Branka Arh
Andrija Girardi
slikar svjetla u sjeni 105
Andrija Girardi slikar svjetla u sjeni Andrija Girardi je akvarelist po osjećanju. Liričar intimnih formi blagih tonaliteta i meditativnih ozračja, vrstan opservator koji u nekoliko lakih poteza ostvari temeljne odnose u prostoru slike. Osobite osjećajnosti, brze ruke i oštrog oka, s osjećajem za mjeru i odnose koloriranih polja i bjelina podloge, oslanja se na tradicionalne vrijednosti akvarelne slike intuitivno pronalazeći nove mogućnosti interpretacije akvarelne tehnike koja u svojoj biti nosi fluidnost vode. U lakom i nepopravljivom tragu kista, u tankim nanosima i prozračnim razljevima koji korespondiraju sa zračnim bjelinama podloge, ostvario je osjetilnu stranu svoga kreativnog bića. Rođen je u Šibeniku 18. rujna 1937. u učiteljskoj obitelji od oca Vitomira i majke Kvirine, rođene Koljevina. Godine 1941. preselio se s roditeljima i s dvije sestre u Pirovac kod Šibenika gdje je živio do 1945. Pučku školu završio je u Šibeniku. Maturirao je na Realnoj gimnaziji u Šibeniku 1956., diplomirao arhitekturu na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Nikole Reisera. Diplomu specijalke za grafiku stekao je kod prof. Frana Baće i prof. Antona Bičanića. Uvijek se obraćao istom mediju: svjetlu. Nije ga zanimala tama, već svjetlo u sjeni. Nekoliko desetljeća bio je zaokupljen odnosom sjenovite strane nasuprot osunčanoj, nevidljive nasuprot vidljivoj, nestvarne nasuprot stvarnoj, prozirnošću vodenog razljeva pod utjecajem svjetla i gradacijama sivog. Slijedio je luminizam impresionista, no, impresionizam nije bio njegov likovni program, već način izražavanja vlastitih slikarskih stavova i oslobađanja vlastite imaginacije. Upravo je kao slikar sjena dolazio do samoga praga apstrahiranja i znalačke kombinatorike blagih preljeva vodene boje. U njegovom stvaralačkom zbrajanju akvarel je na prvom mjestu. U akvarelu je ostvario svoj najosobniji prostor. Tijekom pet desetljeća propitivanja i traženja, svojim je refleksijama brzih reakcija razvio prepoznatjiv vodeni trag luminističkih i intimističkih vrijednosti. Fini akvarelni izričaj diktirao je njegov unutrašnji nerv, snaga impulsa i unutrašnjeg poriva. Meditativnu stranu svoga stvaralačkog bića nije mogao izraziti uljem jer važna mu je bila fluidnost, transparentnost i mekoća osjetilnog, slikarstvo prozirnog razljeva i visokog svjetla. Akvareli su njegov najzreliji domet i značajan odvjetak hrvatskoga intimizma. Svjedoče ležernost i senzibilnost vrsnog akvarelista, poklonika svjetla koji u dahu registrira likovnu misao i doživljaj trenutka. Branka Arh
106
Branka Arh Andrija Girardi slikar svjetla u sjeni
Nakladnik
Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci Za nakladnika Goran Crnković Niz Posebna izdanja 15 Urednik Mladen Urem Koncepcija i studijski rad, monografski tekst, biografija i bibliografija Branka Arh Likovno i grafičko oblikovanje Branko Lenić Lektura i korektura Mladen Urem Prijevod sažetaka na engleski i talijanski jezik Patricia Alberini Fotografije Marko Hadjina CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice u Rijeci pod brojem 130511039 ISBN 978-953-6035-43-4 Tiskanje ove knjige omogućili su: Dragutin Žic, Punat Hrvatska matica iseljenika, Zagreb Grad Cres Turistička zajednica Općine Pirovac Zahvaljujemo na pomoći pri realizaciji knjige: Dragutin Žic, Marin Knezović, Dejan Miculinić, Kristijan Jurjako, Jelena Dunato i Igor Meić.
Branka Arh
Andrija Girardi
slikar svjetla u sjeni
Rijeka 2014.
1. Strpljivo iščekivanje, 2012.
4
Andrija Girardi je akvarelist po osjećanju. Liričar intimnih formi blagih tonaliteta i meditativnih ozračja, vrstan opservator koji u nekoliko lakih poteza ostvari temeljne odnose u prostoru slike: središnji prizor, uporišna mjesta, oblik i ugođaj. Ističe vrijednosti rafiniranog kolorita, sažetog i brzog zapisa. Kroz desetljeća traganja i zrenja potvrdio se kao slikar intimizma i impresije. U svome stvaralačkom životu prepuštao se dojmu i slutnji. Sjetan i poetičan, prkosio je vremenu i trendovima u suvremenoj umjetnosti. Priklonio se profinjenoj ljepoti trenutka i skladnim odnosima u prostoru slike. Osobite osjećajnosti, brze ruke i oštrog oka, s osjećajem za mjeru i odnose koloriranih polja i bjelina podloge, oslanjao se na tradicionalne vrijednosti akvarelne slike intuitivno pronalazeći nove mogućnosti interpretacije slikarske tehnike koja u svojoj biti nosi fluidnost vode. U lakom i nepopravljivom tragu kista, u tankim nanosima i prozračnim razljevima koji korespondiraju sa zračnim bjelinama podloge, ostvario je osjetilnu stranu svoga kreativnog bića. Rođen je u Šibeniku 18. rujna 1937. u učiteljskoj obitelji od oca Vitomira i majke Kvirine, rođene Koljevina. Godine 1941. preselio se s roditeljima i s dvije sestre u Pirovac kod Šibenika gdje je živio do 1945. Pučku školu završio je u Šibeniku. Maturirao je na Realnoj gimnaziji u Šibeniku 1956., upisao studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, ali je zbog zdravstvenih razloga odustao od studija. Sljedeće godine upisao se na Arhitektonsko-urbanistički fakultet u Sarajevu. Živio je u vrlo skromnim uvjetima pa je povremeno morao prekidati studij. Nakon diplomiranja zaposlio se u Dubrovniku, zatim u Šibeniku i u Zagrebu (1972. Zavod za zaštitu spomenika kulture). Prve akvarele naslikao je kao gimnazijalac. Iz gimnazijskih dana sačuvao se tek Motiv iz šibenske Jadrije (1956., str. 14), impresija živih tonova. Za vrijeme studija arhitekture
5
u Sarajevu pohađao je tečaj slikanja kod prof. Vojislava Hadžidamjanovića. I iz toga razdoblja sačuvan je tek poneki akvarel: Motiv iz Sarajeva (1963., str. 16) s pogledom iz sobe u studentskom domu iskazan je lirskom figuracijom kontroliranih poteza, prigušenim koloritom i likovnim redom odmjerenih horizontala, vertikala i dijagonala. Voluminoznost Sjedećeg muškog akta (1965., str. 17) ostvarena je komplementarnim odnosom hladnih i toplih boja (plavo, zeleno - crveno, žuto), fluidnim razljevima koji ne umanjuju kompaktnost lika i čvrstu konstrukciju stolice na kojoj sjedi, jer u njegovoj slici već tada ima dovoljno discipline i znanja da se razljev ukroti u oblik. Godine 1971. priredio je prvu samostalnu izložbu u trogirskom Gradskom muzeju. Izložio je akvarele i ulja s motivima iz Sarajeva, s dalmatinskim krajolicima, aktovima i portretima. Njegov pogled na akvarel prizivao je tada kolorističke ritmove, otvorenost za živu boju, lazurni namaz, transparentnost mrlje i narativne pojedinosti (Dubrovački ultimi od karnevala, 1970., str. 19, Portret na vlažnom zidu, 1970., str. 18, Sjedeći ženski akt, 1971., str. 22). Tada je nastao i akvarel Bonaca u šibenskoj luci (1971., str. 20), ostvarenje čiste i jednostavne vizualne senzacije pročišćenih suglasja, gotovo monokromnih lazurnih namaza, finih prijelaza i polutonova, nadahnuće blisko slutnji. Strast za slikanjem dovela ga je 1972. na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (slikarski smjer) kod prof. Nikole Reisera koji mu je bio važna likovna, pedagoška i ljudska podrška. U svojoj umjetničkoj suštini blizak senzualnosti i neposrednosti svoga učitelja, usvojio je njegov način skicoznog nabacivanja motiva na papir, intimistički i poetski pristup akvarelu, vibrantni potez, bjeline i praznine kao sadržaj slike, ali i sklonost slikanju aktova i portreta. Aktovi iz studijskih dana pokazuju hitri odraz osjetljive ruke, treperenje blagog kolorita na svjetlu, težnju skladu i poetičnosti, njegov napor da primiri unutrašnji nemir (Akt s uzdignutom nogom, 1975., str. 24
6
i Sjedeći akt na niskom stolu, 1975., str. 25). Svome učitelju na Akademiji posvetio je jedan od svojih ponajboljih akvarela Profesorove zadnje ruže (2010., str. 69). Nakon diplome slikarstva u klasi prof. Nikole Reisera, stekao je i diplomu na specijalki za grafiku kod prof. Frana Baće i prof. Antona Bičanića. Postao je članom HDLU-a i LIKUM-a, slijedila su češća samostalna izlaganja i redovita skupna na godišnjim izložbama članova HDLU Zagreba i Rijeke te na izložbama jugoslavenskoga portreta. Girardijev izbor je akvarel, no, nije zapostavljao ulje i grafiku. Dok su slike u ulju na platnu rezultirale sustavnijim građenjem oblika i naglašenijom mimetičnošću, akvareli su nastajali u ležernom nabačaju uzbuđenja i zanosa, gotovo skicozno. Na samostalnoj izložbi u Zagrebu 1981. u Studiju galerije Karas izlagao je akvarele i litografije. Prepoznat je kao autentičan tumač jednog podneblja, okrenut svijetu svoje imaginacije, sjedinjen s prostorom.1 O svojoj uronjenosti u otkrivanje poetike monokromnih odnosa boja na slici tom je prigodom izjavio: Obična prozirna crna ili smeđa silhueta za mene ima jednako značenje kao i bilo koja druga boja ili njihov sklop.2 Osamdesetih godina slikao je sve fluidnije i prozračnije, pronalazio istančana likovna rješenja jednostavnog i sažetog iskaza motiva, pravilne rastere i harmonije sivih tonova. Tada je nastao niz slika gradskih trgova i ulica (Zadar, Split, Trogir, Zlarin, Šibenik, Zagreb, Mostar, Venecija, Prag) s brojnim figurama prolaznika. Svaka figura ima svoju iskošenu sjenu, silhuetu koja se povija na vjetru u zadanim okvirima starogradske arhitekture. Kako tumačiti Girardijeve sjene? Možemo ih povezati s kineskom misli o sjenovitoj strani doline života nasuprot osunčanoj, s budističkom tvrdnjom da je sjena jedina zbilja pojava i jedina zbilja neba i zemlje ili s vjerovanjem nekih afričkih naroda koji sjenu smatraju drugom prirodom bića i stvari. U Tunguziji paze da slučajno ne nagaze na nečiju sjenu. U nekim jezicima južnoame-
(1) Đuro Vidmarović, Autentični akvarelist, Školske novine, Zagreb, 1982. (2) isto
7
(3) Branka Arh, Boja pepela. Izložba Andrije Girardija u galeriji Jadroagent, Rijeka, Časopis za književnost Rival, broj 1-2, godina II, str. 232-234, Rijeka 1989. (4) Duško Kečkemet, Nadahnute impresije. Uz akvarele Andrije Girardija u Galeriji Alfa u Splitu, Vjesnik, Zagreb, 1988. (5) Nataša Šegota, Sjene gradova i ljudi. Povodom izložbe slika Andrije Girardija u Galeriji Jadroagent, Rijeka. Novi list, Rijeka, 1989.
8
ričkih Indijanaca istim se pojmom označuje sjena, duša i slika. No, Girardijeve akvarelne sjene više su formalne nego sadržajne naravi. U svijetu nestalnih i promjenljivih stvari zaokuplja ga prije svega gibanje i treperenje forme na suncu ili vjetru, propuštanje forme kroz svjetlo, neposrednost zabilježbe prve impresije. Arhitektonski elementi su prepoznatljiv prostorni dekor i okvir zbivanja. Dinamična pomaknutost i igra sjena grupiranih oko događanja na trgu (Trogir, koncert na kiši, 1987., str. 41), kompozicijska stabilnost, hitrost i lakoća poteza, koloristička utišanost ovih gotovo monokromnih slika u koje krajnje oprezno propušta malo boje (Večer na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, 1983., str. 38, Doček broda na otoku, 1984., str. 37, Zlarinska priča, 1988., str. 44), sve to govori da se radi o sretnoj interpretaciji sabranoj u motivima na svjetlu. U akvarelu Lica s tržnice, 1985., str 34, prikazao je žive ljude koji, zbijeni u masi, na putu prema nama, ritmizirani u svojoj dvodimenzionalnoj pojavnosti, pokreću naše asocijacije pa se slika nastavlja i završava u nama. U akvarelima Priča iz Praga, 1987., str. 42, i Karlov most u Pragu, 1987., 43, razliveni oblici djeluju poput slobodniih skica, ali dubine i težine sivih tonova pokazuju kako boja određuje odraze, međe, međuprostore, tonove, gustoću, uzbuđenje, zaustavljanja i susretanja, a autor intervenira jedino kada na slici treba uspostaviti ravnovjesje i likovni red. Svjetlo otvara i zatvara prostor slike, svjetlo pronalazi onu vrijednost boje koja iskazuje suptilnu esenciju bića, svjetlo predmetnosti oduzima tvarnost pa Venecija postaje nebitni dekor, čovjek dematerijalizirana siva kontura ili svjetlost sama što živi kao najjači slikarski i kompozicijski akcent, klavir biva misao što sugerira zvuk i pokreće povorku unaprijed zadanim krugom od rođenja do smrti jer traje samo u trenu živa svjetla što uzdiže sjenu do čovjeka i čovjeka vraća sjeni.3 Cjelinu akvarela pod nazivom Gradske priče izloženih u splitskoj galeriji Alfa (1988.) Duško Kečkemet nazvao je nadahnutim impresijama i zabilješkama osjetljiva slikara o dojmovima gradova.4 Istaknuo je nenametljivost i senzibilnost pristupa, zrelost u čistoći i dosljednosti likovnog izričaja te dojam tematske i stilske cjelovitosti. Gradske priče Girardi je predstavio i u riječkoj Galeriji Jadroagent (1989.). U svome osvrtu
na izložbu Nataša Šegota je ukazala na tipičnu atmosferu gradova – čuda koji se u tradiciji akvarelnog slikarstva nalaze u djelima Turnera, Duffyja i, posebno, hrvatskog slikara s početka stoljeća Milana Steinera. Upravo Steinerova senzibilnost, impresionistička naracija i priklanjanje nekim Račićevim rješenjima na njegovim najznačajnijim slikama kao što su „Ulica u Petrinji“ i „Kiša“, navode na analogiju s Girardijevim akvarelima.5 Girardi se vrlo sigurno kretao putem koji je prepoznao kao svoj: akvarelnim kistom bilježio je svoje impresije gradova, uskih kala zlarinskih i šibenskih, riva i šetača umnoženih sjenama, stvarao je pregledne kompozicije stvarne u svojoj postojanosti, ali u njegovoj imaginaciji stvarnost je bila tek krhki odraz prolaznosti. Njegovi interesi zadržavali su se na akromatskom sivilu tihih tonskih prijelaza, na suzdržanom i nenametljivom koloritu (oker, crvena i ljubičasta prosijavanja boja), na umirenim i suptilnim vrijednostima bjelina (koje su u ulozi likovnog sadržaja), na slikama stvarnosti koja, uvijena u atmosferu metafizičkog, gubi materijalnost i taktilnost. Povodom samostalne izložbe u Ivanić-Gradu (1995.) Stanko Špoljarić je u predgovoru kataloga napisao: Girardi svojim siluetarnim oblikovanjem likova i arhitekture, mrljom različitog intenziteta gustoće, sklada svoje „slikarstvo sjena“, ali time ništa ne gubi uvjerljivost ambijenta...6 Dva desetljeća bavljenja akvarelom obilježio je samostalnom izložbom u zagrebačkoj Galeriji Ulrich (1998.). Izložba je posvjedočila zrelu vrijednost njegova rada, umješnost u vladanju vodenim pigmentom, neponovljivost njegovih lirskih zapisa koji prizivaju estetsko iskustvo minimalizma. Profinjenim govorom svjetla kroz lazurna sivila nije izražavao ništavilo i nestajanje, već svoju viziju doživljaja, svoju predanost akvarelu i svoju uronjenost u ambijent rodne Dalmacije (Jedan dan na otoku, 1998. str. 51). Pratimo formulacije Stanka Špoljarića u predgovoru kataloga ove izložbe: primjer profinjenosti i odmjerenosti, pejzaži vezani za ambijent juga, reduciranost do bitnog , preobrazba potaknuta svjetlom, svjetlo ne samo da obasjava „avers“ i „revers“ likova nego i prolazi kroz njih, atmosfera koja nosi nešto od prazničkog.7
(6) Stanko Špoljarić, Andrija Girardi (predgovor katalogu), Ivanić-Grad, 1995. (7) Stanko Špoljarić, Andrija Girardi (predgovor katalogu), Sisak, 1998.
9
Na šibenskoj izložbi (Galerija Sv. Krševan, 1999. ), uz izričito „sive slike“ u kojima je eliminirao boju (Trogirske bijele sjenke, 1999. str. 52), postoje i one koje se okreću prema boji, makar u minimalnim naznakama (Čovjek i bor, 1999. str. 55). Energija svjetla bitni je čimbenik i jednih i drugih slika. Figuru treba okupati svjetlom, propustiti je kroz svjetlo i afirmirati je sjenkom, napisao je Girardi u katalogu samostalne izložbe u Splitu (1988.). U preobrazbi svjetla, sive mrlje sjena protežu se tlom u svojim lelujavim oblicima. U scenama s mnoštvom krhkih likova u kretanju, prepoznatljivost pojedinca nije važna, ali je važna njihova pokrenutost u prostoru. I sama arhitektura koja je stvaran i prepoznatljiv okvir zbivanja (Dubrovnik, Šibenik, Trogir, Hvar), ne nosi svoju čvrstu kamenu tvarnost, već intrigira dojmom prozračnosti, mekoće i lakoće. Majstorsko izmjenjivanje punog i praznog, suptilno razvedenih polja i nedirnutih praznina bijele podloge papira iskazi su Girardijeve kreativne osobnosti.
(8) Prenesena u Vodice, Galerija Sv. Križ.
10
I izložba pod nazivom Akvareli – novi ciklus 8 u Galeriji Ulrich u Zagrebu (2006.) u svojoj je koncepciji razrađivala problematiku odnosa svjetla i sjene, ali u tri teme. Prva tema nosila je motive brda koja je percipirao u vožnji autobusom na relaciji Zagreb – Šibenik. Motiv mu je uvijek bio poziv na likovno odmjeravanje i provjeravanje. U autobusu su nastale brze skice, zabilježbe trenutka, impulsa i nadahnuća, a u atelijeru serija akvarela. Girardi je slikao stvarnost, onu koja je bila pred njegovim očima, ali nije reproducirao viđeno. Pomno je nadzirao razljev pigmenta, učinke svjetla i svaki dio prostora slike. Dozvao je u novu, umjetničku stvarnost, stalnu i nepromjenjivu. Motiv, percipiran njegovim pogledom, postao je njegov unutrašnji pejzaž, iskaz njegove osobnosti, njegova doživljaja boje i oblika. Brzim zapisom konkretnog motiva, ispisao je čitko i čisto svoju likovnu misao. Njegovi akvareli Ono isto brdo (2004., str. 62) i Žuti Klek (2005., str. 65) oblikom prizivaju Cezanneovu planinu Sainte-Victoire, ali u njegovu akvarelu nema konstrukcije niti zvučnih akorda boje. Zadržao je provjerenu matricu subjektivnog pristupa motivu.
Druga tema naslanjala se na njegovo portretno slikarstvo iz razdoblja studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti. Lica pamti, skicira ih na ulici, na brodu, u autobusu, dok gleda televiziju. Portreti rađeni temeljem skica zadržavaju fizičku sličnost, ali ekspresivnost proizlazi iz izraza njihovih lica. U akvarelu Gospođa Mare, (2005., str. 67) dinamični okerasti razljevi okružuju lice žene u profilu s realističnim naznakama, ali Girardijev pristup portretu nije temeljen na sličnosti, već na isticanju karakternih obilježja. Akvarel Portret slikara Ismeta Mujezinovića (1984./2004., str. 60) likovno je kristaliziran u živi portret koji sugerira neprestano gibanje duha prostranstvima promišljenog. Prikazuje umjetnika ispunjenog suptilnom esencijom, u duboko intimnom poniranju. Girardijevi akvarelni portreti nose poznatu sintezu krajolika. Odlikuju se neposrednošću improvizacije i psihološkim individualiziranjem. Boja, uvijek decentna, prigušena, istančana tona, proizlazi iz unutrašnjih napetosti i nemira, ali bez oporih naglasaka. U trećoj temi pod nazivom Zvona u podne bavio se problemom figure i njene sjene na podnevnom suncu. Zadivljuje kako je u nekoliko vibrantnih poteza uspostavio odnose u prostoru slike i naznačio sve: oblik, ton, ugođaj. Nije gradio prizor, ali je kompoziciju temeljio na čvrstim pravilima reda i ritmova. Figure nisu odraz konkretnih ljudskih tijela, već njegov način razlaganja likovnoga čina, iznalaženja likovnoga rješenja za ono najkrhkije, najsuptilnije, najfluidnije, za prozračnost boje i uzbuđenje efektima svjetla. Izražajnost ovih akvarela temeljena je na čistoj ekspresiji oblika i (ne)boja. Uvijek su tu izravne asocijacije predmetnog svijeta i ugođaj što ga svjetlo stvara na licu gradskoga trga, ali Girardijevoj vizualnoj interpretaciji bilo je važno izbjeći doslovnost deskripcije. Akvareli su manje ilustracije zapaženog, više elegantna i suptilna igra bojom, oblicima i ritmovima, slobodna i nepredvidljiva, suzdržana i senzibilna u iskazu. I uvijek je tu umnožavanje figura vezano uz poetsku projekciju zavičaja. Čovjek sa svojom sjenom. Kamo god okrenut, ona ga prati, sva u nježnom govoru i tihom tonu. A bjelina papira ima uvijek aktivnu ulogu povezivanja i spajanja.
11
Njegov je grad bez težine, sav ustreptao od napetosti i uzbuđenja ili bezglasno miran, kao da dolazi iz neke virtualne stvarnosti (Dubrovačke bijele sjenke, 2004. str. 57). Brzim potezom zabilježio je onaj osobiti trenutak kada gradski trg i ljudi na njemu postaju parabole naših života. Na svilenkastu finoću prizora dogradio je mekoću poteza, nježnost nesputane geste, istančanost tonskih odnosa i ekspresivnost vlastitoga udjela. I ljudi i trgovi i palače i okomice visokih zvonika i prozori na bijelim fasadama, čitav taj bezglasni svijet snagom stvaralačkog instinkta prerastao je u slikarske vrjednote. Iza prividne improvizacije stoji njegovo dugogodišnje iskustvo temeljeno na izoštrenom pogledu i na iskustvu neposrednog prijenosa doživljaja na papir. Po dosezima pravog stvaralačkog uzbuđenja, serija akvarela Zvona u podne su sjajan iskaz rafinirane oblikovne izražajnosti i sadržajne duhovnosti. Sklon transcendentnim umirenjima, od svakidašnjeg motivskog polazišta stvorio je poetske vizure oniričkog i kontemplativnog značenja. Jer, njegova je predmetnost povezana s vremenom u netrajanju. Kap vodene boje, pomno vođena hrapavom površinom papira, doziva treperenje prostora, zalaženje preko međa predmetnosti. Možda tako treba tumačiti toliko puta naglašene harmonije Girardijeve akvarelne slike, senzualnost njegove zbiljske i čudesnost njegove meditativne predodžbe. Uvijek se obraćao istom mediju: svjetlu. Nije ga zanimala tama, već svjetlo u sjeni. Nekoliko desetljeća bio je zaokupljen odnosom sjenovite strane nasuprot osunčanoj, nevidljive nasuprot vidljivoj, nestvarne nasuprot stvarnoj, prozirnošću vodenog razljeva pod utjecajem svjetla i gradacijama sivog. Slijedio je luminizam impresionista, no, impresionizam nije bio njegov likovni program, već način izražavanja vlastitih slikarskih stavova i oslobađanja vlastite imaginacije. Upravo je kao slikar sjena dolazio do samoga praga apstrahiranja i znalačke kombinatorike blagih preljeva vodene boje.
12
Čini se, zna sve o akvarelu, staroj tehnici slikanja vodenim bojama9 koja traži brzi i konačni potez bez naknadnih ispravaka i dodavanja. Samo slikari iznimne osjećajnosti i stvaralačke neposrednosti postižu tako usuglašene dijaloge kromatskih dijelova slike s neutralnim bjelinama papira, takvu koncentraciju na bitno i rafiniranu finoću gotovo istočnjačke suptilnosti kakvu svjedoče njegovi recentni akvareli (Domjenak na travi, 2011., str. 76., Kavana u bijelom, 2012., str. 77, Vrijeme je za crno vino, 2012., str. 79, Strpljivo iščekivanje, 2012., str. 4). Govorimo o intimističkom slikarstvu vrsnog akvarelista kojemu akvarel nije bio tek predložak za neku drugu tehniku ili za razradu teme, već njegovo slikarsko promišljanje temeljeno na intimizmu i lirskom ugođaju, na neposrednosti poteza i transparentnosti razljeva, na rafiniranosti tonova punih svjetla te na vibrantnim ritmovima koji nose pulsiranje slikarskog tkiva i dojam žive kretnje. U tom kontekstu naslanja se na poetiku najznačajnijih hrvatskih akvarelista: Slave Raškaj, Josipa Račića, Antuna Motike i Nikole Reisera. U njegovom stvaralačkom zbrajanju akvarel je na prvom mjestu. U akvarelu je ostvario svoj najosobniji prostor. Tijekom pet desetljeća propitivanja i traženja, svojim je refleksijama brzih reakcija razvio prepoznatjiv vodeni trag luminističkih i intimističkih vrijednosti. Finoća njegova akvarelnog izričaja proizašla je iz stvaralačkog nerva iz snage impulsa i unutrašnjeg poriva. Meditativnu stranu svoga stvaralačkog bića nije mogao izraziti uljem jer mu je važna bila fluidnost, transparentnost i mekoća osjetilnog, slikarstvo prozirnog razljeva i visokog svjetla. Akvareli su njegov zreli domet i značajan odvjetak hrvatskoga intimizma. Svjedoče ležernost i senzibilnost vrsnog akvarelista, poklonika svjetla koji u dahu registrira likovnu misao i doživljaj trenutka.
(9) Akvarel je bio glavna slikarska tehnika starog Egipta. U Kini se akvarelom slikalo na svili i papiru od 2. st. pr. Krista. Iz Kine je akvarel našao put u Japan, zatim u Indiju, Perziju, Staru Grčku i Rim. Usvojila ga je starokršćanska umjetnost (srednjovjekovni minijaturisti kolorirali su crteže u misalima, psaltirima, brevijarima). Početkom 19. st. bio je toliko popularan u Engleskoj da je utemeljeno Društvo akvarelista. U 19. st. akvarel je i u Hrvatskoj postao jedna od glavnih tehnika likovnog izražavanja.
13
14
2. Motiv iz šibenske Jadrije, 1956.
15
3. Motiv iz Sarajeva (pogled iz sobe u studentskom domu), 1963.
16
4. Sjedeći muški akt, 1965.
17
5. Portret na vlaĹžnom zidu, 1970. 6. DubrovaÄ?ki ultimi od karnevala, 1970.
18
19
7. Bonaca u šibenskoj luci, 1971.
20
8. Sjedeći ženski akt na balkonu, 1975.
21
9. Sjedeći Şenski akt, 1971.
22
10. Na klupi u parku Ribnjak (Zagreb), 1974.
23
11. Akt s uzdignutom nogom, 1975.
24
12. Sjedeći akt na niskom stolu, 1975.
25
26
13. Motiv sa zagrebaÄ?ke Ĺ alate, 1976.
27
14. Impresije KorÄ?ule, 1979.
28
15. Gomila kuća, 1979.
29
30
17. Transformacija jednog lica, 1982.
16. Pod murvom, 1981.
31
18. Proljeće na kršu, 1983.
32
19. MaÄ?ak u igri, 1983.
33
20. Lica s tr탑nice, 1985.
34
21. Stara riva u Šepurini (otok Prvić šibenski), 1983.
35
36
22. DoÄ?ek broda na otoku, 1984.
37
23. Večer na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, 1983.
24. Zimsko jugo u Šibeniku, 1987.
38
39
40
25. Trogir, koncert na kiši, 1987.
41
26. PriÄ?a iz Praga, 1987.
42
27. Karlov most u Pragu, 1987.
43
28. Zlarinska priÄ?a, 1988.
44
29. Motovun, 1987.
45
30. ト経vjek na ナセici, zadarski motiv, 1989.
46
31. Mostarsko Ä?udo, 1989.
47
32. Plavokosa, 1989.
33. Jesenski portret, 1998.
48
49
34. Venecija noću, 1994.
50
35. Jedan dan na otoku, 1998.
51
36. Trogirske bijele sjenke, 1999.
52
37. Ljeto u Pirovcu, 2000.
53
38. Unutrašnjost crkve u Krašiću, 2001.
54
39. ト経vjek i bor, 1999.
55
56
40. DubrovaÄ?ke bijele sjenke, 2004.
57
41. Iščekivanje procesije, 2000.
58
42. Figure na pla탑i, 2004.
59
43. Portret slikara Ismeta Mujezinovića, 2004.
60
61
44. Ono isto brdo, 2004.
62
45. Ravno brdo, 2006.
63
46. Sivi Klek, 2005.
64
47. Žuti Klek, 2005.
65
48. Portret akademika Kruna Prijatelja, 2005.
49. ViolonÄ?elist, 2006.
66
50. Gospođa Mare, 2005.
67
51. Pauza pred poÄ?etak koncerta, 2008.
68
52. Profesorove zadnje ru탑e, 2010.
69
53. Portret Margarite Urem, 2002.
70
54. Lice na vjetru, 2010.
71
55. Tragovi jeseni, 2010.
72
56. ÄŒetiri godiĹĄnja doba, 2010.
73
57. Jutro u Betini, 2011.
74
58. Dolazak broda u Prvić Šepurinu, 2012.
75
59. Domjenak na travi, 2011.
76
60. Kavana u bijelom, 2011.
77
61. Vrijeme je za crno vino, 2012.
78
79
62. Autoportret u kućnom haljetku, 2013.
80
Životopis: 1937. Rođen u Šibeniku 18. rujna u učiteljskoj obitelji. Majka Kvirina, rođena Koljevina s otoka Cresa, otac Vitomir. 1941. S roditeljima i s dvije sestre seli u Pirovac kod Šibenika gdje živi do 1945. Završava pučku školu u Šibeniku. 1956. Maturirao na Realnoj gimnaziji u Šibeniku. Upisao studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Zbog zdravstvenih razloga odustao od studija. 1957. Upisao arhitekturu na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu. Živio u skromnim uvjetima pa je povremeno morao prekidati studij. Za vrijeme studija pohađao tečaj slikanja kod prof. Vojislava Hadžidamjanovića. 1965. Odslužio vojnu obvezu. 1966. Nakon diplomiranja zaposlio se u Dubrovniku (do 1970.), u Šibeniku (do 1972.), zatim u Zagrebu, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. 1971. Priredio prvu samostalnu izložbu. U trogirskom Gradskom muzeju izložio je akvarele i ulja. 1972. Ženidba s Mihaelom Karšulin.
Upisao Akademiju likovnih umjetnosti, slikarski smjer. Profesori su mu bili: Nikola Reiser, Ferdinand Kulmer, Ivan Lovrenčić, Matko Peić, Zlatica Meštrović. Uz studij, radio kao profesor struke u Građevinskom školskom centru u Zagrebu.
81
Andrija Girardi u Šibeniku 1941.
Andrija Girardi s roditeljima, sestrama i sa susjedom, Pirovac kraj Šibenika, 1942.
Maturanti s prof. Boškovićem, Šibenik, 1956.
82
Polaznici tečaja slikanja kod prof. Vojislava Hadžidamjanovića oko šezdesete godine Andrija Girardi prvi slijeva
1973. Rodio se sin Luka, danas liječnik. 1977. Diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Nikole Reisera. Značajna mu je bila njegova ljudska i pedagoška podrška. Na istoj Akademiji upisao poslijediplomski studij za grafičke tehnike.
Postao članom HDLU-a i LIKUM-a. Od 1978. – 1990. i poslije Domovinskog rata redovito izlagao na godišnjim izložbama članova HDLU Zagreba i Rijeke.
1979. Diplomirao na specijalki za grafiku kod prof. Frana Baće i prof. Antona Bičanića. 1980. Sudjelovao na Izložbi jugoslavenskog portreta u Tuzli (Bosna i Hercegovina) i na izložbi Zagreb u djelima likovnih umjetnika u galeriji DARS. 1981. Priredio samostalnu izložbu u Zagrebu. U Studiju galerije Karas izložio je akvarele i litografije. 1982. Pjesnik Đuro Vidmarović je u „Školskim novinama“ objavio članak o Andriji Girardiju pod naslovom Autentični akvarelist u kojemu je, između ostaloga, napisao: To je bitno slikarska poezija velikog talenta, rijetke opće i umjetničke kulture, istančanog ukusa za tehničku virtuoznost s naklonošću prema kolorističkoj melodioznosti bez oporosti i disonantnih akcenata. (Đuro Vidmarović, Autentični akvarelist, Školske novine, 1982.). 1985. Zajedno s Nevenkom Arbanas izlagao akvarele u Galeriji Sv. Krševan u Šibeniku. 1987. Sudjelovao na Izložbi jugoslavenskog portreta u Tuzli (Bosna i Hercegovina) i u Novom Sadu (Srbija).
83
Na ALU u Zagrebu - portretiranje ugljenom
Na ALU u Zagrebu - slikanje Plavog akta uljem na platnu
Na ALU u Zagrebu - klasa prof. Reisera: s kolegicama Dubravkom Uvodić i Bojanom Švertasek
84
1988. Priredio samostalnu izložbu akvarela pod nazivom Gradske priče u Galeriji Alfa u Splitu. U predgovoru kataloga Girardi je napisao: Ovdje se ne radi o tehničkom pojednostavljivanju kao cilju, jer me takav problem ne zanima. Više me zanimaju bilješke nabačene debelim akvarelnim mekanim kistom čiji hod po papiru trpi određenu napetost, jer kapljicu vode na papiru moramo pokrenuti, oblikovati i uključiti je u cjelokupni prostor. Figuru treba okupati svjetlom, propustiti je kroz svjetlo i afirmirati je sjenkom. Na izložbu se u „Vjesniku“ osvrnuo Duško Kečkemet.
Sudjelovao na međunarodnoj izložbi Biennale portreta u Rijeci.
1989. Priredio samostalnu izložbu akvarela u Rijeci u Galeriji Jadroagent. Nataša Šegota je tim povodom zapisala: Vještina kojom ovaj autor umiruje sklonost pričljivosti motiva u korist šutljivosti promatranja, očituje se najprije u variranju minimalnog broja linijskih i tonskih elemenata, te u lakoći i brzini poteza, čak na uštrb mjestimično hinjenog nemara spram zahtjeva lazurnog karaktera akvarela. Sjene Trogira, Zlarina, Venecije, Splita, Zadra, Mostara i njihovih anonimnih stanovnika ostaju tako na Girardijevim slikama zaustavljeni lirskom čistoćom, prozračnom atmosferom, ritmom i pokretom koji uzmiču u naletu prolaznosti. (Nataša Šegota, Sjene gradova i ljudi. Povodom izložbe slika Andrije Girardija u Galeriji Jadroagent, Rijeka. Novi list, Rijeka, 1989.)
Ovu cjelinu akvarela predstavio je i u Zagrebu u Izložbenom prostoru Tvornice Nikola Tesla.
Od 1989. do 2011. Redovito je izlagao na tematskoj izložbi More, ljudi, obala u Šibeniku i Primoštenu.
1990. U suradnji s pjesnikom Đurom Vidmarovićem ostvario grafičko-pjesničku mapu Rijeka i hrast koju je predstavio u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu.
Sudjelovao na skupnoj izložbi sakralne umjetnosti u Galeriji Ulrich u Zagrebu.
1993. Sudjelovao na skupnoj izložbi u Rimu (Dom hrvatskih hodočasnika Sv. Jeronim).
85
Slikanje dubrovačke luke, Dubrovnik, 1969.
Supruga Mihaela, otac Vitomir, sin Luka, 1976.
86
S trogodišnjim sinom u Zagrebu, 1976.
Iz Graditeljske tehničke škole , 1991.
1994. Sudjelovao na skupnoj izložbi Zagrebu za obljetnicu u Klovićevim dvorima. 1995. Priredio samostalnu izložbu akvarela u Ivanić-Gradu. U predgovoru kataloga ove izložbe Stanko Špoljarić je istaknuo: Girardi svojim siluetarnim oblikovanjem likova i arhitekture, mrljom različitog intenziteta gustoće, sklada svoje „slikarstvo sjena“, ali time ništa ne gubi uvjerljivost ambijenta, interpretacija slikovitog. 1996. Sudjelovao na skupnoj izložbi Šibenik u Mimari u Zagrebu, Galerija Mimara. 1997. Sudjelovao na Biennalu hrvatskog akvarela u Galeriji Brešan u Splitu. 1998. Samostalnom izložbom u zagrebačkoj Galeriji Ulrich obilježio dva desetljeća bavljenja akvarelom. Osvrt na izložbu napisao je Slavko Harni (Svjedoci sjene Andrije Girardija. Izložba Andrije Girardija u Galeriji Ulrich u Zagrebu. Hrvatsko slovo, Zagreb, 17. srpnja 1998.).
Izložba je prenesena u Sisak (Dom kulture „Kristalna kocka vedrine“, Galerija Sv. Kvirin). Stanko Špoljarić je u predgovoru kataloga zaključio: U svakom slučaju Girardi nije tek usputni sudionik unutar raznolikosti suvremenog hrvatskog akvarela, već spada među autore koji ostvaruju njegove najzanimljivije dosege.
Sudjelovao na Triennalu hrvatskog akvarela u Karlovcu, Galerija Vjekoslav Karas.
1999. Priredio samostalnu izložbu akvarela u Galeriji Sv. Krševan u Šibeniku. U predgovoru kataloga Stanko Špoljarić je napisao: Njegov akvarel uistinu je osvježenje u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, „figurativni minimalizam“ (s obzirom na smanjenu ulogu boje i neopisnost) s puninom dojma umjetničke izražajnosti kojom i jednostavni motiv postaje itekako intrigantan.
87
Portretiranje, Crikvenica, 1997.
Slikanje pejzaža, 2000.
S prijateljima u Zagrebu, 2011. Slijeva: Ante Ukić, dipl. ekonomist, Paško Mlinar, prof. povijesti, Ante Jurić, prof. pov. umjetnosti i filozofije, Ante Vlado Bikić, prof. pedagogije, Vlado Radas, ak. kipar
88
2000. Predstavio se samostalnom izložbom akvarela u Galeriji Decumanus u Krku te akvarelima i grafikama u uličnoj galeriji Ulrich u Zagrebu. Za riječki Novi list je izjavio: Očito je da sam prepustio svjetlosti da me vodi kroz moja traženja u akvarelu. Figura i njena sjena postale su jedno. One nisu statične, nisu čak ni materijalizirane, jer su neuhvatljive, nevidljive. Ponekad se, međutim iz kapi vode pod kistom pojavi kristal s namjerom da naglasi kroz lom prodor svjetlosti. Tako nastaju kristalni volumeni s oštrim bridovima, transparentni i obojeni. To je samo mali izlet kapljice vode u neke nove vrijednosti. 2003. Umirovljen. 2006. U Galeriji Ulrich u Zagrebu izložio je novu cjelinu akvarela. Na otvorenju izložbe Nada Vrkljan-Križić je, između ostaloga, izjavila: Ljepota Girardijevih slika je ljepota tišine i ljepota duše, senzacija svjetla i sjene. Njegov svijet sav je sazdan od prolaznosti, sve je trenutak i bljesak koji se presijava na suncu i daje svoj odslik u prozračnoj sjenki. Kao što pjesnik niže svoje rime, suptilne treptaje srca, tako slikar Girardi s ljubavlju priča svoju priču o malim ljudima i svakodnevnim stvarima... Izložba je prenesena u Vodice (Galerija Sv. Križ). 2010. Sudjelovao na Triennalu hrvatskog akvarela u Karlovcu i u Slavonskom Brodu. 2013. Sudjelovao na Triennalu hrvatskog akvarela u Karlovcu i u Slavonskom Brodu. Posebna pohvala triennala akvarela. 2014. Priredio retrospektivnu izložbu akvarela u galerijskom prostoru Državnog arhiva u Rijeci.
Živi u Zagrebu, Palmotićeva 4.
89
Diplomska izložba u velikoj akt sali na ALU u Zagrebu U galeriji Ulrich s prof. Nadom Križić, 1977. Zagreb, 2006.
U galeriji Jadroagent s prof. Brankom Arh, Rijeka, 1989.
U galeriji Sv. Kvirin sa Stankom Špoljarićem i Pavlom Roceom, Šibenik, 1999.
90
Samostalne izložbe: 1971. Trogir, Gradski muzej (akvareli i ulja) 1981. Zagreb, Studio galerije Karas (akvareli i litografije) 1985. Šibenik, Galerija Sv. Krševan (s Nevenkom Arbanas, akvareli) 1988. Split, Galerija Alfa, (akvareli po nazivom Gradske priče) 1989. Rijeka, Galerija Jadroagent (akvareli) Zagreb, Izložbeni prostor Tvornice Nikola Tesla (akvareli) 1990. Zagreb, Nacionalna i sveučilišna biblioteka (Grafičko-pjesnička mapa Rijeka i hrast zajedno s pjesnikom Đurom Vidmarovićem, akvatinta) 1993. Repišće (krajolici u pastelu) 1995. Ivanić Grad, Narodno sveučilište, Dom kulture Josip Badalić u Križu (akvareli) 1998. Zagreb, Galerija Ulrich, Dva desetljeća akvarela Sisak, Dom kulture „Kristalna kocka vedrine“, Galerija Sv. Kvirin 1999. Šibenik, Galerija Sv. Krševan (akvareli) 2000. Krk, Galerija Decumanus (akvareli) Zagreb, Galerija Ulrich – Ulična galerija (akvareli i grafike) 2006. Zagreb, Galerija Ulrich, Akvareli – novi ciklus Vodice, Galerija Sv. Križ, Akvareli – novi ciklus 2014. Rijeka, Državni arhiv (akvareli, retrospektiva)
91
Skupne izložbe: 1978. - 1990. Izložbe recentnih radova članova HDLU Zagreba i Rijeke 1980. Zagreb, Galerija Dars, Zagreb u djelima likovnih umjetnika Tuzla, Izložba jugoslavenskog portreta 1987. Tuzla, Izložba jugoslavenskog portreta Novi Sad, Izložba jugoslavenskog portreta 1989. - 2011. Šibenik, Primošten, More, ljudi, obala 1990. Zagreb, Galerija Ulrich, Sakralna umjetnost 1991. Zagreb, Galerija Mimara, Umjetnici šibenskom kraju Osijek, Franjevački samostan 1993. Rim, Dom hrvatskih hodočasnika Sv. Jeronim 1993. - 1998. Repišće, Ladanja Kamile Tompe (kolonija) 1994. Zagreb, Klovićevi dvori, Zagrebu za obljetnicu 1996. Zagreb, Galerija Mimara, Šibenik u Mimari 1997. Zadar, Hrvatska kazališna kuća (donacija za knjižnicu) Split, Galerija Brešan, Biennale hrvatskog akvarela 1998. Karlovac, Galerija Vjekoslav Karas, Triennale hrvatskog akvarela 2004. Zagreb, Galerija Ulrich, Likumove generacije 2010. Karlovac, Triennale hrvatskog akvarela Slavonski Brod, Triennale hrvatskog akvarela 2013. Karlovac, Triennale hrvatskog akvarela Slavonski Brod, Triennale hrvatskog akvarela
92
Bibliografija: Đuro Vidmarović, Autentični akvarelist. Prosvjetni radnici stvaraoci, Školske novine, br. 15 (1115), Zagreb, 1982. Duško Kečkemet, Nadahnute impresije, Vjesnik, Zagreb, 1988. Nataša Šegota, Sjene gradova i ljudi, Novi list, Rijeka, 26. lipnja 1989. Branka Arh, Boja pepela. Izložba Andrije Girardija u galeriji Jadroagent, Rijeka, Časopis za
književnost Rival, broj 1-2, godina II, str. 232-234, Rijeka 1989.
Stanko Špoljarić, Andrija Girardi, Akvareli (predgovor katalogu), Ivanić-Grad, 1995. Stanko Špoljarić, Akvareli Andrije Girardija (predgovor katalogu), Sisak, 1998. Slavko Harni, Svjedoci sjene Andrije Girardija. Izložba Andrije Girardija u Galeriji Ulrich u Zagrebu, Hrvatsko slovo, Zagreb, 17. srpnja 1998. Stanko Špoljarić, Andrija Girardi, Akvareli (predgovor katalogu), Galerija Svetog Krševana, Šibenik, 1999. Marija Lončar, Mlađi slikari ne vole akvarel, Šibenski list, 10. srpnja 1999. Jasna Vukmirović, Andrija Girardi (predgovor katalogu), Krk, 2000. Nada Vrkljan-Križić, Čarolija iz kapi vode, Galerija Ulrich, Zagreb, 2006.
93
63. Povratak na otok, 1986.
94
Popis radova: 1. Strpljivo iščekivanje, 2012. akvarel 38 x 57 cm
11. Akt s uzdignutom nogom, 1975. akvarel 60 x 42,3 cm
2. Motiv iz šibenske Jadrije, 1956. akvarel 23 x 35,5 cm
12. Sjedeći akt na niskom stolu, 1975. akvarel 39,6 x 32 cm
3. Motiv iz Sarajeva 1963. akvarel 41,5 x 28 cm
13. Motiv sa zagrebačke Šalate, 1976. akvarel 23,5 x 33,5 cm
4. Sjedeći muški akt, 1965. akvarel 49 x 38 cm
14. Impresije Korčule, 1979. akvarel 41 x 31 cm
5. Portret na vlažnom zidu, 1970. akvarel 23,5 x 16 cm
15. Gomila kuća, 1979. akvarel, 53,5 x 68,5 cm
6. Dubrovački ultimi od karnevala, 1970. akvarel 22,5 x 17,5 cm
16. Pod murvom, 1981. akvarel 56,3 x 39,5 cm
7. Bonaca u šibenskoj luci, 1971. akvarel 30 x 37,5 cm
17. Transformacija jednog lica, 1982. akvarel 46 x 62 cm
8. Sjedeći ženski akt na balkonu, 1975. akvarel 35 x 22 cm
18. Proljeće na kršu, 1983. akvarel 36 x 48 cm
9. Sjedeći ženski akt, 1971. akvarel 34 x 28 cm
19. Mačak u igri, 1983. akvarel 40 x 33 cm
10. Na klupi u parku Ribnjak (Zagreb), 1974. akvarel 35,5 x 26 cm
20. Lica s tržnice, 1985. akvarel 45,7 x 30,5 cm
95
96
21. Stara riva u Šepurini (otok Prvić šibenski), 1983. akvarel 29 x 43 cm
32. Plavokosa, 1989. akvarel 56 x 41 cm
22. Doček broda na otoku, 1984. akvarel 38,5 x 60 c
33. Jesenski portret, 1998. akvarel 62 x 48 cm
23. Večer na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, 1983. akvarel 47,3 x 66,5 cm
34. Venecija noću, 1994. akvarel 30 x 45 cm
24. Zimsko jugo u Šibeniku, 1987. akvarel 46,6 x 35,6 cm
35. Jedan dan na otoku, 1998. akvarel 40 x 60 cm
25. Trogir, koncert na kiši, 1987. akvarel 33,5 x 47 cm
36. Trogirske bijele sjenke, 1999. akvarel 30,5 x 50 cm
26. Priča iz Praga, 1987. akvarel 45,5 x 62 cm
37. Ljeto u Pirovcu, 2000. akvarel 45 x 61 cm
27. Karlov most u Pragu, 1987. akvarel 44,2 x 27 cm
38. Unutrašnjost crkve u Krašiću, 2001. akvarel 40 x 33 cm
28. Zlarinska priča, 1988. akvarel 29 x 42 cm
39. Čovjek i bor, 1999. akvarel 47 x 72 cm
29. Motovun, 1987., akvarel 26 x 37 cm
40. Dubrovačke bijele sjenke, 2004. akvarel 32 x 47 cm
30. Čovjek na žici, zadarski motiv, 1989. akvarel 45 x 50 cm
41. Iščekivanje procesije, 2000. akvarel 38 x 55 cm
31. Mostarsko čudo, 1989. akvarel 48 x 30 cm
42. Figure na plaži, 2004. akvarel 29 x 48 cm
43. Portret slikara Ismeta Mujezinovića, 2004. akvarel 52 x 70 cm
54. Lice na vjetru, 2010. akvarel 63 x 50 cm
44. Ono isto brdo, 2004. akvarel 35 x 57 cm
55. Tragovi jeseni, 2010. akvarel 50 x 66 cm
45. Ravno brdo, 2006. akvarel 50 x 65 cm
56. Četiri godišnja doba, 2010. akvarel 36 x 48 cm
46. Sivi Klek, 2005. akvarel 43 x 63 cm
57. Jutro u Betini, 2011. akvarel 40 x 67 cm
47. Žuti Klek, 2005. akvarel 46 x 67 cm
58. Dolazak broda u Prvić Šepurinu, 2012. akvarel 34 x 49 cm
48. Portret akademika Kruna Prijatelja, 2005. akvarel 46 x 67 cm
59. Domjenak na travi, 2011. akvarel 29,7 x 42 cm
49. Violončelist, 2006. akvarel 46 x 67 cm
60. Kavana u bijelom, 2011. akvarel 29,7 x 42 cm
50. Gospođa Mare, 2005. akvarel 54,3 x 36,3 cm
61. Vrijeme je za crno vino, 2012. akvarel 27 x 49 cm
51. Pauza pred početak koncerta, 2008. akvarel 37,5 x 56 cm
62. Autoportret u kućnom haljetku, 2013. akvarel 38 x 27,5 cm
52. Profesorove zadnje ruže, 2010. akvarel 36,5 x 43,5 cm
63. Povratak na otok, 1986. akvarel 62 x 46 cm
53. Portret Margarite Urem, 2002. akvarel 37,5 x 29,0 cm
97
Sažetak Andrija Girardi slikar svjetla u sjeni
Andrija Girardi je akvarelist po osjećanju. Liričar intimnih formi blagih tonaliteta i meditativnih ozračja, vrstan opservator koji u nekoliko lakih poteza ostvari temeljne odnose u prostoru slike. Osobite osjećajnosti, brze ruke i oštrog oka, s osjećajem za mjeru i odnose koloriranih polja i bjelina podloge, oslanja se na tradicionalne vrijednosti akvarelne slike intuitivno pronalazeći nove mogućnosti interpretacije akvarelne tehnike koja u svojoj biti nosi fluidnost vode. U lakom i nepopravljivom tragu kista, u tankim nanosima i prozračnim razljevima koji korespondiraju sa zračnim bjelinama podloge, ostvario je osjetilnu stranu svoga kreativnog bića. Rođen je u Šibeniku 18. rujna 1937. u učiteljskoj obitelji od oca Vitomira i majke Kvirine, rođene Koljevina. Godine 1941. preselio se s roditeljima i s dvije sestre u Pirovac kod Šibenika gdje je živio do 1945. Pučku školu završio je u Šibeniku. Maturirao je na Realnoj gimnaziji u Šibeniku 1956., diplomirao arhitekturu na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Nikole Reisera. Diplomu specijalke za grafiku stekao je kod prof. Frana Baće i prof. Antona Bičanića. Uvijek se obraćao istom mediju: svjetlu. Nije ga zanimala tama, već svjetlo u sjeni. Nekoliko desetljeća bio je zaokupljen odnosom sjenovite strane nasuprot osunčanoj, nevidljive nasuprot vidljivoj, nestvarne nasuprot stvarnoj, prozirnošću vodenog razljeva pod utjecajem svjetla i gradacijama sivog. Slijedio je luminizam impresionista, no, impresionizam nije bio njegov likovni program, već način izražavanja vlastitih slikarskih stavova i oslobađanja vlastite imaginacije. Upravo je kao slikar sjena dolazio do samoga praga apstrahiranja i znalačke kombinatorike blagih preljeva vodene boje. U njegovom stvaralačkom zbrajanju akvarel je na prvom mjestu. U akvarelu je ostvario svoj najosobniji prostor. Tijekom pet desetljeća propitivanja i traženja, svojim je refleksijama brzih reakcija razvio prepoznatjiv vodeni trag luminističkih i intimističkih vrijednosti. Fini akvarelni izričaj diktirao je njegov unutrašnji nerv, snaga impulsa i unutrašnjeg poriva. Meditativnu stranu svoga stvaralačkog bića nije mogao izraziti uljem jer važna mu je bila fluidnost, transparentnost i mekoća osjetilnog, slikarstvo prozirnog razljeva i visokog svjetla. Akvareli su njegov najzreliji domet i značajan odvjetak hrvatskoga intimizma. Svjedoče ležernost i senzibilnost vrsnog akvarelista, poklonika svjetla koji u dahu registrira likovnu misao i doživljaj trenutka. Branka Arh
98
Summary Andrija Girardi, the painter of light in the shadow
Andrija Girardi is a watercolorist by nature. He is a lyricist using intimate forms, gentle nuances and meditative ambience. He is an extraordinary observer able to create basic relationships within the painting with a few light brushstrokes. Endowed with an exceptional sensibility, a swift hand and keen eyesight, he has a feeling for space and the relationships of colored fields on a white background. He relies on the traditional values of watercolor painting, intuitively finding novel and interpretative watercolor techniques, which in their essence capture the fluidity of water. Using light, irrevocable brush strokes, thin marks and ethereal elements which interact with the transparent whites of the background, he achieves the sensory expression of his creative being. Girardi was born in Šibenik on the 18th of September 1937 into a family of schoolteachers, Vitomir and Kvirina née Koljevina. In 1941 he moved with his parents and two sisters to Pirovac near his hometown where he lived until 1945 and attended elementary school. He graduated at the Grammar School in Šibenik in 1956 and obtained his degree in Architecture at the Faculty of Architecture and Urbanism in Sarajevo. He also obtained a degree at the Academy of Arts in Zagreb in the class of Professor Nikola Reiser and specialized in Graphics under Professor Fran Baće and Professor Anton Bičanić. Girardi has always drawn on the same stimulus: light. His concern was not with actual darkness, but light in the shadow. He was absorbed with the relationship between the shady and the sunny side, the invisible and the visible, the unreal and the real, the transparency of the watery flow under the influence of light and shades of grey. Impressionism captured the luminosity of sunlight on objects, but impressionism was not his artistic program. He used light more as a vehicle to express his own artistic attitudes and to unleash his personal imagination. It was as the painter of shadows that he reached the threshold of abstraction with combinations of mellow watercolor nuances. In his prolific opus watercolor is a priority. It is with watercolor that he achieves his most intimate space. During the five-decade period of self-analysis and self-quest, with his reflections and fast reactions he developed a unique statement with his personal vision. His refined watercolor expression was dictated by his inner nerve, the strength of his impulse and an intrinsic drive. He was not able to express the meditative side of his creative being through oil painting: fluidity, transparency and the mellowness of sensory perception were paramount to him. His was the painting of transparent elements and intense light. To witness this facility and sensibility is the mark of an extraordinary watercolorist; a keen admirer of light able to record the artistic milieu and the experience of the moment. Branka Arh
99
Riassunto Andrija Girardi, il pittore della luce nell’ombra
Andrija Girardi è un acquarellista per natura. Un lirico di forme intime, di tonalità delicate e di atmosfere meditative, un osservatore straordinario, capace di realizzare con poche pennellate relazioni intime all’interno del dipinto. Con una particolare sensibilità, la mano svelta e una vista acuta, dotato di una particolare sensibilità per la misura e le relazioni delle parti colorate sullo sfondo bianco, l’autore attinge dai valori tradizionali dell’acquarello, trovando intuitivamente nuove possibilità nell’interpretazione della tecnica dell’acquarello che nella sua essenza cattura la fluidità dell’acqua. Nella pennellata leggera e irrevocabile, nei tratti sottili e tenui tonalità eteree che interagiscono con lo sfondo bianco, riesce a realizzare la parte sensibile del proprio essere creativo. Nasce a Sebenico (Šibenik) il 18 settembre 1937 in una famiglia di maestri di scuola dal padre Vitomir e la madre Kvirina, nata Koljevina. Nel 1941 si trasferisce con i genitori e le due sorelle a Pirovac, nei pressi della città natia dove abita fino al 1945 e dove completa l’educazione elementare e media. Nel 1956 si diploma presso il Ginnasio Reale a Sebenico. Si laurea in Architettura presso la Facoltà di Architettura e Urbanistica di Sarajevo,e all’Accademia delle Belle Arti di Zagabria nella classe del professor Nikola Reiser. La laurea di specialistica nelle tecniche di stampa la ottiene sotto la guida dei professori Franco Baće e Anton Bičanić. Attinge sempre dallo stesso stimolo: la luce. Non fu amante dell’oscuro, ma della luce nell’ombra. Per alcuni decenni si dedica al rapporto della parte ombrosa rispetto a quella soleggiata, dell’invisibile di fronte al visibile, allo spazio irreale e quello reale, alla trasparenza dell’acqua traboccante sotto l’influsso della luce e della gradazione di grigio. Nella fase seguente il suo impressionismo catturò la luminosità del sole sugli oggetti, ma l’impressionismo non fu il suo programma artistico, piuttosto un modo di esprimere il proprio atteggiamento artistico e di sprigionare la sua immaginazione. E’ appunto come un pittore dell’ombra che riesce ad arrivare alla soglia dell’astrazione combinando in modo consapevole le dolci sfumature dell’acquarello. Nel suo prolifico opus artistico l’acquarello ha il primato. In esso riesce a realizzare la sua dimensione personale. Durante i cinque decenni di auto valutazione e di ricerca, grazie ai suoi riflessi e reazioni veloci ha sviluppato una sua riconoscibile impronta d’acqua pregna di intima luminosità. La sua raffinata capacità espressiva è dettata dal suo vigore interno, dalla forza dell’impulso e dallo stimolo interiore. Non è capace di esprimere la parte meditativa del suo essere creativo con la pittura a olio: quello che gli sta a cuore è la fluidità, la trasparenza e la morbidezza della percezione sensoria: la sua è una pittura della sfumatura, della trasparenza e della luce intensa. Gli acquarelli rappresentano l’apice del suo opus più maturo e un’eredità dell’intimismo croato. A testimoniarlo sono la vaporosità e la sensibilità di un acquarellista straordinario , un appassionato della luce che in un attimo riesce a registrare il pensiero artistico e l’esperienza dell’attimo. Branka Arh
100
Bilješka o piscu Branka ARH Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zadru Jugoslavenske književnosti i Povijest umjetnosti. Objavila likovne i književne tekstove, stručne osvrte i prikaze u Novom listu, Dnevniku, Konturi, Dometima, Rivalu. Urednica u Dometima (razred za likovnu umjetnost). Autorica više likovnih monografija (Vladimir Pavoković, Vilim Svečnjak, Grga Marjanović, Ivan Kinkela, Andrija Girardi), knjige o povjesničarki umjetnosti Vanda Ekl, likovne edicije Tko to govori zar zar!!! Dnevnički crteži Nives Kavurić – Kurtović, stručnih zapisa Riječka škola grafike, Goranska kiparska radionica, suautorica i urednica više stručnih knjiga. Autorski osmislila i realizirala brojne samostalne i skupne izložbe. Kao vlasnica Galerije Arh (1992. – 2009.) realizirala je niz likovnih projekata. Stručnoj i široj javnosti predstavila je brojna likovna imena. Članica je mnogih stručnih žirija za izbor likovnih radova i nagrada. Stručna voditeljica Labinskog uzleta likovnosti od 1998., Goranske kiparske radionice od 2007. Članica strukovne udruge Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke.
101
102
Kazalo
Branka Arh: Andrija Girardi slikar svjetla u sjeni....................................................................................................5 Andrija Girardi: Akvareli 1956. - 2013. (Izbor)................................................................................................14 Životopis.....................................................................................................................................................................................81 Samostalne izložbe..............................................................................................................................................................91 Skupne izložbe........................................................................................................................................................................92 Bibliografija...............................................................................................................................................................................93 Popis radova............................................................................................................................................................................95 Sažetak ....................................................................................................................................................................................... 98 Summary.................................................................................................................................................................................. 99 Riassunto.................................................................................................................................................................................100 Bilješka o autorici knjige...............................................................................................................................................101 Kazalo........................................................................................................................................................................................103
103
Branka Arh: Andrija Girardi slikar svjetla u sjeni
Nakladnik Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci Za nakladnika Goran Crnković Niz Posebna izdanja 15 Tisak Denona, Zagreb Naklada 250 primjeraka
ISBN 978-953-6035-43-4
Printed in Croatia
107
Branka ARH Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zadru Jugoslavenske književnosti i Povijest umjetnosti. Objavila likovne i književne tekstove, stručne osvrte i prikaze u Novom listu, Dnevniku, Konturi, Dometima, Rivalu. Urednica u Dometima (razred za likovnu umjetnost). Autorica više likovnih monografija (Vladimir Pavoković, Vilim Svečnjak, Grga Marjanović, Ivan Kinkela, Andrija Girardi), knjige o povjesničarki umjetnosti Vanda Ekl, likovne edicije Tko to govori zar zar!!! Dnevnički crteži Nives Kavurić – Kurtović, stručnih zapisa Riječka škola grafike, Goranska kiparska radionica, suautorica i urednica više stručnih knjiga. Autorski osmislila i realizirala brojne samostalne i skupne izložbe. Kao vlasnica Galerije Arh (1992. – 2009.) realizirala je niz likovnih projekata. Stručnoj i široj javnosti predstavila je brojna likovna imena. Članica je mnogih stručnih žirija za izbor likovnih radova i nagrada. Stručna voditeljica Labinskog uzleta likovnosti od 1998., Goranske kiparske radionice od 2007. Članica strukovne udruge Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke.
108