Što ćeš, takvi smo!
Uh! Tata je opet ljut zbog računa: „Sedam tisuća kuna na Amerikanki – opet!“ Amerikanka je mamina najbolja prijateljica. Posvuda se druže, ali najčešće idu zajedno u kupovinu. Jedan potpis i sve ide na „ratice“! Da se mamu pita, kupila bi nam sve, od igle do lokomotive. Da se tatu pita, mjesečno bismo dobili dva-tri zrna kukuruza, malo vode, a cipele bi bile dobre sve dok prstima ne postane bolno nepodnošljivo. Što vrijedi za nas, ne vrijedi za njega jer on radi na važnom poslu pa mora kvalitetno hraniti mozak i biti pristojno (čitaj „skupo“) odjeven. Mi ionako sve brzo prerastemo, a on odjeću nosi godinama. Mobiteli? Da nema mame, vjerojatno bismo u kući imali samo jedan telefon. Fiksni! Znamo, znamo: "Mobiteli kvare djecu! To je luksuz!" Moja sestra ne može bez plavog ekrana. Nju bi ubilo da na pet minuta skine pogled s njega i izađe na zrak. Čak i putem do svoje prijateljice razgovara s njom preko Messengera, a kod nje također provode „kvalitetno vrijeme“ – bulje u ekran i gledaju što je novo na Instagramu. Najveća joj je želja postati slavna influencerica jer one ne rade ništa, a puno zarađuju. Samo trebaju biti lijepe i nasmijane, što mojoj sestri to dobro ide. Nisam ni ja puno bolji. Mene ne možeš odlijepiti od kuće, kao ni od računala, a ne zaostaje ni dragi Play Station. Ako se ne družim s računalom, onda se družim s Play Stationom, ako nisam s Play Stationom, onda se družim s računalom. Ako slučajno nisam u društvu jednog od njih, znači da sam u školi ili na treningu. Ili sam bolestan! Trening plaća mama jer je tata preškrt za ovakve bespotrebne troškove. Zašto plaćati trening kad loptu možeš besplatno naganjati po livadi?! Nebrojeno puta slušao sam kako je on igrao nogomet u starim poderanim tenisicama i kako ne razumije zašto trebam kopačke (i to nove) za ganjanje lopte po blatu. Onda krene o gladi u svijetu, beskućnicima,
izbjeglicama… Potom mi moja najdraža majčica, moja spasiteljica, namigne i šapne da će provući Amerikanku na ratice. U tom trenu (ali samo u tom trenu) učinio bih sve za nju – ispraznio perilicu, iznio smeće, pospremio sobu. Volim je najviše na svijetu! Volim cijelu svoju obitelj, baš takvu kakva jest, jedinstvenu, nesavršenu, posebnu – savršeno izbalansiranu!
Jakov Kovačević, 8.d