RADOVI NAŠIH UČENIKA NA SMOTRI
LiDraNo 2021.
Medicinska škola Bjelovar, 2021.
KAVA, PIVO, SLADOLED Sjedim, po dobrom starom običaju, uz kratku kavu i dva decilitra točenog piva. Uz to nikako ne ide sladoled od jagode, ali kao i svakom penzioneru, šteta mi ga je baciti pa ga ližem preko volje. Nikako se ne slaže ni s onim kokicama koje sam pojeo malo prije. Žena preko puta mene uživa u kavi i ne uživa u gustom soku od marelice, ali što će... šteta je baciti. Suton je, sunce je već poljubilo more, a troje vragolana skače i bljeska pred našim očima. Svako se malo čuje: “Bakooo, bakooo, djedeee!˝ Iako sam umoran od cjelodnevnog kupanja, glumljenja kita, morskog psa, dupina i ostalih živina, osjećam neizrecivu sreću što imam ove bisere pored sebe, jedem sladoled koji ne želim i pijem kavu sa ženom s kojom sam proveo toliko godina, dobio troje divne djece i ovu prekrasnu unučad. Bude li sreće, bit će ih još. Samo ne znam kako ću tada u isto vrijeme pojesti sve sladolede, kokice i krafne koje će oni naručiti pa nakon toga otrčati u plićak. Nema tog blaga koje je vrjednije od zagrljaja, poljupca, pogleda onih malih plavih očiju dubokih kao more. Na koga li su samo? Možda na djeda Nou!? Nekada davno dok sam bio srednjoškolac, nisam ni slutio da ću se toliko veseliti djeci, a kamoli unucima. Dok me polako svladava umor, čuje se: ˝Djedeee, djedeee, dođi s nama raditi žabice!˝ Pogledam u ženu. Ona se smješka. ˝Ajde, djede, tebe su zvali. Ja sam kuhala, mijenjala pelene, uspavljivala. Baš me zanima koliko žabica možeš napraviti.” Na licu joj osmijeh, baš kao i onog dana kada je rekla da. Ponosan sam što, poput svoga djeda, vodim unučad na more, upijam njihovu ljubav i živim za svaki trenutak s njima. Ako me zdravlje posluži, doživjet ću i praunuče pa kad svi zajedno sjednemo u barku i krenemo ploviti po plićaku, sreći neće biti kraja, a ljudi na obali će se čuditi (gdje ćeš četiri generacije otisnuti na pučinu, najstarijega bi moglo srce od sreće izdati). Iskreno se nadam da će se neki od tih mališana jednoga dana s radošću sjećati svoga djeda Noe i govoriti drugima o njemu, baš kao što i ja obožavam pričati o svome djedu Stjepanu i pustolovinama koje smo zajedno doživjeli.
Noa Šavorić, 2. razred Mentorica: Iva Ban
PUTOVANJE GUPČEVOM ULICOM
Noć, ča ča ča. Usnuli grad. Hodam umjerenom brzinom jer, ono, radim nešto za tjelesni, ne? Hladni zrak nagriza mi nosnice. Opet bez rukavica i jakne, žurim na jedno mjesto. Moje sigurno utočište – autobusnu stanicu, lol! Smrzavam se, ali idem dalje. U slušalicama mi dreče opojni glasovi Srđana Šapera i Vlade Divljana koji govore da sam pesma njihovog grada. Kako playlista Novog vala teče, nosi me sa sobom. Zamišljam kako je bilo biti student u osamdesetima. Ludi uzorci, prozračne haljine, pufnaste frizure, odlasci u kino, piknik u parku, ljubljenje na zadnjem sjedištu jugića, Idoli, U škripcu, Azra, Haustor… Piće ispred fakulteta…Dom za vješala, Sjećaš li se Dolly Bell, Ko to tamo peva… Iva, smiri se, nisi ni srednju završila. Ok, ok, smirena sam.
Ja i dalje hodam. Damn, već sam potrošila 127 kalorija. Ah, koga zavaravam, znam da ću ih vratiti sutra ujutro. Zašto je važno koliko kalorija unosim ili iznosim? Kad sam uopće počela razmišljati o hrani na taj način? Gdje je moje djetinjstvo? Rasuto u burnim svađama mojih roditelja koji sada na sreću žive odvojeno. Rasuto zbog preranog ulaska u pubertet, odvratni pedofilni muškarci koji vrebaju iza ugla. Podrugivanje, nasilje, svađe, tuče… Ali glavno da ja imam krov nad glavom i roditelje o kojima drugi mogu samo sanjati. Zašto sam morala tako brzo odrasti? Nije fer.
Uglavnom, ja i dalje hodam. Sretne misli, sretne misli. Svaki kamen koji šutnem kotrlja se Svaki vetar koji dune ponese me. Sviđa mi se ova pjesma, vibra je nenadmašiva. Konačno stižem na svoje odredište.
Sjednem na drvenu klupu, koja začudo nije hladna. Iz svoje zmajske torbe vadim limenku kole i paket cigara. Draga, večera je spremna! I ništa, palim ja cigaretu, izvodim onaj ritual gdje upaljaču psujem sve živo jer neće upaliti iz trećeg pokušaja. Upalio je. Vučem prvi dim, ispunjava mi pluća. Trnci. Oh, yeah! Što ti još treba? Cigara, Idoli i noć, ča ča ča. Daleko, daleko. Tko zna hoću li se ikad vratiti doma. Samo ja i zvijezde.
Iva Havranek, 2. razred Mentorica: Dubravka Grganić Rožman
TAMA Još jedna noć noć koja prolazi laganim koracima polako
Kroz prozor sobe jedne hladne sobe ušuljala se tama neprimjetno
Iza tog prozora kao da nema nikoga samo zidovi šapuću tiho
Ipak stojim tamo potpuno ostavljena sama: držim sliku u ruci tama. Alexandra Trojka, 2. razred Mentorica: Iva Ban
I DALJE SI TU Za mene nisi otišla. Još uvijek si tu, na Zemlji. Vidim kako se smiješ svakoga dana. Ideš pred mene u školu da mi torba ne bi bila teška. Zato što tebi nikada ništa nije bilo teško. Nikada se nisi ni požalila da ti je teško. Čekaš me da dođem kući. A ja samo jedno želim. Možeš li ti sada, molim te, doći kući? Više ne brojim dane, ne pamtim datume, godine koliko te nema, za mene više ne postoje. Glumim. Glumim da sam dobro. Glumim da nitko i ništa nije problem, a ti si mi najveći. Znam da si ponosna na mene. Znam da se tamo gore smiješ i plješćeš kao i uvijek. Znam da znaš da ja mogu i više. Živim potpuno onako kako si me naučila u životu. I znam da će mi se dobrota uvijek vratiti i naći put do srca. Mrziš moje suze koliko ih mrzim i ja. Znam da mrziš kada molim i plačem. Ali jaka sam. Ti si me naučila da kada mi ništa ne preostane, sklopim ruke i molim. To i radim. Želim da mi netko kaže da je sve ovo bio san. A ti. Ti se odmaraš negdje gdje nema kiše. Negdje gdje sunce sja, i ljudi su bolji. Učila si me da nisu. Da ima zla na ovom svijetu i da će uvijek biti. Ti teraj samo dobro! I teram svakoga dana. Mrzim što moj mozak ne može prihvatiti činjenicu da tebe na ovom svijetu više nema. Prošle su godine, znam. Znam i da ne sjediš više u boravku gledajući svoj najdraži program. Znam i da me ne čekaš ispred škole. Ali ja znam da si tu. Za mene si na odmoru. Na mjestu bez kiše. I doći ćeš jednog dana sretna. Ponovo ćeš proći će sve ovo. Ponovo ćemo sjediti na istom mjestu. A onda, onda te više nikada neću pustiti na mjesto bez sunca. Lana Široki, 2. razred Mentorica: Dubravka Grganić Rožman
PRIČA KOJA NIJE KAO DRUGE
Naša obiteljska priča počela je prije tri godine. Tada je život krenuo u drugom smjeru. Bila sam u školi. Kada sam došla kući, mome bratu nije bilo dobro. Jako ga je boljela noga. Majka je rekla da je vjerojatno istegnuće od vježbanja na tjelesnom. Drugi je dan bol bila sve jača, a oteklina još veća. Više se nije moglo čekati. Majka i otac otišli su s bratom k liječniku, a ja sam ostala kod kuće u iščekivanju. Mislila sam da će doći kući i reći da je to samo istegnuće. No, majka me nazvala plačući i samo rekla: „Nije dobro… Reći ću ti kada se vratimo...“ Njihovim dolaskom kući počinje naša zastrašujuća priča. Moj brat ima malignu bolest. Moj brat ima osteosarkom na koljenu. Što? Kako? Zašto on? U našem susjedstvu to je bila tabu tema, a ni mi nismo znali previše o tome. Ni sama ne znam kako sam se osjećala u trenu kad sam spoznala istinu. Ipak, znali smo i odmah postali svjesni situacije i činjenice da ne smijemo paničariti, nego se uhvatiti u koštac s bolešću. Bilo je proljeće... Kada bismo svi spavali, moja majka je noći i noći prosjedila vani na terasi plačući kako bi preko dana bila donekle sabrana pred nama. Sve s događalo na brzinu jer je tumor bio agresivan i trebalo je što brže reagirati. Već za tjedan dana moj je brat operiran i ugrađena mu je proteza koljena. Počeo je primati kemoterapije... Počele su mučnine... Počelo je ispadanje kose... To više nije bio on. To više nije bio onaj moj stari brat. Svaki dan išla sam u bolnicu praveći se da sam hrabra kako ne bi vidio moju slabost, tugu i patnju koju osjećam zbog njega. Ohrabrivala sam ga, tješila i govorila kako će sve biti u redu i kako će sve ovo jednoga dana biti iza nas. Tako sam stvarno mislila. Tek sada shvaćam da ljudi razbijaju glavu zbog nekog banalnog problema, a zapravo ne znaju što su istinski problemi. Svaki odlazak k njemu za mene je bio težak jer sam znala kako ću ga ugledati priključenog na aparate, infuzije i gledati kako se grči od mučnine. Ta godina liječenja trajala je beskonačno. Svaki dan molila sam Boga i pitala se zašto je baš nama dao taj križ. On zna zašto. Majka je ostajala s bratom u bolnici za vrijeme primanja kemoterapija, a svaki je telefonski poziv za mene bio strepnja. Osjećala sam istinski strah.
Po završetku liječenja išao je na kontrole i sve je bilo u redu. Sve do jedne kontrole kada se agonija ponavlja. Bolest se vratila. Opet strahovi, opet pitanja bez odgovora, opet muka i sve ispočetka. Danas, nakon tri godine, isto se pitam. Zašto? Iako nikada nećemo biti mirni, iako ćemo do kraja života strepiti i strahovati, navikli smo živjeti s činjenicom da je sada bolest dio našega života i da ne možemo ništa promijeniti. Brat je doživio još jednu operaciju, primio još kemoterapija. U međuvremenu je i on psihički sazrio i shvatio, kao i svi mi, da to jednostavno tako mora biti. Više to nije tema o kojoj se ne govori, već pokušavamo biti što više optimistični i vjerovati da će sve uskoro biti u redu. I bit će! I bit će! Pokušavamo pomoći drugim roditeljima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji na način da otvoreno razgovaramo s njima, razmjenjujemo iskustva, suosjećamo i jednostavno ih potičemo na zdrav razum i optimizam. Ponekad pokušam razgovarati s bratom o svemu tome, ali on je oduvijek bio zatvoreni tip osobe. Ova naša obiteljska priča ponukala me da upišem medicinsku školu i iz tog razloga pomažem ljudima oboljelima od bilo koje vrste bolesti. Volim i želim pomagati, a ovo mi je dodatna motivacija.
Lea Keleković, 2. razred Mentorica: Dubravka Grganić Rožman
Čestitamo našim učenicima i njihovim mentoricama!