Moj život na dalekom otoku
Prve četiri godine života živjela sam na dalekom otoku. Zaista dalekom. Otok Svalbard nalazi se na pola puta između Norveške i Sjevernog pola. Okružuju ga mora za koja ponekad čak ni natjecatelji u kvizovima ne znaju. Na mnogim zemljovidima nema Svalbarda, kao da ne stane na njih koliko je udaljen od Skandinavskog poluotoka. No i ondje ima života. Prvi puta putovala sam na Svalbard u dobi od pet mjeseci. Toga se ne sjećam, ali pričala nam je mama kako nije baš bilo lako putovati iz Hrvatske avionom sa mnom i mojom sestrom, isto petomjesečnom bebom. Sjećanja na daleki otok su mi lijepa, vesela i zabavna. Išla sam u vrtić, družila se s drugom djecom kao što se svugdje djeca druže. Govorila sam norveškim jezikom. Posjećivali smo muzej, školu, knjižnicu, druge vrtiće. Bilo je dosta klizanja, penjanja na planinu i jedenja ribe pokraj mora. U šetnji smo se morali držati za velika kolica kako se ne bismo izgubili. Sjećam se odlaska u muzej i promatranja kosti dinosaura i klizanja na plastičnom sanduku jer nisam imala klizaljke. Tada sam bila premala da bih shvatila posebnost života na otoku. Četiri mjeseca traje polarna noć, četiri mjeseca polarni dan, a ostatak godine ima sličnosti s trajanjem dana i noći u Hrvatskoj. Puno je hladnije nego ovdje i lako je moguće vidjeti sjeverne medvjede. Jako su nam oni lijepi na fotografijama, no u stvarnosti treba biti na oprezu! Fotografije sa Svalbarda i danas nam dobro dođu kako bismo se prisjećale života na dalekom otoku. Voljela bih jednom ponovno otići ondje. Sada bih sve bolje pamtila. Uživala bih u snijegu kojeg ondje stalno ima, a ovdje ne. Kristina Jurić, 3. c