Književnost uživo br 3

knji탑evnost u탑ivo 1

ISSN 1849-0425

književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 1., broj 3, zima 2013. / izdavač [studio TiM] u suradnji s udrugom / www.studiotim.hr / www.katapult.com.hr / glavni urednik broja: Alen Brabec / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Mirela Fuš, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševiski, Robert Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tea Marković / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425

Sadržaj Alen Brabec: Uvodnik 5 u snu te imam Jovana Đorđević: Ćutnja 8 Tanja Pucić: Kapetan duge plovidbe 9 Beatrisa Stošić: Napisah pesmu o tebi 10 Snežana Vlajnić Kostić: Usamljeni galeb 11 Dante M. Legasy: Ispod trepavica 12 Ivan Glišić: Čuješ li 14 Marko Galić: Susret (odlomak) 15 Darko Balaš: Neznanka 17 Štefica Menzilović: Nespokoj 18 Anamarija Mutić: Iluzija zaljubljenosti 19 Katarina Galić: Čežnja 20 Vladimir Vuković: Nezakonita deca 21 Amína Bhm: Jedan posljednji zagrljaj... 24 Matija Mikac: [Prekratko] 25 Ivo Anić: Ostavio sam smijeh 26 Ruža Pos: Vidjela sam te sinoć 27 Dejan Todosijević: Žena 28 Grozdana Poljak: Treća realnost 29 Danica Vukašinović Matković: Truješ me 31 Biljana Kovačević: U tišinu 32 ispod ljudskih nemira Gaube David: Ne marim za žene više 36 Mladen Machiedo: Grado... Putokaz 38 Sonja Huncinger Smirčić: Tišina 39 Denis Kožljan: Na minus sedamnaest 40

Nada Aničić Crljenica: Pesma iz dalekog sna 45 Iva Rogić: Stockholmski sindrom 46 Tamara Čapelj: Svije tišine 51 ostavljamo tragove Tamara Čapelj: Panta rei 54 Ivana Pavić: Surogat ljubav 56 Mario Dabo: Slijedili smo onu tanku nit, a onda nas je odnekud obuzeo taj čudan osjećaj 57 Josip Jajčević Bubba: Tu... 58 Miloš Petronijević Dnevnik beskućnika 59 Ivan J. Miočić: Iz romana “Porijeklo nasilja” i još ponešto 60 Ružica Gašperov: Teško li se udati 64 Željko Maurović: Vizvezetek (ulomci) 73 Josip Špricar: Sreća našeg Antun-Tuna 79 Predrag Šneler: Navrati i on ponekad (ulomak) 81 Florian Hajdu: Frančesko i druge crtice 84 stih taloži se Zoran S. Piljević: Iz neobjavljene knjige ”Ptice u njedrima” 92 Nikola Žuti: Trenutak 95 Željko Jovović: Dejstvo opčinjavanja 96 Dejan Đorđević: Hajde da ubijemo pesnika iz provincije 98 Miloš Petronijević: Književnik 99 Vinko Kalinić: Pjesmotvor usnulu pjesniku 113

književnost uživo 3

Blago Vukadin: Matoš 114 Tomislav Cindrić: Evo me 115 najlajkanije Tamara Čapelj: Budi mi prijatelj 118 Ivo Anić: O da mogao bih napisati 119 Maja Radivojević: Groblje ambicija 120 Danica Vukašinović Matković: Oproštaj 122 Violeta Kotvaš: Istina je iza oblaka 123 Zoran Žmirić: Iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom” 130 Milan Zagorac: O krivnji, slobodi i zakonitosti stanja 131 Ivana Pavić: Ženstvena 134 Željka Kovačević Andrijanić: Buđenje 135 samo sam promjena Blago Vukadin: Nisko i visoko 138 Slaven Posavac: Samo promjena 148 Sonja Huncinger Smirčić: prije svitanja 149 Željka Kovačević Andrijanić: Preteška torba 150 Igor Bugi Milosavljević: Kraj je Oktobra 151 Klara Lukačević: Dodir kao oseka 152 “za natječaj” Darko Balaš - Intervju s autorom i pobjednički post 155 junaci našeg vremena Enisa Angie Milinović: Poeta ulice 166 Slađana Golijanin: Izgubljeni spas 167 Nikola Šalić: Oko trnja 168 Dončo Rumenov: Operacija Duodenum 169

Alen Brabec: Jašem pijescima Rajastana 170

sanjaj sunce

Krešimir Butković: Podzemlje 172

Željka Kovačević Andrijanić: Meni će tata dati sunce 238

Robert A. Vrbnjak: Spomenik neznanom kupcu 173

Vesna Krmpotić: 107. Ja ne ištem tuđa znanja 241

Peter Semolič: Les casseurs 176

Nada Aničić Crljenica: Lazur

Mladen Blažević: Kada staviš na stol standardizirane krastavce 177

besmrtnosti 242

Ivica Žitko Forempoher: Otac - otan (Povijest naroda) 187

Senka Staniševski: Razbijeni snovi iznad Stuttgarta 243 Branka Kostić: Sjela sam i čekala 246

Darko Cvijetić: Demonovina 188

Antonia Kralj: S visine 248

Zoran Žmirić: Igrajmo se rata 189

Anita Zovo: Molitva majke 249

Ivan Zrinušić: Reci što god hoćeš 193

Biba Dunić: U potrazi za goranskom dušom 250

Jelena Šimunić: Otkucalo je za nasukavanje 197 Stefan Ralchev: Godina poslije 200 Kristina Posilović: Manifest Novoga Egzistencijalizma 201 Maja Marchig: Slaganje sastojaka 206 Davor Vuković: Dobar dan!!! 207 Luka Murina: S onu stranu mogućeg 212 Milan Zagorac: Mali religiozni predah 215 Ivana Pavić: Infinitivi 216 Zvonimir Grozdić: Sve na I 220 Radojka Sartori: Mara na sudu 221 Maja Radivojević: Penisovi monolozi 223 Davor Šurlan: Francuski poljubac, francuski ležaj 229 Petra Čargonja: Oda olovci 230 Vergilije Franizz: Lajk 231 Zoran Uzelac: Moć lajka 233

Josip Špricar: Carl Saganov posljednji lijepi dan 252 Jovana Đorđević: Otkrih jednu tajnu 254 O autorici fotoeditorijala tj. svih fotki u ovome izdanju- Ksenija Španec 255

knji탑evnost u탑ivo 4

književnost uživo 5

Alen Uvodnik Brabec Dragi naši, pred vama je zimski broj vašeg najomiljenijeg književnog magazina. Trebalo nam je nešto više vremena kako bi ga pripremili, ali uz dodatan posao oko natječaja i sve neočekivane situacije koje nam je priuštio Facebook, izlazak smo uspjeli tempirati kako bi vam olakšali plovidbu kroz najdepresivniji mjesec u godini. Od jesenskih dvanaest tisuća ljudi narasli smo na više od sedamnaest tisuća članova koji prate i sudjeluju u stvaranju stranice Književnost uživo. Uz već poznate autore u ovom broju predstavljamo i neke debitante, kao i pobjednika našeg natječaja čije ste djelo na najdemokratskiji mogući način proglasili najboljim. U intervjuu koji je naša urednica Senka Staniševski majstorski odradila, Darko Balaš nam priča o sebi, svojim djelima i inspiracijama. Nadamo se da će njegova iskustva i opaske potaknuti i nekoga od vas da nam pošalje svoje pisano djelo kako bi ga objavili na našim stranicama. Zimsko izdanje tematski smo podijelili na poglavlja naslovljena ulomcima iz vaših radova. Svakako nam javite sviđa li vam se što smo ih grupirali po tematskim cjelinama. Budite vrijedni i kreativni, jer pravo je godišnje doba za to. Pregrmite ovu zimu čitajući i pišući, podijelite to s nama i vidimo se na vašoj i našoj stranici.

Alen Brabec, glavni urednik broja

knji탑evnost u탑ivo 6

u snu te imam

književnost uživo 8

Jovana Ćutnja Đorđević Rekla bih ti da te volim, ali ne smem.

Rekla bih ti da o tebi stalno mislim, ali ne smem.

Rekla bih ti koliko me boli kad te lome brige.

Rekla bih ti, ali ne smem.

Toliko sam ti stvari prećutala, tolike zatajila, a ti opet znaš sve to i ćutiš, istom mukom opkoljen. Ćutimo i ti i ja, ali oči nam govore sve, sve ćutnje, sve patnje, sve drhtaje srca.

Mi, i dalje ćutimo.

književnost uživo 9

Tanja Kapetan duge plovidbe Pucić Uzburkalo se more Života, Kojim si do sada Bezbrižno plovio Moj Kapetane….

Podigli se valovi, Naišla oluja Ljubavi I zaprijetila tvome brodu, Moj Kapetane…

Vjetar Duše ljulja te, Valovi Nemira zapljuskuju A na uhodanoj ruti Kompas otkazao, Moj Kapetane…

Pokaži hrabrost, Ne posustaj pred naletima I dopusti Srcu da te vodi, Moj Kapetane…

Ono zna kojim Putem ići Do sigurne luke U kojoj čekam ja, Da usidriš svoj bijeli brod Moj Kapetane…

književnost uživo 10

Beatrisa Napisah pesmu o tebi Stošić Napisah pesmu o tebi i o ljubavi naravno, beše nešto u njoj o metafizici i svemiru.

Onda izbacih jedan stih prenaglašeni, zatim i drugi naslonjen na njega pa još jedan zajednički svim ljubavnim...

Zatim i celu strofu sledeću jer bila je samo vezivno tkivo poslednji stih kao kruna svega a bio je baš lep, takođe otpade, ne beše više ničeg da se kruniše.

Na kraju – početak, naslov, samo osta, odrekoh se i njega I odjednom shvatih da savršenu pesmu o tebi imam pesmu bez reči na praznom papiru

I sad je čitam i beskrajno se divim svom poetskom umeću.

I stavljam tačku tamo gde beše onaj poslednji, najlepši stih.

književnost uživo 11

Snežana Usamljeni galeb Vlajnić Kostić Protekla još jedna novembarska noć…

A ti, ti nikada nisi pored mene kada te želim.

Ostaviš me na milost i nemilost tišini koja se svakom zorom iznova rađa.

Kriješ se ispod svog vela života u svilenim kapima kiše koje olujni vetar osuši I tako postajesš nevidljiv za mene.

Meni se živi…

U nerođenoj pesmi tražim tvoj pogled neizgovorenih reči oživim na trenutak u mojoj viziji tebe tako nesavršenog a meni voljenog i dragog.

Sladim se gorkim poznatim mi pićem a ti, ti mi se istopiš pri svakom gutljaju kao snežna pahuljica pod toplinom sunčevog zraka.

Zašto, zašto te nema kada te želim?

Znaš li da i ono malo svetlih misli u meni pretvoriš u bordello dok ja pokušavam da zaronim do dna mog nerazumnog uma.

Udahni noćas jecaje moje duše Udahni uzdahe moje kože koja se jezi pri svakoj pomisli na tebe i pretvori ih u svoje.

Noćas moj pogled vijori kao usamljeni galeb u svojoj želji da se preda olujnom snažnom vetru.

Zašto, zašto te nema kada te želim?

Udahni me iz daleka, pretvori se u snažan talas ove olujne novembarske noć prepoznaćeš moje oči u očima usamljenog galeba.

Slatke varalice života More je slatko, Nebo medeno, Narandže su mi osmeh Planine leptiri Suze moje kao trešnje Oblaci tamni na vidiku Grozđe ljubomorno Poljupci narandžastih cvetova breskve Miluju mi dušu, Opijaju me svojim mirisom…

Dok pogledi dećijih mi snova Te slatke varalice života Pridružile se rutinskoj smrti.

književnost uživo 12

Dante M. Ispod trepavica...

Legasy Podne doba sanjanja je iza nas ne pjevaju slavuji niti mirišu divlje ruže sivo kiše i suze isprale su zemlju ispod trepavica samo je pjesma ostala…

Ponoć u vrtovima obilja gladan tvoga smijeha žedan naših snova radujem se životu ne tražim nas, jer znam ostali smo u pjesmi, duboko ispod trepavica…

Toga dana, oblaci su plakali prema gore, prestalo je šumiti more toplina nestala je iz tvoga dlana, bol je bila prejaka, a mi slabi, mladi neiskusni, netaknuti pravom lomačom, nemoćni pred sudbinom Tog dana, zadnji put sam maštao, zadnji put te držao zagrljenu cijelu noć sve dok i sami nismo postali tama, zaboravili da moramo dalje, negdje poć, a tama je postala tmina, mi sjene, nestalo je vrijeme, zora nikad neće doć Tog dana, umrli su zmajevi, sunce se zavrtjelo u krug, ja sam zavirio duboko ispod trepavica, da vidim dal je tu, dal je bar pjesma ostala ne za nadanja, samo za bistvo naše, nek diše uspomena…

književnost uživo 13

Kako miriše ljubav...

Cimet i med resko na limun agrumi su za pet channel mladu travu cvijet ili suncokret kako ljubav miriše...

Meni miriše na jutro, kad se budiš na mom ramenu, mlijeko toplo s kakaom, maslac se topi na kruhu, čaj od šipka vri, ja te ljubim u potiljak, udišem boju tvoje kose, udišem mir na plahtama od svile jastuk od bambusa, ti pospana, ustaješ na mojim rukama, dolaziš mi...

Tebi miriše na podne, kad te nosim u naručju preko plaže pješčane, borovi se ćute, čiste misli puno je joda u zraku, mami more, ljeto nas zove, bude se zaspala žudnja, ja te bacam u duboke vode ljubim usne požudno, kao vino te

pijem, merlot crn, oko prepona lahor, nestaje razum, miriše strast...

Nama miriše na veće , od voska svijeće, neka tjestina s puno bilja i začina, adente, kao cjelovi kad usne kad ti zagrizem, poput stola od starog hrasta, kad na njemu podigneš bedra, kad sam u tebi i moja si cijela, kad zapali se planeta, miriše napalm, kao kraj svijeta...

No miriše najviše kad tako sklupčani u jednom klupku ležimo, iscrpljeni dugo, ne spavamo no budni sanjamo, dlan u dlanu,zjenica zjenicu traži, i kad napokon sigurna zaspeš, na mojim prsima dok ja stojim na vječnoj straži, osluškujem udarce srca, znam... tako miriše ljubav...

Na slavu pepermint bosiljak možda origano

kao stara pošta ne pitaj udahni punim plućima namiriši grudima vidjeti ćeš ništa ne košta divno, miriše ljubav....

književnost uživo 14

Ivan Čuješ li Glišić Čuješ li? Čuješ li tišinu?

To sam ja.

Naga tišina Pružena uz tebe.

(Tišina Puna strepnje da te Ne prene iz zagrljaja Sna.) Čuješ li? Čuješ li šapat?

To sam ja.

Nagi šapat Pružen uz tebe. (Šapat koji ti priča O ljubavi, A ti ga u snu osmehom Daruješ.) Čuješ li? Čuješ li molitvu?

To sam ja.

Naga molitva Pružena uz tebe.

književnost uživo 15

Marko Susret Galić (odlomak) Ispovest fenomena: Probudio sam se osmatrajući alabastersko lice, usnulo na brokantnoj fotelji kraj gramofona, sa čijeg je torza tekla mirisna, klasična, melodija. Igla je nevešto poskakivala sa crne ploče, umrtvljeno beležeći usekline na napukloj površini. Porculan je počivao u podnožju zida, odranjajući se u povremenim naletima hladnog vetra, koji bi neobavezno uplitao dronjave zaveze, krpljene jelenskom kožom.

Izdižući se iznad nosa, gonjen snažnim izdisajima, crveni pramen je uokvirivao rumene obraze, sa čijih su sprudova bujale guste trepavice, prožete snom.

– To si ti. Napokon, ti! – izgovorio sam u nerazgovetnoj neverici, posmatrajući njene kapke koji bi blago poigravali na jutarnjoj svetlosti.

– Monsieur, osećate li se dobro, ja... Ovde sam na zahtev Žorža, Gertruda je... Ona me je uputila... – mucala je uz mučeničku grimasu, koju je nevešto skrivala iza naherenog osmeha.

– Shvatam, ne brinite, bila je to moja želja – izgovorio sam potiskujući svoje razočaranje. Želeo sam je u naručju, istog momenta izgubivši nadu koja je skriveno obitavala u njenim rečima. Bila je prolaznik, svega gost, osuđen na ispunjenje testamentalne želje.

– Ne brinite, sada sam tu – nemirna iskra osećanja nazirala se u njenim očima, prošaranim azurom nebeskog tkanja.

– Poslužite se, izvolite, nisam vičan u gostoprimstvu, kao što vidite.

– Žao mi je, znate, izgubili ste vernog prijatelja, mora da je nesnosno živeti u tom saznanju – pogledom je ispitivala ćilibarne zrake koji bi nevešto marširali njenim čelom.

književnost uživo 16

– Doista jeste. Sećanje na njega se gubi, povremeno. Nisam zdrav, ne očekujem... Ne smatram da ću poživeti dovoljno dugo da vam se odužim za sve što činite – podigao sam pogled ka njenom uplakanom licu. U sićušnim borama video sam ništa do žensku lepotu, krojenu po meri savršenstva.

– Nikada se nisam osećala toliko isprazno, nezahvalno. Mrzim trenutak koji me je nesmotreno uveo u vaš život. Teško je, osećam se poput mrtvozornika – plakala je.

Tišina je pustošila ćoškove prostorije koja je odavala ludački vonj, utamničen pokraj moje zaboravne stvarnosti. Naličje svega što sam poznavao polako je bledelo, gubeći se u orkanskim visovima ove bolesti. Vreme je, suvo poput peska, uzmicalo pred mojim dlanovima, željnim trenutaka sa njom.

– Voleo sam vas, oduvek. Ni sam ne razumem svoje osećanje, ali vi ste jedino što me je održavalo u životu. Shvatam da je sve naizgled nepoznato, vama strano, ali nedovršenost mog postojanja upravo je nestala, kraj vaše pojave.

Nikada nije razumela, osetila ono što osećam ja, kako je i mogla?

Bio sam ništavna pojava, srozana prilika, patološki fenomen. Poslednje dane provela je u mom zagrljaju, umivena sebičnošću mojih zahteva, hirovitošću moje ljubavi.

Bilo je to zaista i ono krajnje, svršeničko sećanje, moja labudova pesma, zaživela povest.

književnost uživo 17

Darko Neznanka...

Balaš Ukrala si mi uzdah, dok krijesnice sunca rađahu plamen u tvom oku Otvorila si zdenac čežnje i prastaru ranu, nezaliječenu, svjetovima duboku Promatrah te, nesvjesnu, na nekim krilima sudbine u bajku odnesenu U kojoj ja nisam princ što poljupcem života budi voljenu ženu A htio sam biti trubadur i Romeo i spasitelj što svladat će zidine zamka Tvoj vjerni vitez bez mane, jedini stih pjesme tvog glasa, čarobna, tanka Kroz pustinje svijeta htjedoh proći, na nestvarnom vrancu od snova Za samo jedan tvoj osmijeh što svitanja čini neponovljiva, nova Tražio sam te kroz živote, jer rađao sam se samo za zagrljaj tvoj I umirao tisuću puta sam, u lukama utjehe, više im ne znam ni broj Ugledah te nanovo sada, dok ti jutro savija svoje gnijezdo u kosi I opet moram dalje, jer neznanka si koju dan daleko od mene nosi Možda se sretnemo jednom ispod krošnje od duge Možda me prepoznaš tad i prebrišeš sve moje tuge

književnost uživo 18

Štefica Nespokoj Menzilović Izgubili smo djetinji san na raskvašenoj livadi prepunoj prljavih ideja, neispunjenih obećanja… prekršenih pravila…

Uhvatio si moje srce sivim prstima nespokoja, odvukao me u podzemlje bez tračka Sunca, zaključao duh moj u kutijicu od tirkiza, plavičast je odsjaj sad u ponoćnim satima bez snova.

Proljetna kiša oprat će sav taj depresivni očaj nakupljen kao prašina na policama mog života, proljetno zeleno srce razvedrit će svaki kutak u mojem umu.

Tvoja kutijica od tirkiza postat će prazna...

Nespokoj ostavljam tebi na tvome uzglavlju...

Mene zelenilo zove…

književnost uživo 19

Anamarija Iluzija zaljubljenosti Mutić Neprestano je viđala imaginarne parove, predviđala im prekrasno i nametala savršene trenutke koje nisu smjeli poželjeti; para im se slijevala niz obraze. Njih dvoje bili su njen prekidač neugodnostiklip-klap (doziraj crenilo); voljeli su se kao nikad nitko prije obustavljajući često bolne nalete deja vu-a.

Nesluženo ga je pronašla i sasvim slučajno postala zarobljenik vlastite mašte, odavno odabrala riječi koje je nesvjesno proživljavala, proputovala mu prstima preko kože i ožiljaka od rezanja vena koje nisu dostojne da se kožom spajaju.

Prišla je tiho, lijeva-desna, lijeva-desna, kao da ga prisiljava na tajnu pripravnost za iznenađenja.

Nevino ga je odmjeravala, i osmijeh, i suze, i vrijeme koje se zadržalo oko rupica na dnu leđa, samo je nesvjesno potonula u vlasulje zatajenje boli, uronila u priče o neizbježnim avanturama čiji je dio postala samim poljupcem. Zbog previše sunca i ljubavi

ona shvati odgovornost, izbije iz glave sve ono što nikada nije trebalo okončati te se žalosna prepusti...

književnost uživo 20

Katarina Čežnja Galić Čežnja

Ljubav ili žena

Osjetiš li mirise čežnje kako se bude po meni?

U ranim jutrima kada još snivam kraj tebe, osjetiš li vapaje kraj sebe?

Vide li se, očajno, moje kandže na tvojim prsima, jesam li te dotakla sanjajući noćima?

Opet ona, tako sva uvaljana u kašmir, tako ljigava, opet ona budi nemir.

Opet ona, istrzana od ljepote, tako meka, opet umirem od sramote.

Nerviraju li te uzdasi i moja sreća, bole li te poljupci i slatke riječi, da mi pričaš, uvijek te nešto spriječi.

Ja bih da mi čitaš, bojim se da vremena nemaš odeš negdje, nadam se meni nešto spremaš.

Prate li te moje želje, moje sunce, moje pjesme, ima li u tebi mojih snova, snage i grijeha znaš li put koji vodi do moga osmijeha?

Traže li te moje nade, očima, mislima, rukama... je l' mi te to netko krade?

Nosiš li moja obećanja, hodaš li mojim koracima, vide li te sa mnom na slikama?

Ima li me u tvojim noćima, traže li me u tvojim očima?

Trebaš li sreću sa mnom i moje mane, ljube li te druge, kradu li ti dane?

I dalje ona, moćna i tražena, svoja, i opet sam poražena.

I dalje ona odlučna i spretna, sasvim nestašna, i opet nisam sretna.

Još uvijek ona, lopov i ubojica ona griješi, a ja sam izdajica.

Još uvijek ona visoka i ponosna svima težnja, meni prkosna.

Zauvijek ona, krvopija i đavo i opet na mene ima pravo.

Ostaje ona, u meni krv je njena, Zauvijek ona, ljubav ili žena?

književnost uživo 21

Vladimir Nezakonita deca Vuković Kap-kap,

Zelena soba

kap po kap, sipim kap po kap, iskopan, prekopan, preko krvavih svojih polja tebi trčim, kap po kap curim, ja – vodeni sat; vidi-previdi, sa moje kape praporci odjekuju zvon po zvon, pa korak po korak, kap po kap, kao kiša i kao trun, kap po kap ti kapljem, u flašicu me spakuj, budi dobra ti.

Postoji zelena soba, sa šibljem i srcem što raste uzvodno, zelena soba mira; tu sedmokrilne ptice lete iznad zakona gravitacije i smrti, donose zelena lica koja cvetaju. Postoji zelena soba utehe, tu i Lorkina zelena luna ima svoj mir, tu, tih, da me niko ne vidi, pobožno, tiho šapćem: da volim zeleno.

Nezakonita deca (3) I svuda, baš svuda, na uglovima su kartoni, na njima sede ljudi koji ćute; i svuda, izgleda, hodaju sa prazninom venčana liciderska srca, sa ogledalom okrenutom sebi, i vašar traje; ugljena lica se gube u poslednjim kišama, rasparčano nebo prišivaju za dlanove ispružene ruke.

Uhvati me za ruku, sedi pored mene.

književnost uživo 22

Jesenja molba

Ona ne zna

Pošalji, tamo gde su ništa i sećanje sliveni, i gde je ludilo u spiralnim kišama i crnim toplanama podmuklo mazno, (kljunoviti novembar se igra kandžama gde bol dodiruje nedostižno), pošalji solarnu oluju; neka se niz moje jesenje obraze sliva slutnja zrelog zdravlja i topi rascrvenjena jabuka pod grudnom kosti; jesen neka odjednom bude (iako su zgrade tamna lica sa fosfornim očima) trotonska petarda a sve ubice snova goropadni patuljci i više ništa

Ona ne zna svoje oči: rudnike uglja sa zlatnom žilom, topionice crne rude, uspavanku za sećanja, budilnike u nevreme; one ne zna: od njih postajem bludan i bezazlen, rudar visinskih kopova, ona ne zna svoje oči u meni.

Šum Tiho čuj večernji smiraj, kako se osipa sivo, zgaslozeleno inje; pogledaj gradski trg, kako se spušta noć.

Zarobljeno čekanje je opaka smrt, ljubav su uplakani žileti u tajnim susretima.

Mirno onjuši gradski smiraj, bez osvrtanja hodaj u jesen kao da živiš prvi put.

književnost uživo 23

Metamorfoza U noći zri, čujem kako pada, sagnjio, a tek začet plod, skupljen u kap, plač prozora i vidik; i smrtni strah i semena žud za zemlju jutra prikivaju me.

Izjutra, sa prvim svetlima, proklijalog sebe podsmehu ljudi izložiću.

*** Govorio sam: (Prvo sam je gledao.

Ali nije počelo tako: prvo sam progledao.

Ali ima unazad: pre toga sam pao.

Nije kraj: onda sam ustao.)

Skloni tu iskru iz oka, nemoj tako, dobro znaš: to je početak vatre u meni.

Ne puštaj da okolo leti razigrana nesreća, zanesena samoća, tvoje lice od disanja duše.

Znam, da, znam.

I to i to.

Ali znaš da te znam, i da ne znam (tako se sjajno ne znamo, tako se strašno umemo) i da ne znaš i znaš, i da te iznova znam (kao kad se zna prvi put).

Ne! Ne grle se naše samoće, ne drhte porazi, ne svetle nade, ne ljube se uspomene.

I ja mislim da ne: moja-tuđa, iskrena (kao bol), pametna (da ostavi trag), lepa (prekinuto primirje), iskusna (nedovoljno za lov), divna (dovoljno za kraj),

i ja mislim tako: ali dišeš, dišem, i sve to liči na slobodu, i sve to liči na početak.

Znaš ti: (kao što si u vrtiću znala prvi put) ja tvoj-tuđ umem između dva vetra da ti ophodim sjaj, i da kleknem s tobom u blato, i u mrak i u krv i da se jednom rukom držim za svetlo koje tražiš, koje nudim, koje znaš.

Valjda znaš…

Da sam i ja (baš kao i ti) težak kao narandžasti mesec, u slutnji kao martovska magla, lak ko dva udara krila, miran kao sunčan dan.

Znaš?

Znam.

književnost uživo 24

Amína Jedan posljednji zagrljaj...

Bhm Nije ova pjesma napisana da je jedno pjeva...

Nije ova ljubav stvorena da samo jedno voli...

Koliko smo se puta sebi zakleli da je ovo prava ljubav ?

Koliko smo puta prešli granice, samo da bismo osjetili ljubav?

Ah, ta ljubav ...

Bilo je nepotrebno ...

Bilo je bezvrijedno ... bar su ONI tako osjećali...

Tolika ljubav...

Toliki osjećaj...Nezamisliva magija oko nas...

Svela se na jedan posljednji zagrljaj ...

Kako jadno...

Kako bijedno...

Naša ljubav svela se na samo jedan posljednji zagrljaj...

književnost uživo 25

Matija [Prekratko] Mikac Bit će prekasno kad korov obraste naša koljena, a utezi nas zbilje krenu vući kaljužom stvarnosti, bit će prekasno jer nekorištena krila lako srastu i već sutra nećemo se sjećati svoga poslanja.

Prekratko je potrajalo, prebrzo gubimo dah i ispast će da je bezvrijedni svijet toliko jači od nas, da ni anđelima ne dopuštamo da nas uče, da i njih, priučeni ljudskošću, smatramo kušnjom.

--Ništa mi ne treba i dobro znaš da nemam žuljeva da njih stanu.

Cijeli ovaj svijet ništa mi ne vrijedi, a sebe ću prokleti ako njen blagoslov prokockam i propuštene suze, jednom kad osijedim, krenem tražiti u izgubljenom vremenu.

Ništa mi ne treba, ali nemam više snage – prekratko je potrajalo i ovo je moj pad.

književnost uživo 26

Ivo Ostavio sam smijeh Anić Ostavio sam smijeh u njenim očima u ovim našim ulicama čežnje i svoje pjesme da ih čuva u sumrak kad nebo pali usnule zvijezde Pod jastuk svoj stavila je ljubav da nitko na svijetu ne sazna za nju i nježnost jednu kao ubran cvijet da miriše joj dok je u snu Ostavio sam njeno lice da u meni drijema u mislima bosim ko snijeg se primam na njenu dušu meku i toplu i tada tu, u snu je imam .....

književnost uživo 27

Ruža Vidjela sam te sinoć Pos *** Vidjela sam te sinoć kako se igraš Boga Ruski rulet bez metka a smrad smrti peče nosnice i mučno mi je sinusima Snijeg boje galice miriše na strah ledeno plava moskovska noć Uzeo si igru u svoje ruke i spašen je samo onaj koji je progutao metak

književnost uživo 28

Dejan Žena Todosijević Počinio sam zločin, a nju ostavio na pola puta do moga dlana.

Sada zgrčena spava odenuta umorom i mojim pogledom.

Spava. Prvi put kao žena.

književnost uživo 29

Grozdana Treća realnost Poljak Treća realnost San u snu i ja treća Događaji dolaze u varijacijama iskrivljenih lica glasovi nevine dječice protječu neprekidno sa pozornice osluškujem ih očima prošlosti jer samo sam gledaoc na visokom stolcu oslobođena identifikacije odvojena od same sebe Vidik mi zaklanja rulja izobličuje zvuk bez ishodišta Zašto me obuzima?

I zašto sam tako troma? Što se događa?

Nagli poljubac pokraj usana svjedok je da san u snu je odsanjan

jedan u drugome i ja treća

Poigravanje Poluhalapljivo plazi ponoć preko poezije Proteže pipke pretražuje Posljednji pokušaj – po pospanosti prebire Posustaje pa pusti piscu pričati popisane priče Potučena povijena popustljiva plaho prhne

književnost uživo 30

Jutrom Zagrliti te raširenih zjenica kad sam zbacila sve one krpe sa svoga tijela sam zaboravila kao i mnoga jutra prije kad se nebo mračilo a kroz oblake drhturila maglovita sjena tvoje rođenje Priznajem kroz vruće svjetlo lakše je voljeti Te Znam nema opravdanja za moj nemar Bunovna sam i još zarobljena u matrici simulacija izobličila bazu smisla premalo samostalna dovoljno ovisna pomalo izvan okvira trenutno obuzeta gravitacijskom silom borim se protiv usisavanja Znam nije ni to opravdanje ravnog pogleda život je lomljiv Raširim ruke I umrljam te poljupcem još dok si snen sačuvam u zjenicama do idućeg svitanja

književnost uživo 31

Danica Vukašinović

Truješ me

Matković Tebi Stani, zastani, oslušni. Čuješ li vreme kako beži, vidiš li misao kako tone?

Raspoznaješ li reči, koje još uvek, nisi uspeo da mi kažeš?

Truješ me Isparenjima užeglog besa u tebi, izbezumljen zamagljenim mislima, ponovljenim frazama, treskaš reči o beton, zvoni, odzvanja, glupost i jad.

Bacaš iskolačene poglede prema meni.

Korenje ti se u vrat urezalo,

koje ti ne da da iskočiš iz tela.

U vrtlogu magle, ne vidiš mene, ali si sve niti upleo u moje postojanje.

Vrištiš, ječiš, urlaš, tražeći razloge mog bitisanja, s tobom, pored tebe i oko tebe.

Ne razumeš, ne veruješ, ne poštuješ reč.

književnost uživo 32

Biljana U tišinu Kovačević Buđenje Plaho otvaraš svoju čašku šireći se na toplini njegovog dodira.

Prilazi ti tek zrakom prve jutarnje čežnje da spusti blagi poljubac proljetnog lahora na bijelu laticu tvoje ustreptale duše.

Ti se predaješ on te rascvjetava novi Dan se budi

Ljubi me Ljubi me sada takvu kakva jesam ne ostavljaj me za poslije kao desert kada se nasitiš drugih jela Možda još nisam sasvim zrela ali prezrelit ću svakako budeš li čekao Ljubi me sad makar i s gorkim okusom

prošlosti u kojoj bijah sasvim tuđa i ti sasvim tuđ' Ljubi me sad Ne ostavljaj me ovako zelenu mada imaš i slađih plodova od mene Ako me ne ogrije svjetlost tvoje ljubavi ne zalije kiša poljubaca tvojih ne obgrli toplina usana tvojih dočekat ću starost kao sasušen plod što sokove života nikad ne upije.

Riječi utjehe Ova kiša što pada otplavljuje mi tupost utisnutu jednoličnim ponavljanjem.

Ne čitam… samo puštam knjizi da prolazi kroza me… nježno…

književnost uživo 33

Poslije ću misliti o smislu.

Imate li mi nešto lijepo za reći?

Sročiti rime samo za mene.

Da se otrgnem besmislu svake izgovorene riječi ušima što ne čuju.

Umorna sam jako.

Od gluhih noći što ne razgovaraju sa mnom.

Od tišine i prazne jeke što ne odzvanja.

Umorna od sumnje u sebe i od vašeg straha.

Imate li mi nešto lijepo za reći?

Spava tišina u šumama na blagim obroncima, a ja se branim od očiju što ne vide, od praznog hoda i padanja.

Plaha košuta u meni prebiva, a ja čekam da se ohrabrite.

U polaganom odlasku dana tražim tragove u riječima što ispadaju iz redova.

U samotnom vrtu rascvalih sjena moj pogled bludi zidovima raspadnutog paviljona snova u kojem se nadam da ću vas naći riječi utjehe

Imate li mi nešto lijepo za reći?

Snatrenje Uzalud čekam tvoje ruke Da me miluju Uhvaćene u zamku Negdje usput Prosipaše nježnost.

Moj obraz Dodirnuo je tek Ledeni vrh Tvojih umornih prstiju.

U tišinu Da uđem u tišinu sebe potreban si ti što me guraš od sebe Da uđem u tišinu bez riječi potreban si ti koji mi nema što reći Da uđem u tišinu srca

trebaš mi ti koji si se srca odrekao Da uđem u tišinu uma trebam tvoj um koji luta gdje nisam ja Jer um se smiruje na mjestu što ga privlači Tamo gdje sam ja stanuje ljubav u srcu u tišini mene

knji탑evnost u탑ivo 34

ispod ljudskih nemira

književnost uživo 36

Gaube Ne marim za žene više David Sjedim na krevetu, naslonjen na zid.

I pišem.

Pišem uz upaljenu lampu.

Osluškujem tišinu.

Tišina tako lijepo "zvuči". Čujem samo nju.

Samo nju…

I zvuk kemijske na papiru.

Pišem…

I povremeno prestanem pisati samo kako bih čuo nju…

Kako bih čuo tišinu.

Božanstvena je.

Gasim lampu.

Laku noć.

književnost uživo 37

Ne marim za žene više. Jednostavno mi nisu potrebne. Ok. Možemo imati nešto i sve je to sjajno, ali zašto bih želio ženu uz sebe ako mi je dobro i samome. Nema brige, nema obaveza, nema svađe.

Da, svađe. Tako bih ukratko opisao svoja iskustva sa ženama. To smo najčešće radili, svađali se. Naravno uz još neke stvari o kojima nije pristojno pričati. U svakom slučaju, ako znaš kako će nešto završiti, zašto uopće počinjati? Sve iznad trenutnog zadovoljstva je precijenjeno.

Nesigurnost da nećemo naći drugu osobu nas veže za nju. No zašto bih uopće i želio drugu? Da se svađamo? Ne, hvala. Dajte mi zadovoljstvo i dajte mi mir. A ja ću vama uzvratiti na isti način.

književnost uživo 38

Mladen Grado... Putokaz Machiedo Možda nadasve samoća daruje trenutke sabrane, uzvišene sreće, jer samoću se – jedino nju – ne može izgubiti.

One siječanjske nedjelje (kad se krajolik preobražavao iz zamagljena sjaja u olovo i obratno), neznan za rijetke šetače, koračao sam tako, zastajkujući, dugačkim pješčanim žalom između dva reda školjki što su ih onamo nanijeli valovi nejednakih dužina: kao vijugav simboličan putokaz do zatvorene vile u kojoj nekoć pjesnik bijaše strpljivo ispisivao tišine.

književnost uživo 39

Sonja Huncinger

Tišina

Smirčić Poslije svega jedino što ću čuti jedino što se ćuti Tišina iznad krovova buke svjetova u dubinama ispod ljudskih nemira

književnost uživo 40

Denis Na minus sedamnaest Kožljan Imam li snage oooo... pitam se sada u tišini noći punog mjeseca... imam li snage da ponovno zatvorim oči i zamišljam stado na paši bijelih oblaka.... mogu li pokoriti se vremenu kojeg ne shvaća obični smrtnik jer on ne zna da živi poeziju vjetra u kosi, mogu li doživjeti strast večerašnjeg susreta na festivalu ljepote umjetničkih žica.... ne... ne trebam pitati jer sigurna sam da znam, ja još u sebi tisuće zrnaca bisera imam, prepune dlanove poljubaca za otpuhnuti na pravu stranu svijeta... tamo gdje zvona ne zvone samo u podne tamo gdje živi čovjek djetinjeg srca, čiste duše i zdrave pameti....

književnost uživo 41

Laž kao gljive iz šušnja poslije jesenje kiše, isplivala je na površinu, jedna ogromna ljudska opačina, gnjusna slika crljive prošlosti, istrgnuta iz srca koje ne poznaje dušu...laž na laži.... iz oblaka dima i lažljivih strasti, žitnog polja sa mnogo kukolja, kao uljez iz slike jednakih istina, ukazala se svojom zmijskom glavom, očima mutnog pogleda, Pinocchievog nosa, laž lažljiva i uzdrmala na trenutak temelje mog vjerovanja.... nisam se odmah snašla...nisam ni povjerovala, na nju, odvratnu, izopačenu beštiju, nikad nisam računala, a ona u kriku strasti nastupila, dušu najdubljim ranama ozlijedila i kurvinjski nestala kao da me nikad nije ni poznavala...laž... divlja, natopljena brutalnim detaljima, filmskim scenarijem...laž u muškom obliku što ne zaslužuje zvati se imenom......

književnost uživo 42

Na minus sedamnaest Sedamnaesti prosinac, osamdesete, prošlog stoljeća. Prošlo je dvadeset jedan sat, stojim na željezničkom kolodvoru u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije, cvokočući zubima na minus sedamnaest.

Bili smo tog dana oštre snježne zime posjetiti Kuću cvijeća, mi studenti Prava iz Rijeke. I dok smo od uzbuđenja , gotovo plamtjeli u duši što mu i mi kao Titova mladost idemo odati počast, samo sedam mjeseci nakon smrti, tog sedamnaestog, hladnoća je štipala za prste, nožne ni osjećala nisam. Uzalud nekoliko majica na meni, uzalud topla jakna, kapa, čizme gumene, ali pete poput dopošija. Hladnoća, hladno, užasno hladno iznutra i vani.

Tračnice su čistaći i održavatelji pruge lopatama očistili koliko se to moglo, ali ono što smo mi tadašnji Titovi mezimci, Titovi kroničari, trpjeli zbog njegovog odlaska, nije moglo popraviti apsolutno ništa i nitko.

Cijela jedna Nacija, ostala je uskraćena za jedan poseban stil života, za jedan osmijeh i mnogo životnih radosti. Znam, znam... zamjeriti će mi mnogi što sada spominjem Tita i politiku i Jugoslaviju možda. Ali uopće neću da me to tangira, ne želim da me dira jer ako smo sada kao neovisna, demokratična zemlja, onda imam li ja pravo kao dijete bivše države reći ono što me boli? Ma naravno da imam! A onda za Njegova života, dok je On kao državnik, kao jedan od osnivača Nesvrstanih, utjecao svojom pojavom kako na političkoj sceni, tako i u životu uopće, na svakom koraku bilo je nekakvog reda, discipline. Bilo je toplo i na minus sedamnaest... ili možda je šibala bura kod mene u Puli, ali je nismo osjetili. Ne, nismo je osjetili jer smo se bezbrižno grijali, uredno imali dovoljno za plaćati režijske račune, gledali televizijski program koji je bio sadržajan i bogat. Pratili smo mi u Istri Kazalište u kući i Đuzu

književnost uživo 43

Stoiljkovića, smijali se do suza prateći Čkalju i Kamiondžije, nije nam na Doček nove, trebalo ići spavati gladan, tužan i pun briga što će s nama biti već sutra. Sjećam se svog školovanja, odrastanja, mladosti. Moji su roditelji bili obični radnici, proleteri, sa vrlo skromnim primanjima, ali živjelo se... ne životarilo, ne kopalo po kontejnerima, ne bilo prepušteno raznim paradentozama i otpadanju zuba, a da za nove, nismo mogli namiriti dvadeset-trideset tisuća kuna, kao što je to danas slučaj. I onda su zime bile jake, često snježne kako u unutrašnjosti tako i uz obalu, ali ciktali smo mi djeca od radosti, praveći snjegovića, grudajući se. Uvijek je bilo darova od Djeda Mraza, osjećala sam Božić možda i više, ispunjenija nego što je slučaj danas.

Pa, onda školske ekskurzije, koje nisu bile obavezne, ali naši su roditelji mogli odvojiti i zagrepsti u novčanik, što se ne bi za današnje prilike moglo ni pomisliti, a kamo li potvrditi. Moj je otac kao Uljanikovac često odlazio liječiti svoje radničke kosti u raznorazne toplice, najčešće Tuhelj i Čatež. Koje li obiteljske idile! Koje li sreće! Neću reći da tada nije bilo vraški hladno usred zime, sigurno da je bilo, ali se manje osjetilo jer bilo je puno toga dobrog, jakog, lijepog i savršenog što nas je grijalo, nosilo naprijed i tjeralo u nove radne pobjede i školske obveze iz dana u dan, iz tjedna u tjedan iz mjeseca u mjesec. Za Božić se u mojoj kući u kojoj je otac imao crvenu knjižicu, oni stariji shvatiti će što bi to značilo, uvijek osjetio miris bakalara za Badnjak i janjca za Uskrs. Bilo je darova, igračaka, a politika kao politika... Sigurno da je igrala svoj kurvinjski ples kao što ga i danas igra. Samo politika odnosno političari, njihova bahatost, egoizam i beskičmenjaštvo, dovelo nas je do nepodnošljivosti niskih temperatura, do teške svakodnevnice u kojoj se naša mladost iz razočarenja i stanja letargije odaje mnogim porocima, nade, a kamo li posla, ni za lijek.

Prolazi vrijeme, Kalemegdan je ostao uvijek na svom mjestu, Pula je još

književnost uživo 44

uvijek najveći istarski grad, turisti i oni dubljeg džepa posjećuju Istru i Hrvatsku svakog ljeta i blagdana, ali ovom jadnom napaćenom narodu i njegovim potomcima, reći ću jasno i glasno pa nek čuje tko god hoće i želi, ne piše se nimalo blistavo sutra.

A ja, u odnosu na onih devetnaest i sadašnjih pedeset dvije, još uvijek tapkam na minus sedamnaest, ne pomjerivši se baš mnogo s mjesta i očekujem vlak koji redovitom linijom iz Istanbula preko Beograda dolazi i prihvaća putnike za Zemlje Zapada.

književnost uživo 45

Nada Aničić Pesma iz dalekog sna Crljenica Sećam se, jednom, samo jednom...

U nekom dalekom snu.

Dok smo rumenim stopama ostavljali trag u naborima peščanih dina...

Bele lađe lebdele su po talasima od tila...

A beše plima – oka nebeskog ozarenog.

I plave kotarice od sna.

Pruća svilenog.

I zeleni miris tišine.

Sedovlasi mesec bradu spliće od biserja belog...

A onda iznenada – kres munje u oku!

Zgusnutim nebom crna promiče ptica.

Talasi užarenog peska –putujućeg peska zaborava...

Plameni vihor tragove spaljuje bosonogih dečijih stopala...

književnost uživo 46

Iva Stockholmski sindrom Rogić Sokol

Zugzwang

oči te odaju trebala bi letjeti a ne piti jutarnju kavu i brinuti

ruke su smetnja naša tijela prepreke suočeni neprijatelji u tuđem ratu cilj je bio jasan strategija razrađena položaji skriveni tvoje ruke me pomiču ozbiljan si svaki slijedeći korak može biti fatalan možemo izgubiti nogu ruku (p)ostati invalidi sa svim pripadajućim organima osim jednog zugzwang

*** biti zajedno u sreći je lijepo naći se u boli svečano

Kebalizam kad bi se smanjio u zrno graška ili akumulirao u sazviježđu krušnih mrvica pojela bih te otresla bih te probavila bih te koliko keba ovo vrijedi?

književnost uživo 47

Glad

Stockholmski sindrom

posudi ruku kao brnjicu pomahnitaloj kuji razmjesti oči na strane istoka i zapada gledanje šljunka ne donosi obećanja kao drhtaj usana na kraju i početku dana

Infantilnost je oblik bolesti u kojoj odrastao čovjek, u tjelesnom i duševnom pogledu, zadržava dječje crte i osobine. Tako kaže online rječnik. Na društvenoj mreži ljudi objavljuju zajebane mudre misli i citate o vječnom neodrastanju. Ispod inspirirajućih slika, nizaju se roza srca, dvotočke, zagrade i podignuti palčići. Je li zbunjenost infantilna?

Sjedim na balkonu i gledam ispod ograde gdje se susreću poispadale latice i vrhovi stopala. Naginjem se naprijed. Gledam u susjedov novi auto. Nemam srebrnu vunu na glavi, ali idem u tom smjeru, znam.

Rođendansko slavlje s početkom u 14 sati. Stavit ćemo srebrne vune na glave i biti pristojni jedni prema drugima. Ako se nešto prolije, odmah će se počistiti.

Jučer je bio tu, a danas nije. Ispratila sam zvuk automobila. Nekog.

Namjerno nisam pogledala preko latica. Možda je ostao ispred zgrade.

Otipkati poruku i popušiti cigaretu. Onda je danas ipak jučer.

Hoćemo li zaista plesati protiv kiše na rođendanskom slavlju u 14 sati? Rođendan pada u nedjelju, nije bilo govora o prebacivanju za petak ili subotu. Odapete strijele srebrne vune paraju zrak.

Mogli bismo gledati kišu meteora na školskim tribinama!

Na radni dan?

Mogli bismo gledati kišu meteora na školskim tribinama!

Mogli bi.

Ima vremena.

Mogli bismo gledati kišu meteora na školskim tribinama!

Ajmo!

književnost uživo 48

Mi smo dvije budale. Treba nam saveznik. Treba nam nešto treće.

Ali ono je tiho i ne čujemo ga. Plamen svijeće zatitra i pogledamo jedno u drugo. Okrivimo vjetar i nedovoljnu rasvjetu. A ono priča i pati.

Samo da nije otišao na more. To najteže podnosim. Tamo je plavo i beskrajno. Tamo dolaze ljudi koji jedre i glasno pričaju. Tamo svjetlucaju gemišti i ne trebaju zapaljene svijeće za romantičan ugođaj. Slani zrak djeluje povoljno na stanje duha. Isušuje nečistoće. Tamo djeca bolje plivaju od mene. Neki dječaci love ribu i mirni su. Ne skaču po glavama.

Tamo se čuje najljepša muzika, metalno kuckanje jarbola, oplemenjeno i upogonjeno našim smijehom. Valjda nije otišao na more. Onda je danas ipak jučer.

Ako rođendansko slavlje plesom protiv kiše počinje u 14 sati, doma smo do sumraka najkasnije. Vrijeme je za nešto drugo.

Kuća na otoku se sređuje. U nju se ulaže. Uže za limbo potopljeno je kišom. Moguće da je ugušeno u drvarnici. Ionako se ne bi mogli sagnuti.

Danas nije jučer.

Izmaknut mi je život. Centar se pomaknuo. Nije u kružnici. Čudno je. Kao da mi nedostaje milimetar na uhvatim čašu.

Lijepo je. To je dovoljno. Dugo željene stolice, naslonjene na zid, podmeću noge i troše svoje vrijeme. One druge barem mi podmeću leđa. Imamo simbiozu. Ne znam je li potrebno imati toliko noževa, ali lijepi su. Neki su i u bojama. Očekujem, u svakom slučaju, u kuhinji vidjeti saće. Već imamo dva oruđa za med. Čajna žličica je čajna, ona ne smije zaroniti u med. Ima mjesta za sve. Jastuci mi donekle jasni. Njih je nekako najsigurnije bacati jedno prema drugom. Pod uvjetom da se uspijemo vidjeti među lijepim stvarima.

Noć nije vrijeme. Noću zaboravljamo danas i sanjamo sutra. Noću se nemamo čega bojati, prestali smo loviti.

književnost uživo 49

Posljednja žetva jezik u grlu pileći file uhvaćen usnama ubijen iz nehaja trebala bih se abortirati ne promatrati pristojni smo brineš objašnjavaš podsjećaš na ono što ne želim ponavljati uredno namještene tenisice predugo čekaju da ih se zagrije zagađujem zrak nervozom nalazim isprike za šale povraća mi se od neosjećanja želim u krevet gledam te i ne osjećam uzbuđenje trebam ga najviše kad sam sa drugima poput tebe jedini smo na cesti gledam u nebo i

psujem mjesec ne razumiješ a i kad bi ne bi bilo dovoljno

(L)egoland koliko još? onoliko koliko misliš. koliko je to? ne znam, misao je nemjerljiva. hoćemo li stati i odmoriti nakratko? dugo hodamo. iskoristila si odmor kad si upitala "koliko još". hoćemo li se razočarati? ako želiš. gdje je sreća? u sjeni razočaranja. sunce je visoko sjene se preklapaju ne vidiš na kojem kilometru dolazimo do slobode? korake koje dajemo

ne broje kilometre mogu li uzeti korake? možeš ih i poništiti, ako želiš. gdje smo? nigdje. gdje idemo? nigdje. hoćemo li naći? a što tražiš? ljubav smisao utjehu što ti tražiš? ništa sunce je visoko sjene se preklapaju stojim iza tebe ali ne vidiš

književnost uživo 50

Zemlja čudesa u Alisi vidjela sam te sakrila si mjesec žmirkala na zvijezde preplivala vode timarila vjetrove provela ljeto na jahtama skrivena među bocama koje ožive u mraku zimi vezla metalni tepih u prosjakovom domu uplela si se u plemena i vjerovanja zapetljana u hvatačima snova spremna za ručak udišeš prašinu nešto je živo voljela bi biti mala i slatka ali

prevelika si ne staneš u okvir dana

2011. danje svjetlo zaslijepljuje postoji li dovoljno visok vrh i dovoljno glasna tišina? zna odgovore pita iz pristojnosti čeka ruska poslovica kaže, ako želiš biti sretan, budi ali željeti i trebati nije isto ne može se odlučiti za fiksaciju od ponuđenih nije bitno centar za užitak privremeno ne radi molim, unesite šifru molim, unesite šifru izgubila ju je rane su se zagnojile od previše lizanja

jezik je umoran od automatizma lice je zateže, dugo vremena provedenog sunčajući se pod neonskim svjetlima poželi skinuti lice kao što se skida maska ne može stoji predugo duže znači bolje efektivnije htjela je biti sigurna pa je čekala gospođa na telefonu govori, dopis je krivo napisan napisali ste "trebalo" to nije dobro je, gospođo, dobro je trebati je dobro svi trebaju bitan je kontekst, gospođo iz banke

književnost uživo 51

Tamara Dvije tišine Čapelj Anno Domini 2012.

Anno Domini 2013.

Borovinu zamjenjuje makija.

Tegobna vrelina.

Mazda vijuga put Doljana. Čitam Nikolaidisa.

Polako voziš i uživaš.

Tišina.

Tek tvoja rijetka psovka pogodi prebrzog vozača.

– Mila moja, dokad misliš biti Andrejeva?

U meni sve titra.

Kiša bubnja po oknima.

Moja soba.

Telefon šuti mjesecima. Čitam Jergovića.

Sama svoja.

Tišina.

Ljubav je reminiscencija.

Više te nitko u usta ne uzima, zbog suza.

Dala sam vremenu vremena.

Napokon sam smirena.

Više nisam svoja.

Dvije tišine. Između buka.

knji탑evnost u탑ivo 52

ostavljamo tragove

književnost uživo 54

Tamara Panta rei Čapelj Na pomolu novog doba Nisam ti ja ni za ovog vremena ni prostora, ostala sam negdje zaustavljena na pola slušajući površne ocjene ionizirajućeg besmisla, zanijemjela, ukipljena u preludiju tranzicija.

euforije, mirise, uzdahe, boje, pa šutim jer znam i ovo će jednom biti prošlost.

Progres Civilizacija Globalizacija Emancipacija Digitalizacija Duha evaporacija Ekološka imaginacija.

Panta Rei Tragovi Iz srebrne škrinje uspomena vadim pjenastomodre vale, nebo posuto zvijezdama, konfete, šutnju, dobre šale, ledeno surove riječi, lijena jutra, beskrajno slušanje iste pjesme satiranjem tipke „replay“, ljutnje, dobitke, razočarenja, pustinjske dine, dunavski kej, žustre korake, iznenađenja, dim, vatru, nedosanjane snove, krupnice što izgubile su važnost

Ostavljamo tragove svojim nemarom, svakim izlijevanjem nafte, ljubomorom, nadmenim držanjem.

Ostavljaju tragove tsunamiji, vulkanske erupcije, bankarski sektor, ratovi i lobiji.

književnost uživo 55

Ostavljaju tragove jedni na druge prostor, vrijeme i ljudi, kolateralno isprepleteni u sinergiji.

Kakve tragove ostavljam dok prolazim?

Flash back Čovjeku na biciklu bila sam slučajna prolaznica i dok je odmicao bljesnula je slika davnog biciklista kraj stare kavane, uz zujanje uskomešanih mušica i njegovo otegnuto: – POPRAVLJAMO KIŠOBRANE! Osjetih miris cimeta, okus bakinih kolača dok se tope u ustima, poželjeh ruku na kosi, za doručak divku s kruhom, šarenilo starog pokućstva,

sretno doba nevinosti... eh, poželjeh vremeplovom svratiti do djetinjstva.

Životne lekcije Ja sam ponosna vlasnica šarolike kolekcije grešaka, milijarderka u broju savjeta koji mi nisu pomogli, pa ih besplatno dijelim.

Sve moje loše procjene, potpuno pogrešne odluke, i padovi na kraju su donijeli nemjerljivo bogatstvo, zvat ću ga, recimo, iskustvo

21. Stoljeće u homo sapiensa zar smo toliko slabida ne možemo zaustavititekovina sunovrat, mi,što gradimo megabrane, u moru umjetne otoke, usavršavamo rat?

Zar smo toliko malida ne možemo prekinuti prirode propast, mi, što putujemo do Mjeseca, presađujemo živa srca,istražujemo pošast?

Zar smo toliko lijeni da ne možemo iskorijeniti glad na Zemlji, mi, što izumjeli smo iPhone, naručujemo kućne dostave, borci za sve i svašta i prosvjetitelji?

književnost uživo 56

Ivana Surogat ljubav Pavić U parkiću se Šepure Krcata kolica S potpisom Zvečkica Dekica Pelenica Dudica Po modi Najtraženija robica Po cijeni Od veće Prema većoj Uspješno Posložene Jedna na drugu Plišane igračkice Zaustavljaju Suzice plač i tugu

U kolicima se Bezbrižno Mamino I Tatino Dijete Razmaženo Svijetu veseli Osamljeno

književnost uživo 57

Mario Slijedili smo onu tanku nit, a onda nas je odnekud Dabo obuzeo taj čudan osjećaj Istina je.

Bog je jednom bio tu, a sada je otišao negdje drugdje.

Rekao si: Sve je u redu dušo, morao je obaviti neki svoj poslić.

I bili smo nježni jedan prema drugome, ali brzi. "Ti si pijan", proderao se zatim otac vidjevši da sam iskoristio tren nepažnje.

Zatim je zaspao misleći kako treba nekoga tko će mu biti stalno pri ruci.

Srce je tuklo jako pod plahtom.

U prostoriji je bilo hladno i mračno.

Neki ti je čovjek u snu ubrizgao kiseli zrak.

Zatim otvorio grudi i rukama dirao srce.

Isprva je mislio da je to srce cvijet u zemlji s dubokim korijenjem.

Srce je kliznulo s njegove ruke.

Onda te je gledao poprijeko dok si spavao.

Od vremena do vremena pojavila bi se u tom snu i žena.

Istina je.

Dugo ju je promatrao.

Imala je na sebi brigu i bila usijana kao noćna lampa.

Istina je. Cuganje je smiješno i kad gledaš unatrag vidiš ovo sada gdje ponovno počinje.

Istina je na svom mjestu i netko nam je stalno kucao na vrata.

Neko sam vrijeme ostajao bez teksta,

a onda bez srca.

Otac je bio još tamo, iza.

Primaknuo sam se prozoru i gledao vani.

Molio u sebi da mi da neki znak.

Otraga, gdje je ona prva voda nakupljena na kraju krajeva.

književnost uživo 58

Josip Jajčević Tu...

Bubba Pogled u tok presušenih misli,obasipa mejezom i kupa me prazninom.

Nacrtani trenutak silovane sreće odmara u mozgu što klati se po glavi.

Zauzvrat trujem tijelo koje je gladno dodira i kažnjavam ga šetnjom po rubu života. Naizgled miran, strahujem odsvjetla i branim svoju tamu što napušta me brzo.

Iskvareni osjećaj prividne ljepote vodime u neke daleke priče i snove.

Kakonastaje i kako prestaje, sve ono što treptaj i udah mi daje.

Zamišljeno zaustavljen pogled u trenutku.Besramno nagovještavam postojanjemoga bića, ali samo kroz ove riječi, što bilježe se u nasljedstvo nijemome svjedoku po imenu život.

književnost uživo 59

Miloš Dnevnik beskućnika Petronijević Lejla, kurva beogradska: „Znaš li, Miloše, koliko mi je ljubav smešna, mnogo.

I te izjave, ljubavne, padanje na kolena, i buketi ruža i uzdrhtale ruke, i zaklinjanja u večnost i poezija „Idi mi – dođi mi“ Ne znam, da li ste vi pajaci ili ljudi.

Možda je to do mene.

Znaš, imala sam jedanaest godina, tata je otišao, od mame, koja nije bila najbolja. Zaljubio se. Da je to Ljubav, shvatila sam kasnije. Ali već me je bio napravio… a u njegovu Ljubav se nisam uklapala.

Posle sam samo živela.

Bilo je kako je bilo, i tu se ništa ne može promeniti.

Ranije sam još sanjala, kasnije sam prestala, radila sam svoj posao, dok su padali po meni, kao da je na dnu moje pičke jebem li ga šta skriveno.

Pa je l’ to nije smešno?

I ja ne znam, Mišo, da li ljudi uopšte shvataju šta hoće i žele i šta mogu, i da li znaju šta priliči čoveku a šta ne?

Pa valjda je i to jebanje vezano za dušu, ako jebanje išta vredi i ako imamo dušu...“ Sa bretele njenog kombinezona obrisao sam suzu i dolio nam rakiju.

književnost uživo 60

Ivan J. Iz romana “Porijeklo nasilja” i još ponešto Miočić Pred sam kraj Orkestar maloljetnih na trgu je svirao ambijentalnu simfoniju.

Nakon četvrt sata dirigent je zaustavio svirku i sjeo na stolicu da bi zauzeo mislilački položaj. Djeca su prebirala po notnim zapisima ili brižno glancala svoje instrumente. Publika se nije razilazila. Svi su čekali. Ali dirigent je pred sam kraj bio zaokupljen misaonim tokovima. Produžio sam dalje. Tamo do one protestantske crkve. Preko puta glavnog autobusnog kolodvora. Tamo gdje je automat klub. Radi po čitave dane i čitave noći. Doba dana se rijetko spoznavaju. Vikendima navečer pa dugo u noć, između automat kluba i crkve, u uličici se pije jeftino vino, do nemogućih debata i diskusija. Nakon toga do besvijesti. Na peronima autobusi zastaju, iskrcavaju-ukrcavaju, jure dalje kroz noć. Taksisti ulijeću novopridošlicama grada. Grebu se za koju kunu nudeći prijevoz dokle ti srce zaželi. Popnem se stepenicama do predvorja protestantske crkve, naslonim se na betonsku ogradu i promatram reprodukciju svega toga s visine. Pored mora u neposrednoj blizini industrija. Brine se da za sutra bude kruha. Visoke dizalice vrte se oko svoje osi kao brižna bića budućnosti. Kontejnere slažu kao lego kockice. U crkvi zbor prestaje pjevati. Pred kraj mise ulazim unutra. Rijetki ljudi počinju se ustajati i osvrtati ne bi li na koga naišli, za pružiti ruku, zagrliti, poljubiti. Ja sjedam u klupu. Držim se zadnjih redova. A srce mi se uzlupa kao da stotine dobronamjernika znatiželjno promatraju. Pa prolaze. Pored mene. Kroz mene. Izlaze mi na uši, nos, usta. Kroz oči. Tamo se neke dvije djevojke grle i ljube. Vedre i nasmijane. Naizgled jake i snažne. Kao da su prebrodile veliko iskušenje. S ramena skinule grozan teret svijeta. A zatim se stražnjim izlazom u taj svijet vraćaju. I više ih u životu na ulicama nikad ne vidiš. Tišina odjekuje i povremeni šapati ljudi na odlasku zrakom

književnost uživo 61

tako prostruje da ih na goloj koži škakljive gotovo možeš osjetiti. Motivi križnog puta još su prisutni. Još se doslovno shvaća? Ili se pokušava učiti?

Oči mi se zaustavljaju na skulpturi prikaza skidanja s križa. On blago pada preko ramena pojedinca koji ga skida. Sasvim mu vjeruje. Ili mu je sasvim svejedno. Iskrivljena usta i širom otvorene oči daju naznaku pomisli da je rečeno sve. I tko shvati znat će. Igru učenja ionako prihvaćaju samo znatiželjni. Leđima okrenut u svijet se vraćam kroz glavni izlaz. Sjetim se običaja, pa se okrenem i prekrižim. Podignem ovratnik i izađem van. A iza leđa mi teška i masivna drvena vrata oni zatvore i zakračunaju. Spustim se niz stepenice, prođem pored zatvorenih vrata automat kluba, pređem cestu do autobusnog kolodvora, dalje me otjera ustajali smrad urina, prolivenog alkohola i mnogo mnogo nervoze. Netko negdje poviče, netko se nezdravo nakrevelji, netko opsuje, netko vješto kontrolira misli.

I nitko to ne zna. Nitko ne zna što se u čijoj glavi događa. U iščekivanju nitko ne strepi. Što bude, bit će. Bezbrižni za grad oko sebe oni imaju vjere. A djevojka u crnom cijelom tom gradu dozvoljava da joj vidi stakleni pogled, oči na rubu suza, bez treptaja, bez vremena, u prostoru koji pod nogama izmiče. Sve se još jednom zavrti. Otvorenih očiju ubrzo ni ja više nisam taj koji promatra. Ja participiram. Ne trepćem. I ne pratim očima ništa što prolazi. Pred sam kraj gledam u jednu jedinu točku koja je svugdje. I koja ovim gradom nemilice kruži.

Iz romana Porijeklo nasilja U krevetu se budi sama, golog tijela ispruženog ispod bijele plahte.

Smijulji se i drži oči zatvorene čekajući neki savršeni trenutak da ih otvori kako bi novi dan mogao započeti. Soba je ispunjena jutarnjom svjetlošću koja nikad nije tako gusta kao u snovima joj i ponekad se Megi tako

književnost uživo 62

razočara kad se probudi. Izvana kroz balkonska vrata dopire žamor i zvuk slabog prometa koji će kroz sat vremena postati standardno nervozan i nastat će takva vreva da ako pozornije slušaš, uvijek možeš čuti onaj temeljni zvuk koji se pravocrtno proteže tijekom cijelog dana i kojeg se još može čuti i noću kad sav grad utihne i radni dan mnogima završi – neko ambijentalno zujanje koje noću krene blijediti, nestajući na fade out. Jeka grada koji je potratio dan. Zvuk atmosfere praznog pozorišta i praznog auditorija nakon što je šou završio – prisutnost gomile još se osjeća, ali nikog tamo više nema. Ostale su samo čestice energije koje tiho šuškaju u beskonačnom sudaranju. Meditativan zvuk kojeg da bi se u potpunosti stišao uvijek omete novo gradsko rano jutro. Megi ga često zna slušati dugo u noć, u trenucima osame, pokraj otvorenih balkonskih vrata, licem naslonjena na koljena, brojeći po susjednim zgradama svjetla koja se gase i nanovo pale.

Druga polovica kreveta sad je prazna i nečijim tijelom vidno udubljena. Netko je na njoj i pored nje proveo noć, vješto izbjegavši svaki doticaj sa sljedećim jutrom. Dugo je stajala u tom položaju, ispružena pod plahtom, vedrog snenog lica, stisnutih zatvorenih očiju.

Sanjala je nešto lijepo i zna da će zato dan biti lijep. Opet je balansirala na rubu nebodera i rukom hvatala veliku zlatnu kuglu koja je prelijevajući se svjetlošću lebdjela u zraku, gore na vrhu nebodera. Ona je nikad u potpunosti nije mogla dotaknuti jer bi joj kugla uvijek izmicala, milimetar po milimetar, sve dok Megi ne bi izgubila ravnotežu i pala s ruba. A pad je bio sasvim ugodan jer je zrak od razlivene svjetlosti bio toliko gust da je kroz njega mogla doslovno plivati i roniti prema dnu. Bila je to divna igra koja ju je uvijek veselila i koju je često sanjala. Ali osjećala je da je to nešto više od sna. Da sve to zbilja negdje i postoji. Takva atmosfera, kroz koju ne možeš pasti, koja te uzdržava gustom razlivenom bijelom

književnost uživo 63

svjetlošću. I ta kugla koja ti uvijek izmiče, a mami te da joj priđeš.

Smatrala je da ima nešto čudno u svemu tome. Nedokučivo, ali poželjno i iz nekog višeg razloga korisno. Iz višeg razloga definitivno. U to nikad nije posumnjala. Jer probudila bi se uvijek drugačija. Osjećala je neke promjene u mozgu. Kao da je svakim putem sve više i više usmjerena izvršenju konačnog cilja. Usmjerena i naučena. Od strane nedokučivog superiornijeg inteligentnog sklopa. Prakticirala je tako nekakvu kozmičku religiju. Također i solarnu jogu svakog ranog jutra na vrhu nebodera. Na samom rubu. A susjedi nakon nekog vremena više ni nisu zvali policiju.

Tu malu nitko više nije mogao urazumiti i sad ako se baš hoće baciti s nebodera, neka joj tako i bude. Izvukla je ruke ispod plahte da bi desnom sporo i oprezno krenula prema drugoj strani kreveta. A kad ju je uspjela ispružiti cijelu i to ne dodirnuvši ničije tijelo pored sebe, otvorila je snene oči i dan je službeno mogao započeti.

književnost uživo 64

Ružica Teško li se udati Gašperov U noći Svih svetih U daljini je zvonila ponoć, ali njoj to više nije bilo važno. Ni vrijeme, ni mjesto, ni patnja, ni čekanje za nju više nisu postojali. Bila je slobodna.

Bila je svoja. Sigurna i nesputana.

Sjedio je na mramornoj ploči ne osjećajući hladnoću. Hladnoća je za njega odavno postala način života. Sam u hladnom i neprovjetrenom stanu. Brojio je zadnje dane. Dolazak na ovo mjesto je bio i utjeha i iskupljenje. Plakao je obasjan stotinama crvenih lampiona. Plakao je videći samo crnu provaliju ispred sebe, a bio joj je svakog dana sve bliže.

Plakala je i ona nekad dok ga je čekala u košmarnim noćima bez sna. Uz svako škripanje kočnica, zgrčena je čekala zvuk struganja željeza po asfaltu, udarac automobila u kamenu ogradu, u drugi automobil, u čovjeka, krik njenog pijanog muža koji se vraća kući. I nikad se nije dogodilo. Nikad on nije bio taj koji je sudjelovao u sudaru, ali je uvijek bio taj koji je dolazio kući pijan ne razlikujući ponekad vrata od kupaonice od vrata ormara.

Ne, nije se nikad pomokrio u ormar, nije život karikatura, ali je često vic. Loš vic kojemu se može smijati samo onaj tko nije čekao muža pijanca, noću, sam i usamljen, plačući zgrčen u krevetu dok na ulici škripe kočnice.

Sjedi tako starac, pognutih ramena, drhtavih ruku, suha oka i razmišlja o svojoj ženi. Bila je jedina osoba na ovome svijetu kojoj je stalo do njega. Vjerno ga je čekala iz noći u noć, ne osuđujući i ne prigovarajući. Mogli su uživati sad kad su se napokon njegovi demoni, oslabljeni starošću i nemoći, primirili; možda i nestali. Zamijenili su ih čaj za prostatu i strah od smrti.

književnost uživo 65

Bojao se smrti. Jako se bojao smrti. Gledao je svoju ženu kako kopni iz dana u dan. Sjedio je pored nje, držeći je za koščatu ruku i nadao se da će poživjeti još malo: barem toliko da mu pruži priliku naviknuti se na njen odlazak.

– Nećeš ti umrit. Jaka si ti – govori joj .

– Gotovo je. Nemam više snage – prošapće.

– Kako me možeš ostaviti sad kad napokon možemo uživati – u glasu mu se osjeti tračak ljutnje.

– Mogli smo mi uživati odavno da si ti bio drugi.

Sklopila je oči i više ih nije otvarala. Disala je plitko dok se vani spuštala noć. Sjedio je pored nje još uvijek držeći njenu hladnu ruku u svojoj. Uzdah, gotovo jecaj, ga je trgnuo iz polusna, a zatim je slušao dugi izdah; trajao je vječnost i, kad je već pomislio da se taj jezivi zvuk nikad neće prekinuti, sve se smirilo i bila je mrtva.

– Da sam barem umra i ja – plakao je sjedeći na hladnoj ploči. – Šta ću bez tebe ? Po kući je nered. Jedem sendviče. Da mi se najest one tvoje juhe.

Sjeća se ona dobro te svoje juhe i kako ju je halapljivo žderao, pa kasnije povraćao po stolu. Sjeća se razbijenih tanjura. Sjeća se udaraca i psovki. Svega se sjeća i ne osjeća radost što je više ne može udariti i poniziti. Ne likuje nad njegovom nesrećom. Ona je sad daleko od toga.

To je bio neki drugi život. Jedan od mnogih, ni sretan ni nesretan, tek život s one strane života.

– Prokleti živote – poviče starac u blagu noć osvijetljenu lampionima, u otužni miris uvelog cvijeća, prema hladnim zvijezdama koje, razasute nebom, nisu marile za njegov bol.

književnost uživo 66

Spusti se na grob, podigne noge i zgrči se ležeći na boku. Lice mu je hladio mramor. Osjećao je hladnoću u leđima, tamo gdje su se spajali košulja i hlače. Bilo mu je hladno, sve hladnije. Plakao je i proklinjao, pa se smirio. San mu je otežao kapke i ona je bila pored njega. Uhvatila ga je za ruku i tiho rekla – pođi sa mnom.

Teško li se udati Srela san Antu u gradu. Teška sirovina. Svaki put mi prisidne kad ga vidin. Radija je s mojin tatom; dolazija kod nas često; poznava mi je mater, a još više njezinu kužinu. Mater je lipo kuvala i još bolje trčala oko tatinih, ne znan kako bi to nazvala, recimo, kolega. On bi vodija doma svakoga, a pogotovo one kojima nije ima ko skuvat. Nepokolebljivo je virova u obrok sa žlicom. Nažalost, takav je i danas, no o tome drugi pit.

Vratimo se Anti.

– Mala, kako ti je otac ? – pita s visoka, a njegova visina je dosega jednog osrednjeg radnika kojega bi povremeno postavljali za šefa. Tu se iskazivao do krajnjih granica.

– Dobro, hvala – gledam kako ću uteć.

– A mater ?

– Mater je umrla prije deset godina.

Stid me je. Stidim se zbog ove budale i to mi se često događa.

Ima tih budala u izobilju, a meni se nije teško stidit u njihovo ime. Inače, nisam osoba koja se stidi zbog svojih gluposti. Lako ih ja racionaliziram.

Kad greben po dnu takujina, ufilman da mi nije stalo do materijalnih vrijednosti. Šta su dva tri neplaćena računa prema duhovnim

književnost uživo 67

vrijednostima. S opomenama je malo teže, ali trudim se. Ima tako nekih situacija u kojima bi se mnogi posramili, ali ja se ne dam. Za svaku izgovorenu glupost imam stotinu opravdanja. Mislim, hrvatski je jezik živ jezik, barem govorni, i dâ se s njim šta oćeš. A ono kad je... Ma, dobro, ne triba svaku balit. Možda bolje tu sitnicu pokopat u, klišej, ropotarnicu sjećanja. I pokopala sam je. Miruje ta mumija godinama. Samo ponekad, baš ono kad ne bi trebala, otvori sarkofag da se malo prozrači i nakesi ispod onih svojih zavoja. Jedna od mumija je i priča s Nenadom. Mislila sam da je to to, ono, imam godina i krajnje je vrime da se udam, a Nenad je bija, ne mogu reć prilika, ali bija je raspoloživ, ako znate šta oću reć.

– Tata , dovela sam Nenada da ga upoznaš.

– Uđi, Nenade! Baš mi je drago da se i to napokon dogodilo – tata je razdragano vikao potvrđujući onu šta se babi tilo, to joj se i snilo.

– Dobar dan. Ja sam Nenad – profrflja Nenad bacajući ruku prema tati.

– Ja sam Ivan, profesor u mirovini – tata jedva uspijeva uvatiti Nenadovu padajuću ruku.

Tata vadi bocu rakijetine s kojom Stela pere ponistre. U boci ima još decilitar dva. Govori Nenadu kako tu rakiju čuva samo za specijalne prilike. Nazdravljaju. Tata pita Nenada ima li brata blizanca. Nenad je više impresioniran bocom nego tatinim pitanjima, ali stari se lisac ne dâ omesti. Koristi priliku da po tisućiti put ispriča priču o blizancima koje je imao u razredu. Priča je idealna i da bi ponovno istaknuo kako je on profesor u mirovini. Nenadu je svejedno. Može bit i presjednik države šta se njega tiče. Njemu je boca na prvom mistu.

– Ima san ti ja u razredu jednoga Nenada. Bilo mi je puno žaj toga Nenada. Uvik san mu dava boje ocjene. Šta će bidno dite! Nije mu bila

književnost uživo 68

laka. Ima je brata blizanca. Zva' se Predrag.

Kako se Nenad ne uživljava u priču, tata prelazi na drugu temu.

Hvali mene i moju dobrotu. Ispričava se Nenadu što ga nije dočekao spreman. Sljedećeg puta će pripremiti malo pršuta i sira kao što se i priliči takvoj prigodi. Nenadu je svejedno dok ima tekućih stvari. Sad tata prelazi na konkretno.

– Reci ti meni, Nenade, kakvi su tvoji planovi – očito da tata sad očekuje kako će mu Nenad reć da me ima namjeru zaprosit, ako ne i oženit.

– Mislin dobit štagod braniteljske penzije, pa živit ka' čovik.

– Bija si u ratu ?

– Jesan. Tri godine i osan miseci – naliva Nenad sebi rakiju.

– A na kojin si ratištima bija ?

– Nisan baš bija na ratištima.

– Di si onda bija ?

– U Dračevcu. U kužini.

– Kako si ranjen ? Bit' će esplodira kotal ?

– Nisan ranjen.

– Kako ćeš onda dobit penziju ?

– Na PTSP. – Di si ga dobija kad nisi bija na ratište ?

– Dolazili su sa ratišta po spizu. Pričali šta se sve događalo. Koje su to strahote bile! Moraju čovika taknit – ovde Nenad započinje ratnu priču. Ma šta priču! Epopeju.

Tata ga sluša ne trudeći se prikriti zijevanje. Ja pogledavam na sat.

književnost uživo 69

Stela lupa posuđem u kuhinjici. Nenad priča. Uspili smo ga se riješiti tek iza ponoći kad je tata ustao, rastegao se i rekao – Idemo mi leć. Možda bi Nenad tija ić kući, a mi ga zadržavamo. Kad smo napokon zatvorili vrata za njim, tata me samo pogleda i zaključi.

– Baš san se nešto mislija. Kad drugi put budeš išla s njin na rendes, obuci one vrile gaćice.

Sad bi vi rekli da me veza s Nenadom posramila. Ma kakvi!

Otkantala sam ga dok si reka keks. Ne bi ja mogla toliko zaradit, koliko bi on moga polokat. Posramilo me kakvo mišljenje tata ima o meni. Da sam najveća glupača na svitu, ne bi izašla vani u vrućim hlačicama. Imam cilu Mezopotamiju po nogama.

Noć vještica – A e, aj sad još reci da ne'š ić pa ću ispalit – vikao je Šime prema ekranu.

– Iša bi ja, ali neman šta obuć – čulo se iz zvučnika.

– Jesi reka da ćeš bit mumija?

– Jebat ga, uvatila me stara kad san kra lancun iz ormara.

– Ukrast ću ja mojoj, jebeš lancun. Aj dođi, pa ćemo nešto smiksat.

Noć je bila blaga i vlažna. Lišće još nije počelo otpadati. Ljudi bili obučeni kao u malo hladniju ljetnu večer. Ništa nije upućivalo da je pred njima Noć vještica. Osim osvijetljene bundeve pred Šiminom kućom. Oči su joj bile nejednako izrezane, pa je izgledala kao da namiguje.

– Jeba te debilane ! – reče Rino tiho i zatrči se uz stepenište.

Iz Šiminog se stana čulo paranje tkanine. Rino pozvoni.

književnost uživo 70

– Moga si doć još kasnije – reče Šime škiljeći iza debelih stakala glomaznih naočala.

– Je li doša Tomo?

– Sad će.

Uđu u Rinovu sobu. Pod je bio prekriven bijelim trakama širokim desetak centimetara.

– Ja sam ih iskrojio. Sad ih još samo treba zavezat oko tebe.

– Dobro će bit. Di su ti starci?

– Išli u kino. Šime je stajao nasred sobe raširenih nogu dok je Rino omotavao bijele trake oko njega. Razgovarali su malo dok nije došao Tomo. Onda su razgovarali još i manje. Tomo je bio u svom filmu. On je uvijek bio u nekom filmu, večeras su to bili zombiji. Prepričavao ga je trudeći se ne izostaviti ni jedan detalj. Šime se udalji nekoliko koraka od Rina i odmjeri ga. Dobro je, pomisli, pa počne navlačiti crnu majicu na sebe.

– Ajde, uzmi kantu s bojon i pinel, pa mi nacrtaj kosti – reče Rinu.

Od Tome nije ni očekivao pomoć. Tomo je bio tek na prvoj trećini filma i još se uvijek trudio oko detalja. Njih ga dvojica nisu slušali. Znali su da će ga ponovno prepričavati. foto: Tamara Modrić

– Ne znan ti ja crtat kosti.

– Eto ti kraj kompa slika od kostura.

Rino je šarao po majici. Boja se cijedila. Kostur je izgledao zbrčkano, ali, uz malo dobre volje, moglo ga se prepoznati. Nacrtao je gornji dio. Još je samo trebalo pružiti po jednu crtu niz svaku nogavicu i mogli su prijeći na Tomu.

književnost uživo 71

– Jebi ga, di su mi kolina ? – krikne Šime.

– A jebat ga sad ! – mirno će Rino, pa zamoči četku i nacrta dvije veće točke tamo gdje bi trebala biti koljena. Šime ode u kuhinju i vrati se sa zdjelicom u kojoj se mućkala zelena gusta tekućina.

– Ajde Frenki, da te namažem – reče Tomi.

– Daj, odjebi! Nećeš me s tin zelenin govnima mazat.

– To je brašno, voda i zelena boja za kolače.

– E, pa ću sutra u školu doć ka Marsovac. Nema šanse!

– Oprat će se.

– Kako da ne! Baš ti virujen.

– Ma oće, kad ti kažen.

– Je, je, ka ono kad ti je stara stavila u tortu modru. Tri dana smo išli oko modrih usta ka da imamo afte.

– To se stara malo zajebala, pa stavila previše. Ovde ima samo malo.

– Neću! Nacrtaj mi šavove i to je dosta.

– Baš si peder.

Izašli su na ulicu, više smiješni nego strašni, tri dječaka velikih očekivanja, i krenuli prema gradu. Ulice su se stišale, ljudi se povukli u svoje domove, a samo bi ponekad pored njih prošao zombi, vještica ili nešto neprepoznatljivo. Šetali su tako, šepureći se i prepričavajući strašne filmove, plašeći jedan drugog i smijući se istovremeno.

Prema njima su se gegale četiri prikaze, jedna strašnija od druge.

Odjeća im je bila u dronjcima. Iz usta se cijedila slina, a oči im zelenije svijetlile što su im bili bliže.

književnost uživo 72

– Jebateled, šta su se ovi dobro zamaskirali – reče Šime.

– Aaaaaaaargh ! – krene jedna od prikaza prema njima, a ostale joj se pridruže.

Ujutro je gospođa Nekić , žureći na posao, dok je izlazila iz zgrade gotovo ugazila u krvavu masu trojice dječaka koji su te noći tražili samo malo zabave.

književnost uživo 73

Željko Vizvezetek (ulomci) Maurović Suma od 500 eura bila je dovoljna, a kad ga je u Trstu, na Riva degli Schiavoni isplatio, doda mu i 50 eura napojnice. Sad već opet Yaime Desiderio Morovich, državljan Brazila, pružio je svoju brazilsku putovnicu i mornarsku knjižicu, matrikulu, kapetanu broda koji je, očito, znao za njegov dolazak, i zamolio za bocu viskija koji će, dakako, platiti. U kabini se, iako uopće nije bilo hladno, toliko tresao da se morao zamotati u dvije deke. Tek nakon što je ispio pola donesene boce, malo se smirio.

Kad je popio cijelu, padne u košmarni, alkoholičarski san. Brod je u međuvremenu isplovio na svoj put prema Južnoj Americi, put koji će trajati nekoliko mjeseci jer ih je ruta tjerala kroz Sueski kanal pa prema Aziji gdje su krcali kontejnere za Bahiu pa tek tada za Južnu Ameriku.

Policijska je istraga pokazala da je, u noći Velikog maškaranog bala, što je priređen u Guvernerovoj palači, na zadnji dan Poklada, došlo do predoziranja jedne osobe. Riječ je bila o poznatom poduzetniku koji je bio upleten u više sumnjivih privatizacija i protiv kojeg se vodila istraga zbog sumnji u višestruko udruživanje u kriminalnu organizaciju s namjerom da se ošteti država i njezin proračun. Neslužbeno, policija sumnja da nije bila riječ o osobnom već o nasilnom predoziranju uslijed moguće bezobzirne osvete. Spomenuti je poduzetnik, prije više godina, bio suoptuženik u procesu koji je uslijedio nakon nalaženja kontejnera punog heroina koji je stigao iz jedne države Južne Amerike.

Vrlo brzo je, od suoptuženika, postao svjedok pokajnik te tako nije bio osuđen u zamjenu za informacije iz prve ruke koje je, pouzdano se zna, pružio policiji. Nakon toga je uživao diskretnu policijsku zaštitu koja je, očigledno, bila nedovoljna. Policija slijedi i dalje više tragova, među ostalima i onaj koji otpočinje pronađenom krvavom košuljom u kontejneru blizu Guvernerove palače. Uzet je iskaz taksi vozača koji je toga dana, neposredno nakon zločina, imao noćnu vožnju do Trsta.

književnost uživo 74

Od Manile do Karachija od Nouakchota do Sao Paula, Quita i Rija u svim metropolama i velegradovima južne hemisfere, ulicama lutaju stotine tisuća djece bez obitelji i stalnog boravišta. Preživljavaju potkradajući mesnice i trgovine, prodajući svoja tijela ili kradući za račun policajaca. Neka od te djece prenose drogu za račun lokalnih šefova mafije. U Rio de Janeiru ih nazivaju „avionima“. Kad to čine odrasli, poput njihove učiteljice, nazivaju ih „mulama“. To je činila i Maria dos Santos nevjenčana žena nestalog Yaime Desideria Morovicha, državljana Argentine, prema policijskom kartonu, studenta sociologije i etnologije sveučilišta u Rio de Janeiru, sklonog lijevo orijentiranim pokretima, sudionika različitih manifestacija anarhosindikalističkih i drugih, radikalno lijevih, skupina. Za vrijeme vojne diktature u Argentini zatvaranog, kasnije neosuđivanog. Živio je u vanbračnoj zajednici s navedenom Mariom dos Santos, nesvršenom učiteljicom, registriranom ovisnicom koja je, dne tog-i-tog, prijavila njegov nestanak iako tvrdi da se, zbog dugova, morao zaposliti na nekom od brodova koji plove za Evropu kao običan mazač. Nakon ukrcaja više se nije javljao.

Iz policijskog zapisnika: Ona izjavljuje da joj (citat ) – dođe da se ubije – jer je ostala sama u iznajmljenom stanu, uskoro će roditi, a njezina plaća ne dostaje ni za podmirenje svakodnevnih osnovnih potreba. Izjavljuje da radi kao pomoćna učiteljica na određeno vrijeme, zamjenjuje kolegicu, u osnovnoj školi „Solar Meninos“. Izjavljuje i da je sklona depresijama (iz izjave policijskom psihologu ) te da – Brazilu ide sve bolje, a njoj sve lošije . Uostalom, uskoro će izgubiti posao jer se kolegica koju zamjenjuje vraća, a i vodstvo škole više ne želi tolerirati učiteljicu narkomanku. U Brazilu doista stvari idu na bolje: Postotak nezaposlenih je 6,1% manji od onog u Sjedinjenim Državama i Evropskoj Uniji. Uloga države je velika u smanjivanju socijalnih nepravdi: Razlika između

književnost uživo 75

bogatih i siromašnih kontinuirano se smanjuje. Ipak, to ostaje zemlja brojnih siromaha, korupcije, nasilja i droge. Gospodarska nerazvijenost djeluje na ljudska bića kao zatvor. Ona ih, naime, zatvara u život bez nade. U Marijinu se životu nada sve rjeđe pojavljuje.

Ibrahimu su, predvečer, dojavili – Za sat vremena na plaži koju poznaješ jer s nje polaziš na ribarenje, naći ćeš se s grupom koju moraš odvesti tamo kamo ti zapovjede i dovesti natrag. Uzdamo se u tvoje sposobnosti upravljanja brodom i vještinu navigacije koja je svima poznata. – Kurir je donio i 150 dolara kao predujam. Ibrahim je porazgovarao sa odraslim članovima obitelji čiji je jedini hranitelj bio on.

Otkad dobivaju redovito plaću od džihadista stvari su krenule na bolje.

Kupili su nov vanbrodski motor i veliki frižider, Ibrahim je još uvijek išao u ribolov. Godinama su živjeli samo od ribe i ovaj im je prihod omogućio školovanje mlađe braće i sestara kao i lijekove za oca. Svejedno, otac je bio protiv. Kad se pridružiš piratima to više nije tvoj život, više ne pripadaš svojoj porodici, bolje je loviti ribu ma kako malo to donosilo.

Većina njegovih prijatelja što su se pridružili džihadistima ili je ubijena ili nestala. No majka je znala da račun sad dolazi na naplatu plakala je i grlila svog sina kao da predosjeća da je to zadnji put što se vide. Ibrahim je odlučio da to bude prvi i zadnji put. Vratit će novac, ma kako to teško bilo, raditi će pošteno, ići u ribolov i dodatno raditi kao građevinski radnik. Samo, sada je trebalo poći i tako otplatiti barem jedan dio duga.

Pred zoru je krenuo na plažu, dršćući od hladnog jutarnjeg povjetarca.

Kad su, zahvaljujući svojim ogromnim Johnson motorima što su, poput torpeda nosili laganu ribarsku barčicu na čiju su ojačanu krmu bili pričvršćeni, dostigli spori trgovački brod, u samo praskozorje, kad glava pada sama od sebe i na gvardiji zaspu, za tren, i oni najbudniji, prebacili su konopce s čakljama preko ograde broda. Skupili su unezvjerenu

književnost uživo 76

posadu na mostu, gotovo bez otpora jer su im upirali, u bunovna, pospana lica, ruske automatske puške znane i pod imenom svog konstruktora Kalašnjikova ili im pod grlo stavljali goleme, oštre ribarske noževe. I, tad je sve pošlo po zlu. *** Golemi crnac koji je držao nož pod grlom Yaimea Desideria Morovicha – da , to je bio on na brodu koji su zaposjeli pirati – valjda zbog velike količine kata, afričke inačice biljke koka, koju je sažvakao, a koja daje bodrost i moć poput kokaina samo nešto slabije, namjerno ili ne – prerezao je ovomu grlo! Krv je špricnula na sve strane, jedva su smirili izbezumljenu posadu. No to nije bilo ono najgore. Pogriješili su brod i umjesto modernog skupog broda, otmicu kojeg im je nalogodavac naredio imajući u vidu veliku otkupninu, zapeli su na ovom čađavom tramperu nikakve vrijednosti. Vođa zapovijedi povlačenje i oni se, nakon što su pokupili ono dragocjenosti i novca od posade, hitro spustiše po konopcima do barke, ostavljajući na kapetanskom mostu posadu u šoku i, na podu, jedno umiruće, trzajuće tijelo studenta sociologije iz Rija, u statusu pomoćnog brodskog mazača što će uskoro preminuti u mukama. Vođa je naredio Ibrahimu da ih, s motorima na pola snage, kako patrolni brodovi, kojih je bilo svud uokolo, ne bi čuli buku, poveze kući. I tako su jedno vrijeme plovili, na provi je vođa korio Velikog koji je samo stezao vilice i dalje žvačući kat. Ostali su kunjali na dnu čamca oslonjeni o svoje automatske puške. Već su gotovo stigli u spasonosne plitke obalne vode kamo ih patrolni brodovi ne mogu slijediti kad ih, iz drijemeža, uzrokovanog noćnim nespavanjem, probude povici na nepoznatom jeziku. Ošinuo ih je trak svijetla i samo jedan, ali vrlo dug rafal iz mitraljeza, ošine po brodici. Samo jedan jer već su zamakli u močvarnu lagunu i mogli su im staviti soli na rep. Brodica

književnost uživo 77

je propuštala vodu tamo gdje su je meci pogodili, ali ni rezervoar s benzinom ni motori nisu bili pogođeni. Samo je preko ručice za upravljanje nemoćno i bez života palo, još dječačko, tijelo mladog ribara Ibrahima. Vođa prikupi novac od svih na čamcu, takav je bio običaj. I dok su se nasukavali na pijesak žala, prikupljeni novac, oko 700 dolara, stavi u džep mrtvaca. Dvojica su ga trebala odnijeti i ostaviti pred vratima kuće u kojoj je, s obitelji, živio. A sad je, eto, mrtav. Tu, zaista, riječi više nisu potrebne.

Iza središnjeg željezničkog kolodvora u Rio de Janeiru postoji narodni restoran BETINHO nazvan po nadimku Herberta de Souze, pokretača prve nacionalne kampanje protiv gladi. Taj restoran financira država. U dugom redu što se na pločniku stvara već u ranu zoru, neka djeca imaju napuhnute trbuhe, žene srednje dobi koje jedva mogu hodati imaju sivu kožu i rijetku kosu. Tu, među boginjavima, ljudima bolesne boje kože čija visina ne prelazi metar i pol, stoji i čeka svoj jeftini obrok, nezaposlena učiteljica Maria dos Santos. Ona nije ni učiteljica već samo aspirantica bez završnog ispita, otpuštena zbog ovisnosti o heorinu čime je davala loš primjer djeci koja pohađaju tu školu jer im majke za to što ona pohađaju školu dobivaju novac. Djeci koja svakog dana imaju prigodu u svojoj okolici, još uvijek i zadugo, vidjeti bezbroj loših primjera, daleko lošijih od onoga Marije dos Santos, koja je, bar što se toga tiče, u školi uvijek bila uredna, pažljiva s djecom i ona su je voljela. Sada se vraća sama, držeći se za svoj nabrekli trbuh, preko Parque Central kojim su ona i Desiderio često šetali i maštali o budućnosti, a on joj je citirao Marxa, o potrebi da stvari budu drugačije, preko trga Praca de la Cultura na kom su se držali za ruke i izvikivali parole o jednakosti i demokraciji, ali i onu Brechtovu da se demokracija ne da jesti, da siromasima treba riže i mesa. Čekali su je u stanu.

književnost uživo 78

Ujutro su njezino, od pada deformirano, tijelo našli ispod prozora zgrade u kojoj je, u zapuštenom, iznajmljenom stanu, na četvrtom katu, živjela. Susjedi nisu ništa čuli, ali tu ionako svatko brine svoju brigu, inače vas može pojesti mrak. Policija je izvršila rutinski uvid, obdukcija je pokazala da je Maria dos Santos, nezaposlena apsolventica Učiteljskog fakulteta, dugogodišnja ovisnica, preminula od nagnječenja mozga i višestrukih teških prijeloma uslijed slučajnog pada s visine šestog kata. Nažalost, niti nerođenom djetetu nije bilo spasa. Na stolu nečiste kuhinje, pronašli su pismo bredskog agenta u kom se Mariji dos Santos javlja da je njezin partner Yaime Desiderio Morovich, smrtno stradao u napadu somalijskih pirata na brod na kojem je plovio. Nije preživio napad. Poslodavac žali ,ali se ne osjeća obveznim na odštetu jer dotični nije na brodu bio u svojstvu stalnog zaposlenika, već kao privremeno iznajmljena pomoćna radna snaga.

Vizvezetek je mađarska riječ, a znači „vodovodni“: Očito je riječ o poklopcu priključka za vodu koji je u Luci još iz doba kad su je nazivali Porto Baros. Baross. Baroš. Pure… Blues.

književnost uživo 79

Josip Sreća našeg Antun-Tuna Špricar Namještam protezu tako da se njome podupirem o stol. Susjed Bratuša mi ulijeva Pan u čašu. Još je dvadesetak minuta do početka utakmice koju ćemo zajedno odgledati u njegovom stanu, pa ćemo za to vrijeme popiti pivo. Uzimam čašu lijevom rukom i ispijam pjenu s ruba. "Kad i kako si zaradio tu protezu?", pita me pokazujući grlićem boce prema ruci od plastične mase koju sad koristim umjesto prave desne ruke. "Prije više godina... Nesreća nakon svađe na poslu." To je zapravo dosta precizno i mračno objašnjenje, za koje se nadam da će ga zaustaviti u naumu da kopa dalje. Kad sjedne preko mene, uzima današnji Jutarnji list u ruke i otvora ga otprilike na sredini. "Ova priča me fascinira. Kakav je to bio čovjek!" Ništa mu ne odgovaram, pa okreće novine prema meni i ugledam fotografiju jednog čovjeka kojeg sam davno poznavao tiskanu preko dvije trećine jedne stranice. Pomislim: Oh sranje, evo ga opet!, ali ne pokazujem da mi slika nešto znači. Malo mu je čudna moja nezainteresiranost, ali počinje čitati: "Slušaj ovo!

'Pred par tjedana smo izvještavali o novoj senzaciji na književnom nebu, pokojnom Miranu Jurecu čija su djela otkrivena tek nakon njegove smrti i objavljena prošli mjesec. I kritika i čitateljstvo su oduševljeni pred njegovom ostavštinom, proznim draguljima neomodernizma. Sad pak nam se u uredništvo javio Karlo Živček, mladi pjesnik koji je pokojnika osobno poznavao. On je napisao stihove u prozi kojima nam pokušava približiti Jurecov život. Pjesma se zove Sreća našeg Antun-Tuna, a mi vam je ovdje prenosimo bez ikakvih izmjena i lekture: "Poznavao sam čovjeka koji je volio mobitele s tipkama u vrijeme kad je većina ljudi već koristila touchscreenove. Poznavao sam čovjeka koji nije imao vozačku dozvolu, ali je vozio bicikl; nije znao plivati, ali je znao reći da je plivanje dobro za zdravlje; nikad nije vodio ljubav s drugom osobom, ali nije bio ženomrzac niti homofob i svakome je priuštio ljubav, seks i užitak; nije

književnost uživo 80

završio srednju školu, ali je znao više od doktora znanosti; najčešće je bio nezaposlen, pa je izmišljao hobije nerazumljive običnim ljudima; posjedovao je vrlo malo stvari, ali ljudi su ga usrećivali; rijetko kad je putovao, ali je znao kako Kina ili Rumunjska izgledaju. Poznavao sam čovjeka koji je dvaput u životu bio zaljubljen, i tada je u usporedbi s njim Platon bio bezosjećajni cinik. Poznavao sam čovjeka koji se bojao munja i odgovornosti, a bio je neustrašiv u mraku, na visini i na groblju.

Poznavao sam čovjeka koji nije vjerovao u boga, dušu ni išta što nije materijalno, ali je jednom bio otpušten s posla zato što je potpisao peticiju za jednakopravnost katoličkih s ostalim udrugama. Poznavao sam čovjeka koji je jednom sanjao svemirsku usamljenost i samoću svemira, praznog iznutra, nesigurnog u ono što je izvana; tad je vidio kako ga prijatelji napuštaju, a prolaznici ne obraćaju pažnju, Mliječni put kako se udaljava od jata galaktika, čuo je tužnu pjesmu na radiju, pa ju je snimio na kazetu i mnogo puta je sam iznova slušao. Poznavao sam čovjeka, on me nije volio, nisam ni ja njega, ali smo znali da nešto nije u redu i bili smo spremni pomoći napraviti promjenu, iako nam to nije pričinjavalo zadovoljstvo." Činjenica je da je 27-godišnji Miran Jurec nestao pred tri mjeseca, a njegovo tijelo još nije pronađeno, no postoje materijalni dokazi u njegovoj kući upućuju na to da je negdje nasmrt iskrvario...'" "Završetak je doista mračan. Otvara mnoga pitanja", rekoh prekinuvši ga i ne pomaknuvši se. "Da, ali ne bi li se to dalo čitati tako da rečenica o zaljubljenosti dođe na kraju, pa završetak bude svijetao, čak zabavan?", optimistično će susjed. "Nisam siguran koliko su neuzvraćene ljubavi zabavne." "Kako znaš...?" "Pa kaže ti da nikad nije vodio ljubav s drugom osobom." "Tužan život..." "Da. Toliko tužan da boli i sada.

Zato je završetak mračan. Ne možeš pisati sretne završetke ako se loše osjećaš." "Susjed... a o čemu ti to pričaš?

književnost uživo 81

Predrag Navrati i on ponekad Šneler (ulomak) Mogla je bez problema pozirati kao prototip savršene seoske mljekarice, a čak je imala i grudi veličine xxxl. Veće nisam vidio u svom životu. Mislim da se zbog njih nije mogla podići od stola s obzirom da su je kao sidra držale prikovanu za njega. Podsjećala me ne ogroman pramac putničkog broda nasukan u toj maloj kuhinji. Zgodna gospođica srdačno me pozdravila i provukla se pored mene na izlaznim vratima natapajući mi nosnice zamamnim parfemom. Gotovo sam poželio pitati Elzu vidi li me u ikakvoj kombinaciji s njom, ali hitro sam se sabrao. U trenu me razoružala svojim širokim osmjehom pokazujući mi rasklimanu stolicu.

– Sjedni dušo, slobodno. – Ovo „dušo“ posebno je naglašavala i iz prve sam pogodio da je odrasla negdje u Gorskom Kotaru. Odmah mi je krenula natakati kavu bez mlijeka u sićušnu šalicu tako da sam pomislio da će ovo zasigurno biti preplaćena kava s obzirom da nema čak ni mlijeka.

– Pij dušo. – požurivala me tako da sam neminovno spalio jezik i sada sam odlučio da ću dati sve od sebe da je raskrinkam. Pojasnila mi je kako moram u talogu kave umočiti prst i razmazati ga po rubovima.

– Tipična „navlakuša“. – pomislio sam. – I sada će mi u šalici tražiti samo njoj vidljive likove i uvjeravati me kako je ovo srce čudeći se zašto ga ja ne vidim.

Uzela je šalicu i značajno je osmotrila sa svih strana. Točno kako sam i pretpostavljao. Sada slijedi preseravanje s likovima i to je to.

Umjesto toga iznenadila me prevrnuvši šalicu na metalni pladanj koji je potom podigla ispred sebe u visini očiju.

– O ho ho, ovo je neka nova tehnika? – nasmijao sam se tako da je i ona to primijetila, ali ništa nije rekla. Na licu sam joj iščitavao radost

književnost uživo 82

i vedrinu. Uporno sam tražio znakove pohlepe, sugestije ili bilo kakav dokaz koji bi mi dao povoda da je omalovažim.

– Imaš brata… radiš u vojsci… voda, radiš sa vodom, bazen, smrt, prijatelj, nož… Preda mnom su se redale slike iz mog života kao stranice knjige koje je vjetar nemilosrdno okretao.

– Tko vam je to sve rekao? – konačno sam izustio pomalo zamuckujući.

Nasmijala se još srdačnije nego ranije. – Dušo nitko mi to nije rekao – ja to vidim ispred sebe. Doista, dok je držala pladanj ispred sebe njene su se oči pomicale kao da gleda pomične slike nijemog filma koje su se nizale u punoj strahoti prikazujući joj mene ogoljelog do kosti.

– Što te zanima konkretno? – upitala je nonšalantno.

U polutransu sam izustio: – Hoću li se vratiti u Liku?

Kažiprstom je prešla preko svog lica i tek sam sada uočio da bi joj dobro došlo brijanje brkova i brade. –Ma kakva Lika, ti ćeš na službu negdje gore, Ogulin, negdje gore – ponovila je i pritom uperila kažiprst negdje iznad svoje glave. Ništa mi nije bilo jasno.

– A kad ste vi shvatili da imate, hm, „te“ sposobnosti? – oprezno sam upitao. Naglo se uozbiljila i odložila pladanj umrljan ostacima kave.

– Kad sam bila mala, putovala sam školskim autobusom na izlet i taj je autobus izletio sa ceste prekrivene snijegom ostavši polovicom visjeti sa mosta nad nekom rijekom. Neki su u tom autobusu i poginuli, a po svemu sudeći trebala sam i ja – pritom je uzdahnula kao da malo žali radi toga što je ostala pošteđena. – Spasili su me i od tog dana počele su mi se ukazivati neke slike po zidovima koje u početku nisam razumjela.

Tu sam je prekinuo – Znači ova kava i pladanj vam je sam paravan da se ljudi ne uplaše?

književnost uživo 83

Nasmijala se. – Upravo tako, ljudima je lakše ako misle da to vidim u kavi. Sjećate li se onog slučaja u kojem je nestao čovjek u prigradu Rijeke i kasnije su saznali da ga je ubio vlastiti sin?

– Hm, nekako mi zvuči poznato iako u magli – odgovorio sam.

– E pa ja sam policiji pomogla da ga pronađu. – Rekla sam im da ga potraže ispod novih stepenica njihove kuće u koje ga je zazidao upravo vlastiti sin.

književnost uživo 84

Florian Frančesko i druge crtice Hajdu Naočari...

Iz četiri zida gleda oko monoklo, bebonoseću pticu otvorenog kljuna kako brzodišući navija i za sobom vuče transparent, mužjake u zabitima imitirajući majmune Nosonje na granama Svetog bagrema bez lišća klipuju mišić oplodnje u redovima žudnovrelih naguženih četrdesetogodišnjojunferskih Rajskih ptica sa raširenim cvikbutinama prema suncu da vlažna para miriše i opija nesluhne voajere korumpiranih vlastodržaca Atosa, devojčicu skačući s noge na drugu u nacrtanoj školici drži balon čvoravi iz kojeg ne curi Aortin sok za oživljavanje...otvori oči, na nos stavi najnovije naočare.

“...opetuje” Plači. Vidiš, čuješ, osećaš, misliš, moraš, trebaš, kad ti suza iz gena krene zbog prestanka nekoga zauvekno da diše, mišića što nejaki bez pomoći pati, stomaka što psa, konja, tigra, miša, žirafu, mačku ili majmuna što na čoveka liči koji izgovorena slova ne znaju da čuju, ali i bez toga ljude cunamoćno vole osećaju i do životinjskog Boga Veterina pate sadistički biju, srca što bespomoćno znaš da Jedini laže vara i prestaje da voli jednostavno ode, duše kad razloga nema suza sama pođe, uva sto ti neka nota u mozak dira i tugu ti beskrajnoopetovanu izaziva trzalicom svira, trbuha mišića ispod njega što je ono telopucajuće bilo doživljeno u večnome Raju sa mišićem rajskim u čarobnobeskonačoj mekovlažnotoploj pećinici raja ispod crvenoga plasta Erosa Boga koga nema sada jer su svi otišli odlaze nekud nevraćaju se više... Urlaj, smej se, skači, raduj jer se život sreća radost zadovoljstvo opetuje posle dobrog plača.

književnost uživo 85

Frančesko /XX. nastavak/ Deda Rus je i dalje istim putem tupotapavim malaksalostaroumornim koracima napredovao natovaren poput karavanoiduće dvogrbe kamile polako naviknuto, kao magarac koji okreće rudu za punjenje kanala vodom pune, nalik kofama, posude od lamine koze stavljene za navodnjavanje u Peruu na području Lime, kada ona još nije postojala, u Pačakamak svetilištu odakle su svetu vodicu svetili i tom vodicom na dan svetkovine Raja vlažili rajske mišiće igrom podignute i otvore raja nabubrele uzdužne da bi se time tokom cele godine sto češće vodili posedioce takvih mišića dugotrajno i duboko u samo središte Raja gde se tada razum gubi i nastaje praskanje svih genetskih osećanja, u pravcu svoje miromstvoriteljske moždanovremeske mašine koja mu se uključi u glavi čim odključa sve tri brave na vratima Vlasinačko barakoprostornog željenoimajućeg koliko toliko mira i odmora , tada odsutan iz ovoga vremena i trenutno bitisanog prostora putuje u isprekidanu prošlost, iako je imao prečice kroz neveliko zbunrastinja sa crvenim slično gloginjskim plodovima koje je tada kupio i ne zna se zašto je upotrebljavao kada je tuda prolazio, poneko mlado drvo, šipražje i niskozemni šaš i već utabanu koziju stazu, ipak ide putem makadama pribojavajući se da uvek ponovo, a desilo se već toliko puta, i sad nanovo brzog susreta sa sobom u čemernogorkom polunerazjašnjenom nemogućecelinupovezanom svojom prošlošću.

Na sebi je imao stari koliko je moguće dotrajali Momtgomery nekad sivomaslinastoolivabojni mantil sa postavom koji je dobio kada je putšljapao, kao i sada svakodnevno, kroz stari velegrad i stajao dugo ispred Engleske Ambasade nedovoljno obučen u ciči zimskom kosavomećavskom predvečerju od neke starije stanarke iz te bastenske

književnost uživo 86

nekim stilom gvozdenom ogradom ograđenom kućom, koja mu je virila sa prednje strane jer je dugmad izgubio, a sebe opasao parčetom kanapa za sušenje veša. Odjednom je stao štrecnuto iznenađen spustio iz obe ruke četvrtaste velike svojeručno napravljene sada pune najlonske kese pored sebe ispravio se i glavu podigao prema vedrom suncezalazećem nebu sa širom otvorenim kestenjastotamnozelenim velikim očima lepim i pravilnim malo naprćastim nosem oblim punačkim nekoliko dana neobrijanim obrazima raširio do visine ramena poluutrnule ruke i izgovorio snažno iz pluća više vazduhom nego glasom UH, OHAJ, EH jer mu je toga trenutka ponovo iz ispričanog sećanja kao iz mrklog mraka kada se pojavi tračak jake zaslepljujuće svetlosti počele da se stvaraju maglonejasni kvadrati poput starih neretuširanih veoma kratkih dokumentarnih filmova o onome što mu je čergarka jako davno rekla. Uplašio se o toga sada jer on s tim uvek počinje svoje vraćanje u prošlost onda kada je sam u svom prostoru i kada krene na spavanje i pokuša svoj život unizati bez velikih i dugačkih blankonepoznanica.

Sada je opet video svoju majku uvek istu kako ga golog samog ostavlja u krstastosloženom žitnom plastu nedaleko od otvorene pruge i prašnjavog uzkog puta za kola sa životinjskom zapregom, zatim drugim naramkom ga pokriva više sakriva,u okolini vidikom nigde nikoga nije bilo. Jedno vreme, nezna se koliko, zatim negde pred mrak na putu su prolazili, od dugog puta umorni, čergari sa sedmoro kola skonjskom zapregom i šatorskooblikovanim zaobljenim svim i svačim šarenokrpljenim napravama na kolima, a čergarka koja je nedavno rodila je sišla sa kola da protegne dugo zgrčeno telo sedeći na kolima u šatoru jer ih je još čekao put do blizine prvoga naselja i tada je čula jenjavozvonkasti umornoiznemogli tužnjikav plać iz plasta žita…

književnost uživo 87

Frančesko /XXI. nastavak/ Na semaforu kod raskrsnice Dalas pumpe i Šest kaplara još se zeleno svetlo nije upalilo, a glas Erazailde iz skupog Grunding autoradia, koji sam trampio za jedan pejsaž mostarkog Starog mosta od Dragana Radovanovića automehaničara Citroen auta sa Umke kod koga je još čekao moj Citroen MS Maserati, kojeg sam sasvim slučajno kupio, u galeriji vlasnika Cedomira Ederenica u Brankovoj ulici mog starosajmištanskog školskog druga iz one male škole u Prvom redu od Olje Ivanjički koja je tada ušla sva nakinđurena sa šeširom koso pricvrčenim na glavi sa perjastom mrtvom prirodom ukrašen perjima od pauna, kakadua, neke ptice nilske sive sa narandžastim tufnama i pramenom lepršavog pera iz repa onog Ginis nojca iz Togoa u dugačkoj crnoj svilenoj kontureističućoj srednjeprovidnoj haljini bez tange sa grudnim košem oslobođenim ispod haljine na koji su se kao laserom lepile oči željoosetilaca, kada sam joj rekao... Olja, vi izgledate kao onaj avion Citroen Maserati, a ona mesnula bedrima tri puta premeštajući se snoge na nogu u soliter visokopetnim štiklama smeškajući se kobajagi stidnosrećnosramežno treptala trepavicama kao lepeza u ruci španske flameko igračice kod Miguela u Barseloni posle koride i rekla kao posle misleće pauze...hoćeš da imaš, na šta je Ceda samo zinuo i uspeo da izvori... am, a ja hladan kao viski sa ledom izustio potvrdno... daaa i kupih za dvehiljade nemačkih maraka auto iz garaže u petogodišnjem nevoznom izgledno ruiniranom stanju, opravku i delove za zamenu iz Pariza koje sam poručio od Zivadina Mitrovica mog tadašnjeg druga gastarbajtera i studenta supruga sestre mog predratnog bližeg prijatelja i venčanog kuma Djordjija Vukovića negdašnjeg saborca i glavnog i odgovornog urednika tadašnjeg „Studenta“ lista

književnost uživo 88

Beogradskog Univerziteta, u Aleku je najavio vesti u osam po nekima lokalnopopularnoj radio stanici na FM talasnim dužinama. Mene je, kao i u poslednje vreme, unutra u netačnomogućeidentifikovati delovima tela uzbuđivao taj mekano baršunastotopao altovskoradio glas Erazailde Mujazinović, čudno uzbuđenje je uvek počinjalo od srednjeg uva zatim pomerajući se prema dole sve više prijatno iritirao što je bivao bliže pupku i ispod trbušnim delovima tela pomerajući i dižući to što je uzbuditi mogao u sve pravce i položaje spuštao se sporije ili brže sve do peta ponekad i ispod do tabana kada su mi stopala bila bosa, a Erazaildaglas blizučujan. Sada kada se napokon upalilo zeleno svetlo Mujazinovićeva me glasom ponovo povede do onog polumraka visoke gvozdene kapije Raja sa Vecojuskanom i tadašnjeg završetka jedne informacije ili vesti na istim talasima da je Pogorelić otkazao koncert u Sociju. Nisam mogao u sebi da otkrijem objasnim zašto mi je u čujosluh uopšte tada ušla ili zadržala za mene nimalo interasantna informacija i to u onakvom okruženju i okolnostima kada su svi delovi tela sa mozgom kostima mišićima bili naspanovanouzbuđeni poneki jako do praskanja zategnuti poput užeta koje natežu divovi i raketa koji se u vatrometu ispaljuju pa prasnu zasijaju Bogu da pokazu kako se ljudi na zemlji ponekad raduju. Aleko je klackao prema cilju nosecći mene i u mojoj glavi Pogorelića... /nastaviće se/

foto: Carmela Žmirić književnost uživo 90

stih talo탑i se

književnost uživo 92

Zoran S. Iz neobjavljene knjige ”Ptice u njedrima” Piljević Taloženje Plavo nebo i već odavno poznata bol i kako promičem tiho kraj drvoreda i starih slika, povrataka.

Plavo nebo, trag vode na dlanu, trag soli na usnama, prekoračena linija i jedan dugi pogled u daljinu?

U pesmi zrikavaca U džepu delić starog papira na kome stih taloži se, dan za danom, jutro i predvečerje, pamte prolazi senku u nestajanju.

Plavo nebo...

I postojanost na svim mestima, otkuda sad u ovom zaleđenom trenu?

Ne znam ishod tišine!

Na kraju priče kad dotakne se visina u zabrojanosti i ponovljivosti.

Sve boje ponuđene, kad sva vrata su otvorena, ko sam!?

Ratnik u ratu bez kraja, il’ skitnik na velikom brdu, pod starom vetrenjačom?

Cvetanje noći, san ljubi potonji dok zrikavci pesmu pevaju.

Pijanim svetlima kroz žitno polje, to putnici svici pronose fenjere svoje.

Kao da nebo je zvezdano i puno palo na zemlju i prah sa sebe prosulo.

književnost uživo 93

Rune na dlanu Odine! prepoznaješ li pesmu moju?

Pesmu od boja plamenog juga, sever što njima prebojavam. Šaku zemlje među kostima, miris kamenog cveta sa brda crne ptice?

Ovu žeđ sa usana vekova, na Labu što utolio bih, moju krv, srebrnog meseca, na polju suncokreta što pokapa?

Odine! Prepoznaješ li, korake moje u nepoštednoj težnji?

Ka vrhu s’ demonom kušnje, i osporene vatre pod rebrima.

Ovaj hladni dodir senke na prelazu ka drugoj obali, obol i iscrtane rune na dlanu, prepoznaješ? i pogled na nepročitano pismo,

u džepu poruku sa svim trunjem odtrajanim?

Ovu torbu skitaljku za svaki put spremnu.

Prsten večnosti, što nosim i kamen crveni, odgovor za sve potrošene noći, i mene skitnicu u starom kaputu?

Pesma ćutnje Ćutim ovo predvečerje iz njedara jeseni, stih što pohodi me iz najdubljeg hodnika, iz najdublje nutrine. Ćutim !

Ovu kap kiše što na putu je, u bespoštedno nestajanje jabuku sa tvoga dlana, jedan šapat u vetar. Ćutim!

Nemirni val na obali kad skonča, i kad noćna ptica se oglasi svojim opojnim pojem, mesec kroz grane i lišće proviri. Ćutim!

Korak što daljina ga ispija u dahu zamiranja sa druge obale, senku pod žutim svetlima fenjerskim u lelujavom plesu,stapanja, kad izgubio sam ime. Ćutim!

Ovaj prolaz kraj zlatnog lišća dok treperi na dahu vetra, psa lutalcu zagledanog u tmurno nebo, i zvezdu padalicu u tvome oku, jedan treptaj večnosti u usporenom pokretu.

književnost uživo 94

22:22 Vjetrovi... neumorni vjetrovi na ovoj uzvisini od snova odbjegli.

Malo vremena za prolaz pod svjetlima fenjerskim, kune me daljina, troši moje potonje korake.

Na raskršću sjevera i juga neka slova na tragu, kroz misao provučena daleka pučina.

Nebo i mjesec, u malo vode na dlanu, zapućeni pjesnik u starom kaputu sa torbom punom stihova.

Kasno je čini se!

U trenu spoznati puteve, obale i pučine dočekati brodove kraj svjetionika

svjetlo s prljavog okna prosutog potom negdje u daljinu...

Sjećaš li se Andrea Sjećaš li se ulice kroz koje smo prolazili u prve predvečerne sate, pijani od stihova, koje smo govorili u kafeu pjesnička priča.

Crvenog vina?

Kao zalaska sunca na dalekom horizontu.

Andrea sjećaš li se?

Dok je stari kapetan Rolf pripovijedao priče sa daleke pučine.

I ubjeđivao da je sjever jedino pravo mjesto, gdje bi otpočinuo poslije duge plovidbe, na kraju svog burnog života.

Zastava i fenjera?

Pod kojima smo prolazili

u novo jutro, zapućeni, ohrabreni mirisom kiše sa uspavane obale.

Valovi svojom pjenom, podsjećali, da smo postojani kao ptice.

Na tom mjestu...

U knjizi stihova, između mnogih redova, mnogih pjesama...

Sjećaš li se Andrea?

Pijanih dokera, i vriska galebova, od kojih smo bježali smijući se dugo, dugo, poslije toga. Sjećaš li se Andrea?

književnost uživo 95

Nikola Trenutak Žuti Gdje izgubi se čovječe?

Trenutak to je,

Prijatelju, osvrni se.

beskonačna moć

Je li prebrzo završila

Blagostanje duha,

ta impresija,

sraz tišine i mira.

Taj jedini trenutak tvog dragocjenog života.

Uhvati ga, ili podivljaj Nakloni mu se, vrijeme je Moraš zavoljeti zbrku u dubini svog uma.

Zatvori vrata slaboći i zbunjenost pregazi Na trenutak osmijehom zahvali na milosti.

Uzmi sve što želiš Pusti srcu da eksplodira Zamisli život čovječe, kao med sladak.

To si ti!

književnost uživo 96

Željko Dejstvo opčinjavanja Jovović Hodam Danima hodam ovim jadnim ulicama i gledam lica svih tih ljudi.

Gledaju i oni moje. Svaki njihov pogled kao da ukrade nešto s mog lica, sekundu ili dvije života. Gledam i u njihove oči.

Duboko zavirim u ono što se krije iza njihovih zenica.

I oni u moje oči gledaju, ali ja sam oprezniji i spretniji u gledanju i zavirivanju od njih.

I sve je to božanstveno kao "Božanstvena komedija".

Hodam satima i danima i gledam lica svih tih ljudi.

I oni gledaju moje. Gledam njihove ruke. I oni moje.

I sve je, naizgled, kako treba, a zapravo ništa nije kako bi trebalo biti, osim što hodam i gledam u njih i oni u mene.

Gledam u njihovo prstenje i oni u moje, ali to ne mijenja ništa sem razmjene pogleda.

I zato je sve tužno i ništa nijesam mogao uraditi da ne bude tako sem da i dalje trpim to njihovo zavirivanje i moje zavirivanje...

Hodao sam tako satima i danima...

književnost uživo 97

Dejstvo opčinjavanja Rascvjetala se praznina neka tužna i mračna dok misli bez dobrog oslonca klimaju glavama kako nikada neću naći smisao života i kako ću njene zagrljaje nositi oko vrata dok god budem živ, bez obzira što je sada daleka i nedostupna...

Bolno godine grizu – iznutra glođu mi kosti!

Bernard Šo negdje reče – "Biti upotrijebljen u neplemenite svrhe jedina je tragedija, ostalo je puka smrtnost ili neka nevolja?"

Podmićivanje neba nije nikakva zasluga.

Dejstvo opčinjavanja, u bilo kom smislu, samo rijetki mogu imati.

Mrtav ili živ – pjesnik je uvijek pjesnik i uvijek je živ i uvijek je mrtav!

Tu i tamo je – dupliran kroz vrijeme...

I to je jedina njegova zasluga za povlašćeno mjesto koje ima u naručju prirode.

književnost uživo 98

Dejan Hajde da ubijemo pesnika iz provincije Đorđević U veliki grad dolazi nenajavljen nosi narodno odelo i svoj maternji jezik.

književnost uživo 99

Miloš Književnik Petronijević 1 Njegovo delo osuđeno na večnost, edicija Bosonogi sačuvala je pod etiketom Taj i Taj; tako se potpisivao na rukopisima što ih je u tišinama ispunjenim stvaralačkim entuzijazmom od svojih najvrednijih rasuđivanja stvarao.

Mnogo je knjiga napisano o knjigama što ih je on napisao, i neki od viđenijih autoriteta oprobavali su da zavire u njegove misli i rasvetle tamu u njima. Ali mada je očigledne istine svojih viđenja iznosio sa sebi svojstvenom jasnoćom i elegancijom, da bi ih podario što širem krugu pristalica, ipak još niko nije uspeo da u potpunosti pronikne u naoko pristupačne dubine njegovih poruka – da im mnogostrukost značenja odgonetne i sve nepoznanice njegovih otkrovenja na videlo iznese. Jer beše u njegovim delima i nečeg neuhvatljivog, što je izmicalo razumu, a što je u osnovi svake istinske književnosti: kroz njegova dela otkrivala nam se Tajna...

Pevao je o ljubavi... Ali ne samo tek s obzirom na najrašireniju pojavu te emocije u sferi čulno-duševnih tajni među polovima (mada ni tu osobenost njezinu nije zanemarivao), već je imun prema jednostranostima svojim sagledavanjima obuhvatao ljubav u najraznovrsnijim njenim manifestacijama i dimenzijama, i dokončavši da „ono što osećamo varka ne može biti“ slavio je kao „najsvetliju našu istinu“ i kao „najvredniji dati nam dar pronicanja u sebe i doživljavanja sveta oko sebe“.

Već u svojim prvim mladalačkim delima – „Ja te volim“ i „Ljubav je blistala na vetru“, da spomenemo samo najznamenitija – u kojima se, istina je, najviše posvećuje duševnoj lirici i sveopštoj emotivnoj potrebi

književnost uživo 100

čovekovoj da svoju nedovoljnost savlada i svoje srce proširi dajući sebe drugome – već u tim svojim romansijerskim tvorevinama, elem, pokazuje nadareni pisac i sebi karakterističnu tendenciju ka složenijim duhovnim oblicima, ka apstraktnijem mislilaštvu i izvođenju zaključaka, ka sveobuhvatnosti, da bi u svojim zrelijim godinama, refleksivno razmišljajući o sopstvenoj duši, napose dokučio i da je samoljublje osnovna karakteristika naša i da se ono samo ljubavlju savladati može: ljubavlju prema bližnjima i prema postojanju uopšte, ljubavlju prema sebi, bez koje se ni svet, ni život, ni bližnji voleti ne mogu.

Takav je, eto, bio uvaženi u ovoj svojoj razvojnoj fazi, koja mu je i donela članstvo u Esnaf.

No nije se on tu i zaustavio (samozadovoljstvo je bilo strano njegovoj prirodi) – gonjen stvaralačkim impulsom i svojim genijem juriša on dalje, da bi u svojim narednim delima, prateći blesak svoje misli vodilje, nadahnuto obuhvatio i onu Ljubav što je iznad svih ljubavi, Beskonačnu Ljubav, što je u osnovi svega, a koje ima i u nama, ljubav prema Najvišem, koji je Ljubav...

I time tako svoj opus maestralno zaokružuje u jednu kompaktnu celinu, u kojoj svaki deo svoje mesto ima...

2 Njegova malenkost, pisac ovih redova, imao je izvanrednu sreću da se sa gore pomenutim velikanom više puta rukuje, a poslednji put tu čast sam imao pre nekoliko meseci, u televizijskoj emisiji posvećenoj 47 godišnjici njegovog književnog rada, koju sam lično vodio, pa bih stoga iskoristio ovu priliku i na ovome mestu još jednom se osvrnuo na

književnost uživo 101

neke od tema kojih smo se tada dotakli. Naime, nakon moje uvodne besede povodom njegovih poslednjih knjiga: „Ljubav se širi na sve strane“ i „Staze samozaborava“, i pošto sam mu izrazio zahvalnost što je imao razumevanja prema našoj molbi da se, uprkos svoje ogromne prezauzetosti, odazove željama poštovalaca njegovog dela i još jednom nam potanko objasni svoja najnovija saznanja o ljubavi, u jednom trenutku našeg srdačnog dijaloga, elem, uputio sam mu i sledeće pitanje (citiram): „Dragi maestro! Odakle Vam ta ingeniozna ideja da upravo ljubav uzmete za težište svog opštedruštveno korisnog spisateljskog rada, kojem ste, nesebično žrtvujući vlastite interese, posvetili dane i noći ovozemaljskog bivstvovanja?“ „Pa vidite“, reče maestro, stišavajući uzdah. „Ideju da upravo o ljubavi pišem, ja nisam odabrao; ta ideja oduvek je živela u meni. ’O čemu da pišem?’, kao i to ’Da li da pišem?’ – takva pitanja nikada se pred mene nisu ni postavljala. Jer moj rad bio je oduvek jedno sa mnom, a sadržina mojih dela, na neki način, jednostavno je izvirala iz mene.

Još u detinjstvu, kad sam bio mali, i zadivljen stajao pred svetom i nedoglednim vremenom, osetio sam duboko u sebi, u najunutarnjijem delu svog najskrovitijeg bića, jedan čudesan impuls, jedan drhtaj, začuo glas: ’Opiši lepotu koju si video, dečače! Za to si stvoren... Ukaži i drugima na čarolije sveta što su ti se otkrile – predoči im lepotu mirisnih trava i sklad tajanstvenih zvezda, i beskrajnu zanimljivost čoveka, otkrij im da je najvažnije taj svet zavoleti, da bi i u sebi samima otkrili ljubav, da bi bili srećniji i bolji...’

Ja sad znam“, razumno nastavi, „da je taj čudesni impuls koji me je pokrenuo da ljudima otkrivam višeznačnost stvarnosti i ljubav u njima

književnost uživo 102

samima, da je ta moja potreba da se pismenim putem izražavam i da drugima saopštavam svoje misli i zaključke, da ih činim blagorodnijim i boljim i manje usamljenim, jednom rečju, da je izvor mog književnog dejstvovanja jedna veoma velika tajna – a evo i zašto tajna: zato što se onaj neodoljivi drhtaj koji me je k pisanju poveo nije mogao tek onako, odjednom i bez ništa u mojoj svesti pojaviti, morao je on imati i svoj uzrok, a taj uzrok ležao je s one strane misli, u večnim predelima praslika, u božanskom Umu, i samo tom činjenicom i da se objasniti kako su u mojoj svesti ponekad znale da opčinjavajući me sevnu onako izvanredne misli i apodiktični zaključci, čiju sam neoborivost i širinu ja često uviđao tek kasnije... ’Pisanje je velika misterija!’, tačno je to rečeno“, završi svoje kazivanje. „I ono što u svom najunutarnjijem biću jeste, čovek to i mora da bude“, dodade. „I ja sam zahvalan Tvorcu što je moj život bio takav kakav je: posvećen radu i služenju duhu, ispunjen pisanjem i osluškivanjem onog tajanstvenog glasa u meni – ’moje ruke vodilje’, kako sam ga nazivao – a kojem se ja, sve i da sam hteo, nisam mogao odupreti...“ Ovako govori genije!

Zadivljen njegovim monologom, predočih mu da je on snimljen na video-traci i da ga može upotrebiti za neku od svojih narednih knjiga, ali umetnik u njemu velikodušnim pokretom ruke to odbi: „Toliko ideja ima u meni“, reče, „toliko plodonosnih asocijacija i projekata, da ih ja ni za još sto godina ne mogu sve realizovati, uprkos mom danonoćnom radu i saznanju koliku bih štetu naneo čovečanstvu ako bih onakve svoje misli zanemario, ako ih ne bih zapisao i preneo svetu, ako bih, dakle, prepušten lenjosti, sebi dozvolio da one uzaman i bez traga i glasa, jadne i neprimećene, u meni samome istrunu i zanavek propadnu...“

književnost uživo 103

Tronut piščevim danonoćnim naporima da svoje neiscrpno duhovno bogatstvo u što većoj meri prenese ljudima, gledajući ga s ganućem i ozarenjem, ukazah mu koliko je radosti njegovo besmrtno delo donelo nama, bezbrojnim čitaocima, i predložih mu da nam odgovori na neka od pitanja njegovih poštovalaca koja su pristigla u naš studio, a od kojih bih za ovu priliku izdvojio njegov odgovor na pitanje jednog našeg ne baš najučtivijeg gledaoca „Šta najviše ceniti u ovom jadu i čemeru, što ’treptaj je svica u noći’?“ pitao je gledalac.

Doživljaje“, spremno je odgovorio. „Upravo doživljaje... I to one vrhunske doživljaje, koji u nama bude veru i ljubav – veru koja osmišljava prolaznost našeg života i ljubav koja ga samim svojim prisustvom obogaćuje i čini upotpunjenim i vrednim življenja... Jer samo ako u sebi probudimo osećanje zahvalnosti što živimo i ljubav prema svakodnevnim lepotama običnosti, koje ne primećujemo, a kojima smo uvek okruženi, tek tada nam ni naš život neće više izgledati prolazan i čemeran, već će ga, naprotiv, osećanje ljubavi učiniti vrednim življenja, a duboka vera u smisao otkrivene lepote doneće nam poverenje u nas same i spremnost da proživimo ono što je svakome od nas dosuđeno. A to osećanje zahvalnosti i ljubavi prema životu, tu veru u smisao njegov, može u nama probuditi jedino razmišljanjem dugo pripreman trenutak, kada će nam pred očima svanuti, i mi u trenu uvideti svu lepotu sveta i nas samih, osetiti omamljujuću uzbuđenost životom i ovlašan dodir sveprožimajućeg, šapat savršenstva što šumi svuda unaokolo, i doživeti saznanje da se životu treba diviti i da njega treba voleti, i da upravo ovakve doživljaje strahopoštovanja pred neizrecivim i ljubavi prema svemu, doživljaje celovitosti i pripadnosti svetu, i treba najviše ceniti i ka njima stremiti.“

književnost uživo 104

Očaravajućeg li otkrovenja...

I na kraju emisije, zanet njime, zamolih ga da nam izrekne kakvu misao kao moto i krajnji sažetak celokupnog svog misaonog pregalaštva. „Ljubav se širi na sve strane“, okrenu se čovek ka TV kamerama, tajanstveno se smešeći. „Ona je uvek tu, svuda oko nas, ali je svaki od nas za samog sebe mora najpre u samome sebi i pronaći. Jer Ljubav života se i budi ljubavlju u nama.“

3 „Sve treba voleti, svemu se treba diviti, životu zahvalan biti!“ – to je poruka koju nam nameće čitanje njegovih dela. „Život je jednostavan!“ ukazuje nam on. „Ljudi ga komplikuju“, proširuje svoje gledište. „Otuda patnja“, zaključuje.

No njegova radoznalost nije se otkrivenim činjenicama i zadovoljila – snagom umnoga mišljenja i svojom sposobnošću da se uzdigne iznad ljudske komplikovanosti, da je apstrahuje, uspeva on i da se iskobelja iz egoistično-materijalnih sfera što uzrok su patnje, i dođe do nove poruke, novog saznanja, novog ideala – „Treba pronaći istinskog sebe, naučiti voleti sebe – da bi se voleli drugi, da bi se volelo sve, da bismo bili srećni!“ Takav je bio: čiste duše ispunjene vizijama i pun vere u svetle mogućnosti čovekove.

Njegovo enciklopedijsko znanje i uverenost u nužnost čovekovog preobražaja u čoveka, urođena spremnost njegovog duha da od samog početka pronicljivo prodre u srž stvari i da se nigde ne izgubi u beskorisnom, da ga odbaci čim ga spozna, intuitivno oduševljenje

književnost uživo 105

pronađenim rešenjima i hrabrost da se, hitajući napred, a polazeći od konkretnog i očiglednog, preko mišljenja, umnog, ponovo vrati zemaljskom i svoju misao ovaploti u praksi, učini je opštekorisnom – jednom rečju, harizma njegova i istine što ih je otkrio i pobudili su nas, poštovaoce njegovog lika i dela, da po belom svetu putujemo i nauk svoga učitelja pismenom i usmenom rečju s ovolikom revnošću i domišljatošću zarad boljitka čovečanstva i napretka civilizacije ljudima prezentujemo.

Verujem da će nam sledeći citati iz nekih od njegovih knjiga najbolje ilustrovati s kakvom nam je lakoćom predvodnik preko provalija brvna stavljao i, razotkrivajući samoljublje naše duše što iz nedostataka ljubavi u nama proističe, učio nas kako da naše istinsko Ja spoznamo i zavolimo, eda bi svet bio pravedniji i lepši, i mi u njemu čovečniji. „Da bismo svet promenili“, pisao je, „moramo promeniti sebe, jer mi taj svet sačinjavamo. A da bismo, opet, s druge strane, uspeli sebe nabolje da promenimo, da bi upoznali samoljublje našeg Ja, koje bi u strahu za sebe sve da prisvoji, što uzrok je rđavosti sveta, da bi taj strah prevladali i ’sebe istinske’ iza njega naslutili, neophodno je i da se pre svega sa samima sobom suočimo, da sagledamo ono što je unutar nas, naše istinsko Ja… Da onu ljubav u nama samima, a koja i jesmo mi sami, da tu snagu, koja se kao ljubav manifestuje, a koja jeste ljubav, da nas same, dakle, ponovo otkrijemo – da pođemo putem ka sebi, da postanemo svesni sebe...

Jer u samom začetku, svakako, ta snaga u nama, ta ljubav, nesvesna je sebe; to je ona zdrava prirodna ljubav, usmerena ka svetu, koja teži svet za sebe da osvoji, koja hoće život... Tek kasnije“, nastavlja, „usled nemogućnosti da ostvari svoj san i svet spram svojim merilima sebi potčini, tek kad ta snaga posumnja u samu sebe, u svoju svemoć i

književnost uživo 106

nepogrešivost, u svoje savršenstvo, tek onda počinje ona da dolazi i do svesti o sebi samoj... I tako nastaje naše ’Ja’... I to slabašno ’Ja’, pritisnuto bremenom sopstvenih težnji i snova, koje je u nemogućnosti da u potpunosti ostvari, počinje da strahuje da će zbog tog svog neuspeha prestati i ona ljubav prema sebi samome – ona prvobitna ljubav, koja je ono bilo – da će prestati ’sreća’... A nemoćno da trpi svoje nesavršenstvo, svoju manjkavost, ono krivicu za svoj neuspeh prebacuje na ’drugoga’ – u zaborav... I u strahu da će zbog te neusklađenosti prestati da od samog sebe bude voljeno, ono se brani: brani se ulaganjem nove ljubavi u sebe, ljubavi ka sebi – i tako nastaje samoljublje...“ Isti zaključak produbiće on i kasnije, u svom delu „Radost tajni“ „...jer samoljublje koje obično vidimo nije ljubav, mi smo njega pomešali sa ljubavlju prema sebi, ono iz nedostatka te ljubavi izvire...

Samoljublje je precenjivanje sveta i nipodaštavanje sebe, i odbrana od toga, ponikla iz straha našeg Ja, samoljublje je sam taj strah, stalno ublažavan iluzijom o svom savršenstvu, ono je odbrana našeg Ja od rana stvarnosti i strah od povreda, neuspeha i grešaka, strepnja od prevelikih zahteva koje je, braneći se, pred sebe naše Ja, naša sujeta postavila...“ I na kraju, u istom delu, proširujući svoja zapažanja i raskriljujući naše vidike, odnekud iz vlastitih dubina iznese jasnovidac pred nas i sledeće razoružavajuće svedočanstvo: „Ali samoljublje je i podstrek bez kojeg se naša svest razvila ne bi, podstrek razvitka – ono je i velika čežnja za sobom istinskim, za istinskim životom i srećom, za onim što je u osnovi svega: a to je Ljubav… Ljubav je ono prvo i ono poslednje, ono najviše... Ljubav je ono što smo i mi sami, što smo oduvek, a što tek treba da otkrijemo, čega tek treba da postanemo svesni. A te ljubavi što živi u nama sebe ćemo učiniti svesnim

književnost uživo 107

samo ako počnemo da volimo: i sebe i druge, i bol i radost, i svaki list na vetru... I iz nepreglednih predela duše osetićemo tada treptaje neuništive harmonije iz koje se svako osećanje nanovo razvija. I radost naše ljubavi otvoriće nam oči, i videćemo lepotu što se svuda oko nas širi. I sagledati Ljubav što sve objedinjuje. I s novom snagom zavolećemo tada Sve. A snaga naše ljubavi pobediće strah i bol, i nestaće samoljublja. I otkriće nam se naše istinsko Ja, puno ljubavi, koje je ljubav…

A tada će, kad sebe istinske otkrijemo i zavolimo, i kad druge kao sebe zavolimo – kad život zavolimo: tada će i nas drugi zavoleti! Nastaće ljubav! I sve će se promeniti!...“ Eto, tako je govorio...

Polazeći od pojedinca, koji „voleći sebe voli druge“, dolazi do opšteg, jer „kada se svi volimo, život je lep“ – i sagledavši tako samoljubive slabosti i prirodne nedostatke naše, svojim nam belodanim istinama postavlja skretnicu ka novim horizontima Smisla, pronalazi videlo u košmaru naših slepačkih nevolja i bedâ, otkrivajući nam čudesni svet naše duše, da bi je zavoleli, eda bi svoje srce proširili da u njega stane svet.

4 Zanet svekolikom ljubavlju i sokoleći se uzvišenim idealima, pisac ovih redova u nekoliko navrata već pisao je članke o lepoti bitisanja, nedavno izdate u zbirci „Naravoučenija“.

Iznosio sam uvek samo istinu, mada su neki tu istinu osporavali...

I nisam se jednom ja u sebi grizao i sve se smešeći nevešt pravio, kraj izvesne individue, nazadnih ideja, kojeg, sve mi se čini, kao da je vlastita

književnost uživo 108

nesigurnost terala da se svemu plemenitom podsmehuje, i neka me na najcrnju robiju pošalju ako je taj ma šta u životu poštovao i ikad ikog zavoleo.

U razgovorima između nas dvojice, pravda i istina su uvek iznova pobeđivali, uprkos njegovom bulažnjenju da sam ja dobrano ogrezao u zabludama čije mi dubine On nije uspevao razotkriti zbog, kako veli, slepačkog oduševljenja moga. „Sad, kad me je mudrošću svojom prosvetlio – sad, kad nisam glupav kao što sam bio“, gledam ga gde ulazi, noseći pod miškom novine sa intervjuom učitelja mojega, kurvinski se kezeći, opasno rešen da vlastitom pameću zaseni njegovo naukovanje i pokopa moju veru u Život, Ljubav i Čoveka. „Pa, gde si mi, prijatelju i druže – seda, graba se za pivo. – E, jesi ga ohladio – posmatra me preko naočara. – Je l' nisi nešto ljut na mene?“ pita. „Eve, gle, šta ti je čovek, kad se pročuje. Kako mu se ćefne može da piše. A e tako neki sanjar iz jedne druge TV serije ne povede za sobom 51% ovaca.“ „Ta zadrta čovekova vera da znanje zna – nastavlja da deklamuje – najopštija je od svih naših uobraženosti – prihvata se nove flaše, nećkajući se, da me ne ošteti – i svojim oduševljenim ’istinama’ čovek tek samo zaglušuje nelagodnost nesigurnosti svoje, da bi u miru sa samim sobom ostao, da ne bi nešto pokvario, da bi sebi sreću osigurao.“ Zanimljivo je, međutim, da se taj kandidat za duševnu bolnicu „Laza Lazarević“ pri svom obračunavanju sa „fantaziranjem“ da je „svet poradi naše sreće stvoren“ istovremeno preko svake mere oduševljavao samim sobom i svojim doskočicama, i u razularenom šenlučenju

književnost uživo 109

nazdravljao mi slaveći besmrtnost trenutka, recitovao o „lepoti nestašnog kurčića udenutog u nasmejanu pičicu“ i smejao se našoj sklonosti ka eufemizmima – „Kao da nam je malo nezgodno što su nam alatke sreće tamo gde piškimo“ – „Prcaš li štogod?“ pitao me. „Žalostivo je stvorenje čovek – suzio je. – Sa kakvom je tek samo pretencioznošću poverovao on da je u temeljima njegovog Ja savršenstvo koje njemu služi i da su njegovi, ljudski, instinkti i osećanja smisao Vaseljene. I hrli li negde, hrli, teturavo, to biće koje zna da ne zna, kao leptir ka fenjeru srlja, zarobljeno unutrašnjim osećanjem trajnosti i verom da je glas njegovog Ja nepogrešiv, o čemu se kod duševnih bolesnika treba raspitati.

Jeste, prijatelju moj vrli i druže, čovek je veselnik koji zna da ne zna – to je moto koji na svome barjaku treba da napiše. A onome ko znanje ne zna najneophodnija je vera u prirodni poredak stvari, temelj na kojem će graditi svoje dane, i u ma šta će čovek da poveruje samo da bi sebe nabedio da je u pravu i udaljio se od neizvesnosti i nedoumica što sagledavanja traže.“ „Teške su ovo misli za tebe – kaza, tapšući me po ramenu, s malicioznošću gledajući fotografiju piščevu u novinama. – A, evo, vidiš – pokaza rukom na nju. – Ovaj sve zna. I sveljubitelj je...

E, ti, pesniče, što kao mala devojčica u različitim varijantama o ljubavi cvrkućeš, plašeći se mraka, i umišljeno verujući da su ugodna osećanja u tebi jača i od smrti same. Pa ti sad kaži (obrati se meni) jer to nije čista – sebičnost. Naučio je to nesrećnik na Kolimi: ’Kako je ljubav malo potrebna ljudima’, veli on. ’Ljubav dolazi tek onda kada su se sva druga osećanja već vratila. Ljubav dolazi poslednja, vraća se poslednja – ako se uopšte vraća?

književnost uživo 110

E, vidiš – teturao je iz WC–a, razdrljen, pijan, raskopčanog šlica, grleći me kao brata – upravo mi se ta sebična ljubav, ta samozaljubljena dobrota uverena u svoju istinu i vlastitu ispravnost, upravo mi se ona na vrh kurca popela. Od te sujetne, uskogrudne, tako lako uvredljive ljubavi nema grđeg zla i zamaskiranijeg beščašća na ovom dunjaluku.“ „Preozbiljno sam ja i strašljivo, druže moj, uzimao život i sebe u njemu – ustajao je sa stolice, odbijajući novo pivo: ’Znam za meru’, zahvaljivao – i tek mi je nedavna, što se kaže, došlo iz dupeta u glavu da je u Suštini koja čoveka čovekom čini vedrina prostrane duševnosti najzahvalnija iskra što zaplamsati može... (’Da li sam ja varao u igri’, veli Niče, za onoga koji se stidi kad kocka padne u njegovu korist.) A retka je takva blagorodnost, prijatelju moj, ako uopšte postoji... Biti ozbiljan prema svemu što ozbiljnost našeg neznanja zaslužuje, i neozbiljno se prema toj ozbiljnosti odnositi, eto, to je, rekao bih, suprotnost lakomislenoj sebičnosti i blagosloveno ruganje sujeti koju ljubavlju zovete…“ „Trebao bi“, rekoh mu, otvarajući vrata, pridržavajući ga da ne padne, „da se i ozbiljnijeg književnog posla prihvatiš umesto što ovako unesvest mudrost rasipaš...“ – Zviždukao je i nehajno odmahivao rukom dok sam palio svetlo na verandi – pozivao me u dvorište da arlaučemo na Mesec – „Lep je ovaj život!“ doviknuo mi je, sumanuto zijajući u nebesa i pišajući na šimšir kraj staze. Vetar je zastajkivao u granama oraha, i gledah ga gde se povlači u svoju jazbinu pri dnu dvorišta – hodajući primer da se bez nade i radosti živeti ne može, i da je vera u istinitost osećanja očevidna samo onome ko ljubavi u sebi ima.

književnost uživo 111

5 Malo je sinova majke već samim svojim pojavljivanjem u književnoj areni bogom danim talentom pobralo lovorike eminentnih znalaca – ali, isto tako, što je moglo bi se reći i čudnovatije, njegova ekselencija književnik je još za života postao i miljenik širih narodnih masa, koje su literarne kritike čitali slabo ili nikako, a njegova dela naizust.

E sad, kako je uz teško zadovoljivu probirljivost ljudi od duha pridobio i simpatije običnih ljudi što slabo za finese mare, kojom je volšebnom promućurnošću izvrdao ograničenjima anonimnosti – da ova zagonetka ne bi za vek i vekove ostala nerasvetljena, moramo se spustiti međ prost svet, onaj što popodne šeta ulicom, i pratiti na tom putešestviju jedan primerak toga roda.

I tako, šeta čovek, malčice poludremljiv, s mirom u duši, kad, gle – knjižara! Besposlen čovek, šta će – kud će, zastaje pred izlogom, počinje onako nezainteresovano ovlašnim pogledom knjige da osmatra – kadli mu se, kao nekom magijom, pogled zaustavi na imenu X i Y!...

To čudesno i poetično ime što je krupnim zlatnim slovima bilo ispisano na luksuznoj opremi njegovih dela, probudilo bi u našem bezazlenom prolazniku dotada nepoznat drhtaj, trgnulo ga iz dremeža u kojem je tavorio, i on bi, privučen imenom, počinjao da iščitava i naslove dela – „Ljubav je bila jača“, „Ne diraj u rane, devojko“, „Javorka“, „Ljubi bližnjega svojega“, „Bože, pomozi mi da te razumem i shvatim“, itd. – i ti naslovi bi ga već rasanili sasvim, i ne samo što bi njegovu svest sunčani dan preplavio već bi i duboko u njemu iskre novih nemira zatinjale, bol za samim sobom iznenada bi suknula u njemu, čežnja za daljinama – za nečim neizrecivim, a dragim i davno poznatim bi oživela, i još mnogo štošta drugog bi se tu u njemu pojavilo, čineći ga drugim čovekom – čovekom koji je ustreptala srca ulazio u knjižaru, uzimao u ruke njegova

književnost uživo 112

dela, i tu, na licinom mestu, iščitavao ponešto iz njih, što bi ga već sasvim omađijalo i sludilo, i on bi, nemajući kud, sve majstorove knjige kupovao i radosno ih domu svojemu nosio, blagosiljajući boga što mu je na pravo mesto pogled usmerio i vajkajući se gde tolike godine uzalud proćerda. „Ima Pravde! i ima Smisla!“ uvek dođem u iskušenje da uskliknem kad god sebi predstavim sliku kojom je naš drug sa ulice duhovnijem putem pošao. – A isto se dešavalo ne samo sa tim jednim stvorenjem, i ne samo u toj jednoj knjižarnici, već na svim maloprodajnim štandovima diljem celog sveta. Eto... Miljenik sudbine bio je naš Učitelj – u tome je tajna njegove slave i iracionalnih postupaka ljudi što su vođeni višom silom u trenucima neuračunljivosti njegove knjige u svoje ruke uzimali.

Milioni i milioni su, zaboravljajući da uključe televizore, dočekivali nezaboravna svitanja tražeći u neiscrpnim dubinama njegovih stranica smisao svog besmislenog i jalovog trajanja. I nalazeći u njima odjek sopstvenih snova i put ka svojim čežnjama, oživljavali preporođeni, nakon probdevene noći iz sna i letargije se budili, zbunjeni sobom i svojim dotadašnjim slepilom, a zadivljeni lepotom što im ga je njegovo neprolazno delo u njima prolaznima otkrivalo.

Srce im je pevalo od ljubavi dok su, bogateći sopstveni integritet, s vedrinom hrlili ka novim jutrima, ostavljajući za sobom isprazna potplitanja taštine. Svaki od njih osećao se bogatijim za nešto, što se nije dalo lako izreći, a što je, obasjavajući ih iznutra, davalo rafiniranu punoću i novu, raskliktalu sjaj životu. Sa svih strana su, fascinirani, dolazili da ga vide, da ga se nagledaju – da mu odaju zahvalnost, priznanje, poštovanje i udele ostala sledovanja. A on je, siroma, željan društva, pomalo odsutno, ali videlo se to lepo, skoro se i srdačno smešeći, izlazio pred njih, svojim kazivanjima širio im vidike ljubazno ih gledajući u oči, i s jasnom svešću o svome pozvanju povlačio se iza scene, da bi sam samcijat pičio dalje, ka svome zadatku, u susret svojoj sudbini.

književnost uživo 113

Vinko Pjesmotvor usnulu pjesniku Kalinić Pjesniku nad pjesnicima, Tinu Ujeviću (5. srpnja 1891. – 12. studenog 1955.)

Kako bi bilo dobro ispiti još jednu čašu vina kako bi bilo dobro ispiti samo još jednu čašu vina kako bi bilo dobro zaboraviti svu ovu trulež traljavu sav ovaj glib zaglibani, ovu pjesmu razgođenu kako bi bilo dobro pljunuti sebi u ruke (razumiješ li ti mene – sebi u ruke!) i do potrebe opaliti čašom o pod i dignuti se od stola, dignuti se na stol i zaurlati, zaurlati.... kano bijesan pas zaurlati i sve skupa poslati lijepo u onu stvar u prljavu onu stvar i ljigavu i materinu i napiti se kano svinja - brate, dosta smo bili ljudi! – kano svinja, brate, razumiješ li ti mene i zaurlati kano bijesan pas i vikati, vikati na sav glas i čitav se pretvoriti u glasnice, u glas i probiti već jednom te uši začepljene i razbiti već jednom ta rila skrušena i reći popu pop, i reći bobu bob i napiti se, brate, kano svinja

- kano svinja, brate, ne k'o ljudi! pa neka sve lijepo ode u onu stvar u prljavu onu stvar i ljigavu i materinu kako bi bilo dobro ispiti još jednu čašu vina kako bi bilo dobro ispiti samo još jednu čašu vina pa makar bila nevesela kano oko klaunovo pa makar bila tvrda kano rebro Adamovo ... kako bi bilo dobro, kako bi bilo dobro ispiti samo još jednu čašu vina samo jednu čašu: kano kalež otrova kano metak posljednji

književnost uživo 114

Blago Matoš Vukadin Ponovo na Markovu trgu Privučen oblinama tvoje kćeri, Doživljujem mladost sto i drugu, Rastem k'o dijete u materi.

Dok zvono s tornja u glazbu se stvori, Trepere riječi po zraku.

To mrtvi pjesnik osobno govori Voljenom gradu uspavanku.

književnost uživo 115

Tomislav Evo me Cindrić Evo me u nekom novom kraju U nekom drugom zavičaju U tuđem zagrljaju I opet svi me znaju Ali ne znaju Gdje to srce vuče Za čega mi tuče Odakle dolazim i gdje sam bio juče Ali vole me ovdje, poštuju i cijene Svaki dan dolaze kod mene Razni ljudi i razne žene Koji se pjene A meni su oni samo sjene Ne znaju što teče kroz vene Ne znaju ovdje što je dom I dosta o tom Znam pogodit će neke isto ko Grom Ali napuštam sve i krećem po svom

knji탑evnost u탑ivo 116

najlajkanije

književnost uživo 118

Tamara Budi mi prijatelj Čapelj Prema kraju

Budi mi prijatelj

Puštam vrijeme da spliće svoje pređe, donoseći duši žuđeni mir, a što nekad izazov bješe sad rutina postade.

Ni bilo više ne ubrzava na spomen dobivenih bitaka, samo još poskoči kad čujem „slučajno“, jer i danas tragam za tim je li baš sve tako moralo.

Zgasnuše revolucije u meni, a promišljanje zamijeni noći obijesne, usporih, pa dokazah se, dok smjenjuju se godine.

Uviđam kako me raduje mirno subotnje veče i jedino još želim grliti djecu svoje djece, bez kajanja čekati sudnji čas, tek tako ... bez tebe... bez nas...

Pružam ti ruku, mogući prijatelju, otvaram dveri srca i darujem snove, uđi i budi mi gost dok praznujem praznike ili blagujem blagdane.

Zar je toliko važno stojim li pred Bogom pruženih ruku niza se, klečim li dok se molim ili pak na sedždu padam, sve dok se dobru, miru i ljubavi nadam?

Zar je toliko važno što drukčije zovem se, što su moje note sporije a boje žarkije, možda ti jednog dana baš to moje drukčije pomogne.

Pa i ja sam umorna u tiho predvečerje, radoznala i većinom vedra, i pod mojim se čelom ponekad tmurne

misli množe, zato prihvati moju ruku jer, kad se sve zbroji i oduzme, i ja sam samo krvava ispod kože.

Ne budi me Ne, ne budi me iz sna, pusti da plime prekriju sivilo našeg vremena i zaborav proguta stihiju.

Ne reci kako je vrijeme da širom otvorim oči, znaš, nisu ti za mene ovi ljudi i njihovi običaji.

Molim te, pusti da snivam sretna u svijetu svome, jer samo tako odolijevam orkanima što me lome.

književnost uživo 119

Ivo O da mogao bih napisati Anić O da mogao bih napisati tisuću riječi u jednoj šutnji i oceane sakriti u jednoj suzi mogao bi.... za jedno srce usamljeno neshvaćeno a voljeno.....

Gromove bih mogao u jednom dodiru kao vihore dignuti u sebi i anđele u tvom pogledu, tisuću godina u jednom trenu mogao bih izgubiti za tebe pokrivenu i snenu....

književnost uživo 120

Maja Groblje ambicija Radivojevic Ožiljak je htio postati Astronaut i namignuti Svijetu iz Svemira.

Postao je Skladištar u podrumu lokalne trgovine, iz kojeg ne vidi Sunce ni Zvijezde.

Velika Glava je maštala o karijeri Novinarke, koja izvještava o političkim aferama.

U stvarnosti je Rastavljena Kućanica o kojoj izvještavaju seoske babe.

Mrgud je želio biti Komičar i imati vlastitu TV emisiju.

Sad je Profesionalni Alkoholičar, koji skuplja boce i podrugljive poglede.

Ne smiju se s njim, nego njemu.

Debela Guzica je sanjala o karijeri Salsa Plesačice.

Ta Umirovljena Spremačica postala je Strastvena Obožavateljica Plesa sa zvijezdama i šalša umaka.

Kratak Fitilj je planirao putovanja u Egzotične Krajeve.

Dobio je Neplaniranu, Egzotičnu Spolnu Bolest od domaće djevojke.

Sanja nije sanjala.

Ime joj nije pristajalo.

književnost uživo 121

ŽELIM da uđe u USTAV: …da se posuđe ne smije cijediti nego brisati ručno! …da se razdjeljak mora nositi točno po sredini! …da ženski i muški brkovi ne smiju biti duži od pet centimetara! …da psi ne smiju lajati glasnije od sedamdeset decibela! …da susjede smijete prisluškivati samo dvanaest minuta na dan! ...da se umjesto krava u romantičnim reklamama koriste koze! ...da se lijeva čarapa nosi isključivo na lijevom stopalu, a desna na desnom! ...da se skupocjene slike ne smiju držati u podrumu nego na tavanu! ...da tramvaji smiju kasniti samo minutu! ...da ZET-ovi kontrolori moraju dijeliti ljubičice umjesto kazni! ...da babe u trgovinama nemaju pravo duže od dvije minute kopati po torbi u potrazi za PIKA karticom! ...da predstavnici države nauče klingonski, dothraki ili sindarin umjesto lošeg engleskog! ...da se srijedom nikoga ne smije živcirati ili sam biti naživciran!

U suprotnom, ODRUBITE IM GLAVE!

književnost uživo 122

Danica Vukašinović

Oproštaj

Matković Ošineš me pogledom, tvoja bura zavrti mi misli.

Razbijena o hridi letim visoko i vidim horizont.

Sunce se ogleda u mirnom moru.

Hvatam se za svoj prvi osmeh i evo me opet, cela i zrela.

Ma, to se ti opet ljutiš, zar si zaboravio?

Odavno sam ti poklonila svoj prkos.

književnost uživo 123

Violeta Istina je iza oblaka Kotvaš Zadivljena pogledom u daljini, pitala sam se koliko ljudi idu daleko.

Pitala sam se i razmišljala koliko su ljudi spremni da idu daleko zarad svoje sreće. Posmatrala sam daljinu kraj jednog kutka, skučena sva i zamišljena. “Eej, ti svetlosti... Nemoj prestati. Nemoj... Potrebna si mi da bih uvidela istinu. Nemoj me ostaviti samu jer bez tebe u meni je tama.

Ispuni me zracima da okončam svoju sudbinu, neka svaki tvoj zrak ispuni moj uzdisaj. Neka me odvede svojoj istini.” Nisam mogla više da sedim skučena i čekam istinu. U grudima je pritiskalo, nekakava vatra je vladala mojim telom. Pustila sam da me srce slobodno vodi gde mi je mesto.

Noge jedna ispred druge krenule su lagano, telo mi je lebdelo i bilo lagano kao pero. Nisam osećala dodir sa svetom. Noge mi nisu dodirivale zemlju, a vazduh sam osećala kako mi ispunjava telo. Srce me je vodilo samo pravo. Nisam se plašila ni da li ću udariti negde. Delovalo je kao da sam prošla kroz zid, ali zid ograničenog tela i došla do neograničene duše koja vodi do čuda koje samo telo ne može prihvatiti. Došla sam do zelene gore kojom sam bila zadivljena i koju sam posmatrala pitanjem dokle ljudi idu. Nisam ni bila svesna da je odgovor ispred mene. Svetlost koju sam toliko priželjkivala blještala je pravo u mene, svaki zrak je ispunjavao moje telo, a duša me izdala. Kao da se odvojila od tela, dok se neprestano čuo u daljini, a tako blizu zvuk violine koji mi je parao srce.

Svetlost se sklanjala s mog lika, a modri oblaci skupljali su se u gomilu.

Izgledali su kao najnežniji jastuci na kojima počinju najslađi snovi.

Zapravo život kojim sam živela bio je pun snova. Svaki mi je jastuk bio samo stanica do još jednog novog sna. Svi snovi su bili stepenice koje su vodile do poslednje stanice snova. Disala sam ubrzano, punim plućima, srce mi je pretilo da će pući, oči su mi suzile, neizvesnost ubijala. Zašto sam bila izložena oblacima? Čula sam slavuja i njegov glas me je vodio.

Zatišje. Čuo se sam šum. Svet je stao, a oblaci su se razišli naglo. Sklonili

književnost uživo 124

su se, a zraci su padali na muško meko, belo lice. Njegove oči bile su poput badema. Gledale su me uplašeno poput srne kao da će pobeći svakog trena, a istovremeno sigurne u sebe. Usne poput zrele trešnje, a zatvorene kao da stiska zube ne bi li rekao nešto. Stajao je ispred mene nepomično. Moje telo je drhtalo. Ni sama nikad nisam shvatila to drhtanje i osećaj bespomoćnosti pred njim. Otvorio je usne kao da je hteo nešto da kaže. Očekujući koju reč, dobila sam samo njegov uzdah.

Zatvorio je oči usporeno i duboko udahnuo jednom, ali punim plućima.

Para je izlazila iz njegovih usana, doprela glasno do mojih ušiju. Čula sam uzdah glasno. Izgledao je kao da je život u njega ušao. Lice mu je dobilo boju, oči zasijale, usne porumenele. Ruke su mu odavale karakter. Čvrst, siguran karakter. Gledala sam ga kao svetinju. Sve je loše nestalo, sve je otišlo iza oblaka. Ali i njega su oblaci krili, a svetlost koju sam toliko prizivala da me uzme, otkrila je njega. Nisam se ni čudila odakle on tu koliko sam slušala bez treptaja i disanja svaki njegov uzdah. Kada bi on izdahnuo, ja bih udahnula. Svaki njegov uzdisaj sam krala u tajnosti, tako sam disala ja. Život mi je darivao ne znajući to. U sledećem trenu napravio je korak. Korak ka meni. Bio je ubedljiv i lagan kao da hoda po oblacima. Pružao je ruku ka meni. Ništa nije rekao, samo je gledao u moje proširene od čuda zenice i čekao. Čekao... Telom mi se širila toplota, srce je pumpalo iz sve snage, krv mi se ubrzano kretala telom, oči su mi zasijale. Bila je tu jedna suza. Jedna mala suza koju sam zadržala u oku i prećutala da postoji. Ruka mu je i dalje bila ispružena ka meni. Najlakše što sam mogla, pružila sam svoju ruku. U trenu kada su nam se ruke dodirnule, osetilo se strujanje vazduha, čuli su se unutrašnji organi naših oživljenih tela. Poveo me je sa sobom. Nisam znala kuda idemo, ni koliko je to daleko. Nije me zanimalo ništa, jer sam tada otišla najdalje, tamo gde duša jeste slobodna. Otišla sam do zvezda. Nogama smo gazili vreli

književnost uživo 125

asfalt. Pekao je svaki korak na dalje, ali to nije bilo bitno dok smo bili povezani božanskim dodirom rukama. Dok smo se držali zajedno...

Jedno uz drugo, ruka u ruci. Sunce je peklo, došlo je do izražaja plavo nebo. Okrenuo je pogled ka meni. U njegovim očima videlo se u pozadini zelenilo poput raja i rajski vodopad. Pogledavši u njegove usne, učinilo mi se da pevaju. Čula sam melodiju u pozadini koja mi je nagrizala srce. Zatim sam se i našla na takvo mesto. Stope su nam obeležene bile u sjajno zelenoj travi, u očima se oslikavao raj, a sluh je primao samo zvuke vodopada. Stisnuo mi je ruku istovremeno blago i jako. Pogledao ka meni, smeškom kao da mi je poručio „Ovo je naše mesto.“ Uzbuđena ambijentom i impresionirana, imala sam potrebu da potrčim i zagrlim ga iz sve snage. Nešto me je pritiskalo u grudima. Strah.

Plašila sam se da to što uzmem k sebi ne izgubim od prevelike sreće.

Tako je i bilo, od prevelike sreće nisam videla da ga gubim, a osećala sam strah. Na kraju sam samo potrčala. U meni je zarobljeno neiscrpno dete.

Upijala sam svaki zrak, svaki tren. Upijala sam život. On se smešio mom nestašnom i ushićenom duhu. Trčala sam prema vodopadu, zagledala bojažljivo i zamislila se. Da li je vodopad simbol vremena? Da li on nosi naše drage trenutke i odnosi u vrtlog sećanja? Tražila sam odgovor posmatrajući. Prikradao mi se i seo kraj mene. Nisam smela da ga pogledam u oči od prevelike želje za njim. „Oh, oči izdajice! Budite mi drugovi i ne izdajte me.“ U njegovim očima je pisala ljubav. Nisam mogla da odolim tom pogledu. Prepustila sam se... Gledao me je s ljubavlju, ruku položio na moje rame, zagrlio ljubav. U sebi sam drhtala, a spolja sam se naježila od blizine te. Njegovo lice polako se spuštalo niz moje obraze. Usnama mi je dotakao obraz. Tada mi je obraz goreo kao nikada nikome. U meni su vatre gorele, bilo ih je nemoguće ugasiti. Nisam mogla ja da sprečim, samo da se prepustim. Želela sam to. Okrenula sam

književnost uživo 126

se konačno ka njemu. Bio je tako blizu. U očima mu je buktao plamen.

Usne poput zrele trešnje su mu zadrhtale,dok sam ja bila sigurna u sebe više nego ikada. Prstom mi je pomilovao lice i sanjiv pogled spustio na moje usne. Približila sam svoje usne njegovim i melodija je počela.

Dodirnuo je svojim nežnim usnama moje usne. Tren je trajao kao milion takvih. Ništa se nije moglo čuti bolje od naših srca koja su lupala kao jedno, tukla su kao da je zadnji tren. Taj je tren zapisan u istoriji mog života. Nisam mogla da prestanem. Zabolelo me je kod grudi, opet ta bol. Šta se dešava? Otvorila sam oči, videla kako ruke držim gore u prazno, tu gde su bila njegova ramena. Nestao je. Ustala sam zapanjena i ugledala ga iza sebe. Stajao je na jednom kraju gde je mogao lako upasti u vodu. Pogledo me je sanjivo i tužno kao da mu se svet ruši. Nisam znala zašto kada sam osetila isto što i on, ljubav. Pognuo je glavu pred porazom i stajao tako minut. Sve što sam želela tada je da poleti meni u zagrljaj. Želela sam tu blizinu u kojoj sam se osećala spokojno i znala da nema granice do koje bih otišla zbog njega. Poželela sam da na njegovom mestu budem ja. Želela sam da ja budem na ivici, a on da bude na bezbednom mestu. Srce mi se paralo što je daleko od mene. Ne samo telom, već i dušom. Poražen sav, pognutom glavom, sa krvi na čelu, krenuo je ka meni. Nisam mogla re da izustim iz straha da će baš tada nestati. Svaki korak mu je bio tačan kao kazaljka na satu. Odzvanjalo mi je u glavi. Kao da je vreme prolazilo. Čula sam jauke, čula sam tužnu melodiju i zov prirode. Nisam bila sigurna ako je to iluzija. Koračao je i dalje, ti koraci su bili teški, jedva napravljeni. Kao da se borio protiv nečega jačeg da bi došao do mene. Tada nisam shvatala. Uspravio je glavu konačno, kao da je skupljao snagu da me pogleda u oči. Oči su mu bile vlažne, lice preplanulo, usne stegnute. Prebledeo sav prilazio je. Ruke je pružio pre nego što je došao do mene skroz. Potrčao je par koraka.

književnost uživo 127

Našao se ispred mene i zagrlio snažno, jecajem u tišini. Osetila sam kako pati. Osetila sam da mu nešto probada dušu. Osetila sam da ga nešto odvodi od mene. Patila sam i zanemarila to nadajući se da nema potrebe za tim. Pogledom me uputio u pravcu ruža. Crvenih, zdravih, punih života, dugačkih s oštrim trnjem. Vratila sam pogled na njega. Pogled mu je bio tako dubok kao mračan tunel bez kraja. Znala sam da se ja nalazim u tom tunelu. Izgubila sam dah. Blago mi je dodirnuo usne svojim usnama, vratio život. Tražila sam u njegovim tamnim očima odgovor.

Mahnuo je glavom. Shvatila sam da je poželeo da mu uberem ružu.

Nisam znala što, ali sam se okrenula da mu uberem. Jako mi je stisnuo ruku. Zadnji taj stisak je boleo. Vrisnula sam u sebi. Nastavila da koračam ka ružama. Koraci su mi bili teški kao da je telo prazno. Falila je duša koja je ostala sa njim na mestu gde je stisak ruke boleo. Ubrala sam najveću i najcrveniju ružu. Imala je samo jednu bodlju. Bila je čudna, na polovini stabla. Gledajući jarko crvene latice nisam primetila da se moj prst našao na bodlji. Jednoj jedinoj i baš tu da završim. Vrisnula sam. Bolela je rana, ali ne samo rana. Bolelo me je iznutra. Krv je izlazila iz prsta brzo i padala na sjajno zelenu travu. Bila je gusta i crvena kao latice ruža. Bila sam zapanjena. Šta se dogodilo? Setila sam se krvi na njegovom čelu koja se pojavila niodkuda. Okrenula sam se ka njemu istog trena naglo i zaprepašćeno. Ono što je usledilo je da on nije stajao tu više... Nije ga bilo. Trčala sam ka tom mestu, trčala bez daha. Delovalo je kao da trčim uzalud, nema kraja. Tlo kao da se produžavalo što sam više trčala. Nisam odustajala. Vreme je otkucavalo. Nisam imala snage za još jedan korak.

Pala sam na tlo. Izmučena i bez života, sav sam kiseonik izbacila iz sebe.

Ostala sam bez daha. Njega nije bilo da me povrati. Sunce je nestalo, tmurni oblaci su se nadvili pred mojim telom. Uputila sam pogled ka nebu. Prizor je bio jeziv. Oblaci su bili sivi, brzo su se smenjivali, a nebo

književnost uživo 128

kao da je spaljeno. Još strašnije mi je bilo što sam izgubila svoju dušu.

Gorka suza je pala preko ruže koja je ležala na tlu, ispod mene. Pojavio se beli oblak ispred mog lica. Gledala sam ga kao jedinu nadu da se vreme vrati i daruje svoje izgubljeno. Oblak je odmicao. Išao je sve dalje i dalje.

Suze su mi padale kao kiša. Mogla sam i sama biti besni oblak koji lije jaku kišu. Bila sam besna na vreme koje mi je uzelo najdraže. Sunčev zrak je padao preko mog bezvoljnog lica. Pogledala sam pravo ka oblaku koji je lebdeo. Tu je stajao on. Nasmejan, lice belo i nežno. Usne pune života, poput zrele trešnje. Ruku je pružio siguran u sebe. Osmehom je blistao i probudio život u meni. Nisu mi bili potrebni zraci da bih živela. Samo on.

Njegov kiseonik bih uzdisala. Gledala sam ruku koju je pružao. Bila je predaleko da bih je dodirnula, a preblizu da bih dopustila da ode. Uzela sam ružu namenjenu njemu. Pružala u pravcu njegove ruke. Oblak se stvorio ispred njega. On je nestao. Oblak se rastopio i pao u vodu. Vrištala sam iz sveg glasa i prišla vodi. Svaka suza pala je u vodu. More suza sam oslobodila. Njegov lik se stvorio u vodi onakav kakvog ga znam. Kakvog ga držim u srcu. Otišao je u nepoznatom pravcu. Sve što sam mogla je da bacim ružu koju je želeo, za njim u vodu. Tako sam i uradila. Na bodlji je moja krv ostala. Neka je presekla, ništa ne boli kao duša. Vrištala sam u sebi, niko nije čuo osim tužne melodije koja je mogla da razume moj bol i da ga opiše. Želela sam da odem što dalje, a bila sam već daleko. Duša mi je ostala sa njim na tom mestu gde je počelo i završilo. Vreme je učinilo svoje. Pitam se jel zadovoljno. Oblaci su me preplavili tada i poželela sam da budem među njima. No, nije bilo vreme. Vratili su me nazad. Vrištala sam iz sveg glasa u sebi, a ostala bez glasa. O toj priči ne progovaram. Odnelo je vreme koje govori da je sve ograničeno, ništa ne traje koliko želimo, već koliko mora. Sada sa borama na duši shvatam težinu bola i cenu života. Duša mi je ostarila, ali i dalje je u meni dete

književnost uživo 129

razigrano i puno nade. Ponosna sam što imam i ženu i dete u sebi.

Teškoće u životu govore o tome koliko imate da pričate o svojoj jačini.

Odaju i kakav ste karakter, da li odustajete. Naučiti da se suočite sa njima je velika škola sa dobro naučenim lekcijama i mnoštvom ispita. A ljubav...

U neodređeno vreme dođe, u neodređdjeno vreme ode... Niko ne zna kad i gde. Al u srcu ćete je držati samo ako je prava. Posmatram i sada daljinu i pitam se dokle su ljudi spremni da idu za voljeno biće?

književnost uživo 130

Zoran Iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom” Žmirić Jedne večeri Ustanem se ja I s najboljom namjerom krenem U Domovinski rat No po putu se spotaknem O nacionalni ponos Sve bi bilo OK Da mi nisu dali pušku Na kojoj je pisalo Црвена Застава... Što reći?

Pismo je pismo Dok je glava jedna A ni s rogatima se nije za bosti I tako ti ja upišem fakultet u Oslu Den norske Veterinærinstituttet Znaš li koliko sobova godišnje napušta stanište I ugiba tražeći bolje mjesto za život?

književnost uživo 131

Milan O krivnji, slobodi i zakonitosti stanja Zagorac Naime, krivnja je nešto s čime se rađamo. Ne definiramo je, ali znamo da ona postoji. U svojoj nutrini znamo da nas nešto muči, žulja, stvara osjećaj nelagode. Stoga postoje oni ljudi koji to pokazuju, koji misle da će eksternalizacijom onoga što ih muči olakšati svoju tjeskobu.

Također postoje ljudi koji misle da će skrivanjem toga, znači, krivnje, jednako tako olakšati savjest. Sva tehnologija, sve stvari, svi predmeti oko nas, sva religijska baština u vidu misa i ispovijedi, sve je to kolektivni stroj za poništenje krivnje.

Krivnja izaziva tjeskobu.

Na temelju te krivnje nalazi se dogma o Kristovom spasiteljskom činu. Krivnju je počinio prvi fizički čovjek, Adam u abrahamskim vjerama, no ona je dana tek u simbolima: žena, jabuka, drvo, zmija, spoznaja.

Zove se Istočni grijeh. Nije dana u konkretnim stvarima, tako da nam sama bit krivnje, njezina jezgra, ono što jest meritum stvari stalno ostaje nespoznato.

Svatko od nas pojedinačno osjeća što je naša krivnja, iako je ne može točno definirati. Malo mislimo da je krivnja bolest koja nas progoni, malo mislimo da je to dug koji ne uspijevamo platiti, malo mislimo da je to zbog ovog ili onog nečista savjest. Postoje i oni ljudi koji misle da su grijesi o uzance ili o papirnate zakone krivnja, no mi svi dubinski znamo da to nije to. To je samo pokušaj da se pojedinačna ili kolektivna krivnja čovječanstva prebaci na nekoga. To je slično prebacivanju duga s jednog na drugog, neka vrsta cesije, prijeboja. Zakoni su stoga, budući da nisu utemeljeni na pravoj istini, zapravo samo način uzurpacije riječi "zakon", a kako bi se legitimiralo nezakonito stanje. Pravi je zakon utemeljen na dubokoj metafizičkoj istini, a ne na papirima i ispraznom zaključivanju ljudske mašinerije koja nije ništa više no stroj za skrivanje krivnje. Prave zakone mogli bi pisati samo prosvijećeni. Čovječanstvo utemeljeno na

književnost uživo 132

skrivanju krivnje stvara preveliku zalihu koja će je potopiti. Čovječanstvo nije u stanju spoznati svoju krivnju jer je stalno prebacuje na drugoga.

Slično kao što se loše bilance poduzeća ili banaka stalno skrivaju pred okom revizora. No to ne mijenja ništa na lošoj bilanci. Cijeli je civilizacijski stroj ustrojen upravo za to. O ovoj sam temi već ranije govorio i nema smisla da se ponovo širim na nju: kaos sjeverne Afrike i Bliskog istoka je sjena, krivnja, pogreška Zapada. Siromaštvo postoji da bi postojalo bogatstvo. Raskoš postoji da bi postojala bijeda. Naši mali svakodnevni problemi stalno traže kompenzaciju, stalno traže da se ponište jer nas svojim opterećenjem uništavaju. Ljudska prava Zapada postoje da bi Kina imala koncentracijske logore, a Rusija gulage. Ni jedno ni drugo nije zakonito stanje, jer su ljudska prava zapada naizgled plauzibilna kategorija, a zapravo samo prava na ispoljavanje "Ja koje prozvodi, kupuje i troši", održavajući ideal neke trickle down teorije, a radni logori Kine ili Rusije krajnji atavizam devetnaestostoljetne noćne more. I jedno i drugo ne vodi pravom čovjeku, nego robu. Tu čovjek nije čovjek nego roba i rob kojeg se da potkupiti, kupiti, preprodati.

Ta krivnja o kojoj govorim je metafizička, a odražava se kao fizička krivnja na neki spoznatljiv način, no uvijek nam izmiče bit stvari. Jednako kao što znamo da je svijet koji vidimo oko nas uvjetovan nečim što ne znamo, ne možemo osvijestiti i što ne znamo objasniti ničim boljim do našim metafizičkim koncepcijama.

Ipak, svijest o bezgrešnom stanju postoji. To je ono stanje kada se osjećamo amnestirani od krivnje. S time da s posebnom pažnjom uzmete u obzir obje ove riječi: samo u stanju posvemašnje povezanosti s iskonskom mudrošću Boga/prirode/Ljubavi/vječnog svjetla ta je amnestija stalno stanje. U svemu ostalome ta je amnestija samo privremena odgoda krivnje koje je bit one osude iz Kafkina Procesa.

književnost uživo 133

Stalno bauljanje kroz labirinte njegova Dvorca ili Amerike naše je koprcanje u tome. Mit o Edipu je upravo to: počinjenje pogreške izvan naše moći djelovanja, naše djelovanje koje vodi u oslobađanje mračne figure oca, rodoskrvrna veza s majkom, prolazak kroz strašnu spoznaju i život u sljepoći na materijalni svijet oko sebe.

Manifestirani, vidljivi svijet stoga je svijet opterećen krivnjom.

Njegova je moć u tome da nas prisili na spoznaju, na prosvjetljenje, na stalno traženje, lutanje, ali postoji i vjerojatnost da se pokušamo izvući, osloboditi, prikazati nevinima u nečemu u čemu ne možemo uspjeti.

Mit je stoga simbolički opis istine čovjeka, ne sama istina. Stvaranje mita je proces kojemu sudjelujemo svakoga dana, ali samo u radu koji je duboko posvećen tome. Naglašavam, u bilo kojem radu kojem smo duboko posvećeni. U kojem osjetimo smisao. Mit se pomalja iz svake naše posvećene misli.

Jedini način da se poništi krivnja je osvjetljavanje našom unutrašnjom istinom. Ona je toliko duboko skrivena da je jedva uspijevamo dokučiti, a još teže artikulirati. Ova se istina oko nas ogleda u svemu oko nas, stoga je istina doznačena, ali ništa ne uspijevamo doznati mimo simbola. Sama se istina nalazi dakle u našoj neposrednoj blizini, ali nam je teško dokučiva jer imamo beskrajne slojeve civilizacijskih pseudoolakšica koje nam mute bistrinu uma i slobodu srca.

Sva je sloboda dakle u tome da uspijemo dokučiti stanje svoga srca i steći bistrinu uma. Tome se molim svakoga dana. Ne samo za sebe nego za cijelo čovječanstvo.

književnost uživo 134

Ivana Ženstvena Pavić Čestitam !

Dobili ste Predivnu Curicu Kaže se da sretne majke curice rađaju On kaže Kuhaj !

Peglaj !

Rađaj !

Odgajaj !

Uzbuđuj !

Zadovoljavaj !

Zarađuj !

Sanjaj u međuvremenu !

Gutaj Šake Psovke Genitalije Ponos Skrivaj Krv Suze Strah Ponos Sanjaj u međuvremenu !

Majko,

U međuvremenu Umjesto da sanjam Ja se pitam Čime sam zavrijedila biti (zga)žena (poni)žena Čime si zavrijedila Biti (zgro)žena Kaže se da sretne majke curice rađaju Oprosti mi Majčice Nisam više tvoja predivna curica Postala sam njegova (unaka)žena

književnost uživo 135

Željka Kovačević Andrijanić

Buđenje

Jednoć sam imala bajke.

Nosio ih Regoč u svojoj košari, a male se ruke ovile oko pruća.

Vjetar se igrao vlasima, djetinje oči upijale čuda prostranstava.

Jednoć sam imala čežnje. Čuvah ih poput dragocjenih porculanskih lutaka, nosah ih uza se omotane crvenom mašnom oko zlatnih pletenica.

Jednoć sam sanjala modre obzore oko kojih se širila bijela pjena oblaka nalik patuljcima i vilama, krilima anđela i liku moje bake.

Hrabro sam koračala makadamom, a ranjena koljena ispirala na izvorju Zvončičine zvjezdane prašine.

Letjela sam beskrajem zvijezdama osrebrenog neba i udisala ljubičice. *** Regoč nije uspio spriječiti rijeku.

Ošišali me...

Posivjeli oblaci nalikuju avetima.

Udarile kiše.

Napadalo tuče.

Počele bure...

Koljeno nije zaraslo, Zvončica je ostarjela, bakica je otputovala.

Ljubičice više ne mirišu...

Jednoć sam imala snove.

Zašto ste me budili...?

samo sam promjena

književnost uživo 138

Blago Nisko i visoko Vukadin Nisko i visoko Umiri srce nemiru ljubljeni, Reci da nije čovjek plašljivi Postao noću heroj smioni, Nego se muči u sivoj dolini.

Ne smije dići pogled do neba, Već gleda pognut sebi pred noge Da ne bi padao preko panjeva.

Pederski referendum Ne možeš se okrenuti ni prdnuti a da ti za vrat ne sjedne kakav spasitelj koji u svemu traži dublju dimenziju i nekakvu glupu rupu.

Spasit će nas od pošasti, objasnit nam što je dobro, a što loše,

i dat nas kad ne budemo dobri u javnost da nam većina sudi.

Ma tko ih... šiša.

Budite ljudi!

Ali ne volim kad mi slobodu tumače oni koji nešto kriju.

Ne vjerujte svakoj budali koja se moralom hvali, jer takvi imaju nešto za kriti.

I oni hoće jednom važni biti, i suditi, barem jednom reći da je njihov veći.

Ja volim slobodu a ona ima granica, Bog nam ih je postavio.

Koji se uvlače u dupe pederima zbog vlasti i prave se slijepi kad hoće krasti.

Pa onda udare po onima koji nemaju ništa osim života.

E neću, baš neću!

Ljudi moji, to je sramota.

Nek' otkače ili nek’ lažu druge.

Ili sebe.

Idemo!

Glas po glas to je naš spas,

književnost uživo 139

samo jedan križ za prestiž, samo jedna kvaka za mene junaka!

Pjesma tvoja Bila moja, Tko zna koja, Iz kojeg boja.

Sutra ćemo reći kad budete se klali: „Mi ništa nismo znali.“

Sve što diše Prije biše.

Svaku mis'o Već sam pis'o.

Svaki miris Već miris'o.

Svakim dahom Već sam dis'o.

Ponavljalica Sve što bješe Opet tu je.

Pjesma stara Sad se čuje, Otrov stari Sada truje.

Sve što bješe Opet tu je.

Sve što prođe Opet dođe, Bez htijenja I bez vođe.

Ove kiše Prije biše. Žene ove Nisu nove.

Ipak želim Da sam novi.

Nova žudnja Da me lovi, Novim morem Da zaplovi.

Sve je staro, Sve je trulo.

Svaka želja, Svako čulo.

Sve se čulo.

I ratovi

Koji bješe Zalud naše Strepnje tješe Da se više Zbiti neće.

Cijeli svijet Se ukrug kreće.

*** Am Seil hängt jemand, ein Menschenkind.

Ich dachte du, war jedoch blind.

Als ich mich näher an Leichnam schlich, erschrak ich böse.

Er war wie ich. (prijevod na njemački: Blago Vukadin)

Privid Mišljah da si hrana Istokom te nazvah,

književnost uživo 140

Pri rađanju dana S tobom život zazvah, Do oltara nošen Poklonih se nice.

No padoh pokošen Kad ti vidjeh lice.

Polusvjetovi Poluistine su gore od laži.

Lažova se odmah prepozna pa može biti i simpatičan, nitko ga ne uzima ozbiljno.

Ali poluistine je teško prepoznati, a polulažovi djeluju uvjerljivo.

Poput polupoštenih koji kradu samo legalno i kad ih nitko ne vidi. Čak se i od sebe uspiju sakriti.

Onda se sjetim da mi je iscurila voda iz umivaonika.

Zovem majstora, polumajstori me ne zanimaju jer će samo fušariti,

i puno pričati a kad odu opet će procuriti.

Ali kad nam djecu odgajaju polupismeni, kad nam svijet objašnjavaju poluslijepi, kad nam vjeru propovijedaju poluvjernici, to nam ne smeta.

Ne želimo se mučiti i za njih tražimo izgovore, slušamo ih prije nego otvore usta nastojeći unaprijed dokazati kako smo dobri i kako se uklapamo u njihov izmišljeni polusvijet.

Sve dok na padnemo na nos i ne razbijemo tikvu.

Onda nas oni tješe i napominju kako smo sami krivi, te da oni nisu tako htjeli, da je odlučio planet Mars koji je pomjerio snage u korist protivnika. „I Boga su potplatili“,

književnost uživo 141

objasne nam učeno prije nego se izgube na važni sastanak.

Stric Mijo Napisati priču o pokojnom stricu Miji nije baš jednostavno. Ne stoga jer ne bih znao što da navedem nego jer bih od priče mogao lako nastati dugi roman, a Mijo je zaslužio ne samo jedan roman, ne jednu priču ili pjesmu, nego cijelu knjižnicu - bio je čovjek koji je svojom jednostavnošću i direktnim obraćanjem, svojom brigom za obitelj i za rodbinu, živio ono što mnogi drugi od nas površno i deklarativno pokazuju. Njemu pokazivanje nije bilo potrebno.

Rođen je 1934. godine kao najmlađi od šest sinova našeg djeda Tome i babe Mare, a poslije njega je na svijet stigla još tetka Ljuba.

U Drugom svjetskom ratu bio je dijete, proveo ga je na obiteljskom imanju čuvajući ovce s drugom dvojicom maloljetne braće, a sredinom pedesetih je prvi put krenuo od kuće - na služenje vojnog roka u Srbiju ili u Makedoniju.

Odlazak od kuće mu nije pao lako, pa nam je znao pripovijedati kako je se osjećao dok je se vozio u nepoznato: „Nasloniš glavu na staklo i čuješ točkove vlaka kako stalno ponavljaju – 'Oću kući! ‘Oću kući! Onda se zamisliš i prepoznaš odgovor.

Opet jednolično bruje točkovi – Nema kući! Nema kući!“ Dvije ili tri godine je služio vojni rok, nakon toga je radio u svom Duvnu, a početkom šezdesetih su se mnogi Mandoseljani zaputili na „privremeni“ rad u Njemačku pa je i on s njima krenuo. U to doba je se Mijo i oženio, a o svom upoznavanju sa Stanom, našom strinom Kovačušom, nam je pričao ovako: „Šeta ona ulicom, crvene joj se obrazi kad gleda u mene, a i ja zurim u nju. Onda sam nekako skupio hrabrosti i upitao je 'oćemo li zajedno prošetat. Malo kasnije smo se vinčali.“

književnost uživo 142

Mijo i Kovačuša dobili su četvoro djece. Najstarija među njima, Ljubica, rođena je iste godine kao i ja, šezdesetpete, dvije godine kasnije uslijedio je Tomislav, šezdesetdevete je Ankica banula u Joskanoviće, a sadašnji načelnik naše općine, Ivan, je malo zakasnio - rođen je sedamdesetpete i ujedno je najmlađe mandoseljsko unuče naše babe (dida Tomu nitko od moje generacije nije upoznao jer je umro kratko nakon rata).

Unatoč tomu što nije rado odlazio iz sela nije mu bilo druge, pa je i Mijo krenuo u Njemačku, na bauštelu, gdje je s drugim Duvnjacima između ostaloga sa svojim najboljim pajdom i našim susjedom SlavkomBajom - kopao kanale, zidao tuđe kuće i čekao Božiće i ljeta da dođe svojoj kući.

Njegovi dolasci su se nestrpljivo iščekivali. Posebno mi djeca smo se istovremeno i radovali malim poklonima i ujedno strahovali ako nismo bili poslušni. Tako se ja svoga ćaće nisam nimalo plašio - on bi glasno zagalamio i „zabeštimao“ ali nije dugo mogao ostati ozbiljan - dok je Mijo svojim mrštenjem ulijevao strahopoštovanje. Imao je strog pogled i široke Joskanovića obrve, te je navedenim instrumentima popraćenim ozbiljnim glasom znao tako zaprijetiti da bismo ga poslušali prije nego bi dovršio rečenicu.

Mora se međutim napomenuti da Mijo nikada nije udario neko dijete. Od ćaće sam znao dobiti koju šipku, od matere rjeđe i blaže ali ipak ponekada, dok su Miji bili dovoljni njegov pogled i glas. Takav način odgajanja djece sačuvao je i za druge generacije, pa je bilo zabavno slušati i promatrati kako neka druga, nova djeca reagiraju na Mijine prijetnje i poput Ljubice i mene postaju manji od makova zrna dok bez odgode idu pisati zadaće, prati tanjure ili u krevet:

književnost uživo 143

„Ako odma' ne poslušaš mater uši ću ti izvuć na vr' murve!“ Za mene neki vele da sam bio tvrdoglav, dok meni nije uopće jasno zašto tako zbore. Da je Mijo živ, on bi potvrdio kako sam bio i poslušan i dobar te da samo nekada nisam htio nešto uraditi ako sam bio uvjeren da sam u pravu.

Tako je bilo i jednoga ljeta krajem šezdesetih. Mijo je bio kod kuće, a u nas su kosci kosili travu u Valjevima udaljenim dobrih pet-šest kilometara od sela, na sredini Duvanjskog polja. U podne su Vinko i mater krenuli odnijeti ljudima ručak, a mene su ostavili kod kuće, skupa s Marinkom i babom Milkom, majkom naše matere koja je nešto bolovala i nekoliko mjeseci boravila kod nas.

Baba i Marinko su zaspali a ja nisam nikako htio ostati u selu i čekati Vinka da se vrati nego sam navalio za njima i zajogunio se, preklinjući mater i starijeg brata da me povedu sa sobom. Oni to međutim nisu htjeli jer sam naime bio spor i naporan, a kosci gladni i žedni, pa bih im ja - tako su tvrdili - samo smetao. Nekako su me zaključali rezom u hodniku i nestali niz ulicu, ja sam se brzo oslobodio i zaputio se za njima, vičući: “Čekajte me!“ Nisu mu htjeli pričekati nego su ubrzali i zamolili Matiju Seserovu koja je se vraćala iz polja da me povede kući. Cura je se počela boriti sa mnom, ja sam je ugrizao za podlakticu pa je popustila, te sam opet potrčao niz ulicu, derući se i vičući: „Čekajte me! I ja 'oću s vama u polje!“.

Odjednom sam iz pravca Mijine podvornice začuo njegov moćni, strašni glas:

književnost uživo 144

„Ma di ćeš ti, magarče neposlušni! Čekaj, eto me. Kad te ufatim izvuću ti uši na vr‘ murve! A ufatit ću te odma'!“ – vikao je ubrzano koračajući u mom pravcu.

Najbrže što sam mogao zaprašio sam kući. Babu Milku sam probudio i na brzinu joj objasnio o čemu se radi, a ona me je savjetovala da se sakrijem u roditeljsku sobu ispod pokrivača što sam i uradio. Ne skidajući obuću, zadihan i uplašen, skupio sam se na materinom mjestu, pokrio se po glavi da me Mijo ne vidi znojeći se iz svih pora jer je bilo sparno ljeto, dok su ispod deke virile samo moje plastične, zelenkaste sandale.

Drhtao sam plašeći se Mije čije korake sam prepoznao već ispred kuće. Došavši do hodnika on je upitao babu Milku: „Jesi li vidila Blagu da mu uši izvučem!“ Baba mu je slagala da ne zna gdje sam, a kako je gledala u strica Miju i je li se pri tom smijala ne znam, ali se zato još uvijek jako dobro sjećam kako je Mijo koračao po drvenom podu svega nekoliko centimetara udaljen od moje glave, glasno dovikujući babi u susjednoj sobi: „Milka, ako ga vidiš zovni me odma'! Dobro je se sakrio ali naću ja njega. 'Oće magarac u polje - daću mu ja polje njegovo i izvuću mu uši da mu to nikad više ne padne na pamet!“ Nakon cijele jedne vječnosti Mijo je konačno napustio sobu i otišao raditi na podvornicu, a ja sam od straha ostao u krevetu i duboko zaspao.

Probudila me je mater kad su se ona i Vinko vratili kući. Sljedećega jutra sam izbjegavao Miju, plašio sam se da me ne ugleda ali je on mene zaustavio na prolazu između našeg i njihova ulaza i upitao me gdje sam se sakrio i kako to da me nije mogao pronaći, te da će me, ako još

književnost uživo 145

jednom budem neposlušan, tražiti i u krevetu na kojeg je dan ranije zaboravio. Meni je odjednom laknulo.

Narednih ljeta i Božića Mijo je dolazio kući iz Münchena, na početku autobusom a jedne prilike i u zelenoj folciki u kojoj je potom nedjeljama Kovačušu i djecu vozio na misu u Kongoru a ponedjeljcima u grad.

Jednoga Božića krajem sedamdesetih Mijo nije međutim uspio doći kući. U Njemačkoj ga je na pješačkom prijelazu pokupio nekakav neoprezni vozač i on je jedva preživio, s puno lomova i ugnječenih organa. Možda zvuči patetično, ali je taj Božić bio daleko najtužniji u našem djetinjstvu. Zaputili smo se doduše u štale skupa s Kovačušom i njenom djecom, probali smo i pjevati božićne pjesme, ali su Ljubica i Kovačuša cijelo vrijeme plakale pa im je se pridružila i naša mater, dok je ćaća nastojao ceremoniju nekako dovesti do kraja.

Nekoliko brižnih mjeseci i puno Kovačušinih suza kasnije je se sve ipak okrenulo na dobro, pa je Mijo konačno stigao u Mandino Selo, dobio invalidsku mirovinu i nije više morao u Njemačku. Po njegovu povratku završena je i nova obiteljska kuća na podvornici, a umjesto folcike, Mijo je tada vozao bijelog renolčića.

Budući da je u našoj kući znalo biti kritično s novcem, Mijo i Kovačuša su redovito „uskakali“ s potrebnim brojem maraka da bi se kupilo brašno, platila struja i popravio krov. Nakon ćaćine smrti, Mijo je u neku ruku preuzeo i njegovu ulogu u našoj obitelji - savjetovao nas je tamo gdje je mislio da mora reći svoje mišljenje, radovao se našim uspjesima, brinuo se o našim planovima i uvijek otvoreno izgovarao ono što je smatrao važnim. Neka njegova upozorenja nažalost nisam poslušao, ali je on bio jedini koji je prije problema nastojao govoriti o

književnost uživo 146

njima, dok se kasnije nije pravio pametan niti je spominjao kako je on unaprijed znao što će se desiti.

Kad je i naša mater otišla za svojim Ćokanom na onaj svijet, Mijo i Kovačuša preuzeli su na sebe i preostali dio roditeljske brige o nama. Kod njih sam uvijek najprije navraćao, od njih sam se zadnjih opraštao.

Mijo je unatoč invalidnosti i sam radio na našoj novoj kući, organizirao je poslove, nadgledao majstore i popravljao sitnice.

Prije desetak godina je se i on razbolio - srce nije htjelo više bez predaha lupati, ali se Mijo nije tek tako dao. Zadnjega ljeta prije nego je umro, već je se vidjelo po njegovoj boji lica da nema puno energije, zatekao sam ga dok je prao nešto ispred garaže pitajući me: „Kako si Blagoja? Kako je obitelj? Malo si se udeblj'o, čuvaj se, nije ti to zdravo. A i pušenje bi triba bacit'!“.

Tog ljeta sam ga zadnji put vidio. Mijo je se iste godine teško razbolio i nekoliko mjeseci kasnije je umro. Baš na dan njegova pokopa sam imao privatnih obveza preko glave i nekakav dugački prijevod za nekog klijenta koji je se kasnije pokazao bezveznim, te nisam uspio doći na oproštaj čovjeku koji mi je bio drugi otac - ponekada smo slijepi, ponekada kukavice, ponekada jednostavno ne shvaćamo koje stvari u životu su važne.

To mi je postalo jasno nekoliko dana nakon Mijina sprovoda.

Tjedan dana nakon njega umrla je i tetka Ljuba, te sam se zaputio u Duvno da barem nju ispratim do groblja. Kad sam uvečer iz Vedašića došao u Mandino Selo, svratio sam najprije do Mijina vječnog počivališta, izmolio nekoliko očenaša za njegovu dušu razmišljajući o tomu kako je prolazan naš život i da nije bitno koliko dugo, nego s kim i kako si živio.

Moja velika privilegija u životu je svakako da sam pored vlastitih roditelja imao i strica Miju. Pokoj mu duši.

književnost uživo 147

Povodom dana mrtvih jedna pjesma koju sam napisao 2006.

Očev glas Dvadeset godina I tri još više Prošle su kao noć, tek jedna.

Lica se sjećam, I ruku, i kose I naočala usrebrenih.

I riječi, i košulja, I viceva, cigara I pivske boce ugrijane.

Svega se sjetim Osim glasa Pa mi se čini Da si opet umro.

K’o da sam te ubio U sjećanju svome.

književnost uživo 148

Slaven Samo promjena Posavac I sjećam se kao da je bilo jučer...

Napisao sam nešto smisleno, a svijet se nije srušio, ma nije se ni zaustavio.

I tu su bili nabrojani svi...

Sve pobjede i svi porazi.

Sve sitnice i svi detalji, a svijet se nastavio vrtjeti.

Pa sam probao opet, opet isto.

Stvarnost me nije doživjela.

Nijedna kuća me nije prihvatila.

Shvatio sam da sam na svijetu samo promjena.

Moj otisak nije dovoljno dubok i moj skok nije za čovjeka.

Samo sam promjena.

Moj zagrljaj nije dovoljno širok.

Moj krik će visjeti u vakuumu dovijeka.

Kao samo još jedna vječna promjena...

književnost uživo 149

Sonja Huncinger

Prije svitanja

Smirčić Noćima kroz prozor zamagljen od disanja gleda isti krajolik gola stabla, usamljenu klupu i lišće nošeno vjetrom.

Stoji i misli, život je slijed neobičnih slučajnosti, susreta koji se rasplinju u magli prilika koje nestaju u daljini...

Tu, kraj njega, na krevetu leži naga žena, zaobljenih bokova, tijela opuštenog u snu.

Prikaza koju će ubrzo ukrasti zora , ritam malih svakodnevnih rituala, zveckanje šalica, miris buđenja.

Zato pušta noć da traje; ne remeti tišinu prije svitanja, da sačuva iluziju od umiranja zgrabi još malo sna...

književnost uživo 150

Željka Kovačević

Preteška torba

Andrijanić Izbrisali su moje korake nadilazeć' vrijeme: mlađi, najmlađi, plavlji i crnji, očiju punih čuđenja, ne vidjevši kestenje u padu.

Svake jeseni iznova dječaci s knjigama pod rukom, djevojčice bez šiljatih kragni, bez trapez-hlačica s tregerima, u istom dvorištu-prkosniku listaju nove „Naše putove“ i „Sunca na prozorčiću“.

S ograde se davno oljuštila zelena boja...

Ne znaju koliko sam igara odigrala, koliko puta ogulila koljena ni koliko sam snova odsanjala nevinih, djetinjih, u sjeni visoka zdanja.

Tko će mi ponijeti torbu?

Preteška je...

književnost uživo 151

Igor Bugi Kraj je Oktobra Milosavljević Desilo se juče', ili možda prošlog Oktobra, vreme je izgubilo značenje, prolazi (dolazi), ulica obojena u žuto, oživela bi svakim daškom vetra, uspomene kao bandere, stajale su zamrznute, početak jeseni vraćao je zaboravljene slike, novi početak, sa sobom je nosio i jedan završetak, neke nepoznate ljude, čudnog osmeha, čak i kraj u kom sam živeo menjao je imena, jedino ta žuta boja je povezivala sve, činilo se kao da nešto još živi skriveno iza nje, ali sve je strano, prepoznajem samo obrise grada, ne osećam želju da se uklopim u to okruženje, a znam da u svakoj ulici su moje stope, poznaju me svi parkovi i klupe, prigušena svetla keja, jedino još u noći pronalazim sebe i mir, dok drugi spavaju, oko mene sve se naizgled ponavlja, samo je mesec promenio ime, a možda i nije.

književnost uživo 152

Klara Dodir kao oseka Lukačević Dodir, kao oseka.

Govori, slušam.

Duša, kao vreća kamenja.

Obećajem, vjeruje.

Vrijeme odlazi.

Slijepa ulica, a istina kao isprika.

Netko drukčiji, u moru jednoličnih.

Oči u paru, ruke, ono jedno za drugo tuče.

Riječ postaje granica.

Usputne usne, kao željena stanica.

Još jedna stvarnost dok san bježi od budnih.

knji탑evnost u탑ivo 153

knji탑evnost u탑ivo 154

“za natječaj“ Darko Balaš

Intervju s autorom i pobjednički post

književnost uživo 156

Darko Voljeti nju bilo je lako...

Balaš Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmjeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći.

Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren

književnost uživo 157

besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela.

I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrjednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put.

Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

književnost uživo 158

Darko Balaš, pobjednik prvog natječaja “Književnost uživo“, u našem kratkom razgovoru otkrio nam je svoje nove spisateljske planove, koje knjige čita i što bi preporučio novim piscima. Njegova kratka priča “Voljeti nju bilo je lako“ oduševila je naše čitatelje te sa čak 400 likeova zauzela prvo mjesto.

Zamolila bih Vas da našim čitateljima predstavite sebe i svoj spisateljski rad.

Kako predstaviti sanjara? Jedino njegovim snovima, a moji snovi oduvijek su se prelijevali kroz poteze pera na papir, još od malenih dana djetinjstva. Mislim da je tome pripomogao moj Osijek i moja Slavonija jer sva ova širina i dobrota ljudi kojima sam okružen neumitno odiše ljubavlju. Oduvijek sam ljubav vidio očima pjesama, u dugim stranicama „Ane Karenjine“ i u putovima „Dr. Živaga“. Nikada neću zaboraviti zadnju scenu „Casablance“ ili posljednji trenutak u kojem Robin Hood spašava svoju voljenu ispred zlog notingamskog Šerifa. Imao sam tu sreću da sam odrastao u zlatnim osamdesetima gdje je mašta, ono što je pogonsko gorivo svakog kreatora fikcije (a to pisci svakako jesu, bez obzira na vrstu teksta koji pišu) bila dostupna na svakom koraku, u fenomenalnoj glazbi, filmovima, knjigama. Odrastao sam uz „Hobbita“, „Gospodara prstenova“ i tisuće drugih hramova kulture koja se mogla pronaći na svakom koraku. I tada sam zaželio I ja biti dio tog svijeta mašte, tako

književnost uživo 159

različitog od sive stvarnosti. Jer što su umjetnici, nego kreatori ljepšeg mjesta za stanovanje u vremenu u kojem nas realnost pokušava zakovati za praznu svakodnevicu. Počeo sam pisati nekoliko knjiga koje nikada nisam završio, no želja za spisateljstvom nikada nije zamrla jer je čvrsto usađena u svakom mom pokušaju da razumijem ljubav. Prošlo je mnogo godina, usmjerenje u poslovnu karijeru, magisterij ekonomije i moja predavanja na poslovnim školama dok nisam shvatio da tu ljubav mogu izraziti i podijeliti s drugima jedino vraćanjem pisanju tekstova, ljubavnih pjesama i priča. U ovoj mojoj slavonskoj ravnici, dušu se jedino može u potpunosti oplemeniti dijeljenjem njene širine s drugima. Shvatio sam da je napokon došlo vrijeme da ju otkrijem svijetu. Početkom prošle godine pokrećem svoj blog: http://putevimazivota.blogspot. com/ gdje pišem priče o duhovnosti, samospoznaji i naravno, ljubavi, koja je moja središnja os u životu. Blog je izrazito dobro prihvaćen i tada ga odlučujem podijeliti s širom publikom, te otvaram grupu na Facebooku „Nova stvarnost-put ljubavi samospoznaje“ negdje početkom sedmog mjeseca koja je narasla na 1000 članova do danas. https://www. facebook.com/groups/550381535018363/. Početkom devetog mjeseca pokrećem i svoju stranicu https://www.facebook.com/darkopoezija, „Poezija i pjesme ljubavi“ na kojoj sam objavio 45 ljubavnih pjesma i isto toliko kratkih tekstova kojima je ljubav središnja tema. Pjesme i tekstovi dobro su prihvaćeni i to je bila osnova moje odluke da se prijavim na Vaš natječaj. Jednostavno rečeno, nastavljam sanjati i svojim snovima dotaknuti srca širokog broja čitatelja.

Hoće li Vas ova nagrada inspirirati za nova djela koja bi htjeli predstaviti javnosti?

književnost uživo 160

Naravno, ova nagrada produkt je zajedničke ljubavi koju dijelim sa svojim čitateljima jer su njihovi glasovi odlučili natjecanje i dugujem im još pregršt djela kojima ćemo se zajedno radovati. Iskreno vjerujem da će taj rad i zajednička ljubav rezultirati i objavljivanjem zbirke pjesama i priča koju ću moći čitati na književnim događanjima. To mi je želja još od djetinjstva i sanjam je sve ove 43 godine života. Nikada nije kasno za snove...

Koliko je, po Vašem iskustvu, točno da u Hrvatskoj postoji veliki broj talenata za pisanje, ali koji su sami nedovoljno angažirani u pogledu svoga stvaralaštva?

Mislim da ima jako puno talenata koje je ovaj kulturni genocid koji se odvija na našim prostorima zaustavio u bilo kakvom pokušaju da ostvare svoje snove. I ja sam sve ove godine bio jedan od njih. No, mislim da je potrebna trunka zrelosti da bi čovjek razumio da jedino predstavljanjem publici može izaći iz sivila nepoznatosti i krenuti putem prepoznavanja i ispunjenja. „Književnost uživo“ odličan je potez kojim svoja djela možemo predstaviti publici. Evo, i ja kod vas objavljujem svoje priče i pjesme posljednjih mjesec dana. Naravno, sreo sam tu još mnogo talentiranih autora koji zaslužuju objavljivanja svojih djela.

Nadam se da ćemo svojim radom promijeniti stanje na regionalnoj, književnoj sceni.

Recite nam par riječi o vašim trenutnim književnim promišljanjima i angažmanima: imate li možda u planu izdati knjigu sad kad su čitatelji prepoznali Vaš rad?

književnost uživo 161

Svakako mi je plan izdati zbirku ljubavnih pjesma i priča jer mi je to san iz djetinjstva i iskreno se nadam da će moj rad prepoznati neki od izdavača. Naravno, i dalje ću nastaviti pisati priče na mom blogu i pjesme na mojoj stranici. Na kraju krajeva, svaki umjetnik živi za svoj rad i želi dotaći srca što šireg kruga čitatelja.

Gdje pronalazite inspiraciju i o kojim temama najviše volite pisati?

Inspiraciju pronalazim u vratolomnim, ljubavnim putovima vlastitog života, promatranjem života drugih i negdje duboku u ovoj mojoj ravnici koja miluje svako srce koje dotakne. Najviše volim pisati o ljubavi, naravno, izazovima života, mudrosti i o duhovnosti koja je za mene cilj cijeloga postojanja na ovoj našoj, plavetnoj kugli ljepote koju svi zajedno dijelimo.

Možete li nam navesti pisce i djela koji Vam predstavljaju uzor, nadahnuće ili ih jednostavno volite čitati i preporučili bi ih našim čitateljima?

Oduvijek volim citirati i čitati hrvatske pjesnike poput Antuna Branka Šimića i naravno, neprolaznog Dobrišu Cesarića i njegov jedinstveni biser na književnim prostorima, neizostavnu pjesmu „Povratak“. Kao što sam već naglasio, obožavam ruske klasike poput Tolstoja i Dostojevskog, neprolazne Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Miroslava Krležu i sve druge pisce kojima su tematika intelektualci, ljubav i povijest. Obožavam sve što se tiče povijesti, tako da sam

književnost uživo 162

nedavno pročitao i Tukididovu „Povijest Peloponeskog rata“. Naravno, tu su i djela Aristotela, Platona i grčkih filozofa starog doba. Uz to, moja ljubav oduvijek je SF, pogotovu fantastika majstora Tolkiena s djelima „Hobbit“, „Gospodar prstenova“ i „Silmarilion“. Ne smijem izostaviti niti Clarka sa njegovim odisejama, Francka Herberta sa serijom „Dine“ ili Philipa K. Dicka sa svojim genijalnim, kratkim djelima. U zadnjih desetak godina pretežno pratim djela koja se bave duhovnošću i moram izdvojiti Nealea D. Walcha i njegove „Razgovore s bogom“, Jamesa Redfielda s „Celestinskim proročanstvom“ i naravno, nezaobilaznog Coelha sa svim njegovim djelima.

Da li ste se sami prijavili ili Vas je netko potaknuo da se okušate na natječaju Književnost uživo?

O natječaju me je obavijestila prijateljica koja je član moje Facebook grupe „Nova stvarnost-put ljubavi samospoznaje“. Nakon toga, sâm sam se prijavio.

Za kraj, imate li prijedloge za pisce koji, mogli bismo reći, skrivaju svoje radove od javnosti?

Sanjajte, stvarajte i vjerujte u sebe. Čovjek se može opredmetiti jedino kroz kreaciju i to onakvu koja će donijeti ljepotu svima koji ju prepoznaju i u njoj uživaju. Jedino dijeljenjem ta kreacija se umnožava i nastavlja živjeti. Zauvijek. razgovarala Senka Staniševski

knji탑evnost u탑ivo 163

knji탑evnost u탑ivo 164

junaci našeg vremena

književnost uživo 166

Enisa Angie Poeta ulice Milinović Prasak!

U ludačkoj košulji kidam snove na rubu izgubljene civilizacije.

Vrijeme je za reinkarnaciju.

Moj vjetar je raspršio revoluciju naših učmaralih snova.

Transfuzijom ljubavi golim rukama kidam sve omče mraka i tuge.

Podignite očne kapke i gledajte u svijetlost.

Kako je samo žarka!

Neonske reklame na soliterima lažnim i gnusnim božanstvima su samo odraz naše gluposti.

Prava vrijednost leži u mojim i Vašim suzama, u ranjivosti besmrtnika smrtnika, u kapima kiše na toplim licima, u kikotu djece po školskim dvorištima, u zametenom slovu na bloku papira, u srcima urezanim na klupama ispod Banje.

Još tračak nade na mednim usnama, umrljanim pekmezom od jabuke koja leži pokraj mene slomljena.

književnost uživo 167

Slađana Izgubljeni spas Golijanin Vaši su životi zalutala djeca.

Fantom, dodir smrti, izgubljena nada.

Vaša stara majka uplakana jeca.

Vaš otac godinama uzaludno strada.

Kronika života polako se gasi.

Prilaze vam ljudi s osmijehom smrti.

Ostajete tužni u prokletoj masi.

Vrteška života sporije se vrti.

Krv je vaša licem okrenuta dole.

Osmijeh vaš je davno zaleđen od straha.

Vaša djeca i dalje bezuspješno mole Da pronađu razlog spasonosnog daha.

književnost uživo 168

Nikola Oko trnja Šalić Oko trnja: I Sunce ranije zalazi kao što je običaj sredinom jeseni, utapa se duboko u moru prosuvši svoju daleku braću po crnini što se prostire nad nama, tjerajući u san nadobudne.

Mračno nebo kićeno iskrama dalekih sunca obasjava male ljude koji leže u tami, u dubokom snu pod velom noći pokriva nesretnike u čijoj okolini raste cvijeće mrtvih latica, oko trnja gdje i sam ležim.

Oko trnja vrijeme je stalo, samo me Sunce katkad posjeti oblaci ne liju suze vjetar ne čisti više putove utihnuo je sa odlaskom zadnjeg zrna pijeska zemlja samo što u se nije propala.

Nedostajaše mi suze da se isplačem, ali ponovno zaplakah oštrim suzama zaprešća, spas ne dolazi dvaput, oko trnja svijet za me ne postoji i ne budi me, ljubavi, jer vraćam se svojoj braći.

književnost uživo 169

Dončo Operacija Duodenum Rumenov Umor gori ispod mog kaputa, no čemu prestanci putovanja?

Plodovi nemalih su razmjera!

Naslovi zadataka, jadni, mlaki krumpiri iza piva varšavskih opredjeljenja lako nalakćenih na krčmarske piste doba prije ovog kojem se već nazire ciljna traka.

Trećeg, prijatelja, prijatelju nema...

Previše vremena potrošismo na opetovane zadatke i zablude.

Netko uvijek strada. Netko prije.

književnost uživo 170

Alen Jašem pijescima Rajastana Brabec Paun jašem pijescima Rajasthana krda divljih magaraca trče u fantazmagoričnoj jari nadglasuju meki topot ratnih deva praporce i zurle odbljesak sunca na srebru napeta koža šareno perje oštre kosti i čegrtanje kotača kola u oblaku prašine čujem jato sulica kako slijeće stojim na obali pritoke Inda bivoli preživaju odmahuju repovima do prsa u vodi koju konji ne žele piti psovke i uvrede s druge strane rijeke jato crnoperih strelica uzlijeće osvrćem se i tražim najveće oči gdje li će se gnijezditi?

ležim pod šatorom napolju blato kezi zube mrazu s obronaka čuje se grmljavina obrušenog snijega iz doline šteketanje sitnozubih ujedaju tiho bodu i ruju zbog njih nitko nema srca sjedim pod stablom čiju koru melju i dodaju u hranu miris nadjačava smrad leševa u polju druge strane nema samo krikovi paunova u dimu a onda muk stojim pod tušem kroz paru promatram odraz u ogledalu podižem lijevu ruku i desnom opipavam mjesta ostalih koje nemam više samo ožiljke na svojoj plavoj koži

književnost uživo 171

Mir umrli smo jutrom presječeni naše gorde misli pletu kosti oko kičme svijeta gladna zvjerad urla iz tišine nas nema nas u blatu mir u kamenu mir u orbiti Mir tišina majmuni love mrave pred monolitom

Vremena skrivamo se u katakombama trčimo uz dine ostavljamo poruke napisane na papiru u glinenim ćupovima iznad nas zvecka srebro pristiglih na gozbu

pokušavamo pokušavamo ali svaki rukavac svaki odvojak račvanje završava na istom mjestu osim onoga u koji ne možemo jer je bez nas svako električno pražnjenje pjesma je za uši otvaramo zatvaramo siktanje atmosfere poput kobre u košari prazni nam grudi netko nas snima nadzorne kamere bruje mračnim tunelima trk samo slike ljudi s crvenim očima i kanarinac u krletci koji plitko diše novi kop zemlja poput permafrosta

ujeda trga nam nokte pušta nam krv sada ostajemo odustajemo jer potrošeni čime ćemo grebati mramor bojama slikamo zidove na tijela kalemimo glave zvjeradi možda nas tko prepozna onomatopejom ili opsegom zemlje u kamenom brdu s kojeg se vidi u horizont zagledan lav

književnost uživo 172

Krešimir Podzemlje Butković Promijenili smo izloge pontonski prolazi simfonija buđenja na prodajnom mjestu kolektivno praćenje megafonskih uskličnika u još jednom pokusu slamaju noge kamuflažno veselje ribe na uzici mašu repom zbog čaše vode promijenili smo ulaske okrijepili slogove sad složno pjevamo pjesmu s etikete utrkuješ se unazad unatraške osvajaš sva zakopana podzemlja kojima se služim robusne predodžbe lektorirani sadržaj uspijevam roniti među tvojim riječima ako me opiješ moći ćeš slaviti pirovu pobjedu u svom rezimeu

odjeni mi košulju s uzorkom gradova putovat ću prstima vozeći kravatu ti stegni dio moga razuma da popustim smjelo pod naletom pitanja kojim rješavaš se sumnji...

književnost uživo 173

Robert A. Spomenik neznanom kupcu Vrbnjak Iz Abecede nestajanja Grad me je samljeo i ispljunuo, kao i tolike prije mene. Žena mi je pobjegla, sreća na kocki me napustila. razbolio sam se, uvalio u dugove, samo zlo i naopako.

Već sam spremao torbu s namjerom da se vratim u svoje selo, kad me nazvao Cvitan iz mrtvačnice. Trebao im je noćni čuvar, jer je čovjek koji je na tom mjestu radio prošlih dvadeset godina – umro!

– Rode, bil' ti to pri'vatija? – pitao je.

– Može – rekoh.

Prve sam večeri došao pola sata ranije, loše obrijan i psujući sudbinu kletu. Šef mi je predao ključeve, objasnio proceduru i rekao: Uživaj! – ostavivši me samog.

Zoru sam dočekao prepirući se sam sa sobom, pokušavajući valjda na taj način razbiti jezivu tišinu i osluškujući kao preplašena zvijer u strahu da će mi neki mrtvac zakucati na vrata portirnice Sljedećih sam noći već bio opušteniji.

Smjene su proticale mirno. Vrijeme sam prekraćivao gledanjem TVa, ili bih sjeo u izlizanu fotelju, dignuo noge na radijator i spavao.

Krajem prvog tjedna postalo mi je savršeno jasno da je ovaj posao kao stvoren za mene.

Vremena sam barem noću imao na pretek, pa se u meni opet javila želja da nastavim pisati ovu, već davno započetu knjigu: Ali, ništa od toga jer riječi nisu dolazile. Osim toga, mislio sam, zašto pisati? I kome?

Ovoj umrloj, šutljivoj čeljadi koju ništa ne zanima i o ničemu ne govori,

književnost uživo 174

ovoj hladnoj publici koja svoje priče odnosi sa sobom tamo kuda odlazi?

I nisam pisao.

Radije bih, samo tako, sklopio oči sanjareći o nekom drugom mjestu.

Elfriede Jelinek - Pijanistica Erika s konzervatorija ide kući pješice.

Među njenim je nogama trulež, mekana masa bez osjećaja. Plijesan i grumeni organskog materijala što trune. Proljetni vjetar u njoj ništa ne budi. Tu je jedino tupa hrpa sitničavih želja i osrednjih čežnji što se boje da se ne ostvare.

Polica „A“ Postoji tako, u svakom dućanu, po jedna ili čak više polica, uvijek krcatih artiklima za kojima trenutno vlada najveća jagma, onima što se najbolje prodaju u doba godine u kojem se, nekim čudom zateknemo.

Nazovimo sada ovu našu policu: polica „A“.

Na njoj se već prodaju lampice, borovi i kuglice, a pred samo desetak dana bila je zatrpana plastičnim svijećnjacima, onakvim kakve nosimo na groblja za blagdan Svih svetih. Tek koji tjedan ranije na njoj su se gužvale olovke bilježnice, torbe i sve što je jednom školarcu potrebno da veseo i bezbrižan uđe u novu školsku godinu. U siječnju, ta će ista polica biti puna čokolada, panetonea i nekvalitetnog šampanjca kojeg neće imati tko popiti tijekom najluđe noći. U veljači, tu će se već stiskati crvena srca i ostale zaljubljene sitnice, mali znaci pažnje, kakvima

književnost uživo 175

jedni druge darujemo za Valentinovo. Potom će se odjednom ispuniti šarenim maskama i ostalim karnevalskim rekvizitima, jer, biti će vrijeme maškaranog ludila. Maske će preko noći biti zamijenjene uskršnjim jajima i zečevima, a onda će se na polici „A“ odnekud pojaviti roštilji, jer u proljeće nema bolje nego zaroštiljati na kakvoj livadi. Ni okrenuti se nećemo, a na njoj će već biti kineske kupaće gaće. Peraje, maske i sandale za hodanje po plaži. Potom, isto tako, tu će iznenada osvanuti jeftini kišobrani, križevi i zastave, Europske unije i Hrvatske, jer nikad ne znaš, kad ti zastava ili križ može zatrebati, uvijek se naime dogodi i poneki svetac ili poneki praznik, neovisnosti, zahvalnosti, rada ili, ne daj bože, antifašista. Sve će to, naravno, biti izmiješano i padati će s police „A“, zajedno s maskama za Noć vještica koje su tu zabunom ostale i pištoljima na vodu, bez jasno istaknute cijene.

Danas, kad sam ušao u dućan, na polici „A“, između svih tih šarenih potrepština, sobova i ostalih ukrasa za bor, ugledao sam staklenku kiselih krastavaca!

Kako je tu dospjela? Kakve veze imaju krastavci s Božićem i Novom godinom?

Je li se dokotrljala s police „B“? Možda ju je kakva nepažljiva djelatnica zabunom tu stavila? Ili kakav kupac koji se predomislio, pa je radije nego krastavce kupio umjetni snijeg za bor?

Počinjem vjerovati da se radi o provokaciji, o nečemu dubljem, kiseloj poruci čiji smisao ja ne uspijevam odgonetnuti.

Nije važno. Što god da jest, polica „A“ će uvijek ostati najbolji pokazatelj prolaznosti vremena, ljudske gluposti i mijenjanja potrošačkih navika.

I zato: živjela nama naša polica „A“!

književnost uživo 176

Peter Les casseurs Semolič Peter Semolič, u znak sjećanja na Doris Lessing, iz zbirke 'Lice u Ogledalu'.“ Doris Lessing je napisala da će kraj započeti u predgrađu. Djeca će se prestati oduševljavati motorima i prihvatit se oružja. U naoružanim skupinama krenuti će put središta grada, preko barikada od bodljikave žice, preko španjolskih zidova i trupla policajaca, kroz domove, trgovine, parkove...

Stizati će, naoružani do zuba, divljih, pijanih pogleda, s walkmanima što nadglasavaju jauke žrtava. Stizati će, gladni gradskog središta, blještavih reklama, osvijetljenih izložbi, restorana s pet zvjezdica i čistih stolnjaka. Stizati će, besposleni, izgurani u vlažne, raspadajuće vile predgrađa, u betonske saće nebodera. Stizati će, da bi uzeli ono što im pripada, da bi uništili ono, čega su ih lišili. preveo sa slovenskog Robert A. Vrbnjak

književnost uživo 177

Mladen Kada staviš na stol standardizirane Blažević krastavce ***

***

Raspored sati Obješen na frižideru Mjeren benzinom U našim Automatskim Satovima

Na početku Jaje i kokoš i tekuti

Inercijom Trošimo Drangulije Umrežene Na tržnici misli I kad se dogodi Poremećaj Kad ispadne Iz rasporeda Aritmija srca Nešto se raspadne I novi početak Vuče za sobom Jad Što klepeće Kao džon Na potrošenoj cipeli

A jučer Neke je stvorio Na sliku svoju A neke nije Stvorio Razvili su se Iz papučica Jednostaničnih Od tud razlika Među nama Ustvoreni vade Utrapljene ljude Iz iznutrica Čitaju prošlost A mi Samonikli Jestivi Nas zanima Kako izgleda Njegova čestica

književnost uživo 178

***

***

Kad gledamo bivše nebo odozgo s egzoplaneta čini nam se da je Zemlja još uvijek plava kakvu je pamtimo

kada staviš na stol standardizirane krastavce uniformirane muzgavce čokoladu iz šećera šećer iz trske prehrambene troske i rum u kolače za prepune gaće sve to curi kroz jednjake crijeva i zalijeva nove želje za desertima tuba teglica i konzervi iz rafinerija okusa a da jedemo samo jestivo mogli bi mijenjati tebi moje šljive meni tvoj sir i ovo kovanica što zvoni po džepovima posaditi da ga pronađu jednom arheolozi iz svemira

izlivena u svemir bez mora i ogledala privlači nam pogled zbog ogoljene ohlađene jezgre i metalnog odsjaja

Iz romana na brušenju: „Ilirik“ Sutra dok se sunce još uspinjalo pola kamene stijene je nestalo, šuma je bila srušena, a pod u širokom krugu oko izvora uglavnom popločan. Ostalo je samo nekoliko rupa gdje su očito predvidjeli postaviti stupove za buduću nadstrešnicu ili krov. No vojska nije stajala.

Dio drvosječa je sad, po naredbi dvojice centuriona koji su neprekidno mahali rukama i izdavali naredbe, opkopavao i čupao korijenje, srušenih stabala u blizini izvora, kao i korijenje one dvije vrbe. Druga grupa drvosječa je od srušenih trupaca iz šume tesala grede. Jedna dekurija sa svim praznim kolima i dekurionom otišla je rano ujutro u Sisciju. Kad su se u kasno poslijepodne vratili konstrukcija krova s gredama je već bila postavljena, a nekoliko legionara je zabijalo posljednje letve. Iz Siscije su u kolima dovezli tegule i široka nadstrešnica koja je pokrivala cijeli izvor do večeri je bila u potpunosti pokrivena crijepom. Sutra su se umjesto svijetlo zelene vode izvora crvenile tegule na krovu, a voda se više nije ni vidjela.

književnost uživo 179

Barbin je s uzvisine ispred svoje kuće gledao prema jezeru dok je Pruna češljala svoju najmlađu kćer.

– Kako ide priča... Vidas je trčao za Živom, a ona mu bježala...

Jedino mu ona, nije dala... Djevica trčala, trčala, bježala, a kad se spotakla o Gvozdenu goru pala je ovdje u Rubanj... Jel' tako ide?... Nisam je čuo od kad sam bio dječak... Kad je pala Vidas je naskočio ko jarac i probio djevičnjak... Živa procurila i kad se krv iščistila tako nast'o topao izvor...

Jel' tako ide priča?

– Malo si skratio...

– Dobro ali to je suština... Jel' pričate djeci još tu priču?

– Pričamo da...

– A kako ćete u priču uključit Rimljane koji su Živinoj pički sagradili krov?

*** gule nam kraste na nezaraslim ranama čovjekoliki s crvenim trbusima i crnim glavama zbog punjenja gepeka u smradu rakija što slijepe lažu bol jer bol se ne pjeva na koncertima zamućenih očiju i nikad nije naša moja je bistra bijela u očima da njom krečiš zidove

*** kotrljamo se vrtimo u krug na plavoj kugli što gubi inerciju i tone u marijansku brazdu svemira kad pronađu olupinu hoće li u crnoj kutiji naći naše snimljene gluposti nerazumluke i krikove u pomoć s prigušivačem od buke

književnost uživo 180

*** Okupan Razočarenjima Gorčinama I strahovima Sitnim decibelima Posipam bjelinu platna Što ga razmičem Pri izlasku iz pećine Statusno Kao da ga imam Izleti iz mene U šapatu krčanja Posloženog u redove Tada se ulajkan Spremim na spavanje U statusu Zaslužen

Mladen Blažević Na Kozali Na groblju Oluja je neki dan Čupala stabla

Čemprese i smreke Valjala po grobnicama Lomila spomenike Da ubije mrtve Što su pobjegli I ostavili ovo

*** Dok se pod šatorima Od jelenjih koža Peklo meso Neohlađene krvi I prebirali plodovi Sakupljeni u šaci Dok još Venera Nije izašla Iz svog brežuljka Golog Bez tkanine I srama Žene majke Vabile su Zubati smijeh Otvorenih usta Da proguta jabuku

Nisu ni slutile Da će kad Na suncu ispeku Prvu ciglu Blato Zalijepe na zidove I pokriju krovove slamom (jer žito traži suho mjesto pod krovom) Izmisliti i zimsku dosadu Punog trbuha I od mišićavih muškaraca Stvoriti prve Mušičave Prdonje Koji će One što imaju Manje žita U glinenom ćupu Huškati Na slamnate krovove S druge strane rijeke

književnost uživo 181

***

***

Vodeni planet Zagrijan I osvijetljen Buja životom Biljnim Životinjskim

Listajući stare novine prije podlaganja vatre naišao sam na već zaboravljenu temu o sumnji na financijske malverzacije u Vatikanu.

Dugo se nisam maknuo iz Ćuki u zaokupljenosti pisanju pjesama i trebao mi je novi zadatak. Odlučio sam to istražiti. Kako zaviriti u financijsku dokumentaciju ugledne države? Dosjetio sam se vatikanske garde i njihovih šarenih uniformi. Eto načina, zaposlit ću se kao stražar. Treba mi za početak švicarsko državljanstvo. To je bilo lako. Nazvao sam u Švicu svog prijatelja bankara-pokajnika, koji je to sredio u tren oka.

Dao mi je da potpišem neki papir kojim pod materijalnom i krivičnom odgovornošću potvrđujem da sam po vjeroispovijesti animist. Rekao je da su sve kvote za muslimane, katolike i ortodoksne kršćane ispunjene.

Useljenički ured nije ni otvorio prostor za useljenje budista i hindusa, jer se veliki broj Švicaraca u retoromanskom kantonu odlučuje za ove religije zbog nedavne pedofilske afere katoličkog župnika. Tako smo pod „ostale vjeroispovijesti“ upali ja i jedan Vudu vrač. Upasti u gardu je bilo neznatno teže. Nisam mogao predati molbu dok nisam ishodio sve švicarske dokumente nakon uzimanja državljanstva. Tu mi je pomogao ljubazni kadrovik za gardu oduševljen što znam engleski, natucam nekoliko talijanskih riječi i viši sam od stošesdeset centimetara.

Kratak kurs. Sličan strojevi korak naučio sam dok sam služio vojni rok u Sjevernoj Koreji. I bio sam spreman za službu. Prije spomenuti bankarpokajnik uputio me na osobu koja je zadužena za financije u Vatikanu.

Bio je to nepoznati nadbiskup talijanskog porijekla. Osvjedočio sam se da je zaista važan u vatikanskoj hijerarhiji kad je jedno jutro u ponedjeljak nakon nedjeljne mise na Trgu Sv. Petra vikao na nekolicinu kardinala koji su se branili da nisu oni krivi što hodočasnici ostavljaju

Zadivljuje Svjetskim čudima Prirodnim I rukom sagrađenim Dozidanim Kroz civilizacije A nekad mi dođe Da ga probodem Ražnjem Kroz polove I približim suncu Da se vrti I peče Kao komad svinjetine

književnost uživo 182

po trgu plastične čaše za pivu. Nisam imao pojma kako se približiti nadbiskupu. Nije imao nikakvu rutinu. Dolazio je i odlazio uvijek u različito vrijeme, nikad u istom društvu, ili najčešće sam. Vozio je Fiat Pandu staru petnaestak godina, u duhu marketinga kongregacije za vjeru novog pape. Naposljetku sam primijetio jednu podudarnost.

Uvijek je u lijevoj ruci nosio istu torbu. Ličila je na onu akten tašnu kakvu su nosili agenti „Croatia osiguranja“ u bivšoj državi. Kako zaviriti u nju? Prateći ga kad nisam bio u smjeni, saznao sam gdje živi. Skroman stan na sedmom katu u rimskom kvartu gdje obitava srednja klasa.

Razmišljao sam da se upoznam sa susjedima ili pazikućom, ali stekao sam dojam da nadbiskup sa svima komunicira jedino pozdravom. Nije mi preostalo ništa drugo nego upasti u stan dok spava. Nije vrijedilo dok ga nema, jer sam bio uvjeren da ono što me zanima nosi u torbi.

A nigdje čovjek bez torbe. Čekao sam ponoć. Svjetla su se već prije ugasila. S čeonom lampom i fotoaparatom oko vrata okretao sam kalauzom. Uz prizvuk noćnog prometa, u tišini hola škrgutanje metala je zvučalo kao da sam u bravarskoj radionici. Dugo je trajalo dok nisam pogodio. Desetak minuta. S vrata se ulazilo u dnevni boravak. Sa strane, na radnom stolu, pokraj kompjutora i printera, ležala je tašna. Osjetio sam uzbuđenje otvarajući je. Hrpa dokumenata. Listao sam. Bili su to financijski izvještaji. Poslovni računi tvrtki u vlasništvu. Prihodi i rashodi.

Investiranje u izgradnju aqua parka u Turskoj, kupnja novog kitolovca za firmu u suvlasništvu iz Anadira na Čukotki, kupnja zemljišta za lanac restorana brze prehrane... Listao sam dalje i tražio račune na koje pristižu novci temeljem država potpisnica ugovora s Vatikanom. Evo ga. Pod stavkom „Hrvatska“ tražio sam rashod. Prihod me nije iznenadio. Aha, kupnja tri raketna bacača kratkog dometa i četiri bespilotne letjelice izraelske proizvodnje. Sve potkrijepljeno računima i potpisom primitka

književnost uživo 183

jednog od vođa pobunjeničkog pokreta u Siriji i donacija fosforescentne boje za marijanska svetišta na Mediteranu. Ali ništa sumnjivo. Sve po propisima. Ulazne i izlazne fakture se podudaraju. Iznosi štimaju u lipu.

Ili cent. Čak i onaj račun sa izraelskim škudama i razlikama u deprecijaciji nije ukazivao ni na kakvu malverzaciju. Uzdahnuo sam razočarano.

Dijelom zbog tog što nisam otkrio nikakvu nepravilnost, dijelom zbog svoje ozlojeđenosti senzacijskim temama medijskih kuća. Iz druge sobe se čulo škripanje kreveta. Pobjegao sam ostavivši papire na stolu. Kad sam stigao kući razmišljao sam o religijama. Kad bih vjerovao u više biće ne bih odabrao katoličku vjeroispovijest. Previše je moralno dvojbeno financijski sudjelovati u poslovanju lanca brze prehrane u vrijeme kad je problem pretilosti kod ljudi u sve većem porastu. Potvrđuje to i svjetska zdravstvena organizacija.

*** – Šišmiši u jorganu? Kakvi šišmiši u jorganu... Daj nemoj me zajebavat...

– Šišmiši... Žena je zvala... Ostavila je broj, zvali smo je natrag... To ti je na Drenovi... Ionako si mi dužan tekst o drenovskom groblju... To ti je usput... Uzmi Lovrovića nek' to poslika i donesi mi tekst... Dva teksta... I o šišmišima.

– To je neka paljevina... Dobro, iću vidit... Ali to je sto posto zajeb.

U autu cestom za Drenovu: – Ti i Pero niste normalni... i on što te poslo i ti što si me zvao.

književnost uživo 184

– Kad ti kažem... provjerili su... zvali su ženu nazad... uostalom treba mi fotka groblja... šta sad kenjaš... ko da imaš nešto važno za napravit... srko si četrdeseti makjato... ubiće te ta kava, jebala te kava.

Najprije su obavili groblje, a na povratku su stali kod gospođe šišmiš. Otvorila im je starija žena.

– A jeste došli... vi ste novinari jel' da?.... Uđite, uđite... jeste za kavu?

– Ma mi bi to odmah vidjeli... ako može.

Vrata su se zatvorila za njima.

– Eto vidite... ispleli su oko mene mrežu kao paukovi ...

– Auu ... fak... stara je luda.

– Dajte da vidimo... znate žurimo... imamo još danas dosta posla...

– Evo... uđite u dnevnu sobu... tu su... da pristavim kavu?

– Hvala... kažem... žurimo. Žena je podigla kauč na razvlačenje.

– Evo... vidite... vidite kol'ko ih je?

U sanduku kauča nije bilo ničega.

– Ajde snimi ih pa da idemo...

Lovrović je pogledao kolegu izbezumljeno, a onda primijetio njegov mig. Napravio je nekoliko fotki iz različitih kutova.

– Kad su se pojavili gospođo?

Pripremio je blok i olovku kao da će nešto važno zapisati.

– Jutros... krenula sam da spremim posteljinu a... Oni su bili unutra... Pa si mislim isprljaće je... to su nečiste životinje... onda sam zvala vas.

književnost uživo 185

– To će bit dovoljno za prilog... Još vaše ime i prezime...

Na izlazu je primijetio odškrinuta vrata od spavaće sobe i oko muškarca koji se smije. Vidjelo mu se to u pogledu. Na izlazu iz zgrade Lovrović je prasnuo u smijeh.

– Jebote, ja sam mislio da si i ti lud... da jedino ja ne vidim šišmiše.

Si vidio ti lika kako viri iz sobe... bolesnik se smijao... on je bolestan ko i stara.

– Nisam... a činilo mi se ko da je tamo još neko... stari?... Muž?...

Ne izgledao je mlad... Oko trideset... bolesno jebote... jebem ti Perota... bilo je bolje da sam išao napravit policu umjesto... Jel' zaradiš ti od tog osiguranja? Šta misliš da bi mog'o živjet od novinarčenja... možda još stignem... kol'ko je sati... stignem... reci Perotu da ću mu tekst o groblju donijet sutra... Stigao je. Dogovor je bio u podne i pol, a on je stigao deset minuta ranije.

– Vi ste iz osiguranja... uđite... sjedite... malo je neuredno ali evo... kuham...

– Hvala... uredu je... radna atmosfera.

– Baš šteta što ste zakasnili... moj suprug je morao poć' na tehnički... znate star je auto pa je imao dogovor... a on vam je pedantan...

– Ali... što se nismo dogovorili u dvanajst i pol?

– Da... on vas je čekao do jedan, pa je moro ić ća.

– Ali sad je...

– Evo kava je tu... još je topla... sad smo mi pili... poslužite se... sami si stavite šećer i mlijeko.

Pogledao je na sat iznad kuhinjskog ormarića. Pokazivao je podne i pol.Šta još jedna ludača... koji je ovo kurac.

književnost uživo 186

– Baš mi je žao... al sad kad ste tu... popićete barem kavu.

– Pa... može... treba mi kava...

– Evo kad ste tu vidite... to je moj muž, kćer i sin... ovo sam ja... kad sam bila mlada... ha,ha... kažu da sam bila zgodna...

Pružila mu je plastični foto-album sa slikama. Šta mi stara pokazuje slike pred dvadeset godina... vidi zulufe... zurke... za krepat... Fićo... ovo je valjda na Žurkovu... vidi kako je izgledala ova plaža... to je sad sve...

– Baš gledam kako se sve promijenilo...

– Čujte sve se mijenja... ali najvažnije vam je da se familija drži skupa... i zdravlje... mi evo valjda imamo sreće...

– Je...

– Vidi Fužine... nema šetnice... Korzo još nije bio Kerum... ovo će bit Slovenija... ili Austrija... Slovenija, Bled... Šta je ovo... pogreb... to je sad... vidi staru... nove slike... a ovo je kćer... opa, nije loša... ali oni su jebote u prvom redu... nema staroga... jebote nema staroga... ako nije ovaj... nije, nema starog... stari je dole... starog su zakopali... a u pičku... pa u isti dan... dvije... jadna žena... pukla u pičku...

– Evo... kavu sam popio... nemorate... samo vi kuhajte... a za osiguranje nema veze... javiću vam se druge godine...

Na tren mu se učinilo da je žena promijenila pogled.

– Oprostite... idući put će vas moj muž sigurno čekat za osiguranje... hvala što ste došli.

Kad je sjeo u auto: – Lovroviću... ej... jesi završio s fotkanjem za danas... idemo negdje igrat biljar... Užasno mi se pije piva i igra biljar... napravio sam kurac policu... igra mi se biljar i pije mi se piva.

književnost uživo 187

Ivica Žitko Otac - otan Forempoher (Povijest naroda) GUSKE IZ MAGLE SMO, SMOGA...

TI RADI, BRATE, TO ČINI, DRUŽE, UČI ZA NAS, SINE, DOK NAM SUNCE SINE. ...danas kada postajem...

MOLI ZA NAS, OVCO, RADI TI TO, SINE, MOLI ZA ME, OČE, DA MI SUNCE SINE. TI UČI TO, TI MOLI TO, TI ODLEŽI TO, TI UMRI TU... ...dajem časnu nečiju riječ...

STRIJELJAJ ZA NAS, DRUŽE, KOLJI ZA NAS, POBRATIME ROĐO. PA PRED KRAJ BALADE ETO NAM ZA KLETVE... .....da ću...

TUĐ BUDI, SINE, ČOVJEK BUDI BRATE... ....ako zatreba dati i svoj život...

ETO VAM GA... GOSPODINE DRUŽE, ETO VAM GA... POBRATIME ROĐO,

ETO VAM GA... NA KRAJU BALADE. ETO VAM GA...

SNAŽNO I DUBOKO. ON POBJEŽE JA TONEM "VISOKO" DALMACIJO ZEMLJO MAJKO TI TO , TI TO. TUĐ ČOVJEK SAM ZEMLJO MAJKO...

TI . TO....

TUĐIN TO...

ON POBJEŽE DA NAM TUĐIN DOĐE...

TUĐIN TI , TUĐIN TO. NATO, EU, WTO...

OSTAJE NAM SAMO VETO!!!

književnost uživo 188

Darko Demonovina Cvijetić Piazza Stajala je isprva samo Jelena na Trgu heroja Šutjela ogledalo držala u Prijedoru Onda se i Petar Pjotr Pavlenski Zakucao jajima za Crveni trg u Moskvi Jelena je odnijela Šutnju Pjotra su pokrili Otkucali odnijeli Samo je bez jaja Ostao razlog Toliki su pjesnici Stihovali Na Crvenom kod mauzoleja Valja jaja sačuvati

Pa da U trgu ekser Svijet drži u bjelanjku

Demonovina Mama mojeg raznesenog Druga Duleta iz voda Od Humanitarne pomoći dobila Vreću đubriva I vojničke košulje Ispeglane (Toliko od domovine) U kladionici Osvojim mobilni I 100 maraka na računu 100 poruka full Priključci folovi A broj isti Kao na zatvaraču Puške u ruci (Toliko od đubriva)

Ne zakucavati ih

književnost uživo 189

Zoran Igrajmo se rata Žmirić *** kad skonča kurbin pir sve ću zapisati o svemu ovome i svemu onome tko je do kraja ostao na nogama tko se s muzikom tukao tko se sramotio a tko gospodin ispao koliko se pojelo, popilo koliko u džepove trpalo kući nosilo, ne iz nevolje već zato jer se moglo sve ću otkriti sve ću reći naglas čitati sve odati kako smo pijani plesali krvavih očiju buncali vlažnim lažima laskali kako smo mladu za guzicu štipali dok smo čestitali sve sve ću zapisati i knjigu izdati

sebe već jesam odavno

(Iz zbirke u nastajanju „Zapisano metkom“) Igrajmo se rata.

Ti počinješ.

A, B, C, Č, Ć, D, DŽ, Đ...

Stop!

P! Država: Pokojna Grad: Napušten Selo: Spaljeno Planina: Prokleta Rijeka: Krvava Biljka: Korov Životinja: Bijesna Ime: Nepoznato Predmet: Metak Sport: Streljaštvo Auto: Zastava Ne razumiješ igru Sve mora biti na P P kao Pakao

književnost uživo 190

Kao Pacifizam Pakt Pacijent Paraliza Pajac Pakost Pomrčina Poniženje Povraćanje Prkos Prljavština Prosjačenje Princip Ponor Pomor Razumiješ?

Rata se igramo na P P kao Postrojba Kao Patrola Patrona Puška Prigušivač Paljba

Pogibelj Panika Pancir Projektil Protunapad Pogodak Pogreb Povorka Rata se igramo na P P kao Potkazivač Kao Pomutnja Prodor Pobjeda Povlačenje Poraz Predaja Rata se igramo na P P kao Poremećaj Kao Polucija Prostitucija Pozadina Porok

Pornografija Požuda Položaj Penetracija Porod Pobačaj Rata se igramo na P P kao Proviđenje Kao Prorok Predvodnik Psalam Pop Purizam Paradoks Pasivnost Pašnjak Pastir Perfidnost Patetika Patnja Patogeneza Patologija Prostodušnost Pepeo Plač

književnost uživo 191

Rata se igramo na P P kao Patriotizam Kao Ponos Pripadnost Prizemnost Pregovor Prozivka Psihoza Prisila Pritisak Pristanak Popis Potpis Pripojenje Prisvojenje Proširenje Pokornost Poslušnost Rata se igramo na P P kao Policija Kao Potraga Pretres

Prekoračenje Privođenje Pothvat Pravilo Propis Pravda Prijedlog Predmet Povreda Prekršaj Predočenje Procedura Porota Prepiska Prepirka Proturječnost Pravosuđe Proces Priznanje Pokajanje Presuda Pravomoćnost Priopćenje Rata se igramo na P P kao Prebivalište Kao

Predosjećaj Prtljaga Prečac Prebjeg Pasoš Pruga Preseljenje Prognanik Rata se igramo na P P kao Politika Kao Premijer Predsjednik Potpredsjednik Protokol Povjerenstvo Parlament Partija Povlastica Prepotencija Prepredenost Pokvarenost Paravan Parodija Parazit Prijestolje

književnost uživo 192

Predujam Pozicija Prevara Prodaja Propaganda Profit Postotak Prihod Premija Prežderavanje Probava Proljev Povijest Prošlost Rata se igramo na P Ne razumiješ igru Sve mora biti na P Država: Prodana Grad: Porušen Selo: Poklano Planina: Previsoka Rijeka: Presušila Biljka: Posječena Životinja: Pobješnjela Ime: Precijenjeno Predmet: Potrošen

Sport: Podlost Auto: Put Predaleko Prokleto predaleko

književnost uživo 193

Ivan Reci što god hoćeš Zrinušić Glavna ulica Na križanju ulubljen Ford staklo i policija prije 22 godine tuda su prolazili tenkovi žuta noć žuta jesen jugozapadno iznad krovova žut mjesec

koju nisam stigao zatvoriti valjda si sada mirnija.

Bilo bi lijepo shvatiti ali nema se što shvatiti.

Svijet se odmotava i smeće gori u noći.

***

Dani su proklizali kao noći sjećamo se prozirnog mirisa spaljenog mesa gotovo ga u vremenu šutnje, u vremenu možeš zagristi. molitve sjećamo se krvi i kad volimo, volimo srcem umjesto Reci što god hoćeš glavom.

Malo je tu manevarskog prostora, U mojoj kadi dave se krezube premalo za PUSČPSN ulične mačke i ti bi svaki čas trebala otvoriti vrata pogled reže raspupale armirane krajobraze s ručnicima na ramenu tražeći razlog da se zaustavi ali ne otvaraš ih. a tijelo dahće kao pas, treba mu hrane i odmora.

Iscurila si kroz neku sumnjivu Lokve ugibaju na suncu, čeka nas pukotinu još jedna zima.

književnost uživo 194

Začarane oči ovdje je tvoje Sunce i Zemlja i Mjesec i Mars, nemoj tražiti dalje; ovdje kiši i ovdje sniježi; tebe slâžem znojnim rukama, ti imaš svoj broj – broj rezerviran za tebe i ni za koga drugog nemoj tražiti dalje: ovdje je tvoj komadić teksta ovdje je parafiran tvoj ugovor nemoj tražiti dalje: ovdje su tvoje oči ovdje su tvoje začarane oči začarane nečitljiva pisma pristižu na tvoju adresu, tvoja je adresa ovdje

nemoj tražiti dalje: bogovi ti namiguju a ti im se smješkaš dok traju vlakovi puni putnika dok traju injekcije diazepama dok traje vandalizam dok traje prosjek ti im se smješkaš.

Reci što god hoćeš

U ovom gradu Uz kiselinu uvenulih dna i lužinu zubato nasmiješene površine uz dobrotu koja kaplje previše sporo i otupljujuće neutralno

U mojoj kadi dave se krezube ulične mačke i ti bi svaki čas trebala otvoriti vrata s ručnicima na ramenu, ali ne otvaraš ih.

uz bršljan vlažan pod ljubičastim ponorom i redovitim uzaludnim munjama

Iscurila si kroz neku sumnjivu pukotinu koju nisam stigao zatvoriti ‒ valjda si sada mirnija.

uz bijednike kojima će krivnja podići želudac tek kad izbliza upoznaju metak

Bilo bi lijepo shvatiti, ali nema se što shvatiti.

u ovom gradu s nekoliko mostova i jednim zoološkim vrtom.

Svijet se odmotava i smeće gori u noći.

Sjest ću u pozu mislioca / misao o misli

književnost uživo 195

***

***

Recept mi opet treba ranije nego što je predviđeno pa mi je malo neugodno javi se muški glas zapravo na granici muškog i ženskog ali nije sestrin i sjetim se prizora iz istog Doma zdravlja kad mi je podnapita djevojka u čekaonici rekla to sranje koje ti pišeš, to može svaka budala to i baba s pijace može na što sam je oprezno primio za malu stražnjicu odvrativši naravno, u pravu si; ovaj u međuvremenu spusti slušalicu pa moram zvati još jednom.

sređen, glava mi pada na parket ravnina do iduće predstave, dok se Isus po 2,80 eura ne smiluje, dok traje tijelo gađenje osjetljivo na jeziku, ljepljivo, prisutni neka dotjeruju boju i zvuk; vlastitu slabost trošiti u tajnosti nećemo se vidjeti na fotografijama. svaka je manipulacija opravdana, zaista, jedini način da se izbjegne naučeno.

Prepoznat Knjige su pročitane i filmovi su pogledani ploče odslušane riječi izgovorene anđeli uštrojeni treba biti donekle brz sjetiti se da pas koji laje zna i ugristi

stomačina mi se razlijeva preko hlača i crna pita jesi ti onaj pisac koji si je sinoć razbio bocu o glavu imam tvoju prvu knjigu?

Stvarno si bio super ovo je moja sestra mislim još si super devedeset sedme bila sam zaljubljena u tebe jel' nije to sad glupo?

O kako sam pijan i ružan ogledalo nije prijatelj ma nije glupo ništa nije glupo Bože sveti pisac super zlatne kraljice jedu utješnu nagradu i slab sam slab slab slab preslab za ovo crk'o mi je upaljač koja će se podmetnuti?

Svima piće svima piće i braći i sestrama

književnost uživo 196

crna ode u zahod idem za njom super pisac i super školjka zagrljeni par.

dočekat ću da se probudi, znam to, i pokušat ću joj reći nešto lijepo ipak smo živi, kupit ćemo još malo vremena.

***

A mi U nečinjenju U bit će bolje Ne možemo mi ništa Spremamo stvari Za bijeg

crkveno zvono otkucalo je šest puta u zraku kao da nedostaje kisika, jedna žena i tri mačke spavaju ostaju mi tablete i duhan; na policama poredani njezini glavati dečki Grci, Nijemci, poneki Francuz. možda je i zaslužila boljeg od mene, možda sam i zaslužio boljeg od sebe. skidam gaće pa sjedam u kožnu stolicu promatram stari ožiljak od opuška daje mojem penisu dodatni šarm težina u crijevima tjera me u WC.

književnost uživo 197

Jelena Otkucalo je za nasukavanje Šimunić ***

***

Ruke sam položila u krilo Kao mrtve jarebice na šuškavo tle Pogledom uperenim u pore Mapirala sam dodire.

Tvoje oči zarobile su mir obesmišljen dvjema točkama Iza kojih se nazire ništa.

Prizivam u njima ambis mogućnosti.

Ovaj komad zemlje može se opisati impresijom slikara Ljudskom truleži hranim um Jabuke zriju u obližnjem dvorištu Preko plota crv množi crvotočine za mogući bijeg Poželim grožđe U kasnu jesen curi mu slatko kao gnoj iz rane.

*** Četiri godine mlada usta Ispustila su napukli zvuk Vjeđe sklonjene ka drhtavoj bradi Male ruke u kršu Neopisiv bol Zbog njenog straha Od naše smrti. „zauvijek“ je moja prva laž.

*** U pauzama između silovanja kamenje je sjeklo žuljeve sestrama ogrezlih u krivovjerje.

Kad rukama razgrneš zemlju nazru se u kosti neupisane priče Laju kroz usta krvnika Zloslutna je tišina koja obavija

lavež dok ideološko brbljanje pomračuje dokaze o naravi nečovjeka Ne bira taj odijelo prema uvjerenjima Samo žrtve.

*** Asteci su u četveroredu u četiri dana izvadili četrdeset tisuća pumpi krvotoka.

Isto toliko dekapitiranih glava kotrljalo se stubištem umjetniku pod noge; Užas od smrti valjalo je vjerodostojno izvajati i ugraditi u zid za spomen ljudstvu i u čast životu.

Stoljećima kasnije na drugom komadu zemlje Četverored postaje alegorija zbjega od krvoloka.

Glave su posijane diljem

književnost uživo 198

kao da se s vragom tikve sadilo.

Iz svake glave izraslo je po jedno obiteljsko stablo s plodovima gorkim kao cijanovodična manioka.

*** Otkucalo je za nasukavanje Pothlađeno meso traži koordinate za komad kopna Tsunami bijesa i jada naplavit će me da zarijem zube u zemlju koja odavno nije žuđena Tu mi nude boga i homeopatske pripravke onako, na mah A ne bih ništa manje stvarno od studeni oceana Možda pseću njušku položenu u krilo spava.

*** Izvlače mrtve ideologije bez poznavanja postupka reanimacije misli Pretili crvi zadojeni njihovim mesom podriguju citate u usta njihove djece Djeca ko djeca vole jesti nezdravo i hodati svijetom musavih obraza Naslijeđena ordenja romantično prizivaju strijeljanja Ne Vješanja! Vješanja!

U hipsterskom zanosu perpetuiranja povijesnih trendova izglobljenost iz konteksta interpolira barikade od lego kocaka u dvorišta državnih sinekura.

Tako djeca uče

da ne grizu ruku koja hrani dok s kućice na stablu pucaju u Švabe.

*** Nekoć davno Munižaba je lokao šampon Milo dijete je trčkalicom Gnojilo kukuruz Mirko i Slavko znali su Razlikovati dobro i zlo Kad su malo porasli Milena ih je učila Kako se sloboda i ljubav Ne mogu potrošiti Danas je drukčije Jer Munižaba Milo dijete, Mirko i Slavko Nisu Živjeli sretno do kraja Života.

Ubila ih apstinencija.

književnost uživo 199

Rastakanje Sasvim rubno ugnijezdila se, ali oštro misao Kao krivo urastajući nokat zasjekla, žulja meso U neprestanoj prisutnosti, podsjećanjem Ne dajući misli isključivost, istjerujući je Iz konteksta grebava, hrapava, bolna, naime Misao o misli o jalovosti svake misli razdajajuće Jeftino i oskudno bliješteće, privlačeć' pažnju Svraka koje rado čerupaju, raznose i prljaju svaki Pokušaj davanja čineći ga radodajnim i trenutnim Užitkom u hiperinflaciji ugode obvijajuće fluidom Zaborava gdje lijepo se smjenjuje s druge na treću Policu sa šarenim kineskim đinđuvama, neupotrebljivim U svojoj nepotrebnosti i potrebitosti gomilanja Deponija svih mrtvih misli koje prožimaju tisuće Trenutaka tisuća, milijuna ljudi u grozničavoj potrazi Za trajnim vrijednostima višekaratnim i fino brušenim Dodanim vrijednostima za pohranu u velebnim Mauzolejima pomno građenim za hodočasnike U turističkim turama godišnjih odmora, sakupljača Nekoliko kulturno uzdižućih trenutaka za sjećanje Po zvučnosti imena s teretom milijunskih iznosa Služećih opravdanju maltretiranja poznanika i prijatelja Sa nekoliko gigabajta u pikselima, živjela jeftina zabava iz Jeftinih, jalovih misli porođena, misli tako moja Rubna misao oštro zasijecajući svaku slijedeću Jadnicu za deponij ljudskog stvaranja predodređenu.

književnost uživo 200

Stefan Godina poslije Ralchev Ono, boriš se tu i tamo, Ideš na prosvjed, Uhićen ti frend, Pišeš šta god bi pomoglo, Da bi ova Aždaha napustila naš život Nema šansi Čuješ dobru riječ U WA Postu, u Economistu O mladima koje podržavaš Krenulo je, nema sumnje.

Jesmo li 1997.?

U Zagrebu Ulica Milana Mladenovića Sad 19 godina poslije.

Sofija, 5. stud. 2013.

književnost uživo 201

Kristina Manifest Novoga Egzistencijalizma Posilović Utopiji su kratke noge! (skraćena verzija) Moja je namjera ukazati na simptome i uroke moralne i intelektualne krize koja je posljedica političkih i društvenih sustava s kojima je Europa živjela i s kojima živi od 1946. godine do danas. Te su 1946. godine potpisnici manifesta „Egzistencijalizam je humanizam!“ stali u obranu ljudskoga života i njegovih sloboda, danas taj isti ljudski život ima vrijednost proporcionalnu svojem vijeku trajanja, a je sloboda u kolektivnoj svijesti postala laž kojom nas hrane elite na pozicijama moći kako bi nas otjerale u krajnji očaj i kako bi prouzrokovale kliničku smrt za naš duh koji još jedini ima snage otkriti prijevaru oko ideje utopije danas. Prijezir prema političkih i društvenim sustavima od 1946. godine do danas doveo je do toga da su Europu silan strah i nelagoda blokirali u protočnosti duha, onoga „europskoga duha“ koji je nosio odlike građanskoga, onoga duha koji je stajao licem u lice sa zlom; nacionalizmom, fašizmom i svim oblicima agresije i represije nad ljudskim životom i njegovim slobodama.

Je li taj duh bespovratno? Ne! Nije nestao! On se zagubio u mnoštvu glasova koji bespomoćno vrište u stvarnim i virtualnim prostorima. Gomila užasnutih pojedinaca, iskrivljenih lica u očaju, glasnica koje vibriraju na rubu plača ne zna što izvikuje jer im se glasovi odbijaju od teških zidova i zidna gradova poput eha koji ih pritom zaglušuje i obeshrabruje da nastave govoriti. Potpuno neusmjereni u zajedničkom dobru prema jedinstvenom cilju, oni kao rulja predstavljaju suspregnuti duh Europe, vrteći se u labirintu povijesnih pogrešaka koje nemaju jednoga krivca, već gomilu njih. Ti krivci za greške koje se ponavljaju pojedince truju pesimizmom kako oni ne bi uopće pomislili da je dostojanstven život prije smrti moguć.

književnost uživo 202

A život je moguć i čovjek je sposoban sebe vidjeti u sadašnjosti, ali i u budućnosti ako preuzme odgovornost za ono što nikada neće biti i ako tom neispunjenom željom koja niti nije njegova vlastita ne utječe negativno na povijest koja onda može rezultirati posljedicama pogubnim za čitavo čovječanstvo. Duhu nije potrebna nikakva materijalna potkrjepa, zdrav i strastven duh čovjeku daje dostojanstvo koje u svojoj srži ima slobodu kao temeljnu ljudsku vrijednost.

Dostojanstvo je karakteristika čovjekova karaktera, a sloboda je temeljna vrijednost njegova života, a ne cilj. Cilj je uz pomoću duha razotkrivati prevare koje se dostojanstvu podmeću sa svrhom ukidanja slobode. Čovjek je čovjeku istina! Niti jedna druga istina o čovjeku samome niti o svijetu nije toliko vrijedna kao ona koja u obzir uzima ljudskost kao bazu za svako djelovanje. Što je to toliko gorko u svijetu danas?

Deset simptoma moralne i intelektualne krize: 1. Slabost, nemoć i bijes zbog osjećaja krivnje prema samome sebi i prema svijetu; 2. Zamjena osjećaja tuge i razočaranja za depresiju; 3. Gnjev s fiziološkim posljedicama (bolesti crijeva, želuca i trbušne šupljine); 4. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije sa zajednicom; 5. Prekomjerna količina sadržaja koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom); 6. Nepostojanje autorske odgovornosti za sadržaj koji se ponavlja i koji ne ostvaruje komunikaciju s primateljima (pojedincima i zajednicom);

književnost uživo 203

7. Nemogućnost ostvarivanja komunikacije s umjetničkim djelom; 8. Umjetnost koja je ovisna, nesamostalna, nesigurna i politička; 9. Gubitak interesa za pronalaskom nove forme mišljenja; 10. Zamjena osjećaja tjeskobe za stanje uskrate slobode.

Zašto su utopiji kratke noge? Utopija bi trebala biti stvorena od beskonačnoga niza ponavljajućih povijesnih i društvenih pogrešaka na čije pravo imaju oni koji su svojim poslušnim sudjelovanjem u postojećem sustavu vrijednosti zaslužili da im se dodijele uloge pravednika; oni koji će jednoga danas te iste uloge dodjeljivati nekim novim poslušnicima. Njihov duh je potpuno uništen i oni su figure sustava koji nikada neće predstavljati promjenu jer je temeljen na povijesnim nepravdama, lažima i zabludama.

Kako duh usmjeriti prema razotkrivanju problema?

Deset uzroka moralne i intelektualne krize: 1. Ekonomska neučinkovitost i gospodarska neodrživost demokratskih sustava; 2. Politička djelovanja koja je ne impliciraju društveno i socijalno djelovanje i političke ideje koje izostavljaju slobodu kao temelj za svako pojedinačno i grupno djelovanje; 3. Kapital koji zanemaruje ljudski život kao kapital; 4. Kapital koji ograničava ljudske slobode kao osnovni potencijal kapitala; 5. Usmjeravanje medija i novih tehnologija ka manipulaciji slobodnoga vremena pojedinca i zajednice; 6. Stalni rast i razvoj političkih strategija povijesnoga i društvenoga zaborava (tragična krivnja u kojoj je nepoznat netko kriv za povijesna i

književnost uživo 204

društvena zbivanja, ignoriranje uzorka povijesnih i društvenih zbivanja, ponavljanje obrazaca povijesnih i društvenih katastrofa u kojoj je splet nesretnih okolnosti uvijek ključan za postavljanje uvijek iste dijagnoze); 7. „Arhitektura smrti“ (trgovački centri) koja za svrhu ima širenje osjećaja besmisla vlastitoga postojanja; 8. „Okovi od papira“- stalno recikliranje kreditnih zaduženja u nove oblike zaduženja s ciljem jačanja ovisnosti pojedinca o sustavu i o drugima ne bi li on u konačnici, uz posredovanje magova- stručnjaka političkih i ekonomskih sustava, razvio odbojnost prema čitavoj zajednici uz sustav vrijednosti koji ga ohrabruje u ovisnosti (uspoređivanje, natjecanje, zavist i zaborav); 9. Sustavno jačanje teističkih vjerovanja koja imaju zadatak privremeno sanirati posljedice očaja pojedinaca na štetu cjelokupne zajednice koja mora težiti ateističkim novom egzistencijalizmu ne bi li preuzela aktivnu ulogu u rješavanju svih simptoma krize; 10. Jačanje postojećih geografskih, povijesnih, društvenih, kulturnih i jezičnih granica sa svrhom stvaranja novih, čvršćih i neprobojnijih koje bi trebale neutralizirati i sanirati kobne posljedice postojećih, a sve s ciljem konačnoga otuđenja i odvajanja pojedinca od zajednice- svijeta kojem pripada.

Ljudski duh treba jačati. Ne treba mijenjati svijet jer nitko ne može i neće promijeniti svijet. I to je dobro jer kada bi ga netko i promijenio od njega ne bi ostalo ništa. Jer svijet je sastavljen od niza laži i prevara koja naš duh mora razotkriti da ne bi bile postale kobne za čovječanstvo i da ne bi moralna i intelektualna kriza potrajala predugo. Svatko može promijeniti svijest koja će našem duhu dati energiju potrebnu za življenje i djelovanje.

književnost uživo 205

Za početak potrebno je svoje glasove skupiti na jednom mjestu, u tišini gdje će oni uspjeti doći do riječi i kada ćemo moći konačno razabrati što nam je činiti. S minimalnim uplivom u politički i društveni sustav kakvoga danas imamo, tek onoliko koliko je potrebno da održimo svoj društveni život aktivnim, moramo stvoriti „prostore sreće“ u kojima ćemo s ostalim, sada već razumljiv glasovima, moći razgovarati o daljnjim zahtjevima našega duha. Dotad se primirimo i dajmo snagu našemu individualnom biću da zakorači u novi egzistencijalizam koji nije ovisan niti o jednom izboru jer izbor je napravljen već odavna, izbor je u čovjeku, u njegovom duhu.

književnost uživo 206

Maja Slaganje sastojaka Marchig Jednom je Marin rekao: "Ne mogu zamisliti da poeziju ukucavam direktno u kompjuter."

Ja sam je zamislila i bila je bijela i glatka, s okusom plastike.

Nema toga sto ne mogu zamisliti, nema toga sto ne mogu stvoriti, kad uzimam sastojke iz sjećanja.

Utorkom, u mojoj se kuhinji razvija tjeskoba iz vrtića.

Još ne shvaćam zašto se kuhaju variva, još ne vjerujem u povrće, samo se ponekad pravim odrasla.

Kad sam bespomoćna.

Poput ogromne tvornice, dežurnog zagađivača, zrak oko sebe obavijam dimom.

Prigušujem pozive, stišavam poticaje, težim ujednačavanju podražaja.

književnost uživo 207

Davor Dobar dan!!!

Vuković Svanuo je novi dan, tmuran i dosadan....

Pit ćemo kavu i moliti ću Boga da me žena ne pita sta bi za ručak...

Sjest ću u pozu mislioca i izbaciti iz sebe ono sto sam jučer stavio u sebe....

Prat ću zube i izbjegavat ću pogledati ogledalo.....

Em sto je prljavo,em sto vidim sam sebe....

Sjest ću za glupi kompjuter (čuj ko kaže)i igrat ću omiljenoomraženu nam igricu ili ću gledati je l' mi je ko pis'o ili ću tražiti ko nam je stavio „LIKE“ na stvari koje sam objavili koristeći neke druge programe koji pametne izreke štancaju ko “Borosane” u Borovu… onomad.

I eto,već je pola 12 žena ce zvati na ručak...

Ja ću odgovoriti,eto me za 5 min....

Zato me i zove pola sata ranije...

Ručat ću.....

Uživat ću i već sada žalim zbog onoga sto ce se desiti sutra ujutro.... kad budem u pozi mislioca...

Poslije ručka ću se vratiti pred TV, čvrsto odlučan da neću uzimati komp u ruke barem do naveče...

Otvorit ću komp i vidjet ću da je prošlo samo 30 sec. od moje odluke...

Ali doći će žena i demonstrirati mi svoje bračno pravo.....

Uzet će mi komp....

Počet ću razmišljati o kupovini još jednog...

Samo da prođe kredit od veš-mašine.....i za mehaničara... I zubara.... ma jeb'o drugi komp...

književnost uživo 208

Otići ću spavati popodne....

Probudit ću se mrzovoljniji nego jutros..... „Čula sam se sa komšinicom“... Reći će moja draga, „Doći će na kavu za pol sata“..... „Super“ – odgovorih... „Koji ce mi k***c“ – pomislih...

Otići će komšije, s mukom ću pokupiti čaše i šolje...

Supruga će mi početi o obavezama za sutra...

Ko da mi nije dovoljno što je sutra ponedjeljak...

Kao što je bilo i planirano od jutros, navečer ćemo se posvađati...

Komp će biti zatvoren...

Gledat ćemo program o uzgoju norveških lososa koji nju neće interesirati ni najmanje, a mene još manje...

Otići ću u …

Ma ček malo...

Kad malo bolje razmislim, sada su 9h i 05 min. I čitav ovaj tekst je pisan u budućem vremenu...

I riješih da ga promijenim...

Za početak idem van da pogledam sive oblake i da shvatim koliki se likovi među njima mogu pronaći... I slonovi i automobili, pajaci i žirafe... malo mašte i već ti je ljepši dan....

Pit ću kavu i reći ću da ju volim...

Kad se budem obrisao od kave koju je popljuvala po meni šokirana mojom izjavom, otići ću se pogledati u ogledalo i reći ću sam sebi: „Nisi ni najbolji ni najljepši ni najpametniji, ali imaš pred sobom čitav dan i samo od tebe zavisi kako ćeš ga iskoristiti!“

književnost uživo 209

I zato odlučih...

Gospodo, hvala Vam! Moja mama se udala za mog tatu, iako nikada nije preboljela svoju djevojku..

U stvari,udala se za tatu jer se on počeo nabacivati njenoj djevojci...

A nabacivao joj se zato jer ga je na to nagovorio njegov dečko kojem su batinama u crkvi otvorili (a i zatvorili oči) i koji mu je objasnio da je ljubav prava samo onda ako se to sviđa i društvu.

U svakom slučaju, iz te njihove veze sam nastao je a da to nije jasno meni, njima ni nikome kako... Ali eto, uspjelo je!

Prvo su me učili da opsujem sunce kad sam progovorio i svi su se smijali..

Kad sam godinu dana kasnije to isto ponovio, što su me učili, dobio sam batina...

Zatim su mi kupili plišanog medu koji me je čak i plašio, ali su mi ga uporno trpali u krevet skupa sa mnom...

I kad sam se taman navikao na njega,brutalno su mi ga oduzeli jer to momku koji ide u školu ne treba više!

Zaljubih se prvi put u curicu iz razreda i svi se sa simpatijama smješkaše na to...

Dok nas njezin otac nije uhvatio da se ljubimo ispred njene kuće u večernjim satima poslije dopunske iz matematike...

Zvao je moje, moji zvali mene i ja više nisam zvao nju...

Krenuh u srednju i nađoh novu djevojku...

književnost uživo 210

Ali srednja je srednja i za djevojke ima vremena... rekoše mi...

Preseliše me u drugi grad i upisaše me u školu gdje su samo muški... Da mi izbiju gluposti iz glave... Jer tamo ću da se očeličim i da se formiram u pravu osobu...

Tako im je objasnio pater iz susjedstva...

S vremenom sam se privikao...

Zanimljivo je da sam zanemario omiljene mi predmete zemljopis i povijest, a zavolio tjelesni i pogotovo plivanje...

Kad sam se prvi put poljubio s Franjom, shvatio sam da mi to u stvari ne odgovara... Ali ako moji kažu drugačije... pa i pater (koji je u istu školu išao i uvijek se raznježi kad priča o njoj) onda vjerojatno treba tako i da bude...

Tako bi i bilo dok to nisu skontali..

Moji bijesni...

Vode me kod patera koji je još bjesniji. Proklinje me i kuni me... A iza njega, krajičkom oka i spuštene, postiđene glave pogledam jednog njegovog vrlo mladog ministranta koji malo gleda u mene sa sažaljenjem i malo gleda u patera s mržnjom koji i dalje viče na mene...

Sve u svemu... Vratiše me nazad u moj rodni grad, nabrajajući mi usput sva moguća ženska imena iz susjedstva, uključujući onu moju drugu ljubav, čudeći se kako nisam mogao naći i ja djevojku kao i svi ostali normalni momci...

I eto, srećom... Smisliše sad ovaj referendum, pa eto tako ja sad jedva čekam rezultate pa da vidim što je narod riješio za mene i što je u stvari normalno!!

Da napokon shvatim što je to ljubav...

književnost uživo 211

Gospodo, hvala vam na tome od srca!

Davor P.S. Ova priča se naravno ne zasniva na stvarnim događajima iz mog života...

književnost uživo 212

Luka S onu stranu mogućeg Murina Sjedim ja tako doma, ne radim ništa prepametno, kad pored mene Isus. Opet.

– Što je Đuka, svidjelo ti se prošli put, a?

– Nisam ja Đuka, nego Isus.

– Da, da, dobro.

– I da, svidjelo mi se. Imaš li još onoga?

– Imam. Tamo ti je pa motaj, meni je malo prerano za to.

– E super, hvala.

– Daj Đuka, da te pitam nešto?

– Reci.

– Je li postoje čuda?

– Imaš filtere?

– Tamo su ti u kutijici.

– Čuda? Kako to misliš?

– Pa nedavno sam bio žrtva mađioničarskog trika i to što mi je mađioničar napravio je nemoguće. Fizika tako kaže, kemija tako kaže, matematika, logika, tjelesni, samo što i glazbeni tako ne kaže. Znači nije moguće. Ali ipak, se dogodilo. Pa se pitam, je li to magija s onu stranu mogućeg ili samo dobar trik s ovu stranu mogućeg.

– Kakav trik ti je napravio?

– Nije bitno. Ništa u rangu tvojih trikova, ali i dalje nemoguće. Ima ga – nema ga trik. Da ne povjeruješ očima.

– Nemoj nikad vjerovati očima.

– Nego čemu?

književnost uživo 213

– Sebi.

– A jebiga, Đuro, sad si me našao zajebavati.

– Ne zajebavam te. Gdje ti je pepeljara?

– Na prozoru.

– Aha, vidim ju. Ozbiljno ti kažem. Previše se oslanjate na ono što vidite...

– Znači ipak je trik s ovu stranu mogućeg?

– Čuj, daj mi vatre, teško je odrediti što je moguće, a što nemoguće.

Vi ljudi ste si definirali neke stvari, to mislite da znate i to vam je moguće.

Ostalo vam je nemoguće. Ima masu stvari koje su moguće recimo meni, a vama su nemoguće, samo zato jer ih još niste shvatili.

– Dobro, ok. Onda, magija ili trik?

– Oboje. Sve je magija, a trikom se to samo objelodanjuje?

– Što to?

– Da ste blesave ovce koje se dive melodiji koja izlazi iz komada drveta, ne shvaćajući da pastir cijeli tjedan rezbari tu frulu.

– Jebi se.

– Tako je.

– Barem sad znam da je trik.

– Nemoj biti toliko siguran. Sve je moguće.

– Sad si rekao da je to sve relati...

– Nemoj ti šta sam ja rekao, šta si ti rekao. Vama i meni su stvari moguće i nemoguće, ali Gazdi... njemu je sve moguće.

– Daj ne seri.

književnost uživo 214

– Ne serem. Svašta sam vidio da taj radi, kažem ti...On je svemoguć.

– Svemoguć kažeš?

– Da. – A je li sposoban pogriješiti?

– Nikada.

– Onda nije svemoguć.

– To mu idem reći. I to odmah.

– Reci, jebe mi se.

– Vidimo se.

– Vidimo se.

– Đuka?

– Reci.

– Vrati upaljač.

književnost uživo 215

Milan Mali religiozni predah Zagorac Oče svih nas, bića ovozemaljskih, svjesnih ili nesvjesnih koji jesi na nebesima, onkraj svih dimenzija i svjetova sveti se ime Tvoje, koje god da je, a ima ih mnogo dođi kraljevstvo Tvoje, milosrdno i puno ljubavi budi volja Tvoja, negdje duboko skrivena u nama kako na nebu, tako i na ovoj našoj maloj, tvrdoj zemlji.

Kruh naš svagdanji daj svim svojim bićima danas, i blagoslovi nas dužnike, kako ćemo i mi blagosloviti dužnike naše, i ne uvedi nas u napast, da ne budemo jalni, mali, sitničavi, ljubomorni, snishodljivi, zli, tašti, oholi i okrutni, gramzivi i bijesni. nego izbavi nas od Zloga, a da pronađemo Tebe u sebi gdje obitavaš u bezvremenju Amen.

književnost uživo 216

Ivana Infinitivi Pavić Pogodi tko sam Život je maskenbal!

Maska Lice (ot)krije Eros u Kupida Kupid u strelicu Strelica u Ljubav Ljubav u Mamu Mama U Tatu Tata u Mamu Mama u Trbuh Trbuh u Bebu Beba u Pelene Pelene u Djetinjstvo Djetinjstvo u Mladost Mladost u Odraslog Odrastao u Dijete Dijete u Pubertet Pubertet u Vraga Vrag U Anđela Anđeo u Ratnika Ratnik u Školu Škola u (Ne)Znanje (Ne)Znanje u Doktora Doktor u Profesora Profesor u Prodavača

Prodavač u Tajnika Tajnik u Menadžera Menadžer u Konobara Konobar u Kuhara Kuhar u Automehaničara Automehaničar u Vezu Veza u Pomorca Pomorac u Desnog Desni u Popa Pop u Lijevog Lijevi u Liberalnog Liberalan u Žensko Žensko u Muško Muško u Državu Država u Vlast Vlast u Političara Političar u Boga Bog u Molitvu Molitva u Srce Srce u Čovjeka Čovjek u...

Naznakama

književnost uživo 217

Ljubavni infinitivi

Tražiti

Maštati Propuštati Osamiti Prihvatiti

Zamijetiti Privući Očarati

Promijeniti Zacrtati Tražiti Pronaći Probati Odbijati Razlikovati Smetati Dosađivati Gušiti Svađati Prekidati Ljutiti Psovati Odustati Promijeniti Zacrtati

Razmišljati Željeti Sanjati

Upoznavati Pasati Razmišljati Željeti Sanjati

Gledati Pratiti Poludjeti

Izlaziti Večerati Šetati Glupirati Smijati Zabavljati

Odvažiti Prići Zacrveniti Zanijemiti Znojiti Zamuckivati

Odvažiti Zacrveniti Zanijemiti Znojiti Zamuckivati

Izreći

Poljubiti

Prihvatiti

Uzvratiti

Razgovarati Telefonirati Dopisivati

Zaljubiti Ljubiti

književnost uživo 218

Maziti Gugutati Gnijezditi Grliti Stiskati Uzbuditi Predati Stopiti Zbližiti Vezati Naviknuti Spoznati

Razumjeti Voljeti Zaručiti Oženiti Roditi Nerazdvojiti Maštati Iznenaditi Otići Prevariti Razočarati

Zavoljeti Izgubiti Brinuti Paziti Čuvati Pomagati Podržavati Oslanjati Usrećivati Nasmijavati Ljutiti Bolovati Prihvatiti

Plakati Grčiti Gristi Čupati Jecati Vriskati Rezati Bacati Paliti Moliti

književnost uživo 219

Preklinjati Voljeti Mrziti

Preživjeti

Puknuti

Maštati Propuštati Osamiti Prihvatiti

Lutati Pijančevati Uništavati Razmišljati Mučiti Propadati Umirati Prisjećati Prepričavati Daviti Gnjaviti

Živjeti

Čeznuti Sresti Osmjehnuti Razmišljati Željeti Sanjati Nadati

Objašnjavati Savjetovati Slušati Prihvatiti Primiriti Zaboraviti Ne preboljeti

Čekati Ostariti Umrijeti Preboljeti

književnost uživo 220

Zvonimir Sve na I Grozdić Izdaja izjeda intelektualce iznutra Izumiremo imitirajući imitatore Iscjedak imperijalizma Izvire iz ideje idiota Inkvizicija inkasira inkognito Izvoz izbjeglica i izlike izdajica Izgledaju izvorno Izložba izloška izvanzemaljskog izmeta Ideologija idioma Inferno Inter Intifada ... itd.

književnost uživo 221

Radojka Mara na sudu Sartori Pitate, gospon Sudija, dal' se osećam krivom... pa, ne osećam se.

Krivicu priznajem, zločin svoj priznajem... al se krivom ne osećam. Da mi je se samo dočepati opet, i opet, i opet...

Znam ja, gospon Sudija, da će svi reći da sam ja to sama htela, da sam sama birala. Jesam. Istina je. Mislila sam, onako mlada i zelena, da ljubav u nedaćama biva samo još jača, još veća. Mislila sam da ćemo se na vetrometini samo stisnuti jedno uz drugo, jače prigrliti i vetrovima tako odoleti... sve grleći se jače. Al nije to tako, gospon Sudija! Ne dajte da Vas neko laže, ne dajte! Ama, čeljade je gore od stoke. Stoka, kad joj što ne godi, podvije rep, okrene se i ode. Ako jedan pašnjak nije dobar, traži ti ona bolji... Dok ne nađe. A čeljade umisli da se mora držati jednoga ko pijan plota. Ljubav je, moj Sudija, biser na koji se neko dobrano posrao. E, sad... Da bi do tog bisera ko došao, mora po govnima rovariti. Tako i ja, rovarim dvadeset godina po gomili govana, sve zbog tog bisera. Zamisli samo kako je to dvadeset godina biti sluga sopstvenoj deci, onoj što si ih u mukama rađala. Pa, sluga onome čoveku što, kad god mu se skupi bes, svali ga na pleća svoje žene. A kome će?

Ona mu dođe, nekako, baš pri ruci. Ako li ga je ko naružio, a on mu nije smeo uzvratiti, znaj da će grdnu reč što je tamo progutao, ovamo na ženu ispovratiti. Dvadeset godina slušati kako njen sin zaslužuje bolju i dvadeset godina slušati kako to njegova majka radi... E, vala... Da je život od svile i kadife sazdan, pocepala bih u paramparčad i svilu, i kadifu! Kriva sam, moj Sudija, kriva sam. A najkrivlja sam što dvadeset godina verujem da ću onim biserom, kad ga iz govana izvadim, sve nadoknaditi. A on, ko za inat, sevne ponekad iz one smrdljive gomile nekim sjajem... sva se izgubim, zanesem. Ko da sam, Bože me oprosti, začarana, omađijana... ništa ne znam! Zatutubanim skroz! Zaboravim da ona govna smrde, da sam sva od govana, jadna i bedna, umorna ,

književnost uživo 222

iscrpljena od razgrtanja. Zato ti velim, moj Sudija, da je čeljade grđe od stoke. Preko svih uvreda sam prelazila. Preko laži, preko zakrpa, preko bede, preko samoće... Preko svega. Uzdala sam se u ljubav, u onaj biser govnjivi. Jedva, posle dvadeset godina, iščupah taj biser iz one gomile govana. Ponadah se da ću mu se radovati, da ću ga oprati, uglancati, da će mi svojim sjajem osvetljavati život do samoga kraja. I šta se onda desi? Desi se, gospon Sudija, da odjednom poželeh da naplatim onih mojih dvadeset utrošenih govnjivih godina. Eto! Ne bi mi važna cena, ne bi mi važna kazna, ne bi mi važan ni Tvoj sud. Ubila sam ljubav, gospon Sudija! Ubila sam ljubav! I znaš šta? Da mi je samo moguće, ubijala bih je narednih dvadeset godina, svaki dan iznova, da joj se sita nasitim, da joj se osvetim za sav čemer što sam ga progutala zbog nje. Jeb'o me biser! jeb’o me sjaj! Jebala me ljubav! Prođe mi život, gospon Sudija, ode u pičku lepu materinu, ode u ona govna, zakopa se i udavi! Dal se kajem? Ne kajem se. Nije mi ni truna žao što sam ljubav ubila. Žao mi samo jedno, što ljubav ne ubi mene pre no što se vako usmrdeh od nje, prokleta bila! Stoput se u grobu prevrtala, smiraja nemala! Da mi je moju mladost povratiti, da mi je moj život povratiti... na samo jedan dan... jeb’o me biser! Oči bi mi bolje od bisera sjale. Ovako, nije mi više ni važno.

Osudite me kako Vas volja. I ne marim, već mi je presuđeno!

književnost uživo 223

Maja Penisovi monolozi Radivojević Ruke starca Prvi, drugi, treći, četvrti, nedostatak petog.

Prvi, drugi, treći, četvrti, zdrobila ga miješalica.

Prvi, drugi, treći, trag vjenčanog prstena, zdrobila ga miješalica.

Prvi, drugi, otkaz i izbacivanje iz stana, trag vjenčanog prstena, zdrobila ga miješalica.

Prvi, tamo je krivac: u ogledalu, otkaz i izbacivanje iz stana, trag vjenčanog prstena, zdrobila ga miješalica.

Autostopom do boljeg života, tamo je krivac: u ogledalu, otkaz i izbacivanje iz stana, trag vjenčanog prstena, zdrobila ga miješalica.

Prvi, drugi, treći, četvrti, peti.

Starcima nitko ne staje, drugi, treći, četvrti, peti.

Starcima nitko ne staje, kriva je i ona, treći, četvrti, peti.

Starcima nitko ne staje, kriva je i ona, moja nagla ćud, četvrti, peti.

Starcima nitko ne staje, kriva je i ona, moja nagla ćud, podsjetnik na dom koji sam imao, peti.

Starcima nitko ne staje, kriva je i ona, moja nagla ćud, podsjetnik na dom koji sam imao, kunem se.

književnost uživo 224

Penisovi monolozi Ne mogu vjerovati da ON još uvijek spava.

Ja sam budan već dva sata i spreman sam za akciju!

Nisam izgubio vjeru u NJEGA, iako me prestao pokazivati Guzari, Muzari i Nogari i svako jutro se nadam da će se nešto uskoro promijeniti.

Osjećam se nesputano jedino kada me prošeta do WC školjke.

Poslije toga me strpa u nepodnošljivo uske bokserice, u kojima ne mogu disati od silne sintetike made in China, kojom sam okružen.

Duga tuširanja su zamijenjena povremenim češanjem.

Imam osjećaj da me više ni ne doživljava.

Nije me pogledao mjesecima.

Razmišljao sam da se razbolim samo da obrati pozornost na mene.

Ja sam nešto između rudara i klauna.

Zalazim u mračne, uske i vlažne prostore, istražujem i istovremeno uveseljavam mekana i nježna bića.

U zadnje vrijeme sam više klaun, a manje rudar.

Kad bi makar postojao sindikat kojemu bih se mogao pridružiti i konačno se izboriti za svoja prava.

Mrzim kad me uspoređuju s gljivom. I ne volim kad mi se tepa kao malom djetetu.

Uvijek sam kriv za sve što ON pogrešno napravi.

Sinoć je zvao NJU i bio je strašno nervozan.

Ja sam nestrpljivo čekao da vidim što će se dogoditi, ali ONA se nije javila.

književnost uživo 225

Izveo nas je na pivo.

Ja sam ga pokušao malo animirati, ali nije se uopće obazirao na mene.

NjEGOV izlazak se sveo na ostavljanje pijanih poruka NJEZINOJ govornoj pošti, a moj na traumatično iskustvo boravljenja u javnom WCu, koje je uzrokovano prevelikim količinama jeftinog piva.

Budan je.

Mamurno tetura po sobi i oblači smrdljivu odjeću od sinoć.

Preskače kupaonicu.

Dan nije mogao gore početi.

Preskočio je i doručak, uzeo svoju kutiju cigareta, novčanik i ključeve.

Sjeda u auto i ne veže se.

Ako ga nije briga za vlastitu sigurnost, mogao bi misliti na mene malo za promjenu.

Pali radio.

Nadam se da neće opet pokušati pjevati.

Već sam i ja zapamtio da nije život jedna žena, iako sam više vizualni, a manje auditivni tip.

Vikendom uvijek igra biljar sa svojim prijateljima.

Guzara se često mota oko NJEGA, ali ON uopće ne reagira na njezin mazni govor popraćen smijuljenjem.

Iako sam ga često molio da pusti mene da izvidim situaciju, nije popustio.

Rekao mi je da je zbog mojih ideja upao u nevolju i znam da mene krivi što ONA više ne želi ni čuti za NJEGA.

književnost uživo 226

Putem kući je svratio do trgovine.

Radi moja omiljena blagajnica.

Muzara.

Vežu nas divne uspomene.

Zavodi ga.

ON ne reagira ni na nju.

Ignorira i moje molbe.

Kupuje bombonijeru u obliku srca i paket žvakaćih guma.

Toliko se namirisao da sam se skoro ugušio.

Kupali smo se više od sat vremena.

Smežurao sam se.

Obukao je svilene bokserice koje mu je poklonila ONA. Sada i meni nedostaje.

Pred NJEZINOM smo kućom.

Osjetim kako mu mobitel vibrira u džepu.

Zove Nogara.

Vadi mobitel iz džepa i gasi ga.

Kuca na NJEZINA vrata.

Bombonijeru je sakrio iza leđa, valjda ju želi iznenaditi.

Mislim da bi se ONA više obradovala meni, ali mene se ovdje više ništa ne pita.

Vrata se otvaraju i čujem NJEZIN glas. Zamišljam njezina mala, crvena usta dok izgovara da ga ne želi vidjeti.

VIŠE NIKAD!

književnost uživo 227

Tko bi rekao da tako slatka usta mogu izgovoriti ogromnu količinu uvreda na NJEGOV račun?

ON moli za oprost.

Obećava da će se promijeniti.

Jedno VOLIM TE i ONA se smekšala.

Pušta ga u kuću.

Dobro je što se jadničak sjetio šifre koja sva vrata otvara.

Bombonijeru je odložio na NJEZIN stol.

Sjedimo na NJEZINOM krevetu, u NJEZINOJ sobi.

Svira lagana glazba, koja NAS zajedno s NJEZINOM prisutnošću polako baca u trans.

Grle se i ljube.

Dugo ju drži u naručju i obećava vjernost, ljubav i poštovanje. Čak sam i ja povjerovao u to i počeo zamišljati NJIHOVU djecu. Ako ništa drugo, prestat će me oblačiti u one glupave, prozirne folije u kojima se osjećam kao da sam osuđen na smrt.

Nježna je, mekana i tako topla.

Kosa i koža su joj svilenkaste na dodir.

Usne slađe od gumenih bombona.

Ja sam potpuno spreman sva ona maštanja zamijeniti nekim konkretnim zadatkom.

Onda je ONA izgovorila nešto što mi je ubilo sav optimizam. Rekla je da mora ići spavati, jer sutra rano ustaje.

Ima prezentaciju na poslu.

ON ustaje. STANI!

književnost uživo 228

Grle se. NE PUŠTAJ! Ljubi ga u obraz. OVO NAM JE PRILIKA! ON odlazi sretan. NE ZNAM ZBOG ČEGA JE SRETAN! Smješka se. JA ĆU POLUDJETI! Kaže mi da se smirim. KAKO DA SE SMIRIM?!

književnost uživo 229

Davor Francuski poljubac Šurlan francuski ležaj ***

moje ime

Vidjeh poželjeh poljubih

tvoje srce je od zlata ti si meni mjesto brata

zaljubih izgubih zajebah

*** Francuski konjak francuski ključ Pariz Nica francuski poljubac francuski ležaj francuska sobarica

*** Prijatelju pobratime oči moje

svi odbiše nemoj i ti hoćeš li mi žirant biti

*** Slabost si u mome tijelu ludost si u mojoj ćudi bora si na mome čelu uzdah si iz mojih grudi suza si u mojoj rosi mamurluk u mojoj glavi sijeda si u mojoj kosi srce si u mojoj kavi

književnost uživo 230

Petra Oda olovci Čargonja Olovko! Tako se malo riječi rimuje s tvojim vokativom, gotovo je nemoguće napisati ti himnu!

Olovko, moj najdraži supstitutu za dojku odmah poslije cigarete, Olovko koja, uostalom, pomažeš da dovršim ovu prvu, smotanu!

Olovko, zbog tebe još uvijek nisu odumrla šiljila, ti, tako jednostavna stvarčice koja premošćuješ prošlost i budućnost i kad svi budemo pričali u svoje tablete ti ćeš i dalje postojati barem negdje iza mog kauča u zagrljaju sa starom čarapom da bi jednom opet bila otkrivena.

Olovko, zbog koje imam trajni žulj na desnom srednjaku, i kad želim ne mogu te zaboraviti, kurvo stara, draga, Olovko, jednom sam te zagrizla jer sam u drugoj ruci držala smoki, sjećaš se?

Lijeva i desna strana su mi uvijek nekako radile odvojeno ali zato imam tebe, Olovko, da ispišeš sve akrobacije koje nikad realno ne ću napraviti, da mi kažeš da serem, kad serem, jer serem.

Olovko, draga, ljubavi, pogotovo 2B, najbolje češkaš iza uha i zavlačiš se pod dekicu, namigušo stara, Olovko, sva sreća da te imam, tako bar jedna od nas zna pisati

književnost uživo 231

Vergilije Lajk Franizz Beskičmenjak Kako se poetski kaže Trapav Kilav, smolo Hadum, blento Bezmudni nervčik Traljav?

Ne znam al' Sigurno ima veze Sa glistama

Klinika za reprodukciju Jučer je moja pjesma Ovulirala Pola sebe ponudila je Očima drugih Od nje biće Nešto Vama znano(ufam se) Za nekog biće Čudo ljubavi Za nekog Hermafrodit neutralan Začudan Ogoljen strašan

Za druge Kvazimodo Biće Prenježno biće Za nekog biće Samo abortiran Zigot Za mene biće Siroče Koje topli Skut traži Ja sam biće Ti si biće Jedno Od onih Koji Ga prihvataju Takvog Kakav jeste U začeću esencijalnom

Vesna Kad zemlja zamiriše Jednog dana u Februaru Kad tebi nešto Kvrcne u zglobovima Kad sunce iznenada

književnost uživo 232

Šušne pri jutarnjem Izlasku Kad djevojčica razdragano Vrisne bez nekog Vidljivog razloga Kad se dječak S dječakom potuče Iz dosade Kad tvoja mama Kaže - Ustaj ljenčino Tad proljeće je Proljeće u oku Proljeće u glasu Proljeće u stasu Proljeće u mačjoj trci Noćašnjoj strci Jaukanje sa starog Duda Proljeće u kosi Proljeće u meni Miriše sve na Proljeće Miriše na Vesnu Jednu Vesnu Iz djetinjstva

Lajk Lajk za lajk Po naški Ne znam kako To kod drugih Ide Zajmić Vratić Svi koji se ne uklapaju Bezobrazni su “Moš' misliti ja njemu Lajk A on meni šipak!“ Koji šupak Like je moneta Obazrivosti Učtivosti Kulture Like iz Navike Vrijediš onol'ko Kolk'o si lajknut novi glagol novi pridjev nova mogućnost nova zabluda

kilo lajka za kilo lajka kilo lajka za kilo para 100 lajka 4me 4xd Lajka za lajka Spajk za ..

Lajk za papka Lajk za fuksu Like za Mobi Dika Like za mehku čunu Za čupavu vunu Lajk za san dobar Ili si modar Lajk za dobru Čorbu Još bolju borbu Ma ne mogu više Predlažem bonove Za lajkanje Komisiju za iste Pa onda negativne Bodove za Nepravilno lajkanje... „Evo vam lajk Za lajk!!“

književnost uživo 233

Zoran Moć lajka Uzelac Zapitah se, ovako u cik zore, oko pet, da li sam upao u kolotečinu ranog buđenja ili spotaknuo o nemoć spavanja. Poštujem proceduru.

Otvoriti pa zatvoriti oko. Uključiti razmišljanje. Ustati na lijevu nogu.

Pišanje, rješavanje pidžame. Uključiti radio, bez muzike nema života.

Onda me prenu spiker: „Radio Rijeka, noćni program!“ Zar mi se sat pokvario? Koji noćni! Prošetah po svim satovima u kući. Istina, tek je prošlo pet. Svi satovi pokazuju isto. Ipak sam u noćnom programu.

Mračnjak.

Budući da su ove švrljotine bezvremenske, mogle bi se čitati usred ljeta. Nema smisla pisati kako je vani olujna bura, hladno, mračno. U sobi je također hladnjikavo, nemam centralno. Pomalo je i mračno jer gori samo štedna. Atmosfera za stvaranje. Upravo je zasvirao stari dobri Joe Cocker sa onom „N'Oubliez Jamais“ (Nikad zaboraviti… ili… zaboraviti… nikad!). Pred oči mi iskače videospot te pjesme. Pojavljuje se Catherine Deneuve. Ljepotica dana. Možda se neki i sjećaju tog filma. Jest da nije prirodna plavuša ali je do zla boga zgodna. Čak i danas sa sedamdesetak.

Odmah kopiram video na moju fb stranicu…

Pri umivanju, pogledah se u zrcalo. Lošije izgledam i od starog Kokija. Osvrćem se, ne bih li otkrio da li se to tamo odražava netko drugi.

Nije. Ja sam. Bolje i ne gledati. Čim svrnem pogled, opet sam daleko mlađi i zgodniji. Ubijmo zrcala!

Dislike. To je obrnuto od like. Čita se dislajk i lajk. Riječ ima dosta značenja od kojih mi se: sviđati, dopasti, voljeti ili željeti, najviše sviđaju.

Međutim, mene prate njihove negacije. Nešto kao na fejsu. Tko ne zna što je fejs, neka nauči, pa nastavi čitati ovo ovdje. Na fejsu, ako vam se nešto sviđa, stisnete ispod na riječ Like. Divno. Odmah vam se natpis pretvori u riječ unlike. Da li je to isto kao i dislike? Nipošto. Unlike znači tek: drugačije, suprotno, različit… Ako stisnete, opet se pretvori u like.

Na fejsu nema mogućnosti da vam se dopusti kratko reći ništa drugo do:

književnost uživo 234

sviđam. Ako nešto ne sviđate, morate staviti svoj tekstualni komentar.

Taman posla. Ako zucnem da mi se nešto ne sviđa, riskiram pojavu dežurnih advokata pa čak i svađu. Bolje ignorirati.

Ukratko, ako nešto sviđate, možete se kasnije predomisliti i sakriti da vam se sviđalo. Tako je to i sa drugim postovima. Ako u naletu iskrenosti nešto slatko napišete, kad se predomislite, jednostavno dilitate, obrišete. Ako je tko pročitao, može se tek prisjećati i pitati da li je to dobro vidio, upamtio. Možda imao priviđenja? Vremenom sjećanja blijede i bivate spašeni. Ne oni koji su to pročitali nego vi, pisac nepodopštine vaših neiskvarenih naravnih misli.

Lako na fejsu. Pišete, objavite ostavite i/ili brišete. No, umjetnici, ili oni koji misle da to jesu, recimo ja, pišu svoje tekstove za vječnost, povijest i svjetsku slavu. Ništa se ne može obrisati kad stigne u javnost.

Može samo tijekom pisanja. Neki će reći: Pa može se obrisati i na fejsu.

Naravno. Ali, kako onda postati slavan, zamijećen, genije? Ako napišem pa prebrišem, teško da ću nakon nekog vremena ostati u bilo čijoj glavi.

A tek pretočeno u knjige… Strava.

Zato treba pažljivo vagati svaku misao, riječ. Naslagati samo lajk misli. Ako nepromišljeno koga piknem, brisati će me za prijatelja. Ako previše kažem, brisati će me i neprijatelji. Da malo odvagnem. Ovo do sada, ni deset deka…

Kako je um nepredvidiva pojava… Rekoh deka pa se odmah sjetih davno napisane pričice pod naslovom: „Dekica“. Ona za pokrivanje. Ona koja može prekriti toplo tijelo, tijela i zagrijati osjete. Nekako se jutros vrtim oko topline. Kako i ne bih kad ledena bura fijuče. Bih se ja i zagrijao, da naložim. No, ne mogu se odvojiti od tipkovnice. Tople misli isijavaju.

Ali, zagrijavaju samo iznutra. Vanjska hladnoća polako i nezaustavljivo prodire. A kad se misli dotaknu sroduhe, smrzavanje eskalira. Za total smrznuti!

književnost uživo 235

Da se vratim na lajk. Gledamo nečije slike, čitamo postove, pa čak i moje priče. Ako nam se sviđa, lajkamo. Time smo vjerojatno htjeli reći da nas je umjetnik dirnuo i da ga odobravamo. Slažemo se bar malčice.

Ima i pojava tipa neki natječaj za sliku dana, tjedna. Tamo lajkamo prijateljima sa namjerom sakupljanja bodova. Često nije ni važno da li slika to zaslužuje. Prijatelj zaslužuje bodove. Ili anti bodove. Lajkamo konkurenciju. Da bog susjedu crkla krava.

Počesto se ne lajka ono što je očigledno dobro snimljeno, napisano. To su onda ne lajkovi iz ljubomore. Zašto bih lajkao nešto što nije moja tvorevina. Neka susjedu crkne…

A ima i onih koji ne lajkaju iz sigurnosnih razloga. Oni ne žele da postanu istraživačka statistika vlasnika stranica. Ne žele da im se bilježe slike njihova karaktera, navika, običaja. Ne žele svoj špijunski profil kod gazde. Oni su i inače tajanstveni. Vire iz prikrajka i stvaraju si slike tuđih profila. Izučavaju kao da su znanstvenici. Vodi ih i doza radoznalosti. Što se to dešava u susjednom dvorištu? Ništa. Nešto crkava…

Njušim da ih ima koji ne lajkaju samo zato što misle da bi time oslabili svoj status nedostižnih. Da bi neki lajk otkrio njihove tajne.

Možda iskazao neke slabosti?

I ne bavljenje politikom je politika. I ne lajkanje je lajkanje, kao što lajkanje može značiti ne lajkanje. Ironija življenja. Da li nam tko što može?

Nije problem u tome što lajkam već što to svi vide. Iznosim svoje mišljenje, prljavo rublje? Netko bi mogao pomisliti da se volimo. Da smo si dragi. Da imamo, ne daj bože, nekih misli, primisli, slabosti… Istina.

Uvijek imamo. Ta volimo… A radio neumoljivo svira: Du, du, du, du, dudu, dudu, du, duuuu.. Nema nam pomoći Opali me naslov neke buduće priče: Ide li smak svijeta?

knji탑evnost u탑ivo 236

sanjaj sunce

književnost uživo 238

Željka Kovačević

Meni će tata dati sunce

Andrijanić Meni će tata dati sunce Ne daj se, Helena; ljudi će navaliti na tvoju vjeru, al’ ne daj se!

Oskvrnut će život tvoju nevinost, Helena.

Znam koliko boli kad netko odlazi...

Pitala si je li i tvoj tata, kao Ivanov, otišao...

Rekla sam: „Ne diraj rane, Helena“. Šutjela si.

I pitala me: „Je l’ tatine rane, mama?“ Ne daj se, Helena.

Ja ću otići. Čuvaj se!

Ljudi će se polakomiti za tvojom čistoćom

i djetinjom ljepotom. Žena sam, znam to, Helena.

Sjećaš li se, maleno moje, kad ti je jedan gospodin pružio čokoladu rekla si: „Hvala, meni će moj tata dati Sunce.“ Ne daj da ti djeca ostanu bez tate – mati ne može sama sve okititi: i novogodišnju jelku, i rođendansku tortu, i okaljanu rijeku.

Pazi se, jedino moje.

Ne lutaj tražeći stope u snijegu.

Ne daj, Helena, da ti otmu vjeru, da te posude i nestanu...

književnost uživo 239

Sačuvaj čežnju djeteta, dah proljeća, vedrinu neba i sanjaj.

Sanjaj Sunce.

Napisano 1986. godine, objavljeno 1988. („Udvoje“; RKND, Rijeka

Možda Možda će se neke prosinačke noći ugasla zvijezda srušiti pred nas.

Snjegovi će možda prekriti naš put i duga, bijela trasa blještat će pred nama – ti ćeš biti sam, ja ću biti sama.

Možda će jedne prosinačke noći uragani divlji zamesti tvoj trag.

Možda će se neka zaleđena rijeka otvoriti pred nama – ti ćeš biti sam i ja ću biti sama.

Možda jedne hladne, prosinačke noći pljuštat će kiše uvreda i boli: ti ćeš lagat’ meni, ja ću lagat’ tebi i bujica laži ugas’ti će plam.

Tad ću biti sama.

Tad ćeš biti sam.

I zato me danas voli!

Neka spozna zvijezda da još mora sjati!

O, kad bi mog’o časak žurni život stati, o, kad bi usne mogle vječno cjelivati!

(1989.) Ž.K.A. („Nježni stihovi“; HKZD; Rijeka, 1991.)

„A kad završi...?“ Što ćemo kad stane?

Poput hijena zariti zube u svježu strv; i Mi, i Oni s druge strane?

Slatkog je okusa krv?

Mi ovdje, Oni ondje.

Karantena.

Nedozvoljeno miješanje „rasa“.

Jer Oni imaju krst, a Mi križ.

Samo nam je Isus zajednički: i na križu i na krstu razapet. Željena anatema?

(90’s) Ž.K.A.: „Grad zatočenih prolaznika“; DHK-Ri, 2009; Venerus, 2011.)

XXX Zeznuta situacija: umjesto rasta – degradacija.

Gdje nas dovede put evolucije?

Do potpune umne polucije?

Je li to mozgovna hiperfunkcija?

(Božja greška dok se igrao stvaranja: previše vode + premalo pijeska = loše blato)

književnost uživo 240

Potrebna je punkcija. Cijeđenje bez otvaranja.

Homo sapiens? Ne. Ni Hobbesov homo homini lupus nije čovjeku vuk, nego lisnati kupus: čovjek je čovjeku salata. Od dobro gnojenog blata.

Sada nam samo homo novus treba ne želimo li ukinuti taj komadić neba Zemlja zvan. Ili šire.

Sjednimo. Dogovorimo plan. Ali bez praznih priča, oružja i bojnih pokliča.

Rogovi vire.

Skinimo ih za trofeje onih koji tek će doći (valjda će nas oni znati izvući iz noći).

(90's)

Samo ptice i anđeli Kad bih u neprekinutosti vremena neprozirnu, nevidljivu nit rastrg’la na dvije,

svaka bi imala svoj početak ili kraj.

Samo dva kraja ili početka u krugu.

I bila bih raščupano malo razderanih koljena, modrica zadobivenih u igri lovice pri padu preko tri stepenice koje htjedoh odjednom preletjeti, nenavikla na to da krila imaju samo ptice i anđeli.

Ona druga nit isuviše je kruta da bi se od nje svezao čvor.

Nosila bih je kao breme vezano oko vrata i morala bih paziti da se ne omakne stolac jer izgubim li oslonac ni razbijeno koljeno ne bi zaraslo... „Grad zatočenih prolaznika“

književnost uživo 241

Vesna 107. Ja ne ištem tuđa znanja Krmpotić Ja ne ištem tuđa znanja, ja ištem svoje vlastito znanje. Ja hoću, Učitelju, nauk sa dna svojega srca.

Tko si Ti, Divni Učitelju? Ti si nastao od moje žudnje za mnom. Zato si mi tako neodoljiv. Zato si kralj mojega života. Zato i nema drugih učitelja, osim Tebe.

Ja ne ištem tuđa blaga, ja ištem svoje vlastito. Otključaj ga, pozovi trg i ulicu na proslavu, pozovi stada i čopore, jata i rojeve; budi moj domaćin, sjedi čelo stola, blagoslovi vino i glazbu.

Ja dočekujem goste kao i uvijek - s pjesmom; a kao nikad, vlastitim zlatom plaćam i gozbu i glazbu. „Bijela kula“, knjiga 42.

Zapisala Vesna Krmpotić

književnost uživo 242

Nada Aničić Lazur besmrtnosti Crljenica Otvaram oči široko budeć u sebi istinu maja Ispred mene osmehnut na belom pupolju smeši se dan Vreme neko razliveno bez kraja iz vlažnog kondira Moj duh u rukama svetlosti - raja Istočne krošnje njišu se sa mislima Tvorca mog gde struji zagonetna večnost Lazur besmrtan – duša pitoma ptica - plava na izvoru čekanja Dan molitven neuspavljive oči Nebesa razumna u plavoj boji ljubavi I opet žuborom vode Tišinom jela koje tajnu vetrova sa gorom osluškuju...

Tebi se molim koji si Bespočetan Kada krenu bure i oluje sa zracima večernjeg požara što prostiru strasti seni, omiomiri bosiljak u meni Iz dubine nedara morskih reke vrati izvorištu svom Očima safira što se u moru proleća krije

Ozari svetlost koja na disku neba kroz mahovinu vasione klizeć' lije Kao ptica kad se iz sna prene...

Ne umirem i smrt sa mnom nije Bog uzima cvet miomira da me njime obavije...

književnost uživo 243

Senka Razbijeni snovi iznad Stuttgarta Staniševski Prelomi se ili klikne nešto u trenutku dok polako i oprezno pridržavam torbu, ponavljajući „Pazi na dokumente“ kao mantru. Pitam se gdje svi ti ljudi žure, a ne vidim da i ja ubrzavam korak s njima. I to je trenutak. (Dođe kao bljesak, uglavnom na pokretnim stepenicama.) Ja sam nitko i ništa!

Na početku sam se osjećala odbačeno. Zaprepašteno. Nema Jednoga, nema ni gospođice ljubavi, a bogami ni anđela s neba. Iznad nas plutaju oblaci teški na tisuće slomljenih snova. No, ovo je dobra priča.

Lijepa priča. Kad smo stigli na kraj Haubanofa vjetar je nemilosrdno puhao. Raznio je moju kosu u svom ritmu. Pa shvatim, puhao bi i da me nema. Svijet bi nastavio istom rutom, tempom, štihom, i bez mene.

Sad sam već bijesna i gladna, prtljagu bi najradije bacila u prvu kantu, pa opet mislim... To je uglavnom, sve što imam. I sve što imam, odjednom, u drugoj državi ne vrijedi pišljivog centa. U tuđini, rekli bi „naši judi“.

Ali, kad si nitko, pa ništa, pa sve , pa netko, ti si slobodan čovjek u krugu života.

Par loših djela te više ne peče u nutrini, nebitni su. Neopterećeni skidaju lance gravitacije sa svojih pluća i plutaju gdje žele. Što si stekao, a što posudio i nikad ne vratio zaboravljeno je. Baš kao što ćeš i ti biti. Zar to nije divno? To je najljepša definicija slobode koju sam ikad čula.

U Stuttgartu, nitko nikog ne razumije, tijela prolaze, okrznu me u žurbi, i tu se tek sjetim... Nemam kojem svijetu da se pravdam za svoje snove kao što mi vjetar ne objašnjava zbog čega puše. To je naša priroda. Žuriti ne treba, stići ću. Ako i ne stignem, zar je bitno? Život nije uvijek lijep. Ali je moj.

književnost uživo 244

Dok pišem...

Ljubavnici

Olovka me vodi, a ne puška To je čudno, nadaju se i zakonom zabranjeno No, tek tad ja razumijem.

Svijet je samo noćna varka za budale Kao što smo ti i ja, srećo moja Spuštaš se niz moju kralježnicu i ljubiš...

Prvi madež na koji naiđeš.

Mekša sam čak i od oblaka po kojim se skrivamo od svih...

Moralista.

Moral je kat ispod nas Među bajkama Jedni drugima pričaju priče Piju jutarnju kavu Paprenu kavu Pitaju se gdje ide ovaj svijet Zbog ovakvih kao što smo mi Kao što smo mi, izgubljeni.

Svijet je mjesto za nesretne Bol se dijeli u malenim poklonima Pokloni su cijena za čistu savjest Neminovni raj Raj je za moraliste Na drugom kraju grada Grad u svijetu Opterećenih Granica je kratak fitilj

Dok pišem...

Razumijem usrana vremena gdje oni misle da je pisati usran posao.

Razumijem te usrane živote I granice I glumce I ograničenja Koje smo sami postavili sebi kao štrik oko vrata Dok čekamo Božji sud Kaznu Dok pišem...

Nešto u srcu mi šapuće Oprosti I oprostim, ali se ne prekrstim Od života i smrti, ja stvaram pjesmu.

Granica tanka S jednim korakom Čovjek se pretvara u životinju Tko smo mi?

Oni što spavaju Psssttt ne želim se probuditi Srećo moja, životinjo moja Ljubi brže Uskoro će svanuti Kava će se ohladiti Priča će se zakuhati O nama Ljubavnicima

*** Naša ljubavna iskra Pala je na novi smeđi tepih Uništila što se dalo uništiti Susjedi su pozvali vatrogasce, Ionako nas nikad nisu voljeli Samo su gledali kroz ključanicu Kako vodimo ljubav Spaljeno sve do temelja Zapravo... Sve osim sjećanja Natjeralo nas je da krenemo Ispočetka S nekim novim ljubavima

književnost uživo 245

A ja još uvijek nemam Tepih u dnevnoj Nemam ni tebe Ali susjedi su mi poklonili Vatrogasni aparat Za svaki slučaj... Ako se vratiš.

*** Život je od mene stvorio Lošeg pjesnika i dobrog alkoholičara Budimo se pozlaćeni Dok želimo biti bogovi, Nečiji bogovi A liježemo k'o životinje Već tamo iza večere Kad naizgled ništa se ne dešava Maštaš o mom dupetu Ja o tvojoj slatkorječivosti Tad svi životni planovi Padaju u drugi plan Novi dan, ista večera Niskokalorična hrana Zlatni beštek Slatki aperitiv (mada ne može biti slađi od tebe)

Žestoki dižestiv (žešći od mene) Pijemo i jedemo, kad ne jedemo Jedno drugo Ne može se živjeti od ljubavi (Tako su mi rekli...)

A ja te volim

književnost uživo 246

Branka Sjela sam i čekala Kostić Sjela sam u slastičarnu i čekala svoj omiljeni kolač, kojeg su tek pripremali. Slastičarna je bila puna ljudi, no tri stola oko mene bila su prazna. Nisam obraćala pažnju, promatrala sam sve one razne slastice iza stakla, i među prstima vrtila meni. Dan je bio sasvim običan, sunce je provirivalo iza oblaka, vjetar je lagano šuškao među granama i mojim pramenom kose. Ljudi koji su dolazili, vidjeli su prazne stolove ali nisu sjeli, nego su nastavili tražeći druga mjesta. Tek tada sam primijetila kako me čudno gledaju. No, nisu me gledali dugo, samo su bacili pogled i to im je bilo dovoljno. Nisam shvatila što gledaju, moje ruke, noge, ili možda moje bezizražajno lice? Njima ja sam bila nepoznanica. No, nisu iza svega toga pogledali u moje oči i vidjeli iz svega toga, iza mojih kolica, nisu vidjeli isto srce, istu krv, i dušu. Vidjeli su ono što su željeli vidjeti. Nije me rastužila ta činjenica, ja sam strpljivo čekala svoj omiljeni kolač, i smiješila se suncu. Tada sam čula kako jedna curica pita mamu – Mama, što je ovoj curi, zašto sjedi u tim kolicima? Žena se nije ni potrudila reći o čemu se radi, te je rekla: – Šuti, i ne gledaj!

Tek tad uvidjela sam, kako ljudima pojam neobično, postaje gnušanje. Žena se okrenula, i tek tada, moje bezizražajno lice postalo je izražajno, pogledala sam ženu u oči, sa tugom, i tračkom ljutnje. Spustila je glavu posramljujući se svojih riječi. Stolovi su i dalje ostali prazni, no ja nisam bila prazna, svi oni su bili prazni. Ja sam bila osoba tjelesno bolesna, a oni su bili osobe trulih duša. Dajući sebi moć da mi sude, sudili su sebi. Nisam bila ljuta, ni ogorčena, već me obuzela tuga zbog toga, što oni iza svega toga, nisu vidjeli mene. Nečiju sestru, kćer, unuku, vidjeli su samo moje lice, i moje noge. No, ja sam znala tko sam, znala sam da nikad nikome neću suditi, niti okretati glavu. Za mene su svi bili jednaki,

književnost uživo 247

jer ispod svake kože, stoji isto srce, duša. Prazni stolovi nisu moj život, prazni stolovi su postali moja snaga, moj uvid da nije uvijek sve bajno. Ja, bila sam bolja od njih, i sa osmijehom pojela svoj omiljeni kolač, ljubeći vjetar i voleći ljude.

književnost uživo 248

Antonia S visine Kralj Okrećem leđa nakupljenim suzama i biram muk pored galame pred loše prikrivenim glumama.

Egoističnim kompromisom potpisujem pobjede i ne brinem čije psovke će da me kude; ne bolujem čijim anđelima snove trujem.

Odvažnim koracima žurim putem nestanka i dobivam karte ubojitih razmjera, pa preskačem široko more njihovih primitivizama... i ako lebdim sama,dobro je, još sam na nebesima.

S veličanstvene kule svoga bivanja ne gledam dolje u nizine trulih jadova, već pogledom sjetnog osmijeha ulazim u prostranstvo zvjezdanih čarolija, uprem prstom ponosa i velim “tamo gore pripadam“.

književnost uživo 249

Anita Molitva majke Zovo Dijete moje drago, svo si moje blago; želim te spremnu poslati u ovaj svijet, tako lijep a tako ružan, tako radostan a tako tužan.

Dijete moje milo, dosad ti je lijepo bilo; želim te naoružati iskrenošću sa štitom obazrivosti, vjerom u sebe, vjerom u Boga, vjerom u ljude.

Draga moja djevojčice, moja dragocjena ljepotice; želim te naučiti da se prijateljiš s onima koji te zaslužuju, da se nadmudruješ

sa hobotnicama, da se nosiš sa neuspjesima kao i sa uspjesima i da nikada ne odustaješ od svega na što možeš utjecati.

Ipak, kako god bude, želim da jednom spoznaš sebe i naučiš prepoznati ljude, koji te na krivi put (za)vode po onom što ti nude.

književnost uživo 250

Biba U potrazi za goranskom dušom Dunić Pitam se kada je TO bilo kada si krenuo u potragu... U potragu za goranskom dušom. Možda je sve počelo s tvojim rođenjem i tako iz godine u godinu... Do 85'... i dalje. Tko zna?!

Dragi Franjo, preplašio si me... Jako... Preplašio si sve nas koji hodamo s tobom, uz tebe, s tobom, iza ili ispred tebe... Kako kad... Kako tko... Hodamo dok ti stojiš, stojimo dok ti hodaš... Hodamo zajedno. Vidiš, glagol HODANJE nekako te najbolje opisuje, znaš?! Često sam te znala nazvati s pitanjem – Kako ćeš do Rijeke?!, iako sam već unaprijed znala odgovor – Pješke iz Mrkoplja do Delnica, pa autobusom... Ne brini ti za mene – odgovarao si. I to je dio tvoje potrage, sada to znam; nekada sam naslućivala.

Hm. Ovoga puta nisi ti bio u „potrazi“ (ili jesi?!) nego je potraga krenula za tobom, po tvojim tragovima koje si ostavio u šumi. Srećom, našli su te na nekom kilometru od Delnica za Mrkopalj... U bolovima, smrzotinama, spremnog na putovanje gore, gore... Da dotakneš dušu svoje Ljube i duše svih onih koji kao da su te čekali... A možda i DUŠU GORANSKU...

Kada sam došla u bolnicu, ugledala sam te nepokretnog u krevetu s prijelomom zdjelice, smrzotinama... Dočekao si me s osmijehom, a tvoje plave oči bile su radosne i pune života. Kao i uvijek. Lagano sam uzela tvoju ruku i dok sam te držala, počeo si mi pričati svoju šumsku avanturu. Jer to je zaista i bila prava avantura. Pričao si kao da pričaš priču. Ovoga se živo sjećam: – Znaš, Biba, kada sam pao, osjetio sam da me snaga izdaje, bol je bila sve jača, hladnoća također... snijeg je počeo padati. Više nisam imao snage. Polako sam nestajao, prepustio sam se i zadnjeg čega se sjećam bila je misao na 26 smrznutih partizana s Matić poljane... Osjetio

književnost uživo 251

da tonem u san, da odlazim na drugi svijet... U miru... Začuo sam glasove koji kao da mi žele dobrodošlicu... I odjednom viku – TU JE! NAŠLI SMO GA! BRZO DEKE! NIJE PRI SVIJESTI...! Probudio sam se, ugledao članove Gorske službe spašavanja i pomislio da sam ipak još živ, jer sumnjam da takva služba postoji i na onom svijetu kome sam bio nadomak. Ipak, moja potraga nije prekinuta... a nadam se niti moj hod.

Zagrlila sam ga. Poljubila mog Franju.

Jučer su ga prebacili na Odjel rehabilitacije, polako je počeo vježbati, danas mu stiže hodalica i uvjerena sam da će brzo prohodati.

Srce mi se ispunilo srećom, srećom koju u ovom trenutku ne mogu riječima opisati.

Ima istine u onome što Theo kaže o meni: – Ona igra Život, a On se s njome poigrava u beskonačnim varijacijama odmjeravanja snaga.

Mislim da to važi i za tebe. Ti dobro znaš na što mislim.

Ne daj se /6. prosinca 2008.

književnost uživo 252

Josip Carl Saganov posljednji lijepi dan Špricar Bi li iskoristio koketiranje do samog svršetka?

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li ostavio voljene same na proplanku da bulje u preveliko Sunce, dok se ti provodiš sa svojom kratkotrajnom ljubavnicom?

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li napustila svog momka? Još bolje, bi li mu rekla zbog koga ga napuštaš?

Koliko bi lijepi mu dan tad bio Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Isplati se biti nemoralno iskren na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li sve ih odjebala na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li izmlatio sve one koji su te mlatili?

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li osveta bila potrebna na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li se do kraja dana, dok bi se zvijezde trebale pojavljivati (a ne bi se, naravno), pitao koja vrsta zadovoljstva je dozvoljena/najbolja na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Prema komu je zadovoljština dozvoljena (koji bi zakonodavci i svećenici smjeli to vikati) na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li se prežderala na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li to učinila na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

BI LI SE MOLIO ZA SPAS SVOJE DUŠE NA CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? BI LI SE POKAJAO DO OSAM NAVEČER NA CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? BI LI VJEROVALA SKEPTICIMA DA TO NIJE

književnost uživo 253

CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? KAKVE BI PLANOVE IMALA ZA SUTRA KAD BI SMATRALA DA TO NIJE CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? Bi li skužio da danas živiš kao da ionako jest posljednji dan?

Bi li se kajala što svaki dan nisi živjela kao da je Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li to učinila na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li znala biti najsretnija s onime/s onim što/koga voliš na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

(Bi li trčao u zaklon pred koronom Sunca jer (misliš da ima šanse 1:1000000000000), samo budala ne bi pokušala, pa što bude – bude?)

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

književnost uživo 254

Jovana Otkrih jednu tajnu Đorđević Otkrih jednu tajnu, onu prvu, najvažniju...

I možda vam se učini da ništa nisam novo rekla, ili da je moja logika alogična, al u tome i jeste poenta, nula je tajna svega.

književnost uživo 255

O autorici fotoeditorijala tj. svih fotki u ovome izdanju - Ksenija Španec Ksenija Španec za sebe kaže: "Fotografija je moj rukopis. Očitovanje mojih misli i stavova. Moji stihovi i proza. Od kad znam za sebe imam potrebu za izražavanjem.

Moja percepcija svijeta i događaja uvijek je bila previše emotivna da bi mi dozvolila da ju prešutim. Kad bih pokušala šutjeti ranjavala bih samu sebe. Vodila bih beznadne bitke zbog svoje dvojnosti, osjećaja dužnosti, krivnje te potrebe da pričam svoje priče. Tako nastaju moje fotografije.

Rastrgane emotivnim dvojbama, raspletima, zapletima, usponima i padovima." Eto, napisala sam konačno nešto o sebi. Nisam htjela one klasične gluposti...rođena, bavim se, itd... Ako ćete to uvrstiti u časopis, stavi i linkove na moj blog te web stranicu. http://ksenijaspanec.zenfolio.com/ http://ksenijaspanec.blogspot.com

Pa, evo, Ksenija, hoćemo... Nadamo se da je editorijal zaista poseban i vama, dragi čitatelji!