Književnost uživo, godina 2, br. 1. proljeće 2014

knji탑evnost u탑ivo 1

ISSN 1849-0425

književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 2., broj 1., proljeće 2014. / izdavač [studio TiM] u suradnji s udrugom / www.studiotim.hr / www.katapult.com.hr / glavni urednik broja: Slaven Jelenović / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn: Sanja Kapidžić / lektura: Tamara Čapelj i Tea Marković / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku potporu Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije

Sadržaj uvodnik 5

II. strateške supstance

I. leđa do zida, sjećanja isto

Alen Brlek Rif 30 Alen Brabec Lhasa Apso 31

Enver Krivac Vježba iz krivo usmjerene ljutnje 8

Darko Cvijetić Bunar s vukom punim kamenja 32

Novica Stokić Besnici 11

Miro Škugor Ne pristajem na manje 33

Dejan Todosijević Potera 12

Erika Reicher Gržin Kajgod blueserica 34

Ivan Zrinušić Lakši putevi 13

Marko Marciuš Putovanje 35

Tamara Čapelj Balkan 14

Robert A. Vrbnjak El Lunático 53

Radojka Sartori Nemam ja noćas mnogo 15

Marko Galić In vino veritas! 55

Denis Kožljan Lumbrija 16

Denis Kožljan U vrtlogu 56

Ivo Anić Po njegovu 17

Mladen Blažević Granica, U magli, Prostranstva, Tišina 57

Snežana Vlajnić Kostić Tragovi na putu jednog čoveka 18

Barba Franko Bušić Krckaju orasi kozmosa 58

Miloš Petronijević Dnevnik beskućnika 20

Jovana Petrov Predodređenost 59

Zoran Žmirić Zdravica 21

Jelena Šimunić Plotun, Horizont 60

Mladen Blažević Preferans u zemunici 22 Vladimir Vuković Neznan 23 Željka Bruk Bijeg 24 Iva Rogić Šta ima? 25 Milan Knežević Eto 26 Dončo Rumenov Pored zida 27

književnost uživo 3

Fotografije u ovome broju: naslovnica: Slaven Jelenović, Botanički vrt u Zagrebu / stranica 4: Blago Vukadin / stranica 61: Milan Zagorac / ostale fotografije: www.morguefile.com

III. proljeća i druga buđenja

IV. onaj osjećaj kad ti se odsjeku noge

Eugen Kinkela Kapi 64 Jovana Đorđević On 65

Vesna Krmpotić Nemoj mi tako brzo oprostiti 78

Livija Reškovac Čišćenje 66

Vladimir Vuković Tijani Matevskoj, Gatanje po magli 79

Florian Hajdu Rajopetovanja, Preplivao patak Tisu 67

Petar Gradević Klijetke i pretklijetke 80

Robert Vrbnjak Fragmenti sjećanja 71

Ivan Zrinušić Pjesma koja ima smisla 81

Miro Škugor Načelo nikad dovoljno dobrog razloga 73

Milan Zagorac Pobratimstvo lica u svemiru po drugi put 82

Dončo Rumenov Dosadan dan u ulici moje bake, Poslanikov dar 74

Dončo Rumenov Tajna gospođice T., Herčeva zaobilaznica 83

V. novi trag Željko Maurović Moj prvi mrtvac (kojeg nije bilo) 94 Blago Vukadin Tajna izgubljene čarape 101 Smilja Savin Tarot majstor, Savršen neparni broj 104 Melinda Kostelac Prekozemnost 5 112

VI. maneštra

Ana Marić Nastavljanja 84

Silvija Šesto Gradska P. 120

Andrej Mehlek Zdenki i njezinim sendvičima 85

Tamara Čapelj Skretnica prijateljstva 121

Alen Brabec Ljubavna 86

Nada Topić Budi mjesto 122

Ivo Anić Stihoznamen 87

Leo Berišić Hod 123

Miro Škugor Ažuriranje kataloga spiralnih maglica, Soba za slaganje 88

Edo Franjević Mali oblak, lišće, Mjesec 124

Edo Franjević Pomutnja Pomutnja 89

Mersed Ibrahimović Kad bude vrijeme 126

Klara Lukačević Noć bez boja, Rekvijem za ljubav 90

Blago Vukadin Važno i nevažno, Mačke 125 Slaven Posavac Budi knjiški heroj 127 Antonio Šiber Ne tako davno 128 Davor Šurlan Spoznaja 129

foto: Blago Vukadin knji탑evnost u탑ivo 4

književnost uživo 5

Slaven Uvodnik (u svakom slučaju oštri Jelenović editors cut) Mi strasni udarači tipkovnica, možemo biti bilo tko. Isto nažalost ne vrijedi i za urednike. Oni bi tek htjeli biti bilo tko, no, zapravo, imaju tešku zadaću da s vanjskim svijetom, s leđima prema zidu, komuniciraju svakodnevno. Prvi uvodnik sam napisao u siječnju, drugi prije dva tjedna, treći jučer, a četvrti danas (dakle, 9. ožujka). Ako ga konačno ne pošaljem za pola sata, može mi se dogoditi da zauvijek ostanem za tipkovnicom u ukletom uvodniku. Stoga hitro! Iako je urednički svijet donekle sužen, nije posve izuzet od stvaranja. No, kao odmak od usredotočenosti na proizvodnju riječi, ovakav projekt ljubi se tek jednom godišnje.

Odgovornost odbijanja veća je no što se čini, a to je ona vještina pri kojoj urednici sjaje i izgore. Preskočite li nečiji rad vjerojatno je da ste zahtjevnijim čitateljima učinili dobro djelo, no moguće je i da ste ubili entuzijazam pojedinca koji se tek počeo stvarati. Da idem u krajnost, ustvrdio bih kako si nitko na vrat ne može natovariti više knjigoljubnih antagonista od nemilosrdnog šefa izdanja, mrguda kojeg nije nimalo briga za vaše tužne priče u stvarnosti. Interesira ga tek vaša fikcijska vještina. Upravo zato, urednike s pozicija treba redovito mijenjati, a tako će biti i ubuduće. Moja tiranija tek je ovobrojna. Uostalom, više volim biti bilo tko. Svi vi preskočeni, nemojte se srditi. Između napisanih redaka kroz godine, prije ili kasnije stasat će dobri autori. Literatura u nastajanju treba više roditelja.

Slaven Jelenović , urednik proljetnog broja

foto: www.morguefile.com knji탑evnost u탑ivo 6

I. leđa do zida, sjećanja isto

književnost uživo 8

Enver Vježba iz krivo usmjerene ljutnje Krivac Ako ikad sretnem toma cruisea kao što se to patricku batemanu onomad dogodilo u liftu reći ću mu đubre bezobrazno da ti pička materina bezobrazna ti se kurčiš po premijerama uništavaš žene a meni u ugovoru o radu piše da ću tjedni odmor koristiti subotom i nedjeljom pa te pitam tome kako to da je onda skoro svaka subota radna i da lipe naknade za to nisam vidio a da o radu za sve božje i državne blagdane ni ne govorim majmune bezobrazni na scijentologiju ideš da majmune kakvu molim te scijentologiju kad su i ozbiljnije vjere sprdnja a kamoli ova tvoja miki maus pizdarija vrbuješ bogate a meni u ugovoru o radu piše poslodavac će radniku isplaćivati i dodatke na plaću i to za otežane uvjete rada s uvećanjem od deset posto prekovremeni rad s uvećanjem od pedeset posto rad noću s uvećanjem od trideset posto rad nedjeljom s uvećanjem od trideset pet posto rad blagdanom ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom s uvećanjem od pedeset posto i da plaća stiže i osnovna i s dodacima najkasnije do petnaestog u mjesecu a ništa ništaaaaaaaaa tome od toga nije istina i kad pitam zašto nije istina jer prošao je petnaesti ni ne vidi ga se više koliko je odmakao

književnost uživo 9

dobijem da šta sam bezobrazan i kako je drugima i da oni nisu naviknuti na takav nivo komunikacije ne znaš ni glumiti a glumiš majmune produciraš filmove u kojima se praviš važan i nadljudski i svaka ptičica koju možeš zamisliti slijeće ti na ruku a ja nakon dvadeset godina specifičnog iskustva radim za četiri tisuće četiri tisuće za koje su me odgojili reći ha jebiga dobro dok je i toliko samo nek dođe pa zašto onda ne dođe tome pizda mu materina zašto onda ne dođe zašto moram prositi naknadu za to što sam odradio kao da nisam kao da sam na autobusnom kolodvoru i govorim 'dragi putnici pomodite udijelite novčić za prosjaka' kako to kako to da ja ne smijem kasniti a oni se ni na telefon ne javljaju ha tome pičko holivudska bu faking hu odrastao si bez oca o tragedije nijedan čovjek kojeg poznajem nema oca i svi rade od jutra do mraka prije za vrijeme i nakon posla opet rade i nitko im nema reći volim te a ti imaš muda skakati po kauču u talk showu i vikati da ju voliš a oženio si je samo da nas zavaraš pizda li ti strinina licemjerna pederska ti izvodiš sam svoje kaskaderske scene uuuu na podu smo svi a puca mi za tvoju muškost jer radim za toliko za dovoljno da bih opet mogao ići na posao poštovanje sam posljednji put vidio na filmu

književnost uživo 10

i to ne tvojem majmune jer ha šta ćeš danas ti je to tako bolje to nego biti bez posla vidiš kako je onima u dini ili kamenskom a ja ne radim ni u dini ni u kamenskom tome reci šta to je opravdanje jer ako je onda odrežimo si svi kolektivno noge dobijmo rak iskopajmo si oko jebimo djecu jer ha šta ćeš ima i takvih ako ikad sretnem toma cruisea u liftu pfu bit će krvi najvjerojatnije moje al dobit će i on par komada po licu pizda li mu materina par komada po onoj glupoj faci pa onda snimaj film ljepotane

književnost uživo 11

Novica Besnici Stokić Vrebno na kost čeonu Psi nesiti od neznani Neumovima na umove neprelazne Na gubnike zloblju svikle Da zatru grabno strvinarski Iz nemanije rđe bezimene Klicu plemno životvornu Koren žilni pitomuše milolisne Rabni nedojedi alosni Ugnuti razlivajući nezakonje Tragove utiru uskovitlano Ljudskosti pravdaške od vajkada Do melema pelinskoga Lelekanja Telalskoga crnoslutnog Netraga nedođije nedovidne U rasulo.

književnost uživo 12

Dejan Potera Todosijević Bio sam i pio sam, tragao i lagao, ljubio i ubio.

književnost uživo 13

Ivan Lakši putevi Zrinušić Povremeni pokušaji, male propasti i male izdaje, sva ta stvorenja koja su prije mene hodala Europskom avenijom, bivšim Bulevarom JNA, i muka koju moram proživjeti da stignem do tamo.

Tamnokos muškarac nosi dijete na ramenima gmižući prema svemogućem ulazu u zgradu, upitam vodokotlić za mišljenje o ljudskim pravima pa nagnem travaricu i pristavim kavu.

Birati lakše putove, svi se ionako pokažu teškim, postojanje nas jede, a mi jedemo svinje premda je usredotočena svijest vjerojatno moguća.

Dani se ponavljaju, kao glupavi izgovori, neki od njih budu dobri, tada usrdno grlim prostor oko sebe.

književnost uživo 14

Tamara Balkan Čapelj Teško je živjeti u ovom pupku svijeta koji je vječita meta tuđih interesa što ih prate pokrovi.

Zato ovdje najbolje uspijevaju vukovi.

književnost uživo 15

Radojka Nemam ja noćas mnogo Sartori Nemam ja noćas mnogo toga za reći Više imam za prećutati Za sakriti duboko u džepu I stisnuti jako Najjače Nemam ja noćas mnogo toga za dati Više imam za sačuvati Za zakopati duboko u dušu I stisnuti jako Najjače Ostalo mi je i malo prijatelja Više nije ni za brojati Ni za u telefon upisati Znam tih par brojeva napamet Mada me sećanje sve manje služi A to me boli Nekad jako Nekad i jače Sakupila sam mnoge tišine Kao uzorke ih čuvam Da se slučajno ne zagubi seme Sakupila sam tolike tišine Da nemam više gde da stavim Sve te autentične primerke Pun mi ih je život Prepun mi je i kofer Što mene Što tišine

Ako me ne čujete Ako me ne razumete Vi retki ljudi s ušima U još ređem pokušaju da čujete To je zato što nikada Nismo govorili istim jezikom Nedavno sam to shvatila Niko ne razume pesnike Ne pričamo istim jezikom Ne plaćamo istom valutom Pesnici plaćaju Kad srcem Kad dušom A ostali...

Ne znam Nisam još dokučila Što nemaju tišinu I što im uvek neko šuškanje Donosi nemire I tera pesnike Možda zbog svega toga Nemam noćas mnogo toga za reći Više imam za prećutati Nemam noćas mnogo toga za dati Više imam za sačuvati Ostalo mi tako malo prijatelja Da nije ni za brojati Ređam noćas uporno

Kao pasijans Samo one sakupljene tišine Mada nemam više ni njih Gde da stavim

književnost uživo 16

Denis Lumbrija Kožljan jena črna stara lumbrija na srid česte se fermala i kritikala: ljude okole i škrte, krave i koze ča to više nisu, česte i štrike zapuštene ud trave, nebo i oblake, ki ne znaju pisati, vrime ud zime ki se kambijiva svaki hip ma i lipih stvari ča hi drugo ni njanke za lik.... i kako je samo timida i šerija lumbrija ure i ure pensala i na česti pretelja iskala...ma ga vero nikad ni našla pak je u škavacah finila prez da se je štabelo spovidala....

književnost uživo 17

Ivo Po njegovu Anić Moja baka se samo pravi da je sve isto i lancune slaže po njegovu i za obid joj se omaknu njegove vicije...

Moja baka se samo pravi da živi a tu je još samo slučajno, da navije staru uru po njegovu...

književnost uživo 18

Snežana Tragovi na putu jednog čoveka Vlajnić Kostić Bio jednom jedan čovek Koji je hodao savijen i pognute glave Danima, mesecima, godinama.

“Veruješ li u Boga?” pitali su ga nekada davno.

“Isto, koliko i on u mene” odgovorio je i Nikada mu više to pitanje ne postaviše.

“Duguješ mi jedan stih” reče mu Život jedne usamljene noći.

“Klonule su moje misli, skrivene su moje reči” odgovori čovek I život ga nije više štedeo.

“Zašto me ne vidiš?” jednog dana upita ga Ljubav.

“Zato što si slepa” odgovori čovek.

Ljubav ga više nije uznemiravala.

“Hoćes li da se igramo?” upita ga jednog jutra smrt.

“Nemam vremena” odgovori čovek.

Smrt mu dade jos jednu priliku i ostavi ga na miru.

Jednog dana čovek je stigao na kraju jedne slepe ulice I ugleda gostionicu.

Ulazi i upita gostioničara da li ima slobodnih soba.

Gostioničar ga pogleda sa sažaljenjem i reče mu: “Gospodine, izgledate umorno i jadno. Odakle nam dolazite?”

“Iz dubine svoje duše” odgovori čovek.

“A gde ste se uputili?” upita ga gostioničar.

“Do poslednjih obronaka života” reče čovek.

“Sva ta prašina na vašim cipelama…zar niste mogli obrisati vaše cipele?”

“Ne, nisam ih nikada brisao. Prašina koju vidite su tragovi sa mog dosadašnjeg puta.”

Gostioničar se nasmejao rekavši mu: “Šta, uplašili ste se da se ne izgubite?”

književnost uživo 19

“Ne, plašio sam se da ne zaboravim” odgovori mu čovek.

Bio jednom jedan čovek koji je hodao savijen i pognute glave. Činilo se kao da za nečim traga, čezne… Rekli su mu da je izgubio vreme svoje mladosti. Od tada, on je tragao za izgubljenim vremenom u želji da nadoknadi sve što je propustio, ali on je i dalje, danima, mesecima, godinama, hodao savijen i pognute glave. Iscrpljen i umoran, stigao je do poslednjih obronaka života, usamljen u jednom sobičku gostionice na kraju slepe ulice, u hladnom krevetu gde ga je dočekala smrt.

književnost uživo 20

Miloš Dnevnik beskućnika Petronijević Pogodio se s gazdom da za 500 dinara iscepam 2 metra drva i da bar malo i koliko mogu živim od sopstvenog rada.

Debeljušan mi je, sve u nekim smeđim rukavicama, da ne povredi ruke gospodske, doneo sekiru i flašu piva, da mi na znoj izađe.

Pogledao gomilu, nije bilo mnogo čvorova, jest da je malo suva bukovina, ali pičkin dim, ako budem kidisao, to je za dva sata gotovo, računao. (A sve što sam dosad ikada sračunao bilo je pogrešno, setio sam se.)

Agilan, pljunuh u šake i krenuh.

Posle 15 iscepanih trupaca, počela su da mi pucaju leđa, a nešto kasnije učini mi se da se ona gomila ne smanjuje i osvrtah se oko sebe da vidim da li mi neko odnekud ne dodaje.

Seo da popušim cigaretu.

Primetih zavesu kako se na prozoru pomera i iza nje senku sopstvenika gde uživa u životu. Nema pravde na ovom svetu.

Nastavio da udaram sa onom sekirom, dahćući i zastajkujući, i na 88-om trupcu zaglavio je u čvor. Pomislio da odem.

Nekako povratio dušu i jedva završio.

“Vala, jesi ga kilavio, a i dogovorili smo se da bude malo sitnije” kaza gazda, isplaćujući me. “A i čvorova ti je neiscepanih dosta ostalo.”

Zatražio čašu vode, računajući da će me ponuditi pivom.

“Sad će ti se poslati” vratio se u kuću, iz koje mi je mladica s keceljom oko struka donela vodu. Mislim da mu je bila sluškinja. A i mislim da sve one koji imaju sluge treba pobiti.

književnost uživo 21

Zoran Zdravica (iz zbirke u nastajanju ”Zapisano metkom”) Žmirić brko diže neopranu čašu odguruje nož nazdravlja slobodi vatrica pucketa zamagljen je prozor svud na zemlji mir ljudima dobra volja i kyrie eleison večeras ću opet preskočiti piće za zdravicu miru trebam nešto drugo snažnije i žešće od samostanskog piva pristiglog u pošiljci švapskog karitasa treba mi boca treba mi kanistar cijela bačva rakije mi treba šteta što smo sinoć izbušili jednu u podrumu zadnje kuće na kraj tuđeg sela da smo barem gazdu sustigli u dvorištu sad smo mogli zazivati mir u cijelom svijetu

književnost uživo 22

Mladen Preferans u zemunici Blažević Da se naviknemo biti pod zemljom Posut pepelom na papiru Sam ispod nule Kao zrak pred ulazom Što čeka smjenu Čist sanac iz ruke Pod refom Podigne samo pijan čovjek Mjere moje sumnje Crvenilo očiju Zbrajaju sitnež po džepovima Misle da se bojim Podići talon A ja u sebi Licitiram Kome će se od nas Složiti karte Kad izađemo napolje

književnost uživo 23

Vladimir Neznan Vuković Kaplje lišće duž staze: kao mir, kao neznan; dugo odjekujući, plavet u oku skuplja nebo od kostreti i tebe.

Na mrtvoj smo straži buduće dubine.

Bdij.

književnost uživo 24

Željka Bijeg Bruk jutros me hvatali valovi tražili gdje mi je san htjeli mi oprati patinu projurenih dana bijeg mi je bio spas jedini do novog zida kojeg ću stvoriti...

književnost uživo 25

Iva Šta ima?

Rogić oženila posvađala rastala naučila rezati češnjak na najsitnije pila Cedevitu iz kristalne posude poput one iz filmova u kojima glumac pita glumicu "Punč?" rekao je kako smo se jako napili jučer a onda je Cedevita bolja od vode smotala ruke oko njegovog struka letjeli nad Aljaskom gledali se kao prije rekao je nešto smiješno ponovno ali smijem se tome kao da čujem prvi put vidjela zmajeve na nebu rasplinute u vile, slonove i spojena ljudska tijela nanjušila miris zraka poslije kiše šetala neimovanim Bonovim ulicama otplesala savršen ples našla vjevericu na kauču bok! ej,bok! kao, iznenađeno lice. kao, nisam vas vidjela.

književnost uživo 26

Milan Eto Knežević Iz tebe gutam slova da pronađem smisao žvaćem ih mislima ne moram da sedam za sto, eto, radim to, varim ih u sebi bolesno.

Krećem se u nizu kaveza iz manjih u veći do onog u sebi, katanci srasli za rešetke reči turpije ne drmaj mi kaveze.

književnost uživo 27

Dončo Pored zida Rumenov On je prihvatio njezine navike i hrenovke iz hladnog polulonca.

Ne brine pretjerano za posljedice ishitrenih nitritskih odluka.

Studena vojna daleka je iznad toplog šparheta model 1953., tu pored kuhinjskog zida.

Jutrom, smog se vuče preko snijega i ciganskih naselja na obilaznici, a u njezinu stanu na drugom katu, dok ona bježi na posao, toplo je kao i doma.

Prekinuti dahovi 1983., žitki pekmez u emajlu.

foto: www.morguefile.com knji탑evnost u탑ivo 28

II. strateške supstance

književnost uživo 30

Alen Rif Brlek 1.

Netko u kišobranu pronađe nacrt za sreću.

2.

Pamtim crveno.

Uvijek kiša u utrobi dlanova.

3.

Pamtim lažni Meksiko, tisuće slamki poslije kojih govori o rocku.

4.

Pamtim poput slona kažem ali ne skačem.

5.

Albino noć.

Karirani stolnjak.

Sjediti postaje tužno proročanstvo.

6.

Pamtim na obali tiha topla ptica.

Nasmijana.

Rif po rebrima.

7.

Dva sunca na dva horizonta.

Tisuće slamki prkosi gravitaciji po njenom perju.

Govori o vjetru i vatri.

8.

Rif žicu po žicu postaje dim, karta za Zagreb i poezija.

književnost uživo 31

Alen Lhasa Apso Brabec smjeran sam čovjek od vjere majstor kažu vrijedne ruke imam bodem i režem brusim i vrtim kosti upuhujem dah u od vaših kostiju svirale u obzidanom vrtu njima pjevam pticama u ovom životu kažu imam dar stvaranja muzike od mrtvih rukama i dahom zasigurno u sljedećem bit ćeš ptica grlom vraćati zvonjavu i odjeke molitvenog vergla om mrštim se jer siguran sam ako u sljedećem životu bit ću ptica jedina melodija koju će moje šuplje kosti svirati bit će

hrskanje pod zubima malih čupavih pasa

književnost uživo 32

Darko Bunar s vukom punim kamenja Cvijetić Koji završava priču o Crvenkapi Crven kapi Kada se i smrt Udobno ukrcala Noi na korablju Ulje na slici napustilo je portret: S kazaljkama bude Što i s napuklim fotografijama Sjedoperje U kavezu Nakon ptice

književnost uživo 33

Miro Ne pristajem na manje Škugor prelivši se preko rubova sobe nalivene kišom i morem svladavamo otpor zraka naizmjenično prazneći elektricitet od mene do tebe s tebe na mene s nas na nas trakasto viličasto kugličasto preplašeni leptirići šćućuriše se na obodu trbuha

književnost uživo 34

Erika Reicher Kajgod blueserica Gržin nîti mog početka odlaska u puste košmare gubitka razuma bjeline ništavila smrti praznine ludilo je lijek protiv tišine rogovlja koje nose spodobe inače neugledne panove frulice preko mosta visećeg na dnu slike razgorjelih svijeća koja plaši odbjegle i priziva ih u razinu dolina odbjeglih lutaka pajaca drvenih marioneta kao i ja što putujem o nitima kroz suze i smijeh i cerek po moru koje se zarola kao platno i nestane na dnu jedne bine na kojoj smo i ovu predstavu loše odigrali postoji još jedna prilika ali i one su unaprijed odbrojane

književnost uživo 35

Marko Putovanje Marciuš 1.

Probudio sam se, zapalio cigaretu i ležeći u krevetu promatrao strop. Nisam imao pojma što se dešavalo prethodne večeri, no kao da nije bilo ni važno. Dao sam otkaz, toga sam se sjećao.

Vani je sipila kišica, cesta je bila mokra i blatnjava, ljudi su šetali natkriveni kišobranima i činilo se da su svi odjeveni u sive ogrtače.

Ustao sam, izletio iz sobe i zateturao kroz hodnik.

U kuhinji se zaletjeh u baku.

- Dobro jutro - pozdravih.

Odzdravila je. Stajala je pokraj štednjaka. U loncu se kuhalo nekoliko neoguljenih krumpira.

- Danas ideš u Zagreb? - upita.

Klimnuh glavom, šutke, i natočih sok.

Kava je već bila skuhana i uzeh šalicu, vratih se u sobicu i svim silama zapnem čitati Hemingwaya. Nije išlo.

Vratio sam se u kuhinju.

- Bako, molim te, posudi mi za pljuge - zamolih. Masirao sam joj leđa, pokušavao je poljubiti u obraz dok je ona odmahivala rukom.

- Rekao si da ti treba samo za kartu - reče.

- Ali dodaj mi još samo deset kuna za cigarete… znaš da ću ti vratiti…

- Znaš koliko si mi već dužan…

Oh, itekako sam znao, ali recimo da volim biti dužan ljudima:

književnost uživo 36

vjerujem da to produbljuje moje odnose s njima.

Naposljetku, mecena, s palicom ljubavi u jednoj i iskustva u drugoj ruci, posudila mi je i za otrov i za put. Opet sam pokušao čitati, ali nije išlo. Nakon nekoliko stranica, u hodniku je zazvonio telefon.

- Paskal…

- Celzius… Šušanj s druge strane.

- Ovaj… - glas mu je škripao otprilike kao i moj. - Mislio sam te pitati… imaš li kakvih filmova?

- Isuse Bože… ne sjećaš se dogovora da danas idemo u Zagreb? upitah.

Da sam mu bio blizu ošamario bih ga zimskom rukavicom: u mislima sam ga čekao u šumici s dva smrznuta pištolja, dao mu jedan; drugim ga zatukao drškom po glavi čim mi je okrenuo leđa.

Zbunio se. Čuo sam udarac po čelu.

- Čovječe… Pa totalno sam zaboravio…

- Evidentno!

- Prvo moramo do starčeka - pokušao je biti ozbiljan.

- Naravno.

Nekoliko trenutaka vladala je tišina.

- Nađemo se u dvanaest, u parku - reče.

- U dvanaest, u parku.

Poklopio je slušalicu. Pogledao sam na sat: još trideset minuta. Sjeo sam u sobu i polako ispijao svoju šalicu kave.

književnost uživo 37

Nakon pola sata došetao sam na ugovoreno mjesto. Ljudi su zaposleno trčkarali glavnim parkom što je bila (barem na površini vlastitih prozirnih razmišljanja), čudna opreka mojoj nezaposlenosti. Čekao sam ga minutu dvije, tada ga ugledam, kišobran i crni kaput, crnu kosu i bradicu, teatralan hod koji je odisao sitnom parodijom njegovog buntovnog duha. Moj prijatelj Celzius, književnik i vucibatina, dvadeset i šest godina još uvijek na grbači staraca, ništa bolji od mene, rekao bih, iako je ovaj dio o književniku ovdje čisto radi ukrasa.

Pozdravih ga, osmjehnusmo smo se bez mnogo riječi. Uputili smo se na mjesto najnižih frekvencija koje sam ikada imao prilike upoznati…

To mjesto… Isuse-Kriste-Božji, to će mjesto moji mirisni receptori pamtiti zauvijek.

U tren smo bili tamo, pred vratima.

- Ti uđi - rekoh.

- Ne. Ti uđi - reče Celzius. - Ti uđi…

Učinilo mi se da nema smisla...

- Ajde onda, daj mi lovu!

Dao mi je šezdeset kuna. Zadržao sam dah i pokucao. Začulo se poznato “Da?“. Otvorio sam vrata i dalje zadržavajući dah, starček me dočekao ležeći u krevetu pokriven dekom do nosa, brzo je ustao i stao oblačiti hlače.

- Možeš li?… procijedio sam posljednjim zalihama zraka u plućima.

- Da, da, da…

Uvalio sam mu šušu i izašao van prije nego što je moj želudac uspio primijetiti što se zbiva.

- Jebem ti - promrmljao je Celzius. - Ovo je užas…

književnost uživo 38

- Znam, znam…

Priča o magičnom Dworkinu. Napisao sam negdje tu priču.

Dworkin i njegov prijatelj živjeli su u sobičku s jednim krevetom, dvije fotelje i kamenim podom, sa začepljenom kanalizacijom - pa su si starčeki ispod kreveta stavili lavor u koji su redovito praznili mjehure i koji, kako sam uspio zaključiti prema strahovitoj pobuni mojih osjetila – ne bi praznili po tjedan dana.

Svačega je tu bilo. “Zašto, dovraga i bestraga, ne odeš jednostavno pišati van?“, upitao sam ga jednom. “Susjedi.“, odgovorio je. “Zašto ne prošećeš do prvoga lokala?“; “Preteško!“.

- Jesi li primijetio - reče Celzius (umjesto u park skrenuli smo do knjižnice i motali se ispred ulaza razgledavajući plakate novih bestselera).

- On uvijek leži, pokriven do nosa i samo bulji u prazno. Ništa… Ne gleda televiziju, ništa ne radi. Samo leži u tom smradu i bulji u prazno…

Nisam ga slušao. Istina je sama po sebi bila dovoljno neshvatljiva.

Zapalili smo cigarete. Napisao sam oglas za prodaju gitare i nalijepio ga na oglasnu ploču.

Neko vrijeme smo stajali pa krenusmo natrag.

Upao sam unutra, ponovo zadržavajući dah, uzeo tablete s kojima su nas opskrbljivali starci zatupljenih osjetila; izgubio se kao strijela.

Ponovo nekoliko osvrta na neopisivost i neprolaznost uvjeta u kojima žive, u kojima su živjeli.

Sada, kada prepravljam ovaj tekst, magični Dworkin i njegov prijatelj M - više ne žive.

književnost uživo 39

Kod mene smo otvorili bočicu: slatku gospođicu Lumidolu (opioidni analgetik; ništa se od toga nije zaista dogodilo, premda su starija gospoda doista postojala.). Natočio sam svakome sok. Od dvadeset kapsula svaki je uzeo deset. Izbrojili smo pare za put, spremili nekoliko knjiga i plavi oglasnik u ruksak. Čekali smo još pola sata i zatim krenuli na stanicu. Putem smo se raspričali o nebrojenim projektima kojima smo opteretili svoju nezaposlenost.

Na stanici smo sreli Ivanu, mahnuo sam joj, primijetila nas je i uputila nam pogled blagog prijekora.

Pozdravili smo se.

- Ideš u Zagreb ili u Bjelovar? - tu sam se zabunio jer ona zapravo živi na sasvim drugoj strani, u Molvama, prema Koprivnici.

- Kakav Bjelovar? - rekla je, ali kao što rekoh, nisam imao pojma o čemu priča; jednostavno sam bio pričljiv, a i kao djevojka mog životnog prijatelja bila mi je draga.

- Idem u Zagreb.

- Ah… ideš si vidjeti dragog.

- Baš tak…

Povukli smo se pod nadstrešnicu, budući da je kiša neprestance pljuckala: nit vrit, nit mimo, kak' bi rekli naši stari.

Ivana je tada radila u ljekarni i znala je da šaljemo starčeke po lijekove. Promatrala nas je neko vrijeme. Mi smo se smješkali.

- Čujem da te Dworkin posjetio i danas. - rekoh.

Stisnula je oči.

- Zašto ga zoveš tim imenom?- upita.

književnost uživo 40

Slegnuh ramenima.

Vlakovi na stanici premještali su se uz podnošljivu buku s jednog kolosijeka na drugi.

“Nemoralom do istine“, zujalo mi je u glavi.

Sjeli smo u vlak. Celzius je otvorio knjigu Krsninog Bhakte koja je pripovijedala o rastanku od materijalnih dobara (kao da se mnogi nisu, bez istinskog stremljenja, ionako rastali s njima): lijep putopis kroz Indiju prepun jednostavnih osjećaja i savršeno lijepih duhovnih istina. Ja sam pričao s Ivanom o Josipu i njihovim planovima.

- Kako je Jasmina? - upitala je.

Osmjehnuh se.

- Našli smo se nekoliko puta - odvratih. - Sada ju je uhvatila savjest zbog dečka.

Nasmijala se. Bilo je divno što nema nikakvih predrasuda.

- Je li nam se kuži? - upitah je. - To kaj smo nabrijani?

- Ne - reče.

Izašao sam u prostor između dva vagona i zapalio cigaretu. U čas mi se pridružio i Celzius. Pušili smo i razgovarali o koječemu.

Javio sam Heleni da nas čeka oko tri sata na kolodvoru. Nazvao sam i stanovitog Moralesa.

- Možeš li srediti kockicu? - upitah ga onako isprve.

- Za pedeset? - upitao je.

- Za sto.

- U redu.

Završio sam poziv. Neko vrijeme smo šutjeli.

književnost uživo 41

Prošli smo kroz Vrbovec. Prije toga učinilo mi se da vrijeme prolazi neobično sporo, ali uvijek je tako do Vrbovca. Vrbovec je kao neka prekretnica u vremenu i prostoru. Poslije njega stvari postaju bljeskovite.

Vratili smo se u vagon.

- Ja bih popušio još jednu pljugu - reče Celzius.

Ponovo smo izašli.

- Ja sam totalno razvaljen - rekoh mu.

Smješkao se izmoždenih očiju. Lice mu se izobličilo kao i svaki puta u društvu ljupke gospođice. Ne sjećam se o čemu smo pričali. Sjećam se jedino da me neki čiča nažicao cigaretu. Dao sam mu, čak sam mu mislio ponuditi više od jedne, ali odustao sam u zadnji tren. Taj siromašni gospodin bio je odjeven u smeđi dotrajali kaput, bio je neobrijan, ali ozbiljna izraza lica koji je odavao samopoštovanje i ulijevao poštovanje drugima. U trenutku kada me je krenuo žicati, mislio sam da će me prekoriti jer pušim u vlaku.

Ponovo smo se vratili u vagon. Ivana je gledala kroz prozor; nisam mogao razlučiti značenje svih njezinih izraza.

Obično to mogu, zapravo, uzimam to kao neki hobi: promatranje ljudskih izraza i pogađanje misli iz kojih su nastali. Takav način proučavanja ljudi može osobu dovesti u stanje pretjerane osjetljivosti na mimiku sugovornika, ali činjenično: veći dio ljudske komunikacije čini upravo ona neverbalna. Ne mogu razumjeti ljude koji mogu pričati o potpuno nevažnim stvarima, ne shvaćajući da je osoba nasuprot njih dala sve moguće znakove da nije pravi trenutak, da joj se možda žuri, a ne želi to izreći da ne bi ispala nepristojna.

- Nametanje, eto što je - reče Celzius i zbunih se.

književnost uživo 42

Zar sam pričao na glas?

- Dok tvoj neverbalni dio urliče… - nastavio je, - “Oprosti, ali žurim!“, ili običan: “Ne sviđaš mi se“, ovaj drugi se smješka i govori: “Reci to na glas ako imaš muda, a dotle stoj tu i slušaj moja sranja o životu.

Jer imam sve vrijeme ovoga svijeta da te iscijedim, potrošim i nabijem u zemlju svojim nenadmašnim Ja!“ S druge strane, pogađanje misli zanimljiv je pristup: uvijek si korak ispred sugovornika, pogađajući njegovo raspoloženje, koristeći mogućnost prilagodbe. Mislim da te ljudi tada zaista vole.

- Što? - upitao je.

Zar opet to radim?

- Ma ništa. Glasno je ovdje. Idemo sjesti - rekoh i bacih cigaretu na pod. U blizini je stajao kondukter i promatrao me iskosa. Nije rekao ništa. Mogao nam je naplatiti globu, ali opet: svi puše u prostoru između vagona; kada bi svima naplaćivali globe možda vlakovi ne bi kasnili, smrdjeli, naginjali se u koso kada prelaze preko dijela pruge koji se obnavlja već stoljećima: možda bi izgledali ljepše. Ma ne… Ne bi.

Prošli smo kroz Božjakovinu, Dugo Selo i Sesvete. Uskoro sam ugledao i predgrađe Zagreba, limene zgrade Folke, stare vagone razbijenih prozora i prastaru tvornicu ulja “Gredelj“.

Sišli smo na peron. Tu negdje, na Glavnom kolodvoru grada Zagreba, dočekao nas je Morales, moj diler. Pozdravih ga. U džep mi je tutnuo fantomsku kockicu, a ja sam njemu tutnuo stotinjak iz Celziusovog džepa.

Nisam promatrao ljude, premda mi je vreva na Glavnom kolodvoru oduvijek bila iznimno fascinantna.

književnost uživo 43

Morales je također nekada živio u Križevcima. Odveo nas je na klupicu ispod Tomislava.

- Morate nešto čuti… - rekao je uzbuđeno.

Podigoh obrvu. Ljubaznost na prvome mjestu.

- Reci… što god te mori.

- Počeo sam pisati… - smiješio se.

Napušenost i pisanje. Nekako mi to nije išlo u glavu.

- Ma nemoj reći - Celzius se nasmije.

Na sreću, Morales se nije uvrijedio. Bio je nekako… odsutan…

I tada je započeo pričati, a pričao je… Nikada nisam čuo nekoga da tako uživljeno recitira svoj tekst, a znao ga je napamet. Buljio sam u njega kao u proroka, a on je iskrio od ponosa i pjesničkog zanosa. Riječi su mu ispadale iz usta i tvorile krug oko mene u koji sam mogao piknuti prstom. Ne sjećam se točno o čemu je pripovijedala njegova priča, ali način na koji je bila sročena nije iziskivao pretjeranu pažnju; vodio me kroz šumu, preko dlačica na kaputu nekog pustinjaka koji je u deliriju LSD-a ugledao Boga. Uplašio sam se.

2.

- Prestani! Nemoj više!!! - dreknuh.

Vrtjelo mi se u glavi.

- Ima li toga puno? Je li to početak, sredina ili kraj? - upitah.

- Tek jedan ulomak - reče Morales smeteno. - Zašto?

- I sve znaš napamet? - gledao sam za Celziusom koji je gacao po parku.

književnost uživo 44

- Dosta sam prepravljao tekst… nekako mi se upilo.

- Dosta… - promrmljam. - Ali sviđa mi se. Nalik je na priču koju pišem. Također govori o prosvjetljenju neke vrste. Takve stvari prolaze kod intelektualaca koji vole zapaliti i štošta. Čovjek treba nekako izazvati pažnju. Ako ti knjiga nije dovoljno provokativna...

- A što je provokacija? - nastavio sam zanijevši se. - Što je književna provokacija u ovim krajevima? Sranje, eto što je! Stare fore, prastare.

Pedofilija… seks općenito, droga… igre riječima… sumnjiva poezija… izazivanje sućuti… jedni te isti društveni problemi… Gluposti! Gluposti!

Ali zato smo mi ovdje! - pokretom obuhvatih Moralesa, Celziusa i sebe.

- Da ispričamo istinu koja će sama po sebi biti dovoljno šokantna da zainteresira ljude, a opet dovoljno iskrena da se ne izgubi ono nešto!

- Piši o onome o čemu najviše znaš… - šapnuo je Morales citat što sam ga i ja negdje pročitao, u onim knjigama o kreativnom pisanju gdje stariji pisci daju savjete mlađima.

Celzius se malo podalje, stojeći na zelenoj površini, prepucavao s dva policajca. Činio se samopouzdan, volio je nadmudrivati policiju svojom retorikom, no zapravo, ispadao je glup i očit. Mogao nas je uvaliti u nevolje.

Morales se izgubio brzinom pogleda. Ostao sam sjediti i promatrao Celziusa, diskretno gurajući kockicu u gaće. Razgovor je završio i krenuo je prema meni.

- Koja si ti budala - rekoh.

Zacrvenio se u sekundi: ego je bio povrijeđen! Stao je lajati nešto, no svi argumenti bili su na mojoj strani.

- Drugi puta kada me odlučiš pitati da sredim hašiš, odustani…

književnost uživo 45

Paradiraš tu pred zakonom, a diler s punom torbom je s nama, a da ne pričamo o kockici koja je kod mene!

Zanijemio je na trenutak. Tada se počeo izvlačiti kako je njegova retorika bila savršena i da je cijelo vrijeme imao stvar pod kontrolom. Lice mu je bilo u još gorem stanju, kao da ga je nešto sažvakalo.

- Nisi ti imao ništa pod kontrolom! Nabrijan si i nemaš pojma o čemu pričaš!

Sjeo je posramljeno. Onaj preostali djelić razuma provirio je iz svoje pećine i rekao mu da sam u pravu.

Sjedili smo tako neko vrijeme. Nasumično sam izabrao neki broj iz oglasnika.

- Da… Da… Sonny Ericson… Da… Najnoviji model… Kako…

Pronašao sam ga… Trešnjevka, može, za koliko? Evo, moj prijatelj i ja krećemo ovoga trena… Doviđenja…

- Idemo!

Vozili smo se u tramvaju njišući se kao marionete. Vjerojatno smo tako i izgledali, naslikanih očiju i lica čiji su izrazi bili izdjeljani od ruku nekog ludog lutkara. Kada smo stigli na Trešnjevku, čovjek me je pošteno zakinuo i uvalio mi tristo kuna za mobitel koji je vrijedio barem tisuću.

Tada me nazvala Helena. Bila je u blizini pa smo svratili na kavu.

Pričala je kako je sretno zaljubljena, moja bivša, da živi u stanu od crkve, a kada joj se prohtje i kod roditelja svojeg dečka. Bio joj je to ne znam koji dečko poslije mene i nisam vjerovao da imaju stvarnu osnovu. Sada kada prepravljam ovaj tekst, uviđam da sam bio u pravu.

Zapravo, puno toga se dogodilo od tog dana koji pokušavam opisati, prekapajući po starim bilješkama i mahnito prepravljajući

književnost uživo 46

tekstove, zaronjen u sjećanja. Cijeli jedan život sabijen u nekoliko godina.

Razmišljam da sam jedna od onih osoba čije postojanje opravdava karmu, daje metaforično značenje reinkarnaciji. Više života u jednom, više osoba/duša što su prohujale kroz mene u ovo nekoliko vremena koliko sam ovdje s vama. Tako se osjećam. I sada, kada se igram ovim rečenicama, imam osjećaj da bih nešto trebao učiniti, nešto što neću učiniti, nešto što će moj stariji ja sasvim zrelo znati da sam trebao učiniti, a nisam – da bi njemu bilo bolje. Reći ću: “Kakva sam bio budala; da sam onda znao ovo što znadem sada, sada ne bih bio ovdje gdje jesam!“.

I svejedno, dok tako buljim u prošlost, sasvim jasno osjećam kako me pritišće sadašnjost. Ima puno toga što bih vam volio ispripovijedati.

3. Žurim, znadem to. Jutros mi je baka rekla (i još uvijek, nakon deset godina jedem kod nje), da razmislim kome pripadam, da završim što sam započeo i da razmislim o poslu. Moja baka ima moći kao u starih gatara.

Ali ne igra se riječima, ili se to meni samo čini.

I tako, prionuo sam da završim ovu priču, da je privedem kraju, jer možda neću poživjeti dovoljno dugo da to učinim, a možda ću se opet zaposliti.

Taj dan koji želim opisati gotovo da je trajao beskrajno. Bio je to najduži danu mom životu. Nakon što sam utrapio mobitel, a Helena otišla svojim poslom, sakrili smo se na tračnicama iza Krivog puta u želji da degustiramo kupljeni hašiš. Požalio sam što nemam škarice sa sobom, jer je hašiš bio tvrd i odličan za rezuckanje. Ipak sam se poslužio upaljačem i u tili čas složili smo dva jointa.

književnost uživo 47

Urlali smo od smijeha, plesali uz prugu, Celziusov crni kaput lepršao je kao plašt dok je glumio Batmana. Ja sam izigravao kromanjonca i udarao se po prsima. Zatim smo sjeli i zapalili cigarete, razmišljajući.

- Znaš, ja istinski želim biti pisac - reče najednom Celzius.

- Svi to želimo - odvratih, imajući na umu mali krug ljudi s kojima smo se družili. - Trebao si čuti što mi je izrecitirao Morales.

Celzius napravi grimasu.

- Recitirao ti je pjesmice? - upita.

- Da se nisi glupirao, uvidio bi da neki ljudi pišu deset puta bolje od tebe koji se trudiš već dvije godine, a njemu je to prvi tekst koji je ikada napisao. Znade ga napamet, pobogu!

Moj prijatelj je šutio, ne shvaćajući da li sam ga želio uvrijediti ili biti objektivan.

- Toliko je dobar? - upita.

- Sve u svemu, nije loš, premda je previše provokativan. Previše droge, previše, previše droge u svemu tome. Ali iskrenost kojom pršti ta njegova priča, stil koji je odabrao… Da se barem rodio pedesetak godina ranije i napisao takvo što...

- Šališ se - procijedi moj prijatelj. - Ništa ne može biti tako dobro.

- To je naš problem. Navikli smo uspoređivati se s mediokritetima, vjerovati da nitko od nas nije dostojan pisane riječi i da je pisanje sveti gral za sumnjivu elitu. Mnogi napišu jednu priču i tada umisle da nemaju talenta, a pisanje je umijeće koje se kuje godinama. Rijetki su ti koji mogu napisati dobar tekst iz prve. Jedan od tisuću, rekao bih, i to ne jedan od tisuću ljudi, nego jedan od tisuću pisaca. Pisci staroga kova su

književnost uživo 48

to najbolje mogli. Onaj koji je znao pisati i čitati mogao je biti bilo što.

A oni koji su cijeli život proveli među knjigama, koji su srasli s jezikom, nisu imali problema sa slaganjem i preslagivanjem rečenica kao novajlije današnjeg doba. Danas može pisati bilo tko, ali nije svatko pismen, niti poznaje jezik. U tome je problem.

U trenutku shvatih da me uhvatilo, da pričam bez prestanka, premda je Celzius upijao svaku moju riječ i osjećao sam se pametnim, a bio je to tek trenutak između tisuće drugih kada bih se osjećao glup.

- Misliš li da nismo dovoljno pismeni? - upitao je oprezno.

- Čovječe, ne znaš sa sigurnošću gdje ide veliko, a gdje malo slovo, gdje ije a gdje je. I tu ne mislim samo na tebe, niti te ne želim uvrijediti.

Da ne koristim provjeru pravopisa na računalu, ne bih mogao napisati niti pola stranice…

I tu zašutjeh.

- Idemo kupiti nešto za popiti - napokon, kao sam Hermes, prekine me te pobjegosmo daleko od te diskusije što nam je vrijeđala ego. Smiješno je to što nitko nije rekao: “Hajdemo kupiti pravopis i gramatiku!“

4.

Ponovo smo bili ispod Tomislava, riskirajući prijavu za ometanje javnog reda i mira, ali zakona ovaj puta nije bilo nigdje na vidiku pa smo pričali i lagano pijuckali rum za kolače. Bilo je četiri sata do sumraka.

Nismo imali pojma zašto smo još uvijek u Zagrebu. Obavili smo sve što smo htjeli. Trebali smo sjesti na vlak i vratiti se kući. Umjesto toga krenuli smo prema katedrali, onako, da prošećemo noge. Buljio sam u listove

književnost uživo 49

ukrašene najlonkama, osvrtao se za svakom dobrom guzom. Bio sam napaljen i nije me bilo briga.

U katedralu smo ušli sumnjivih namjera. Na ulazu, umočio sam prste u svetu vodicu, kleknuo i prekrižio se. Natjerah Celziusa da učini isto, da barem jednom prema nečemu pokaže poštovanje, a da to nisu olinjali vlasnici noćnih klubova s kojima se sporazumijevao jezikom koji ja nikako nisam mogao razumjeti; kod kojih bi puštao svoju muziku za sto kuna po večeri. Sjeli smo u klupice, zapravo natjerao sam ga da opet kleknemo i sklopimo ruke. Misa je upravo završavala. Ostali smo klečati dok su posljednji ljudi hodali prema izlazu.

Tada Celzius skoči na noge, poput vampira je klizio preko kamenog poda prema prvom svećeniku u šarenom ornatu i uhvatio ga za rukav.

- Želio bih vas nešto pitati, onako iskreno - reče tiho, navukavši na lice izraz ubojice pokajnika.

Svećenik je problijedio.

- Vjerujete li u reinkarnaciju? Mislim, ne isključivo, već kao neku vrstu dvostrukog sistema. Reinkarnacija i raj ruku pod ruku. Neki se ponovo rađaju, drugi odlaze u raj ili pakao. Možda reinkarnacija i jest čistilište, samo se još nitko nije pozabavio tom idejom. Razumijete što želim reći? Hinduisti misle…

- Lijepo je da imate pitanja takve vrste i da razmišljate o Bogu, ako sam dobro shvatio… - riječi su ostale visjeti u zraku. Svećenik se na trenutak pribrao, tek toliko da ga prekine. Desnom rukom držao je kvaku drvenih vrata na bočnoj strani katedrale.

Istini za volju, ja sam se pravio da ga ne poznajem. Razgledavao sam kipove svetaca i uživao na svoj vlastiti način. Uvijek sam volio crkve i otajstvo kojim su zračile. Univerzalni osjećaj mira jednak u svakoj crkvi

književnost uživo 50

u kojoj sam ikada bio, i nema grada koji sam posjetio, mjesta u kojemu sam bio, a da nisam barem malo zavirio u crkvu. Nisam vjernik, ne, nije se o tome radilo, već o misteriju vremena, koracima što odzvanjaju usred desetljeća koja poput neke patine prekrivaju svaki zid, svaku pukotinu i predmet.

Izašao sam napolje ganut, a idiot se i dalje prepucavao sa svećenikom, ne davši mu da se povuče.

- Imaš sitnog? - poput groma saletio me prosjak. U duši me nešto presjeklo i dadnem mu deset kuna iz džepa.

- Bog te blagoslovio.

Osmjehnuh se.

- I tebe rista!

5.

Ne sjećam se zašto, ali na Cvjetnom trgu je bilo više štandova nego što je uobičajeno. Susreli smo staru prijateljicu iz studentskih dana s kojom sam isto tako podijelio nekoliko nezaboravnih trenutaka. Sada je imala dijete. Prodavala je nekakve suvenire i dijelila kuhano vino. Bila je sretna što me vidi. Ančica.

Sjeli smo kraj nje iza štanda, obećavši joj da ćemo joj pomoći dijeliti vino. I jesmo. Nekako smo uspjeli podijeliti sve u kakvih pola sata, pun lonac, rekao bih. Neko vrijeme smo pričali, a tada nas je progutala noć. Više nije bilo vlakova za doma, spavati u nekoj formaciji koja isto tako čeka jutro na Glavnom kolodvoru bilo je apsurdno. Zapravo ne apsurdno, već previše puta učinjeno. I tako smo se uhvatili mobitela i

književnost uživo 51

stali okretati brojeve svih ljudi za koje smo znali da imaju ili unajmljuju stan ovdje u Zagrebu, ne bi li se nekako smjestili.

Smilovala nam se Izolda bijelih ruku, tako sam je zvao, prijateljica iz Križevaca. Čudna djevojka. Mislim da sam poslije još samo jednom razgovarao s njom. Nemam pojma gdje je sada i čime se bavi.

Imala je nešto trave, ujedinili smo snage i pušili njezinu travu i naš šit i razgovarali do jutra. Pričala je o svojem bivšem dečku slikaru, petnaest godina starijem od sebe. Primijetio sam da mrzim te stare slinave profesore koji love mlade studentice na foru što su umjetnici.

Ona ga je branila i nakon nekog vremena sam ušutio, no i dalje mi je bilo ljigavo. Mislim, postoje mlađe djevojke i muškarci starijih godina čiji se ciljevi i želje podudaraju i čije su veze stvarne i čvrste; sve ostalo je obična manipulacija zrelosti i iskustva nad svojom suprotnošću. I radi čega? Zategnute kože? Potrebe da se opet osjećaš mladim? Činjenice da si infantilan u duši i nitko te drugi neće? Ili je to neki sport? Ne bih znao. Utonuo sam u san usred razgovora, na madracu koji je bio položen preko četiri daske između kojih su postojali razmaci. I ti razmaci žuljali su me nesnosno. Sanjao sam cijelo vrijeme da propadam u svijet u kojem nisam želio biti. U mjesto gdje samohrane majke prodaju figurice na štandovima i djedeki bez zahoda pišaju u lavor, infantilni profesori zavađaju studentice, gdje svećenici nemaju pojma ni o čemu osim o granicama dogme u koju su zaronjeni, lošim piscima ogrnutim sumnjivim elitizmom i onim dobrim čija djela svijet nikada neće vidjeti jer im nitko nije dao priliku; naposljetku, u svijet u kojem nije bilo budućnosti za nekoga poput mene.

Kada sam se probudio, shvatio sam da ništa od toga nije bio san.

Bilo je stvarno. Bio je to ovaj svijet, u kojem živim.

književnost uživo 52

I smotao sam joint, dok su Celzius i Izolda još spavali, vukao dimove uživajući i promatrao novi dan. Nakon nekog vremena, skoknuo sam po cigarete i smiješio se prolaznicima. Bio sam oslobođen.

- Dobro jutro - govorio bih, a on bi smeteno odzdravljali i nastavljali svojim putem.

Deset godina kasnije potpisao sam ugovor s izdavačem, objavio knjigu, zaljubio se u studenticu književnosti, neki od najboljih životnih prijatelja su mi samohrane majke, a svećenike i dalje gledam ispod oka... (premda mi je jedan ponudio besplatan put u Rim; mudrica), a Celzius?

On postoji.

književnost uživo 53

Robert A. El Lunático (jedan iz niza duhovno-mističnih tekstova Vrbnjak koji ne premašuju stranicu) Jedan je ulični slikar iz Valparaísoa u Čileu, karijeru započeo oslikavajući pročelja zgrada, a poslije je crtao portrete turista na Plazi Echaurren. Poznat po svom neponovljivom načinu rada, postao je tek kad mu je ljudsko lice prestalo biti inspiracija i izazov, pa se počeo baviti specijalnom tehnikom takozvanog "unutarnjeg portretiranja", to jest, kad je počeo crtati ono o čemu ljudi razmišljaju dok sjede na stolici sučelice njemu čekajući da slika bude gotova.

Tog su dana njegovi radovi naglo prestali biti jednolični crteži žena, djece i debelih turista i postali enigmatske slike prepune prizora iz najdubljih slojeva ljudske psihe. Na njima se tako nalazilo mnoštvo skrivenih misli, osjećaja i želja, bilo je tu strahova, nade, snova, seksualnih maštarija, kuća, novaca i automobila, nogometnih rezultata, Loto brojeva, simbola, križeva i demona, prizora sreće, tuge, strasti, stida i grijeha, bilo je košmarnih crtarija, a nerijetko je platno, nakon što bi slika bila dovršena, ostajalo posve prazno.

Nitko, a ponajmanje umjetnik, nije znao objasniti na koji način uspijeva proniknuti u svijest onih koje slika i kako u poteze suhih pastela uspijeva prenijeti najdublje misli svojih modela.

Kao što se moglo i očekivati, njegovi radovi nisu uvijek bili baš najbolje primljeni. Često je, kad bi slika bila dovršena, znalo biti i neugodnih situacija, ispada ljubomornih supruga, onih koji su prijetili sudskom tužbom i onih koji bi šutke platili i otišli crveneći od stida. Umjetnik se je opravdavao objašnjavajući kako on nema ništa s tim, te da samo slika ono što mu neka viša sila nalaže. Međutim, nikog nisu zanimala njegova opravdanja.

Jednom je čak dobio i po nosu. Na platnima su ljudi ipak očekivali vidjeti svoj lik, a ne nešto toliko osobno, otvorenu sliku sebe samih, sliku koju

književnost uživo 54

nisu imali namjeru dijeliti ni s kim, a posebno ne s gomilom znatiželjnika koja se tu uvijek okupljala kibicirajući nastajanje svakog njegovog novog djela.

Vremenom je tako onih koji su željeli svoj "portret", bilo sve manje.

Pravi je problem nastao kad mu je u stolicu sjeo lokalni politički moćnik. Slika koju je tom prigodom napravio, javnosti je predstavila detalje korupcijske afere i postala dokaz političareve upletenosti u financijske malverzacije.

Umjetniku tako nije preostajalo ništa drugo nego da pobjegne iz Valparaísoa.

Pretpostavlja se da se neko vrijeme skrivao po okolnim brdima, a poslije je nakratko viđen u Santiagu iz kojeg je najvjerojatnije otišao u Argentinu.

O njemu se više nije čulo ništa, postao je neka vrsta urbane legende, mistični slikar čije ime se nikad nije doznalo.

Jedino što je poznato je njegovo umjetničko ime.

Na svoja se platna uvijek potpisivao kao: El Lunático*.

* luđak, op. a.

književnost uživo 55

Marko In vino veritas!

Galić Glinena, bezdanska, matka besomučno je počivala na centralnom ornamentu usnulog ćilima, prepustivši se napadu sunčevog koplja, koje bi vešto paralo jutarnji horizont. Nebeska nutrina, okrutno rasuta, gutala je zvezdani prah, kicoški se cereći iz zenita. Miris vina nemilosrdno je gušio vazduh, stežući pejzažni okovratnik u robusni čvor vreve.

Vetar, saučesnički raznoseći mantru, bojažljivo se prikradao usnama kliconoše, svirepo ranjavajući zdušnu melodiju. Vižljasto lice, zavejano bledosivim maljama, šaptalo je u bambusov pungi, izrezbaren tradicijom i vekovima, potaknuvši osorno palaćanje.

Jarost smaragdne krljušti uspinjala se napuklim, glinenim zidovima, prelivši šakama obrubljeno grlo. Rasplinuvši raskoš vratnog klobuka u šareni abažur, otrovni pustinjak senku na starčevo lice položi, umivši ga siktavim plodom dvogubog jezika.

Starčeva usta izviše se u vragolast osmeh, naheren u iskrenost bezubog reljefa. Očiju upalih u zatamnele duplje, snebiveni šegrt umećem zaseni marvu, obuzdavajući naporom stešnjene veđe. Slana graška znoja, milujući slepoočnicu, zašla bi za rever siromašne kurte, koja se u valovima spuštala do natkolenice, bezuspešno krpljene nevičnim šakama.

Mantra je tiho tonula u zjapeću čeljust večeri, romoreći u zatišje vremešnog bazara. Miris jasminovih venaca hrlio je ka usamljenim tezgama, pošavši u sam osvit zore. Zagledan u zvezdama načičkan prostor, lelujna molitva sjatila se u uglovima donje usne, koju bi mučno prekrio gornjom, stoički progutavši psovku.

Sa pijanih usana vešto su isparavale kapi crvenog vina. Osuđen na život lutalice, pijanice, podigao je omanju bačvu, obitavajući u nečujnoj molitvi, tražeći u vinu istinu.

In vino veritas!

književnost uživo 56

Denis U vrtlogu Kožljan u vrtlogu lošeg vremena, prevara i laži, pjene mladog vina, poremećenih stanja, teško se snaći... pokušavam, ne mogu, za to rođena nisam, ja guram po svome kao stari voz ali ipak nedostaje mi one mladosti, snage ratnika, volje misnika... pa hvatam se za stapku omiljenih ruža, mičem zavjese zadimljenih niti, smiješim se običnim stvarima, igram igru neobičnih figura... u vrtlogu... izmjene mjesečevih smjena, od sutra do danas, vraćam se tamo gdje nekad vrištala sam od sreće, dizala ruke, otpozdravljala suncu...

književnost uživo 57

Mladen Granica Blažević Granica

Svjetla brodova

Utapeciran kilogram U vratima Suvozača Još samo jedan Zadnji put Za novi početak

U magli Grad što tone Je ovdje Oko nas

Čovjek drugi Opasan drugom kružnicom Istoriječno Žličica bez šećera Učkur Oko ruke Granica prijeđena Još jedan Zadnji put Nikad više

U magli Iscuri mi iz čašica Niz padinu Ulije se u more Na obzoru Venecija?

Tišina

Izduženih nogu Do beskonačnosti Uvučen gravitacijom Jačom od brzine svjetlosti

Prostranstva Uspem malo šećera Iz vrećice U kavu Promiješam Zavrtim kontinente U sredini šalice Iznova stvorena Pangea Srknem Gorka je Premalo šećera Nenaseljena prostranstva Posuta prahom

Recitiram valove Progutane zvukove Ždrijelom crne rupe Ali ako šutim Prenijet ću tišinu Na drugu stranu Crvotočine

književnost uživo 58

Barba Franko Krckaju orasi kozmosa Bušić polupitonski protagonist proturječja pitomo plijevi plijesan krckaju orasi kozmosa navlažen žlijebnik žigoše život žitarice živciraju cjepivo kokosom oprašeno i to znakovito ćudljivog li proljeća u praskozorje jeseni psi pedaliraju promiskuitetne pijavice sablasti plagijate pjevaju krckaju orasi kozmosa

književnost uživo 59

Jovana Predodređenost Petrov Oni u šakama drže decenije.

Umeju da se igraju.

U čašama lica crnih marama, ogorčenih kovača, teških rančeva.

Gutaju sve brže.

Skotovi unižavaju kosti koje vekovima propadaju.

Ono u flaši - to je naša budućnost.

književnost uživo 60

Jelena Plotun Šimunić Plotun

Horizont

Očima ispaljen plotun iz neposredne blizine

Stajali smo na pramcu Žario se svod (sve vibrira) I naša lica kad bismo povukli dim Prepustili smo refulima kretanja I šutnjom poklonili se Svemu većem od nas U osvit opkoljeni horizontom Slutili smo povratak u labirint Minotaur čeka Preobrazit će nas.

danima skupljam čestice sive tvari s pločnika rekonstruiram zbilju curi mi kroz prste.

foto: Milan Zagorac

foto: www.morguefile.com knji탑evnost u탑ivo 62

III. proljeća i druga buđenja

književnost uživo 64

Eugen Kapi Kinkela Padajo ena za drugo kapi dežja Od kod?

Z okna?

Jaz sploh nimam okna.

Imam le spomin da je enkrat bilo Dež pa zmeraj pada in me spomni.

Kaj mi želijo povedati Tiste kapi?

Zapiram oči in puščam Da mi v odprto dlan kapljo spomini

književnost uživo 65

Jovana On Đorđević Na livadi, bio je jedino drvo, visoko, razgranate krošnje. U pustinji, bio je izvor. Sve trulo i suvo jednom iskrom pretvarao je u pepeo. A ja sam se grejala na toj vatri, pila vodu sa tog izvora i krila se pod krošnjom od sunca i oluja. Danas me je silno zabolelo kada sam videla da se on sasušio i da je pakleno sunce nagorelo listove njegove krošnje i da će svakog časa zapaliti veliki platan. Zato sam ga zalila. I gle! Posle nekog vremena, povratio je svoju snagu, pružio mi je hlad, a oluje ga nisu mogle iščupati iz korena.

književnost uživo 66

Livija Čišćenje Reškovac u kantu za smeće bacila sam ljuske od jaja, televizijske programe, tetrapak od mlijeka, lošu literaturu i loše prijevode, nefilozofe, ostatke od ručka, “mudre” savjete, stari kruh, masovnu kontrolu, diktatore, neuspjele odnose, sve slijepe dogme, neslušljivu glazbu, E-330, E-417 i ostale e-ove i zaslađivače, neodgovorne političare, prežvakane ljubavne priče, “normalne” ljude, znanstvena “rješenja”, tračere, anoreksičare, materijaliste, nezdravu hranu, ufurane likove, loše profesore, pedofiliju, mržnju, emotivne ovisnike, pokvareni telefon, najbolje prijatelje koji nikad nisu tu kad ih trebaš, Vrazove Đulabije (koje su mi uvijek bile zamorne), pozitivizam, strogo određene kronološke odrednice, glupane, omot od čokolade, umjetno cvijeće i umjetne sise Treba cijeniti život

književnost uživo 67

Florian Rajopetovanja Hajdu Rajopetovanja Ima jedno sunce, zemlja, šuma, vazduh, duh, puh i muh što miriše morskim koga nema, tabane golica draži, traži, nađe, nudi, želi i uzima.

Tada vam u očima zablista, zenice meku kožu traže, vidite da zenita nema, ali ono u glavi k’o maljem udara, čini vam se ničemu kraja nema, samo vam se početak obnavlja i ječi na uvo, sanjajući mudro bedra, kuk, ramena obla, cvet mušmule koji se na dodir daha otvara, bisernu školjku koja željnosilno iz peska izranja, poput vlažnih butina, nudno sama daje biser koji negde u dubini Raja čuči, čeka i pomalo kao zvezda čekalica sjaji, nadima...jahuje pa opetuje.

Preplivao patak Tisu Tisa je ogledaloravno tekla. Otisci tragova u suvom, vrućem, svetlookerbojnom pesku su neprepoznatljivi. Sunce je ispodvesplav neba hitalo zenitu, oblaci, koji su se jogunasto svađali, klizili, menjajući forme, pravce, poput ameba kada se razmnožavaju, su njegovo zračenje osećajno usporavali, značaj zenita umanjivali. Skela je stajala privezana za direk akaca nabijenog duboko u vlažni pesak pored obale, sa obe strane uramljene mešavinom kanadskih i crnih topola, žalosnih vrba, ponekog akaca, hrasta lužnjaka, izduženom uzrečnom šumom, koju je čvsto obezbeđivao visoki nasip, davno napravljen, za zaštitu ravnog, tanjirastog, ušoranog naselja sa dve crkve, katoličkom u centru, pravoslavnom na jugozapadnom ulazu učmalog naselja, od poplava. Na blagoj uzvisici koju voda nije podlokala kao posle kiše, crvena krasnica pečurka iznikla je, namerno, voljom skelara i supruge skelarke, ludog Matyija koji je to mestobogovoljno označio okrećući se

književnost uživo 68

poput piruete Tatjane Totmjanine na Olimpijadi kada je u zanosu pored Maksima Marinina špicom sličuge napravila krater u ledu, tu jednom nogom stala, kao roda kada gnezdo završi, radosno klepeće, stane da se divi, odmori, publici poljupce obema šakama slala, sklonokućica nevremenska, odmarajuća, dočekujuća, za odlaganje vesala i vucoša kojima se vukla žica razapeta preko reke da bi skela brže plovila, prešla na drugu stranu obale. Kućica je bila prazna. Okolo nigde duša živa da se oseti, vidi. Jova skelar je otišao kući na ručak, u ulicu Jókai Mór 3, koja se nalazila u centru pored zgrade opštine, koju je nedavno kupio, na prevaru, menjajući svoju pored katoličkog groblja sa vremešnom tetka Ilonom, koja je sva srećna prešla u zapušteniju, oronulu i manju skelarevu kuću, samo da bi bila što bliže svom nedavno preminulom suprugu Ilésu. Supruga skelara Milica spremila je paprikaš od onog petla kojeg je skeledžija ranom zorom sa merakom zaklao, koji je svaku kokošku po dva puta gazio, dugim nogama po leđima tabao, tada kljunom toliko jako kljucao glavu, dugo, čvrsto držao da su se kokoške posle zanosno klatile nakostrešivši sva pera na sebi, tresle poput ukrasa, đinđuva, na bedrima turske trbuhoplesačice, padale nekontrolisano, veselo kokodakale, jaja na različita mesta nosile. Debeli Jova to više nije mogao da trpi, podnese, video je krišom onomad da se u takvim prilikama, koje su česte, Milica jako zarumeni, nervozno se njiše, sve jače, brže uzdiše, ispuštajući mekodugo “ehhh”... tobož’ grdeći sivopapagajastog zamašnog, agresivnog, nezasitog, navalentnog petla pred kim sve kokoške čučnu im ga u blizini spaze. Pored ulazno-izlaznog, upatiniranog u okolinu, puta za skelu, sa leve strane prostirao se veoma blagi čistofinopeščani nadbrežnjak sa peskom nalik finom šećeru u prahu, blago slonovokostno bojan, gde se na sredini prostora, bliže reci, iz debelostablovne šume kanadskih topola došetala Vera, skelareva kći.

književnost uživo 69

Na sebi je imala široku, šarenu bengalskovatrenu, na ruže i žalfije išaranu, do kolena suknju od tila, tankomilujuću svilenu tamnozelenobojnu bluzu na raskopčavanje sa zlatobojnim dugmićima, levi kraj nonšalantno zadeven u kukčani deo, ispod gornjeg gumom opasanog kraja suknje, desni slobodno leprša oko bedra i okruglog čvrstog mišićavog zadnjeg nadbutinskog dela karlice. Sunce se okačilo u zenit, oblaci razbežali. U gornjim slojevima ozona, u visini krošnji, puši tiho topli povetarac i vrti srcooblikne listove na topolama koji su dirigentnohorno tihomumlom šumili kao background pratnja na džez festivalu u naturi u New Orleansu.

Dve divlje patke sletele su tik pored Vere, na obalu pored same vode, gavran je grakćući jetkim glasom parenja kreštao jetko, kvareći sinhroni šum lišća, preletao reku kada je skelareva kći, laganim pokretima ruku, počela da se skida. Sinhronim zahvatima prstiju, kao uvežbanim blagim elipsastim njihanjem u bedrima, krene kao nehotično da otkopčava dugmiće na bluzi, dižući i spuštajući ramena suprotno od ritma u kukovima, sve dok se dve oble ružičaste glatke polulopte, koje bi prepunile žudnu veliku šaku poželjnika, sa tamnijim okruglim, poput oka popunjenim, uobraženo kao strele Asteka yaomim, uperenim ka zenitnome svetložutom suncu, otkopčavši poslednje dugme na bluzi, nisu obe samouvereno, nežno, uzbuđenozadrhtano otkrivene nisu pojavile, tad spusti bluzu jednom rukom pozadi pored članka nogu.

Okrenu se naokolo i žalosno konstatuje da nigde nikog nema, iz skrovitih mesta ne čuje nikakve neobične glasove, poželjne uzdahe. Jednim dužim odsečnim pokretom rukama gurne suknju s kukova na pesak, ljutasto, nikoga u okolini nema, elegantno iskorači iz nje dugom glatkom desnom onda levom nogom. Napravi još jedan korak na mesto gde je pesak svetliji, rutinski proveri gde lastiš tankih, cinober obojenih kupaćih gaćica steže oko kuka, međunožja, provuče oba kažiprsta u krug oko

književnost uživo 70

butina, pogleda daleko preko reke na drugu stranu obale, gde ugleda kako jedna muška silueta stoji na nasipu nedaleko od vode, tad poče življe, vedrije da se ritmično njiše i lastiš kupaćih gaćica ispod pupka, bedara, rasteže naizmenično, gura dole sve niže pa brzo podiže, okrećući se u krug, klateći se napred-nazad, odsečno gibajući se u predelu estetskoformnih debelih mišića sa raširenim butinama u međunožju, gde se jasno ocrtavala tanka kratka linija otvora i sa strane vidno tamniji nabubreli deo depiliranih rajskih ulaznih vratašca. U nadraženom zanosu, Vera nije videla da se silueta sa druge strane obale svukla i iz zatrka bacila u reku te da je patak preplivao reku i jako počeo da gače.

književnost uživo 71

Robert A. Fragmenti sjećanja Vrbnjak Otkad nisam s Enom u svemu tražim znakove sudbine. Svugdje nastojim uočiti pravilnosti, simbole i skriveno značenje. Ona me je tome podučila.

Od svibnja do rujna slušao sam je kako mi govori o tarotu, snovima, astrološkim kućama, planetima i njihovim aspektima, slušao sam je ljubeći je u vrat. "Znaš mi smo kroz nepregledno vrijeme već mnogo puta bili zajedno", smijala se izmičući mojim poljupcima. "Već smo u antičko doba pripadali jedno drugom. Ali naša je ljubav često bila tragična. Kao tada u srednjem vijeku, kad su mene spalili na lomači, a ti si od tuge počinio samoubojstvo. I mnogo sam puta kroz povijest ja bila tvoja, a ti moj. To je tako jer su naše dvije duše jednostavno osuđene jedna na drugu."

A onda, jednog jesenjeg jutra umjesto njene zlatne kose, na jastuku me dočekala poruka. "Oprosti", pisalo je, "znam da ćeš razumjeti.

Treba mi slobode."

I Ena je odlepršala na jug.

Došla je zima, donijela sa sobom tri metra snijega, teške ljude i nepreglednu tupost.

Vratila se u proljeće.

Prolazila je ulicom u štiklama i kožnoj minici, vodeći pod rukom nekakvog bradonju, kamermana s lokalne televizijske postaje.

Pravila se da me ne poznaje.

Sad je gledam na TV-u svake noći, sjedi u studiju i proriče ljudima budućnost, a taj je bezveznjak snima dok baca karte, uklanja negativne energije i blokade, snima je dok gata, dok se bavi životnim problemima, ljubavnim i financijskim jadima, a ja, ljubomoran kao pas, gledam

književnost uživo 72

je svake noći do tri ujutro, gledam i zamišljam te njene duge noge, zamišljam ih u toj minici, prekrižene ispod stola prepunog natalnih karata, visaka, kristala i ostalih numeroloških i astroloških potrepština potrebnih za predviđanje budućnosti i skidanje uroka onima koji su spremni platiti 6,99 kuna minutu razgovora s mojom Enom.

Nikada je nisam nazvao, ne zato što se bojim da će mi prepoznati glas, već zato što me je strah budućnosti koju bi mi predvidjela – budućnosti u kojoj ona nije pokraj mene.

Nikada je nisam nazvao, telefon mi je pokraj ruke, ali ne mičem se, sjedim mirno u naslonjaču, a najradije bih banuo u studio i ugurao tom majmunu kameru u usta.

Otkad nisam s Enom u svemu tražim znakove sudbine. Svugdje nastojim uočiti pravilnosti, simbole i skriveno značenje. Ona me je tome podučila...

književnost uživo 73

Miro Načelo nikad dovoljno dobrog razloga Škugor dovoljan je samo jedan razlog zašto si nas odbacila tvoj ne trebam ga niti želim znati dok pretvaraš početak prosinca u kraj lipnja opet nas posjevši na onu klupu na kojoj si me nenadano primila pod ruku pa naslonila glavu na moje rame dopustivši našim prstima da negdje u svemiru zatvore savršeni zvjezdani krug ostat ću tamo s tobom duže vrijeme

književnost uživo 74

Dončo Dosadan dan u ulici moje bake Rumenov Uhvatio sam ptičicu koji je nepokretna stajala na zbirci poezije Aleksandra F. P. Zbirci je nedostajalo dvadesetak stranica jer je Asen na proslavi Nove godine, nakon dvanaeste Zagorke i drugog marokanca, s njom iz protesta obrisao stražnjicu. Druga polovica zbirke, bila je toliko loša da smo bili uvjereni da ju je napisao urednik, tek toliko da zatvori jedinu knjigu nesretnog dripca koji se 1924. g. objesio u kupaonici.

Malo prije tog čuo se udarac na staklu otvorenog prozora.

Vrtio sam šakom da vidim bolje. Pretpostavljao sam da joj vrat nije slomljen jer inače ne bi mogla stajati na nogama. Drugom rukom umočih prste u vodu i stavih joj kap iznad kljuna. Moj sivi mačak Kapetan Riki oblizivao se ispod stola i siguran sam da to nije bilo zbog kobasice koju mi je stara uz demižon domaće donijela iz Strandže.

Mali letač još nije davao znakove života. Prihvatih se druge čaše, one u kojoj su bili ostaci rakije od sinoć i ispih je skupa s pepelom i mrvicama Kozunaka.

Ptičica otvori oči. Rikijeva njuškica se počne tresti i drhtava mačja recitacija odzvoni kuhinjom.

“Ne, odjebi”! – Nogom mu pogurnuh zdjelicu s mačjom hranom – “Da ti nije palo na pamet.”

Kroz prozor sam gledao stabla okićena Martenicama i oblake iznad NDK. Bilo je dva poslijepodne i Mitko s drugog kata pušio je na prozoru i pričao sam sa sobom. Istjerao sam mačora iz kuhinje i stavio pilota na okvir prozora. On pogleda lijevo pa desno pa opet lijevo pa gore i prhne prema stablima u parku.

Ostatak dana proveo sam razgovarajući s Galinom. Telefon je star.

Ona je u Burgasu. Brine se za ujaka. Možeš si misliti.

književnost uživo 75

Kasnije toga poslijepodneva, prelistavao sam stari broj Kapitala i zaključio kako su mi ekonomski savjetnici pri veleposlanstvima osobito iritantna čeljad. Nije mi padalo na pamet da palim televiziju. Udahnuo sam duboko, ugasio cigaretu u konzervi grčkih sarmi i dokrajčio demižon iz Strandže. Navečer sam proučavao Larousseovu ornitologiju i zaspao s knjigom na prsima. Sanjao sam kako sjedim s Galinom u parku tik ispod grana gdje se skupljaju pernati piloti. Fućka se njima za ekonomske savjetnike pri veleposlanstvima. Sutra je drugi dan proljeća. U pet popodne dolaze po baku.

Poslanikov dar Stigla Baba Marta!

Poslijepodne provedoh u staroj vizuri, među ljudima koji sami sebi daju nadimke, vjeruju u naše nebo i izbačenih brada klimaju glavama.

Pažnju sam si odvukao beskonačnim brdom popečaka od krumpira -

foto: www.morguefile.com knji탑evnost u탑ivo 76

IV. onaj osjećaj kad ti se odsjeku noge

književnost uživo 78

Vesna Nemoj mi tako brzo oprostiti (“Bijela kula”, Krmpotić knjiga 43.)

Nemoj mi tako brzo oprostiti, da mi se ne bi učinilo kako je grijeh samo obična pogreška, koja se briše jednako brzo, kao što se počinja.

Da mi se ne učini da mogu računati na Tvoje praštanje kao na pilulu s vazda istim ugrađenim djelovanjem.

Da se ne naviknem na misao da ćes prijeći preko povrede, isto tako iz navike.

Da se suze kajanja ne pretvore u mehanički vodoskok.

Ne, nemoj mi tako brzo oprostiti.

Ili - kako hoćeš.

književnost uživo 79

Vladimir Tijani Matevskoj Vuković Tijani Matevskoj

Gatanje po magli

Devojka iz Svetog Stasija porasla je, do korenja duboko.

Zbog nje moje srce samuje u izlozima, namiguje mi njenim očima iz duplih stakala na zgradama ogledalima u ponoć, i govori da su mi dlanovi za trun pretvrdi, da se sunce u januaru baš zato zbunjuje i zamiče u plavet.

Zbog smešne i divne istorije naših spojenih sudova, mora biti, obustavljeno je zidanje ružnog hotela s jeftinim užicima i s moga prozora nazire se reka što i pri oseci lepo miriše, da, mora tako biti, da su baš zbog toga stale teške kiše, polovi, glave i stopala zamenili mesta, mora, mora da zbog toga bivam radostan u sva mutna jutra i da mrvim stari hleb, hranim golubove, kao moj otac, kao njeno dete.

Dvoje iz magle šapnuše mi da su mirne tvoje ruke, bledi, pretanki tvoji prsti, tugo (prsti od mlečnog jutra i krhke jučerašnjice, od visećih vrtova obećanja).

Ja šapćem u vetar: Duge su ti ruke, sa dalekom senkom tuge, blizu tvoje disanje, radosti. Šapućem, ćutim, vetar mi se tobom vraća neuhvaćen.

književnost uživo 80

Petar Klijetke i pretklijetke Gradević Srce udara ritam i to nema veze sa svim mojim nastojanjima i uspjesima osvajam glavne nagrade otprilike kao i ostali sunarodnjaci bez ideja standard i vikende duge imam no ne tebe i nju na traci sve je bajno al' srca slijepci samuju

književnost uživo 81

Ivan Pjesma koja ima smisla Zrinušić Tražeći neke potvrde na polici dohvatio sam knjigu pokojna hrvatskog emigranta i u njoj našao datum otisak njezina ruža za usne i broj 1 kojim je trebao biti označen početak iznimna možda čak dosmrtna niza ljubavnici si znaju darivati takve stvari valjda vjerujući u njihovu dokaznu moć i priznajem zaboljelo me oštro pa gmizavo tupo kao ziherica kroz meso kao ruptura ligamenta naposljetku, i ja imam srce ma što lijevi ili desni Božji sin mislio o tome i otvorivši je na 128. stranicu na Studiju o strukturalizmu pomislio sam sjajno posložene riječi ovako bi trebala izgledati poezija pa je gotovo savršenim desnim volejom zabio u zid na što je ni kriva ni dužna tako pokorno jauknula da umalo osjetih i žalost.

književnost uživo 82

Milan Pobratimstvo lica u svemiru po drugi put Zagorac Jednom kad se oslobodimo te frekvencije titranja struna shvatit ćemo da je krivnja bila iluzija kao i sve ostalo oh, kakva će tuga uhvatiti sve one koji su rado svoju krivnju denominirali u tuđu misleći tako lako postati sretni za račun tuđe nesreće ipak njihova će tuga proći tada jednom kada se

promijeni titranje struna shvaćamo da postoji samo pobratimstvo lica u svemiru

književnost uživo 83

Dončo Tajna gospođice T. Rumenov Tajna gospođice T.

Herčeva zaobilaznica

Mirisi probuđuju sve i mjesec je sad žut ne više srebren.

Zima je davno crkla na Okolovrstno šose. s U gustom se uzduhu pod lipama hodi.

Gradska gradina, il' Trg Maršala?

Ima li ih tamo, prilaza kojima hodimo u društvu većem, neželjenom?

Jesi li strepila zbog Lavova i čuvara ili prijateljice s kojom bijah vezan?

Nisam te volio, no zbog želje u ranom lipnju mislim na rijeke i boje svih tvojih kostima u mom čamcu.

Odbačaj odlučen zbog mogućnosti, svete, likujuće dopaminske rutine.

Buljiš u kvadrat, ne brini prejako.

Naviknut ćeš se na život bez...

Onog nespoznatog, to je lako!

Kazaljke tek nepodmazane, zidovi lelujavi previsoki.

Nagrade su zle i čini se da kotač opet ide dalje.

Dalje od tebe i nje.

književnost uživo 84

Ana Nastavljanja Marić juče se proteglo do danas i utisnulo izvesno sutra u podove. dim iz podgrejanih jutarnjih vatri magli poslednje nabore ličnosti. sigurnom melodijom grubo su zapušene rupe natkrova obraslih željama. bele se bledi poljupci između poznatih razgovora i šaraju prozore, uvek isto. htela sam da te povedem kroz sobe za ispale iz reda, za početke kao pre čitanja. kad smo dovoljno zašli, zidovi su već bili ispisani.

književnost uživo 85

Andrej Zdenki i njezinim sendvičima Mehlek Nabori na plahtama nabori na zavjesama, a na stolu su mrvice Zdenka tamo su od petka kad si zalupila vratima Na njima kalendar pa dobro znam Nek se upljesnive tamo nek se usmrde, propadnu pozelene kao i ja kad sam te u trgovini vidio u nedoumici kako odabrati pravu stvar za stol za tebe i tvog novog dripca meni su ostale mrvice na stolu i nabori na čelu

književnost uživo 86

Alen Ljubavna Brabec Taj dan kada sam pisao ljubavnu pjesmu zatvorio sam prozore da ne čujem ptice i vjetar a vjetra je bilo uglavnom je bio zabavljen granama bora u dvorištu preko puta ptice kao izbjeglice poredane uz prozor skrivene od udara bure dan kada sam pisao ljubavnu pjesmu isključio sam telefon i nisam otvarao vrata na asfaltu poput arke na Ararat nasukana kućica za ptice kada sam isključio sve boje i radio ušla si kroz vrata nacrtana drvenim bojicama na zidu i nasmijao se naš tihotapac taj dan sam napisao ljubavnu pjesmu

književnost uživo 87

Ivo Stihoznamen Anić Slažem svoje perle po žalu i pjenasti val prstima ih dira da ostavi sol kraj mala suvenira, u čarobnu krhku, malenu spiralu A voda samo šuti puna mračnih znanja u igrački oblutak izbrušeni kamen za usitnjeni pijesak trajan stih i znamen dijete je u vrtu plavih putovanja...

Gradim ja u pijesku kule svojih soli ko vlažne oaze u ušću svoga lica i suze su i more samo krik divljih ptica a ljubav je fina uvertira boli...

književnost uživo 88

Miro Ažuriranje kataloga spiralnih maglica Škugor Ažuriranje kataloga spiralnih maglica

Soba za slaganje

mjesečina bocka povremeno zaboli tetoviraš korijen moje kralježnice uzdasima

ustrajno smo se godinama nanovo razbijali strpljivo čekajući da jedno drugo ispravno sastavimo

prepunjujem ti tintarnicu

sve rjeđe svraćaš u našu sobu za slaganje možda će te ipak zanimati da sam nedavno uspio složiti sve dijelove tvoje slagalice i da će smrt jednog sumraka složiti moju

književnost uživo 89

Edo Pomutnja Franjević pokvarila si mi cirkadijski ritam liježem po danu budim se noću ne mislim na ništa drugo nego na tebe u mraku

književnost uživo 90

Klara Noć bez boja Lukačević Noć bez boja Uloga prevarenog poštara pripala je liku bez imena Zamaskirana gomila ukradenih osmijeha gleda na platnu oslikane Suze od safira obojane bojom koju ne vide Beštije usana razvučenih u smiješak, odbačeni akteri ukradenih iluzija Pljesak se lomi izgubljenim kazalištem sa sjedištem u vrtlogu vremena Polazi satenski vlak sa perona dva,

kondukter zašivenih sjećanja zakasnio na podjelu uloga Gomila žičanih umova ukrca se na plavičasti voz, plavičast za one koji vide Boje ograničene na žute crvene i zelene, koji čekaju stanicu razbacanu na papiru od misli Dok sanjare daltonisti razlijeva se u eho zvuk nepoznat uhu bez mašte i tona Simfonija kišnih pitanja odjekuje praznom čekaonicom izmišljenog kolodvora Jedno lice na peronu za sanjare priča besmislice

književnost uživo 91

Ne vjerujući u granice, u boju i zvuk, u pravila loše režiranih predstava To sam ja u onoj šarenoj noći bez boja Kad bio si samo moj, kad bila sam sve osim tvoja

Rekvijem za ljubav Kola kroz vene, tiho nestaje u sanjivi mah Čarobna formula zabranjenog dodira priziva strah Odzvanja bol dok na pučini nasukao se dah Zažuljalo srce koje u zvjezdanoj noći postaje prah Izgužvani pogled i ljubav odigrana kao šah

foto: www.morguefile.com knji탑evnost u탑ivo 92

V. novi trag

književnost uživo 94

Željko Moj prvi mrtvac (kojeg nije bilo) Maurović Išli smo tada u osmogodišnju, niži razred, peti čini mi se. Ja i Ivo (danas znam da je uljudno pisati “Ivo i ja“ no ostavljam ovaj dječji egoizam da svjedoči: prvo ja, pa ja, pa onda…svi ostali), puno smo se družili, ubijali žabe praćkom, kasnije floberom, samo da bi vidjeli kako im se žuti trbusi okrenu dok plutaju u bari. Dječja okrutnost i nedostatak ekološke svijesti, tog sam danas svjestan. Zajedno smo išli na solfeggio i zbor koji je vodila “piccola Venera“ koju smo zvali Pića, zbog koje smo se nadobijali nagrada na općinskim i kotarskim natjecanjima dok je komisija buljila u njezine kratke noge i razgolićeno poprsje zbog kog smo Ivo i ja izborili, guranjem i udarcima pod rebra, privilegiju da stojimo u prvom redu zbora. Skupa smo odlazili na probe limene glazbe i trpjeli psine starijih dečki i nosili im, on veliki bubanj s činelom a ja ogromni trombon. U malom, felinijevskom gradu u kom sam proveo djetinjstvo ako si htio izazvati pažnju i rešpekt vršnjaka morao si ili biti član nogometnog kluba ili gradske limene glazbe. Malo znam svojih vršnjaka iz tog doba koji nisu bar pokušali igrati nogomet u pionirima lokalnog kluba ili su dospjeli do faze kad se nosilo instrumente - klarinete, trube, flikorne, trombone - kući, nakon što bi ih dirigent Mirko podijelio prema svom nahođenju, novoj generaciji polaznika. Instrumenata je bilo malo pa smo nas dvoje-troje dijelili jedan instrument, a u turnusima vježbali.

Cure još nisu bile centar naše pažnje ali su se pojavljivale na obzoru našeg skučenog interesa, onako, nedefinirano. Ja sam, primjerice, u ono doba, bio potpuni antitalent za sportove pa tako nisam mogao “upasti“ ni u drugu razrednu momčad u igri “graničara“ koja je u to doba bila vrlo popularna kod nastavnika u svrhu rekreacije, a mogla se igrati doslovce na svakoj tratini. Ivo je, pak, nosio naočale čija su stakla bila debljine dna pivske boce. Njima smo se služili da potpalimo lišće i suharke u gradskom parku pa jurimo unaokolo vičući: “Vatra, vatra!

književnost uživo 95

Gori…“ sve dok nas nisu uhvatili na djelu i ispljuskali i ispotezali za uši.

Bila su to okrutna vremena kad su djecu pljuskali ne samo roditelji, a mnogi od nas bi se držao za, ehm, donji dio leđa kad bi ga netko stariji, katkad samo koju godinu stariji, opalio “volejem“ ljevicom ili desnom nogom. Nije tada bilo ni spomena o dječjim pravima, a nekmoli o tomu da bi neki lik, koji se dade nazivati pravobraniteljem dječjih prava, o tom vritnjaku ili obrtici, kazano lokalno, a bolno globalno, držao konferencije ili simpozije. Nas je ispljuskao gradski čuvar parka, šinter i koješta drugo, nadimka “Šorgo“, ni danas ne znam što to znači. I to se držalo nepisanim pravilom, uhvati li te “Šorgo“ u šteti obr'o si lubenice, kod nas ih doduše nije bilo, dolazile su iz Slavonije u vagonima iz kojih bi ih i prodavali, ali mi smo bostan zvali lubenicama, možda smo griješili, ali tako je bilo.

Kasnije su dolazile iz Makedonije, ali ostalo je ime lubenice iako smo ih mi, lokalno zvali angurijama što je čisto iskvareno, ali rekoh, takvi smo bili: površni i bezbrižni. “Šorgo“ nas je, daklem, uhvatio, prilijepio nam nekoliko vrućih, mi smo to dobro podnijeli, a zatim nas je, držeći nas za uha, odveo roditeljima koje bi u najvećem broju slučajeva, predstavljale naše majke. One bi nas primile iz ruku zakona i, umjesto da nas paze i tješe, rekle bi otprilike: “I neka ste, šjor Šorgo, dobro da ste jer da san ga ja, ne bi mu tako lišo pasalo!“ i za potvrdu bi nam po našoj bespomoćnoj, kratko ošišanoj glavi, zviznule nešto što smo zvali “kapelet“ a što je prilično bolno. Okrutne li prakse. Onda bi još našem predstavniku reda dale “bićerin“ i koji šold za španjulet, cigarete po službenom nazivlju.

Podrazumijevala se zabrana izlaska, odlaska na trening ili na probe Limene. Jedino smo u nedjelju, koje sramote, smjeli korzirati gore-dolje po glavnoj ulici našeg ubavodosadnjikavog gradića, ruku pod ruku s roditeljima i mlađom braćom i sestrama. Koja sramota, ćo moj. Gdje su tad bili pravobranitelji i slični?!

književnost uživo 96

Ljeti smo svi zajedno, mali i malo veći, išli na cjelodnevno kupanje na potok izvan grada, na mjesto zvano Zarečki krov, prirodni bazen što ga je voda izdubila u vapnencu. Danas je “brendirani“ spot jedne lokalne teve postaje, a onda si morao pješačiti i pješačiti da bi došao do njega.

Ivo i ja te ostala djeca, usput i uglavnom na povratku, pustošili bismo voćnjake i vinograde bez obzira na to jesu li jabuke i grožđe bili zreli ili kiseli. To je urađalo mnogim posljedicama koje smo nazivali “Lijavicama, trčkavicama, litavicama…“ i slično, a opasnost je prijetila i od vlasnika te unajmljenih čuvara jer bismo mi, poput čvoraka, navalili i očerupali dobar dio uroda. Naročito nam je na meti bilo jedno poljoprivredno dobro što se prostiralo na po puta od grada do Zarečkog krova. To mjesto koje se u žargonu dalo nazivati “Školagrarija“ bilo je, to znam sad, ogledno poljoprivredno dobro za eksperimentalne sorte i kao takvo prepuno raznih sorti krušaka, jabuka, malina i grožđa što su, jedno za drugim, dozrijevali od ranog ljeta do kasne jeseni. Za nas pravi raj. Ali i ispit lukavstva i umješnosti da se izbjegnu čuvari koji su revno obavljali svoj posao pa bismo često izazivali “diverzije“ na jednom kraju imanja, pokazujući se jedva prikriveno, a zatim bismo “napadali“ kruške ili grožđe, na sasvim drugom kraju voćnjaka ili vinograda, dok bi čuvari žurili prema našoj “diverzantskoj“ grupi. No, kad se taktika ponavlja, gubi na originalnosti i… Jedne je od tih akcija, čuvar zatočio jednog od naših, Jožića, kog smo zvali Mali Jože jer je bio baš to, velik iako ne baš kao Veli jože. Iako je već trebao ići u sedmi još je uvijek tavorio u petom razredu.

Zapravo, nije toliko zakazala taktika koliko je tom zatočeništvu bila kriva japanka. To vam nije pripadnica Japanske nacije, imena poput Kosuke No Suke ili Etsuko, čak ni Micuko iz jedne vulgarne igre riječima koju su nas naučili, tko drugi, stariji. Ne, bio je to, i danas je samo više dizajniran, komad potplata od gume, s dvije poprečne pruge od gume i usađenim

književnost uživo 97

čepićem u dno potplata, u svemu, genijalno jednostavan izum, poput vespe, ili kafetijere ako me razumijete. Koliko ima veze s Japanom ne znam, uglavnom, i danas se proizvodi, vjerojatno na milijune primjeraka, sad vjerojatno u Kini onda u Splitu u Jugoplastici. Naša se ljetna odjeća, tada, sastojala upravo od para japanki, kratkih hlačica, mame su ih šile od frotira, kupaćih gaća i “kanatijere“ ili “kanotijere“, majice bez rukava, gornjeg dijela donjeg rublja želite li da budem precizniji, ispočetka bijele boje, a poslije… Ovisno o kretanju njezina vlasnika, mogla je biti travnato zelena, usranosmeđa i slično. Da se vratim na Malog Jožića.

Bio je on velik, ali dobroćudan, trpio je svačije šale svojim dobroćudnim osmjehom, dijete čistačice i transportnog radnika, kasnije u životu, zahvaljujući zadivljujućoj upornosti, uglavnom u svemu bitnom, bar za mnoge, uspio: posao, stan, auto, žena, djeca… Što biste više? Upravo kad smo, s uspjehom, napustili područje vinograda, neki od nas još, u hodu gutajući ljepljivo, zrelo grožđe s grozdova koje su otrgnuli u zadnji čas, prije odlaska, na znak, zvižduk naše straže, Mali Jožić se, već smo bili na cesti što se bjelasala u nastupajućem sumraku, zaustavi i užasnuto zatuli: “Japankaaa!!!“ . Dok smo trčali, japanka mu je spala s noge i ostala u vinogradu! Pa šta, reći će se: komad gume, kupiti će mu sutra nove.

Eeee, ne ide to tako, jedne japanke za jedno ljeto, katkad, kad ne bi bile izlizane posve od upotrebe, i za slijedeće ljeto. Krpali smo naše japanke kako smo zna li i umjeli: komadima špaga, žice, selotejpom, odlična je bila električarska izolir-traka no nju su imali samo sinovi električara, uglavnom one su morale izdržati ljeto! A pogotovo one Malog Jožića, čija je familija brojila sedmero braće i sestara, jedno drugom do uha, a svatko od njih je nasljeđivao odjeću onog starijeg ispred njega. Nije bilo druge, Mali Jožić je morao natrag po izgubljenu japanku, a tamo su ga čekali. Ostali smo i mi na cesti i čekali jer, nitko se od nas nije sam

književnost uživo 98

vraćao s kupanja, među nama je bio i po koji stariji brat ili rođak, koji je na nas trebao paziti, a često je bio isto tako lud i zaigran kao i mi nekoliko godina mlađi od njega. Posjedali smo uz rub ceste i, nagađajući kakvu će mu kaznu odrapiti čuvari, stali čekati Malog Jožića. Potrajalo je dosta dugo dok nismo, sad već na obzoru mjesecom osvijetljenog neba, ugledali njegovu tromu i zdepastu figuru kako nam se približava. Kad je prišao bliže vidjeli smo: na nogama je imao obje! Japanke su bile tu, ali je on, idući prema nama, svako toliko se hvatao za trbuh i brzo bi se izgubio u grmlju pokraj ceste te bismo čuli stenjanje i uzdisanje. Pretukli su ga?! Dobio je po…! No, kad je prišao bliže, vidjeli smo da se smijulji i da nimalo nije izgubio od svoje dobroćudnosti. Svaka čast! Još je bar dva puta nestajao u guštiku pokraj ceste prije nego se s nama suočio, držeći jednom rukom kratke hlače skrojene od frotirnog ručnika a dugom gladeći si nabrekao trbuh. Kad smo ga zasuli uobičajenim repertoarom pogrda i dosjetki, koji je uostalom očekivao svakog od nas, ovisno o prigodi, nije se bunio čak ni onako, pro forma. Samo se nastavio držati za želudac i smijuljiti. “Pa pričaj, ne seri, kako su te kaznili, šta se cerekaš k'o mona?!“ – govorili smo uglas. Sveudilj se smijuljeći, Mali Jožić nam ispripovjedi u čemu se sastojala njegova kazna: na sve ono grožđe što ga je pojeo kad i mi, brsteći trsje poput vola, čuvari su ga natjerali da, pred njima, za kaznu, pojede do zadnjeg zrna, pet velikih grozdova zrelog grožđa! Do zadnje bobe. Gotovo dvije kile! Opet je odjurio u mrak grmlja odakle smo začuli one iste uzdahe i stenjanje, sad smo im znali uzrok.

Urlajući od smijeha krenuli smo nazad ka gradu i nakon prvih svjetala željezničkog kolodvora i benzinske pumpe, jedan po jedan je otpadao od grupe sve dok nismo ostali Ivo i ja pa se na koncu razišli s opravdanom bojazni da nas kod kuće neće dočekati s muzikom. Bilo je kasno i samo je još lokalni pijanac Duka, u svojim crveno pofarbanim postolima, svirao

književnost uživo 99

usnu harmoniku pred gradskom kavanom, pocupkujući u samo njemu znanom ritmu.

Najesen, kiše još nisu do kraja sprale okus ljeta, Ivo i ja smo propustili vidjeti prvog mrtvaca kojeg smo mogli vidjeti. Školom se, jednog jutra, već smo bili u šestom, dok se magla cijedila sa krošanja starih kestena na Šetalištu, pronio glas da su, iza školskog igrališta u kržljavom šumarku borova iznapadanih od borovog prelca, pronašli obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta. Zašto baš mesarskog? Pa, jednostavno zbog toga što se, odmah na rubu školskog dvorišta, između se nalazio samo taj šumarak, nalazila gradska klaonica. Nerijetko se, za nastave, znalo čuti prestrašeno rikanje goveda što su ih dovodili na klanje kamionima. Najbolja učenica u pisanju školskih sastava iz Hrvatskog jezika, Elide M., najbolja po mišljenju našeg razrednika i profesora-poete, jer je majstorski punila stranice zadaćnice, njezini sastavi nisu imali nikad manje od osam-devet stranica, ispisanih prekrasnim rukopisom i savršeno banalnim opservacijama, napisala je jednom, doslovce, u sastavu da se “čula muka jedne krave na ulici!“.

Danas mislim da je, možda ne nehotice, točno opisala što se životinjama događalo. Kad je, međutim, stala čitati svojim melodioznim glasićem sastav naglas, to je izričito tražio profesor-poeta, jer je njezin i-opetjednom bio najbolji, došavši do “kravlje muke“ razred se raspametio!

Svi smo počeli ridati i mukati rušeći se pod klupe i, mi muški, ali i neke cure, imitirajući bodenje rogovima i torerose, vikali ole i slične pizdarije.

Izlišno je reći da smo je prozvali “Mukuljom“ a ja sam, dugo nakon toga, u romanu koji slovi kao pilastar ( aha!) modernizma pročitao slijedeće rečenice: “ Išla ulicom krava mukulja…“ Tog jesenskog dana smo, Ivo kog smo ponekad zvali i “Ovi“ ,što ništa ne znači osim na talijanskom a na talijanskom pogledaj u rječnik,

književnost uživo 100

jedva dočekali kraj nastave da bi odjurili pogledati “mjesto zločina“ na kom ćemo vidjeti obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta, izbuljenih očiju, poplavjela lica i jezika isplaženog i dvostruko većeg no inače jer je natekao – tako smo pročitali u “krimićima“ serije X-100 koje smo kupovali na novinskim kioscima i držali ispod udžbenika kemije ili biologije kad smo kod kuće učili. I sigurno mu cipele, okovane čavlima, stružu o pod jer se borić o koji se objesio svinuo, jer su to mladi borići – tumačio mi je Ivo-Ovi. Na “mjestu zločina“ ako je to bilo ono, našli smo samo nešto ugaženiju travu i, još uvijek vezani komadić špage oko jedne borove grane. Ivo izvadi nožić i prereže ga, tvrdeći da je to jaka magija, neka pročitam što kažu Huck i Tom Sawyer o magiji mrtvačeva užeta. Nisam baš bio siguran jer sam viđao podvornikovicu kako tu prostire rublje. No zašto da Ivo ne dobije svoj magični konopčić?! Od konopa o koji se objesio mali mesarski šegrt. U šumici, iza škole. Zbog ljubavi. To baš nismo razumjeli, ljubavne romane ili fotoromanze čitale su curice. No, cijeli dan smo se šepurili po gradu da smo bili na “mjestu zločina“, izgovarali tu frazu važno i opetovano, da ne bismo morali reći istinu, da vidjeli nismo – ništa. A s ništa priča završava a ne može početi.

Treba imati nešto od čeg se počinje da bi se pričalo. Dobro, ima i drugih mišljenja, ali to je već druga priča.

književnost uživo 101

Blago Tajna izgubljene čarape Vukadin Na televiziji baš prikazuju nekakav holivudski film, puno scena u kojima netko nekoga mlati, bježi ispred svakojakih čudovišta i na kraju uspije svladati sve tajne agente KGB-a i CIA-e, a o UDBI da i ne govorimo. Fotogenični heroj blagoga pogleda u filmu „Tajna izgubljenog štajaznamčega“ na kraju uspijeva pobijediti zlo, poljubiti svoju princezu i postati bogat. Ne volim baš takve filmove, ali su praktični dok slažem rublje.

Nakupilo se u našem stanu puno svega – gaća, košulja, hlača, majica, ručnika, krevetnine – da te glava zaboli od nepregledne hrpe.

Mašina je sve pouzdano oprala, ja sam jučer onako usput strpao veš u košaru, i onda mi je večeras sinulo kroz glavu da je sutra ponedjeljak, a da nemam čiste potkošulje. Prokleo sam i zimu, i svoju reumu, ali mi nije bilo druge nego započeti sa slaganjem.

A kad već krenem s poslom nema smisla prekidati ga, pa sam se s filmom u pozadini, upustio u avanturu.

Složio sam ono što ne moram peglati – znači nakon drugog, podrobnog i stručnog promatranja skoro sve osim dvije košulje – na veliki stol nakon što sam istoga očistio od masnih fleka (moja djeca su stvarno katastrofa, ne znaju čemu krpa služi).

Na kraju su mi ostale čarape. Ukupno 73 komada!

Prije nekog vremena sam čak napisao pjesmu o izgubljenim čarapama, očajan zbog činjenice da nakon svakoga pranja bude barem pet-šest komada koji nemaju svoga bračnog druga, takoreći ostavljeni su na cjedilu jer se je njihova druga polovica izgubila bez traga. Ništa mi tada nije bilo jasno, postavljao sam razne hipoteze, ali mi moj znanstvenički i avanturistički duh nije dao mira, pa sam nakon teškog razmišljanja smislio strategiju kako pronaći materijalne dokaze za očiglednu teoriju zavjere.

književnost uživo 102

Pretpostavljao sam doduše da ili masoni, ili mormoni stoje iza svega, ali nisam htio optuživati nevine organizacije, te sam se dao na posao.

Otežavajuća okolnost prilikom moga djelovanja bila je činjenica da sam rođeni Hercegovac, a o nama diljem prosvijećene, napredne i moderne Hrvatske kruže teorije kako smo malo neobrazovani, te da između ostalih zlodjela svi nosimo bijele čarape. Dobio sam zbog toga gadne komplekse i odlučio da čak i kad idem na trčanje oblačim isključivo crne čarape. Sada ih u navedenoj boji imam bezbroj, a bilo bi mi puno lakše da ima i drugačijih, ali mi je također jasno da napredak i civilizacija imaju svoju cijenu, te sam se počeo mučiti prilikom sparivanja.

Zaboravih međutim napomenuti da sam neposlušnim čarapama napravio gadnu zamku – one pojedinačne nisam htio bacati, nego sam ih sve posložio u jednu kutiju od cipela, a istu pospremio na tajnom mjestu na kojem kojekakvi špijuni nemaju šanse otkriti moje namjere i dojaviti ih više navedenim tajnim službama.

Kad mi je od spomenutih sedamedesetitri komada opet ostalo njih jedanaest, osamljenih i bez rupa na petama, sjetio sam se i kutije, i zamke, i poslao svoga sinčinu, šapućući mu da mačke ne čuju gdje se nalazi tajno skrovište, po ranije napuštene primjerke.

On je glasno protestirao, ali nakon prijetnje da će sljedećega puta sam slagati svoje gaće, ipak se je zaputio na dugi put prepun zamki, i poslije pola sata – kad sam po stoti put povikao da konačno dođe – pojavio se ozarenoga lica i donio na dlanovima tajanstvenu kutiju.

Sve sam razbacao po kauču i onda mojoj sreći nije bilo kraja!

Ostalo je doduše još uvijek ukupno sedamnaest pojedinačnih čarapa, ali od današnjih jedanaest napuštenih uspio sam spariti sedam,

književnost uživo 103

dok je bračni drug osmoga bio nepopravljivo razvaljen i izgažan pa sam ih bacio mačkama na igranje, a ostali nestrpljivo iščekuju sljedeću nedjelju – da prije novoga pranja i postavljanja teorije o zavjeri pogledam detaljno ispod dječjih kreveta, u školskim torbama i u zamrzivaču – svugdje se naime nađe ponešto.

A meni za otkriće stoljeća pripada velika nagrada?

književnost uživo 104

Smilja Tarot majstor Savin Tarot majstor Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.

- Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? - ljutila se Danijela.

- Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte!

- Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat!

- Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.

Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.

Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi.

Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, paratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomisli kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata.

Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.

- Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?

Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi.

I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresijecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.

književnost uživo 105

- Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? - pitala je Danijela.

- Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako, draga moja dječice?

Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk “mmmrrrrnjaaauuuu“, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao “makakvaljepotica“.

- Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta - reče gospođa Leonarda.

Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno “glupan!“. Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti: - Ha, šta sam ti rekla, Satane!

Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.

- Stiže čaj, teta! - ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana.

- Teta, oćeš nam gledat tarot? - umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.

Starica se nasmijala.

- A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!

Danijela pogleda Tanju upitno.

Gospođa Leonarda odjednom zazove: - Pjerino, Pjerino!

književnost uživo 106

Nešto zašuška u hodniku, zatoptaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane majmun!

Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavije dugački rep o naslon stolice i zamahom skoči na stol. Okruglim očicama zazvjera uokolo i iskezi zube.

Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promiješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.

- Luda! - objavi starica.

- Šta to znači, teta? - Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom Lude.

- A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav.

Tebi je samo do zabave, je li tako? - smijala se gospođa Leonarda.

Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmiješi.

- Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu - starica pruži špil prema majmunčiću.

Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.

Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce... Padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.

književnost uživo 107

Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.

- Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život - govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kezio zube.

Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.

Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota predskaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.

Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.

Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.

Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo predskazano.

Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.

Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa. Ostavio je teti Pjerina, majstora tarota.

književnost uživo 108

Savršen neparni broj Godilo mu je smrzavanje na palubi. Takav je on. Trudio se spojiti nespojivo u svakoj prilici.

Oštre iglice bockale su mu lice, bura je raznosila kapljice na sve strane. Pola sata ranije pio je vrući punč u salonu, a onda mu je dosadilo odgovarati na nametljiva pitanja gospođe Silvije koja je putovala u Split na, mjesecima ranije, zakazanu gastroskopiju. Ulcus duodeni. Ovdje, na bijeloj drvenoj klupi mozak mu je radio britko. Posegne u džep vinterice i izvadi zgužvanu kuvertu sa prozorčićem. Izvuče papir i zagladi ga dlanom.

“ZANIMA LI TE PRONALAŽENJE SAVRŠENOG NEPARNOG BROJA? PRIDRUŽI SE “EUKLIDOVOM KRUGU“, PETAK, KAVANA HOTELA “PARK“, DVADESET SATI.“ Telegram je stigao jučer popodne. Nije imao pojma tko ga šalje, ni kako su došli do njega. Ali znao je što je potraga za savršenim neparnim brojem. Moglo se sasvim točno usporediti sa potragom za novim svjetovima. Savršen parni broj je svaki parni broj koji je zbroj svih svojih djelitelja, osim sebe samog. Šest je savršen parni broj: 1+2+3=6. Potragu za neparnim je započeo Euklid prije dvijetisuće i četiristo godina. Još traje.

Biti profesor matematike u otočkoj osnovnoj školi nije neki uzbudljiv posao. Radio ga je tek četiri godine, a već je zapadao u tupost.

Nije to bila matematika koju je on volio. Matematika koja je unijela red i smisao u kaos. Sigurna, nepromjenjiva, neumoljivo precizna i savršena.

Njegova majka je bila glumica. Egzaltirana, patetična, nekontrolirana. Zamamna, zavodljiva i nepodnošljiva. Nije željela oca

književnost uživo 109

svom djetetu, pa ga nije ni imao. Samo njih dvoje: Vanja i Glorija. Ime je dobio po ujka Vanji, zbog njene velike ljubavi za Čehova.

Bura je izoštrila slike prizora u daljini. More i nebo spajali su se u savršeno ravnoj crti. Prsti su mu trnuli od hladnoće.

Prvi je put osjetio posebnu povezanost sa brojevima kad je imao tri godine. Čekali su na autobusnoj stanici. Kišica je sipila po Glorijinom crvenom kišobranu. Čvrsto mu je stezala ruku, a onda ju je odjednom ispustila. Crveni kišobran je udario o pločnik i otkotrljao se. Glorija je ležala u lokvicama vode. Ljudi su ih okružili. Stiglo je vozilo sa sirenom.

Gloriju su podigli na nosila i unijeli u vozilo.

- Povezite dječaka! Dječak je s njom! - netko je povikao.

Ležala je na krevetu s kotačićima u dugačkom bolničkom hodniku. Čekali su nešto ili nekoga. Bosa stopala su joj visila preko ruba kreveta.

Vanja je zurio u rupe na pokidanim crnim hulahopkama i blato koje se cijedilo s ruba majčinog kišnog mantila. Zgazio je blatnjavu lokvicu i razmazao je cipelicom.

- A kako se ti zoveš? - pitala je teta u plavoj uniformi.

Rekao joj je. Pitala je koliko godina ima. Tri, odgovorio je.

- Jesi li gladan? - pitala je.

Rekla je da će mama malo ležati tu, a oni će potražiti hranu.

Stajali su ispred visokog automata sa staklenim prozorom. Teta u plavom ga je držala za ruku.

Iza stakla je bilo kiflića, šarenih vrećica sa bombonima, kikirikijem, smokijem, slanim štapićima, trokutastih sendviča u foliji, sokova u tetrapaku i još svašta.

Teta je iz džepa izvadila kovanice i rekla - Biraj.

književnost uživo 110

- Sedamdeset tri - pročitao je broj ispod vrećice slanih štapića.

Povukla ga je za ruku. Podigao je glavu, Gledala je odozgo u njega.

- Ponovi, molim te. Reci mi ŠTO želiš?

- Slane štapiće.

Malo je šutjela, a onda ga opet pitala koliko ima godina. Tri, ponovio je.

Ubacila je kovanice. Vrećica slanih štapića je pala u pretinac.

Zavukao je ruku pod staklena vratašca i izvukao je.

Grickao je štapiće i u sebi brojio: sedamadeset tri, sedamdeset četiri, sedamdeset pet...

Strah je polako nestajao.

Na palubi se mračilo. Drhtao je od hladnoće.

- Profesore, a što ćete vi činit' u gradu? - dočekala ga je gospođa Silvija u salonu.

- Idem na jedan sastanak.

- Ooooo....da nije jubavni? - vragolasto nastavi .

Nasmiješio se i ostavio je bez odgovora. Što ona može znati o ljubavi prema matematičkim zagonetkama?

Ulazio je u zadimljeni prostor kavane i nestrpljivo očima tražio poznata lica. Morao je biti netko poznat, taj misteriozni pozivatelj. Čudna kabaretska muzika je popunjavala žamor gostiju.

Glorijino teatarski našminkano lice izdvoji se iz gomile. Ustala je, pružila ruke prema njemu, smijući se.

- Što sam vam rekla? Samo je jedan način da ga dovučemo u grad!

Matematika!

književnost uživo 111

Gomila se cerekala i klicala: - Sretan rođendan, Vanja!

Majka mu se unijela u lice. Vidio je trag vatreno crvenog ruža na njenim porculanskim zubima.

- Znam, dvadeset sedam nije savršen neparni broj. Ali je tvoj rođendan.

Gomila je zapjevala: “Happy Birthday to You......“ - Profesore, profesore, budite se, stigli smo! - odnekud je zazivao glas gospođe Silvije.

književnost uživo 112

Melinda Prekozemnost 5 Kostelac ... Monitor se pali sam od sebe... Pokrenuo je kompjuter, probudivši me iz nehata drijemeža. Dok sam trljala oči... Komp je već bio na tab-u za pretraživanje, spojio mi se na profil... Što je sad, pomislila sam. Neki virus... Ili se komp pregrijao...? Kursor se kreće sam od sebe vrlo odlučnim potezima neke nepoznate ruke...

Na ekranu gdje je u omaglici layera mojeg profila virila fiskna slika objave društvene mreže, otvorio se bistar, crveni okvir za dijalog s bijelim slovima... Netko upisuje... Vidim točkice migaju...

Javljamo vam da ste prekoračili granicu neutralne zone svoje društvene mreže.

Kako to mislite? Tko ste Vi? – napisala sam poslije pola minute šuma krvi koja mi je provalila u uši...

Prekoračili ste limit terminologije koja se više ne koristi na društvenim mrežama.

Kao na primjer?

Pojedinosti možete naći u ugovornim klauzulama koje ste prihvatili agree terms ulaskom na društvenu mrežu.

Oprostite zašto se meni obraćate ovako osobno? Tko ste vi?

Temeljem ugovornih klauzula koje su od 2014. povezane s vašim OIB-om te člankom 46 amandmana o dosežnosti sudske ovlasti, mreža ima pravo prisiliti vas na prijateljstvo s takozvanim Pridodanim Prijateljem, putem kojeg vršimo transakcije društvene ovrhe u slučaju neprikladnih društvenih pojava.

Pridodani Prijatelj?

Temeljem uvida u Vaš profil, sukladno članku 36. stavak 3806, ustanovljeno je da kršite više društvenomoralnih normi

književnost uživo 113

čime je aktivirano ograničenje upisa, broja kontakata, a u cilju dekontaminiranosti korisnika Kako to mislite? Pa moje su objave javne.

To je navedeno kao vaša najčešća postavka, da.

I? Međutim, sudski okrug FB 48 proučio je, i izlistavanjem objava smatra da ste, prema izvješću Pridodanog Prijatelja, nepodobni za široku kategoriju korisnika (kategorijom iz 06/2014, klasa P-K od 3-79) Nepodobni?

Vi ste nerotkinja, čime već u samom preliminarnom društvenom statusu predstavljate ugrozu.

Da, ja jesam nerotkinja. Ali nisam jalova. Jednostavno nisam imala sreće s partnerima i svjesno sam se suzdržala od majčinstva, kako bih mogla pružiti...

Dužni smo vas izvjestiti da ste kao nerotkinja svrstani u kategoriju nerazvrstanih ne-vjerskih skupina, u koju između ostalog spadaju pogani, nekatolici, nekakvi nesvrstani, džedaji, indijanci, udovice i neženje.

Ali to nije bio moj svjesni odabir... Otkuda vam to?

Vaše nesuglasje oko pripadnosti, sukladno indikatorima dobivenim putem društvene mreže, pokazuje ekskomunikativnost, pripadnost nerazjašnjivim teritorijalnostima, koje nisu čak niti određene u klauzuli AVATAR_ VIRT_home.data.

Ali ja sam tako odgojena. Prekozmenost je posljedica jedne obične lozinke za moje kronologijske mozaične pripovijetke... Ništa nego verbalna...

književnost uživo 114

Nadalje, upitan je Vaš moral kao člana zajednice. Previše korisnika odobrava Vaše neprikladno snimljene fotografije. Želite li reći da zadirete u moje osobne, javno dostupne stvari koje su dio mojeg svakodnevnog života?

Društvena mreža, ponavljamo, ima pravo zadrške u privatnosti, koju sklapa s članicama EZU-a.

Pa ja ne očijukam ni s kim...

Nije uopće bitno s kime vi vršite fizičke seksualne kontakte.

Vaš je status nerotkinje i intelektualne domene u bitnom porastu, proporcionalno s umjetničkim opsegom i faktorom doprinosa zajednici.

Društvena mreža prema Zakonu o Novoj privatnosti izmijenila je objavu statusa iz domene Bezpravne težine u Punopravni iskaz sukladno Pripadničkim bazama podataka koje se objedinjuju u OIB. Oprostite mislim sa se ne razumijemo, moji statusi obraćaju se prijateljima, poznanicima s kojim se vrlo često našalim na svoj i ...

Kao što smo vam već napomenuli, prekoračili ste limit objava, o čemu ćete biti obavješteni online ekskomunikacijom Ali ja sam hrvatska državljanka....

Vašim samim pristupom u internet zoni dulje od sat vremena, sukladno upisu od više 1000 znakova s praznim mjestima, količina podataka koja odgovara sižeu u fizičkom prisustvu ispisa, Vi ste kao punoljetna osoba automatski pridodani regulaciji okruga FB 48.

Pa gdje je to?

Prije svega dužni ste nam pojasniti pisanim, digitalnim putem, te online sudski ovjeriti pojašnjenje, tzv. Izjavu unutar Obrasca broj “Dijagnos-5“, izraz “Prekozemnost“. U protivnom prisiljeni smo Vam

književnost uživo 115

aktivirati status teroriste, s podkategorijom - nerotkinja, terorizam subliminalnog.

Molim?

Za sve eventualne nejasnoće obratite se Vašem dodijeljenom Vam administratoru, imajući na umu da je to već Vaš peti administrator, budući su prethodna četiri, u operativnim zadacima putem Pridodani Prijatelj, poklekla Vašim umješnostima komunikacijske razine, koja Vas je upravo učinila rizičnom Pa tko je taj čovjek, čekajte, peti!!!? ...Pa tko su oni?!!!. Kako da mu ja pojasnim da ja nemam pojma o prvoj četvorici, pa nije li to..

Svako upoznavanje ili pokušaj upoznavanja bilježi se na online serveru stoga Vas upozoravamo na vrijeme.

Ali na što?

Prekoračili ste limit terminologije koja se više neće koristiti na društvenim mrežama. Jezik kojeg smatrate neprikosnovenom jedinicom izraza, napušta se i trebali ste se već prijaviti za koji paket opsega izraza ste se odlučili putem Word.Net-a. Vaš trenutni izraz ne odgovara niti terminologijom niti automatologijom ni metasimbologijom kategorijama koje su moguće za korištenje u navedenim paketima.

Ako Vam ne pojasnim Prekozemnost, koje su posljedice? Moram li tražiti politički azil?

Zabraniti ćemo Vam komunikaciju s javnim portalima i povrat u mrežu ići će uz pomoć skrbnika... Ali znate što...? Budući da se radi o Vama... Prebacit ćemo se na delete*data* platformu* Bezvučni prekid. Tamni ekran. DOS zeleni pejzaž slova su na ekranu, iako DOS u više nema nitko pristup.

književnost uživo 116

*ćao, ovako je bolje, možemo na ti? *tko ste vi? *nije važno, već ćemo imati prilike da se upoznamo, ovi su se nabrusili na tebe, ali čuj, ne brini, riješit ćemo to... Čuj, ej, ona fotka gdje si u crnoj haljini i gladiš mačku... Ej digao mi se odmah... *jeste li vi normalni? *nemoj se molim te ljutiti, nisam izdržao, odmah sam se napalio čim sam morao počet pratit tvoje objave... Čuj oni ovo ne mogu vidjet, dodijelili su mi free lance platformer status, kužiš? Ej, nisam ništa jebo tri godine otkad sam ušao na obuku... Ne smijemo ni porniće gledati...

To potpisujemo da nećemo i onda su svi zagorili... Neki su se počeli pucat međusobno, ma užas, kužiš... Ma, ti me kužiš... Znam ja... Vidim ti u očima... *ako se udam... Hoće li ovo sranje završiti, ovo nerotkinja i te zone i sve? *pa malo bi olakšalo, ali prvo moraš, ej moooraš mene olakšati, curice moja, lud sam, moramo se vidjeti, sve ću ti objasniti kad se vidimo... *a kad se vidimo? *čuj, što prije, jer ako uđeš na internet ili pališ kompjuter, monitor prepoznaje tvoj DNA i automatski si dodijeljena meni... A ostalo, kužiš...

Ej, koji sam ja sretnik, uuu, ne možemo ovako, ovo moram zbrisati da mi djeca ne vide, mogu od kuće raditi... Ček... Okej, okej... Ej, nemaš pojma kako mi je drago... Lud sam... *dobro mogu li ja sad prekinuti, moram ići na posao? *daj pričajmo još malo...

književnost uživo 117

BZZZZZZZZČK šiuuuu... Tktktktk...

Ruka je ištekala t-utičnicu iz zida.

Mrak.

Monitor me gleda. Ustajem i odlazim po stari atlas iz osnovne škole.

foto: www.morguefile.com knji탑evnost u탑ivo 118

VI. maneštra

književnost uživo 120

Silvija Gradska P. Šesto sve što ću ikada znati naučila sam sa sedam u cijevima skrivam znanje tarući se o plin

književnost uživo 121

Tamara Skretnica prijateljstva Čapelj Čudno je to kako ljudi koji su jednom bili bliski i dijelili svoje najdublje tajne nekako neopazice kliznu u novu pjenu u kavi, prenesu svoje sjenke u druge ulice, tražeći iznova u magli šarene balone od sapunice i samo rijetko, kad ih skrivena skretnica života navede, sretnu stare znance ne bi li još jednom uhvatili kopču s oblakom.

književnost uživo 122

Nada Budi mjesto Topić budi mjesto na kojem ću poželjeti posaditi stablo ili sagraditi dvorac od praznih kartonskih kutija koje čuvam za povremene selidbe u ništa budi goli zid koji čeka revoluciju da ga prošara mecima i grafitima prije nego se sruši od praznine budi košnica za poludjele misli prozor koji ne gleda ni na jednu stranu svijeta jutro koje se ne da obrisati iz zjenica prostor koji se ne može ispuniti rukama cesta koja jedino u sebi završava budi kamen koji leži u zemlji i čeka riječ koja se ne može izgovoriti glasno

književnost uživo 123

Leo Hod Berišić Na kovrčavoj liniji ravnog vremena relativno je koliko će bombi pasti relativno je kada će gušter jesti i kada će se mostovi srušiti od ne brige Relativni su kanibali metropola i padobranci iza zastora mršavost zvjezdanog neba nakon noći provedene ispod neonskog svijetla pogledi nakon srčanog sloma mirisi na putu Istina je da će pasti, i muhe će pogibati hraniti ćemo se ushitom i očajem prije svake bitke, i prije svakog prelaska preko rijeke okupane proljećem zvijezde i planete će se posložiti neovisno u kojem mraku stojimo vlakovi neće još dugo voziti, ali možemo hodati dalje nego što nas itko može nositi

književnost uživo 124

Edo Mali oblak, lišće, Mjesec Franjević Majko, rekli su mi da si plakala kad sam pobjegao iz sela Više nisam mogao podnijeti rakiju od banana i bandite uz riječnu granicu Majko, ne brini, vratit ću se kad Maria Magalhaes rodi dijete zdravog dječaka koji će igrati nogomet i pustiti brk Moja priča izgubljena je u japanskom sanduku u maloj zemlji u koju se namjeravam vratiti Obećavam ti Gral iako rekli su mi da ideali i majke ne idu zajedno

književnost uživo 125

Blago Važno i nevažno Vukadin Važno i nevažno

Mačke

Mogao sam danas osvojiti svijet, naslijediti dvorac i milijune, dobiti zlatnu kolajnu i biti slavan i bogat.

O čemu misle mačke dok leže naopačke, kada im glava mala viri ispod regala, i repom čiste tanjure dok šapom grebu, i žure da zgrabe sve i svašta?

Kakva je njihova mašta?

Mogao sam ali nisam.

Uhvatio me išijas pa sam se skučio i odlučio ležati.

Sad me ne boli više, i Tanja mi piše da me voli.

Baš sam bogat, slavan i sretan!

Žele li milijune ili trbuhe pune.

Možda pak živjet' vječno il' samo nešto tečno?

A mi naime znamo odakle, zašto i kamo!

književnost uživo 126

Mersed Kad bude vrijeme Ibrahimović “Ponekad zaboravljam da brojim godine, pa naprosto više ne znam ni gdje sam stao, ni šta sam uradio sa njima. Još uvijek sjedim na zemlji okružen autima, koje vozam jednom rukom, dok drugom jedem jabuku, koja mi je već dva puta ispadala. Pored mene sjedi moj najbolji prijatelj i smije se; lijep je dan. Prolazi svijet, tako to oni nazivaju. Ja ću da krenem onda kada bude vrijeme za to, ozbiljno stresem prašinu sa odijela, spremim igru i osmijeh u desni, a šaku zemlje i prijateljstva mog djetinjstva pomiješam u lijevi džep, da ustanem i napravim nešto veliko.”

književnost uživo 127

Slaven Budi knjiški heroj Posavac Već sedam godina bat mojih koraka odzvanja dvoranama akademije.

Družim se sa živima, prijateljujem s mrtvima i vidim da svejedno je.

Poput Sokrata ništa ne znam.

Poput Fausta vidim da i ne mogu znati. Čitavog života vraćam se doma tražeći putem svoju dušu.

Pogledom prelazim po tlu i nebesima.

Spotičem se kamenjem, sviješću i riječima dok se korak za korakom brišu.

Kao Pečorin ja sam suvišan.

Kao Werther sam mizeran.

U umu vječnog čovjeka, misao razum sjeni iskonska: izgubljen traži, usamljen hodaj, baš kao nosorog.

Budi knjiški heroj, monomita primjer i drži se nemira svog.

Poput Ahašvera lutaj vječno.

Poput sunca izgaraj vječno.

Poput čovjeka umiri vječno.

književnost uživo 128

Antonio Ne tako davno Šiber Kad se nebo spusti na ulice ovog grada, crno i prašnjavo, bijesno zbog nas, s ljudskih lica se čita starost; I vrijeme preskoči nekoliko godina.

Za kaznu.

književnost uživo 129

Davor Spoznaja Šurlan I kada sve zbrojim kad sam bolje razmislio ja i ne postojim ja sam sebe izmislio

knji탑evnost u탑ivo 130

knji탑evnost u탑ivo 131

knji탑evnost u탑ivo 132

knji탑evnost u탑ivo 133