Kap

RIJEČ UREDNICE Povod ovogodišnje koncepcije školskog lista bila je jedna žustra rasprava kojoj sam na školskom hodniku bila nehotimični svjedok. Nekolicina djevojaka argumentima se nadglasavala vodeći očigledno nastavak nekih razmimoilaženja u mišljenjima sa nekog afirmativnog nastavnog sata jednog od predmeta struke. 'Nije meni nikad dosta' zapjevušio im je poznati stih dalmatinske pjesme razredni kolega unoseći se šeretski djevojkama u lice. Sigurnijeg dokaza nije mi vise trebalo da 'struka' vrlo često ima izuzetno zanimljive nastavne jedinice o kojima se i ne zna. Jer ne pitamo. Sami ste mi potom ispričali koje su Vam 'razrade i obrade nastavnih jedinica' ove školske godine ostale u sjećanju.

Zabilježili ste mi ih kao i one 'EU-aktualnosti' koje se događaju u našoj školi. Uvjerite se i sami čitajući priloge. Uz zahvalu mom uredničkom timu i lektorici srdačno Vas pozdravljam.

Vaša urednica Aleksandra Jurić, prof.

KAP Školski list Ekonomsko-birotehničke škole Naselje Andrija Hebrang 13/1 Slavonski Brod Telefon: 035/443-175 e-mail: skola@ss-ekonomsko-birotehnicka-sb.skole.hr Odgovorni urednici: Aleksandra Jurić, prof.

Nino Orešković, 1.e Antonio Drmić, 1.e Lektorica: Marija Jurić, prof.

Grafička urednica: Snježana Jergović, prof.

Tisak: Tiskara TDA Godina izdanja: 2015.

SADRŽAJ HOTELIJERSKO-TURISTIČKI TEHNIČAR How2biz WayUp2Europe Dnevnik jedne Klare Iz dnevnike jedne Katarine Stručna praksa u Mariboru Bel paese Sanremo quiz Potjera Prva kobasičijada u EBŠ Hoće li Klara ugasiti znatiželju Inge GASTRO 2015. Biograd na moru EKONOMISTI eTwinning - good news Ali mama, svi idu Poduzetništvo Vinari među nama, vina Dubiel Što je grad bez slastičarnice OPG Pejanović OPG Rodino gnijezdo Obiteljski posao-iz ljubavi Neverbalna komunikacija Mariana drži govor Školske uniforme Fair trade PRODAVAČI Čokolada-najomiljenija slastica Šivam, param Transplatacija organa PRAVNICI Mladi vozači Od sada se opet možete kladiti Domovi za maloljetnike i stanje u njima Pompeji Kriminalisti naše struke

HOTELIJERSKO-TURISTIČKI TEHNIČAR

2.E 1.E

3.E

4.E

HOW2BIZ Program Erasmus+ za Ključnu aktivnost 1 za područje strukovnog obrazovanja i osposobljavanja: projekt „How to teach business? / How2Biz?“, Irska, 11.-17. siječnja 2015.

Ekonomskobirotehničkoj školi iz Slavonskog Broda kao koordinatoru VET konzorcija čiji članovi su i Ekonomska škola Braća Radić iz Đakova i Srednja škola Isidora Kršnjavoga iz Našica, odobrena je financijska potpora za provođenje projekta How2Biz? Projekt financira Europska unija, a sredstva je odobrila Agencija za mobilnost i programe EU, vrsta projekta je osposobljavanje osoblja u inozemstvu.

Glavni cilj projekta je osnažiti kapacitete nastavnika u zanimanju ekonomist kroz osposobljavanje u praktičnom i interaktivnom pristupu strukovnoj nastavi na primjeru dobre prakse u Irskoj. Tržište rada se konstantno mijenja, a nastavni program ne može dovoljno brzo pratiti izmjene i potrebe tržišta rada. Od učenika se očekuju nove vještine i kompetencije, a samim time i od nastavnika. Potreba za usvajanjem novih metoda učenja i poučavanja te modernizacijom nastave, veća je nego ikad. Škola mora pratiti promjene i omogućiti podršku nastavničkom kadru u konstantnom

obrazovanju kako bi išli u korak s potrebama novih generacija učenika i novog, europskog tržišta rada. Iz tog razloga odlučeno je nastavnički kadar škola uključenih u VET konzorcij osnažiti profesionalnim kompetencijama čime će se poboljšati kvaliteta nastave. Sudionici mobilnosti rad s učenicima obogatit će novim saznanjima i metodama, a učenici će postati konkurentniji na tržištu rada po završetku obrazovanja, proširit će vidike, steći europsku dimenziju praktičnog rada.

Očekivani rezultati mobilnosti su kompetentnije nastavno osoblje i poboljšana kvaliteta nastave u školama partnerima, poboljšani obrazovni ishodi te podignuta razina znanja stranog (engleskog) jezika nastavnika.

Partner na projektu je Martello Training Limited, agencija koja se pobrinula da program projekta bude ostvaren, posredovala s razvojnim agencijama, poduzetničkim centrima i učilištima koje su nastavnici posjetili u sklopu usavršavanja.

Mobilnost je trajala od 11. do 17. siječnja 2015., a sudjelovalo je 10 nastavnika engleskog jezika i ekonomske grupe predmeta iz spomenutih škola.

Sudionici mobilnosti prisustvovali su prezentaciji o irskom obrazovnom sustavu koju je održao Paul Caffrey, bivši zaposlenik irskog Ministarstva obrazovanja. Obrazovni sustav u Irskoj nešto je drugačiji od našeg, srednjoškolsko obrazovanje počinje između 12. i 14. godine, nakon prve tri godine učenici polažu ispit iz svih predmeta (10 ili 11 predmeta), nakon čega slijedi „prijelazna godina“ u kojoj nema ocjenjivanja, učenici slušaju predmete koji ih zanimaju, idu na praksu, pohađaju umjetničke tečajeve, ovisno o vlastitim interesima. Nakon prijelazne godine slijede još dvije godine nastave, a srednju školu završavaju polaganjem završnog ispita (iz najmanje 5 predmeta).

Sudionici su posjetili Wicklow Enterprise Office, razvojnu agenciju gdje su imali priliku vidjeti kako se pomaže novim poduzetnicima da započnu vlastiti posao.

Jedan od tečajeva koje ova agencija nudi je „Start Your Own Business“ u kojem sudionici prolaze kroz sve faze poslovanja tvrtke. Wicklow Enterprise Office za vrijeme prijelazne školske godine surađuje sa školama i omogućava učenicima suradnju u osnivanju i radu vježbeničkih tvrtki, održavaju natjecanja i nagrađuju najuspješnije VT. Sa sudionicima mobilnosti podijelili su načine i metode rada s učenicima, kao i radne materijale koje koriste pri radu vježbeničkih tvrtki.

Sudionici su imali priliku vidjeti kako nastava strukovnih predmeta, konkretno ekonomske grupe predmeta i rad s učenicima kroz vježbeničke tvrtke, funkcionira u Irskoj. Iako se obrazovni sustav, kao i mogućnosti za suradnju na tržištu rada, razlikuju, uočili su sličnosti u pristupu radu s učenicima. Kroz ovu mobilnost dobili su nove ideje iz područja marketinga, poduzetništva te svih faza

poslovanja tvrtke, što će im pomoći u radu s učenicima.

Uz stručno usavršavanje, bilo je vremena i za kulturne sadržaje. Sudionici mobilnosti bili su smješteni u Brayu, gradiću udaljenom 20 km od Dublina. Bray je slikovit gradić uz obalu Irskog mora, i popularno odredište za turiste i izletnike iz glavnog grada. Dom je irske filmske industrije, te međunarodnih produkcija za film, televiziju i oglašavanje. Sudionici su posjetili i Wicklow Gaol, zatvor iz 18. stoljeća koji je pretvoren u interaktivni muzej s audiovizualnim sadržajima, a ujedno je i jedna od najopsjednutijih zgrada duhovima u Irskoj. I naravno, posjetili su glavni grad Irske, Dublin koji nudi pregršt kulturnih, povijesnih i zabavnih sadržaja (Christ Church Cathedral, St Patrick's Cathedral, Dublin Castle, Spire of Dublin, Guinness storehouse…).

Autorica teksta i fotografija: Marija Deanković, voditeljica projekta

WayUp2Europe: Good Students - Better Practice – The Best European Workers 30 učenika Ekonomsko-birotehničke škole Slavonski Brod u zanimanju hotelijersko-turistički tehničar provelo je dva tjedna u Mariboru (Slovenija) na stručnoj praksi.

Ovo je bila jedinstvena prilika za sve učenike da pokažu odgovornost i samostalnost u stvarnom radnom i životnom okruženju.

Od snalaženja u stranom gradu, upoznavanja i suradnje s radnim kolegama do kulturoloških i zabavnih događanja.

Svi učenici pokazali su se izuzetno uspješnima i s pohvalama su odradili svoj zadatak, a neki su dobili i ponudu za posao kada završe srednjoškolsko obrazovanje.

Mobilnost učenika omogućena je kroz projekt WayUp2Europe kojega provodi Ekonomsko-birotehnička škola. Projekt je odobren i financiran od strane Agencije za mobilnost i programe EU u sklopu programa Erasmus+, Ključna

aktivnost 1 - Mobilnost u svrhu učenja za pojedince.

U sklopu projekta WayUp2Europe 30 učenika 3. i 4. razreda hotelijerskoturističkog tehničara upućeno je na stručnu praksu u Maribor. Stručna praksa održavala se u putničkim agencijama i hotelima u razdoblju od 25. siječnja 2015. do 7. veljače 2015.

Partner na projektu je Zavod za novodobno izobraževanje koji je učenicima pronašao odgovarajuće hotele i putničke agencije za održavanje stručne prakse.

Cilj mobilnosti je praktična primjena teorijskih znanja stečenih kroz srednjoškolsko obrazovanje te razvijanje vještina i sposobnosti učenika u stvarnom radnom okruženju.

Učenici su imali priliku upoznati metode rada te steći dodatno znanje o poslovanju u hotelskom/turističkom sektoru, razvijati jezične i informacijske kompetencije te upoznati kulturu i radni sustav zemlje domaćina.

Autorica teksta i fotografija: Marija Deanković, voditeljica projekta

DNEVNIK JEDNE KLARE

25. siječnja 2015., nedjelja, 11 sati.

Putujem u Maribor na dva tjedna. Početkom školske godine raspisan je natječaj za projekt stručne prakse hotelijerskoturističkih tehničara u Sloveniji. Nazvan WayUp2Europe, financiran od strane Europske agencije za mobilnost uz Erasmus+ program. U projektu je sudjelovalo 16 učenika 3.e i 14 učenika 4.e razreda. Glavna organizatorica projekta i jedna od osoba u pratnji učenika bila je školska knjižničarka Marija Deanković, uz pedagoginju i referenticu. Da bismo uopće sudjelovali u projektu trebali smo napisati molbu, motivacijsko pismo te životopis na hrvatskom i stranom jeziku po izboru.

Učenike je biralo povjerenstvo koje se sastojalo od ravnatelja, razrednika, profesora strukovnih predmeta HTT, stranog jezika te voditelja projekta. Kada su izabrani učesnici u projektu, u 11. i 12. mjesecu održane su jezične i kulturološke vježbe. Partner u Mariboru bio je Zavod za novodobno izobraževanje. Osiguran nam je put do Maribora i povratak, putno osiguranje, smještaj i prehrana za vrijeme trajanja mobilnosti od 25. siječnja do 7. veljače 2015. Dva tjedna bit ćemo smješteni u đačkom domu koji je smješten u industrijskoj zoni Tezno. Soba u kojoj smo Ela i ja bile smještene bila je dvokrevetna.

Sviđala mi se okolina doma, iako je bila dosta pusta, u borovoj šumi. U 18 sati otišle smo na večeru u restoranu u đačkom domu. Nakon večere otišle smo se prošetati. Atmosfera je razočaravajuća jer su se svi ljudi povukli u svoje domove pa su ulice bile puste.

28. siječnja 2015., srijeda Prethodne dane smo upoznavali grad. Posjetili smo Centar eksperimenata gdje smo vidjeli neke Tesline izume, da Vincijev most i eksperimente kojima ne znam naziv.

Posjetili smo i muzej oslobođenja koji je nekada bio dvorac, a u kojem nam je predstavljeno funkcioniranje grada Maribora kroz prethodna tri stoljeća. Regionalni muzej je u svom kompleksu obuhvatio vrijeme od prapovijesti pa sve do modernih vremena, istaknula bih predivnu salu s bogatim freskama u kojoj čovjek dobije dojam kao da je dio baroknih vremena i to u bogato okićenoj haljini ili skupocjenom odijelu.

Danas sam prvi puta otišla na mjesto gdje ću raditi praksu. To je hotel i kockarnica Poetovio u Ptuju do kojeg je potrebno 35 minuta vožnje autobusom od Maribora. To je hotel treće kategorije s 27 smještajnih jedinica udaljen 200 metara od centra grada. S obzirom da su u Sloveniji stroža pravila nego kod nas, ovaj hotel bi bez problema kod nas imao 4 zvjezdice. Moderno je opremljen, sav obojan u žuto uz izrazito stručno osoblje, vrlo ljubazno prema nama kao prema svojim vršnjacima i prijateljima. Šefica recepcije gospođa Jadrana, optimistična i stroga žena upoznala nas je s radom recepcije kockarnice. Objasnila nam je koliko je u Sloveniji ozbiljno poslovanje kockarnice, koliko se oprezan mora biti pri unošenju podataka klijenata koji do najsitnijeg detalja moraju biti točni, a u protivnom policija u roku nekoliko minuta uručuje upozorenje osoblju i šefu dok naposljetku ne dođe do zabrane rada kockarnice. Kockarnicu je policija posjetila samo dvaput do sada.

U kockarnici je bilo dosta mračno, ali crveni tepih sa zlatnim detaljima ću zapamtiti pogotovo zato što ova kockarnica pripada lancu kockarnica od kojih svaka ima isti takav tepih. Tom lancu pripada i kockarnica Admiral u Slavonskom Brodu. Nakon večere smo Ela i ja otišle do centra Maribora i popile čaj u kafiću Astoria.

31. siječnja 2015., subota Prethodne radne dane sam radila na hotelskoj recepciji i upoznavala funkcioniranje računalnog programa za rezervacije. Danas nam je neradni dan pa nakon doručka idemo na mariborsko Pohorje. Žurim … pišem sutra …

1. veljače 2015., nedjelja Danas je dan za odmor, bez posla ili izleta. Podnevnih sati smo spavale, a navečer smo odlučile otići u kino i okušati se u slovenskom prijevodu. Gledale smo film „Zgodbe iz hostela“ ili „U šumi“. 124 minute, koliko je trajao film slušale smo ga na engleskom jeziku jer nam je tako bilo najjednostavnije. Nakon kina smo otišli na pizzu u restoran Ancora, u centru grada.

6. veljače 2015. Petak Osim na recepciji radila sam u kockarnici, prikupljala statistiku, upisivala REK obrasce, bilježila samoprepovede, tj. dokumente kojim se osoba vlastitom voljom odriče kockanja te nema mogućnost ući u kockarnice diljem države. Upoznala sam se s računovodstvom i odjelom marketinga u kojem sam vidjela na koji se način prikupljaju potrebni podatci za formiranje propagandnog materijala. Danas je zadnji radni dan u ovom hotelu, navečer smo svi otišli na večeru u pivnicu, dobili smo certifikate kao potvrdu da smo sudjelovali u ovom projektu. Sutra oko 11 sati krećemo u Hrvatsku i vraćamo se uobičajenom životu. Ipak, ovo je bilo jedno predivno iskustvo koje bih htjela prvom prilikom ponoviti.

Klara Tuličić, 4.e

IZ DNEVNIKA JEDNE KATARINE

Srijeda, 28.1.2015.

Moje radno mjesto je Center Eksperimentov Maribor. Autobus dolazi u 9:30h. Nakon petnaestominutne vožnje gradom stižemo odraditi smjenu koja traje 6 sati. Na radnom mjestu dočekale su nas vesele i prijateljski raspoložene radnice. Ubrzo je došla i naša mentorica, prvi zadatak nam je sastavljanje

turističkog aranžmana kojim bi se privuklo što više različitih dobnih skupina, prvenstveno iz Hrvatske, u Center Eksperimentov Maribor. Turistički aranžman za tinejdžere napravile smo u sklopu Power-point prezentacije, završile smo ga oko 14h. Tada je uslijedila pauza, u gradskoj kavani Astoria u centru grada. S pauze se vraćamo u 15.00h. U Centru predstavljamo naš aranžman pred zaposlenicima te u 15:45h odlazimo na autobus. U 16:00 stižemo u dom, ostatak večeri provodimo u ugodnom druženju s ostatkom učenika.

Četvrtak, 5.2.2015 .

Danas u Centru Eksperimentov smo završile turistički aranžman namijenjen djeci vrtićke dobi. Taj dan smo imale intervju s jednom od zaposlenica. U intervjuu smo ispričale što nas je motiviralo na odlazak u Maribor na stručnu praksu, kako smo se snašli u gradu kojeg ne poznajemo i u kojem se ne govori naš materinjski jezik te što nam se sve sviđa u Mariboru. U intervjuu je prije nas sudjelovao još jedan sudionik Erasmus+ programa, a bit će objavljen na internetskim stranicama kako bi potaknuli što više mladih na sudjelovanje u takvim projektima. Nakon intervjua naš radni dan završava.

Utorak, 2.2.2015.

Dan, kao i svaki do sada, započinjemo doručkom u 7:30h, te se spremamo za bus u 9:20h. Prije polaska uzimamo lunch-pakete, koje nam pripremaju kuharice u domu. Nakon dolaska na radno mjesto dobivamo novi zadatak, a to je prijevod radnog materijala (eksperimenata i pokusa) sa slovenskog na hrvatski, pa na engleski jezik.

Nakon završenog prijevoda nekoliko pokusa, imamo pauzu od 13:00 do 14:00h za vrijeme koje razgovaramo s djelatnicama o stanju u Hrvatskoj i u Slavonskom Brodu. Razgovarali smo o sličnostima i različitostima između naše dvije susjedne zemlje. Nakon pauze završile smo još nekoliko pokusa te u 16:00h krenule prošetati gradom.

Petak, 6.2.2015.

Zadnji radni dan. Nakon završetka prakse, večeramo u restoranu „Pivnica Štajerc“, vodstvo Zavoda za Novodobno Izobraženje na čelu s koordinatorom Goranom dodijelilo nam je certifikate za određenu stručnu praksu u Mariboru.

Katarina Bodon, 4.e

STRUČNA PRAKSA U Mariboru

U sklopu projekta WayUp2Europe, koji je izašao početkom školske godine, odobrena je stručna praksa za 30 učenika 3. i 4. razreda hotelijerskoturističkih tehničara. Učenici koji su se htjeli prijaviti za projekt morali su predati životopise na engleskom i hrvatskom jeziku te motivacijsko pismo na engleskom jeziku. Zatim je uslijedio izbor 15 učenika iz 3. i 15 učenika iz 4. razreda. Projekt se održavao u gradu Mariboru u Sloveniji. Mobilnost je trajala 14 dana. Odsjeli smo u „Dijaškom domu Tezno“ koji se nalazio nedaleko od našeg radnog mjesta Hotela Kačar, ali nisu svi učenici takve sreće kao mi: pojedinci su morali putovati obavljati stručnu praksu u mjesta izvan Maribora, udaljena i do sat vremena vožnje.

Prije puta učenici nisu znali gdje će biti raspoređeni, a neki su to saznali tek treći dan nakon dolaska. Učenici trećeg razreda su radili po raznim hotelima, dok su učenici četvrtog

razreda svoju mobilnost odrađivali u putničkim agencijama. Mi: Tea i Barbara iz 3.e, praksu smo odrađivale u Hotelu Kačar, nedaleko đačkog doma, mali je to renovirani obiteljski hotel s tri zvjezdice, s 10 dvokrevetnih i 7 trokrevetnih soba. Upraviteljica hotela, Metka Vodušek upoznala nas je s hotelskim jedinicama: recepcijom, kuhinjom, sobama, restoranom i hotelskim kafićem. Čim smo kročile u hotel bile smo oduševljene toplinom kojom taj hotel zrači, zahvaljujući toplim bojama i drvu koje je glavni dekorativni materijal. Iz stručnih predmeta smo naučile da osoblje mora imati propisane uniforme za rad, a u ovom hotelu su svi bili casual obučeni.

Metka je rekla da ne voli uniforme jer ne odaju pravo lice čovjeka poput odjeće. Upraviteljica želi da sve izgleda toplo, da se gosti, a i osoblje osjećaju kao kod kuće.

Prva tri dana obavljale smo posao sobarice: usisavanje, mijenjanje posteljine, čišćenje i pranje kupaonice te brisanje prašine. Nije baš bilo lako zato što našu kuću/stan ne čistimo četiri puta dnevno, pogotovo ne tako detaljno i temeljito. Kada smo mijenjali prekrivače morale smo posteljinu što manje dirati kako ju ne bi zgužvale.

Nakon namještanja cijelog kreveta važno je da nema otisaka prstiju. Kada gost uđe u sobu sve mora izgledati kao da u njoj nitko nije bio. Treći dan rada bile smo toliko umorne da smo u jednoj sobi, koju smo morale očistiti za novog gosta, „zalegle“ da dušu odmorimo.

Kada je došao vikend otišli smo na Pohorje i u obilazak Maribora. Na Pohorje smo se popeli uspinjačom iz koje smo imali savršen pogled na alpski krajolik Slovenije. Mi se nismo smjeli skijati ni sanjkati iz sigurnosnih razloga, ali naravno uvijek ima iznimki pa tako i ovaj put. Djevojka iz 4. razreda slomila je ruku pokušavši uhvatiti sanjke koje su se spuštale padinom. Sutrašnji slobodan dan smo posjetile veliki shopping centar

Europark. Naravno, kupile smo puno novih krpica, stale u Mc Donald's osladiti se. Slobodnu večer smo provele s prijateljima kartajući, pjevajući i pričajući. Uslijedio je novi radni tjedan, u kuhinji, restoranu i kafiću. U kuhinji smo radile inventuru: izvagale smo i popisale količine svih začina i namirnica, u restoranu smo stjecale znanje pravljenja raznih vrsta kava. Srijeda nam je bila najzanimljiviji, ali i najnaporniji dan, dosada najveći izazov: održavale su se karmine od tridesetak ljudi koje je trebalo poslužiti.

Kada su gosti otišli uslijedilo je ono najgore – pranje, brisanje i sortiranje suđa, vraćanje restorana u prvobitno stanje. Upraviteljica hotela nas je nagradila simboličnom napojnicom od 10€ koja je za nas imala veliko značenje. To je ujedno bio i naš posljednji dan u hotelu. Oprostili smo se s Metkom, upraviteljicom, koja nam je poželjela „vse najboljše“ i rekla kako se nada da ćemo se ponovno sresti ako nas putovi dovedu u Maribor. Suze su nam bile u očima jer su nam ti dragi ljudi pružili mogućnost stjecanja životnog iskustva koje ćemo zauvijek pamtiti, spoznaju da znamo raditi, da smo stekle samostalnost i da to pretpostavljeni cijene.

Tea Crnobrnja i Barbara Ćosić, 3.e

SKOKNIMO NA TREN U BEL PAESE Sat talijanskog jezika započeo je obećavajuće: naša profesorica Jasmina Ranisavljević pustila je video-uradak s popratnom pjesmom „La tipica ragazze italiana“.

Izuzetno vesela, pjevna, živahna melodija digla je i ove najpospanije u razredu, za tren.

Lik mlade, prpošne, „bujne“ Talijanke, naravno, u seksipilnoj crvenoj haljini kretao se lagano pred našim, odjednom, znatiželjnim očima.

Dijaprojekcija je prikazivala tipičnu Talijanku kojoj je fizički izgled neobično važan: zavodnica se pažljivo šminkala, odijevala u dopadljivu odjeću, vježbala zavodničke geste, češljala svoju crnu, dugu i bujnu kosu… pjesma je bila tako pjevna i tako pamtljiva da se cijeli razred ubrzo počeo lagano ljuljati u veselom taktu i pjevušiti refren. „Što su stereotipi?“, trgnula nas je profesorica pitanjem. Svi smo znali da su to nekakve predrasude, točnije: „sklop pojednostavljenih i pretjerano upućenih najčešće negativnih osobina koje se pridaju pripadnicima neke društvene skupine i sl.“ Profesorica nas je pitala kakve stereotipe imamo o Talijanima. Zašutjeli smo zbunjeno, a ona je na to rekla da stihove pjesme prebacimo iz ženskog roda, u kojem su napisani, u muški rod.

Odjednom je „La tipica ragazza italiana“ postala pjesma o jednom tipičnom Talijanu.

Visok, ležerno raskopčane bijele košulje ispod „slim-fit“ sakoa tamnoplave boje, u ispranim svijetloplavim trapericama, zgodan, tamnoputi zavodnik, bujne valovite crne kose, mirisan u nekim, laganim kožnim koledžicama na preplanulim bosim stopalima upravlja vespom kroz jutarnju gužvu, npr. Firence, vozeći se na posao. Bez kacige! Da se vidi kosa i najmodernije sunčane naočale.

Tko ne bi obožavao takav stereotip o Talijanima?!?

Pjevušimo refren još danima nakon sata talijanskog jezika.

Kristina Hodak i Magdalena Čaldarević, 2. E

SANREMO QUIZ!

1. Ako neki pjevač želi sudjelovati na Sanremu, mora otići u sljedeću talijansku regiju: o o o o o

Toscanu Liguriu Piemonte Veneto Siciliu

2. Festival u Sanremu je festival: o o o o o

klasične talijanske glazbe lirske opere talijanske kancone tradicionalne talijanske glazbe alternativne glazbe

3. Koji od navedenih pjevača nikada nije sudjelovao na Festivalu u Sanremu? o o o o o

Laura Pausini Eros Ramazzotti Vasco Rossi Zucchero Luciano Pavarotti

4. Iste godine kada je održan 1. Festival u Sanremu: o o o o

čovjek je sletio na Mjesec izašao je Disneyev film „Alisa u zemlji čudesa“ Barack Obama je postao predsjednik pao je Berlinski zid

5. Koja je svjetska zvijezda sudjelovala na Festivalu u Sanremu? o o o o

Louis Armstrong Elvis Presley John Lennon Aretha Franklin

6. Mladi pjevači danas obično sudjeluju na Festivalu zbog: o o o o

slave pobjede novca promocije

7. Pobjednik osvaja: o o o o

puno novca, npr. 2013 to je bio iznos od 560 000€ turneju po većim talijanskim gradovima premiju dvogodišnji ugovor s nekom izdavačkom kućom

8. Koliko gledatelja prati finale preko malih ekrana? o o o o

više od 20% 75% preko 35% oko 50%

9. Koja je poznata pjevačica debitirala na Festivalu 1993. godine s pjesmom La solitudine? o Gianna Nanini o Laura Pausini o Anna Oxa

Rješenja: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

Liguriu talijanske kancone Zucchero izišao je Disneyev film „Alisa u zemlji čudesa“ Louis Armstrong slave premiju oko 50% Laura Pusini

„POTJERA“ u 1.E. umjesto Tarika vodi je prof. Ljiljana Sivrić Iako u našim klupama nitko nije još spreman za javni nastup pred kamerama npr. na programu HRT1, u nekom kvizu znanja, oduševili smo se najavom profesorice Sivrić da ćemo pod satom ugostiteljstva „ukrstiti mačeve znanja“ u „POTJERI“.

Sve je bilo na svom mjestu: „Tarik“ tj. profesorica je objasnila pravila kviza i ostavila nam odriješene ruke da kviz dalje vodimo sami

Razred se podijelio u dvije grupe, složno smo imenovali tri suca: Mateu, Doru i Luku. Nije trebalo puno vremena da svaka grupa smisli deset, što težih, pitanja iz obrađenog gradiva. Naučili smo pa nam to nije bio problem. Svaka grupa odredila je svog „lovca“: Izabelu i Valentinu. Lovci su postavljali pitanja ovoga tipa: Navedi sve dijelove porculanskog posuđa, kako se poslužuju topla jela, s koje strane gosta konobar toči piće u čašu, kako se „riješiti“ gostiju koji u restoranu ostaju i nakon kraja radnog vremena, mijenja li se pepeljara nakon prvog opuška ili ne, dijelovi svatovskog menija...

Točan odgovor nosio je svojoj grupi dva boda, a netočan donosi „lovcu“ i njegovoj grupi jedan bod. Antonio i Nino su svojim grupama donijeli najviše bodova, a sebi ocjenu odličan.

Nino Orešković i Antonio Drmić, 1.e

Nino Orešković Antonio Drmić, 1. e

27. veljače, petak, 8,45 sati:

PRVA

KOBASIČIJADA U EBŠ E, treba se sjetiti…!

Mora da nas profesorica Mladinović voli. Jer dok smo učili o mesu, a bilo nam je to sve nekako, kao da se školujemo za mesare… pokušala nas je profesorica zainteresirati da se u našem razredu organizira nešto čega zidovi i hodnici škole nisu vidjeli ni namirisali – PRVA KOBASIČIJADA, natjecanje čije je kobasica bolja i najbolja. Puno se kobasica našlo to jutro u učionici. Profesorica Ana Mladinović i Inga prostrle su slavonski štirkani stolnjak, pravilno narezale kobasice i atraktivno ih servirale na tanjure. Svaki je imao svoj broj, a bilo ih je 11. Miris dimljenih slavonskih kobasica išuljao se iz učionice, prošetao hodnikom, sve do hola škole izazivajući sline u ustima svih koji su idući odmor prolazili prizemljem.

Svatko od nas uzeo je svoj tanjur i papirić s brojevima od 1 do 11, za ocjenu koji nam je tanjur kobasica najfiniji.

Obuzdali smo glad i pozvali na degustaciju ravnatelja, pedagoginju i tajnicu. S guštom su prionuli degustiranju i ocjenjivali svaku kobasicu, tj. tanjur, ocjenom od 1 do 5.

Zovnuli smo i našu profesoricu Jurić, no ona se izgleda stidjela jesti te se samo oduševljeno divila svemu. Svi smo se dobro najeli (donijeli smo svi od kuće i kruha, sira, kiselih krastavaca, a da nam to nitko nije morao reći) i dali svoje ocjene svakom tanjuru kobasica.

Bilo je vrlo napeto dok smo na ploči zbrajali ocjene, tko zna čije će kobasica pobijediti?1?

Prvo mjesto, s osvojenih 101 bod, osvojila je „kobasica 5“, našega Antonia Drmića.

Suhomesnati je to »uradak« ekipe „djed Drmić i ekipa“ iz Kaniže. Drugo mjesto s osvojenih 100 bodova pripalo je „kobasici 8“ iz Trnjanskih Kuta, majstora, također djeda, Marina Badrova. S osvojenih 98 bodova treće mjesto je otišlo kobasici iz Đakova, ponosne vlasnice Inge Dunđerović.

Bio je to školski sat za pamćenje! Odlično smo se zabavili, najeli; uspjeli zapamtiti postupak pripreme, izrade slavonskih kobasica, dimljenja, sušenja, serviranja. Eeee, da nam je češće tako!

Matea Seletković

HOĆE LI KLARA UGASITI ZNATIŽELJU ZABRINUTE INGE? Intervju s učenicom Klarom Tuličić, 4.e.

 Klara, kako je biti maturant, je li ti žao što napuštaš ovu školu?

- Nije mi žao jer i to je dio života koji jednostavno mora proći. Otkad sam maturantica, puna sam adrenalina, neprekidno sam uzbuđena, puna elana, planova. Planiram nastaviti školovanje u obalnim područjima, na fakultetu vezano uz turizam i kulturu.

Ne volim planirati daleku budućnost, najvažnije mi je trenutno upisati se na fakultet, možda i još jedan, ovisno koliko ću imati volje i želje za nadogradnju.  Je li ova škola i usmjerenje ispunilo sva tvoja očekivanja?

- Je, ispunila mi je očekivanja i drago mi je što idem u Ekonomsko-birotehničku školu.  Sjećaš li se još zašto si se upisala u naše hotelijersko-turističko usmjerenje?

- Oduvijek su me privlačila putovanja i ideja o dinamičnom životu nakon završetka školovanja.

A to ostvariti učinilo mi se najlakše tako da završim obrazovanje za hotelijerskoturističkog tehničara.

Ovo usmjerenje mi je još od 5. ili 6. razreda OŠ bilo prvi izbor i nisam imala nikakvih nedoumica o potencijalnom drugom usmjerenju ili školi.

Inga Dunđerović iz 1.E dugo se nakanjivala putem mail-a pitati Klaru iz 4.E stvari koje je zanimaju, zasigurno i ostale učenike…

 Kakvi su ti bili prvi dojmovi o školi i je li njezina udaljenost od centra grada bila za tebe problem?

- S vremenom sam se naviknula na tu udaljenost pa mi je postala normalna dnevna ruta.  Jesi li imala problema tijekom četiri godine svladati gradivo iz nekog predmeta?

- U 1. razredu matematika mi je bila kaotičan predmet. Zbog nje sam provela brojne sate na instrukcijama kako bih naučila čak i gradivo osnovne škole. No, kada sam to svladala nije više bilo nikakvih problema.  S kojim si uspjehom prolazila sve ove godine?

- Od dobrog do odličnog.  Kako si uspjela od dobrog učenika postati odličan?

- Veći dio uspjeha zahvaljujem vlastitoj volji i želji za napredovanjem, ali roditelji su mi puno pomogli da se “trgnem” i na tome sam im zahvalna.  Koji ti je predmet bio najdraži ili još uvijek je?

- Ne mogu reći da imam neki draži ili manje draži predmet, ali organizacija poslovanja poduzeća i povijest umjetnosti i kulturna baština su mi zanimljivi predmeti koje mogu dosta lagano i s razumijevanjem naučiti.  Učiš li redovito i puno?

- Učim redovito. Mislim da je “puno” dosta relativan pojam, sve ovisi o predmetu. Npr. puno sam učila povijest, jer profesor zahtijeva da se ispriča cijela lekcija za ocjenu odličan, a za predmete u kojima se može odgovarati na različita i manje opširna pitanja ne učim puno, nego pročitam lekciju nekoliko puta.  Jesi li ti bio problem pronaći radno mjesto za odrađivanje stručne prakse i gdje si je obavljala?

- Mjesto za odrađivanje prakse u potpunosti sam slučajno pronašla - razgovarala sam sa susjedom o tome i ona je rekla da poznaje nekoga i da će ga pitati mogu li raditi kod njega praksu. Tako sam počela raditi praksu u putničkoj agenciji “Kompas”.

 Sudjelovala sin a natjecanju Gastro 2014. i ostvarila odlične rezultate, možeš li nam nešto reći o tome?

- To je natjecanje za ugostiteljske i turističke škole sastavljeno od 9 disciplina.

Hotelijersko-turistički tehničari mogu sudjelovati samo u tri discipline: Poslovanje recepcije hotela, Poslovanje putničke agencije i Predstavljanje turističkog odredišta – destinacije. Prošle godine sam sudjelovala u disciplini Poslovanje putničke agencije i bila sam treća na Županijskom te druga na Državnom natjecanju, a oba su se natjecanja održala u Osijeku. S obzirom da jedna osoba ne može ponavljati istu disciplinu, ove godine sam se prijavila za disciplinu Poslovanje recepcije hotela i na Županijskom natjecanju osvojila prvo mjesto. U ostale dvije discipline moje kolegice iz razreda osvojile su prvo mjesto. Od 18. do 21. ožujka 2015. održat će se državno Gastro 2015. u Biogradu na Moru. Nadamo se također dobrim, ako ne i odličnim uspjesima.  Kako si odabrana da sudjeluješ na Gastru i ove godine? Pripremaš li se za njega i kako?

- Još prošle godine na državnom smo se natjecanju Ivona i ja dogovarale kako bismo mogle i sljedeće (ove) godine ići na natjecanje pa smo se prijavile kod profesorice Sivrić, a ona je, zadovoljna našim rezultatima i ove godine nam dala priliku.

Pripremam se tako što učim o atrakcijama Zadarske županije jer je ona tematska županija ovogodišnjeg natjecanja.  Kako si se osjećala kad su stigli rezultati na Gastru?

- Bila sam presretna, nisam očekivala tako visoko mjesto, pa sam pod (udarom adrenalina) pretrčala cijeli hotel i izgrlila poznate i nepoznate ljude oko sebe.

Nadmašila sam samu sebe, imala sam najbrojnije konkurente, a nastup svih natjecatelja samo je u varijacijama bio malo bolji ili lošiji.  Koji ti je nastavni sadržaj iz stručnih predmeta bio najinteresantniji? Znaš li kuhati, peči kolače?

- Najzanimljiviji mi je bio predmet Hotelsko poslovanje u trećem razredu kada smo morali za ocjenu napraviti Vodič kroz poslovanje za djelatnike. Maksimalno sam se uživjela u izradu Vodiča, naučila i više nego što je trebalo.

Znam ja kuhati i peći kolače, ali niti kuham, niti pečem jer uživam u maminoj kuhinji dokle god je to moguće.  Imaš li neki hobi i dovoljno slobodnog vremena?

- Redovito vozim bicikl, čitam knjige, izrađujem ukrasne i uporabne predmete od užeta i nakit, šetam brdima.  Na kraju, bi li nešto poručila mojoj generaciji, drugim i trećim razredima?

- Često će vam se učiniti da ste počinili životnu pogrešku upisavši naše zanimanje, ali vjerujte mi, u krivu ste. Dođe tako u glavu svašta kad nam loše krene. Trebate prvenstveno slušati na satu, ne koristiti mobitel pod nastavom jer ćete se “navući”. Ne učite gradivo napamet, ne izlažite se prevelikom pritisku da morate sve naučiti, sve razumjeti… Poštujte profesore i ne “kačite” se s njima jer ćete redovito izgubiti tu bitku. Ostalo ćete, bez brige, ubrzo otkriti i sami.

GASTRO 2015.

Biograd na moru (18.-21-2015.)

Na održanom regionalnom Gastro natjecanju 26.2. u Osijeku s Ivanom Lovrić i Klarom Tuličić plasirala sam se na prvo mjesto. Imale smo nešto manje od mjesec dana za pripremu natjecanja na državnom Gastru s mentoricom Ljiljanom Sivrić i profesoricama stranih jezika.

Gastro je natjecanje ugostiteljsko – hotelijerskih disciplina koje se sastoji od osam disciplina (pet ugostiteljskih i tri hotelijersko – turističkih), svaka od nas natjecala smo se u jednoj disciplini: Moja disciplina bila je poslovanje putničke agencije u okviru modula: odgovaranje na upit stranke na stranom jeziku, telefonski razgovor sa strankom na stranom jeziku, razgovor s gostom na licu mjesta i ispunjavanje turističkih iskaznica (vouchera i ugovora od korisniku).

Klara Tuličić natjecala se u disciplini poslovanje recepcije hotela koja se također sastojala od četiri modula, ista kao moja, samo vezano za hotel. Ivana Lovrić natjecala se u disciplini predstavljanje turističke destinacije, a zadatak joj je bio u četiri sata izraditi prezentaciju o Zadarskoj županiji kojom će privući turiste. Prva dva tjedna pripremale smo se kod kuće, skupljale razne informacije i gledale snimke prošlogodišnjih natjecanja kako bismo se što bolje uvježbale.

Zadnjih deset dana do Gastra počele smo se pripremati i u školi, svaki dan po malo, međusobno smo jedna drugoj pomagale glumeći goste dok nas je mentorica pratila i ispravljala greške. Zadnjih par dana najviše smo vremena provele vježbajući stručno

izražavanje na stranom jeziku. Na Gastro smo krenuli u istom autobusu s natjecateljima iz cijele Slavonije u pratnji ravnatelja i naših profesora mentora. U Biogradu je bilo sve kako se od našeg Jadrana očekuje: sunčano vrijeme i odličan smještaj u hotelu uz samu obalu mora. Otvaranje državnog natjecanja u hotelu bilo je uistinu u sunčanoj atmosferi kojoj su svoj doprinos dale izvedbe zbora Husar – Tomčić i ženske klape. Prvi dan natjecanja odradila sam prvi modul u srednjoj školi, nastavila sa ostalim tri modula u prostorima hotela. Klara je prezentirala samo jedan modul, a Ivana je cijelo popodne prezentirala svoj zadatak.

Već u popodnevnim satima bili su objavljeni rezultati tako da sam bila presretna kad sam shvatila da sam osvojila prvo mjesto.

Naravn o, prof.

Sivrić bila je oduševl jena. Za Ivanu i Klaru natjeca nje još nije bilo gotovo.

Završile su svoja tri modula (Klara) i prezentaciju (Ivana) u petak.

U svakoj disciplini natjecalo se dvanaest natjecatelja, a pošto je Gastro međunarodno natjecanje, natjecatelja je bilo iz Slovenije i Francuske. U predvečerje zadnjeg dana rezultati su objavljeni, saznali smo da je Klara sedma od dvanaest natjecatelja, a Ivana šesta. Takvi rezultati su našu školu plasirali na drugo mjesto u državi! Iznimno sam zadovoljna učestvovanjem na državnom natjecanju, atmosferom koja je tamo vladala, svidio mi se Biograd na moru, smještaj u hotelu, kvalitetna prehrana, druženja s ostalim natjecateljima iz svih krajeva Hrvatske. Naša mentorica, prof. Sivrić sve vrijeme nam je bila podrška i potpora u svemu.

Ivona Garić

EKONOMISTI

1A

1B

1G

2A

2B

2G

EKONOMISTI

3A

3B

3G

4A

4B

4G

Projekt eTwinning dobre vijesti www.eTwinning.net je portal namijenjen međunarodnoj suradnji i usavršavanju nastavnog i nenastavnog osoblja od predškolskog obrazovanja do srednje škole.

Sam portal služi nastavnicima i njihovim učenicima za upoznavanje i suradnju s kolegama iz europskih škola. To je jedna zajednica škola u Europi.

Najveće

prednosti

eTwinninga

su:

1. Fleksibilnost - sami određujete tempo koji vam odgovara. Pogledajte što drugi rade, razmislite kakva bi suradnja odgovarala kurikulumu, kada ste spremni, osmislite projekt, pronađite partnera i započnite s aktivnostima.

2. Jednostavnost - za prijavu na portal nema papirologije. Prijava traje nekoliko minuta, isto kao i registracija projekta. Portal vam nudi različite alate koji vam olakšavaju i omogućavaju provedbu projekta.

Sigurnost - eTwinning je sigurno i provjereno online okružje za vas i vaše učenike. Agencija za mobilnost i programe Europske Unije provjerava jesu li korisnici zaista nastavnici, pedagoški djelatnici ili nenastavno osoblje u ustanovama u kojima su naveli da su zaposleni.

I mi smo se uključili u projekt eTwinning, točnije profesorica Željka Poleksić pokrenula je projekt i vrlo nas zainteresirala da smo odlučili sudjelovati u njemu. Naš zadatak bio je pronalazak isključivo dobrih vijesti te kreacija novina samo s dobrim vijestima. U ovaj projekt također se uključila škola u Švedskoj pod vodstvom profesorice Inger Campbell te Belgiji pod vodstvom profesorice Sigrid Vandermeulen s kojima smo surađivali. 11 učenika iz naše škole se uključilo u projekt, učenici iz 3.a, 3.b i 3.g razreda.

Za početak bilo je potrebno predstaviti se na zidu naše zajedničke grupe s učenicima iz Belgije i Švedske na Facebook-u, reći ponešto o sebi i svojim interesima kako bi se upoznali s našim partnerima. U početku nam se svima zadatak činio vrlo lagan, no kada smo započeli s traženjem dobrih vijesti bilo ih je vrlo teško pronaći. Sve što smo pronalazili i što nas je okruživalo bila je crna kronika i puno negative. Vijesti koje bi pronašli bilo je potrebno prevesti na engleski jezik te smo uglavnom radili u grupama, neki bi pronalazili vijesti, drugi pak bi ih prevodili jer im je vjerojatno bolje išao engleski.

Timski rad nam je išao odlično, jedni drugima smo ispravljali greške, a puno su nam pomogle i profesorice engleskog jezika koje su pregledale svaki naš članak kako bi provjerile točnost. Reakcije na naše novine su bile odlične, bili smo iznenađeni koliko se učenicima iz Belgije i Švedske sviđaju naše novine, dobili smo puno pozitivnih komentara i jako smo zadovoljni našim radom.

Ovim projektom željeli smo više obratiti pozornost na ono dobro oko nas i izdvojiti ga u gomili lošeg.

Ljudi budite optimistični i nastojte širiti pozitivu oko sebe! Morate naučiti fokusirati se na pozitivne stvari, imati razumijevanja za druge ljude i nadasve imati zahvalnosti čak i onim negativnim okolnostima jer su teška vremena često poučna i važna za vašu budućnost. Važno je da ne zanemarujemo dobro i pozitivno te da smo zahvalni jer nam sigurno donosi novi pogled na život.

ALI MAMA, SVI IDU !!!

Sami naziv predmeta privlači pozornost. Sve pretpostavke koje imaš čim čuješ naziv su poprilično istinite. Zbilja te nauči kako razgovarati, pregovarati, dobro argumentirati i prezentirati sebe i svoju temu u najboljem svjetlu. Naravno nije suhoparan – čista teorija i štrebanje nego primjena teorije u praksi.

Kroz ovaj predmet kod profesorice Poleksić vježbali smo kako dobro argumentirati i pregovarati u poslu kroz jedan od praktičnih primjera iz našeg života. Svi smo mi još mladi i imamo problem kad se naše želje ne poklapaju sa željama naših roditelja.

Stoga smo napravili vježbu kako pregovarati s roditeljima kako bismo otišli na koncert iako naše ocjene ili ponašanje nisu sjajne. Podijelili smo se u dvije skupine A i B. Unutar skupine „djeca“ su primjenjivala različite strategije: kompetitivni pristup ili pristup obostrane koristi.

Nakon 15 minuta smišljanja dijaloga, odglumili smo kako bi to izgledalo u najrealnijem mogućem svjetlu i svi smo se dobro nasmijali te kroz zabavu nešto naučili.

Lora Logarušić, 3.b.

A – djeca dobiju dopuštenje uz kompromis D: Smijem li u subotu na koncert?

M: Ne možeš ići, imaš loše ocjene i ponašanje!

D: Kakvo ponašanje, o čemu pričaš?

M: Evo primjera. Samo se bahatiš i prigovaraš! Nezahvalan si!

D: Kako ću biti zahvalna kada mi ni ništa ne dopuštaš?

M: Ni ne zaslužuješ s takvim ocjenama!

Kuham, perem, brinem se o tebi!

D: A što ti tražiš od mene?

M: Tražim dobro ponašanje i poštivanje mene i oca. Bolje ocjene.

D: Možemo li se onda nekako dogovoriti?

M: Kakav prijedlog? Zaslužuješ li šansu uopće?

D: Kakva šansa, naravno da zaslužujem.

Ispravit ću ocjene i popraviti ponašanje?

M: Kada i kako to planiraš? Obećavaš to stalno!

D: Ispravit ću ocjene sljedeći tjedan.

M: Kad planiraš učiti kad samo izlaziš negdje?

D: Učiti ću i prije i poslije koncerta.

M: Je li to još jedno pusto obećanje, ludom radovanje?

D: Potruditi ću se i danas da ispravim matematiku.

M: Uvijek se trudiš kad ti nešto treba!

D: Molim te pusti me, ovo mi je najdraži bend! Učiti ću i pomoći ti u kući oko svega, samo me molim te pusti! Ako to ne napravim možeš me kazniti.

M: Možeš ići na koncert ,ali ako se pokvare ocjene i ponašanje u sljedeća 3 tjedna u kazni si 2 mjeseca!

D: 2 mjeseca?!

M: Naravno, što si očekivao, budi sretan što sam popustila D: Dobro. Sve ću napraviti samo da odem na koncert.

M: A sad se baci na ispunjenje obećanja .

D: Dobro mama. Odmah. I hvala ti!!

B- djeca ne idu na koncert D: Mama ti si najbolja na svijetu!

M: Što trebaš?

D: Mama, mogu li ići na koncert u petak?

M: Nema šanse.

D: A de zašto??? Mama!!

M: Ne može. Došla sam s informacija, imaš „prekrasne“ ocjene.

D: Ne mogu biti lijepa i imati dobre ocjene.

M: Ne razgovaraj tako sa mnom!

D: Ali mama svi idu!

M: Ne idu svi, ti ne ideš.

D: AAA!! Nisi fer. Najgora si mama na svijetu!

Uništavaš mi život!

M: Prije dvije minute nije bilo tako.

D: Ja ću poludjeti u ovoj kući!

M: Ludim i ja s tobom, dok god si pod mojim krovom i jedeš moj kruh slušat ćeš mene.

D: Ali mama ja ne jedem kruh, na dijeti sam.

M: Marš u sobu, ti ćeš se meni pametovati.

Ne ideš na koncert i nema izlaska do udaje!

D: Mogla sam naći dečka na koncertu, udati se i izaći iz ovog pakla! Baš ti hvala!!

M: Nema na čemu!

PODUZETNIŠTVO Poduzetništvo je gospodarska aktivnost pojedinca ili skupine ljudi koji, koristeći neku ideju, ulažu kapital u njezinu realizaciju, te preuzimajući rizik, stvaraju proizvod ili uslugu od čije prodaje očekuju dobit.

Iako se pojmovima poduzetništvo i poduzetnik koristimo tek od sredine 18.stoljeća, ljudi se poduzetništvom bave stoljećima.

Pojmovi koji se neizostavno vežu uz poduzetništvo jesu kapital, dobit, rizik, stvaralaštvo i inovacije te poslovne prigode. Za realizaciju ideje poduzetnik mora odlučiti i koji je pravni oblik najprikladniji za njegov posao.

Naši poduzetnici mogu birati između jednog od oblika trgovačkih društava, obrta te posebnih pravnih oblika kao što su tajna društva, ortaštvo, slobodna zanimanja, ustanove, zadruge te obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Što je poduzetništvo? Poduzetništvo je gospodarska aktivnost pojedinca ili skupine ljudi koji se koriste

nekom idejom, u tu ideju ulažu svoj ili tuđi kapital i preuzimaju rizik, od čije prodaje ostvaruju dobit tj. profit. Uz pomoć profesorice Poleksić smo naučili odgovoriti na 3 najvažnija pitanja kada pričamo o poduzetništvu, a to su: što proizvoditi, za koga proizvoditi i kako proizvoditi. Kako bi napravila odmak od uobičajenog načina predavanja profesorica nam priredila poseban sat koji je svima ostao u pamćenju. Na početku sata nam je rečeno ono što svaki učenik želi čuti a to je „Ne morate ništa pisati, sve ćete dobiti isprintano“. Taj potez profesorice je uistinu odličan jer smo tako svu svoju koncentraciju mogli usmjeriti na predavanje. Profesoričino izlaganje bilo je zanimljivo te je bilo lako za pratiti prije svega zbog interesantnog sadržaja koji je bio popraćen brojnim slikama i videima.

Pri kraju sata profesorica je odgovarala na pitanja učenika koji nisu razumjeli određene segmente onoga o čemu je ona pričala. Naposljetku smo netom prije izlaska iz učionice dobili lizalice koje su nas dodatno oraspoložile za prolazak kroz još jedan školski dan.

Eduard Šajer, 3.b

VINARI MEĐU NAMA „VINA DUBIEL“ Vinograd je zasadio još moj pradjed Franjo Dubiel u Požeškoj gori, kao i većina stanovnika Starog Petrovog Sela, djed Viktor je nastavio saditi nove sorte graševine, talijanskog rizlinga, plemenke i slankamenke i proizvoditi vino.

2004. godine moj otac Alojz, po zanimanju agronom sadi novi vinograd od sto tisuća sadnica loze u kojem uspijevaju tri sorte bijelog grožđa: graševina, zeleni silvanac i rajnski rizling. Od crnog grožđa imamo pinot crni i frankovku.

Godišnja proizvodnja našeg vina je oko sto tisuća litara. Svi naši vinogradi i godišnja proizvodnja svili vina registriraju se kod Vinskog instituta u Zagrebu kao vina s geografskim zemljopisnim podrijetlom.

Za spremanje mošta i vina koristimo pet kvalitetno uređenih podruma kapaciteta ukupno oko dvjesto tisuća litara. Podrumi su klimatizirani i opremljeni nehrđajućim čeličnim bačvama. Od opreme za proizvodnju vina otac mi je nabrojao: muljače,

preše, pumpe, hidro-preše, filter pumpe…

Vinograd se obrađuje vinogradarskim traktorima sa više priključenih oruđa.

Berba naših vinograda traje oko mjesec dana, dnevno ručno bere oko trideset berača. Najljepši je to dio jednogodišnjeg teškog rada u vinogradima. Prati je pjesma, roštilj i tambura, duboko u noć.

Oko plasmana vina na tržište doživljavamo bezbroj poteškoća, a nevolje oko naplate obeshrabrile bi i najustrajnijeg proizvođača. Prodajemo vino na „kućnom pragu“, kao i u točionicama u Novoj Gradiški i Slavonskom Brodu. Nešto uspijemo plasirati na naše tržište i preko trgovačkih lanaca.

Gdje sam ja u toj „vinskoj priči“. Osim što „letim“ kao vinska mušica i obavim od poslova što me se zamoli da uradim, najviše s braćom sudjelujem u etiketiranju i pakiranju vina.

Iako posvuda stručnjaci govore o blagotvornom utjecaju vina (jedna čaša dnevno) na ljudsko zdravlje, očigledno takve vijesti još nisu doprle u hrvatsko potrošačko uho, jer – potražnja bi trebala biti puno veća. U nadi boljih vremena za vinare, pozdravlja Vas Marica Jakljević Dubiel, 1.e

Što je grad bez slastičarnice?

Davne 1930. g. moj pradjed Petar Udovičić je u Samoboru osnovao svoju prvu slastičarnicu.

Tamo je iz rodnog Imotskog otišao trbuhom za kruhom i završio slastičarski zanat. Nakon nekoliko godina došao je u Slavonski Brod, upoznao prabaku i na Korzu je 1939. g. otvorio slastičarnicu „Korzo“. U ponudi je imao kolače (krempitu, šampitu ...), limunadu, a svake jeseni pekao je kestenje. Moj pradjed je u slastičarnici radio sam.

Poslije 2. svjetskog rata sve mu je oduzeto.

1948. g. obitelj Udovičić prestaje s ugostiteljskim radom. Prošlo je dosta vremena dok baka i djed nisu došli na ideju da u vlastitom prostoru u Ulici Petra Krešimira IV. otvore slastičarnicu „Puslica“. Bilo je to u kolovozu 1999. g.

U samom početku bilo je jako teško. Išli su na seminare u Italiju, Rim, Torino. Kolače su radili po starim receptima, na početku je to bio pravi obiteljski obrt. Tada su ondje radili moj otac, majka, stric i strina. Posao je dobro išao, ali je tada došao Domovinski rat te je slastičarnica bila jedan period zatvorena. Godine 1996. je na istom mjestu napravljen novi prostor slastičarnice na dvije etaže. Posao je cvjetao, imali smo 10 zaposlenika. Ponuda je bila raznolika: oko 20 vrsta sladoleda i 15 vrsta kolača – i sve to od prirodnih sastojaka, bez

dodatnih aditiva. Takva proizvodnja iziskuje puno rada i ulaganja, a i sam proizvod je skuplji nego industrijski. Sve bi to bilo jako lijepo da se nije dogodila kriza, ljudi su ostali bez posla, situacija u gradu Brodu iz godine u godinu sve je teža. Kolači i sladoled za neke naše građane su postali luksuz, ne mogu si ih više priuštiti. Malo više posla ima u doba blagdana.

Prava sezona u našoj slastičarnici je u ljetnom periodu. Moja obitelj još uvijek radi u slastičarnici, ali broj zaposlenih se smanjio.

Ugostiteljstvo je palo na niske grane, porezi i davanja su sve veća, a dobit sve manja. Cijena sirovine za proizvodnju su višestruko veće dok je cijena sladoleda i kolača već godinama ista.

Mora se navesti i nelojalna konkurencija: kolači i razne slastice se prodaju na svakom uglu.

Cijena tih proizvoda je niža, a država od tih proizvođača ne dobiva ni lipe poreza, dok su sanitarni uvjeti proizvodnje i prodaje tih slastica upitne kvalitete. Neke stvari se moraju riješiti po pitanju takve sive ekonomije, inače će doći do zatvaranja i ovo malo obrta što još rade u Slavonskom Brodu.

Ipak sam uvjeren da će uskoro biti bolje i da će moja obitelj još dugo ostati u ugostiteljskom poslu.

Bruno Udovičić, 3. d

OPG Pejanović... eee da nema djeda...

Ideja o tome da bi mogao promijeniti poljoprivredne kulture na svom velikom imanju rodila se u glavi moga djeda, majčinog oca, nešto prije Domovinskog rata: djed je odlučio posaditi maline na površini od 5 700 m2. Maline su idućih 10 godine sve više napredovale dok nije došla kišna 1998. godina i sve ih uništila. Nakon nekoliko godina djed je zasadio rajčice, paprike, krastavce, češnjak, krumpire, patlidžane, dinje i lubenice. Sve je to iziskivalo puno truda, vremena, brige i financijskih ulaganja. Svaki dan je bilo obavezno zalijevati i prati sve plodove, no budući da je obitelj Pejanović brojna obitelj od devetero članova bilo je dovoljno radne snage za sve. Bilo je kišnih godina i teških suša, ali uz silan rad i volju sve kulture su opstale i daju obilan urod. Djed je shvatio da sve funkcionira pa je prije 8 godina kupio zemljište od 4 000 m2. Ondje je posadio kajsije, trešnje, višnje, nektarine, jabuke, šljive, dunje i grožđe. Najbolje od sve je

uspjelo grožđe. Nedaleko od tog posjeda nalazi se zemljište na kojem su zasađeni prije 5 godina orasi i lješnjaci. Stabla su se odlično primila, a urod je svake godine sve bolji. Zemljište je veličine 17 000 m2 pa na njemu ima strašno puno posla. U nasade oraha je uloženo jako puno novca, a kako oko njih bilo puno posla morali smo plaćati i vanjske radnike.

Već godinama majčina obitelj Pejanović ima svoj OPG i jako dobro posluju.

Proizvode crno vino, rakiju, likere od višanja i grožđa, pekmeze od kajsija, šljiva ... Svake godine se na štandu kojeg je djed ručno napravio prije 15 godina prodaju sve proizvode OPGa koje sam nabrojala.

Sav obiteljski trud, muka, znoj i vrijeme provedeno u napornom radu na otvorenom, bez obzira na vremenske prilike i neprilike... sve se to na kraju debelo isplatilo. Uz djeda i ostale čalanove obitelji naučila sam da se sve može postići kad se hoće, samo treba puno volje i još više rada.

Monika Ferić, 1.E.

„Rodino gnijezdo“ – prvi susjed Malenoj i Klepetanu Prije deset godina u obiteljskoj kući smo pokrenuli poduzetnički posao: iznajmljivanje soba. Danas imamo malo obiteljsko prenoćište (5 soba, 14 kreveta, 2 kupaonice, zajedničku kuhinju i veliki dnevni boravak).

Vremenom su moji roditelji „Sobe Tonkić“ preimenovali u OPG „Rodino gnijezdo“ zbog blizine obitavanja poznatih varoških roda Malene i Klepetana te njihove ljubavne priče u kojoj se stari Klepetan već 20- tak godina svako proljeće vraća svojoj vjernoj partnerici Malenoj koja ne može odletjeti s njime na jesen u Afriku jer ima slomljeno krilo.

Moji roditelji su ubrzo nakon otvaranja prenoćišta proširili ponudu – osim usluge noćenja i doručka, otvorili su i restoran za naše goste i za one koji se najave za ručkove ili večere u domaćem ambijentu s ponudama domaćih delicija. Moji roditelji su pravi radoholičari, tako smo u obiteljskom poslu više od 8 godina imali i malu ribarnicu s različitim ponudama slatkovodnih i morskih riba.

Moj otac je profesionalni glazbenik, strastveni lovac, zaljubljenik u tradiciju i starine kao majka, profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Oboje vrlo društveni, vole kuhati pa su tu ljubav prenijeli i na nas djecu. Svi smo muzikalni (u kući imamo preko deset vlastitih instrumenata) pa često svojoj svirkom uveseljavamo goste, a uz tamburu uvijek ide dobra slavonska hrana.

Od roditelja sam naučio mnogo o svim vrstama hrane, mirisima i okusima domaćih proizvoda, dobrim vinima.

Godinama proizvodimo svoje povrće, kuhamo rajčicu, pravimo pekmeze i sokove, sušimo biljke za čajeve, radimo sami suhomesnate proizvode, a mama peče domaći kruh.

Kapacitet restorana je pedesetak gostiju. Prošili smo ponudu hrane s naglaskom na jela od riba i priloge od domaćeg tijesta. Moj otac je tu doista „kralj“ – puno zna o tome i neprestano se usavršava, a i ponuda ovakve vrste hrane baš nije zastupljena na našem području. U ponudi imamo slatkovodnu ribu na mnogo načina: dimljeni šaran, šaranske pole na žaru, fišpaprikaš, smuđ i šaran a la Orly s odličnim domaćim širokim tijestom, šurlicama, trgancima i tartar umakom. Nudimo i izvrsna jela ispod peke: rolovana teleća prsa, svinjetinu s različitim prilozima, izvrsne domaće juhe s rezancima, povrćem, domaćim umacima i sosovima, salatama te nezaobilazne deserte

i domaće kolače: tačke, palačinke, knedle, pite, salenjake...

Hotelijerski restoranski posao je vrlo naporan, traži puno vremena, truda i znanja. Vrlo je dinamičan.

Imamo prilike susretati različite i zanimljive ljude koji dolaze iz različitih sredina, stvarati nova prijateljstva i neprestano širiti vidike. Tako sam imao sreću družiti se s članovima grupe Crvena jabuka, Đanijem Stipaničevim, Tomislavom Bralićem, književnikom Mladenom Kušecom, glumcima Milanom Pavlovićem (Dino iz serije Lud, zbunjen, normalan), Perom Jurčićem i s klapama: Arbanasi, Campanell, Intrade i vokalistima Salone.

Bez obzira na dugogodišnje krizno stanje u gospodarstvu, obrte i poduzetništva našeg društva, smatram da oblik privatnog hotelijersko-restoranskog turizma u Slavonskom Brodu ima odlične izglede zaživjeti, pozitivno poslovati, zaposliti brojni nezaposleni stručni kadar koji obrazuje Obrtnička škola i moja Ekonomsko-birotehnička škola. Polaznik sam hotelijersko-turističkog usmjerenja... „Svaka slučajnost s obiteljskim poduzetništvom mojih roditelja je – namjerna“.

Rok Tonkić, 1.e

Obiteljski posao – iz ljubavi Vino se danas smatra prehrambenom namirnicom i zdravo ga je konzumirati u umjerenim količinama. Vinarstvo je proces proizvodnje vina, od odabira grožđa do punjenja gotovog vina u boce, kojim se ljudi bave još od davnina. To je vrlo zahtjevan posao jer je potrebna stalna i predana briga o vinogradu, vinu i opremi potrebnoj za proizvodnju vina. Može se reći da je vinograd, kao i vino, živo biće te se svaki razlikuje po svojim osobinama i svaki traži osobiti pristup. Znanost koja se bavi proučavanjem svih aspekata vina i vinarstva zove se enologija.

Prije osam godina Ivan Jurčić, moj otac, na lokaciji sv.

Klare u vinogorju Stupnik odlučio je posaditi vinograd (površine 0,6 ha) po uzoru na onaj njegova djeda.

Njegov početni motiv bio je obnavljanje obiteljske tradicije,a vremenom je cijelu obitelj uveo u posao. Prvotna ideja mog oca bila je posaditi sadnice sorte merlot koje je naručio preko posrednika, ali je umjesto merlota zabunom dobio sadnice sorte syrah. Nakon tri godine dobio je prvi urod kod kojega je uočen problem nedostatka željeza (iz razloga što su sadnice tretirane prema pravilima za sortu merlot). Syrah je sorta crnoga grožđa koja izvorno

potječe iz Izraela, a ime je dobila po iranskom gradiću Širazu. Dugo je syrah u većini vinogradarsko – vinarskih zemalja bio zapostavljen kao sorta, što danas nije slučaj. Od početka 21.st. nalazi se na popisu najuzgajivanijih vinskih sorta u Francuskoj, Australiji, Južnoafričkoj Republici. Upravo se u tim zemljama proizvode neka od najkvalitetnijih najprepoznatljivijih syrahovih vina koja mogu stati rame uz rame najpoznatijim i najcjenjenijim vinima današnjice.

Syrahu najviše pogoduje mediteranska klima. Iako je sorta vrlo podložna bolestima, većina se bolesti, primjenom kemijskih sredstava i tehnologije, može otkloniti. Priroda je katkad neumoljiva i svaka godina nije ista po pitanju uroda. Prve tri godine moja obitelj Jurčić nije imala uroda zbog bolesti. Prvi urod je rezultirao s 800 litara vina, što je, s obzirom na broj sadnica, bio veoma malo. Kasniji urodi bili su različiti, a najveći je bio pretprošlogodišnji koji je obitelji donio 1800 litara. Vina sorte syrah najbolje je kad zrije nekoliko (čak 14 do 15) godina, no već nakon godine dana razlika u kvaliteti je lako uočljiva.

Trenutno raste 1460 loze syrah-a i 750 sadnica graševine, ima tu još kojekakvih, manje zastupljenih sorti.

Otac se zadužio da obavlja većinu

tehničkih poslova u vinogradu i oko proizvodnje vina. Ostatak obitelji radi fizičke poslove održavanja i pomlađivanja vinograda. Cijela obitelj redovito se informira o novostima u vinarstvu, skupljamo savjete vanjskih suradnika i drugih vinara, sve u svrhu kako podići kvalitetu vina. Vinski podrum smješten je pokraj naše obiteljske kuće, radi bolje izolacije i kontrole temperature u njemu okružen je, u cjelosti vanjskim zgradama. U tom našem nadzemnom podrumu temperatura se kreće od 10 do 18 stupnjeva celzijusa. Za dozrijevanje i čuvanje crnog vina koristimo drvene hrastove bačve, a za graševinu inoks posude.

Danas je vino obitelji Jurčić priznato na lokalnoj i regionalnoj razini te nagrađeno brojnim priznanjima i nagradama. Ipak, kako Mislav ističe, vinarstvo u njegovoj obitelji prije svega predstavlja očuvanje obiteljske vrijednosti – nagrade i zarada su sporedne. Važan je događaj u obitelji berba grožđa koja je, iako naporan posao, svake godine prilika za odmor i uživanje u prirodi s prijateljima i članovima obitelji.

Naše vino buteljirano za osobne potrebe, prijatelje i rodbine. Za sada nemamo dovoljne količine vina za distribuciju po trgovačkim lancima i prodaju po točionicama.

Moja je namjera, ako ću biti u mogućnosti, proširiti vinograd, time dobiti više vina, očuvati obiteljsku tradiciju i, možda, pretvoriti mali obiteljski posao u veliki.

Autor teksta: Mislav Jurčić, 3.b

Neverbalna komunikacija Prof.

Maja

Antolović

životnoj

dobi,

vaši neverbalni znaci su

stanju,

bili izdajnici koji su vas

dokazala nam je da samo

zdravstvenom

mali dio značenja onoga

obrazovanju,

što smo rekli drugima

podrijetlu.

prenosimo

sugovornika u oči znak je

daje

pažnje,

i

osoba govori drugu očito

na

je da je ta osoba u nekom

Charles

riječima.

Darwin

je

pa

o

odali onima koji su vas

Gledati

gledali. Kada nam tijelo

pristojnosti

vjerovao da je ljudsko

usredotočenosti

izražavanje

sugovornika.

emocija

i

Vrludanje

jednu

konfliktu.

poruku,

Ako

a

žena

univerzalno, tj. da svi ljudi

pogledom

o

glasno viče da nije ljuta,

na isti način izražavaju i

nezainteresiranosti . Izraz

najvjerojatnije da ljutnju

govori

tumače emocije

ne želi priznati.

izrazima

Ako

lica.

muškarac

Istraživanja

priča

o

pokazuju da je

drage

osobi sa

Darwin

u

smiješkom možda

šest

želi razgovarati o

pravu

bio za

glavnih

tom

emocionalnih

problemu.

izraza:

Postoje

ljutnju,

teškom

mnoge

sreću,

razlike

iznenađenje,

znakovima

strah, gađenje i

lica pokazuje stav prema

tugu. Neverbalni znakovi uključujući i ton glasa, geste,

položaj

tijela,

dodire, poglede...

sugovorniku,

kolegi

ili

gostu. Šutnja može biti vrlo rječita i znakovita.

Zavisno od situacije može biti ugodna ili neugodna.

Na primjer: stisak ruke može

iskazati

suosjećanje,

toplinu,

prijateljstvo, ali treba biti umjeren kako ne bi bio krivo shvaćen. Glas sam za sebe govori o spolu govornika,

raspoloženju,

Neverbalni znaci nisu pod našom kontrolom.

svjesnom Sigurno

ste

često bili u situacijama kada ste željeli sakriti svoje osjećaje, o njima ste uspješno šutjeli, ali

bolesti

u

žena

kod i

muškaraca. Žene

obično

održavaju

kontakt s očima češće i duže

nego

muškarci,

sugovorniku prilaze bliže i više

vole

sjediti

dok

razgovaraju. Muškarci su u

razgovoru

skloni

nagnuti glavu dok slušaju dok žene samo direktno gledaju u osobu. Žene češće dodiruju druge, a i

same

su

češće

mogu

imati

posve

dodirivane. Iako se misli

drugačije značenje nego

da su u muško-ženskim

u

odnosima muškarci ti koji

kada

čine

ispruže

prvi

korak,

uglavnom

oni samo

našoj

zemlji.

su

ponekad varaju.

Kinezi

iznenađeni svoje

razočarani

vidite, znakovi i izgled

Slušatelj pamti 10% onog

ruke,

što se govori, 40% kako

pljesnu

se govori, a 50% se

odgovaraju na neverbalne

rukama, sretni se počešu

odnosi

znakove koje im šalju

po ušima. Ljudima oko

ostavlja

žene.

sebe poruke šaljemo i

Promatranjem znakova i

istraživanja pokazuju da

načinom

žene

odijevamo.

Gotovo

sva

uspješnije

na

na

dojam

govornik.

koji

se

učenjem

o

neverbalnoj

je

na

komunikaciji

možemo

Ako

nama

znakove.

Neverbalni

ostavit ćemo dojam da

sposobnosti

znakovi mogu biti vrlo

nismo siromašni, ako je

verbalnih znakova.

korisni,

mnogo

na

drugim

poderano,

ljudima,

o no

ako

se

neće

nama

odijelo

svoje

neverbalne

informacija

Boss-ovo

poboljšati

razumijevaju

pružaju

prljavo ljudi

imati

u

nas

previše

povjerenja. No to ne mora

često

značiti da je istina ono što

osjećamo

izgubljenim, jer, znakovi

shvaćanja

i

nalazimo u stranoj zemlji se

koji

Brekalo Ana i Lorena Vuleta 2.b

MARIANA DRŽI GOVOR KAO DA JE PIKETTY U PUBLICI Na

satu

Komunikacijsko

prezentacijskih

profesorice

završetak. Naš govor trebao je trajati

Poleksić u sklopu nastavne cjeline

oko tri minute. Razred je ponudio niz

Govorna

smo

raznih tema, npr.: Izlaz Hrvatske iz

zadatak izabrati temu za naš drugi

krize, Problem uplaćivanja kredita u

pokušaj držanja govora ove školske

švicarskim francima, Dječja štednja,

prezentacija

godine, uz

vještina

publiku i u govoru istaknuti uvod i

dobili

vezana

Legalizacija

ekonomiju.

prostitucije,

Zadatak nam je

Treba

zadan tri tjedna

ukidanje

prije kako bi se

praznika?,

dobro pripremili i

Organizacija

izabrali zanimljive

sindikata

teme.

Najzanimljivija

Svako

li

nam nekih

itd.

izlaganje

tema

zahtijeva pomnu

govora bila mi je

pripremu

Terezijina tema:

govornika, javno osobito.

Kako

a

vizualne

izlaganje

javnog

koristiti u

poslovne svrhe.

Javnim

izlaganjem

Ne kaže se bez

govornik

razloga da slika

namjerava informirati, uvjeriti, motivirati

vrijedi tisuću riječi. Terezija nas je

i pridobiti publiku. Prije svega, govornik

uvjerila da proizvod na internetskim

je dužan definirati temu izlaganja,

stranicama možemo reklamirati tako

pripremiti plan izlaganja te prikupiti sve

da stavimo slike zaposlenika što daje

potrebne

poslu humanu notu, uz sliku napisati

profesorice

informacije. za

Preporuke

kvalitetno

javno

pitanje da bi ostvarili konverzaciju s

izlaganje su dobro uvježbati izlaganje,

potencijalnim kupcima, događaj iza

govoriti govor, a ne čitati ga, gledati u

kulisa, opis nastajanja proizvoda…

Došao je red na mene. Prije nego što

kako

me je profesorica prozvala osjećala

stagnira već devet godina i kako

sam se vrlo nervozno, iako je publika

Hrvatska ne uspijeva dići obrazovanje

bila moj razred s kojim sam svaki dan,

na višu razinu. Istraživanje je pokazalo

a bila sam i sigurna da sam sve

da je trećina hrvatskih učenika u dobi

naučila i dobro se informirala… Stala

od 15 godina matematički nepismena,

sam ispred ploče, odjednom sam se

također

osjećala

područja

kao

glavni

glumac

u

hrvatski

je

obrazovni

velika

sustav

nepismenost

čitalaštva

te

iz

financijske

engleskom filmu „Kraljev prvi govor“' u

naobrazbe. Učenici se pri rješavanju

kojemu

u

matematičkih

zadataka

engleske

bespomoćno

te

kralj

najdramatičnijem

George trenutke

VI.

im

osjećaju manjka

novije povijesti, njemačkom objavom

samopouzdanja

rata, pokušava naciji održati govor koji

znanja. Obrazovni sustav morao bi biti

će ih pokrenuti u obranu, iako kralj

efikasniji i bolje prilagođen učenicima,

muca i ima niz izraženih govornih

a posebno tržištu rada. Nakon moga

ograničenja. Duboko sam udahnula,

izlaganja izostao je pljesak koji sam po

uspjela sam održati kontakt očima sa

svome mišljenju zaslužila. Iz održanog

svojom

javnog govora naučili smo kako teoriju

publikom.

Nakon

uvodnog

dijela uspjela sam se opustiti i nastaviti s izlaganjem teme: Obrazovanje u Hrvatskoj.

Rezultati

međunarodnog

obrazovnog istraživanja pokazali su

zbog

nedostatka

možemo primijeniti u budućnosti.

Mariana Marić, 3. g

Školske uniforme – DA ILI NE?!

Na satu Komunikacijskoprezentacijskih vještina obradili smo cjelinu proksemičkog znakovlja, čini ga naša odjeća, osobni prostor, boje, vremensko znakovlje…

stavova opet je započela diskusija u kojoj smo opet došli do zaključka da, kao i sve, uvođenje školskih uniformi, ima svojih mana i vrlina.

Profesorica Željka Poleksić je pokrenula diskusiju o potrebi uvođenja školskih uniformi u škole.

Za početak smo rekli što mislimo o njima, uslijedio je zadatak da nacrtamo, po svom ukusu, školske uniforme koje bismo željeli nositi. Svatko je imao dizajnersku ideju i kolorističku viziju svog modnog stila. Idući sat smo morali prezentirati naše dizajnerske radove primjenivši sve naše znanje teorijsko o komunikaciji i prezentaciji iz prvog polugodišta: argumentaciju naših stavova o uvođenju uniforma u škole, vještinu govorništva, a morali smo uvjeriti i kolege u ispravnost naših stajališta o potrebi uvođenja ili neuvođenja školskih uniformi.

Morali smo stvoriti dobre slušatelje jer je vještina slušanja jednako važna kao i vještina govorenja. Nakon izlaganja i saslušavanja svih

Verlinda, 3.G: ZA Smatram da bi se jedinstvenim i obvezatnim nošenjem školskih uniformi pojedini učenici osjećali prihvatljivije u školskoj zajednici. Pojedine djevojke ne bi dolazile izazovno i oskudno odjevene, a dečkima se ne bi moglo prigovarati nošenje kratkih hlača kao neukus. Uniforme bi ujedno predstavljale školu te bi se učenici isticali uniformom kao amblemom među ostalim gradskim školama. Možda bi neke učenike uniforma privlačila pojedinim školama, ali uvela bih probni rok, kako bi učenici nošenjem školskih uniformi iskazali svoje mišljenje o njima.

Nešto sada razmišljam… nikada se ne zna, iako sam idealne tjelesne težine, možda bi mi u nekom kriznom životnom trenutku, kad „nabacim“ 5-6 kg viška, školska uniforma sakrila „šlaufe“ oko struka i omogućila mojoj povećanoj tjelesnoj težini „privatnost“, dok se ne riješim „viška“ i vratim u normalu!

Barbara, 3.G: PROTIV

Zaključujemo da su mišljenja podijeljena.

Moje mišljenje je kako uniformama nije mjesto u školi. Smatram da svatko ima pravo oblačiti se kako voli i želi, iskazujući svoj stav makar i kroz odjeću. S uniformama bi se uspješno

postavljale granice u oblačenju, ali vjerujem se učenici u školi ne bi osjećali opuštenije i zadovoljnije. Slažem se s prijateljicom kako kako bi za uvođenje nošenja školskih uniformi trebao postojati probni rok.

Uvođenjem uniformi učenici bi izgubili svoj identitet jer bi svi bili jednaki. Nameću se pitanja: bi li svi učenici prihvatili nametnute boje i dizajn uniforme? Jesmo li svjesni da bismo morali imati minimalno dvije uniforme jer, zaboga, treba oprat taj odjevni predmet!

Tko bi snosio troškove kupovine školskih uniforma u socijalno osjetljivim obiteljima koje ne mogu financirati ni prehranu svoje djece, kamoli kupovine uniformi za školu? Bi li se možda zbila i kriminalna radnja prilikom uvođenja obvezatnih uniformi u škole? Hoće

li netko „nepoznat“ posao šivanja srediti tekstilnoj firmi koja mu nezakonito za taj veliki posao ponudi mito?

Hoće li proizvođači tkanina, dugmadi, patentnih zatvarača biti ponešto odabrani kao najkvalitetniji, a njihova cijena najprihvatljivija?

Hoće li biti određena samo boja i kreacije uniforme, a svakom učeniku odobrena mogućnost da sam sašije ili kupi uniforme po svome ukusu?

Ili će, učenik u školu dostaviti svoj konfekcijski broj, a na početku šk. god. će ga na klupi dočekati uniforma?

Puno je tu nepoznanica… ostavimo te uniforme za manje krizna vremena.

Pod nastavnim satom Društveno odgovornog ponašanja profesorice Sande Kovačić naučili smo puno o pravednoj trgovi. Pravedna trgovina ili Fair Trade naziv je za oblik trgovine pri kojoj su cijene za proizvode koje se plaća proizvođačim obično više od cijena na svjetskom tržištu. Ovaj pokret zagovara plaćanje „fer cijena“ za proizvode kao i poštivanje socijalnih i ekoloških standarda u proizvodnji. Fer trgovina obuhvaća poljoprivrene proizvode te obrtničke i industrijske proizvode. Najčešći proizvodi pravedne trgovine uključuju: kavu, kakao, šećer, čaj, banane, med, pamuk, vino, svježe voće, čokoladu i cvijeće.

Fair Trade je nastao s ciljem smanjenja globalnog siromaštva, unaprjeđivanje životnih uvjeta najsiromašnijih lokalnih zajednica u nerazvijenim zemljama i očuvanje okoliša. Načela Fair Trade su: lakši pristup tržištu proizvođača koji dolaze iz nerazvijenih zemalja, jednaki i održivi trgovinski uvjeti gdje cijena Fair Trede proizvoda uzima u obzir sve bitne troškove, uključujući vanjsku proizvodnju, zagovaranje i osvješćivanje javnosti odnosno potrošača o potrebi društvenih odgovornosti, sklapanje dugoročnih ugovora s pravednim i održivim obvezama.

Proizvodi koji su proizvedeni sukladno načelima pravedne trgovine nose Fair Trade oznaku, a prema najnovijem istraživanju GlobeScana u 2013. godini, provedenom na uzorku od 10 000 ispitanika u 17 zemalja svijeta, čak šest od deset proizvođača prepoznaje Fair Trade oznaku, odnosno devet od deset potrošača vjeruje istoj. U početku su Fair Trade proizvodi obuhvaćali uglavnom neprehrambene proizvode – rukotvorine. Razlog tomu je to što su u ručnoj izradi rukotvorina sudjelovale uglavnom žene te su im to bilo jedini izvori prihoda u kućanstvima.

Misionari su bili ti koji su uvidjeli da trgovina rukotvorinama putem Worldshopova može ponuditi odgovor na probleme siromaštva u zemljama Trećeg svijeta.

Godine 1973. organizacija Fair Trade Original iz Nizozemske uvozi prvi Fair Trade proizvod – kavu iz zadruge u Gvatemali. Kavu uskoro slijede i drugi Fair Trade prehrambeni proizvodi: čaj, kakao, šećer, vino, voćni sokovi, suho voće, riža, začini...

Odnos prodaje Fair Trade proizvoda mijenjao se u korist poljoprivrednih proizvoda: 2002. godine prodaja poljoprivrednih proizvoda iznosila je 69,4% ukupne prodaje Fair Trade proizvoda, a rukotvorina 25,4%, u odnosu na 1992. godinu kada je prodaja poljoprivrednih proizvoda iznosila oko 20% u odnosu na udio rukotvorina od oko 80%.

Fair Trade sustav jamči bolje uvjete proizvođačima nudeći im dvije novčane koristi koje mogu imati utjecaj na konačnu cijenu: Fair Trade minimalnu cijenu i Fair Trade premiju.

Minimalna cijena je najniža cijena koja jamči pokriće troškova održive proizvodnje.

U Hrvatskoj se Fair Trade proizvodi mogu pronaći u specijaliziranim prodavaonicama prehrambenog (Garden), neprehrambenog (Lush, L'Occitane) i mješovitog asortimana (Bio&Bio, Honeybunch), a dostupni su za konzumaciju i u HoReCa kanalu (prevenstveno Fair Trade kave). Fair Trade proizvodi u Hrvatskoj prisutni su više od tri godine, dok asortiman Fair Trade proizvoda hrvatskih maloprodavača varira u ovisnosti o pretežnoj trgovačkoj robi koja se prodaje. Na hrvatskom se tržištu može pronaći više od 30 vrsta Fair Trade proizvoda; od prehrambenih to su banane, svježe voće, začinsko i ljekovito bilje, šečer, čaj, sok, slastice, bomboni i neizostavna kava. Od neprehrambenih proizvoda pak mogu se pronaći proizvodi za njegu tijela, odjeća i obuća.

Anamarija Čivić i Elvisa Šaldić, 2. a

1.F

2.F

3.F

PRODAVAČI

Č O K O L A D A – NAJOMILJENIJA SLASTICA Čokolada je najpoznatija slastica današnjice koja je svojim okusom osvojila svijet. U njezinu neodoljivu okusu uživaju baš svi, bez obzira na dob, spol i rasu, vjeru i naciju. Ona je prisutna od početka ljudske povijesti i oduvijek je bila mnogo više od obične slastice. Čokolada ima dugu i uzbudljivu povijest. U svom prvom obliku, u vidu napitka od plodova kakaovog drveta pojavila se prije skoro tri tisućljeća. Od davnina kakao se smatra dragocjenom namirnicom. Prema astečkom kralju Montezumi, ovaj je napitak bio rezerviran za ratnike i društvenu elitu, a imao je sakralne i svečane karakteristike.

Piće se pripremalo od prženih sjemenki kakaa, vode i raznih lokalnih začina – kukuruza, papra, cimeta, vanilije, i čilija.

Zrnje se ručno mljelo u gustu kašu i razrjeđivalo vodom.

„Čokoladu su uživali bogovi u raju, a sjeme kakaovca darovano je čovjeku kao poseban blagoslov boga zraka“ (zapis iz meksičke mitologije)

povijesnoj sceni i nikada joj se ne gubi trag.

Snažno je utjecala na povijesne, socijalne, kulinarske, zdravstvene i gospodarske prilike, ali je isto tako ostavila trag na literaturu i druge umjetnosti.

Godine 1847. rođena je prva čvrsta, upločena čokolada koja se mogla zagristi, za razliku od datadašnje koja se mogla samo piti –to je povijesna preobrazba od napitka do rebra čokolade te put za suvremenu proizvodnju.

U današnjem obliku čokolada postoji nešto više od 150 godina kada se to primitivno piće i hrana drevnih latinoameričkih plemena pretvorila u kultnu slasticu suvremenog svijeta. Čokolada je stalno prisutna na

Stoljećima je poboljšavana i usavršavana pa je postala ugodno pitka, a danas posjeduje savršenu jestivost, topivost i divni osjećaj punoće u ustima. I danas se najbolje čokolade proizvode izvornim postupkom utemeljenim prije više od stotinu godina, samo je suvremena tehnologije ubrzala proizvodnju. Čokolada u sebi krije puno sitnih, skrivenih detalja koji ju čine itekako posebnom; često budi spontane asocijacije –to su emocije u ljudi, pozitivni osjećaji s toplinom doma, s njima dragim ljudima, ljubavlju i prijateljstvom. Čokolada je namirnica puna života. U njoj je sažeto cijelo bogatstvo različitih tvari

koje u brojnim kombinacijama povoljno utječu na naš organizam; najpoznatija su njena stimulativna (pomaže u lučenju endorfina -prirodnih hormona sreće), antidepresivna i antioksidacijska svojstva.

Najugodnija posljedica konzumiranja čokolade je osjećaj zadovoljstva i dobro raspoloženje.

Kažu da čokoladu jedu sretni muškarci i nesretne žene; naime žene čokoladu stavljaju na prvo mjesto najtraženije hrane, a želja za čokoladom osobito se pojačava u trenucima osamljenosti, emocionalnih kriza, žalosti i stresa.

Potrošači sve češće isprobavaju nove proizvode, okus je taj koji često definira kvalitetu u očima potrošača.

U današnje vrijeme postoje brojne varijante i vrste čokolade sa okusima davne povijesti, za sve ukuse i sve potrebe... izaberite crnu, bijelu, mliječnu, punjenu, s dodacima čilija, muškatnog oraščića..

Vjerni i iskusni proizvođači nude brojne varijante i vrste čokolade, za sve ukuse i sve potrebe...i svaka od njih je ljepša...primamljivija...u novoj kockici i novoj ambalaži.. s novim okusima!

Zato, zastanite na trenutak, priuštite si vrhunski čokoladni zalogaj i odaberite sreću, jer ona je tu za sve one koji biraju prave stvari. Potražite ih u novom, atraktivnom dizajnu ambalaže i u novim primamljivim okusima.

A gdje se krije ta osobnost i ljupkost čokolade?

Prirodno izvorište čokolade nalazi se u plodovima kakaovca, biljci koja uspijava samo u tropima, koju u današnje vrijeme beru još uvijek ručno cijele obitelji, a svatko ima različitu ulogu u brizi o drvetu božanskih plodova. Članovi se brinu o

biljnim sadnicama, obrezivanju drveta, prate njegov razvoj, beru plodove, otvaraju ih, fermentiraju i suše zrna, pješice odnose teške vreće zrna u otkupna skladišta, koja su nerijetko prilično udaljena od farme.

Većina proizvođača kakaa su farmeri koji kakao uzgajaju na malom komadu zemlje, u najsiromašnijim dijelovima Afrike.

Prihod obitelji uzgajivača kakaovca često je izvan njihove kontrole. Urod uvelike ovisi o vremenu, a čak i kad bi to mogli kontrolirati, cijena kakaa formira se negdje daleko od farme, na svjetskom tržištu.

Stoga, kad jedete čokoladu, prisjetite se ovi malih ručica koje su brižno i s ljubavlju ubrale mnoga zrna kave da bi preživjeli, a nekima priuštili zadovoljstva jedenja čokolade.

Ana Mladinović, prof.

Š I V A M, P A R A M

Profesorica Mladinović zamolila nas je da na nastavu donesemo nekoliko dugmadi, konac kakav želimo, nekoliko igala i više malih krpica.

Bilo nam je to smiješno... pa nismo mala djeca da šivamo odjeću za lutke. No, zna naša profesorica kako nas trgnuti: u šaljivom tonu ispričala nam je priču o tome kako je morala sašiti krpenu loptu za svoju

kćer

u

vrtiću. Naime, tete su odredile

svaka

mama svome djetetu sašije

krpenu loptu s

kojom će se sva djeca u vrtiću

bar

vrijeme igrati dok se odviknu od

da

neko

svakodnevnih

tučnjava u kojima su odjednom

počela koristiti

lopte kao oružje. Profesorica

Mladinović

je

sašila loptu i donijela je tetama

u vrtić, ostale

mame – ne. Rekle su da ne

znaju

sašiti

loptu. Profesorica nam je dalje

pričala kako je

danima objašnjavala mamama i

tetama

sašiti loptu.

kako

Tako smo svi

oprezno uzeli u ruke šivaći

pribor

i

pokušali obaviti najjednostavniji

zadatak: zašiti

dugme. Imamo dva mladića u

razredu

–

odlično

im

je

išao

posao!

Profesorica je

svakome davala upute: kako

udjenuti konac

u iglu, koliko slojeva treba da se

dugme ne bi

odšilo…

međusobno

pomagati,

nastavili

smo

si

provjeravati

ušiveno.Kod kuće sam se pohvalila svojom ušivenom dugmadi mami i baki. Obje su vrsne u heklanju, vezu. Stalno se izvlače da mi pokažu kao se hekla govoreći da mi ne znaju pokazati jer san ljevak, a one, kao ne znaju, kako ljevoruki heklaju.

Svašta! Nisu dalje od onih mama koje nisu svojim klincima znala sašiti krpene lopte u vrtiću.

Lorena Barišić, 2. f

TRANSPLANTACIJA ORGANA

Nedavno sam održala referat o transplantaciji organa (predmet biologija s ekologijom). Prikupila sam podatke s interneta i iz stručnih knjiga. Dok sam radila referat nisu mi bili jasni neki pojmovi iz stručnih knjiga pa sam ih pokušla prevesti jer sam znala da ako meni nije jasno, neće biti jasno ni ostalima iz razreda. I tako je i bilo, kada sam prezentirala, svi su aktivno sudjelovali i ispitivali me o tim stručnim pojmovima, pa sam im objasnila.

Nakon što sam im objasnila, svi su shvatili. Iz mog referata o transplantaciji organa mogli smo puno toga naučiti. Kao da doniranjem organa ili samo krvi možemo nekome spasiti život, kako unaprijediti kvalitetu života te se osjećati korisno.

Ana Križanović 2.D

PRAVNICI

1.C

2.C

3.C

4.C

Jesu li mladi vozači ugrožena ili zaštićena kategorija?

Rasprava o dilemi iz naslova nikako ne donosi zaključak. U sedam mjeseci tijekom 2014. god. mladi vozači su skrivili ukupno 2482 prometne nesreće (24 nesreće s poginulim osobama, 933 s ozlijeđenima, a 1525 s teškom materijalnom štetom). „Mladi vozači“ nemaju puno simpatizera. Prisjetimo se samo nesreće u blizini Poljoprivredne škole koja je poslije tri godine uništila tri mlada djevojačka života, jer 19-godišnji bezobzirni vozač snažnog BMW-a (kakvog nije ni smio voziti u svojoj dobi) nije bio svjestan da automobil nije lotto-dobitak za pokazivanje i ostavljanje macho-utiska o vozaču. U njegovim neodgovornim rukama postao je alat za ubijanje.

Definicija „mladih vozača“ nije dobra. U prošlom zakonu mladi vozač je bio – novi vozač. Makar imao i 50 godina jer iako imate zrelost i životno iskustvo, vozačko iskustvo tek trebate steći !

U hrvatskom društvu nedostaje prometne kulture, mlade vozače tek treba educirati, ali ne od trenutka polaganja vozačkog ispita, već puno ranije, uvođenjem prometnog odgoja u osnovne škole.

Sve dok je tako za gore navedenu tešku prometnu nesreću u Slavonskom Brodu širu odgovornost snosi i obitelj počinitelja i društvo u kojemu je bitno biti prihvaćen kroz kriva mjerila i vrijednosti. Jedna od tih je „vozati“ auto koji dobro „potegne“ i na koji cure „padaju“.

Ako nismo sigurni pri povratku iz škole na nogostupu, gdje se onda uopće možemo osjećati sigurnim?

Počinitelj iz našeg primjera na sudu je na kraju, pravomoćno završio kao – zaštićena kategorija.

No, vlada mišljenje da su mladi vozači u Hrvatskoj – ugrožena kategorija. Zakon o sigurnosti prometa sve ih trpa u „istu košaru“ pretpostavljajući da će svakako počiniti prekršaj.

Po Zakonu je „mladi vozač“ vozač u dobi od 16. do 24. godine te im se nakon položenog ispita izdaje vozačka dozvola na 10 godina.

Koliko se još teških nesreća treba dogoditi, koliko ljudi stradati da proradi osjećaj dužnosti i pravilno upravljanje vozilom postane hrvatska svakodnevnica?

Kada nečije dijete pogine ili bude teško ozlijeđeno kriminalnim ponašanjem onih koji vole stisnuti gas, roditeljima ništa ne znači kajanje okrivljenog

vozača u sudnici. Svaki vozač mora biti svjestan da je, kad krši propise, pristao na mogućnost da nekoga svojom vožnjom usmrti.

Nažalost, odzvonilo je većem dijelu zakonskih odredbi vezanih za „mlade vozače“.

Po njima mladi vozač ne smije upravljati vozilom na cesti brzinama većim od 80 km/h, a na brzoj cesti većom od 100km/h, odnosno 120km/h na cesti namijenjenoj isključivo prometu motornih vozila. Mopedu je ograničena brzina na 40km/h.

Usprkos poznavanju ovih odredbi bezbroj puta sam bila svjedok bezobzirnom luđačkom divljanju na cestama, a usprkos mnogo plaćenih kazni policijskih službenika mnoštvo mojih poznanika i dalje vozi bez vozačke dozvole. Nitko takvima ne staje na kraj!

Mladi vozač po Zakonu ne smije upravljati vozilom ako u organizmu ima opojnih droga i alkohola. Također ne smiju upravljati osobnim vozilom čija je snaga motora 80 kW. Trebala bi nova „vojska“ prometne policije da se i tome nađe „lijek“!

Skupina vozača koje Zakon klasificira „mladima“ prosvjeduje protiv takve odluke. Uputili su dopis i pučkoj pravobraniteljici, iz čijeg su ih ureda izvijestili kako prikupljaju podatke od različitih institucija kako bi dobili uvid u cjelovitu sliku.

Brojne prometne nesreće koje su u posljednje vrijeme skrivili mladi vozači sigurno otežavaju argumentaciju inicijative za izmjenu sporne zakonske odredbe, o čemu će na kraju odlučiti Hrvatski sabor.

Tina Mrvelj, 4.C

„Od sada se možete opet kladiti i preko mobitela“ Danas u Republici Hrvatskoj radi 206 automat klubova, 16 casina, 9 kladionica i jedna lutrijska organizacija. Nema niti jedne djelatnosti koja je u posljednjih 20 godina doživjela tako nagli i eksplozivni rast kao što je kockanje.

1020. kralj Olaf od Norveške i Olaf od Švedske morali su kockom odlučiti čiji je jedan izolirani teritorij. Kralj Henrik VI. kazao je kako su njegovi vojnici više trošili vrijeme na kockanje nego radeći i trenirajući za borbu.

Zanimljivo je da je građanima SFRJ u razdoblju od 1945. do 1990. g. ulazak u casinom, a time i sudjelovanje u igrama na sreću koje su se tamo organizirale, bilo zabranjeno.

Kockanje je jedan od najstariji ljudski oblika zabave. Neki povijesni dokumenti o igrama na sreću su stariji od pojave prvog novca za punih 1000 godina. Prvi pisani podaci o kockanju potječu još iz drevne kineske kulture. Staroegipatska civilizacija je također poznavala kockanje. U njoj je postojalo niz kockarskih igara, od pučkih, zabavnih do svećeničkih ili faraonskih.

Ideja o blackjacku i pokeru s papirnatim novcem došla je u Europu iz Kine oko 900.-te g., donio ju je car Mameluk. Mamelukovi ljudi nisu bojali karte ljudskim likovima, već dizajnom koji podsjeća na muslimanske tepihe.

Lotto je utemeljen 1700.-te godine u britanskoj koloniji Later, dok je prvu primitivnu verziju ruleta u 17. st. uveo Blaise Pascal u pokušaju da napravi prepetuum mobile (uređaj koji se giba bez prestanka bez uzimanja nove pokretačke energije).

U indijskoj civilizaciji prvi pisani podaci o kockanju govore o klađenju bojnih kola prije 4000 godina. Najstarija kockarska igra je baš s kockicama. Bacali su ih Marko Polo, Džingiskan, stari Egipćani i Grci. Prve kocke su pravljene od kamenčića, drveta, kostiju ili zubi životinja i polako su se okretale. Asteci i Maje te Afrikanci i Eskimi također su igrali igre s kockama. Primitivne kulture imale su vještice i šamane, koji su koristili magične sposobnosti kockica za gatanje i prorokovanje sreće.

Casina se pojavljuju sredinom 19. st., najvećim brojem u njemačkim državama i to uglavnom u lječilištima, te u velikim europskim gradovima kao što su Budimpešta, Beč, Pariz i London, a nakon toga i u američkim gradovima: Las Vegas, Atlantic City i Reno.

U Hrvatskoj je prvi casino otvoren 1884. g. i to u Opatiji u vrijeme kada su se casina otvarala i u drugim europskim državama.

Termin „lutrija“ prvi je put upotrijebljen u 16. st., u Francuskoj, u značenju ugovora privatnog ili javnog značenja.

Tijekom povijesti kockanja razvile su se i razne metode varanja, Rimljani su bili posebno dobri varalice. U 10. st. Crusade, vojni vojskovođa, morao ih je zabraniti kako bi spriječio ovisnost svojih vojnika. Godine

Najinteresantnija je priča iz davne prošlosti kako je kocka odlučila sudbinu grada Masade, utvrde u današnjem istočnom Izraelu. Krajem 72. g. započela je rimska opsada Masade u kojoj se nalazilo oko 1000 građana, dok je

Rimljana bilo oko 10 000. Bijeg iz Masade bio je nemoguć. Nakon višemjesečne opsade Rimljani su uspjeli ući u Masadu. Branitelji su bili u bezizglednoj situaciji. Tada zapovjednik Masade, Elazar Ben Jair, izriče dugački govor, nakon kojega zajednički odlučuju da neće živi pasti u ruke neprijatelja te odlučuju napraviti kolektivno samoubojstvo, a bacanje kocke je trebala odlučiti kojim će redom to biti učinjeno. Svaki branitelj pronašao je

kamenčić i na njega urezao neki svoj znak za prepoznavanje. I… bilo je to najočajnije i najpotresnije bacanje kocke u povijesti.

Josip Flavije je jedini preživio Masađana, iako se on sam trebao ubiti. Kockom su odlučivali tko će ubiti koga, a on je ostao zadnji, nije se htio ubiti i završiti u paklu zbog samoubojstva, nego se radije predao Rimljanima.

Razgovor s današnjim kockarima Kockar 1 Počeo sam se kladiti u 6. razredu na „hat-trick“ aparatu za klađenje. Krenuo sam s 5 kn i igrao sam sve češće. Iako sam malo ulagao, puno sam potrošio. Nakon nekog vremena sam dobio 200-tinjak kuna, tada sam počeo povećavati svoje uloge na 50 kn. Trošio sam sav svoj džeparac pa čak i ono što sam osvojio. Nakon izvjesnog vremena igrao sam po 2-3 para i ulagao po 200-300 kn. Onda sam naglo gubio i sve više povećavao svoje uloge.

Počeo sam svaki vikend izlaziti u grad, roditelji su mi davali minimalno 200 kn. U gradu su svi pričali o „Admiralu“ gdje su svi kockali za 200 kn na ruletu, a ja sam ubacio 50 kn i odmah osvojio 200 kn.

Budući da sam bio maloljetan, izbacili su me van, sav zarađeni novac sam popio u diskoteci preko puta. Kasnije sam u Admiralu još tri do četiri puta imao dosta sreće i digao novih 200-300 kn.

Kada je počela škola smanjio sam izlaske u grad i vratio se sportskoj kladionici pokraj škole. Nekada cijeli dan nisam jeo u školi kako bih skupio za kladionicu. Kada sam vidio da od toga nema ništa, opet me vukla želja da idem u Admiral.

Kockar 2 Počeo sam se kladiti u 5. razredu. Sada se kladim 4-5 puta tjedno. Novac za kladionicu dobivam od roditelja, bake i ujaka. Prvo sam se kladio na utrke pasa u obližnjem kafiću. Zarađeni novac sam koristio za ponovo igranje, cigarete i sl. Jednom sam u aparat ubacio 50 kn i od toga dobio 250 kn.

Zatim sam ubacio tih 250 kn i sve ih izgubio. Uvijek gledam igrati neke listiće koji garantiraju veći i sigurniji dobitak, no nakon dužeg vremena sam shvatio da to postaje sve teže jer se danas sve više utakmica namješta. Uvijek kada idem u kladionicu mislim kako ću samo ubaciti nekoliko kuna i otići, tek toliko da probam, a na kraju to bude „ajde, još samo jednom ću, pa idem“. Kada shvatim da imam samo 10 kn, a imao sam više od 200 kn, mislim vratiti izgubljeni novac i naravno – samo potrošim to malo.

Mislim da je kocka čak i gora od alkohola, pušenja i drugih ovisnosti. Sve počne s jednim običnim listićem za nogomet, a završi velikim dugovima i razaranjem obitelji.

Kockar 3 Bio sam kockar dok sam radio na moru. Imam prijatelja koji u kasinu nadgleda kamere. Pričao mi je kako se u kasinu novim igračima pušta da osvoje veće svote novca kako bi opet dolazili. Tako mi je otkrio način zarade. Način na koji zaradim bio je taj da sam odlazio u kasino samo jedanput na mjesec i tako sam zarađivao veliku svotu novca. Kasina na taj način rade veliku prijevaru i samo zlo. Sretan sam da sam se na vrijeme uspio izvući iz svega toga.

MALOLJETNI KOCKARI, moji prijatelji i vršnjaci U mom naselju postoji mnogo ovisnika. Svi su započeli s manjim svotama novca iz džeparca, koji su ubrzo morali posuđivati novac od drugih ili krasti stvari iz kuće koje bi prodavali ili mijenjali u zamjenu za dug. Uglavnom su započeli s listićima i klađenjem na aparatu.

Popriličan broj njih krade od roditelja kako bi mogli zadovoljiti svoju potrebu za klađenjem. Tako je kod mnogih od njih dolazilo do svađa u obitelji, a neki su čak bježali od kuće. Ovisnici su uglavnom oni neobrazovani, no ima i onih iz boljih škola. Svi mjesečno potroše bar 500 kn kladeći se. Postoje i oni koji se klade preko dojava, plate određeni iznos novca da bi saznali za namještene utakmice i zaradili, ali zna se dogoditi da te dojave budu lažne pa tako izgube novac koji su dali da saznaju za dojavu i onaj novac koji su uplatili. Tako počnu „žicati“ novac i krasti stvari iz kuće samo kako bi opet odigrali listić.

Čudno je to kako ne uče na svojim greškama, uvijek iznova gube teško zarađen novac roditelja. Sve počne tako što netko od prijatelja odigra listić pa tako i drugi za njima. Neki započnu jer su ih njihovi roditelji tome naučili kad ih šalju da uplate njihove listiće. Nije ni čudo što se većina maloljetnika u selu kladi, djeca su to od 12 do 18 godina. Neki se počnu kladiti i prije 12.-te godine, oni imaju stariju braću koji se klade. To su najčešće djeca iz siromašnih obitelji ili obitelji s problemima u međusobnim odnosima. Jako puno mojih poznanika se gotovo svakodnevno kladi.

Gotovo je nemoguće naći 5 kuća u selu koja su poredana jedna do druge, a da se nitko u njima ne kladi. Situacija je katastrofalna i nešto se ozbiljno treba poduzeti jer će se inače klađenje djece postati sasvim normalna i uobičajena stvar u našim životima, ako to već i nije?!

Priredio i intervjuirao: Marin Badrov, 1.E

Na kraju sata Uvod u državu i pravo prof. Štefanić obavijestio nas je kako se trenutno uređuju školske novine te ako netko ima kakav prilog, neka se javi urednici profesorici Jurić.

Tko li je ta?, pomislila sam i isti tren se sjetila svog dugogodišnjeg prijatelja Josipa Mišića koji mi je rekao da mu ta profesorica predaje hrvatski jezik. Iduće jutro naletjela sam na profesoricu dok smo obje kupovale kifle, ponudila joj svoj prilog i tako je došlo do ovog članka.

Domovi za maloljetnike i stanje u njima Na računalo sam unijela pojam “maloljetnički domovi u RH”, nasumice sam otvorila stranicu jednoga. Otvorila se cijela lepeza informacija i još koječega.

U bližoj okolini imam osobu koja je dio mladosti provela u jednom takvom domu zbog krajnje problematičnog ponašanja, pa me ta tema stoga i privukla. *Čitajmo što piše: Djelatnost Doma je socijalne skrbi izvan zadovoljavanje potreba djece i mladeži godine života koja u ponašanju.

pružanje usluga vlastite obitelji za socijalno – zaštitnih u dobi od 7. do 21. iskazuju poremećaje

Dom pruža usluge poludnevnog boravka privremenog smještaja prihvat, boravak ili ovisno o vrsti tretmana odijevanje, brigu o odgoj te stručnu pomoć školovanju i radnom

cjelodnevnog ili te stalnog, tjednog ili odnosno kratkotrajni stanovanje, što uključuje prehranu, zdravlju, čuvanje i u učenju uz skrb o osposobljavanju.

U Domu se provodi stacionarna opservacija, poludnevni boravak – produženi stručni postupak, prihvat i domski tretman, a u skladu s propisima o izvršenju odgojnih mjera za maloljetnike izvršavaju se i sudske odgojne mjere: - upućivanje u Centar za odgoj (Disciplinski centar) - pojačana briga i nadzor uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi - iznimno i upućivanje u odgojnu ustanovu

- Ovim izvadcima dodala bih i prijepis

članka iz Jutarnjeg lista:

Potresen vijestima da se i danas u domovima za preodgoj živi kao u najopasnijim zatvorima za okorjele kriminalce, smatrao je da mora progovoriti o groznoj stvarnosti te djece, napuštene i od roditelja i od društva o silovanjima, premlaćivanjima, pljačkama, dilanju droge i zataškanim ubojstvima.

Nedavno sam upoznao 17-godišnjaka čiji me životopis razuvjerio da je današnja situacija u dječjim domovima bolja nego li kad sam ja bio štićenik.

Saznao sam kako se, nažalost, ništa nije promijenilo, od psihičkog i fizičkog do seksualnog zlostavljanja, droge i oružja kao sastavnih dijelova tamošnjeg života.

U medijima, očito, uspijevaju prikazati samo uljepšanu fasadu. Isprva sam bio skeptičan prema nepoznatom mladiću, no kada je krenuo pobrajati dobro mi poznata imena omraženih odgajatelja, čuvara i profesora, shvatio sam da je bio u potpuno istom položaju kao ja prije 25 godina. Srećom po mene, iz svega sam izašao jači jer i mene su seksualno napastovali, tukli i vrijeđali, što sam u međuvremenu zatomio. Ovaj dečko je potpuno uništen, a do punoljetstva mora još preživjeti unutar domskih zidova, pa mi je povjerio da kupuje vrijeme tako što inscenira rusvaj, recimo, porazbija prozore, na što automatski zovu kola Hitne pomoći i odvezu ga u psihijatrijsku bolnicu u Jankomiru. Kao i ja, jedva čeka da ostane sam, iako na vjetrometini, bez igdje ikoga i ičega, ali da bi počeo novi život, slobodan od prisilnih krađa, prošenja i svih ružnih domskih navika.

Prvo što sam obećao sam sebi nakon

izlaska bilo je da neću to više raditi, a najveći san bio mi je imati svoju obitelj, naći ženu, skrasiti se i živjeti normalno.

Iz osobnog iskustva vrlo dobro znam da u domovima za maloljetnike mnoštvo djece i mladih nađe spas i izlaz, mogućnost izlaska na pravi životni put.

No, nije sve u takvim domovima sjajno, prije 5-6 godina u osječkom Domu otkrivene su brojne nezakonite radnje i djela počinjena nad malodobnim štićenicima. O tome su izvjestile sve dnevne novine, povela se sudska istraga, a epilog iste objavljen je prije nekoliko dana u Jutarnjem listu.

Zataškalo se sve.

Maloljetni štićenici su u Domovima prepušteni sami sebi, neprekidno vode borbu s različitim oblicima bullyinga i s nerazumijevanjem djelatnika. Štićenici Domova nemaju izlaza jer se nemaju kamo vratiti, nemaju nikoga tko bi ih razumio i ponudio vrstu pomoći koja im treba.

Nesretne sudbine mladih života zatvorenih u Domove još su me u osnovnoj školi zainteresirale, dirnule i nadahnule da upišem fakultet Socijalnog rada ili Psihologiju, steknem stručno zvanje koje odgovara potrebama poslova u maloljetničkim domovima i tako pomognem mnogima koji vape za pomoći.

Lorena Orašinović, 1.C

POMPEJI

Nastavni sat latinskoga jezika profesora Marka Galića o propasti Pompeja počeo je prikazivanjem dokumentarnog filma o zadnjim trenutcima Pompeja koji me se snažno dojmio Pompeji – grad je to zatočen u vremenu, grad očaja i katastrofe, razorne Majke prirode. Grad kojeg su silna prašina i pepeo sačuvali od nemilosrdnog zuba vremena. I, naposljetku, grad nevinih žrtava.

Godine 67. To je bio grad u kojem su živjeli ljudi baš poput nas. Život u Pompejima je tekao normalno, ljudi su hodali ulicama, međusobno razgovarali, djeca su se igrala, sve je bilo baš kako treba. Nedaleko od grad nalazila se planina koju su zvali Vezuv. Svim stanovnicima to je bila obična planina, no, ta „planina“ je krila strašnu tajnu, tajnu koju će svi platiti životom.

Ljudi nisu poznavali pojam vulkana, nisu znali za erupcije i smrtne posljedice koje donosi užarena lava. 67. godine dogodio se prvi potres. Mještani su se uznemirili jer je potres bio vrlo jak i razoran, no ljudi ni tada nisu shvaćali pravo lice Vezuva.

Pompeji su se nakon potresa brzo razvijali i oporavljali zbog svoje snažne ekonomije.

Nitko, ali baš nitko, nije slutio što će im jedan obični vrući ljetni dan donijeti. 27. kolovoza 79. godine počeo je normalno.

Povremeno se osjetilo slabo podrhtavanje koje su mještani neprestano ignorirali.

Ljudi su obavljali svoje uobičajene poslove, gladijatori su hedonistički uživali u svojoj slavi, žene i djeca su hodali po forumu bez ikakvog saznanja što će se dogoditi.

Senator Julije Publije nadgledao je dizajniranje svoje sobe s bazenom, njegova žena i kći koja je bila trudna 7. mjeseci bezbrižno su razgovarale ne znajući da su im to možda zadnji zajednički trenutci. Život je tekao uobičajenim ritmom dok se nije prolomio gromoglasan udar iz planine.

Od tog trena sudbina Pompeja bila je zapečaćena zauvijek. Dimni stup visok 15 kilometara putovao je u atmosferu. Dan se ubrzo pretvorio u tminu noći. Ulicama Pompeja čula se vika i metež ljudi koji nisu mogli vjerovati što im se događa. Dim i pepeo koji je završio u atmosferi se ohladio i počeo padati u obliku kamenčića različitih veličina. To je bio samo početak. Nakon nekog vremena kamenčići počinju padati sve jače, što mnogi krovovi tadašnjih kuća

nisu mogli izdržati. Mnogi su domovi ostali zatrpani pod gomilom kamenja. U predvečer tog istog dana vulkan je ponovno pokazao aktivnost, velika količina pepela pretvorila se u lavu koja je tekla niz padinu planine brzinom do 300 km/h.

Nesnosan val topline prvo je pogodio grad Herkulaneju.

Smrt je bila trenutačna. Nesnosna toplina dovela je do isparavanja kože, kosti su pougljenile, zubi su pucali kao krhko staklo, a mozak je od toplinskog vala jednostavno eksplodirao.

Prizori su bili stravični. Val pepela putovao je ravno prema Pompejima i donosio neizbježnu smrt. Mješavina klorovodika i ugljičnog dioksida stvarala je smrtnu mješavinu koja je pri udisanju stvarala cement u plućima. Bilo je dovoljno da osoba samo nekoliko puta udahei dok se ne uguši u cementu koji se stvorio u plućima.

Nakon nekoliko minuta sve je postalo tiho.

Nije više bilo ni vriska, ni plača, ni uzdisaja.

Vulkan je pobio sve ljude i sve životinje. Sve što je nekada disalo sada je usnulo. Grad je postao grad sjena, vječne tišine, zaboravljen od svih.

Tek 1592. godine

Pompeji su pronađeni, no do masovnih otkopavanja došlo je 1860. kada su pronađeni različiti predmeti. Danas je grad onakav kakav je bio prije skoro 2 tisućljeća.

Grad sačuvan u vremenu. Nitko nije vjerovao Pliniju Mlađem na njegovom opisu strašne katastrofe koja je pogodila Pompeje.

No moderna znanost je dokazala da je on bio u pravu. Svaki detalj je bio točan. Danas Pompeji tiho govore o svojoj strašnoj prošlosti, o strahotama koje su ga zadesile.

Najužasniji dokazi te katastrofe su ljudski ostatci, oblici ljudskih tijela koje su naslage pepela i prašine pretvorili u ljudske oklope. Žene, muškarci, djeca i životinje, sve je tada postalo prošlost, nagomilano pod hrpom prašine i pepela koji im je okončao živote.

Tisućama turista koji ga pohode sada ponovno govori tužnu prošlost svojih stanovnika. Grad je i sada tih, a jedini glas koji struji kroz njega je povjetarac tihih šapata mrtvih što ga govore izmučene građevine.

Manuela Zujić, 2.c

Iz naše struke: budući kriminalisti izdvajaju suvremene vrste kriminala i u Hrvatskoj Prof. Damir Štefanić definira kriminal kao bilo koji čin koji je u suprotnosti sa zakonima. Postoji mnogo različitih vrsta kriminala (zločina). Kriminalne radnje, u većini slučajeva, do nedavno u Hrvatskoj činili su mladi, siromašni i podčinjeni ljudi.

No, ne bi mi bili oni koji jesmo, da nismo „uhvatili ritam“ sa svijetom u sklonosti prema kriminalnim djelima. Tako Vam izdvajamo: Narko-kriminal - pripada kategoriji kriminala u koju se ubraja niz kaznenih radnji povezanih s uporabom, prijevozom, otkupom i prodajom opojnih sredstava.

Organizirani kriminal – većina ljudi kada čuje riječ „organizirani kriminal“, odmah pomisli na mafiju, ali pod taj pojam spadaju mnoge druge ilegalne organizacije.

Najpoznatiji primjer organiziranog kriminala je krijumčarenje ljudi, prostitucija. Glavne mete takvog kriminala su mlade djevojke koje završavaju prodane u „bijelo roblje“ Cyber kriminal – je jedan od najbrže rastućih vrsta kriminala, a glavni razlog tomu je taj što sve više ljude otkriva svoje osobne podatke na Internetu. Svatko tko koristi Internet može postati žrtvom cyber kriminala.

Primjeri cyber kriminala su krađe identiteta i dječja pornografija. Dječja pornografija je sve

učestalija zato što putem Interneta mnogi „pedofili“ mogu stupiti u kontakt s djecom.

Jedan od načina na koje se država bori protiv takvog kriminala su internetske stranice na kojima se može prijaviti svako sumnjivo ponašanje ljudi na Internetu.

Gospodarski kriminal – je kriminal koji su počinili ljudi visokog društvenog statusa i koji uglavnom rade na vrlo važnim mjestima. Ova vrsta kriminala uključuje pronevjeru (krađu novca od poslodavaca ili države), insajdersko trgovanje, utaju poreza i druga kršenja poreznih zakona. Gospodarski kriminal u pravilu ne zabrinjava obične ljude (građane) jer smatraju da ih se to ne tiče. Nažalost, to nije točno. Gospodarskim kriminalom se krade puno novca od države, a to utječe i na same građane koji nisu toga svjesni.

Najbolji primjer ove vrste kriminala je gosp.

Ivo Sanader, bivši premijer Republike Hrvatske. On je uhićen, optužen i osuđen za pronevjeru desetak milijuna eura. Slijede i druga imena: N. Vidošević, M. Bandić te mnogi drugi.

Karlo Peračković, 3.c