Književnost uživo, godina 4, br. 3, jesen 2016.

časopis za književnost i umjetnost godina 4. / br. 3 / jesen 2016.

ISSN 1849-0425

ilustracija: Luka Benčić

Robert Janeš Miro Škugor Viktorija Bauer Vergilije Franizz Andrea Žic Paskuči Blago Vukadin Sara Mrak Gordana Brkić Žagar Dunja Matić Grozdana Poljak Davor Vuković Vladimir Papić

književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 4., broj 3, jesen 2016. / izdavač [studio TiM] / www.studiotim.hr / glavni urednici broja: Mirela Fuš, Nikola Leskovar i Dunja Matić / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Tea Marković i Dunja Matić / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Sadržaj Milan Zagorac Grčevita ljepota borbe za mjesto pod suncem 4 #I. Adam je bio plačljiva tužibaba - poezija 7 Andrea Žic Paskuči Cipele 8 Miro Škugor Drugi pakao 9 Tatjana Beuk-Laćak Recimo 13 Dejan Đorđević Iz ciklusa “Ja, pesnik i lovac” 14 Robert Janeš Nepovoljna demo(n)grafska slika (bez nekih izgleda za priču) 15 Vergilije Franizz Eros na ekseru fakira 29 Viktorija Bauer No, dok ne prođe 33 Sara Mrak Ni riječi o rebru 34 Andrea Žic Paskuči Tata, jesi li ubio nekog? 37 Antonia Padovan Kralj Svjetlosno izabrane hladnoće 38 Boris Jovanović Kastel Oci i Mediteran 41 Neven Lukačević Acqua senza gioia (tal. Voda bez sreće) 42 Grozdana Poljak Oči 43 Milica Lesjak Riječi 44 Vid Sagadin Žigon Admiral 45

književnost uživo 3

Jasminka Vejmelka Svila 46 Igor Petrić Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati 47

#III. Ono kad otkriješ utjecaj Guette i Schulza na dinamiku peglanja - proza 79

Jan Bolić Tamo daleko 51

Robert Janeš Zavodljivi mir tuge 80

Kristina Plavšić Klupko 52

Robert Janeš Maštate li dovoljno? 84 Florian Hajdu A Pillant Varázsa. Trenutak magije 86

#II. Apsurdistan kao kolateralna dobit - eseji, prikazi, recenzije, osvrti 55 Milan Zagorac Crtica o nevoljkosti 56 Milan Zagorac Milenijalci: Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara 58

Džana Uščuplić Čekajući s Fjodorom 88 Blago Vukadin Andrijini nemiri 90 Blago Vukadin Brigitte i Helmut 93 Vladimir Papić Nema je 96 Vladimir Papić Punom brzinom 99 Vladimir Papić Fusnote 101 Vladimir Papić Imam dojam da sam nešto izgubio 103

Ivan Molek Mjesta nelagode u kulturi (II.): Bat iz Rižarne 63

Davor Vižintin Ines Es 106

Borna Tićak Apsurdistan kao kolateralna dobit 66

Mirjana Mrkela Mačkar 115

Davor Vuković Dan kada sam gledao slet u boji(Ulomak) 109

Milan Zagorac Magične mačke 70

Gordana Brkić Žagar Ono kad otkriješ utjecaj Guette i Schulza na dinamiku peglanja 116

Dunja Matić Plač privilegiranih 72

Juraj Močilac Introspektivni portret Krune Bavarskog 121 Miloš Petronijević Holateralna šteta 122 Andreja Malta Ljubavnica 130

književnost uživo 4

Milan Zagorac Grčevita ljepota borbe za mjesto pod suncem Zapravo, najvažnija tema ovoga broja (a ona nije očita na prvi pogled) jest duboka desperacija novih generacija: dok s jedne strane nastaju nove, nepriznate, osporene ili posve neprepoznate generacije, dotle se odvija dvostruka kriza - ona koja označava prekretnicu u načinu privređivanja (hvala Elonu Musku na moru ideja i iskrenih izjava na temu buduće ekonomije, u njima je više istine nego u svim brbljanjima naših ekonomskih provincijalaca!) i ona poetička, koja se odvija u samom narativu, u samoj priči, a sve je to međupovezano i prožeto. Jer mlađi pisci (s time da bih to “mlađi” rastegnuo i na one pojedince koji možda nisu kronološki dio generacije, ali koji su se oglasili ponešto prerano - pitanje tajminga je uvijek važno - ili su se, pak, prekasno pojavili, ohrabrivši se u outanju tek s naznakama ovih mlađih i luđih), nalaze se u primarnom fokusu našega časopisa.

No ovaj put taj narativ nastaje u tako grčevitoj i gotovo unaprijed izgubljenoj borbi kojoj se ni maglovito

ne nazire čak ni pravi supranik (jer suparnika treba prepoznati dok nesmiljeno baca pijesak u oči), a kamo li kraj, pa zato nije ni neobično da osim pobune još češće nailazimo na neku vrstu malodušnosti, obeshrabrenost i neizbježnu preplašenost.

Umjetnost poznaje obje ove kategorije, štoviše, koliko je dvojbe još u Antigoni, a koliko je osjećaja krivnje u Edipu, koliko je cinizma u Bernhardu ili Celineu, ili Ingeborg Bachmann, ili koliko je gorčine u Daddyju, ta se sva pitanja multipliciraju u našim prozama i stihovima koje iz broja u broj sve preciznije detektiramo u pojedinačnim rukopisima, a koje tako minuciozno odražavaju duh vremena: iskrzan, fragilan, ciklotimičan, ciničan...

Gdje se nalazi ključ koji će razriješiti naše višestruke dvojbe?

Zatim dvojbe onih još mlađih, pa onih još mlađih? Dobro, pojmove prekarijata smo savladali, mnogi su ga osjetili na vlastitoj koži, rasutost po svijetu smo također osjetili, ta i sama je redakcija ovoga časopisa u svega četiri sezone doživjela takve tektonske,

prostorno-vremenske poremećaje da se danas nalazimo od Osla, Dublina (ok, Moris, ne znam u kojem si gradu!), Toronta, da se ove male loko-relacije čine posve sporednima, spomena nevrijednima - dakle, koja su to primarna pitanja i preokupacije novih generacija koje nasljeduju jedan svijet kojemu je vrijeme isteklo, dok za novi još nismo dobili posve jasne smjernice, vizije, a da ne govorimo o vertikalama i vodstvu.

Pitanja je bezbroj, iskustva se gomilaju, obrisi novih generacijskih diksursa se galvaniziraju, dobivajući sve smisleniji prosede, no zlato je uneseno u posude, sada je na redu vrijeme. Naš je časopis, ako ništa drugo, onda mali poligon u kojem možete vidjeti skice ove nove kozmogeneze, rođenja svijeta kakav još nije došao. Obratite pažnju na naše autore, pratite nas na mreži, sudjelujte, budite solidarni ne bi li se uvjerili u onu staru Bretonovu, nadrealističku, ali s druge strane tako svevremenu i istinitu - ljepota će biti grčevita ili je neće ni biti.

ilustracija: Luka Benčić

književnost uživo 5

književnost uživo 6

ilustracija: Luka Benčić

#I. Adam je bio plačljiva tužibaba - poezija

književnost uživo 8

Andrea Žic Cipele Paskuči Molim te, skini cipele prije negoli skočiš.

Zajebi ih. Ostavi ih tu uz rub.

Bit će svjedok da si živio... I te kako živio!

Ljudi će prolaziti i gledati ih.

Netko će možda reći – Ove su cipele bile svugdje.

Skini cipele prije nego skočiš.

Doći će po njih netko potrebitiji.

Vodit će ga svugdje kao i tebe.

U njima će hodati, hodati, hodati... Do nekog svojeg ruba.

Skini cipele, molim te, odveži brod i skoči.

O tome si sanjao dok si hodao, zar ne?

književnost uživo 9

Miro Škugor Drugi pakao Adam je bio plačljiva tužibaba Na mom si licu.

Samo tako mogu objasniti učestale poglede mlade žene u busu.

U mom si zagrljaju.

Samo tako mogu objasniti oblike pogleda koje mi prolaznici utiskuju u prsište i nadlanice.

Zapravo, htio sam ti reći da je Adam bio plačljiva tužibaba.

I da te Sanvi, Sasanvi i Semangelaf nisu ni htjeli vratiti... Lilith.

Sinoć si konačno restaurirala do tada bezimena pera u zakrilcima mog lijevog krila.

Svaka tvoja misao luštra mi plohe i bridove.

Brojiš u sebi: „12, 5, 30, 20!“ Rasproljećujući me.

Dodekaedarski.

književnost uživo 10

Drugi pakao

Slučajni ranoranilac

Triput

penje se more po prečkama sunčanih ljestvi u identično mu nebo

jutros sam se rano probudio istodobno

Čovjek iz zrcala nemoćno gleda u leđa autobusa koja zalaze za obod ručnog sata.

plaviš im plavet ludiš mi pamet

s utrčavanjem zadihane zrake sunca u moju zarolećenu sobu

oči su ti zelene

s brojanjem do šest kampanelnog zvona u mom uhu nenaslonjenom na jastuk

spušta se mrak niz crni slap u bezdan slijep

s punjenjem mog proširenog novog srca stalnoplimećim čeznućem za tobom (nije ga više moglo stati u staro)

gasiš im sjaj nudiš mi raj

s mrmorom nevere pri pospremanju tanjura i šalica u škripeće ladice sive komode neba

oči su ti mjedene

s upjevavanjem juga među tresećim stolnjacima od oblaka sa sporopadajućim mrvicama kiše po licu optuženog ljeta koje je opet prespavalo zajutrak

Jutros ga je prevarilo vrijeme.

Triput.

književnost uživo 11

Prinudno stajalište

Čuvar polja sreće

Trave se podigle na prste i umalo dohvatile Sunce;

sivi namaz od oblaka na bijeloj kriški neba

rastrčali se puževi golaći u potrazi za kućicom ili odijelom;

grozdovi vinogradarskih jabučica spušteni u tamnozelene i smeđe tanjure zemljanog stola

primile se lokve za rubove nogostupa vrebajući neoprezne pješake i radoznalu dječicu.

Nitko ne sjeda.

Ne da se umorna kiša iz drvenih klupa na autobusnoj postaji...

ukapljeni čaj od morskih trava riječnih algi i jezerskih trski filtriran sjeverozapadnom grmljavinom otvorili cvjetni grmovi stotine svojih ružičastih usta poslužuje ljeto doručak po poljima sreće

književnost uživo 12

Krojačica u krojfcajeru

Više tamo nego tu

Zateže vjetarac okrpani zastor.

Savršeni bijeli šavovi – vodoravni, okomiti, zakošeni, ukriženi...

Mora da je sinoć puklo Očenašima izrešetano nebo...

Tko li ga je zašio?

Oblaci?

Televizijske antene?

Dimnjaci toplane?

Sljemenski odašiljač sigurno nije.

PTSP i slab frekvencijski vid.

Progledale mi sljepoočnice...

Na pješačkom otoku, preko puta benzinske postaje vrana čita oglasne plakate.

Izgleda da volimo istu vrstu glazbe...

Nisam posve siguran slijevaju li se smaragdni slapovi s neboderskih fasada ili se parkovno bilje uspelo na balkone i terase.

Strepi jutarnji hlad pod nesigurnim krilom tek razbuđene krošnje: ne sanjaju samo ljudi da lete...

književnost uživo 13

Tatjana Beuk- Recimo Laćak Recimo da ste ravnopravni i da vam pridajem isti značaj.

Pa opet, on donosi i daje, ti odnosiš i oduzimaš.

Zahvaljujući njemu poznajem mnogo ljudi, zahvaljujući tebi ostajem bez mnogih meni dragih.

Recimo da mi je on doneo mnogo problema i nesigurnosti, ti ćeš sve to poništiti i jednim potezom izbrisati, ali olakšanja neće biti.

Njemu se klanjaju, tebe proklinju, njemu se raduju, od tebe zaziru.

Recimo da ste ravnopravni, ali tebe, smrti, nikada neću voleti kao život koji mi je podaren i kroz koji se probijam kako umem i znam.

književnost uživo 14

Dejan Iz ciklusa “Ja, pesnik i lovac” Đorđević Na puškomet od kolibe zec čita moju pesmu.

Lovac sluša i plače.

Pomislim: „priroda je čudo”.

Lovac puca u zeca.

Pesnik gine.

Kažem: – Pesma nije zec. Šta posle pesnika, lovca i Mene?

književnost uživo 15

Robert Janeš Nepovoljna demo(n)grafska slika (bez nekih izgleda za priču) Povijest jednog budućeg događaja U danu kad me je izgubio sjeveroistočni vjetar, na meku će tlost pasti sa snijegom strpljivi događaji; iz zemlje će me posvojiti korjenove dlačice: napojiti me, obmotati me i reći mi – Idi sad.

Ti se pitaš zašto su umrle sa smiješkom novorođenih u danu kad me je izgubio sjeveroistočni vjetar.

Rast ću kroz središnji cilindar osokovljen prema cvijetu i svijetu da rodim se kao miris, da sladak i opojan privlačim pčele i slonove.

Ti se pitaš što boli trokut jednakih stranica u grudima...

U danu kad me je izgubio sjeveroistočni vjetar širit ću se iza ušnih školjki i s vitkih vratova, letjeti ne znajući gdje je ona koliba u planini preko čijeg se krova natkrilio srebrni dječak.

Ti se pitaš može li se pronaći sluh u savršenoj geometriji.

U danu kad me je izgubio sjeveroistočni vjetar ribe poletuše će rasprostrti vrijeme po pučini i bez nekog naročitog žaljenja za ostavljenim, matematičkom netočnošću izronit će u čamac.

Ti se pitaš ima li smisla tražiti besmislenost elektrona.

U danu kad će me izgubiti sjeveroistočni vjetar bila je zima i bilo je ljeto na obje polutke srca; nisu cvale plave naranče na rtu Dobre nade; ja ustajem smion pred tobom i govorim – Idi sad...

I pitam se kad će te otputovali sjeverci oteti na jug...

književnost uživo 16

Dan serijskog ubojice Toga su dana školjke vrištale iz svojih debelih tvrdih oklopa i pretvarale mozak u ljigavu kašu.

Stao sam ih gaziti stopalima bijesnim od nemoći iznemoglim od traganja...

A one najotpornije pretukao sam čekićem uvijek spremnim na ubijanje izdajničke mekoće ljubavi.

Ostala je samo bezlična juha boli i tuge začinjene bešćutnošću prema nevinosti vlastite duše.

Okrenuo sam leđa poprištu zločina i teškim koracima osnaženim zlom nastavio bježati u bespuće samoće, ali vrisak iz zdrobljenih ljuštura još uvijek traje i nikad neće prestati...

književnost uživo 17

Nepovoljna demo(n)grafska slika (bez nekih izgleda za priču) Stojeći na stijeni visoko gore iznad oblaka osjećao bi se kao ptica da mu na tom željeznom prstenu oko zglavka desne ruke nije visio kamenčić.

Osluškivao je starog pjesnika kako mu podno nogu uzdiše svoje stihove raspirujući stalnu čežnju: vratiti se u Dječaka, napustiti željezni naraštaj, opet postati kraljem zlatnih obronaka...

Možda bi tijelo ostalo priljubljeno o kršno tlo, pušteno da odumre od nemicanja da mu u tom presudnom času na rame nije skočila Schrödingerova mačka i (m)jauknula u uho: – Ne možeš istovremeno biti živo i mrtvo.

Pljunuo sam u zmijsko oko koje se približavalo vijugajući.

– Oprosti, no još nije vrijeme za uspavljivanje – ispričah se obzirno i pojurih kroz serpentarij

književnost uživo 18

do izlaznih dveri.

Oprezno prođoh ispod timpanona: visoki reljef stanovnika zemlje okružene vodom s jedne strane uklesan putokaz osvjetljava put za vrli novi Tartar; s druge strane beskrajna kolonada džambo karijatida u raznim pozama zovu u splet svojih zamršenih hodnika.

Tuga se kao rastopljena svijeća slijeva niz užareni točak koji se prestao vrtjeti dok zavodljivo pjeva Orfeus ležeći na suhozidu pored statue praiskonskog usmjerivača duša i smiješi se na prolaznika izazovno dodirujući spolovilo...

Izdajnik i asasin, osuđen na pakosni kamen zastade osupnut paklenom ljepotom i sino-ubojica zaboravi na žeđ, a bogovi se smilovaše suvremenom naraštaju dajući mu na uvid sveti versarij: zabavljajte se, žderite i ločite, orgijajte po domjencima

književnost uživo 19

u tim svojim svetištima, grabite, grabite, zgrčite se na jedan kup da vas lakše zgaze divovi kad izađu iz tog grotla koje kulja ispod vas.

Na izlazu iz labirinta smrtno strpljivo čekaju braća Taurus: Mino i Ken objavljuju epifaniju – kompliciran proces separacije od davatelja životnih usluga. Šopajući prolaznike zastarjelim stranicama nepročitanih knjiga, anđele snolikih vjeđa što odmaraju se na smrznutim granama pitam poznaju li svijet u kojem uvijek ima snijega, u kojem se mogu tabati staze nepravocrtnosti, u kojem su jasno vidljiva govna na putu?

Pušu u šake grijući zaleđene prste.

S krila im otpada perje, a s vjeđa trepavice u hladnim biserima.

– Opet si usnio san

književnost uživo 20

u kojem ti pomažemo hvatati krijesnice po livadama natopljenim mirisom prokletih Blakeovih ruža.

Toplina se ne želi vratiti u promrzle udove: pucaju žile dalekovoda, kuća bez krova zavija na hladni mjesec, u preponama ključa bludna želja za spajanjem tamnih ponornica s užarenim loptama s neba... Čvrst i nemilosrdan naraštaj niknut će iz kamenova koje kraljevski par ostavlja iza sebe bacajući ih preko ramena.

književnost uživo 21

Preobražaj gastrointestinalnog trakta (iliti Sit gladnom ne vjeruje) Vidi, ja spremam jednostavan obrok i jedem ga u savršenoj tišini nakon što utihnu Ludwigovi bubnjevi.

Gledaj, ne spavah dovoljno prošle noći.

Hodao sam rubom tražeći prazninu, skupljao prošlost buljeći u svjetlo umirućih zvijezda...

Zvijezda već umrlih u toj prošlosti.

Nećeš vjerovati, Sretoh Jožefa na obali oceana...

U crnom odijelu s polucilindrom i tamnim podočnjacima, vidjeh ga kako mjeri razinu oseke skupljajući školjkaše.

Doista, oko nas je trčao njegov čupavi pas.

Učinio je govno usred puteljka.

Da, da, govno nasred staze...

I njuškao ga poslije s čuđenjem prvog nalaznika.

I tako...

Rekoh Jožefu gledajući u njegove duboke oči da će ga uhititi komunalni redari, da će ga sprovesti u labirint na suđenje.

On pokorno pognu glavu i zapjeva: – Dva dana obgrljuju noć bez Mjeseca u kojoj sam zadnji put rođen;

književnost uživo 22

u jednom sam umirao od tame, u drugom umirem od svjetline...

Noć bez Mjeseca je otok u moru svjetlećih planktona, osim za ribe i noćne leptire; most između obala sjećanja na prošlu i buduću smrt...

Vjeruj mi, ostadoh zbunjen nerazumijevanjem reda kojim se odvija pasji život, ali životinja ispred mene sjeda i kazuje mi: – Sve znanje, ukupnost svih pitanja i odgovora u meni sadržana jest1.

Istina je, i ja sporo žvačem svoj jednostavni obrok jer u ustima punim malih zalogaja sva su pitanja riješena na neko vrijeme.

Žudnja u (za)por(k)ama – d(r)ama u stihu (ili obrnuto) Dan je (kao i obično) započinjao truckanjem lokalnog autobusa.

Gledao sam nezainteresirano (ne primjećujući smrznut [i osušen] krajolik [kroz prljavo staklo]) kako nebo svijetli sivu svjetlost. „Mora da je tamo napolju kristalna tihoća“, pomislih. (Sporo smaknuvši [prostakljen] pogled s brzoprolaznog

književnost uživo 23

smeđila [kao ukrašenog bjelkastim cicamacama] na suputnicu [nasuprot] neodredive dobi, zakamuflirane u pretešku odjeću iz čije tamne topline iskri pogledom poput Hipnosove drage na suputnika nasuprot lijevo [od mene desno] i pjeva mu altom baroknim poput kore kruškinog stabla zalijevanog [samo] odstajalom vodom iz [nepravilnim odabirom] odbačenih hrastovih bačava natopljenih nizom vrhunskih berbi.)

(Raširi krila sad, dječače blijedi, pa ponad snova zaleđenih poleti da te pljačkaši opijenih mladosti s kamenim stanicama zaostalim među zubima žutim od pušenja ne liše prvih vrenja...)

Ali, gdje su mi krila?!

(Dobrodošao u stvarnost, dječače krhki!)

(Podsjetih se bluza u parku, napetih od skrivanja mlado jedrih grudiju pred tek ugrijanim pogledima [nasmiješenih] svibanjskih očiju, i nekih putenih mirisa, i suknji što uzdignute lepršaju oko bedara glatko-bijelih [svjetlo-plavim strujicama

književnost uživo 24

prošaranim].

Opet – prošlih. I udaha. Ne – Izdaha!

Disanja? Ne, ne – uzdisanja.) Ali ja ne želim, ne želim, ne želim, ne želim, sudjelovati u toj drami koja nije moja, koja nikad (nikad?) nije bila moja i nikad neće biti moja (predviđam?). Budućnost – nije li to ono u što ne vjerujem? Ili vjerujem, ali tek u negativnim zapažanjima?

(Upitnost postojanja nikad kao odsutnosti vremena nameće se samim postojanjem sada). A sada se u njoj (drami toj?) poznati glumci nadglumljuju u režijama redatelja s pojačanom percepcijom.

Ja nemam više žudnje za tijelom bez napora, licem bez bora, umom bez umora, niti žudim za duhom lišenim ograničenja tjelesnog prostora.

Ostala je žudnja za žudnjom onom (čistom) što pokrene leptone da tvore oblake u kojima se onda možda i ne pojave (jer ne postoje?)...

I raspori stanice na dva dijela, pa ih iz toplog ništavila baci u nesigurnost risanja zemljopisnih karata na koži života tvoreći pore putevima što vode i rijekama što teku.

književnost uživo 25

Dama će ustati, skinuti sa sebe svu odjeću što zakriva zaprepašćujuću putenost njene pojavnosti, prići suputniku nasuprot (lijevom), poljubiti ga meko u kuteve usana, pogledati u oči preduboko, i predugo tonući preko spolovila mu voditi ljubav s njime poput Nikte, do kraja svijeta (ili sna?).

A ja ću noktom (s malo crne zemlje ispod) strugati led s prljavog stakla da mogu nezainteresirano gledati smrznut krajolik, ne primjećujući kako nebo svijetli sivu svjetlost.

(Ili tako nešto.)

Nevidljivi Hladna je kiša pljuštala kao da zna da je ponedjeljak; žena je stajala ispod plakata Zabranjeno plakatiranje na autobusnoj postaji kod Lisinskog.

(Plače li ili su to kapi što joj se cijede s mokre kose?)

Prazan je autobus projurio

književnost uživo 26

kao da nikog nema na stanici; kao da nitko ne čeka, kao da smo nevidljivi.

Vozaču se sigurno žurilo uhvatiti vozni red...

Kao da je to nešto za što se možeš uhvatiti.

Tu ženu sam doista ugledao tek nakon što nas je govno obilno zalilo prljavom vodom iz jezerske ulice.

Oblik joj se pojavljivao polako kao Herbertovom Nevidljivom čovjeku: prvo tužno lice s tankim prugicama koje su iscrtale suze ispirući blato (da, bile su to suze s kapima kiše!), a onda, ne znam zašto, rekao sam da nije sve tako crno kako izgleda.

Evo mene, nek’ pogleda kako sam star i ispada mi kosa koja odavno nije crna i zglobovi me bole pa sam spor i ne stižem vozni red, i pamćenje mi ne radi i svašta drugo ne radi, i nisam...

Rekla je da ide iz bolnice, da je bolesno dijete samo ostavila tamo jer mora na posao. „Jebemti!“ – pomislih – „Očito je kod kuće ne čeka netko s kim bi podijelila bol;

književnost uživo 27

inače ne bi krila suze među kapima kiše na autobusnoj postaji.“ (Da sam barem u onom autobusu što ganja vozni red...)

Ja ne znam...

Ja nisam od onih što znaju pomoći, i dadoh joj broj, ne svoj, posjetnicu od Obiteljskog centra.

– Tamo – rekoh – ima ljudi koji znaju pomoći, bar ih je bilo u moje vrijeme.

(Koje li je to tvoje vrijeme?, začuh pitanje, ali ne vidjeh nikoga.)

Ušao sam u žuti autobus koji je napokon stao i otvorio vrata (kao da bih mogao ući u jureći kroz zatvorena!), pogledao sam još jednom u smjeru žene kroz mokar prozor, od odraza svoga lica nisam vidio ništa...

Tek posjetnicu kako lebdi u zraku i svija se, i polako pod kapima kiše pretvara u gvalju mokroga papira.

književnost uživo 28

Režim* (Nestaju žene, nestaju mladići, nestaju djeca. Nestaju ljudi...)

Množe se plakati pred pročeljima spomeničke vrijednosti, pokretne slike obrubljene traženjima novih robova, pune se sve oblije dojke i razvijeniji mišići.

Pod tamno-ledenim svodom spavaju oni koji više ne postoje, zagrljeni s napuštenim kusavim psima i mačkama iskopanih očiju.

Sred šarenila vrućih reflektora glumci se prskaju produktima znojnih žlijezda; s izlizanih dasaka zasićenih tamnim bajcom izbacuju bukete feromona u gledateljstvo koje pokorno šljapka u toj nelinearnoj predstavi neposrednom izmjenom orgazama.

Kako li je živjeti na rubu minskog polja srčući zrak zasićen koktelom straha i paljevine? Čuvari u bijelim odorama lijepe rešetke na prozore s pogledom na ružičasto more.

Rijeke su guste i sve teže premostive.

A zvijer ne nestaje. Raste i guta sve pred sobom.

(Nestaju žene, nestaju mladići, nestaju djeca. Nestaju ljudi.) Jedno julsko jutro

* Op. aut. Réžīm ili rèžīm, kako već kome paše...

književnost uživo 29

Vergilije Eros na ekseru fakira Franizz Jedno julsko jutro Opet čvrsto spavam.

Preskače me miš, a mačka me čuva: Pozicija nije bezizlazna.

Odavno se mir kupuje oblikom lizinoprila. Šarene bombonice zveckaju džepom. Džep nije šupalj, džep je potrošena institucija mira.

Babac je jutros, primjereno godišnjem dobu, bio raspoložen. Lepršala je na njoj sjenka noći. Lahko je gazila. Odmah sam primijetio.

Sandale su ljetna obuća kod evropskih naroda. Danas je babac obuo cipele. Čudio sam se toj predvidivosti. Imao sam taj luksuz da se čudim, jer iz čuđenja, ako niš’ drugo, izraste nemir.

Rekla je da u sandalu nije mogla staviti kamenčić. Onda sam shvatio; njena potreba razlikuje se od moje. Moguće da težimo istom ali na neki svoj način. Ona je uspjela provesti svoj brod kroz sedam desetljeća. Ona ima dara. Kaže da najviše mrzi talent kod drugih. On ih pojede zbog iluzije da nešto drugačiji put slijede.

Babac je mudar.

Ne bih više o Babcu. On zasjeni svu moju uobrazilju.

književnost uživo 30

Eros na ekseru fakira

Jeti

Osjetio sam erupciju strasti Negdje u prolazu Osjetio sam terorizam I bombu bijesa u naletu Osjetim ja svašta Što nema veze sa mnom A tiče se puta moga Osjetim se K’o krompir Neoguljen Pred guljenje Osjetim se k’o zalogaj u ustima gladnim

Jeti me pratio Duboke stope u mehkom snijegu Poklapale su stope moje Sjetih se Da ga vodim ukrug Poželjeh malo brže hoditi Da ga uhvatim nespremnog Da mu iza leđa dođem Tu sam Blizu njegovog leta Gledao sam između njegovih uha Nešto je mirisao Bio je čovjek U velikom izdanju Kosmat

književnost uživo 31

Ljetno jutro Dragi Tesla, Svo jutro radion laje Čini se baš na mene Navikao sam na tu opačinu Drznem se pa ga malo utišam Što ne prođe neopaženo Tijelo do mene se prevrnu Počešavši se lijevom rukom po bogatom dekolteu Glava zijevnu Unaprijed znam raspored Nekoliko vjernih slušaoca, Koji ubijaju dosadu Stavljajuć sebe u prvi plan Svojim bezveznim javljanjem, Uljepšava idilu Voditeljski par koji je već prešao u rodbinu On je zove imenom Skoro pa neprofesionalno Nedostatak trećeg lica množine Djeluje uspavljujuće Stara mjuza, 80-te, samo to i niš’ više Vješto plasirani osmijesi Ono das’ čuje Mehka pozadina zvuka Nekoliko nepotrebnih primjedbi Važne vijesti oko radara na putu

književnost uživo 32

Pregled dudova, svilenih buba Letova, budala, manijaka Poplava i vremenskog biltena Sve je uobičajeno sem nje, tigraste: Komarčica me uporno sisa Ispod pazuha Što glasno prekidoh pljeskom golog dlana Fosil od nje samo se strmoglavi na moju desnu sisu Šutnuh je u zaborav Prstom

književnost uživo 33

Viktorija No, dok ne prođe Bauer No dok ne prođe, ako ikada, dobro je zapisati sve to: prije vremena kiša, da se ne rastoče misli.

Stihovi su dobar okvir za mahnitost, pitomo ludilo koje neće nauditi onome tko ga čita, bez da razumije.

književnost uživo 34

Sara Mrak Ni riječi o rebru Otvaraš moje oko Otvaraš moje oko kao da je u njemu toplina suncokreta.

Zar ti nisu rekli? – u sebi nosiš sunce, zmajevu vatru i orlovo gnijezdo.

Zar ti nisu rekli? Tuđe te oko jedino može navesti na krivi trag.

U tebi bi uskoro zadrhtala Europa, pamćenje tla, tamni dijelovi njezinih šuma, more, sjećanje krvi.

Otvaraš moje oko kao da se u njemu krije trenutak vrijedan pjesnika.

Ovo vode što se u njemu zaokružilo i napunilo žilicama, ne nosi odgovor ni na što.

Sve što je vrijedno traženja skriveno je puno dublje.

Golema pustinja, zidovi, zamak od pijeska i omalen vrt.

Zar ti nisu rekli?

Doći će trenutak u kojem će i on propasti kroz pukotinu zemlje.

To su vremena u kojima se tvoj narod guši od boli predaka, a tvoja zemlja ulazi u neviđen kaos.

Zar ti nisu rekli?

U tvojim rukama leži sudbina svega.

Otvaraš moje grlo kao da će iz njega izletjeti nekoliko golubova.

Zar ti nisu rekli?

U mom grlu stanuje čitavo nebo ptica.

Takva se ljepota ponekad ne da ni podnijeti.

književnost uživo 35

Ni riječi o rebru Zovem se Eva, ali uopće ne ličim na sebe.

Nemam ni kosu do koljena, ni meko šaputanje.

Nisam zaspala pod stablom, u toploj travi, okupana jutarnjom zrakom, ah – sunca...

Njega, koji mi uvijek nešto priča i tako uspije sačuvati moj zdrav razum.

Zovem se Eva. Iz asfalta sam uzgojila nekoliko najnježnijih pahulja i jednu crvenu ah – ružu, čije su latice završile u gejšinoj punđi.

Iz asfalta sam uzgojila miris oleandra.

To su dvije posve različite ljubavi, ako ih usporedimo, ovu koja dolazi odozgora i ovu dole.

Jedna se manifestira kao glazba, druga kao manično razbijanje stakla.

Zovem se Eva. Tek kad sam se naučila skrivati iza vještog smješka, hineći ravnodušnost, postala sam stvarno opasna.

Kad sam naučila strpljivo čekati.

Kad sam u svoju kragnu ušila sjenu risa.

Kad sam konačno shvatila da im njihovo smiješno ogovaranje neće dosaditi niti nakon nekoliko tisuća godina.

Na, evo vam jabuka.

Evo vam puna šaka zemlje.

književnost uživo 36

Iz moje utrobe rastu sva stabla!

Onog jutra, kad me je stvorio, rekao je – Volim te – i cijela se zemlja napunila tom neupitnom ljubavi.

Zovem se Eva. Imam ruke izgrebane trnjem i kroničnu neispavanost.

Gubim igru.

Gubim živce.

Onog jutra kada me je stvorio, Njegova se ljubav pretvorila u sunce.

Moja se pretvorila dvije vrlo logične stvari.

Jedna je ulje.

književnost uživo 37

Andrea Žic Tata, jesi li ubio nekog?

Paskuči Moja je puška stigla iz Argentine: imala je dugu cijev i mogla je pucati daleko kao što je i Argentina daleko.

Znaš li uopće gdje je Argentina i da je u Argentini bilo svjetsko prvenstvo sedamdesetosme?

Ja sam tad imao osam kao i ti sada!

Sjećam se Maria Kempesa njegovih golova u finalu, tri jedan protiv Nizozemske...

Da i Maradona je iz Argentine, on je igrao kasnije, protiv Engleske, dao je gol božjom rukom...

Znaš li kako su ga zvali?

Mali zeleni.

Ne znam je li netko vidio svemirce jesu li mali i zeleni kao salata, a kad smo već kod salate reci: što bi jeo za večeru?

Znam da nećeš salatu...

književnost uživo 38

Antonia Svjetlosno izabrane hladnoće Padovan Kralj Svjetlosno izabrane hladnoće Od tuđih laži i prevara istkane i samilosno ubrizgane u krive vene...

Alo! Mamurni šapati, vas sam ostavila u dalekoj dubiozi nepotrebne prošlosti.

I ovo ću prošibat k’o san istoimenog sarkazma: bez pljeska i osmijeha, i varit sama sebi u lice nekih novootkrivenih lyricsa...

Pomodnog doba kojem nema uzmaka...

Alo! U meni nema zla, toliko pozitive koliko iz mene izvire i isijava, vi nećete doživjeti do nestanka.

Adio, siromasi!

Ja moram dalje da nastavljam.

književnost uživo 39

Smetnje i upadice čudnjikavih simptoma Sad prikladno jeka u glavi hvata onaj „u sebi“ ritam...

Uštimava vokal, pa bas.

Aljkavo zasvira neki sporedan dio Nekog samo sebi znanog ili dragog hita...

Upadica.

Smetnja? Možda čak... „Samo jedan od simptoma Da srce mi zove upomoć“...

Da, nečiji stihovi.

Nečije davno procurile misli.

Nečiji vidici i možda propusti.

Točke i zarezi.

Sad olovni šaptači u nezgodno doba Mojih ukrštenih svjetova.

Sve ima svoje zašto…

Provjereno.

Bila sam svoj pokusni kunić.

I opet bi u borbi one krivulje kao glavnog dijela upitnika i one točke u sjeni na dnu njega – neobjašnjivo pobjeđivala trotočja.

Eto moje zato.

Valjda mi jedna točka nikad nije dovoljna.

Srce mi curi...

književnost uživo 40

Željna. Tako željna.

I bez zašto i bez čega.

Neprimjetno gušim jeku na pamet palih stihova...

O simptomima ćemo drugi put.

On boluje od alergije na moje pisanje...

On nije prvi.

On neće bit ni zadnji koji će prekasno shvatit da se od alergije ne umire ako se pomalo i u dozama ipak navikneš na alergen.

Ja pišem jer ne slutiš moje žudnje.

Ne žalim se, neću, to mi utrostruči sve magle i mamurluke.

Bistro i čisto iščitavam dijagnoze naše simbioze.

Na mene ne padaju loše kitice.

Na mene se troše stranice. Žudim... A ti ne trošiš me.

Moj muk. I tipke zastale.

Spavaš. Riješene su dvojbe dugo pod tepih skrivane.

Sve misli izlaze iz prostorije...

Osjećaje stavljam na najjače.

književnost uživo 41

Boris Jovanović Oci i Mediteran Kastel U goletima nad zalivom oci su našli starosjedioce – maslinu, lozu i pšenicu.

U intermecu juriša na bogove ostajali gladni.

Naranču, limun i mandarinu doniješe Arapi da otkupe zarobljene.

Poslije izvještaja o bitkama, prekookeanski žurnalisti posadiše u đardine agoru i kaktus.

U znak pomirnja, kenguri sa šeširom na guvno pobodoše aukaliptus da izliječe beznoge brodove baš kao misionari cara Persije kiparis ikonu Ilije gromovnika da izrezbare.

Za Mediteran Lisjena Fevra sa tapiserija osvještanih paučinom u dvorcima Malte, Ligurije i Majorke – nijesu znali, oci moji...

Pravili su kolijevke od kamenica bez kišnice i kovčege od buradi lozovače i vina, pjevali na samrti ode suncu presutog u toke da se ne zaborave, svoj Mediteran, bez granica i imena, imenovali, oci moji...!

književnost uživo 42

Neven Acqua senza gioia (tal. Voda bez sreće) Lukačević U stvari to je dubok osjećaj omirisati godišnje doba s obje nosnice osim zime Ona lijevu ili desnu ovisi, uvijek zatvara, desnu ili lijevu zapuši i tako jednom u četiri godine.

književnost uživo 43

Grozdana Oči Poljak Same u gomili Teku kao rijeke prema svome ušću Bez zastoja Neometano, neobuzdano, silovito Same u gomili Ostadoše naše oči Povezano nepovezanih linija Izdahnuli smo se u njihov tok Ostavivši sebe tebi, tebe sebi Sebe sebi, tebe tebi I bi mi lakše Podnositi težinu tijela A tako teško U rukama stiskati riječi Prosuti ih Tamo na mjestu Od kud naša tijela Odvojeno Koračaju u suprotnim smjerovima Bilo bi neoprezno Svjetlost otkucava ritam srca Tamo iza Gdje ostadoše naše oči Same u gomili

književnost uživo 44

Milica Lesjak Riječi Dolazile su uvijek kao bujica, kao krdo bez pastira, surove i sirove, oštre i drske, udarale i gazile, šibale i lomile, po duši brazde orale.

Riječi na usnama nečovjeka!

Od oporosti tih glasova, neke su ruke drhtale, koljena klecala, srce udaralo.

Ostajala je šutjeti, stisnutih zuba do bola, sama i ranjiva, razbijena, ne i polomljena. šutjele su zaleđene usne, već puno puta opečene.

Riječima na usnama nečovjeka!

A htjela je vrisnuti, vikati, psovati...

Ne može tako dalje, bezdušni robovi moći!

Vi nikad niste pitali ni znali, koliko su dugo ove ruke, u neprospavanim noćima, bolesno dijete njihale,

oronulog starca za ruku držale, s klonulom dušom jutra čekale.

Riječi na usnama nečovjeka!

Ostajala je šutjeti, zarobljena u kavezu, burnih osjećaja, zgažena ponosa.

Još boli tišina zaleđenih usana, pritišće slomljena kičma kroz tjesnace i zasjede povijana, iznad močvara i glava uzdizana, boreći se da ne klone, da ne stane, padne, odustane.

A htjela je vrisnuti... Ubiše je riječi na usnama nečovjeka!

književnost uživo 45

Vid Sagadin Admiral Žigon (Hvala, Zlatko, za Admirala!)

šupljinu života, znao si se predati životu i riječima.

Admiral će doći opet u tu zemlju bez zemlje.

Na stolu u vrtu neke krčme će glumiti svoje pjesme koje ga vole umjesto njega samoga; admiral će doći, to je sigurno, to je, zapravo, jedino što je sigurno, pošto je smrt otkazala poslušnost samoj sebi.

U usporedbi s tobom, ja sam samo običan paor bez zemlje koji luta po svojim rovovima kao male krtice; a ima još puno toga što mi naređuješ iz pozadine, ima još puno toga za učiniti da budem dostojan nepostojećega sjećanja na tebe, Admirale, koji vodiš bitku s Nemogućim i Neizrecivim, kad stojiš na stolu jedne krčme i pjevaš, a čitava Mancha se trese pred tvojim čistim bolom, kao jedinom identitetu tvome.

O, Admirale, ništavilu moje biti!

Nisam te znao, ali sam znao od početka da negdje postojiš, još uvijek čuvam mjesto za tebe kad tučem rakije jednu za drugom, da mi bude pakao ugodniji...

Tako ti je to, moj admirale...

‘Ajmo sad na frontu, pošto sad napokon znamo da ničega nema, osim našeg duplog ja u dječjoj igri naše djece, sve ostalo je samo grozan san, a ti si jedini znao da izvučeš sablju trenutka i zabiješ je u

Danas je srijeda i Vid Žigon je već davno odjebao bonton i priča još samo s onima koji su ludi u srcu kao on, a na toj lađi luđaka Admiral je taj koji nas vodi k vodi apsolutnom nepomirenju s budućnošću koja, kao što znamo, ne postoji... Pa ipak on će biti prvi koji će biti strijeljan pred zidovima logosa; koji nas ismijava svojom

kompletnom ignorancijom i posthumnim priznanjima za životno djelo, jebeš njihove paklene kandže, gadovi vlastite iznakaženosti koji nikako da pronađu svoju dušu, da bi je prodali, visokoplaćene pjesničke kurvetine, ali sve skupa nije više vrijedno spomena, zar ne, Admirale moj?

I budi pozdravljen s onu stranu dodira gdje se dodiruju misli da bi poletjele u beskrajnost!

književnost uživo 46

Jasminka Svila Vejmelka Prepoznajete li trenutak, kada mački lutalici, – onoj koja je najčvršće vezana za vaš dom, i koja dolazi svako jutro kao u prolazu – tanjur s hranom ostavite u dogovorenom kutu vrta, i nikom to ne kažete, nigdje se to ne prepričava.

Trebate oprati posuđe kroz neko vrijeme, i pogledate iza kuće: tanjur je oblizan i čist.

Poznajete li zahvalnost

koja se tada smjesti u vaše grudi i grije vas cijeli dan, do sutra?

Tada se ponovno preseli u oči mačke koja čeka, i pogleda vas duboko kada slučajno izađete pred kuću u njeno vrijeme.

Mjesto u vašim grudima oblaže se tada Svilom.

književnost uživo 47

Igor Petrić Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati Ukoliko ga vidite nasmiješena ne pitajte ništa, samo prođite, jer danas nije raspoložen i mogao bi neprimjereno reagirati.

To sigurno nećete razumjeti i pitat ćete se zamišljeno „Što je tom čovjeku?“ kojeg niti ne poznajete dovoljno.

Vjerujete, pokušao sam sve, čak i više od toga, ali svejedno je usamljen.

Ništa više i nema smisla.

Odgovori ostaju zarobljeni zauvijek u snovima primitivnih stvorenja, koja iskustvo iskonskog straha ne mogu podijeliti s ostalima.

Još jedan dan polako prolazi, kao sjećanje na one o kojima se samo još govori, one kojih više nema. Čujete li vrijeme kako odlazi u nepovrat?

Tiho poput umirućeg lišća koje polako ponire do razgranatog korijenja, svog matičnog izvora postanka...

Vlažna zemlja opet stenje pod pritiskom zarobljenih duša. Čujete li? Čujete li kako s njom pregovara, jer ne zna koliko ih još može primiti u svoju utrobu i ima li za njega mjesta...

književnost uživo 48

Ukoliko ga vidite nasmiješena pustite, pustite ga neka ode tamo gdje je naumio.

Pustite, pustite ga i ne pitajte ništa.

Kazalište života Pored nas, vrijeme prolazi gotovo neprimjetno i čini se nemogućim, ali kao da smo pobijedili nepobjedive.

Usporavamo disanje.

Otkucaje srca sveli smo na minimum čekajući strpljivo u dosadi, svršetak svega ovoga.

Smisao postojanja odavno je izgubio značenje.

Prepušteni sami sebi zaranjamo duboko ispod dosega svjetlosti čekajući trenutak istine kad s kože bacit ćemo oklope prije povratka u gledalište.

Nastojat ćemo zauzeti najbolja mjesta jer pogled s njih širi je i vidi se jasnije

književnost uživo 49

Mortui vivos docent* Zbirka dobro sačuvanih kukaca svjedoči o naravi čovjeka koji ju je godinama skupljao još od dječačkih dana kad prvog stvora zgnječio je rukama pritom uživajući uz zvuk prsnuća napuhnute utrobe i cijeđenja blijedo-žućkaste kremaste tekućine po malim košćatim prstima. Što je tada mislio i kako se osjećao, nitko više saznati ne može.

Svoje je tijelo donirao Zavodu za anatomiju i sad čeka nove studente, u adekvatno pripremljenom spremniku, da po njemu rovare, vade mu utrobu, lome udove.

Ništa zato, ne buni se, nakon svih tih godina postao je u smrti učitelj koji poučava žive. * (lat.) Mrtvi poučavaju žive.

književnost uživo 50

CC (crveno-crno) Zamisli taj prizor: buđenje, domaća instant kava**, dnevne novine iz kontejnera, prepun stol pljesnivih mrvica i nakupljene prašine.

Lice u brazdama, jer godine su proletjele.

Oči nabrekle, krmeljave i zadah na češnjak duhan i jeftin alkohol za bljuvanje.

Zamisli se poput sjene, te ruke i tijelo u ranama.

Zamisli cvijet na livadi i čovjeka koji ga ubija.

Zamisli vodu u kojoj ptice za ribama plivaju, a one pjevaju i pjevaju, pjesmu o tvom imenu.

Sve naopako, perverzno, jadno, poput pisca koji ne bira godine.

Zamisli, boju kojom sve je obojeno i preostalo vrijeme nakon odgođenog susreta. prepune ladice plastike i papir s kojeg slova bježe. ...

Sve to lijepo zamisli i budi sretan što još uvijek možeš zamišljati.

** domaća instant kava – kad susjed ne gleda, iz cvjetnjaka pokupi talog kojim dohranjuje biljke. Već je osušen. Smrvi ga koščatim prstima. Kišnicu, zagrij među nogama ili upaljačem. Preli dvije tri žlice taloga. Ako nemaš šalicu, čašu ili tanjur duboki, iskoristi praznu limenku. Umjesto žlice koristi komad drveta i uživaj u plodovima svog napornog rada.

književnost uživo 51

Jan Bolić Tamo daleko Što kriješ tamo daleko, milijunima godinama, daleko u tami i tišini, u prostoru potpunog bezvučja?

Noću nam pokazuješ, svoju raskošnost, dokazuješ nama našu nemoć i malenkost.

Danju svojom svjetlošću, podsjećaš na ljepotu, našeg svijeta i prizora koje stvaraš. Što kriješ tamo daleko?

Neke druge svjetove?

Neka nova zvjezdana platna koja nisu nama vidljiva?

Postoji li tvoja beskonačnost, za još neke druge svjetove, ili samo za naša nebeska maštanja i noćna sanjanja?

književnost uživo 52

Kristina Plavšić Klupko Jesen je rodila zlatno klupko beskraja.

Septembar.

Račvaju se na raskrsnicama putanje života i smrti.

Sunce će ponovo okupati slike s nadgrobnih spomenika, bivših lutalica, prosjaka i kraljeva, kockara i pravednika. Čuje se pjesma pijanih svatova, a iznad glava nam miriše barut nekih dalekih ratova.

Septembar.

Raspleo beskrajno klupko od zlata.

U plastičnim žardinjerama gajimo tmine, zaključani iza čeličnih vrata.

ilustracija: Luka Benčić

književnost uživo 53

književnost uživo 54

ilustracija: Luka Benčić

#II. Apsurdistan kao kolateralna dobit - eseji, prikazi, recenzije, osvrti

književnost uživo 56

Milan Crtica o nevoljkosti Zagorac Prije nekoliko dana osvanuo je tekst Marinka Krmpotića o knjizi Envera Krivca Ništa za pisati kući o pod naslovom „Ništa za kući pisati o“: Vedrija i tamnija strana života, uz nadnaslov Roman Envera Krivca.

Ovu posljednju naznaku „roman“ ćemo izbjeći, uvijek sam imao dojam da se radi o zbirci kratkih pripovjedaka, doduše tematski i smisaono ulančanih, ali ne o romanu; neću cjepidlačiti, ovo „roman“ ću svakako dopustiti kao autorovu opasku, jer sam možda i tri (brojkom – 3) godine od objavljivanja i zaboravio što je to Enver Krivac objavio, u Algoritmu kod Krune Lokotara, u okviru nagrade Prozak, a uz navedeno je bio ušao i u uži izbor Europske nagrade za književnost. Pa... Osim predstavljanja u Ribooku toga ranog ljeta 2013. do danas u Novom listu nismo bili čuli za novost zvanu „roman Envera Krivca“. Je li vijest putovala karavanom deva iz drevnoga i dalekog Kitaja? Jesu li objavu donijela tri mudraca s istoka?

Ne, radilo se o vrlo realnoj vijesti u vrlo realnom vremenu. Jer, Novi list, poslovično, ne stiže, ne može, neće, nije jasno što je u igri, ali svakako zna jednostavno zaboraviti na lokalno bitne književne stvari koje mogu postati i nacionalno, a možda i nadnacionalno, nije bitno, vrag bi ga znao, ionako to ne možemo doznati jer na lokalnoj razini mnoge stvari jednostavno ishlape u vremenu, pa se tako zaboravi. Još ako autor zaboravi, super. Nije bitno zašto, jednostavno se zaboravi.

Dakle, nakon 3 godine Krivac je dobio osvrt na knjigu u lokalnom listu koji je bitan za zajednicu. Reklo bi se „bolje ikad, nekog nikad“. No, vrag je u detalju: nije tako, trebalo je biti pravovremeno, trebalo je biti primjereno i s mjerom, pa bismo danas, uvjeren sam, imali ako ne još Krivčevih pripovjedaka i romana, a onda barem jednu življu raspravu i koji dodatni kritički osvrt, jelte... Palac dolje riječkim medijima na „pravovremenosti“, palac gore Krmpotiću (barem mala satisfakcija) i Krivcu (na čekanju Godota).

književnost uživo 57

Ovakav slučaj „ignoranse“ se, to iskustveno znam, u Splitu ili Zadru, Varaždinu ili Osijeku jednostavno ne bi dogodilo. Zašto? Jer je lokalno bitan autor jednostavno bitan u svojoj zajednici, pa onda moguće i šire, a nije samo na lokalnom dnevnom listu hoće li se prema tome odnositi kao efemeriliji ili će se ozbiljnije pozabaviti vlastitom temom. Stoga nije neobično da čim knjiga bude objavljena, autor dobije, ako ništa drugo, osvrt, ako ne i pristojan razgovor u lokalnom čitanom mediju.

U Rijeci... Pa, eto, kada stigne na red... Ne bih ovome pridavao nikakve „urotničke“ atribute, samo bih naveo da ovakav slučaj nije usamljen, iako je pomalo vidljiviji jer se radi o poznatijem autoru. Možda se samo radi o nevoljkosti... Fjaki... Tko bi to znao...

književnost uživo 58

Milan Milenijalci: Generacija hipersenzibliziranih Zagorac hipsterskih empatičara Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurz koji možemo (barem radno) okrstiti „milenijalcima“ (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite; oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i „ljevičari“ (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više „ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi“. Vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a proreknuta i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku sinegdohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim „kamo?“, „kako?“, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip Purity iz Franzenovog (zaista predebelog) romana

književnost uživo 59

Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridijansko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić.

Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethistorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novimstarim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta-like temama, a koje u fazi otrježnjenja (koje neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji. Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene „slijepe pjege“ suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe „kroz pakao“ koji istovremeno čine i „drugi“ i „ja“ u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) „muško“, „žensko“, „opresor“, „žrtva“, „totalitarizam“, „sloboda“, „(neo)liberalni kapitalizam“, „socijalizam“, „duhovnost“, „ateizam“, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevskoedipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno

književnost uživo 60

odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine: oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez „adekvatnog radnog iskustva“), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji.

To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna „melankolija otpora“ kojom nas pridobivaju u „asimetričnom“ srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja „o sistemu koji ih je sjeb’o“, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa).

Njihova je književnost svojevrsni Weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizirani pojedinac osjeća,

književnost uživo 61

ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina „sjekira za zaleđeno more u nama“.

Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s „mračnim“ prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je „samoubojstvenost“ stvorila misterij jednog „novoga ženstva“), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u „pokušaju“ obračuna s „roditeljskim“ svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova „Guy Fawkes maska“, koja postaje metafora otpora „ciničnih i pametnih“ protiv „glupoga svijeta“ (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o „plaču“, onda barem o „gorkom cinizmu privilegirane generacije“ (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija „hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara“ pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni

književnost uživo 62

skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: „tužnjikavi smo jer smo na neki čudan način razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno... Čujem i ja taj „kme“ u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali da ipak uspije pobjeći...“ Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje „na kraj noći“, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi „generacijski kod“.

književnost uživo 63

Ivan Molek Mjesta nelagode u kulturi (II.): Bat iz Rižarne Veličinom je bat usporediv policijskom pendreku, ali namjena mu nije bila odvraćanje i rastjerivanje izgrednika te njihovo privremeno onesposobljavanje već usmrćivanje logoraša. Dokumentarne fotografije iz vremena Velikog rata govore da je takva smrtonosna alatka bila korištena u bitkama kod osvajanja neprijateljskih rovova i da je služila za brutalno umlaćivanje udarcem po tjemenu. Nema stoga govora da bi mazza iz tršćanske Rižarne bila plod nečije pojedinačne spretnosti u izradi alatki i nečije pojedinačne okrutnosti u činu zadavanja smrtonosnog udarca. Dojam da je bat tek improvizirana alatka, nastala spajanjem dijelova nekih drugih i isluženih ili oštećenih alatki sugeriran je njegovim grubim izgledom. Kao da ga je izradila ruka nekog zanatlije zainteresiranog da njegov oblik doradi tek do granice funkcionalnosti.

Pitanje P. Levija pred ovom alatkom postaje, ako je to uopće moguće, još teže: prvi čovjek nije bio onaj naš daleki srodnik koji je upotrijebio komad kamena kako bi se obranio od neprijatelja ili kako bi usmrtio neku životinju i time pribavio hranu, bio je to, naprotiv, onaj primat koji je učinio skok u područje ljudske umnosti i jedan kamen upotrijebio za oblikovanje drugog kamena, izradu neke alatke. Postoji i jedna zanimljivost uz ovaj eksponat: početkom 80-ih godina bat je bio ukraden pa je sada izložena kopija, a sumnja se da počinitelje krađe valja tražiti u krugovima lokalnih kolekcionara fašističkih relikvija.

Tršćanska Rižarna nije bila eksterminacijski logor pa je pronalazak ove mazze donekle iznenađujuć. Od nacističkih logora smrti razlikuje se svojoj prvotno industrijskoj funkciji pa umjesto karakterističnih niskih drvenih baraka podignutih na nenaseljenom području njezinu strukturu sačinjavaju višekatnice od cigle u industrijskoj prigradskoj zoni. Usto, dijelom zatvorena struktura postrojenja sa zgradama što se jedna o drugu naslanjaju umanjivala je potrebu za podizanjem posebnih nizova

književnost uživo 64

ograda s bodljikavom žicom pod naponom i povišenih stražarskih kula na brisanom prostoru. Pokazatelj da ni ovakva forma logora nije bila pošteđena od izvršenja smaknuća logoraša nalazi se u tzv. Ćeliji smrti na ulazu, prostoriji kiferovskog izgleda od svojih pedeset kvadratnih metara.

Druge i daleko brojnije ćelije neusporedivo su manjih dimenzija, nalik su poljskim zahodima i toliko su u dubinu izdužene da u njih stanu ležajevi na kat, a vrata dovoljno široka da se odrastao čovjek može progurati kroz njih. Na njima je također vidljiv trag funkcionalnog racionalizma industrijske arhitekture, izgrađene su od čvrstog betona i nanizane jedne uz drugu tako da jednu pregradu dijele po dvije ćelije. Nadograđene su u prostorijama većim i višim od ulazne Ćelije smrti, a masivne drvene grede daju im još u većoj mjeri kiferovski izgled.

U središnjem memorijalnom prostoru Rižarne, gdje je bat za usmrćivanje izložen, prevladavaju ploče s tekstualnim pojašnjenjima povijesti logora i ekrani namijenjeni posjetiteljima koji se žele upoznati s dokumentarnom filmskom građom. Prizori su to sudskog i izvansudskog svjedočenja, a dostupna je i snimka razgovora s jednim Nijemcem, zapovjednikom Rižarne osuđenim u odsutnosti na doživotan zatvor, dok za šankom nekog neuglednog minhenskog lokala u ulozi ništa uglednijeg pipničara gostima toči krigle piva, na rubu incidenta.

Danas je tršćanska Rižarna mjesto nelagode u kulturi. Neprimjereno bi bilo ovdje htjeti s Jesijem kazati mjesto nelagode u kulturi desnice ili povodom nje; u tom smislu puno bolje će poslužiti riječi iz njegovih Mitologijskih materijala (1979.) o jednom od njegovih omiljenih pisaca: „Elias Canetti bi kazao kako je ‘gomila mrtvih’ (u kojoj ja sâm prepoznajem jedinu reprezentaciju smrti koja mi se čini istinita), gomila supstancija u dekompoziciji, idealan teren uzgoja (coltura) [kulture]“ (pri tome idealan valja razumjeti prije kao zamisliv negoli kao najbolji

književnost uživo 65

ili najpoželjniji). Ako bi u njezinom prostoru pamćenja trebalo tražiti ekvivalent lankmanovskoj gesti upiranja prsta u spregu modernizma i industrijski organiziranog zločina kažiprst bi mogao stati na mjestu gdje se nalazi izložena ta primitivna alatka. Bez obzira što se radi o neautentičnoj kopiji. (Na jednoj mrežno objavljenoj fotografiji drukčija je glava bata.) U nedostatku boljega, to je trenutačna mjera nastojanja da pogled dopre do tajnih činova, težnje za zgrtanjem materijalnih ostataka neslavne prošlosti i uživanja u perverziji intimnog trijumfa: „I dalje pobjeđujemo pobjednike, ne uspijevaju nas uhvatiti na djelu!“

književnost uživo 66

Borna Tićak Apsurdistan kao kolateralna dobit Žao mi je što se mojim prvim tekstom (koji imam namjeru objaviti na portalu) proteže politička tematika, no galopirajući idiotizam na našoj društvenoj sceni predstavlja mi naprosto nepresušan izvor inspiracije i materijala. Ako skupim dovoljno hrabrosti, vremena i energije za drugi, obećajem, udaljit ću se od već spomenute tematike i pozabaviti se drugim problemima uz svoje skromno viđenje date situacije.

Mogu se, primjerice, osvrnuti na javni gradski prijevoz. Bezobrazluk i nonšalantnost njegovih korisnika također me navode na preispitivanje vrijednosnog sustava naše nacije. U tom mikrosvijetu onu staru „tko prvi, njegova djevojka“ možemo smatrati lajtmotivom, no, o tom, potom.

Scrollam ja pred neki dan po Fejsu, gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i mislim si na što ja trošim vrijeme. I onda, kao mana s neba, ošine me naslov novog članka Jutarnjeg lista: „KORAK UNAZAD: PRIPREMA SE NOVI, ZNATNO KONZERVATIVNIJI OBITELJSKI ZAKON“.

Pročitam ga, naravno, u cijelosti i krenem se naivno (kao da ja pripadam onom poznatom pokretu hrvatskog slikarstva, a ne Generalić) iščuđavati nad našom zbiljom.

Asocijativno se vratim u razdoblje posljednje, nadasve uspješne vlade i osobe čija je najznačajnija kvalifikacija za ministarsku fotelju bio poziv časne sestre. Zar je stvarno bitno je li osoba bila ili nije bila crkveni vjerodostojnik, je li vjernik ili nije vjernik, je li muško ili je žensko? Zar će ijedan od tih podataka sretnika učiniti boljim kadrom za ministra?

Cijela ta pasija oko sastavljanja vlade i glorificiranja svakog budućeg ministra poimence bila je pogubna za moje psihičko zdravlje. Je li bilo neophodno konstantno napominjati kako imamo bivšu časnu sestru na Markovu trgu? Kako bismo se, recimo, ponašali da je u Vladi sjedila bivša prostitutka ili porno glumica? Bismo li mi na isti način svugdje napominjali njezino bivše zanimanje u pozitivnom kontekstu, bismo

književnost uživo 67

li uopće omogućili takvoj osobi da zaposjedne funkciju političkog dužnosnika? Ne bi bilo prvi put da se osoba s takvom biografijom nađe na mjestu saborskog zastupnika, niti bi se to moglo smatrati presedanom u povijesti ljudskoga roda. Najbolji primjer je Ilona Staller (popularno znana kao Cicciolina). Činjenica jest kako je njezin ulazak u talijanski parlament bio popraćen medijskom bujicom, no ona je u tome i uspjela: dobila dovoljan broj glasova birača i osigurala si mjesto. Sada ću ja postaviti jednostavno pitanje: bi li tako nešto bilo moguće u Lijepoj Našoj ili je ipak bivša časna bolji izbor za ovaj napaćeni narod?

Novi obiteljski zakon: „Predmračno“ savjetovanje No, vraćam se na temu ovoga teksta: novi obiteljski zakon.

U članku doznajem kako će svaki par koji sklopi brak samo pred matičarom morati proći takozvano „predbračno savjetovanje“ i to kod vjerskih zajednica (gle čuda, tko bi samo mogao pomisliti da će crkva i ovu inicijativu uvući svoje pipke), udruga civilnog društva, odvjetnika i obiteljskih centara. U cijeloj toj suludoj nakani meni nije jasna jedna stvar: čemu podučavati dvije osobe zajedničkom životu uz pretpostavku da su jednim prirodnim tijekom iz veze zakoračili u brak i čemu ih se uopće može podučiti? Kako voljeti? Kako su onda samo uspjeli moji starci, starci mojih staraca i ostali članovi uže i šire obitelji dogurati do tog stadija zajedničkog života tako neobrazovani? Kako to da njima nisu trebala „predbračna savjetovanja“? Ako dvije osobe ne mogu funkcionirati zajedno, neće ni pomisliti na sklapanje braka, a ako nekim slučajem do te spoznaje dođu nakon međusobnog uzimanja pred oltarom, postoje mehanizmi koji omogućavaju razrješenje takve situacije. Nadalje, zašto je „predbračno savjetovanje“ rezervirano samo

književnost uživo 68

za parove koji sklapaju brak pred matičarom, a ne i za parove koji se žene u crkvi? Očito se svećenikovo predbračno propovijedanje smatra kamenom temeljcem uspješnosti buduće bračne zajednice.

Oženili ste se. Krasno! A kad će djeca?

Uvijek kad krenemo raspravljati o braku, nekim logičkim slijedom prijeđemo i na djecu, posebice na postupak njihova posvajanja. Novi obiteljski zakon će, vjerovali ili ne, još više otežati taj postupak. Mislili ste da je to nemoguće u Lijepoj Našoj? E pa je, watch and learn. Trust mozgova koji je odgovoran za krojenje novog obiteljskog zakona, došao je do sumanute ideje da je nedopustivo da djecu posvajaju nevjenčani parovi. Ne, ovdje ne govorimo o homoseksualnim parovima, ovdje govorimo o slobodnomislećim heteroseksualnim parovima koji su se odlučili ne vjenčati. Problem? Očito je. Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom na to da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još

književnost uživo 69

kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim. Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.

Sada bih komotno mogao nastaviti i o položaju homoseksualnih parova u našem društvu, kao i njihovoj (ne)mogućnosti posvajanja, smislu roditeljstva, crkvi u Hrvata, političkom establišmentu, no taj bi osvrt imao ne 900 riječi, već 900 stranica. Kao što sam i napomenuo u uvodu, galopirajući idiotizam na ovim prostorima je vrelo materijala, a apsurdi su samo kolateralna dobit.

književnost uživo 70

Milan Magične mačke Zagorac (Osvrt na knjigu Andreje Malte: Moja mačka Bella... Radila je što je htjela) Čini se, a potvrdu tome daje bezbroj primjera s naših društvenih mreža, da čovjek u 5000 godina, od vremena faraona do danas, nije značajno napredovao: piše svoje intimne povijesti i svete knjige po zidovima (ovaj put virtualnim) i klanja se mačkama (ovaj put bezbrojnim šarenim tigricama, sivim, sijamskim, perzijskim ribaricama s jezera Van, bezrepim manksicama, Maine Coon, norveškim šumskim, ali ponajviše običnim uličnim i kućnim mačkama, bile one manje ili više plemenitog podrijetla).

Mačke svih boja, vrsta i fela predmet su obožavanja milijardi ljudi diljem svijeta, zaštitni znak cijelih skupina (ponajprije žena), a kojima tijekom prijenosa uživo iz bezbrojnih azila na društvenomrežnim stranicama u terabajtima dolijeću emotikoni u obliku srca i poljubaca.

Mačke su danas naveliko i predmet obožavanja modne industrije usmjerene opet, naravno, na žene – gledaju nas s torbica, marama, narukvica, prstenova, začuđeno i umiljato.

Takva je i mačka Bella – ona je, naravno, obična mačka, ali istovremeno centar svijeta ove knjige. Ona je dobra, zločesta, umiljata i prepredena vragulja. Jednostavno rečeno – mačka.

U ovim kratkim crticama u stihu, uvjetno rečeno poeziji, upoznajemo se s mačkom Bellom i njezinom „služavkom“ koju ćemo povezati s hipersenzibiliziranom ženom srednjih godina, a kroz njihov se odnos zrcali stvarnost u brojnim nijansama. Mačka Bella je istovremeno i predmet obožavanja i agens koji pogoni radnju, štoviše, neslučajnim slučajnostima dovodi do promjena u životu svoje „služavke-spasiteljice“.

Mačka kao simbol magije, posebno one ženske? Zašto ne. Štoviše, nije li

književnost uživo 71

to u književnosti dozvoljeno? Dakle, spašena s ulice, mala maca odrasta i nagrađuje svoju spasiteljicu – jasno, uz ponešto žrtve u obliku fine hrane, toplog doma i skupih mačjih košara – dobrom karmom, tj. rekli bismo pučki, dobrom srećom i sudbinom u obliku požrtvovnog muškarca, Bellina veterinara, i emocionalno ispunjenog života koji je prije mačkine pojave djelovao upravo poput zloslutne, olujne noći nakon što je mladost nepovratno otišla u stečaj.

Mačka Bella je u ovoj simpatičnoj i, što je najvažnije, nepretencioznoj knjizi iz osobnog simbola svoje autorice pomalo došla do općeg simbola, međusobno razumljivog svima, do one točke kada sebe ili druge prepoznajemo u duhovitim, dragim, a istovremenom tako stvarnim, odnosno životnim situacijama gdje je našem životu, osim dobre volje i želje za promjenom, potreban i način na koji će se empatija izraziti i pretvoriti u materijalno opipljiva djela. Mačka Bella je upravo to – osim kao identitetski simbol (jadna, mala napuštena maca – čitaj: „žena“), ona postaje i simbol silovite promjene i „bezobraznog“ uživanja u blagodatima koje život može donijeti. Kratko i jasno, mačka Bella predstavlja točku preokreta i svojevrsno čudo za kojim svi pomalo čeznemo, koliko god se sramili toga. „Moja mačka Bella“ stoga je ona vrsta knjige koja bi temom i izrazom mogla biti zanimljiva kako mlađoj dobnoj skupini, tako i svima nama, navodno odraslima, nadomještajući ono nestalo, iščezlo dijete u nama koje svojim magijskim moćima bezuvjetno čini ovaj svijet, unatoč svim poteškoćama, zapravo lijepim mjestom.

književnost uživo 72

Dunja Matić Plač privilegiranih Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

Recenzija zbirke poezije „Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora“ skarleta_p Treća zbirka poezije skarleta_p „Avenija. Dokument jednog vremena i prostora“ gotovo da koketira s formom romana, ispreplićući među likovima guste mreže introspekcije koje funkcioniraju kao putokazi kroz njihove nutarnje gradove. Kako sam autor navodi u uvodu, pred nama je priča o sedam osoba: dva mlada para uhvaćena u svojim redefinirajućim, samim time, tenzičnim tridesetim godinama, zatim njihov prijatelj koji odlazi iz grada, te dvoje pismom povezanih poznanika koji skladaju glazbene recenzije za isti portal, međusobno se inspirirajući, ali ne susrećući u stvarnosti.

Tematski tok koji povezuje ove glasove svakako se može nazvati društveno kritičnim i pojavljuje se s mnogo izoštrenijim fokusom od onog kakav smo mogli tek naslućivati u prethodnim zbirkama. U

književnost uživo 73

mnogočemu je ovaj roman u stihu, kako ga sasvim točno naziva njegov urednik Milan Zagorac, svojevrsna Coming of Age priča, ili, kako ga ogoljujuće proziva sam autor, (post-adolescentski) plač privilegiranih.

S ovom je sintagmom čitavom diskursu dodijeljena dodatna dimenzija, koja na nas galopira iz rastrzana glasa jedne bezimene generacije zahvaćene besciljnim strahom od plutanja, u vremenu ekonomske, kulturološke, ali i osobne krize koja otima mirise naših prisutnosti i prinudno ispire obrise naših osobnosti. Bojazan od rasipanja identiteta, u isti mah društvenog i privatnog, nezaobilazna je stanica na ovom putu kojim prolaze brzi vlakovi bez da se zaustave, proizvodeći osjećaj neprekidnog ubrzanja, neuhvatljivosti i posljedične lomljivosti. Kao i u prethodnim zbirkama, koncept fragmenta sveprisutna je sjena koju na nas baca autor, sa svojim prstima zalijepljenim za staklo vlaka koje mu oduzima otiske. Strah s kojim se susreću svi nadareni ali neutrživi, perspektivni no ne i profitabilni mladi stručnjaci, jedna je od relevantnijih tema, ne samo ove zbirke, već i recentne društvene kritike uopće. Ili bi barem to trebala biti. Jer ovo stanje koje nas kasapi kao opasna kulturološka kuga, kao ni starenje, neće nestati ako o njoj ne pričamo. Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

To vrijeme skarlet_p prikazuje kao carstvo koje nestaje u sekundama, pri velikoj brzini, zamišljajući kako ćemo ga uskoro nazivati post-imperijem međuprostora, ako ćemo ga moći nazvati uopće. Jer kao i do sada tako se i među ovim koricama borimo, da fragment razvučemo na cjelinu, da integriramo glasove u sebi, povežemo ili barem osjetimo nit narativa koja nam toliko nedostaje. Umjesto toga, mi „privilegirani“ puštamo kontejner čiste stvarnosti da sklizne s dizalice… pa sleti kao kometa u mrlju pljesnjive tinte ili točnije, otopi se na našim tipkama s mirisom meda koji sljepljuje strgane slike u glitch. Sve zbog istine koja

književnost uživo 74

je takva da smo na raskrižju i da gledamo nezaposlenost u žute joj oči dok se pred nama zatvaraju zidovi. Sve zbog istine koja je takva, da smo preslabo fokusirana egocentrična bića čije će pažnja jednog dana sasvim iscuriti, svakog časa, bilo koje sekunde, izglednije je, upravo sada. Hoće li primijetiti da nas nema i da se bilo što promijenilo? Ili će se i dalje posvuda osjećati samo miris rezignacije? Dok ljudi hodaju i prate koordinate svojih mikrosvemira i ne osvrćući se, dive brzini pokreta, a klinci previše toga podrazumijevaju i preskaču formativne slojeve vlastite kulture. U toj nepodnošljivoj lomljivosti svega, ni kreativnost nije ničiji spasitelj, niti će nas umjetnost učiniti boljim ljudima, a još se pored svega, bojimo proizvoda vlastite kulture.

Kakva je to kultura kroz koju nam, o kojoj nam piše i skarlet? Mi smo u kulturalnom dobu koje se pokreće samo na podražaje i čini se da smo već prošli točku u kojoj je bilo moguće generirati kulturu kao pokušaj postavljanja dobrog pitanja i odgovora. Generacije koje nas čitaju nisu sposobne primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se, nemojmo se zavaravati, naš posao svodi se na zadovoljavanje određenih estetskih interesa.

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke.

Sada kada sam iskoristila i više od pola kartice teksta da opravdam svoje postojanje kao recenzentice, moram vam reći još ovo. Premda svakako gušćeg, kompleksnijeg ali i artikuliranijeg sadržaja, skarletovo pismo zadržalo je i svoj pomalo pretenciozni potpis, no neporecivu

književnost uživo 75

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke. ljepotu. Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu. U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dviju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji.

Ona svakako jest fizički dostupna, ali usuđujem se reći, nije intelektualno, niti stilistički, niti emotivno.

Zašto bi zapravo i bila? I zašto bismo poistovjećivali dostupnost sa „slušanosti“? Hitovi su hici, brzi metci koji nas pogađaju i usmrćuju našu strpljivost, pedantnost, preciznost. Ako na njih želimo ograničiti naša obožavanja, to je, u ovakvom vremenu i međuprostoru, jedan realan i

književnost uživo 76

Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu.

U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dvaju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji. legitiman izbor. Ali u tom slučaju, i dalje se ništa nije promijenilo, i dalje ne postoje dovoljno dobri razlozi da sjednete u ovaj vlak i na dugom i dojmljivom putovanju detaljno listate stranice jednog sanjivog, dubinski sapletenog, savršeno odmjerenog stila čiji sadržaj prolazi kroz sve naše strukture. Jer ovo je rad vrhunske filozofske i estetske slojevitosti i ne, zapravo se ne može čitati kao leteća pozadina našim mislima. Ona će nas osvojiti, oteti nam vrijeme i pljačkati našu pozornost, ispunjavajući naše do tada prazne prostore jednom pozamašnom poetskom ljepotom.

I suprotno svim tvrdnjama autora, s ovim se ipak ne slažem: art još uvijek ima sposobnost učiniti boljim, posebno ako ga pronađemo onkraj popularnih puteva, u kontejnerima stvarnosti i otiscima nečijih prstiju na tipkama tastature i zavodljivom zvuku kojeg proizvde za one koji povremeno ostaju ušiju nepokrivenih. Kakav je zvuk te kulturalne promjene , morati ćete otkriti sami. Ja vam želim sretno putovanje vašim osobnim unutarnjim gradovima. Skarletu_p se na ovom iskustvu, mogu tek još jednom zahvaliti.

ilustracija: Luka Benčić

književnost uživo 77

književnost uživo 78

književnost uživo 79

ilustracija: Luka Benčić

#III. Ono kad otkriješ utjecaj Guette i Schulza na dinamiku peglanja - proza

književnost uživo 80

Robert Janeš Zavodljivi mir tuge Dan je počeo kao i jučer.

Izgledalo je da će to biti samo još jedno puko traćenje vremena.

Pio sam kavu gledajući kroz prozor. Gorčina i slatkoća, kad zajedno djeluju, imaju snagu izvjesne gustoće. Gorčina asocira na neuspjehe iz kojih nisam ništa naučio. Slatkoća pak, na uspjehe iz kojih također nisam ništa naučio. Dakle, zajedno imaju snagu izvjesnog osjećaja s kojim se osjećam tako predivno miran.

Odlučio sam otvoriti prozor. Konačno. Preplavio me je prekrasan osjećaj.

Vani se zrak pretvorio u želatinastu masu koja je zatitrala kad sam je dotaknuo. Gurnuo sam ruku kroz meku i toplu opnu. Preplavio me je prekrasan osjećaj.

Odloživši šalicu, napola praznu, zakoračio sam na prozorsku klupčicu i snažno se otisnuo u plavičastu kuglu koja se u sporim i kratkim trzajima neprestano širila. Preplavio me je prekrasan osjećaj. Toliko prekrasan da sam neprestano želio ponavljati kako me preplavio prekrasan osjećaj.

Osjećam li ja to strah? Možda. Jer lebdjeti u nečem gustom, slatkom, malo oporoga toplog mirisa, visoko iznad ničeg, moglo bi stvoriti osjećaj panike i želju za povratkom.

– Je li to Praznina? – pitao sam se. *** Lebdio sam iznad nekog mjesta, gledao beskonačnu predstavu, bezbrižan i siguran da ja u njoj neću sudjelovati. I onda je pala večer preko krošanja dana.

Jeftino neonsko osvjetljenje naglašavalo je jezovitu ispraznost cijelog mjesta. Na podiju je plesao par. Plesali su kao da nikog i ničeg nema oko njih. Plesali su polako, gotovo lijeno s noge na nogu, tijesno pripijeni jedno uz drugo. Plesali su uz živu muziku. Sekstet koji je trebao predstavljati živu glazbu samo je još više doprinosio žalobnoj pogrebnoj

književnost uživo 81

atmosferi. Ali dvoje je plesalo svoj ples i nisu marili što ritam-sekcija benda nije mogla uskladiti ritam s klavijaturistom i trubačima. Bubnjar se svađao s kontra-činelom, gitarist s kontra-nečim, a basist je pokušavao uklopiti u skladbu tri ritmičke dionice, jedine poznate mu, sasvim neprimjerene ritmu kojeg je trebao stvarati. Dva konobara stajala su sa strane poput ofucanih riječnih galebova, a i tako slično se glasali – Japa-ja... Ja-pa-ja... Ja-pa-ja... – usput komentirajući usamljeni plesni par na podiju. Zapravo i jedine goste tog lokala te večeri.

Tijelo do tijela, stisnuto jedno uz drugo. Ne, ne u grču, samo onako opušteno i prisno priljubljeni jedno uz drugo. Ne, ne sa sirovom strašću, ne sa željom za kopulacijom. Jedina želja koja se iščitavala iza spuštenih kapaka na tim nasmijanim licima bila je želja za tim da taj trenutak ne prođe, nikad ne prestane...

Ona, izblajhane kose, na licu joj se vidi dvadeset godina više nego ih ima, čak i ispod debelog sloja jeftinog pudera. Haljina, pomno odabrana samo zbog njega na nekom štandu pored lokalne tržnice, prema najnižoj cijeni koja je u nerazmjeru s veličinom cvjetova kričavih boja. Noge obavijene najlonkama, prevelikim, predebelim i predrap, završavaju u cipelama sjaja izgubljenog uslijed slojeva plijesni zarađenih zbog godina mraka memljive izbe ispod stepenica.

On, rijetke prosijede kose pomno začešljane unatrag i gelirane do stadija želatine, lica pomno izbrijanog i izboranog u toj mjeri da odlično maskira njegove kasne pedesete u rane sedamdesete. Odijelo tridesetak godina staro, i nakon podužeg peglanja samo njoj u čast djeluje totalno izgužvano. Očišćeno nespretno, rukama drhtavim od nevjerice u ono što mu se događa, posjeduje zadah ustajalosti koji se pokušao prekriti većim količinama najjeftinije vodice za brijanje. Drži se uspravno, muški, kao pravi veteran nekog tamo prošlog rata, jedva noseći ono malo njene

književnost uživo 82

težine koju je svojim laganim vješanjem oprezno prenijela na njegova ramena, tek toliko da osjeti njeno povjerenje.

Njihova sreća djelovala je čak i na zomboidne svirače. Zasvirali su kao nikad u svojoj karijeri. *** Gledao sam kroz otvoreni prozor stana na četvrtom katu udišući pretopli zrak za ovo doba godine, kad je s najvišeg kata susjedne zgrade nešto poletjelo ravno dolje. Breze pred mojim prozorom su visoke i razlistane pa mi dobrim dijelom zaklanjaju pogled u tuđe svjetove preko puta.

Nešto je udarilo o betonsku nadstrešnicu iznad ulaza u zgradu i odbilo se neka tri metra uvis, kao lopta. Začuo se neobičan zvuk. Ne znam zašto sam pomislio na jastuk ispod kojeg su bile naslagane tanke vinske čaše na visokim stalcima. „Zašto bi netko sjeo na taj jastuk?“ – pitao sam se – „I zašto bi samo takve čaše mogle proizvesti takav zvuk?“ – pomislio sam potom.

Nešto je, nakon odskakanja s nadstrešnice, dva puta palo na meki travnjak pored ulaza u susjednu zgradu. Nešto je bilo bijelo i veliko. „Zašto bi netko izbacio hladnjak kroz prozor?“ – opet sam pomislio.

Netko je u prizemlju vrisnuo ženskim glasom. Zatim se čulo još nekoliko uzbuđenih glasova.

I dalje nisam uspijevao vidjeti što se točno događa. Žamor odozdo je utihnuo, samo se još tu i tamo začuo nečiji glas.

Počela je padati kiša, isprva tiha i sitna kao da će isti čas prestati, no ubrzo se pretvorila u pljusak. Zatvorio sam prozor i začulo se lupkanje kapi po staklu. „Trebalo bi nečim pokriti ono nešto da ne kisne!“ – proletjela mi je misao kroz iznenadno prisjećanje na neku skladbu sporog ritma, nekako

književnost uživo 83

pogrešnog, neusklađenog s melodijom.

Pogledao sam u nebo, monotono, tamnosivo. U tom trenu nešto je prorezalo jednoličnost i kroz prorez je prošla zraka. A s njom se u zraku pojavila prekrasna tuga, plavičasta i gusta širila se poput balona ispunjenog želatinom i gutala kuće, drveće, ulice...

Osjetio sam mir. Beskonačni, prekrasni mir.

književnost uživo 84

Robert Janeš Maštate li dovoljno?

I tako, kažeš ti meni – Možemo barem maštati.

A jes, bogami možemo. Pogubimo se u svakidašnjici, u vremenu, prostoru i društvu pa se neprestano mimoilazimo, nađemo se u krevetu, pred spavanje krenemo se smiješiti jedno drugom pa se tražimo po snovima do jutra kad se ugledamo bez smiješka i odgubimo se ponovo jedno od drugog.

Zato – mašta za svašta, izlaz je to!

Najviše me kod maštanja raspali to što mi ideju o toj nekoj silovanoj stvarnosti, realnosti pojača na desetu, pa se onda tek sva unezvjerim.

Osjećam se kao ona koju raja nosi na rukama, sva razdragana jer sam postigla svrhu svojeg postojanja, samo će me sad ta raja koja me slavi kao prosvjetitelja nabiti na k… (neću, to je prosto!), pribiti na križ, spaliti na lomači, dekapitirati i raščetvoriti ili najblaže rečeno defenestrirati s Gradske vijećnice.

Ja im vičem – Ljubav, rajo, ljubav dajte vamo!

A oni će – Seksa, seksa vladarice, ne vidjesmo davno seksa!

Em ti maštu!

Recimo, mogla bih sad maštati i to kako netko kosi travu našeg prevelikog dvorišta umjesto mene! Jes, da sam samo u šorcu i nezakopčanoj košulji samo zavezanoj oko struka, ali mi se unatoč tome znoj slijeva s čela preko uhogrlonosa, očiju i lica, i kaplje na prsa, i curi između dojki na trbuh, i golica me dalje ispod pupka, i...

Nabila sam na uši slušalice, mob je u džepu košulje i trešti Muse. Znaš onaj band čiji je koncert bio 15. travnja ove godine, u Areni 02, a ja sam ga mogla samo izmaštati? Netko je morao biti na službenom putu koji slučajno nije bio usputan put do Londre, a netko se morao brinuti o nemoćnima i nemoćnicama...

I tako, guram ja tu kosilicu s benzinskim motorom čiji zvuk se gubi

književnost uživo 85

u prekrasnom lirskom baritonu malog raščupanog Matthewa, koji povremeno rasteže u falsetto do A5. I gledam ga na pozornici kako prebire po tipkama klavira dok publikinje vrište, pružaju ruke, bacaju stvari, sebe... Ja se smješkam jer se sjećam kako to izgleda kad Matthew prebire po tipkama, crnim i cijelim, nacrtanima preko mog tijela, od glave do pete, 12 i pol oktava. Sjećam se mekoće prstiju koji dotiču moju kožu i izmamljuju različite tonove iz mojih dubina. Pritišću žile na vratu, škakljaju bradavice, bubnjaju po bedrima, klize između... I onda naglo skoči i uzme me kao gitaru u ruke i raspali svirati po savršeno ugođenim žicama sve do kraja. Pjesme.

– Halo?

– Hej darling. Što radiš?

– Kosim travu! Onu koju je netko još za vikend trebao pokositi! Što bih radila?

– Hmmm, mašta mi smišlja svašta... Mogla bi dojuriti na motoru do mog ureda, onako odmah, znojna i prašnjava.

– O da, da, i usput ti donijeti čokoladni mousse i bocu syraha tako da možeš doživjeti koliziju neutronske zvijezde.

– Mmmm, to ljubavi!!! Što imaš na sebi? Onaj svijetloplavi kombinezon?

Jebiga! Opet sam se krivo obukla! Kad nemam ni malo jebene mašte!

Tako sam masivno nemaštovita!

književnost uživo 86

Florian Hajdu A Pillant Varázsa. Trenutak magije Reko siva u venama mi curiš, gavrani ti vekovima šumove krilima komponuju i u meni, cvetovi leteći, sivim polenom minutnim, nostalgiju vasionom oplođuju, tvojim muljnim suzama te nevidljivo oplakujem koje se na obrazu suše u duši pucaju, ne cure skamene u utrobu upadaju, ja ti kosom sivomeliranom neprepoznatljivom na poklonjenje dolazim za oprost, nozdrvama pijem vazduh iz tebe dubine tvoje prošlovekovne trihiljade kilometra iz zemlje tebi nepriličive, sivilice moja, porode, pepeo moj, poezijo vasionska...

ilustracija: Luka Benčić

književnost uživo 87

književnost uživo 88

Džana Uščuplić Čekajući s Fjodorom Imala je čudan (iako bi ona radije rekla čudesan) odnos sa svojim knjigama. Svako slovo, svaka rečenica bile su ulaznica za neki novi svijet.

Osjećala se sigurnom uz Dostojevskog dok ga je čekala, iako je osjećala vrtoglavicu od bijelih korica knjige koje su odisale prazninom. Učinilo joj se da je napolju snijeg iako je bio kraj jula. Htjela je da razbije tišinu, a nije znala kako, osjećala je kako je grli i obavija mrak. Uhvatila je Dostojevskog za ruku i tražila zvjezdano i svijetlo nebo i zajedno su razbijali tišine i nervoze u polumraku dok su čekali.

– Ovdje sam već dva sata – reče Zanesenjak – Vi ne znate šta se sa mnom zbivalo cio dan.

– Prvo, molim vas, ne stiskajte mi toliko ruke; drugo, kažem vam da danas nemam vremena misliti o vama – rekla je.

– Pokušavam ti skrenuti misli – reče.

– Šta ja imam zajedničko s tobom?

– Tišine – rekao je.

– Griješiš, jer ja tišinu pokušavam da razbijem.

– Ohrabrite je, ako možete nekako... – ubacio se Raskoljnikov.

– Izgleda da nije ljubitelj veselog društva! – nasmijao se Krestjan Ivanovič.

– Samo budite pored mene – rekla je.

Ostavili su je samu kad je došao. A možda ih je otjerala svojom nervozom. Kako god, poslije ih je preklinjala da se vrate, jer joj je trebala ulaznica za njegov svijet, mada nije bila sigurna zbog čega to želi.

Zamišljeni (nikako izmišljeni) prijatelji su se povukli, a Fjodor je stavio ruke u džepove i posmatrao iz daljine.

Za ruku je uhvatila pisca u sebi. Vidjela je krajičkom oka da se Fjodor nasmijao.

I zajedno su ispisali ulaznice za novo, za sudbonosno. Fjodor je aplaudirao i udario pečat odobravanja svakom slovu. Bila je to čudna (iako bi ona radije rekla čudesna) noć.

književnost uživo 89

Ponovo se bliži juli. Za jednu ruku držim pisca u sebi, drugom rukom onoga kome pišem. Moji zamišljeni (nikako izmišljeni) prijatelji su još uvijek tu, ponekad prirede bal za sve, uživaju u veselom društvu.

Ponekad su u dugim šetnjama kroz poglavlja pomalo zaboravljeni između svojih čarobnih redova. Ali još uvijek ohrabruju, razbijaju tišine i aplaudiraju svakom slovu.

književnost uživo 90

Blago Vukadin Andrijini nemiri – Mučno je zaspati – reče mi Andrija jučer i nastavi ispovijed.

– Kad konačno usnem i prvi snovi me odvedu sa sobom, trznem se naglo sve do ranoga jutra ostanem budan prevrćući se po bolničkom krevetu u nadi da ću pronaći mirnu misao, osjećaj ili položaj. No, sve je uzalud.

Odnekuda se pojave oči, crne Draganove oči. Gledaju me plašljivo, moleći me da im pomognem, ali nemam hrabrosti otvoriti ni vlastite kapke, a kamoli upaliti svjetlo i razbuditi se. Strah me obuzme.

Priča mi čovjek stariji od mene pola generacije, ne mičući pritom usnama, kao vojnik kojega su poslali u tuđe nemire.

Poznajem nekoliko šizofrenih osoba, no Andrija po mojoj laičkoj procjeni nije među njima. Njegova priča je stvarna, oči koje ga progone žive su i nema tu nikakve urote ni podvale. Nema ni izmišljenoga svijeta, niti vratolomnih obrta, sve je tako realno kad Andrija ispovijeda svoju muku.

Mene je slučajno izabrao za slušatelja. Da se nismo zapričali na parkiralištu prije desetak godina, ne bih sada morao sjediti s njim u bučnom bolničkom restoranu gledajući mu uvijene ruke i dva zgrčena prsta na desnoj šaci. Više ih na njoj nema.

Jedne večeri za vrijeme rata Andrija je teško ranjen. Nagazio je na minu, mina je pukla, a on i njegov suborac Dragan, mladić od sedamnaest godina, odletjeli su na dvije strane. Dječaka, bio je licem mladolik, a rastom sitan, presjeklo je po sredini tijela. Andrija je, i sam raskrvavljen, dopuzao do njega.

– Tata! – zvao ga je uplašeni mladić.

Andrija je uhvatio zadnji pogled vojnika kojemu se na samrti sve pomiješalo, pa je njega zvao ocem. A Andrija nije imao djece.

– Glava mu je klonula prije nego je počeo osjećati bol.

– Nisi ti kriv. Rat je bio! – ne znam što da mu pametnije kažem.

– Kriv sam. Itekako! Ne pričam ja tebi ovo da se pravdam. Pričam ti samo

književnost uživo 91

onako, da iziđe iz mene. Mogao bih isto tako iskopati rupu u zemlji i pričati njoj. Svejedno bi bilo, no ti si prvi naišao kad je priča izletjela iz mene.

Andriju sam upoznao u Gradišću za vrijeme pauze za ručak.

Zaustavio sam se na autocesti i primijetio da me iz susjednog vozila promatra jedan zemljak. Imao je grubo, nezamjenjivo balkansko lice.

Upitao me na engleskom koliko ima do Salzburga, a ja sam se našalio odgovarajući mu hrvatskim jezikom: – Manje nego dovde.

Učinilo mi tada da se Andrija nasmiješio, doduše škrto, i ne mičući gornjom usnom, kao sad dok priča, ali sam uspio nakratko ugledati red zubi u gornjoj vilici. Otišli smo na kavu, zaboravio sam na ručak, a prije nastavka puta razmijenili smo nekoliko riječi, bez namjere da se ikada više čujemo Čuli smo se ipak.

Desetak godina nakon našeg slučajnog susreta na parkiralištu, dva mjeseca su već prošla od tada, Andriju sam sreo u bolnici. Nazvali su me da dođem jer je jedan čovjek bio teško ozlijeđen u prometnoj nesreći kod našega grada, a nisu ga razumjeli kad se probudio nakon operacije.

Andrija je ležao na krevetu intenzivne njege s bezbroj lomova i gadnim opeklinama po cijelom tijelu. Tri prsta desne ruke su mu odsjekli, a druga dva ne može još mrdati. Možda jednom uspije? Po život opasnih unutarnjih ozljeda nije imao.

Sad je već bolje, može i smije hodati, ali je sam u bolnici u tuđem gradu, nema ovdje nikoga svoga, pa kad prolazim tim dijelom grada i nađem nekoliko minuta vremena, svratim u njegovu sobu, odvedem ga na kavu i usput popričamo.

Bolje rečeno, Andrija priča, a ja se pravim da ga slušam:

književnost uživo 92

– Kad sam se vozilom zabio u prikolicu, mislio sam da je gotovo. Nisam vidio da kamion koči, a vozio sam brzo. Ne znam kako sam uopće preživio. Moralo je valjda tako biti.

Bez patetike ili samosažaljenja Andrija nastavlja svoju priču.

– Život dođe i prođe. K’o ništa. Sad te ima, sad te nema. Možda sutra dođe i moj zadnji čas, tko će to znati? Preživio sam rat, preživio i ovu prometnu nesreću, no jednom će i meni biti dosta. Valjda zato sanjam Draganove oči prije nego odem Bogu na sud.

Već treći ili četvrti put otkad smo se neplanski sreli Andrija ponavlja isto: – Dragan nije imao oca, bio je plašljiv i neobičan. S jedne strane bistro dijete, najbolji učenik u razredu, a s druge strane kaotičan, uvijek u nekom svom svijetu prepunom fantazije, nesposoban za život, a jako drag i iskren. Ja sam mu predavao matematiku, meni je vjerovao više nego svojoj majci koja je bila glasna i svadljiva, pa s njom nije mogao izići na kraj.

Kad je rat započeo upitao me što da radi, na što sam mu ja, zaboravljajući na njegovu plahost i strah, odbrusio da se kao i svi drugi mladići prijavi u vojsku i uzme pušku na rame. „Moraš biti muškarac“ – rekao sam mu s puno prijekora u glasu. Dragan me je poslušao. Kasnije sam, ne znam ni sam zašto, uvijek gledao da bude sa mnom kad zapuca. Te večeri krenuli smo u naše selo i vidjeli iz daljine da naša škola gori, pa smo se, zaboravivši na minska polja, zaputili prečicom.

– Glava mu je klonula prije nego je počeo osjećati bol – završava Andrija svoju priču prije dok se opraštam od njega.

– Nisi ti kriv. Rat je bio! – ne znam što da mu pametnije odgovorim.

književnost uživo 93

Blago Vukadin Brigitte i Helmut Prije nekoliko mjeseci je kolega Sepp otišao u mirovinu. Radili smo godinama isti posao u istoj firmi, on u Tirolu, ja u Gradišću, viđali se dvaput godišnje, popili bismo jedno ili nekoliko piva skupa pričajući o koječemu i nakon toga bi svatko opet otišao svojim putom.

Kratko prije početka njegove penzionerske karijere organizirali smo oproštajnu večeru za Seppa. U restoranu smo sjedili jedan pored drugoga i prvi put porazgovarali o našim privatnim stvarima, problemčićima, radostima i brigama.

Ranije nisam uopće znao da je Sepp aktivni sportaš – voza se biciklom po cijeloj Europi, a zadnjih desetak ljeta je za svaki godišnji odmor vrteći pedale proputovao skoro cijeli kontinent, uvijek u drugom pravcu.

Prije pet godina je Tirolac niskoga rasta i neobične izdržljivosti skupa s grupom biciklista vozario i znojio se hrvatskom obalom do Makarske, odatle preko Biokova do Međugorja, potom krajem Duvanjskog polja, pored Kupresa i kanjonom Vrbasa do Banja Luke i Save, a odatle preko Zagreba i Slovenije do Tirola.

Nakon što je Sepp svima počeo pričati o ljepotama moga zavičaja, morao sam mu se odužiti te sam mu natenane i po običaju bez pretjerivanja ili uljepšavanja naveo svoje zgode i nezgode iz Tirola sjetivši se nekih ljudi.

Tako smo stigli do Helmuta i Brigitte.

Sepp je raširio oči kad sam spomenuo Helmuta, poznaje ga, čak su i površni prijatelji, te se obradovao da ima komu ispričati njegovu nesvakidašnju priču koja je lijepo započela i u kojoj sam ja jedno vrijeme igrao sporednu ulogu.

Helmut i Brigitte još su prije vjenčanja sazidali obiteljske dvore nedaleko od Achenskog jezera, imali su jedno zajedničko dijete, Christopha, i pet godina starijega Manuela iz Brigittina prvoga braka.

Kuće su u Austriji oduvijek puno koštale, posebno u Tirolu, pa su uzeli

književnost uživo 94

kredit kod banke, a banka je tražila redovite rate, te je Helmut rintao danonoćno kako bi svojoj obitelji i sebi uspio osigurati život.

Suprugu je zapostavio, odnosno nije više nudio onoliko koliko je ona tražila, te je od skladnoga braka vremenom postala svakodnevica puna briga, nerazumijevanja i traženja nečega što se nije moglo nigdje naći.

Jedne večeri, dvije godine nakon vjenčanja, Helmut je stigao kući s posla iz šume, našao djecu u sobi, ali Brigitte nije bilo nigdje. Nakon što se do sljedećega jutra nije javila ni stigla nazad nazvao je prijatelje, rodbinu i susjede, ali nitko nije imao pojma je li se nešto dogodilo i kamo je žena nestala.

Po isteku desetak dana je Helmut, zahvaljujući policiji koja je pretražila cijeli kraj sumnjajući da se nije dogodila nesreća, saznao gdje je njegova „Gitti“.

Tako je saznao da je Brigitte mjesecima prije odlaska bila u kontaktu s jednom sektom, stupila u njihovo okrilje, da bi se nenajavljeno izgubila i zaputila u dvorac, sjedište neobične zajednice stotinjak kilometara udaljeno od njihove kuće, ograđeno od vanjskoga svijeta.

Nekoliko godina nakon toga Helmut ništa nije čuo o svojoj supruzi – djecu je odgajao uz pomoć roditelja radeći kao drvosječa i odgajajući Christopha i Manuela.

Svoju veliku ljubav sreo je još jednom, i to kad je Brigitte po prvi put napustila zamak i stigla na općinski sud, na parnicu za razvod braka koji je istoga dana proglašen bivšim, te kao takav proveden kroz službene registre prije nego je pospremljen u akte.

Nitko od nikoga nije ništa potraživao, djeca su ostala kod Helmuta, krediti isto, a Brigitte se vratila propovjednicima da joj pričaju o ljubavi.

Prije nekoliko godina Helmut se po drugi put oženio. Djeca su odrasla i žive svoje živote, kredite je otplatio, i dalje radi u šumi, ali ne više kao

književnost uživo 95

drvosječa nego kao suvlasnik pilane.

Kad sam se vratio s večere, nakon što smo Seppu i drugim penzionerima poželjeli sve najbolje, nosio sam neko vrijeme u sebi osjećaj kako je život nekada okrutan, nekada lijep.

Zaspao sam s mišlju da možda u nekom drugom gradu netko treći baš u tom trenutku priča o mojoj sudbini.

Ima svatko svojih briga.

književnost uživo 96

Vladimir Papić Nema je Nisam više znao što napraviti. Tumarao sam ulicama utučeno napušen do daske. Na kraju sam otišao do onog glupog zida, pardon čudesnog. Tako ga je moj stari zvao.

Doveo me tu kad sam bio mali i ispričao o nekakvoj pukotini kroz koju se može vidjeti čarobni svijet. Rekao mi je da će me zadiviti ono što ću vidjeti ako je pronađem. Tražio sam danima, ali zid je bio besprijekoran.

Niti najmanje udubine nije bilo na njemu. Kad sam zahtijevao od starog da mi pokaže više tu pukotinu, on bi se samo blentavo nasmijao. Mislio je da je jako zanimljiv. Nije znao da sam plakao noćima jer ne mogu naći tu prokletu pukotinu u zidu.

Kad sam odrastao, shvatio sam da mi je stari u mladosti bio hipik. Ono, slobodna razmjena ideja, ljubavi, droge i to. Shvatio sam da je on ostao u nekom tripu zadnjih dvadeset godina pa zabrijava da iza zida postoje duga i jednorozi.

Probao sam i ja eksperimentirati s lakšim drogama. Kad kažem lakšim, mislim na tri dima trave iz vrta mog prijatelja. Vjerujte, ne bih ni danas znao razliku da mi netko da pravu travu ili da mi smota joint sa sijenom za krave. Uglavnom, nije mi se otvorio prolaz u drugi svijet. Bilo mi je slabo. Dobio sam proljev i užasnu glavobolju. Shvatio sam da sve to nije za mene. Te spike: Mir, brate, mir. Dođi i povuci dim iz moje lule i to.

Izvukao sam glavu iz dupeta. Otkrio da imam mozak. Upisao matematički fakultet. Racionalnost i logika pokazale su se mojim jačim stranama.

Klonio sam se raskalašenog studentskog života o kojem mi je stari rado pričao. Kao onda kad su on i frend lizali žabu krastaču i probudili se u šumi zagrljeni. Potpuno goli.

Kad je mama umrla, ostao sam mu samo ja, pa sam mu udovoljavao, ali mi se činilo da se uz njegovu normalnu dozu demencije prouzročenu djelovanjem psihoaktivnih supstanci u mladosti, pojavila i neka nova

književnost uživo 97

dimenzija. Postajao je senilan. Pričao mi je jedne te iste priče svaki dan.

Recimo, tu o žabi sam čuo jedno petnaest puta za redom. Bojao sam se da ću ga morati uskoro staviti u dom. Očito više nije znao gdje je. Rekao je da će uskoro otići s druge strane zida.

Palo mi je napamet da ga zapravo nisam nikad pitao kako izgleda taj imaginarni svijet. Ja sam mu kao mali pripisao svojstva nekog velikog dućana sa slatkišima, a kasnije, u svojoj sarkastičnoj fazi, vidio sam ga kao svijet zatočenih hipika na lošem tripu. Stari mi je rekao da je ona tamo. Iza zida. Bilo mi je žao što sam se sprdao. Pretpostavio sam da misli na mamu pa sam ušutio. Ali, nije. Rekao mi je da je tamo Alisa. – Tko? – upitao sam zapanjeno.

– Pitaj bijelog zeca – rekao je i izvadio najveći joint na svijetu. To možete uzeti slobodno s rezervom jer, kao što sam rekao prije, moji jedini susret s travom prije toga bio je onaj korov od kojega sam dobio proljev. Ovoga puta sam se pošteno naduvao i kroz kolutove dima gledao starog kako lebdi na svojoj ljuljajućoj stolici s osmijehom na licu.

U pozadini se vrtjela neka stvar na engleskom. Između ostalog, uspio sam razbrati i riječi magičan, Alisa i bijeli zec. I najednom je bijeli zec stvarno protrčao sobom. Potrčao sam za njim. Pratio sam ga do zida i onda skočio kroz pukotinu. Bilo mi je najnormalnije što je tamo. Bacio sam se za njim i upao u čudesan svijet šarenih boja. Bio je kakvim sam ga zamislio. Hipici su jahali jednoroge bacajući okolo bombone. Fulao sam jedino spol. Nisu bili muški hipici, nego ženski. Znak mira bio im je ucrtan na svaku od dojki. Hodao sam zelenom livadom. Svakim korakom odvajao samo se sve više od tla. Izokrenuo sam se odjednom naglavačke i hodao po nebu protivno svim pravilima logike, koju sam čvrsto prigrlio tijekom života. Sjeo sam na oblak i tako naglavačke jurio nebom sve dok nisam pronašao starog kako se karta s nekom plavom curom i golemim

književnost uživo 98

bijelim zecom. Kada logika i proporcionalnost nespretno padnu mrtve, idi pitaj Alisu. Mislim da će ona znati – probijale su se riječi pjesme.

Zavrtio sam glavom i našao se opet u sobi od starog. Ploča se vrtjela u prazno, a stari je spavao s osmijehom na licu. Isključio sam gramofon i otišao doma.

Stari je dva tjedna nakon toga umro. Tu večer sam posudio malo njegove trave. Poduvao sam sve udišući što dublje i došao tu. Kod čudesnog zida.

Tražim pukotinu koja gleda u čarobni svijet gdje moj stari lebdi na ljuljajućoj stolici i igra karte s Alisom i bijelim zecom. Nema je.

Bez starog to je običan zid.

književnost uživo 99

Vladimir Papić Punom brzinom Cesta je pusta. Brisači bijesno šamaraju kapljice kiše. Glava mi pada od umora. Pojačavam glazbu. Volan iznenada izmiče kontroli. Kočim.

Auto se okreće. Stajem naglo. Od bljeska svjetla drugih automobila ne vidim ništa u retrovizoru. Dajem gas. Ne želim čuti svoje misli.

Usporavam tek pred ulaskom u grad. Parkiram u garažu. Pregledavam auto. Prednja strana je udubljena. Žurim u kuću i palim televiziju. Vrtim kanale. Ispraznim bocu Jacka i uspijem zaspati.

Fluorescentne brojke na satu pokazuju 06:00. Odlazim do računala.

Pregledavam internetske portale i gledam vijesti na televiziji. Kupujem na kiosku novine. Listam crnu kroniku. Nigdje se ne spominje automobilska nesreća.

Bolje da ne izlazim autom iz kuće dok se stvari ne slegnu. A što ako je netko zapisao moje registracije? Ma ne. Već bi mi policija pokucala na vrata. Nisam valjda pregazio neko dijete? Ne, ne mogu živjeti ovako.

Moram saznati što se dogodilo.

Na putu do posla proučavam udubine na karoserijama. Raspitujem se kod kolega o životinjama koje pretrčavaju cestu. Šef mi govori da dignem slušalicu ili ću dobiti otkaz. Možda me netko lupio na parkingu?

S prednje strane? Nema smisla. Neka žena mi objašnjava preko telefona kako joj ne treba životno osiguranje. Urlam da već sutra može riknuti u automobilskoj nesreći. Šef mi stišće rame. Kaže da imam pet minuta da pokupim svoje stvari.

Hodam kući. Zaustavljam se kraj bolnice. Možda ovdje netko leži u komi.

Samo čekaju da se probudi i iznese detaljan opis automobila. Mogu li me naći po otisku guma na tijelu?

Dižem ručnu i dajem gas. Gume bespomoćno cvile.

– Tako. Sad su neprepoznatljive – govorim si dok obilazim auto s čekićem. Lupam po autu. Lim se uvija. Staklo pršti po garaži. Izgleda

književnost uživo 100

kao da je prošao totalku. Lokvica benzina širi se po podu. Kako ću sad do autootpada? Nemam ideju što dalje. Pušim zureći u smrskani auto.

Ruka mi drhti. Otvaram vrata garaže. Izlazim i bacam čik unutra. Odlučim pobjeći iz grada.

Vozimo se u tišini. Tip koji me pokupio djeluje umorno. Gledam kako kišne kapi natapaju asfalt. Ovaj dio ceste mi djeluje poznato. Volan zapleše. Vrtimo se i naglo stajemo. Izlazimo iz auta. Udubljen je s prednje strane. Lupili smo u zaštitnu ogradu.

književnost uživo 101

Vladimir Papić Fusnote Čudni scenariji motali su mi se glavom. Kraj srednje škole.

Razmišljala sam o prijemnom. Dečki su se bacili u more, a za njima i cure.

Ostale smo stajati na obali. Njeni su bili pobožni. Ne bi im se svidjelo što se zatrčala za ostalima. Samo u donjem rublju. Polugola Ives me dozivala iz plićaka kada sam se srušila.

Hipersenzibilna rekao je doktor. Dijagnoza koju je moj otac doživio kao uvredu.

– U životu sve ovisi isključivo o tebi. Nema mjesta izlikama.

Pogotovo ne s tvojim koeficijentom inteligencije – Očeve riječi na peronu natovarila sam na leđa i sjela u autobus za Zagreb. Osjećala sam kako je na meni da spriječim atomsku kataklizmu i zaustavim globalno zatopljenje.

Prečesto sam sugerirala kolegama na fakultetu što i kako. Htjela sam svima pomoći. Morala sam pomoći. Završila sam na marginama. Prozvali su me Fusnota. Unutar okvira održalo me knjiško znanje. Kolokvije sam položila s najvišim ocjenama. Kolege su me prestale zadirkivati. Zauzvrat sam im pisala skripte i seminare. Previše je bilo toga.

Pozvali su me na tulum. Nisam se mogla opustiti. – Pa da! I ona studira u Zagrebu! – Ives mi je mahala s druge strane sobe. Njenima se ne bi svidjelo što mi donosi jednu čašu za drugom. Ukočenost i paniku izbrisao je alkohol. Teret je nestao.

U početku sam čekala vikende, no kada sam vidjela da mogu funkcionirati i preko tjedna, kočnice su u potpunosti popustile. Put je nestajao u alkoholnoj izmaglici dok se Ives cerekala sa suvozačeva mjesta. Bile smo kao blizanke. Dizale ruke, razbijale čaše, penjale se na stol. Dečki su nas salijetali.

– Ništa prije braka! – prasnule bismo u smijeh kad bi Ives imitirala svoju mamu.

književnost uživo 102

Počela je kružiti priča da smo lezbe. Rekla mi je da se ne obazirem na glasine. Donijela sam odluku da neću opet biti Fusnota. Ne sjećam se dobro tih večeri. Kako bi se Ives samo smijala da ih je čula dok su stenjali u mraku.

– Dva mjeseca su prošla? – pitala sam njenu mamu – Ne, ne znam gdje je – poklopila sam slušalicu.

Raspitala sam se kod njenih kolega na fakultetu. Rekli su mi da je Ives završila na ispumpavanju želuca. U bolnici nisu imali podatke o njenom otpustu.

Teturala sam od kafića do kafića. Zaglavila sam s nekim dosadnim tipom u diskoteci. Bilo mi je slabo. Krenuo je za mnom u WC. – Od ovoga će ti biti bolje.

Ušmrkala sam prah s vodokotlića.

– Zovi me kad budeš htjela još – pratile su me njegove riječi ulicom. Prvih par puta me častio, a onda naglo uskratio. Znao je da ću se pojaviti s lovom sljedeći dan.

Uslijedilo je nekoliko pokušaja odvikavanja. Komune, specijalizirane klinike, psihijatri, obiteljska savjetovanja. Ništa. Pokrala sam roditelje i vratila se u Zagreb. Prošlo je puno godina. Šansa je mala, ali moram je pronaći.

Tjedan dana bilo je dovoljno da potrošim zalihe. Hodala sam pustom ulicom ne znajući tresem li se od hladnoće ili krize. Nije bilo zvijezda na nebu. Kiša je počela pljuštati.

Utrčala sam u crkvu pred nevremenom. Časna sestra sjela je do mene.

Poznato lice. Dodirnule smo se usnama. Njenima se to ne bi svidjelo. Bili su pobožni.

književnost uživo 103

Vladimir Papić Imam dojam da sam nešto izgubio Krenuo sam kupiti novu kravatu.

Vjetar me blago umio po licu, a onda se spustila noć. Kao da dana nije ni bilo. Nekako sam se dogegao do tržnog centra. Ringišpil blještavih boja mamio me da uđem.

Zamijetio sam odmah pri ulasku u tržni centar da postoji veliki broj pokretnih stepenica koje vode prema gornjim katovima poput krakova hobotnice. Nije bilo prevelike gužve. Popeo sam se na drugi kat.

Buka, smijeh i razdragani glasovi razlili su se unutrašnjošću raskošnog objekta. Da sam neke od ovih ljudi sreo izvan tržnog centra, vjerojatno bi mi ne bi izgledali toliko lijepo i sretno. Ovdje je sve uglačano do savršenosti. Promatrao sam ljude u različitim dućanima kako zadovoljno, ali i s određenom mjerom opreza, odmjeravaju artikle koje se spremaju kupiti. Od trenutka kupnje život im više nikada neće biti isti. Dodavanjem će nešto izgubiti.

U dućanu za kravate mladi prodavač me iznenada oslovio s „gospodine Papić“. Pitao sam ga kako on to zna moje ime, a on je blago odgovorio da je njihov posao da znaju. Zatim mi je čak natočio čašu pjenušca dok mi je pokazivao najnovije modele kravata. Nakon početne nelagode, svidio mi se pristup koji su imali prema kupcima. Poželio sam naprosto kupiti sve kravate u dućanu koliko je taj mladić bio ljubazan prema meni. Ali nisam.

Imao sam novaca samo za jednu. Srednje skupu. Čašu pjenušca u ruci zamijenio je račun.

– To je sve? – upitao je prodavač na blagajni. Krenuo sam se rukovati s prodavačem koji me tako srdačno primio, ali on je ostao suzdržan i samo nedefinirano kimnuo glavom.

Uputio se prema pokretnim stepenicama. Ovaj put red je bio puno duži.

Ljudi su se spuštali jedan po jedan stepenicama. Prošlo je najmanje sat vremena dok nisam došao na red. Tek tada sam vidio da stepenice vode u tunel. Prepao sam se i ukočio u mjestu.

književnost uživo 104

Ženski glas začuo se preko službenog razglasa: Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje. Ostao sam stajati. Ženski glas je ponovio: Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje.

Zakoračio sam nesigurno na stepenice i ubrzo se našao u tunelu. Buka i radosno klicanje u potpunosti su nestali. Tišinu je razbijao šum neonskih lampi. Raskošne boje progutalo je sivilo tunela. Obuzela me jeza. Činilo se kao da sam na vrhu goleme cijevi usisavača. Nisam uspijevao udahnuti. Stepenice su naglo stale.

Našao sam se pred izlazom iz tržnog centra. Službena spikerica naredila je preko razglasa: Osoba koja je izgubila... Onda se čulo neko krčanje. – Izađe van, rekla je u nastavku.

Izašao sam iz tržnog centra. Provjerio džepove. Nova kravata je bila u vrećici. Sve je bilo na mjestu. Vratio sam se koračati mrakom.

Imam dojam da sam nešto izgubio.

ilustracija: Luka Benčić

književnost uživo 105

književnost uživo 106

Davor Vižintin Ines Es Zvali smo je Ines Es. Radi onog „S“ na početku prezimena. Neki su je zvali Ines Keš. Ja sam je zvao samo Ines. Meni je davala i nije za to uzimala lovu. Voljela je moje prste koji lagano istražuju put od korijena njena nosa prema dole i još više dole prema vrhu donje usne pa još malo prema rupici na bradi. Voljela je da joj ljubim vrat i dodirujem je lagano po leđima. Voljela je to što kod mene predigra nije bila uvod, već glavni čin. Oni koji su je zvali Ines Keš nisu marili za predigru. Navalili bi i razvalili. Kvartovski grubijani. Ali ne i ja.

Prvi put sam imao malu Ines u garaži susjedne zgrade. Navukla me na neku glupu foru tipa Otprati me doma, kao da je ono jebote pet kilometara, a ne tri zgrade dalje. I jesam. Otpratio sam je u mračnu garažu i ispunio sve njene snove. Znao sam da uzima sto za pušenje i dvjesto za komplet. Ali nisam znao da će se zaljubiti u mene zbog nekoliko prelazaka prstom od korijena nosa prema rupici na bradi. I nekoliko sladunjavih riječi u mračnoj garaži, prošaptanih usred strasti. – O, Ines!

Htio sam joj reći neka se ne da godinama još, ali nisam znao bi li shvatila. Brijem da je gimnaziju upisala samo zbog staraca, inače prilično dobrostojećih privatnika.

Ines Es bila je zgodna, vedra i iskrena pogleda, gotovo psećeg. Naivnog svakako. Ono što stvarno nisam kužio bilo je... Koji joj kurac treba da se kurva po kvartu noću i glumi pristojnu curu po danu? Duga i kovrčava smeđa kosa, grudi sasvim dobra trojka, guza pomalo velika, ali hej! Ako dobro stoji J. Lo, dobro stoji i njoj! I te noge. Ines Es imala je najbolje noge u kvartu. Najsavršenije. I najsvršavanije.

Ekipa se okupljala svako veče oko osam sati. To je odgovaralo i onima koji imaju školu ujutro i onima u popodnevnoj smjeni. I rijetkima u društvu koji su već gmizali po fakultetima. Stalna ekipa brojila je

književnost uživo 107

petnaestak ljudi, proširena dvadeset i nešto.

Statistički solidan broj mladih ljudi od sedamnaest do dvadeset godina u krugu od stotinjak metara. Teme uvijek iste: auti, motori, nogomet, cuga.

Pipanje, žvaljenje, pušenje, jebanje. Kako bi večer odmicala, ustvari baš tim redoslijedom. Bilo je tu i nekoliko parova, u manje ili više slobodnoj vezi. Parovi odnosno njihovi članovi su često migrirali između sebe, ali to kao da nije nikome posebno smetalo. Nije bitno jesi li s ovom ili ovim, na kraju uvijek dobiješ. I bila je tu mala Ines Es koja je davala svima. Lokalna maskota i predmet sprdnje. I jebeno najzgodnija cura u bližoj okolici.

Opet sam se upitao zašto. Što joj to treba? Mislim, nije da neke druge cure iz društva nisu uzimale lovu ili šteku cigara za seks. Ali to je stvarno bilo rijetko, u trenucima krize i neimaštine. Kad starci ne daju, jer zaista ni oni nemaju. Ali Ines Es bila je iz dobrostojeće obitelji.

Saznao sam slučajno jednom nakon što sam je otpratio doma. Vraćao sam se nazad prema svom stanu kroz garažu u kojoj smo se te večeri samo mazili, jer ona je ustvari to najviše i voljela. Na podu je ležao njezin mobitel. Ne bih ga ni primijetio da nije lagano treperila lampica signala.

Istu večer vratio sam joj mobitel, ali znatiželja je bila prevelika i nisam mogao odoljeti, a da ne zavirim u spremljene poruke. Očekivao sam svašta, ali ne i ono što sam tamo našao. Dvije poruke. Jedna spremljena pod “Mama”. Ulazna poruka glasila je: “Do kada ćeš se jebati po kvartu kao najveća glupača?” Odgovor: “Dok god budeš varala tatu sa onim kretenom.” Druga poruka imala je samo jednu komponentu i bila spremljena pod “Tata”. Samo jedna riječ. “Znam.” Bilo mi je malo bed kad sam to pročitao, pa sam joj pozvonio, vratio mobitel i odmah otišao kući.

Nisam mogao ne primijetiti znatiželjne poglede njenih staraca s drugog kraja hodnika.

Jednom smo prilikom pili u garaži. Loše vino i jeftina cola. Jebiga, za to

književnost uživo 108

se imalo para. Nas petnaestak, standardna ekipa. U jednom trenutku došao je Inesin stari. Taman smo se mislili razići, vino je bilo pri kraju, kad on sjede do nas s bocom Jacka. Kao ono, da ne pijemo uvijek to smeće od bambusa, evo nešto s čime se bolje može pomiješati cola. Sjedio je s nama petnaestak minuta, popio dvije-tri cuge i otišao poljubivši Ines u čelo. Kasnije smo saznali kako mu je tog dana bio rođendan. Još kasnije smo saznali kako se te noći objesio.

Ines se vrlo brzo nakon toga s majkom odselila u Zagreb. Prodali su privatni posao u koji su njezini stari i stara uložili svoje najbolje godine.

U Zagrebu ih je čekao neki drugi privatni posao i neki kreten s kojim više nitko nikoga nije varao.

Ines mi se često javi porukom ili mejlom. Kaže da je dobro. Upisala je faks. I dobro joj ide, kaže. Pametna cura. Više ne radi ono, za keš. Ali se uvijek rado sjeti mene i svega što smo radili. Ovaj vikend doći će u Rijeku.

Vidjet ćemo se i popiti kavu. Ostavit će mobitel na stolu dok bude išla na WC. Zavirit ću. Morat ću.

književnost uživo 109

Davor Vuković Dan kada sam gledao slet u boji (Ulomak) Teta Zlata je stanovala blizu izlaza sa stepeništa, malo prije Graničara. Otvorismo visoka starinska ulazna vrata i uđosmo u veliki hodnik (jest vraga bio velik, ali ja sam bio mali). Sve je bilo otključano jer nekada se kapije i vrata nisu ni zaključavale. Nije bilo potrebno. I uđosmo u dnevnu sobu, gdje nas je dočekala teta Zlata.

A na stolu, krofne s makom, i tanjur s kiflicama! U jednoj zdjelici maline i ogrozd, svježe ubrani. I čuje se Zlata: – Hajte, hajte za stol, komodajte se kako vam odgovara. Eto, Stojanka mi reče još prije da ćete kod kuće večerati, pa ja nisam ništa specijalno spremala, ali kasnije ćemo sigurno ogladnjeti pa sam napravila i koju kiflicu s kobasicom i sirom... A trokuti bundeve se već peku u rerni!

– Joj, bože, Zlata, pa niste trebali... – kuka moja mama, a ja je čitam ko’ bukvar.

Opet folira moja keva, sve joj se brk smije, pogotovo kad je čula za pečenu bundevu.

A na staroj fotelji u ćošku mirno spava i prede crni mačak.

Joooj, još samo desetak minuta nas dijeli od početka sleta. Zauzmem stolicu koju mi je ponudila teta Zlata vrlo ljubazno, možda čak i preljubazno, jer ponekad mi je i smetalo njeno afektiranje, ali ona je bila takva, i danas kad nešto bolje razmislim, vjerojatno nije folirala. Bila je dobra, draga, sa svojim posebnim stilom, ali u svakom slučaju, nije bila zločesta.

Posjedasmo mi oko stola iako je iza bio kauč, ali onda nitko ne bi vidio TV (RIZ Grand Color 777, bože sačuvaj, ako je netko, ne daj bože, zaboravio), kad eto ti tete Zlate, istrčava iz kujne i nosi tanjur i prije nego ga spusti, pita moju mamu, tiho, ispod glasa, gotovo uplašeno: – Jel’? Kako je Josip?

Interesantno je to što svi mi, kada trebamo pitati nešto na što očekujemo

književnost uživo 110

samo jedan odgovor, pitamo sniženim tonom, tiho, kao kad pitamo prijatelja čija kći već šesti put polaže ispit: Jel’... Jel’ prošla?

Ili, kad nam komšija sumnja da mu žena ima tumor, mi pitamo: Jel’... Jesu l’ rekli šta doktori?

Ili kad ti je nećak nezaposlen, a trudi se, jadnik, naći posao, pa ti pitaš njegovog komšiju: Jel’? Jel’ reko šta moj blento, oćel’ bit štogod?

Ako postavimo pitanje tiho, s uvučenim ramenima, neprimjetni, kao da mislimo da našim pitanjem nećemo pogoršati situaciju, da nam neće zamjeriti što uopće pitamo, da nećemo nikoga povrijediti, a u stvari je tako nebitno... U svakom slučaju, Zlata je pitala i mama joj odgovori: – Dobro je, fala bogu, oporavlja se... Uskoro će i van iz bolnice...

Samo da na brzak objasnim.

Naime, mjesec-dva prije, mi klinci iz Samca smo se igrali pred našom kućom. Nas desetak. Moj brat Darko, najstariji među nama... Da ne dužim, taj isti Josip, iz drugog reda gore, donio je iz svoje kuće pištolj plašljivac i dao ga mom bratu u ruke. Taj pištolj je bio pištolj, ali ni u kom slučaju nije bio plašljivac, nego prava Beretta 76., iz koje je moj brat, ne znajući što ima u ruci, slučajno ispalio metak pravo Josipu u grudi. I to dva centimetra iznad srčane arterije. Sva sreća da Josip nije imao nikad veze s modom, pa nije ni nosio u ono doba popularne šimike s petom od samo dva centimetra. Da je tjerao modu, danas bi ovaj tekst vjerojatno drugačije završio. U svakom slučaju, da sad ne idem u detalje, hitna je vrlo brzo stigla, Josip je dospio u novine kao slučaj najteže operacije (uspješne) u Hrvatskoj te godine i sve je na kraju ipak dobro završilo.

I stavlja Zlata na stol tanjur, a na tanjuru kulen! Nasječen na koso.

Doduše, bilo je tu još nečega, ali ja to nisam primjećivao. Vidio sam samo kulen!

Moram opisati sada ovo što slijedi, nazovimo to “Ceremonija”.

književnost uživo 111

Uzimam ja prvu šnitu kulena, lukavo čekajući da prvo prođe minutadvije. Ma briga mene što javljaju na vijestima na TV-u. Što je tih dana bila puštena u rad pruga Beograd – Bar, što je Idi Amin bio na Brionima, što je bio potres u Italiji i što su “Ambasadori” osvojili 17. mjesto na “Evroviziji”.

Meni kulen bitan…

Skinem ja kožicu s kulena i stavljam prvi komad u usta, ali sve u stilu ma briga mene. Žvačem ga polako, trudeći se osjetiti svaki njegov komadić.

Prevrćem ga jezikom i polako dolazim do mjesta na kojem osjećam i ljutinu. Polako gutam taj prvi komad, s poluzatvorenim očima (ako ste ikad vidjeli narkomana kad si ubrizga štogod, recite, da ne objašnjavam dalje svoja stanja)... Zatim uzimam među prste ostatak šnite kulena, s namjerom da ga prepolovim i onda zastanem.

To je sve naravno moja igra. Prepolovim ga polako, ali ne žurim, nego se zaustavljam jer, tobože gledam TV i pratim nešto što me straaašno zanima. Moš’ mislit’. Božo Sušec govori o zimskoj olimpijadi u Innsbrucku i o nadolazećoj, ljetnoj u Montrealu... I još nešto o golmanu Mariću i, nije ni bitno, jer ionako slušam, a ne čujem, nego uživam u kulenu.

Pojedoh poslije i treći komadić kulena i onda pauza. Dugih minutu i pol.

Lopov ja, čekam da dođe teta Zlata opet u dnevnu i onda pružim ruku prema tanjuru i prema kulenu. I tada se događa ono što sam već unaprijed programirao.

Mama viče: – Davore, dosta!

Zlata odmah reagira (zato što je tu, jer sam ja to isplanirao): – Ma, Davorčiću, samo ti uzmi... Pa ima kulena koliko hoćeš...

Mama kaže: – Pa maloprije smo večerali... Dosta mu je...

I onda ja, laganim pokretom vraćajući kulen na tanjur, gledam tetu Zlatu pogledom na kome bi mi pozavidjeli svi gladni Etiopije.

I veli Zlata: – Ma, ihhh... Ma pusti mamu... Samo ti papaj... I treba da se

književnost uživo 112

udebljaš, jer te neće cure voliti!

Stoički trpim i slušam te glupe fraze, ali za kulen vrijedi podnijeti žrtvu.

Ali da sam se trebao udebljati, trebao sam, jer ja sam kao klinac bio medicinski fenomen, bio sam kost i koža. Sjećam se jednom, mamin i tatin kućni prijatelj, Dragoš Kokić, vodio me kod doktora u Dom zdravlja na snimanje pluća. Preko reda, naravno.

Reče mi doktor da se skinem do pasa, pogleda me i zastane. Prvo se pitao da li da pali rendgen ili da pali upaljač iza mojih leđa i da vidi što mi je. I pita doktor Kokića: – Pa jel ovo dijete ima što jesti?

I odgovori mu: – On?! Pa to je Vuković, a kod Vukovića se ne jede, nego se ždere!

Sjećam se nekom drugom prilikom kad sam se pentrao po našem čardaku. Potepo sam se i pao s njega. I dok sam padao, izađe mama, vidi me da padam, nahrani kerove ostacima od ručka, provjeri veš jel’ suh, pogleda svoj lak na noktima i namrgodi se i dobaci mi, ulazeći u kujnu: – De, kad stigneš dole, donesi masti iz podruma i otiđi do Slavije da kupiš štaub šećera. Pravila bi’ jabuke u šlafroku!

Eto, toliko sam bio mršav.

Grickam drugu šnitu kulena. Onaj užitak okusa kulena u ustima, gotovo da nije moglo ništa poremetiti, ali na ekranu se pojaviše drvene bojice, poslagane jedna pored druge, jedna viša, druga niža, a ispod njih piše „BOJA“! Što bi značilo da će program koji slijedi biti emitiran u koloru... U boji... E, zbog tako nečeg sam čak prestao žvakati. Ushićeno pogledam mamu, pa baku, pa tetu Zlatu, ne ispuštajući ni glasa iz sebe. Pa ponovo pogledam u TV. Veličina mojih dječjih očiju je u tom trenutku nadmašila veličinu apetita za kulenom. Srce ubrzava ritam. Slika s drvenim olovkama nestaje i zamjenjuje je kratak natpis: „Izravno sa stadiona JNA“. Ja ni ne dišem

književnost uživo 113

više. Jer počinje Slet... U boji!

I počeo je, i sve je u boji, sve je šareno, i mladići i djevojke koji skaču, preskaču, plesu, igraju i svi su složni kao jedan, i mi im se divimo.

I oglasi se komentator koji je, doduše, stalno nešto dobacivao, ali sad mu se glas promijenio. Postao je važniji, svečaniji, pa kaže: „Kako nam javljaju iz režije, svaki čas očekujemo u svečanoj loži, dolazak predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije... Dolazak druga Tita...“ I htio-ne htio, prođu te neki žmarci. Nitko u sobi ništa ne komentira... Čekamo!

I, eno, u loži se vidi neko komešanje. U pozadini se čuje neka pjesma od Čolića, ali nitko je ni ne sluša (ali bi nedostajala da je nema), i onda...

Evo ga!

Došao je Tito!

A stadion: „TI-TO! TI-TO! TI-TO! TI-TO! TI-TO! TI-TO! TI-TO!“ Ja se sav naježih. Ori se stadion dobrih 3-4 minute, a da im nitko nije dao novac da viču ili da ih je netko prisilio... Voljeli smo ga i gotovo!

I maše on svojom desnom, punđa je pored njega... I ona maše... Pudlice su ostale kući!

Kamera prikaže Tita u gro-planu... Oči mu pune suza!

I mama, i baka, i teta Zlata, i Melita (Zlatina kći) i mačak koji i dalje prede...

Svi nijemo promatraju ono što se odigrava na ekranu... I ja...

E, dragi moj druže Tito... Oprosti mi, molim te, jer sam Te stvarno uvijek poštovao, a i poštovat ću Te, ali dok su svi gledali Tebe i punđu pored Tebe, ja sam se divio cvjetnom aranžmanu ispod Tebe!

Pa u boji je bio! I bijela, i crvena, i roza, i žuta, i sve boje su bile tu...

I uživao sam. Pogledaše moji s vremena na vrijeme na mene i pomisliše kako uživam u sletu, a ja sam uživao u bojama... I bio sam sretan...

Bio sam sretan zato što sam imao deset godina i zato što mi je bilo malo

književnost uživo 114

potrebno da budem sretan. Bio sam sretan i kad se preda mnom pojavio trokut pečene bundeve... I kad sam je počeo bušiti žličicom i vaditi njeno vrelo, slatko srce... Bio sam sretan zbog toga što sam mogao otići na pecanje i kad bih se provozao Ponykom.

Bio sam sretan kad čujem zvuk gurača na Dunavu i kad se popnem na trešnju...

Bio sam sretan kad završi škola i kad odem na matineju u Veliko kino...

Bio sam sretan kad pojedem sladoled kod Casteka i kad igram klikera s prijateljima iz ulice...

Bio sam sretan kad me zapuhne miris Dunava i kad nosim torbu s voćem na plažu na Vučedolu...

Bio sam sretan...

Bio sam sretan što ću se vratiti kući kad završi Slet... Što ću se vratiti kući... U svoj dom... U krevet što miriše po svježe opranoj posteljini... Gdje mi nitko ništa ne može! Gdje zaspim mirno... Sretan. S osmijehom na licu... Jer bio sam sretan!

Jer sam imao deset godina...

književnost uživo 115

Mirjana Mačkar Mrkela Susjed Mile je pravi gospodin. Tako je fin kao da se preslikao s neke starinske fotke. Ili je izišao iz romana o uglednoj gospodi. Uredan je, uškrobljen, izglačan i ulašten. Sav uglađen, dezodoriran, parfimiran.

Odijela su mu skrojena po mjeri. Košulje bjelje od snijega. Kosa i brkovi pažljivo počešljani i podrezani. A tek nokti! Svaka bi učiteljica poželjela par takvih ruku u svome razredu.

Uopće, Mile je sladak kao bombon u celofanu Drops. Gospodin Mile nikad ne podiže glas. Ženama se klanja. Muškarce uljudno pozdravlja.

Kad ga sretnem, i sam se profinim. Skrivam nokte kao dresirana maca. I koljena mi se i usta stisnu od pristojnosti. Vladanje gospodina Mile je vrlo primjerno. Taj se ne gura čak ni na utakmici. Ne puši, ne pljuje i ne psuje.

Svaki papirić baca u koš. Mislim da ni na obući ne nosi prašinu. Ugodno je imati takvog susjeda.

Eh, ali najugodnije je mačkama! A vjerujem da njih ima više nego nas.

Kad vide gospodina Milu, izbezume se od sreće! Trče odasvud. Guraju se, prevrću, preskaču i grebu jedna drugu. Jer Milu treba pozdraviti! On je taj koji im često donosi ukusne komade. Kobasice, ribe, kruh s paštetom i, najdraži im, parizer.

Znate već kako i gdje žive ulične mačke. Ne znam kako i čime su zaslužile tako besprijekornog gospodina. Možda su njihovi preci bili čisti i mirisavi.

No one nisu baš gospodstvene. O mirisu ne treba ni govoriti!

Vidite, to je i smiješno i žalosno! Nailazi blistavi, zalizani gospodin Mile, zvan Mačkar. Odmah se oko njega stvara čopor prljavih, smrdljivih, drekenjavih obožavateljica. Prate ga u stopu sve do ceste ili do ulaza.

Klanjaju mu se i pjevaju. Mačja pjesma, mačja ćud, mačji dobrotvor. Ali možda on i nije tako veliki gospodin kao što izgleda!

književnost uživo 116

Gordana Brkić Ono kad otkriješ utjecaj Guette i Schulza na Žagar dinamiku peglanja Iva je sa šalicom vruće kave u rukama gledala prema istoku i žmirkala mačkasto dok su joj se prve strelice svjetlosti zaplitale u trepavice. Osjećala je nježnu toplinu kako ju mazi po licu.

Sunce se podizalo polako razbijajući ružičasto jutro, mijenjajući ga svojim sjajem u savršenu nijansu svijetloplave. Onako plave kakva se kovitla na proljetnom riječkom nebu koje je tog subotnjeg jutra bilo vedro k’o boca. Penjalo se sunce polako, polako se podizalo iznad Učke.

Naravno, ne one prave Učke, jer na Kvarneru sunce ne izlazi nad Učkom nego zapada za tu brdinu. Podizalo se iznad kućne, osobne Učke koja se svima dogodi s vremena na vrijeme ako se dovoljno često ne uhvatimo posla. Dakle, sunce se podizalo iznad Učke neopeglane robe. „Imam Učku doma“ u Rijeci se među ženskom populacijom uvriježilo kao kodno ime za one zastrašujuće gomile oprane odjeće koje kao da same rastu niotkuda. Obično su zbuksane po nekim spavaćim sobama, nabacane po stolicama koje već odavno nemaju svog cijelog i funkcionalnog para, po foteljama koje ne pamte svoje primarne funkcije. Često su te Učke od robe nakramane čak i na same daske za peglanje... E, to je baš gadan prizor.

Ivina se Učka nakotila na stolici koja je imala više godina od Ive i vjerojatno ne bi izdržala da je itko pokušao sjesti na nju. Stajala je u kutu spavaće sobe isključivo kako prašnjavi držač te robe koja je u Ivinoj kući bila vječni predmet svađa. Dvoje klinaca, tinejdžerica i polutinejdžer, koji su se k tome još bavili sportom, naprosto su proizvodili tolike količine robe za pranje i peglanje da se Iva ponekad pitala je li peglanje posao koji će morati obavljati i na onom svijetu, u paklu, za kaznu. Uz čišćenje frižidera, hodanje po stepenicama i brisanje prašine sa zapletenih žnjora i kablova zguranih iza neke vitrine, nečastivi joj je sigurno u vječnosti sigurno pronašao i prostor za peglanje robe.

književnost uživo 117

Držala je već spomenutu šalicu kave u rukama, još nepočešljana, obučena u tradicionalnu subotnju jutarnju uniformu – majicu hokejaškog kluba Medveščak, pamučne sive kratke hlače u kojima bi ponekad spavala i japanke koje nije skidala s nogu ni usred zime. Bio je to njezin osobni subotnji, kućni dress code. Oblekica za peglanje.

Procjenjivala je smireno koliko će vremena potrošiti na taj uzaludan posao. U pitanju su bili sati. Ne sad baš puno sati, ali tri definitivno. Tri sata života stučena ni u što.

Prošla je rukom po gadnoj gomili odmjeravajući neprijatelja.

Nadala se da je možda unutra složeno i nešto bijele robe, onih rastrganih kuhinjskih krpa, ručnika ili prevelike posteljine, bar nečeg što je dovoljno samo složiti i spremiti. Ali nije bilo. Učka je sadržavala same majice, hlače i trenirke, zatim neke odurne košulje i hlače s dva milijuna džepova koje je bilo nemoguće ispeglati. Na Učki je bilo troje takvih Bear Grylls hlača koje su inače pripadale starijem punoljetniku za kojeg se udala. Greškom.

Ali, ta greška bila je predmet neke druge priče, to je bio drugi par rukava.

Trebalo je sada prvo brinuti o ostalim, doslovnim rukavima, dugim i kratkim, koji su beživotno visjeli s te zastrašujuće hrpetine robe.

Iva je uzdahnula duboko, ljuta sama na sebe što si je opet priuštila ovo sranje iz pukog nemara, njezinog vječnog kampanjskog trčanja za stvarima koje je trebalo obaviti. No od ljutnje koristi nije bilo pa je strusila ostatak kave i krenula u pripremu terena – daske za peglanje koju je trebalo podložiti s nečim da se ne klima tako jako. Preklopila je naslovnicu Novog lista sto puta da bi dobila dovoljno debeli podložak koji je popunio prostor između poda i noge daske.

Peglu je uključila, napunila je vodom i nakon par minuta zabava je mogla početi.

književnost uživo 118

Redoslijed peglanja nije bio uvijek isti. Ponekad bi prvo povadila ono što joj se činilo jednostavnije pa glođala prema kompliciranim sranjima, ponekad bi išla samo redom kako je već Učka bila naslagana, a ovaj je put odlučila prvo uhvatiti se u koštac s onim najgrđim komadima.

Dohvatila je prve od tri komada onih nepegljivih hlača. Borila se s njima i dobila bitku. Polovično, ali ipak. Druge se nakon šesnaest minuta drljanja po njima nisu zapravo mogle nazvati popeglanima, pa ih je samo odložila na naslon kauča iza sebe, kao da će se same malo izravnati. Na trećima se predala uz brdo psovki koje ovdje nije pristojno navoditi.

Odložila je peglu prisiljavajući se da ne udari njom u dasku, onako ljuto kako već imamo potrebu udarati u nešto kad smo ljuti. Nije udarila jer je na isti način prije koju godinu skršila i besramno skupu Rowentu, a lupati novac u pegle bilo je gotovo jednako očajno kao i samo peglanje.

Sjela je pokušavajući se domisliti nekoj motivaciji, nečemu što će joj zabaviti mozak da ne misli o tome kako joj se n.e.d.a!

Muzika! Klela se uvijek i svugdje kako uz glazbu cijeli život ima nekako više smisla. Kresnula je radio, ali nije joj se dopalo ništa. Laptop je bio ugašen kako je ovisnost od bulažnjenja po internetu ne bi odvukla od neumitnosti peglanja robe. Uzela je svoj mali spremnik za glazbu.

Minijaturna spravica bila je nakrcana jazzom, koji joj je bio odmak od sveprisutne medijske glazbene istosti. Gurao se u njemu opus Cheta Bakera, Kyle Eastwood zauzimao je također popriličnu količinu bajtova, pa Nina Simone, pa Duke Ellington, pa Miles Davis svašta nešto takvo, ali ne i one jako moderne i avangardne jazz stvari jer to joj je u kratkom vremenu moglo ispiliti živce. Rasplela joj se u ušima sjetna truba, pa ju je zamijenio čarobno-melankolični Marrakech... Uglavnom, nakon deset minuta uhvatila je samu sebe kako zuri neodređeno nekamo kroz prozor s novom šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci dok se pegla

književnost uživo 119

grije i hladi ostavljena, zaboravljena na dasci. Nije to, definitivno, bila glazba za ovakvu vrstu posla. Ugasila je mp3 player, upalila televiziju, koja se ionako stalno vrtjela na MTV-u, jer je mlađi maloljetnik bio u fazi „Kad narastem bit ću DJ“, a maloljetnica je planirala odlazak na Ultru.

Taman su svoje revanje dovršavale neke uparađene koke oko kojih su se motali istesani momci i već je poželjela odustati prije nego je i pokušala poslušati, kad se zavrtio maloljetnikov omiljeni Guetta. Lovers On The Sun. Zurila je u Raya Liottu i uhvatila se kako se lagano mrducka u ritmu.

Jasnom, plesnom, tvrdom ritmu koji tjera na micanje. Nasmijala se od srca sama sebi kad je stvar završila i opet krenulo nekakvo jaukanje, ali kanal je ostao upaljen – nakon Guette dvije su majice bile tople i složene – popeglane. Podigla je glavu s peglanja jer se sa zvučnika razlilo još ritma koji je nekako vraćao život. Robin Schulz i neki Judge – Show Me Love. Osmjehnula se prvo, pa nasmijala na glas... Ovo je bilo dobro.

Nije mali klipan baš toliki klipan kad je mjuza u pitanju, a ovo je nekako nosilo. Baš nosilo. Kao nekad davno kad je obožavala plesati. Gibala se u ritmu i još su dvije majice i jedna trenirka prešle iz stranke nepopeglane robe u suprotni tabor. MTV joj nije bio dosta. Nije joj išlo baš sve što se tamo vrtjelo. Ipak je upalila laptop i našla na svemogućem internetu i Guettu i Schulza, bio je tu i Avicii, pa se pojavi još i Haris, pa onda Kygo...

Oplela je redom, derala se pun glas na Waiting for Love, koji je naučila zajedno s maloljetnikom. Oh! Bila je to sjajna glazbena kulisa koja je gurala i gurala i iz nekog razloga davala joj snage da prvo prepolovi glupu Učku, pa je razvali skroz, do zadnje krpice. Taman je pičio Harris i ona njegova Summer za koju bi se bila zaklela kako joj je dosadna, naporna i kako joj može ispiliti živce nakon trideset sekundi – ali ovaj put nije bilo tako. Pilana ju je nabrusila taman dovoljno da dohvati one usrane hlače koje nitko normalan nije mogao popeglati. I dohvatila ih je.

književnost uživo 120

Do kraja pjesme i one su ležale na vrhu ispeglane gomile robe. Iza Ive bila su dva i pol sata vremena u kojima je peglala uz glazbu za koju je mislila da... Ma nema veze što je mislila. Na laptopu su se nastavili vrtjeti njezini novi junaci i kad je krenula u još jednu subotnju razbibrigu – brisanje prašine. Naprosto, te nemile joj, bedaste i zamorne radnje ovaj je ritam činio podnošljivima. Pomislila je da bi u svoj glazbeni spremnik trebala ubaciti malo ovog što ju je tako silno tjeralo na pokretanje, jer već je neko vrijeme živo razmišljala o tome da nakon sto godina opet počne redovito trčati.

Ono kad promijeniš mišljenje i bude ti drago.

književnost uživo 121

Juraj Močilac Introspektivni portret Krune Bavarskog Kad god pokušam pisati, tu su uvijek ta neka dva lika koja sjede i puše ili sjede i piju ili sjede i gledaju u prazno. Po mogućnosti u praznom, derutnom stanu opremljenom jedino madracem i bocama vina. Onako filmski. Jer valjda tako treba biti. Jer ono, šta ti više treba od opijenosti lošim vinom i seksom? Jer kao jebeš politiku i susjede i one mokre pse na ulici i ostatak svijeta. Ti si tu, svaki ti je novi dan repriza onog prethodnog, praviš se kao da unutar tvoje anatomske konstrukcije postoji nešto više, dublje, a ustvari grebeš i grebeš i ne pronalaziš ništa. Misliš – To je život! – briješ na neku duhovnost, intimu, a istovremeno zazireš od nje.

Sigurno je samo faza. – Pa šta, svima dođe ponekad – pomisliš dok pališ tu prokletu cigaretu, a dim se raspršuje i uvlači u svaki kutak minijaturne sobe, u tvoje prljave gaće i onaj grah od prošlog tjedna. Ne razmišljaš o posljedicama jer su za posljedice, prije svega, potrebna djela. A ti i dalje samo pričaš o toj bolesnoj prošlosti kao o kakvom nebrušenom dijamantu iako si je već pošteno izbrusio. Ne možeš si pomoći. Hraniš se sjećanjima i nostalgijom sve dok se ne ispovraćaš, a onda u tom svom bulimičnom ludilu bjesniš, razbijaš, pljuješ, bacaš, vrištiš i... Napokon ostaješ bez glasa. Sve utihne. Ne čuje se ni koračanje s ulice.

Ostaješ sam. Srušili su se i goli zidovi, a nad tobom samo beskraj.

I strah.

I nemir.

Odjednom je pretiho. Ne možeš podnijeti zaglušujući muk pa ti misli počinju navirati jedna za drugom, jedna za drugom pa trećom i u trenu postaje bučnije nego na aerodromu. Gušiš se u kaotičnom paklu i umoran padaš na ljepljivi pod pun čikova. Očajnički pokušavaš doći do zraka iako potajno priželjkuješ kraj. Kad napokon skupiš dovoljno snage da se trgneš iz prljavih ruku agonije, sjedaš na istrošeni madrac do one druge figure i misliš da je to sve nemoguće. Sjetiš se da su ti nekad pričali o vremenima ispunjenim nektarom optimizma. I nadaš se da će sutra biti bolje. Jer nada nosi neka nova, sretna jutra. I misliš – Proći će... I čekaš.

književnost uživo 122

Miloš Holateralna šteta Petronijević Eh, Miloše Petronijeviću, šta ću ti pričati o ovoj zemlji, gde smo uvek bili okruženi neprijateljima i sami protiv svih, i gde spomenike i mrtve heroje cene više od živih ljudi. Valjda nas zato država-otadžbina kroz svaku generaciju i zove u odbranu sebe, i ljudi ginu zbog apstrakcija.

A ja ne verujem da je prekinuta radost te katoličke devojčice, koju sam ubio, vredna imena zemlje Srbije i pravoslavlja, i ma koje od ljudskih zamisli.

Bilo je to, sećam se, 18. avgusta ‘91., kada su razdragano svečani banuli kod mene, mašući pozivom i rečima od koje ljudima složno lupaju srca: – Srbija zove! – Možda bih njih i oterao u tri lepe − Idite, pa je branite – rekao, da nije bilo svetlih očiju moje pokojne žene na meni, a koja se uvek trudila da budemo kao i sav ostali svet; žena koja te voli darovani je raj ovozemaljski, umrla je ona pretprošle godine, bila je bezdetna i bila je jedino dobro moga života.

A tog dana, kad me je ispraćala: – Daće Bog i sve će biti dobro – rekla je, krsteći se i ljubeći me. Verovala mi je Ana u bajke, postila neke postove, bez mene, i o važnijim svecima išla u crkvu, zabrađena maramom, s čupercima koji su izvirivali, uvek vedro ozbiljna, smešeći se mojim večernjim uz rakiju skeptičnim monolozima o poreklu zla i Smislu vremena koji je besmislen ako nije Uvek: – Mi smo samo ljudi, čoveče, i otkud to možemo znati – ponekad bi rekla... I tako mi je tog dana obisnula ovaj krst i medaljon (ispod džempera i košulje izvuče o vratu okačen omanji drveni krstić na čvršćem koncu i medaljon Bogorodice na nešto dužem poniklovanom lančiću), i eto, meni je ostalo još malo do smrti, u kojoj ću se osloboditi sećanja, ali bih voleo znati da li je u ovom životu sve samo slučajnost i kapris neuračunljivih sila ili je i nešto više od toga, jer mi je isti takav medaljon kroz 63 dana kod sebe na vratu pokazala i ta hrvatska curica, u svetu za kojeg ne znam da li je božja

književnost uživo 123

halucinacija ili đavolova zavrzlama ili lepota ili ništa.

Vidiš − „Naša istina je jedina istina“, tako počinju ratovi. „Ovo je naša zemlja, postojbina naših predaka i naše dece – život dajemo: livadu ne dajemo, i nemoj nekome tamo mi da jebemo mater! Mi želimo biti svoji na svome, i mi ćemo se braniti, i odbraniti, pravda je na našoj strani!“ Svi ratovi vode se za slobodu: da pobedimo, da prolivanja krvi i nepravde više ne bi bilo. I svi su odbrambeni, makar braneći se i na drugom kraju sveta bili. I tako sam i ja pošao na odbrambene položaje, sa ostalima iz svojeg plemena, pod ciradom jednog kamiona, ka Dunavu: – E sad kad krenemo da jebemo Slavonke i štancujemo male četnike, kraja nam nema – reče u tom kamionu pripito neko.

Vojska, to ti je imbecilnost jedne forme, uniforme, usmerene ka cilju kojeg treba uništiti, da bi se eliminisalo zlo podlaca i ostvarila sreća nas ostalih, koji smo časni i nezlobivo dobri. Preci nam iz hordi konje su uzjahivali zbog pljačke i sreće noža, nastavili smo s ratovima za odbranu istinite vere, jedine, i stigli do rulje čija srca radosno zatrepere kad vide strojevi korak i utegnutost, s mudonjama od političara na čelu, u patriotizmu kao poslednjem pribežištu hulja.

U ratu sam se nagledao svačeg, ukočenih leševa i prosutih creva, i upoznala je duša moja vrisak sopstvenog straha, kao senku od koje se ne može pobeći. Mržnja je možda starija od ljubavi, kao što je, kazao Niče, Ti starije od Ja, i jedinstvo plemenske svesti, koja razmišlja samo o onome što svrsi njenog postojanja služi, možda i nastaje tek iz osećanja ugroženosti, često paranoidnog, i moji sunarodnici smatrali su rat sa Hrvatskom pravednim, koji nam je nametnut i koji se mora voditi – ono što je zbunjivalo mediokritete razbaškarene u foteljama ispred TV ekrana bilo je njihovo kasnije vlastito učešće, na položajima zasutim paklenom vatrom, gde je slučajnost života očevidna.

književnost uživo 124

Najveća zla potiču iz idiotski raznežene dobrote, samozaljubljeno uverene da je u pravu, razgoropađene pred najmanjom povredom vlastitog interesa, i ja sam imao tu nesreću da živim u zemlji Srbiji, u vremenu histeričnog rodoljublja, što oblik je rasizma, a koji danas u svetu preovlađuje: „Neka Bog čuva Ameriku!“, „Neka Bog čuva Rusiju, a Nebo Kinu!“, na mnogim je mestima to skudoumlje zločin protiv ljudskosti i razuma.

Hodio sam ravnicama Slavonije, u punoj ratnoj opremi, sejući smrt, i ići će ukorak za mnom sve do poslednjeg plamsaja svesti sablasna kolona duša ucviljenih našom nečovečnošću, sred pustoši koju za sobom ostavi jad od pameti pravednika: – Ovakva porodica... I ako za njih sad, kad je našoj zemlji najteže, ne bih pošao, tamo, gde se domovina brani, da ih odbranim i sačuvam – kakav bih ja onda čovek bio?! – govore ljudi.

Televizijske kamere snimiše: opelo nad kostima izvađenim iz jame u koju ustaše pre 50 godina sav živalj dva srpska sela gurnuše. I javiše: juče su hrvatski redarstvenici probili naše barikade i upali u srpsko selo Brezovik.

Pred neoborivim argumentom slike poginulog srpskog momka i lelekom devojke nad njime, reporter zavapi: – Dokle ćemo genocid trpeti?! – zavapi zgranut, iz dubine duše i radosti rodoljubive, i moje je duboko uverenje da jednostranost mulaca iz sveta medija i politike, uverenih u nepogrešivost sopstvenog viđenja, treba na klinikama lečiti, a teže slučajeve i u zatvorima.

Bilo je to u jednom selu, s polusrušenim krovovima i nagorelom kapijom, u koje smo pucajući iz svih raspoloživih argumenata vojne tehnike nanovo upali, da to leglo hrvatskih nacionalista temeljno i jednom za svagda sa zemljina šara obrišemo. S tavana izdvojene kuće na početku ulice, sa još dvojicom Srba do muda, pružao sam iz sejača smrti podršku našim pešadijskim jedinicama u nastupanju, ispaljujući u polukrugu s

književnost uživo 125

istoka ka zapadu i nazad 250 metaka u minuti. Na raskrsnici u centru, kad uđoh u od nas oslobođeno njihovo selo, zatekoh na klupicama desetinu iz podruma izbačenih staraca i starica, oborenih glava, s povremenim u beonjačama tupim bleskom nalik ludilu. Kraj kamiona je, dovučen iz jaruga pri kraju sela, iskežen, ležao njihov branilac, naš neistomišljenik i dušmanin, izrešetan kalibrom 7,62 mm; u stisnutoj levoj šaci držao je busen trave poprskan blatom, kao uspomenu na ovaj svet.

Ne znam, ali sve mi se čini da bez ljudskog zgražavanja ratova ne bi ni bilo, i može biti da bi nas tek upoznavanje zatomljenih mogućnosti u nama bar donekle moglo osloboditi smejurija od uobraženosti. Malo mi mašte imamo za sve ono što smo u stanju učiniti, za sve ono što jesmo, i možda su prostranstva razumevanja mogućna tek samo u nedokučivim bunilima poezije, koja je zakleti neprijatelj politike i njenih mera po pripadnosti, po biti „za“, jer kad pesnik napiše priču, gde u mehani dva čoveka potegnu noževe, ako je priča dobra, o krivici govora nema: o nemoći čovekovoj da bude drugačiji do onakav kakav je govore priče ovoga sveta i istorija ljudska. Ekstremnost je po definiciji retka, vele, i razmišljati o zločinu, shvatiti čoveka koji sukrvicu s noža liže, videti sebe u njemu, to je ono što skučenim vidicima nedostaje, jer ljudi su ukotvljeni u svetu fiktivnih sigurnosti i misle da su stalno takvi kakvi su sada, i ja ne znam da li je u ovom ratu strah probudio šumske zveri u nama, zveri koje vole nasilje, kao da nam od sladostrašća svireposti i pakosti slađe strasti nema, ili je zver u nama stihijski krenula u rat da bi se oslobodila agresivnosti i nezadovoljstva, s nadom da će se moći početi iz početka i sve što ne valja ostaviti za sobom, ali ono što znam jeste da je čovek – čovek, ma koje nacije i vere bio, i da smo sposobni za sve, pa i za nesebičnost svetlosti, koja sebe daje ne tražeći ništa.

Otišli su, Miloše, dani moji da bi se sa svakim jutrom košmarni vraćali u

književnost uživo 126

blesku čeličnih cevi gladnih ljudskoga mesa, i bio sam mitraljezac, patriota, sa zadatkom da rafalnom paljbom pobijem one koji nisu kao mi i koji nas ugrožavaju. U avetinjskom snu koji se ne zaustavlja s buđenjem, gledao sam ispod provaljenog trema gde iz dubokih očnih duplji kokoške izvlače srž na sasušenom vanvremenom licu zabrađene njihove babe, i zalegao među kukuruzišta, visoka i nepregledna kao najgušća šuma, da bih u snu stizao do raznetog trupla našeg vojnika u minskom polju − a jedan crv, krupan ko palac, radoznalo se pomaljaše međ larvama poluraspadnutog grudnog koša, iz aorte od ostataka bele džigerice. Kroz napregnuto iščekivanje eksplozivnih događaja izvan vremena, kada nakon višesatne artiljerijske pripreme pređeš u snažna ofanzivna dejstva i ostaneš čitav i živ, shvatao sam da čoveku razum nije dat da progleda nego da sebe zavara i strahove svoje savlada. Čovek je slepac, drugoga nema, i osnov je svih njegovih želja da ga ima, da traje...

Jednom nas je posetio i ministar, vojni, kao debile postrojene na livadi, na radost njegovih istomišljenika i televizijskih gledalaca, u svetu gde se kliktaji ovna predvodnika prihvataju kao sopstvene misli, što je demokratija. I popovi su širili ljubav, da bi imala što više duša – pred pravoslavnom crkvom mahali su kandilom, blagosiljajući jedinicu drčnih Srba (neki su nosili po dva noža, za svaki slučaj: – Ako se jedan istupi – govorili su), a s druge strane Dunava bogoradili su pred njihovim postrojenim zengama župnici, i sve je bilo onako kako ne treba da bude, ili po nekoj višoj promisli gde se samo braća po krvi ovako krvavo i maloumno mrzeti mogu. Život ide dalje, kažu oni koji imaju gde da idu, i govore, sad, posle rata: – Mi smo dobri i pošteni, narod tu nije kriv ni za šta − za rat su krivi političari i strane sile! Tako govore, ljubazno se osmehujući jedni drugima i blagonaklono žmirkajući očima, zaboravljajući da su te političare pred rat dobrovoljno birali sami, kao što

književnost uživo 127

su i ove nove, blenući na televiziji u njih kao u obećanje konačnog iskupljenja...

Vidiš, Miloše Petronijeviću, bilo je to 18. oktobra te daleke jebene ‘91., prvog dana trećeg meseca moga službovanja, kada smo se nakon minobacačkog napada i košmarnog urnebesa vatre duž fronta, jednog popodneva u iznenadnom proboju nas petnaestak poput klina zabili u tu kratku skrajnutu ulicu sa tri prizemne neoštećene kuće i tu, poluodsečeni, čuvajući položaj u zatišju koje je zavladalo, i ostali. I tako smo, eto, u jednoj od tih kuća, odakle smo nas trojica s mitraljezom na terasi štitili isturenu desetinu preko puta, preturajući po njenoj unutrašnjosti, u uglu špajza, iza rafa, i zatekli tu devojčicu, s lutkom u krilu, samu, spočetka uplašenu. Gledala nas je širom otvorenih plavih očiju sa senkama tuge, mirnim pogledom, pomalo zazornim pomalo radoznalo-začuđenim, kao da se ne uklapamo u svet bajki, i kada sam je podigao sa patosa i pomilovao po kosi, rekla je da joj se piški i otrčala do toaleta. Imala je oko pet godina, i majka joj pred gruvanje beše otišla da pronađe drugu kuću, gde bi se sakrili, saznadosmo kasnije od nje.

Odrađivali smo svoj posao na tom isturenom položaju, čekajući da se pregrupišu naši i da vidimo gde su njihovi, i niz ulicu zakriljenu velikim orahom zverali smo sa terase i kroz prozore kao miševi iz ćoškova, dok nas je ta curica, za koju nam iz komande motorolom javiše da je zasad ne mogu evakuisati, sedeći na kauču s lutkom u naručju, mirno pratila svojim plavim očima, vedrim, ispunjenim poverenjem i prostranstvima neba, kao što je detinja duša raskriljena svim utiscima, s bogobojažljivom ljubavlju smešeći se svetu, opijena životom, ne poznavajući njegovu tamu. Nije govorila ništa, i kada je svečeri uz iznenadni prasak crepova negde u blizini zaštektao usamljeni rafal, upitah je da li se uplašila, ali samo je odrečno zavrtela glavom, i s obe ruke izvlačeći lančić ispod

književnost uživo 128

majice pokaza mi na vratu okačeni medaljon, koji se otvarao, sa slikom Gospe i pramenom svoje kose, iz vremena kad je bila malecka beba: – Ona me štiti i čuva od svega – reče mi, kao da tajnu neku otkriva. Zamolih je da i meni protiv uroka i nesreća pokloni jednu vlas svoje kose, i prebirajući po dugoj svetloj kosi, birajuću, pažljivo, ceremonijalno, iščupala je jednu po jednu tri vlasi, koje omota oko dugmeta na mojoj uniformi mitraljesca, i pogleda me s osmehom u očima, koji je bio svetlost života. Nosila je tamnu braonkastu suknju, do gležnjeva dugu, i žuti džemper, topao, koji nije skidala, jer joj je mama rekla da to ne čini dok se ona ne vrati.

Prošlo je, Miloše, otada skoro 25 godina, i otišli su dani mojih kurčenja u vetar, sudbina je kurvinska rabota, i eto, iščekujem smrt koja ne dolazi i svejedno mi je šta ljudi misle. Vidiš, napali su nas sutradan, skrivajući se iza gomila šuta s polusrušenih solitera, kroz magle što su se razvejavale, prodirući sa tri strane kroz šimšire i preko oniskih kućevnih ograda i potiskujući našu desetinu od preko puta − poginu tad i moj prijatelj Draško − i pucasmo nas trojica unesvest iz mitraljeza na betonskoj ogradi terase, u grozničavoj unezverenosti ludila, kao da u tom bogomdanom prepodnevu stvorenom za ubijanje ničeg prirodnijeg nema. Od proboja naših ne beše ništa, i sa naredbom da se povučemo, kada su se oni od preko puta nas prebacili u dvorište ispod terase gde smo bili, spakovasmo ratnu opremu i pođosmo da napustimo tu kuću, kao ljudi kojima je važna glava na ramenu i koji obavljaju odgovoran posao.

Povlačeći se prilepljeni uza zid niz hodnik ka stražnjem izlazu i dvorištu, čusmo šušnje i pomeranja na prednjoj prizemnoj verandi, u prozorčetu do ulaznih vrata spazih rame s njihovom uniformom, uzeh u ruku kašikaru, na donjem staklu od ulaznih vrata ukaza se noga njihovog vojnika, izvukoh rascepku i zamahnuh, čuh krajičkom svesti – Moja lutka!

književnost uživo 129

– i smotrih ispred nas curicu gde niz hodnik trči ka sobi s balkonom.

Pokušah da zaustavim ruku koja je bacala bombu, bolje da nisam, pala je ispred zavijutka ka kojem je devojčica zaokretala − i eto, ostala je od nje samo rasuta drob na zidu, kao suština trajanja, ne znam kako od života može tako da ne ostane ništa...

Napolju je provejavala susnežica, i sedeli smo u kafani Ćošak, pijući rakiju, zagledani u sebe.

književnost uživo 130

Andreja Malta Ljubavnica Znam. Sve znam.

Sinoć sam između redaka pročitao tugu u tvojim očima. Očima boje badema. Dok smo se ševili, bila si nekako odsutna. Tvoji su pokreti bili spori, skoro pa lijeni, bezvoljni. Bojim se, uistinu se bojim da će te opet svladati depresija.

Pretpostavljam da jutros nisi otišla na posao. Vjerojatno sjediš gola na stoliću ispred velikog ogledala. U hotelu nebitnog imena. U sobi 102, koju mjesecima plaćam ja, u kojoj postojimo samo ti i ja.

Da. Siguran sam da sjediš gola na tom stoliću i pričaš sa svojim odrazom u ogledalu. U ruci sigurno držiš knjigu. Onaj Poštanski ured od Bukowskog, kojeg čitaš već tjednima. Potpuno te opčinio. Čak si prestala i slikati, a tako lijepo crtaš. Pogotovo akvarele. U slikanju i u krevetu stvarno si majstorica. Sva si nježna. Poput pahuljice. Imaš tanko, vitko tijelo, blijedu put poput Snjeguljice i crnu kovrčavu kratku kosu. Lice ti krase pravilne konture i kao svježa krv crvene usne. Lijepa si i pametna.

Ponekad prepametna. Možda nisi za ovo stoljeće. Možda si se trebala roditi u neko drugo vrijeme da bi bila sretnija. Možda. Tko zna?

Sjećam se našeg prvog susreta. U supermarketu. Kako bizarno za takav sudbinski susret! Inače, nikada ne idem po supermarketima. Užurbano sam bacao u kolica sve što mi je na listiću, koji sam držao ispred sebe, napisala supruga. Bio sam rastresen i umoran. Da. Dan na poslu bio je iscrpljujući. Htio sam što prije obaviti kupnju i otići kući. I onda si usred svog tog nereda, užurbanosti i neopisive želje za snom iskrsnula ti.

– Oprostite – rekla si ljubazno – zaboravila sam naočale. Biste li bili ljubazni i pročitali mi što ovdje piše? – I stavila mi paketić ženskih dnevnih higijenskih uložaka, bez imalo srama, ravno ispred očiju.

Priznajem, bilo mi je zaista neugodno, ali sam, pogledavajući te, nekako uspio zaobići tu nelagodu i ispuniti ti želju. – Zahvaljujem! – rekla si

književnost uživo 131

opušteno – Željela bih vas počasiti pićem ako smijem. Nakon kupnje, mislim... – predložila si spontano. U trenutku me napustio sav umor i želja za što bržim povratkom kući. – Može! – pristao sam, bez imalo razmišljanja. Očarala si me.

Susret se pretvorio u zanimljiv razgovor, nabijen nekakvom prikrivenom erotikom koja se ušuljala između ispijenih šalica kave na stolu. Izmijenili smo brojeve mobitela, nadajući se ponovnom susretu. Debelo sam kasnio kući. Žena je bjesnila, a ja... Više nisam bio onaj stari ja. Nekako sam je uspio smiriti lažima tipa: zvao me taj i taj, bla, bla, bla, nemoj bjesniti, znaš koje sve obaveze imam, koliko zarađujem, da nema toga, bili bismo gladni i jadni. Da. Ionako smo već dugo bili gladni ljubavi, a ujedno i jadni, u pretvaranju da se još volimo. Ipak, postojali su razlozi zbog kojih nisam mogao otići.

I tako je počeo moj dvostruki život. Iznajmio sam tu sobu s brojem 102 u hotelu nebitnog imena. Sve više i više sam izbivao iz kuće, izmišljao raznorazne poslovne sastanke i putovanja da bih mogao što više vremena provoditi s tobom, moja Elena. To isto radila si i ti. Samo što je tebi bilo puno lakše. Nisi imala muža kojemu bi se morala opravdavati.

Samo dijete koje je već odraslo i koje je čekalo trenutak da konačno krene svojim putem. Pored toga, imala si i dijagnozu imena manična depresija. Iako si bolest uspješno držala pod kontrolom, mogla si izostati s posla, koji ionako nisi voljela, kad god te bila volja.

Soba 102 pomalo se punila mirisima naših tjelesnih tekućina, šaptanjima i krikovima na jastucima i ispranim plahtama, konačno do kraja razgolićenih strasti i požuda. Možda je sve to skupa dodatno potpaljivala činjenica da si nedavno prošla dob reprodukcije, pa se strah od eventualnog začeća izgubio među plahtama. Na kraju se iz požude i sirovih strasti koje su gorjele u nama rodila obostrana ljubav.

književnost uživo 132

Iako sam mislio da znam sve o tebi, kao što si ti znala sve o meni, prevario sam se. Jednom sam slučajno, dok si bila pod tušem, pronašao malu bilježnicu ispod tvog jastuka. Ne volim čitati tuđe stvari, pa tako ni tvoje, ali nisam si mogao pomoći. Otvorio sam bilježnicu i počeo listati.

Ostao sam zapanjen. Čitao sam o stvarima koje mi nikada nisi povjerila.

O tvom užasnom, nesretnom djetinjstvu, pogrešnim muškarcima koje si susretala i kratkom boravku u sanatoriju gdje si otkrila, unatoč svim nedaćama, svoj najveći dar. Slikanje. Naravno, nisam sve pročitao odjednom. Bilježnica je bila sakrivena uvijek na istome mjestu. Čitao sam u pauzama, dok si se tuširala ili obavljala nuždu u kupaonici sobe 102.

I sinoć sam kratko povirio u nju. Bilo bi bolje da nisam. Između ostalog, napisala si: „Ne znam više do kada ću moći tako... Volim ga, toliko ga volim da mislim da ću konačno uistinu poludjeti. Osjećam to ludilo, tu nemoć, tu neispunjenu želju da bude samo moj. Znam da je to neostvarivo. Radimo pogrešne stvari. Ne mogu i ne želim mu razoriti brak. Koliko god da me voli, nikad mu neću moći biti više od ljubavnice.

To je tako strašno. Osjećam se jako, jako loše... Moram što prije razmisliti kako dalje... Ovako više ne ide...“ Odjednom si ušla, potiho, tužnim bademastim pogledom u sobu.

Nekako sam uspio gurnuti, srećom, već zatvorenu bilježnicu ispod jastuka.

I sada sjedim u tom svom jebenom uredu i buljim praznim pogledom u računalo ispred sebe, dok ona razmišlja o nama. Gola, s knjigom Bukowskog u naručju. Mislio sam da sve znam. A zapravo ništa ne znam.

Spoznaja tek slijedi. Oko mene zuje telefoni, stižu poruke elektroničke pošte, zvoni mi mobitel...

Zaleđen sam. Bojim se njezine odluke. Bojim se svake nove sekunde koja dolazi. Bojim se sobe 102 i hotela nebitnog imena.

književnost uživo 133

Imam samo jednu, jedinu želju. Žarku želju da Elena ipak shvati da je istinski volim. I trebam. Cijelu, onakvu luckastu i strastvenu, kakva jest. S njezinom manično depresivnom dijagnozom i zaluđenošću Bukowskim.

Da bude i dalje to što je. Moja ljubavnica. Hoće li? Ili ipak neće?

Odgovor na to pitanje još putuje svemirom. Osjećam to. Ostaje mi samo nada. Najdublja nada kako će se odgovor putem negdje zagubiti. Trajno.

Ostat ćemo zajedno. Elena i ja. U sobi broj 102 hotela nebitnog imena.

književnost uživo 134

književnost uživo 135

ilustracija: Luka Benčić

Autor ilustracija u ovom broju časopisa je Luka Benčić kojega smo do sada poznavali kao novinara, pisca i glazbenika, a sada i kao ilustratora vrlo osebujnog načina izražavanja. Još jednom mu zahvaljujemo na suradnji

ilustracija: Luka Benčić

ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001