga, verovatno nas je i održala sve ove godine na okupu, ali u poslednjih nekoliko godina, posle rođenja blizanaca Marije i Marka, neminovno je da se deo pažnje usmerava i na decu, koja tokom turneja nisu uvek sa nama. Ali, to su već neke druge privatne stvari koje svaki umetnik ili recimo vrhunski sportista, koji često putuje, mora da pomiri i nađe pravu meru. Deca su ipak najveće bogatstvo i najbitniji razlog našeg daljeg postojanja. Ni njima ne manjka muzičkog talenta pa nije nemoguće da nam se za koju godinu i pridruže na sceni.

Kako uspijevate uspješno uskladiti profesorski rad, gdje imate brojne vrhunske rezultate sa svojim učenicima, nastupe i rad s Beltangom te sportsku 2014. / 2015.

87

IZ SKLADATELJSKOG PERA

IVAN KURUC ISKRENO & DUHOVITO Razgovarala: Marija Plentaj

S

vatko tko poznaje Ivana Kuruca, zna da je razgovor s njim uvijek brutalno iskren, duhovit i sve samo ne običan.

Niti ovaj razgovor nije prošao drugačije. S velikim iskustvom iza sebe, Ivan je čovjek koji stvari gleda vrlo realno, govori bez dlake na jeziku, a s obzirom na godine, ima puno životne škole koju zna

88

2014./2015.

podijeliti uz obaveznu dozu humora i sarkazma. Studij klasične harmonike je završio na današnjoj Muzičkoj akademiji u Puli, danas radi u glazbenoj školi, ali dosta svog slobodnog vremena troši na sastav s kojim svira vrlo raznolik repertoar (većinom zabavne glazbe) i često nastupa. Već duže vremena planirala sam porazgo-

varati s nekim harmonikašem o tome kako izgleda taj gažerski svijet, kako prosječan čovjek doživljava harmoniku, kakav je to život samom gažeru, a u ovoj novoj rubrici sam htjela da prvi o tome progovori upravo on. Vjerujem da će vas intervju i nasmijati i da će nam približiti i jedan drugačiji svijet harmonike.

N

ekako svako dijete prvo zapazi harmoniku na nekoj fešti ili vjenčanju, instrument mu se svidi i zato i upiše glazbenu školu - da bi ga naučio tako svirati. Jer realno, ne sviramo fagot ili rog kojeg smo imali prilike vidjeti isključivo u nekoj koncertnoj dvorani ili na nekoj kazališnoj predstavi. Harmonika je instrument koji je vrlo prilagodljiv za sve žanrove - od klasike do zabavne glazbe i vrlo je čest na svim oblicima zajedničkih druženja. Međutim, kasnije se nekako svi srame tog dijela glazbene branše. Smatraju taj dio manje vrijednim. Zašto misliš da dolazi do toga? Da li nam se stvarno glazbeni ukus promjeni s vremenom ili smo pomalo i licemjerni (htjeli bi biti “oni koji slušaju samo klasiku i Grammy-em ovjenčane albume”)?

Ja ću reći što mislim pa nek se nitko ne uvrijedi. A znate kak je s mišljenjem, ne? Svi ga imaju. Kao prvo, o ukusima se ne raspravlja... i mislim da tu nema licemjerstva.

Sigurno ima onih koji ne vole tu vrstu glazbe, ako govorimo o zabavnoj glazbi.

Odrastao sam u obitelji u kojoj su se narodnjaci slušali i išlo se na svadbe... Ne ove moderne s djem, nego live band, dakle, i kola i plesnjaci i sentiši i srcedrapajuće, Jasna Zlokić, Vlado Kalember... full paket bivše juge. Dakle, ipak je bitno koju glazbu roditelji slušaju. Taj input ne možeš ignorirati. Kasnije ti stvoriš svoj glazbeni ukus, ali ovo je negdje duboko u podsvijesti.

Treba slušati dobru glazbu, a svatko za sebe odlučuje što je dobro. Kategorički tvrdim da svi mogu naći barem jednu stvar koja će ih oduševiti bez obzira na to o kojem se glazbenom stilu radi, pa

THERE’S NO BUSINESS LIKE... se ja ne ograničavam sa stilovima.

Zaista slušam svašta ako je dobro i ima smisla.

Svirao bih jazz ili klasiku da ima posla, ali takvo je stanje na ovim prostorima da su gaže poprilično tražene i posao ide jako dobro.

Narodna glazba je 90-tih godina pala pod “underground”, harmonika je postala “srpski instrument” i to je poprilično okaljalo ugled narodnjaka na ovim prostorima i harmoniku kao takvu. Šteta se pomalo popravlja, ali sada je u modi neka druga glazba pa zapravo starih narodnjaka više gotovo i nema.

Ali ja ne sviram samo narodnjake... Kao i tih godina, neki ljudi i danas misle da harmonika služi jedino za to. Nije isto imate li gažu u klubu ili svirate nekome svadbu.

Primjerice, na jednoj svadbi morate pomiriti nekoliko generacija na plesnom podiju pa tako ne možete izvoditi samo jednu vrstu glazbe.

Morate nekako zadržati na podiju i one od 18 i one od 30 i one od 50. Ako je moguće i one od 60 godina. Znači, morate to vješto zapakirati. Nadalje, nije isto da li svirate u klubu u centru Zagreba ili u centru Bjelovara... Repertoar će biti zasigurno drugačiji.

E sad, moj bend djeluje na području Zagreba, pa mi ne smijemo svirati isključivo jednu vrstu pošto je Zagreb grad s raznolikim pučanstvom koje ima još različitije ukuse. Moramo znati što više toga ako želimo udovoljiti što više ljudi, a to i je poanta gažiranja, da zabavite ljude.

Dakle neke pjesme iz određenih stilova je i mene sram svirati, ali ne bih osuđivao cijeli stil zbog jedne pjesme.

E sad, što se tiče časnog i nečasnog posla... Meni je izu-

zetna čast da uz klasiku mogu odsvirati još nekoliko stilova.

Možda nisam normalan, ali eto, takav sam. Tko god misli da je to ˝sam tak˝, neka proba...

Ukratko: - morate svirati stoječki (što je već problem sam po sebi)

- morate svirati točno (bez obzira na to što se oko vas događa)

-ne smijete izgledati kao da ste pred streljačkim vodom (bilo bi zgodno da gledate ljude i izgledate kao da vam je zabavno)

- i morate znati puno pjesama i stilova (narodno, starogradske, slavonske, dalmatinske, domaći pop i rock od 80-tih pa nadalje, zagorske, turbo-folk, i dr.)

Pa sad, ako sve to nije dovoljno za jedan pljesak...

Uglavnom, na jednom seminaru u Kragujevcu, profesor Radomir Tomić mi je rekao da bi svi trebali svirati laku glazbu te da njegovi đaci to i rade. To bi trebalo biti nešto što voliš, nešto što ti se da slušati. Note su već pročitane, jer su ti već ˝u uhu˝, trebaju se samo vježbati detalji.

“Treba slušati dobru glazbu, a svatko za sebe odlučuje što je dobro. Kategorički tvrdim da svi mogu naći barem jednu stvar koja će ih oduševiti bez obzira na to o kojem se glazbenom stilu radi, pa se ja ne ograničavam sa stilovima.”

2014. / 2015.

89

THERE’S NO BUSINESS LIKE...

Mislim da koji god instrument svirali, treba svirati još nešto van okvira akademskog obrazovanja, bilo da su narodnjaci, jazz, techno, musette ili neki crossover, bilo što.

Bilo bi najpoštenije da roditeljima odmah u prvom razredu kažemo da njihovu djecu nećemo naučiti glazbu za fešte, ali ćemo ih naučiti sve ostalo, pa za fešte mogu i sami skužiti.

Kad i kako si ti krenuo u te vode? Slučajno ili si se još za vrijeme škole već vidio u nekom bendu?

Ma, ja sam ti s 5 godina skinuo jednu pjesmu i već tad sam znao da želim zabavljati ljude jer me mama kao klauna pokazivala svim prijateljicama kad bi došle na kavu, a meni je to bilo super.

Za vrijeme školovanja nisam htio previše ići u te vode jer sam znao da bih zbog novca i ostao u tom poslu, tako da sam pričekao apsolventski status i tek tada počeo ozbiljno. Prvo sam svirao s nekim bendovima autorsku glazbu, ali kad sam vidio da od toga nema kruha, bacio sam se na gažiranje, prvo pred prijateljima naravno.

Zapravo sam oduvijek htio biti dio nekog komornog sastava (benda) ili orkestra. Sviranje s nekoliko instrumenata daje veće mogućnosti i puno širi repertoar.

Kako kolege iz tvoje škole gledaju na gaže, kako učenici, a kako žena? Generalno, da li imaš neko informacije o stavu ljudi?

Moram biti pažljiv s ovim pitanjem jer će svi gore navedeni ovo vjerojatno pročitati. Kolege, kako tko... Nekima sam simpatičan s podočnjacima do poda nakon 90

2014./2015.

neprospavanog vikenda, a neki su ravnodušni. Nadam se da ne misle kako radim nešto ispod časti, kao tezga i to...

Samo preživljavam. Žena je još od početka upozna-ta s mojim apetitom prema glazbi, tako da smo te stvari riješili odavno. Malo kuka kad mora na sve rođendane, svadbe i ostala događanja ići sama, ali mama ju je upozorila da ˝ne ide za muzičara˝. Otac joj je bivši gažer.

Mišljenje učenika o meni često eksponencijalno varira ovisno o tome koliko su vježbali. Najbolje da njih pitate, ali tijekom ljetnih praznika. Nikako prije ispita. Mislim da im ne smeta što gažiram, dapače često me pitaju za savjet oko lakih nota. U jedno sam siguran: ako izgledam umorno, oni misle da ne čujem.

Najviše su tu zakinuti prijatelji i rodbina. Nema me ni na jednoj proslavi, a i kad dođem, ne želim svirati. Oni jednostavno ne razumiju da bi se i ja ponekad htio zabaviti, a ne zabavljati druge, pa nerijetko dolazi do ˝krivih pogleda˝ i nerazumijevanja. Ali to je tako, ljudi misle da se zabavljaš dok sviraš. Ne razumiju da je to prilično naporno. Znate onu staru: ˝Ja da znam svirat, sviral’ bi si cijeli dan˝.

Kako ti sjeda taj posao? Vjerujem da ima stvari koje su ti manje ili više mrske za odsvirati, ali svirke su sigurno dosta naporne.

Svirke znaju biti naporne, pogotovo ako se zareda njih par u nekoliko dana, ali inače posao kao posao je zapravo dobar. Stvarno je lijepo kada vidiš na svoje oči da ljudi guštaju u onome što ti radiš.

To i je najbolji dio gaže, kada ljudi svojim veseljem razvesele i tebe,

koliko god da ti se možda ne da.

Ako imaš još i dobru ekipu s kojom sviraš, onda i tih nekoliko sati prođe brže, kao i na ˝pravom poslu˝. Kritično vrijeme nastupi pred kraj sezone kad si već umoran od sviranja svaki vikend nekoliko mjeseci i jednostavno jedva čekaš taj godišnji.

Kako je izgledalo najgorih par dana vezan uz gaže? Kako se “liječiš” onda?

Dakle, najgore je kada sviraš preko tjedna (po 6 sati u prosijeku, svaku večer) i onda u petak pratnja i svadba, i u subotu pratnja i svadba (pratnja je kada se svira kod mladoženje i onda se s njim ide po mladenku kod koje se također svira). To je otprilike sedam gaža u pet dana. Preko tjedna se čovjek još i ne umori toliko, ali onda ga vikend dokrajči.

Najgore je to što te pratnje počinju oko 13 sati, a svadba traje do 5-6 ujutro, tako da se ne stigneš ni naspavati pošteno do sljedeće svirke u subotu ujutro. Ako tu uračunamo i vremenske uvjete koji te mogu zadesiti i tu svirku na suho (pratnja-bez razglasa), gdje moraš sve puno glasnije svirati, onda je vrlo lako doći do zaključka da se u nedjelju čovjek osjeća devastirano. Zaboravio sam spomenuti pijance koji oko 4 sata ujutro misle da si im najbolji prijatelj pa ti se vješaju oko vrata i žicaju pjesme (kao da nije dovoljno što držim tu harmoniku na sebi cijelu noć).

Boli grlo, bole ramena i leđa, bole noge od stajanja i nos curi jer je malo puhalo za vikend. Zapravo još nisam našao dobar lijek za takvo stanje tijela i duha. Masaža malo pomogne, gledanje u daljinu također pomaže.

Sjetio sam se, prije nekoliko mjeseci smo svirali u jednom klubu u Zagrebu u petak i odmah

“Mislim da mojim učenicima ne smeta što gažiram, dapače često me pitaju za savjet oko lakih nota.

U jedno sam siguran: ako izgledam umorno, oni misle da ne čujem. ”

nakon svirke smo krenuli za Stuttgart. Odsvirali smo što smo trebali, i u nedjelju poslije svirke smo krenuli za Zagreb. Dakle, dva dana putovanja, dvije svirke i spavanje u kombiju u sjedećem položaju. Mislim da me još uvijek bole leđa od tog putovanja (spa-

vanje na sjedištu bilo kojeg vozila je poprilično grozno, pogotovo dva dana zaredom.).

A najbolji dojmovi?

Najbolje je kada svirka traje kraće od predviđenog! A sad ozbiljno.

Kao što rekoh, ako je ekipa u bendu dobra, onda je tu neizostavna zezancija prije, tokom i poslije svirke. Upoznaš i ljude na gaži koji također doprinesu toj veseloj atmosferi, a ako su gosti bili zadovoljni, onda si i ti zadovoljan. Međusobna razmijena pozitivne energije.

Da li bi i kome preporučio gažerski posao?

Naravno da bih. Ako netko voli uveseljavati ljude i pritom još i uživa svirajući lake note onda tu nema dileme. Bilo bi dobro da si taj netko nađe bend koji svira re-

pertoar sličan njegovim afinitetima, jer će mu svakako biti lakše ˝skidati˝ stvari i prezentirati ih na gaži, ali nije presudno.

Da li si susreo i koju harmonikašicu ili kod tog instrumenta vlada isključivo muška populacija? Ima li žena u tom poslu (a da nisu pjevačice)? Ako ne, što misliš da bi bio razlog?

Poznajem jednu ženu koja to radi na području Istre i to vrlo uspješno. Ja ne vidim neke ozbiljne zapreke zašto žene to ne bi radile. Mislim da bi čak i bolje kotirale kod publike jer je prava rijetkost vidjeti ženu s harmonikom u gažerskom svijetu.

Vjerovatno je svima usađena stara premisa da je to muški posao i da žene tu nemaju što raditi, ali u 21. stoljeću nema više 2014. / 2015.

91

mjesta za takve teze. Sve češće smo svjedoci da je u današnje vrijeme sve rijeđa podjela na muške ili ženske poslove. Ako muškarci mogu kuhati, usisavati i prati suđe onda i žene mogu voziti kamion i odsvirati koju gažu. Jedina zapreka je možda zasnivanje obitelji. U tom slučaju žene će izbivati barem dvije godine, a za to vrijeme vaš bend će morati naći zamjenu. U svakom slučaju, stignete se baviti tim poslom i kada riješite taj dio životnog ciklusa.

Kakva su primanja u odnosu na profesorsku plaću?

Dovoljno velika. Reći ću samo da je to jako dobra nadopuna kućnog budžeta, koliko točno ne mogu vam reći. Ako dodate k tome još

i da ste za vikend radili i zaradili umjesto da ste otišli van i potrošili nešto novca, onda je tu zarada još i veća. Neki moji kolege rade samo tu vrstu posla i ne fali im novca, zapravo zarađuju više nego većina koja radi u nastavi.

Da li si ikad u nastavi primjenio neku metodu vezanu uz tehnički problem s kojim si se i sam borio vezan uz gaže i time olakšao učeniku vježbanje?

I da li bi preporučio sviranje zabavnih stvari učenicima?

Onako, za motivaciju i brušenje tehnike na skladbama koje im se možda više sviđaju i bliže su im od etide ili polifinije, recimo.

Nerijetko su me kolege iz susjednih učionica znali upitati zašto

moji učenici sviraju narodnjake za vrijeme nastave. Ja volim odgovoriti: zato jer mogu.

Zaista, narodnjaci i kola su poprilično slični nekoj etidi ili Scarlattijevoj sonati - AB forma s puno sitnih nota i ukrasa, pa zašto ne? Sve su to kompozi-cije koje unaprjeđuju tehniku i muzikalnost ako se sviraju kako treba.

Već sam gore naveo primjer kragujevačke škole kroz koju hodnicima odjekuju zvuci kako klasike tako i narodne glazbe, ali tamo se nitko ne zgražava nad tim, već iskorištavaju i taj komad repertoara za unapređenje sviračke tehnike, tako da kod mene nema dvojbe.

“Svirke znaju biti naporne, pogotovo ako se zareda njih par u nekoliko dana, ali inače posao kao posao je zapravo dobar. Stvarno je lijepo kada vidiš na svoje oči da ljudi guštaju u onome što ti radiš. To i je najbolji dio gaže, kada ljudi svojim veseljem razvesele i tebe, koliko god da ti se možda ne da.

Ako imaš još i dobru ekipu s kojom sviraš onda i tih nekoliko sati prođe brže, kao i na ˝pravom poslu˝. ”

92

2014./2015.

2014. / 2015.

93

IZ SKLADATELJSKOG PERA

TOMIČIJADA za harmoniku SB

Tomislav Uhlik, 2009.

           

Allegro

             f 





     e-              des

                ges



                                               

5

                  d

a

d



a

   

f7

  

b7

     

fis7

                       

8





f7





                                  



                

12







16

 

94

 



       

                      p



2014./2015.





 

  

   



         

        

     

   





  

     

  

 

 



 

T.Uhlik: Tomičijada

                                                

22

f

 



             

           

26

    

31

                      

  



   

f



f  



rit.

 

 

 

 

 

 

 



      



p

 

 



          

A tempo

            

  

                   

 des    





 

e         

                                          





                  





35

d



a

d

a

f7

    

  

b7

fis7

           f7



39

   p

          



42

 



 

            

rit.



                          f



        A tempo

   

     

     

2

2014. / 2015.

95

Ĺ kolska suita

Uspavanka

Moderato q=82

4 4 4 4

Damir BuĹžleta

p

6

mf

12

poco rit.

17

p

96

2014./2015.

Prvi san Damir Bu탑leta

Andante q=56

4 4 4 4

ili

p

4

p

f

9

f

13

p

2014. / 2015.

97

Drugi san Andantino (q=64)

4 4 4 4

Damir Bu탑leta

p

f

5

mf

f

10

p

poco rit.

13

f

98

2014./2015.

p

TreÄ&#x2021;i san Damir BuĹžleta

Allegretto (q=100)

3 4

ili

p

f

3 3

3

3 4 8

3

3

3

3

3

p3

3

3

13

3

3

3

3

f

3

3

18

3

3

3

rit.

3

3 3

p subito

3

3

3

3

3

3

24

A tempo (q=100)

p 3

3

3

f

3

3

3

3

rit.

28

3

p

3

2014. / 2015.

99

Ä&#x152;etvrti san Damir BuĹžleta

Allegro (q=120)

2 4 2 4 4

poco rit.

p

A tempo (q=120)

p

11

mf

18

f

25

mf

32

rall.

38

p

smorzando

100

2014./2015.

San pred buđenje 2 4 2 4

Damir Bužleta

Vivo (q=140)

Andantino (q=64)

ili

p

f

7

14

f

20

26

32

Andantino (q=64)

35

p

f

2014. / 2015.

101

Lovri Izaku i Luki Andriji Crnjak

DIPTIH I

za harmoniku solo

3 4

Andantino

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

3 4

4 4

3 4

4 4

3 4

3 4

mp

S.B.

5

9

3 4 13

17

mf

4 4

3 4 3 4

102

Saša Bastalec

legato

simile

4 4 mp

2014./2015.

3 4

4 4

3 4 sasa.bastalec@gmail.com

poco rall.

p

4 4 4 4

2

II

4 4

Allegretto

(Bro

4 4

ji

Lu

ka

bro

ji

do

be

pa

zi

da

se

sve

iz

bro

je:

Lu

ka

iz

po

čet

ka).

B.B. mp

3

pr

va,

5

dru

ga,

tre

ća,

če

ta,

bro

ji

strikes on bellows

9

mp legato

13

2014. / 2015.

103

17

3

strikes on bellows

mf

21

mp legato

25

29

strikes on bellows

mf

33

f

p

(2015.)

104

2014./2015.

Prelude and Toccata in A minor Prelude

for classical accordion

Nikola Hrupek

Andante e tranquillo

p simile

B.B.

7

6 8 6 8

11

6 8

e=e legato

6 8 non legato

16

n.hrupek.vz@gmail.com

2014. / 2015.

105

2

20

pi첫 f

24

rit.

28

32

a tempo

p

rall.

36

attacca

106

2014./2015.

3

Toccata Moderato

4 4

mp legato

4 4

B.B.

staccatissimo

43

46

49

51

2014. / 2015.

107

4

53

2 4 mf

55

2 4

2 4

poco accel.

4 4

2 4

4 4

fp

cresc.

S.B.

57

C sp

cresc.

C

B.B.

58

Allegro con spirito q = h

C f

C

S.B.

62

108

2014./2015.

5

66

B.B.

B.B.

S.B.

S.B.

fp

sfz

fp

sfz

fp

sfz

simile

70

fp

sfz

74

77

81

B. Sh.

B. Sh.

poco accel. e cresc.

mp

2014. / 2015.

109

6

84

87

cluster

sfz 88

Andantino, soave q = q

mp

93

97

110

2014./2015.

7

101

105

Allegro, ardente

bellows shake B.B.

S.B.

110

115

poco accel. e cresc.

poco rit.

120

fp

sfz

fp

ff

(2015.)

2014. / 2015.

111

BLITZ VIJESTI KONCERT – DUBROVAČKI SIMFONIJSKI ORKESTAR 27.09.2013. godine, u 21.00 sat, u Kneževom dvoru, u Dubrovniku, održan je koncert solista i dubrovačkog simfonijskog orkestra.

Izvođači: Mladen Tarbuk, dirigent Aljoša Lečić, klavir Ivan Šverko, bandoneon, harmonika

HARMONIKAŠKO PREDAVANJE, PREDAVAČ: V. MELJNIK – Bugarska SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI, ODJEL ZA GLAZBU organiziralo je predavanje na temu: “Harmonika – tonska i tehnička svojstva, aktualni problemi” PREDAVAČ: V. MELJNIK – Bugarska Nakon predavanja V. Meljnik održao je i kraći prigodni koncert u duu sa svojom suprugom (također na harmonici).

Predavanje se održalo 17.10.2013. godine u 19.00 sati, u Dvorani br. 1 Odjela za glazbu.

OTVARANJE CULTURAL NETWORK SEE CLUB-A U Zagrebu je u, sklopu međunarodnih jesenjih kulturnih i glazbeno scenskih događanja, Cultural Network SEE organizirao od 08.-10.11.2013. godine, u Movie pubu, Savska 141, Zagreb, izložbu talijanskih harmonika tvrtke Scandalli iz Castelfidarda (Italija) kao i prezentaciju instrumenata Petromaestro pod nazivom “Accordion music event – Autumn in Zagreb”.

Na ovoj glazbenoj manifestaciji nastupili su najistaknutiji solisti i ansambli naše regije.

112

2014./2015.

ONE YOUNG ARTIST COMEPETITION Studentica 1. god. klasične harmonike na Odjelu za glazbu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, MARTINA JEMBRIŠAK (mentor doc. art. Dražen Košmerl), ušla je u Finale Europskog natjecanja za harmoniku BE THE ONE koje se održalo 11.11.2013. godine, u 19.30 sati, na Konzervatoriju za glazbu i balet u Ljubljani, uz izravan prijenos na internetu. U finalu je nastupila uz pratnju orkestra RTV Slovenija, pod vodstvom maestra En Shao, i osvojila 3. mjesto!

(Fotografija: T. Lulić) Više informacija na: http://www.be-the-one.eu/

OBLJETNICA SMRTI STANKA MIHOVILIĆA Održan je koncert 21. studenog 2013. godine, za Stanka Mihovilića povodom 30. obljetnice njegove smrti (1920.-1983.).

OKUD ISTRA – KONCERTI Koncerti OKUD-a Istre održani u prosincu 2013. godine.

2014. / 2015.

113

KONCERT AKADEMSKOG HARMONIKAŠKOG ORKESTRA “IVAN GORAN KOVAČIĆ” Održan je koncert, 01.12.2013. godine, u povodu 65-te obljetnice SKUD-a ”Ivan Goran Kovačić” s posebnim gostom Tonyem Cetinskim.

Dirigent: Stjepan Vuger. https://www.youtube.com/watch?v=Kzsm sy3dFeQ&feature=youtube_gdata_player

STRUČNO VIJEĆE ZA NASTAVNIKE HARMONIKE

Predavač: Vjera Odak, prof. savjetnik

14. prosinca 2013. godine održalo se, od 11:00 14:00 sati, u dvorani Medicinske škole u Zagrebu, Medvedgradska ulica 55, stručno vijeće za nastavnike harmonike.

Tema vijeća: NATJECANJE 1. Doživljaj natjecanja iz tri različite uloge,

2.Kako postići da natjecanje bude motivacija, a ne frustracija? Predavač: mag.psihologije Radojka Ligutić Sućeska, prof. savjetnik 3. Primjeri iz prakse i diskusija Voditeljica Županijskog stručnog vijeća za harmoniku: Vjera Odak, prof. savjetnik

STRUČNI SKUP ŽSV ZA HARMONIKU 03.01.2014. godine, održan je i stručni skup na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Predavanje je bilo u sklopu 9. međunarodne glazbene škole CLAVIS, a predavačica je bila Elsbeth Moser (Njemačka).

Više informacija o projektima udruge Clavis možete naći na: www.clavis.hr

MISHELA STEINER Još jedna lijepa web stranica koja će vas sigurno zanimati: http://www.mishelasteiner.de/

114

2014./2015.

MAJSTORSKI TEČAJ SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI, ODJEL ZA GLAZBU, organiziralo je Majstorski tečaj za studente Odsjeka za klasičnu harmoniku, koji se održao od 20. do 24. siječnja 2014. godine na Sveučilištu.

KONCERT MARTINA KUTNARA U ponedjeljak, 27. siječnja 2014. u 20 sati, Martin Kutnar, učenik GU Elly Bašić i GŠ Pavao Markovac iz Zagreba, održao je svoj prvi solistički koncert u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu. Na programu su bila djela za violončelo i harmoniku.

„MLADI PADOVEC“ Natjecanje učenika osnovnih glazbenih škola održano je 22. veljače 2014., u Novom Marofu.

Više informacija o natjecanju možete naći na: http://ogs-ipadovec.novi-marof.com/index. php?content=novosti&id=52

HARMONIKAŠKI SEMINAR, PREDAVAČ: MILJAN BJELETIĆ Harmonikaški seminar, u organizaciji Harmonikaškog Centra, održao se 22. i 23. veljače 2014. godine u OGŠ Rudolf Matz, u Zagrebu.

2014. / 2015.

115

HRT, EMISIJE NA ZAHTJEV: NOTICA Na sljedećem linku možete pogledati emisiju o harmonici od 03.03.2014. godine: http://www.hrt.hr/enz/notica/ U emisiji su gostovali: Stjepan Vuger, Borut Zagoranski, Gudački kvartet Feguš, Akademski harmonikaški orkestar Ivan Goran Kovačić, Valentina Futač, Vjekoslav Babić.

“16. MEĐUNARODNO TAKMIČENJE HARMONIKAŠA LOZNICA 2014″ 22.03.2014. godine, u Loznici, Srbija, održano je 16-to po redu međunarodno harmonikaško natjecanje. U komisiji su bili: Dalibor Boljun – Hrvatska; Danijela Gazdić – BiH i Vojin Vasović – Srbija. Više informacija na: http://www.takmicenjeharmonikasa.com

PREDAVANJE I PREZENTACIJA KNJIGE: “VLADISLAV ZOLOTARJOV, MATERIJALI KA BIOGRAFIJI” SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI, ODJEL ZA GLAZBU Poziva Vas na predavanje mr.art.

V. Balyka koje će se održati 27. ožujka 2014. godine u 18:00 sati u Svečanoj dvorani Tone Peruška u Puli. Predavanje i prezentacija knjige: “Vladislav Zolotarjov, materijali ka biografiji”

MEĐUNARODNO NATJECANJE I FESTIVAL SVIRÉL 29.03.2014. godine održano je spomenuto natjecanje. Više informacija o njemu možete naći na: http://www.upol.si/sl/svirel

116

2014./2015.

NAŠA WEB STRANICA NA HRVATSKOM I ENGLESKOM JEZIKU Krajem ožujka 2014. godine, donesli smo vam još jednu veliku novinu na našoj staroj web stranici. Uveli smo, osim hrvatskog, i engleski dio za sve naše sadašnje i buduće čitatelje.

“VRIJEME ZA PAMĆENJE” Odjel za glazbu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli održao je niz događanja vezanih uz proslavu 20. obljetnice studija klasične harmonike. Cijela manifestacija se odvijala od 1. do 4. travnja 2014. godine, većinom u Puli te gostovanjem u Ljubljani.

39. MEĐUNARODNI SUSRET HARMONIKAŠA, PULA

održan je od 23.-26. travnja 2014. godine.

“BISTRIČKI ZVUKOLIK” Mješovito međunarodno natjecanje svih instrumenata i pjevanja međusobno u tri kruga.

Održano je od 29.4. do 4.5.2014. u Mariji Bistrici. Više na: http://www.bistricki-zvukolik.com. hr/ i https://www.facebook.com/pages/BistričkiZVUKOLIK/476907265743793

2014. / 2015.

117

AKORDEON ART 5. internacionalni festival harmonike, Sarajevo, BiH, održao se od 30.04.03.05.2014. godine. Više informacija na: http://www.akordeonart.com/

MAJSTORSKI TEČAJ I PREDAVANJE PROF. Z. IGNACZEWSKOG

SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI, ODJEL ZA GLAZBU organizirao je majstorski tečaj i predavanje prof. Z. Ignaczewskog koje se održalo od 08.-10.5.2014. godine.

5. HRVATSKO NATJECANJE ZA HARMONIKU, DARUVAR Od 16.-17. svibnja 2014. godine održano je peto po redu državno natjecanje za harmoniku u Daruvaru.

Do promjene u programu natjecanja je došlo jedino kod završnog koncerta, 17. svibnja, gdje su umjesto studenata Odjela za glazbu Sveučilišta Jurja Dobrile iz Pule, koji su svoju turneju otkazali zbog vremenskih neprilika, nastupili harmonikaši Nikolina Furić i Mirko Jevtović, kao duo Furioso.

Vjerujemo da ste uživali u koncertu i da je i ovaj boravak u Daruvaru bio ugodan.

Programsku knjižicu te rezultate natjecanja možete pogledati na: http://pubweb.carnet.hr/harmonikaski-centar/natjecanja/daruvar-natjecanje/programska-knjizica/

118

2014./2015.

“HARMONIKA FEST” Prvo Međunarodno takmičenje za harmoniku u Crnoj Gori “Harmonika fest” 2014., održano je u Tivtu od 27. – 29. svibnja 2014. godine. Sve informacije su vam dostupne na stranici festivala: www.harmonikafest.me

PREDAVANJE DOC.ART. ZORANA BOŽANIĆA

SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI, ODJEL ZA GLAZBU organizirao je predavanje doc.art. Z. Božanića, koje se održalo 30.5.2014. godine.

„TANGO & MORE” HGM Jazzorkestar Zagreb featuring Peter Soave, bandoneon, 01.06.2014. godine, u 20.00 sati, u Maloj dvorani Lisinski održali su koncert. Više informacija na: http:// www.lisinski.hr/event.php?id=1110

VAL TIDONE – NATJECANJE Natjecanje u Val Tidone-u, Italija, održano je od 05.-15. lipnja 2014. godine.

Više na linku: http://www.valtidonecompetitions.com/eng/competitions_ en/ic_presentation.asp

2014. / 2015.

119

BEČKO MEĐUNARODNO GLAZBENO NATJECANJE 2014 (06.06. – 08.06.2014), Beč, Austrija Discipline: 1. Klasična glazba 2. Folklorna glazba 3. Kompozicija.

Više informacija na: www.fsk.at

EUROVIZIJA MLADIH GLAZBENIKA 2014.

Studentica 1. god. harmonike Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Martina Jembrišak, ušla je u finale natjecanja HR predstavnika za Euroviziju mladih glazbenika 2014.!

Bravo, Martina!

Više informacija na linku: http://glazba.hrt.hr/finale-hrvatskog-izbora-zaeuroviziju-mladih-galzbenika-2014

ACCORDEON FEST Accordeon fest je u Zagrebu, na Zrinjevcu, bio ponovno i od 11. do 15.06.2014. godine.

Više na: https://www.facebook.com/ events/571978826227362/

HUMANITARNI KONCERT Humanitarni koncert Brodskog harmonikaškog orkestra održao se 06. srpnja 2014. godine.

120

2014./2015.

PIAZZOLLissimo Večer tanga Astora Piazzolle, Program za Osječko ljeto kulture, održana je 14.07.2014., u dvorištu Kazamata Osječke Tvrđe, s početkom u 21:00 sat.

Repertoar koji ansambl TangOS izvodi je „tango nuevo“, stil koji je nastao spajanjem elemenata jazza, klasične glazbe, eksperimentima u zvuku, a sve protkano pulsom argentinskog tanga.

GLAZBENI KAMP SKOLION Međunarodni ljetni glazbeni kamp “Skolion” održao se od 18. do 26. srpnja 2014. godine u općini Medulin, Premantura. U sklopu kampa, svoj cjelovečernji koncert u crkvi sv.

Lovre je imala i Valentina Kasajić, pobjednica F kategorije na 5. hrvatskom natjecanju iz harmonike u Daruvaru.

PREMINUO JE ZVONKO ŠILJAC Preminuo je osnivač i dugogodišnji dirigent akademskog harmonikaškog orkestra “Ivan Goran Kovačić” – dipl.ing. Zvonko Šiljac (Šiljo). Posljednji ispraćaj bio je 13.08.2014. na Zagrebačkom krematoriju, Mirogoj. Zauvijek ćemo mu ostati dužni i zahvalni na svemu što je napravio za naš instrument. Bio je veliki ljubitelj glazbe i veliki čovjek. Počivao u miru.

20. MEĐUNARODNA LJETNA ŠKOLA HARMONIKE, PULA 20. međunarodna ljetna škola harmonike održala se u Puli, u prostorima OKUD-a “Istra”, od 18. do 23. kolovoza 2014. godine. Predavači su bili: MIKA VÄYRYNEN, harmonika, Finska i BORIS LENKO, harmonika, Slovačka.

2014. / 2015.

121

SEMINAR ZA HARMONIKU “YOUNG MASTER” Seminar za harmoniku (a i za ostale instrumente) održao se od 22. – 28. kolovoza 2014. godine u Samoboru. Predavač za harmoniku je bila Ivana Cvetkovski.

PULA DOBILA MUZIČKU AKADEMIJU! Lijepe vijesti za sve harmonikaše.

Naime, Senat pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile donio je odluku prema kojoj je dosadašnji sveučilišni Odjel za glazbu postao Muzička akademija u Puli. Više na: http://www. glasistre.hr/vijesti/pula_istra/puladobila-muzicku-akademiju–470085

i

8. MEĐUNARODNO HARMONIKAŠKO NATJECANJE, POPRAD, SLOVAČKA Vrijeme održavanja je bilo od 29.-31. listopada 2014. godine. Više na: http://accordion. zuspoprad.sk/

SVEČANI KONCERT Muzička akademija u Puli je u Domu hrvatskih branitelja održala koncert u povodu otvaranja akademske koncertne sezone 2014./2015. godine., 30 listopada 2014. godine u 19 sati.

Nastupali su: Akademski harmonikaški orkestar Dirigent: Slavko Magdić Solist: Borut Zagoranski

122

2014./2015.

5. MEĐUNARODNI FESTIVAL HARMONIKE BELA PL. PANTHY Festival se održao 21. i 22. studenog 2014. godine u KKD “Ivana Brlić Mažuranić” u Slavonskom Brodu.

MEĐUNARODNA TURNEJA Akademski harmonikaški orkestar Muzičke akademije u Puli imao je svoju Međunarodnu turneju, u trajanju od 21.29.11.2014. godine. Njihove koncerte mogli ste posjetiti u Virovitici, Banja Luci, Požegi, Osijeku, Novom Sadu, Nišu, Kraljevu, Sarajevu i Daruvaru.

ŽSV ZA HARMONIKU Županijsko stručno vijeće za harmoniku održalo se 12.12.2014. u Sesvetama, u OGŠ Z. Grgoševića s početkom u 10,00 sati. Prijave su se vršile na: http://www. ettaedu.eu.

10. MEĐUNARODNA GLAZBENA ŠKOLA CLAVIS 10. međunarodna glazbena škola Clavis trajala je od 02.-07.siječnja 2015. godine u Zagrebu i imala i predavača za harmoniku – ELSBETH MOSER. Više informacija na: http://www.clavis.hr/eventSingle.php?id=68 2014. / 2015.

123

NAŠA NOVA WEB STRANICA Izišla je i najnovija verzija naše web stranice. Pogledati je možete na: http://pubweb.carnet.hr/harmonikaski-centar/

NOĆ HARMONIKE Koncert nagrađenih natjecatelja s ONE® Young Artist Competition-a održao se 14.1.2015., u 20 sati, u studiu 14, Radija Slovenija. Između ostalih, nastupila je i Martina Jembrišak sa skladbom B. K. Przybylskog: Concerto Classico.

KONCERT MIE ĆOJBAŠIĆ Koncert je održala i Mia Ćojbašić, 16. siječnja 2015. godine, u 18:00 sati, u OŠ Pavao Belas, Brdovec.

MARTIN KUTNAR NA HRT 2 – “UHVATI KORAK” Martin Kutnar bio je na HRT 2, 30. siječnja 2015. godine, u emisiji “Uhvati korak” . LInk: https://www.facebook.com/video. php?v=814467971953904&fref=nf

124

2014./2015.

PROGRAM OBILJEŽAVANJA 50. OBLJETNICE GLAZBENOG UČILIŠTA ELLY BAŠIĆ Održan je velik broj koncerata, predavanja i radionica, a 13. veljače i 20. ožujka 2015., odjel za harmoniku i solo pjevanje, u Dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda te Dvorani GU Elly Bašić, održali su svoje nastupe.

MLADI PADOVEC Natjecanje učenika osnovnih glazbenih škola ponovno se održalo 07. veljače 2015. godine u prostorijama GŠ Novi Marof te u Kulturnom centru Ivan Rabuzin.

Više informacija na: http://ogs-ipadovec.

HARMONIKAŠKI ORKESTAR HGGD SLOGA – “35 GODINA POSLIJE” 19. veljače 2015. godine, u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski, održan je koncert harmonikaškog orkestra HGGD Sloga. Dirigent je bio Mladen Landau, a gost je bio i harmonikaški orkestar GU Elly Bašić, pod ravnanjem Snježane Biškup.

KONCERT MILJANA BJELETIĆA Koncert Miljana Bjeletića mogli ste poslušati u koncertnoj dvorani GŠ Makarska, 24. veljače 2015. godine, s početkom u 19:30 sati.

2014. / 2015.

125

SJEĆANJE NA MAESTRA ZVONKA ŠILJCA Akademski harmonikaški orkestar “Ivan Goran Kovačić” spremio je novi veliki koncert. Ovog puta u čast preminulog osnivača i dugogodišnjeg dirigenta izvodili su klasični program s potpisom J. S. Bacha, A. Dvořáka, J. Brahmsa, A. Scriabina i ostalih velikana klasične glazbe. Koncert se održao 14.03.2015. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu.

8. MEĐUNARODNI MUZIČKI FESTIVAL – ARANĐELOVAC 2015.

Muzička škola Petar Ilić iz Aranđelovca organizirala je 8. MEĐUNARODNI MUZIČKI FESTIVAL – Aranđelovac 2015., koji se održao od 14. do 22. ožujka 2015. godine u Aranđelovcu (Srbija), u disciplinama – solo pjevanje, klavir, harmonika i violina, za učenike osnovnih i srednjih muzičkih škola.

6. MEĐUŽUPANIJSKA SMOTRA HARMONIKAŠA GLAZBENIH ŠKOLA, VIROVITICA / SEMINAR HARMONIKE, PROF. BORUT ZAGORANSKI Harmonikaški odjel glazbene škole Jan Vlašimsky iz Virovitice i ove školske godine organizirao je smotru solista i komornih sastava. Smotra se održala 25. ožujka u koncertnoj dvorani glazbene škole, a seminar iz harmonike 26. ožujka 2015. godine.

PROLJETNA ŠKOLA HARMONIKE, ZADAR PROLJETNA ŠKOLA HARMONIKE održala se od 27. ožujka – 1. travnja 2015. godine u Zadru. Bila je namijenjena učenicima glazbenih škola, ali i ostalim harmonikašima koji su željeli unaprijediti svoje znanje i vještine te usavršiti interpretaciju. Održavala se u prostoru Osnovne glazbene škole sv. Benedikta u Zadru, a predavač je bio Nermin Tulić.

Više informacija na sljedećem linku: http://ogs-svbenediktazd.skole.hr/proljetna_kola_harmonike

126

2014./2015.

40. MEĐUNARODNI SUSRET HARMONIKAŠA, PULA Jubilarno natjecanje u Puli – 40. međunarodni susret harmonikaša, održalo se od 22.-25.04.2015. godine. Više informacija možete naći na: http://www.okud-istra.hr/index. php?jz=1&v=3&id=11&st=1objave

9. INTERNACIONALNO NATJECANJE IZ HARMONIKE “ASCOLTATE 2015” 9. INTERNACIONALNO NATJECANJE IZ HARMONIKE “Ascoltate 2015” održalo se u Kaunasu, Litva, od 24.-26. travnja 2015. godine.

Za više informacija, posjetite njihovu web stranicu: http://www.kkad.lt

VILNIUS 2015.

Međunarodno harmonikaško natjecanje VILNIUS 2015 održalo se od 25.-28.04.2015. godine u glavnom gradu Litve – Vilniusu. Više informacija na stranici: www.konkursas.laas.lt

BISTRIČKI ZVUKOLIK 2015.

I ove godine se održao Bistrički zvukolik - međunarodno mješovito solističko natjecanje glazbenika koje se odvija u tri kruga, a u sklopu čijeg događanja su uvijek i razni koncerti i radionice.

U komisiji su bili eminentni profesori i skladatelji. Termin natjecanje je bio od 30.04.-03.05.2015. godine, a više informacija možete naći na: http://www. bistricki-zvukolik.com.hrdata 2014. / 2015.

127

128

2014./2015.