Čovječuljak me je posjetio by Milan Zagorac

Priprema materijala: Biserka Dunić & Studio TiM ISBN 978-953-7780-10-4 Za tiskano izdanje

Izdavač: Ri Telefax Za izdavača: Josip Povrženić Urednik: Theodor de Canziani Jakšić Lektura: Franjo Starčević Likovni urednik: Biserka Dunić, Theodor de Canziani Jakšić Korica: Biserka Dunić, Theodor de Canziani Jakšić Prijelom: Karin Hofbauer Tisak; Studio Hofbauer d.o.o., Rijeka Naklada: 500 komada

Biserka Dunić

ČOVJEČULJAK ME JE POSJETIO Dnevnik jedne bolesti

[studio TiM]

Rijeka, 2013.

Ova je knjižica za Vas, da, baš za Vas koji ste je uzeli u ruke... Vjerujte, pomoći će Vama ili nekome tko se susreo s čovječuljkom! Hvala svima koji su mi pomogli da ove riječi izađu među ljude... Hvala! Knjigu posvećujem sinu Damjanu, sestri Marinelli i prijatelju Branku. Biba Posebno hvala Ligi protiv raka PGŽ koja me je uvijek podržavala u mom radu, a posebno u financiranju trećeg izdanja ove knjige.

PREDGOVOR Kao da pišem mojoj pokojnoj supruzi Ljubi koja je blizu 30 godina odolijevala povratku “čovječuljka” nakon operacije lijeve dojke. Tada, već potpuna pobjednica, usputno je zaboravila bdjeti. U jednom času duševne boli dojadilo joj i ona poželi umrijeti. Kroz tri godine nakon toga nije mogla vratiti u sebe pravu vjeru koja pobjeđuje. Nije više zdušno, otprve, poimala što je tridesetak godina držala u naručju – svoj i naš život s njom. Nikada nisam kanio o tome išta slično napisati, ali je ovo trenutno sadašnje vrijeme to zaslužilo. Ako sam u ono vrijeme mogao i više učiniti nego jesam, činim to sada i za Ljubu, da Biba ugradi dio poticanja premješteno od moje supruge – sebi i svim onim ženama kojima je u ime hrabrenja namijenila svoj osjećaj i svoj zaokret od slabosti – u retcima što ih je nadahnuto napisala, neposrednošću oslobođenom od strepnje i od napredovanja u odvažnost koja se zove: “Ja hoću; jer vjerujem.” Neka joj bude tako. Njoj i svima koje su se kao ona uspele na vrhunac predosjećanja poslije časna i požrtvovna liječničkog reza. Od srca želim i ne strahujem da neće biti. A čovječuljak nek vreba i nek se šulja. Kao što Biba predviđa, već ga dobra medicinska sestra može toliko ušutkati da izgubi volju useliti se kamo je kanio. I gdje je htio pridobiti na svoju stranu smrt koja inače surađuje s nama: u rukama 5

kojima se znadu ukočiti prsti, ubrzo, od zdravlja, poslije za posljedice pridobivene liječenjem. (Moja je supruga svoju pobjedu poslije zahvata iskupila gubitkom osjeta mirisa, tolikim da joj se nije bio niti u najmanjoj mjeri povratio.) Biba ima svoj red sastavljen od stvaranja i nagovještanja lijepih sloboda koje joj život može pružiti i ona ih razdati drugima, divnih sloboda u ženskom biću ukorijenjenima i uraslima sve do primarnosti da se žene povuku iz bitnih odrednica ženskosti, kao što su jajnici i maternica. One, kao ni Biba, ne prestaju nam zbog toga biti majke veličinom svoje žrtve i građom sudbinskih odredaba. Prateće izlaze i zalaze Sunca, one nas poniru u veličinu otajstva vođena pod pravim kutom i krštena pravim imenom Velikih žena uz Veliku Biserku. Franjo Starčević, prof.

Ca, karcinom, rak... koji je naziv lakše čuti, prihvatiti, doživjeti, proživjeti? Vjerojatno niti jedan? Naziv kojega se plaše odrasli, muškarci i žene, a, nažalost, sve češće i djeca. Zato ću ga u startu promijeniti u nešto simpatičniji... čovječuljak!

Ovo je jedna od mnogih priča, istina, napisanih ili nenapisanih?! Željela bih je podijeliti s vama da vam bude jedan pozitivan impuls kako biste se lakše snašli u sličnoj situaciji. Prošle su dvije godine otkada je čovječuljak ušao u moj život, odnosno otkada sam ga napipala. Naravno, sledila sam se na ljetnih 30 stupnjeva. Sama sebi sam, u mraku, rekla: “To je to.” To je ono o čemu sam godinama čitala i slušala i evo ga, sada je i mene došlo posjetiti. Strah, da, strah nad strahovima, u tišini noći, sama, u iščekivanju jutra, s nadom da će jutro donijeti nešto ugodnije. Moje jutro donijelo je Bol. Čovječuljak nije nestao, bio je u mojoj desnoj dojci, čvrst, ograničen, jasan. Tada je trebalo iskoristiti svu svoju “kreativnost”, koja mi je jača strana, u svrhu što bržeg djelovanja. Nešto nepoznato trebalo je što prije postati poznato da bi se učinili prvi koraci! A upravo sam izašla iz jednog teškog i stresnog perioda, i sada ovo! Pomislila sam, danas mi je jasno, da mi je taj stres donio čovječuljka. Jedino što mi nije bilo niti mi je da7

nas jasno kako to, kad sam uvijek slijedila savjete liječnika, redovito se kontrolirala, pa još mi i sada bruji u glavi... prevencija, prevencija! Tu nisam ja zakazala. Očito je ipak da nisam ništa mogla učiniti. Događa se i drugima, dogodilo se i meni i, vjerujte mi, nikada se nisam zapitala zašto baš meni... Otišla sam na kontrolu, ultrazvuk je pokazao čovječuljka, liječnica je bila izravna, jasna i nadasve razborita. Ja sam, na trenutak, pomislila da mi je to smrtna osuda, ali njen optimizam i prava riječ dale su mi dodatnu snagu da se suočim sa svime što me je dalje čekalo. Pomislila sam tada na svog sina, jedinu bezuvjetnu vrijednost u mom životu: što će biti s njim, kako će to djelovati na jednog mladog studenta, na njegov daljnji život. Na drugo ništa nisam mogla misliti: sutra me čekao kirurg pa ćemo onda dalje promišljati. Noć sam provela mirno ne razmišljajući o sutrašnjem danu. Znala sam da natrag više ne mogu, znači čekalo me samo ono što je naprijed. Ujutro me probudio telefon, liječnica mi je javila da je dogovoren pregled kod kirurga i da odmah krenem. Ja sam mislila zašto odmah, pa može malo kasnije, sutra. Danas znam da je i to bio dio šoka koji je bio prisutan od preklani...! Nazvala sam prijateljicu i moju sestru te smo “organizirano” krenule u... bolnicu. Ti su mi trenuci gorjeli u mozgu kao jedna velika mozgovna zbrka, pomiješani sa strahom, iščekivanjem, nadom, osjećajima samoće i izgubljenosti... sve je odjednom postalo tako nejasno, nestvarno. Nakon pregleda kirurg potvrđuje dijagnozu, uz malo riječi, ali one koje sam zapamtila bile su: “Ovo mora ići van”, a ja u sebi smućena: što van, gdje van, kako, zbog čega, kada... Onda sam napravila mamografiju koja je stavila točku na i, i već sam bila na Odjelu opće kirurgije da se naručim za termin operacije – što prije. 8

Upisala sam se “što prije” i onako tupa vratila k svojim pratiljama i, ne znam, mrak. Tišina u meni. Te trenutke ipak i danas mogu osvijestiti, što ne činim, jer su u sebi nosili snažne, vrlo kontradiktorne osjećaje... bilo je tu straha od bolesti, od bolnice, narkoze, operacije, od novih saznanja i budućnosti... a opet strašna snaga i želja da to bude što prije, što jasnije, “nema čekanja”, to mi je stalno bilo u glavi. A onda je slijedilo ono najteže, razgovor sa sinom, koji je toga časa bio na putu, ali morala sam s njim to podijeliti kao i dosad sve važne trenutke u našim životima. Nazvala sam ga, rekla da moram na operaciju, ali da će sve biti dobro. Tišina na liniji, a onda plač, bolan, plač djeteta, plač čovjeka! Smirivala sam ga i uvjeravala da to nije ništa, a i što sam mogla kada niti sama još puno stvari nisam znala. Spustila sam slušalicu i iz mene su potekle sve suze ovoga svijeta, jecala sam, gušila se u suzama, raspala se u hiljadu komadića, urlala od duševne boli. Ne znam koliko je to trajalo, ali dovoljno dugo, a onda sam se posložila, smirila i dugo, dugo nisam zaplakala. Pročitat ćete kada je to bilo. Znala sam da sam sada sama s čovječuljkom, da ću puno biti sama, da moram biti snažna i uzdignute glave krenuti na sasvim nepoznat put. Dobro sam upoznala novu prijateljicu, samu, SAMOĆU! Ovo SAMA ne znači da nisam oko sebe imala obitelj i puno divnih, velikih i dobrih ljudi. Svi su na svoj način bili brižni, dragi, puni ljubavi i sretna sam što sam ih imala i dalje ih imam, ali ovovrsna samoća je jedna neopisiva vrsta koju nitko ne može ispuniti. To sam bila JA i samo moja samoća. Svi je slute. Evo, i sada kada pišem ove retke, sama sam. Ali to je u redu, nitko ne može živjeti tuđe živote, svakome je dodijeljen njegov, manje ili više savršen, nesavršen... Na sreću, imala sam u određenim, važnim trenucima osobu koja mi je pomogla 9

da se koji puta izvučem iz neke, meni nejasne situacije, da mi objasni za mene nepoznate stvari, netko stručan, realan i pravi prijatelj. I sada je uz mene. Netko tko bi saslušao najapsurdnija pitanja, a i najteža, a od njega sam puno naučila i uvijek dobila odgovor. Shvatila sam da je u ovoj mojoj situaciji neznanje potpuno krivi put ka izlječenju, a kako sam po prirodi znatiželjna duša, nisam željela ništa propustiti. Željela sam što više spoznati, saznati, jer jedino pravilno informirana mogla sam krenuti u pravom smjeru, na pravi način na novo “putovanje”... Znači, krenula sam. Napravila sam sve neophodne pretrage za operaciju koje su bile uredne. Malo olakšanje. Zatim subota i nedjelja pred odlazak u bolnicu, dva dana koja sam željela produžiti do nemogućeg, samo da traju, jer već sljedeće sedmice ništa više neće biti kao prije. Ti dani su bili prožeti druženjem, čavrljanjem, šalama, tugama, strahovima... pa onda opet smijehom, bezbrižnošću i vjerovanjem da To možda i nije baš To! U ta dva dana ugurala sam cijeli jedan mali-veliki život. Ali i ti dani su morali proći i spremanje u nedjelju za bolnicu stavljalo je gorčinu u usta. Najveći mi je problem bila bolnica sama, jer je uvijek za mene bila bauk, sve drugo je bilo usputna produkcija bolnice. Ponedjeljak ujutro, odlazak, prijam, smještaj u sobu, zbrka oko mene, žene sa sličnim sudbinama, gledamo se, osjeća se potreba pričanja da se razbije tenzija. Sve se ustežemo jer ne znamo kako početi, a i kada se počne, nema kraja. Dobivam krevet, kraj prozora, super! Smjestila sam se u BROD koji će jedno vrijeme biti moj dom. Stigla sam na lice mjesta i sada je trebalo skupiti vesla da se otisnem u nepoznate vode. Malo pomalo u priču su počeli ulaziti likovi... Likovi žena, tihih, najtiših, glasnih, najglasnijih, prestrašenih... Osam 10

žena, osam priča, osam dijagnoza. Nakon početne tišine, bujica pitanja, savjeta, tješenja, nadanja... Vjerujte, lakše je kad se razgovara, odgoniš negativne misli i emocije, a i neizvjesnost pomiješana sa strahom je manja kada je podijeliš s osobama koje su postale dio tvojih dana i noći, tvoje “prijateljice”. Doktori ionako šute, jer još uvijek nemaju što reći. Onda novi likovi, sestrice divne, pomoćno osoblje, sve ljudi koji pomažu u uvjetima u kojima se nalaze. Ja sam sklona reći da mi je bolnica sa svim karikama u lancu koji je čine dala sve što mi je u određenom trenutku bilo potrebno i, usprkos poteškoćama s kojima se nosi, pacijenti ne bi trebali biti malodušni, jer ponekada je samo jedan osmijeh i lijepa riječ dovoljna pa da shvatimo da su i zaposleni u njoj samo ljudi. Inače nisam osoba koja traži puno i mislim da osmijeh na licu i pozitivan stav otvara sva vrata, sva srca. Čemu silne lamentacije kada ionako ne možemo ništa bitno promijeniti; možemo si samo uzajamno pomagati i tako olakšati teške trenutke. Svi smo mi samo ljudi. Život u bolnici pun je pravila na koje se nikada čovjek ne može potpuno naviknuti, ali izbora nema. Svakome je cilj da što prije dođe na listu za operaciju. Ja sam također s nestrpljenjem očekivala taj dan, željela sam se riješiti što prije čovječuljka da vidim na čemu sam i što me dalje čeka. Zatim, tu su posjeti u kojima baš i nemaš nekih kreativnih razgovora, sve se vrti oko operacije, ali ih ipak uvijek s radošću dočekuješ, a s tugom ispraćaš. Došao je i dan kada sam saznala kada idem na operaciju, jednog četvrtka, druga po redu. Razgovor s liječnikom. Ozbiljan. Otvoreno mi je rekao da će mi najvjerojatnije skinuti cijelu dojku zbog veličine čovječuljka. Znam da sam ga hrabro pogledala u oči i zamolila ga da to učini bez obzira na sve. Željela sam se riješiti nečega što me ugrožava i u 11

tome sam bila kategorična, a osim toga vjerovala sam da će liječnik učiniti najbolje. Vjerovala sam tom čovjeku, sada već potpuno spremna na operaciju. Dan prije provela sam sa sinom i najbližima; sjedili smo u parku, pili “najbolju” kavu iz automata, a ja sam pušila svoje posljednje cigarete. Rastanak je bio težak... oni odlaze, a ja... Ipak, rekli smo da se vidimo SUTRA, nakon... Noć mirna. San miran. Strah prespavan. Došlo je DANAS, reklo bi se, dan kao svaki drugi, ali za mene sigurno nije. Znala sam da od toga dana ništa više neće biti isto, a kako će biti, to nitko nije znao. Misli se roje, množe, oduzimaju, dijele... što bi više još stalo u mozak? Još uvijek sam bila s ove strane Duge! Razgovor s liječnikom i nakon toga dolaze po mene te laganom šetnjom odlazim u operacijsku salu. Što bih dala da je to bila šetnja “lungo mare”! Odjednom scena iz “Hitne službe” ili nekog filma... kao da sam ušla u film, stavljaju me na stol, po meni igle, aparati, riječi ohrabrenja, ulazi kirurg i moje zadnje bilo je “mene je strah” i nije me više bilo. Mrak. Tišina.

Opet sam tu, između sna i jave, ne mogu se pomaknuti, zovu me, ali ja se ne mogu maknuti niti govoriti – užasan osjećaj; opet me zovu; ne mogu ništa i tako neko vrijeme do potpunog razbuđivanja. Konačno svoja. Odvoze me u sobu. Umorna sam i pospana, ali ŽIVA. Svi me veselo dočekuju u sobi, padaju snažne riječi, osjećaji, svi su tu... osim ČOVJEČULJKA! Dolaze mi sin i sestra, gledaju me onako smušenu, a ja otvaram ladicu noćnog ormarića i dajem cigarete sestri; otada sam prestala pušiti. Molim ih da dođu kasnije. To su bili sati riječima teško opisivi. Bili su i prošli. Vrlo sam se brzo počela dobro osjećati i živjeti bez čovječuljka. Koje olakšanje. Ništa nisam znala što je bilo vezano za operaciju, ali tada me ništa nije ni interesiralo. Jedino sam znala da su mi skinuli ono što ne valja, ali koliko i što? Mislim da i nije bilo vrijeme da me informiraju. Informacije su bile samo za obitelj, kojoj je tada bilo najteže jer je prognoza bila loša. Bola nije bilo, samo nemoć i umor. Jedva sam čekala posjete. Svi su bili veseli i nasmijani... baš lijepo, sigurno je sve u redu! Ja ništa ne pitam, oni ništa ne govore. Dobro su glumili, no o tome sam saznavala postepeno. Mislim da tada i nisam bila spremna na neke katastrofične prognoze, na vijesti o tome što je ili nije bilo, ili što će ili neće biti. Čak nisam pitala ni da li su mi odstranili dojku. Jednostavno nisam imala potrebu znati više od onoga što sam sama osjećala. Znala sam da za sve postoji vrijeme. Bilo mi je najvažnije da sam bila mirna i stabilna. Eto, i taj X-day bio je iza mene. Već sutra će biti drugačije, ali dotada nisam znala ŠTO?! ONKOLOG! Šalju me kod onkologa, zašto, što mi je, u svijest mi dolaze trenuci “neke” istine. Moje dotadašnje razmišljanje o onkologu usko je bilo vezano za smrt, to je posljednja stanica, onamo se ide umrijeti. Tada sam znala samo da moram na pregled i čuti stručno mišljenje. Kolje14

na su mi klecala od nemoći i od straha, vodili su me, znojila sam se u potocima onako izmorena od operacije. Tada mi je bilo slabo, jako slabo, mislila sam da je tu negdje kraj, ali čega? Odmah su me primili, onkolog simpatičan, jednostavan, ne sliči na otpravljača u smrt i dao mi je naslutiti što je bilo, ali o liječenju kod njega tek kada stignu ostali nalazi. Sada sam ipak nešto više znala o čovječuljku – da je bio zločest. Onkologa sam zamolila da ostanem njegov pacijent jer mi je ulijevao povjerenje, a osim toga je ljevak, kao i ja. Evo, u svemu se uvijek mora naći tračak svjetla, naizgled i u sitnim “glupostima”. “Prosvijetljena”, isteturala sam iz ordinacije u svojoj novoj svilenoj pidžami, dočekao me je sin i odveo na kirurgiju. A, da, sumnjala sam ja da se sa mnom događa nešto strašno jer mi je sestra kupila svilenu pidžamu, koju sam oduvijek željela, a sada mi se želja odjednom ostvarila. Vjerojatno su svi mislili da mi se trebaju ispuniti posljednje želje. Trebala sam više željeti! Čudne su se misli rojile mojom glavom, toliko nepoznanica, slutnji, pa i jasnih i manje jasnih riječi. Sve sam to pomalo slagala u jednu sliku o mojoj bolesti. Ali ništa nije bilo izrečeno! Subota i nedjelja, prepune posjeta, svi su bili tu, na licu mjesta, veseli, smješkoviti, a i ja vesela s osmijehom na licu. Svi su se smjestili oko moga broda i imali smo terapiju smijehom. Dobila sam bezbroj komplimenata na račun mog izgleda, možete misliti, na račun pidžame, sve je bilo bajkovito. Svi su oni ZNALI... a ja OSJEĆALA... Ponedjeljak, pripreme za odlazak, za iskrcavanje, skidanje zavoja i drena. Prvi puta sam nakon operacije doktora pitala jesu li mi odstranili cijelu dojku. Odgovorio je potvrdno. Bez imalo straha pogledala sam rez i ono što je bilo na mjestu moje desne dojke. Bilo je dobro, ništa zastrašujuće kao što nije niti danas. Imala sam tada reakci15

ju “hrabre” žene koja ne želi pokazati da ono što je vidjela i nije baš tako simpatično. Ali, evo danas, dvije godine nakon, osjećam se sasvim dobro s tim promijenjenim dijelom moga tijela koji je moja svakodnevica i na koga jednostavno više ne obraćam pažnju. To sam ja i samo ja. Vratila sam se u moj mali-veliki svijet gdje su me dočekali roditelji, sin, sestra, oh, kako im je moralo biti teško. To su samo oni znali, a ja naslućivala. Vrlo brzo sam legla u krevet, bila sam prilično iscrpljena od svega. Počeli su telefoni, dogovori oko posjeta, razgovori... polako su počeli stizati prijatelji, i tako do kasno navečer... kako mi je “lijepo” bilo u bolnici. Šale. Nisam imala snage da u glavi složim sve priče, bilo je prebučno... ali opet bilo mi je drago uza se imati ljude koji me vole; bez njih ne bih mogla prebroditi ono što već jesam i ono što me “čekalo”. Polako su svi krenuli kući i ostali smo sin i ja sami. On je otišao u svoju sobu, a ja sam konačno našla vremena da pročitam otpusno pismo. Dijagnoza je počinjala s Ca, a završavala sa “sedam suspektnih čvorova”! Onako smušena otišla sam kod sina i naivno mu rekla da imam ili da sam imala karcinom, na što se on nasmijao i “stručno” mi objasnio da to ne znači to. Opet sam otišla u svoju sobu i čitala, čitala, čitala... i ponovno otišla sinu uvjeravajući ga da Ca znači “to”, ali on je bio uporan i opet se izvukao. Odjednom sam se osjećala kao malo nezaštićeno dijete, a moj sin veliki autoritet i znalac na tom području. Vjerujte mi, istovremeno sam znala i nisam znala, ili nisam tada željela znati. Shvatila sam da od mog mozganja nema koristi i otišla spavati, ionako će sutra doći moja draga sektorska liječnica i prosvijetliti me. Zaspala sam mirno. Sutradan je došla, smireno mi objasnila da sam imala čovječuljka, koga više nema, ali mogućnost je postojala da su zahvaćeni limfni čvorovi, pa će o tome i ovisiti moje 16

daljnje liječenje. Bila je optimistična, kao i uvijek, samo što tada nitko nije mogao znati što me čeka. Moj daljnji put bio je uvjetovan nalazima koji su trebali stići za petnaestak dana. Sve sam to realno prihvatila i odlučila strpljivo čekati daljnji razvoj. Više nisam lutala u mraku, sada sam znala s čime sam suočena. I tako su počeli dani oporavka, odlasci na previjanje, izlasci, druženja... razmišljanja... Nisam se uopće osjećala bolesnom. Malo sam poradila na svom novom imageu, ubacila se u široke košulje i maje i živjela prilično smireno. Došli su nalazi! Otišla sam s prijateljicom podignuti ih na kirurgiju, dva papira... što je u njima pisalo, moj život ili...? Čekala sam na previjanje i ušla... doktor se prvi puta smješkao... pa on se smješka, pomislila sam, znači? Rekao je veselo da su moji nalazi negativni... Tada sam počela plakati i smijati se istovremeno, zagrlila sam ga... živjet ću, čovječuljak nije pustio svoje “pipke”. Posljednje previjanje, šavove su ranije skinuli, dogovor oko daljnjeg liječenja kod onkologa i kontrola kod mog najboljeg kirurga na svijetu. Recimo da je sve, odjednom, postalo STVARNO. Postala je stvarna činjenica da me čeka oporavljanje, postala je stvarna moja ekonomska situacija – nezaposlena; a kao slobodna umjetnica znala sam da neću dugo moći raditi; sin student; računi su se namnožili, jer nitko tada o njima nije mogao voditi računa, a ionako su bili tako malo važni. Shvatila sam da sada moram sve uzeti u svoje ruke i djelovati, odmah. Krenula sam. Nazvala sam Centar za socijalnu skrb i naišla na širom otvorena vrata i srce djelatnice koja pokriva moje područje stanovanja. Već nakon dva dana bila je doma kod mene. To je osoba za koju je riječ “divna” preslaba. Ja sam potpuno otvorenog srca ispričala svoju priču, a ona je, također otvorenog srca, pažljivo saslušala i dala mi je sve mogućnosti koje oni kao Centar imaju. Po17

mogla mi je, puno, puno. Dala mi je prvu ruku u rješavanju mojih realnih problema. I danas, kada je posjetim, osjećam se sretnom što sam na svom putu srela jednu takvu, pravu, osobu. Često ljudi kažu da nailaze na zatvorena vrata kada traže svoja prava i pokušavaju riješiti svoje probleme; možda nailaze na krive ljude, a možda trebaju sa smiješkom i otvorena srca nastupiti da budu shvaćeni i da im se pomogne. Moje je iskustvo pozitivno. Nato je došlo vrijeme za onkologa i djelovanje u tom pravcu. Bio je zadovoljan nalazima, porazgovarali smo o daljnjem liječenju i što ono donosi i kako djeluje. Dao mi je osnovne smjernice. Prvo, kemoterapija 4x, zatim zračenje 25x te još 2 kemoterapije, a zatim vađenje jajnika-maternice zbog hormonske ovisnosti tumora. Eto, to je bio plan za dio moje budućnosti. Naizgled nimalo simpatično, ali je bilo neizbježno. Sve sam prihvatila s početnom, laganom neugodom, jer o tome, tada, ništa nisam znala. Pitala sam samo hoću li ja sve to izdržati. Isto tako sam znala da nema puta natrag, nego odmah, preventivno, početi liječenje, da se čovječuljak ne bi obnovio. Dobila sam termine za kemoterapiju, svakih 21 dan jedna. Pitala sam da li će mi ispasti kosa, na što je onkolog rekao da neće. I onkolozi su samo ljudi. Moje se mišljenje o njima sasvim promijenilo. Shvatila sam da liječenje moram shvatiti ozbiljno, uzeti u ruke sve što je u mojoj mogućnosti, organizirati se, odraditi i OZDRAVITI! Prvo što sam učinila je da sam kupila Taheebo čaj, koji je počeo biti dio moje svakodnevice i još uvijek je. Vjerovala sam i vjerujem u njegovu iscjeliteljsku “moć”, jer do danas, tokom liječenja, kada dolazi do velikog pada imuniteta, ja se nisam nit prehladila niti nisam imala neke druge zdravstvene tegobe. Osim toga, mislim da je to učinak spoja ljekovite biljke i mog uvjerenja u njeno djelovanje, jer 18

sve ipak ide iz glave. Sada sam postala “ovisnica” o čaju, ali se te ovisnosti ne namjeravam odricati. Skupila sam niz informacija što sve treba organizmu tijekom liječenja, ali su ti predloženi proizvodi za mene bili nedostupni zbog cijene. Normalno, bile su tu i neke promjene u ishrani, ne drastične, ali neke sam namirnice sasvim izbacila iz jelovnika. Izabrala sam svoj način ishrane, koji mi paše i koji ne dijelim s drugima, jer svatko od nas je individua za sebe. Važno je učiniti svoj izbor. Počeo je normalan život, druženje, izlasci, stvaranje, slikanje, ali u manjim “dozama” nego prije. Morala sam na svaku aktivnost staviti neki limit, jer nisam bila ona od prije, jednostavno, morala sam kočiti. Počelo je dublje poniranje u sebe, čime sam došla do vrijednih spoznaja o sebi. Nikada toliko vremena za sebe, a ovo je bila prilika da se potpuno posvetim unutarnjem rastu. Vodila sam često razgovore s prijateljima, liječnicima, sestrama i potpunim strancima... Ubrzano vrijeme je stalo; stvorila sam mir, u sebi i oko sebe, koji me zaštićivao. Ta ravnoteža znatno mi je olakšala liječenje. Osoba sam naviknuta da sve rješavam odmah, sad, a tada sam bila suočena s dužim vremenskim trajanjem liječenja koje se nije smjelo ubrzati. Realno sam složila svoj budući život i prihvatila da će promjene biti velike, naravno, nabolje. Iz toga proizlazi moj “novi” život. I ova knjižica. Novonastala situacija nije donijela promjene samo u mom osobnom životu, već i u životu moje obitelji. Ova bolest, naime, nije samo bolest pojedinca, već automatski postaje patnja cijele familije. Doživljavala sam njihova proživljavanja, njihovu bol u srcu i strah da će me ubrzo izgubiti. A moj sin? Pitam se što je tada bilo u glavi mladog 19

studenta koji se do tada nije susreo s takvom situacijom. Uslijedilo je i gubljenje godine na faksu, jer je mislio da me gubi. Istina, bio je iznimno hrabar, ali strah od gubitka je osjećao. Tada o tome nismo razgovarali, a vjerojatno nije bilo niti moguće. Danas mogu reći da je naš odnos ojačao – iako ne živimo zajedno – i više ga ništa ne može promijeniti. Ja u njemu imam opći oslonac, pogotovo u nekim situacijama koje ne znam ili ne mogu razriješiti. Uostalom, moje mi je dijete uvijek bilo čvrsta i stabilna točka u životu, i svaka nadgradnja taj odnos čini jačim i solidnijim. Shvatila sam također da nikada od djece ne smijemo očekivati više nego što nam mogu dati, jer i oni su samo ljudi koji traže svoje puteve u životu, u kojima mi, roditelji, nikada nećemo moći doslovce sudjelovati. Rekao je Kahlil Gibran: “Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer oni imaju vlastite misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.” Kako sam se ja počela mijenjati, mijenjali su se i odnosi s mojim okruženjem, prijateljima, poznanicima, ljudima uopće. Dobila sam tolike potvrde o pravom prijateljstvu, a s druge strane, neki su ljudi išetali iz moga života, prestali su biti dio mog svijeta odmah nakon saznanja o mojoj bolesti. Je li se u njima probudio strah od nepoznatog, od smrti... ne znam, dugo me je to mučilo, ali sam onda neke stvari obavila našavši labavo opravdanje za njihov postupak. Očito da neka “prijateljstva” imaju svoje limite ili... nikada nisu niti bila prava, istinska prijateljstva. Osoba sam uvijek otvorena za nove i nove mogućnosti i ne mislim se zatvarati... prema tome, svatko je dobro došao, naravno ako je došao u dobroj namjeri. Imala sam uza sebe i imam one koji me vole i prihvaćaju, a ja im, nadam se, dajem 20

koliko najviše mogu. Uostalom, zar LJUBAV ne pokreće svijet? Prva kemoterapija; priključili su me na infuziju, dali citostatike i tako sam ležala sat i pol. To su tužni trenuci, ne zbog mene, nego više zbog ljudi koji su ležali sa mnom, ljudi sa svojim teškim pričama, ljudi kojima je slabo... Jer nikada ne mogu isključiti osjećaje. Ali mogu pomoći samo ohrabrujućom riječi, a ona je u tim uvjetima zakon. Nakon kemoterapije malaksalost, mučnina i već drugi dan je sve isto. Vatreno krštenje je prošlo. Sada sam mirna 21 dan. Živjela sam dane kao što to i danas činim. Uživala u svakom trenutku, bila pozitivna i snažna. Onda su došli razni pregledi kojima se i danas redovno podvrgavam i kojima ću se podvrgavati cijeloga života. Tu dolazi do jakih strahova koje ne mogu zaustaviti, i uvijek se pitam je li se proširilo zlo. To nije strah od smrti, jer sam svoj stav o smrti bitno izmijenila od kada sam se razboljela i olakšala sam sebi smrt podnijeti sviješću da je samo jedna, pa makar i najgora, opcija u situaciji. Ali više se plašim boli, patnje, nemoći, a svjesna sam da je to sve moguće. Smrt bi bila “olakšanje”! Onda su uslijedili česti posjeti mojoj sektorskoj doktorici i sestri koja radi s njom. I s njom sam se trajno povezala. Često mi zna reći da sam im ja jedini pacijent koji se ni na što ne žali. Osim toga rekla je da sam vrlo specifičan pacijent jer sam svoju bolest i liječenje uzela u svoje ruke i vrlo organizirano se time bavim. To stalno i drugima ponavljam, to se mora odraditi. Sama organizacija je vrlo važna. Osim ove sestre upoznala sam još puno, puno izvrsnih sestara i s njima uspostavila prekrasan odnos. Stvar je u pristupu čovjeka čovjeku. Istina je da je svakome njegova bolest najteža, ali samo strpljenjem i snagom možemo polako naprijed. Čuda se ne događaju preko noći, a niti izlječenja. 21

Druga, treća i četvrta kemoterapija: tu nema previše kreativnosti, sve se svodi na malaksalost, nemoć, mučninu i povraćanje. Ali i to je već iza mene. Nastavak koji slijedi, radioterapija ili zračenje. Opet nešto novo. Naravno, čula sam za zračenje, ali ga nisam doživjela u prvom licu. E, to je već prava avantura – 25 zračenja, svaki dan po jedno, osim vikendom. Od tada moj se životni raspored sasvim promijenio jer sam se počela buditi rano, a ta je navika ostala do danas. Buđenje u 6 sati, doručak, kava, Taheebo, slušanje Radio Rijeke, posebno emisije “Kamo danas” – riječi snage za još jedan dan, riječi urednice emisije i onda odlazak na zračenje. Uredno u 10 sati na licu mjesta, s već znanim licima i pričama, i svi su uvijek spremni na pokoju šalu ili autoironiju. Nakon zračenja obavezna kava kod prijateljice koja stanuje u blizini bolnice, a tim se druženjem naše prijateljstvo kvalitetno produbilo. I radioterapija je ubrzo iza mene. Nakon još tih petnaestak dana konačno sam stavila protezu, svoju novu dojku. Onda su uslijedile još dvije kemo, ujedno i najteže, psihički. I danas kada posjetim sestru s kemoterapije, osjećam se neobično, u glavi mi je ostao onaj miris, miris lijekova, miris bolesti. Ne bih poželjela da se tamo moram vratiti kao pacijent, ali ako ikada budem morala, preživjet ću. Ali neću morati! Sada se trebalo od svega odmoriti i onda se odlučiti za operaciju jajnika-maternice. Vrlo sam se brzo oporavila i krenula u još jednu avanturu. Bolje što prije spriječiti mogućnost širenja zloćudnih stanica i obaviti ionako potrebnu operaciju. Dogovor s ginekologom i termin za operaciju. Normalno, što prije. 22

Već poznata shema – dolazak u bolnicu, nove cimerice, nova operacija. Ponovno strah od narkoze. Ali ja sam ionako sve to prošla! Opet razgovor s liječnikom, upućivanje u operaciju i: sve će biti u redu! Dan operacije, dolaze rano po mene, pripreme, već sam u sali i opet isto “mene je strah” i nema me više.

Budim se u bolovima, neugodnim, neizdrživim. Voze me na intenzivnu i tamo proživljavam dva najteža i najbolnija dana u svoj ovoj bolesti. Nemoć, bol, stravična bol... osjećaj da mi se trbuh raspada. Dobivam injekcije protiv bolova, ali ne djeluju previše. Možda malo. Dižu me, uopće ne znam kako sam stajala na nogama. Nisam se nadala da će biti tako ružno. Djevojka pored mene, 18 godina, skinuli su joj maternicu, isto u bolovima. Pričamo, ali ne znamo o čemu. Kao da se to nama ne događa. Tješimo jedna drugu, proći će. Sestre su stalno oko nas, prate nas svojim budnim očima. Ništa im ne promiče. Vidjela sam na vratima sina i sestru, ohrabrenje, uvijek su uz mene. Daju mi snagu svojom kratkom prisutnošću. Prošla su i ta dva kaotična dana. Dolaze po mene i vode me na odjel, odlazim u sobu, a kad tamo moja cimerica s intenzivne, cimerica po bolovima. Ona je već super, ja se moram skupiti. S nama još jedna simpa gospođa. Sve se počinje vraćati u normalu. Malo sam bila teže pokretna, ali bez bolova. Ovo je bilo jedno veoma bolno iskustvo. Dani provedeni u bolnici bili su puni šala, vedrine, optimizma, autoironije. Sestre, doktori, svi su bili OK. Sve je bilo la, la, la... Pa posjeti, svi su opet bili uz mene. Pa bolnica i nije tako strašna! Što ja to govorim? Nadam se da je to zadnji put i da je s operacijama svršeno. E, da, prije odlaska u bolnicu poradila sam na promjeni boje kose skupa s mojom frizerkom i pofarbala krajeve kose u ljubičasto. I danas sam ljubičasta. A da nisam niti bila svjesna koliko će ta boja unijeti promjena u moj duhovni život. Dala mi snagu i ponovno me uvela u svijet boja, a BOJE su moj život. Prošlo je 12 dana bolnice, rodila se nova prijateljstva koja i danas traju. 25

Došla sam kući. Opet isto, ležanje, nemoć... Ovo je bio malo duži oporavak. Ali ja sam kao “feniks”, opet sam bila svoja. Znala sam da bi tu trebao biti kraj liječenja. Ponovno zdrava. Nalazi su bili u redu, ja isto tako. Kontrola redovna. To je ionako postalo normalan dio života. Rekla bih, nakon svega, nešto o unutarnjim proživljavanjima i o mom stavu o jednoj “novoj” Bibi, na novom putu, s novim iskustvima, novim tijelom, a i novim vrijednostima i promišljanjima. Da, novoj Bibi! U ove dvije godine skupila sam sva iskustva svog života, dobra, loša, i na njima izgradila temelje za veliku duhovnu promjenu u meni, o čemu sam već nešto ranije pisala. Shvatila sam da jedino promjenom nekih stavova mogu sasvim prihvatiti bolest, sebe, a istovremeno i ljude oko sebe. Nije ta promjena došla preko noći; nisam ja nikakva Amazonka koja predstavlja čistu snagu. Prošla sam kroz teška unutarnja proživljavanja, sama sa sobom. Mislim da je bolest najteže, najjače, najbolnije iskustvo s kojim smo se i ja i drugi susreli. Bolest sa sobom najprije donosi duboku samoću, te otvara pitanja koja si prije nikada nisam, barem ja, postavljala. Trebalo se snaći, pogotovo u prvim košmarnim situacijama, i stvoriti svoj mir jer sam predosjećala da ću samo tako moći prevladati sve što mi je stajalo na putu. Samo borbom za ono osnovno, ŽIVOT. Ništa nisam prepuštala slučaju. Sve je moralo imati zašto, kada i zbog čega. Da me je uhvatila panika, ne bih uspjela izaći iz situacije. Trebali su mi, znači, samokontrola, rad na sebi i puno, puno sreće. Jedan od važnih faktora je i prihvaćanje sebe, s djelomično izmijenjenim tijelom. Odjednom sam ostala bez organa veoma važnih za moju ženstvenost; bez nečega što predstavlja ženski identitet, nečega što sam likovno i ja sama pretvarala u slike, o čemu su u mojoj domeni mnogi 26

pisci pisali... To nekome može izgledati strašno, ali za mene nije, niti će ikada biti. Zar nije bolje da sam ovdje, sada, i pišem ove retke, makar i bez tih dijelova svoga tijela. Ja ne vrijedim ništa manje, niti se ikada tako osjećam. Naravno, postoji opcija, postoji rekonstrukcija, ali za to nemam potrebe jer sam se vrlo brzo i lagano naučila i na moju umjetnu dojku, što ne osjećam kao slabost, već kao snagu. Zar nije uzalud trošiti se na nepotrebne zahvate i izlagati se novim i novim bolovima, dok se ovako osjećam sigurnijom, i u zdravstvenom smislu. Možda zvuči staromodno, ali to je moj izbor, a poštujem i onaj drugih, trećih... otvorena za sve mogućnosti. Možda je i duh umjetnice u meni dao smjernice u daljnjem samorazvoju. Mogu u šali reći: “... Pa ionako mi je život pun asimetrija, ovo je samo jedna u nizu!” Neka na tome ostane i bit će dobro! I tako, “nova” Biba, na novoizgrađenim temeljima svog življenja, prihvaća ovaj nesavršeni svijet dok iz njega pokušava izvući samo ono pozitivno, ono istinsko, ono vrijedno i to podijeliti sa sobom i svojom okolinom. A ima i jedan veoma važan trenutak u pojedinim bolestima; to je neprihvaćanje bolesti i bolesnika od njegove okoline, od ljudi koji su skloni stavljati nas u građane drugog reda, u neke drugorazredne kategorije, no bolest je samo dio života koji ne bira... Htjela bih da svaki čitatelj, bar na trenutak, zamisli sebe u situaciji bolesti, invalidnosti, i time sruši tabue o sklanjanju bolesti u područje nemoći. Jer nitko od nas nju ne traži. Slažem se da su bolesnici ponekad vrlo zahtjevni, teški i sebični, ali to je dio njih, oboljelih, i zbog toga ne okrećite od njih glavu, ne obilježavajte ih jer su oni već dovoljno obilježeni. Ja sam u pogledu toga stvorila svoj vlastiti štit, iako u početku to i nisam mogla pojmiti, već sam izgradila bila čvrst i jasan stav o svom mjestu, koji više 27

nitko i ništa ne može izmijeniti. Dakako, pozitivan stav u odnosu i na mene samu i na moju bližu ili daljnju okolinu. Važno je i da je uslijedilo jedno potpuno neplanirano putovanje, koje me je na petnaestak dana udaljilo od svega onoga što sam bila do tada proživjela. Potpuno sam se prepustila trenutku. Nakon povratka, polako, polako, novi, nepoznati simptomi, a s njima nova neugodna iskustva. Pojavili su se jaki bolovi u obje šake, pogotovo u prva tri prsta, zbog čega noćima nisam mogla spavati. A već sam napravila plan za svoj daljnji rad i vraćanje u normalu. A ruke su nam sve! U prvih tjedan dana porazbijala sam čaša i šalica, masu, dok nisam počela koristiti sve od plastike. Ništa drugo nije preostajalo nego krenuti ponovno u pretrage, u nadi da se čovječuljak opet, ipak, nije pojavio. U startu nikome nije baš bilo sasvim jasno o čemu se radi, pa su pojavu pripisali mojoj osnovnoj dijagnozi i morala sam otići na par pregleda da bi se To isključilo. E, čudim li se kako tada nisam posijedila, jer ma koliko hrabra bila, kada su novouzrokovane pretrage u pitanju, manja sam, jer dobro znam da svako daljnje širenje bolesti automatski znači i daljnje liječenje, daleko teže i duže. Nakon pretraga isključeno je ono ružno, ali dobila sam još jednu, nimalo simpatičnu dijagnozu koja me odvela na još dvije operacije ruku. Sada sam već pomislila da nema kraja. Tada mi je sve postalo smiješno. Nova operacija, odnosno sada treća, odlazak u salu, lokalna anestezija, operacija pa oporavak... druga ruka, sve već proživljeno, oporavak. Poanta, vrlo uspješni zahvati. Kako sam već doktorirala strpljivost, došle su mi ruke na svoje. Nikada kao prije, ponekad me bole pa mi je mogućnost rada ograničena, ali, svejedno, riješila sam se onih nesnosnih bolova. Liječniku sam napisala poruku da 28

mu se zahvaljujem što mi je vratio san. I to je bila prava istina.

Lagala bih kada bih rekla da me nije bilo strah, strah da se više nikada neću moći koristiti rukama, da neću moći raditi, stvarati... da, bilo me je strah, ne moram reći što nam znače ruke! Ali operativnim zahvatima i uz jaku volju, vježbanjem i vježbanjem, uspjela sam ih osposobiti. Nisu kao nekada, imam realnih problema, od nošenja stvari do držanja u autobusu, a da ne pričam o nekim banalnijim situacijama. Meni je važno da ipak mogu raditi i svoju kreativnost pretvarati u djela, manje-više uspješno. Nisam klonula duhom, stalno sam si govorila da mora biti bolje usprkos saznanju da se moram više paziti i da neke stvari nikada neću moći raditi kao prije. Jer ići u krajnosti i zaboraviti da nešto više ne smijem samo bi stvorilo mogućnost novog, težeg ograničenja. Vrijeme! Ono je za mene postalo potpuno izmijenjena dimenzija. Slažem se da tu ne mogu ništa mijenjati, jer vrijeme ne pita, ali koliko se u tom vremenu može učiniti i kako, nešto je drugo. Ustalila sam se, više nema nepotrebne gužve, učestalog gledanja na sat, tjeskobe da nešto nisam učinila i da nešto nije išlo i ne ide onako kako bih ja htjela. Uglavnom pokušavam živjeti neopterećena vremenskom dimenzijom. Treba u tom vremenu napraviti svoju nadgradnju da bi se ono osmislilo, iskoristilo u pozitivnom smjeru i nikako ga ne gubiti. Nema više raznih, nekreativnih momenata u mome životu. U njemu sve ima svoje vrijeme. Dugo je trebalo da se postigne takva vremenska ravnoteža, ali – kako znam pomisliti kako su mi ove dvije godine poklonjene – čemu više utrka sa samom sobom i vremenom. Svaki dan živim kao prvi, kao jedini, 29

kao autentičan, zahvalna da je počeo ili završio. I mogu reći da sam sretna jer mi takav stav daje bekonačan mir i ispunjava me zadovoljstvom. Znate kako je lijepo gledati buđenje dana, a tek zalazak sunca, što je i do sada postojalo, ali sam to samo ponekad primjećivala i u tome uživala. Sada je to svakodnevni ritual: naravno ako nije oblačno; onda vizualiziram. A opet kiša! Kako je lijepo gledati, slušati, živjeti kišu. Znam, tada me bole i ruke i kičma, ali tu bol nadilazi govor kiše. Malo je ljudi s kojima mogu podijeliti te “sitne”, sofisticirane trenutke ili im ukazati na njih. Ipak postoje i zbog toga sam neizmjerno sretna: zato budite sretni kada osjetite ugodan miris, ugodan zvuk, lijepu stvar ili lijepog čovjeka, zaplešite u svom ritmu i prepustite se trenutku. I znajte da sve ima svoj dobri razlog i da ništa nije slučajno. Otvorite srce i budite Vi, bez obzira na predrasude koje su u vama. One ionako ničemu ne služe. U pisanju došla sam, eto, do druge godine od prve prekretnice u mom životu, od prve operacije. Danas je jedina moja misao SREĆA što sam tu. Zato i ove zabilješke i sjećanja. Uostalom, krenula sam vrlo spontano u pisanje da bih na neki način svoje vlastito iskustvo podijelila sa ženama, muškarcima koje je posjetio čovječuljak, kao i s onima koji o nama ne znaju puno, a mi smo svuda oko njih, mi smo kao i oni. Često je dovoljna lijepa riječ, gesta, pružena ruka da se ne osjećamo usamljeni ni ostavljeni. Sada, dvije godine nakon, moj je život poprimio normalan tijek, dakako, uz redovne kontrole koje su uvijek zastrašujuće, no između tih kontrola uopće ne razmišljam o bolesti koja je iza mene. Često govorim sama sebi: “Ne smijem biti bolesna, jer moram još toliko toga napraviti!” ... 30

Stvorivši svoj unutarnji mir, pokušavam svaku stresnu situaciju preusmjeriti u pozitivnu energiju, što znači da, kada osjetim negativne vibracije, nešto napravim, naslikam, nekoga pozovem telefonom, pročitam, otvorim TV... i one se jednostavno rasplinu. Slušam jezik i ritam svoga tijela i tako polako hodam dalje kroz život. Uživam u svakom pozitivnom impulsu koji osjetim. Slušajući Gibonnijev “Mirakul” shvatila sam da je život veliki MIRAKUL, plešem uz taktove pjesme, sama, i tako uživam uz miris pachulija u svom životu, u svakom njegovom trenutku, u društvu svojih slika, skulptura i drugih kreacija... ulažući i dalje u mala zadovoljstva. Može vam ovo izgledati kao samoća, a nije, to su samo trenuci koje mi nitko ne može uskratiti. Uz to, druženje je također jedna neophodno važna dimenzija moga života. Nisam bila niti sam osoba koja se zatvara. Trenutno živim sama stoga što mi je sin na “privremenom” radu u Mrkoplju, pa često odlazim kod njega da se naslušam iscjeljujuće tišine i da se s njim u miru ispričam. A i on je često u Rijeci. Osjećam da vodim vrlo zadovoljavajući i ispunjen život i nadam se da će tako biti i ubuduće.

Pošto sam se uvijek bavila javnim poslom, početkom ove godine sam odlučila, nakon što operiram ruke i oporavim se, organizirati retrospektivnu izložbu mojih “pokretnih slika”, vunenih i končanih modela stvaranih kroz godine. To je prvotno bila samo ideja, jer sam malo sumnjala da ću, kao nekada, sve kvalitetno organizirati. Nakon što su operacije prošle, impuls koji sam dobila u Novigradu (istarskom) donio mi je povratak u javnost. Krenula sam u organizaciju uz pomoć prijatelja, poznanika... i na tom 31

sam putu susrela osobu iz prošlosti, koja je na velika vrata ponovno ušla u moj život i uz nju se ova organizacija pretvorila u pravu pjesmu. Divno je sresti se s ljudima sličnima tebi, ljudima sličnih razmišljanja, senzibiliteta. Organizacija je istovremeno zahtijevala niz paralelnih poslova da sve bude na mjestu. Pravi pravcati izazov, nakon puno vremena! A sama pomisao da ponovno radim ono što volim ispunjavala me nemalim zadovoljstvom. Biti JA; biti korisna. BITI I VJEROVATI U SEBE. Jedne svibanjske večeri vratila sam se među ljude s kojima sam podijelila svoj rad, svoje osjećaje i svoj povratak i u taj, veoma važan dio svog života. Bila sam princeza, sve je prštalo osjećajima, bojama, uz zvukove glazbe iz filma “Gospodar prstenova”; uz moje “pokretne slike” koje su obukle moje prijateljice. Shvatila sam da je započelo novo putovanje i nadam se da još dugo neće prestati. Možda vam sve ovo izgleda previše bajkovito? Nije. Ja sam takva! Ne znam što me dalje čeka u životu, svaki dan donosi nešto novo i ja idem dalje... A sutra? Sutra je ionako jedna velika nepoznanica! Evo, došla sam do kraja moje “priče”. Nadam se da će kome pomoći da se snađe u sličnoj situaciji; da prihvati kako nikada ne treba odustajati, već vjerovati u sebe. I liječnike. Posebno vjerom u sebe pronaći ćete put k izlječenju. Slijediti vam je svoje svjetlo; ono će vas uvijek voditi pravim putem. Mene je moj čovječuljak napustio... i nadam se da se nikada više neće vratiti. I držim da sam prošla ispod Duge. Hvala! 28. 9. 2000. – 28. 9. 2002. P. S. Danas, 6. studenog 2002. godine, nalazi pokazuju da čovječuljka nema. 32

UMJESTO PREDGOVORA, POGOVORA I ŽIVOTOPISA O svakome čovjeku i onom koji tiho živi samozatajnim životom radnika, iz moranja i nagonskog preživljavanja, bez potrebe za svakodnevnim samopotvrđivanjem te iznalaženjem puteva oslobađanja kreativnih naboja, dalo bi se napisati konvencionalni životopis s “bezbojnom” sadržinom. U “slučaju” Bibe takav pristup osobi potpune negacije konvencionalne svakodnevice bio bi pogrešan i nepotpun, jer veću važnost u njezinu slučaju treba pridati kvaliteti svakodnevnog samoistraživanja i stvaranja. Datumi i brojevi, mjesta i institucije ono su o čemu pišemo za nekoga koga ne poznajemo, koga ne osjećamo kao stvaralačku snagu; zato o Bibi treba pisati kao o događaju koji svakodnevno doživljava brojne varijacije osobne konstante kreativnih manifestacija. Bilo bi, dakle, pogrešno Bibu gledati samo kroz umjetnički i kreativni objektiv jer je njezin izuzetni i stvarni dar snalaženje u životu punom nepredvidivih zamki postojanja. Tako Biba bivstvuje kao kakva alegorična mačka, korača ekvilibrirajući hrabro i iznenađujuće okretno kroz svih devet uzastopnih mačjih života. U ljubičastom sfumato okviru Biba djeluje, radi, stvara. Osobita Biba živi osobitim životom, uvjerena u pregršt mogućnosti svakog novog dana, čak i onog koji govori praznom stranicom bez naslova i znakova, riječi i putokaza. Theodor de Canziani Jakšić