Književnost uživo by Milan Zagorac

književnost uživo godina 1., broj 1, ljeto 2013.

časopis za književnost i umjetnost

književnost uživo časopis za književnost i umjetnost godina 1., broj 1, ljeto 2013. izdavač Za književnost uživo [studio TiM] i Rijeka, srpanj 2013. www.studiotim.hr www.katapult.com.hr glavni urednik broja Alen Kapidžić uredništvo Igor Beleš, Alen Brabec, Slaven Jelenović, Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Tamara Modrić, Milan Zagorac, Zoran Žmirić fotografije Biba Dunić, Tamara Modrić, Ana Marija Vizintin, Carmela Žmirić korektura Tea Marković i Tamara Modrić Časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju.

Sadržaj uvodnik 5

nova književnost, prvi dio andrija crnković: bez interpunkcije 9 grozdana poljak: nema odgovora 12 melinda kostelac: prekozemnost 13 silvija šesto: majka mog supruga čuva njegove stvari 17 dario abram: riječ “čudo” prečesto se izgovara 20 moris mateljan: malina 29 blago vukadin: pravdoljubna 33 smilja savin: dobar čovjek 38 denis bimota: priljepljivost rane večeri 42 alen brabec: španjolska kolonijalna arhitektura 43 mladen blažević: otišao sam na tasmaniju potražiti tasmanijskog tigra 52 sebastian a. kukavica: smrtonosni diftong 61 željko funda: gdje je danas jadranka kosor 64 robert bebek: vulkano 68 vesna krmpotić: iz bijele kule, stihovanje 72 khalil gibran: robovanje 75

ljeto 2013.

Carmela Žmirić

najlajkanije kristina kika kostolić: iščupaj 83 milica šabanović: a posle, ko zna? 84 miloš petronijević: kad pomislim na tugu mališana 85 alen brlek: revolucija 87 ivan dorian molnar: sjećanja jedne budale 88 magdalena snježana košta: boli li i tebe 98 maja marchig: gledam 101 iva pejković: plima 102 goga hajtić: 107. voglio un mondo... 104 petar semolič: prozirnost 108 ivor lisac: nesreća je što se ja nje sjećam 109 olja savičević ivančević: tri pjesme iz zbirke “kućna pravila” 111 andrej starc: trava, ki je nikoli nisem požel 112 irena grubišić-čabo: oblaci mi neće reći 114

nova književnost, drugi dio zoran žmirić: zapisano metkom 117 izet medošević: tarantino 127 robert a. vrbnjak: zar moram oslijepiti da bih vidio 128 rajna žilić: zapravo sama 131 tina ruven: u subotu navečer 132 hana dagostin: plutanje 133 flórián hajdú: ... zatvorio bog kapiju 134 darko cvijetić: mačići 140 milan zagorac: to sam sve samo ja 143 senka staniševski: jedno 145 biba dunić: norin izbor 146 slaven jelenović: darkeraj 147 robert roklicer: pošteno 148 tihomir duvnjak: zamršena krena 149 delsio dante ivanišević: čokolino 151

Tamara ModriÄ&#x2021;

ljeto 2013.

uvodnik

Cijela ideja e-časopisa nastala je ad hoc, u hodu i u vrlo kratkom roku. Razlog tomu je što nitko od nas nije očekivao da ćemo u roku od mjesec i malo više dana postići toliku pažnju - gotovo 900 ljudi aktivno prati stranicu. Ova inicijativa i vaš odaziv pokazali su barem dvije stvari: interes za čitanje i pisanje puno je veći nego se misli i društvene mreže mogu biti društveno korisne ako se koriste na odgovarajući način. Obje su nam ove stvari izuzetno drage zbog mitova koje često čujemo u književnim krugovima u kojima se krećemo. Živimo i radimo na granici propadanja starog i rađanja novog. Vjerujemo da će i ovaj e-časopis pridonijeti bržem i bezbolnijem prelasku te granice. Mišljenja smo da dobra književnost postoji i izvan mainstream (ili matične) književne produkcije u koju ne ubrajamo književnost matica i ogranaka književnih društava, nego mislimo na književnu produkciju koja trenutno nastanjuje ionako premalene medijske prostore. Štoviše! Volimo si umišljati da najzanimljivije stvari nastaju na margini. Dok vrijeme ne pokaže je li to tako, nudimo živu književnost u nastajanju otvaranjem novog medijskog prostora koji služi povezivanju autorice i autora, čitateljica i čitatelja te njihovoj međusobnoj interakciji. Isto tako smo mišljenja da za sve što je napisano postoji publika. Stoga smo ono što se vama najviše svidjelo uvrstili u rubriku Najlajkanije. Želimo da se čuje i vaš glas te da e-časopis Knjižvnost uživo osjećate kao časopis čiji sadržaj i vi sami kreirate, ne samo kao autori već i kao čitatelji. Time pokazujemo što se i vama kao publici sviđa; stoga sviđajte (lajkajte, je l’) ono što vas dira, ono što vam znači. (Kriterij dijeljenja sadržaja nismo ovaj put uzeli u obzir jer tu naviku u nas tek treba odnjegovati. :-)) 5

književnost uživo

Ostatak časopisa koncipiran je prema osobnim književnim afinitetima i politici pojedinog urednika. Časopis će izlaziti godišnjedobno i svaki broj će imati drugog urednika/-cu tako da ćete moći upoznati i svakog od nas ponaosob i kao čitatelje, tj. urednike. Zbog motivacije i usporedbe, dio časopisa čine i klasici. Napisano čitatelju! E-časopis je logičan izbor u digitalnom i umreženom društvu te je za distribuciju i konzumaciju pisane riječi neusporedivo praktičniji od tiskanog izdanja. Ako imate bilo kakvu napravu s vezom na internet, poput pametnih telefona ili tablet računala, možete ga čitati gdje god imate signala za mobitel, a možete ga i spremiti u memoriju i čitati izvan mreže. Možete ga dijeliti s prijateljima, možete ga komentirati, možete čak sudjelovati i u njegovom kreiranju. Takvo što prije samo pet godina nije bilo moguće. Što će biti za sljedećih pet, teško možemo zamisliti, ali naš je imperativ da napisano bude čitano. Jedino tako književnost može biti živa i društveno relevantna. Uživajte i mrežujte! Alen Kapidžić

nova knji탑evnost, prvi dio

ljeto 2013.

andrija crnković

bez interpunkcije

Ganutljivi oblozi dešifrirajte ozebline na glinenim vjeđama čovještva pričuvni nobelovci porodite bisernoplave simfonije iz predstečajne nagodbe veleindustrije naoko različitih okvira ne točimo imaginaciju u dvije decimale deontologija poezije

Pluskvamperfekt aluminija zvekeću preiskusni lanci estradno uspomognuti crkvenjaci začeli klimatizirane kladionice očusi škropiše oklopne ultimatume a djevicama poispadoše gobleni

književnost uživo

ured visokog predstavnika uspostavio nadzor navodnika istom uginuše slatkomostarski običaji pod klepsidrom Pompeja

Bez interpunkcije Sve je samo putovanje Uglavnom otrcano Neki put uzvišeno Od povoja do pokrova Od ideje do sjećanja Od pamtivijeka Zagrižena noć ima okus nedovršene pjesme Ozarene komete rasipaju kozmičke agrume Po epigramima razručenog Pascala Magline dočaravaju žubor ishodišne supstancije Vrijeme izmiče u kratkim paradoksima Burna mašta vremenite životinje Stremi u 99 kišonosnih dimenzija Što je očito Pomnožimo li uspravno držanje broja 33 S Ocem Sinom I Duhom Svetim Nedonošče svijeta krikom rastvori sutra Zvrk u čovjeku ne može odoljeti Unikatnoj kristalizaciji u Jupiterovoj draguljarnici Plazma šiklja šiklja bljeskom u nedogled Bog se ne kocka 10

ljeto 2013.

Alfa Kentauri Vatra u pećini Zemlja je rožnica plavookog Kiklopa Smije se mesomrcina dekonzervirana I sladostrasno zakrivljena I vidje Bog sve što je učinio I Bog reče Lagano dodaj gas Dok otpuštaš kvačilo A nada je plakala Za upravljačem karamboliranog zavjeta

Nedjelja Izgreban je crijep tišine Zvono se namah uzrujalo Ribe su odbacile krila Ne ulazeći u meritum leta; Oko podneva ušle U zavjetnu povorku mulja Pod šestarom sna Matematički genij apstinira Od nesreće Zuje urušene karijere Bezubošću odskočne mine; Zamjenska vjerovanja šire Virus patvorine Netko je Isusu docrtao Raketne sandale; Za svaki slučaj 11

književnost uživo

grozdana poljak

nema odgovora

Na kraju šljunčanog puta Ostavljena i osamljena Obavijena tišinom Nijema Nekoć je mirisala na domaći čaj od šipka na podestima prozora sušila se lipa na teraci, u glinenim pitarima je rastao petrusin i nešto posađenog nevena Otkucaji sata Prašina nalijegala na podove Hladna i prazna pusta nutrina Bijes ili bol? Odvojeno, zajedno Kako kada Na teraci od bračkog kamena gore dva crvena lampiona

ljeto 2013.

melinda kostelac

prekozemnost

Jučer mi je umrla rođakinja. A možda i prekjučer, ne znam. Tako su mi rekli. Za neke je umrla na Krku, za neke u Opatiji. Za neke uopće nije umrla. Vjerojatno ni neće. Ma na što ja to mislim? Nalazim se upravo u Užarskoj, koncentriraj se ženo, i umjesto da do kraja priđem vratima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika, začuh kamion kako tik do mene krči put s lijeva na desno u usku Užarsku... fijumansku, ezulsku... Odmaknem se u pješački rikverc, i drugi se pritišću uz fasade, kao da propuštamo nervoznog, krupnog, ambicioznog čovjeka (jer čovjek danas mora biti probitačan i piti puno ECTS-a). Prikolica kamiona prolazi tik pored mojeg nosa... a nakrcana prikolica odnekud odnosi, a nekome donosi - hrpu zemlje. Crvenkaste zemlje koja se gnijezdila u fliševima krških čestica, magari građevinskih. Oplahnute kišnicama, lešicama podno učkarskoga krasa. Kamion stane. I ostadoh ja tako, predbilježena u kadru gledanja. Gornja polovica vrata Zavoda, krupni kadar svježeg humka zemlje u kamionu. Čak i da ne želim, mogu pomirisati. Ubrati kakav kamenčić plus! Dok ja samo mislim na Gordanu. Neće biti ništa od njezine in memoriam. Jer kad je ona uopće umrla? Kome će uopće nedostajati? Na sve to računaju prirodom dani lešinari koji su je učinili beskućnicom. U periodici njezina postojanja, potpuno prosječnog intervala života u nekakvih četiriju država, bilježi Gordana sa štovanjem neke vrsne priznate kompozitore koji bi pohrlili u njezin nekadašnji dom, da im malo prozbori štogod. Magari odsvira! A notari notarium svoje mediokritetske sazdanosti nakratko stanu, zapamte... pa doma milo zabilježe. 13

književnost uživo

Tražim Gordanino tijelo. Nema ga nigdje. Nigdje nije pokopana. Dosta, naivko, pazi da ti kamion ne prijeđe gumom po prstima, u Užarskoj centrocittà, dok cilja između dva kamena zida, jezgre, ter u gradu si. Ljudi me pitaju što mi je. Neki samo naređuju, pjene se i ne traže pojašnjenja, a čini se kao da daju savjete. I dalje nemam trag njezine smrti. Ljudi na telefonu govore kontradiktorne stvari. Oni tik uz mene kalendar čine pravim paklom. Možda mi je neki dan umrla rođakinja. Ne znam... na određenom odjelu vrlo određena usta prekrivena rukom, glave okrenute prema ekranu, ali ne i prema nama, printaju svoju agresivnu diplomaciju. A ja pamtim, nota bene. In memoriam, s mirisom jorgovana, jasmina, umivena vodom ubranih cvjetova, uspjela sam zaplakati, kako se suze ne bi vidjele, jedan dan, neki dan, u odrazu vode. Moglo bi se to dogoditi bilo kome, mislim i dalje. Da ti misli žive zakopaju. Potrajalo je to s tim kamionom pa sam već prisilno razmišljala. Koliko već ono dana, navečer, kada nikome ne mogu posebno nauditi, osim Aperoionu, zamišljam kako Gordanino tijelo lebdi u formalinu, balzamirano, u jednom prozirnom kovčegu-bazenu, susestrično Ofeliji, tijelo beskućnice u čežnji za obiteljskim grobom, u duši punoj ludicnosti jedine svjedokinje jednog istinitog lica mnoštva. Nije li to konačna posljedica svakodnevice? In memoriam, notnim paletama zapisa osobe koja, ma kako svojeglava, ni sanjala nije da ću je toliko zabrinuto tražiti. Njezino tijelo, sazdano pečatom od balzama i formalina. Zadah je smrti, dragi moji, rodbinska težina, a tu smo svi braća. Međutim, ljudi mi prigovaraju da sam rastresena zadnjih mjesec-dva, ne znam, dana. Pa se stoga vraćam inicijaciji snage koju nažalost steknete tek smrću najbližih. Jedan dan umrla mi je rođakinja. Ona to nije htjela. Nije me htjela uznemiravati svojim vječnim nespokojem. Htjela sam predložiti in memoriam, otići do redakcije, zamoliti, apelirati, podsjetiti, vjerojatno bi dali, ali taj pogled na hrpu zemlje pred mojim licem, taj dan, u užarskoj razini grla, taj kadar prema vratima Zavoda, zapleo me. I brat zna. I mama. Kako noću

ljeto 2013.

posjećujem njezino tijelo, svijećom koju drži Caravaggio, magari una fantasia, osvijetljeno, u prozirnom kovčegu formalina, visoko uzdignuto, plutajuće tijelo djevice, s atributom mrava na blijedom inkarnatu ključne kosti. I držim, držim njezino lice kao najfiniji kalup tamo negdje na dnu, gdje nema ni pomoći, ali ni opasnosti više. Tu se sklanja jar života. Neki me muškarac s mobitelom u desnici pogledao, bit će upitno, jer kamion je tko-zna-kad-već prošao dalje. Prekozemno, in memoriam, nikad usamlje(ve)nija, pozvonila sam na vrata Zavoda, ali oni rade do jedan. Ostala sam prekozemnom.

Ana Marija Vizintin

književnost uživo

aleksandar aleksandrovič blok

noć, ulica, fenjer, apoteka

Noć, ulica, fenjer, apoteka, Besmisleno, mutno svjetlo drijema. Ma živio ti još četvrt vijeka Bit će sve isto, izlaza nema. Umrijet ćeš - i sve, k’o prije, Ponovit će se ispočetka: Noć, kanalom leden vjetar brije, Ulica, fenjer, apoteka.

ljeto 2013.

silvija šesto

majka mog supruga čuva njegove stvari

vježbala sam revno grliti se sa stablom, stupovima električne rasvjete, grlila sam telefonske govornice bankomate, nogu konja bana Jelačića kad nitko nije gledao grlila sam prometne znakove osobito one upozorenja i opasnosti onda, bestraga požudo! zagrlih kip Matoša

nije matko, jura je - Griješio sam! - Jura je pokušao podići ruku prema velečasnom, ali sve je ostalo na nezamjetnom trzaju. Obitelj se okupila u kuhinji. Mirisala je kava i vanilin kiflice. - Griješio sam puno i nije mi žao. Samo... - tu se malo zagrcne. Suho grlo stvara nevidljive noževe. Proguta teškom mukom slinu. - Krao sam! - Oprostit će Bog! - lik pokraj njega činio je odrješujuće pokrete rukama. Jura to nije primjećivao. - Krao sam svake nedjelje. Crkveni tisak sam krao. Ubacivao bih uvijek premalo, a uzimao previše. - Jesi barem čitao? - prene se velečasni. - Malo. Prelistao. - I onda bacio? - Da. - Oprostit će Bog.

književnost uživo

Jura htjede još nešto reći, ali voda kojom bi pripremio grlo stajaše predaleko. Velečasni dovrši obred i priključi se onima u kuhinji. Popije domaću orahovicu. Pije ju svake godine jednom. Pred Novu kad dolazi posvetiti kuću. Ove godine iznimno drugi put. Pozdravlja se i izlazi. Već u dvorištu mobitelom zove svog kapelana i javlja mu najozbiljnijim glasom: - Nije Matko, Jura je!

*** gori mi pegla podsjeća me to na neko vrijeme kad sam te čekala pa malo gledala u peglu, malo u telefon (sad gledam sam u fejs) ponekad bih i vešmašinu upalila, pa gledala čas jednu čas drugu neka rade neka nešto radi kad ja čekam i perilicu za suđe i vodu bih pustila iz svih slavina, neka teče, sve teče i sve lampe upalila, i onu na dvorištu koju palim samo kad čekam fen, toster, mikrovalku, masažer, sve, sve nek gori, gorim i ja pasmater!!! nisi mi falio, a to ne falit mi može samo šećer, sol, klinčići i cimet kad kuham vino i slično gori mi pegla nasred hodnika ajoj diko bit će bit će

ispred tizianove danaje stajao si venecija mi se nikad nije sviđala krovovi puni golubljeg izmeta

ljeto 2013.

tko nije bio na krovu venecije nije bio u veneciji ubijte me, ali ja još uvijek mislim kako svega toga ne bi bilo bez našeg korijenja danaja, puna celulita ti mlad, teško skidljiv ikojom tehnikom u mojim očima svestranost brisala sam te crvenim dijelom crvenoplave gumice grublje, plavim dijelom do obrisa pogriješila sam pa brisala

majka mog supruga čuva njegove stvari Sako u kojem se vjenčao sa mnom (hlače je iznosio poslije vjenčanja), majice, potkošulje i donji veš koji je nosio kao mladić, njegove školske bilježnice (uključujući dnevnik i spomenar), pouzdano znam da čuva i njegove stvari s primanja u pionire (kapicu, maramu i štafetu, jest, bio je istaknut mladić), u ormaru za posuđe čuva njegovu šalicu u kojoj mu je svako jutro nudila kakao, čuva njegova pisma iz vojske, izrezak iz novina u kojima su ga jednom prilikom novinari zaustavili na Dolcu upitavši što će danas kuhati (a zapravo je išao, dok smo još bili u vezi, posjetiti onu kurvu Darinku, to znam samo ja, a možda i majka), čuva narukvicu koju je dobila kad ga je rodila i pupkovinu čuva, majka mog supruga čuva još mnoge njegove stvari i ja sam odlučila svog muža vratiti njegovoj majci.

književnost uživo

dario abram

riječ “čudo” prečesto se izgovara

I. Kad zaboravimo svoja srednja imena u mulju i ludosti srednjih godina i preuzmemo neka nova, kad se abecedna juha zgusne u nove uzorke i matica vjenčanih ispiše nam brojke koje trule u arhivu, i dok se doba recikliraju, svijet će biti ukrašen u skladu s djetinjstvom. (Juhe će se i dalje podgrijavati.)

II. Izlaz, izlaz, izlaz. U svojim umovima osmišljavamo planove bijega i opasne, neotvorene autoceste, pa nastavljamo makadamom; godine su prošle otkad je Bog vozio onuda. I alarmi za dim i

ljeto 2013.

vrećice čajeva signaliziraju usporen zov smrti. Zamisli da stavimo ovratnike oko voljenih, šećemo ih zimi vrlina uvježbanih. I tako stavljamo kamenje oko prstiju i ovjeravamo osjećaje. Tko ne bi? Papiri su pravo na hvalisanje.

III. Evo ti tajne: svi imamo dvorišta koja mjerimo (u) šalicama i urezujemo ih u svoje živote kako bismo izmjerili suptilne igrice starih slika djedova i baka. Pomoću kava i novina mi doista volimo.

IV. Nadam se martiru kojega bih njegovao octom ili anđelu čuvaru za šankom u noćnome klubu. I pola stoljeća kasnije, kada stroj blizančeva srca nadziru medicinske sestre i doktori na stražnjem sjedalu kabrioleta, riječ "čudo" prečesto se izgovara.

književnost uživo

V. Zapaljena u tragediji bolničkih kreveta žudnja će se vratiti na staru rutu. Čak i ovo: riječi će naposljetku postati sićušni bogovi u nama, grickati poput malenih zvjezdanih glodavaca. Definiraj mi ljubav. (a) Mogućnost suprotstavljanja iskušenjima tisuća igala što kopaju milijun rupa na istome mjestu na koži bunar konstelacija epskih priča i pokoje istine. (b) Znanje da su nas izdale ruke zbog kojih povratne karte više ne vrijede. (c) Glasovi u čaši vina.

ljeto 2013.

(d) Metafora za neizreciva boga u svakome od nas; plamen koji gmiže praznim mjestima naših napuštenih špilja. (e) Duša koja traga za prstima druge duše koja traga za prstima druge duše koja traga za ispravkom svojih neoprostivih grijeha. (f) Prvi udah, posljednji udah; tišina Plejada pred kišu.

*** Ono što sam htio reći jest da se sjećam oblaka i kako sam ih promatrao u oslikavanju tla bojama sjena, divovske lešinare u eteru - kitove, izgubljene u morima, trudne sa svim zvucima stvari; gromovite prijetnje nebu, gnjev u usima, bolest zvana istina. Htio sam reći i da jeka stari, da pulsiranje zvukova nije tek djelić izvornika, 23

književnost uživo

ali ni bljedunjava kopija prijestolnice tišine. Ma štošta sam htio reći u nadi da ćeš me poslušati pamti tu put boje alabastera, koja grabi brade, sili te da je gledaš u oči, a onda se rastrgaš i za jedan si dio manje potpun kao kada su stigli vlasnici sjena, slikari u mulju i prašini razrušenih mostova. Nisam htio slušati izjave mladića koji svijet vide u očima zelene, smeđe ili plave, promatrajući ih kako objašnjavaju riječ koju ne razumiju i spremaju je u džepove, polažu na bojište, i vraćaju se krvavi i mudri, sve kao diplomati, a poznaju cijenu hrabrosti. Zapravo, pamtit ću se kao put otisaka prema oceanu u nadi da ću se utopiti i jednom postati kit nad sjenama svijeta, oslikati tlo anemonama.

ljeto 2013.

*** Volio sam gotovo svaku osobu na koju sam naišao, a sada zaleđen u pustinjskoj koži gmižem za kapima jutarnje rose sve dok ne protrnem na suncu. (Polarne suprotnosti.) Ja sam oaza u zemlji gdje zaljubljeni gore u kotlu Sahare; ja sam snijeg u plamtećim rukama. Odišem linijama razdvajanja na Ulici zabranjenih dodira. Stoga me ne diraj, ne gledaj, ne slušaj; zaogrni se nepoznavanjem. Oboje znamo što se događa iza zatvorenih vrata, na uzavrelim plahtama, gdje se tijela isprepliću u amazonske prašume ja se pretvaram u okvir prozora koji gleda na Nil, a on žuri i razdvaja kontinent napola u gnjecavosti pijeska. Tada se oslanjam na tvoju kožu kao umjetnik na papir. Ostavljam tragove i mrlje od čaja. Ima naime ta neka temperatura za ljubav u ljudskim bićima, a nitko se ne ispričava za to što voli snijeg.

književnost uživo

*** u prolomu jutra, na razapetim plažama pripitih dodira u mraku i mora što se ovija oko tvojih gležnjeva dok ti sol klizi usnicama ne, nisam vidio ljepše obale. odazvao sam se tvomu pozivu, a ti si se odjenula rijekom mene šapućući: dolazim ti, dolazim ta stara oceanska pluća ispunjena biserjem, rimom i pamučnim plimama, a tvoja usta zasićena plahtama: vrijeme je da me voliš. tada se prostireš po meni kao što valovi prodiru u kopno i ja dolazim ti, dolazim no, umotam li te u pijesak, otimat ćeš se koraljnim pjesmama u prostoru gdje sam te najviše volio. stoga me udahni i dopusti mi ući u tvoja sjećanja, zatoči me u grebenu svojih dlanova, 26

ljeto 2013.

slušaj brodove na pučini: dolazim ti, dolazim još uvijek osjećam tvoje more.

Ana Marija Vizintin

književnost uživo

valerio magrelli

io sono ciò che manca Ja sam to što nedostaje iz svijeta u kojem živim, onaj kojeg između sviju neću sresti nikad. Kružeći sam oko sebe podudaram se sad s onim što mi je oduzeto. Ja sam svoja pomrčina ogluha i sjeta geometrijsko tijelo bez kojeg ću uvijek morati biti.

ljeto 2013.

moris mateljan

malina

(Re: Alen Brabec, "Wendy") sjajan tiho umoren neumoran na prozoru prozvan od sanjara na prozoru dozvan tajan uvijek uporan vijek što reže potomcima prijetnju vijek što zrakohrabro u mraku čini šetnju u nebo tkan u crnini dublji u satenu grublji u letu nespočitan u knjizi nedočitan

književnost uživo

(Alen Brabec Duševna bol Wendy, krivo izračunat indeks tjelesne mase ne opravdava manjak par grama vilinskog praha)

ljeto 2013.

Malina da mi je samo jednom otputovati (2780 milja, hvala Google Earth) u zemlju kitova i danskih helikoptera siromašnu kupinama a bogatu slovom q prebijel je snijeg oslijepit ćeš precrna je kosa potonut ćeš sa ženom ne previše lijepom u staroj daščari zagušljivoj od tuljanova sala naučio bih u hladnoći cijeniti toplinu pa neka se smiju u saunama i upiru uparenim prstom vidi onaj smiješni hrvat i njegov hrbat protrljanog nosa

književnost uživo

thomas bernhard

tri dana, intervju iz 1970. Teško je započeti. Za glupana to ne predstavlja nikakvu poteškoću, taj ne poznaje poteškoće. Takav radi djecu ili radi knjige, takav radi jedno dijete, jednu knjigu - neprestano djecu i knjige. Potpuno mu je svejedno, on ne razmišlja. Glupan ne poznaje poteškoće, on ustaje, pere se, izlazi na ulicu, gaze ga, postaje kaša, svejedno mu je. To su sve sami otpori, od početka, vjerovatno oduvijek. Otpori? Što je otpor? Otpor je materijal. Mozgu su potrebni otpori. Skupljajući otpore, ima materijal, otpor? Otpori. Otpor, kada gledamo van kroz prozor, otpor, kada trebamo napisati pismo - sve to uopće ne želimo, dobijemo pismo, opet otpor. Sve to bacimo na stranu no ipak kad-tad odgovorimo. Izlazimo na ulicu, kupujemo si nešto, pijemo pivo, sve nam je naporno, sve je to otpor. Razbolimo se, završimo u bolnici, zakomplicira se, opet otpor. Iznenada se pojavljuju smrtonosne bolesti, ponovo nestaju, zakače se za vas - naravno otpori. Čitamo knjigu - otpori. Ne želimo uopće knjige, ne želimo niti misli, ne želimo ni jezik niti riječi, rečenice, ne želimo priče - baš ništa ne želimo. Ipak, zaspimo, budimo se. Nakon spavanja slijedi buðenje, nakon buðenja slijedi ustajanje. Moramo ustati, protiv svakog otpora. Moramo izaći iz sobe, pojavljuje se papir, rečenice se pojavljuju, zapravo uvijek iznova iste rečenice… Ne znamo odakle… Jednoličnost, zar ne ? Iz toga nastaju opet novi otpori, kada sve to primijetimo. Zapravo želimo samo zaspati i ne znati više ništa o tome. Tada iznenada opet radost... prevela Nataša Medved

ljeto 2013.

blago vukadin

pravdoljubna

Pravdoljubna Pravdoljubi političe jer im je susjed opalio ženu pa se ne usuđuju sebi priznati kako su jadni. Tu im pomaže domovina koju uistinu mrze, po čijoj zemlji pljuju, i čikove bacaju, čije novce kradu. Krivi su drugi: kosooki i crnokosi, ćelavi i debeli, obrazovani i neobrazovani, istočni i zapadni, topli i topliji, bezvjerni i krivovjerni. Krivi su svi osim našega crnca koji ničeg nema ali na šanku pije. Pravdoljub se plaši reći mu u lice da je crnčuga, 33

književnost uživo

zavidi mu jer misli da mu je dugačak i bijedno progovara prije nego povrati ispod stola: "Ti si drugačiji. Ali oni drugi, oni su crnčuge." Zato sam skeptičan kad slušam poštene, pametne, vjerne, dostojanstvene i hrabre pravdoljube. Jedino što me tješi su stegna topla poneke od njihovih zapuštenih žena.

Napisano u listopadu 86.

ljeto 2013.

Mami Njeni snovi ovog jutra Da potraju bar do sutra, Da se smiri il' odluta Bol bez povratnoga puta. I bogovi da se zblaže Nekog drugog da potraže Pa da mama mirno kaže: "Ja sam zdrava." Il' da vječno spava

Ljudi zemljani Mandino Selo se voli jer tamo žive ljudi. Samo onaj tko nikad nije čuo nasmijanu djecu, i vidio Duvanjsko polje, i Mandinu gradinu, i orla koji kruži nebom u zakrilju Vrana mogao bi mrziti Mandino Selo. Zagreb ne vole ljudi koji nikada nisu bili na Gornjem Gradu i nisu pored Matoša gledali krovove i sanjali o osmijehu sve dok ih ne razbudi pucanj topa u podne.

književnost uživo

Sarajevo ne vole ljudi koji nikada nisu prošetali Baščaršijom i slušali vrevu, i mirisali bureke i ćevape čekajući da dođe večer i da sretnu prijatelje. Beograd ne vole ljudi koji nisu nikada upoznali Radmilu, niti čuli njen sretni smijeh koji odzvanja Kalemegdanom. Beč ne vole ljudi koji nemaju pojma da on u svojoj utrobi nosi tisuću kultura, i da u njemu živi više Čeha nego u Brnu. Moskvu ne vole ljudi koji ne znaju kako je udobno sjediti u toplom kutu dok vjetar puše širokim alejama pored sveučilišta i dok crnokosa Nataša iz Azerbejdžana vara svoga muža i gleda u druge oči. Samo za stolom, naravno.

ljeto 2013.

Zemlju ne vole Marsovci koji pojma nemaju da naĹĄa godina traje kraÄ&#x2021;e od njihove i da nam ih je poklonjeno tek nekoliko.

Hubble Space Telescope

književnost uživo

smilja savin

dobar čovjek

Gledao je broj na pipseru u nevjerici. Već treći put ga zove. - Uvaženi kolega profesore, javite se, možda je hitno? osmjehnu se ravnatelj. Govno jedno jebeno, pizda ti materina, nabrajao je bijesno u sebi. - Uvaženi kolega ravnatelju, ne sumnjajte u moju sposobnost da razlučim hitno od trivijalnog! - odbrusi mu. Sve glave se okrenu prema njemu. Dočekao je kraj stručnog sastanka u ravnateljstvu pokušavajući dokučiti kad je izgubio kontrolu nad događajima. *** Silvu ili, točnije, Silvine crne oči prvi je put ugledao između ruba zelene kirurške kape i maske za lice. I odmah je znao da će s njom biti papreno. U kutcima crnih zjenica igrala su dva mala crvena vražićka i mahala nestašno repovima. Mazni alt je prošaptao: - Profesore, ja sam nova instrumentarka... *** - Ispovijedam se Bogu svemogućem i vama, braćo, da sagriješih mnogo, mišlju, djelom i propustom... zazivao je don Mijo s oltara. Lucijan je skupljenim prstima kucao na vrata svome srcu i šaptao: - Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh... I sa svakim udarcem vršaka prstiju osjećao kako se njegov duša oslobađa tereta krivnje i kako ga preplavljuje mir. Dobar je on čovjek. Spašava živote ljudske svakodnevno. Voli svoju obitelj. Svoju djecu: Tihu, Doru i Jakšu. Njihovu majku Majdu.

ljeto 2013.

On je sretan i blagoslovljen čovjek. *** Prvi put je poljubio te pune usne i otopio s njih izazivački osmijeh pod plavim svijetlom sobe za odmor dežurnog kirurga. Došla ga je pozvati na čašćenje koje im je priredila zahvalna rodbina operiranog pacijenta, ali on je znao da je došla njega iskušati. Trenutak su stajali licem u lice, njezin pogled mu je govorio: Usuđuješ li se? Sagnuo se i poljubio je. Nije uzmaknula. Ono što je uradila iznenadilo je i njega, prekaljenog lovca. Izvela je brzi skok kao prerijska puma, rukama ga obuhvatila oko vrata, a nogama oko bokova. Posrnuo je unatrag, jedva se održavši na nogama. Mahnito ga je ljubila i isprekidano dahtala. Rukom joj je prekrio usta jer je njezino aaaaahhhh.... postajalo sve glasnije. Izvana su dopirali zvuci klaparanja kolica po hodniku hitnog kirurškog prijema, netko je bolno jecao, muški glas je zazivao: Doktoree, doktoreee... Sestra je trčala i vikala: Stiže velika prometna, dvoje teško ozlijeđeno, pripremite se! Lucijan se smješkao zavaljen na krevetu, leđima na zidu, nogama na podu. Silva mu je sjedila u krilu glavom oslonjena na njegovo rame, kosa joj je padala preko lica. Bili su tihi. Razmišljao je o vratima sobe dežurnog kirurga koja razdvajaju Tanatos od Erosa. *** - Imam za tebe iznenađenje - rekla je Silva. Sjedili su u Zrnu soli i čekali večeru. Podigla je visoku čašu s bijelim vinom, otpila mali gutljaj i pogledala ga kroz staklo. - Pssst! Pusti me da te gledam! - rekao joj je osmjehujući se. - Ti si i dalje najljepša žena koju znam. Nije bio sasvim neiskren. Stvarno je bila lijepa. I divlja u srcu, ostavila je trag u njemu. Ipak, šest godina je dug period za jednu ljubavnu vezu, dojmovi blijede, ravnodušnost postaje neizlječiva bolest. Dok su jeli šanpjera u marinadi, prkosno mu je priopćila da je trudna. Odlučila je rodit dijete, od njega ništa ne očekuje i ne traži. To će biti njezino dijete. Šutio je. Između njih je zatreptao plamen svijeće kao da se uplašio izrečenog. 39

književnost uživo

*** Bljedunjavi je mladić s oltara čitao odlomak iz Evanđelja po Mateju. Lucijan je kroz spuštene trepavice zirkao u Majdu. Njih dvoje bili su pred Bogom zauvijek vezani. Kako je rekao Silvi, ta krhka plavuša, profesorica klavira koja se zbog njega odrekla karijere, bila je dobra majka njegovoj djeci. *** - Ne, ti nećeš roditi! - ledeno je odsjekao. - Spriječit ću to ako treba i udarcem nogom u trbuh! Jesi li me razumjela? Lice joj se zgrčilo od bijesa. Trenutak je zurila u njega, a onda je ustala i odšetala iz Zrna soli. Gledao je za njom i prisjećao se jedne bizarne epizode iz vremena prije nego su započeli ljubavnu vezu. On i kolega Franić pokušavali su odrediti kojem tipu žene pripada nova instrumentarka Silva po njihovoj internoj klasifikaciji: sanjalica - ne nikako; govedina - ne; debitantica - ne; samaritanka - ne; sex machine - vjerojatno; divlja mačka - da, definitivno. *** - Pružite u znak mira ruku jedan drugome - govorio je don Mijo. Znao je da mu je oprostila onog trenutka kad je pružila svoju toplu ruku i rekla: - Mir s tobom.

ljeto 2013.

abdulah sidran

mora Šta to radiš, sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko? O čemu, u snu, pjevaš, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuću, a sad nemam kuće. O tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao, a sad ni glasa ni jezika nemam. Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.

književnost uživo

denis bimota

priljepljivost rane večeri

Priljepljivost rane večeri, adhezija sinjoslana žarulja najveća tone bez istisnine zato što to ide polako stoljnjaci rupa, karirani masni škarpine, krumpiri, žamor, maniri adhezija je i u mojoj vitkoj čaši po jusu, preživjeloj transporte sjenovito meke terase s Krete korablje prazne, noćne staze "To vam je sve ful bezveze" usta teško mladi filozof pa stol moj zatrese

ljeto 2013.

alen brabec

španjolska kolonijalna arhitektura

107 navratim kao gost u zalivenu sobu gdje vidim posljednji udar vjetra zaleđen u vremenu pozadinska buka crvotočine i sadašnjost pomalo izbija stakla iz prozorskih okvira drven krevet drvenog uzglavlja jastuci, perine, blazine šaren krpeni tepih tapete grinje, kosa, zubalo u čaši na zidu iznad postelje goruće srce u rukama mladića paperjaste brade odjeven u kobaltnoplavu halju koluta očima s licem prema nebu ovce mu ližu ruke

Cernunnos iskrast ću se iz stabla i hodati kroz vrijes rukama razgrtati paprat i remetiti rosu mošusom označiti put nogama saditi šumu zmijama u korijenju šaputati zadnje stihove uspavanki 43

književnost uživo

spavaj spavaj spavaj od ovog otrova se na kraju budi spavaj spavaj spavaj ne otvaraj oči blijedoj ću ti obojati usne u plavo a trag ugriza sakrit ćeš šalom dolazim ti pred jutro u meni ključaju cimet i oker na tvojim kapcima ugljen maskara dišem ti u obraz dugo dugo oblik jenjava iz naše postelje uzet će me sunce uz hihot i sve moje ostat će magla na oknu i pod jastukom odlomljen parožak nekažnjivo ali upečatljivo poput smrti ptice na vjetrobranskom staklu

Valeria Londinium tone prepušteni sami sebi starimo lašteći posude od mjedi svo srebro i zlato dali smo glasnicima korupcija je vladala gradom i svim putevima preko kanala golubove davili smo medom tek kasnije javila se sumnja u ispravnost naših djela 44

ljeto 2013.

jer pojeli smo pismonoše zatrlo se naše sjeme u zakulisnim igrama otrovanih kaleža trulež se uvukla u nadu i vjeru žrtve koje smo prinosili u estuarij iskopani leševi kužnih djevica plutali su danima napuhnuti pirovi, fazani kopuni pusi grčki robovi pjesnici španjolsko staklo divlje robinje s druge strane zida govornici koji slave posljednje sunce

književnost uživo

noževima sijeku vene u oronulim kupeljima Senatus Populus trune se brojke i Valeria Victrix trune mrtva u blatu Que Romanus

Španjolska kolonijalna arhitektura dodat ćeš mi tavu u mojoj verziji Pustinje znojan pržit ću slaninu ti ćeš kuhati chili dignute kose s rukom na boku na stolu mojito otpuhuješ neposlušan pramen možda je previše luka sumnjičavo razgrćeš gusto crveno varivo netko svira gitaru na seoskom bunaru mi smo na osami i naš kojot laje na čegrtuše

ljeto 2013.

Splav (isječak) *** imati sebe razbijenog, lomnog i svakoga dana mjerkati splav gdje čini se ima još mjesta za jednog a jedro se sprema udahnuti dan pripremiti sebe, djelovati brzo u hitrinu zamotati strah maknuti umom konop sa veza do splavi roniti, žedan, na dah nadahnuti sebe, upuhati dušu u mješinu mrtvu što mlohava spi na splavi pronaći dijelove puta mapu od jutra do večeri pronaći sebe, odriješiti sidra što drže u mjestu i vuku ka dnu izraslim kljunom probiti opnu i pozdrav kliknuti albatrosu shvatiti sebe, taj dio svog puta što čini se ne daje nade u spas prebrojati sijede, bore na licu i konačno pustiti iz sebe glas zavijati vjetru, pljuštati kiši zabljesnuti suncu i biti kamenu tvrd izliti more kroz rupu u pijesku i prisutan biti uvijek i svud

književnost uživo

Drip pozovi me jaukom znat ću odabrati pravu težinu riječi koje ću pritisnuti usnama na ranjeno mjesto nožem ću odstraniti pijavice razbiti kristale moje ruke bit će ti oblog smrvit ću sve tablete otrovati otrov u krvi i kroz prozor baciti boga horizont ravnica jedne boje pokošeni astronauti nabijeni na stabla akacije čini se eksplodirat će svijet ali to je samo odbljesak sunca s vizora treptaj krika a sutra je novi brod koji plovi kroz drip

Apogej kondenzacija na oknu trag lake okamine noktima prebirem molekule stakla kisikom označavam poznati svemir

ljeto 2013.

navođen brojem sad letim lakše udovima razdvajam sfere u njuhu očuvan dah visine solarni vjetar tuče u jedra ali kakvim zvukom ječe zrnca praznine sami u noći nemajte straha vezan lancem nad vama navigator laje iz orbite

književnost uživo

Kalifornija u jutru sam namirisao Kaliforniju antiseptik, kava, ulje za prženje sjena električne kosilice i sablasan zvuk sprinklera koji kiši po bazenu ulice bez ptica mačaka i pasa iz daljine samo zveckanje lanca na kolicima supermarketa krumpiri na komad deset vrsti dinje i mesar koji nema pojma što je to šnicla ne zanima ga svjetska politika ali svako jutro trči uz obalu i svesrdno preporučuje Sea World gdje tavori delfinska gerijatrija kažem okej možda me pojedu orke

Najljepša na svijetu Zima je ubila princa ugušila injem izbola sigama leš su mu vukovi odvukli na proplanak zavijanjem prizvali vrane da mu iskljuju oči i istrgnu jezik u prsima koagulacija prije nego što zaledi zrak bijeli će lovac pojesti srce i urlajući od boli otrčati duboko u šumu do njenog staklenog lijesa

ljeto 2013.

okruženog malim lubanjama i ogriscima crvenih jabuka tamo povratiti u nečiji tanjurić prije nego što mu vještica prikrati muke krhotinom razbijenog ogledala na kojem odraz laže vremenu i prereže si vene uz ciničan osmijeh upućen peru zapanjenog pisca

Pjesma najlakše bi bilo napisati pjesmu riječima dati punoću i sjaj na papir staviti slike i rime i nešto duboko za kraj nije li lakše napisati pjesmu od štita raditi riječima mač u svakome stihu ridati suze za svaki bol, poraz i plač da bude pjesma k'o lutka u krilu što otvara usta na pjesnikov znak da bude tek otpor i opis i tuga, a pjesnik samac, u kućici rak

književnost uživo

mladen blažević

otišao sam na tasmaniju potražiti tasmanijskog tigra

Iz romana radnog naziva "Ilirik" Utvrdu na vrhu brežuljka koji je dominirao dolinom stanovnici Rubnja već dugo su koristili samo u posebnim prilikama. Bila je to Zivka. Dan koji bi, jednom u godini, odredio Barbin, najčešće pred sam Velji dan. Bila je to muška svečanost. Barbinovim pozivom i zauzimanjem svog mjesta na bedemu dječaci su postajali muškarci, spremni za borbu i spremni za ženidbu. Tog bi dana još za mraka svi muški stajali na bedemu i gledali u dolinu pod sobom. U rukama bi držali svoje oružje, koje su odabrali još kao dječaci, i zbijali šale. - Ćurda! ... Ej! ... Baci to iz ruku... taj tvoj mač je za dječake... imam ti ja jedan... da se igraš s njim... topao... malo tup... al' mogu ti ga naoštriti... u tvojoj guzici... he, he, he... - Zabij si ga sam u guzicu! ... A meni dođi svirati frulu. - Neću... bole me uši... jučer mi je tvoja Vilana cijelo popodne svirala u frulu kraj jezera. - Izbit ću ti ta dva krnjava zuba što imaš kad te zveknem... - Ajde, prestanite vas dvojica. Barbin se sprema govoriti... - Neka govori... šta... Barbin je odlučio uozbiljiti jutro. - Šuti! ... Ćurda... Musane... bacit ću vas sa zida... prsnut će vam glave k'o vrčevi. Stajao je i gledao prema svojoj vojsci i odmjeravao s kim bi se usudio zajedno krenuti u bitku bez straha da mu okrene leđa. Počeo je polako govoriti, kao da prvo želi zagrijati glasnice, i riječi su jedva plazile po bedemu zbog straha od visine. - Ovo danas nije obična Zivka... Mislim... ništa se još nije 52

ljeto 2013.

dogodilo... ali osim što ćemo primiti malog Garginog među muške... mali... kako se zoveš? ... E, Rajan... da... rekao sam... Rajan Gargin danas postaje muško, ali ima još nešto. Barbin je malo zastao. - Na jugu i na istoku neka se plemena okupljaju... stigle su mi vijesti... Očekujem da me uskoro posjete neki ljudi... ovo vam govorim... Nekoliko mu se riječi okliznulo i stropoštalo niz bedem. - Govorim vam jer ne znam što će se uskoro događati... Trebat će mi bistra glava, ali što god se dogodilo... bojim se da ćemo morati zaboraviti na svađe i podmetanja... Ozbiljno vam govorim... Ćurda, ti i Musan možete jebati jedan drugoga kol'ko oćete... uskoro ćete jedan drugome morati čuvati leđa... svi ćemo se morati držati jedan drugoga... tol'ko za sad... i očekujte skoro novu zivku... Dođi ti sad, mali Gargin... e, Rajan... dođi da te opalim tim mačem po guzici da postaneš čovjek... Što si se tako umazao okerom... ne idemo još u boj. Ostali prisutni stvorili su žamor. Stvorila se gužva riječi na bedemu. Tolika gužva da su riječi padale sa zidina i zabijale se u zemlju kao oblutci uz muljevitu obalu jezera. *** Selo je još spavalo, iako je sunce dodirivalo lišće u obližnjoj šumi. Iz nekih se kuća jače dimilo pokazujući koji su ukućani budni. Kruma je selo podsjećalo na Rubanj. Kuće su bile raštrkane po dolini. Nije znao da li da siđu ili da nastave putem po ivici brda koja su okruživala dolinu. Isplatilo bi se sići i vidjeti može li se od seljana nabaviti nešto namirnica, ali to je produžavalo put, a u napuštenom gradu su izgubili dosta vremena. Bio je ljut što su spavali na otvorenome ne znajući da im se naselje s vodom i svježim namirnicama nalazi tako blizu. Stao je na raskrižju koje je dvojbu tjeralo da se pretoči u odluku. U sjeni na drugoj strani doline naselje se produžavalo iza brda s bedemom skrivajući se njihovom pogledu. Iz kuće ispod njih izašla je žena. Po hodu se činilo da je starije dobi. Napravivši desetak koraka, zadigla košulju i čučnula. - Da sam dolje da ti ga mrknem... hrnk... - Garo... sad si mi pokvario dan... ima li neka koju ti... čekaj, čekaj... šta je ono? 53

književnost uživo

Krum je pokazivao na drugi kraj doline. Vidjelo se komešanje, a iz kuća su istrčavale siluete. Iza brda s bedemom kuljao je gusti dim i uskoro je u vidljivi dio doline ujahalo pedesetak konjanika. Do malo prije pospana dolina pretvorila se u košaru prepunu vriske, jauka, psovki i laveža. Pet rimskih dekurija konjanika raštrkalo se ne pazeći na raspored. Bez otpora. U dolini su bili samo starci, žene i djeca. Konjanici su mačevima sjekli sve što je stajalo na nogama i jašući ulazili u blatnjare slamnatih krovova. Iza njih su vozila troja kola. Kočijaši bi stali pred kuću, ušli i ukoliko bi pronašli, bacali na kola vrećicu žita. Posljednja je išla dekurija s bakljama koja je potpaljivala krovove. Putnici su prije gledali ženu dok mokri, a sada su gledali kako je siluju trojica legionara. Ubrzo je do njih dojahao dekurion i nešto nerazumljivo vikao pa su se dvojica ustala i uzjahala konje. Dok se treći ustajao, žena mu je nešto govorila mašući rukama, na što se legionar naglo okrenuo i mačem joj presjekao vrat. Odjednom je izgledalo da ih je jedan od legionara primijetio i govorio nešto dekurionu pokazujući prema njima. Dekurion je također gledao u njihovom pravcu. Grupa kraj raskrižja zajednički je pretrnula i dodatno prignula glave češljajući brade u travi. Dekurion je gledao kriveći glavu ulijevo i Krum nije znao vidi li ih doista i razmišlja li ako se isplati penjati na brdo. Odmahnuo je rukom i okrenuo konja. Otišli su u istom smjeru jednako brzo kako su i došli. Ostavili su za sobom buktinje, dim, razbacana ljudska tijela i plač nekolicine pošteđenih, koji će moći ispričati što se dogodilo. Bibul je, pridigavši se iz trave, gledao u dolinu. Znao je da je ovo što se dolje dogodilo samo dio taktike. Dapače, dio vojnog nauka rimske vojske. Ali gledano odavde, s raskrižja, iznad doline, ostavljalo je okus u ustima kao da si žvakao trninu bez da si pričekao da je oprlji mraz.

ljeto 2013.

(Iz zbirke u nestajanju ) Moje sakupljene dijelove, korake i poglede useljene u kućicu puža s krovnim prozorom ne gledam dolje tečem u zemlju kroz pijesak i ugljen da me zagrabe hladnog iz bunara

(Iz zbirke kratkih priča spremne za objavu) Na pogrebu su rekli da će sjećanja na njega i dalje živjeti, a on je, umjesto toga, nastavio živjeti u njezinim sjećanjima. I to onako kao prije. Ujutro bi ga vidjela kako pere zube i glasno srče kavu. Na poslu bi uglavnom imala mira. Radio je valjda kao prije i nije ju posjećivao na poslu. Ali kad bi došla kući, mljackao bi glasno za ručkom, prdio na terasi i slagao pasijans uz kavu. Nisu pričali. On bi samo navečer glasno komentirao dnevnik, kao da je na nogometnoj utakmici. Kao i prije. Kad bi pala noć, uglavnom ga više nije vidjela. On bi ostao uz televizor, a ona bi gore čitala knjigu. Kao i prije. I tako je s njim živjela nekoliko godina. A onda je upoznala nekoga na poslu. Nije ih uspoređivala. Nije ni mogla. Ovaj novi nije prdio na terasi. Bio je pristojan, učtiv, načitan, elokventan. Da se zaljubiš u njega. Ili da ti barem postane drag. I otišao je stari iz sjećanja. Svratio bi samo ponekad. Obično bi ga dovela djeca. Nisu više djeca, sada su ljudi. I bivao bi mlađahan, zgodan. I on je sada bio pristojan. Valjda zbog djece. I to je trajalo godinama. Svraćao je u sjećanja sve rjeđe dok nije prestao dolaziti. A onda... Onda je došao bolestan... teško bolestan. S dijagnozom kraja života. Došao je umrijeti još jednom, zajedno s novim mužem. Ali sada je to sve već dobro znala. Sada su obojica prdila i mljackala, srkala i psovala političare. Obojicu nitko nije razumio osim nje. 55

književnost uživo

Čak ni djeca. Poželjela je da ne razumije. I nije više razumjela. Bilo je to previše složeno. Taj ljudski mozak. Psovala je glasno. Obojicu. Jednog pa drugog. Ni oni nju nisu razumjeli. I ona je bila složena. Naposljetku je prestala psovati i samo šutjela i dalje ne razumjevši. Kad se teško razboljela, bilo joj je puno lakše. Nije joj više bilo žao što ih ne žali. Odahnula je šutjevši i dalje. Kad je ona umrla, obojica su umrli za njom. Stari odmah, a mlađi nekoliko dana kasnije. *** Otišao sam na Tasmaniju potražiti tasmanijskog tigra. Jedino biće kojem se zna ime posljednjeg pripadnika vrste. Zvao se Benjamin. Iako kriptozoologija nije uže područje moga interesa, vijesti koje su mi nedavno stigle natjerale su me da se zaputim tragom posljednjeg vidioca koji ga je uočio u zapadnim šumama Tasmanije. U Hobartu sam saznao da je on neki novozelandski znanstvenik, također imena Benjamin. Prije potrage za tigrom upoznao je Aboridžina koji mu se ponudio kao vodič. Vodiča nije bio problem naći. Uvijek je u Hobartu na istom molu lovio ribu. Ali bio ga je problem nagovoriti da mi bude vodič. Pristao je tek kada sam ga uvjerio da meni ionako nitko ne vjeruje. Hodali smo dugo kroz zaštićena područja prekrivena šumom. Moj vodič se spremio za lov na vombate. Čudio sam se pretpostavljajući da su zakonom zaštićeni, a vodič je rekao: Nisu oni. Ja sam. Ne razumjevši što mi je želio reći, nastavio sam put šutke, gledajući ga kako povremeno u najlon vrećicu skuplja vombatov izmet. Kad smo stigli do omanjeg jezera okruženog šumom, sjeo je pod jedno stablo, istresao najlon vrećicu i počeo sortirati vombatova govna. Dao mi je znak da šutim i čekam noć. Kasnije, kad se malo odobrovoljio, priznao mi je da je pisac, ali da piše samo na papiru napravljenom od vombatova izmeta što ga je sam sakupio. Proveli smo besanu noć. Zaspao sam samo na trenutak, ali me trgnulo cviljenje vombata ulovljenog u stupicu. Ništa od tasmanijskog tigra. Možda je došao piti vodu na drugu stranu jezera. Možemo probati ponovo iduće godine, rekao je nudeći se svesrdno. Putem u Hobart sinulo mi je na što je mislio kada je rekao da je on zakonom zaštićen. On je vjerojatno posljednji domorodac čiste tasmanijsko-aboridžinske krvi. Može se Aboridžine još sresti po Tasmaniji, ali svi su miješani s bijelcima ili Azijatima. Zamolio 56

ljeto 2013.

sam ga za uzorak krvi kako bih to provjerio DNK analizom. Pogledao me u oči, što je za Aboridžine nepristojno, i rekao: Ajde. Napravivši analizu, iznenadio sam se da se njegov genetski kod može svrstati u haplo grupu IPDF 12, koja je najviše zastupljena u Istri, kod Primoraca u zaleđu Rijeke i na Kordunu. Ostali dio genetskog koda ukazuje na daleku srodnost s današnjim stanovnicima Čukotke i Kamčatke. Geni domorodačkog tasmanijskog stanovništva kod njega su zastupljeni u tragovima. *** Prespavao sam u Dušanbeu i već sutra krenuo popeti se na Vrh komunizma. Tadžici kažu da najprije treba savladati vrhove Marxa, Engelsa i Lenjina. Ali malo tko u svijetu sluša Tadžike. Uostalom, i sami su Komunizmu i Lenjinu promijenili ime u Ismail Somani i Ibn Sina. Tko mijenja imena, nije mu za vjerovati. Ali skužio sam na što misle Tadžici tek kada sam osvojio Komunizam. Najviši je i iz njegove perspektive ova ti se trojica čine malenima. Zato mi je kasnije, kada sam ih redom svladavao, bilo dosadno. Moj poznanik Tadžik me tadžički mudro proveo kroz Pamir čekajući da se vratim s vrhova Komunizma i trojice velikana uvijek na granici leda. Kada sam ga, penjući se na Komunizam, pitao ide li sa mnom, rekao je da ga je strah da se ne bi vratio. Zna svaku obitelj na Pamiru. I svuda smo 57

književnost uživo

dobili ovčjeg sira i mlijeka. Kada smo se spustili blizu velike ravnice na jugu, prema granici s Afganistanom, odsjeli smo kod velike, srdačne i gostoprimljive obitelji Talibana. Tamo smo se napokon dobro odmorili i okusili slastice od ušećerenog duda. Navečer sam sa starim Talibanom, uz priču o različitim običajima Tadžika, Uzbeka i Kirgiza, pio čaj, a on me zamolio da postanem bombaš samoubojica. Vi ćete sada u Europu bez pasoša, rekao je uvjerljivo. Dao sam si vremena da razmislim i rekao: Može, imajući pritom na umu nešto sasvim drugo. Kad sam se vratio u Europu, sazvao sam svjetski samit. Dobro, više okrugli stol s gostima iz cijelog svijeta. Znao sam da mi predsjednici država i vlada neće doći pa sam pozvao veleposlanike, visoke dužnosnike zemalja G8, G12, G24 i G48, zatim dužnosnike koji su sudjelovali u arapskom proljeću i one koji čekaju arapsku jesen. Predstavnike medija, značajnih multinacionalnih kompanija i visoke stručnjake iz bankarskog i financijskog sektora. MMF, CUB... Za temu okruglog stola odabrao sam Kako izbjeći terorizam kroz ublažavanje ekonomskih posljedica svjetske krize u najnerazvijenijim zemljama. Odaziv predstavnika iz različitih zemalja, naroda i institucija bio je iznenađujuće visok. Primijetio sam da su nedostajali Čukči, a nije mi se javio ni itko od Tadžika. U prepunoj dvorani s velikim okruglim stolom, kao moderator, započeo sam uvodno izlaganje navevši meni svjež primjer Tadžikistana. Privukavši pažnju svih gostiju okruglog stola stankom između dviju rečenica, dignuo sam se u zrak. Kasnije mi je bilo nekako žao. *** Sletio sam u Anadir, glavni grad Čukotke, a Čukči i Rusi me gledaju kao da sam šenuo. Nije baš za kratke rukave. Oni se prave važni da pokažu kako su navikli na hladnoću. Ali nije ni za kapu i kaput. Skuhao sam se već na aerodromu. Znao sam da laže onaj Varlan Šalamov. Nije se mogao onako smrzavati u gulagu. Kažu mi na to Čukči kako nisi pravi čovjek (Čukči sebe zovu liguo ravetluan - pravi ljudi) ako ne osjetiš zimu i mrak. Ostao sam preko zime i nije to sad nešto. Dobro, hladno je i mračno, ali nije dovoljno da budeš pravi čovjek. S gorskim Čukčima tjerao sam sobove, s primorcima nasukavao kitove i odrezane peraje bacao u more da se ponovo rode. Rekli su mi da sličim na Romana 58

ljeto 2013.

Abramoviča koji je isto tako s njima proveo zimu i onda otišao kupiti Chelsea. Čudni su ti Čukči. Davno su na jednom otoku, gdje nikada nitko nije živio, zaboli kitova rebra i lubanje u zemlju, poslagali uokolo kamenje i popločali put do mjesta gdje su ložili vatru. Nitko se od njih ne sjeća zašto. Ili možda nisu čudni. Ne sjećamo se ni mi zašto smo gradili piramide. I zašto danas zidamo crkve. *** Poželivši se naći u pravoj starinskoj avanturi, otišao sam potražiti neko od preostalih ljudožderskih sela u južnoameričkim prašumama. Negdje oko ušća rijeke Orinoco ispred kojeg je onaj lažljivac Defoe smjestio otok s Robinzonom i Petkom. Dugo sam lutao prašumskim stazama ispresijecanim prostranim močvarama prateći glasine o kanibalizmu među urbaniziranim domorocima u gradu Tucupita. Malo noge, malo kanu. I kad sam već mislio odustati, iznenada su me opkolili. Prestrašio sam se. Nisam ih zamišljao tako zastrašujuće umrljane bojama. Grubo su me vodili prema udaljenom dimu koji je stiskao nosnice. Uočio sam Rolex na ruci jednog kanibala koji je mrko odmjeravao moje mišiće. Vezali su me za stup ispred velikog kazana, a oni se popeli na drvenu binu i započeli s jezivim, ljudožderskim kulturno-umjetničkim programom. Krajičkom oka sam zapazio kako djeca i žene ispijaju Coca Colu, a kantice Becksa čekaju da okrijepe kanibale nakon ritualnog plesa. Najjezovitiji dio dogodio se kad je mišićavi muškarac odjeven u obredne boje obišao oko mene tri puta sa štukanicom u kojoj se nalazi otrovna strijela uperenom u moj trbuh. Imao je znojnicu na ruci s grbom nogometnog kluba Barcelona. I što da vam kažem. Pomalo sam razočaran. Idem provjeriti ako Čukči još tjeraju irvase preko rijeke Kolime. *** Kako bih se susreo s gusarima u Adenskom zaljevu, prošao sam uz afrički rog nekoliko puta, od korijena do vrha, ali od gusara ni g. Možda im se nisam učinio dovoljno atraktivan plijen, ploveći u malenom čamcu s pogonom na vesla. Zato sam zaobišao vrh roga i veslajući uz jugoistočnu obalu Somalije, uputio se prema Mogadišu. Trebao sam odmah otići u najveći grad i raspitati se je li uopće sezona gusarenja ili zapravo veslam uzalud. Kad sam stigao u Mogadiš i izašao iz čamca, skinuo sam šešir da obrišem 59

književnost uživo

znoj, a odjednom je, zbog ćelave glave, mnoštvo djece vidjelo moju boju kože i okupilo se oko mene zamijenivši me s europskim humanitarcem. Dao sam im da podijele vrećicu ušećerenog duda, koju nosim sa sobom još iz Tadžikistana. Bili su mi zahvalni. Ukusni su ti dudovi. Ali ipak su me pitali imam li somalijskih šilinga, ili somalilandskih, ili puntlandskih. Kad sam im priznao da nikada nisam vidio ni jubalandski šiling, pomalo razočarano su me pustili na miru. Stari prodavač čaja i hašiša na mogadiškoj tržnici, isto misleći da sam humanitarac, rekao mi je da Somaliju mogu osjetiti samo ako se popnem u brda i spustim se veslajući niz rijeku Šebele. Poslušao sam ga, iako nisam došao osjetiti Somaliju nego tražiti gusare. Šebele je na početku rječuljak, ali čim se spusti u dolinu, postane ozbiljna rijeka. I kada misliš da će se raširiti u nepreglednu deltu, Šebele se raširi, postane plitka močvara uvečer zaogrnuta oblakom komaraca. A onda se i to vode isuši i nestane ne stigavši do mora. Do mora sam morao nositi čamac na leđima razmišljajući što mi je stari Somalijac želio reći. Mora da je nešto iz somalijske povijesti o čemu ništa ne znam. Zemlja, kao i rijeka, započne obećavajuće pa se izgubi u močvari. Stigavši do mora, zaveslao sam prema sjeveru i odmah iza prvog rta naišao na gusare. Ukrcali su me u svoj čamac i gledali kao ribolovac koji je ulovio glavoča. Vidjeli su odmah da za mene ne mogu dobiti nikakvu otkupninu. Zato sam im dao poslovnu ponudu. Vi ovdje nemate centralnu banku, a imate nekoliko tiskara novca. Ja u Hrvatskoj imam nekoliko prijatelja koji bi sigurno željeli tiskati novac. Pustite me i ja vam nađem posao. Pustili su me, kao što baciš glavoča u more. Javio sam im se nakon petnaestak dana mailom pa ću ga prenijeti u cijelosti: Pozdrav, gusari! Žao mi je, ali nitko ne želi tiskati novčanice kod Vas. No, imam jedan upit za izradu kovanica. Onako malo starinskih, s glavom kao u rimskih imperatora. Ukoliko možete kovati, odmah mi javite cijenu. U prilogu Vam dostavljam sliku u PDF-u. Na kovanici bi, ispod glave, trebalo pisati jedan Todor.

ljeto 2013.

sebastian a. kukavica

smrtonosni diftong

Smrtonosni diftong jezična je deformacija koja se pojavljuje isključivo u čibčanskim jezicima. Prvi put smrtonosni diftong se pojavio još u davna vremena u jeziku talamancan, jeziku koji pripada porodici čibčanskih jezika. U okviru jezika talamancan pojavio se mutirani jezik aalamacaa koji je bio izvor smrtonosnog diftonga, to jest u tom jeziku prvi se put pojavila riječ-virus koja je u sebi imala začahuren smrtonosni diftong, a vjeruje se da iza izuma te riječi stoji izvjesni negromant Avraam. Aalamacaa jezik potpuno je različit od suglasničkog glagolskog jezika, jezika dekonstrukcije, što ga po Pustopoljini danas raznose hipnotizirani podanici Abrahama Porsene, jer se aalamacaa jezik sastoji isključivo od imenica (glagoli ne postoje), a ključni samoglasnik, koji služi kao vezivni materijal u svakoj riječi, samoglasnik je a. Zbog te opsesije slovom a, lingvistkinja Hannah A. Nazan je ustvrdila da je ključno pravilo aalamacaa jezika pravilo o postojanom a, jer su u aalamacaa jeziku postojale kvote slova a koje su se morale ispuniti kako bi određena imenica imala smisao. Riječi bez samoglasnika a, koji dominira svakom riječju, u aalamacaa jeziku jednostavno nisu postojale. Negromant Avraam je, trujući svoje podanike svakojakim besmislicama, tvrdio da je jezik što ga je on izumio i podario Aalamacaancima bio čisti jezik, dok su svi ostali jezici iz porodice talamancan (i svih drugih čibčanskih jezika) bili prljavi jezici, jezici koji su stvarnim pojavama iskrivljavali značenja. I zato je svoje podanike pomahnitali negromant Avraam nahuškao na ostala plemena, zaključivši kako je njihova dužnost proširiti njihov uzvišeni jezik na ostalu čibčansku bagru. Aalamacaanci su, drogirani rječitošću negromanta Avraama, poveli tri križarska vojna pohoda protiv

književnost uživo

nečistih plemena u komšiluku, ali svi njihovi vojni pohodi su propali. Uglavnom, upotreba ostalih samoglasnika je u tom jeziku bila vrlo, vrlo rijetka. Legenda kaže da su postojale samo tri riječi koje su, uz obvezno i sveprisutno a, u sebi imale ugrađen još jedan samoglasnik i to na taj način da su ta dva samoglasnika činila diftong, i to ne bilo kakav diftong već smrtonosni diftong! Kroz povijest, od te tri riječi-virusa preživjela je samo jedna riječvirus, dok su ostale dvije izumrle. I izvor ove nove pustopoljičke verbalne epidemije nalazi se upravo u srcu te nepoznate, nedokučive riječi iz aalamacaa jezika, suludog slijepog crijeva čibčanskih jezika u kojem završava svaki smisao.

Biba Dunić

ljeto 2013.

petar gudelj

uraniti prije smrti Uraniti prije smrti, dok smrt još spava. Prevariti smrt. Na prstima izaći. Pritvoriti vrata. Lakosana je smrt. Spava u tvojoj sobi. U tvojoj postelji. U tvojoj koži. Obaviti to malo posla. Protrčati po svijetu. Propjevati, proplakati. Roditi djecu. Pokopati mrtve. Vratiti se na prstima u svoju sobu, u postelju. Leći. Dotle, probudit će se i ona.

književnost uživo

željko funda

gdje je danas jadranka kosor

zbog toga netko bi mogao moliti za me šef je na dvodnevnom službenom putu u Sloveniji sad mogu mirno gledati kroz prozor čuditi se kako ljudi tako samouvjereno hodaju kao da su na vojnoj paradi moram samo odgovarati na telefonske pozive, srediti papire mogu se konačno bez straha poševiti sa svojim čokoladnim dildačom u šefovoj fotelji s pogledom na pola grada doma to mogu sigurno učiniti jedino kad mama ode na misu kad se uspijem izvući od njenog navaljivanja da idem s njom i da spašavam svoju dušu dok si ona privređuje život vječni, ja si moram sama stvoriti malo zadovoljstva onog što mi nitko s ove ili one strane svijeta ne da niti misli da treba dati staroj curi su ionako dovoljni njen šef, mama i Bog ja se, naravno, trudim da budem vrijedna sekretarica, zahvalna kći i dobra vjernica no isto tako ja se trudim da proizvedem onaj spokoj bez kojeg bih u afektu mogla ubiti bilo mamu bilo šefa najradije bih ubila Boga da zbog toga netko ne bi molio za me tog istog Boga

ljeto 2013.

pirotehničar za vrijeme kako je doma dosadno pustinja sve tiho, mirno, bajno nigdje smrti osim na groblju a i to su samo njeni tragovi da bar mogu u operacijsku dvoranu za vrijeme operacije presađivanje organa, po mogućnosti svi u krvi vrijeme juri kao raketa samo je pitanje vremena hoće li ona prije stići do cilja ili će je borci, znajući da ona samo što nije tresnula, navesti u krivom smjeru kuda će letjeti sve dok se ne umori i padne na zemlju bezopasna kao pahulja tu ću biti ja pirotehničar ni u Afganistanu nije tako gusto, rekao bih to je ono što moram učiniti da svi uživamo u topljenju pahulje i smijemo se sretni što smo ustrajali

naš Branko danas smo pokopali našega sina Branka prometna nesreća još se pokušavamo sabrati još vapimo možda će biti bolje kad taj dečko izađe iz bolnice bit će nam jako drago ako preživi zajedno ćemo otići na Brankov grob zapaliti svijeće, položiti cvijeće

književnost uživo

mi više plakati poslije ćemo otići na piće popričati o srcu Branko nas je jako volio možda će i on naš Branko

Drava je bila na njihovoj strani teče i teče teče ovako, na isti način već četiri sata valjda i jučer i prekjučer tiha kao varivo na najslabijoj vatri trebala bi smirivati, a njega boli guzica od sjedenja na trosjedu u njemu vapijuća praznina ovdje se stalno nešto događa, a ništa se ne događa pobacao je sve što je ulovio same ribice od najviše 6, 7 centimetara nekoja će sigurno preživjeti vratiti mu se kao lovina za koji mjesec bit će nagrađen za današnju obzirnost na suprotnoj obali Drave pojavio se mladi par bez imalo srama svukli su se započeli seks odostraga glasno se smijući uzeo je kamen i bacio ga prema njima kamen je pao na sredini Drave zaigrani par mu se podrugljivo nasmijao kao odgovor promijenili su položaj sada je cura jašila na mladiću žestoko poskakujući on je polako sakupljao svoj ribički pribor nije više mogao gledati te ljude koji mu se rugaju što je najgore, i njegova Drava bila je na njihovoj strani

ljeto 2013.

josef winkler

roppongi. rekvijem za oca (…) Govori ili seri slova!, rekao si jednom dok sam bio dijete, kad si mi nestrpljivo postavio neko pitanje. (…) kad je majka već odavno bila bolesna od svoje sve pomračenije duše i kad se bojala da će uskoro umrijeti, rekao si joj: Uskoro ćeš izgledati kao ovaj ovdje! Pritom si prstom pokazao na mene, najslabije od sve tvoje djece. (…) jednom drugom prilikom (…) rekao si: Ti si za mene zrak! (…) Gubi se! Slušao sam često – jer sam znao da sam ja jedini zrakoprazni prostor u tom selu, komad vakuuma koji je u obliku djeteta uskovitlao stajski zrak. ulomak romana, prijevela Snježana Rodek

književnost uživo

robert bebek

vulkano

kao da će netko doista doći dvije su stolice okrenute prema suncu iz jutra u jutro u ovoj ogromnoj kući prazne čini se svjetlost nas nikoga od nas /a toliko je prostrana!/ više ne dotiče četrdeset sam godina na ovoj zemlji i ne mogu se više praviti da ne vidim četrdeset sam godina na ovoj zemlji a dvije su stolice okrenute prema suncu iz jutra u jutro iz noći u noć kao da će netko doista doći i zasjesti u njihov mir

ljeto 2013.

ptice meni ponekad dolijeću ptice uz garažu odmah do zida kuće okupio sam njihova mala srca i načinio im humak k meni katkad dolijeću sasvim male božje životinjice spuštajuć se i poniruć potpuno bez krila za mrvom kruha svjetla ili tko zna čega nad humkom su dva ivera povezana u jednostavan križ dan je svijetao i vedar kao jasan početak i nagovještaj svega

Nebo nebo u lavovu započinje u 7 ujutro na -11 ti spremaš rozsoljnik u staklenku kuhaš sebi čaj meni kavu bez šećera dok ja još spavam potom zajedno palimo prvu cigaretu

književnost uživo

šećemo denija i idemo svaki na svoj pos'o sve je bijelo i tiho led je svud oko nas led je nimalo rječit kroz sobu i san kroz cijeli ovaj svijet prolaze bljeskovi električnih tramvaja u najbližoj blizini rađaju se sretna djeca najsretnija Ne iz mira/ već iz žudnje/ da se nemir u sve raseli/ mi/ tihi insekt/ u utrobi leda/ fina kocka/ nepostojanja/ čekamo/ novo/ doba ledenjaka Bebek iz Sigurna mjesta

ljeto 2013.

Čitajući knjige, nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom odreðenju. Čitajući knjige, nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je... stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige, nećeš postati ni sretniji ni bolji... ali knjige moraš čitati da bi sve to shvatio. Miro Gavran: "Klara"

Tamara Modrić

književnost uživo

vesna krmpotić

iz bijele kule, stihovanje

75. ja vas ne dijelim Ja vas ne dijelim na zle i dobre. Dijelim vas na zdrave, bolesne, i bolesnije, na još bolesnije, i na najbolesnije. Od zdravih očekujem da budu lijek bolesnima, da budu bolničari još bolesnijima. A za najbolesnije se brinem jedino Ja. Jer i najcrnji sin ima majku, koja ga voli. "Bijela kula", knjiga 21. Zapisala Vesna Krmpotić

108. ako ne znaš k meni doći sama Ako ne znaš k Meni doći sama, znaš li Me pozvati da ti dođem u pohode, samoj, sam? Ako sama ne znaš pomesti svoju kuću, znaš li Me pozvati da ti samoj, sam, pometem dom? Da ti samoj, sam, oplijevim lijehe? Da ti samoj, sam, ispečem kruh, operem rublje, očistim dimnjak? 72

ljeto 2013.

Ako bas ništa ne znaš i ne umiješ sama, znaš li i umiješ li pozvati Onoga, tko zna i umije? Ti odavno sama, On oduvijek sam, a družina spava mrtvim snom. "Bijela kula", knjiga 49. Zapisala Vesna Krmpotić

Hubble Space Telescope, The Eskimo Nebula

književnost uživo

miroslav krleža

jeruzalemski dijalog - A tako? On je iz Nazareta? - Pa naravno: piljarica na uglu – to mu je roðena teta! - A ja sam čula da je on nezakonito dijete i da mu otac ulice mete. - Roðen je u štali, to je stalno; uopće: podrijetlo tog dečka je nejasno i kalno. S nekakvim starcem da mu se klati mati. Tko bi mogao, gospo, sve te skandale znati? - Pa dobro. Ima li on kakve škole? Je li svršio maturu? - Ali! Gospa se po svoj prilici šali! Kakvu božju maturu? Neki dan na cesti poljubio je jednu javnu curu! S dangubama pije; za njim idu sami bokci, slijepci i ribari, a sad je stao i djecu da nam kvari. Već su i prijave stale da protiv njega policiji stižu. Pazite dobro, gospa, taj će dečko svršiti na križu!

ljeto 2013.

khalil gibran

robovanje

Ljudi robuju životu i zbog toga robovanja dani su im prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama. Evo, minu sedam tisuća godina od moga prvog rođenja i do sada ne vidjeh ništa osim podčinjenih, pozatvaranih i okovanih robova. Obiđoh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost života, gledah procesije naroda kako iz pećine hrle u palače, ali do sada ne vidjeh ništa drugo do šije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred idolima. Pratio sam čovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, čuh samo kako doline i šume odjekuju vapajima generacija i stoljeća. Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja, žrtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kuće moćnih bogataša, u straćare nemoćnih jadnika, u sobe ukrašene slonovom kosti i komadima zlata, u skloništa ogrezla u očaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladiće kako uz alfabet usvajaju pokornost, djevojke kako se odijevaju u poslušnost i podčinjenost, i žene kako liježu na postelje pokornosti i podatnosti. Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do ušća Nila i Sinaja, do atenskih trgova i rimskih crkava, do uličica Konstantinopolja i londonskih građevina, i vidjeh samo robovanje

književnost uživo

što posvuda žrtvenike ostavlja iako ga božanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, ničice pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega međusobno ratuju i rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Božjom sjenom na Zemlji ga nazivaju, po njegovoj želji domove i zdanja pale, a bratstvom i jednakošću ga nazivaju, radi njega se pregalaštvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnoštvo ispoljavanja jedne suštine. Ta je trajna, vječna bolest sa svakojakim simptomima i raznovrsnim ranama; nasljeđuju ih sinovi od očeva kao što dah života nasljeđuju; njeno sjemenje se stoljećima u tlo vremena zasijava, kao što jedno godišnje doba daje ono što se u drugo doba zasije. Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naiđoh jest ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predaka; što im duše tjera na klanjanje tradicijama djedova; što im u mladićka tijela uvodi drevne duše, kao u svježe grobove kosti stare. Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju podcjenjuje; tjelesnu vezanost žene za postelju supruga koga mrzi te im ni jednome nije stalo do života. Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinuđeni slijediti svoju sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglašavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenama. Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača, odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću, zaustavljaju i razbijaju. Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječje padaju s prostranih nebesa u nesretne domove gdje nužda i maloumnost druguju, gdje poniženje i očaj idu ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, žive kao prijestupnici i umiru poročni. Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescjenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću, brbljanje umnošću, slabost blagošću, bojažljivost gordošću. 76

ljeto 2013.

Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa kazuju ono što ne osjećaju, predstavljaju se suprotno svome biću te se nesreća s njima poigrava kao s krpama. Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugoga naroda. Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krune kraljeve. Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedužne. Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija. Kada sam se umorio prateći generacije i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene minulih vremena i gdje počivaju duhovi budućih stoljeća. Tamo vidjeh slabunjavu siluetu kako osamljena ide zureći u sunce te je zapitah: - Tko si i kako ti je ime? - Sloboda je moje ime. - Gdje su ti potomci? - Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a treći se još ni rodio nije. Potom mi se izgubi iz vida, u magli.

književnost uživo

Miroslav Antić Kad nekoga u prolazu pitaš: kako si, ti to sebe provjeravaš i sebe pitaš. Nauči se da znaš uplašiti svoj strah, umjesto strah da tebe plaši. Nauči se da znaš zaboliti svoju bol, umjesto da ona tebe boli. Nauči se da znaš voditi svoje putove, umjesto putovi tebe da vode. I nauči da znaš odživjeti svoj život, umjesto da on tebe živi. Jer njemu je svejedno da li nas ima ili nema i da li, uopće, i mislimo da mislimo.

ljeto 2013.

Biba Dunić

A. B. Šimić U mom je tijelu vrijeme i polako me slabi i tijelo biva suhlje, oči dublje, uši gluhlje. Ja slušam al' ne čujem: vrijeme nema glasa i bezglasno me biva manje svakog časa. Zaludu bi mi bilo zaustaviti sve ure što na sve strane jednako se žure. U mom je tijelu vrijeme i mene biva manje. 79

Tamara ModriÄ&#x2021;

najlajkanije

ljeto 2013.

kristina kika kostolić

iščupaj

Iščupaj je iz misli kao sijedu vlas kose što podsjeća na godine kojih se ne želiš sjetiti, i kao da više nećeš sijedjeti... Iščupaj je. Iščupaj je iz srca kao stranicu knjige na kojoj piše baš ono što trebaš, poglavlje, stih, misao, kao da bez nje neće bit izgubljen smisao... Iščupaj je. Iščupaj je iz sebe kao cvijet od korijena čudesan, nježan, opojan, zemlju pustu što krasi mu ljepota i kao da neće uvenut bez života... Iščupaj je. Iščupaj iz sebe sve tragove njene jer, drugo ništa ne mogu slabi, Iščupaj, otrgni, zgrabi! I korijen i cvijet i list, i pelud rasutu i mirise... Iščupaj je iz sebe i pomiri se pa živi dan po dan mirno nesretan.

književnost uživo

milica šabanović

a posle, ko zna?

Spavaj samnom. Nebo će doneti zvezde. Ne brini, sve je postavljeno na svoje mesto. Još pre prvog dodira nebo je donelo Mesec. Smeješ se. Budi se samnom. Nebo će doneti Sunce. Svi smo tu gde trebamo biti. Smeješ se. A posle, ko zna?

ljeto 2013.

miloš petronijević

kad pomislim na tugu mališana

Kad pomislim na tugu mališana isprebijanog u zbunjujućem svetu velikih; i na suze devojčice kontuzovane od bombi, kojima joj doneše slobodu... Kad pomislim na ropac samrtnika što poslednji gutljaj vazduha hvata, a što i mene čeka; i na kugu i glad, i užas giljotine u vekovima iza... Kad pomislim na blagi pogled junice i izbezumljeno prase pred klanje, i na meso što ga donesoh u kesi; i na očaj izgladnele vučice, i na užas zeca što ga orao slavodobitno uvis nosi... Kad pomislim na TV serije: "Ja te volim, ali nam se ne da" i na čemer u foteljama ušuškan; kad pomislim na Indijance, kao suprotnost, gde golokuri u blesku zore stoje...

književnost uživo

Kad pomislim kako mi dosad baš ništa uspevalo nije, ali i da ima i gorih od mene; i na samoubilačku jad kad pomislim, mene od nekad, kada me je Ona ostavila. Kad pomislim da i besmisao Smisao može imati u čudesnoj simetriji pomračenja Sunca... Kad pomislim na prhut ptica s livade... Kad na taštinu ljudsku pomislim... Kada se svoje setim...

ljeto 2013.

alen brlek

revolucija

(Negdje u Castrovoj državi dječak se posvađao zbog bombona i spalio svoju obuću) iznova smo bosi. Iznova crtam oči po zidovima majčine utrobe instinktom svjetla, poput Boga.

književnost uživo

ivan dorian molnar

sjećanja jedne budale

Iscrpljen i teške glave kasno toga dana vratio sam se s posla. Posla koji sam prezirao, ali nisam imao izbora. Morao sam raditi u toj strojarnici da bih se prehranio. Živio sam sâm u Zagrebu, u kvartu poznatom pod nazivom Trnsko u ono vrijeme. Posljednjih dana nisam se osjećao dobro i pogledom u ogledalo otkrio sam da me pregazilo vrijeme. Star i sam, ali ne vjerujem da sam bolje i zaslužio. Nekada mislim da sam vodio svoj život časno i pošteno, barem u nekoliko navrata. Ali kada vidim što sam sve ostavio iza sebe, koliko boli i patnje sam prouzročio ljudima, ta pomisao brzo nestane. Svakog dana pogledam njezinu sliku naslonjenu na stari, ofucani sivi zid moje sobe. Na poleđini su još uvijek njezine riječi: Sve je lako znajući da si ti tu. Zauvijek tvoja, Ana. Tko zna gdje li je Ana sada. Svojim istrošenim i starim rukama posegnuo sam za slikom i gledajući je, legao sam u krevet i utonuo u svoje misli. U svoja sjećanja. Sjećanja čovjeka koji je dozvolio da njegova iluzija nadvlada realnost i sada, suočen s ovim drugim, ne nalazi izlaza. Dok kiša lagano pada kuckajući po mojem prozoru, tonem u svoje misli i sjećam se onog vremena. - Ana Leko, da si smjesta ušla u kuću! - začuje se jaki i zvonki glas jedne žene. Bila je to Anina majka, staromodno odjevena u crnu suknju s maramom na glavi. Stajala je na trijemu stare kuće. Vidno iznervirana i ljuta na svoju kćer, vjerojatno jer se zadržala sa mnom toliko vremena te noći, izgledala je strogo i nepokolebljivo. Sjećam se, te večeri je puhao jak vjetar i ohladio moje lice te sam se jako zacrvenio. Ani je to bilo veoma simpatično i smiješno te me

ljeto 2013.

tada poljubila u obraz, prvi put pred svojom majkom, i otrčala u kuću. Gledao sam je kako ulazi, jedina moja, onih dana. Ana je imala šesnaest godina, kao i ja u to vrijeme, i imala je predivnu ravnu, dugu smeđu kosu i najmodrije oči koje bi čovjek mogao zamisliti. Predivnog lica i vitkog tijela, odskakala je od svih djevojaka u našem malom mjestu. U našem svijetu kako smo ga Ana i ja zvali, svijetu satkanom od nekoliko starih, drvenih kuća poredanih u jednu ulicu koja se protezala duž obale. More je doslovno bilo preko puta. Zemlja i livade, plaža i more, to je bio naš raj. Ana i ja smo imali mnogo zajedničkih stvari. Sjećam se večeri kada smo se upoznali, bila je isto prohladna kao i ova, u igraonici je svirao Snow Patrol, i to pjesma You're All I Have. Moj najbolji prijatelj Filip, ili Meki kako smo ga zvali, i ja igrali smo biljar kada je ova pjesma počela. Počeo sam je pjevati tiho i unositi se u nju dok sam pripremao završni udarac u partiji. Tada u prostoriju uđe ona, pogleda me tim očima i reče: Eyes Open ili One Hundred Million Suns? Znajući da su to dva albuma Snow Patrola, veoma iznenađen odvratih: - Pa... ne znam... to je teško pitanje. Da si me pitala Eyes Open ili Final Straw, bilo bi lakše. Ovako... ne mogu ti odgovoriti. Ona se nasmije i kaže: - Ideš sa mnom? Imala je tajanstven osmijeh i kosa joj je prekrivala lice. Sjećam se da je tada imala kratku, usku bijelu majicu i traperice te stare bijele tenisice. Bila mi je veoma privlačna i zanimljiva. U tom trenutku ostao sam malo zbunjen i rekao: - Pa gdje idemo? - Dođi - reče i uhvati me za ruku. Okrenuh se prema Mekom i pogledah ga pomalo čudno. I dok smo izlazili iz prostorije, on se zadere: - Pa gdje ćeš? Mislio sam da ćemo u kino ili nešto... - Mala promjena plana - rekoh i nasmijah se. - Čujemo se sutra. Tada me Ana odvela u svoju kuću. Majka joj je bila na putu i dopustila mi je da otkrijem sve čari njezina svijeta. Upalili smo Snow Patrol, pričali cijelu večer o glazbi, filmovima i našim snovima. Maštali smo. Rekla mi je da želi biti glumica. Da 89

književnost uživo

je oduvijek to htjela. A mogla je to postati, zasigurno. Bila je prelijepa, spremna za Hollywood. Uz stihove našeg omiljenog benda podijelili smo prvi poljubac. Bio je mek, topao i pomalo nespretan. Nisam znao gdje bih stavio svoju ruku. Tada sam je pogladio po licu i razmaknuo joj kosu s očiju otkrivajući ocean koji je skrivala u njima. Njezin pogled me očaravao i činio da se osjećam vrlo nemirno, ali vrlo sretno znajući da me drži za ruku, istovremeno čvrsto, ali i veoma nježno. Provodili smo ljetne praznike zajedno svakog dana, sjedeći na plaži i radeći sve što nas je činilo sretnima i mladima. Tada. Sjećam se riječi stare Berte, gospođe u kasnim osamdesetima, koja je često sjedila sama na terasi i gledala u naš kraj: - Vi, mladi, da samo znate kako vam je sada dobro. A samo se žalite. Ne paše vam kad je hladno, kad ne možete na more. Kad vas majke ne puste van. A to nisu problemi. Trčite, veselite se. Živite život. Ja možda jesam stara ogorčena baba, ali kad pogledam kroz prozor i vidim vas, život se odjednom učini svijetlijim. Jednog zimskog jutra, kada smo imali dvadeset godina, Ana se vratila kući za praznike s fakulteta u Zagrebu i ja sam je dočekao ispred njezine kuće. Cijelo ljeto sam radio u obližnjoj trgovini skupljajući novac za taj prsten. Stavio sam joj ga na ruku i rekao: - Ljubavi, ovo je potvrda moje vjernosti. Ti si moje srce. Samo ti. Ma gdje god bila. Ona je često odlazila, ali se i vraćala. Pisali smo si svaki dan. Morao sam čekati još samo dvije godine i ona bi bila tu za stalno. Oženio bih je, siguran sam. Došla je još jedna jesen i ona je otišla. Doduše, samo na mjesec dana, ali ja sam bio previše nemiran. Budala. Meki i ja smo se spremili izaći i malo se zabaviti uz neku dobru glazbu. U klubu je bilo mnogo ljudi, bila je nekakva proslava ili nešto slično. Uglavnom, sve su djevojke bile dotjerane, većina njih u profinjenim haljinama i cvjetovima u kosi, našminkanih usana i lica. Jedna takva, imenom Gorana, prišla mi je i te večeri, previše pod utjecajem alkohola, podijelili smo poljubac. I nakon što smo izašli iz kluba, i više od toga. Uzeo sam je u jednom mračnom kutu obližnje ulice, učinili smo to brzo i vrlo divljački, ne sjećam se da je trajalo dugo. Ali ostavilo je trag u meni. 90

ljeto 2013.

Gorana je nestala iza ugla vrlo brzo, poput našeg čina, a ja sam zapalio cigaretu i razmišljao. O Ani. I kako ću joj to reći. Bila mi je prva i jedina. Sve do sada. Otišao sam unutra i vidio razočarano, sjetno lice Mekoga. Odmahnuo sam glavom i naručio još jednu bocu vina. Popio sam je sam, zaspao za šankom i rano ujutro pošao kući. Ti dani, dok sam čekao da se Ana vrati, bili su strašni i nepodnošljivi. Konačno je i došao taj dan. Iz mojeg pogleda odmah je shvatila da nešto nije u redu. Ja joj to nisam mogao prešutjeti. Pustila je jednu suzu, pa još jednu i tako unedogled. Tada sam prvi put vidio kako je to kada prouzročim drugoj osobi patnju zbog svoga postupka. Tada mi je dala ovu sliku koju držim u rukama, okrenula se i otišla. Nije više često dolazila u naš mali raj. Pronašla je sreću drugdje. U rukama nekog drugog. Bilo mi je tako teško to prihvatiti. Ime mu je bilo Anders Motlich, bio je nekakav švedski doseljenik u Zagrebu koji je imao imućnu obitelj. Oni su mu plaćali studij, a on se dobro brinuo za Anu. Čuvao ju je i pazio, radio je sve ono što ja nisam kada sam trebao. To su posljednje informacije koje sam tada znao. Stari i ja živjeli smo sami dugo vremena nakon mamine smrti. On je često pokušavao biti moj učitelj govoreći mi: - Sam si podosta vremena zbog načina života kojim živiš. Umjesto da tražiš savršenstvo, budi ono što jesi. Ljubav je taj osjećaj koji nas pokreće. Ne ovo što ti misliš, novac i uživanje. To su prazne stvari. Prestani si to činiti, sine. Mlad si i imaš priliku biti sretan čovjek. To je ono što ja želim da budeš. Sretan čovjek. Zapamti to. Nisam ga baš previše slušao i do kasnih tridesetih moj život bile su birtije, razne žene svakakvih imena i povijesti, no nisam mario. Dolazio bih doma rano ujutro, uzimao mu teško zarađeni novac i ponovo izlazio. Gledao me kroz prozor svakog dana, no nije plakao. U njegovim očima bilo je nešto gore od suza, ono što tek sada shvaćam. Znao je da nije uspio potaknuti me na pravi život. I znao je ono što sada proživljavam, laka mu zemlja. Posljednji put kada sam ga vidio bio je samo sjena onoga što je nekad bio, no uhvatio me za ruku i rekao: 91

književnost uživo

- Tisuće riječi nije te vratilo, pokušao sam, kao ni tisuće suza koje sam isplakao. Sjeti se mojih riječi, sine, ne boj se mraka koji te okružuje nego tame duboko u svom srcu. Izađi, svjetlo je uvijek na kraju tunela. Idućeg dana ostao sam sam. Na ovom svijetu koji nisam upoznao, jer se nisam trudio. Moji takozvani prijatelji, šankerska braća kako sam ih zvao, napustili su me. Oni su imali živote, a ja sam se povodio za njima. Nakon nekoliko godina zaposlio sam se na mjestu gdje još uvijek radim. Dani su mi bili isti, ali jedna se stvar promijenila. Razmišljao sam. Svakog dana. O Ani, ocu, o Mekom. Prije tri godine, kada sam imao jedan slobodan dan, odlučio sam se zaputiti u stari kraj. Prošao sam kraj svoje kuće, kuće stare Berte, trijema gdje sam satima znao čekati Anu. Sve je to istrunulo i poprimilo obrise ovih silnih godina koje su poharale moju prošlost i moj tadašnji život. Mogao je biti drugačiji. Na toj šljunčanoj cesti posljednji sam put vidio Mekog. Slike toga vremena kao brzi vlak prošle su kroz moju glavu i isprepletale se dok nisu složile konačnu sliku tog prošlog događaja. Ah, da mi je sve to ispraviti, da je on barem ovdje ispred mene. Mlad i pijan, ogorčen zbog svojih gubitaka, rušio sam se. On je tada naletio, sjećam se njegovih smeđih očiju i onog poderanog šeširića što ga je često nosio. Tako mu je glupo stajao, ali on nije mario. Osjećao se dobro. Vidjevši me u katastrofalnom stanju, prišao mi je i rekao: - Jesi li dobro? Pa što si to radiš? Čuješ li me? - Ostavi me, Meki - rekoh tiho. - Nije vrijeme. - Otac je doma, čeka te. Ana pita za tebe, znaš. Vrati nam se, fališ nam. Nisi to više ti, primjećuju to svi. Nisi izgubljen slučaj i ja to znam. Samo, potrudi se. Zbog svih. Pogodio me u srce i podsjetio me na sve te ljude koji su me gledali kao propalicu. Razljutio me tada te sam instinktivno i nepromišljeno nasrnuo na njega. Prebio sam ga divljački i uništio mu lice. Njegov desni obraz zauvijek je ostao osakaćen i znam da me se sjećao, svakog dana. To je bila jedna od najvećih pogrešaka u mom životu.

ljeto 2013.

Krvave glave, pljunuo me u lice i otrčao. Odselio se vrlo brzo i nikada ga više nisam vidio. On i Ana potpuno su nestali iz naših krajeva. I najbitnije, iz mojeg života. Oca nije bilo tu jer sam na neki način i njega otjerao. A sada, nakon tolikih godina, naišao sam na taj spomenik koji nisam želio ni zamišljati. Na njemu piše: Filip Meki Horman, 1918. - 1977., voljeni otac i muž. Ah, Meki. Da te barem mogu vidjeti. Da sam te barem nazvao. Ne mogu vjerovati da te nema. Pustio sam ružu i otišao natrag. Nisam više mogao. A tada, na križanju te šljunčane ceste koja je vodila natrag k bučnim prometnicama, ugledao sam je. Ana Leko, stara, ali ne i slomljena, pred mojim očima. Nakon tolikih godina njezine oči i dalje obasjavaju stazu, kao što su to nekad činile. -Pretpostavljam da si sada tek vidio - rekla je. - Na što misliš? - Meki. Ja sam podigla taj spomenik. Kako sam ga voljela, da samo znaš. On je bio tako dobar otac i odličan muž. Naradio se u životu da bi nam osigurao ovo što imamo. Podigao je obitelj. On je to mogao. - Ti i Meki... A onaj Anders? - izustim, vidno ne znajući što se događa s njom već duže vrijeme. - To je brzo prestalo. Meki je jednostavno bio taj. Pravi čovjek za mene. Dora, dođi! - viknula je. Iza ugla tada izađe prekrasna mlada djevojka, istih modrih očiju i smeđe kose, poput Ane. Bila je to Ana prije četrdesetak godina. Kao da sam je ponovo ugledao. Moje ruke odagnale su bore i bol u kostima odjednom je nestala. Moja kosa je poprimila boju, a moja duša snagu. Samo nakratko, ja bio sam tamo. Kada sam mogao učiniti nešto. A ispred mene stajala je Anina kći Dora. Filipova kći. Dijete Mekoga. - Bok, Dora, ja sam... - Znam tko ste vi. Majka mi je puno pričala o vama. Bili ste dobri s mojim ocem. No, ne predugo, očito - rekla je i učinila da se osjećam slomljeno. Potaknula je one misli. Pognuo sam glavu i rekao: 93

književnost uživo

- Dora, bilo mi je drago. Ana, ne znam što da više kažem. Za mene je najbolje da pođem ovom cestom. Ona vodi u jednom smjeru. - Idi - odvratila je. - Da, ona vodi tamo jer si tako izabrao. Voljela bih da mogu reći nešto drugo, ali nema u meni toga što bi ti možda htio čuti. Idi i živi jer dosada nisi. Okrenula je glavu i nastavila s Dorom prema groblju. Ja pognuh svoju i vratih se natrag gdje i pripadam, u praznu sobu. Slika Ane Leko i dalje krasi taj zid. Bijela ogrlica oko vrata, smeđa kosa i pogled princeze. Sivi zid, prekriven paučinom i prašinom samo nakratko zasja. Kada je pogledam u oči. Ona će to uvijek moći. Obasjati moj tmuran svijet. Pa i onda kada nije tu.

Put kaže uzbrdo Izletio sam na ulicu i počeo trčati što sam brže mogao. Vidno slomljene ruke i razbijenog lica, pohitao sam prema bolnici. Nalazeći se u Vodovodnoj ulici, znao sam da je Sušak daleko. Ali petak je navečer, grad je pun mladih i nisam mogao dozvoliti nikome da me vidi ovakvoga. Sa suzama u očima, svjestan da povratka nema, razmišljao sam o onim danima. Kada sam imao samo dvije godine, kada me majka čvrsto stisnula uz sebe. Onda kada sam se osjetio voljenim od strane obitelji. Pitao sam se zašto je moj otac tako agresivan. Što je to u ljudima da dižu ruku na svoju djecu, da ih svjesno žele povrijediti. Popeo sam se na Piramidu i nastavio prema bolnici. Postajalo mi je sve teže hodati zbog bolova u čitavom tijelu. No, ono što je najviše boljelo bilo je moje srce. Razbijeno i utučeno, otežavalo mi je i ostavljalo me u tom stanju iz kojeg nisam mogao izaći. Došavši na Sušak, uzeo sam predah da bih nastavio normalno disati. Pogled u staklo obližnjeg automobila reflektirao je prizor koji sam teško mogao gledati. Moje lice odavalo je obrise udaraca mržnje i ostavljalo ružan dojam. - Ti si moje sunce, jednog dana bit ćeš veliki čovjek. Slatko moje malo - govorila je mama. Onih dana. Sa svojom dvadeset i jednom godinom nisam mogao vjerovati 94

ljeto 2013.

gdje me život donio. Stajao sam pred vratima derutne bolnice i prije nego sam odlučio ući, sjeo sam na klupu ispred ulaza. - Ivane, kralj je jedina figura koju ne možeš pojesti. On je najvažnija karika, onaj kojeg moraš sačuvati do kraja. Dama je ona koja će u suradnji s kraljem donijeti tvoju konačnu pobjedu - sjetih se tada djedovih riječi u jednoj od prvih šahovskih lekcija koje mi je davao. Onih dana u mjesecu srpnju bilo je veoma toplo. Lagani je povjetarac puhao dok sam sjedio na klupi odjeven u kratku bijelu majicu i crne hlače. Ponoćni sat je otkucao te je bilo vrijeme da uđem. Da me zakrpaju i spreme za nove životne pobjede. Ušavši unutra, rekao sam: - Molim vas, nije mi dobro. Odveli su me na slikanje i zaključili da imam frakturu desnog palca i slomljenu jagodičnu kost. To je značilo da ću provesti nekoliko dana u bolnici. Te noći bolovi su me ubijali te je moja zagipsana desna ruka teško podnosila česte udare što ih je zadavala moja fraktura. Dobivši injekciju protiv bolova, zaspao sam vrlo brzo. Prvo jutro u bolnici dočekala me Valentina. Bila je veoma lijepa i ljubazna. Medicinska sestra predivnog osmijeha i smeđe kovrčave kose, smeđih očiju i pogleda poput kakve preplašene djevojke, upitala me: - Kako si? Treba li ti pomoći ustati? - Hvala, mogu sam - rekoh. - Pročitala sam policijsko izvješće i znam kako se osjećaš. Život je nepošten, no tu je nekoliko ljudi koji će biti uz tebe. Ako išta zatrebaš, samo reci. Tu sam - rekla je Valentina i izašla iz sobe. Ostavila je snažan dojam na mene. Pogotovo u to vrijeme kada sam se osjećao kao da sam sâm na svijetu, bez igdje ikoga. Dala mi je osjećaj nade i vjere u bolju budućnost. Samo nakratko osjećao sam kao da je sve u redu. Ali ipak nije dugo potrajalo, zbog stanja u kojemu sam se nalazio. Bilo je oko 9.00 sati kada sam upoznao Zorana, koji je ležao preko puta mene, te smo bili jedini u sobi. Otac dvoje djece, slomio je čeljust prilikom rada na sječi šume u Gorskom kotaru. Rekao je: - Moj prijatelju, nije lako, ha? Pretpostavljam da sada razmišljaš 95

književnost uživo

o osveti i mržnji prema onome koji ti je to učinio. Nemoj, ništa ti to neće donijeti. Kreni svojim putem, daleko od svega što ti nanosi bol, i ostavi one koji to rade da se zapitaju nad svojim postupcima. Odgovorio sam: - Hvala vam, vjerujem da moj put kaže uzbrdo. Nadići ću sve to i postati netko, ja to mogu, moram, hoću i želim! Osjetio sam neku snagu u sebi izgovorivši to, ali vrlo brzo bolovi su me sputali u tome te me pribili za krevet. Krevet iz kojeg sam se rijetko ustajao jer sam se bojao izaći. Bojao sam se vanjskog svijeta u kojem se događalo nešto strašno. Zbog mržnje i bijesa raširenog posvuda morao sam naći svoj put. Bio sam uvjeren da mogu. Za vrijeme mog boravka u bolnici Valentina je bila svakodnevno više puta uz mene, njegovala me i pazila. Osjećao sam se zaštićen, što mi je davalo snagu da zaboravim sve ono što me mučilo. Nakon dva dana bio sam pušten iz bolnice. Valentina je na odlasku, gledajući me samoga s dvije velike vreće u ruci i samo jednom slobodnom rukom, rekla: - Čeka li te netko? - Ne, idem sam - odgovorio sam i dodao: Hvala na svemu, što si mi pomagala i učinila da se barem malo bolje osjećam. Ona tada izvadi olovku i komad papira, napiše mi svoj broj i ime te kaže: - Zapamti, ima ljudi u životu koje možeš nabrojati na prste jedne ruke, doduše, ali bit će uvijek tu za tebe. Želim postati jedna od njih. Sretno, Ivane. - Hvala, Valentina, nadam se da ćemo se susresti jednog dana. Zbogom - rekao sam i izašao iz bolnice. Došavši u svoj stan, uvidio sam da nema nikoga, baš kao što sam i priželjkivao. Pokupio sam sve stvari za koje sam mislio da su mi dovoljne, spremio šahovsku ploču i nekoliko knjiga, stavio sve u veliku crvenu torbu te toga dana zauvijek zaključao vrata svog starog života. Izašao sam sada u sunčanu ulicu i krenuo u nepoznato. Imao sam nešto novca sa sobom te sam odlučio ići raditi i priskrbiti si mjesto za život i osnovne potrebe. Prve dvije noći spavao sam u parku nedaleko od grada, dok se moj prijatelj Renato nije vratio s putovanja i omogućio mi da budem u njegovom praznom stanu dok se ne snađem. 96

ljeto 2013.

Dani provedeni u neopremljenom stanu, spavanje na podu, pranje robe na ruke i neumorno čitanje Hemingwaya, Defoea i ostalih mojih uzora u pisanju, naučili su me mnogo. Snalazio sam se kako sam znao, a nedugo zatim skinuo sam gips i krenuo raditi. Jedne večeri, dok sam analizirao partije starih šahovskih majstora te povlačio posljednji potez u poznatoj partiji LevitskyMarshall, jedna slika stvorila se pred mojim očima i potakla me na razmišljanje. Držeći crnu damu čvrsto u svojim rukama, polako sam je spuštao na polje g3 i sjetio se ovih riječi: Jedino istinsko putovanje je ondje gdje te srce vodi. Tuda ja putujem i jedini dostojan izazov je da se taj put prijeđe sav, do kraja. Tuda sam i ja putovao kroz život. Tako i ti, Ivane, idi za srcem i ustraj u svojim snovima. Nikada nemoj odustati i kada te život samelje, zgrabi ga u svoje ruke i ne dozvoli mu da te dokrajči. Bile su to riječi moga pokojnog djeda koji me toliko naučio o šahu i životu da mogu shvaćati sve životne vrijednosti i postati osoba koja ima cilj, koja ima srce i koja će učiniti sve da bi bila sretna. To je bila moja posljednja noć u tom stanu zelenih zidova i žutih stolova, u sobi bez kreveta, s pogledom na grad Rijeku koji sam toliko volio. Ranom zorom pošao sam na put te pomislio: Moj život stane u torbu. Danas, nakon tolikih godina, stojim ovdje pred tobom, djede. Pred tvojim posljednjim počivalištem. I razmišljam o onim danima. O majci. O tebi. I kako smo provodili vrijeme rješavajući zagonetke legendarnog Bobbyja Fischera koji je, nažalost, umro prije tri godine. No, deda, Spassky je još živ. Doduše, nije dobrog zdravlja, ali uči šah i dalje. Baš kao što si i ti to radio. U djetinjstvu si mi predstavljao neopisivu radost. Nikada te neću zaboraviti. Krenuo sam odlično u životu i volio bih da me sada vidiš. Još uvijek znam izvesti čitavu "besmrtnu partiju" Anderssena i Kieseritzkog iz 1851. napamet. Tvoju ploču zauvijek ću čuvati, baš kao i sve što si me naučio. Počivaj u miru. Tog trenutka spustio se mrak i počelo je jako puhati. Navukao sam crnu jaknu na sebe i rekao: - Valentina, idemo. Zagrlio sam je i poljubio te smo zajedno pošli kući.

književnost uživo

magdalena snježana košta

boli li i tebe

Boli li i tebe ove noći, kao mene dok na ekranu tražim Tvoje oči... a tuga se kao rujno vino u prepunu čašu toči... Na mom jastuku mjesečeva prašina, tvojim glasom obojena noćna tišina, tvojom sjenom ispunjena svaka praznina... 813 s Tobom neproživljenih dana 813 otvorenih rana usred moje duše, 813 oluja što moje snove kao kule od pijeska nemilosrdno ruše... 813 ludosti jedne žene lijepe, tužne i same, suze joj kupaju oči snene, po njima samo broji svoje dane...

ljeto 2013.

813 jecaja u dugim noćima obasjanim plavetnilom što sja samo u Tvojim očima... 813 molitvi stoljetnih što odzvanjaju tišinom, kilometrima daleko od Tebe, opijam se snagom njihovom kao jedinom istinom… svaki je moj dan željom za Tobom okupan, pregršt uspomena i jedan nedosanjan san... ispijam noćas sama čašu vina oporog, kao one noći ljubav s jastuka Tvog... ovo nije tužna pjesma ljubavna ovo je oda svim našim neproživljenim danima... ovo je pjesma Tebi kao Sveti amen, ljubavi moje za Tebe vječni znamen… Pjesme ove, kao trenutak radosti mogu samo da ti dam, da ih vjetar s valovima na jug odnese, da uljepšaju svaki tvoj dan... Gromovi u mojoj duši, slapovi suza slanih kao more, šapuću, zauvijek si samo Ti jedino moje...

književnost uživo

Biba Dunić ... nahrani me prihvaćanjem... Nenadano ću dolaziti... kao Ona... kao Kiša... Odjednom... blaga... na prstima... u malenim dodirima... Ne zatvaraj prozor pred mogućnostima...

Biba Dunić

100

ljeto 2013.

maja marchig

gledam

gledam... jeĹži se u njegovom oku krajolik prstima bih mogla ponoviti sve pute i trag ĹĄutnje utisnuti na kljuÄ?nim mjestima ne znam razumije li sputanu naznaku pokreta dok nauÄ?enom vedrinom jedrim rubnim temama

101

književnost uživo

iva pejković

plima

Zašto si takva? Zašto hodaš krivom stranom ulice? Zapisano je. Ne možeš se promijeniti. Pokušala si, jednom davno, dok si još vjerovala da postoje vilenjaci. Sada čvrsto stojiš na obali. Odustala si od osvajanja Novog svijeta. Tvoje su ruke slomljene. Mašta te vodi tamo gdje priče imaju krila. Riječi su vrckave, neuhvatljive i lude. Upliću se u kosu. Ulaze ti u uši. Slatke su na usnama. Blistaju kroz oči, ljubičasta jezera pod čijom se površinom igraju sjene. Mjesec pleše nad gradom. Ti nisi lutalica. Ostavila si srce u pješčaniku. Tamo je bilo toplo, pjevalo se i gradilo kule. Kada su tamni oblaci zauzeli nebo, spustila se kiša. Zidine su pale. Tvoji su snovi odlepršali daleko, daleko, pokušala si poći za njima. Nestali su ostavljajući samo tragove, kao kada valovi nanesu morske alge na obalu. U crnom vijencu algi potražila si medaljon, ali u rukama su se našle samo zamršene niti. Pokušala si ih se riješiti, postati tako obična žena. Uzalud. Pogledaj se. Zašto si dopustila da te zavede Mjesec? Tišina nad gradom. Gusta poput smole, obavija te nemirom. Otkucaji sata rastvaraju ti žile. Omotana samoćom, preispituješ vrijeme iza sebe. Guliš lak s nokta na palcu. Odrazu u zrcalu obećala si mnogo toga. Lagala si. Vrlo dobro znaš da iza svake tvoje noći dolazi dan, nova epizoda. Našminkaj se, uredi. Budi. Kad bi barem izašla iz tijela da vidiš svoju oseku. Lice ti nalikuje magli. Skrivaš se iza šalice kave, raspituješ se o drugima, upijaš mirise života koji se odvijaju kraj tebe. Pitaju te što se događa s tobom, ali ne silaze s trona. Njihovo zanimanje samo je dio manifestacije. Čvrsto stežu žezlo, popravljaju krunu na glavi,

102

ljeto 2013.

odsutno proučavaju pramenove koji ti padaju u oči. Kao da je njima stalo... Ipak, ne možeš prestati. Ispravljaš leđa. Popravljaš kosu. Potreban ti je poziv, želiš biti viđena u društvu. Potrebna ti je spoznaja da si ispunila jedno prazno poslijepodne, da si bila dvorjanin u Kraljevstvu Normalnih. A onda se diže plima. Nepopravljiva si dok mahnito pišeš utrkujući se sa svojim sjenama. Tvoje su priče bunari iz kojih zaudara stvarnost. I dok se stapaš s tišinom, sigurna si u svoju snagu. Zastaješ kako bi bacila pogled na Mjesec. Čini ti se da se njegove usnice izvijaju u cerek. Rado se prepuštaš njegovoj sonati, on te uvjerava da je moguće baš sve što zamisliš i sakriješ u riječi. Možeš nauditi, možeš zagrliti. Riječima možeš zaustaviti vrijeme, možeš ga ostaviti da se suši na vjetru. Gledaš u ta svoja nastojanja i nije ti žao. Priče su mrvice kruha koje ostavljaš za sobom. I zato budi oprezna. Jer ako pogledaš malo bolje, vidjet ćeš. Slijedi te jato vrana.

103

književnost uživo

goga hajtić

107. voglio un mondo...

Malo se šminkam. Tek ponekad. Crta neke svijetloplave olovke na kapcima, možda malo maskare po trepavicama. Ponekad pojedinačno, ponekad spojim tu kombinaciju. I malo sjajila na usne. Tonirana krema umjesto pudera... I tako godinama. Toga sam se popodneva odlučila samo za svijetloplavu olovku na kapcima. I malo spomenutog sjajila na usnama. Na sreću, jer ja, nevična make up izgledu i uglavnom nenaviknuta na činjenicu da (kada imam) imam maskaru na vjeđama, negdje oko trećegčetvrtog sata nakon nanošenja maskare izgledam poput rakuna. Često trljam oči rukama. A maskara se brzo razmrlja. Da ne govorim kad okice, vođene nekim centrom emocija, puste štogod tekućine. Koju treba posušiti. Pa i to obavljam rukama. U stvari, da me kakav rakun u tim trenutcima opazi... bila bi to ljubav na prvi pogled. Toga sam, dakle, popodneva nanijela samo malo te svijetloplave olovke. I obukla se malo svečanije. Što bi reći da sam iskočila iz traperica. Iz nekoliko razloga. Prvenstveno - Enina završna školska priredba, zatim - gotovo uvijek se u školi pojavljujem u casual izdanju i, na kraju, baš mi je, eto, došlo. I tako sam ja dotjerana, uz Peđu i mamu, krenula na tu završnu školsku priredbu. Ena ove godine završava treći razred. Priredba je zakazana u pet, no JOŠ jedna proba bila je sat vremena ranije. Tako da je Ena onako savjesno krenula sat ranije od nas. Marljivi alluni iz III a svoju su učionicu prilagodili za malu predstavu. Svi mi uzvanici uspjeli smo dobiti sjedeća mjesta, dok je polovica učionice bila rezervirana za njih dvadeset i dvoje koji su jedini razred što je sam organizirao svoju završnu priredbu. Specifičan su razred koji se drži zajedno i ne dopušta vanjskim

104

ljeto 2013.

nekim utjecajima i učenicima da ih zafrkavaju. Dok u slučaju međusobne interakcije ima i svađe i svega. No, jako su homogeni i pravi frendovi. I tako je jednom prilikom njihova maestra izjavila kako, da je vjerojatno i sama po Korzu išla i birala si učenike i njihove roditelje, ne bi naišla na bolje. Nakon kratkog uvoda započela je priredba. Neke točke su imale po dva do tri izvođača, u nekima je bio integriran cijeli razred, a prije svake voditeljica programa nam je najavila izvođače. Sve su sami pripremili, izrežirali i izveli na tri jezika: osnovnom talijanskom, materinjem hrvatskom i stranom engleskom. Još jednu točku i na fijumanskom talijanskom, ali to nećemo računati jer to je dialetto. Maestra je tu bila samo kao korektiv i da puca od ponosa. I više ne znam koja je to točka bila po redu. Cijeli je razred stao ispred publike. Svatko od njih dvadeset i dvoje izrekao je nekoliko stihova i nakon recitiranja čučnuo. Snimala sam cijelu točku. Kod trećeg ili četvrtog recitatora suze su mi krenule niz lice i do posljednjeg, dvadeset i drugog, nisu stale. U toj točki, vjerojatno naziva Voglio un mondo - Želim svijet, kod svakog učenika stihovi su počinjali upravo tim riječima, da bi se nastavili mislima kakav svijet žele... i to otprilike bilo sljedeće, prevedeno na hrvatski: Želim svijet... gdje nebo nema tamnih oblaka... Želim svijet... pun prijateljstva, ljubavi, srca i cvijeća Želim svijet... s puno bijelog i malo crnog... Želim svijet... pun ljubavi i prijateljstva... Želim svijet... gdje siromašni imaju novaca za kupiti svašta... Želim svijet... velik i lijep, ispod neba koje je uvijek plavo... Želim svijet... bez rata i gdje je uvijek jesen... Želim svijet... pun avantura... Želim svijet... gdje smo svi prijatelji i zajedno se vozimo na biciklama... Želim svijet... s puno škola i bez vlastite braće i s puno učitelja... Želim svijet... s puno preslatkih janjaca i jedan vodeni svijet s puuuuno riba - velikih i malih... Želim svijet... velik i plav i s puno zelenog... svijet u kojem nema loših misli...

105

književnost uživo

Želim svijet... pun igre i veselja, svijet koji je samo moj... Želim svijet... pun prijateljstva, želim svijet bez zločestoće... Želim svijet s puno veselja i s puno maštarija... Želim svijet lijep i miran... Želim svijet pun radosti i bez tuge... Želim svijet s četiri godišnja doba puna sunca... Želim svijet pun prijateljstva u kojem nitko nije bolestan... Želim svijet bez rata i gladi, gdje će znanstvenici izumiti lijek protiv svih bolesti... Želim svijet s puno pravde i puno dobrih vijesti... Želim svijet bez rata i s pticama koje uvijek cvrkuću... Da, neke su se želje ponavljale, ali sve te misli, svi ti stihovi, od kojih na talijanskom jeziku većina završava u rimi, sve je to produkt tih malih glavica. Svaki su stih i misao sami napisali. Ta su djeca na pragu odrastanja, ona zaista vjeruju u plavo-bijelozelene svjetove gdje sunce sja kroz sva četiri godišnja doba i svi su prijatelji, nema rata ni gladi, svijet koji je pun slatkih nevinih životinja i ptica koje veselo cvrkuću, neki svijet koji je lijep i miran, gdje nitko nije bolestan, a siromašni imaju novaca, svijet pun veselja, igre i maštarija... Dok sam ih tako slušala, uz dva mokra traga na obrazima trudeći se snimiti sve te želje, mojom odraslom glavom prolazila je misao kako oni zaista u to sve još uvijek vjeruju. Kako su ti devetogodišnjaci još uvijek neiskvareni i nevini u svojim glavicama i duši. I kako će se to vjerojatno u sljedećih godinu-dvije godine promijeniti... I nestat će te njihove nevinosti, a oni će postajati svjesni svijeta u koji dolaze. Svijeta potpuno suprotnog od ovoga koji žele. Kaotičnog svijeta koji smo im, a da nismo smjeli, ostavili. Na kraju točke brisala sam suze s lica, tradicionalno trljala oči i u tom trenutku bila si neizmjerno zahvalna što sam tog popodneva, unatoč svojoj želji da izgledam malo kao svečanije, odlučila ne staviti maskaru na oči. Da se kojim slučajem maskara i našla na mojim kapcima, malo bih marila za tu činjenicu, suze bi imale slobodan prolaz po obrazima, ruke bi trljale po namazanim kapcima i postala bih mama-rakun. No, uistinu ne bih ni trepnula jer bila sam neizmjerno ponosna na sve i jedno dijete iz III. a OŠ-SE San Nicolo.

106

ljeto 2013.

Tih nekoliko minuta živjela sam u svijetu devetogodišnjaka, njih dvadeset i dvoje, koji su zazivali svijet po svojoj mjeri u kojem nije bilo ničega prljavog i ružnog. Samo čistoća njihovih duša i kolorit divnih svijetlih boja u nekom bezbrižnom svijetu... Voglio un mondo... Fiume, nedjelja, 23. lipnja 2013, 20.30

Ana Marija Vizintin

107

književnost uživo

petar semolič

prozirnost

Krhka poput starog pergamenta i nikome više dragocjena, dolazila je sporo oko ugla, poduprta štapom i rukom svoje stalne pratiteljice, prije nalik nestvarnoj prirodnoj pojavi no dostojanstvenoj starici, i već i stoga zanimljiva. U paralelnom svemiru u kojem se greškom otvorio prozor, sjedala za stol uvijek u isto vrijeme i s junačkim naporom, šutjela, zureći ispred sebe i u dugim intervalima pružala ruku prema čaši crvenog vina - pila ptičjim gutljajima i spuštenih kapaka - više sam je puta gledao, ali nikad doista i vidio - bila je nešto kao dio dana, kao jutarnja kava, kao kratak razgovor sa ženom iz kioska. Da bi jednom jednostavno nestala, kao što nestaje list s udaljena stabla ili iz davno pročitane knjige. A njezina pratiteljica? Odlučila se za novu gospođu. Lavrica, 16. travnja 2007. Sa slovenskog preveo Robert Vrbnjak

108

ljeto 2013.

ivor lisac

nesreća je što se ja nje sjećam

Jedan daleki svijet sam usnuo. Svijet bez tajni i skrivenih želja. Svijet dvoje putnika koji samo večeras dijele ovaj vagon sudbine koji plovi ka beskraju. Usnuo sam jednu meni stranu djevojku. Toliko stranu da je nikada nisam ni zamišljao, a kamoli upoznao. Javila se poput iznenadne želje za slatkim i jednostavno je nisam mogao izbjeći. Uvukla se na kolosijek mog sumornog života, odlučna da svojim osmijehom odagna sve sive oblake koji su mi stanovali nad glavom. Gledala me dugo prije nego što sam podigao glavu i uputio joj stidljivi smiješak. Pognuo sam glavu kao ukoreni đak, ali njezin je pogled i dalje tiho, poput najvještijeg lopova, prelazio preko moga lica. Mogao sam osjetiti da me gleda i nije mi se to nimalo sviđalo. Nije mi se sviđao način na koji bi mi jednoga dana mogle nedostajati te plave oči čiji sam pogled uporno izbjegavao. - Mora da je knjiga jako zanimljiva - rekla je ne skidajući pogled s mog lika. Nisam uspijevao sakriti nelagodu. Nervozno sam prošao prstima kroz kosu zadržavajući drhtavi glas. Osjećao sam se kao glupavi tinejdžer koji prvi put vidi djevojku. - Ma ove vožnje znaju biti duge - odgovorio sam toliko glupo da sam se sam sebe zastidio. Nasmijala se pokazavši male rupice koje su joj krasile obraze. Uživala je u mojoj nervozi i nastavila svoju igru. Približila mi se, tek toliko da ne mogu u miru čitati. Zatvorio sam oči na trenutak i zatvorio knjigu. Okrenuo sam se prema njoj naglo glumeći nekakvu ravnodušnost i hladnoću. Otpuhala je tu masku s moga lica jednim običnim pokretom ruke. Lišavanje dodira, znala sam, bila je na kraju moja katastrofa, kao što je to nekoć bila moja

109

književnost uživo

nužnost i sreća, citirala je najdraži dio knjige koju sam čitao treći put ovaj mjesec. - Vidim da si i ti obožavateljica E. Volarda. - To je jedini knjižničar kojeg volim - odgovorila je otresavši pepeo cigarete. - Obično se ljudi ne pronalaze u takvim običnim ljudima nastavio sam razgovor. - Misliš li da je on običan? Na trenutak sam zastao provjerivši ozbiljnost njezina pitanja. - Nije neki junak - odgovorih nespretno. Naglo se uozbiljila, podigla obrvu pa ispod glasa nastavila: - Svaki čovjek koji osjeća kajanje za mene je junak. - Zbog čega se ti kaješ? - iskoristio sam šansu koja mi se ukazala da malo bolje upoznam ovu zagonetnu djevojku. - Zbog neiskorištenih prilika - odgovorila je brže nego što sam očekivao. Zamislio sam se. Jedina prilika za kojom ću žaliti je ako dopustim da ova djevojka zauvijek nestane iz moga života. I jedina je i ostala za kojom žalim. Žalim za tih par sekundi dok sam oklijevao i nisam dovoljno odlučno krenuo za njom dok je silazila s vlaka spuštajući kofer na peron nepoznatoga grada. Uspio sam tek kroz prozor uhvatiti jedan njezin neodoljiv pogled koji i dan danas prošeta svoje duge noge po mojim kratkim snovima...

110

ljeto 2013.

olja savičević ivančević

tri pjesme iz zbirke “kućna pravila”

moje noge rastu u kadi. moje noge odlaze od mene. još jučer sam mogla stopalo staviti na tjeme. moje noge odlaze od mene ili to moja glava čini tlu. ne znam što se događa, al stižu mi u susret knjige s najviših polica. *** pokazat ću ti jednu igru. pokazat ću ti jednu sisu. ona je mala kao orah i boli. a sad ti. *** uvijek si me uredno sakupljao: svjedodžbe, pletenice, izreske iz učeničkih novina. stavio si jednu olju u drugu kao babuške: najsitnije mene uložio si u veće, starije. rekla bih da si ih konačno odnio na dan svoje smrti. ispočetka su mi nedostajale neke izgubljene djevojčice ali s vremenom sam shvatila: one su tvoje kćeri, a ja ih odavno ne prepoznajem. ništa s tim curama nemam. posebno s onom među njima koja je bila pjesnikinja. 111

književnost uživo

andrej starc

trava, ki je nikoli nisem požel

Mnogo krat se zavedno prepuščam jecljanju misli v njih so lažnive podobe realnega sanjarjenja v tišini in mraku in ob zori ter kosilu, mi naznanja razkorak svobodne ideologije. Sedim v krogu kjer je vsak vogal ena pot tam kamor bi se vsedel ob čaju. Ne, raje ob kavi da mi ne bi napovedovali sedanjost. Vsak korek en krog početja in petja svobode mojega izražanja in poguma prehoda iz arhaičnega in častitljivega kalupa v idealizirano podobo kamor odhajam skupaj steboj. Da, prav ta lik na razkrižju poti kjer te venomer srečam da, zmeraj prav tam! Zakaj pa bi bila pot tako lahka saj smo mi kritični in utopični naznanilci tega, jaz sem tisti ki na pomolu ustvarja luč. Edino vprašanje, zakaj sem spet sam na tem pomolu če na vseh razkrižjih si ti? Zakaj je sedaj pot ravna

112

ljeto 2013.

če v krogu sedim na vogalih poti? Kje je sedaj ta moja kamnita pot ki z vzponom prehaja v dolino in kje je sedaj breg, kjer je napis odrešitve? Seveda ga ni in ga tudi ne bo ker pijem kavo! Morda bom raje čaj in se izognem napovedovanju erotičnih misli. Je misel pohlepna ali me samo vonj cigarete pomirja; je želja po tebi tako močna ali samo štiriperesno deteljico v vazo dajem, je vrhunec erotike orgazem ali samo grafit s tvojim imenom? Podob ne zaključujem le imena jim dajem da ne pozabim kako mi je prišlo? Da ne pozabim na kavo brez zoca kratka, brez napovedovanja nečesa. Misli nikoli ne zaključujem naj raje drugi temelje podirajo in opazujejo mojo svobodo. Nikoli nisem tiho ko na kamnih žanjem plevel ali pa sem raje tiho ko božam tvoje lase. Saj sem res tiho ob tvojem telesu in le-to govori; tiho in okušati tvoj vonj ki mi ga kava in čaj ne daje. Ni take glasbe kot je tvoj šepet in ni takega trenutka kot je sladka kava. Vedno žanjem kar sejem in mnogo je bilo čudnih okusov, le zakaj še tega nisem požel?

113

književnost uživo

irena grubišić-čabo

oblaci mi neće reći

oblaci mi neće reći kuda odlaze sjene kad posljednji treptaj duše zabilježi vrijeme utisnuh trag prošlosti koju nosim preko neba beskonačnosti oblaci mi neće reći kamo je otišao gdje zaspao s uspavankom ili bez nje je li kroz oblake prošao je li u njih utonuo neće mi reći ni u slikama dok se oblicima igraju gle eno jahača Pegaz je u trku zastao tko se to snovima zaigrao je li on je li brat moj

114

nova knji탑evnost, drugi dio

ljeto 2013.

zoran žmirić

zapisano metkom

znaš ono kada ti dosadi čekati pa premda to bila i smrt eto, meni je dosadilo imam osjećaj da je kučka već odavna tu skrila se i gleda me igra mi se sa strpljenjem ogrnula se kravljom kožom eno je preživa na livadi i kao gleda na drugu stranu a točno znam da kada okrenem glavu trepće prema meni tim Bette Davis očima iskopat ću ih majke mi ako sretneš smrt neka ti ne bude teško dovedi mi je ovamo da završimo s tom farsom samo, primijetiš li da pod haljinom skriva kutiju sa šahom reci joj da taj film neće gledati pa neka ga je sto puta snimio Bergman malo znam o šahu crni, bijeli, sitnež i vlastela i znam da konj ide u el

117

književnost uživo

nema šanse da ću se kockati životom na drvenoj ploči sve neka je nalik na zastavu i grb a uhvatim li je da vara stjerat ću je u zečju rupu i to onog ucifranog, ožujskog, bijelog koji bi si od jada pojeo i frak i leptir mašnu samo kada bi vidio u kakvoj tek ja zemlji čudesa živim čuo sam jednom da je ta bajka u biti šahovska igra putovanje bijelim i crnim šumama zato klinka na koncu priče i postane kraljica pješadija uspije prijeći bojno polje promaknuće za junake ne pitaj detalje, ne razumijem.... samo znam da s njom hoću odigrati zadnju igru i to odmah iako nisam sklon bilo kakvim partijama i loš sam generalno u igrama strpljenja (kao što možeš i sam zaključiti) no možemo recimo obaranje ruke boli me briga što je njezina sama kost i kosa a ako iz nekog razloga baš mora biti šah tada joj prvo želim reći da ta igra i nema nekog smisla jer crni i bijeli pijuni, samo su pijuni i potpuno su isti kada oguliš im lak i ne treba biti jako pametan da shvatiš

118

ljeto 2013.

kako više sliče jedni na druge nego li na svoje kraljeve zanima me vidi li to ona tim svojim kravljim očima ili je glupa ili joj je jednostavno svejedno ako sretneš smrt reci joj da ćemo igrati što god želi neka bira igru ali ja biram pravila svi pijuni na jednu svi kraljevi na drugu stranu a za konje i ove druge koji umjesto naprijed kreću se u krivinama i skakuću okolo naokolo oderem ih ja k'o zečeve i ožujske i martovske da znaš a sudac može biti napušena gusjenica ona ima uvjerenje sa sedam pečata /iz zbirke u nastajanju "Zapisano metkom"/

"Blockbuster", fragmenti romana Amidžu su našli pribranoga, no s promrzlinama. Dan kasnije amputirali su mu sve prste na nogama. Kad su mu rekli da više nema prste, dugo se smijao pred vizitom. Nekoliko godina kasnije, na dodjeli odličja, pričao je časnicima iz stožera kako je prvo pomislio da ga doktor zeza. Kleo se da je u bolnici osjećao svaki prst i da su ga čak boljeli nokti. Kad je napokon shvatio da su liječnici ozbiljni, jednostavno se nastavio smijati. Rekao je: - Bilo je lakše nego početi kukati. 119

književnost uživo

- Pa dobro, Amidža, što si tada prvo pomislio? - pitao ga je general koji mu je uručio medalju. Amidža se podbočio o štake. Zamislio se i uzdahnuo. - Bio mi se dig’o na sestru iz vizite. Crnka, dlakava, s Kleopatra frizurom - odgovorio je prešavši kažiprstom preko čela. - Pomislio sam kako ću reći ženi, čim mi dođe u posjet, da se tako ošiša. - A prsti, Amidža? - nasmijao se general iskreno se čudeći. - Prsti su dobro - odgovorio je Amidža pružajući ruke prema generalu i pokazujući mu oba srednja prsta. - Ovo sam se neki dan uštin’o na vrata. Gore izgleda nego što jest. *** Bili su blizu, čuo sam škripanje snijega pod čizmama. Nisam imao ideju mogu li me vidjeti i s koje udaljenosti, samo sam legao u podnožje stabla i obujmio korijenje drhteći od zime i straha. Sklupčao sam se i rukama prekrio usta. Strahovao sam da me ne otkriju po teškom disanju. Srce mi je toliko lupalo da sam u tren pomislio kako se otkucaji razliježu šumom i da se ta tutnjava može čuti kilometrima kroz mrak. Na manje od deset metara jedna je silueta stala okrenuta prema meni. Bila je tamnija od mraka. Osjećao sam kako gleda u mom pravcu. - Evo jednoga! Izlazi! Izlazi, mamu ti jebem! Bože, ako te ima, valjda imaš jak razlog za ovo. Mislim da ovo nisam ničim zaslužio, no ako ti misliš da jesam, neka bude tako. Neka bude... Što? Smaknuće, tu u snijegu, gdje mi nitko od mojih neće znati za grob. Neće znati moju muku, bol i strah, pomoći mi ponijeti ovaj teret. O, kako sam tada poželio nekoga uz sebe. Bilo koga, samo da na trenutak sa mnom podijeli kraj. Stisnuti se uz nečije tijelo, uz ženu iz nekog zabačenog sela do kojeg je vodio neprohodan put. Ženu nepoznatu i meni i svijetu. Skoro da sam joj mogao vidjeti lice u mraku i tužan pogled s kojim se oprašta od mene. Samoća nikad nije bila teža. Osjetio sam kako mi toplina oblijeva prepone. Nisam ni pokušao zgrčiti mjehur. Nekontrolirano sam pišao pod sebe. Tisućama puta nakon te večeri, kad god bih osjetio pritisak na mjehuru, sjetio sam se trenutka kad sam prestravljen osjetio bizarnu ugodu izazvanu toplinom vlastite mokraće. Na Dušni dan iduće godine, čvrsto spavajući u svom krevetu, probudila me vlaga. Nisam sanjao,

120

ljeto 2013.

ničim izazvano poteklo je iz mene. Danas mi se pak dogodi da se namjerno popišam u krevet. U polusnu. Sretan što to mogu učiniti. - Izlazi kad govorim! Glas me dozvao svijesti. Odlučio sam se pridići i umrijeti na nogama, ma koliko drhtave i zapišane bile. Zinuo sam da mu opsujem mater dok se ustajem, da mu dam do znanja kako to što ću skončati tu u mraku, i to što će on odavde otići živ, u konačnici ne znači da je i po čemu zaslužio biti na tom mjestu na kojem jest. Jer da se sudbina malo drugačije poigrala, uloge bi bile zamijenjene i ja bih držao njegov život na nišanu. Tisuću mi je puta u ozbiljnim situacijama na pamet padalo nešto krajnje neprimjereno. Sjećam se, bio sam još osnovac kad je prijatelju iz razreda umro otac. Nekoliko nas pošli smo mu izraziti sućut. Sve je bilo normalno dok nismo pozvonili na vrata. Tada smo prasnuli u smijeh, kao da je netko iznad upravljao našim emocijama i time se bez naše volje zabavljao kroz nas. I sad mi je na pamet pala Casablanca. Gledam se sa svojim krvnikom i mislim na ljude koji su žrtvovali ljubav za viši cilj. Zaključujem kako nema te stvari zbog koje bih se odrekao bilo čega, ponajmanje života. Ostati živ! Jedini cilj, jedina želja. Zato se po ovakvima kao što sam ja i ne snimaju filmovi, ne pričaju se priče. Možda je ovo mogao biti početak jednog lijepog prijateljstva da je moj progonitelj shvatio kako sam beznačajan u cijelom sustavu stvari i kako moja smrt neće ništa promijeniti. Da je slučaj htio drugačije, sjedili bismo u istom avionu, odlazeći daleko, ostavljajući svoje probleme na rješavanje nekome drugome. Kratili bismo put pričom o Bogartu koji je umro ne znajući kako je netko negdje njegove dijaloge iz filmova proživljavao snažnije negoli on sam. Utonuli bismo u sjedala i gledali kako plavuša ispred nas staklenim pogledom pozdravlja stranca s aerodroma. Kad sam zinuo da vrisnem, iz usta mi je izašla tek topla para. Glasa nije bilo. Bijes je ustuknuo pred strahom, a očaj je i ovako bio lažno predstavljen kao hrabrost. Nijemo sam ostao šćućuren pod stablom, kad se sjena okrenula i došapnula ostalima: - Ništa! Ajmo!

121

književnost uživo

*** jednom su me, na prevaru odveli na književnu večer udovica mesnatih bokova s glupom ružom od crnog dekorativnog tila na glavi (koju sam inače znao iz viđenja - živjela je u staroj zgradi od crvene cigle na brdu iznad grada, previsoko od tla da bi joj se čak i siluetu nazrelo dok se uvečer presvlačila kraj praznog kreveta) ronila je gorke stihove opterećujući nazočne čas sobom čas pokojnim mužem iza kojeg je također ostala pokoja pjesma pjesnikova žena, postala je pjesnik po pjesnikovoj smrti svašta se dalo čuti po svršetku njezina kazivanja samo ako si imao živaca priključiti se kritičarskom krugu kojeg je optrčavao sivi pinot zapitali su se umnici nije li bol jaka inspiracija ili ga je oplakivala mučki, lopovski, kurvinski njegovim vlastitim stihovima tad o tome nisam imao mišljenje i nemam pojma od kud mi je baš ona sad došla na pamet no prisjećam se i mislim nije li ipak lijepo, žalovati nekog stihom pa makar i njegovim slici koja se time da stvoriti ne može se odreći neka mekoća

122

ljeto 2013.

i misao što miriši na neprozračeni stan s demode tapetama floralnog dezena oblijepljenim po brašnjavim zidovima trusnog cementa unutar kojih se dvoje jedno drugome na neko vrijeme posvećivalo slika koja se nije i neće dogoditi življa je od mene samog vidim gdje stojim pred starom zgradom od crvene cigle na brdu iznad grada i s tla pokušavam uhvatiti siluetu žene što mi ne uspijeva pa se odižem i uspinjem do prozora razmičem zastor od zelenog brokata s lakoćom ulazim u sobu s demode tapetama floralnog dezena i pitam je bi li meni poklonila stih evo, ako želi, sam ću ga napisati samo nek' mi ga pročita jednom neka slaže da je njezin i da ga je napisala onda kad sam joj se ritnuo u srcu i time joj naježio sve dlake na vratu i drugim mjestima pitam je bi li stih poklonila ratniku a bi li meni koji od sebe samog sve je bitke izgubio /iz zbirke u nastanku "Zapisano metkom"/

123

književnost uživo

*** hodam po zgarištu nekog sela nagorjele grede kuća vire iz snijega pod nekim čudnim kutovima k’o čačkalice kad bi ih bez reda rasuo po travi pa ih gledao iz prilične blizine iz daljine, ako me sad netko gleda čini mu se da ono mrav gmiže po tanjuru punom raskašanog griza s čokoladom i smiješno je što od sveg sela ostao je tek jedan zid sve se srušilo, smrvilo pod nogama škripi crijep s krovova a na onom zidu što nije pao s čavla visi fotografija neke djece gledam tu sliku kako stoji pod pravim kutom netaknuta ona jedina u svom kaosu ni staklo joj nije napuklo čak se nije ni zaprašila jako i mislim se kako nije najgore to što ćemo djeci ovakav svijet ostaviti već što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju /iz zbirke u nastanku "Zapisano metkom"/

124

ljeto 2013.

*** kad koljači kleknu kraj poklanih kad vukovi padnu do janjadi kad nam vjetar s kičme zguli meso kad nam hladna kiša spere kosti kad kroz bijela rebra nikne trava kad kroz usta sjemenje proklija kad se magla provuče kroz oči kad procvili bura kroz slabine u prsima guja splete gnijezdo u sred čela med porodi pčela tko li će nam kosti raspoznati tko li će nas moći razvrstati /iz zbirke u nastajanju "Zapisano metkom"/ *** shvatio sam da imam pristojnu prednost na odlasku nisam ponio srce ostavio sam ga na čuvanje, jednoj tamo, ne znaš je ti sad sjedim bez srca i razmišljam ako mi metak i pronađe meso srce će ostati netaknuto to je generalni zajeb koji ću, htjedne li sudbina, plasirati

125

književnost uživo

bez da sam o tome imalo kalkulirao bez da sam išta sličnoga planirao, zamisli vojnik bez srca, tema je to za psihologe i kardiologe dvojim da bi se tome itko nadao da bez srca sam mnoge ostavio iza sebe a da ni izbliza nisam njime bio gonjen jer jednu tamo, ne znaš je ti ostavio sam počivati, jezika zauzlanog od boli dok ove druge, kao da je i bitno tko su bili ostavih da leže, u krvi sve uz pjesmu napitnicu /iz zbirke u nastajanju "Zapisano metkom"/

126

ljeto 2013.

izet medošević

tarantino

Krenuo je lijevim krošeom, 90 kila, iz ramena. Dao sam se ulijevo, skoro bacio, da ostane sam sa svojom silinom. Ispred njega našla su se staklena vrata. Razorio se staklom i samim sobom. This monkey goes to heaven. Prišao sam mu s leđa i opalio ga vratima od kojih se onesvijestio. Jednostavno sam ih naglo otvorio i mogao je gledati van. Dijelom tijela (glavom) više nije bio u stanu, bio je na balkonu. I tu je i ostao. On koji krvari nasmrt i ja koji sjedim za stolom i gledam u sliku na zidu. Stojnićeve Ptice. Sviđa mi se glas cure iz Pixiesa. Tako je čist, nenametljiv a super važan. Monkey je još životario neko vrijeme, krkljajući i hropćući. Jedan reketar manje. Krv se cijedila s balkona i on je utihnuo. Mačke su se okupile ispod balkona i lizale krv. Svako zlo za neko dobro. Promijenio sam ploču. Stavio sam Razum i bezumlje, prvi album Majki, jedan od najboljih albuma s ovih prostora, kako sada zovu Jugoslaviju. U tom su rangu od rock albuma još: Dnevnik jedne ljubavi, Sexin - No sleep till pussy, Crno-bijeli svijet, Pljuni istini u oči i neki albumi beogradske novovalne scene. Naravno i Letov prvi album. Svirala je Divlja duša. Čudne misli u ovakvoj situaciji, ipak je posrijedi ubojstvo, zapravo više samoobrana, ali tko će u to povjerovati? Vrijeme je za odlazak. Nisam imao živaca za organe zadužene za utvrđivanje istine. Prekopao sam reketarove džepove i otuđio mu 6500 eura, sasvim dovoljno za aviokartu ili brodsku kartu do Italije pa otamo u Indiju u neku komunu. Vrijeme je za duhovno uzdizanje. Prošao sam polovicu života. Otišao sam u podrum po vapno, zaprašio truplo i prekrio ga stolnjacima. Tendu sam spustio do kraja. Nije parodija, ali stvarno je bilo vrijeme da se krene, a kao što znamo - najbolje se putuje kad putuješ sam. 127

književnost uživo

robert a. vrbnjak

zar moram oslijepiti da bih vidio

Strah Strah od nestanka struje Pandemije i hipovitaminoze Kolesterola, vinove loze Barkodova, čipova Injekcija botoxa Silikonskih umetaka Strah od besparice i nesanice Od otkaza, ovrhe GM krumpira, aditiva i E-ova Od toplog piva Strah da nisam talent Od mrkve i štapa Gubitka kose i identiteta Asteroida, kometa, Sudnjeg dana Povećanja cijena impulsa Strah od začeća Španjolske inkvizicije I ekavice Od križeva u školama Od predizborne kampanje I osmijeha političara Od Židova, Cigana, talibana, džamija Strah od U.S.A. Od pasivna pušenja Strah da ne padnem s kruške 128

ljeto 2013.

Od nagluhe rime Od promjene klime Bliskosti, depilacije Eksproprijacije Birokracije Od reda letenja, metenja i pletenja Mobinga, brain storminga, team buildinga Strah od lepeze proizvoda Crvenih krvnih zrnaca I žute opasnosti Strah od jednakosti i slobode Strah od tebe I upravo neizmjeran strah Strah od samog sebe

*** Zar moram oslijepiti Da bih vidio I oglušiti Da bih čuo Zanijemjeti Da bih mogao Smio izreći Ono Neiskazivo

129

književnost uživo

*** Siroti ljudi, kad su uplaćivali boravak, rečeno im je da ovaj grad, biser Jadrana, stara dama sa sto šezdeset godišnjom turističkom tradicijom, obiluje sadržajima, a sada samo gledaju kako izvući živu glavu. Jedino što još unosi dozu dostojanstva u cijelu tu sliku je duh Njegova Veličanstva Franza Josefa, cara i kralja Franje Josipa - lebdi na vrh stepeništa ispred ulaza u hotel Imperial, gleda podanike i osmjehuje se tim svojim apsolutističkim brčinama. Misli: Jadna li vam majka! Nije li vam bilo bolje u Austro-Ugarskoj?

130

ljeto 2013.

rajna žilić

zapravo sama

dala sam mu da vodi ljubav sa mnom dok ima tijelo morža da me prekrije trupom da ne vidim kako postrance peraje glupo tapkaju ledenu obalu da grije masnoćom kljove da smjesti među moje grudi: kao da sam ispod vagona par željeznih odbojnika udara iznad mene tamo gdje nisam zdrobljena bit ću progutana u beskrajnim naborima kože: on prodire u samoga sebe klaustrofobična ne mogu ga hraniti ribom nikad nisam imala usamljeniji orgazam u srazu unjkam na njegovom jeziku a što sam ti ja gade što sam ti ja

131

književnost uživo

tina ruven

u subotu navečer

U subotu navečer Objesili smo Tvoja plućna krila Na luster. Soba te diše Umreženim milovanjem. Zloduh među škripavim rebrima Svijetli.

Majoneza danas nije kupila majonezu to je dobro jer taj njezin prijatelj jednostavno ždere majonezu ne da ju liže, cucla on ju ždere dakle, danas ju nije kupila pa će mu reći: nemam ju on se neće ljutiti jer on je samo prijatelj, gost i prolaznik uostalom i on je nju zamolio da ne puši u sobi dobro 132

ljeto 2013.

hana dagostin

plutanje

Obujmljujem se i onda plutam svijetom Ne mogu dovoljno dugo biti jedna jer već postajem druga. U hvatanju druge hvatam i muhe, vatre i mlazove ulja Planine nisu u mome dogledu Samo pod, prljav i mastan Onda obujmljujem drugu i tada se pretvaram u prvu. Mnogo vjetra prolazi Mnogo vjetra ali ne i on Njegovo je selo daleko, daleko Kao i moje Postajem prva dok gledam u daljinu U noćno nebo i metropolis koji se pruža unedogled Ne i u njega. Moje su ruke prazna jeka koja odzvanja napuštenim zgarištem uništenog sela A tvoj glas je utišan negdje iza obzorja kojeg Se ne vidi zbog mora, vjetra, zraka i tišine.

133

književnost uživo

flórián hajdú

... zatvorio bog kapiju

... momenat Krenem ja, Zvrkovski, na onaj put, pun peska levo, desno i kroz sredu. Vodi negde, Bog zna gde, i komšija koji je prestao da živi. Ja do one bandere, poznate po ukradenom ormanu za trafo sa trafom, odvajkada, tada nazvanom Trafokkrala banderska troraskrsnica, sa tri-i-po pravca i nekih sedam pravčića, za stoku i one koji se tako ne nazivaju. Tu, na određenom mestu, sa Csokiem, u prevodu Čokolada, čekam da iz zenita momenat odozgo, gde Bog /koga nema/ stanuje, padne meni dole, kod bandere koju tako zovu, a svi redom zapišavaju, ljudi, psi, stoka i oni koji se ne zovu tako... kiše ni od korova, a i njega nema, a ni oblaka ni neba...

... zatvorio Bog kapiju! Uzleteše divlje guske! Nebo sivo, nije plavo ni purpurno, a ni mišje boje, mada su miševi ovde braonkasti, Zgana umbra misli da su mu genetski pa ih juri, igrice od njih na navijanje traži. Sve je poranilo, osim zemlje koja teško diše. Uzmem pesak, u ruci mi se smeje, oseća, pokazuje gordo svoju večnu trajnost, juri niz dlan, da mi je sluh bolji, paganski marš bih verovatno čuo i tapat koraka žudnih kao kada zmija krene da se pari, Beethoven bi se od toga odglunuo. Oseća se da i vazduh diše, šušti žamor, umor, krka, srka, lomljava, lišća koja se prerano od grana opraštaju, tonovi idu kao na Divnom plavom Dunavu... a listovi padaju kao labudovi

134

ljeto 2013.

duginih boja, povijenih u grč, od poslednjeg uzdaha. Nitko ništa više neće, krici koji se iz visine čuju, javljaju Bogu da zatvori kapiju i počne da boji ako ga još talenat služi...

Odlomak... Ulice krivovite, ako bi se otele, lelujale bi kao bič u ruci mladog Šarvakonija kad izvodi hepenig sa vezanim očima konju i njemu u pustari kraj otvorene štale gde krave zadovoljno po drugiput preživaju i jedna drugoj ne u isto vrene smešno podriguju, bregovite uz-niz brdljive, široke, važne, asfaltirane tako kao da je asfalt prirodna pojava i sve iz njega raste izlazi, drvo, kuće, švabe bube, životinje, ljudi... leptiri se s´muvama svađaju za najbolje mesto na golom asfaltu, kad je tiho kao sada, sunčano i vrelo, što nije tipično i retka je pojava u kraju gde je zeleno otrovno zeleno, a gdegod teče voda bistraje pastrmkastava. Osam ulica sam prošao sa Schellovim benzinom, ukrštajućise kao Babakačamankine igle kada plete klot i frket šal za Dedajosatonov vrat, debeo i kratak kao zgnječeni krompir ispod turskog sača, a vreme nisam ni osetio. Jackson Pollockovi pejsaži su mi se ukazivali na mestima gde kućce nisu nicale pa sam brzo vozio na zadovoljstvo vrelog vazduha koji se tako bar nekako pomerao i negde odkretao. Ništa se značajno nije dogodilo, sunce je i dalje zenitalo namesto asfalta, makadam je iznikao, stable su Bogu na ispovest polako hitala od nastanka sveta pa i sada kada je Čoki u zanosu srećan ispražnjen sneg maštao... /odlomak/

Žarkoni ... Muvko, takav isti, sličan, onomad se jopet o´bro na prstu mom u pesku-hán. Mislio sam Žarkonjije koga sam prošlog proleća pripitomio na santimetar od nosa, i pijenje šećerne vode sa-iz srebrne kafene kašikice, koju sam našao riljajući mešani pesak, u ono vreme kada sam veoma rado usađivao šimšir koji 135

književnost uživo

je Sanyi izbacio iz svog vilajeta. Tada su mi i druge prijatne misli letele i izletale iz misaonih ćelija, ali ih nisam realizovao uglavnom zbog falinki is eriranja. Bilo je već zrelo za suzne mišice u glavi mojoj i primaoce, četiri duda, trave orošene, ružino drvo tek pupilia-papa-pupilo-i-pupilički, kesten divlji koji je tog jutra namrno granu izvio tako da nemimoiđem taj kestenjski pozdrav, kao i poređani Masonski, horovski pesak u redove na betonu koji se uzvreio iako je jako jutro tek svanjivalo. Svi smo plakali za sve naše nedaće i one bile, koje su, buduće, ali naročito za rastanačne barem se meni činilo jer od kiše koja mi je mutila pupilo ništa nisam video osim da svi i sva tušta i tma kiši od suznih provala oblaka, bez leda... Mnogo, posle sedam brda, toliko gora i još mnogo toga, kada se sunce na maslačak diza´o a marionetski ga neko vukao dole iako se videlo da mu se baš dopada da bude u zenitu, otvorim pendžer na estetski oblikovanom limenom točkašu na zabranjenom parkingu namenjeno drugom i... Žarkonjije iznutra aterira na vrh vratiju santimetar od mog nosa i presrećnog ushićenog lica... MOJ ŽARKONJIJE. Ha, Slatkoimeni, Zgana umbra, Csokac, Csoki... samo je njušio i u sebi svašta mislio. Žarkonija više nisam video...

... Laja U daljini do sunca bi se moglo doći. Patrljci šume akacija, posle seče, talasasto iznikli, zelenim uzburkanim, titrajućim bezukusnim morem, kao pučinom, razvučenim kao testo na stolu za povijaču, ukazuju maštovitu, nesigurnu putanju kojim se može, do, čak, onamo stići. Čuju se duboko iznutra, odnutra, svekoliki zóv, pój, húk drhtaj tonova skladnih kao da su listovi dirke, tanke grane žice, a kosi zraci koji se premeštaju, na njima sviraju kao Rahmanjinov kada je u glavi komponovao. To je u meni, mojim očima, ušima, glavi... Mirno je. Raznobojne, rodne, formne ptice ubrzano skakuću, uzleću, pikiraju, svađaju se ili se igraju. Plenovi im beže, zaklanjaju, sve liči na diagram kao kod aparata za merenje života ili prestanka. 136

ljeto 2013.

Između dve zgrade, paralelno sagrađene u razmaku deset metara, sa metarskim zidovima od naboja i nabijene zemlje, sedim na jeftinoj ne baš stabilnoj, plastičnoj stolici. Oko i pored mene su isečeni debeli kanadsko-topolski balvani i sklepane daske za što i neudobno sedenje, koji neumitno jako prirodno deluju sa kameleonskim bojama za vreme i doba godišnje. Preko stola je izbledeli plastični rupičasti stolnjak koji imitira nečiji nepoznati narodni vez, a neznano koliko dugo se bori sa prirodom za opstanak. Na ivicama su rese različitih dužina neke i odpale. Za lepši izgled potrebovao bi jednog resara, ali pošto je udomljen, na balvanima, trpi snama dáće i nedaće. Ispijajući čaj od nečega što sam na pólju skupio iz čaše Leonardo rasparenog, nekog, nečijeg servisa, sto sam onomad na buvljaku kupio, zbog postovanja i divljenja Da-u, ne u mojoj zemlji, koju tada nisam ni imao, razmišljam kako nema i nije bilo komaraca... Nije bilo ni muzike, festivala, kamernog udvaranja, ićanja i pićanja, džonivokeroziranja, dušu na mile vetrove i butine ostavljanja, uranjanja i ponovo iz Raja izlaženja, ni vremena ni doba godišnjega ni vode ni disanja... samo lája od Csokija.

Valjkasti mali... ... hodam ulicom jednosmernom sa dva trotoara u suprotne pravce, vidom, gledam izloge različite, iako ne želm, šutiram valjkasti, mali kamenčić, sa početka ulice ispred sebe, mislim u sebi, spotaknuću se, ipak ga dalje nevešto, nezainteresovano ćuškam čas dalje, pa dva put... Sedi Čovek, pas, kutija kartonska, zgužvani i ne papirići oblika raznih, gnjili listovi doneseni vetrom sa zapuštenog balkona gde se jednoj ženi vide buti oblici, jedna olovka i hemiska plava, nije hladno, vetrić leluja kada stane stáné i on, pirkić prestane. Svi zajedno prose, sam prizor prosi, prosim i ja i onaj kamičak, što se izvubio, uplašio pa se sam šutnuo, razmišljamo svi osim tog Čoveka, šta je bolje dati ribu ili pak mrežu... nama što prosimo...

137

književnost uživo

Šimšivil... Isplakaću nazad sve živote svoje kada sam dojke usnama osećao, jezikom milovao, topao život pio, most iznutra odozdo prelazio, klokavi, klakavi, klikavi žuti tramvaj dotrčao i na rudu mu se kačio, jedinom trolejbusu trole ukrštao, mozak mu kuršlusirao i u šimšir pobegao od brkatog tresavog Šimšivila koji me jurio da bi pred putnicima penjeze bakšiša opravdao, skupljao u francusku kapu koju nije nosio jer je ćelav bio, a žena Jazlika mu voljeno "moj ćelavko" tako cukorno tepala, kapu je zbog ljubavi prema Marseljezi pokazivao svaki dan kada se sumrakom kroz Kalimegdan vraćao. Doplakaću baraku stoprozorsku, tanceve pacova-cijukavo udvaranje štakora, milovanje golicanje šugavo svrbljenje stenica i jecavi poslednjidahni blagi zagrljaj vonjavih doprevarenih lakovernih životom izmoždenih žena-devojčica koje su me za spas stezale da bi dvadeset i trećeg po redu izbegle i smrti se spasle...

O, radosti! Kada sam se urodio u moje selo dan je još trajao. Sunce je još jedva držalo Tisu da ne oteče sasvim, da bi se rodice ogledale, iz oblak perspektive, i za udaju doterale, ili na prevaru pobegle sa rodcem u Mrtvaju obližnju,Tisino neprirodno kopile Krastokrekac, kako su ga guske, u belom horu gakale, kada su se sa ispaše, žedne, ponosno sa Vođom gusanom, Topuzanom, nos mu nalik na topuz kajmakčalanski, unizane, uširinirane, batom kao paradnim korakom vraćale ulicom koja je tri puta i više šira od sporedne ulice neke. Od kada mozak moj poznajem znam i za muve, imao sam ih raznih, raznobojnih, većih-manjih, glasnijih-tiših, okatih, krilatijih, dosadnih, milomilujućih, svrboizazivajućih. Neke sam nazivao, druge pripitomljavao, na nos ostavljao pa ih odatle na palčev nokat zvao kao Mig uz škripu da ateriraju, a neke nemušto glupopokretno jurio i neuganjao. I onda sve zaboravljao, jer je

138

ljeto 2013.

crkva zvonila, Baba moja brinula, Deda moj, koji kasnije nije bio moj, pušio i terao mašinu za šivenje, mašina stajala, a štof trčao ravno kao kada gluvi Csordas duva u rog za izterivanje krava, a ja zevao jer sam gladan bio i tada mi se to uvek činilo. Sedim neudobno na kocu od kanadske topole, pripremam nešto neapetitljivo za preživljavanje, ne znam šta, jer tražim šta bi sa čim i šta bi se progutati moglo. Oko mene sve muve iz sela... Sa muvaubicom tapkam i namerno promašim, jednom, još jednom, pa opet i tako redom. Približim jednoj sasvim blizu, još bliže,ona i dalje stoji, ja opet ona ni mrdac, približim nokat ona prhne, na nokat se zalepi, ćuti... O, radosti, O, radosti...

Biba Dunić

139

književnost uživo

darko cvijetić

mačići

Mačići Prvo zarobiš pet pacova I ubaciš ih u prazno bure. Ne daješ im hrane i vode Barem četiri dana. Jedan će preživjeti i potom ga Pustiš u rov. Taj sada jede samo pacove I sve će ih istrijebiti za dva dana. Tada se i njega ubije. Više nema pacova U rovovima i Može se puno mirnije pucati. Kada su zarobili Nas petoricu iz rova. Donijeli su veliko bure.

140

ljeto 2013.

Pismo Alexanderu Cvijetiću U ovoj zemlji Aco Komšije strijeljaju pred zgradom. Bivšim snajperistima Suši se (posve izmirisana) Ruža iz tetovaže na ruci. Na nenađena minska polja Pada kiša. A krticama se ne ide Po gliste napolju. Tako kad Aco moj Tvojoj kćeri Babaroga bude Noću dolazila. (namigni joj) Goloj joj dodaj košulju. Jaja u pticama Aco Reci joj Rastu od crva.

141

književnost uživo

Anuškin tramvaj Pokopali smo je U bolničkoj pidžami. Jer je haljinu dala za naranče. U ćebetu Starom Tri bataljonske smrti. Nakon češljanja Angel S prsta otrese vlati. Po žicama na Zaostalim Poteznim minama. Tu cvrčci poštimaju Violine. I nitko ne popušta.

142

ljeto 2013.

milan zagorac

to sam sve samo ja

Danas sam osjetio, blink, onako... da sam ja zid vrata kuća ona debela susjeda onaj kreten od vlasnika biznisa onaj zlostavljač pasa ona zgodna lezbijka ona pederčina od čovjeka, mamu li mu jebem onaj crnac onaj arapin u siriji koji kresne iz rpg-a i kaže allahu ekber ono ubijeno dijete, negdje u africi onaj dron koji ga je ubio jer se zabunio u softveru onaj ptsp-ovac koji je u afganistanu iskupljivao grijehe za pljačku benzinske u sjebanom predgrađu Detroita, Michigan, U.S. of A... ona tetica onaj starac onaj slaboumnik onaj invalid koji ide na dijalizu one mačke na ulici onaj opaki glupi moćnik onaj prosjak onaj otac ona mama

143

književnost uživo

onaj brat grad da se sve baš sve presijava u meni da sam ja ono što mislim da su drugi

Tamara Modrić

144

ljeto 2013.

senka staniševski

jedno

Oči boje štednjaka i mrtva romantika Loše mi je od pisaca koji koriste svaki dar prirode da s ljubavlju usporede Zvijezde, nebo, more i ptice Galebove uglavnom i poneku uvelu ružu Patetika u nebulozi osjećaja, eh neznaju oni da smo ovdje! Gdje baš ništa nije posebno Ona jede sendvič, on gleda utakmicu, zadnju u sezoni Sluša ju priko one stvari, kako priča budističke melodrame "Svi smo jedno" - ona kaže Čitala je o nešto o tome u magazinu alternativne medicine Zvuči divno, kao što divno zvuči slušati o krivici mora za Sve nesretne ljubavi na ovom svijetu Kad bi uistinu bili Jedno on bi čuo buku u njenoj glavi, Ona bi čula tišinu u njegovom srcu Ali hej, mi smo dio Jednoga, kao što je ova kap u čaši nekad bila dio oceana Njena svijest je već odavno zaboravila na to I sad, preko one iste stvari ona pravi ručak Vegetarijanski, naravno Baš sve je onako kako treba biti

145

književnost uživo

biba dunić

norin izbor

... i osluškujem prve otkucaje zore dok rasplićem netom ispleteni trenutak... Vraćam se... vraćam... vraćam u dane dugih šutnji... onih Norinih i mojih šutnji... Dolazile su u valovima... dolazile su nenadano... dolazile su u tišini... dolazile su s jutrom... samo su dolazile... Ostajale smo u njima... dugo... predugo... predugo... predugo... ... "Čuješ kliktaj galeba... čuješ njegov jutarnji zov... Nas zove... vrijeme nam je krenuti... krenuti na putovanje... krenuti i ostaviti samo još jedan trag... mali, slatki... beskonačno kratak..." ... "Nije bijeg... nije... let je let... /"Norin izbor"/

Biba Dunić

146

ljeto 2013.

slaven jelenović

darkeraj

*** kad se navikneš na nečiji glas briga te za sve drugo on je sidro, spas osjećaš budno to spokoj je znaš

Darkeraj U proljeće mi hladno po ljeti mi je jesen na jesen bi se ubil a zimi sam raznesen

147

književnost uživo

robert roklicer

pošteno

Krajičkom oka spazio sam konobara koji je pljucnuo u cappuccino. Promiješao ga je plastičnom žličicom i stavio šalicu na tacu. Nalio je dupli vinjak i u istu čašu dvije kocke leda. I čašu je stavio na tacu. Donio je tacu za naš stol i rekao "izvolite gospodo". Meni je dao vinjak, a Zvonku cappuccino. Nisam rekao ništa. Tko ga jebe, kad ne pije alkohol.

148

ljeto 2013.

tihomir duvnjak

zamršena krena

Ponekad, kad sam sidim na brodu i mislim nešto filozofski, puste me misli more i lete mi glavom. Nekad se ne mogu odlučiti koja je misao bila prava. Onda se zapetljam, ni livo, ni desno, ni maknit, pa onda sve ponovo. Makar posli mislim da mi je utekla misao godine. Pa počnem misliti na zamršene misli i na zavrzlame i na to kako dođe do zavrzlame. Pa recimo ovako... kako? Pa sama rič kako, kad je više puta ponoviš, ne zvuči više kako nego kako. Pa onda se izgubi, nestane, ka da je i nema, probaš je reći u sebi... mmmg, a ako je probaš reći u sebi, a da ne kažeš kako, to je ka da je nisi čuja, ali si je opet reka, a to ne možeš jer znaš na šta si mislija i tu dolazi do zavrzlama. Jer znaš šta hoćeš reći, a ne kažeš naglas, a opet znaš šta si reka zato šta si mislija to reći. Znači, ako nešto misliš, triba bi i reći, a ako ne kažeš, onda si to napravija zbog onoga šta si mislija reći, a nisi reka. Ili je netko možda u blizini, jer da si sam, onda ne bi triba naglas govoriti. To znači, mislija si i nisi reka, a opet između onog prvog šta si tija reći i onog drugog šta si mislija je premisao. To znači, ono šta si tija reći je starije od onoga šta si reka. Ako nisi reka to šta si mislija, onda u sebi kažeš: Šta san to uopće mislija ako nisam reka jer sam moga odmah pomisliti na ovo šta san reka, a ne na ono prvo... Ali O.K. Prva misao se baca na glavu, upravo izranja i pliva!, pliva!, čak je za glavu bolja od druge misli, ali treća misao se ubaciva u dvoboj između prve i druge misli. Borba je napeta, treneri bujaju, na vratovima su im mjehuri od udaranja srca, publika izbezumljeno vrišti... Tko će pobijediti u toj borbi, prva, druga, treća... ili osma misao. Eee... svitu moj, zato mi jedemo i ljubav vodimo da bismo mislili o glupostima, ali tako dođe čoviku, to ti je ka kada loviš ribu, a ona se otkači i padne u brod na krenu i to baš kad najbolje

149

književnost uživo

grizu... Onda gledaš u zamršenu krenu i počnu ti misli letiti glavom, a jedna bude najbrža i ona prava: Di baš sad, u pičku materinu...

Ana Marija Vizintin

150

ljeto 2013.

delsio dante ivanišević

čokolino

Griješ mlijeko... nagnuta nad štednjak... miješaš ritmično... dodaješ Čokolino... ja ribam veliku crnu čokoladu padaju komadići na dasku... odbijaju se kao crne perle... širi se aroma... kakao, ples, Afrika... u trenu si mi u zagrljaju ... dižem te visoko od poda... udaraju srca, udaraju bubnjevi, tuče samo bilo svemira dok mi ruka klizi ispod ljetne haljinice klizi niz tvoja glatka, usijana, čvrsta bedra... ludiš, skačeš u nekom divljem ritmu na mene... udaraš sambu i zumbu i rumbu... sve odjednom ... Čokolino se puši i ja se nekako odlijepim od tebe, sipam mrvice unutra, prosipaju se kao crne rupe i ja izgubljen u kvazarima tvojih zjenica, miješam, miješam Čokolino miješam tvoje grudi.. guzu, miješam kukovima kad naskočiš opet na mene, ljepljiva, znojna, vruća, vrela, marmeladna... džemasta... medna... i grabiš odnekuda žlicu, trpaš mi zalogaj u usta, topi se čokolada na jeziku, tope se glečeri u srcu i ledenjaci u donjem rublju... topimo se mi, moja malena, jedno po drugome i klizi mi Čokolino niz usne i bradu... a ti me ljubiš.. ližeš, kupiš svaku kap Čokolina i mog razuma, sve se topi i nestaje... ... na tren se oči stapaju... pogledi vuka i vučice, čuje se prigušeno režanje, ti se bacaš na moja usta... usne se stapaju... jezici isprepleću u divljem plesu dlanovi se lijepe, lome se rebra i gube se svi obziri, svaka trunka lažnog morala, sve krinke padaju, ostajemo samo mi goli pod zvijezdama... dok sunce sklapa oči 151

književnost uživo

svojoj kćeri zori, postiđeno tolikim plamenom, erupcijom topline nikada viđene... grizeš mi rame, trgaš i zadnji komadić sumnje... kuhinja nam nestaje u magli, slika Čokolina blijedi... sve se gubi osim tvojih bedara čvrsto spletenih oko mene u neraskidivom grču... strasti, ludila i nečeg trećeg... nikad prije imenovanog... ... padamo na pod, prevrćemo se, pa se opet uzdižemo... ti si na meni pa ja na tebi... pa samo jedno... isprepleteni, klizave talijanske pločice, španjolski mural na zidu Flamengo i prodiranje u ritmu tanga, ja sam tvoja špil karata, as iz rukava, bacaš me, prosipam se po tebi, a ti lebdiš i vrtiš se i sve radiš i ništa, samo se puštaš i uživaš i levitiramo tako negdje između nirvane, etera i krajnjeg iskona... stopljeni u jedno na rubu velikog praska, otkrivenja i sedmog pjevanja... dok u daljini čuje se tup, tup, a to tuče kuhinjski prozorčić nemarno zatvoren u bezazlenoj igri lahora i nestašnih leptira, izbjeglica s mog trbuha... ... na tren... opet sve je stalo... tvoja profilna slika, gdje si tako ozbiljna djevojčica... moje vrckave poruke, univerzum je zaustavio sve kotačiće u očekivanju oluje svih oluja... nečega zbog čega ipak ne treba trošiti previše slova jer to je tek običan prasak, eksplozija... ili pak trenutak kad moje ti i tvoje ja postajemo naše mi... kad se tvoja bedra oviju čvrsto oko mojih leđa... koje paraš noktićima finoćom plastičnog kirurga, manirima velikog meštra... ravnomjerne brazde svaka za jedan bezglasni krik otet iz tvoga grla, nečujan jecaj koji oslobađa energiju jaču od svega... što ikad je kročilo poznatim svemirom... nešto što na malenom planetu na rubu galaksije, netko jedno nazvaše... ljubav...

152

ljeto 2013.

Biba DuniÄ&#x2021;

153

književnost uživo

ivan glišić

pesnik je pijan (iz knjige kamenolom ljubavi) Pesnik je pijan. Roditelji i familija govorili su mu Da mu je pamet izašla Iz dupeta, I da ih sramoti Pisanjem pesama. Pesnik je pijan. Kad se osamostalio, Neko mu je izgazio cveće, Čuvarkuće i raznobojne prkose i kaktuse, A vernom prijatelju psu Prebio je noge. Pesnik je pijan. Cura koju je svim srcem voleo, Dala mu je korpu: Ha! Intelektualac! Nikakav Muškarac. Pesnik je pijan. Društvo za šankom, Propalitet do propaliteta, Podsmeva mu se: Ti si propao čovek. Da smo na tvom mestu, Skočili bismo s mosta, Ili bismo se obesili. Pesnik je pijan. Nije skočio s mosta, Nije se obesio. Sedi na klupi u parku I pod mesečinom piše pesme. Pesme o ljubavi. A o čemu bi drugom? Pesnik je pijan Jer živi za ljubav, A ljubavi nigde. Osim u njegovim pesmama. (Pesmama pijanog pesnika). Pesnik je pijan. I ne sluti šta ga čeka. Konkurisaće s rukopisom

154

ljeto 2013.

Svojih ljubavnih pesama Na konkursu za projekte Od kulturnog značaja svoga grada. Komisija sastavljena od tobože Najumnijih sugraðana, Odbiće ga Sa obrazloženjem: Rukopis nije Od lokalnog značaja. Pesnik je pijan. Podići će kredit I sam štampati svoje pesme. Knjigu će s posvetom Podeliti prijateljima. Oni će mu čestitati, Tapšati ga po ramenu: Ohoho, treba da nas častiš. Kad ih časti, I kad se rastanu, Njegovu knjigu s posvetom Baciće u prvi kontejner. Pesnik je pijan. Pokloniće i zavičajnom odeljenju Biblioteke Nekoliko primeraka. Uskoro će ih naći na buvljaku, S pečatom dotičnog Hrama knjige: Rashodovano. Pesnik je pijan. Čuće kako deca trče za njim I viču: Čudak! Ludak! A jedino on u ovoj vukojebini Nije ni čudak ni ludak. Začudo, sada neće kupiti Piće. Neće se opiti. Reći će sebi: A zbog koga se ja to opijam? Pokupiće papke I otići se što dalje iz ovog Pakla, Iz ovog boravišta Paklenih duša.

155