Književnost uživo

foto: www.morguefile.com

Slavica Gazibara Peter Semolič Tina Ruven Miloš Petronijević Iva Rogić Vergilije Franizz Izet Medošević Ružica Gašperov Darko Cvijetić Ivan Zrinušić Mladen Blažević Željko Maurović

časopis za književnost i umjetnost godina 3. / br. 4/ zima 2015.

ISSN 1849-0425

književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 3., broj 4, zima 2015. / izdavač [studio TiM] / www.studiotim.hr / glavne urednice broja: Dunja Matić i Tea Marković / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tamara Čapelj / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Primorsko-goranske županije

Sadržaj Milan Zagorac Uvodnik 5 I. Lanci gravitacije: otkada svoj mozak poznajem, znam za muve

II. Najzelenija трава tukaj, rajo! (Smrdjeli smo podjednako) Moris Mateljan: Mario 46 Martina Grbeša: Razumij nerazum 49

Florian Hajdu: Sve je isto, kao Pecelóba 8

Skarlet_p: Lublin. Ulica Lubartowska. 50

Mladen Blažević: Ovijam oko prsta 9

Miloš Petronijević: Književnik 52

Vergilije Franizz: Kolotečina vješalice 10

Robert Vrbnjak: Grafikoni pokazuju rast 66

Livija Reškovac: Čišćenje 11

Ivan Zrinušić: Hrvatski kapitalizam 67

Petra Čargonja: Ako me gusjenice prime u klan 12

Miloš Petronijević: Ona je u susretu mene sa sobom 68

Željko Maurović: Imena, opisi, fikcije 13

Mojca Bereša: Instant 74

Slavica Gazibara: Kuhinja 22

Barba Franko Bušić: Apokalipsa II 75

Alen Brlek: Noćne teorije 24

Zoran Žmirić: Pet razina zadrtosti 76

Tatjana Beuk-Laćak: Ostatak života 25

Mladen Blažević: Tragovi goveda 81

Miro Škugor: Ne pristajem na manje 26

Izet Medošević: Tarantino 84

Blago Vukadin: Razglednice 27

Vladimir Vuković: Kap po kap 85

Zoran Žmirić: Zdravica 32

Ivan Glišić: Da sam ja Bog 86

Tihomir Dunđerović: Kretanje 33 Marija Rakić: Mater četnička 35

Olivera Olja Petrović: Želim (ili jebale nas ovolike reči kada u sebi ćutimo najvažnije stvari) 87

Blago Vukadin: TV Panorama 42

Katja Kuštrin: Bacanje žabice 91

Ilija Barišić: Sitne podvale 69

književnost uživo 3

Tamara Čapelj: Balkan 92

IV. Neke posljedice putovanja

Ivana Pavić: Ženstvena 94 Željko Maurović: Neke posljedice putovanja 130 III. Danas nema mleka. Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!

Milan Zagorac: Danas sam osjetio blink 135 Peter Semolič: Les casseurs 136 Martina Mlinarević Sopta: Bit će sve dobro 137

Marko Marciuš: Putovanje 96

Zoran Žmirić: Budim se kraj hladne peći 138

Krešimir Butković: Podzemlje 114

Vid Sagadin Žigon: Na istoku 139

Nikola Leskovar: INRI 115

Mirela Fuš: Kalibriranje u proljeće 140

Miloš Petronijević: Dobar dan, gospodine Jordimoviću 116

Jure Radić: Gastarbajter Marko 141

Alen Brabec: Perigej 120 Izet Medošević: Drva 121 Tina Ruven: U subotu navečer 123 Moris Mateljan: Sjediti na Balkanu 124 Ružica Gašperov: Vučedolska golubica 125 Barba Franko Bušić: Krckaju orasi kozmosa 128

Nada Topić: Budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo 148 Iva Rogić: Skica 149 Smilja Savin: Tarot majstor 150 Darko Cvijetić: Piazza 154 Vergilije Franizz: Svjetlo 155 Slavica Gazibara: Jabuka 156 Nenad Veličković: Preokreći se, sine 157 Alen Brabec: Od kostiju svirala 159 Iva Rogić: Ispričavam ti se, nenapisana poezijo 161 Andrija Crnković: Bez interpunkcije 162

knji탑evnost u탑ivo 4

književnost uživo 5

Milan Zagorac Uvodnik Iako ću uvijek odmahnuti rukom na nadobudna rekapituliranja prethodnih razdoblja, bilo da se radi o financijama, bilo o neki drugim životnim realijama, moram priznati da sam, nakon što su mi Dunja i Tea poslale uže izbore užih izbora proze i poezije skupljene na našoj stranici Književnost uživo, ostao pomalo zatečen rezultatom.

Ne samo količinom, ona je što se toga tiče ionako impresivna, nego i kvalitetom, širinom i dosegom ove “posve slučajne” književnosti, da se izrazim ovom nesretnom frazom, ali koja na neki način ukazuje i na naš sam nastanak koji je, ako ćemo pravo, bio baš to, posve slučajan, ali očito i nužan.

Bilo da je riječ o prozi, bilo da je riječ o poeziji, ova je književna stranica u svojoj potpunoj veličini i sadržajnoj dubini vidljiva kada se ogoli, pa još jednom ogoli, pa sve skupa još jednom pogleda s odmakom u zrcalu onih koji je najbolje reprezentiraju: to činimo upravo sada, u ovome broju, kada smo odlučili napraviti malu rekapitulaciju razdoblja, sabrati sve ono što smo procijenili kao najbolje objavljeno u proteklih jedanaest brojeva i tri godišta, pa još jednom protresti sito, da vidimo što će od svega ostati kao rijedak grumen zlata na dasci sretnog nalaznika. I da, bilo je to nužno, kako zbog nas

samih (dakle, kako bismo znali što činimo i koliko to vrijedi, to jest, na čemu smo) tako i zbog naših autora koji su, a neki od njih su prisutni na našim stranicama već više od dvije godine, zaista zaslužili da ih se istakne, pa makar i ovom malom gestom, brojem posvećenom najboljem na mrežnoj i društvenomrežnoj stranici Književnosti uživo.

Ipak, nije ovo bio nikakav antologičarski rad, dapače, nitko od nas troje se ne bi usudio raditi jednu tako preuzetnu stvar kao što je antologija, više bih ovo nazvao presjekom koji predstavlja specifičan generacijski kod, diskurs koji upućuje na svijet ranog 21. stoljeća, svijet između digitalnog i mehaničkog, onaj koji se trudi ostati pribran i na nogama nakon svih udaraca koje je primio, a koji je već daleko nadrastao neke zadanosti prethodnih generacija.

Ovo je književnost koja najavljuje novo doba, od same tehnologije objavljivanja (elektronički), preko njezine distribucije (viralno) do onoga puno bitnijega, senzibiliteta koji je sav u pretresanjima zadanih obrazaca, koji sve dovodi u pitanje pa konačno i same sebe, a da ne zauzima ciničnu distancu neoborivog autoriteta.

Upravo u vremenu u kojem neki slavodobitno najavljuju “manje humanistike”, čini se upravo obrnuto,

nikada nam nije manjkalo više humanistike, ali nje koja će se kvalitativno okrenuti, koja će na stol staviti bezbrojna druga pitanja koja je u prethodnom vremenu olako odbacivala kao efemerna, suvišna ili opasna, pa ih je, u napadu manihejske korektnosti, gurala u tamne vilajete duha, praveći se da ne postoje.

Na kraju, ova je mala rekapitulacija razdoblja samo jedna kap u moru nečega što tek dolazi, a na što se moramo pripremiti i izoštriti naša čula, ali i otvoriti duh. Stoga ću se sjetiti neke, vjerujem zen mudrosti. Naime, jednom davno, negdje u Japanu, učenik pita svoga učitelja koliko će mu trebati da svlada zen, ako bude marljivo radio. Učitelj reče - deset godina. Nakon toga učenik nestrpljivo pita, a koliko bi mu trebalo ako sve radi tri puta brže, tri puta bolje i tri puta marljivije. Učitelj reče - trideset godina. Iako se naravoučenje može shvatiti na ovaj ili onaj način, želim reći da nama ne treba brzi, meteorski uspjeh. Nama treba sustavan, marljivi i dosljedni rad, onaj rad koji će uvažavati i vrijeme i okolnosti i ljudske faktore, ne bi li se iz ove matice nakon, recimo, deset godina, iznjedrila zaista vrhunska književnost.

#I. Lanci gravitacije: otkada svoj mozak poznajem, znam za muve

književnost uživo 8

Florian Hajdu Sve je isto, kao Pecelóba Sve je isto, kao Pecelóba, samo crkva ne dozvanja dovde.

Kada sam se urodio u moje selo, dan je još trajao. Sunce je još jedva držalo Tisu da ne oteče sasvim, da bi se bebonoseće ptice ogledale iz oblak-perspektive, ponovo za udaju doterale ili na prevaru švalerski pobegle sa dugačkokljunaškim rodcem u Mrtvaju obližnju, Tisino neprirodno kopile Kreketovac, odakle su se guske, uvek u belom horu, vraćale, gakale nesinhrono, netonalno, kada su se sa ispaše, site, ponosno, sa uspravljenim dugačkim vrstovima sa Vođom gusanom, Topuzanom, nos mu nalik na topuz kajmakčalanski, unizane, uširinirane, batom, kao paradnim korakom, vraćale, raznooblačne prašinu dizale ulicom koja je tri puta više šira od sporedne ulice neke mirnoravničarske dvonacionalne. Od kada mozak svoj poznajem, znam za muve, imao sam ih, viđao raznih, raznobojnih, većih, manjih, glasnijih, tiših, okatih, krilatijih, dosadnih, milomilujućih, svrboizazivajućih. Neke sam nazivao, druge pripitomljavao, na nos ostavljao pa ih odatle na palčev nokat zvao da, kao Mig, uz škripu ateriraju, a neke nemušto glupopokretno jurio i neuganjao, a onda sve zaboravljao, jer je crkva zvonila, Baba moja brinula, Deda moj, koji kasnije nije bio moj, pušio je i terao mašinu za šivenje. Mašina stajala, a štof trčao ravno kao kada gluvi Csordas duva u bivolji rog za isterivanje krava, a ja zevao jer sam gladan bio, a tada sam to uvek činio.

Sedim, neudobno, na panju od kanadske topole, oko mene sve je sedo, jesen, pripremam sebi nešto, neapetitljivo za druge, za preživljavanje, ne znam šta jer tražim šta bi sa čim i šta bi se uopšte od onoga što imam progutati moglo. Oko mene sve muve iz nekog sada sasvim drugog jednonacionalnog sela... Sa svetloroze muvoubicom tapkam, namerno promašim, jednom, još jednom, pa opet i tako redom.

Približim se jednoj muvi, čini se okatijoj, sasvim blizu, još bliže, ona i dalje stoji, ja opet, ona ni da mrdne, približim nokat, ona prhne, na nokat se zalepi, ćuti… O radosti, o prošlosti bačkopertovačka!

književnost uživo 9

Mladen Ovijam oko prsta Blažević Ovijam oko prsta otpalu kosu Zastalu u slivniku Sapirem s tijela zemlju Tišina zatvorenog tuša U elektricitetu majice Sva je napetost Cijeli se tjedan može obuhvatiti pogledom Zatrčan lavež usporava Komadići odrezane smrti Nokti na tanjuriću za kavu

književnost uživo 10

Vergilije Kolotečina vješalice Franizz Svoju jaknu na istu vješalicu vješam godinama.

Vješalica se nikada ne buni, ni jakna.

Dani su skoro pa isti.

Jakna je lakša.

Radio svira na istoj stanici.

Godinama tako.

književnost uživo 11

Livija Čišćenje Reškovac U kantu za smeće bacila sam ljuske od jaja, televizijske programe, tetrapak od mlijeka, lošu literaturu i loše prijevode, nefilozofe, ostatke od ručka, mudre savjete, stari kruh, masovnu kontrolu, diktatore, neuspjele odnose, sve slijepe dogme, neslušljivu glazbu, E-330, E-417 i ostale E-ove i zaslađivače, neodgovorne političare, prežvakane ljubavne priče, normalne ljude, znanstvena rješenja, tračere, anoreksičare, materijaliste, nezdravu hranu, ufurane likove, loše profesore, pedofiliju, mržnju, emotivne ovisnike, pokvareni telefon, najbolje prijatelje koji nikad nisu tu kad ih trebaš, Vrazove Đulabije (koje su mi uvijek bile zamorne), pozitivizam, strogo određene kronološke odrednice, glupane, omot od čokolade, umjetno cvijeće i umjetne sise.

Treba cijeniti život.

književnost uživo 12

Petra Ako me gusjenice prime u klan Čargonja Svemir ne nosi cipele

ako me gusjenice prime u klan

i sasvim sigurno nema chest of drawers.

i ako leteći medvjedići spase šumu.

*

Prestani govoriti da mi ništa ne fali

Spuštam pogled

dok ne hodaš u mojim cipelama,

među svoje noge:

a svemir nema cipele

koliko je zmija zapetljano dolje

i sasvim sigurno

i kad bi se izvile,

nema chest of drawers.

koju bi svemirsku čakru nastanile, probile mi glavu?

Spuštam pogled među svoje misli: koliko je pljuvačke tamo da budu dobro utabane, da budu dobro ušutkane, da pište kao čajnik, kao svinja, dok netko ne kaže – Dobro je, ugasi plin. * Nemoj mi govoriti da sam spašena jer ja nisam poznavala Isusa i, što se mene tiče, mogao je biti sasvim ljigavi lik.

Svoje spasenje ću proglasiti ja

književnost uživo 13

Željko Imena, opisi, fikcije Maurović (za Ljubu V.) Nagađam da se početak priče koju kanim ispričati zbio negdje koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom gradu središnje Slavonije, gradiću od nekoliko tisuća ljudi što je imao sve što mjesto da bi bilo grad mora imati. Bila je tu zgrada općine u kojoj je, od početka, a to je značilo od Austro-ugarske po riječima starih mještana, stolovala gradska vlast dok je nasuprot stajala vapnom obijeljena crkva ispred koje smo svatovima dovikivali, mi mulci – Kume, izgori kesa – na što bi narečeni i prozvani bacio nešto sitniša u prašinu, a mi se bacili za plijenom.

Djed Jozo, Tunin djed, je govorio: – Žuti te upišu kad se rodiš, sad su žuti trenutno crveni, prije su bili trobojni, a još prije crnožuti. Upišu te u knjigu i vesele se, ‘evo je stigao novi pacijent za namete, nova ovca za striženje’, a crni koji se sklanjaju iza bijelih zidova te ispišu iz stada kad, nogama naprijed, zadnji put prođeš kroz grobljanska vrata. I za to plate oni koji ostaju iza tebe! Nema džabe ni u stare babe!

Ništa nismo razumjeli, mi djeca deda Jozu kog su jedni držali čudakom, a drugi mudracem.

– Ne brinite djeco – govorio je, dijeleći nam tvrde, zelene mentol bombone – kad porastete kaš’će vam se samo.

Korzo, glavna gradska ulica, prostiralo se od trga ispred općinske zgrade sve do katedrale od crvenih cigala, prevelike za gradić, a po mjeri biskupa koji ju je dao graditi. Bilo je popločano kaldrmom, a trgovine uzduž glavne gradske šetnice što su nudile oskudni izbor ionako ne baš pretjerano zahtjevnim kupcima, neki su iz navike, zvali Kod Milera ili Kod Hansa iako ni Milera ni Hansa više nije bilo. Otišli da se ne vrate.

Katedralu su još Prvostolnicom zvali, a ja sam tada mislio da je tu Prvi

književnost uživo 14

stol, a svi ostali potječu od njega. Nitko mi to nije mogao potvrditi jer bi se odrasli zagrcnuli od smijeha i naručivali mi malinovac u vrtu krčme koji smo zvali bašča. Tako mi je poslije, kad sam doselio na Primorje, ispalo da je Bašćanska ploča došla iz gostioničarskog vrta dok su mi se u selu moje none u Istri rugali mulci da je – bašta – od tovara sedlo.

Tako sam prvi puta iskusio čari multilingvizma, a da to tada nisam znao.

Oko katedrale je bio veliki park, nekad biskupov sad građanski, pa su građani nedjeljom pokazivali svoju nedjeljnu presvlaku i, kao i svakog dana, svoju, tipično slavonsku flegmatičnu prirodu. Ako ih ne diraš ili provociraš. E, ali ako bi se, Korzom prema Prvostolnici, zanjihala niska mladih gospođica u crvenim čizmicama i širokim, platnenim, bijelim suknjama, tada bi muškinje, mlado i staro, iz meni tad nepoznatih razloga, počelo kočoperno se isprsivati i sukati brkove gdje ih je bilo i tamo gdje još nisu rasli. Mene je ipak, više zanimao meteor koji je davno pao, a sad je bio, poput megalita, ukras parka. Upravo sam tu, u blizini palog meteora, jedne sunčane nedjelje, prvi put vidio na okupu porodicu Pavlović iako smo bili gotovo pa susjedi; stanovali su na drugom katu secesijske zgrade i od naše kuće ih je dijelilo samo unutarnje dvorište s klizavim tlom od cigala, baraka s limenim krovom i starim orahom i nad njom i truli plot što je ograđivao zapušten vrt. Njihova je kuća svojom lijepom fasadom gledala baš na Korzo, a našoj otrcanoj i zemljanožute boje dvokatnici pokazivala je stražnju, ne baš atraktivnu stranu.

Otac Pavlović kog nisam nikad vidio, a da nije bio u crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnoj kravati (samo bi kod kuće, vidio sam kad sam počeo k njima zalaziti, skidao jaknu i ogrtao kućni haljetak i obuvao stare pustene papuče). Doktor prava, odvjetnik, advokat se tada govorilo, privatnik, u doba kad više nije bilo puno odvjetnika s privatnom praksom. Tek će poslije doći vrijeme da, kao u gradu R. gdje sada živim,

književnost uživo 15

nema kuće u centru, na ovdašnjem Korzu, a da nema bar jedan, a češće dva cimera s naznakom Odvjetnička kancelarija. Visok, mršav, ozbiljan, na nosu cviker. Pod ruku ga je držala gospođa Pavlović, sitna i krhka žena što je čeličnom voljom u baršunastim rukavicama upravljala svojom porodicom koja je uključivala još i baku Saru, papagaja Džona Piplfoksa i debelog mačka Baltazara. Iako su tad precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – gospoda i gospođe – baš kao što su danas, o, tempora, o, mores, precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – drugovi i drugarice – njih se uvijek, doduše preko volje i kroz stisnute zube, pomalo zavidno i pomalo zlobno, zvalo gospodin i gospođa Pavlović.

– To je valjda zaostalo u gradu od nekadašnjeg austrougarskog štiha – riječi su mog oca, koji se inače nije petljao u svakidašnjicu, uglavnom je bio po putovanjima kojima nismo znali svrhu. To i drvored lipa koji je, tada još prašnjavom ulicom što su je ljeti polijevali vatrogasci, vodio do garnizona na rubu grada i velikog mlinskog postrojenja s golemim silosima, kamo su seljaci zimi velikim sanjkama s upregnutim konjima, vozili žito... Bila je to prava varoš ala Terezienburg, kako sam kasnije čitao u Miroslava K. (Jedna od tih zaprega će mi skoro doći glave.)

Da, tu je još bila i ergela lipicanaca ili lipicanera kako su ih zvali stari šokci, a meni ni šokci ni lipicaneri nisu bili na pameti pa ni gradski bazen na sasvim drugom kraju grada na kojem sam se, o sramote, skoro utopio, već kćer Pavlovića, godinu dana od mene starija Pavla, koja je sad hodala pored oca i majke obučena u prekrasnu tamnoplavu haljinu, bar je meni tada bila prekrasna, i bijele svilene čarape kakvih u prodaji u Narodnom magazinu nije bilo. Obuvena u crne, lakirane sandale smjerno je gazila držeći mamu za ruku pogledavajući ispod sedefastih obrva svojim vragolastim, poput kupina tamnim očima. Pa ako je kič i neka je, bez kičzačina mnoga bi životna maneštra ostala dovijeka neslana. Ispred njih

književnost uživo 16

je trčkarao i vitlao sabljom od listova perunike Braco ili Bracika, kako su ga još zvali, mlađi od mene koju godinu no sklon, poput mene, upasti u svaku nevolju koja mu se mogla naći, zgodom ili nezgodom, na putu.

E sad, susret naših dviju porodica (u međuvremenu sam dobio sestru, koja je sad bauljala pored mene i morao sam je držati za ručicu što me je posebno ljutilo) bio je suzdržano korektan jer je s jedne strane bila familija što je stajala uz Novi režim, a s druge ostaci stare, buržoaske klase ili porodice, a oličenje je toga bio suzdržani pozdrav, kimanje glavama uz dodirivanje šešira (da, tada su se nosili šeširi) oba patera familiasa te moje cerekanje u pravcu Mire i kreveljenje Bracike u mom smjeru.

Gospođa i drugarica su se suzdržano nasmiješile jedna drugoj, a samo je Pavla prekršila protokol učinivši kniks i progovorivši zvonkim glasom u našem smjeru – ‘ruke! – (što je značilo Ljubim ruke) nije bila kriva, tako ju je učio kućni odgoj, njezin kinderštube, kako su govorile stare šokice koje su pamtile. I to je bilo sve. Prošli smo mimo kao dvije kompozicije koje se začas voze paralelnim kolosijecima, ali već u trenu udaljuju...

Osim što sam ja nastavljao biti zaljubljen u Pavlu koju sam na odmorima u školi pratio pogledom i u sebi divljao jer je vječito bila centrom pažnje dječaka iz viših razreda, jer su je vječito pratili doma dečki koji su već nosili dugačke hlače i dogodine će u gimnaziju, a ponekad bi i kakav gimnazijalac šetao uz nju, gladeći poput mačka svoje jedva postojeće brkove. Ma, nepostojeće brkove!

U dvorištu ispred kuće odvijale su se moje avanture s tarzanskim krikovima koji bi uzbunili susjedstvo i skokovima s grana starog oraha na limeni krov šupe sve dok, jednog kišnog dana nisam izgubio ravnotežu i po skliskom krovu otklizao, i bubnuo na ciglom popločano tlo. Časak-dva sam bio izgubio svijest, ali sam došao k sebi u oblaku parfema i naručju gospođe s prvog kata, gospođe koja je vječno bila u svilenom šlafroku i

književnost uživo 17

svakodnevno primala posjete, samo muške posjete. Mama je rekla da je ona švelja za gospodu. Lijepo mi je bilo u njenom naručju ali je uskoro moja mama istrčala iz kuće i, ne brinući za možebitne ozljede svog sina kojih uostalom nije ni bilo osim blage ošamućenosti koja je začas prošla, ulovila me za uho i okrutno odvela od plavokose gospođe u oblaku parfema, uostalom – Oblajhane. A parfem jeftin, na litre se prodaje – bio je mamin komentar. Slijedila je zabrana svega i svačega koja me nije pogađala jer sam ionako bio baštinik ničega, a o odlascima u kino ili na bazen moglo se samo sanjati jer to se plaćalo, a sve što se plaćalo nije bilo vrijedno te cijene... Prema mjerodavnom mišljenju moje majke.

Došla je još jedna zima, a zima u Slavoniji – e, to je prava zima!

A zimske radosti zimi u Slavoniji – e, to su prave zimske radosti! Seljaci su zimi sanjkama s konjskom zapregom vozili žito na meljavu u mlin na kraju grada pa smo mi mulci odlazili daleko izvan grada i dočekivali kolonu seljačkih zaprega: vezivali smo za seljačke sanjke, odostraga, svoje male sanjke rađene u kućnoj radinosti. Nitko osim Bracike nije imao kupovne sanjke, ali njega nisu puštali s nama. Tako bismo se, vučeni od zaprega, vozili kilometar i više, a kad bi bili nadomak gradu odvezivali bismo svoje sanjke, usmjerili ih u stranu, koji put i u jarak pored puta ionako zatrpan snijegom, pa kretali natrag da ulovimo još koju vožnju.

Dogodilo se tako, a komu drugom do meni, da sam nepažljivo odvezao sanjke kad je zaprega stigla u grad i umjesto da završim pored ceste izglađene snijegom poput ogledala, zavrtio se nasred ceste i završio pod konjskim kopitima seljačke zaprege koja se kasnije priključila u kolonu, a da ja to nisam opazio. Sanjke su prsnule u iverje, ništa od njih osim treščica nije ostalo, moja luda glava je, pak, opet ostala cijela kako bih, između ostalog, do danas trajao pa i ovo mogao napisati.

Svog izubijanog, odvela me ambulanta u bolnicu, liječnik je rekao

književnost uživo 18

majci da mi je, začudo, svaka koščica na svom mjestu i da sam imao ludu sreću jer jedino idioti mogu vjerovati da konji u punom kasu, na zaleđenoj cesti, mogu izbjeći gaženje onog što im se nađe pod nogama.

Preporučio je strogo mirovanje i jodnu tinkturu za ogrebotine. Odnijelo me doma. Majka me, na moje čuđenje, opskrbila stripovima i hrpom Robot napolitanki sa sličicama koje sam skupljao i lijepio u album u nadi da ću dobiti nagradu – dječji bicikl. Nisam dobio bicikl, ali stigla je meni stoput ljepša, nagrada: Pavlovići, Braco i Pavla, došli su nam u posjet!

Moja je jadna majka cijeli dan ribala naš skroman stan kad su, preko susjede, najavili svoj posjet. Na prozorima su sjale uštirkane zavjese, a ja sam ležao u krevetu obučen u novu pidžamu. Braco i Seka, tako su ih zvali roditelji, donijeli su nikad viđene darove: Braco mi je poklonio svoj malo zahrđali, ali još uvijek san svakog revolveraša, sjajnocrni kaubojski pištolj na kapisle, njemu je ionako bio dosadio.

Pavla-Sara, kako je sebe voljela potpisivati na spomenarima, donijela mi je kutiju pravih pravcatih Mozart kugli koje je moja majka odmah spremila u kredenc – pod ključ. Ostali su kratko i vrlo su uljudno razgovarali više s majkom nego sa mnom, a Bracika se stalno kreveljio i pokazivao mi poskrivećki igraću kartu s nekom golom ženom na poleđini. Kad su odlazili... Ljudi moji! Kad su odlazili Pavla me poljubila!

Lagano i ovlaš u čelo koje nisam prao tjednima nakon toga! I, dobili smo pozivnicu, cijela porodica, za inauguralni koncert Pavle-Sare Pavlowiz (valjda je bila tiskarska greška, oni su se prezivali Pavlović). Koncert je bio u gradskom kazalištu na kojem je izvodila Chopinove etide, Bachove Goldberg varijacije i Mozartovu sonatu za piano br. 12. Ne pamtim tako dobro... Klasičnu muziku, uostalom, nikad nisam zavolio, ali sačuvao sam program potpisan od mlade pijanistice. Koncert je doživio veliki uspjeh, popratile su ga pozitivnom kritikom i novine, a sniman je i za

književnost uživo 19

radio. Nakon koncerta održana je svečana zakuska u foajeu koju su moji roditelji izbjegli, ali su meni dopustili da ostanem pa sam se smio diviti iz ugla, sjedeći na plišanoj, crvenoj stolici s malinovcem u ruci i Bracikom, iznimno mirnim pored sebe, pijanistici koja je blistala u crnoj dugačkoj haljini i bijelim do laktova rukavicama, i bila centar Svemira oko kojeg su se stari i mladi, gotovo svi u frakovima, a žene u dugačkim večernjim haljinama, vrtjeli poput prikaza planeta kojeg nam je profesor geografije jednom u razredu priuštio, natjeravši nas da se vrtimo jedni oko drugih sve dok, zbog vrtoglavice, nismo popadali po klupama uz njegovu primjedbu: – Evo, sad znate kako je planetima!

Mi svejedno nismo znali, ali sam ja sad znao kako se osjećala Pavla, jer me za natrag, do kuće sam išao s Pavlovićima, uzela ispod ruke i, stiskala me od uzbuđenja; znao sam, ne zbog mene, već zbog proživljenog koncerta i sveg oko njega.

Za mene su nastali dani sreće jer sam dobio prešutnu dozvolu Pavlovića i mojih roditelja da mogu posjećivati Bracu i Seku u njihovu stanu. Oni nikad više nisu došli k nama, ali je gospođa Pavlović uvijek prilikom mog odlaska iz njihovog stana naglašavala da pozdravim majku i gospodina oca dajući mi komad kolača od trešanja ili štrudle za moju – slatku sestricu – kako je govorila. Štrudlu bih pojeo već po stubama, a pozdrave sam, naravno, redovito isporučivao. Sjedio sam u kutu sobe, sok od bazge bio je u čaši preda mnom na stilskom stoliću od orahovine, i slušao sam Pavlu kako vježba. Ne, nisam slušao, već gledao njene vitke noge kako pritišću pedale klavira dok su joj tanki prsti letjeli po crnim i bijelim tipkama, a pogledom me, tu i tamo podrugljivim, ošinula i promišljeno povukla suknju dolje, ali suknja nikako nije htjela dolje već je sveudilj otkrivala njezina obla, bijela koljena.

književnost uživo 20

Sve lijepo, kažu, kratko traje, makar ja nisam nikad dokučio radi li se o aksiomu ili samo o radnom, praktičnom pravilu što služi zavaravanju... Sebe ili drugoga, svejedno. Jednog je dana kod Pavlovića bilo užurbano: na hodniku su stajale neke velike drvene kutije oko kojih je bila razbacana slama, a peć nije bila upaljena što je bilo čudno jer je još bila zima. Pavla je hodala unaokolo, blijeda i u kaputu s krznenim ovratnikom. Tata Pavlović, ozbiljan kao i uvijek, zamolio me da danas odem prije jer, kako je rekao, imaju još obaviti puno posla, prije nego...

I tu se prekinuo i ispratio me do vrata te mi, prvi put od kad ga znam, pružio ruku i čvrsto je stisnuo, kao odraslom. Mama Pavlović, crvenih očiju od prehlade samo me pogladila po glavi, rekavši: – Danas nema, kolača, nisam stigla ispeći! – pa zatim, šmrcajući, odjurila u kuhinju. Jaka prehlada, mislio sam, hodajući stubama nadolje kad me, poput vihora, sustigla Pavla i zgrabila, obujmila mi lice svojim hladnim, tankim prstima.

– I nemoj me, nikad, nikad zaboraviti, čuješ li?! – tresla je divlje moju glavu i utisnula mi je poljubac u usta, onako filmski, užarenim jezikom zapečativši svoju molbu... I odjurila je natrag, kao što je i došla, poput vihora.

Sutradan me majka, kao i svake nedjelje, poslala do seljaka na periferiju po mlijeko, priprijetivši mi, kao i obično: –Ako razbiješ bocu kližući se s tvojim huncutima po zaleđenom pločniku, ne vraćaj se!

Nisam je uzimao ozbiljno. Dakako da ću se vratiti. Dakako da ću se klizati. Jednom sam razbio tri boce za redom od kojih jednu punu mlijeka, pa sam se svejedno vratio, a što bih drugo, i otrpio zasluženu kaznu. U ponedjeljak u školi nisam vidio ni Pavlu ni Bracu što mi je bilo

književnost uživo 21

malo čudno, ali sam pomislio da su se od majke zarazili prehladom, možda gripom. Poslije škole smo se ostali grudati, a kad sam, sav mokar, došao doma kasnije nego sam trebao, umjesto grdnje, majka me dočekala s: – Otišli ti Braco i Seka, otputovali Pavlovići!

Pogledao sam je još neuznemiren – Kako misliš otputovali? Pa nisu praznici, škola je, ne bi valjda usred... – Majka me sažalno gledala: – Ne, otputovali su zauvijek. U Izrael! Uzeli su židovsko državljanstvo, po baki, majčinoj, baka Sari, priznato im je da su Židovi i pozvani su da se presele u Izrael. Baka je već odranije tamo. Sad su joj se i oni pridružili. Zar ti Bracika nije rekao? Ni Pavla? Pa da, Pavlovići nisu htjeli da se okolo priča o tomu. Gospođa Pavlović mi je tek nešto natuknula…

Nisam je više slušao. Pojurio sam preko dvorišta, preletio stepenice do drugog kata i pozvonio na vratima. Šuplje je odjeknulo zvono, a meni je pogled privukla bijela četvorina papira prilijepljena na njihova vrata.

Kvartovska stambena komisija izvješćivala je da je stan privremeno zapečaćen do dodjele novom stanaru. Pečat i potpis. Sjeo sam na prag i gorko zaplakao.

Sjećanje je rijeka u kojoj pecam, često bez velike nade u ulov. A kad se nešto i zakvači za moju udicu od riječi, pokazujem svima svoj siromašni ulov; evo, to je priča koju sam danas uhvatio. Koliko je od zapisanog istina? Dovoljno da ne lažem sebe i druge. Koliko pak laži možemo zahvaliti autoru? Dovoljno da je nazovemo fikcijom. Ipak, treba ponovo reći: ne postoji ništa izvan teksta.

književnost uživo 22

Slavica Kuhinja Gazibara Otac se valjda već vratio iz lova: u rerni se suše velike, smeđe, potpuno mokre gojzerice na sitno iscijepanim drvima koja se suše za jutarnju potpalu. U kuhinji na bijelom šporetu čije se ivice sjaje, u velikom aluminijskom polupoklopljenom loncu kuhaju se lupine od krumpira. Naši su prasci uvijek dobro jeli: kad se to malo prohladi, majka doda samljeveni kukuruz i posije, i kad im to odnesem, svi se oni naguraju, svaki bi htio prvi započeti s večerom! Ti naši prasci su bili baš simpatični: crni, ne preveliki, sfrkanih repića što su stršali uvis, kratkih simpatičnih njuškica kao velika dugmad na majčinom zelenom cibelinkaputu.

Voljela sam tu našu kuhinju. I stari kredenc sa staklima na šibanje gdje su uredno poslagane na uštirkanom, heklanom ručnom radu bile male šalice za crnu kavu, a sa strane minijaturne čašice za rakiju.

Na njegovoj gornjoj plohi s lijeve strane bio je radio marke Savica koji su moji otplaćivali pune tri godine, što je otac često naglašavao, a s desne mali okrugli sat promjera petnaestak centimetara, uspomena na rodbinu, a koji je stigao s pošiljkom iz Amerike 1946. godine. Na suprotnoj strani od šporeta nalazio se omanji četvrtasti stol prislonjen na zid pod prozorom: uz njega tri drvene stolice bez naslona, za koje je majka napravila jastučiće od starog sivog očevog kaputa, opheklavši ih bordo crvenim resama. Bila je to gusto namještena omanja prostorija, ali je u nju još smješten i drveni krevet sa slamaricom koja se svake večeri morala nadignuti – gdje je spavala baka, a svakog jutra se pospremao, odnosno preko njega se stavljao biljac – pokrivač domaće proizvodnje, šaren i sav ukrašen resama. Isti takav bio je i na zidu iznad kreveta.

Zidovi su bili okrečeni žutom bojom, a preko njih je majka onda prelazila nekakvim valjkom koji je ostavljao trake pravilno raspoređenih malih smećkastih borova. Nikakvih drugih ukrasa na zidovima nije bilo, osim

književnost uživo 23

što je iznad šporeta bila obješena bijela kuhinjska krpa na kojoj su bila plavim koncem križićima izvezena dva goluba kako se gledaju, a ispod tekst Kuharice, manje zbori da ti ručak ne izgori. Isto takav plavi uzorak bio je i na rubu oboda nečega što je pokrivalo tanjur sijalice što se spuštala sa stropa.

Sjedeći na maloj hoklici pored šporeta pazila sam da jelo za svinje ne kipi pa bi se svako malo dignula i promiješala ono u loncu, ali predvečernji mir, miris te kuhinje u kojoj je bio polumrak i samo na trenutke vidljive šare na podu od vatre iz šporeta, bio je moje nadahnuće za ulazak u svijet knjige, u svijet mašte.

Bila je nedjelja i uskoro će doći susjedi – četvero odraslih i isto toliko djece. Bit će opet svečano i veselo. Jer, oni će slušati Veselo veče, komentirati, pričati viceve, smijati se, pomalo pijuckati, a majka će ispeći pole (krumpir napola razrezan i posoljen te ispečen u rerni), a uz to vjerojatno narezati špeka i luka. Baka je još jučer ispekla veliki kruh, tako da je za nedjeljno večernje druženje sve bilo spremno. Mi djeca ćemo uzeti jastučiće i otići se igrati u hodnik jer je kuhinja bila jedina prostorija u kojoj se grijalo pa majka nije dala da se igramo u sobi zbog hladnoće. Što ćemo se večeras igrati? ...

Iznenada me prenu mikrovalna – jelo je gotovo. Radio brblja reklame, televizor iz sobe svoju priču, pas spava u hodniku, upaljeni kompjuter bulji na prazno s romantičnom pozadinskom slikom zalaska sunca na pustoj plaži. Nedjeljna večer u kuhinji kao i svaka moja večer u domu bez ljudi. Mojoj kuhinji nedostaje miris.

književnost uživo 24

Alen Brlek Noćne teorije I. Zapravo nitko ne govori ništa važno. Svijet – binarna ludost urušavanja na svim jezicima.

II. Najveća je udaljenost od nula do jedan. Kada samoća postaje svakom dnevna, vakuum pinneale, postaje novo kolektivno. Konac.

III. Bog je ožiljak. Koža je uvijek jednaka.

Religija je konac u igli razdvajanja.

IV. Kada ljubav staviš pred žlicu nema gravitacije. Treba jesti rukama.

V. Zapravo nitko ne govori ništa važno. Jer ništa nije važno otkako je kornjača prvi put zagrizla plastičnu bocu i otkako ribe žive u veš mašinama na dnu mora.

književnost uživo 25

Tatjana Beuk- Ostatak života Laćak Prepirem se s ostatkom života:

od divljeg koprcanja,

hoću da mu skrešem u lice

nemo otvaram usta gutajući reči,

sve što mi je ono ranije zakuvalo,

udaviću se ako tako nastavim.

podmetnulo, kukavički uvalilo

Ostatak života nema šta više

dok sam gledala na drugu stranu,

da mi ponudi, ogoljen je, prazan,

onu zabranjenu, kojom prolaze

ne mogu ni da se naslonim na njega,

ljudi bez jedne noge,

žulja vreme na vidiku,

žene na visokim štiklama,

nisam raspoložena za tvrde podloge,

bez pola glave i malo više mozga.

dosta sam spavala na kamenju.

Mada mi ne priliči,

Žaljenje, kajanje, tugovanje,

jer ja sam jedna lepo vaspitana

pomešano sa izveštačenim smehom,

devojčica blizu šezdesete;

koliko podnese, uz dodatak uzdaha

pljujem mu o lice bezdušno,

daje odličan specijalitet

besramno, onako iz duše.

za jedan savršen završetak.

Đubre hohštaplersko kombinuje

Treba samo da odlučim,

gadosti u svojoj odvratnoj masi

samo da zakoračim i da ga zgazim.

koja više liči na klin-čorbu

To đubre hohštalpersko,

nego na dane koji dolaze.

taj otpadak od budućnosti,

Podižem glas, ne ide drugačije,

taj jadni ostatak mog života.

zamahujem rukom i puče šamar o kost, jer ovo preda mnom nema obraz.

Ne mogu da izgovorim rečenicu do kraja od besa,

književnost uživo 26

Miro Škugor Ne pristajem na manje prelivši se preko rubova sobe nalivene kišom i morem svladavamo otpor zraka naizmjenično prazneći elektricitet od mene do tebe s tebe na mene s nas na nas trakasto viličasto kugličasto preplašeni leptirići šćućuriše se na obodu trbuha

književnost uživo 27

Blago Razglednice Vukadin Zadnjih godina nitko više ne piše pisma, razglednicu tek ponekada vidim, ali i one su rijetke, iako moji Mandoseljani sada još češće i dalje putuju nego ranije. Nisu se ljudi promijenili pa zaboravili na svoje selo, rodbinu i susjede, dapače, čuju se redovito, vide se svakodnevno preko novih telefona, računala i drugih pomagala u kojima ulogu poštara Tome preuzima nekakav procesor, pa pisma šalju samo oni kojima se ne žuri i koji cijene emocije odslikane u rukopisu.

Snalazim se ja doduše i s novom tehnologijom, ali sam ipak malo starija pa mi je draže kad već po krivim slovima prepoznam tko me se je sjetio. Ne trebam ni pročitati sadržaj – on je skoro istovjetan i ponavlja se od pisma do pisma, ovisno o godišnjem dobu i potrebama obitelji kojoj su pozdravi i savjeti upućeni – ali se radujem kad netko iz dalekog svijeta upita one koji su ostali u selu: – Kakvo je vrime kod nas? Ima li sniga? Pada li kiša? ‘Ko je umro?

‘Ko je se oženio?

Opet sam po svom običaju ubrzala i rekla glavno već na početku, ali da bi se moglo razumjeti što mene, Jokanovića murvu, muči moram se vratiti nekoliko desetljeća unazad i prisjetiti se kako su stizala pisma iz nepoznatih gradova u Mandino Selo.

Većinu pošte sačinjavale su kuverte poslane iz Njemačke od muške čeljadi koja je radila u toj zemlji na adresu: Moja žena, Mandino Selo, 79540 Duvno, Jugoslavija, a donio bi ih poštar Tomo Važića iz Rašćana.

On bi dvaput tjedno dolazio u selo, krenuvši od Banove pa do Rezine kuće, ispijajući svugdje po kavu ili lozu i radujući se skupa sa ženama i djecom kosim, krivim, ravnim, nečitkim ili jasnim slovima.

Kad bi Tomo stigao do Seserovih kuća, već bi ga neko Jokanovića dijete upitalo:

književnost uživo 28

– Ima li išta za nas, da ponesem kući?

– Ima, ali ti neću dat, ajde leti materi i reci joj da ima pismo iz Njemačke. Sad ću ja doć, samo da popijem do kraja.

Potrajalo bi Tomino druženje ispod Seserovih kuća nekada i dulje od sat vremena, valjalo je ispričati kakvo je vrijeme u Rašćanima, čija krava se je otelila i gdje se je udala koja cura, ali bi se on pouzdano dogegao do mene, gdje su, sjedeći na kamenju žene, djeca i baba Mara iščekivale poštu. Sljedeća kava je već čekala na Tomu kad bi on, s plavkastom poštanskom kapom na kovrčavoj prosijedoj kosi, konačno stigao i počeo iz izlizane kožne torbe s tri pregrade vaditi ranije sortiranu poštu, glasno čitajući: – Za Kavurku, šalje Kalčo. Za Baćkušu, šalje Stipe. Za Gabrušu, šalje Baja. Za Šoljušu, šalje Ćokan. Za Kovačušu, šalje Mijo.

Sadržaj svih pisama bio je, kao što napomenuh, skoro istovjetan, a očevi škrti na riječima znajući da će njihovo pismo pročitati ne samo žena kojoj je ono adresirano, nego i sva njihova djeca, bez obzira na to što su i njima, svakome posebno na malom listiću, običavali napisati: Draga moja ćeri / dragi sine, rekla mi je mater da si bila / bio naoapak/a i da nisi tio / tila slušat. Ako tako nastaviš biće ti po guzici kad dođem kući, a ako budeš dobar/ra, doniću ti iz Njemačke novu lutku / loptu. Dobro uči i slušaj mater.

Svojim ženama muškarci nisu mogli napisati ništa što drugi ne bi smjeli pročitati, osim da misle na njih i da se raduju jer je do sljedećeg dolaska kući ostalo samo još dva mjeseca, pa bi usput naveli što one ne smiju zaboraviti: Nek’ Živko Miškov pokosi djetelinu na Brdinama, neka u Šćete naruče pet metara drva za zimu i u željezari kupe dva kila eksera jer će

književnost uživo 29

kad dođu kući, popraviti ogradu oko krava u štali koja se je još prošle godine rasklimala.

U pismu bi bilo složeno i po nekoliko novčanica, njemačkih maraka, da ih žene razmijene u dinare kod Luke Šarca, budući da je on nudio bolji tečaj od banke, pa nek’ kupe sve što im zatreba dok on ne dođe u selo i ne donese Urlapsgeld, dodatnu plaću za odmor od koje će napraviti krov na novoj kući.

Pisma su se čitala naglas jer neke žene nisu dobro vidjele, drugima naočale koje su dobile od sestre nisu više pasale, a treće nisu znale čitati, pa su djeca polako slovkala. Tomo je nazdravljao s onima koji tog puta nisu dobili poštu napominjući kad će opet u selo, a ja sam slušala i pamtila ovo čega se sada sjećam.

Bilo je međutim ponekada i neugodnih pisama, neobičnog i nepoznatog rukopisa, koja bi donosila brige i neprospavane noći. Takvo pismo je nekoliko godina zaredom dobivala Šoljuša.

Bilo je neobično adresirano, njenim krsnim imenom i prezimenom, uz napomenu čija je žena, a slao ga je, kao pozdrav za Uskrs i Božić, izvjesni Jerko čije prezime sam zaboravila. Ćokan je u to vrijeme već bio slabijeg zdravlja, posla u Njemačkoj je za njega bilo malo bilo, para još manje, a njihova djeca još nisu bila odrasla, pa je on, ne slušajući ženu, a ne htijući doći kući praznog novčanika, znao posuditi pare od nekoga. Šoljuša bi se snašla zahvaljujući njenom djeveru Miji i bratu Jozi, koji bi bez pamćenja uskočili kad bi zagustilo, napominjući da će Bog vratiti, ali se Ćokan nije uvijek pridržavao njenih savjeta, pa je prilikom gradnje nove kuće na granici posudio veću svotu novca od prijatelja Jerke iz Hercegovine. S njegovim financijama je međutim umjesto nabolje krenulo nagore. Ćokan je mjesecima bio na bolovanju, drugoga

književnost uživo 30

posla osim bauštele nije mogao dobiti, a za gradilišta ga Bog nije stvorio, pa nekoliko godina nije uspio Jerki vratiti posuđeni novac.

Jerko ni sam nije bio bogataš, i on je kopao kanale po Bavarskoj, pa je, vidjevši da od Ćokana uskoro neće dobiti pare, odlučio obratiti se direktno njegovoj ženi Šoljuši u Mandinu Selu, pismom s uvredama i prijetnjama kako će banuti pod murvu i uzeti ono što mu pripada.

Nakon prvoga Jerkina pisma nastupila je pauza, žena mu je odgovorila Vinkovim rukopisom da će mu sigurno vratiti dug čim mogne, ali da je to sad nemoguće jer jedva krpi kraj s krajem, da je njezin Ćokan pošten čovjek i da nije zaboravio što komu duguje, ali da ga muči zdravlje, pa nek’ se strpi jer ona i sama zna da je sramotno posuditi, a ne vratiti, te da mu se zahvaljuje što im je jednom pomogao, ali ga moli nek se strpi još koju godinu, dok djeca ne porastu. Ćokanov bivši pajdo se međutim nije strpio dulje od prvoga Božića, da bi nakon toga svakih nekoliko mjeseci slao uvijek isto pismo od kojeg bi žena proplakala, djeca prepoznala da ih se je sjetio Jerko koji u svakom retku spominje Boga i poštenje i onda bi svi skupa smišljali što da mu odgovore, a da ga ne uvrijede pa da stvarno ne bane u Mandino Selo i ne uzme im televizor marke Blaupunkt kojega im je stric Mice poklonio, a Vinko Paškin ga popravljao kad bi klonuo u vrijeme Profesora Baltazara.

Nekoliko godina kasnije se je Ćokan vratio u selo, počeo je raditi u građevinskom poduzeću kao stražar, ali se je ubrzo razbolio i isposlovao penziju iz Njemačke. Od isplaćenih zaostataka Šoljuša je odmah vratila novac Jerki i nadodala još sto maraka za poštanske markice koje je on potrošio čestitajući godinama njoj i djeci skoro sve kršćanske blagdane.

Tako je Šoljuša poravnala dugove svoga muža, koji nije bio previše marljiv, ali je iznad svega volio nju i svoju djecu.

književnost uživo 31

I poštaru Tomi je spao kamen sa srca kad su prestala stizati Jerkina pisma u Mandino Selo.

Dolazio je on još puno godina pješice u Jokanovića komšiluk, donosio dugo iščekivane kuverte, sitne penzije i šarene razglednice, lijepe i tužne vijesti i sve drugo što poštari uspiju strpati u svoju kožnu torbu, a nakon njegova odlaska u mirovinu naslijedio ga je mladi poštar iz Kongore, moderniji i mobilniji – dobio je Tomin nasljednik službeni motor marke Tomos, pa je i loze bilo manje, a sokovi se piju brže. Ili su Mandoseljani već tada počeli manje pisati? Ali to je ipak druga priča.

književnost uživo 32

Zoran Žmirić Zdravica brko diže neopranu čašu odguruje nož nazdravlja slobodi vatrica pucketa zamagljen je prozor svud na zemlji mir ljudima dobra volja i kyrie eleison večeras ću opet preskočiti piće za zdravicu miru trebam nešto drugo snažnije i žešće od samostanskog piva pristiglog u pošiljci švapskog karitasa treba mi boca treba mi kanistar cijela bačva rakije mi treba šteta što smo sinoć izbušili jednu u podrumu zadnje kuće na kraj tuđeg sela da smo barem gazdu sustigli u dvorištu sad smo mogli zazivati mir u cijelom svijetu

književnost uživo 33

Tihomir Kretanje Dunđerović Kretanje

Nitko se tome nije nimalo čudio

Voziš se na biciklu.

Ostavio sam ga tisućudevetstodevedesetdruge

Tvoja mama zasigurno ne bi

tamo negdje na šanku.

imala ništa protiv,

Sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije,

samo da si ju pitala jedan krug.

tamo negdje na internetu.

Okrećeš pedale brzo,

Tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,

čini ti se da ćeš poletjeti.

sada je bio duplo stariji od mene.

Onda kočiš.

Nitko se tome nije ni malo čudio.

Bicikl se zanosi u stranu,

Koliko smo samo puta pročitali da na internetu

kamenčići lete u zrak.

vrijeme puno brže prolazi.

Razmijenili smo nekoliko kratkih poruka;

Hvatam te u letu, trenutak prije

žena, djeca, posao, kriza.

no što ćeš dodirnuti zemlju.

Chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,

Onda te zavrtim nekoliko puta,

u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina

jer ne mogu odmah stati.

koje su tako brzo prošle.

Energija je čudna stvar.

Onda su se ti naši susreti prorijedili, da bi s vremenom sasvim zašutjeli.

Naše je novoobnovljeno prijateljstvo potrajalo upravo onoliko koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga te tisućudevetstodevedesetdruge ostavio tamo negdje na šanku.

Znao sam da je tu, znao je da sam tu.

književnost uživo 34

Svakodnevno sam viđao malu izdajničku zelenu točku kako treperi na ekranu pored njegove slike, ali bih svejedno okrenuo glavu.

Bilo je to baš kao kad na ulici naletite na nekoga poznatog, svrnete pogled i prijeđete na drugu stranu ceste.

književnost uživo 35

Marija Rakić Mater četnička Podne je. Rade Joškin i Šime Trkanov igraju na trešetu prid kućon. Žega je, sunce prži ka blesavo, nema živa stvora na moru. Vruće je za krepat.

– Jeben te glupa, lipo si me počešlja!

– A ne, tebe ću pitat!

Rade Joškin, sin ćoravog Joška, uvik viče kad govori. Puno lovi ribu, kopa u polju i sadi maslinu. Ima ženu Katu i dva sina, Joška i Vida. Radina žena Kate tiha je i skromna ženica, živi i diše za svog Radu. Kuva, čisti, pere, okopava vrt i sluša svog čovika. Mora jadna Kate tako, inače se Rade ljuti i viče da ga se zna čut do drugog mista. Zna je i pljunit u lice ako kanotijera i bile bičve za balun nisu na svom mistu.

Katino pravo ime je Slobodanka. U vrime rata pop iz crkve je prikrstija u Katu ono dok je gori nosila za Karitas. Katin ćaća Jovan Petrović je Srbin iz Beograda, a Katina mater Borka iz Sombora. Kate se udala mlada još za vrime bivše države kad je ljubav bila mukte, a svit ima morala. Rade je bija visok, mršav i s kućon na moru. Doselila se u Dalmaciju s tri kufera, dva kajmaka i najvećim očima na svitu.

Joke Joškin je fini gospodin, završija je velike škole i pobiga iz mista. Studira je medicinu u Zagrebu, zaljubija se i napravija dite doktorici. Spasilo se dite, ne mora svašta gledat. Vid je mlađi sin, plav je, koštunjav s najlipšim plavim očima na Jadranu. Materino dite, nema na koga drugog bit. Uvik lovi s ćaćom lignje, cili se trese kad ovaj drekne pa priko lipih očiju prođe tužna sjena.

– Na koga si tako smotan, krvi ti Isusove?!

Njegov ćaća uvik govori glasno, on ne zna za tišinu.

Dalmacija nije šta je nekad bila. Kuće su velike, malih kamenih kuća nema za likarije. Prid njima ne side nasmijane babe, a isprid njih ne igraju

književnost uživo 36

se dica. Sve manje skaču po poljima, draže im je sidit u kući. Pravih ljudi više nema, ostali su samo oni šta lupaju šakama da ih se čuje. Vinogradi su pusti, a vino je iz dućana. Slabo se čuje pisma i gitara, ljudi jedva spajaju kraj s krajem.

Malo misto ne ostavlja puno mašti. Sve se zna: svaka crna fleka s duše lako išeta iz kuće. Mištani žive skromno: love ribu, sade kumpir, pomidore, meso žvaču samo dvaput tjedno. Teška su vrimena došla, nema se. Prave ribe više nema, arbuna sve je manje, sami mačevi i papaline. Dica ne uče ka nekad. Šta će im škola kad je danas bez nje lakše do para, tako kažu. Ko je vidija danas učit.

Mali Vid do podne skače doli po moru, a popodne traži kumpanjone za lovit ribu s porta. Ima mali štap koji padne u more ka sikira u vodu. To je to, nima potribe za ičim drugim. Ulovi nekad koju ribicu pa mu se ćaća ruga.

– Aj k’vragu, ti i ta tvoja ribica, ne bi ti ja s tim zube opra! Vid’ ga, Šime, s ovon ribicon priko mista.

– Aj pusti malog na miru...

More je ujutro ka lušija, oko pet popodne šuška od dice, turista i šušura. Dolaze turisti sa svih strana. Česi uvik nose sa sobom male frižidere, paštetu i pome. Naši ljudi kupe s grižnjon savjesti kukuruz za petnaest kuna. Prodaje mali Jure Trkanov svaki dan. Prvo puše triput snažno u zviždaljku. Moraš tako, mali, da čuju oni u moru.

Nema više šoldi ka nekad, sad su i gavuni s ribarnice skupi. Zna to bidna Kata pa se tare u polju, posli prodaje na banku isprid dućana.

Pošalje je Rade usrid podne, ona sidne isprid dućana gori ispod ceste i viče ka pomanitala.

– Ajmo! Mlade blitve, za deset kuna! Sad san je vadila iz zemlje!

književnost uživo 37

Moreš furešte lipo zajebat, oni kilo blitve po zlato plaćaju. Nek’ plaćaju kad imaju. Blitva i gavuni, to je lip ručak. Prodaje Ivica Ljubičin ribu svaki dan kad mu noć dozvoli.

Dođe nekad Kata doma bez kune, ne proda ništa pa se stisne cila putem ka stara starica. Obisi usta, zaziva gospu i zastane uvik malo na pragu kuće. Proguta jad svoj, stisne joj se nešto u prsin i tek onda uvati za kvaku.

Dreka se čuje brzo, Rade je najžešći na pare.

– Ništa opet nije uspila, kučka nesposobna... Zašta te iman, odnija te đava k’o te meni da! Vidi se odakle si nikla, jebo ti bog mater, da ti jebo!

– Nemoj, Rade, molin te.

Mali Vid uvik začepi uši, pokrije se po glavi i tiho jeca. Jadna moja mater, zašto joj to radi. Odluči da će ujutro s njom u polje pa isprid dućana, ali mu ćaća nikad ne da. Neka radi sama, tribaš dat ruke ćaći jer s maslinama uvik ima posla.

Jutro. Mare Curina i Luce Čokolića imaju uru ćakule na klupici prid dućanom. Do njih Kate s blitvom.

– Vid’ je kaka je, cila osušena ki prut.

– Kako neće jadna, šta radi od nje.

– Nema taj srama.

– Jučer je jadna kopala do podne, a onda prid dućan do tri.

– E, bit će mu skuvala ujutra.

– Dašta je jadna.

– Kad god san prošla kraj kuće, čula bi dernjavu.

književnost uživo 38

– Ne znan kako im se da uvik ratovat.

Kraj njih se provuka mali Vid i doša materi. Brz je ka munja, mršav, a kad te pogleda onim lipim očima, sve muke zaboraviš. Poželiš odma zaplesat od sriće. Zna to njegova mater, presritna je dok ga gleda. U njegovin očima živi more, Gospe mi.

– Mamo, neću danas s ćalom u polje.

– Majko Isusova, nego di ćeš?

– Pomoć ću ti da donesemo koju kunu doma.

– Ajme meni, majko sveta, idi njemu, ne triba meni ništa!

– Neću, neće te više dirat dok san ja živ.

– Dite moje, molin te, idi ćaći u masline!

– Neću, bogami!

– Molin te!

Uzjapuri se jadna Kata, kolina joj klecaju, ruke mokre. Zna ona šta ga čeka pa se trese ki šiba. Mali Vid se cereka, obrazi mu se zarumenili od sriće, a plave oči materine sjaje se ka luster. Sritan je mali, neće ga ni’ko vikat do podne. Velika je to srića, daj dite materi.

– Aj uzmi ovu kašetu.

ilustracija: Zlatko Kraljević

– Daj, majko.

– Složi u nj kapulu i pomidor.

– Evo. Ljudi prolaze isprid dućana, vire u kašete i pitaju za pare. Nudi mali lipo svima, fin je i ka rođeni trgovac. Prodaje svega, smješka se onim plavim očima i zamanta svakog ‘ko prođe. Sritan, nudi se, baca se s jedne strane na drugu, ispadaju mu kune i svako malo pogleda put matere.

književnost uživo 39

Kupuju ljudi, vade pare, lipo povrće ravno iz polja. Šta ne bi kupili u maloga, vridan je i smišan za popizdit.

Raduje se Kata, ponosna je na nj ka da je iskopa suvoga zlata.

Pozdravljaju svit, mašu svima, bit će ćaća ponosan. Dat će mu njih dvoje sve kune, da bude sritan i pokazat će svima u selu. Mora svit vidit, kako će inače znat.

Oko dvi ure stiže Rade isprid dućana. Koraci su mu brzi, usta spuštena i obišen brk. Gleda prvo Katu pa svog sina. Promatra kratko, zaleti se put njih i zaustavi točno prid kašeton od tikvica.

– Jeba ti bog mater, mali, di si ti jutros?!

– Evo me, ćale, pomažen materi.

– Jesan ti reka da dođeš u polje, pička ti materina?!

– Znan, ćale, ali vid’ kol’ko smo prodali.

– Ma dat ću ti ja šta si proda, đubre jedno neodgojeno, kad ti zavrnen šijon!

Zaleti se bisni Rade, gurne dite put zida i opali mu plesku. Okrene se malom Vidu glava, a lipe oči napune suzama. Viče Kata, plače i zove upomoć. Ne čuje Rade, grebe malog po licu i psuje Gospu Sinjsku, Svetog Antu i sve svete ovoga svita.

– Ti ćeš mene ne poslušat, zapamtit ćeš me jednom zauvik!

– Nemoj, Rade, nemoj, molin te!

– Makni se, kučko prokleta, ti si za sve kriva!

– Udri mene, molin te, pusti mi dite!

Okrene se Rade put nje, pogleda je, pljune na pod i zakriči: – Jeben tebe i tvoju mater četničku!

književnost uživo 40

Ode ćaća, ostavi dite na podu i mater jadnu da mu krv briše ispod nosa. Plače jadna Kata, kupi onu blitvu s poda i jeca: – Jesan ti rekla da ideš doma, dite moje!

– Nema veze, majko, skupit ću ja sve pa ćemo kući. Zaradili smo dobro, neće meni ništa bit’.

I zacakle mu se opet one lipe oči, digne se s poda i počne kupit.

Skupilo se ljudi okolo, prava predstava za gladnu masu. Vidile su sve Mare i Luce, stajale su tu cilo vrime. Mare Curina čak je jednom i oči pokrila da svašta ne gleda.

– Gospe draga, šta mu je skrivilo ovo bidno dite?!

– Rekla san ti ja, Mare moja, njihov rat neće završit nikad.

književnost uživo 41

Blago TV Panorama Vukadin Prije doručka, kad nikomu od većine poštenih ljudi nije do gledanja televizije, na austrijskom drugom programu emitiraju uživo slike s raznih jezera i planina popraćene ugodnom klasičnom muzikom – nije naporno za gledati, slušati je još prijatnije, a slike prirode su prekrasne. Iz najboljih mogućih perspektiva prikazuju se u to doba bijeli skijaški tereni, utabane staze za pješake ili vruće plaže na hladnim jezerima – ovisno o godišnjem dobu. Moj mlađi brat, doduše, nikada nije na odmoru – ako i uhvati nekoliko dana slobodno on ode do Novigrada gdje se s društvom napije ili maksimalno do Mandina Sela, na Kovačušinu pitu u Tominoj konobi – no redovito putuje i u spomenuta brda i na jezera, ali nikada na odmor nego u pravilu poslom.

Prošle godine, kad je zima bila izuzetno gadna i očajno hladna, zapalo ga je da mora otići na jedan planinski vrh, iznad 2000 metara, popraviti nekakve uređaje za mjerenje brzine vjetra. Da ima išta u glavi nazvao bi mene, ja bih mu rekao da je vitar jak, zapisali bi nešto u izvještaj i to bi bilo to. Ali nije Marinko takav!

Probudio se u tri ujutro, popio kavu na brzinu, iznad pidžame navukao debele hlače i suknene čarape, na glavu nabio kapuljaču dok se auto ne ugrije, četkicom za zube oprao krmelje ispod očiju, a pastom za brijanje namazao zube, opsovao nešto gadno i sjetio se potom da djeca spavaju pa se mamuran šutke zaputio u planinu.

Je li usput sreo srne, vukove, medvjede ili ono tibetsko govedo velikih rogova, ne zna ni on pa mi to nije ni mogao ispričati, ali veli da je cesta bila čista, da je brzo stigao na lice mjesta, izvadio komad leda iznad senzora za mjerenje brzine vjetra i tako ga otkočio. Da je mene pitao odmah bih mu rekao o čemu se radi pa je mogao poslati nekog drugog, ali kao što rekoh on mene nikad ne zove kad treba nešto uraditi.

književnost uživo 42

Budući da je u roku od nekoliko minuta završio posao, popio je poluzamrznuto pivo koje mu je od pretprošlog ljeta ostalo u gepeku i baš je planirao krenuti nizbrdo kad je osjetio pritisak u mjehuru i zauzeo poziciju pored auta, da mu se ne smrznu oni dijelovi tijela koje ženska čeljad voli u punom sjaju i veličini.

Kad je baš bio u sredini – dakle u onom trenutku u kojem nema šanse prekinuti mokrenje – zazvonio je mobilni telefon u desnom džepu njegove pidžame pa se namučio da ga izvadi, ispustio vjetrove koji nisu bili moćni poput bure na vrhu spomenute planine, ali zato puno bučniji, otresao zadnje kapi mokraće i spremio mušku opremu u toplo i sigurno, te se nakon sedamnaestog zvonjenja, kratko prije uključivanja automatske sekretarice za ostavljanje poruka, konačno javio nervoznom sugovorniku na drugom kraju nepostojeće žice: – Ja sam. Ko je? Šta je?

Javio mu je se ženski glas glavne urednice jutarnje TV Panorame: – Molim vas da prestanete mokriti direktno u kameru. Cijela Austrija gleda kako i čime vi obavljate nuždu.

– Već je kasno, gotov sam. I ovaj senzor vam sad radi – odgovorio je Marinko, spustio slušalicu i zaputio se u auto.

Dok se spuštao nizbrdo opet su ga nazvali iz državne televizije i zahvalili mu jer su tog jutra postigli rekord u gledanosti, prije svega zahvaljujući ženskoj populaciji u životnoj dobi između pedeset i osamdeset godina.

Nakon toga nazvali su i mene i zamolili me da drugoga jutra ja odem popraviti nekakav odašiljač na nekom drugom brdu u nadi da će na taj način i mlađe žene privući na svoj kanal, ali ja nisam imao vremena pa tako nije bilo ništa od moga putovanja u Alpe prije izlaska zimskog

književnost uživo 43

sunca. Ja sam im također napomenuo da takve poslove preuzimam isključivo tijekom ljeta, no ne znam jesu li me razumjeli.

#II. Najzelenija трава tukaj, rajo!

(Smrdjeli smo podjednako)

književnost uživo 46

Moris Mario Mateljan Te ljetne večeri Mario i ja zajedno smo dahtali, znojili se i stenjali u staroj stražarskoj kućici, zaklonjeni od pogleda drugih vojnika, u tjelesnom klinču koji je – pod okolnostima kakve su već bile – bio apsolutno tajan, pod zakletvama u ime rođenih majki, očeva i koječega.

Uostalom, te zakletve su bile samo ona posljednja, gotovo formalna verbalna potvrda da ostaje sve među nama dvojicom – previše smo dobro poznavali jedan drugoga i bili bliski u našem čudnom prijateljstvu.

– Ne mogu ja ovo, stari moj – procijedio je kroz zube – nemam snage i strah me je.

Ni meni nije bilo lako: nikad nisam radio ništa slično, ali uvjeravao sam ga da je to upravo ono što želi, da mora ići do kraja i da se ne mora bojati. Uostalom, sam je dao inicijativu. Iako su, vjerojatno, generacije vojnika prolazile kroz isti unutarnji sukob, možda baš u ovoj istoj kućici.

Prostruji mi slika austrougarskih vojnika u šinjelima, dvojice brkatih koji jedva natucaju zajednički jezik; talijanskih soldata s perjanicama, mršavih jugoslavenskih novaka naivnih lica.

Znoj se cijedio kroz neudobnu vojnu odoru, smrdjeli smo podjednako.

– Moramo požuriti, ubrzo će prozivka – rekao sam skrivajući nervozu.

– Imamo cijelih sat vremena. Ne moramo žuriti.

– Za sat vremena možda nećemo biti gotovi.

– Ne spominji mi to. Bit ćemo.

Izmjenjivali smo poteze agonije; na meni je bio red. Prišao sam mu s leđa, obgrlio ga i tijesno se pribio uz njega. Uzeo sam mu šaku vlastitim rukama, gotovo prekomjerno nježno, kao da nadoknađujem zbog grubosti koja će uslijediti. Znojili smo se u potocima. Imaju li kiseli

književnost uživo 47

znojevi nervoze, straha i vrućine različitu pH vrijednost?

Digao sam mu ruku visoko. Šutio je, ali disanje mu je nadglasalo zrikavce u noći.

U meni ponovo bukne kočnica, negacija, gađenje, i razlije se iz utrobe po udovima. Lomio sam zvijer u sebi istom količinom boli koju sam se spremao zadati, kao da sam bicikl kojemu je u vožnji pao lanac, dok bijesan bici-klist na silu i dalje vrti pedale lomeći zupce lančanika, ali tjerajući bicikl naprijed.

Moja je ruka obrušila njegovu i ispustila je u trenutku kad je dosegnula vodoravan položaj. Šaka muklo lupne po betonskom oknu puškarnice. P. Zvuk koji se čuo bio je gotovo uvreda za svu tu frustraciju i pripreme. P. Mario prokune, padne na koljena držeći ruku i počne stenjati.

Cupkao sam oko njega u nervozi osjećajući dotad neotkriveno ljudsko osjetilo. Vrlo oštro osjetilo koje govori do koje mjere si drugome tijelu nanio bol i koliko je teška povreda. Bez ikakve dijagnoze.

Lančanik u meni se trzao u osmicama. Zgrabio sam ga u trenutku dok se nije nadao i svom snagom opalio njegovom šakom po ispustu.

Trgnuo se i umjesto rubom šake opalio nadlanicom, dobrano je izgrebavši usput. U boli, iznenađenju i prijekoru dobio sam šut čizmom u bedro. Nisam se bunio. Očekivao sam to i upisao pod puni aranžman prijateljske usluge koju pružam. Ležali smo tako na zapišanom podu, u polumraku, idiotski se cerekajući i trljali izubijane mišiće.

Drugo jutro ga nije bilo na smotri.

– Fraktura metakarpalne kosti – rekao mi je po povratku iz stacionara – Idem na kućnu njegu.

književnost uživo 48

Jučer mu je nervoza kvarila mir u glasu, ali sad je ponos nadvladavao nervozu.

Uspjeli smo.

književnost uživo 49

Martina Razumij nerazum Grbeša Shvaćaš li da potonje odmahivanje

ponuđenu dušu propuhanu nemirima

fundusima zacrnjenih sedmina mjeseca

i dahtajima proizašlima iz kružno

oplođeno je odmakom od disanja,

postavljenih prstiju naznačenih

povratcima samobitnosti koji čine me

hiperbolama karavanskoga

zasivljenom više no neutralnom

proputovanja paklenim pejzažima

i odmahuju vlasima niz travanjski vjetar

pokraj panormitanskih

koji u rukavima plete

defloriranih djevojaka

mreže nerazumljivosti.

Nisam tek nepoznanica uvrštavana u jednadžbe društvenih inkvizicija, živućih prognanika stabilnih savjesti, no glasnoća ispeglanih jezika koji klize niz nogostupe prvobitnih namjera unakazivanja nezarumenjenih obraza iz staklenke samospoznaje iznaša klonule travestije.

Postoji odmak od željenoga i tremorni stisak silovitih konzekvenci prelistavanja kalendarskih kartona koji usuđuju prostrijeti bojazan unutar moje mizantropske religije slaveći dan čovječje nesnošljivosti.

Odmaci će dotjecati i jesti svaku

književnost uživo 50

Skarlet_p Lublin. Ulica Lubartowska. hvala što si opet uzeo

puštam da me pokore i puštam da

probušeni kišobran i

pustiš boju sa svoje ruke na moju i

nema na čemu

na cvijeće na prozorima

znam

i na izloge knjižara

odabrala sam prilično dobru knjižaru

svih središta gradova iz mog pamćenja

za zaklon htjela bih pronaći knjigu ostavi kišobran na ulazu

s najboljim mirisom papira

tip kod stalaže za filozofiju

ili već jednom poeziju

čudno nas gleda hodamo

koja mi nešto važno i blisko komunicira

na prstima i poštujemo

kažeš da je 1936.

petominutnu zabranu

pisao bi mi vanserijske sonete

približavanju knjigama na metar

obložene mirisom parafina i tinte

kažeš za većinu ljudi danas kao da je ta mjera opreza izrečena i kad im kiša ne cijedi s kose i obrva i kad ne pada pretjeruješ tvoje ponekad predvidljive dosjetke ponekad

u dvorištu drvenih kolonijalnih kuća neke suptropske zemlje ili iz rovova koje europa tada kopa posred sebe izlazimo na cestu prestala je kiša i odlijeva se niz ulicu zajedno s nama

književnost uživo 51

i s prvim albumom beiruta

uzimam te za ruku i osluškujem

oslanjam

s nekog od prozora

svoju glavu na Tvoje dlanove

na prvom katu

kamenje kako govori i kada ga uopće

hodamo sada

nema

tako stvarno

stojimo na mjestu gdje je

kako Tvoja riječ traje

ali osjećam kako nadvijaju se

sinagoga bila

kroz vrijeme

oblaci nad nama, julien,

nekad

a ja sam ona koja

i kako nebo postaje ozbiljno,

čujem te kako govoriš

bez Tebe

a zrak žuto zagušljiv i nijem

da ne postoji ništa sigurno

nisam ja

zamračuje se i čini mi se kao da

i ništa konačno

naša stopala

godine odmotavaju se unatrag

ovdje daleko ispod

prekrivena su lišajevima prašine

dok hodamo i ulazimo u bočne prolaze

onog što jesmo i da

svih ulica svijeta

zvijer obilazi oko svih

ja sam ona koja nisam

nestaje veselje i umjetnost s glavne ulice

i želi postati dio nas na mnogo

bez Tebe

načina

Adonai elohenu

uključuje se vrijeme mraka

u sebi osluškujem

samo Ti možeš

i zgrade koje nisu više tu

na trenutak mi blijediš

prolaze kroz nas

iz ovog kamenja koje smo mi

oprosti

podići

kao crno-bijele fotografije u pokretu kad vidim stare fontove slova iznad vrata i izloga obuzimaju me trnci i tuga

djecu Abrahamovu koljena mi sama dotiču zemlju i prsti nepostojeće prazne cipele ispod glasa recitiram shemà israel

književnost uživo 52

Miloš Književnik Petronijević Njegovo delo osuđeno na večnost, edicija Bosonogi sačuvala je pod etiketom Taj i Taj; tako se potpisivao na rukopisima što ih je u tišinama ispunjenim stvaralačkim entuzijazmom od svojih najvrednijih rasuđivanja stvarao.

Mnogo je knjiga napisano o knjigama što ih je on napisao, i neki od viđenijih autoriteta oprobavali su da zavire u njegove misli i rasvetle tamu u njima. Ali, mada je očigledne istine svojih viđenja iznosio sa sebi svojstvenom jasnoćom i elegancijom, da bi ih podario što širem krugu pristalica, ipak još niko nije uspeo da u potpunosti pronikne u naoko pristupačne dubine njegovih poruka – da im mnogostrukost značenja odgonetne i sve nepoznanice njegovih otkrovenja na videlo iznese. Jer beše u njegovim delima i nečeg neuhvatljivog, što je izmicalo razumu, a što je u osnovi svake istinske književnosti: kroz njegova dela otkrivala nam se Tajna…

Pevao je o ljubavi... Ali ne samo tek s obzirom na najrašireniju pojavu te emocije u sferi čulno-duševnih tajni među polovima (mada ni tu osobenost njezinu nije zanemarivao), već je imun prema jednostranostima svojim sagledavanjima obuhvatao ljubav u najraznovrsnijim njenim manifestacijama i dimenzijama, i dokončavši da ono što osećamo varka ne može biti slavio je kao najsvetliju našu istinu i kao najvredniji dati nam dar pronicanja u sebe i doživljavanja sveta oko sebe.

Već u svojim prvim mladalačkim delima – Ja te volim i Ljubav je blistala na vetru, da spomenemo samo najznamenitija – u kojima se, istina je, najviše posvećuje duševnoj lirici i sveopštoj emotivnoj potrebi čovekovoj da svoju nedovoljnost savlada i svoje srce proširi dajući sebe drugome – već u tim svojim romansijerskim tvorevinama, elem, pokazuje nadareni pisac i sebi karakterističnu tendenciju ka složenijim

književnost uživo 53

duhovnim oblicima, ka apstraktnijem mislilaštvu i izvođenju zaključaka, ka sveobuhvatnosti, da bi u svojim zrelijim godinama, refleksivno razmišljajući o sopstvenoj duši, napose dokučio i da je samoljublje osnovna karakteristika naša i da se ono samo ljubavlju savladati može: ljubavlju prema bližnjima i prema postojanju uopšte, ljubavlju prema sebi, bez koje se ni svet, ni život, ni bližnji voleti ne mogu.

Takav je, eto, bio uvaženi u ovoj svojoj razvojnoj fazi, koja mu je i donela članstvo u Esnaf.

No nije se on tu i zaustavio (samozadovoljstvo je bilo strano njegovoj prirodi) – gonjen stvaralačkim impulsom i svojim genijem jurišao je on dalje, da bi u svojim narednim delima, prateći blesak svoje misli vodilje, nadahnuto obuhvatio i onu Ljubav što je iznad svih ljubavi, Beskonačnu Ljubav, što je u osnovi svega, a koje ima i u nama, ljubav prema Najvišem, koji je Ljubav...

I time je svoj opus tako maestralno zaokružio u jednu kompaktnu celinu, u kojoj je svaki deo svoje mesto imao...

II. Njegova malenkost, pisac ovih redova, imao je izvanrednu sreću da se sa gore pomenutim velikanom više puta rukuje. Poslednji put tu čast sam imao pre nekoliko meseci, u televizijskoj emisiji posvećenoj 47. godišnjici njegovog književnog rada, koju sam lično vodio, pa bih stoga iskoristio ovu priliku i na ovome mestu još jednom se osvrnuo na neke od tema kojih smo se tada dotakli. Naime, nakon moje uvodne besede povodom njegovih poslednjih knjiga Ljubav se širi na sve strane i Staze samozaborava, i pošto sam mu izrazio zahvalnost što je imao razumevanja prema našoj molbi da se, uprkos svoje ogromne

književnost uživo 54

prezauzetosti, odazove željama poštovalaca njegovog dela i još jednom nam potanko objasni svoja najnovija saznanja o ljubavi, u jednom trenutku našeg srdačnog dijaloga, elem, uputio sam mu i sledeće pitanje (citiram): – Dragi maestro! Odakle Vam ta ingeniozna ideja da upravo ljubav uzmete za težište svog opštedruštveno korisnog spisateljskog rada, kojem ste, nesebično žrtvujući vlastite interese, posvetili dane i noći ovozemaljskog bivstvovanja?

– Pa vidite – reče maestro, stišavajući uzdah – Ideju da upravo o ljubavi pišem, ja nisam odabrao; ta ideja oduvek je živela u meni. ‘O čemu da pišem?’, kao i to ‘Da li da pišem?’... Takva pitanja nikada se pred mene nisu ni postavljala. Jer moj rad bio je oduvek jedno sa mnom, a sadržina mojih dela, na neki način, jednostavno je izvirala iz mene.

Još kad sam bio mali i zadivljen stajao pred svetom i nedoglednim vremenom, osetio sam duboko u sebi, u najunutarnjijem delu svog najskrovitijeg bića, jedan čudesan impuls, jedan drhtaj, začuo glas: ‘Opiši lepotu koju si video, dečače! Za to si stvoren… Ukaži i drugima na čarolije sveta što su ti se otkrile: predoči im lepotu mirisnih trava i sklad tajanstvenih zvezda, i beskrajnu zanimljivost čoveka, otkrij im da je najvažnije taj svet zavoleti, da bi i u sebi samima otkrili ljubav, da bi bili srećniji i bolji...’

Ja sad znam – razumno nastavi – da je taj čudesni impuls koji me je pokrenuo da ljudima otkrivam višeznačnost stvarnosti i ljubav u njima samima, da je ta moja potreba da se pismenim putem izražavam i da drugima saopštavam svoje misli i zaključke, da ih činim blagorodnijim i boljim i manje usamljenim, jednom rečju, da je izvor mog književnog dejstvovanja jedna veoma velika tajna – a evo i zašto tajna: zato što se

književnost uživo 55

onaj neodoljivi drhtaj koji me je k pisanju poveo nije mogao tek onako, odjednom i bez ništa u mojoj svesti pojaviti... Morao je on imati i svoj uzrok, a taj uzrok ležao je s one strane misli, u večnim predelima praslika, u božanskom Umu, i samo tom činjenicom i da se objasniti kako su u mojoj svesti ponekad znale da opčinjavajući me sevnu onako izvanredne misli i apodiktični zaključci, čiju sam neoborivost i širinu ja često uviđao tek kasnije...

‘Pisanje je velika misterija’, tačno je to rečeno – krene zaključivati svoje kazivanje – I ono što u svom najunutarnjijem biću jeste, čovek to i mora da bude – dodade – I ja sam zahvalan Tvorcu što je moj život bio takav kakav jeste: posvećen radu i služenju duhu, ispunjen pisanjem i osluškivanjem onog tajanstvenog glasa u meni – moje ruke vodilje, kako sam ga nazivao, a kojem se ja, sve i da sam hteo, nisam mogao odupreti...

Ovako govori genije!

Zadivljen njegovim monologom, predočih mu da je on snimljen na video-traci i da ga može upotrebiti za neku od svojih narednih knjiga, ali umetnik u njemu velikodušnim pokretom ruke to odbi: – Toliko ideja ima u meni – reče – toliko plodonosnih asocijacija i projekata, da ih ja ni za još sto godina ne mogu sve realizovati, uprkos mom danonoćnom radu i saznanju koliku bih štetu naneo čovečanstvu ako bih onakve svoje misli zanemario, ako ih ne bih zapisao i preneo svetu, ako bih, dakle, prepušten lenjosti, sebi dozvolio da one uzaman i bez traga i glasa, jadne i neprimećene, u meni samome istrunu i zanavek propadnu...

Tronut piščevim danonoćnim naporima da svoje neiscrpno duhovno bogatstvo u što većoj meri prenese ljudima, gledajući ga s ganućem i ozarenjem, ukazah mu koliko je radosti njegovo besmrtno

književnost uživo 56

delo donelo nama, bezbrojnim čitaocima, i predložih mu da nam odgovori na neka od pitanja njegovih poštovalaca koja su pristigla u naš studio, a od kojih bih za ovu priliku izdvojio njegov odgovor na pitanje jednog našeg ne baš najučtivijeg gledaoca: – Šta najviše ceniti u ovom jadu i čemeru, što treptaj je svica u noći? – pitao je gledalac.

– Doživljaje – spremno je odgovorio – Upravo doživljaje... I to one vrhunske doživljaje koji u nama bude veru i ljubav: veru koja osmišljava prolaznost našeg života i ljubav koja ga samim svojim prisustvom obogaćuje i čini upotpunjenim i vrednim življenja... Jer samo ako u sebi probudimo osećanje zahvalnosti što živimo i ljubav prema svakodnevnim lepotama običnosti, koje ne primećujemo, a kojima smo uvek okruženi, tek tada nam ni naš život neće više izgledati prolazan i čemeran, već će ga, naprotiv, osećanje ljubavi učiniti vrednim življenja, a duboka vera u smisao otkrivene lepote doneće nam poverenje u nas same i spremnost da proživimo ono što je svakome od nas dosuđeno. A to osećanje zahvalnosti i ljubavi prema životu, tu veru u smisao njegov, može u nama probuditi jedino razmišljanjem dugo pripreman trenutak, kada će nam pred očima svanuti, i mi u trenu uvideti svu lepotu sveta i nas samih, osetiti omamljujuću uzbuđenost životom i ovlašan dodir sveprožimajućeg, šapat savršenstva što šumi svuda unaokolo, i doživeti saznanje da se životu treba diviti i da njega treba voleti, i da upravo ovakve doživljaje strahopoštovanja pred neizrecivim i ljubavi prema svemu, doživljaje celovitosti i pripadnosti svetu, i treba najviše ceniti i ka njima stremiti.

Očaravajućeg li otkrovenja…

I na kraju emisije, zanet njime, zamolih ga da nam izrekne kakvu

književnost uživo 57

misao kao moto i krajnji sažetak celokupnog svog misaonog pregalaštva.

– Ljubav se širi na sve strane – okrenu se čovek ka TV kamerama, tajanstveno se smešeći – Ona je uvek tu, svuda oko nas, ali je svaki od nas za samog sebe mora najpre u samome sebi i pronaći. Jer Ljubav života se i budi ljubavlju u nama.

III. Sve treba voleti, svemu se treba diviti, životu zahvalan biti – to je poruka koju nam nameće čitanje njegovih dela.

– Život je jednostavan! – ukazuje nam on – Ljudi ga komplikuju – proširuje svoje gledište – Otuda patnja – zaključuje.

No njegova radoznalost nije se otkrivenim činjenicama i zadovoljila – snagom umnoga mišljenja i svojom sposobnošću da se uzdigne iznad ljudske komplikovanosti, da je apstrahuje, uspeva on i da se iskobelja iz egoistično-materijalnih sfera što uzrok su patnje i dođe do nove poruke, novog saznanja, novog ideala – Treba pronaći istinskog sebe, naučiti voleti sebe – da bi se voleli drugi, da bi se volelo sve, da bismo bili srećni.

Takav je bio: čiste duše ispunjene vizijama i pun vere u svetle mogućnosti čovekove.

Njegovo enciklopedijsko znanje i uverenost u nužnost čovekovog preobražaja u čoveka, urođena spremnost njegovog duha da od samog početka pronicljivo prodre u srž stvari i da se nigde ne izgubi u beskorisnom, da ga odbaci čim ga spozna, intuitivno oduševljenje pronađenim rešenjima i hrabrost da se, hitajući napred, a polazeći od konkretnog i očiglednog, preko mišljenja, umnog, ponovo vrati zemaljskom i svoju misao ovaploti u praksi, učini je opštekorisnom

književnost uživo 58

– jednom rečju, harizma njegova i istine što ih je otkrio i pobudili su nas, poštovaoce njegovog lika i dela, da po belom svetu putujemo i nauk svoga učitelja pismenom i usmenom rečju s ovolikom revnošću i domišljatošću zarad boljitka čovečanstva i napretka civilizacije ljudima prezentujemo.

Verujem da će nam sledeći citati iz nekih od njegovih knjiga najbolje ilustrovati s kakvom nam je lakoćom predvodnik preko provalija brvna stavljao i, razotkrivajući samoljublje naše duše što iz nedostataka ljubavi u nama proističe, učio nas kako da naše istinsko Ja spoznamo i zavolimo, e da bi svet bio pravedniji i lepši, i mi u njemu čovečniji.

Da bismo svet promenili – pisao je – moramo promeniti sebe, jer mi taj svet sačinjavamo. A da bismo, opet, s druge strane, uspeli sebe nabolje da promenimo, da bismo upoznali samoljublje našeg Ja, koje bi u strahu za sebe sve da prisvoji, što uzrok je rđavosti sveta, da bi taj strah prevladali i ‘sebe istinske’ iza njega naslutili, neophodno je i da se pre svega sa samima sobom suočimo, da sagledamo ono što je unutar nas, naše istinsko Ja... Da onu ljubav u nama samima, a koja i jesmo mi sami, da tu snagu, koja se kao ljubav manifestuje, a koja jeste ljubav, da nas same, dakle, ponovo otkrijemo – da pođemo putem ka sebi, da postanemo svesni sebe…

Jer u samom začetku, svakako, ta snaga u nama, ta ljubav, nesvesna je sebe; to je ona zdrava prirodna ljubav, usmerena ka svetu, koja teži svet za sebe da osvoji, koja hoće život… Tek kasnije – nastavlja – usled nemogućnosti da ostvari svoj san i svet spram svojim merilima sebi potčini, tek kad ta snaga posumnja u samu sebe, u svoju svemoć i nepogrešivost, u svoje savršenstvo, tek onda počinje ona da dolazi i do svesti o sebi samoj… I tako nastaje naše ‘Ja’... I to slabašno ‘Ja’, pritisnuto bremenom sopstvenih težnji i snova, koje je u nemogućnosti da u

književnost uživo 59

potpunosti ostvari, počinje da strahuje da će zbog tog svog neuspeha prestati i ona ljubav prema sebi samome – ona prvobitna ljubav, koja je ono bilo – da će prestati ‘sreća’... A nemoćno da trpi svoje nesavršenstvo, svoju manjkavost, ono krivicu za svoj neuspeh prebacuje na ‘drugoga’ – u zaborav… I u strahu da će zbog te neusklađenosti prestati da od samog sebe bude voljeno, ono se brani: brani se ulaganjem nove ljubavi u sebe, ljubavi ka sebi – i tako nastaje samoljublje...

Isti zaključak produbiće on i kasnije, u svom delu Radost tajni: [J]er samoljublje koje obično vidimo nije ljubav, mi smo njega pomešali sa ljubavlju prema sebi, ono iz nedostatka te ljubavi izvire...

Samoljublje je precenjivanje sveta i nipodaštavanje sebe, i odbrana od toga, ponikla iz straha našeg Ja, samoljublje je sam taj strah, stalno ublažavan iluzijom o svom savršenstvu, ono je odbrana našeg Ja od rana stvarnosti i strah od povreda, neuspeha i grešaka, strepnja od prevelikih zahteva koje je, braneći se, pred sebe naše Ja, naša sujeta postavila...

I na kraju, u istom delu, proširujući svoja zapažanja i raskriljujući naše vidike, odnekud iz vlastitih dubina iznese jasnovidac pred nas i sledeće razoružavajuće svedočanstvo: Ali samoljublje je i podstrek bez kojeg se naša svest razvila ne bi, podstrek razvitka – ono je i velika čežnja za sobom istinskim, za istinskim životom i srećom, za onim što je u osnovi svega: a to je Ljubav... Ljubav je ono prvo i ono poslednje, ono najviše... Ljubav je ono što smo i mi sami, što smo oduvek, a što tek treba da otkrijemo, čega tek treba da postanemo svesni. A te ljubavi što živi u nama sebe ćemo učiniti svesnim samo ako počnemo da volimo: i sebe i druge, i bol i radost, i svaki list na vetru... I iz nepreglednih predela duše osetićemo tada treptaje neuništive harmonije iz koje se svako osećanje nanovo razvija. I radost naše ljubavi

književnost uživo 60

otvoriće nam oči, i videćemo lepotu što se svuda oko nas širi. I sagledati Ljubav što sve objedinjuje. I s novom snagom zavolećemo tada Sve. A snaga naše ljubavi pobediće strah i bol, i nestaće samoljublja. I otkriće nam se naše istinsko Ja, puno ljubavi, koje je ljubav…

A tada će, kad sebe istinske otkrijemo i zavolimo, i kad druge kao sebe zavolimo – kad život zavolimo: tada će i nas drugi zavoleti! Nastaće ljubav! I sve će se promeniti!

Eto, tako je govorio…

Polazeći od pojedinca koji voleći sebe voli druge dolazi do opšteg, jer kada se svi volimo, život je lep – i sagledavši tako samoljubive slabosti i prirodne nedostatke naše, svojim nam belodanim istinama postavlja skretnicu ka novim horizontima Smisla, pronalazi videlo u košmaru naših slepačkih nevolja i beda, otkrivajući nam čudesni svet naše duše, da bi je zavoleli, e da bi svoje srce proširili da u njega stane svet.

IV. Zanet svekolikom ljubavlju i sokoleći se uzvišenim idealima, pisac ovih redova u nekoliko navrata već pisao je članke o lepoti bitisanja, nedavno izdate u zbirci Naravoučenja.

Iznosio sam uvek samo istinu, mada su neki tu istinu osporavali...

I nisam se jednom ja u sebi grizao i sve se smešeći nevešt pravio, kraj izvesne individue, nazadnih ideja, kojeg, sve mi se čini, kao da je vlastita nesigurnost terala da se svemu plemenitom podsmehuje, i neka me na najcrnju robiju pošalju ako je taj ma šta u životu poštovao i ikad ikog zavoleo.

U razgovorima između nas dvojice, pravda i istina su uvek iznova

književnost uživo 61

pobeđivali, uprkos njegovom bulažnjenju da sam ja dobrano ogrezao u zabludama čije mi dubine On nije uspevao razotkriti zbog, kako veli, slepačkog oduševljenja moga.

Sad, kad me je mudrošću svojom prosvetlio – sad, kad nisam glupav kao što sam bio, gledam ga gde ulazi, noseći pod miškom novine sa intervjuom učitelja mojega, kurvinski se kezeći, opasno rešen da vlastitom pameću zaseni njegovo naukovanje i pokopa moju veru u Život, Ljubav i Čoveka.

– Pa, gde si mi, prijatelju i druže – seda, graba se za pivo – E, jesi ga ohladio – posmatra me preko naočara – Je l’ nisi nešto ljut na mene? – pita.

– Eve, gle, šta ti je čovek, kad se pročuje. Kako mu se ćefne može da piše. Ae, tako neki sanjar iz jedne druge TV serije ne povede za sobom 51% ovaca.

Ta zadrta čovekova vera da znanje zna – nastavlja da deklamuje – najopštija je od svih naših uobraženosti – prihvata se nove flaše, nećkajući se, da me ne ošteti – I svojim oduševljenim istinama čovek tek samo zaglušuje nelagodnost nesigurnosti svoje, da bi u miru sa samim sobom ostao, da ne bi nešto pokvario, da bi sebi sreću osigurao.

Zanimljivo je, međutim, da se taj kandidat za duševnu bolnicu Laza Lazarević pri svom obračunavanju sa fantaziranjem da je svet poradi naše sreće stvoren istovremeno preko svake mere oduševljavao samim sobom i svojim doskočicama, i u razularenom šenlučenju nazdravljao mi slaveći besmrtnost trenutka, recitovao o lepoti nestašnog kurčića udenutog u nasmejanu pičicu i smejao se našoj sklonosti ka eufemizmima ... Kao da nam je malo nezgodno što su nam alatke sreće tamo gde piškimo...

književnost uživo 62

– Prcaš li štogod? – pitao me. Žalostivo je stvorenje čovek – suzio je – Sa kakvom je tek samo pretencioznošću poverovao on da je u temeljima njegovog Ja savršenstvo koje njemu služi i da su njegovi, ljudski, instinkti i osećanja smisao Vaseljene. I hrli li negde, hrli, teturavo, to biće koje zna da ne zna, kao leptir ka fenjeru srlja, zarobljeno unutrašnjim osećanjem trajnosti i verom da je glas njegovog Ja nepogrešiv, o čemu se kod duševnih bolesnika treba raspitati.

Jeste, prijatelju moj vrli i druže, čovek je veselnik koji zna da ne zna – to je moto koji na svome barjaku treba da napiše! A onome ko znanje ne zna najneophodnija je vera u prirodni poredak stvari, temelj na kojem će graditi svoje dane, i u ma šta će čovek da poveruje samo da bi sebe nabedio da je u pravu i udaljio se od neizvesnosti i nedoumica što sagledavanja traže.

Teške su ovo misli za tebe – kaza, tapšući me po ramenu, s malicioznošću gledajući fotografiju piščevu u novinama – A, evo, vidiš – pokaza rukom na nju – Ovaj sve zna. I sveljubitelj je...

E, ti, pesniče, što kao mala devojčica u različitim varijantama o ljubavi cvrkućeš, plašeći se mraka, i umišljeno verujući da su ugodna osećanja u tebi jača i od smrti same. Pa ti sad kaži – obrati se meni – jer to nije čista – sebičnost. Naučio je to nesrećnik na Kolimi: ‘Kako je ljubav malo potrebna ljudima’, veli on. ‘Ljubav dolazi tek onda kada su se sva druga osećanja već vratila. Ljubav dolazi poslednja, vraća se poslednja – ako se uopšte vraća?’

E, vidiš – teturao je iz WC-a, razdrljen, pijan, raskopčanog šlica, grleći me kao brata – upravo mi se ta sebična ljubav, ta samozaljubljena dobrota uverena u svoju istinu i vlastitu ispravnost, upravo mi se ona na vrh kurca popela. Od te sujetne, uskogrudne, tako lako uvredljive ljubavi

književnost uživo 63

nema grđeg zla i zamaskiranijeg beščašća na ovom dunjaluku.

Preozbiljno sam ja i strašljivo, druže moj, uzimao život i sebe u njemu – ustajao je sa stolice, odbijajući novo pivo – Znam za meru – zahvaljivao – I tek mi je nedavna, što se kaže, došlo iz dupeta u glavu da je u Suštini koja čoveka čovekom čini vedrina prostrane duševnosti najzahvalnija iskra što zaplamsati može... (Da li sam ja varao u igri – veli Niče, za onoga koji se stidi kad kocka padne u njegovu korist.) A retka je takva blagorodnost, prijatelju moj, ako uopšte postoji... Biti ozbiljan prema svemu što ozbiljnost našeg neznanja zaslužuje, i neozbiljno se prema toj ozbiljnosti odnositi, eto, to je, rekao bih, suprotnost lakomislenoj sebičnosti i blagosloveno ruganje sujeti koju ljubavlju zovete...

– Trebao bi – rekoh mu, otvarajući vrata, pridržavajući ga da ne padne – Da se i ozbiljnijeg književnog posla prihvatiš umesto što ovako unesvest mudrost rasipaš...

Zviždukao je i nehajno odmahivao rukom dok sam palio svetlo na verandi – pozivao me u dvorište da arlaučemo na Mesec .

– Lep je ovaj život! – doviknuo mi je, sumanuto zijajući u nebesa i pišajući na šimšir kraj staze. Vetar je zastajkivao u granama oraha i gledah ga gde se povlači u svoju jazbinu pri dnu dvorišta – hodajući primer da se bez nade i radosti živeti ne može, i da je vera u istinitost osećanja očevidna samo onome ko ljubavi u sebi ima.

V. Malo je sinova majke već samim svojim pojavljivanjem u književnoj areni bogom danim talentom pobralo lovorike eminentnih znalaca – ali, isto tako, što je moglo bi se reći i čudnovatije, njegova ekselencija

književnost uživo 64

književnik je još za života postao i miljenik širih narodnih masa, koje su literarne kritike čitali slabo ili nikako, a njegova dela naizust.

E sad, kako je uz teško zadovoljivu probirljivost ljudi od duha pridobio i simpatije običnih ljudi što slabo za finese mare, kojom je volšebnom promućurnošću izvrdao ograničenjima anonimnosti – da ova zagonetka ne bi za vek i vekove ostala nerasvetljena, moramo se spustiti međ prost svet, onaj što popodne šeta ulicom, i pratiti na tom putešestviju jedan primerak toga roda.

I tako, šeta čovek, malčice poludremljiv, s mirom u duši, kad, gle – knjižara! Besposlen čovek, šta će – kud će, zastaje pred izlogom, počinje onako nezainteresovano ovlašnim pogledom knjige da osmatra – kadli mu se, kao nekom magijom, pogled zaustavi na imenu X i Y! To čudesno i poetično ime što je krupnim zlatnim slovima bilo ispisano na luksuznoj opremi njegovih dela, probudilo bi u našem bezazlenom prolazniku dotada nepoznat drhtaj, trgnulo ga iz dremeža u kojem je tavorio, i on bi, privučen imenom, počinjao da iščitava i naslove dela: Ljubav je bila jača, Ne diraj u rane, devojko, Javorka, Ljubi bližnjega svojega, Bože, pomozi mi da te razumem i shvatim itd. – i ti naslovi bi ga već rasanili sasvim, i ne samo što bi njegovu svest sunčani dan preplavio već bi i duboko u njemu iskre novih nemira zatinjale, bol za samim sobom iznenada bi suknula u njemu, čežnja za daljinama – za nečim neizrecivim, a dragim i davno poznatim bi oživela, i još mnogo štošta drugog bi se tu u njemu pojavilo, čineći ga drugim čovekom: čovekom koji je ustreptala srca ulazio u knjižaru, uzimao u ruke njegova dela i tu, na licinom mestu, iščitavao ponešto iz njih, što bi ga već sasvim omađijalo i sludilo, i on bi, nemajući kud, sve majstorove knjige kupovao i radosno ih domu svojemu nosio, blagosiljajući boga što mu je na pravo mesto pogled usmerio i vajkajući se gde tolike godine uzalud proćerda.

književnost uživo 65

– Ima Pravde! Ima Smisla! – uvek dođem u iskušenje da uskliknem kad god sebi predstavim sliku kojom je naš drug sa ulice duhovnijim putem pošao.

A isto se dešavalo ne samo sa tim jednim stvorenjem, i ne samo u toj jednoj knjižarnici, već na svim maloprodajnim štandovima diljem celog sveta. Eto... Miljenik sudbine bio je naš Učitelj – u tome je tajna njegove slave i iracionalnih postupaka ljudi što su vođeni višom silom u trenucima neuračunljivosti njegove knjige u svoje ruke uzimali.

Milioni i milioni su, zaboravljajući da uključe televizore, dočekivali nezaboravna svitanja tražeći u neiscrpnim dubinama njegovih stranica smisao svog besmislenog i jalovog trajanja. I nalazeći u njima odjek sopstvenih snova i put ka svojim čežnjama, oživljavali preporođeni, nakon probdevene noći iz sna i letargije se budili, zbunjeni sobom i svojim dotadašnjim slepilom, a zadivljeni lepotom što im ga je njegovo neprolazno delo u njima prolaznima otkrivalo.

Srce im je pevalo od ljubavi dok su, bogateći sopstveni integritet, s vedrinom hrlili ka novim jutrima, ostavljajući za sobom isprazna potplitanja taštine. Svaki od njih osećao se bogatijim za nešto, što se nije dalo lako izreći, a što je, obasjavajući ih iznutra, davalo rafiniranu punoću i novi, raskliktali sjaj životu. Sa svih strana su, fascinirani, dolazili da ga vide, da ga se nagledaju – da mu odaju zahvalnost, priznanje, poštovanje i udele ostala sledovanja. A on je, siromah, željan društva, pomalo odsutno, ali videlo se to lepo, skoro se i srdačno smešeći, izlazio pred njih, svojim kazivanjima širio im vidike ljubazno ih gledajući u oči, i s jasnom svešću o svome pozvanju povlačio se iza scene, da bi sam samcijat pičio dalje, ka svome zadatku, u susret svojoj sudbini.

knjiĹževnost uĹživo 66

Robert Grafikoni pokazuju rast Vrbnjak grafikoni pokazuju rast bolesnih oÄ?ekivanja red politike red sporta oborinski pljuskovi sa zapada jedini dokaz tvog postojanja miris jastuka i toplina kreveta

književnost uživo 67

Ivan Zrinušić Hrvatski kapitalizam Naravno, radujemo se ženskim mliječnim žlijezdama, osobito masnom tkivu koje ih okružuje; ZAGREB 97 km, RR 156/102, u retrovizoru spaljena sela i ispovraćano ordenje.

Hrvatski kapitalizam, bez pravog pojma o Samuelsonu i Nordhausu, u klinču s kravatama Pierrea Cardina: ni nov nam početak ne bi pomogao.

Naplatne kućice izviru iz magle kao svjetlucava djeca Atlantide i horizont postaje gadljivo poznat, uskoro ćemo se utopiti u masi.

književnost uživo 68

Miloš Ona je u susretu mene sa sobom Petronijević Ona je u susretu mene sa sobom i u čežnji moga Ja da njeno Ti upozna.

Ona je ono što može biti, ispred i iza je san, i svet popločan samozaboravom, i ljudima.

Horizonti su njene oči, kao putokazi slepcu u izmaglicama mogućeg i nemogućeg gde svaka je misao odblesak druge misli.

U jednostavnosti sagledavanja samo je sudbina kompleksna, i s druge strane prozora vrapci u krošnjama kisnu: nisu se setili da naprave kišobran.

I varam se kad pomislim da u klici produljujem život, ljuska sam raspukla.

književnost uživo 69

Ilija Barišić Sitne podvale Ivo gleda u pljesnivi komad sira i pita se što da radi. Već dva puta nagnuo ga je nad rub kante za smeće pa odustao. Sjetio se zakletve svaki put i učinilo mu se da će mu se ruka desnica osušiti ako ga baci. Još se Ivo živo sjeća kako je njemu i ženi bilo u ratu, kako su željni bili svega i svačega, kako su lizali tanjuriće od kave kad bi se prosulo mlijeko po njima, kako su uzgajali povrće na balkonu i grah u lončanicama, uz fikus.

Praznih stomaka naučili su cijeniti hranu, naučili štedjeti, i onda se Ivo zakleo da nikad više u životu neće baciti hranu, taj nimet Božji. Da, u ratu je postao i religiozan. Istina, on i supruga u početku bili su religiozni zbog humanitarne pomoći koja se dijelila u crkvi po konfesionalnom ključu.

No kako je rat odmicao, vjera im je postala istinsko utočište, a oni pravi vjernici. Misa prije raspodjele paketa hrane više nije bila tako dosadna, a počeli su i slaviti kršćanske blagdane, moliti se prije jela i hranu nazivati nimetom. Gleda sad Ivo u nimet Božji i ne vidi ništa osim plijesni. To je valjda nekad bio sir, možda je još uvijek pod tom memljivom truleži.

Sam je kriv, naravno, što je ostavio tako dobar sir da trune u kutu frižidera, do točke kada ga mora baciti. No dobro pamti koliko mu je teško bilo u ratu i kako bi rado imao taj komad sira onda, i ovakav nikakav. Onda bi tanko odrezao plijesan, a ostatak pojeo u slast... Danas ne mora tako, nije gladan, hvala Bogu, a opet, šteta je i grehota, sve da se i nije zakleo.

Ipak je smislio kompromisni recept – rezati pljesnivi dio malo deblje, termički obraditi u mikrovalnoj, dodati tome salamu i puno kečapa. Ni ostale namirnice koje je našao nisu bile u idealnom stanju. Po vonju salame zaključio je da ni ona nije najsvježija, a na starom kruhu skoro je istupio nož. Sir je narezao zadnji, gadljivo kriveći lice dok mu se paučinasta siva, crna i zelena plijesan kao meka prašina lijepila za prste.

Nakon što je tako ogulio sir, pozorno je oprao ruke i narezao par probnih šnita.

književnost uživo 70

Ding! – odzvonila je mikrovalna i označila početak Ivine borbe sa starim sendvičem. Mikrovalna je smekšala kruh, otopila sir, od vrućine jedva ga je držao u rukama. Jeo je Ivo i gore stvari, ali u mislima ga je i dalje progonila plijesan. Imao je osjećaj da je nije dovoljno isprao s ruku i sa svakim gutljajem bivalo mu je sve teže. Što će mu biti ako je sir stvarno pokvaren? Proljev, povraćanje? Taj se tren zagrcnuo i zakašljao.

Ipak, vrlo brzo se pribrao, zaključio da umišlja i ponovno snažno zagrizao.

Kečap i sir procurili su van, a Ivo je bio odlučan da dokrajči bar to što je pripremio. Sa zadnjim gutljajima, ipak, odučio je da se više neće mučiti i riskirati. Primio je četvrtasti ostatak sira, zatvorio oči i zakucao ga u kantu.

Dok je pio drugu čašu vode, kojom je iz sebe ispirao sve što ga je podsjećalo na sendvič od maloprije, ulazna vrata počela su se otključavati. Žena se vraćala s posla.

– Ufff, Ivo, de pristavi kafu – Zdenka je neraspremljena ušla u kuhinju, teško uzdišući. Samo što je torbu objesila o jednu kuhinjsku stolicu, kao za vrag, otišla je pravo do koša za smeće. Bacila je zgužvanu maramicu i ukipila se.

– Isuse Bože, Majko Božja Bistrička... – izustila je slabim glasom.

– E ne da mi se kafu, sama si pristavi, meni nije dobro – rekao je Ivo i sjeo za stol s čašom vode ispred sebe.

– Šta ovaj sir radi u smeću? Jes’ ti normalan!? – dreknula je Zdenka.

– De mi nemoj o tom siru. Pokvario se.

– Šta se pokvario?! – zaprepašteno je vrisnula – Eno, skroz normalan sir!

– Ma kad ti kažem, ženska glavo, probo sam, ne valja!

– Ma Isusa ti, jes’ ti normalan, majke ti? Tako velik komad sira bacaš, samo što je malo star, il šta!?

književnost uživo 71

– Sir je pljesniv, ništa ne valja – promrmljao je Ivo s gadljivim izrazom lica i otpio malo vode.

Zdenka se prekrižila i promrmljala, a onda gurnula ruku u koš i izvadila sir iz smeća. Stavila ga je na stol pred Ivu. – Evo, šta mu fali? Gdje ti tu vidiš plijesan?!

– Ma ti si luda, ženo! – frustrirano je viknuo Ivo, ali je odmah nakon toga duboko udahnuo i probao smireno objasniti – Odrezo sam plijesan i probo jesti. Ne valja!

– Pa... – u nevjerici je žena njuškala sir – Pa... – osvrtala se oko sebe, opet provirila u kantu, i ovaj put primijetila ostatke koji su nalikovali na plijesan – Pa šta nisi prije pojeo!? – opet je viknula – Šta si pustio da istrune!?

– De me nemoj, molim te – Ivo je i dalje govorio tiho, trudeći se da ostane smiren.

– Ma boga ti, Ivo, bacaš nimet Božji! Kako smo samo u ratu bili željni toga!

– Pa je’l vidiš, jebemu, pokvarilo se, kakve to ima veze s ratom?

– Ma grehota je, boga ti, Ivo! – A šta ćeš kad se pokvarilo? Aj’ me nemoj, molim te... Dosta toga.

– Pa onda pojedi prije nego se pokvari! Ne možemo tako rasipati.

Nemamo!

– Ma imamo dovoljno, ‘ajde – rekao je Ivo mirno.

– Da se tebe pita ne bi imali dovoljno! Ti sve rasipaš! A ja se brinem da imamo, ja štedim. Ja tu perem ruke u ladnoj vodi da se ne pali bojler i ne troši struju. Ja ostajem kasno navečer budna za mašinu po jeftinoj struji. Ja štedim na poslu, neću ni sendvič uzet da ne potrošim. A šta si ti

književnost uživo 72

napravio? Ništa ne radiš, samo se tu izležavaš po kući, gledaš kladionice, i ne znam!

– Ne jebi me za poso, ženo, nisam ja kriv šta ne radim! – zagalamio je Ivo i lupio šakom po stolu. Žena je najzad ušutjela, bar na trenutak. Sad je ona duboko udahnula, a onda nastavila, ovaj put tiše: – Šta ne jedeš taj sir? Šta ga čekaš da se pokvari?

– Ma da te jebo, nek’ te jebo taj prokleti sir! – zagalamio je Ivo i ustao. Primio je sir kao da će ga baciti kroz prozor.

– Ne kuni hranu! Kako te nije sram!? – uzvratila je vikom i Zdenka.

– Ma evo ti sir, da te jebo! – rekao je Ivo i naglo dobacio sir prema nespremnoj supruzi. Sir ju je pogodio u prsa i pao na pod. Nije to bilo jako, nije to bio udarac, no Zdenki su navrle suze na oči, a donja joj čeljust počela podrhtavati. Ta čeljust uskoro se stisnula u osvetnički grč i Zdenka je sa stola dograbila komad starog kruha. Svom snagom zavitlala ga je u supruga. Izraz tko tebe kamenom, ti njega kruhom dobio je novu dimenziju kad je okrajak pogodio Ivu posred čela, i uz tupi udarac odbio se u širokom luku natrag na stol.

– Jaaao! Ubi me, ženo! – zajaukao je Ivo i primio se objema rukama za glavu – Auuu, pomagaj, Bože – kleknuo je, potom i legao na kuhinjski pod, držeći ruke na glavi – Auuu... – previjao se po podu kao pokošeni nogometaš.

– Izvini – plačući, Zdenka se nagnula nad Ivom – Gdje te boli? – rekla je kroz suze i nježno ga dodirnula.

– Jao ne pitaj... Ubi me, ženo!

Zagrlila ga je i legla kraj njega na podu.

– Izvini – rekla je kroz jecaje.

književnost uživo 73

– Auuu, majko... – zapomagao je Ivo. Privijeni jedno uz drugo, ležali su na kuhinjskom podu. Ivi se činilo da su pločice hladne, a Zdenki i da su malo prljave, no to nije bilo važno.

književnost uživo 74

Mojca Bereša Instant Ujutro popiješ instant kavu, za doručak instant palenta s mlijekom, pročitaš instant vijesti, snimiš se na instant kameri da instant snimku pošalješ u instant poruci instant prijatelju.

Vrijeme je za instant zaradu: na instant biznis sajtu slijedi instant odmor da popiješ instant čaj pojedeš instant ručak od piletine.

U instant teretani upoznaš instant ljubav i poslije instant večere namažeš se instant kremom protiv bora; uzmeš instant drogu za instant duhovnost nastane instant pjesma za instant umjetnost i doživiš instant prosvjetljenje da možeš živjeti u instant znanju…

U tvom instant životu je vječita jedino iluzija da živiš kvalitetan život.

književnost uživo 75

Barba Franko Apokalipsa II Bušić dok ti vlastita konkubina titra u majčinu zubu kao krijesnica i vapno s čokoladnim preljevom krušne peći sikću jezikom grimiznog grifona dok ti se kosti lome pod slikarskim kistovima dok olimpijski ushit mnogobožja plazi jezike devama dok sveprisutni silikoni gnječe obraze sestrinstva dok oceani otrove fiksaju u utrobe veganskih fanatika postava je profitirala iz profila jamačno je samo lijevovidljiva

književnost uživo 76

Zoran Žmirić Pet razina zadrtosti Prvoga dana proljeća 1971. godine, gledajući ravno ispred sebe, gospođa Marija je žurno i bez glasa izjurila iz crkve Svetog Nikole. Samo desetak minuta prije, nesigurno je prekoračila mramorni pod do oltara, da bi nakon par razmijenjenih rečenica sa svećenikom punog i brzog koraka skoro pa istrčala iz župnog ureda. Iza nje je ostao namršteni don Ivan zbog kojega gospođa Marija idućih trideset godina nije prekoračila crkveni prag. Njezin muž koji je mjesec dana ranije poginuo na porinuću broda u 3. maju nije dočekao kraj Marijine trudnoće. Mjesec dana kasnije, mlada je udovica krstila sina u pravoslavnoj crkvi zatvorivši si tako još jedna vrata. Nakon toga sa svojim ocem više nikad nije progovorila niti riječ.

Za Juru Bjeliša, kojemu je UDBA u par navrata odbila bubrege zato što je i nakon ‘45. na zidu svoje kuće u Metkoviću držao NDH domovnicu, zet, bosanski Srbin, nije bio ništa simpatičniji zato jer mu je s najmlađom kćeri živio daleko od očiju. Razilaženje s Marijom Jure je samo još jednom pokušao dovesti u red, i to na zetovom sprovodu, kada joj je po najstarijoj kćeri poručio neka ostavi dijete i vrati se u Metković. No, Mariji to nije padalo na pamet, isto kao što nakon svađe s don Ivanom nije potražila drugu katoličku crkvu u kojoj bi krstila sina.

Na očevom sprovodu, Marija je progutala suze zašutjevši na puna tri dana. Progovorila je tek na mostu iznad Neretve ulazeći u autobus koji je, vozeći iz Dubrovnika, na tom mjestu skupljao putnike za zapad. Sa sinom Željkom u naručju, sjela je odmah iza vozača i prišaptala: – Kartu do Rijeke.

Usred ljeta 1981. petoro sinova i kćeri Jure Bjeliša na ostavinskoj je raspravi podijelio zemlju. I prije nego su ušli u općinski sud u Metkoviću, Jurini su nasljednici znali da im je najmlađa sestra razbaštinjena. Nisu o

književnost uživo 77

tome iznosili mišljenje. Ni u godinama koje su dolazile, nitko od njih se nije odrekao ničega u sestrinu korist, samo je jedna od sestara za nju i Željka jednom godišnje autobusom slala paket mandarina. Najstariji brat kojemu je otac prepustio Marijin komad voćnjaka, prodao je tu parcelu procijenivši kako je ipak red da i sestri nešto pripadne. Toga dana kada je gospođa Marija poštaru potpisala izbrojane novčanice, po prvi je put sina uvela u jednu riječku trgovinu s instrumentima, istu onu pred kojom bi inače svaki put zastali ne bi li Željko na par minuta opet i iznova gledao u gitare koje godinama nisu napuštale izlog. Melodija Mengeš boje javora koštala je točno u dinar onoliko koliko je brat gospođe Marije procijenio da vrijedi njegova mirna savjest. Idućega dana gospođa Marija je po Željku poslala plavu kovertu za don Ivana. Njome je nakanila platiti misu za svog oca, no Željko se vratio neobavljenog posla. S oltara crkve Svetog Nikole ime Jure Bjeliša nikada nije izgovoreno. Gitara je nadživjela gospođu Mariju.

U jesen 1991. Željko je u maskirnoj uniformi brazilskih specijalaca sjedio u planinarskom domu na Platku i s grupom vršnjaka čekao zapovijed o pokretu. Njegovom je odlasku prethodila žestoka svađa s majkom, no Željko nije kanio odustati od nauma. Gospođi Mariji je preko noći u susjedstvu porastao ugled. Samohrana majka koja je sina jedinca ispratila u dragovoljce postala je mitska veličina poput Bogorodice koja je za svojim hodala do Golgote. Ali za razliku od blažene imenjakinje, gospođa Marija nije bila na toj razini prihvaćanja. Prošlo je desetak dana otkako je Željko otišao od kuće obećavši da će se javiti čim se dokopa telefona. No, otkako je ostala sama, telefon se niti jednom nije oglasio.

Tko zna kako, gospođa Marija je nabavila broj gradskog zapovjedništva i danonoćno zahtijevala da joj se kaže na kojem terenu se nalazi njezin

književnost uživo 78

Željko. Ljubaznost s druge strane samo je dodatno izluđivala zabrinutu majku koja nije birala riječi kako bi obranila svoje pravo da dozna gdje joj je sin.

– Jebem vam mater svima! Vi znate gdje su vaši sinovi! Jebali vas Tuđman i Milošević zajedno! Gdje je moje dijete?! – gospođa Marija je mantrično ponavljala psovke kontrolirajući suze naučenom, gotovo glumačkom vještinom. Idućih godina susjedi su iz crkve Svetog Nikole dovlačili odjeću i hranu. Caritas je hranio čitav kvart, točnije sve katolike u kvartu. Osim gospođe Marije. Samo jednom don Ivan joj je po ministrantu poslao par najlona brašna, šećera i ulja. Gospođa Marija je kroz odškrinuta vrata kimnula glavom i protisnula: – Ne treba. Sad sam bila u Bonaviji na ručku.

Usred siječanjske zime 2001. u opatijskom hotelu Kvarner mala grupa ljudi slavila je Željkovu i Sanjinu svadbu. Po licima slavljenika nitko ne bi pomislio kako je tek večer prije Željko s budućim tastom vodio vrlo otvoren i neugodan razgovor.

– Ti si u redu dečko, ali mi smo različiti ljudi. Kod nas se u Zadru kaže da se svoji trebaju držati skupa, a mi si nismo svoji. I nikada nećemo biti. Željko je dugo šutio grijući uho slušalicom, da bi na koncu kratko odrezao: – S vama ili bez vas, svadba je sutra u šest. Samo koji mjesec kasnije, kao pred streljačkim vodom, Sanja je, držeći se za trbuh, stajala nasuprot obitelji koja se nije mogla pomiriti s time da netko odrastao može ignorirati liječnički savjet o pobačaju. Sanjini nisu prestajali urlati.

– Sad misliš tako, ali vidjet ćeš za koju godinu! Takvo dijete je teret i sebi i drugima! Cijeli život ćeš biti žrtva invalida! Čak se i Željko po prvi i

književnost uživo 79

jedini put složio s tastom i punicom. Gospođa Marija je šutjela gledajući bespomoćnu snahu, da bi na koncu ustala i stala između Sanje i ostalih: – Ona nosi i ona jedina ima pravo odlučiti. Nitko od vas, pa ni ti, sine, nemate je pravo na ništa nagovarati. Obitelj se rastala u svađi. Opet su se sreli tek pred Božić iste godine, u crkvi Svetog Nikole, gdje je don Ivan krstio zdravu djevojčicu. Nitko od okupljenih nije mogao sakriti suze, pogotovo kada je Sanja s tek krštenom Katarinom u rukama zagrlila svoju svekrvu i naglas zaplakala: – Da mi vi niste dali snagu, nje sad ne bi bilo... Gospođa Marija jedina nije plakala.

U proljeće 2011. sijeda glava gospođe Marije utopila se u bijelu jastučnicu s cvjetnim uzorkom. Izgledala je kao da joj ruže i bršljani rastu iz ramena tvoreći joj oko glave cvjetnu aureolu. Nakon što je, sporo dišući, dugo i nepomično ležala, konačno je otvorila oči i pogledom potražila sina. Sjedio je tik do njenog uzglavlja. Primakao se bliže ne bi li čuo kako joj može udovoljiti. Šapnula mu je nešto, na što se Željko okrenuo i Sanji dao znak neka s Katarinom izađe iz sobe. Kad su vrata tiho klapnula, gospođa Marija je progovorila: – Kad riknem, otiđi kod svećenika. Željko se snuždio nabirući obrve. Kad rikneš? Mama?

– Da, kad riknem. Otiđi u crkvu i pitaj ga hoće li mi doći na sahranu.

Oči gospođe Marije napunile su se suzama. Uhvatila je sinov dlan i stisnula ga. Obećaj mi! Željko je pomilovao majčino lice i blago se nasmijao: – Obećajem, ali... Što ako odbije?

književnost uživo 80

Na licu gospođe Marije dvije su se duboke bore pretvorile u kanale kojim su debele suze natapale ulegnuće pod grlom. Znam i ja da neće doći, ali ti ga ipak pitaj. A kad ti kaže da neće, reci mu... Reci mu da sam ga pitala tek redi reda. Reci mu da sam ga pitala samo kako bih čula da ne želi doći i kako bih mu mogla poručiti neka se jebe!

književnost uživo 81

Mladen Tragovi goveda Blažević (izvadak iz romana) U gostionicu je ušao nepoznati čovjek prerano ostarjelih brkova.

Namjestio se na šanku između Šuljovana i Dudala.

– Rakijicu.

Istresao ju je u sebe, kao da je to neka mrska dužnost. Vrtio je praznu čašicu u rukama. Činilo se da želi otkriti jesu li to na njoj neoprane muzge, ili je izglodana od prevelike uporabe.

– Još jednu?

Gnjaco ga je gledao u oči, kako se gleda da bi otkrio ima li novac za piće u džepu. Umjesto odgovora stranac je digao pogled.

– Zna li tko gdje je pokopan moj sin? Bio je kaderaš... Čuo sam da se ovdje motao... Mislim, ubili ga... Da su ga tu zakopali.

– Ovdje koliko znam nije bilo kaderaša... I nije niko ubijen.

– Bogato ću platit... Onaj ‘ko mi pokaže grob... Dat ću novaca. Čovjek sa sijedim brkovima se uhvatio ispod miške nesvjesno pokazujući gdje drži vrećicu s bogatom nagradom.

– Kako se zvao?

Dudalo se iznenada uključio u razgovor.

– Matko... Je’l znate nešto?

Nije izgledalo da je stranac promijenio izraz lica. Činilo se da ga ne može promijeniti ni radost ni tuga, ni lažna nada.

– Kad bi vam ga pokaz’o... Grob... Što bi... Što bi s njim?

– Odnio kosti da ga zakopam... U obiteljsku grobnicu, a tebe bi’ nagradio... Bogato bi’ te nagradio.

– Koliko bogato?

Ničim osim riječima, Dudalo nije odavao pohlepu.

književnost uživo 82

– Da ne brineš ti i tvoja porodica za narednih... Pet... Deset godina.

Dudalo je zamišljeno gledao ispred sebe, otpuhivao smrdljive dimove i čudno pomicao lijevu nadlakticu, kao da je onim dijelom ruke koji mu nedostaje listao novčanice.

– ‘Ajd sa mnom.

Gnjaco i Šuljovan su ih začuđenim pogledom ispraćali iz gostionice.

– Je’l zna on?

– Izgleda.

Dudalo i stranac su zajedno iskopali raku i ukrcali veliki kovčeg na kola. Pritom su ga umotali u vojničke deke. Sjedobrki je bio zadovoljan.

– Lijepo je što ste ga sahranili... I kovčeg... I zabili križ... Rijetko su kad kaderaši ovako zakopani.

– Jebi ga, ljudi smo... A i on je bio čovjek... Ako i kaderaš.

– Pošteno! Evo majstore.

Pružio je Dudalu zavežljaj s novcem. Dudalo nije brojao. Brzo je spremio onaj zavežljaj u vanjski džep kaputa. Kod Gnjace se nije pojavljivao nekoliko dana. Kad je došao, osjetio je da je do tad veselo društvo u gostionici odjednom zašutjelo. Dok mu je pružao čašu vina preko šanka, Gnjaco se nije mogao suzdržati: – Jebote, ‘ajd sad reci... Kako si mrtvog ćaću mogao prodat... za pare? Mrtvog si oca prod’o za pare!

Dudalo je najprije izgledao uvrijeđen i iznenađen, kao da je čuo najveću objedu na svoj račun. Zatim je usne nakrivio do granice osmijeha.

književnost uživo 83

– A što bi mu ja? Znaš kakav sam... Nisam mu... Jebi ga ni cvijeće nosio... Ime na krstu nema... Mati umrla... A ona moja ženetina... Jebe se Marici... A tamo će mu bit lijepo... Onaj brko... Neki fin čovjek. Reko mi da ima pravu ozidanu grobnicu... I mramornu ploču... Nosit će mu cvijeće...

On i žena. Bit će mu bolje nego na brdu iznad moje kuće.

književnost uživo 84

Izet Tarantino Medošević Krenuo je lijevim krošeom, 90 kila, iz ramena. Dao sam se ulijevo, skoro bacio, da ostane sam sa svojom silinom. Ispred njega našla su se staklena vrata. Razorio se staklom i samim sobom. This monkey goes to heaven. Prišao sam mu s leđa i opalio ga vratima od kojih se onesvijestio.

Jednostavno sam ih naglo otvorio i mogao je gledati van. Dijelom tijela (glavom) više nije bio u stanu, bio je na balkonu. I tu je i ostao.

On koji krvari nasmrt i ja koji sjedim za stolom i gledam u sliku na zidu.

Stojnićeve Ptice. Sviđa mi se glas cure iz Pixiesa. Tako je čist, nenametljiv, a super važan. Monkey je još životario neko vrijeme, krkljajući i hropćući.

Jedan reketar manje. Krv se cijedila s balkona i on je utihnuo.

Mačke su se okupile ispod balkona i lizale krv. Svako zlo za neko dobro.

Promijenio sam ploču. Stavio sam Razum i bezumlje, prvi album Majki, jedan od najboljih albuma s ovih prostora, kako sada zovu Jugoslaviju.

U tom su rangu od rock albuma još: Dnevnik jedne ljubavi, Sexin – No Sleep Till Pussy, Crno-bijeli svijet, Pljuni istini u oči i neki albumi beogradske novovalne scene. Naravno i Letov prvi album. Svirala je Divlja duša. Čudne misli u ovakvoj situaciji, ipak je posrijedi ubojstvo, zapravo više samoobrana, ali tko će u to povjerovati?

Vrijeme je za odlazak. Nisam imao živaca za organe zadužene za utvrđivanje istine. Prekopao sam reketarove džepove i otuđio mu 6500 eura, sasvim dovoljno za aviokartu ili brodsku kartu do Italije pa otamo u Indiju u neku komunu. Vrijeme je za duhovno uzdizanje. Prošao sam polovicu života. Otišao sam u podrum po vapno, zaprašio truplo i prekrio ga stolnjacima. Tendu sam spustio do kraja.

Nije parodija, ali stvarno je bilo vrijeme da se krene, a kao što znamo – najbolje se putuje kad putuješ sam.

književnost uživo 85

Vladimir Kap po kap Vuković Kap-kap, kap po kap, sipim kap po kap, iskopan, prekopan, preko krvavih svojih polja tebi trčim, kap po kap curim, ja – vodeni sat; vidi-previdi, sa moje kape praporci odjekuju zvon po zvon, pa korak po korak, kap po kap, kao kiša i kao trun, kap po kap ti kapljem, u flašicu me spakuj, budi dobra ti.

književnost uživo 86

Ivan Glišić Da sam ja Bog Da sam ja Bog Da sam ja Bog, nikada ne bih dozvolio Da se to desi mom sinu, da se rodi među leproznima umom i duhom.

Da među živima, i živ, Živi pun ljubavi, a bez ljubavi.

I da ga tek mrtvog i među mrtvima Ljudi shvate i zavole. Da sam ja Bog, Nikada ne bih dozvolio da se to desi Mom sinu. Da sretne Tebe i da te zavoli, Kao što sam ja sreo i zavoleo tebe, A ti da me shvatiš i zavoliš Ne živog među živima, Nego tek kad budem mrtav I među mrtvima. Da sam ja Bog, Nikada to ne bih dozvolio mom sinu.

Ali, s obzirom na to da nisam Ni Bog ni Božji sin, Neću sebi dozvoliti takav sunovrat, Da umrem zbog neuzvraćene ljubavi.

Ako ne nađem nikoga Ko će da me voli, voleću samoga sebe, Ma koliko to nekome izgledalo samoživo I narciziodno. Jer, bolje je da budem Novi Narcis, živ i bez ljubavi, Nego Novi Isus,

Mrtav, i s ljubavlju. Šta će mi takva ljubav. Ljubav živih Prema mrtvom, a ne živih prema živom.

Da sam ja Bog, nikada ne bih dozvolio Da se to desi mom sinu.

Ptica i reptili Ptica sam U kavezu S reptilima Umesto da letim Univerzumom iznad sebe Letim univerzumom Unutar sebe Krijem svoja krila I gmižem Da me ne rastrgnu Jer ptica sam U kavezu S reptilima

književnost uživo 87

Olivera Olja Želim (ili jebale nas ovolike reči kada u sebi Petrović ćutimo najvažnije stvari) Ako te budu pitali za mene nemoj ništa da kažeš, mogu sama (ili Jebale nas ovolike reči kada u sebi ćutimo najvažnije stvari) Kako si blesav u tim žutim, baš si smešan.

A što kuvaš špagete tako kasno, mogli smo da večeramo salatu ili nešto drugo.

Ne, ne, volim, samo kažem. Žene tako vole da govore razne beznačajne stvari pa ta njihova sklonost nekad dobije oblik smisla za humor.

Mada šta god da izgovore one to ozbiljno misle.

Jeste, šta se smeješ? Žene misle, naravno. Više nego što možeš da pretpostaviš.

O svemu, i ja tako nekad … I o tebi sam mislila… Kada bi stvarno, ali ozbiljno, bar pet dana proveo na nekom kampovanju postao bi drugačiji… Mislim da bi. Zato što ovde nedostaje slobode, mnogo je ograničenja, putokaza…Onih glupih znakova „stop“ zbog kojih možeš da zakasniš kada kreneš da uradiš neku veliku stvar.

Na kampovanju možeš da budeš potpuno svoj, da se prevrćeš u vreći za spavanje po celu noć, da spavaš na zemlji dok miriše borovina… Da se sakrivaš od kiše ispod velikih grana, možeš da vrištiš i pevaš, a da te niko ne vidi koliko si lud.

I meni se sviđa… Ja bih mogla vidiš sada da vrištim.

Naravno da neću samo kažem da bih lako da oslobodim glas. U svakom vrisku imaš hiljade reči. Ko ume da čuje i pročita vrisak taj razume i glad i bol. I može postati tako mnogo srećan.

Jesi, vidim da si srećan, jasno je da umeš zato i mislim da bi odlazak na kampovanje imao smisla.

Obriši odmah, da se ne zapeče. Samo stavi tu, ja ću oprati sve posle.

A što me snimaš?

književnost uživo 88

Nisam slatka, lažeš.

Nisam, ja nikada nisam bila slatka.

Nisam skroz.

Valjda ja bolje znam.

Neću da se izujem,volim te crvene čizme.

Ne sviđaju ti se?

Ja sam zaljubljena u tu izbledelu kožu od sunca.

A i stopala mi izgledaju manja, ako obratiš pažnju, a broj četrdeset, izgledaju kao da je trideset i osam.

Dodaj malo bosiljka, malo samo, uhvati prstom kao kad hvataš trzalicu, tako se sprema.

Osećam, vidim.

Neću da znaš, nije važno.

Davno je to bilo, prošlo je sa odlaskom u bioskope.

Odlazim, ali ne tako često.

Naravno da se sećam, imala sam pet godina, možda par meseci manje.

Sa ćaletom.

Neću da ti kažem šta sam gledala, smejaćeš se.

Neću.

Ne, ta narandžasta i plava činija su super.

Jao, ko će sve to pojesti?

Ne mogu toliko, samo ću da probam. Dobro.

Kad si kupio cveće?

Predivno, hvala.

Ako te poljubim to bi moglo da znači zato neću.

I pogled znači.

Ti sve vidiš.

književnost uživo 89

Ne bojim se samo mislim da ne bi trebalo.

Bolje da jedemo.

Baš si se potrudio.

Neću da plešem i ovako smo u riziku da postanemo bliski.

Sada sam gladna.

Dobro lažem. Eto tako, laže mi se.

Prija, ne kažem.

Ako te poljubim, šta ćemo sutra?

Važno je, svako sutra je važno.

Razumem, ali i ovako je lepo.

Ne mora da bude savršeno da bi bilo lepo.

Meni pola čaše.

Kasnije, posle večere.

Ne volim da pričam dok jedem.

Mogu malo.

Divno miriše.

Jeste, mogao bi da otvoriš restoran.

Ko ne voli Bitlse?

Znam te godine sam rođena.

I ja tako mislim.

Ne verujem ti, sad ti lažeš.

Ako te budu pitali za mene nemoj ništa da kažeš, mogu sama.

To ti samo mene tako vidiš.

Samo utisak.

Rekla sam ti da je bilo davno, tada me nisi poznavao.

Nije interesantno.

Sećam se, ali pamtim samo lice, izraz na njemu.

Možda bih, nisam sigurna.

književnost uživo 90

Molim?

Da, to je ta noć…

Ne znam šta da kažem…

Molim te ćuti.

Prestani o tome da govoriš.

Pocrveneću, ćuti…

Pa drhtim, tako…

Ugasi svetlo.

Smanji muziku.

Ugasi kameru. Želim.

književnost uživo 91

Katja Kuštrin Bacanje žabice Za ljetnog dana šetali smo putem, uz koji je danas kamp i po kojem turisti ostavljaju tragove gazeći naše korake.

Stali smo pored rijeke. Naša tijela su okamenjela na njenoj obali punoj mrtvoga života.

Kamenje, sivo, bijelo, prelijevajućih boja zarivalo nam se je u stopala. Korak se lomio nad njim, kao pjesma se slijevajući iz pokreta u pokret.

Već je John Keats napisao: “Poezija zemlje nikada nije mrtva.” Toga dana rukom sam na pola presjekla svoj prvi kamen. Bez boli ga prepolovila – uništavajući mrtvo u sebi. Kao da gledam film Karate Kid. Iako ga tada još nisam vidjela. Možda će dio te kamenite smrti, koja je rodila život, biti riječnim brzacima i valovima donesen artefakt za nekog tko će se jednom zaustaviti na tom mjestu.

Možda ću za njega biti hominid, koji je izgradio kameno oruđe, kojim se može kopati. Sjedim na pješčanoj podlozi uz Bohinjsko jezero.

Tražim prikladno oblikovan kamen, takav koji će moći na tankom filmu vode putovati lagano namreškanom površinom. Val ispred kamena uzrok je da kamen poskoči.

Preveo sa slovenskog Robert Vrbnjak

književnost uživo 92

Tamara Balkan Čapelj

foto: Mirela Fuš

Bijeg na kraj svijeta Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta?

Ostavimo vremenske prognoze i hirove, ustajanja na lijevu nogu i sastanke s kiselinom u stomacima, zaboravimo ograničenja brzine i lajkove i hajdemo, nek’ nam mjesec bude za leđima, a pred nama ništa, samo duboka provalija jednog zaluđenog svijeta i ozonska praznina sa sjećanjem na rupe.

Tamo ćemo hladiti potrošačka lica zelenim listovima umjesto lepeza, brčkati noge u plićaku potreba i rukom tjerati sve izmišljene standarde kao dosadne muhe.

Jesti ćemo svaku petu ulovljenu ribu, a ostale uz pozdrav vraćati u vodu (za sjeme svakovrsnom životu) i neko samoniklo sočno voće kad nam crijeva zasviraju gajde il’ kad nam se hoće, i ja ću ti svakog dana u travi ubrati pune šake slatkih crvenih osmijeha, a ti ćeš predvečer sakupljati

po naramak toplih pogleda da nas grije u našem domu s krovom od zvjezdanog neba.

Hoćeš li sa mnom na kraj svijeta da se nikad ne vratimo ili da se ušunjamo u prošle živote samo ako poželimo provjeriti koliko smo sretni?

Drugi će o nama nagađati gdje smo to naprasno nestali i kakve su to mračne tajne ukrale naše korake šarenim izlozima lutaka bez srama, a mi ćemo mirom dane krečiti i negdje na kraju svijeta srećiti zbog svega što je ostalo za nama.

književnost uživo 93

Balkan Teško je živjeti u ovom pupku svijeta koji je vječita meta tuđih interesa što ih prate pokrovi.

Zato ovdje najbolje uspijevaju vukovi.

književnost uživo 94

Ivana Pavić Ženstvena Čestitam!

Dobili ste Predivnu Curicu Kaže se da sretne majke curice rađaju On kaže Kuhaj!

Peglaj!

Rađaj!

Odgajaj!

Uzbuđuj!

Zadovoljavaj!

Zarađuj!

Sanjaj u međuvremenu!

Gutaj Šake Psovke Genitalije Ponos

Skrivaj Krv Suze Strah Ponos Sanjaj u međuvremenu!

Majko, U međuvremenu Umjesto da sanjam Ja se pitam Čime sam zavrijedila biti (zga)žena (poni)žena Čime si zavrijedila Biti (zgro)žena Kaže se da sretne majke curice rađaju Oprosti mi Majčice

Nisam više tvoja predivna curica Postala sam njegova (unaka)žena

#III. Danas nema mleka. Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!

književnost uživo 96

Marko Putovanje Marciuš I. Probudio sam se, zapalio cigaretu i ležeći u krevetu promatrao strop. Nisam imao pojma što se dešavalo prethodne večeri, no kao da nije bilo ni važno. Dao sam otkaz, toga sam se sjećao.

Vani je sipila kišica, cesta je bila mokra i blatnjava, ljudi su šetali natkriveni kišobranima i činilo se da su svi odjeveni u sive ogrtače.

Ustao sam, izletio iz sobe i zateturao kroz hodnik.

U kuhinji se zaletjeh u baku.

– Dobro jutro – pozdravih.

Odzdravila je. Stajala je pokraj štednjaka. U loncu se kuhalo nekoliko neoguljenih krumpira.

– Danas ideš u Zagreb? – upita.

Klimnuh glavom, šutke, i natočih sok.

Kava je već bila skuhana i uzeh šalicu, vratih se u sobicu i svim silama zapnem čitati Hemingwaya. Nije išlo.

Vratio sam se u kuhinju.

– Bako, molim te, posudi mi za pljuge – zamolih. Masirao sam joj leđa, pokušavao je poljubiti u obraz dok je ona odmahivala rukom.

– Rekao si da ti treba samo za kartu – reče.

– Ali dodaj mi još samo deset kuna za cigarete... Znaš da ću ti vratiti...

– Znaš koliko si mi već dužan...

Oh, itekako sam znao, ali recimo da volim biti dužan ljudima: vjerujem da to produbljuje moje odnose s njima.

Naposljetku, mecena, s palicom ljubavi u jednoj i iskustva u drugoj

književnost uživo 97

ruci, posudila mi je i za otrov i za put. Opet sam pokušao čitati, ali nije išlo. Nakon nekoliko stranica, u hodniku je zazvonio telefon.

– Paskal...

– Celzius... Šušanj s druge strane.

– Ovaj... – glas mu je škripao otprilike kao i moj – Mislio sam te pitati... Imaš li kakvih filmova?

– Isuse Bože... Ne sjećaš se dogovora da danas idemo u Zagreb? – upitah.

Da sam mu bio blizu ošamario bih ga zimskom rukavicom: u mislima sam ga čekao u šumici s dva smrznuta pištolja, dao mu jedan, a drugim ga zatukao drškom po glavi čim mi je okrenuo leđa.

Zbunio se. Čuo sam udarac po čelu.

– Čovječe... Pa totalno sam zaboravio!

– Evidentno!

– Prvo moramo do starčeka – pokušao je biti ozbiljan.

– Naravno.

Nekoliko trenutaka vladala je tišina.

– Nađemo se u dvanaest, u parku – reče.

– U dvanaest, u parku.

Poklopio je slušalicu. Pogledao sam na sat: još trideset minuta. Sjeo sam u sobu i polako ispijao svoju šalicu kave.

Nakon pola sata došetao sam na ugovoreno mjesto. Ljudi su zaposleno trčkarali glavnim parkom što je bila (barem na površini vlastitih prozirnih razmišljanja), čudna opreka mojoj nezaposlenosti.

književnost uživo 98

Čekao sam ga minutu dvije, tada ga ugledam, kišobran i crni kaput, crnu kosu i bradicu, teatralan hod koji je odisao sitnom parodijom njegovog buntovnog duha. Moj prijatelj Celzius, književnik i vucibatina, dvadeset i šest godina još uvijek na grbači staraca, ništa bolji od mene, rekao bih, iako je ovaj dio o književniku ovdje čisto radi ukrasa.

Pozdravih ga, osmjehnusmo smo se bez mnogo riječi. Uputili smo se na mjesto najnižih frekvencija koje sam ikada imao prilike upoznati...

To mjesto... Isuse-Kriste-Božji, to će mjesto moji mirisni receptori pamtiti zauvijek.

U tren smo bili tamo, pred vratima.

– Ti uđi – rekoh.

– Ne. Ti uđi – reče Celzius – Ti uđi...

Učinilo mi se da nema smisla…

– Ajde onda, daj mi lovu!

Dao mi je šezdeset kuna. Zadržao sam dah i pokucao. Začulo se poznato – Da? – Otvorio sam vrata i dalje zadržavajući dah, starček me dočekao ležeći u krevetu pokriven dekom do nosa, brzo je ustao i stao oblačiti hlače.

– Možeš li... – procijedio sam posljednjim zalihama zraka u plućima.

– Da, da, da...

Uvalio sam mu šušu i izašao van prije nego što je moj želudac uspio primijetiti što se zbiva.

– Jebem ti – promrmljao je Celzius – Ovo je užas.

– Znam, znam...

književnost uživo 99

Priča o magičnom Dworkinu. Napisao sam negdje tu priču.

Dworkin i njegov prijatelj živjeli su u sobičku s jednim krevetom, dvije fotelje i kamenim podom, sa začepljenom kanalizacijom – pa su si starčeki ispod kreveta stavili lavor u koji su redovito praznili mjehure i koji, kako sam uspio zaključiti prema strahovitoj pobuni mojih osjetila – ne bi praznili po tjedan dana.

Svačega je tu bilo.

– Zašto, dovraga i bestraga, ne odeš jednostavno pišati van? – upitao sam ga jednom.

– Susjedi – odgovorio je.

– Zašto ne prošećeš do prvoga lokala?

– Preteško!

– Jesi li primijetio – reče Celzius (umjesto u park skrenuli smo do knjižnice i motali se ispred ulaza razgledavajući plakate novih bestselera) – On uvijek leži, pokriven do nosa i samo bulji u prazno. Ništa... Ne gleda televiziju, ništa ne radi. Samo leži u tom smradu i bulji u prazno...

Nisam ga slušao. Istina je sama po sebi bila dovoljno neshvatljiva.

Zapalili smo cigarete. Napisao sam oglas za prodaju gitare i nalijepio ga na oglasnu ploču.

Neko vrijeme smo stajali pa krenusmo natrag.

Upao sam unutra, ponovo zadržavajući dah, uzeo tablete s kojima su nas opskrbljivali starci zatupljenih osjetila; izgubio se kao strijela.

Ponovo nekoliko osvrta na neopisivost i neprolaznost uvjeta u kojima žive, u kojima su živjeli.

Sada, kada prepravljam ovaj tekst, magični Dworkin i njegov

književnost uživo 100

prijatelj M. – više ne žive.

Kod mene smo otvorili bočicu: slatku gospođicu Lumidolu (opioidni analgetik; ništa se od toga nije zaista dogodilo, premda su starija gospoda doista postojala). Natočio sam svakome sok. Od dvadeset kapsula svaki je uzeo deset. Izbrojili smo pare za put, spremili nekoliko knjiga i plavi oglasnik u ruksak. Čekali smo još pola sata i zatim krenuli na stanicu. Putem smo se raspričali o nebrojenim projektima kojima smo opteretili svoju nezaposlenost.

Na stanici smo sreli Ivanu. Mahnuo sam joj, primijetila nas je i uputila nam pogled blagog prijekora.

Pozdravili smo se.

– Ideš u Zagreb ili u Bjelovar? – tu sam se zabunio jer ona zapravo živi na sasvim drugoj strani, u Molvama, prema Koprivnici.

– Kakav Bjelovar? – rekla je, ali kao što rekoh, nisam imao pojma o čemu priča: jednostavno sam bio pričljiv, a i kao djevojka mog životnog prijatelja bila mi je draga.

– Idem u Zagreb.

– Ah... Ideš si vidjeti dragog.

– Baš tak...

Povukli smo se pod nadstrešnicu, budući da je kiša neprestance pljuckala: ni vrit, ni mimo, kak’ bi rekli naši stari.

Ivana je tada radila u ljekarni i znala je da šaljemo starčeke po lijekove. Promatrala nas je neko vrijeme. Mi smo se smješkali.

– Čujem da te Dworkin posjetio i danas – rekoh.

Stisnula je oči.

– Zašto ga zoveš tim imenom? – upita.

književnost uživo 101

Slegnuh ramenima.

Vlakovi na stanici premještali su se uz podnošljivu buku s jednog kolosijeka na drugi.

Nemoralom do istine, zujalo mi je u glavi.

Sjeli smo u vlak. Celzius je otvorio knjigu Krsninog Bhakte koja je pripovijedala o rastanku od materijalnih dobara (kao da se mnogi nisu, bez istinskog stremljenja, ionako rastali s njima): lijep putopis kroz Indiju prepun jednostavnih osjećaja i savršeno lijepih duhovnih istina. Ja sam pričao s Ivanom o Josipu i njihovim planovima.

– Kako je Jasmina? – upitala je.

Osmjehnuh se.

– Našli smo se nekoliko puta – odvratih – Sada ju je uhvatila savjest zbog dečka.

Nasmijala se. Bilo je divno što nema nikakvih predrasuda.

– Je li nam se kuži? – upitah je – To kaj smo nabrijani?

– Ne – reče.

Izašao sam u prostor između dva vagona i zapalio cigaretu. U čas mi se pridružio i Celzius. Pušili smo i razgovarali o koječemu.

Javio sam Heleni da nas čeka oko tri sata na kolodvoru. Nazvao sam i stanovitog Moralesa.

– Možeš li srediti kockicu? – upitah ga onako isprve.

– Za pedeset? – upitao je.

– Za sto.

– U redu.

Završio sam poziv. Neko vrijeme smo šutjeli.

književnost uživo 102

Prošli smo kroz Vrbovec. Prije toga učinilo mi se da vrijeme prolazi neobično sporo, ali uvijek je tako do Vrbovca. Vrbovec je kao neka prekretnica u vremenu i prostoru. Poslije njega stvari postaju bljeskovite.

Vratili smo se u vagon.

– Ja bih popušio još jednu pljugu – reče Celzius.

Ponovo smo izašli.

– Ja sam totalno razvaljen – rekoh mu.

Smješkao se izmoždenih očiju. Lice mu se izobličilo kao i svaki puta u društvu ljupke gospođice. Ne sjećam se o čemu smo pričali. Sjećam se jedino da me neki čiča nažicao cigaretu. Dao sam mu, čak sam mu mislio ponuditi više od jedne, ali odustao sam u zadnji tren. Taj siromašni gospodin bio je odjeven u smeđi dotrajali kaput, bio je neobrijan, ali ozbiljna izraza lica koji je odavao samopoštovanje i ulijevao poštovanje drugima. U trenutku kada me je krenuo žicati, mislio sam da će me prekoriti jer pušim u vlaku.

Ponovo smo se vratili u vagon. Ivana je gledala kroz prozor; nisam mogao razlučiti značenje svih njezinih izraza.

Obično to mogu, zapravo, uzimam to kao neki hobi: promatranje ljudskih izraza i pogađanje misli iz kojih su nastali. Takav način proučavanja ljudi može osobu dovesti u stanje pretjerane osjetljivosti na mimiku sugovornika, ali činjenično: veći dio ljudske komunikacije čini upravo ona neverbalna. Ne mogu razumjeti ljude koji mogu pričati o potpuno nevažnim stvarima, ne shvaćajući da je osoba nasuprot njih dala sve moguće znakove da nije pravi trenutak, da joj se možda žuri, a ne želi to izreći da ne bi ispala nepristojna.

– Nametanje, eto što je – reče Celzius i zbunih se.

književnost uživo 103

Zar sam pričao na glas?

– Dok tvoj neverbalni dio urliče – nastavio je – Oprosti, ali žurim! ili običan: Ne sviđaš mi se, ovaj drugi se smješka i govori: Reci to na glas ako imaš muda, a dotle stoj tu i slušaj moja sranja o životu. Jer imam sve vrijeme ovoga svijeta da te iscijedim, potrošim i nabijem u zemlju svojim nenadmašnim Ja! S druge strane, pogađanje misli zanimljiv je pristup: uvijek si korak ispred sugovornika, pogađajući njegovo raspoloženje, koristeći mogućnost prilagodbe. Mislim da te ljudi tada zaista vole.

– Što? – upitao je.

Zar opet to radim?

– Ma ništa. Glasno je ovdje. Idemo sjesti – rekoh i bacih cigaretu na pod. U blizini je stajao kondukter i promatrao me iskosa. Nije rekao ništa. Mogao nam je naplatiti globu, ali opet: svi puše u prostoru između vagona; kada bi svima naplaćivali globe možda vlakovi ne bi kasnili, smrdjeli, naginjali se u koso kada prelaze preko dijela pruge koji se obnavlja već stoljećima: možda bi izgledali ljepše. Ma ne... Ne bi.

Prošli smo kroz Božjakovinu, Dugo Selo i Sesvete. Uskoro sam ugledao i predgrađe Zagreba, limene zgrade Folke, stare vagone razbijenih prozora i prastaru tvornicu ulja Gredelj.

Sišli smo na peron. Tu negdje, na Glavnom kolodvoru grada Zagreba, dočekao nas je Morales, moj diler. Pozdravih ga. U džep mi je tutnuo fantomsku kockicu, a ja sam njemu tutnuo stotinjak iz Celziusovog džepa.

Nisam promatrao ljude, premda mi je vreva na Glavnom kolodvoru oduvijek bila iznimno fascinantna.

književnost uživo 104

Morales je također nekada živio u Križevcima. Odveo nas je na klupicu ispod Tomislava.

– Morate nešto čuti... – rekao je uzbuđeno.

Podigoh obrvu. Ljubaznost na prvome mjestu.

– Reci... Što te mori?

– Počeo sam pisati... – smiješio se.

Napušenost i pisanje. Nekako mi to nije išlo u glavu.

– Ma nemoj reći – Celzius se nasmije.

Na sreću, Morales se nije uvrijedio. Bio je nekako... Odsutan...

I tada je započeo pričati, a pričao je... Nikada nisam čuo nekoga da tako uživljeno recitira svoj tekst, a znao ga je napamet. Buljio sam u njega kao u proroka, a on je iskrio od ponosa i pjesničkog zanosa. Riječi su mu ispadale iz usta i tvorile krug oko mene u koji sam mogao piknuti prstom. Ne sjećam se točno o čemu je pripovijedala njegova priča, ali način na koji je bila sročena nije iziskivao pretjeranu pažnju; vodio me kroz šumu, preko dlačica na kaputu nekog pustinjaka koji je u deliriju LSD-a ugledao Boga. Uplašio sam se.

II. – Prestani! Nemoj više!!! – dreknuh.

Vrtjelo mi se u glavi.

– Ima li toga puno? Je li to početak, sredina ili kraj? – upitah.

– Tek jedan ulomak – reče Morales smeteno – Zašto?

– I sve znaš napamet? – gledao sam za Celziusom koji je gacao po parku.

književnost uživo 105

– Dosta sam prepravljao tekst... Nekako mi se upilo.

– Dosta... – promrmljam – Ali sviđa mi se. Nalik je na priču koju pišem. Također govori o prosvjetljenju neke vrste. Takve stvari prolaze kod intelektualaca koji vole zapaliti i štošta. Čovjek treba nekako izazvati pažnju. Ako ti knjiga nije dovoljno provokativna... A što je provokacija? – nastavio sam zanijevši se – Što je književna provokacija u ovim krajevima? Sranje, eto što je! Stare fore, prastare. Pedofilija... Seks općenito, droga... Igre riječima... Sumnjiva poezija... Izazivanje sućuti...

Jedni te isti društveni problemi... Gluposti! Gluposti! Ali zato smo mi ovdje! – pokretom obuhvatih Moralesa, Celziusa i sebe – Da ispričamo istinu koja će sama po sebi biti dovoljno šokantna da zainteresira ljude, a opet dovoljno iskrena da se ne izgubi ono nešto!

– Piši o onome o čemu najviše znaš... – šapnuo je Morales citat što sam ga i ja negdje pročitao, u onim knjigama o kreativnom pisanju gdje stariji pisci daju savjete mlađima.

Celzius se malo podalje, stojeći na zelenoj površini, prepucavao s dva policajca. Činio se samopouzdan, volio je nadmudrivati policiju svojom retorikom, no zapravo, ispadao je glup i očit. Mogao nas je uvaliti u nevolje.

Morales se izgubio brzinom pogleda. Ostao sam sjediti i promatrao Celziusa, diskretno gurajući kockicu u gaće. Razgovor je završio i krenuo je prema meni.

– Koja si ti budala – rekoh.

Zacrvenio se u sekundi: ego je bio povrijeđen! Stao je lajati nešto, no svi argumenti bili su na mojoj strani.

– Drugi puta kada me odlučiš pitati da sredim šit, odustani...

Paradiraš tu pred zakonom, a diler s punom torbom je s nama, a da ne

književnost uživo 106

pričamo o kockici koja je kod mene!

Zanijemio je na trenutak. Tada se počeo izvlačiti kako je njegova retorika bila savršena i da je cijelo vrijeme imao stvar pod kontrolom. Lice mu je bilo u još gorem stanju, kao da ga je nešto sažvakalo.

– Nisi ti imao ništa pod kontrolom! Nabrijan si i nemaš pojma o čemu pričaš!

Sjeo je posramljeno. Onaj preostali djelić razuma provirio je iz svoje pećine i rekao mu da sam u pravu.

Sjedili smo tako neko vrijeme. Nasumično sam izabrao neki broj iz oglasnika.

– Da... Da... Sony Ericsson... Da... Najnoviji model... Kako... Pronašao sam ga... Trešnjevka, može, za koliko? Evo, moj prijatelj i ja krećemo ovoga trena... Doviđenja!

Idemo!

Vozili smo se u tramvaju njišući se kao marionete. Vjerojatno smo tako i izgledali, naslikanih očiju i lica čiji su izrazi bili izdjeljani od ruku nekog ludog lutkara. Kada smo stigli na Trešnjevku, čovjek me je pošteno zakinuo i uvalio mi tristo kuna za mobitel koji je vrijedio barem tisuću.

Tada me nazvala Helena. Bila je u blizini pa smo svratili na kavu.

Pričala je kako je sretno zaljubljena, moja bivša, da živi u stanu od crkve, a kada joj se prohtje i kod roditelja svojeg dečka. Bio joj je to ne znam koji dečko poslije mene i nisam vjerovao da imaju stvarnu osnovu. Sada kada prepravljam ovaj tekst, uviđam da sam bio u pravu.

Zapravo, puno toga se dogodilo od tog dana koji pokušavam opisati, prekapajući po starim bilješkama i mahnito prepravljajući tekstove, zaronjen u sjećanja. Cijeli jedan život sabijen u nekoliko godina.

književnost uživo 107

Razmišljam da sam jedna od onih osoba čije postojanje opravdava karmu, daje metaforično značenje reinkarnaciji. Više života u jednom, više osoba/duša što su prohujale kroz mene u ovo nekoliko vremena koliko sam ovdje s vama. Tako se osjećam. I sada, kada se igram ovim rečenicama, imam osjećaj da bih nešto trebao učiniti, nešto što neću učiniti, nešto što će moj stariji ja sasvim zrelo znati da sam trebao učiniti, a nisam – da bi njemu bilo bolje. Reći ću: Kakva sam bio budala; da sam onda znao ovo što znadem sada, sada ne bih bio ovdje gdje jesam!

I svejedno, dok tako buljim u prošlost, sasvim jasno osjećam kako me pritišće sadašnjost. Ima puno toga što bih vam volio ispripovijedati.

III. Žurim, znadem to. Jutros mi je baka rekla (i još uvijek, nakon deset godina jedem kod nje), da razmislim kome pripadam, da završim što sam započeo i da razmislim o poslu. Moja baka ima moći kao u starih gatara.

Ali ne igra se riječima, ili se to meni samo čini.

I tako, prionuo sam da završim ovu priču, da je privedem kraju, jer možda neću poživjeti dovoljno dugo da to učinim, a možda ću se opet zaposliti.

Taj dan koji želim opisati gotovo da je trajao beskrajno. Bio je to najduži danu mom životu. Nakon što sam utrapio mobitel, a Helena otišla svojim poslom, sakrili smo se na tračnicama iza Krivog puta u želji da degustiramo kupljeni hašiš. Požalio sam što nemam škarice sa sobom, jer je hašiš bio tvrd i odličan za rezuckanje. Ipak sam se poslužio upaljačem i u tili čas složili smo dva jointa.

Urlali smo od smijeha, plesali uz prugu, Celziusov crni kaput lepršao je kao plašt dok je glumio Batmana. Ja sam izigravao

književnost uživo 108

kromanjonca i udarao se po prsima. Zatim smo sjeli i zapalili cigarete, razmišljajući.

– Znaš, ja istinski želim biti pisac – reče najednom Celzius.

– Svi to želimo – odvratih, imajući na umu mali krug ljudi s kojima smo se družili – Trebao si čuti što mi je izrecitirao Morales.

Celzius napravi grimasu.

– Recitirao ti je pjesmice? – upita.

– Da se nisi glupirao, uvidio bi da neki ljudi pišu deset puta bolje od tebe koji se trudiš već dvije godine, a njemu je to prvi tekst koji je ikada napisao. Znade ga napamet, pobogu!

Moj prijatelj je šutio, ne shvaćajući da li sam ga želio uvrijediti ili biti objektivan.

– Toliko je dobar? – upita.

– Sve u svemu, nije loš, premda je previše provokativan. Previše droge, previše, previše droge u svemu tome. Ali iskrenost kojom pršti ta njegova priča, stil koji je odabrao... Da se barem rodio pedesetak godina ranije i napisao takvo što...

– Šališ se – procijedi moj prijatelj – Ništa ne može biti tako dobro.

– To je naš problem. Navikli smo uspoređivati se s mediokritetima, vjerovati da nitko od nas nije dostojan pisane riječi i da je pisanje sveti gral za sumnjivu elitu. Mnogi napišu jednu priču i tada umisle da nemaju talenta, a pisanje je umijeće koje se kuje godinama. Rijetki su ti koji mogu napisati dobar tekst iz prve. Jedan od tisuću, rekao bih, i to ne jedan od tisuću ljudi, nego jedan od tisuću pisaca. Pisci staroga kova su to najbolje mogli. Onaj koji je znao pisati i čitati mogao je biti bilo što.

A oni koji su cijeli život proveli među knjigama, koji su srasli s jezikom,

književnost uživo 109

nisu imali problema sa slaganjem i preslagivanjem rečenica kao novajlije današnjeg doba. Danas može pisati bilo tko, ali nije svatko pismen, niti poznaje jezik. U tome je problem.

U trenutku shvatih da me uhvatilo, da pričam bez prestanka, premda je Celzius upijao svaku moju riječ i osjećao sam se pametnim, a bio je to tek trenutak između tisuće drugih kada bih se osjećao glup.

– Misliš li da nismo dovoljno pismeni? – upitao je oprezno.

– Čovječe, ne znaš sa sigurnošću gdje ide veliko, a gdje malo slovo, gdje -ije a gdje -je. I tu ne mislim samo na tebe, niti te ne želim uvrijediti.

Da ne koristim provjeru pravopisa na kompu, ne bih mogao napisati niti pola stranice...

I tu zašutjeh.

– Idemo kupiti nešto za popiti – napokon, kao sam Hermes, prekine me te pobjegosmo daleko od te diskusije što nam je vrijeđala ego. Smiješno je to što nitko nije rekao: Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!

IV. Ponovo smo bili ispod Tomislava, riskirajući prijavu za ometanje javnog reda i mira, ali zakona ovaj puta nije bilo nigdje na vidiku pa smo pričali i lagano pijuckali rum za kolače. Bilo je četiri sata do sumraka.

Nismo imali pojma zašto smo još uvijek u Zagrebu. Obavili smo sve što smo htjeli. Trebali smo sjesti na vlak i vratiti se kući. Umjesto toga krenuli smo prema katedrali, onako, da prošećemo noge. Buljio sam u listove ukrašene najlonkama, osvrtao se za svakom dobrom guzom. Bio sam napaljen i nije me bilo briga.

književnost uživo 110

U katedralu smo ušli sumnjivih namjera. Na ulazu, umočio sam prste u svetu vodicu, kleknuo i prekrižio se. Natjerah Celziusa da učini isto, da barem jednom prema nečemu pokaže poštovanje, a da to nisu olinjali vlasnici noćnih klubova s kojima se sporazumijevao jezikom koji ja nikako nisam mogao razumjeti; kod kojih bi puštao svoju muziku za sto kuna po večeri. Sjeli smo u klupice, zapravo natjerao sam ga da opet kleknemo i sklopimo ruke. Misa je upravo završavala. Ostali smo klečati dok su posljednji ljudi hodali prema izlazu.

Tada Celzius skoči na noge, poput vampira je klizio preko kamenog poda prema prvom svećeniku u šarenom ornatu i uhvatio ga za rukav.

– Želio bih vas nešto pitati, onako iskreno – reče tiho, navukavši na lice izraz ubojice pokajnika.

Svećenik je problijedio.

– Vjerujete li u reinkarnaciju? Mislim, ne isključivo, već kao neku vrstu dvostrukog sistema. Reinkarnacija i raj ruku pod ruku. Neki se ponovo rađaju, drugi odlaze u raj ili pakao. Možda reinkarnacija i jest čistilište, samo se još nitko nije pozabavio tom idejom. Razumijete što želim reći? Hinduisti misle...

– Lijepo je da imate pitanja takve vrste i da razmišljate o Bogu, ako sam dobro shvatio... – riječi su ostale visjeti u zraku. Svećenik se na trenutak pribrao, tek toliko da ga prekine. Desnom rukom držao je kvaku drvenih vrata na bočnoj strani katedrale.

Istini za volju, ja sam se pravio da ga ne poznajem. Razgledavao sam kipove svetaca i uživao na svoj vlastiti način. Uvijek sam volio crkve i otajstvo kojim su zračile. Univerzalni osjećaj mira jednak u svakoj crkvi u kojoj sam ikada bio, i nema grada koji sam posjetio, mjesta u kojemu sam bio, a da nisam barem malo zavirio u crkvu. Nisam vjernik, ne, nije se

književnost uživo 111

o tome radilo, već o misteriju vremena, koracima što odzvanjaju usred desetljeća koja poput neke patine prekrivaju svaki zid, svaku pukotinu i predmet.

Izašao sam napolje ganut, a idiot se i dalje prepucavao sa svećenikom, ne davši mu da se povuče.

– Imaš sitnog? – poput groma saletio me prosjak. U duši me nešto presjeklo i dadnem mu deset kuna iz džepa.

– Bog te blagoslovio.

Osmjehnuh se.

– I tebe rista!

V. Ne sjećam se zašto, ali na Cvjetnom trgu je bilo više štandova nego što je uobičajeno. Susreli smo staru prijateljicu iz studentskih dana s kojom sam isto tako podijelio nekoliko nezaboravnih trenutaka. Sada je imala dijete. Prodavala je nekakve suvenire i dijelila kuhano vino. Bila je sretna što me vidi. Ančica.

Sjeli smo kraj nje iza štanda, obećavši joj da ćemo joj pomoći dijeliti vino. I jesmo. Nekako smo uspjeli podijeliti sve u kakvih pola sata, pun lonac, rekao bih. Neko vrijeme smo pričali, a tada nas je progutala noć. Više nije bilo vlakova za doma, spavati u nekoj formaciji koja isto tako čeka jutro na Glavnom kolodvoru bilo je apsurdno. Zapravo ne apsurdno, već previše puta učinjeno. I tako smo se uhvatili mobitela i stali okretati brojeve svih ljudi za koje smo znali da imaju ili unajmljuju stan ovdje u Zagrebu, ne bi li se nekako smjestili.

Smilovala nam se Izolda bijelih ruku, tako sam je zvao, prijateljica

književnost uživo 112

iz Križevaca. Čudna djevojka. Mislim da sam poslije još samo jednom razgovarao s njom. Nemam pojma gdje je sada i čime se bavi.

Imala je nešto trave, ujedinili smo snage i pušili njezinu travu i naš šit i razgovarali do jutra. Pričala je o svojem bivšem dečku slikaru, petnaest godina starijem od sebe. Primijetio sam da mrzim te stare slinave profesore koji love mlade studentice na foru što su umjetnici.

Ona ga je branila i nakon nekog vremena sam ušutio, no i dalje mi je bilo ljigavo. Mislim, postoje mlađe djevojke i muškarci starijih godina čiji se ciljevi i želje podudaraju i čije su veze stvarne i čvrste; sve ostalo je obična manipulacija zrelosti i iskustva nad svojom suprotnošću. I radi čega? Zategnute kože? Potrebe da se opet osjećaš mladim? Činjenice da si infantilan u duši i nitko te drugi neće? Ili je to neki sport? Ne bih znao. Utonuo sam u san usred razgovora, na madracu koji je bio položen preko četiri daske između kojih su postojali razmaci. I ti razmaci žuljali su me nesnosno. Sanjao sam cijelo vrijeme da propadam u svijet u kojem nisam želio biti. U mjesto gdje samohrane majke prodaju figurice na štandovima i djedeki bez zahoda pišaju u lavor, infantilni profesori zavađaju studentice, gdje svećenici nemaju pojma ni o čemu osim o granicama dogme u koju su zaronjeni, lošim piscima ogrnutim sumnjivim elitizmom i onim dobrim čija djela svijet nikada neće vidjeti jer im nitko nije dao priliku; naposljetku, u svijet u kojem nije bilo budućnosti za nekoga poput mene.

Kada sam se probudio, shvatio sam da ništa od toga nije bio san.

Bilo je stvarno. Bio je to ovaj svijet, u kojem živim.

I smotao sam joint, dok su Celzius i Izolda još spavali, vukao dimove uživajući i promatrao novi dan. Nakon nekog vremena, skoknuo sam po cigarete i smiješio se prolaznicima. Bio sam oslobođen.

književnost uživo 113

– Dobro jutro – govorio bih, a on bi smeteno odzdravljali i nastavljali svojim putem.

Deset godina kasnije potpisao sam ugovor s izdavačem, objavio knjigu, zaljubio se u studenticu književnosti, neki od najboljih životnih prijatelja su mi samohrane majke, a svećenike i dalje gledam ispod oka...

(Premda mi je jedan ponudio besplatan put u Rim; mudrica.)

A Celzius?

On postoji.

književnost uživo 114

Krešimir Podzemlje Butković promijenili smo izloge

ako me opiješ

pontonski prolazi

moći ćeš slaviti

simfonija buđenja

pirovu pobjedu

na prodajnom mjestu

u svom rezimeu

kolektivno praćenje

odjeni mi košulju

megafonskih uskličnika

s uzorkom gradova

u još jednom pokusu

putovat ću prstima

slamaju noge

vozeći kravatu

kamuflažno veselje

ti stegni dio moga razuma

ribe na uzici

da popustim smjelo

mašu repom

pod naletom pitanja

zbog čaše vode

kojim rješavaš se

promijenili smo ulaske

sumnji...

okrijepili slogove sad složno pjevamo pjesmu s etikete utrkuješ se unazad unatraške osvajaš sva zakopana podzemlja kojima se služim robusne predodžbe lektorirani sadržaj uspijevam roniti među tvojim riječima

književnost uživo 115

Nikola INRI Leskovar božji sin

oduzimaju lijene i bolesne

zaposlio se kod nas

dijele bogate i siromašne

sjedi s desne

zbrajaju menadžerske bonuse

direktoru ide da nam

a nas bi množili

pripravi mjesto s nulom pored kontejnera sa skupljačima hrane a u kući njegova oca mnogo je stanova automobila i križeva na zidu razapetih leševa prije spavanja čitaju molitve iz knjige statistike

književnost uživo 116

Miloš Dobar dan, gospodine Jordimoviću Petronijević Opusti živce i uživaj, Milivoje Jordimoviću. Ako možeš. Čivije su podglavljene, nek’ zavijaju seronje kao gladni štenci, ko ti šta može. Sve se postiže novčanicama, svaka iluzija kupuje, samo se smrt ne može pobediti.

Pošašolji te maserke po mindžama i pusti mozak na otavu.

Koji je smrad onaj Pantelijević. Podmukla gnjida. Nafiluj, pričekaj, zgnječi.

Prespavaj u Ambasadoru, obezbeđenje nek’ drema pred Olimpom.

Kako se ove maserke smeše. Meni se svi smeše.

Zadrži konce u rukama i ne daj se.

Na lažima svet počiva, respekt je sve, takav je život: moć koju veštiji grabi.

Ne znam da li da popijem vijagru pa da na ovih 15 santima nabijem neku od ove dve, a plavu, a riđu, i da s trećim infarktom crknem uzdignuta kurca. Ožalošćena porodica, naš dobrotvor.

– Prija li vam, gospodine Jordimoviću?

Svi organi u meni rade protiv mene.

Skovrdžao mi se izdajnik kao dudinjka, nigde ga nema.

– Ne, nisam zaboravila, dragi gospodine, saću i oko mudanca! Šta sam ja ovih čavki pojebao. Uživao... Samo na spratu oko mene imam ih osamnaest kratkosuknjastih, s onim držačima čarapa na gaćama, pojasu li, halterima li ih zovu, i malne sam ih sve prcao. Postane nezanimljivo. Umori se čovek... Pa onda skrene u devijacije. U sodomiju, perverzije... Jer nije caka samo da ga zbijaš do korena nego i da osetiš kako je kada te jebu. Kad ti ulazi.

književnost uživo 117

– Najlepše hvala, gospodine Jordimoviću, veoma ste darežljivi!

– Dođite nam opet!

A i što da ne? Možda i otidem kod onog tankovijastog Arapina, pa da mi naćera onih njegovih 25 santima i da razdragan iz kičmene moždine zanjištim, s oči na drške. Ili u Crveni fenjer, kod Eve, da me kao štrojenog veprića timari i mazi i radi sa mnom šta hoće. Onako vezanom za krevet, s onom đavolijom međ’ zubima od koje ni beknuti ne mogu.

Bezbrižnost je kad te nameste da nemaš kud i kad si nezavisan od odlučivanja.

Gde li se izgubi vreme kad sam se učtivo javljao ljudima i gledao ih u oči!? Šta li mi sada radi gospođa Jordimović? S onim njenim semenkama i vitaminima, još se drži, skot, nadživiće me duplo. Preporučili su mi zavrzlamu s točkovima i kočnicama ili eksploziv, a Nena zelenu pupavku.

Samo, što ta pizda zna šta joj mislim! Dobro je što se nisam šlagirao kad mi kučka pokaza koje sve i čega fotokopije i snimke ima. Obostrano razumevanje. Milu joj majku jebem, ne mogu da joj dohakam. Više me košta nego radnici dva supermarketa. Rđa! Prema svima je tako učtivo nasmešena, srdačna, reklo bi se da na kurac i ne pomišlja, a šta li u glavi krije, jebem li ga? Licemeran je pogled njen − ja je bar znam, iz vremena kad sam mogao, kurcolomka je i jebulja, zanese se i vrišti, hoće i da grebe... I njoj je bar lako, samo preokrene tabane ka nebu i uživa, a ti ga treba i udrviš, a silne obaveze imaš i kako? I bar da ume da ti priđe onako ljudski, saosećajno, nego te uvek ispod oka gleda, kao da nešto očekuje.

Nimfomanka... Ko zna?! Možda se sada i raširila pod nekim... Ili je dovela dvojicu-trojicu pa orgija... A sumnjiv mi je i onaj njen ker, kurjak. Medeni.

Otkad ga još kao štene znam, počeo je da reži i da se kida i arlauče i pre

književnost uživo 118

nego što u dvorište uđem. Sav zapeni. Preživeo je mišomor, ili šta li mi već Nena dade. Kod nje spava. Čim je spazi da odnekud dolazi, njemu se zaburgija. Možda si maže pičku paštetom ili ga pripušta i da je zajašuje.

Sve je moguće... Šta li sam hteo u ovom urnebesu okretanja ruleta, gde se novac uprezanjem drugih oplođuje? Da uspem, da budem poštovan, ugledan, da me svi hvale, zavole?! Da budem neko i nešto! E moj sokole, Milivoje Jordimoviću, zajebao si se! U pustinjama si bez izlaza, i to se samo ljubazno klanjaju, iskeženih osmeha, zbog koristi i straha, svi od tebe strepe, ulaguju ti se i dodvoravaju, s rukama na srcu cvrkuću, ne govoreći ti šta stvarno misle, mrzeći te od srca i svom dušom i zavidljivo ocrnjujući i opanjkavajući iza leđa. Ljudski rod je najpodmuklija semenka zemlje.

– Sve je pod kontrolom, gazda!

Po vas dan ova dvojica vežbaju kako da ispred ili iza mene golim grudima pred metak namenjen meni stanu. Telohranitelji! Ko li im dade to blesavo ime kad ih ja hranim. Ako se ne bi kao vrapci razbežali čim zapuca, eve ‘de sam. Pa se ti sad odmori, saberi i opusti, i uživaj u slobodi, legalnosti, i u onome što imaš i što možeš da imaš. Ako možeš. A vremena više nema i nikad ga nije bilo. I svi jedva čekaju da posustanem i zakovrnem ili da me negde paklenom mašinom dignu u vazduh da ni koščica od mene ne ostane. Jebem ti takav život. I onog ko me ovakvog napravi. Čak i ona moja deca i unuci. Ni trunke zahvalnosti u njima nema.

Onolike zgradurine Milici nakupovah, ama bar da me poljubi i Hvala, tata reče. Jok. Svi oni misle da je to što imaju s neba palo i da je točak koji im pravi pare sam od sebe pokrenut. Pa i onaj moj DNK, naslednik... Odavna se već šepuri kao glavni. Sreća te je lapot zaboravljen.

književnost uživo 119

Čovek je tako sam, to je njegova najveća nesreća – gde li sam to čuo?

– Evo vaših tableta za spavanje, šefe!

Jebem ti ove jastuke, lakše bih zaspao s kamenom pod glavom.

Nije ovo ono što sam hteo... Čovek se rađa glup, i sudbina je takva da ko istinu ne zna ni ne može da pogreši.

Vele da leptiri negde umiru srećni.

Bilo bi lepo, kad bih se probudio u nekoj pustojebini, pred kolibom, da sačekam izlazak sunca i slušam cvrkut ptica, i da si nakrivim patku i sve zaboravim.

književnost uživo 120

Alen Brabec Perigej kružiš još uvijek dvodimenzionalan izrezan iz papira urušavaš se u sebe tražeći dubinu vrhom brazdaš površinu vode chemtrailsi zbunjuju hobotnice ne trepću ribe u svemiru muk blazirana publika namotava žile na kosti

književnost uživo 121

Izet Drva Medošević Zadnjih noći ne uspijevam zaspati. Muče me strašne misli o egzistenciji. Toliko godina imam. Tridesete su samo prohujale, a na obzoru čekaju starost, nemoć, pad. Uzaludnost. Tek jutro donosi san i isključenje. Cigarete, filmovi, kratkoročne senzacije. Nasnimljeni smijeh.

Majka mi ulazi u sobu i poručuje: – Danas poslije četiri sata popodne dolaze drva. Budi doma.

Vani je bura i hladnoća. Baš kod drvarnica je propuh.

– Pa šta baš danas?

– Danas, da.

Silazim u dvorište, navlačim rukavice, pogled na hrpetinu drva obeshrabruje. Otključavam drvarnicu. Palim cigaretu da skupim hrabrosti započeti Sizifov posao. Svaki novi dim bliži je stvarnosti. Krećem, počinjem.

Trpam u kantu te velike cjepanice i bacam ih na kraj drvarnice.

Nakon sata skoro odustajem. Gomila se čini netaknuta. Udvoje bi bilo toliko lakše i brže. Žalim za prijateljem koji bi mi pomogao. Žalim za karijolom, jedan kotač riješio bi situaciju. Ponovo pušim i odmaram. Četvrtina, trećina, polovina, više od pola, još trećina i ubrzo još samo par cjepanica i kraj. Gotov je prvi dio. Još slaganje, a mrak je skoro i hladno je.

Zašto sam toliko lijen? Što je uopće lijenost? Fizički nisam lijen, volim sport, seks, napor u kojem imam kontrolu i imaginaciju. Psiha je posrijedi, uvijek prokleti mozak.

Bacam se na slaganje drva. U drvarnici je suho i toplije, ali mrak je i u tome vidim spas. Nema smisla dalje slagati, jutro je pametnije od večeri. Čujem korake, stara dolazi s lampom! Razočaranje je ogromno, rad se nastavlja. Zašto nisam rođen u džungli da s braćom lovim

književnost uživo 122

veprove? Cjepanica mi ispada ravno na nogu. Nesreća na radu. Nisam rođen za ratara ili sakupljača. Trebam lov ili rat. Linija drva opasno se naginje, riskiram da se sve sruši. Zadnji red i gotovo. Zaključavam drvarnicu i penjem se u stan, drva su na sigurnom, puna 4 metra. Perem ruke. Majčin glas.

– Zašto nisi donio kantu drva gore kad si već slagao? Bolje idi odmah i donesi pa ćeš jesti – odlazi u kuhinju gdje se prži meso za radnika.

Idem, u zelenju kiša kapa...

književnost uživo 123

Tina Ruven U subotu navečer Objesili smo tvoja plućna krila na luster.

Soba te diše umreženim milovanjem.

Zloduh među škripavim rebrima Svijetli.

književnost uživo 124

Moris Sjediti na Balkanu Mateljan na zapadu na fotelji između fijakera i fjake na istoku na šamlici između šarma i šljivika u sredini u beskraju behara.

književnost uživo 125

Ružica Vučedolska golubica Gašperov Požalila je čim je pristala. Što joj je potrebno natezati se s tim napola pečenim intelektualcima, kloniranim umjetnicima, lovcima na fotelje i samoprozvanim veličinama; njoj koja je doktorirala na Sorbonni, predavala po Americi, izlagala u najboljim galerijama? Ova vražja izložba joj zaista nije trebala.

Nije joj trebalo ni zakopati se u selendri koja sebe voli nazivati najlipšim gradom na svitu, ali to je druga priča, velika ljubavna priča s klasičnim završetkom. Gubi živce s lijenim studentima, razdaje svoje bisere, vodi im ruku i čeka hoće li se ikad pojaviti barem jedan talent, iskra koju će ona raspuhati u plam, plamičak, bilo što, samo da može pred sobom opravdati žrtvu koju je podnijela i podnosi u ime ljubavi.

– Ti si žensko i bit će kako ja kažem – rekao je.

– Ti si nitko i ništa – rekla je i počela pakirati odjeću.

– Što sad radiš?

– Odlazim.

– Malo si se zajebala, golubice moja.

Razmišljala je u bolnici o mogućem izlazu iz ove situacije. Njihov se brak odavno pretvorio u situaciju. Bilo je podnošljivo dok je šutjela.

Znao bi je udariti tu i tamo: ako bi uhvatio pogled negodovanja kada bi nadirali njegovi rođaci, ako nije poklanjala dovoljno pažnje njegovoj majci, ako bi eksperimentirala u kuhinji, ako bi navečer izašla van bez njega... Sve u svemu, bilo je podnošljivo dok je pazila na jezik. I on je pazio gdje udara. Povremeno bi pretjerao, ali je mogla modrice prekriti šminkom. S vremenom je postala stručnjak u šminkanju. I u šutnji.

I, evo je tu, u Odboru za postavljanje izložbe Začudnost samoodređenja. Želudac joj se podiže pri pogledu na te kockaste glavurine u kojima se pojam umjetnosti definira kao nešto isplativo;

književnost uživo 126

dekorativnost bez poruke. S njima je zaglavila, ona kojoj je svijet bio pod nogama.

– Malo kasnim, morala sam ul’t čorboloke. Iđemo posli rizat lozu – ori se Ozanin glas tihim prostorom galerije.

– Neka s’! Još nismo počeli, a nema se tu šta ni rad’t. Obis’t ćemo ove masl’ne, dva-tri brodića... – nabija joj u glavi, kao da zakiva čavle u lubanju, glas kustosa Kujundžića.

Gleda ih i šuti. Nema koristi trošiti riječi. Daleko su oni od umjetnosti. Nema u ovom Odboru nikakvog posla. Samo ih treba pustiti i odšutjeti do kraja. Suprotstaviti se možeš onome tko razumije, ali ovi nikad nisu razumjeli, niti će. Takav je bio i njen bivši.

Ponekad ga ugleda ispred kladionice ili u birtiji, pa okrene glavu, ubrza korak i prijeđe na drugu stranu ulice. Čula je, rekli su joj, ljudi vole pričati, da se ženi. Možda bi joj bilo žao te njegove buduće da se o njemu već sve ne zna. Ona je napravila jedino što je mogla napraviti. Vratiti mu se nije mogla. Njegove batine je jedva preživjela. Oko joj nisu mogli spasiti. Ruka je u gipsu. Srećom lijeva.

Drugog dana su bolovi malo popustili, u glavi joj se počelo bistriti pa je uzela mobitel i nazvala Dinu. Dina je u rubrici Kulture. Poznavala ju je površno. Ugodna i pristojna. Odmah joj je poslala svoju kolegicu iz Crne kronike. I fotografa. Tako je njen muž pročitao, ili su mu rekli, da ga ostavlja.

Prijetio je, a ona je prijavljivala policiji i prepričavala svoju priču gdje je god stigla: od novina, preko udruga do predavanja o zlostavljanju žena. Nadala se da će je to zaštititi.

Kad je brak i službeno okončan, kad se situacija smirila, kad je njen bivši, osramoćen pred familijom i poznanicima, napokon shvatio da joj

književnost uživo 127

ne može ništa, ona je zašutjela i progovorila kroz platno.

Stajala je pred policom s bojama i birala pomno kao što domaćica bira namirnice iz frižidera. Trebat će mi dosta crne. I crvene, pomisli.

Platno su joj dostavili jer je bilo toliko veliko da ga sama nije mogla prenijeti. Jedva je čekala da odradi predavanja za danas.

Namjesti platno na sjedalicu i nasloni ga na zid. Umoči široki kist u impregnaciju. Počne premazivati laganim pokretima. Ostavi da se suši. Napravi nekoliko brzih skica. Sve joj je već bilo u glavi, ali, ovako, stavljeno na papir, tražilo je dosta dorađivanja.

Sutradan navečer je, umorna od proteklog dana i uzbuđena pred nadolazećom noći, sjela ispred platna. Iscijedi malo crne na paletu, umoči kist u vodu, pa njime promiješa boju. Lijevo oko stisne u tanku crtu, a jezik smjesti u kut usne, podigne kist i povuče prvi potez.

– Malo si se zajebala, golubice moja – odzvanjalo joj je u glavi.

Ruku joj je vodio eho davnih vremena, sjećanje na strah, skrivanje, bijeg, nemoć.

Kustos Kujundžić je, na svečanom otvaranju izložbe, u istoj onoj galeriji i pred rijetkim posjetiteljima, opisivao sliku kao najpotresnije svjedočenje Domovinskog rata. Što, zaboga, radim, među ovim kreaturama? – kroz glavu joj proleti misao.

Okrene se i iziđe iz galerije.

književnost uživo 128

Barba Franko Krckaju orasi kozmosa Bušić polupitonski protagonist proturječja pitomo plijevi plijesan krckaju orasi kozmosa navlažen žlijebnik žigoše život žitarice živciraju cjepivo kokosom oprašeno i to znakovito ćudljivog li proljeća u praskozorje jeseni psi pedaliraju promiskuitetne pijavice sablasti plagijate pjevaju krckaju orasi kozmosa

#IV. Neke posljedice putovanja

književnost uživo 130

Željko Neke posljedice putovanja Maurović Heiddegarlitz (TUI): Treba uvijek biti na putu! Tako ćete najbolje upoznati Kućebitak. Ž. Platonov (COOK): Ostanite tu gdje jeste! Svijet je ideja koju dovodimo k vama.

I. Jedan čovjek otputuje na neko vrijeme, poslom. Obavivši s uspjehom posao koji je donosio zaradu, on se vraća noćnim vlakom i prolazi kroz gotovo puste ulice grada. Kad pozvoni na vrata stana u kojem je sa ženom i djecom živio godinama, otvara mu neka nepoznata žena i obrati mu se stranim naglaskom i riječima stranog jezika. On pokušava reći da tu živi već godinama, ali ga žena ne razumije. Zatim se na vratima pojavi njezin muž, držeći u rukama malo dijete koje je upravo hranio. Čovjek mu pokušava objasniti što i njegovoj ženi, da je on taj koji stanuje u tom stanu, u toj ulici, u tom gradu već dugo godina, pitajući što je s njegovom ženom i djecom koja bi morala biti tu, u stanu. Čovjek, ljubazno izjavljuje na lošem hrvatskom jeziku, da to ne može biti točno, da oni, pokazuje na ženu i dijete, ovdje žive već par godina i da nemaju pojma tko je on, a isto tako ne znaju ništa o njegovoj ženi i djetetu. Pomalo ljutito, a pomalo i panično, čovjek-putnik pita je li riječ o istom gradu jer ni on nije nikada vidio čovjeka iz stana ni njegovu ženu, a niti njihovo malo dijete. Ispostavlja se da nije riječ o gradu R. kako je mislio čovjek-putnik već o gradu R’... Bar su tako ustvrdili čovjek i žena na vratima stana za koji je on mislio da je njegov, u zgradi za koju je mislio da je ona u kojoj se nalazi njegov stan i gradu za koji je držao da je njegov grad R. Čovjek se ispriča i zaputi natrag na kolodvor u jednako pustom gradu. Na kolodvoru je na drvenoj, bijeloj tabli lijepo pisalo crnim slovima, ime njegova grada R. Pisalo je, svakom razumljivim

književnost uživo 131

slovima! No, ako si čitao iz određenog ugla, mogao si steći dojam da piše R’. Čovjek se, zbunjen i pomalo ljutit, ponovno zaputi noćnim ulicama pustog grada; sveudilj je gledao ne bi li uočio dijelove poznate urbane panorame. Ali sad je već bio nesiguran: eno kioska s novinama, no on sliči na svaki drugi kiosk s novinama u bilo kojem gradu kao i ona zatvorena pekara na uglu, u čijim se izlozima nalazi kruh od gipsa. Eno fontane iz koje već odavno ne curi voda, a prije je bila u obliku liktorske sjekirice od koje je ostao samo brončani svežanj nakon što su joj sjekiru otpilili. Ali takvih je fontana vidio diljem Mediterana, ostatke okupatorske sile, davno poražene. I, nikako da nađe kuću. Onu kuću koju je držao onom u kojoj je bio njegov stan za koji su mu rekli da nije njegov i da nisu nikad vidjeli njegovu ženu i djecu. A ulica je bila ista ona. Je li ustvari bila ista? Jer, nasred malog trga s nekoliko smotanih suncobrana, stajala je, granala se, stara platana, a on se sjećao mladog stabla crnike. Umoran i ljut, zaputi se k malom hotelu preko puta platane ili crnike, svejedno.

Nije se sjećao je li vidio taj hotel, ali je bio siguran da se, blizu njegove zgrade što ju sad nije mogao naći, nalazi neki hotel ili prenoćište. Kad je ušao srdačno su ga pozdravili, no to se nije trebalo pripisati tomu što su ga poznavali, mogla je to biti profesionalna ljubaznost. Djevojka na recepciji mu je, na njegov zahtjev, uručila ključ jednokrevetne sobe i zaželjela laku noć. Ujutro, neispavan, platio je račun na recepciji gdje su ga oslovili njegovim imenom što ga je začudilo, putovnicu ili neki drugi dokument nije dao prošle večeri jer ga nitko nije ni tražio. Kad je stupio na danje svijetlo, sve je odjednom bilo poznato,uklapalo se u sliku koju je imao u glavi: pekarnica u kojoj njegova žena kupuje svježi kruh, crnika, a ne platana i suncobrani, sad rastvoreni, braneći prvim zrakama sunca pristup do stola na koji je konobar, oslovivši ga titulom, bez greške, stavio kavu i pecivo. Brzo je dovršio doručak i požurio pronaći zgradu

književnost uživo 132

u kojoj stanuje. Nije bila tamo! Već je bila u potpuno obrnutom smjeru od onog kako je on zamišljao, poput odraza u zrcalu. Kad ga je žena, u predsoblju stana, u koji je ušao kao u svoj dvorac, zapitala zar nije trebao još jučer navečer stići noćnim vlakom iz Z. kako je i javio, on se smeteno nasmiješi i objasni da je došlo do zbrke u voznim redovima te je, umjesto daljnjih objašnjenja, toplo zagrli. Djeca su već bila u školi pa on odluči prileći na divan u dnevnoj sobi, ali se bojao sklopiti oči da mu se ne bi, pred sklopljenim očima, pojavila neka druga slika njegova grada, trga i ulice u kojoj se nalazi njegov stan u komu živi, već dugo, sa ženom i djecom. Oni su obitelj.

II. Jedna, ne više tako mlada, žena otputuje na dulje vrijeme u posjet školskoj prijateljici negdje u udaljenom gradu, preko granice. Posjet je potrajao, bilo joj je lijepo, prvi put je bila tako daleko i toliko dugo od kuće i ona nikako da se odluči vratiti iako je već bilo vrijeme, a i prijateljica ju je počela nagovarati da se vrati. Naposljetku ona ipak krene kući vlakom što je dugo vozio preko sedam gora i sedam granica. Čim je sjela u vlak, zaspi pa je kondukter morao buditi da siđe na stanici grada R’. U snu je zvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječan čovjek, poljubio je u obraz, prihvatio joj putnu torbu i kišni mantil te je uveo u stan, a da ona nije pojma imala tko je taj čovjek koji se predstavljao njezinim mužem. Nikome nije ništa govorila iako, svud oko nje su bili stranci koji su joj govorili magdjesidosad, i većsmomislilidasi...

Nikog nije poznavala, ali nije odavala da je tako, bojeći se s pravom da bi ju proglasili ludom. S vremenom se ponovno uklopila i nije joj više smetalo to što svi oko nje drže da je znaju iako ona njih nije znala. Nikad nije do kraja prihvatila da je to njezin muž, da su to njezina djeca, da je

književnost uživo 133

to njezin stan u gradu i zemlji u kojoj je i prije živjela. Pa šta?! – mislila je, uvijek negdje i s nekim živimo, u nekoj zemlji, u nekom gradu, u nekoj četvrti, u nekoj ulici, u nekoj zgradi, u nekom stanu, u nekoj sobi, u nekom tijelu ispruženom na krevetu, okruženom zidovima, iza nekih zatvorenih vrata. Zatim se probudila, sišla s vlaka i pozvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječni čovjek.

III. Jedan je filozof, od rastresenih, kakvi samo oni znaju biti, otputovao na simpozij u Svijet. Svijet je velik, na sve se strane pružaju avionske linije. U žurbi i putnoj groznici, u svom je stanu, u sobi, na prozorskoj dasci, zaboravio Ono Značajno. Ono Značajno bilo je u plavoj kutijici, tik do minijaturnog bonsai stabalca. Kad je došao na simpozij, u jednoj stranoj zemlji, ne pokušavajmo pogoditi kojoj, u malom hotelu na trgu s platanom ili crnikom, u jednokrevetnoj sobi, kad je raspakirao prtljagu, vidio je da mu nema male plave kutijice. Nikad do sad nije bio ni na jednom simpoziju bez nje: ona mu je takoreći, donosila sreću. No, on se, nakon malo panike, dosjeti i za simpozij samo malo promijeni naslov teme te je sad glasio: U prilog nekim aspektima od značaja za plavost četvrtastosti – i, po običaju, neki kolege su aplaudirali, a neki zviždali dok mu je kolega iz jedne zemlje na Južnoj strani, samo ćemo reći da nije na Starom kontinentu, poklonio tipičnu glinenu zviždaljku koju tamo nazivaju okarina. Kad se vratio kući, filozof je odmah provjerio je li plava kutijica na prozorskoj dasci pa je, kad je s olakšanjem ustanovio da je ondje, od sreće zazviždao.

književnost uživo 134

IV. Jedan osrednje značajan čovjek otputovao je na dulje vrijeme na zahtjev punice jer je trebao obrati angurije, ono što s druge strane jedne od granica, zovu bostanom. U žurbi prije odlaska, zaboravio je svom designiranom (designiran = isti kao i on) zamjeniku ostaviti ključeve kovčežića s tri novčića Nade. Kako se vrijeme njegova povratka nije približavalo već se, dapače, udaljavalo, oni iz suprotne denominacije otpočeli su rovariti s naširoko puštanim, posprdnim glasinama da u tom kovčežiću uopće ničeg nema, a kamoli novca, još manje Nade.

Populus se uznemirio jer bez Nade si k’o bez Higgsovog bozona, te odlučiše razbiti glasine o nedostatku iste. Uzeli solidan malj, mediji su nazočili i – udri! Kovčeg se raspukne i iz njega prokulja dim što grize oči. To je sve zapeklo. Oni što su bedinali kovčeg i držali se ideje o Nadi koja će doći kad za to dođe vrijeme, napustili su u žurbi podij, a na nj su se trijumfalno popeli oni drugi, noseći na ramenima veliki ćup, oslikan lijepim, folklornim motivima na kom je pisalo: Nada je s nama! Kako je Nada sad bila u ćupu, a ne više u kovčegu, kad se čovjek srednjeg značaja napokon vratio, mogao je slobodno baciti ključić od kovčega u gradski pročistač što je i učinio... Ako volite sretne završetke.

I, ne zaboravite, ne putujte jer, makar se i vratili ionako ostajete gdje ste i bili, sve ostaje onako kako je i bilo, ostajete u svom kutu i s ljudima iz svojega kuta, s nostalgijom spominjete svoje seoce, svoju rječicu, veliko polje gorušice koje ste otkrili sišavši s autoceste (G. Perec, Vrste prostora. Meandar: 2005.).

književnost uživo 135

Milan Danas sam osjetio blink Zagorac Danas sam osjetio,

ona tetica

blink,

onaj starac

onako…

onaj slaboumnik

da sam ja

onaj invalid koji ide na dijalizu

zid

one mačke na ulici

vrata

onaj opaki glupi moćnik

kuća

onaj prosjak

ona debela susjeda

onaj otac

onaj kreten od vlasnika biznisa

ona mama

onaj zlostavljač pasa

onaj brat

ona zgodna lezbijka

grad

ona pederčina od čovjeka, mamu li mu jebem

da se sve

onaj crnac

presijava u meni

onaj arapin u siriji koji kresne iz rpg-a i kaže allahu ekber

da sam ja ono

ono ubijeno dijete, negdje u africi onaj dron koji ga je ubio jer se zabunio u softveru onaj ptsp-ovac koji je u afganistanu iskupljivao grijehe valjda za pljačku benzinske u sjebanom predgrađu detroita, michigan, U.S. of A…

baš sve

što mislim da su drugi

književnost uživo 136

Peter Semolič Les casseurs u znak sjećanja na Doris Lessing Doris Lessing je napisala da će kraj započeti u predgrađu. Djeca će se prestati oduševljavati motorima i prihvatit se oružja. U naoružanim skupinama krenuti će put središta grada, preko barikada od bodljikave žice, preko španjolskih zidova i trupla policajaca, kroz domove, trgovine, parkove...

Stizat će, naoružani do zuba, divljih, pijanih pogleda, s walkmanima što nadglasavaju jauke žrtava. Stizati će, gladni gradskog središta, blještavih reklama, osvijetljenih izložbi, restorana s pet zvjezdica i čistih stolnjaka. Stizat će, besposleni, izgurani u vlažne, raspadajuće vile predgrađa, u betonske saće nebodera. Stizat će, da bi uzeli ono što im pripada, da bi uništili ono, čega su ih lišili.

Preveo sa slovenskog Robert Vrbnjak

književnost uživo 137

Martina

Bit će sve dobro

Mlinarević Sopta Na čitavom svijetu za njih je znao samo mršavi drot čapljinskog MUP-a, koji je baš tu vjetrovitu noć bio raspoređen na dužnosti čuvanja provincije, kad je s baterijom u ruci šeretski krenuo prema zamagljenom automobilu, prizemno se nadajući novoj porciji trača i sočnom saznanju o švalerisanju nekog lokalnog jebača.

Dok je legitimirao njihova lica u osobnim iskaznicama, čudeći se različitim adresama različitih prebivališta, te je večeri prvi put shvatio da postoje i ljudi koji se parkiraju uz mrzlu vodu, samo da bi plakali zajedno.

Svojim očima, inače naviklim na razbacane grudnjake po stražnjim sjedalima koji se navlače u panici, namignuo je suosjećajno i tiho im šapnuo: – Bit će sve dobro…

Hodajući teškim koracima prema bliještećoj rotaciji koja je u gustom mraku nalikovala na zaboravljeni lunapark, znao je da ti mokri pogledi i snažni zagrljaji koje je ostavio iza sebe, ne liče na nikakvu dobrost. Čitavu je noć u snu zaboravljao njihova imena. I ljubav koja ga je samo zapljusnula iz tog auta, i potopila zauvijek, a čiji je, sasvim nenadano i potpuno nespreman, postao jedini svjedok.

književnost uživo 138

Zoran Žmirić Budim se kraj hladne peći budim se kraj hladne peći dlanove uranjam u nebo umivam piljevinu iz očiju kroz prozor se nazire obris šume rastapa se poput snijega kad u njega ulegne vrela čahura zubato sunce odgriza proplanak zlatnom trubom vabi životinje iz rupa trag u mrazu dubok je i svjež jutro miriši na čaj od kadulje ukočeni list se otkine pod njim zadrhti lokva kaže da nije sve mrtvo a spaljeno selo šuti

književnost uživo 139

Vid Sagadin Na istoku Žigon Na iskonskom istoku

Na istoku gdje sunce

gdje trepere stabla višnje

nikad ne zalazi valja

sve je daleko, ali nikad

samo iskonsko ime

nije bilo tako blizu.

kao Istok ili Svemir.

Na iskonskom istoku

Sve ostalo, ustavši nadu,

gdje nema hljeba, ali ima

umire na zapadu i to

votke, na usnama glada

brzinom suncokreta

i tuge izrisuje se osmijeh.

kao smrknutog sunca

Na istoku iskonskom,

na obali koju su napustile

mrtve duše sahranjuju

sjenke i gdje majka

žive, a onda idu da se

još uvijek pere rublje

okupaju u crno more.

na iskonski način

Tamo negdje istočno,

u svetoj rijeci bez imena.

od istoka još ima vatre, ali je crna kao boja krumpira ispod peke.

Istočno je tamo gdje prestaju snovi i počinje java uz noći vječito bijele i drhtanje zraka na pijaci.

Sa slovenskog preveo Robert Vrbnjak

književnost uživo 140

Mirela Fuš Kalibriranje u proljeće Kalibriranje na proljeće. ludo.

Znat će ih naći po mostovima pa uzvodno Dunavom.

Trčat ćete, trčat. ludo.

Kakva bi to bila carica Sisi da je se ne traži po krivim kvartovima?

I gomolji bi vaši bili savršene ruke. ludo.

Kažu u Narodnom parku svaka ruža niče iza poznatog lica.

Vaš je život Cafe Central. ludo.

Pešta je bila njihov Paris i tamo mravi jedu losose u travi.

Ovi su gladni vojnici na krovovima Beča bile vaše rimske ptice. ludo.

književnost uživo 141

Jure Radić Gastarbajter Marko Zvono budilice trgnulo ga iz sna. Četiri su sata. Mora se ustati i put Stuttgarta. Ane je već bila budna. Pomiješani osjećaji od sinoćnjeg mamurluka s kumom Ivanom u seoskoj gostionici i brzinske bračne obveze za rastanak. Golo toplo tijelo njegove žene privijalo uz njega. Pogled, topli dah i njene nabrekle grudi molile su za još jedno sjedinjenje. Rukom je mazila njegov smežurani alat pokušavajući ga vratiti iz mrtvih.

– Hajde, mišiću, probudi se, šta će moja maca bez tebe? – tepala mu je Ane češkajući mu jaja. Ali tu nije bilo pomoći, sinoćnji pelinkovac je učinio svoje.

Ni Ane nije više ona stidljiva Ane iz crkvenog zbora i ugledne fratarske kuće. Na božićnoj misi sedam godina prije svidio mu se njen glas i stas. Smeđokosa ljepotica očiju boje mora na pragu dvadesete spustila je pogled dok ju je izazovno gledao. Nije ga zaboravila kad je sutradan uvečer došao na sijelo u njenu kuću.

Znala je tko je on, dvadesetsedmogodišnji Marko Bilić iz trećeg sela. Osjetio je u njenim očima radost zbog njegova dolaska. Osjetio je i nemir i nelagodu kod njenog oca i majke. A i imali su razloga.

Nadaleko se prenijela priča seoskih gastarbajtera o njegovim ljubavnim avanturama u Njemačkoj. Istina, bilo je tu dosta dodano, ali i propušteno.

A što je mogao Marko Bilić kad je sudbina tako htjela?

Dvadesetogodišnji Imoćanin s odsluženom vojskom, diplomom splitske Tehničke škole i posuđenih dvjesto deutschmaraka u džepu na štutgarskom Banhofu hladnog ožujskog jutra 1970.

književnost uživo 142

U vlaku punom polupijanih zemljaka preko puta njega sjedila je izazovna crnka Svetlana Petrović, njegova vršnjakinja i medicinska sestra iz Beograda. Već godinu radi u Birghospital, gradskoj bolnici u Stuttgartu. Od Zagreba do Stuttgarta gotovo joj ispovjedio svoj život.

Umjesto na baušteli u gradiću Leonbergu našao se u njenom stančiću u krugu bolnice. Poslije kave i toplih berlina iskusna Beograđanka uvela ga u svijet ljubavi. Tri dana poduke kasnije mu se činila najljepšim što mu se u životu dogodilo. Na kraju mu je priznala da je zaručena za petnaestak godina starijeg njemačkog doktora koji mu nije do koljena ni u zgodnosti, ni seksu, a bogme ni pameti jer ga je ono sinoć držeći pod ruku prodala za lieben Kozine aus Jugoslawien.

– Ali, meine liebe Marko, lieben ist lieben, Doktor ist Doktor! – pragmatično je zaključila.

Ali nije ga zaboravila. Tjedan dana kasnije njen Doktor je za lieben Kozina aus Jugoslawien našao lagodan posao hausmajstora u bolnici Saint Ana. Dobio je na korištenje jeftin jednosoban stančić u blizini bolnice u kome su stanovali djelatnici samci, točnije uglavnom medicinske sestre i mlade liječnice. Taj mu stančić gotovo i nije trebao.

Otišla je iz njegova života, ali ga preporučila kolegicama konkurentske bolnice. Poslije lagodnog rada za dobru plaću bačen je na milost i nemilost mladim sestrama i doktoricama odraslim na parolama hipi pokreta i slobodne ljubavi. Nije se imao kome žaliti i prihvatio je to kao prst sudbine .

Tu i tamo svratio bi nedjeljom na popodnevnu hrvatsku misu u Konigstrasse, izbjegavajući emigrantske tribune i udbaške agente.

Lagano ispijajući Stuttgarterbier slušao je žalopojke zemljaka o teškim bauštelskim danima i spavaonicama u vagonima. Znao je da bi mu

književnost uživo 143

zavidjeli, pa se žalio kako je i njemu teško.

Sve bi bilo dobro da ga nije u akciji uhvatio neki Srbijanac kako mu pegla vjerenicu medicinku kad se ranije vratio u stan. Vijest se proširila među Jugašima u kojoj je svatko dodao ponešto da je došlo dotle da jednu j***, a druga mu puši. Naravno istovremeno. Postao je nacionalni heroj među hrvatskim gastarbajterima. Hrvatinama je bilo drago te 1971. i Hrvatskog proljeća vidjeti bar jednog srpskog rogonju. Što se njega ticalo, njemu je svaki dan bio proljeće, a zgodnoj maci nije brojao krvna zrnca. Sve ostalo je legenda koja je došla do rodnog kraja. Na Božić 1971. rođeni ćaća je sina jedinca izbacio iz kuće dok je majka čupala kosu.

Naravno, ne zbog Srbijanke i pada hrvatskog proljeća već što je razvratni sin ukaljao ugled poštene kršćanske obitelji Bilić.

Mlad i lud istog dana sjeo je na vlak u Splitu i vratio u svoj njemački stan. I krenuo u nove pobjede. Sestre i doktorice su se svojski trudile i izvukle ga iz depresije.

Na pravoslavni Badnjak u siječnju 1972. poslije dežurstva dok se pripremao za uobičajeni maraton zazvonio je telefon. Poznati glas s druge strane žice sada Frau Svetlane Schneider: – Marko dragi, Svetlana je. Želela bih te videti.

Nije mogao riječi prozboriti. Nije je vidio ni čuo dvije godine.

– Ne ljutiš se valjda na mene zbog Savke i Tripala. Keve mi, ja nemam ništa s tim. Ja volim Hrvate, ja volim tebe, Marko. Mogu li doći kod tebe za jedan čas na pet minuta? – molila je umiljato.

Pristao je naravno.

K vragu Savka i Tripalo, Svetlana je zakon! – pomislio je u sebi tražeći miroljubivo rješenje između dva zavađena bratska naroda.

književnost uživo 144

Mirenje nije trajalo pet minuta nego tri dana iz kojih Frau Schneider izišla rasčečerena. Herr Doktor Klaus Schneider bio je tada na nekom važnom kongresu u američkom Houstonu.

Devet mjeseci kasnije rođen je mali Jadran Schneider koji igrom slučaja ima koviljavu kosu kao i Marko Bilić. Nikad nije mogao razumjeti zašto mu je dala ime Jadran kad se Jadransko more ne vidi ni iz Imotskoga, ni Beograda, a bogme još manje iz Stuttgarta. Ili možda tata Schneider ludo obožava naše more. Nakon godina mozganja zaključio ju je inspirirala slika Splita na zidu sobe u kojem je začet njen sin. Sliku mu je poklonio njegov splitski prijatelj pitur Branko Šerić Panta koji se predstavljao kao vladar svih boja, a naročito sive. Na slici su splitskom rivom šetali magarci, a prozori palače prema moru širom otvoreni.

Sretnu obitelj vidi ponekad u nedjeljnoj šetnji Slossplatzom.

Svetlana misli da je Marko slijep, a on se pravi lud. Mali priča njemački i srpski.

Jedino za čim Marko žali je što Jadran vjerojatno nikad neće pjevati gangu.

Prošla su tri Božića da nije bio u domovini. Pismima je pokušavao izgladiti odnos s ocem. Majka je zajedno sa sestrama uspjela nagovoriti ćaću da mu oprosti. Obitelj se, kako i priliči pravim kršćanima, izmirila.

Otac mu je dao zemljište za kuću na ulazu u selo.

Marko je uštedio lijepe novce i sagradio najljepšu kuću u selu. U seksu više nije nalazio ono zadovoljstvo. Želio je naći normalnu seosku djevojku i oženiti se. Svoje seksualne aktivnosti sveo je na minimum. Tek toliko da ne zaboravi.

književnost uživo 145

Na božićnoj misi godinu kasnije u seoskoj crkvi srce mu je zaigralo kad je ugledao Anu Matić. Kad je sutradan navečer na sijelu u njenoj kući vidio namrgođene njene roditelje, znao je da će biti teško. Zato je poveo naoružanog zeta Antišu jakog na jeziku, a još vještijeg na oružju. Sama njegova pojava otvorila je prostora u kući punoj momaka. Radost na Aninu licu davala je nadu.

Roditelji su je odvraćali od švapskog kurvara Bilića. Marko je i dalje dolazio, a potajice bi se sastajali i kod ovaca. Na kraju su se dogovorili da umaknu. Jedne subotnje večeri sa zetom Antišom, prijateljem Ivanom i dvojicom rođaka došli su po Anu koja ih je čekala blizu kuće s torbom na leđima. Kad su se odmakli dovoljno od sela, Antiša je bacio nekoliko dinamita i zapucao iz puške i pištolja. Aninu ocu sve je bilo jasno. Za Uskrs su se vjenčali. Kum mu je bio najbolji prijatelj iz djetinjstva, Ivan Bilić.

Sramežljivu Anu uveo je u svijet seksa iskustvom vještog ljubavnika.

Tri tjedna poslije morao se vratiti na rad u Njemačku. Klonio se žena i prihvatio rada. Prekovremene sate je pretvarao u slobodne dane kako bi češće išao svojoj dragoj. Dobili su kćer kojoj su dali ime Iva po njegovoj majci, a dvije godine kasnije sina Franu koji nosi djedovo ime.

Zavolio je Anu svim srcem, a osjećao je da i ona voli njega. Iva ima šest, a Frane četiri godine.

Sinoć je s kumom Ivanom, starim momkom i drkadžijom kako ga je od milja zvao, zapio u seoskoj birtiji. Jutros mu se ni uz Anino milovanje nije digao i stid ga je. Dok se oblačio vidio je Anino nezadovoljstvo. Šutke je pio kavu. Tu i tamo Ane bi preko volje spomenula:

književnost uživo 146

– Nemoj zaboravit pasoš, nemoj novčanik, znaš da se nesritno vraćat!

Poljubio je Ivu i Franu koji su u svojoj sobi spavali.

– Čuvaj se, moj Marko! – zajecala je Ane dok ga grlila i ljubila na rastanku. Upalio je svoj Mercedes, zatvorio vrata i zasvirao uplakanoj Ani koja je drhtala na snijegu.

Vidio je upaljeno svjetlo na kući kuma Ivana pa još dvaput zasvirao.

Smrznuti snijeg osjećao je pod gumama. Muka mu je bila od svega.

Najradije bi se vratio. Polako je vozio makadamom prema glavnoj cesti.

Odjednom ga počelo zanositi. Osjećao se bespomoćnim. Sletio je s ceste u pola metra dubok Tilov dočić. Počeo je psovati. Izišao je iz auta i zagazio u snijeg do koljena. Autu nije bilo ništa, ali izvući će ga moći jedino s konjima. S naučenom njemačkom smirenošću uzeo je torbicu iz auta i krenuo kući. Škripalo je pod cipelama. Kad se približavao svojoj kući, ugledao je upaljeno svjetlo u svojoj spavaćoj sobi.

Biće jadna Ane još plače! – pomislio je u sebi.

Lagano se približavao prozoru. Iz sobe se čula lagana škripa kreveta. Kroz škure se jasno vidjelo kako Ane zanosno jaši na nekome jezikom ližući gornju usnu. Zacrnilo mu se pred očima. Muškarac joj je gnječio dojke, a onda se uzdigao hvatajući ustima njene bradavice.

Rukama joj je stiskao guzove.

– Kum Ivan! – prepoznao ga je.

Pokušao se smiriti, ali sada njemački langsam nije pomagao.

Sada mu je mali Frane sličio na kuma Ivana. Od te pomisli stresao se.

Vanjska vrata nisu bila zaključana. Sjekira na trupini se ponudila

književnost uživo 147

sama od sebe. Kameni geni povrijeđenog dinarskog mužjaka energično su otvorili vrata sobe. Ljubavnici su skočili iz kreveta. Žena je kriknula: – Ajme meni!

Kum Ivan se tresao. Njegov bojovnik je tužno pao.

Divlji Marko sa zamahnutom sjekirom u ruci krenuo je prema njima.

Bespomoćni Ivan instinktivno je digao ruku i drhtavim glasom progovorio: – Kume, ja svratijo na kavu…

književnost uživo 148

Nada Topić Budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo Budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo ili sagraditi dvorac od praznih kartonskih kutija, koje čuvam za povremene selidbe u ništa.

Budi goli zid koji čeka revoluciju da ga prošara mecima i grafitima prije nego se sruši od praznine.

Budi košnica za poludjele misli, prozor koji ne gleda ni na jednu stranu svijeta, jutro koje se ne da obrisati iz zjenica, prostor koji se ne može ispuniti rukama, cesta koja jedino u sebi završava.

Budi kamen koji leži u zemlji i čeka riječ koja se ne može izgovoriti glasno.

književnost uživo 149

Iva Rogić Skica Raspadaš se lako:

nagost.

tvoje riječi od porculana

Okrećem se

rezbare moje

i šapćem

nepristojne misli,

kako si divna,

praznim se kao potok

(i ne smijem to zaboraviti),

izlijevam iz korita

osakaćena od straha,

i ulazim u tebe.

blistava od ljubavi,

Šutke te pozivam na igru:

snuždena od mogućnosti,

– Hej, tu sam!

zavidna od neznanja,

Ogrni se sa mnom;

divna si

jer želim da izdržiš vožnju...

svakakva.

I kad ti se zjenice posrame i stisnu, a usne zadrhte želim ti reći da si divna, baš takva, i da to ne smijem zaboraviti.

Tražiš moj pogled; ako ne zakasnim – neutraliziram tvoj strah svojim; ako zakasnim – ne mogu podnijeti

književnost uživo 150

Smilja Savin Tarot majstor Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.

– Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? – ljutila se Danijela.

– Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte!

– Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat!

– Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.

Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.

Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi.

Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, paratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomisli kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata.

Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.

– Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?

Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi.

I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresijecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.

– Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? – pitala je Danijela.

književnost uživo 151

– Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako, draga moja dječice?

Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk: mmmrrrnjaaauuu, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao: Makakvaljepotica!

– Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta – reče gospođa Leonarda.

Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno Glupan! Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti: – Ha, šta sam ti rekla, Satane!

Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.

– Stiže čaj, teta! – ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana.

– Teta, ‘oćeš nam gledat tarot? – umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.

Starica se nasmijala.

– A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!

Danijela pogleda Tanju upitno.

Gospođa Leonarda odjednom zazove: – Pjerino! Pjerino!

književnost uživo 152

Nešto zašuška u hodniku, zatopotaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane – majmun!

Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavio je dugački rep o naslon stolice i zamahom skočio na stol. Okruglim očicama zazvjerao uokolo i iskezio zube.

Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promiješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.

– Luda! – objavi starica.

– Šta to znači, teta? – Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom lude.

– A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav.

Tebi je samo do zabave, je li tako? – smijala se gospođa Leonarda.

Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmiješi.

– Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu – starica pruži špil prema majmunčiću.

Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.

Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce... Padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.

književnost uživo 153

Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.

– Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život – govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kesio zube.

Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.

– Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota pretkaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.

Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.

Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.

Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo pretkazano.

Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.

Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa. Ostavio je teti Pjerina, majstora tarota.

književnost uživo 154

Darko Cvijetić Piazza Stajala je isprva samo

Ne zakucavati ih

Jelena na Trgu heroja

Pa da

Šutjela ogledalo držala u

U trgu ekser

Prijedoru

Svijet drži u bjelanjku

Onda se i

Vergilije Franizz

Petar Pjotr Pavlenski

Svjetlo

Zakucao jajima za Crveni trg u

Na stepeništu prozor:

Moskvi

leptir na prozorskom staklu gleda vani.

Jelena je odnijela

Prozor se ne otvara.

Šutnju

Prolazim.

Pjotra su pokrili

Sutra,

Otkucali odnijeli

leptir na stepenici.

Stopalo ga zaobilazi...

Samo je bez jaja

Na leđima leži,

Ostao razlog

nogama upire nebo.

Toliki su pjesnici Stihovali – Na Crvenom kod mauzoleja Valja jaja sačuvati

književnost uživo 155

Vergilije Svjetlo Franizz Na stepeništu prozor: leptir na prozorskom staklu gleda vani.

Prozor se ne otvara.

Prolazim.

Sutra, leptir na stepenici.

Stopalo ga zaobilazi...

Na leđima leži, nogama upire nebo.

književnost uživo 156

Slavica Jabuka Gazibara Jabuku na kriške Kad siječeš, pažljivo gledaj Nož Ali ne predugo Mogao bi promijeniti smjer Koja je to Smrt Na mom krsnom listu Zapisana Ako je ginuti od najdražeg oružja Poučio me Hemingway Glave će me doći Ljubav

književnost uživo 157

Nenad Preokreći se, sine Veličković Preokreći se, sine. Slabom sam te opremom na pogrešan put uputio. Pravda, jednakost, sloboda – krupne riječi zveckaju kao praporci na ludinoj kapi. Preokreći se, postani jedan od njih. Pristupi im. Upiši se. Učlani se. Partije su ovdje jedina perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik, palacaj u klupku.

Preokreći se, sine. Moli se na glas i smiči u tišini. Gazi slabe kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo srce za meke duše.

Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku. Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred narod kao pred pljuvaonicu.

Nosi odijelo kao dres, kravatu kao zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Budi jedan od njih. Otvori račun u njihovoj banci sperme.

Preokreći se, sine. Mudro šuti, neka vođa govori u tvoje ime. Misli njegovom glavom. Kad onijemiš, pjevaj himnu. Hvali post punim ustima.

Bolje snob nego rob. Liži domaće. Budi jegulja u zakonu. Imaj mozak od plastelina. Puštaj nokte. Šilji laktove. Naoružaj se pljuvačkom. Kradi u samoodbrani.

Preokreći se, sine. Zaboravi Bokača, Daviča, Rablea, Zolu, Kiša, Kafku, Mana... Ne pali knjige, popišaj se na njih. Udavi Antigonu u urinu. Zatomi Toma Sojera, samo budale svjedoče protiv jačih. Prepusti Đepeta utrobi kita. Neka ishlapi Hlapić. Opali kvrgu Kvržici. Zadavi Pipi čarapom. Sahrani Matildu u kolicima. Ne cmizdri za Nemečekom. Iskaki se na Kekeca. U rošu s Gavrošem. Utuci Korčagina. Kukutni Sokrata.

Pometi Prometeja. Budi Karagmazov. Drekula. KraljeviČmarko. Alibaraba.

Fukarađoz.

Preokreći se, sine. Hvali gospoda, slijedi Darvinove zakone. U raj se ulazi kroz upravne odbore. Od izborne nema bolje platne liste. Za šta si

književnost uživo 158

dizao ruku kao čovjek, sada diži nogu kao pas. Miriši njihovim mirisom.

Prilagodi korak njihovim stopama. Vjenčaj se po njihovim obredima.

Budi modul njihove memorije. Napuni sačmaricu krvnim zrncima. Plači pametno. Laj na komandu.

Ili idi odavde i ne okreći se, sine.

književnost uživo 159

Alen Brabec Od kostiju svirala (fragment) – Ukupanipo! Ukupanipo! – dozivao me s čamca. Pljeskao je veslom po površini i po pučini tražio poznatu sivu leđnu peraju. Svi seoski ribari lovili su na drugoj strani otoka, tako da sam ga zaista morao čuti. Nije bilo nadvikivanja i lupe koji bi zagušivali njegove povike. Sunce je stalo pržiti oko sredine dana, tako da je svako malo zaranjao ne bi li si ohladio glavu. Moje ime nije moje lice. Moje oči su nebo. Moje peraje režu podmorske struje koje erodiraju grebene i kovitlaju pijesak na dnu arhipelaga. Prizivam svjetlucave srebrne ribe koje zatim vrtložim i dok lijeno kružim promatram igru svjetla na tijelu jata.

Ulazim mu u um.

– Priđi sada, dijete.

Gledao sam kroz njegove oči, jezik mi je bio višak u ustima, gutanje sline neprirodno, čudno. Druge boje činile su svijet oko mene nepotpunim i tupim.

– Mahu, tvoj put račva se u ovom trenutku. Zareži dlan i ruku položi na moju glavu. Zatvori oči. Isprva ćeš osjetiti blago peckanje u sljepoočnicama. Ne otvaraj oči, to je prolazno. Kada začuješ zvuk, visok ton poput zvonjave u ušima, otvori oči. Ruke drži uz tijelo. Udahni.

Izdahni. Zaboravi kukove, izvij se i pokušaj spojenih gležnjeva i koljena pomaknuti noge. Kasnije će ići lakše. Sada zaboravljaš kako je biti čovjekom. Prenut ćeš se iz tog majmunskog sna i jurnuti ka prvom jatu od srebra i krvi. Vrhom nosa ćeš odrediti pravac. Vodit će te glad.

Hemoglobin će ti slati željezne odjeke kroz vodu. Ne trepći. Živi u svjetlosti, upijaj zrake koje se lome svuda oko tebe. Misli na plijen. Prvi zagriz probit će krljušt i kožu, pustiti crveni sok, natopiti tvoja čula. Slano.

Slano. Slano. Meso se koprca, palaca ti repom po nepcu, škaklja ti grlo, bodu te kosti. Ocean je put kojim tvoji majmunski bogovi ne hode. Žar

književnost uživo 160

ne pluta. Magma tone. Vjetrovi zibaju kolijevke ribara u krvavim snovima od zubi i pjene, vabeći njihove unutrašnje zvijeri da izađu. Prizivaju reptilske očnjake, gule kože i tjeraju u trk. Ova voda koči ih, nikada ne oprašta krzno, klijetke i tanušne opne kojima svjetuju. Tako krhki.

književnost uživo 161

Iva Rogić Ispričavam ti se, nenapisana poezijo Ispričavam ti se, nenapisana poezijo.

Trebam nagnuti kišobran i pokupiti poispadale jabuke...

Poezijo, vrata si čija brava se mijenja, dok polažem prste na kvaku rijeka koju ne mogu opisati osim lažno, ti si međukat, ulica čijeg imena se ne mogu sjetiti iako prolazim njome često.

Poezijo, vago bez utega, krevetu bez jastuka, oprosti što vadim srž iz tebe i ostavljam te smežuranu i jadnu kao i ti često mene.

književnost uživo 162

Andrija Bez interpunkcije Crnković Sve je samo putovanje:

Nedonošče svijeta krikom rastvori sutra:

uglavnom otrcano,

zvrk u čovjeku ne može odoljeti

neki put uzvišeno:

unikatnoj kristalizaciji u Jupiterovoj draguljarnici.

od povoja do pokrova,

Plazma šiklja, šiklja bljeskom u nedogled...

od ideje do sjećanja,

Bog se ne kocka.

od pamtivijeka.

Zagrižena noć ima okus nedovršene pjesme.

Ozarene komete rasipaju kozmičke agrume po epigramima razručenog Pascala, magline dočaravaju žubor ishodišne supstancije, vrijeme izmiče u kratkim paradoksima.

Burna mašta vremenite životinje stremi u 99 kišonosnih dimenzija, što je očito pomnožimo li uspravno držanje broja 33 s Ocem Sinom i Duhom Svetim.

ilustracija: Florian Hajdu

Cijena tiskanog izdanja: 75,00 kuna / 10 eur ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001