Književnost uživo, godina 1., broj 2, jesen 2013.

književnost književnost uživo uživo 11

Olivera Olja Petrović Blago Vukadin Zoran Žmirić Boris Kazija Alen Brabec Silvija Šesto Mladen Blažević Ljiljana Jelaska Jelena Šimunić Danja Gašpar Đokić ISSN 1849-0425

književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 1., broj 2, jesen 2013. / izdavač [studio TiM] u suradnji s udrugom / www.studiotim.hr / www.katapult.com.hr / glavni urednik broja: Igor Beleš / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Mirela Fuš, Slaven Jelenović, Alen Kapidžić, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševiski, Robert Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tea Marković / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425

Sadržaj Igor Beleš: Uvodnik 5

Iz nekog drugog svijeta 7 Zoran Žmirić: Ulomak iz romana 8 Miloš Petronijević: Dnevnik beskućnika 16 Darko Cvijetić: Lavor sukrvičar 32 Blago Vukadin: Imaš neku vezu 34 Ivan Zrinušić: Slušaj najglasnije 41 Mladen Blažević: Tragovima goveda 42 Marija Dežić: NPS 55 Andrija Crnković: Akribija 56 Matija Mikac: Među vaša četiri zida 58 Želimir Periš: Tablete protiv mržnje 59 Izet Medošević: Drva 60 Slaven Posavac: Takav ovdje u podrumu 62 Milena Budimir: Na Marsu ima vode 64

Tragovi života urezani u zaboravu 71 Stevan Raičković: Zapis u sumraku 72 Karla Leko: Danas 73 Ivan Zrinušić: Ona i ja 74 Ana Marić: Sećam se jedne svoje... 76 Florian Hajdu: Sedim i taloge merim... 77 Jelena Radić: Mrtva nada 78 Adem Garić: Banalnost primitivnog 79 Emilija Dević: Koraci kroz vrijeme 80 Tamara Čapelj: Fotografija 82 Damir Đirlić: Ptica 83 skarlet_p: 2005 84 Robert A. Vrbnjak: Granjo i još jedna priča 86

Ja čujem himnu samoće 91 Anđela Radovanović: Anđeo u hramu tišine 92 Josip Huzjak: Zdravo 93 Ivan J. Miočić: Iz romana „Porijeklo nasilja” 94 Mirjana Jurić: Dobro je biti polumrtav 96 Robert Bebek: Tamni tamni kôd 97

književnost uživo 3

Još i provociraš 179

Ajla Ramić: Umoran želudac... 98 Jovana Petrov: Bub(e) 99 Glorjana Veber: Imena 101 Mirela Fuš: Odluka 102 Ljerka Varga: Stolica 104 Biljana Kovačević: Udišem jesen 106 Jelena Šimunić: Ja sam ona koja dozira jabuke 108 Srđan Sandić i Raphaëlle Oskar: Dnevnik109 Korina Pezelj: Ona (priča o nastajanju) 110 Marija Mimica: Učinit će to 112 Suzana Matić: Gola priča 115 Grozdana Poljak: Dodir bez dodira 118 Zora Birimiša: Notturno 122

Najlajkanije 125 Marina Krleža: Nije važno tko si 126 Darko Rundek: Kroz prozor vlaka koji napušta grad 128 Nenad Veličković: Preokreći se, sine 129 Boba Đuderija: Tko je jači 130 Vesna Ferluga-Antić: Ča ti je? 131 Zoran Žmirić: Pljušte pljuske 132 Tamara Čapelj: Ono što ne znaš 133 Alen Brabec: Otok srca (lyrics) 134 Mladen Blažević: Sirija 135 Robert A. Vrbnjak: Osnovne vrste lajkova 136

Poglavlje zvano mi 139 Lara Mandli: Rastanak 140 Ljiljana Jelaska: Pepeljuga i četiri zvjezdice 143 Marko Galić: Palimpsest 147 Senka Staniševski: Astralna samoća 148 Slavenka Drakulić: Frida ili O boli 150 Katarina Galić: ... i tako sam znao sjediti danima 151 Mladen Vukšić: It ain’t over ‘till it’s over 152 Tihomir Đunđerović: Kada 153 Smilja Savin: Kraj priče u sobi 205 154 Marija Rakić: Mater četnička 163 Gordana Manigoda: Čarobnjak 169

Intervju s Danielom Radočajem 171

Olivera Olja Petrović: Jebale nas ovolike riječi 180 Ružica Gašperov: Proslava godišnjice mature 187 Franko Bušić: Odjebi sportaša, bejbi 191 Boba Đuderija: Za dodatno otežat situaciju 192 Asja Bakić: Pjesma buduće pacijentice seksi psihijatru 194 Željko Funda: Kad-tad će netko poludjeti od sreće 195 Sava Radulović: Izguglaj mi djetinjstvo 196 Ivan Zrinušić: Zimski vjernik 198 Jure Radić: Gastarbajter Marko 199 Luka Murina: E, moj čovječe 205

Tamo i ovdje istovremeno 209 Moris Mateljan: Sjediti na Balkanu 210 Stefan Ralchev: Bologna rossa 211 Utrnulo Dolje: U Utrnulom Dolju muškarci bulje u koz... slaninu! 212 Boris Kazija: Homo duboko zanjurit 213 Dinko Telećan: Amaranata 216 Željko Jovović: Saturday 217 Leo Berišić: Sličnosti 218 Silvija Šesto: Živu su me zakopali 219 Adem Garić: Bilješka 222 Predrag Lucić: Intersonetni vijenac: Prvi intersonet 223 Danja Gašpar Đokić: Međurječje 225 Dejan Đorđević: Kako nestaje pesma 228 Irena Grubišić-Čabo: Bonaca 229 Libi Peršinović Levi: Slika jednog jutra 230 Ivan Tomić Mister: Torpedovana turpituda mojoj ženi 231 Alen Brabec: (Samo) 234 Sanjin Ivandić: Prijevoznici 240 Rijad Riki Begović: Iluzija 243

Marina Vrđuka Beleš: Osvrt na knjigu Kevina Vennemanna „Pokraj Jedenewa” 246 Ostaje samo vječnost 251 Tomislav Ditrih: Suza iskona, nada vječnosti 252 Belma Beriša: Smrt 254 Iva Vlašimsky: Bezdan sjećanja 255 Mila Petrović: Znam da si tu, znam da jesi 259 Vesna Krmpotić: Iz „Bijele kule” 264 Dalibor Maksimović: Kako započeti dan na pravi način 266 Antonio Šiber: Nakon mora 269

Dunja Matić: Osvrt na knjigu Daniela Radočaja „Ponekad bih k njoj odlazio biciklom“ 271

foto: Ana Marija Vizintin knji탑evnost u탑ivo 4

književnost uživo 5

Igor Uvodnik Beleš Kada se danas sjetim prvog broja časopisa Književnost uživo i euforije koju smo mi, kao urednici, proživljavali zbog činjenice da je stranicu tada aktivno pratilo 900 ljudi, bude mi drago iz dva razloga.

Prvo zbog činjenice što je prvi broj bio zaista uspješan i čitan, a drugo što je broj ljudi koji danas aktivno prati stranicu narastao do 12 100, a do izlaska ovog broja možda bude i veći.

Književnost uživo svakoga dana iznova dokazuje kako je ljubav prema pisanoj riječi pronašla svoju internetsku bazu, svoj virtualni dom koji svakim danom postaje sve širi, a broj ukućana neprestano raste.

Kada sam se uhvatio ovog uredničkog zadatka mislio sam, pa dobro, koliko to teško može biti?

Ljeti se ionako svi odmaraju. Broj pristiglih tekstova me zapanjio, a moje iluzije o ljetu kao godišnjem dobu u kojem pera autora odmaraju čekajući „inspirativnu jesen“ demantiralo je više desetaka autora koji svakodnevno objavljuju svoje radove na stranici.

Drugi broj časopisa tematski je podjeljen u sedam poglavlja koja govore o kulturološkim razlikama, ratu, beskućništvu, prolaznosti, izgubljenosti, užurbanosti, ljubavi...

Gotovo da nema teme koju autori nisu pretvorili u litararne uradke koji osim što su zanimljivi, zrače i ozbiljnošću, ironijom, humorom, provokacijom – dakle svime što dobru književnost zaista i čini dobrom. Osim tematskih poglavlja, tu je i rubrika „najlajkanije“ u kojoj se nalaze tekstovi koji su po mišljenju ili sviđanju čitatelja najbolji, te intervju s mladim pulskim piscem Danielom Radočajem čiju smo novu knjigu „Ponekad bih k njoj odlazio biciklom“ i recenzirali. Također u ovom broju možete pročitati i osvrt na knjigu „Pokraj Jedenewa“ njemačkog pisca Kevina Vennemanna, jednog od najtalentiranijih njemačkih pisaca mlađe generacije.

Ugodno čitanje i prije svega pisanje jer se radovi za sljedeći zimski broj već marljivo skupljaju.

Igor Beleš, glavni urednik broja

knji탑evnost u탑ivo 6

Iz nekog drugog svijeta

književnost uživo 8

Zoran Ulomak iz romana Žmirić Yol je periferija sela McLeod Ganj, inače predgrađa grada Dharamshala, jedne od prometno vitalinijh točaka u okrugu Kangra, indijske države Himachal Pradesh. Kad su mi starosjedioci iz te sirotinjske četvrti, koji bi za novac pojeli i smrznuto jakovo govno, pokušali objasniti hijerarhiju od potkontinenta do sela, pedantno slovkajući svaki toponim, zamolio sam ih da prištede dah za eventualni uspon prema mojem idućem cilju, vrhu Hanuman Ka Tibba koji se nalazio na pet i pol tisuća metara iznad razine ugode. Na toj se visini smjestilo naselje poznato kao Mala Lhasa, koje je od izbjegličkog tibetanskog kampa s konca ‘50-tih u nekoliko godina postalo metropola od kartonskih baraka – sjedište tibetanske vlade u egzilu. Iako su stanovnici ovog kraja držali kako žive blagoslovljeni u samom krilu Boga Šive koji je spavao udobno pokriven Himalajom, jedino na čemu je ovim ljudima stranac istinski mogao zavidjeti, bile su impozantne, guste modrozelene šume himalajskog cedra, najljepšeg stabla koje su ljudske ruke ikad bratski zagrlile. Iako se Yol smjestio u sjeni planine Dhauladhar, dijela Himalajskog lanca, snijeg je u ovom kraju bio prava rijetkost. Zima je trajala tek od prosinca do veljače, a monsunska klima temperaturu je tijekom godine držala na prosječnih 15° C, što je boravak u skromnim potleušicama činilo više ugodnim nego li izdržljivim.

Moj domaćin, Jamyang Gyatso, koji mi je pri upoznavanju dao do znanja kako njegovo ime, znači „onaj koji ima nježan glas“, nije prestajao urlati svaki put kad sam se namrštio srčući zasoljeni čaj s maslacem.

– Čaj jača tijelo da bi lakše podnijeli zimu!

Uz sve poštovanje prema tibetanskoj gostoljubivosti, okus katrana bih progutao, i to možda, kad bi me ugostili u zlatnom krevetu Butanskog kralja osobno.

književnost uživo 9

– Budimo realni – morao sam primijetiti. – Ovaj čaj je odvratan.

Jamyangovo lice je izgledalo kao osušeni pergament. Nakon prvotnog šoka, u sekundi je navukao osmijeh i ponovio: – Piješ čaj da ti nije hladno!

– Pa tu i nije hladno, ludi starče – odvratio sam odgurujući zemljanu šalicu. – A ako je, obuci još jednu majicu. Nemoj piti ovaj užas.

Starac je moj čaj pretresao u svoju posudu. Objeručke ju je zalijepio na usne i glasno posrkao do dna. Oblizao se poput vodenog bivola ne propuštajući dohvatiti kutove usana i mjesto ispod nosa.

– Jako ukusno!

– Sad su ti i šmrklje ukusne? – podbadao sam.

– Čaj! Ukusan! – smijao se i dalje pokazujući žute, osušene zube.

Zapalio sam cigaretu.

– Maslac je ukusan, da. Na kruhu s marmeladom. I s medom također. U čaju je... odvratan. Čaj je ukusan ako je zašećeren, a tvoj je... posoljen.

Jamyang je odustao od nutkanja. Pospremio je posuđe i navukao kožuh koji je smrdio na mokraću. Prije nego smo izašli, natočio je grozotni čaj u svijetloplavu zemljanu posudu i stavio ga pred mjedenih kipić Bude na prozoru.

– Probuđeni će to popit dok se vratimo. On voli i sol i maslac.

Osjetio sam lagani prijekor u njegovom grgoljavom glasu.

Propustio me preko praga i za sobom zabravio vrata pokazujući mi rukom prema planini.

– Moj brat Tenzin će te primiti danas.

Od dvadeset tisuća stanovnika Male Lhase, jedan je bio Tenzin Gyatso.

književnost uživo 10

Premještao se s guza na guz tražeći najugodniju poziciju pokušavajući mi svojom rabotom ne odvući pažnju. Za razliku od brata, govorio je tiho, a lice mu je izgledalo prijateljski i dobroćudno, kao da mu je osmjeh bio prirodna ekspresija. Nisam vjerovao u vođe, no kakvu je kavu ovaj kuhao, mislim da bih mogao napraviti iznimku i slijediti ga neko vrijeme.

– Hemoroidi – promeškoljio se tugaljivo vidjevši da više ne može sakriti vrpoljenje.

– Krumpir – otpuhnuo sam kroz oblak kave.

– Krumpir? – ponovio je Jamyangov brat pogledavši me sitnim očima preko naočala.

– Nariba se i stavi u gazu. Držite oblog cijelu noć – objasnio sam.

Pili smo kavu i u tišini uživali u ljeskanju glečera s planine Triund, kojeg su s pravom zvali Draguljem Dharamshale. Nastavili smo šutjeti i nakon što smo propješačili desetak kilometara prema McLeod Ganju.

Kad smo se zaustavili ispred neogotičke, anglikanske kamene crkve, Tenzin Gyatso je zastao, počešao pozadinu i upitao: – Zašto ste me željeli vidjeti?

– Tek tako – odvratio sam. – Bio sam u prolazu i pomislio kako bi bilo zgodno vidjeti četrnaestog Dalaj Lamu.

– Haha – nasmijao se iskreno Tenzin Gyatso. – Nadam se da niste razočarani, haha.

– Pa ne pruža se svaki dan prilika vidjeti nekoga, za koga ljudi kažu, da je, najmudriji čovjek na svijetu.

Tenzin se još jednom promeškoljio premećući se s noge na nogu.

– Možda jesam najmudriji na svijetu – uozbiljio se. – Ali nikako

književnost uživo 11

nisam najmudriji u mom selu. Zato bolje, razgovarajmo tiše, da nas netko ne čuje.

– Još bolje – predložio sam. – Nastavimo šutjeti.

Prošli smo kroz staro groblje iza crkvenog dvorišta i produžili šetnjom oko kristalno bistrog jezera koje se zavlačilo u džep jednog od proplanaka. Od tuda je svatko nastavio svojim putom. Prateći uski i brzi vodopad, spuštao sam se kozjom stazom u Yol, dok je Tenzin okrenuo uz visoku cedrovu šumu. Jeka mi je pomogla da još dugo čujem kako svako malo zastajkujući, mrmlja sebi u bradu: – Naribani krumpir dakle....

književnost uživo 12

/iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom”/ jednom je pričao spiker kako su na antarktici otkrili čudo kanale ispod leda od kakve vododerine tragovi nekadašnjih rijeka, valjda i fosilne ostatke bjelogorične šume sve su sondirali i snimili pa zaključili da je tu prije nas bio neki drugi svijet prije nama znanog ledenog doba dakle netko je tu živio, imao pismo, medicinu, tehnologiju možda su letjeli i na mjesec zašto ne? i nama je uspjelo, a nije da smo nešto mudri jednom je pričao seljak kada dugo sadiš krumpir iscrpi se zemlja stoga nije loše malo odmoriti tlo na neko vrijeme posaditi travu pustiti korov neka džiklja prekopati pa ispočetka, najbolje sa mahunama

književnost uživo 13

čemu se onda ljudi čude i spiker skupa s njima? prekopat će nas jednog dana kad izmorimo svijet natopiti, i iznova zasaditi doći će neki drugi, novi ljudi i neće znati da smo ikada tu rasli imali teslu, herodota, seneku i voltu kopernika, arhimeda, tuđmana i slobu proći će milijarda i oni će gledati neku drugu antarktiku i snebivati se od čuda što su sto metara ispod leda našli bakrenu kapsulu jednom će njihov spiker pričati kako je tu nekad živio neki drugi svijet ili su planetu možda pohodili vanzemaljci nisu tu bili vanzemaljci nabijem vas tu smo bili moj kalašnjikov ja i okvir pancirnih metaka

književnost uživo 14

*** Na rubu sela koje me ugošćuje Bukte vrhovi stasitih palmi Što se iz daljine čine Poput vitkih djevojaka Glave im gore crvenim kosama Na vjetru im se gipko Ljuljaju grudi Pune uskuhalog kokosovog mlijeka Poput Prometeja Majmunski se sin Uspeo pod vatrenu kapu I mnoštvu svojih na tlu Dobacuje plodove Bio je to dan kad shvatih Kako je najhrabriji čovjek Koji je ikad kročio svijetom Bio onaj što priđe Gromom ošinutu stablu I praćen uplašenim pogledima mnoštva U pećinu odnese plamen

književnost uživo 15

Žetva Polje, jara, omara, vrućina Žito gori, klasje se vijori Obzorje treperi, peče znoj po vratu Podne otkucava teški bat na satu Mastan gutljaj, užaren od daha Koža puca, voda dlanom cijedi Korak, stisak, zamah, udar Trzaj brz, dodir čist Žustro pleše oštrica po brusu Zveket, klepet, strug, pa muk Čelik iskri u zanosu Otkos pada u prkosu Zagrljaj sječiva i snoplja Sjetva, žetva, molitva i kletva (S kosom u ruci Svaki problem Izgleda bolje Kao pokošeno polje)

Više od autora na: http://www.facebook.com/pages/Knjiga-Blockbuster/1 19180754842673?fref=ts http://www.facebook.com/groups/188686343637/?fref=ts h t t p : / / w w w. f a c e b o o k . c o m / p a g e s / R i j e c k e - R o c k Himne/127425507331861?fref=ts

književnost uživo 16

Miloš Dnevnik beskućnika Petronijević 25. jun 2013.

Stigao u Beograd. Vele da je u njemu 3 000 beskućnika. Sada imaju još jednoga.

Ona aspida sigurno je već počela samu sebe da jede; da sikće po sobama. Budala misli da ću se vratiti. E – eve joj ga!

Idem prvo da napunim flašu i da bar negde ova znojna muda malo plaknem.

Uzmi iz korpe kraj česme taj nedojedeni sendvič što ga je bacio neko kome je bog više nego što mu treba dao. Ne skupljaj opuške po parku.

Preko dva miliona njih je u ovoj prestonici i koliko ih još kroz nju prođe.

Pogledaj samo tu gužvu i šta ih se nakotilo. Od njih deset da potražiš, cigaretu će ti bar jedan od njih dati. Ako da, potraži i neki dinar, jebeš zazor i stid.

Sloboda i jeste to kada te boli kurac za sve.

2:40 PM Teškog li naroda, jebote. Pre ćeš im izbiti dva oka iz glave nego dva dinara iz džepa. – Idi pa zaradi, pizda ti materina! – kažu. Pa ja da sam hteo da radim ne bih ni bio ovde. Jedva isprosjačio 83 dinara.

Cigarete doduše daju, imam i rezervu. Ni hrana nije problem, samo ovde pored autobuske i parka iz korpica začas skupio parčiće za skoro celu pljeskavicu i nekoliko okrajaka kobasica. Iz piljarnice maznuo krastavac, iz druge papriku.

Za spavanje mi je zasad dobra i ova klupa u parku. I laptop je u redu. (Šta je kurvi unaokolo po ćoškovima, bog te tvoj.)

Ostalo mi je samo da se razbaškarim, da posmatram ovaj svet unaokolo i uživam u slobodi.

9:20 PM

književnost uživo 17

26. jun 2013.

Jedva zaspao… Na klupi posle trećeg-četvrtog drveta neka budala trćila je jednu drugaricu pa su joj oči ispadale. – Uf, eh, oh, uf – dahtala je. – Pa ti me rasturi! – I butine joj belasahu pod neonkama, uzdignute ka nebu.

Probudio se, loman. Smrzao se kao pička. Moraću da obiđem širu okolinu, a negde na prizemnijem kanapu suše neko ćebe.

Pije mi se kafa, a i navikao sam čim ustanem da serem. Ono jeste da je ona guja bila zajebana, ali sam uvek šoljicu kafe zaticao kraj kreveta. I kenjao sam civilizacijski.

5:45 AM Bar pastu za zube da sam poneo… I tablete za glavu, ubi me golo nebo noćas.

Još se adaptiram.

10:05 AM U supermarketu stavio u korpu pakovanja kačkavalja i šunkarice; žiletom rasekao najlon. Šetao duž nedogleda polica s poslaganim materijalima za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba; prazne najlone i ostatak kifle spustio u korpicu kraj zida.

Kasirka mi za sapun tražila 63 dinara. Imao 46. – To nije dovoljno – rekla je, kao majski cvet se smešeći. Slegao ramenima. Izašao.

2:55 PM

književnost uživo 18

Jedna dileja preko haube rasprostrla ribarsku kabanicu; sačekao da se s kofom po vodu udalji; obezbedio pokrivku.

Pred hotelom Moskva neki za ostatak čovečanstva značajan događaj, koji li moj. Kralja Milanovom prošli blindirani, sa nevidljivima koji umesto nas za naše dobro misao svoju upotrebljavaju. Možda u ovom svetu u kojem su svi Neko i Nešto uspem da postanem Niko i Ništa.

5:30 PM Upoznao Gorana. Ima i žalosnijih slučajeva nego što sam ja. Slepca je Bog zajebao jer mu je dao sve a on je hteo još više. Kompanjoni mu udariše kajlu pri transakcijama oko jedne propale firme. Tada je otkrio ljubav najbližih. Žena mu je otišla kod švalera, za kojeg do tada nije ni znao da postoji. Sin i kćerka, kojima je prepisao kuće, ne htedoše ih staviti pod hipoteku. Ostao je sam sa sobom.

7:35 PM 27. jun 2013.

Trgao se malopre i iskobeljao ispod kabanice. U drugome uglu Goran je buncao rešavajući i u snu neke teške nesuglasice sa samim sobom. Seo na prag stočnog vagona i zapalio cigaretu, zagledan u beskrajna nedokučiva svetla Beograda.

3:15 AM U niskoj sobici s razdrndanim krevetom iz bračnih snova i dvokrilnim šifonjerom, Goranova prijateljica skuvala nam kafu. Po ispucalim zidovima blistali su posteri sa zalascima sunca i romantikom

književnost uživo 19

držanja za ruku iz nekog drugog sveta. Žalila se na nekog kurajbera i pokazivala tragove od kaiša na ručnim zglobovima. Bližila se pedesetim, imala je tople prostrane pitome oči i dala nam je kutiju s preostalim cigaretama.

8:35 AM Mahnuo Goranu rukom i seo na klupu u parku. Povremeno ustanem da isprosim koji duvan, pa ponovo sednem i gledam da li će neko u korpu preko puta baciti kakav okrajak pa da se stuštim na njega.

Sada bi mi u Knjaževcu Mirjana postavila tanjir, i sve bi mi dodavala, i pričala bi, pričala, pričala. Ili bi me sa stolice preko puta zaljubljenorazneženo gledala i gugutala: – Pa jesi li mi dobro, dušo?

10:25 AM – Malopre, policajac tražio da se legitimišem.

– Pokaži ličnu kartu.

– Nemam – rekoh.

– Šta radiš ovde? Ko si?

– Senka od čoveka – rekoh. – Ne radim ništa.

Kaza da se ne zajebavam sa policijom i pozva stanicu.

Zakonski, bio sam čist.

Kao bedu koja remeti uljudnu pristojnost civilizovanih, udalji me s platoa ispred hotela Bristol.

4:20 PM Zasad vam ga eve na. Za ubuduće ćemo videti.

5:05 PM

književnost uživo 20

28. jun 2013 Počinjem izgleda da kandišem, mirišljavi me zaobilaze.

10:50 AM Javnog kupatila u Beogradu nema, pošto su i Bog i gradski oci digli ruke od beskućnika, sirotinje i Cigana. Išao na Adu da se operem, stekao 736 dinara. Lujka je stavila novčanik ispod peškira na kojem je guzicu sunčala, pa otišla u vodu da je rashladi. Novčanik s dokumentima joj je ispod brisača plavog Juga AO 138.

Poješću kao gospodin toplu jagnjeću čorbu na pijaci.

5:05 PM – Ostavi tu štrklju, slatkišu! Pogledaj šta je meso – udarala se brineta po drusnim butinama.

– Spusti to krpče – odbrusi „štrkljava“. – I obuci gaćice. Pobiće nas kiselina iz te tvoje pizdurine.

– Otpale ti dabogda te tvoje kozje sisice. Šta misliš da si manekenka neka?! – ne osta joj dužna brineta…

– Da uđem, mače – uvijala se plavuša nad poluspuštenim prozorom Passata. – Nije ona krmača za takvog gospodina. Pusti me da te upoznam sa znanjem u pičkici kao dukat.

Ja navijao za druslu, mušterija bila sklonija krhkijim oblinama.

Brineta odvrluda niz pločnike… Možda će, ako joj se posreći ili ne posreći, svratiti i u neki kafić da u alkoholu sopstvene nade razgleda.

Ostalo mi je za nekoliko rakija, i ja ću.

10:30 PM

književnost uživo 21

29. jun 2013.

Stavio desnu nogu na branik Opela da vežem pertlu. Izuo patiku.

Dok sam masirao prste i gulio znojavu štroku između njih i iznad pete, iz restorana izašla dvojica nabildovanih, kratkoošišanih. Veliki krst na teškom zlatnom lancu o vratu jednoga od njih sijao je svedočanstvom Tvorčeve mudrosti i milosti.

– Pa zar si ovde našao vaške da mi trebiš – šutnuo mi je patiku na ulicu pomazanik s lancem. – Đubre strvinarsko!

Okretao sam ranac s laptopom na stranu suprotnu od njih.

– Ceo ste Beograd preplavili i zagadili, majku vam rahitičnu jebem – vrhom cipele pogodio me je, dok sam polazio u samu bulju, onaj drugi.

Podigao patiku preko koje su prešla njihova kola. Ispravio odlepljenu petu. Pogledao u nebo. Ni On ni ljudi ne mogu mi više naneti udarac koji neću istrpeti.

11:50 AM

Dnevnik beskućnika – 2. deo 1. jul 2013.

Pozvali me na logorsku vatru kraj Save. Imali su i votku. Bio s njima dok je nismo popili. Tanja mi sedela u krilu da se od hladne zemlje malo ugreje. Imala je meke usne u poljupcu i blagi dodir ruke. Obgrlio joj ispod suknje kolena, nisam išao dalje. Vratio se na klupu u parku; ogrnuo kabanicom. Posmatrao sopstvena sećanja, kao kurjak što se u jazbinu povlači da rane oliže.

I sećanje je sadašnjost. Nad Beogradom se ne vide zvezde.

1:05

književnost uživo 22

Baterija na laptopu otkazuje. Serviseri mi bezdušno traže 50 evra.

Nema cenjkanja, vele, i mi moramo da živimo; takav sam bio i ja, kada sam s životom bio u drugim odnosima. Setio se Mirjane, s kojom sam proživeo 30 godina, a koja me još čeka.

18:45 3. jul 2013.

Kao putnika bez karte i antisocijalnog elementa, u nedođiji ispred Lapova, izbacili me iz voza. Sjebao se kroz neko šipražje dok nisam izašao na livade. Jedan dobri čovek poveze me traktorom i pokaza na autoput.

– Ovolika neobrađena zemlja pusta, a vama dupe ne da mira – kaza.

Pozdravili smo se, i s klupe ispod oraha dugo sam gledao za njim.

8:00 Iz voza Niš – Knjaževac opet me kao propalicu istresli, ali tek u Podvisu. Preostalih 6 km pešačio i razmišljao da li će me i Mirjana izbaciti.

17:50 Zabezeknula se od neverice; oduševila. Posle je plakala. Takva je ljubav.

19:45 4. jul 2013. Čudesan mir, toplina kreveta, i njena kosa u mojoj. Setio se njenog prvog poljupca, pod kestenom, kraj Timoka. I svih alkoholisanih noći,

književnost uživo 23

i još koječega. I sveta, u kojem će se srce, ako ne prepukne, skameniti.

Znao sam da je u pitanju samo privremena emocija i da ću opet otići.

2:10 6. jul 2013.

Zatvarao firmu, zanatlijsku. Otvorio je 2002, s namerom da postanem kapitalista i čovek. Nisam imao tu dušu.

Obišao 18 šaltera. Iza stakla susretao dostojanstveno ozbiljne, koji znaju da čitaju i pišu. Svih 18 pripadnika javnih službi rekoše mi da se dugovanja moraju podmiriti. Takav je zakon. Pomislio na organizovanu zločinačku delatnost.

15:00 9. jul 2013.

Prodao šta sam imao prodati, podelio s Mirjanom pare. Njoj dao više. Zbog te humanosti i pustih ideala ja sam ovako i najebao.

16:40 Lagodnost življenja je besmislena ako je samoj sebi svrha. I brige što od nje potiču. Život kojim bih živeo je otišao, ostao mi je samo ovaj. U njemu su svi putevi dobri, možda besciljni.

23:55

književnost uživo 24

11. jul 2013.

Uobraženo stvorenje je čovek i veruje da mu sve pripada. Kao onaj petao, što kukuriče u zoru uveren da sunce izlazi da bi čulo njegov kukuriku, tako i čovek, pun sebe, živi verujući da je vaskoliki svet tek zarad njegovog ćefa i uživanja stvoren. I nemoćan je u toj zaslepljenosti svojoj, sve i da hoće ne može da bude drugačiji. Duboko u sebi, svaki od nas nosi i svest o svome savršenstvu, nepokolebljivo uverenje o neophodnosti svoga prisustva na zemlji i svome značaju.

1:10 15. jul 2013.

Na uličnoj terasi kafića u Nišu, kao platežno sposoban, naručio kafu. Dva menadžera, kanda li, preduzetnika li, poverljivo su za stolom iza mene razgovarali o ulaganju novca koji će sam sebe oploditi. Četvrtasti je spominjao 35 i 40 % i ljude koje treba podmazati, a kravatisani preporučivao nekog „stabilnog“ čoveka, „na mestu i od reči“, i uzdisao za vremenima kada se „preko noći“ od jedne pare moglo napraviti dve pa i tri. Često su se javljali na telefone, i vrata njihovih auta, kada su ustali i stupili na pločnik, otključala su se s melodijama obećavajućeg sveta.

Dohvatio s tacne na njihovom stolu kocku ratluka.

Pomislio na žene u Knjaževcu koje u trikotažama rade za pola kutije duvana na sat.

Seo u voz za Beograd.

13:15

književnost uživo 25

18. jul 2013.

U Šilerovoj srušiše onoliku zgradurinu i slavodobitno stadoše na put kriminalu. Zli jezici vele da su tamo bili i neki nezgodni snimci, sa ljudima u državnoj službi, što staju na put besporetku.

Deca koja rastu na ulici u prestonom gradu bave se džeparenjem i kupaju se kad padne kiša. Verovatno im gradski oci Beograda tu zgradu u Šilerovoj i ne renoviraše u Dom, opravdano strahujući da se ne organizuju i postanu još gori.

17:00 Naši najbolji sinovi – političari i tajkuni – kupili su po zemlji Srbiji sve što se kupiti moglo. Postali su lokomotiva razvoja, zatvorivši fabrike kao neperspektivnu delatnost, bacivši sitnuriji kao isplatu po koji evro u prašinu.

Otvorili su i narodne kuhinje, humanitarno.

Kultura je postala nevažna jer ideali nikuda ne vode.

17:55 Novac se okreće s papirima, u tome je inteligencija, vele, i onaj ko na mešalici 10 sati za 15 evra radi neće imati nikada ništa.

Moj narod se okreće kako televizija kaže pa ga i jebe kako gde ko stigne.

22:15 21. jul 2013.

Pričao je o varošima srbijanskim i reče da nema nijedne gde

književnost uživo 26

banke nisu na najboljim lokacijama i da je to trenutno najperspektivnija proizvodna delatnost. – Tako je i sa Beogradom – kaza. – On im je srce!

Naum mu je bio da napravimo praćke, te da u gluvo doba poizdalje ispalimo po koji kamen na njih.

Vremenom bi stvorili Organizaciju.

Rekoh mu da sam ja samo društveno neprilagođen, i da sam individualista, i poželeo sam mu svaku sreću i uspeh u radu.

00:50 25. jul 2013.

Posmatrao objekat skoro četiri sata, sve do ponoći, sokoleći se da ga opljačkam.

Prethodno pratio vlasnika, patriotu iz 90-tih, odbornika SPS–a, direktora a potom i većinskog akcionara te firme, i još nekih, preduzetnika i demokratu, gradonačelnika DOS-a, poslanika SDS–a, pa pobornika evropskih integracija SNS-a. Promenio, valjda, osam stranaka, u Skupštini izbegava da se izjašnjava i disciplinovano glasa. Video mu i gospođu, još držeću, putujuću juvelirnicu.

Svetla se nisu palila, a na telefon se niko nije javljao. Uzverao se na susednu garažu i prebacio na njihov zid. Držeći se rukama za šiljke na vrhu, već spustio noge, nameren da u dvorište skočim. Sa dve strane se začulo sviranje alki na lancu, zarežali tek kad su stigli do mene, jedva vratio muda na ogradu. Bauljao što brže ka garaži, praćen bliskim propinjanjem i iskeženim očnjacima dve džukele. Skočio na ulicu, pobegao.

Ceo dan razmatrao neiskustvo i vežbao duboko disanje.

književnost uživo 27

Još učim zanat.

20:45 26. avgust 2013.

Pre 27 dana odveli me na robiju, uhvaćen na delu pri krađi torbe na autobuskoj stanici, nisu mi verovali da sam samo vežbao, a jutros me pustili tri dana ranije, usled prenapregnutih kapaciteta.

Uložio protest što pre vremena izlazim i rekao im da kao patriota hoću svoj dug državi da izmirim do kraja – mislili su da ih zajebavam i ponovo hteli da me biju.

Popunjavajući mi karton, raspitivali se šta ću da radim i da li ću opet da kradem i sad kad sam video da se to ne isplati.

Pomislih da im kažem da se kriminal isplati, sudeći po Skupštini Republike Srbije, i da smo prema ološu tamo prisutnom mi svi ostali lopovi ništa, ali sam oćutao.

Ulica pred zatvorom imala je dva smera, mogao sam da idem levo ili desno, kako mi se ćefne.

15:20 Izgubljeno vreme se ne vraća i nema mrdanja.

23:55

književnost uživo 28

Cigančica … vetar je opet pomerio karton i pritka je pala, i poslala sam batu da iz potoka donese malo veći kamen, ali on je doneo još manji nego što je tu već bio i sišla sam sama, bilo je klizavo i pogledala sam u nebo i pomislila na jutrošnji pljusak, pokisli smo do gole kože, bati su cvokotali zubi i stavila sam mu ispod moje majice glavu da ga trbuhom malo zagrejem, takvi smo mi Cigančići, uvek vezani jedno uz drugo, teta iz koska nas je pitala zašto smo se baš tu sklonili, ali nas nije oterala, posle se drala što sam pokisli hleb istresla pod drvo, ponovo sam morala batu da ubacujem u kontejnere, svašta se tu može naći, zavisi šta kome treba i na šta je osuđen, tako je bata zimus izneo veliku lutku, tek malo manju od njega, samo joj je oko falilo, odenula sam je u lepe haljine i spavam sa njom, malo smo otpadaka doneli i moraćemo ponovo da idemo, prasci sad dosta jedu, mama kaže kada se ugoje i kada ih prodamo da će nas upicaniti kao anđelčiće, doteraće se i ona, i kada čika Milutin dođe svi ćemo otići u Italiju i postati gospoda, namestila sam karton da se smrad ne bi širio i smetao onima poviše nas, oni se uvek deru da smo sve živo zagadili, ćelavi je jednom došao žvaćući pljeskavicu i pokazivao nam kako to nema smisla, mama mu je skuvala kafu, dokotrljala sam trupac i pogledala kroz prozorče, bio je sav dlakav po leđima, mama je uživala u životu i vežbala za čika Milutina, kesa i kantica su prazni, a prasci su još gladni, možda je dosad i ona teta što nam uvek stari hleb i još svašta u kanticu sipa skupila štogod, zimus je bati obukla rukavice i pojeli smo po veliko parče gibanice i uvek nam kad dođemo ponešto da, ona je tužna, kaže da bez tuge ni dan smisao ne bi imao, mene je jednom deka vodio u crkvu, on tamo ponekad sa ikona uzme po koji dinar da bi imao za cigare, unutra je bilo prostrano, svetlelo je kao ljubav, kao ono na televiziji kada

književnost uživo 29

je jedna devojčica našla tatu, meni se u srcu svidelo, svi su se razdvajali da deka i ja prođemo i odnekud s visina kao da su anđeli pevali, deda mi je rekao da je to hor i da nam se uklanjaju jer im smrdimo, posle sam srknula vino i pojela kao kocka šećera parče hleba i ukrala jedno za batu, i pitala sam dedu šta je to, i saznala da je to Božja krv i telo Isusa Hrista našega, koji je, jadničko, za nas postradao, kišica ponovo pada, teta nije imala ništa samo nam je po jedan keks dala, setila sam se kafane u blizini gde u Savu niz padinu izručuju svašta, rekla sam bati da se dobro drži za vrežu i već smo bili napunili i kanticu i kesu, vraćali smo se naviše, bata se okliznuo i otkotrljao u Savu, dobro je što je tu plitko, iz kafane su izašla dvojica i jedan od njih počeo je da silazi stepenicama, drugi je rekao „Ma ko im jebe mater cigansku; vi’š da su se nakotili i sve živo preplavili“, onaj se vratio, nikoga nije bilo, bata je plakao i zvao me, klizila sam niz strminu, pružila s obale bati ruku, pustio je busen s travom i ponovo se okliznuo, reka ga je ponela, nije znao da pliva, pošla sam za njim, talas me preplavio, i bol, voda je u dušu nadolazila…

Pasji život Odavna je to vreme, kao nepostojanja ga se tek sećam, ostalo iza mene, kada sam obilazio tezge i ljudske noge na pijaci i s drugim štencima lunjao iza buregdžinice i kioska s pljeskavicama. Čini mi se da je i tada nosio nekakav kačket, valjda me je pomilovao, i mašući repom zapristao sam iza njega, radoznao, do iza varoši, gde me je uzeo u ruke i poneo do šupe kraj građevine, gde sam ostao, vezan, i izrastao u kera i čuvara.

Sećanje, s kojim život počinje, bila je bol na vratu, ožiljak, frapantna jara s nebesa i zaustavljeno vreme u enormnoj žeđi, iskrivljeni kolac s

književnost uživo 30

lancem, i fantastično kapljanje česme kraj mešalice, namalo od mene; ostala je slika sablasne nemoći misli, i izvrnute šerpice, koju sam prosuo, nerazumno se igrajući, prethodno. Život je dan, što traje, kretanje zvezda je tako usmereno, i tek je ponekad onako kako hoćemo. Retki doživljaji izdvajali su trenutke, kao kad sam se dva puta prejeo i dembelišući zaključio da je glad, kao permanentno stanje, ostala iza mene. Trpljenje je osnovni smisao čekanja – čekanja na izlazak sunca i dolazak vlasnika, na parče hleba i svežu vodu, blagoslovenu; čekanje jutra kada ću otići u daljine, terati kera i biti slobodan.

Jednom je i Ona prošla, riđodlaka, mirisala je i pre no što se na obzorju proplanka pojavila, na san, i nagradu, na radost koju sam čekao.

Kerovi su ovijali za njom, i upirao sam sa sve četiri, grebao, otimao od lanca, lomeći kolac, i zaletao se kroz japiju i blokove, da podavim sitnuriju oko nje, da se probijem na čelo i udenem ga, i rascvetam se kao što niko nije. Ostao sam zapetljan u bodljikavu žicu, cvileći.

San je tek varka – „Izdržati još malo i biće bolje“ – opčinjava nas, i daje nam snagu da idemo dalje. Nikada nam ne može sve potaman biti.

U danu koji je prolazio, kotrljao sam kamenčiće po prašini, i kiše i vetrovi odnosili su očekivanje radosnog jutra u kojem ću se probuditi na nekom drugom mestu.

Postajao sam drhtaviji, zimogrožljiviji. Češanje o dasku umirivalo je svrab, ali su mi kraste prokrvavile. Kroz izmaglicu sam sve manje nazirao proplanke i bregove s šumom, u koju neću kročiti. Jedno bedro sam pomalo vukao, od kada me je ono šutnuo nogom. Bilo je to kada sam postao strvina.

književnost uživo 31

Pojavila se jedne noći, stajala preda mnom, spram punom mesecu, kao oličenje onoga što bi trebalo da bude. Njene mirne, bistre, prostrane oči sjale su razumevanjem i blagošću nedohvatnih tajni. Prolazila je, posle, noću, poljanom, kao san, i šapat, u kojem je sva bol ništa. Znao sam da će sve biti u redu, da su to samo ljudi i da nije uvek sve tako.

U jednom jutru van vremena, s navučenim rukavicama, vlasnik me je odvezao. Sedeo sam kraj bureta, lenjo mrdajući repom, i nisam imao kud da idem.

književnost uživo 32

Darko Lavor sukrvičar Cvijetić Lavor sukrvičar

Himenica tvit

Ispratio sam brata Na ratište Na popodnevni vlak za Modriču

Lavor sa Nasapunatom bebom

Tek izbrucala Polupijana djeca Guraju se u vagone kao da će Na more Pa odem do Srušenog sela Kraj čaršije Vidim Kako sa regrutskih smrti Svlače se haljine I vruće suše se

Goblen Iz majorove sobe Znaš kako gori Selo Znaš onaj zvuk (oh ima tu svega: prevlačenja bakine haljine po vodi krv iz prsta minopoljoprivrednika

Oko spaljenih kuća

oznojena košulja slovoslagača)

Dok angel Prstom dira posnost jela Prije poginuća Vojskovođe

Jug u riječima Kao Lovina mesojed Pucketa

književnost uživo 33

Gađanje srne

Babeljova

Tercijalna i pas

Polako se nišani Lijevo Pljuvačka se u ustima Ugura u riječ

Noćni pokop majora U jesen devedesetpete Oko dvadeset sati Dok se mrak još istezao ne posve svučen Zbog snajpera s druge strane vode Bez svijeća Popova govora žena plača rakije Cigareta U žurbi bez krsta U šekspirijanski gustoj tišini Nazirao sam komandanta Do sebe Pssssst Dvostruko dahtanje Pa smo se razilazili Već svježe pored vode Znoj na čizmama Glas čovjeka negdje iza: Hoćemo li ga sutra znati naći I još: Ako su nas vidjeli Mislit će da smo lovu zakopali Još će nam iskopati majora

Bager priđe:

Bude se Groblje uz ovaj put Lišen koraka onoga Tko bi prošao Svuda je oštro Kao oblinama Na voajerovim Fotkama Mušicom joj Zamutiš žumance Kad pukne Lik knežića sklizne S veće Na manju novčanicu

Glinom plove koljenice Curičje mladićje (Srele se Tako bez očiju.

Tuđa dlaka Brže sijedi) Rukom bager ide Do prekoglinske Košćurije Mlad bagerist Žena mu već Utrobljem zakostila Mater mu Čeka ga na nebu: Uoblačena u kišu Bi da je terca Po krovu Nečije okrečene kuće

književnost uživo 34

Blago Imaš li neku vezu?

Vukadin TV panorama Prije doručka, kad nikomu od većine poštenih ljudi nije do gledanja televizije, na austrijskom drugom programu emitiraju uživo slike s raznih jezera i planina popraćene ugodnom klasičnom muzikom – nije naporno za gledati, slušati je još prijatnije, a slike prirode su prekrasne. Iz najboljih mogućih perspektiva prikazuju se u to doba bijeli skijaški tereni, utabane staze za pješake ili vruće plaže na hladnim jezerima – ovisno o godišnjem dobu. Moj mlađi brat, doduše, nikada nije na odmoru – ako i uhvati nekoliko dana slobodno on ode do Novigrada gdje se s društvom napije ili maksimalno do Mandina Sela, na Kovačušinu pitu u Tominoj konobi – no redovito putuje i u spomenuta brda i na jezera, ali nikada na odmor nego u pravilu poslom.

Prošle godine, kad je zima bila izuzetno gadna i očajno hladna, zapalo ga je da mora otići na jedan planinski vrh, iznad 2000 metara, popraviti nekakve uređaje za mjerenje brzine vjetra. Da ima išta u glavi nazvao bi mene, ja bih mu rekao da je „vitar jak“, zapisali bi nešto u izvještaj i to bi bilo to. Ali nije Marinko takav!

Probudio se u tri ujutro, popio kavu na brzinu, iznad pidžame navukao debele hlače i suknene čarape, na glavu nabio kapuljaču dok se auto ne ugrije, četkicom za zube oprao krmelje ispod očiju, a pastom za brijanje namazao zube, opsovao nešto gadno i sjetio se potom da djeca spavaju pa se mamuran šutke zaputio u planinu.

Je li usput sreo srne, vukove, medvjede ili ono tibetsko govedo velikih rogova, ne zna ni on pa mi to nije ni mogao ispričati, ali veli da je cesta bila čista, da je brzo stigao na lice mjesta, izvadio komad leda iznad senzora za mjerenje brzine vjetra i tako ga otkočio. Da je mene pitao

književnost uživo 35

odmah bih mu rekao o čemu se radi pa je mogao poslati nekog drugog, ali kao što rekoh on mene nikad ne zove kad treba nešto uraditi.

Budući da je u roku od nekoliko minuta završio posao, popio je poluzamrznuto pivo koje mu je od pretprošlog ljeta ostalo u gepeku i baš je planirao krenuti nizbrdo kad je osjetio pritisak u mjehuru i zauzeo poziciju pored auta, da mu se ne smrznu oni dijelovi tijela koje ženska čeljad voli u punom sjaju i veličini.

Kad je baš bio u sredini – dakle u onom trenutku u kojem nema šanse prekinuti mokrenje – zazvonio je mobilni telefon u desnom džepu njegove pidžame pa se namučio da ga izvadi, ispustio vjetrove koji nisu bili moćni poput bure na vrhu spomenute planine, ali zato puno bučniji, otresao zadnje kapi mokraće i spremio mušku opremu u toplo i sigurno, te se nakon sedamnaestog zvonjenja, kratko prije ukjučivanja automatske sekretarice za ostavljanje poruka, konačno javio nervoznom sugovorniku na drugom kraju nepostojeće žice: – Ja sam. Ko je? Šta je?

Javio mu je se ženski glas glavne urednice jutarnje TV-Panorame: – Molim Vas da prestanete mokriti direktno u kameru. Cijela Austrija gleda kako i čime Vi obavljate nuždu.

– Već je kasno, gotov sam. I ovaj senzor Vam sad radi – odgovorio je Marinko, spustio slušalicu i zaputio se u auto.

Dok se spuštao nizbrdo opet su ga nazvali iz državne televizije i zahvalili mu jer su tog jutra postigli rekord u gledanosti, prije svega zahvaljujući ženskoj populaciji u životnoj dobi između pedeset i osamdeset godina.

Nakon toga nazvali su i mene i zamolili me da drugoga jutra ja

književnost uživo 36

odem popraviti nekakav odašiljač na nekom drugom brdu u nadi da će na taj način i mlađe žene privući na svoj kanal, ali ja nisam imao vremena pa tako nije bilo ništa od moga putovanja u Alpe prije izlaska zimskog sunca. Ja sam im također napomenuo da takve poslove preuzimam isključivo tijekom ljeta, no ne znam jesu li me razumjeli.

Minhenska bojna Jedan sam od članova tzv. Minhenske bojne s najduljim stažem.

Vrijeme rata, kao i skoro sve dane i noći od 1986. godine, proveo sam u Austriji.

Svakoga dana sam na radiju slušao vijesti, raporte o tomu što se događa na bojištu, koji grad je pao, koji je oslobođen. Uvečer sam u vijestima gledao slike, bio na sigurnom.

Da sam htio, mogao sam spremiti svoje kufere, prijaviti se već na Macelju u prvu jedinicu hrvatske vojske i obući uniformu. Zaputiti u Vukovar, u Benkovac, na Kupres, tamo gdje je bilo neudobnije nego u mom dnevnom boravku. Nisam to uradio.

Ponekada bi me zapekla savjest. Čuo bih da je netko od prijatelja ranjen, da je nečiji sin poginuo, a nije pošteno ni zinuo na svijet, da je netko napustio svoje selo i zaputio se u nepoznato i tuđe. U takvim momentima bih oprao vlastitu savjest kakvom uplatom, novcem od viška kupio bih sebi duševni mir, a drugima bi od siće bile kupljene stare čizme ili šteka prošvercanih cigareta na kojoj je netko zaradio. Nisam bio jedini. Živio sam i već desetljećima živim u uređenom društvu, u državi koja ima svojih problemčića, koja je nastala na ruševinama i u kojoj se

književnost uživo 37

zbog strahota izniklih u jednoumlju itekako poštuju prava pojedinca. Ima nas ovdje sa svih strana.

Nitko ozbiljan se ne sekira oko toga jesam li ja Hrvat, je li moj kolega Vijetnamac i zašto Mujo posti za vrijeme Ramazana. Samo budale i besposlice bave se takvim stvarima, ostale zanima jesam li uradio svoj posao, platio svoje račune, zbrinuo svoju djecu. Ima i ovdje populista, onih koji glasno vole, a potiho kradu, ali se prepoznaju izdaleka, pa im narod slabo vjeruje. Upadljivo zasmrde svojim parolama.

Uvečer nakon posla pročitam vijesti. Iz Hrvatske, iz Bosne, iz Hercegovine, iz Srbije. Slične su teme, nema puno razlika – ljudi su nezaposleni, krediti su skupi, stanovi su hladni. Političari su uglavnom glasni. Oni znaju kako treba riješiti problem, oni ga i rješavaju već desetljećima, ali osim njih samih i nekoliko rodijaka slabo tko primjećuje plodove njihova truda. Dapače, iz godine u godinu postaje gore. U zadnje vrijeme opet niču sa svih strana spasitelji i sveznalice, upućuju prstom u krivce, uglavnom u druge.

U ovom našem prozirnom svijetu sve je međutim vidljivo, sve ostavlja nekakve tragove. Tako ponekada uopće ne čitam članke, dovoljan mi je naslov da se prepozna namjera autora, želja da ocrni nekog drugog, nekoga iz krive stranke ili pogrešnog prezimena. U takvim satima čitam komentare vrlih čitatelja. Kad se javi netko tko je pogođen besparicom i brigama, netko tko nema posla ili tko je u ratu nastradao, lako je prepoznati njegove napise. Oni obično nisu ispunjeni mržnjom nego očajem.

Puni mržnje su zato u pravilu komentari pripadnika Minhenske bojne. To su ljudi koji su poput mene vojevali po raznim Bečevima, Minhenima, Oslima i Briselima. Ti vrli rodoljubi žive u multikulturnim

književnost uživo 38

društvima. Njihovi radni kolege su Srbi, Bosanci, Hrvati, Japanci, Kinezi i Marsovci. S njima oni u pauzi jedu kebab i picu, pričaju o djeci, pred njima se svađaju sa ženama i uglavnom su sretni da su se sklonili s Balkana i iz ostalih nesigurnih područja. Ali kad se dočepaju politike – nacionalizma kojeg oni tim imenom nazivaju – onda postaju najveći borci, glasno slave pobjede najboljih reprezentacija, ponosno nose šarene zastave u zatvorenim klubovima i nepismeno sročenim mislima truju tuđu djecu.

Truju buduće vojnike za koje bi opet rado navijali iz toploga. Truju Mevludina iz Travnika, Jovicu iz Mrkonjić Grada i Antu iz Ljubuškog.

Potpaljuju ih navodeći davne granice, velike države, moćna kraljevstva, slavnu povijest, usađeni ponos i neizmjerno junaštvo. Motiviraju tuđu djecu za kopanje rovova, za neoprane zube i prljave gaće na hemeroidima iznad smrznutih čizama, za strah i za zločin, dok svoje guzice ne miču iz fotelja kupljenih od socijalne pomoći društva u kojem se poštuje pravo svakoga da bude ono što hoće i da se moli onom Bogu kojeg on ili njegovi roditelji za njega izaberu. Čudni smo mi ljudi. Čudna je Minhenska bojna.

Kao što rekoh, sjećam se rata iz slika s televizora u boji, postavljenoga u desnom ćošku moga dnevnog boravka, da nam ne smeta dok večeravamo. Na tom televizoru sam gledao ono što nam je pokazivano, ono sakriveno se ne smije ni vidjeti jer bi možda pokoji junačina završio na smetlištu.

Sjetim se očajnog glasa pjesnika i humaniste Siniše Glavaševića, u pet sati na radiju, sve dok se nije na Ovčari zauvijek utišao. Sjetim se i slike bucmastog Kemala iz Sarajeva, osamnaest mjeseci je bio star, kojemu je granata raznijela lijevu nogu. Sjetim se i kraja rata i pogleda

književnost uživo 39

jedne uplašene curice koja je na traktoru napuštala svoj zavičaj u Lici dok je na putu u daleku Vojvodinu kao avet zurila u kameru.

Onda pročitam komentare iz tastatura sakrivenih u Austriji, u Njemačkoj, u Švicarskoj ili u Norveškoj. Navijaju svi za svoje. Pljuju svi po tuđem. Svi traže pravdu. Hoće rat. Neće uniformu.

Uniforme bi kao i ranije trebala navući nečija druga djeca, netko čiji život nije vrijedan kao naš. Mi bismo, kao i u prošlom ratu, na bojišnice slali okračale hlače, šuplje čizme i tople pozdrave. Takva je Minhenska bojna.

književnost uživo 40

Tavanska

Imaš li neku vezu?

Tavani kuća u Mandinu Selu puni su pjesama započetih.

Baš brišem prašinu usjedjelu sa starih knjiga i slika Svetih

Rodio se preko veze.

Pokoja čarapa prošupljena, pršuta miris, svrbež vune, bešika u kutu uspomena, bavule davnih komara pune.

Ekserom za gredu prikovana pod nogom škripi daska kriva, kroz krov mi odaje tračak dana poneku tajnu. Dok druge skriva

Krstio se – preko veze, školovao – preko veze, oženio – preko veze, zaposlio – preko veze, razmnožio – preko veze, razbolio – preko veze, pokopao – preko veze.

Tek živio skroz bezveze.

Više od autora na: http://www.nistarija.blogspot.com

književnost uživo 41

Ivan Slušaj najglasnije Zrinušić E, al jebote, sretnem ti ja bivšeg zapovjednika od starog.

I ono, bio je neki dan na groblju, jel trebam šta, jesam dobro i jel kao jebem redovno, disimali, kužimo se.

Ja mu reko, Gorane, spremi te oči u glavu, šta ti je, ne trebam ništa, super sam, jebem kad stignem. I onda mi ladno oće utrpat neku siću, kao da mi se nađe. Daj molim te. Razumiješ. I kaže mogli bi pojest nešto. Ajd, ošli na miješano meso. E, i onda ti ja naručio i ošo u vece, nazvo Popa.

Reko, nazovi me za deset minuta i on me nazvo i ja reko, jebiga Gorane, zovu me, moro bi krenit pa se vidimo! Jel može, frajeru?

Napravio jebote facu, ko da će rigat, a ja ošo dalje rješavat. E, al pazi, kaže on kao, jel te neko dira, samo reci, pazi ti, on MENI kaže jel me neko dira. Koji kralj, a? Pa brate, di ti živiš. I jebiga.

I ono da ću otić, a on pita oću uzet bar cigaru. On ti ih ladno puni sam. Reko mu ono, Gorane jebote, jel piješ ti te lijekove, a?

I izađem ti ja van i sretnem, e, čekaj brate, zvoni mi telefon.

Iz „Tri mrava“, Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša, 2013

književnost uživo 42

Mladen Tragovima goveda Blažević Odlučio sam provjeriti ima li Iran nuklearno naoružanje. Povoljan trenutak. Nusredidžad je postao pomoćnik ministra turizma. Moj studentski kolega s ugostiteljskog faksa. On je završio za menadžera u turizmu, a ja za avanturistu. Pomoglo je što je Iran promjenom predsjednika države preko mene želio pokazati politiku nove otvorenosti. Bivši kolega je, da mi pomogne i zadovolji formalnosti, proguglao spiskove svih tajnih agenata zemalja NATO saveza i dostavio ih u privitku mog zahtjeva veleposlanstvu dokazujući im da nemam veze s NATO obavještajcima. Dočekao me na aerodromu u Teheranu. Imamo vremena za čaj prije obilaska postrojenja – sjećam ga se nosatog, a sad ima mali. – Plastična operacija. Kod nas se svi sad operiraju – pričali smo iskreno kao nekad. – Ti znaš da ću vas prijaviti Butrosu Galiju ako sklapate nuklearne glave? – Rekao je samo – kofi anan. Nešto valjda na staroperzijskom, jer iranski mi Hrvati dobro razumijemo. Konobar je na to rekao – ban ki mun – na što smo ga obojica čudno pogledali. Neka konobarska fora, ne znam. Znao je Nusredidžad kakav sam. Znao je da bih prijavio UN-u. Otišli smo na sjeveroistok zemlje. Puno žice, pa puno betona, pa liftom negdje dolje pod zemlju. Obukli bijele kute pa najprije u u kontrolnu sobu. Rukovao se s ljudima. Sve je puno ekrana. Nacrti, diagrami, krivulje. Odveli me još kat niže pa pokazuju bazene s teškom vodom i olovne šipke. – A što će vama atomska energija kad imate toliko nafte? – rekao sam to brčkajući rukom mirnu vodu. Nusredidžad se malo skosnuo. A ostali se nasmijali. Jedan inženjer u bijeloj kuti mi je šapnuo da drugi ne čuju. – Razvijamo svemirski program. Rakete i nuklearni pogon. Zbrojio sam dva i dva. Pročitao sam mu ime na pločici obješenoj o džep bijele kute. Navečer sam odbio druženje s Nusredidžadom odglumivši umor. Nazvao sam šaptača. Šapćući mi je rekao da ne može preko telefona. Rekao mi je da se nađemo na jednom posebnom,

književnost uživo 43

skrovitom mjestu. Neka čajdžinica na rubu grada. Dočekao me nasmijan sjedeći u kutu. – Sretan sam što si me nazvao – – čajdžija me ravnodušno gledao preko šanka glancajući šalice. – A zašto sad šapćeš? – itao sam zaključivši da nas čajdžija ne može čuti. – Imao sam operaciju grla prošli mjesec. Neka cista. Jel te to smeta? – –Ma ne... ali mislio sam... nije važno. Reci mi sve što znaš o svemirskom programu. – pogledao me kao da kvarim atmosferu. – Danas je pisalo u svim novinama, sve piše na prvoj strani. Pusti to... ja sam ti konkretan momak. A tebe zanimaju bojeve glave?... Dođi da ti pokažem svoju bojevu glavu. Iznad čajdžinice ima soba – pogledao sam ga. Tek sam sad primijetio da je markantan muškarac.

Venecija Gledao je s terase u grmlje. Isprva ga je zadovoljavalo saznanje da se iza tog grmlja u jutru poslije kiše mogla vidjeti Venecija. Sada je ionako bio sumrak. Uskoro će se, kao i svaku večer u isto vrijeme, javiti ćuk. Volio je tu malu pticu. Iako je nikad nije vidio.

Jedno jutro probudio se rano. Uzeo je mačetu iz podruma i krenuo krčiti grmlje. Išlo je sporo. Obeshrabrujuće. Do ručka su ga boljeli tabani zbog istrošenih đonova na starim cipelama. Podlaktice su mu bile izbodene od trnja, a dlanove žarili žuljevi. Ručao je na terasi podgrijavši maneštru od jučer i procjenjivao učinak svog rada. Primjećivala se samo hrpa posječenog granja. Ostalo je bilo kao i prije. Poslijepodne je nastavio do kasno. Stigao se samo otuširati prije nego se javio ćuk. Ujutro ga je u krčenju prekinuo susjed.

– Evo... s ovin će ti bit lagje... zami rankun... viš na dugen je štapu pa

književnost uživo 44

je lagje... i ne greš sav va trnje... samo povučeš i naprid... pomalo... nemoj s ton sekiron mlatit po hrastu... kad prideš do drvi ću ti dat motorku... i pazi na rankun da ne lupiš po kamenu aš pukne ko led.

– To je srp na dugom štapu... rankun... ko onaj grad... ono je rangun... il se više tako ne zove... je s ovim je lakše.

Danas je na plinskom štednjaku na terasi sfrigao jaja. Upalio je radio da čuje vijesti. Zakasnio je.

More malo valovito, bura u opadanju, do 20 čvorova. Bila je ovo vremenska prognoza za danas i sutra. Opširnije o vremenu u vijestima iza 19 sati. Još jednom ponavljamo vijest dana. Zbog istjecanja nafte u moru ispred zapadne obale Istre angažiran je brod za posebne namjene iz Italije, od kojeg se očekuje da će umanjiti štete nastale istjecanjem nafte.

To poslijepodne posudio je motornu pilu od susjeda i srušio nekoliko starih hrastova. Sutra je cijeli dan proveo u izvlačenju granja i slaganju na hrpe. Izvlačio je granje na rub parcele da mu hrpe na zaklanjaju vidik kad završi krčenje. Tu noć mu se činilo da je nešto zaboravio. Kao da je propustio nešto važno učiniti. Zaspao je s nelagodom. Ujutro je morao u grad po gorivo za motorku i ulje za lanac.

Poslije ručka je opet išao u grad jer je udarcem u kamen slomio rankun.

Nije ga našao. Ispričao se susjedu, obećao da će ga pronaći i nastavio s mačetom psujući kamenje koje je izvirivalo iz zemlje. I ovu je večer zaspao s nelagodom. Sutra je prokrčio uski prolaz pogledu na more, ali trebalo mu je još nekoliko dana da bi s terase mogao uživati u pogledu.

Ionako je bilo oblačno i more se spajalo s oblacima.

Ujutro se probudio i ugledao sunce u sobi. Radovao se izlasku na terasu. Skuhao je kavu i smotao cigaretu namjerno odgađajući taj trenutak. Bilo je sunčano i toplo. Vidjelo se daleko, ali ne dovoljno da bi

književnost uživo 45

nazreo Veneciju. Vidio se brod za posebne namjene. Bio je čudan i ružan, kao neki plutajući buldožder. Oko njega su se vidjele manje brodice.

Zapalio je cigaretu i srknuo gut kave. Sjetio se što mu je nedostajalo poteklih noći. Ćuk, već nekoliko noći nije čuo ćuka.

Iz romana radnog naziva Ilirik Malena kolona sporo je napredovala kroz šumu. Bukve i grabovi su se takmičili koji će svoje osušene sjemenke prebaciti s druge strane puta.

Starac na čelu kolone okretao je glavu naizmjence lijevo i desno, prebirući pogledom po grabovom i bukovom granju. Radio je to s razlogom. Doprle su do njega priče o Bastijinoj hordi, koja je na ovom putu presrela nekoliko karavana. Pomislio je da bi sada bilo zgodno imati oči sa strane, kao njegov magarac. Okrenuo se da pogleda svoju kolonu.

Jadno. Tri starca stariji od mene, ona dva trgovca, četiri momka u pratnji, a... izgledaju kao... ne bi zaklali ni ovcu i... tri žene... četiri... Dobro, ona jedna može nosit trojicu na leđima, ali... smilujte nam se bogovi.

– Ugh! – Mladić iz pratnje je zastao ukočenog pogleda iza starčeva uha.

Grčevito je rukama pokušavao nešto pokazati dok mu je strijela virila iz grla. Pera na kraju strijele micala su se gore-dolje u ritmu disanja i izgledala poput ptičice koja traži mjesto za slijetanje. Iz mladićevih usta je uz nerazumljivi uzvik izletjela krv, pljusnuvši na prašnjavi put. Okrenuvši se prema mjestu od kud je naišla strijela, starac je gledao kako mu se približava nekoliko podignutih mačeva na konjima. Strijele više nije vidio. Da je imao vremena za slušanje, mogao je čuti kako iza njega zuje i zabadaju se u meso. Pognuo je glavu među koljena skupivši se na kolima,

književnost uživo 46

kao da će to što ih je snašlo, možda proći ukoliko ne bude gledao. Kako više nije gledao, čuo je kako ona ženetina psuje i nečim zamahuje oko sebe. Čuo je psovke i jauke glasova koje nije prepoznavao, a onda su i njene psovke zamrle uz glasan jauk. Kad je zatvorenih očiju podigao glavu, iza njega su još samo cvilili ženski glasovi. Otvorivši oči, pred sobom je ugledao koščatog bradonju s kapom ispletenog prstenja. Pogled mu je istovremeno zbrajao plijen u amforama i kovčezima, procjenjivao ljepotu u zaplakanim ženskim licima i prezirao starčev preplašeni pogled.

– Toliko godina... već si se stari trebao pripremit za rajevinu.

Starac je ponovno posrnuo pogledom pod magarčevu stražnjicu.

Osjetio je kako se bradonja približava i kako mu oči šaraju po njegovu licu.

Kad je ponovno podigao pogled, zagledao mu se prkosno ravno u oči.

Bradonja je na trenutak zaustavio svoj nemirni pogled.

– E stari... sad si čovjek... sad možeš na put.

književnost uživo 47

*** Pucao sam na odsluženju vojnog roka, ali to se ne računa. U ratu nisam bio. Nije to bio moj rat. Dijete miješanog braka, koji više ne postoji. Umrli su. Nestao sam odmah devedesetprve i pobjegao tetki u Italiju. Muvao se tamo i izbjegavao zemljake. Ako čuješ nekoga koga razumiješ, okreneš se i trčiš u drugom smjeru. Trajalo je to dok nije završilo. A onda, ne možeš više tetki na teret. Otišao sam kući. Kuća moga djeda. Pričali su da je bio gazda, a ja ga se sjećam kao starca. Ali ostavio je dobar komad zemlje i praznu kuću bez dijela krova. Pravo na obnovu, nisam imao.

Nisam izbjeglica, ni doseljenik, ni povratnik. Samo propali student. No dobar je osjećaj kad nešto stvaraš ispočetka. Ideš prema naprijed, svaki je dan sve bolje. Susjed, dobar čovjek, naučio me povrtlarstvu. Sve, od uzgoja sadnica pod najlonom do uzgoja paprika. Preorao mi njive svojim traktorom. Dao mi i novca za gnojivo. Vratio sam mu od uroda. Dobar čovjek, vidio je da se trudim. I krenulo je. Dobro je rodilo. Zaradio sam za život do idućeg uroda i svoj traktor. Oko mene su ljudi živjeli normalno.

U dva svijeta. Doseljeni Hrvati i Srbi povratnici. Imali su svoje gostionice i svoje dućane. Gostionice sam izbjegavao, a dućane mijenjao. Onda me onaj dobri susjed upoznao s njom. Njegova rođaka. Kasnije mi je, dok sam mu pomagao ukrcati stajnjak u kola, u povjerenju rekao: – A što ti ne oženiš Maricu. Vrijedna je mala, taman za tebe... I miješana ko ti. Ne biste se svađali u koju ćete crkvu.

I oženio sam je. I zaljubio se. Ona lijepa, onako krhka, a opet žilava, jaka. I lice i guza i sve... I točno se sjećam kad smo začeli našu Anu. Tamo iza kuće. Nekako nam je došlo. Ana je bila moja mala Marica. Samo plava s kovrčama. Sad to zvuči nekako ko u bajci. Štedio sam za auto. Još malo i moglo se. Neki polovan. I... kako smo se mi tamo našli, gdje smo prolazili

književnost uživo 48

baš tuda, ispred gostione, baš u to vrijeme. Maloj se pišalo. Ušle su u gostionicu, u wc. Čekao sam na terasi. Kraj mene je uletio neki... znao sam ga iz viđenja. Čuo sam opet Hrvate i Srbe, četnike i ustaše. I onda... onda pucnje... hm ... uletio sam... Marica je ležala na leđima i tresla se.

A na trbuhu joj je ležala... gledala je u strop... u... Sahranio sam je sam bez Marice. Kad se vratila iz bolnice, nije me ni pozdravila. Stala je pred mene, odmotala zavoj i otkrila lica bez oka. Kako u… to lice… nije to Marica. Spustila je glavu i otišla u sobu, zatvorivši vrata. A ja sam otišao do susjeda. Nije ga bilo, ali znao sam gdje drži pušku. I sad sam tu, na crkvenom tornju. Dolje ništa na nišanu, neko gluho popodne... evo... neka žena... čini se zgodna... ovako iz daljine... K’o zna jel’ Hrvatica ili Srpkinja?...

književnost uživo 49

***

***

***

Kroz crnu rupu I crvotočinu na gredi Koja guta svjetove i izbacuje piljevinu Vidio sam prostranu svemirsku livadu Rastegnutu Koliko se misao može rastegnuti Maglice brašna koje se skupljaju I mijese u knedle Vidio sam kokoš i jaje kako se otimaju tko će prvi A dublje u prošlost Iza kokošinjca Vidio sam kuhinjski ormar S našom slikom između stakala Svi smo tamo Zagrljeni Pravimo si rogove iza leđa Ne sluteći da ćemo opet biti zajedno U crnoj rupi

Da izletim kao čep od šampanjca I na ulici šamaram redom Djecu i starce I ostale, Neodrasle Što uzimaju korake Djeci Znakove im lijepe po cipelama I bisagama I zatvaraju u kaveze za konjske trke Za pjesme Plesove Za mišićave izglede Hrane šarenice slikama Oduzimaju pitanja Guraju ih uzbrdo kao kamenje Da se strovale unazad kad izgube oslonac Ili gaze Odabrani Što se domognu vrha

Popnite mi se na leđa Mali akrapi što bodete repom Ima mjesta I vlažna su od kapanja klima iz oronulih kuća Da se sakrijete U šumama dlaka Otisnite kodove i utisnite čipove Otvorite linije i zamrznute glasove Osnujte tu ministarstvo Krpelji, uši, stjenice i buhe Plešite kolo, skačite, vrištite, podcikujte Jer kad otresem leđima Škripat ćete mi pod cipelama

književnost uživo 50

Iz romana Tragovi goveda U gostionicu je ušao nepoznati čovjek prerano ostarjelih brkova.

Namjestio se na šanku između Šuljovana i Dudala.

– Rakijicu.

Istresao ju je u sebe, kao da je to neka mrska dužnost. Vrtio je praznu čašicu u rukama. Činilo se da želi otkriti jesu li to na njoj neoprane muzge, ili je izglodana od prevelike uporabe.

– Još jednu?

Gnjaco ga je gledao u oči, kako se gleda da bi otkrio ima li novac za piće u džepu. Umjesto odgovora stranac je digao pogled.

– Zna li tko gdje je pokopan moj sin?... Bio je kaderaš... Čuo sam da se ovdje motao... mislim ubili ga... da su ga tu zakopali.

– Ovdje koliko znam nije bilo kaderaša... i nije niko ubijen.

– Bogato ću platit ... onaj ko mi pokaže grob... dat ću novaca. Čovjek sa sijedim brkovima se uhvatio ispod miške nesvjesno pokazujući gdje drži vrećicu s bogatom nagradom.

– Kako se zvao?

Dudalo se iznenada uključio u razgovor.

– Matko... Jel znate nešto?

Nije izgledalo da je stranac promijenio izraz lica. Činilo se da ga ne može promijeniti ni radost ni tuga, ni lažna nada.

– Kad bi vam ga pokazo... grob... što bi... što bi s njim?

– Odnio kosti da ga zakopam... u obiteljsku grobnicu, a tebe bi nagradio... bogato bi te nagradio.

književnost uživo 51

– Koliko bogato?

Ničim osim riječima, Dudalo nije odavao pohlepu.

– Da ne brineš ti i tvoja porodica za narednih... pet... deset godina.

Dudalo je zamišljeno gledao ispred sebe, otpuhivao smrdljive dimove i čudno pomicao lijevu nadlakticu, kao da je onim dijelom ruke koji mu nedostaje listao novčanice.

– Ajd sa mnom.

Gnjaco i Šuljovan su ih začuđenim pogledom ispraćali iz gostionice.

– Jel zna on?

– Izgleda.

Dudalo i stranac su zajedno iskopali raku i ukrcali veliki kovčeg na kola. Pritom su ga umotali u vojničke deke. Sjedobrki je bio zadovoljan.

– Lijepo je što ste ga sahranili... i kovčeg... i zabili križ... rijetko su kad kaderaši ovako zakopani.

– Jebi ga, ljudi smo... A i on je bio čovjek... ako i kaderaš.

– Pošteno! Evo majstore.

Pružio je Dudalu zavežljaj s novcem. Dudalo nije brojao. Brzo je spremio onaj zavežljaj u vanjski džep kaputa. Kod Gnjace se nije pojavljivao nekoliko dana. Kad je došao, osjetio je da je do tad veselo društvo u gostionici odjednom zašutjelo. Dok mu je pružao čašu vina preko šanka, Gnjaco se nije mogao suzdržati: – Jebote, ajd sad reci... kako si mrtvog ćaću mogao prodat... za pare? Mrtvog si oca prodo za pare.

književnost uživo 52

Dudalo je najprije izgledao uvrijeđen i iznenađen, kao da je čuo najveću objedu na svoj račun. Zatim je usne nakrivio do granice osmijeha.

– A što bi mu ja?... Znaš kakav sam... Nisam mu... jebi ga ni cvijeće nosio... ime na krstu nema... mati umrla... a ona moja ženetina... jebe se Marici... a tamo će mu bit lijepo... Onaj brko... neki fin čovjek. Reko mi da ima pravu ozidanu grobnicu... i mramornu ploču... Nosit će mu cvijeće... on i žena. Bit će mu bolje nego na brdu iznad moje kuće. *** Na svoj „Marš soli“ krenuo sam ujutro iz kuće u Ćukima kraj Vižinade prema solani na Pagu. Ne razumijem baš u potpunosti Gandhijev lik i djelo, ali sam želio simbolično izraziti svoj neposluh. A i punica ima vikendicu na Pagu. Prije kretanja poslao sam kratko pismo Todoriću: Pismom obznanjujem svoj potrošački neposluh. Od sad ću u vašim marketima samo ženi gurati kolica. Neću posezati za boteljama na akciji. Mirno, nenasilno, dostojanstveno, uspravne glave i bez psovki ću gledati kako blagajnice provlače naše kartice. Moja se Satyagraha zove Nedamtinigraha. U njenu svrhu odpješačiti ću od Vižinade do solane na Pagu i ugrabiti svoju šaku soli, da bih pokazao kako ono što priroda daje nije za prodaju. Krenuo sam u rano jutro. Pridružio mi se Trubica, ali je odustao u selu Markovići i vratio se kući razmišljajući o svojoj strategiji borbe. Dvadeset i četiri dana kao i marš u Indiji. Povremeno su mi se pridruživale pristalice. Na putu prema Rijeci nekoliko pasa, jedan nizozemski biciklist koji teško vozi uzbrdo i jedna nonica s kariolom, koja

književnost uživo 53

je dajući mi punu podršku, ubrzo skrenula s puta kako bi zalila pomidore.

Nekoliko su puta ljudi zaustavljali vozila i nudili mi pomoć. Kad sam im objasnio razlog pješačenja, zamišljeno su kretali dajući žmigavac i dugo me promatrali u retrovizoru propitujući svoju ulogu u društvu. Umjesto indijskog simboličnog tkanja na autobusnim odmorištima sam pleo pašku čipku. Do Rijeke je išlo glatko, ali dalje ona Jadranska magistrala...

Pod Velebitom kad upeče... Kad sam se ukrcao na trajekt u Prizni, gledao sam u veliko jato ušata. Možda je to put. Gandhijevski. Dobro, ne baš u potpunosti. Ne moramo se odreći mesa. Svi bi trebali loviti, uzgajati, vratiti se starim zanatima. Eto, uklapa mi se sad i ova paška čipka. A trgovina, ti meni ja tebi. Jednostavno bi dokinuli financijske institucije, državu. Što bi Gandhi rekao swaraj. Na Pagu je bilo još guslanja. Dug je Pag, a solana na drugoj strani. I na njemu ne možeš poprijeko. Kad sam prošao grad Pag, ostalo je još samo nekoliko kilometara. Točno dvadeset i četiri dana. S autom su me pretekli žena, kćeri i Trubica, zatrubivši mi pri prolasku. Oni će malo dalje od solane. I napokon stigao. Vratnice su bile zatvorene. Čuvar, čini se, u obilasku. Hrabro sam preskočio ogradu. Kraj nekadašnjih ureda u dvorištu je stajalo nekoliko paleta soli. Ogledao sam se na trenutak, izvadio nož i zaparao jednu vreću zagrabivši šaku. Iza leđa mi se stvorio stražar.

– Šta radiš ti?

– Ja sam... ovo je prosv...

– Kradeš sol?... Uzmi vreću jebala te sol.

– Ovo je samo simbolički... kao prot...

– Ma nosi to, ovdje više ionako nitko ne dolazi... prije su bar prolazile fakture... sad i to štambiljaju negdje u Zagrebu.

Tu večer u vikendici nisam mogao spavati. Marš se činio uzaludan.

književnost uživo 54

Ujutro smo obiteljski otišli na kavu u Pag. Nikad ne igram loto, ali to jutro me nešto natjeralo. Navečer sam ženi pokazao dobitni listić. Sedamnaest milijuna kuna. Da sam igrao B dobio bih trideset i četiri. Kroz noć sam spavao kao beba s listićem ispod jastuka i pod budnim pogledom žene.

Ujutro sam bos obrijao glavu, umotao se u bijelu plahtu i otišao s obitelji kupiti lenonice. Znam da će se Gandhijevi pristalice vjerojatno naljutiti, ali nemojte me više zvati Mladen. Zovite me Mahatma.

*** Umjetnost kuhinje Ma pazi boga ti Umak od đumbira sa stolisnikom i kaparima I jedna rotkvica Jer je crvena U vrhunskiom dizajnu vilica i žlica Ergonomska slušalica, tuša Izvrsna koreografija Uz pjesmu koja je... i scenografija u spotu Korice, coveri, okviri, postolja, zavjese, scene, osvjetljenje A kad nas oljuštiš, odbaciš špricano i kvarno Višak riječi, misli, poteza i tonova Jedva što zagrizeš I baciš ogrizak preko asfalta u vrt Šta me gledate?

Organski je, istrunut će

književnost uživo 55

Marija NPS Dežić Postoji jedno mjesto gdje nećeš sresti nasmijana lica.

Nećeš vidjeti sreću i nećeš osjetiti ljubav.

Tu je tuga našla svoj dom.

Stanuje tu i ravnodušje, ljudi bez mašte, prazni bez snova.

Sve njihove ljubavi su mrtve.

Osmijeh je ostao u pomračenom umu na kraju sjećanja.

Njihove snove ubili su ljudi bez imena.

književnost uživo 56

Andrija Akribija Crnković Akribija

Željeznica

Svu korespondenciju s džunglom

kći silovitog Progresa

iz neolitskog genija

i maštovite Industrije

pohranili smo u vatrozidne zanoktice prešućenih pjesnika; danas-sutra će zatrebati u kozmičkom predmetu Poezija vs. Špijunski svod.

hripavcem obilježena od prvoga zvižduka /poslušna i marljiva/ vukla je sve i svašta u gareži zapada svog i ne znajući za istočni grijeh u zemlji skrivenih oštrica dobila je na poklon nečuvenu brzinu (i što sad obzirnost ima s tim?) ona voli jednostavne perle od razbuđenih naseobina nikad nije imala nit’ poželjela drugog nakita

književnost uživo 57

Rezervirano za dužnosnike blagozvučna naslova

eksplozivnim rastom broja performera u globalnom selu.

Osrednjaški nakladnik specijaliziran za književno ambalažiranje mariniranih vrabaca

Što ih povezuje? Averzija prema izostanku blagozvučnih naslova.

ukipio se službouljudno pod platinastim bonitetom orla

Žeđ trnave pećine

dok golub selac na izdanku provodi eksperimentalnu logoterapiju sabirući samoljepive sličice jugoslovenskih fudbalera.

390 kilometara južnije oštrodlaki arivist u agitpropu županije s najvećim udjelom strastvenih lovaca među klerom izbija nove konceptualne strategije balotama od prepečene kozletine vidno zgađen

Zvonku Bušiću Znamo da je maslačak prototip zrakoplova koji diše kroz kristalnu noć.

I zato je važno zakriliti ideju bešumnom snagom najskladnije nemoći.

U peludnom svjetlu je Bog tvoje golotinje.

Bog tvoje golotinje ljubio je vinograd na svodu te pećine u vrijeme dok je Sotona još bio čisti idealist.

Oprječost dvije nostalgije ne može

biti tiša: pećina – Hrvat – zavjetna euharistija /na jednoj strani bića/ nepoznata zemlja – žena – gorka pozlata sreće /na drugoj strani žeđi/ ...

Srodne pripovijesti uviru u žudište trnave pećine.

Ne brini dunje nisu odale kako se samoća dokapitalizirala.

književnost uživo 58

Matija Među vaša četiri zida Mikac Ne želim čuti, al’ iz žamora tako jasno struji i vaše su tajne sada dio svijeta, iz svega mi ovog ništa na dobro ne sluti, samo slušam što ne želim čuti.

Ne želim čuti, i znam dobro da nemaju pravo raznositi protjerane priče što živile su među vaša četiri zida, vaše riječi, vaše muke, ne želim čuti jer me sjeti kako izgleda kraj.

Svi već znaju krivce, odabrane su strane i svakoga brane, svakoga razapinju, vaše riječi, vaše muke, protjerane priče s vaših usana u krive duše.

Kraj kao svaki, sličan, isti, a samo vaš.

Jednaki žamor, to svijet bruji.

Iste suze. Slane, ljudske.

Isti bijes i ista samoća.

Krivci ne postoje, duše tu se nisu snašle.

književnost uživo 59

Želimir Tablete protiv mržnje Periš samo to, bože, samo to tablete protiv mržnje, dva puta po jedna, poslije jela sirup protiv oholosti mast protiv zavisti, utrljati duboko, duboko cjepivo protiv zla, u obje ruke, dok su što manji samo to, bože moguće je emocije su samo kemijski procesi, nisu li kemiju kontroliramo, zar ne sve kontroliramo začeće, smrt, pošasti, epidemije sve kontroliramo, sve smo osvojili viruse suzbijamo, bakterije gnječimo hormone usmjeravamo, emocijama upravljamo medicina je otišla daleko, zbilja daleko blizu smo kraja još samo malo, još samo par koraka i bit će nam divno divno, bože, divno zamisli, tablete protiv mržnje flasteri protiv pakosti zamisli, čepići protiv boga raj.

književnost uživo 60

Izet Drva Medošević Zadnjih noći ne uspijevam zaspati. Muče me strašne misli o egzistenciji.

Toliko godina imam. Tridesete su samo prohujale, a na obzoru čekaju starost, nemoć, pad. Uzaludnost. Tek jutro donosi san i isključenje.

Cigarete, filmovi, kratkoročne senzacije. Nasnimljeni smijeh.

Majka mi ulazi u sobu i poručuje: – Danas poslije četiri sata popodne dolaze drva. Budi doma.

Vani je bura i hladnoća. Baš kod drvarnica je propuh.

– Pa šta baš danas?

– Danas, da.

Silazim u dvorište, navlačim rukavice, pogled na hrpetinu drva obeshrabruje. Otključavam drvarnicu. Palim cigaretu da skupim hrabrosti započeti Sizifov posao. Svaki novi dim bliži je stvarnosti. Krećem, počinjem.

Trpam u kantu te velike cjepanice i bacam ih na kraj drvarnice.

Nakon sata skoro odustajem. Gomila se čini netaknuta. Udvoje bi bilo toliko lakše i brže. Žalim za prijateljem koji bi mi pomogao. Žalim za karijolom, jedan kotač riješio bi situaciju. Ponovo pušim i odmaram. Četvrtina, trećina, polovina, više od pola, još trećina i ubrzo još samo par cjepanica i kraj. Gotov je prvi dio. Još slaganje, a mrak je skoro i hladno je.

Zašto sam toliko ljien? Što je uopće lijenost? Fizički nisam lijen, volim sport, seks, napor u kojem imam kontrolu i imaginaciju. Psiha je posrijedi, uvijek prokleti mozak.

Bacam se na slaganje drva. U drvarnici je suho i toplije, ali mrak je i u tome vidim spas. Nema smisla dalje slagati, jutro je pametnije od večeri. Čujem korake, stara dolazi s lampom! Razočaranje je ogromno, rad se nastavlja. Zašto nisam rođen u džungli da s braćom lovim

književnost uživo 61

veprove? Cjepanica mi ispada ravno na nogu. Nesreća na radu. Nisam rođen za ratara ili sakupljača. Trebam lov ili rat. Linija drva opasno se naginje, riskiram da se sve sruši. Zadnji red i gotovo. Zaključavam drvarnicu i penjem se u stan, drva su na sigurnom, puna 4 metra. Perem ruke. Majčin glas.

– Zašto nisi donio kantu drva gore kad si već slagao? Bolje idi odmah i donesi pa ćeš jesti – odlazi u kuhinju gdje se prži meso za radnika.

Idem, u zelenju kiša kapa...

književnost uživo 62

Slaven Takav ovdje u podrumu Posavac dakle želim biti „rebel“ u punom smislu te riječi nešto tipa han solo ili nedajbože che (ako se moram ograničiti na ovu galaksiju) želim skakati s mjesta na mjesto tjerati sile zla i vijoriti zastave slobode a kada dođe vrijeme da idem dalje pjevat ću samo bella ciao! bella ciao! bella ciao! ciao! ciao! znat će bella da se neću vratiti ali onda se sjetim tko sam i da sam takav ovdje u podrumu brzo poželim postati gusar ali onakav kakav je errol flynn bio neki dobri, znate malo kradem, malo pijem rum malo bacam neke subverzije na mornaricu „loveable rascal“ rekli bi oni koji bi me poznavali zavodio bih djeve iz visokog društva obećavajući im zabavu i bijeg od dnevnog života bio bih slobodan oceanima, na ti sa scilom i haribdom a na usnama samo „And there they lay, all good dead men Like break o’day in a boozing ken Yo ho ho and a bottle of rum“

književnost uživo 63

ali onda se sjetim tko sam i da sam takav ovdje u podrumu pa poželim biti nešto... stvarnije prilično vječiti student, dio inventara službe za korisnike, prijatelje vidim na pogrebima, napijem se jednog godišnje, nered u sobi, gladovanje, nesanica, sati odlaze na serije i filmove, zgužvana roba, tri sloja prašine, strgan krevet, kontrola me tjera iz tramvaja, nisam pao godinu, nego sam „apsolvent“, roditelji ne zovu, trava više ne čini svoje, pas mi ima tumor, hlače se uvijek podrapaju nekako, majice su premale, NIKAD DOSTA WC-PAPIRA, knjige stoje nepročitane, ali čine lijep stup, šest dana u tjednu, jedan dan u vikendu, računi za amex, računi za net, računi za struju računi za račune i mislim si: dobro je što sam taj koji jesam jer si me takvog ti upravo nazvala ovdje u podrumu nisi zvala hana, ni chea ni errola nego mene ovakvog kakav jesam u podrumu i sve je nekako u redu igrom slučaja

književnost uživo 64

Milena Na Marsu ima vode Budimir Na Marsu ima vode! Fantastično! Život mi, napokon, ima smisla. Kada, jednom, presuši i posljednji izvor vode na ovoj jadnoj zemaljskoj baloti, fino ćemo se pokipat’ po svemirskim brodovima, tanjurima, raketama i – pravac na Mars. A tamo će tek biti rokenrol, blagostanje za sve, bez gladi, pića napretek, svako će imati krov nad glavom, političare ćemo, pak, ostaviti na Kugli, pa nek drmaju po žestiji, jer vode do tada, kao što rekoh, ovdje posve sigurno neće biti.

Ne seri, kaže Stari i okreće na film. Bolje je gledati tuđe pizdarije nego li slušati tvoje. Ima on pravo. Rijetko, doduše, ali ubode ponekad, ko ćorava kokoš. Piletinu, primjerice, smo imali za ručak, baš kao i dan prije, a i ostalo je za sutra... Stara kaže da je ona u «svoje vrime» sanjala meso, a mi se, sram nas bilo, bunimo što ga svaki dan gledamo na tanjuru. I gdje će svijet, uz nas ovakve?!

U pizdu materinu, eto, di će, opet će Stari, prebacujući na utakmicu. Neki su na mišićima karijeru napravili, a mi, jadnici, nikad balun nismo htjeli pogledati. Budale! Zato i jesmo neoženjeni, koja će nas manekenka pogledati? Ha? Mislite da one padaju na velebnu pamet i načitanost, moš’ mislit!

Ma, nađe se pokoja. Ženska, naravno, ne manekenka. Nije to nešto na duge staze, ali čovjeka veseli. Brat se smješka, on je trenutno «uparen», a ja soliram, nemam vremena za romansu, stvarno, radim na novom projektu.

Bilo bi bolje da sebi isprojektiraš kakvu garsonjeru, opet će Stari, nikako da vas izbacim iz stana. Do kad ću vas hranit, do četrdesete?!

A, krasno nas hraniš, Brat će sebi u bradu. Čuo ga je i opalio daljinskim o zid...

Proveo sam cijelo poslijepodne tražeći po trgovinama univerzalni

književnost uživo 65

daljinski upravljač, jer original za našu kantu se prestao proizvoditi još početkom devedesetih. Naravno, naš uređaj u boji nije reagirao na podražaj novog nam geđeta, ali zato je klima proradila dok si rek’o keks! Pošalji luda i za njim druga, rekao je Stari, ustao s fotelje i prebacio na Dnevnik. Pojeftiniti će gorivo! Genijalno! Još kada bi imali bokunić limenog ljubimca za natankati ga, sad je benzin gotovo gratis.

Di se gasiš, opet će Stari, on je prvi automobil zaradio s nepunih dvadesetipet, a ja, eto, s trideset i nešto u guzici, pa ni bicikle nemam.

Nemam, naravno da nemam, pa gdje si vidio da Splićanin bicikl vozi. Sve uzbrdica, za uzbrdicom, dušu bi ispustio.

A ti ajde nizbrdo, ne da se Stari, ionako si navikao da ti sve ide šoto.

Ovo je zadnje promrmljao. Svejedno me zaboljelo. Nisam ja baš toliko loš. Taman sam se spremio odgovoriti mu, nisko, dakako, ionako misli da mi samo komunikacija na toj razini odgovara, kada je svratio Mali. Mali je susjedov sin, prva vrata desno, ima nekih desetak godina i miljenik je mog Starog. Svjestan je toga, i malo govno to koristi. Stari se raspameti kad ga vidi, stane se smješkati, tutne mu tu i tamo koju kunu u džep, na svoje sam oči vidio, natjera Staru da djetetu da štagod pod zub, podijelio mu je Bratove i moje igračke, a čuvali smo ih ko oči u glavi...

Kako je bilo u školi, Mali, pita Stari, a klinjo sve kao da neće, dobio pet iz ovog, dobio pet iz onog. Gledam ga i mislim se – donio sam kući barem šleper petica, nikad mi Stari «Bravo!» nije rek’o, a ovog klipana gladi po glavi, pa sve «Izvanredno!», «Genijalno!» , pa sve «Bravo!», «Tako i treba!»... Otrpim to dijete cijelih dvadeset minuta i kad je otišao pitam, a umro bih da nisam, što je, jel to neki Brat kojeg ne poznajem?

Kakav si ti to čovjek? Jesam li te odgojio da budeš govno? Vidiš to dijete, oca kao da i nema, pije tu pred lokalnim dućanom, ne brine o sinu,

književnost uživo 66

ne brine o ženi, samo se za svoju guzicu brine, a ti?! Tebi je sve u životu bilo servirano! Tko ti je školu platio? Tko ti je robu prao? Tko ti je ručak na stol stavljao? Ja! Ja i mojih deset poštenih!

A ja san te samo rodila, uvrijeđeno će Stara.

Eto, počeo još jedan rat. Gruzija i Rusija. Potaracat će ih Crveni, neće znat ni što ih je snašlo, oko čega li se ovog puta tuku? Osjetija?

Gornja, donja? Di je to?

Između pizde i guzice, opet će Stari, ustaje, mijenja program. Film.

Kad muškarac voli ženu. Ušuškala se Stara Starom pod rame, šmrće, potajice briše suze, a on je grli, vidiš, kaže, što smo mi (muškarci) budale spremni zbog vas (žena) napravit.

No, da. Barem dvojicu.

Budala.

Tri duje, fali bati Nisan nikako moga zaspat liti.

U naše dvore, ćipo ispod ponistre mi, igralo se na karte. Cilu bi noć tukli šakan o stol, karali se, beštimali, a prid zoru i zapivali.

Ni’ mi smetalo.

Kad bi se zaoštrilo onda bi ji iza oškrinutih škura ćirija, inače bi samo leža u poste’ju i gušta ih slušat.

Učinili bi me smijat, ali san se mora smijat u kušin, da Ma’ ne čuje, jer me par puti uvatila, pa bi rekla: – Ja san te rodila, ja ću te i ubit!

A onda bi me stivala u kočetu i uvukla lancun svugdi okolo mene, tako da se nisan moga ni maknit, pa bi me po’jubila u čelo i rekla:

književnost uživo 67

– Sad ti je teplo!

Ka da mi je moglo i bit drugovačije u lito!

– Tri duje, fali bati! – kaza bi šjor Tonko, a moga san vidit kako mu se trbuj trese od smija.

– Tri ti kolpa pala – kaza bi mu šjor Fabo.

I onda bi krenilo, od oblejanog oca, do sina koji ni ništa bo’ji, priko kurbe matere... Malo bi se tako karali, spustili sveca ili dva (nikad svetoga Antu!) s nebesa i onda bi činili kuco do drugega puta.

– Napolitana dinari!

– Sad bi ti se krvi napija! Ko je karte miša?!

– Oni koji pita!

– Ti se javi! Cila ti je raca po pameti znana!

– O kurbo i od kurbe kurbo!

– Ostavi se moje pokojne matere!

– Nisan na nju ni mislija, nego na ženu ti!

– A dobro! Nisi puno falija!

Pa bi se smijali, a ja san i dalje gušta ka prasac.

Ipak mi je najlip’je bilo kad bi čuja Papu kako govori da čine kuco, jer da će in odnit bukaru sa stola.

– Dite ćete mi probudit! – glas mu je zvoni ka da piva...

– Neće, Pape, nikad nisu!

književnost uživo 68

Početak i kraj (objavljeno u Zbirci kratkih priča Urbani vračevi, 2013.)

Isplela je smokva svoje grane okolo maslinovih, pa pare dvi zagr’jene none, sa šašavin šeširiman. Tu san se rodija. Kažu točno u ponoć, ja san zaplaka, a mater je izdanila, zato me i zovu Majkin.

Nije ni baba bila bo’je sriće od matere mi, pa me je dida diga na noge.

Ustvari, prova bi me dignit, ma bi ja uvik pa natrag. Mislija je da ga zajebajen, pa bi me zna i nabit nogon. Odskočija bi ka balun i smija se i gušta šta se dida tako lipo samnon igra.

Sićan se da su me znale bolit noge, ka da san ćuti svaku košćicu, a i svrbilo me tilo, ali kad bi me dida lega u posteju i sta mi nabrajat Kraljevića Marka – sve bi zaboravija i spava slatko cilu noć.

Odveja me u likara kad san ima malo višje od tri godine. Puno me oti čovik štipka i pipka i svašta me pita, i mene i dida. Izvadi mi je barenko litru karvi i onda je reka kako nikad neću moć odit.

Dida je reka: – Bogu fala! – pa smo se vratili doma.

Učinija mi je karet, ono – dvi daske i podnu balinjere, pa san hodi svugdi. Dida je govorija kako je to dobro, jerbo uvik čuje di san i ne mogu ga uvatit u griju. Kako san oti grij tija vidit, zna mi ostavit karet ispod one dvi drvene ljubovice, pa bi puza na trbuju i tražija dida po tezi. On bi uvik od straja šta me vidi takog – se cili osika i pa po tleju. Pa bi skupa odili ka zmije.

Kad je došlo vrime da gren u skulu dida mi je kupi kolica, to je nešto ka karet, samo je lipše za sidit. Sidiš u meko i izvrneš se samo kad je nizdol, pa nemožeš stat.

Lipo mi je bilo u skule, did bi me odveja, a dica bi me dogurala nazad, doma, u naš vrtal.

književnost uživo 69

A opet – najlipje mi je bilo u lito, jerbo san se tada cili dan točava.

More je omar iza zida od vrtla, pa je dida pribacija konop priko, ja bi se uzvera s jedne bande, a s druge bi me dočekalo more. Trisnija bi o površinu, a ona bi me primila ka mater. Parilo mi se u more ka da mogu odit, moga san i ronit (ka dupin, reka je dida), moga san i livo i desno i gor’ i dol’. Kad me nikor ne bi gleda onda san iskaka i dočekiva bi se na ruke, pa bi ronija – da se ne vidi da plaćen. A bokun san plaka jerbo mi je bilo lipo, a bokun zato jer mi je bilo žaj šta tako ne mogu i na suvo.

I tako su se izmišali dani od skule i dani od lita ka malo jača bevanda, reka bi dida.

Taman san nekako ispuva trinejst kandila na kutiji od postola, dida je reka da mi je to namisto torte, i bi san u skulu kad je susid zalupa na vrata. Viknija je: – Majkin, moraš doma! – Ni mi tija reć zašto me gura uzbrig tako brzo samo je tulija: – Nevo’ja, Majkin, nevo’ja! – Nevo’ja je bi dida na posteji, žut ka zid iza njega. Kad san ga taka za ruku cili je uzdrća, a iz kantuna oka mu je krenila jedna kap, pa polako priko onog moga lica do kušina. Nisan moga ni pogledat ništa drugo nego tu mokru fleku.

Doveli su me s grob’ja i ostavili ispod rascvitanih starica. Pili su vino i pričali da ih ne čujen – di će samnon i šta će od mene bit.

Sitija san se konopa i polako, da ne vide da falin, dopuza do zida. Ni bi neki problem vezat ga okolo grane masline. Jedan kraj gori, drugi okolo vrata.

Sad se samo moran itnit s katrige i odit polako – na svoje noge – do moga dida.

foto: Tamara Modrić književnost uživo 70

Tragovi 탑ivota urezani u zaboravu

književnost uživo 72

Stevan Zapis u sumraku Raičković Trošna je biljka i tvar I čovek i uspomena.

Sunce je puno sena.

A duži led, no žar.

Pojede vatra drvo (al’ I samu sebe proguta).

Po vodi talas pluta.

Al’ i val guta val.

Reč kada kažem: trune mi glas (Ili od njega neko).

U žitu žižak, daleko, Načinje klas.

književnost uživo 73

Karla Danas Leko Ne vide ljudi u svojoj žurbi svijet. Zadubljeni mislima, ograničeni vremenom i prostorom besciljno lutaju pogledom. Ne vide. Ne obaziru se. Gledaju u mobitele i satove kako im ne bi promakle „važne“ stvari dok pored njih prolazi život. Ne primjećuju kišne kapi koje žurno dotiću tlo i beskrajno Sunce koje se grana nebom. Duga. Ljudi su nesretni, umorni.

Razmišljaju o svim problemima koji ih čekaju toga dana. Kada bi se samo malo osvrnuli... Kada bi samo vidjeli... Zvonik se protezao sve do oblaka.

Izgledao je ljepše nego ikad. Poželjela sam imati fotoaparat. Željela sam zabilježiti taj trenutak da ga se zauvijek mogu sjećati. Oni to ne shvaćaju.

Završiti će dan u svojoj žurbi i nikada neće znati kakve je boje bilo nebo.

A danas se više nikada neće ponoviti.

književnost uživo 74

Ivan Ona i ja Zrinušić Prije podne na balkonu pomislim kako bih baš tog dana mogao povjerovati u nešto, u lice starca, oblake, maoizam nakrivljenu ogradu bilo što.

Povjerovati onako kako jedan šestogodišnjak iz ove ulice zna povjerovati u svoju kožnu loptu na primjer u toj mjeri da ću smjesta pojuriti u šumu poljubiti medvjeda i zapjevati gusjenici misleći ah, vi siroti građani pa vi ne znate što je život...

Ne znate kako je to ležati na zemlji dok miris amsterdamskog skanka prži zrak a mlada crvenokosa dama tetovirana zapešća oslonjena o svoj polegnuti bicikl skida haljinu gledajući

s koje će vas strane objahati.

Ne znate vi što je život zabijeni u automobile firme i stanove, pojedeni u redovima u apotekama i supermarketima, ili ako i znate zaboravili ste.

Pomislim, ali to se nikad ne dogodi.

Uvijek je to osmina ili trećina ili polovina; uvijek je to ostatak istine, ostatak života.

Nešto što bi moglo raditi ali jednostavno ne radi; mađioničareva nestala pomoćnica, društvo jednakih, seks bez mogućnosti orgazma.

Uvijek je to poznato mjesto

književnost uživo 75

pregaženo i jasno samo po sebi raspisano na bezbroj natječaja i prodano bezbroj puta gdje neukalupljeni prvi oblikuju kalup a oslobođeni prvi nose lance; svaki kvart svaki grad svaka država veliki gnojni rezervat navike i taštine.

Ipak, moja je sreća postojana.

Promrdam nožnim prstima a ona me probode uzduž lijeve strane rebara pa odleti u grlo i tamo zacvili oguljena i nepristrana kao svjetlost žarulje na dvozuboj plastičnoj vilici.

Ne znam koji bih joj oblik dao, većinom to i nije sreća u pravom smislu riječi, ali je tu.

Nema cvijet u kosi niti kupuje novu kuhinju, ali je tu.

I skoro svakog dana iznova me malko pomiluje ili pljusne dovoljno da zatvorim slavinu te iziđem i vratim se dok se srce opušta pa steže opet i opet.

književnost uživo 76

Ana Sećam se jedne svoje...

Marić ***

životnih regrutovanja. pustili smo prekomerne misli

sećam se jedne svoje raskalašne sreće

i nove horizonte u srca,

čiji se otisci i sad razbesne

odložili ugovorene susrete za mesece, godine.

kao razigrane krilate pege

i ovog leta umiru zadihani vetrovi.

po mom suzdržanom telu.

cvili kapija samoće.

bile su letnje noći.

ne ustajem da je zatvorim.

slaviljeni su poslednji trzaji

smejem se opet u vrelini noći,

starih zadihanih vetrova

besno, pomalo neukusno.

natopljenih poigrovanjem naših tela.

onda prekrivam otiske daleke sreće

satima smo krotili vrelinu,

komadima odeće bledih dama.

sabijajući se neurednim osmesima u putanju lelujavu od zadovoljstva, bez smisla za trajanje svega. ljudi su kopneli iz naših vidokruga prepuštajući nam guste navoje slobode. ličili smo na nekakvu kopilad neiživljenih generacija, odbacivši pohabane kofere bledih dama.

Ali, zvona su zvonila tačno u minut nanoseći na nas hladne talase

književnost uživo 77

Florian Sedim i taloge merim...

Hajdu *** Vremenima sedim ‘pred pendžerom, gledam kišu kako kapljcama komponuje. Da poznajem note da crtam, toliko bih oratorijuma sačinio.

Slikati da znam ispingao bih svet drugačiji.

Slova da razumem, slagati da ih umem, tomove bih za generacije antikvirao...

Sedim i taloge merim, okom, koliko sam propustio...

književnost uživo 78

Jelena Mrtva nada Radić Nagovještaj nade probudio se u tmini ali ona je duboka izranjaju samo krhotine želja tragovi života urezani u zaboravu nestaju dok širi se miris prašine na potrošenim trofejima prošlosti poštovanje prema sadašnjosti posustaje pri otkrivenju propalog bića koje žudi za poletom nestalom u oblaku izgubljenih ideala

književnost uživo 79

Adem Banalnost primitvnog Garić „Minuti su mušice kamikaze na razapetoj mreži u ćošku prozora što gleda u nedogled...“, reče puž kornjači i kliznu u kućicu.

Hiponotizirana dosjetljivošću još dugo je tražila razlog da i sama krene, ali su vrabac i gavran sletjeli na leđa i uz kikot govorili: „Minuti su tragovi kiše na listovima, a ljepota je u rasturanju hronologije i pobuni protiv vremena...“ Skok preko beskrajnog spriječio je val obližnje lokve potjeran gumom Golfa petice.

književnost uživo 80

Emilija Koraci kroz vrijeme Dević Iznad moje glave kristalni lusteri Na meni haljine od brokata i zlata Kraljica sam u svom dvorcu raspojasana Što snove pretvara u zbilju Samo jednim lakim dodirom svoje ruke Prisjećam se svojih mnogih života Kao što putnik otkida s kofera naljepnice Smješkajuć se pomalo tajanstveno Jer on jedini znade otkud je upravo došao Plamte u meni krajolici u sutonu Zvonici prepuni čudnih ptica Što polijeću niz krajobraze Smiješi mi se lice djevojčice Prepoznato i milo Strankinji s osmijehom djeteta Jahači u oklopima rastjeruju konje Niz zelene padine pokraj rijeke A u meni odjekuju koraka jeke I mirisi ruža tek ubranih Ulaze mi u nosnice

književnost uživo 81

Tamo i ovdje istovremeno Raspolućena dva vremena I sjena što mi sjeda na ramena Teret ogromnih godina Drevna sam kao što samo mogu biti Kraljica zarobljena u kuli uspomena Dok zastaje u hodu vrijeme Otkinuto kao padajuća zvijezda Što proleti na trenutak i zauvijek nestane…

Koraci kroz vrijeme što zastaju Java i sjećanje ispremiješani I maleni odbljesci na horizontu Morat će bit dovoljni Duši u protjecanju

književnost uživo 82

Tamara Fotografija Čapelj Izborana meka ruka treperavo je držala fotografiju, dok su prsti druge nježno klizili niz tu relikviju, oči su se stiskale ne dajući osjećaju da potekne, a usnice, tek razmaknute, skrivale osmijeh u kutovima.

Promatrah staricu u tramvaju utonulu u blagodat uspomena i svatih, gledajuć’ sa strane, da ti jednog dana cijeli život u ruku stane.

književnost uživo 83

Damir Ptica Đirlić Imali smo ranjenu pticu ozdravila je u mojim rukama grebala se, kljucala me, željela je da je pustim.

Nisam je mogao pustiti nisam mogao pustiti zdravu pticu, umrla je u mojim rukama.

Pustio sam mrtvu pticu.

književnost uživo 84

skarlet_p 2005. treba mi ovo mjesto ponekad oprosti mi na udaljenosti i na zatvorenim očima i okrenutim leđima i na izolirajućim slušalicama želim da znaš duboko sam svjestan tvoje prisutnosti i čujem te kako slažeš playliste iza stakla i režeš me u eteru ulomcima vijesti nasumično iz 2005. iskoristit ću svoje pravo veta i stisnuti ovaj prekidač spustiti rolete u rupice ugurati salvete s jesenskim motivima i pozdraviti te opet iz etera bespomoćnu i bijesnog pogleda na tonskim kontrolama i prosuti „lit up“ iznenada na grad pusti me da skrivam se ponekad znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan gospodin listopad sada je 2013. i još uvijek ljudi svi su veliki

književnost uživo 85

kao i prije desetak godina

što je to godina koje se nitko ne sjeća

a samo tebi objašnjavam

iako demistificirani

kaže da od izlaska trećeg albuma

zašto

još uvijek preblizu su mi ponekad

The Nationala

treba mi ovo mjesto

ja sam udaljeni satelit emitiram

da se još nije oporavio od bljeska

pokušavam otpetljati grad

signale pretjerane zabrinutosti i

i da je ovo samo za njega

prosuti mirise 2005. po

vodim tematske emisije o 2005.

i racionalnost ga u ovoj stvari kaže

širom otvorenim prozorima

godini u večernjim terminima

uopće ne zanima

kroz radio. pojačaj mi slušalice

uglavnom upitne kvalitete ali rekao bih

ono što jest zanimljivo je da nitko

pusti mi „lit up“ sad i pusti me

s povremenim odbljescima genijalnog

koga poznaješ neće znati izdvojiti

da skrivam se ponekad

dok ti za tonskim pultom revidiraš

niti jednu pjesmu iz te godine

znaš me gdje sam ja sam

popise pjesama na staklu flomasterom

niti reći

gospodin rujan

guraš mi ispravke ispod vrata

po čemu bi se mogla razlikovati

gospodin listopad

i stavljaš me u stvarnost

od glazbe iz dvije i treće

s 45-postotnim uspjehom

ili osme na primjer

ulazimo u studio zajedno

i da osim njega u našem mikrosvemiru

svakog rujna i listopada svaki dan

ne poznajemo više skoro nikoga

pusti me da skrivam se ponekad

tko bi pamtio događaje i razdoblja

znaš me gdje sam ja sam gospodin rujan

života po glazbi i

gospodin listopad

godinama

glavni urednik dao nam je odriješene

nešto se dogodilo u međuvremenu

ruke i rekao da slušanost nije prioritet

sa svima nama

sve dok puštamo „lit up“ na repeat

i to pokušavam objasniti sebi i

barem pola sata svaki večernji set

slušateljima s pomalo indie maštom

i uopće mu nije bitno

svakog rujna i listopada

više od autora na: http://werdsmith.com/skarletp

književnost uživo 86

Robert A. Granjo i još jedna priča Vrbnjak Granjo Moj je mobilni uređaj zastario. Vjerujte, sve se teže nosim s tom činjenicom. Pronašao sam ga prije četiri godine, u šumi, za vrijeme branja gljiva, izgubljenog ili bačenog, u svakom slučaju već i tada tehnološki prevaziđenog. Kad bih ja bio drukčiji, jedan od onih koji robuju trendovima, netko kome je stalo kakav će uređaj staviti ispred sebe dok na terasi kafiću ispija kavu, samo bi produljio, sigurno ga ne bi tamo, u sred te šumetine vadio iz trnja i granja riskirajući da se poskliznem i padnem u provaliju. Ali što kad jednostavno nisam takav. Donio sam ga kući, skinuo mu masku, obrisao vlagu, osušio fenom za kosu i stavio ga puniti. I već izgubio svaku nadu da će pokazati bilo kakav znak života, kad mu je zaslon stidljivo zasvjetlio i na njemu osvanula poruka: Unesite PIN kod.

Prozvao sam ga: Granjo. A kako bih drukčije kad je već nađen u granju? Ja sam Franjo, a on Granjo. Logično, eto.

Danas, četiri godine poslije, još uvijek smo zajedno, moj Granjo i ja.

Gledam ga kako se sunča tamo na komodi pokraj vaze, ili spava isključen podsjećajući na starca kojeg je vrijeme pregazilo. Kašljuca dok zvoni, u pola razgovora baterija mu se isprazni, a sugovornika najčešće ne čujem, ali mi to ni najmanje ne smeta, jer mene rijetko tko nazove, a za one koji me eventualno i zovnu ionako znam što će mi reći bez da ih i slušam. Performanse su mu nikakve, dizajn smiješan, sučelja nema, a druge mogućnosti kao što su pristup internetskim sadržajima ili njegovanje prijateljstava putem mobilnog pristupa društvenim mrežama, za takva čuda moj siroti Granjo nije nikad ni čuo. Ali, što se

književnost uživo 87

ono kaže, služi svrsi, meni je dovoljan, a i razvili smo tijekom godina nas dvoje jedan prisan odnos koji, čini mi se, uvelike prevazilazi onaj odnosa čovjeka prema tehnološkoj napravi. Ne bih htio da me krivo razumijete, ja nipošto nisam od takvih koji se vežu za stvari, a posebno ne za stare mobitele ili slične elektroničke drangulije, ali ponekad, otkad je Granjo ušao u moj život, stvarno imam osjećaj kako se napokon osjećam više kao čovjek, a manje kao stroj, što slobodno mogu reći, ranije nije bio slučaj. Može ovo zvučati i smiješno, ali ni sa kim se prije nisam osjećao toliko sigurnim, niti razumio na taj način kao s Granjom – posve jednostavno i opušteno, a opet, bez riječi i tona. Samo se pogledamo i već znamo što ovaj drugi misli. Sretan sam što je pokraj mene – nesumljivo i zbog činjenice jer znam da mi Granjo može pružiti mogućnost komunikacije s bilo kim na ovom svijetu – toliko sam sretan zbog toga da s druge strane uopće nemam potrebe tu mogućnost iskoristiti, to jest, nemam apsolutno nikakve potrebe nazvati ni čuti bilo koga, a kamoli još trošiti impulse na određene pojedince koje nisam čuo ni vidio već godinama i s kojima ionako ne znam o čemu bi. Dovoljan mi je Granjo. On meni i ja njemu. Dovoljni smo jedno drugom. Tako mojoj sreći nema kraja jer osjećam, moj me mobitel voli na svoj način i iskazuje to kako najbolje zna i umije, danima se ne oglašavajući, a ja mu ljubav uzvraćam tako što ga rijetko uzimam u ruke, propuštam pozive i ne odgovaram na poruke kojih ionako nemam. I tako nam dani prolaze, meni i mom Granji. Što smo duže skupa, primjećujem, uostalom kao kod svih koji puno vremena provode zajedno, da su nam i navike sve sličnije. Ponekad kad poželimo udahnuti svježeg zraka prošećemo uz more, ili odemo na izlet, nekud dalje, napustimo sigurnost poznatih prostora i odvezemo se na mjesta na kojima oboje volimo boraviti, udaljena mjesta bez signala, na kojima možemo biti sami i nedostupni.

književnost uživo 88

A kad baš moramo odemo do trgovinskog centra; ulazimo i još brže izlazimo iz dućana s namirnicama, nipošto ne zastajkujući pred izlozima s najnovijim gadgetima, popustima i dodatnom opremom – jako pazim da ga pred tim blještavim izlozima ni slučajno ne izvlačim iz džepa, jer znam, ne bi mu bilo pravo da vidi koliko je star i tehnološki prevaziđen. I dok se udaljavamo za nama ostaju najnoviji modeli raznih cjenovnih rangova, s lice i osmjeh detekcijama, raznim integracijama, senzorima, najpopularnijim aplikacijama, silnim pikselima, neslućenim mogućnostima kompaktni, klizni, autorotirajući pametni telefoni, ali tako daleki i hladni; a ja mislim, neka moj Granjo i nema sve pogodnosti tih novih sprava, ali barem ima dušu.

Poslije, kad dođemo kući, vraćam ga na komodu i točim nam čašu vina.

Gledamo kroz prozor kako vani lije kiša, a mene savlada neka tuga i nije mi svejedno.

Znam, jednom ću ga morati zamijeniti, dati reciklirati, nabaviti novi uređaj, ali nemam srca.

Ne. Ne mogu to Granji učiniti.

Iz zbirke...

Kad se poslije svega, onako izmučen, u ponedjeljak pojavio u uredu, na stolu ga je dočekala gomila papira. Bacio ih je kroz prozor, skinuo gaće i pokazao guzicu generalnom direktoru. Sad je na bolovanju, ima psihijatrijsku potvrdu. Do daljnjeg je lud, barem tako piše.

književnost uživo 89

Dani mu prolaze u natezanju sa suprugom, kuhanju pekmeza i slušanju CD-a sa snimljenim šumovima i theta valovima koji navodno služe za induciranje mira u glavi. Nabavio ih je preko tog svog „foruma za labilne“.

I kad dođem do njega tjera me da ih i ja slušam, jer je to za moje dobro.

Dočekao me u svom najmračnijem raspoloženju.

– Ja sam čovjek bez identiteta! – zavapio je trenutno počevši o svom jutrošnjem slučaju koji mu je ponor krize identiteta iz kojeg se već godinama ne uspjeva izvući, učinio još dubljim. Ovako je to bilo: zaputio se na policiju napraviti novu putovnicu, donio fotografije, potvrde i satima čekao, a kad je napokon došao na red, službenica je rekla: – Sada ćemo vam uzeti otiske – prislonivši mu prste na skener, ali ništa nije ostalo.

– Ništa nije ostalo! – gledao me u nevjerici.

Tu gdje je trebao biti otisak, nije bilo ničega, samo mrlja. Pokušali su ponovo, mijenjali prste, ali otisak se nije pojavljivao. Postalo mu je neugodno jer su ljudi u redu iza njega počeli zbijati šale.

– Ovo je k’o u CSI: Miami – komentirao je netko na što su svi prasnuli u smijeh. A službenica je rekla: – Nešto vam s jagodicama prstiju ne valja, sigurno imate dermatitis! – gledajući ga kao da ima šugu.

– Jel’ ti razumiješ da ja ni otiske prstiju nemam?! Ja sam samo fleka, mrlja na policijskom skeneru! – jauknuo je gledajući kako vani sniježi – Mrzim snijeg! A jedini tragovi koje još imam su tragovi u snijegu!

– Gledaj na to ovako: ti bi bio idealan lopov – rekoh bezuspješno ga pokušavajući utješiti...

foto: Carmela Žmirić književnost uživo 90

Ja čujem himnu samoće

književnost uživo 92

Anđela Anđeo u hramu tišine Radovanović Odjekuje jecaj tišine u odaji hladnih zidova, nebeske suze umorno padaju sa teških sivih svodova.

Ja čujem himnu samoće u hramu palih anđela, drhtavim rukama dodirujem tlo gdje se duša k’o staklo razbila.

Molim za riječi utjehe, zlatni oltar posipam suzama, glasnik ljubavi što sreću ište u hramu pustih nadanja.

književnost uživo 93

Josip Zdravo Huzjak Psihoza se proteže poput vrzmajućeg bumbara; Udara kada gledam, oči pune bijelih naslaga; Igle i konci, konci i igle; Kocku ne ispuštam, ne bacam je; Psu kost, objektu svijest; Oboje znaju da bježim pogledom prema naprijed; No pogleda nema, samo igle, konci i pokoja suha kost; Um, um, moj preveliki um.

književnost uživo 94

Ivan J. Iz romana „Porijeklo nasilja” Miočić Mora u bolnicu kod strica. Režu mu ovih dana nogu do jaja. Ne. Neće tako visoko. Ide do koljena. Cap cap. Dani su ionako prekrasni za rezanje udova. Kome je još uopće do pokreta... Nakon pola sata zen popušta totalno. Stimulans je ishlapio. Ispario. Kao što mu sad pod nosom isparava iz crnog novog asfalta. Noge su mu teške, koraci spori i osjeća kao da tone u tu crnu gumastu masu. Zapeo je u živom asfaltu. U glavi ima žitna polja Vincenta Van Gogha. Plava nebesa i neke crne vrane.

Spokoj iza kojeg vreba čisto nepatvoreno ludilo. Tišina nepojmljiva ičemu što on u svom trenutnom okruženju vidi. Sve je tako vješto zakamuflirano lijepim vremenom. Nitko ni ne sluti da je sve varka. Da je sve po principu tovljenja prije klanja. On se zaista sad tamo nalazi. U tom zlatnom žitu. Na savršenoj toplini prekrasnog dana. Sluša graktanje tih nepomičnih ptičurina koje stoje zalijepljene na azurni nebeski svod.

A Sunce visoko iznad, poput gonga... Želi da netko naslika njegovo raspoloženje. Sad dok korača tim vrućim asfaltom gradske sparne ulice.

Crnim novim nogostupom u kojeg upada sigurno do koljena, uz rijetki promet, prema petom katu Internog odjela gradske bolnice. Tamo gdje će jednog dana u prizemlju rendgenom snimati pluća, ali ništa od toga on još ne zna, i još je sasvim mlad i posljednju cigaretu tog dana gasi na bolničkom sivom asfaltu, u sjeni neke presađene topole, pored fontane i pokoje klupice, na kojoj se uvijek nađe pokoje zamišljeno lice, bilo da je posjetitelj ili pacijent, sasvim svejedno, oboje uvijek bolesni od življenja, bolesni od osjećaja... Bio bi to Munchov Krik. Garant. Ništa drugo nego Krik. Ali razorniji. Sablažnjiviji. Od čijeg se straha u šoku umire. Mutirani progresivni primordijalni krik prema kojem je cjelokupna evolucija usmjerena. Krik prethistorijske životinje. Sisavca koji je po prvi put okusio krv – koji se nahranio i prehranio, sačuvao vrstu. Krik raspeća nedužnog koji u posljednjem kurvanjskom trenutku preispitiva svoju vjeru pitajući

književnost uživo 95

se za koga je sve to vrijedilo, hoće li biti dovoljno, da se jednom konačno nauči, daleko u budućnosti, hiljadama godina od moje nasilne pogibelji?

Krik uslijed novog otkrića – Magellanov krik, Kopernikov, ili Einsteinov krik. Krik bilo koje druge životinje koja se razvija i dalje. Cigaretu gasi suludim pokretima izblijeđene starke koja na peti ima rupu, ali on nema za bolje. Niti želi imati za bolje. A nije čak uopće ni loše. Gazi onaj opušak dok ne postane izgorena smrdljiva fleka koju ni bezvezna ljetna iznenadna oluja neće pošteno oprati. Ljetno nevrijeme za koje on još ne zna, koje će doći svakog časa i uhvatiti ga nespremnog. Čak štoviše, cijeli svijet će biti uhvaćen nespreman i strepit će na klimavim nogama pred veličanstvenim gigantskim vrtlogom koji u daljini iz crnih oblaka pada na zapjenjeno tamno plavo more i izvija se u zraku poput kilometarske ukroćene i dresirane zmije. I da zna da će ga sustići, istog trena bi se sakrio pod zemlju, kao poslušni mrav. Utrčao bi u svoje skrovište četveronoške, sklupčao se u mraku sparnog podzemlja i slušao razne katastrofe iznad svoje životinjske glave... No Mauro ne priželjkuje kišu.

Njegova opsesija je konačnost. On je opsjednut cjelinom. Točkom na I. Njegova bolest su topla žitna polja, graktajuće vrane na azurnom nebu i nepoznati psihotični umjetnik koji svojim oboljelim osjećajima i kistom u ruci izvlači samu bit predočenog mu krajolika. To je ono što Maura opsjeda, mučnina koje ga budi usred noći i tjera na povraćanje. Potreba za nekim tko će se umjesto njega izraziti i iskristalizirati tu rastrojenu podsvjest. Potreba za nekim tko će poubijati sve one bučne vrane u njegovoj glavi.

književnost uživo 96

Mirjana Dobro je biti polumrtav Jurić Ne skidajte mi vrućicu Paracetamolom Ostavite me u bunilu Neka se gubim Neka pronalazim Ono čega nema Još nisu izmislili lijek Protiv ove vrste fibre Neka ga ni ne traže Nije tako loše Biti polumrtav

književnost uživo 97

Robert Tamni tamni kôd (iz zbirke „Vulkano“) Bebek ribice u kafiću zazidane su u sretan prostor šanka ondje je bezbrižno ondje je moguće svojih 40 cm plivati uzduž i poprijeko prsno i leđno neometano lijevo su alge desno plastične školjke i konjići s vremena na vrijeme netko navrati naruči pivo ili rakiju s vremena na vrijeme zlatne ribice zablistaju naše se tople sjene i samoće spajaju

književnost uživo 98

Ajla Umoran želudac...

Ramić *** Umoran želudac Strepi Drhtaj u sekundi Upija pogled Kiseline se stapaju u nadu I kažu da se tako zovu Otkane boje na usnama Šapuću glasno Vanjština je kao gejzir kiseli Vidiš kiselost Koja utrobu izgara.

književnost uživo 99

Jovana Bub(e) Petrov Sivi su mi podočnjaci glava me boli, a i dalje mi se čini da gutam tanjir prepun insekata.

milion puta i pitam se gde se kreću svi ti ljudi?

Oni se kreću, kreče, kurče.

Gledam levo, desno, pratim bestselere i svi imaju da kažu, šta već imaju da kažu.

Nemam baš vremena da analiziram njihove rituale, trošim ga na banalnost, draže mi je.

Penju se po merdevinama sreće, ispijaju skupocena penušava pića, puše najbolje cigarete, a ja čini mi se – gutam bube.

Čini mi se da se prestrojavaju, ali su uvek u istoj traci i u pohodu na nešto novo što je ponovo isto, uvek ponovljeno.

Razapeto pa vaskrslo.

Nije to metafora, to je jednostavno tako.

Budim se noću

I hvale se.

Povraćam njihove hvale

književnost uživo 100

najčešće noću, kao dete koje se prejelo najlepših slatkiša.

Gadno je prava reč, gadno mi je sve to što svoju ispraznost folira do mere izuzetnosti.

Gutam bube i ćutim dok mi u glavi udara jeziv bubanj.

Zvoni, klepeće, bubnja, podriguje.

književnost uživo 101

Glorjana Imena Veber Jučer sam usnila da je na Zemlji izbio virus koji je izbrisao imena... I tog jutra u mom snu ljudi su tako ustali oćutili svoja tijela popili kavu...

Mogao je to biti bilo koji dio svijeta Ljubljana Tokio Kairo ali bio je tek mjesto u mojoj glavi potpuno identično ovom jednakih cesta istih zgrada i ograničenih mogućnosti istog sunca istih osjećaja a opet tako prazno I u tom su mjestu izjutra ljudi otvorili novine uključili mobitele radio internet pokazali policajcima isprave liječnicima zdravstvene iskaznice... Sjećam se kako su zbunjeno gledali jedni u druge tražili se pričali odjednom se trebali no dodiri razgovori i mišljenja na koncu opet postaše valute i dionice Tražili su osjećaje nebo i vjetar a prometni znaci bijahu prazni i trebalo je naći smjer Odjednom se počeše pitati otkud taj strah zašto im se tresu ruke zbog čega im se oči rose – tko su Sve je bilo uvlas isto ali drukčije nestala su njihova imena podrijetlo nazivi ostao je tek osjećaj da su ih nekoć imali da su postojali natpisi imenovanja oznake strelice...

I kao da je netko s prozora izvadio stakla postade barem jasno zbog čega se vani njišu stabla (Sa slovenskog preveo: Robert Vrbnjak)

književnost uživo 102

Mirela Odluka Fuš e baš ćeš je ti izvući iz sobe i masno je izigrati svojim sado-mazo planom za poslije kako prolaziš kroza greenwich rezerviranim letom i dolaziš joj na prozoru, u boks; a od svih ćeš se ti izmaknuti od sebe odigrati igru još par kilometara daleko od doma bez pravih životinja i života u bespućima puke stvarnosti uhvatiti za jezik i povući da smo mi, sami mi.

*** Nekako je mekano i vlažno, vratiti se tako brzo doma poradi tebe, prabako, sve je tako pravilno na tvojima smaragdnimg gumbima: skopčali su ti ih po osi i po njoj isto držiš čvrstim prstima krunicu na prsima starim od skoro 90 ljeta; ali, vidiš, pozlaćeno sve je nekako smeđebijelo na tvome rupcu baš kao i na tkanini koja te obljubljuje u tvojoj novoj lakiranoj kutiji;

književnost uživo 103

odrubljuje te od mene (ne kao jedinu crnu ovcu) pa i cijelu obitelj na ukopu; a to ti moram reći jer od nas slika sliku svisoka sa stolca čovjek s “idiot” fotoaparatom baš kao i sve tvoje drage druge za neke druge nas žive uspomene; pa se na njoj oko tebe svi nekako držimo tako tužno baš kao da te u našim pogledima na tvome bijelom licu koje kao da spokojno spavaš ne tišti ništa drugo – doli sama smrt.

književnost uživo 104

Ljerka Stolica Varga Stolica Soba je nekad bila puna knjiga, Al’ život se jednom kao list žut sruši, Ostale su sjene ko’ tragovi briga I uspomene samo duboko u duši.

A stolica prazna ko’ da nekog čeka, U sobi kraj prozora stoji, Stišale se sjenke, utihnuo vjetar, Dok ona sama, zadnje sate broji.

Prolazi vrijeme, već se gasi svjetlo danje, Stolica prazna u sobi bez knjiga, Sanja neke svoje davne sanje.

Pustoš Stojim, čekam, sokak tih i prazan nitko ne prolazi, niti se nadam kao da svi otišli su nekud, mirno je samo mi prilazi vjetar, prolaznik hladan.

Nekada prije prolazili ljudi svatko svojom brigom u glavi

književnost uživo 105

I mladi mnogi veseli i dragi puni smijeha, kao da se slavi.

A sad se krajem sela tiho magla vuče na kišu izgleda, vrijeme se kvari požuriti moram da pokupim stvari nisam više daleko od kuće.

Ipak čini mi se ko da netko zove ili mi se sve to samo čini predugo su pusti ovi puti sve se tako predalo praznini.

Stojim, gledam, sokak pust i blatnjav ne čuje se kolo na bunaru samo vrapci svoj živkaju pozdrav pa ožive na tren, plot i kuću staru.

književnost uživo 106

Biljana Udišem jesen Kovačević Udišem Jesen Pusto polje tužnog kukuruzišta strnjike što nanose bol hodajućoj čežnji.

Udišem jesen sa otpalog lista Negdje me čekaš, znam iza zaspalog grma zove.

Crne bobice i krik crne ptice u letu Pusto polje.

Uživam u tebi Ljubav svoju

U dugu nisku biserne ogrlice nižem svilena slova što ostavljaju tek nejasan trag na tvome golom vratu Razgoljena samo za tebe u našem tajnom druženju Sedefnu dušu svoju utisnut ću u pečat radosti i ushićenja opijenosti trenutkom

kroz stihove noćnog sita

Bez srama

prosijavam

u bludnji naših snova

Biram riječi

Uživam u Tebi

da čuvam ih

Pjesmo

za tebe

književnost uživo 107

Čekanje Jutrom mi duša šeće kroz grad za mene pust Niz tobogan samo usahli list jedan posljednji svoj spušta se spust U parku vrtuljak bez djece krug za krugom u čekanju okreće I moja čekanja su prazna U njima nema ničega sem mene.

književnost uživo 108

Jelena Ja sam ona koja dozira jabuke Šimunić ***

Feniksov makeover

U tebi vidim

Mrtvo ozbiljno kimanje nad artističkim pokušajem suicida utoliko neizglednijeg koliko ruku na plećkama počiva.

Dajte, pobogu, čovjeku da umre!

Ako je Feniks živjet će duže od zbroja vaših godina Ako nije ne treba ni da živi duže od onog što mu pripada.

odraz svojih odluka koje ti ne bi donio (moj odraz u tebi gleda me prijekorno).

Ne svrćem glavu, želim da vidiš sebe koji donosi ispravne odluke.

Moj pogled su mirisne jabuke za proždrljive crve poput tebe (jebeni fašistu) ali ja sam ona koja dozira jabuke.

*** Tugu sam odtuguje Baš svaki kamen Od čovjeka odvaljen.

književnost uživo 109

Srđan Sandić i

Dnevnik

Raphaëlle Oskar ***

Предуго си дизао руку да би тако хитро замахнуо њом

Umjesto doručka

као да отклањаш сјећања

dočekao me prazan tanjur i čisto posuđe.

Дражи су ми твоји плави трагови

Volim kada mi je sve čisto.

на папиру него на мојој кожи

Voljela bih da se vratim doma i da vidim da je sve razbacano i prljavo

Моје си чекање

i da se imam na koga naljutiti zbog toga.

Заробила сам

без повратка. пјесму тим рефреном. Само зато што си имао симпатичне пјеге на носу.

Više od autora na: http://srdjansandic.blogspot.com/

književnost uživo 110

Korina Ona (priča u nastajanju) Pezelj Dugo već nije bila sretna. Nije to ni znala. Samo se vukla po kući.

Kućanske poslove obavljala je automatski, ako i tako. Ručak nije bio svaki dan na stolu. Čista osušena roba se nakupljala na rubu kauča, nije bila spremana u ormar. Rasla je u visinu dok od vlastite težine nije pala na pod. Prašina je naslagala već nekoliko slojeva po namještaju. Ništa od toga nije vidjela.

S djecom se nije igrala. Živcirala ju je buka dječje igre. Lupanje, vriska, dreka, trčanje po kući, nije to mogla podnijeti. Pa je vikala na njih.

I oni su pokupili svu frustraciju i svu nesreću iz nje. Kad se istresla, bilo joj je žao i plakala bi u sobi kad su svi spavali.

S njim nije razgovarala. Izbjegavala ga je. I on nju. Da se ne bi slučajno sreli, pogledali, dotaknuli. Možda je podsvjesno znala da će u njegovim očima vidjeti istinu, ono što sluti, a ne želi znati.

Nije odlazila na posao. Nije ni mogla, nije bila zaposlena. Nije izlazila van. Nije se šminkala. Nije se lijepo oblačila. Nije išla kod frizera.

Nije išla na kavu s prijateljicama. Nije slušala glazbu. Nije se smijala. Nije bila.

Ručak Gledam na sat. 13:30h. A biće do dva valjda. Žurno nastavljam. Čistim srdele. Kako neke imaju ljuske a neke nemaju? Hm. Nožem stružem po ribi, okrećem, još malo pa cap! Iza škrga, trzaj ruke i glava odlazi u nepovrat. Prate ju organi i crijeva. Bacam ribu u cjedilo i ona klizne preko svojih supatnica. Posežem za drugom i sve ponavljam.

Stella za stolom piše zadaću.

– Zašto je matematika teška? – pita već u prvom razredu.

književnost uživo 111

– Nije teška, to još ni nije matematika – odgovaram joj.

– Je – prkosno odgovara i nastavlja sa zbrajanjem 2 i 2.

Kroz prozor hvatam kraj bijelog auta. Uranio je. Oči bježe prema satu. Gasim juhu, dodajem blitvu krumpiru u drugoj padeli. Ima još dosta riba pa nastavljam dosadan posao. Čujem otvaranje vrata.

– Ej, koga ima?

– Tata! – leti mu u zagrljaj.

– Ej mala!

– Bok – okrećem se i pozdravljam.

– Bok. Šta nije još gotovo?

Kratko se gledamo u tišini. Okrećem se i nastavljam s poslom.

Njegovi koraci se stišavaju prema sobi. Uskoro su opet glasniji i bliži.

Zvuk otvaranja frižidera. Vadi narezak i mazalice. Okrećem se.

– Što nećeš pričekati ručak?

– Nisam cijeli dan ništa jeo.

– Pa šta ti je onda još 10 minuta?

Ne govori ništa nego radi sendvič. Stojim malo tako i gledam koji je to idiot. Okrećem se svojim ribama. Nastavljam usporenim tempom.

Mhmm. Baš sam gladna.

književnost uživo 112

Marija Učinit će to Rakić Mimica Pakirao se brzo. Spretnim pokretima pomicao je zidove, mršavim prstima oblikovao rupu u njima. Htjela sam mu reći da mi dozvoli da uđem cijela u nju. Šutjela sam. Stvari su padale u plavu torbu poput jabuka iz košare pune zdravog života. Našeg. Onog koji se sada gasi poput mučne cigarete u pet ujutro u zoru, one koju pališ samo da bi palio. Koja gori samo da bi gorjela. I koja izgori prije nego li kažeš dobro jutro.

Dobro jutro, ljubavi. Na stolu je kruh koji miriše na jutro i čiste plahte. Otkidaš komad golim prstima i nasmiješiš se izrazu mog lica.

Mrzim to. Kavu piješ glasno, a vilicu nespretno držiš u pogrešnoj ruci.

Hrapavim glasom budiš me. Svoju pijem sama dok sjedimo skupa za stolom. Uvijek tako. Moram tako.

Plava torba na kauču i njegovi prsti koji guraju unutra. Guraju u nju kao da je bez dna. Koliko toga zapravo u nju može stati? Stane sve. Sve tvoje. Moje. Naše. Kopča koja škripi svaki put kad dodirne rub zatvarača. Čujem kako su mu nervozne noge pred navalom bijesa. Sjeo je na rub kauča, onaj isti koji smo slomili onu večer kad si mi rekao da uopće ne trebam brinuti o nama. Sve je u redu.

Pogled mu je bio na podu. Ruke obješene onako kako ih uvijek objesi kad ga uništim riječima. Oči postanu još sitnije, slova zapinju pred knedlom gorčine. Usne su moje sitne, hvatam mu mislima misli. Misao.

Možda neće. Isuse, hoće. Učinit će to. Previše je objesio ruke. Previše sam kričala. Plakala. Kopala po onoj godini, mjesecu, danu. Kad je zasvirala poruka o njoj u našem krevetu. Ono dok sam imala veliki trbuh i još neznanu plavu kosu u njemu. Hoće, učinit će to. Da. Previše sam vikala.

Opet.

Možda ipak neće. Ne može nam to učiniti jer to onda nije samo moj strah. To je onda čin koji se ne da više brisati. Visjet će nam nad

književnost uživo 113

glavama zauvijek poput stigme. Onda više nikad neće mirisati moju kožu koja je mekana nakon tuširanja mlakom vodom. Vodom koja je u stanju svu prošlost isprati jednim mlazom. Više neće naslanjati lice na moja koljena kao da s njima zaista priča. Jednom si im rekao kako te subote ujutro u listopadu zapravo nisi bio s njom. Samo ste razgovarali o vama.

Niste o nama, ne.

To niste, kažeš mi sad. Onda sam čuvala sirovu nadu da znaš kako su sva jutra moja i kako nemaš razloga sjesti u automobil, potrošiti svu bateriju na mobitelu i nestati. To je bio samo vaš greben i vaša uvala. Dok si vozio, more je bilo skupa s tobom. Na mom sjedalu. S tobom. S njom.

Pa onda prazno mjesto u automobilu na putu do tamo. I prazna baterija na mobitelu koji zvoni piskutavo kad ga upališ. I prazan osmijeh dok ga ponovno pališ.

Kupuješ vrijeme tišinom. Buljiš u đon cipele, birao si ga jednu vječnost. Povuci ručnu jednom, jednom stani na vrijeme. Okreneš se prema meni i otpuhneš dim cigarete baš kao da si sam u sobi. Kao da ja ne sjedim ovako sitna na kauču nasuprot tebe. Osjetila sam dim na porama čela. Osjetila sam kako mi zatvara oči. Taj tvoj dim će uskoro krenuti za onom modrom torbom i ostavit će mene sitnu na kauču.

Prvi jecaj. Drugi glasniji i onda krik. Zatvorit će se vrata stana i čekat ću podizanje garažnih vrata. Evo ih, već ih čujem.

Nagli trzaj nogama, ustajanje i ponovno zvuk kopče. Pokušavam ti nešto reći, ali u grlu ostaje samo misao zapetljana među glasnicama. Ti govoriš, a usne ti poprimaju oblik čaše iz koje si maloprije glasno srkao kavu. Oči su ti dvije mrvice ostale od kruha na stolu.

– Zašto opet? Kako? Već tri godine?

– Nisam samo ja. Ne radim sve ja.

književnost uživo 114

– Kako možeš tako plivati sama? Daviš me golim rukama i ne staješ.

Moje su ruke ruke zmaja. Ne čuje. Nikad me ne čuje.

– Nisam. Ne mogu. Neću.

Zvuk kopče i maleni kamion vatrogasaca našeg sina lijevo pokraj modre torbe. Skupljena koljena, bijeli obrisi i sjena na kauču. Mršavo i duguljasto lice s paničnim strahom ispod trepavica. Ušla sam u rupu u zidu. Cijela sam stala u nju i ne mogu disati. Pružam ruke i govorim, ali ne čuje se. Ne može i ne želi van.

Panika. Opet moja. Samo moja. Dajem joj se u potpunosti. Ne može mi ništa. Može, uvijek može gore. Krik svijetla iz dnevne sobe, nikako da stane. Svjetlo kriči. Svjetlo je lava koja me vuče iz rupe van.

Ovaj put ću sigurno poludjeti... Šalice kave, tišina koja me grize dok sjedim u rupi u zidu. Ona je pas koji grize bez ispuštenog glasa. Moje tijelo nije više moje. Moje tijelo je sjena, ono je sitna kaplja na asfaltu.

Ostajem nepomično sjediti na kauču. Progutala sam sve riječi, kavu, kruh, rupu, zid. Nisam sigurna da sam čula druga vrata. Da, čula su se u pozadini kad sam ono jednom glasno zajecala. Tiho su se čula. Škripavo i trulo kako samo vrata pričaju na odlasku.

književnost uživo 115

Suzana Gola priča Matić Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok da u manje izloženom položaju bolje sagleda večer prije: Rekao je: – Lijepa si – a njegove su riječi to pretvorile u istinu.

Ipak, odlučila je pobjeći prije ponoći i sačuvati i tu čaroliju i obje cipele.

Muškarcima je lakše. Ženska je odjeća krojena tako da poslije ponoći otpada sama od sebe. Lako spuzne niz kožu i pretvori se u lokvu oko bosih nogu.

Kada je repeticijom nekoliko puta odradila sve scene tako da je bila sigurna da ih zna napamet i da si je osigurala znanje koje moraš znati i u pola noći... pogotovo u pola noći, potrebno znanje za neku buduću nepredvidivu sebe, ulovila se sna koji ju je ostavio na leđima u zelenoj spavaćici; sanjala je da joj ispada kosa i sad dok je gledala u nekoliko vlasi na jastuku koji je cijelu noć bio preklopljen pod glavom i koji dugo nije odigrao nijednu drugu ulogu u tom krevetu, zapitala se u kom se času izgubila ona slabo skraćena i neophodna udaljenost između nje i tumačenja... simbolike... misterije. Kada su to noćni snovi postali ovako vulgarno nedvosmisleni? I kako joj je to uopće promaklo? Ipak, osjetila je nejasno, gotovo nastrano zadovoljstvo zbog toga.

Spavala je dugo. Kad bi rekla da se ne sjeća kada je tako dugo spavala, bila bi to živa istina bez pretvorbe, ali srećom nitko nije horizontalno disao uz nju, pa je namjesto da dijeli gorke istine kao slatke jutarnje kroasane, još jednom sagledala vlastitu neometenu bočnu dijagonalu krevetom i prije nego je bosa iskočila iz prevelikog kvadratnog kadra njegovog okvira, sama sebi glasno rekla: – Čestitam!

Zaslužila si lijep dan, mala!

Onda se sjetila još nečega, pa zastala i zadnju rečenicu polako ponovila još jednom.

književnost uživo 116

Ne zbog potrebe za uvjeravanjem i ponovljenim nutkanjem obećane ljepote dana iz usađene bojazni da će biti odbijena. Ne. Uvjerenje je bilo tu i razlozi za njega i želja za nagradom, a jedina je bojazan i tako ostala s one strane ponoći... nego više kao mali pokus, kao vještačenje jučerašnjih događaja iz nekog (još) boljeg sutra.

Htjela je naprosto rekonstruirati vlastiti glas, onaj „vanjski“, koji nositelju uvijek ostaje nečujan. O njenom je postojalo nekoliko laskavih svjedočanstva pa je sjetivši se tog posljednjeg – jučerašnjeg, u ustima još jednom oblikovala iste meke vokale i smrvljene suglasnike, pažljivo i koncentrirano kao hranu koju još nisi okusio i kojoj pokušavaš odrediti okus. Nije pronašla baš nikakvu senzaciju. Vjerojatno se to jučer ipak radilo o uskličnicima koje je čitav dan nosila u grlu. Uskličnike ne možeš odrecitirati krevetu koji je služio samo kao okvir za vlastitu neometenu bočnu dijagonalu. Uskličnici ipak traže slušatelja.

A oni jučer... Svaki od njih zabio se slavodobitno kao stijeg na kraju jednog vremena u kojem je gonjena vučjom gladi kopala i strugala po sebi, grabila srebrnom žlicom duboko u vlastitu nutrinu, sve do skorenog zapečenog dna, tako duboko da bi se struganjem okrnjila i caklina posude. A baš posudu svi vide. U vremenima manje gladi zadovoljila bi se time da se protrese, tek toliko da zadrhti kao visoka želatina na jako širokom pjatu.

I sada je u nekom (još) boljem sutra osjetila da je napokon izdala tu sebe. Osjetila je kako su joj pokreti lijeni i spori, mazni, a samo njeni... kako ćuti luksuz odgode, kako ne žuri pobjeći čim dalje od sebe u novi dan... neodjevena i preskačući doručak, dok istovremeno ganja vlastitom rukom ispisanu tjeralicu za pobjeguljom, osjetila je prvi put kako nije šteta jutra... kako nije šteta jutra... kako nije šteta vremena... kad je sve vrijeme i onako njeno jer ga mjeri otkucajima iz sebe, kako je zelena

književnost uživo 117

spavaćica podatna i meka i ženstvena i filmska, kako je kad je pogleda na koncu konca i spavačica podatna i meka i ženstvena... i kako je prvi put može zamisliti u nekoj još nedoživljenoj sceni koja nije izrasla na već oblikovanom vremenu.

Dok je sjedala za radni stol bila je svjesna da je došlo jutro u kojem je dugo i bolno urastajući u sebe, na koncu ipak prerasla tu izdanu sebe.

– Pisat ću fikciju.

Napravila je razgibavajući pokret prstima kao pijanist prije velikog koncerta, spustila ih na klavijaturu, udahnula, pa otplesala tipkama: GOLA PRIČA Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok; kao da je taj novi položaj osiguravao bolji pogled u večer prije, a njenu manju izloženost.

Rekao je – Lijepa si, a njegove su riječi to pretvorile u istinu...

književnost uživo 118

Grozdana Dodir bez dodira Poljak Dodir bez dodir

Sjena

Pogledom kroz tvoje oči

U ruševinama starog zdanja širi se željezni buke svježe krvi iz debla što spališe nemilosrdne ruke debelu koru Čeljust u dubini skriva puževe golaće i koprivu Potrbuške bršljan osvaja sve fronte ostavljajuć’ neovisnost kućnom broju Iz praznih duplji cijedi se sjena grli hladne joj noge Onako potrganog duha pazeći da bolno ne zaškripi kamen da ne uvrijedi tišinu okreće mu leđa Izmíče

vidim boje Uranjam svoje lice u tvoje Titranje stopljenoga tijela Izmaglica nježno pluta oko zgloba desne ruke Obavija te oko struka Ćutiš me...

Ponekad se ljutiš jer me ćutiš Da te oraspoložim izranjam ti pticu pod rebrima mrežom hvatam kita iz želudca gusjenicu skidam sa krvnih žila i zagolicam resicu u ustima Ostavim okus u pori jezika Gle smiješiš mi se bojom purpura Nisam gladna tebe to unutrašnjost tvoja me doziva Ljepljive niti bez pristaništa

književnost uživo 119

Kleca Za njom kao vjeran pas, poskakujuć’ ide ona godinama

Pogled unatrag U posudi očvrsnuli, suhi morski konjić Soba bez kreveta i moja sjena.

Na škurama namreškala se paučina.

Vidim je da blago gazi, da odsanjam čeka.

Ugodna hladovina samostana, tišina.

Muka u želudcu od nedavnog jela.

Tjestenina sa školjkama.

Drži me za ruku i odvodi sa otoka.

Muha zanjiše niti na škurama.

Drhtavim rukama presavijam maramicu komadić do komadića.

Ne želim gledati ispred sebe.

Dogodilo se, i događa se.

Bio je smiren, istini nije dopuštao da uđe.

Zbijao je šale, dan poslije.

Nedugo zatim, čujem, doziva je i plače.

U vrtu iza kuće.

Zbilja je plivala pred očíma.

I njemu i nama.

književnost uživo 120

Bila je ona njegov san i njegov dan Njegova duša i dah, svjetlo mu života.

Odlučio je ostati na mjestu gdje je ona još živjela.

Zagrlila sam papu svog i utisnula mu poljubac u oba obraza, govoreći mu riječi koje mi je ona milijun puta rekla: – Čuvaj se!

Mahnuo je rukom na odlasku, tužan.

Znala sam, brzo će odlučiti.

Muha se još koprcala, sjena se produljivala.

Zvonio je telefon: – Da?... – Dobro jutro, kako se osjećaš? –Da?... – Jel imaš dovoljno ogrijeva, jel ti zima? –Da?... –Jel te boli nešto, kako je prošao dan?

Odlučio je on nakon nekoliko dana, bez našeg pristanka.

Odlučio je zamagliti svijet oko sebe zaboraviti tko je i tko smo mi.

Odlučio je da ptice ne pjevaju niti lista lišće Gledati a ne vidjeti Iz postelje, sa osmijehom, krhkoga tijela oprosti se od nas troje jednim jedinim svjesnim pogledom prepoznavanja i utone u svoju odluku.

Pogladimo ga po licu i šutimo.

– Pozdravi je pape – prošaptah – ne zamjeram ti što si umjesto nas odbrao nju – dodah Vjetar zašuška iza mojih leđa i zamreška još jednom paučinu na škurama.

Smirila se i muha.

Sad raspršujem iskre vatre u riječima.

knji탑evnost u탑ivo 121

Glas mi zamire i gutam ga.

Bijesna sam na Boga, Isusa, fratra i popa!

Mirim li se uskoro s njima Ne znam...

književnost uživo 122

Zora Notturno Birimiša Bezvoljno za uglom cvile umorne kočnice, izmaglicom jedre žuti kišobrani, samotni pijanac zaljuljan sebi govori, a noć je.

Sutra se vraćaš?

Ne samujem, samo se pomalo tješim da si sa mnom, a ni ne slutiš pa ti poželim dodirnuti lice; sretna palim radio: možda slušaš istu melodiju.

foto: Borislav Božić

foto: Jasna Ĺ urina

Najlajkanije

književnost uživo 126

Marina Nije važno tko si Krleža Nije važno tko si ni tko sam ja, dok god ovako prkosimo najezdama stvarnosti indoktrinirane, umišljene, stereotipne, nezanimljive, smijući joj se u lice našim djetinjim osmijesima oblikujući vlastitu stvarnost kreativnim rukama i mislima što uzdižu se ponad svega ovosvjetskog, maštajući o bajkama iz djetinjstva, vitezovima i princezama, čudeći se smotanim dvorskim ludama, zajedljivim maćehama i zlim kraljevima, sretni što nismo poput njih.

Nije važno u kojoj zemlji živimo dok god imamo ovaj grad, ovo predgrađe, ovu sobu, ovaj ležaj i slatki nemir koji u meni proizvodiš

tek pogledom.

Nije važno u kojem vremenu živimo jer vrijeme staje zbog spontanosti poput današnje bez suvišnih pitanja, bez planova i očekivanja.

Nije važno koliko nam je godina dok god postoji nježna želja za instant-srećom.

Instant je dobar eliksir za privremeno stanje što uzrokovali su nam drvosječe i pepeljuge nejasnih zahtjeva propitkujući se nad vlastitim slabostima.

Ti i ja nismo poput njih.

Mi s lakoćom nosimo život na svojim leđima.

Zato dodirni moja

književnost uživo 127

i umasiraj u njih putove svojih svjetova.

Potom ću na tvojima pronaći stazu što pružit će mi sigurno utočište sekundama, minutama, satima.

A sutra, kad odeš, maštat ću o suncu, moru, plaži prepunoj ljudi.

Izmaštat ću i šator, našu malu eskapističku oazu, kojom ukrast ću te od ljudi i narediti tvome preplanulom licu da ljubi mi usne.

Predavat ću ti se poput Dizdarove Plivačice koja nije vjerovala u savršeni poljubac, do danas.

književnost uživo 128

Darko Kroz prozor vlaka koji napušta grad Rundek u meni bunca narod i mi i tlo i naše i visoko dignute čaše tu se još spominje boga više zbog rime sa sloga al pustit ćemo da crkne prosjak pred vratima crkve visoko propeti kain uživa u svojoj kazni pijane tamnice tijela samotni tresu orgazmi jer ti što nas vičući vode su nesvjesni neba i vode

književnost uživo 129

Nenad Preokreći se, sine Veličković Preokreći se, sine. Slabom sam te opremom na pogrešan put uputio. Pravda, jednakost, sloboda – krupne riječi zveckaju kao praporci na ludinoj kapi.

Preokreći se, postani jedan od njih. Pristupi im. Upiši se. Učlani se. Partije su ovdje jedina perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik, palacaj u klupku.

Preokreći se, sine. Moli se na glas i smiči u tišini. Gazi slabe kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo srce za meke duše. Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku. Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred narod kao pred pljuvaonicu. Nosi odijelo kao dres, kravatu kao zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Budi jedan od njih. Otvori račun u njihovoj banci sperme.

Preokreći se, sine. Mudro šuti, neka vođa govori u tvoje ime. Misli njegovom glavom. Kad onijemiš, pjevaj himnu. Hvali post punim ustima. Bolje snob nego rob. Liži domaće. Budi jegulja u zakonu. Imaj mozak od plastelina.

Puštaj nokte. Šilji laktove. Naoružaj se pljuvačkom. Kradi u samodbrani.

Preokreći se, sine. Zaboravi Bokača, Daviča, Rablea, Zolu, Kiša, Kafku, Mana, ne pali knjige, popišaj se na njih. Udavi Antigonu u urinu. Zatomi Toma Sojera, samo budale svjedoče protiv jačih. Prepusti Đepeta utrobi kita. Neka ishlapi Hlapić. Opali kvrgu Kvržici. Zadavi Pipi čarapom. Sahrani Matildu u kolicima. Ne cmizdri za Nemečekom. Iskaki se na Kekeca. U rošu s Gavrošem.

Utuci Korčagina. Kukutni Sokrata. Pometi Prometeja. Budi Karagmazov. Drekula.

KraljeviČmarko. Alibaraba. Fukarađoz.

Preokreći se, sine. Hvali gospoda, slijedi Darvinove zakone. U raj se ulazi kroz upravne odbore. Od izborne nema bolje platne liste. Za šta si dizao ruku kao čovjek, sada diži nogu kao pas. Miriši njihovim mirisom. Prilagodi korak njihovim stopama. Vjenčaj se po njihovim obredima. Budi modul njihove memorije. Napuni sačmaricu krvnim zrncima. Plači pametno. Laj na komandu.

Ili idi odavde, i ne okreći se, sine.

književnost uživo 130

Boba Tko je jači Đuderija braniš se cinizmom nemušto vrlo tvoj filozofski stav i sva pročitana literarna djela padaju pred samo jednim gizdavim pokretom moga bedra

Više od autrorice na: http://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

književnost uživo 131

Vesna Ča ti je?

Ferluga-Antić A, ča ti je?

Nič mi ni... Ča bi mi bilo?

Ne znan ja... Nešto ti je..

Zač pitaš? Ma, ni mi niš...

Vidiš da ti je nešto.

A ča? Pušti me na miru!

A ki te tiče?

Ti mi ne daš mira.

Kada ne znan ča ti je.

A nič mi ni, vrah da te nosi! Nič mi ni!!!

Kako ćeš. Ali nešto ti je...

Ma... Ča ja znan... Šu, pravi mi...

Ne moren aš ne znan ča mi je.

A ča ćemo onda kada ne znaš?

Samo me malo ćepaj za ruku.

Pasiva sada?

Pasiva... Samo nemoj još ruku maknuti.

književnost uživo 132

Zoran Pljušte pljuske Žmirić Pljušte pljuske mokrih tkanina Po vodenim obrazima rijeke Žene iz sela peru rublje Na zavoju vijugave obale vremena Nebo bijelo bez kontrasta Rijeka mliječne kože I žene u bijelome zamahuju Vlažnim bijelim košuljama Tek im kose tamne poniru preko grudi Niz noge dok čuče Al’ daleko su Da bi se to vidjelo One nose med u trbusima Zaslađuju Oku nevidljive Mliječne horizonte Dominira tek zvuk udaraca Natopljenog pamuka po riječnoj površini I svijest o zaslađenoj čaši mlijeka Kojom će kad vrijeme stane Uspavati zaborav

književnost uživo 133

Tamara Ono što ne znaš Čapelj Jesi li ikada ležao i čekao smrt?

A nje nema u inat samo beskrajni sati sati... do svitanja.

Jesi li ikada sanjao kako me usnama budiš?

Pa ni u snu te ne oćejfih samo je srce tuklo tuklo... i buđenje.

Jesi li ikada pomislio da je ovo zauvijek, da smo se našli konačno i da će moj zadnji udah ispratiti misao na tebe...

književnost uživo 134

Alen Otok srca (lyrics) Brabec znala si plesti paučinu toplim riječima vidati rane i na prsima hraniti zvijeri pronaći bljesak koji nedostaje rukama sunce pokrivati snena prenijeti vodu s izvora k ušću svim ribama u moru dati imena i prazninu zauzdati smijehom htjela si za svakim novim valom iznova pisati poruke u pijesku vidjeti lice svakom palom listu brojati duše u kapljama rose što ti sada ostaje od svega ostao prazan odjek je svoda i potmula jeka iz praznoga zdenca umireš od žeđi na otoku srca

Više od autora na: http://precrtan.blogspot.com/

književnost uživo 135

Mladen Sirija Blažević U pustinjama U povijesnim prašumama Gdje okrenuo se kotač Crpi se crnilo iz crvene zemlje Dok na zelenim travnjacima ispred karijetida Vijori se pravda na vjetru Maestral što hrani se krvlju i kruhom Miluje lica starih mamurluka I toči za nove pijane pokolje Proljeće je Višak je djece Uvijek se iznova rode

književnost uživo 136

Robert A. Osnovne vrste lajkova Vrbnjak 1. Kurtoazni – iz uljudnosti, jer je red lajkati nekog ili nešto, jedan klik, pa nije to vreću krumpira nositi na 5. kat; 2. Lajk u prolazu – nemaš pojma što su dotični ili dotična postali i o čemu je riječ, ali stišćeš bez veze; 3. Konformistički – svi lajkaju, a ti se nekako podsvjesno želiš prilagoditi većini; 4. Kontraški – lajk iz inata i uvijek suprotan od pojedinca ili ostatka cyber čopora; 5. Hamletovski – Lajkati il’ ne lajkati pitanje je sad?; 6. Pijani – kad u 3 ujutro dođeš iz života i sjedneš za komp pa udaraš po tastaturi; 7. Apatični – toliko si bezvoljan da ti još samo lajkanje preostaje; 8. Fobični – lajkao, ne lajkao, strah te posljedica u svakom slučaju; 9. Sklerotični – Ma jesam li ili nisam lajkao? – pitaš se; 10. Spasilački – lajk za kitove, vukove i ostale ugrožene vrste koje spašavaš lajkanjem; 11. Lajk iz interesa – ovaj ne iziskuje pojašnjenja; 12. Ego-lajk – poznat i pod imenom „samo ja“-lajk; lajkaš se, brate, sebe i nikog drugog; 13. Jugonostalgičarski – lajkaš sve što ima veze s bivšom nam državom; 14. Lajk na lajk – lajkaš jer je netko drugi to već učinio, iskazujući na taj način svoje poštovanje lajkašu; 15. Zbunjeni lajk – radnja onih koji obično kažu – Ja niš’ ne kužim ovaj Facebook – pa stišću gdje i što stignu;

književnost uživo 137

16. Lajk zabunom - kad se ne očekuje da netko lajka, na primjer kad je riječ o smrtnom slučaju, a ti budeš jedini koji je lajkao i poslije se zbog toga glupo osjećaš; 17. Lažni – lajkaš zato jer si lažljivac, ulizica, moralna nula; I posljednji: 18. Iskreni – jedan od najcjenjenijih, ali i najrjeđih oblika lajkaške filozofije.

foto: Dora Božanić

Poglavlje zvano mi

književnost uživo 140

Lara Rastanak Mandli Otpratila ga je na kolodvor. Sjeo je u onaj stari, blijedožuti vlak s velikim brojem 4 na prvom vagonu. Rekao je da će joj pisati, da će njihovo prijateljstvo opstati. Nadala se tome, željela mu je vjerovati, ali duboko u sebi znala je da to nije istina. Osjećala je da će se njegova, u početku česta pisma, prorijediti, da će sve rjeđe u rukama držati plavu omotnicu na kojoj će njegovim neurednim rukopisom biti napisano njezino ime.

Znala je da će sve rjeđe vidjeti njegovom rukom napisan broj 5, njezin kućni broj. Znala je da će naći drugu kojoj će povjeravati svoje tajne, svoje najskrovitije misli. Znala je. I unatoč boli koju joj je prouzročila ta spoznaja, smiješila mu se, mahala mu razdragano, kao da čvrsto vjeruje u svaku njegovu riječ. Stajala je na kolodvoru još dugo nakon što je vlak otišao osjećajući onu tupu bol, zbunjenost, napuštenost. Svi su pratioci već odavno otišli kućama, a kolodvor se počeo puniti putnicima koji će se ukrcati na sljedeći vlak i onima koji su došli dočekati svoje najdraže.

Pitala se je li među tim ljudima netko tko će, baš poput nje, otpratiti prijatelja i hoće li taj netko isto tako shvatiti da tog prijatelja više neće vidjeti. Zaputila se kući. Izašla je na ulicu i u trenu se stopila sa šarenom gomilom. Okružena ljudima, osjećala se sigurno i zaštićeno. Dopustila si je, nakon mnogo vremena, da odluta mislima. Da, tu je bila najsigurnija.

Nitko se nije obazirao na njezine suzne oči, nitko nije znao za kaos u njezinoj glavi, a uostalom, nikog i nije bilo briga. Godilo joj je to. U tom trenutku ne bi mogla podnijeti one ispitujuće poglede svoje majke, onu tišinu koja bi joj parala srce. Ne bi mogla podnijeti umirujuće riječi svojih prijateljica, ono poznato – Ma, bit će sve u redu. Trebala je biti sama.

Okružena ljudima, a opet tako sama.

Dugo je tako lutala ulicama grada,posjećivala mjesta gdje su nekad bili sretni. Čas se, sjećajući se sretnih trenutaka, razdragano smiješila, a zatim bi se, shvativši da se oni više nikad neće ponoviti, skupila, povukla

književnost uživo 141

u sebe i, pokušavajući suspregnuti suze, naslonila se na neki stari, oronuli zid ili pak sjela na polomljenu klupicu s koje se ona poznata zelena boja već odavno oljuštila. Upravo su joj ti zidovi napuštenih zgrada i klupa na kojoj više nitko nije htio odmoriti svoje umorne noge pružali najveću podršku. Podsjećali su je na nju –ostavljenu i napuštenu. Podsjećali su je na ruševine njihovog prijateljstva. Oni su je razumjeli. Na staroj klupi provela je sate i sate promatrajući slučajne prolaznike. Razmišljala je o njima i njihovim životima. Nitko se nije obazirao na nju, na djevojku koja sjedi u vječnoj tišini i izgubljenim očima promatra svijet oko sebe.

S vremenom je već prema brzini prolaznikova hoda mogla prepoznati njegove osjećaje, a prema izrazu lica pogađala bi njegove misli. Gledala je u te strance i pritom zaboravljala koliko je zapravo sama nesretna. Zaboravljala bi da njegova nova pisma već tjednima nisu stigla, da već mjesecima nije vidjela njegov osmijeh ili čula njegov glas. Tako zabavljena tuđim životima, zaboravljala bi na svoje probleme. Zatim je, i protiv svoje volje, počela zaboravljati. Zaboravila je kako zvuči kad se smije. Ma koliko se trudila nije mogla u sjećanje dozvati njegove smeđe oči, ni njegove zaštitničke ruke. Sjećanja su blijedjela. Nastavila je živjeti Ponovo je počela izlaziti s prijateljicama, a sve je manje posjećivala onu staru klupu. Ponekad bi se osvrnula na nju kad bi prolazila tom malom, uskom ulicom, ponekad bi i sjela na nju da malo predahne, ponekad bi joj potiho zahvalila na pomoći koju joj je pružila tijekom njezinih najtežih dana, ali više nije promatrala prolaznike. A onda je jednog dana došla do nje da se zauvijek oprosti. Sjela je i u mislima vodila duge razgovore s njom, svojom prijateljicom. Nije ni primijetila da je promatra par dubokih plavih očiju. Nije vidjela kad se joj je pridružio na njezinoj klupi. – Mora da ti jako nedostaje. Bile su to riječi koje su je prenule iz razmišljanja. Tada ga je pogledala. Njezin pogled susreo se s

književnost uživo 142

njegovim. I vidjela je. Znala je, duboko u sebi, istom sigurnošću kojom je znala da će Njegova pisma prestati stizati, da joj je nebo poslalo novog anđela čuvara, prijatelja koji je neće napustiti. Prijatelja čija će pisma, ako ikad bude morao otići, nastaviti stizati, zauvijek.

književnost uživo 143

Ljiljana Pepeljuga i četiri zvjezdice Jelaska prožimamo se pogledima detektiramo mirisima a bilo bi lijepo dovršit kavu uz razgovor pa neću valjda ja prva dame to ne rade, to rade žene one znaju što hoće a ja sam mislila da nikada ne bih mogla odgovoriti nakanom na nakanu formalnost: prilaziš – Ne, ne smetate dapače... moja soba i tvoje ruke Pepeljuga se noćas ne mora vratiti kući do pol noći glačati, kuhati za sutra... u inat vremenu usklađujemo pokrete s otkucajima sata, grčevito stišćemo dan u šetnji uz more nećemo spominjati one kojih ovdje nema, pričamo o ovdje, o sada stalno mi se vraća stih Ma pusti nek’ traje a znaš li da jednom Yoko i Lennon tri dana nisu izlazili iz kreveta? ma neka nisu, i neka jesu ono što jesu ja dosada nisam, ali nećemo o tome grčevito stišćemo dan u šetnji uz obalu žena u moru, na stijeni, s pticom u ruci ne ona sa stijene u Amsterdamu, Mala sirena mi smo na Kvarneru

književnost uživo 144

i otkriveni, otkrivamo se sakriveni crnilom noći ponijeti ću ovaj mali, bijeli sapun što se jako pjeni a nema mirisa iako je hotel s četiri zvjezdice nije bitno, mirisat ću po tebi dok ne stanem pod tuš u svojoj kupaonici djeca su otraga glasna, pojačavam radio, dodajem gas Ma pusti nek’ traje – Zašto plačeš, mama?

– Ne, ne plačem, samo... još traje

Provansa Zatvori oči.

Spusti kapke, neka ti trepavice lagano dodiruju lice.

Baš kao modra polja, lavandinim cvijetom bremenita.

Zamisli Njega u polju suncokreta, s kistom u ruci: Zvjezdana, zvjezdana noć.

književnost uživo 145

Vršcima prstiju putuj po obrisima Avignona.

Udahni duboko.

Zaroni u azurne mirise vinskih cesta, sela smokava, maslinika.

Pa se spusti u Carmague, opasan vitkim bedrima Rhone.

Gdje bijele kobile, u divljem kasu, njišteći, crnu ždrjebad rađaju.

Od misli savij gnijezdo za ružičaste plamence sa staklenim nogama.

Zatvori oči i kreni na put, Putem lavande.

Da imaš o čemu sanjati kada zaklopiš ih zauvijek.

Ja nikamo ne putujem Spakirao si sumorne dane, isprazne razgovore, moje propuštene pozive i jednosatnim monologom o monotoniji zatvorio poglavlje zvano MI. I ja sam spakirala stvari; brdo odjeće koju neću stići obući, jer ne putujemo na toliko dana koliko ima krpica.

I uvijek pretjeram, a putujemo samo na par dana...

Ne, ne putujem ja, putuješ ti, sam.

Ovo je moj stan, moj život.

Ja ne moram, ne želim bezglavo pobjeći u nadi da ću bježeći od tebe, uspjeti pobjeći od sebe.

Morat ću se, znam, još neko vrijeme nositi s tvojim mirisima na ručnicima, s namrgođenom, praznom policom u kupaonici. nema više pjene za brijanje, osim one za depilaciju,

književnost uživo 146

losiona after shave...

Neću pobjeći sada.

Možda, tamo nekada, kada budem sigurna da je to baš taj let, jer vlakovi nisu više in; baš za tamo, kamo ja želim.

S mogućnosti da bi mi se tamo mogao dogoditi netko.

Flamenco gitana Pleši!

Gorućom strunom raspali plamen u grlu, nek’ potekne žitka lava ulicama.

Nek’ gore neba Andaluzije!

Iz memljivih spilja, iz grobnih tamnica, vapaj patnji seljaka bez sela, izgnanih duša.

Pleši!

Za zvjezdano nebo

Granade!

S kojeg raspolovljen maurskom sabljom nar se cijedi.

Pleši!

Pljesni rukama, zapali lomače, oči nek’ budu zbjegovima.

Lupi nogom!

Zaljuljaj temelje Cordobe!

Nek’ mjesec ti obgrli glatka koljena umirući na vratu gitare.

Kastanjetama isprati konkvistadore Seville!

Sanjaće tvoje kose neomirisane, Osvajajući svjetove nove.

Pleši Gitana!

Za krvava neba Andaluzije, uskrsnule iz vatre tvoje haljine!

književnost uživo 147

Marko Palimpsest Galić Osmeh je počivao u uglovima obraza, netremice ispraćajući reči sa usana oblikovanih godinama, prolaznicama. Kapi mirisne pripovetke ogrtale su vazduh, povlačeći za sobom nedorečenost, oporu u svojoj lepoti.

Naklonjen njenim umivenim dlanovima,č itao bih vreme, pesme i priče, petparačke i veličanstvene, palimpsestno skrivene u prstima, dugačkim. Poput samotnih oaza, dlanovi reči darivaše, bezmalo potocima hladne oštrine istinu iz mulja probudivši, golemu, nagu.

Drhtava, obeščašćena, nadirući ispod slojeva propovedanih prošlosti, neznana epopeja zaživela je našim telesima. Umela je da nasluti umetnost, sadržanu u srpovima mojih zenica, prinoseći ih nebesima, plodonosnim. Telom svojim služila je gospodarima kanvasa, poput prazne hartije, čežnjive u nameri da u devojačkim skutama reč zaigra, iznedrena, podarena. Bila je umetnost.

Prevlačio bih vršak pera, duž linija njene kože, ispisujući putovanja, odiseje u nepoznato, zaboravljeno vreme. Povremeno, usne bi iskrivila u grimasu, kako je mastiljava reka ponirala ka unutrašnjosti prozračne kože, kolajući plavim venama.

Izdanci opojne svetlosti nečujno su se pomaljali prozorskim oknima, kako je jutro krišom oduzelo parče dubokog plavetnila. Sećam se njenog mirisa, mirisa zrele lavande ogrnute tminom razigrane simfonije, raspletene u bujnost priče.

Vetar je prostorijom raznosio delove njene datosti, izlistavajući hartiju kroz neumorne pramenove severca. Bio je to nagoveštaj, još jedna priča, umetnost njenog bića.

Više od autora vidi na: http://writing.blogograd.org/

književnost uživo 148

Senka Astralna samoća Staniševski Ispričala sam mu san o dupinima koji me jure na motorima, a on je gledao u moje grudi i klimao glavom.

– Slažem se! – viknuo je kao da će riječi dobiti na značaju ukoliko ih čuju i slučajni prolaznici pod prozorom.

– Slažeš se da postoje dupini na motorima u nekom paralelnom svemiru?

– Da pobjegnemo i odjebemo sve ovo.

– Oh, dragi, kako si romantičan – pustim ton na liniju sarkazma koji mi inače oprašta.

Pogledao me tišinom. Pogled tišine je onaj koji pogodi kao indijanska strijela. Tišina, čovjekov najljući neprijatelj, agresivni emocionalni zlostavljač.

– Ne mogu pobjeći od sebe! Kako ću znati jesam li izgubila sebe dok sam tražila tebe? (Uvijek se izvučem na produhovljena sranja, ali ne i ovaj put.)

– Izgubila sebe? – histerično je hodao oko stola zatim podigao ruke kao da će na meni izvesti egzorcizam.

– Ove ruke su tu da te štite, ne da te slome! – zato je izašao na balkon i stao vikati. Da, vikati. (Škicnula sam prema van, na sreću samo jedan sredovječni starac je lagano išao prema trgu, nezabrinut ovom predstavom.)

– Dame i gospodo! Ona se izgubila! Gdje da te tražim? Pod stolom?! – stol je odgurnuo svom silom u stranu.

– Pod kaučom, možda? Jesi ti možda jebeni ključ od auta da se gubiš i tražiš? E pa ja sam te našao. Imaš vremena do večeras. Biraj. Ja ili dupin na motoru.

književnost uživo 149

Zalupio je vratima i trgnuo me iz šoka. Možda tišina i nije bila tako strašna kakvom se isprva činila.

Opet su mi kroz glavu prošli autodestruktivni okidači.

– Sigurno je do mene, kad ne znam da ljubim k’o što čitav svijet ljubiti zna.

Želje – Voljela bi da si možemo priuštiti onu kućicu uz uvalu.

– Voljela bih i ja da sam djevica.

– Stvarno?

– Ne. (Nakon kratkog razmišljanja.)

književnost uživo 150

Slavenka Frida ili O boli Drakulić Frida Diegu: – Oprosti mi, dragi moj, bila sam gruba prema tebi. Nepotrebno gruba i ogorčena. Ne želim takva otići, ali nemam više vremena ni za što drugo osim da te zamolim za oprost. Pogriješila sam u očekivanjima.

Očekivala sam od tebe više nego što itko može dati. S kojim pravom?

Zbog toga što sam i od sebe očekivala više? Zato što sam morala u životu tražiti više da bih dobila barem nešto? Jednostavna i sasvim očekivana opravdanja... A ipak, trebao mi je čitav život da shvatim kako svi ljudi nisu jednaki i kako čine samo ono što mogu, da daju samo koliko imaju – i da je to dragocjeno. Bila sam slijepo malo biće koje se očajnički borilo da preživi. I bojim se da u svojoj kratkovidnosti nisam vidjela ljude onakve kakvi jesu, nego kakvi bi trebali biti. I sebi i tebi nanijela sam nepotrebnu patnju. Da, sada vidim da sam od života očekivala više od patnje. Tvoja je ljubav, Maestro, trebala biti rješenje svih mojih problema. U ljubavi sam vidjela spas. Ljubav je bila moja religija. Čovjek valjda ima potrebu izmisliti nešto poput boga. Što je drugo moglo slijediti nego još veća patnja i još veće razočarenje. Jer spasa nema.

Na koncu konca, što je ljubav? Sad mi se čini da je to tek riječ za čitav niz osjećaja, od nježnosti do solidarnosti i strasti. Jer ne treba zaboraviti da je jezik neprecizan instrument, za razliku od slikarstva ili muzike. Ljubav je zajednički nazivnik, obična košara u koju čovjek trpa svašta. Svaštara dakle. (...)

I što je najgore, vjerovala sam čvrsto da imam pravo na tebe, na ljubav, na život. Ne, čovjek nema nikakva prava niti garancije, ni za što.

On postoji, koprca se, manje ili više je usamljen, i to je sve.

književnost uživo 151

Katarina ... i tako sam znao sjediti danima Galić ... i tako sam znao sjediti danima, nisu me doticali oni zvukovi nemira iz „nečije“ glave... glave, ne grla... bio sam sasvim sebičan u sopstvenoj suosjećajnosti. Ipak, rekao bih neiskvaren. Ona je ponekad prolazila, zapazio bih samo vjetar u njezinoj kosi i ništa više... Moram priznati da mi je ta kosa uvijek išla na živce, boreći se s njom imam osjećaj da sam izgubio pola života... ili je to samo bila spoznaja da je samo ona na njezinom tijelu bila živa, i odgovarala na moje pokušaje...

Istina volio bih još ponekad osjetiti je u večernjim satima, možda je zaustavim kad ponovno prođe, možda... ako prođe ...

književnost uživo 152

Mladen It ain’t over ‘till it’s over Vukšić Svejedno me pitaju što je s njom, gdje je, što radi, a ja samo odmahnem, spustim glavu i pokrijem oči. Onda me više ništa ne pitaju. Tako je bolje, nisam veliki talent za glumu.

Vidite, problem je da su njoj u jednom trenutku počele padati na pamet razne gluposti. Kako to više nije to, kako trebamo vidjeti svijeta, kako trebamo upoznati i druge ljude, kako ovo, kako ono... Pokušavao sam pričati o tome, ali ona ne želi. To je to, ona je odluku donijela, a ja kako hoću. – Kako to misliš kako ja hoću, a ti nećeš? Šta ja tu mogu sam?

– pitam je. Ne odgovara, odlazi u kupaonicu, čujem kako voda šušti i kako četkica grebe po zubima. Dok sam stajao usred sobe razmišljajući što sad, ona je otvorila vrata, izašla, ugasila svjetlo, skinula papuče, bacila traperice preko stolice, uvukla se u krevet, pokrila jorganom do nosa, okrenula na bok i zatvorila oči. Samo što nije rekla Haugh! – Ja sam rekla svoje. Ja sam otišao u kuhinju, zapalio jednu i gledao kroz prozor na mokru ulicu.

Malim prstom sam skinuo s jezika komadiće duhana i promislio: Još jedna glupa svađa oko ničega važnog. Kao slomljeni prst koji je krivo zarastao.

Nakon trećeg Waltera, dok je s radija svirala I Got You Babe, došlo mi je do mozga da svizac neće prekinuti zimu koja dolazi. Odem do vrata sobe i pogledam krevet. Ona spava. Da je sad probudim i kažem da je volim, ona bi mi rekla da to nije moje realno razmišljanje, da je to zato što mi je mjesec u raku. Trebam biti trezven i promisliti o uzrocima i posljedicama, a ne stalno bum-tras, što na umu to na drumu.

Dobro kad je tako. Sad ćemo vidjeti tko je u pravu. Nisam bez veze bio najbolji student na godini. Pogledam je, i dalje spava. Dežurna apoteka je na kraju ulice, oblačim cipele, uzimam novčanik i kišobran. Za par minuta se vraćam sa bijelo-zelenom kesicom sa par bočica i čistim zavojima.

književnost uživo 153

Tihomir Kada Đunđerović Kada prstom dotakneš njen vlažan jezik možeš čuti o čemu razmišlja.

Kada prisloniš uho na njen meki trbuh možeš nacrtati sve njezine snove.

Kada napišeš njene oči znaš da iako još uvijek nema krila može letjeti; ako samo dovoljno dugo gledaš u nebo. (iz zbirke „Psiho, ptice“)

književnost uživo 154

Smilja Kraj priče u sobi 205 Savin Ležala je u grudnjaku i gaćicama, spuštenih kapaka i osluškivala tiho brujanje velikih krila stropnog ventilatora. Nije htjela paliti klimu, njeni sinusi je nisu podnosili. Vrućina je bila gotovo tropska, nije pomoglo ni zamračivanje hotelske sobe, ni votka razblažena juiceom iz frižidera u sobnom baru.

A nisu pomagale ni zmije koje su gmizale njenom glavom. Čekala ga je već satima. Čekala ga je u stvari, kad zrelo razmisli, već godinama.

– E, pa, čekanju je došao kraj – izgovori naglas praznoj hotelskoj sobi.

Trgne je iznenadno zujanje mobitela na noćnom ormariću.

Pogleda ime na displeju.

– Hej, Romana, dušo, što je bilo?

Slušala je.

– Pa rekla sam ti već. Sutra se vraćam.... Ne, ne, ne mogu stići obavljati šoping. Romana, prestani! Dobro, dobro... Ne, ovdje pada kiša...

Ne govori mu to! Razgovarat ćemo o tome kad se vratim... Pusa!

Zaklopila je slušalicu mobitela i sjela na rub kreveta. Nekoliko trenutaka promatrala je svoja bosa stopala. Nisu to više bila stopala koja bi netko poželio ljubiti.

Ustane i priđe okruglom stoliću pored prozora, dohvati svoju Samsonite torbu, rastvori je i izvuče spis u žutoj fascikli.

Vrati se do kreveta, sjedne i raširi fasciklu po krevetu. Sve je ona profesionalno, tajnički posložila, cijeli spis: pozivi, zapisnici, rješenja, žalbe, računi, uplatnice, kronološki.

Spis je bio bomba. Tempirana bomba, koja će njemu eksplodirati u lice.

književnost uživo 155

Kapljica znoja joj se cijedila niz vrat i kliznula u brazdu između dojki.

Uzdahnula je i na trenutak se srdžba, koja ju je držala danima, raspline. Ramena joj se opuste, očaj se diže negdje iz sredine prsiju i čeličnim stiskom je stegne za vrat.

Danas je dvadeseta godišnjica Draganove pogibije. Neke se stvari nikad ne mijenjaju. Svaki bljesak sjećanja na njega, ma kako nasumičan bio, uvijek izazove pustoš u njoj.

Zapita se zna li on koji je danas dan? Sjeća li se još Dragana?

Prevali se na bok, noge joj ostanu visjeti preko ruba kreveta. Do nje je ležala žuta fascikla na kojoj je pisalo Predmet Zamlatica - 20.000 m².

*** Kucanje na vratima je prene. Nije imala pojma kad je zaspala.

Ogrne se tankim svilenim ogrtačem, brzo sklopi spis i gurne ga u torbu, povuče patentni otvarač i krene prema vratima.

– Da? – Ja sam, otvori!

Otvori vrata. Janko uđe pored nje, nagne se s namjerom da je poljubi u obraz, ali onda se predomisli, mahne rukom kao da nešto rastjeruje, odloži torbu na stol i sjedne na krevet.

– Ipak si uspio doći.

– Mogu ti reći da me koštalo truda i živaca! Ne znam čemu takva hirovitost? Što gori?

Nije mu ništa odgovorila, pripalila je cigaretu i sjela za stolić. Šutke

književnost uživo 156

ga je promatrala. Olabavio je kravatu, raskopčao dva dugmeta na košulji, izuo skupe kožne cipele i izvalio se na krevet, savivši ruke pod vrat.

– Kako je Natka?

– Nije dobro, sve teže se kreće. Bolest napreduje usprkos interferonu.

Znaš i sama, nema tu pomoći.

– Jadna Natka, jadna ja, sretan ti!

– Što ti to znači? – podigne se naglo u sjedeći položaj.

Tišina, otpuhne kolut dima iznad glave i isprati ga pogledom.

– Slušaj, razumni smo ljudi, nismo djeca. Čemu ovakvo ponašanje?

Svemu dođe kraj, pametna si ti, znaš to dobro. Uostalom, ti nikad nisi bila zaljubljena u mene, ponavljala si mi to godinama. I što sad? Nećemo valjda radit teatar oko toga?

Gledala ga je s ledenom mržnjom.

– Znaš li koji je danas dan?

– Koji je dan? Zašto? – uznemireno joj odvrati.

– Danas je dvadeset godina da je Dragan razbio lubanju na tvom brodu.

– Oh! Čekaj, čekaj... Da, stvarno. Ali, stani... kakav je to ton? Što želiš reći?

Ugasila je cigaretu u staklenoj pepeljari, ustala, došetala do kreveta i sjela. Gledala je Janka u oči i rekla: – Imam jedno pitanje za tebe. Mogu li dvoje dugogodišnjih ljubavnika, dvoje, takoreći, suučesnika u „zločinu“, iskreno, bez pretvaranja i laganja, razgovarati? Što misliš, mogu li?

Zjenice su mu se širile, izvukao je ruke ispod vrata, polako se pridigao, leđima naslonio na uzglavlje kreveta i tiho rekao:

književnost uživo 157

– Mogu pokušati.

Kimnula je glavom i nastavila: – Jedna me stvar zanima? Ali, molim te, iskreno. Jesi li ti mene volio?

Gledao ju je ravno u oči: – Znaš da jesam. Bezumno, beznadno, luđački, od prvog dana kad te Dragan doveo u „Kockicu“. Zašto? Ne znam odgovor. Već sam volio Natku, ali ono što sam osjetio kad sam tebe upoznao ne može se ni sa čim porediti. Tu groznicu, usijanje, bol, jedva preživiš. Valjda se zato tako rijetko događa. Najiskrenije.

Lagano je pomicala glavu lijevo-desno i smješkala se.

– Znači, ono lomljenje mog otpora, vrebanje, postavljanje zamki, razapinjanje mreža, to nije bio puki lovački nagon?

– Kako me to uopće možeš pitati? Tada je to bilo pitanje života i smrti, za mene.

*** Odnekud, kroz teški, užareni, popodnevni zrak doplovi u sobu zvuk glazbe. Slušali su opčinjeni, taj iznenadni, ritmični zvuk kubanskog bolera. Sklopila je kapke i spustila se leđima na vrelu plahtu, pustila je da je glazba ljuljuška, jedan kratki trenutak. Janko je ispružio ruku i vanjskom stranom prstiju prešao lagano po njenom ramenu. Šaptao je: – Mislim da je ono što me očaralo na tebi bila koža. Gledao sam te satima i pokušavao pronaći mrljicu na tvojoj koži, madež, ožiljak, pjegicu, bilo kakvu nesavršenost. Imala si mramornu kožu Berninijeve Daphne.

književnost uživo 158

Naglo se ispravila i ustala.

– Kažeš mi, ako te dobro razumijem, da je sve to bilo pitanje estetike? Mramorna koža? I gdje smo sad? Popucala koža od mramora i ispod nje se pojavila ljudska, naborana, pjegava. Kako nezgodno! Kako neestetski!

Bijesno je sijevala očima. Janko je zbunjeno uzdahnuo: – Ajde, lijepo mi reci, što ti u stvari hoćeš od mene? Kud vodi ovaj razgovor?

Naglo se ohladila i bez odgovora zaputila u kupaonicu. Nakon nekoliko minuta izišla je obučena u elegantnu bijelo-modru haljinu bez rukava. Izgledala je vrlo zgodno. Navukla je modre sandale koje je izvukla ispod kreveta, rukama skupila kosu u rep i učvrstila je zlatnom kopčom.

Dohvatila je svoju Samsonite torbu sa stola i rekla: – Ovo će potrajat. Ne želim ostati bez cigareta. Spustiti ću se do kavane. Možda popijem kavu. Ne želim da ideš sa mnom. Čekaj me ovdje.

Izišla je i zalupila vrata.

Janko je zamišljeno protrljao nos, popravio jastuk, okrenuo se na bok i sklopio oči.

– Strpljivo s ludom babom, vidjet ćemo što hoće – mrmljao je.

*** Jedva se suzdržala da ne prasne u smijeh. Kakav je ovo komedijaš?

Bijelo laneno odijelo, panama šešir, među zubima kubanska cigara. Ustao je od stola, podigao rukom šešir i poput Hidalga iz pikarskog romana, uz teatralan naklon, poželio joj Buenas tardes, señora.

književnost uživo 159

Lagano je kimnula glavom i produžila nekoliko stolova dalje.

Espresso joj nije popravio raspoloženje. Nervozno je pušila i iz torbe izvukla spis. Listala je uredno složene papire i prisjećala se tijeka događaja.

Janko nije nikad spadao u skupinu odvjetnika koji boluju od viška skrupula. Znao je on precizno odmjeriti kako ne postati ozloglašen, a ipak ugrabiti dobru priliku na rubu zakona.

Svjedočila je tome puno puta, osamnaest godina mu je bila tajnica.

Tajnica i ljubavnica, dobitna kombinacija.

Zatvori spis i vrati ga u torbu. Pogledom pređe po kavani. Hidalgo je čitao novine. Djevojka kratke plave kose gladila je rukom kutiju s violončelom i ispijala svoju ledenu vodu s mjehurićima. Starica u izblijedjeloj ljetnoj haljini, koja je nekad, možda u prošlom stoljeću, vrištala bojama, predano je vrhovima prstiju skupljala zamišljene mrvice po kavanskom stolu. Čovjeku za njenim stolom su se slijevali potočići znoja niz čelo i na jeftinoj sintetičkoj majici pravili krugove pod pazuhom.

Pogled na stari par je snuždi. Okrenula je glavu. Kroz kavansku arkadu vidio se isječak mora i trajekt za Supetar. Brod. Dragan.

*** – Probudi se! Hej! – zovne ga nestrpljivo. – Ovdje si s razlogom, a taj nije da se naspavaš!

– Mmmmrrrr.... – Janku se rasprsne mjehurić pljuvačke u kutu usana.

književnost uživo 160

Naglo sjedne i izgubljeno pogleda oko sebe.

Odbaulja u kupaonicu.

Veronika je najprije čula potmulo zujanje, a zatim ugledala upaljeni displej Jankovog mobitela. Brzo stavi naočale i pogleda ime na zaslonu.

Barbara. U tom trenutku Janko otvori vrata kupaonice. Zgrabi mobitel, okrzne je pogledom i vrati se u kupaonicu.

– Ma užasna sparina...znaš kako je ljeti na kontinentu...sad imamo pauzu, ali brzo nastavljamo raspravu... Ne, ne vjerujem, nećemo biti gotovi... Sutra, ja mislim ... Kupaš li se?... Ne, ne, tu ćemo staviti rukohvat duž cijele ograde... ma znaš kako to izgleda...drveni, naravno, glatki, poluzaobljeni... Taman za tvoju malu šaku, ljubavi... Volim te... Jedva čekam....

Mučnina joj se penjala iz želuca u grlo, učini joj se da će povratiti. Čula je kako cmače zrak i trenutak potom vratio se u sobu.

– Koji si ti kreten – reče s gađenjem. – Usput, je li Barbarin razvod završen? Jeste li uspješno sjebali smušenog doktora „profesora Baltazara“? Je li mu slatka Barbie otela stan ? Mislim, ne bi nikako bilo zgodno da joj ti kupuješ novi, zar ne?

Ispustio je težak uzdah, kao čovjek kome je svega dosta.

– Veronika, draga pri-ja-te-lji-ce, ne muči svoju mudru glavu trivijalnim pitanjima. Ti nemaš razloga biti nezadovoljna materijalnim ishodom našeg dugogodišnjeg partnerstva, je li tako? Romana i Rafael su završili fakultete uz pomoć barba Janka, stan si uspjela priskrbiti svojim radom u mom odvjetničkom uredu, a ja sam uvijek prema tebi bio galantan. Ovo je u stvari, da parafraziram dobrog starog Bogeyja, kraj jednog divnog prijateljstva. No hard feelings, može?

Pokušao ju je zagrliti.

književnost uživo 161

Krajnjim naporom se suzdržala da ne zaurla, izmakla se, a onda bezglasno zaplakala. Niz lice su se cijedile suze i probijale kanjone kroz skupi puder.

Janko je bio zatečen. Ruka mu je ostala podignuta u nedovršenom zagrljaju.

*** Prestala je plakati, nadlanicom obrisala slinavi nos, okrenula se prema njemu.

Pogledom je sjekla Janka poput laserskog noža.

– Prijateljica? Tebi? O ne, ne. Ti si jednom imao prijatelja koji je, vidi sretne okolnosti, poginuo nesretnim slučajem i čiju si izbezumljenu udovicu pretvorio u svoju besramnu sluškinju u poslu i u krevetu.

Ustala je, prišla stolu i iz torbe izvukla žutu fasciklu.

Janko je sad čekao, usredotočen.

– Vrijeme je da podvučemo crtu pod naš slučaj i rekapituliramo ga. Sjećaš se slučaja Zamlatica? Da ti osvježim pamćenje: dvadeset tisuća kvadrata neobrađene zemlje na Braču, koje si prijevarama, potkupljivanjem svjedoka, vještaka i sutkinje, oteo zakonitim nasljednicima u Argentini i preveo sebi u vlasništvo. Sjetio si se opljačkanih Jakšića iz Buenos Airesa, koje si proglasio mrtvima?

Netremice je piljio u žutu fasciklu.

– Što je to? Odakle ti to?

Smješkala se: – Ovo ti je fotokopija spisa Zamlatica, a original sam pospremila na sigurno.

književnost uživo 162

Pocrvenio je i stisnuo čeljust.

– Sad ćemo pregovarati. Za početak ćeš meni darovati tu zemlju ili ću ja spis dostaviti istražiteljima Uskoka. Moram ti pojasniti. Nikakva zemlja, ni bogatstvo ne mogu sprati prljavštinu s mene i mog života.

Nemam ja tih iluzija. Međutim. Tebe mogu od sada pa dok me bude volja držati za jaja. Tko zna, možda ovo bude moj jedini zahtjev. Možda mi se zgadi petljati se s tobom unedogled. Vidiš, ostavila sam ti tračak nade.

Shva... hrrrrrr....

Prije nego je završila rečenicu Janko je skočio na nju, zgrabio je rukama za vrat. Pali su oboje na pod. Ležao je na njoj i stezao je sve jače.

Hroptala je, tukla ga šakama, lamatala nogama i koprcala se. Lice joj se bojilo tamnom crveno-modrom nijansom, oči je razrogačila.

Bijesno i s mržnjom je siktao, daveći je: – Mene ćeš držat za jaja? Ubio sam Dragana da te se dokopam, a sad ću te se zauvijek riješiti! Čuješ li me, ja sam ga ubio!

Bilo je to zadnje što je čula prije nego se crnilo pred njom osulo malim zvjezdicama i potom zgasnulo.

U susjednoj sobi hotela Bellevue Hidalgo je zubima stezao kubu, uha prislonjenog uz zid.

književnost uživo 163

Marija Mater četnička Rakić Podne je. Rade Joškin i Šime Trkanov igraju na trešetu prid kućon. Žega je, sunce prži ka blesavo, nema živa stvora na moru. Vruće je za krepat.

– Jeben te glupa, lipo si me počešlja!

– A ne, tebe ću pitat.

Rade Joškin, sin ćoravog Joška, uvik viče kad govori. Puno lovi ribu, kopa u polju i sadi maslinu. Ima ženu Katu i dva sina, Joška i Vida. Radina žena Kate tiha je i skromna ženica, živi i diše za svog Radu. Kuva, čisti, pere, okopava vrt i sluša svog čovika. Mora jadna Kate tako, inače se Rade ljuti i viče da ga se zna čut do drugog mista. Zna je i pljunit u lice ako kanotijera i bile bičve za balun nisu na svom mistu.

Katino pravo ime je Slobodanka. U vrime rata pop iz crkve je prikrstija u Katu ono dok je gori nosila za Karitas. Katin ćaća Jovan Petrović je Srbin iz Beograda, a Katina mater Borka iz Sombora. Kate se udala mlada još za vrime bivše države kad je ljubav bila mukte, a svit ima morala. Rade je bija visok, mršav i s kućom na moru. Doselila se u Dalmaciju s tri kufera, dva kajmaka i najvećim očima na svitu.

Joke Joškin je fini gospodin, završija je velike škole i pobiga iz mista. Studira je medicinu u Zagrebu, zaljubija se i napravija dite doktorici. Spasilo se dite, ne mora svašta gledat’. Vid je mlađi sin, plav je, koštunjav s najlipšim plavim očima na Jadranu. Materino dite, nema na koga drugog bit’. Uvik lovi s ćaćom lignje, cili se trese kad ovaj drekne pa priko lipih očiju prođe tužna sjena.

– Na koga si tako smotan, krvi ti Isusove?!

Njegov ćaća uvik govori glasno, on ne zna za tišinu.

Dalmacija nije šta je nekad bila. Kuće su velike, malih kamenih kuća

književnost uživo 164

nema za likarije. Prid njima ne side nasmijane babe, a isprid njih ne igraju se dica. Sve manje skaču po poljima, draže im je sidit u kući. Pravih ljudi više nema, ostali su samo oni šta lupaju šakama da ih se čuje. Vinogradi su pusti, a vino je iz dućana. Slabo se čuje pisma i gitara, ljudi jedva spajaju kraj s krajem.

Malo misto ne ostavlja puno mašti. Sve se zna; svaka crna fleka s duše lako išeta iz kuće. Mištani žive skromno; love ribu, sade kumpir, pomidore, meso žvaču samo dvaput tjedno. Teška su vrimena došla, nema se. Prave ribe više nema, arbuna sve je manje, sami mačevi i papaline. Dica ne uče ka nekad. Šta će im škola kad je danas bez nje lakše do para, tako kažu. ´Ko je vidija danas učit.

Mali Vid do podne skače doli po moru, a popodne traži kumpanjone za lovit ribu s porta. Ima mali štap koji padne u more ka sikira u vodu. To je to, nima potribe za ičim drugim. Ulovi nekad koju ribicu pa mu se ćaća ruga.

– Aj kvragu, ti i ta tvoja ribica, ne bi ti ja s tim zube opra! Vid´ ga, Šime, s ovon ribicon priko mista.

– Aj pusti malog na miru.

More je ujutro ka lušija, oko pet popodne šuška od dice, turista i šušura. Dolaze turisti sa svih strana. Česi uvik nose sa sobom male frižidere, paštetu i pome. Naši ljudi kupe s grižnjon savjesti kukuruz za petnaest kuna. Prodaje mali Jure Trkanov svaki dan. Prvo puše triput snažno u zviždaljku. Moraš tako, mali, da čuju oni u moru.

Nema više šoldi ka nekad, sad su i gavuni s ribarnice skupi. Zna to bidna Kata pa se tare u polju, posli prodaje na banku isprid dućana.

Pošalje je Rade usrid podne, ona sidne isprid dućana gori ispod ceste i viče ka pomanitala.

književnost uživo 165

– Ajmo, mlade blitve, za deset kuna! Sad san je vadila iz zemlje!

Moreš furešte lipo zajebat, oni kilo blitve po zlato plaćaju. Nek’ plaćaju kad imaju. Blitva i gavuni, to je lip ručak. Prodaje Ivica Ljubičin ribu svaki dan kad mu noć dozvoli.

Dođe nekad Kata doma bez kune, ne proda ništa pa se stisne cila putem ka stara starica. Obisi usta, zaziva gospu i zastane uvik malo na pragu kuće. Proguta jad svoj, stisne joj se nešto u prsin i tek onda uvati za kvaku.

Dreka se čuje brzo, Rade je najžešći na pare. Ništa opet nije uspila, kučka nesposobna.

– Zašta te iman, odn’ja te đava k’o te meni da! Vidi se odakle si nikla, jebo ti bog mater da ti jebo!

– Nemoj, Rade, molin te.

Mali Vid uvik začepi uši, pokrije se po glavi i tiho jeca. Jadna moja mater, zašto joj to radi. Odluči da će ujutro s njom u polje pa isprid dućana, ali mu ćaća nikad ne da. Neka radi sama, tribaš dat ruke ćaći jer s maslinama uvik ima posla.

Jutro. Mare Curina i Luce Čokolića imaju uru ćakule na klupici prid dućanom. Do njih Kate s blitvom.

– Vid’ je kaka je, cila osušena ki prut.

– Kako neće jadna, šta radi od nje.

– Nema taj srama.

– Jučer je jadna kopala do podne, a onda prid dućan do tri.

– E, bit će mu skuvala ujutra.

– Dašta je jadna.

književnost uživo 166

– Kad god sam prošla kraj kuće, čula bi dernjavu.

– Ne znan kako im se da uvik ratovat.

Kraj njih se provuka mali Vid i doša materi. Brz je ka munja, mršav, a kad te pogleda onim lipim očima, sve muke zaboraviš. Poželiš odma zaplesat od sriće. Zna to njegova mater, presritna je dok ga gleda. U njegovin očima živi more, gospe mi.

– Mamo, neću danas s ćalom u polje.

– Majko isusova, nego di ćeš?

– Pomoć ću ti da donesemo koju kunu doma.

– Ajme meni, majko sveta, idi njemu, ne triba meni ništa.

– Neću, neće te više dirat dok san ja živ.

– Dite moje, molin te, idi ćaći u masline.

– Neću, bogami.

– Molin te.

Uzjapuri se jadna Kata, kolina joj klecaju, ruke mokre. Zna ona šta ga čeka pa se trese ki šiba. Mali Vid se cereka, obrazi mu se zarumenili od sriće, a plave oči materine sjaje se ka luster. Sritan je mali, neće ga ni’ko vikat do podne. Velika je to srića, daj dite materi.

– Aj uzmi ovu kašetu.

– Daj, majko.

– Složi u nj kapulu i pomidor.

– Evo. Ljudi prolaze isprid dućana, vire u kašete i pitaju za pare. Nudi mali lipo svima, fin je i ka rođeni trgovac. Prodaje svega, smješka se onim plavim očima i zamanta svakog ‘ko prođe. Sritan, nudi se, baca se s jedne

književnost uživo 167

strane na drugu, ispadaju mu kune i svako malo pogleda put matere.

Kupuju ljudi, vade pare, lipo povrće ravno iz polja. Šta ne bi kupili u maloga, vridan je i smišan za popizdit.

Raduje se Kata, ponosna je na nj ka da je iskopa suvoga zlata.

Pozdravljaju svit, mašu svima, bit će ćaća ponosan. Dat će mu njih dvoje sve kune, da bude sritan i pokazat će svima u selu. Mora svit vidit, kako će inače znat.

Oko dvi ure stiže Rade isprid dućana. Koraci su mu brzi, usta spuštena i obišen brk. Gleda prvo Katu pa svog sina. Promatra kratko, zaleti se put njih i zaustavi točno prid kašeton od tikvica.

– Jeba ti bog mater, mali, di si ti jutros?!

– Evo me, ćale, pomažen materi.

– Jesan ti reka da dođeš u polje, pička ti materina?

– Znan, ćale, ali vid’ kol’ko smo prodali.

– Ma dat ću ti ja šta si proda, đubre jedno neodgojeno kad ti zavrnen šijon!

Zaleti se bisni Rade, gurne dite put zida i opali mu plesku. Okrene se malom Vidu glava, a lipe oči napune suzama. Viče Kata, plače i zove upomoć. Ne čuje Rade, grebe malog po licu i psuje Gospu Sinjsku, sv.

Antu i sve svete ovoga svita.

– Ti ćeš mene ne poslušat, zapamtit ćeš me jednom zauvik!

– Nemoj, Rade, nemoj, molin te!

– Makni se, kučko prokleta, ti si za sve kriva!

– Udri mene, molin te, pusti mi dite.

Okrene se Rade put nje, pogleda je, pljune na pod i zakriči:

književnost uživo 168

– Jeben tebe i tvoju mater četničku!

Ode ćaća, ostavi dite na podu i mater jadnu da mu krv briše ispod nosa. Plače jadna Kata, kupi onu blitvu s poda i jeca: – Jesan ti rekla da ideš doma, dite moje!

– Nema veze, majko, skupit ću ja sve pa ćemo kući. Zaradili smo dobro, neće meni ništa bit’.

I zacakle mu se opet one lipe oči, digne se s poda i počne kupit.

Skupilo se ljudi okolo, prava predstava za gladnu masu. Vidile su sve Mare i Luce, stajale su tu cilo vrime. Mare Curina čak je jednom i oči pokrila da svašta ne gleda.

– Gospe draga, šta mu je skrivilo ovo bidno dite?!

– Rekla san ti ja, Mare moja, njihov rat neće završit nikad.

književnost uživo 169

Gordana Čarobnjak Manigoda On je znao da slika rečima.

Bilo je dovoljno da zatvori oči i osetila bi dodir sunčevih zraka dok bi drhtala mokra od kiše.

Znao je da se smeška zagonetno, da je obuhvati nevidljivim nitima i uvuče u dubinu svojih tajanstvenih očiju.

Zatim bi joj nežno dodirnuo rame i namignuo vragolasto.

On je bio nešto posebno.

Bio je njen čarobnjak.

A ona, šta je ona bila njemu?

Ona je njemu bila oslonac dok se pijan vraćao kući.

Intervju s Danielom RadoÄ?ajem

književnost uživo 172

Daniel Radočaj Povodom objavljivanja njegove nove knjige „Ponekad bih Razgovarala: MarinaVrđuka Beleš

k njoj odlazio biciklom“, razgovarali smo s pulskim piscem Danielom Radočajem.

Pjesnik ili prozaik?

Iz nekog sam se razloga oduvijek smatrao pjesnikom. Onda je ispalo da s prozom prolazim puno bolje, kad je riječ o objavljivanju po književnim časopisima. Zatim su uslijedile i nagrade: treća za kratku priču „Sasvim običan dan“ od 1318 prijavljenih (Ekran priče 02 - Zagreb), druga za priču „Ćevabdžinica“ na natječaju portala www.panonius. com, a svojom prozom uvršten sam i u zbornik „Deset najboljih autora na konkursu ReCreativa (Banja Luka). Nije mi bilo druge nego priznati poraz. Dakle, ipak – prozaik. Pored toga, na pjesničkim večerima, umjesto stihova, obično podvalim crticu. Iako mnogi autori crtičnu formu danas „prodaju“ pod poeziju, definicija crtice je jasna – najkraće prozno djelo.

Kako si počeo pisati, odnosno kako si shvatio da je to nešto što želiš ili moraš raditi?

Oduševljen određenim veličanstvenim književnim djelima, samo od sebe, nametnulo se pitanje: Mogu li ja to? Nakon gomile bačenih, pretežno lirskih, uradaka na kojima sam zapravo izbrusio rečenice i odredio svoj kakav-takav današnji stil pisanja, shvatio sam da, uz određeni uloženi trud – mogu. I tu je „stvar izmakla kontroli“ odnosno pisanje mi je postalo dio svakodnevnog života.

Ti si vrlo produktivan autor. Imaš puno materijala na lageru, a upravo si i objavio novu knjigu. Kako je protekla ta avantura?

Otprilike svake godine završim jedan rukopis. Mogao bih i više, no pisanje nije jedino čime se bavim, niti jedino čime se želim baviti. Knjiga „Ponekad bih odlazio k njoj biciklom“ trebala je izaći davnih dana, no obzirom na trenutačnu financijsku situaciju države,

književnost uživo 173

plan se malo izjalovio. Ipak, rukopis je naknadno zaintrigirao drugog nakladnika, Nikolu Đuretića iz Zagreba, koji je uz potporu Ministarstva kulture, u rujnu 2013. objavio ovu knjigu. Taj tekst 2010. godine na anonimnom natječaju Matice hrvatske – Osijek, pod radnim naslovom „Ona navodno ne prdi“ proglašen je jednim od pet najboljih pristiglih radova. Iste godine, isti tekst razlomljen u stihove, proglašen je i jednim od pet najboljih pristiglih radova na natječaj udruge Jutro poezije, u konkurenciji za pjesničku nagradu „Josip Sever“.

Koliko je teško baviti se pisanjem i održati se na sceni? Jesu li pisci/pjesnici mazohisti, imaju li neki poremećaj ličnosti?

Sve dok pisac piše ono o čemu želi pisati, ne bi mu to trebalo biti teško. Druga je stvar kad se mučiš zadanim temama zbog skromnog honorara ili po sistemu „vraćanja usluge“. Najvažnije je prodrijeti do čitatelja. Kad dolaziš iz male naklade onda to znači proći trnovit put.

Usprkos tome, mnogi su veliki nakladnici objavljivali loše autore, kao što su i mnogi mali objavljivali dobre. Bez obzira na to, konačan sud o „položenom ispitu“ ipak donosi isključivo čitatelj.

Mislim da pisci, kao društvena skupina, nemaju ništa veći prosjek poremećaja ličnosti od liječnika, političara, bankovnih činovnika, policajaca ili doktora znanosti, itd. Zapravo, poremećaj ličnosti teško se može vezivati za „poziv“, odnosno zanimanje – on dolazi iz nekih sasvim drugih, dubljih i konfliktnijih uzročno-posljedičnih dimenzija. Usprkos tome, pisci jesu mazohisti. Naročito ako uzmemo u obzir omjer uloženog truda spram financijske (ne)isplativosti.

književnost uživo 174

Kad bi morao izabrati svoj najbolji rad, koji bi to bio i zašto?

Teško bih to mogao učiniti sa stopostotnom sigurnošću, kao što ne bih mogao ni odrediti koji je najljepši dan bio u mome životu. Proživio sam mnogo lijepih dana a svaki od njih bio je po nečemu poseban. Na takav način doživljavam i svoje priče, pjesme… Isto tako, dešavalo se i to da su tekstovi u koje sam polagao najmanje nade najbolje prolazili na književnim natječajima ili kod publike, i obratno.

Voliš li javne nastupe i čitanje svojih materijala?

Javni nastupi i pisanje dvije su potpuno različite stvari. To objašnjava zašto su određeni izvrsni pisci užasni interpretatori vlastitih djela. Više ni sam ne znam koliko čitanja imam za sobom, ali ni u jednom nisam uživao ni približno kao u samom pisanju. Ipak, prošla su vremena kada je autoru bio dovoljan komad papira i pisaća mašina; autor je danas najčešće i marketinški stručnjak i komercijalist i distributer. I toga sam, zapravo, u potpunosti svjestan.

Aktivan si na društvenim mrežama. Koliko je važno da pisac bude dostupan svoj publici i imaš li fanove koji te opsjedaju?

Društvene mreže dobar su marketinški medij, a pored toga, besplatan. Nije nužno da autor bude dostupan čitateljima, da se bavi „odnosima s javnošću“. Iako, tu njegovu „dobru volju“ publika će znati prepoznati i „nagraditi“. U Hrvatskoj, kao relativno maloj zemlji, ta bi praksa mogla i biti donekle provediva, ali zamislite kada bi Sue Townsend odgovarala na upite i pohvale svim obožavateljima Adriana Molea, ni tisuću godina ne bi joj bilo dovoljno. Za sada me nitko ne opsjeda, barem ne zbog onoga što sam napisao.

književnost uživo 175

Sve dok pisac piše ono o čemu želi pisati, ne bi mu to trebalo biti teško. Druga je stvar kad se mučiš zadanim temama zbog skromnog honorara ili po sistemu „vraćanja usluge“.

Najvažnije je prodrijeti do čitatelja. Kad dolaziš iz male naklade onda to znači proći trnovit put. Usprkos tome, mnogi su veliki nakladnici objavljivali loše autore, kao što su i mnogi mali objavljivali dobre. Bez obzira na to, konačan sud o „položenom ispitu“ ipak donosi isključivo čitatelj.

Nešto mnogo DIMite po birtijama, parkovima i inim mjestima diljem Istre...

Društvo mladih pjesnika „Dim“ iz Pule oformljeno je krajem ljeta 2007. od strane tadašnjih studenata Dražena Kiralja i aktualnog predsjednika Bruna Brešca. Primarni cilj društva bio je izvući ljude iz mračnih sobičaka u kojima samozatajno pišu stihove i suočiti ih s publikom. Od tada društvo, koje je u fazi transformacije u istoimenu udrugu, broji jedanaest stalnih članova koji svoju poeziju predstavljaju kroz dvije tradicionalne manifestacije: 1. Dimljenje po birtijama (zimi, nekoliko puta godišnje), i 2. Dimljenje po parkovima (ljeti, nekoliko puta godišnje).

Osim stalnih članova, kroz Dimljenja su se predstavljali mnogi mladi pjesnici ali i afirmirani gosti. Usudio bih se reći da je Društvo mladih pjesnika Dim možda i jedino društvo koje je otvorilo sva svoja vrata ljubiteljima stihova, od potpunih amatera do afirmiranih autora, a unatoč tome, propuha nema.

Što smatraš svojim najvećim uspjehom u književnoj karijeri?

Zapravo bih tu izdvojio nekoliko meni važnih sitnica. Npr. kad se netko od čitatelja potrudi pronaći moj kontakt da bi mi osobno uputio pohvalu i podršku. Zatim svaki primjerak prodane knjige pruža mi iznimno zadovoljstvo. A još veće kad ljudi koji su već kupili moju prvu knjigu, naruče, drugu, treću… To mi je dovoljno veliki dokaz da ono što radim ne odlazi nepovratno u vjetar. Besmislene su izjave pojedinih autora da pišu za sebe a ne zbog drugih. Da je doista tako, pisali bi dnevnik a ne objavljivali knjige. Književnost je zapravo cjelina koju sačinjavaju isključivo: tekst, pisac i čitatelj.

književnost uživo 176

Društvene mreže dobar su marketinški medij, a pored toga, besplatan. Nije nužno da autor bude dostupan čitateljima, da se bavi „odnosima s javnošću“. Iako, tu njegovu „dobru volju“ publika će znati prepoznati i „nagraditi“. U Hrvatskoj, kao relativno maloj zemlji, ta bi praksa mogla i biti donekle provediva, ali zamislite kada bi Sue Townsend odgovarala na upite i pohvale svim obožavateljima Adriana Molea, ni tisuću godina ne bi joj bilo dovoljno. Za sada me nitko ne opsjeda, barem ne zbog onoga što sam napisao.

Planovi za budućnost?

Za početak objaviti dva potpuno dovršena crtična rukopisa.

Planiram se za promjenu ponovno prebaciti s crtica na pisanje malo dužih formi, stilski nešto kao u knjizi koju sam 2011. objavio u nakladi riječkog ZIGO-a za udrugu Katapult „Velika smeđa fleka“. Možda i kakav romančić. Kupiti novi štap i pronaći vremena za pecanje. Otpilit ljude koji uzaludno troše moje vrijeme i posvetiti se sebi. Složit Rubikovu kocku…

foto: Melinda Kostelac

knji탑evnost u탑ivo 177

foto: Jasna Ĺ urina

Još i provociraš

književnost uživo 180

Olivera Olja Jebale nas ovolike riječi Petrović Ako te budu pitali za mene nemoj ništa da kažeš, mogu sama (ili Jebale nas ovolike reči kada u sebi ćutimo najvaznije stvari) Kako si blesav u tim žutim , baš si smešan.

A što kuvaš špagete tako kasno,mogli smo da večeramo salatu ili nešto drugo.

Ne, ne, volim, samo kažem. Žene tako vole da govore razne beznačajne stvari pa ta njihova sklonost nekad dobije oblik smisla za humor.

Mada šta god da izgovore one to ozbiljno misle.

Jeste, šta se smeješ? Žene misle, naravno. Više nego što možeš da pretpostaviš.

O svemu, i ja tako nekad ... I o tebi sam mislila... Kada bi stvarno, ali ozbiljno, bar pet dana proveo na nekom kampovanju postao bi drugačiji... Mislim da bi. Zato što ovde nedostaje slobode, mnogo je ograničenja, putokaza...Onih glupih znakova „stop“ zbog kojih možeš da zakasniš kada kreneš da uradiš neku veliku stvar.

Na kampovanju možeš da budeš potpuno svoj, da se prevrćeš u vreći za spavanje po celu noć, da spavaš na zemlji dok miriše borovina... Da se sakrivaš od kiše ispod velikih grana, možeš da vrištiš i pevaš, a da te niko

književnost uživo 181

ne vidi koliko si lud.

I meni se sviđa... Ja bih mogla vidiš sada da vrištim.

Naravno da neću samo kažem da bih lako da oslobodim glas. U svakom vrisku imaš hiljade reči. Ko ume da čuje i pročita vrisak taj razume i glad i bol. I može postati tako mnogo srećan.

Jesi, vidim da si srećan, jasno je da umeš zato i mislim da bi odlazak na kampovanje imao smisla.

Obriši odmah, da se ne zapeče. Samo stavi tu, ja ću oprati sve posle.

A što me snimaš?

Nisam slatka, lažeš.

Nisam, ja nikada nisam bila slatka.

Nisam skroz.

Valjda ja bolje znam.

Neću da se izujem,volim te crvene čizme.

Ne sviđaju ti se?

Ja sam zaljubljena u tu izbledelu kožu od sunca.

književnost uživo 182

A i stopala mi izgledaju manja, ako obratiš pažnju, a broj četrdeset, izgledaju kao da je trideset i osam.

Dodaj malo bosiljka, malo samo, uhvati prstom kao kad hvataš trzalicu, tako se sprema.

Osećam, vidim.

Neću da znaš, nije važno.

Davno je to bilo, prošlo je sa odlaskom u bioskope.

Odlazim, ali ne tako često.

Naravno da se sećam, imala sam pet godina, možda par meseci manje.

Sa ćaletom.

Neću da ti kažem šta sam gledala, smejaćeš se.

Neću.

Ne, ta narandzasta i plava činija su super.

Jao, ko će sve to pojesti?

Ne mogu toliko, samo ću da probam. Dobro.

književnost uživo 183

Kad si kupio cveće?

Predivno, hvala.

Ako te poljubim to bi moglo da znači zato neću.

I pogled znači.

Ti sve vidiš.

Ne bojim se samo mislim da ne bi trebalo.

Bolje da jedemo.

Baš si se potrudio.

Neću da plešem i ovako smo u riziku da postanemo bliski.

Sada sam gladna.

Dobro lažem. Eto tako, laže mi se.

Prija, ne kažem.

Ako te poljubim, šta ćemo sutra?

Važno je, svako sutra je važno.

književnost uživo 184

Razumem, ali i ovako je lepo.

Ne mora da bude savršeno da bi bilo lepo.

Meni pola čaše.

Kasnije, posle večere.

Ne volim da pričam dok jedem.

Mogu malo.

Divno miriše.

Jeste, mogao bi da otvoriš restoran.

Ko ne voli Bitlse?

Znam te godine sam rođena.

I ja tako mislim.

Ne verujem ti, sad ti lažeš.

Ako te budu pitali za mene nemoj ništa da kažeš, mogu sama.

To ti samo mene tako vidiš.

književnost uživo 185

Samo utisak.

Rekla sam ti da je bilo davno, tada me nisi poznavao.

Nije interesantno.

Sećam se, ali pamtim samo lice, izraz na njemu.

Možda bih, nisam sigurna.

Molim?

Da, to je ta noć...

Ne znam šta da kažem...

Molim te ćuti.

Prestani o tome da govoriš.

Pocrveneću, ćuti...

Pa drhtim, tako...

Ugasi svetlo.

Smanji muziku.

književnost uživo 186

Ugasi kameru. Želim.

* * * “Well, you call me your baby When you’re holding my hand, But the way that you hurt me I just don’t understand.

Well, you say that you need me Like an ocean needs sand, But the way you deceive me I just don’t understand.

Well, you know that I love you More than anyone can, But a one-sided love I just don’t understand.

Well, you know that I love you More than anyone can, But a one-sided love I just don’t understand.

Well, you call me your baby When you’re holding my hand, Oh, how you can hurt me I just don’t understand.”

književnost uživo 187

Ružica Proslava godišnjice mature Gašperov Vidit će me opet, kako da ne! Može ih bit sram. Jesam li ja kriva šta je vino bilo loše, a oni dosadni ka proliv? Uvatili se nabrajat ko šta ima. I žene i dicu i vikendice i stanove. Sve osim ljubavnica. Pitaju mene da di san ja. A di ću bit? Slobodna ka tica. Ne, ne , nije meni potriba prat tuđe mudante i kuvat ka za manovala. Ne dam ja nikome moju slobodu, a to šta se rugaju sa mnom može in bit na čast. Odma me urtalo, ali nisan dala gušta. Pravila san se ka da je sve u redu. Čak san i konverzirala. Sve po propisima.

Ipak, iman osjećaj da na večeri nisam zablistala. Prva greška je bila ta šta san sila između tri majke. Sva njihova dica su bila izuzetna i iznimno nadarena. Muževi su im bili izuzetno iznimni. Poslovi ludilo.

Sidila sam tu sat vrimena bez da sam progovorila rič.

Tiho sam se ustala i otišla do Zlate. Zlata je u školi uvik sidila sama i malo je pričala. Nisam znala kako bi počela. Poučena pričom od maloprije, mislila sam da ne mogu promašit ako je pitam za obitelj. Ona će počet litaniju, a ja ću samo klimati. Kao odgovor na moje pitanje, Zlata je neobuzdano počela plakat. Bila je jedinica. Majka i otac su joj umrli lani od raka pluća. Pasa joj je u veljači prigazija auto.

Kad je Zlata prestala plakat, otišla sam malo do muških. Nekako mi je sa muškima uvik bilo lakše nać zajednički jezik. Međutim, večeras s njima nisam mogla nać nikakav jezik. Pričali su ko ima boljega i većega.

Kako se u auta uopće ne razumin, nisam mogla sudjelovati u razgovoru.

Možda je i bolje tako. Barem mi nitko nije plaka na ramenu.

Otišla san onda do našeg razrednika. S njim je već više od sat vrimena pričala Janja, a ta Janja zna bit dosadna ka ćimavica. U sve se razumi. Profesor je filozof. Nije njemu do Janjinih gluposti. Povest ću malo razgovor o bitku. To bi ga moglo razgalit. I da znate da je. Doduše,

književnost uživo 188

malo smo podmazali bočicom vina. Da ste samo vidili kako je klizilo. I razgovor. I vino. I da neko nije pustija Mišu, tu bi večeri bija kraj.

Ja san vam luda za Mišom. Kad on ispruži ruku, a na prstu ona kapula od prstena, ko ne bi poludija. Još dok je bija mlađi, pa raskopča košulju, a ispod ljubavni tapetić. Srce bi mi se kidalo šta me nisu tili pustit na binu. Zato san se večeras naplatila. Bilo je malo nezgodno popet se na sidalicu, ali čim sam se dočepala stola, bila san u elementu. Ljudi moji, šta je vrcalo ispod mojih nogu. Kad je poletila čaša crnoga na Vesninu veštu, bilo mi je ka da mi je ko da miljun kuna. Krava jedna, ona će meni da joj je žaj šta neman dice i muža. Bome, baš bi volila vidit kako će tome svome mužu objasnit odakle joj vino po vešti.

A jesan bila kraljica! Muški se skupili, molili me da siđen, da će me odvest kući. Nećete! Ne! Ka da ne znan kako bi oni mene vodili kući.

Nisan ja laka ženska neka se nisan nikad udavala.

Žena koju nikada nisam upoznala Kuća je smrdjela po lizolu. Ležala sam u krevetu. Čekala kada će doći don Ante, a zatim se okrenuti i vratiti neobavljena posla.

Priču o šjor Dani sam slušala svake godine oko Božića. Pred vrata bi polio lizol i, opravdavajući se zaraznom bolešću u obitelji, izbjegao blagoslov kuće. Dugo nisam shvaćala kako se to šjor Dane usudio živjeti u neblagoslovljenoj kući, ali sam bila uvjerena da su lizol i bolest bili u jako bliskoj vezi s izostankom blagoslova.

Sada se to događalo i nama. No, nije bio Božić. Proljeće je rascvjetalo stabla i otvorilo prozore. Svima osim meni. Bila sam bolesna.

Zapravo bolesna. Imala sam šarlah.

književnost uživo 189

Pohodio me doktor Pivalica. Smijala sam se imenu Pivalica, ali kada se pojavio onako ogroman, glave obasute crnim uvojcima, ništa mi više nije bilo smiješno. Dok je injekciju okretao prema svjetlu i provjeravao je li u njoj ostao još koji mjehurić zraka, meni se zacrnilo pred očima. Krikovi su izletjeli iz mog malog, ali moćnog grla. Ništa me nije moglo smiriti. Ni podmićivanja, ni obećanja, pa čak ni prijetnje. Tek je vađenje čarobne kutije privremeno odagnalo crne misli.

Držali su je u ormaru iza posteljine i vadili samo u slučaju krajnje nužde. Mala kutija od dječjih cipela . Bez poklopca. Napola prazna. Znala je biti nagrada ili sredstvo za ucjenjivanje u hitnim situacijama. Situacije su bile kada bih, čim bi mi pala temperatura, htjela izaći iz kreveta.

Najdraža od svih slika mi je bila slika mamine prijateljice Vinke koja je davno otišla u Argentinu. Imala je i moja mama jednu divnu sliku što ju je izradila foto Sonja. Foto Sonja je, nikad posve razjašnjenim postupcima, znala učiniti da ljudima, pogotovo ženama, nestanu podočnjaci, obrve, o brčićima da i ne govorimo.

Moja mama nije imala brčiće, ali je imala podočnjake koji su na slici nestali, a i obrve su joj bile lijepo začešljane. Držala je glavu zabačenu onako kako je nikad nismo vidjeli u stvarnom životu. Izgledala je poput filmske dive. Na moju žalost nije bila ni sjena svojoj prijateljici Vinki.

Vinka nije zabacila glavu. Stajala je u sivom kostimiću i gledala u onoga tko je fotografira. Meni najljepše na toj slici je bila ulica koja se sa svojim ogromnim zgradama gubila u daljini. Široka ulica. Najšira koju sam ikad vidjela. Zvala se avenija i u mojoj mašti predstavljala daleki divni svijet u kojem uvijek sja sunce, nema bolesti, a automobilima se voziš gdje god poželiš. Kroz našu bi ulicu prošla oko tri sata jedna crna limuzina. I to bi bilo sve do sutradan u tri. Zbog toga mi se avenija puna automobila činila poput izmaštanog mjesta.

književnost uživo 190

Mamine priče su još više raspirile moje snove. Govorila je o ujaku koji se u Argentini, navodno, toliko obogatio na šećernoj trsci da je imao svoju tvornicu. Sanjala sam kako vreća šećera stiže preko mora u naš dom. Možda je čak pošalje i po Vinki kad jednog dana dođe posjetiti stari kraj.

Jednom sam je zamišljala kao glumicu. Drugi je put bila supruga vlasnika tvornice. Čudne sam priče u sebi ispredala. Svaka je bila puna svjetla, velikih bijelih kuća i avenija. Ne ulica, nego baš avenija. Vinka me vodila njima, a ljudi su joj se javljali, pozdravljali je, pitali čija ti je to mala. Živjeti u Argentini i hodati u sivom kostimiću avenijama može značiti samo jedno. Postigla je uspjeh.

Prije nekoliko godina sam joj, nekim čudnim slučajem, upoznala brata. Pitala sam ga za Vinku. Nije se udavala. Radila je kao kućna pomoćnica u nimalo bogatim kućama. Umrla je mlada.

Više od autorice čitajte na: http://valentino.blog.hr/

književnost uživo 191

Barba Franko Odjebi sportaša, bejbi Bušić Iz zbirke pjesama „Ostani noćas doma“, DADAnti, Split 2012.

Odjebi sportaša, bejbi.

Nije da nas i među umjetnicima nema mrcina i u kondiciji.

I mi te možemo stisnut, pritisnut, nagnječit, izbiti ti dah iz prsiju, ... putenih tvojih prsiju.

Ali nije u tome bit.

Zar želiš biti „žena majka Hrvatica“?!

Sportaš ti ne može priuštiti orgazam u glavi, simbiozu intelektualnog i emocionalnog puknuća.

Nikada nećeš doživjeti boje bez pera, bez kista, bez nastupa.

A tebi to treba.

Prekvalitetna si za ljepuškastog Sport Billyja. kojeg pokušavaš pretvoriti u nešto što on nije.

Ne može te čovjek pratiti, a mučno je gledati sportaša koji šepa.

književnost uživo 192

Boba Za dodatno otežat situaciju Đuderija Za dodatno otežat situaciju sad još imam i burnu ovulaciju.

Dobila san dva, (dva!) prištića na licu; divljaju hormoni, bacit ću se niz liticu.

Prija mi kaže da je gledala onu Oprah koja opet kaže – Sa tim hormonima se nije zezat, treba se zdravo hranit i puno se kretat.

Radit na sebi, voljeti se jako, inače upadneš u depru.

Pazi kako hodaš upast ćeš u depru, ko u otvorenu šahtu.

Oprah kaže – To su te godine, manjak nekih terona, nekih testo i neka petljancija estrogena.

Kaže: – Treba to uzimat oralno.

To se zove NADOMJESTAK, a ja ne osjećam da mi išta fali.

Jedino imam ta dva prokleta prištića viška.

Ne sa Visa, nego viška.

Kvare mi look i podrivaju samopouzdanje.

Od očaja ću završit na neku Zepter prezentaciju da zaboravin ovulaciju; da zaboravin da je Oprah rekla da su to te godine koje najavljuju

književnost uživo 193

koje najavljuju (bogamu, kako to reć’, a ne izazvat stravu?)

Koje najavljuju odjavu.

*** Čudan je osjećaj umišat se među dicu na zidićima Matejuške znajući da ta dica biće nikad nisu čula za duhove grada koji im svitle nad glavama prirušeni u zvizde.

Sjaj u tami U mraku tvoj smijeh svijetli i pali krijesnice od kojih se moja koža sjaji.

književnost uživo 194

Asja Pjesma buduće pacijentice seksi psihijatru Bakić Dragi Š. iz Tuzle, Liječit ćeš me ovo ljeto jer eto, mislim da su plave frčke tvoje djevojke pod kotačima moga golfa ful kul.

književnost uživo 195

Željko Kad-tad će netko poludjeti od sreće Funda Iz zbirke „Gdje je danas Jadranka Kosor” Sumrak je.

U sobi svijetle samo Esmeraldine oči i njena noćna svjetiljka, Ikein model na televiziji.

Ja se, evo, jebem već pet minuta s novim kurcem što sam dobila od Vesne, također sretno razvedene žene zlatnih godina. Što više guram, više me peče i pička i savjest.

To će me otjerati ginekologu ili psihologu.

Jedan će mi vjerojatno reći da se manje jebem, drugi da samo nastavim.

Najbolje da odem k Vesni.

Pit ćemo kavu, pušiti, psovati, malo sliniti, poslije se jako, jako smijati.

Bar jedan susjed će moliti Boga za nas, lude.

Ako on nešto učini, OK. Ako ne, sljedeći put ćemo se još jače smijati.

Kad-tad netko će poludjeti od sreće.

književnost uživo 196

Sava Izguglaj mi djetinjstvo Radulović Računari, te šarene kutije plaćene na rate, propušteno djetinjstvo neće da vam vrate.

Jer bezbroj zabavnih sati u jednom danu, vi ćete zalud željeti gledajući ih na ekranu.

Svako naše malo djelo za vas je danas strano, ne shvatate da život propuštate lagano.

Jer ko nije bio čarobnjak i pravio od otpada lijek, taj ne može reći da je proživio vijek.

Ko na rijeci nije učio da pliva, taj ne zna kako izgleda ona divna modrica siva.

A nije se najeo tetkinih kolača i pita i ko nije čuo hiljade priča vezanih za Dražu i Tita.

Ko nije žmurio, a brojao lažno ne zna šta je tad djetetu bilo važno.

Ko nije gutao crtaće ko supu, ko nije u blatu za klikere pravio rupu.

Onaj ko nije pravio Sneška, mora da je neka budala teška.

Ko nije gledao Čaplina i italijanske kanale, sigurno mu takvi trenuci fale.

Ko nije imao neki skroz auto stari, taj ni za ove nove marke ne mari.

Ko nije kartao i duhove zvao, taj ništa o životu nije znao.

Igrao kvizove a čekao ljeto, da sa malim rođacima opet ponove sve to.

Ko se u djetinjstvu nije najeo čokolada, odmah neka zna da neće nikada.

Ko sa jafe biskvit nije skidao med, više nikad ni neće doći na red.

književnost uživo 197

Kome par metara drva nijesu bili brod i svaki drugar iz ulice isto kao rod; ko nije zadirkivao po nekoga strica, taj neće umjeti ispričati vica.

Ko nikad nije napisao pismo, džabe Jejl jer nikada ne može imati istu draž najljepše napisan mejl.

Ko se nije nikad sa simpatijom pobio, taj ni zaljubljen nikad nije bio.

Ko nije imao babu ili đeda, ni priča čuo, niti išta gleda.

Ko nije naučio biciklo voziti bez pada, ko se najeo krompira bez imalo rada; ko nije igrao fota i pio litre vode, koga nije praćka pogađala, taj ne zna šta bode.

Ko nije išao u lov, igrao se rata, ko nije bar jednom isklepao brata; Ko nije jeo garave palačinke, i ko nije došao do majkine šminke; ko nije zaspivao uz priče i bajke, slušajući topao glas majke; ko nije mrzio kajganu i juhu, taj nije bio u našem duhu.

Ko nije krišom srknuo rakiju il’ vino, tome nije moglo biti fino.

Ko jednom nije batine dobio na pravo, vjerujte, nije nimalo zdravo.

Ko u djetinjstvu nije stekao jarane, nije ni proživio kvalitetno sve te dane.

I još milion fora bilo bi da se slože, al’ to ni jedan Google izguglati ne može.

književnost uživo 198

Ivan Zimski vjernik Zrinušić Neka im automobili, neka im vikendice i šetnje Dubrovnikom.

Neka im muževi dezerteri, žene katolkinje i djeca poluidioti; neka im kupljene diplome i maslinovo ulje.

Sunce će možda pričekati, ali sat nije prorok niti je dan spasitelj.

Gospodin Šokac i drug Makarov spavaju u ladicama, a mačke se pomno uređuju oko peći; monolit zebnje strši iz mene kao tvrdo, dopola istisnuto govno.

To je sve.

književnost uživo 199

Jure Gastarbajter Marko Radić Zvono budilice trgnulo ga iz sna. Četiri su sata. Mora se ustati i put Stuttgarta. Ane je već bila budna. Pomiješani osjećaji od sinoćnjeg mamurluka s kumom Ivanom u seoskoj gostionici i brzinske bračne obveze za rastanak. Golo toplo tijelo njegove žene privijalo uz njega.

Pogled, topli dah i njene nabrekle grudi molile su za još jedno sjedinjenje.

Rukom je mazila njegov smežurani alat pokušavajući ga vratiti iz mrtvih.

– Hajde, mišiću, probudi se, šta će moja maca bez tebe!? – tepala mu je Ane češkajući mu jaja. Ali tu nije bilo pomoći, sinoćnji pelinkovac je učinio svoje.

Ni Ane nije više ona stidljiva Ane iz crkvenog zbora i ugledne fratarske kuće. Na božićnoj misi sedam godina prije svidio mu se njen glas i stas. Smeđokosa ljepotica očiju boje mora na pragu dvadesete spustila je pogled dok ju je izazovno gledao. Nije ga zaboravila kad je sutradan uvečer došao na sijelo u njenu kuću.

Znala je tko je on, dvadesetsedmogodišnji Marko Bilić iz trećeg sela.

Osjetio je u njenim očima radost zbog njegova dolaska. Osjetio je i nemir i nelagodu kod njenog oca i majke. A i imali su razloga.

Nadaleko se prenijela priča seoskih gastarbajtera o njegovim ljubavnim avanturama u Njemačkoj. Istina, bilo je tu dosta dodano, ali i propušteno.

A što je mogao Marko Bilić kad je sudbina tako htjela?

Dvadesetogodišnji Imoćanin s odsluženom vojskom, diplomom splitske tehničke škole i posuđenih dvjesto deutschmaraka u džepu na štutgarskom Banhofu hladnog ožujskog jutra 1970.

U vlaku punom polupijanih zemljaka preko puta njega sjedila je izazovna crnka Svetlana Petrović, njegova vršnjakinja i medicinska sestra iz Beograda. Već godinu radi u Birghospital, gradskoj bolnici u

književnost uživo 200

Stuttgartu. Od Zagreba do Stuttgarta gotovo joj ispovjedio svoj život.

Umjesto na baušteli u gradiću Leonbergu našao se u njenom stančiću u krugu bolnice. Poslije kave i toplih berlina iskusna Beograđanka uvela ga u svijet ljubavi. Tri dana poduke kasnije mu se činila najljepšim što mu se u životu dogodilo. Na kraju mu je priznala da je zaručena za petnaestak godina starijeg njemačkog doktora koji mu nije do koljena ni u zgodnosti, ni seksu, a bogme ni pameti jer ga je ono sinoć držeći pod ruku prodala za „lieben kozine aus Jugoslawien“.

– Ali meine liebe Marko, lieben ist lieben, Doktor ist Doktor! – pragmatično je zaključila.

Ali nije ga zaboravila. Tjedan dana kasnije njen Doktor je za „lieben kozina aus Jugoslawien“ našao lagodan posao hausmajstora u bolnici „Saint Ana“. Dobio je na korištenje jeftin jednosoban stančić u blizini bolnice u kome su stanovali djelatnici samci, točnije uglavnom medicinske sestre i mlade liječnice. Taj mu stančić gotovo i nije trebao.

Otišla je iz njegova života, ali ga preporučila kolegicama konkurentske bolnice. Poslije lagodnog rada za dobru plaću bačen je na milost i nemilost mladim sestrama i doktoricama odraslim na parolama hipi pokreta i slobodne ljubavi. Nije se imao kome žaliti i prihvatio je to kao prst sudbine .

Tu i tamo svratio bi nedjeljom na popodnevnu hrvatsku misu u Konigstrasse, izbjegavajući emigrantske tribune i udbaške agente.

Lagano ispijajući Stuttgarterbier slušao je žalopojke zemljaka o teškim bauštelskim danima i spavaonicama u vagonima. Znao je da bi mu zavidjeli, pa se žalio kako je i njemu teško.

Sve bi bilo dobro da ga nije u akciji uhvatio neki Srbijanac kako mu pegla vjerenicu medicinku kad se ranije vratio u stan. Vijest se proširila među Jugašima u kojoj je svatko dodao ponešto da je došlo dotle „da

književnost uživo 201

jednu j..., a druga mu puši“. Naravno istovremeno. Postao je nacionalni heroj među hrvatskim gastarbajterima. Hrvatinama je bilo drago te 1971. i hrvatskog proljeća vidjeti bar jednog srpskog rogonju. Što se njega ticalo, njemu je svaki dan bio proljeće, a zgodnoj maci nije brojao krvna zrnca. Sve ostalo je legenda koja je došla do rodnog kraja. Na Božić 1971. rođeni ćaća je sina jedinca izbacio iz kuće dok je majka čupala kosu. Naravno, ne zbog Srbijanke i pada hrvatskog proljeća već što je „razvratni sin ukaljao ugled poštene kršćanske obitelji Bilić“.

Mlad i lud istog dana sjeo je na vlak u Splitu i vratio u svoj njemački stan. I krenuo u nove pobjede. Sestre i doktorice su se svojski trudile i izvukle ga iz depresije.

Na pravoslavni Badnjak u siječnju 1972. poslije dežurstva dok se pripremao za uobičajeni maraton zazvonio je telefon. Poznati glas s druge strane žice sada Frau Svetlane Schneider: – Marko dragi, Svetlana je. Želela bi te videti.

Nije mogao riječi prozboriti. Nije je vidio ni čuo dvije godine.

– Ne ljutiš se valjda na mene zbog Savke i Tripala. Keve mi, ja nemam ništa s tim. Ja volim Hrvate, ja volim tebe Marko. Mogu li doći kod tebe za jedan čas na pet minuta? – molila je umiljato.

Pristao je naravno.

K vragu Savka i Tripalo, Svetlana je zakon! – pomislio je u sebi tražeći miroljubivo rješenje između dva zavađena bratska naroda.

Mirenje nije trajalo pet minuta nego tri dana iz kojih Frau Schneider izišla rasčečerena. Herr Doktor Klaus Schneider bio je tada na nekom važnom kongresu u američkom Houstonu.

Devet mjeseci kasnije rođen je mali Jadran Schneider koji igrom slučaja ima koviljavu kosu kao i Marko Bilić. Nikad nije mogao razumjeti zašto mu je dala ime Jadran kad se Jadransko more ne vidi ni iz

književnost uživo 202

Imotskoga, ni Beograda, a bogme još manje iz Stuttgarta. Ili možda tata Schneider ludo obožava naše more. Nakon godina mozganja zaključio ju je inspirirala slika Splita na zidu sobe u kojem je začet njen sin. Sliku mu je poklonio njegov splitski prijatelj pitur Branko Šerić Panta koji se predstavljao kao vladar svih boja, a naročito sive. Na slici su splitskom rivom šetali magarci, a prozori palače prema moru širom otvoreni.

Sretnu obitelj vidi ponekad u nedjeljnoj šetnji Slossplatzom. Svetlana misli da je Marko slijep, a on se pravi lud. Mali priča njemački i srpski.

Jedino za čim Marko žali je što Jadran vjerojatno nikad neće pjevati gangu.

Prošla su tri Božića da nije bio u domovini. Pismima je pokušavao izgladiti odnos s ocem. Majka je zajedno sa sestrama uspjela nagovoriti ćaću da mu oprosti. Obitelj se, kako i priliči pravim kršćanima, izmirila.

Otac mu je dao zemljište za kuću na ulazu u selo.

Marko je uštedio lijepe novce i sagradio najljepšu kuću u selu. U seksu više nije nalazio ono zadovoljstvo. Želio je naći normalnu seosku djevojku i oženiti se. Svoje seksualne aktivnosti sveo je na minimum. Tek toliko da ne zaboravi.

Na božićnoj misi godinu poslije u seoskoj crkvi srce mu je zaigralo kad je ugledao Anu Matić. Kad je sutradan navečer na sijelu u njenoj kući vidio namrgođene njene roditelje, znao je da će biti teško. Zato je poveo naoružanog zeta Antišu jakog na jeziku, a još vještijeg na oružju. Sama njegova pojava otvorila je prostora u kući punoj momaka. Radost na Aninu licu davala je nadu.

Roditelji su je odvraćali od švapskog kurvara Bilića. Marko je i dalje dolazio, a potajice bi se sastajali i kod ovaca. Na kraju su se dogovorili da umaknu. Jedne subotnje večeri sa zetom Antišom, prijateljem Ivanom i dvojicom rođaka došli su po Anu koja ih je čekala blizu kuće s torbom

književnost uživo 203

na leđima. Kad su se odmakli dovoljno od sela, Antiša je bacio nekoliko dinamita i zapucao iz puške i pištolja. Aninu ocu sve je bilo jasno. Za Uskrs su se vjenčali. Kum mu je bio najbolji prijatelj iz djetinjstva, Ivan Bilić.

Sramežljivu Anu uveo je u svijet seksa iskustvom vještog ljubavnika.

Tri tjedna poslije morao se vratiti na rad u Njemačku. Klonio se žena i prihvatio rada. Prekovremene sate je pretvarao u slobodne dane kako bi češće išao svojoj dragoj. Dobili su kćer kojoj su dali ime Iva po njegovoj majci, a dvije godine kasnije sina Franu koji nosi djedovo ime.

Zavolio je Anu svim srcem, a osjećao je da i ona voli njega. Iva ima šest, a Frane četiri godine.

Sinoć je s kumom Ivanom, starim momkom i „drkadžijom“ kako ga je od milja zvao, zapio u seoskoj birtiji. Jutros mu se ni uz Anino milovanje nije digao i stid ga je. Dok se oblačio vidio je Anino nezadovoljstvo. Šutke je pio kavu. Tu i tamo Ane bi preko volje spomenula: – Nemoj zaboravit pasoš, nemoj novčanik, znaš da se nesritno vraćat! Poljubio je Ivu i Franu koji su u svojoj sobi spavali. – Čuvaj se, moj Marko! – zajecala je Ane dok ga grlila i ljubila na rastanku. Upalio je svoj Mercedes, zatvorio vrata i zasvirao uplakanoj Ani koja je drhtala na snijegu.

Vidio je upaljeno svjetlo na kući kuma Ivana pa još dvaput zasvirao.

Smrznuti snijeg osjećao je pod gumama. Muka mu je bila od svega.

Najradije bi se vratio. Polako je vozio makadamom prema glavnoj cesti.

Odjednom ga počelo zanositi. Osjećao se bespomoćnim. Sletio je s ceste u pola metra dubok Tilov dočić. Počeo je psovati. Izišao je iz auta

književnost uživo 204

i zagazio u snijeg do koljena. Autu nije bilo ništa, ali izvući će ga moći jedino s konjima. S naučenom njemačkom smirenošću uzeo je torbicu iz auta i krenuo kući. Škripalo je pod cipelama. Kad se približavao svojoj kući, ugledao je upaljeno svjetlo u svojoj spavaćoj sobi.

– Biće jadna Ane još plače! – pomislio je u sebi.

Lagano se približavao prozoru. Iz sobe se čula lagana škripa kreveta. Kroz škure se jasno vidjelo kako Ane zanosno jaši na nekome jezikom ližući gornju usnu. Zacrnilo mu se pred očima. Muškarac joj je gnječio dojke, a onda se uzdigao hvatajući ustima njene bradavice.

Rukama joj je stiskao guzove.

– Kum Ivan! – prepoznao ga je.

Pokušao se smiriti, ali sada njemački „langsam“ nije pomagao.

Sada mu je mali Frane sličio na kuma Ivana. Od te pomisli stresao se.

Vanjska vrata nisu bila zaključana. Sjekira na trupini se ponudila sama od sebe. Kameni geni povrijeđenog dinarskog mužjaka energično su otvorili vrata sobe. Ljubavnici su skočili iz kreveta. Žena je kriknula – Ajme meni!“ Kum Ivan se tresao. Njegov bojovnik je tužno pao.

Divlji Marko sa zamahnutom sjekirom u ruci krenuo je prema njima.

Bespomoćni Ivan instinktivno je digao ruku i drhtavim glasom progovorio: – Kume, ja svratijo na kavu...

književnost uživo 205

Luka E, moj čovječe Murina Sjedi Pero jedan dan doma i gleda kako mu se polica na zidu olabavila, samo što nije pala.

– Trebalo bi ovo popraviti – ispuhne dim i palcem stisne presavinutu cigaretu u pepeljaru.

Skupi Pero alata što ima po doma i krene popravljati policu.

– Trebat će nova rupa u zidu – češe se Pero po glavi. – A meni crknula bušilica prošli mjesec. Jebem ti život, uvijek je tako. A nemam ni blizu para za kupit novu.

Stoji tako Pero na sred dnevnog boravka i gleda u policu. Pali cigaretu za cigaretom i češe se naizmjence po glavi i po jajima.

– Ima Stanko novu bušilicu, mogao bi ga pitati da mi posudi – pripali još jednu u nizu.

– Ali zajeban je Stanko, ne bi je on meni posudio. Ponudio bi se da mi on to napravi pa bi ga morao slušati cijelo popodne o tome kako je on bio u ratu i ostale pizdarije. I najvjerojatnije bi mi pojeo sve što imam u frižideru. Ne dolazi u obzir! – govorio si je Pero.

– Ima i Dule onu staru bušilicu. Bila bi dobra za to. Mogao bi njega pitati, on je i tako prelijen da se ponudi za išta – sjeo je Pero i natočio si čašu pive.

– On bi mi posudio, to je sigurno. Ja njemu uvijek posudim stvari.

Osim bicikle koju me pitao neki dan. Kurac! Ako mi posudi bušilicu, ja ću njemu morati biciklu. To ne dolazi u obzir. Prošli put se toliko nacugao da se zabio u ogradu i cijelu boju mi sastrugao sa bicikle. I šta onda? Ako ja njemu ne dam biciklu, neće ni on meni bušilicu. Jeb’o ga ja škrtog, u pičku materinu, odmah se iživciram – pali Pero još jednu cigaretu i otvara drugu pivu.

književnost uživo 206

– A treba mi bušilica, ne mogu bez nje. Stanko ne dolazi u obzir, znači morat će to biti Dule. Ali ne mogu mu biciklu dati, tko zna u kakvom stanju bi je dobio natrag. Moram nešto smislit...

Popušio je naš Pero kutiju cigareta, popio par pivi, lupio šakom o stol i ustao se.

– Jebo mu ja psa i mater, idem do njega pa gdje puklo! Dolazi do Duletovih ulaznih vrata i pozvoni. Vrata se otvaraju.

– Ej, Pero, što ima?

– Što ima? Još i provociraš?

– Što se desilo?

– Desilo se to da jebem mater i tebi i bušilici i bicikli. Istovremeno!

– okrenuo se i otišao.

Dule je još par sekundi ostao i gledao Peri u leđa, a potom zatvorio vrata.

– Jebala ga bušilica, da ga jebala bušilica – promrmljao je Pero na odlasku.

foto: Ana Marija Vizintin

foto: Ana Marija Vizintin

Tamo i ovdje istovremeno

književnost uživo 210

Moris Sjediti na Balkanu Mateljan na zapadu na fotelji između fijakera i fjake na istoku na šamlici između šarma i šljivika u sredini u beskraju behara.

Više od autora na: http://mostlysubtractive.blogspot.com/

književnost uživo 211

Stefan Bologna rossa Ralchev Ponekad kad čovjek sleti u Bolognu, deset godina kasnije, manje je crvena, više smeđa, ali lijepa na isti način; jer zna ona tebe kako ti nju znaš samo malo je vrućija.

Ljubavi stare navijaju crveno ljeto navija za smeđe.

Ne moraš pišat nakon 5 piva, 8 sati u 40 stupnjeva.

književnost uživo 212

Utrnulo Dolje U Utrnulom Dolju muškarci bulje u koz... slaninu!

Bilo je to jednog kasnog ljeta, dani su postajali kraći, a komarci okrutniji.

Utrnulo Dolje spremalo se za još jednu jesen ispunjenu mirisom grožđa i jabuka, još koju nesreću s kombajnom i koju eksploziju kotla za pečenje rakije.

Vili Rašljar i Mate Utvara bili su u birtiji na inventuri prošlogodišnje zalihe prepečenice i sada su zagrljeni glavinjali po seoskom putu. Vili je pridonosio općem disbalansu nepravilnim rukovanjem štapom za hodanje, držeći ga u ruci kojom je pokušavao obuhvatiti Matina ramena i uspješno se vrhom istog lupao u čelo. Mate se drao iz petnih žila, pokušavajući pogoditi intonaciju one slavne o vuku koji je tegleću životinju nagonio na dvorišnu ogradu, ali intonacija je vrišteći pobjegla u šumu i drhtureći se skrila u paprat uz potok.

Na drugoj strani sela, Vibor Veleš sjedio je na tavanu i buljio u slaninu. Baterijska lampa stala se gasiti, jer je nakon četiri sata osvjetljavanja svinjskog mesa postajala očajna. Veleš je bio frustriran.

Njegova nakana da projicira ljubav prema slanini kako bi ona prije sazrela, ni nakon četiri sata nije davala rezultate.

– Ja te volim slanino! – uzviknu. – Volim te! Volim te! Volim te!

Slanina je mirovala i šutjela k’o pizda.

Slavko Prapec vs. Vibor Veleš Više na: https://www.facebook.com/UtrnuloDolje?ref=tn_tnmn

književnost uživo 213

Boris Homo duboko zanjurit Kazija Krijancuzo va sebe stišnjeni nonići na jogu španjulet potežu.

Ima u njih force, još ki put lakat fundaću od kafa odmirit; karijole pune smiha same se voze, štelike odvajkada mučeć suze cide; nikakov likar med njimi.

Potle pivičine je prošapjal kako je spoznal da se more lokat i fumat, ma da je za zdravje dobro mučat.

popa, soldata, policijota; svih onih ki se neš velo drže.

Dušu će mi po hartah rastezat, zdolun pečat udrit.

Zasprav ne moren zdurat.

Va smih prasnen saki put koliko god me rastezali.

Oli oni nisu nikada va životu poskriveć kožicu od svojega maloga natezali?

***

Raščini kose večeras, beleca, ni va jubavi griha.

Ki će nas šparat va vrimenu; Novih puntinići, friških grobići.

Raščini kose večeras, beleca, ni va jubavi griha.

Pravo mi budi: kusan posajeno, sve va meri čagod slatkoga.

Ki mi je kriv ča ne moren zdurat smih sakrit, lica od kamika,

***

književnost uživo 214

Va brave ćemo stavit svi kračuni platit ćemo noćas i tuji računi.

Nima tu griha nikakovoga, samo smiha morebit od anđelići, kada bi se sada fermali.

Raščini kose večeras, beleca.

Homo duboko zanjorit biseri od škojak med morski pasi krast.

Od amfore ti je duša i tilo, a jutra ćemo se pričinjat kako da med nami.

*** Svoju sliku mi je uklesal va možjani maljik brižni.

Lica črljenega kako pavijan odzada, drhteće usne, da neka vrag nosi i mene i moje pisme zarad takovih.

Pieta je va staklu kako da san mu ja kriv ča je zakasnil rodit se

za bartolomejsku noć.

Ufa se da more salamunov prsten kupit, špagu ćapat, na moju korablju se ukrcat, jubavi mi dešvat na trsatskimi skalinimi.

Jedino va sutonu samo moren sigur bit da me takovi neće fermat.

*** Kadi se je sada zgubil taj konobar, da ga za gut ćapan!

Takov račun od života mi pod nos hitit!

Sramota, ki će to platit? Ča ja?

Zgoren prije nego nagoren, maloga i veloga medvida zoven za svidoci, buru ča je pod njimi žvižjala, mačine na bajami od škovac punih libri. Ča ja da san toliko polokal i pofumal, Toliko ženskih duš va plač nagnal?

književnost uživo 215

Duše dežgracijane, ka na saku bedastoću suzu tira; ni vrag da san sve to za morebit par lumini pasal.

Kadi je već taj konobar da mučeć platin račun i sejedno, da ga na kraju gol kako od matere rojen z guštun za gut ćapan.

*** Krijancuzo va sebe stišnjeni nonići na jogu španjulet potežu.

Ima u njih force, još ki put lakat fundaću od kafa odmirit; karijole pune smiha same se voze; štelike odvajkada mučeć suze cide.

Nikakov likar med njimi potle pivičine je prošapjal kako je spoznal da se more lokat i fumat,

ma da je za zdravje dobro mučat.

*** Neće krupa nego na dozrijeni trs; librimi mobiljan kamaru pržuna života kainajuć kako pasić okolo vruće kaše; nedajuć da mi cerot na čunku zalipe životić kako rogi va vrići.

Na otplatu san dobil lipi posal za od muke se važgat, znat za onih ki jeni drugima krv cicaju.

Gorin od lipote ne videć da plavan va fonji litrat na ki još samo okvir fali klast.

Vrime ko je prišlo od ki zna kadi; na svu gurlu kroz prsti teče.

Pod pojatun zkriveni anđelići ljubavi va sopele pušu, na tanko i debelo čekajuć da fini karba babic i cimitiri.

književnost uživo 216

Dinko Amaranta Telećan Amaranta Ti – ružosnena mnogorijeka gromoživa travotkana morelična srpobrida suncosilna oblozračna srcosita vodopisna šumocrna lomnostruka krošnjokišna ognjokrila stjenosiva staklokršna zlatopusna voćonosna listošumna grudoslasna – nemoja Ti si kao dan proveden u voćnjaku prije plodova.

književnost uživo 217

Željko Saturday Jovović Sto Na stolu uspavan zeleni bokal do njega jedan evro jedna kugla od stakla jedan zeleni limunko školjkice s velike ulcinjske plaže neki zelenkasti pijesak kupljen kod Kineza album s fotografijama papirne maramice kisela voda Knjaz Miloš račun od struje za posljednji mjesec i brdo nekih drugih računa...

Adapter za mobilni telefon dva mobilna telefona Nokia i Samsung dva suva lista City magazin i jedan papir na kom je ispisano: budi dobar ne budi tužan pozitivno razmišljaj štedi sve je nesigurno ne pij lijekove kao bombone kreativno razmišljaj i dođi brzo da te zagrlim...

A sto je naizgled mali? Zaista...

Ili imam problem sa sagledavanjem

književnost uživo 218

Leo Sličnosti Berišić Evo nas u jednom paru hlača.

Zvijeri u diskretnosti, bez srama.

Tupim noževima izbjeljujemo zube, Gledamo jedno zrcalo, drugo i peto; čudimo se što smo isti.

književnost uživo 219

Silvija Živu su me zakopali Šesto Lavor ispod vlažnih knjiga: cijede se slova, cijede, kapaju zarezi, dvotočke, uskličnici, upitnici...

Riječi u tihoj povorci, kap po kap skupljam.

Operem kosu mješavinom kaljuže i stranca; privežem životinjsku farmu u konjski rep.

Živu su me zakopali Grebem po mramoru koji je izvana gladak, iznutra kvrgav.

Dobro je, dobro što mi nokti i dalje rastu.

Nastavim li ovim tempom bit će prekrasni.

*** ponekad se pitam što ja tu radim dim

*** Čupala sam kosu vikala sam si – Čuj, ti jedno zavedeno biće, vrati se! zaboravih otkud sam došla, ni mrvice na putu trag i početak zakovan nitnama tupih osjeta.

književnost uživo 220

Zagrizoh naranču, paklenu ljutu utvaru dok joj se duša cijedila niz moje obraze nestajala kap po kap.

Uvukla sam se u stražarsku kućicu propustivši okorjele zločince ne i koru naranče, kroz nju, kapalo je, teklo, teklo na lijevo više, zemlja se opasno zaljuljala vikala sam si – Biraj, biraj, biraj, možeš! mir tri su puta u životu biram četvrti, curim kroz njega ostavljam tragove koje ne prepoznajem muž žena ranjenik slavit ćemo tečno mir i brzojav će stizati polako mir

*** stvarajući se kao paralelni krugovi filmski svjetovi nagrđujemo podlogu prije ili kasnijemo oljuštit ćemo se oljuštit ćeš se

književnost uživo 221

nečujan dodir s tlom dalekim bili smo, bit ćemo između krađe zraka

*** Pokraj mog uzglavlja crna je roda čistila perje.

Koliko si puta sanjala da letiš? – pitala me.

Nijednom. – odgovorila sam.

Lažeš, lažeš! – vikala je i progutala me poput aspirina.

Razbor je zapeo u grlu, silno sam se smjestila u podnožju.

Ispljunula me pred vrata Filozofskog fakulteta.

Mokrih traperica i napola provarene bluze čekala sam da se nešto dogodi.

Tako već tisuću godina.

*** Petak dvijetisućeitreće. Sličan dan. Prolazila. Stala. Na prozoru hrvatskeakademijeznanostiiumjetnosti teglica ajvara. Zaboravljena preko vikenda. Grb od maćuhica na južnoj strani Zrinjevca. Biste velikana na restauraciji.

književnost uživo 222

Adem Bilješka Garić Na proplanku iznad zgrade muzeja Grada, leže oni koji su ustali u prošlosti bez Čovjeka.

Osunčana voda ispod mosta.

Gomile onih u svakodnevnim odjelima prelaze sa jedne na drugu obalu zastajkujući, razmjenjujući po neku riječ, ono svakodnevno „Šta ima“ i „Kako si“.

Jedni trče, drugi posustaju pred odlazećim tramvajem.

Treći stoje daleki, naslonjeni na bijelu ogradu.

Desetak njih ne obazirući se na rijeku čavrljaju o koječemu: - o zdanju što se izvilo kroz vrijeme, - o pucnju koji ne zaobilazi čitanke (jednu, drugu i treću), - o Eugenu Savojskom,

- o ožiljcima na licima okolnih zgrada, - o prolomu oblaka i pljuštanju granata, - o parkovima bačenim u pećnice, - o plamenim jezicima na krovovima kuća, - o budnom oku na Trebeviću, - o četveronošcima na ulicama...

A možda se samo raspituju o noćnom životu, o dobrim restoranima, o ćevapima i pubovima s jeftinom pivom...

Bilo kako bilo, ništa od navedenog ne mogu izuzeti.

književnost uživo 223

Predrag Intersonetni vijenac: Prvi intersonet Lucić Kad ti mozak sporo radi, a tekst traži sila viša, riješeni su tvoji jadi uhvati se malog miša.

Prigodni se sonet traži, zlopatiš se cijelo jutro, svoje jade mišu kaži uštekaj se u kompjutro.

književnost uživo 224

Danja Međurječje Gašpar Đokić Međurječje

i poprskalo dio neba u koje sam se sjutrila.

Odavno sjedim

Dok sam čekala

objeručke zagrljena sobom

ono sve ili ništa

između redova vansagledive šutnje, u vrutku sebe tražeći, jedva dotičući posljednji otkucaj zaboravljenog zvona u magli

Sasvim dovoljno za

kao notu očaja sebe iz dijela

neuručeni izdisaj

Čajkovskog za orkestar i čelo

iz pera zatečene ptice

(za svanuće neobičan odraz

i zvižduk nebesa

bezvučnog zapisa iz prapočetka.

u rijetko endemična jutra kad te nisam prepoznavala,

Eto vidiš,

kroz zavjesu od ozona.

uopće nije bilo teško koliko si se bojao.

Nad mojim licem

Braneći istinu najiskrenije

prozirni zrak

prinosio si sebe.)

među riječima

...

kao ponizni znak

Kroz tišinu platna

kako sve to svijetlo

mojim očima

pamtim još.

se prelijevajući.

(Rekla sam ti.)

Sunce je zapalilo obale

književnost uživo 225

Kada se ja ne dosađujem Ubijam jutro energijom budilnika; tri četvrtine sata stalo u termos-bocu, instant glazba dopire iz šalica.

Rasprostrem se kao novina u pedesetčetiri kvadrata da me zidovi čitaju, a ja vodim uobičajene monologe; sama sebi radim interview dok palim lampice jednu po jednu u glavi.

(Svaka treća se razbije o tjeme, rasprsne komete u mislima.)

Orkestrira komšijska svađa dok dovoze kruh pekari i mljekađije psuju državu zbog niske cijene otkupa nabrusit ću strpljenje otvarajući prozore da nakupim zrake tako potrebne svježe tišine u mirisu ohlađene glave i dogorjelih prstiju od cigarete kašljucam a nova se već pripaljuje misao koja me danas podiže je nebo plavog pogleda i jedan bip zvon mobitela umjesto Iglesiasovog Ring my bells u glavi zvoni na uzbunu ponedjeljak obaveze, obaveze, obaveze svima date

književnost uživo 226

samo meni se nigdje ne žuri stići ma stić ću ja u letu od sobe do sobe kao od sebe do sebe uvijek mogu pronaći izgovor za loš dan, zagoren ručak u vrijeme ezana i crkvenih zvona Ring my bells zamahom nadrasta suzu ispuštenu onako usput razmišljajući kako se volimo mojih pedesetčetiri kvadrata i ja u spavaćoj sobi na bračnom krevetu poslije ću ugasiti računar isprazniti pepeljaru spustiti roletne i odmotavati film u glavi progutati par stihova i zaliti dobrom glazbom Ring my bells šaputat ću ti na interfon kako sam pala s nogu mrtva umorna i kako se ja zapravo nikad ne dosađujem dok ti ne pozvoniš na vrata Ring my bells

Nadrastanje Pitaš me tamo stanujem li još uvijek

književnost uživo 227

uz pogledom oblikovane lončanice svjetla koje poprimiše davno oblik zemaljskih očiju.

Razočarat ću te.

Obnevidjela, više ne zalijevam cvijeće; otkada je nebo oprašilo korov na obje srcem ugašene hemisfere.

Studija o bolu Postoji grad bez trga u koji nikad ne odlazimo ako nismo zarubljeni tišinom.

Naoružani samo mrakom u očima ponor nosimo i sliku gubilišta, goluba bez kljuna zaleglog na grani masline;

u njemu sva jutra nose miris pepela sagorenog uz zvuk neumoljivog.

književnost uživo 228

Dejan Kako nestaje pesma Đorđević Kako nestaje pesma (iz ciklusa „Moj grad“) Senke i snovi sasušeni mozgovi pogledaš levo, desno i sve ti je jasno.

Moj grad lebdi čisti sramotu u vazduhu.

Ako postaneš čovek i dobiješ ruke i noge i počneš da misliš možda uspeš da preskočiš

Iz ciklusa „I ja volim Mariju“ Smrt je naoblačila nebo, Marija, oko nas kiša i zakasnela ljubav a kako bi nam bilo lepo da nije ovih izbora ovih poraza i omraza da nije naših i njihovih.

Prelazim blede granice snova nema te više u molitvama umornog snevača.

Ne znam šta ću biti vojnik ili ljubavnik.

Veliki ljubavnici su i veliki gubitnici; ne znaju šta znači voleti do njihovih visina.

Kasno je, Marija, u naš grad dolaze stranci i odnose ljubav.

Vreme je da se molimo za potomke.

književnost uživo 229

Irena Bonaca Grubišić-Čabo Daleko more smirenja širi veliko oko, a moj pogled tone duboko u zaštitnički veo plaveti.

književnost uživo 230

Libi Peršinović Levi

Slika jednog jutra Razuzdana rijeka para zemlju suhu, jalovu.

Tijelo žene napaja se rosom mladom pri svitanju dana.

Urlici strasti valovima prijete; polegnuta trava pod nogama kosca; zlatna mreža u rukama talasa; prasak svijetla prelomi se ispod mosta što razdvaja.

Prasak svijetla oboji se zemljom, ženom, rukama.

Razuzdana rijeka koritom se valja; žena jutru ljubav daje jutro ženu obljubljuje.

književnost uživo 231

Ivan Torpedovana turpituda mojoj ženi Tomić Mister via Nadrealistička skupina Pola mačke Po ceo božji dan Izvlačim male i velike fioke Iz tvog tela.

Ne znam šta tražim Ali znam da je tu Među drangulijama Koje prevrćem rukama Kao taloge mnogih poplava Riznice raznih pohoda Arhive ludnica iz Prošlog veka Smetlišta gde ispod krša Možda svetli Sićušna atomska pečurka Ili kolonija Raznobojnih očnih jabučica U balavom gnezdu od Slepljenih pogleda.

Napipavam krajeve Vunenih lavirinata I razvlačim ih kao klupčad Kosture odojčadi Pterodaktila Što škrguću kao satare U roletnama Masne od koncentracije Na neki trosmisleni stih Iz nadrealističkog psaltira.

Tumbam čagrljavo Carstvo predmeta Ja – njihov Atila! Šamaram obraze kutijica A one okreću drugi I treći i četvrti Dok u njima pišti praznina Kao nekrštena okarina I kolju se piramidice mraka Sa mehurićima tame Baš kao mravi sa lutkama Termita U lagumima termitnjaka.

Vrti se pod mojim prstima Brza Rubikova kocka Raznih uglastih oblih Tvrdih hladnih Permanentno prisutnih Koještarija Jodluju Ivice nestrpljenja I cmizdre Marice slepila U dubokoj šumi Mojih užurbanih dodira.

U najvećim fiokama Nema mesta ni za kolence Džepnog satića tvrdokrilca A u najmanjim možeš Složiti hiljadu džakova

književnost uživo 232

Više o autoru na: https://www.facebook.com/pages/Bacanje-majmunau-nesvest-i-druge-misterije-Ivan-Tomi%C4%87-Mister/558081977556615

Proklijalog krompira I ostaće dovoljno prostora Da se parkira ceo Čiviluk – ringišpil Sa razmahanim rukavima Kaputa cicanih haljina I mantila.

U nekima je svetlo Kao na dlanu U drugim mračno Kao na nadlanici.

Sve što otuda izvadim danju Noću se nekako vrati Umnoži izmetne razbaruši Nadođe razlepeta Pokulja iskeženi cunami Odsanjanih predmeta Fioke pucaju klepeću Bubre menjaju perspektivu Skaču iz stanja u stanje.

A nove se svuda po tebi Otvaraju kao pičke Kao zubati lokvanji Raspucavaju kao poljupci Prangije šamari.

Rastu mi nove ruke Na novim rukama Novi prsti

Na novim prstima Novi psi tragači Nosevi pipci Ali nikako da prepipaju Onjuše pretraže Sve tvoje lude fioke Okapine šupljine.

Vrtiš se kao delirična vitrina Oko ko zna koje ljute ose.

Po ceo božji dan Izvlačim male i velike Fioke iz tvog tela Ne znam šta tražim Ali znam da je tu Među drangulijama I jedna naročita drangulija Sama netaknuta Drangulija nad drangulijama Matica svih drangulija Iz koje sve tvoje fioke Kreću kao klice iz semena I rascvetavaju se na Goloj ledini mojih dlanova Kao buket nezaceljivih Krvavih usana.

književnost uživo 233

Ravnoteža Hodalo nešto po žici razapetoj između dva obična stuba.

Ali, izgubilo je ravnotežu i – palo.

Onda su dva obična stuba počela da hodaju po žici između dva obična ništa.

Ali su ubrzo izgubila ravnotežu i – pala.

Potom je žica krenula da hoda po ničemu između dva obična ništa.

Naravno, izgubila je ravnotežu i pala.

Ništa je zatim pokušalo da hoda po ničemu između dva obična ništa.

Ali je, razume se, izgubilo ravnotežu i – palo.

Nešto je onda ustalo, otreslo sa sebe dva obična stuba, žicu i ništa.

Za njim su ustala dva obična stuba, otresla sa sebe žicu i ništa.

Sledeća je ustala žica i otresla sa sebe ništa.

Na kraju, ustalo je ništa, ništa sa sebe nije otreslo.

Svako je pronašao svoju izgubljenu ravnotežu, i sve je, ponovo, moglo da krene iz početka.

književnost uživo 234

Alen (Samo) Brabec Bila je to prizemnica na brijegu. Do ulaza u ograđeno dvorište uspinjalo se ispucanim kamenim stepenicama obraslim u mahovinu. Kovana vrata bila su usađena u crveni cigleni zid koji se trusio kada god bi se s njima jače zalupilo. Tražio sam zvono ili zvekir, no nije ga bilo. Ušao sam i nosom otkrio jorgovan i divlje ruže s kojih se povremeno otkidala sinoćnja kiša i na bis padala po starim pločicama uraslim u travu.

Kasno jutro razmicalo je krošnje i suncem kucalo o okna prozora.

Oko kuće su bili posađeni grmovi šmrike i ružmarina, a timijan se herojski borio za primat s maslačcima na djetelinom posutoj tratini, gdje su mokra plava ljuljačka i crveni vrtuljak svjetlucali od, zasigurno, vilinske prašine.

Kroz prozore sam pokušao nazrijeti kakav pokret iz unutrašnjosti, ali odbljesak me zasljepljivao i mogao sam čuti samo lupanje posuđa kroz otvorena vrata kuhinje u polumraku.

– Šuljaš se poput tata – rekla je nasmiješena i spustila limenu kantu na stazu. Obrisala je ruke o bokove haljine s cvjetnim uzorkom.

– Mogao si bar malo jače zalupiti vratima, malo bih se dotjerala.

Ovako si me ulovio na prepad, u radnoj odjeći. Želio sam joj reći da nema potrebe za dotjerivanjem, da je prekrasna ovako odjevena i da je njen smiješak vredniji od svake formalnosti, ali samo sam zbunjeno zatreptao i zastao, gledajući ju kako stoji između grmova na stazi, nestvarna, kose nalik aureoli.

– Dugo te nije bilo, imao si posla? Pokazat ću ti što je sve izraslo u vrtu, ne stignem sve ni pobrati koliko je toga rodilo. Mahala je rukama pokazujući u kraj dvorišta.

Prišao sam mjestu gdje je stajala i nesigurnom rukom krenuo dotaknuti joj lice. I dalje se smiješila kada sam joj prstima prošao kroz

književnost uživo 235

obraz. Stajao sam na stazi držeći ruku u zraku, dok je njena slika treperila, otpuštajući lagan miris ozona i parfema.

– Bok mala... – tiho sam rekao. Nesigurno me pogledala, još uvijek se smiješeći, a zatim odmaknula i podigla kantu sa staze.

– Dođi, napravit ću ti nešto za doručak dok mi pričaš gdje si sve bio.

Krenuo sam za njom put kuhinje, nesiguran na nogama, očiju punih sinoćnje kiše. Dok sam prolazio kroz dovratak na ulazu, u mene je sitnim i okrutnim očima piljio grdelin koji je skakutao u kavezu.

Oči su mi se još privikavale na manjak svjetla kada sam začuo kako je upalila radio. Prostorijom se stao vrzmati stari hit, pokušavajući mi odgristi prste.

Sjeo sam i ruke položio na drveni stol.

– U stvari, nemoj se truditi s doručkom, radije bih nešto popio.

Kavu, čaj, štogod... – rekao sam. – Sjedi, pa ćemo razgovarati. Nismo se dugo vidjeli.

Zastala je. – Sigurno nećeš ništa? Ispečem jaja za čas...

– Ne, ne, OK je. Nisam baš nešto ni gladan. Sjedi samo. Nema beda.

– Pa onda dobro. Odložila je tavu na štednjak i brišući ruke o krpu sjela meni nasuprot.

Pročistio sam grlo i upitao je: – Kako si? Kako ti je ovdje? Čini mi se da si stalno zaposlena s nečim?

Slušao sam je kako pripovijeda o sunčanim danima, posađenoj smokvi i bambusu koji je odbijao rasti samo na jednom mjestu. Gledao sam joj usnice dok su pridjevi lepršali polumrakom prostorije i slijetali na voće u košari koju je stavila na sredinu stola. Moj um je plesao na

književnost uživo 236

kiši i natjeravao se cvjetnim lijehama. Vodila me do gredica gdje je rastao mladi luk, pokazivala ličinke krumpirovih zlatica i pućila usne u negodovanju nad puževima koji su izjeli salatu.

Ostavila me u drvenoj ležaljci pored ljuljačke i vratila se u kuhinju.

Sklopio sam oči i dozvolio suncu da mi crta oblike po kapcima, dok sam potpuno spokojan osluškivao lahor u krošnjama i pjev kosova. Nakon nekog vremena sa staze sam začuo lupkanje njenih natikača.

– Skuhala sam ti čaj. Zeleni s jasminom. Znam da ga voliš...

Pridigao sam se s ležaljke da prihvatim pruženu šalicu, i iznenadio se kada su mi ruke napipale vrelinu i oblik.

Otpio sam oklijevajući. Okus jasmina i trpkost zelenog čaja bili su poput pribadanja čavlom za stvarnost. Pažljivo sam otpio još jedan gutljaj.

Sjela je do mene na susjednu ležaljku i nalakćena na koljena promatrala kako zbunjeno gledam u šalicu.

– Čaj još uvijek kupujem. Nisam baš luda da ga sama radim. Imam posla preko glave i sa paradajzom i paprikama. Treba to sve pobrati i spremiti ujesen. Nasmijala se. – A njih dvoje su još mali i više mi odmažu nego pomažu kada smo zajedno u vrtu.

Naježio sam se i prateći njen pogled ugledao dvoje djece kako bosa tapkaju po pragu ispred kuće. Dječak mi se učinio poznat. Čaj koji se iz razbijene šalice širio tlom pod mojim nogama, izgledao je poput krvi.

Gledala me.

– Oprosti. Oprosti na svemu – izdahnuo sam.

Nasmiješila se i pružila mi ruku.

književnost uživo 237

– Dođi, ručak se neće napraviti sam.

Ustao sam u svjetlo.

Hiromantija (Iz zbirke u nastajanju „Simulakrum“) naslikat ću oči na ruke treptati dlanom zgrčenim u pest da se klanjam gledao bih si lice a u molitvi dlanom o dlan slavio bih mrak nakon pažljivog oblikovanja noktiju stavio bih leće (sjetio bih se Loganovog bijega) moram u silnom lamatanju obratiti pažnju na činjenicu da ne lovim muhe rukama

književnost uživo 238

Manta zaspali smo diramo svjetlo u plesu licem uz lice koža nam srasta i linije s dlana ulaze brdima u doline kapilare prodiru kroz pore palacaju kušamo zemlju stopalima poput leptira lepećemo krilima s vrha malog prsta na bedro razapeta koža hrskavica i hladan zrak koliko treba zvuku da se vrati odbijen od svoda do čeonog režnja uskoro zjenica sinusoida za disanje treba nam let za mora trebamo san i kovanice pod kapke

da ne padnu od stilskih figura u kovitu hrabrim te stiskom samo iz dosade trebamo dan

Kapacitet grad se spaja s nebom univerzalno siva vezivno tkivo betona, smoga i niske naoblake testira jačine psećih povodaca i težine automobila raskalašeno sred ozona i praska munje se pare s kablovima dalekovoda

Dvostruka negacija grad u kojem nisi ti ne znači mi ništa prazne ulice pune ljudi zeleni drvoredi bez lišća tmina javne rasvjete

književnost uživo 239

i tišina tramvajskih zvona kroz grad u kojem nisi ti ne vozim ja semafori se pletu nad cestom mostovi skaču s mjesta autobusi su krive boje i balkoni mi padaju na glavu grad u kojem nisi ti ne znači mi ništa

Razvoj Oblaka danas razvijam oblake pravo je vrijeme za ciklonu bakrenim žicama spirale vezem u kožu lepeću ciče vjetar šamara kožnata krila noćnih letača u žilama

kisik i hranjive tvari poneki zasvijetli poput krijesnice Morse u tamnoj komori Chiroptere hranim srebrom Više od autora na: http://precrtan.blogspot.com/

književnost uživo 240

Sanjin Prijevoznici Ivandić (iz zbirke „Zyprexa i ostale nuspojave”) Prošle godine sam opet ljetovao u mjestu Č. Bilo je to toplo ljeto i zrak je bio užaren od sunčeve topline. Ljeto, inače, kao i svako drugo. Samo što sam i te godine najviše vremena proveo u čitanju knjiga. Iz grada sam ponio dvije knjige koje sam ubrzo pročitao, pa je trebalo naći nove.

Za to je trebalo otići iz mjesta Č., koje nije imalo knjižnicu, u obližnje mjesto P. I tako sam se jednoga dana uputio u mjesto P. Približavajući se stajalištu autobusa, razmišljao sam koliko ću čekati na prijevoz u P. U jednom trenutku prišla mi je jedna žena i upitala me trebam li prijevoz. Odgovorio sam joj potvrdno. Na to mi je rekla da su autobusi za P. rijetki i da mi je bolje unajmiti prijevoznika, pokazavši mi muškarca koji je stajao nedaleko od mjesta gdje smo se nalazili. Prišao sam mu i upitao ga: – Vozite li za P.? Odgovorio mi je potvrdno i ja sam uskoro bio u njegovu automobilu. – Koliko stoji prijevoz do P.? – upitao sam, a on mi je odgovorio: – Tri kune. Pristao sam. Uistinu, bilo je to jeftino, upola jeftinije negoli autobusom, a osim toga i ugodnije je, kad smo već kod toga, voziti se automobilom. Bio je to mračan ili, bolje bismo rekli, mutan čovjek. Pomalo sam se pribojavao kakve zamke, jer nisam vjerovao da će sve tako glatko proći. Uskoro smo bili u P. Moram reći da putem nismo progovorili gotovo ni riječi, tek mi je prijevoznik objasnio gdje mogu naći prijevoznika za povratak.

I tako sam se našao u mjestu P. Veselo sam šetao ovim gradićem, veseo također što ću opet nabaviti novu duhovnu hranu za moju jedinu aktivnost na ljetovanju, tj. čitanje. Zatim sam krenuo prema lokalnoj knjižnici. Bilo je tu dosta knjiga različitih žanrova, i ova me činjenica prilično obradovala. Posudio sam dva bestselera poznatih američkih autora i uputio se prema izlazu iz mjesta P., tj. prema mjestu gdje stoje prijevoznici. Tek sada sam bio svjestan da sam se poslužio protuzakonitim sredstvom, tj. uslugom prijevoznika. Ali, kad sam

književnost uživo 241

došao do mjesta gdje bih trebao naći prijevoznika, nikoga nije bilo u blizini. Šetao sam ovamo i onamo, pogledavao ljude koji su se tu zatekli, susreo pogled jednog čovjeka s malom putnom torbom i – očekivao prijevoznika. Bio je to čovjek gruba, iako simpatična lica, i ja sam veselo pristupio njegovu automobilu. Ali, to nije bilo sve što sam mogao očekivati. Grubijan, jer tako je izgledao, onaj s malenom putnom torbom, uhvati me čvrsto za ruku i reče: – Ti ćeš pozadi. Zar ne znaš da moraš starijima prepustiti mjesto sprijeda? U tom trenutku nisam mogao razumjeti logiku njegova razmišljanja, ali je sila bila jača od mene.

Grubo me odgurnuo i baš kad sam pomislio da uzvratim na ovaj napad, prijevoznik nam reče da krećemo. Kroz svijest mi je prostrujala misao da bih, ako se suprotstavim grubijanu, mogao imati posla i s policijom.

Nikada se ne zna što ljudi mogu izmisliti! Ne moram vam govoriti kako je put natrag u mjesto Č. bio mučan. Grubijan je cijelim putem sipao psovke, skidao bogove vlastima i svim nadležnima, tako da sam jedva čekao da ovo putovanje završi. Uskoro smo bili u mjestu Č.

Treba reći da knjige koje sam taj put posudio nisu odviše odgovarale mom čitateljskom trenutku, tako da sam se nakon nekoliko dana ponovo uputio prema autobusnom stajalištu gdje sam očekivao prijevoznika. Tu se iznova pojavio čovjek simpatična lica koji me već vozio, pa se tako ukrcah u njegov automobil. Sa mnom je putovalo još nekoliko putnika.

– Nezgodan čovjek, onaj otprije nekoliko dana – rekoh vozaču.

– Jako nezgodan – odgovorio je ovaj.

– Htio sam mu se suprotstaviti, ali sam mislio da je bolje ovako – rekoh.

– Vi ste postupili najbolje što se moglo. Vidite, ako uzmem

književnost uživo 242

jednoga, onda nešto zaradim. A ako uzmem barem dvojicu, onda naplatim taman toliko da pokrijem troškove vožnje, tj. gorivo, a nešto ostane i meni. Jer, vidite, taksisti uzimaju barem trideset kuna za ovo putovanje. I tako smo mi, prijevoznici, tu upali. Čini mi se da je to izraz nečije gluposti – reče simpatični prijevoznik.

– A možda je to posljedica velike gluposti kojom smo svi okruženi – rekoh.

– Možda – reče prijevoznik.

– Mislim da će se to ubrzo okončati – rekoh.

– Hoće, i ja vjerujem. Osjećam te vibracije – reče prijevoznik.

I tako, u ugodnu razgovoru, dođosmo u P. Upravo kad sam htio napustiti njegovo vozilo, prijevoznik mi reče kako se nada da ću nabaviti bolje knjige i poželi mi svako dobro. Ja mu zahvalih i izađoh iz automobila.

I, kao da je naslućivao da sam na pravome tragu, prijevoznikova želja da nabavim bolje knjige se obistinila. Vratio sam se s jednim drugim prijevoznikom u Č. I to je ljetovanje nekako prošlo. Kao i uvijek, u iščekivanju novog i boljeg. I danas, dok se prisjećam ovih ljetnih dogodovština, sjetno se osvrnuh na te događaje. I sve je kako je i bilo.

Velika glupost nije nas napustila. I dalje je prisutna, pa dok bude tako, bit će valjda i prijevoznika i svih drugih načina kojima se ljudi snalaze iščekujući budućnost koja nikako ne nailazi.

književnost uživo 243

Rijad Iluzija Riki Begović Te noći nije mogla zaspati, jastuk na kojem je ležala bio je mokar od znoja. Prolazile su joj kroz glavu čudne misli, kao da je netko ovladao njenim umom. Vraćala se u prošlost, kao da je sanjala. Ta noć imala je neki čudan miris. Miris užasa, zla, slutnje... Zlo se osjećalo u zraku. Ali shvatila je da mora s tim živjeti, to je nešto što će je pratiti kroz njen život.

Kazaljka na satu je sablasno udarala, kao da je čula kikot negdje u daljini, ili je to bila samo halucinacija? Ta borba koja se odvijala u njenoj glavi, borba čega, koga? Protiv čega, koga?

Ustala je nije ni bila svjesna da to radi. Upalila je svjetlo. Soba u njenim očima se prevrtala. Čula je avetinjski smijeh, i kroz smijeh neke rijeci, netko ju je dozivao.

– Sandra, Sandraaaa...

Sablasni lik u crnom joj je prilazio. Nije mu vidjela lice. Dolazio je po nju. Pala je na krevet, on je došao, nagnuo se nad njenom glavom. Vidjela je velike igle, zabadao ih je u njene nokte na rukama, toliko duboko da je krv iz noktiju kapala po podu. Šaka joj je bila u krvi. Onda joj je skinuo čarape, izvadio je iz svog mrtvačkog mantila kliješta. Jedan po jedan prst rezao je uživajući u tome. Vrištala je, urlala, ali uzalud. On je bio okrutan, uživao je u svakom svom potezu. Kao da je sve savršeno isplanirao. Prsti su bili po podu a noge su joj gorile. Mislila je šta da uradi, ali od bolova nije se mogla čak ni pomjeriti. Ono što je slijedilo bio je potpuni užas.

Grickalica za nokte u njegovim rukama približavala se njenim očima.

Molila ga je da to ne učini. Žmirila je a onda je osjetila bol kakav nikada nije ni zamišljala. Oči su joj bile razrezane. Tekućina iz očiju curila joj je niz tijelo.

Probudila se, nije vjerovala da je živa. Mogla je gledati, ruke su joj uredu i noge također. Odahnula je i pomislila:

književnost uživo 244

– To je samo iluzija.

Otišla je u dnevnu sobu napraviti ručak. Ušla je, na pragu je stala kao mrtva. Na stolu je stajao crni šešir i krvlju napisana poruka: BILO JE LIJEPO, DOĆI ĆU OPET.

foto: Biba Dunić

književnost uživo 246

Marina Osvrt na knjigu Kevina Vennemanna Vrđuka Beleš „Pokraj Jedenewa” Mnogi će reći kako je u književnosti već sve zapisano; nema teme kojom se ona već nije pozabavila uzduž i poprijeko. No, da samo u tom grmu leži zec, književnost bi, kao kreativni izričaj, bila davno izbrisana s karte umjetničkih dostignuća.

Gdje onda leži zec? U specifičnom načinu kako se pojedinom temom uzeti u koštac i od nje napraviti primjer, izvući univerzalnu vrijednost i učiniti je svevremenom. Tako svako književno razdoblje ima svoje klasike i zato, unatoč karakterističnom stilu i jeziku, možemo čitati pojedina djela kao poruku današnjem vremenu.

Njemački pisac Kevin Vennemann svojom knjigom „Pokraj Jedenewa“ učinio je upravo to, napisao je budući klasik, našavši načina da se po tko zna koji put iskoristi tematika Drugog svjetskog rata i nevinih stradanja, a ispriča jedna istovremeno topla i tužna priča, jedinstvena u svojoj naraciji i radnji.

Za vrijeme nacističke okupacije Poljske, u malom selu pokraj Jedenewa, ratno zlo pokazalo je svoje najčudovišnije lice. U središtu radnje smještene su židovske sestre blizanke koje, skrivajući se u kućici na stablu nedaleko svoje kuće, opustošene od vlastitih susjeda, od straha i šoka prizivaju uspomene na predratno vrijeme sreće, pripovijedajući nam obiteljsku priču. Koristeći uspomene kao obrambeni mehanizam od svjedočenja pokolju vlastite obitelji, one ih žive u punom smislu riječi, vraćajući se iznova i iznova na one koje su najviše obilježile obiteljsku povijest. Po noći u potrazi za hranom po zapuštenim poljima, dane provode ležeći na drvenom podu kućice na stablu, „jedva dišući“, održavajući živim vrijeme blagostanja obitelji židovskog veterinara, njihovog oca, očeva nasljednika njihovog brata Mariana, žene Antonine i njihove kćerkice Julije, te vlastite sreće u danima provedenih u igri, pomalo ljubomorne što, uz novu ženu i dijete, prestaju biti glavnim

književnost uživo 247

predmetom Marianovog obožavanja. Bezbrižna igra uz potok, vjenčanje brata i Antonine, očeve priče koje, otkrivaju, i nisu zaista očeve već ukradene iz neke od mnoštva knjiga bogate kućne biblioteke, te priča o novonastaloj netrpeljivosti i monstruoznosti susjeda, koja pričana iz pozicije dječjeg razumijevanja dobiva tek obrise, ponavljaju se iz dana u dan, iz sata u sat, kao što i narator u prvom licu množine, kroz glasove blizanki, konstantno ponavlja dijelove teksta, ispreplićući ih jednako kao sadašnjost i prošlost u jednoj rečenici, stvarajući jedinstveni jezik brisanjem stvarnog vremena i lokacije. Gradeći jedinstveni stil, Vennemann gradi jedinstveno shvaćanje onoga o čemu pripovijeda, stvara atmosferu, tjera čitatelja da se poistovjeti s likovima kako bi zapravo i mogao pratiti što se događa, tjera ga da prihvati struju svijesti koju nam nameću sestrice u svom preživljavanju.

Ono nešto što bi bilo povijesno značajno nedostaje, dolazi tek u natruhama, jer pripovijedano iz perspektive djevojčica ne može dati potpuno razumljiv uzrok onome što se desilo. Time priča poprima još dramatičniji i apsurdniji ton, time još više postaje tragična. „Ne gledamo više u seljake iz Jedenewa i u smjeru seljaka iz Jedenewa, prema vojnicima u vrtu naše kuće, gledamo u pod kućice na stablu i s vremena na vrijeme se pogledavamo, spuštamo pogled i potpuno smo zaokupljene ciglama, ne izgovaramo ni riječ, cijelu vječnost, već stoljeće i duže, pod kućice na stablu i nitko drugi osim nas.

Anna kaže ne govoreći: – Ako govorimo, vjetar odnosi naše glasove u dolinu, zato ne govorimo. Ne govorimo i ne pomičemo se, nema se što za reći i nema se što raditi.“ Odličan način na koji Vennemann isprepliće trenutke sjećanja, kao primjerice bezbrižno liješkaranje uz knjige na mostiću nad jezerom, i

književnost uživo 248

trenutke potpune strave, u kojem Marianova žena i dijete bivaju brutalno utopljene u istom tom jezeru, istovremeno je zbunjujući i genijalan; kolektivni narator i jedinstvena perspektiva iz koje priča kreće ostavlja nam malo prostora za kognitivno manevriranje kroz tekst; shvaćanje se događa tek na kraju, nakon što smo dali vremena da mozak posloži slagalicu.

Inače, Vennemannu je ovo druga po redu objavljena knjiga.

Prva, zbirka kratkih priča naslovljena „Wolfskinderringe“, objavljena je davne 2002. za vrijeme njegova studija komparativne književnosti na Sveučilištu u Cologni, ali je ostala potpuno nezamijećena, kao i u konačnici njen autor do izlaska romana „Nahe Jedenew“ 2005. godine („Pokraj Jedenewa“, na hrvatski prevela Nataša Medved, izdavač Novela Media, 2009.). Knjiga je odmah privukla pažnju kritičara, a osobito su zanimljivim nalazili što se tako mlad autor (1977.) odlučio baviti nikad preboljenim sramom vlastite zemlje. Knjiga je prevođena diljem svijeta i objavljivana u velikim izdavačkim kućama.

Kod nas interes i ne toliko velik. Šteta prevelika. U moru naslova koji godišnje plijene pažnju s polica knjižara i knjižnica, ovom je, pomalo neatraktivnog izgleda, ali zapravo vrlo asocijativne naslovnice, promaknuo veliki uspjeh kakav zaslužuje. No s knjigama nikada nije kasno, jer na sreću njen život ne mora imati rok trajanja pa da se pokvari njena vrijednost. „Jer sve što se događa kod nas pokraj Jedenewa je priča, zaključujemo i odlučujemo, savjetujući se oko toga kako nadalje postupati s činjenicom da tatina priča uopće nije njegova, da on samo ponešto krade i sklapa svoju priču, da ništa ne znamo o njegovoj pravoj priči pa tako ne znamo ni kako je zapravo došao na imanje pokraj

književnost uživo 249

Jedenewa, ali odlučujemo da je za nas ta priča, koju on tu i tamo krade i sklapa, njegova priča, kao što je i sve ostalo oko nas samo priča koja, jednako kao i tatina, može biti izmišljena. Koju pamtimo i čuvamo ili zaboravljamo, ili nekada prepričavamo, ili koje se sjećamo samo za sebe, jednom, dvaput, češće, i koju možemo zaboraviti ako želimo ili moramo ako ništa drugo nije moguće. Ali koje se uvijek moramo prisjećati i sjetiti se posljednji put ako nam, kako odlučimo, ne preostaje ništa drugo.“

foto: Biba Dunić

Ostaje samo vjeÄ?nost

književnost uživo 252

Tomislav Suza iskona, nada vječnosti Ditrih Jedna ljubav, Jedan život, jedan san.

U kristalnom odrazu Savršeno izbrušenog dijamanta Želim spoznati Svoj istinski ja.

U moru zlatnog klasja, Što se nadmeće s bogatstvom Svemirskih prostranstava Opažam tek Usamljeno blještavilo poljskog maka Okupanog u grimizu boli, patnje ... smrti.

Promatrajući veličanstvo beskrajnog mora, Čija nezasitna utroba skriva Nezamislivo blago Od davnina skrivenih tajni, Otkrivam tek sitnu kapljicu, Suzu iskona, nadu vječnosti.

U razigranom plamenu Veselog ivanjskog ognja, Što spaja snagu Sunca I bezbrojnih zvijezda S prostranstvom beskrajne tmine,

književnost uživo 253

Razabirem tek malu, Slabašnu iskricu dobrote, Koja para tamu noći posljednjim krikom, Vapajem požrtvovnosti, iskrenosti, praštanja...

Buka, žamor i užurbanost zamiru U posljednjem otkucaju zidnog sata.

Pojam vremena gubi svoj smisao.

Prošlost, sadašnjost i budućnost stapaju se u jedno.

Ostaje samo vječnost.

književnost uživo 254

Belma Smrt Beriša Evo već pada noć uskoro će prvi snovi doć uskoro meni lijeka nema polako, polako mi se drijema.

Još samo malo i utonut ću u duboki san, sasvim sam zatim će tama ući, bit će svuda po kući ni tračak sunca spasa nema, a meni se polako, polako drijema.

književnost uživo 255

Iva Bezdan sjećanja Vlašimsky Imala je zatvorene oči i poluotvorena usta, ruke sklopljene na prsima i činilo se da spava. A ustvari bila je na onom mjestu na kojem se polako gube stare dementne duše. Vidjela sam već s vrata da nije „ukopčana“ u svijet oko sebe, iako smo se nadali da se još nije sasvim izgubila. Još prije pet dana moglo se s njom razgovarati. Pažljivo smo prišli krevetu i pozdravili je. U sobi do nje su bila još tri kreveta, jedan prazan, a na preostala dva još dvije bake. Ni one se nisu činile posebno prisutne.

– Bako... – zazvala sam je uz smiješak. Otvorila je oči i gledala kao u nepoznato. Kao da me prvi put vidi. Prišla je i mama, njezina kćer, ali ni nju nije prepoznala.

– Pala sam bila – kazala je tiho uz svoj rastegnuti lički naglasak. – Vaje padam. Ne znam jel’ to taj šećer ili možda ona neka tableta stara bila... – tražila je razloge, kao da 89 godina nisu valjan razlog.

– Kad si pala, danas? – mama je odmah skočila zabrinuto.

– Jednom sam tako bila pala da sam se sva stukla. Cijelo mi lice pocrnilo, krv pošla na nos k’o iz vola – nadovezala se, a ja sam pomislila kako uvijek u njezinim rečenicama ima tih živopisnih seoskih pridjeva, koji se gradskim ljudima čine smiješni. Shvatili smo da vrijeme u svom linearnom pravcu više nije na njezinoj strani. Jer je to kad je tresnula na lice i zadobila gadne modrice bilo još prošle godine. Ali, prihvatiti da nas ne prepoznaje još nismo mogli. Iz vrećice sam izvadila tamno plavo pletivo koje je tražila.

– A šta ‘oćeš ti da ti ispletem od ovoga? – pitala je, a ja sam na brzinu smislila čarape, iako je vunu trebala za kapu mog bratića. Pokušala sam joj to objasniti, pa odustala na pola puta kada sam shvatila da nema smisla.

– Jel’ ti znaš tko sam ja? – pitala je mama. Baka ju je dugo gledala i šutjela, kao da se pokušava sjetiti. Umjesto odgovora okrenula se meni i

književnost uživo 256

rekla: – Žedna sam, daj mi vode malo. Mama je pokušala još doprijeti do nje, mislila da možda ne čuje dobro, govorila joj uz uho... Ništa. Govorile smo joj sve glasnije: – Ja sam, tvoja unuka, Iva, Branka, tvoja kćer...

– Vidi tko ti je još došao, Vito tvoj! Tvoj unuk najdraži! – moj je sin prišao krevetu s onim dječjim okicama punim nade da će baš njega prepoznati.

– Jel’ to vaš mali? – pitala me i dodala: – Lijep dečkić. On me razočarano pogledao.

– Baba ja sam, Vito! – viknuo je i on, ali nije dopiralo do nje. – Mama, ona ne zna tko sam ja– šapnuo je i privio se uz moje lice. Dobiješ neki poseban osjećaj majčinske nježnosti kada zagrliš tužno dijete.

– On ti svake godine zasadi trideset pomidora. Imamo ih cijelu zimu. A rožica koliko ima... – započela je baka, kao da cijelo vrijeme pričamo o vrtu. – Tko je to zasadio, tko bako? – pokušavala sam je prisjetiti imena mog tate, ali ona je samo nastavila petnaestu temu iz šešira sjećanja, kao da je ništa nisam pitala: – A imaš ti ovdje puno posla, nije tebi lako. Pa svaku presvući, oprati, nahraniti... Svu tu starad...

Ja sam za nju bila samo njegovateljica iz staračkog doma. Mama se polako okrenula i sjela na dno kreveta. Suze su same krenule. – Nisam mislila da će biti ovako. Pa u ponedjeljak smo pričale i sve je znala, kako to sad odjednom ne zna tko smo? – ponavljala je dok joj je tuga dublje zasjecala bore na licu. Potražila sam za baku pripremljene fotografije u torbi i počela ih listati.

– Jel’ ti poznaješ tko je tu na ovoj slici? – pitala sam. – Ooo... kako ne, evo Branka. I Stipe. I Vito. I mala. Gledala je svoju kćer, zeta i praunuke kako se smiješe ispred rođendanske torte. Nije se mogla sjetiti Kristininog imena.

književnost uživo 257

– Pa evo tu je Branka, vidi je, tvoja kćer! I Vito ti je tu, vidi ga – pokušale smo još jednom, a mama i Vito su se opet približili baki.

– A sličiš ti na moju Branku malo – bilo je najbliže što je rekla u kontekstu prepoznavanja vlastite kćeri. – A koliko ti imaš godina? – pita Vitu. – Šest – odgovara on spremno, a nada ga ne napušta. – E baš k’o moj Vito, on će sad u školu u devetom mjesecu. A jel’ idete skupa u vrtić?

– i dalje baka ne spaja lik sa slike i živo dijete ispred sebe. Odustajemo od tumačenja i puštamo je da priča što želi. Dajemo joj bananu i kekse. Pije vodu iz bočice, pa se prisjeća nekih ljudi iz svog rodnog kraja, od kojih su možda neki već davno umrli. A onda opet skače na teme od prošlih par godina. Prisjeća se svega, samo su priče u njenoj svijesti posve ispremiješane. Sadašnjost, čini se, ne stanuje kod nje više. U sobu ulazi njegovateljica i skuplja plahte koje se suše na radijatoru.

– Danas su mi sve tri koma. Ali to što vas sada ne prepoznaje ne znači da neće i idući put. To vam kod njih dođe i prođe – pokušava nas utješiti, mirnoćom glasa osoba naviklih na izgubljene staračke poglede, nepokretljivost, vegetaciju, nekad i smrt.

Još sam sjedila na krevetu i gladila suhu i tanku kožu na bakinoj ruci, išaranu pjegama i žilama. Odjednom, čudesnom kemijom dementnog staračkog mozga, dogodio se bljesak.

– A vide moje Ive! – prepoznala me. – Bako, da ja sam, Iva! – svi smo se prenuli kao iz sna.

– Ala, rano moja, al sam ja vaje volila kada ti meni dođeš u Liku – kazala je.

– Sjećaš se bako, kako smo se zajedno igrale, kako bi mi pustila da sve lonce i suđe iznesem na šternu, a onda bi mami rekla: – Ma pušti dijete, nek’ se zabavlja– brzo sam nastavila, u strahu da će taj trenutak

književnost uživo 258

prosvjetljenja odmah nestati. – E... – otegla je uz smiješak onog milog lica i onih očiju, dubokih i plavih, u kojima je sjalo svjetlo s prozora. – Onda te ja nosi dok si ono mala bila, pa bi ti sa mnom sir sirila, ja veliki, a ti mali – dodala je. Sjeća se, sjeća se! Toplina mi je kao tekućina potekla niz tijelo.

Vani je pljuštala kiša, kao i na mom licu. I u tih par minuta mi se činilo kao da shvaćam sve to nešto u vezi sa životom i smislom. Nismo više ni pričale, samo se gledale i smiješile, iako su iz mene lijevale suze. Da sam bar mogla zalediti taj trenutak, sačuvati sve te spoznaje, ali one su se ukazale samo na sekundu i nestale svjetlosnom brzinom. Možda ih je progutao onaj isti bezdan u kojem se kovitlaju sjećanja moje bake.

– A jel’ Stipe posadio pomidore? – iznenada će baka. – Nije bako još, kiše je puno bilo, al’ sad će ovih dana – pojašnjavam joj. Mama i moj sin su ponovno pokušali prići, u nadi da će prepoznati i njih, ali oni su i dalje za nju bili stranci koji neobično sliče na njezinu kćer i praunuka.

Ostavili smo joj nešto voća, koje jako voli i slike u ladici. Za svaki slučaj, ako joj ih netko bude htio kad god prolistati. Pletivo, koje je naručila, kao da je već zaboravila. Polako smo se spremali ići. A kako smo napuštali sobu, njezin se pogled polako gubio negdje u bjelini zidova.

Ostala je ležati nepomično, gledajući u neku zamišljanu točku – prizor kao s fotografije. Sjeli smo u auto crvenih i natečenih očiju. Plakao je i mali. – Bože mili, na što dođe moja mater – još je jednom zaridala mama i prstima stisnula oči ispod naočala.

književnost uživo 259

Mila Znam da si tu, znam da jesi Petrović Ovaj tekst koji ćete imati priliku da pročitate, posvećujem osobi koju sam izgubila. Takođe govorim o tome šta sam iz toga naučila, jer mi se javila potreba da ovo još neko čuje sem naravno, meni bliskih osoba. Tekst koji sledi je moj lični koji sam, jedno veče imala potrebu da izvučem iz svog srca i stavim na papir. Najbolje će me razumeti oni koji su voleli nekada do same srži. Voleli, a izgubili i tek tad shvatili. I ide ovako, njemu u čast: Znam da si tu, znam da jesi. Verujem u tvoje prisustvo, i znam da to prisustvo nikada ne prestaje...

Ti ne odlaziš, ti ne možeš napustiti kao drugi. Verujem da si tu. Da si pored mene, da me štitiš od zla.

Da si iza mene, da me uhvatiš ako se sapletem o sopstvene nesigurnosti i sumnje. Možda ne znam da prepoznam tvoj glas koji čujem u obliku svojih misli.

Zašto se ne pokažeš? – pitala sam se na samom početku. Želim da pričam sa tobom o svemu što mi leži na duši, i da vidim blagi osmeh na tvom licu punom razumevanja – govorila sam pišući ovo u moj dnevnik sa hemijiskom sa ciljem da se nikada ne izbriše. Volela bih da mogu da te vidim, volela bih da mogu da čujem odgovore. Volela bih da mogu da jednostavno ćutim sa tobom. Da pustim da me sjaj tvog lica umiri u teškim trenucima, da me dodir tvojih krila čuva dok spavam.

Volela bih da vidim ljubav u tvojim očima, tako da se nikada više ne osetim usamljeno. Često sam se budila noću, i naglo otvarala oči. Sanjala sam razne košmare.

Ali... Jedne noći... Sanjala sam nešto što mi je istovremeno delovalo kao san, kao stvarnost i kao nešto najlepše. Ugledah tvoje crte lica a potom i tvoj lik, bio si srećan, gledao me ponosno. A potom mogla sam da te ugledam i u celini. Odeća ti je bila bela. Pojavio si se u potpunosti.

književnost uživo 260

Sve mi je to izgledalo poput magije moje svesti. I jesi li to ti, senka koju ponekad vidim kako se pojavljuje i nestaje brzo i neuhvatljivo? Ko si ti? Od tog dana, sve češće i češće u mojim snovima bio bi gost koga bih čekala svake večeri zatvorenih očiju. I uvek na istom mestu, tamo gde je sve počelo. Bolnica, 2011. godina, obično bi stajao, nasmešio se i posmatrao me. Međutim jedne večeri san nije izgledao kao svi predhodni. Taj put ugledah tamnu senku kako sedi na mojoj stolici, potom ustane zaštitnički stoji kraj mog uzglavlja, i u jednom malom deliću sekunde, nestaje, shvatila sam, to si ti. Ti stražariš noću, držiš me na oku kako bi bio siguran da sam dobro i da mirno spavam, kao nekada na onom krevetu gde je puno dece ležalo boreći se za svaki uzdah. Primećujem, snovi su mi mirni kada ugledam u senci sanjivosti tvoje lice. Kada zatvorim oči, vidim te u onom delu vremena kad smo još uvek izmedju sna i jave, podsvesti i svesti, dok su nam misli još uvek bile nevino čiste. Kada sam te prvi put sanjala mnogo sam se uplašila.

Uplašila bih se nepoznatog obličja koje nestaje iako mi je potajna želja bila da se od nekud pojaviš, nebitno od kuda. A razlog za strah je bio taj što sam mislila da se ništa lepo kada nekog izgubiš ne može ponoviti istim načinom, istim žarom, istim otkucajem srca. Kada sam se probudila srce mi je lupalo kao nekada verovatno zato što sam potajno znala da si to ti. Pomišljala sam da moja podsvest u snu vidi nemoguće iluzije od prevelike želje za tvojim prisustvom, jer obično mi vidimo samo ono što želimo, sanjamo nešto o čemu često mislimo. Ali... Ovo je definitivno bilo nešto drugo. Vremenom sam počinjala da shvatam da to jesi ti, a ne moja svest i ne njen trag. To si ti, moj Anđeo Čuvar, moja želja se ispunila.

I počela sam da se radujem svaki put kada te vidim. Pitaš li se kako sam shvatila, maleni? Kad god bih te ugledala u trenutku kada beznadežno zatvorim oči želeći da sve zaboravim jer jutro je pametnije od večeri,

književnost uživo 261

tada se ti pojavljuješ... I onda sve ponovo počinje... Ujutru bih osetila na svojoj odeći miris tvog parfema, moje telo bi imalo osećaj tvojih dodira koje samo moje srce prepoznaje. Tako sam shvatila, jer srce nikada ne laže, njemu sam jedino i verovala zapravo. A moja soba, čiji zidovi kriju uspomene počela bi da izbacuje snažne talase istih da pomislim da ću se udaviti od tolikog naviranja koje dolazi od sva četri zida a opet kada god bi me zapljuskivali osetila bih da me ti umivaš uspomenama, uglavnom onih koje su bogate smehom i harizmom koju si imao. Šta mi preostaje? Da se nasmejem i da ne dozvolim da me to savlada. Svaki put ti uspeva to iako nisi tu. Čudno zar ne? Tvoja majica...

Te noći kada sam te prvi put sanjala i ujutru se probudila uzela sam je i zaronila u nju želeći da se isplačem...

Međutim ništa od toga, opet sam osetila tvoj miris.

Znam njegovu poruku, glasila je: Ne plači, tu sam, nisam te ostavio i nikada neću.

I naravno umesto suza... Osmehnula sam se, iako su mi oči bile na izmaku da ispuste kapljice koje najviše peku lice, ipak osećajući da neko silom pokušava da mi izmami osmeh iako zna da to ne može biti onaj kao nekada. Onaj osmeh, kao kada je on bio pored mene.

Ali ipak pokušava. A ja, šta radim? Kao i uvek moja tvrdoglavost je jača od mene i POKUŠAVAM da još više trijumfujem svojoj boli. Umesto da pokušam uraditi isto što je i on to jutro sa mnom, da pokušam da se nasmejem svojim naporima u narednim danima koji dolaze prebrzo jer sam tada bila u trci sa vremenom... Onda se setim: ja njegov borac, (kako me je nazvao) odustajem od svih bitaka i tvrđava koje smo zajedno osvojili. On to ne zaslužuje, on... Želim da u ime naše ljubavi izgradim još puno takvih, da me gleda od gore i kaže: – To je moja Mila. Tada sve češće, moje misli su usmerene ka tebi, počev od onog dana.

književnost uživo 262

Otkrivam ti svoje tajne, iako ih već znaš. Znao si ih i pre mene. I znaćeš ih i posle mene.

Postao si moja uteha, trag koji prati u beskaju, onaj neizbrisiv koji čak ni večnost ne može učiniti bledom.

Sama činjenica da onda, kada sam mislila da sam potpuno sama, nisam bila, pružila mi je neizmernu sreću. Od kada me je Bog poslao na zemlju, ti si sa mnom bio uvek. I bićeš, do kraja mog života.

Potvrda da zaista jesi tu, svaki put sanjajući te kada mi je teško zbog nekih drugih stvari... Daje mi snagu, daje mi volju, daje mi sreću, daje mi ljubav iako si mnogo udaljen od mene, previše da bih osetila istu sreću.

Ali ja je ipak osećam jer si uvek znao kako dišem i znao si kako da oteraš suze. Tako što bi me milovao u snovima. I zato ne plačem, jer sam shvatila šta želiš da mi kažeš time što te sanjam – da si tu svo vreme.

Zapravo... Desi mi se nekad da pustim suzu, priznajem ti. Ali ne zbog tebe, skupe mi se sve emocije i ne mogu protiv njih. Ali naučio si me kako da se nosim sa najgorim mogućim udarcima, gubitka svoje duše, svog srca. I znam, na surov način sam naučila, kao i svi mi. Sve to zbog čega plačem... Je ono kada te iznevere oni za koje nisi ni predpostavljao, za koje bi život dao, sebe.

Volim te, voleću te sa ponosom, sa srećom. Šta još može da zaboli u životu? Ima još jedna stvar.

Kada ne možeš da pomogneš svojoj porodici, a vidiš da se bore da dočekaju svako jutro. Ja ne mogu da im pomognem, ali mogu da učinim da me svakog tog jutra gledaju sa puno ponosa kad im kažem: – Napisala sam nove delove knjige. E to ne bih menjala ni za šta na svetu. Taj pogled, kada me pomiluju, dotaknu... Sve trenutke sa

književnost uživo 263

njima iskorišćavam maksimalno, poljubim ih svako jutro jer znam da ću kad tad biti željna toga. Ali ma koliko se trudila nikada ne mogu da im pružim dovoljno nasprem njihovih dela i borbe koje su činili za mene.

Možda ovim tekstom koji sam posvetila vama, mama i tata, mogu da kažem “HVALA” iako sam sto puta to rekla, ali kao što rekoh nikada da se zadovoljim, i znam da nikada neću. Sa svojih trenutnih 16 godina naučili ste me pravim vrednostima, da cenim ono što imam i zato vam opet hvala. Volim vas najviše na svetu.

Vreme nikada ne pita kojom brzinom ide, ne mari ni za šta, kao ni život.

Ali znate... Može proći čitav vaš život, a da čak ni niste svesni koliko ste ustvari jaki. Jednostavno shvatite da ste i to preživeli, ali kako... To ni vi sami ne znate.

Vrednost osoba koje posedujemo u svom životu nažalost ne shvatamo na vreme, već kad bude suviše kasno, kada ih izgubimo. I onda shvatimo da smo mogli mnogo više, čak poželimo da imamo vremeplov.

Sreća je u sitnicama, ne u bogatstvu, sreća je u zdravlju ne novcu. Sreća je kada osnujete porodicu, e tad vaš život dobija epilog i veliku ulogu roditelja, tada imate sreću. A ostalo, sve je prolazno i ništa ne traje večno.

Ako vam je loše, biće bolje, snaga u životu krije se u izdržljivosti. Ako vam sada cvetaju ruže čak ni one ne traju večno, uvenu. Kada padate pogledajte oko sebe, ko pokušava da vas spasi u slučaju povreda. Kad se penjete stepenicama uspeha, svi će biti oko vas, ali kad ste primorani da igrate na sve ili ništa e tada se osvrnite i onog ko je ostao sa vama ne ispuštajte od sebe, pružite mu svu ljubav ovoga sveta jer je zaslužuje, ne trošite je uzalud na neke koji je nisu dostojni ako nisu do sada ispunili ove reči.

književnost uživo 264

Vesna Iz „Bijele kule” Krmpotić Ne stidi se zbog tuđega nestida Ne stidi se zbog tuđega nestida. Budi hrabra nikomu ne biti ni veći ni manji prijatelj, već prijatelj.

Budi hrabra ne znati kada ne znaš, znati kada znaš.

Ne govori da bi govorila: već da bi rekla.

Budi sigurna da ti samo Moje zrcalo neće iznevjeriti lik, i u toj sigurnosti dovoljno bezbrižna prema likovima, koje ti nude druga zrcala.

Budi hrabra nikomu ne biti po ćudi, ako si Meni u volji. „Bijela kula“, knjiga 23. Zapisala Vesna Krmpotić

83. Čas te zagolicam mišlju Čas te zagolicam mišlju da se samo o Meni radi. čas mišlju da se samo o tebi radi.

Tko se tomu najslađe smije – o Njemu se radi. „Bijela kula“, knjiga 72. Zapisala Vesna Krmpotić

11. Kraj puta s putom razgovara Kraj puta s putom razgovara, pa mu kaže: – Gubiš vrijeme, prijatelju, sa sobom; jer evo, ja, cilj, s tobom besjedim, i ova je besjeda tvoje stizanje.

Mjesto pod tabanom je spokojno – jer tko putuje kad cilj kaže da je tu? „Bijela kula“, knjiga 36. Zapisala Vesna Krmpotić

književnost uživo 265

82. Ponekad popustim Ponekad popustim tvojim molbama, i dajem ti da Me vidiš u Mojoj divoti na kratak čas; od toga ti svijest planete zatetura i, nemoćna da podnese sjaj sunca, strmoglavi se u njegov plamen. Pa ju sunce opet od sebe nježno otkida, i vraća ju, nesvjesnu, u staru putanju. Od tvoga sjećanja ostaje tek rupa, progorjela praznina uma, koja samo sebe zna.

Ponekad ti dajem ono, što još ne umiješ primiti – dajem ti da bi poželjela umjeti; znaj da nitko od Mene odvojen ne može preživjeti pun vidik na Mene. A neodvojenima i ne dajem, jer nemam što: oni znaju i imaju, jer oni jesu Ja. „Bijela kula“, knjiga 28. Zapisala Vesna Krmpotić

književnost uživo 266

Dalibor Kako započeti dan na pravi način Maksimović Kako započeti dan na pravi način...

Zaboravi sve što te je tištilo,brinulo, sve što je unosilo nemir, dileme, neizvesnost… sve što te je plašilo.

Zaboravi i halapljivo progutaj svaki osunčani trenutak koji ti podari ovaj dan.

Rastopi sve svoje nedoumice u toplini sunčevih zraka i molim te: NASMEŠI SE!!!

Mnogo je lep taj osmeh...

Dan koji počne spontanim osmehom je početak jedne spirale.

Na kraju dana, na završetku vrtloga, stajaće jos jedan osmeh.

Znam to.

I to je jedini nacin da dan dobije smisao i da se taj smisao deli sa celim svetom jer osmeh ima tu retku moć da nam se uvek vrati kada nam najvise treba...

Osmeh je ljudima dar bogova maleni poklon iz riznica Neba.

književnost uživo 267

Tišina Oćutao je Svemir onda kada smo se prvi put videli...

Oćutale su Zvezde onda kada sam te prvi put poljubio...

Oćutao je Mesec svaki put kada sam te krao sa ove planete I nije se Nebo zastidelo naših šaputanja...

Sve je prošlo tiho.

Do one noći kada si mi priznala da me voliš.

I sve i dalje ćuti...

Sve što postoji, ceo svet.

Samo se moje srce čuje uzbudjeno kao tek uzbrani cvet.

književnost uživo 268

Antonio Nakon mora Šiber Vadim iz ormara ofucanu zimsku jaknu kao da ljeto nije ni bilo.

foto: Hazim Begović

književnost uživo 269

književnost uživo 270

Dunja Osvrt na knjigu Daniela Radočaja „Ponekad Matić bih k njoj odlazio biciklom“ 1. O čemu piše? „Izraz za onu prozu zbog koje moja majka neminovno pocrveni kad je netko od susjeda pita o čemu joj to sin, dovraga, piše…“ „Ponekad bih odlazio k njoj biciklom “ treća je knjiga Daniela Radočaja – i dovoljno dobar razlog za pročitati i prve dvije. Za nju nije lako hladnokrvno napisati recenziju. Osobno bih ju nekome rađe podmetnula nego predstavila. Ni dva-tri dobra marketinška trika, u koje stane solidna preporuka, nemaju kapacitet podnijeti pohvalu koju želim iskazati.

Daniel Radočaj piše minijaturama – sitnim detaljima i ukrasima svakodnevice. Ispis je to naizgled nepovezanih špekula sjećanja, pojedinosti koje, premda otrgnute iz šireg konteksta, nose njegov vidljiv pečat. Ona ne otkriva kriteriji po kojem je događaj izašao u susret pamćenju. Ovdje se nalazi sve: i perfekt i perfekcionizam, par riječi o njezinoj probavi, neke stvari koje katkad pokvare želju za romantikom, praktično, infantilno, vjernost, spontanost, kaktus, ljubav u retrovizoru i stvari koje je teško priznati… Teško da se iz ovog niza može povući nit koja ih tematski vezuje. Svakodnevno ne nudi ni takav okvir, ni utješnu logiku koja će nužno pokrpati sve fragmente u smisleno povezanu cjelinu. No unatoč tome knjizi ne nedostaje dosljednosti: dosljednost se nalazi u autorovom stilu – u rezigniranoj jednostavnosti njegova izričaja, u zavidnoj sposobnosti da u jednom detalju najbanalnije rutinske radnje, sažme čitavu njezinu posebnost. Svaka literarna mrvica nosi jednu životnu, najčešće onu rubnu, nezamjetnu a znakovitu, o koju se spotiču osobna očekivanja koliko i društvene konvencije.

Nezanemariva komponenta socijalne svijesti inzistirat će na sučeljavanju suprotnosti (kulturno/nekulturno, elitno/klošarski, muževno/ženstveno,

književnost uživo 271

skupo/jeftino…), time ukazujući na nemogućnost njihova precizna razgraničavanja i licemjerje iza hijerarhijskog statusa. „Ponekad bih odlazio k njoj biciklom“ knjiga je koja skicira život i premda dobro prepoznaje njegove ukrase, stil ne pati ukrašavanja.

Koliko god je teško govoriti o čemu piše, toliko je lako cijeniti način na koji to radi.

2. Kako piše? „…kako se čovjek i mažući vlastitim govnima pred dovoljno zainteresiranom publikom, može također doživjeti jednako važnim.“ Dugo sam okretala očima na manje-je-više-pristup, no ovom prilikom ga nedvojbeno pozdravljam. Veličina ovakva pisanja nalazi se upravo u njegovom minimalizmu. Prvim rečenicama otvara priču, sa sljedećima ulazi u digresiju, ne bi li ih sa zaključkom, umjesto povezivanja, izbacio iz njihova mjesta. Završna misao ne potvrđuje prethodni sadržaj, ona ga prije dovodi u pitanje. Za srušiti tu instalaciju od kockica potrebno je gurnuti samo zadnju domino kocku – toliko je jednostavno. Tom istom jednostavnošću, tim drskim ravnodušjem, knjiga smireno raskrinkava stvari, bez dramatična uvoda, retuširane retorike i velikih riječi.

Vještina autorova pisanja, ljepota onoga napisanog, nalazi se u detaljima. U detalj ne stane istina velikih društvenih narativa, ali se lijepo daju naslutiti njihove laži.

Ovim suptilnim preokretima pisac kao da izvodi trikove malih životnih kontradikcija. Tim zanimljivije što su jednom inteligentnom ironijom kontradikcije vješto prikazane unutar samih konvencija. Svaka

književnost uživo 272

je priča Uhvaćena u svojoj stvarnosti efektom mrlje, greškom na platnu do tad jasne slike, koja umjesto da ju samo pokvari, zapravo ukazuje na njezinu narav. Jednom kad je postavljena, priča se zaključuje Iz druge perspektive.

3. Što piše? „Oni osvajaju književne nagrade, a u naše zbirke upiru prstima.“ Ono što nastaje pisanjem iz druge perspektive, može se, autorovim riječima objasniti kao alternativna proza. Kako je upotreba riječi alternativno u mnogočemu isprostituirana, trebalo bi pojasniti njezin smisao u zadanom kontekstu. Ljubavne crtice kojima Radočaj skicira romantične odnose najčešće su upravo neromantične u tradicionalnom smislu i uvezuju se u prizor drugorazrednih likova. Takvi su prizori rasterećeni od stereotipa i potaknuti stvarnošću čiji će okus, u inat pretpostavljenoj sladunjavosti ljubavne tematike, češće biti gorak.

Pozdrav iz radničke četvrti u samo nekoliko riječi uspijeva sažeti koliko je šuplja slika savršenog života i koliko oni koji misle da ju žive „ne znaju ama baš ništa o životu“. Ekonomska alternativa prikazana je načinom na koji njegova baka, bez fakulteta, raspolaže oskudnim resursima i zapravo praktičnije razumije ekonomičnost. U kulturi koja priznaje samo utržive interese, sklonost ka pisanju nije prihvaćena s osobitim razumijevanjem.

Ako se po putu omakne i koja čestitka, „doživljaj popusti nakon što zaključiš kako ti većina njih zapravo čestita što je tvoja fotografija viđena u dnevnom tisku a ne stoga što ti je književni klub iz druge države nedavno objavio vlastito književno djelo“. Ono što ovu prozu čini alternativnom nije nasilni napad na elitističke literarne vrijednosti,

književnost uživo 273

pompozne načine izražavanja i programirane narativne forme. Vještina ne potrebuje nasilje, ona samim svojim primjerom, nonšalantno i suptilno, ne propovijeda da se može i drugačije, ona to drugačije pokazuje – Praktično.

4. …i zašto ga treba čitati * „ Zaradiš li ti išta sa tim? * Onoliko koliko i ti dok gledaš televiziju.“ Nakon svega rečenog ovoj knjizi želim zahvaliti prvenstveno na ovome: Već dugo nisam vidjela da netko s tolikom lakoćom uspijeva inteligentno uperiti prstom na ljudsku glupost…Pa makar samo radi zadovoljstva. U svakom slučaju, bilo je obostrano.

Napomena na kraju o fotografijama objavljenima u ovome broju časopisa Književnost uživo. Radi se o fotografijama (redom pojavljivanja) Ane Marije Vizintin, Carmele Žmirić, Borislava Božića, Dore Božanić, Tamare Modrić, Bibe Dunić, Melinde Kostelac, Hazima Begovića i Jasne Šurine koje su ovoga proljeća i ljeta u više navrata bili objavljeni u fotoesejima Milana Zagorca na Korzo.net-u i na njegovom privatnom blogu. Želja je okom novih autora (ali ne samo novih) preko novoga medija (društvene mreže) dobiti jednu posve novu i zanimljivu sliku Rijeke, ali dostići i onu razinu univerzalnosti s kojom možemo što preciznije opisati današnje, uglavnom urbane fenomene života na rubu jedne nove ere.