14 –17/10/2010 rijeka
galerija kortil hkd na suπaku galerija siz molekula
produkcija/production Drugo more partneri/partners Domino (Fetival Perforacije) Edicija Jugoslavija Škart Cactus SU Clubture donatori/support Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva Ministarstvo kulture rh Grad Rijeka – Odjel za kulturu Primorsko-goranska županija Europska komisija medijski pokrovitelji/media support Novi List Radio Trsat www.kulturpunkt.hr
Mine, yours, ours is an annual interdisciplinary festival, which every year addresses a different theme. The first theme was ownership, the second transition, the third consumerism and citizenship, the forth solidarity and this year’s fifth edition theme is resistance. The project was started with the intention of discussing themes of social interest that are usually overlooked in the media, indeed are considered as unchangeable given conditions. We also had a second intention, which was to establish a dialogue between the theoretical and the artistic understanding of the theme. Works of art broaden our understanding of specific phenomena, because art offers insight based on different cognitive mechanisms from those of science. Our festival’s art programme (exhibitions, art action and presentations, performances and films) is thus interwoven with theoretical programmes (and is an international conference which, since last year, has an international committee) and other side programmes (round tables, workshops, book launches and entertainment programmes), creating a lively intellectual atmosphere.
Festival Moje, tvoje, naše u 2010. godini imati će svoje peto izdanje. Radi se o interdisciplinarnom festivalu koji se svake godine bavi drugom temom. Tema prvog izdanja bilo je vlasništvo, a drugog tranzicija, trećeg odnos konzumerizma i građanstva, a četvrtog solidarnost. Projekt smo pokrenuli s namjerom da progovorimo o temama od društvenog interesa na način koji nije prisutan u medijima tj. da obradimo one aspekte pojedinih problema koji se najčešće zapostavljaju jer ih se prihvaća kao nepromjenjive datosti. S druge strane, kroz festival smo htjeli uspostaviti dijalog teorijskog i umjetničkog razumijevanja teme. Naime, putem umjetničkih radova možemo produbiti shvaćanje određenog fenomena jer umjetnost nudi uvid utemeljen na drukčijim kognitivnim mehanizmima no što je to slučaj sa znanošću. Zbog toga ispreplitanje umjetničkog (izložbe, umjetničke akcije i prezentacije, predstave i filmske projekcije) i teorijskog programa (međunarodna konferencija koja od prošle godine ima svoj međunarodni stručni odbor, a relevantna je i u stručnim krugovima), te drugih programa (okrugli stolovi, radionice, predstavljanje knjiga, socijalni i zabavni program) stvara iznimno živu intelektualnu atmosferu.
Davor Mišković
Otpor smo kao temu izabrali zato što već godinama prisustvujemo različitim manifestacijama otpora (demonstracije i drugi javni oblici izražavanja otpora, bojkot proizvoda, odbijanje građanske poslušnosti, medijske akcije, umjetničke akcije), a da je teško običnom promatraču razlučiti koje su strategije otpora djelotvorne jer uglavnom nedostaju informacije o rezultatu iskazanih otpora. Konzekvence otpora kao i konzekvence moći izmiču linearnoj predodžbi u kojoj je dovoljno identirificrati točku moći i točku otpora i na osnovu toga izvući zaključke. Moć je difuzna i nemoguće ju je identificirati u državnim aparatima ili institucijama, korporacijama ili pojedincima. Ona ih prožima, ali ne nastanjuje. Moć je široko rasprostranjena mreža koja nema središnju točku nego proizlazi iz bezbrojnih točaka koje ih provode, manipuliraju njome i koriste u svim društvenim odnosima. Otpor je naličje moći i kao takav ne nastanjuje se u jednoj točki nego se rasprostire kroz sve društvene odnose opirući se moći. Dominantan pogled na moć je danas takav da se društvena zbilja predočava kao niz elemenata za čije je funkcioniranje ključna poveznost s drugim elementima putem mreža i drugih oblika međuovisnosti, a
moć proizlazi iz funkcionalnosti društvenih odnosa odnosno. Pri tome je moć varijabilna, a njezino povećanje ovisno je o djelovanju društvenih aktera. Ukoliko akteri djeluju unutar istog strategijskog polja i usmjereni istom vizijom moć se društva povećava. Društvo i moć u ovakvoj predodžbi dobijaju karakter organizma u kojem se od svih njegovih sastavnica traži prihvaćanje uloge i razvijanje vlastite društvene funkcije. To je predodžba koja dominira i otpor u takvoj predodžbi zaista postaje društveno štetan, a njegova vidljivost marginalna. No, još od Marxa znamo da su vladajuće ideje ideje vladajuće klase. Sklad koji nam se ovdje preporuča proizlazi iz potreba lagodnog života vlasnika i upravljača ovog društva. Njihova sposobnost povećanja društvene moći izravna je posljedica naše nesposobnosti otpora. Naime, ovdje se ne radi o klasi poduzetnika ili reformatora koji unose inovaciju u ekonomske procese, spoznajene odnose, socijalnu organizaciju koja povećava ukupnu društvenu moć. Ne ,ovdje se radi o onoj najjednostavnijoj primitivnoj upotrebi moći gdje se mora uzeti B-u da bi A imao. Ako i postoji varijabilnost ona se odnosi na umanjenje društvene moći jer društvo je sve bespomoćnije, a točke moći sele se u tobože nedostupne prostore.
Paradoksalno je da i same društvene skupine koje pružaju otpor prihvaćaju marginalizaciju i društvenu etiketu razvijajući identitet subkulturnih skupina, osobito njegujući specifično estetske komponente. Dakle, što je danas otpor – tek jedna od formi identeteta – u funkcionalnom društvenom okviru, ili zaista borba za preraspodjelu moći u konfliktnom društvu gdje moć uvijek znači prinudu? Ukoliko prihvatimo predobžbu o konfliktnom društvu gdje su klase i/ili različite socijalne skupine međusobno suprotstavljenih interesa i pokušavaju prinudom ostvariti svoje interese od nas se traži da identificiramo sukob i odredimo o kojim se suprostavljenim interesima radi, zatim da slijedimo nit i pokušamo utvrditi odnose moći, mogućnosti pronalaska ekvilibrija, kooperacijski i koalicijski potencijal socijalnih aktera.
Davor Miťković
For years, we have witnessed various forms of resistance (in demonstrations and other public forms of expressing resistance, consumer boycott, civil disobedience, media actions, artistic actions), and this makes it difficult for the common observer to discern the impact of the effective resistance strategies since there is usually no information on what they did or did not achieve. The social marginalisation of resistance is the result of a particular view on society and power. Today, social reality is predominantly presented as a sequence of elements, the functioning of which is made possible by connections to other elements through networks and other kinds of interdependence. Talcott Parsons best expressed the perception of power as a social reality when he said that power is variable, because it can be increased and decreased depending on the activity of social participants and the functionality of social relations. According to this view, society and power take the form of an organism, which requires that all those taking part in it accept their respective roles and the advancement of an independent social function. In this predominant view resistance can become nothing but socially marginal. However, the governing
ideas are the ideas of the governing class - as Marx would say. Here, the balance emerges from the needs of owners and governors of the society to maintain a certain lifestyle. Their capability to increase social power is a direct consequence of our inability to resist. These owners and governors are not entrepreneurs and reformers who bring innovation to economic processes, cognitive relations and social organisation that increase total social power. No, we are talking about the most primitive use of power where one has to take from X in order for Y to profit. If variability exists it is related to decreasing social power - as societies become more and more helpless, the power structures become unreachable. The paradox here is that social groups taking part in the resistance accept marginalisation and a social label, while developing the identities of subculture groups and fostering particular aesthetic components. Consequently, what is resistance today? Is it a form of identity in a functional social framework or a struggle for the redistribution of power in conflict societies where power is a synonym for coercion? Insofar as we accept the view of a conflict society,
where social classes and/or different social groups have opposite interests and are set to further them, we are asked to identify the conflict and the opposite interests involved. To follow a certain line and try to establish: power relations, possibilities for social equilibrium, co-operation and the coalitionist potential of social actors, etc. Traditionally a resistance movement can oppose political or military power, or challenge established economic relations. In either case we are dealing with the organised resistance of social groups against a legally established power. Communicating through definitions makes it difficult to understand the true nature of resistance. For this reason we shall discuss resistance through its contemporary manifestations, and focus on various forms of resistance.
“U odnosu na moć ne postoji dakle jedno mjesto velikog Odbijanja – duša pobune, žarište svih buna, čisti zakon revolucionarnosti – već razni otpori različitih vrsta: mogući, nužni, nevjerojatni, spontani, divlji, usamljeni, usklađeni, podmukli, nasilni, nepomirljivi, spremni na pogodbu, koristoljubivi, žrtveni. Oni, po definicij, mogu postajati samo u strategijskom polju odnosa moći. No to ne znači da im nisu protuudarac, dubinska oznaka koja u odnosu na
bitnu vladavinu tvori jedno, u krajnjoj liniji, uvijek pasivno naličje, osuđeno na stalni poraz. Otpori ne proizlaze iz nekih heterogenih načela no oni pak nisu mamac; u njih su upisani kao nesvodiva sučeljena stana. I oni su, dakle, raspoređeni na nepravilan način: točke, čvorovi, žarišta optora rasuti su u prostoru i vremenu s više ili manje gustoće, uobličujući katkad grupe i pojedince na konačan način, raspaljujući neke točke tijela, neke životne trenutke, neke tipove
ponašanja. Veliki, korjeniti lomovi, binarne i zamašne podjele? Katkad. No najčešće su posrijedi nepostajane i prolazne točke otpora koje u društvo unose rascjepe što se pomiču razbijajući jedinstva i potičući pregrupiranja, zasijecajući i u same pojedince, odrezujući ih i preoblikujući, iscrtavajući u njima, u njihovim tijelima i duši, neumanjive predjele. Upravo kao što mreža odnosa moći na koncu oblikujue gusto tkanje koje prožima aparate i institucije, a da se
baš u njima ne smjesti, tako i rojenje točaka otpora prožima društvenu stratifikaciju i pojedinačne članove. Upravo strategijsko kodiranje tih točaka otpora nedvojbeno omogućuje revoluciju; donekle isto kao što država počiva na institucionalnoj integraciji odnosa moći.”
Foucault, M. (1994/1976): Volja za znanjem u Znanje i moć, Globus, Zagreb, str. 67/68
“In relation to power there is no single locus of great Refusal, no soul of revolt, source of all rebellions, or pure law of the revolutionary. Instead there is a plurality of resistances, each of them a special case: resistances that are possible, necessary, improbable; others that are spontaneous, savage, solitary, concerted, rampant, or violent; still others that are quick to compromise, interested, or sacrificial; by definition, they can only exist in the strategic field of power relations. But this does not mean that they are only a reaction or rebound, forming
with respect to the basic domination an underside that is in the end always passive, doomed to perpetual defeat. Resistances do not derive from a few heterogeneous principles; but neither are they a lure or a promise that is of necessity betrayed. They are the odd term in relations of power; they are inscribed in the latter as an irreducible opposite. Hence they too are distributed in irregular fashion: the points, knots, or focuses of resistance are spread over time and space at varying densities, at times mobilizing groups or individuals in a definitive
way, inflaming certain points of the body, certain moments in life, certain types of behavior. Are there no great radical ruptures, massive binary divisions, then? Occasionally, yes. But more often one is dealing with mobile and transitory points of resistance, producing cleavages in a society- that shift about, fracturing unities and effecting regroupings, furrowing across individuals themselves, cutting them up and remolding them, marking off irreducible regions in them, in their bodies and minds. Just as the network of power relations ends by
forming a dense web that passes through apparatuses and institutions, without being exactly localized in them, so too the swarm of points of resistance traverses social stratifications and individual unities. And it is doubtless the strategic codification of these points of resistance that makes a revolution possible, somewhat similar to the way in which the state relies on the institutional integration of power relationships.� Michel Foucault: The History of Sexuality, Vol 1, p. 95-96.
program/programme četvrtak/thursday 14.10.
petak/friday 15.10.
Poslije posla/ 18:00 molekula After work razgovor vode/ discussion moderators Ayreen Anastas Rene Gabri
10:00 hkd na sušaku
rasprava/discussion Dizajniranje otpora / Designing Resistance sudjeluju/participants Đorđe Balmazović Jordi Blanchar Esteva Branka Čurčić Tony Credland Dejan Dragosavac – Ruta Dejan Kršić Ivica Mitrović Jr. Zoran Pantelić Dragan Protić
16:00 hkd na sušaku
Nikola Gelevski Olsobađanje Skopja/ Liberating Skopje predavanje i razgovor/ lecture and discussion
18:00 hkd na sušaku
Gerard Paris Clavel & Isabelle De Bary (Ne Pas Plier) predavanje i razgovor/ lecture and discussion
20:00 galerija kortil
otvaranje izložbe/ exhibition opening Signali otpora – Izravne kreativne akcije protiv kapitalizma/ Signs of Resistance - Direct Creative Actions Against Capitalism koncepcija i izbor/ concept and selection Cactus Network Škart
20:30 Improvizacije molekula otvorenog formata/ Open format improvisations sudjeluju/participants Brooks Williams & Fiskultura (Language Anonymous): Mila Čuljak Kate Foley Ana Jurčić Joe Kaplowitz Josip Maršić Zoran Medved Francesco Molinari Mia Rizner Dražen Vitolović 22:30 podroom
Ilija i Zrno žita koncert/concert
program/programme
subota/saturday 16.10.
nedjelja/sunday 17.10.
10:00 hkd na sušaku
rasprava/discussion Avangarde otpora, otpori avangardama/ The Avant-gardes of Resistance, the Resistance to Avant -gardes sudjeluju/participants radnici tvornice/ factory workers of Jugoremedija & radnici brodogradilišta/ workers of 3. maj Stipe Ćurković Slobodan Kramanić Miklavž Komelj Ivana Momčilovć Srećko Pulig
20:00 hkd na sušaku
16:00 hkd na sušaku
Srećko Horvat Pravo na pobunu/ The Right to Revolt predstavljanje knjige i razgovor/book launch and discussion
18:00 hkd na sušaku
Marko Strpić Kako nenasilje štiti državu/ How Nonviolence Protects the State predstavljanje knjige i razgovor/book launch and discussion
20:00 hkd na sušaku
DB Indoš & Tanja Vrvilo Cefas (u suradnji s festivalom Perforacije/icollaboration with Perforations Festival)
DJ Ivan Krželj 22:00 molekula & VJ Denis Mikšić
Senka Bulić Evita (u suradnji s festivalom Perforacije/collaboration with Perforations Festival)
od ponedjeljka 11. listopada do četvrtka 14. listopada/ time frame monday october 11 - thursday october 14
Poslije posla After Work 18:00 – 21:00 molekula razgovor vode/ discussion moderators Ayreen Anastas Rene Gabri
Poslije posla je kompaktni događaj koji u četiri večeri istražuje suvremene odnose i transformacije posla i rada. Događaj ili istraživanje otvoreni su za sve zainteresirane. Tema je svakome bliska i svatko bi trebao imati nešto reći o tome. After Work is a compact event in four evenings investigating the relations and the transformations of the notion of labor and work today. The event or investigation is open to anyone who is interested. The subject is familiar to all and everyone should have something to say about it.
Ä?etvrtak/thursday 14.10. 20:00 galerija kortil otvaranje izloĹžbe/ exhibition opening
Signali otpora – Izravne kreativne akcije protiv kapitalizma Signs of Resistance Direct Creative Actions Against Capitalism
Zapatisti su 1994. izašli iz džungli meksičke pokrajine Chiapas i pokrenuli pobunu čovječanstva protiv neoliberalizma. Svojom kreativnošću i jezikom inspirirali su aktiviste diljem svijeta, koji su odlučno razvijali nove strategije i mreže koje će diljem svijeta stvoriti niz globalnih dana akcije protiv G8, Svjetske banke i MMF-a kao simbola novoga svjetskog poretka kapitalističke hegemonije. Pokret je privukao svjetsku pažnju u studenom 1999. godine direktnom akcijom aktivista, ekologa i sindikalaca da prekinu sastanak WTO-a u Seattleu i tako zaustave novi
trgovinski ciklus kapitalističke globalizacije. Izložba Signali otpora povezuje priče društvenih pokreta prošlih desetljeća, prikazuje utjecaje i veze između i unatar pokreta protiv kapitalizma, rata i klimatskih promjena. Prikazuje jednu u nizu priča o tome kako smo došli od Chiapasa do Seattlea, Genove i Kopenhagena. Priča je protkana radovima koji su nastali u vrijeme pokreta, unutar samih pokreta ili za njih, a stvorili su ih umjetnici i dizajneri aktivisti i kolektivi. Izložba je dobra prilika da promislimo i proslavimo nove kreativne akcije koje su proizašle iz ovih pokreta.
In 1994 the Zapatistas emerged from the jungles of Chiapas, Mexico in an uprising of Humanity against Neo-liberalism. Activists across the world were inspired by their creativity and language, defiantly developing new strategies and networks that would see a series of Global days of Action take place across the world targeting the G8, World Bank and the IMF, as symbols of a new world order of capitalist dominance.This movement came to the worlds attention in November 1999 as an direct action activists, environmentalists and trade unionists shut down the meeting of the World Trade Organisation in Seattle, stopping the next trade round
of Capitalist Globalisation. Signs of Resistance is an exhibition that weaves together the stories of the past decades social movements, drawing out the influences and connections between and across the movements against Capitalism, War and Climate Change. It describes one of the many narratives of how we got from Chiapas to Seattle to Genoa to Copenhagen. Interspersed in this narrative are works by artist and designer activists and collectives, produced during, within and for the movements and is a chance to reflect upon and celebrate the new creative impulses that the movements spawned.
Brian Holmes
Desetljeće koje dolazi Deset godina poslije Seattlea
The Decade to Come Ten Years after Seattle
Bio je to vrhunac globalizacije, kulminacija revolucije Interneta i zadnji trzaj tzv. Nove ekonomije - ministarska konferencija Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu trebala je označiti početak korporacijskog tisućljeća u kojem “slobodna trgovina” doseže najudaljenije dijelove svijeta. Tog jesenjeg jutra, 30. studenog 1999. godine, nitko nije mogao predvidjeti da će do kraja dana sastanak prekinuti prosvjedi koji će paralizirati središte Seattlea i koji će u sukobu s interventnom policijom stvoriti pet dana kaosa u gradu te nam tako otkritii pravo lice demokracije. Nitko, osim tisuće prosvjednika koji su se mjesecima pripremali obustaviti rad WTO-a i stotine tisuća ljudi diljem svijeta koji su uvidjeli potencijal umreženog društva sudjelujući u oživljavanju socijalne pravde i ljevičarskih, anarhističkih i ekoloških pokreta nastalih za zapatitističke pobune 1994. godine. Taj 30. studenog bio je njihov dan, naš dan, nemiran dan na ulicama. Dan kada je nastao “pokret pokretâ” čiji je otpor končno postao kako primaran tako i transnacionalan.
It was the heyday of globalization, the high point of the Internet boom and the last gasp of the so-called New Economy: the WTO ministerial in Seattle was supposed to celebrate the advent of a borderless millennium extending corporate “free trade” to the farthest corners of the earth. Nobody on that fall morning of Tuesday, 30 November 1999, could have predicted that by nightfall the summit would be seriously disrupted, downtown Seattle would be paralyzed by demonstrations and a full-scale police riot would have broken out, revealing to everyone “what democracy looks like” and plunging the city into five days of chaos. Nobody, that is, except the thousands of protestors who prepared for months to put their bodies on the line and shut down the World Trade Organisation - as well as their hundreds of thousands of other bodies across the world who learned the potentials of the networked society by participating in the farflung renewal of leftist, anarchist, social justice and ecology movements that began in the wake of
Za uspjeh u Seattleu ključna je bila Peoples Global Action koja je bitku protiv WTO-a započela u Ženevi u Švicarskoj u veljači 1998. Direct Action Network sa zapadne obale SAD-a zaslužna je za koordiniranje mirne blokade ulica koje su vodile na mjesto sastanka. Važnu ulogu su imali i sindikalci koji su se protivno svojim nadređenima pridružili studentima i tako stvorili ratobornu skupinu u središtu grada. Black Bloc je, uništavajući privatno vlasništvo, bitno utjecao na radikaliziaciju pokreta. Indymedia, koja je bila tek u razvoju, svoj je doprinos dala uspostavljanjem komunikacijskog sistema koji je zaobilazio državne i korporacijske medije. No jednako su važne bile i sve grupe i svi pojedinci koji su u Seattle došli iz različitih dijelova svijeta spriječiti sastanak, a zatim se vratiti kući i ispričati svojim riječima što su vidjeli. A vidjeli su globalni protest koji ima jasne ciljeve i spreman se boriti za njih i izazvati korporacijski kapitalizam u samoj Americi. Protest koji podupire pedeset tisuća amerikanaca. Prije deset godina priča o globalizaciji promijenila je smjer, a mi još uvijek živimo tu nedovršenu priču.
the Zapatista uprising five years before. The 30th of November was their day, our day, a tumultuous day in the streets, inaugurating a movement of movements whose resistance had at last become as transnational as capital. The Peoples Global Action was essential to the success in Seattle, having launched the struggle against the WTO at its founding meeting in Geneva, Switzerland, in February 1998. The west coast Direct Action Network was essential, for coordinating the non-violent blockades of crucial intersections that stopped the delegates from reaching the meeting. The trade unionists who disobeyed their hierarchies and marched past their restraining marshalls were essential, for joining the students and filling downtown with a militant crowd. The Black Blocs were essential, for trashing private property and radicalizing the movement. The nascent Indymedia network was essential, for setting up a new communications system that could bypass the state and corporate media. And all the groups and individuals who had come to
Seattle from around the world were essential, for being there to derail the summit and then going home to tell in their own tongues what they had seen with their own eyes: a global protest with its feet on the ground and its fists in the air, ready to challenge corporate capitalism in America itself, with the support of over fifty thousand Americans. Ten years ago the narrative of globalization changed directions, and we are still living out that unfinished story. All of the activist-artists in this exhibition, and probably most of the visitors as well, took part somehow in the inspiring and dramatic events created by the movement of movements - events that started well before Seattle, for example at the Carnival against Capital in the City of London on June 18th 1999, or at any one of the surprising and often hilarious Reclaim the Streets parties that broke out across the earth on that global day of action. Some of us would meet again and again beneath the teargas and the water cannons: in Prague to shut down the meetings of the IMF and the World Bank, in Quebec City to refuse the Free Trade Area of the Americas, in Washington, Seoul, Nice, Miami, Barcelona, Brussels, Buenos Aires,
Na izložbi su predstavljeni aktivisti-umjetnici koji su, kao vjerojatno i posjetitelji, na neki način sudjelovali u nadahnjujućim i dramatičnim događajima koje je stvorio “pokret pokretâ” - događaji koji su započeli i prije Seattlea - kao npr. Carnival against Capital u Londonu 18. lipnja 1999. ili Reclaim the Streets - iznenađujući, veseo i bučan pokret koji se proširio diljem svijeta na taj globalni dan akcije. Neki od nas ponovo će se susresti iza suzavca i vodenih topova: u Pragu na prekidu sastanka MMF-a i Svjetske banke; u Quebecu na protestu protiv sporazuma o slobodnoj trgovinske zoni Amerika; u Washingtonu, Seoulu, Nici, Miamiju, Barceloni, Bruxellesu, Buenos Airesu, Hong Kongu, Ženevi, Heiligendamu, odnosno tamo gdje građanstvo nije moglo dopustiti da se program rada globalnog kapitala odvija “bez komentara”. Svjedoci smo tragičnih scena poput one u Genovi gdje je policija ubila Carla Giulianija ili u Cancunu u Mexicu gdje si je seljak-aktivist Lee Kyung-hae zabio nož u srce, ožalošćen što je slobodno tržište natjeralo njegove sunarodnjake da napuste svoje farme. Susretali bi se ponovo u nekom lokalnom kutu najvećeg prosvjeda u povijesti, 15. veljače 2003., kada je više od deset milijuna ljudi prosvjedovalo protiv rata u Iraku, samo da bi shvatili da vođe naših navodno demokratskih zemalja uopće ne mare za glasove naroda koji dopiru s ulica.
Hong Kong, Geneva, Heilegendam or wherever the agenda of global capital could not be allowed to proceed with a cynical “no comment” from the citizenry. We would witness tragic scenes, in Genoa, Italy, where Carlo Giuliani was assassinated by the police, or in Cancún, Mexico, where the South Korean peasant activist Lee Kyung-hae stabbed himself in the heart out of grief for his fellow farmers being forced by “free trade” to leave their land. And we would greet each other once again at some local corner of the largest march in world history, on 15 February 2003, when over ten million people cried out against the impending war in Iraq - only to learn, dispirited, that the leaders of our supposedly democratic countries cared nothing for the votes that were cast in the streets. Despite that defeat we would go on journeying in wintertime to the World Social Forum under bright southern skies, or attend a local forum or a reportback session or read an article or a webpage or a book about this powerful articulation of ideas that has contributed so much cooperative knowledge to everyone involved in alternative politics - and particularly to the new generation of grassroots movements and leftist governments in Latin America. We would organize against the wars, mount Mayday parades across Europe and beyond, develop free software networks, squatted social centers, radical education projects and festivals for life and empowerment. At all these events and throughout long periods of organising in between, the artist-activists would be there, designing posters and fliers and puppets and websites, sewing costumes and flags, printing tee-shirts and tracts, making music, dreaming up tricks and displays and wild new mobilising techniques - continuously searching for the deep subversion that changes lives on the spot, while sending out a message loud and clear to everyone. The colorful and irrepressible artistic side of the worldwide social movements has been as important as the political demands written in black and white on the page.
What is the paradoxical thread that links virtual images, embodied performances, graphic inventions and prankster’s tricks to flagrant acts of dissent and disobedience, on the one hand, and reasoned debates of political philosophy, on the other? The artistic process of the global protest movements since the outburst of Seattle is everywhere traversed by a radical incompleteness, which expresses the individual’s or the community’s relation to the social whole. What I mean by incompleteness is first of all an invitation to participate. You can take the image in your own hands, you can add to it and change it, explain it to others, paste it into some new creation for a different use. You can be part of the performance, experience its meanings and its feelings from the inside, share them with others on another day in another way, using different gestures and colors and words. You can help build the backdrop and the stage, or better, follow the pathways of art beyond representation, to construct new and unexpected ways of living where practical reality fuses with utopian desires and dreams. This is a philosophy of change that begins in the heart before it is translated into acts by the body and into words by the brain. Art has a prefigurative role in the protest movements, it offers a foretaste of a better life; but it also puts things together on the spot, it constructs a different world. With the realization that climate chaos is now upon us, this
Unatoč tom porazu, nastavljamo put prema Svjetskom društvenom forumu, prisustvujemo lokalnom forumu, čitamo članke, web stranice ili knjige o ovoj moćnoj artikulaciji ideja koja je doprinjela zajedničkom znanju svih uključenih u alternativne politike - a posebno novoj generaciji narodnih pokreta i ljevičarskih vlada Južne Amerike. Prosvjedujemo protiv ratova, organiziramo prvomajske parade diljem Europe i šire, razvijamo besplatne softverske mreže, skvotirane društvene centre, radikalne obrazovne projekte i festivale života i mogućnosti. Umjetnikaktivist je prisutan na svim tim događajima kao i u dugim fazama organizacije istih. On dizajnira plakate, letke, marionete, web stranice; šiva kostime i zastave; tiska majice i pamflete; stvara muziku, smišlja trikove i manifestacije i nove lude tehnike mobilizacije neprestano tražeći istinsku subverziju koja trenuto mijenja živote, dok istovremeno jasno i glasno svima šalje poruku. Šarena i neukrotiva umjetnička strana društvenih pokreta diljem svijeta važna je kao i politički zahtjevi ispisani crno na bijelo na papiru. Koja je to paradoksalna nit koja povezuje virtualne slike, utjelovljene izvedbe, grafičke dosjetke i psine s jasnim nonkonformizmom i neposlušnošću s jedne strane te s argumentiranim raspravama političke filozofije s druge strane? Umjetnički proces globalnih pokreta nakon Seattlea svugdje je prožet prirođenom nedovršenosti koja izražava odnos pojedinca ili zajednice spram društvene cjeline. Pod nedovršenosti prvenstveno mislim na poziv na
constructive aspect of the artistic process takes on its full dimensions in the here and now: it’s about creating the conditions of another existence that doesn’t poison the planet, and not just sitting around and waiting for others who will never do it for you. Yet there is another meaning to the radical incompleteness of art in the grassroots movements, and it’s equally powerful and paradoxical. You can see it in the images themselves, in their ambivalence and ambiguity. Because they are joyful, surprising, hilarious - but often quite strange and threatening too. There is a kind of dark spectre that the laughter dissipates but never quite chases away: Ronald McDonald with a machine gun in his hands, a red-nosed clown in army fatigues, images of people tied up in nets, an armored personnel carrier blaring Wagner’s “Ride of the Valkyries.” The prefigurative role of art, and even its constructive capacities, would become a lie if it did not also recall the world as it is, the really existing social whole with its immense problems bearing down on us at every moment. So the art of the protest movements mingles dream and reality, beauty and terror, and expresses the symbolic violence of a necessary break with society as it is, while never forgetting that the real violence continues. There is not yet any way to surmount this contradiction, this radical incompleteness - but each new wave of struggles brings fresh
sudjelovanje. Sliku možete uzeti u ruke, upotpuniti je, promijeniti je, obrazložiti je drugima, kopirati je za neku novu namjenu. Možete biti dio performansa, doživjeti njegovo značenje i osjećaje iznutra, podijeliti ih s drugima u nekoj drugoj situaciji na neki drugi način, koristeći drugačije pokrete, boje i riječi. Možete pomoći stvoriti scenografiju i pozornicu ili još bolje, možete pratiti puteve umjetnosti onkraj reprezentacije kako bi stvorili nove i neočekivane načine života u kojima se isprepliću praktična stvarnost i utopijske želje i snovi. To je filozofija promjene koja počinje u srcu i tek se tada prenosi na djela odnosno riječi. Umjetnost u protestnim pokretima ima ulogu proricatelja - ona nam otvara vrata boljeg života, no ona se istovremeno suočava sa stvarima na licu mjesta, stvarajući drugačiji svijet. Sada kada smo se suočili s klimatskim kaosom koji nas je zadesio, konstruktivni aspekt umjetničkog procesa dolazi do punog izražaja tu i sada - on se odnosi na stvaranje uvijeta za neku drugačiju egzistenciju koja ne truje planet i koja iziskuje akciju, a ne iščekivanje da problem umjesto nas riješi netko drugi - jer to se neće dogoditi. No postoji još jedno značenje prirođene nedovršenosti umjetnosti u narodnim pokretima, a jednako je snažno i paradoksalno. Vidljivo je u samim slikama, u njihovoj ambivalentnosti i nejasnosti. One su vesele, iznenađujuće, urnebesne, ali često su i začudne čak i prijeteće. Postoji jedna tamna strana koju smijeh rasprši, ali nikad u potpunosti ne otjera: Ronald
insights and new people too, more eyes and ears and tongues and hands to take hold of the scattered pieces and knit them together into another movement that will try and try again. Ten years ago people power was reborn in Seattle, and not only there but wherever else human beings decided it was more urgent and inspiring and realistic to take to the streets. In one of the most memorable documents of those days - the documentary film “This Is What Democracy Looks Like,” collectively authored by over a hundred video-activists - a chorus of voices repeats in a great rhythmic surge: “Ten years from now, the thing that’s going to be written about Seattle is not what teargas bomb went off on what street corner, but that the WTO in 1999 was the birth of a global citizens’ movement for a democratic global economy.” Since then we saw a first crash that brought down the dot-com delusion, and then, in a weird and distorted slo-mo sequence, the inflation of a real-estate bubble that installed greed and self-satisfied blindness in people’s homes, in the very ground beneath our feet, generating a false sense of prosperity that would soon turn into real expropriation on a massive scale. The global economy was less democratic than ever, and for a while, the global citizens’ movement seemed to have disappeared.
McDonald sa strojnicom u rukama, klaun crvena nosa u vojnoj uniformi, prizori ljudi ulovljenih u mrežu, oklopni transporter iz kojeg trešte Wagnerove “Valkire”. Proricateljska uloga umjetnosti pa čak i njeni konstruktivni kapaciteti postali bi neistiniti kada se umjetnost ne bi sjećala svijeta kakav je, stvarno postojeće društvene cjeline s golemim problemima koji nas pritišću svakog trenutka. Umjetnost protestnih pokreta miješa stvarnost i snove, ljepotu i užas, izražava simboličko nasilje nužnog prekida s društvom kakvo je , pri tom ne zaboravljajući da se stvarno nasilje nastavlja. Još uvijek ne postoji način koji bi nadišao tu kontradikciju, tu prirođenu nedovršenost - no svaki novi val borbi donosi nove spoznaje i nove ljude, još očiju, ušiju, jezika i ruku koji će preuzeti raštrkane komadiće i složiti ih u neki novi pokret koji će iznova pokušavati.
Prije deset godina ljudska moć ponovo se rodila u Seattleu, ali i drugdje gdje su ljudska bića odlučila da je bitnije i stvarnije izaći na ulicu. U jednom od najznačajnijih dokumenata tih dana - dokumentarcu “This is what democracy looks like”, koji potpisuje više od stotinu video-aktivista - zbor glasova ponavlja :”Za deset godina Seattle će pamtiti kao grad u kojem je WTO 1999. označio početak globalnog građanskog pokreta za demokratskom globalnom ekonomijom”. Od tada smo svjedoci prvog kraha koji je slomio dotcom iluziju, pa onda, u jendom čudnom usporenom slijedu, inflaciju balona nekretnina koja je u domove uvela pohlepu i samozadovoljnu sljepoću, stvarajući privid blagostanja koje će se ubrzo pretvoriti u pravo masovno izvlaštenje. Globalna ekonomija nikada nije bila manje demokratična, a globalni građanski pokreti kao da su nestali. To su bile turbulentne godine i pravo je olakšanje vidjeti da su svi konačno otvorili oči, odlaskom Busha i Blaira, slomom ekonomskog balona i vrlo očitom neugodnom situacijom s ratovima koje više ne podupire većina u Velikoj Britaniji i SAD-u. No najvažniji događaj prošloga desetljeća je ostvarenje znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama koji više ne može poreći ni Američka gospodarska komora - otkako su im Yes Men ispravili identitet
i obznanilii istinu koju ovi nisu priznavali. Danas nastaje novi pokret, daleko veći i više ukorijenjen u svakodnevni život. Pokret koji okuplja sve generacije s porukom da život ne čini samo ekonomija. Sljedeće desteljeće započinje 30. studenog 2009. na novoj ministarskoj konferenciji WTO-a u Ženevi. No propalu paradigmu korporacijske slobodne trgovine, prenaglog razvoja, izvlašćivanja, osiromašivanja i beskrajnog zagađivanja potpuno će zasjeniti pokret kojem je cilj natjerati sudionike konferencije UN-a o klimatskim promjenama u Kopenhagenu da problem smanjenja koncentracije stakleničkih plinova prestanu skrivati iza lažnih obećanja i neprovedivih riješenja. No unaprijed znamo da pokret neće uspjeti i da će biti potrebno puno više takvih akcija. Desetljeće koje dolazi donjet će najstrastveniju borbu od svih do sada. Borbu koja će konačno srušiti neoliberalni sustav i stvoriti budućnost koja neće biti ničije vlasništvo, s kojom se neće moći trgovati. Budućnost s kojom svi možemo živjeti.
Those were disturbing years to live through and it has been a relief to see the veil torn at last from everyone’s eyes, with the departure of Bush-Blair from power, the collapse of bubble economics and the visible quagmire of the wars, now rejected by a majority in Britain and the USA. Yet the most important thing that happened in these last ten years is the achievement of a scientific consensus on climate change that not even the American Chamber of Commerce can deny anymore - since the Yes Men corrected their identity and voiced the truth that they would not admit. Today there is a new movement on the rise, far larger and more deeply rooted in daily life, reaching across the generations to say there is something more to existence than the economy. The next ten years begins on 30 November 2009, with another WTO ministerial in Geneva. But the failed paradigm of corporate free trade, overdevelopment, expropriation, immiseration and endless pollution will be far overshadowed by the movement that has arisen to force the global climate negotiators in Copenhagen to stop concealing the real smokescreen of carbon in the atmosphere with their rhetorical smokescreens of false promises and non-solutions. We know in advance that they will not deliver, and that many more mobilisations will be needed. The decade to come will see the most passionate struggle of them all: the one that finally takes apart the neoliberal system, to invent a future that no one claims to own and that no one trades away for profit, a future that every body can live with.
petak/friday 15.10. 10:00 hkd na sušaku rasprava/ discussion
Dizajniranje otpora Designing Resistance sudjeluju/participants Đorđe Balmazović Jordi Blanchar Esteva Branka Čurčić Tony Credland Dejan Dragosavac – Ruta Dejan Kršić Ivica Mitrović Jr. Zoran Pantelić Dragan Protić
Već sam naslov dizajniranje otpora izazvao je zazor u našoj maloj umjetničko-aktivističkoj zajednici jer tobože ironizira sam pojam otpora, odnosi se prema otporu kao prema nekom sadržaju koji je moguće svakako oblikovati i pronaći mu različite forme. Ako dizajn shvatimo kao kreativni proces koji završava proizvodnjom neke forme i kojemu je cilj prenošenje poruke ciljnoj skupini ili široj javnosti onda je dizjaniranje otpora upravo to, kreativni proces koji oblikuje formu otpora i prenosi poruku. Više je primjera kako je upravo forma ključni moment u otporu prema nekoj moći, navedimo samo primjere poput Reclaim the Streets ili nam bliži primjer Prava na grad. Ovi primjeri pokazuju kako je sama forma u kojoj se iskazuje otpor mulitplikator ovog iskaza. Zato je razgovor o dizajniranju otpora ključan u svakom govoru o moći i otporu. I moć ima neku formu? Pa zašto bi otpor bio onda otpor zazirao od svake forme.
The title itself provoked aversion in our small artisticactivist community because it allegedly contradicts the term resistance itself, as it treats resistance as content which can easily be designed into different forms. If we accept design as a creative process that produces a certain form and aims to communicate the message to target groups or the wider public, then designing resistance is precisely that - a creative process that gives form to resistance and communicates a message. There are several examples where form becomes the key factor in the resistance to power - Reclaim the streets and Pravo na grad. These particular examples demonstrate how the form of expressing resistance becomes the multiplication of that expression. Designing resistance is, therefore, an important topic in any discussion on power and resistance. If power takes on a form, why should resistance be deprived of it.
Nikola Gelevski
Olsobađanje Skopja Liberating Skopje
U Skopju, glavnom gradu Republike Makedonije, pod imenom “Skopje 2014” već nekoliko godina traje čudni graditeljski poduhvat tamošnje vlade (kritičari projekat nazivaju “antikvizacija”). U strogom centru grada već se gradi cijeli niz novih javnih “antičkih” zgrada, a kruna cijelog projekta je ogromni “faraonski” kip (25 metara!) Alaksandra Makedonskog
koji treba biti postavljen na glavnom skopskom trgu. O kontraverzama tog projekta, o malim grupama otpora koje se u Skopju pokušavaju suprostaviti bizarnim politikama vlasti (koje Makedoniji prave dosta štete i na međunarodnom planu) govori nam glavni i odgovorni urednik časopisa Margina i portala Okno, Nikola Gelevski.
petak/friday 15.10.2010. 16:00 hkd na suĹĄaku predavanje i razgovor/ lecture and discussion
petak/friday 15.10. 16:00 hkd na suĹĄaku predavanje i razgovor/ lecture and discussion
In the past few years the authorities in Skopje, the capital of Macedonia, undertook a strange rebuilding project “Skopje 2014” (critics call it “Antiquization“). The building of numerous new public “Antique” buildings is already taking place in the city centre, but the high point of the project is a giant (82 feet) statue of Alexander the Great at Skopje’s main square. Nikola Gelevski is the editor of the magazine Margina and the web portal Okno. He will talk about “Skopje 2014” project and its controversies as well as about small groups of resistance who are trying to stand up to the bizarre politics of the Macedonian government (which is doing more harm to Macedonia especially on the international level).
Gerard Paris Clavel & Isabelle De Bary (Ne Pas Plier)
petak/friday 15.10. 18:00 hkd na sušaku predavanje i razgovor/ lecture and discussion
Gerard Paris-Clavel rođen je 1943. godine u Parizu. Po završetku studija na Ecole des Métiers d’Arts s Pierreom Bernardom odlazi u Varšavu na studij kod Henryka Tomaszewskog. Tijekom studentskog pokreta 1968. sudjelovali su u Atelier Institut de Environment. Paris-Clavel je1970. godine osnovao dizajnerski kolektiv Grapus čiji su članovi bili Bernard i Francois Miehe, Alexander Jordan, a Jean-Paul Bachollet kolektivu se priključio sredinom 1970-ih. Kolektiv se razišao 1990. godine. Danas je Gerard Paris-Clavel freelancer koji najviše surađuje s aktivističkom umjetničkom skupinom Ne pas plier (Ne savijati) te sudjeluje u raznim političkim borbama.
Gerard Paris Clavel & Isabelle De Bary (Ne Pas Plier)
Gerard Paris-Clavel was born in 1943 in Paris. After his studies at the Ecole des MÊtiers d’Arts, he went with Pierre Bernard to Warsaw to study with Henryk Tomaszewski. In the student movement of 1968 they
participated in the Atelier Institut de Environment. In 1970 Paris-Clavel was founding member of the graphic design collective Grapus with Bernard and Francois Miehe, joined by Alexander Jordan and Jean-
Paul Bachollet in the mid1970s, Grapus disbanded in 1990. Today, Gerard Paris-Clavel is independent, working mostly with the association Ne pas plier [Do not bend] and active and political battles.
petak/friday 15.10. 20:30 molekula
sudjeljuju/participants Brooks Williams & Fiskultura (Language Anonymous): Mila Čuljak Kate Foley Ana Jurčić Joe Kaplowitz Josip Maršić Zoran Medved Francesco Molinari Mia Rizner Dražen Vitolović
Improvizacije otvorenog formata Open format improvisations
Language Anonymous is an interdisciplinary project and an international group of collaborators in search of a place where there is meaning without language. It was envisaged as a chain of connected practices in media and performance art. Language Anonymous is a process and a path for the audience to follow in order to imagine, question and understand the genius
loci and the variety of unexpected feelings kept in a certain place. The art of listening and observing become inseparable parts of the narrative and thus the interaction between the place, the performer and the audience revives investigations and improvisations. The programme is organised in cooperation with Filmaktiv and Prostor plus.
Language Anonymous (LA) je interdisciplinarni projekt i međunarodna grupa suradnika koji tragaju za mjestom na kojem se može naći značenje, a zanemariti jezik. Začet kao lanac povezanih praksi medijskih umjetnosti i izvedbi, Language Anonymous (LA) je proces i put koji gledatelji prate kako bi zamislili, ispitali i razumjeli genius loci i različitost neočekivanih osjećaja sačuvanih na
određenom mjestu. Umjetnost slušanja i promatranja ovdje postaje nerazdvojni dio građenja naracije te tako istraživanja i improvizacije oživljavaju u interakciji mjestoizvođač-publika. Program organiziramo u suradnji s udrugama Filmaktiv i Prostor plus.
petak/friday 15.10. 22:00 podroom koncert/concert
Ilija i Zrno žita
Ilija i zrno žita performativni bend koji svojim skladbama govori o ozbiljnim aktualnim zbivanjima i stanjima u svijetu i državi na njima specifično neozbiljan način. Humorističnim, ciničnim i ironičnim tekstovima uz žestoke punk rifove kombinirane svemirskim electro sintovima, bend kako glazbeno tako i scenski izaziva smjeh i veselje kod publike. Nastali su u mračnim Splitskim podrumima 2008. i trošnim garažama u kojima su kovali svoj nepodoban zvuk. Od 2008 nastupali su 4 puta na Festivalu Buke u klubu Kocka u Splitu gdje su i jedan put dobili prvu nagadu publike. Uz dvije samostalne izložbe vokala Marka Markovića i Vinka Barića u dva navrata održali koncert u Galeriji Umjetnina Split, u sklopu tzv. ‘’turneje sviramo po galerijama a ne po svatovima’’, koju su nastavili i happeningom ‘’Druga starna zastave’’ nedavno izvedenom u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Ilija i zrno žita is a performance band. Their music addresses serious events and developments in the world in a particularly unserious way. Their witty, cynic and ironic lyrics, punk riffs, a combination of space electro synths and their performance has the audience in stitches. The band started out in dark cellars and weary garages of Split in 2008. Since then they performed four times at the Buka Festival in the club Kocka in Split. Apart from the two solo exhibitions of the vocalists Marko Marković and Vinko Barić, the band performed at the Gallery of Fine Arts Split under the motto “we play at galleries not at weddings”. They also performed at the Museum of Contemporary Art in Zagreb - the title of their happening was “The other side of the flag”.
subota/ saturday 16.10. 10:00 hkd na sušaku rasprava/ discussion
Avangarde Otpora, Otpori Avangardama The Avant-garde of Resistance, the Resistance to Avant-gardes sudjeluju/ participants Stipe Ćurković Iskra Geshovska Miklavž Komelj Ivana Momčilovć i Srećko Pulig
U jednom vrlo svedenom ali suštinskom smislu, pojam Otpora možemo da definišemo kao korelat pojmovima dominacije i vlasti. Svaka dominacija rađa svoje figure Otpora. Drugim rečima, kao što nema vlasti bez dominacije, nema ni Otpora bez dominacije. No, ako pođemo od ovog (negativnog) korelata, odnosa otpora i dominacije, najćešće se susrećemo sa sledećim invarijantama: - Otpor koji nije u stanju da afirmiše novu snagu, bazirajući se i iscrpljujući se uvek u negaciji i opozivu postojećeg stanja. Središnja figura takvog otpora negacijom jeste figura Disidenta-opozicionara, tj. paralelne vlasti: onoga koji između programskog zaveta budućnosti i nasleđa u odnosu na koje pravi rez, ne uspeva da aktivira novu sadašnjost, ostajući u večnoj sadašnjosti “uviđaja”, denuncijacije postojećeg, kao sopstvenog zadatka par excellence. - Otpor koji insistira na ne-vlasti, čija centralna figura jeste Dezerter. No ovakav otpor uzmicanjenem, pasivnošću, najčešće nije dovoljan naspram vojske prinude i brutalnog cinizma opresije. Čak i kada iz opravdanih razloga napušta front, dezerter nije u stanju da definiše sopstveni front frontu koji mu je nametnut. - Otpor koji rađa novu vlast i time novu dominaciju. Centralna figura ovog procesa je Heroj otpora. Onaj koji u ime transgresije represivnog zakona, legitimiše pobunu, stvarajući tako novu vlast i novi zakon koji u jednom trenutku postaje nužno represivan prema subjektima koje izuzima, stavljajući ih izvan zakona, odnosno obuvatajući sve druge kroz formu discipline. Da li je danas moguće misliti nove figure otpora svih i njihove organizacije, izvan pomenutih figura heroja, dezertera i disidenta? Naspram zagovornika anti-totalitarnog diskursa – koji u svakom novom otporu vide opasnost od preobraćanja jedne
In a very reduced but also substantial sense, we can define the term Resistance in correlation to terms domination and power. Each kind of domination breeds its own figures of Resistance. In other words, just as there is no power without domination, there can also be no Resistance without domination. But, if we start from this (negative) correlation, the relationship between resistance and domination, we most often come across the following invariants: - Resistance which is not capable of affirming a new force, basing itself on and exhausting itself in the negation and abolition of the existing situation. The central figure of such resistance by negation is the figure of a DissidentDisputant, i.e. a parallel government: the one that between the programmatic manifesto of the future and the legacy that it wants to break away from, fails to activate a new present, remaining in the eternal present of “perception�, denunciation of the existing, as its own duty par excellence. - Resistance which insists on nongovernment and whose central figure is a Deserter. But this kind of resistance by retreating and passivity is usually not sufficient as opposed to the army of coercion and brutal cynicism of oppression. Even when he leaves the front for justified reasons, a deserter is not able to define his own front against the front that has been imposed on him. - Resistance which gives birth to a new power and thus new domination. The central figure of this process is the Hero of Resistance. The one who in the name of transgression of the repressive law, legitimizes rebellion, thus creating a new regime and a new law which at one point becomes necessarily repressive towards the subjects that it excludes, placing them
outside the law, i.e. including all others through the form of discipline. Is it possible today to think of new figures of resistance of all and their organizations, outside the mentioned figures of the hero, the deserter and the dissident? Contrary to the advocates of the antitotalitarian discourse – who in each new form of resistance see the danger of transforming one repression into another, thus providing a cynical alibi to the prolongation of the existing situation as “the best of the worst” – is not the key question of the day exactly radical resistance which would also involve the invention of new forms of the emancipatory politics: new attempts at transforming government over people into government over things? Is it between “the reactionary subject” (who is not able to give birth to a new morning, and continually wakes up, despite “the resistance that he offers”, in some kind of “an extinguished present” – Alain Badiou) and the emblematic figures of historical resistance embodied in the lists of personal names (same author, Petit panthéon portatif), possible to think of a rebellion of all, a follow-up to “the
represije u drugu, pružajući tako cinični alibi produžavanju postojećeg stanja kao “najboljeg od najgoreg” – nije li ključno pitanje dana upravo radikalni otpor koji bi ujedno bio i invencija novih formi politike emancipacije: novih pokušaja transformacije vladavine nad ljudima u vladavinu nad stvarima? Da li je između “reakcionarnog subjekta” (koji ne uspeva da porodi novo jutro, budeći se neprestano, i pored “otpora koji pruža” u nekoj vrsti “ugašenog prezenta” – Alain Badiou) i amblematskih figura istorijskog otpora oličenih u listama vlastitih imena (isti autor, Petit panthéon portatif),
logic(al) rebellion” (Arthur Rimbaud, Jacques Rancière), in a dialectical reversal of negation into a new affirmation? And, what is the role of the avant-garde, the power of the reconnaissance team, the commanding staff, the figure of a party or a leader, from the perspective of the liberating and rebellious potential of all, beyond the dichotomy of command and submission, as a basic axiom of emancipation and equality of all? In summary, we will, from different theoretical viewpoints and practical experiences, try to look at complex organizational charts of historical forms of resistance and forms of resistance today, avoiding the pitfall of “the objective guarantee” of advocates of non-resistance: ambient anti-communism.
moguće misliti i pobunu svih, produžavanje “logi(č)ke pobune” (Arthur Rimbaud, Jacques Rancière), u dijalektičkom obrtu negacije ka novoj afirmaciji? Pri tome, koja je uloga avangarde, snage izvidnice, komandujućeg kadra, figure partije ili vođe, i to u perspektivi slobodarskog, pobunjeničkog potencijala svakoga, s onu stranu dihotomije nadređenosti/ podređenosti, kao osnovnog aksioma emancipacije i jednakosti svih? Ukratko, sa različitih teorijskih stanovišta i praktičnih iskustava, pokušaćemo da se osvrnemo na kompleksnu materiju organizacionih shema istorijskih otpora i otpora današnjice, izbegavajući zamku “objektivnog garanta” zagovornika ne-otpora: ambijentalnog anti-komunizma.
subota/ saturday 16.10.2010.
Srećko Horvat
16:00 hkd na suĹĄaku book launch/ discussion
Pravo na pobunu The Right to Revolt
subota/ saturday 16.10.2010.
Marko Strpić
18:00 hkd na sušaku book launch/ discussion
Kako nenasilje štiti državu How Non-violence Protects the State
predbilježite sljedeće datume u svom rasporedu za perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti 2010 16. – 25. listopad, 2010.
Perforacije
tri različita programa rijeka 16. – 17. 10., zagreb 18. – 22. 10. dubrovnik 23. – 25. 10. pogledajte više od 20 recentnih i premijernih izvedbi nekih od najzanimljivijih umjetničkih imena iz hrvatske i regije, među kojima su: damir bartol indoš, slaven tolj, montažstroj, marko milić, ivica buljan, badco., filip jovanovski, igor josifov, vlasta delimar, senka bulić, martina nevistić, luka dragić / zrinka cvitešić, siniša labrović, josip horvat, igor eškinja, ivana sajko, skroz, room100, željko zorica, bacači sjenki / atelje 212 i drugi. detaljan raspored će biti dostupan od 10. rujna 2010.
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti je međunarodni festival programski usmjeren na umjetnike iz Hrvatske i susjednih zemalja čije se izvedbe temelje na plesnom, kazališnom i likovnom izrazu te prijelaznim i graničnim područjima i disciplinama. Cilj Perforacija je iniciranje novih produkcija, poboljšanje prezentacijskih uvjeta domaćim i regionalnim umjetnicima te jačanje veza na nezavisnoj kulturnoj sceni. Drugo izdanje Festivala predstavit će više od dvadeset recentnih i premijernih izvedbi u okviru programa koji će se održati u Rijeci, Zagrebu i Dubrovniku. Perforacije ove godine okupljaju neka od najzanimljivijih umjetničkih imena iz Hrvatske i regije, većina čijih projekata je nastalo u festivalskoj koprodukciji. poseban događaj: simpozij o kulturnom menadžmentu Ove će godine Perforacije također biti i mjesto na kojem će se moći susresti više od 200 direktora kulturnih institucija i umjetničkih organizacija iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Srbije i Slovenije, koji će sudjelovati na posebnom festivalskom događanju, dvodnevnom seminaru o kulturnom menadžmentu. Simpozij se održava 19. i 20. listopada 2010. u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u partnerstvu s Centrom za izvedbene umjetnosti J. F. Kennedy iz Washingtona, Američkim Veleposlanstvom u Zagrebu te Ministarstvom kulture Republike Hrvatske.
Perforations
mark the dates in your calendars for perforations – week of live art 2010 october 16 – 25, 2010 three different programmes rijeka oct 16 – 17, zagreb oct 18 – 22 dubrovnik oct 23 – 25 check out some of the most interesting artists from bosnia and herzegovina, bulgaria, croatia, macedonia, serbia and slovenia: damir bartol indoš, montažstroj, marko milić, ivica buljan, badco., filip jovanovski, igor josifov, senka bulić, martina nevistić, luka dragić, josip horvat, igor eškinja, ivana sajko, skroz, room100, željko zorica, bacači sjenki / atelje 212 and many others. the full schedule will be available from september 10, 2010
Perforations – week of live art is an international festival which focuses on the Balkans with the mission to improve production, presentation and collaboration conditions for performance artists, theater practitioners and dancers from the region. Over 20 established as well as young and emerging artists will be a part of the program that will be starting in Rijeka (Oct 16 – 17, 2010) and continuing in Zagreb (Oct 18 – 22, 2010) and Dubrovnik (Oct 23 – 26, 2010). Some of the most exciting names in contemporary live art, theater and dance from the region will be presenting their recent and new works, majority of which were specifically coproduced for and by Perforations festival. special event: symposium on arts management This is a unique opportunity to get acquainted with the leading artists from the area but also to meet over 200 other presenters and producers from Albania, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Kosovo, Macedonia, Montenegro, Serbia and Slovenia in our many networking opportunities throughout 10 days in Rijeka, Zagreb and Dubrovnik. October 19 & 20, 2010 at the Museum of Contemporary Art in Zagreb co-organized with The John F. Kennedy Center for the Performing Arts, US Embassy Zagreb and Ministry of Culture of the Republic of Croatia.
subota/saturday 16.10.
DB Indoš & Tanja Vrvilo
20:00 hkd na sušaku
Cefas (u suradnji s festivalom Perforacije/coopertaion with Perforacije Festival)
autori/authors Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo sugovornik/interlocutor Vilim Matula izvođači/performing Vilim Matula, D.B Indoš, Tanja Vrvilo, Nikolina Majdak, Adriana Josipović, Kate Marušić kompozitori i klaviri/ composers and piano Damir Prica Kafka, Miroslav Manojlović fotografija/photography Ratko Mavar katalog/catalogue Milan Manojlović – Mance stručni suradnik/ expert collaborator Branko Matan suradnica za songove/ associate for songs Heda Gospodnetić atletičarski pokret/ athletic movement Filip Rak produkcija/production Teatar &TD, Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, Perforacije
Damir Bartol Indoš rođen je u Zagrebu 1957. i u svojim je počecima radio s grupom studentskih kazalištaraca pod zajedničkim nazivom Kugla Glumište. Od 1988. započinje samostalnu karijeru surađujući s hrvatskim i inozemnim umjetnicima kao što su: Charlie Morrow, Elliott Sharp, Alli Gaggl, Emil Krištof, Yolanda van Diik, Gerhard Pilgram i mnogi drugi. Sa svojim je performansima sudjelovao na mnogim tuzemnim i inozemnim festivalima: Eurokaz (Zagreb), Dani mladog teatra (Dubrovnik), Edinburgh Fringe Festival, LFMC (London), Tacheles (Berlin), Theatre festival (Vroclov) i mnogi drugi. Kuća ekstremnog muzičkog kazališta predstavlja svoj projekt CEFAS koji proizlazi iz rada s arhivskim materijalima povezanim s posljednjom knjigom povjesničara i publicista Josipa Horvata “Pobuna omladine 1911-1914”. Za otvorenu scenu priče izabrali su neuspješni atentat na bana Cuvaja u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, u kojem je potaknuta uspjehom đačkih štrajkova, sudjelovala skupina ondašnje napredne omladine, srednjoškolaca i mladih književnika. Slijedeći misao Louisa Augustea Blanquia o dvojništvu ljudi i vječnom vraćanju događaja, iz njegovog posljednjeg zatvorskog teksta “Vječnost kroz zvijezde”, ispreplest će neke okovane sudbine u zvučnoj karti Cefasa.
Damir Bartol Indoš was born in 1957 in Zagreb. In 1988 he began a solo career collaborating with both Croatian and foreign artists such as: Charlie Morrow, Elliott Sharp, Alli Gaggl, Emil Krištof, Yoland van Diik, Gerhard Pilgram and others. Kuća ekstremnog muzičkog kazališta (The House of Extreme Music Theater) presents the project called CEFAS based on the work with materials related to the latest book of the historian and publicist Josip Horvat called “Youth Rebellion 1911-1914”. For the opening scene of their story the group has chosen the unsuccessful assassination of Ban Cuvaj, which took place at the time of Austro-Hungarian Monarchy and in which participated students and young writers prompted by the success of pupil strikes. Following Louis Auguste Blanquia's thoughts about people's dualism and the continual return of events, from his last prison text “Eternity through the Stars”, artists will intertwine some of destiny in the audio map of CEFAS.
subota/saturday 16.10. 22:00 molekula
DJ Ivan Krželj & VJ Denis Mikšić
nedjelja/sunday 17.10. 20:00 hkd na sušaku
Senka Bulić [Kazalište Hotel Bulić/ Hotel Bulić Theatre]
Evita (u suradnji s festivalom Perforacije/cooperation with Perforacije Festival)
redateljica/ director Senka Bulić glume/performing Nina Violić, Jelena Miholjević, Ana Begić, Darko Japelj, Kristijan Beluhan, Miro Manojlović scenograf/set Tomislav Ćurković kostimograf/ costumes Oliver Jularić oblikovatelj svjetla/ light design Nikša Mrkonjić glazba/music Aleksandar Antić & Luka Barbić (TBF)
Raul Damonte zvan Copi, poznati crtač, romanopisac i dramaturg iz militarističke se Argentine 1962. trajno seli u Pariz gdje je osjetio svu tjeskobu i očaj izdvojenosti – nacionalne i seksualne – što ga je usmjerilo prema burnom noćnom životu gay kabareta u kojima je počeo nastupati u vlastitim satiričkim skečevima. Njegova se djela često baziraju na izuzetnim ženskim likovima, kakav je zacijelo i Eva Peron u istoimenoj oporoj i žestokoj farsi (1969.), najpoznatijem i, uvjetno rečeno, najklasičnijem Copijevu djelu s još prepoznatljivom pričom, što se posve gubi u kasnijim dramama u kojima prevladava nestabilnost sustava znakova, prerušavanje i brzina, od pokreta do govora, uvodeći gledatelja u svijet neuhvatljivih oslonaca. Senka Bulić je glumica, redateljica, direktorica kazališta, koja se oslanja na suvremeni teatar temeljen na tekstu, ali i na potpuno eksperimentalni teatar podsvijesti, pokreta te intuitivnog. Kazalište Hotel Bulić preuzeo je Copijev tekst za predstavu „Evita“. Radnja prati posljednje dane života Evite, koja boluje od raka. Pomažu joj njezina majka, Peron, jedan ministar i bolničarka, ali zaplet je kriminalistički. Generali u čizmama od štrasa stavljaju otrov u čaše šampanjca. Njezina majka, hitno se vrativši s Azurne obale, krade njezin broj sefa u Švicarskoj. Gomila očekuje njezin leš kako bi ga kanonizirala. Međutim, Evita se priprema za bijeg. Prerušena u Mickeyja Mousea bježi kroz kanalizaciju. Boluje li ona zaista od raka, radi li se možda o državnome udaru... tek su neka od pitanja koja Copi postavlja.
Hotel Bulić Theatre was inspired by Raul Damontes’ text for the play Evita. Raul Damonte is a cartoonist, novelist and dramatist from Argentina, who permanently moved to Paris in 1962. His works are often based on remarkable female characters, such as, of course, Eva Peron. Eva Peron is the most famous and, arguably, classical, Copi work with a recognizable story, written in 1969 in the form of a farce. Senka Bulić was born in 1964 in Split. She loves contemporary theatre focused on the text, and completely experimental theatre. She is a famous Croatian actress and director who likes to collaborate with young students in theatre groups. The story follows Evita’s last days suffering from cancer, but the plot also has elements of a detective story. There are generals who are poisoning champagne, Evita’s mother who steals the number of Evita’s Swiss safe, and Evita disguised as Mickey Mouse escaping through the sewers. Does she really suffer from cancer, or is it all a government plot? These are some of the questions that the author asks. Music for this drama is by Aleksandar Antić and Luka Barbić, musicians from the famous Croatian band The Beat Fleet.
produkcija/production Drugo more partneri/partners Domino (Fetival Perforacije) Edicija Jugoslavija Škart Cactus SU Clubture producenti/producers Davor Mišković & Petra Corva koncepcija/concept Davor Mišković autori izložbi/exhibition curators Cactus & Škart (Signali otpora/ Signs of Resistance) odnosi s javnošću/public relations Petra Corva vizualni identitet/visual identity Mario Aničić & Jele Dominis oprema/equipment HKD | SU Clubture | GIS | Cyclorama tehničko vodstvo/ technical leadership Alan Vukelić & Dalibor Fugošić suradnici/co-operation Damir Batarelo Nemanja Cvijanović Vedran Hajduk Leo Jelača Ivana Katić Iva Kelentrić Romano Perić donatori/support Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva Ministarstvo kulture RH Grad Rijeka – Odjel za kulturu Primorsko-goranska županija Europska komisija medijski pokrovitelji/media support Novi List Radio Trsat www.kulturpunkt.hr
katalog/catalogue izdavač/publisher Drugo more urednik kataloga/catalogue editor Davor Mišković grafički urednik/art director Mario Aničić dizajn/design Mario Aničić, Jele Dominis prijevod/translation Jele Dominis tisak/print Stega tisak, Zagreb naklada/edition 400 rijeka, 2010.
primorsko-goranska županija
grad rijeka odjel za kulturu