Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine by Milan Zagorac

J U R A J K UČI Ć

PRILOZI ZA POVIJEST RIJE^KE KARDIOLOGIJE I INTERNE MEDICINE

Juraj Kučić Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine

JURAJ KUČIĆ

PRILOZI ZA POVIJEST RIJE^KE KARDIOLOGIJE I INTERNE MEDICINE

Rijeka 2013.

Nakladnik: Udruga građana RIVAL BIBLIOTEKA VAL Za nakladnika: Mladen Urem Urednik: Mladen Urem Grafički urednik: Branko Lenić Grafička priprema: Trampi d.o.o. Rijeka Lektura i korektura: Mladen Urem Recenzenti: Žarko Mavrić Davor Štimac Tisak: Denona, Zagreb Naklada: 250 primjeraka ©Copyright Juraj Kučić, 2013. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130313082. ISBN 978-953-6700-22-0

SADRŽAJ POSVETA..................................................................................................................................................................................................9 ZAHVALA..............................................................................................................................................................................................10 IZ RECENZIJA.....................................................................................................................................................................................13 PREDGOVOR......................................................................................................................................................................................15

UVOD....................................................................................................................................................................................................19 IZ PROŠLOSTI GRADA NA RJEČINI I RIJEČKO-SUŠAČKE BOLNIČKE INTERNE MEDICINE.........................................................................................................................................20 RIJEKA KROZ TISUĆLJEĆA .........................................................................................................................................................20 POČECI ORGANIZIRANE ZDRAVSTVENE SKRBI I PRVI RIJEČKI INTERNI ODJEL...........................................22 INTERNI ODJELI RIJEČKE I SUŠAČKE BOLNICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA I U DRUGOM SVJETSKOM RATU ..............................................................................................................................................26 PONOVNO UJEDINJENI HRVATSKI GRAD NA RJEČINI ..............................................................................................39 POSTAVLJENI NOVI TEMELJI RIJEČKOG BOLNIČKOG ZDRAVSTVA....................................................................41 RIJEKA U SOCIJALISTIČKOJ REPUBLICI HRVATSKOJ (SFR JUGOSLAVIJI).........................................................43

INTERNISTIČKA DJELATNOST RIJEČKIH BOLNICA 1946.-2010................................................................49 INTERNI ODJELI RIJEČKIH OPĆIH BOLNICA 1946. – 1962. .....................................................................................51 Novi početak – ‘’Feniks se rađa iz vlastitog pepela’’ ..................................................................................................52 Prvi poslijeratni specijalisti i specijalizanti interne medicine...............................................................................56 Organizacija posla i stručni rad na odjelima .................................................................................................................61 Otvaranje Medicinskog fakulteta – prijem novih liječnika i školovanih medicinskih sestara.............70 Početak rada specijalističkih ambulanti i prvih administrativnih službenica na odjelima................72 Osnivanje Internih klinika Medicinskog fakulteta......................................................................................................73 Ponovno udareni temelji riječko-sušačke interne medicine, bolničkog i izvanbolničkog zdravstva.......................................................................................................................................................74

INTERNE KLINIKE OPĆIH - KLINIČKIH BOLNICA ‘’BRAĆE DR. SOBOL’’ I ‘’DR. ZDRAVKO KUČIĆ’’ 1962. – 1984. ....................................................................................................................................................................................77

Osnivanje odsjeka i odjela užih specijalnosti i vodeći liječnički sastav................................................78 Organizacija posla i radno vrijeme na klinikama ..............................................................................................80 Stručni razvoj užih grana interne medicine.........................................................................................................87 Gastroenterologija................................................................................................................................................................87 Nefrologija i Dijaliza ............................................................................................................................................................90 Hematologija...........................................................................................................................................................................97 Endokrinologija ..................................................................................................................................................................100 Nuklearna medicina.........................................................................................................................................................103 Veliki iskorak u dijagnostici i liječenju ..................................................................................................................105 INTERNA KLINIKA KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA 1984. - 2010. ..............................................................107 Ujedinjenje riječkih bolnica u Klinički bolnički centar................................................................................108 Organizacijsko ustrojstvo i vodeći sustav jedinstvene klinike na dva lokaliteta ........................114 Procvat užih grana interne medicine ...................................................................................................................122 Gastroenterologija ..................................................................................................................................................122 Nefrologija i Dijaliza ...............................................................................................................................................128 Hematologija, Reumatologija i Klinička imunologija ........................................................................132 Endokrinologija, dijabetes i bolesti metabolizma ...............................................................................135 Pneumoftizeologija – Pulmologija ...............................................................................................................138 Poliklinička internistička služba ................................................................................................................................143 Znanstveno – nastavna djelatnost..........................................................................................................................151 Osnivanje Medicinskog fakulteta ..................................................................................................................151 Katedra za internu medicinu ............................................................................................................................153 Podjela jedinstvene Interne klinike – korak do osnivanja klinika užih specijalnosti.................165 POGLED U BLIŽU BUDUĆNOST JAVNOG ZDRAVSTVA – NAPREDAK ILI POVRATAK U PROŠLOST ?..................................................................................................................167 POD HRVATSKOM TROBOJNICOM S KOCKASTIM GRBOM U OBRANI SLOBODE I NEOVISNOSTI DOMOVINE............................................................................................................................169 Smrt socijalističke Jugoslavije i uskrsnuće samostalne Hrvatske .................................................................170 Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini...............................................................................................................................174 Klinički bolnički centar u Domovinskom ratu............................................................................................................178 Interna klinika u Domovinskom ratu...............................................................................................................................183 Rijeka u ratu i poratnom vremenu – trijumf i tragedija.......................................................................................192

RIJEČKO – SUŠAČKA KARDIOLOGIJA........................................................................................................................197 UVOD.................................................................................................................................................................................................198 OD INTERNIH ODJELA DO KLINIKE ZA KARDIOVASKULARNU MEDICINU................................................198 OPĆI DIO..........................................................................................................................................................................................199 6

ORGANIZACIJSKO USTROJSTVO........................................................................................................................................200 Prvi internisti – kardiolozi na Internim odjelima.............................................................................................200 Osnivanje Kardiopulmoloških odsjeka, Kardioloških odjela i Intenzivnih njega Internih klinika riječkih bolnica ................................................................................................................................201 Ustrojstvo jedinstvenog Kardiološkog odjela i Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra........................208 ORGANIZACIJA POSLA.............................................................................................................................................................211 Način rada na Kardiopulmološkim odsjecima i Kardiološkim odjelima Internih klinika riječkih bolnica..................................................................................................................................211 Smjenski rad liječnika 1982. – 1991........................................................................................................................211 Organizacija posla na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra 1992. – 2010. ........................................................................215 STRUČNI RAZVOJ ........................................................................................................................................................................220 Dijagnostički postupci i liječenje srčanih bolesnika na Internim odjelima....................................220 Stručni rad Kardiopulmoloških odsjeka i Kardioloških odjela Klinika za internu medicinu ..............................................................................................................................................................221 Stručni rad na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra .......................................................................................................224 Osnovni pokazatelji stručnog rada od 1990. do 2010. godine..............................................................230 VODEĆI LIJEČNIČKI I SESTRINSKI SASTAV KARDIOLOŠKE DJELATNOSTI OD 1968. DO 2010. GODINE.................................................................................................................................................235

SPECIJALNI DIO..........................................................................................................................................................................241 DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI ....................................................................................................................................................242 Rendgenska dijaskopija srca i pluća.......................................................................................................................242 Elektrokardiografija ..........................................................................................................................................................244 Spirometrija...........................................................................................................................................................................246 Vektorkardiografija ...........................................................................................................................................................248 Polikardiografija (fonomehanografija) .................................................................................................................248 Ergometrija ...........................................................................................................................................................................250 Oscilografija i fotoelektrična pletizmografija....................................................................................................252 Telemetrija .............................................................................................................................................................................252 24 satna dinamička elektrokardiografija po Holteru....................................................................................252 Ehokardiografija..................................................................................................................................................................254 Nuklearna kardiologija....................................................................................................................................................257 Kateterizacija srca i koronarografija........................................................................................................................259 INTENZIVNO LIJEČENJE............................................................................................................................................................268 Osnivanje prvih koronarnih jedinica u svijetu i Hrvatskoj........................................................................268 Intenzivne njege Internih klinika riječkih bolnica .........................................................................................269

Intenzivna njega – Koronarna jedinica – Odjel intenzivnog liječenja sušačke Kardiologije.....................................................................................................................................274 UMJETNA ELEKTROSTIMULACIJA SRCA........................................................................................................................278 PRVE KARDIOKIRURŠKE OPERACIJE U SVIJETU, HRVATSKOJ I RIJECI.............................................................286 INTERVENCIJSKA KARDIOLOGIJA ......................................................................................................................................292 STRUČNA USAVRŠAVANJA.....................................................................................................................................................297 DONACIJE KARDIOLOŠKOM ODJELU OD 1990. DO 2000. GODINE ............................................................320 NAJMILIJE ZABAVE (HOBIJI) I DRUŽENJA .....................................................................................................................330

DODATAK........................................................................................................................................................................................349 UVOD..................................................................................................................................................................................................350 VODEĆI SPECIJALISTI I GLAVNE MEDICINSKE SESTRE INTERNISTIČKE DJELATNOSTI OD 1946. DO 2010. GODINE ................................................................................................................................................352 ŽIVOTOPISI ŠEFOVA INTERNIH ODJELA, PREDSTOJNIKA INTERNIH KLINIKA, VODEĆIH INTERNISTA – KARDIOLOGA I KARDIOLOŠKIH MEDICINSKIH SESTARA......................................................353 SPECIJALISTI INTERNISTI KARDIOLOŠKOG USMJERENJA I INTERNISTI KARDIOLOZI OD 1946. DO 2012. GODINE ................................................................................................................................................381 DOKTORSKE DISERTACIJE I MAGISTARSKI RADOVI OD 1959. DO 2012. GODINE.................................382 ZAPOSLENICI ZAVODA ZA KARDIOVASKULARNE BOLESTI INTERNE KLINIKE KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA NA DAN 31. PROSINCA 2010. GODINE................................................384 POGOVOR.........................................................................................................................................................................................387 KAZALO KRATICA.........................................................................................................................................................................390 IZVOR FOTOGRAFSKIH ZAPISA............................................................................................................................................392 LITERATURA.....................................................................................................................................................................................393

POSVETA

Liječnicima i medicinskim sestrama koji su svoje živote ugradili u temelje riječke bolničke kardiologije i interne medicine

‘’ ...Ne možemo nabrojiti sve plemenite koji leže pod ovim vječnim granitom. Ali one, u čiju je slavu podignut ovaj kamen, neka nitko ne zaboravi, neka ništa ne bude zaboravljeno.’’

Olga Bergolc

ZAHVALA

Sakupljanje građe za knjigu, njezino sređivanje i pisanje predstavljalo je veliki posao u kojeg sam uložio puno vremena i ogroman trud. Dovoljno je reći da sam s manjim stankama knjigu pisao gotovo četiri godine. Zbog dobrim dijelom uništenog, odnesenog i izgubljenog arhivskog materijala Klinika za internu medicinu riječkih bolnica znao sam da ću sakupljajući građu morati potražiti pomoć brojnih liječnika i medicinskih sestara. Bez pretjerivanja, napisana knjiga predstavlja zajedničko djelo. Brojnost sudionika me sprečava da se svima poimenično zahvalim, ali bez njihove pomoći ova knjiga ne bi nikada ugledala svjetlost dana. Na prvom mjestu zahvaljujem kolegama kardiolozima koji su mi nesebično poklonili svoje vrijeme i usmenim izjavama, kraćim pisanim tekstovima, vrijednim savjetima i priloženim fotografijama pomogli napisati monografiju. Ne zanemarujući doprinos ostalih, najveća zahvalnost pripada mojim ‘’generacijskim suputnicima’’ i prijateljima dr. Marijanu Padovanu, dr. Željku Plazoniću, dr. Karlu Staniću i prof. dr. sc. Anti Matani. Za dragocjene podatke koji se ne nalaze u bolničkim arhivama zahvalnost iskazujem mojim učiteljima prim. dr. Josipu Roji i dr. Veljku Čabrijanu koji je pri kraju pisanja ove knjige naglo otišao u dobra spominjanja. U monografiji je sažeto prikazan povijesni razvojni put svih internističkih subspecijalnosti pa sam koristio sjećanja, dokumentaciju i fotografije prijašnjih vodećih liječnika Klinike za internu medicinu – gastroenterologa prim. dr. sc. Nikole Ivaniša, prim. mr. sc. Marijana Rittermana, dr. Vladimira Rukavine, prim. dr. Velinke Švalbe-Novak i prof. dr. sc. Milivoja Rubinića, nefrologa prof. dr. sc. Franje Čohara i prim. dr. Jasne Sobol-Dimec, endokrinologinje dr. sc. Zdravke Kolacio i hematologinje prof. dr. sc. Mire Premužić-Lampič. Jedni su u većoj, a drugi u manjoj mjeri podastrli podatke o svojim subspecijalnostima zbog čega se svima, napose najstarijoj profesorici Miri Premužić-Lampič najsrdačnije zahvaljujem. Dragocjene ispravke teksta o nuklearnoj medicini i nuklearnoj kardiologiji učinili su umirovljeni predstojnik Kliničkog zavoda za nuklearnu medicinu KBC-a prof. dr. sc. Anton Burić i specijalist nuklearne medicine dr. Ante Vučemilović-Šimunović. Jedan od osnivača sušačke kardijalne kirurgije umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci dr. sc. Antun Šepić pomogao je dopuniti tekst o prvim invazivnim kardiološkim dijagnostičkim pretragama i prvim kardiokirurškim operacijama u Rijeci. Iskrena im hvala, napose dr. Anti Vučemiloviću-Šimunoviću koji nije dočekao objavljivanje ove knjige. Posebna mi je čast zahvaliti se dr. Antonu Bačiću prijašnjem ravnatelju Kliničke bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ koji je unatoč visokim godinama zadržao bistrinu uma i zavidno pamćenje i pomogao razjasniti početke integracijskih procesa u riječkom bolničkom zdravstvu. U istom pogledu koristila je znalačka kritika prvog ravnatelja Kliničkog bolničkog centra umirovljenog profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci dr. sc. Branka Žuže kojem i ovom prilikom dugujem zahvalnost.

Prijašnje i sadašnje vodeće internističke i kardiološke medicinske sestre dale su nezaobilazan doprinos. Želim iskazati zahvalnost prijašnjim glavnim sestrama Klinike za internu medicinu Elviri Popović i Miri Šporer, ali najveće priznanje pripada mojim ‘’komunikacijskim uzdanicama’’ s ostalim medicinskim sestrama i tehničarima, Mariji Lukarić glavnoj sestri Odjela za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti Zavoda za kardiovaskularne bolesti i Nedi Marčini glavnoj sestri Klini-

ke za internu medicinu Kliničkog bolničkog centra, koje su podastrle podatke o radu, ustrojstvu i razvoju sestrinske službe. Ravnatelju Kliničkog bolničkog centra prof. dr. sc. Hermanu Halleru i arhivarki KBC-a Tamari Šimić zahvaljujem što su mi dozvolili uvid u medicinsku arhivu KBC-a, a tajnici predstojnika Klinike za internu medicinu Tihani Hero na dostavi novijih podataka o radu Klinike. Fototeka Klinike za internu medicinu nažalost ne postoji. Brojni liječnici, medicinske sestre, tehničari i administrativne službenice danas su pod čempresima svojih posljednjih počivališta pa nisam mogao koristiti njihova sjećanja i zapise. Zbog toga se suprugama preminulih kolega Dunji Starčević-Karlović, Mirjani Buneti-Medanić i dr. Franjici Vilhar-Prica zahvaljujem na posuđenim fotografijama. U istom pogledu zahvaljujem dr. sc. Duji Vukasu mlađem, mr. sc. Miljenku Manestru, Sanji Antonin, Nedi Marčec –Rahelić, Anti Nebiću, Vojmiru Zamliću, sinu moje učiteljice profesorice Kopajtić Marinu Črnji i poštovanim kolegama prof. dr. sc. Željku Fučkaru umirovljenom predstojniku Klinike za urologiju, dr. Darku Ćuruviji bivšem pročelniku Torakovaskularnog odjela Klinike za kirurgiju i prof. dr. sc. Amiru Muzuru pročelniku Katedre za društvene i humanističke znanosti Medicinskog fakulteta u Rijeci. Ugodna mi je dužnost zahvaliti se cijenjenim kolegama recenzentima prof. dr. sc. Žarku Mavriću predstojniku Klinike za internu medicinu KBC-a i njegovom zamjeniku prof. dr. sc. Davoru Štimcu ne samo za stručno mišljenje u recenziji knjige već i za vrijedne kritičke primjedbe glede novijih zbivanja na Klinici. Ne manju zahvalnost dugujem lektoru knjige profesoru Mladenu Uremu kako bi knjiga imala i jezičnu vrijednost. Bez dovoljno novčanih sredstava da knjigu objavim u vlastitoj nakladi, iznalaženje financijskih sredstava u današnjem kriznom vremenu predstavljalo je pravi podvig. Budući da se moja bivša matična ustanova Klinički bolnički centar nalazi u sanacijskom programu, potražio sam pomoć na drugim adresama. Kucao sam na mnoga vrata ali su se samo neka otvorila. Prepoznavši vrijednost da se od zaborava sačuva barem djelić bogate riječke medicinske prošlosti na pruženoj potpori ponajprije zahvaljujem dugogodišnjim donatorima Kardiološkog odjela i Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a predsjedniku Nadzornog odbora „Tržnice Rijeka“ d. o. o. dipl. iur. Ivanu Franoliću, direktorima riječke „Dezinsekcije“ d. o. o. i „Jadranskog Galenskog Laboratorija“ d. d. dipl. ing. Ranku Dujmoviću i mr. pharm. Ivi Usmianiju i donedavnom direktoru Riječke filijale „Croatia osiguranja“ d. d. prof. dr. sc. Ivanu Frančiškoviću. Dragocjenu novčanu potporu pružili su Odjel gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb i Ured Grada Rijeke, posebice gradonačelnik mr. sc. Vojko Obersnel, Medicinski fakultet u Rijeci i dekan fakulteta prof. dr. sc. Alan Šustić, Hrvatski savez za sportski ribolov na moru s predsjednikom saveza dr. Đurom Marinovićem i BKS Bank Rijeka na čelu s predsjednikom uprave dipl. oec. Goranom Ramešom. U podmirenju troškova kompjuterske pripreme i tiskanja knjige sudjelovale su privatne Poliklinike „Sunce“ (u sastavu „Euroherc osiguranja“ d. d. Rijeka), „Terme“ Selce, „Medico“ Rijeka i „Ivaniš“ Rijeka i njihovi čelnici dr. Milenka Đinđić-Pavičić i mr. sc. Davor Milas, prim. mr. sc. Ivan i dr. Vlasta Brozičević, doc. dr. sc. Vladimir Mozetič i prim. dr. sc. Nikola Ivaniš. Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka pod vodstvom prof. dr. sc. Gordana Gulana i Županijsko povjerenstvo Hrvat-

ske liječničke komore na čelu s doc. dr. sc. Vladimirom Mozetičem svojim su prilozima omogućili zatvaranje financijske konstrukcije ove neprofitne knjige. Na iskazanoj susretljivosti i pruženoj pomoći svima se srdačno zahvaljujem. Spominjem i ine bez kojih ne bi bilo moguće privesti ovaj uradak svome kraju. To su Dean Ljubičić, voditelj knjižare „Profil Mozaik“ koji je ispisao čitav tekst i višekratno unosio mnoge korekcije u pisani materijal, Marko Gracin iz Fotoslužbe Novog lista, koji je učinio fotografije najnovijeg datuma i moja kćerka Bojana, web dizajnerica tvrtke „Multilink“, koja je skenirala fotografije i dokumente. Zahvalnost dugujem nakladniku, Udruzi građana Rival, Rijeka, napose grafičkom uredniku, gospodinu Branku Leniću i tiskari Denona Zagreb, koji su uložili veliki trud da knjiga bude tehnički dobro opremljena i kvalitetno tiskana. Na kraju, ali ne i na posljednjem mjestu, velika hvala mojoj supruzi Nadji koja je bila sudionik u svim zbivanjima tijekom višegodišnjeg pisanja ove knjige. Ne samo da je preuzela sve obiteljske obveze, trpila moje „mušice“ i opći nered u kući, već je i meni samome u trenucima posustalosti davala poticaje da pisanje privedem uspješnom završetku. U Rijeci, studeni 2013. Juraj Kučić

IZ RECENZIJA I. Knjiga pod naslovom “Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine” autora dr. sc. Jurja Kučića, umirovljenog interniste kardiologa Klinike za internu medicinu Kliničkog bolničkog centra, obrađuje povijest kardiologije u okvirima interne medicine čiji sastavni dio i danas predstavlja. Knjiga je podijeljena u tri dijela s posebnim dodatkom. Prvi sažeto govori o prošlosti Rijeke i starijoj riječko - sušačkoj bolničkoj medicini, drugi opisuje internističku djelatnost riječkih bolnica i Kliničkog bolničkog centra od 1946. do 2010. godine a treći iscrpno prikazuje razvoj riječko sušačke kardiologije. U Dodatku su prikazani životopisi vodećih internista i kardiologa, a dužna pažnja posvećena je vodećim kardiološkim sestrama i ostalim djelatnicima Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike. Tekst započinje s davnim vremenima, predstavljajući Rijeku kroz tisućljeća, govori o počecima organizirane gradske zdravstvene skrbi i prvim riječkim bolničkim odjelima, usponu riječko - sušačke interne medicine u podijeljenom gradu između dva svjetska rata, ratnoj devastaciji bolnica i prvim poslijeratnim godinama kada se obnavlja bolnička služba i počinje ponovni uzlet ujedinjenog grada. U drugom dijelu je iznesen prikaz svih grana interne medicine od njenih početaka u kojima su se nazirali samo tragovi pojedinih grana, do današnjih dana kada se interna medicina podijelila po strukama koje predstavljaju zasebne specijalizacije, pri čemu je ujedinjenje riječkih bolnica u Klinički bolnički centar imalo ključnu ulogu. Posebna je pažnja posvećena Medicinskom fakultetu i ulozi interne medicine u njegovom razvoju, ali i načinu kako je fakultet utjecao na daljnji razvoj internističke službe. Autor se ovom knjigom predstavlja ne samo kao liječnik, već i kao povjesničar i komentator društveno - političkih zbivanja, pa ukratko iznosi osnovne uzroke propasti bivše države, uspostavu neovisne Hrvatske države, ratna zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i nazadovanje Rijeke u poslijeratnim godinama. Paralelno ističe ulogu Kliničkog bolničkog centra i Klinike za internu medicinu u Domovinskom ratu kada su medicinski timovi svoje živote nesebično izložili riziku da bi spasili tuđe i zajedno s braniteljima obranili domovinu i stvorili slobodnu državu. U trećem, glavnom dijelu opsežno je opisano organizacijsko ustrojstvo, način rada, stručni razvoj i vodeći liječničko - sestrinski sastav kardiološke djelatnosti koja se do konačnog ujedinjenja Internih klinika 1984. godine razvijala u sušačkoj i riječkoj bolnici, a potom djelovala kao jedinstveni Kardiološki odjel/Zavod za kardiovaskularne bolesti na sušačkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra. Prikazani su počeci rada sušačke kardijalne kirurgije s kojom je kardiologija usko povezana i istaknuti napori da se u ratnim vremenima donacijama iz zemlje i inozemstva održe primjereni standardi u liječenju srčanih bolesnika. Premda su financijske i kadrovske mogućnosti uvelike određivale domete, ujedinjena kardiologija se ubrzano razvija, čemu su uz ostale čimbenike značajno doprinijela stručna usvršavanja u središtima medicinske izvrsnosti koje autor izrijekom navodi. …Opisom liječničke aktivnosti izvan radnog vremena, autor skida aureolu s liječničke profesije i otkriva dio njihove privatnosti, s namjerom da čitatelji spoznaju da liječnici nisu samo profesionalci koji žive isključivo da bi radili, već ponajprije ljudi sa svim svojim vrlinama i manama.

... Stručno napisana s dijelovima opće publicističke vrijednosti, s novim izvornim saznanjima, logički koncipirana, knjiga predstavlja nezaobilazan doprinos boljem poznavanju i razumijevanju puta kojim su prošle riječka kardiologija i interna medicina. Nadam se da će pobuditi pažnju mlađih liječnika i medicinskih sestara koji će u njoj upoznati korijene svoje struke, a najstarijima prizvati u sjećanja dane kada su stvarali modernu internu medicinu i osnivali njezine subspecijalističke grane. Prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med. II. Knjiga je napisana na način da će predstavljati predložak za moguća slična djela koja se odnose na ostale grane interne medicine, jer osim što nam govori o vremenima koja nismo doživjeli, podsjeća na brojne kronološke činjenice koje smo zaboravili, iako su neki od nas i sami bili njihovim svjedocima. Rekao bih da je napisana na način da može predstavljati i predložak za povijest riječke medicine, djelo koje bi sasvim sigurno imalo mnogo zainteresiranih čitatelja, a kojeg se okvir može naći u ovoj knjizi. ... Autor s preciznošću kroničara prošlih vremena, ali i suvremenika najvećih dostignuća riječke interne medicine, prati razvoj struke od samih početaka kada su svi pacijenti bili opći internistički preko razdoblja kada su pojedine subspecijalizacije razvijane u okvirima interne medicine, pa do posljednjih godina kada su se struke gotovo u potpunosti razdvojile. Što se događalo s kardiologijom opisano je do u detalje i zaista može fascinirati, jer se praktički u posljednjih pedesetak godina razvila od grane koja se zasnivala na iscrpno uzetoj anamnezi i cjelovitom fizikalnom pregledu, te stetoskopa kao gotovo jedinog pomagala, do grane u kojoj se danas uz pomoć visoke tehnologije mogu dijagnosticirati rane promjene na krvnim žilama, zaliscima i srčanom mišiću, a intervencijskim tehnikama učiniti zahvati koji su ili pripadali domeni kirurgije ili nisu bili ni zamislivi tadašnjim internistima - kardiolozima. I upravo to, kako je razvoj kardiologije u našem gradu i bolnici bio brz i koliko je bio ukorak s promjenama u svjetskoj medicini, ono je što nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a što s mnogo činjenica i ne bez emocija iznosi autor suvremenik ovih događanja kroz dvije generacije ... ... Moram istaknuti da sam osobno počašćen što sam dobio priliku biti recenzent ove knjige, odnosno jedan od prvih koji su je pročitali i imali mogućnost da svojim sugestijama, idejama i kritikama pomogne u nezaboravljanju nekih povijesnih činjenica. Evidentno je da su uloženi ogromni napori kako bi se došlo do obimnih i preciznih podataka, zbog čega izražavam svoje iskreno divljenje autoru koji je uspio pronaći i dokumente za koje smo mislili da su nepovratno izgubljeni i fotografije koje bi inače zauvijek ostale u obiteljskim albumima preminulih liječnika i medicinskih sestara. Knjiga je, usudio bih se reći, povijesni temeljni kamen riječke kardiologije i interne medicine. Ona predstavlja poticaj drugim riječkim medicinarima da krenu autorovim tragovima i prikažu razvojni put vlastitih struka i na taj način odaju poštu svojim prethodnicima i učiteljima, ne dozvoljavajući da ostanu nepriznati i zaboravljeni. Iako je povijest neponovljiva iz nje se može mnogo naučiti, pa ovakve knjige trebamo imati na svojim policama i knjižnicama, bili mi ili ne dio prošlosti o kojoj one govore. Prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med. 14

PREDGOVOR

Kako su se približavale godine moga odlaska u mirovinu, počeo sam razmišljati o pisanju povijesti riječke Kardiologije od 1946. kada su u sušačkoj i riječkoj bolnici ponovno osnovani Interni odjeli do 2010. godine kada sam završio svoj radni vijek, a sušačka Kardiologija bila na najboljem putu da postane Klinika za kardiovaskularnu medicinu Kliničkog bolničkog centra. Opterećen brojnim radnim obvezama na Internoj klinici i Kliničkom bolničkom centru, tek sam odlaskom u mirovinu našao dovoljno vremena posvetiti se tome izazovu. Odlučio sam napisati prvenstveno stručnu knjigu s dijelovima znanstvene utemeljenosti, u nekim poglavljima pristupačne i širem krugu čitatelja. Započevši sakupljanje podataka ubrzo sam shvatio da je nemoguće pisati o povijesti kardiologije, a izostaviti prikaz razvojnog puta kroz kojeg je prolazila interna medicina, zbog čega sam opisao i razvoj ostalih internističkih subspecijalnosti koje su se poput kardiologije godinama razvijale u okrilju interne medicine. Pritom sam zabilježio samo dio onoga što se u prošlosti stvarno dogodilo. Bio sam svjestan obimnosti rada i težine postavljenog zadatka. Obeshrabrujuće je djelovala arhiva riječkih Internih klinika na koju se natoložila prašina minulih godina, nesređena i dobrim dijelom izgubljena, zametnuta ili odnesena. Da bi popunio postojeće praznine koristio sam sjećanja malobrojnih starijih specijalista internista i glavnih medicinskih sestara , svjestan da ona s vremenom blijede i uslijed zaborava i stanovite subjektivnosti nisu uvijek pouzdan izvor podataka. Sačuvana u ‘’obiteljskim papirima’’ dragocjena je bila dokumentacija mog oca prof. dr. Zdravka Kučića iz koje sam saznao određene podatke. Uz arhivsku građu koristio sam relevantne bolničke dokumente koje sam kao bivši vodeći liječnik čuvao posljednjih dvadesetak godina i vlastite zabilješke i sjećanja. Daljnji izvor su bili stručni i znanstveni radovi i monografije iz povijesti riječke medicine i grada Rijeke. Premda su objavljeni zapaženi radovi o korifejima interne medicine poput Cambierija, Cattija i Lenza, malo je napisano o njezinoj prošlosti, a izuzev nekoliko radova bolničkih liječnika gotovo ništa o prošlosti riječke kardiologije1. U stvaranju ovog djela koristio sam internet preko kojeg sam prikupljao većinom opće podatke koje sam provjeravao u enciklopedijama i leksikonima. Monografija se sastoji od tri glavna dijela s posebnim dodatkom. U uvodnom dijelu kratko je iznesena starija prošlost riječke bolničke interne medicine do 1945. godine. Drugi dio prikazuje poslijeratnu bolničku internističku djelatnost, a treći razvojni put riječko-sušačke kardiologije od 1946. do 2010. godine. Rijeka se nalazi na mjestu na kojem se Jadransko more najdublje usjeklo u kopno Europe. Prirodne i geopolitičke značajke bile su razlogom da se na tom mjestu idealnom za razvoj luke i pomorstva već od davnine razvijala prometno-tranzitna uloga u povezivanju Srednje Europe s prekomorskim zemljama širom svijeta. Zbog svog izuzetnog položaja i prelamanja interesa velikih europskih sila, grad na Rječini oduvijek je privlačio brojne osvajače i često mijenjao vladare. Samo u prošlom stoljeću na riječko-sušačkim javnim ustanovama lepršalo je sedam zastava sedam različitih država – od mađarskog stijega s grbom i krunom Svetog Stjepana do hrvatske 1 U knjizi ‘’Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci uz okolnosti koje su utjecale na njezin razvoj’’ pokojni doc. dr. sc. Milan Zgrablić jedini je dosada pokušao cjelovito prikazati razvoj interne medicine.

trobojnice sa ‘’šahovnicom’’. Zbog toga su na početku uvodnog dijela ukratko opisani vladajući režimi koji su definirali razvoj riječko-sušačkog zdravstva. Premda korijeni riječke interne medicine sežu u daleku prošlost, uvodno su istaknuti samo najznačajniji događaji, napose od 1880. kada je u mađarskoj Rijeci osnovan prvi pravi Interni odjel do 1946. godine kada su, nakon dva svjetska rata i tri propale carevine i kraljevine, u hrvatskoj (jugoslavenskoj) Rijeci ponovno započeli radom Interni odjeli u sušačkoj i riječkoj bolnici. Budući da se društvena događanja ne mogu odvojiti a još manje razumjeti i tumačiti izvan konteksta vremena i političkog sustava u kojem su nastala u tom dijelu sažeto sam prikazao razvoj Grada u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SFR Jugoslaviji) Drugi dio monografije prikazuje razvojni put internističke djelatnosti u ponovno ujedinjenom gradu. U tom je dijelu izneseno organizacijsko ustrojstvo, opisan način rada, stručni razvoj i naveden vodeći medicinski sastav. Prikaz se odnosi i na Nuklearnu medicinu od njezinog osnivanja 1965. do 1976. godine kada se izdvojila iz sastava Interne klinike i Pulmologiju koja se samostalno razvijala do 1992. kada je postala sastavni dio Interne klinike. Uz opis rada na Internim odjelima riječkih općih bolnica koji su s vremenom prerasli u Interne klinike Kliničkih bolnica ‘’Braće dr. Sobol’’ i ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra, prikazan je rad konzilijarne, ambulantno-polikliničke i administrativne službe. U osnovnim potezima naznačen je početak rada riječkog Medicinskog fakulteta u čijem su osnivanju tadašnji šefovi Internih odjela imali veliku ulogu i rad Katedre za internu medicinu. Posebno poglavlje posvećeno je osnivanju riječkog Kliničkog bolničkog centra i ujedinjenju riječke i sušačke Interne klinike u jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra. U knjigama medicinskog sadržaja nije uobičajeno pisati o popratnim društveno političkim događanjima. Učinio sam iznimku od tog nepisanog pravila jer se Hrvatska 1991. ponovo u svojoj burnoj prošlosti našla na sudbonosnom raskršću pa sam u kratkim crtama iznio osnovne uzroke propasti Socijalističke Jugoslavije, turbulentno vrijeme stvaranja i obrane naše države, doprinos Kliničkog bolničkog centra i Interne klinike u Domovinskom ratu i posljednjih dvadesetak riječkih godina u neovisnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Treći, najvažniji dio knjige, prikazuje razvojni put riječko-sušačke kardiologije. Tekst u kojem je iscrpno iznesena njezina djelatnost podijelio sam na Opći i Specijalni dio. U općem dijelu su navedeni organizacijsko ustrojstvo, način rada, stručni razvoj, vodeći liječnički i sestrinski sustav i osnovni pokazatelji rada od 1990. do 2010. godine. U specijalnom dijelu podastrijet je razvoj neinvazivnih i invazivnih dijagnostičkih postupaka, intenzivnog liječenja, elektrostimulacije srca i intervencijske kardiologije. Zbog bolesnika koje liječi, kardiologija je usko povezana s kardijalnom kirurgijom, pa sam se osvrnuo i na početak rada sušačke kardijalne kirurgije. Potom su istaknuta poznata domaća i inozemna kardiološko-kardiokirurška središta u kojima smo stjecali nova saznanja i vještine, a smatrao sam moralnom obvezom naznačiti donatore i donacije koji su značajno pomogli da se u teškim vremenima Domovinskog rata održe primjereni standardi u liječenju bolesnika. Ne htijući navoditi samo šture podatke kojima obiluje monografija, svjestan činjenice da je suhoparno napisana, dodao sam poglavlje ‘’Najmilije zabave i druženja’’ kako bi čitatelji spoznali da kardiolozi nisu bili samo znalci svoje struke, već i ljudi od krvi i mesa koji su imali svoje životne radosti i uživali u njima. 16

Dinamično vrijeme u kojem živimo donosi brzi zaborav. Kako se ne bi zaboravila imena i djela ljudi koji su stvarali novovjeku internu medicinu i kardiologiju u Dodatku su prikazani životopisi

šefova Internih odjela, predstojnika Klinika / Klinike za internu medicinu, pročelnika Kardiologije, voditelja kardioloških odsjeka i odjela te najistaknutijih kardioloških medicinskih sestara. Navedena su imena svih bolničkih specijalista internista-kardiologa koji su proteklih 67 godina liječili srčane bolesnike, njihovi magistarski radovi i doktorske disertacije te svi zaposlenici Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra na dan 31. prosinca 2010. godine s kojim završavaju gotovo svi podaci izneseni u ovoj knjizi. Bez namjere povratka u verbalni pasatizam za vodeće liječnike upotrijebljeni su tadašnji nazivi za dužnosti koje su obnašali, a za sve liječnike spomenute u knjizi nisu navedene titule postignute daljnjim napredovanjem u službi već one koje su imali u vremenu na koje se odnosi tekst. Izostavljen je i popis svih objavljenih stručnih i znanstvenih radova jer bi bio nepotpun a monografija preopširna. Knjiga završava pogovorom, kazalom kratica, popisom knjiga, medicinskih časopisa i novina iz kojih sam koristio fotografije i najužim izborom literature koja je poslužila u stvaranju ovog djela.

U Rijeci, studeni 2013. Juraj Kučić

UVOD

‘’Prvi je zakon povijesti: bojati se reći nešto neistinito, a drugi – ne bojati se reći nešto istinito.’’ Marko Tulije Ciceron (106. – 43. pr. n. e.)

IZ PROŠLOSTI GRADA NA RJE^INI I RIJE^KO – SUŠA^KE BOLNI^KE INTERNE MEDICINE RIJEKA KROZ TISUĆLJEĆA Pretpovijesna naselja na brdima koja su nadvisivala ušće Rječine pripadala su Liburnima, ilirskom narodu vještih pomoraca. Pretpostavlja se da je njihovo glavno naselje bilo Tarsata. Nakon rimskog osvajanja i uspostave Ilirika Tarsatika je provincijski gradić naseljen romaniziranim starosjediocima. U kasnoj antici s provalama barbara sustavno dobiva na važnosti i postaje rimski castrum (vojno središte). U VII. stoljeću Hrvati naseljavaju kraj oko Tarsatike, a u VIII. stoljeću Franci uništavaju grad.

Trsatska gradina – pogled s južne strane.

Na ruševinama Tarsatike, naselje na ušću Rječine ponovo se uzdiže u razvijenom srednjem vijeku pa se 1281. spominje hrvatska Rika (Flumen sancti Viti-St. Weith am Pflaum). Gradom je upravljala feudalna obitelj grofova Devinskih, potom porodica Walsee. Trsat na brijegu iznad Rječine razvija se kao feudalni kaštel s podgrađem u vlasti krčkih knezova Frankopana, vazala ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vladavinu feudalnih obitelji postupno ukidaju austrijski carevi iz moćne srednjoeuropske dinastije Habsburg, pa je Rijeka od polovine XV. stoljeća u njihovoj vlasti. Premda Mlečani 1509. razaraju grad, Rijeka se opet podiže. Sudbonosni događaji se zbijaju daleko od grada kada se pod udarom Osmanskog Carstva 1526. ruši Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo čiji ‘’ostaci ostataka’’ dolaze pod vlast Habsburgovaca. Do polovine XVII. stoljeća u Rijeci traju sukobi s Mlečanima, nevolje s Turcima i suradnja sa senjskim uskocima, da bi nakon sloma turske ofenzive pod Bečom 1683. i rađanja merkantilizma početkom XVIII. stoljeća započeo ponovni gospodarski uzlet grada. Koristeći slabosti Venecije austrijski car Karlo VI. proglašava slobodnu plovidbu Jadranskim morem , a 1719. Rijeka postaje slobodna luka što je uvod u niz značajnih ulaganja poput izgradnje lučke infrastrukture, brodogradilišta u Kraljevici i ceste Karlovac – Rijeka (‘’Karolina’’, 1728.). 20

Doba carice Marije Terezije obilježeno je značajnom gospodarskom aktivnošću, pa u gradu djeluju manufakture i trgovačke kompanije. Godine 1759. prvi put se spominje naselje Sušak na

istočnoj obali Rječine. Sve do 1780. Rijeka je opasana čvrstim bedemima, a potom prerasta okvire definirane srednjovjekovnim zidinama i širi se na zapadni dio okolice. Nakon kratkotrajne francuske vladavine i završetka napoleonskih ratova 1815. godine dolazi do ponovnog procvata grada koji se temelji na razvoju brodogradnje, prekomorske trgovine i novih cestovnih veza sa zaleđem (cesta Rijeka - Karlovac, ‘’Lujzijana’’, dovršena 1811. godine). Revolucionarna 1848. godina zaprijetila je samom opstanku Habsburške monarhije. Kroz dvadeset godina grad se nalazi pod upravom Banske Hrvatske. Nakon vojnih poraza u Italiji i poraza od Prusije, dolazi do preuređenja Austrijskog Carstva. Nagodbom između Austrije i Mađarske 1867. stvara se dualistička Austro-Ugarska Monarhija, a Hrvatsko-Ugarskom nagodbom 1868. Rijeka dolazi pod izravnu upravu mađarske vlasti u Budimpešti (‘’riječka krpica’’ i stvaranje ‘’corpus separatuma’’). Ulazak mađarskog kapitala dovodi do silnog napretka grada. Nove razvojne poluge postaju željezničke veze sa zaleđem (pruge Rijeka-Karlovac-Zagreb-Budimpešta i Rijeka-Ljubljana-GrazBeč) i izgradnja nove umjetne luke ispred grada sa 7,5 kilometara operativne obale. S razvojem moćne imperijalne luke povezan je i proces stvaranja snažne industrije i brodarstva. Naglom urbanizacijom i izgradnjom moderne infrastrukture, Rijeka poprima izgled srednjoeuropskog velegrada na Mediteranu s brojnim kulturnim sadržajima. S lijeve obale Rječine, pretežito hrvatskim kapitalom, pod upravom Banske Hrvatske podiže se konkurentski Sušak. Vrhunac razvoja prekinuo je Prvi svjetski rat i propast Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Pripavši 1924. godine Kraljevini Italiji, premda pošteđena ratnih razaranja, Rijeka (Fiume) stagnira na njezinoj periferiji, dok Sušak u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine Kraljevini Jugoslaviji), doživljava procvat i postaje regionalno središte Kastavštine, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Nakon pobjede Antifašističke koalicije nad Silama Osovine u Drugom svjetskom ratu, Sušak i Rijeka su 1947. ponovo ujedinjeni u grad Rijeku u okrilju Hrvatske koja se do potpunog osamostaljenja 1991. godine nalazi u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Drugo jugoslavensko razdoblje obilježava snažni gospodarski razvoj lučkog grada koji je obnovio i razvio veze sa srednjoeuropskim zaleđem. Rijeka postaje važno industrijsko, pomorsko, trgovačko, prometno i kulturno središte Zapadne Hrvatske.

Gradski toranj - simbol grada na Rječini

POČECI ORGANIZIRANE ZDRAVSTVENE SKRBI I PRVI RIJEČKI INTERNI ODJEL ‘’Guérir quelquefois, soulager souvent, consoler toujours.’’

(‘’Izliječiti ponekad, pomoći često, utješiti uvijek.’’) Ambroise Paré (1510. – 1590.)

U Rijeci se počeci gradske zdravstvene skrbi javljaju sredinom XV. stoljeća. Prvi nesamostanski gradski hospicij otvoren 1441. godine nalazi se uz crkvu Sv. Sebastijana u tadašnjoj Kali, danas Kontradi Marka Marulića iznad Koblerovog trga u Starom gradu i služi za smještaj beskućnika, nemoćnih staraca, napuštenih bolesnika i siročadi. Rijeka tada ima oko 2.000 stanovnika i nema školovanih liječnika već samo pučke vidare (ranarnike), barbire (brijače) i ‘’kirurge’’. Godine 1529. općinski protofizik postaje Antonio Senato iz Ancone, vjerovatno prvi fakultetski obrazovani liječnik u Rijeci. Godina 1572. se smatra godinom osnivanja prve riječke bolnice koja nosi naziv Svetog Duha. Bolnica (hospital) se zajedno s ubožnicom (infirmarijem) nalazi u Starom gradu na Trgu sveta tri kralja na mjestu današnjeg Kosog tornja. Te godine Gradsko vijeće donosi odluku da bolnica dobije stalni, ali promjenljiv godišnji prihod namaknut gradskim porezom na ulje i vino pa uzdržavanje bolnice više ne zavisi isključivo o milodarima. Iduće godine nadvojvoda Karlo II. Štajerski poklanja bolnici imanje s crkvicom Sv. Marije na Škurinjama kao stalni posjed koji predstavlja dodatni izvor prihoda.

Krugom označen Trg sveta tri kralja gdje se nalazila Bolnica Svetog Duha (crtež Giorgija Genove iz 1671.)

Dok je XVII. stoljeće obilježeno u prvom redu borbom protiv čestih epidemija, XVIII. stoljeće riječkom zdravstvu donosi osobiti zamah. Stjecanje statusa slobodne luke 1719. i priljev stranog kapitala uzrokuju porast stanovništva, a povećan promet ljudi i roba povećava rizik od širenja epidemija zaraznih bolesti posebice kuge i kolere. Zbog toga je 1722. godine izgrađen izolacijski objekt-lazaret Sv. Karla u lučici Mandrać na mjestu gdje se danas nalazi vatrogasna postrojba i dio zgrade ravnateljstva Kliničkog bolničkog centra. U drugoj polovici XVIII. stoljeća nastupa veliki preokret u dotadašnjoj kaotičnoj (ne) organizaciji zdravstva u Habsburškoj Monarhiji. Godine 1745. pozvan je u Beč istaknuti profesor Sveučilišta u Leydenu Gerhard van Swieten učenik glasovitog Hermanna Boerhaavea da provede temeljitu reorganizaciju bečkog Sveučilišta i organizira javni zdravstveni sustav u Carstvu. Carica Marija Terezija patentima iz 1758. i 1763. zabranjuje crkvenim redovima bavljenje medicinom izvan zidova samostana, a 1770. van Swieten izdaje Sanitetski zakon (Normativum sanitatis) kojim je po prvi puta u duhu prosvjetiteljstva sustavnije regulirano javno zdravstvo, a svjetovna vlast preuzela javnu zdravstvenu skrb. Ipak suvremena medicinska postignuća još uvijek su dostupna tek manjem, gradskom ili bogatijem dijelu pučanstva dok su ostali prepušteni svojim vidarima, vračarima i putujućim šarlatanima. Kakve su društvene prilike vladale u Hrvatskoj najbolje je vidljivo iz podatka da je 1753. godine u Zagrebu spaljena posljednja ‘’vještica’’! U to vrijeme riječki protomedik, od 1754. godine prvi ‘’sanitetski pročelnik’’ postaje Saverio Graziano koji će tijekom 40 godina plodnog rada udariti temelje suvremenijeg i stručnijeg riječkog zdravstva. Nakon što je austrijski car Josip II. 1786. ukinuo augustinski red, bolnica se s ubožnicom premješta u samostan sv. Jerolima, a 1795. gradski magistrat donosi odluku da se u njoj zaposle dva stalna liječnika i dvije primalje koje se plaća iz gradskog proračuna. Među prvim liječnicima spominju se Feliks Barčić, fizik i Giacomo Cosmini, kirurg-opstetričar. Značajna je spomena i 1786. godina kada se u Rijeci otvara općinska primaljska škola, prva u tadašnjoj Hrvatskoj, koja je nažalost radila kratko vrijeme. Napoleonski ratovi uzrokuju stagnaciju riječkog zdravstva. Po slomu francuske uprave ponovno dolazi do njegovog oživljavanja. Zahvaljujući ponajprije zalaganju gradskog liječnika-fizika i protomedika Ilirskog primorja Giovannija Battiste Cambierija, Gradsko vijeće odlučuje da se u svrhu preseljenja bolnice iz Starog grada kupi zgrada bivše tvornice voska na Belom Kamiku. U prisutnosti riječkog guvernera grofa Ferenza Ürménya 1. lipnja 1823. svečano je otvorena Gradska bolnica Svetog Duha (Ospedale civile di Spirito Santo di Fiume) pod istim krovom i zajedničkom upravom s Općim zavodom za siromahe (Instituto generale dei Poveri) koji je pripojen bolnici 1824. godine. Gradnja lazareta svetog Franje u Martinšćici započeta 1826. dovršena u lipnju 1833. predstavljala je još jedan korak u poboljšanju javne zdravstvene službe u gradu. Trebalo je proći punih 57 godina da se bolnica odvoji od Zavoda za siromahe, dobije vlastitu upravu i odvojeno financiranje. Zahvaljujući odlučujućoj potpori riječkog gradonačelnika Giovannija de Ciotte, unuka znamenitog riječkog veletrgovca i gradskog mecene Andrije Ljudevita Adamića, noseći stari naziv, na istom mjestu u Zagradu, 1. siječnja 1880. godine svečano je otvorena potpuno preuređena, za tadašnje prilike vrlo moderna gradska bolnica odvojena od Zavoda za siromahe koji je tek 1908. godine i fizički odvojen od bolnice i preseljen u zgrade sagrađene dotacijom riječkih trgovaca šeširima braće Antonija i Constantina Branchette.

Bolnica Svetog Duha na Belom Kamiku (danas zgrada na sjecištu ulica Ciotta i Pomerio)

Giovanni Battista Cambieri (Belgioioso, kraj Pavije, 1754. – Rijeka, 1838.)2

2 Diplomirao medicinu na Medicinskom fakultetu u Paviji (Italija). U Rijeku dolazi 1794. godine. Potkraj XVIII. stoljeća Škrljevo se pročulo kada se u okolici Rijeke pojavila dotada nepoznata bolest koja je sredinom XIX. stoljeća poprimila epidemijski karakter. Prvo pisano izvješće o bolesti uputio je gradskim vlastima riječki protofizik dr. Josip (Giuseppe) Leopold Mašić 1800. sugerirajući da se radi o endemskom sifilisu. Cambieri 1816. dobiva dopuštenje da eksperimentira s liječenjem ‘’škrljevske bolesti’’. Kao terapiju predlaže pare živina i cinkova sulfida. Upravo će dijelom o škrljevskoj bolesti (‘’Storia della malattia detta Skrielievo ossia di una particolare forma di sifilide manifestatasi in alcuni distretti del Litorale Illirico’’) postati međunarodno prepoznat. Godine 1818. spominje se kao internist u Bolnici Sv.Duha, a doskora postaje patricijski vijećnik i protofizik Ilirskog primorja. Glavni inicijator odvajanja bolnice od ubožnice, svu svoju imovinu oporučno je ostavio gradskoj bolnici (Fondazione Cambieriana).

S pomoćnom bolnicom za zarazne bolesnike na Belvederu-Zenikoviću bolnica je imala 240 postelja na pet odvojenih odjela. Pod vodstvom direktora prim. dr. Antonija Felicea Giachicha radila su dva primarna i dva sekundarna liječnika. Primarijus-fizik dr. Georg (Đuro) Catti vodio je Interni, Zarazni i Duševni odjel. U poslu mu sekundira dr. Nicolo Venchierruti. Interni odjel ima četiri sale (velike sobe s 26 postelja) i devet soba. Kirurški odjel u sklopu kojeg se nalazilo rodilište i Kožnovenerični odjel vodi prim. dr. Antonio Grossich, kasnije međunarodno poznat po uvođenju jodne otopine za dezinfekciju kože operacijskog polja, poznati političar i veliki talijanaš. S njim kao sekundarni liječnik radi dr. Cesare Ondini. Uz liječnike su u bolnici radili jedan administrativni službenik, bolničari, dvije primalje i 18 časnih sestara milosrdnica reda sv. Vinka Paulskog pod vodstvom majke nadstojnice Matilde Kobal.

Zgrada Ubožnice braće Branchetta 1910. godine, danas Medicinski fakultet u Rijeci

Prim. dr. Antonio Felice Giachich3 (Lovran, 1813. – Rijeka, 1887.) 3 Diplomirao je medicinske znanosti u Padovi 1838. godine. U Rijeci od 1842. radi kao liječnik opće prakse u privatnoj ordinaciji i konzilijarius u Gradskoj bolnici Sv. Duha. Napose se zanimao za zdravstvene probleme pomoraca pa je 1855. napisao udžbenik pomorske medicine za učenike nautičkih škola (Lezione mediche per i naviganti) koji je doživio pet izdanja. Objavio je radove o škrljevskoj bolesti, prevenciji i terapiji kuge i kolere, ljekovitosti biljaka, trovanju gljivama itd. Bavio se javnim higijenskim problemima, puerikulturom i balneoklimatologijom te se smatra začetnikom riječke infektologije, promicateljem balneoklimatologije i jednim od pionira pomorske medicine. Zbog svoje medicinske svestranosti 1880. postaje direktor novootvorene Bolnice Sv. Duha. Vrstan organizator, uspio je odvojiti bolnicu od Zavoda za siromašne i stručno je reorganizirati u pet odvojenih odjela. Istaknuti riječki talijanaško-talijanski iredentistički političar.

Prim. dr. Đuro (Georg) Catti4 (Rijeka, 1849. – Begunje, 1923.) Pionir riječke interne medicine

INTERNI ODJELI RIJEČKE I SUŠAČKE BOLNICE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA I U DRUGOM SVJETSKOM RATU Završetkom Prvog svjetskog rata srušena su četiri velika carstva – austrijsko, njemačko, rusko i otomansko na čijim su razvalinama stvorene nove države. Tako je 1. prosinca 1918. stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) nastala ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije pod srpskom dinastijom Karađorđevića. Burno razdoblje kroz koje je prolazila Rijeka (Fiume) idućih godina obilježeno Danuncijadom i propašću Slobodne Države Rijeka (Stato libero di Fiume) okončano je 27. siječnja 1924. Rimskim ugovorom kojim je Rijeka (Fiume) pripala Kraljevini Italiji, a Sušak s Mrtvim kanalom, Deltom i dijelom riječke luke Porto Barossem Kraljevini SHS. Grad je graničnom crtom na Rječini (Fiumari) presječen na dva potpuno odvojena dijela što se jako odrazilo na svekoliki život prije jedinstvenog grada, napose na zdravstvene prilike Sušačana, jer je Sušak ostao bez bolnice koja se nalazila u Rijeci.

4 Maturira na Kraljevskoj višoj gimnaziji u Rijeci 1866. godine, a diplomira 1872. na Medicinskom fakultetu u Beču gdje radi u svojstvu asistenta na Klinici za bolesti prsišta i vrata pod vodstvom prof. dr. Leopolda Schröttera von Kristellija. Odbivši poziv da osnuje otorinolaringološku kliniku u Innsbrucku vraća se u Rijeku gdje 1879. postaje primarijus-fizik Internog, Zaraznog i Duševnog odjela Bolnice Svetog Duha. Uz internu medicinu bavi se otorinolaringologijom, napose tuberkulozom i rakom grla. Patentirao je hvataljku za nazofarinks za odstranjivanje adenoidnih vegetacija i prstenastu žlicu (kohleju) za odstranjivanje sujedica. S dr. Franjom Kresnikom poznatim graditeljem violina, prvi se u Rijeci sustavnije bavi liječenjem djece. Protivnik talijanskog iredentizma i protofašizma za vrijeme Danuncijade napušta Rijeku i odlazi na svoje imanje u Begunje pokraj Bleda.

Jugoslavensko – talijanska granica na mostu iznad Rječine – pogled na centar Sušaka (lijevo zgrada Prve hrvatske štedionice, desno Hotel Kontinental) 1926.

Od 1924. do 1933. godine talijanske vlasti premještaju bolnicu sa starog mjesta na Belom Kamiku u zgrade prijašnje austrougarske Vojno-pomorske akademije na Podpinjolu. 5 Riječka bolnica zadržava staro ime ‘’Ospedale civile di Santo Spirito di Fiume’’ (Civilna bolnica Svetog Duha Rijeka) i ima sedam odjela, rendgenološki kabinet, bakteriološki laboratorij, ljekarnu, prosekturu, tehnički i upravno-administrativni dio. Bolničke odjele vode ugledni primarijusi većinom Fijumani školovani na Medicinskim fakultetima u Budimpešti, Beču i Padovi. Kirurški odjel u čijem se sastavu nalazi ginekološki odsjek i rodilište vodi dr. Ruggero Grossich, sin dr. Antonija Grossicha, Interni odjel dr. Lionello Lenaz, Dermatovenerološki odjel dr. Giovanni Bossi, Oftalmološki odjel dr. Alberto Philippovich, Otorinolaringološki odjel dr. Arturo Maxer, Zarazni odjel dr. Leone SpetzQuarnari i Psihijatrijski odjel od 1929. dr. Giovanni Dalma. Prvi se iz stare bolnice preselio Interni odjel koji dobiva cijeli drugi kat glavne bolničke zgrade sa 160 postelja. Sobe su velike, do 20 postelja, svijetle i prozračne, a prekrasni bolnički park postaje dio psihoterapije i klimatoterapije. Na odjelu se uz internističke liječe neurološki bolesnici i starija oboljela djeca za koju se 1937. formira poseban Pedijatrijski odsjek s 25 postelja. Uz rendgen aparat posjeduje vlastiti priručni hematološko-biokemijski laboratorij i fotoelektrokardiograf.

5 Sklop zgrada u kojem dominira glavna zgrada s četiri kata izgrađen 1857. godine bio je visoko carsko i kraljevsko vojno učilište austrougarske mornarice do 1918. godine. Nakon pripojenja Rijeke Talijani su preuredili zgrade i pretvorili ih u bolnički kompleks.

K. u K. Marine-Akademie Fiume

Pročelje ‘’Ospadale civile di Santo Spirito di Fiume’’ – prijašnje K. u K. Marine Akademie Fiume

Interni odjel od 1919. godine vodi nasljednik primarijusa Cattija, učenik bečke neuropatološke i internističke škole prim. dr. Lionello Lenaz, osnivač riječkog Bakteriološkog odjela i prosekture. Primarijus Lenaz 1924. postaje privatni docent (libero docente) i od 1927. do 1930. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Padovi drži predavanja iz hematologije, nefrologije i neuropatologije, područja njegovog užeg interesa. U neurologiju uvodi pojam statične inervacije (tonusa), a najveći doprinos hematologiji daje definiranjem leukemije kao neoplastične pojave. Svojim stručnim i znanstvenim radovima stekao je izuzetan međunarodni ugled pa ga je Akademija Kraljevine Italije 1937. godine odlikovala naslovom Gran Ufficiale i Zlatnom medaljom za znanost. Po njegovoj iznenadnoj smrti vodstvo odjela preuzima primarijus G. Jacchi, profesor na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Padovi koji održava visoku stručnu i znanstvenu razinu odjela. Profesora Jacchija kratko vrijeme prije završetka Drugog svjetskog rata nasljeđuje prim. dr. Luigi Martini koji i nakon oslobođenja Rijeke 1945. godine ostaje na odjelu.6 Gr. Uff. prof. dott. Lionello Lenaz7 (Rijeka, 1872. – Lovran 1939.)

Logo i pečat talijanske riječke Bolnice Svetog Duha 6 Talijansko bolničko i izvanbolničko državno i privatno zdravstvo bilo je vrlo kvalitetno organizirano. U riječkoj Kvarnerskoj oblasti (Provincia del Carnaro) 1933. godine radila su 82 liječnika i 10 zubara (dentisti abilitati), najveći broj u Rijeci (53) i Opatiji (17). 7 Na ulazu u glavnu zgradu riječke bolnice nalazile su se u zidnim nišama biste Antonija Grossicha i Lionella Lenza, radovi riječkog kipara Giuseppea Kovacicha. Nakon 1945. biste su uklonjene da bi danas bile pohranjene u Muzeju grada Rijeke. Vrhunski liječnici, obojica su bili istaknuti članovi talijanske fašističke partije (PNF-a). Bista Giovannija Battiste Cambierija rad riječkog kipara Pietra Steffanutija također je uklonjena iz predvorja bolnice. Nakon političkih promjena u Hrvatskoj devedesetih godina, ulica Dimitrija Tucovića u neposrednoj blizini bolnice prozvana je Cambierijevim imenom.

Sušačka općina koja je obuhvaćala Sušak u užem smislu, Trsat, Vežicu, Sušačku Dragu, Kostrenu sv. Luciju i Kostrenu sv. Barbaru je prema popisu stanovništva 1910. godine imala oko 13.000 stanovnika. Godine 1919. Sušak biva proglašen gradom, a talijanska okupacija završava 3. ožujka 1923. godine. U to vrijeme na području Sušaka nije bilo zdravstvenih radnika niti ustanova koje bi provodili preventivno-medicinske aktivnosti i bolničko liječenje. Sve zdravstvene usluge pružali su liječnici i zubari u svojim privatnim ordinacijama a oboljele i povrijeđene su po pozivu liječili u njihovim stanovima uz određenu novčanu nadoknadu. Dio zdravstvenih potreba pokrivao je Okružni ured za osiguranje radnika Sušak koji je imao svoje liječnike i u kojem su liječeni radnici i namještenici koji su imali zdravstveno osiguranje. Postojala je i Zdravstvena središnjica državnih namještenika čiji su članovi uz članske iskaznice ostvarivali zdravstvenu zaštitu u ordinacijama liječnika privatne prakse. S obzirom na nedostatnu zdravstvenu zaštitu stanovništva, pod utjecajem tadašnjeg načelnika Higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine SHS u Beogradu dr. Andrije Štampara, sušački gradonačelnik dr. Juraj Kučić u ožujku 1924. upućuje ministarstvu pismo o potrebi osnivanja preventivno-medicinske ustanove na Sušaku. Uz financijsku potporu države, donaciju zemljišta sušačkog veleposjednika Ante Kozulića, Rockefellerove fondacije i gradskih sredstava izgrađen je na Krimeji (tadašnja ulica Krste Pavletića, današnja Kumičićeva ulica) Dom narodnog zdravlja svečano otvoren 12. veljače 1926. godine. Tako je Sušak dobio svoju prvu javno-zdravstvenu ustanovu.

Dom narodnog zdravlja na Krimeji – prva javno-zdravstvena ustanova na Sušaku

Prvi direktor popularne ‘’Poliklinike’’ postao je dr. Otmar Trausmiller, dotadašnji direktor stalne Bakteriološke stanice u Kraljevici. Antivenerični dispanzer osnovao je dr. Niko Bonetić, specijalist dermatovenerolog, kasnije šef Dermatovenerološkog odjela Banovinske bolnice, Odjel za savjetovanje majki i zaštitu male djece dr. Frane Kresnik, a Odjel za školsku polikliniku s odsjecima za unutarnje bolesti, bolesti uha, grla i nosa, malu kirurgiju i zubnu medicinu dr. Vladimir Blaž. Tek diplomirani liječnik dr. Hinko Emili, kasnije jedan od prvih profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci, radio je na Bakteriološkom odjelu, a 1931. preuzeo mjesto direktora Poliklinike. Iste godine osnovan je Antituberkulozni dispanzer pod vodstvom dr. Josipa Markovića i Dispanzer za dojenčad kojeg je vodila dr. Milka Orlović. Dom narodnog zdravlja imao je Biokemijski laboratorij na čelu s ing. Marijom Belavić, posebni Odjel za kupanje školske djece i Tehnički odjel pod vodstvom ing. Borisa Ševcova. U provođenju preventivno medicinskih aktivnosti, napose zdravstveno-odgojnih mjera i obvezatnih cijepljenja tada samo protiv velikih boginja, posebno se isticao sušački gradski fizik dr. Ante Švalba. U Domu narodnog zdravlja liječene su tisuće bolesnika, a njegov djelokrug rada sezao od Karlobaga preko Hrvatskog primorja sve do Ogulina. Svi liječnici koji su u njemu radili bili su pioniri u svom poslu, a socijalno medicinsku misao prihvatili kao svoje životno opredjeljenje. Pripavši Kraljevini SHS Sušak ostaje bez bolnice pa općina vlastitim sredstvima kupuje posjed Grinovo na Krimeji, prijašnji ljetnikovac obitelji Frlan u vlasništvu sušačkog trgovca Francesca Rossija Sabatinija. Njegovim preuređenjem otvorena je 1.siječnja 1924. Opća gradska bolnica sa samo jednim Općim odjelom koji je imao 50 postelja i malom operacijskom salom. U ljeti 1926.

Stara sušačka bolnica, preuređeni ljetnikovac na Krimeji

dograđeno je još jedno bolničko krilo čime je dobiven dodatni prostor za 30 novih postelja i sagrađena mala prizemna zgrada (paviljon) za zarazne bolesnike kapaciteta 15 postelja. U glavnoj zgradi osnovani su Kirurški i Interni odjel. Primaju se samo najteži bolesnici koji po noći ostaju bez liječničkog nadzora, a pokretni se nakon ukazane pomoći otpuštaju kućama. Za prvog direktora bolnice postavljen je specijalist kirurg dr. Velimir Guteša koji vodi Kirurški odjel i uz kirurške obavlja veće ginekološke operacije, tonzilektomije i komplicirane porode. Na rad u bolnicu primljen je i dr. Niko Moretti, specijalist internist koji vodi Interni odjel. U svojoj privatnoj ordinaciji u gradu dr. Moretti posjeduje rendgen aparat, prvi u Sušaku, čije usluge koristi i bolnica. Krajem 1928. dr. Moretti napušta bolnicu pa bolnica ostaje bez interniste. Uz odobrenje Poglavarstva grada kotarski liječnik dr. Đuro Štrcaj pored svoje redovite dužnosti preuzima liječenje nekirurških bolesnika.8 Godine 1929. bolnica dobiva prvog sekundarnog liječnika dr. Petra Župana koji većinu specijalizantskog staža provodi na Kirurškom odjelu. Uz trojicu liječnika krajem dvadesetih godina u bolnici je radilo osam časnih sestara milosrdnica i primalja, ekonom s pomoćnikom i deset lica ‘’podvornog osoblja’’ (bolnički majstori, čistačice i čuvari). Bolnici gravitiraju ‘’ostrva Krk, Rab i Pag te sva primorska mjesta od Sušaka niže do Karlobaga sa planinskim zaledjem i gorski krajevi počam od Delnica na jug’’. Gradska bolnica nije imala ostale specijalističke djelatnosti, laboratorij i ljekarnu pa su se bolesnici iz Sušaka i Hrvatskog primorja (kotarevi Kastav, Bakar, Crikvenica, Novi Vinodolski, Krk i Senj) liječili i u talijanskoj riječkoj bolnici što je bilo regulirano međudržavnim sporazumom između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (Nettunske konvencije 1925.).9 Liječenje u stranoj fašističkoj bolnici u kojoj je radilo Hrvatima (‘’Šćavima’’) nesklono osoblje i smjelo se govoriti samo talijanski je pored političke štete iziskivalo značajne troškove za Kraljevinu SHS, od listopada 1929. godine Kraljevinu Jugoslaviju. U usporedbi s velikom i dobro opremljenom riječkom bolnicom skromna sušačka bolnica se počela smatrati nacionalnom sramotom pa je na poticaj gradonačelnika dr. Đure Ružića uz odlučujuću podršku bana Savske banovine dr. Ivana Perovića (kasnije kraljevskog namjesnika) država odlučila 1931. godine sagraditi novu opću bolnicu. Zbog privredne depresije gradnja je prekinuta da bi se 1933. nastavila ubrzanim tempom. Po projektu zagrebačkog arhitekta ing. Stanka Kliske iznad stare bolnice izgrađena je nova Opća javna banovinska bolnica Kralja Aleksandra I. s 180 postelja svečano otvorena 16. prosinca 1934. godine.10 Bila je to prava nacionalna svečanost u Sušaku i cijelom Hrvatskom primorju. Bolnica je počela raditi 11. siječnja 1935. kada je iz stare bolnice u novu zgradu prenešen prvi bolesnik. Otvaranje u to vrijeme najmodernije bolnice u jugoistočnom dijelu Europe uz političko-propagandni učinak, predstavljalo je ogroman dobitak za stanovništvo i zdravstvenu službu Sušaka, primorsko-goranske regije i sjeverozapadne Like. Poglavarstvo grada Sušaka je vodilo brigu da nova bolnica dobije visokokvalificirane stručnjake za vođenje odjela. Sušački liječnički kadar je bio malobrojan, pa su svi šefovi odjela, osim prim. 8 Med. univ. dr. Đuro Štrcaj (Volosko, 1877. – Sušak, 1944.) Maturirao na Kraljevskoj Velikoj gimnaziji na Sušaku 1897. godine. Medicinske studije pohađa u Grazu gdje diplomira opću medicinu 1904. godine. Kao liječnik opće prakse radi u Istri i Hrvatskoj. Od 1929. do 1934. godine vodi Interni i Zarazni odjel sušačke bolnice. 9 Na 125 postelja koje su ugovorom predstavljale najveći dozvoljeni broj rezerviran za državljane Kraljevine SHS (Jugoslavije) godišnje se prosječno liječilo oko 700 bolesnika, približno trećina godišnje liječenih u sušačkoj bolnici.

10 Kao odgovor na ubojstvo vođe Hrvatske seljačke stranke (HSS) Stjepana Radića 1928., velikosrpsku hegemoniju i monarhističku diktaturu, hrvatska ustaška emigracija je uz pomoć Rima organizirala 9. listopada 1934. godine atentat u Marseillesu u kojem je ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević. U počast preminulom kralju odlučeno je bolnicu nazvati njegovim imenom. U auli bolnice postavljene su dvije brončane ploče rad kipara Frana Kršinića – jedna posvećena kralju, a druga Primorcu „trudbeniku na kršu i smjelom pomorcu“. Po talijanskoj okupaciji Sušaka 1941. obje su ploče uklonjene i netragom nestale.

Opća javna banovinska bolnica Kralja Aleksandra I.

dr. Nike Bonetića voditelja Dermatovenerološkog odjela i magistra farmacije Ive Breithuta voditelja bolničke ljekarne, došli iz poznatih zagrebačkih bolnica i imenovani primarijusima. Dr. Janko Komljenović je vodio Kirurški odjel, dr. Milan Berger Ginekološko-porođajni odjel, dr. Andrija Car Oftalmološki odjel, dr. Jakov Bakotić Otorinolaringološki odjel i dr. Lujo Križ Rendgen kabinet. Prvi šef Internog i Zaraznog odjela postao je prim. dr. Silvije Novak, asistent prim. dr. Ivana Huge Botterija s Internog odjela Bolnice Svetog Duha.11 Na odjelu sa 60 postelja smještenog na III. katu liječeni su svi internistički i neurološki bolesnici, a određen broj postelja je predviđen za liječenje bolesne djece. Odjel je bio podijeljen na muški i ženski odsjek – istočno krilo trećeg kata za bolesnice, a zapadno za bolesnike. Zarazni odjel s 20 postelja i dalje se nalazio u paviljonu izvan glavne bolničke zgrade. Budući da je primarijus Novak bio jedini liječnik, četiri mjeseca nakon otvaranja odjela dodijeljen mu je za pomoćnika mladi sekundarni liječnik dr. Zdravko Kučić. Na Kirurškom, Ginekološko-porođajnom i Dermatovenerološkom odjelu šefovi su također bili jedini liječnici pa su im za pomoćnike dodijeljeni dr. Petar Župan na Kirurškom, dr. Davor Perović na Ginekološko-porođajnom i dr. Ante Vukas na Dermatovenerološkom odjelu.12 Za direktora bolnice postavljen je prim. dr. Velimir Guteša koji ubrzo odlazi iz Sušaka pa novi direktor postaje prim. dr. Andrija Car šef Oftalmološkog odjela, učenik prof. dr. Alberta Botterija osnivača oftalmološke službe u Hrvatskoj. 11 Bolnica na Svetom Duhu je nakon Drugog svjetskog rata nazvana OB ”Dr. Josip Kajfeš” po zagrebačkom kirurgu, rođenom Delničanu kojeg su četnici zajedno s ranjenicima ubili 4. lipnja 1944. godine u partizanskoj bolnici u selu Krčani pokraj Udbine. Nakon političkih promjena u Hrvatskoj devedesetih godina bolnici je vraćen izvorni naziv. 12 Šef odjela je bio vodeći, glavni ili primarni liječnik (primarijus) zadužen za stručni rad, organizaciju posla, disciplinu i suradnju s drugim odjelima i upravom bolnice. Sekundarni liječnici su bili specijalizanti, poslije rata i specijalisti koji nisu obnašali vodeću dužnost. Nakon rata dr. Davor Perović i dr. Ante Vukas postali su šefovi odjela, a po otvaranju Medicinskog fakulteta docenti (profesori) i predstojnici sušačkih Klinika. Dr. D. Perović je obnašao i dužnost ravnatelja sušačke bolnice (1951. – 1958.) i dekana Medicinskog fakulteta (1964. – 1966.), a dr. Petar Župan je nastavio kiruršku i vojnu karijeru u sanitetskoj službi Jugoslavenske narodne armije.

Naslovna stranica jednog od prvih stručnih radova dr. Silvija Novaka u nakladi Liječničkoga Vjesnika u Zagrebu 1933. godine.

Uz primarne i sekundarne liječnike u novoj bolnici je zaposleno 12 časnih sestara milosrdnica, dvije primalje, tri administrativna službenika, ekonom, skladištar, ložač, četiri kuharice i 30 ostalih radnika (poslužiteljice hrane, čistačice, bolnički majstori i čuvari). Na Internom i Zaraznom odjelu su radile tri milosrdne sestre – č.s. Beata, č.s. Mara i č.s. Karizija, jedna poslužiteljica hrane i čistačica. Godinu dana nakon otvaranja u bolnici počinju stažirati liječnici koji su dio svog obveznog pripravničkog staža morali obaviti i na Internom odjelu. Liječnici su radili šest dana tjedno u dvokratnom radnom vremenu: ujutro od 7,30 do 12 sati i poslijepodne od 16 do 19.30 sati. Između 12 i 16 sati primarijus Novak je radio u vlastitoj privatnoj ordinaciji kod kuće, a po položenom specijalističkom ispitu 1940. godine privatnu ordinaciju otvorio je i dr. Zdravko Kučić. Dežurstva na odjelu nisu postojala, ali se u hitnim slučajevima na poziv dolazilo u bolnicu.13 Bolesnici su izvan radnog vremena hitno pregledavani i u vlastitim kućama uz određenu novčanu naknadu. Najvažniji dio odjelnog posla obavljao se na svakodnevnim jutarnjim i poslijepodnevnim vizitama na kojima su bolesnici temeljito pregledavani. Nakon pregleda koji se sastojao od iscrpno uzete anamneze i fizikalne pretrage postavila se dijagnoza i odredilo liječenje. Sve dijagnostičko-terapijske postupke radili su liječnici, a časne sestre obavljale njegu bolesnika i davale peroralne lijekove. Liječilo se sukladno tadašnjim saznanjima po principima Zagrebačke internističke škole vodećih zagrebačkih bolnica – Bolnice Sv. Duha (prijašnje Zakladne bolnice) i Bolnice milosrdnih sestara. Odjel je imao vlastiti rendgen aparat 34

Sekundarni liječnici Banovinske bolnice na Sušaku 1937. godine. S lijeva na desno dr. Ante Vukas, dr. Zdravko Kučić i dr. Davor Perović

13 Dežurstvo: ostanak na radnom mjestu po službenoj dužnosti nakon što je ostalim zaposlenicima isteklo radno vrijeme.

na kojem su dijaskopirani bolesnici i fotoelektrokardiograf kojim se potvrđivala klinički postavljena dijagnoza infarkta miokarda. U manjoj sobi na odjelu je bio smješten priručni laboratorij opremljen samo jednim Zeissovim mikroskopom, laboratorijskim priborom i kemijskim reagensima, pa su prije jutarnje vizite rađene osnovne hematološke pretrage i biokemijske analize krvi i mokraće. Bolnica nije imala bakteriološki laboratorij, a liječeni su i zarazni napose tuberkulozni bolesnici pa su uzorci za bakteriološke i parazitološke analize dostavljani u Bakteriološki odjel Doma narodnog zdravlja. Budući da patološkog anatoma bolnica također nije imala, za sve umrle bolesnike uključujući novorođenčad dr. Kučić je u prosekturi radio autopsije. Na odjelu je postojala i ‘’Ambulanta za siromahe’’ u kojoj su u jutarnjim satima (od 10 do 11 sati) besplatno pregledavani siromašni bolesnici. Potekli iz uglednih i socijalno osjetljivih građanskih obitelji primarijus Novak i dr. Kučić su pregledavali potrebite i duže od propisanih šest sati tjedno.14 Kao honorarni liječnik dr. Kučić je radio i u ambulanti Okružnog ureda za osiguranje radnika u Sušaku u kojem su pod vodstvom dr. Frana Bakarčića radila 22 liječnika za područje čitave Primorsko-krajiške oblasti Savske banovine.

Potvrdnica o liječenju na Otorinolaringološkom odjelu Banovinske bolnice 1936. godine

U Sušaku je 1937. godine osnovano Udruženje liječnika za Hrvatsko primorje i Gorski kotar sa ciljem boljeg stručnog povezivanja bolničkih državnih i privatnih liječnika u gradu i primorskogoranskoj regiji čiji je prvi voditelj bio dr. Vladimir Blaž šef Školske poliklinike Doma narodnog zdravlja na Krimeji. U bolnici su održavani sastanci s prikazom slučajeva iz bolničke prakse, iznašane su novine u liječenju i najnovija znanstvena dostignuća. Predavanja su bila dobro posjećena, održavali su ih većinom bolnički liječnici, a povremeno dolazili i poznati specijalisti iz vodećih zagrebačkih bolnica. 14 Primarijus Silvije Novak je bio najmlađi sin poznatog hrvatskog književnika Vjenceslava Novaka, a dr. Zdravko Kučić stariji sin dr. Jurja Kučića prvog gradonačelnika Sušaka poslije Prvog svjetskog rata, kasnije velikog župana Primorsko-krajiške i Osječke oblasti, banovinskog inspektora i banskog savjetnika.

Liječnici Opće javne banovinske bolnice Kralja Aleksandra I. sa časnim sestrama milosrdnicama, Sušak 1941. Prvi s lijeva je primarijus Silvije Novak, u sredini dr. Milan Prica stariji (epidemiolog), a prvi s desna dr. Zdravko Kučić

Primarijus Novak je osnovao bolničku knjižnicu sa stručnom literaturom. Knjige i medicinske časopise nabavljala je uprava i liječnici o vlastitom trošku, a uz revers su ih posuđivali i izvanbolnički liječnici. Velikim zalaganjem dvojice liječnika odjel je do početka Drugog svjetskog rata stekao visoku razinu liječenjem bolesnika i organizacijom stručnog rada te se u potpunosti izjednačio s vrlo kvalitetnim Internim odjelom talijanske riječke Bolnice Svetog Duha na kojem su radili poznati specijalisti školovani u Beču, Budimpešti, Padovi i Rimu. Napadom nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. započeo je Drugi svjetski rat. Do početka 1941. Hitlerov Treći Reich pokorio je veći dio Europe. Na jugoslavenskim prostorima rat je počeo 6. travnja 1941. bombardiranjem Beograda i napadom Njemačke i njezinih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju. Razrovana brojnim neriješenim unutarnjim problemima, gospodarski nejaka, sa slabo naoružanom i nehomogenom vojskom, defetističkim zapovjednim kadrom i razjedinjenim političkim vodstvom nije pružila ozbiljniji otpor premoćnim osvajačima. Već 15. travnja kralj Petar II. i vlada bježe iz zemlje, a dva dana kasnije bezuvjetno kapitulira kraljevska vojska. Zemlja je potom raskomadana, podijeljena Silama Osovine i kao država nestala sa zemljopisne karte Hitlerovog Novog europskog poretka. Koristeći potpuno rasulo jugoslavenske vojske talijanska vojska 11. travnja bez borbe zauzima Sušak.

Uz pomoć Njemačke i Italije 10. travnja 1941. uspostavljena je marionetska Nezavisna Država Hrvatska (NDH-a) pod vodstvom Poglavnika ustaškog pokreta dr. Ante Pavelića, ustrojena totalitarno po uzoru na svoje nacifašističke pokrovitelje. Dana 18. svibnja 1941. NDH-a potpisuje s Mussolinijevom Italijom Rimske ugovore kojima Italija dobiva gotovo cijelu Dalmaciju, većinu hrvatskih otoka, Sušak i dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Sušački kotar je 7. lipnja

pripojen talijanskoj Kvarnerskoj provinciji sa sjedištem u Rijeci. Sušačka bolnica i dalje pod vodstvom prim. dr. Andrije Cara, ali pod nadzorom talijanskog fašističkog komesara i karabinjerskom stražom nastavlja s radom kao civilna, a u njoj se uz prave bolesnike pod lažnim imenima i dijagnozama ‘’liječe’’ pojedinci, ponajprije Židovi, Srbi i antifašisti Hrvati koji su zbog ustaškog terora u NDH-a pobjegli u talijansku okupacijsku zonu i hrvatske krajeve pripojene Italiji.15 U cijeloj zemlji jača antifašistički otpor. Budući da su se sve građanske stranke raspale, a mnogi političari stupili u službu okupatora, otpor u snažan antifašistički pokret uspješno organizira ilegalna Komunistička partija Jugoslavije (KPJ-u) pod vodstvom generalnog sekretara Josipa Broza Tita. U srpnju 1941. godine, nakon njemačkog napada na Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika (SSSR) izbija oružani ustanak u Jugoslaviji koji se s vremenom pretvara u oslobodilački, međuetnički i revolucionarni rat. Odnarođivanje, gospodarsko iskorištavanje, nacionalna diskriminacija i fašistički teror uzrokuju ustanak i u Sušaku, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru. Pod vodstvom Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KPH-a) za Hrvatsko primorje antifašistički pokret organizira se i u sušačkoj bolnici. U kolovozu 1941. se na Tuhobiću formira Partizanski odred ‘’Božo Vidas-Vuk’’ sastavljen većinom od Grobničana, Sušačana i Kastavaca. Po privatnim stanovima simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) u Sušaku, Kastvu, Bakru i Kostreni liječe se bolesni partizani. U listopadu 1941. na Internom i Zaraznom odjelu počinje stažirati dr. Kajetan Blečić, a u studenom ‘’pred nosom’’ talijanskih obavještajnih službi i karabinjera u bolnici se pod lažnim imenima i dijagnozama liječi skupina 12 smrznutih partizana primljenih nakon razbijanja i raspuštanja partizanskog odreda na Tuhobiću.16 Zbog sve većih vojnih gubitaka na goransko-ličko-kordunaškom ratištu i antifašističkog djelovanja cjelokupnog bolničkog osoblja i Sušačana talijanske vlasti na čelu s riječkim prefektom Temistoclom Testom početkom srpnja 1942. ukidaju civilnu sušačku bolnicu. Bolesnici se premještaju u riječku bolnicu, a liječnici Hrvati i hrvatsko medicinsko i administrativno-tehničko osoblje koje nije rođenjem iz krajeva pripojenih Kraljevini Italiji protjeruje se u Nezavisnu Državu Hrvatsku.17 Tada je protjeran i primarijus Silvije Novak korijenima Primorac rođen u Zagrebu. Liječnici Hrvati i ostalo hrvatsko osoblje rođeno na anektiranom području i zaposlenici Srbi premještaju se na rad u riječku bolnicu. Budući da je rođen u Bakru dr. Zdravko Kučić počinje raditi na Internom odjelu kod profesora Jacchija, a rođeni Zamećanin dr. Kajetan Blečić na Kirurškom odjelu kod primarijusa Grossicha. Sušačka bolnica postaje talijanska vojna bolnica s liječnicima i osobljem talijanskog vojnog saniteta sve do kapitulacije Italije. Pod udarcima Saveznika fašistička Italija kapitulira 8. rujna 1943. godine. Koristeći talijansko 15 Tako je krajem travnja 1941. na Zaraznom odjelu utočište našao prim. dr. Maks Grossmann prvi direktor zagrebačkog Sanatorija ‘’Merkur’’, dotadašnji šef Internog odjela koji je ubrzo otišao u Italiju. Nakon njemačkog uhićenja 1943. preživio je kao logorski liječnik zloglasni logor Auschwitz-Birkenau i poslije rata postao šef Internog odjela Bolnice Državnog i socijalnog osiguranja (kasnije OB „Dr. Ozren Novosel“) u Zagrebu. 16 Prof. dr. sc. Kajetan Blečić, dr. med. (Zamet, pokraj Rijeke 1917. – Rijeka, 2005.) Maturirao na Sušačkoj gimnaziji 1936., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine. U Školi narodnog zdravlja Medicinskog fakulteta u Zagrebu polaže 1948. specijalistički ispit iz higijene i socijalne medicine. Od 1953. do 1983. direktor riječkog Doma narodnog zdravlja, kasnije Zavoda za zaštitu zdravlja. Habilira se 1972., redoviti profesor Medicinskog fakulteta postaje 1978. godine. Do umirovljenja 1983. predstojnik je Katedre za higijenu i socijalnu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. Istaknuti društveno politički radnik, jedan od utemeljitelja riječkog izvanbolničkog javnog zdravstva. 17 Konzulat NDH-a iz Rijeke izvjestio je 7. srpnja 1942. da su Talijani protjerali 30 zaposlenika sušačke bolnice među kojima četiri liječnika (prim. dr. A. Car, prim. dr. S. Novak, prim. dr. M. Berger i dr. P. Župan) i 20 časnih sestara milosrdnica.

rasulo dr. Kučić i dr.Blečić odlaze u partizane s kojima su bili ilegalno povezani od 1941. godine pa su ubrzo u vojnom sanitetu NOV Jugoslavije postavljeni na dužnosti referenata sanitetske službe. Nakon kratkotrajnog oslobođenja Sušaka njemačka vojska 14. rujna 1943. zauzima Sušak i Rijeku. Po njemačkoj okupaciji osniva se Operativna zona ‘’Jadransko primorje’’ sa sjedištem u Trstu kao nova administrativna i vojno-politička jedinica Trećeg Reicha. Sušačka bolnica postaje vojna bolnica Wehrmachta s njemačkim sanitetskim osobljem sve do oslobođenja Sušaka. Cijelo vrijeme rata riječka bolnica ostaje pod civilnom talijanskom upravom. Drugi svjetski rat u Europi je odlučen pobjedama sovjetske Crvene armije na Istočnom i angloameričkih snaga na Južnom i Zapadnom frontu. Kao dio velike antifašističke koalicije partizanske postrojbe pod vojnim i političkim vodstvom komunista do bezuvjetne kapitulacije Hitlerove Njemačke 9. svibnja 1945. oslobađaju cijeli teritorij Kraljevine Jugoslavije i područja koja su Rapallskim i Rimskim ugovorima pripala Kraljevini Italiji. Nakon teških borbi 21. travnja 1945. jedinice IV. Jugoslavenske armije oslobađaju Sušak, 1. svibnja Trst, a 3. svibnja oslobođena je i Rijeka.

Borci 19. i 26. udarne dalmatinske divizije IV. Jugoslavenske armije u borbi za oslobođenje Sušaka 20./21. travnja 1945. godine (Kumičićeva ulica na Krimeji)

Nakon pune četiri godine rata, četiri jahača apokalipse konačno su otišla s jugoslavenskih prostora ostavivši za sobom razrušenu zemlju, more prolivene krvi i otrovno sjeme bratoubilačke mržnje.

PONOVNO UJEDINJENI HRVATSKI GRAD NA RJEČINI Nakon završetka rata srušen je monarhistički poredak. Dana 29. studenoga 1945. proglašena je Republika, a 31. siječnja 1946. donesen Ustav kojim je država proglašena Federativnom Narodnom Republikom Jugoslavijom (FNRJ) sastavljenom od šest saveznih jedinica –Narodnih Republika među kojima je i Narodna Republika Hrvatska u AVNOJ-skim granicama.18 Nova socijalistička država južnoslavenskih naroda ustrojena je totalitarno po uzoru na SSSR s jedino dozvoljenom vladajućom Komunističkom partijom Jugoslavije pod vodstvom generalnog sekretara maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, kasnije doživotnog predsjednika republike i partijskog vođe. Provedena je stroga centralizacija države, sveobuhvatna nacionalizacija napose banaka i privrednih poduzeća, konfiskacija imovine suradnika okupatora i antikomunista i agrarna reforma. Započeta je kolektivizacija poljoprivrede i izgradnja teške industrije s ciljem da se zaostala poljoprivredna zemlja pretvori u industrijsku s novom radničkom klasom. Uvedeno je opće pravo glasa i za žene, masovno opismenjavanje odraslih, obvezatno osnovno školovanje i sveobuhvatna socijalna i zdravstvena zaštita financirana kroz porezni sustav. Već u ratu stvoren represivni aparat (OZN-a) onemogućio je bilo kakvu oporbu, a mobilizacijom širokih narodnih masa usljedila je obnova ratom uništene države.19 U Rijeci i Sušaku po oslobođenju vlast preuzimaju Gradski Narodnooslobodilački Odbori. Vojnim sporazumom između Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) i Zapadnih sila u lipnju 1945. godine na području Julijske krajine, Trsta, Slovenskog primorja, Istre i Rijeke osnivaju se dvije zone – Zona A pod angloameričkom i Zona B pod jugoslavenskom vojnom okupacijom. Rijeka (Fiume) u sastavu Zone B potpada pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA). Budući da je Sušak prije rata bio sastavni dio jugoslavenske države Vojna uprava Jugoslavenske armije ukinuta je 12. srpnja 1945. kada je prestala djelovati Komanda grada Sušaka. Diplomatska borba za novooslobođene hrvatske i slovenske krajeve trajala je sve do zaključenja Ugovora o miru s Republikom Italijom 10. veljače 1947. koji je nakon ratifikacije svih ugovornih strana stupio na snagu 15. rujna 1947. kada su Rijeka i Zona B i de iure pripali FNR Jugoslaviji. Nakon ratifikacije Pariškog mirovnog sporazuma prešlo se na ujedinjenje mjesnih organa vlasti Rijeke i Sušaka. Donošenjem odluke o ujedinjenju Gradskih Narodnih Odbora Rijeke i Sušaka, provođenjem izbora i konstituiranjem jedinstvenoga Gradskog Narodnog Odbora 12. veljače 1948. stvorena je jedinstvena administrativno-politička i ekonomska cjelina – grad Rijeka. Time je završeno dugo vremensko razdoblje u kojem je Rijeka bila otrgnuta od matice zemlje. Granica na Rječini uspostavljena u XII. stoljeću koja je razdvajala vjekovne hrvatske obale konačno je izbrisana, a Rijeka prestala biti ‘’otvorena rana pod srcem Hrvatske.’’ (citat A. G. Matoša).

18 AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije): partizanski parlament koji je 1946. nakon provedenih izbora prerastao u Saveznu skupštinu Federativne Narodne Republike Jugoslavije. NR Hrvatska je teritorijalno obuhvaćala Bansku Hrvatsku, Međimurje, Slavoniju sa zapadnim Srijemom, Baranju i Dalmaciju, dok su najveći dio Istre, otoci Cres – Lošinj, lošinjski, lastovski i palagruški arhipelag, Zadar i Rijeka pripali Hrvatskoj nakon potpisivanja mirovnog ugovora s Republikom Italijom (AVNOJ-ske granice Hrvatske). 19 OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda): sigurnosna služba partizanskog pokreta i organa vlasti formiranih u Narodnooslobodilačkom ratu. U ožujku 1946. ulazi u sastav Ministarstva unutrašnjih poslova i mijenja ime u Upravu državne bezbjednosti (UDB-a) koja postaje svemoćna jugoslavenska tajna politička policija i prvih poratnih godina ima sudsku i egzekutivnu vlast. Drastičnim oblicima policijskog pritiska postala je simbolom represije nad političkim protivnicima i neistomišljenicima.

Spomenik oslobođenja Rijeke na Delti, rad akademskog kipara Vinka Matkovića, arhitekata Zdenka Kolacija i Zdenka Sile, podignut u čast desete obljetnice oslobođenja grada 1955.

POSTAVLJENI NOVI TEMELJI RIJEČKOG BOLNIČKOG ZDRAVSTVA Nakon oslobođenja riječku i sušačku bolnicu preplavili su brojni ranjenici i bolesnici. Do prosinca 1945. sušačka bolnica je pod vojnom upravom i ima dva odjela, kirurški i interni, na kojima rade liječnici i bolničari sanitetske službe IV. Jugoslavenske armije. Početkom 1946. bolnica opet postaje civilna sada pod nazivom ‘’Okružna bolnica Sušak’’. Nakon kapitulacije Italije većina liječnika u ratu ukinute sušačke bolnice odlazi u NOV Jugoslavije gdje su radili na odgovornim dužnostima u vojnom sanitetu. Krajem 1945. i početkom 1946. demobilizirani su iz Jugoslavenske armije i ponovno počinju raditi na odjelima na kojima su bili prije rata. Prim. dr. Janko Komljenović uz pomoć specijaliste kirurga dr. Davorina Soltera i sekundarnih liječnika dr. Branka Finka i dr. Gustava Steinfela osniva Kirurški odjel. Ginekološko-porođajni odjel vodi dr. Davor Perović, Dermatovenerološki odjel dr. Ante Vukas, Otorinolaringološki odjel prim. dr. Jakov Bakotić (istodobno direktor bolnice), a Interni i Zarazni odjel dr. Zdravko Kučić. U travnju 1947. prim. dr. Zlatko Šestić s Urološkog odjela Bolnice milosrdnih sestara u Zagrebu utemeljuje Urološki odjel, a u lipnju iste godine dr. Marija Rihtman iz Sanatorija dr. Gottlieba na Srebrnjaku u Zagrebu osniva Rendgenski zavod. Osim kirurškog na svim ostalim odjelima šefovi su bili jedini liječnici. Bolnica je bez središnjeg laboratorija i patološkog anatoma, a ljekarnu vode časne sestre milosrdnice. Sve do stupanja na snagu Pariškog mirovnog sporazuma Rijeka (Fiume) je u sastavu Zone B pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije i Ministarstva za novooslobođene krajeve NR Hrvatske. Nakon oslobođenja Rijeke zbog političko-ideoloških, nacionalnih i ekonomskih razloga dolazi do masovnog odlaska talijanskog stanovništva. Od oslobođenja 3. svibnja 1945. do srpnja 1947. iz Rijeke je izbjeglo ili optiralo oko 17.000 stanovnika, u ogromnoj većini Talijana. Riječku bolnicu koju su fašistički orijentirani zaposlenici počeli napuštati nakon kapitulacije Italije 1943. sada napuštaju gotovo svi liječnici Talijani, časne sestre milosrdnice, administrativno, tehničko i pomoćno osoblje.20 Zbog odlaska talijanskog osoblja dolazi do potpunog rasula riječkog bolničkog i izvanbolničkog zdravstva. Da bi riječka bolnica normalno funkcionirala Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske administrativnim rješenjima (dekretima) popunjava odjele jugoslavenskim osobljem najvećim dijelom hrvatske nacionalnosti. Tako je u rujnu 1946. godine rođeni Krasičar prim. dr. Ante Medanić učenik prim. dr. Antuna Gottlieba sa zagrebačke Zakladne bolnice, do rata šef Kirurškog odjela i direktor Opće bolnice u Karlovcu uz pomoć dr. Ljubice Bosner i dr. Davora Grgurine osnovao Kirurški odjel. Interni odjel sa sobama za tuberkulozne i neurološke bolesnike vodi doc. dr. Antun Grgurina, opatijski internist i naslovni docent Medicinskog fakulteta u Zagrebu kojem u prvo vrijeme pomažu talijanski specijalisti. Zarazni odjel formira rođeni Riječanin prim. dr. Walter Rukavina dotadašnji ravnatelj Epidemijske bolnice KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. U poslu mu asistira mlada liječnica dr. Vlasta Ribarić, podrijetlom Istranka, poslana dekretom u rujnu 1945. da pomaže u suzbijanju epidemije trbušnog tifusa koji hara u Rijeci. Dermatovenerološki odjel u rujnu 1946. osniva Istranin dr. Dušan Jakac đak prof. dr. Franje Kogoja s Dermatološke klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Pedijatrijski odjel nastavlja voditi prim. dr. Ana Jakša do studenoga 1947. godine kada odjel preuzima prim. dr. Nada Kovačević-Ivanović iz Zagreba učenica doajena hrvatske pedijatrije prof. dr. 20 Optacija: pravo izbora, napose izbora državljanstva stanovništva države čije je područje pripalo drugoj državi. Budući da je Rijeka 1947. pripala FNR Jugoslaviji, Talijani (i Hrvati) su sve do 1951. godine mogli optirati za Republiku Italiju ili ostati u FNR Jugoslaviji.

Ernsta Mayerhofera. U siječnju 1947. za šefa Rendgenskog zavoda postavljen je prim. dr. Berislav Turčić sa zagrebačkog Centralnog rendgenološkog instituta Medicinskog fakulteta, a voditeljica Centralnog bolničkog laboratorija u ožujku 1948. postaje dr. Dragica Ciganović. U studenom 1946. dr. Ivan Marušić osniva bolničku ljekarnu, a dr. Veljko Bujan prosekturu. Oftalmološkim odjelom i dalje ravna prim. dr. Albert Filipović uz asistenciju dr. Velinke Švalbe, a Ginekološko-porođajni odjel izdvojen iz sastava kirurškog osniva prim. dr. Viktor Finderle koji je prije rata radio na Kirurškom odjelu riječke bolnice. S Neuropsihijatrijske klinike iz Zagreba u srpnju 1946. dolazi prim. dr. Zvonimir Sušić, podrijetlom Goranin koji formira Neuropsihijatrijski odjel, a iste je godine u okviru Kirurškog odjela osnovan Otorinolaringološki odjel kojeg vodi dr. Josip Ružić. Unutar Kirurškog odjela dr. Zdenko Šporn iz Ortopedske bolnice u Kraljevici u siječnju 1948. godine utemeljuje Ortopedski odsjek. ‘’Ospedale civile di Santo Spirito di Fiume’’ mijenja ime u ‘’Opća bolnica Rijeka’’, kasnije nazvanu ‘’Opća bolnica braće dr. Sobol’’ po poginulim liječnicima antifašistima braći Ivanu i Mati Sobolu. Ujedinjenjem Rijeke i Sušaka u veljači 1948. došlo je do administrativnog spajanja sušačke i riječke bolnice u jednu zdravstvenu ustanovu. Međutim brzo se uvidjelo da spajanje nije imalo svojeg opravdanja pa je Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske koncem 1948. razdružilo Bolničku ustanovu Rijeka-Sušak i uspostavilo dvije opće bolnice – Opću bolnicu Rijeka i Opću bolnicu Sušak. Tako su u jedinstvenome gradu u dvije bolnice počela raditi dva odvojena Interna odjela, jedan u Rijeci, a drugi na Sušaku.

Med. univ. dr. Ivan Sobol21

Med. univ. dr. Mate Sobol22

21 Med. univ. dr. Ivan Sobol (Hreljin, 1885. – Crikvenica, 1941.) Gimnaziju završio u Senju 1904., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Pragu 1911. godine. Od konca 1912. radi u privatnoj ordinaciji i obnaša dužnost općinskog i kupališnog liječnika u Crikvenici. Istaknuti je turistički, kulturno-prosvjetni i socijalni radnik. Od ljeta 1941. ilegalno surađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom. Uhićen od talijanskih okupacijskih vlasti, prijekim vojnim sudom osuđen na smrt i s petoricom talaca strijeljan u Crikvenici 26. prosinca 1941. godine.

22 Med. univ. dr. Mate Sobol (Hreljin, 1904. – Drežnica, 1943.) Gimnaziju završio u Sušaku 1923., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Brnu 1930. godine. Radi u privatnoj ordinaciji i istodobno obnaša dužnost općinskog, kupališnog i mornaričkog liječnika u Selcu. Nakon bratove smrti među prvim liječnicima odlazi u partizane. Liječeći bolesnike i ranjenike oboljeva od pjegavog tifusa i umire u partizanskoj bolnici u Drežnici u travnju 1943. godine.

RIJEKA U SOCIJALISTIČKOJ REPUBLICI HRVATSKOJ (SFR JUGOSLAVIJI) Unatoč odlaska brojnog talijanskog stanovništva koje sve do 1951. godine optira za Italiju, Rijeka nakon oslobođenja postupno preuzima ulogu glavne luke socijalističke Jugoslavije i važne tranzitne luke za srednjoeuropske zemlje Austriju, Mađarsku i Čehoslovačku. Luka se u prostornom pogledu širi i modernizira, a promet neprestano povećava. U razdoblju od 30 godina (1950. – 1980.) lučki promet je s 2,4 milijuna porastao na 20,4 milijuna tona što je omogućeno širenjem luke na nove lokacije u Bakru (terminal za rasute, tekuće i generalne terete), Omišlju (naftovodni terminal) i Bršicu (terminali za stoku i drvo). Na platou između Škrljeva i Kukuljanova stvorena je industrijska zona s velikim skladištima, a lučki kompleks se širi na Brajdicu gdje je izgrađen kontejnerski terminal.

Riječka luka šezdesetih godina

U industrijskoj strukturi također nastaju važne promjene. Obnavljaju se i osuvremenjuju tradicionalne riječke industrije: brodogradnja, tvornica papira, rafinerija nafte i proizvodnja brodskih uređaja i motora. Brodogradilište ‘’3. maj’’ je početkom osamdesetih godina proizvodilo približno trećinu ukupne tonaže jugoslavenske brodogradnje, a najveća proizvodnja je bila između 1971. i 1975. godine kada su sagrađena 32 broda s više od 1,2 milijuna BRT-a, uglavnom za izvoz. U Martinšćici se izgrađuje brodogradilište ‘’Viktor Lenac’’ koje s vremenom postaje najveće remontno brodogradilište na Sredozemlju.

Brodogradilište ‘’3. maj’’ sredinom šezdesetih godina

Razvoj metalno-prerađivačke industrije je bio vezan za potrebe brodogradnje pa se proizvode brodske dizalice, veliki brodski dizel motori, brodske crpke i elektroagregati. Druga glavna privredna grana, industrija nafte, iz godine u godinu povećava proizvodnju čemu doprinosi izgradnja novih postrojenja na Urinju 1965. godine, pa riječka rafinerija s 5,5 milijuna tona prerađene nafte 1979. godine pokriva trećinu ukupne proizvodnje naftnih derivata u državi. Otvaraju se novi industrijski pogoni za proizvodnju traktora, odjeće, konopa, šibica, a osobito su značajna velika investicijska ulaganja u Omišlju (petrokemijski kompleks DINA i Jugoslavenski - danas Jadranski naftovod) i Bakru (koksara). Termoelektrana na Urinju i hidrocentrala na Rječini, postaju važni izvori električne energije. Nastavlja se i jača uloga Rijeke kao važnog pomorskog, prometnog i trgovačkog središta. Razvila su se tri velika brodarska poduzeća koja zajedno raspolažu s četvrtinom ukupne tonaže jugoslavenske trgovačke mornarice. Godine 1979. kada je brodarstvo bilo na vrhuncu riječke tvrtke su imale 130 brodova s ukupno 791.550 tona nosivosti, ‘’Jugolinija’’ je bila najveći linijski brodar u državi, među najvećima na Mediteranu, a ‘’Jadrolinija’’ s 49 brodova obavljala sav putnički i trajektni promet na jugoslavenskom Jadranu. Godine 1980. na Rijeku je otpadalo 20 % izvoza Hrvatske i 10 % izvoza Jugoslavije. 44

Rafinerijska postrojenja INE na Urinju

Titov (danas KrÄ?ki) most

Kontejnerski terminal na Brajdici pušten u promet 1978.

Sutok pet magistralnih cestovnih pravaca osiguravao je solidnu podlogu za razvoj tercijarnog sektora, a dvije željezničke pruge, modernizirane i elektrificirane, uz novosagrađenu zračnu luku na Krku (1970.), Titov (danas Krčki) most (1980.) i tunel Učku (1981.) povećali su ulogu Rijeke kao značajnog prometnog čvorišta. Ekspanzivan društveno-ekonomski razvoj našao je svoj odraz u povećanju broja stanovnika. Godine 1948. Rijeka je imala oko 69.000 stanovnika, a 1981. 160.000 stanovnika. U odnosu na prijeratnu Rijeku potpuno je promijenjen nacionalni sastav pa Rijeka sa 75 % Hrvata postaje etnički većinski hrvatski grad.

Usporedno s intenzivnim industrijskim, prometnim, demografskim i drugim vidovima razvoja, Rijeka postaje regionalno središte Zapadne Hrvatske. U tom okviru veliko značenje ima konstituiranje riječkog Sveučilišta 1973. i djelovanje brojnih kulturnih institucija regionalnog karaktera (kazališta, umjetničke galerije, biblioteke, muzeji itd.).

Novoizgrađeni poslijeratni dio Sušaka

Od početka šezdesetih počinje intenzivan proces prostornog proširenja grada. Snažno se razvija građevinski sektor koji u četiri građevinska poduzeća 1981. zapošljava oko 10.000 radnika. Izgrađuju se nove gradske četvrti i povećavaju se brojna prigradska naselja koja se sustavom gradskog i prigradskog prometa te intenzivnom urbanizacijom povezuju sa gradom. U razdoblju od 1960. do 1980. Rijeka je postala razvijeno gradsko središte, najveća jugoslavenska luka i jedna od najvažnijih tranzitnih luka srednjeg Podunavlja.23 Početkom osamdesetih godina u cijeloj državi dolazi do velikog smanjenja privrednih aktivnosti. Značajan dio ‘’jugoslavenskog privrednog čuda’’ od šezdesetih do osamdesetih godi23 Veliki napredak Rijeke od 1950. do 1980. godine može se usporediti s procvatom grada u razdoblju mađarske vladavine od 1868. do 1918. godine. Rast bruto društvenog proizvoda Hrvatske bio je najveći od 1952. do 1980. s godišnjim stopom od 7,5 posto. S BDP-om po stanovniku Rijeka je tada zauzimala treće mjesto u SFR Jugoslaviji. U kojoj su mjeri povoljni zapadni krediti koje je zbog tadašnje blokovske podijeljenosti svijeta dobivala nesvrstana socijalistička Jugoslavija utjecali na ‘’zlatna vremena’’ razvoja i napretka, tema je koju treba prepustiti analizi znanstvene historiografije.

na kako se tada nazivalo, zasnivao se na stranim uglavnom kreditima Zapadnog svijeta koje je trebalo vraćati, a velike, politički dirigirane investicije (primjerice Tvornica glinice u Obrovcu, željeznička pruga Beograd-Bar, željezare u Nikšiću i Smederevu i brojne druge) pokazale su se potpuno promašenima i umjesto dobitaka, stvarale ogromne gubitke. U drugoj polovini devetog desetljeća dolazi do pada Berlinskog zida i političko-ekonomskog sloma istočno-europskog komunističkog sustava što dodatno uzrokuje smanjenje izvoznih aktivnosti jer su brojne, pa i riječke tvrtke ostale bez velikog tržišta na koje su plasirale svoje proizvode. Nesposobnost da jugoslavenska privreda izdrži takmičenje na zahtjevnom svjetskom tržištu uzrokuje dramatični pad izvoza, pa se uz otplatu dospjelih kredita i smanjenu mogućnost vanjskog zaduživanja stvara veliki deficit državnog proračuna koji se nastoji smanjiti dodatnom redukcijom uvoza i mjerama drastične državne štednje.24 Stabilizacijski plan Savezne vlade ne uspijeva, slijedi nerješiva privredna depresija praćena velikom nezaposlenošću, hiperinflacijom i ekonomskim slomom. Agonija režima se nastavlja do 1991. godine kada započinju jugoslavenski ratovi koji dovode do raspada države i stvaranja neovisnih postjugoslavenskih država.

24 Tijekom 40 godina u socijalističkom samoupravnom sustavu stvoreni su privredni subjekti koji su bili prisiljeni brinuti se sami o sebi, a nakon podmirenja velikih obveza prema državi mogli raspolagati preostalim ostvarenim dohodkom. Pod dirigentskom palicom Partije, previše birokratizirano, s premalo poduzetničke inicijative gospodarstvo je s vremenom postalo potpuno neučinkovito.

INTERNISTI^KA DJELATNOST RIJE^KIH BOLNICA 1946.-2010.

‘’Život je kratak, umijeće dugotrajno, pravi trenutak naglo nestane, iskustvo je varljivo, odlučivanje teško.’’ Hipokrat: Aforizmi (o. 460. – 377. pr. n. e.)

INTERNI ODJELI RIJE^KIH OP]IH BOLNICA 1946. – 1962.

Novi početak – ‘’Feniks se rađa iz vlastitog pepela’’ Prijeratna respektabilna riječka i sušačka bolnička služba raznesena u vihoru rata počela se ponovno stvarati doslovno ni iz čega. Oslobođenje grada riječka i sušačka bolnica dočekale su vandalski opustošene u katastrofalnom stanju. Na Internim odjelima ostale su samo sobe i polurazbijene željezne postelje. Nabavljene su nove postelje, madraci i posteljina, pribor za jelo i kuhinjsko posuđe i osnovni inventar. Izvršeni su građevinski popravci, ličilački i stolarski radovi, popravljene elektroinstalacije, plinske i vodovodne instalacije, telefonske linije i uređeni sanitarni čvorovi. U riječkoj bolnici Interni odjel koncem 1945. nastavlja raditi sada pod vodstvom doc. dr. Antuna Grgurine. S izuzetkom prim. dr. Luigija Martinija i prim. dr. Otella Persicha do kraja 1947. godine talijanski specijalisti optiraju za Italiju, a od suradnog osoblja na odjelu ostaje raditi šest časnih sestara milosrdnica i sedam pomoćnih radnica. U sušačkoj bolnici stanje je bilo još gore. Nakon demobilizacije iz Jugoslavenske armije u siječnju 1946. dr. Zdravko Kučić osniva Interni i Zarazni odjel. S njim na odjelima rade četiri časne sestre, dvije civilne bolničarke, par servirki i jedna čistačica. Interni odjeli se nalaze na istim mjestima kao i prije rata – na drugom katu u riječkoj i trećem katu u sušačkoj bolnici. Riječki odjel na kojem se liječe i neurološki bolesnici ima 160, a sušački 80 postelja. Osim osnovnih lijekova, instrumenata i sanitetskog materijala dobivenog iz vojnih rezervi nedostaje sva medicinska oprema, a na odjelima vlada prava ‘’epidemija’’ nestašice sapuna i dezinfekcijskih sredstava. Po ujedinjenju Rijeke i Sušaka u veljači 1948. godine dr. Kučić preuzima i vođenje riječkog Internog odjela pa istodobno radi na dva mjesta. Odlukom ministra narodnog zdravlja NR Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića 5. siječnja 1949. godine premješten je u riječku bolnicu, imenovan primarijusom i postavljen za šefa Internog odjela i direktora bolnice. U ratom opustošenoj zemlji vladala je opća nestašica zbog čega se provodila stroga racionalizacija opskrbe. Kupovalo se na bonove (‘’točkice’’) koji su služili i za dobivanje živežnih namirnica (aprovizacija). Nestašica je bila izražena u tolikoj mjeri da su povremeno i sami bolesnici davali vlastite bonove u bolničku blagajnu da dobiju tri dnevna obroka.25 Kao lijek za proljev, riža se izdavala na liječnički recept! Ispred zgrade stare sušačke bolnice nalazio se vrt zasađen povrćem, a od ostataka hrane (‘’pomija’’) iz bolničke kuhinje hranilo se svinje koje su služile za prehranu bolesnika (‘’kotac’’ se nalazio u baraci iza glavne bolničke zgrade).26 Riječka bolnica je imala svoju ‘’ekonomiju’’ u Škurinjskoj Dragi odakle je za bolničku kuhinju dolazilo voće i povrće. Ove činjenice danas izgledaju neobično, ali ne treba zaboraviti da se prvih poratnih godina u pasivnim krajevima bivše države umiralo od gladi! Malobrojni liječnici su radili dvokratno, ujutro od 7.30 do 13 sati i poslijepodne od 17 do 19.30 sati šest dana tjedno, a šefovi su samoinicijativno dolazili i nedjeljom ujutro obaviti vizitu. Vizite su rađene dva puta dnevno, ujutro i poslijepodne, jedan dan na muškom, a drugi dan na ženskom odsjeku. Sve dijagnostičko-terapijske postupke radili su liječnici, a ‘’presvučenim’’ časnim 25 Bez Bolnice za tuberkulozu pluća u Ičićima riječka bolnica je 1949. godine imala 932 a sušačka 372 postelje tj. bolesnika za koje je trebalo osigurati prehranu.

26 Iza glavne zgrade sušačke bolnice šezdesetih godina je osnovana Eksperimentalna kirurgija, a osamdesetih izgrađena nova Poliklinika. Na mjestu riječkog poljoprivrednog dobra kojeg je vodio agronom danas se nalazi veliki trgovački centar.

Zbog ogromnog pomanjkanja bolničkog osoblja u neposrednom poraću za obavljanje jednostavnijih poslova bili su za vrijeme školskih praznika angažirani gimnazijalci i studenti medicine.

sestrama u njezi bolesnika, održavanju higijenskih mjera i podjeli hrane pomagale su bolničarke koje su sa sestrama radile u dvanaesterosatnim dnevno-noćnim smjenama. Šefovi odjela nisu dežurali, već su bili u stalnoj 24 satnoj pripravnosti kod kuće ‘’pri telefonu’’.27 Središnja laboratorijska služba nije postojala. Osnovne hematološke pretrage (sedimentacija eritrocita i kompletna krvna slika) i biokemijske analize krvi i mokraće radili su šefovi u jutarnjim satima prije vizite. Rađene su biokemijske analize urina (bjelančevine, šećer, aceton, acetoctena kiselina, bilirubin, urobilinogen i urobilin), mikroskopski pregledi sedimenta mokraće, šećer i neproteinski dušik (NPN) u krvi. Na odjelima nije bilo administrativnih službenika. Sve poslove, primjerice zahtjeve za dobavom sanitetskog materijala, instrumentarija, inventara, kancelarijskog pribora, građevinskih, vodoinstalacijskih, stolarskih, električarskih, plinskih i drugih popravaka, pisanja izvješća o izvršenom radu itd. obavljali su glavni liječnici. Pisalo se držalom i perom umočenim u tintu, a bolesnici su kod otpusta dobivali samo otpusnicu u kojoj je bila naznačena dijagnoza i preporuka za daljnje liječenje. Izvan radnog vremena na odjelima nije bilo dežurnih liječnika. Od svih specijalista jedino su kirurzi dežurali u bolnici. U prijemnim ambulantama smještenima u prizemljima glavnih bolnič27 Bolničarke su odabrane iz redova servirki (osoba zaduženih za podjelu hrane) koje su tečajevima donekle osposobljene za rad s bolesnicima. Sukladno ateističkom državnom svjetonazoru, časnim sestrama je bilo zabranjeno nošenje redovničkih haljina pa su nosile propisanu civilnu uniformu. U bolnicama nije bilo dozvoljeno isticanje vjerskih obilježja niti vršenje vjerskih obreda.

kih zgrada radili su u 24 satnoj službi malobrojni sekundarni liječnici (specijalizanti) i liječnici koji su obavljali pripravnički staž. ‘’Dežurni liječnici opće službe’’ kako su tada nazivani, trijažirali su bolesnike, organizirali prijeme na odjele i davali početnu terapiju. Bili su dužni odazvati se na svaki poziv službujućih časnih sestara (bolničarki), a o hitnim prijemima obavijestiti šefove odjela koji su se nalazili kod kuće ‘’pri telefonu’’ u stalnoj pripravnosti. Kada su nakon telefonskog razgovora procijenili da dežurni liječnici nisu u stanju ‘’riješiti slučaj’’ dolazili su u bolnicu pješke, javnim prijevozom ili bolničkim automobilom u bilo koje doba dana ili noći. Znalo se dogoditi da su dežurni dali ‘’falš alarm’’, pa je ponekad usljedilo nimalo ugodno ‘’pranje glave’’, uvijek dobronamjerno s dodatnom poukom kako u buduće postupiti u sličnim slučajevima. Nakon što je poslijepodne (oko 17 sati) šef obavio vizitu na kojoj su morali prisustvovati, dežurni liječnici su ostajali sami do sljedećeg jutra i snalazili se kako su znali i umjeli. ‘’Omnia mea mecum porto’’ – jedine metode koje su znali su bile anamneza i fizikalni pregled. Istina da opseg posla nije bio toliki kao u današnje vrijeme, ali gledajući iz današnje perspektive njihovo dežurstvo mora se priznati da im zaista nije bilo lako! Svi bolnički i izvanbolnički liječnici sudjelovali su u radu Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske osnovane 26. rujna 1947. pod vodstvom uglednog sušačkog liječnika dr. Frana Bakarčića čiji je osnovni zadatak bilo podizanje stručne razine liječništva, njegove etike i unapređenje narodnog zdravlja. Pored aktivnosti u Zboru liječnici su na poziv Narodne vlasti održavali brojna popularna predavanja na terenu, sudjelovali u dobrovoljnim radnim akcijama pružanja medicinske pomoći stanovništvu u udaljenim i zabačenim selima Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, pregledavali u školama i fiskulturnim (sportskim) društvima. Borba protiv ušljivosti i pjegavog tifusa, svraba, trbušnog tifusa, crijevnih zaraznih bolesti, tuberkuloze i ostalih popratnih bolesti nehigijene i siromaštva te cijepljenje protiv tuberkuloze (BCG) i velikih boginja bila je dio svakodnevnog posla svih liječnika i suradnog medicinskog osoblja. Po oslobođenju Rijeke talijanske časne sestre milosrdnice i civilne bolničarke optiraju za Italiju, pa riječko bolničko zdravstvo ostaje bez srednje medicinskog osoblja kojeg je nedostajalo i prije rata. Zbog toga se, početkom djelovanja civilnih bolnica, započelo s osposobljavanjem nekvalificiranog osoblja (servirki) za rad s bolesnicima. Tijekom radnog vremena liječnici su ‘’educirali u hodu’’, a navečer održavali kurseve (tečajeve) na kojima su polaznice upoznavali s osnovama njege bolesnika i održavanja higijene na odjelima. Tako su jednogodišnjim tečajevima, uz rad s bolesnicima, osposobljene prve poslijeratne bolničarke.28 Na poticaj šefa Ginekološko-porođajnog odjela riječke bolnice prim. dr. Viktora Finderlea koji istodobno obnaša dužnost načelnika Zdravstveno-socijalnog odjela Gradskog Narodnog Odbora Rijeke otvorena je 1946. dvogodišnja Primaljska škola, a 1947. riječki povjerenik Ministarstva narodnog zdravlja NR Hrvatske prim. dr. Ante Švalba inicira otvaranje prve Škole za medicinske sestre čija je ravnateljica postala viša medicinska sestra Pavica Defilipis iz Škole narodnog zdravlja Medicinskog fakulteta u Zagrebu.29 30 Polaznice su morale imati završenu osnovnu školu (četiri razreda), školovanje je trajalo dvije godine, a njegovim završetkom stjecale su kvalifikaciju bolničarki. 28 U okviru talijanske riječke bolnice osnovana je 1934. dvogodišnja Bolničarska škola koju su osim časnih sestara milosrdnica pohađale i civilne osobe. Škola je odlukom Narodne vlasti ukinuta 1947. godine. 29 Doc. dr. Viktor Finderle dugogodišnji šef Ginekološko-porođajnog odjela riječke bolnice, osnivač Radium odsjeka i transfuzijske službe, izumitelj vakuum ekstraktora i idejni začetnik osnivanja Medicinskog fakulteta u Rijeci.

30 Prim. dr. Ante Švalba prijeratni sušački gradski fizik, glavni epidemiolog u štabu Sanitetskog odjeljenja pozadine IV. Jugoslavenske armije, poslijeratni direktor Gradske sanitarno – epidemiološke stanice i Sanitarnog inspektorata kotara Rijeka, jedan od utemeljitelja sušačko – riječke preventivne medicine.

Ulaz i glavna bolnička zgrada Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ krajem pedesetih godina prošlog stoljeća.

I nova je socijalistička država ulagala značajna materijalna sredstva u obnovu riječkog zdravstva koje je doživilo potpunu društvenu preobrazbu. Tako je primjerice odlukom ministra za novooslobođene krajeve NR Hrvatske Većeslava Holjevca riječkoj bolnici 1949. odobren kredit od 20 milijuna dinara za temeljito vanjsko i unutarnje građevinsko uređenje i nabavu opreme. Bila su to vremena kada se 16 sati radilo, a osam sati spavalo, potpuno u skladu s tadašnjom parolom komunističke vlasti - ‘’Nema odmora, dok traje obnova!’’. U ratu uništeno riječko-sušačko zdravstvo ponovno se rađalo kao Feniks iz vlastitog pepela.

Prvi poslijeratni specijalisti i specijalizanti interne medicine Na Interni odjel riječke bolnice su 1948. primljene prve specijalizantice interne medicine dr. Olga Šarčević i dr. Vladimira Seidel, a 1950. dr. Ivan Gregurić i dr. Alma Polić. Nakon premještaja primarijusa Kučića u riječku bolnicu, sušački je odjel od ožujka 1949. vodio primarijus Bogomil Kantoci koji je u Rijeku došao iz Zagreba. S njim rade specijalizanti dr. Branko Vabušek i dr. Vinko Bakić, a u srpnju 1951. malobrojnom timu se pridružuje dr. Božena Kopajtić.31 U veljači 1952. sušački odjel preuzima prof. dr. Silvije Novak koji se nakon desetgodišnjeg izbivanja ponovno vratio u Rijeku iz Zagreba. 32 Iste je godine koncem ljeta kao gotov specijalist primljen na sušački odjel dr. Branko Antonin asistent profesora Novaka s Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Na Internim odjelima riječkih bolnica su krajem 1952. godine radili specijalisti prim. dr. Z. Kučić, dr. O. Šarčević-Smederevac, dr. V. Seidel, prim. dr. B. Kantoci, prof. dr. S. Novak i dr. B. Antonin i pet specijalizanata interne medicine dr. I. Gregurić, dr. A. Polić, dr. V. Bakić, dr. B. Vabušek i dr. B. Kopajtić. Dolazak profesora Novaka i doktora Antonina bio je veliko stručno pojačanje malobrojnog specijalističkog kadra. Uz veliko opće internističko znanje profesor Novak, jedan od vodećih hrvatskih hematologa, proširuje paletu hematoloških pretraga, a dr. Antonin koji se tijekom specijalizacije sustavnije bavio srčanim bolestima uvodi fotoelektrokardiografiju i nadzire rad sušačkih specijalizanata.

Popis osoblja Internog odjela riječke bolnice, siječanj 1952.

31 Pored rada na odjelu dr. B. Kopajtić i dr. V. Bakić radili su u Kabinetu za transfuziju krvi sušačke bolnice. Kabineti su osnovani 1949. u sušačkoj i 1953. u riječkoj bolnici. Svi mlađi bolnički liječnici određivali su krvne grupe, međureakcije, pripremali krv i vodili protokole davanja krvi. Dr. Veljko Čabrijan je bio prvi liječnik koji je 1956. završio tečaj iz transfuzije krvi u Beogradu pa je dio radnog vremena provodio u Kabinetu. Tek su 1961. dr. Nada Vodvarška u riječkoj i dr. Ksenija Vujaklija-Stipanović 1968. u sušačkoj bolnici postale prve specijalistice transfuzijske medicine.

32 Najveći zagovornici povratka profesora Novaka u Rijeku bili su tadašnji direktori riječke i sušačke bolnice prim. dr. Zdravko Kučić i prim. dr. Davor Perović, direktor Zavoda za socijalno osiguranje dr. Josip Peteh i dr. Miro Gradišnik, direktor Oblasnog Higijenskog zavoda Rijeka. Riječko zdravstvo je bilo kadrovski opustošeno, a zagrebačke bolnice, središta hrvatske medicine i matični izvori kadrova, jedine su imale dovoljno bolničkih specijalista.

Liječnici Opće bolnice Rijeka, studeni 1951. S lijeva na desno: 1. red: prim. dr. Walter Rukavina, prim. dr. Albert Filipović, prim. dr. Ante Medanić, prim. dr. Zdravko Kučić, prim. dr. Josip Ružić, prim. dr. Viktor Finderle, prim. dr. Berislav Turčić, prim. dr. Dušan Jakac, prim. dr. Nada KovačevićIvanović 2. red: dr. Zdenko Šporn, dr. Velinka Švalba, dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Davor Grgurina, dr. Vladimira Seidel-Marčec, dr. Ljubica Bosner, dr. Lorenzo Saba, dr. Alma Polić, dr. Mirko Lenković, dr. Dragica Ciganović, dr. Duško Dragojlović, dr. Ivo Marušić, prim. dr. Zvonimir Sušić, dr. Veljko Bujan 3. red: dr. Petar Ledić, dr. Persida Nedeljković, dr. Ivan Gregurić, dr. Mladen Cezner, dr. Marija Babić, dr. Bogomil Smrkinić, dr. Ivana Knezić, dr. Nikola Korin, dr. Slobodan Ćuk i dr. Ivo Žic.

Neprihvaćena molba za specijalizaciju iz pedijatrije dr. Božene Kopajtić 1951. godine

Diplomiranim liječnicima su mjesta službovanja u općoj praksi određivana administrativnim dekretima. Dr. Mira Premužić (prva s desna) u ordinaciji opće medicine Tvornice stakla ‘’Straža’’ u Humu na Sutli, 1953.

Liječnici Opće bolnice ‘’Sušak’’, jesen 1955. Na slici su i dr. Branko Vabušek (peti s lijeva) i dr. Božena Kopajtić (iza njega)

Liječnici stažisti Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ 1954. godine. Prvi s desna čuči dr. Zlatko Pavlin, a druga s lijeva stoji dr. Ana Tomljanović-Manestar

U većem broju liječnici počinju dolaziti u riječke bolnice nakon 1953. godine kada medicinu diplomiraju studenti koji su se poslije rata upisali na zagrebački Medicinski fakultet. Da bi bili primljeni u bolnicu morali su osim potvrde o zdravlju i sudskom nekažnjavanju, imati završen jednogodišnji pripravnički staž, položen državni stručni ispit, rad u općoj praksi na terenu u trajanju od dvije godine, a muškarci i reguliranu vojnu obvezu od godine dana. Ispunivši navedene uvjete na Interni odjel riječke bolnice primljeni su za sekundarne liječnike dr. Stanislav Paškvan 1953. i dr. Frane Škorić 1954. godine.33

33 Zbog velikog poslijeratnog pomanjkanja diplomiranim liječnicima opće medicine mjesta službe u općoj praksi određivana su administrativnim rješenjima (dekretima). Uzimajući u obzir prijedloge direktora bolnica specijalizacije je odobravalo Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske. Direktori su prvenstveno vodili računa o potrebama bolničkih službi, a ne o željama mladih liječnika pa se dobivene specijalizacije nisu uvijek podudarale s njihovim željama. Po dobivanju rješenja specijalizacija interne medicine je trajala četiri godine. Tri godine su morale biti provedene na Internom odjelu, a po tri mjeseca na Neuropsihijatriji, Pneumoftizeologiji, Infektologiji i Internim klinikama zagrebačkih kliničkih bolnica (KBC ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’). Dok su u prvim poslijeratnim godinama rješenje o specijalizaciji dobivali u kratkom vremenu, liječnici su kasnije godinama čekali na specijalistički dekret. U bivšoj državi ministarstva su 1953. preimenovana u državne sekretarijate, pa je Ministarstvo narodnog zdravlja postalo Republički sekretarijat za zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske.

Organizacija posla i stručni rad na odjelima U prvih deset poslijeratnih godina u bolnicama osim rendgen dijagnostike, fotoelektrokardiografije, spirometrije i osnovnih hematoloških i biokemijskih analiza krvi i mokraće nisu postojale druge pretrage. Dijagnoza bolesti se postavljala klinički uz postelju bolesnika uzimanjem anamneze i fizikalnim pregledom (inspekcija, perkusija, palpacija i auskultacija drvenim monoaurikularnim stetoskopima). Zbog toga su središnje mjesto u radu imale vizite koje su svakodnevno ujutro i poslijepodne, jedan dan na muškom, a drugi dan na ženskom odsjeku, obavljali šefovi odjela. Kako je vrijeme prolazilo liječnici specijalizanti su postali specijalisti pa su ih šefovi zadužili za liječenje bolesnika u određenom broju soba. U ‘’svojim’’ sobama mladi specijalisti su počeli raditi svakodnevne ‘’sobne’’ ili ‘’male’’ vizite kojima su prisustvovali specijalizanti, liječnici stažisti i sobne sestre. Prije početka vizite, za vrijeme toalete pokretnih bolesnika, čistačice su očistile sobe, bolničarke i medicinske sestre pospremile postelje i obavile njegu nepokretnih bolesnika, a liječnici stažisti i specijalizanti uzimali uzorke krvi i mokraće za laboratorijske analize. Po završetku liječničkog stručnog sastanka sobne vizite su počele nakon doručka bolesnika i trajale oko dva sata. Tijekom vizite s bolesnicima se iscrpno razgovaralo o njihovim sadašnjim tegobama, navikama, prijašnjim i obiteljskim bolestima i nakon razgovora temeljito pregledalo ‘’od glave do pete’’. Temeljem anamneze i fizikalnog pregleda postavila se dijagnoza bolesti i odredilo dijetetskomedikamentozno liječenje. Svi bolesnici su na posteljama imali temperaturne liste na koje se uz opće podatke upisivalo kliničke parametre (tjelesna temperatura, frekvencija disanja i pulsa, krvni tlak, diureza, stolica), dijetu i propisane lijekove. Na svakodnevnim vizitama pažljivo se pratio tijek bolesti, fizikalno pregledavalo i razgovaralo s bolesnicima. Sa započetim liječenjem se nastavljalo do poboljšanja ili izlječenja bolesti. Ukoliko dijagnoza i terapija nisu bile ‘’pogođene’’ ponovno se iscrpno ispitivalo i pregledavalo i tražile se nove laboratorijske i rendgenske pretrage sve dok se nije postavila ispravna dijagnoza i pronašlo učinkovito liječenje. Nažalost uvijek je bilo neizlječivih bolesnika kojima se moglo pomoći samo simptomatskim liječenjem. Kako bi se izbjeglo pogrešno liječenje, vodeći liječnici (primarijusi) su svakodnevno obavljali ‘’glavnu’’ ili ‘’veliku’’ vizitu. Prijelazom na jednokratno radno vrijeme sobne i velike vizite su obavljane nakon jutarnjeg stručnog sastanka. Velikim vizitama su prisustvovali svi odjelni liječnici, glavne sestre odjela, liječnici stažisti, kasnije i studenti medicine, i sobne sestre pa su ih pacijenti nazivali ‘’procesijama’’. U očekivanju dolaska medicinskog osoblja morali su biti u sobama i mirno ležati ili sjediti na posteljama. Sobni specijalisti su šefovima iznašali povijest bolesti i mišljenje glede dijagnoze i liječenja, a šefovi su nakon temeljitih pregleda odobravali ili ispravljali poduzeto liječenje i davali daljnje terapijske smjernice. Uzimajući anamnezu i pregledavajući bolesnike sjedili su na posteljama, a svi ostali stajali, pažljivo slušali i gledali što govore i rade. Velike vizite su trajale satima, a za vrijeme njihovog održavanja na odjelima je morala vladati gotovo apsolutna tišina! Za sve liječnike i medicinske sestre velike vizite su bile vrlo poučne jer su vodeći liječnici pregledavajući bolesnike zorno pokazivali kako se to radi, objašnjavali koje se bolesti moraju uzeti u diferencijalno dijagnostičko razmatranje, s kojima će se postupcima najkraće doći do ispravne dijagnoze i kakvo će liječenje biti poduzeto. Donesene odluke su liječnici nakon vizite upisivali u povijesti bolesti (decursus morbi), a sestre su dobivena uputstva pažljivo bilježile u svoje potsjetnike (‘’notese’’).

‘’Errare humanum est’’ – kaže stara latinska poslovica. Nakon velike vizite šefovi su pozivali specijaliste u svoje sobe da im ukažu na učinjene greške i zahtjevali da ih isprave, jer se o njima pred bolesnicima nikada nije govorilo. Uz prisutnost sobnih specijalista i priležeću medicinsku dokumentaciju šefovi su u svojim sobama pregledavali i ‘’potpuno nejasne’’ bolesnike i donosili konačne odluke glede dijagnoze i daljnjeg liječenja.34

Prim. dr. Zdravko Kučić u direktorskoj sobi, Rijeka 1949.

Nakon vizite sljedila je podjela propisane (ordinirane) terapije. Časne sestre i bolničarke su davale peroralne lijekove, a liječnici parenteralnu terapiju (injekcije, infuzije i transfuzije krvi).35 Uz pomoć sestara izvodili su dijagnostičko-terapijske postupke – tuberkulinske testove, pleuralne, abdominalne, sternalne i lumbalne punkcije, punkcije limfnih čvorova, terapijske venepunkcije, 34 Na Internim odjelima legendarna je bila ‘’priča o staklenom oku’’. U noći je tijekom dežurstva zbog upornog povraćanja primljen bolesnik sa žuticom. Imajući pune ruke posla dežurni internist je površno pregledao bolesnika i zaključio da boluje od ciroze jetre. Idućeg jutra odmah nakon stručnog sastanka saslušavši izvješće dežurnog šef odlazi na vizitu. Sobni specijalist ne uspijeva na vrijeme pregledati bolesnika. Ulazeći u sobu, pozorno gledajući bolesnika šef postavlja dijagnozu i bez fizikalnog pregleda, nastavlja s vizitom nakon čijeg završetka poziva u svoju sobu obojicu specijalista. U četiri zida dolazi do ‘’razgovora’’. Bolesnik je naime imao staklenu očnu protezu, a žutica je bila posljedica metastaza melanoma u jetru zbog kojeg je prethodno i učinjena enukleacija desnog oka!

35 Lijekovi za parenteralnu primjenu davali su se najčešće s destiliranom vodom u staklenim špricama koje su s iglama, kromiranim metalnim zatvaračima i klipovima prethodno sterilizirane u kipućoj vodi. Trebalo je proći više od trideset godina do uporabe igala i plastičnih šprica za jednokratno davanje. Budući da je nedostajalo gotovih tvorničkih lijekova za peroralnu uporabu često su korišteni galenski i magistralni pripravci. Prva transfuzija krvi u poslijeratnim riječkim civilnim bolnicama primjenjena je 3. kolovoza 1946. u riječkom rodilištu pod stručnim vodstvom prim. dr. Viktora Finderlea. U početku se se krvne grupe za sve riječke bolnice određivale u rodilištu gdje je postojala kartoteka darivatelja krvi, a krv se uzimala po potrebi i davala u strogo određenim indikacijama. Transfuzije krvi su isprva bile direktne, a kasnije se prešlo na indirektno davanje krvi.

postavljali nazogastrične sonde i urinske katetere itd. U isto vrijeme šefovi su na odjelnom rendgen aparatu dijaskopirali bolesnike, u ‘’laboratoriju’’ radili osnovne hematološke pretrage i biokemijske analize krvi i mokraće, mikroskopski pregledavali sedimente urina, razmaze periferne krvi, koštanih punktata i iskašljaja tuberkuloznih bolesnika na Kochov bacil te dolazili u pomoć mlađim liječnicima kada bi ‘’zapeli’’ u izvođenju dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Primarijusi su pregledavali i sve hitno primljene bolesnike, intervenirali kod pogoršanja bolesti ležećih pacijenata i obavljali konzilijarne preglede na drugim bolničkim odjelima. Na sušačkom i riječkom odjelu se nalazila po jedna aparatura za primjenu umjetnog pneumotoraksa koja je ujedno služila za izvlačenje zraka i pleuralnog izljeva kod tuberkuloznih bolesnika. Oprema se čuvala ‘’kao oči u glavi’’ i s njom su isprva rukovali samo vodeći liječnici.36 Premda je posao na odjelima bio slično organiziran valja istaknuti dvije specifične razlike između sušačkog i riječkog Internog odjela. Nakon rezolucije Informbiroa komunističkih partija u ljeti 1948. i potpunog prekida svih veza FNR Jugoslavije sa SSSR-om i zemljama komunističkog istočnog bloka, usljedio je žestoki obračun i progon jugoslavenskih komunista – staljinista (‘’informbirovaca’’) koji su od srpnja 1949. godine bili zatočeni u koncentracijskom logoru na Golom otoku i Svetom Grguru. Iako je u logoru pod upravom UDB-e osnovan bolesnički stacionar kojeg su vodili liječnici logoraši, uprava logora je zahtijevala od riječkih vlasti da specijalisti komunisti riječke bolnice konzilijarno pregledavaju teško oboljele i povrijeđene zatočenike. Premda su u olovnim vremenima poslijeratnog komunizma (boljševizma) kompromisi naprosto bili modus vivendi egzistencijalnog opstanka riječki specijalisti su uspijevali sačuvati elementarno ljudsko i stručno dostojanstvo i olakšavali sudbinu logoraša koliko su prilike dozvoljavale jer su i sami bili pod prismotrom UDB-e.37 Na riječkom odjelu osnovan je 1949. godine Kažnjenički odsjek za bolesnike iz riječkog Okružnog istražnog zatvora i logoraše s Golog otoka. Odsjek kojeg su čuvali zatvorski službenici sastojao se od velike sobe na kraju istočnog krila odjela i radio do početka šezdesetih godina kada je ukinut. Bolesni zatvorenici iz riječkog Okružnog zatvora tada se počinju hospitalizirati u zagrebačkoj Bolnici za osobe lišene slobode u Svetošimunskoj ulici. Kada je Goli otok 1956. godine prestao biti logor pod upravom UDB-e i postao zatvor uglavnom za kriminalce pod upravom Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove (danas Ministarstvo unutarnjih poslova RH) riječki internisti su na poziv zatvorskih liječnika po naredbi bolničke uprave obavljali konzilijarnu službu u zatvoru, kasnije nazvanom ‘’Kazneno-popravni dom Rab’’, jer su u njemu kažnjenici bili i mlađi punoljetni delikventi. Konzilijarna služba obavljala se do sredine osamdesetih godina, a KPD-e Rab je službeno ukinut 1988. godine. U sastavu riječkog odjela osnovan je 1954. godine Odsjek za reumatologiju i rehabilitaciju s 48 postelja kojeg je vodio dr. Ferdo Licul, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije. Odsjek je postao jezgra iz koje se razvila Služba za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju riječkih općih bolnica, kasnija respektabilna služba Kliničkog bolničkog centra. Primarni liječnici su vodili jutarnje stručne sastanke na kojima se raspravljalo o organizacijskim, stručnim, kadrovskim i ostalim problemima i određivao dnevni raspored rada. Kada je 1956. na 36 Kolapsoterapija koju je još 1882. godine uveo Carlo Forlanini dugo se zadržala u kliničkoj praksi i prije pronalaska tuberkulostatika bila zlatni standard u liječenju kavernozne tuberkuloze pluća. 37 Izjava Emila Karadžije – Domaćeg, nositelja Ordena Partizanske spomenice 1941., zastupnika Ustavotvornog sabora NR Hrvatske i golootočkog logoraša data autoru tijekom liječenja na Kardiološkom odjelu sušačke bolnice krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

odjelima započelo specijalističko dežurstvo liječnici su na njima podnosili izvješća (‘’raporte’’) o radu tijekom dežurstva. Raporti su iznašani usmeno, a tek su kasnije izvješća bilježena u posebnu knjigu dežurstva. Pored svih odjelnih liječnika i liječnika na stažu sastancima su prisustvovale glavne sestre odjela, rendgenolozi koji su demonstrirali učinjene snimke i šefovi bolničkih laboratorija koji su prisutne upoznavali s novinama i poteškoćama u radu svojih službi. Po završetku sastanka usljedila je šalica crne kave. Profesor Novak je bolovao od kroničnog bronhitisa pa je pušenje na sušačkom odjelu bilo zabranjeno, a primarijus Kučić i njegovi asistenti dr. Stanislav Paškvan i dr. Frane Škorić bili su strastveni pušači pa su nesmiljeno ‘’dimili’’ i zagorčavali život većini nepušača!

Liječnici sušačke bolnice 1955. godine Donji red s lijeva na desno: prim. dr. Jakov Bakotić, prim. dr. Ante Vukas, prim. dr. Marija Rihtman, prim. dr. Janko Komljenović, prim. dr. Zlatko Šestić, dr. Tonica Turato i bolničar Rafael Smojver srednji red s lijeva na desno: mr. pharm. Davor Smokvina, dr. Jelena Gucinski, prim. dr. Davor Perović, dr. Božena Kopajtić i dr. Vjekoslav Pirjavec gornji red s lijeva na desno: dr. Branko Fink, dr. Zdenko Vidaković, dr. Branko Vabušek, mr. pharm. Aleksandra Orlić-Dolansky, dr. Željko Paljaga, dr. Viktor Juzbašić, dr. Nikola Antončić, dr. Ante Gavrilović i dr. Esad Ljubović

U temeljne akte bolničkih Statuta spadao je i Pravilnik (kasnije Samoupravni sporazum) o organizaciji poslova i radnih zadataka koji je sadržavao i podroban opis poslova svih zaposlenika. U opisu radnog mjesta liječnika specijalista je bilo naznačeno i obavljanje savjetodavne (konzilijarne) službe na bolničkim odjelima. Zbog malog broja specijalista početno su preglede na drugim odjelima obavljali samo šefovi odjela. S vremenom specijalizanti postaju specijalisti pa se povećava broj konzilijarnih internista. Konzilijarna služba se organizira na način da jedan

internist svakodnevno mjesec dana pregledava na ostalim bolničkim odjelima, a svi specijalisti se u jednomjesečnim turnusima izmjenjuju u obavljanju službe. Zbog porasta liječenih pacijenata postalo je nemoguće da samo jedan internist pregledava bolesnike u cijeloj bolnici pa su šefovi odlučili da konzilijarnu službu obavljaju svi specijalisti na telefonske pozive s drugih odjela nakon jutarnje vizite.38 Konzilijarni pregled se sastojao od kratko uzete anamneze i fizikalnog pregleda, razmatranja osnovnih laboratorijskih nalaza, analize rendgenske snimke srca i pluća i očitavanja elektrokardiograma. Ako je internistički nalaz bio bez osobitosti (b.o.) data je dozvola (‘’placet’’) za operacijski zahvat u općoj anesteziji. Dozvola se upisivala u bolesničku povijest bolesti s napomenom da nema kontraindikcija za predviđeni zahvat. Kada su bolesnici imali popratnu internističku bolest čija težina nije predstavljala kontraindikciju dozvolila se operacija, predložila internistička terapija i preporučila obvezatna poslijeoperacijska kontrola. Određeni broj bolesnika predstavljao je dijagnostički i/ili terapijski problem pa se savjetovalo glavne liječnike koji su u rješavanju svih dilema uvijek bili posljednja instancija. U tim se slučajevima bolesnike najčešće premještalo na Interne odjele gdje je postavljena ispravna dijagnoza i poduzeto primjereno liječenje pa su oporavljeni vraćani na matične odjele. Rjeđe se zbog teške popratne internističke bolesti zabranio operacijski zahvat. Bolesnici su tada premješteni na Interne odjele gdje je poduzeto daljnje liječenje do konačnog ishoda bolesti – djelomičnog oporavka ili letalnog egzitusa. Pored rutinskih internisti su obavljali i hitne konzilijarne preglede naglo oboljelih životno ugroženih bolesnika. Bolesnici su hitno premještani na Interne odjele (kasnije internističke intenzivne njege) gdje su primjerenije liječeni. Najčešće internističke ‘’urgencije’’ su bile akutni infarkt miokarda, destabilizacija pektoralne angine, paroksizmalne tahikardije i tahiaritmije, plućne tromboembolije, srčane dekompenzacije, plućni edemi, upale pluća i obilna krvarenja iz gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta. Sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina na Internim klinikama su osnovani odsjeci (odjeli) užih specijalnosti pa dolazi do ‘’specijaliziranja’’ konzilijarne službe. Subspecijalisti su počeli pregledavati bolesnike na odsjecima (odjelima) sličnih bolničkih subspecijalnosti – nefrolozi na Urologiji i u Centru za dijalizu, kardiolozi na Torakovaskularnoj i Kardijalnoj kirurgiji, kirurškim ‘’šok sobama’’ i Pulmologiji (Ičići), a gastroenterolozi na Abdominalnoj kirurgiji. Konzilijarna služba se ‘’personalizira’’ pa odsjeci (odjeli) drugih klinika dobivaju stalne konzilijarne interniste. Sličnu organizaciju unutarbolničke konzilijarne službe preuzele su i druge klinike. Suradnja s ostalim bolničkim specijalistima, napose s kirurzima s kojima su internisti nerijetko dijelili po patologiji slične bolesnike, bila je na visokoj razini. Kada se indiciralo operacijsko liječenje, a najčešće se radilo o gastroenterološkim bolesnicima, šefovi odjela i sobni specijalisti su pozivani u operacijske sale da prisustvuju kirurškim zahvatima i na licu mjesta provjere točnost postavljene dijagnoze. Unatoč tadašnjim uskim dijagnostičkim mogućnostima rijetko se događalo da se klinička dijagnoza nije podudarala s operacijskim nalazom. U suprotnom su ‘’iznenađenja’’ na operacijskom stolu predstavljala veliki udarac reputaciji sobnih internista koji su nakon završetka zahvata pozivani u šefovske sobe na nimalo ugodne razgovore (tzv. ‘’temeljito pranje 38 Svim zaposlenicima i bolesnicima je bilo zabranjeno izlaženje izvan bolničkog kruga, ali su pokretni bolesnici u vrijeme konzilijarnih pregleda često odlazili u dućane (‘’trafike’’) u neposrednoj blizini bolnice po cigarete, šibice, novine, higijenski pribor i slične potrepštine. Upozoreni od konzilijarnih internista da bolesnika nema u sobama pa pregledi nisu obavljeni, šefovi bolničkih odjela su naredili glavnim sestrama da u konzilijarno internističko vrijeme (od 11 do 13 sati) ne dozvole bolesnicima odlazak iz soba.

glave’’). Premda su rijetko poduzimane disciplinske mjere, greške su pamtili cijeloga života i nastojali ih u budućnosti više ne ponavljati. Posebna se pažnja poklanjala provjeri klinički postavljene dijagnoze s patološko-anatomskim nalazom umrlih bolesnika. Sobni liječnici specijalisti i specijalizanti su obvezatno prisustvovali autopsijama u bolničkim prosekturama i na jutarnjim stručnim sastancima izvještavali šefove i kolege o obdukcijskim nalazima. Sušačka bolnica nije imala patološke anatome i forenzičare pa su riječki specijalisti obducirali u sušačkoj prosekturi. Jednom mjesečno su održavane kliničkopatološke konferencije s patološkim anatomom, rjeđe sudskim medicinarom, na kojima se najčešće raspravljalo o bolesnicima kod kojih se zaživotno postavljena dijagnoza nije podudarala s patološko-anatomskim ili sudsko-medicinskim nalazom. Nakon što je kliničar prikazao povijest bolesti i kliničku dijagnozu usljedilo je izvješće patološkog anatoma o nalazu sekcije. U sučeljavanju mišljenja dolazilo se do zaključaka koji su za sve kliničare, napose mlađe liječnike, bili vrlo poučni jer su ukazivali na počinjene dijagnostičke i terapijske greške. (‘’Liječničke greške sakriva crna zemlja, a patološki anatom ih iznosi na vidjelo dana’’).

Početak radova na izgradnji Zavoda za patologiju i patološku anatomiju na mjestu stare prosekture riječke bolnice, 23.XI.1959. godine. Prof. dr. Karlo Pansini (dekan Medicinskog fakulteta, šef Dječjeg odjela i predstojnik Katedre za pedijatriju) pijukom udara kamen temeljac, a iza njega u bijelom mantilu stoji direktor OB ‘’Braće dr. Sobol’’ prof. dr. Zdravko Kučić. S njegove lijeve strane su prim. dr. Marijan Matejčić, doc. dr. Dušan Jakac i upravitelj Julije Kerec.

Premda je 1948. godine u riječkoj bolnici pod vodstvom dr. Dragice Ciganović osnovan Centralni bolnički laboratorij laboratorijska dijagnostika s malim rasponom biokemijskih pretraga dugo vremena predstavlja ‘’rak ranu’’ Internih odjela. Na uporno traženje šefova odjela i direktora bolnica Republički sekretarijat za zdravlje NR Hrvatske 1954. godine odobrava otvaranje novih radnih mjesta za šefove i laboratorijske tehničare u bolničkim laboratorijima.Tada su laboratorijsku službu preuzeli diplomirani magistar farmacije biokemijskog smjera Davor Smokvina u sušačkoj i dr. Frano Gvozdenović u riječkoj bolnici. Četiri godine kasnije bolnice dobivaju sredstva

za prostorno proširenje, građevinsko uređenje i opremanje laboratorija pa se sušački širi u prostor trećeg, a riječki u prostor drugog kata glavne bolničke zgrade. Istodobno dolazi do prijema inženjera medicinske biokemije i laboratorijskih tehničara pa povećanjem školovanog osoblja i većim rasponom pretraga služba kvalitetnije prati suvremene dijagnostičke laboratorijske trendove u kliničkoj medicini. Pedesetih godina u riječkim bolnicama apotekarsku (ljekarničku) službu preuzimaju mlade magistrice farmacije – Tanja Kirinčić u riječkoj (1952.) i Aleksandra Orlić-Dolansky (1954.) u sušačkoj bolnici. Pod njihovim vodstvom uz pomoć malobrojnih farmaceutskih tehničara rade se galenski i magistralni pripravci, proizvode parenteralne, napose infuzijske otopine i nabavljaju već gotovi lijekovi i sanitetski materijali. Na poticaj prof. dr. Vladimira Bezjaka prvog predstojnika Katedre i Zavoda za mikrobiologiju i parazitologiju Medicinskog fakulteta 1958. godine se u sušačkoj bolnici osniva Mikrobiološki laboratorij, a 1960. i u riječkoj. Određeno vrijeme u oba laboratorija uz stručni nadzor profesora Bezjaka osnovnu bakteriološku dijagnostiku obavljaju zdravstveni tehničari, a potom liječnici specijalisti mikrobiolozi koji proširuju raspon stručne djelatnosti. Mikrobiološki laboratoriji postaju sastavni dijelovi Centralnih bolničkih laboratorija koji su početkom šezdesetih godina podijeljeni na Urinski, Hematološki, Biokemijski i Mikrobiološki odsjek. Među prvim specijalističkim sekcijama Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske osnovana je 1955. Internistička sekcija čiji je prvi voditelj postao profesor Novak, a tajnik primarijus Kučić. Pored sastanaka u podružnici na kojima se održavaju predavanja od općeg medicinskog interesa počinju se održavati sastanci Internističke sekcije na kojima se iznašaju internističke teme, prikazuju poučni klinički slučajevi iz prakse i novi dijagnostičko-terapijski postupci. Prisustvovanje sastancima koji su održavani u bolničkim predavaonicama jednom mjesečno izvan radnog vremena u večernjim satima bilo je obvezatno. Po njihovom završetku nastavljalo se druženje koje je kod mlađih liječnika znalo potrajati do kasnih sati. Iako je postojalo stručno rivalstvo između ‘’Fijumana’’ i ‘’Tibetanaca’’ odnosi su bili kolegijalno srdačni i prijateljski. 39 Početkom osamdesetih godina počelo je održavanje regionalnih internističkih sekcija Zbora liječnika Hrvatske u Rijeci, Puli i Zadru, a osnovane su i sekcije užih internističkih specijalnosti. Da bi se odjeli osuvremenili i stručno uzdigli valjalo je: • • • • • • • • •

nabaviti modernu opremu, povećati broj specijalista, poboljšati stručnost postojećeg liječničkog i bolničarskog osoblja, zaposliti školovano srednje medicinsko osoblje, podići na višu razinu laboratorijsku dijagnostiku, podići razinu bolničkih ljekarni većom izradom galenskih i magistralnih pripravaka i nabavom već gotovih lijekova, primiti administrativne službenike, unaprijediti suradnju s drugim bolničkim odjelima i obnoviti i dopuniti novim knjigama i časopisima stručnu bolničku knjižnicu.

39 Riječka bolnica se nalazi na razini mora, a sušačka na jednoj od najviših nadmorskih točaka Sušaka zbog čega su riječki liječnici – ‘’Fijumani’’ u šali nazivali sušačke kolege ‘’Tibetancima’’, dijelom i stoga što su smatrali da Sušačani poput tibetanskih svećenika previše ‘’filozofiraju’’. Postojala su tri riječko-sušačka mita. Prvenstveno iz povijesnih razloga stariji sušački liječnici smatrali su svoju bolnicu ‘’hrvatskijom’’ od riječke koja je u prošlosti bila talijansko-fijumanska i nositelj tradicije riječkog bolničkog zdravstva. Nakon optacije talijanskog medicinskog osoblja od 1943. do 1951. godine u bolnicama su radili liječnici u ogromnoj većini Hrvati, mahom Primorci, Istrani, Gorani i Dalmatinci, pa ‘’hrvatski mit’’ Sušačana nije imao nikakvog uporišta u stvarnosti. Priča o ‘’elitističko-gospodskoj’’ bolnici (sušačka) i ‘’narodnoj’’ bolnici (riječka) također je bila puko naklapanje.

Boreći se s brojnim teškoćama zbog opće oskudice, nedostatka liječničkog i sestrinskog osoblja, opreme, lijekova i sanitetskog materijala bili su potrebni izuzetni napori da se zadani ciljevi ostvare i da se u bolnicama postignu barem prijeratni standardi u liječenju bolesnika. Udarničkim radom cijelog bolničkog zdravstva u sustavu u kojem se nije pitalo za plaću i radno vrijeme, ciljevi su ostvareni i premašeni, a kruna uloženih napora bilo je otvaranje Medicinskog fakulteta u Rijeci 1955. godine uz podršku i razumijevanje šire društvene zajednice i kolegijalnu pomoć Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Uzme li se u obzir u kakvom je stanju bilo riječko-sušačko bolničko zdravstvo krajem 1945. godine u ‘’deset krvavih godina’’ postignut je ogroman napredak koji je označio početak nove ere u razvoju trajne i mnogostruke edukacije, razvoja medicinske misli i znanosti te ubrzanog razvoja zdravstvene službe u gradu i čitavoj riječkoj regiji. Pritom valja uzeti u obzir i izuzetno teško stanje u bivšoj državi koja je nakon 1948. godine bila potpuno izolirana od vanjskog svijeta zbog političko-ekonomske blokade SSSR-a i nerazvijenih odnosa sa zemljama Zapadnog svijeta. Tek su 1955. i 1956. ponovno normalizirani odnosi sa SSSR-om i zemljama socijalističkog istočnog bloka, a otvaranje prema Zapadu započeto 1953. godine posjetom maršala Tita Velikoj Britaniji označilo je početak ekonomske i vojne pomoći Zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država disidentskoj ‘’revizionističkoj’’ komunističkoj državi koja je tražila vlastiti put u socijalizam s ljudskim licem. Nekoliko riječi o tadašnjoj kadrovskoj politici i društveno-političkoj ‘’klimi’’ u bolničkom zdravstvu. U socijalističkom društveno-političkom uređenju postojao je kriterij moralno-političke podobnosti koji je favorizirao članove Partije, pa su visokopozicionirani državni službenici kojima su pripadali i direktori bolnica, teško to mogli postati bez posjedovanja članske iskaznice. Članstvo u Partiji ipak nije bilo odlučujući kriterij – dokazana stručna spremnost i izrazite organizacijske sposobnosti posebno su uzimane u obzir pri postavljanju na najviše bolničke dužnosti.40 U bolnicama su postojale Komisije za izbor i imenovanja u čijem su radu uz predstavnike Gremija i zamjenike direktora (kasnije šefova kadrovskih službi) sudjelovali predstavnici društveno-političkih organizacija – Partije, Sindikata i Omladine.41 Komisije su predlagale kandidate za mjesta šefova odjela, glavnih sestara bolnica i više administrativne dužnosti, ali su konačna rješenja donosili direktori koji nisu bili obvezni prihvatiti predložene kandidate jer su imali vlastito (diskrecijsko) pravo donošenja svih odluka. Sukladno lenjinističkoj paroli ‘’Tvornice radnicima – zemlja seljacima’’ u državi je 1950. godine uvedeno radničko samoupravljanje. Njegovim uvođenjem u bolničke ustanove i domove zdravlja 1952. godine i formiranjem Radničkih savjeta kao najviših organa upravljanja direktorska ovlaštenja su ograničena, ali je Partija putem bolničkih aktiva Saveza komunista koji su postojali u svim ustanovama do propasti bivše države i ‘’pored pluralizma samoupravnih interesa’’ imala odlučujući utjecaj na donošenje najvažnijih odluka koje su morale biti u skladu s demokratskim centralizmom na ‘’generalnoj partijskoj liniji’’. Valja međutim priznati da je među partijskim sekretarima i direktorima bolnica bilo liječnika koji nisu ‘’odlazili po svoje mišljenje u Komitet’’ već su u Općinskom i Kotarskom komitetu Saveza komunista otvoreno iznašali i odlučno branili svoje stavove, a zavisno o partijskoj specifičnoj težini njihova se riječ slušala i u visokim državnim i partijskim forumima u kojima je sjedio nemali broj razboritih, pametnih, poštenih i sposobnih ljudi. Niti u jednom sustavu bolest ne pita za ideološko-politička opredjeljenja i može se uspješno liječiti samo u zdravstvu, pa se državni i partijski moćnici nisu miješali u liječnički posao, jer je i 40

Partija: Komunistička partija Jugoslavije (KPJ-u), od 1952. Savez komunista Jugoslavije (SKJ-u).

41 Gremij (stručni kolegij): stručno savjetodavno tijelo direktora sastavljeno od šefova svih bolničkih odjela, glavne sestre bolnice i stručnjaka za određene bolničke poslove.

njihovo zdravlje ovisilo od stručnosti medicinskog osoblja. Republički sekretari za zdravlje (danas ministri zdravstva) su bili članovi Partije, kao i većina direktora bolnica, dok su šefovi odjela, glavne sestre odjela i bolnica i većina liječnika bili ‘’vanpartijci’’. Unatoč tome jednima i drugima je briga o unapređenju narodnog zdravlja bila na prvom mjestu.42 Bolesnike se liječilo profesionalno, bez obzira na njihovo materijalno stanje, zanimanje i društveni položaj, nacionalnost, vjerska i politička uvjerenja. Na kraju još jedan podatak. Glede osobnih dohodaka (plaća) u bolnicama je vladala ‘’uravnilovka’’ jer se raspon između najviše (direktori) i najniže bolničke plaće (nekvalificirani radnici) kretao u omjeru 4:1 što je destimuliralo rad najsposobnijih, pogodovalo nezalaganju i neučinkovitosti rada i otvaralo široki prostor mitu i korupciji od kojih nije bilo imuno ni tadašnje društvo. Premda je uravnilovkom liječnički posao bio obezvrijeđen nisu se iscrpile njihove zalihe erosa i entuzijazma u liječenju bolesnika, a zahvaljujući disciplini i vlastitoj kulturi rada s bolesnim ljudima većina je ostalih zaposlenika moralno i uspješno obavljala sve postavljene zadatke.

Higija, fontana u parku riječke bolnice, rad akademskog kipara Zvonka Cara43

42 Do početka šezdesetih godina glavne sestre odjela i bolnica su bile presvučene časne sestre milosrdnice koje sasvim sigurno nisu simpatizirale vladajući komunistički sustav. Od 12 poslijeratnih voditelja internističke službe u riječkim bolnicama trojica su bili članovi Saveza komunista, a od 9 glavnih sestara niti jedna. Udjel komunista među liječnicima približno je odgovarao udjelu u općoj populaciji i kretao se između pet i deset posto. Kako se u to vrijeme znalo primati u Partiju svjedoči poznati riječki internist. Primarijus Kučić nastojao je proširiti partijsku bazu ‘’svoje’’ bolnice. Krajem pedesetih godina pozvao je petoricu mlađih specijalizanata u direktorsku sobu i kratko saopćio: ‘’Od danas ste svi komunisti’’. Rečeno – učinjeno pa je Partija dobila nove članove koji su se ‘’okitili crvenim karanfilima’’. 43 Poznati crikvenički akademski kipar Zvonko Car je bio kronični plućni tuberkulozni bolesnik koji se u više navrata liječio na Internom odjelu riječke bolnice. Zahvaljujući brizi osoblja uspio se izliječiti. U znak zahvalnosti, dogovorno s primarijusom Kučićem koji je tada bio direktor bolnice, odlučeno je da se u parku ispod ulaza u glavnu bolničku zgradu podigne spomen fontana. Prva je ideja bila da kip predstavlja bolničarku koja nosi ranjenika, ali je kao motiv ipak odabrana Higija, božica zdravlja sa simbolom liječništva – zmijom koja pije vodu iz vrča. Fontana je podignuta 1956. godine.

Otvaranje Medicinskog fakulteta – prijem novih liječnika i školovanih medicinskih sestara Otvaranjem Medicinskog fakulteta 1955. godine Interni odjeli postaju nastavne baze za rad sa studentima medicine. Na novoosnovanoj Katedri za internu medicinu profesor Novak održava nastavu kolegija ‘’Interna medicina’’, a primarijus Kučić, dr. Branko Antonin i dr. Božena Kopajtić postaju prvi asistenti i vode praktičnu nastavu sa studentima. Po završenom habilitacijskom postupku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1958. primarijus Kučić postaje naslovni docent, a novim asistenticama na Katedri imenuju se dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Vladimira SeidelMarčec i dr. Alma Polić. Nakon otvaranja Medicinskog fakulteta na odjele se prima veći broj liječnika. Tako su 1956. na Interni odjel sušačke bolnice primljeni na specijalizaciju dr. Ivo Margan, dr. Milan Zgrablić, dr. Veljko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin. Dvije godine kasnije na sušački odjel se primaju dr. Veljko Novak, dr. Mira Premužić i dr. Milan Prica, a na riječki dr. Josip Roje, dr. Ana Tomljanović i dr. Mladen Medanić. Na riječki odjel 1959. dolazi dr. Anton Bačić, a sušački se 1961. pojačava novim specijalizantima dr. Zdenkom Karlovićem i dr. Velinkom Švalbom. Godine 1963. na sušački odjel je primljen dr. Franjo Čohar, a 1964. primaju se dr. Đurđica Car na riječki i dr. Đorđe Živanović na sušački odjel.

Liječnici sušačkog Internog odjela u parku ispred glavne bolničke zgrade 1956. godine S lijeva na desno: dr. Ivo Margan, dr. Milan Zgrablić, dr. Božena Kopajtić, dr. Branko Antonin, dr. Zlatko Pavlin i dr. Veljko Čabrijan

Do otvaranja Medicinskog fakulteta prvi poslijeratni specijalizanti – dr. Branko Antonin, dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Vladimira Seidel-Marčec, dr. Vinko Bakić, dr. Branko Vabušek, dr. Ivan Gregurić, dr. Alma Polić i dr. Božena Kopajtić specijaliziraju internu medicinu pa od 1956. godine počinje svakodnevno dežurstvo na Internim odjelima. Šefovi su još uvijek u pripravnosti kod kuće ‘’pri telefonu’’, a u prijemnim ambulantama dežuraju specijalizanti među kojima su naj-

brojniji budući internisti. Dežurstvo i pripravnost se tada nisu posebno plaćali, niti se nakon dežurstva odlazilo kući. Bilo je uobičajeno ostati na odjelu odraditi puno radno vrijeme, čak i nakon 48 satnog vikend dežurstva. Premda se nije radilo o službenom stavu bolničkih uprava držalo se da su godišnji odmori, slobodni dani nakon dežurstva i ograničeno radno vrijeme privilegije nespojive s liječničkim pozivom, a šefovi su i osobnim primjerom vršili moralni pritisak na mlađe suradnike da ih bez pogovora slijede u produženom i besplatnom radu. Nakon osnivanja fakulteta uvedena je još jedna novina u radu odjela. Počelo se s održavanjem tzv. ‘’literaturnih’’ sastanaka. Šefovi su zadužili specijalizante i mlađe specijaliste da jednom tjedno iznose najnovija saznanja iz stručne literature i kazuistike. U početku su sastanci održavani subotom u 11 sati da bi se kasnije održavali ponedjeljkom iza završenog jutarnjeg stručnog sastanka. Sastanci su trajali oko sat vremena uključujući raspravu. Na pojedinim zavodima Interne klinike tradicija održavanja stručnih ‘’literaturnih’’ sastanaka održala se do današnjih dana! U bolnicama prvih deset poslijeratnih godina radi neznatan broj medicinskih sestara sa završenom srednjom i višom stručnom školom. Zbog nedostatka školovanog osoblja ‘’presvučene’’ časne sestre i bolničarke obavljaju sve poslove ‘’formacijski’’ predviđene za srednji medicinski kadar, a najsposobnije časne sestre postaju glavne sestre odjela i bolnica. Na velikom riječkom Internom odjelu dužnost glavne sestre ženskog odsjeka vršila je č.s. Julka (Alojzija Varga), a muškog č.s. Dobrila (Marija Šipušić) dok je na manjem sušačkom odjelu također podijeljenom na muški i ženski odsjek rad sestara, bolničarki i pomoćnog osoblja organizirala i nadzirala časna sestra Bertina (Katica Antonić). Godine 1953. redovito četverogodišnje školovanje završava prva generacija temeljito školovanih medicinskih sestara, a 1956. se prima na odjele veći broj sestara. Mimica Leonardi postaje glavna sestra sušačkog Internog odjela, Lucija Kalafatić-Lušić glavna sestra Bolničkog laboratorija, a Branka Puškarić-Šustar voditeljica elektrokardiografskog laboratorija. Na riječkom odjelu časne sestre ostaju na vodećim dužnostima do 1962. godine kada se ukida podjela na muški i ženski odsjek, a glavna sestra Internog odjela postaje Elvira Matetić-Popović koja kao viša medicinska sestra obnaša dužnost do ujedinjenja Klinika 1982. godine. Unatoč kontinuiranom radu Škole za medicinske sestre u riječkim bolnicama i Domu narodnog zdravlja postoji veliki manjak školovanog srednjeg medicinskog osoblja zbog čega se 1958. godine otvara dvogodišnja Bolničarska škola koja omogućava osobama s četiri razreda osnovne škole doškolovanje uz rad i postizanje tzv. interne kvalifikacije. Završetkom njihovog školovanja 1960. godine na odjele se prima prva generacija temeljitije školovanih bolničarki koje pod vodstvom medicinskih sestara počinju provoditi stručniju njegu bolesnika i održavati veću higijenu na odjelima. Osnivanjem redovite četverogodišnje Škole za medicinske sestre i Škole za zdravstvene tehničare (laborante, rendgen tehničare, sanitarne i zubne tehničare) 1960. godine odjeli se sredinom šezdesetih konačno popunjavaju školovanim srednjim kadrom, pa se 1964. ukida Bolničarska škola.44 ‘’Presvučene’’ časne sestre nastavljaju raditi na jednostavnijim poslovima, a mlađe među njima završavaju srednju školu i postaju ‘’prave’’ medicinske sestre. Zbog povećanog broja školovanih sestara posao na Klinikama se počinje organizirati radom u tri osmerosatne dnevno-noćne smjene.45 44 Nakon osnivanja škole za srednje medicinske kadrove direktori bolnica i šefovi odjela odredili su određeni broj liječnika specijalizanata za nastavnike koji su u školi održavali teoretsku nastavu iz stručnih predmeta, a više medicinske sestre pod vodstvom glavnih sestara sušačke i riječke bolnice vodile praktičnu nastavu na odjelima. Uz dugogodišnju ravnateljicu Škole za medicinske sestre Sofiju Vlašić među prvim višim sestrama zaduženima za rad s učenicima posebno su se isticale glavne sestre riječke i sušačke bolnice Dušanka Kos i Ivanka Butorac. 45 U prvih deset poslijeratnih godina na prste dvije ruke moglo se izbrojiti školovane medicinske sestre. Časne sestre milosrdnice i bolničarke u tim su vremenima iznesle na svojim leđima svu težinu zahtjevnog sestrinskog posla za što im treba odati posebno priznanje.

Glavne medicinske sestre, ‘’desne ruke’’ šefova odjela, organiziraju poslove srednjeg kadra, nabavu i raspodjelu lijekova i sanitetskog materijala iz bolničkih ljekarni, nadziru rad sestara, bolničarki i pomoćnog osoblja, provode redovite inventure i preuzimaju dio administrativnih poslova koje su do tada obavljali liječnici. Početak rada specijalističkih internističkih ambulanti i prvih administrativnih službenica na odjelima Nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine osnovana je Gradska poliklinika koja je do pripojenja riječkom Domu narodnog zdravlja 1953. radila kao samostalna ustanova. Poliklinika se iste godine izdvaja iz sastava Doma narodnog zdravlja i kao jedinica sekundarne zdravstvene zaštite pripaja Općoj bolnici ‘’Braće dr. Sobol’’. U specijalističkoj internističkoj ambulanti u punom radnom vremenu počinje raditi dr. Vladimira Seidel. Riječke bolnice 1959. uvode polikliničku službu sa svim bolničkim specijalnostima pa se na Sušaku i u Rijeci otvaraju dvije internističke ambulante (‘’ambulante šefova odjela’’) u kojima počinju raditi profesor Novak i docent Kučić. Ambulante početno rade samo dva sata dnevno i primaju ograničeni broj bolesnika, a rad u njima je zamišljen kao nadzor nad bolesnicima koji su otpušteni s bolničkog liječenja. Zbog brojnih bolesnika i velikog interesa liječnika primarne zdravstvene zaštite u ‘’ambulantni pogon’’ ubrzo su uključeni svi odjelni specijalisti pa se počinje raditi svakodnevno, osim nedjelje, u ‘’punom radnom vremenu’’ tj. osam sati dnevno. Osim bolesnika koji su bili na bolničkom liječenju pregledavaju se svi pokretni bolesnici koje sektorski liječnici šalju na preglede bolničkim specijalistima zbog mišljenja glede dijagnoze i terapije. Godine 1958. počela su se na Internim odjelima pisati otpusna pisma. Uz obvezni supotpis šefa, pisma su pisali specijalisti ‘’nabadajući’’ s dva prsta po tipkama pisaćeg stroja. U njima su pored dijagnoza na latinskom jeziku bili naznačeni svi nalazi učinjeni tijekom hospitalizacije, tijek bolesti, završno mišljenje (epikriza) i preporuke za daljnje liječenje i (eventualnu) ambulantnu kontrolu. Svaki je odjel imao po dva pisaća stroja, jedan na muškom, a drugi na ženskom odsjeku, pa su specijalisti gubili radno vrijeme čekajući u ‘’fili za pisaću mašinu’’. Koncepcija pisanja otpusnih pisama ostala je međutim neznatno izmijenjena sve do današnjih dana! Do 1961. godine na odjelima nisu radili administrativni službenici. Izuzev izvješća i perspektivnih programa rada koje su pisali šefovi, sve ostale administrativne poslove obavljali su liječnici specijalisti i glavne medicinske sestre. Dolaskom službenica, na svaki odjel po jedne, konačno su oslobođeni većine administrativnih poslova, primjerice vođenja registra primljenih, otpuštenih i umrlih bolesnika, arhiviranja povijesti bolesti, rendgenskih filmova i obdukcijskih nalaza, potraživanja kancelarijskog materijala, obavljanja inventure na odjelu, zaprimanja i otpreme pošte, stručnih časopisa, slanja telegrama itd. Službenice su postale i sekretarice (tajnice) šefova odjela pa su po njihovim odredbama obavljale telefoniranja, slanja telegrama, pisanja poziva za stručne sastanke, evidentiranja rada zaposlenika, pisanja rasporeda rada za liječnike, zaprimanja molbi i žalbi, a pripali su im ‘’tipični’’ tajnički poslovi – bilježenje šefovskih obveza, primanje stranaka i pripremanje crne kave i bezakoholnih pića iz skromne šefovske ‘’reprezentacije’’. Uredile su odjelne knjižnice, filmoteke rendgenskih filmova i na revers izdavale stručne časopise i knjige.

Budući da se administrativni posao neprestano povećava, primaju se nove službenice (administrativne referentice), pa se posao tajnica odvaja od posla ostalih službenica. Tajnice u potpunosti preuzimaju poslove u Studentskoj kancelariji te zaprimaju prijave i odjave ispita i kolokvija,

obavještavaju studente o terminima ispita, pišu rasporede održavanja predavanja, seminara i vježbi, dostavljaju indekse na ovjeru pohađanja kolegija i bilježe fakultetske obveze predstojnika i članova Katedre. Uz to vode evidenciju rasporeda liječnika stažista i specijalizanata po odjelima i povremeno pomažu ostalim službenicama pa im posla zaista nije nedostajalo. Jedinu stanku tijekom radnog vremena tajnice i odjelne službenice su imale za vrijeme polusatnog dnevnog odmora kada bi pojele od kuće donesenu užinu i popile šalicu crne kave. Osnivanje Internih klinika Medicinskog fakulteta Pošto su stečeni minimalni uvjeti glede kadrova i opreme oba su Interna odjela 1962. postala Interne klinike riječkog Medicinskog fakulteta. Prof. dr. Silvije Novak, od 1955. pročelnik Katedre za internu medicinu, postao je prvi predstojnik sušačke Interne klinike. Njegov prijeratni učenik, dugogodišnji suradnik i prijatelj, šef Internog odjela Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ prof. dr. Zdravko Kučić prerano je umro od neizlječive bolesti u listopadu 1961. godine ne dočekavši da i ‘’njegov’’ odjel postane Klinika. Mjesto šefa Internog odjela riječke bolnice i nastavne obveze na Katedri za internu medicinu preuzeo je u zimskom semestru školske godine 1961./62. osnivač i direktor opatijske Thalassotherapije prof. dr. Čedomil Plavšić kao privremeno rješenje, da bi u ljetnom semestru 1962. godine predstojnik Interne klinike riječke bolnice na poziv tadašnjeg direktora interniste dr. Vinka Bakića postao doc. dr. Branko Antonin koji je klinikom ravnao do smrti 1983. godine. Istaknuti narodni liječnik, dugogodišnji direktor riječke bolnice i društveno-politički radnik prof. dr. Zdravko Kučić posmrtno je dobio veliko društveno priznanje. Na prijedlog Kotarskog odbora Socijalističkog Saveza Radnog Naroda Općinska skupština grada Rijeke odlučila je da sušačka bolnica 1962. dobije naziv Opća bolnica ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ kojeg je nosila sve do ujedinjenja riječkih bolnica u Bolnički centar 1982. godine.46

Ulica Dr. Zdravka Kučića, Gornja Vežica na Sušaku

46 Uz najviše civilne i vojne počasti profesora Kučića je do posljednjeg počivališta na Trsatskom groblju u plebiscitu poštovanja ispratilo više od 20.000 građana Rijeke, istarske i primorsko-goranske regije. Grad Rijeka je po projektu sušačkog arhitekta ing. Igora Emilija izgradio grobnicu čiji je nadgrobno obilježje komponirano kao tableta s pincetom.

Ponovno udareni temelji riječko-sušačke interne medicine, bolničkog i izvanbolničkog zdravstva U razdoblju od 1946. do 1962. godine udareni su novi temelji riječke hospitalne interne medicine uz ogromne napore vodećih internista dvije opće bolnice prof. dr. Zdravka Kučića i prof. dr. Silvija Novaka i njihovih prvih suradnika. Nakon oslobođenja Rijeke i pripajanja grada FNR Jugoslaviji Rijeku napuštaju talijanski liječnici i bolničko osoblje. U sušačkoj bolnici je 1946. na šest odjela radilo šest liječnika specijalista, a u velikoj riječkoj bolnici su nakon 1947. ostala raditi tri specijalista Hrvata i jedan specijalist Talijan. Zbog toga jugoslavenske vlasti administrativnim rješenjima od 1946. do 1948. popunjavaju bolnice novim osobljem. Interni odjeli podijeljeni na muške i ženske odsjeke početno rade u devastiranim prostorima s minimumom opreme, lijekova i sanitetskog materijala. Uz malobrojne liječnike medicinski kadar se sastoji od ‘’presvučenih’’ časnih sestara milosrdnica i polukvalificiranih bolničarki. Dijagnoza bolesti se zasniva gotovo isključivo na kliničkim metodama, a liječenje provodi sukladno skromnim mogućnostima po principima Zagrebačke internističke škole KBC-a ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’.47 Radi se dvokratno, ujutro i poslijepodne, šest dana tjedno bez dežurnog liječnika specijalista, a šefovi odjela su kod kuće u stalnoj pripravnosti ‘’pri telefonu’’. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina na odjele se primaju prvi specijalizanti koji sredinom pedesetih postaju specijalisti, približno u isto vrijeme kada se prima veći broj školovanih medicinskih sestara koje postaju glavne sestre odjela i bolnica. Sredinom pedesetih godina Centralne bolničke laboratorije vode tek diplomirani magistri farmacije – biokemičari, pa se proširuje raspon biokemijskih i hematoloških pretraga. Po osnivanju Medicinskog fakulteta 1955. godine prima se veći broj liječnika specijalizanata, a gotovo svi specijalisti postaju asistenti na Katedri za internu medicinu. Počinje stalno specijalističko dežurstvo na odjelima koji 1962. godine postaju klinike Medicinskog fakulteta. Proširenje specijalističke kadrovske osnove uz prijem školovanih medicinskih sestara omogućilo je otvaranje specijalističkih internističkih ambulanata u bolnicama, a početkom šezdesetih godina na odjele se primaju i prve administrativne službenice. Nakon utemeljenja ubrzano se razvijaju i ostale bolničke specijalnosti. U riječkoj bolnici osnivaju se nove specijalnosti – neurologija i ortopedija koje nisu postojale prije rata. Novoosnovani Ginekološko-porođajni odjel preseljen je iz riječke bolnice 1946. u konfisciranu i renoviranu zgradu bivšeg Riječkog sanatorija (Sanatorio Fiumano). Početkom 1948. ukida se sušački Zarazni odjel, a ftizeologija se iz riječke bolnice premješta u nekadašnje klimatsko lječilište u Ičićima koje 1963. prerasta u Bolnicu za plućne bolesti i tuberkulozu pluća. U bivšoj vili „Miramare“ na Kostabeli se 1. siječnja 1949. osniva Dječja bolnica za liječenje koštano zglobne tuberkuloze u koju se premještaju bolesna djeca iz Ortopedske bolnice u Kraljevici. Ortopedski odjel riječke bolnice se 1956. premješta u Ortopedsku bolnicu Lovran, a Otorinolaringološki odjeli sušačke i riječke bolnice se 1960. ujedinjuju u jedan odjel koji se nalazi u riječkoj bolnici. Dječji odjel riječke bolnice

47 U Zagrebu je 1942. godine na Rebru otvorena nova Zakladna bolnica tada najmoderniji bolnički kompleks u ovom dijelu Europe koji je potom preimenovan u Klinički bolnički centar „Rebro“. Nakon Drugog svjetskog rata velika zagrebačka Bolnica milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti dobila je 1948. ime po narodnom heroju dr. Mladenu Stojanoviću organizatoru antifašističkog ustanka u Bosanskoj krajini kojeg su u ožujku 1942. u partizanskoj bolnici kod Jošavke ubili četnici. Bolnica je nosila njegovo ime do 1991. godine kada je vraćen izvorni naziv KB ‘’Sestre milosrdnice’’.

preseljen je 1961. u Dječju bolnicu na Kantridi u kojoj se postupno formiraju odjeli za klasičnu pedijatriju, dječju ortopediju, dječju kirurgiju i rehabilitaciju. Svi bolnički odjeli se povećavaju i popunjavaju novim liječnicima, medicinskim sestrama i pomoćnim osobljem. Poboljšava se rad pratećih medicinskih službi, a u uskoj suradnji s Medicinskim fakultetom se na mjestu stare prosekture riječke bolnice 1963. otvara novi Zavod za patološku anatomiju. U njegovim prostorijama u veljači 1966. počinje djelovati Zavod za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta. Šire riječko primorsko područje odavno je poznato po ljekovitom utjecaju sredozemne klime i mora pa se revitaliziraju klimatska lječilišta koja s vremenom postaju bolnice i nastavne baze Medicinskog fakulteta. Tako je 1948. u Velom Lošinju otvoreno Dječje klimatsko lječilište za alergijske bolesti s odjelom za odrasle. Zavod za rehabilitaciju i liječenje bolesti srca, pluća i reumatizma Thalassotherapija Opatija osnovan je 1957. , a Zavod za talasoterapiju odraslih Crikvenica u kojem se stacionirano ili ambulantno provodi prevencija i rehabilitacija gornjih i donjih dišnih putova počinje raditi 1960. godine. U korak s ubrzanim razvojem bolnica i Medicinskog fakulteta ide izvanbolnička zdravstvena služba. Od sektorskih ambulanata, dispanzera i Hitne medicinske pomoći stvara se 1953. Dom narodnog zdravlja koji obuhvaća svekoliku primarnu i dio sekundarne zdravstvene zaštite. Dvije godine kasnije u Rijeci djeluje 30 sektorskih zdravstvenih stanica, tri antituberkulozna dispanzera, tri dječja dispanzera, Antivenerološki dispanzer, tri savjetovališta za trudnice, Gradska poliklinika i Školske poliklinike. U sektorskim zdravstvenim stanicama, budućim ambulantama primarne zdravstvene zaštite, i poliklinikama uz liječnike, medicinske sestre i prateće osoblje rade zubari i zubotehničari. Oblasni Higijenski zavod (prijašnji Instituto d’igiene e profilassi) sa svojim sanitarno epidemiološkim službama i sanitarnim inspektoratima djeluje kao preventivno medicinska ustanova. Do 1960. godine otvaraju se industrijske zdravstvene stanice-ambulante za medicinu rada, dispanzeri za zaštitu djece, majki i trudnica i dispanzeri za kronične bolesti i zloćudne tumore. Sve izvanbolničke službe integriraju se u Zavod za zaštitu zdravlja (ZZZZ), danas Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije čija je nova zgrada pokraj riječke bolnice podignuta 1972. godine. Ubrzano se razvija i apotekarska (ljekarnička) služba. Jedinstveni grad nakon oslobođenja ima 10 ljekarni. S razvojem bolničke i izvanbolničke zdravstvene službe povećava se broj ljekarni pa se 16 gradskih i prigradskih ljekarni 1963. udružuju u krovnu ustanovu – Ljekarnu „Jadran“. Budući da u nastavku ne će biti prikazan daljnji razvoj riječkog ljekarništva koje idućih godina doživljava pravu ekspanziju i kvalitetni uspon nije na odmet spomenuti da je na temeljima centralnog laboratorija za izradu i kontrolu galenskih pripravaka Ljekarne “Jadran” nakon uspješne privatizacije 1991. godine kao farmaceutsko dioničko društvo za proizvodnju lijekova izrastao “Jadran - Galenski Laboratorij” d. d. koji je u relativno kratkom vremenu postao internacionalna farmaceutska tvrtka s gotovo 800 zaposlenika koja danas izvozi svoje proizvode u 35 zemalja i trenutno zauzima treće mjesto u nacionalnoj farmaceutskoj industriji.

Osnivanje odsjeka i odjela užih specijalnosti i vodeći liječnički sastav Usporedno s porastom društvenog standarda dolazi do većih materijalnih ulaganja u bolničko zdravstvo, pa se povećava broj zaposlenika i nabavlja nova oprema. Iskustva stečena stručnim usavršavanjima poglavito u domaćim središtima (Zagreb, Ljubljana i Beograd) dovode do uvođenja novih dijagnostičko – terapijskih postupaka koji rezultiraju bržim i boljim liječenjem. Stručni rad postaje opsežniji i diferenciraniji pa je podjela Internih klinika na odsjeke postala neminovna i bila prirodni slijed napretka struke. Od osnivanja Internih odjela 1946. do formiranja Internih klinika 1962. značajno se promijenio specijalistički sastav. Svi talijanski internisti su optirali, docent Grgurina i profesor Kučić preminuli, dr. Vinko Bakić i dr. Ivo Margan postali direktori riječke i sušačke bolnice, a dr. Branko Vabušek, dr. Ivan Gregurić, dr. Olga Šarčević-Smederevac, prim. dr. Bogomil Kantoci i prof. dr. Čedomil Plavšić otišli iz Rijeke u druge hrvatske bolnice, pa je u vrijeme osnivanja Internih klinika na njima radilo 13 specijalista.48 Završetak specijalizacije omogućio je liječnicima bavljenje užim područjima interne medicine. Tako su se dr. Božena Kopajtić i dr. Vladimira Seidel-Marčec počele sustavnije baviti endokrinologijom, dr. Mira Premužić i dr. Mladen Medanić hematologijom i citologijom, dr. Frane Škorić i dr. Milan Prica gastroenterologijom, dr. Stanislav Paškvan i dr. Milan Zgrablić nefrologijom, a dr. Alma Polić, dr. Veljko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin kardiologijom. Uz hematologa profesora Novaka i docenta Antonina koji se bavio kardiologijom, navedeni specijalisti su postali osnivači subspecijalističkih odsjeka Internih klinika sušačke i riječke bolnice. Osnivanjem Internih klinika ukida se dotadašnja podjela na muške i ženske odsjeke. Bolesnici (bolesnice) s istovrsnim bolestima unutarnjih organa počinju se grupirati u muške i ženske sobe u kojima ih nadziru i liječe navedeni specijalisti. Formiranje subpecijalističkih odsjeka teklo je usporeno jer je valjalo osposobiti suradni medicinski kadar, nabaviti opremu i osigurati primjerenije bolesničke i radne prostorije. Na poticaj profesora Antonina, 1968. godine su osnovani prvi subspecijalistički odsjeci na riječkoj Klinici: Kardiopulmološki odsjek s laboratorijem (šefica prim. mr. sc. Alma Polić), Gastroenterološki (prim. dr. Frane Škorić), Endokrinološki (prim. dr. Vladimira Seidel-Marčec) i Nefrohematološki s hematocitološkim laboratorijem (šef prim. dr. Stanislav Paškvan). Prateći suvremene trendove u internoj medicini 24. ožujka 1965. formira se na Internoj klinici riječke bolnice Radioizotopni laboratorij. Inicijatori i realizatori projekta su pored docenta Antonina bili dipl. ing. Vesna Švarcer sa Zavoda za fiziku Medicinskog fakulteta u Rijeci (kćerka profesora Silvija Novaka, kasnije profesorica i predstojnica Zavoda za fiziku), dr. Darko Ivančević s Radioizotopnog laboratorija Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu, profesor biologije Đuro Šikić i odjelni specijalist internist dr. Ivan Duvančić. Za prvog šefa postavljen je dr. Ivan Duvančić koji 1968. kao tehnička pomoć jugoslavenske vlade odlazi u Etiopiju pa ga nasljeđuje profesor Šikić koji vodi laboratorij do 1974. kada Radioizotopni laboratorij prerasta u Odsjek za nuklearnu medicinu Interne klinike. Za šefa odsjeka imenovan je dr. Anton Burić, specijalist internist, koji je i prije položenog specijalističkog ispita (1971.) radio u laboratoriju. Koncem 1974. godine na riječkoj Klinici osnovan je Odsjek internističke intenzivne njege pod vodstvom dr. Josipa Roje. Premda postoje jezgre subspecijalističkih odsjeka sa specijalistima koji sustavnije izučavaju 78

48 Dr. B. Vabušek je otišao u Zadar, dr. I. Gregurić u Pulu, dr. O. Šarčević-Smederevac u Osijek, prim. dr. B. Kantoci u Sisak, a prof. dr. Č. Plavšić u Thalassotherapiju Opatija.

Radioizotopni laboratorij početkom sedamdesetih godina (na slici desno kinetograf )

uže grane interne medicine sušačka Interna klinika je do kraja šezdesetih godina podijeljena na dva odjela – Internu I i Internu II. Do odlaska u mirovinu profesora Novaka ne dolazi do podjele klinike na subspecijalističke odsjeke. Profesora Novaka koji odlazi u mirovinu 1971. godine nasljeđuje njegova zamjenica docentica Kopajtić koja sljedi primjer profesora Antonina pa se na sušačkoj Internoj klinici 1972. i formalno osnivaju tri odjela. U sastavu Odjela I. nalaze se odsjeci za hematologiju (šefica dr. sc. Mira Premužić), nefrologiju (dr. Milan Zgrablić) i endokrinologiju (prof. dr. Božena Kopajtić). Odjel II. sastavljen je od odsjeka za kardiopulmologiju (dr. Zlatko Pavlin) i odsjeka intenzivne njege (dr. Veljko Čabrijan), a gastroenterologija s endoskopskom jedinicom postaje Odjel III. na čelu s dr. sc. Milanom Pricom. Zbog razvoja subspecijalističkih područja u sve opsežnijoj internoj medicini prijelaz u viši organizacijski oblik usljedio je na obje klinike 1976. godine kada su odsjeci s navedenim voditeljima postali odjeli, izuzev riječkog Nefrohematološkog odsjeka koji se nakon prerane smrti primarijusa Paškvana 1974. godine podijelio na dva odsjeka. Nefrološki odsjek počinje voditi tek završena specijalistica dr. Jasna Sobol-Dimec, a hematološki s citološkim laboratorijem prim. dr. Mladen Medanić.49 Iz sastava riječke Interne klinike se 1976. godine izdvaja Odsjek nuklearne medicine koji postaje samostalna organizacijska jedinica KB ‘’Braće dr. Sobol’’ – Zavod za nuklearnu medicinu. Dr. Anton Burić postaje prvi šef zavoda podijeljenog na dva odsjeka. Odsjek za dijagnostiku i liječenje bolesti štitne žlijezde vodi dr. Polda Nežić-Legac, a Odsjek za morfološku i funkcionalnu dijagnostiku dr. Aleksandar Smokvina. U sastavu Odsjeka za dijagnostiku i bolesti štitne žlijezde 49 Prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, kasnije pročelnica Nefrološkog odjela Interne klinike Kliničkog bolničkog centra i voditeljica sušačke polikliničke internističke službe kćerka je dr. Mate Sobola.

nalazi se Radioimunološki laboratorij na čelu s profesorom biologije Đurom Šikićem. Zavod je smješten u četiri adaptirane prostorije na istočnom krilu II. kata Interne klinike sve do 1986. kada je premješten u prizemlje novosagrađene peterokatnice Klinike za ginekologiju i porodništvo, gdje se i danas nalazi. Na riječkoj Klinici se 1976. osniva Odjel za specijalističke ambulante pod vodstvom dr. Ane Tomljanović-Manestar. Odjel je osnovan zbog učinkovitijeg rada internističkih ambulanata, bolje povezanosti s ostalim specijalističkim ambulantama velike riječke bolnice, usklađivanja rada sa specijalističkim ambulantama bolnica u Sušaku, Kraljevici, Opatiji, Ičićima i Lovranu te poboljšanja suradnje s liječničkim ordinacijama primarne zdravstvene zaštite riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja i Domova zdravlja u tadašnjoj Zajednici općina Rijeka koja je obuhvaćala današnju Istarsku i Primorsko-goransku županiju i općine Senj, Ogulin i Pag. Učinjenim prostornim preinakama odsjeci (odjeli) su počeli raditi u međusobno odvojenim prostorijama s vlastitim liječničkim i sestrinskim kadrom, dok administrativno i pomoćno osoblje i dalje obavlja poslove za cijelu kliniku. U vrijeme osnivanja odjela na klinikama je radilo 36 liječnika, 24 specijalista i 12 specijalizanata interne medicine, 76 medicinskih sestara te pomoćne i administrativne radnice. Organizacija posla i radno vrijeme na Klinikama Nakon Drugog svjetskog rata liječnici su radili dvokratno, ujutro i poslijepodne, osam sati dnevno, šest dana tjedno. Nedjelje su bile slobodne. Takvo radno vrijeme potrajalo je do početka šezdesetih godina kada se počelo raditi jednokratno, ujutro po osam sati, šest dana u tjednu, a tek je početkom sedamdesetih godina tjedna satnica iznosila 42 sata, pa su tri subote i sve nedjelje u mjesecu postale neradni dani. U jednokratnom radnom vremenu liječnici su počeli raditi u 7.30 ili 8.00 sati, a završavali s poslom u 15.30 ili 16.00 sati. Po završetku radnog vremena usljedilo je dežurstvo koje je trajalo do 7.30 ili 8.00 sati idućeg dana. Do početka rada u smjenama 1982. godine radili su u ‘’vikend’’ dežurstvima tj. subotom i nedjeljom (48 sati) da bi nakon završenog jutarnjeg stručnog sastanka ponedjeljkom (teoretski) koristili slobodan dan. U prvih desetak poslijeratnih godina medicinske sestre (većinom presvučene časne sestre i polukvalificirane bolničarke) radile su u dvanaesterosatnim dnevnim i noćnim smjenama sve dane u tjednu. Početkom šezdesetih godina odjeli se u većoj mjeri popunjavaju školovanim medicinskim sestrama pa sredinom desetljeća počinju raditi u tri smjene: jutarnjoj od 6 do 14 sati, popodnevnoj od 14 do 22 sata i noćnoj od 22 do 6 sati sljedećeg dana. Najviše sestara je radilo u jutarnjoj, manje u popodnevnoj, a najmanje u noćnoj smjeni iza koje su koristile slobodni dan. Glavne sestre klinika, medicinske sestre u specijalističkim ambulantama i administrativne službenice radile su jednokratno u jutarnjim satima, osam sati dnevno, a pomoćne radnice (čistačice, spremačice i servirke) dvokratno, u jutarnjoj i popodnevnoj smjeni koja je završavala u 20 sati. Trosmjenski rad medicinskih sestara trajao je do početka osamdesetih godina kada su počele raditi u dvanaesterosatnim dnevnim i noćnim smjenama.

Sa ciljem ubrzanja privrednog rasta, sredinom 1965. u bivšoj državi započela je privredna reforma. Reforma je uz početne pozitivne učinke dovela do značajnog porasta nezaposlenosti. Među stotinama tisuća Jugoslavena, na ‘’privremeni rad’’ u inozemstvo, posebice Zapadnu Nje-

Nekadašnja škola i internat za medicinske sestre, danas zgrada Građevinskog fakulteta i budući Fakultet za zdravstvene studije riječkog Sveučilišta

mačku, kao gastarbajteri, otišle su tisuće medicinskih sestara i stotine liječnika. Dobivanje posla u bolnicama postalo je poput glavnog dobitka na lutriji! Uz prešutnu suglasnost uprava bolnica i šefova klinika, dio nezaposlenih liječnika počeo je volontirati tj. raditi na klinikama bez zasnivanja radnog odnosa i obavljati specijalizantske poslove, sve dok najustrajniji i najbolji nisu dobili posao. Premda zakonske osnove za volontiranje nisu postojale, besplatni rad mladih liječnika se dugo vremena (sve do kraja sedamdesetih godina) dozvoljavao jer je upravama odgovarao, šefovi se nisu protivili, a volonteri su prilikom raspisivanja natječaja za novo radno mjesto imali prednost pred drugim kandidatima. Usput rečeno i većina liječnika stažista u tim je vremenima volonterski odrađivala svoj obvezatni (sic!) jednogodišnji pripravnički staž. Do ujedinjenja u jedinstvenu Internu kliniku KBC-a posao na riječkim klinikama bio je organiziran gotovo na jednak način. Pritom su vodeću ulogu imali predstojnici koji su organizirali rad liječnika, a posao suradnog osoblja (medicinskih sestara, administrativnih službenica i pomoćnih radnica) u suradnji s glavnim sestrama odsjeka i odjela, organizirale glavne sestre klinika. Najvažnije je bilo sastavljanje dnevnog i mjesečnog rasporeda rada u kojem su bile točno naznačene obveze svih članova kolektiva tijekom radnog vremena tj. tko, što, gdje i kada radi na radilištima klinike (matični odjel, ambulanta, konzilijarna služba, dežurstvo na klinici i u Hitnom medicinskom traktu). Na temelju podataka dobivenih od glavnih sestara i šefova odsjeka i odjela, glavne sestre klinika i tajnice predstojnika bilježile su prisutnost i odsutnost s posla zbog bolovanja, trudnoća, godišnjih odmora, slobodnih dana, plaćenih i neplaćenih dopusta, stručnih usavršavanja i smrtnih slučajeva u obitelji. Bilježila se izvanbolnička konzilijarna služba, fakultetske obveze na Katedri, trajanje specijalizantskog staža i raspored specijalizanata po odjelima, staž liječnika

pripravnika, termini polaganja specijalizantskih kolokvija, specijalističkih i ostalih ispita, prijem novih specijalizanata na kliniku, odlasci s klinike itd. Vodila se dakle vrlo točna evidencija rada svih zaposlenika koju su ovjerenu potpisima predstojnika u bolničke uprave svakodnevno dostavljale glavne sestre. Pored toga što su organizirali posao i odgovarali za ukupan rad , predstojnici su vodili brigu o stručnom radu, suradnji s ostalim bolničkim klinikama i klinikama izvan Rijeke, organizirali znanstveno-nastavni rad na Katedri, sudjelovali na sjednicama Gremija, fakultetskog Znanstveno – nastavnog vijeća i Ravnateljstva, povremeno i na sjednicama Radničkog savjeta te radili na matičnim odjelima, pa se njihov radni dan često znao produžiti do kasnih večernjih sati. Bez reda nema rada, a bez rada nema uspjeha. Sukladno bolničkim statutima u svim slučajevima povreda radnih dužnosti predstojnici su pokretali disciplinske postupke. Prekršaje, od onih najblažih (primjerice učestalog kašnjenja na posao) do najtežih, razmatrala je Disciplinska komisija koja je predlagala Radničkom savjetu izricanje kaznenih mjera (opomena, posljednja opomena, suspenzija s radnog mjesta, prekid radnog odnosa) na koje su zaposlenici imali pravo žalbe. Prekid radnog ugovora (otkaz ili ‘’nesporazumni prekid radnog odnosa’’) kao najteža kaznena mjera je morao biti potvrđen od Radničkog savjeta i direktora bolnice, no najteže kazne su rijetko izricane pa je postojala uzrečica da je radnik postojećim Zakonom o radnim odnosima ‘’zaštićen kao lički medvjed’’. Da mlađi liječnici znadu kakva je bila organizacija liječničkog posla od osnivanja Internih klinika do njihovog ujedinjenja i kako su radili njihovi stariji prethodnici, opisat ću ‘’prosječni’’ liječnički radni dan s dežurstvom. Osim rada u smjenama koji je usljedio nakon ujedinjenja klinika i ratnih smjena tijekom Domovinskog rata, prikazana shema se u bitnim odrednicama održala sve do završetka pisanja ovog teksta. Tijekom jutarnjeg radnog vremena se: • • • • • • • • • • • • • •

primalo hitne i naručene bolesnike, prisustvovalo jutarnjim i popodnevnim stručnim sastancima, radile male i velike vizite, pružala hitna pomoć hospitaliziranim bolesnicima, davala propisana terapija, prisustvovalo obdukcijama i (po pozivu) kirurškim operacijama, obavljali konzilijarni bolnički i izvanbolnički pregledi, izvodili dijagnostički i terapijski postupci, pregledavalo u specijalističkim i subspecijalističkim ambulantama, vršili administrativni poslovi, radilo u Prijemnoj ambulanti / Hitnom medicinskom traktu (dežurni liječnici), održavalo predavanja, seminare i praktične vježbe sa studentima i obavljalo studentske i specijalističke ispite (članovi Katedre), davala obavještenja o hitno primljenim, ležećim i umrlim bolesnicima, obavljalo mrtvozorništvo.

RAD NA KLINICI OD 8.00 DO 16.00 SATI 7.30 – 8.00 sati:

dolazak na posao, presvlačenje u radnu uniformu, razgovor s dežurnim liječnikom,

8.00 – 8.15 sati:

kratka vizita u ‘’vlastitim’’ sobama na matičnom odsjeku (odjelu),

8.15 – 8.45 sati:

stručni sastanak u biblioteci: izvješće dežurne službe i sobnih liječnika o stanju bolesnika na odsjecima (odjelima), izvješće glavne sestre i šefa Centralnog bolničkog laboratorija, izvješća o patološko-anatomskim nalazima, analiza rendgenskih filmova, stručni, organizacijski i kadrovski problemi, upoznavanje s dopisima ravnatelja bolnice, njegovih pomoćnika i dekana Medicinskog fakulteta te ‘’primanje na znanje’’ ostalih obavijesti, ‘’literaturni sastanak’’ (jednom tjedno), prisustvovanje obdukcijama,

8.15 – 16.00 sati:

rad u specijalističkoj ili subspecijalističkim ambulantama,

8.45 – 9.15 sati:

dnevni odmor: šalica crne kave, čik pauza, ‘’zezanje’’ i ‘’štosovi’’,

9.15 – 10.30 sati:

vizita u ‘’vlastitim’’ bolesničkim sobama na odsjeku (odjelu), velika vizita s predstojnikom klinike (jednom tjedno), dogovor o otpuštanju i prijemu naručenih bolesnika, šalica crne kave s kolegama i medicinskim sestrama,

10.30 – 14.45 sati:

‘’administracija’’: pisanje uputnica za laboratorijske, rendgenske i konzilijarne preglede, bolesničkih povijesti bolesti, tijeka bolesti (decursusa morbi) i završnih mišljenja (epikriza), otpusnica, otpusnih pisama i uputnica (naloga) za autopsije, informiranje o relevantnim laboratorijskim, rendgenskim, patohistološkim, citološkim, mikrobiološkim, obdukcijskim i ostalim nalazima, rad u dijagnostici, konzilijarni pregledi, prisustvovanje operacijskim zahvatima na Klinici za kirurgiju, nastava i praktične vježbe sa studentima (članovi Katedre i ‘’dobrovoljci’’), usmene i telefonske obavijesti rodbini o bolesnicima, razgovori s predstavnicima farmaceutskih tvrtki, čitanje prospekata i stručnih članaka,

14.45 – 15.00 sati:

kratka vizita u ‘’vlastitim’’ bolesničkim sobama na matičnom odsjeku (odjelu),

15.00 – 15.30 sati:

stručni sastanak u biblioteci: podnošenje izvješća o stanju bolesnika na odsjeku (odjelu), broj slobodnih postelja, dogovoreni hitni premještaji s drugih klinika i/ili bolnica, obavijest dežurnim liječnicama o teškim i kritičnim bolesnicama na odsjeku (odjelu) i upisivanje terapijskih smjernica u posebnu knjigu, uputstva primopredaja službe dežurnim liječnicima u Intenzivnoj njezi,

15.30 – 16.00 sati:

pozdravljanje sa službujućim sestrama na matičnom odsjeku (odjelu), odlazak u dežurnu sobu (čik pauza, komentiranje proteklog radnog dana, ‘’zafrkavanje’’ s kolegama, presvlačenje u civilnu odjeću i obuću), odlazak iz bolnice,

16.00 – 16.30 sati:

povremeno za lijepih dana, ‘’čašica razgovora’’ s prijateljima-kolegama u obližnjem kafiću izvan bolnice.

DEŽURSTVO OD 16.00 DO 8.00 SATI Tijekom šesnaesterosatnog dežurstva liječnici su obavljali sljedeće poslove: • • • • • •

odlazili u Prijemnu ambulantu / Hitni medicinski trakt pregledavati hitne i primali na odjele životno ugrožene ili teško bolesne pacijente, ukazivali pomoć hospitaliziranim bolesnicima, konzilijarno pregledavali na drugim klinikama, obavljali popodnevnu i noćnu vizitu na klinici, ‘’administrirali’’ (pisanje povijesti bolesti hitno primljenih bolesnika, otpusnica za umrle, uputnica za patološko-anatomske i sudske obdukcije, ‘’skiciranje’’ otpusnih pisama i njihovo diktiranje u kazetofone), davali obavještenja o hitno primljenim, ležećim i umrlim bolesnicima (obavijest o smrti člana obitelji davala se telefonski do 22 sata).

‘’Hodogram’’ dežurstva izgledao je otprilike ovako:

14.30 – 15.00 sati:

ručak u bolničkoj blagovaoni (‘’menzi’’) i razgovor s dežurnim timovima drugih klinika,

15.00 – 15.30 sati:

stručni sastanak, primopredaja službe, kratka vizita u Intenzivnoj njezi,

15.30 – 16.00 sati:

razgovor s kolegama koji odlaze kući, crna kava i ‘’čik pauza’’,

16.00 – 17.30 sati:

čitanje novina (‘’Novi List’’), odmaranje, davanje obavijesti članovima obitelji za vrijeme posjeta bolesnicima,

17.30 – 18.30 sati:

poslijepodnevna vizita na cijeloj klinici,

18.30 – 19.00 sati:

određivanje terapije po prispjelim laboratorijskim nalazima, pregledi naručenih bolesnika (rodbina, prijatelji, dobri poznanici),

19.00 – 19.30 sati:

večera, međusobno ‘’zafrkavanje’’,

19.30 – 20.00 sati:

gledanje TV dnevnika najčešće s dežurnim kirurzima uz popratne, dobrim dijelom paprene komentare,

20.00 – 24.00 sati:

telefonski razgovor s obitelji, gledanje TV programa, ‘’ćakule’’ s dežurnim kolegama: sport, politika, obitelj, ‘’žene-muškarci’’, vicevi, lovačke priče i bolnički tračevi, ogovaranje šefova i ravnateljstva, čitanje novina i beletristike, obilazak kolega-prijatelja na susjednim klinikama, analiza dokumentacije ‘’nejasnih’’ bolesnika, čitanje i pisanje stručnih članaka, učenje za specijalistički ispit (specijalizanti), priprema za predavanja i seminare (članovi Katedre),

24.00 – 01.00 sati:

‘’suha vizita’’ na odjelima i u Intenzivnoj njezi (t.j. razgovor sa službujućim sestrama o zdravstvenom stanju bolesnika), odlazak na odmor u dežurnu sobu,

01.00 – 6.00 sati:

večernja toaleta, noćna ‘’marenda’’ (najčešće jogurt s dvopekom i topljeni ‘’Zdenka’’ sir), gledanje TV programa i slušanje vijesti s tranzistora, čitanje ‘’žute štampe’’, pušenje (nikotinski ovisnici), SPAVANJE s ‘’jednim uhom na telefonu’’

6.00 – 7.30 sati:

naručeno telefonsko buđenje i jutarnja toaleta, pisanje izvješća o izvršenom radu u knjigu dežurstva, obilazak bolesnika primljenih u dežurstvu i ‘’blitz’’ vizita u Intenzivnoj njezi, razgovor sa medicinskim sestrama na matičnom odsjeku (odjelu) uz šalicu crne kave,

7.30 – 8.15 sati:

dolazak kolega na posao, razgovor o proteklom dežurstvu, novosti iz ‘’vanjskog svijeta’’,

8.15 – 8.45 sati:

izvješće o radu tijekom dežurstva na jutarnjem stručnom sastanku,

8.45 – 9.15 sati:

doručak u bolničkoj blagovaoni i odlazak iz bolnice. 85

Opisani rad liječnika u dežurnoj službi u potpunosti se promijenio kada se naglo pogoršalo stanje ležećih bolesnika, napose kada su hitno primljeni naglo oboljeli, životno ugroženi bolesnici. Tada se, često bez minute predaha, radilo sve do jutarnje primopredaje službe. Izuzetno rijetko se događalo da dežurni liječnici ostanu besposleni. Kada na odjelima nije bilo većeg posla, pregledavali su bolesnike u Hitnom medicinskom traktu i obavljali konzilijarnu službu po ostalim bolničkim odjelima. Ponekad su intenzivno radili na sva tri mjesta pa su doslovno trčali po bolnici. U svojih više od trideset godina dežuranja u sušačkoj bolnici na prste ruku i nogu mogao bih izbrojiti tzv. mirne dežurne dane. Smanjenim intenzitetom se najčešće radilo u zimskim mjesecima kada je olujna bura s orkanskim udarima presjekla trajektne veze s otocima i obustavila promet Krčkim mostom, duboki snijeg zameo putove u Gorskom kotaru, a ambulantna kola Hitne pomoći niti s lancima na kotačima nisu mogla doprijeti do zaleđenog Trsatskog brijega. Prijevoz bolesnika u takvim na sreću rijetkim vremenskim nepogodama bio je prekinut, pa se pomoć pružala samo već hospitaliziranim bolesnicima. Prijem hitnih bolesnika iz grada, Liburnije, Kvarnera i Istre tada su preuzeli liječnici ‘’ravničarske’’ riječke bolnice.

Kada će konačno završiti ovo vikend dežurstvo?! Dr. Juraj Kučić u dežurnoj sobi. Sušak, 1981.

U današnje vrijeme mobilne telefonije, telefaksa i elektronske pošte nezamislive su teškoće koje su postojale u komunikaciji s drugim bolnicama. S njima se saobraćalo isključivo putem telefonskih bolničkih centrala koje su najprije preko dežurnih telefonista, a potom automatski spajale pozive s jednih na druge bolničke odjele. U vrijeme stabilizacijskog programa osamdesetih godina, jedinu izravnu telefonsku vezu s vanjskim svijetom imali su predstojnici klinika, a iza 16 sati dežurni liječnici. Kako bi se spriječilo da ostalo službujuće osoblje koristi izravnu telefonsku vezu u privatne svrhe, telefon se zaključavao, a jedini ključ se nalazio kod dežurnog liječnika! Tek su 2000. godine dežurne službe umrežene u VIP VPN unutarnju mrežu Kliničkog bolničkog centra što je izuzetno olakšalo unutarbolničku i izvanbolničku povezanost sa svim bolničkim službama, a dežurno liječničko osoblje i osoblje koje je bilo u 24 satnoj pripravnosti dobilo pokretne telefone. Nakon ujedinjenja u Bolnički centar 1982. godine uveden je smjenski rad liječnika čime je iz temelja promijenjena organizacija posla na klinikama. Budući da su oba lokaliteta radila slično, organizacija smjenskog rada bit će prikazana na primjeru Kardiološkog odjela, a ratni rad u smjenama opisan u poglavlju o Domovinskom ratu. 86

Stru~ni razvoj užih grana interne medicine Gastroenterologija Do početka sedamdesetih godina dijagnostika bolesti probavnog trakta u riječkim bolnicama zasnivala se na anamnezi, fizikalnom pregledu, laboratorijskim analizama krvi, mokraće, želučanog i duodenalnog soka, bakteriološkom i parazitološkom pregledu stolice, nativnoj rendgenskoj snimci abdomena i kontrastnim rendgenološkim pregledima gastrointestinalnog i hepatobilijarnog trakta (rendgen jednjaka, želuca, dvanaestnika, tankog i debelog crijeva, peroralna kolecistografija i intravenska kolecisto-kolangiografija). Liječenje se provodilo prema smjernicama Zagrebačke gastroenterološke škole čiji su glavni protagonisti, od pedesetih do sedamdesetih godina, bili prof. dr. Ivan Hugo Botteri, prof. dr. Arpad Hahn i prof. dr. Stojan Knežević s Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’. Na sušačkom Internom odjelu prvi se sustavnije počeo baviti bolestima probavnih organa dr. Milan Prica, specijalist internist od 1962. godine. Njemu se po položenom specijalističkom ispitu 1965. godine pridružuje dr. Velinka Švalba-Novak. Krajem šezdesetih godina na istočnom krilu III. kata glavne bolničke zgrade uređuju se dvije sobe s 12 postelja za gastroenterološke i hepatološke bolesnike koje predstavljaju jezgru budućeg odjela. Slijedeći suvremene trendove u gastroenterologiji, najprije nabavom krutih (metalnih) rektoskopa i gastroskopa, potom polusavitljivih rektoskopa i gastroskopa (1972.) i fibrogastroskopa (1974.) dr. sc. M. Prica otvara novo poglavlje u razvoju riječke gastroenterologije. Nakon adaptacije dvije prostorije na IV. katu osniva se Jedinica za endoskopiju u kojoj se rade rektoskopije i gastroskopije.50 Godine 1972. i službeno se osniva Gastroenterološki odjel kojeg vodi dr. sc. M. Prica, a s njim rade dr. V. Švalba-Novak i dr. Vladimir Rukavina od 1973. specijalist internist gastroenterološkog usmjerenja koji uz klinički rad izvode endoskopske pretrage. Ravnateljstvo sušačke bolnice pod vodstvom radiologa dr. Radoslava Peteha počinje izdvajati značajna sredstva za nabavu nove opreme pa se uz gastroskopije i rektoskopije uvode kolonoskopski pregledi s polipektomijom, dijagnostička laparoskopija, biopsija sluznice želuca i debelog crijeva, ‘’slijepa’’ i laparoskopska biopsija jetre. Osniva se laboratorij za ispitivanje sekrecije gastrointestinalnog trakta gdje se rade dijagnostički funkcionalni testovi – histaminski test želučane sekrecije (1973.), Hollanderov i pentagastrinski test (1974.) i Lundov test za egzogenu sekreciju gušterače (1975.). U suradnji s radiologom dr. Milivojem Dujmovićem i radiološkim tehničarima, doc. dr. Milan Prica i prim. dr. Velinka Švalba-Novak uvode perkutanu transhepatičnu kolangiografiju (1974.) i perkutanu splenoportografiju (1975.), a docent Prica i endoskopsku retrogradnu kolangiopankreatografiju (1976.). Kod krvarenja iz varikoziteta jednjaka i fundusa želuca u cirozi jetre primjenjuje se Sengstaken-Blakemoreova sonda, u ileusu Miller-Abbottova sonda, a krvareće lezije iz završnog dijela debelog crijeva zaustavljaju se koagulacijom elektrokauterima.

50 Na terasi Banovinske bolnice gdje se nalazilo Odjeljenje za kiruršku tuberkulozu, za lijepih dana sunčali su se bolesnici s koštano-zglobnom tuberkulozom (helioterapija). Ležaljke su bile smještene u dvije prostorije koje su šezdesetih godina pretvorene u društvene, zbog crvenih zavjesa popularno nazvane ‘’crveni kutić’’, u kojima su u slobodno vrijeme boravili dežurni liječnici i gledali televiziju ili igrali stolni tenis.

Liječnici i medicinske sestre sušačke Gastroenterologije 1980. (?) S lijeva na desno: doc. dr. Milan Prica, prim. dr. Velinka Švalba-Novak, dr. Davorka Žagar (zaklonjena medicinskim sestrama Irenom Beno i Milom Pešut) i dr. Vladimir Rukavina s čije lijeve strane stoji glavna sestra Zdenka Rupčić

Godine 1974. odjel se sa starog mjesta na III. katu premješta u nove prostore na IV. katu (tzv. ‘’Staklenjak’’). Uz trojicu specijalista i specijalizante na odjelu s 20 postelja radi vrijedna ekipa medicinskih sestara predvođena višom medicinskom sestrom Zdenkom Rupčić. Nakon završene specijalizacije interne medicine 1958. godine dr. Frane Škorić se na riječkom Internom odjelu počinje intenzivnije baviti gastroenterološkom i hepatološkom problematikom. Godine 1968. pod njegovim vodstvom osnovan je Gastroenterološki odsjek. Na odsjeku koji se razvija kao klinički bez endoskopske jedinice radi dr. Marijan Ritterman koji 1970. postaje specijalist i nastavlja raditi na odsjeku. Godine 1972. primarijus Škorić odlazi za šefa Internog odjela Opće bolnice u Puli pa vođenje odsjeka preuzima dr. Ritterman. U suradnji sa Školom narodnog zdravlja ‘’Andrija Štampar’’ Medicinski fakultet u Zagrebu 1973. godine organizira Prvi hrvatski tečaj iz gastroenterologije, hepatologije i gastroenterološke endoskopije. Tečaj se održava u Kliničkom bolničkom centru ‘’Rebro’’ kod prof. dr. Lasla Kallaja i Općoj bolnici ‘’Dr. Ozren Novosel’’ (danas KB Merkur) kod prof. dr. Svebora Čerleka, a među polaznicima se nalaze dr. Velinka Švalba-Novak i dr. Marijan Ritterman.51 Iste godine dr. Ritterman odlazi na stručno usavršavanje iz gastroenterološke endoskopije u Univerzitetski klinički centar u Ljubljanu kod profesora Matka i profesora Satlera. Po povratku u Rijeku 1974. godine uvodi gastroskopiju s polusavitljivim aparatima tvrtke Storz-Wolf, aspiracijsku biopsiju sluznice želuca, ‘’slijepu’’ biopsiju jetre po Menghiniju i laparoskopsku biopsiju jetre. Riječka gastroenterologija ima 36 postelja i

51 Zagrebački Sanatorij ‘’Merkur’’ osnovan 1930. godine postaje 1945. opća bolnica koja 1959. godine dobiva naziv po dr. Ozrenu Novoselu istaknutom zagrebačkom komunističkom rukovodiocu, jednom od organizatora antifašističkog ustanka u Hrvatskoj ubijenom 1942. u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac. Godine 1974. postaje Klinička bolnica ‘’Dr. Ozren Novosel’’, a 1992. ponovno dobiva stari naziv – KB ‘’Merkur’’.

ambulantu, a s dr. Rittermanom radi dr. Tomislav Matić koji 1975. postaje specijalist internist. Iste godine dr. Ritterman odlazi u Dispanzer za kardiovaskularne bolesti Zavoda za zaštitu zdravlja, pa dr. Matić preuzima vođenje odsjeka koji 1976. prerasta u Gastroenterološki odjel.52 Uz njega na odjelu rade specijalizanti interne medicine od kojih će do ujedinjenja Internih klinika dr. Nataša Maljevac-Zoretić 1980. i dr. Ivan Kraus 1981. godine postati specijalisti internisti gastroenterološkog usmjerenja. U listopadu 1978. kao internist- gastroenterolog dolazi iz Zagreba dr. Milivoj Rubinić koji se tijekom specijalizacije interne medicine usavršavao na Gastroenterološkim klinikama u Erlangenu kod prof. dr. R. Demlinga i Hamburgu kod prof. dr. N. Soehendre i radio na Zavodu za gastroenterologiju Interne klinike KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ pod vodstvom prof. dr. Nevenke Šoljan. Po njegovom dolasku revitalizira se endoskopija, nabavlja nova oprema (Olympus) i formalno osniva Endoskopski laboratorij u kojem se uz rektoskopije i gastroskopije počinju raditi kolonoskopije i endoskopske retrogradne kolangiopankreatografije. Uz dr. M. Rubinića u endoskopskom laboratoriju radi dr. Tomislav Matić koji izvodi gastroskopije i rektoskopije i tim sestara pod vodstvom Ivanke Kojić.

Oprema u endoskopskom laboratoriju riječke Gastroenterologije

U vrijeme ujedinjenja Internih klinika od 1982. do 1984. godine na Gastroenterološkom odjelu riječke Klinike radilo je pet specijalista internista gastroenterološkog usmjerenja: dr. Tomislav Matić, dr. sc. Milivoj Rubinić, dr. Ivan Kraus, dr. Nataša Maljevac-Zoretić i dr. Relja Perić, a pred polaganjem specijalističkog ispita nalazi se dr. Nikola Ivaniš koji će se 1986. pridružiti gastroenterološkom timu. 52 Prim. mr. sc. Marijan Ritterman nakon rada u Dispanzeru pod vodstvom prim. dr. Mire Brnčić, odlazi 1978. u opatijsku Thalassotherapiju gdje preuzima vođenje Kliničkog odjela, a potom je u dva navrata od 1991. do 1998. ravnatelj bolnice.

Prof.dr. sc. Milan Prica, dr. med. (Zagreb, 1930. – Rijeka, 1997.)

Prim. Velinka Švalba-Novak, dr. med.

Prvi riječki (sušački) specijalisti gastroenterolozi i hepatolozi, utemeljitelji moderne riječke Gastroenterologije

Nefrologija i Dijaliza Do pojave dijalitičkog liječenja (Willem J. Kolff 1943. i Belding H. Scribner 1960.) akutno i kronično zatajenje bubrega liječilo se dijetetskim i medikamentozno-simptomatskim mjerama. Svi bolesnici s manifestnim kroničnim bubrežnim zatajenjem (uremijom) redovito su umirali, a akutno zatajenje preživjeli kada je uz uklanjanje uzroka i simptomatsko liječenje došlo do spontanog oporavka bubrežnih funkcija. Dijalitičko liječenje omogućilo je transplantaciju bubrega (Joseph Murray 1954. godine kod jednojajčanih blizanaca u Bostonu), a imunosupresivna terapija spriječila odbacivanje presađenog organa. Dolaskom docenta Vinka Frančiškovića, đaka akademika Isidora Pape, iz mornaričke Vojne bolnice u Puli na mjesto šefa Kirurškog odjela sušačke bolnice 1961. godine započeo je ambiciozni projakat liječenja akutnog i kroničnog bubrežnog zatajenja metodama dijalize i transplantacije bubrega. Na njegov poticaj uz podršku profesora Novaka, iste je godine direktor bolnice internist dr. Ivo Margan formirao multidisciplinarni tim na čelu s kirurgom dr. Jerkom Zecom sa ciljem uvođenja dijalitičkog liječenja.53 Prvu ekipu za rad s ‘’umjetnim bubregom’’ sačinjavali su dr. Milan Zgrablić i dr. Milan Prica, internisti, urolog dr. Dasen Razmilić, mr. pharm. Davor Smokvina i medicinska sestra instrumentarka Klinike za kirurgiju Ankica Tomljanović.

53 Mr. sc. Ivo Margan, dr. med. (Bakar, 1926. – Cres, 2010.) Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1953., a specijalistički ispit položio 1959. godine. Od 1960. do 1963. direktor OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. U Školi narodnog zdravlja ‘’Andrija Štampar’’ završio poslijediplomski studij te 1965. obranio magisterij iz javnog zdravstva. Od 1967. do 1972. republički sekretar (ministar) za zdravlje i socijalnu politiku, od 1972. do 1978. predsjednik Socijalističkog Saveza Radnog Naroda SR Hrvatske, potom tijekom četiriju godina potpredsjednik Saveznog izvršnoga vijeća (savezne vlade) SFR Jugoslavije. Predsjednik generalne konferencije UNESCO-a od 1980. do 1983., od 1983. godine do 1987. predsjednik Izvršnoga savjeta UNESCO-a. Član Izvršnoga odbora Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi od 1989. do 1992., istodobno član Stručnoga savjeta Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske. Istaknuti stručnjak za organizaciju javnog zdravstva, političar i diplomat.

Prof. dr. sc. Jerko Zec, dr. med. (Bačka Topola, 1926. – Rijeka, 1996.) utemeljitelj hemodijalize u Hrvatskoj

Godine 1962. nabavljen je prvi uređaj za hemodijalizu (modificirani Kolffov dijalizator) i započeta hemodijaliza u liječenju kroničnog bubrežnog zatajenja (jednostruka ili akutna dijaliza kod bolesnika s uremijom), a na Staru godinu 1963. pod vodstvom dr. Milana Zgrablića učinjena je prva peritonejska dijaliza. Obje metode nadomjesnog liječenja bubrežne funkcije učinjene su u Hrvatskoj po prvi puta.54 Koncem 1965. izvršena je hemodijaliza preko vanjskog Quinton-Scribnerovog arteriovenskog shunta, a u rujnu 1966. uvođenjem Killovih dijalizatora započinje liječenje završnog bubrežnog zatajenja redovitim hemodijalizama koje se otada izvode dva do tri puta tjedno. S obzirom na mali broj dijalitičkih mjesta i veliki broj bolesnika kojima je nužno liječenje redovitim hemodijalizama, donesena su značajna ograničenja u indikaciji za liječenje što je dovelo do niza medicinskih, socijalnih i moralno-etičkih dilema. Dr. Jerko Zec 1968. godine operativnim putem konstruira arterio-vensku fistulu (Brescia-Cimino) koja zamjenjuje vanjski A-V shunt u pristupu krvotoku bolesnika. Sve aktivnosti odvijaju se na Urološkom odjelu Klinike za kirurgiju. Krajem 1970. osniva se Centar za hemodijalizu s devet postelja (sedam za kronične i dvije za akutne hemodijalize) koji radi u dvije prostorije s novim Mc Nealovim dijalizatorima, popratnom tehnološkom opremom i osobljem pod vodstvom dr. J. Zeca. Nakon uspješne transplantacije bubrega 1971. godine riječki Centar za dijalizu i transplantaciju postaje prvo transplantacijsko središte u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Prvoj transplantaciji bubrega prethodilo je višegodišnje razdoblje priprema. Osnovani su Centar za dijalizu, Eksperimentalna transplantacijska kirurgija u kojoj su pokusne bubrežne transplantacije na psima započele još 1962. godine i provedena brojna stručna usavršavanja u vr54 U bivšoj državi liječenje akutnog bubrežnog zatajenja hemodijalizom započelo je 1959. godine u Univerzitetskom kliničkom centru u Ljubljani, SR Slovenija.

Prva glavna sestra ‘’Umjetnog bubrega’’ Mladenka Lugarić-Vukas u radu s bolesnicima početkom sedamdesetih godina

hunskim svjetskim središtima (Aarhus, London, Cambridge, Boston, New York, Houston, Paris, Lyon, Pisa, Milano, Rim i Kopenhagen). U njima su sudjelovali liječnici internisti, eksperti Centralnog bolničkog laboratorija, transfuziolozi, imunolozi i kirurzi raznih specijalnosti, napose urolozi i vaskularni kirurzi. Pod vodstvom profesora Frančiškovića kirurško-anesteziološki tim je 31. siječnja 1971. godine učinio prvu uspješnu transplantaciju bubrega sa živog darivatelja, a godinu dana kasnije i kadaveričnu transplantaciju. U radu multidiscipliniranog tima uz kirurge, urologe i anesteziologe sudjelovali su nefrolozi, transfuziolozi, bakteriolozi, djelatnici Centralnog bolničkog laboratorija i fiziolozi-imunolozi na čelu s predstojnikom Zavoda za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci prof. dr. Šimom Vlahovićem. Bila je to prva uspješna transplantacija bubrega u SFR Jugoslaviji koja je imala veliki odjek u liječničkim krugovima bivše države i značajno afirmirala riječku medicinu.55

55 Zbog izuzetnog uspjeha ekipi riječkih stručnjaka je 1971. godine dodijeljena Zlatna plaketa Grada Rijeke i Nagrada Grada Rijeke.

Posljednji dogovor pred prvu transplantaciju bubrega, Klinika za kirurgiju OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ siječanj 1971. S lijeva na na desno: prof. dr. Vinko Frančišković, dr. Antun Šepić i dr. Duje Vukas

Multidisciplinarni tim pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića i prof. dr. Šime Vlahovića koji je 1971. godine učinio prvu uspješnu transplantaciju bubrega u bivšoj državi Prvi red s lijeva, sjede: dr. Petar Orlić, dr. Ksenija Vujaklija-Stipanović (Stanica za transfuziju, Sušak), prof. dr. Šime Vlahović (Zavod za fiziologiju, Medicinski fakultet Rijeka), prof. dr. Vinko Frančišković, dr. Tomislav Tićac i dr. Jerko Zec Drugi red s lijeva, stoje: dr. Giannpaolo Velčić, dr. Miomir Zelić, dr. Damir Dimec, dr. Nikola Gržalja (Mikrobiološki odsjek Centralnog bolničkog laboratorija), dr. sc. Daniel Rukavina (Zavod za fiziologiju, Medicinski fakultet Rijeka), dr. Antun Šepić, dr. Alemka Suzanić (Odsjek za anesteziju Klinike za kirurgiju), dr. Vjerislav Peterković, dr. Duje Vukas, dr. Marija Rakidžija (Odsjek za anesteziju Klinike za kirurgiju), dr. Branimir Budisavljević i dr. Andrej Gudović

Zbog pionirskog rada i uspjeha na polju dijalize i transplantacije u Rijeci je 29. listopada 1973. godine osnovana Jugoslavenska zajednica za dijalizu i transplantaciju – ‘’Jugotransplant’’. Time je sušačkoj Klinici za kirurgiju kao dominantnom središtu u državi koje je organizacijski, tehnološki i transferom znanja povezivalo sva slična jugoslavenska središta odato posebno priznanje. Rijeka je do 1978. bila sjedištem te udruge čija je glavna zadaća bila organizacija razmjene organa za transplantaciju i ukupne transplantacijske aktivnosti u državi. Pod vodstvom profesora Zeca u Centru za dijalizu i transplantaciju kao stalni specijalisti su radili dr. Đurđica Matić-Glažar od 1972., dr. Dasen Razmilić i dr. Maksim Valenčić od 1984. godine. Kako s malim brojem liječnika nije bilo moguće organizirati rad u smjenama, na ‘’umjetnom bubregu’’ su u dežurstvima radili gotovo svi urolozi i kirurzi sve do kraja osamdesetih godina. Pored toga što su nadzirali rad sestara i intervenirali kod komplikacija pri dijalizi često su asistirali kod hitnih operacijskih zahvata tijekom dežurstva na Klinici za kirurgiju u koja su kao treći (‘’rezervni’’) kirurzi bili uključeni. Po uzoru na Nefrološki odjel Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu kojeg je u to vrijeme vodio nestor hrvatske nefrologije prof. dr. Zdenko Radošević, na sušačkoj Internoj klinici je 1972. godine pod vodstvom dr. Milana Zgrablića osnovan Nefrološki odsjek. Po završetku specijalizacije interne medicine 1960. godine dr. M. Zgrablić se počeo intenzivnije baviti dijagnostikom i liječenjem bubrežnih bolesnika i raditi u Nefrološkoj ambulanti.

Doc. dr. sc. prim. Milan Zgrablić, dr. med. (Zagreb, 1927. – Rijeka, 2009.) osnivač sušačke Nefrologije

S dr. M. Zgrablićem na odsjeku radi dr. Franjo Čohar koji se nakon završene specijalizacije 1968. godine posebno angažira u liječenju dijaliziranih i transplantiranih bolesnika. Dvojici specijalista se kao treća specijalistica 1980. pridružuje dr. Mirjana Gržetić koja je kraće vrijeme prije dobivanja specijalizacije radila u Centru za dijalizu i transplantaciju.

Na riječkom Internom odjelu / Klinici za internu medicinu prvi se nakon završene specijalizacije u Zagrebu 1957. godine sustavnijim liječenjem bubrežnih bolesnika bavi dr. Stanislav Paškvan koji liječi i hematološke bolesnike sve dok dr. Mladen Medanić po završenoj specijalizaciji

1962. ne preuzima njihovo liječenje. Godine 1968. osniva se Nefrohematološki odsjek s hematocitološkim laboratorijem s dvojicom specijalista i specijalizanticom dr. Jasnom Sobol-Dimec kojeg do prerane smrti 1974. vodi primarijus Paškvan. Bubrežne bolesnike na odsjeku i nefrološkoj ambulanti nastavlja liječiti dr. Jasna Sobol-Dimec koja je specijalizirala internu medicinu iste godine kada je radeći na odsjeku pogođen akutnim srčanim udarom naglo preminuo primarijus Paškvan. Na obje Nefrologije se liječe bolesnici s akutnim i kroničnim difuznim glomerulonefritisom, intersticijalnim nefritisom, pijelonefritisom, uretritisom, cistitisom i prostatisom, nefrotskim sindromom, nefropatijama (dijabetička, gravidarna), nefroangiolosklerozom, akutnim i kroničnim bubrežnim zatajenjem i renalnom hipertonijom. Rjeđe se hospitaliziraju kolagenoze (sistemski lupus eritematodes, nodozni poliarteritis i sklerodermija), tuberkuloza i policistoza bubrega, hidronefroza, nefrolitijaza i tumori bubrega. Uz klasični pregled, hematološke pretrage i temeljnu analizu mokraće dijagnoza se postavlja biokemijskim analizama krvi i mokraće (određivanje ureje, kreatinina, mokraćne kiseline, klirensa ureje i kreatinina, elektrolita, renina, imunoglobulina, elektroforeze, LE testa, elektrolita i ureje u 24 satnoj mokraći, osmolariteta urina), urinokulturom i ispitivanjima koncentracijske sposobnosti bubrega. U suradnji s urolozima i rendgenolozima izvode se kontrastne radiološke pretrage – intravenska i retrogradna urografija, minutna intravenska pijelografija, mikcijska cistoureterografija, renalna angiografija i kavografija, a liječi se sukladno smjernicama nefroloških odjela zagrebačkih kliničkih bolnica. Presađivanje bubrega je snažno utjecalo na razvoj napose sušačke nefrologije koja je 1976. postala odjel Interne klinike. U Nefrološkoj ambulanti se pregledava sve više bolesnika iz čitave bivše države, osniva se posebna Ambulanta za renalnu insuficijenciju i transplantirane bolesnike, Služba za praćenje arterijske hipertonije, odjelni Urinski laboratorij i stalna bolnička ekipa

Prvi ultrazvučni uređaj ‘’Diasonograph’’ na sušačkoj Klinici za ginekologiju i porodništvo, 1975.

za prevenciju EPH gestoza kod trudnica, prva u SR Hrvatskoj. Uvedene su biopsije bubrežnih transplantata i redovite kontrole transplantiranih bolesnika s određivanjem imunosupresivne terapije (doc. dr. F. Čohar i dr. M. Gržetić). Na poticaj predstojnika prof. dr. Danila Pavešića prve ultrazvučne pretrage u ožujku 1975. godine na sušačkoj Klinici za ginekologiju i porodništvo počeli su raditi ginekolozi-opstetričari doc. dr. Henrik Bosner, dr. Matko Županić i dr. Jakov Masovčić. Iste godine kirurški specijalizant dr. Željko Fučkar uvodi prve urološke i abdominalne ultrazvučne pretrage. Iduće godine učinjen je prvi ultrazvučni pregled transplantiranog bubrega, a 1977. uveden intervencijski ultrazvuk (prva ‘’free hand’’ biopsija bubrega). Od 1979. ultrazvučna dijagnostika na Sušaku organizira se kao samostalna Jedinica za ultrazvučnu dijagnostiku u Poliklinici pod urološkim vodstvom, da bi 1984. prerasla u Službu za ultrazvučnu dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra pod vodstvom dr. sc. Željka Fučkara. Nakon ujedinjenja Internih klinika sonografske pretrage uropoetskog trakta počinju raditi internistice nefrologinje dr. Sretenka Vuksanović-Mikuličić i dr. Željka Merlak, a po završenoj specijalizaciji i ostali internisti nefrološkog usmjerenja.

Sonografski pregled uređajem ‘’Aloka’’ sa ‘’sivom skalom’’, ‘’real time’’ prikazom, kardijalnim doplerom i transrektalnom sondom. U prvom planu dr. sc. Željko Fučkar, u drugom planu dr. Milan Gajić i dr. Frank Tan (Kuala Lumpur, Malezija), Sušak 1986.

Hematologija Dijagnoza bolesti krvi i krvotvornih organa najvećim se dijelom zasniva na laboratorijskim pretragama. U prvih deset poslijeratnih godina na oba Interna odjela, rade se osnovne pretrage u koje spadaju sedimentacija eritrocita, broj eritrocita, leukocita i trombocita, diferencijalni leukogram, koncentracija hemoglobina, hematokrit, vrijeme krvarenja i zgrušavanja, razmazi periferne krvi, punktata limfnih čvorova i koštane srži. Pretrage se rade ciljano kod hematoloških i hematoonkoloških bolesnika, a ostalim internističkim bolesnicima rutinski se određuje samo sedimentacija eritrocita po Westergreenu. U veljači 1952. godine za šefa sušačkog Internog odjela postavljen je prof. dr. Silvije Novak čije je uže područje stručnog interesa bila hematologija. Na odjel je koncem ljeta iste godine primljen specijalist dr. Branko Antonin koji se tijekom specijalizacije na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ sustavnije bavio kardiološkom i hematološkom dijagnostikom i pomagao profesoru Novaku u hematološkom poslu. U liječenju bolesnika sušačkom se timu pridružuje specijalizantica dr. Božena Kopajtić koja uskoro postaje glavna pomoćnica profesora Novaka. U priručnom odjelnom laboratoriju radi časna sestra koja se brine o opremi (reagensi, epruvete, pipete, troakari, stileti, punkcijske igle, lancete, staklene šprice, stalci, pokrovna i predmetna stakalca, komorice, melanžeri za eritrocite i leukocite, uređaj za hematokrit, dva mikroskopa) i boji krvne preparate. Na Interni odjel sušačke bolnice dolazi iz Zagreba 1958. internistica dr. Mira Premužić koja se tijekom specijalizacije na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ (predstojnik prof. dr. Arpad Hahn, šef Hematološkog odjela doc. dr. Erik Hauptmann) usavršavala u liječenju hematoloških bolesnika. Njezinim dolaskom hematološka služba dobiva snažan zamah. Dr. Premužić preuzima vođenje Hematološkog odsjeka Centralnog bolničkog laboratorija i liječenje hematoloških bolesnika na Internom odjelu. Pregled koštanog punktata iz prsne kosti kojeg je još 1937. godine u Banovinskoj bolnici uveo primarijus Novak postaje rutinska pretraga, a dr. Premužić uvodi i punkciju grebena ilijačne kosti. Njezinom se zaslugom osniva Citološki laboratorij u kojem pregledava stanice sputuma, lavaže želuca i mokraćnog mjehura, pleuralne i peritonejske punktate, punktate limfnih čvorova, jetre, slezene, pluća, tumora i intraoperacijskih materijala. U poslu njoj pomaže osoblje Centralnog bolničkog laboratorija na čelu s glavnom medicinskom sestrom Lucijom Kalafatić-Lušić, na Internom odjelu iskusni bolničari Marica Diklić, Ante Lulić i Mileva Janković, a tijekom i nakon završetka specijalizacije 1968. i nova internistica dr. Mirjana Sever-Prebilić. Usko se surađuje sa šefom Centralnog bolničkog laboratorija mr. pharm. Davorom Smokvinom a organizira se i 24 satno dežurstvo laboratorijskih tehničara za hitne osnovne hematološke pretrage. Postoji suradnja i sa Stanicom za transfuziju krvi u kojoj se pod stručnim vodstvom dr. Ksenije Vujaklije-Stipanović 1971. otvara laboratorij za tipizaciju tkiva, prvi u Hrvatskoj, a 1975. laboratorij za koagulaciju krvi. Stanica postupno prerasta u Odjel za transfuziju krvi gdje se počinju razvijati tri subspecijalnosti – transfuziologija s imunohematologijom, tipizacija tkiva i koagulacija krvi. Poput ostalih odsjeka užih internističkih specijalnosti, na sušačkoj Internoj klinici se 1972. godine osniva Hematološki odsjek, a 1976. Hematološki odjel na kojem uz docenticu PremužićLampič radi mr. sc. Mirjana Sever-Prebilić. Godine 1974. docentica Premužić-Lampič uvodi mikroskopiju s faznim kontrastom i citokemijsku dijagnostiku krvnih bolesti. U suradnji s mr. pharm. D. Smokvinom nabavljaju se aparati (H1 Tehnicon) za automatsko određivanje broja eritrocita,

Dr. Mira Premužić s osobljem sušačkog Centralnog bolničkog laboratorija, Sušak, kolovoz 1965. Prva s lijeva je glavna sestra Lucija Lušić, a prva s desna voditeljica EKG laboratorija Branka Šustar.

leukocita i trombocita, količine hemoglobina, diferencijaciju leukocita i određivanje morfologije krvnih stanica. Aparati automatski određuju niz drugih parametara i grafički prikazuju volumen eritrocita i trombocita, koncentraciju hemoglobina i raspodjelu stanica prema citokemijskim reakcijama i njihovoj veličini.

Docentica Premužić-Lampič mikroskopira u svojoj radnoj sobi u Centralnom kliničkom laboratoriju na Sušaku, lipanj 1983.

Na Internom odjelu riječke bolnice prvih deset poslijeratnih godina hematološke bolesnike pod nadzorom prim. dr. Zdravka Kučića liječe specijalisti – dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Vladimira Seidel-Marčec, dr. Ivan Gregurić, dr. Alma Polić i prim. dr. Luigi Martini koji 1951. optira za Italiju. Među specijalizantima poseban interes iskazuje dr. Stanislav Paškvan koji po položenom specijalističkom ispitu u Zagrebu 1957. godine preuzima liječenje hematoloških bolesnika. Iduće godine na odjel je primljen dr. Mladen Medanić koji se od samog početka specijalizacije sustavnije bavi hema-

Prim. dr. Mladen Medanić (prvi s lijeva) s laboranticama riječkog Centralnog bolničkog laboratorija. Prvi s desna je mr. sc. Galib Avdagić šef Hematološkog odsjeka Centralnog bolničkog laboratorija, Rijeka 1978. (?)

tologijom i citologijom pa nakon položenog specijalističkog ispita 1962. godine preuzima njihovo liječenje i vođenje Hematocitološkog laboratorija. Godine 1968. osniva se Nefrohematološki odsjek pod vodstvom prim. dr. S. Paškvana na kojem uz dr. M. Medanića rade specijalizanti interne medicine i medicinske sestre. Postoji dobra suradnja s Centralnim bolničkim laboratorijem

Prim. Mladen Medanić, dr. med. (Bakar, 1929. – Rijeka, 2009.)

Prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, dr. med.

Osnivači hematološke službe u riječkim općim bolnicama

kojeg nakon odlaska dr. Frana Gvozdenovića 1964. godine vodi mr. pharm. Kazimir Sviderek i sa Stanicom za transfuziju krvi pod vodstvom dr. Nade Vodvarške-Fučić. Dr. M. Medanić usko surađuje sa šefom Hematološkog odsjeka Centralnog bolničkog laboratorija mr. sc. diplomiranim biologom Galibom Avdagićem koji će kasnije postati šef Centralnog bolničkog laboratorija riječke bolnice i pomoćnik prvog voditelja Centralnog kliničkog laboratorija Kliničkog bolničkog centra mr. pharm. Davora Smokvine. Na sušačkoj i riječkoj Hematologiji dijagnosticiraju se i liječe akutne i kronične leukemije, agranulocitoze, maligni limfomi, deficitarne, hemolitičke i dishemopoetične anemije, policitemije, imunoproliferativne bolesti i hemoraške dijateze (trombocitopatije, koagulopatije i vaskulopatije) u skladu sa smjernicama zagrebačkih kliničkih bolnica koje uključuju i najsuvremenije protokole citostatskog liječenja (Hammersmith i MD Anderson Cancer Center protokoli). Endokrinologija Prve internistice koje početkom šezdesetih godina počinju sustavnije izučavati bolesti endokrinih organa su dr. Božena Kopajtić na sušačkom i dr. Vladimira Seidel-Marčec na riječkom Internom odjelu. Endokrinološka služba, tada najmlađa internistička služba riječkih odjela, organizira se po uzoru na Endokrinološke odjele Internih klinika KBC ‘’Rebro’’ (šef prof. dr. Vuk Vrhovac) i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ (šef prof. dr. Mladen Sekso). Postupno se stvaraju uvjeti glede prostora, opreme i suradnog medicinskog osoblja pa se 1968. na riječkoj klinici pod vodstvom dr. V. Seidel-Marčec osniva Endokrinološki odsjek. U sastavu riječke Interne klinike djeluje i Radioizotopni laboratorij koji tri godine ranije počinje s dijagnostičkim pretragama bolesti štitne žlijezde. Na Sušaku se pod vodstvom profesorice Kopajtić Endokrinološki odsjek formalno osniva 1972. godine. Na odsjeku rade prim. dr. Veljko Novak, specijalist internist od 1963. godine, koji se bavi pretežito dijagnostikom i liječenjem šećerne bolesti i specijalizantica dr. Zdravka Kolacio koja će 1975. postati internistica endokrinološkog usmjerenja. Rasponom dijagnostičkih pretraga i organizacijom stručnog rada prednjači sušačka Endokrinologija. Veliki dijagnostički doprinos daje Centralni bolnički (klinički) laboratorij pod vodstvom mr. pharm. Davora Smokvine. U sastavu laboratorija se 1973. osniva Odsjek za radioimunološke pretrage (RIA) u kojem se početno određuje razina hormona rasta u serumu da bi se do 1978. paleta analiza rađenih RIA tehnologijom proširila na 21 pretragu koje obuhvaćaju sve endokrine žljezde. Od 1974. godine i na Odsjeku za nuklearnu medicinu riječke Interne klinike počinju se raditi pretrage RIA tehnologijom. Odsjeci na klinikama 1976. prerastaju u odjele s organiziranom polikliničkom ambulantnom službom pod vodstvom prim. dr. V. Seidel-Marčec u riječkoj i prof. dr. B. Kopajtić u sušačkoj bolnici. Profesorica Kopajtić 1978. uvodi punkciju štitne žlijezde i citološku analizu punktata, određivanje bazalnog metabolizma (BM) i osniva Jedinicu za funkcionalno ispitivanje osovine hipotalmus – hipofiza – ciljni organi u kojoj se rade testovi stimulacije i supresije endokrinih žlijezda (tzv. ‘’soba za testiranje’’). Na odjelu s 15 postelja pomažu njoj mr. sc. Zdravka Kolacio i medicinske sestre predvođene glavnom sestrom Katom Jelić-Krivičić. Primarijus Novak se posvetio proučavanju šećerne bolesti i njezinih komplikacija pa unaprjeđuje terapijski postupak u dijabetičnoj ketoacidozi uvođenjem infuzomata za automatsko doziranje količine inzulina. Uočavajući pretilost kao rastući zdravstveni problem bavi se njezinom prevencijom i bolnički kontroliranim mršavljenjem pretilih bolesnika.56 100

56 Prim. Veljko Novak, dr. med. (Biograd na moru, 1928. – Rijeka, 2012.) nećak profesora Silvija Novaka, istaknuti dijabetolog, jedan od osnivača riječkog Dispanzera za dijabetes.

Sobna vizita na sušačkom Endokrinološkom odjelu, dr. Zdravka Kolacio 1979.

Kao glavna voditeljica projekata odobrenih i financiranih od Republičkog fonda za naučni rad i Samoupravne interesne zajednice (SIZ-a) za znanstveni rad SR Hrvatske profesorica Kopajtić provodi terenska ispitivanja gušavosti u Gorskom kotaru i hereditarnog nanizma na otoku Krku u Jurandvoru pokraj Baške (krčki patuljci). U posljednjem istraživanju od 1972. do 1980. uz mr. sc. Zdravku Kolacio sudjeluje skupina liječnika specijalizanata, volontera i studenata medicine. Na Endokrinološkom odsjeku (odjelu) Interne klinike riječke bolnice godinama kao jedina specijalistica radi prim. dr. Vladimira Seidel-Marčec. Njezini suradnici su specijalizanti interne medicine među kojima se posebno ističe dr. Miroslav Peršić primljen na Kliniku 1972. godine i medicinske sestre predvođene glavnom sestrom Anom Butorac. Po položenom specijalističkom ispitu 1978. dr. M. Peršić nastavlja raditi na odjelu, a po odlasku prim. dr. V. Seidel-Marčec u mirovinu 1980. postaje šef odjela. Kao jedinom internisti endokrinološkog usmjerenja pomaže mu dr. Jasna Turk primljena na Kliniku 1976. godine koja nakon položenog specijalističkog ispita 1982. godine nastavlja raditi na odjelu i endokrinološkoj ambulanti.

Prim. Vladimira Seidel-Marčec, dr. med. (Plaški, 1920. – Rijeka, 2005.), osnivačica riječke Endokrinologije

Na endokrinološkim odjelima riječkih bolnica provode se dijagnostički postupci i liječenje sukladno smjernicama endokrinoloških zavoda zagrebačkih kli101

ničkih bolnica i Centra za dijabetes ‘’Vuk Vrhovac’’.57 Ujedinjenje u jedinstveni Endokrinološki odjel Interne klinike Kliničkog bolničkog centra dočekali su profesorica Kopajtić, mr. sc. Zdravka Kolacio i dr. Miroslav Peršić. Primarijus Novak ostaje na sušačkom lokalitetu klinike i 1984. godine osniva Opći odjel, a dr. Jasna Turk krajem iste godine odlazi u Dispanzer za kardiovaskularne bolesti riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja gdje radi do 1993. godine kada otvara privatnu internističku ordinaciju kardiološkog profila. Mr. sc. Željka Crnčević-Orlić primljena na Kliniku 1979. godine koja se tijekom specijalizacije sustavnije bavila endokrinologijom, polaže specijalistički ispit 1985. godine i pridružuje se endokrinološkom timu. Dr. Jasna Turk za radnim stolom na Endokrinološkom odjelu, Rijeka 1976.

Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med., dugogodišnja predstojnica Interne klinike i pročelnica Katedre za internu medicinu, utemeljiteljica sušačke Endokrinologije u radnoj sobi, Sušak, 1979.

102

Danas Sveučilišna klinika za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma ‘’Vuk Vrhovac’’ u sastavu KB ‘’Merkur’’ u Zagrebu.

Nuklearna medicina Zahvaljujući prof. dr. Ivanu Šimonoviću utemeljitelju nuklearne medicine u bivšoj državi i njegovom suradniku prof. dr. Darku Ivančeviću koji su omogućili stručna usavršavanja riječkih internista na Radioizotopnom odjelu Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu i izobrazbi inženjera fizike na Nuklearnim institutima ‘’Boris Kidrič’’ u Vinči (Beograd) i ‘’Jožef Štefan’’ u Ljubljani, Institutu ‘’Ruđer Bošković’’ u Zagrebu i Zavodu za medicinsku fiziku bolnice ‘’Royal United Hospital’’ u Bathu (Velika Britanija) u Radioizotopnom laboratoriju Interne klinike riječke bolnice počelo se 1965. godine raditi testove akumulacije radioaktivnog J131 u štitnjači, određivati proteinski vezani jod i ručno iscrtavati slike scintigrama štitnjače. Prvi šef postaje internist dr. Ivan Duvančić koji se nalazi na čelu laboratorija do 1968. kada ga nasljeđuje profesor biologije Đuro Šikić. Godine 1974. laboratorij postaje Odsjek za nuklearnu medicinu Interne klinike pod vodstvom interniste dr. Antona Burića, a 1976. samostalni Zavod za nuklearnu medicinu KB ‘’Braće dr. Sobol’’. Zavod djeluje u prostorima Interne klinike do 1986. kada se od nje i fizički odvaja. Godine 1968. nabavlja se skener pa se rade scintigrafije štitnjače, jetre, bubrega, mozga, srca, posteljice, limfnog sustava i kostiju u obliku crno-bijelog ili obojenog scintigrama. Iste se godine nabavlja renaltron s kojim je moguće nakon intravenske aplikacije J131 hippurana prikazati diferencijalni renogram. Kinetograf nabavljen 1974. omogućio je ispitivanje protoka krvi kroz jetru i određivanje poluživota obilježenih eritrocita. Razvija se i laboratorijska dijagnostika, pa se nakon određivanja proteinski vezanog joda i mjerenja izlučenog joda u mokraći te Schillingovog testa, uvodi određivanje koncentracije hormona u krvi RIA tehnologijom. Automatiziranim gama brojačima određuju se hormoni štitnjače i tireotropin, nešto kasnije tireoidna Skener antitijela, tireoglobulin i kalcitonin. Određuje se i niz drugih hormona i enzima – folikularni stimulirajući hormon, luteotropni hormon, prolaktin, progesteron, estradiol, testosteron, kortizol, parathormon, inzulin, beta horionski gonadotropin, C peptid i renin. Krajem 1974. dobivena je prva gama kamera koja je omogućila daljnji napredak u in vivo ispitivanjima bržim, jednostavnijim i kvalitetnijim statičkim i dinamičkim scintigramima za koje se koriste radiofarmaci obilježeni s tehnecijem 99m. 103

Renaltron

Godine 1975. po prvi puta su u Hrvatskoj primjenjeni radioizotopi u prikazu transplantiranog bubrega. Dinamičkom scintigrafijom procjenjuje se stanje perfuzije transplantata s Tc 99m pertehnektatom te funkcija i drenaža s J131 hippuranom.

104

Prof. dr. sc. Anton Burić, dr. med. specijalist interne i nuklearne medicine, dugogodišnji predstojnik Zavoda i jedan od utemeljitelja riječke Nuklearne medicine i prof. dr. sc. Vesna Švarcer, dipl. ing., vanjska suradnica i vodeća fizičarka Zavoda

Veliki iskorak u dijagnostici i liječenju Razdoblje od osnivanja Internih klinika do njihovog ujedinjenja u jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra obilježeno je osnivanjem subspecijalističkih odsjeka i odjela i snažnim razvojem polikliničko-ambulantne službe. Subspecijalizacija je omogućila uvođenje novih dijagnostičkih i terapijskih postupaka koji su doveli do bržeg i učinkovitijeg liječenja. Stvorene su Intenzivne njege, osnovana Nuklearna medicina i Centar za dijalizu i transplantaciju tada u sastavu Klinike za kirurgiju. U 22 godine ostvaren je ogroman kvalitetni iskorak, napose kod srčanih, bubrežnih i gastroenteroloških bolesnika koji je iz temelja izmjenio dotadašnje dijagnostičke postupke i terapijske principe. Na klinikama se povećao broj liječnika, medicinskih sestara i tehničara, administrativnih službenica i pomoćnog osoblja što je omogućilo bolje zbrinjavanje bolesnika i točnije bilježenje učinjenog posla. Promijenio se i dotadašnji klasični način rada s dugotrajnim vizitama i prekomjernim administriranjem, a težište se premjestilo na dijagnostičko-laboratorijske poslove i ambulantnu polikliničku službu. Zbog povećanog prijema hitnih bolesnika krajem sedamdesetih godina uvedeno je dvostruko dežurstvo liječnika sa starijom specijalističkom i mlađom specijalizantskom službom. Umjesto ‘’presvučenih’’ časnih sestara i bolničarki rade školovane medicinske sestre koje se ‘’specijaliziraju’’ i rade na odsjecima / odjelima užih internističkih grana. Određeni do tada isključivo liječnički poslovi poput davanja injekcija, infuzija i transfuzija krvi, postavljanja urinarnih katetera i nazogastričnih sondi povjeravaju se višim medicinskim sestrama. Najkvalitetnije sestre i tehničari rade u jedinicama intenzivnih njega i već prije dolaska liječnika znadu učiniti defibrilaciju srca i započeti s ostalim mjerama oživljavanja, a u Centru za dijalizu i transplantaciju gotovo samostalno vode dijalizu. Premda se na riječkim Internim odjelima (klinikama) specijalizira interna medicina, riječki specijalizanti polažu specijalistički ispit s obvezatnom predispitnom praksom u trajanju od tri mjeseca na Internim klinikama zagrebačkih bolnica KBC ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ sve do 1974. godine. Rješenjem Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske (danas Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH) od 1974. godine na riječkim Internim klinikama dozvoljeno je održavanje specijalističkih ispita. Polaganje ispita u Rijeci je pored velikog stručnog priznanja, za riječke specijalizante predstavljalo financijsko olakšanje i dovelo do dolaska brojnih specijalizanata interne medicine iz drugih zdravstvenih ustanova. Dr. Anton Bačić (lijevo) s kolegom dr. Rajkom Javorom Najčešće su ‘’vanjski specijalizanti’’ dolazili iz iz Opće bolnice u Puli prije polaganja specijalističkog bolnica u Puli, Opatiji, Crikvenici, Ogulinu, Za- ispita na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1964. godine

105

dru i Šibeniku, Dispanzera iz Rijeke i Domova zdravlja iz Opatije, Umaga, Poreča, Rovinja, Pazina, Labina, Malog Lošinja, Senja i Delnica te drugih ustanova iz Hrvatske i bivše države, poglavito Bosne i Hercegovine i Slovenije. U tom je razdoblju značajna 1973. godina kada je osnovano riječko Sveučilište, nakon zagrebačkog, drugo u Hrvatskoj. Prvi ogranak Sveučilišta, Medicinski fakultet u Rijeci tada je slavio gotovo dva desetljeća postojanja! Povećava se broj asistenata na Katedri interne medicine, a internisti koji nisu članovi katedre dragovoljno održavaju vježbe sa studentima medicine i stomatologije. Kao nastavne baze fakulteta klinike ne služe samo izobrazbi studenata već i učenica srednjih medicinskih škola u kojima nastavu održavaju i bivše internističke više medicinske sestre. Pojačala se interdisciplinarna suradnja napose s kirurzima, anesteziolozima, radiolozima, transfuziolozima i bolničkim laboratorijima. Internisti obavljaju konzilijarne preglede u Domovima zdravlja primorsko-goranske regije i njihovim područnim ambulantama u Delnicama, Crikvenici, Novom Vinodolskom, Senju, Krku, Puntu, Baški, Vrbniku, Cresu i Malom Lošinju. Pregledavaju se i bolesnici u Specijalnim bolnicama u Kraljevici, Ičićima, Lovranu, Rabu i Velom Lošinju. Suradnja s vodećim hrvatskim Internim klinikama KBC-a ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ postaje intenzivnija, a uspostavlja se suradnja s Internom klinikom Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani. Ostvareni su vrlo dobri stručni i kolegijalni odnosi s internistima Opće bolnice u Puli i Opće bolnice u Zadru, čiji su tadašnji šefovi Internih odjela prim. dr. Frane Škorić i prim. dr. Branko Vabušek svojedobno radili na riječkim Internim odjelima. Odlična suradnja postoji sa Specijalnom bolnicom ‘’Thalassotherapija Opatija’’ u kojoj rade specijalisti dobrim djelom školovani na riječkim Internim klinikama.58 Češće se odlazi na domaće kongrese i simpozije na kojima se stječu nova saznanja, a krajem pedesetih godina kada je režim postao liberalniji s izdavanjem putovnica, i na kongrese, simpozije i stručna usavršavanja u inozemstvo, prvenstveno zemlje Zapadne Europe.

106

58 Osnovana 1957. kao prva bolnica u bivšoj državi koja se počela baviti aktivnom rehabilitacijom bolesnika nakon preboljelog infarkta miokarda, opatijska Thalassotherapija danas je Klinika za liječenje, rehabilitaciju i prevenciju bolesti srca i krvnih žila, sjedište Katedre za rehabilitacijsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci i Referentni centar za zdravstveni turizam i kardiološku rehabilitaciju Ministarstva zdravlja RH.

INTERNA KLINIKA KLINI^KOG BOLNI^KOG CENTRA 1984. – 2010.

Ujedinjenje riječkih bolnica u Klinički bolnički centar S rastom ekonomske snage Rijeke, ukupnog društvenog proizvoda i dohotka razvija se i društveni standard. Značajni rezultati postignuti su i zahvaljujući solidarnosti samih Riječana koji su od 1965. godine izdvajali svoja sredstva namijenjena neposredno unaprjeđenju školstva, zdravstva, dječje zaštite, kulture, fizičke kulture i gradske infrastrukture. Pod nazivom ‘’Radni ljudi svome gradu’’ u šest riječkih samodoprinosa uz brojne objekte društvenog standarda izgrađeni su i bolnički objekti, napose sredstvima petog i šestog samodoprinosa. Izgradile su se Poliklinike na Kantridi, Sušaku i Rijeci, zgrada Ginekologije i porodništva s Nuklearnom medicinom, Hitni medicinski traktovi i kirurški operacijski blokovi u sušačkoj i riječkoj bolnici. Izgradnja objekata zdravstvenog standarda potrajala je do 1987. godine kada je na Sušaku uređena nova kuhinja i blagovaonica za osoblje, centralna sterilizacija i automatska telefonska centrala.

Izgradnja Poliklinike Sušak dovršene sredstvima samodoprinosa u travnju 1981. godine

Misao o potrebi izgradnje nove riječke bolnice odavno je bila prisutna kod vodećih ljudi riječkog bolničkog zdravstva, ali je financijskih sredstava i političke volje da se to uradi oduvijek nedostajalo. Početkom šezdesetih godina pokrenuta je inicijativa o ujedinjenju riječkih bolnica od strane tadašnjeg direktora sušačke bolnice dr. Ive Margana. Iz objektivnih, ali i subjektivnih razloga (neslaganje vodećih zdravstvenih radnika glede načina ujedinjenja i uloge postojećih bolnica u integriranom bolničkom zdravstvu) ostvarivanje te ideje je produženo za gotovo dva desetljeća. Jedino što se učinilo je bilo preseljenje Dječjeg odjela riječke bolnice na Kantridu i riječke Ortopedije u Ortopedsku bolnicu Lovran, ukidanje sušačkog Otorinolaringološkog odjela i njegovo preseljenje u riječku bolnicu i pripajanje dotada samostalnog Urološkog odjela sušačkoj Klinici za kirurgiju. Nakon donošenja novog Ustava 1974. godine koji je sadržavao i elemente konfederacije države, 1976. donosi se Zakon o udruženom radu (ZUR) na načelima ‘’demokratskog samoupravnog odlučivanja o udruženom radu“ pa sva poduzeća i ustanove u državi postaju osnovne organizacije udruženog rada (OOUR-i) i organizacije udruženog rada (OUR-i) koje mogu raditi samostalno 108

ili se udruživati u složene organizacije udruženog rada (SOUR-i).59 Već prije donošenja ZUR-a ponovni početak integracijskih procesa u bolničkom zdravstvu označava 1974. godina kada se odlukama Radničkih savjeta bolnice u Sušaku, Ičićima i Kraljevici udružuju u radnu organizaciju -Opću bolnicu „Dr. Zdravko Kučić“. Nakon donošenja ZUR-a, 1977. godine dolazi do organizacijskih promjena riječkog bolničkog zdravstva. KB „Dr. Zdravko Kučić“ postaje radna organizacija sastavljena od tri OOUR-a, Dječja bolnica Kantrida jedna osnovna organizacija udruženog rada, a KB „Braće dr. Sobol“ radna organizacija sa 16 OOUR-a. U političkim, upravnim i samoupravnim strukturama sazrijeva odluka da se „ourizirane“ bolnice ujedine u jedinstvenu radnu organizaciju Klinički bolnički centar. Premda je iduće godine formirana Radna zajednica zajedničkih službi i Uprava nisu postignuti očekivani rezultati u transformaciji bolničke i polikliničke službe zbog čega je u skladu s novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju provedena reorganizacija pa je nakon referenduma zaposlenika pet bolnica održanog krajem 1981. , 10. veljače 1982. osnovan Bolnički centar Rijeka s novim Radničkim savjetom, Stručnim savjetom, zajedničkim službama i direktorom dr. Brankom Žužom, dotadašnjim direktorom KB “Dr. Zdravko Kučić”. Stvorena je jedinstvena ustanova koja se ubrajala u 10 najvećih bolnica u SFR Jugoslaviji s 2.010 postelja i 3.142 zaposlenika koja je 1984. godine upisana u sudski registar kao Klinički bolnički centar Rijeka.

Ujedinjenju bolnica u Klinički bolnički centar Rijeka prethodili su brojni sastanci bolničkih uprava, Radničkih savjeta, društveno-političkih organizacija i vodećih liječnika. U šestom redu s lijeva u ‘’mornarskoj’’ majici profesorica Kopajtić, iza nje u sedmom redu drugi s lijeva dr. Veljko Čabrijan, 1982.

59 Zakon o udruženom radu donesen s ciljem postizanja učinkovitijeg i „demokratskijeg“ samoupravljanja u uvjetima socijalističkog tržišnog gospodarstva je umjesto povećanja produktivnosti rezultirao hiperprodukcijom propisa, mastodontskom birokratskom nadogradnjom i daljnjim smanjenjem učinkovitosti cijelog sustava.

109

Prof. dr. sc. Branko Žuža, dr. med. dent. prvi direktor Kliničkog bolničkog centra Rijeka (1982. – 1990.)

Anton Bačić, dr. med. direktor KB ‘’Braće dr. Sobol’’ (1974. – 1977.) i prvi voditelj Radne jedinice internističkih djelatnosti I (1983. – 1990.)

Od pet bolnica stvaraju se tri Lokaliteta – Rijeka, Sušak i Kantrida. S radom postupno prestaju specijalne bolnice u Kraljevici i Ičićima, a bolnički inventar, medicinska oprema i osoblje se premještaju na sušački lokalitet (prijašnju KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’) gdje se Ortopedija smješta u prostor preseljenog rodilišta, a Pulmologija na III. kat novosagrađene Poliklinike. Riječka i sušačka Klinika za ginekologiju i porodništvo se ujedinjuju i premještaju u novosagrađenu peterokatnicu u bolničkom krugu riječkog lokaliteta, prijašnje KB ‘’Braće dr. Sobol’’. Ukida se sušačka Klinika za dermatovenerologiju koja se kasnije premješta u proširene i obnovljene prostorije Klinike za dermatovenerologiju na riječkom lokalitetu. Ujedinjuju se istovrsni odjeli Internih i Kirurških klinika sušačke i riječke bolnice pa se jedni premještaju na sušački, a drugi na riječki lokalitet (bolnicu). Laboratorijske i radiološke službe se organiziraju na tri lokaliteta s time da se osnovni dijagnostički postupci rade na svim lokalitetima, a svaki lokalitet razvija i specifične pretrage. Klinike i samostalni Zavodi bez svojih paralela i Hitni medicinski traktovi ostaju na starim mjestima u Sušaku, Rijeci i Kantridi. Spajaju se administrativne službe, tehnički odjeli i uprave pet bolnica te se formiraju zajedničke službe i ravnateljstvo koje se nalazi na riječkom lokalitetu.

110

Za sve liječnike, osim za predstojnike Klinika i samostalnih Zavoda, ukida se dotadašnje radno vrijeme (od 8 do 16 sati na koje se nadovezuje šesnaesterosatno dežurstvo) i uvodi rad u smjenama. Prema prvobitnoj zamisli, liječnici su trebali raditi u tri smjene po osam sati – jutarnjoj od 8 do 16 sati, popodnevnoj od 16 do 24 sata i noćnoj od 24 do 8 sati, ali se zbog velikog otpora vodećih liječnika, nedostatka liječničkog kadra i nelogičnosti radnog vremena trosmjenski rad nije uveo pa se počelo raditi u dvije smjene, dnevnoj i noćnoj po 12 sati sve dane u tjednu.

Zgrada nove Klinike za ginekologiju i porodništvo na riječkom lokalitetu KBC-a otvorene u veljači 1985.

Pročelje Poliklinike na riječkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra, 2012.

111

Mijenja se i organizacijsko ustrojstvo udruženog bolničkog zdravstva. Na referendumu održanom 23. prosinca 1983. donosi se Samoupravni sporazum o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka u Kliničkom bolničkom centru. Nova organizacija ima pet radnih jedinica i Radnu zajednicu zajedničkih službi (Tajništvo, Služba za medicinske poslove, Služba za pravne, opće i kadrovske poslove, Služba za ekonomsko-financijske poslove i Služba za razvoj, investicije i investicijsko održavanje). Radna jedinica internističkih djelatnosti I obuhvaća Kliniku za internu medicinu, Kliniku za infektivne bolesti i febrilna stanja, Kliniku za pulmologiju, Kliniku za dermatovenerologiju, Kliniku za neurologiju i Kliniku za psihijatriju. Rukovodilac Radne jedinice internističkih djelatnosti I koja je postojala do 1990. godine postao je internist dr. Anton Bačić. Klinika za internu medicinu smještena je na sušačkom i riječkom lokalitetu KBC-a. Na riječkom ostaju Gastroenterologija, Hematologija i Endokrinologija, a sušački gastroenterolozi, hematolozi i endokrinolozi odlaze u riječki lokalitet. Kardiologija i Nefrologija ostaju na sušačkom lokalitetu, a riječki kardiolozi i nefrolozi počinju raditi na sušačkom lokalitetu. Centar za dijalizu i transplantaciju koji se nalazi u sastavu Klinike za kirurgiju ostaje na Sušaku, a Pulmologija se iz Ičića postupno seli u novosagrađenu Polikliniku na Sušaku. Na lokalitetima Interne klinike osnivaju se dva Opća odjela. Ujedinjenju riječkih bolnica, napose smjenskom radu liječnika, protivili su se gotovo svi predstojnici Klinika i samostalnih Zavoda, njihovi najbliži suradnici i vodeći liječnici.60 U pozadini protivljenja, uz nedvojbeno stručne razloge, stajao je i osobni interes jer je ujedinjenje značilo ukidanje većeg broja vodećih radnih mjesta. Međutim direktiva data sa samog vrha republičke vlasti čeličnom je rukom direktora Kliničkog bolničkog centra beskompromisno provedena u djelo. Zbog čega je došlo do ujedinjenja pet bolnica u Klinički bolnički centar? Premda su o tome svojedobno vođene žustre rasprave, a na račun Ravnateljstva padale i uvrede, osnovni razlog je bio u osnovi prozaičan – nedostajalo je novca u državnom proračunu. Nakon 1982. restriktivna politika u zdravstvu je bila odraz opće privredne i političke krize u državi. Pokušaji reformiranja gospodarstva u socijalističkom sustavu doživljavali su neuspjehe, jer se nije smjelo mijenjati društveno vlasništvo niti uvoditi tržišno gospodarstvo. Sustav plaćanja u bolnicama nije se temeljio na stvarno učinjenim uslugama pa svote novca iz državnog proračuna tzv. paušali nisu pokrivale plaće zaposlenika, troškove investicijskog održavanja i liječenja. Bolnice su bile kronični „gubitaši“ koje je država morala stalno sanirati. U vrijeme velike financijske krize koja je zahvatila državu, novaca za pokrivanje bolničkih gubitaka u proračunu je bilo sve manje i trebalo je, kako se tada govorilo pronaći ‘’unutrašnje rezerve’’, pa se uštedama pokušalo smanjiti gubitke. Budući da politički nije bilo prikladno smanjivati ionako male plaće, niti se smjelo otpuštati zaposlenike i štediti na bolesnicima, gubici su se pokušali smanjiti racionalizacijom poslovanja – udruživanjem administrativno – tehničkih, upravnih i medicinskih službi i ukidanjem nerentabilnih specijalnih bolnica u Kraljevici i Ičićima. Rad u smjenama za koji je bio potreban veći broj liječnika trebao je omogućiti zapošljavanje novih i smanjiti nezaposlenost, a ukidanjem dežurstava, što u ukupnom iznosu nije bila zanemarljiva svota novca, osigurati dio sredstava za njihove plaće. Integracija bolnica imala je i sekundarni cilj – unaprjeđenje bolničkog zdravstva daljnjim ra-

112

60 Protiv uvođenja smjenskog rada pogrdno nazvanog ”štafetno liječenje“ bila je činjenica da liječnici u smjenskom radu gube kontinuitet liječenja jer pregledavaju bolesnike tek svakog četvrtog dana kada ponovno rade u dnevnoj smjeni. Uz neadekvatan prijenos podataka o tijeku bolesti postojala je i veća mogućnost pogrešnog liječenja.

zvojem specijalističkih i subspecijalističkih medicinskih djelatnosti. Koncentracijom specijaliziranih kadrova i opreme i boljim ‘’vertikalnim’’ povezivanjem medicinskih grana koje se na različite načine bave istovrsnom patologijom na jednom mjestu (lokalitetu) nastojala se postići veća ‘’produktivnost’’ tj. brže i bolje liječenje bolesnika. Predstojnici Klinika i samostalnih Zavoda predlagali su izgradnju nove riječke bolnice što je s obzirom na stanje u državi kojoj je zbog dužničke krize prijetio bankrot, bilo utopijsko rješenje. Premda potpisnik ovih redova to ne može sa sigurnošću tvrditi, riječki Klinički bolnički centar je trebao biti ‘’eksperimentalni obrazac’’ koji bi se kasnije primjenio u integracijskim procesima velikih hrvatskih i jugoslavenskih bolničkih središta. Kao što to najčešće biva u životu, tek je budućnost pokazala da je financijski učinak ujedinjenja izostao, a smjenski rad liječnika bio pogrešno rješenje. Postignut je međutim veliki stručni napredak svih bolničkih specijalnosti i pridruženih službi, koji je doveo do bržeg i boljeg liječenja, zbog čega tadašnjoj upravi Kliničkog bolničkog centra na čelu s direktorom prof. dr. Brankom Žužom i danas treba odati veliko priznanje. Gledajući iz današnje perspektive konačni rezultat ujedinjenja, Nagrada Grada Rijeke dodijeljena Kliničkom bolničkom centru 1989. godine je bila u potpunosti opravdana. Ujedinjenje riječkog bolničkog zdravstva pod jednim krovom u novoj Sveučilišnoj bolnici na Sušaku, koja će predstavljati istinsku paradigmu nedjeljivosti struke, obrazovanja i istraživanja, nažalost će pričekati bolja vremena i prvenstveno zavisiti od političke odluke Hrvatske vlade i raspoloživih sredstava u državnom proračunu ukoliko se ne pronađu drugi načini financiranja (javno-privatno partnerstvo, strukturni fondovi Europske Unije).

Maketa novog Kliničkog bolničkog centra na Sušaku

113

Organizacijsko ustrojstvo i vodeći sastav jedinstvene Klinike na dva lokaliteta Nakon definitivnog ujedinjenja Internih klinika u travnju 1984. godine prof. dr. Alma PolićTadejević koja je za vrijeme bolesti i nakon smrti profesora Antonina vodila riječku Kliniku odlazi u mirovinu, a predstojnica jedinstvene Klinike na sušačkom i riječkom lokalitetu postaje prof. dr. Božena Kopajtić. Budući da odlazi na Endokrinološki odjel u riječki lokalitet na kojem se nalazi predstojništvo Klinike, njezin zamjenik na sušačkom lokalitetu postaje doc. dr. Zlatko Pavlin. Prijašnja glavna medicinska sestra sušačke Klinike Mira Šporer-Sveško imenovana je glavnom sestrom jedinstvene Klinike. Za svoje prve suradnice (zamjenice) odabire više medicinske sestre Nadu Randić na sušačkom i Elviru Popović na riječkom lokalitetu. Klinika smještena na dva lokaliteta organizacijski je podijeljena na sedam odjela i polikliničku ambulantnu službu.

Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med. Mira Šporer-Sveško, viša medicinska sestra Prva predstojnica i glavna medicinska sestra Interne klinike Kliničkog bolničkog centra

Na sušačkom lokalitetu se nalaze tri odjela: •

Kardiološki odjel: šef doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, glavna sestra Olga Nebić, vms.

Odjel je podijeljen na tri odsjeka: • Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I): šef doc.dr.sc. Zlatko Pavlin, glavna sestra Olga Nebić, vms. • Odsjek intenzivne njege: šef dr. Veljko Čabrijan, glavna sestra Nedjeljka Jerčinović-Jardas, vms. • Odsjek postintenzivne njege: šef prim. dr. Josip Roje, glavna sestra Nada Randić, vms.

114

•

Nefrološki odjel: šef prim. dr. sc. Milan Zgrablić, glavni medicinski tehničar Božidar Vajdić, vmt.

•

Opći odjel: šef prim. dr. Veljko Novak, glavna sestra Marija Lukarić, vms.

Na riječkom lokalitetu smještena su četiri odjela: •

Gastroenterološki odjel: šef prof. dr. sc. Milan Prica, glavna sestra Zdenka Rupčić, vms.

U sastavu Gastroenterološkog odjela nalazi se Odsjek intenzivne njege čiji je voditelj dr. Tomislav Matić, a glavna sestra Snežana Danilović, viša medicinska sestra. •

Hematološki odjel: šefica prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, glavna sestra Marinela Devčić, ms.

•

Endokrinološki odjel: šefica prof. dr. sc. Božena Kopajtić, glavna sestra Kata Krivičić, vms.

•

Opći odjel: šef prim. dr. Mladen Medanić, glavna sestra Ana Butorac, vms.

U sastavu Klinike se nalazi ambulantna internistička služba s voditeljicama dr. Đurđicom Car-Bačić u riječkoj i dr. Anom Tomljanović-Manestar u sušačkoj Poliklinici. Nakon Klinike za kirurgiju, jedinstvena Klinika za internu medicinu je druga najveća u Kliničkom bolničkom centru. Na 262 postelje rade 34 liječnika specijalista i 98 medicinskih sestara s pratećim pomoćnim i administrativnim osobljem.

Elvira Popović, viša medicinska sestra, dugogodišnja glavna sestra Interne klinike KB ‘’Braće dr. Sobol’’ i zamjenica glavne sestre Interne klinike Kliničkog bolničkog centra

U razdoblju od 1984. do 2010. godine vodeći liječnički i sestrinski sastav i organizacijsko ustrojstvo se promijenilo u više navrata pa ću vremenskim redosljedom navesti glavne promjene: 1.

Odlukom Radničkog savjeta KBC-a 1985. godine na lokalitetima klinike ukinuti su Opći odjeli. Izdvajanjem iz Hematološkog odjela nastaje 1987. Odjel reumatologije i kliničke imunologije pod vodstvom prim. dr. Mladena Medanića.

Na prijedlog direktora KBC-a dr. sc. Branka Žuže uz suglasnost profesorice Kopajtić Radnički savjet u srpnju 1987. godine za šefa Kardiološkog odjela s koronarnom jedinicom postavlja dr. sc. Jurja Kučića. Istodobnim rješenjem dr. Marijan Padovan postaje šef Odsjeka opće kardiologije (Kardiologija I), a dr. Karlo Stanić novoformiranog Odsjeka za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II). Profesor Pavlin imenovan je savjetnikom profesorice Kopajtić, a dr. Veljko Čabrijan njezinim pomoćnikom na sušačkom lokalitetu.

Za šefa Službe za ultrazvučnu dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra postavljen je 1989. godine dr. Nikola Ivaniš. Dužnost obnaša godinu dana kada službu ponovno preuzima urolog doc. dr. sc. Željko Fučkar.

115

Dio osoblja Interne klinike sušačkog lokaliteta na ispraćaju u mirovinu dugogodišnje predstojnice prof. dr. Božene Kopajtić, jesen 1989. godine S lijeva na desno čuče: dr. Željko Plazonić, dr. Žarko Mavrić, dr. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. Mladen Defrancheschi, Mira Šporer-Sveško, vms, glavna sestra Klinike i Ankica Pavelić-Večerina, ms (stoji) Stoje: prof. dr. Franjo Čohar, dr. Ana Radić, dr. Rajko Miškulin, dr. Nada Smokvina-Ćuruvija, dr. sc. Juraj Kučić, mr. pharm. Davor Smokvina, prof. dr. Božena Kopajtić, dr. Veljko Čabrijan, dr. Davorka Žagar, dr. Bosiljka Siuc-Paro, prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Ante Matana, mr. sc. Fedor Fischer i dr. Željka Merlak (fotografiju učinila dr. Mirjana Gržetić).

116

Prof. dr. Franjo Čohar 1989. godine postaje šef Nefrološkog odjela, a doc. dr. sc. Milan Zgrablić savjetnik na Klinici.

Nakon umirovljenja profesorice Kopajtić u jesen 1989. za novu predstojnicu Klinike postavljena je prof. dr. Mira Premužić-Lampič. Budući da vodi Hematološki odjel na riječkom lokalitetu, dužnost njezinog pomoćnika na Sušaku nastavlja vršiti dr. Veljko Čabrijan koji obnaša dužnost do odlaska profesorice Premužić-Lampič u mirovinu 1992. godine kada postaje savjetnik na Klinici do umirovljenja 1993. godine. Mijenja se i vodeći sestrinski sastav. Glavnu sestru Klinike Miru Šporer-Sveško 1989. godine nasljeđuje viša medicinska sestra Nada Randić koja vodi sestrinsku službu do 1995. kada je za glavnu sestru imenovana Neda Marčina dotadašnja glavna sestra Kardiološkog odjela. Nakon umirovljenja Elvire Popović 1991. zamjenica glavne sestre na riječkom lokalitetu postaje Kata Krivičić koja obnaša dužnost do 1997. kada odlazi u Školu za medicinske sestre pa zamjenica postaje viša medicinska sestra Ana Butorac, dotadašnja glavna sestra Reumatološko-imunološkog odjela.

Profesorica Premužić-Lampič odlazi u mirovinu u listopadu 1992. godine, a nasljeđuje je prof. dr. Franjo Čohar koji imenuje nove pomoćnike. U vođenju poslova u Rijeci mu godinu dana pomaže dr. sc. Zdravka Kolacio, potom dr. Miroslav Peršić od 1993. do 1999. i doc. dr.

sc. Davor Štimac od 1999. do 2000. godine. Na sušačkom lokalitetu doc. dr. sc. Juraj Kučić od prosinca 1992. do prosinca 2000. obnaša dužnost pomoćnika. Doktora Kučića na mjestu pročelnika Kardiološkog odjela 1993. godine nasljeđuje dr. Marijan Padovan. Dr. sc. Žarko Mavrić je 1992. godine postavljen za pročelnika Jedinice za znanstveni rad i kliničku farmakologiju KBC-a gdje radi do 2001. godine. 7.

Zbog odlaska u mirovinu profesorice Premužić-Lampič za vodeću liječnicu Hematološkog odjela postavljena je dr. sc. Mirjana Sever – Prebilić koja ga kao docentica vodi do umirovljenja 2006. godine.

Na Endokrinološkom odjelu također dolazi do promjene vodstva. Nakon profesorice Kopajtić odjel od 1989. do 1993. vodi dr. sc. Zdravka Kolacio, potom od 1993.do 2004. dr. Miroslav Peršić kada vodstvo preuzima prof. dr. Željka Crnčević-Orlić.

Na Kardiološkom odjelu se 1990. osniva Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III) na čelu s dr. Željkom Plazonićem.

10. Odlukom ravnatelja Kliničkog bolničkog centra dr. Maksima Valenčića 5. listopada 1992. Internoj klinici su pridruženi Centar za dijalizu i transplantaciju Klinike za kirurgiju i Odjel za pulmologiju. Interna klinika u svom sastavu ima osam odjela s 364 postelje i 74 specijalista. Nakon pripajanja Centra za dijalizu i transplantaciju osniva se Služba za nefrologiju i dijalizu s dva odjela pod vodstvom dr. Mirjane Gržetić koja godinu dana vodi i Odjel za nefrologiju. Nakon umirovljenja prof. dr. Jerka Zeca 1992. godine vršiteljica dužnosti pročelnice Odjela za dijalizu je doc. dr. sc. Đurđica Matić-Glažar godinu dana, da bi 1993. pročelnik postao urolog dr. Dasen Razmilić. Nefrološki odjel od 1993. do 1997. vodi prim. dr. Jasna Sobol-Dimec. 11. Do većeg organizacijskog preustrojstva Klinike dolazi 1995. godine. Kardiološki odjel je podijeljen na pet odsjeka – Opća kardiologija, Koronarna jedinica, Postkoronarna jedinica, Intenzivna skrb i Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Pulmološki odjel kojeg nakon odlaska u mirovinu profesora Marina od 1991. godine vodi mr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani sastoji se od tri odsjeka-Pulmologija ‘’A’’, Pulmologija ‘’B’’ i Intenzivna skrb, a Gastroenterološki odjel pod vodstvom prof. dr. Milana Price ima četiri odsjeka – Gastroenterologiju I, Gastroenterologiju II, Intenzivnu skrb i Endoskopski laboratorij. Hematološki odjel, Endokrinološki odjel, Reumatološko-imunološki odjel, Nefrološki odjel i Odjel za dijalizu ne mijenjaju svoje ustrojstvo. 12. Prim. dr. Mladen Medanić odlazi u mirovinu 1995. godine pa vodeća liječnica Reumatološko-imunološkog odjela postaje dr. Radojka Macut-Budiselić koja ga vodi do 2002. godine kada dužnost pročelnika preuzima mr. sc. Srđan Novak. 13. Profesor Prica umirovljen je 1996. godine. Nasljeđuje ga prof. dr. Milivoj Rubinić koji vodi Gastroenterološki odjel do 2001. godine kada vodeći liječnik postaje doc. dr. sc. Davor Štimac. 14. Na riječkom lokalitetu je 1996. osnovan Odjel internističke citologije pod vodstvom dr. Irene Seili-Bekafigo. 15. Godine 1996. vršiteljem dužnosti pročelnika Odjela za dijalizu imenovan je dr. Ivica Maleta, a iduće godine dr. Dasen Razmilić odlazi u mirovinu. Prim. dr. Jasna Sobol-Dimec 1997. prelazi na rad u specijalističku internističku ambulantu i postaje voditeljica sušačke polikliničke internističke službe, a dr. sc. Mirjana Gržetić preuzima Nefrološki odjel. Godine 2001. oba se odjela ujedinjuju u jedinstveni Odjel za nefrologiju i dijalizu čiji pročelnik postaje dr. Sanjin Rački.

117

Prof. dr. sc. Franjo Čohar s liječnicima Odjela za pulmologiju, lipanj 2000. S lijeva na desno sjede: dr. Marina Kurpis, doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, prof. dr. sc. Franjo Čohar, dr. sc. Dubravka Matanić, mr. sc. Nataša Mataković-Mileusnić Stoje: mr. sc. Veljko Flego, dr. Flavija Milevoj-Ribić, dr. Bronislava Sušnik-Mrvčić, mr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum i dr. Ivica Zeba

16. Nakon odlaska profesora Čohara s Klinike u prosincu 2000. godine, rješenjem ravnatelja KBC-a dr. sc. Borisa Mlinarića za vršitelja dužnosti predstojnika postavljen je prof. dr. Luka Zaputović. Po raspisanom javnom natječaju na kojeg su se javila trojica kandidata, za predstojnika Klinike izabran je u studenom 2001. godine prof. dr. Žarko Mavrić. Novi predstojnik imenuje profesora Zaputovića za svog pomoćnika na sušačkom, a docenta Štimca na riječkom lokalitetu. Za glavnu sestru Klinike ponovno je izabrana viša medicinska sestra Neda Marčina čija pomoćnica na riječkom lokalitetu ostaje Ana Butorac. Nakon smjene dr. sc. Borisa Mlinarića odlukom novog ravnatelja prof. dr. Hermana Hallera docent Kučić 2001. godine postaje savjetnik za razvoj i investicije u Ravnateljstvu Kliničkog bolničkog centra, a profesor Mavrić zamjenik ravnatelja i njegov pomoćnik za medicinske poslove. Dužnost pomoćnika obnaša do 2003., a zamjenika do 2005. godine. Docent Kučić nastavlja raditi u Ravnateljstvu do mirovine 2010. godine. 17. Na Kardiološkom odjelu se 2001. godine osniva novi odsjek - Kardiološki laboratorij, a 2002. ukida Odsjek intenzivne skrbi.

118

18. Odlukom Upravnog vijeća KBC-a pod predsjedanjem mr. Darka Milinovića, dr. med., dopredsjednika Sabora Republike Hrvatske, 17. studenoga 2005. postojeći odjeli postaju zavodi, a odsjeci odjeli pa se Interna klinika sastoji od šest zavoda:

Zavod za kardiovaskularne bolesti Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med. Glavna sestra: Snježana Marinović, vms. Zavod za nefrologiju i dijalizu Pročelnik: dr. sc. Sanjin Rački dr. med. Glavna sestra: Suzana Vidrih, vms. Zavod za pulmologiju Pročelnica: doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, dr. med. Glavna sestra: Vesna Juričić, vms. Zavod za gastroenterologiju Pročelnik: prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med. Glavna sestra: Aleksandra Gregorović, vms. Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Pročelnica: prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, dr. med. Glavna sestra: Dorica Božić, vms. Zavod za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju Pročelnica: doc. dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić, dr. med. Glavna sestra: Snježana Juričić, vms.

Zavod za kardiovaskularne bolesti podijeljen je na pet odjela, Zavod za nefrologiju i dijalizu na dva odjela, Zavod za pulmologiju na tri odjela, Zavod za gastroenterologiju na šest odjela, Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma ostaje cjelovit, dok je Zavod za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju podijeljen na dva odjela. Dolazi do preustroja polikliničke internističke službe pa se na lokalitetima Klinike osnivaju Poliklinički odjeli s dnevnim bolnicama. Sušački odjel vodi prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, a riječki dr. Tomislav Matić. Prve glavne sestre postaju više medicinske sestre Dubravka Zamlić na Sušaku i Staka Stipaničić u Rijeci.

19. Nakon isteka četverogodišnjeg mandata profesor Mavrić je u javnom natječaju bez protukandidata 2005. godine ponovno izabran za predstojnika Interne klinike. Ukida se mjesto pomoćnika predstojnika na sušačkom lokalitetu, a u Rijeci pomoćnik ostaje profesor Štimac. Za glavnu sestru Klinike je izabrana Neda Marčina, a za njezinu pomoćnicu na riječkom lokalitetu Ana Butorac. 20. Dugogodišnja pročelnica Zavoda za pulmologiju doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani umirovljena je 2006. godine. Za vršiteljicu dužnosti pročelnice imenovana je doc. dr. sc. Dubravka Matanić koja vodi zavod dvije godine kada je za vodeću liječnicu izabrana doc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum. 21. U mirovinu 2006. godine odlazi i doc. dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić pa pročelnica Zavoda za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju postaje doc. dr. sc. Antica Načinović-Duletić.

119

22. Zbog umirovljenja prim. dr. Jasne Sobol-Dimec u ljeti 2007. godine nova voditeljica sušačkog Polikliničkog odjela s dnevnom bolnicom postaje dr. Nada Smokvina-Ćuruvija. Nakon odlaska dr. Tomislava Matića u mirovinu 2006. godine novog voditelja riječke polikliničke internističke službe se ne imenuje sve do lipnja 2010. godine kada pročelnica postaje doc. dr. sc. Dubravka Jurišić-Eržen. 23. Na javnom natječaju 2009. profesor Mavrić je izborio treći četverogodišnji mandat za predstojnika. Vodstvo klinike se ne mijenja pa profesor Štimac ostaje pomoćnik na riječkom lokalitetu, Neda Marčina glavna sestra klinike, a Ana Butorac njezina pomoćnica na riječkom lokalitetu do odlaska u mirovinu 2010. godine.

Liječnici riječkog lokaliteta Klinike za internu medicinu, 2002. S lijeva na desno: Prvi red: Srđan Novak, Nataša Maljevac-Zoretić, Renata Dobrila-Dintinjana, Davor Štimac, Vladimir Rukavina, Brankica Mijandrušić-Sinčić, Irena Seili-Bekafigo, Relja Perić. Drugi red: Željka Crnčević-Orlić, Mladen Defrancheschi, Nenad Bićanić, Zdravka Kolacio, Vojko Mavrinac, Ivan Host. Treći red: Goran Hauser, Branka Morić-Pauletić, Vedrana Knežević, Miroslav Peršić, Mirjana Sever-Prebilić, Sandra Milić. Četvrti red: Toni Valković, Ivan Kraus, Antica Načinović-Duletić, Duška Petranović.

120

Liječnici sušačkog lokaliteta Interne klinike s glavnom medicinskom sestrom, 2007. S lijeva na desno: Prvi red: Marijan Padovan, Neda Marčina, vms., Žarko Mavrić, Ljiljana Bulat-Kardum, Sanjin Rački. Drugi red: Nada Smokvina-Ćuruvija, Branka Sladoje-Martinović, Flavija Milevoj-Ribić, Karlo Stanić, Davorka Žagar, Bosiljka Siuc-Paro, Ivica Zeba, Željka Diklić i Đuro Marinović. Treći red: Veljko Flego, Vanja Giljača, Ana Radić, Lidija Orlić, Rajko Miškulin, Zlatko Čubranić, Tomislav Jakljević, Sandro Brusich i Željko Madžar. Četvrti red: Josip Prtorić, Kristijan Mužić, Zvonimir Španjol-Pandelo, Željko Kupanovac, Ozren Krička, Stela Živčić-Ćosić, Igor Barković, Milan Nikšić i David Gobić.

Prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med. Neda Marčina, viša medicinska sestra Predstojnik i glavna medicinska sestra Interne klinike Kliničkog bolničkog centra 2010. godine

121

Procvat užih grana interne medicine Gastroenterologija Ujedinjena gastroenterologija nalazi se na riječkom lokalitetu Klinike. Odjel ima 60 postelja i na njemu pod vodstvom profesora Price radi sedam specijalista. Formira se Odsjek intenzivne njege s deset postelja kojeg vodi dr. Tomislav Matić. Nakon tromjesečnog stručnog usavršavanja u Centru za ultrazvučnu dijagnostiku Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani kod prof. dr. Tomaža Thallera dr. Nikola Ivaniš 1985. uvodi ultrazvučnu pretragu trbušnih organa čije je osnove savladao u Jedinici za ultrazvučnu dijagnostiku na Sušaku. Dvije godine kasnije, 1987., dr. Ivaniš uvodi intervencijski abdominalni ultrazvuk (biopsije, aspiracije, drenaže), a konvencijskim i intervencijskim ultrazvukom počinje se baviti dr. Relja Perić primljen na odjel kao specijalist internist 1984. godine. Dr. N. Ivaniš 1989. godine postaje šef Službe za ultrazvučnu dijagnostiku Kliničkog bolničkog centra, a 1990. se dodatno stručno usavršava iz intervencijskog abdominalnog ultrazvuka kod prof. dr. R. Otenjana u Münchenu.

Prim. dr. sc. Nikola Ivaniš, dr. med., utemeljitelj riječkog abdominalnog ultrazvuka

122

S obzirom na nepovoljnu starosnu strukturu specijalista na Kliniku se od 1985. godine primaju novi specijalizanti od kojih će dobar dio postati internisti gastroenterološkog usmjerenja, a prijem novih liječnika će se nastaviti u ratnim i poratnim godinama. Tako su do 1997. novi internisti gastroenterološkog usmjerenja postali dr. Milan Ličina, mr. sc. Renata Dobrila-Dintinjana, mr. sc. Davor Štimac, dr. Brankica Mijandrušić-Sinčić i dr. Vojko Mavrinac. Godine 1993. mr. sc. Nikola Ivaniš napušta kliniku i osniva privatnu internističku ‘’Ordinaciju Ivaniš’’ koja kasnije prerasta u renomiranu ‘’Polikliniku Ivaniš’’.

U organizacijskom preustroju Interne klinike 1995. godine odjel se podijelio na četiri odsjeka. Gastroenterologiju I vodi prim. dr. Velinka Švalba-Novak, Gastroenterologiju II dr. Vladimir Rukavina, Intenzivnu njegu dr. Relja Perić, a Endoskopski laboratorij prof. dr. Milivoj Rubinić. Profesor Prica koji je obolio od neizlječive bolesti odlazi u mirovinu 1996., a iduće godine umire. Iste, 1997. godine, odlazi u privatnu Polikliniku ‘’Medico’’ njegova dugogodišnja suradnica prim. dr. V. Švalba-Novak, a pročelnik odjela postaje prof. dr. Milivoj Rubinić. Dr. Tomislav Matić počinje raditi u Ravnateljstvu Kliničkog bolničkog centra i 1999. postaje zamjenik novog ravnatelja dr. sc. Borisa Mlinarića te njegov pomoćnik za medicinske poslove. Profesor Rubinić vodi odjel do 2001. godine kada novi pročelnik postaje doc. dr. Davor Štimac. Dr. Sandra Milić završava specijalizaciju 2000., a dr. Borivoj Kezele 2002. godine pa s mladom ekipom internista slijedi novi uspon struke. Većina se profilira u endoskopičare, a gotovo svi rade abdominalne ultrazvučne pretrage. Započinje se provoditi informatizacija, nabavljaju se novi videoendoskopi i endoskopski stupovi, a zastarjeli ultrazvučni aparati se zamijenjuju novima s dopler tehnikom. Godine 2001. uvedena je 24 satna pripravnost endoskopičara, pa se hitna krvarenja iz gastrointestinalnog trakta zaustavljaju sklerozacijom i elektrokoagulacijom krvarećih lezija i ligaturom varikoziteta jednjaka. Primjenjuju se nove tehnologije – radijalni, linearni i transrektalni ultrazvuk, pH metrija, ureja izdisajni test na Helicobacter pylori, videoendoskopska kapsula, argon plazma koagulacija, fotodinamska terapija jetrenih lezija, postavljanje samoekspandibilnih stentova u jednjak i kolon te intragastričnih balona u ekstremno debelih bolesnika. Za daljnji razvoj struke vrlo je značajna 2005. godina. U prostoru Zavoda za radiologiju, u prizemlju glavne bolničke zgrade, otvara se nova endoskopska jedinica s pet sala. Zahvaljujući odličnoj suradnji s radiolozima razvijaju se nove neinvazivne tehnike – kolangiopankreatografija magnetnom rezonancom i virtualna kolonoskopija. Iste godine u preuređenim prostorijama nekadašnje Fizikalne terapije otvara se nova Dnevna bolnica gdje se uz hematološke liječe i gastroenterološki, pretežito gastroonkološki bolesnici. U studenom 2005. odjel postaje Zavod za gastroenterologiju pod vodstvom prof. dr. Davora Štimca i glavne medicinske sestre Aleksandre Gregorović. Zavod ima u svom sastavu pet odjela: Odjel za hepatologiju (pročelnik prof. dr. Ivan Kraus), Odjel za

Prof. dr. Davor Štimac radi endoskopski pregled, Rijeka, 2012.

123

gastroenterološku onkologiju (doc. dr. Renata Dobrila-Dintinjana), Odjel za bolesti probavnog trakta (doc. dr. Brankica Mijandrušić-Sinčić), Odjel intenzivne njege (dr. Relja Perić) i Endoskopski laboratorij (prof. dr. Davor Štimac). Zavodu pripadaju tri subspecijalističke ambulante na Poliklinici i Ultrazvučna ambulanta na Zavodu za radiologiju, a na njemu radi 12 internista i internista-gastroenterologa, 41 medicinska sestra, 12 s višom stručnim spremom te prateće administrativno i pomoćno osoblje. Krajem 2007. donacijom riječkih gospodarstvenika dobivena je nova polivalentna digitalna dijaskopska radiološka angiosala u kojoj se izvode i intervencijski zahvati u probavnom traktu. Pod vodstvom predstojnika Klinike za kirurgiju prof. dr. Miljenka Uravića 8. travnja 2006. godine učinjena je u Rijeci prva uspješna transplantacija jetre u bolesnika s terminalnom jetrenom bolesti, nakon zagrebačke Kliničke bolnice Merkur, druga u Republici Hrvatskoj zbog čega je multidisciplinirani tim u kojem su sudjelovali prof. dr. Davor Štimac, doc. dr. Sandra Milić i dr. Milan Ličina dobio godišnju Nagradu Grada Rijeke. Profesor Štimac od 2007. do 2009. obnaša dužnost predsjednika Hrvatskoga gastroenterološkog društva, a doc. dr. Sandra Milić tajnice čime je riječkom Zavodu za gastroenterologiju iskazano veliko priznanje. Zavod 2007. godine postaje Referentni centar Ministarstva zdravstva RH za upalne bolesti gušterače. Od 2006. do 2010. godine internu medicinu specijaliziraju dr. Goran Hauser (2006.) dr. Mladen Radić (2008.), dr. Aleksandar Čubranić i dr. Željka Bagić (2009.) pa se zavod pojačava novim internistima gastroenterološkog usmjerenja kojima se 2010. kao gotov specijalist pridružuje dr. Zlatko Bulić iz Opće bolnice u Puli.

124

Tim stručnjaka koji je sudjelovao u prvoj transplantaciji jetre u riječkom Kliničkom bolničkom centru 2006. godine

Uz asistenciju medicinske sestre Barbare Samardžije-Ingre dr. Vojko Mavrinac radi kolonoskopiju, Rijeka, 2012.

Prije postavljanja nazojejunalne sonde u Endoskopskom laboratoriju, Rijeka, 2012. S lijeva na desno: dr. Vojko Mavrinac, Marina Marelić, ms, dr. Zlatko Bulić i Katarina Karlović, vms

125

Mr. sc. Irena Krznarić-Zrnić s višom medicinskom sestrom Katarinom Karlović obavlja ultrazvučni pregled abdomena, Rijeka, 2012.

126

Na viziti u gastroenterološkoj Intenzivnoj njezi, Rijeka, 2012. S lijeva na desno: prof. dr. sc. Davor Štimac, Snežana Danilović, vms, dr. sc. Goran Hauser, Iva Roš, ms i Adrijana Baković, ms

Organizacijsko ustrojstvo se do 2010. godine nije promijenilo – Zavod je ostao podijeljen na četiri odjela i endoskopsku jedinicu. Na 57 postelja, 7 u Jedinici intenzivne skrbi, u 2010. godini liječilo se 2.527 bolesnika, izvršilo 16.564 dijagnostičkih postupaka i dale 1.882 terapijske usluge. Najviše se učinilo endoskopskih pregleda, konvencijskih ultrazvučnih pretraga, biopsija probavnog trakta, kolonoskopskih polipektomija, ultrazvučnih punkcija i drenaža, ekstrakcija kamenaca i papilotomija (ERCP) i sklerozacija krvarećih lezija gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta (EGDS). U tri gastroenterološke ambulante, Hitnoj, Gastroenterološkoj i Gastroonkološkoj, izvršeno je 16.892 pregleda, a u Dnevnoj bolnici na deset postelja pružene su 6.723 usluge, najviše kemoterapijskih ciklusa kod gastroonkoloških bolesnika. Krajem 2010. godine na Zavodu radi 12 specijalista internista i internista gastroenterologa i 53 medicinske sestre, 14 s višom stručnom spremom. Osim dr. Nataše Maljevac-Zoretić koja radi u Gastroenterološkoj ambulanti na Poliklinici i dr. Relje Perića koji se nalazi pred mirovinom na Zavodu više ne radi niti jedan specijalist gastroenterološkog tima iz 1984. godine. Pod vodstvom ambicioznog i vrlo uspješnog prof. dr. Davora Štimca novi tim specijalista – prof. dr. Brankica Mijandrušić-Sinčić, prof. dr. Sandra Milić, dr. sc. Goran Hauser, mr. sc. Aleksandar Čubranić, dr. Milan Ličina, dr. Vojko Mavrinac, dr. Mladen Radić, dr. Željka Bagić i dr. Zlatko Bulić više je nego dostojno zamijenio svoje prethodnike i unaprijedivši struku stvorio suvremenu riječku Gastroenterologiju danas jedan od najboljih hrvatskih gastroenteroloških Zavoda.61

Prof. dr. sc. Davor Štimac s glavnom sestrom Zavoda za gastroenterologiju Aleksandrom Gregorović u radnoj sobi, Rijeka 2012. 61 Prof. dr. sc. Renata Dobrila-Dintinjana je tijekom 2010. imenovana predstojnicom Kliničkog zavoda za radioterapiju i onkologiju. Specijalističkom timu se u 2011. godini pridružuju dr. Vanja Giljača i mr. sc. Irena Krznarić-Zrnić. Zbog izuzetnog doprinosa razvoju gastroenterologije profesor Štimac je 2011. dobio godišnju Nagradu Grada Rijeke, a 2012. postao drugi dopredsjednik Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (AMZH).

127

Nefrologija i Dijaliza Nakon ujedinjenja Internih klinika na sušačkom lokalitetu se pod vodstvom prim. dr. sc. Milana Zgrablića formira jedinstveni Nefrološki odjel s 20 postelja. Na odjelu rade doc. dr. Franjo Čohar, prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Mirjana Gržetić i tim medicinskih sestara predvođen višim medicinskim tehničarom Božidarom Vajdićem. Specijalističkom nefrološkom timu se 1987. pridružuje dr. Sretenka Vuksanović-Mikuličić, a dvije godine kasnije dr. Željka Prodan-Merlak. Uz profesora Zeca u Centru za dijalizu i transplantaciju rade specijalisti dr. sc. Đurđica Matić-Glažar, dr. Dasen Razmilić i dr. Maksim Valenčić, obojica nakon povratka s višegodišnjeg profesionalnog boravka na urološkim odjelima u Saveznoj Republici Njemačkoj. Nakon stručnog usavršavanja u Lyonu 1985. dr. Mirjana Gržetić uvodi u dijagnostiku citološke preglede urinarnog sedimenta pa se u sastavu Nefrološkog odjela osniva Citološki laboratorij.

Dr. Mirjana Gržetić u Citološkom laboratoriju 1988.

Docent Zgrablić je 1989. godine imenovan savjetnikom na Klinici, a šef Nefrološkog odjela postaje prof. dr. Franjo Čohar koji u listopadu 1992. preuzima i vodstvo Interne klinike. Profesor Jerko Zec iste godine odlazi u mirovinu. Dr. Maksim Valenčić radi u Centru do 1990. kada nakon političkih promjena u Hrvatskoj postaje zamjenik ravnatelja KBC-a dipl. iur. Zlatka Lenca, a u veljači 1991. ravnatelj Kliničkog bolničkog centra. Dužnost ravnatelja obnaša do prosinca 1992. kada podnosi ostavku i počinje raditi na Odjelu za urologiju. U listopadu 1992. Centar za dijalizu i transplantaciju se izdvaja iz sastava Klinike za kirurgiju i pripaja Klinici za internu medicinu pa se osniva Služba za nefrologiju i dijalizu s dva odjela čija prva voditeljica postaje dr. Mirjana Gržetić.

128

U razdoblju od 1992. do 2001. godine Odjel dijalize vode doc. dr. Đurđica Matić-Glažar, dr. Dasen Razmilić i dr. Ivica Maleta, a Nefrološki odjel prim. dr. Jasna Sobol-Dimec i doc. dr. Mirjana Gržetić. U istom vremenskom razdoblju transplantirane bubrežne bolesnike nadzire kirurg i urolog prof. dr. Petar Orlić. Pod njegovim vodstvom transplantacijski program u Kliničkom bolničkom centru se nastavlja ostvarivati novim vrstama transplantacije organa. Tako je 21. prosinca 1993.

I. simpozij o supstitucijskoj terapiji bubrežne insuficijencije u neovisnoj Hrvatskoj, Opatija, studeni 1992. S lijeva na desno u prvom redu: prof. dr. Željko Fučkar (Urologija), prof. dr. Franjo Čohar i doc. dr. Miljenko Uravić (Digestivna kirurgija). U drugom redu mr. pharm. Davor Smokvina (Centralni klinički laboratorij), doc. dr. Petar Orlić (Urologija), doc. dr. Duje Vukas (Torakovaskularna kirurgija) i prof. dr. Mladen Križ (Pedijatrija)

kirurški tim u sastavu dr. Miomir Zelić, prof. dr. Petar Orlić i doc. dr. Miljenko Uravić uz anesteziologa dr. Božidara Krstulovića učinio prvu simultanu transplantaciju gušterače i bubrega u Rijeci i Hrvatskoj zbog čega je s predstojnicom Zavoda za transfuzijsku medicinu prof. dr. Ksenijom Vujaklijom-Stipanović 1994. dobio godišnju Nagradu Grada Rijeke. Program transplantacije organa (PTO) u Kliničkom bolničkom centru od veljače 2001. do kraja prosinca 2006. uspješno razvija kirurg i urolog prim. dr. Miomir Zelić, a nakon njegovog umirovljenja anesteziolog doc. dr. sc. Željko Župan.62 Budući da je Centar za dijalizu i transplantaciju sa samo dva stalna specijalista pripojen Internoj klinici, od 1992. godine se ciljano primaju specijalizanti koji će se po završetku specijalizacije interne medicine baviti i dijalitičkim liječenjem. U suradnji s dr. D. Razmilićem profesorica MatićGlažar uvodi nove metode dijalitičkog liječenja plazmaferezu i akutnu kontinuiranu hemodijalizu (CVVH). Do 1998. dr. Lidija Orlić, dr. Branka Sladoje-Martinović, dr. Ana Vlahović, dr. Stela ŽivčićĆosić, dr. Sanjin Rački i dr. Ivica Maleta postaju specijalisti internisti pa s profesoricom MatićGlažar, dr. D. Razmilićem, dr. S. Vuksanović-Mikuličić i dr. Ž. Prodan-Merlak uspješno provode sve 62 Dana 17. travnja 2013. učinjena je tisućita transplantacija bubrega. Među transplantiranim bolesnicima nalazilo se i 12 žena koje su nakon ovog složenog zahvata rodile zdravu djecu. Odlukom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske Klinika za urologiju pod vodstvom prof. dr. Željka Fučkara dobila je 2006. status Referentnog centra za transplantaciju bubrega Republike Hrvatske, a 2007. godine Hrvatska postala punopravna članica Eurotransplanta.

129

Bolesnička soba u Centru za dijalizu i transplantaciju, 2007.

vrste dijalitičkog liječenja. Godine 2001. dr. Sanjin Rački postaje pročelnik jedinstvenog Odjela nefrologije i dijalize koji 2005. prerasta u Zavod za nefrologiju i dijalizu. Na Zavodu se uz kroničnu bikarbonatnu hemodijalizu, akutnu hemodijalizu, kontinuiranu akutnu hemodijalizu, plazmaferezu, kontinuiranu ambulantnu peritonejsku dijalizu (CAPD) i postavljanje privremenih i trajnih katetera za hemodijalizu i peritonejsku dijalizu provode diferentni dijagnostički postupci – citološki pregledi sedimenta mokraće, ultrazvuk bubrega, dopler ultrazvuk bubrežnih krvnih žila, kontinuirano ambulantno mjerenje arterijskog krvnog tlaka (holter) i biopsije bubrega. U okviru projekta objedinjenog riječkog Kliničkog bolničkog centra na Sušaku vrijednog 300 milijuna eura, kao prvi sagrađeni objekt otvoren je 17. studenoga 2009. novi Centar za hemodijalizu – zgrada s četiri etaže na površini od 2.880 m2. Četrdeset i četiri priključka za dijalizu raspoređeno je u šest soba koje se nalaze u prizemlju i na prvom katu zgrade u kojoj su smješteni svi sastavni dijelovi Zavoda (nefrološke ambulante, dijagnostika, citološki laboratorij, peritonejska dijaliza, dnevna bolnica s tri postelje i dr.), a Zavodu pripada i 27 postelja za bolesnike na ‘’staroj’’ Nefrologiji u glavnoj bolničkoj zgradi. Time je uz udvostručenje broja dijalitičkih mjesta omogućen rad u dvije smjene, jutarnjoj i popodnevnoj, pa je nakon 39 godina prestao nehumani rad u četiri smjene. Za teške bubrežne bolesnike i medicinsko osoblje ostvaren je (prema riječima glavne sestre Dijalize Bosiljke Devčić) ‘’milenijski napredak’’.

130

Centar za dijalizu započeo je radom 1966. godine na Klinici za kirurgiju s devet dijalitičkih mjesta, jednim stalnim specijalistom kirurgom dr. Jerkom Zecom i timom medicinskih sestara predvođenih glavnom sestrom Mladenkom Lugarić. Na kraju prvog desetljeća XXI. stoljeća na Zavodu je zaposleno 79 djelatnika, 9 liječnika specijalista internista i specijalista nefrologa i 64

U novom Centru za dijalizu doc. dr. sc. Sanjin Rački nadzire rad medicinskih sestara Mirne Banićević (lijevo) i Bosiljke Milaković, Sušak, 2012.

Nova reprezentativna zgrada Zavoda za nefrologiju i dijalizu na sušačkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra 2012.

131

medicinske sestre, 17 s višom stručnom spremom. Godine 2010. na Nefrologiji se liječilo 684 bolesnika, ambulantno izvršeno 6.095 pregleda, a kroz dnevnu bolnicu prošlo 1.768 bolesnika. Dijagnostički se najviše uradilo ultrazvučnih pregleda uropoetskih organa i citoloških analiza sedimenta mokraće, a terapijski 26.992 kroničnih bikarbonatnih hemodijaliza i 370 akutnih kontinuiranih hemodijaliza. Predvođen pročelnikom doc. dr. Sanjinom Račkim specijalistički tim liječnika – prof. dr. M. Gržetić, dr. S. Vuksanović-Mikuličić, dr. I. Maleta, doc. dr. L. Orlić, dr. B. Sladoje-Martinović, prim. dr. sc. S. ŽivčićĆosić, doc. dr. Ivan Bubić i dr. Martina Pavletić-Peršić i medicinskih sestara pod vodstvom glavne sestre Suzane Vidrih u bliskoj budućnosti očekuje promaknuće Zavoda u Kliniku za nefrologiju i dijalizu Kliničkog bolničkog centra.

Pročelnik Zavoda za nefrologiju i dijalizu doc. dr. sc. Sanjin Rački, Sušak 2012.

Hematologija, Reumatologija i Klinička imunologija Nakon ujedinjenja Internih klinika, Hematološki odjel s citološkim laboratorijem nalazi se na riječkom lokalitetu i ima 25 postelja. Uz profesoricu Premužić-Lampič na odjelu rade mr. sc. Mirjana Sever-Prebilić i dr. Antica Načinović-Duletić. Primarijus Medanić postaje šef novoosnovanog Općeg odjela s 25 postelja na kojem se uz hematološke zbrinjavaju i reumatološko-imunološki bolesnici. Na lokalitetima se Opći odjeli ukidaju 1985. godine pa primarijus Medanić nakon rada na Hematološkom odjelu, 1987. godine osniva prvi riječki Odjel reumatologije i kliničke imunologije. S njim od 1985. godine radi specijalistica internistica dr. Radojka Macut-Budiselić i tim medicinskih sestara pod vodstvom više medicinske sestre Ane Butorac. Profesorica Premužić-Lampič je od siječnja 1990. do listopada 1992. godine, dakle i u zahtjevno vrijeme Domovinskog rata, uz odjel uspješno vodila i Internu kliniku. Iduće godine odlazi u mirovinu, a na mjestu pročelnice odjela je nasljeđuje dugogodišnja suradnica dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić. Uz nju na odjelu kao internistica hematološkog usmjerenja od 1984. godine radi dr. Antica Načinović-Duletić, specijalizanti interne medicine i medicinske sestre predvođene Marinelom Devčić. Na odjelu i hematološkoj ambulanti na Poliklinici zbrinjava se cjelokupna patologija. U polusterilnoj izolacijskoj jedinici na četiri postelje provodi se intenzivno liječenje akutnih leukemija i agresivnih limfoma te pripremaju bolesnici za transplantaciju koštane srži. Postoji uska suradnja sa Zavodom za hematologiju Interne klinike KBC-a ‘’Rebro’’ i prof. dr. Borisom Labarom u čijem se Centru za transplantaciju vrše presađivanja koštane srži.63 132

Prvo presađivanje koštane srži u Hrvatskoj uradio je tim pod vodstvom profesora Labara 8. veljače 1983. godine.

Zbog velikog povećanja citološkog posla na Kliniku je 1993. primljena dr. Irena Seili-Bekafigo koja u Zagrebu specijalizira internističku citologiju i 1996. osniva Odjel internističke citologije, čime je rad hematologa uvelike olakšan jer se na odjelu počinje raditi cjelokupna internistička citologija. U poslijeratnom periodu Hematološki odjel se pojačava novim specijalistima internistima hematološkog usmjerenja – dr. Ivanom Hostom 1997. , mr. sc. Duškom Petranović 2001. i dr. sc. Tonijem Valkovićem 2004. godine. U preuređenom prostoru nekadašnje Fizikalne terapije otvara se 2005. godine Dnevna bolnica gastroenterološko-hematološkog profila s 10 postelja od kojih su 4 hematološke, 4 gastroenterološke i 2 za bolesnike nakon učinjenih endoskopskih pregleda, biopsija jetre i punkcija ascitesa. U nju se primaju bolesnici čije opće stanje nije akutno teško narušeno (kronične leukemije, limfoproliferativne bolesti, mijelodisplazije, trombocitopenije i kronične anemije) za dobivanje diferentne (citostatici i interferon) i suportivne terapije (terapija eritropoetinom, transfuzije krvi, koncentrata eritrocita i trombocita, plazme i imunoglobulina, intravenske infuzije preparata željeza itd.) te za izvođenje manjih zahvata poput punkcija koštane srži, limfnih čvorova, biopsija kosti i evakuacijskih pleuralnih punkcija. Hematološki odjel i Odjel reumatologije i kliničke imunologije prerastaju 2005. godine u Zavod za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju s 29 postelja od kojih 17 pripada hematološkim bolesnicima. Docentica Sever-Prebilić odlazi u mirovinu 2006. godine, a nova pročelnica Zavoda postaje doc. dr. Antica Načinović-Duletić. S njom na Hematološkom odjelu rade doc. dr. Toni Valković, dr. Ivan Host, mr. sc. Duška Petranović i tim medicinskih sestara predvođen

Polusterilna izolacijska jedinica na Hematološkom odjelu, Rijeka, 2012. Dr. Iva Uravić-Bursać analizira nalaze, a glavna sestra Pavica Rajkovača priprema lijekove, Rijeka 2012.

133

glavnom sestrom Snježanom Juričić. Na odjelu se liječe akutne leukemije i maligni limfomi, kronične limfocitne i granulocitne leukemije, mijeloproliferativne bolesti, mijelodisplazije, kronične anemije i hemoraške dijateze. Koriste se sve suvremene dijagnostičke metode i terapijske mjere uključujući najnovije protokole citostatskog liječenja. S jednakim brojem specijalista internista i specijalista hematologa i 12 medicinskih sestara od kojih troje stalno rade u dnevnoj bolnici na pet hematoloških postelja, 2010. godine se na odjelu liječio 491 bolesnik, u hematološkoj ambulanti učinilo 6.293 pregleda, a u dnevnoj bolnici 7.118 dijagnostičko-terapijskih postupaka, najviše punkcija koštane srži i biopsija kosti, kemoterapija, davanja alfa interferona, transfuzija krvi i infuzija preparata željeza. Odjel internističke citologije izrastao je iz temelja hematocitološkog laboratorija. S godinama se povećava broj i raspon pretraga koje postupno obuhvaćaju sve organske sustave, pa se izuzev ginekološke, citološka dijagnostika radi za sve ležeće i ambulantne bolesnike u Kliničkom bolničkom centru. Pod vodstvom mr. sc. Irene Seili-Bekafigo u Jedinici za kliničku citologiju 2010. godine rade dva specijalista klinička citologa – dr. Cristophe Štemberger i mr. sc. Koraljka Rajković-Molek, pet citotehnologa i jedan medicinsko-laboratorijski inženjer, a iste se godine učinilo oko 11.800 pretraga. Odvajanjem od hematologije nastao je zaseban Odjel reumatologije i kliničke imunologije s 12 postelja. Njegovim osnivanjem 1987. godine udaren je temelj najmlađoj internističkoj subspecijalnosti. Osnivač prim. dr. Mladen Medanić odlazi u mirovinu 1995. godine pa odjel preuzima dr. Radojka Macut-Budiselić koja ga vodi do 2002. godine kada je nasljeđuje mr. sc. Srđan Novak, specijalist internist od 1999. godine, koji uvodi značajne dijagnostičko-terapijske novi-

134

Vizita na Odjelu za reumatologiju i kliničku imunologiju, Rijeka 2012. S lijeva na desno: dr. Anamarija Flego, dr. Sanja Matijević, mr. sc. Mladen Defrancheschi, Perinka Dabić, vms i prof. dr. Srđan Novak

Pročelnica Zavoda za hematologiju, reumatologiju i kliničku imunologiju prof. dr. sc. Antica Načinović-Duletić, Rijeka, 2012.

ne. Po prvi puta se u Hrvatskoj počinje primjenjivati biološka terapija u reumatskim bolestima, proširuje se paleta reumatološko-imunoloških testova, sustavno se provode klinička istraživanja lijekova napose za reumatoidni artritis i sustavni eritemski lupus, a 2004. godine odjel se aktivno uključuje u program EUSTAR koji okuplja europska središta koja liječe bolesnike sa sklerodermijom. S dvojicom specijalista, doc. dr. sc. Srđanom Novakom i mr. sc. Mladenom Defrancheschijem i osam medicinskih sestara predvođenih višom medicinskom sestrom Perinkom Dabić na odjelu se 2010. godine liječilo 413 bolesnika, dvije trećine s reumatoidnim artritisom i sustavnim eritemskim lupusom. Odjelu pripadaju i dvije postelje u Dnevnoj bolnici i Reumatološko-imunološka ambulanta na Poliklinici u kojoj radi dr. Radojka Macut-Budiselić gdje se učinilo 8.586 pregleda.64 Endokrinologija, dijabetes i bolesti metabolizma Nakon ujedinjenja Endokrinološki odjel s 25 postelja smješta se na riječki lokalitet Interne klinike. Pod vodstvom profesorice Kopajtić na njemu rade specijalisti mr. sc. Zdravka Kolacio, dr. Miroslav Peršić, mr. sc. Željka Crnčević-Orlić i tim medicinskih sestara predvođen glavnom sestrom Katom Krivičić. Dugogodišnji suradnik profesorice Kopajtić prim. dr. Veljko Novak preuzeo je vođenje novoformiranog Općeg odjela na sušačkom lokalitetu, a dr. Jasna Turk otišla 1984. godine u Kardiološki dispanzer Zavoda za zaštitu zdravlja. Ultrazvučnom dijagnostikom bolesti štitne žlijezde i ostalih struktura vrata koju je 1984. godine na Zavodu na nuklearnu medicinu uveo specijalist nuklearne medicine dr. Boris Bonefačić počinju se baviti endokrinolozi, a u suradnji s Radioimunološkim laboratorijem Zavoda za nuklearnu medicinu dodatno se proširuje paleta hormonalnih i enzimatskih pretraga. U ranom otkrivanju osteopenije i osteoporoze među prvima u Hrvatskoj mr. sc. Ž. Crnčević uvodi 1986. godine 64 Prof. dr. sc. Srđan Novak, dr. med., specijalist internist i reumatolog, unuk profesora Silvija Novaka, nastavlja gotovo stogodišnju tradiciju liječništva u uglednoj sušačkoj obitelji Novak.

135

denzitometriju kosti. Uz dijagnostiku i liječenje svih bolesti endokrinih organa posebna se pažnja posvećuje šećernoj bolesti pa se uvodi kontinuirano mjerenje glikemije, analiza glikoziliranog hemoglobina i primjena inzulinskih ‘’penkala’’. Koncem 1989. godine profesorica Kopajtić odlazi u zasluženu mirovinu, a na mjestu pročelnice odjela nasljeđuje je mr. sc. Zdravka Kolacio. Godine 1992. postaje pomoćnica predstojnika Klinike prof. dr. Franje Čohara na riječkom lokalitetu. Iz osobnih razloga 1993. podnosi ostavku na mjesto pročelnice odjela i pomoćnice predstojnika pa je na oba vodeća položaja nasljeđuje dr. Miroslav Peršić. U ratnim godinama dolazi do stagnacije struke. Nakon 1995. sljedi ponovni stručni uzlet, a odjel se kadrovski pojačava novim medicinskim sestrama i specijalistima internistima endokrinološkog usmjerenja dr. Dubravkom Jurišić-Eržen 1997., dr. Nenadom Bićanićem 2001. i dr. Čedomirom Zorićem 2005. godine. Dr. Miroslava Peršića na mjestu vodećeg liječnika 2004. zamjenjuje prof. dr. Željka Crnčević-Orlić, a iduće godine odjel prerasta u Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma. Na njemu se rade bazalni i funkcionalni testovi za procjenu rada endokrinih žlijezda, ultrazvučni pregledi štitne žlijezde i vratnih struktura, provode klinička istraživanja novih lijekova i radi na znanstveno-istraživačkim projektima. Zavod ima 20 postelja i dvije specijalističke ambulante u Poliklinici – Endokrinološku i Dijabetološku i ultrazvučnu dijagnostiku koja se obavlja u Ambulanti za ultrazvuk Kliničkog zavoda za radiologiju KBC-a. Uz četiri specijalista internista i internista endokrinologa na Zavodu radi 9 medicinskih sestara, 4 s višom stručnom spremom, 4 pomoćne radnice i jedna administrativna službenica.

136

Jutarnji stručni sastanak na Zavodu za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma, Rijeka 2012. U smjeru kazaljke na satu za stolom s lijeva na desno sjede dr. Vedran Jurjević stažist, dr. Čedomir Zorić, dr. sc. Sanja Klobučar-Majanović, prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, glavna sestra Dorica Božić, vms, dr. Dragana Grohovac i dr. Dijana Travica-Samsa

Nakon završetka vizite. S lijeva na desno: Ivana Terlević, pripravnica, Jovana Ivanović, ms, prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, Maja Ivaniš, vms i Dorica Božić, vms. Rijeka, 2012.

Pročelnica Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, Rijeka 2012.

137

Godine 2005. i 2006. odlaze u mirovinu dva vrsna kliničara dr. sc. Zdravka Kolacio i dr. Miroslav Peršić. Koncem 2010. na Zavodu rade četiri specijalista internista i internista endokrinologa (internistima se pridružuje dr. Sanja Klobučar-Majanović) i osam medicinskih sestara pod vodstvom više medicinske sestre Dorice Božić. Bolnički se liječilo 675 bolesnika, većinom dijabetičara s komplikacijama bolesti, a u tri subspecijalističke ambulante (Endokrinološka, Dijabetološka i Ambulanta za osteoporozu) učinilo se 11.532 pregleda i 15.533 denzitometrijskih skenova. Pod vodstvom prof. dr. Željke Crnčević-Orlić perspektivni tim u 2012. godini pojačan novim specijalisticama dr. sc. Tamarom Turk i dr. Ninom Čanik sljedi sve moderne trendove u dijagnostici i liječenju endokrinih bolesti čemu svjedoči priznanje profesorici Crnčević-Orlić koja je 2011. postala predsjednica Hrvatskoga endokrinološkog društva (dr. sc. Klobučar-Majanović tajnica), a 2012. zbog izuzetnog doprinosa razvoju endokrinologije dobitnica godišnje Nagrade Grada Rijeke. Pneumoftizeologija – Pulmologija Stjecajem okolnosti pneumoftizeologija koja se tijekom godina razvila u pulmologiju je sve do 1992. godine bila izvan sastava Klinike za internu medicinu. Kratko vrijeme iza Drugog svjetskog rata pod vodstvom dr. Josipa Prodana sastavni je dio riječkog Internog odjela, a tuberkulozni plućni bolesnici se liječe i na Zaraznom odjelu sušačke bolnice kojeg od 1946. do početka 1948. vodi dr. Zdravko Kučić. Zbog velike poslijeratne učestalosti tuberkuloza pluća je postala javno zdravstveni problem broj 1 pa se u državi počinju osnivati nove specijalne bolnice za liječenje tuberkuloznih bolesnika. Tako je već krajem 1945. u bivšem austrougarskom i talijanskom sanatoriju koji je za vrijeme rata služio kao vojni stacionar utemeljena Bolnica za plućnu tuberkulozu Ičići u sastavu Opće bolnice Rijeka. Godine 1949. izdvaja se iz sastava riječke bolnice i postaje samostalna ustanova.

138

Bolnica za plućnu tuberkulozu u Ičićima, prijašnje klimatsko lječilište za plućne bolesnike osnovano 1908. godine.

U to vrijeme u bolnici rade pneumoftizeolozi dr. Josip Prodan, dr. Cvjetko Ostoić i dr. Josip Poščić. Njima se 1949. pridružuju specijalizanti dr. Slobodan Marin i dr. Vera Berdon-Marin, a četiri godine kasnije dr. Boris Grković. Na Internim odjelima riječkih bolnica u ‘’sobama za tuberkulozne’’ i dalje se liječe tuberkulozni plućni bolesnici koji se zbrinjavaju i u Bolnici za tuberkulozu pluća u Lopači, ali se u sve većem broju upućuju i odlaze na liječenje u Ičiće. Nakon stručnog usavršavanja u poznatom klimatskom liječilištu i Sanatoriju za tuberkulozne bolesnike u Golniku (Slovenija) dr. Slobodan Marin je 1953. godine učinio prvu bronhoskopiju i bronhografiju u riječkoj regiji, a 1954. nakon položenog specijalističkog ispita postao prvi poslijeratni riječki specijalist pneumoftizeolog. Prijemom novih liječnika koji specijaliziraju pneumoftizeologiju (dr. Mira Fritz, dr. Adelia Pilepić-Drnić, dr. Ljiljanka Tomašić-Lončarić i dr. Nada Lukež), medicinskih sestara i suradnog osoblja te nabavom moderne opreme (rendgen aparati, spirometri, bronhoskopi, audiometri, aparati za artificijelni pneumotoraks, termokauteri za endotorakalnu adheziolizu itd.) bolnica se opremom i kadrovima kompletira, sve kvalitetnije radi i 1963. prerasta u Bolnicu za plućne bolesti i tuberkulozu pluća pod vodstvom docenta Ostoića, koji u svibnju 1958. u zvanju predavača počinje s nastavom iz ftizeologije na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Značajna je 1966. godina kada se Bolnica za tuberkulozu u Lopači ukida i spaja s bolnicom u Ičićima. Godine 1970. docent Marin nasljeđuje docenta Ostoića na mjestu šefa odjela i direktora bolnice. Pod njegovim vodstvom odjel 1974. prerasta u Kliniku za pulmologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.65 Klinika je podijeljena na Pulmološki odjel I, Tuberkulozni odjel I i Tuberkulozni odjel II. Bolnica ima rendgenski, bronhoskopski i audiometrijski kabinet, jedinice za ispitivanje plućne funkcije, plućnu rehabilitaciju i suzbijanje kronične plućne insuficijencije, citodijagnostički i manji klinički laboratorij, organiziranu ambulantnu službu i usko surađuje s riječkim antituberkuloznim dispanzerima. U skladu s modernim saznanjima liječe se svi oblici tuberkuloze pluća i ostale plućne bolesti. Postoji uska suradnja s Kardiološkim odjelima Internih klinika riječkih bolnica gdje se liječe srčane komplikacije plućnih bolesti i sa sušačkom Torakovaskularnom kirurgijom na kojoj se operiraju apscesi i gangrene pluća, empijemi pleure, bronhijektazije, rak pluća, ehinokokne i druge ciste pluća itd. Konzilijarna međubolnička služba je primjereno organizirana pa sušački kardiolozi i torakalni kirurzi pregledavaju plućne bolesnike, a profesor Marin asistira torakalnim kirurzima pri pneumektomijama, lobektomijama, segmentektomijama i svim oblicima kirurške kolapsoterapije tuberkuloznih pacijenata. Bolnica u Ičićima 1974. postaje sastavni dio Opće bolnice ‘’Dr. Zdravko Kučić’’, a deset godina kasnije dolazi do ujedinjenja riječkih bolnica u Klinički bolnički centar pa se bolnica u Ičićima ukida. Medicinska oprema, inventar i osoblje se postupno premještaju u sušačku bolnicu gdje se smještaju u prostorije III. kata novosagrađene Poliklinike. Do potpunog preseljenja, rad na Klinici se obavlja na dva lokaliteta. Klinika je podijeljena na četiri odjela (Odjel respiratorne insuficijencije, Odjel akutne pneumopatije, Odjel tuberkuloze i Odjel pulmološke onkologije), ima 65 Prof. dr. sc. Slobodan Marin, dr. med. (Skradin, 1924. – Ičići, 1996.) Diplomirao medicinu 1949. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i iste se godine zaposlio u Bolnici za plućnu tuberkulozu u Ičićima. Godine 1954. polaže specijalistički ispit iz pneumoftizeologije, 1964. brani doktorsku dizertaciju, 1970. postaje ravnatelj bolnice, a 1974. predstojnik Klinike za pulmologiju. Dužnost predstojnika Klinike obnaša do umirovljenja 1991. godine. Docent Medicinskog fakulteta od 1970., za redovitog profesora izabran 1975., u dva mandata dekan Medicinskog fakulteta (1974. – 1979. i 1987. – 1990.), rektor riječkog Sveučilišta (1980. – 1984.) i predsjednik Zajednice Sveučilišta SFR Jugoslavije (1980. – 1982. godine). Dobitnik mnogih priznanja, istaknuti stručnjak, znanstvenik, organizator i društveno-politički radnik, utemeljitelj antituberkulozne službe u riječkoj regiji.

139

113 postelja i 78 zaposlenika od kojih 10 liječnika specijalista i 43 medicinske sestre. Preseljenje je završeno 1988. godine, a s radom u punom pogonu se započelo u siječnju 1990. godine. Do listopada 1992. kada je zbog gubitka statusa klinike pridružena Internoj klinici, djeluje kao samostalni Odjel za pulmologiju Kliničkog bolničkog centra.

Prof. dr. sc. Slobodan Marin, dr. med. (Skradin, 1924. – Ičići, 1996.)

140

Nakon odlaska u mirovinu profesora Marina koji je dao golem doprinos razvoju antituberkulozne službe u riječkoj regiji, odjel je od 1991. do 2006. uspješno vodila njegova dugogodišnja suradnica doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani. U sklopu općeg preustroja Interne klinike 1995. godine odjel je podijeljen na tri odsjeka – Pulmologiju A (pročelnik mr. sc. Milan Romčević), Pulmologiju B (dr. Marina Kurpis) i Odsjek intenzivne njege (mr. sc. Dubravka Matanić). Odjel 2005. godine postaje Zavod za pulmologiju Interne klinike KBC-a podijeljen na tri odjela – Odjel za opstruktivne bolesti i tuberkulozu pluća (pročelnica dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum), Odjel za akutne bolesti i tumore pluća (dr. Marina Kurpis) i Odjel intenzivne njege (doc. dr. sc. Dubrav-

Bronhoskopski pregled, Sušak, 2007.

ka Matanić) s pripadajućim Polikliničkim odjelom koji ima dvije ambulante i dnevnu bolnicu. Na Zavodu s 48 postelja tada je zaposleno 70 djelatnika, devet specijalista pneumoftizeologa, internista i internista pulmologa, 41 medicinska sestra, 4 laboratorijska tehničara i 16 ostalih radnica. Odlaskom u mirovinu doc. dr. sc. Zlate Beg-Zec Kopani 2006. godine vršiteljica dužnosti pročelnice zavoda postaje doc. dr. sc. Dubravka Matanić, a 2008. za novu vodeću liječnicu izabrana je specijalistica internistica i pulmologinja doc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum. Put od Bolnice za tuberkulozu pluća u Ičićima sa svega par liječnika i bolničarki u devastiranom talijanskom vojnom stacionaru do modernog Zavoda za plućne bolesti KBC-a bio je dugotrajan i težak. S godinama se promijenila i patologija plućnih bolesnika. Nekada masovna tuberkuloza pluća izgubila je vodeće mjesto, a po učestalosti su na prva mjesta došle kronična opstruktivna plućna bolest, rak i upale pluća. Tijekom godina razvili su se moderni bronhološki kabinet, laboratorij za ispitivanje plućnih funkcija i citološki laboratorij. Uz rendgenograme pluća danas se rade fibrobronhoskopije s videosustavom, bronhalne i bronhoalveolarne lavaže, aspirati i četkanja bronha, bronhoaspiracije, transbronhalne punkcije i biopsije iglom i kliještima, transtorakalne punkcije pod kontrolom ultrazvuka i kompjuterizirane tomografije, ultrazvučni pregledi i magnetna rezonanca grudnog koša, plinske i acidobazične analize krvi, farmakodinamski testovi, spirometrije, pletizmografije i difuzije, pleuralne punkcije i eksuflacije i drenaže pneumotoraksa. Provodi se suvremeno medikamentozno liječenje svih plućnih bolesti. Koncem 2010. godine na Zavodu je zaposleno 76 djelatnika, 9 liječnika specijalista pneumoftizeologa, internista i internista pulmologa i 35 medicinskih sestara, 7 s višom stručnom spremom. Na 47 postelja od kojih 6 u Intenzivnoj njezi hospitalizirano je 1.164 bolesnika, u Pulmološkoj ambulanti izvršeno 11.962 pregleda, a u Dnevnoj bolnici pruženo 974 terapijskih usluga. Od dijagnostičkih postupaka najviše se uradilo spirometrija, plinskih i acidobazičnih analiza krvi, pletizmografija, difuzija i bronhoskopija, a terapijski inhalatornih postupaka i bronhoaspiracija.

Pletizmografija-difuzija. Pretragu izvodi medicinska sestra Jovanka Pađen. Sušak, 2012.

141

Doc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum, pročelnica Zavoda za pulmologiju, Sušak, 2012.

Pod vodstvom doc. dr. sc. Ljiljane Bulat-Kardum specijalisti doc. dr. sc. Dubravka Matanić, dr. Ivica Zeba, dr. Marina Kurpis, dr. Flavija Milevoj-Ribić, dr. sc. Veljko Flego, mr.sc. Željko Kupanovac, dr. Igor Barković i dr. Tanja Šafar-Balić i medicinske sestre na čelu s glavnom sestrom Vesnom Juričić očekuju da u bliskoj budućnosti Zavod postane Klinika za pulmologiju Kliničkog bolničkog centra.

142

Poliklinička internistička služba Nakon završetka Drugog svjetskog rata u novoj socijalističkoj državi dolazi do potpune preobrazbe zdravstvene zaštite stanovništva. Uvedena je sveobuhvatna primarna, sekundarna i tercijarna zdravstvena zaštita financirana kroz porezni sustav, pa sljedeće godine protiču u snažnom razvoju državne zdravstvene službe. Godine 1945. u izvanbolničkoj zdravstvenoj zaštiti djelovali su Dom narodnog zdravlja na Sušaku i Istituto d’igiene e profilassi u Rijeci. Početkom 1946. u Sušaku je osnovana Zdravstvena stanica Sušak, prva državna ustanova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Prijeratni Dom narodnog zdravlja na Krimeji preimenovan je u Sanitarno-epidemiološku stanicu sa Sanitarnim inspektoratom Sušak i postao isključivo preventivno-medicinska ustanova, a iz njegovog sastava se izdvajaju Antituberkulozni dispanzer (ATD) Sušak i Dječji dispanzer Sušak. Kao zasebna ustanova u Rijeci 1946. godine počinje djelovati Antituberkulozni dispanzer Rijeka. Nakon ujedinjenja Rijeke i Sušaka u jedinstveni grad Rijeku, 1947. godine osnivaju se rajonske zdravstvene stanice za I. (Zamet), II. (Stari grad) i III. (Sušak) rajon i kotarske ambulante na širem riječkom području. U Rijeci se osnivaju Dječji dispanzeri za I. i II. rajon i specijalistička konzilijarna jedinica – Gradska poliklinika. Istituto d’igiene e profilassi se preimenuje 1948. u Oblasni Higijenski zavod koji djeluje kao preventivno medicinska ustanova. Tako su uz veliko zalaganje zdravstvenih radnika i Narodne vlasti i ogromne poteškoće u poslijeratnoj Rijeci udareni prvi temelji izvanbolničkog državnog zdravstva. Prvog siječnja 1953. pod vodstvom dr. Kajetana Blečića osnovan je Dom narodnog zdravlja Rijeka (kasnije Zavod za zaštitu zdravlja) koji obuhvaća svekoliku primarnu zdravstvenu zaštitu na riječkom području.

Stara riječka Poliklinika – danas Ravnateljstvo Kliničkog bolničkog centra

143

Tada je i Gradska poliklinika kao jedinica sekundarne zdravstvene zaštite postala njegovim sastavnim dijelom, da bi iste godine došla pod nadležnost Opće bolnice Braće dr. Sobol. Od 1955. do 1959. ponovo je u sastavu Zavoda za zaštitu zdravlja, a 1959. definitivno postaje sastavni dio riječke bolnice. U Gradskoj poliklinici koja se postupno popunjava svim specijalnostima opće medicine i stomatologije pregledavaju se pokretni bolesnici koje rajonski liječnici opće prakse upućuju na specijalističke preglede. Pokretne bolesnike liječili su i rijetki privatni liječnici, a izvan radnog vremena i bolnički specijalisti u vlastitim privatnim ordinacijama sve do 1959. godine kada je privatna liječnička praksa ukinuta zakonom. Uz dr. Vladimiru Seidel-Marčec u specijalističkim internističkim ambulantama riječke i sušačke bolnice bolesnike počinju pregledavati šefovi odjela docent Kučić i profesor Novak. Ambulante šefova odjela, kako su tada nazivane, radile su u dijelu radnog vremena nakon što su na odjelima obavljeni svi važniji poslovi i primale ograničeni broj bolesnika. Ubrzo potom u rad specijalističkih ambulanata u dvjema bolnicama uključeni su svi odjelni specijalisti pa se počinje raditi svakodnevno, osim nedjelje, u osmerosatnom radnom vremenu. U njima se internisti izmjenjuju radeći u turnusima po mjesec dana, da bi kasnije radili točno određene dane u tjednu. Sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina u riječkoj bolnici se uz postojeću osnivaju dvije dodatne specijalističke internističke ambulante. Nakon što su određeno vrijeme po završenim specijalizacijama radile na Klinici u njima kao stalne internistice počinju raditi dr. Ana Tomljanović-Manestar sredinom sedamdesetih i dr. Đurđica Car-Bačić početkom osamdesetih godina. Godine 1976. osniva se Odjel specijalističkih internističkih ambulanata čija je voditeljica (koordinatorica) dr. Ana Tomljanović-Manestar sve do ujedinjenja Internih klinika 1982. godine. Početkom osamdesetih godina otvaraju se nove Poliklinike u sušačkoj i riječkoj bolnici, pa su sve specijalističke ambulante preseljene u samodoprinosom izgrađene nove zgrade. Do njihovog otvaranja sve sušačke specijalističke ambulante radile su u prizemlju zgrade stare sušačke bolnice, a riječke u zgradi gdje se danas nalazi Ravnateljstvo Kliničkog bolničkog centra (Krešimirova 42, prijašnja ulica Borisa Kidriča.)66 Pregled u specijalističkim ambulantama sastojao se od kratko uzete anamneze i fizikalne pretrage. Zavisno od presumptivne dijagnoze određivane su potrebne pretrage, najčešće elektrokardiogram, rendgen srca i pluća i bazične analize krvi i mokraće (sedimentacija eritrocita, kompletna krvna slika, šećer, ureja, kreatinin i elektroliti u krvi, kompletni pregled mokraće). Sve zatražene pretrage obavljane su u bolnici, a tek kasnije razvojem laboratorijske djelatnosti u Makrocentrima primarne zdravstvene zaštite, bolesnici su dolazili na prve i kontrolne preglede s već učinjenim osnovnim nalazima. Za prvi pregled ‘’normirano’’ vrijeme po bolesniku iznosilo je 20 minuta (za kontrolni pregled 10 minuta) pa se tijekom osmerosatnog radnog vremena pregledalo između 24 i 28 bolesnika. Na kontrolnom pregledu, ponekad i na prvom, postavila se konačna dijagnoza i odredila terapija. Nalaz specijaliste pisan rukom ili pisaćim strojem u duplikatu na indigo papiru izdavao se bolesnicima koji su ga potom dostavljali sektorskim liječnicima. Svaki bolesnik je imao vlastiti zdravstveni karton, kasnije i povijest bolesti, koja se arhivirala u ambulantnoj kartoteci. U općim internističkim ambulantama nerijetko se pregledavalo bolesnike čija bolest na ‘’prvi 144

66 Zgrada stare sušačke bolnice koja je u prošlosti imala višestruku namjenu srušena je 2007. godine zbog izgradnje novog Centra za dijalizu.

Dr. Ana Tomljanović-Manestar (treća s lijeva) sa suradnicama u riječkoj bolnici krajem sedamdesetih godina

pogled’’ nije bila jasna. Ako je nakon zatraženih dodatnih pretraga i kontrolnog pregleda dijagnoza bolesti ostala nerazjašnjena, predlagala se hospitalizacija. Po osnivanju subspecijalističkih ambulanata ‘’nejasni’’ bolesnici su najprije upućeni na konzilijarni subspecijalistički pregled kako bi prošli dodatni ‘’filter’’ prije bolničkog liječenja. Često su zbog akutne ili naglog pogoršanja kronične bolesti hitno hospitalizirani, a ponekad su zbog pogrešne uputne dijagnoze sektorskih liječnika i prepoznate neinternističke bolesti odmah upućeni na pregled drugim specijalistima najčešće kirurzima i neurolozima koji su radili u polikliničkim ambulantama. S liječnicima su radile medicinske sestre koje su obavljale Dr. Ana Tomljanović-Manestar u Općoj specijalističkoj internističkoj ambulanti sušačke Poliklinike, ožujak 1996.

145

administrativne poslove, brinule o medicinskoj dokumentaciji, opskrbi lijekovima i sanitetskim materijalom i naručivale bolesnike na prve i kontrolne preglede. Naručivanje je predstavljalo veliki problem jer su svi bolesnici željeli biti čim prije pregledani od ‘’najboljih specijalista’’. Kako to nije bilo moguće, niti je danas, trebalo je zaista imati dobre živce slušati preko telefona i izravno sve moguće uvrede, pa i prijetnje nervoznih pacijenata. Telefone su naročito opsjedali bolesnici koji su šetali od liječnika do liječnika s hrpom nalaza, recepata i lijekova tražeći ‘’najbolje liječnike’’ koji će konačno postaviti ‘’pravu’’ dijagnozu njihove umišljene bolesti. U grupu ‘’liječničkih križeva’’ je spadao i mali broj neodgojenih primitivaca naoružanih zbirkom svojih ‘’originalnih’’ shvaćanja prema suvremenoj medicini i liječnicima (‘’A što uopće ti pokvareni i glupi doktori znaju?!’’). Prve ambulante užih internističkih specijalnosti osnovane su sredinom šezdesetih godina. Zbog manjka subspecijalista koji su radili na odjelima i općim internističkim ambulantama u početku se pregledavalo manje bolesnika, jer se radilo dva puta tjedno u skraćenom radnom vremenu. S vremenom se povećao broj specijalista i subspecijalista pa mlađi specijalisti preuzimaju veći dio poslova u općim internističkim ambulantama, a subspecijalisti u ambulantama užih specijalnosti. Osim što je bio diferenciraniji, posao u subspecijalističkim ambulantama se nije značajnije razlikovao od rada u općim internističkim ambulantama. Do ujedinjenja u Klinički bolnički centar obje klinike su uz opće internističke ambulante imale sve subspecijalističke koje su po ujedinjenju bolnica sljedile put matičnih odjela. Tako su gastroenterološke, hematološke i endokrinološke počele raditi u riječkoj Poliklinici, a kardiološke, nefrološke, Ambulanta za renalnu insuficijenciju i transplantirane bolesnike i nešto kasnije pulmološka ambulanta u sušačkoj Poliklinici. Na lokalitetima su ostale dvije opće internističke ambulante u kojima su s radom nastavile dr. Đurđica Car-Bačić u riječkoj i dr. Ana Tomljanović-Manestar u sušačkoj Poliklinici. Obje specijalistice su do mirovine 1994. odnosno 1997. obnašale dužnost voditeljica (koordinatorica) polikliničke internističke službe. Na oba lokaliteta se 2001. godine ukidaju Opće specijalističke internističke ambulante koje postaju ambulante užih internističkih specijalnosti. Povećava se broj ambulanata koje se još uže bave specijaliziranim područjima interne medicine. Tako se primjerice bubrežni bolesnici osim u Općoj nefrološkoj ambulanti pregledavaju i u Ambulanti za renalnu insuficijenciju i transplantirane bolesnike, Ambulanti za arterijsku hipertenziju, Ambulanti za peritonejsku dijalizu i Ambulanti za nefrološki ultrazvuk. S godinama dolazi do promjene liječničkog i sestrinskog vodstva polikliničke službe. Nakon umirovljenja dr. Ane Tomljanović-Manestar sušačku službu od 1997. do 2007. vodi prim. dr. Jasna Sobol-Dimec koja početno radi u općoj internističkoj, od 2001. Općoj nefrološkoj ambulanti. Na riječkom lokalitetu polikliničku internističku službu od 2001. do 2006. vodi dr. Tomislav Matić koji radi u Općoj gastroenterološkoj ambulanti. Na lokalitetima Klinike su 2005. godine formirani Poliklinički odjeli s dnevnim bolnicama na čelu s prim. dr. J. Sobol-Dimec i dr. T. Matićem. Po njihovom odlasku u mirovinu nove voditeljice postaju dr. Nada Smokvina-Ćuruvija u sušačkoj i doc. dr. sc. Dubravka Jurišić-Eržen u riječkoj Poliklinici. Obje internistice i danas rade u uže specijaliziranim ambulantama – dr. N. Smokvina-Ćuruvija u Općoj kardiološkoj, a prof. dr. sc. D. Jurišić-Eržen u Dijabetološkoj ambulanti.

146

Zbog bolesnika kojima je nužna 24 satna hospitalizacija ili kratkotrajni dijagnostičko-terapijski postupci na oba lokaliteta su 2005. godine osnovane Dnevne bolnice. Na riječkom lokalitetu dnevna bolnica početno ima 10 postelja za hematološke, gastroenterološke i gastroonkološke bolesnike da bi s vremenom broj postelja porastao na 17, a 2010. se počinju hospitalizirati endokrinološki i imunološki bolesnici. Sušački lokalitet ima dnevnu bolnicu s 11 postelja, ali do kraja

Ana Tomljanović-Manestar, dr. med. Đurđica Car-Bačić, dr. med. Prim. Jasna Sobol-Dimec, dr. med. (Krivi Put, 1932. – Rijeka, 2009.) Dugogodišnje voditeljice polikliničke internističke službe u riječkim bolnicama

pisanja ovog teksta nije izgrađen novi ili preuređen postojeći prostor, pa se kardiološki, nefrološki i pulmološki bolesnici zbrinjavaju na matičnim zavodima. Uzimajući u obzir dosadašnja iskustva, dnevne bolnice su postale ‘’pun pogodak’’, jer su značajno rasteretile rad na zavodima, smanjile broj hospitalizacija i ubrzale protok bolesnika. U polikliničkoj službi pored svih zavodskih specijalista i subspecijalista koncem 2010. godine rade četiri stalna ambulantna liječnika – endokrinolog-dijabetolog, gastroenterolog i imunologreumatolog u Rijeci i kardiolog na Sušaku te 29 medicinskih sestara, 15 u riječkoj i 14 u sušačkoj Poliklinici. Sve subspecijalnosti imaju ambulante koje u punom jutarnjem radnom vremenu rade svakodnevno osim subote i nedjelje. Uz opće subspecijalističke ambulante, posljednjih godina se osnivaju još uže specijalizirane, primjerice citološka, dijabetološka, gastroonkološka, pa na Poliklinikama sušačkog i riječkog lokaliteta radi 16 ambulanata koje su 2010. godine na riječkom lokalitetu izvršile 63.905, a na sušačkom 51.005 pregleda.

Dnevna bolnica na riječkom lokalitetu Interne klinike, 2007.

147

Dr. Đuro Marinović u Kardiološkoj ambulanti. Sušak, 2012.

148

Dr. Nataša Maljevac-Zoretić u Općoj gastroenterološkoj ambulanti, Rijeka 2012.

Pročelnica sušačkog Polikliničkog odjela s dnevnom bolnicom dr. Nada Smokvina-Ćuruvija u Općoj kardiološkoj ambulanti, 2012.

Hodnik s bolesnicima ispred Kardiološke ambulante u sušačkoj Poliklinici 2012.

149

U Kliničkom bolničkom centru je 2009. osnovana Jedinica za centralno naručivanje bolesnika za specijalističke preglede i dijagnostičko-terapijske postupke čime je donekle uveden red u naručivanje, premda se za određene preglede i postupke i danas nedopustivo dugo čeka. Konačno je u prosincu 2010. na oba lokaliteta polikliničke službe postavljena nova informatička oprema na svim radilištima liječnika i medicinskih sestara umrežena u bazu IBIS (integralni bolnički informatički sustav). Umjesto povijesti bolesti i faktura pisanih rukom ili pisaćim strojem, uvedeno je elektroničko ispisivanje specijalističkih nalaza i fakturiranje pruženih usluga čime je pojednostavljen i ubrzan rad s bolesnicima i poboljšan obračun usluga. Posljednjih godina uveden je sustav e-recepata u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Obiteljski liječnici bi ubrzo trebali započeti s elektroničkim naručivanjem bolesnika na specijalističke preglede i dijagnostičke pretrage u bolnicama. Time će napokon prestati beskonačno obilaženje bolničkih šaltera i početi pravovremeno naručivanje! Potpisnik ovih redova je godinama radio u Općoj internističkoj i Kardiološkoj ambulanti pa mjerodavno može svjedočiti da je ambulantni posao psihički iscrpljujući, izuzetno odgovoran, zahtijeva široko znanje, veliko iskustvo i tzv. ‘’klinički nos’’ (intuiciju). U ograničenom vremenu mora se pregledati veliki broj većinom nestrpljivih, često egoističnih, nerijetko i vrlo zahtjevnih bolesnika. Za temeljit pregled i donošenje ispravnih dijagnostičkoterapijskih odluka nedostaje vremena, jer se radi kao na pokretnoj traci. Stalna zvonjava telefona, u novije vrijeme i mobitela, upadanje “padobranaca” i “protekcionaša”, nerijetki izostanci propisanog dnevnog odmora i povremeni hitni odlasci na odjele, značajno utječu na pad koncentracije, pa se čine (nenamjerne) greške. Htjelo se to priznati ili ne, liječničke greške se događaju i posljedica su premorenosti i posljedične površnosti, a ambulantno učinjene greške se za razliku od bolničkih teško ispravljaju! Suvremena medicina je visoko tehnologizirana. Dok se ranije dijagnoza postavljala dobro uzetom anamnezom i temeljitim fizikalnim pregledom, u novije vrijeme liječnici napose pristalice tzv. ‘’defenzivne medicine’’, zanemaruju klasične i u svom se radu sve više oslanjaju na suvremene laboratorijske metode. Posljednjih desetak godina i informatizacija, uza sve nedvojbeno pozitivne učinke, silovito prodire u zdravstvo, pa se stvaraju ‘’E doktori’’ koji sve više gube ljudski kontakt s bolesnim čovjekom. U ambulantama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite danas se između liječnika i bolesnika i fizički nalazi računalo od čijeg ekrana liječnik gotovo da i ne vidi svog pacijenta! Premalo se pregledava i razgovara s bolesnicima, a još manje razmišlja o njihovom duševnom stanju, strahovima, čežnji za zdravljem i osjećajem suvišnosti u sve otuđenijem društvu. Za nadati se da liječnici neće postati samo e-doktori koji barataju isključivo šiframa, lozinkama i pinovima jer osnovu medicinskog poziva ipak čini ljudski odnos između bolesnika i liječnika.

150

Znanstveno – nastavna djelatnost Osnivanje Medicinskog fakulteta Unatoč posljedicama rata Rijeka je uskoro počela predstavljati važno industrijsko, pomorsko i trgovačko središte. U grad je poglavito iz zagrebačkih kliničkih ustanova došao veliki broj stručnjaka koji su predstavljali snažnu osnovicu za razvitak novih riječkih znanstvenih kadrova. Zagrebački Medicinski fakultet, jedini u NR Hrvatskoj, bio je preopterećen velikim brojem studenata, a liječnika je nedostajalo ne samo u Hrvatskoj već i u cijeloj državi. U prilog osnivanju Medicinskog fakulteta u Rijeci govorila je i činjenica da se FNR Jugoslavija u to vrijeme počela otvarati prema Zapadnom svijetu, pa je dio stanovništva iz novooslobođenih krajeva Istre i Rijeke zbog blizine, tradicije ili rodbinskih veza počeo slati svoju djecu na studije u susjednu Italiju što je za vladajući komunistički režim bilo neprihvatljivo. Kao industrijsko središte, Rijeka je privlačila radnu snagu iz čitave države za koju je valjalo osigurati primjerenu zdravstvenu zaštitu. Pribroji li se tome potreba izučavanja problema koji na ostalim medicinskim fakultetima ne mogu biti u žarištu interesa (specifična epidemiologija Istre, Kvarnera i Gorskog kotara, pomorska i turistička medicina) i velika medicinska tradicija grada, ne treba se čuditi zbog čega se počelo razmišljati o osnivanju filijale (ogranka) zagrebačkog Medicinskog fakulteta u Rijeci. Uz mjesne medicinske snage i podršku društveno-političkih struktura na čelu s predsjednikom Gradskog Narodnog Odbora Rijeke (danas gradonačelnik) Edom Jardasom, najveće zasluge za otvaranje riječkog Medicinskog fakulteta pripadaju dekanu zagrebačkog Medicinskog fakulteta prof. dr. Andriji Štamparu, tadašnjem predsjedniku Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. Među pristalicama njegove koncepcije o decentralizaciji visokog zdravstvenog školstva uz svjetski poznatog otorinolaringologa prof. dr. Antu Šercera, našla se i ključna ličnost političkog života u NR Hrvatskoj dr. Vladimir Bakarić, predsjednik Sabora, prijašnji dugogodišnji sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske) i bliski suradnik predsjednika FNR Jugoslavije Josipa Broza Tita. Danas kada se prošlost reinterpretira sve do apsolutnog negiranja svega dobroga što je učinjeno u bivšem sustavu, čak i besramno krivotvore povijesne istine i stvara zamjenska povijest, mora se istaknuti da je upravo dr. Vladimir Bakarić dao ‘’zeleno svijetlo’’ za osnivanje Medicinskog fakulteta u Rijeci.67 Fakultet u Rijeci je isprva zamišljen kao ogranak Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od rujna 1954. do srpnja 1955. usljedila je izuzetna aktivnost riječkih i zagrebačkih medicinara i političara, da bi 12. srpnja Sabor NR Hrvatske izglasovao Zakon o osnivanju Medicinskog fakulteta u Rijeci. Predloženo je da se školske godine 1955./56. otvori peta godina studija i da se fakultet izgrađuje u etapama. Na sjednici Vijeća Medicinskog fakulteta u Zagrebu 13. srpnja 1955. prof. dr. Silvije Novak izabran je za redovitog profesora i vršitelja dužnosti dekana riječkog Medicinskog fakulteta. Narodni Odbor Grada Rijeke ustupa za potrebe fakulteta kompleks zgrada Zaklade 67 Poslije smrti dr. Vladimira Bakarića 1983. godine, riječko Sveučilište je do početka devedesetih godina nosilo naziv ‘’Sveučilište Vladimir Bakarić’’. Ogromne zasluge za narodno zdravlje profesora Štampara, istaknutog pobornika javnog zdravstva, utemeljitelja javnozdravstvene službe u obje jugoslavenske države i pisca prvog Ustava Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u Ženevi 1948. godine, ipak nisu mogle biti izbrisane, pa središnja ustanova javnog zdravstva u Zagrebu i danas nosi naziv Zavod za javno zdravstvo ‘’Andrija Štampar’’. Njegova glasovita izreka: „Moja briga nisu oni koji imaju već oni koji nemaju.“ usmjeravala je brojne liječnike da stečeno znanje primjene u očuvanje i unapređenje narodnog zdravlja („Štamparovci“).

151

Akademik Andrija Štampar (Drenovac pokraj Pleternice, 1888. – Zagreb, 1958.)

Akademik Ante Šercer (Požega, 1896. – Zagreb, 1968.)

braće Branchetta za rad teoretskih instituta, a koncem listopada Vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu bira prve riječke nastavnike. U dvorani gradske vijećnice u Rijeci, 21. studenoga 1955. godine za šest studenata pete godine i dvanaest apsolvenata, nastavnike i brojne uglednike društveno-političkog života Rijeke i Zagreba predvođene rektorom zagrebačkog Sveučilišta prof. dr. ing. Hrvojem Ivekovićem i predsjednikom Savjeta Medicinskog fakulteta u Zagrebu akademikom Franjom Kogojem, vršitelj dužnosti dekana prof. dr. Silvije Novak održao je nastupno predavanje ‘’Današnji značaj interne medicine’’ čime je službeno započela prva školska godina prvog riječkog fakulteta, pored redovitog studija filozofije u Zadru prvog u Hrvatskoj osnovanog izvan Zagreba.

152

Nastavni plan i program sastavljen je po uzoru na zagrebački Medicinski fakultet. Predviđeno je 10 nastavnika iz teoretskih i 12 iz kliničkih predmeta. Nastavnici iz teoretskih (pretkliničkih) predmeta došli su po pozivu ili nakon raspisanog javnog natječaja izvan Rijeke, većinom iz Zagreba, dok su nastavnici kliničkih pred- Prof. dr. Silvije Novak – prvi dekan Medicinskog fakulteta u meta postali nakon habilitacijskih postu- Rijeci u radnoj sobi na Klinici

Pročelje Medicinskog fakulteta sa spomen pločom braći Branchetta u prvom planu

paka na zagrebačkom Medicinskom fakultetu vodeći liječnici riječkih bolničkih odjela. Izvršno vijeće Sabora NR Hrvatske (danas Vlada RH) 20. lipnja 1957. donosi odluku o osamostaljenju riječkog Medicinskog fakulteta te određuje broj od sto studenata za upis na prvu godinu studija. Riječki Medicinski fakultet do osnivanja riječkog Sveučilišta 1973. godine ostaje u sastavu zagrebačkog Sveučilišta.68 Katedra za internu medicinu Po osnivanju Medicinskog fakulteta odjeli za unutarnje bolesti postaju baze za praktičnu nastavu sa studentima. Prvi predstojnik Katedre profesor Novak održava teoretsku nastavu iz kolegija ‘’Interna medicina’’, a asistenti prim. dr. Zdravko Kučić, dr. Branko Antonin i dr. Božena Kopajtić vode praktičnu nastavu. Primarijus Kučić se habilitira 1958. i postaje nastavnik za predmet ‘’Klinička propedeutika interne medicine’’, a novim asistenticama imenovane su njegove suradnice dr. Olga Šarčević-Smederevac, dr. Vladimira Seidel-Marčec i dr. Alma Polić. Zbog porasta upisanih studenata povećava se broj nastavnog osoblja. Sljedećih godina asistenti na Katedri postaju dr. Stanislav Paškvan, dr. Frane Škorić, dr. Milan Zgrablić, dr. Mira Premužić, dr. Zlatko Pavlin, dr. Veljko Čabrijan, dr. Veljko Novak, dr. Milan Prica, dr. Mladen Medanić, dr. Anton Bačić, dr. Velinka Švalba i dr. Franjo Čohar, a ostali bolnički internisti dragovoljno sudjeluju u održavanju vježbi sa studentima. 68 Hrvatski ban Ivan Mažuranić svečano je 19. listopada 1874. otvorio Kraljevsko Hrvatsko Sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu. Medicinski fakultet zagrebačkog Sveučilišta započeo je radom 12. siječnja 1918. predavanjem dr. Drage Perovića ‘’O smjeru nastavnoga i znanstvenoga rada u anatomiji’’. Izborom dr. Karla Radoničića za redovitog profesora zagrebačkog Medicinskog fakulteta utemeljena je 22. svibnja 1919. godine prva Katedra za internu medicinu u Hrvatskoj, tada u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

153

Studij medicine je dugotrajan i težak, a posao liječnika izuzetno naporan što je zorno opisao talijanski fiziolog, antropolog i političar Paolo Mantegazza (1831. – 1910.)

154

Promocija diplomiranih studenata u liječnike sveukupne medicine. Velika dvorana Medicinskog fakulteta, 1972. Peti s desna dr. Karlo Stanić

Dr. Branko Antonin brani doktorsku disertaciju pred članovima Stručne komisije Medicinskog fakulteta u Rijeci, 1959. godine S lijeva na desno: prof. dr. Zdravko Kučić, prof. dr. Čedomil Plavšić (predsjednik), prof. dr. Silvije Novak i prof. dr. Karlo Pansini

Docentica Kopajtić drži oproštajni govor na svečanoj sjednici Znanstveno-nastavnog vijeća Medicinskog fakulteta u Rijeci upriličenoj povodom odlaska u mirovinu prof. dr. Silvija Novaka 1971. godine U pozadini s lijeva na desno: prof. dr. Davor Perović, prof. dr. Zdenko Križan, prof. dr. Andrija Longhino, prof. dr. Vladimir Bezjak (dekan), prof. dr. Dušan Jakac, prof. dr. Dimitrije Atanacković i prof. dr. ing. Eugen Cerkovnikov

155

U jesen 1961. godine umire profesor Kučić pa njegove nastavne obveze na fakultetu u zimskom semestru školske godine 1961. / 62. preuzima prof. dr. Čedomil Plavšić, a u ljetnom doc. dr. Branko Antonin. Odlukom Savjeta fakulteta Interni odjeli dobivaju status klinika 1962. godine. Docent Antonin održava nastavu iz predmeta ‘’Klinička propedeutika interne medicine s njegom bolesnika’’, a profesor Novak i dalje predaje kolegij ‘’Interna medicina’’ sve do 1971. godine kada odlazi u mirovinu. Na mjestu predstojnika sušačke Interne klinike i pročelnika Katedre za internu medicinu nasljeđuje ga docentica Kopajtić koja kao profesorica predvodi Katedru sljedećih 18 godina. Godine 1961. na fakultetu počinje poslijediplomski studij iz Opće kliničke patofiziologije za liječnike opće medicine, a od 1961. do 1968. održava se nastava i na Višoj stomatološkoj školi. Studij stomatologije otvara se 1973., a 1978. uvodi tzv. VI. stupanj nastave (viši stručni studij) za više medicinske sestre u radnom odnosu s riječkim bolničkim i izvanbolničkim ustanovama. Od 1985. nastava na VI. stupnju u trajanju od četiri semestra održava se za više rendgen tehničare, a 1986. počinje nastava i za više fizioterapeute u radnom odnosu. Iste se godine otvara redoviti dvogodišnji studij za više medicinske sestre i tehničare, više fizioterapeute i medicinsko-laboratorijske inženjere, a od 1993. i za više rendgen tehničare. U diplomskoj i poslijediplomskoj izobrazbi studenata, viših zdravstvenih radnika i liječnika sudjeluju svi nastavnici Katedre.

156

Promocija diplomiranih studenata u liječnike sveukupne medicine, Medicinski fakultet, 1979. S lijeva na desno: prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, prof. dr. sc. Anđelko Wolf (prodekan-promotor) i prof. dr. sc. Vladimir Šustić

U razdoblju od 1973. do 1990. godine Katedra se ubrzano razvija. Određeni specijalisti stječu titule magistara i doktora znanosti, docenata i profesora, a ciljano se primaju novi liječnici koji i prije završetka specijalizacije interne medicine postaju asistenti na Katedri. Pojačava se znanstveni i istraživački rad. Tako je do 1990. magistriralo pet i doktoriralo deset asistenata, a sedam sveučilišnih nastavnika vodilo znanstveno-istraživačke projekte odobrene i financirane od Samoupravne interesne zajednice za znanstveni rad SR Hrvatske. Od 1980. do rujna 2001. godine članovi Katedre su i pojedini djelatnici Zavoda za nuklearnu medicinu. Fakultetsko vijeće 25. rujna 2001. godine donosi odluku o osnivanju Katedre za nuklearnu medicinu čiji prvi pročelnik postaje prof. dr. Anton Burić. Zbog gubitka statusa klinike, Katedri za internu medicinu su 1991. godine pridruženi asistenti Odjela za pulmologiju Kliničkog bolničkog centra.

Nastavnici Katedre su članovi i predsjednici komisija (stručnih povjerenstava) za polaganje specijalističkih ispita. Na slici profesorica Premužić-Lampič s novom specijalisticom internisticom dr. Slobodankom Vučković-Rapaić (Thalassotherapija Opatija) na proslavi položenog ispita. Do nje sjedi dr. Anton Bačić, a iza njega stoji dr. Nikola Ivaniš. Interna klinika 1986.

S godinama dolazi do promjena na čelu Klinike i Katedre. Profesorica Kopajtić koja je obnašala obje vodeće dužnosti odlazi u mirovinu u listopadu 1989. godine, pa profesor Pavlin postaje pročelnik Katedre, a profesorica Premužić-Lampič predstojnica Klinike. Godine 1991. profesorica Premužić-Lampič postaje i pročelnica Katedre. Dužnost predstojnice Klinike obnaša do listopada 1992., a pročelnice Katedre do kraja rujna 1993. godine. Na obje je dužnosti nasljeđuje prof. dr. Franjo Čohar koji vodi Katedru do sredine 2000. godine kada katedratik postaje prof. dr. Luka Zaputović koji uspješno vodi Katedru do današnjeg dana. U znatno otežanim okolnostima Katedra je tijekom Domovinskog rata nastavila normalno funkcionirati. Po završetku rata povećava se broj znanstvenih novaka, asistenata, viših predavača, magistara i doktora znanosti te sveučilišnih nastavnika. Na VI. stupnju nastave 1995. članovi Katedre održavaju nastavu na Studiju za više medicinske sestre, Studiju za više fizikalne terapeute, Studiju za medicinsko-laboratorijske inženjere i Studiju za inženjere medicinske radiologije, a na VII. stupnju na Studiju za studente opće medicine i Studiju stomatologije. Poslijediplomska nastava održava se za liječnike specijalizante opće i socijalne medicine i na studijima Opće kliničke patofiziologije i Kliničke imunologije.

157

Vježbe sa studentima održavali su asistenti na svim odjelima Interne klinike. Mr. sc. Zdravka Kolacio i studenti medicine na Endokrinološkom odjelu 1990. godine.

158

Predavaonica na sušačkom lokalitetu Klinike. Prof. dr. Franjo Čohar drži svoje posljednje predavanje studentima medicine, studeni 2001.

Nastava se osuvremenjuje, objavljuju se brojni stručni i znanstveni radovi u domaćim i inozemnim časopisima, vode se novi projekti i aktivno sudjeluje u radu strukovnih udruženja. U okviru Bolonjskog procesa reforme europskog visokog obrazovanja te razvoja novih sveučilišnih i stručnih programa Medicinskog fakulteta, od 2000. godine značajno se povećava broj kolegija. Sveučilišni studiji obuhvaćaju Studij medicine, Studij stomatologije i Studij organizacije, planiranja i upravljanja u zdravstvu, a stručni studiji redovni i izvanredni Studij sestrinstva, izvanredni Studij primaljstva, Studij medicinske radiologije, Studij medicinsko-laboratorijske dijagnostike i Studij fizijatrije. Na sveučilišnim i stručnim studijima 2010. godine se izvodi nastava 33 kolegija od kojih su 19 obvezni, a 14 izborni. Nastava se održava i na poslijediplomskom Specijalističkom studiju iz interne medicine i Doktorskom studiju, a nastavnici u značajnoj mjeri sudjeluju u nastavi i na drugim katedrama fakulteta. Počevši s četiri djelatnika 1955. godine, jednog redovitog profesora i tri asistenta, Katedra za internu medicinu je s godinama postala najveća katedra Medicinskog fakulteta. Koncem 2011. godine na njoj radi 46 djelatnika – 4 redovita i 8 izvanrednih profesora, 5 docenata i 29 viših asistenata, asistenata i znanstvenih novaka. U početku s dvije male predavaonice u riječkoj i sušačkoj bolnici u kojima su studenti pratili predavanja i seminare sjedeći i na stepenicama s vremenom su na svim zavodima Interne klinike uređeni suvremeni edukacijski prostori. U izvođenju teoretske nastave ploču, kredu i spužvu su zamijenili grafoskopi, negatoskopi, dijaprojektori sa slajdovima i laptopi. Provjera studentskog znanja se ne obavlja samo usmenim putem i praktičnim ispitom na bolesniku, već i pisanim testovima, a u planu je i elektroničko provjeravanje znanja.

Nakon obrane doktorske disertacije sretna doktorandica s članovima Stručnog povjerenstva. Rijeka, listopad 1999. S lijeva na desno: prof. dr. sc. Krešimir Pavelić, dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, prof. dr. sc. Franjo Čohar i doc. dr. sc. Juraj Kučić

159

Prof. dr. Žarko Mavrić na poslijediplomskom Specijalističkom studiju iz interne medicine, Sušak 2012.

Kao rezultat 57 godišnje znanstveno-istraživačke aktivnosti na Katedri su obranjena 53 magistarska rada i 43 doktorske dizertacije bolničkih i izvanbolničkih liječnika. Koncem 2010. godine je šest nastavnika vodilo znanstveno istraživačke zadatke u okviru projekata odobrenih i financiranih od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, a na Klinici se radilo 12 kliničko-farmakoloških istraživanja u okviru velikih svjetskih multricentričnih studija u kojima su sudjelovali gotovo svi specijalisti Klinike. Pored organizacijskog, stručnog i nastavnog rada članovi Katedre su napisali 18 knjiga i udžbenika, niz poglavlja u knjigama, publicirali brojne radove u uglednim domaćim i inozemnim medicinskim časopisima indeksiranim u CC i SCI, uređivali i recenzirali časopise, udžbenike i knjige, a profesori Novak i Antonin sudjelovali u pisanju Jugoslavenske medicinske enciklopedije. Bolnički odjeli se mogu dekretom preimenovati u klinike, ali razviti klinički duh, način rada i razmišljanja iziskuje puno vremena, upornosti i pomnog odabira stručnjaka koji će raditi na Katedri. Dugogodišnjim nastojanjima napose predstojnika i njihovih najbližih suradnika stvorena je kvalitetna Katedra za internu medicinu čijem su ugledu doprinjeli brojni specijalisti internisti. Na ovom mjestu navodim sve djelatnike Katedre, današnje i bivše, i bolničke interniste koji su dragovoljno sudjelovali u njezinom radu od samih početaka do današnjih dana.

160

Djelatnici i suradnici Katedre za internu medicinu akademske 2010. / 2011. godine Pročelnik Katedre: prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanju Zamjenik pročelnika: prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanju Felina Anić, dr. med., asistent Igor Barković, dr. med., naslovni asistent Nenad Bićanić, dr. med., naslovni asistent Mr. sc. Sandro Brusich, dr. med., asistent Doc. dr. sc. Ivan Bubić, dr. med., docent Doc. dr. sc. Ljiljana Bulat-Kardum, dr. med., docentica Prof. dr. sc. Željka Crnčević-Orlić, dr. med., redovita profesorica Mr. sc. Aleksandar Čubranić, dr. med., asistent Prof. dr. sc. Renata Dobrila-Dintinjana, dr. med., izvanredna profesorica Dr. sc. Veljko Flego, dr. med., viši asistent Neven Franjić, dr. med., asistent David Gobić, dr. med., asistent Dragana Grohovac, dr. med., asistent Dr. sc. Goran Hauser, dr. med., asistent Ivan Host, dr. med., naslovni asistent Tomislav Jakljević, dr. med., naslovni asistent Doc. dr. sc. Dubravka Jurišić-Eržen, dr. med., docentica Dr. sc. Sanja Klobučar-Majanović, dr. med., asistent Vanja Licul, dr. med., znanstveni novak – asistent Daniela Malić, dr. med., naslovni asistent Prof. dr. sc. Ante Matana, dr. med., izvanredni profesor Doc. dr. sc. Dubravka Matanić, dr. med., docentica Sanja Matijević, dr. med., znanstveni novak – asistent Prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanju Vojko Mavrinac, dr. med., naslovni asistent Prof. dr. sc. Brankica Mijandrušić-Sinčić, dr. med., izvanredna profesorica Ivana Mikolašević, dr. med., znanstveni novak Prof. dr. sc. Sandra Milić, dr. med., izvanredna profesorica Mr. sc. Rajko Miškulin, dr. med,. naslovni asistent Prof. dr. sc. Antica Načinović-Duletić, dr. med., izvanredna profesorica Milan Nikšić, dr. med., asistent Prof. dr. sc. Srđan Novak, dr. med., izvanredni profesor Doc. dr. sc. Lidija Orlić, dr. med., docentica Martina Pavletić-Peršić, dr. med., asistent Mr. sc. Duška Petranović, dr. med., asistent Goran Poropat, dr. med., znanstveni novak – asistent Doc. dr. sc. Sanjin Rački, dr. med., docent Mladen Radić, dr. med., asistent Vjekoslav Tomulić, dr. med., asistent Dr. sc. Tamara Turk, dr. med., znanstveni novak – viši asistent Prof. dr. sc. Toni Valković, dr. med., izvanredni profesor

161

Mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. med., asistent Čedomir Zorić, dr. med., naslovni asistent Dr. sc. Stela Živčić-Ćosić, dr. med., viši asistent Dopinos visokoj razini Katedre za internu medicinu dali su i prijašnji djelatnici, napose pročelnici Katedre. Valja se prisjetiti i njihovih imena: Djelatnici Katedre za internu medicinu od 1955. do 2010. godine

162

Prof. dr. sc. Branko Antonin, dr. med. Anton Bačić, dr. med. Doc. dr. sc. Zlata Beg-Zec Kopani, dr. med. Prim. mr. sc. Ivan Brozičević, dr. med. Prof. dr. sc. Anton Burić, dr. med. Veljko Čabrijan, dr. med. Prof. dr. sc. Franjo Čohar, dr. med. Doc. dr. sc. Maja Čubranić, dr. med. Mr. sc. Zlatko Čubranić, dr. med. Mr. sc. Mladen Defrancheschi, dr. med. Željka Diklić, dr. med. Mr. sc. Fedor Fischer, dr. med. Prof. dr. sc. Mirjana Gržetić, dr. med. Mr. sc. Tanja Gržetić-Romčević, dr. med. Borivoj Kezele, dr. med. Dr. sc. Zdravka Kolacio, dr. med. Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med. Prof. dr. sc. Ivan Kraus, dr. med. Doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. med. Prof. dr. Zdravko Kučić Milan Ličina, dr. med. Mr. sc. Željko Madžar, dr. med. Prim. Mladen Medanić, dr. med. Prof. dr. Silvije Novak Prim. Veljko Novak, dr. med. Marijan Padovan, dr. med. Prim. Stanislav Paškvan, dr. med. Prof. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. Relja Perić, dr. med. Prof. dr. Čedomil Plavšić Mr. sc. Arsen Plazonić, dr. med. Prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević, dr. med. Prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, dr. med. Prof. dr. sc. Milan Prica, dr. med. Prim. mr. sc. Marijan Ritterman, dr. med. Mr. sc. Milan Romčević, dr. med. Prof. dr. sc. Milivoj Rubinić, dr. med.

Prim. Vladimira Seidel-Marčec, dr. med. Doc. dr. sc. Mirjana Sever-Prebilić, dr. med. Doc. dr. sc. Aleksandar Smokvina, dr. med. Prim. Jasna Sobol-Dimec, dr. med. Karlo Stanić, dr. med. Olga Šarčević-Smederevac, dr. med. Prim. Frane Škorić, dr. med. Prim. Velinka Švalba-Novak, dr. med. Doc. dr. sc. Milan Zgrablić, dr. med. Davorka Žagar, dr. med. Pročelnici Katedre za internu medicinu 1955. - 2010. Prof. dr. Silvije Novak, redoviti profesor 1955. – 1971. Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med., redovita profesorica 1971. – 1989. Prof. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med., izvanredni profesor 1989. – 1991. Prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, dr. med., redovita profesorica 1991. – 1993. Prof. dr. sc. Franjo Čohar, dr. med., redoviti profesor 1993. – 2000. Prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med., redoviti profesor u trajnom zvanju 2000. – 2010.

Prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med. današnji pročelnik Katedre za internu medicinu

U monografijama koje izdaje riječki Medicinski fakultet prigodom obilježavanja svojih obljetnica zaboravlja se spomenuti doprinos isključivo bolničkih internista koji su dragovoljno, bez ikakve naknade, održavali praktične vježbe sa studentima, napose prvih dvadeset godina djelovanja Katedre. Svi su danas u mirovini, a pojedini otišli u dobra spominjanja. Evo i njihovih imena: Vinko Bakić, dr. med. Đurđica Car-Bačić, dr. med. Ivan Duvančić, dr. med. Ivan Gregurić, dr. med. Zdenko Karlović, dr. med. Mr. sc. Ivo Margan, dr. med. Tomislav Matić, dr. med.

Miroslav Peršić, dr. med. Prim. Josip Roje, dr. med. Vladimir Rukavina, dr. med. Bosiljka Siuc-Paro, dr. med. Ana Tomljanović-Manestar, dr. med. Ana Vlahović, dr. med. Đorđe Živanović, dr. med.

163

Ovom popisu valja dodati interniste koji su otišli raditi u privatnu praksu – prim. mr. sc. Nikolu Ivaniša, dr. Vidu Ahel, dr. Paulu Lešić, dr. Jasnu Turk, dr. Dubravka Dobrovića i dr. Željku Merlak, sve isključivo bolničke specijaliste koji danas rade na klinici, znanstvene novake koji su nakon kraćeg rada napustili katedru, brojne vanjske specijalizante interne medicine koji su pri kraju specijalizacije održavali praktične vježbe i više medicinske sestre koje su podučavale studente u izvođenju osnovnih liječničkih vještina (vađenje krvi, davanje injekcija, infuzija, transfuzija itd.). Rezimirajući sve do sada rečeno, gotovo da i nije bilo liječnika, osim stažista, koji nisu sudjelovali u praktičnom radu sa studentima.

‘’Na mlađima svijet ostaje’’. Znanstveni novak dr. Goran Poropat drži vježbu studenticama medicine, Rijeka, 2012.

Bolji svijet je moguće postići samo obrazovanjem i to onim u kojem će humanistički pogledi biti dominantni. Pedagoškim djelovanjem, prenoseći stručno znanje i pozitivne moralno etičke principe studentima, medicinskim sestrama i mladim liječnicima djelatnici Katedre usmjeravaju nove medicinske kadrove da stečeno znanje ne koriste za vlastite probitke već prije svega za očuvanje i unapređenje zdravlja naroda.

164

Podjela jedinstvene Interne klinike – korak do osnivanja klinika užih specijalnosti Izuzevši stagnaciju za vrijeme Domovinskog rata razdoblje od 1984. do 2010. godine obilježeno je daljnjim napretkom struke. Na lokalitetima Klinike su 1985. ukinuti Opći odjeli, a na riječkom je 1987. osnovan Odjel reumatologije i kliničke imunologije. Internoj klinici su 1992. pridruženi Centar za dijalizu i transplantaciju i Odjel za pulmologiju. Smjenski rad liječnika ukinut 1991. ponovno je uveden za vrijeme neposredne ratne opasnosti, da bi se od veljače 1992. opet počelo raditi jednokratno u jutarnjem radnom vremenu i dežurstvu. U poslijeratnom razdoblju uvedeni su novi dijagnostički i terapijski postupci. Visokom diferenciranošću posebno se ističu neinvazivna i invazivna kardiološka dijagnostika i terapija, dijalitičko liječenje, presađivanje bubrega i jetre, ultrazvučne pretrage, gastroenterološki i pulmološki pregledi u videoendoskopskoj tehnici i suvremeno citostatsko liječenje malignih bolesti krvotvornih organa. Značajno napreduju sve subspecijalističke grane interne medicine koje teže razvoju još uže specijaliziranih područja. Na Klinici se stvaraju timovi za invazivnu i intervencijsku kardiologiju, elektrostimulaciju srca, ultrazvučnu dijagnostiku i videoendoskopske zahvate. Nestala je cjelovitost interne medicine koja postoji još samo na razini predstojništva Klinike i Katedre. Da se postignu takvi rezultati uloženi su veliki napori u nabavu suvremene opreme i usavršavanje specijaliziranog medicinskog osoblja. Nakon drastičnih ratnih restrikcija obnavlja se stara i nabavlja nova oprema, a brojni specijalisti se stručno usavršavaju u poznatim domaćim i inozemnim središtima izvrsnosti. Napredak je ostvaren i u suradničkim strukama – anesteziologiji, kirurgiji, radiologiji (uvođenje kompjuterizirane tomografije i magnetne rezonance), nuklearnoj medicini (sofisticirane gama kamere i PET/CT dijagnostika), onkologiji (radioterapija novim linearnim akcelatorima), laboratorijskoj dijagnostici i transfuzijskoj medicini. Zbog odlaska u zasluženu mirovinu prestali su raditi svi osnivači užih grana interne medicine. Stasala je nova generacija specijalista i subspecijalista koja preuzima vodeće dužnosti i uspješno nastavlja voditi Kliniku. Nije se učinila samo jednostavna već i ‘’proširena reprodukcija’’ pa se povećao broj liječnika i suradnog medicinskog osoblja. Na Klinici dežuraju subspecijalisti sposobni u hitnoći učiniti i najsofisticiranije dijagnostičko-terapijske postupke. Nestali su standardni i električni strojopisi. Pojava telefaksa i fotokopirnih aparata, nakon 1995. i osobnih računala, mobilne telefonije i elektronske pošte predstavljala je za medicinsko i administrativno osoblje ogromnu uštedu vremena i veliki stručni kvalitetni iskorak. Klinika se iz stare ‘’mehaničke’’ postupno pretvara u novu informatiziranu ‘’elektroničku’’ sastavnicu Kliničkog bolničkog centra. Zbog povećanja opsega posla i ispunjavanja propisanih uvjeta glede kadrova, prostora i opreme, 2005. godine svi odjeli Klinike postaju zavodi, a odsjeci odjeli što predstavlja još jedan korak bliže osnivanju klinika užih internističkih specijalnosti. Na Katedri za internu medicinu se značajno povećao broj nastavnika i suradnika. Povećan je broj kolegija, a na svim zavodima uređeni su edukacijski prostori sa suvremenom nastavnom opremom. Odvija se intenzivna znanstveno-istraživačka djelatnost koja se očituje u vođenju niza projekata Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Provode se kliničkofarmakološka istraživanja novih lijekova i suvremenih terapijskih postupaka. Brojni liječnici se stručno usavršavaju u vrhunskim inozemnim središtima, aktivno sudjeluju na domaćim i međunarodnim kongresima, simpozijima, radionicama i radu nacionalnih strukovnih udruženja. Dio liječnika stiče akademska zvanja magistara i doktora znanosti, docenata i profesora, a u prestižnim domaćim i međunarodnim časopisima objavljuju se radovi iz svih područja interne medicine.

165

U prikazu internističke djelatnosti izuzevši 2010. godinu nisam navodio brojčane podatke glede kadrovske i kvalifikacijske strukture i obavljenog rada tijekom proteklih godina jer sam smatrao da bi monografija bila preopširna sa ‘’šumom’’ podataka. Počelo se raditi 1946. godine s četiri liječnika specijalista, bez specijalizanata, tek s ponekim liječnikom stažistom, deset časnih medicinskih sestara i dvadesetak nekvalificiranih bolničarki, bez normalnih radnih uvjeta, s neznatnim količinama lijekova, sanitetskog materijala i opreme u devastiranim prostorima. Šezdeset i četiri godine kasnije, na Internoj klinici Kliničkog bolničkog centra radi 504 zaposlenika koji na 274 postelje liječe i pomažu u liječenju više od deset tisuća bolesnika godišnje, ne računajući pritom na tisuće liječenih u dnevnim bolnicama, hitnim traktovima, konzilijarnoj bolničkoj i izvanbolničkoj službi i polikliničkim ambulantama. ‘’Verba volant, scripta manent’’. Da ostane zabilježeno prikazat ću u dvije tablice ukupnu kadrovsku i kvalifikacijsku strukturu i osnovne pokazatelje rada Interne klinike Kliničkog bolničkog centra u 2010. godini. Kadrovska i kvalifikacijska struktura zaposlenika Interne klinike Kliničkog bolničkog centra na dan 31. prosinca 2010. godine liječnici specijalisti i subspecijalisti 64 liječnici specijalizanti 27 više medicinske sestre 77 medicinske sestre sa srednjom stručnom spremom 220 inženjeri medicinske radiologije 3 citotehnolozi (citološki laboranti) 5 zdravstveni tehničari 3 serviseri 3 spremačice 56 pomoćne radnice 31 administrativne službenice 15 ukupno zaposlenika: 504 Osnovni pokazatelji rada Interne klinike Kliničkog bolničkog centra u 2010. godini broj hospitaliziranih bolesnika broj ambulantnih pregleda broj konzilijarnih bolničkih pregleda dijagnostički postupci terapijske usluge operacijski zahvati (ugradnje elektrostimulatora srca) prosječni broj dana liječenja iskorištenost posteljnih kapaciteta ukupna smrtnost

166

10.870 114.910 11.572 175.370 49.157 371 7.78 85.25% 5.54%

Nije uzalud rečeno da se tek iz jedne daljnje perspektive mogu dati konačne prosudbe. U proteklih više od pola stoljeća ostvaren je ogroman napredak u liječenju internističkih bolesnika. S obzirom na sve što je do sada učinjeno, u godinama koje dolaze uslijediti će dezintegracija Interne klinike i osnivanje klinika užih internističkih specijalnosti. Nakon više od 130 godina skoro neprekidnog djelovanja riječka interna medicina prestati će postojati kao cjelovita bolnička specijalnost. Premda je svaka subspecijalnost samo jedan dio savršenog mozaika interne medicine koja obuhvaća cijeli ljudski organizam za nestankom Interne klinike ne treba žaliti. Iz starog stabla izrasti će nove snažne grane, a cvjetovi budućnosti već se nalaze u sjemenu sadašnjosti.

POGLED U BLIŽU BUDUĆNOST JAVNOG ZDRAVSTVA - NAPREDAK ILI POVRATAK U PROŠLOST? Problemi u javnom zdravstvu su mnogobrojni i nisu od jučer. U zdravstvenom resoru su posljednjih godina započete reforme na svim područjima, ali niti jedna nije dovedena do kraja. U učinkovitom sustavu 80 % zdravstvenih usluga bolesnici bi morali dobiti kod svojih obiteljskih liječnika koji i danas služe za „štancanje“ recepata i uputnica, bolnice bi morale obavljati više usluga u kraće vrijeme da smanje liste čekanja, a ugovori privatnih poliklinika s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje moraju se preispitati ako se želi postići transparentno trošenje državnog novca. Ne samo da će biti potrebno dovršiti započete reforme i provesti nove koje će ispraviti dosadašnja pogrešna rješenja (primjerice odnos javnog i privatnog zdravstva) već će se morati nastaviti s informatizacijom sustava, smanjiti prekomjernu potrošnju lijekova, dovršiti preobrazbu hitne medicinske pomoći i primarne zdravstvene zaštite, provesti akreditaciju bolnica i konačno osigurati financijsku stabilnost javnog zdravstvenog sektora. Za sve to trebati će novaca, vremena, pametne kadrovske politike, vrsnog rukovođenja i nadasve puno rada jer se u današnjem trenutku zdravstveni sustav nalazi na rubu kolapsa. U Hrvatskoj postoji kronični nedostatak liječnika, medicinskih sestara, tehničara, primalja i farmaceuta. Uzimajući u obzir smanjen interes za studiranje, godišnji prirodni odljev od približno 900 liječnika, vjerovatan odlazak najmanje 500 liječnika i 1500 medicinskih sestara i uvođenje 48 satnog tjednog radnog vremena (uključujući i dežurstva) nakon ulaska u Europsku Uniju, nedostatak kvalificiranog medicinskog kadra postati će još izraženiji.69 Zakoni tržišta su počeli djelovati i u zdravstvu, a konkurencija i kompeticija između javnog i privatnog sektora trebala bi dovesti do poboljšanja kvalitete i povećanja kompetencije u oba sektora. U posljednje vrijeme raste trend odlaska najboljih bolničkih kadrova u privatni sektor gdje su plaće mnogo veće, a uvjeti rada neusporedivo bolji. Želi li zadržati kvalitetni bolnički sustav, vlada i resorno ministarstvo dobro će morati razmisliti na koji će način stimulirati njihov ostanak u javnom sektoru. U suprotnom se Hrvatskoj može dogoditi tzv. Poljski sindrom koji je nastao 2004. godine kada je Poljska postala članicom Europske Unije. Tada je oko 2.500 liječnika migriralo u zapadne zemlje članice u potrazi za većom plaćom i boljim radnim uvjetima. U takvom scenariju za kojeg se nadam da se kod nas neće dogoditi ambulante i bolnice bi mogle naglo opustjeti, a zanimanja liječnik i medicinska sestra postati najtraženija na burzi rada. U strateškom planu razvoja riječkog bolničkog zdravstva predviđena je izgradnja novog Kliničkog bolničkog centra na Sušaku, buduće Sveučilišne bolnice usko povezane s Medicinskim fakultetom koja bi predstavljala središte stručne, nastavne i znanstvene izvrsnosti. Postoji načelna suglasnost Ministarstva zdravlja i Vlade Republike Hrvatske da se taj kapitalni projekt realizira u idućih desetak godina. Uz osnivanje županijske opće bolnice prvenstveno stručnog profila, hospicija za neizlječive bolesnike s primjerenom palijativnom skrbi i dovršenim sveučilišnim Kampusom na Trsatu Rijeka bi u budućnosti stvorila novu industrijsku djelatnost – industriju znanja i zdravlja za XXI. stoljeće. Koliko bi ostvarenje tog ambicioznog projekta značilo za Grad, regiju i državu ne može se dovoljno naglasiti. I na kraju se postavlja krucijalno pitanje – hoće li u sadašnjem društveno političkom sustavu zdravstvene usluge svima biti dostupne. Primjeri niza razvijenih zapadnih zemalja pokazuju da zdravlje može biti rezervirano samo za one koji ga mogu platiti. Hoćemo li kao društvo doći u situaciju u kojoj se ljudi koji nemaju novca neće moći liječiti?! Želio bih vjerovati da se to neće dogoditi, ali se već danas nalazimo na putu puzajuće privatizacije koja će zdravstvene usluge učiniti nedostupne ogromnoj većini građana. 69 Prema podacima, krajem 2010. godine u Europskoj uniji na 100.000 stanovnika radilo je 340, a u Republici Hrvatskoj 220 liječnika. U usporedbi s prosjekom EU Hrvatska je imala 19% manje liječnika i čak 38% manje medicinskih sestara.

167

POD HRVATSKOM TROBOJNICOM S KOCKASTIM GRBOM U OBRANI SLOBODE I NEOVISNOSTI DOMOVINE

Smrt socijalističke Jugoslavije i uskrsnuće samostalne Hrvatske Socijalistička Jugoslavija stvorena pobjedom antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu s presudnom ulogom Sovjetskog Saveza i jugoslavenskih komunista na južnoslavenskom prostoru, ustrojena republikanski na saveznom principu s proklamiranom jednakopravnošću njezinih naroda i narodnosti, bila je u svojoj biti totalitarna država tzv. narodne demokracije. Sva područja društvenog i političkog života bila su pod dominacijom jedino dozvoljene Komunističke partije Jugoslavije (Saveza komunista Jugoslavije) pod vodstvom maršala Josipa Broza-Tita. Versajska monarhistička Jugoslavija koja je nestala u vihoru rata bila je unitarna, visokocentralizirana država, ograničenog parlamentarizma, s neriješenim nacionalnim pitanjem, drastičnom društvenom nejednakošću, gospodarski neučinkovita u kojoj je carevala korupcija u javnom životu i hegemonija velikosrpske buržoazije i Dvora. Za razliku od prve, u drugoj Jugoslaviji postignuti su značajni uspjesi na područjima socijalnih i radnih prava, prosvjete, kulture i zdravstvene zaštite te preobrazba zaostale poljoprivredne zemlje u srednje razvijenu industrijsku koja je zbog nesvrstanosti u svijetu podijeljenom na dva suprotna ideološka bloka imala i značajnu političku ulogu. Ma koliko se danas šutjelo o tome, u socijalističkom razdoblju zemlja se od potpuno nerazvijene i razorene pustopoljine nepismenih ljudi pretvorila u moderno društvo. Početkom osamdesetih godina dolazi do velike financijske krize uzrokovane privrednom neučinkovitošću koja je u osnovi proizlazila iz samog socijalističkog sustava utemeljenog na državnom (društvenom) vlasništvu, planskoj (dogovornoj) ekonomiji, jednostranačkom sustavu i odsutstvu temeljnih ljudskih prava i sloboda. Nakon smrti predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza-Tita 1980. godine uslijedila je uz ekonomsku duboka politička i moralna kriza vladajućih partijskih i državnih struktura, koja je stvorila širok prostor za manipuliranje masama. Svojom propašću, komunistički sustav je u višenacionalnoj državi bez demokratskih tradicija i institucija otvorio prostor nacionalizmu pod čiji se barjak s velikom većinom svog naroda prvi svrstao vođa srpskih komunista Slobodan Milošević.70 Milošević i srbijanski partijsko-državni vrhovi su željeli unitarističku Jugoslaviju pod srpskom hegemonijom što, osim Crnogoraca, nisu prihvatili ostali jugoslavenski narodi koji su na velikosrpski nacionalizam odgovorili vlastitim nacionalizmima. Kada je postalo jasno da takva Jugoslavija ne će biti prihvaćena, srbijansko-crnogorski politički vrh je uz blagoslov Srpske Pravoslavne Crkve, najvećeg dijela intelektualne elite i širokih narodnih masa uz podršku Jugoslavenske narodne armije prešao na rezervnu varijantu – stvaranje Velike Srbije koja se mogla ostvariti jedino ratom.71 Pad Berlinskog zida u studenom 1989. godine koji je simbolički i stvarno označio početak propasti istočnoeuropskog komunističkog sustava snažno se odrazio u bivšoj državi i uvelike pomogao njezinoj propasti. Inspiriran Memorandumom Srpske akademije znanosti i umetnosti 1986. godine u kojem se otvoreno zagovaralo stvaranje Velike Srbije u bivšoj je državi već bjesnio velikosrpski nacionalizam koji će se idućih godina pretvoriti u šovinističko ludilo čija će buktinja mržnje zapaliti jugoslavenske prostore, izazvati ratove sa strahovitim posljedicama i dovesti do krvavog raspada socijalističke Jugoslavije. 70 Kao pritvorenik Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, pod optužbom za genocid i najteže ratne zločine, balkanski krvnik Slobodan Milošević umro je 2005. godine prirodnom smrću u Sheveningenskom zatvoru u Den Haagu.

170

71 Jugoslavenska narodna armija, ‘’kovačnica bratstva i jedinstva’’, je evoluirala od vojske koju je 1945. godine dobar dio Hrvata smatrao vlastitom i oslobodilačkom, preko ideološkog komunističkog čistunca do zločinačke velikosrpske fašističke organizacije odgovorne za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Njezino jugoslavenstvo postalo je ljuska ispunjena velikosrpskim sadržajem i služilo realizaciji samo tih interesa.

U SR Hrvatskoj su još u jugoslavenskim okvirima koncem travnja i početkom svibnja 1990. održani prvi višestranački demokratski parlamentarni izbori. Na slobodne izbore izašle su brojne stranke, a u sva tri doma Sabora pobijedila je desno orijentirana nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ-e). Novi Sabor i nova izvršna vlast konstituirani su 30. svibnja 1990. godine. Za predsjednika Predsjedništva još uvijek socijalističke republike izabran je predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman, a prvi predsjednik vlade koja se tada zvala Izvršno vijeće Sabora postao je Stjepan Mesić, obojica nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine istaknuti komunistički disidenti.72

Konstituiranje prvog višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. godine

Barikadama su se crtale granice ‘’Srbije na zapadu’’, okolica Knina, 1990. 72 ‘’Hrvatsko proljeće’’ – pokret liberalno usmjerenih snaga SKH-a koji je zahtijevao reorganizaciju države s većom republičkom autonomijom, radikalni preobražaj gospodarskog sustava i demokratizaciju političkog života.

171

Nakon izborne pobjede HDZ-a hrvatski Srbi su dodatno radikalizirani napose u krajevima gdje su bili u većini ili činili značajan postotak stanovništva. Uvođenje tradicionalnog hrvatskog stijega i grba (‘’šahovnice’’) bez crvene petokrake zvijezde tumačili su kao povratak ustaške zastave i grba iz 1941. godine i znak da se uspostavlja Nezavisna Država Hrvatska. Na pobunu dobrim djelom izmanipuliranog srpskog stanovništva nije se dugo čekalo. Veliki dio napose ruralnih Srba potican od srbijanskog političkog vrha predvođenog Slobodanom Miloševićem i ekstremnim srpskim nacionalistima (četnicima) dr. Vojislava Šešelja otvoreno se uz podršku Jugoslavenske narodne armije pobunio protiv Hrvatske države 17. kolovoza 1990. kada su balvanima i barikadama zapriječene ceste i pruge od životne važnosti za povezivanje hrvatskog sjevera i juga na području Knina, Obrovca i Benkovca (tzv. ‘’balvan revolucija’’). Sljedeći mjeseci prolaze u naizmjeničnim blokadama i deblokadama prometnica bez ljudskih žrtava, ali uz ogromnu gospodarsku štetu. U prosincu 1990. Hrvatski je sabor izglasovao novi, ‘’Božićni’’ Ustav kojim su dovršene liberalnodemokratske reforme, a ‘’Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFR Jugoslavije do novog sporazuma ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije’’. Učestalo se održavaju sastanci republičkih predsjednika, posljednji u travnju 1991. godine, na kojima se bezuspješno pregovara o daljnjoj sudbini Jugoslavije. Postalo je kristalno jasno da je rat neizbježan pa hrvatska vlast u proljeće 1991. organizira dragovoljačke odrede i počinje formirati prve brigade Zbora narodne garde kao jezgre buduće Hrvatske vojske. Pojačavaju se policijske snage Ministarstva unutarnjih poslova (MUP-a) i naoružavaju ilegalno uvezenim oružjem, budući da je još u travnju 1990. JNA oduzela svo naoružanje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Zaredali su oružani incidenti (Pakarac, Plitvice, Borovo Selo) u kojima padaju prve ljudske žrtve. Jedinice JNA pod srpsko-crnogorskom komandom izigravaju neutralnost i postupaju uvijek po istom obrascu: kada paravojne jedinice SAO Krajine i četnički dobrovoljci zauzmu teritorij, JNA se postavlja kao tampon između srpskih i hrvatskih snaga, teritorij ostaje u rukama srpskih pobunjenika na kojem dolazi do ubojstava, paleža, pljačke i protjerivanja hrvatskog i svog nesrpskog stanovništva.

172

Smotra Zbora narodne garde na igralištu NK ‘’Zagreb’’ u Kranjčevićevoj ulici, Zagreb 28. svibanj 1991.

Prema još uvijek važećim ustavnim odredbama na čelu Predsjedništva SFR Jugoslavije predstavnika SR Srbije trebao je 15. svibnja 1991. zamijeniti hrvatski predstavnik Stjepan Mesić. Srbijansko-crnogorskim odbijanjem legalne smjene predsjedatelja rad Predsjednišva se paralizira i država ostaje bez najvišeg organa vlasti. Četiri dana kasnije, 19. svibnja 1991. hrvatski su građani na referendumu glasovali o budućnosti Hrvatske. Na referendum je izašlo 83.56 % od ukupno upisanih birača, a za samostalnu i suverenu Hrvatsku izjasnilo se 93.24 %. Usporedno Srbi na svom referendumu u SAO Krajini jednoglasno odlučuju da se priključe SFR Jugoslaviji tj. Velikoj Srbiji. Na temelju rezultata referenduma Hrvatski sabor donosi 25. lipnja 1991. odluku o suverenosti Republike Hrvatske. Istog dana Skupština SR Slovenije donosi odluku o suverenosti i samostalnosti Slovenije. Pod velikim pritiskom međunarodne zajednice koja je pozorno pratila sva događanja u zemlji i željela očuvati Jugoslaviju Hrvatska je prisiljena proglasiti tromjesečni moratorij na saborsku odluku. Nakon po mnogim pokazateljima dogovorenog, ‘’operetnog’’ rata u Sloveniji koji je trajao deset dana s minimalnim žrtvama i završio porazom JNA, u srpnju 1991. usljedila je otvorena oružana agresija JNA, paravojnih postrojbi pobunjenih hrvatskih Srba i četnika na dijelove Hrvatske koje se namjeravalo pripojiti Velikoj Srbiji. Do kraja 1991. godine zauzeta je gotovo trećina hrvatskog teritorija. Potaknut počinjenim ratnim zločinima i neučinkovitošću još uvijek postojeće Savezne vlade u Beogradu, 8. listopada 1991. Hrvatski sabor donosi odluku o prekidu svih državnopravnih veza sa SFR Jugoslavijom, tijelima bivše zajedničke države oduzima legalitet i legitimitet te svim drugim jugoslavenskim republikama priznaje samostalnost i suverenost što dovodi do daljnjeg razbuktavanja rata. Zahvaljujući odlučnom otporu agresiji i internacionalizaciji rata uz presudnu diplomatsku pomoć Njemačke i Vatikana, 15. siječnja 1992. godine Hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, nakon čega su uslijedila priznanja mnogih država svijeta. Prema preporuci Arbitražne komisije Konferencije o miru u Jugoslaviji (Badinterova komisija) Hrvatska je priznata u današnjim (AVNOJ-skim) granicama. Proces međunarodnog priznanja završen je 22. svibnja 1992. kada je Hrvatska postala punopravna članica Ujedinjenih Naroda. Obranivši se od velikosrpske agresije i odbacivši socijalističko društveno uređenje, neovisna Hrvatska država ulazi u razdoblje ekonomske i političke tranzicije u demokratski neoliberalPostavljanje hrvatske zastave na jarbol pred zgradom Ujedinjeni kapitalistički poredak. nih Naroda u New Yorku 22. svibnja 1992.

173

Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

‘’Sjećaš li se one suhoće u grlu Kada su, zveckajući oružjem i golom snagom zla, Jurili naprijed i urlali A jesen se bližila koracima nesreće.’’ Boris Leonidovič Pasternak

Po mišljenju mnogih povjesničara Domovinski rat je započeo 17. kolovoza 1990. godine srpskom pobunom u Kninskoj krajini uz podršku srbizirane JNA protiv institucija Hrvatske države i proglašavanjem Srpskih autonomnih oblasti (SAO) u Hrvatskoj radi njihovog izdvajanja i pripajanja Jugoslaviji, točnije rečeno neproglašenoj Velikoj Srbiji. Nastavio se krajem ožujka 1991. ‘’krvavim Uskrsom’’ na Plitvicama i ‘’puzajućom’’ vojnom intervencijom JNA te od srpnja 1991. otvorenom agresijom iz Srbije na dijelove Hrvatske koje se željelo zauzeti i pripojiti Velikoj Srbiji do crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Hrvatski narod pod vodstvom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice mobilizacijom svih svojih snaga odlučno je odgovorio na agresiju. Herojska obrana Vukovara kojeg je branilo 1800 pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), policije i dragovoljaca Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a) gotovo tri mjeseca vezivala je goleme snage agresora nanijevši mu velike gubitke u ljudstvu i tehnici i tako stvorila vrijeme i prostor potrebno za organiziranje i naoružavanje Hrvatske vojske (HV).73

Vukovar – simbol stradanja i herojskog otpora u Domovinskom ratu

174

HOS (Hrvatske oružane snage) – dragovoljačka vojska ekstremno desne filofašističke Hrvatske stranke prava (HSP).

Topnički napad JNA na dubrovačku gradsku jezgru 6. prosinca 1991.

Iz redova Ministarstva unutarnjih poslova, Zbora narodne garde i Hrvatskih oružanih snaga stvara se u rujnu 1991. Hrvatska vojska koja protunapadima zaustavlja velikosrpsku agresiju pred vratima Osijeka, Vinkovaca, Pakraca, Siska, Karlovca, Otočca, Gospića, Zadra, Šibenika, Sinja i Dubrovnika. Zbog odlučne obrane Hrvatske vojske i snažne diplomatske akcije vlade dolazi do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske pa Ujedinjeni Narodi u proljeće 1992. šalju na crtu razgraničenja mirovne snage (UNPROFOR), a od zauzetih dijelova Hrvatske stvaraju se četiri zone pod njihovom zaštitom (UNPA).74 75 Unatoč tome što su trebale biti razvojačene, pobunjeni Srbi nastavljaju s oružanim provokacijama pa je u siječnju 1993. akcijom ‘’Maslenica’’ oslobođen manji, ali strateški važan dio zadarskog zaleđa i hidrocentrala Peruča, a u rujnu 1993. zauzet ‘’Medački džep’’ iz kojeg su vršeni stalni topnički udari po Gospiću. Cijelo vrijeme se pod međunarodnim patronatom između zaraćenih strana vode mirovni pregovori radi vraćanja zauzetih područja pod suverenitet Republike Hrvatske. Nakon niza neuspjelih pregovora u kojima je hrvatskim Srbima nuđena i široka autonomija, 1. svibnja 1995. vojnoredarstvenom akcijom ‘’Bljesak’’ oslobođena su zauzeta područja u Posavini i Zapadnoj Slavoniji, a 4. kolovoza počinje ‘’Oluja’’ u kojoj su oslobođena i sva zauzeta područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu. Dolazi do općeg povlačenja srpske vojske i civila u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju i potpunog rasula samoproglašene Republike Srpske Krajine. Zbog osvetničke mržnje tom prilikom su počinjeni ničim opravdani zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima koji su bacili veliku sjenu na inače vojnički besprijekorno izvedenu oslobodilačku akciju Hrvatske vojske. Iako je hrvatsko pravosuđe naknadno sankcioniralo dio počinjenih zločina, tek su 2012. godine drugostupanjskom presudom Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu hrvatski zapovjedni generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni po svim točkama optužnice, a „Oluja“ nije okvalificirana kao „udruženi zločinački poduhvat sa ciljem etničkog čišćenja krajinskih Srba“. 74

UNPROFOR - zaštitne snage Ujedinjenih Naroda.

UNPA - područja pod zaštitom Ujedinjenih Naroda.

175

‘’Oluja’’ : hrvatsko topništvo u dalmatinskom zaleđu 5. kolovoza 1995.

Ratne događaje u Hrvatskoj nije moguće sagledati odvojeno od zbivanja u Bosni i Hercegovini. Nakon proglašenja samostalnosti u ožujku 1992., rat je počeo u travnju prema ‘’hrvatskom obrascu’’: - proglašavanjem niza Srpskih autonomnih oblasti i pobunom do zuba naoružanih bosansko-hercegovačkih Srba uz podršku Jugoslavenske narodne armije i četničkih dobrovoljaca. Već potkraj 1992. godine Srbi su držali 70 posto bosansko-hercegovačkog teritorija pritom počinivši masovne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima, etnički očistivši današnju Republiku Srpsku od nesrpskog stanovništva. Vrhunac zločina počinjen je u ‘’zaštićenoj’’ srebreničkoj enklavi u srpnju 1995. kada je ubijeno 8.300 Bošnjaka. Srebrenički genocid je izazvao oštru osudu međunarodne zajednice i doveo do vojne intervencije zrakoplovnih snaga NATO-a po vitalnim položajima i komunikacijama vojske bosansko-hercegovačkih Srba.76 Nakon jednogodišnjeg rata između bosansko-hercegovačkih Hrvata i Bošnjaka izazvanog hrvatskim prisizanjima na dio bosansko-hercegovačkog teritorija koji je pod pritiskom međunarodne zajednice okončan Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994., dolazi do primirja i suradnje zaraćenih strana. Na temelju Splitskog sporazuma potpisanoga 22. srpnja 1995. Hrvatska vojska ulazi u Zapadnu Bosnu razbija Vojsku bosanskih Srba i s Hrvatskim vijećem obrane (HVO) i Armijom Bosne i Hercegovine deblokira ‘’zaštićenu’’ bihaćku enklavu kojoj su Srbi namijenili sudbinu Srebrenice.77 Došavši pred Banja Luku udružene hrvatske i bošnjačke snage su naglo zaustavljene jer su velike sile odlučile postaviti drugačiji scenarij. U Daytonu (Ohio, SAD) 21. studenoga 1995. dolazi do potpisivanja mirovnog sporazuma kojim je potvrđena teritorijalna cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine s glavnim gradom Sarajevom, dva entiteta – Federacijom Bosne i Hercegovine i Republikom Srpskom i distriktom Brčko.

176

NATO – vojno politički savez sjeverno atlantskih zemalja.

HVO (Hrvatsko vijeće obrane) – oružana sila bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma u Parizu, 14. prosinca 1995. S lijeva na desno: Sjede: Slobodan Milošević (Srbija), Franjo Tuđman (Hrvatska) i Alija Izetbegović ( Bosna i Hercegovina) Stoje: Felipe Gonzales (Španjolska) Bill Clinton (Sjedinjene Američke Države), Jacques Chirac (Francuska), Helmut Kohl (Njemačka) i John Mayor (Velika Britanija)

Pod utjecajem Sjedinjenih Američkih Država koje su odigrale ključnu ulogu u zaustavljanju jugoslavenskih ratova, između hrvatske i srpske strane 12. studenoga 1995. dolazi do potpisivanja Erdutskog sporazuma kojim je utanačeno prijelazno razdoblje od dvije godine u Istočnoj Slavoniji, Zapadnom Srijemu i Baranji tijekom kojeg će vlast obnašati međunarodna zajednica (UNTAES),78 a od siječnja 1998. mirnom reintegracijom uspostaviti se hrvatski suverenitet. Erdutski sporazum je ispoštovan pa se u Hrvatskom podunavlju 15. siječnja 1998. zavijorio hrvatski stijeg. Okupacija hrvatskih teritorija simbolično je završena 15. prosinca 2002. godine povlačenjem mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda s poluotoka Prevlake. Početkom Domovinskog rata i u vrijeme proglašenja neovisnosti Hrvatska je uz Sloveniju bila najbolje pripremljena postkomunistička zemlja za ekonomsku i društvenu tranziciju. Rat je uzrokovao nemjerljive štete u gospodarstvu. Još su bile teže, nenadoknadive ljudske štete-tisuće mrtvih, više tisuća invalida, stotine tisuća prognanih, razorene obitelji, a pogubno ozračje rata s govorom mržnje i ekstremnim nacionalizmom dugoročno je zatrovalo međuljudske i međunacionalne odnose. ‘’...Srcem samo srcem slomili smo čelik, Zauvijek će ostat stope na kamenu.’’ Jure Franičević-Pločar 78

UNTAES – prijelazna uprava Ujedinjenih Naroda u Istočnoj Slavoniji.

177

Klinički bolnički centar u Domovinskom ratu Promjene društveno političkog sustava 1990. godine odrazile su se i na riječki Klinički bolnički centar. Dolazi do smjene starog i postavljanja novog Ravnateljstva, ukida se Radnički savjet i svi oblici radničkog samoupravljanja, nestaje vodeća uloga Saveza komunista i raspuštaju se njegovi bolnički aktivi, mijenja se karakter vlasništva pa KBC-e do tada društveno postaje državno vlasništvo. Kao tamni oblak pun prijetećih munja nad cijelu Hrvatsku se u srpnju 1991. nadvija neposredna ratna opasnost.79 Krizni stožer Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske utemeljuje se odlukom ministra prof. dr. Andrije Hebranga već u prosincu 1990., a naročito se aktivira nakon ‘’krvavog Uskrsa’’ na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine. Dr. Maksim Valenčić, specijalist urolog, od 26. veljače 1991. ravnatelj KBC-a postaje načelnik Štaba saniteta Općine Rijeka osnovanog 30. srpnja 1991. čiji je zadatak ‘’rukovođenje organizacijom zdravstvenih poslova i zadataka za područje općine Rijeka u posebnim uvjetima neposredne ratne opasnosti i u ratu.’’ Dana 7. rujna dr. Valenčić postaje član Kriznog štaba Grada Rijeke predvođenog predsjednikom Izvršnog vijeća Općine Rijeka (kasnije gradonačelnikom) Slavkom Linićem. Zdravstvo u Republici Hrvatskoj stavljeno je u prvi stupanj ratne pripravnosti 19. kolovoza 1991. i od tada formalno počinje njegovo vojno ustrojstvo. Od Kriznog stožera Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske (kasnije Glavnog sanitetskog stožera RH-a pod vodstvom generalbojnika prim. dr. Ivana Prodana) dobiveno je naređenje o formiranju pokretnih kirurških ekipa pa je 22. kolovoza u Otočac poslana prva dragovoljačka ekipa pod vodstvom kirurga doc. dr. Arsena Depola, dr. Williama Klarića i anesteziologa dr. Božidara Krstulovića. U Domu zdravlja Otočac već su se nalazili prim. dr. Mara Biondić-Stipanić, šefica Zavoda za anesteziologiju i prim. dr. sc. Šime Vučkov zamjenik ravnatelja KBC-a, koji su u srpnju dragovoljno krenuli u organiziranje medicinske službe u ratom ugrožena lička područja. Dana 24. kolovoza u gospićku opću bolnicu dolaze riječki anesteziolozi dr. Milan Vukelić i dr. Alan Šustić jer su svi anesteziolozi srpske nacionalnosti i kirurzi osim Hrvata dr. Vjekoslava Vencla te gotovo svi zaposlenici Srbi preko noći napustili bolnicu znajući da će Gospić uskoro biti napadnut. Srpski pobunjenici su 24. kolovoza u Žutoj Lokvi ubili četiri pripadnika temeljne policije MUP-a, a 25. kolovoza iz Poduma granatiran je Otočac pa su prvi ranjenici uz velike teškoće zbog blokade glavnih prometnica prema Rijeci kod Brloga i Žute Lokve, šumskom cestom preko Kuterevske Kose i Krasna prebačeni do Svetog Jurja, a potom do Senja i Kliničkog bolničkog centra. U noći s 29. na 30. kolovoza topnički projektili obrušili su se na Gospić, a gospićki dragovoljci uz pomoć djelatnog, pričuvnog i specijalnog sastava Hrvatske policije prvih su rujanskih dana uspjeli zaustaviti pješadijski i tenkovski prodor JNA i četnika u samo srce grada. Gađana iz obližnje vojarne JNA udaljene 50 metara, premještena u podrumske prostorije, gospićka bolnica s malobrojnim hrvatskim osobljem nije prestala sa zbrinjavanjem ranjenika. Od 14. do 18. rujna hrvatske snage su zauzele vojarne i skladišta oružja JNA i obranile grad.80 Gotovo istodobno, 15. 79 U svim službenim bolničkim prostorijama nalazile su se slike predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita, a u predvorju glavne zgrade sušačke bolnice i njegova brončana bista. Nakon političkih promjena u Hrvatskoj slike i bista su uklonjene. Gotovo u cijeloj Hrvatskoj, osim Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Zagreba, napose u ratnim godinama izmijenjeni su nazivi ulica nazvanih po istaknutim antifašistima, a brojni spomenici, neki i visoke umjetničke vrijednosti su uklonjeni ili razneseni minsko eksplozivnim sredstvima. Klatno na političkoj pozornici pomaknulo se sasvim u desno.

178

80 Premda će Gospić još dugo biti izložen strahovitim razaranjima, rujanska obrana Gospića – ‘’kralježnice Hrvatske’’ u kojoj je zapaženu ulogu imala i Jedinica specijalne riječke policije pod zapovjedništvom Marina Jakominića značila je prekretnicu čitavog Domovinskog rata. Riječki heroj Marino Jakominić poginuo je na Velebitu u kolovozu 1992. godine. Jedna ulica na Kantridi je 2004. godine prozvana njegovim imenom.

rujna, zauzete su vojarne i skladišta oružja u Otočcu i Ramljanima. Osobnim zalaganjem prim. dr. sc. Šime Vučkova u gospićku bolnicu je još prije zauzimanja vojarni poslana dragovoljačka ekipa riječkih kirurga, anesteziologa i tehničara i premda je prva crta bojišnice bila u samom gradu, bolnica je pod vodstvom specijaliste stomatologa mr. sc. Antuna Johmana nastavila s radom. Budući da se djelovanje rastrojene hrvatske ličke zdravstvene službe nije moglo temeljiti samo na dragovoljcima, u Rijeci se usporedno s ustrojstvom Vojnog zapovjedništva Operativne zone Rijeka pod vodstvom dopukovnika Antuna Račkog, početkom listopada osniva ratni stožer sastavljen od načelnika Sanitetske službe Zbornog područja Rijeka dr. Zlatka Tomašića (jednog od prvih riječkih liječnika dragovoljaca Zbora narodne garde), zamjenika ravnatelja KBC-a prim. dr. sc. Šime Vučkova koji obnaša dužnost ratnog povjerenika Ministarstva zdravstva vlade RH-a za tri županije i svih ravnatelja zdravstvenih ustanova na području budućih Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije čiji je osnovni zadatak bila preobrazba mirnodopskog civilnog zdravstva u ratni vojni sanitet.

•

• •

•

U tom je smislu valjalo: osigurati opću i specijalističku medicinsku pomoć civilnom stanovništvu u ratom ugroženim područjima te svim pripadnicima borbenog sektora Ministarstva unutarnjih poslova, Zbora narodne garde i Hrvatskih oružanih snaga, usporedno s ustrojavanjem Hrvatske vojske organizirati sanitetsku službu za postrojbe 118., 133., 111., 128., 138. i 155. brigade Hrvatske vojske, osnovati ratne bolnice na prvoj crti bojišnice u Gospiću, Otočcu i Brinju i pozadinske bolnice (prihvatilišta) u Pazarištu za Gospić, Kuterevu i Senju za Otočac te osigurati njihovu materijalno-tehničku popunu, osnovati pokretne kirurško-anesteziološke timove s kirurzima, anesteziolozima, kirurškim instrumentarima, anesteziološkim, radiološkim i transfuzijskim tehničarima te vozačima sanitetskih vozila za pružanje specijalističke pomoći na prvim crtama bojišnice u Gospiću, Otočcu i Brinju te zavisno od razvoja ratne situacije u Senju, Lukovom Šugarju, Karlobagu i Pagu, osigurati prijevoz ranjenika i bolesnika iz ličkih ratnih i pozadinskih bolnica u glavnu pozadinsku bolnicu – riječki Klinički bolnički centar – koja logistički podupire ratne i pozadinske bolnice i pokretne kirurško-anesteziološke timove.

Uz ogromne napore vodstva, jedinstvo i domoljublje djelatnika Kliničkog bolničkog centra bez obzira na etničku pripadnost i stranačka uvjerenja, svi postavljeni zadaci su bili brzo ostvareni. U studenom 1992. ravnatelj Kliničkog bolničkog centra postaje specijalist traumatolog doc. dr. Žarko Tomljanović. Istodobno je imenovan zapovjednikom Kriznog stožera za zdravstvo Županije Primorsko-goranske, a njegovim zamjenikom u stožeru 1994. godine dr. Zlatko Tomašić. Obojica su dužnost obnašali do završetka Domovinskog rata. Budući da prikaz cjelovite ratne aktivnosti Kliničkog bolničkog centra prelazi zacrtane okvire ove monografije na ovom ću mjestu istaknuti samo neke od najvažnijih činjenica: 1. Pored toga što je značajan broj djelatnika bio u sastavu saniteta Hrvatske vojske i Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, Klinički bolnički centar je tijekom svih ratnih godina pružao primjerenu zdravstvenu zaštitu civilnom stanovništvu triju županija, prognanicima Republike Hrvatske i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. 179

Sanitetski vod Kliničkog bolničkog centra sa zapovjednikom dr. Vojkom Mavrincem na ličkom ratištu kod Brinja 1991. godine. Dr. V. Mavrinac (čuči prvi s lijeva) i dr. Milan Ličina (stoji prvi s desna) danas su riječki specijalisti internisti-gastroenterolozi

180

Kirurško-anesteziološki timovi KBC-a su dali neprocjenjiv doprinos u liječenju ranjenika na ličkom ratištu. Brinje, prosinac 1991. Čuče: Ivanka Budiselić, ms, Gordana Smokrović, med. tehn., Gospava Sabovljev, ms i inž. Nenad Gašparac Stoje: dr. Davor Atalić (ravnatelj Doma zdravlja Otočac), dr. Mario Zambelli, Ada Blažić, ms, dr. Dubravka JurčićFiris, dr. Darko Ćuruvija, dr. Vinka Bolonić, mr. sc. Fran Dobrila, Ivanka Prodan, ms, mr. sc. Anton Maričić, Vesna Butina, ms i Igor Oremović, med. tehn.

Ratni ravnatelji Kliničkog bolničkog centra

Maksim Valenčić, dr. med. (1991. – 1992.)

Prof. dr. sc. Žarko Tomljanović, dr. med. (1992. – 1999.)

2. Potpisivanjem Sarajevskog mirovnog sporazuma 2. siječnja 1992. kojim je postignut prekid ratnih djelovanja i povlačenje Jugoslavenske narodne armije iz Republike Hrvatske i dolaskom mirovnih snaga Ujedinjenih Naroda na crtu razgraničenja, nastupilo je stanje ni rata ni mira. Pokretne kirurške ekipe su u ratnim operacijama ‘’Maslenica’’, ‘’Medački džep’’ i ‘’Bljesak’’ sljedile Hrvatsku vojsku i Specijalnu policiju MUP-a. U vojno-redarstvenoj akciji ‘’Oluja’’ ponovno su u hrvatske postrojbe mobilizirani liječnici i drugi zdravstveni djelatnici Kliničkog bolničkog centra. Sve do ‘’Oluje’’ Klinički bolnički centar je pružao pomoć ratom pogođenim civilnim bolnicama u Republici Hrvatskoj u Gospiću, Otočcu, Osijeku, Slavonskom Brodu i Županiji, a od 1995. do 1998. medicinskim stacionarima i bolnicama u bosansko-hercegovačkoj Federaciji. 3. U obrani slobode i neovisnosti domovine Klinički bolnički centar je dao veliki doprinos. Tijekom Domovinskog rata u KBC-u je zbrinuto 1.308 ratnih oštećenika, najveći broj (426) na Traumatološkom odjelu Klinike za kirurgiju. U ratnim bolnicama u Gospiću operirano je 616, a u Brinju i Otočcu 609 ranjenika. 4. Častan naziv branitelja Domovinskog rata nosi 450 djelatnika Kliničkog bolničkog centra. Na prijedlog branitelja, Traumatološki odjel je u ime svih kirurga 1996. godine primio prestižnu Nagradu Grada Rijeke. 5. Klinika za kirurgiju pod vodstvom prof. dr. Antuna Škarpe i Zavod za anesteziologiju na čelu s prim. dr. Marom Biondić-Stipanić bili su nositelji većine kirurških aktivnosti, ali su nezaobilazan doprinos dali lovranska Ortopedija koja je zbrinula 1.500 ranjenika i opatijska i crikvenička Thalassotherapija gdje se obavljala njihova poslijeoperacijska rehabilitacija. Veliki doprinos u zbrinjavanju povrijeđenih i oboljelih su dali specijalisti i specijalizanti ostalih bolničkih djelatnosti sa svojim timovima, specijalisti opće medicine i preventivnih medicinskih grana, djelatnici Ustanove hitne medicinske pomoći, zdravstveni tehničari i vozači sanitetskih vozila. S malo financijskih sredstava, bez značajnih materijalnih rezervi i s minimumom sanitetskog prijevoza djelatnici Kliničkog bolničkog centra i riječkog Doma zdravlja uspješno su obavili zdravstvenu zaštitu civilnog stanovništva, djelatnog sastava Hrvatske vojske i specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova u ratu. Uz policiju i dragovoljce bili su među prvima na ličkom ratištu, a zahvaljujući njihovoj prisutnosti i dobroj organiziranosti tijekom cijelog rata žrtava je bilo manje nego što se to s obzirom na brutalnost okršaja moglo očekivati.

181

‘’Došao je praznik i na naše ulice.’’ Povratak riječkih brigada iz ‘’Oluje’’, Korzo, kolovoz 1995.

182

Interna klinika KBC-a u Domovinskom ratu Premda su oružani incidenti pobunjenih hrvatskih Srba potpomognutih srbiziranom Jugoslavenskom narodnom armijom i četnicima počeli ranije, otvorena oružana velikosrpska agresija na ličkom području počela je u popodnevnim satima 28. kolovoza 1991. topničkim napadom na Stari Lički Osik. Naredbom ravnatelja KBC-a dr. Maksima Valenčića, Klinički bolnički centar je 1. rujna 1991. počeo sa smjenskim radom liječnika. Na Internoj klinici se počelo raditi u dvije smjene: dnevnoj od 8 do 20 sati i noćnoj od 20 do 8 sati sljedećeg dana, svakodnevno uključujući subote, nedjelje i praznike. Rada u smjenama su oslobođeni predstojnica Klinike profesorica Premužić-Lampič, njezin pomoćnik na sušačkom lokalitetu dr. Veljko Čabrijan, liječnici i medicinske sestre u specijalističkim ambulantama i administrativne službenice. Odjelne medicinske sestre su radile kao i liječnici u dvanaesterosatnim jutarnjim i noćnim smjenama. Na oba lokaliteta Klinike formirane su smjenske grupe ‘’A’’, ‘’B’’ i ‘’C’’, u svakoj sa šest liječnika (pet specijalista i jedan specijalizant) sastavljene na način da su svi profili bolesnika bili ‘’pokriveni’’ subspecijalistima. Primjerice, na sušačkom lokalitetu u smjenskoj grupi radila su dva kardiologa zadužena za bolesnike u Koronarnoj jedinici, Intenzivnoj skrbi i Postkoronarnoj njezi, dva kardiologa za ostale srčane bolesnike na Kardiološkom odjelu, nefrolog koji je vodio brigu o bolesnicima na Nefrološkom odjelu i specijalizant koji je radio u Hitnom medicinskom traktu. Pulmologija u to vrijeme samostalni odjel zajedno s Centrom za dijalizu i transplantaciju, tada u sastavu Klinike za kirurgiju, organizirali su vlastitu liječničku i sestrinsku smjensku službu. Na Kliniku su primani samo akutno oboljeli životno ugroženi bolesnici i kronični bolesnici s akutnim pogoršanjem bolesti. Voditelji smjenskih grupa su bili šefovi odjela ili odsjeka, izuzetno rijetko po stažu najstariji specijalisti, zaduženi ne samo za medicinski rad već i za organizaciju službe u slučaju napada neprijateljske vojske na bolnicu. Predstojništvo Interne klinike je u tom smislu izdalo vrlo jasna uputstva. Vojni obveznici-liječnici specijalizanti i mlađi specijalisti mobilizirani su u sanitetski sastav Hrvatske vojske, napose u riječku 111. (‘’Zmajevi’’) i 128. (‘’Sveti Vid’’), brigadu koje su branile ličku bojišnicu. Na sušačkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra nalazile su se Traumatologija, Torakokardiovaskularna, Rekonstruktivna i plastična kirurgija, Urologija, Ortopedija, Maksilofacijalna i oralna kirurgija, Fizikalna medicina i rehabilitacija, prateća laboratorijska i radiološka služba, Centar za dijalizu i transplantaciju i Hitni medicinski trakt. Pretpostavljalo se da će se na te odjele, pored Digestivne kirurgije i Neurokirurgije na riječkom lokalitetu, primiti najveći broj ranjenika. Da se osigura njihov smještaj, krajem srpnja je na sušačkom lokalitetu Interne klinike ispražnjen cijeli IV. kat, čime je dobiveno 25 slobodnih postelja, a početkom kolovoza su otpušteni svi bolesnici s Kardiologije i Nefrologije kojima hospitalizacija nije bila životno neophodna, pa je dobiveno dodatnih 39 postelja. Koronarna jedinica i Intenzivna skrb premještene su u prizemlje bolnice u dio prostora Klinike za maksilofacijalnu i oralnu kirurgiju, a nepokretni i teško pokretni srčani i bubrežni bolesnici u dio prostora Nefrologije na I. katu. Cijeli IV. kat i zapadno krilo III. kata (64 postelje) bili su bez bolesnika, a istočno krilo III. i zapadno krilo I. kata poluprazno i spremno za prihvat ranjenika i bolesnika. Klinika za kirurgiju također je otpustila sve lakše bolesnike i primala samo hitne slučajeve, a slično su postupile i ostale klinike u Kliničkom bolničkom centru čime je osigurano dovoljno postelja za prijem i zbrinjavanje ranjenika i bolesnika. Zbog mobilizacije mlađih liječnika i smanjenog prijema bolesnika, drastično je smanjen opseg poslova. Obavljani su samo osnovni dijagnostički i terapijski postupci, primjerice elektrokardio-

183

184

Svi zaposlenici su bili upoznati s postupkom u sluÄ?aju napada na bolnicu

grafija, ultrazvučne i endoskopske pretrage, hitne elektrokardioverzije, implantacije privremenih i trajnih srčanih elektrostimulatora, a laboratorijska i radiološka služba također su smanjile raspon svojih pretraga. U specijalističke i subspecijalističke ambulante dolazilo je manje bolesnika jer je većina, osim onih kojima je pregled zaista bio neophodan, ostala kod kuće. Izuzevši Traumatologiju, Ortopediju, Neurokirurgiju i Digestivnu kirurgiju, konzilijarno se pregledavalo manje bolesnika. U Hitnim medicinskim traktovima radilo se smanjenim tempom, dok se rad sa studentima niti u ratnim uvjetima nije prekidao. Asistenti su nakon noćne smjene ostajali na klinici i nastavljali raditi ili su dragovoljno dolazili ujutro održavati vježbe ukoliko su bili u noćnoj smjeni. Rad u ratnim smjenama se razlikovao od mirnodopskog smjenskog rada kojeg smo imali priliku prakticirati minulih devet godina. Budući da se opseg internističkog posla smanjio, u noćnoj smjeni je bilo previše besposlenih liječnika pa se smjenska grupa dogovorno, uz prešutnu suglasnost predstojnice i njezinog pomoćnika, podijelila na ‘’radnike’’ i ‘’spavače’’. Radnici su obavljali sve poslove, a spavači gledali televizijski program, slušali radio, igrali šah, popularne kompjuterske igrice (Tetris), učili ili spavali na praznim odsjecima. S obzirom da su grupe radile u stalno istom sastavu, podjela posla u sljedećoj noćnoj smjeni je bila obrnuta tj. ‘’radnici’’ su spavali, a ‘’spavači’’ radili. U neposrednoj blizini sušačke bolnice po noći je vladao sablastan mir i tišina. Strizićevom ulicom prometovala su samo kola hitne pomoći, a Krautzekova ulica koja je vodila prema obližnjoj ‘’Kasarni Španskih dobrovoljaca’’ bila je zatvorena za promet i blokirana ‘’ježevima’’. Budući da je vojarna JNA bila opkoljena znali smo da budne oči s obje strane pomno prate svaki pokret i da je dovoljan manji incident da istog časa započne smrtonosna pucnjava. U ratnom ozračju koje je trajalo mjesecima bilo je, blago rečeno, neugodno boraviti u neobično tihoj, izuzevši Klinike za kirurgiju, gotovo praznoj i zamračenoj sušačkoj bolnici u neposrednoj blizini trsatske vojarne JNA. S vrha bolničke terase gledali smo razarače i raketne topovnjače Jugoslavenske ratne mornarice koji su danonoćno stražarili Riječkim zaljevom i blokirali riječku luku. S tjeskobom u srcu zamišljali smo katastrofu koja bi se dogodila da su raketama i ognjem iz topovskih cijevi napali grad, posebice petrokemijska postrojenja na Mlaki, Krku i Urinju. Tek smo kasnije saznali da je Generalštab JNA izdao naređenje komandantu XIII. korpusa JNA generalpotpukovniku Marijanu Čadu da ‘’dejstvuje’’ po vitalnim riječkim objektima. Na sreću, zahvaljujući mudrosti pregovarača naređenje armijskog vrha nije ispoštovano pa Rijeka nije pretvorena u prah i pepeo. Smjenski rad liječnika trajao je pet mjeseci, do veljače 1992. kada se ponovno počelo raditi u jutarnjim satima i dežurstvu. Odjeli su premješteni na stara mjesta, a rad na Klinici se postupno normalizirao. Gospić je prije rata bio etnički većinski hrvatski grad, ali je većina zaposlenika gospićke bolnice bila srpske nacionalnosti. Već prije hrvatskog zauzimanja vojarni JNA u Gospiću sredinom rujna 1991. Srbi su masovno napustili bolnicu. Kirurško-anesteziološki odjel je ostao bez anesteziologa, od osam kirurga sedam je prebjeglo u SAO Krajinu, a na Internom odjelu ostao samo specijalist dr. Drago Ratković. S malobrojnim hrvatskim osobljem bilo je nemoguće organizirati posao, pa je riječki Klinički bolnički centar preuzeo patronat nad bolnicom zbog čega su riječki specijalisti i suradno medicinsko osoblje u smjenama koje su trajale po sedam dana odlazili u Gospić i obavljali najveći dio bolničkog i ambulantnog posla. U listopadu 1991. internistima je uvedena radna obveza pružanja pomoći bolnici u Gospiću. Dr. Dragu Ratkoviću prvi u pomoć dolazi dr. Nikola Ivaniš, potom prof. dr. Milivoj Rubinić, dr. Marijan Padovan i dr. Davorka Žagar. Formira se ‘’lista odlazaka’’ za Gospić, pa se u sastavu multidiscipliniranih timova Kliničkog bolničkog centra koje su sačinjavali zapovijedni kirurzi, kirurški asistenti (kirurzi ili ortopedi), anesteziolozi, ginekolozi, radiološki tehničari i klinički laboranti nala-

185

Medicinsko osoblje KBC-a nosilo je iskaznicu koja ga je trebala štititi u skladu s Ženevskom konvencijom

ze i internisti koji su dr. D. Ratkovića povremeno zamjenjivali sve do završetka Domovinskog rata. Na Internom odjelu i Općoj internističkoj ambulanti pomažu im medicinske sestre predvođene glavnom sestrom Ivankom Radaković i dr. Ivan Sesar koji će kasnije specijalizirati internu medicinu na Internoj klinici KBC-a i nastaviti raditi na gospićkom Internom odjelu.

186

Dr. Nikola Ivaniš u razrušenom Gospiću, listopad 1991.

Odluka o privremenom rasporedu zdravstvenih djelatnika riječkog Kliničkog bolničkog centra u civilne zdravstvene ustanove Bosne i Hercegovine, ožujak 1995. godine

Naredbom ministra zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske prof. dr. Andrije Hebranga uvedena je 1. ožujka 1995. radna obveza pružanja pomoći civilnim zdravstvenim ustanovama u Bosni i Hercegovini, pa su pored ostalih i riječki specijalisti i specijalizanti interne medicine počeli raditi u medicinskim stacionarima i bolnicama Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kasnije

187

Federacije Bosne i Hercegovine. Odlazili smo u stacionare u Žepče, Jajce i Kiseljak i franjevačku bolnicu ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novu Bilu pokraj Travnika. U smjenama koje su trajale po mjesec dana radili smo sve do siječnja 1998. kada su internističku službu preuzeli specijalisti opatijske Thalassotherapije. U improviziranoj bolnici, inače mjesnoj župnoj crkvi, koja se logistički oslanjala na splitski Klinički bolnički centar radilo se zajedno sa splitskim kolegama. Multidisciplinirani timovi su bili sastavljeni od dvojice internista (specijalist i specijalizant), dvojice kirurga (specijalist i specijalizant), jednog anesteziologa, pedijatra i dvojice specijalista opće medicine.

Crkva sv. Duha – Hrvatska bolnica ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj, BiH.

188

Na Plivskim jezerima u okolici Jajca, Bosna i Hercegovina, travanj 1997. S lijeva na desno: dr. Hrvoje Pokmajević, specijalist opće medicine, Dom zdravlja Rijeka, dr. Juraj Kučić, Zrinko Totić, pukovnik HVO-a i dr. Teo Borić, kirurg Kliničkog bolničkog centra Split

Za razliku od dobro organizirane bolnice sa svim odjelima, pratećim službama sa sofisticiranom opremom i velikim mogućnostima dijagnostike i liječenja, rad u malim stacionarima i improviziranoj bolnici predstavljao je pravi medicinski izazov. U postojećim okolnostima s malo raspoloživih sredstava snalazili smo se najbolje kako smo znali i umjeli i koristili postupke inače neuobičajene u normalnim prilikama što mogu razumjeti samo oni koji su bili u sličnim situacijama jer se liječilo kako se moglo, a ne kako se znalo. Dobro sam zapamtio bolesnika s postojanom paroksizmalnom ventrikularnom tahikardijom hitno primljenog zbog iznenadne slabosti, osjećaja treperenja srca i nedostatka zraka. Nakon bolusa lidokaina jer se drugih antiaritmika nije imalo, srce je nastavilo još ubrzanije lupati, tlak postao nemjerljiv, a bolesnik izgubio svijest. Imali smo nesinkronizirani DC defribrilator pa sam nakon intravenske anestezije diazepamom, ‘’udario’’ bolesnika nesinkroniziranim elektrošokom, pogodio u vulnerabilnu fazu srčanog ciklusa, izazvao ventrikularnu fibrilaciju i srčani zastoj. Vidjevši što se dogodilo pojačao sam snagu elektroudara na maksimalnih 400 Watta u sekundi i uspio defibrilirati bolesnika. Nakon desetak sekundi dugih kao vječnost uspostavio se sinusni ritam, arterijski krvni tlak opet postao mjerljiv, a bolesnik počeo plitko disati i postupno dolaziti punoj svijesti.

Minama razrušeno katoličko svetište Svetog Ive Podmilačkog, Podmilačje u okolici Jajca, travanj 1997. S lijeva na desno: Ilija Furundžija, natporučnik HVO-a, Zrinko Totić, pukovnik HVO-a, dr. Juraj Kučić, dr.Teo Borić i dr. Hrvoje Pokmajević

‘’Znalački uzeta anamneza i temeljiti fizikalni pregled bolesnika čine 90 posto dijagnoze, a liječenje treba provoditi na način da se bolesniku najmanje šteti’’ bio je aksiom dobro naučene škole profesora Novaka, pa smo se ubrzo snašli, ponovno postali opći internisti-kliničari i s minimumom opreme i lijekova uspješno liječili brojne bolesnike, čak i uvodili ‘’nove’’ dijagnostičke postupke.81 Bosanski franjevci i liječnici Hrvati izbjegli iz Zenice, Bugojna, Travnika i Vareša pod vodstvom ravnatelja dr. Tihomira Perića i riječkog studenta prim. dr. Vladimira Štambaka prihvatili su nas 81 Zaljubljenik u ehokardiografiju dr. Ante Matana otkrio je potpuno ispravan ehokardiograf kojeg se nije koristilo pa je nakon vizite i ambulantnih pregleda obavljao ultrazvučne preglede srca što je na bolesnike ostavilo silan utisak.

189

Ispred Doma zdravlja (ratne bolnice) Otočac, travanj 1992. Prvi s lijeva je prof. dr. Franjo Čohar

Dr. Karlo Stanić (prvi s desna) na radnom sastanku s kolegama liječnicima u Medicinskom stacionaru (ratnoj bolnici) u Kiseljaku, BiH, 1996. godine.

otvorena srca s puno uvažavanja, a bolesnici su bili oduševljeni što su došli ‘’profesori iz Rijeke’’. Iznenadio sam se, ne bez osjećaja ponosa, kakav ugled ima naš ‘’crveni’’ grad u ‘’dalekoj’’ središnjoj Bosni.82 Nas Riječane iznenadila je i dirnula jednostavnost, skromnost, strpljivost, zahvalnost i vjera u liječnike i Boga bosanskog čovjeka. Vratili smo se kući s osjećajem da smo pomogli svom narodu i izvršili svoju ljudsku, profesionalnu i patriotsku dužnost. 190

82 Od prvih višestranačkih izbora 1990. godine izvršnu vlast u Rijeci obnašaju stranke lijevog centra predvođene Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDPH-a).

Da se barem donekle prikaže aktivnost Interne klinike tijekom Domovinskog rata valja navesti da su specijalisti svih užih grana interne medicine gotovo svakodnevno u dijelu radnog vremena pregledavali pripadnike Hrvatske vojske koje su liječnici vojnog saniteta upućivali na konzilijarne preglede. Tijekom 1992. i 1993. prof. dr. Franjo Čohar i dr. Marijan Padovan sudjelovali su u terenskom radu Vojne komisije za reviziju bolovanja V. Zbornog područja Hrvatske vojske. Cijelo vrijeme rata i poraća sve do mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja na Klinici i Poliklinici liječeni su brojni prognanici i izbjeglice. U Domovinskom ratu sudjelovali su gotovo svi liječnici i pojedine liječnice Klinike. Mnogi od njih su bili u teškim, ponekad i po život opasnim situacijama, ali su se svi sretno vratili kući živi i zdravi. O njihovim događajima u ratu dala bi se napisati još jedna puno zanimljivija knjiga. Čak je i najstariji, predstojnik Klinike profesor Čohar u travnju 1993. doživio i preživio višesatnu topničku kanonadu JNA i srpske paravojske po Gospiću. U starim nordijskim sagama pripovjedač je prekidao priču da navede imena i zavičaj ljudi koji su se hrabro borili. Zadržat ću taj običaj. Rame uz rame s braniteljima, nerijetko na prvim crtama bojišnice, liječnici mobilizirani u sanitetski sastav Hrvatske vojske zaslužuju da ih se (abecednim redom) posebno spomene. Evo njihovih imena: Nenad Bićanić, dr. med. Vojko Mavrinac, dr. med. Zlatko Čubranić, dr. med. Rajko Miškulin, dr. med. Mladen Defrancheschi, dr. med. Milan Nikšić, dr. med. Dubravko Dobrović, dr. med. Srđan Novak, dr. med. David Gobić, dr. med. Arsen Plazonić, dr. med. Ivan Host, dr. med. Željko Plazonić, dr. med. Borivoj Kezele, dr. med. Sanjin Rački, dr. med. Milan Ličina, dr. med. Mr. sc. Davor Štimac, dr. med. Željko Madžar, dr. med. Toni Valković, dr. med. Ivica Maleta, dr. med. Čedomir Zorić, dr. med.

Most Hrvatskih branitelja na Delti – mjesta s kojeg se odlazilo na hrvatska ratišta

191

Rijeka u ratu i poratnom vremenu – trijumf i tragedija Prvo razdoblje Domovinskog rata na riječkom području obilježeno je pregovorima o povlačenju JNA iz vojarni u Klani, Permanima, Katarini i Trsatu i nastojanjima da se dođe do oružja i pogonskog goriva koje je JNA držala u velikim skladištima u Delnicama i Šapjanama. Nakon mukotrpnih pregovora s komandom XIII. korpusa Jugoslavenske narodne armije postignut je sporazum da se vojska povuče iz Rijeke bez borbe, pa je u prosincu 1991. godine s većim dijelom teškog naoružanja brodovima otišla u Crnu Goru. Rijeka je tako ostala pošteđena ratnih razaranja i mogla je cijelo vrijeme rata logistički podupirati ostatak Hrvatske i zbrinjavati na desetke tisuća prognanika i izbjeglica. Prva je u Rijeci 2. srpnja 1991. godine osnovana 111. brigada Hrvatske vojske, potom 19. listopada 128. brigada koje su zajedno s 118. gospićko-perušićkom, 133. otočkom, 138. goranskom, 155. primorskom (Opatija, Novi Vinodolski, Crikvenica, Senj, Rab) i manjim vojnim i policijskim postrojbama branile 120 kilometara dugu ličku bojišnicu od Velike Kapele do južnog Velebita. Posebno žestoke borbe vodile su se u jeseni i zimi 1991. i 1992. godine oko Otočca i Gospića u kojima su Hrvatska vojska i policija zaustavile napredovanje teško naoružanih paravojnih jedinica Republike Srpske Krajine, četnika i Jugoslavenske narodne armije. U kolovozu 1995. godine u ‘’Oluji’’ Hrvatska vojska u kojoj su se nalazile riječke brigade i specijalne postrojbe MUP-a ‘’do nogu’’ je potukla postrojbe samozvane Republike Srpske Krajine, izašla na državnu granicu i spojivši se s Armijom Bosne i Hercegovine i Hrvatskim vijećem obrane de-

Postrojavanje riječke Specijalne policijske jedinice ‘’Ajkula’’ prigodom proslave treće obljetnice formiranja, 8. travnja 1994.

192

U pratnji zapovjednika SPJ Harija Brnada (na slici prvi s lijeva na desno) pregled postrojbe vrši ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Ivan Jarnjak. Iza njega s lijeva na desno: general bojnik Mladen Markač, zapovjednik Specijalne policije MUP-a RH, prim. dr. Josip Roje, župan Primorsko-goranske županije i dipl. iur. Zlatko Lenac, načelnik Policijske uprave Primorskogoranske županije MUP-a Republike Hrvatske.

blokirala Bihaćku enklavu nastavivši napredovanje prema Banja Luci, središtu srpske paradržave u Bosni i Hercegovini. Ukupni doprinos našeg kraja u obrambenom ratu koji još uvijek čeka svoju konačnu ocjenu, najbolje će izraziti riječi riječkog gradonačelnika mr. sc. Vojka Obersnela izrečene u predgovoru knjige Dragana Ogurlića ‘’Rijeka u Domovinskom ratu’’ (parafrazirani citat): ‘’... Rijeka u Domovinskom ratu nije bila zahvaćena izravnim razaranjima zahvaljujući mudrosti pregovarača i ustrajnosti branitelja. S područja grada Rijeke i prostora današnje Primorsko-goranske županije u Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo oko 50.000 ljudi. Branili su domovinu na ličkom i drugim hrvatskim bojištima, sudjelovali u postrojbama Teritorijalne obrane i Civilne zaštite, radili u logistici i sanitetu. Rijeka je cijelo vrijeme logistički podupirala ostatak Hrvatske, a čitava je regija prihvatila i zbrinjavala na desetke tisuća prognanika i izbjeglica. ...To jasno govori o domoljublju i mentalitetu građana ovog kraja koji su nerijetko samozatajni, ali uvijek odlučni u borbi za istinske vrijednosti što se pokazalo i u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu...’’ Krajem 1992. u Hrvatskom saboru izglasan je Zakon o novom teritorijalno-upravnom ustrojstvu Republike Hrvatske pa je 14. travnja 1993. godine ustrojena Županija Primorsko-goranska sa sjedištem u Rijeci. U riječkom prstenu stvorene su nove općine, a sam grad je sveden u uske teritorijalne okvire. Tijekom rata, dok su mnogi krvarili na bojišnicama, u Hrvatskoj je 1993. pokrenut proces privatizacije društvenog u privatno vlasništvo sukladno koncepciji stvaranja 200 bogatih obitelji koje će biti pokretači privrednog razvoja države (tzv. ‘’tajkunizacija’’ Hrvatske). Nastupilo je višegodišnje razdoblje uništavanja poduzeća u kojem su sudjelovali utjecajni politički, financijski i nazovi menađerski krugovi kako bi se što jeftinije domogli vrijednih tvrtki, lokacija i nekretnina. Stvorena je nova etnička, vjerska i politička podobnost dijametralno suprotna onoj u bivšoj državi. Uz časne izuzetke, poduzeća su kupovali ljudi po logici stranačke i svjetonazorne, klanovsko-interesne i etničko-plemenske pripadnosti, a ne po kompetenciji i dokazanoj stručnosti, pa su zbog nestručnosti i kriminala novih vlasnika propala brojna poduzeća. Po kratkom postupku uništeni su svi veliki privredni subjekti nazvani ‘’socijalističkim mastodontima’’ bez obzira bili profitabilni ili ne, čime je slomljena kralježnica hrvatske privrede koja je bila pretežito izvozno orijentirana. Da bi se zaštitilo grabežno umorstvo nacionalnog gospodarstva proklamirana demokracija se živjela na samom rubu suspenzije. Korupcija i zločin klijentelističke pljačkaške privatizacije koji je bujao i iza brutalne stvarnosti nacionalnog stradanja i iza magle nacionalističkih mitova, nanosili su zemlji ne manje štete od velikosrpske agresije. Formula nacionalizam plus kriminal i neoliberalni socijalni darvinizam vodila je u katastrofu, a one koji su na to upozoravali proglašavalo se državnim neprijateljima, lošim Hrvatima, komunjarama, udbašima i jugonostalgičarima. U gospodarskom oporavku Hrvatskoj nisu išla na ruku ni izravna strana ulaganja jer je njihov najveći dio bio namijenjen preuzimanju vlasničkih udjela u najvažnijim i najprofitabilnijim poduzećima dok su ‘’greenfield’’ (‘’zelenopoljske’’) investicije bile zanemarljive. Strani kapital koji je ulazio u zemlju većinom je išao u dva smjera – prema profitabilnom bankarskom sektoru i trgovačkim ‘’shopping’’ centrima. Nakon sanacije bankarskog sektora novcem poreznih obveznika država ga je jeftino prodala strancima čime je izgubila kontrolu nad svojim financijama, pa se ključne odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici danas donose izvan zemlje u korist stranog krupnog kapitala. (‘’kolonijalizacija Hrvatske’’). Velike ratne štete, propast industrijske proizvodnje, katastrofalno provedena privatizacija najkvalitetnije državne imovine praćena međunarodnom korupcijom i domaćom hajdučijom te

193

Industrija je najveći tranzicijski gubitnik

194

prekomjerno zaduživanje u inozemstvu i stranim ‘’domaćim’’ bankama radi financiranja domaće potrošnje doveli su zemlju do ruba bankrota, a široke slojeve društva u nezaposlenost, siromaštvo i bijedu. Premda su posljednjih godina započete strukturne reforme u državnoj upravi, pravosuđu, poreznom sustavu, sustavu državnih poticaja, tržištu rada te sankcioniranje privrednog kriminala, ratnog profiterstva i korupcije na najvišim razinama vlasti pa postoje naznake kretanja prema funkcionalnoj demokraciji, vladavini prava i slobodnom poduzetništvu, Hrvatska je i danas opterećena brojnim problemima od kojih su najveći nekonkurentno gospodarstvo, golema razina vanjskog duga (koja se podmiruje daljnjim zaduživanjem i rasprodajom imovine) i visoka nezaposlenost. Tome pogoduje i sadašnja svjetska ekonomska kriza izazvana prvenstveno preraspodjelom bruto društvenog proizvoda u korist kapitala na štetu rada te globalizacija s preseljavanjem proizvodnje u države s niskom cijenom rada jer logika kapitala uvijek ostaje ista - sa što manje ljudi i troškova proizvodnje ostvariti maksimalnu dobit. Likvidacija i stečaj niza tvrtki, slom bankarstva i industrijske proizvodnje, loša pretvorba državnog vlasništva u privatno i veliki gubitak radnih mjesta obilježili su riječku ratnu i poslijeratnu tranziciju u novi političko-ekonomski društveni poredak. Propala su brojna građevinska poduzeća, veliki dio metaloprerađivačke industrije vezane uz brodogradnju, najveće brodarsko poduzeće (‘’Jugolinija’’ – ‘’Croatia Line’’), tvornice traktora, konopa, papira, šibica, odjeće itd. Brodogradilište ‘’3. maj’’ prepolovilo je broj radnika, a riječka luka je početkom devedesetih godina spala na promet kojeg je imala u razdoblju neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Ipak je u dezindustrijaliziranoj Rijeci ostala sačuvana osnovna industrijska proizvodnja (brodogradnja i energetika), a lučki kompleks s godinama bilježi postepen, ali stalan rast prometa. Izgrađen je novi putnički terminal i nastavljeno s proširenjem kontejnerskog terminala na Brajdici. Godine 2007. konačno je nakon 38 godina sagrađen puni profil autoceste Rijeka-Karlovac-Zagreb i riječka zaobilaznica. Uz brojne trgovačke centre u gradu i prigradskim naseljima izgrađeni

Pusta riječka luka

su objekti društvenog standarda: kompleks plivačkih bazena na Kantridi, višenamjenska sportska dvorana na Zametu i astronomski centar na svetom Križu. Prijašnja zgrada Zapovjedništva vojarne JNA pretvorena je u Akademiju primjenjenih umjetnosti, gradi se sveučilišni Kampus na Trsatu i novi Klinički bolnički centar na Krimeji, a prijašnja Garnizonska ambulanta JNA, stara sušačka vijećnica, pretvorena je u Rektorat riječkog Sveučilišta. Državna ekonomska politika se od stjecanja neovisnosti temeljila na dezindustrijalizaciji, a svjetska ekonomska kriza koja je buknula posljednjih godina razotkrila je sve slabosti hrvatske privrede bazirane na potrošnji, što je jasno vidljivo i na riječkom primjeru. Riječka regija je napredovala u vremenima dok su postojale velike industrije. Premda je ekonomija bila pod potpunim državnim (društvenim) nadzorom, pa nije zahvalno uspoređivati tadašnji razvoj s današnjim propadanjem (u privrednoj kataklizmi posljednjih dvadesetak godina u deset najvećih i najvažnijih riječkih poduzeća izgubljeno je gotovo 30.000 radnih mjesta) Rijeka je tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća privukla na desetine tisuća stanovnika, pokrenula gradnju novih naselja, škola i vrtića, osnivanje fakulteta i Sveučilišta i svega što grad čini Gradom. Pokušaj preobrazbe lučkog industrijskog središta u grad baziran na trgovini i turizmu doživio je neuspjeh. Da ne doživi sudbinu Senja u XIX. stoljeću i ponovno postane ono što je već jednom bila – razvijeni industrijski lučki grad i motor privrednog razvoja Hrvatske, Rijeka se uz teritorijalno proširenje nužno mora reindustrijalizirati na višoj tehnološkoj razini i stvoriti nove proizvode s kojima će uspješno konkurirati na međunarodnom tržištu. Ne uspije li u tome, Rijeka će se pretvoriti u potok! Premda se Hrvatska danas nalazi pred otvorenim vratima Europske Unije, stvaranje suvremene, pravne, gospodarski učinkovite i socijalno osjetljive demokratske države, dosadašnje vladajuće političke i gospodarske elite nisu uspjele ostvariti. Da se to postigne ponajprije će trebati stvoriti pravni okvir na europskoj razini kako bi dobili nespekulativni svježi strani kapital (jer svojeg više nemamo), postavljanje sposobnih, a ne stranački podobnih ljudi na važne dužnosti i promjenu dosadašnjeg mentalnog sklopa. Moramo shvatiti gdje smo i što smo, prizemljiti se i uz

195

puno odricanja i velike napore, ispočetka graditi drugčije, učinkovitije i pravednije društvo.83, 84 Prava demokracija (vladavina naroda!) mora biti politička, ekonomska i kulturna. Njezina bit se sastoji u poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, u mogućnosti da svatko može živjeti dostojanstveno od rezultata svog rada, bez gladi, rata i siromaštva, u postojanju sveobuhvatne zdravstvene zaštite i svima dostupnog obrazovanja. S obzirom na naše totalitarno nasljeđe i sadašnju „demokraturu“ proteći će još puno godina dok naša zemlja postane istinska demokratska država.

Sveučilišni Kampus na Trsatu – buduća riječka ‘’akropola znanja’’

196

83 U dvadeset godina hrvatske neovisnosti vlast je u državi sedamnaest godina obnašala Hrvatska demokratska zajednica u koaliciji sa strankama sličnog, konzervativno-desnog neoliberalno kapitalističkog svjetonazora. Pod njezinim je vodstvom stvorena samostalna država, ni izdaleka onakva kakvu je izlazeći iz komunističkog oklopa zamišljala ogromna većina hrvatskog naroda. Na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine pobijedila je koalicija stranaka lijevog centra predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske. Hoće li novi vjetrovi donijeti novu politiku, pokazat će vrijeme. 84

Nakon ispunjenja svih zadanih uvjeta Republika Hrvatska je 1. srpnja 2013. kao 28. članica primljena u Europsku Uniju.

RIJE^KO – SUŠA^KA KARDIOLOGIJA

‘’Zbog velike učestalosti i visoke smrtnosti, bolesti srca i krvnih žila uvijek će biti u žarištu intenzivnog proučavanja i pronalaženja najboljih rješenja za njihovo sprječavanje, rano otkrivanje i liječenje’’. Sir William Osler (1849. – 1919.)

197

UVOD OD INTERNIH ODJELA DO KLINIKE ZA KARDIOVASKULARNU MEDICINU

‘’I put od tisuću lija počinje prvim korakom.’’ Kineska poslovica Kao uža specijalnost, kardiologija se godinama razvijala unutar interne medicine i postupno izdvajala iz njezine cjelovitosti. Dug i trnovit put protekao od osnivanja Internih odjela do (bliskog) formiranja Klinike za kardiovaskularnu medicinu Kliničkog bolničkog centra, može se arbitrarno podijeliti u četiri razvojne etape. Gotovo jednak put prolazile su i ostale subspecijalnosti interne medicine. Nakon ratne devastacije, prva i najteža etapa počela je 1946. osnivanjem Internih odjela u sušačkoj i riječkoj općoj bolnici, a završila 1962. formiranjem Klinika za internu medicinu Medicinskog fakulteta. Druga etapa započeta osnivanjem Internih klinika općih, od 1975. Kliničkih bolnica ‘’Braće dr. Sobol’’ u Rijeci i ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ na Sušaku, završila je 1984. godine osnivanjem Interne klinike Kliničkog bolničkog centra. U tom razdoblju se na klinikama osnivaju odsjeci i odjeli užih grana interne medicine, pa su pored ostalih, osnovani i Kardiopulmološki odsjeci i Kardiološki odjeli s internističkim Intenzivnim njegama.85 Treća etapa sljedi nakon ujedinjenja riječkih bolnica u Klinički bolnički centar i stvaranja jedinstvene Interne klinike na sušačkom i riječkom lokalitetu. Spajanjem istovrsnih odjela nastaju jedinstveni odjeli užih internističkih specijalnosti. Tada je na sušačkom lokalitetu KBC-a osnovan Kardiološki odjel s Intenzivnom njegom, kasnijom Koronarnom jedinicom srčanih bolesnika. Do prijelaza u viši organizacijski oblik došlo je 2005. godine kada su svi odjeli prerasli u zavode. Kardiološki odjel postaje Zavod za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a, čime je završena treća razvojna etapa. S godinama se količina znanja toliko povećala da je postalo nemoguće biti kvalitetan specijalist sveukupne interne medicine, pa je podjela cjelovite Interne klinike na klinike užih specijalnosti postala neizbježna. Četvrta etapa koja je u tijeku završit će dezintegracijom Interne klinike i stvaranjem klinika užih internističkih specijalnosti.

198

85 Prvi kardiološki odjel u Hrvatskoj osnovan je 1950. godine na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu pod vodstvom doc. dr. Radovana Ivančića, doajena hrvatske i jugoslavenske kardiologije.

OP]I DIO

199

ORGANIZACIJSKO USTROJSTVO Prvi internisti-kardiolozi na riječkim Internim odjelima Odsjeci i odjeli užih specijalnosti interne medicine osnovani su u riječkim općim bolnicama razmjerno kasno jer se nakon optiranja talijanskih specijalista riječka interna medicina počela razvijati doslovno ni iz čega. Na Internim odjelima hospitaliziraju se svi bolesnici s bolestima unutarnjih organa, a do kraja 1947. na riječkom odjelu liječe se i neurološki bolesnici. Do početka 1948. godine jedini specijalist na sušačkom Internom odjelu dr. Zdravko Kučić vodi i Zarazni odjel. Sasvim je razumljivo da u takvim okolnostima malobrojni specijalisti nisu mogli sustavnije izučavati srčane i krvožilne bolesti. Tadašnji šefovi Internih odjela doc. dr. Antun Grgurina, prim. dr. Zdravko Kučić, prim. dr. Bogomil Kantoci i prof. dr. Silvije Novak su specijalisti opće interne medicine, ‘’stopostotni’’ kliničari s velikim iskustvom u liječenju zaraznih, napose tuberkuloznih, plućnih i neuroloških bolesnika. Docent Grgurina je bio poznati fizikalni dijagnostičar, profesor Novak priznati jugoslavenski hematolog, jedan od vodećih u Hrvatskoj, a primarijus Kučić se već prije, a napose nakon habilitacije intenzivnije bavio liječenjem srčanih bolesnika. Nakon njegove prerane smrti 1961. godine kao šef riječkog Internog odjela radi znameniti jugoslavenski (beogradski) kardiolog prof. dr. Čedomil Plavšić koji se već u ljetnom semestru šk. god. 1961. / 62. vraća na mjesto direktora opatijske Thalassotherapije. Od liječnika koji su postali specijalisti nakon Drugog svjetskog rata prvi se sustavnije bavi dijagnostikom i liječenjem srčanih bolesti dr. Branko Antonin koji od 1952. godine radi kao specijalist na sušačkom Internom odjelu. Uz bok dr. Antonina na riječkom odjelu može se postaviti dr. Alma Polić, od 1954. godine specijalistica internistica kardiološkog usmjerenja. Nakon odlaska docenta Antonina na mjesto šefa riječkog odjela 1962. godine, na sušačkom odjelu dr. Veljko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin preuzimaju liječenje srčanih bolesnika, a sredinom šezdesetih godina riječkom internističko-kardiološkom timu pridružuju se dr. Anton Bačić i dr. Josip Roje.

200

Prof. dr. sc. Branko Antonin, dr. med. Prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević, dr. med. Prvi riječki internisti kardiolozi

Osnivanje Kardiopulmoloških odsjeka, Kardioloških odjela i Intenzivnih njega Internih klinika riječkih bolnica Dolaskom docenta Antonina na mjesto predstojnika Interne klinike riječke bolnice 1962. godine ukida se podjela dotadašnjeg odjela na muški i ženski odsjek. Počinje postupno grupiranje bolesnika s istovrsnim bolestima unutarnjih organa u muške i ženske sobe gdje ih nadziru i liječe specijalisti koji se bave ili počinju sustavnije baviti užim granama interne medicine. Osposobljavanjem liječničkog i sestrinskog osoblja i nabavom aparature formira se 1965. godine Laboratorij za kardiopulmonalnu dijagnostiku. Tijekom idućih godina stvaraju se uvjeti glede prostora, osoblja i opreme pa se na riječkoj Internoj klinici 1968. osnivaju odsjeci užih internističkih specijalnosti. Tada je uz ostale formiran i Kardiopulmološki odsjek s laboratorijem. Nakon odlaska profesora Novaka u mirovinu 1971. godine, slijedeći primjer profesora Antonina nova predstojnica sušačke Interne klinike profesorica Kopajtić potiče osnivanje subspecijalističkih odsjeka u okviru tri odjela, pa su 1972. godine u sastavu Odjela II osnovani Kardiopulmološki odsjek i Odsjek intenzivne njege. Kardiopulmološki odsjeci na kojima se još uvijek liječe netuberkulozni plućni bolesnici početno nisu prostorno jedinstvene cjeline zbog čega se hitni srčani i plućni bolesnici primaju i na odsjeke drugih internističkih specijalnosti. Od 1968. do 1972. godine svi odsjeci klinika dobivaju konačna prostorna rješenja, pa se sušački smješta na zapadno krilo trećeg, a riječki na zapadno krilo drugog kata glavnih bolničkih zgrada. Kardiopulmološki laboratoriji se nalaze izvan odsjeka u većim sobama u kojima se radi neinvazivna dijagnostika.

Liječnička vizita u ‘’klasnoj’’ sobi, Sušak 2012. S lijeva na desno Indira Mašinović, ms, dr. Željka Diklić i dr. Marijan Padovan.

201

Dio radne prostorije za liječnike i medicinske sestre tzv. ‘’apoteka’’, Sušak 2012. S lijeva na desno: Jadranka Boca-Tomee, ms, Marija Lukarić, vms, Karmen Dukić, vms i Snježana Marinović, vms.

Začeci intenzivnih njega (‘’infarktne sobe’’) osnovani su početkom šezdesetih godina.86 U njima se liječe naglo oboljeli životno ugroženi srčani bolesnici. Premda su već sredinom šezdesetih godina radili ‘’punim pogonom’’ do formalnog osnivanja Odsjeka intenzivne njege dolazi 1972. na Sušaku i 1974. godine u Rijeci. Odsjeci su odvojeni od kardiopulmoloških s vlastitim liječnicima i medicinskim sestrama. Ovisno o spolu sobe su ‘’muške’’ ili ‘’ženske’’, a u Intenzivnim njegama bolesnici različitog spola odvajaju se paravanima. U vrijeme osnivanja Kardiopulmoloških odsjeka i Intenzivnih njega na Klinikama je radilo šest specijalista internista kardiološkog usmjerenja: prof. dr. Branko Antonin, prim. mr. sc. Alma Polić, dr. Anton Bačić i dr. Josip Roje na riječkoj i dr. Veljko Čabrijan i dr. Zlatko Pavlin na sušačkoj Klinici. Na Sušaku su kao specijalizanti interne medicine, budući internisti kardiolozi, radili dr. Zdenko Karlović od 1961. i dr. Đorđe Živanović od 1964. godine.87 Organizacijsko ustrojstvo svake bolničke jedinice ponajprije je određeno postojećim osobljem, raspoloživom opremom i radnim prostorom. Pored znalačkog rukovođenja, primjerene stimulacije i motivacije osoblja, na učinkovitost i kvalitetu posla značajno utječu uvjeti rada. Kako bi čitatelji shvatili u kakvim se uvjetima radilo, na ovom ću mjestu opisati izgled Kardiopulmološkog odsjeka i Odsjeka intenzivne njege sušačke Interne klinike u vrijeme njihovog formalnog osnivanja 1972. godine. Odsjeci su se nalazili na zapadnom krilu III. kata glavne bolničke zgrade. Na južnoj strani (pročelje bolnice) bile su bolesničke sobe koje su prozorima gledale na Riječki zaljev. Od ulaznih vrata, na lijevoj strani hodnika, u smjeru istok-zapad nalazile su se jedna za drugom tri male sobe 86 Prva bolničarka koja je na Sušaku nadzirala životno ugrožene internističke bolesnika bila je Marica Diklić, majka danas cijenjene internistice dr. Željke Diklić.

202

87 Dr. Anton Bačić 1974. godine postaje direktor OB ‘’Braće dr. Sobol’’ i do umirovljenja 1995. obnaša visoke administrativne dužnosti u riječkoj bolnici i Kliničkom bolničkom centru.

tzv. ‘’klase’’ s dvije postelje u kojima su ležali nemirni, teški i umirući bolesnici.88 U nastavku odsjeka sljedile su dvije veće sobe, svaka sa šest postelja, odijeljene pretsobljem u kojem su boravile medicinske sestre. Jedna soba je bila predviđena za bolesnice, a druga za bolesnike. U pretsoblju, radnom mjestu za medicinske sestre, nalazio se radni stol sa stolicom, staklenometalni ormar s lijekovima, instrumentarijem i sanitetskim materijalom, pokretni stolić-kolica s najčešće upotrebljavanim lijekovima, infuzijama i priborom za reanimaciju i otoman kao rezervna postelja za prekobrojne u dežurstvu hitno primljene bolesnike. Od većih soba Kardiopulmološkog odsjeka malim je pretsobljem bila odijeljena Postintenzivna njega, soba s pet postelja u sastavu Odsjeka intenzivne njege. Prolazeći kroz vrata ulazilo se u Intenzivnu njegu – veliku sobu podijeljenu drveno-staklenim zidom na dvije prostorije s četiri postelje. Intenzivnoj njezi pripadala je još jedna ‘’klasna’’ soba s dvije postelje na kraju odsjeka. Ispred ‘’klase’’ se nalazio prostor za sestre - stol sa stolicama i veliki zidni ormar (‘’plakar’’). Na suprotnoj, sjevernoj strani III. kata koja je gledala na Draški brijeg, desno od ulaza na odsjeke, u smjeru istok-zapad, nalazila se ‘’čajna kuhinja’’ (prostorija u koju je iz bolničke kuhinje dizalom dopremana hrana i spremani topli napici za bolesnike), mala spremnica za skladištenje sanitetskog materijala i infuzijskih otopina i ambulanta za pregled bolesnika (radni stol sa stolicom, pisaći stroj, ormar za medicinsku dokumentaciju, ležaj za pregled, umivaonik sa zrcalom, vaga, visinomjer, zidna vješalica, stalak za kišobrane i koš za otpad). U nastavku odsjeka je slijedila glavna radna prostorija za liječnike i medicinske sestre tzv. ‘’apoteka’’ pregradnom panel pločom podijeljena na liječnički i sestrinski dio. U liječničkom se nalazila

Liječnička vizita na odjelu, Sušak 2012. S lijeva na desno: Jadranka Boca-Tomee ms, dr. Marijan Padovan, dr. Željka Diklić i Snježana Marinović, vms. 88 U Banovinskoj bolnici bolesničke sobe su se dijelile u ‘’klasne’’ koje su različito plaćane zavisno od financijskih mogućnosti bolesnika. Sobe tzv. prve klase su imale jednu postelju, vlastitu blagovaonicu i sanitarni čvor. Sobe druge klase su imale dvije do četiri postelje, a sobe treće klase osam do deset postelja. Sobe II. i III. klase su imale zajedničku blagovaonu i sanitarni čvor. Nakon brojnih poslijeratnih preinaka sobe su zadržale samo prijašnje nazive. U nedostatku hospicija, bolesnici u završnoj fazi srčane dekompenzacije često su bili bez primjerene skrbi pa su ‘’klasne’’ sobe nerijetko služile za njihov smještaj.

203

Središnji hol na III. katu sušačke bolnice

uza nosivi zid pričvršćena dugačka ploha od iverice koja je služila kao radni stol s četiri para ladica i četiri drvene stolice. Na stolnoj plohi su bila dva pisaća stroja i bolesničke povijesti bolesti. Sestrinski dio je imao radni stol sa stolicom, stakleno-metalni ormar s lijekovima, instrumentarijem i sanitetskim materijalom, pokretni stolić-kolica s lijekovima, infuzijskim otopinama i priborom za oživljavanje, umivaonik sa zrcalom, otoman i plastični koš za otpad. Do ‘’apoteke’’ je bila bolesnička soba sa šest postelja, prijašnja blagovaona u Banovinskoj bolnici, u nastavku su sljedila vrata za ‘’crno stubište’’ i dvije manje sobe Ambulante za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca.89 Na kraju hodnika su smješteni muški i ženski sanitarni čvor, u svakom tri WC-a i četiri umivaonika sa zidnim ogledalima i jednom tuš kadom. U odvojene prostore sestre su odlagale bolesničke ‘’guske’’, ‘’lopate’’ i ‘’karoline’’. U hodniku koji je odvajao južnu i sjevernu stranu odsjeka postavljene su boce s kisikom (‘’bombe’’), veliki drveni ormar s policama za rendgenske snimke (‘’filmoteka’’), zidni protupožarni aparat, sjedeća kolica i dva pokretna nosila (‘’strečeri’’) za prijevoz bolesnika. Na zidu je bio izvješen ‘’Pravilnik o kućnom redu’’ kojeg se bolesnici uglavnom nisu pridržavali! Na zapadnom krilu Centralnog bolničkog laboratorija smještenog na III. katu u obliku potkove s bazom okrenutom prema sjevernoj strani, nalazio se Kardiopulmološki laboratorij u jednoj prostoriji. Uz inventar (radni stol sa dvije stolice, postelja za pregled i dvokrilni ormar) bila su dva elektrokardiografa, spirometar i fonokardiograf. U Centralnom bolničkom laboratoriju nalazila se i radna soba šefice Hematološkog odjela i Citološki laboratorij. Kako bi se u potpunosti predočio smještajni raspored sušačke Interne klinike valja dodati da su Gastroenterološki, Nefrološki, Hematološki i Endokrinološki odsjek zauzimali cijelo istočno krilo III. kata na kojem se u prostoriji bivše blagovaone nalazila knjižnica sa stelažom u kojoj su 204

89 ‘’Crno subište’’: Leševi po noći umrlih bolesnika umotani u bijele plahte na kojima su bila naznačena njihova imena i prezimena ostavljani su izvan odsjeka na stubištu do jutarnjih sati kada su po njih dolazili nosači (‘’portantini’’) koji su ih liftom prebacili do prizemlja bolnice i zatim odvozili u prosekturu.

liječnici održavali stručne sastanke. Na IV. katu su bile dvije sobe za dežurne liječnike i liječnice i gastroenterološka endoskopska jedinica u dvije prostorije od kojih je manja služila za rektoskopiju, a veća za gastroskopiju. Soba predstojnice s predsobljem za tajnicu i ambulanta predstojnice koja je služila za preglede bolesnika i presvlačenje liječnika stažista nalazila se na južnoj strani središnjeg hola nasuprot Centralnog bolničkog laboratorija. Opća specijalistička internistička ambulanta bila je izvan zgrade u prizemlju stare bolnice u kojem su radile i ostale specijalističke ambulante. Iz ovog potankog opisa prostornog razmještaja sušačke Kardiologije mogli su se izvesti sljedeći zaključci: • Posteljni kapacitet odsjeka i klinike je bio nedovoljan za prijem hitnih bolesnika pa su za njihov smještaj korišteni otomani (tzv. ‘’otomansko carstvo’’) i pokretna nosila (‘’barele’’). •

Bolesničke sobe nisu imale središnju raspodjelu kisika i vakuuma. Kisik se nalazio u sobama, u teškim, za rukovanje nespretnim čeličnim bocama (‘’bombama’’) čiji su se ventili morali otvarati francuskim ključem. Bolesnike se aspiriralo pokretnim vakuum aspiratorima.

•

Odsjeci su imali centralno grijanje, ali niti jedna prostorija nije bila klimatizirana. U vrućim ljetnim danima temperatura u bolesničkim sobama se kretala između 30 i 40 ºC, pa su korišteni ventilatori.

•

Izuzevši ‘’klasnih’’, bolesničke sobe su bile bez umivaonika, a većina ‘’lavandina’’ se nalazila u sanitarnim čvorovima. Niti jedna soba nije imala vlastiti WC, pa su pokretni bolesnici obavljali malu i veliku nuždu u sanitarnim čvorovima, a nepokretni u posteljama na ‘’guskama’’ i ‘’lopatama’’. Sobni inventar se sastojao od metalnih postelja, noćnih ormarića, zidnih vješalica i plastičnih koševa za otpad. Posebnih ormara za odjeću i obuću nije bilo. Nakon prijema u bolnicu sve osobne stvari je preuzimala rodbina, a bolesnici su dobivali plave bolničke pidžame i papuče (‘’šlape’’) kojih je uglavnom nedostajalo.

•

Sve prijašnje blagovaonice pretvorene su u bolesničke sobe. Pokretni bolesnici su jeli za stolovima u pretsobljima velikih soba, a nepokretni na svojim posteljama.

•

Bolesnici nisu imali društvene prostorije. Jedine njihove razonode su bile čitanje novina i beletristike, slušanje radijskih programa na tranzistorima, (zabranjeno) igranje karata, razgovaranje i gledanje televizijskog programa. U bolničkim proračunima nije bilo predviđenih sredstava za kupnju televizora pa su ‘’imućniji’’ pacijenti pratili program na vlastitim aparatima zajedno s ostalim bolesnicima u sobama.

•

Prostorije za odmor medicinskih sestara nisu predviđene jer se smatralo da moraju stalno biti uz bolesnike. Na odsjecima nisu postojali garderobni ormari pa su se presvlačile u podrumu glavne bolničke zgrade u zajedničkoj garderobi, u žargonu nazvane ‘’štakornjak’’, što nije bilo daleko od istine. Za osnovne fiziološke potrebe koristile su ‘’WC-e pod ključem’’ u ženskom bolesničkom sanitarnom čvoru.

•

Liječnici su pregledavali bolesnike na posteljama ili u maloj odjelnoj ambulanti gdje su rađene dijagnostičko-terapijske intervencije. Administrativne poslove obavljali su u ‘’apotekama’’, a otpusna pisma pisali sa činovnicama u predsoblju predstojništva klinike. Presvlačili su se u dvije dežurne sobe koje su koristili i za higijenske potrebe, ‘’marendu’’, dnevni odmor i proučavanje bolesničke dokumentacije.

Standard bolesnika i bolničkog osoblja na riječkoj Internoj klinci i gotovo svim klinikama riječkih bolnica nije bio nimalo bolji. Kako je vrijeme prolazilo komfor osoblja se poboljšao, ali je unatoč brojnim prostornim preinakama sve do današnjeg dana ostao ispod civilizacijskog minimuma za bolnice kliničke razine, potpuno različit standardu blistavih bolnica kakve gleda-

205

mo u popularnim zapadnim TV ‘’sapunicama’’, a u što smo se boraveći u inozemstvu i sami imali prilike uvjeriti. Povratak iz takvih bolnica u matičnu ustanovu zaista je bio frustrirajući! Povećanje broja stručnog osoblja, nova oprema, prostorno proširenje, veći opseg posla i poboljšanje dijagnostike i liječenja doveli su 1976. godine do osnivanja Kardioloških odjela. Odjeli se sada zovu kardiološki jer se na njima više ne liječe plućni bolesnici. U sastavu riječkog Kardiološkog odjela i dalje se nalazi Odsjek intenzivne njege, dok je na Sušaku Intenzivna njega odvojena od Kardiološkog odjela i funkcionira kao samostalni odjel Interne klinike. Riječki Kardiološki odjel s Odsjekom intenzivne njege ima 52, a sušački s Odjelom intenzivne njege 34 postelje. U vrijeme osnivanja kardioloških odjela i intenzivnih njega na klinikama je radilo osam specijalista internista kardiologa. Uz naprijed navedene, sušačkom se timu pridružuju dr. Zdenko Karlović 1971. i dr. Đorđe Živanović 1973. godine.

206

Zdenko Karlović, dr. med. (Zagreb, 1934. – Rijeka, 2000.)

Dr. Zdenko Karlović u razgovoru s bolesnicima na sobnoj viziti, Sušak 1980. (Obratiti pozornost na metalne postelje i konopac ispleten od zavoja koji je služio bolesnicima za podizanje iz ležećeg u sjedeći položaj!).

Đorđe Živanović, dr. med.

Osoblje sušačke Intenzivne njege u skladištu bolničke ljekarne, studeni 1977. S lijeva na desno: Ankica Buza, spremačica, Mirjana Topić, ms, Marica Žugaj, spremačica, Herta Trnčik, Božica Medved i Elza Rak, medicinske sestre

Dio osoblja riječkog Kardiološkog odjela 1979. U posljednjem redu stoji dr. Marijan Padovan. S njegove lijeve strane su glavna sestra Klinike Elvira Popović, vms i prim. dr. Josip Roje, a s desne strane glavna sestra Intenzivne njege Vidosava Lukić, vms.

207

Ustrojstvo jedinstvenog Kardiološkog odjela i Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a

208

Ujedinjenjem riječke i sušačke Interne klinike stvoren je jedinstveni Kardiološki odjel s 85 postelja smješten na III. i IV. katu glavne zgrade sušačke bolnice (lokaliteta). Prostor je dobiven preseljenjem sušačke Hematologije, Gastroenterologije i Endokrinologije na riječki lokalitet. Nefrologija koja je ostala na sušačkom lokalitetu i nalazila se na III. katu premještena je na zapadno krilo I. kata u prostor koji je prije ujedinjenja pripadao sušačkoj Klinici za ginekologiju i porodništvo. Uz Nefrološki odjel s 20 postelja na I. katu se nalazi i novoformirani Opći odjel s 12 postelja. Kardiološki odjel se podijelio na tri odsjeka: Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) s kardiološkim laboratorijem, Odsjek postintenzivne njege i Odsjek intenzivne njege. Kardiologija I ima 47, Postintenzivna 28, a Intenzivna njega 10 postelja. Kardiološki laboratorij je smješten u dvije prostorije, a Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju radi na odjelu u dvije manje sobe. Kardiološkom odjelu pripada i Opća kardiološka ambulanta koja se zajedno s ostalim specijalističkim ambulantama od 1981. godine nalazi u novosagrađenoj Poliklinici. U vrijeme osnivanja jedinstvenog odjela 1984. godine, na njemu je radilo 12 specijalista internista kardiološkog usmjerenja, 46 medicinskih sestara, 16 spremačica, servirki i pomoćnih radnica i dvije službenice koje su obavljale administrativne poslove za Kardiološki, Nefrološki i Opći odjel. U preuređenim prostorijama bivše Gastroenterologije na IV. katu osnovan je 1987. godine Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II) s 25 postelja. Iste godine se Intenzivna i Postintenzivna njega spajaju u Odsjek za koronarnu bolest s postkoronarnom jedinicom smješten na zapadnom krilu III. kata s 34 postelje, 9 u Koronarnoj jedinici. Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) s 49 postelja zauzima cijelo istočno krilo III. kata. Kardiološki odjel sa 108 postelja postaje najveći odjel Interne klinike i Kliničkog bolničkog centra. Zbog boljeg zbrinjavanja naglo oboljelih životno ugroženih kardioloških bolesnika ‘’nekoronaropata’’ osniva se u rujnu 1990. Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III) s četiri postelje dobivene na račun posteljnog kapaciteta Postkoronarne jedinice. Tijekom Domovinskog rata organizacijsko ustrojstvo odjela se nije mijenjalo. Koronarna jedinica se 1995. godine odvojila od Postkoronarne, pa su formirana dva istoimena odsjeka. Preustrojstvom odjela 2001. godine osnovan je novi odsjek - Kardiološki laboratorij, a 2002. ukinut Odsjek intenzivne skrbi. Nova isključivo kardiološka angiosala svečano je otvorena 2003., a iduće se godine otvara i neinvazivni kardiološki laboratorij. Predhodno je Zavod za laboratorijsku dijagnostiku sušačkog lokaliteta KBC-a preseljen u adaptirani prostor prijašnjeg ravnateljstva sušačke bolnice, a angiosala i neinvazivni laboratorij u njegove potpuno preuređene prostorije na III. katu. U angiosali se nalazi soba za presvlačenje osoblja u sterilnu odjeću i obuću, soba šefa laboratorija, prostor za prijeoperacijsku pripremu i poslijeoperacijsku hemostazu, angiosala u užem smislu, dvije prostorije s komandnim pultom, opremom za analizu učinjenih pretraga i ormarima za skladištenje potrošnog materijala, prostorija za boravak osoblja i muški i ženski sanitarni čvor. U neinvazivnom dijelu je prostorija za ergometriju s dva radilišta, dvije prostorije za ehokardiografiju, Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca i soba za holter monitoring. Elektrokardiografija se obavlja izvan laboratorija u preuređenoj bivšoj čajnoj kuhinji na Odsjeku opće kardiologije i EKG snimaoni u Poliklinici. Odlukom Upravnog vijeća Kliničkog bolničkog centra od 17. studenoga 2005. godine Kar-

Konačno je započela izgradnja nove kardiološke angiosale, Sušak 2002.

diološki odjel postaje Zavod za kardiovaskularne bolesti Klinike za internu medicinu. Postojeći odsjeci postaju odjeli i mijenjaju nazive: Opća kardiologija (Kardiologija I) postaje Odjel za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti srca, Kardiologija II Odjel za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Postkoronarna jedinica Odjel za ishemijsku bolest srca, a Koronarna jedinica Odjel intenzivnog liječenja. Kardiološki laboratorij dobiva sobu sa šest postelja na IV. katu i postaje peti odjel Zavoda. Zavod tada ima 95 postelja, 10 na Odjelu intenzivnog liječenja. Na njemu radi 118 zaposlenika: 22 liječnika specijalista internista i internista kardiologa, 71 medicinska sestra (19 s višom

Odjel za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 2010. Na slici dr. Milan Nikšić i administrativne referentice Gorjana Lončar i Jasminka Škaljo - Ivančević

209

Soba za sastanke liječnika sušačke Kardiologije, 2012.

210

stručnom spremom) ,tri inženjera medicinske radiologije, tri administrativne službenice i 19 spremačica i pomoćnih radnica. Osim na odjelima, radi se u četiri kardiološke ambulante na Poliklinici, neinvazivnom laboratoriju, angiosali, konzilijarnoj službi i dežurstvu. Do konca 2010. organizacijski ustroj se nije mijenjao. Na zavodu s pet odjela i 94 postelje (10 na Odjelu intenzivnog liječenja) radilo je 139 zaposlenika: 20 liječnika specijalista internista i internista kardiologa, 89 medicinskih sestara (20 s višom stručnom spremom), tri inženjera medicinske radiologije, četiri administrativne službenice, 14 spremačica i devet pomoćnih radnica. Specijalistima internistima valja pribrojiti i voditeljicu polikliničke internističke službe koja radi u Općoj kardiološkoj ambulanti i dio medicinskih sestara u internističkoj polikliničkoj službi.

ORGANIZACIJA POSLA Način rada na Kardiopulmološkim odsjecima i Kardiološkim odjelima Internih klinika riječkih bolnica U drugoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina na Klinikama za internu medicinu riječkih općih bolnica su osnovani kardiopulmološki odsjeci koji sredinom sedamdesetih godina prerastaju u odjele s vlastitim medicinskim osobljem, prostorno cjeloviti i odvojeni od ostalih internističkih odsjeka (odjela). Do ujedinjenja u jedinstvenu Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra 1982. - 1984. godine Interne klinike imaju vrlo sličnu, ranije opisanu organizaciju radnog procesa. Premda odsjeci (odjeli) posjeduju značajni stupanj autonomije, klinike funkcioniraju kao jedinstvene cjeline. Na njima se obavljaju poslovi koje rade svi internisti, a na odsjecima (odjelima) užih specijalnosti i poslovi uvjetovani specifičnom patologijom bolesnika koje odrađuju subspecijalisti. U zajedničke poslove se ubraja prisustvovanje jutarnjim i popodnevnim stručnim sastancima, obavljanje velikih vizita s predstojnicima klinika, rad s bolesnicima u općim specijalističkim internističkim ambulantama, izvanbolničkoj konzilijarnoj službi i dežurstvu. Svaki pojedini odsjek (odjel) ima vlastite stručne sastanke, redovite vizite i organizirani rad u dijagnostici, subspecijalističkim ambulantama i bolničkoj konzilijarnoj službi. Nakon utemeljenja jedinstvene Interne klinike, uvodi se smjenski rad liječnika koji iz temelja mijenja dotadašnju organizaciju. Unatoč manjim razlikama opis smjenskog rada na Kardiološkom odjelu koji sljedi u nastavku teksta može poslužiti kao primjer kako se radilo na svim ostalim odjelima, konzilijarnoj i polikliničko-ambulantnoj službi jedinstvene Interne klinike. Smjenski rad liječnika 1982. – 1991. Odlukom Radničkog savjeta Bolničkog centra br. 01/3 – 1296/1 – 1982. ukinuto je dotadašnje radno vrijeme za liječnike i uveden rad u smjenama. U smjenski rad su uključeni svi liječnici osim predstojnika Klinika i samostalnih Zavoda, njihovih zamjenika i šefova velikih kliničkih odjela. Početno se namjeravalo raditi u tri smjene – jutarnjoj, popodnevnoj i noćnoj po osam sati, ali se zbog otpora predstojnika Klinika i Zavoda odustalo od trosmjenskog rada i počelo raditi u dvije smjene po 12 sati – dnevnoj od 8 do 20 i noćnoj od 20 do 8 sati. Nakon noćne smjene koristio se slobodan dan iza kojeg se radilo u dnevnoj, a idućeg dana u noćnoj smjeni (tzv. sustav 12 – 24 sata). Ukinuto je ‘’vikend’’ dežurstvo, pa se subotom i nedjeljom također radi u dvije smjene. Odjelne medicinske sestre radile su u dvanaesterosatnim dnevnim i noćnim smjenama, a administrativne službenice i polikliničke sestre od 8 do 16 sati. Pomoćne radnice su obavljale poslove u dvije smjene, jutarnjoj i popodnevnoj koja je završavala u 20 sati. U noćnim smjenama radilo je manje medicinskog osoblja jer se glavnina posla obavljala u jutarnjim i popodnevnim satima. Nakon osnivanja Kliničkog bolničkog centra svi zaposlenici Organizirati nesmetano odvijanje posu dobili nove identifikacijske iskaznice.

211

sla u smjenskom radu nije bio nimalo lak zadatak. Predstojnica klinike i njezin pomoćnik odredili su da brojnija dnevna smjena odradi najveći dio posla, a noćna radi u Hitnom medicinskom traktu, prima nove bolesnike, obavlja hitne konzilijarne preglede na ostalim klinikama, pruža pomoć već hospitaliziranim bolesnicima i vrši jednostavnije administrativne poslove. Rad u noćnoj smjeni je dakle bio identičan radu u dežurstvu. Potrebno je međutim istaknuti da su prije uvođenja smjenskog rada kardiolozi dežurali samo u danima kada su bili u službi. U smjenskom radu su bolesnici u Intenzivnoj njezi i Postkoronarnoj jedinici bili svakodnevno, danju i noću, nadzirani od kardiologa. Ostali specijalisti u smjeni, kardiolozi i nefrolozi, radili su na matičnim odjelima (odsjecima), obavljali konzilijarnu službu i sa specijalizantima vršili trijažu bolesnika u Hitnom medicinskom traktu te organizirali njihove hitne prijeme. Šefovima odjela zaduženima za kontinuitet rada s bolesnicima, smjenski rad liječnika nije bio po volji, jer su na odjelima gdje je ‘’formacijski’’ radilo manje liječnika često ostajali sami i nisu stizali obaviti sav tekući posao. Pošto su radili pet dana tjedno, osam sati ujutro dnevno, morali su dolaziti u bolnicu i subotom odraditi dva dodatna sata kako bi ispunili sedmičnu satnicu. U nezahvalnom položaju našla se i predstojnica profesorica Kopajtić koja je tri dana u tjednu boravila na riječkom lokalitetu Klinike gdje je bilo njezino sjedište, a dva dana na sušačkom i pored posla na matičnom odjelu i velikih vizita na dva udaljena lokaliteta morala organizirati i odgovarati za cjelokupan rad Klinike. Na Klinici je postojalo nepisano pravilo da liječnici stariji od 50 godina ne dežuraju pa su gotovo svi, tim prije što su dežurstva bila naporna i slabo plaćena, prestali dežurati s navršenih pedeset godina života. Budući da većina starijih liječnika nije pošteđena smjenskog rada bili su ogorčeni njegovim uvođenjem, za razliku od mlađih kojima je rad u smjenama odgovarao jer su nakon noćne smjene koristili slobodan dan. Treba se prisjetiti da se prije uvođenja smjenskog rada radilo u 24 satnim dežurstvima nakon kojih se nije odlazilo iz bolnice već ostajalo na odjelima. Posebno su naporna bila ‘’vikend’’ dežurstva kada se radilo 48 sati, a ponedjeljkom nastavljalo s poslom kojeg nikada nije nedostajalo. Današnji pojmovi poput ‘’mobbinga’’ i ‘’burn out’’ sindroma tada nisu bili poznati, a kamo li priznati! Uz malo sna, pedeset i šesterosatno radno vrijeme je zaista bilo prava ‘’robija’’, pa ne čudi da je mlađim liječnicima bez šefovskih odgovornosti i privilegija smjenski rad pao kao ‘’mana s neba’’.90 Neka mi na ovom mjestu bude dopuštena veća iskrenost. Stariji specijalisti su smjenski rad smatrali namjernim ponižavanjem struke (‘’doktori nisu tvornički radnici’’) i ‘’rajem za neradnike’’. Usporedba s tvorničkim radnicima nije bila stvarno ni metaforički primjerena jer za normalno odvijanje civiliziranog života mnoge profesije, među kojima i vrlo cijenjene, rade u smjenama. Glede ‘’raja za neradnike’’ tvrdnja je bila točna jedino u usporedbi s poslijeratnim ‘’stahanovskim’’ (boljševičkim) udarničko-ubitačnim radom. Neprijeporna je činjenica da je smjenski rad ukinuo dotadašnju praksu prekomjernog iskorištavanja mlađih liječnika koja se opravdavala tvrdnjom da se bez ‘’kulučenja’’ na klinici ne može dobro ovladati strukom. Po pravilima službe, liječnici u noćnoj smjeni nisu smjeli spavati. Bila je međutim javna tajna da je većina iza pola noći nakon obavljene ‘’suhe vizite’’ (tj. razgovora sa službujućim sestrama o zdravstvenom stanju bolesnika) odlazila u liječničke sobe ‘’proučavati najnovije stvari iz stručne literature’’. Kada nije bilo neodložnog posla proučavanje (čitati spavanje) se nastavilo do ranih jutarnjih sati. Nakon odspavane smjene nije se međutim odlazilo kući već nastavljalo s radom na odjelu i tek nakon završenog posla napuštalo bolnicu. U noćnom smjenskom radu bilo je toliko medicinskih i paramedicinskih dogodovština s bolesnicima i službujućim osobljem da bi se mogla napisati još jedna knjiga. Opisat ću samo jednu zgodu: nakon prijema bolesnika, liječnici su u odjelnoj ambulanti pisali povijest bolesti na pi212

90 Sa prosječno 5 dežurstava mjesečno, uključujući vikend dežurstva, do odlaska u punu mirovinu liječnici odrade 6 godina više od onih koji rade 8 sati dnevno. Pritom nisu uračunate godine besplatnog rada provedene u bolnici dane nakon dežurstva.

Medicinske sestre Koronarne jedinice u noćnoj smjeni (obvezatna crna kava i zabranjeno pušenje), Sušak 1999. S lijeva na desno: Sonja Đurašković, Morena Kvaternik, Valentina Draženović, Ružica Višnjovski i Danila Pešut

saćem stroju. U gluho doba noći i ranim jutarnjim satima udarci po tastaturi su odzvanjali vrlo glasno i remetili san bolesnika. Bolesnici su sljedećeg dana napisali u knjigu žalbi koja se nalazila na odjelu kod sobnih sestara da liječnici remete kućnim redom propisani noćni mir i ometaju njihovo spavanje. Predstojnica klinike je potom upozorila da se povijesti bolesti tipkaju u liječničkim sobama. Preseljenje odjela iz jednog u drugi lokalitet trajalo je više od godine i pol dana. Dok se odjeli konačno nisu smjestili na predviđena mjesta, liječnici primarne zdravstvene zaštite nisu se najbolje snalazili u upućivanju bolesnika na bolničko liječenje i / ili ambulantne preglede. Na lokalitete koji nisu imali odgovarajuće odjele nerijetko su ‘’zalutali’’ hitni bolesnici. Na njihovu sreću ‘’smjenski’’ specijalisti nisu zaboravili opću internu medicinu (i opću kirurgiju) pa se dijagnoza brzo postavila, a bolesnici su primarno terapijski zbrinuti i naknadno premješteni na odjele kojima su po prirodi svoje bolesti ili povrede pripadali. Zbog premještaja odjela iz jednog u drugi lokalitet, konzilijarne službe su doživjele potpuno preustrojstvo, a smjenski rad liječnika dodatno otežao njihovo funkcioniranje. Ne samo da su promijenjeni dotadašnji stalni konzilijarni internisti, već su bolesnici pregledavani svaki put od drugih specijalista. Poteškoće su nastupile i u međukonzilijarnoj internističkoj službi. U određenim slučajevima kod hematoloških, gastroenteroloških, endokrinoloških i reumatoloških pacijenata koji su zbog primarno srčanih bolesti liječeni na sušačkom lokalitetu trebalo je konzultirati interniste riječkog lokaliteta koji nisu bili ‘’pri ruci’’. Ipak kod hitnih, napose gastroenteroloških bolesnika (obilne hematemeze i melene, perforacija peptičkog ulkusa, akutna hemoragična nekroza pankreasa, gram negativni šok kod upale bilijarnog trakta i dr.) sušački internisti nisu zaboravili ‘’staro znanje’’ pa su uvijek znali otkloniti neposrednu životnu opasnost. Jednake su muke doživljavali internisti riječkog lokaliteta sa srčanim, plućnim i bubrežnim bolesnicima. Posebno je bio rizičan transport bolesnika s akutnim infarktom miokarda iz riječkog na sušački lokalitet. U više navrata došlo je do iznenadnih srčanih zastoja koji su zahvaljujući brzoj intervenciji pratećeg liječničkog osoblja ostali bez ozbiljnih posljedica. I hospitalizirani bolesnici kod kojih je indiciran hitni konzilijarni pregled specijalista koje lokaliteti ‘’formacijski’’ nisu imali također su bili u nepovoljnom položaju. Dok su ranije pregledi brzo obavljani, sada se satima čekalo na dolazak specijalista iz drugog lokaliteta s obzirom da su bolnice međusobno udaljene oko tri kilometra. Vrlo dobro se sjećam mlade žene u visokom stadiju trudnoće koja se zbog akutnog septičkog endokarditisa liječila na sušačkoj Kardiologiji. Zbog ‘’krkljanca’’ u središtu grada za vrijeme prometne špice opstetričari koji su radili na riječkom lokalitetu zapeli su u prometnoj gužvi i nisu na vrijeme došli u sušačku bolnicu, pa sam porod

213

214

obavio uz pomoć medicinske sestre i pritom se dobro oznojio jer sam posljednjeg učinio kao liječnik stažist! Rijetki, posebice stariji bolesnici su bez popratnog komorbiditeta. S obzirom na to da se priličan broj srčanih bolesnika liječio na riječkom lokalitetu zbog bolesti drugih organskih sustava, vodstvo klinike je pokušalo riješiti funkcioniranje konzilijarne kardiološke službe tako da su sušački kardiolozi u turnusima koji su trajali mjesec dana u jutarnjem radnom vremenu pregledavali srčane bolesnike u riječkoj bolnici. Problem se konačno riješio kada je iskusni kardiolog dr. Zdenko Karlović 1985. dragovoljno premješten na riječki lokalitet Klinike i u jutarnjem osmerosatnom radnom vremenu sve do mirovine 1999. godine pregledavao srčane bolesnike, očitavao elektrokardiograme i vodio skraćenu kardiološku ambulantu. U tom zaista velikom poslu dr. Karloviću su od 1987. godine pomagali kardiolozi koji su jednom do dva puta tjedno radili ergometrije na Zavodu za nuklearnu medicinu i nakon obavljenog posla konzilijarno pregledavali bolesnike. Opće internističke, kardiološke i ostale subspecijalističke ambulante radile su u jutarnjim satima. Smjenskog rada su bile oslobođene dr. Ana Tomljanović – Manestar u sušačkoj i dr. Đurđica Car-Bačić u riječkoj Poliklinici u ‘’svojim’’ općim internističkim ambulantama. Ostali liječnici su radili u smjenama pa bolesnici nisu imali ‘’svoje’’ stalne specijaliste koji su ih ranije redovito liječili. Preglede su sada obavljali specijalisti u dnevnoj smjeni. Kako to najčešće nisu bili ‘’njihovi doktori’’ bolesnici su bezuspješno protestirali, a i liječnici nisu bili oduševljeni jer više nisu pregledavali bolesnike koje su dobro medicinski poznavali i s kojima su na pozitivan način bili ‘’familijarizirani’’. Da ne pogriješe pri kontrolnim pregledima morali su ponovo, bez obzira na priloženu medicinsku dokumentaciju, temeljito pregledati bolesnike, pa su raniji rutinski kontrolni pregledi postali prvi pregledi za koje je trebalo utrošiti znatno više vremena. Zbog toga su sporiji ili pedantniji specijalisti radili duže od propisanoga radnog vremena, a bolesnici u prenatrpanim čekaonicama nestrpljivo čekali red da budu pregledani. Smjenski rad liječnika odrazio se i na rad Katedre za internu medicinu. S održavanjem predavanja, seminara i ispita nije bilo većih poteškoća jer su nastavnici, predstojnica klinike i većina šefova odjela, bili oslobođeni rada u smjenama. Problemi su nastali s održavanjem vježbi sa studentima koje su vodili asistenti. Da se održi kontinuitet ‘’dragovoljno’’ su nakon noćne smjene ostali na klinici ili su u dane kada su radili u noćnoj smjeni dolazili ujutro održati vježbe, a navečer odraditi svoju redovitu smjenu. Rjeđe su incognito svoju grupu studenata ‘’prebacili’’ kolegama asistentima koji su radili u dnevnoj smjeni što je nedvojbeno utjecalo na smanjenje kvalitete praktične nastave zbog dvostrukog broja studenata u grupi. Smjenski rad liječnika trajao je punih devet godina. Njegovim ukidanjem početkom 1991. ponovo se počelo raditi u jutarnjem vremenu i dežurstvu. Rezimirajući sve do sada rečeno – bio je to U smjenama se radilo i praznicima – dr. Ana Radić i dr. Zdenko Karlović s medicinskim sestrama na dočeku Nove 1985. godine neuspješan eksperiment. (prva s lijeva Darinka Lazarić, prva s desna Vera Bačić-Šilić)

Organizacija posla na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1992. do 2010. godine Nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma o prekidu ratnih djelovanja i priznanja samostalnosti Republike Hrvatske nastupilo je zatišje pa se ‘’ratni’’ smjenski rad liječnika ukinuo i ponovno se početkom veljače 1992. počelo raditi u jutarnjem radnom vremenu i dežurstvu. Medicinske sestre na odjelu su nastavile s dvanaesterosatnim dnevnim i noćnim smjenama, a sestre u polikliničkoj ambulantnoj službi i administrativne službenice radile jednokratno u jutarnjim satima. Liječnici mobilizirani u sanitetski sustav Hrvatske vojske vratili su se na svoja radna mjesta da bi tijekom ‘’Oluje’’ u kolovozu 1995. ponovo na kraće vrijeme bili mobilizirani u vojni sanitet. Kako je već navedeno, liječnicima je u jesen 1991. uvedena radna obveza pružanja pomoći bolnicama u Gospiću i Otočcu, a 1995. i medicinskim stacionarima i bolnicama bosansko-hercegovačke Federacije što je trajalo do siječnja 1998. godine. Petgodišnje razdoblje od početka ‘’balvan revolucije’’ do pobjedonosne ‘’Oluje’’ obilježeno je nedostatkom lijekova i sanitetskog materijala, prekidom nabavljanja nove i zanavljanja stare opreme i značajnim osipanjem liječničkoga, u manjoj mjeri i sestrinskog osoblja. Čak je 17 specijalista od kojih pet sveučilišnih nastavnika prestalo raditi, većina zbog odlaska u mirovinu. Da se nadoknadi manjak u istom je vremenskom razdoblju na Kliniku primljeno 20 specijalizanata interne medicine. ‘’Kadrovska rupa’’ se uspješno pokrpala, specijalizanti su s vremenom postali specijalisti pa je koncem 2000. godine na Kardiološkom odjelu radilo 19 specijalista kardiologa i internista kardiološkog usmjerenja.91 Nakon završetka rata ponovno je u porastu broj hospitaliziranih i ambulantno liječenih bolesnika. Osnovna shema rada na odjelu i polikliničkim ambulantama ostaje ista, ali se povećava količina posla u neinvazivnoj i invazivnoj dijagnostici, konzilijarnoj službi i ambulantnom pogonu. Početkom devedesetih godina na sušačkoj Poliklinici su Za požrtvovni rad s bolesnicima medicinske sestre su u znak pažnje dosvakodnevno (osim subote i ne- bivale cvijeće, voćne sokove, naranče i kolače. U Postkoronarnoj jedinici djelje) od 8 do 16 sati radile dvije 2002. godine. Sjedi glavna sestra Nada Randić, a s lijeva na desno stoje Opće internističke i jedna Opća Irena Kuščević, Elza Relja, Rozalija Mavrinac i Sandra Baljak. 91 Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina ponovo je omogućeno obavljanje privatne liječničke prakse, ali niti jedan bolnički kardiolog nije napustio državnu službu i otvorio privatnu liječničku ordinaciju. Razlozi su bila nesigurna vremena, kronična liječnička besparica, manjak ozbiljnih investitora i , ne na posljednjem mjestu, nedostatak inicijative i strah od neuspjeha.

215

Elektrokardiografija na Poliklinici – medicinska sestra Radmila Perušić snima elektrokardiogram, Sušak 2012.

216

kardiološka ambulanta. U internističkim ambulantama rade stalne specijalistice koje pregledavaju kardiološke i nefrološke bolesnike. U to vrijeme tri dana tjedno u jutarnjim satima osam sati dnevno radi i Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Zbog poboljšanja specijalističke zdravstvene zaštite stanovništva Klinički bolnički centar sklapa ugovore s Domovima zdravlja Primorsko-goranske županije, pa internisti među kojima su najbrojniji kardiolozi od 1995. godine, jednom do dva puta mjesečno, obavljaju preglede u Domovima zdravlja na Krku, Rabu i Malom Lošinju, a 2005. i 2007. počinju se pregledavati bolesnici u Domovima zdravlja u Senju i Buzetu. Da se skrati vrijeme čekanja na kardiološke preglede 1998. se otvara ‘’popodnevna’’ Opća kardiološka ambulanta na Poliklinici koja radi dva dana u tjednu od 14 do 20 sati. Jedna od dvije opće internističke ambulante se 2001. godine pretvara u jutarnju Opću kardiološku ambulantu, a popodnevna Opća kardiološka ambulanta počinje raditi svakodnevno, osim subote i nedjelje, od 12 do 20 sati. Iste godine Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca počinje raditi pet dana tjedno u punom jutarnjem radnom vremenu. Zbog nedostatka prostora na Poliklinici i daljnjeg povećanja bolesnika, na odjelu se 2004. godine otvara još jedna Opća kardiološka ambulanta, a 24 satni rad sa srčanim bolesnicima u Hitnom medicinskom traktu počinje se bilježiti kao Hitna kardiološka ambulanta. Kako broj srčano operiranih bolesnika i kandidata za invazivne i intervencijske postupke stalno raste, 2007. godine se otvara Ambulanta za invazivnu i intervencijsku kardiologiju koja početno radi jednom tjedno u skraćenom vremenu od 8 do 12 sati. Ne računajući Ambulantu predstojnika klinike i izvanbolničke konzilijarne ambulante koncem 2010. godine na Zavodu i Poliklinici je radilo šest općih i specijaliziranih kardioloških ambulanata u punom i skraćenom radnom vremenu. Nabavom nove opreme i stručnim usavršavanjima liječnika i medicinskih sestara povećava se broj dijagnostičkih postupaka, napose ergometrija, ehokardiografija i 24 satnih dinamičkih elektrokardiografija. Početkom devedesetih godina ergometrije se rade dva dana tjedno, četiri sata

dnevno, a holter monitoring jednom tjedno, osam sati dnevno. Godine 1998. ergometrije, ehokardiografije i holter monitoring se rade četiri dana tjedno, osam sati dnevno, da bi se od 2004. godine pretrage počele raditi svakodnevno, osim subote i nedjelje, u punom radnom vremenu, ergometrije i ehokardiografije istodobno na dva radilišta. Invazivna kardiološka dijagnostika je prestala s radom 1992. godine. Nabavom polivalentne radiološke angiosale 1996. broj invazivnih zahvata raste, a izraziti porast bilježi se od 2003. kada je nabavljena nova, isključivo kardiološka angiosala. Godine 1998. uvedeni su intervencijski zahvati, a počam od 2000. invazivni i intervencijski zahvati se rade svakodnevno osim subote i nedjelje u punom radnom vremenu. Zavisno od količine potrošnog materijala povremeno se radilo u jutarnjoj i popodnevnoj smjeni koja je završavala u 20 sati. Tijekom prve ratne godine, broj ugrađenih trajnih elektrostimulatora srca se prepolovio, da bi od 1992. opet počeo rasti, a 2010. dosegao maksimum. S godinama je ugradnja elektrostimulatora i doslovno prešla u ruke kardiologa. Elektrostimulatori se od 2011. ugrađuju u novoj angiosali Kliničkog zavoda za radiologiju sušačkog lokaliteta KBC-a. U siječnju 1998. ponovo su počele kardiokirurške operacije, pa su na Kardiološkom odjelu uvedeni indikacijski sastanci. Na njima se odlučuje koji će bolesnici biti invazivno i intervencijski obrađeni, analiziraju se učinjene koronarografije i kateterizacije srca, preporuča se medikamentozna terapija ili intervencijsko liječenje i određuju kandidati za kardiokirurške zahvate. Jednom tjedno, pri kraju radnog vremena kada završava kardiokirurški program, održavaju se zajednički sastanci s kardijalnim kirurzima na kojima se definitivno utvrđuje lista bolesnika za hitne i odložene kardiokirurške operacije. S obzirom na ograničeni kapacitet samo jedne angiosale, kardiokirurške operacijske sale i Jedinice intenzivnog liječenja kardiokirurških bolesnika, uvedene su nepopularne liste čekanja za invazivno-intervencijske zahvate i kardiokirurške operacije. Zbog povećanog opsega posla na Odjelu / Zavodu, Hitnom medicinskom traktu i konzilijarnoj službi povećao se broj dežurnih liječnika. Koncem 2010. godine na zavodu dežuraju dva specijalista kardiologa od kojih jedan zadužen za bolesnike na odjelima intenzivnog liječenja i ishemijske bolesti srca, a drugi za bolesnike na ostalim odjelima, Hitnom medicinskom traktu i konzilijarne preglede. Treći dežurni liječnik, specijalizant interne medicine, vrši trijažu kardiovaskularnih bolesnika u Hitnom medicinskom traktu i zajedno sa specijalistima odlučuje o nji-

Po završetku stručnog sastanka, prije odlaska na vizite, društvo obasjano zimskim suncem na terasi IV. kata sušačke bolnice, prosinac 2001. S lijeva na desno: mr. sc. Fedor Fischer, dr. Đuro Marinović, doc. dr. Juraj Kučić, dr. Željko Plazonić, dr. Marijan Padovan, dr. Rajko Miškulin i dr. Karlo Stanić.

217

Vizita na Odjelu za ishemijsku bolest srca, Sušak 2012. S lijeva na desno: glavna sestra Slavica Vrban, vms, dr. Barbara Radović, dr. sc. Tomislav Jakljević i dr. Ana Petretić

218

Mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević pregledava u Kardiološkoj ambulanti, Sušak 2012.

Uspješan rad je nezamisliv bez doprinosa administrativnih službenica. U administraciji Zavoda Jasminka Škaljo Ivančević (u prvom planu) i Kristina Ružić, Sušak 2012.

hovom zbrinjavanju i hitnim prijemima. Dežurnom timu valja pribrojiti intervencijskog kardiologa koji se nalazi kod kuće u 24 satnoj pripravnosti za hitne koronarografije i perkutane koronarne intervencije. U Hitnom medicinskom traktu u stalnoj su službi specijalizanti različitih bolničkih specijalnosti među kojima i budući internisti pa i oni u slučajevima dolaska većeg broja kardiovaskularnih bolesnika pomažu službujućim liječnicima zavoda.

Dugogodišnji pročelnik Kardiologije dr. Marijan Padovan u radnoj sobi, Sušak 2012.

219

STRUČNI RAZVOJ Dijagnostički postupci i liječenje srčanih bolesnika na Internim odjelima

220

Do osnivanja Kardiopulmoloških odsjeka, srčani bolesnici se s ostalim internističkim bolesnicima liječe na muškim i ženskim odsjecima Internih odjela riječkih bolnica. Primaju se bolesnici s akutnom reumatskom groznicom, srčanim greškama, endokarditisom, miokarditisom, kardiomiopatijama, perikarditisom, srčanim aritmijama, kroničnim plućnim srcem i srčanom dekompenzacijom. Na odjelima se liječe i bolesnici s predinfarktnim stanjem (nestabilnom anginom pektoris), akutnim infarktom miokarda, akutnim plućnim edemom, plućnom tromboembolijom te krvožilni bolesnici s flebotrombozom i tromboflebitisom, luetičnim mezaortitisom, nodoznim poliarteritisom, obliterirajućim trombangitisom, disecirajućom aneurizmom aorte i arterijskom hipertonijom. Dok Bolnica za tuberkulozu pluća u Ičićima nije sredinom šezdesetih godina postala bolnica za sve plućne bolesti na Interne odjele se primalo bolesnike s kroničnim bronhitisom, bronhijalnom astmom i astmatskim statusom, difuznim bronhijektazijama, spontanim pneumotoraksom, upalama pluća i porebrice, hemoptojama, karcinomom i emfizemom pluća. Prvih poslijeratnih godina liječe se i plućni tuberkulozni bolesnici i tuberkuloza ostalih unutarnjih organa osim koštano-zglobne koja se liječila u specijalnim ortopedskim bolnicama u Kraljevici i Lovranu. Do konca 1947. godine hospitaliziraju se svi neurološki bolesnici, većina na riječkom odjelu. Pored anamneze, fizikalnog pregleda i osnovnih hematoloških i biokemijskih analiza krvi i mokraće, dijagnostika srčanih i krvožilnih bolesti zasnivala se na elektrokardiografiji i rendgenskoj dijaskopiji (grafiji) srca i pluća. Mogućnosti su bile male, ali se liječilo najbolje kako se znalo i moglo u skladu s tadašnjim terapijskim smjernicama najboljih hrvatskih i jugoslavenskih kliničkih bolnica u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Da ostane zabilježeno kako se u to vrijeme radilo prikazat ću najčešće terapijske postupke. Uz ograničenje fizičke aktivnosti i strogo mirovanje u postelji prvih dana bolesti važnu ulogu u liječenju bolesnika sa srčanom dekompenzacijom imale su dijetetske mjere. Prva tri dana davala se mliječna Karellova, rjeđe Kempnerova rižina dijeta, a potom strogo neslana hrana. Sve štetne navike, napose pušenje i konzumiranje alkohola, bile su strogo zabranjene. Tekućina se početno ograničavala na količinu izgubljenu mokraćom i insenzibilnom perspiracijom. Od diferentnih lijekova suvereni su bili preparati digitalisa (digitoksin) i digitaloidi (strofantin), a prve učinkovite premda nefrotoksične živine diuretike primjenjivalo se intramuskularno ili intravenozno. Kao diuretici služili su i preparati teofilina, a koncem pedesetih godina počelo se primjenjivati salidiuretike (hidroklorotijazid i politijazid). Uz kisik putem oronazalne maske, kao prve lijekove u suzbijanju akutnog kardiogenog plućnog edema davalo se morfin i brzo djelujuće preparate digitalisa (digoksin i lanatozid C) ili strofantusa (strofantin) intravenski. Kada je akutno zatajenje lijeve srčane klijetke potrajalo učinila se venepunkcija i intravenski davao diuretik. Ponekad se u svrhu sprečavanja dotoka krvi u srce primjenila beskrvna venepunkcija Esmarchovim poveskama na tri ekstremiteta ili se čak uranjalo ruke i noge u umivaonik vruće vode. Suvereno sredstvo za suzbijanje pektanginoznih bolova – nitroglicerin davao se u 1% alkoholnoj otopini ili lingvaletama. Tri do četiri kapi perlingvalno ili dvije lingvalete u razmaku od desetak minuta su prekidale napad, a profilaktički se primjenjivalo nitrate s dugotrajnim djelovanjem (eritroltetranitrat). U akutnom srčanom udaru, uz oksigenoterapiju i suzbijanje bolova morfinom kombiniranim s atropinom da se izbjegne povraćanje, glavna terapijska mjera je bilo dugotrajno mirovanje. Bo-

lesnici su najmanje tri tjedna ležali u postelji, a prvo ustajanje se dozvolilo tek nakon šest tjedana. U sprečavanju flebotromboza i plućnih tromboembolija koje zbog dugotrajnog ležanja nisu bile rijetke, vršene su vježbe disanja i aktivno i pasivno pokretanje nogu. Tek su krajem pedesetih godina u prevenciju i liječenje dubokih venskih tromboza uvedeni heparin i kumarinski preparati (dikumarol). Akutna reumatska groznica, poslije rata česta bolest djece i adolescenata i najčešći uzrok stečenih srčanih grešaka, liječila se strogim mirovanjem u postelji i salicilatima, a profilaksa recidiva penicilinom uvedena je sredinom pedesetih godina.92 Približno u isto vrijeme u liječenje reumatskog pankarditisa uvedeni su kortikosteroidi (kortizon). Najčešća srčana aritmija, fibrilacija atrija s apsolutnom tahiaritmijom, prekidala se peroralnim ili intravenskim davanjem digoksina i kinidina. Do konca pedesetih godina preparati Rauwolfije (rezerpin) i salidiuretici (hidroklorotijazid i politijazid) najučinkovitije su regulirali povišeni arterijski krvni tlak. Akutni napadi bronhijalne astme i astmatski statusi uspješno su prekidani frakcioniranom primjenom adrenalina subkutano i aminofilina i kortikosteroida s brzim djelovanjem intravenski. Lobarna pneumokokna pneumonija se do pojave prvog antibiotika penicilina liječila sulfonamidima i napose kod djece i staraca imala veliku smrtnost. Bolesnici s uznapredovalim srčanim greškama, kroničnim plućnim srcem i kardiomiopatijama umirali su u završnom zatajenju srca, a sličnu sudbinu su doživjeli i oni s teškim akutnim miokarditisom, kardiogenim šokom, masivnim plućnim tromboembolijama i disecirajućim aneurizmama aorte. U preantibiotskoj eri akutni i subakutni bakterijski endokarditis su bili smrtonosni, a bolesnici s kompletnim atrioventrikularnim blokom i Adams-Stokesovim sindromom preživjeli samo u slučajevima prolaznog bloka. Prognoza bolesnika s akutnim infarktom miokarda je bila neizvjesna, a visoka smrtnost se bilježila u infarktu praćenom komplikacijama. Unatoč kombinirane kemoterapije paraaminosalicilnom kiselinom (PAS), streptomicinom i hidrazidom izonikotinske kiseline (Eutizon B6) koja je nakon Drugog svjetskog rata iskorijenila tuberkulozu, teški oblici poput milijarne sepse, kazeokavernozne ftize i tuberkuloznog leptomeningitisa redovito su završavali smrtnim ishodom. Stručni rad Kardiopulmoloških odsjeka i Kardioloških odjela Klinika za internu medicinu Dolaskom docenta Antonina na mjesto predstojnika riječke Interne klinike pojačano se izučavaju srčanožilne bolesti. Njegovom zaslugom se 1965. godine osniva Laboratorij za kardiopulmonalnu dijagnostiku u kojem se rade elektrokardiografije, spirometrije i vektorkardiografije, od 1966. i fonomehanografije. Sljedeći primjer riječke klinike i na sušačkoj se početkom sedamdesetih godina u sklopu Kardiopulmološkog odsjeka pod vodstvom dr. Zlatka Pavlina osniva Kardiopulmološki laboratorij u kojem se osim vektorkardiografija obavljaju navedene neinvazivne pretrage. U invazivnoj dijagnostici prvenstvo pripada sušačkim torakovaskularnim kirurzima. Godine 1965. na Zavodu za rendgenologiju učinjena je desnostrana srčana kateterizacija, 1968. lijevostrana, a 1974. selektivna koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom. Pod kirurškim vodstvom 1970. godine ugrađeni su prvi trajni elektrostimulatori srca. Od samog početka pojedini 92 U širu uporabu penicilin je u riječke bolnice uveden 1947. godine. Među prvim riječkim liječnicima koji su ga primjenili već 1944. je bila Velinka Švalba, šefica Očnog odjela partizanske vojne bolnice u Grumu pri bazi NOV Jugoslavije u Bariju (Italija). Penicilin je zajedno sa sulfonamidima dobio ranjenik s trombozom kavernoznog sinusa. Istaknuta riječka gastroenterologinja prim. dr. Velinka Švalba-Novak kćerka je prim. dr. Ante Švalbe i prim. dr. Velinke Švalbe koja je poslije rata radila na Oftalmološkom odjelu OB ‘’Braće dr. Sobol’’ i jedno vrijeme bila njegova šefica.

221

internisti-kardiolozi sudjeluju u radu kateterizacijskog i implantacijskog tima. Do kraja osamdesetih godina neinvazivna dijagnostika se proširuje telemetrijom 1972., fotoanalizom elektronskog impulsa elektrostimulatora i bicikl ergometrijom 1974., oscilografijom i pletizmografijom 1977., 24 satnom dinamičkom elektrokardiografijom po Holteru i ehokardiografijom 1981., pa se uz klasične metode dijagnoza kardiovaskularnih bolesti sve više zasniva na neinvazivnim i invazivnim postupcima. Promijenila se i patologija srčanih bolesti. Akutna reumatska groznica zahvaljujući upotrebi penicilina u liječenju streptokoknih upala grla postaje rijetka bolest pa se rjeđe hospitaliziraju bolesnici s dekompenziranim srčanim greškama. Penicilin je doveo do dramatičnog pada sifilisa, pa luetičnog mezaortitisa gotovo da i više nema. Ishemijska bolest srca sa svim svojim kliničkim manifestacijama od kojih su najčešće angina pektoris, akutni infarkt miokarda, srčane aritmije i kongestivno zatajenje srca izbija po učestalosti na prvo mjesto. Povećava se i broj hospitaliziranih bolesnika s arterijskom hipertenzijom i hipertenzivnim krizama, a prima se manje bolesnika s infektivnim endokarditisom i miokarditisom. Za razliku od prijašnjih godina svi plućni bolesnici se liječe u Bolnici za plućne bolesti i tuberkulozu u Ičićima. Koncem šezdesetih godina nabavljeni su prvi elektrokardiografski monitori i DC defibrilatori što je predstavljalo pravu revoluciju u liječenju akutnog infarkta miokarda i srčanih aritmija. Paroksizmalne supraventrikularne tahikardije i tahiaritmije i postojane paroksizmalne ventrikularne tahikardije liječe se sinkroniziranom elektrokardioverzijom, a do tada smrtonosna ventrikularna fibrilacija uspješno se prekida defibrilacijom srca, U liječenju po život opasnih bradikardija, napose totalnog atrioventikularnog bloka niske frekvencije klijetki s Adams-Stokesovim sindromom postignut je ogroman napredak ugradnjom privremenih i trajnih srčanih elektrostimulatora. Indikacije za primjenu glikozida digitalisa, kinidina, prokainamida, ajmalina i difenilhidantoina se sužavaju, a počinju se primjenjivati blokatori beta adrenergičkih receptora, verapamil, dizopiramid, lidokain i amiodaron.

222

Dr. Veljko Čabrijan na viziti sa sestrama u sušačkoj Intenzivnoj njezi. S njegove lijeve strane stoji Anđelka Čargonja, a s desne strane glavna sestra Nedjeljka Jerčinović-Jardas, 1976. (?)

Intenzivna kardiokirurška njega, Sušak 2008.

Kardiogeni šok uzrokovan opsežnim akutnim infarktom miokarda i nadalje predstavlja nerješiv terapijski problem. Uz korekciju hipovolemije infuzijama, metaboličke acidoze natrijevim hidrokarbonatom, hipoksemije kisikom i hipokalijemije kalijevim kloridom primjenjuju se snažni vazopresori – noradrenalin i metaraminol, potom beta adrenergički agonisti dopamin i dobutamin i periferni vazodilatatori (natrijev nitroprusid). Rutinska uporaba glukokortikoida u visokim dozama (prednizolon tetrahidroftalat) zbog vazodilatatornog djelovanja i smanjenja veličine infarktne zone nije se pokazala opravdanom. Sredinom sedamdesetih godina i liječenje pektoralne angine doživljava medikamentoznu renesansu. Najprije se uvode neselektivni (propranolol i oksprenolol), a potom selektivni beta adrenergični blokatori metoprolol i atenolol. Pored njih se primjenjuju i antagonisti kalcija verapamil i diltiazem, antitrombocitni lijekovi dipiridamol i acetilsalicilna kiselina, nitrati s dugotrajnim djelovanjem (izosorbiddinitrat) i ‘’koronarni vazodilatatori’’ (karbokromen). Za sedaciju i anksiolizu se umjesto barbiturata koriste benzodiazepini od kojih se pojedini upotrebljavaju i danas (diazepam – ‘’popularni’’ Apaurin). Ovo je razdoblje obilježeno pojavom niza novih lijekova u liječenju arterijske hipertenzije. Hipertenzivne krize se više ne suzbijaju rezerpinom intravenozno, već moćnim hipotenzivima, isprva diazoksidom, a potom natrijevim nitroprusidom, hidralazinom i nitroglicerinom. U liječenju bolesti povišenog arterijskog krvnog tlaka proširuje se paleta hipotenziva. Uvode se diuretici Henleove petlje i distalnog tubula, direktni i indirektni vazodilatatori, antiadrenergici s pretežito centralnim (metildopa) i primarno perifernim djelovanjem (alfa i beta blokatori adrenergičnih receptora). Krajem sedamdesetih godina uveden je kaptopril – prvi inhibitor konvertaze angiotenzina I u angiotenzin II. Premda se u plućnim tromboembolijama još ne primjenjuju trombolitici, davanjem heparina u 24 satnoj intravenskoj infuziji i peroralnih antikoagulantnih lijekova (etilbiskumacetat i varfarin) postiže se značajno smanjenje do tada visoke smrtnosti. Na sušačkoj Klinici za kirurgiju je 1967. godine učinjena prva operacija na otvorenom srcu uz

223

pomoć stroja za izvantjelesni krvotok, a 1969. i prva ugradnja umjetnog srčanog zaliska. Početkom 1977. godine počinju se raditi revaskularizacije miokarda aortokoronarnim premosnicama. Kirurške revaskularizacije miokarda i ugradnje umjetnih srčanih zalistaka značile su početak novog života za koronaropate i bolesnike sa srčanim greškama koji su do tada umirali u ponovljenim infarktima miokarda i na lijekove tvrdokornim završnim zatajivanjima srca. Zahvaljujući širokom spektru modernih antibiotika akutni i subakutni mikrobijalni endokarditis više ne predstavlja smrtonosnu bolest, a ugradnjom mehaničkih i bioloških zalistaka otvorila se mogućnost zamjene infekcijom uništenih srčanih zalistaka. Operacijskim zahvatom uz pomoć izvantjelesnog krvotoka i ugradnjom dakronskih endoproteza spašavaju se životi bolesnika s disecirajućom aneurizmom grudne i trbušne aorte koje su do tada konzervativno liječene imale visoku smrtnost. U prosincu 1984. godine uvedeno je sustavno liječenje steptokinazom u perakutnom infarktu miokarda koje je značilo daljnji veliki kvalitetni iskorak.93 Stručni rad na Kardiološkom odjelu i Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinke Kliničkog bolničkog centra U Intenzivnoj njezi srčanih bolesnika nastavlja se s primjenom fibrinolitičkog liječenja u perakutnom transmuralnom infarktu miokarda. Elektrostimulacijski tim 1985. ugrađuje frekventno adaptabilni elektrostimulator i dvokomorni fiziološki DDD pacemaker. Od 1987. godine na Zavodu za nuklearnu medicinu KBC-a počinje se izvoditi radionuklidna ventrikulografija u mirovanju i opterećenju, a dvije godine kasnije i planarna perfuzijska scintigrafija miokarda u mirovanju i opterećenju. U radu tima sudjeluju i internisti-kardiolozi. Zbog porasta bolesnika 1987. godine se na odjelu osniva Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, pa su svi bolesnici sa srčanim aritmijama i poremećajima provođenja smješteni i liječeni na jednom mjestu. Iste je godine na riječkom lokalitetu Zavoda za radiologiju KBC-a uvedena kompjuterizirana tomografija (CT). U rujnu 1990. utemeljen je Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III) na kojem se liječe životno ugroženi srčani i krvožilni bolesnici koji po prirodi svoje bolesti nisu koronaropati (disecirajuća aneurizma aorte, akutni septički endokarditis, tamponada srca najčešće uzrokovana malignim perikardijalnim izljevom, tromboza umjetnih srčanih zalistaka, akutna plućna tromboembolija, hipertenzivne krize). Rat je prekinuo daljni napredak. Velikim naporima vodstva odjela, klinike i ravnateljstva Kliničkog bolničkog centra u poslijeratnim godinama ponovo dolazi do unapređenja stručnog rada. Godine 1995. uvedena je kompjuterizirana ergometrija na pokretnom sagu i nabavljen vektorkardiograf s mogućnošću snimanja kasnih potencijala, a na sušačkom Zavodu za radiologiju KBC-a otvorena nova polivalentna angiosala u kojoj uz angioradiologe i vaskularne kirurge rade i internisti-kardiolozi. Iduće je godine i na sušačkom lokalitetu Zavoda za radiologiju postavljen novi 16 slojni uređaj za kompjuteriziranu tomografiju čime je dodatno poboljšana dijagnostika bolesti srca i velikih krvnih žila. Invazivna kardiološka dijagnostika dotada pod vodstvom angioradiologa potpuno prelazi u ruke kardiologa. Nakon višegodišnje stanke 1996. učinjena je prva koronarografija u novoj angiosali, a dvije godine kasnije prva elektivna i primarna perkutana koronarna intervencija u

224

93 Nakon intrakoronarno date streptokinaze Klaus Rentrop prvi je 1979. godine dokazao brzu rekanalizaciju arterije čije je začepljenje uzrokovalo infarkt miokarda (‘’infarkt odgovorna arterija’’). U SR Hrvatskoj je prva intrakoronarna fibrinoliza učinjena na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC-a ‘’Rebro“ u Zagrebu 1984. godine (doc. dr. Mihajlo Šesto, prof. dr. Vladimir Goldner i dr. Zdravko Batinić).

Uređaj za kompjuteriziranu tomografiju na Kliničkom zavodu za radiologiju sušačkog lokaliteta KBC-a, 2008.

Na otvaranju polivalentne radiološke angiosale, Sušak travanj 1995. S lijeva na desno: dr. Željko Plazonić, prof. dr. sc. Ivan Lovasić (Klinički zavod za radiologiju), mr. sc. Boris Mlinarić, zamjenik ravnatelja KBC-a, prof. dr. sc. Milivoj Dujmović (Klinički zavod za radiologiju), doc. dr. sc. Žarko Tomljanović, ravnatelj KBC-a, Branko Bačić (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi) i prof. dr. sc. Andrija Hebrang, ministar zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske.

225

bolesnika s akutnim infarktom miokarda. Elektrostimulacijski tim 1996. implantira prvi VDD elektrostimulator, a iste je godine učinjena i prva analiza kasnih srčanih potencijala i dobiven ehokardiograf s kojim je moguća potpuna ultrazvučna obrada bolesnika. Nakon osam godina stanke, u siječnju 1998. ponovno su počele kardiokirurške operacije na Klinici za kirurgiju. Na Zavodu za nuklearnu medicinu nabavljena je 1998. nova kompjuterizirana gama kamera za emisijsku tomografiju, pa je uz sudjelovanje kardiologa uvedena emisijska stres / rest perfuzijska tomografija miokarda talijem 201 i tehnecijem99m - MIBI-jem. Daljnji dijagnostički napredak uslijedio je 2001. godine kada je na riječkom lokalitetu Zavoda za radiologiju uvedena magnetna rezonanca snage 0.5 tesla. Pedijatri-kardiolozi transkateterskim putem, među prvima u našoj državi, 2001. godine zatvaraju defekt atrijskog septuma tipa ostium secundum i otvoreni arterijski kanal. Poboljšava se ultrazvučna dijagnostika jer je iste godine nabavljen novi ehokardiograf koji omogućava i kolor kinezu, osnove tkivnog doplera i stres ehokardiografiju koja je prvi put učinjena 2004. godine. Osnovne pretrage tkivnim doplerom počinju se raditi 2005. , a od 2006. radi se i procjena funkcije endotela. Veliki pomak u stručnom radu značilo je otvaranje nove, isključivo kardiološke angiosale 2003. godine. Iduće godine otvoren je novi neinvazivni kardiološki laboratorij u kojem je po prvi put na jednom mjestu objedinjena sva neinvazivna dijagnostika. U suradnji s vaskularnim kirurzima i anesteziolozima iste je godine učinjena prva implantacija aortalnog (torakalnog) graft stenta i prva endomiokardijalna biopsija. Pošto su stvoreni svi potrebni uvjeti osnovan je tim za 24 satnu primarnu perkutanu koronarnu intervenciju (PCI) u perakutnom infarktu miokarda.

226

Transkateterski zahvat, Sušak 2008. S lijeva na desno: mr. sc. Neven Čače, Morena Kvaternik, vms, prof. dr. Vladimir Ahel, ing. Irena Dorčec, dr. Davorka Žagar i Miranda Mrakovčić, ms.

Otvaranje novog neinvazivnog laboratorija 2004. godine

U studenom 2005. Kardiološki odjel postaje Zavod za kardiovaskularne bolesti. Nabavom tomografske E-cam gama kamere SPECT 201 s dva detektora poboljšava se nuklearna kardijalna dijagnostika. I elektrostimulacijski tim postiže zapažene rezultate – 2000. godine ugrađen je kardioverter-defibrilator, 2001. trokomorni elektrostimulator za kardijalnu resinkronizaciju, a 2007. trokomorni pacemaker kardioverter defibrator (ICD-CRT). Na sušačkom lokalitetu Zavoda za radiologiju iste je godine postavljena nova magnetna rezonanca snage 1,5 tesla.

227

Konferencija za tisak u povodu postavljanja aortalnog abdominalnog graft stenta, Sušak, lipanj 2010.

U prosincu 2008. godine učinjen je prvi intravaskularni ultrazvuk (IVUS), a u lipnju 2010. multidisciplinarni tim sastavljen od kardiologa, vaskularnih kirurga, angioradiologa i anesteziologa ugrađuje abdominalni aortalni graft stent bolesniku s prijetećom rupturom aneurizme aorte. Razdoblje od osnivanja jedinstvenog Kardiološkog odjela 1984. do kraja 2010. godine obilježeno je nizom novih dijagnostičko-terapijskih postignuća: 1. Prestaju se raditi oscilografije (1990.), fotoanalize impulsa elektrostimulatora (1991.), fonokardiografije s polimehanografijama (1992.) i vektorkardiografije (2002.), a uvode se stres scintigrafije srca i radionuklidne ventrikulografije (1987.), kompjuterizirana tomografija (1987.) i magnetna rezonanca (2001). 2. Bilježi se stalan porast ergometrijskih testiranja, 24 satne dinamičke elektrokardiografije, ehokardiografije i nakon završetka Domovinskog rata invazivne dijagnostike. 3. Uvedeni su novi postupci u liječenju koronarne srčane bolesti: a) U liječenju nestabilne angine pektoris i NSTEMI akutnog infarkta miokarda daju se nove generacije nitrata, kardioselektivnih blokatora beta adrenergičnih receptora i dihidropiridinskih antagonista kalcijskih kanala, antitrombocitni i antitrombotični lijekovi – tiklopidin, klopidogrel, inhibitori receptora II b / III a, niskomolekularni heparini i nefrakcionirani heparin.94 b) U ranoj fazi akutnog STEMI infarkta miokarda primjenjuje se acetilsalicilna kiselina, klopidogrel, inhibitori konvertaze angiotenzina (ACE inhibitori), beta blokatori, fibrinoliza 228

NSTEMI: infarkt miokarda bez elevacije ST spojnice.

streptokinazom i tkivnim aktivatorima plazminogena (t PA-alteplaza).95 c) Krajem devedesetih godina u liječenje akutnog STEMI infarkta uvedena je perkutana koronarna intervencija (PCI) s dilatacijom ‘’infarkt odgovornih arterija’’ i implantacijom stentova (proširnica). d) Unatoč primjeni novih dijagnostičkih (ehokardiografija i invazivni hemodinamski monitoring Swan – Ganzovim kateterima) i terapijskih postupaka (mehanička ventilacija, inotropni agensi, intraaortalna balon crpka, urgentna PCI) u liječenju akutnog STEMI infarkta miokarda kompliciranog kardiogenim šokom smrtnost je i dalje visoka. U akutnoj rupturi slobodnog zida lijeve klijetke smrt i danas nastupa trenutačno, a hitni kirurški zahvati u rupturi septuma klijetki i papilarnih mišića mitralnih zalistaka jedina su šansa za preživljavanje čemu smo imali prilike svjedočiti. e) U sekundarnu profilaksu infarkta miokarda uvedeni su acetilsalicilna kiselina, klopidogrel, kardioselektivni beta1 blokatori, ACE inhibitori i hipolipemici (statini). 4. U liječenje srčanih aritmija uvedeni su novi antiaritmici – meksiletin, propafenon, kardioselektivni beta1 blokatori, amiodaron i adenozin koji su u određenim indikacijama uspješno zamijenili antiaritmike iz grupe I a i I b. Stalno usavršavanje novih načina elektrostimulacije srca dovelo je do primjene trokomornih elektrostimulatora za srčanu resinkronizaciju, implantabilnih kardioverter defibrilatora i pacemaker-kardioverter defibrilatora. 5. Promijenili su se i klasični principi u liječenju srčane dekompenzacije. Kao prvi lijek uvedeni su ACE inhibitori kojima se u blažem popuštanju dodaju beta blokatori (metoprolol, bisoprolol, nebivolol i karvedilol) i diuretici (fursemid), a u težim oblicima i antigonisti aldosterona (spironolakton). Indikacije za primjenu preparata digitalisa su znatno sužene pa se njihova primjena ograničila na bolesnike u trajnoj fibrilaciji atrija s tahiaritmijom klijetki i slučajeva kod kojih temeljnom terapijom nije postignut učinak. U završnoj fazi zatajivanja

Angiosala, Sušak 2011. 95

STEMI: infarkt miokarda s elevacijom ST spojnice.

229

srca počeli su se primjenjivati simpatikomimetici, dopaminergični agonisti i / ili inhibitori fosfodiesteraze u trajnoj intravenskoj infuziji kao privremeno rješenje do presađivanja srca, danas najboljeg terapijskog odabira u završnom zatajivanju srca.96 6. U submasivnim i masivnim plućnim tromboembolijama redovito se primjenjuje fibrinolitička terapija streptokinazom ili tkivnim aktivatorima plazminogena. 7. Akutne i kronične disecirajuće aneurizme grudne i trbušne aorte uspješno se zbrinjavaju postavljanjem endoproteza-aortalnih graft stentova. Operacijska tehnika je napredovala u tolikoj mjeri da se danas na Kardiokirurškom odjelu Klinike za kirurgiju uspješno rješavaju i najteži oblici akutnog disekantnog hematoma uzlazne aorte (operacijski zahvat po BentalDe Bonu). Osnovni pokazatelji stručnog rada od 1990. do 2010. godine Kardiološki bolesnici čine više od trećine, a zajedno s gastroenterološkim više od polovine internističkih bolesnika. U knjizi koja ne pretendira biti statističko izvješće brojčano prikazati rad kardiološke djelatnosti od samih početaka 1946. do konca 2010. godine nije moguće iz najmanje dva razloga. S jedne strane prikaz bi zbog nedostatka arhivskog materijala Klinika za internu medicinu bio nepotpun i netočan, a s druge bi zauzeo previše prostora u inače opširnoj monografiji. Kako bi se barem donekle stekao uvid u obavljeni posao odlučio sam tabelarno prikazati rad Kardiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti u razdoblju od 1990. do 2010. za kojeg sam posjedovao potpunu i točnu medicinsku dokumentaciju. U prikazu sam izostavio rad u općim specijalističkim internističkim ambulantama u kojima su kardiolozi radili zajedno s kolegama ostalih internističkih subspecijalnosti. Iz istog razloga nije podastrijet rad kardiologa u dežurnoj internističkoj i konzilijarnoj izvanbolničkoj službi. Nisu navedeni dijagnostičko-terapijski postupci u kojima su sudjelovali kardiolozi, pri čemu su vodeću ulogu imali specijalisti drugih specijalnosti, najčešće pedijatri i angioradiolozi (primjerice ugradnje ‘’zatvarača’’ u defektu interatrijskog septuma, implantacije vena kava filtera, karotidografije itd.). Tabelarni prikaz ostalih dijagnostičko-terapijskih postupaka namjerno je izostavljen jer sam smatrao da bi puno podataka (brojeva) zamaglilo osnovne kardiološke podatke pa se od ‘’stabala ne bi vidjela šuma’’. Tu spadaju endotrahealne intubacije, umjetna respiracija, venesekcije i drugi pristupi centralnom venskom krvotoku, perikardiocenteze, pleuralne, abdominalne, sternalne i lumbalne punkcije, punkcije limfnih čvorova, postavljanje nazogastričnih, Miller-Abbott-ovih i Sengstaken-Blakemoreovih sondi, kateterizacije mokraćnog mjehura, terapijske venepunkcije, infuzije i transfuzije krvi i drugi postupci koji spadaju u rutinski posao specijalista internista. Izneseni brojčani podaci predstavljaju dakle samo orijentacijski prikaz obavljenog stručnog posla.

230

96 Prvu transplantaciju srca u SFR Jugoslaviji učinio je tim prof. dr. Josipa Sokolića 30. rujna 1988. godine na Klinici za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Rođen u Novom Vinodolskom 1930. godine profesor Sokolić je u činu sanitetskog pukovnika JNA bio načelnik Odelenja za torakalnu i kardijalnu hirurgiju Klinike za hirurgiju Vojno medicinske akademije u Beogradu. Nakon demobilizacije 1982. godine postaje predstojnik Klinike za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ i šef Zavoda za kardijalnu kirurgiju koje revitalizira i uspješno vodi do mirovine 1993. godine.

Tablica 1. Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine Klinički parametri

1990.

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

1996.

1997.

1998.

1999.

2000.

Ukupni broj postelja

106

108

103

104

103

Broj postelja u Koronarnoj jedinici / Jedinici intenzivnog liječenja (JIL-u)

9+4

9+3

Liječnici specijalisti

Medicinske sestre

Ukupno hospitaliziranih bolesnika

2.222

2.113

2.020

2.148

2.325

2.415

2.718

2.849

2.872

2.627

2.711

Hospitalizirani u Koronarnoj jedinici / JIL-u

812

795

802

765

937

922

930

1.002

917

825

802

Broj pregleda u kardiološkim ambulantama

8.793

8.722

8.890

8.398

7.090

7.727

7.488

7.870

7.400

9.123

9.523

Broj konzilijarnih pregleda

4.338

4.422

4.365

3.468

2.548

1.861

3.136

3.152

2.082

2.462

1.866

Iskorištenost posteljnog kapaciteta (%)

88,60

48,28

66,20

92,50

96,00

91,00

96,00

94,25

93,25

Prosječni broj dana ležanja

12,80

13,28

13,20

13,40

9,75

13,40

9,75

10,90

11,00

10,80

11,00

Smrtnost (%)

9,20

11,50

12,70

11,60

11,10

9,70

5,92

5,47

6,20

5,91

Tablica 2. Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine Klinički parametri

2001.

2002.

2003.

2004.

2005.

2006.

2007.

2008.

2009.

2010.

Ukupni broj postelja

103

103(95)

95(94)

Broj postelja u Koronarnoj jedinici / Jedinici intenzivnog liječenja (JIL-u)

9+3

12(11)

Liječnici specijalisti

Medicinske sestre

Ukupno hospitaliziranih bolesnika

3.420

3.493

4.010

4.109

4.120

4.317

4.471

3.787

3.575

4.935

Hospitalizirani u Koronarnoj jedinici / JIL-u

875

885

956

971

1.017

1.123

1.232

1.128

1.055

1.112

Broj pregleda u kardiološkim ambulantama

14.527

24.109

22.028

24.496

28.333

22.711

22.588

22.840

20.263

25.807

Broj konzilijarnih pregleda

1.899

2.332

1.895

1.980

2.487

2.067

2.239

2.296

1.821

1.275

Iskorištenost posteljnog kapaciteta (%)

82,06

81,07

82,68

82,69

83,96

84,27

80,17

75,39

79,58

Prosječni broj dana ležanja

9,02

8,52

7,15

7,00

7,07

6,66

6,54

7,34

5,23

5,53

Smrtnost (%)

6,18

5,73

5,72

4,84

5,59

4,82

5,03

6,15

5,01

5,70

231

Tablica 3. Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine

232

Dijagnostički i terapijski postupci

1990.

1991.

1992.

1993.

1994.

1995.

1996.

Elektrokardiografija

26.126

25.686

26.610

23.348

23.773

23.826

26.153

Ergometrija (bicikla)

516

532

530

533

481

1.095

1.106

Vektorkardiografija

214

200

185

138

132

217

134

Polikardiografija

Oscilografija

Telemetrija

2.265

1.354

1.494

1.332

1.672

1.415

1.545

Holter monitoring

778

1.054

1.264

1.119

1.313

826

1.070

Radionuklidna ventrikulografija (RNV)

Stres scintigrafija srca

114

164

182

259

253

277

230

Ehokardiografija - transtorakalna

591

725

1.121

940

1.258

827

1.531

Fotoanaliza impulsa elektrostimulatora

1.231

Programiranje elektrostimulatora

281

209

212

110

128

191

Privremena elektrostimulacija srca

113

Primoimplantacija elektrostimulatora

134

103

109

Zamjena elektrostimulacijskog sustava

Srčana kateterizacija (D+L)

Koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom

Planirane elektrokardioverzije

120

116

100

180

Fibrinolitička terapija

Analiza kasnih srčanih potencijala

173

Tablica 4. Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine Dijagnostički i terapijski postupci

1997.

1998.

1999.

2000.

2001.

2002.

2003.

Elektrokardiografija

27.290

25.308

25.540

29.309

29.593

29.198

31.647

Ergometrija (bicikla + pokretni sag)

1.101

1.375

1.219

990

1.179

1.488

2.091

Vektorkardiografija

Analiza kasnih srčanih potencijala

139

Telemetrija

784

1.573

1.638

1.258

1.120

800

400

Holter monitoring

1.083

1.238

1.271

1.088

1.427

1.798

2.861

Transtorakalna ehokardiografija

853

1.494

1.571

1.196

1.706

2.619

3.428

109

183

198

206

444

338

345

413

333

Transezofagealna ehokardiografija Stres scintigrafija srca

335

337

Tilt – table test Programiranje elektrostimulatora

368

353

363

334

403

420

490

Implantacije privremenih elektrostimulatora

Primoimplantacije trajnih elektrostimulatora

116

100

102

104

159

156

169

Zamjene elektrostimulacijskog sustava

Implantacije pacemaker kardioverter-defibrilatora Srčana kateterizacija (D+L)

Koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom

375

363

407

272

348

424

566

113

Perkutana transluminalna koronarna angioplastika (PTCA) – bez stenta PTCA sa stentom Fibrinolitička terapija

116

166

Planirane elektrokardioverzije

205

114

110

240

293

320

233

Tablica 5. Osnovni pokazatelji rada Kadiološkog odjela / Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a od 1990. do 2010. godine Dijagnostički i terapijski postupci

2004.

2005.

2006.

2007.

2008.

2009.

2010.

Elektrokardiografija

32.431

29.078

24.793

25.813

24.935

25.758

25.843

Ergometrija (bicikla + pokretni sag)

2.295

1.838

1.826

2.115

2.425

2.287

2.613

Holter monitoring

3.251

5.250

3.162

3.364

3.679

3.629

3.869

Ehokardiografija - transtorakalna

3.760

4.341

4.420

4.427

5.061

5.247

5.562

Ehokardiografija - transezofagealna

254

329

286

221

261

257

247

Stres scintigrafija srca

356

337

388

428

477

457

509

Programiranje elektrostimulatora

554

787

980

1.079

1.001

1.470

1.415

Privremena elektrostimulacija

100

Primoimplantacija elektrostimulatora

177

229

246

291

318

306

324

Zamjena elektrostimulacijskog sustava

Implantacija pacemaker kardioverter-defibrilatora Tilt table test

Srčana kateterizacija (D+L)

117

130

164

122

113

Koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom

774

755

942

1.100

1.555

1.501

1.580

Aortografija

101

125

158

199

207

203

Biopsija srca

227

261

428

440

570

715

684

Perkutana koronarna intervencija s postavljanjem stenta (PCI + stent) Implantacija aortalnog graft stenta

234

Planirana elektrokardioverzija

294

365

172

220

250

240

168

Fibrinolitička terapija

116

VODEĆI LIJEČNIČKI I SESTRINSKI SASTAV KARDIOLOŠKE DJELATNOSTI OD 1968. DO 2010. GODINE Na riječkoj Kardiologiji su od osnivanja odsjeka do ujedinjenja Klinika radili prof. dr. Branko Antonin, prof. dr. Alma Polić-Tadejević, prim. dr. Josip Roje, dr. Karlo Stanić, dr. Ivan Brozičević, dr. Vida Ahel, dr. Ana Radić-Rupčić, dr. Đuro Marinović i dr. Marijan Padovan. Godine 1968. osnovan je Kardiopulmološki odsjek s laboratorijem kojeg je vodila prim. mr. sc. Alma Polić-Tadejević s glavnom sestrom Olgom Nebić. Krajem 1974. osnovan je Odsjek intenzivne njege na čelu s dr. Josipom Rojem i glavnom sestrom Vidosavom Lukić. Godine 1976. formiran je Kardiološki odjel s laboratorijem i Odsjekom intenzivne njege čiji su voditelji bili navedeni liječnici i medicinske sestre sve do ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel Interne klinike Kliničkog bolničkog centra 1984. godine. Od formalnog osnivanja odsjeka 1972. do ujedinjenja Klinika 1984. godine na sušačkoj Kardiologiji su radili doc. dr. Zlatko Pavlin, dr. Veljko Čabrijan, dr. Zdenko Karlović, dr. Đorđe Živanović, dr. Juraj Kučić, dr. Ante Matana, dr. Bosiljka Siuc-Paro i mr. sc. Fedor Fischer. Prvi šef Kardiopulmološkog odsjeka s laboratorijem je dr. Zlatko Pavlin, a glavna sestra Nada Randić-Benčić. Istodobno osnovani Odsjek intenzivne njege vodi dr. Veljko Čabrijan s glavnom sestrom Nedjeljkom Jerčinović-Jardas. Četiri godine kasnije odsjeci postaju odjeli s istim vodećim liječnicima i sestrama sve do ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel. Objedinjavanje kardiološke službe riječkih bolnica u jedinstveni odjel na Sušaku nisu dočekali prof. dr. B. Antonin koji je 1983. podlegao neizlječivoj bolesti i prof. A. Polić-Tadejević koja je 1984. godine umirovljena. Budući da je riječka bolnica (lokalitet) ostala bez kardiologa, dr. Zdenko Karlović je 1985. godine premješten sa sušačkog lokaliteta i imenovan konzilijarnim kardiologom za cijelu riječku bolnicu (lokalitet). Dr. Đorđe Živanović 1979. godine odlazi u opatijsku Thalassotherapiju gdje je postavljen za šefa Laboratorija za funkcionalno ispitivanje srca i pluća, dr. Ivan Brozičević je 1984. postao ravnatelj crikveničke Thalassotherapije, a dr. Vida Ahel 1979. godine otišla u Dispanzer za kardiovaskularne bolesti riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja i kasnije otvorila privatnu internističku ordinaciju.97 98

Doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. Olga Nebić, vms. Prvi šef i glavna medicinska sestra jedinstvenog Kardiološkog odjela Interne klinike KBC-a 97 Nakon stručnog usavršavanja u Policlinico Agostino Gemelli Univerzitetske katoličke (‘’papinske’’) bolnice u Rimu kod prof. dr. Simone Sandrić-Gotovac, dr. Đorđe Živanović uvodi transtorakalnu ehokardiografiju i 24 satnu dinamičku elektrokardiografiju 1980. godine, prvi u riječkoj regiji. Do mirovine 2001. vodi laboratorij, modernizira ga uvođenjem ergospirometrije na pokretnom sagu i osniva prvu Sportsku ambulantu za funkcionalna ispitivanja sportaša primorsko-goranske regije. 98 Spajanjem Zavoda za talasoterapiju Crikvenica osnovanog 1960. u sklopu hotela Therapia i Dječje bolnice za alergijske bolesti Primorka nastala je 1967. Bolnica za liječenje i rehabilitaciju dišnih organa Crikvenica, kasnije preimenovana u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju Thalassotherapija Crikvenica. Sa četiri medicinska odjela (Dječji odjel, Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Otorinolaringološki odjel i Pulmološko-interni odjel), hematološko-biokemijskim laboratorijem i ambulantnom službom bolnica danas predstavlja poznato klimatsko liječilište s brojnim popratnim sadržajima.

235

Ujedinjenjem Kardioloških odjela Internih klinika KB ‘’Braće dr. Sobol’’ i KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ stvoren je jedinstveni Kardiološki odjel Interne klinike Kliničkog bolničkog centra na Sušaku čiji je prvi šef postao doc. dr. Zlatko Pavlin, a glavna sestra Olga Nebić, viša medicinska sestra. Službu medicinske izvrsnosti je nemoguće stvoriti bez doprinosa svih zaposlenika, od liječnika specijalista do pomoćnih radnica.Cilj je svakog, pa i ovog pisanja, istaknuti djelatnike koji su dali najveći doprinos napretku. Predhodno sam naveo imena liječnika i medicinskih sestara koji su vodili kardiološku službu od njezinog osnivanja do ujedinjenja u jedinstveni odjel Interne klinike KBC-a. Da se zabilježe i oni koji su je nastavili voditi od ujedinjenja 1984. do kraja 2010. godine navest ću njihova imena u godinama kada je došlo do preustrojstva Odjela, kasnijeg Zavoda za kardiovaskularne bolesti ili promjena vodećeg liječničkog sastava. Na kraju su radi bolje preglednosti zabilježena imena svih šefova (pročelnika) i glavnih sestara, od osnivanja jedinstvenog odjela do konca 2010. godine.99 Vodeći liječnički i sestrinski sastav sušačke Kardiologije od 1984. do 2010. godine Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 1984. godine Šef: doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. Glavna sestra: Olga Nebić, vms. • • •

Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) Šef: doc. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. Glavna sestra: Olga Nebić, vms. Odsjek intenzivne njege Šef: Veljko Čabrijan, dr. med. Glavna sestra: Nedjeljka Jerčinović-Jardas, vms. Odsjek postintenzivne njege Šef: prim. Josip Roje, dr. med. Glavna sestra: Nada Randić, vms.

Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 1987. godine Šef: dr. sc. Juraj Kučić, dr. med. Glavna sestra: Nada Randić, vms. • • • •

Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) Šef: Marijan Padovan, dr. med. Glavna sestra: Marija Lukarić, vms. Odsjek za koronarnu bolest s postkoronarnom jedinicom Šef: prim. Josip Roje, dr. med. Glavna sestra: Elza Relja, vms. Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II) Šef: Karlo Stanić, dr. med. Glavna sestra: Dubravka Zamlić, vms. Služba konzilijarnog kardiologa na riječkom lokalitetu Interne klinike KBC-a Zdenko Karlović, dr. med.

U rujnu 1990. godine osnovan je Odsjek intenzivne skrbi tzv. Kardiologija III kojeg su od 1990. do 2002. godine vodili dr. Željko Plazonić, dr. Đuro Marinović i dr. Rajko Miškulin, a dužnost glavne sestre obnašala glavna sestra Koronarne jedinice Elza Relja. 236

99 Od 1946. do 1990. liječnici voditelji odsjeka i odjela službeno su nazivani šefovima. Nakon 1991. šefovi odjela se nazivaju pročelnici, šefovi odsjeka voditelji, a direktori bolnica ravnatelji.

Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 1995. godine Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med. Glavna sestra: Neda Marčina, vms. •

•

Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) Voditelj: dr. sc. Ante Matana, dr. med. Glavna sestra: Marija Lukarić, vms. Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II) Voditelj: Karlo Stanić, dr. med. Glavna sestra: Dubravka Zamlić, vms. Odsjek koronarne jedinice Voditelj: Đuro Marinović, dr. med. Glavna sestra: Elza Relja, vms. Odsjek postkoronarne jedinice Voditelj: doc. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med. Glavna sestra: Snježana Marinović, vms. Odsjek intenzivne skrbi (Kardiologija III) Voditelj: Željko Plazonić, dr. med. Glavna sestra: Elza Relja, vms. Služba konzilijarnog kardiologa na riječkom lokalitetu Interne klinike KBC-a Zdenko Karlović, dr. med.

Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a 2002. godine Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med. Glavna sestra: Snježana Marinović, vms. •

•

Odsjek opće kardiologije (Kardiologija I) Voditelj: prof. dr. sc. Ante Matana, dr. med. Glavna sestra: Marija Lukarić, vms. Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca (Kardiologija II) Voditelj: Karlo Stanić, dr. med. Glavna sestra: Slavica Vrban, vms. Odsjek koronarne jedinice Voditelj: Đuro Marinović, dr. med. Glavna sestra: Elza Relja, vms. Odsjek postkoronarne jedinice Voditeljica: Ana Radić, dr. med. Glavna sestra: Nada Randić, vms. Kardiološki laboratorij Voditelj: Željko Plazonić, dr. med. Glavna sestra: Ružica Višnjovski, vms. 237

Zavod za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a 2005. godine Pročelnik: Marijan Padovan, dr. med. Glavna sestra: Snježana Marinović, vms. •

•

Odjel za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti Voditelj: Marijan Padovan, dr. med. Glavna sestra: Marija Lukarić, vms. Odjel za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca Voditelj: Karlo Stanić, dr. med. Glavna sestra: Slavica Vrban, vms. Odjel za ishemijsku bolest srca Voditelj: prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med. Glavna sestra: Nada Randić, vms. Odjel intenzivnog liječenja Voditelj: mr. sc. Željko Madžar, dr. med. Glavna sestra: Elza Relja, vms. Kardiološki laboratorij Voditelj: Željko Plazonić, dr. med. Glavna sestra: Ružica Višnjovski, vms.

Do konca 2010. godine vodeći liječnički sastav je ostao isti, a sestrinski se djelimično promijenio. Glavnu sestru Odjela za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca Slavicu Vrban zamijenila je 2007. godine viša medicinska sestra Mirjana Barišić. Dugogodišnja vodeća medicinska sestra Nada Randić odlazi u mirovinu koncem 2010. godine, pa dužnost glavne sestre Odjela za ishemijsku bolest srca preuzima viša medicinska sestra Slavica Vrban. Kardiološki laboratorij 2010. godine mijenja naziv i postaje Odjel za invazivnu i intervencijsku kardiologiju. Vodeći liječnici i glavne medicinske sestre Kardiološkog odjela - Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra od 1984. do 2010. godine

238

Šefovi (pročelnici) Prof. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. Doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. med. Marijan Padovan, dr. med.

1984. – 1987. 1987. – 1992. 1993. – 2010.

Glavne medicinske sestre Olga Nebić, vms. Nada Randić, vms. Neda Marčina, vms. Snježana Marinović, vms.

1984. – 1985. 1985. – 1991. 1991. – 1995. 1996. – 2010.

Predstojnik Interne klinike KBC-a sa suradnicima, Sušak, travanj 2008. S lijeva na desno: Marijan Padovan, dr. med., pročelnik Zavoda za kardiovaskularne bolesti, Neda Marčina, vms., glavna sestra Interne klinike, prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med., predstojnik Interne klinike i doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. med., savjetnik ravnatelja Kliničkog bolničkog centra.

239

SPECIJALNI DIO

241

DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI Rendgenska dijaskopija srca i pluća Rijeka je grad s velikom medicinskom rendgenološko-radiološkom tradicijom. Nepuna dva mjeseca nakon prvog predavanja fizičara Wilhelma Konrada Röntgena ‘’O otkrivanju X zraka’’ u Würtzburgu, ugledni profesor fizike i mehanike riječke Vojno-pomorske akademije, doktor filozofije Peter Salcher održao je u tadašnjoj Muškoj gradskoj školi (današnjoj Talijanskoj gimnaziji) 21. veljače 1896. predavanje s demonstracijom novootkrivenog ionizirajućeg zračenja (rendgenska snimka ruke barunice Mollinary-Vranyczany). Već u travnju 1897. nabavljen je prvi rendgenski uređaj koji je 1899. smješten u Bakteriološkom kabinetu riječke Bolnice Svetog Duha, a prvi liječnik koji je radio s aparatom bio je šef riječke Okulistike prim. dr. Isidoro Garofolo. Dr. phil. Peter Salcher (1848. – 1928.)

Nakon Prvog svjetskog rata Rendgenološki kabinet talijanske riječke bolnice vodi prim. dr. Lodovico Holtzabeck koji 1923. uvodi rendgensko zračenje u liječenje tumora, 1930. osniva Onkološki dijagnostički centar, a 1934. Institut za dijagnostiku i liječenje malignih tumora.100 U Banovinskoj bolnici na Sušaku Rendgenološki kabinet 1936. osniva prim. dr. Lujo Križ koji u novootvorenoj općoj bolnici započinje s dijagnostičkom i terapijskom primjenom rendgen zračenja. Premda su u sušačkoj i riječkoj bolnici postojali rendgenski kabineti, specijalisti internisti su na odjelima imali vlastite aparate s kojima su dijaskopirali srce i pluća. Nakon završetka Drugog svjetskog rata ponovo su 1947. u obama bolnicama osnovani Rendgenološki zavodi čiji su prvi šefovi postali prim. dr. Berislav Turčić u riječkoj i prim. dr. Marija Rihtman u sušačkoj bolnici. Kako su obje bolnice bile temeljito opljačkane, a u zemlji opustošenoj ratom vladala opća bijeda i siromaštvo, prvi rendgen aparati dobiveni su kao poklon UNNRe.101 Svaki Interni odjel je imao vlastiti aparat na kojem se dijaskopiralo srce i pluća. Postojala je mogućnost uraditi i rendgenske snimke u raznim smjerovima (frontalni i profilni snimci, snimci u prvom i drugom kosom položaju, ciljani snimci i kontrastni pregledi s barijevom kašom) na Rendgen zavodima, ali u prvim poslijeratnim godinama filmova nije bilo ili ih je bilo premalo, pa su snimke rađene rijetko. Ipak se dijaskopijom srca mogla procijeniti veličina, oblik, položaj i kontrakcijska snaga srčanog mišića što je u iskusnim rukama davalo dragocjene podatke. Dijaskopiju srca i pluća su radili 100 Prof. dr. Juraj Körbler sa zagrebačkog Zavoda za liječenje radijem, prvi je u Kraljevini Jugoslaviji 1931. primijenio radij. Nakon Drugog svjetskog rata predstojnik Zavoda za onkologiju OB „Dr. Mladen Stojanović“ prvi u tadašnjoj državi 1954. primjenjuje telekobaltni uređaj u liječenju malignoma.

242

101 UNNRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration – Uprava Ujedinjenih Naroda za pomoć i obnovu): Privremena agencija UN-a osnovana s ciljem pružanja materijalne pomoći zemljama oslobođenim od nacifašističke okupacije. Prvi glavni direktor UNNR-e od 1945. do 1947. godine bio je Fiorello Henry La Guardia u tri mandata gradonačelnik New Yorka, prijatelj jugoslavenskih naroda, konzularni službenik SAD u Rijeci od 1904. do 1906. godine.

prim. dr. Zdravko Kučić, prim. dr. Bogomil Kantoci i prof. dr. Silvije Novak, koji su svoje znanje prenosili na prve suradnike. Valja istaknuti da su dijaskopija i rendgenske snimke pluća bile najpreciznije metode za otkrivanje tuberkuloze pluća koja je u prvim poslijeratnim godinama harala među siromašnim i polugladnim stanovništvom. U kakvim se uvjetima radilo dočarat će nam izvadak iz knjige doc. dr. sc. Milana Zgrablića ‘’Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci’’ (citat): ‘’...Radilo se o jednom već dosta istrošenom aparatu dobivenom od američke vojske. Iako je aparatura iskrila (a i zračila!) na sve strane jer se dijaskopiralo u jednoj maloj sobici na odjelu, a zaštita su bile samo teške gumene olovne rukavice i pregače ipak se radilo i svakog dana pregledavalo po deset pacijenata. Ta primitivna zaštita bila je samo simbolična, a za nas stažiste nije bilo dovoljno tih gumenih pregača, pa smo RTG dijagnostiku učili tako da smo se skrivali iza onog tko ju je nosio.’’ Na Internim odjelima se dijaskopiralo sve do početka šezdesetih godina kada su internisti prestali biti rendgenolozi. Rendgenologija se u stručnom pogledu ubrzano razvija pa uz profesora Turčića, prim. dr. Mariju Rihtman i prim. dr. Milana Smokvinu stasaju novi specijalisti – dr. Marijan Matejčić, dr. Ivan Kozulić i dr. Radoslav Peteh koji s mlađim suradnicima uvode nove dijagnostičke postupke. Postupno se razvijaju svi segmenti konvencijske radiologije i dijaskopije uključujući kontrastne preglede probavnog, urogenitalnog, kardiovaskularnog i centralnonervnog sustava sa spinalnim kanalom, pa dijagnostika u potpunosti prelazi u ruke radiologa. Premda je u riječkoj bolnici šef Ginekološko-porođajnog odjela prim. dr. Viktor Finderle osnovao 1948. Radium odsjek, koji predstavlja začetak današnjeg Zavoda za radioterapiju i onkologiju KBC-a, rendgenolozi su od 1948. do 1970. provodili i onkološku terapiju površinskim i dubinskim rendgenskim zračenjem. Suradnja s rendgenolozima (radiolozima) je bila izuzetno kvalitetna. Do sredine sedamdesetih godina radiolozi su pozivani na jutarnje stručne internističke sastanke na kojima se zajednički analiziralo i komentiralo učinjene snimke, a povremeno su šefovi Rendgenologije prisustvovali velikim vizitama na Internim odjelima riječkih bolnica.

Dijaskopija pluća. Za tada suvremenim rendgen aparatom dr. Marijan Matejčić.

243

Suvremeni uređaj za digitalnu dijaskopiju, Sušak 2008. Za aparatom inženjer medicinske radiologije Nenad Gašparac.

Elektrokardiografija Elektrokardiografija je i danas neizostavna dijagnostička metoda u određivanju električne osi srca, osnovnog srčanog ritma, hipertrofije i dilatacije pretklijetki, hipertrofije klijetki, poremećaja sinoatrijalnog, atrioventrikularnog i intraventrikularnog provođenja, srčanih aritmija i koronarne insuficijencije. Prošlo je više od sto godina otkada je nizozemski fiziolog Willem Einthoven 1907./1908. godine uveo tri klasična, bipolarna ili standardna odvoda na kojima je izrasla klinička elektrokardiografija. Frank Wilson je 1934. uveo prekordijalne, a Emanuel Goldberger 1942. unipolarne odvode. Srčane struje su slabe i ne mogu pokretati kazaljke običnih galvanometara. Einthoven je ingeniozno konstruirao dovoljno osjetljiv galvanometar na nit koji je omogućio njihovo registriranje i snimanje na fotografskom aparatu. Snimka se kao i svaka druga fotografija razvijala u tamnoj komori, a elektrokardiografski obrasci očitavani kasnije kada su snimke bile razvijene.102 244

Willem Einthoven (1860. – 1927.)

102 Za svoj izum fotoelektrokardiografa i otkriće mehanizma postanka elektrokardiograma Einthoven je 1924. godine dobio Nobelovu nagradu.

Fotoelektrokardiogram

Prvi elektrokardiografski laboratorij u Hrvatskoj, tada u sastavu Kraljevine SHS, osnovan je u Zagrebu 1923. godine na Klinici za unutarnje bolesti Medicinskog fakulteta, a već 1924. fotoelektrokardiografom se koriste internisti u talijanskoj riječkoj bolnici. Nakon osnivanja Internog odjela u Banovinskoj bolnici na Sušaku prvi fotoelektrokardiograf tvrtke ‘’Hellige’’ nabavljen je 1936. godine. Snimani su standardni, a od prekordijalnih V2 i V5 odvodi. Bili su to mali ormari, rukovanje s njima komplicirano, a razvijanje fotografske slike trajalo predugo da se pravovremeno postavi dijagnoza. Zbog toga se s elektrokardiografom radilo samo povremeno i uglavnom služilo za potvrdu klinički postavljene dijagnoze. Nakon Drugog svjetskog rata tek je 1952. godine u sušačkoj bolnici nabavljen fotoelektrokardiograf tvrtke ‘’Cambridge’’ s jednakim nedostacima kao prijeratni aparat. Nabava elektrokardiografa s izravnim pisačem elektrokardiografske krivulje 1958. značila je pravu revoluciju u snimanju elektrokardiograma koji se mogao učiniti odmah s mogućnošću snimanja standardnih, unipolarnih i prekordijalnih odvoda. ‘’Samopisaći’’ elektrokardiograf je omogućio rutinsko snimanje elektrokardiograma i njegovo ponavljanje, bio je prenosiv i jednostavan za rukovanje. Prvo snimanje učinio je na sušačkom Internom odjelu dr. Branko Antonin uz pomoć medicinske sestre Branke Puškarić-Šustar. Nakon toga ‘’samopisaći’’ elektrokardiograf je nabavljen i u riječkoj bolnici, pa je prvo snimanje 1959. godine učinila dr. Alma Polić uz pomoć medicinske sestre Jasne Dude. Profesor Antonin je bio ‘’otac’’ riječke elektrokardiografije. Svoje veliko znanje nesebično je prenosio na najbliže suradnike dr. Veljka Čabrijana i dr. Zlatka Pavlina, a po odlasku u riječku bolnicu 1962. i na riječke interniste. Medicinske sestre koje su prve radile s elektrokardiografima Branka Šustar i Jasna Duda podučavaju mlađe medicinske sestre u tehnici snimanja pa se broj educiranih sestara vrlo brzo povećava. Elektrokardiografija se u početku radila na odjelima, potom u kardiopulmološkim laboratorijima. Zbog sve većeg broja bolesnika kod kojih je bilo potrebno učiniti pretragu, u laboratorijima počinju raditi dvije stalno zaposlene medicinske sestre u punom osmerosatnom radnom vremenu. Na statičnom trokanalnom elektrokardiografu snimaju se pokretni odjelni i ambulantni bolesnici, a s pokretnim jednokanalnim elektrokardiografom se vrše snimanja nepokretnih bolesnika na svim bolničkim odjelima i intenzivnim njegama. Nabavom novih statičnih i pokretnih uređaja i osposobljavanjem sestrinskog i liječničkog osoblja elektrokardiografija postaje rutinska metoda pregleda svih hospitaliziranih i ambulantnih bolesnika. Interni odjeli organiziraju 24 satnu elektrokardiografsku službu za sve bolničke pacijente, a s vremenom Hitna medicinska služba, Intenzivne njege, veći bolnički odjeli i Poliklinike organiziraju vlastite službe. Na Kardiološkim odjelima se uz uobičajeni način snimanja 12 odvoda u mirovanju počinju koristiti snimanja dodatnih odvoda: EKG do V9, desni prekordijalni odvodi i prekordijalni odvodi od II. do V. interkostalnog prostora. U odabranih bolesnika rade se Lewisovi odvodi, snimanja uz

245

Elektrokardiografija u snimaoni Zavoda za kardiovaskularne bolesti, Sušak 2012. Medicinska sestra Verica Ranić snima elektrokardiogram

respiraciju, masažu karotidnog sinusa, s Valsalvinim manevrom, uz primjenu atropina, s korištenjem magneta kod trajnih srčanih elektrostimulatora i trendskripcije. Očitavanje elektrokardiografskih obrazaca oduvijek je predstavljalo veliki problem za liječnike opće prakse – primarne zdravstvene zaštite. Zbog toga je izum kompjuteriziranih elektrokardiografa devedesetih godina s ugrađenim računalom koje precizno mjeri sve elemente i na osnovi složenih algoritama ‘’postavlja dijagnozu’’ značio veliku pomoć liječnicima opće prakse u postavljanju dijagnoze. Međutim i danas nalaze ‘’pametnih’’ elektrokardiografa treba uvijek uzimati cum grano salis tj. tumačiti ih u sklopu kliničke slike. Ne jednom smo bili svjedoci da su zdrave osobe hitno upućivane u bolnicu jer su ‘’pametni’’ elektrokardiografi nedužne artefakte pri snimanju interpretirali kao ozbiljne srčane bolesti! Spirometrija

246

Spirometrija je jedna od najvažnijih metoda za procjenu funkcije disanja. Nju su prvi u riječkoj regiji uveli prim. dr. Cvjetko Ostoić i dr. Slobodan Marin u Bolnici za tuberkulozu pluća u Ičićima, a dodatno usavršio dr. Krunoslav Turkulin sa Zavoda za rehabilitaciju i liječenje bolesti srca, pluća i reumatizma Thalassotherapija Opatija. Budući da se značajan broj plućnih bolesnika liječio i na Internim odjelima / klinikama riječkih bolnica pretraga se radila u kardiopulmološkim laboratorijima Kardioloških odsjeka (odjela). Prvi specijalisti internisti koji su se sustavnije bavili spirometrijom su bili dr. Zlatko Pavlin na sušačkom i dr. Anton Bačić na riječkom Internom odjelu / klinici. Tehnički dio pretrage su radile posebno educirane medicinske sestre, a spirograme očitavali liječnici. Nakon dr. Z. Pavlina i dr. A. Bačića spirometrijom se počinju sustavnije baviti dr. Zdenko Karlović i dr. Đorđe Živanović na Sušaku i dr. Ivan Brozičević u Rijeci.

Spirometrijski nalaz kojeg potpisuje dr. Đorđe Živanović

S vremenom se Bolnica za tuberkulozu pluća u Ičićima profilira u Bolnicu za plućne bolesti i tuberkulozu pa broj plućnih bolesnika na kardiološkim odjelima postaje manji, a spirometrije se izvode rjeđe. Nakon ujedinjenja riječkih bolnica u Klinički bolnički centar, napose nakon preseljenja Pulmologije na sušački lokalitet, spirometrije se na Kardiološkom odjelu prestaju izvoditi budući da ispitivanje plućnih funkcija u potpunosti preuzimaju i dalje usavršavaju specijalisti pneumoftizeolozi i pulmolozi.

247

Vektorkardiografija Vektorkardiografija prostorno prikazuje kretanje trenutačnih vektora akcijskih potencijala srca. Koncept vektorkardiografije potječe od Huberta Manna koji je 1920. prvi snimio krivulju akcijskih potencijala srca, a naziv vektorkardiogram je uveo Frank N. Wilson 1938. godine. Nakon stručnog usavršavanja na I. Bečkoj kardiološkoj klinici kod profesora Wengera 1964. godine, prvu vektorkardiografiju na Internoj klinci OB ‘’Braće dr. Sobol’’ učinio je 1965. doc. dr. Branko Antonin. Iduće godine vektorkardiografijom se počeo baviti dr. Josip Roje. Na aparatu koji je dobiven donacijom ‘’Jugolinije’’, tada vodećeg brodarskog poduzeća u državi, uporabili su Frankov ortogonalni način snimanja sa sedam elektroda, a dobivenu krivulju snimili polaroid kamerom. Bile su to prve učinjene vektorkardiografije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Vektorkardiografija se izvodila sporadično u indikacijama u kojima je imala veće dijagnostičko značenje od standardne elektrokardiografije, primjerice u razlikovanju hipertrofije klijetki od smetnji provođenja ili atipične preeksitacije i nejasnih elektrokardiografskih nalaza sumnjivih na infarkt. Napose se koristila u dijagnostici infarkta miokarda u prisutnosti bloka grane ili fascikularnog bloka koji mogu maskirati ili imitirati infarkt. Zbog izuzetnih dostignuća na području vektorkardiografije profesor Antonin i primarijus Roje su 1977. godine dobili godišnju Nagradu Grada Rijeke. Po završenoj specijalizaciji u vektorkardiografski tim se 1982. godine uključio dr. Marijan Padovan. Na sušačkoj Klinici se pretraga nije radila, pa su bolesnici kod kojih je bila indicirana, pregledavani na riječkoj Klinici. Nakon ujedinjenja Internih klinika 1984. godine vektorkardiografiju su nastavili raditi prim. dr. J. Roje i dr. M. Padovan uz asistenciju više medicinske sestre Nede Marčine. Godine 1995. nabavljen je novi kompjuterizirani bicikl ergometar u sklopu kojeg se nalazio i vektorkardiograf s mogućnošću snimanja kasnih srčanih potencijala. Nakon stručnog usavršavanja u Francuskoj (Barr) 1996. godine dr. Teodora Zaninović-Jurjević u paletu dijagnostičkih postupaka uvodi analizu kasnih srčanih potencijala, a pretragom se počinje baviti i dr. Ante Matana. Premda je didaktična i dijagnostička vrijednost vektorkardiografije i danas neprijeporna, pretraga se prestala raditi 2000. Vektorkardiogram prednjeg lijevog fascikularnog bloka koji godine. upućuje na kronični infarkt septuma (‘’demaskira’’ infarkt)

Polikardiografija (fonomehanografija)

248

Fonomehanografija je metoda koja grafički u obliku oscilacija različite amplitude, dužine trajanja i frekvencije prikazuje srčane tonove, izvanredne srčane tonove, srčane šumove i ekstrakardijalne fenomene vezane uz srčani rad. Zajedno s elektrokardiografijom omogućava točnu vremensku lokalizaciju svakog srčanog fenomena u tijeku srčane revolucije. Uz mehanografiju (karotidografiju, jugulografiju i apeksografiju) daje niz korisnih saznanja o bolestima srca i velikih

krvnih žila. Otkako je William Harvey 1628. otkrio mali i veliki optok krvi i u svom epohalnom djelu ‘’Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus’’ spomenuo čujnost srčanih tonova, a Laennec 1819. demonstrirao uporabu prvog stetoskopa brojni su istraživači nastojali objektivnim načinom prikazati zvučne fenomene srca i krvnih žila.

René Théophile Hyacinthe Laennec demonstrira uporabu prvog stetoskopa u pariškoj bolnici Necker 1819. godine

Chauveau i Marey su 1861. prikazali krivulju apeksograma, Friedreich 1864. jugulograma, Marey 1881. karotidograma, a Einthoven 1894., Frank 1904. i Weiss 1909. objektivno registrirali srčane tonove, no tek su 1950. godine A. Weber i H. Maas izumom posebnih filtera uveli u kliničku praksu prvi fonokardiograf s kojim je bilo moguće zabilježiti najvažnije srčane vibracije. Na riječkoj Internoj klinici fonokardiografiju i mehanografiju uveo je 1966. godine dr. Josip Roje. Pretrage su rađene na šesterokanalnom Mingografu tvrtke Siemens. Iduće godine nakon boravaka u Lyonu dr. Zlatko Pavlin uvodi fonokardiografiju i na sušačku kliniku. Fonokardiograf se nalazio u Mingografu tvrtke Elema-Schönander, a fonokardiografija se radila povremeno najčešće zbog razlikovanja organskih od funkcionalnih i bezazlenih srčanih šumova. Nakon tromjesečnog boravka u Lyonu 1974. godine dr. Juraj Kučić uvodi na sušačku Kardiologiju mehanografiju, respiratorne i farmakološke testove s amilnitritom i izoproterenolom pa se fonomehanografije počinju raditi češće. Po završenim specijalizacijama dr. Ante Matana (1980.) na sušačkoj i dr. Đuro Marinović (1982.) na riječkoj Klinici pridružuju se navedenim specijalistima. Pri izvođenju pretraga liječnicima pomažu medicinske sestre u kardiološkim laboratorijima pod vodstvom Nede Marčine u riječkoj i Nade Randić-Benčić u sušačkoj Klinici.

Prvi fonomehanografski prikaz hipertrofične opstruktivne kardiomiopatije 1981. godine (lijevo fonokardiogram, desno karotidogram). Pretragu učinio dr. Ante Matana.

249

Nakon ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel na Sušaku polikardiografiju kao dijagnostičku metodu zamjenjuje ehokardiografija. Premda se još sporadično izvodila, zbog definitivnog kvara zastarjele aparature, nemogućnosti i neisplativosti njezinog zanavljanja pretraga se 1992. godine potpuno ugasila. Stjecanjem novih saznanja polikardiografija je izgubila nekadašnju dijagnostičku vrijednost, ali i danas ima neosporno didaktičko značenje. Tko se nije bavio fonokardiografijom neće znati ispravno tumačiti auskultatorne fenomene pri fizikalnom pregledu srca! Ergometrija Test opterećenja na pokretnom sagu i bicikl ergometru, iznimno ručnom ergometru, izvodi se u mnogim kardiovaskularnim bolestima pa i u zdravih ispitanika, ali je ishemijska bolest srca najčešća indikacija za njegovo izvođenje. Ispitanike opterećujemo doziranim fizičkim naporom uz kontrolu tlaka, pulsa i elektrokardiograma kako bi ustanovili koje opterećenje mogu podnijeti bez patoloških elektrokardiografskih, hemodinamskih i subjektivnih pojava. U bolesnika s dokazanom ishemijskom bolesti srca testiranjem procjenjujemo koja je težina, a time i prognoza bolesti te ponavljanim testiranjem nastojimo ustanoviti pogoršava li se bolest tijekom vremena. Moguće je procijeniti i učinke medikamentozne i kirurške revaskularizacijske terapije. Ergometrija služi i u odabiru bolesnika za rehabilitacijsko liječenje, a njome procjenjujemo i rezultate takvog liječenja. Prve ergometrije u riječkoj regiji, prve u bivšoj državi, učinjene su krajem šezdesetih godina u Kardiopulmološkom laboratoriju opatijske Thalassotherapije pod stručnim vodstvom dr. sc. Krunoslava Turkulina kasnije redovitog profesora Medicinskog fakulteta u Rijeci. Prvu ergometriju na sušačkom Kardiološkom odjelu uradili su na Siemensovom ergometru 1974. godine internist dr. Đorđe Živanović i specijalizant dr. Juraj Kučić. Prije početka testiranja bolesnika metodu su uvježbavali na način da je dr. Živanović bio ‘’liječnik’’, a dr. Kučić ‘’bolesnik’’.103 Na riječkoj Klinici prvu bicikl ergometriju učinila je dr. Ana Tomljanović-Manestar 1976. godine. Pretraga se počinje raditi u kardiološkom laboratoriju najčešće kod bolesnika sa sumnjom na ishemijsku srčanu bolest. Kod ispitanika (bolesnika) koji ne znaju voziti ‘’biciklu’’, a takvih nije bilo malo, počeo se 1976. godine primjenjivati Masterov ‘’step test’’. Postupnim uključivanjem u izvođenje testova opterećenja većeg broja specijalista (dr. Fedor Fischer, dr. Ante Matana, dr. Bosiljka Siuc-Paro, dr. Karlo Stanić, dr. Ana Radić-Rupčić, dr. Ivan Brozičević, dr. Marijan Padovan, dr. Đuro Marinović, dr. Vida Ahel i dr. Jasna Turk) i medicinskih sestara pod vodstvom Nade Randić-Benčić na Sušaku i Nede Marčine u Rijeci ergometrije se izvode češće i u proširenim indikacijama. Nakon ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel testiranja se izvode svakodnevno u dijelu radnog vremena u kardiološkom laboratoriju i EKG snimaoni na Poliklinici. Značajna je 1989. godina kada se na Zavodu za nuklearnu medicinu Kliničkog bolničkog centra uvodi stres / rest perfuzijska scintigrafija miokarda talijem 201 i tehnecijem 99m. U radu tima nuklearne kardiologije pod vodstvom dr. Ante Vučemilovića-Šimunovića prva od kardiologa učestvuje dr. Ana RadićRupčić, potom se uključuju dr. Željka Diklić i dr. Teodora Zaninović-Jurjević, a kasnije gotovo svi

250

103 Na prvom testiranju novog ergometra vozač je pri niskom opterećenju (50 Watta) teškom mukom okretao pedale bicikle. Sav oznojen i zadihan tvrdio je da je opterećenje daleko veće od zadanoga. Liječnik se smijao uz ‘’odgovarajuće’’ komentare sve dok i sam nije počeo voziti. Nakon više pokušaja ustanovili su da je regulacija opterećenja neispravna i pokazuje puno niže opterećenje od stvarno postignutoga. Usput rečeno liječnici su nerijetko bili ‘’pokusni zamorci’’ pri uvođenju novih dijagnostičko-terapijskih postupaka, a kada je u bolnici ponestalo krvi i dobrovoljni darivatelji, napose kada je trebalo učiniti imedijatnu eksangvinotransfuziju Rh negativnoj novorođenčadi, počam od 1967. godine kada je na sušačkom rodilištu pedijatar-neonatolog prof. dr. sc. Otmar Beleznay učinio eksangvinotransfuziju zbog Rh senzibilizacije, prvu u tadašnjoj državi.

specijalisti internisti-kardiolozi. Nakon stručnog usavršavanja na Internom odjelu Opće bolnice u Karlovcu 1994. mr. sc. Fedor Fischer i medicinska sestra Vally Nimac uvode ergometrijsko testiranje na pokretnom sagu (‘’treadmill’’) čime je omogućeno brže i lakše izvođenje pretrage i povećana njezina protočnost (značajan broj ispitanika, napose starijih žena ne zna voziti ‘’biciklu’’!). Godine 2003. nabavljena su dva nova kompjuterizirana bicikl ergometra, a 2004. otvara se neinvazivni kardiološki laboratorij u kojem se istodobno na dva radilišta izvode testiranja. Budući da broj ispitanika neprestano raste, napose nakon uvođenja perkutanih koronarnih intervencija i kardiokirurških revaskulari- Dr. Ana Radić ispred ulaza u sobu za ergometrijsko testizacija miokarda, ergometrije pod nadzorom ranje na sušačkom Kardiološkom odjelu specijalista počinju raditi i specijalizanti interne medicine koji dio staža obavljaju na sušačkom lokalitetu Klinike. Ergometrija je zadržala svoju dijagnostičku vrijednost pa je 2010. godine na tri radilišta urađeno 2.613 testiranja, prosječno deset ispitanika dnevno.

Ergometrijsko testiranje na bicikl ergometru prati medicinska sestra Nataša Mičetić, Sušak 2012.

251

Oscilografija i fotoelektrična pletizmografija Za objektiviziranje anatomskih i funkcionalnih promjena u perifernom arterijskom sustavu koristila se oscilografija koja je grafički prikazivala pulsacije arterija u određenim područjima gornjih i donjih ekstremiteta. Metoda je bila jednostavna, bezbolna i pouzdana i najčešće se koristila kod klinički postavljene sumnje na arterijsku insuficijenciju gornjih i donjih ekstremiteta. Preko manšeta vezanih oko točno određenih dijelova ekstremiteta pulsni val uzrokovan srčanom akcijom se posredstvom Mareyeve kapsule prenosi na iglu koja ga u obliku oscilacija zapisuje na specijalnom papiru. Ukoliko je nalaz bio pozitivan postavila se indikacija za perifernu arteriografiju koja se radila na Zavodima za rendgenologiju sušačke i riječke bolnice počam od 1962. godine kada je prvu perifernu arteriografiju na pokretnom stolu izvršio sušački kirurg dr. Branimir Budisavljević. Prvi oscilografi su nabavljeni 1977. na riječkom i 1978. na sušačkom Kardiološkom odjelu. Na Sušaku su se oscilografijom najviše bavili dr. Zlatko Pavlin, dr. Zdenko Karlović i dr. Đorđe Živanović, a u Rijeci gdje se radila i fotoelektrična pletizmografija dr. Karlo Stanić i dr. Đuro Marinović. Nakon ujedinjenja u jedinstveni Kardiološki odjel oscilografije koje su se radile povremeno počinju se raditi još rjeđe da bi se nakon 1990. godine ugasile zbog uvođenja ultrazvučnih pregleda perifernih krvnih žila koji su postali daleko točnija dijagnostička metoda čije su izvođenje u potpunosti preuzeli sušački angioradiolozi i vaskularni kirurzi. Poput polimehanografije i oscilografija je tiho otišla u povijest neinvazivnih dijagnostičkih kardiovaskularnih pretraga. Telemetrija Elektrokardiogram je na različite načine moguće zabilježiti iz daljine. Telemetrija je metoda kod koje se ispitanik kreće u krugu elektrokomunikacijskog sustava, a elektrokardiogram se bežičnim putom prenosi od ispitanika do aparata na čijem se osciloskopu prikazuje elektrokardiografska krivulja koja se bilježi na papiru. Prve telemetrije su počeli raditi dr. Veljko Čabrijan i dr. Josip Roje početkom sedamdesetih godina, a najčešće su izvođene kod prvog ustajanja bolesnika s akutnim srčanim udarom. Ukoliko se prilikom ustajanja i hodanja po sobi, potom po hodniku i stubištu nisu zabilježili poremećaji srčanog ritma i frekvencije, bolesnicima se dozvoljavalo kretanje po bolničkom krugu i uspinjanje bolničkim stubištem. Telemetrija je bila ‘’prethodnica’’ 24 satne dinamičke elektrokardiografije, a svoju vrijednost zadržala je do današnjih dana. 24 satna dinamička elektrokardiografija po Holteru

252

Dinamička elektrokardiografija je metoda produženog snimanja elektrokardiograma najčešće tijekom 24 sata kod različitih aktivnosti, emocionalnih stanja i sl., nakon čega se na snimljenom materijalu analiziraju promjene frekvencije i srčanog ritma, provodnje i STT segmenta. Naziva se i Holter monitoring po Normanu J. Holteru koji ju je još 1949. promovirao kao neinvazivnu kardiološku metodu, no tek je 1961. godine razvojem tehnologije ušla u široku kliničku primjenu. Metoda ima široke indikacije i najčešće se koristi u otkrivanju aritmija (uz mogućnost njihove točne kvantifikacije) i poremećaja provođenja, ali i u dijagnostici ishemijske bolesti srca, procjene sinkopa, učinkovitosti antiaritmičke terapije i kontrole rada elektrostimulatora. Prilikom ispitivanja koje može trajati do 48 sati postoji izvjestan odnos između simptoma ispitanika i elektrokardiografskog nalaza. Prvi aparat, ‘’mali ormar’’, nabavljen je na Kardiološkom odjelu Interne klinike sušačke bolnice 1981. godine. Uređaj je ispisivao elektrokardiografski zapis na fotosenzibilnom papiru kojeg je

Medicinske sestre Biserka Blažan (u prvom planu) i Nada Kurelić u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca analiziraju holter monitoring, Sušak 2012.

Dr. sc. Sandro Brusich pregledava u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 2012.

253

trebalo izložiti svijetlosti da se za par minuta pokaže zapis koji se pod povećalom analizirao i očitavao satima! Holter monitoring se radio u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, a glavne indikacije za njegovo izvođenje su bili gubici svijesti za koje se pretpostavljalo da su uzrokovani prolaznim kompletnim atrioventrikularnim blokom niske frekvencije klijetki i paroksizmalnim supraventrikularnim i ventrikularnim tahikardijama. Zapise su očitavali dr. Veljko Čabrijan i dr. Juraj Kučić, a tehnički dio pretrage obavljale medicinske sestre Nedjeljka Jerčinović-Jardas i Herta Trnčik. Nakon osnivanja Odsjeka za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca 1987. godine pretraga se radi u posebnoj prostoriji na odsjeku, a pored hospitaliziranih pregledava se sve više ambulantnih bolesnika. Nakon završetka Domovinskog rata usporedno s većim financijskim mogućnostima i ubrzanim tehnološkim razvojem nabavljaju se sofisticirani aparati Medilog Oxford s više kazeta za snimanje. Analiza elektrokardiografskog zapisa na kompaktnom disku vrši se elektronskim analizatorima i računalima koji velikom brzinom analiziraju snimljeni materijal i daju izvješće koje se uključivanjem pisača bilježi na specijalnom papiru. Budući da aparati nisu toliko savršeni da prepoznaju sve vrste srčanih aritmija i poremećaja provodnje svi kardiolozi koji su indicirali pretragu provjeravaju elektrokardiografske nalaze. Tehnički dio pretrage i prvo očitavanje elektrokardiografskih zapisa rade posebno educirane medicinske sestre, a u očitavanju kompliciranih aritmija izdvajaju se specijalisti ‘’aritmolozi’’ dr. Karlo Stanić, dr. Bosiljka Siuc – Paro i mr. sc. Zlatko Čubranić. Po otvaranju novog neinvazivnog kardiološkog laboratorija 2004. godine holter monitoring se radi u prostoriji u sastavu Ambulante za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca na dva radilišta. Na uređajima rade educirane medicinske sestre svakodnevno (osim subote i nedjelje) u punom radnom vremenu. Među njima se posebno ističu Biserka Blažan, Tamara Franović i Nada Kurelić. Zbog proširenja indikacija, povećanja broja specijalista i medicinskih sestara i poboljšanja tehničkih mogućnosti (više ‘’recordera’’) broj pretraga raste iz godine u godinu. Holter monitoring postaje jedna od osnovnih kardioloških pretraga što potvrđuje činjenica da se 1981. godine učinilo oko 40, a u 2010. godini 3.869 pregleda! Ehokardiografija

254

Ultrazvuk se počeo koristiti dvadesetih godina prošlog stoljeća za mjerenje dubine morskog dna (ehosonder) i tijekom idućih godina stekao široku primjenu u tehnici, a od 1939. i u medicini (liječenje neuralgija-Reimar Pohlman i suradnici). Kao početak ehokardiografije uzima se 1953. godina kada su kardiolog dr. Inge Edler i fizičar ing. Karl Helmut Hertz u Lundu (Švedska) počeli koristiti ‘’ultrasonoskop’’ za pretragu srca. Jedina struktura koju su u početku mogli vidjeti je bila stražnja stijenka lijeve klijetke, a 1956. i promijenjeni prednji mitralni zalistak u stenozi mitralnog ušća. Od 1959. moglo se prikazati i mase u lijevoj pretklijetki. Hertz i Edler su metodu nazvali ultrazvučnom kardiografijom. Dr. Harvey Feigenbaum u Sjedinjenim Američkim Državama 1963. prvi prikazuje perikardijalni izljev iza stražnje stijenke lijeve klijetke. Umjesto izraza ultrazvučna kardiografija metodu naziva ehokardiografijom. Šezdesetih godina XX. stoljeća dolazi do brzog razvoja dvodimenzionalne ehokardiografije zahvaljujući japanskim i europskim istraživačima. Japanski istraživači Yoshida i Satomura su zaslužni i za razvoj doplerske tehnologije, a sedamdesetih godina dolazi do njezinoga ubrzanog razvoja kada je pokazano da se ovom tehnikom mogu dobiti hemodinamski podaci. Kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih godina počinje era obojenoga dvodimenzionalnog doplera za čiju je popularizaciju osobito zaslužan kardiokirurg R. Omoto (1984.).

Kontrastna ehokardiografija započela je 1969. slučajnim opažanjem R. Gramiaka koji je pri izvođenju testa dilucije boje primjetio pojavu kontrasta u srčanim šupljinama. Godine 1975. J. Tajik i J. Seward počeli su koristiti ovu metodu u dijagnostici intrakardijalnih shuntova. Od 1990. primjenjuju se transpulmonalni kontrasti čiji su mjehurići dovoljno mali da prolaze kroz plućne kapilare i dolaze u šupljine lijevog srca. Iako je transezofagealna ehokardiografija monodimenzionalnim prikazom započela 1976. godine nije stekla širu uporabu, jer su već 1977. japanski autori izvijestili o prvoj primjeni transezofagealne dvodimenzionalne ultrazvučne metode. Slika koju dobijemo ultrazvukom omogućava analizu osrčja, srčanih šupljina, stijenki pretklijetki i klijetki, septuma, zalistaka i velikih krvnih žila na bazi srca. Uz prikaz srčanih struktura primjenom dopler tehnike omogućen je prikaz strujanja krvi u srcu i velikim krvnim žilama. Metoda je potpuno neškodljiva, bez kontraindikacija, može se višekratno ponavljati i omogućava izračunavanje niza hemodinamskih parametara. Rezultati su u iskusnim rukama vrlo pouzdani, a glavne indikacije za njezinu primjenu su bolesti srčanih zalistaka, prirođene i stečene greške srca, bolesti miokarda i perikarda, tumori srca i anomalije velikih krvnih žila. Prvi ehokardiografski laboratorij koji je kasnije prerastao u Odjel za neinvazivnu kardiološku dijagnostiku, utemeljio je SR Hrvatskoj dr. Ivo Čikeš na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1978. godine.104 Prve sonografske pretrage u Rijeci počele su se raditi u proljeće 1975. godine na Klinici za ginekologiju i porodništvo KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ na Sušaku. Nakon stručnog usavršavanja u ehokardiografskom laboratoriju Zavoda za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u jesen 1981. godine ehokardiografijom se na Kardiološkom odjelu prvi počinje baviti dr. Ante Matana. Ultrazvučna sonda i aparat ‘’Fischer’’ bili su neprimjereni za kardiološku dijagnostiku. Postojala je mogućnost jednodimenzionalnog prikaza kao samostalne tehnike bez elektrokardiograma, s minimalnim mogućnostima dvodimenzionalnog prikaza, bez boje i doplera. Godine 1986. nabavljen je višenamjenski aparat ‘’Aloka’’ smješten u ultrazvučnom laboratoriju na Poliklinici s mogućnošću jednodimenzionalnog prikaza uz elektrokardiogram, dvodimenzionalnog prikaza, pulsnog i obojenog doplera. Tek deset godina kasnije, 1996. godine, nabavljen je donacijom INE-Rafinerije nafte Rijeka uređaj ‘’Vingmed CMF 725’’ smješten na Kardiološkom odjelu, a zatim je Prvi ehokardiografski M-prikaz normalnog mitralnog zaliska u riječkom KBC-u 1981. godine (ginekološka sonda) nabavljena i sonda za transezofagealni pregled čime počinje kvalitetna dijagnostika s mogućnošću potpune obrade bolesnika. Uređaj je imao mogućnost M-prikaza, 2-D prikaza, obojenog, pulsnog i kontinuiranog doplera. 104 Prof. dr. sc. Ivo Čikeš, dr. med. – član HAZU, profesor emeritus zagrebačkog Medicinskog fakulteta, bivši predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC-a ‘’Rebro’’ i prvi predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva. Dr. Čikeš 1978. organizira na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Prvi poslijediplomski tečaj iz ehokardiografije na kojem su od riječkih specijalista prisustvovali dr. Ivan Brozičević i doc. dr. sc. Božidar Bosnar.

255

Prvi slučaj prikaza spužvaste kardiomiopatije 2005.

Nakon stručnog usavršavanja na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu dr. Davorka Žagar je koncem 1999. godine učinila prvu transezofagealnu pretragu. Do kraja stoljeća uz docenta Matanu i dr. D. Žagar ehokardiografijom se bavi doc. dr. Luka Zaputović, a od 2001. godine dr. D. Žagar učestvuje u radu pedijatrijskog tima koji ugrađuje ‘’kišobran’’ zatvarač u defektu interatrijskog septuma i otvorenoga foramena ovale. Povećava se broj liječnika i medicinskih sestara, pa se od 2001. godine pretragom bave mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. Željka Diklić i dr. Dubravko Dobrović. Godine 2003. nabavljena je još jedna ‘’Aloka SSD 5500’’, a 2004. ehokardiografija konačno dobiva smještaj u dvije prostorije neinvazivnog kardiološkog laboratorija. Broj učinjenih pretraga se značajno povećava budući da se uz proširene indikacije svakodnevno, u punom radnom vremenu, izvode na dva aparata sa stalnim srednje medicinskim osobljem uvježbanim u tehnici pregleda.

256

Dr. Milan Nikšić i dr. Daniela Malić u ehokardiografskoj snimaoni, Sušak 2012.

Prof. dr. A. Matana 2005. uvodi osnovne pretrage tkivnim doplerom, a 2006. i procjenu funkcije endotela analizom vazodilatacije ovisne o endotelu. Ehokardiografskom timu se 2004. godine pridružuje dr. Milan Nikšić, a među sestrama se posebno ističu Mirjana Nadilo i Miranda Mrakovčić koje u tehnici snimanja educiraju mlađe kolegice. U 2009. godini nabavljen je uređaj ‘’Vivid 7’’ koji uz standardne mogućnosti omogućava analizu deformacije miokarda (‘’strain’’ i ‘’strain rate’’), tehniku ‘’spackle tracking’’, trodimenzionalni prikaz i kvantitativnu analizu perfuzije miokarda (primjena transpulmonalnog kontrasta). Ehokardiografijom se počinju baviti novi internisti dr. Tomislav Jakljević, dr. Sandro Brusich i dr. Daniela Malić. Posljednjih godina svjedoci smo brzog razvoja novih tehnika u ehokardiografiji kao što su kontrastna ehokardiografija, prikaz miokarda tkivnim (‘’tissue’’) doplerom i ‘’spackle tracking’’ metodom. Uz elektrokardiografiju i radiološku dijagnostiku – kompjuteriziranu tomografiju i magnetnu rezonancu, ehokardiografija je postala kamen temeljac suvremene kardiološke dijagnostike (tzv. ‘’srce kardiologije’’). Od sporadične uporabe 1981. godine s neprimjerenim uređajem i sondom tijekom vremena sa sve sofisticiranijom i skupljom opremom postala je rutinska metoda pregleda, pa se 2010. godine učinilo oko 5.500 transtorakalnih i 250 transezofagealnih ehokardiografija. Nuklearna kardiologija Nabava prve gama kamere PICKER koncem 1974. omogućila je napredak i u nuklearnoj kardiološkoj dijagnostici. Tako je 1975. učinjena scintigrafija vaskularnih prostora srca s humanim albuminom obilježenim tehnecijem 99m čija se praktična vrijednost očitovala u razlikovanju kardiomegalije od eksudativnog perikarditisa. Iste je godine učinjena prva sekvencionalna radiokardiografija (‘’prvi prolaz’’) na polaroid filmovima kojom je dokazan lijevo-desni shunt u prirođenom defektu atrijskog septuma, a 1976. scintigrafski je prikazan svježi infarkt miokarda (dr. Anton Burić, dr. Ante Vučemilović-Šimunović i viša medicinska sestra Smiljka Curkan).

Prva gama kamera PICKER 1975.

257

ZLC gama kamera

Godine 1986. nabavljena je nova ZLC kompjuterizirana gama kamera s kojom je moguća računalna obrada statičkih programa i dinamičke studije, pa je 1987. uvedena radionuklidna ventrikulografija u mirovanju i opterećenju s radioaktivnim tehnecijem 99m vezanim za eritrocite. Radionuklidna ventrikulografija je dala niz vrijednih anatomskih i hemodinamskih podataka: prikaz oblika i veličine vaskularnih prostora srca i velikih krvnih žila u sistoli i dijastoli, određivanje ejekcijske frakcije, udarnog i minutnog volumena srca, analizu segmentalne kinetike i brzine dijastoličkog punjenja klijetki. Koristila se u dijagnozi srčanih aneurizmi, intrakardijalnih tumora i većih anomalija srca i krvnih žila, a u ergometrijskom testiranju davala procjenu koronarne rezerve. Iste je godine uvedena radiokardiografija kojom se dokazuju intrakardijalni shuntovi s

258

Dr. Ante Vučemilović-Šimunović pokraj DIACAM SPECT gama kamere, Rijeka 2012.

približnom kvantifikacijom njihove veličine. Timom nuklearne kardiologije rukovodi specijalist nuklearne medicine dr. Ante Vučemilović-Šimunović uz asistenciju više medicinske sestre Smiljke Curkan i radiološke tehničarke Ane Samardžić. Na poticaj predstojnika Zavoda na nuklearnu medicinu prof. dr. Antona Burića i šefa Kardiološkog odjela Interne klinike dr. sc. Jurja Kučića u tim je nakon stručnog usavršavanja u Zagrebu kao prva internistica 1987. uključena dr. Ana Radić. Dvije godine kasnije uvedena je planarna perfuzijska scintigrafija miokarda u mirovanju i opterećenju s radioaktivnim talijem 201 i tehnecijem 99m pirofosfatom. Scintigramima rađenima u mirovanju i pod opterećenjem dokazivala se koronarna insuficijencija i lokalizacija i veličina infarktom zahvaćenog područja ili ožiljka. Nabavom SPECT gama kamere s jednim detektorom 1998. godine razvija se jednofotonska emisijska kom- Ante Vučemilović-Šimunović, dr. med., uteriječke nuklearne kardiologije pjuterizirana tomografija pa se uvodi emisijska stres / meljitelj (Vrlika,1948.- Rijeka, 2013.) 201 rest perfuzijska tomografija miokarda s talijem koji se ubrzo zamjenjuje s tehnecijem 99m MIBI-jem. Pored otkrivanja koronarne insuficijencije i kroničnog infarkta miokarda tomografija vođena EKG signalom davala je uvid u funkcije lijeve klijetke. Pod vodstvom dr. Ante Vučemilovića-Šimunovića u radu tima sudjeluju profesorica fizike i matematike Miroslava Wölfl, dr. A. Radić, dr. Ž. Diklić i radiološka tehničarka Ana Samardžić. Ponajprije nastojanjima, od 2003. godine novog predstojnika Zavoda, doc. dr. Aleksandra Smokvine nabavljena je 2005. godine nova tomografska E-cam gama kamera SPECT 2001 s dva detektora koja je omogućila kraće trajanje i kvalitetniju analizu pretraga. Na Zavodu se pretrage rade jednom do dva puta tjedno, a dnevno se obradi približno četiri bolesnika. U radu nuklearnog kardiološkog tima postupno se uključuje veći broj specijalista internista pa uz dr. A. Radić i dr. Ž. Diklić ergometrijska testiranja izvode dr. Bosiljka Siuc-Paro, mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. Milan Nikšić, dr. David Gobić, dr. Vjekoslav Tomulić i dr. Daniela Malić. Premda su ehokardiografije i kompjuterizirane tomografije (CT koronarografije) suzile indikacije 2010. godine urađeno je oko 500 stres scintigrafija miokarda. Kateterizacija srca i koronarografija U namjeri da pronađe siguran i učinkovit put za injiciranje lijekova pri srčanoj resuscitaciji njemački kirurg Werner Forssmann je 1929. pošto su to njegovi asistenti odbili učiniti sam uveo kateter kroz vlastitu kubitalnu venu u desnu pretklijetku. Važnost metode u dijagnostičke svrhe uočena je tek kasnije kada su koristeći pokusne životinje tehniku kateterizacije desnog srca usavršili američki fiziolozi André F. Cournand i Dickinson W. Richards 1941. godine. Odredili su tlakove u desnom srcu i koristeći Fickov princip izračunali minutni volumen srca. Nakon Drugog svjetskog rata 1947. godine Braunan izvodi prvu angiokardiografiju u odrasle osobe.105 U NR Hrvatskoj je prva desnostrana srčana kateterizacija s angiokardiografijom učinjena kod djeteta 1950. godine u kardiološkom laboratoriju Kardiološkog odjela Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu (dr. Suzana Šarić i suradnici). Na istoj klinici dr. Suzana Šarić 1952. godine utemeljuje prvi kateterizacijski laboratorij u Hrvatskoj. 105

W. Forssmann, A. F. Cournand i D. W. Richards primili su Nobelovu nagradu 1956. godine.

259

Na Zavodu za rendgenologiju Opće bolnice ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ na Sušaku prvu desnostranu srčanu kateterizaciju s angiokardiografijom učinio je 1965. godine kirurg dr. Branimir Budisavljević. Radio je u lokalnoj anesteziji prokainom, preparirao venu kubitalis i koristio Cournandov kateter. Zahvatu su asistirali kirurški specijalizant dr. Anton Šepić i instrumentar Josip Dijaković. Sa Mingografom koji je mjerio tlakove u desnom srcu i registrirao elektrokardiogram radio je internist dr. Zlatko Pavlin, a pri angiokardiografiji surađivali rendgenski tehničari Marijan Babić i Valter Mikičić. Laboratorijski tehničari pod vodstvom mr. pharm. Davora Smokvine uradili su oksimetriju. Operacije na otvorenom srcu izravno su povećale broj srčanih kateterizacija jer je za korekciju srčanih grešaka potrebno postaviti točnu dijagnozu koja opravdava ili isključuje kirurški zahvat. Pored urođenih srčanih grešaka indikacije se proširuju i na stečene, napose kombinirane Werner Forssmann kod kojih je neophodno isključiti udruženost s greškom (1904. – 1979.) koja umanjuje ili čak isključuje učinak operacije. Prva lijevostrana srčana kateterizacija kateterom po Judkinsu Seldingerovom perkutanom tehnikom punkcije arterije femoralis učinjena je na Sušaku 1968. godine. Kirurško-internistički i prateći radiološko-laboratorijski tim je bio u istom sastavu. Tom prilikom učinjena je i supravalvularna aortografija, manometrija i oksimetrija koju je

260

Angiografski uređaj na sušačkom Zavodu za rendgenologiju krajem šezdesetih godine. Rendgenski tehničar Marijan Babić provjerava ispravnost šprice za injiciranje kontrastnog sredstva. U pozadini, s njegove desne strane, vidi se Mingograf tvrtke Elema – Schönander koji je služio za elektrokardiografski monitoring i manometriju pri srčanoj kateterizaciji, a u njemu bio inkorporiran i fonokardiograf.

Branimir Budisavljević, dr. med. (Zagreb, 1933. – Rijeka, 2002.)

Prof. dr. sc. Antun Šepić, dr. med.

potpisao šef Centralnog bolničkog laboratorija mr. pharm. Davor Smokvina. U opremi za reanimaciju po prvi puta se nalazio i kardioverter defibrilator. Nakon stručnog usavršavanja dr. Antuna Šepića u Londonu 1971. i 1972. godine (Children Hospital Great Ormond Street, Hammersmith Hospital i Chest Hospital) počinju se intenzivnije raditi kateterizacije srca kod dojenčadi i djece. Uz dr. Šepića pretragu izvode kirurg dr. Branimir Budisavljević i pedijatar dr. Božidar Bosnar, od 1965. šef Kardiopulmološkog odjela Klinike za pedijatriju Dječje bolnice na Kantridi, a anesteziju vodi tim prim. dr. Vlaste Strižić. Koristeći brahijalni pristup, prvu selektivnu koronarografiju u svijetu učinio je u listopadu 1958. Frank Mason Sones u Clevelandu, Ohio, Sjedinjene Američke Države. Kada je vizualizacija koronarnih arterija uvedena kao standardna metoda u dijagnostici koronarne bolesti, počelo se razmišljati o revaskularizaciji srčanog mišića kao krajnjem cilju liječenja ishemije miokarda. Devet godina kasnije, u svibnju 1967. na istoj klinici u Clevelandu René Favaloro učinio je prvu kiruršku revaskularizaciju miokarda ugradivši vensku aortokoronarnu premosnicu (AC by pass graft). Iste godine Melvin Judkins uvodi transfemoralni pristup u izvođenje koronarografije. Na sušačkom Zavodu za radiologiju prvu selektivnu koronarografiju transfemoralnim putom učinio je 1974. godine dr. sc. Antun Šepić uz asistenciju dr. Branimira Budisavljevića, instrumentara Josipa Dijakovića, dr. Zlatka Pavlina i radioloških tehničara Marijana Babića i Valtera Mikičića. S godinama se povećava broj vaskularnih kirurga, angioradiologa, internista-kardiologa, radioloških tehničara i instrumentara koji se bave invazivnom dijagnostikom. Unutar sušačkog tima izvršena je podjela rada pa koronarografije izvode kirurzi dr. A. Šepić, dr. B. Budisavljević, dr. Duje Vukas, dr. Darko Ćuruvija i dr. Miladin Đorđević i angioradiolozi dr. Branko Ružić, dr. Berislav Budiselić i dr. Jasna Vitasović-Zeidler, a srčane kateterizacije internisti dr. Zlatko Pavlin, dr. Juraj Kučić, dr. Fedor Fischer i dr. Marijan Padovan koji se pridružio timu nakon ujedinjenja Internih klinika. U polivalentnoj radiološkoj angiosali invazivni kardiološki zahvati odraslih se rade dva dana u tjednu, u prosjeku pet zahvata dnevno, jer su ostali termini rezervirani za ugradnju trajnih umjetnih elektrostimulatora srca, kateterizacije srca u djece, periferne, cerebralne, renalne i mezenterijalne angiografije, aortografije i kavografije. S vremenom se vaskularni kirurzi prestaju baviti invazivnom dijagnostikom koju preuzimaju angioradiolozi i kardiolozi s izuzetkom djece kod koje uz prof. dr. A. Šepića i dr. B. Budisavljevića

261

kateterizacije srca rade dječji kardiolozi prof. dr. Božidar Bosnar i dr. sc. Vladimir Ahel. Vodstvo Kardiološkog odjela i Interne klinike uspostavlja suradnju s Univerzitetskim kliničkim centrom u Ljubljani pa dr. Marijan Padovan 1984. godine odlazi na stručno usavršavanje u Klinički zavod za radiologiju kod prof. dr. Ive Obreza pri čemu kolegijalnu pomoć pruža bivši riječki student prof. dr. Vladimir Jevtić. Posredstvom kirurga dr. Miladina Đorđevića koji je 1986. prešao raditi na Kliniku za kardiohirurgiju kod prof. dr. Ninoslava Radovanovića uspostavila se suradnja i s Institutom za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) pa su dr. Juraj Kučić 1987. i 1990. i dr. Marijan Padovan 1990. bili na dvotjednim stručnim usavršavanjima na Klinici za kardiologiju (načelnik prof. dr. Đurica Stojšić) u renomiranom vojvođanskom institutu.106 Rat je prekinuo suradnju s Ljubljanom i Sremskom Kamenicom. Više od dvadeset godina stara Siemensova radiološka angiosala učestalo se kvarila, a prilike bile takve da se o nabavci nove moglo samo sanjati. Nakon njezinog definitivnog kvara 1992. prestala se raditi invazivna dijagnostika, a s radom je prestala i sušačka kardijalna kirurgija. Budući da se u Hrvatskoj invazivna kardiološka dijagnostika, intervencijska kardiologija i kardijalna kirurgija radila još samo u Zagrebu, vodstvo odjela i klinike zatražilo je pomoć zagrebačkih kliničkih bolnica. Preopterećene bolesnicima i ranjenicima iz cijele Hrvatske nisu mogle prihvatiti sve naše bolesnike pa su samo rijetki ‘’sretnici’’ bili invazivno obrađeni i operirani u Zagrebu. Uz pomoć prof. dr. Zvonimira Krajcera koji je kao intervencijski kardiolog Leachmanove grupe radio u Houstonu i s kojim se već prije rata uspostavila suradnja bogatiji bolesnici koji su mogli platiti troškove liječenja invazivno su obrađivani i operirani u Episkopalnoj bolnici Svetog Luke. Tijekom ratnih godina godišnje se operiralo tridesetak Riječana što je s obzirom na potrebe predstavljalo ‘’kap u moru’’. Prateći bolesnike na operacijski zahvat u Houston riječki kardiolozi su dobro upoznali rad jednog od vodećih kardiološko-kardiokirurških središta u svijetu. ‘’Ambasadorski program’’ Bolnice Svetog Luke i Teksaškog srčanog instituta (THI) omogućio je njihovo stručno usavršavanje što je, kako se kasnije pokazalo, bilo od izuzetnog značenja za razvoj riječke kardiologije.107 U proljeće 1993. vodstvo odjela i klinike je stupilo u vezu s prof. dr. Mihajlom Šestom voditeljem kardiološkog laboratorija Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Uz njegovu nesebičnu pomoć dr. Željko Plazonić i medicinska sestra Ružica Knežević su tijekom 1993. i 1994. godine proveli četiri mjeseca na stručnom usavršavanju u kardiološkom laboratoriju renomirane zagrebačke klinike. Godinu dana kasnije uspostavila se veza s doc. dr. sc. Šimom Mihatovom predstojnikom Interne klinike KB ‘’Sestre milosrdnice’’ koji nam je također vrlo ljubezno izašao u susret pa se dr. Đuro Marinović 1995. tri mjeseca stručno usavršavao u kardiološkom laboratoriju Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Vinogradske bolnice. Kao neposredni aktivni sudionik tadašnjih pregovaranja mogu svjedočiti da bez njihove ničim uvjetovane pomoći ne bi uspjeli podići riječku invazivnu i intervencijsku kardiologiju na današnju visoku razinu. Velikim zalaganjem Ravnateljstva Kliničkog bolničkog centra na čelu s doc. dr. Žarkom Tomljanovićem i Kliničkog zavoda za radiologiju pod vodstvom prof. dr. Ivana Lovasića otvorena je u travnju 1995. nova polivalentna Siemensova angiosala na Zavodu za radiologiju sušačke bolnice. Angiosala je kupljena vlastitim sredstvima dobivenima od prodaje napuštene bolnice u Ičićima. Invazivnu kardiološku dijagnostiku preuzeli su kardiolozi dr. Željko Plazonić i dr. Đuro Marinović,

262

106 Svekoliki odnosi između Rijeke i Novog Sada su bili na izuzetno visokoj razini. U prosincu 1974. Medicinski fakulteti u Rijeci i Novom Sadu donijeli su odluku o bratimljenju. Slični odnosi su postojali između Ljubljane i Rijeke pa je u bivšoj državi Rijeka bila pobratimljena s Ljubljanom. 107 Osim što je omogućio stručno usavršavanje u Houstonu ‘’Ambasadorski program’’ je pružao savjetodavnu i publicističku pomoć, besplatno dobivanje manjih količina potrošnog materijala za invazivne kardiovaskularne zahvate i novčano povoljnije uvjete za operacijsko liječenje riječkih srčanih i krvožilnih bolesnika. Zbog velikih zasluga prof. dr. Zvonimir Krajcer je postao dopisni član Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Nakon prestanka rada invazivne dijagnostike prvi je u pomoć priskočio prof. dr. Mihajlo Šesto s Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu

pa je 13.studenoga 1996. novoformirani tim na čelu s dr. Plazonićem učinio prvu koronarografiju s lijevostranom ventrikulografijom u novoj angiosali. Ponovno izvođenje koronarografija i srčanih kateterizacija bilo je osnovni preduvjet za početak rada zamrle riječke kardijalne kirurgije. Česti tehnički kvarovi u osam godina staroj polivalentnoj angiosali, činjenica da je kardiolozi mogu koristiti tek dva dana u tjednu, veći broj bolesnika kojima je potrebna invazivna dijagnosti-

263

Zavod za kardiologiju Interne klinike KB ‘’Sestre milosrdnice’’ dao je izuzetan doprinos revitalizaciji riječke invazivne kardiološke dijagnostike – čestitka profesora Mihatova.

264

ka i intervencijsko liječenje, proširenje indikacija, duge liste čekanja i uporna nastojanja vodstva odjela i klinike da se dobije nova angiosala, konačno su urodili plodom pa je koncem 2003. godine otvorena nova angiosala isključivo za srčane bolesnike. Uslijedilo je povećanje invazivnih i intervencijskih zahvata koje bi bilo značajno veće da se kontinuirano raspolagalo s više potrošnog materijala. S godinama raste broj učinjenih pretraga, invazivni tim se stručno usavršava i pojačava novim liječnicima, sestrama instrumentarkama i inženjerima medicinske radiologije. Tako se tijekom 2010. godine učinilo 113 kateterizacija srca, 1.580 koronarografija s lijevostranom ventrikulografijom i 684 perkutanih koronarnih intervencija s postavljanjem stentova, 30% u bolesnika s akutnim infarktom miokarda. Uz iskusne operatere dr. Ž. Plazonića, dr. Đ. Marinovića i mr. sc. Rajka Miškulina pretrage suvereno izvode kardiolozi dr. David Gobić, dr. Vjekoslav Tomulić, dr. Milan Nikšić, mr. sc. Željko Madžar i dr. Tomislav Jakljević.

Polivalentna radioloĹĄka angiosala 1995. godine

Konferencija za tisak prigodom tisuÄ&#x2021;itog invazivnog kardioloĹĄkog zahvata, travanj 1999.

265

Liječnički i sestrinski tim invazivne kardiološke dijagnostike, 2000. godine. S lijeva na desno: Morena Kvaternik, vms. dr. Đuro Marinović, dr. Željko Plazonić, Ružica Knežević-Višnjovski, vms, dr. Rajko Miškulin, dr. Željko Madžar i dr. Zlatko Čubranić

266

Doajeni sušačke invazivne i intervencijske kardiologije. S lijeva na desno: dr. Đuro Marinović dr. Željko Plazonić i dr. Rajko Miškulin

Analiza koronarografskog nalaza. U prvom planu dr. Željko Plazonić, ing. Dajana Bura-Nekić i Marina Klasan, vms, u drugom planu ing. Boris Barac.

Sestrinsko-radiološka ekipa angiosale 2011. S lijeva na desno: Morena Kvaternik, ing. Marijan Krpan, Ružica Višnjovski, ing. Dajana Bura-Nekić, Ines Radovčić, ing. Boris Barac, Valentina Draženović i Vera Šilić

267

INTENZIVNO LIJEČENJE Osnivanje prvih koronarnih jedinica u svijetu i Hrvatskoj

268

U ‘’prekoronarnoj’’ eri bolnička smrtnost u akutnom infarktu miokarda bila je visoka i iznosila oko 35 %. Osim svježe koronarne tromboze i manje nekroze srčanog mišića na određenom broju autopsija nije se našao neposredni uzrok smrti, pa se pretpostavljalo da je smrt nastupila zbog nagle električne nestabilnosti srca, u prvom redu ventrikularne fibrilacije. Umirali su dakle bolesnici čija su srca bila previše dobra da bi prestala kucati. ‘’Sretnici’’ koji su preživjeli prehospitalnu fazu i prve bolničke dane ležali su na odjelima uz povremeni nadzor medicinskog osoblja. Osnivanje koronarnih jedinica u kojima su bili smješteni svi akutno oboljeli životno ugroženi bolesnici s akutnim infarktom miokarda na jednom mjestu, opremljenih posebnom opremom, s izvježbanim osobljem u kardiopulmonalnoj reanimaciji koje je vršilo 24 satni nadzor, počelo je 1962. godine u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Huges Day u Kansas City Bethany Hospital, Brown i Mac Millan u Toronto General Hospital i Lawrence Meltzer u University of Pennsylvania Presbyterian Hospital and Medical Center u Filadelfiji gotovo su istovremeno pristupili organizaciji prvih koronarnih jedinica (CCU) u svijetu. Da bi došlo do njihovog osnivanja trebalo je prijeći dug i trnovit put obilježen nizom izuzetnih dostignuća. Nakon eksperimentalnih studija na životinjama Donald R. Hooker i suradnici su još 1933. objavili novu metodu kardijalne resuscitacije – direktnu, ručnu masažu srca i primjenu elektrošoka izmjeničnom strujom (AC defibrilacija). Claude F. Beck je 1947. prvi primjenio te metode na dječaku kod kojeg je neposredno nakon torakotomije nastupila ventrikularna fibrilacija. Izravnom masažom i defibrilacijom srca Beck je 1956. uspješno oživio 65 godišnjeg liječnika s akutnim infarktom miokarda. Nakon toga se spoznalo da smrtonosna ventrikularna fibrilacija može biti uspješno prekinuta, no valjalo je pronaći način kako izbjeći otvaranje grudnog koša. Zbog toga je od ogromnog značenja bilo otkriće Paula Zolla 1956. da transtorakalnim elektrošokom prekine ventrikularnu fibrilaciju i Williama B. Kouwenhovena 1960. da vanjskom masažom srca održi učinkovitu cirkulaciju do trenutka dok se ne izvrši defibrilacija srca. Bernard Lown je 1962. godine učinio prvu defibrilaciju srca istosmjernom strujom (DC defibrilacija) koja se koristi i danas. Dio bolesnika s akutnim infarktom miokarda umirao je u kompletnom artioventrikularnom bloku niske frekvencije klijetki i asistoliji pa su veliki iskorak u liječenju bradikardnih poremećaja srčanog ritma učinili Paul Zoll 1954. primjenivši transtorakalnu elektrostimulaciju i Seymour Furman i George Robinson koji su 1958. prvi učinili privremenu transvensku elektrostimulaciju srca. Opremljene elektrokardiografskim monitoringom, kardioverter defibrilatorima i privremenim elektrostimulatorima (pacemakerima), s posebno izvježbanim sestrinskim osobljem koje je vršilo stalni nadzor, koronarne jedinice su revolucionirale dijagnostičko-terapijski pristup bolesnicima s akutnim srčanim udarom i po život opasnim tahikardnim i bradikardnim poremećajima srčanog ritma. Njihovu izvanrednu uspješnost u spašavanju života dokazala je studija Thomasa Killipa (1967.) koji je ustvrdio da se hospitalna smrtnost u akutnom infarktu miokarda smanjila za 50 %. Uvođenjem 24 satnog elektrokardiografskog praćenja srčane akcije u bolesnika s akutnim infarktom miokarda pokazalo je da je ventrikularna fibrilacija najčešći uzrok rane smrti koja se može spriječiti srčanom defibrilacijom. Na poticaj prof. dr. Ljube Barića jednog od utemeljitelja suvremene hrvatske Kardiologije prva koronarna jedinica u Hrvatskoj je osnovana 1971. godine unutar Kardiološkog odjela Interne klinike KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ u Zagrebu. Ta je koronarna jedinica ubrzo postala rasadište novih ideja i stavova u liječenju koronarnih bolesnika, edukacijsko središte i poticaj za osnivanje koronarnih jedinica u drugim bolnicama diljem Hrvatske i tadašnje Jugoslavije.

Prof. dr. sc. Ljubo Barić, dr. med. (Knin, 1920. – Zagreb, 2010.) Utemeljitelj prve koronarne jedinice u Hrvatskoj

Prof. dr. sc. Ljubomir Ribarić, dr. med. (Maribor, 1924. – Rijeka, 2009.) Osnivač anesteziološke službe i prve kirurške ‘’šok sobe’’ u Rijeci

Prvu elektrokardioverziju i defibrilaciju srca u bivšoj državi učinio je 1965. godine prof. dr. Srećko Nedeljković na Internoj klinici B Medicinskog fakulteta u Beogradu. Prvi DC defibrilator nizozemske proizvodnje nabavljen je na Odjelu za anesteziju Klinike za kirurgiju OB ‘’Braće dr. Sobol’’ u Rijeci 1968. godine. Elektrokardioverziju-konverziju fibrilacije atrija s apsolutnom tahiaritmijom u sinusni ritam i prvu uspješnu defibrilaciju srca kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda učinio je anesteziolog prim. dr. Ljubomir Ribarić, kasnije profesor na riječkom Medicinskom fakultetu i jedan od doajena hrvatske anesteziologije. Intenzivne njege Internih klinika riječkih bolnica Zbog povećanog prijema i primjerenijeg liječenja naglo oboljelih životno ugroženih internističkih, napose srčanih bolesnika, početkom šezdesetih godina na Internim klinikama osnovane su ‘’infarktne njege’’ – manje sobe s četiri postelje. Tijekom jutarnjih sati bolesnike su nadzirale dr. Božena Kopajtić na sušačkoj i dr. Alma Polić na riječkoj klinici, a u popodnevnim i noćnim satima dežurni specijalisti i službujuće medicinske sestre. Nakon položenog specijalističkog ispita 1962. godine na sušačkoj Internoj klinici nadzor nad bolesnicima preuzima dr. Veljko Čabrijan. U primjerenijem prostoru (jedna dvokrevetna i jedna šestkrevetna soba) se osniva 1966. Intenzivna njega u kojoj danonoćni nadzor nad bolesnicima obavljaju četiri medicinske sestre – Mira Šporer, Nada Randić-Benčić, Josipa Barbalić-Klesnik i Nedjeljka Jerčinović-Jardas koje prate bolesničke životne funkcije, obavještavaju liječnike o njihovim promjenama i po odredbama poduzimaju potrebne terapijske mjere. Iduće godine nabavljen je složeni uređaj Cardiocontroler Godardt s elektrokardiografskim monitorom, EKG papirom, pisačem, alarmom, DC defibrilatorom i privremenim elektrostimulatorom srca. Uz dr. V. Čabrijana u Intenzivnoj njezi radi i dr. Milan Prica. Godine 1968. učinjena je prva defibrilacija srca kod bolesnika s ventrikularnom fibrilacijom u akutnom infarktu miokarda (dr. V. Čabrijan i dr. M. Prica). Tri godine kasnije dr. Čabrijan osniva Poluintenzivnu njegu s četiri

269

postelje prostorno povezanu s Intenzivnom njegom u kojoj većinom leže bolesnici s preboljelim akutnim infarktom miokarda. Intenzivna njega je tada opremljena zidnim elektrokardiografskim monitorima, pokretnim uređajem s elektrokardiografskim monitorom i srčanim defibrilatorom i pokretnim trokanalnim elektrokardiografom. Povećava se medicinski kadar pa pored dr. Čabrijana kao stalni specijalist od 1973. godine počinje raditi dr. Đorđe Živanović, uz devet medicinskih sestara i specijalizante interne medicine. Godine 1972. i formalno je osnovan Odsjek intenzivne njege čiji šef postaje dr. Veljko Čabrijan, a glavna medicinska sestra Nedjeljka Jerčinović-Jardas. Zbog bolje kontrole srčane aktivnosti pri prvom ustajanju bolesnika u Poluintenzivnoj njezi se iste godine uvodi telemetrija, a 1974. nabavlja novi telemetrijski aparat koji omogućava praćenje bolesnika na većoj udaljenosti. Sličan razvoj službe za zbrinjavanje naglo oboljelih životno ugroženih bolesnika može se pratiti na riječkom Kardiopulmološkom odsjeku osnovanom 1968. godine. Kako je već navedeno, početkom šezdesetih godina osnovana je ‘’infarktna njega’’ u kojoj se pod vodstvom prim. mr. sc. Alme Polić liječe bolesnici s akutnim infarktom miokarda, po život opasnim srčanim aritmijama i totalnim atrioventrikularnim blokom s Adams-Stokesovim sindromom. Nadzor nad njima 1966. godine preuzima novi specijalist dr. Josip Roje. Formira se tim medicinskih sestara na čelu s Vidosavom Lukić koje u smjenama 24 sata nadziru bolesnike, a krajem šezdesetih godina nabavljeni su elektrokardiografski monitori, DC defibrilator i privremeni srčani elektrostimulator. Valja zabilježiti da su nakon primarijusa Ribarića prve defibrilacije srca kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda učinili dr. Josip Roje i prim. mr. sc. Alma Polić 1969. godine, a prvu ugradnju privremenog elektrostimulatora srca kod bolesnika s totalnim atrioventrikularnim blokom i Adams-Stokesovim sindromom torakovaskularni kirurg prim. dr. Antun Škarpa. Riječka internistička Intenzivna njega sa šest postelja nalazi se u sastavu Kardiopulmološkog odsjeka do 1974. godine kada postaje samostalan odsjek Klinike pod vodstvom dr. Josipa Roje. Zbog malobrojnih internista-kardiologa bolesnike u intenzivnim njegama tijekom dežurstva nadziru službujući specijalisti opće interne medicine.

270

Po stranim licencijama proizvedena medicinska elektronska oprema u bivšoj državi je bila loše kvalitete i često se kvarila (karikatura Otta Reisingera)

Uz najbrojnije srčane bolesnike u intenzivnim njegama se liječe gastroenterološki s obilnim krvarenjima (duodenalni i želučani vrijed, erozivni gastritis, varikoziteti jednjaka u cirozi jetre, rak želuca), akutni pankreatitisi, kolecistitisi, kolangitisi i toksični hepatitisi, plućni bolesnici s astmatskim statusom, akutnim respiratornim distres sindromom, plućne tromboembolije, lobarne pneumonije i spontani pneumotoraksi. Često se liječe šokna stanja, primjerice dehidracijski, endotoksični i anafilaktični šok, hipertenzivne krize i dijabetične-hiperglikemične ketoacidoze i kome. Rijetko se hospitaliziraju feokromocitomi s hipertenzivnim krizama i srčanim aritmijama, paratireoprivne hipokalcemijske tetanije, akutne insuficijencije kore nadbubrežne žlijezde, Addisonske krize, tireotoksične oluje i miksedemske kome. Zbrinjava se i bolesnike otrovane lijekovima i opojnim drogama, hranom i plinovima, ubodima i ugrizima otrovnih životinja (morski pauk, poskok, crna udovica i stršljenovi), pogođene toplinskim udarom i sunčanicom, udarom groma i električne struje te utopljenike. U sušačkoj bolnici koja nije imala Neurologiju i Infektologiju u hitnoći se primalo i bolesnike s cerebrovaskularnim inzultima i akutnim infektivnim septičnim stanjima. Hematološki bolesnici s akutnim leukemijama i agresivnim limfomima u sepsi i/ili hemoraškoj dijatezi liječeni su u polusterilnim manjim sobama na odjelima, a bolesnici s akutnom renalnom insuficijencijom u sušačkom Centru za dijalizu. Rad u intenzivnim njegama se razlikovao od rada na ostalim internim odsjecima (odjelima) zbog težine stanja primljenih bolesnika i prirode posla koji je psihofizički vrlo zahtijevan. Za liječenje životno ugroženih bolesnika valjalo je imati veliko opće internističko znanje, posjedovati brze reflekse, ‘’čvrstu petlju’’ i određene vještine. Istini za volju valja napomenuti da su pored stalno zaposlenih liječnika u radu intenzivnih njega sudjelovali svi odjelni specijalisti, napose šefovi odsjeka (odjela) koji su dolazili pregledavati ‘’svoje’’ bolesnike, određivali i izvodili dijagnostičkoterapijske zahvate te nakon stabilizacije životnih funkcija premještali bolesnike na vlastite odjele. Nakon jutarnjeg stručnog sastanka obavila se vizita i podijelila terapija. Liječnici su potom izvodili dijagnostičko-terapijske postupke, pisali povijesti bolesti, uputnice, otpusnice i otpusna pisma, konzilijarno pregledavali u kirurškim ‘’šok’’ sobama, obavljali preglede u općoj specijalističkoj internističkoj i kardiološkoj ambulanti i radili neinvazivnu i invazivnu dijagnostiku u kardiološkom laboratoriju i angiosali (kateterizacije srca i ugradnje privremenih i trajnih elektrostimulatora srca). Pored njege bolesnika, medicinske sestre su obavljale rutinske poslove – vađenje krvi i drugih uzoraka za laboratorijske analize, pripremale i davale parenteralne lijekove, asistirale liječnicima pri izvođenju dijagnostičko-terapijskih zahvata, brinule o nabavi lijekova, sanitetskog materijala, prispjelim laboratorijskim nalazima i obavljale ‘’stotine’’ manjih poslova. Stalno prisutne u intenzivnim njegama u svakom su trenutku morale znati gdje se liječnici nalaze, jer je kod bolesnika često dolazilo do naglog pogoršanja bolesti ili hitnih prijema, nerijetko u kardiopulmonalnom arestu. Tada je liječničko-sestrinski tim radio brzo i učinkovito po A, B, C i D shemi sve do povratka u život ili letalnog egzitusa. Postupak oživljavanja je trajao najmanje 45 minuta, a u određenim slučajevima se oživljavalo satima.108 Po završetku radnog vremena službu u intenzivnim njegama preuzimali su dežurni specijalisti.109 S obzirom da se u dežurstvu najčešće primalo srčane bolesnike, malobrojni kardiolozi su često pozivani u bilo koje doba dana ili noći da hitno dođu na kliniku, napose u slučajevima kada je kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda nastupio totalni atrioventikularni blok s Adams-Stokesovim sindromom, pa je trebalo ugraditi privremeni elektrostimulator srca. Plaćene pripravnosti i mobilne telefonije u to vrijeme nije bilo pa kada se kardiolozi nisu nalazili kod kuće, 108 A, B, C i D shema: Airway (osiguranje prohodnosti dišnih putova), Breathing (umjetno disanje), Circulation (održavanje učinkovite cirkulacije, vanjska masaža srca) i Defibrillation-Definitive treatment (defibrilacija srca i konačno zbrinjavanje). 109 U ljetnim mjesecima većina specijalista je koristila godišnje odmore pa su na odjelima / klinikama dežurali specijalizanti pri kraju internističkog staža što službeno nije bilo dozvoljeno, ali se toleriralo. Kod kuće, ‘’pri telefonu’’, su bili specijalisti koji su na poziv dolazili na kliniku kada bi zaključili da dežurni specijalizanti nisu u stanju zbrinuti hitno primljene ili već hospitalizirane bolesnike.

271

a vaskularni kirurzi u dežurnoj kirurškoj službi, službujući internisti snalazili su se najbolje kako su znali i umjeli. Bolesnici su dobivali infuziju orciprenalina ili izopropilnoradrenalina, pažljivo su brojene kapi i praćena srčana akcija na EKG-monitorima u nadi da neće nastupiti opetovane ventrikularne tahikardije ili ventrikularna fibrilacija. Slobodno se može reći da je strah liječnika gotovo bio jednak strahu bolesnika, a jedni i drugi su u sebi ‘’molili Boga’’ da prežive dežurstvo! Anesteziolozi su dolazili u pomoć kada je u srčanom zastoju trebalo učiniti endotrahealnu intubaciju ili intravensku anesteziju kod hitne elektrokardioverzije. Kirurge se pozivalo da urade venesekciju kada punkcijom površinskih vena nije bilo moguće pristupiti krvotoku. Sredinom sedamdesetih godina nabavljeni su sterilni setovi s iglom, žicom vodilicom i kateterom pa su anesteziolozi prvi započeli s perkutanom punkcijom subklavijalnih, femoralnih i jugularnih vena. S vremenom su internisti naučili ove vještine, a mlađi specijalisti u koje se tada ubrajao i pisac ovog teksta, dodatno su usavršavali tehniku venesekcije i punkcije dubokih vena vježbajući na leševima u bolničkoj mrtvačnici! Po učestalosti hitnih prijema na drugo mjesto su dolazili bolesnici s akutnim krvarenjem iz gornjih dijelova gastrointestinalnog trakta najčešće uzrokovanog krvarećim duodenalnim vrijedom. Dežurni internisti su primjenili nazogastričnu sondu, blokatore histaminskih H2 receptora (cimetidin), transfuzije krvi i zauzeli ekspektativan stav. Ako se prateći vitalne i hemodinamske parametre vidjelo da krvarenje ne prestaje i bolesniku prijeti hemoragični šok konzultiralo se dežurne kirurge koji su operacijskim putem najčešće uspijevali zaustaviti krvarenje. Kirurška ekipa je u svom sastavu uvijek imala digestivnog (abdominalnog) kirurga pa su i zahtijevni zahvati poput resekcije želuca, piloroplastike i vagotomije, čak i subtotalne gastrektomije rađeni u hitnoći. Uzrok krvarenja kod bolesnika s hematemezom i melenom nije uvijek bio jasan pa se hitna dijagnostička dilema ponekad rješavala ex iuvantibus – postavljanjem Sengstaken-Blakemoreove sonde i primjenom vazopresina u intravenskoj infuziji 5% glukoze. U tim je slučajevima prestanak krvarenja upućivao na prsnuće varikoziteta jednjaka (i fundusa želuca), a nastavak u prilog ero-

272

Liječnici i medicinske sestre sušačkog Odjela intenzivne njege 1978.(?) S lijeva na desno u prvom planu: dr. Ante Matana, dr. Veljko Čabrijan i dr. Vladimir Rukavina. Stoje Božica Medved, Elza Rak, Mirjana Topić, dr. Nada Smokvina i Herta Trnčik

zivnog gastritisa ili peptičkog vrijeda!110 Znalo se dogoditi da krvarenje iz varikoziteta ne prestaje na poduzete konzervativne mjere i bolesnicima prijeti smrt zbog iskrvarenja. Tada su u bolnicu hitno pozivani vaskularni kirurzi koji su smrtonosno krvarenje (najčešće) uspjeli zaustaviti portokavalnom ili splenorenalnom anastomozom. Operacija se zbog vitalne indikacije radila kao ultima ratio unatoč zastrašujuće poslijeoperacijske smrtnosti jer u to vrijeme drugog terapijskog izbora nije bilo. ‘’Sretnici’’ koji su nakon izlaska iz hepatargije ostali na životu imali su posljedičnu kroničnu portalnu encefalopatiju s kojom su živjeli godinama. Kako bi se barem donekle spoznale brojne poteškoće s kojima su se borili liječnici i medicinske sestre prikazao sam par tadašnjih terapijskih postupaka, a na ovom mjestu dodati ću i neke specifičnosti koje su se odnosile prvenstveno na internističku Intenzivnu njegu sušačke bolnice. Bolesnike s astmatskim statusom liječilo se primjenom kisika, adrenalina, aminofilina i brzo djelujućih kortikosteroida, a kod prijeteće CO2 narkoze premještalo na Odjel za anesteziologiju i intenzivno liječenje Klinike za kirurgiju zbog primjene umjetne respiracije jer internistička intenzivna njega nije posjedovala vlastite mehaničke respiratore. U sušačku bolnicu koja je bila bez Neurologije i Infektologije znali su u dežurstvu ‘’zalutati’’ neurološki bolesnici s akutnim cerebrovaskularnim incidentima (krvarenje, embolija, tromboza, ruptura aneurizme), epileptičnim statusima i zarazni bolesnici s akutnim alimentarnim intoksikacijama i sepsama. Nakon pružene prve pomoći, telefonski su konzultirani dežurni neurolozi i infektolozi u riječkoj bolnici pa se po njihovim uputstvima započelo s primjerenim liječenjem, a čim se kliničko stanje bolesnika poboljšalo prebačeni su na odgovarajuće odjele (klinike) riječke bolnice. Valja ponovo naglasiti da je postojalo veliko razumijevanje i zajedništvo liječnika u obama bolnicama pa se u slučajevima kod kojih je to zaista bilo neophodno hitno dolazilo i pomagalo dežurnim liječnicima iako nije bilo plaćene pripravnosti. ‘’Ključ’’ uspješnog rada intenzivnih njega su bile (i ostale) medicinske sestre koje su u smjenama obavljale 24 satni nadzor nad bolesnicima. Bila je to i ostala sestrinska elita posebno educirana u elektrokardiografiji i kardiopulmonalnoj reanimaciji. Danju i noću bez prestanka su bdjele nad bolesnicima, njegovale, davale lijekove, savjetovale i tješile, obavještavale liječnike o svim promjenama kliničkog stanja i elektrokardiografskog monitoringa i dragocjenim sugestijama pomagale u donošenju ponekad teških dijagnostičkih i terapijskih odluka. Od stotina sestara koje su prošle dril rada u intenzivnim njegama riječkih Internih klinika posebno su se izdvajale Maja Živanović, Mira Šporer-Sveško, Nada Randić-Benčić, Josipa BarbalićKlesnik, Nedjeljka Jerčinović-Jardas, Olga Marinac-Nebić, Vidosava Lukić, Herta Trnčik-Lubiana, Kata Jelić-Krivičić, Anđelka Čargonja, Svetlana Stanimirović-Prpić, Snježana Juretić-Marinović, Elza Rak-Relja, Marija Ćupurdija i Slavica Arsić-Vrban i medicinski tehničari Vlado Provči, Goran Vrban, Emin Bajramović, Nenad Perušić i Nenad Kvaternik. Valja spomenuti i medicinske sestre s kardioloških odjela koje su uvijek dolazile u pomoć kada je postalo ‘’gusto’’ od kojih su pojedine, primjerice Ankica Pavelić-Večerina i Dubravka Hlača-Zamlić cijeli svoj radni vijek provele radeći sa srčanim bolesnicima. Većina je danas u mirovini, dio još uvijek aktivan u izvanbolničkoj službi i nastavi u Školi za medicinske sestre, a pojedine su nažalost prerano otišle u dobra spominjanja. Intenzivne njege se postupno prostorno proširuju, opremaju suvremenom opremom i kadrovski pojačavaju novim liječnicima i medicinskim sestrama. Do potpunog ujedinjenja Kardioloških odjela 1984. godine zajedno imaju 12 postelja, a u njima kao specijalisti internisti kardiolozi 110 Hitna ezofagogastroduodenoskopija sa sklerozacijom i elektrokoagulacijom krvarećih lezija i (ili) endoskopska ligatura varikoziteta jednjaka tada se nije radila, a varikoziteti jednjaka i fundusa želuca dokazivani su nakon prestanka krvarenja rendgenskim pregledom barijevom kašom ili splenoportografijom. Ezofagogastroduodenoskopije su se počele raditi sredinom sedamdesetih godina. Zbog malog broja gastroenterologa-endoskopičara nije se organizirala 24 satna pripravnost, pa su rađene samo u redovnom radnom vremenu.

273

Dr. Veljko Čabrijan okružen medicinskim sestrama. S lijeva na desno: Herta Trnčik, Nada Narančić-Ožbolt i Zdenka Vlah

i internisti kardiološkog usmjerenja rade prim. dr. Josip Roje, dr. Karlo Stanić, dr. Đuro Marinović i dr. Ana Radić-Rupčić u riječkoj i dr. Veljko Čabrijan, dr. Juraj Kučić i dr. Bosiljka Siuc-Paro u sušačkoj intenzivnoj njezi. Prvi suradnik dr. Čabrijana dr. Đorđe Živanović otišao je 1979. u opatijsku Thalassotherapiju. Intenzivna njega – Koronarna jedinica – Odjel za intenzivno liječenje sušačke Kardiologije

274

Nakon ujedinjenja Klinika opća internistička intenzivna njega na Sušaku se pretvara u intenzivnu njegu srčanih bolesnika. Naglo oboljeli životno ugroženi gastroenterološki, hematološki, endokrinološki i imunološki bolesnici liječe se u Intenzivnoj njezi riječkog lokaliteta, a nefrološki i pulmološki na matičnim sušačkim odjelima. U Intenzivnoj njezi se hospitaliziraju bolesnici s akutnim intramuralnim i transmuralnim infarktom miokarda, nestabilnom anginom pektoris i akutne insuficijencije lijeve klijetke uzrokovane akutnim srčanim udarom, naglom dekompenzacijom lijevostranih srčanih grešaka i akutnim miokarditisom (kardijalne astme i kardiogeni plućni edemi). Pored akutno oboljelih koronaropata koji su najčešće zastupljeni, liječe se i bolesnici s akutno nastalim ili naglo pogoršanim kroničnim poremećajima atrioventrikularnog i sinoatrijalnog provođenja (totalni atrioventrikularni i sinoatrijalni blokovi), paroksizmalnim supraventrikularnim tahikardijama i tahiaritmijama, postojanim ventrikularnim tahikardijama, akutnim plućnim tromboembolijama, hipertenzivnim krizama, disecirajućim aneurizmama aorte i iznenadnim srčanim zastojima. Za prve šefove Odsjeka intenzivne i Odsjeka postintenzivne njege Kardiološkog odjela postavljeni su dr. Veljko Čabrijan i prim. dr. Josip Roje. Dr. Čabrijan je 1987. imenovan pomoćnikom predstojnice Klinike profesorice Kopajtić i nastavlja raditi na novoosnovanom Odsjeku za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, a primarijus Roje iste godine preuzima Koronarnu jedinicu s postkoronarnom njegom. Obojica rade na Kardiološkom odjelu do 1993. godine kada dr. Čabrijan odlazi u mirovinu, a primarijus Roje postaje župan Primorsko-goranske županije. Koronarnu

jedinicu od 1993. do 2005. vodi dr. Đuro Marinović, a koncem 2005. kada je preimenovana u Odjel intenzivnog liječenja vodstvo preuzima mr. sc. Željko Madžar koji se nalazi na njegovom čelu do konca 2010. godine. Od stvaranja jedinstvenog Kardiološkog odjela do 1993. godine u Intenzivnoj njezi/Koronarnoj jedinici radili su dr. V. Čabrijan, prim. dr. J. Roje, dr. J. Kučić, dr. B. Siuc-Paro, dr. A. Radić, dr. Đ. Marinović, dr. Ž. Mavrić, dr. Ž. Plazonić i dr. L. Zaputović. Dr. Đuro Marinović i dr. Željko Plazonić ostaju u Koronarnoj jedinici, a njima se 1993. nakon položenog specijalističkog ispita pridružuje dr. Rajko Miškulin. Godine 1990. osnovan je Odsjek intenzivne skrbi usko povezan s Koronarnom jedinicom, kojeg do njegovog ukidanja 2002. redom vode dr. Ž. Plazonić, dr. Đ. Marinović i dr. R. Miškulin. U poslijeratnom razdoblju kroz Koronarnu jedinicu/Odjel intenzivnog liječenja prošli su svi specijalizanti interne medicine od kojih će tijekom idućih godina dr. Željko Madžar , dr. David Gobić, dr.Vjekoslav Tomulić, dr. Daniela Malić, dr. Tomislav Jakljević i mr. sc. Sandro Brusich postati internisti kardiološkog usmjerenja.111 U studenom 1996. dr. Ž. Plazonić i dr. Đ. Marinović počinju raditi i u invazivnom kardiološkom laboratoriju, a 2003. se pridružuje dr. R. Miškulin. Postupno se stvara novi internistički tim Odjela intenzivnog liječenja – mr. sc. Ž. Madžar, dr. D. Gobić, dr. V. Tomulić, dr. T. Jakljević i dr. Milan Nikšić primljen na Kliniku u svojstvu specijaliste 2004. godine. Svi navedeni internisti dio radnog vremena provode i u angiosali. U velikoj mjeri promijenio se i sastav sestrinske ekipe. Najveći broj sestara je napustio bolničku službu i otišao raditi u primarnu zdravstvenu zaštitu i školu za medicinske sestre, dio prešao na druge bolničke odjele, a najiskusnije – Vera Šilić, Morena Kvaternik, Ružica Knežević – Višnjovski, Ines Radovčić i Valentina Draženović su postale instrumentarke u angiosali. Ostale „veteranke“ Elza Relja, Andrijana Verzon, Danila Pešut, Andrea Mavrinac, Vesna Gašparović, Tatjana Vraneš, Dragica Drvenšek, Željka Mijolović, Irena Miholjević i Iva Šare i danas (2010.) predstavljaju okosnicu profesionalnog i vrijednog sestrinskog sastava Odjela intenzivnog liječenja.

Dr. Đuro Marinović prije početka vizite u Koronarnoj jedinici 111 Intenzivna njega ((Koronarna jedinica) je bila prvo radno mjesto svih specijalizanata interne medicine. Uz nadzor specijalista valjali su se čim prije osposobiti za rad u Hitnom medicinskom traktu kao najmlađa dežurna internistička služba.

275

Nakon osnivanja Koronarne jedinice 1987. koja je 2005. godine preimenovana u Odjel intenzivnog liječenja uveden je niz novih dijagnostičko-terapijskih postupaka. Pošto su u Općem dijelu već djelomično spomenuta, na ovom ću mjestu navesti samo najvažnija dostignuća: 1. Dijagnoza perakutnog infarkta miokarda poboljšana je brzim određivanjem izoenzima kreatinin fosfokinaze (CKMB) i troponina I i T, a akutne plućne tromboembolije i duboke venske tromboze D – dimer testom. 2. Kao jedna od prvih dijagnostičkih metoda prijeteće tamponade srca, akutne plućne tromboembolije i disekcije aorte koristi se transtorakalna i transezofagijska ehokardiografija. 3. Primjenom infuzomata-perfuzora osigurano je točno doziranje parenteralnih lijekova. 4. Umjesto mjerenja centralnog venskog tlaka (CVT) uvedeno je hemodinamsko monitoriranje balon flotirajućim Swan-Ganzovim kateterima. 5. Elektrokardioverzija se radi bez prisutnosti anesteziologa. 6. Endotrahealnu intubaciju i ventilaciju s vlastitim umjetnim respiratorima samostalno izvode kardiolozi. 7. U prijetećoj tamponadi srca perikardiocenteza se radi perkutanom punkcijom i drenažom perikarda pod kontrolom ultrazvuka. 8. Uvedena je fibrinolitička terapija u akutnom STEMI infarktu miokarda, masivnoj plućnoj tromboemboliji i trombozi umjetnih srčanih zalistaka. 9. U akutnom infarktu miokarda primjenjuje se intravenska terapija beta1 blokatorima adrenergičnih receptora. 10. U akutnom STEMI infarktu miokarda unutar 12 sati od početka boli izvodi se perkutana koronarna intervencija s balon dilatacijom ‘’infarkt odgovornih arterija’’ i postavljanjem stentova. 11. Akutni disekantni hematom torakalne i abdominalne aorte liječi se ugradnjom aortalnih graft stentova. 12. U liječenju kardiogenog šoka primjenjuju se inotropni lijekovi, potpora mehaničkom ventilacijom i intraaortalnom balon crpkom te hitna perkutana koronarna ‘’rescue’’ intervencija.

276

Gotovo svi stariji specijalisti koji danas rade na Zavodu uključujući predstojnika Klinike profesora Mavrića dobar su dio radnog vijeka proveli radeći s najtežim srčanim bolesnicima. Uz osnivače internističkih intenzivnih njega dr. Veljka Čabrijana i prim. dr. Josipa Roju posebno priznanje pripada dugogodišnjem pročelniku Koronarne jedinice dr. Đuri Marinoviću i glavnoj medicinskoj sestri Elzi Rak-Relji koja punih 38 godina radi s najtežim bolesnicima i uspješno predvodi sestrinski tim. U liječenju srčanih i krvožilnih bolesti, napose koronarne bolesti postignut je ogroman napredak. Kada bi se vremeplovom vratili u doba profesora Novaka i Kučića vidjeli bi da su bolesnici s akutnim infarktom miokarda ležali u postelji najmanje tri tjedna, a prvi put ustali za šest tjedana. Osim kisika, morfina, nitroglicerina i nitrata s dugotrajnim djelovanjem (Vaquezova otopina i Scherfov prašak) drugi lijekovi nisu postojali. U slučaju komplikacija, izuzevši lagane ili umjerene srčane dekompenzacije koja se liječila preparatima digitalisa i živinim diureticima, bolesnici su umirali nerijetko u najboljoj životnoj dobi, a ‘’sretnici’’ koji su čudom preživjeli teži oblik srčanog udara ostali su doživotni invalidi na teret sebi, obitelji i društvu. U današnje vrijeme, unutar 12 sati po nastupu akutnog srčanog udara, radi se hitna koronarografija i perkutana koronarna intervencija s proširenjem ‘’infarkt odgovornih arterija’’ i postavljanjem stentova. Uz popratno liječenje najčešće beta1 blokatorima, antiagregantnim lijekovima, hipolipemicima i hipotenzivima nakon rehabilitacije od tri tjedna u posebnim središtima većina bolesnika je za dva mjeseca radno sposobna za poslove koje su obavljali prije nastupa bolesti.

Medicinske sestre uz komatoznog bolesnika, Sušak 2012. S lijeva na desno: Danila Pešut, Daliborka Krištić, Željka Mijolović i Elza Relja.

Na završetku ovog poglavlja, premda s dobrom dozom subjektivnosti, potrebno je dodati ovu rečenicu: „Ako je točno da je interna kraljica medicine, tada je kardiologija njezina zlatna kruna, a briljanti i dijamanti koji u njoj sjaje su jedinice intenzivnog liječenja srčanih bolesnika“.

277

UMJETNA ELEKTROSTIMULACIJA SRCA

278

U kardiologiji je elektrodijagnostika dostigla vrhunac pronalaskom elektrokardiografa, a elektroterapija izumom defibrilatora i elektrostimulatora (pacemakera) srca. Elektrostimulacija srca bez dvojbe spada u deset najvećih dostignuća medicine i medicinske tehnike u prošlom stoljeću. Počeci primjene elektroterapije u liječenju smrtonosnih poremećaja srčanog ritma sežu u početke pedesetih godina prošlog stoljeća kada je kanadski inženjer elektrotehnike John A. Hopps 1950. konstruirao prvi vanjski srčani elektrostimulator. Da bi radio, uređaj je morao biti žicama priključen na elektroenergetsku mrežu ili akumulator. Osnivač ‘’Medtronica’’ i danas jednog od najznačajnijih proizvođača elektrostimulatora, Earl Bakken je 1952. izumio prvi tranzistorski vanjski srčani elektrostimulator kojeg su bolesnici nosili na remenu oko struka. Godine 1954. Paul Zoll je prvi u svijetu primjenio vanjsku, transtorakalnu elektrostimulaciju srca kod bolesnika s kompletnim atrioventrikularnim blokom, a Seymour Furman i George Robinson su 1958. godine prvi primjenili transvenoznu privremenu elektrostimulaciju srca. Zajedno sa stručnjacima Instituta ‘’Ruđer Bošković’’ u Zagrebu dr. Mladen Štulhofer s Kirurškog odjela OB ‘’Dr. Ozren Novosel’’ je 1958. godine konstruiJohn A. Hopps (1919. – 1998.) rao prvi privremeni baterijski elektrostimulator srca u Hrvatskoj. Osmog listopada 1958. u stockholmskoj Sveučilišnoj bolnici Karolinska kirurg Aake Senning i inženjer elektrotehike Rune Elmquist kirurškim putom ugrađuju prvi trajni (unutarnji) srčani elektrostimulator bolesniku Arne Larssonu koji je hopitaliziran zbog opetovanih asistolija u kompletnom atrioventrikularnom bloku. Time su dokazali da je moguća elektrostimulacija srca, a da pritom bolesnik ne ovisi od izvantjelesnog izvora električne energije. Bio je to ogroman napredak unatoč činjenici da se baterija elektrostimulatora morala izvana puniti svakih par sati električnom energijom. Prvi trajni unutarnji, asinkroni (‘’fiksni’’) elektrostimulator srca u SFR Jugoslaviji ugradio je kirurški tim Klinike za kirurgiju KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu pod vodstvom dr. Mirama Pasinija 1964. godine. U Rijeci su prvu ugradnju trajnog asinkronog elektrostimulatora fiksnog ritma ventrikularne stimulacije srca uradili 1970. godine kirurški timovi Klinika za kirurgiju OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i OB ‘’Braće dr. Sobol’’ pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića i prof. dr. Andrije Longhina. Pod nadzorom prof. dr. Mire Košaka, kardijalnog kirurga i predstojnika Klinike za kirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani, elektrostimulator je na Sušaku ugradio profesor Frančišković. Asistirali su dr. Branimir Budisavljević, dr. Antun Šepić i medicinski tehničar-instrumentar Josip Dijaković, opću endotrahealnu anesteziju vodila prim. dr. Vlasta Strižić, a zahvatu prisustvovao internist dr. Zlatko Pavlin. U riječkoj bolnici elektrostimulator je ugradio profesor Longhino uz asistenciju prof. dr. Mirama Pasinija s Klinike za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu i prim. dr. Antuna Škarpe, anesteziju vodio prim. dr. Ljubomir Ribarić, a zahvatu prisustvovali internisti prim. mr. sc. Alma Polić i dr. Josip Roje. Bolesnici s totalnim atrioventrikularnim blokom i Adams-Stokesovim sindromom operirani

Operacijski protokol ugradnje prvog trajnog elektrostimulatora srca u OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’, studeni 1970.

su u općoj endotrahealnoj anesteziji, baterije elektrostimulatora su ugrađene pod kožu lijeve pektoralne regije, a elektrode nakon minimalno invazivne torakotomije prišivene za epikard desne srčane klijetke. Sljedećih je godina razvoj elektrostimulacije tekao uz brojne teškoće, primjerice kompetitivni ritam, zatajivanje živinih baterija, prijelome elektroda, infekcije ležišta i sl., ali i niz novih sazna-

279

Ugradbeni ‘’fiksni’’ pacemaker Ectocor, Cordis. Na rendgenogramu se vidi položaj pet serijski spojenih živinih baterija i tiskane pločice s elektroničkim komponentama. Prvi modeli pacemakera su generirali impulse stalne frekvencije 70 u minuti.

280

nja. Umjesto fiksnih, asinkronih uređaja, ugrađuju se ‘’on demand’’, sinkroni elektrostimulatori, a umjesto torakotomije i ugradnje elektrode na površinu srca S. Furman je predložio postavljanje elektrodnog katetera putem gornje šuplje vene u vrh desne srčane klijetke kirurškim putom kojeg u modificiranoj verziji koristimo i danas. Za rad elektrostimulatora potrebno je da baterije inkorporirane u hermetički zatvorenom kučištu napajaju električnom energijom elektroničko-računarski dio (generator impulsa). Nakon baterija za ponovno napajanje (NiCd), živinih (ZnHg) i atomskih (izotop plutonija238) konačno je rješenje pronašao američki inženjer Wilson Greatbatch primjenivši litijeve baterije. Od početka primjene, elektrostimulacija kao terapijski postupak ima sve šire indikacije, broj bolesnika s ugrađenim elektrostimulatorom se povećava pa raste i broj specijalista koji se u riječkim bolnicama bave elektrostimulacijom srca. Uz naprijed navedene, elektrostimulacijskom timu se pridružuju dr. Đorđe Živanović, dr. Juraj Kučić, dr. Duje Vukas, dr. Damir Dimec i dr. Darko Ćuruvija u sušačkoj, a prim. dr. sc. Ivan Dreščik, dr. Karlo Stanić i dr. Ana Radić-Rupčić u riječkoj bolnici. U to vrijeme na kardiološkim odjelima nisu postojali odsjeci za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca pa se bolesnici hospitaliziraju u jedinicama intenzivnih ili postintenzivnih njega. Nakon operacijskog zahvata i većinom urednog poslijeoperacijskog tijeka koji je trajao približno tjedan dana, bolesnici su otpuštani na kućnu njegu i naručivani na kontrolne ambulantne preglede. Na sušačkoj Internoj klinici je 1974. godine nabavljen uređaj za elektronsku fotoanalizu impulsa elektrostimulatora tzv. SUSI francuske tvrtke Électronic Appliqué (ELA), prvi u bivšoj državi, izuzetno koristan u detekciji grešaka u elektrostimulacijskom sustavu, primjerice brzog pražnjenja živinih baterija, oštećenja izolacije elektroda, pomaka elektroda itd. Metodu je uveo dr. Veljko Čabrijan, a u radu s bolesnicima i aparatom pomagale su medicinske sestre Intenzivne njege Nedjeljka Jerčinović-Jardas i Herta Trnčik koje su iste godine bile na edukaciji u Parizu. Zahvaljujući fotoanalizi koja se radila kod svih nosilaca elektrostimulatora pravovremeno su uočavane greške na ambulantnim kontrolama, pa su na vrijeme zamjenjivani oštećeni i potrošeni dijelovi elektrostimulacijskog sustava. Godine 1974. nabavljen je i novi telemetrijski uređaj s mogućnošću praćenja bolesnika na većoj udaljenosti, od velike koristi pri kontrolama bolesnika s ugrađenim pacemakerom, napose pri programiranju i reprogramiranju njegovog rada.

Kod manjeg broja bolesnika nisu se otkrili kardijalni uzroci gubitka svijesti pa se uspostavila suradnja sa Zavodom za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu na kojem od 1978. djeluje Laboratorij za elektrofiziološko ispitivanje provodnog sustava srca pod vodstvom prof. dr. Vladimira Goldnera. Velikom susretljivošću profesora Goldnera i njegovog prvog suradnika dr. Zdravka Batinića bolesnike se hitno primalo, primjereno obrađivalo i ponovno vraćalo u Rijeku gdje se postupilo prema dobivenoj ekspertizi. Do ujedinjenja riječkih bolnica na Kardiološkim odjelima Internih klinika ugrađeno je 734 trajnih srčanih elektrostimulatora. Po ujedinjenju u jedinstveni Kardiološki odjel (i Odjel za torakovaskularnu kirurgiju) na sušačkom lokalitetu KBC-a stvara se novi elektrostimulacijski tim kojeg sačinjavaju prof. dr. Antun Šepić, prim. dr. sc. Ivan Dreščik, dr. sc. Duje Vukas, dr. Darko Ćuruvija, dr. Veljko Čabrijan i dr. Karlo Stanić. elektrostimulacije srca dr. Veljko Čabrijan u Ambulanti Uvode se novi načini trajne elektrosti- Doajen za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 1986. mulacije srca. Pojavom integriranih sklopova popularno zvanih čipovi i njihovom ugradnjom elektrostimulatori postaju programabilni. Sljedeći veliki tehnički skok donijeli su mikroprocesori učinivši ih multiprogramabilnima, a zahvaljujući ugrađenim senzorima postaju i ‘’fiziološki’’. Prvi adaptabilni ‘’rate responsive’’ elektrostimulator i prvi dvokomorni DDD pacemaker ugrađuju se bolesnicima 1985. godine. Usporedno s tehničkim inovacijama elektrostimulatora razvijaju se i usavršavaju uređaji za kontrolu njihovog rada i programiranje, elektrode postaju sofisticiranije, produžuje se vijek trajanja baterija, poboljšava se kirurška tehnika ugradnje itd. Nakon potpunog preuređenja prostorija na IV. katu glavne zgrade sušačke bolnice osnovan je 1987. Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca s 25 postelja. Dr. Karlo Stanić postaje prvi voditelj, a viša medicinska sestra Dubravka Zamlić glavna sestra odsjeka. Uz dr. Veljka Čabrijana koji obnaša dužnost pomoćnika predstojnice profesorice Kopajtić i dr. Karla Stanića na odsjeku radi dr. Bosiljka Siuc-Paro, od 1982. specijalistica internistica kardiološkog usmjerenja. U sastavu odsjeka djeluje Ambulanta za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca u kojoj se radi 24 satna dinamička elektrokardiografija po Holteru, programiranje i reprogramiranje elektrostimulatora, fotoanaliza njihovog elektronskog impulsa te iz godine u godinu pregledava sve veći broj bolesnika. Zbog širih indikacija i većih financijskih mogućnosti povećava se broj ugradnji elektrostimulatora koji dostiže maksimum potkraj 1990. godine kada su učinjene 134 primoimplantacije i 27 zamjena elektrostimulacijskog sustava. Početkom Domovinskog rata dolazi do pada ugradnji pa je krajem 1993. godine u odnosu na 1990. broj upola manji. Završetkom rata broj implantacija ponovo raste, a 1996. se ugrađuje prvi VDD elektrostimulator. Dolazi i do promjena sastava elektrostimulacijskog tima. Doajene elektrostimulacije dr. V. Ča-

281

brijana, prim. dr. J. Roju, dr. B. Budisavljevića, prof. dr. A. Šepića i prof. dr. A. Škarpu nasljeđuju iskusni torakovaskularni kirurzi doc. dr. I. Dreščik, prof. dr. D. Vukas i dr. D. Ćuruvija te internisti dr. K. Stanić i dr. B. Siuc-Paro. U tim potom ulaze novi torakovaskularni kirurzi dr. Giannpaolo Blechich i dr. Aldo Ivančić i internisti dr. Teodora Zaninović-Jurjević i dr. Zlatko Čubranić. Neprekidni razvoj tehnologije donosi uvođenje novih načina elektrostimulacije koji šire primjenu metode i na hemodinamsko poboljšanje srčanog rada pa je 2001. godina obilježena prvom ugradnjom trokomornog elektrostimulatora za kardijalnu resinkronizaciju (dr. Darko Ćuruvija i dr. Karlo Stanić). Zbog izuzetnih uspjeha na polju elektrostimulacije srca, sušačkom timu je odato posebno priznanje. Glavnim nositeljima prof. dr. Duji Vukasu, dr. Darku Ćuruviji i dr. Karlu Staniću dodijeljena je 2002. godine prestižna godišnja Nagrada Grada Rijeke. Velika dostignuća Paula Zolla da transtorakalnim elektrošokom izmjeničnom strujom defibrilira srce i Bernarda Lowna da to učini istosmjernom strujom našla su ekvivalent u primjeni kirurški implantabilnih kardioverter-defibrilatora (ICD), prvi puta primjenjenih u Sjedinjenim Američkim Državama 1980. godine (Michael Mirowski). Koncem osamdesetih godina daljnji tehnički napredak omogućio je ugradnju kardioverter defibrilatora kombiniranih s pacemakerima. Elektrostimulacijski tim pod vodstvom dr. Darka Ćuruvije i dr. Karla Stanića 24. kolovoza 2000. godine ugrađuje prvi dvokomorni pacemaker – kardioverter defibrilator bolesniku s neishemijskom repetitivnom, na medikamentoznu terapiju tvrdokornom ventrikularnom tahikardijom.

282

Operacijski protokol ugradnje pacemaker-kardioverter defibrilatora, kolovoz 2000. godine

Konferencija za tisak nakon uspješne ugradnje pacemaker-kardioverter defibrilatora

Godine 2005. odsjek prerasta u odjel Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike. Prvi pročelnik odjela postaje dugogogodišnji pročelnik odsjeka dr. Karlo Stanić, a glavna sestra Slavica Vrban. Na odjelu rade specijalisti internisti i internisti kardiolozi dr. Bosiljka Siuc-Paro, mr. sc. Zlatko Čubranić i mr. sc. Sandro Brusich. Novi uspjeh je usljedio 2007. godine kada je ugrađen prvi trokomorni pacemaker-kardioverter defibrilator (ICD-CRT).

Bosiljka Siuc-Paro, dr. med. 23 godine predanog rada na odjelu

283

284

Prof. dr. sc. Duje Vukas, dr. med. Darko Ćuruvija, dr. med. (Sušak, 1941. – Rijeka, 2005.) Pročelnici Torakovaskularne kirurgije i dugogodišnji članovi elektrostimulacijskog tima sušačke bolnice

Medicinske sestre i pomoćne radnice na hodniku Odjela za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca, Sušak 2012. S lijeva na desno: Ivona Jalšovec-Hodanić, ms, Andrijana Vukić-Sobol, spremačica, Sanela Zec, spremačica, Mirjana Barišić, vms, glavna sestra i Tamara Jakovac, vms.

Koncem 2010. godine na odjelu s 20 postelja radi pet specijalista kardiologa – dr. Karlo Stanić, dr. Bosiljka Siuc-Paro, mr. sc. Zlatko Čubranić, mr. sc. Sandro Brusich i dr. Daniela Malić.112 Uz odjelni posao i implantacije trajnih i privremenih elektrostimulatora srca u angiosali, svakodnevno se radi u Ambulanti za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca pa je 2010. godine pregledano 3.384 bolesnika i učinjeno 5.326 dijagnostičkih pretraga (programiranje i reprogramiranje elektrostimulatora, 24 satne dinamičke elektrokardiografije, farmakološki i tilt table testovi). Riječki centar za elektrostimulaciju od svojeg početka 1970. godine neprekidno sljedi i primjenjuje sva dostignuća moderne kardiologije. S brojem od 324 primoimplantacija i 36 zamjena elektrostimulatora te preko 40 % ugrađenih tipova fizioloških elektrostimulatora u 2010. godini svrstao se u red vodećih središta u Hrvatskoj i uvelike približio europskim standardima.

112 Dr. Bosiljka Siuc-Paro odlazi u mirovinu koncem 2010., a dr. Karlo Stanić 2011. godine pa se elektrostimulacijskom timu pod vodstvom dr. sc. Zlatka Čubranića u 2012. godini pridružuje nova specijalistica dr. Koraljka Benko.

285

PRVE KARDIOKIRURŠKE OPERACIJE U SVIJETU, HRVATSKOJ I RIJECI Prva uspješna operacija srčanih zalistaka pripisuje se Théodoru Tuffieru koji je 1912. godine učinio transaortalnu valvulotomiju suženog aortalnog ušća. Vrhunski američki kirurzi Henry Souttar i Eliott Cutler su 1923. prvi u svijetu počeli raditi valvulotomije suženih mitralnih ušća. Operirali su na kucajućem srcu bez izravne kontrole oka (‘’slijepa’’ ili ‘’zatvorena’’ metoda) digitalnim valvulotomom. Zbog visoke poslijeoperacijske smrtnosti u američkim kirurškim krugovima ozbiljno se postavilo pitanje ima li uopće smisla prakticirati kardijalnu kirurgiju. Ipak, početkom 1931. godine u znamenitoj berlinskoj bolnici Charité Ferdinand Sauerbruch uspješno operira postinfarktnu aneurizmu čime daje novi poticaj kardijalnoj kirurgiji. Samuel Gross 1938. zatvara otvoreni arterijski kanal, Crawford 1944. resecira aortu kod prirođenog suženja u području istmusa, a 1945. Alfred Blalock i Helen Taussig kod stenoze plućne arterije u Fallotovoj tetralogiji stvaraju spoj (shunt) između velikog i malog krvotoka anastomozirajući potključnu arteriju s granom plućne arterije.113 Dwight Harkin koji se tijekom Drugog svjetskog rata usavršio u vađenju stranih tijela iz srčanih šupljina u Bostonu 1948. uspješno izvodi transatrijsku komisurotomiju suženog mitralnog ušća, a R. Brock iste godine u Londonu transventrikularnu valvulotomiju prirođeno suženog pulmonalnog ušća. Kirurzi iz Toronta Wilfred G. Bigelow i John C. Callaghan 1950. uvode hipotermiju u kardijalnu kirurgiju. Vršeći pokuse na psima dokazuju da lokalno ili opće sniženje temperature (uz prekid krvotoka zatvaranjem šupljih vena) dovodi do prestanka rada srca tijekom kojeg je moguć desetminutni operacijski zahvat na otvorenom, nekucajućem srcu, a da pritom zbog ishemije mozga ne dođe do nepovratnog oštećenja moždanih funkcija. Prvo zatvaranje atrijskog septalnog defekta na otvorenom, nekucajućem srcu petgodišnje djevojčice u lokalnoj hipotermiji od 27 oC uradili su 2. rujna 1952. godine Walton C. Lillehei i John F. Lewis na Klinici za kirurgiju Sveučilišta u Minneapolisu, Minnesota u Sjedinjenim Američkim Državama. Revoluciju u kardijalnoj kirurgiji predstavljao je izum stroja za izvantjelesni krvotok (aparat ‘’srce-pluća’’) koji je omogućio višesatno operiranje na otvorenom ‘’mirnom’’ srcu i izvođenje zahvata na insuficijentnim srčanim ušćima. Prvu operaciju u svijetu na otvorenom nekucajućem srcu uz pomoć stroja za izvantjelesni krvotok (ECC), korekciju defekta atrijskog septuma osamnaestgodišnje djevojke, učinio je Amerikanac John H. Gibbon 6. svibnja 1953. godine. Već 1955. Britanac Judson Chesterman ugrađuje prvi umjetni mitralni zalistak, a 1960. Francuz Alain Carpentier izvodi prvu valvuloplastiku mitralnih zalistaka u isto vrijeme kada Harken i Starr ugrađuju mehaničke aortalne i mitralne zaliske. Idućih godina dolazi do strelovitog napretka kardijalne kirurgije. Operativno liječenje prirođenih srčanih grešaka u NR Hrvatskoj započelo je na Kirurškoj klinici KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1950. godine kada na inicijativu prof. dr. Andrije Štampara dolazi tim stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije. Tom prigodom učinjene su četiri palijativne operacije Fallotove tetralogije Blalock-Taussigovom anastomozom. Začetnik hrvatske kardiokirurgije prim. dr. Branko Oberhofer je tri godine nakon Dwighta Harkina (1951.) na Klinici za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ učinio prvu ‘’zatvorenu’’ transatrijsku komisurotomiju suženih mitralnih zalistaka. Sa suradnicima dr. Ivom Mlinarićem, dr. Mladenom Štulhoferom i anesteziologom dr. Miroslavom Hromadkom profesor Oberhofer je izvršio i prvu operaciju na

286

113 Prvo uspješno postavljanje šava na srcu pripisuje se njemačkom kirurgu Ludwigu Rehnu, a operacija učinjena 9. rujna 1896. smatra se početkom rada kardijalne kirurgije. Preteča kardijalne kirurgije u Hrvatskoj je prim. dr. Miroslav Čačković pl. Vrhovinski koji je prvi u ovom dijelu Europe 1908. uspješno učinio izravnu masažu srca u intraoperativnom srčanom zastoju. Interesantno je napomenuti da je prim. dr. Janko Komljenović sa sušačke kirurgije 1937. uspješno zbrinuo strijelnu ranu srca, a iste godine u Karlovcu dr. Ante Medanić izvještava o četiri kirurški zbrinute ozljede srca. Obojica su postali prvi poslijeratni šefovi Kirurgije u sušačkoj i riječkoj bolnici.

John H. Gibbon (1903. – 1973.) i njegov uređaj ‘’srce-pluća’’ koji je uveo revoluciju u kardijalnu kirurgiju

otvorenom srcu uz pomoć provocirane kontrolirane hipotermije. Zahvat, valvulotomija kod 21 godišnje bolesnice s urođenom stenozom plućne arterije, učinjen je 25. listopada 1957. godine na Kirurškom odjelu Opće bolnice ‘’Dr. Ozren Novosel’’ u Zagrebu. U Rijeci su počeci kardijalne kirurgije vezani uz ime prof. dr. Vinka Frančiškovića. Nakon što je na Klinici za kirurgiju KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu gostujući profesor Hans G. Borst 10. lipnja 1964. učinio prvu operaciju na otvorenom srcu uz pomoć stroja za izvantjelesni krvotok u Hrvatskoj, 2. prosinca 1967. učinjena je na Klinici za kirurgiju OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ operacija na otvorenom srcu uz pomoć izvantjelesnog krvotoka kod desetgodišnje djevojčice s prirođenom stenozom plućne arterije. Valvulotomiju je uradio profesor Frančišković uz asistenciju prof. dr. Mire Košaka s Klinike za kirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani, dr. Antuna Šepića i medicinskog tehničara – instrumentara Josipa Dijakovića. Strojem za izvantjelesni krvotok su upravljali dr. Branimir Budisavljević i medicinski tehničar-perfuzionist Marjan Gross iz Ljubljane, a opću endotra-

Operacijski protokol prve kardiokirurške operacije na otvorenom srcu uz pomoć izvantjelesnog krvotoka 1967.

287

healnu anesteziju vodila prim. dr. Vlasta Strižić. Sljedećih godina raste broj operirane djece s prirođenim srčanim greškama, a od 1970. godine korekcije najčešćih prirođenih grešaka postaju rutinski operacijski zahvati. Dolaskom prof. dr. Andrije Longhina, đaka profesora Dimitrija Juzbašića s Klinike za kirurgiju Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ na mjesto predstojnika Klinike za kirurgiju Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’ 1962. godine intenzivira se rad kirurga koji se bave torakovaskularnom kirurgijom. Godine 1966. osniva se Odjel za torakalnu i vaskularnu kirurgiju pod vodstvom prim. dr. Antuna Škarpe. Uz operacijske zahvate klasične vaskularne kirurgije, od 1970. ugrađuju se trajni srčani elektrostimulatori i sporadično vrše komisurotomije suženih mitralnih ušća i resekcije koarktacije aorte u odraslih (prim. dr. A. Škarpa i dr. Ivan Dreščik). Razvojem prednjači sušačka kardijalna kirurgija. Uz nadzor prof. dr. Mire Košaka tim pod vodstvom profesora Frančiškovića ugradio je 1969. prvi umjetni mehanički mitralni zalistak, četiri godine ranije od istovrsne operacije koju je pod vodstvom dr. Stjepana Pustišeka učinio tim Klinike za kirurgiju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Od 1972. riječki kardiokirurzi potpuno samostalno ugrađuju mehaničke srčane zaliske, a 1976. ugrađen je i prvi biološki (mitralni) zalistak. Tom prilikom se prvi puta operiralo u hladnoj kardioplegiji kalijem. U to vrijeme u Hrvatskoj se nisu radile revaskularizacije miokarda aortokoronarnim premosnicama pa su bolesnici operirani na Klinikama za kirugiju Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani (predstojnik prof. dr. Miro Košak), Vojnomedicinske akademije u Beogradu (načelnik akademik Isidor Papo) i II. Hirurškoj klinici Medicinskog fakulteta u Beogradu (načelnik prof. dr. Borisav Vujadinović) tada vodećim kardiokirurškim središtima u bivšoj državi. Komplicirane operacije odraslih koje nisu mogle biti učinjene u tim središtima najčešće su obavljane na trošak države u Sjedinjenim Američkim Državama (Memorial Hospital i St. Luke’s Episcopal Hospital u Houstonu), a djeca i dojenčad s urođenim srčanim greškama operirana su u Velikoj Britaniji (Dječje klinike u Great Ormond Street Hospitalu-GOSH i Harley Street Hospitalu u Londonu). Vodstvo sušačke Klinike za kirurgiju uspostavlja vezu s profesorom Hahnom voditeljem renomirane kardiokirurške klinike u Genoliéru (Lozana) pa docent Šepić i dr. Budisavljević 1976. godine odlaze na stručno usavršavanje. Ovladavši tehnikom trombendarterektomije koronarnih arterija 17. siječnja 1977. na sušačkoj Klinici za kirurgiju učinjena je, prvi put u Hrvatskoj, revaskularizacija miokarda aortokoronarnim premosnicama (aortokoronarni by pass graft-ACBG). Dvije premosnice ugradio je profesor Frančišković, asistirali su docent Šepić i dr. Duje Vukas, instrumentirali Josip Dijaković i Albina Zoretić, strojem za izvantjelesni krvotok upravljali dr. Branimir Budisavljević i dr. Miljenko Uravić, a anesteziju vodio tim prim. dr. Vlaste Strižić. Sušačka kardijalna kirurgija postaje vodeća u Hrvatskoj uz bok kardiokirurškim središtima u Beogradu i Ljubljani.

288

Povijesni primjerci umjetnih zalistaka koji su se ugrađivali u srčana ušća. Najpoznatiji su bili Starr-Edwardsovi, oblika kaveza s kuglicom.

Prof. dr. sc. Vinko Frančišković, dr. med.114 (Rijeka, 1919. – Rijeka, 1984.)

Ponajprije zaslugom prof. dr. Antuna Šepića koji se usavršavao na kardiokirurškim klinikama u Londonu, Houstonu i Lozani povećava se raspon operacijskih zahvata pa se na Klinici za kirurgiju izvode korekcije prirođenih srčanih grešaka (atrijalni i ventrikularni defekt septuma, otvoreni arterijski kanal, koarktacija aorte i tetralogija Fallot), komisurotomije mitralnih i valvuloplastike mitralnih i trikuspidalnih zalistaka, revaskularizacije miokarda aortokoronarnim premosnicama, resekcije postinfarktnih aneurizmi lijeve klijetke, ekscizije rijetkih tumora srca i ugrađivanje endoproteza kod disecirajućih aneurizmi aorte tipa II. i III. klasifikacije po Michaelu De Bakeyu. U kardiokirurškom timu uz profesore Frančiškovića i Šepića rade dr. Branimir Budisavljević, dr. sc. Duje Vukas, dr. Darko Ćuruvija, dr. Miljenko Uravić i dr. Miladin Đorđević, a pod vodstvom prim. dr. Vlaste Strižić među anesteziolozima se posebno ističu dr. Anđelko Đirlić, dr. Vesna Došen-Gudović, dr. Dunja ŠvalbaJurčić i dr. Branka Dorčić. Stjecajem niza okolnosti, na prvom mjestu smrti profesora Frančiškovića i prim. dr. Vlaste Strižić, teške bolesti dr. Branimira Budisavljevića, odlaska u mirovinu i na druga radna mjesta članova kardiokirurškog, perfuzionističkog i anesteziološkog tima i smanjenja financijske potpore skupom kardiokirurškom programu postupno se smanjuje broj operacija. Nakon 24 godine uspješnog rada 1991. ugasila se djelatnost riječke kardijalne kirurgije čemu su dodatno doprinjeli stalni kvarovi na dotrajaloj angiosali i početak rata u Hrvatskoj, budući da su preostali članovi kardiokirurškog, perfuzionističkog i anesteziološkog tima mobilizirani u pokretne kirurške ekipe na ličkoj i drugim hrvatskim bojišnicama. Da se ponovno otvori riječka kardijalna kirurgija valjalo je uložiti puno truda i financijskih sredstava. U tome je veliku ulogu odigrao ravnatelj KBC-a doc. dr. Žarko Tomljanović koji se posredstvom ministra zdravstva Republike Hrvatske dr. Jurja Njavra povezao s vrsnim kardiokirurgom dr. Ognjenom Šimićem. Nakon završene specijalizacije iz opće kirurgije na Sveučilišnoj klinici u Düsseldorfu kod profesora Wolfganga Bricksa dr. Šimić od 1990. radi u Općoj bolnici St. Georg u Hamburgu. Specijaliziravši torakalnu i kardiovaskularnu kirurgiju 1993. godine postaje zamjenik šefa Kardijalne kirurgije profesora Jorga Ostermeyera. Već u kolovozu 1995. održan je u Rijeci prvi službeni sastanak dr. Šimića i Komisije za revitalizaciju kardijalne kirurgije sastavljene od vodećih 114 Gimnazijsko obrazovanje stjecao je u Rijeci, Torinu i Trentu, a medicinu diplomirao 1943. u Padovi. Po kapitulaciji Italije pristupa Narodnooslobodilačkom pokretu i nastavlja karijeru u vojnom sanitetu NOVJ-e. Na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu specijalizira opću kirurgiju 1949. godine. Od 1954. do 1961. radi kao šef kirurških odjela u mornaričkim vojnim bolnicama u Lovranu i Puli. Nakon demobilizacije u činu sanitetskog pukovnika JNA 1961. postaje predstojnik Klinike za kirurgiju sušačke bolnice. Osniva eksperimentalnu, plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju i unaprjeđuje torakovaskularnu i urološku kirurgiju. Pod njegovim vizionarskim vodstvom 1966. započelo je liječenje kronične renalne insuficijencije metodom dijalize, 1967. učinjena prva operacija na otvorenom srcu uz pomoć izvantjelesnog krvotoka u Rijeci, a 1971. prva uspješna transplantacija bubrega u SFR Jugoslaviji. Redoviti profesor kirurgije, osnivač Jugoslavenske zajednice za dijalizu i transplantaciju, dekan Medicinskog fakulteta u Rijeci (1979. – 1983.), dopisni član Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, dobitnik je brojnih priznanja, povelja, nagrada i odlikovanja.

289

Kardiokirurška operacija na Kirurškoj klinici KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ sredinom sedamdesetih godina. S lijeva na desno: instrumentarka Albina Zoretić, dr. Branimir Budisavljević, anesteziologinja dr. Dunja Švalba-Jurčić, dr. Antun Šepić i prof. dr. Vinko Frančišković

290

riječkih vaskularnih kirurga, anesteziologa, kardiologa, angioradiologa, pedijatrijskih kardiologa i čelnika Ravnateljstva. Usljedili su daljni sastanci i pregovori na kojima je definiran koncept razvoja Kardiokirurškog odjela Klinike za kirurgiju KBC-a. Velikim zalaganjem dr. O. Šimića kroz godinu i pol dana obavljene su doedukacije kirurga, anesteziologa i perfuzijskih tehničara u Hamburgu i Lundu. U rekonstrukciju operacijskih sala i nabavu potrebne opreme Klinički bolnički centar je uložio 8,8 milijuna kuna vlastitih sredstava, grad Rijeka na čelu s gradonačelnikom Slavkom Linićem 1,7 milijuna, a donatori oko 500.000 kuna pa su u listopadu 1997. stvoreni svi uvjeti, uključujući dolazak dr. O. Šimića u Rijeku, za novi početak kardiokirurške djelatnosti. Stručno povjerenstvo Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske u sastavu doc. dr. sc. Željko Sutlić, kardijalni kirurg KB ‘’Dubrava’’, prof. dr. sc. Šime Mihatov, kardiolog KB ‘’Sestre milosrdnice’’ i predstavnik Ministarstva zdravstva dr. Josip Kezele, specijalist opće medicine, uvidom u sve učinjeno odobrilo je 18. studenoga 1997. godine ponovni početak rada kardijalne kirurgije u Kliničkom bolničkom centru. Pod vodstvom dr. Ognjena Šimića novi kardiokirurški tim (dr. Igor Medved, dr. Marko Zelić, dr. Aldo Ivančić i dr. Miljenko Kovačević) s anesteziolozima dr. Anđelkom Đirlićem, dr. Željkom Županom i dr. Đorđem Duhovićem i perfuzionistima Dieterom Hintzenom (Hamburg), Vladom Špaljem i Noris Buškulić 13. siječnja 1998. učinio je kod 54 godišnjeg muškarca s ishemijskom bolesti srca revaskularizaciju miokarda jednostrukom aortokoronarnom premosnicom, čime je nakon sedam godina stanke riječka kardijalna kirurgija ponovo ‘’uskrsnula kao Feniks iz vlastitog pepela’’. Bio je to za hrvatske prilike veliki događaj.

U kardiokirurškoj operacijskoj sali krajem devedesetih godina

Nakon sedam godina stanke ponovno su počele kardiokirurške operacije u riječkom Kliničkom bolničkom centru (u desnom donjem kutu dr. Ognjen Šimić).

291

INTERVENCIJSKA KARDIOLOGIJA Potpuno novi pristup u liječenju ishemijske bolesti srca proširenjem aterosklerotski suženih koronarnih arterija balon kateterom prvi je u svijetu primjenio radiolog dr. Andreas Grüntzig 1977. godine u Zürichu (PTCA; perkutana transluminalna koronarna angioplastika). Tri godine ranije dr. Grüntzig je učinio i prvu perkutanu balon angioplastiku perifernih arterija (PTA). Dvije godine nakon njegove prerane smrti Jacques Puel i Ulrich Sigwart su 1987. prvi u svijetu nakon transluminalne koronarne angioplastike postavili koronarni stent (proširnicu). Dr. A. Grüntzig je svojim revolucionarnim postupkom stvorio novu kardiološku subspecijalnost – intervencijsku kardiologiju. U SR Hrvatskoj je na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Interne klinike KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu dr. Mihajlo Šesto 1981. učinio prvu perkutanu transluminalnu koronarnu angioplastiku. Profesor Šesto je sa suradnicima prvi u Hrvatskoj učiAndreas Grüntzig nio i transeptalnu kateterizaciju lijeve strane srca (1978.), en(1939. – 1985.) domiokardijalnu biopsiju (1979.), balon dilataciju suženog pulmonalnog (1984.) i mitralnog zaliska (1990.) i stentiranje koronarnih arterija (1995.). Nakon stručnog usavršavanja u Zagrebu, Pragu i Karlsburgu u Rijeci je prvu elektivnu transluminalnu koronarnu angioplastiku s postavljanjem metalnog stenta transfemoralnim putom učinio 10. ožujka 1998. dr. Željko Plazonić sa suradnicima. Iste je godine 12. studenoga dr. Ž. Plazonić uradio i prvu primarnu perkutanu koronarnu intervenciju (PCI) s postavljanjem stentova u perakutnom infarktu miokarda. Ubrzo se formira intervencijski kardiološki tim u kojem uz dr. Ž. Plazonića i dr. Đ. Marinovića rade dr. Rajko Miškulin, ing. Željko Balik, ing. Nenad Gašparac i sestre instrumentarke Ružica Knežević, Morena Kvaternik, Vera Šilić i Valentina Draženović. Dječji kardiolozi prof. dr. Vladimir Ahel i mr. sc. Neven Čače sa suradnicima transkateterskim su putem 2001. godine Amplatzerovim ‘’kišobranom’’ zatvorili defekt interatrijskog septuma tipa

292

Na konferenciji za tisak liječnički tim KBC-a demonstrira transkatetersko zatvaranje defekta interatrijskog septuma. S lijeva na desno: mr. sc. Željko Župan ( anesteziolog), doc. dr. Darko Anić (kardijalni kirurg), prof. dr. Vladimir Ahel i mr. sc. Neven Čače (dječji kardiolozi) i dr. Davorka Žagar (internistica-kardiologinja), listopad 2007.

Otvaranje nove angiosale 2003. godine

ostium secundum i otvoreni arterijski kanal.115 Potrebe za invazivnim i intervencijskim zahvatima rastu, stara polivalentna angiosala postaje prekapacitirana pa se 29. listopada 2003. godine svečano otvara nova isključivo kardiološka angiosala. Stručnim usavršavanjima stječu se nova saznanja i vještine pa je 28. srpnja 2004. godine kod bolesnika s kroničnom disecirajućom aneurizmom silaznog dijela grudne aorte učinjena implantacija aortalnog graft stenta. Ugradnju proteze je učinio dr. Željko Plazonić uz asistenciju dr. Petera Waldenbergera iz Innsbrucka, vaskularni pristup uradili kirurzi prof. dr. Duje Vukas i dr. Aldo Ivančić, anesteziju vodili mr. sc. Željko Župan i dr. Nataša Poldan, a zahvat transezofagijskim ultrazvukom pratio prof. dr. Ante Matana. Koncem iste godine kod bolesnika s primarnom kongestivnom kardiomiopatijom dr. Ž. Plazonić je učinio prvu endomiokardijalnu biopsiju. 115 Prvo transkatetersko zatvaranje otvorenog arterijskog kanala (ductus Bottali persistens) i defekta interatrijskog septuma tipa ostium secundum u Hrvatskoj učinio je tim Zavoda za pedijatrijsku kardiologiju Klinike za pedijatriju KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu pod vodstvom prof. dr. Ivana Malčića 1997. i 2000. godine. Na istom zavodu učinjene su prve u Hrvatskoj, balonske atrioseptostomije kod transpozicije velikih krvnih žila, balonske dilatacije sužene aortalne i pulmonalne valvule i biopsije miokarda. Do konca 2010. godine u Rijeci je učinjeno 205 zatvaranja defekta atrijalne pregrade ‘’kišobran’’ protezom, u 75 % slučajeva kod djece od 4 do 17 godine života.

293

Sestrinska ekipa kardiološke angiosale, Sušak 2003. S lijeva na desno: Vera Šilić, Valentina Draženović, ing. Irena Dorčec, Ines Radovčić i Morena Kvaternik

Rad u novoj angiosali.Na slici instrumentarka Valentina Draženović i prof. dr. Vladimir Ahel, Sušak 2007.

294

Od 2003. godine primjenjuju se proširnice koje oslobađaju lijek (Drug-eluting stents; DES) što dovodi do smanjenja učestalosti značajnih komplikacija pri samoj intervenciji, a od 2004. godine u intervencijskoj tehnici počinje se primjenjivati transradijalni pristup arterijskom krvotoku. Širi se kadrovska osnovica tima pa uz ‘’stare’’ invazivno-intervencijske kardiologe dr. Ž. Plazonića, dr. Đ. Marinovića i dr. R. Miškulina stasaju novi – dr. David Gobić, dr. Željko Madžar, dr. Vjekoslav Tomulić, dr. Milan Nikšić i dr. Tomislav Jakljević, dolaze mladi inženjeri medicinske radiologije Marijan Krpan, Boris Barac i Irena Dorčec a iskusne sestre instrumentarke Ružica Višnjovski, Morena Kvater-

Izvode se komplicirani kardiovaskularni zahvati - ugradnja torako-abdominalnog graft-stenta 2004.

nik, Vera Šilić i Ines Radovčić obučavaju u tehnici instrumentiranja nove medicinske sestre. U skladu s modernim trendovima liječenja akutnog infarkta miokarda krajem 2004. godine uvodi se 24 satna pripravnost za primarne perkutane koronarne intervencije u akutnom STEMI infarktu miokarda. Pored zagrebačkih kliničkih bolnica riječka Kardiologija koja ‘’pokriva’’ stanovništvo triju županija s oko 550.000 stanovnika postaje drugo središte u državi koje je u stanju to organizirati i učiniti. Bilježe se novi radni uspjesi. S inženjerom medicinske radiologije Borisom Barcem i sestrom instrumentarkom Morenom Kvaternik, dr. Rajko Miškulin je 12. prosinca 2008. učinio prvi intravaskularni (koronarni) ultrazvuk (IVUS). Dana 11. lipnja 2010. godine pod vodstvom dr. Željka Plazonića ugrađen je graft stent bolesniku s prijetećom rupturom aneurizme trbušne aorte. Uz medicinske sestre instrumentarke, inženjere medicinske radiologije i intervencijske kardiologe u zahvatu sudjeluju vaskularni kirurg dr. sc. Aldo Ivančić, angioradiolog prof. dr. Berislav Budiselić i anesteziolog dr. Boban Dangubić. U potpunosti izjednačen s najboljim zagrebačkim središtima, vrijedni tim predvođen dr. Željkom Plazonićem dostiže najviše europske standarde intervencijskog liječenja. Dana 6. ožujka 2012. uspješno je učinjena denervacija renalnih arterija radiofrekvencijskom ablacijom simpatičkih živaca kod dvojice muškaraca s rezistentnom arterijskom hipertonijom, a 21. ožujka 2012. postavljen bifurkacijski stent kod bolesnice s višežilnom koronarnom bolesti, prvi u Republici Hrvatskoj. Krajem rujna 2012. intervencijski tim ugrađuje i reapsorpcijski BVS stent čime je započela ugradnja treće generacije koronarnih stentova. Uz brojne bolesnike i potpisnik ovih redova je imao priliku uvjeriti se u vrhunski rad intervencijskog tima kada je u veljači 2005. godine zbog perakutnog infarkta miokarda dobio ‘’samo’’ pet stentova. Kolege na zavodu stoga su ga nazvali ‘’Baš Čelik’’ čime je izgubio dotadašnji nadimak ‘’consigliere’’ (savjetnik) što je i bio, iako ne u talijanskom (sicilijanskom) značenju te riječi!

295

U angiosali 2012. U prvom planu s lijeva na desno Ružica Višnjovski, vms, i dr. Željko Plazonić, u drugom planu ing. Dajana Bura-Nekić, dr. Vjekoslav Tomulić, dr. sc. Tomislav Jakljević i predstavnik tvrtke Medtronic.

296

Pročelnik Odjela za invazivnu i intervencijsku kardiologiju dr. Željko Plazonić u radnoj sobi, Sušak 2012.

STRUČNA USAVRŠAVANJA Ulaganje u znanje je osnovna pretpostavka napretka pojedinca i društva u cjelini. Da se unaprijedi struka i dostignu standardi koji postoje u razvijenim dijelovima svijeta potrebno je stalno stručno i znanstveno usavršavanje medicinskog prvenstveno liječničkog osoblja u središtima izvrsnosti medicinske struke i znanosti. U hermetički zatvorenom društvu kakvo je bilo jugoslavensko u neposrednom poraću i godinama poslije Drugog svjetskog rata sve do 1957. godine kada su ukinute vize za ulazak stranaca i otvorene granice za Jugoslavene koji odlaze na ‘’privremeni’’ rad u Zapadne zemlje, stručnih usavršavanja u inozemnim središtima gotovo da i nije bilo.116 Odlazak u razvijene zemlje Zapadnog svijeta bio je strogo kontroliran, a pasoši (putovnice) su izdavani samo uz suglasnost Republičkog i Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP-a). Valja međutim znati da su u to vrijeme i zemlje Zapadnog svijeta imale vrlo rigorozan režim glede izdavanja viza jugoslavenskim građanima. Kada se viza konačno dobila u njoj je bilo točno naznačeno dozvoljeno vrijeme boravka u stranoj zemlji, a liječnici komunisti ne samo da su ih teže dobivali već su i dodatno provjeravani u konzulatima i ambasadama (veleposlanstvima) stranih zemalja. U inozemstvo su putovali dakle obostrano provjeravani liječnici uglavnom iz sveučilišnih središta bivše države; Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nakon normalizacije odnosa između FNR Jugoslavije i SSSR-a 1955. i 1956. godine liječnici su u grupama s kolektivnim pasošem mogli putovati u zemlje istočnog socijalističkog bloka. Putovalo se češće u zemlje Zapadnog svijeta jer je medicinska znanost u zemljama ‘’slobodnog svijeta’’ bila na znatno višoj razini nego u zemljama ‘’narodne demokracije’’.

Riječki liječnici u radnom posjetu Budimpešti, rujan 1956. S lijeva na desno u prvom redu: dr. Slobodan Ćuk (Psihijatrija), dr. Petar Ledić (Neurologija), prim. dr. Janko Komljenović (sušačka Kirurgija) iza kojeg stoji prim. dr. Ante Vukas (sušačka Dermatovenerologija), službeni vodić, prim. dr. Zdravko Kučić i dr. Julijan Padelin (riječka Kirurgija) Od internista se na slici nalaze dr. Alma Polić (s bijelom ogrlicom), dr. Frane Škorić (u sredini trećeg reda iznad primarijusa Vukasa) i prof. dr. Silvije Novak (u posljednjem redu četvrti s desna na lijevo) 116 U tim vremenima poznata krilatica komunističkog režima glasila je: ‘’Unutrašnji klasni neprijatelj nikada ne spava, a vanjski se nalazi na granicama države.’’

297

Prezentacija dijapozitiva o organizaciji budimpeštanskog bolničkog zdravstva. S lijeva na desno u prvom planu prof. dr. Silvije Novak, prim. dr. Zdravko Kučić i dr. Alma Polić

Značajnu ulogu u stručnom uzdizanju liječnika imala je Riječka podružnica Zbora liječnika Hrvatske koja je redovito organizirala predavanja mjesnih specijalista iz svih područja medicine i istaknutih domaćih specijalista posebice zagrebačkih i beogradskih kliničkih bolnica. U organizaciji Saveza lekarskih društava FNR Jugoslavije predavanja su u podružnici povremeno održavali i istaknuti inozemni stručnjaci iz Austrije, Francuske, Italije i Velike Britanije.

298

Sastanak internista Hrvatske i Slovenije, Split 1960. Prof. dr. Silvije Novak između dr. Mire Premužić i dr. Velinke Švalbe, a iza njih s lijeva na desno su dr. Veljko Čabrijan, dr. Milan Zgrablić, dr. Milan Prica i mr. pharm. Davor Smokvina

Kratka stanka između predavanja, Split, listopad 1960. S lijeva na desno: dr. Veljko Čabrijan, dr. Mira Premužić, dr. Velinka Švalba i dr. Milan Prica

VI. kongres Europskog kardiološkog društva, Madrid, rujan 1972. U drugom redu treći, četvrti i peti s lijeva na desno su dr. Zlatko Pavlin, dr. Zlatko Perman (Thalassotherapija Opatija) i dr. Veljko Čabrijan.

299

Pročelje glavne zgrade L’hôpital Cardiovasculaire et Pneumologique u Lyonu, 1977.

Ostali izvori medicinskih saznanja bili su domaći internistički i kardiološki kongresi, kasnije i internacionalni kongresi i simpoziji održavani pretežito u zemljama Zapadne Europe i stručni domaći (Liječnički Vjesnik i Medicinski Glasnik) i inozemni časopisi (The Lancet, JAMA, American Heart Journal, New England Journal of Medicine i Acta Medica Scandinavica) koje su iz svojih skromnih proračuna nabavljale bolnice. Glavni izvori novih saznanja bila su stručna usavršavanja na domaćim internim klinikama u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Nakon Brionskog plenuma CKSKJ-u u srpnju 1966. i uklanjanja s političke državno-partijske scene Aleksandra Rankovića, potpredsjednika SFRJ i moćnog rukovoditelja Službe Državne Sigurnosti (bivše UDB-e) značajno se smanjila kruta centralizacija i utjecaj tajnih službi. Izdavanje putovnica se u potpunosti liberaliziralo, pa je postalo moguće bez posebnih provjera odlaziti na stručna usavršavanja u inozemstvo. Odlazili su međutim rijetki jer bolnice nisu imale dovoljno sredstava, državni fondovi premalo novaca, a liječnici presiromašni da o vlastitom trošku podmire putovanje i boravak u inozemnim središtima medicinske izvrsnosti. Izlazak u napredni stručno-znanstveni svijet najvećim su dijelom omogućile stipendije zemalja Zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država (poznate Fulbrightove stipendije) koje su uglavnom dobivali liječnici iz saveznog i republičkih središta. Od riječkih internista-kardiologa prvi su državne stipendije dobili dr. Alma Polić, doc. dr. Branko Antonin i dr. Zlatko Pavlin. Dr. Polić se stručno usavršavala u Bruxellesu 1961., docent Antonin u Beču 1964., a dr. Pavlin u Lyonu 1967. godine. Za riječke interniste i kirurge veliku je ulogu odigrala francuska fondacija ‘’Edouard Herriot’’ koja je stipendirala višemjesečne boravke jugoslavenskih liječnika u renomiranim kliničkim bolnicama grada Lyona.117

300

117 Herriot Edouard (1872. – 1957.), prijeratni gradonačelnik Lyona, ministar i predsjednik francuske socijalističke vlade i poslijeratni predsjednik Narodne skupštine, veliki prijatelj jugoslavenskih naroda. Prva riječka internistica koja se 1961. godine stručno usavršavala na Endokrinološkoj klinici Bolnice ‘’Edouard Herriot’’ je bila dr. Božena Kopajtić. Boraveći u Službi za bolesti metabolizma i bubrega kod prof. dr. Jeana Traegera u ‘’L’hôpital de L’Antiquaille’’ 1963. godine dr. Milan Zgrablić u Rijeku donosi vanjski arteriovenski shunt čija je primjena značila pravu revoluciju u liječenju (hemodijalizi) bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega.

‘’Posljednja cigareta’’ u predvorju predavaonice sušačke bolnice prije početka sastanka Internističke sekcije Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske S lijeva na desno: dr. Željko Plazonić, mr. sc. Zdravka Kolacio i dr. Zdenko Karlović, 1979.

Sastanak internističkih sekcija ZLH-a Pule i Rijeke, Pula 1981. U prvome planu s lijeva na desno sjede doc. dr. Zlatko Pavlin (prvi red) i prim. dr. Milan Zgrablić (drugi red)

301

Sastanak internističkih sekcija Zbora liječnika Hrvatske Pula-Rijeka-Zadar, Zadar, svibanj 1982.

302

Svjetski simpozij o elektrostimulaciji srca, Beč, svibanj 1983. Od riječkih kardiologa s lijeva na desno stoje prim. dr. Josip Roje i dr. Karlo Stanić, a prvi s lijeva čuči torakovaskularni kirurg prim. dr. sc. Ivan Dreščik

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina počinju u većoj mjeri odlasci riječkih internista na domaće i međunarodne internističke i kardiološke kongrese, studijske boravke, simpozije i stručne sastanke, a jača suradnja s vodećim hrvatskim Klinikama za unutarnje bolesti KBC ‘’Rebro’’ i KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ u Zagrebu. Sredinom osamdesetih godina uspostavlja se suradnja s Univerzitetskim kliničkim centrom u Ljubljani i s Institutom za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) gdje se internisti-kardiolozi usavršavaju u invazivnoj kardiološkoj dijagnostici i terapiji. Zahvaljujući sušačkim kardijalnim kirurzima profesoru A. Šepiću, docentu D. Vukasu i dr. D. Ćuruviji koji su se usavršavali u Texas Heart Institute-u kod profesora Dentona A. Cooleya uspostavlja se veza s teksaškim kardiolozima pa su, najčešće kao pratnja bolesnika, sušački kardiolozi odlazili na dvotjedna usavršavanja u Episkopalnu bolnicu ‘’Svetog Luke’’ u Houstonu. Čak je deset kardiologa, pojedini u više navrata, bilo na studijskim boravcima u Houstonu. Veza s teksaškim kardiolozima i kardiokirurzima nije se prekinula niti tijekom Domovinskog rata, a nastavila se do današnjih dana.

Neostvareno stručno usavršavanje mr. sc. Fedora Fischera u renomiranom Institutu za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) 1991. godine.

303

Rat je 1991. prekinuo vezu s medicinskim središtima u Ljubljani i Sremskoj Kamenici, ali pojačao suradnju sa zagrebačkim kliničkim bolnicama. Vrlo dobri odnosi sa Zavodom, od 1991. godine Klinikom za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ omogućili su stručna usavršavanja iz ehokardiografije i invazivne kardiološke dijagnostike, a invazivnu dijagnostiku usavršavalo se i u kardiološkom laboratoriju Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KB ‘’Sestre milosrdnice“, prijašnje KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’. Godine 1997. počinje suradnja s novootvorenom privatnom Specijalnom bolnicom za kardiovaskularnu kirurgiju i kardiologiju ‘’Magdalena’’ u Krapinskim Toplicama. Da bi se zaposlili u državnoj službi svi liječnici su polagali državni stručni ispit. U novoj Hrvatskoj državi temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o liječništvu i Statuta Hrvatske liječničke komore uvedeno je i licenciranje liječnika (dobivanje odobrenja za samostalan rad). Počam od 1996. licencu se moralo obnavljati svakih šest godina. Među oblicima trajne izobrazbe značajne bodove za dobivanje licence (i njezino obnavljanje) donosilo je aktivno i pasivno sudjelovanje na domaćim i međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima. Potvrdnice su uz ostale do-

304

Na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu ciljano se usavršavaju riječki kardiolozi dr. Ante Matana i dr. Davorka Žagar – zahvala predstojniku Klinike prof. dr. sc. Ivi Čikešu

kumente prilagane zahtjevu za dobivanje licence koju je izdavala Hrvatska liječnička komora u koju su bili učlanjeni svi liječnici. Dok su liječnici-kliničari dobivali licence bez većih problema, jer im je trajna stručna izobrazba bila conditio sine qua non napredovanja u službi, liječnici primarne zdravstvene zaštite su morali uložiti znatno više truda da sakupe potreban broj bodova pa je uvođenje licenciranja predstavljalo kvalitetni iskorak u njihovoj stručnoj izobrazbi. Zahvaljujući mjesnim sponzorima, farmaceutskim tvrtkama i proizvođačima medicinske opreme u poslijeratnom periodu ponovo se prisustvuje domaćim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima, kongresima Europskog kardiološkog društva i svjetskim kardiološkim kongresima.Boravi se na kratkotrajnim usavršavanjima i sudjeluje na radionicama (‘’workshopovima’’) u zemlji i inozemstvu na kojima se ciljano usavršava iz užih kardioloških područja. Državne i inozemne stipendije omogućavaju višemjesečna usavršavanja u poznatim kardiološkim središtima u inozemstvu.

Primjerak potvrdnice o sudjelovanju na međunarodnom znanstvenom skupu

305

Kardiolozi su održavali brojna predavanja na domaćim stručno-znanstvenim skupovima

306

Primjerak obilježja (bedža) kojeg su nosili učesnici stručno znanstvenih skupova

Stručna usavršavanja u zemlji i inozemstvu dovela su do transfera tehnologije i znanja iz središta izvrsnosti u našu sredinu. Koristeći tuđa iskustva i primjenjujući ih u vlastitoj sredini značajno se poboljšalo liječenje bolesnika. Sudjelovanjem u znanstveno-istraživačkim projektima, brojnim kliničko-farmakološkim istraživanjima novih lijekova i suvremenih terapijskih postupaka, radom u republičkim stručnim i znanstvenim društvima, aktivnim sudjelovanjem na stručno-znanstvenim skupovima i opsežnom publicističkom djelatnošću u domaćim i inozemnim časopisima, riječki kardiolozi kontinuirano doprinose napretku hrvatske kardiologije.

Stručna usavršavanja riječkih kardiologa sponzorirala je i Primorsko-goranska županija

307

X. svjetski simpozij iz elektrostimulacije i elektrofiziologije srca, Buenos Aires, listopad 1995. U trećem redu treći s lijeva na desno dr. Karlo Stanić, u četvrtom redu drugi doc. dr. Ivan Dreščik

308

Na simpoziju o Akutnom koronarnom sindromu, Nica 1995. S lijeva na desno: doc. dr. Luka Zaputović, dr. Rajko Miškulin i dr. Željko Madžar

Slobodno vrijeme se koristilo za obilazak gradskih znamenitosti. XIX. kongres Europskog kardiološkog društva, Stockholm, kolovoz 1997. S lijeva na desno: dr. Željko Plazonić i dr. Marijan Padovan

Medicinske sestre su slobodno vrijeme koristile za rekreaciju. Stručni skup na Plitvicama 1998. S lijeva na desno: Slobodna Kukuljan (sušačka Ljekarna), Elza Relja i Neda Marčina

309

Nakon cjelodnevnih predavanja prijala je dobra večera i opušteno druženje, XIII. Svjetski kardiološki kongres, Rio de Janeiro, travanj 1998. S lijeve strane stola sjede doc. dr. sc. Juraj Kučić i dr. Marijan Padovan, a s desne strane dr. Karlo Stanić, doc. dr. Katja Veselica-Čatipović (Interna klinika KB Osijek), dr. Nada Smokvina-Ćuruvija i dr. Darko Ćuruvija

310

Na kraju kongresa obično je usljedilo razgledavanje prirodnih ljepota: slapovi Iguassu na tromeđi Brazila, Argentine i Paragvaja. S lijeva na desno: dr. Karlo Stanić, dr. Marijan Padovan i doc. dr. sc. Juraj Kučić

Često se odlazilo na jednodnevne simpozije u Zagreb. Dr. Ana Radić i dr. Bosiljka Siuc-Paro u pauzi simpozija Radne skupine za aritmije Hrvatskog kardiološkog društva, Zagreb, ožujak 1998.

Kongresi i simpoziji su bili mjesta susreta s kolegama kardiolozima koji su specijalizirali internu medicinu na riječkim Klinikama. S lijeva na desno: prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Viktor Peršić (Thalassotherapija Opatija), dr. Radica Koren (privatna internistička kardiološka ordinacija Rijeka), dr. Nada Smokvina-Ćuruvija, dr. Željko Plazonić i dr. Đuro Marinović

311

Dr. Bosiljka Siuc-Paro na XX. kongresu Europskog kardiološkog društva. Beč, kolovoz 1998.

312

U obilasku ‘’štandova’’ farmaceutskih tvrtki i proizvođača medicinske opreme, XXI. kongres Europskog kardiološkog društva, Barcelona, kolovoz 1999. Prof. dr. Franjo Čohar i doc. dr. Juraj Kučić

Prva kardiovaskularna škola, Dubrovnik, travanj 2000. S lijeva na desno: prof. dr. Franjo Čohar, dr. Rajko Miškulin, dr. Davorka Žagar, dr. Ana Radić, dr. Diana Šikić (tvrtka MSD), dr. Nada Smokvina-Ćuruvija, dr. Željka Diklić, dr. Ksenija Eškinja (Thalassotherapija Opatija), mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević i dr. Ljerka Rukavina-Prpić (Thalassotherapija Opatija)

Međunarodni simpozij o prvom digitalnom elektrostimulatoru, Opatija 2000. Predsjedavatelji sekcije dr. Aleš Brecelj (Univerzitetski klinički centar Ljubljana) i dr. Karlo Stanić

313

Simpozij o antagonistima angiotenzina II, Monte Carlo, siječanj 2001. S lijeva na desno: dr. Ana Radić, dr. Antun Car (OB Dubrovnik) i dr. Branka Sladoje-Martinović

314

Kardiovaskularna škola Hvar, travanj 2002. S lijeva na desno: prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, prof. dr. Luka Zaputović, dr. Zlatko Čubranić i dr. Željka Diklić

Medicinske sestre, operirani bolesnici I. F. i Z. C. i liječnička pratnja dr. Željko Plazonić (šesti) i dr. Branko Petris (osmi s lijeva), Texas Heart Institute Houston, kolovoz 2003.

U posjetu tvornici farmaceutskih proizvoda ‘’Belupo’’ u Koprivnici, 2006. S lijeva na desno: prof. dr. Žarko Mavrić, dr. Sretenka Vuksanović-Mikuličić, prim. dr. Jasna Sobol-Dimec, dr. Bosiljka Siuc-Paro i dr. Rajko Miškulin

315

III. Hrvatski ehokardiografski simpozij s međunarodnim učešćem, Opatija, listopad 2009. Radno predsjedništvo sekcije dr. Davorka Žagar, prof. dr. Danijel Planinc i prof. dr. Ante Matana

316

Za nastup pred uglednim međunarodnim slušateljstvom treba imati volje, znanja i hrabrosti. Dr. Davorka Žagar drži predavanje.

Kardiološke medicinske sestre u sve većem broju sudjeluju na liječničkim i sestrinskim kongresima i simpozijima. III. Hrvatski ehokardiografski simpozij s međunarodnim učešćem Opatija, listopad 2009. S lijeva na desno više medicinske sestre Marija Lukarić, Neda Marčina, Snježana Marinović, Andrijana Verzon i Vera Šilić

III. Hrvatski ehokardiografski simpozij, Opatija, listopad 2009. S lijeva na desno: prof. dr. Žarko Mavrić, prof. dr. Navin Chandar Nanda (SAD) i doc. dr. Viktor Peršić (Thalassotherapija Opatija)

317

Dr. Željko Plazonić otvara međunarodni simpozij ‘’Dostignuća i perspektive suvremene intervencijske kardiologije’’, Rijeka, rujan 2011.

Na kraju poglavlja navesti ću najznačajnija središta u kojima su riječki kardiolozi stjecali nova saznanja i vještine na kongresima, simpozijima, radionicama i kraćim ili dužim stručnim usavršavanjima. Budući da su prethodno navedena izostavio sam hrvatska i jugoslavenska središta izvrsnosti.

318

Argentina Buenos Aires Australija Sydney Austrija Beč, Graz, Salzburg Belgija Bruxelles, Oostende Brazil Rio de Janeiro Češka Republika Prag Finska Helsinki Francuska Barr, Lyon, Nica, Pariz Grčka Atena, Solun Italija Alessandria, Firenca, Grado, Milano, Rim, Trst, Venecija Izrael Jeruzalem, Tel Aviv Japan Tokio Kanada Montréal, Toronto Madžarska Budimpešta Monako Monte Carlo

Nizozemska Amsterdam, Rotterdam Njemačka Bad Neuheim, Bad Oeyenhausen, Berlin, Giessen, Köln, Leipzig, Mainz, München, Sindelfingen, Tübingen Norveška Oslo Poljska Krakov Portugal Lisabon Sjedinjene Američke Države Boston, Charleston, Houston, New York, Orlando, Washington Slovačka Bratislava Španjolska Barcelona, Madrid Švedska Göteborg, Stockholm, Uppsala Švicarska Zürich, Ženeva Turska Istanbul Velika Britanija Birmingham, Glasgow, London

Djevojka s galebom, zaštitni znak Opatije u kojoj je u travnju 1993. održan I. Kongres Hrvatskoga kardiološkog društva u slobodnoj, neovisnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj

319

DONACIJE KARDIOLOŠKOM ODJELU OD 1990. DO 2000. GODINE Pomaganje odricanjem dijela svog imetka za opće dobro je civilizacijsko pitanje, pa otkada postoje bolnice postoje i njihovi plemeniti donatori. Prva zabilježena velika novčana pomoć riječkoj Bolnici Svetog Duha bila je donacija poznatog liječnika Giovannija Battiste Cambierija koji je oporukom od 20. siječnja 1835. ostavio bolnici čitav svoj imetak od 28.040 fiorina. Donacija je omogućila uređenje i proširenje bolnice, otvaranje prve riječke prosekture, kupnju dodatnog zemljišta i pomaganje sirotinje. Osoblje bolnica je za bolesnike oduvijek nastojalo postići više higijenske standarde i bolje liječenje, a sredstva kojima se raspolagalo, od Cambierija do danas, često nisu bila dostatna. Zbog toga su se liječnici obraćali imućnim pojedincima i ustanovama tražeći dodatnu novčanu pomoć. Domovinski rat je drastično smanjio investicijska ulaganja u zdravstvo, budući da se većina raspoloživih sredstava koristila za obranu domovine. Oprema s kojom smo raspolagali i prije izbijanja rata je bila dobrim dijelom zastarjela, a novu nismo imali čime nabaviti. Da održimo postignute standarde liječenja obratili smo se svim mogućim donatorima za pomoć. I opet je došla do izražaja poznata solidarnost i spremnost Riječana, ali i svih ljudi dobre volje da novčano i naturalno pomognu bolničkom zdravstvu. Zahvaljujući njihovoj pomoći uspjeli smo i tijekom rata zadržati primjerene standarde u dijagnostici i liječenju bolesnika. Ruku na srce, treba istaknuti da smo kao kardiolozi bili privilegirani, jer su bolesti srca i krvnih žila najčešće, a poznavali smo široki krug ljudi na odgovornim položajima koji su i sami bili srčani bolesnici ili smo liječili njihove najbliže, rođake, prijatelje i dobre poznanike. Opterećena brojnim problemima uprava Kliničkog bolničkog centra prepustila je inicijativu, pa smo uz ‘’blagoslov’’ ravnateljstva ‘’pročešljali’’ brojna riječka poduzeća, banke, Poglavarstvo Grada i Županije, organizirali humanitarne akcije, koristili poznanstva u zemlji i inozemstvu i – rezultati nisu izostali.

320

Pored rješavanja brojnih humanitarnih problema prognanika i izbjeglica Hrvatski Crveni križ pruža pomoć i Kardiološkom odjelu Interne klinike

Želimir Braco Balen s Velšanima i kirurzima sušačke bolnice. S lijeva na desno: Braco Balen (drugi s lijeva), doc. dr. Žarko Tomljanović ravnatelj KBC-a, dr. Mario Zambelli, kirurg-plastičar i prof. dr. Petar Orlić, kirurg-urolog

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatsku su stizali brojni konvoji s humanitarnom pomoći

321

U donacijama pristiglim iz inozemstva je bilo lijekova, sanitetskog materijala i opreme kojoj je davno istekao rok trajanja. Jednom smo dobili rendgen aparat čija je godina proizvodnje bila 1944. i vjerovatno se radilo o aparatu kojeg je nakon Drugog svjetskog rata u Europi ostavila američka vojska. Sav ‘’škart’’ deponiran je u napuštenu bolnicu u Kraljevici odakle je, ne bez troška, otpremljen u zagrebačku spalionicu. Potrebno je međutim istaći da su takvi slučajevi bili izuzeci u ogromnoj količini kvalitetnih donacija.

322

U humanitarnoj pomoći posebice se angažirala Crkva u Hrvata – zahvala gvardijanu Kapucinskog samostana u Karlobagu

Volonteri koji su najčešće kamionima dostavljali donacije iz Njemačke, Austrije, Italije, Velike Britanije, Francuske, Švicarske, Belgije i Nizozemske bili su pravi heroji – vozili su danonoćno, stizali na odredišta u točno zakazano vrijeme, iskrcavali teret i vraćali se nerijetko odbivši skromni doručak, ručak ili večeru natrag u domovinu po kiši, buri i snijegu. To me je još jednom uvjerilo o veličini ljudske solidarnosti i spoznaji da snagu jedne države ne čine vladajuće elite, već obični, ‘’mali’’ ljudi koje krasi humanost, dobrota, skromnost, požrtvovnost i poštenje.

Brojne udruge kršćana pružale su značajnu humanitarnu pomoć

323

‘’Lavovski’’ dio opreme, lijekova i sanitetskog materijala u vremenu Domovinskog rata i neposrednom poraću dobili smo donacijama gospodarskih organizacija grada Rijeke i Županije Primorsko-goranske, Hrvatskog Crvenog križa, humanitarnih organizacija iz inozemstva, karitativnih organizacija Katoličke i Protestantske crkve i pojedinaca, posebice naših iseljenika. Jedan od njih, rođeni Sušačanin, Želimir Balen iz Neatha (Wales) sa svojim je Velšanima organizirao i dopremio u Hrvatsku (Rijeka, Otočac, Gospić i Karlobag) preko 20 humanitarnih konvoja s lijekovima, sanitetskim materijalom, ambulantnim kolima i hranom!

324

Od općina riječkog prstena najviše je pomagala Općina Viškovo - dopis Poglavarstvu Općine Viškovo o namjeni doniranih sredstava

Učesnici humanitarne utrke ‘’Homo si teć – za riječko srce’’, Dani sv. Vida, Rijeka, lipanj 1999. S lijeva na desno: dr. Marijan Padovan, dr. Davorka Žagar, mr. sc. Vojko Obersnel riječki gradonačelnik, doc. dr. sc. Juraj Kučić i prof. dr. sc. Franjo Čohar.

Propagandni letak za humanitarnu akciju ‘’Homo si teć-za dječje srce’’, prosinac 1999.

325

I banke su ‘’odriješile kesu’’ – donacija Istarske Kreditne Banke Umag d.d., 1999.

326

Donacijama je uređen i Odsjek za srčane aritmije i elektrostimulaciju

Hrvatski donatori su novčana sredstva uplaćivali na žiro račun Kliničkog bolničkog centra ili po uputi liječnika nabavljali medicinsku i nemedicinsku opremu i izvodili građevinske i ostale radove. Budući da Kardiološki odjel i Klinika za internu medicinu nisu imali vlastite žiro račune pa je novac uplaćivan na žiro račun KBC-a, uvijek je postojala mogućnost da Ravnateljstvo ‘’skrene’’ donirani novac drugim odjelima i klinikama. Da se to ne dogodi i da novac i kupljena oprema stignu u prave ruke pobrinuli su se dugogodišnji ‘’financijski mozak’’ Kliničkog bolničkog centra, voditelj Gospodarsko-financijske službe dipl. oec. Željko Kljun i voditeljice Nabavne službe dipl. oec. Milojka Kogoj i Daniela Ferro-Prpić s kojima je potpisnik ovih redova godinama uspješno, kasnije i kao savjetnik ravnatelja za investicije, surađivao i bio u izvrsnim odnosima. U periodu od 1990. do 2000. godine Kardiološki odjel Interne klinike KBC-a je dobio medicinsku i nemedicinsku opremu, lijekove i sanitetski materijal u vrijednosti više milijuna njemačkih maraka. Na ovom mjestu navodim abecednim redom što smo sve donacijama dobili: Automatski stol za dijagnostiku neurokardijalnih sinkopa (tilt table) Aparatura za hemodinamski monitoring Aspiratori (vakuum) Diktafoni Ehokardiograf s transezofagijskom sondom EKG – hemodinamski monitori s kabelima Elektrokardiograf s mogućnošću snimanja kasnih srčanih potencijala i vektorkardiograf Elektrokardiografi – kompjuterizirani i polukompjuterizirani Ergometar (bicikla) Fotokopirni aparati Infuzomati Inventar (ormari, stolovi, stolice, radne plohe, kreveti, noćni ormarići itd.) Kancelarijski pribor Kateteri i kontrasti za invazivnu dijagnostiku Kazete za holter monitoring Lijekovi i sanitetski materijal (približno četiri tone!) Oprema za analizu cineangiografskih filmova Osobna računala sa štampačima Perfuzori Pisaći strojevi Privremeni elektrostimulatori s elektrodama Programeri za ispitivanje funkcije elektrostimulatora Respirator umjetni Sanitarni pribor Setovi za punkciju dubokih vena i perikardiocentezu Srčani defibrilatori Telefaks Telefoni (fiksni) Telemetrijski aparati Videosustav za prikazivanje koronarografskih i kateterizacijskih filmova Do konca 1995. godine donacijama je uređena arhiva Interne klinike sušačkog lokaliteta, prostorije za dežurne liječnike i vodeće liječničko i sestrinsko osoblje i odjelna ljekarna u koju se skladištilo lijekove dobivene donacijama (‘’donacijska apoteka’’). Potpuno su klimatizirane specijalističke internističke ambulante na Poliklinici, a na odjelu izvršena djelomična klimatizacija i centralno grijanje u bolesničkim sobama.

327

Nakon 1993. godine donatori ponovo sponzoriraju stručna usavršavanja liječnika i medicinskih sestara na domaćim i inozemnim radionicama, simpozijima i kongresima. Zahvaljujući donacijama do konca 2000. godine izvršena je potpuna građevinska adaptacija cijelog Kardiološkog i Nefrološkog odjela s uređenjem hodnika i sanitarnih čvorova.

328

Zahvala riječkim donatorima u ‘’Novom Listu’’

Kako bi ostalo zabilježeno abecednim redom navodim naše najizdašnije donatore. Neka su poduzeća promijenila ime, a izvjestan broj propao u pretvorbi društvenog vlasništva u privatno. Najveći donatori ispisani su podebljanim slovima. Almes Brodokomerc Brodomaterijal Croatia osiguranje – Podružnica Rijeka Delta Derma Dezinsekcija Drvo Elektroluks Elektromaterijal Exing Grad Rijeka Gramat Hotelsko poduzeće “Uvala Scott” Hrvatska gospodarska komora - Regionalna komora Rijeka Hrvatski Crveni križ INA – Rafinerija nafte Istarska kreditna banka Jadrolinija Jugolinija Karitas riječke nadbiskupije Kvarner banka Rijeka Lošinjplov Luka Rijeka Marina Punat Metalografički kombinat Novi List Općina Viškovo Prehrambeno industrijski kombinat Riječka banka Rijeka Transjug Tržnice Rijeka Tvornica papira Viktor Lenac Županija Primorsko-goranska

Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Kraljevica Rijeka Zagreb Rijeka Umag Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Mali Lošinj Rijeka Punat Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka Rijeka

Glede nabave kardiološke opreme uvjeren sam da smo Domovinski rat dobrim dijelom preživjeli zahvaljujući donacijama. Premda smo bili svjesni da je Ravnateljstvo KBC-a ulagalo koliko se moglo, za potvrdu iznesene tvrdnje navodim samo jedan primjer: Kardiološki odjel Interne klinike, najveći odjel u Kliničkom bolničkom centru, redovitim je zanavljanjem opreme u cijeloj 1995. godini dobio samo jedan DC defibrilator. Tek su 2002. godine iz državnog proračuna i decentraliziranih sredstava Županije Primorsko-goranske počela značajnija ulaganja pa su nabavljeni umjetni respirator, kolor dopler ehokardiograf, holter monitoring, elektrokardiografski i hemodinamski monitori i srčani defibrilatori. Ministarstvo zdravstva RH ‘’iskazalo’’ se 2003. godine kada je nabavljena nova kardiološka angiosala i oprema (elektrokardiografi, kolor dopler ehokardiografi, kompjuterizirana bicikl ergometrija i holter monitoring) čime je omogućeno otvaranje novog neinvazivnog kardiološkog laboratorija iduće godine.

329

NAJMILIJE ZABAVE (HOBIJI) I DRUŽENJA Uzmu li se u obzir profesionalne i obiteljske obveze, liječnicima i medicinskim sestrama preostaje malo slobodnog vremena. Klasična ‘’osmica’’, - osam sati rada, osam sati odmora i osam sati ‘’kulturnog uzdizanja’’ (slobodnog vremena) ne vrijedi za liječnički poziv. Želi li se postići karijera u stručnom i znanstvenom pogledu, mora se žrtvovati slobodno vrijeme , pa nerijetko strada i obitelj. Uz najambicioznije koji nakon položenog specijalističkog ispita pripremaju uže specijalizacije, magisterije, doktorate, docenture i profesure i ‘’prosječni’’ se specijalist mora stalno stručno usavršavati. Medicinska znanost svakim danom donosi nova saznanja koja valja usvojiti i znati primijeniti u dijagnostici i liječenju bolesnika. Preostaje dakle malo slobodnog vremena koje valja iskoristiti na najbolji mogući način, a svatko će ga koristiti onako kako mu najbolje odgovara. Od 39 internista-kardiologa većina je imala najmilije zabave koje popularno zovemo hobijima. Najveći dio je provodio sate čitajući lijepu književnost i slušajući glazbu. Dok nije bilo televizijskog programa slušao se radio, češće odlazilo u kinematografe i kazalište, na izložbe i koncerte.118 Gotovo da i nije bilo liječnika koji nije volio putovati. Sportske priredbe su interesirale uglavnom muškarce, a u prijateljskom društvu igrale su se partije karata i šah. U mladosti veslač sušačkog VK ‘’Jadran’’ profesor Zdravko Kučić je bio poslije rata aktivni sportski radnik – predsjednik PVK ‘’Primorje’’ i NK ‘’Kvarner-Rijeka’’, a profesor Silvije Novak član riječkog

Ribolov teče u venama Primoraca. Na koćarenju Kvarnerskim zaljevom 1951. S posadom koćarskog broda su prim. dr. Zdravko Kučić (stoji na vrhu), a ispod njega su s lijeva na desno prim. dr. Josip Ružić (riječka Otorinolaringologija), prim. dr. Davor Perović (sušačka Ginekologija) i prim. dr. Ante Medanić (riječka Kirurgija).

330

118 TV Zagreb (Hrvatska televizija) počela je emitirati eksperimentalni program 1956. godine bez mogućnosti prijema na riječkom području pa su rijetki Riječani koji su imali televizijski prijemnik gledali talijanski TV program RAI uno.

planinarskog društva ‘’Kamenjak’’ i vrstan skijaš skijaškog društva ‘’Platak’’. Profesorica Božena Kopajtić rekreativno se bavila planinarenjem, dr. Veljko Čabrijan skijanjem, a primarijus Josip Roje filatelijom, pa je bio i dugogodišnji predsjednik riječkog filatelističkog kluba. Pod pseudonimom Toma Tofek čak je i objavio knjigu pripovjedaka za djecu ‘’Tončekov svijet’’. Nabrajanje hobija ostalih internista – ‘’nekardiologa’’ zauzelo bi previše prostora u pretežito kardiološkoj monografiji, ali se moraju spomenuti izuzetni ‘’operni’’ pjevač dr. Anton Bačić, virtuozni pijanist prim. dr. Stanislav Paškvan i vrstan vaterpolist PVK-a ‘’Primorja’’ prof. dr. Milan Prica. U ‘’srednjoj’’ generaciji internista posebno mjesto pripada ‘’all round’’ sportašu, popularnom društvenjaku i vrsnom gastroenterologu dr. Vladimiru Rukavini, a među ‘’mlađima’’ prim. dr. sc. Nikoli Ivanišu, gastroenterologu, vrsnom ribaru, odličnom nogometašu i uspješnom političaru, lideru Primorsko-goranskog Saveza, u tri mandata zastupniku Hrvatskog sabora. Kardiolozi su bili filmofili (dr. Dubravko Dobrović), glazbenici (dr. Željko Plazonić i dr. Fedor Fischer), slikari i jezikoslovci (dr. Ante Matana), povjesničari (dr. Dubravko Dobrović, dr. Juraj Kučić i dr. Rajko Miškulin) i u mladosti sportaši, većinom nogometaši, ali i plivači, vaterpolisti, jedriličari, košarkaši, gimnastičari, tenisači i stolnotenisači, atletičari, skijaši i rukometaši. Među njima je bilo boksačkih (dr. Marijan Padovan) i jedriličarskih sudaca (dr. Tomislav Jakljević) i teniskih instruktora (dr. Sandro Brusich). Od pripadnica nježnijeg spola-sportašica valja istaknuti dugogodišnju glavnu sestru Kardiologije i Interne klinike Nedu Marčinu odličnu rukometašicu RK ‘’Zamet’’ i dr. Danielu Malić nekada vrlo perspektivnu odbojkašicu ŽOK ‘’Rijeka’’ koja je odbojkašku karijeru uspješno zamijenila liječničkom.

Kardiolozi su se bavili i politikom: prim. dr. Josip Roje, prvi župan Primorsko-goranske županije u demokratskoj Hrvatskoj (1993. – 1998.)

331

Susret nogometnih reprezentacija liječnika veterana Hrvatske i Italije, Stadion na Kantridi 1996. U kockastom dresu kapetan Hrvatske reprezentacije dr. Marijan Padovan.

U za muškarce ‘’najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu’’ – nogometu posebno su se isticali dr. Đuro Marinović u mladosti talentirani vratar nogometnih klubova ‘’Opatije’’, ‘’Orijenta’’ i ‘’Crikvenice’’ i dr. Marijan Padovan koji je s NK ‘’Medicinarom’’ osvajao svjetska prvenstva u konkurenciji nogometnih klubova liječnika veterana.119 Neuobičajeno za grad na moru, riječka Kardiologija je u rekreacijskom sportu bila ‘’oštro’’ podijeljena na dva tabora: ‘’skijaše’’ i ‘’ribare’’. Među skijašima se se najviše isticali dr. Veljko Čabrijan,

Dr. Veljko Čabrijan ispred planinarskog doma popularnog riječkog skijališta na Platku, 1964.

332

U stilu tadašnjeg austrijskog skijaškog asa Tonija Sailera dr. Veljko Čabrijan vozi spust, Kranjska Gora 1964.

119 Nogometno igralište NK ‘’Orijent’’, popularnih sušačkih ‘’crvenih đavola’’ na Krimeji u neposrednoj blizini sušačke bolnice i danas služi kao bolnički helidrom.

Veselo skijaško društvo, Nassfeld, Austrija 2009. S lijeva na desno: mr. sc. Sandro Brusich, dr. Vjekoslav Tomulić, prof. dr. Luka Zaputović, dr. David Gobić, prof. dr. Davor Štimac, dr. sc. Goran Hauser i dr. Tomislav Jakljević

Najmlađi naraštaj kardiologa – skijaša u gondoli žičare. S lijeva na desno: dr. Tomislav Jakljević, dr. Vjekoslav Tomulić i dr. David Gobić

dr. Karlo Stanić, dr. Luka Zaputović, dr. David Gobić, dr. Sandro Brusich, dr. Vjekoslav Tomulić i dr. Tomislav Jakljević i svestrane sportašice dr. Davorka Žagar i Mira Šporer dugogodišnja glavna sestra Interne klinike i sušačke bolnice. Uz brojne skijaše drugih internističkih specijalnosti na čelu s legendarnim dr. Vladimirom Rukavinom riječka Interna klinika u svojim redovima ima aktualnog predsjednika Skijaškog kluba Rijeka prof. dr. Davora Štimca.

333

Rijeka je grad na moru pa su ribari bili brojniji. Čak se deset kardiologa bavilo sportskim ribolovom. Sve do danas traje prepirka između dr. Marinovića i dr. Padovana tko je veći ribarski majstor. Đuro se specijalizirao u lovu sa štapom, a Marijan podvodnom puškom i parangalom. Dok su se dr. Marinović, dr. Padovan, dr. Stanić, dr. Matana i dr. Kučić specijalizirali za ribolov na moru, dr. Mavrić je preferirao slatkovodni gdje je postizao kapitalne ulove. Da su se kojim slučajem održavala prvenstvena natjecanja hrvatskih i jugoslavenskih kardiologa, riječka reprezentacija bi uvjerljivo bila apsolutni državni momčadski prvak, a u pojedinačnoj konkurenciji Đuro i Marijan bi ‘’pomeli’’ suparnike i zauzeli šampionska mjesta!120 Pisati o međusobnim odnosima skupine po mnogim karakternim svojstvima različitih pojedinaca prisiljenih poslom da zajednički djeluju u kolektivu osjetljiv je i nezahvalan zadatak, podložan subjektivnoj procjeni pisca i kritici onih o kojima se piše. U ‘’pristojno’’ napisanim knjigama međusobni odnosi se uvijek prikazuju boljima nego što

Dr. Đuro Marinović – ‘’Đorđo’’ pojedinačni prvak Hrvatske u sportskom ribolovu na moru. Vela Luka, listopad 1996.

Dr. Đuro Marinović pojedinačni i momčadski (SRD ‘’Zubatac’’ iz Lovrana) prvak Hrvatske, listopad 1998.

334

120 S obzirom na brojne ribolovce riječki kardiolozi su od hrvatskih kolega ‘’brendirani’’ kao ribari. Riječani su Zagrepčane nazivali pjevačima i tenisačima, Splićane boćarima,a Zadrane nogometašima.

Dr. Marijan Padovan – ‘’Miki’’ s ulovljenim morskim psom lisicom. Dužina ‘’pešekana’’ 4.30 metra, težina 280 kilograma. Omišalj na otoku Krku, kolovoz 1996.

u stvarnosti postoje (tzv. ‘’lakirovka’’). Postoji uzrečica da trećina liječnika u bolnici apsolutno ništa ne radi, druga trećina brine o svojim privatnim pacijentima, a treća trećina radi za ove prve dvije. Premda se radi o grubom karikiranju u njoj postoje zrnca istine. U svim kolektivima rade izuzetno sposobni pojedinci koji su ‘’lokomotive’’ i glavni nositelji razvoja struke i ‘’kočničari’’ kojima rad predstavlja prisilu, a posao puko odrađivanje radnog vremena. U sustavu koji nije dovoljno stimulirao rad i primjereno sankcionirao nerad, gdje su gotovo svi bili jednako plaćeni, upravo je zbog različitog pristupa izvršavanju radnih zadataka dolazilo do ‘’iskrenja’’ i nesporazuma između radnika i neradnika. Kao što to biva u drugim kolektivima i profesijama i na Kardiologiji je dio liječnika i medicinskih sestara bio u vrlo dobrim kolegijalnim pa i prijateljskim odnosima, većina se međusobno odnosila korektno i profesionalno, a rijetki se nisu uklapali u kolektiv pa se s njima nerado surađivalo i družilo. Najčešće se radilo o ‘’mudrijašima’’ i ‘’vječitim njurgalima – dežurnim kritičarima’’ kojima ništa na ovom svijetu nije valjalo a sami su bili ‘’Guliveri riječi i Liliputanci djela’’. Među zaposlenicima priličan broj je bio Ribarski velemajstor dr. Marijan Padovan s licom teškom 20 kilograma ulovljenom povrazom, listopad nezadovoljan plaćom i stalno isticao kako se 2000. ne može tražiti ‘’američka odgovornost za mi-

335

I u slatkovodnom ribolovu sa štapom i mušicom – ‘’profesor’’ – prof. dr. Žarko ‘’Žare’’ Mavrić

zernu hrvatsku plaću’’. Premda su pojedinci sebi pripisivali veće značenje nego što su ga objektivno imali, među vodećim liječnicima nije bilo nedodirljivih ‘’svetih krava’’, ‘’zlatne teladi’’ ili ‘’Bogova u bijelom’’ pred kojima se stalno moralo klanjati. Postojala su neslaganja između fakultetskih liječnika ‘’pisara’’ i bolničkih ‘’šljakera’’ koja nisu bila izražena u tolikoj mjeri da bi utjecala na redovito obavljanje svakodnevnih zadataka.121 Bile su prisutne generacijske, ideološko-političke i druge svjetonazorne razlike i stroga hijerarhija, ali je unatoč manjim neslaganjima kod većine liječnika, medicinskih sestara i suradnog osoblja postojalo uzajamno poštovanje, razumijevanje i dobra volja da se posao odradi na najbolji mogući način. Mlađi liječnici su kod starijih kolega (kolegica) najviše cijenili stručnost, etičnost, pravednost i spremnost da u kritičnim trenucima za bolesnike preuzmu punu odgovornost, a većina starijih podržavala je mladenački polet, sklonost inovacijama, savjesnost u obavljanju posla i spremnost da učenjem i slušanjem njihovih savjeta uspješno ovladaju strukom. U knjigama koje pišu liječnici izbjegava se govoriti o korupciji. Smatram da na ovom mjestu ta ‘’tabu’’ tema zaslužuje kratki osvrt jer pored ostalog negativno utječe na odnose u kolektivu. Prisutna u svim ljudskim djelatnostima korupcija postoji od sumerskih vremena do današnjih dana i praktički je

336

‘’Lovačke priče’’ ponekad mogu biti istinite. Da se nevjerni Tome uvjere, ribolov treba ovjekovječiti fotografskim aparatom - prof. dr. Žarko Mavrić

121 U bolničkom žargonu ‘’pisari’’ su bili liječnici-članovi Katedre skloniji objavljivanju stručnih i znanstvenih radova i nastavi, a ‘’šljakeri’’ isključivo bolnički liječnici koji su davali prednost praktičnom radu s bolesnicima i stjecanju manualnih vještina. S omalovažavanjem su se odnosili prema ‘’štakorskim’’ magisterijima, a Medicinski fakultet zbog golemog utjecaja na kadrovsku politiku Klinike i Kliničkog bolničkog centra smatrali rak ranom bolničkog zdravstva.

Dr. Karlo Stanić i dr. Marijan Padovan s koraljnom kirnjom, Hurgada na Crvenom moru 2008.

neiskorjenljiva, ali pravno uređene države stalno pronalaze nova rješenja za njezino suzbijanje i sankcioniranje. Teško se dokazuje jer se uvijek radi o barem dvjema stranama koje su podjednako zainteresirane da se ne otkrije. Zbog pada moralnih kriterija i neučinkovite pravne države u našem tranzicijskom društvu korupcija koja je oduvijek postojala procvjetala je i u zdravstvu. Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je prisutna u svim segmentima zdravstvenog sustava napose u visokopozicioniranim liječničkim krugovima. U praksi najčešće i najblaže oblike podmićivanja predstavljaju ‘’šteka’’ cigareta, flaša alkoholnog pića, bombonjera, buket cvijeća, crna kava i poneka knjiga koje kao znak pažnje nakon uspješnog liječenja pacijenti poklanjaju svojim liječnicima i medicinskim sestrama. U podmićivanja ‘’niskog intenziteta’’ spadaju i pokloni poput rokovnika, kemijskih olovaka i flomastera, privjesaka, kalendara, bilježnica, reklamnih majica i aktovki koje u svrhu promocije svojih proizvoda daruju predstavnici farmaceutskih tvrtki i proizvođača medicinske opreme. Ako se navedeni pokloni smatraju mitom, u Hrvatskoj sigurno ne postoji niti jedan liječnik koji nije primio darove ovakve vrste! U drugu, tzv. ‘’meku korupciju’’ spadaju stručna usavršavanja i odlasci na kongrese i simpozije koje sponzoriraju farmaceutske tvrtke i proizvođači medicinske opreme. Neprijeporna je činjenica da se zbog niskih plaća liječničko i suradno medicinsko osoblje ne može o vlastitom trošku stručno usavršavati na za hrvatske pojmove skupim inozemnim kongresima, simpozijima i radionicama. Bolnički proračuni u tu svrhu izdvajaju premalo sredstava. Besparicu koriste farmaceutske tvrtke i proizvođači medicinske opreme koji plaćaju troškove boravka i kotizacija ne bez računice: uspješno reklamiraju i kasnije na sugestiju ‘’kongresmena’’ prodaju državi svoje proizvode pritom ostvarujući značajnu dobit. Koruptivnom ponašanju pogoduju i sadašnja zakonska rješenja: bolnički liječnici-državni službenici izvan redovitog radnog vremena imaju mogućnost raditi kod privatnika. Uz lažno opravdanje da pregled ili pretragu ne mogu učiniti u bolnici tijekom radnog vremena, ‘’snalažljivi’’ pregledavaju bolesnike u privatnim ordinacijama svojih kolega i naplaćuju usluge, a privatno pregledani pacijenti se ‘’preko veze’’ brže primaju u bolnicu i imaju povlašteni tretman.

337

Kada je riječ korupciji i primanju mita pravi i najteži oblik koji podliježe sudskom progonu predstavlja na nižim razinama novčano uvjetovanje primanja u bolnicu, naplaćivanje pruženih usluga i dobivanje skupocjenih darova tijekom i nakon završetka bolničkog i ambulantnog liječenja, a na višim razinama podmićivanje visokopozicioniranih liječnika u državnim tijelima koja odlučuju o registraciji lijekova i njihovom stavljanju na pozitivnu listu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pri čemu svoje prste imaju umiješane gotovo sve farmaceutske kuće. Plodno tlo za koruptivne radnje predstavlja i ne uvijek transparentna javna nabava medicinske opreme i sanitetskog materijala kako na nižim (bolnice) tako i na višim (ministarstvo) razinama odlučivanja. Percepcija korupcije u zdravstvu u javnosti je daleko raširenija od stvarno postojeće. Koruptivno ponašanje prije predstavlja iznimku nego pravilo, zbog čega je nepravedno da se većinu poštenih i odgovornih liječnika i medicinskih sestara stigmatizira kao ‘’korupcionaše i ljubitelje plavih koverti’’. Korupcija i s njom povezani moralni raspad ipak nisu metastazirali u sve pore zdravstvenog sustava!

338

Zbog stvaranja kolektivnog duha danas je u modi ‘’team building’’. Kapitalistički sustav je odavno spoznao da bolje poslovne rezultate postiže kolektiv sastavljen od pojedinaca koji su u dobrim međusobnim odnosima. Posao tada prestaje biti mukotrpno odrađivanje radnog vremena, a dobri odnosi u timu profesionalaca potiču kreativnost i jamče uspješno poslovanje. U socijalističkom uređenju u kojem je većina provela najproduktivnije godine svoga života nije se znalo za metode ‘’građenja tima’’, niti se stvarala stroga granica između posla i privatnosti. Pišući u ime svoje generacije, s kolegama drugih specijalnosti posebice kirurzima s kojima smo dijelili dane i noći provedene u bolnici, imali smo odlične stručne i međusobne odnose tim prije što se većina poznavala još iz gimnazijskih i studentskih dana. Družili smo se u bolnici i izvan nje, a posebna su priča bila dežurstva kada smo u rijetkim slobodnim trenucima gledali televiziju i komentirali društveno-politička i sportska zbivanja. Vječita internističko-kirurška prepirka tko je bolji liječnik obično je započela ‘’glasovitom’’ kirurškom izrekom: ‘’Internisti sve znaju, a malo učine, psihijatri neznaju ništa i ništa ne učine, a kirurzi malo znaju, ali zato sve učine’’. ‘’Filozofi i pilulaši’’ nisu ostajali dužni pa su ‘’brijačima i mehaničarima’’ uzvraćali internističkom maksimom: ‘’Opće je poznata činjenica da kirurzi mogu misliti i djelovati samo s nožem u rukama, a sve povrede integriteta kože i vidljivih sluznica skalpelom su poraz jedine prave medicinske znanosti tj. interne medicine’’. Premda internistima nije nedostajalo streljiva ipak su u konačnici vatrenih rasprava kapitulirali pred kirurškim glasnogovornikom popularnim dr. Željkom Fučkarom – ‘’Fujom’’ koji je enciklopedijskim poznavanjem svih (ne) prilika i događanja u bolnici, ‘’dokumentiranim’’ internističkim pogreškama i njihovim ‘’fatalnim’’ neznanjem, duhovitim ‘’šlagfertig’’ odgovorima gotovo uvijek uspio uništiti ‘’unutrašnje neprijatelje broj 1’’. Početkom sedamdesetih godina u sušačkoj bolnici osnovane su dvije nogometne, par godina kasnije i rukometne ekipe - ‘’Ekipa snova’’ sastavljena od kirurga i ‘’Ekipa s brda-s dola’’ internista, ginekologa, radiologa i bolničara. Nogometne utakmice održavane na Platku i Učki s vremenom su postale tradicionalne, a tradicionalan je bio i rezultat – redovito su pobjeđivali ‘’pravi muškarci’’ – kirurzi sve do ujedinjenja bolnica kada se stanje stubokom promijenilo. Pojačani riječkim nogometnim ‘’profesionalcima’’ internisti su počeli ‘’uzimati mjeru’’ nepobjedivim kirurzima. Nakon utakmice sljedila je večera koju su poraženi plaćali iz vlastitog džepa, a budući da su utakmicama prisustvovale i navijačice iz oba tabora počela je zabava u kojoj su se svi uz puno smijeha, zadirkivanja, pića, pjesme, glazbe s ‘’jukeboxa’’ i plesa odlično zabavili sve do sitnih jutarnjih sati (tzv. ‘’treće poluvrijeme’’). Nogometne utakmice su bile i stvar prestiža. U jednom od brojnih okršaja kirurška ekipa je hametom potučena. Godinama je bolnicom kružila priča da je profesor Frančišković koji je prisustvovao katastrofi svojih pulena, bijesan zbog visokog poraza kaznio igrače izostavljanjem s operacijskog programa sedam dana!

Sušačka nogometna ekipa ‘’S brda-s dola’’ na Platku 1974. S lijeva na desno: Čuče: dr. Vladimir Rukavina, nosač Vinko Gregorić, dr. Juraj Kučić, nosač Drago Štifanić Stoje: dr. Milivoj Perović (Ginekologija) i prim. dr. Veljko Novak

‘’Ekipa snova’’ i dio ekipe ‘’S brda-s dola’’, Učka 1980. Čuče: dr. Mario Zambelli (Kirurgija), Ismet Mešanović, instrumentar (Kirurgija), Jasmin Mujkanović, medicinski tehničar (Kirurgija), dr. Juraj Kučić (Interna), dr. Matko Županić (Ginekologija), dr. Davor Mlinarić (Ginekologija) i dr. Željko Fučkar (Kirurgija) Stoje: dr. Miomir Zelić (Kirurgija), dr. Artur Franko (Radiologija), Stanko Poropat, nosač (Hitni medicinski trakt), dr. Miljenko Uravić (Kirurgija), dr. Damir Dimec (Kirurgija), dr. Dragutin Draženović (Ortopedija), dr. Anton Maričić (Kirurgija), dr. Giannpaolo Velčić (Kirurgija), dr. Miladin Đorđević (Kirurgija) i dr. Nenad Petrošić (Kirurgija)

339

Obilazak Kornatskih otoka brodom, Zadar, svibanj 1982. U prvom planu s ‘’kriglom’’ piva sjedi dr. Đorđe Živanović, a neumorni animator dr. Vladimir Rukavina - ‘’Okica’’ stoji u prvom redu drugi s desna na lijevo

Početkom osamdesetih godina počelo je redovito održavanje regionalnih internističkih sekcija Zbora liječnika Hrvatske u Rijeci, Puli i Zadru. Uz šefove Internih odjela/klinika glavni pokretači stručnih sastanaka održavanih vikendima bili su gastroenterolog dr. Vladimir Rukavina iz Rijeke i kardiolog dr. Željko Matas iz Zadra. Nakon održanih predavanja i rasprave usljedila je večera uz glazbu i ples. Dok su stariji i vodeći liječnici vodili ozbiljne stručne razgovore, mlađarija je jedva čekala njihov odlazak na spavanje kako bi se bez njihove prisutnosti (i pozornosti) počela zabavljati. Uostalom zar nije tako i u današnje vrijeme!? Nakon neprospavane noći usljedio je najzanimljiviji ‘’turistički’’ dio sastanka i potom odlazak autobusom kući. Rjeđe je drugog dana odigrana nogometna utakmica između kombinirane riječko-pulske ekipe i Zadrana u kojoj su Zadrani pokazali da su pravi ‘’majstori s mora’’. U Hrvatskom primorju, Istri i Dalmaciji omiljena je igra na ‘’balote’’. Sjetite se nenadmašnog glumca Karla Bulića (dr. Luigija) iz i danas popularne TV serije Joakima Marušića ‘’Naše malo misto’’! Kada je moja generacija postala prestara za nogometna i rukometna nadmetanja ‘’prebacila’’ se na boćanje. U izbijanju balina, boća i koštavanju glavnu riječ su vodili dr. Marinović i dr. Padovan koji su igrali na suprotnim stranama pa se nerijetko igrala i treća, odlučujuća partija. U igri nije bilo popuštanja jer se igralo pod geslom ‘’Krepat, ma ne molat’’.122 Po završetku partije društvo je u obližnjem restoranu sjelo, pojelo, popilo i razgovarajući o poslu, politici i sportu, šaleći se na vlastiti i tuđi račun, ugodno provelo večer. Obvezatni ‘’revanš’’ dogovoren je za iduću godinu na istom mjestu i u istom sastavu.

340

122 ‘’Krepat, ma ne molat.’’ (‘’Umrijeti, ali ne popustiti.’’), stara je deviza Kastavaca kojom se izražava odlučnost i ustrajnost da se bez obzira na sve poteškoće izdrži do kraja u ostvarenju planiranog djela.

‘’Rijeka’’ – ‘’Zadar’’ 0 : 2, Učka 1984. ‘’Fijumani’’ u crvenim dresovima s kapetanom dr. Đurom Marinovićem (u plavom dresu) pojačani ‘’Poležanom’’ dr. Lemsom Jerinom (čuči prvi s desna) i ‘’Zaratini’’ u bijelim dresovima predvođeni dr. Albinom Jovićem (stoji peti s lijeva)

Ispred ulaza u restoran navijači(ce) i igrači čekaju početak ‘’četverosatnog ručka’’, Učka 1984.

341

Druženje liječnika s vodećim medicinskim sestrama u slobodno vrijeme doprinosi većoj učinkovitosti rada. S lijeva na desno: Neda Marčina, vms, dr. sc. Juraj Kučić, dr. Marijan Padovan, Marija Lukarić, vms. Rijeka, svibanj 1991. (fotografiju učinio dr. Željko Plazonić)

Jedna od rijetkih ‘’fešta’’ tijekom radnog vremena na Kardiološkom odjelu – proslava ženidbe dr. Đure Marinovića, travanj 1993. Dr. Karlo Stanić i dr. Ana Radić

342

Na boćalištu (‘’jogu’’) u Lovranskoj Dragi, lipanj 2001. S lijeva na desno: dr. Rajko Miškulin, dr. Đuro Marinović, dr. Davorka Žagar, dr. Marijan Padovan, dr. Karlo Stanić, dr. Željko Plazonić, doc. dr. Juraj Kučić (fotografiju snimio mr. sc. Fedor Fischer)

U svakodnevnom stresnom poslu svoje ispražnjene baterije medicinske sestre su ponovno punile na zajedničkim druženjima u prirodi. Ekipa sestara Koronarne jedinice na izvoru Rječine, 2000. S lijeva na desno: Iva Butir, Dragica Drvenšek, Snježana Pribanić, Vesna Jurčić, Elza Relja, Vesna Gašparović, Andrijana Verzon, Andrea Mavrinac i Irena Miholjević

Po završetku Domovinskog rata ponovno je počelo izvanbolničko druženje cijelog kolektiva. Inicijativu su preuzeli mlađi liječnici. Večerom, plesom i pjesmom u restoranima Liburnijske rivijere obilježavao se uspješni završetak radne godine.

343

Poziv članovima kolektiva na proslavu Nove Godine 2004.

Svojim plesnim umijećem posebno su se isticali profesor Mavrić, dr. Marinović i dr. Plazonić od starijih, a dr. Tomulić, dr. Madžar i dr. Gobić od mlađih specijalista. Među liječnicama je vatrenim plesom prednjačila dr. Bosiljka Siuc-Paro. No svi se oni nisu mogli takmičiti s pjevačkim i plesnim bravurama liječnika stažista, specijalizanata, medicinskih sestara i službenica.

344

Dr. Željko Plazonić u plesnom žaru s višim medicinskim sestrama Ružicom Višnjovski (lijevo) i Verom Šilić (desno)

Spoj mladosti i iskustva. Medicinska sestra Vesna Gašparović i dr. Rajko Miškulin

Dio osoblja Odsjeka opće kardiologije na proslavi završetka radne 2004. godine. S lijeva na desno sjede: Iva Šare, Rasema Dimovska, Zina Knapić, Dušana Savić, Marija Lukarić, dr. Dubravko Dobrović Stoje: Željka Marić, Rasema Halilagić, Tonka Spajić, dr. Teodora Zaninović-Jurjević, Silvana Radomir, Marina Klasan, Jadranka Boca-Tomee i dr. Vjekoslav Tomulić

345

Proslava odlaska u mirovinu autora knjige, Hotel ‘’Jadran’’, prosinac 2009. S lijeva na desno sjede: dr. Dubravko Dobrović, dr. Željka Diklić, autor i Marija Lukarić, vms. Stoje: prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. Rajko Miškulin, Elza Relja, vms, mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, prof. dr. sc. Ante Matana, gosp. Ivan Franolić i dr. Marijan Padovan

Družilo se i na proslavama položenih specijalističkih ispita, obranjenih magisterija i doktorata, promaknuća i odlazaka u mirovinu. Vrijeme leti, dani se nižu u mjesece, mjeseci u godine, godina godinu ispraća i jednom dođe kraj radnog vijeka – odlazak u mirovinu. Ne bih bio iskren kada bi rekao da je bilo lako zauvijek se oprostiti s profesijom, kolektivom i dragim ljudima s kojima sam radio punih 40 godina. Dio vremena koje mi je preostalo do putovanja bez povratka iskoristio sam da napišem ovu knjigu.

346

Službeni oproštaj sa starim i mladim društvom na Klinici, sušačka Kardiologija, siječanj 2010. S lijeva na desno: prof. dr. sc. Davor Štimac, dipl. oec. Željko Kljun, prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. Marijan Padovan, autor, prof. dr. sc. Željko Fučkar (Urologija), prim. dr. sc. Maksim Valenčić (Urologija), doc. dr. sc. Srđan Novak, Vally Nimac, ms i dr. Željka Diklić

Riječka Kardiologija ‘’kontra vetra bordiža’’ u svijetlu budućnost. Dr. sc. Tomislav Jakljević, višestruki državni prvak u raznim jedriličarskim klasama

347

348

DODATAK

349

UVOD Premda su već ranije navedena smatrao sam potrebnim još jednom istaknuti imena svih šefova Internih odjela, predstojnika Klinike za internu medicinu i glavnih medicinskih sestara od 1946. do 2010. godine, pa sam na početku Dodatka uz njihova imena naveo i vrijeme kada su obnašali vodeće dužnosti. Sljede životopisi šefova Internih odjela, Klinika/Klinike za internu medicinu, šefova (pročelnika) kardiološke službe, voditelja kardioloških odjela i odsjeka i najistaknutijih vodećih kardioloških medicinskih sestara. Tabelarno su potom navedeni svi specijalisti internisti kardiološkog usmjerenja i internisti kardiolozi od 1946. do 2012. godine, njihovi magistarski radovi i doktorske dizertacije i na koncu svi zaposlenici Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike Kliničkog bolničkog centra na dan 31. prosinca 2010. godine. Prije prikaza životopisa želim dati sljedeća objašnjenja: 1. Niti uz najbolju volju, uključujući razgovore s dalekim rođacima, najstarijim specijalistima i pretraživanjem po internetu nisam našao vjerodostojne podatke o prim. dr. Bogomilu Kantociju koji je od ožujka 1949. do veljače 1952. vodio Interni odjel sušačke bolnice. U arhivi je navedeno da je u Rijeku došao iz Zagreba 1949., a iz Rijeke otišao u Sisak 1960. godine. 2. Za preminule šefove Internih odjela/Klinike ze internu medicinu i najstarije vodeće umirovljene liječnike većinom sam koristio podatke (ukoliko su bili redoviti profesori Medicinskog fakulteta) iz monografija koje je prigodom svojih obljetnica izdavao Medicinski fakultet. 3. Premda gotovo svi podaci u ovoj knjizi završavaju s 31. prosincem 2010. godine prikazao sam životopise internista kardiologa koji su tijekom 2011. i 2012. godine postali voditelji odjela Zavoda za kardiovaskularne bolesti, a najbitniji dijelovi svih curriculuma se protežu do vremena predavanja rukopisa na lekturu i korekturu 1. lipnja 2013. godine. Podaci o publicističkom radu i danas aktivnih vodećih specijalista završavaju s 31. prosincem 2010. godine. 4. Namjeravao sam prikazati životopise svih specijalista internista-kardiologa. Najavivši da ću po odlasku u mirovinu napisati povijest riječke Kardiologije i zamolivši za suradnju kod nemalog broja naišao sam na krajnu suzdržanost i čuđenje, prikriveni podsmjeh, krajnju indolenciju i pravi zid šutnje. Sa žaljenjem konstatiram kako se pojedinci ne mogu izdići iz taštine i lične netrpeljivosti da bi sudjelovali u stvaranju djela od općeg interesa. Budući da se nije radilo o vodećim kardiolozima, držeći se principa ‘’svi ili nitko’’, nisam naveo životopise kolega koji su mi dali svoje podatke. Njima dugujem ispriku i iskreno zahvaljujem na suradnji. 5. Monografija je prvenstveno zamišljena kao ‘’liječnička knjiga’’. Zbog pozornosti koja se pridaje liječničkoj profesiji, profesija medicinske sestre nerijetko, pa tako i u ovoj knjizi, nepravedno pada u drugi plan. Sestre su ‘’uvijek tu’’, uz bolesnike kada zatreba pomoć, savjet ili utjeha, a ponajviše briga o njihovom zdravlju. Na raspolaganju liječnicima njihova su desna ruka bez koje je nezamisliva uspješnost liječenja i oporavak bolesnika, a brojni bolesnici napose oni u teškim životnim trenucima doživotno ih pamte po njihovoj požrtvovnosti i visokoj profesionalnosti.

350

6. Dobivanje podataka od vodećih kardioloških medicinskih sestara predstavljalo je još veći problem. Njihovi životopisi se ne objavljuju u medicinskim časopisima i specijaliziranim monografijama, pojedine su otišle, neke i prerano u dobra spominjanja, druge odselile iz Rijeke pa im se zameo trag, a kod trećih zbog skromnosti ili (meni) nepoznatih razloga nisam naišao na razumijevanje. Zbog toga su prikazani životopisi sestara koje su mi podastrle osobne podatke. Vjerodostojnost izbora je neupitna jer se radi o najistaknutijim djelatnicama koje su

dugogodišnjim radom na vodećim položajima ostavile dubok trag u zahtjevnoj sestrinskoj službi. 7. Iz objektivnih razloga premalo prostora u knjizi je dano i suradnom osoblju, napose administrativnim službenicama. Počam od prve, gospođe Anđele Škalamere koja se zaposlila na Internom odjelu sušačke bolnice 1961. godine do danas na Internim odjelima/Klinikama/ Klinici za internu medicinu su radile brojne službenice koje su s godinama obavljale sve složenije administrativne poslove. Pojedine su, primjerice gospođe Vlasta Vitas i Ana Barak, kasnije obnašale visoke administrativne dužnosti na Medicinskom fakultetu, dok se većina zaposlila, a mlađe među njima još i danas rade u administrativnim službama riječkih ustanova. Posebno mjesto pripada gospođi Grozdani Perhat-Kostadinovski, umirovljenoj tajnici niza predstojnika Interne klinike koja je gotovo čitav radni vijek provela u sušačkoj internističkoj službi vrlo kvalitetno obavljajući zahtjevni i slabo plaćeni posao administrativne referentice. Nadam se da će ova objašnjenja objektivni čitatelji uzeti u obzir.

351

VODEĆI SPECIJALISTI I GLAVNE MEDICINSKE SESTRE INTERNISTIČKE DJELATNOSTI OD 1946. DO 2010. GODINE Šefovi (predstojnici) Internih odjela – Klinika za internu medicinu riječke i sušačke bolnice od 1946. do 1984. godine Bolnica Sušak Interni odjeli Bolnica Rijeka Dr. Zdravko Kučić 1946. – 1948. Prim. dr. Bogomil Kantoci 1949. – 1952. Prof. dr. Silvije Novak 1952. – 1962.

Doc. dr. Ante Grgurina 1946. – 1948. Prof. dr. Zdravko Kučić 1948. – 1961. Prof. dr. Čedomil Plavšić 1961. – 1962. Interne klinike

Prof. dr. Silvije Novak 1962. – 1971. Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med. 1971. – 1984.

Prof. dr. sc. Branko Antonin, dr. med. 1962. – 1983. Prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević, dr. med. 1983. – 1984.

U riječkoj bolnici glavne medicinske sestre Internog odjela od 1946. do 1962. su ‘’presvučene’’ časne sestre milosrdnice. Veliki odjel je podijeljen na muški i ženski odsjek, pa je č.s. Julka (Alojzija Varga) bila glavna sestra ženskog, a č.s. Dobrila (Marija Šipušić) muškog odsjeka. Godine 1962. Odjel postaje Klinika, ukida se podjela na muški i ženski odsjek, pa glavna sestra postaje Elvira Popović koja kao viša medicinska sestra obnaša dužnost do ujedinjenja klinika 1984. godine. Sušački Interni odjel podijeljen na muški i ženski odsjek od 1946. do 1953. vodi časna sestra milosrdnica (Rihtarić Apolonija?). Od 1953. do 1956. dužnost glavne sestre obnaša časna sestra Bertina (Katica Antonić) koja je došla iz bolnice u Senju gdje je radila od 1949. godine, a završila Bolničarsku školu u Zagrebu. Od 1956. do 1967. glavna sestra je Mimica Leonardi, od 1967. do 1970. Maja Živanović, a od 1970. do 1984. Mira Šporer-Sveško. Ujedinjenjem Internih klinika Mira Šporer postaje glavna sestra jedinstvene klinike na sušačkom i riječkom lokalitetu. Predstojnici i glavne medicinske sestre Interne klinike Kliničkog bolničkog centra od 1984. do 2010. godine Predstojnici Prof. dr. sc. Božena Kopajtić, dr. med. 1984. – 1989. Prof. dr. sc. Mira Premužić-Lampič, dr. med. 1989. – 1992. Prof. dr. sc. Franjo Čohar, dr. med. 1992. – 2000. Prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med. (v.d.) 2000. – 2001. Prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med. 2001. – 2010. Glavne medicinske sestre Mira Šporer, viša medicinska sestra Nada Randić, viša medicinska sestra Neda Marčina, viša medicinska sestra 352

1984. – 1989. 1989. – 1994. 1995. – 2010.

ŽIVOTOPISI ŠEFOVA INTERNIH ODJELA, PREDSTOJNIKA INTERNIH KLINIKA, VODEĆIH INTERNISTA KARDIOLOGA I KARDIOLOŠKIH MEDICINSKIH SESTARA

‘’Memoria nostri durabit, si vita meruimus.’’ (“Uspomena na nas trajat će, ako smo životom to zavrijedili.”) Plinije Stariji

353

ŠEFOVI INTERNIH ODJELA RIJEČKIH OPĆIH BOLNICA, PREDSTOJNICI INTERNIH KLINIKA KLINIČKIH BOLNICA ‘’BRAĆE DR. SOBOL’’ I ‘’DR. ZDRAVKO KUČIĆ’’ I INTERNE KLINIKE KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA Novak Silvije, prim. prof. dr. med. (Zagreb, 28.XII.1900. – Rijeka, 25.I.1988.)

354

Rođen je 28. prosinca 1900. godine u Zagrebu gdje završava gimnaziju i diplomira na Medicinskom fakultetu 1925. godine. Do 1928. radi kao sekundarni liječnik u Općoj bolnici u Varaždinu, a zatim specijalizira internu medicinu u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici kod prim. dr. Pavla Ćulumovića začetnika hrvatske interne medicine. Kao dobitnik stipendije ‘’Pierre Famel’’ 1931. godine boravi tri mjeseca na stručnom usavršavanju u Parizu. Specijalistički ispit polaže 1932. i nastavlja raditi u Zakladnoj, potom Općoj bolnici ‘’Svetog Duha’’ do 1935. kada je imenovan primarijusom i postavljen za šefa Internog i Zaraznog odjela Opće javne banovinske bolnice ‘’Kralja Aleksandra I.’’ na Sušaku. Radi do srpnja 1942. kada je odlukom talijanskih okupacijskih vlasti protjeran u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Godine 1943. postaje privatni docent Medicinskog fakulteta u Zagrebu i šef Hematološkog odjela Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ (predstojnik prof. dr. Ivan Botteri). Habilitira se 1947. predavanjem ‘’Antikancerozna sredstva’’ i postaje sveučilišni docent. Za izvanrednog profesora izabran je 1950. godine, a nakon odlaska u mirovinu profesora Botterija 1951. vršiteljem dužnosti predstojnika klinike. U veljači 1952. postavljen je za šefa Internog odjela Opće bolnice u Sušaku. Redoviti profesor od srpnja 1955. nastupnim predavanjem ‘’Današnji značaj interne medicine’’ 21. studenoga 1955. svečano otvara Medicinski fakultet u Rijeci. Prvi je predstojnik Katedre za internu medicinu i prvi dekan fakulteta od 1955. do 1958. godine. Od 1955. do mirovine 1971. predstojnik je Interne klinike OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i pročelnik Katedre za internu medicinu. Mentor je prvih internističkih doktorata na katedri (3). Već 1933. u Liječničkom Vjesniku objavljuje stručni rad ‘’Arterijalne hipertonije’’, a 1935. u suautorstvu s primarijusom Botterijem ‘’Hematologiju’’, prvu knjigu o bolestima krvi tiskane u nas na hrvatskom jeziku. Nakon Drugog svjetskog rata autor je poglavlja o hematologiji u udžbeniku ‘’Interna medicina’’ koji je u redakciji profesora Botterija doživio pet izdanja i dvadeset godina bio standardni udžbenik u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Suradnik je u dva izdanja Jugoslavenske medicinske enciklopedije u uredništvu prof. dr. Ante Šercera i prof. dr. Mirka Dražena Grmeka. Objavio je oko 50 stručnih i znanstvenih radova iz interne medicine i hematologije koja je uz fizikalnu dijagnostiku bila područje njegovog užeg interesa i knjigu ‘’Klinička diferencijalna dijagnoza unutrašnjih bolesti’’ koja je doživjela dva izdanja 1978. i 1982. godine. Član Akademije Zbora liječnika Hrvatske bio je predsjednik Udruženja internista SFR Jugoslavije od 1968. do 1969. godine. Za svoj plodni i uspješni rad dobitnik je brojnih priznanja među kojima se ističu Plaketa u povodu 50. godišnjice Medicinskog fakulteta u Zagrebu 1968., Plaketa u povodu 100. godišnjice Zbora liječnika Hrvatske 1974. i Nagrada Grada Rijeke za životno djelo 1969. godine. Osnivač je internističke službe u sušačkoj bolnici i jedan od utemeljitelja riječkog Medicinskog fakulteta. Velikog općeg i stručnog znanja, savjestan u poslu, logičkog razmišljanja i zaključivanja, umjeren, pravedan i skroman odgojio je plejadu vrsnih internista. Aristokrat duha, godinama je vodio, usmjeravao i unaprjeđivao struku pa se s razlogom smatra ‘’ocem’’ novovjeke riječke interne medicine.

Grgurina Antun, prim. doc. dr. med. (Rukavac pokraj Rijeke, 14.II.1877. – Opatija, 19.VII.1957.) Rođen je u Rukavcu 14. veljače 1877. godine. Kraljevsku Veliku gimnaziju na Sušaku završio je 1897., a studije pohađao u Grazu gdje je 1903. godine diplomirao opću medicinu. Kao specijalist-internist od 1909. radi u privatnoj ordinaciji u Opatiji, najprije u vili Artemis, potom vili Teuta i naposljetku vili Herkules. Na liječničkom tjednu održanom u rujnu 1927. godine u Opatiji izlaže svoju metodu hipselofonije pri pregledu plućnih bolesnika. S tom temom se habilitira 1935. godine na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i stječe titulu naslovnog docenta iz fizikalne dijagnostike na Katedri za internu medicinu. Krajem 1945. postavljen je za šefa Internog odjela, a početkom 1946. za direktora Opće bolnice Rijeka. Direktorsku dužnost obnaša godinu dana. Do veljače 1948. kada odlazi u mirovinu vodi Interni odjel riječke bolnice. U povijesti hrvatske medicine ostat će trajno zabilježen svojim izumom hipselofonije. Kučić Zdravko, prim. prof. dr. med. (Bakar, 11. IV.1910., - Rijeka, 21. X .1961.) Rođen je u Bakru 11. travnja 1910. godine. Gimnaziju je završio u Sušaku 1928., a medicinu diplomirao u Beogradu 1934. godine. Nakon reguliranja vojne obveze i pripravničkog staža u Zagrebu, zaposlio se kao sekundarni liječnik 1935. na Internom i Zaraznom odjelu Opće javne banovinske bolnice ‘’Kralja Aleksandra I.’’ na Sušaku. Specijalistički ispit iz interne medicine položio je u Zagrebu pred ispitnom komisijom Medicinskog fakulteta pri Banskoj vlasti Banovine Hrvatske 1940. godine. Kao specijalist internist radi na Internom i Zaraznom odjelu sušačke bolnice pod vodstvom prim. dr. Silvija Novaka do srpnja 1942., a od rujna 1942. do rujna 1943. na Internom odjelu talijanske riječke Bolnice Svetog Duha pod vodstvom profesora Jacchija. Nakon kapitulacije Italije odlazi u partizane. Od rujna 1943. do siječnja 1946. obnaša dužnosti u sanitetskoj službi NOVJ i Jugoslavenske armije (referent saniteta VIII. kordunaške divizije, član Sanitetskog odsjeka Glavnog štaba Hrvatske, načelnik saniteta IV. i XI. korpusa NOVJ i načelnik saniteta IV. Jugoslavenske armije). Nakon demobilizacije u činu sanitetskog potpukovnika postaje šef Internog i Zaraznog odjela sušačke bolnice. Po ujedinjenju Rijeke i Sušaka početkom veljače 1948. vodi i Interni odjel riječke bolnice. Dana 5. siječnja 1949. imenovan je primarijusom i postavljen za šefa Internog odjela i direktora Opće bolnice Rijeka, kasnije Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’. Obje dužnosti obnaša do prerane smrti u listopadu 1961. godine. Na Katedri za internu medicinu riječkog Medicinskog fakulteta radi od samog osnutka 1955. godine kao asistent, habilitira se 1958. na zagrebačkom Medicinskom fakultetu predavanjem ‘’Kardioaortalni lues’’ i postaje naslovni docent, a 1959. izvanredni profesor. Usavršavao se na Kardiološkim odjelima Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu kod prof. dr. Radovana Ivančića 1956. i Interne klinike ‘’B’’ u Beogradu kod akademika Božidara S. Đorđevića 1958. godine. Bio je istaknuti društveno-politički rukovodilac: potpredsjednik Narodnog Odbora grada Rijeke, predsjednik Gradskog Odbora Narodne Fronte i Okružnog Odbora Narodne Fronte za Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Dugogodišnji načelnik Zdravstveno-socijalnog odsjeka sušačkog i riječkog Gradskog Narodnog Odbora, jedan je od poslijeratnih pokretača aktivnosti Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske i njezin dugogodišnji tajnik, jedno vrijeme i potpredsjednik Republičkog

355

odbora ZLH-a, član Naučnomedicinskog savjeta Ministarstva narodnog zdravlja i Odbora za narodno zdravlje Izvršnog vijeća Sabora NR Hrvatske. Nosilac je Ordena Partizanske spomenice 1941. godine i brojnih ratnih i poslijeratnih priznanja, diploma i odlikovanja među kojima se ističu Orden za hrabrost, Orden partizanske zvijezde II. reda, Orden zasluga za narod II. reda, Orden bratstva i jedinstva II. reda i Orden rada II. reda. Kao dugogodišnji šef riječkog Internog odjela, direktor OB ‘’Braće dr. Sobol’’ i predsjednik Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku kotara Rijeka (1954.) jedan je od utemeljitelja riječkog Medicinskog fakulteta. Osnivač je poslijeratne internističke službe u riječkoj bolnici. Odličan stručnjak i sjajan organizator jedan je od utemeljitelja poslijeratnog riječkog bolničkog zdravstva. Rezolutan u obrani vlastitih ideja i stajališta, pravi vođa, nepotkupljiv, čelične volje, dosljedan, uporan i pravedan rijetkom je skromnošću pobudio duboko poštovanje svih s kojima je surađivao, a uz to iskrenom humanošću i svih koje je liječio. Plavšić Čedomil, prim. prof. dr. med. (Sarajevo, 1902. – Opatija, 1987.)

356

Rodio se 1902. godine u Sarajevu, gimnaziju završio 1921. u Zagrebu, a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1927. godine. Nakon dvogodišnjeg rada na Higijenskom zavodu u Skopju, 1929. godine postaje asistent na Propedeutičkoj klinici Medicinskog fakulteta u Beogradu gdje polaže specijalistički ispit iz interne medicine 1932. godine. Na beogradskom Medicinskom fakultetu 1946. postaje sveučilišni docent, 1950. izvanredni, a 1958. redoviti profesor. Godine 1957. utemeljuje Zavod za rehabilitaciju i liječenje bolesti srca, pluća i reumatizma – Thalassotherapiju u Opatiji čiji je prvi direktor. Istodobno obnaša dužnost redovitog profesora interne medicine na riječkom Medicinskom fakultetu. Nakon smrti profesora Kučića 1961. godine postavljen je za šefa Internog odjela Opće bolnice ‘’Braće dr. Sobol’’. Na toj dužnosti nalazi se u zimskom semestru školske godine 1961./62. Budući da istodobno ne može biti direktor Thalassotherapije i šef Internog odjela riječke bolnice odlučuje se za povratak u Thalassotherapiju čiji je direktor sve do umirovljenja 1975. godine. Kao profesor na Katedri za internu medicinu riječkog Medicinskog fakulteta mentor je prvih kardioloških doktorskih disertacija (2). Usavršavao je kardiologiju u Parizu i Bad Nauheimu (Hessen), a kao gostujući profesor predavao u Parizu i Giessenu. Objavio je približno 150 stručnih i znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima, napose frankofonog područja, najvećim dijelom iz prevencije i rehabilitacije srčanih bolesnika. Bio je predsjednik Udruženja kardiologa SFR Jugoslavije, član Francuskog, Njemačkog, Belgijskog i Europskog kardiološkog društva, Međunarodnog komiteta za angiologiju, Međunarodne Federacije za turističku medicinu i počasni član Talijanskog društva za hidroklimatizam i talasoterapiju. Dobitnik je brojnih priznanja od kojih se posebno ističe Nagrada Grada Opatije za životno djelo 1975. godine. Predstavnik beogradske ‘’francuske’’ kardiološke škole, jedan od vodećih jugoslavenskih internista-kardiologa (prvi je u FNR Jugoslaviji 1947. godine učinio desnostranu kateterizaciju srca), osnivač i dugogodišnji ravnatelj opatijske Thalassotherapije, odlučujuće je pridonio izmjeni shvaćanja o prevenciji, liječenju i rehabilitaciji srčanih bolesti zbog čega se opravdano smatra pionirom moderne aktivne rehabilitacije srčanih bolesnika.

Antonin, prof. dr. sc. Branko, dr. med. (Kotor, 15.X.1919. – Rijeka, 12.III.1983.) Rodio se u Kotoru 15. listopada 1919., klasičnu gimnaziju završio u Splitu, a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1943. godine. Pripravnički staž obavio je u Novogradiškoj bolnici, nakon čega je mobiliziran u vojni sanitet Hrvatskog domobranstva, potom Jugoslavenske armije. Nakon demobilizacije radi kao liječnik opće prakse u Udbini, Gračacu i Korenici. Od 1947. do 1952. godine specijalizira internu medicinu na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Po položenom specijalističkom ispitu 1952. na poziv profesora Silvija Novaka dolazi u Rijeku i radi na Internom odjelu sušačke bolnice. Zamjenik je profesora Novaka do 1962. kada je postavljen za predstojnika Interne klinike OB ‘’Braće dr. Sobol’’. Internom klinikom riječke bolnice ravna do smrti 1983. godine. Od osnutka Medicinskog fakulteta 1955. radi kao asistent na Katedri interne medicine. Kao prvi riječki specijalist internist 1958. brani doktorsku disertaciju ‘’U-val i T-U spojnica kao dijelovi normalne EKG krivulje i njihove patološke devijacije kod hipertrofije srčanih klijetki’’, a 1961. habilitira se predavanjem ‘’EKG krivulja hipertrofije – opterećenja lijeve klijetke s posebnim osvrtom na njene rane evolutivne oblike’’ i postaje docent. Godine 1966. izabran je za izvanrednog, a 1974. za redovitog profesora. Mentor je prvog kardiološkog magisterija izrađenog na Katedri 1968. godine i dvije doktorske disertacije. Objavio je oko 70 stručnih i znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima, napose iz elektrokardiografije i vektorkardiografije koje su bile područja njegovog užeg kardiološkog interesa. Napisao je dva udžbenika za studente medicine i liječnike opće prakse: ‘’Fizikalni pregled bolesnika’’ u suautorstvu s dr. Milanom Pricom 1963. godine i ‘’Propedeutika interne medicine’’ koja je od 1975. do 1989. doživjela pet izdanja. Autor je dvije knjige za specijaliste interniste i kardiologe – ‘’Osnove kliničke vektokardiografije’’ 1976. i ‘’Prednji lijevi fascikularni blok’’ 1980. godine. Suradnik je u dva izdanja Jugoslavenske medicinske enciklopedije. Aktivno je sudjelovao na domaćim i međunarodnim internističkim i kardiološkim kongresima i strukovnim organizacijama internista i kardiologa SFR Jugoslavije. Bio je član Akademije Zbora liječnika Hrvatske, a kao međunarodno priznati ekspert član Permanentnog komiteta za internacionalne kongrese elektrokardiologije Europskog udruženja kardiologa. Za uspjehe na području vektorkardiografije dobio je 1977. godišnju Nagradu Grada Rijeke. Uz profesora Plavšića prvi je riječki internist koji se sustavnije bavio kardiologijom, napose elektrokardiografijom, a u SFR Jugoslaviji prvi učinio vektorkardiografiju. Inicijator je podjele riječke interne medicine na uže specijalnosti. Njegov predavački dar, urođeni talenat za jednostavno i sažeto izlaganje nastavne problematike i pravilno jezično izražavanje svrstavali su ga u najbolje fakultetske nastavnike. U radu taktičan i decentan, svoje veliko znanje nesebično je i s puno volje prenosio suradnicima. Istaknuti znanstvenik i stručnjak isticao se kritičnošću, dubinom promišljanja i temeljitim pristupom svakom problemu. Cijenjen u liječničkim krugovima pripadao je vodećoj skupini hrvatskih i jugoslavenskih kardiologa.

357

Polić-Tadejević, prof. dr. sc. Alma, dr. med. (Cernik pokraj Sušaka, 17.V.1923. – Rijeka, 1.I.2012.)

358

Rođena je 17. svibnja 1923. u Cerniku pokraj Sušaka. Sušačku gimnaziju završila je 1942., a diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu u ožujku 1949. godine. Pripravnički staž obavila je u Općoj bolnici Rijeka. Kao liječnica primarne zdravstvene zaštite radi u Buzetu gdje uz ambulantni posao vodi i bolesnički stacionar. U prosincu 1950. primljena je na Interni odjel riječke bolnice gdje počinje specijalizaciju interne medicine. Već u okviru specijalizacije sustavnije se bavi srčanim bolestima. Specijalistički ispit položila je u prosincu 1954. godine na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Po položenom ispitu nastavlja s liječenjem srčanih bolesnika na Internom odjelu riječke bolnice. U okviru suradnje između SFR Jugoslavije i Demokratske Narodne Republike Alžira i jugoslavenske liječničke pomoći od 1963. do 1964. radi u Državnoj Općoj bolnici grada Alžira. Godine 1964. postaje primarijus, a 1968. šefica Kardiopulmološkog odsjeka s laboratorijem koji 1976. prerasta u Kardiološki odjel Interne klinike KB ‘’Braće dr. Sobol’’. Iste je godine imenovana zamjenicom predstojnika klinike profesora Antonina. Do osnivanja jedinstvenog Kardiološkog odjela Interne klinike KBC-a voditeljica je riječke Kardiologije, a nakon smrti profesora Antonina 1983. predstojnica Interne klinike KB ‘’Braće dr. Sobol’’. Po ujedinjenju Internih klinika 1984. godine odlazi u mirovinu. Njezina aktivnost ne prestaje umirovljenjem pa 1991. godine postaje prva voditeljica kulturno-znanstvenog kluba ‘’Academicus’’ riječkog Medicinskog fakulteta. Na Katedri za internu medicinu 1956. postaje asistentica. Magisterij ‘’Etiologija i klinika kroničnog plućnog srca u Hrvatskom primorju’’ obranila je 1968., a doktorsku disertaciju ‘’Kliničke i elektrokardiografske osobine akutnog plućnog srca’’ 1974. godine. Habilitira se predavanjem ‘’Infarkt miokarda mlađe životne dobi’’ 1975. i postaje sveučilišna docentica, a 1980. izvanredna profesorica. Mentorica tri magistarska kardiološka rada, sudjelovala je u svim oblicima dodiplomske i poslijediplomske nastave na Medicinskom fakultetu, a niz godina predavala internu medicinu u Školi za medicinske sestre i bila mentorica brojnih diplomskih radova. Stručno se usavršavala na Kardiološkom odjelu Interne klinike Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu kod prof. dr. Radovana Ivančića i Kardiološkom odelenju Interne klinike ‘’B’’ u Beogradu kod prof. dr. Srećka Nedeljkovića 1959. godine. Akademske godine 1960./1961. kao državni stipendist boravi na Kardiološkoj klinici Univerzitetske kliničke bolnice u Bruxellesu kod profesora Lequina. Objavila je oko 40 stručnih i znanstvenih radova iz interne medicine i kardiologije u domaćim i inozemnim časopisima, napose iz ishemijske bolesti srca koja je bila uže područje njezinog kardiološkog interesa. Aktivno je sudjelovala na internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima u zemlji i inozemstvu. Bila je članica Zbora liječnika Hrvatske i Hrvatskog liječničkog zbora, Udruženja internista SFR Jugoslavije i Udruženja kardiologa SFR Jugoslavije i SR Hrvatske, Hrvatskog društva za internu medicinu i Hrvatskog kardiološkog društva. Uz profesora Antonina prva je internistica koja se sustavnije bavila bolestima srca i značajno unaprijedila liječenje bolesnika. Pod njezinim je vodstvom osnovana ‘’infarktna njega’’ preteča Intenzivne njege, Kardiopulmološki odsjek i Kardiološki odjel Interne klinike riječke bolnice. S prim. dr. Josipom Rojem uvela je elektrokardiografski monitoring, telemetriju i defibrilaciju srca te sudjelovala u radu kirurško-internističkog tima koji je u riječkoj bolnici 1970. godine ugradio prvi trajni srčani elektrostimulator. Krasile su je osobine vrsnog kliničara zavidne radne energije, upornost, dosljednost, skromnost, neposrednost i velika ljudska toplina.

Kopajtić, prof. dr. sc. Božena, dr. med. (Sušačka Draga, 25.I.1923. – Kornić pokraj Krka, 2.X.2012.) Rođena je 25. siječnja 1923. u Sušačkoj Dragi. Realnu gimnaziju završila je 1942. u Sušaku, a diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1950. godine. Nakon završetka pripravničkog staža 1951., specijalizira internu medicinu na Internom odjelu sušačke bolnice, a specijalistički ispit polaže na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1956. godine. Nastavlja raditi na sušačkom Internom odjelu i počinje se sustavnije baviti endokrinologijom. Od 1963. do 1971. zamjenica je profesora Novaka nakon čijeg odlaska u mirovinu postaje predstojnica Interne klinike OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Od 1972. šefica je Endokrinološkog odsjeka koji 1976. prerasta u Endokrinološki odjel. Nakon ujedinjenja Internih klinika 1984. postaje predstojnica Interne klinike KBC-a i voditeljica jedinstvenog Endokrinološkog odjela. Do mirovine u listopadu 1989. godine predstojnica je Interne klinike i pročelnica Katedre. Aktivna i nakon umirovljenja postaje prva predsjednica Društva Crvenog križa Primorsko-goranske županije. Godine 1957. postaje asistentica na Katedri za internu medicinu. Doktorsku disertaciju ‘’Učestalost i klinička slika hipertireoza u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru’’ obranila je 1967. godine. Habilitacijskim predavanjem ‘’Klinika hipertireoza’’ 1963. postaje docentica, 1972. izvanredna, a 1977. redovita profesorica. Od 1971. do 1989. pročelnica je Katedre za internu medicinu, a šk. god. 1988./1989. i prorektorica za nastavu riječkog Sveučilišta. Stručno se usavršavala iz endokrinologije na klinikama u Ljubljani, Hamburgu, Lyonu, Zürichu i Stockholmu. Objavila je oko 60 stručnih i znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima tematikom većinom vezanih za endokrine bolesti. Bila je voditeljica poslijediplomskih studija na Medicinskom fakultetu, mentorica magistarskih radova (4), doktorskih disertacija (6) i voditeljica dva projekta Republičkog fonda za naučni rad i Samoupravne interesne zajednice za znanstveni rad SR Hrvatske. Aktivno je sudjelovala na brojnim internističkim i endokrinološkim kongresima i simpozijima u zemlji i inozemstvu. Bila je članica Zbora liječnika Hrvatske, Udruženja internista SFR Jugoslavije, Udruženja endokrinologa SFRJ, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog endokrinološkog društva i Akademije Zbora liječnika Hrvatske. Među priznanjima, diplomama i odlikovanjima koje je dobila za svoj predani stručni, znanstveni i društveni rad ističu se Srebrna plaketa grada Rijeke 1970., Nagrada ‘’Pavao Ćulumović’’ 1971., godišnja Nagrada Grada Rijeke 1972. i Orden rada sa zlatnim vijencem 1985. godine. Zahvaljujući znanstvenoj prepoznatljivosti te odlikama izvrsnog kliničara i nastavnika Senat Sveučilišta u Rijeci dodijelio joj je zvanje profesora emeritusa, a za osobiti doprinos razvitku hrvatske endokrinologije primila je 1999. Povelju Hrvatskog endokrinološkog društva Hrvatskog liječničkog zbora. Izuzetno stručna s velikim smislom za organizaciju, odlučna u provođenju dobro promišljenih odluka, izoštrenog kritičkog duha, savjesna u obavljanju posla, pravedna, istinski humana i skromna uživala je veliki ugled među bolesnicima i stručnim i znanstvenim liječničkim krugovima. Utemeljiteljica je endokrinološke službe u riječkoj regiji, a s profesorom Antoninom inicijatorica podjele interne medicine na uže specijalnosti. Svojim mišljenjem, stavovima i djelovanjem unaprijedila je cjelokupnu riječku internu medicinu. 359

Premužić-Lampič, prof. dr. sc. Mira, dr. med. Rođena je u 26. kolovoza 1926. u Beogradu.Gimnaziju je završila 1945. u Zagrebu, a diplomirala na zagrebačkom Medicinskom fakultetu 1951. godine. Nakon završenog pripravničkog staža i obavljene obvezatne dvogodišnje liječničke opće prakse u Humu na Sutli, od 1954. specijalizira internu medicinu na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Specijalistički ispit položila je 1958. na Internoj klinici KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ u Zagrebu. Iste godine dolazi u Rijeku gdje na Internom odjelu sušačke bolnice preuzima vođenje Hematološkog odsjeka Centralnog bolničkog laboratorija i sudjeluje u liječenju hematoloških bolesnika. Godine 1972. postaje šefica Hematološkog odsjeka koji 1976. prerasta u Hematološki odjel Interne klinike KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Nakon ujedinjenja Internih klinika do mirovine 1992. voditeljica je Hematološkog odjela Interne klinike KBC-a. Po odlasku u mirovinu profesorice Kopajtić 1989. postaje predstojnica Interne klinike koju vodi do listopada 1992. godine. Godine 1962. postaje asistentica na Katedri za internu medicinu, a 1964. brani doktorsku disertaciju ‘’O eritropoetskoj aktivnosti humane plazme i ulozi bubrega u njezinom nastanku’’. Habilitira se 1973. predavanjem ‘’Kromozomske anomalije kod hematoloških oboljenja’’ i postaje docentica, 1978. izvanredna, a 1984. redovita pofesorica. Dužnost pročelnice Katedre za internu medicinu obnaša od studenoga 1991. do listopada 1993. kada odlazi i u fakultetsku mirovinu. Od njezinih stručnih usavršavanja valja istaknuti tromjesečni boravak na Institutu za hematološke bolesti kod profesora Bernarda 1964. godine u Parizu. Objavila je oko 70 stručnih i znanstvenih radova iz hematologije i internističke citologije u domaćim i inozemnim časopisima. Za studente stomatologije i liječnike stomatologe napisala je 1993. udžbenik ‘’Interna medicina’’, a za studente medicine i liječnike opće medicine udžbenik ‘’Hematologija – klinička i laboratorijska’’ 2000. godine. Bila je mentorica magistarskih radova (6), doktorskih disertacija (2) i voditeljica projekta ‘’Utjecaj oralnih kontraceptiva na lezije dojke’’ financiranog od Republičkog fonda za znanstveni rad SR Hrvatske. Aktivno je sudjelovala na domaćim i međunarodnim internističkim i hematološkim kongresima i simpozijima. Bila je članica Zbora liječnika Hrvatske, Udruženja internista SFR Jugoslavije, Udruženja hematologa i citologa SFR Jugoslavije, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu i Hrvatskog društva za hematologiju i transfuziologiju. Za svoj predani rad odlikovana je Ordenom rada sa srebrnim vijencem 1974. i Zahvalnicom Zbora liječnika Hrvatske 1977. godine. Utemeljiteljica je internističke citologije i moderne hematološke službe u riječkoj regiji. U radu s bolesnicima nije znala za umor, a u dijagnostičkom pristupu za površnost. Staložena, koncilijantna i skromna do samozatajnosti, izvanredno marljiva i savjesna u poslu, isticala se velikim stručnim znanjem i izuzetno humanim pristupom teškim bolesnicima koje je liječila. Za života je izgradila hram dobrote, ljudskosti, pravednosti i poštenja.

360

Čohar, prof. dr. sc. Franjo, dr. med. Rođen je 21. srpnja 1935. godine u Sušaku. Maturirao je na Sušačkoj gimnaziji 1953., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Rijeci 1960. godine. Nakon reguliranja vojne obveze i obavljenog pripravničkog staža zaposlio se kao liječnik primarne zdravstvene zaštite u riječkom Domu zdravlja – Zdravstvenoj stanici Viškovo. Godine 1963. primljen je na Internu kliniku OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ gdje specijalizira internu medicinu. Specijalistički ispit položio je 1968. na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Po završenoj specijalizaciji radi na Nefrološkom odsjeku / odjelu sušačke Interne klinike. Godine 1989. postaje šef Nefrološkog odjela na kojem obnaša vodeću dužnost do 1992. kada nakon profesorice Premužić-Lampič postaje predstojnik Interne klinike KBC-a. Od listopada 1992. do prosinca 2000. predstojnik je klinike, a do konca 2001. kada je umirovljen, savjetnik na Klinici za infektologiju i febrilna stanja Kliničkog bolničkog centra. Na Katedri za internu medicinu izabran je 1968. za honorarnog, 1974. redovitog, a 1982. znanstvenog asistenta. Doktorsku disertaciju ‘’Imunosupresivna terapija u transplantaciji bubrega’’ obranio je 1981. godine. Sveučilišni docent postaje 1984., izvanredni profesor 1988., a redoviti profesor 1998. godine. Od listopada 1993. do srpnja 2000. godine pročelnik je Katedre za internu medicinu. Kao sveučilišni nastavnik sudjelovao je u svim oblicima dodiplomske i poslijediplomske nastave. Bio je mentor magistarskih radova (2) i doktorske disertacije, voditelj znanstveno-istraživačkog projekta ‘’Učestalost renalne insuficijencije u riječkoj regiji od 1976. do 1980. godine’’ i suradnik u više njih. Uža područja njegovog stručnog interesa su bile nefrologija i dijaliza pa se usavršavao na Nefrološkoj klinici ‘’L’hôpital de l’Antiquaille’’ u Lyonu kod profesora Jeana Traegera 1971. i u ‘’Centro per la prevenzione e terapia della insufficienza renale’’ u Pisi kod profesora Sergija Giovannettija 1972. godine. Objavio je oko 80 stručnih i znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima, napose iz područja nefrologije, arterijske hipertonije, dijalitičkog i transplantacijskog liječenja kroničnog bubrežnog zatajenja. Aktivno je sudjelovao na brojnim internističkim, kardiološkim i nefrološkim kongresima i simpozijima. Na nefrološkim kongresima je bio član znanstvenih odbora, predsjedavajući na plenarnim zasjedanjima i sekcijama, predavač i pozvani predavač. Učesnik je europskih i svjetskih nefroloških kongresa i simpozija. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske, Udruženja internista SFRJ, Udruženja nefrologa SFRJ, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog društva za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju, Hrvatskog društva za hipertenziju i Europskog društva za dijalizu, transplantaciju i nefrologiju (EDTA-ERA). Tijekom Domovinskog rata obnašao je dužnost pročelnika internističke službe Opće bolnice u Gospiću 1993. godine. Nositelj je Priznanja Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika u povodu 25. obljetnice rada Centra za dijalizu i transplantaciju u Rijeci i Zahvalnice Hrvatskog liječničkog zbora 1995. godine. Krasile su ga sposobnost da jasno formulira misao i brzo shvati bit stvari, britki analitički um, velika erudicija i izuzetno pamćenje. Kao predstojnik klinike i katedre poticao je daljnji razvoj subspecijalističkih internističkih grana i unaprijedio nastavu interne medicine na Medicinskom fakultetu. Uz primarijusa Paškvana i docenta Zgrablića osnivač je bolničke nefrološke službe u riječkoj regiji, a kao vrstan nefrolog dao nezaobilazan doprinos u liječenju bubrežnih bolesnika.

361

Zaputović, prof. dr. sc. Luka, dr. med.

362

Rođen je 1. svibnja 1958. u Rijeci. Nakon završene Riječke gimnazije upisuje Medicinski fakultet u Rijeci na kojem diplomira 1981. godine. Iste godine kao apsolvent i najbolji student fakulteta dobiva nagradu sveučilišnog Rektorskog zbora. Po reguliranju vojne obveze i pripravničkog staža radi kao liječnik primarne zdravstvene zaštite u Kliničkom bolničkom centru do 1985. kada počinje sa specijalizacijom interne medicine na Internoj klinici KBC-a. Specijalistički ispit položio je 1990. godine u Rijeci. Od 1990. do 1993. radi u Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela, a od 1993. do 2001. pročelnik je Postkoronarne jedinice. Od prosinca 2000. do studenog 2001. obnaša dužnost predstojnika Interne klinike. Početkom 2002. postaje zamjenik predstojnika Klinike prof. dr. Žarka Mavrića. Dužnost obnaša do 2005. kada je imenovan pročelnikom Odjela za ishemijsku bolest srca, a 1. lipnja 2012. postaje pročelnik Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Godine 1984. završava poslijediplomski studij iz Kliničke patofiziologije i obranivši temu ‘’Istraživanje imunosupresivnih svojstava ciklosporina na modelu kroničnog relapsirajućeg eksperimentalnog alergijskog encefalomijelitisa u štakora’’ 1985. godine postaje magistar znanosti. Akademsku karijeru započinje 1986. kada je izabran za znanstvenog asistenta na Katedri za internu medicinu. Doktorsku disertaciju ‘’Usporedba učinaka različitih protokola trombolitičke terapije u bolesnika s akutnim infarktom miokarda’’ brani 1993., a dvije godine kasnije habilitira se za sveučilišnog docenta. Rješenjem Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske 1995. priznata mu je specijalizacija iz kardiologije. Za izvanrednog profesora izabran je 1998., a pročelnik Katedre za internu medicinu postaje sredinom 2000. godine. Dužnost pročelnika obnaša i u trenutku završetka pisanja ovog teksta. Redoviti profesor na Katedri za internu medicinu postaje 2003. godine, a od 2003. do 2008. prodekan je za znanstvenoistraživačku djelatnost Medicinskog fakulteta. Godine 2008. postaje redoviti profesor u trajnom zvanju i naslovni redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta ‘’Josip Juraj Strossmayer’’ u Osijeku. Sudjeluje u svim oblicima dodiplomske i poslijediplomske nastave na Medicinskom fakultetu. Pod njegovim mentorstvom izrađeno je pet magistarskih radova i četiri doktorske disertacije. Bio je suradnik-istraživač u tri znanstvena projekta i glavni istraživač u projektu ‘’Aterogeneza i trombogeneza u ishemijskoj bolesti srca’’. Ističu se njegova stručna usavršavanja u Texas Heart Institute i St. Luke’s Episcopal Hospital Texas medical Center, Houston i European Heart House, Sophia Antipolis, Nica 1996. godine. Do konca 2009. publicirao je 112 radova, 26 indeksiranih u Current Contentsu, 23 rada u ostalim indeksima i 63 sažetka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova. Pored ehokardiografije, ishemijska bolest srca, etiologija i patogeneza ateroskleroze i poremećaji lipida plazme predstavljaju područja njegovog užeg stručnog interesa. Sudjelovao je na brojnim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima u zemlji i inozemstvu. Na nacionalnim i internacionalnim skupovima u zemlji bio je član organizacijskih i znanstvenih odbora, predsjedavajući na plenarnim zasjedanjima i sekcijama, predavač i pozvani predavač. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske i Imunološkog društva ZLH-a. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog kardiološkog društva i Internacionalnog liječničkog društva Episkopalne bolnice Sv. Luke i Teksaškog srčanog instituta u Houstonu. Godine 2008. postaje član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata obnaša dužnost pročelnika internističke službe u Općoj bolnici u Gospiću i Hrvatskoj bolnici ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj, Bosna i Hercegovina.

Od priznanja valja istaknuti Priznanje za osobiti doprinos časopisa ‘’Croatian Medical Journal’’ i Plaketu i priznanje za osobiti doprinos razvoju Medicinskog fakulteta u Rijeci 2005. godine. Afirmirani stručnjak, jedan od najboljih fakultetskih nastavnika, začetnik informatizacije na klinici, istaknuti je znanstvenik riječke Kardiologije čijoj nacionalnoj i internacionalnoj prepoznatljivosti daje veliki doprinos. Mavrić, prof. dr. sc. Žarko, dr. med. Rođen je 9. kolovoza 1949. u Rijeci. Riječku gimnaziju završio je 1968., a diplomirao na riječkom Medicinskom fakultetu 1974. godine. Školske godine 1973./74. kao najbolji student fakulteta dobio je nagradu Rektorata Sveučilišta u Rijeci. Po završetku pripravničkog staža radi kao liječnik primarne zdravstvene zaštite u Zdravstvenoj stanici Cres do 1976., potom u Dispanzeru za kardiovaskularne bolesti riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja. Započinje sa specijalizacijom interne medicine na Internoj klinici KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i 1981. polaže specijalistički ispit. Nakon položenog ispita radi kao internist u Djelatnosti za kardiovaskularne bolesti riječkog Doma zdravlja do 1984. kada je primljen na Internu kliniku Kliničkog bolničkog centra. Od 1984.do 1992. godine radi u Intenzivnoj njezi - Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela. Godine 1992. imenovan je pročelnikom Jedinice za znanstveni rad i kliničku farmakologiju Kliničkog bolničkog centra. Na toj dužnosti ostaje do studenoga 2001. godine kada je izabran za predstojnika Interne klinike. Od 2001. do 2005. obnaša i dužnost zamjenika ravnatelja KBC-a, a za predstojnika Interne klinike izabran je i u dva sljedeća četverogodišnja mandata 2005. i 2009. godine. Znanstveni asistent na Katedri za internu medicinu postaje 1986. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom ‘’Prognostička evaluacija bolesnika s akutnim infarktom miokarda’’ obranio je 1991., a habilitacijskim predavanjem ‘’Kardiogeni šok’’ 1995. postao sveučilišni docent. Godine 1997. priznat mu je status specijalista kardiologa. Izvanredni profesor postaje 2000., a redoviti 2004. godine. Za redovitog profesora u trajnom zvanju izabran je 2009. godine. Objavio je 80 stručnih i znanstvenih radova od kojih 22 citirana u tercijarnim publikacijama (CC i SCI) napose iz ishemijske bolesti srca koja predstavlja uže područje njegovog stručnog interesa. Bio je mentor magistarskih radova (2) i doktorskih disertacija (4), voditelj projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH ‘’Prognostički parametri i terapija u akutnom infarktu miokarda’’ od 1992. do 1995. godine i savjetnik Ministarstva u izradi projekta ‘’Unaprjeđenje rada jedinica za intenzivnu skrb’’ od 1994. do 1995. godine. Sudjelovao je na domaćim i međunarodnim skupovima u zemlji i inozemstvu kao autor ili suautor brojnih radova. Na nacionalnim kongresima i simpozijima bio je član znanstvenih odbora, predsjedavajući na plenarnim zasjedanjima i sekcijama, predavač i pozvani predavač. U bivšoj državi bio je član Zbora liječnika Hrvatske i Udruženja internista SFR Jugoslavije. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog kardiološkog društva (ESC), Američkog društva za angiologiju (ACA), Internacionalnog društva za angiologiju (ICA), Europskog društva za urgentnu medicinu (ESEM) i Europskog društva intenzivne njege (ESICM). Obnašao je dužnost pročelnika internističke službe u Medicinskom stacionaru u Kiseljaku, Bosna i Hercegovina 1996. godine. Široko obrazovan, briljantne inteligencije, vrstan nastavnik i stručnjak među najzaslužnijima je za znanstvenu prepoznatljivost riječke Kardiologije. Pod njegovim vodstvom subspecijalističke grane interne medicine doživljavaju daljnju stručnu i znanstvenu afirmaciju, a Zavod za kardiovaskularne bolesti Interne klinike stječe sve uvjete da preraste u Kliniku za kardiovaskularnu medicinu Kliničkog bolničkog centra.

363

ŠEFOVI (PROČELNICI) KARDIOLOŠKIH ODJELA INTERNIH KLINIKA RIJEČKIH KLINIČKIH BOLNICA, KARDIOLOŠKOG ODJELA I ZAVODA ZA KARDIOVASKULARNE BOLESTI INTERNE KLINIKE KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA Pavlin, prof. dr. sc. Zlatko, dr. med. (Sisak, 1927. – Rijeka, 2005.) Rođen je 1927. godine u Sisku. Gimnazijsko školovanje završava u Zagrebu gdje diplomira na Medicinskom fakultetu 1953. godine. Nakon reguliranja vojne obveze i završetka pripravničkog staža u riječkoj bolnici, primljen je 1956. na Interni odjel sušačke bolnice. Specijalistički ispit položio je na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1961.godine. Po završenoj specijalizaciji počinje se sustavnije baviti srčanim bolestima. Godine 1972. postaje šef Kardiopulmološkog odsjeka, a 1976. Kardiološkog odjela Interne klinike KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Od 1975. do 1977. vrši dužnost direktora OOUR-a KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Titulu primarijusa stječe 1978. godine. Nakon ujedinjenja riječkih Internih klinika 1984. postaje šef jedinstvenog Kardiološkog odjela i zamjenik predstojnice klinike. Obje dužnosti obnaša do srpnja 1987. godine kada postaje savjetnik profesorice Kopajtić. Na dužnosti savjetnika ostaje do konca 1992. godine kada je umirovljen. Na Katedri za internu medicinu 1962. godine postaje asistent, a 1977. brani doktorsku disertaciju ‘’Kardioverzija u terapiji atrijske fibrilacije – neposredni i kasni rezultati’’. Dvije godine kasnije, 1979. habilitira se za sveučilišnog docenta. Na Medicinskom fakultetu od 1983. do 1987. obnaša dužnost prodekana za nastavu, a 1987. postaje izvanredni profesor. Od listopada 1989. do studenoga 1991. godine pročelnik je Katedre za internu medicinu. Sudjelovao je u svim oblicima diplomske i poslijediplomske nastave, bio mentor magistarskih radova (2) i doktorske disertacije, a u okviru znanstvenoistraživačkog rada na projektu ‘’Nastanak i razvoj učestalih kroničnih, degenerativnih i tumorskih bolesti’’ nosilac znanstvenih zadataka ‘’Utjecaj nivoa triglicerida, ukupnog kolesterola i frakcija kolesterol-lipoproteina na razvoj aterosklerotične bolesti srca’’ i ‘’Značenje određivanja digoksina u serumu’’ (1976. – 1984.) Stručno se usavršavao u kardiološkim središtima u zemlji i inozemstvu (Beograd, Lyon, Stockholm, Upsalla, New York, Washington i Houston). Objavio je oko 40 stručnih i znanstvenih radova u domaćim časopisima. Aktivno je sudjelovao na domaćim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima i europskim i svjetskim kardiološkim kongresima. Bio je član Uduženja internista SFR Jugoslavije, Udruženja kardiologa SFR Jugoslavije, Zbora liječnika Hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Kao šef Kardiološkog odsjeka i odjela Interne klinike KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i Kardiološkog odjela Interne klinike KBC-a unaprijedio je dijagnostiku i liječenje srčanih bolesti. Na sušačku Kardiologiju uveo je spirometriju, oscilografiju i fonokardiografiju, a s dr. Veljkom Čabrijanom elektrokardiografski monitoring, elektrokardioverziju i defibrilaciju srca. Prvi je internist-kardiolog koji radi obostrane srčane kateterizacije i testove dilucije boja. Uz nedvojbene organizacijske sposobnosti odlikovale su ga stručnost, racionalnost, kooperativnost, ustrajnost, staloženost i skromnost.

364

Kučić, doc. dr. sc. Juraj, dr. med. Rođen je 29. travnja 1944. u Njivicama na otoku Krku. Gimnaziju ‘’Mirko Lenac’’ završio je 1963., a diplomirao na riječkom Medicinskom fakultetu 1969. godine. Kao najbolji student fakulteta primio je 1968. nagradu rektora zagrebačkog Sveučilišta. Nakon odsluženja vojnog roka u Sanitetskoj oficirskoj školi i Odelenju za urgentnu internu medicinu i toksikologiju Klinike za unutrašnje bolesti Vojno-medicinske akademije u Beogradu, završetka pripravničkog staža u riječkim bolnicama, položenog državnog stručnog ispita i volontiranja zaposlio se 1972. godine na Internoj klinici OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Specijalistički ispit iz interne medicine položio je pred ispitnom komisijom Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske 1978. godine u Rijeci. Kao specijalist radi na Odjelu intenzivne njege, a nakon ujedinjenja klinika na Općem odsjeku Kardiološkog odjela koji 2005. godine postaje Odjel za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Od 1987. do 1993. pročelnik je Kardiološkog odjela, a od 1993. do 2000. godine pomoćnik predstojnika Interne klinike prof. dr. Franje Čohara. Godine 2001. imenovan je savjetnikom ravnatelja Kliničkog bolničkog centra prof. dr. Hermana Hallera i do mirovine 1. siječnja 2010. radi u ravnateljstvu Kliničkog bolničkog centra kao viši stručni savjetnik za razvoj i investicije. Status specijaliste kardiologa dobio je 2001. godine rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske. Od 1973. do 1987. obnaša vodeće dužnosti u samoupravnim i političkim tijelima KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i Kliničkog bolničkog centra (predsjednik Radničkog savjeta, Zbora radnih ljudi i sekretar organizacije Saveza komunista sušačke bolnice, dopredsjednik Radničkog savjeta KBC-a i sekretar organizacije Saveza komunista Radne jedinice internističkih djelatnosti I. Kliničkog bolničkog centra). Godine 1983. postaje asistent na Katedri za internu medicinu. Nakon postignutog magistarskog ekvivalenta 1987. brani doktorsku disertaciju ‘’Prevencija i terapija ranih aritmija tijekom akutnog infarkta miokarda’’. Habilitira se za docenta 1997. predavanjem ‘’Angina pectoris’’. Na Katedri za internu medicinu radi do 2002. kao voditelj kolegija ‘’Kardiovaskularne bolesti’’ na Studiju za više fizikalne terapeute, kolegija ‘’Interna medicina’’ na Studiju stomatologije i kolegija ‘’Hematologija’’ na poslijediplomskom Studiju opće kliničke patofiziologije. Stručno se usavršavao iz neinvazivne dijagnostike u Lyonu 1974., elektrostimulacije srca u Parizu 1982., i invazivne dijagnostike u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) 1987. i 1990. godine. Objavio je 22 rada u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim časopisima (4 indeksirana u Current Contentsu, 18 u drugim indeksima) i 14 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova. Sudjelovao je na domaćim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima na kojima je bio predavač, predsjedavajući sekcija i član organizacijskih i znanstvenih odbora. Učesnik je europskih i svjetskih kardioloških kongresa. Bio je član Udruženja internista SFR Jugoslavije, Zbora liječnika Hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Tijekom Domovinskog rata vršio je dužnost pročelnika internističke službe Opće bolnice u Gospiću 1993. i Hrvatske bolnice ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj, Bosna i Hercegovina 1997. godine. Za trud koji je uložio u zborsku djelatnost i unaprjeđenje zdravlja naroda primio je 1996. Zahvalnicu Hrvatskog liječničkog zbora. Unaprijedio je neinvazivnu kardiološku dijagnostiku uvođenjem ergometrije i polimehanografije na Sušaku. Bavio se elektrostimulacijom srca i invazivnom dijagnostikom (kateterizacije srca i koronarografije). U Intenzivnoj njezi prvi od internista radi venesekcije, postavlja duboke endovenske katetere, privremene elektrostimulatore i perkutane perikardiocenteze.

365

Kao šef (pročelnik) Kardiološkog odjela Interne klinike KBC-a, dugogodišnji pomoćnik predstojnika klinike i savjetnik ravnatelja Kliničkog bolničkog centra dao je značajan doprinos napretku riječke Kardiologije i njezinom svrstavanju među vodeće u našoj državi. Padovan Marijan, dr. med.

366

Rođen je 31. svibnja 1947. u Banjolu na otoku Rabu. Osmogodišnju školu završio je u Rabu, a gimnaziju ‘’Mirko Lenac’’ 1966. godine u Rijeci. Na riječkom Medicinskom fakultetu diplomira 1972. godine. Nakon reguliranja vojne obveze, završenog pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita, od 1974. do 1977. radi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti Obalnog zdravniškog doma Koper – Područna ambulanta Piran i Medicini rada riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja. Godine 1978. primljen je na Internu kliniku KB ‘’Braće dr. Sobol’’ gdje specijalizira internu medicinu. Specijalistički ispit položio je pred ispitnom komisijom Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske 1982. godine u Rijeci. Kao specijalist internist radi na Kardiološkom odjelu Interne klinike riječke bolnice, a po ujedinjenju klinika na Kardiološkom odjelu Interne klinike Kliničkog bolničkog centra. Od 1987. do 1992. pročelnik je Odsjeka opće kardiologije, a početkom1993. postaje pročelnik Kardiološkog odjela. Odjel prerasta u Zavod za kardiovaskularne bolesti 2005. godine čiji je voditelj do 1. lipnja 2012. kada postaje savjetnik na klinici, a 1. siječnja 2013. odlazi u mirovinu. Od 1992. do 2000. godine u svojstvu znanstvenog asistenta radi na Katedri za internu medicinu. Stručno se usavršavao iz invazivne kardiološke dijagnostike u Kliničkom zavodu za radiologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani 1984. i Institutu za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) 1990. godine. Od 1988. u više navrata boravi u Episkopalnoj bolnici Svetog Luke u Houstonu, SAD, a 2004. se educira u srčanoj transplantaciji kod prof. dr. Reinera Hoerfera u Bad Oeyenhausenu, Njemačka. Objavio je 12 radova u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim medicinskim časopisima (8 radova indeksiranih u Current Contentsu i 4 rada u drugim indeksima) i 10 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova, posebice iz liječenja ishemijske bolesti srca i vektorkardiografije, područja njegovog užeg kardiološkog interesa. Sudjelovao je na brojnim internističkim i kardiološkim kongresima na kojima je bio član organizacijskih i znanstvenih odbora, predsjedavajući na plenarnim zasjedanjima i sekcijama i predavač. Učesnik je europskih i svjetskih kardioloških kongresa. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske, Udruženja internista SFR Jugoslavije, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Od 1994. do 2004. obnašao je dužnost dopredsjednika Hrvatskog kardiološkog društva. Tijekom Domovinskog rata pročelnik je internističke službe u Općoj bolnici u Gospiću 1992. i Medicinskom stacionaru u Kiseljaku, Bosna i Hercegovina, 1996. godine. Kao priznanje za trud koji je uložio u zborsku djelatnost i unaprjeđenje zdravlja naroda primio je 1995. Zahvalnicu Hrvatskog liječničkog zbora. Bavio se neinvazivnom (vektorkardiografija i ergometrija) i invazivnom dijagnostikom (kateterizacija srca i koronografija). Predstavljajući prototip liječnika koji je svoj radni vijek posvetio ponajprije radu s bolesnicima, kao dugogodišnji pročelnik Kardiološkog odjela i Zavoda za kardiovaskularne bolesti, vrstan stručnjak, komunikativan, staložen, racionalan i uporan sa zavidnom radnom energijom velikim je dijelom zaslužan za prerastanje Zavoda u buduću Kliniku za kardiovaskularnu medicinu Kliničkog bolničkog centra.

ŠEFOVI (PROČELNICI) KARDIOLOŠKIH ODSJEKA INTERNIH KLINIKA I KARDIOLOŠKIH ODJELA ZAVODA ZA KARDIOVASKULARNE BOLESTI INTERNE KLINIKE KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA Čabrijan Veljko, dr. med. (Sušak, 19. I. 1928., - Rijeka, 30. I. 2013.) Rođen je 19. siječnja 1928. u Sušaku. Na Sušačkoj gimnaziji maturira 1946., a diplomira na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1953. godine. Nakon odsluženja vojnog roka, završetka pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita zaposlio se na Internom odjelu sušačke bolnice 1956. godine. Za potrebe bolnice pohađa tromjesečni ‘’kurs za lekare’’ u Zavodu za transfuziju krvi u Beogradu. Godine 1958. postavljen je za šefa sušačkog Kabineta za transfuziju krvi. Iduće četiri godine radi u kabinetu i specijalizira internu medicinu. Specijalistički ispit položio je 1962. godine na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Nastavlja raditi na Internom odjelu gdje preuzima liječenje najtežih srčanih bolesnika. Godine 1972. postaje šef Odsjeka, a 1976. šef Odjela za intenzivnu njegu Interne klinike KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Po ujedinjenju klinika i stvaranju jedinstvenog Kardiološkog odjela postaje šef Odsjeka intenzivne njege, a 1983. pomoćnik rukovoditelja Radne jedinice internističkih djelatnosti I dr. Antona Bačića. Dužnost šefa odsjeka obnaša do 1987. kada je postavljen za pomoćnika predstojnice Klinike profesorice Kopajtić. U mandatu nove predstojnice profesorice PremužičLampič od 1989. do 1992. obavlja dužnost pomoćnika, da bi do odlaska u mirovinu 1993. godine bio savjetnik predstojnika Klinike prof. dr. Franje Čohara. Na Katedri za internu medicinu od 1963. do 1982. radi kao honorarni, potom redoviti asistent. Godine 1983. postaje znanstveni asistent i do 1987. sudjeluje u svim oblicima dodiplomske i poslijediplomske nastave. Uže područje njegovog stručnog djelovanja su srčane aritmije i elektrostimulacija srca pa se, počam od 1974. godine u više navrata usavršavao na tečajevima tvrtke Électronic Appliqué (ELA) – Medtronic u Parizu. Objavio je oko 30 stručnih i znanstvenih radova u domaćim časopisima posebice iz područja elektrostimulacije srca. Sudjelovao je na nacionalnim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima kao član znanstvenih odbora, predsjedavajući sekcija i predavač. Učesnik je europskih i svjetskih kardioloških kongresa. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske i Hrvatskog liječničkog zbora, Udruženja internista SFRJ, Udruženja kardiologa SFRJ, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog kardiološkog društva i Radne skupine za aritmije i elektrostimulaciju srca Udruženja kardiologa SFRJ i Hrvatskog kardiološkog društva. Osnivač je Intenzivne njege Interne klinike KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i Intenzivne njege srčanih bolesnika Interne klinike KBC-a. Prvi je kardiolog koji u dijagnostiku uvodi elektronsku fotoanalizu impulsa trajnog srčanog elektrostimulatora, programiranje i reprogramiranje pacemakera, telemetriju i 24 satnu dinamičku elektrokardiografiju po Holteru. S dr. Zlatkom Pavlinom na sušačku Kardiologiju uveo je elektrokardiografski monitoring, elektrokardioverziju i defibrilaciju srca, a s prim. dr. Josipom Rojem utemeljio umjetnu elektrostimulaciju srca u riječkoj regiji. Vrstan u struci, autoritativan, s velikom radnom energijom i organizacijskim sposobnostima bio je priznati hrvatski i jugoslavenski stručnjak na području umjetne elektrostimulacije srca. 367

Roje Josip, prim. dr. med. Rođen je 19. rujna 1931. godine u Zagrebu. Osmogodišnju školu i II. mušku gimnaziju završava 1949. u Zagrebu gdje se upisuje na Medicinski fakultet. Tijekom studija aktivan je u studentskoj organizaciji i jedan od osnivača Skriptarne Medicinskog fakulteta. Opću medicinu diplomira 1957. , a po obavljenom pripravničkom stažu i položenom državnom stručnom ispitu, od kolovoza 1958. specijalizira internu medicinu na Internom odjelu Opće bolnice Braće dr. Sobol u Rijeci. Specijalistički ispit položio je 1966. godine na Internoj klinici Medicinskog fakulteta KBC-a ‘’Rebro’’ u Zagrebu. Od osnivanja Kardiopulmološkog odsjeka 1968. radi kao specijalist na odsjeku da bi 1974. postao šef Odsjeka intenzivne njege Kardiološkog odjela riječke Interne klinike. Titulu primarijusa dobiva 1977. , a specijaliste kardiologa 1981. godine. Nakon ujedinjenja Internih klinika postaje šef Odsjeka postintenzivne njege, a 1987. voditelj Odsjeka koronarne jedinice s postkoronarnom njegom. Na mjestu pročelnika odsjeka radi do kraja 1992. godine, a 1. rujna 1993. postaje prvi demokratsko izabrani župan Primorsko-goranske županije. Visoku dužnost obnaša do 1998. kada odlazi u mirovinu. Već kao student medicine 1955. godine boravi na Internoj klinici Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Berlinu. Među brojnim stručnim usavršavanjim ističe se izobrazba iz neinvazivne kardiološke dijagnostike na Kardiološkoj klinici Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Münchenu 1970. godine. Publicirao je oko 50 stručnih i znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima tematikom vezanih za elektrokardiografiju, vektorkardiografiju, polimehanografiju i elektrostimulaciju srca, područja njegovog užeg stručnog interesa. S profesorom Antoninom suautor je knjige ‘’Osnove kliničke vektokardiografije’’ 1976. godine. Aktivno je sudjelovao na brojnim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima u zemlji i inozemstvu. Bio je član Udruženja internista SFR Jugoslavije, Udruženja kardiologa SFR Jugoslavije, Zbora liječnika Hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Među brojnim priznanjima za stručno i društveno-političko djelovanje valja navesti godišnju Nagradu Grada Rijeke 1977., Red hrvatskog pletera 1996., Spomenicu Domovinske zahvalnosti 1997. i Zahvalnicu povodom 50. obljetnice osnutka Medicinskog fakulteta u Rijeci 2005. godine. S profesorom Antoninom utemeljitelj je vektorkardiografije u bivšoj državi. Prvi je uveo fonokardiografiju i mehanografiju, a s profesoricom Polić-Tadejević elektrokardiografski monitoring, telemetriju i defibrilaciju srca. Član je prvog tima riječke bolnice koji je 1970. godine ugradio trajni srčani elektrostimulator. Osnivač je Odsjeka intenzivnog liječenja Kardiološkog odjela Interne klinike KB ‘’Braće dr. Sobol’’ na kojem uvodi brojne novine u liječenju srčanih bolesnika. Svestrano obrazovan, širokih pogleda i područja djelovanja, prvoklasan stručnjak, svojim je cjelokupnim radom ostavio duboki trag u hrvatskoj i jugoslavenskoj Kardiologiji.

368

Stanić Karlo, dr. med. Rođen je 15. svibnja 1946. u Savoni (Italija). Osmogodišnje školovanje završio je u Opatiji, a gimnaziju u Rijeci. Diplomirao je 1972. godine na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Nakon obavljenog pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita zaposlio se 1973. na Internoj klinici OB ‘’Braće dr. Sobol’’ gdje specijalizira internu medicinu. Specijalistički ispit položio je pred ispitnom komisijom Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske u Rijeci 1978. godine. Od 1975. do 1984. radi u Intenzivnoj njezi Kardiološkog odjela Interne klinike KB ‘’Braće dr. Sobol’’. Nakon ujedinjenja Klinika nastavlja raditi na Kardiološkom odjelu Interne klinike KBC-a. Godine 1987. postaje pročelnik Odsjeka za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Odsjek 2005. prerasta u odjel Zavoda za kardiovaskularne bolesti čiji je voditelj sve do umirovljenja 1. siječnja 2012. godine. Od 1987. do 1992. znanstveni je asistent na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta. Stručno se usavršavao u Koronarnoj jedinici Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ 1975. godine. Pohađao je kardiološki poslijediplomski studij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1981. godine. Objavio je 10 radova u domaćim i inozemnim medicinskim stručnim i znanstvenim časopisima (3 rada indeksirana u Current Contentsu i 7 radova u drugim indeksima) i 8 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova. Sudjelovao je na internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima kao član organizacijskih i znanstvenih odbora, predsjedavajući na plenarnim sjednicama i sekcijama, pozvani predavač i predavač. Učesnik je europskih i svjetskih kardioloških kongresa. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske, Udruženja internista SFR Jugoslavije, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Od 2005. do 2011. dopredsjednik je Radne skupine za aritmije i elektrostimulaciju srca Hrvatskog kardiološkog društva. Obnašao je dužnost pročelnika internističke službe u Medicinskom centru Kiseljak, Bosna i Hercegovina 1996. godine. Za uspješan rad i doprinos razvoju elektrostimulacije srca u riječkoj regiji dobio je 2002. godine godišnju Nagradu Grada Rijeke. Cijeli svoj radni vijek posvetio je kliničkoj aritmologiji i elektrostimulaciji srca. Među prvima je u Republici Hrvatskoj uveo ugradnju trokomornog elektrostimulatora srca za srčanu resinkronizaciju i pacemaker kardioverter defibrilatora. Izuzetno cijenjen kao stručnjak pripadao je skupini vodećih hrvatskih kardiologa na području elektrostimulacije srca.

369

Matana, prof. dr. sc. Ante, dr. med. Rođen je 16. ožujka 1946. u Beogradu. Gimnazijsko školovanje završio je u Rijeci 1964., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Rijeci 1971. godine. Kao najbolji student dobio je 1969. nagradu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završetka pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita od 1972.do 1974. radi kao liječnik primarne zdravstvene zaštite u Domu zdravlja Maribor. Od 1974. specijalizira internu medicinu na Internoj klinici KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ i 1980. postaje specijalist internist. Titula primarijusa dodijeljena mu je 1996., a uža specijalizacija iz kardiologije priznata 2000. godine. Kao specijalist internist od 1980. radi na Odsjeku/Odjelu opće kardiologije čiji je pročelnik od 1992. do 2006. godine. Od 1986. do 1997. asistent je na Katedri za internu medicinu. Doktorsku disertaciju pod naslovom ‘’Infarkt miokarda desne klijetke – kliničke karakteristike i prognostičko značenje’’ obranio je 1995. godine. Sveučilišni docent postaje 1997., a 2001. izvanredni profesor. U zvanju izvanrednog profesora umirovljen je 1. siječnja 2012. godine. Kao sveučilišni nastavnik bio je mentor magistarskih radova (2) i nosilac znanstvenih zadataka u projektima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH-a. Stručno se usavršavao iz fono-mehanokardiografije u Kardiološkom laboratoriju Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ u Zagrebu 1980. i Ehokardiografskom laboratoriju Zavoda, kasnije Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ iz ehokardiografije 1981. , doplera u ehokardiografiji 1991. i transezofagealne ehokardiografije 2002. godine. Područja njegovog užeg kardiološkog djelovanja su bile fono-mehanokardiografija i ehokardiografija, a posebni interesi zatajivanje srca, plućna embolija i otkrivanje prohodnog foramena ovale u bolesnika s neurološkim ispadima. Objavio je 32 stručna i znanstvena rada u domaćim i međunarodnim časopisima, 16 citiranih u Current Contentsu. Aktivno je sudjelovao na nacionalnim (23 rada) i međunarodnim kongresima i simpozijima (16 radova) na kojima je bio član organizacijskih i znanstvenih odbora, predsjedavajući sekcija, predavač i pozvani predavač. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske, Udruženja internista SFR Jugoslavije, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog kardiološkog društva i Radne skupine za ehokardiografiju Hrvatskog kardiološkog društva. Tijekom Domovinskog rata vršio je na određeno vrijeme dužnost pročelnika internističke službe Opće bolnice u Gospiću 1992. i Hrvatske bolnice ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj, Bosna i Hercegovina, 1996. godine. Među priznanjima se ističu Diploma Hrvatskog liječničkog zbora za zasluge u razvoju zdravstvene skrbi i znanstvene misli u nas 1992., Priznanje Skupštine HLZ-a – Podružnice Rijeka za doprinos u Domovinskom ratu 1992., Zahvalnica za rad u Hrvatskoj bolnici ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj 1996. , Priznanje za značajan doprinos u radu i afirmaciji Hrvatske liječničke komore 2000. i Priznanje za značajan doprinos u nastavnom, stručnom i organizacijskom unaprjeđenju Medicinskog fakulteta u Rijeci 2005. godine. Osnivač je ehokardiografske službe u Kliničkom bolničkom centru. Od njegovih posebnih dostignuća valja navesti prvu zaživotno postavljenu dijagnozu miksoma lijeve pretklijetke ehokardiografskim putem u Rijeci, prvu dijagnozu inverzne varijante hipertrofične kardiomiopatije u Hrvatskoj, uvođenje intraperikardijalnog uštrcavanja Bleomycina kod neoplastičnog perikarditisa i prvi opis demaskiranja Brugadinog fenomena propafenonom u svijetu 2000. godine.

370

Marinović Đuro, dr. med. Rođen je 8. listopada 1948. u Voloskom pokraj Opatije. Osmogodišnju školu završava u Lovranu, a maturira u Opatijskoj gimnaziji 1967. godine. Opću medicinu diplomira na riječkom Medicinskom fakultetu 1974. godine, a po završetku pripravničkog staža, reguliranja vojne obveze i položenog državnog stručnog ispita kraće vrijeme radi u Turističkoj ambulanti u Poreču i Ortopedskoj bolnici u Lovranu. Primljen na Internu kliniku KB ‘’Braće dr. Sobol’’ od 1975. specijalizira internu medicinu. Specijalistički ispit položio je pred ispitnom komisijom Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske 1982. u Rijeci. Do ujedinjenja Internih klinika radi u Intenzivnoj njezi Kardiološkog odjela Interne klinike riječke bolnice, potom u Intenzivnoj njezi – Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela Interne klinike KBC-a čiji pročelnik postaje 1993. godine. Od 1996. do 1998. voditelj je i Odsjeka intenzivne skrbi, a uz rad na odsjecima 1996. počinje raditi u invazivnom kardiološkom laboratoriju. Dužnost pročelnika Koronarne jedinice obnaša do 2005. godine kada prelazi u laboratorij gdje kao specijalist kardiolog invazivno-intervencijskog usmjerenja radi i u trenutku završetka pisanja ovog teksta. Usavršavao se iz invazivne kardiološke dijagnostike i terapije u Centralnoj intenzivnoj jedinici Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani 1984. godine, Kardiološkom laboratoriju Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KB ‘’Sestre milosrdnice’’ u Zagrebu 1995. i Episkopalnoj bolnici Svetog Luke – Teksaškog srčanog instituta u Houstonu, SAD, 1996. godine. Publicirao je 6 radova u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim medicinskim časopisima (2 rada indeksirana u Current Contentsu i 4 rada u ostalim indeksima), poglavlje u knjizi i 13 sažetaka kongresnih priopćenja (2 indeksirana u CC-u) s domaćih i međunarodnih skupova. Sudjelovao je na domaćim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima na kojima je bio član organizacijskih i znanstvenih odbora i predavač. Učesnik je svjetskih i europskih kardioloških kongresa. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske i Udruženja internista SFR Jugoslavije. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog kardiološkog društva i Internacionalnog liječničkog društva Episkopalne bolnice Svetog Luke – Teksaškog srčanog instituta u Houstonu, SAD. Tijekom Domovinskog rata obnašao je dužnost pročelnika internističke službe u Općoj bolnici u Gospiću 1994. i Medicinskom centru u Kiseljaku, BiH, 1996. godine. Bavio se polimehanografijom, oscilografijom i ergometrijom. Dugogodišnji pročelnik Koronarne jedinice, uvodi niz novina u liječenje akutnog koronarnog sindroma i infarkta miokarda. Uz dr. Željka Plazonića drugi je stup na kojem počiva riječka invazivno-intervencijska kardiološka dijagnostika i terapija. Primjer je liječnika koji je svoj radni vijek posvetio prvenstveno radu s bolesnicima. Istaknuti sportaš, bio je pojedinačni prvak Hrvatske u sportskom ribolovu na moru 1996. i 1998. i momčadski 1992., 1997., i 1998. godine. Od 1981. do 2000. član je jugoslavenske i hrvatske državne reprezentacije i osvajač brojnih pojedinačnih i momčadskih odličja na državnim, europskim i svjetskim prvenstvima. Od 2003. godine predsjednik je Hrvatskog saveza za sportski ribolov na moru. Za svoj požrtvovni rad na propagiranju i unaprjeđenju sportskog ribolova dobitnik je brojnih medalja, plaketa i pokala.

371

Radić Ana, dr. med. Rođena je 23. rujna 1950. godine u Dubrovniku gdje je završila osmogodišnje školovanje i gimnaziju 1969. godine. Iste se godine upisuje na Medicinski fakultet u Rijeci na kojem diplomira 1975. godine. Nakon završenog pripravničkog staža, položenog državnog stručnog ispita i volontiranja zaposlila se na Internoj klinici KB ‘’Braće dr. Sobol’’ i počela sa specijalizacijom interne medicine. Specijalistički ispit položila je u Rijeci 1983. godine pred ispitnom komisijom Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske. Kao odjelna specijalistica-internistica radi u Intenzivnoj njezi Kardiološkog odjela riječke Interne klinike. Nakon ujedinjenja klinika nastavlja raditi u Intenzivnoj njezi, potom Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela Interne klinike Kliničkog bolničkog centra do 1987. kada prelazi raditi u Postkoronarnu jedinicu. Godine 2001. postaje pročelnica Postkoronarne jedinice na čijem se čelu nalazi do 2005. godine. Do mirovine 1. srpnja 2013. radi na Odjelu za ishemijsku bolest srca Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Stručno se usavršavala u Centralnoj intenzivnoj jedinici Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani 1984. godine (fibrinolitička terapija u akutnom infarktu miokarda) i Zavodima za nuklearnu medicinu Internih klinika KB ‘’Dr. Mladen Stojanović’’ 1986. i KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1990. godine. Objavila je 10 radova u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim medicinskim časopisima (2 rada indeksirana u Current Contentsu, 8 u ostalim indeksima) i 12 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova, napose iz ishemijske bolesti srca i nuklearne kardiologije, područja njezinog užeg stručnog interesa. Sudjelovala je na domaćim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima i kongresima Europskog kardiološkog društva. Bila je članica Zbora liječnika Hrvatske, Udruženja internista SFR Jugoslavije, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Bavila se ergometrijom i trajnom elektrostimulacijom srca. Pored izuzetno stručnog rada među njezinim postignućima valja navesti uvođenje fibrinolitičkog liječenja perakutnog infarkta miokarda i postavljanje osnova nuklearne kardiološke dijagnostike u Rijeci. Plazonić Željko, dr. med.

372

Rođen je 16. kolovoza 1952. u Zadru. Gimnaziju je završio u Rijeci 1971. , a diplomirao na Medicinskom fakultetu 1976. godine. Nakon regulirane vojne obveze, pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita zaposlio se kao liječnik opće prakse u Hitnoj medicinskoj službi sušačke bolnice. Specijalizira internu medicinu na Internoj klinici KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ od 1979., a specijalistički ispit polaže na Internoj klinici Kliničkog bolničkog centra 1987. godine. Po završetku specijalizacije radi u Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela. Uz rad u Koronarnoj jedinici, od 1990. do 1996. pročelnik je Odsjeka intenzivne skrbi, potom voditelj invazivne dijagnostike u kardiološkom laboratoriju. Pod njegovim vodstvom Kardiološki laboratorij dobiva 2001. status odsjeka, a 2005. odjela Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Nakon položenog subspecijalističkog ispita 2008. godine postaje kardiolog s licencijom intervencijskog kardiologa. Usavršava invazivnu kardiološku dijagnostiku u centrima u Houstonu, Bruxellesu, Solunu, Krakovu, Parizu i Washingtonu. Posebno se ističu usavršavanja na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC ‘’Rebro’’ u Zagrebu 1993. i Institutima za bolesti srca i krvnih žila u Pragu 1997. , Karlsburgu

1998. i Milanu 2005. godine. Objavio je 10 radova u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim medicinskim časopisima (2 rada indeksirana u Current Contentsu i 8 radova u drugim indeksima) i 14 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova napose iz intervencijske kardiologije. Sudjelovao je na domaćim internističkim i kardiološkim kongresima i simpozijima gdje je bio član organizacijskih i znanstvenih odbora, predsjedavajući sekcija, predavač i pozvani predavač. Učesnik je europskih i svjetskih kardioloških kongresa i brojnih radionica. Bio je član Zbora liječnika Hrvatske i Udruženja internista SFR Jugoslavije. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog kardiološkog društva, Europskog društva za intervencijsku kardiologiju, Američkog kardiološkog društva i Internacionalnog liječničkog društva Episkopalne bolnice Svetog Luke i Teksaškog srčanog instituta, Houston, SAD. Dragovoljac Domovinskog rata od 1. rujna 1991. na ličkom je ratištu načelnik saniteta 128. riječke brigade Hrvatske vojske u činu satnika. Godine 1996. obnaša dužnost pročelnika internističke službe u stacionaru Medicinskog centra u Kiseljaku, Bosna i Hercegovina. Nosilac je Spomenice Domovinskog rata 1990. – 1992. godine. Od 2008. do 2013. godine na dužnosti je dopredsjednika Skupštine Primorsko-goranske županije. S izrazitim smislom za organizaciju, vrstan stručnjak i operater, osnivač je suvremene invazivne i intervencijske kardiologije. Prvi je riječki kardiolog koji je učinio perkutanu koronarnu intervenciju s postavljanjem stenta, ugradio torakalne i abdominalne aortalne graft stentove, uradio endomiokardijalnu biopsiju i denervaciju renalnih arterija radiofrekvencijskom ablacijom simpatičkih živaca. Njegovom zaslugom stvorena je nova plejada invazivno-intervencijskih kardiologa. Miškulin, mr. sc. Rajko, dr. med. Rođen je 27. ožujka 1958. godine u Rijeci gdje završava osmogodišnju školu i gimnaziju i diplomira na Medicinskom fakultetu 1984. godine. Po završetku pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita od 1986. do 1988. radi kao liječnik opće prakse u Medicinskom centru u Ogulinu i Domu zdravlja u Buzetu. Na Internoj klinici KBC-a specijalizira internu medicinu od 1988. do 1993. kada polaže specijalistički ispit. U svojstvu specijaliste radi u Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela. Od 1998. do 2002. pročelnik je Odsjeka intenzivne skrbi, a 2003. počinje raditi kao invazivni kardiolog u Kardiološkom laboratoriju. Specijalistički ispit iz kardiologije položio je 2007. na Internoj klinici KBC-a. Od 1996. do 2000. godine znanstveni je asistent na Katedri za internu medicinu,a od 2010. naslovni asistent. Rad pod naslovom ‘’Riječka iskustva u liječenju ishemijske bolesti srca - LIBS studija’’ obranio je u listopadu 2010. godine i stekao akademski stupanj magistra znanosti. Aktualno pohađa Doktorski studij iz biomedicine i zdravstva na riječkom Medicinskom fakultetu. Na stručnom planu valja istaknuti studijski boravak u Episkopalnoj bolnici Svetog Luke 2000. godine u Houstonu, SAD i usavršavanje iz intervencijske kardiologije u Sveučilišnoj bolnici u Mainzu, Njemačka, 2006. godine. Objavio je 4 rada u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim medicinskim časopisima (2 rada indeksirana u Current Contentsu, 2 rada u ostalim indeksima) i 8 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova. Problematika ishemijske bolesti srca i intervencijska kardiologija predstavljaju područja njegovog užeg stručnog interesa. Sudjelovao je na domaćim internističkim i kardiološkim kongresima, simpozijima i kardiova-

373

skularnim školama na kojima je bio predavač. Učesnik je europskih i svjetskih kardioloških kongresa i simpozija. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Hrvatskog društva za intenzivnu medicinu i Europskog kardiološkog društva. Tijekom Domovinskog rata obnašao je dužnost sanitetskog časnika u postrojbama Hrvatske vojske, a 1997. pročelnika internističke službe u Medicinskom centru Kiseljak, Bosna i Hercegovina. Madžar, mr. sc. Željko, dr. med. Rođen je 27. rujna 1965. u Rijeci. Centar usmjerenog obrazovanja za kadrove u zdravstvu općeg smjera završio je 1984., a diplomirao na riječkom Medicinskom fakultetu 1991. obranivši diplomski rad ‘’Transplantacija kadaveričnog bubrega’’. Nakon završenog pripravničkog staža 1992. počinje sa specijalizacijom interne medicine na Internoj klinici KBC-a i pretežito radi u Centru za dijalizu i transplantaciju. Specijalistički ispit iz interne medicine položio je u Rijeci 1997. godine. Do 1. lipnja 1998. radi u Centru za dijalizu i transplantaciju, potom u Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela. Specijalistički ispit iz kardiologije položio je 2005. u Rijeci. Iste je godine imenovan voditeljem Odjela intenzivnog liječenja Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Dužnost obnaša do konca 2010., a 1. svibnja 2012. odlazi u opatijsku Thalassotherapiju gdje postaje pročelnik Odjela intenzivnog liječenja Zavoda za kardiologiju i kardiološku rehabilitaciju. Od 1998. do 2010. godine asistent je na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. Poslijediplomski studij iz Opće kliničke patofiziologije završio je 2002. godine i obranom teme ‘’Arteriovenska fistula podlaktice kao prvi trajni pristup krvotoku bolesnika na redovitoj hemodijalizi’’ 2003. godine postao magistar znanosti. Stručno se usavršavao iz područja nefrologije, arterijske hipertonije i transplantacije bubrega u Pragu 1995., Beču 1996., Parizu i Budimpešti 1997. i kardiologije u Berlinu 1998. i Salzburgu 2003. godine. Posebno se ističe polugodišnje usavršavanje iz transplantacije srca u Deutsches Herzzentrumu u Berlinu 1998. godine. Objavio je 6 radova u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim medicinskim časopisima (2 rada indeksirana u Current Contentsu, 4 rada u ostalim indeksima), poglavlje u knjizi i 22 sažetka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog društva za hipertoniju (ESH), Europskog nefrološkog društva (ERA) i Europskog kardiološkog društva (ESC). Tijekom Domovinskog rata je osam mjeseci bio u časničkom sastavu saniteta Hrvatske vojske, a 1997. i 1998. obnašao dužnost pročelnika internističke službe u Hrvatskoj bolnici ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj, Bosna i Hercegovina.

374

Gobić David, dr. med. Rođen je 19. rujna 1969. u Rijeci. Srednješkolsko obrazovanje započeo je u Centru za kadrove u obrazovanju i kulturi u Rijeci, a završio 1988. u Benthworth Senior High Scool u Bentleyville, Pensilvanija, Sjedinjene Američke Države. Po završetku gimnazijskog školovanja 1989. upisao se na Medicinski fakultet u Rijeci na kojem je diplomirao 1995. godine. Tijekom studija od 1992. do 1995. član je Sveučilišnog kluba ‘’Četiri plus’’. Nakon završetka pripravničkog staža počinje sa specijalizacijom interne medicine na Internoj klinici Kliničkog bolničkog centra. Specijalistički ispit položio je 2002. godine u Rijeci. U svojstvu specijalista internista radi u Koronarnoj jedinici. Na Internoj klinici od 2006. godine specijalizira kardiologiju i 2008. postaje specijalist kardiolog. Za voditelja Odjela intenzivnog liječenja Zavoda za kardiovaskularne bolesti postavljen je početkom 2011. godine. Od 2007. godine asistent je na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. Stručno se usavršavao na tečajevima iz kardiopulmonalne reanimacije u Rijeci 2003. i Dubrovniku 2004. godine. U više navrata (2005., 2008. i 2009.) boravi u kardiološkom laboratoriju Akademske bolnice Sindelfingen Sveučilišta u Tübingenu gdje se usavršava u invazivnoj kardiološkoj dijagnostici. Objavio je 6 radova u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim medicinskim časopisima (2 rada indeksirana u Current Contentsu i 4 rada u ostalim indeksima) i 9 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog društva za reanimatologiju, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Tijekom ‘’Oluje’’ u kolovozu 1995. vršio je dužnost referenta saniteta XIV. domobranske pukovnije Hrvatske vojske. Čubranić, dr. sc. Zlatko, dr. med. Rođen je 19. lipnja 1964. u Rijeci. Srednju školu završio je u Centru za kadrove u obrazovanju i kulturi 1983., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Rijeci 1989. godine. Nakon obavljenog pripravničkog staža i regulirane vojne obveze zaposlio se 1991. kao liječnik primarne zdravstvene zaštite u Hitnoj medicinskoj službi Doma zdravlja Krk gdje radi do 1994. godine. Na Internoj klinici Kliničkog bolničkog centra specijalizira internu medicinu i 1999. polaže specijalistički ispit. Od 1999. do 2011. radi na Odjelu za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Specijalistički ispit iz kardiologije položio je 2008., a 1. siječnja 2012. postao voditelj Odjela za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Od 2000. do 2010. znanstveni je asistent na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. Nakon završenog poslijediplomskog studija iz Opće kliničke patofiziologije 2004. godine postaje magistar znanosti obranivši temu ‘’Prognostičko značenje bloka grane u akutnom infarktu miokarda’’. Doktorsku disertaciju pod naslovom ‘’Dijagnostička i prognostička vrijednost srčanog proteina koji veže masne kiseline i BB izoenzima glikogen fosforilaze u bolesnika s akutnim koronarnim sindromom’’ obranio je 2012. godine na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Publicirao je 6 radova u domaćim i inozemnim stručnim i znanstvenim časopisima (2 rada indeksirana u CC-u) i 6 sažetaka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih skupova. Poremećaji srčanog ritma i elektrostimulacija srca su područja njegovog užeg stručnog interesa. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva.

375

Tijekom Domovinskog rata u časničkom je sastavu sanitetske službe Hrvatske vojske (111. riječka brigada HV-a i 305. logistička baza HV-a Rijeka), a 1995. i 1997. obnašao dužnost pročelnika internističke službe u Hrvatskoj bolnici ‘’Dr. fra Mato Nikolić’’ u Novoj Biloj, Bosna i Hercegovina. Ružić, prof. dr. sc. Alen, dr. med.

376

Rođen je 25. rujna 1972. godine u Rijeci. Nakon završene Riječke gimnazije 1991. godine upisuje se na Medicinski fakultet u Rijeci na kojem 1997. diplomira opću medicinu. Po završetku pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita specijalizira internu medicinu u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju bolesti srca, pluća i reumatizma - Thalassotherapija Opatija i Internoj klinici KBC-a na kojoj 2003. godine polaže specijalistički ispit. Od 2003. do 2007. radi na Odjelu za kardiologiju, od 2007. do 2009. vodi Akutni odsjek kada postaje pročelnik Odjela za kardiologiju i kardiološku rehabilitaciju Thalassotherapije. Specijalistički ispit iz kardiologije polaže 2009. godine na Klinici za internu medicinu KBC ‘’Sestre milosrdnice’’ u Zagrebu. Od 2009. do 2011. pročelnik je Zavoda za kardiologiju i kardiološku rehabilitaciju u Thalassotherapiji. Godine 2011. prelazi na Zavod za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a, gdje je 1. lipnja 2012. imenovan vršiteljem dužnosti pročelnika Odjela za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti. Godine 1998. i 1999. pohađa poslijediplomski znanstveni studij ‘’Biomedicina’’, 2000. i 2001. poslijediplomski stručni studij ‘’Interna medicina’’ na Medicinskom fakultetu u Rijeci, a od 2005. do 2006. poslijediplomski Doktorski studij na Medicinskom fakultetu Sveučilišta ‘’Josip Juraj Strossmayer ‘’u Osijeku. Od 2003. do 2007. suradnik je u nastavi i voditelj vježbi iz kolegija Interna medicina Katedre za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci pri nastavnoj bazi Thalassotherapija Opatija, a od 2007. do 2009. asistent na Katedri za internu medicinu, povijest medicine i medicinsku etiku Medicinskog fakulteta u Osijeku. Na Medicinskom fakultetu u Osijeku 2007. brani doktorsku disertaciju ‘’Endotelni biljezi u ranoj rehabilitaciji bolesnika nakon akutnog infarkta miokarda’’, 2008. postaje docent na Katedri za rehabilitacijsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci, a 2009. docent na Katedri za internu medicinu, povijest medicine i medicinsku etiku Medicinskog fakulteta u Osijeku. Od 1. siječnja 2012. docent je na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci, a u travnju 2013. postaje izvanredni profesor. Pohađao je poslijediplomski tečaj iz ehokardiografije na Klinici za internu medicinu KBC-a ‘’Sestre milosrdnice’’ u Zagrebu 2003. i 2004. godine, a 2010. tečaj ‘’Biomarkeri u zatajivanju srca’’ u European Heart House, Sophia Antipolis, Francuska. Publicirao je 26 stručnih i znanstvenih radova u domaćim i inozemnim medicinskim časopisima, 22 indeksirana u Current Contentsu, 42 sažetka kongresnih priopćenja s domaćih i međunarodnih stručnih skupova i 6 poglavlja u knjigama. Kao suradnik istraživač sudjelovao je u dva projekta Ministarstva znanosti Republike Hrvatske. Sudionik je brojnih internističkih i kardioloških kongresa. Na nacionalnim i internacionalnim skupovima u zemlji bio je predsjednik i član organizacijskih odbora, predavač i pozvani predavač. Uz ehokardiografiju uže područje njegovog stručnog interesa predstavlja prevencija kardiovaskularnih bolesti s posebnim naglaskom na prevenciju i liječenje debljine. Član je Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva, Europskog kardiološkog društva, Sekcije za zatajivanje srca Europskog kardiološkog društva, Sekcije za kardiovaskularnu prevenciju i rehabilitaciju Europskog kardiološkog društva i Hrvatskog endokrinološkog društva. Od 2009. godine voditelj je Trajnog simpozija izobrazbe liječnika Hrvatskog liječničkog zbora – Podružnice Rijeka za čije je uspješno vođenje 2011. dobio posebno priznanje.

VODEĆE KARDIOLOŠKE MEDICINSKE SESTRE Nebić Olga, viša medicinska sestra (Lisac pokraj Klane, 26.II.1946. – Rijeka, 25.XI.1997.) Rođena je 26. veljače 1946. u Liscu pokraj Klane. Osmogodišnju školu završila je 1960. u Klani, a Srednju medicinsku školu u Rijeci 1964. godine. Po završetku školovanja zaposlila se na Internoj klinici OB ‘’Braće dr. Sobol’’. Godine 1968. imenovana je glavnom sestrom Kardiopulmološkog odsjeka, a 1976. glavnom sestrom Kardiološkog odjela. Na Studiju za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Zagrebu diplomirala je 15. rujna 1978. godine. Od 1976. do 1982. obnaša dužnost glavne sestre Kardiološkog odjela Interne klinike riječke bolnice, a po ujedinjenju klinika povjerena joj je dužnost glavne sestre Kardiološkog odjela Interne klinike Kliničkog bolničkog centra. Na toj dužnosti ostaje do 1985. kada odlazi u Centar za njegu i pomoć u kući riječkog Zavoda za zaštitu zdravlja gdje radi do 1989. godine. Oboljevši od neizlječive bolesti umire u Rijeci 1997. godine. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske i Hrvatske udruge medicinskih sestara. Krasile su je stručnost, ustrajnost, dosljednost, radišnost, požrtvovnost, skromnost i topli ljudski odnos s bolesnicima i suradnicima. Jerčinović–Jardas Nedjeljka, viša medicinska sestra Rođena je 20. srpnja 1947. godine u Zagrebu. Školu za medicinske sestre općeg smjera završila je u Rijeci 23. lipnja 1966. godine. Iste se godine zaposlila na Internoj klinici OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ gdje od 1. studenoga radi u Intenzivnoj njezi. Dana 1. studenoga 1972. postavljena je za glavnu sestru Odsjeka intenzivne njege koji 1976. prerasta u odjel čija je glavna sestra. Godine 1974. boravi u Parizu na stručnom usavršavanju iz umjetne elektrostimulacije srca. Diplomirala je na Višoj školi za medicinske sestre i tehničare – odsjek medicinskih sestara bolničkog smjera 19. ožujka 1976. u Zagrebu obranivši radnju ‘’Uloga medicinske sestre kod bolesnika s akutnom koronarnom insuficijencijom’’. Po ujedinjenju Internih klinika 1982. godine postaje glavna sestra Odsjeka intenzivne njege Kardiološkog odjela. Dužnost obnaša do 19. veljače 1985. godine. Školske godine 1985./86. radi kao nastavnica u Centru usmjerenog obrazovanja za kadrove u zdravstvu ‘’Mirko Lenac’’ u Rijeci. Od 1. studenoga 1986. do 7. ožujka 1993. zaposlena je u Domu zdravlja - Djelatnosti medicine rada na poslovima više medicinske sestre dijagnostičke djelatnosti, a potom u Srednjoj medicinskoj školi na radnom mjestu nastavnice Zdravstvene njege i metodike zdravstvenog odgoja gdje radi do mirovine 1. rujna 1997. godine. S dr. Veljkom Čabrijanom suautorica je tri stručna rada iz područja umjetne srčane elektrostimulacije. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske i Hrvatske udruge medicinskih sestara Odlikovale su je visoka stručnost, požrtvovnost i savjesnost, a kao voditeljicu sušačke Intenzivne njege organizacijske sposobnosti i učinkovitost. Vrsna nastavnica u Školi za medicinske sestre uspjevala je veliko radno iskustvo i stečeno znanje primjereno prenijeti svojim učenicima. 377

Marčina Neda, viša medicinska sestra Rođena je 7. kolovoza 1950. u Rijeci. Srednju medicinsku školu završila je 1969., a Studij za više medicinske sestre 1981. u Rijeci diplomiravši s radnjom ‘’Uloga medicinske sestre u pretragama srčanih bolesnika’’. Godine 1969. zaposlila se na Internoj klinici OB ‘’Braće dr. Sobol’’. Od 1977. do 1991. glavna je sestra laboratorija Kardiološkog odjela. Nasljedivši višu medicinsku sestru Nadu Randić 1991. godine postaje glavna sestra Kardiološkog odjela Interne klinike KBC-a. Dužnost obnaša do 1995. kada je imenovana glavnom sestrom Interne klinike. Na najvišoj sestrinskoj funkciji nalazi se i u trenutku završetka pisanja ovog teksta. Na Katedri ‘’Zdravstvena njega odraslih’’ Studija za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Rijeci od 2003. godine sudjeluje u nastavi i održava praktične vježbe s polaznicama studija. U ‘’Vjesniku medicinskih sestara i tehničara’’ SR Hrvatske tiskan je 1989. članak ‘’Telemetrija – neinvazivna dijagnostička metoda u otkrivanju srčanih aritmija’’, prvi stručni rad kojeg kao glavna autorica publicira riječka kardiološka medicinska sestra. Na I. Kongresu Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara u Opatiji 2008. godine održala je zapaženo predavanje ‘’Edukacija bolesnika – važan čimbenik u prevenciji koronarne bolesti’’. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske. Aktivna je članica Riječke podružnice Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Kao odjelnu sestru i glavnu sestru kardiološkog laboratorija krasile su je stručnost, radišnost, savjesnost, skromnost i ljubezan odnos s bolesnicima, a obnašajući najviše sestrinske dužnosti pokazala je kooperativnost, racionalnost, objektivnost, autoritativnost i velike organizacijske sposobnosti. Lukarić Marija, viša medicinska sestra Rođena je 9. travnja 1950. godine u Rijeci. Srednju medicinsku školu završila je 1969. godine u Rijeci.Po završetku školovanja zaposlila se na Internoj klinici OB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. U sastavu Odjela I na klinici se 1972. godine osniva Endokrinološki odsjek na kojem radi kao odjelna sestra do ujedinjenja Internih klinika. Na Studiju za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Rijeci diplomirala je 1983. obranivši rad ‘’Bolesti štitne žlijezde – dijagnoza i terapija’’. Nakon ujedinjenja Internih klinika imenovana je glavnom sestrom Općeg odjela da bi nakon njegovog ukidanja 1985. postala glavna sestra Odsjeka opće kardiologije Kardiološkog odjela. Odsjek 2005. prerasta u Odjel za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti Zavoda za kardiovaskularne bolesti na čijem se čelu nalazi do današnjeg dana. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske. Članica je Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Kao dugogodišnju vodeću medicinsku sestru uz nedvojbenu stručnost, primjeren kolegijalni odnos i ljubeznost s bolesnicima, odlikuju je ustrajnost i savjesnost, skromnost, nenametljivost, zdravorazumsko mišljenje, požrtvovnost, sklonost timskom radu i učinkovitost. Zamlić Dubravka, viša medicinska sestra (Rijeka, 3.V.1955. – Rijeka, 9. IX.2009.)

378

Rođena je 3. svibnja 1955. godine u Rijeci. Osmogodišnju školu završila je u Dražicama 1970., a Školu za medicinske sestre općeg smjera 1974. u Rijeci. Po završetku školovanja zaposlila se na Kardiološkom odjelu Interne klinike KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Na Studiju za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Rijeci diplomirala je 1981. godine. Od 1974. do 1987. radi na odjelu i Intenzivnoj njezi. Godine 1987.

postaje glavna sestra Odsjeka za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Dužnost obnaša do 1996. kada postaje glavna sestra internističke polikliničke službe sušačkog lokaliteta. Po osnivanju Polikliničkog odjela s dnevnom bolnicom 2005. godine imenovana je glavnom sestrom odjela. Na vodećem položaju se nalazi do prerane smrti 2009. godine. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske, Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Krasile su je autoritativnost, stručnost, upornost, izuzetna točnost i savjesnost u izvršavanju radnih zadataka, požrtvovnost i pažljiv odnos s bolesnicima i suradnicima. Relja Elza, viša medicinska sestra Rođena je u Rijeci 13. listopada 1956. godine. Srednju medicinsku školu završila je u Rijeci 1975., a na Studiju za više medicinske sestre diplomirala 1982. godine s radnjom ‘’Njega bolesnika u akutnom infarktu miokarda’’. Od 1975. godine radi na Odjelu intenzivne njege Interne klinike KB ‘’Dr. Zdravko Kučić’’. Nakon ujedinjenja Internih klinika postavljena je početkom 1985. za glavnu sestru Odsjeka intenzivne njege, kasnije Koronarne jedinice. Od 1990. do 2002. godine obnaša i dužnost glavne sestre Odsjeka intenzivne skrbi Kardiološkog odjela. Godine 2005. postaje glavna sestra Odjela intenzivnog liječenja Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Vodeću dužnost obnaša i u dva sljedeća četverogodišnja mandata. Na Katedri ‘’Zdravstvena njega odraslih’’ Studija za više medicinske sestre riječkog Medicinskog fakulteta od 2003. sudjeluje u nastavi i vodi praktične vježbe s polaznicama studija. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske. Članica je Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Za liječenje najtežih srčanih bolesnika potrebno je veliko stručno znanje, neiscrpna energija, istinski humani odnos i velika ljubav prema poslu. Omiljena među bolesnicima i suradnicima navedene kvalitete posjeduje ‘’dobra duša kardiologije’’ koja je cijeli svoj dosadašnji radni vijek provela radeći u jedinicama intenzivnog liječenja srčanih bolesnika. Marinović Snježana, viša medicinska sestra Rođena je u Rijeci 16. rujna 1959. godine. Srednju medicinsku školu završila je 1979. godine u Rijeci. Od 1980. do 1990. radi na Odsjeku intenzivne njege / Koronarne jedinice Kardiološkog odjela. Studij za više medicinske sestre na Medicinskom fakultetu u Rijeci završila je 1990. godine obranivši diplomsku radnju ‘’Uloga medicinske sestre u dijagnostici i liječenju akutne plućne tromboembolije’’. Nasljedivši višu medicinsku sestru Svetlanu Stanimirović-Prpić od 1991. do 1996. obnaša dužnost glavne sestre Postkoronarne jedinice, a od 1996. do 2005. glavne sestre Kardiološkog odjela. Iste godine je postavljena za glavnu sestru Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Na toj dužnosti nalazi se i u trenutku pisanja ovog teksta. Na Katedri ‘’Zdravstvena njega odraslih’’ Studija za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Rijeci od 2003. godine sudjeluje u nastavi i vodi praktične vježbe. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske. Aktivna je članica Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Autoritativna, oštroumna, savjesna, velike radne energije, izuzetno požrtvovna i stručna, uživa veliki ugled kod suradnog osoblja i bolesnika. Predstavlja prototip medicinske sestre - ‘’desne ruke pomoćnice’’ vodećih liječnika s kojima vrlo uspješno surađuje.

379

Vrban Slavica, viša medicinska sestra Rođena je 8. srpnja 1965. u Somboru. Osmogodišnju školu završila je 1980. , a Srednju medicinsku školu 1984. godine u Rijeci. Po završetku školovanja zaposlila se na Internoj klinici Kliničkog bolničkog centra kao odjelna sestra u Koronarnoj jedinici i laboratoriju Kardiološkog odjela. Godine 1996. postaje glavna sestra Odsjeka za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Dužnost glavne sestre odsjeka, od 2005. odjela, obnaša do 2007., kada prelazi u internističku polikliničku službu. Na Studiju za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Rijeci diplomira 1998. obranivši rad ‘’Sindrom bolesnog sinusnog čvora’’. Krajem 2010. imenovana je glavnom sestrom Odjela za ishemijsku bolest srca Zavoda za kardiovaskularne bolesti. Tijekom 1990. godine usavršavala se iz 24 satne dinamičke elektrokardiografije (holter monitoring) u Stanici za bolesti srca, današnjoj Poliklinici za prevenciju kardiovaskularnih bolesti i rehabilitaciju u Zagrebu. Bila je članica Udruženja sestara i medicinskih tehničara SR Hrvatske. Članica je Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Uz decentno ponašanje, odlikuju je stručnost, ustrajnost, radišnost i savjesnost u obavljanju posla. Višnjovski Ružica, viša medicinska sestra Rođena je 3. listopada 1967. u Virovitici. Osmogodišnju školu završila je u Virovitici 1982. , a Srednju medicinsku školu u Rijeci 1986. godine. Po završetku školovanja zaposlila se na Internoj klinici Kliničkog bolničkog centra na Odsjeku za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca a od 1991. u Koronarnoj jedinici Kardiološkog odjela. Na Studiju za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Rijeci diplomirala je 3. prosinca 1994. obranivši rad ‘’Akutni infarkt miokarda u bolesnika starije životne dobi’’. Krajem 1996. počinje raditi kao sestra instrumentarka u Kardiološkom laboratoriju, a 2004. postaje glavna sestra. Dužnost glavne sestre Odjela za invazivnu i intervencijsku kardiologiju obnaša i u trenutku završetka pisanja ovog teksta. Stručno se usavršavala u invazivnom kardiološkom laboratoriju Zavoda za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KB ‘’Sestre milosrdnice’’ u Zagrebu 1993. godine. Bila je članica Udruženja medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske. Članica je Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Odlikuju je stručnost, savjesnost, radišnost, spretnost i pažljiv odnos s bolesnicima i suradnicima. Barišić Mirjana, viša medicinska sestra

380

Rođena je 25. srpnja 1973. u Šibeniku. Osmogodišnju školu završila je 1988., a Srednju medicinsku školu općeg smjera 17. srpnja 1992. u Šibeniku. Na Studiju za više medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Rijeci diplomirala je 19. siječnja 1995. obranivši radnju ‘’Suvremeni tretman narkomana u Dispanzeru za mentalno zdravlje Rijeka’’. Iste je godine primljena na Kliniku za internu medicinu gdje radi na Odsjeku za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. U srpnju 2007. postavljena je za glavnu sestru Odjela za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca. Stručno se usavršavala na nacionalnim kongresima kardioloških medicinskih sestara u Zagrebu 2011. i Opatiji 2010. i 2012. godine. Članica je Hrvatske udruge medicinskih sestara i Hrvatske udruge kardioloških medicinskih sestara. Odlikuju je stručnost, radišnost, učinkovitost, odgovornost, ustrajnost i nadasve ljubezan odnos s bolesnicima.

SPECIJALISTI INTERNISTI KARDIOLOŠKOG USMJERENJA I INTERNISTI KARDIOLOZI OD 1946. DO 2012. GODINE123 Prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević, dr. med. Prof. dr. sc. Branko Antonin, dr. med. Veljko Čabrijan, dr. med. Prof. dr. sc. Zlatko Pavlin, dr. med. Prim. Josip Roje, dr. med. Prof. Čedomil Plavšić, prim. dr. med. Zdenko Karlović, dr. med. Đorđe Živanović, dr. med. Paula Lešić, dr. med. Doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. med. Vida Ahel, dr. med. Karlo Stanić, dr. med. Prim. mr. sc. Ivan Brozičević, dr. med. Prof. dr. sc. Ante Matana, dr. med. Đuro Marinović, dr. med. Jasna Turk, dr. med. Bosiljka Siuc-Paro, dr. med. Mr. sc. Fedor Fischer, dr. med. Ana Radić, dr. med. Marijan Padovan, dr. med. Davorka Žagar, dr. med. Željko Plazonić, dr. med. Nada Smokvina-Ćuruvija, dr. med. Mr. sc. Teodora Zaninović-Jurjević, dr. med. Prof. dr. sc. Žarko Mavrić, dr. med. Prof. dr. sc. Luka Zaputović, dr. med. Željka Diklić, dr. med. Mr. sc. Rajko Miškulin, dr. med. Dubravko Dobrović, dr. med. Mr. sc. Željko Madžar, dr. med. Dr. sc. Zlatko Čubranić, dr. med. David Gobić, dr. med. Vjekoslav Tomulić, dr. med. Daniela Malić, dr. med. Dr. sc. Tomislav Jakljević, dr. med. Milan Nikšić, dr. med. Dr. sc. Sandro Brusich, dr. med. Doc. dr. sc. Alen Ružić, dr. med. Koraljka Benko, dr. med.

123

1950. – 1984. 1952. – 1983. 1956. – 1993. 1956. – 1992. 1958. – 1992. 1961. – 1962. 1961. – 1999. 1964. – 1979. 1968.- 1972. 1971. – 2009. 1972. – 1979. 1973. – 2011. 1974. – 1984. 1974. – 2011. 1975. 1976.- 1984. 1976. – 2010. 1977. – 2008. 1977. 1978. – 2012. 1978. – 2012. 1979. 1980. 1982. 1985. 1985. 1987. 1988. 1990. – 2007. 1992. – 2012. 1994. 1998. 2002. 2003. 2003. 2004. 2005. 2011. 2012. -

Prva kolona označava godinu dolaska, a druga godinu odlaska s Internog odjela / Klinike za internu medicinu.

381

DOKTORSKE DISERTACIJE I MAGISTARSKI RADOVI OD 1959. DO 2012. GODINE124 DOKTORSKE DISERTACIJE 1. Antonin Branko: U val i T-U spojnica kao dijelovi normalne EKG krivulje i njihove patološke devijacije kod hipertrofije srčanih klijetki 19.12.1959. (mentor prof. dr. Čedomil Plavšić) 2. Polić-Tadejević Alma: Kliničke i elektrokardiografske osobine akutnog plućnog srca 28.05.1974. (mentor prof. dr. sc. Branko Antonin) 3. Burić Anton: Inicijalna kinetika In113m– transferina i njezino značenje u ispitivanju vaskularnih prostora 16.06.1977. (mentori prof. dr. sc. Branko Antonin i prof. dr. sc. Darko Ivančević) 4. Pavlin Zlatko: Kardioverzija u terapiji kronične atrijske fibrilacije – neposredni i kasni rezultati 27.10.1977. (mentori prof. dr. Čedomil Plavšić i prof. dr. sc. Božena Kopajtić) 5. Kučić Juraj: Prevencija i terapija ranih aritmija tijekom akutnog infarkta miokarda 25.09.1987. (mentori prof. dr. sc. Božena Kopajtić i doc. dr. sc. Krešimir Birtić) 6. Mavrić Žarko: Prognostička evaluacija bolesnika s akutnim infarktom miokarda 27.09.1991. (mentor prof. dr. sc. Zlatko Pavlin) 7. Zaputović Luka: Usporedba učinaka različitih protokola trombolitičke terapije u bolesnika s akutnim infarktom miokarda 17.12.1993. (mentor doc. dr. sc. Žarko Mavrić) 8. Matana Ante: Infarkt miokarda desne klijetke – kliničke karakteristike i prognostičko značenje 20.12.1995. (mentor doc. dr. sc. Žarko Mavrić) 9. Ružić Alen: Endotelni biljezi u ranoj rehabilitaciji bolesnika nakon akutnog infarkta miokarda 8.07.2007. (mentorica doc. dr. sc. Sanja Balen) 10. Brusich Sandro: Uporaba endovenske elektrode za elektrostimulaciju srca kao hemodinamskog senzora 27.06.2012. (mentor prof. dr. sc. Žarko Mavrić) 11. Čubranić Zlatko: Dijagnostička i prognostička vrijednost srčanog proteina koji veže masne kiseline i BB izoenzima glikogen fosforilaze u bolesnika s akutnim koronarnim sindromom 06.07.2012. (mentori prof. dr. sc. Luka Zaputović i prof. dr. sc. Štefica Dvornik) 12. Jakljević Tomislav: Pričuva frakcijskog protoka u procjeni značajnosti aterosklerotskih koronarnih lezija u bolesnika sa šećernom bolesti 11.07.2012. (mentor prof. dr. sc. Žarko Mavrić) 382

124 Pored magistarskih radova i doktorskih disertacija liječnika koji su radili (rade) na Kardiologiji, navedeni su i radovi s kardiološkim temama specijalizanata i specijalista koji su kasnije postali bolnički specijalisti drugih grana interne medicine. Magistarski radovi i doktorske disertacije s kardiološkim temama izvanbolničkih liječnika nisu uvršteni u popis.

MAGISTARSKI RADOVI 1. Polić-Tadejević Alma: Etiologija i klinika kroničnog plućnog srca u Hrvatskom primorju 1968. (mentor prof. dr. sc. Branko Antonin) 2. Fischer Fedor: Evaluacija terenskih kura u rehabilitaciji koronarnih bolesnika 1978. (mentor prof. dr. sc. Krunoslav Turkulin) 3. Zaputović Luka: Istraživanje imunosupresivnih svojstava ciklosporina u modelu kroničnog relapsirajućeg eksperimentalnog encefalomijelitisa u štakora 1985. (mentor prof. dr. sc. Daniel Rukavina). 4. Dobrila Renata: Prilog kliničkoj dijagnostici primarne kardiomiopatije 1987. (mentori prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević i prof. dr. sc. Zlatko Pavlin) 5. Ritterman Marijan: Komparativna ispitivanja tromboembolijskih komplikacija u bolesnika s artificijalnim srčanim valvulama 1989. (mentor prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević) 6. Brozičević Ivan: Epidemiologija prednjeg lijevog fascikularnog bloka 1989. (mentor prof. dr. sc. Alma Polić-Tadejević) 7. Milić Sandra: Ishod akutnog infarkta miokarda donje stijenke lijeve klijetke 1999. (mentor doc. dr. sc. Ante Matana) 8. Kupanovac Željko: Analiza trombolitičkog liječenja bolesnika s akutnim infarktom miokarda 1999. (mentor prof. dr. sc. Luka Zaputović) 9. Zaninović-Jurjević Teodora: Disperzija QT intervala i maligne ventrikulske aritmije u bolesnika s akutnim infarktom miokarda 1999. (mentor prof. dr. sc. Luka Zaputović) 10. Madžar Željko: Arteriovenska fistula podlaktice kao prvi trajni pristup krvotoku bolesnika na redovitoj hemodijalizi 2002. (mentor prof. dr. sc. Duje Vukas) 11. Plazonić Arsen: Akutno zatajivanje srca u Koronarnoj jedinici 2003. (mentor prof. dr. sc. Luka Zaputović) 12. Čubranić Zlatko: Prognostičko značenje bloka grane u akutnom infarktu miokarda 2004. (mentor prof. dr. sc. Ante Matana) 13. Brusich Sandro: Usporedba mehaničkih i bioloških zalistaka s obzirom na kvalitetu života bolesnika 2004. (mentor doc. dr. sc. Ognjen Šimić) 14. Miškulin Rajko: Riječka iskustva u liječenju ishemijske bolesti srca – LIBS studija 2010. (mentor prof. dr. sc. Luka Zaputović)

383

ZAPOSLENICI ZAVODA ZA KARDIOVASKULARNE BOLESTI INTERNE KLINIKE KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA NA DAN 31. PROSINCA 2010. GODINE Odjel za kardiomiopatije, upalne i valvularne bolesti srca Baljak Sandra, medicinska sestra Basara Jasminka, pomoćna zdravstvena radnica Brajković Sendy, medicinska sestra Cibić Vedrana, pomoćna zdravstvena radnica Diklić Željka, liječnica specijalistica Dimovska Rasima, medicinska sestra Draženović Valentina, medicinska sestra Fabijanić Melita, medicinska sestra Halilagić Rasema, spremačica Knapić Zina, medicinska sestra Lukarić Marija, viša medicinska sestra, glavna sestra odjela Ljeskaj Biljana, spremačica Marinović Snježana, viša medicinska sestra, glavna sestra zavoda Matana Ante, sveučilišni profesor, liječnik specijalist Mašinović Indira, medicinska sestra Mičetić Nataša, medicinska sestra Mrakovčić Miranda, medicinska sestra Nadilo Mirjana, medicinska sestra Nenadić Karmen, medicinska sestra Padovan Marijan, liječnik specijalist, voditelj odjela i pročelnik zavoda Ranić Verica, medicinska sestra Savić Dušana, viša medicinska sestra Stipetić Mirjana, pomoćna zdravstvena radnica Šimić Klaudija, spremačica Tomašević Ljerka, medicinska sestra Tomee-Boca Jadranka, medicinska sestra Tomulić Vjekoslav, liječnik specijalist Zaninović-Jurjević Teodora, magistrica znanosti, liječnica specijalistica Žagar Davorka, liječnica specijalistica Odjel za srčane aritmije i elektrostimulaciju srca

384

Babić Vesna, medicinska sestra Barišić Mirjana, viša medicinska sestra, glavna sestra odjela Bašić Željka, spremačica Bistričić Borjana, pomoćna zdravstvena radnica Blažan Biserka, medicinska sestra Butković Kristina, medicinska sestra Brusich Sandro, magistar znanosti, liječnik specijalist Čubranić Zlatko, magistar znanosti, liječnik specijalist Franović Tamara, viša medicinska sestra Jakovac Tamara, viša medicinska sestra Jakovašić Martina, spremačica Košić Anita, medicinska sestra Krištić Daliborka, medicinska sestra Kurelić Nada, medicinska sestra Lipovac Vesna, pomoćna zdravstvena radnica Majnarić Sandra, medicinska sestra

Malić Daniela, liječnica specijalistica Pajić Tanja, medicinska sestra Rajnović Ljiljana, medicinska sestra Siuc-Paro Bosiljka, liječnica specijalistica Skender Tajana, medicinska sestra Smojver Andrijana, medicinska sestra Stanić Karlo, liječnik specijalist, voditelj odjela Škvarić Mira, medicinska sestra Vujaklija-Jazvac Renata, viša medicinska sestra Vukić-Sobol Andrijana, spremačica Zec Sanela, spremačica Odjel za invazivnu i intervencijsku kardiologiju Barac Boris, inženjer medicinske radiologije Bura Dajana, inženjerka medicinske radiologije Klasan Marina, viša medicinska sestra instrumentarka Krpan Marijan, inženjer medicinske radiologije Kvaternik Morena, viša medicinska sestra instrumentarka Marinović Đuro, liječnik specijalist Miškulin Rajko, magistar znanosti, liječnik specijalist Plazonić Željko, liječnik specijalist, voditelj odjela Prtenjača Marijana, spremačica Puškarić Jasna, spremačica Radovčić Ines, medicinska sestra instrumentarka Stanišić Pavica, viša medicinska sestra instrumentarka Šilić Vera, viša medicinska sestra instrumentarka Višnjovski Ružica, viša medicinska sestra instrumentarka, glavna sestra odjela Odjel za ishemijsku bolest srca Borovac Nada, medicinska sestra Damjanović Ivona, medicinska sestra Dević Ljubica, spremačica Đurašković Sonja, medicinska sestra Gašparović-Marion Indira, medicinska sestra Grabar Laura, pomoćna zdravstvena radnica Horvat Karmela, medicinska sestra Jakljević Tomislav, liječnik specijalist Janeš Tanja, viša medicinska sestra Jerković Valentina, spremačica Kuščević Irena, medicinska sestra Lazarić Darinka, viša medicinska sestra Marić Željka, medicinska sestra Radić Ana, liječnica specijalistica Randić Nada, viša medicinska sestra Režić Kata, pomoćna zdravstvena radnica Siddiqui Dijana, medicinska sestra Vrban Slavica, viša medicinska sestra, glavna sestra odjela Zaputović Luka, sveučilišni profesor, liječnik specijalist, voditelj odjela Odjel intenzivnog kardiološkog liječenja Babić Radmila, medicinska sestra Bognar Ana, medicinska sestra

385

Brumen Kristina, medicinska sestra Capan Iva, medicinska sestra Drvenšek Dragica, medicinska sestra Gašparović Vesna, medicinska sestra Gobić David, liječnik specijalist Horvat Ornella, spremačica Jalšovec-Hodanić Ivona, medicinska sestra Kovačević Brankica, medicinska sestra Kovačević Rosanda, medicinska sestra Labaš Vedrana, medicinska sestra Madžar Željko, magistar znanosti, liječnik specijalist, voditelj odjela Mareljić Ivana, medicinska sestra Mavrinac Andrea, medicinska sestra Mavrinac Božana, pomoćna zdravstvena radnica Miholjević Irena, medicinska sestra Mijolović Željka, viša medicinska sestra Miškić Željka, medicinska sestra Nadović Jelena, medicinska sestra Nikšić Milan, liječnik specijalist Pešut Danila, medicinska sestra Petrović Zoran, medicinski tehničar Relja Elza, viša medicinska sestra, glavna sestra odjela Rogić Jasna, spremačica Šare Iva, medicinska sestra Šimunović Filip, medicinski tehničar Šimunović Nives, medicinska sestra Verzon Andrijana, viša medicinska sestra Vraneš Tatjana, viša medicinska sestra Poliklinički odjel s dnevnom bolnicom Dolušić Melita, medicinska sestra Dukić Karmen, viša medicinska sestra Jurković Nada, medicinska sestra Kasalović Mira, medicinska sestra Koprivnjak Tatjana, medicinska sestra Mandić Nada, medicinska sestra Nimac Vally, medicinska sestra, v.d. glavne sestre odjela Perić Tatjana, medicinska sestra Perušić Radmila, medicinska sestra Petrović Marina, medicinska sestra Pribanić Snježana, medicinska sestra Prlić Andrea, medicinska sestra Sertić Sandra, medicinska sestra Smokvina-Ćuruvija Nada, liječnica specijalistica, voditeljica odjela Štokić Radmila, viša medicinska sestra Administrativna služba

386

Čuka Ljiljana, administrativna referentica Lončar Gorjana, administrativna referentica Ružić Kristina, administrativna referentica

POGOVOR Burno XX. stoljeće u kojem su se dogodila dva svjetska rata i društvene revolucije koje su iz temelja promijenile svijet, ostat će zapamćeno kao nova renesansa čovječanstva. Bilo je to vrijeme u kojem je započela njegova atomska, informatička i svemirska era. Misao koju je još početkom XIX. stoljeća izrekao umni američki državnik John Adams stariji da se snaga jednog naroda sastoji u njegovom zdravlju, a napredna država smatra onom koja brine o zdravlju svih svojih građana, počela se ostvarivati tek u prošlom stoljeću. Silan razvoj prirodnih, napose tehničkih znanosti doveo je do ogromnog napretka i na području medicine. Pronađene su nove preventivne i kurativne metode koje su pogotovo u Zapadnom svijetu dovele do drastičnog pada smrtnosti novorođenčadi i babinjača, iskorjenjivanja karantenskih i klasičnih zaraznih bolesti i pretvaranja mnogih do tada smrtonosnih u kronične bolesti. Porastom općeg društvenog standarda i novim preventivnim i terapijskim postupcima značajno je smanjen pobol, invalidnost i smrtnost, poboljšana kvaliteta života i produžen životni vijek čovjeka. Slijedeći takve trendove, interna medicina je poput drugih grana opće medicine ubrzano koračala putovima napretka, da bi se s godinama iz nje iznjedrile uže specijalnosti od kojih je upravo kardiologija doživjela veliki procvat što je zorno prikazano i u ovoj knjizi. Valja se prisjetiti da je u nepunih sto godina, napose u drugoj polovici XX. stoljeća, pronađen niz dijagnostičko-terapijskih postupaka koji su uzrokovali kopernikanski obrat u liječenju srčanih bolesnika. Izumljena je elektrokardiografija, srčana kateterizacija, angiokardiografija i koronarografija te uvedena intervencijska kardiologija. Osnovane su koronarne jedinice s elektrokardiografskim monitoringom, srčanim defibrilatorima, elektrostimulatorima i umjetnim respiratorima. Utemeljena je kardijalna kirurgija koja se operativnom korekcijom srčanih grešaka, trajnom umjetnom elektrostimulacijom i transplantacijom srca razvila do neslućenih razmjera. Pronađeni su novi neinvazivni dijagnostički postupci – holter monitoring, ehokardiografija, radioizotopna dijagnostika, kompjuterizirana tomografija i magnetna rezonanca koji su omogućili točno postavljanje dijagnoze ne samo čestih već i rijetkih srčanih bolesti. U prevenciji i terapiji bolesti srca i krvnih žila uvedene su nove higijensko-dijetetske mjere i lijekovi, od kojih su antikoagulansi, antiagregansi, trombolitici, beta blokatori, ACE inhibitori, hipotenzivi, hipolipemici, imunosupresivi i antibiotici odigrali ogromnu ulogu u smanjenju pobola, invalidnosti i smrtnosti bolesnika. U razvijenim medicinskim središtima, interna medicina je prestala postojati kao cjelovita struka zbog podjele na uže specijalnosti iz kojih se danas izdvajaju još uže. U vodećim kardiološko-kardiokirurškim središtima invazivno se liječe srčane aritmije i kronično zatajivanje srca, perkutano se ugrađuju umjetni srčani zalisci, uvode sve savršeniji koronarni stentovi i intervencijske tehnike, laserske i elektroterapijske metode. Danas se većina srčanih operacija radi minimalno invazivnom tehnikom na kucajućem srcu, usavršava se kirurška robotika, ugrađuju umjetna elektromehanička srca, a sutra će zahvaljujući genomskoj revoluciji započeti uporaba angiogenetskih, antiangiogenetskih i miogenetskih lijekova, antiglikolizantno liječenje, primjena novih vakcina i antibiotika što će iz temelja promijeniti dosadašnji pristup srčanim i krvožilnim bolestima. Ako bezobzirna ljudska pohlepa i podčinjenost materijalnom ne uništi Prirodu, na obzoru budućnosti Čovječanstva nazire se neslućen razvoj medicinske znanosti. Kao pomorski, trgovački i industrijski grad Rijeku je oduvijek obilježavala otvorenost prema svijetu i sposobnost njezinih stanovnika da brzo i učinkovito primjene suvremene civilizacijske stečevine najrazvijenijih zemalja svijeta. Ta su svojstva imanentna i riječkoj medicini. U drugoj polovici XIX. stoljeća interna medicina se izdvojila iz opće medicine. Njezine osnivače, liječnike školovane na prestižnim sveučilištima u Beču, Budimpešti, Pragu, Grazu i Padovi, nasljedila je generacija školovana u Zagrebu koja je osuvremenila internu medicinu i postavila temelje njezinih užih specijalnosti. Njihovim putem nastavila je koračati nova generacija liječnika školovanih u Rijeci, posljed-

387

388

njeg naraštaja specijalista integralne interne medicine. I ona je dala svoj doprinos napretku struke – sagradila je prvi kat budućih velebnih zgrada riječkih klinika užih internističkih specijalnosti. Pretočiti dio povijesti u suvislo napisanu knjigu iziskuje puno truda i vremena. Strahujući da je zbog narušenog zdravlja nikada neću završiti, razmišljao sam hoću li uzaludno potrošiti vrijeme koje mi je preostalo pišući knjigu o povijesti riječke kardiologije i interne medicine koja će sasvim sigurno pobuditi pažnju samo uskog kruga čitatelja. Premda nisam profesionalac u pisanju ni povjesničar medicine već bivši liječnik kliničar, ipak sam odlučio da to učinim. Zbog čega sam je dakle napisao!? Prvo, zbog toga što povijest riječke kardiologije nitko, možda i pozvaniji od mene, to do sada nije napisao. Objavljeni su doduše dijelovi, ali nikad nije prikazana kao cjelina. Drugo, jer smatram da kardiologija kao najveća grana interne medicine i njezini pregaoci svojim radom to zaslužuju. Treće, kao prilog za povijest riječke interne medicine. Možda će ova knjiga predstavljati svojevrstan poticaj kolegama ostalih internističkih subspecijalnosti da detaljnije prikažu razvoj vlastitih užih grana, jer danas je to još moguće, sutra će biti teško, a prekosutra gotovo nemoguće. Četvrto, kao riječki prilog za povijest hrvatske kardiologije i interne medicine koja će, nadam se, jednog dana biti cjelovito prikazana. Peto, da se od zaborava sačuvaju vrijedni podaci i da mlađi naraštaji liječnika i medicinskih sestara saznaju kako se nekad živjelo i radilo. Šesto, da izrazim zahvalnost svojim učiteljima i suradnicima koji su svoj radni vijek posvetili izuzetno napornom, najhumanijem zanimanju koje je najprije poziv, a tek onda i profesija. Sedmo, jer smatram da pisanje povijesti ima smisla samo ako se stečena saznanja iz prošlosti mogu primjeniti u sadašnjosti i na izvjestan način postati putokazi u budućnosti. Na kraju, ali ne i najmanje važno, zato jer volim Rijeku i ponosim se svojim rodnim Hrvatskim primorjem. Bilo je iluzorno očekivati olimpijsku nepristranost od čovjeka koji je i sam bio izravan sudionik dobrog dijela događaja o kojima je u knjizi riječ, pa će čitatelji procijeniti objektivnost napisanoga. Nisam se trudio biti nepristran jedino u ocjeni učinjenoga u riječkom bolničkom zdravstvu tijekom 45 godina rada u bivšem sustavu zbog čega ću svoje završno mišljenje iskazati i na ovom mjestu. Nakon propasti bivše države, sloma socijalizma, uspostave neovisne hrvatske države i neoliberalnog kapitalističkog poretka brojni kritičari negiraju sva pa tako i zdravstvena postignuća bivšega sustava. Socijalizam istina nije davao slobodu koju je donio liberalni kapitalizam, ali je davao više socijalnih prava koja se danas drastično režu. Najžešći verbalni krvnici kao što to obično biva u životu su upravo oni koji su bivšem sustavu vjerno i servilno služili. Iz njihovih pamfleta proizlazi da ‘’socijalističke’’ generacije zdravstvenih radnika nisu učinile ništa vrijedno spomena pritom namjerno zaboravljajući istaknuti izuzetno nisku razinu zdravstvene zaštite širokih narodnih slojeva prije uspostave socijalističkog društvenog poretka. Činjenice iznesene u ovoj knjizi dokazuju potpuno suprotno. Zahvaljujući velikom zalaganju zdravstvenih radnika, dobrom rukovođenju predstojnika klinika i ravnatelja bolnica i podršci šire društvene zajednice praktički je ni iz čega u Rijeci nakon Drugog svjetskog rata stvorena dobro organizirana, kadrovski snažna i kvalitetnom opremom snabdjevena državna bolnička služba sa svim specijalnostima opće medicine. Među njima interna medicina danas zauzima istaknuto mjesto približivši se svojim užim specijalnostima najvišim europskim standardima bolničkog liječenja. Premda su u knjizi samo spomenuti, ta se tvrdnja podjednako odnosi i na riječko izvanbolničko zdravstvo, medicinsko školstvo i ljekarništvo. Iako je puno napisano, svjestan sam da nije sve i rečeno. Upućeni i pažljivi čitatelji uočit će nedostatke jer su određeni podaci, imena i događaji izostavljeni. Razlog tomu je manje subjektivne a više objektivne naravi zbog brojnih zbivanja koja su se dogodila u proteklih više od pola stoljeća, nemogućnosti da se pronađu vjerodostojni podaci, a nerijetko i zbog kontroverznih izvora kori-

štenih u stvaranju ovog djela. Nijedna knjiga nije dosada tako napisana da joj se ne mogu dodati novi podaci, motrišta ili promišljanja, pa se nadam da će jednog dana ovo djelo biti nadopunjeno i ispravljeno u svijetlu novih saznanja. Dugo sam razmišljao na koji ću način završiti ovu knjigu, koje će riječi biti posljednje napisane. Rečeno je da se život može živjeti samo gledajući unaprijed, ali ga se može razumjeti samo gledajući unatrag. Najdragocjenije što čovjek ima je život koji se samo jednom živi. Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu – zdravlje. Liječnički posao zahtjeva puno snage, znanja, umješnosti i psihofizičke angažiranosti. Uspješno liječiti bolesnike ne znači samo olakšati njihovu patnju i otkloniti strah od smrti već i omogućiti povratak u normalni život. Kada se u tome uspije, nema tog novca kojim se može platiti osjećaj sreće i zadovoljstva u spoznaji da si uloženim trudom, mukotrpno stečenim znanjem i vještinom spasio život bližnjega, izliječio ga i poklonio mu ponovnu radost življenja. Najbolje godine svoga života proveo sam liječeći bolesne ljude i bez lažne skromnosti učinio puno dobra što me, čak i sada, ispunjava ponosom i osjećajem da nisam uzaludno proživio svoj život. Vrijeme koje dolazi donosi nove izazove i drugačije načine njihovog rješavanja. Pozornica života se mijenja, glumci nose nove kostime, ali ljudska priroda suštinski ostaje ista bez obzira na napredak znanosti, tehnologije i društvenog uređenja. U svijetu rastućeg globalizma i fundamentalizma u kojem se gube stvarne humanističke vrijednosti činiti Dobro i neumorno se suprostavljati Zlu, njegovim protagonistima i smrti samoj do posljednjeg trena ostaje (i ostat će) najviša ljudska i liječnička dužnost i vrlina. Ne idealizirajući liječničko zanimanje, svjestan da će u njemu uvijek biti moralnih hulja u bijelim kutama, nadam se da će ljudskost, stručnost, marljivost, dobrota, iskrenost, skromnost, odlučnost i hrabrost krasiti većinu naših nasljednika kojima će opće dobro, odgovornost, poštenje i čast biti na prvom mjestu. I uvjeren sam da će se među njima naći pojedinci koji će gledati daleko i visoko, tražiti mjeru stvari izvan sebe, čak i protiv sebe, a boreći se za istinske društvene i humanističke vrijednosti u koje duboko vjeruju u svim bitkama budućih vremena sigurno će pobijediti. Završavajući ovu knjigu njima upućujem poruku izrečenu u pjesmi ‘’Modra rijeka’’ neumrlog pjesnika Maka Dizdara: ‘’... Ima jedna modra rijeka Široka je duboka je Sto godina široka je Tisuć ljeta duboka jest O duljini i ne sanjaj Tma i tmuša neprebolna Ima jedna modra rijeka Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke.’’

389

KAZALO KRATICA Medicinske kratice AMZH Akademija medicinskih znanosti Hrvatske ATD Antituberkulozni dispanzer CC Current Contents CCU Koronarna jedinica CT Kompjuterizirana tomografija DNZ Dom narodnog zdravlja ECC Izvantjelesni krvotok EGDS Ezofagogastroduodenoskopija EKG Elektrokardiogram ERCP Endoskopska retrogradna kolangiopankreatografija ES Elektrostimulator srca (pacemaker) HLK Hrvatska liječnička komora HLZ Hrvatski liječnički zbor HUKMS Hrvatska udruga kardioloških medicinskih sestara HUMS Hrvatska udruga medicinskih sestara HZZO Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ICD Implantabilni kardioverter defibrilator IVUS Intravaskularni ultrazvuk JIL Jedinica intenzivnog liječenja KB Klinička bolnica KBC Klinički bolnički centar MR Magnetna rezonanca MS Medicinska sestra OB Opća bolnica PCG Fonokardiografija PCI Perkutana koronarna intervencija PTA Perkutana transluminalna angioplastika PTCA Perkutana transluminalna koronarna angioplastika RNV Radionuklidna ventrikulografija RTG Rendgen SCI Sciences Citation Index SSCI Social Sciences Citation Index TEE Transezofagealna ehokardiografija THI Texas Heart Institute TTE Transtorakalna ehokardiografija UKC Univerzitetski klinički centar VMA Vojno medicinska akademija VMS Viša medicinska sestra VZT Viši zdravstveni tehničar ZLH Zbor liječnika Hrvatske ZZZZ Zavod za zaštitu zdravlja Općenite kratice

390

AVNOJ BiH CKKPH CKSKH CKSKJ DFJ

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije Bosna i Hercegovina Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije Demokratska Federativna Jugoslavija

FNRJ Federativna Narodna Republika Jugoslavija GNO Gradski narodni odbor GNOO Gradski narodnooslobodilački odbor HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti HDZ Hrvatska demokratska zajednica HOS Hrvatske oružane snage HSP Hrvatska stranka prava HV Hrvatska vojska HVO Hrvatsko vijeće obrane JA Jugoslavenska armija JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti JNA Jugoslavenska narodna armija KPH Komunistička partija Hrvatske KPJ Komunistička partija Jugoslavije MUP Ministarstvo unutarnjih poslova NATO Vojno politička organizacija Sjeverno-atlantskog saveza NDH Nezavisna Država Hrvatska NF Narodna fronta NK Nogometni klub NOB Narodnooslobodilačka borba NOP Narodnooslobodilački pokret NOVJ Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije NR Narodna Republika OOUR Osnovna organizacija udruženog rada OZNA Odjeljenje za zaštitu naroda PVK Plivačko-vaterpolski klub RH Republika Hrvatska RK Rukometni klub SAD Sjedinjene Američke Države SANU Srpska akademija znanosti i umetnosti SAO Srpska Autonomna Oblast SDPH Socijaldemokratska partija Hrvatske SDS Služba državne sigurnosti SFRJ Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SKJ Savez komunista Jugoslavije SOUR Složena organizacija udruženog rada SR Socijalistička Republika SRH Socijalistička Republika Hrvatska SSRN Socijalistički savez radnog naroda SSSR Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika SUP Sekretarijat unutrašnjih poslova UDBA Uprava državne bezbjednosti UN Ujedinjeni Narodi UNESCO Organizacija Ujedinjenih Naroda za odgoj, nauku i kulturu UNPA Područje pod zaštitom Ujedinjenih Naroda UNPROFOR Zaštitne snage Ujedinjenih Naroda UNNRA Uprava Ujedinjenih Naroda za pomoć i obnovu UNTAES Prijelazna uprava Ujedinjenih Naroda u Istočnoj Slavoniji VK Veslački klub VUJA Vojna uprava Jugoslavenske armije ZAVNOH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske ZNG Zbor narodne garde ŽOK Ženski odbojkaški klub

391

IZVORI FOTOGRAFSKIH ZAPISA Knjige: • • • • • • • • • • • •

Antonin B. Osnovi kliničke vektokardiografije. Zagreb: Školska knjiga, 1976. Bilić V. Povijest kirurgije. Zagreb: Medicinska naklada Zagreb – Hrvatska donorska mreža Pula, 2009. Đirlić A, ur. Klinički bolnički centar Rijeka 1984. – 2009. Rijeka: Adamić, 2009. Frković A, Bakašun V. Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka 1947. – 2007. Rijeka: Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka, 2007. Fučkar Ž. Povijest urologije na Sušaku. Rijeka: Digital Point d.o.o., 2006. Goldstein I. Hrvatska povijest. 2. izdanje. Zagreb: Europapress Holding – Jutarnji list, 2008. Ivković Ž. i sur. Hrvatska za svakoga. Zagreb: Večernji list d.d., 2005. Ogurlić D. Rijeka u Domovinskom ratu. Rijeka: grad Rijeka, 2008. Pavešić D, Sepčić J, ur. Medicinski fakultet u Rijeci 1955. – 1995. Rijeka: Medicinski fakultet u Rijeci, 1997. Škrobonja A, Sepčić J, ur. Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci 1995. – 2005. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2005. Zgrablić M. Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci uz okolnosti koje su utjecale na njezin razvoj. Rijeka: Menora d.o.o., Opatija, Rijeka 1999. Žilić D, ur. Rijeka. Rijeka: Skupština općine Rijeka i ROZID Otokar Keršovani Opatija, 1980.

Novine i časopisi: Liječničke Novine Zagreb Liječnički Vjesnik Zagreb Medicina Fluminensis Rijeka Novi List Rijeka Sušačka revija Rijeka Vjesnik Zagreb

Fotografije u vlasništvu kolega liječnika i medicinskih sestara Vlastite fotografije

392

LITERATURA (najuži izbor) Antić V, Bratulić V, Fučić B, Jardas E, Pavić M. Rijeka. Rijeka: Ognjen Prica Zagreb, 1960. Antonin B. Osnovi kliničke vektokardiografije. Zagreb: Školska knjiga, 1976. Antonin B. Propedeutika interne medicine. 3. izdanje. Zagreb: JUMENA, 1982. Bakašun V. Zdravstvena zaštita u Sušaku u prvoj polovici 20. stoljeća. U: Pavešić D, ur. Bolnička ginekologija i porodništvo na Sušaku 1935. – 1983. Rijeka: Adamić, 2004; 15-27. Bakašun V, Frković A. Udruženje liječnika Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Liječ Vjesn 2009; 131: 286-291. Barić Lj i sur. Elektrokardiografija u praksi. 3. izdanje. Zagreb: Lek d.o.o., 2003. Bartulović Ž. Sušak 1919. – 1947. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. Rijeka: Adamić, 2004. Beeson PB, Mc Dermott W, ur. Cecil-Loeb Udžbenik interne medicine. 2. izdanje. Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga, 1967. Berlot D, ur. Rijeka. Rijeka: Skupština općine Rijeka i Grafički zavod Hrvatske, 1970. Bilić V. Povijest kirurgije. Zagreb: Medicinska naklada Zagreb – Hrvatska donorska mreža Pula, 2009. Botteri I. Unutarnje bolesti I dio. Zagreb: Nauka, 1940. Botteri I i sur. Interna medicina I / II dio. Zagreb: Školska knjiga 1950./51., 1954., 1962. Braunwald E. Cardiology: The Past, the Present and the Future. J Am Coll Cardiol 2003; 42: 2031-41. Braunwald E i sur. Heart Disease, a Textbook of cardiovascular medicine. Philadelphia: WB Saunders, 1980., 1984., 1988., 1997. Butorović R. Sušak i Rijeka u NOB. Rijeka: Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka, 1975. Cerkovnikov E. Istorijat i uloga riječkog Medicinskog fakulteta na razvoj zdravstva i naučne misli u Rijeci. Acta hist med pharm vet 1967; 7: 237Cerkovnikov E. Prilog proučavanju osnivanja Medicinskog fakulteta u Rijeci. Acta Fac Med Flum 1966; 1: 7-37. Čulinović F. Riječka država od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italije. Zagreb: Povijesno društvo NR Hrvatske, 1953. Demarin K. Povijest medicine i sestrinstva s osnovama medicinske etike. Zagreb: Školska knjiga, 1960. Đirlić A, ur. Klinički bolnički centar Rijeka 1984. – 2009. Rijeka: Adamić, 2009. Đorđević M, Nedeljković S. Srčani blok i pejsmejkeri. Beograd: BIGZ, 1981. Elmquist R, Landergren J, Petterson S, Senning A. Artificial pacemaker for treatment of Adams-Stokes syndrome and slow heart rate. Am Heart J 1963; 65: 731Feigenbaum H. Echocardiography. 5. izdanje. Philadelphia: Lea & Febiger, 1994. Frković A, Bakašun V. Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka 1947. – 2007. Rijeka: Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka, 2007. Fučkar Ž. Povijest transplantacije bubrega na Sušaku. Med Flum 2010; 46: 352-59. Fučkar Ž. Povijest urologije na Sušaku. Rijeka: Digital Point d.o.o., 2006. Furman S, Robinson G. The use of intracardiac pacemaker in correction of total heart block. Surg Forum 1959; 9: 245-249. Glesinger L. Povijest medicine. Zagreb: Školska knjiga, 1978. Goldstein I. Hrvatska povijest. 2. izdanje. Zagreb: Europapress Holding – Jutarnji list, 2008. Grgurić M. Rijeka – sjećamo se. (Fiume-ricordi). Rijeka: Muzej grada Rijeke, 2010. Grmek MD, Bubanj R, Tončić S. Bolnica. U: Šercer A, Grmek MD, ur. Medicinska enciklopedija vol. 1. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1970; 529-555.

393

394

Grmek MD, Glesinger L, Levental Z, Pintar I, Dragić Đ. Povijest medicine. U: Grmek MD, ur. Medicinska enciklopedija. vol. 5. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1970; 354-394. Grüntzig A. Transluminal dilatation of coronary artery stenosis. Lancet 1978; 1: 263Hromadko M, Fatović-Ferenčić S. Prva operacija na otvorenom srcu u hipotermiji u Hrvatskoj izvedena 1957. godine. Liječ Vjesn 2009; 131: 339-341. Hurst JW. The Heart – arteries and veins. New York: Mc Graw – Hill, 1978., 1982. Ivković Ž i sur. Hrvatska za svakoga. Zagreb: Večarnji list d.d., 2005. Klen D, ur. Povijest Rijeke. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1988. Komar S. Sušački dani 1941. Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara Rijeka, Rijeka 1986. Korin N, Vrbanić D. Povijest zdravstvene kulture na području Rijeke. Dometi 1985; 18(4-5): 53-62. Krajina Z. Razvoj vrhunske medicine u SR Hrvatskoj. Liječ Vjesn 1988; 110: 439-441. Lambić I, Nedeljković S. Klinička fonokardiografija i drugi mehanografski metodi. Ljubljana: Lek Ljubljana 1973. Laurence DR, Bennet PN. Klinička farmakologija. Zagreb: JUMENA, 1984. Lown B, Amarsingham R, Neumann J. New method for terminating cardiac arrhythmias: use of synchronised capacitor discharge. JAMA 1962; 182: 150Magjarević R. ‘’Što to tamo kuca?’’. Liječ Nov 2009; 84: 68-69. Malčić I, Kniewald H, Šarić D, Gjergja Z, Dasović-Buljević A, Anić D, Belina D, Ivančan V, Vidaković M. Razvoj interventne dijagnostike u Referentnom centru za pedijatrijsku kardiologiju RH – retrospektivna studija 1996. – 2009. Liječ Vjesn 2011; 113: 241-49. Matejčić M. Četrdeset godina glavne zgrade Kliničke bolnice ‘’Dr. Zdravko Kučić’’ u Rijeci. Medicina 1975; 12: 109-114. Matejčić M. Osnivanje Bolnice Svetog Duha kao samostalne zdravstvene ustanove u Rijeci. U: Ars Aesculapi. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1982; 163-176. Matejčić R. Kako čitati grad. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1989. Meltzer LE, Dunning AJ, ur. Textbook of coronary care. Amsterdam: Excerpta Medica, 1972. Moravček G. Rijeka između mita i povijesti. Rijeka: Adamić, 2006. Muzur A, Škrobonja A. Korijeni riječke medicinske misli i tradicije i okolnosti osnivanja Medicinskog fakulteta u Rijeci. U: Škrobonja A, Sepčić J, ur. Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci 1955. – 2005. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2005; 15-21. Novak S. Historijat Internog odjela odnosno Interne klinike u Općoj bolnici Dr. Zdravko Kučić u Rijeci od 1935. do 1970. Liječ Vjesn 1986; 7-8: 336-341. Novak S. Klinička diferencijalna dijagnoza unutarnjih bolesti. Zagreb: Školska knjiga, 1978. Ogurlić D. Rijeka u Domovinskom ratu. Rijeka: grad Rijeka, 2008. Orlić D, Letica S. Vodeći hrvatski liječnici. Zagreb: Nacionalni rodoslovni centar d.o.o., Zagreb, 2004. Parmley WW, Chatterjee K. Cardiology. Philadelphia: JB Lippincott, 1990. Pasini M, Janjić I, Luetić V. Umjetni stimulatori u liječenju A-V blokova. Liječ Vjesn 1965; 87: 205Pavešić D, ur. Bolnička ginekologija i porodništvo na Sušaku (1935. – 1985.). Rijeka: Adamić, 2008. Polić S, Lukin A, Bagatin J. Odabrana poglavlja iz kardiovaskularnog liječenja. Split: Jedinica za znanstveni rad KB Split, 2008. Py J, Meurin J. Phonocardiographie clinique et mécanocardiographie. Paris: Baillière, 1972. Rački A. Povijest grada Sušaka. Sušak 1929., pretisak, Skupština općine Rijeka, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1991. Rukavina D. Tri desetljeća Medicinskog fakulteta u Rijeci. Acta Fac Med Flum 1985; 10: 3-7.

Selaković M, Vrančić I, Balen Š. Priručni leksikon. 3. prerađeno i prošireno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod ‘’Znanje’’, 1967. Sepčić J. Kronika jubilarne godine Medicinskog fakulteta u Rijeci. Acta Fac Med Flum 1985; 10: 7-16. Sepčić J, Muzur A. Lionello Lenaz: bibliografska naznaka. Acta Fac Med Flum 1997; 22: 63-66. Sobolevski M, Urem, M. Dr. Zdravko Kučić: u povodu 50. obljetnice smrti. Sušačka revija 2011; 76: 71-80. Stefanović S, ur. Interna medicina. Beograd – Zagreb: Medicinska knjiga, 1975. Strčić P. Zdravstvena kultura u Zapadnoj Hrvatskoj. U: Pavešić D, Sepčić J, ur. Medicinski fakultet u Rijeci 1955. – 1995. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1997; 7-38. Stuart – Welch C. The history of surgery. U: Davis L, ur. Cristopher’s Textbook of Surgery. 9. izdanje. Philadelphia: WB Saunders, 1969. Škrobonja A, Manestar D. Dr. Catti: slike iz života jednog liječnika. Rijeka: EDIT, 1999. Škrobonja A, Muzur A, Rotschild V. Povijest medicine za praktičare. Rijeka: Adamić, 2003. Uremović V, Vukelić I. Braća Ivan i Mate Sobol – primjer liječnika, javnih djelatnika i antifašista. Acta med hist Adriat 2004; 2(2): 227-234. Vrdoljak B. Zdravstveno-karitativno djelovanje sestara milosrdnica u Rijeci i okolici. Acta Fac Med Flum 1992; 16: 221-229. Vrhovac B, Bakran I, Granić M, Jakšić B, Labar B, Vucelić B, ur. Interna medicina. Zagreb: Medicinska knjiga, 1991. Vujaklija – Stipanović K. Povijest transfuzijske medicine – razvoj transfuzijske medicine u Rijeci. Medicina 2005; 42(41): 143-150. Vujić A, ur. Hrvatski leksikon I. i II. svezak. Zagreb: Leksikon d.o.o. i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1996. Vujić A, ur. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga. Zagreb: Pro leksis d.o.o. i Večernji list d.d., 2005. Vukas D. Trideset godina transplantacije bubrega u Rijeci. Medicina 2001; 37:22-24. Vuletić V. Klinička anamneza internih bolesnika – medicinska terminologija. Zagreb: Školska knjiga, 1966. Wall EE, de Boer MJ, Doevendans PA, Wilde AA, Zijlstra F. Major achievements in cardiology in the past century: influence of Dutch cardiovascular medicine. Netherlands Heart Journal, vol 17; 4: 136139. Wolf A, Kopajtić B, Korin N, ur. Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci 1955. – 1975. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1975. Zgrablić M. Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci uz okolnosti koje su utjecale na njezin razvoj. Rijeka: Menora d.o.o. Opatija, 1999. Zgrablić M. Poteškoće oko osnivanja obiju bolnica u Sušaku. Acta med hist Adriat 2005; 4(2): 223-242. Zgrablić M. Začeci i razvoj medicinskih škola u Rijeci. Acta med hist Adriat 2006; 4(1): 97-110. Zoll P. Resuscitation of the heart in ventricular standstill by external electric stimulation. N Eng J med 1952; 248: 768Žic I. Kratka povijest grada Rijeke. Rijeka: Adamić – M grafika, 2001. Žilić D, ur. Rijeka. Rijeka: Skupština općine Rijeka i ROZID Otokar Keršovani Opatija, 1980. Živković D. Profesor Silvije Novak – utemeljitelj Medicinskog fakulteta u Rijeci. Sušačka revija 2001; 33: 53-59. 395

速

Juraj Kučić: Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine Nakladnik: Udruga građana Rival, Rijeka Adresa redakcije: RIVAL, Prvog maja 30, 51000 Rijeka, Republika Hrvatska

PRINTED IN CROATIA