Gradska pričaonica

1

Gradska priÄ?aonica

2

Dorotea Topić Elvedina Japić Karlo Kajba Šimanić Lino Ružic´ Samanta Šimunović Tatjana Kopić Karlo Stipanović Noelle Kumarić Vanja Maravić Victoria Botički

Autori crteža i fotografija: Gabriella Grabušić Victoria Botički Karlo Kajba Šimanić Lino Ružic´

Crtež na naslovnici: Victoria Botički

Crtež na zadnjoj stranici: Gabriella Grabušić

Gradska pričaonica

Autori priča:

3 3

Predgovor Gradska pričaonica nastala je spontano (a kako bi drukčije i nastala), u razgovoru o tome na koji bismo način mi odrasli mogli pristupiti najmlađim sugrađanima, a da nam oni iskreno progovore o svojim, generacijski bitnim temama. Dogovor je pao: neka to bude Gradska pričaonica. Rečeno-učinjeno. Učenici osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, njih desetak, uključilo se u okviru svojih sedmih satova srijedom u 13.15 u Galeriji Kortil na Sušaku u svakotjedne sesije gdje se zadavalo teme, zatim čitalo i razgovaralo o pročitanom. I to je bio nabolji dio svega: razgovor. Ponajviše zbog smijeha i onoga što nas je činilo radosnim, iako je, naravno, bilo i tmurnijih tonova. Od početnih tema koje smo pretpostavljali da bi mogle zaokupljati dječji imaginarij, došli smo razgovorom do novih, pa opet novih tema i pripovjedaka koje predstavljamo u ovoj brošuri, specijalnom izdanju časopisa Književnost uživo koji je, barem privremeno, poslužio kao baza gdje smo sve te radove i po prvi puta javno objavili. Naravno, imali smo u listopadu 2016. i jedno lijepo javno čitanje na koje smo svi ponosni.

Konačno, njihovo je objavljivanje u ovome tiskanom izdanju točka na i ovoga pilot-projekta za koji vjerujemo da ima jako puno potencijala: čini se da je tema ispred nas zaista puno, a da se načini komunikacije, kao i moguće nove radionice granaju u beskraj.

Konačan je rezultat zaista bio divan: kao da smo se sa svakom novom temom sve više približavali nečemu što mladog autora u ovome trenutku zaokuplja, kao da smo sa svakom novom “pričaonicom” sve više dolazili do onih bitnih, nosivih tema koje opeterećuju suvremeno djetinjstvo, kao što smo, s druge strane, sve više budili interes i znatiželju mladih autora za onim što predstavlja drugu stranu pisanja: uređenje, priprema teksta, ilustracija, medijsko predstavljanje, javno čitanje...

Ukratko, od “Gradske pričaonice” postajali smo, sa svakim novim susretom, sve više prava mala književno-izdavačka radionica koja ima svoj konačni izraz u ovoj maloj, ali znakovitoj brošuri.

Nadamo se da ćete uživati u radovima naših učenika-polaznika i vjerujemo da svakim korakom idemo sve dalje, stvarajući u najboljoj namjeri nove generacije pisaca i čitatelja, što je, složit ćete se, visoko postavljen, ali, iskreno vjerujemo, dostižan cilj.

4

Milan Zagorac, urednik

U ovoj su brošuri naslova “Gradska pričaonica” objavljene kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru istoimene radionice.

Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.

Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izveden je u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.

Radionica se izvodila pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo te likovno-grafičkog uređenja Lee Čeč.

Izdavač: Studio TiM, Rijeka Urednik: Milan Zagorac Grafička urednica: Lea Čeč Voditeljica projekta i koordinatorica: Jolanda Todorović Gradska pričaonica je posebno izdanje časopisa Književnost uživo za 2017. godinu.

ISSN 1849-0425

Gradska pričaonica

O Gradskoj pričaonici

5 5

Dorotea Topić Nikad izrečeno pitanje Bio je to tmuran dan, utorak mislim. Kiša samo što nije počela padati. Jutros, kada je tata gledao vijesti, načuo sam da neće kišiti, no ja mislim da hoće. I moj prijatelj Leo misli tako. Inače, zovem se Marko, ali svi me zovu Maki.

Leo i ja smo učenici osmog razreda “Luđačke škole” kako ja kažem. Leo je prosječan učenik baš kao i ja i zajedno uživamo u svojoj prosječnosti.

Kiša je počela padati, prema mojim očekivanjima. Padala je tako sitno, da kada bi kap pala na nos, osjetili biste kao da vas je polizalo mače. Naravno, Leu bi to bila propast svijeta, no ne danas. Bio je zamišljen. Prvo sam pomislio da je zaljubljen, no to nije bio zaljubljen pogled. Pogled je bio zamišljen i zbunjen, zgrožen i pun gađenja. Upitao sam ga je li dobro, ali nije odgovorio. Zaderao sam se i tek se onda trznuo. Odgovorio je običnim, ali ujedno i uplašenim “Ne znam”. To “ne znam” meni je zvučalo kao ne. Jedno veliko ne.

Pustio sam ga na miru. Vidio sam da je bio tužan. Tog trenutka je zvonilo. Nisam ni primijetio da smo se nalazili ispred škole. Potrčali smo i ušli u učionicu, a za nama je ušla i profesorica Matić. Kada sam se sjetio da imamo fiziku, zgrozio sam se kao i svi u razredu. Kada je škola završila, nakon sedam zatvorskih sati, otišao sam kući.

Sljedeći dan Leo nije došao u školu. Pretpostavio sam da je bolestan. Nije se pojavio ni sljedeći dan. Nakon dva tjedna odlučio sam ga posjetiti. Znao sam da nešto nije u redu. Pozvonio sam i Leo je otvorio. Izgledao je normalno. “Donio sam ti zadaću”, rekao sam. No, rekao mi je da ne treba. Sada sam bio siguran da nije dobro. Tada sam primijetio dvije modrice na njegovu vratu. Nisam ništa rekao, nego samo klimnuo i otišao. Tjedan dana kasnije (Leo niti ovaj tjedan nije išao u školu) rekli su nam da je Leo u bolnici. Nisu rekli kako ni zašto, kao grom iz vedra neba. Poslije škole otrčao sam do Kraša po čokoladu i u bolnicu. Doktori su rekli da je Leo u komi. Kada su ga doveli, imao je unutarnje krvarenje i teži potres mozga. Ispalo je da je njegov pijani otac tukao njega i njegovu majku.

Tada sam požalio neispitivanje onog tmurnog utorka. Trebao sam zahtijevati da

6

Gradska pričaonica

dobijem taj odgovor. No, umjesto toga ja sam ga odlučio pustiti na miru. Možda se baš tog utorka kanio izjadati prijatelju, no ja sam ga odbio i pustio na miru.

Tada me je počelo nešto peći u srcu. To je bila savjest, sigurno. Nakon dva mjeseca Leo je umro, a mene je to slomilo. Nisam mu stigao reći ni oprosti, oprosti za sve što nisam napravio, oprosti što sam šutio, što te nisam ispitivao, što ti nisam pomogao. Oprosti što te tog tmurnog utorka nisam upitao “što ti je”.

Otišao sam do najbliže autobusne stanice, ušao u prvi bus koji sam vidio i odvezao se daleko. Daleko od tvog mrtvog, tromog tijela.

7 7

Elvedina Japić Naučit ću te voziti bicikl “Joj, kako je zgodan!” čuli su se ženski glasovi dok je Leon, novi učenik u mome razredu, prolazio hodnikom.

Neke su djevojke namještale frizuru, neke popravljale šminku, a neke su se pak samo smiješile. On bi, kao i svaki put, prošao zadovoljno se smiješeći, znajući da su se sve upravo zbog njega uređivale.

Iako je u našoj školi tek dva tjedna, izazvao je pomutnju u ženskom društvu. Među tim curama bila sam i ja.

“Pored Korine i Lare mene ne bi ni pogledao… a ova ruka mi još više otežava stvar”, razočarano sam njurgala prijateljici.

Magda je samo okrenula očima. Ona je bila jedina cura kojoj je Leon bio samo umišljeni mamin sin.

Zvonilo je i mi smo krenule prema učionici. Imali smo prirodu, što me osobito veselilo, jer, prema rasporedu sjedenja, na satu prirode sjedim s Leonom. Sjeli smo u predzadnju klupu, odmah ispred Magde. Bila sam uzbuđena, ruke su mi se znojile. Imala sam osjećaj da ću se svakog trenutka onesvijestiti. Kad sam shvatila da me Leon uopće ne primjećuje, okrenula sam se prema Magdi i počela čavrljati s njom.

Odjednom me netko povukao za rukav. Okretala sam se oko sebe, no nitko nije gledao u mom smjeru. Već sam pomislila da mi se pričinilo kad sam na dnu svoje bilježnice primijetila nešto načrčkano. Jedva sam uspjela pročitati: “Što ti je s rukom?” Leon?! O, moj Bože! Pa to je on meni napisao?! Ruke su mi se počele tresti, a srce mije tako jako udaralo da sam pomislila kako će mi iskočiti iz grudi.

“Smiri se, Ajša! Samo te pitao normalno pitanje. Nije te pozvao van ili slično!” tješila sam se. Uspjela sam se pribrati te pokraj poruke dopisati: “Slomila sam je prošlog tjedna. Pala sam s bicikla.” Pružila sam mu bilježnicu i nakon nekoliko trenutaka dobila sam je natrag.

“Kad budeš skinula gips, javi mi pa ću te ja naučiti voziti!!!” pisalo je na sljedećoj stranici. Baš kad sam mu htjela odgovoriti, zvonilo je. Spremila sam knjige u

8

Gradska pričaonica

torbu i krenula van. Izlazeći iz škole, netko me povukao za ruku. Okrenula sam se. “Onda?!” nasmiješeno me gledao Leon. Pravila sam se da ne znam o čemu govori pa sam ga samo upitno pogledala.

“Nisi mi odgovorila na pitanje koje sam ti postavio u razredu”, pojasnio je zbunjeno.

“Aha, može”, rekla sam glumeći da mi je svejedno.

“Mislim… možemo se mi i ranije vidjeti…” rekao je sramežljivo.

Pružio mi je papirić. Smiješio mi se njegov broj mobitela i naziv facebook profila.

Srce mi je počelo još jače kucati, no sad više nije bilo u grudima, već u grlu.

“Jako mi se sviđa, ali ne znam kako da mu to kažem”, jadala sam se tjedan dana kasnije Magdi.

“Mislim da se i ti njemu sviđaš”, znakovito odvrati Magda.

Imala je pravo. U mislima su mi bile samo njegove plave velike oči kojima me zaneseno gledao sinoć kad smo se rastajali.

9 9

Karlo Kajba Šimanić

Povratak u 2030.

Prošlo je puno vremena od 2016., čak 14 godina. Te davne 2016. automobili su vozili na kotače, a danas… danas voze malo drugačije. Automobili lebde!

Prosječna brzina je 430 km/h, a koridori su označeni 3D svjetlosnim animacijama.

Dok je 2016. prosječna brzina bila 50 u gradu, na autoputu 130, po običnim cestama između gradova bila je tek 90.

Ima i motocikala i skutera. Prosječna brzina skutera je 200 km/h, a motocikla 350 km/h. Tada su se koristile kune, a danas fin. 1 fin je 10 kuna.

Tada je Lionel Messi bio najbolji nogometaš na svijetu, a danas je Leonardo da Vinci II. Danas u školama školski sat traje 30 minuta, dok je 2016. trajao 45 minuta.

Danas imamo samo tablete za učenje, dok smo prije imali samo knjige i olovke.

Mislim da su ljudi bolje živjeli prije jer je bila manja opasnost na cestama, nego danas na koridorima. Škole nisu imale tablete, pa djeca nisu mogla igrati igrice pod nastavom kao danas. Ipak, danas učitelji ne mogu na facebook pod nastavom dok učenici rade.

10

“Marko?“ upitao sam.

“Reci?“ odgovorio je.

“Voliš li ti školu?“ upitao sam ga.

A on će: “Ma ne znam baš, vidiš da ovi profesori ne žele nam niti objasniti gdje griješimo. Samo kažu, sjedi jedan, sjedi 3, sjedi 2… Ne bih znao odgovoriti na tvoje pitanje i da i ne… A ti?“ “Pa ja ne volim, jer puno njih nikako da prestanu izazivati i tući se. Neki dan jedan dječak izazivao je jednog sedmaša i sedmaš ga je tako opalio da je dječaku deformirao lice…“ odgovorio sam mu. “A niti profesori nisu nešto posebno…“ Marko i Leo su završili razgovor i svatko je otišao svojemu domu. Marko je išao autobusom jer je živio na Drenovi, a Leo je živio na Gornjoj Vežici.

Drugi dan u školi Leo je bio pisao test iz informatike. Došao je doma, nazvao Marka i rekao mu je da je dobio 5.

“Voliš li sada školu?“ upitao je Marko smijući se.

“Da volim, obožavam!!!“ viknuo je veselo Leo.

Gradska pričaonica

Školudost

11 11

Lino Ružic´

100 zašto Zašto moramo ići u školu? Zašto učimo povijest? Zašto domar ne pozdravlja? Sve su to pitanja na koja ne znam odgovor pa ipak idem u školu.

Devedeset posto djece ide u školu zbog prijatelja, a oni ostali idu kako bi “upili“ znanje. Tih desetak posto njihovi vršnjaci najčešće proglašavaju ludima. No dobro, ja u školu idem zbog prijatelja.

Rijetko ili nikad da bih nešto naučio. Škola većini djece, pa tako i meni, stvara stres, nervozu, a pogotovo napetost pred ispite. Malo tko, kad se jutrom probudi, jedva čeka stići u školu. Ja, naravno, nisam jedan od tih. Volio bih da škola kreće u deset, a završi u dvanaest (najkasnije).

Ne volim školu zbog premalo izleta, a previše ispita. Ali, škola ima i svoje dobre strane. Barem tako kažu. Nažalost, ja te dobre strane još ne vidim. Valjda ću ih vidjeti jednom, prije no što bude prekasno.

12

Ja bih volio biti agent. I to ne bilo kakav! Volio bih biti agent koji istražuje nestanak i zloupotrebu bombona, slatkiša, čokolade, tiramisua, pa čak i čokolade za kuhanje.

Evo, na primjer, jučer sam hodao ulicom i vidio da se dvoje ljudi svađa zbog novca. Pomislio sam da bi bilo bolje kad bi se ljudi svađali zbog čokolade. Jer, kad bih ja bio agent, a oni ljudi tuku oko čokolade, mogao bih ih uhititi. Niti jedan od te dvojce ne bi priznao krivicu – znači neriješeno. Onda čokolada ne ide ni jednom ni drugom, nego meni u Čokomarhiv. Čokomarhiv je mjesto gdje bih čuvao svu čokoladu koju dobijem. Sve bi, naravno, bilo potpuno “legalno”. Ustvari, tek sad mi se upalila lampica. Ja te ljude, nažalost, ne bih mogao uhititi. Jer, krađa čokolade nije ništa bitno. Zato bi čokolada trebala biti zaštićena UNESCO-om i svim mogućim zakonima. Čak bi trebali osmisliti i muzej, samo za čokoladu.

Očito je da to shvaćamo samo gospodin koji je napisao knjigu “Charlie i tvornica čokolade”, vlasnik Kraša i ja. Čudim se kako se još nismo upoznali!

Gradska pričaonica

Agent u tvornici c čokolade

13 13

14

Jako mi se sviđaš Ćao, ja sam Veronika i ispričat ću vam nešto.

Znate kad vam kažu “glava ti je u oblacima”. Da, svi znate za to, većina, a pogotovo ja sam govorila: “Prvo škola, a onda dečki”. Dok je tati to odgovaralo, mami baš i nije.

Tako je bilo sve do danas. U moju školu došao je neki glupi dečko.

Zvao se Peter… Peter McSendi. Da pitate bilo koga drugoga, rekao bi vam da lažem. Ne, ne lažem. Dok je sve puštao na miru, mene je stalno gnjavio. Točnije, vukao me za kosu. Sigurno se već pitate zašto je glup? Zapravo, nije bio glup sve dok me nije polio sokom od naranče po novoj skupoj haljini.

“Sad je dosta”, viknula sam. Ošamarila sam ga i otišla kući, presvukla se i otišla čitati.

Sutra sam izbjegavala Petera. Bio je to sat hrvatskog jezika. Taman sam htjela odahnuti, ali tamo su bili Peter i moja “prijateljica“ Maša.

Otišla sam, dozivao me, ali bezuspješno…

Nakon nekog vremena odselio je u Dansku. Izgubila sam svaki kontakt s njim.

Ja sad imam 35 godina. Imam tri kćeri i muža. Dobro znam i sa sigurnošću mogu reći da nikad nikoga neću toliko voljeti.

Gradska pričaonica

Samanta Šimunović

15 15

Tatjana Kopić Pogled kroz ključanicu Nisam to shvaćao, sve do danas. Nikad nisam o tome razmišljao. Svakoga dana prolazio bih ovim ulicama i nikada nisam opazio razliku među svim tim vratima koje je svaka kuća, naravno, imala. No, danas primjećujem razliku. Možda me na to razmišljanje potakao današnji događaj u školi.

Jutros je u razred pristigla nova učenica. Nisam baš bio sretan jer sam već čuo priče o njoj. Nisam na prvi pogled primijetio razliku između nje i ostalih djevojčica u razredu, osim vrlo sitne građe tijela i vrlo jednostavne, neskupocjene odjeće.

To mi uopće nije zasmetalo. No, nisu svi razmišljali kao ja. Na odmoru, čim se učiteljica udaljila iz razreda, počele su uvredljive riječi o njezinom izgledu. Govorili su joj da je siromašna i prljava. Iako sam se i sam ustručavao zbog onih priča o njoj, pomislio sam kako ovo nije ispravan način da joj poželimo dobrodošlicu te sam sjeo pored nje. Pogledala me svojim tužnim, krupnim očima. Zaključio sam da bi bilo kulturno predstaviti se. Rekao sam joj da mi je ime Nikola, ali ona je samo skrenula pogled u stranu. Nisam htio samo tako odustati pa sam joj postavio par pitanja na koja sam tek nakon par trenutaka dobio odgovor. Naš je razgovor postao sve dublji i zanimljiviji. Nisam je više smatrao prijetnjom. Uživao sam razgovarajući s njom i u njezinom osmijehu sve do trenutka dok opet nisu počele uvrede upućene njoj. Odjednom su krupne suze klizile blijedim obrazima u njezino malo krilo. Istrčala je iz učionice. Krenuo sam za njom, no već se izgubila u gomili na hodniku. Nakon nekoliko trenutaka došla je učiteljica i rekla zabrinuto da je novoj učenici pozlilo te da je otišla kući. Nisam je mogao izbaciti iz misli.

Pitao sam se je li ona stvarno drugačija od nas. Osvrnuo sam se po razredu i primijetio da je svatko od nas potpuno različit. Zato mi je bilo još teže razumjeti zašto je baš ona nesretna zbog svoje različitosti.

Hodajući kući i prolazeći pored svih tih vrata raznobojnih zgrada, zaključio sam da ja želim biti ključ njezinih vrata. Želim joj biti pravi prijatelj s kojim će radosno dijeliti tu različitost. Spoznao sam da se iza ružnih priča o njoj ipak krije dobro srce. Važno je usuditi se postati ključ i otvoriti poneka vrata jer su možda upravo ta vrata tvoja sudbina.

16

“Malo je danas djece”, govorio sam svom prijatelju Marku dok mi je hladan vjetar prolazio kosom. Nije se obazirao na moje pomalo usamljene riječi. Bio je previše zauzet skakanjem u suho lišće sa stare klupe u parku.

Mene nije zanimalo skakanje. Malo toga me zanima u posljednje vrijeme. Sjedio sam na komadu trulog drveta i šutke promatrao. Sve je bilo tako pusto. Smeđa boja mi se nikada nije sviđala, a sada sam se našao u njenom vlažnom zagrljaju.

Tamne boje jeseni još su više istaknule tu pustoš. “Kako on može biti tako sretan?” zapitao sam se.

Iz tih sumornih misli prekinuo me bebin plač. Barem sam mislio da je to bila beba, ali na moju žalost bio je to Marko. Pokliznuo se s klupe te pao na stražnjicu.

Bilo je teško suzdržati smijeh. Tko se ne bi smijao tom prizoru?! No, Marku nije bilo smiješno. Prišao mi je dok mu je para izlazila iz ušiju od ljutnje. Tada sam osjetio najjaču bol do sada. Bio je to snažan udarac Markove šake. Nisam znao boli li me više udarac ili zato što je to učinio Marko. On je inače osoba kojoj ne izlazi para iz ušiju, već jednorozi i duga. On je taj koji me obično brani od drugih nasilnika. “Postaje li i on jedan od njih?” Bol i dalje nije prestajala.

Gradska pričaonica

Postaje li on jedan od njih

17 17

Nisam razumio što mi se događa. Sada sam se osjećao još usamljenijim jer je Marko samo odjurio kući. Ostao mi je samo hladan vjetar i onaj isti truli komad drveta na koji sam ponovno sjeo u nadi da će bol popustiti. Osjećao sam se tako povrijeđenim. Boljela me duša i tijelo. No, više me brinulo osjeća li se Marko gore od mene zbog toga što sam ja učinio. To je polako budilo razna pitanja u meni. Boli li njega više? Rade li to nasilnici kako bi utopili svoju bol? Trebam li i ja postati nasilnik kako bih se riješio boli od udarca? Jesam li to već postao nanoseći Marku bol? Nisam razumio potpuno značenje riječi “nasilnik”, no odgovor se dao naslutiti. Poželio sam nekim svojim junaštvom spasiti Marka od toga da postane nasilnik. Stigao sam pred njegova vrata, skupio snage, stisnuo zube te pozvonio.

Odjednom sam se našao u blatu iza trnovitog grma. Izgubio sam junaštvo.

To me još više boljelo! Sjedio sam neko vrijeme u blatu poput malog praseta i zaključio da moram pokušati ponovno. “To je to! Nema više nazad”, mislio sam dok su mi se noge tresle od straha pred Markovim vratima. Vrata su se počela otvarati. Stisnuo sam oči spremajući se na još jedan udarac, ali sam samo čuo glasan smijeh. Sada se Marko smijao meni nazivajući me musavcem. Nisam se uvrijedio, bio sam sretan vidjevši osmijeh najboljeg prijatelja. Junački sam mu rekao da sam ga došao spasiti od grozne budućnosti da postane nasilnik. Marko sada stvarno nije mogao doći do daha od smijeha te mi je rekao da sam pravi tupan, da on nije nikakav nasilnik. To je bio samo nalet bijesa za koji sam dobio i ispriku. Moja bol polako je nestala znajući da je Marko ipak onaj stari. “No, što je s ostalim nasilnicima?” zapitao sam se.

Nisam znao odgovor, ali sam odlučio da ću uvijek prvo razmisliti kako bi se netko osjećao nakon moga ruganja ili nepromišljenog udarca. Taj jednostavan čin promišljanja podario bi svijetu jednog nasilnika manje.

18

Loš dan u dobrom dnevniku Dragi dnevniče, i danas ću ti opisati svoj grozan dan.

Budim se ujutro pogledam kroz prozor. Naravno, opet kišni ponedjeljak. Spremam se za školu i oblačim se te izlazim iz sobe, pokušavam izaći, ali ne mogu: brava se zaglavila. Zovem mamu koja pozove bravara te me otključa. Napokon krećem u školu te pogledam na sat. 8.10 je i kažem si “opet sam zakasnio”. Brzo trčim te ulazim u razred. Učiteljica je jako ljuta pa me pošalje kod ravnateljice.

Ravnateljica me razumije te mi reče da se nešto slično i njoj dogodilo pa je zakasnila na sastanak.

Drugi sat na likovnom radimo s ljepilom i kartonom, naravno, ponio sam ljepilo, ali ne za likovni, nego za makete, kako sam blesav. Pokušavam ga otvoriti jer se osušilo, ali ne uspijevam te uzimam kist i probadam dio osušenog ljepila. Otvorio sam ga, ali to ljepilo je eksplodiralo ravno u mene te je, naravno, cijeli razred prasnuo u smijeh.

Napokon gotova škola. Odlazim kući te sjedam u stari Autotrolejev bus u kojem je već gužva. U jednom trenutku stvori se kontrolor koji me pita za kartu, a ja je danas baš nisam ponio. Kontroloru sam se ispričao, ali nije htio čuti za isprike te me izbacuje iz autobusa baš na pola puta.

Imao sam sreće što je moj prijatelj Fran slučajno prolazio ovim putem autom pa me odvezao kući jer blizu živimo. Odlazim prema kući i vidim da nemam ključ.

Zovem mamu te joj govorim da sam zaboravio ključ, ali, nažalost, nije mogla doći jer je bila na važnom sastanku pa sam od 13.15 do 17.15 bio kod Frana koji je baš taj dan završio u bolnici zbog dijabetesa.

Večer je i mama dolazi te otključava vrata, pa napokon ulazim u sobu i počnem rješavati zadaću. Nakon zadaće počeo sam igrati najbolju Franovu igricu Begone.

Eh, da je barem Fran tu da se natječemo tko je bolji.

Odlazim na počinak te zaspem razmišljajući o ovom groznom danu.

Ovaj dan je baš bio grozan.

Gradska pričaonica

Karlo Stipanović

19 19

Noelle Kumarić

Zašto (ne) volim školu?

Napokon ljeto! Jer bio je to zadnji dan, zadnji sat, zadnja minuta školske godine. Bila sam vesela kao nikad do sad. Počelo je ljeto. Kod ljeta jedino mrzim to što me totalno dosadni i nebitni ljudi pitaju: “S koliko si prošla razred?“ I zbog toga što sam djevojčica, svi misle da školu volim i da prolazim s pet, ali ja baš školu ne volim, jednostavno mi ne ide. Onu matematiku sam jedva prošla s tri.

Razmišljala sam o tome kako je dječacima, a kako djevojčicama.

S obzirom da imam brata, znam kako je to. Djevojčice, kada dođu iz škole, naprave čaj i pojedu ručak. Dječaci ostave torbu nasred stana, sjednu za mobitel i na mobitelu su do treninga ili do spavanja.

Djevojčice s druge strane uče, pišu zadaću, bave se hobijima i u cijelom danu imaju možda petnaest minuta vremena za Instagram. Što se tiče dobrih strana škole, jedino je dobro to što su naši profesori stvarno odlični, smiješni i zanimljivi. Razmišljajući o tome shvatila sam da škola ima više loših strana nego dobrih. U svakom slučaju, za školu me nije toliko briga jer mislim da je društveni život važniji. Uopće, mama od mene očekuje previše. I ako čitaš ovaj dnevnik, drago mi je da ovo znaš.

20

Voljela bih da sam... ptica Kao svako dijete, i ja volim maštati. Ponekad maštam da sam neki lik iz filma. Dok sam bila manja, maštala sam da sam princeza ili vila. Danas mi je to malo smiješno. Narasla sam i promijenila se, a promijenili su se i moji snovi.

Kad se probudim, voljela bih da sam… ptica. Nije važno koja vrsta, jesam li velika ili mala. Da se probudim u nekom gnijezdu, visoko u krošnji drveta i da odmah raširim krila i poletim. Da preletim svoj grad, svoju školu i pozdravim svoje prijatelje i poželim im sreću na ispitima. Da razveselim staricu koja starim kruhom hrani ptice, da razveselim neko tužno dijete i da me počne loviti po trgu.

Samo bih pustila da me nosi vjetar, a cijeli svijet ispod mene bio bi malen i prostran i čekao bi mene da ga istražim. Lijepo je biti ptica, one znaju što je sloboda i ne brinu za vrijeme; one ne moraju nigdje biti, idu samo kuda požele.

Da, voljela bih da se probudim kao ptica, ali lijepo mi je biti samo ja i tek ponekad, kad zaspem, sanjati kako imam krila.

Gradska pričaonica

Vanja Maravić

21 21

Victoria Botički Taj iritantni alarm Opet sam čula taj iritantni alarm. Moram ga slušati svako jutro. Prerano se dižemo za školu.

Na brzinu sam pojela doručak i spremila se. Otišla sam po svoju prijateljicu i zajedno smo krenule u školu. Na putu smo razgovarale i tek kada smo stigle ispred škole, shvatile smo da nismo napisale zadaću iz matematike, a baš nam je matematika bila prvi sat. Zadaću je tako lako zaboraviti, a i da je nisam zaboravila, ne bih je imala vremena napisati.

Ovog smo puta imale sreću jer nije pregledavala zadaće, ali je, naravno, dala hrpu nove. Sada moram napisati duplu zadaću do sutra. Sljedeći mi je sat bila geografija. Potpuno sam zaboravila da imamo ispit. Zašto je tako lako zaboraviti na ispite?! Nadam se da ću imati malo sreće.

Zvonilo je i krenula sam na fiziku – jedan od mojih najgorih predmeta. Ne znam tko je sastavljao ovaj raspored, ali danas imam sve najgore sate, osim dva sata informatike poslije ovog mučenja. Nakon četrdeset i pet minuta (koje su se meni činile kao dva puna sata) napokon je zvonilo. Na informatici ću barem dobiti malo odmora.

Informatika je, naravno, brzo prošla… Ne mogu vjerovati, ali nekako mi svi loši sati traju cijelu vječnost, dok svi dobri traju samo petnaest minuta. Sada slijedi najgore od svega – talijanski, i to dva sata. Nemam pojma kako ću to preživjeti.

Danas smo samo gledali film (koji ja nisam razumjela jer nije imao titlove) tako da ga uopće nisam gledala, nego crtala.

Zvonilo je, konačno mogu otići kući. Sedam sati tvojih najgorih predmeta je teško izdržati. Naravno, odmor mi neće dugo trajati jer imam engleski (što nije grozno) i hrpu zadaće (što je grozno). Ovo baš nije moji dan. Dobro, možda nije bilo toliko grozno. Većinu vremena smo se zezali i smijali. Na informatici je cijeli razred igrao istu igricu, a na talijanskom sam “dobila” novi crtež.

Priznajem da možda škola nije toliko loša kao što sam rekla, ali to nikako ne znači da je volim ili išta približno tome. Samo volim biti s prijateljima.

22

Neki moji prijatelji misle da nikada nećeš osjetiti pravu ljubav ako nemaš prave roditelje. Tako su se rugali djeci iz naše škole koja su bila usvojena ili živjela u domu. Ja im se nikada nisam rugala jer mislim da im je i ovako dovoljno teško.

Trenutno sam na satu matematike. Znam da bih trebala slušati, a ne crtati, ali ne mogu si pomoći. Kada sam konačno čula zvono, krenula sam kući. Vani je padala kiša i ja nisam imala kišobran, ali nije me briga.

Tek sad sam shvatila, nisam vam se predstavila. Zovem se Tara, imam plave oči i crvenu kosu koja mi dostiže do struka, ne previše crvenu, više narančastu, mislim da lijepo izgleda. Većina mojih prijatelja mi govori da sam tvrdoglava i da se uopće ne vrijedi svađati sa mnom jer ću uvijek pobijediti. Sportski sam tip i nije me briga za modu.

Na putu kući prošla sam kroz park i vidjela neku djecu koja igraju nogomet usprkos kiši. Kada sam stigla kući, odmah sam se presvukla. Nisam niti primijetila da je kuća prazna dok nisam zazvala mamu, koja se već trebala vratiti s posla, i dobila beznačajnu jeku umjesto odgovora. Uputila sam se prema kuhinji, no na pola puta prošla sam pokraj ladice koja je oduvijek bila zaključana. Iz nekog me razloga danas zanimala više nego ikada prije, pa sam odlučila potražiti ključ.

Prošlo je već tri sata, a ključu ni traga. Već sam izgubila nadu da ću ga naći.

Ostao mi je samo još ormar. Zašto barem ne pogledati? Otvorila sa ga i pretražila, no bio je potpuno prazan. Krenula sam ga zatvoriti, ali onda sam kutkom oka vidjela da nešto sjaji na vrhu ormara. Okrenula sam se i pogledala opet, ali ormar je još uvijek bio prazan. Kada sam ga zatvarala, opet sam vidjela taj isti sjaj. Odlučila sam ga pustiti otvorenog i samo se malo pomaknuti. Bila sam u pravu. Pomaknula sam se u desno i vidjela sam odbljesak svjetla na vrhu ormara. Popela sam se na stolicu i pronašla ključ. Odmah sam otrčala prema tajanstvenoj ladici. Kada sam je otključala, vidjela sam pismo moga tate (radi u vojsci pa on i mama samo tako komuniciraju). Već nakon prve rečenice izašla sam iz kuće i počela trčati, ne znam kamo, ali znam da sam išla što dalje od ove kuće.

Dopisuju se o tome i na kraju je to njihova odluka. Ne mogu vjerovati! Misle da mi još ne mogu reći. Pa kada, ako ne sada?! Kada bi netko trebao saznati da mu roditelji zapravo nisu pravi roditelji?! Vani je već bio mrak kada sam stala. Nisam se vratila kući. Cijelu sam noć lutala ulicama grada i pratila Mjesec koji me je gledao svisoka i čuvao me od opasnosti.

Tek sam se ujutro odlučila vratiti. Kada sam se vratila, mama je sjedila na trijemu ispred kuće i potrčala prema meni čim me je vidjela. Već je znala zašto me nije bilo i neprestano mi se ispričavala što mi nije prije rekla. Govorila mi je da me voli kao da mi je prava majka i da ja jesam njezina kći.

Gradska pričaonica

Stjenovito brdo

23 23

24

Djeca Instagrama Danas je cyber nasilje vrlo često, no ljudi i dalje nisu svjesni da riječi bole više od udaraca. Ja sam također bila žrtva cyber nasilja i odlučila sam podijeliti svoju priču.

Ime mi je Lena, imam 16 godina i idem u drugi razred srednje škole. U mojoj školi društvene mreže nikada nisu bile popularne, no tijekom ljeta gotovo je svatko napravio svoj profil na društvenim mrežama, poput Instagrama, Facebooka i ostalih. Jučer sam i ja odlučila napraviti Instagram i vidjeti zašto je tako popularan. Istog sam dana odlučila postaviti nekoliko svojih slika. Nakon što sam se vratila iz škole, otvorila sam svoji profil i primijetila da imam 16 komentara.

Bila sam jako sretna i odlučila sam ih otvoriti.

Odmah sam požalila svoj odluku. Neki od komentara su bili bezobrazni i uvredljivi. Priznajem, rastužili su me kada sam ih pročitala, ali pokušala sam ne razmišljati o tome i zaboraviti ih. U sljedećih nekoliko dana objavila sam još dva selfija i tri slike na kojima se moglo vidjeti moje cijelo tijelo. Komentari su postajali sve gori i gori, te su polako dopirali do mene. Od toga je prošlo oko tjedan dana i moja me najbolja prijateljica Lea odlučila posjetiti nakon škole. Pretpostavljam da je to odlučila jer je primijetila da se drugačije ponašam. Priznajem da u zadnje vrijeme nisam previše jela, ali osim toga i nekoliko izgubljenih kilograma potpuno je savršeno.

Kada je došla, sjedile smo na mome krevetu i pričale o školi i našim prijateljima.

Tada nam je postalo dosadno pa je Lea predložila da napravimo “fotoshoot”, na što sam se ja složila. Nakon otprilike četiri sata postale smo umorne i odlučile smo odabrati najbolje slike koje bismo zadržale. Dugi proces “manekenstva” završile smo vrlo kasno kada je Lea otišla kući.

Već sam ležala u svome krevetu kada sam odlučila opet proći kroz slike i postaviti ih nekoliko na svoj Instagram profil. Sljedeći dan škola je prošla dosta dobro – zbog čega sam bila zadovoljna – do kada sam došla kući i otvorila svoj profil kako bih provjerila svoju najnoviju sliku (onu od jučer). Isprva sam bila sretna jer sam konačno dobila nekoliko lajkova, nakon toga sam otvorila komentare kojih je bilo mnogo više i moj je osmijeh odmah nestao. Komentari su bili puno gori od zadnjih koje sam pročitala i nisam sigurna da bih željela ponavljati te riječi.

Gradska pričaonica

Jeste li znali da Tara znači stjenovito brdo? Mislim da mi ime savršeno pristaje jer život je poput stjenovitog brda. Vrlo je stjenovit, to predstavlja prepreke na koje ćeš naići, no na kraju možeš samo ići prema gore i s vremenom stići do vrha.

25 25

Nekoliko dana nakon toga prošlo mi je pomalo mutno, ali sigurna sam da nisu bili gori od onoga što slijedi. Probudila sam se i osjećala pomalo čudno pa sam jednostavno odlučila ponovno preskočiti doručak i krenuti u školu.

Toga sam dana odlučila ići dužim putem. Kada sam stigla u školu, primijetila sam da su hodnici bili potpuno pusti, kao da hodam kroz grad duhova. Nakon nekoliko minuta lutanja pustim hodnicima u potrazi za životom odlučila sam pogledati na sat, te sam se iznenadila kada sam ugledala da je već prošlo osam sati. Počela sam trčati na svoj prvi sat najbrže što sam mogla, no nažalost nisam jela par dana pa sve to skupa i nije bilo ne znam koliko brzo.

Pokucala sam i ušla u razred uz ispriku što kasnim. Profesorica me pustila bez opomene pa sam krenula prema svojoj klupi (sjedim sama). Polako sam hodala i uspjela sam čuti da neki iz razreda komentiraju kako sam mršava. Ostatak dana prošao je prilično prihvatljivo, no onda sam odjednom dobila poruku od svoje mame. Pisalo je: “Ja sam te ispričala, samo požuri kući.”

Zato sam samo uzela svoju torbu i otišla iz razreda. Na putu prema vratima sam rekla profesorici da moram ići, što ona začuđujuće nije preispitivla (pretpostavljam da me mama stvarno ispričala). Izašla sam iz škole i ugledala mamin auto. Ušla sam i upitala je gdje idemo, ali jedini odgovor mi je bio da idemo kući. Kada smo stigle, posjela me na jednu od kuhinjskih stolica i pokrenula razgovor o mojoj navodnoj depresiji, iako sam ja tvrdila da nemam depresiju. Razgovor je trajao oko dva sata, a kada smo konačno završile, shvatila sam da je moja mama možda bila u pravu. Nakon svega toga bila sam jako umorna pa sam otišla u svoji meki krevet.

Sljedeći dan vodila sam isti razgovor sa svojom najboljom – a trenutno i jedinom prijateljicom. Govorila je o tome kako je vrlo zabrinuta za mene i da mi želi pomoći, na čemu sam joj bila jako zahvalna, ali voljela bih kada bi svi konačno prestali ulaziti u tu temu.

Sutra me mama odvela doktoru, pa nakon toga još jednom, pa još jednom, od kojih su svi potvrdili maminu teoriju. Otprilike četiri ili pet mjeseci nakon toga stanje mi se izuzetno poboljšalo, no i dalje nisam bila u najboljoj formi, s obzirom na to da sam bila puno dublje u problemima nego što smo mislile. U tom sam se trenutku samo nadala da ću ubrzo ozdraviti. Na kraju sam se potpuno oporavila i više se ne obazirem na lajkove, a još manje na komentare.

Danas imam već 37 godina, a od tih događaja prošlo je više od dvadeset, dvadeset i jedna točnije. Zapravo, prošle su dvadeset i dvije godine – danas mi je rođendan!

Nadam se da je moja priča nekome pomogla.

26

27

27

Gradska priÄ?aonica

28 ISSN 1849-0425