Đurđa Mihić-Čivić: Ramzesov mudrac

Đurđa Mihić-Čivić Ramzesov mudrac

Izdavač ICR d.o.o., Rijeka Ivana Zajca 20/II tel./faks 051 338 482 Đurđa Mihić-Čivić Ramzesov mudrac Đurđa Mihić-Čivić © 2011.

Urednik Milan Zagorac Lektura i korektura Marijana Malovoz Prijelom i ovitak ICR d.o.o., 2011.

Ilustracije na ovitku Đurđa Mihić-Čivić Tisak Gradska tiskara Osijek d.d.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu SVEUČILIŠNE KNJIŽNICE RIJEKA pod brojem 120815044 ISBN 978-953-6939-73-2

Đurđa Mihić-Čivić

Ramzesov mudrac

Ime biblijskog Josipa izranja iz egipatskog pijeska čija je zrnca razgrnuo i hrvatski jezik pomogavši da se Josip sam predstavi svojim izvornim imenom koje mu dodijeliše Egipćani.

Starozavjetni mitovi sada su realnost, a Egipat iznova nudi čudesne dragulje svakome tko želi zaviriti u njihovu ljepotu i vječnost.

Biblijski Stari zavjet potvrđuje egipatska ostavština najljepšim mirazom za potomstvo svijeta!

5

B

iblija je moje djetinjstvo, moja mladost i moja zrelost.

Iako me često opterećivalo štivo koje mi na momente nije imalo smisla, ili je proturječilo vlastitim normama, ponekad vrijeđalo moju inteligenciju mnogobrojnim suprotnostima, Biblija je uvijek bila prisutna i uporno se borila da probudi moju neobuzdanu znatiželju.

U trenucima kada je debela crna knjiga mirovala uspavano na mojoj polici, u ruci i duhu su oživljavale knjige o Egiptu, Sumeranima te ostalim civilizacijama Staroga svijeta.

Nakon pronalaska „dvanaestog planeta“ Zacharie Sitchina, za dugi period sve ostale teme bile su zaboravljene i dani su postali život preseljen u vrijeme sumerskih bogova i božica, a onda se neočekivano vratila čežnja ka povratku već poznatim zgodama mojih biblijskih prijatelja.

Jedna pomalo besmislena promjena u mom životu, vezana samo za promjenu mjesta boravka, čudesnom brzinom potaknula je neobuzdanu strast za starim Egiptom pa se u meni probudila neprijateljska podijeljenost između Biblije i Egipta.

Rješenje je bilo spojiti ih i omogućiti vlastitom umu zadovoljstvo i onaj opušteni osjećaj ugode koji je stvorila činjenica da ne moram dijeliti ljubav, nego ju jednostavno 7

osnažiti spajajući ju u prekrasnu cjelinu. Znatiželjna se duša uvijek vraćala nekim likovima koji su još u djetinjstvu zaokupljali moju pažnju, u maštovitom plesu djetinje simpatije prema biblijskom Josipu te Sari i Abrahamu, ljubopitljivo me vezivala za upravo te biblijske tekstove koji su bez imalo ustručavanja vapili da se dokaže njihovo postojanje i djelovanje u Egiptu.

Najveća pomoć toj zastrašujućoj znatiželji niknula je u oduševljenoj zainteresiranosti za stari Egipat čija me ostavština uzbuđivala i fascinirala, barem jednako toliko koliko i sama Biblija, koja se skoro raspala od ponovljenih iščitavanja sitnih redaka. Skromna slutnja da se istina krije u razumijevanju tih dviju tema tjerala me da i podatke, u kojima nisam nalazila nikakve logike, te zapise koji su sami sebe pobijali, uzmem u obzir s dopuštenom dozom rezerviranosti, ali svakako bez ignoriranja.

Svjesnost da će ljudi, prije ili kasnije, doseći stupanj razvoja u kom će traganje za istinom biti prioritet, a ne samo slijepo vjerovanje proročkim zapisima, rezultirala je nizanjem grešaka od strane biblijskih zapisničara, što nam danas može poslužiti kao najbolji putokaz u razotkrivanju sage o izabranom narodu koji je doista bio izabran, ali samo od boga Jahve.

Ne želim umanjivati veličanstveno putovanje toga naroda do Obećane zemlje, u njegovim povijesnim okvirima, kao ni njegov značaj, već naprotiv, utvrditi i poduprijeti važnost Jahvina učenja koje za cilj ima samo potrebu kreiranja moralnog društva.

Zacharia Sitchin u svojoj knjizi Dvanaesti planet, baziranoj na prijevodu zapisa sa sumerskih glinenih pločica, podrobno je opisao visoki stupanj razvoja starih civilizacija, ali i gomilanje problema civiliziranog društva, čija je ekspanzija zahtijevala zakonske reforme.

8

Na osnovi prijevoda s glinenih pločica pronađenih u knjižnici kralja Asurbanipala, Sitchin je došao do neobičnih zaključaka. Iz zapisa se dalo zaključiti da je ekspanzija civilizacija, još prije 4500 godina, dovela do snažne potrebe za izmjenama postojećih zakona, pa tako vladar Urukagina 2600 godina pr. Kr. uvodi reforme u zakonodavstvo, kako bi zaštitio građane od korumpiranih pojedinaca, posebno udovice, invalide i siročad.

Jasno je iz toga vidljivo koliko je društvo zaglibilo kad su etičnost i moral dovedeni u pitanje u tolikoj mjeri da je vladar morao pribjeći zakonskim normama kako bi zaštitio slabiji sloj građanstva.

Sumerani, Asirci, Babilonci, Indijci, Egipćani, Grci i mnogi drugi narodi Starog svijeta, štuju panteon mnoštva bogova od kojih svaki ima svoju svrhu, svoje kvalitete i svoje mane, baš kao i ljudi.

Osim jednog naroda, naroda Izraela, koji štuje jednog i jedinog boga – Jahvu.

Moguće je da je Jahve uvidio kako je pozitivna svijest pojedinca nedostatna u kreiranju pravednosti društva u cjelini, pa je odluka o stvaranju PRAVEDNOG NARODA veličanstvena ideja čiji je cilj trebao biti rađanje nove, miroljubive ljudske rase koja bi, od iskona, u svojim genima pronosila i reproducirala pravednost i ljubav!

Ovom knjigom nemam nikakvu namjeru tumačiti Bibliju!

Biblija je napisana da ju se pročita te da svaki pojedinac, sam za sebe, donese zaključke.

Pitanje svemogućega Boga i ispravnosti ili neispravnosti njegovih djela, ne može i ne bi smio nitko nikome nametati.

Moja jedina želja je dokazati da su tekstovi Starog zavjeta, pogotovo Petoknjižje, bazirani na istinitim događajima u 9

kojima su stvarni ljudi bili akteri koje se može identificirati, pa samim time označiti biblijske tekstove povijesnim dokumentom.

Najprodavanija knjiga svih vremena, tiskana u milijunskoj nakladi, bez sumnje je Biblija. Istovremeno, ta ista knjiga je i najosporavaniji zapis u znanstvenoj enklavi, no istina je da nikada nije niti opovrgnuta niti potvrđena. Činjenica da se radi o kopiji kopija i da niti jedan tekst nema izvornika, svrstava Bibliju u izmišljenu povijest. U kratkim crtama biblijska priča ide ovako: Nakon stvaranja svijeta s prvim ljudima, Adamom i Evom, priča teče nabrajanjem njihovih potomaka do Noe, u čije se vrijeme dogodio potop i izbrisao ljudski rod s lica Zemlje, a malobrojni preživjeli pokušavaju izgraditi novi svijet. Bog Jahve je kasnije izabrao jedan par, Saraju i Abrama, da preko njih stvori narod koji će biti posvećen i pravedan. Promijenio im je imena u Sara i Abraham i ta su se imena sačuvala do danas.

Formiranje dvanaest Izraelovih plemena dogodilo se za vrijeme sužanjstva u Egiptu i u plodnoj egipatskoj delti prerastaju u narod.

Bježeći iz Egipta Izraelci se zaustavljaju na Sinajskom poluotoku gdje se pročišćuju i utvrđuju zakon dobiven od boga Jahve, nakon čega u ratnom pohodu zauzimaju kanaansku zemlju koja u konačnici postaje zemlja Izrael.

Tek tada proroci i svećenici, retrogradno, počinju zapisivati svoju povijest koja je zbog prohujalog vremena rezultirala manjkavošću podataka i cijelim nizom kontradiktornosti.

Jednom pogrešno napisani tekstovi prepisivali su se od naraštaja do naraštaja, a jedino je rodoslovno stablo praotaca ostalo čisto, praćeno nekom vrstom obožavanja i nacionalnog ponosa.

10

Povjesničari su u tom labirintu podataka pokušali dosegnuti istinu uzimajući sve zapise kao apsolutno točne, ne razmišljajući o tome da su tekstovi pisani naknadno, te da u njima ne postoje bitne zabilješke koje su se tamo trebale nalaziti.

Golemi trud koji su uložili mnogi znanstvenici, uvijek je završavao u nekakvoj slijepoj ulici, pa se napokon odustalo od daljnjeg traganja, prepuštajući Bibliji ime mitološkog štiva.

Tko hoće vjerovati, neka vjeruje, ali znanost se ogradila od prihvaćanja onoga što ne može dokazati.

Svi biblijski tekstovi smješteni su u okvire religioznog misticizma, iako je cijeli Stari zavjet almanah izraelskog naroda.

Moderna je znanost odlučila ne dovoditi sebe u opasnost da bude ismijana i napadnuta pa je potvrđivanje, ili opovrgavanje biblijske povijesti, prepustila vremenu nadajući se da će zaborav biti najjednostavnije rješenje.

Kako se bog Jahve u Bibliji spominje kao nadnaravna sila, to je opasnost za istraživanje te sfere postajala još veća, a hrabrost i samodopadljivost znanstvene elite bila bi previše ugrožena, pogotovo stoga što bi morali priznati da postoje stvari i znanja koja ne razumiju, što je ipak nedopustivo.

Božansko biće i božanska riječ, kao realna pojava, temelj su biblijskog učenja, ali i učenja svih ostalih starih civilizacija, s tom razlikom što se Biblija bazira samo na jednom, svemogućem Bogu, a to ju razlikuje od svih tadašnjih kultura gdje nailazimo na mnogoboštvo.

Iako je biblijsko učenje apsolutno monoteističko, Biblija sama ne negira postojanje drugih bogova. Jahve isključivo od Izraelaca zahtijeva štovanje samo za sebe jer su oni njegov narod, ali ostali narodi pripali su drugim bogovima 11

i s njihovim vjerovanjima on nema ništa. Jedan zapis iz Biblije to potvrđuje: Biblija; Ponovljeni zakon 31–32 32, 8: KAD JE VIŠNJI BAŠTINU DIJELIO NARODIMA KAD JE RAZMJEŠTAO SINOVE ČOVJEČJE ODREDI IM MEĐE PO BROJU BOŽJIH SINOVA 9: TAD JAHVU NJEGOV NAROD ZAPADE, JAKOV BI NJEGOVA BAŠTINA.

Prema ovom izvješću, jedan Svevišnji postoji, ali on osobno ne djeluje na Zemlji. Njegovi sinovi poslani su u učiteljsku misiju na Zemlju.

Inzistiranje na jednom jedinom, svemogućem Bogu je značajno, ali ni postojanje izvanrednih bića kao što su anđeli i arhanđeli, koji su u službi nevidljivog tvorca te dobrih i zlih duhova, ili demona, nije zanemarivo i možemo ih poistovjetiti s nižim bogovima ostalih starih civilizacija, tj. religija.

Ipak je pomalo smiješno negirati ostavštinu naših predaka na svim kontinentima koji uporno tvrde da su u njihovo vrijeme Zemljom hodali bogovi te ih optužiti za nekakvo opće ludilo koje je bilo identično na svim kontinentima i tvrditi kako su svi imali isti psihički poremećaj – da im se priviđaju nepostojeća bića, bogovi.

S kršćanskog stajališta, zastrašujuće bi bilo reći da ima više bogova, dok istovremeno svi kršćani vjeruju u Boga, njegovog Sina te, kao nevidljivi dio božanskog bića, u Duha Svetoga, a da ne spominjem da se i Djevica Marija štuje kao božanstvo.

Ispada da smo i mi mnogobošci te da bez imalo dvojbe spominjemo jedinoga Boga, a odmah zatim i njegova božanskog sina, božansku majku i nepoznatog Duha Svetoga.

12

Ako k njima pridodamo sve anđele, arhanđele i svece, ne vidim nikakvu razliku naspram vjerovanja starih naroda.

Dapače, u egipatskoj mitologiji boga Osirisa ubija njegov brat, Osirisova žena i sestra ga oživljava i uskrsnuli Osiris dobiva sina, no on upravo kao i uskrsnuli Isus samo zakratko ostaje na Zemlji, a zatim odlazi negdje u carstvo mrtvih.

Isus također, iako je uskrsnuo, ostaje kratko vrijeme po uskrsnuću na Zemlji, a zatim odlazi negdje daleko u kraljevstvo svog nebeskog oca.

Pretpostavimo da su božanska braća napravila spomenutu razdiobu među narodima, pa se nameće vjerojatnost da je, u osnovnim elementima, i njihovo učenje bilo isto, pri čemu je osobnost svakog pojedinog boga uvjetovala različitosti u nastalim kulturama njihovih štićenika. Onoliko koliko je neki bog znao više astronomiju, medicinu, građevinarstvo, matematiku, umjetnost i slično, toliko se to kasnije odrazilo u razvoju njihovih naroda. Njihove vlastite sklonosti upijala je ljudska rasa kao što spužva upija vodu.

Dopustimo si vjerovati da je Višnji na Zemlju poslao nekolicinu vrsnih, stručnih učitelja. Jedan od njih je sjajan muzičar, ali ima sklonost alkoholu i razuzdanom životu.

Drugi je liječnik čija je opsesija istraživački rad, a treći je vojni strateg naprasite naravi. Četvrti bi mogao biti fascinantni arhitekt zaljubljen u dinamičnu strukturu građevina.

Peti je matematički genij kojeg nostalgija za domom primorava na neprestano promatranje neba i nebeskih pojava, a šesti rudar opčinjen svjetlucanjem zlata i dragog kamenja.

Sedmi je strojar, osmi odvjetnik itd., te, napokon, jedan je svećenik čija je zadaća paziti na moral svoje braće. Kasnije se stvorila potreba da se pazi i na moral čovjekovih potomaka.

13

Da su postojale bliskosti, ali i razmirice i neprijateljstva među bogovima, vjerno su nam, u predajama i mitovima, opisali naši preci. „I Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku!“ Ova nam rečenica otvoreno priznaje da su ljudi sve svoje vrline i mane naslijedili upravo od Boga koji ih je stvorio.

Nažalost, sklad između bogova i ljudi poremećen je, jer su sinovi Božji počeli općiti s ljudskim kćerima i s njima imati djecu, što je rezultiralo donošenjem odluke da se ljudski rod na Zemlji zauvijek uništi.

Svima nam je poznata priča o Noi i njegovoj obitelji, koje je Bog poštedio za vrijeme općeg potopa zbog Noine pravičnosti, pa mu je još pomogao da sagradi legendarnu arku u koju je Noa smjestio, osim obitelji, po jedan par od svih zemaljskih životinja. Po prestanku potopa spašena obitelj počela je novi život, a ljudsko sjeme dobilo je novu šansu.

Jesu li Božji sinovi i ljudske kćeri izrodili divove koji su postali prijetnja njima samima, bili razlog Božjeg gnjeva, ili je samo spajanje bogova i ljudi bilo neprihvatljivo, to ne znamo, znamo samo da je ljudska rasa preživjela taj armagedon.

Dosadašnja otkrića imenuju zemlju Sumer kao prvu civilizaciju Starog svijeta nakon koje, nevjerojatnom brzinom, stasaju Egipat, Asirija, Babilon, Indija i druge. Činjenica je da je sumerska civilizacija prethodila svim ostalim civilizacijama Bliskog istoka, a jednako tako danas znamo da su preteče pisma također bili Sumerani koji su govorili slogovnim jezikom.

Bilo koji slog na bilo kojem mjestu uvijek je u kompoziciji davao isto značenje.

14

Spoznalo se i to da su suglasnici ti koji su davali značenje određenoj riječi pa je umetanje samoglasnika predstavljalo samo pojednostavljenje samog izgovora ili određivanje spola.

Razmišljajući u tom smjeru nametnula mi se ideja da je biblijska priča o zbrci jezika koju je Bog sa sinovima učinio ljudima kako bi osujetio ljudska nastojanja, mogla biti izvedena tako da su se božanska braća poslužila anagramima uvevši kaos među ljude, dok su oni sami i dalje razumjeli jedni druge. Uvjerena sam da je takav način stvaranja mnoštva jezika od jednog jedinog doveo do toga da i danas na različitim dijelovima svijeta i u različitim jezicima pronalazimo toliko sličnosti u mnogim riječima istog značenja, ali s obrnutim redoslijedom slova, npr. kopri u talijanskom i pokri u hrvatskom. Značenje tih riječi je isto.

Planet bogova Sumerani nazivaju Nibiru, a karakteristike su mu: sjajan, crveni planet.

Riječ koja označava sjajni crveni dragi kamen je rubin!

U imenu egipatske zvijezde Sirius, koja je povezana s božanskim Osirisom opet nailazimo na identične suglasnike: SRS i ako Sirius napišemo kao Sirios, bez dvojbe, anagram te imenice je Osiris.

Besmisleno bi bilo sada nabrajati sve primjere, ali je važno razumjeti kako su varijacije istih riječi mogle nastati osmišljenom idejom boga ili bogova koji su ih stvorili.

Enigmatska zabava rješavanja anagrama danas je samo jednostavna razbibriga, ali je mudrost stvaranja anagramskog jezika božanska ideja čiju svrhu ne moramo shvatiti, ali joj se možemo diviti i barem iskoristiti spoznaje o njoj u rješavanju križaljke koju su nam sami bogovi osmislili.

15

Jesu li se u renesansi ljudskog roda, nakon potopa, bogovi podijelili i prihvatili skrb svaki za svoj narod ili su djelovali zajednički?

Svaki je djelovao kako je znao, a ostavština starih kultura danas u nama provocira žeđ za odgovorima.

Iako se tvrdi da je sumerska civilizacija prethodila svim ostalima, ja sam uvjerenja da su i Sumer i Egipat cvjetali istovremeno.

Kada se dešifriralo staroegipatsko pismo, krajnji rezultat nije donio i razumijevanje koje su egiptolozi očekivali.

Egipćani su pisali i slijeva nadesno i zdesna nalijevo te okomito nagore, ili nadolje, ovisno o tome koji je pojam u riječi bio dominantan.

Ponekad je dio istog zapisa počinjao slijeva nadesno da bi neočekivano u sredini rečenice prelazio u obrnuti slijed, zdesna nalijevo.

Iako je pismo dešifrirano, sam jezik uvelike je ostao neprepoznatljiv, što je dovelo do čistog pogađanja značenja mnogih riječi, naravno, i do pogrešnih rezultata.

U želji da sakupim što više materijala koji bi upotpunili i argumentirali moju tezu da su biblijski tekstovi u kojima se fabule uporno pojavljuju u Egiptu, istinita povijest, počela sam sve više pažnje usmjeravati na minimalne ostatke originalnih staroegipatskih izraza i utonula u dubine neshvatljive povezanosti jednog mrtvog i jednog itekako živog jezika čija su struktura riječi, značenje i izgovor bili identični. Škorpion je bio drugi kralj preddinastijskog egipatskog ujedinjenog kraljevstva.

Kralj Škorpion dobio je ime po neobičnim događajima i svojem utjecaju na njih.

16

Naime, u vremenu vladavine toga kralja u Egipat je nahrupila najezda malenih opasnih životinja koje su uništavale sve pred sobom, a zbog otrova u njihovim repovima često su stradavali i ljudi.

Kako bi istrijebio ta stvorenja, kralj je upotrijebio nekakav otrov, koji nije bio poguban za ostale vrste, i tim otrovom premazao kore drveća kojima su se beštije hranile.

Tako nastade pojam: „Sokkoro pi on“, što u prijevodu znači: sok kore pi(je) on.

Kralj dobi ime Skorpion!

Na hrvatskom jeziku skorpion znači: „Sok kore pi(je)on“, a identičan je i u izrazu i u značenju sa staroegipatskim.

Dvije najveće svetkovine starog Egipta zvale su se Sad i Opet.

Točno značenje imena tih svetkovina nije sasvim poznato, ali u hrvatskom jeziku riječ sad označava trenutni događaj, dok riječ opet ima značenje nečega što se ponavlja.

Kraljevsko visočanstvo u starom Egiptu imalo je privilegiju ukrasiti glavu ureusom koji je imao oblik kobre.

Riječ ureus i hrvatski ures u osnovi su identične, a i značenje je isto. To je jednostavno ures za glavu.

Bog koji je pratio smrtnika na njegovu ovozemaljskom putu, kao i na putu u svijet mrtvih, nakon smrti zvao se Upuat ili Iuput, gdje iznova nailazimo na istu riječ koju koriste Hrvati kad idu na put ili u put, a i značenje je nepromijenjeno.

Egipatska riječ za psa je psa ili pas, a hrvatska riječ za istu životinju je također pas.

Stari Egipćani su psa koji čuva stada nazivali pastier, a Hrvati i dandanas imaju pse pastire, tj. pastirske pse.

17

Bijeli Nil na staroegipatskom jeziku je Jebel, a na hrvatskom je Bijeli.

Putevi koji su povezivali egipatske gradove, a bili su predviđeni i za putovanja konjima i kolima, zvali su se drumos.

Do dana današnjega u ruralnim područjima Hrvatske, pogotovo u Slavoniji, put koji je karakterističan po nabijenoj zemlji, a nije asfaltiran, zove se drum.

Kralj Kufu u trenucima nesigurnosti poziva starca Đedaja da mu pomogne savjetom.

Vjerujem da svi znate da je stara hrvatska riječ za starca djed ili đed.

On na staroegipatskom i on na hrvatskom zvuči i znači isto, osobnu zamjenicu muškog roda.

Staroegipatsko e je hrvatsko je.

Braću Kastora i Poluksa spominju i grčka i egipatska mitologija, s tim da Egipćani tvrde kako su braća imena zavrijedila svojim prosvjetiteljskim radom, čemu su naglasak davale rečenice koje su uzastopno ponavljali.

Tako Kastor uvijek pita: „Ka e stor?“, misleći pritom što je taj čovjek napravio.

Primorci bi to pitali ovako: „Ča e stor(il)?“, ili ponekad i doslovno: „Ka e storil?“, a tu je i zagorski kaj. Što reći na ovakvo podudaranje cijelih rečenica! „Po luče men“, govorio je Poluks svome bratu, misleći pritom da ga brat pouči ili prosvijetli.

Stara hrvatska riječ za svjetlo je luč, pa bi tako i bilo koji Hrvat, kada bi zamolio nekoga da ga prosvijetli, rekao: poluči mene.

U svetom gradu Annu (kasnije Heliopolis), čuvala se svetinja nad svetinjama, a radilo se o kamenu stožastog oblika koji je imao direktnu vezu sa seksualnošću, mada još 18

konkretno nije potvrđeno pravo značenje tog neobično važnog predmeta koji Egipćani nazivaju bennu ili ben ben.

Jeben je prosti izraz u hrvatskom jeziku i tretira ga se kao psovku, mada sam izraz jasno kaže da se odnosi na seksualni čin: je ben!

Je li možda naša zvijezda Da(n)ica ili Da(n)iza isto što i egipatska Izida?

Tko zna?

Boga Horusa krasi orlova maska preko lica te tako i egipatski bog Hor ima veliku sličnost s hrvatskom pticom koju Hor nosi preko lica, a zovemo ju orao ili ponekad samo oro.

Mene osobno najviše je fascinirao izraz za Annuovu kuću na stupovima koju Egipćani nazivaju mehret.

Kada sam to prvi put pročitala, nije mi značilo ništa, no bez nekog posebnog razloga pročitala sam riječ zdesna nalijevo, a već sam spomenula da je to još jedan način pisanja starih Egipćana, i na moje oduševljenje riječ je dobila smisao i termin svojstven svim seoskim starim kućama u Slavoniji.

Stare slavonske kuće građene su tako da od temelja budu podignute s razine tla oko metra i sve su ispred samih zidova imale nadstrešnicu na stupovima koja se protezala, a i danas ima dosta takvih kuća, cijelom dužinom kuće.

Taj otvoreni, ali nadsvođeni dio kuće koji drže stupovi cijelom dužinom zove se trem ili trijem, a ima ga i stara kuća moga oca, ima ga kuća moje bake i imaju ga sve stare kuće u Slavoniji.

Kako Egipćani umjesto slova j koriste slovo h, jasno je kao dan da je dio kuće na stupovima mehr(e)t u stvari hrvatski trijem!

19

Činjenicu da su hrvatski i srpski jezik gotovo identični potkrepljuje i to da se gotovo svi ovi izrazi mogu pronaći i u srpskom jeziku.

Beograđanin Miroslav Tanasijević, kojega je Egipat fascinirao barem koliko i mene, došao je do još nekih zanimljivih poveznica naših jezika sa staroegipatskim, pa tako Egipćani kada idu na put kažu: „Put pod noge“.

Isti taj izraz koriste i Hrvati i Srbi jer na bilo kojem drugom jeziku on postaje besmislen, no nama je normalan i u uporabi je do dana današnjega.

Još jedan izraz koji je uočio gospodin Tanasijević, a koriste ga stari Egipćani, Hrvati i Srbi, je izraz: „Idem da ga obiđem“, a odnosi se na posjet nekome.

Na svim drugim jezicima to bi značilo obilaziti ili kružiti oko nekoga, ali kod nas to jednostavno znači otići nekoga posjetiti.

Otkud ta nevjerojatna veza?

Možda bi bolje poznavanje starog hrvatskog jezika moglo pomoći u skidanju prašine s tisućljetnih misterija koje bi se zauvjek mogle izgubiti ako se prodor stranih izraza u naš jezik ubrzo ne zaustavi, a isto tako i smišljanje novostvorenih, genetski modificiranih riječi koje bi hrvatski jezik mogle pretvoriti u hrvatski esperanto.

Kako je uopće moguće dozvoliti da se znanstvena grana koja se u Hrvatskoj bavi hrvatskim naziva kroatistika a njeni promicatelji kroatisti, a ne hrvatistika i hrvatisti?

Bogu hvala što se u ruralnim područjima hrvatski ljudi ne žele odreći svojih narječja i starih izraza jer je to očigledno jedini put da se jedinstveni hrvatski jezik sačuva od prepametnih skorojevića.

20

Većina znanstvenika koji se bave poviješću Hrvata zastupaju tezu kako su Hrvati iz Zakarpatja i da su odande došli i naselili današnje prostore, no prvo je jedan njemački znanstvenik došao do zaključka da bi Hrvati mogli bili potomci starih Harita, a uskoro je i jedna manja skupina hrvatskih povjesničara došla do istih zaključaka, a njihovu teoriju podupiru i mnogobrojna mjesta u Iranu i Iraku koja i dandanas nose imena poput Hrvat, Harvat i slično.

Ja sam sklonija toj manjoj grupi znanstvenika jer bi u tom slučaju i hrvatske riječi u staroegipatskom jeziku imale smisla s obzirom da je dokazano kako su Hariti i stari Egipćani imali konstantnu vezu tijekom povijesti.

Osim toga, vrlo je neobično da ime Hrvat nama Hrvatima nema nikakvo značenje, kao ni bilo kojoj drugoj naciji osim na staroiranskom, gdje ime Harvat znači zemljoposjednik, što bi lako ukazivalo da smo doista potomci Harita.

No, kojim su jezikom govorili Sara i Abraham?

S obzirom da s ocem Tarom dolaze iz sumerskog grada Ura i odlaze u Haran, koji se nalazio u zemlji koju Egipćani nazivaju Naharam ili Naharaim, pretpostavljam da su govorili slogovnim sumerskim jezikom.

Jahve, koji očigledno nije dobio svoj narod, izabrao je Saru i Abrahama za par od kojeg će kasnije nastati njegov izabrani narod.

Sara je bila nerotkinja i tek u kasnoj dobi rađa sina Izaka.

Izak dobiva sinove Ezava i Jakova, i upravo od Jakova, koji je imao dvanaest sinova, nastaje dvanaest Izraelovih plemena koja kasnije prerastaju u narod.

Jakovljeva najmlađeg sina Josipa braća nisu voljela i kako bi ga se riješili, prodali su ga u Egipat u roblje, a ocu su slagali kako su nesretnog Josipa rastrgale divlje zvijeri te mu kao dokaz pokazali krvlju umrljanu Josipovu haljinu.

21

Dok je nesretni otac godinama tugovao za umrlim sinom, Josip je u Egiptu bio prodan faraonovu nadgledniku Potifaru, kod kojega mu je bilo dobro sve dok ga nadglednikova žena nije krivo optužila za napastvovanje, nakon čega Josip završava u tamnici.

Nakon nekoliko godina boravka u tamnici Josip tumači faraonove snove te ga faraon nagrađuje i postavlja na mjesto prvoga do sebe.

Ubrzo je faraon Josipa oženio kćerkom visokog svećenika Poti-Fere te tako i Josip postaje svećenik i uz faraona najmoćniji čovjek u Egiptu.

Tako moćnog čovjeka Egipat je sigurno zabilježio u svojoj bogatoj riznici zapisa na stelama i mnoštvu svezaka papirusa, ali ni bibliolozi ni egiptolozi do dana današnjeg nisu pronašli nikakav trag o njemu iako ga traže već stoljećima, pogotovo zato što Biblija čak navodi Josipovo egipatsko ime Safenat Paneah.

Zašto ga ne mogu pronaći?

Još nevjerojatnije zvuči da nikada nije pronađen niti jedan zapis o Mojsiju, kao ni bilo kakav trag da su Izraelci u Egiptu robovali četiristo godina, od dolaska u Josipovo vrijeme do izlaska iz zemlje predvođeni Mojsijem.

Prije nekoliko desetljeća netko je iznio teoriju da je Mojsije izveo narod u vrijeme Ramzesa II. i ta se teorija, bez ikakvih dokaza, prihvatila kao činjenica te tako kreirala samo još teži put da se otkrije istina.

Sada je trebalo ići unazad četiristo godina da bi se otkrilo Josipa, a to je bilo nemoguće jer Josip tamo nije ni mogao biti.

U vrijeme kad je Josip bio, uz faraona, na vlasti u kanaanskoj zemlji, u kojoj je boravila Josipova obitelj, nastupila je glad i braća Josipova dođoše u Egipat po hranu.

22

Josip je odavno oprostio braći sramotnu prodaju u roblje te pozvao cijelu obitelj da se doseli u Egipat gdje bi bili pod njegovim okriljem. Smjestio ih je u najljepši kraj bogat zelenilom i pašom za njihova stada, u Gošenski kraj.

U vrijeme dolaska u Egipat Josipov otac bio je starac od stotinjak godina, a i starija Josipova braća već su imala dosta godina, tako da su i njihovi sinovi već bili zreli ljudi.

Najstariji Josipov brat Levi došao je u Egipat sa svojim sinovima i unucuma, a Levijev praunuk bio je Mojsije.

Obitelj je uz Josipa živjela u blagostanju barem trideset ili četrdeset godina, što znači da je u tom periodu rođen i Mojsijev otac te je trebalo samo da on stasa i dobije sinove Arona i Mojsija.

Ovo rodoslovlje naprosto pobija tvrdnju biblijskih kroničara o četiristogodišnjem ropstvu jer su nakon Josipove smrti mogli biti ugnjetavani možda stotinjak godina, ako ne i manje. Četiristogodišnje ropstvo Izraelaca u Egiptu ne postoji i sada se možemo poslužiti silnim zapisima koje nam je ponudio Egipat i otkriti pravu istinu o boravku Sare, koja je u Egiptu postala kraljica, i Abrahama te istinu o Josipu i napokon Mojsijevo djelovanje u Egiptu.

23

SARA – PROGNANA KRALJICA

N

ajveći muzej nesvakidašnje ljepote, gdje svaki kamen ispisuje neku priču, gdje svaki grob nariče za pokojnikom i gdje svaki kip veliča ime koje nosi je Egipat.

Piramide, hramovi, skulpture, grobovi, reljefi, zapisi na stelama i papirusu kao da su predviđeni da ostanu za vječnost. Istovremeno to je zemlja čiji pijesak prekriva bezbroj tajni i neispričanih priča među kojima ćemo, jednom, razaznati biblijske došljake: Abrahama i Saru, Josipa – mudrog sina Jakovljeva i Mojsija – slavnog vođu koji izvodi svoj narod iz egipatskog ropstva.

Iako Biblija počinje sa stvaranjem svijeta, to je samo uvod u pravu priču, priču o nastanku izabranog naroda, njegovom putu, uspjesima i padovima.

Sara i Abraham zaslužuju naziv praotaca Izraela jer su njihovi potomci bili ti od kojih je nastalo dvanaest izraelskih plemena. Svi biblijski pisci strogo su se držali točnog nizanja potomaka ove pradavne loze i čistog prikaza rodoslovnog stabla.

24

Otac Sare i Abrahama, Terah (Tara), zbog nekog razloga, Biblija ne navodi kojeg, odlazi iz grada Ura Kaldejskog, što je najvjerojatnije sumerski grad Ur, i nastanjuje svoju obitelj u Haranu, jakom centru haritskog kraljevstva, zemlje koju Egipćani nazivaju Naharam ili Naharaim.

Treći sin biblijskog Tare je Abram, kojem Bog kasnije mijenja ime u Abraham, i upravo je on Božji izbor za kreiranje njegova djela. Još jednom, bez objašnjenja, biblijski pisac nas obavještava kako je Abraham poveo svoju obitelj iz Harana u kanaansku zemlju gdje su bili samo pridošlice. Od odlaska iz Harana, ili možda još od odlaska iz Ura pa sve do izlaska iz Egipta i zauzimanja Kanaana, ova obitelj i njeni kasniji potomci nemaju svoga doma ni svoje domovine.

Vječiti lutalice i izbjeglice, istrgnuti iz svoga korijena, živjeli su od stočarenja prateći blejanje svojih stada po tuđim pašnjacima i putovima.

Razlog zbog kojeg Abram i njegova žena Saraja napuštaju svoj kraj u Bibliji se ne navodi, no meni se čini vjerojatnim da je sistem nasljeđivanja, koji je prvorođenom sinu davao prvenstvo, ostavio Abrama bez ičega u njegovu rodnom kraju, gdje bi mogao biti samo sluga vlastitom polubratu, jer Nahor i Saraja djeca su iste majke, dok je Abramova majka druga žena, iz čega proizlazi da je brak Abrama i Saraje bio moguć zato što su se u ono vrijeme brat i sestra mogli vjenčati ako su imali različite majke.

Abram i Saraja odlaze iz Harana i nastanjuju se u Kanaanu.

Naizgled idiličan život stočara Abrama te njegove žene i polusestre Saraje, mutila je čežnja za potomcima koje nisu imali. Saraja je bila nerotkinja, i dok je s jedne strane dobila na dar gotovo nezemaljsku ljepotu, s druge je bila prikraćena za suštinu življenja svakog pojedinca, naročito žene, a to je rađanje vlastitog čeda.

25

Kada je u kanaanskoj zemlji zavladala glad, Abram i Saraja upute se u Egipat da tamo potraže hranu za sebe i svoju stoku kako ne bi pomrli od gladi. Od ovog momenta, pa sve do zauzimanja Kanaana, postoji konstantna veza Hebreja s Egiptom.

Ima još nešto izuzetno značajno u ovoj priči, mada to Biblija ignorira, a to je promjena fabule u priči u kojoj Saraja preuzima važnost u odnosu na Abrama.

Uloga žene kroz Bibliju jasno je određena i nedopustivo je da ju se izdiže na poziciju višu od predviđene. Imena muških potomaka prate se i zapisuju u kronološkom redu, a ženska djeca spominju se tek kao nusproizvod postojanja i potrebe da se muškim članovima omogući množenje.

Stoga ne čudi da je priča o Sarajinoj ulozi u Egiptu svedena na najmanji mogući minimum, a upravo je ta priča prepuna duha, dinamike, slave i tragedije.

Vjerujem da je velik broj ljudi gledao i ekranizaciju Abrahamova života gdje je stari patrijarh prikazan kao skrušeni starac sa štapom, koji slijepo sluša Gospodina.

Nevjerojatna poslušnost Abrahamova izaziva nevjericu u dijelu gdje Bog od njega traži da žrtvuje svog ljubljenog sina, što ovaj kani i učiniti, no na kraju je ipak sretan završetak jer Bog odustaje od svog zahtjeva te Abraham oslobađa sina i žrtvuje ovna.

Ova je priča, realno, prepuna užasa, dvojbi i strahova, a da ne spominjem da u cijelom događaju majka djeteta nije ni spomenuta, ispričana u nekoliko šturih rečenica u kojima ljudskim emocijama nema mjesta.

Puno prije ovih događaja, koji su vječita tema za svećeničko obrazlaganje potrebe za poslušnost prema Gospodinu, Abram i Saraja vodili su daleko zanimljiviji život, u

26

kojem je odlazak u Egipat bio apsolutna kulminacija spretnosti duha, poniznosti tijela i strahopoštovanja spram Jahve.

Evo što nam je biblijski kroničar zapisao o tim danima: Biblija; Postanak 11 – 12 II. Počeci izabranog naroda

Abraham u Egiptu 10. Ali kad je zemljom zavladala glad, Abram se spusti u Egipat da ondje proboravi, jer je velika glad harala zemljom. 11. Kad je bio na ulazu u Egipat, reče svojoj ženi Saraji: Znam da si lijepa žena. 12. Kad te Egipćani vide, reći će: To je njegova žena, i mene će ubiti, a tebe na životu ostaviti.

13. Nego, reci da si mi sestra, tako da i meni bude zbog tebe dobro i da, iz obzira prema tebi, poštede moj život.

14. Zbilja, kad je Abram ušao u Egipat, Egipćani vide da je žena veoma lijepa. 15. Vide je faraonovi dvorani pa je pohvale faraonu i odvedu ženu na faraonov dvor. 16. Abramu pođe dobro zbog nje; steče on stoke i goveda, magaraca, slugu i sluškinja, magarica i deva.

17. Ali Jahve udari faraona i njegov dom velikim nevoljama zbog Abramove žene Saraje. 18. I faraon pozva Abrama pa reče: Što si mi to učinio? Zašto mi nisi kazao da je ona tvoja žena? 19. Zašto si rekao: Ona mi je sestra, pa je uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde!

20. Faraon ga onda preda momcima, a oni ga otprave s njegovom ženom i sa svime što bijaše njegovo.

Ovaj kratki opis fantastičnih događaja više sliči na reklamu neke turističke agencije za četrnaestodnevno putovanje po Egiptu, nego na fascinantna zbivanja dvoje supružnika 27

koji spletkom prisvajaju bogatstvo, razaraju mir jednoga kralja i njegove obitelji te na kraju uzrokuju i njegovu propast i propast njegova doma.

Vrlo je vjerojatno da ni sam Abram nije imao zlih namjera, već je bio prinuđen na takve korake kako bi spasio svoju obitelj od gladi i umiranja.

U cijelom tom scenariju treba naglasiti da Saraja samo sluša svog muža i nije idejni začetnik prevare, već žrtva, baš kao i prevareni faraon. Na njoj nema krivice, a ako dobro promislimo, ona, sasvim sigurno, mora da je najviše propatila.

Pastirica nevjerojatne ljepote postala je kraljica. Bez da je se pita, bačena je faraonu i voljom svoga muža pretvorena je u bigamisticu radi njegova prosperiteta.

Strankinja koja je u Egipat pristigla s tuđih pašnjaka svojom je pojavom osvojila najmoćnijeg u zemlji, a iz zapisa saznajemo da su i ostali Egipćani bili zaneseni njenom ljepotom te je odmah odveli kralju. Je li prelijepa Saraja s trona skinula dotadašnju prvu damu? Koliko ju je faraon morao voljeti kad je i njenom tobožnjem bratu omogućio bogaćenje i lijep život!

Je li Saraja, koja Abramu nije rađala djece, s faraonom dobila potomstvo, i najvažnije pitanje: kako se zvao faraon kojeg je Jahve kaznio zbog braka s lijepom Sarajom?

Više od svega u ovoj priči zbunjuje činjenica da kralj po razotkrivanju supružnika ne kažnjava prevarante, već ih sa svim bogatstvom ispraća iz zemlje.

Zašto takva blagost nakon sramotne prevare?

Na ova pitanja Biblija namjerno, zbog svoje ideologije, ne nudi nikakav odgovor, ali je i uza sve prikrivanje faraonova imena ostavila dovoljno elemenata na koje se možemo osloniti u traganju za odgovorima.

28

Žena nomada Abrama, Saraja, po dolasku u Egipat, zbog svoje nesvakidašnje ljepote postaje kraljica, i ne priznajem spekulacije da se barem jedno zrnce traga o njenoj ulozi ne može pronaći, a isto tako ne prihvaćam nedostatak dokaza kao izliku da se biblijska priča svrsta u izmišljenu bajku!

Mjesto Sarajinog preobražaja u kraljevsko dostojanstvo je Egipat.

Dokazi o biblijskim patrijarsima porazbacani su po čitavom Egiptu i vapili su da ih se otkrije. Vjerujem da je došlo vrijeme da ih prestanemo ignorirati, a samim time da Bibliji pružimo mogućnost da prestane biti mitološka kronika te da realnost tog snažnog štiva počnemo uvažavati na dostojan način.

Kriju li gomile pijeska istinu o ljepoti biblijske kraljice, istinu o njenoj ljubavi, o njenoj moći i naglom padu u zaborav?

Bog ili bogovi koji su djelovali u Egiptu mora da su zaslužili štovanje i obožavanje od strane svog naroda. Faraoni starog kraljevstva nazivali su sebe sinovima samih bogova, namećući tako ideju da su i sami bogovi.

U knjizi Najveće kulture svijeta - Egipat nailazimo na sljedeći opis egipatske povijesti, nazvan Novo kraljevstvo.

Raa, Amon, Horus, Hator, Aton i mnogi drugi bogovi bili su jednako štovani u starom Egiptu.

Gradovi su se podizali njima u čast, svetkovine su se održavale u slavu njihova imena, a bezbrojni svećenici opsluživali su kipove i hramove božanstava, dok su obredi do u detalje morali biti izvedeni po protokolu.

Prolazak vremena i izmjene faraona razlikovali su se samo u promjenama središta vladavine i stvaranju vlastitih monumentalnih spomenika.

29

Iako je religijski koncept starog Egipta pluralnost, svaka metropola odredila se štovanjem vlastitog božanstva uz koje su često bili štovani i neki niži bogovi koji su bili zaslužni u svakodnevnom životu Egipćana.

Tako je u Memfisu najvažniji Ptha, Toth u Hermopolisu, u Heliopolu Raa i u Tebi Amon, no jedinstveno božanstvo Sunce posvuda je jednako štovano.

Novo kraljevstvo zasigurno je najuzbudljivije razdoblje u egipatskoj povijesti. Kraljevsko visočanstvo smješteno je u Tebi, a bog koga se najviše uzdiže je Amon. Kraljevi stvaraju moćnu državu u osvajačkim pohodima na Nubiju i Aziju.

Od Amozisa do Amenofisa III. Teba sa svojim božanstvom Amonom postaje najmoćnijim gradom.

Godine 1352. pr. Kr. na egipatsko prijestolje dolazi Amenofis IV. koji sam mijenja ime u Akhnaton ili Anataon, uzdiže Atonovo božanstvo iznad ostalih bogova, ignorira ustaljeni red u štovanju ostalih božanstava i okreće se monoteizmu. Heretički kralj napušta Tebu i u srcu pustinje osniva novi grad, danas poznat kao Tell el Amarna.

Nitko zapravo ne zna otkad potječe naziv grada Amarna, pogotovo zato što je grad nakon Akhnatonove smrti razrušen i napušten, pa vjerujem da je ime nastalo još za vrijeme njegove vladavine.

Godine 1912. njemački su arheolozi, pri iskapanjima u Tell el Amarni, ostali osupnuti zbunjujućim nalazima. Grad kralja Akhnatona izranjao je iz dubine zaborava koji su uporno čuvale tisućljetne naslage pijeska.

Kada je razgrnuti pijesak razotkrio kip prelijepe kraljice Nefertiti, uzbuđeni znanstvenici ostali su zadivljeni.

Okamenjeno lice neodoljive ljepote promatralo ih je svojim jednim cijelim okom, drugom je nedostajala zjenica, i

30

Nefertiti

31

nijemom tišinom svjedočilo svoje postojanje. Nešto do tada neviđeno u Egiptu, bila je kapa kraljice Nefertiti. Niti jedna kraljica, nikad prije i nikad poslije, nije nosila sličan ukras na glavi na kojoj je zanimljivo i to da se niti jedan pramen kose ne nazire ispod kape.

Izduženo fino lice, s bjelačkim karakteristikama, jasno je sugeriralo da se radi o strankinji.

Egiptolozi smatraju da je mitanskog porijekla, kako su Egipćani nazivali Haritsko kraljevstvo, tj. kraljevstvo Naharaim.

Poznato je da su upravo Hariti prvi upotrebljavali konje kao radnu snagu te za jahanje, ali oni su i ti koji su konje prvi upregnuli u bojna kola. Vjerojatnost da su Abram i Saraja u svom bogatom stadu imali i konje koji su pomagali njima samima na njihovim neprestanim putovanjima, više je nego moguća.

Mogućnost da su upravo uz Abrama i Saraju stigli i konji u Egipat prilično je vjerojatna, jer se do Amenofisa III., oca kralja Akhnatona, u bogatoj zbirci slikarija nigdje ne prikazuju konji, dok su od tog perioda stalna i značajna ikonografija vezana uz svakog kralja.

Predočimo si put Abrama i Saraje iz kanaanske zemlje u Egipat. Ako su u konjskoj zapregi prevalili taj put, iako sporo zbog pješaka i stada koje je lagano paslo idući za njima, ulazak u Egipat morao je biti još dojmljiviji. Odjeveni u raskošnu odjeću koja je predstavljala naslijeđenu eleganciju Haritskog kraljevstva i Sumera, u zapregi prekrasnih životinja sa silnim stadom i služinčadi, doimali su se svih koji su ih promatrali.

Pod pretpostavkom da je bogati Tara otac Abrama i Saraje, onda su kao prinčevi iz svoje zemlje otišli bogato ot-

32

pravljeni i logično bi bilo vjerovati da su konjske zaprege bile dio naslijeđenog imetka.

Jesu li bili kraljevi?

Možda su Egipćani postavljali to pitanje u sebi diveći se došljacima čija ih je bijela put još više izdvajala od domaćeg puka. Nešto neviđeno stiglo je u Egipat, a vijest o mramornobijeloj ljepotici putovala je brže od nje same. Faraon je neobjašnjivu ljepoticu prihvatio kao dar s neba, što nije bio slučaj s ostatkom kraljevske obitelji, a pogotovo svećenstva.

Njena dostojanstvena ljepota, neumoljiva postojanost u vjeri u svoga Boga, tvrdoglava otpornost prema tradicionalnim navikama Egipćana, stvorila su u svećenstvu pretjeran otpor i otvoreno neprijateljstvo prema njoj, ali zbog nje i prema mladom kralju.

Jedino što je faraon mogao učiniti da zadrži ljepoticu mramorne puti i udovolji joj, a da istovremeno zadrži, koliko-toliko, egipatsku ostavštinu, bio je odlazak iz Tebe i osnivanje novoga grada. Daleko od svih neprijatelja i nezadovoljnika, Amarna je niknula u čistoj netaknutoj oazi, a nesebični kralj pretvorio ju je u raj za sve koji su mu se priklonili.

Onoliko koliko su Akhnatonovi pristaše pružali njemu, toliko je više ljubavi on davao njima. Krilatica kralja Akhnatona bila je ISTINA I ŽIVOT, a u vrijeme sretnih dana s tom su krilaticom živjeli i svi stanovnici Amarne.

Ono što je za znanstveni svijet predstavljalo zagonetku, bila je pojava monoteizma u srcu egipatske pustinje, iako je poznato da je prije 3300 godina monoteizam bio religija svojstvena samo Hebrejima.

Kako su iskopavanja u Amarni napredovala, tako su se nizali dokazi o najnevjerojatnijem razdoblju egipatske povijesti. Vrijeme faraona Akhnatona, osim promjene idea33

lizma, karakterizirale su i promjene u umjetnosti, pa tako slikarstvo i kiparstvo prestaju pratiti stoljetnu strogost forme koja je težila savršenstvu i poprima realističniji, a ponekad čak i karikaturalni oblik.

Oslikani likovi Amarne poprimaju živost i ljudskost pa se redaju prikazi prepuni dražesti i ljubavi.

Po prvi put kraljevska je obitelj prikazana u svakodnevnim zgodama, gdje opet dominiraju toplina i ljubav, a takve scene vidljive su i u odnosu kralja spram svog naroda.

Snažan dojam amarnskog raja pojavio se iznenada i prerevolucionarno za razdoblje kojim je do tada dominirala strogost forme i protokola čija se tradicija nije mijenjala tisućljećima.

Uopće, amarnsko je razdoblje pokazalo najviše neobičnosti i suprotnosti s bilo čime u Egiptu, od preddinastijskog razdoblja, pa sve do Novog kraljevstva.

Dugogodišnju tebansku tradiciju štovanja Amona faraon Akhnaton promijenio je, gotovo preko noći, ali vjerojatni sukob sa svećenstvom primorao ga je na odlazak iz Tebe i osnivanje novoga grada sjevernije u pustinji.

Dotadašnja sklonost gradnji gradova na istočnoj strani Nila, jer zapadna strana pripada svijetu mrtvih, još je jedna u nizu promjena potenciranih od kralja Akhnatona.

Ovdje moram napomenuti da u različitim izvorima kraljevo ime varira od Akhnaton, Anaton ili Enaton, što je rezultat interpretacije različitih egiptologa, od kojih je svaki na svoj način prevodio kraljevo ime.

Kao vrhovno božanstvo Amarne pojavljuje se Aton, čiji je simbol Sunčev disk.

Zabranjeno je štovanje drugih bogova i uopće sve tradicionalne forme nestaju ustupajući mjesto sasvim novom, 34

realističnijem izričaju koji ne izbjegava svakodnevne teme, pri čemu su ljubav i sklad prirode i ljudi naročito naglašeni.

Amarna, grad kralja Akhnatona, bio je izgrađen biranom jednostavnošću koja je istovremeno elegancijom svojih palača i prostranih ulica dopuštala svojim žiteljima bliskiji kontakt s kraljem, a vrhunac ljepote predstavljao je hram obožavanog boga Atona.

Oslikani zidovi Amarne dočaravaju rajsku idilu u maloj oazi pustinjskog ništavila u kojem se štuje samo jedan bog, Aton.

Ode Atonu, ispisane rukom samog Akhnatona, veličaju nevidljivog boga u bezgraničnoj odanosti i ljubavi, sličnost tih stihova s biblijskim psalmima starozavjetnih proroka gotovo je nevjerojatna, a ponekad su stihovi jednostavno identični psalmima, kao što je slučaj s Akhnatonovom odom Atonu i psalmu 104. iz Biblije, koji su gotovo identični.

Koja je to spojnica vezivala starozavjetne proroke s egipatskim kraljem Akhnatonom?

Saraja i Abram!

Patrijarsi koje je Jahve izabrao za praoce svog ljubljenog naroda. Njihov dolazak u Egipat pretvorio je Akhnatona u zanesenjaka koji je ljubav prema ženi upotpunio i ljubavlju prema njenim prioritetima, a vjeru u jednoga boga prihvatio kao vlastitu religiju ukomponiranu u tradicionalne forme.

Iako Aton spada u jedno od egipatskih božanstava, nikad prije i nikad poslije kralja Akhnatona nije zauzimao vrhovno mjesto, a pogotovo ne isključivu i apsolutnu odanost.

Zanimljivo je spomenuti da u imenu kraljevstva Mitani možemo bez imalo muke, u anagramu, pronaći ime Atin, a kraljica Nefertiti dolazi iz mitanskog kraljevstva, koje Egipćani zovu Naharaim.

35

Kako je uopće došlo do preobrazbe kod mladog kralja koji je od djetinjstva bio okružen svećenicima, bogovima i tradicionalnim normama, a onda kao da se probudio sa spoznajom da postoji samo jedan pravi bog i da je put njegovih prethodnika bio kriv i pogrešan. Poznato je da je kralj neko vrijeme boravio u Tebi i ponašao se u skladu s učenjem otaca, a onda, odjednom, odlazi.

Posljedica tako velike promjene ideologije morala je imati jednako veliki uzrok.

Došla je lijepa žena! To je, navodno, značenje imena kraljice Nefertiti.

Znanstvenici se slažu da je Nefertiti stigla iz mitanskog kraljevstva, zemlje koju Egipćani nazivaju Naharaim, čiji je glavni grad Haran, i mada se spominju stalne veze sa zemljom Naharaim, ja dosad niti uz jednog drugog vladara Egipta ne pronalazim princezu koja je neposredno iz te zemlje, osim biblijske Saraje koja s Abramom stiže u Egipat te tamo postaje kraljica.

Osim nje, kralj ima još jednu ženu, Kiu, što daje naslutiti da je do dolaska Nefertiti upravo Kia bila glavna kraljica.

Uzdizanje prelijepe Nefertiti vjerojatno je potisnulo Kiu u drugi plan, iako je ona i dalje bila prisutna. Česti motiv na prikazima iz Amarne oslikava Akhnatona, Nefertiti i njihove dvije kćeri u bezgraničnoj ljubavi i radosti obiteljskog sklada.

Ne manje važni motivi odnose se na bliskost kralja s njegovim narodom gdje mu oni kliču u iskrenom obožavanju, baš kao i svojoj čudesnoj kraljici koja je uvijek uz njega.

Nesretna okolnost u kojoj supružnici ne dobivaju sina koji bi bio zakoniti nasljednik, primorali su Akhnatona da izabranog zeta izabere za svoga nasljednika.

36

Akhnaton

37

Kći Mekitaton, udana za Semenkharea, koji je određen za kralja nakon Akhnatona, umrli su jedno za drugim, što je donijelo veliku žalost u kraljevski dom.

Jedna zidna slikarija, pronađena po otkrivanju Akhnatonove grobnice, prikazuje nesretne roditelje, Akhnatona i Nefertiti, kako plaču zbog prerane smrti svoje mlade kćeri.

Sljedeći kandidat za prijestolje, logično, postaje muž mlađe kćeri, Tutankhaton, kojeg svi poznajemo pod njegovim promijenjenim imenom Tutankhamon.

U četrnaestoj godini Akhnatonove vladavine nestaje kraljica Nefertiti, umire i druga Akhnatonova žena Kia, a i sam Akhnaton dvije godine od nestanka Nefertiti umire. Ubrzo zatim umrli su i Tutankhamon i njegova žena, druga kćer Akhnatona i Nefertiti.

Ako Pakao i nije postojao, stvoren je u vrijeme kralja Akhnatona!

Kralj koji je osmislio idilu Raja, nakon nekoliko godina harmoničnog života doživio je dovoljno tragedija da mu samo Edipova tuga može konkurirati. Činjenica da je Amarna stvarno prizorište tragedije jedne kraljevske obitelji postaje još užasnija kada nesrećama pribrojimo i smrti mladog Tutankhamona i njegove žene Ankesenaaton, koja se nakon Tutankhamonove smrti udala za Aja, ali ubrzo zatim i ona umire.

Loza kralja Akhnatona zauvijek je izbrisana, no kćeri koje su faraonu rodile druge žene i priležnice ostale su pošteđene umiranja. Smrt je ugrabila samo one koji su imali direktnu ili indirektnu vezu s kraljicom Nefertiti, iako ona sama nije pogođena umiranjem, ali je nenadano, kao dotaknuta čarobnim štapićem, nestala!

Godine 1922. Howard Carter ispunio je svoj životni san epohalnim otkrićem Tutankhamonove grobnice. Lord Car38

navon, koji je bio pokretač i financijer cijelog projekta, smjesta je obaviješten o čudesnom pronalasku i ubrzo zatim prisustvovao otvaranju grobnice. Prizor u grobnoj komori, vjerujem da je bar na tren zaustavio krvotok prvim promatračima. Na tisuće komada prekrasnih zlatnih skulptura, predmeta iz svakodnevnog života i na kraju zlatna maska Tutankhamonova lika. Teško da itko od nas može predočiti misli i emocije ljudi koji su ušli u grobnicu. Predmeti neslućene vrijednosti bili su neuredno porazbacani po grobnoj komori, što je ukazivalo na osujećeni pokušaj pljačkaša.

Nikada do tada, a ni kasnije, niti u jednoj grobnici nije pronađeno takvo blago, što znanstvenici tumače neprestanim pohodima pljačkaša na grobove pa bogatstvo Tutankhamonove grobnice prerasta u misterij. Sklona sam vjerovati da tko jednom ugleda onoliko blago, ako je i osujećen u prvom pokušaju krađe, zasigurno će se vratiti i pokušati iznova. Prihvatljivije mi je razmatranje mogućnosti da su oni koji su sahranjivali mladog kralja željeli što prije napustiti grobnicu pa su iza sebe ostavili nered.

Osim toga, grobnica je do pronalaska bila zapečaćena.

Senzacionalno otkriće bajoslovne grobnice i zadiranje u posmrtni mir pokojnika ubrzo je dovelo do zapanjujućeg niza iznenadnih smrti gotovo svih aktera koji su na ovaj ili onaj način prisustvovali uznemiravanju mrtvoga faraona.

Dvadesetak je ljudi okarakterizirano žrtvama kraljevskog prokletstva i do danas nije pronađeno prihvatljivo rješenje za sve te smrtne slučajeve, pa je teorija o prokletstvu ostala kao jedina moguća dijagnoza.

Ljudska je rasa previše arogantna da bi priznala da postoje stvari koje uopće ne razumije, a da i ne spominjem da je mogućnost postojanja svemirske inteligencije još uvijek 39

tema za ismijavanje i otvoreni prezir, dok smo istovremeno mi sami, svojim putovanjima u svemir, postali dio svemirske inteligencije.

Ne čudi stoga da se snaga kletve pokušava na sve moguće načine potkrijepiti logičnim i razumnim argumentima, iako oni ne postoje.

Vlastitim istraživanjem došla sam do spoznaja o vrlo jednostavnom magijskom ritualu pri kojem se koristi samo izgovaranje banalnih riječi, a njegovo djelovanje može iz korijena promijeniti život pojedinca. Koliko je takvih magijskih rečenica i rituala za koje uopće ne znamo, a kamoli da shvatimo njihovu snagu?

Vjerujem da je u Starom svijetu, pogotovo u božanskim krugovima, postojala sva sila takvog znanja od kojeg su ljudi uspjeli pokupiti samo fragmente, za koje često i ne znaju koliko su opasni i moćni pa se katkad služe njima ne razmišljajući o posljedicama.

Ignorirajući zapis o kletvi u Tuthankamonovom vječnom prebivalištu, životom su platili nerazboriti ljudi željni slave i materijalnog bogatstva. Od dana kada je Tuthankhamonova mumija vraćena u grobnicu, umiranja su prestala. Ne govori li to samo za sebe?

To što znanost negira snagu kletve i ne priznaje ju kao moguću rušilačku djelatnost Božju, još uvijek ne daje ni konačan odgovor u obliku protuargumenata.

U manje od desetak godina poumirao je sav Akhnatonov rod, a i nakon 3000 godina umrlo je još dvadesetak ljudi kao odmazda nečijeg nevidljivog gnjeva.

Jedina preživjela osoba koja je izbjegla harač smrti je nestala kraljica Nefertiti!

40

Njezin grob nikad nije pronađen, a svjedočanstvo o njoj najvjernije je dočarala bista otkopana 1912. godine.

Umjetnik koji je stvorio taj velebni kip uspio je, osim realnog prikaza kraljičine ljepote, vjerno dočarati da se ne radi o mladoj djevojci već o profinjenoj zreloj ženi.

Samo po sebi je razumljivo da je kraljica u mlađim godinama morala biti još ljepša, a umjetnik se ipak odlučio za zrelu dob, ili naprosto nije imao uvida u izgled te žene u njenom djevojaštvu pa je kip napravio u skladu s onim što je vidio.

U stvari, pokušao ga je napraviti, ali kip iz nekog razloga nikad nije dovršen. Na lijevom oku nedostaje zjenica.

Ludi je kipar skoro dovršio svoje djelo, a onda odjednom odustao! Ako dopustimo pretpostavku da je umro, nema logičnog objašnjenja zbog čega netko drugi ne bi dovršio samo taj sitni detalj da bi djelo bilo potpuno. Još više zbunjuje da je kralj, koji je toliko ljubio svoju ženu, dopustio da vječni spomen na nju ostane nedovršen. Znanstvenici tvrde da se Nefertiti u jednom trenutku odlučila povući iz javnog života, no ona je nestala u doslovnom smislu.

Njezin grob nije pronađen, njezin kip nije dovršen, a svaki spomen na nju je uništen.

Iskopane ruševine Amarne svjedoče tako zastrašujuću priču da je sablasna sudbina njenih žitelja gotovo opipljiva.

Od oaze radosti i himne životu i ljubavi, gdje se štovanje jednoga boga u klicanju naroda stapalo s harmonijom ljubavi njenih vladara, do jezovite nesreće čija je pustoš napuštene Amarne jedini svjedok.

41

Može li nam sam grad Amarna ispričati svoju priču koja iz tišine dopire do nas?

Može, a evo i kako: AM AR NA. Kada sam jednom shvatila egipatski način pisanja, vrlo brzo sam počela i razmišljati na takav način, a poznavajući i način pisanja Sumerana u slogovima, mogla sam i na taj način pročitati ime Amarna, a rezultat je bio zapanjujući: ako se ime grada pravilno pročita u slogovima zdesna nalijevo, dobiva se NA AR AM. Po meni to ime ne znači ništa drugo nego NAhARAM. Apsolutno je sigurno da je faraon Akhnaton imao neobjašnjivo značajnu vezu sa zemljom Naharaim i gradom Haranom, a to može biti isključivo biblijska istina o prelijepoj Abramovoj ženi Saraji.

Misteriozni kralj Akhnaton čija ideologija monoteizma odudara od egipatske stvarnosti tog razdoblja, još misteriozniji dolazak i nestanak najljepše od svih kraljica, neobične smrti svih članova obitelji, pitanja su koja znanstvenike muče već skoro stotinjak godina, a odgovore koje tražimo imali smo zapisane već tisuću godina.

Biblijski tekst o boravku Abrama i Saraje nudi odgovor na sva pitanja koja tajnovita Amarna ne može izgovoriti.

Je li moguće da je kraljica Nefertiti biblijska pastirica Saraja?

Jahve je nakon odlaska iz Egipta promijenio imena Abrama u Abraham i Saraje u Sara, mada se ne nazire pravi razlog njegovom činu.

Sarina je ljepota toliko znakovita da se Abraham zbog nje boji za svoj život, a faraon ju istog trena uzima za ženu, ne znajući da je već udana. Očaravajuća ljepota te žene dojmila se kralja toliko da je i njenog brata opskrbio bogatstvom i 42

ugodnim životom. Ljubav kralja prema novoj kraljici nudi i odgovor na pitanje nenadane pojave monoteizma, što je značajka samo Hebreja u tom razdoblju.

Iako je život Sare i Abrahama u početku bio ugodan, ne sumnjam da je nakon nekog vremena Abrahamu postalo teško gledati vlastitu ženu u ljubavi s drugim muškarcem.

Abraham je izgubio voljenu ženu, najljepšu od najljepših, i uskoro bogatstvo više nije moglo ispuniti prazninu u njegovu srcu pa je očaj zamijenio ushit, a život izgubio smisao.

Bogatstvo je postalo beznačajno dok je nesretni muž gledao kako drugi ljubi njegovu ljubljenu.

Izgubio ju je zbog besmislene potrebe da izbjegne siromaštvo i kome se u svom očaju jedino mogao obratiti za pomoć, nego svom Bogu?

I Bog je čuo njegove vapaje i udario faraonov dom.

Brak Sare i faraona bio je zasnovan na Abrahamovoj prevari, ali to ne umanjuje mogućnost da je Sara nakon nekog vremena zavoljela kralja. Nije teško zavoljeti nekoga tko vas obožava i još vas od nomadske pastirice uzdigne na vladarsko prijestolje.

Dok ime Nefertiti znači došla je lijepa žena, ime Sara, iz nepoznatog razloga, dobiva značenje kraljica!

U Bibliji ne postoji kraljica imenom Sara, izuzmemo li boravak Abrahamove Sare u Egiptu.

I Nefertiti i Sara dolaze iz kraljevstva Naharaim, čiji je glavni grad Haran, grad Sarina očinskog doma.

Dolazak Abrahama i Sare u Egipat pretvorio je Akhnatona u zanesenjaka koji je iz ljubavi prema ženi prihvatio i njezinu religiju, vjeru u jednoga boga, kao vlastitu religiju ukomponiranu u tradicionalne forme.

43

Biblijski kroničar nas izvještava da Sara Abrahamu ne rađa djecu sve do svoje starosti, kad rodi Izaka, ali nigdje ne piše je li imala djecu s faraonom. Oslikani zapisi u Amarni nepobitno prikazuju Akhnatona i Nefertiti s dvije djevojčice, ponekad i tri, za koje se zna da su im kćeri.

Ako je Sara, kao Nefertiti, rodila djecu s faraonom, a s Abrahamom nije imala poroda, bio bi to dovoljan razlog da zauvijek poželi ostati sa svojom novom obitelji.

Biblija; Postanak 11–12 „Ali Jahve udari faraona i njegov dom velikim nevoljama zbog Abramove žene Saraje.“ Zidna slikarija Akhnatona i Nefertiti koja ih prikazuje kako plaču zbog nenadane smrti svog djeteta, možda govori o prvoj u nizu „nevolja“ kojima je Jahve udario faraonov dom.

Ako je Jahve bio uz Abrama, onda je znao za njegov odlazak u Egipat i varku nad faraonom, te Sarajinu udaju za njega, zašto onda nije odmah djelovao, ili čak spriječio da Sara postane kraljeva žena?

Očito fizički odnos s kraljem nije bio tako zabrinjavajući, ali rađanje djece koja nemaju čistu krv, a usto su plod dviju različitih rasa, nije bilo dopušteno pa je i pitanje zašto je Jahve tako strašno kaznio faraona, kad ovaj nije znao da su Saraja i Abram supružnici, dobilo odgovarajući odgovor.

Dopustimo li si samo pretpostavku da Saraja faraonu rađa kćeri, ne bi li to bio dovoljan razlog, bilo kojoj ženi, da poželi ostati s ocem svoje djece, a pogotovo ako je on još i kralj. Vjerujem da nema te žene koja bi se u takvim okolnostima dvoumila. S druge strane, Jahve je izabrao Abrama za praoca svog naroda.

44

Odvajanje Sare od faraona pokrenuto je smrću prve kćeri i zeta. U strahu da spasi život barem drugog djeteta, Saraja je, vjerujem, pristala na odlazak i sudbinu vezanu uz Abrama.

I sama pomisao na to dok pišem ove retke izaziva u meni jezu i tugu.

Kako bi kazna bila dosljedna, Jahve ubija i drugu ženu Akhnatonovu, Kiu, i samog Akhnatona, te kako se oskvrnavljeni geni ne bi reproducirali, smrt je zaskočila Tutankhamona i drugu Akhnatonovu kćer.

Kipovi i crteži kćeri Akhnatona i Nefertiti imaju karakteristične crte lica koje su preslika majčinog obraza, s tom razlikom da im je put boje čokolade. Ni jedna ne sliči na Akhnatona, ali su od njega naslijedile tamnu put i, na njihovu nesreću, jedan je moćni bog odlučio da će im dopustiti da žive samo do onog momenta dok njihova tijela ne postanu zrela za reprodukciju.

Niti jedna nije smjela roditi potomka jer im je usud tako odredio.

Nadam se da je ovaj scenarij samo plod moje mašte i da je nemir koji osjećam uistinu neosnovan.

Vjerujem, ipak, da je faraon morao imati „debeli“ razlog, po razotkrivanju prevare, da ne ubije supružnike, već da ih otpravi sa silnim bogatstvom koje su stekli zahvaljujući njegovoj blagonaklonosti. Može li uopće postojati veći razlog od vlastite djece? Tko bi imao srca ubiti majku vlastite djece, koju k tomu neizmjerno ljubi, pogotovo ako na njoj samoj ne nađe ni trunka krivice?!

Ta ista bol morala je razdirati i njeno srce dok je odlazila od svoje obitelji.

45

Možda je moja mašta, neobavezno, naslutila djelić istine.

Ako je tome tako, srce mi plače za Sarajom i faraonom. Pitam se je li ikad na svijetu postojala nesretnija kraljica?

Sretna pastirica, nesretna vladarica.

Jednako tako, ako ne i strašnija, čini mi se sudbina dobrodušnog kralja koji je najljepšu od svih karakteristika ljudskosti, a to je ljubav, morao platiti najvećom kaznom i najužasnijim gubitkom. Gledati kako umiru svi njemu najdraži, bespomoćno ispratiti voljenu ženu u nepovrat dok odlazi s drugim muškarcem, i napokon biti izvrgnut ruglu i neprijateljstvu čitavog kraljevstva, a pogotovo svećenstva kojem je zbog nje okrenuo leđa.

Sva blaga svijeta ne bi prevagnula samo jedan kamenčić istinske nesreće.

Pitam se je li na Zemlji vladao nesretniji kralj od egipatskog heretika Akhnatona?

Sićušna biblijska priča o boravku Saraje i Abrama ne ostavlja mjesta emocijama, ali ostavlja dovoljno praznog prostora za iščitavanje pitanja i nagađanje odgovora.

Saraja je bez pitanja bačena faraonu i bez pitanja od njega otrgnuta, njen glas se ne čuje, učinila je ono što se od nje zahtijevalo.

Ako je voljela Abrama, biti s faraonom moralo je biti strašno, a ako je zavoljela faraona, vratiti se Abrahamu moralo je biti još strašnije.

Više od njene ljubavi značajna je ljubav dvojice muškaraca.

Abram ju prepušta drugom muškarcu radi vlastitog probitka i dobrobiti, faraon ju, s druge strane, dovoljno voli da i njenom bratu osigurava lijep život, a sumnjam da ljubav nije uzvraćena ljubavlju.

Kakve je osjećaje Saraja morala proživjeti po dolasku 46

na kraljevski dvor, možemo samo nagađati. Svrgavanje dotadašnje prve dame Egipta sigurno je bilo mučno i ne baš ugodno iskustvo. Prisvajanje faraonove privrženosti i ljubavi, uz svjesnost o vlastitom bračnom stanju, moralo je također biti u stalnoj sjeni straha i nametnute poslušnosti.

Moć, ljubav i radost koju joj je priskrbila božanstvena ljepota bila je sve vrijeme boravka na dvoru ugrožena spletkom i lažima njenog muža koji joj je istovremeno i polubrat. Ako je uza sve to kralju rodila kćeri, a Abramu nije rađala potomaka, njena je sudbina bila gotovo groteskna, no i neovisno o pitanju materinstva, položaj joj je bio nezavidan.

Možda se sam odlazak s dvora ne čini pretjerano bitnim, ali tko bi od nas, bez pogovora, prihvatio povratak u siromaštvo i potucanje po tuđim poljima te spavanje pod šatorima, ako je iskusio udoban i luksuzan život u palači sa svim mogućim slugama i sluškinjama?

Malo nas ima takvih.

Je li onda Saraja zaista legendarna kraljica Nefertiti, ne bi smjelo predstavljati veliki misterij. Iako je Nefertiti mogla biti bilo koja žena iz kraljevstva Naharaim, neminovno je da je njenim pojavljivanjem u Egiptu niknulo monoteističko vjerovanje, a kako takav religijski koncept nije postojao nigdje u starim kulturama, osim kod Hebreja, pristojno bi bilo barem uvažiti tu ideju.

Puno više naznaka da je Sara doista Nefertiti, nameće nam činjenica da je kraljica Nefertiti jednostavno nestala.

Rasplinula se poput dima i razgradila u zrncima pijeska mrtve Amarne i to upravo u vrijeme kad njena obitelj trpi gubitke i oplakuje smrt voljenog djeteta.

To nema smisla, a logika zahtijeva smisao.

47

Ovdje nije riječ o nekoj božici koja se pojavljuje i nestaje po božanskom nahođenju, već o smrtnoj ženi od kostiju i mesa.

Sunce (Aton) nastavilo je svoje beskonačno pojavljivanje i nestajanje na obzoru, ali je štovanje tog božanskog imena istrgnuto iz korijena odlaskom lijepe Nefertiti kao da je njegovo ime živjelo samo za nju, i samo uz nju.

Nešto što možda najviše zbunjuje u priči o Atonu je začuđujuća sličnost njegova imena s imenom Satan, pod kojim se u Bibliji spominje jedan od Jahvinih sinova kojeg svemogući otac šalje na Zemlju da ispita situaciju (Knjiga o Jobu).

Taj Jahvin sin nekoliko puta silazi, odnekuda, na Zemlju u izviđanje.

I Aton i Satan, kao i grčka Atena ili sumerska Anat, predstavljaju jedno te isto ime, to je neosporno.

Sam Aton ne uklapa se dovoljno u egipatski panteon bogova u kojem glavnu božansku ulogu imaju Raa i Amon, a samo u jednom razdoblju, onom vladavine Akhnatona, čelno mjesto božanskog značaja pripada Atonu, no istom brzinom kojom je odskočilo iznad drugih bogova, Atonovo ime nestaje iz egipatskog štovanja.

U ovom jednostavnom osvrtu htjela sam napomenuti da je jedino Aton prisutan kod mnogih naroda, dok su za razliku od njega Raa ili Amon isključivo vlasništvo Egipćana.

Smatram da je svrstavanje Atona u krug egipatskih bogova pogreška nastala upravo u vrijeme Akhnatonove vladavine, a koja se kasnije ukorijenila. Uglavnom, Aton je bio dominantni bog samo u periodu kralja Akhnatona i karizmatične ljepotice Nefertiti.

Sve u svemu, niti jedan egipatski bog nije imao kraći rok štovanja od Atona, ali je isto tako jedini bog koji se poja48

vljuje u svakom nastajanju novih civilizacija. Čini se da je on jedini bog koji poput prognanika uporno putuje dalje u potrazi za boljim domom i ljepšom domovinom.

Vratimo se Sari i Abrahamu.

Neki ljudi biraju život, a neke ljude bira život. Sara sigurno nije birala svoj život, ali je on izabrao nju.

Ono što je Biblija prešutjela, a Egipat pokušao zaboraviti, iskopali su oni koji nisu poznavali tajnu i oživjeli dane beskrajne radosti i sablasne tuge. Ruševni grad čije je postojanje skrivao pijesak, strašna je uspomena na gotovo opipljivu sreću i edipovsku nesreću jedne kraljevske obitelji.

Ako fabula Amarne i nije bila ljepotica Sara, još uvijek ostaje oslikana priča o teškoj sudbini Akhnatona i njegove obitelji, te nestanak njegove Nefertiti.

Dok gledam mizerne ostatke mrtvoga grada, kao da čujem svaki kamen kako još uvijek oplakuje svoje žitelje.

Vjetar koji ne zviždi i nijemi cvrkut davno odletjelih ptica jedini je jezik preostao da svjedoči tugu u ime svojih građana.

Jahve u svom kažnjavanju nije samo strog, on je nemilosrdan, i moguće je da mi, samo obični ljudi, ne shvaćamo njegove namjere, ali poznavajući njegovu kaznu, uvlači nam se strah u kosti. Bez obzira što ne razumijemo uvijek Božja djela, moramo barem vjerovati da je namjera dobra!

Zbogom lijepa Nefertiti, šalom lijepa Sara!

Nepravda koja je nanesena Sari u vidu ekranizacije filmova o Abrahamu, gdje se ona pojavljuje kao usputna posljedica priče, nadam se da će se jednom promijeniti i osigurati njenoj uspomeni dostojno mjesto.

Priznajem da je pitanje djece proizvod mog razigranog uma, ali sve ostale zajedničke komponente previše su indi49

kativne da bi ih se smjelo okarakterizirati kao niz povijesnih slučajnosti: 1. I Sara i Nefertiti dolaze iz kraljevstva NAHARAiM. 2. Ime Nefertiti znači došla je lijepa žena.

3. Ime Sara poprima značenje kraljica.

4. Akhnaton uvodi monoteizam.

5. Nefertiti NESTAJE iz Egipta.

6. Kip prelijepe Nefertiti ostao je nedovršen.

7. Sara je prognana s mužem iz Egipta.

8. Zla kob Akhnatonove obitelji u kojoj svi umiru.

9. Jahvino kažnjavanje faraona i njegova doma zbog Abrahamove žene Sare.

10. Smrt je dotaknula samo one koji imaju direktnu vezu s Nefertiti i njenim kćerima.

11. Ime grada Amarna ime je i Sarinog zavičaja NahArAm. Ovdje je možda zanimljivo napomenuti da ime Suri na aramejskom jeziku, koji se nadovezuje na starohebrejski, znači princeza, ali istovremeno to ime znači i nestani.

Očito je da je ime Suri isto što i ime Sara.

Kasnije ćemo dokazati da je i datacija boravka Sare i Abrahama u Egiptu moguća isključivo u vremenu kralja Akhnatona.

Biblijske patrijarhe ne možemo tražiti kao zasebne momente iz jednostavnog razloga što je njihovo rodoslovlje uvjetovalo slijed koji se mora pratiti i samo tako moramo usmjeriti potragu za njima.

Priča o lijepoj Heleni iz grčke mitologije opjevana je opsežnim djelima starogrčkih pjesnika i malo je onih koji ta djela nisu bar jednom pročitali. Srednjovjekovne kraljice 50

dobile su svoje mjesto u dramatičnim djelima i ekranizacijama, samo je najljepša od svih kraljica spomenuta tek kao slučajni akter u biblijskom štivu.

Mada egipatska ostavština nigdje ne spominje Sarino ime, što je i logično jer je udajom za faraona dobila vladarski naslov, često mi je kroz glavu prolazila suluda misao da je možda njeno ime u egipatskoj pustoši zabilježeno za vječnost.

Zapadno od Amarne proteže se samo nepregledna pustinja Sahara, i ne znam zašto, ali ja u tom imenu nazirem uspomenu na biblijsku Saru.

Vratimo se malo na sam početak priče o Saraji i Abramu.

S obzirom da dolaze iz kraljevstva Naharaim, u kome se govorio slogovni jezik preuzet od Sumerana, a slovo j u Egiptu se ne upotrebljava, tada je Sarajino ime moglo imati i ovakvu interpretaciju na staroegipatskom: Sa ra ha, no ni to nije sve.

Izgleda da je i ime Nefertiti poprilično proizvoljno od strane znanstvenika koji nisu uspjeli decidirano ustanoviti pravo ime te kraljice pa se često susrećemo s nazivima kao Nofreteta, Nefreta, Nefretata, Nefretita i tako dalje.

Meni se čini da nitko nije sto posto siguran u pravo ime čudesne ljepotice.

Jedno ipak znamo, a to je da je ta žena stigla iz kraljevstva Naharaim pa se s pravom možemo osvrnuti na taj podatak.

Odlaskom prelijepe žene, i Amarna i kralj naslijedili su samo pustoš i umiranje, a beživotni pijesak ostao je živjeti njihove bivše dane.

Gdje je bio Abram za vrijeme Sarajine kraljevske uloge?

U Amarni nije bilo dovoljno zelenih pašnjaka za njegova velika stada, a cijelom dužinom Nila koji je plavljenjem 51

navodnjavao uski pojas, nalazile su se obradive površine koje su korištene za poljodjelstvo. Jedino je sjever zemlje, na delti Nila, imao u izobilju zelenih neobradivih površina.

Biblija prepričava kako su faraonovi ljudi vidjeli koliko je Saraja lijepa i odveli je kralju na dvor, no nigdje se ne spominje da je i Abram stigao s njom pa je logično zaključiti kako je ostao na njemu odgovarajućem području prepustivši Saraju njezinoj sudbini.

Nakon što je Saraja postala kraljica, Abram je i dalje boravio uz svoja stada, baveći se stočarstvom, a zbog njenog utjecaja na kralja njegovo se bogatstvo povećavalo iz dana u dan. U ono je vrijeme bilo normalno i prihvatljivo da muškarac ima više žena, a bilo mu je dopušteno da i sluškinje podredi svojim potrebama, pa ne moramo strahovati da je Abram ostao usamljen.

Napokon, upravo je sluškinja Hagara Abramu rodila prvo dijete, sina Jišmaela.

Iz cijele priče proizlazi da je Jahve bog bio nezadovoljan novonastalom situacijom i odlučno poduzima sve mjere kako bi Abram i Saraja ponovno postali jedno.

Cilj opravdava sredstvo, a sredstva koja je primijenio Jahve utjerala su strah u kosti i Abramu i Saraji primoravši ih na skrušenu poslušnost.

Akhnatonova duša i duše njegove djece nevidljivim tijelima koračaju, možda i danas, pustim ruševinama Amarne, lijući nebeske suze u rijetkim kapima kiše!

Grobnica koju je Akhnaton podigao u Amarni ostala je nenastanjena predviđenim tijelima. Naime, do sada nije pronađeno niti tijelo Akhnatona, a i grobna komora predviđena za kraljicu Nefertiti ostala je prazna i nedovršena.

Postoji realna sumnja da je uzrok njene nedovršenosti prerana smrt kralja Akhnatona i neobjašnjivi nestanak lijepe kraljice Nefertiti.

52

Odmah nakon Akhnatonove smrti Amarna je napuštena i prepuštena sablasnom zvižduku vjetra i agresivnoj snazi nadirućeg pustinjskog pijeska.

Akhnatonov nasljednik Tuthankamon vratio je kraljevski značaj u Tebu vraćajući bogu Amonu prijašnje dominantno mjesto, vrlo vjerojatno pod jakim utjecajem svećenstva kome se nije mogao suprotstaviti.

U Dolini kraljeva, u jednoj od grobnica pronađena je mumija za koju se sumnja da je upravo mumija nesretnog kralja Akhnatona, iako je do sada to bilo nemoguće dokazati jer je kartuša na mumiji uništena kao i dio maske koji prekriva lice, no mogućnost da se radi upravo o Akhnatonovoj mumiji je velika jer se uz nepoznatu mumiju nalazi i tijelo kraljice Tije koja je bila Akhnatonova majka.

Znajući da je Sarina obitelj potekla iz sumerskog grada Ura, gdje se govorilo slogovnim jezikom, pri čemu svaki slog može zamijeniti mjesto a da značenje uvijek ostaje isto, i znajući da se Sara zvala Saraja (a u Egiptu slovo j zamjenjuje slovo h), prije nego što joj Bog mijenja ime u Sara (to se dogodilo po odlasku iz Egipta), njeno se ime moglo izgovarati i Sa-ha-ra, pa iako možda pretjerujem, to doista zvuči kao ime najpoznatije egipatske pustinje: Sahara!

Nadam se da će mi čitatelji oprostiti ovoliku smjelost, ali priznajem da su to samo moje aluzije koje su mi se nametnule i ne očekujem da ih se prihvati, jer napokon, ne radi se o činjenicama, već o jedinstvenoj kreaciji mojih moždanih vijuga koju sam poželjela podijeliti s drugima.

Koliko je vremena trebalo proteći da čudesna kraljica Saraja zaboravi na vrijeme svoje slave i svoga pada? To ne znamo, ali sudbina ju s novim nevoljama nije zaboravila.

Po odlasku iz Egipta Bog mijenja imena Saraji u Sara i Abramu u Abraham.

53

Kao kazna za nepočinjeni grijeh udara ju nova nevolja.

Dok ona mužu i dalje ne može roditi dijete, njena sluškinja rađa Abrahamu potomka.

Osramoćena Sara morala je sada trpjeti još i prezir vlastite sluškinje. Ogorčenost i patnja pretvaraju je u zločestu gospodaricu i tko bi joj to mogao zamjeriti?

Ipak, čudesni su putovi Gospodnji!

U starosti Sara napokon rađa Abrahamu dijete, sina Izaka. Njen turobni put valjda je završen, njeno je djelo gotovo, ali još jednom život joj se narugao.

Jahve od Abrahama zahtijeva da mu žrtvuje sina Izaka i on spremno to namjerava učiniti, no srećom za Izaka, Saru i Abrahama, a i sve nas koji smo čuli ili pročitali priču, Bog se predomislio.

Mir i spokoj, kao blagoslov za proživljeni život, Sari je donijela tek smrt, jer izmučeni život samo smrt može razriješiti.

Dugo sam se pitala gdje je Abraham mogao pokopati Saru, zbog neobičnog podatka koji nudi biblijski kroničar.

Kako kaže Biblija, Sara je umrla u Kirjat Arbi, a u zagradi stoji da je to mjesto u neposrednoj blizini Hebrona, ali napominje i da se nalazi nasuprot Mamri.

Meni to ne zvuči logično iz jednostavnog razloga što je Abrahamovo bogatstvo u ljudstvu i stoci tako veliko da zahtijeva gotovo nenastanjen predio koji uz to mora obilovati vodom.

Okolica naseljenog grada Hebrona čak je i u to vrijeme bila prenapučena, a da bi bilo dovoljno prostora i za veliku Abrahamovu družinu.

Nasuprot Hebrona, s druge strane Mrtvog mora, nalazi se područje koje je moglo prihvatiti i uzdržavati veliku Abra54

hamovu obitelj, u ono vrijeme slabo nastanjeno, a zanimljivo je da i danas postoji mjesto koje se zove Rabbah, što bi mogla biti Abrahamova Arbba. Na karti, koja se nalazi na samim koricama Biblije, može se jasno vidjeti mjesto iznad Hebrona koje se zove Mamra, dok se s druge strane Mrtvog mora, točno nasuprot, nalazi mjesto nazivom Kirjatajim.

U vrijeme boravka Abrahama i Sare u tom kraju, Hetiti su bili jedini narod koji je nastanjivao to područje.

Kako bi što dostojanstvenije pokopao svoju pokojnicu, Abraham od Hetita Efrona kupuje poljanu sa špiljom za čak 400 srebrnjaka.

U knjizi Biblijska povijest, koju je objavilo Društvo svetog Jeronima 1908. godine, navodi se kako je Abraham kupio poljanu s dvostrukom špiljom za Sarin pokop.

U ostalom dijelu biblijskog teksta spominje se da je Hetit od koga Abraham kupuje zemlju, ponudio najljepši hetitski grob Abrahamu na dar, no ovaj to odbija i zahtijeva pred svjedocima otkup spomenute zemlje kako bi prešla u njegovo zakonito vlasništvo za sva vremena.

Iako se čitanjem biblijskog teksta stječe dojam da se radi o nekoj beznačajnoj poljani sa špiljom, svota koju je Abraham izdvojio za kupnju tog zemljišta govori nešto sasvim drugo.

Očigledno je da je zemljište koje je Abraham kupio vrijedilo kao čitav jedan grad, očito je da se radi o prirodnoj formaciji koja sama po sebi ostavlja dojam ravne poljane, ali i neobična struktura koja sadržava i špiljski kompleks nagovijestila je da je mjesto na kome je Abraham pokopao Saru, a kasnije i njegovi sinovi njega, moralo biti iznimno.

Jedino takvo mjesto koje se nalazi nasuprot Mrtvoga mora i u relativnoj blizini i Hebrona i Rabbaha, legendarni je grad uklesan u stijene, za kojeg se zna da je prvenstveno 55

služio kao grobnica, a to je Petra, napušteni grad koji se danas nalazi u državi Jordan.

Petra je jedno od najčudesnijih prirodnih fenomena na svijetu.

Na naizgled sasvim ravnom terenu izniknute stijene kao da su zasađene i isklesane rukama čarobnjaka koji su unutar stijenja izdubili klance oslikane duginim bojama, a koji u svojim njedrima otkrivaju šupljine i špilje te ih opet skrivaju oštrim rubovima i tajnovitim kanjonima.

Tisućama godina taj legendarni grad, koji je bio i stjecište puteva, naseljavali su i koristili mnogi narodi pa se i danas uočavaju ostaci Nabatejaca, Grka i Rimljana, no ono što je najznačajnije za moju temu je činjenica da su područje Petre oko 1300. godine pr. Kr. naseljavali Hetiti, a stjenoviti špiljski kompleks koristio se samo u svrhu sahranjivanja.

Glavni i najljepši grobni portal Petre zove se Hazne al Firaum ili Hazen al Firaum, iako neki navode i ime Khazne al Firaum.

U svakom slučaju jedna je riječ poznata, a to je faraon u riječi firaum.

Kako dosad nitko nije uspio dešifrirati preostali dio naziva koji se odnosi na Hazne, Khazne ili Hazen, doneseno je jednostavno rješenje da se radi o blagu faraona.

U uvodnom dijelu nabrojala sam eneadu riječi na staroegipatskom jeziku koje su identične i po obliku i po značenju s hrvatskim jezikom pa sam već kad sam se prvi put susrela s nazivom Hazne uočila nevjerojatnu sličnost s hrvatskom riječi žena, ili ako se radi o riječi Khazne podudaranje s hrvatskom riječi ženka, no ako je originalna izvedba naziva Hazen, onda nema dvojbe da je naziv najljepšeg groba u Petri ŽENA FARAONA.

56

Znajući da i danas u hrvatskoj za ženu često kažemo i ŽENsKA, opet je izraz Khazne ili Khazen: ŽENKA FARAONA, ako khazne čitamo kao zen-kha.

Uvjerena sam da niti jedan faraon nije otišao u Petru sahraniti svoju ženu, ali to ne znači da jedna faraonova žena nije tu pokopana.

Samo je jedna žena bila faraonova žena, i samo je jedna faraonova žena bila prognana iz Egipta i umrla u blizini Petre, i samo je toj ženi kupljen za veliku sumu srebrnjaka najljepši grob u hetitskoj zemlji.

Ta žena je Sara i ta žena je Nefertiti!

Tu Abrahamovi sinovi pokopaše i Abrahama, a i danas postoji grob s kupolastim krovom za koji se tvrdi da je grob Mojsijeva brata Arona.

Tu je i Josip pokopao svog oca Jakova nakon njegove smrti, no mene nimalo ne bi iznenadilo da se i Josipove kosti kriju u nekoj spretno zazidanoj grobnoj niši u srcu čudesne Petre koju su Izraelci nazivali Sella, što znači stijena.

Na hrvatskom jeziku prirodna rupa u stijeni naziva se spela ili špilja, a grana koja se bavi takvim formacijama speleologija.

Pitam se traže li egiptolozi grob kraljice Nefertiti na krivome mjestu, u krivoj zemlji?

Vjerujem da Abraham grob svoje pokojnice nije nazvao faraonova žena, pa pretpostavljam da taj naziv potječe od Hetita koji su onda boravili u tom kraju i nakon Abrahamove smrti slobodno mogli izraziti osjećaje prema legendarnoj kraljici, ljepotici tragične sudbine koja je dostojanstveno prihvatila sve životne izazove.

57

Iako biblijski prikaz boravka supružnika u Egiptu ne odaje Abrahamove emocije prema Sari, u kasnijim opisima vidljivo je da ju poštuje i voli, jer je sudbinu sluškinje Hagare koja mu rađa Jišmaela, prepustio u Sarine ruke, a što mu je bilo još bolnije, dopušta da Sara potjera nesretnu sluškinju i njenog sina, kako bi joj udovoljio. Svakako, sve je to bilo u suglasnosti s Jahvinim odredbama.

Nakon smrti Sare i Abrahama, Biblija nastavlja s nizanjem događaja vezanim za njihova sina Izaka. Još za svoga života Abraham je oženio sina dovevši mu ženu iz majčinskog doma u Haranu, iz zemlje Naharaim. Kći Sarinog brata Labana postala je Izakova žena.

RODOSLOVNO STABLO OD ABRAHAMA I SARE DO JOSIPA ABRAHAM I SARA

Abraham i Hagara Jišmael IZAK

Ezav

JAKOV RUBEN, ŠIMUN, LEVI, JUDA, DAN, NAFTALI, GAD, AŠER, JISAKAR, ZEBULUN, JOSIP, BENJAMIN

58

Samo članove čiste loze Jahve je izabrao kao nositelje izabranog naroda i ovdje su prikazani kao uokvireni pojmovi.

Bratić i sestrična spajaju se u supružnike pa potreba da čisti geni stvore novi naraštaj nije dovedena u pitanje. Izakov i Rebekin život ne prati tako velika dinamika kao Saru i Abrahama, ali je zanimljivo spomenuti da je Izak pribjegao istoj varci kao i njegov otac Abraham, predstavivši svoju ženu Rebeku kralju Abimeleku kao svoju sestru, no ovaj je na vrijeme razotkrio prevaru i tako bio pošteđen od odmazde moćnog Jahve.

Mirni život supružnika zasjenjen je rađanjem blizanaca Ezava i Jakova. Dok je Izaku Ezav miliji, njegova žena Rebeka više voli mlađeg, profinjenijeg sina Jakova, koji je i Jahvin izbor za nasljednika loze. Neznajući kako radi veliku grešku, Ezav se ženi tuđinkama i tim činom odlazi sa scene.

Jakov, već po pravilu, za žene uzima sestrične, naravno, iz majčinskog doma u Haranu.

Mudra odluka izdvaja Jakova kao novo lice Jahvina izbora.

Upravo je unuk Sare i Abrahama, Jakov, bio praocem dvanaestorice sinova od kojih kasnije nastaje dvanaest izraelskih plemena.

Lea i Rahela, sestre koje je Jakov oženio, ne zauzimaju isto mjesto u njegovu srcu. Iako je Rahelu volio više, ona je nerotkinja, pa Lea dugo ima povlaštenu ulogu. Rodila je Jakovu potomke i njena je uloga time ispunjena.

Nakon dugo vremena i Rahela rađa sina Josipa.

Kao najmlađi, a usto i sin draže mu žene, Jakovu Josip postaje miljenik, što kod njegove braće izaziva ljubomoru i netrpeljivost koja na kraju kulminira urotom da ga se ubije.

59

Prvotna namjera braće da ubiju Josipa sretno se pretvorila u prodaju brata u roblje i mada nam to ne zvuči kao sreća, ipak je tim činom Josipu spašen život.

Rob Josip stigao je u Egipat!

Dani njegove prabake Sare bili su izbrisani, a njegov put ponovo će dotaknuti njene stope.

60

SAFENAT PANEAH

S

mještanjem Sare i Abrahama u vrijeme kralja Akhnatona dobili smo i vrijeme koje možemo iskoristiti za daljnje računanje boravka Izraelaca u Egiptu, ali je neophodno posvetiti pozornost znanstvenim dokazima koji će također doprinijeti rasvjetljavanju dosad nepotvrđene Biblije.

Postoji nekoliko zabluda koje se tiču biblijskog izabranog naroda, a koje su donekle isprovocirane filmovima o biblijskim ličnostima.

Znanstveni svijet je upoznat s naprednim dostignućima starih civilizacija od kojih Sumer predstavlja začetnika svih kultura Bliskog istoka, a između ostaloga, tekstilnog umijeća.

Narod koji je iz sumerskoga grada Ura stigao u Haran, još jedan grad koji su krasili gotovo istovjetni hramovi, palače, široke ulice, zakoni i prekrasne odore kao u Uru, nije bio odjeven u pohabane, neugledne halje, kako smo to navikli gledati u filmovima. Štoviše, smatram da su bili izuzetno lijepo obučeni, a sami pisci biblijskih tekstova obavještavaju nas kako cijela Abrahamova obitelj nije siromašna, već naprotiv vrlo bogata, što je vidljivo iz teksta u kojem se Abra61

ham mora odvojiti od Lota jer zemlja ne može nahraniti svu stoku i ljudstvo koje posjeduju.

Ponekad mi se čini da se mnogima sviđa sama pretpostavka kako su Izraelci uvijek bili samo neki jadni siromasi, osuđeni na vječito ropstvo i pokornost pognutih glava, što nije točno.

Odjeća koja je krasila žitelje Sumera i kraljevstva Naharam, tj. Harana, bila je bogatog kolorita, često napravljena od najfinije tkanine, s dražesnim uzorcima i skladnim krojem koji je pratio pokrete tijela, gotovo jednako kao i današnja odjeća koju nosimo za svečane prigode.

Znajući da je Abrahamova obitelj stigla upravo iz te napredne sredine, nameće se mogućnost da su i on i Sara ostavljali dojam plemićke loze, što je moralo pobuditi znatiželju i kod Egipćana i kod žitelja Kanaana.

U zgodi o Josipu pisac nas upozorava da je i Jakov volio lijepu odjeću jer je sinu kupio kićenu haljinu na kojoj su mu braća pozavidjela toliko da je to bila posljednja kap koja je prelila čašu njihove, iznuđene, tolerancije. Mrzili su Josipa i prije, ali ta čudesno lijepa odjeća zatrovala je njihov um najružnijim mislima, zamalo kobnim po bratov život.

Biblija otvara i mnoštvo drugih pitanja na koja nitko ne želi odgovoriti, kao da se radi o nekoj strogo čuvanoj državnoj tajni. Iako u svojim zapisima potanko opisuju živote patrijarha, njihove uspjehe, probleme i nesuglasice, iako imenuje nebitne ljude, ali i kralja Abimeleka, te kraljeve koji su zaratili u Abrahamovo vrijeme, nigdje do Salomona niti jednom ne spominju ime niti jednog faraona, ali čak i tada spomenuto je ime Šišak, mada u Egiptu ne postoji vladar s tim imenom.

Znanstvenici se slažu da bi Šišak mogao biti egipatski kralj Šešonk.

62

Sara postaje egipatska kraljica, ali imena faraona nema.

Josipa faraon uzdiže na povlašteni položaj prvog do sebe, ali imena faraona nema, i napokon, Mojsije koji je prvenstveno usvojeni sin jedne egipatske princeze, čije ime je, znate već, prešućeno.

Napokon, Biblija ne spominje niti imena tlačitelja Izraelaca, premda tvrde da su u Egiptu bili robovi, čak četiristo godina.

Zanimljivo je i to da biblijski pisci čak ni rijeku Nil ne imenuju, već u opisima koji se odnose na Nil napišu samo Rijeka velikim slovima.

Godine života biblijskih praotaca postavljaju novo pitanje vjerodostojnosti te se čitanje štiva unutar crnih korica ponekad doima kao čitanje lagane literature prije spavanja, a zapravo se radi o moćnom djelu koje u svom okrilju grli milijune ljudi.

Biblijski Stari zavjet bio je namijenjen isključivo Izraelovim sinovima i sve prikrivanje ili dodavanje trebalo je poslužiti jedino u svrhu poslušnosti toga naroda bogu Jahvi. Čovjek naprosto ne može vjerovati koliko je truda uloženo od strane biblijskih kroničara, da bi se sakrilo svako moguće otkrivanje istinitosti hebrejskog djelovanja u Egiptu, no dokazi o biblijskim patrijarsima porazbacani su po cijelom Egiptu vapijući da ih se otkrije.

Moguće je i to da se ne radi o prikrivanju, već o teško razumljivom staroegipatskom jeziku koga su Izraelci pojednostavili, a duge vladarske naslove jednostavno zaboravili pa samim tim ignorirali imenovanja Egipćana.

Vjerujem da je došlo vrijeme da ih mi pronađemo, da Bibliji pružimo mogućnost da promijeni pojam mitološke kronike te da realnost tog snažnog štiva počnemo uvažavati na dostojan način.

63

Moram priznati da su nam velik problem ostavili i sami Egipćani. Mnoštvo vladara, te onda moćne zemlje, po dolasku na vlast nerijetko ruše svaku uspomenu na prethodnika, često prisvajajući zasluge za sebe, ruše čak cijele gradove, falsificiraju spomenike i zapise ostavljajući za sobom silnu zbrku za znanstvenike.

I tako, biblijski tekstopisci pokušavaju, iz nekog svog razloga, prešutjeti svaki trag o vladajućim faraonima, a pisari određenih faraona brišu svaki spomen na izraelske boravke pa su neophodna promatranja nijansi i slaganje fragmenata da bi se uspjela spoznati istina.

Očite nejasnoće s kojima ćemo se morati nositi su i dva različita jezika u kojima se kriju odgovori, ali ni njihovo razumijevanje dosad nije urodilo plodom pa se i u toj problematici moramo osloniti na spretnost uma, razigranost duha i prkosnu znatiželju.

Osim što Biblija ne spominje imena niti jednog faraona za vrijeme kojih su izabranici Jahvini boravili u Egiptu, ne spominje ni imena Izraelaca na egipatskom jeziku.

Nemoguće je da Egipćani nisu dali novo ime Sari kada je postala njihova kraljica jer je tradicionalna praksa da i kralj i kraljica imaju i osobno i vladarsko ime, od kojih je vladarsko ime nerijetko značajnije od osobnog. Sara je to ime zaslužila onog trena kada je postala kraljeva žena pa postoji mogućnost da su egipatski pisari zabilježili to ime, ali je Biblija prešutjela o kome se radi.

Mojsija usvaja egipatska princeza pa je logično da je i on u naslovu imao barem ime predviđeno za plemićki stalež, no još jednom od strane biblijskog pisara ne doznajemo Mojsijevo egipatsko ime i jedino nas upućuje u eventualne predznake u imenu: Biblija; Izlazak: „Jer sam ga, reče, iz vode izvadila“.

64

Tu je rečenicu, navodno, izgovorila princeza kad je nadjenula Mojsiju ime, što nam sugerira da u njegovu egipatskom imenu možda pronađemo usporedbu s vodom ili sinom.

Napokon, kad se razotkriva ime Josipa u Egiptu kao Safenat Paneah, činilo se da će sada sve biti lakše. Imao je najvišu funkciju kraljevog savjetnika i proroka pa mora biti zabilježeno njegovo postojanje, ali i opet se neki biblijski pisar poigrao sa zagonetkom i sakrio pravo ime Josipa u imenu Safenat Paneah.

Ponekad se pitam da li bi sav čar istraživanja, razmišljanja, kombiniranja i strasne požude za otkrivanjem mističnog patrijarha bio izgubljen da je njegovo ime jednostavno izašlo na vidjelo.

Ovako se trud mnogih, kroz tisuće godina kopanja, znojenja, uzdisanja, iskričavih trenutaka sreće i bolnih razočaranja, čini nekako smisleniji.

Nakon prodaje u roblje i dolaska u Egipat, Josipa prati promjenjiva sreća, pri čemu mu ni Jahve ne može uvijek pomoći, iako mu Josip postaje novi ljubimac. Početna sreća, u obliku službe kod faraonovog dvoranina Poti-fara, ubrzo se okrenula u propast.

Na Josipa je bacila oko gospodarica kuće koja ga je salijetala nemoralnim ponudama, a koje je on odbijao zbog lojalnosti prema gospodaru, ali i zbog vlastite čestitosti, nakon čega ga ona optužuje za pokušaj silovanja i Josip završava u tamnici.

Gospodar mladog Josipa bio je često odsutan iz doma, a mladi je Josip stasao pred očima gospodarice. Iz dana u dan njegovo dječačko tijelo se mijenjalo poprimajući muževnu snagu upotpunjenu prekrasnim licem čije su oči boje najljepšeg safira odražavale mudrost i karizmu. Vrijeme je za 65

gospodaricu kuće bilo najljući neprijatelj, imala ga je napretek pa je prekrasni rob ubrzo postao njena jedina zanimacija, a kasnije i opsesija. Bilo je za nju nemoguće stalno ga gledati pred sobom, a ne poželjeti ga.

Koristeći sve svoje ženske čari pretvorila se u Josipovu sjenu i pratila ga u stopu pokušavajući ga zavesti. Napetost je postala opipljiva, i što je Josip više odbijao gospodaricu, pokušavajući joj razložiti neprihvatljivost takvog odnosa, to je njena požuda postajala snažnija. Vrebala je na njega kao kobac pile i salijetala ga iz dana u dan, no Josip je bio dosljedan svojim moralnim načelima, a isto tako i lojalan svome gospodaru. Neuspjeli pokušaj zavođenja i stalno odbijanje mladog roba izazvali su u odbačenoj gospodarici želju za osvetom pa je pribjegla lukavoj igri objede prikazavši Josipa kao silovatelja pred svojim mužem, nakon čega ovaj nije imao drugog izbora nego da ga baci u tamnicu.

Miljenik oca i majke, radosni dječak, u nekoliko kobnih trenutaka postaje rob lišen ljubavi i topline očinskog doma i uz sav užas u srcu proživljava još i pakao bratske izdaje i zloće.

Kao da ti monstruozni postupci rođene braće nisu bili dovoljni u njegovom jadu, u domu njegova gospodara zaskočio ga je novi udarac kada ga domaćica krivo optužuje za pokušaj zavođenja. Rezultat je bio odvođenje nesretnika u tamnicu. Koliko nepravde i nezasluženog bola za nesretnog mladića!

Otkud je Josip crpio snagu da nakon svih tih nesreća i dalje bude ljubazan, vrijedan i spreman da pomogne drugima? Ostavlja nas bez daha ljepota, sjaj i snaga takvog karaktera i zahtijeva divljenje i ushit. Čovjek može puno izdržati, ali dani očaja ponekad nas bacaju na koljena, a strpljivost i nada rijetko su pobjednici 66

u takvoj borbi i obično se pojavljuju kao tek usamljena zraka sunca na olujnom mračnom nebu.

Meni je teško predočiti besane noći u kojima uporno postavlja pitanje: „Zašto? Zašto su moja rođena braća učinila takvu strahotu, zbog čega je ta žena suludo slagala, iako je poznavala moju nevinost, zašto me sudbina mrzi?“ Vjerujem da je mrtva tišina bila najčešći odgovor.

Prpošna mladost može podnijeti omalovažavanje, uvrede, ignoriranje i štošta drugo, ali mudar čovjek će iz svake situacije, ma koliko ona bila teška, za sebe znati izvući neku korist.

Takav je bio Josip.

Ljubazan i mudar, pronicljiv i pravedan, a uza sve to imao je i Božji dar proricanja i tumačenja snova. Upravitelj tamnice ubrzo je uočio Josipove kvalitete i nadzor u tamnici predao u njegove ruke. Sve što je Josip poduzimao, bilo je blagoslovljeno od Jahve, tako da je i život u zatočeništvu bio izdrživljiv i svrhovit. Mada je imao povlašteni položaj u tamnici, on je ipak bio samo utamničeni rob i trebale su proći duge godine do njegova nenadanog puštanja na slobodu.

Spas u obliku faraonovih snova napokon mu je otključao lokote na rešetkama zatvora.

Biblija; Postanak 41/18–41/55

Faraonovi snovi 41: „Poslije dvije godine usni faraon da stoji pokraj Nila.

2. Iz Nila izađe sedam krava, lijepih i debelih; pasle su po šašu. 3. Ali odmah poslije njih iz Nila izađe sedam drugih krava, ružnih i mršavih, te stanu uz one krave na obali Nila. 4. Ružne i mršave krave požderu ono sedam lijepih i pretilih, i uto se faraon probudi.

67

5. Opet zaspi te usni drugi san: sedam punih i jedrih klasova izraste na jednoj stabljici. 6. Ali, eto, poslije njih uzraste sedam klasova šturih, istočnjakom opaljenih. 7. Šturi klasovi proždru sedam jedrih i punih klasova. I faraon se probudi, i gle: bio je to san.

8. Ujutro faraon bijaše uznemiren u duši pa pozva sve čarobnjake i sve mudrace egipatske: ispriča im faraon svoje sne, ali mu ih nitko nije mogao protumačiti. 9. Onda progovori faraonov glavni peharnik: ‘Moram danas spomenuti jedan svoj propust. 10. Jednom, kad se faraon naljutio na svoje službenike, mene i glavnog pekara stavio je u zatvor u zgradi glavnog upravitelja. 11. Usnusmo san iste noći, i ja i on, ali je svaki od nas usnuo san drugog značenja. 12. Onda je s nama bio neki mladi Hebrej, sluga zapovjednika straže. Ispričasmo njemu svoje sne, a on nam ih protumači: kaza svakom značenje njegova sna. 13.

Kako nam ih je protumačio, tako nam se i dogodilo: mene vratiše na moje mjesto, a onoga objesiše’.“

Mudraci, gatari i vračevi iz cijelog Egipta nisu znali protumačiti faraonu snove, što je potaknulo uspomenu faraonova peharnika na mudra čovjeka u zatvoru koji je i njemu jednom točno prorekao sudbinu pa Josipa izvlače iz tamnice i dovode pred kralja. Tumačenje faraonovih snova kao nadolazećih sedam godina obilja, iza kojih slijedi sedam godina gladi, pretvara Josipa u faraonova savjetnika i mudraca. Jedini odgovor koji je zadovoljio faraona došao je iz usta jednog roba, stranca i malog čovjeka, ali je faraon itekako dobro shvatio da pred sobom ima pametnog i moćnog mudraca tako da njegovo porijeklo i dotadašnje djelovanje nije bilo važno i Josipov se status promijenio, što se kaže, preko noći.

Kako mu je prabaka Sara u trenu postala kraljica, tako i Josip u trenu od roba postaje velmoža.

68

Pozornica novih čuda ponovo je Egipat!

Biblija; Postanak

Josip uzvišen „40. Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će se moj narod pokoravati tvojim naredbama. Jedino prijestoljem ja ću biti veći od tebe.

41. Postavljam te, evo – reče faraon Josipu – nad svom zemljom egipatskom. 42. Poslije toga skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga Josipu na ruku. Zatim zaodjene Josipa odjećom od najljepše tkanine, a o vrat mu objesi zlatan lanac. 43. Vozio se on u kolima kao njegov zamjenik, a pred njim klicahu: ‘Abrek! Na koljena!’ Tako ga postavi nad svu zemlju egipatsku. ...45. Faraon nazva Josipa Safenat Paneah, i za ženu mu dade Asenatu, kćer Poti-Fere, svećenika u Onu. I Josip posta poznat po zemlji egipatskoj.“

Da bi izdizanje Josipa u očima naroda bilo legalno, faraon ga je mudro oženio kćerkom glavnog svećenika, otvarajući i njemu vrata svećeničke službe.

Poznavajući važnost svećenstva u egipatskoj kulturi, faraonov čin prepoznajemo kao strateški mudro rješenje kojim je u jednom potezu, spretno, zatvorio usta svima koji bi bili protiv izdizanja jednog stranca na tako visok položaj, istovremeno ih natjeravši na iskazivanje dužnog poštovanja.

Josip je prorok i mudrac, ali sada i legitimni svećenik u Egiptu, i u skladu s time dobiva i novo ime koje se pristoji funkciji svećenika.

Ispočetka je Josip bio samo nadglednik, ali tek ženidbom sa svećenikovom kćeri postaje i sam svećenikom.

Biblijski pisci zabilježili su Josipovo ime u Egiptu pod onim Safenat Paneah.

69

Mnogobrojni znanstvenici, istraživači i znatiželjnici vidjeli su u tom imenu tračak nade za otkrivanje mističnih velikana Starog zavjeta smatrajući da ako se itko od biblijskih praotaca može identificirati, to će zasigurno biti Josip jer uza sve nepoznanice vezane uz imena faraona, Biblija napokon iznosi jedno ime.

Nažalost, Egipćani koji su ostavili čitavo blago u zapisima, stelama, reljefima, kipovima, hramovima i grobnicama, nigdje, baš nigdje, ne spominju čovjeka imenom Safenat Paneah. Ogromno razočarenje ipak nije konačno jer svaki novi dan donese na svjetlo neko novo, senzacionalno otkriće.

Pokušaj da se Josipa pronađe u Egiptu pao je u vodu samo zato što su se svi istraživači previše oslanjali na ime iz Biblije.

Poučeni smo da nam kroničari biblijskih događaja namjerno prikrivaju ili ignoriraju imena faraona pa se čini prejednostavnim da nam Josipa i njegovog kralja, mecenu, “iznesu na pladnju”, a upitno je i jesu li točno interpretirali zamršeno ime Josipovo na egipatskom jeziku. Moramo prihvatiti okolnost da se radi o dva različita jezika, pri čemu se oblik riječi može promijeniti i samim izgovorom s različitih govornih područja. Sličnost možda postoji, ali u kolikoj je ona mjeri bliska s originalnim nazivom, to je upitno. Da se samo jedan korak približimo istini o Josipovom postojanju, morat ćemo objediniti intuiciju, logiku, maštovitost i rezultate znanstvenih istraživanja u jednu cjelinu, što u konačnici mora pobijediti.

Boravak Abrahama i Sare u Egiptu dogodio se u vrijeme „heretičkog“ kralja Aknathona, što nam kao polazište ostavlja period od 1350. pr. Kr. do otprilike 1336. pr. Kr. pa predlažem da zaokružim 1345. godinu pr. Kr. Već tada su 70

bili u zrelim godinama, a ubrzo nakon odlaska iz Egipta, Sarina sluškinja rađa Abrahamu sina, nakon čega i Sara u starosti rađa Izaka.

Dopustimo si pretpostavku da je od odlaska iz Egipta do rađanja Izaka proteklo 15 do 20 godina, dobit ćemo vrijeme oko 1330. godine pr. Kr., dodajmo tim godinama odrastanje i protjecanje vremena potrebnog za stvaranje vlastitih potomaka, logika nam sugerira da se Izakovi sinovi Ezav i Jakov rađaju oko 1300. godine pr. Kr. ili nešto malo kasnije.

Jakovljev sin Josip rođen je nakon svoje braće, ali Jakovu djecu rađaju i žene i priležnice istovremeno, pa predlažem da za godinu Josipova rođenja nasumično odaberemo godinu 1270. pr. Kr. Premda se ovo čini proizvoljnim računanjem, koje nema oslonac u biblijskim zapisima, moram napomenuti da je upravo nepovjerenje u datiranja u Bibliji i omogućilo ovu potragu za patrijarsima.

Ako se oslonimo na opise faraona iz Josipova vremena, postoji mogućnost približavanja i pronalaženja samog Josipa, velikog faraonovog svećenika i mudraca. Josipove godine utamničenja, četrnaest prorečenih godina i vrijeme naseljavanja njegove obitelji u Egiptu, zahtijevaju pronalaženje faraona koji je dugo živio i dugo vladao jer su sve dogodovštine „Josipove odiseje“ obilježene vladavinom jednog kralja.

Ramzes II. jedini udovoljava svim zahtjevima razuma, logike i, što je najvažnije, znanstvenim dokazima koje ću ubrzo izložiti.

Znanstvenici su ustanovili da je Ramzes II. bio jedan od najznačajnijih vladara Novog kraljevstva, iako mu u mlađim godinama vladavine bitka kod Kadeša, iz koje se neslavno morao povući, nije donijela uspjeh, sve preo71

stalo vrijeme kraljevanja donosi mu naslov Ramzesa Velikog, koje je zaslužio mudrim i uspješnim vodstvom svog naroda. Obilježja Ramzesova djelovanja najbolje se vide u dovršenju velikog hrama u Karnaku, te kolosalni hramovi u Abu Simbelu, palača Rameseum i fantastični kompleks grobnica čija je monumentalnost zadivljujuća.

Otkrića znanstvenika navode na broj od čak stotinjak sinova koje su Ramzesu rodile mnogobrojne žene i priležnice, te nekih šezdesetak kćeri.

Kako je itko u Egiptu mogao točno znati koji su zaista Ramzesovi sinovi u tolikom broju imenovanih?

Budući da je doživio duboku starost, nadživio je mnoge od svojih sinova, a naslijedio ga je trinaesti, Merenptah.

Iako se o Ramzesu II. zna toliko puno, o njegovoj obitelji zna se nevjerojatno malo. Kraljica Nefertari je, čini se, bila legitimna prva dama koju je Ramzes najviše volio, što je dokazao napravivši za nju velebnu grobnicu oslikanu čudesno lijepim dekoracijama zidova od kojih svaki kao da govori neku priču.

Ta je grobnica najljepši hram ljubavi do sada viđen u Egiptu.

Ne zna se koliko je kraljica Nefertari s Ramzesom imala djece, no odnedavna se u znanstvenim tumačenjima spominje ime prvorođenog Ramzesova sina, Amon-herHopsefa.

U grobnici kraljice Nefertari zaista su ispisana samo dva imena Ramzesovih sinova, a to su Amon-her-Hopsef i Haemwaset.

Zašto samo ta dva imena kada je poznato da je Ramzes II. za svoju obitelj napravio posebnu grobnicu?

Pogotovo čudi pojavljivanje imena Haemwaset jer je to bio, navodno, sin druge žene koja se zvala Isetnofret.

72

Njegovo se ime u grobnici kraljice Nefertari ne bi smjelo nalaziti.

Croato-aegyptica „...Među njegovom djecom Egipćani su osobito poštovali princa Haemwaseta koji je bio vrhovni svećenik Ptaha u Memfisu. Haemvaset je bio poznat kao mudrac, a o njemu govore priče s papirusa iz kasnog razdoblja.“ Neki navodi ukazuju na to da iako je Haemwaset bio najomiljeniji princ kod naroda, a istovremeno veoma važan za Ramzesovu vladavinu, on nikada nije bio pretendent na prijestolje. Zašto?

Neki konkretan razlog se ne nalazi, pa je teško shvatiti da princ kojeg Egipat najviše voli ne želi sudjelovati u utrci za prijestolje.

Terminologija koja se koristi u opisivanju Haemwaseta sličnija je Hebrejima jer izraz mudrac nije svojstven egipatskim tituliranjima svećenika, već upravo narodu Izraela koji je imao mnoštvo proroka i mudraca.

Treba napomenuti i da Haemwaset tek nakon svoje tridesete godine postaje vrhovni svećenik i poprima još veću važnost u zemlji kada mu dotadašnji vrhovni svećenik, koji se zvao Para Hotep, predaje palicu najuzvišenijeg svećeničkog položaja.

Da li bi onda egipatski princ Haemwaset mogao biti biblijski Josip?

Sličnosti u imenu Haemvaset i biblijskom imenu Josipovu u Egiptu, Safenat Paneah, na prvi pogled nema, ali moramo sagledati koliko su i danas inačice jednog te istog imena na različitim jezicima raznolike: Hrvati Josipa izgovaraju drugačije, nego npr. Englezi, gdje ime postaje Joseph.

73

Talijani ga pretvaraju u Giuseppea, a muslimanska jezična skupina izgovara ga u imenu Jusuf.

Isto tako Mojsije postaje Moses na engleskom ili Musa kod Muslimana.

Jakov je na francuskom Jacques, James na engleskom, a Giacomo na talijanskom.

Morate priznati da se čini kao da se radi o nekoliko različitih imena, a da ne spominjem imena kao Vazmoslav, koje u talijanskom jeziku prerasta u Pasquale. Ovdje treba napomenuti da se arapski jezik, koji je također niknuo na bliskoistočnoj pozornici Starog zavjeta, razvio od istih praotaca, a čita se zdesna nalijevo pa za onoga tko to ne zna, može izazvati nepregledivu zbrku. Ne samo da se gubi sličnost imena, već je izmijenjen i korijenski aspekt samog imena. To je posebno izraženo kod imena koja nose neki značaj, dok je nemali broj imena izmijenjen od naroda do naroda i od jezika do jezika.

Ne manje važno je i pismo samih Egipćana koje se moglo čitati i slijeva nadesno i zdesna nalijevo, a i okomito dolje ili gore.

Ne mogu a da se ne vratim na početak u kome se navodi da Sara i Abraham s ocem Tarom dolaze iz Ura koji se nalazio u Sumeru, u kojem se govori slogovnim jezikom.

Iako sam ovim malim osvrtom na raznovrsnost izgovora nekog imena, kojemu obilježje daje upravo određeno govorno područje, pokušala predočiti mogućnost da se i ime Josipa možda krije u izgovoru starih Hebreja, ipak je nepobitno da nam biblijski pisac nudi ime Safenat Paneah.

Upravo taj nenadani izlazak s imenom Josipovim, nakon svih prešućivanja imena faraona i Sarinog imena u Egiptu, djeluje isuviše jednostavno a da bi bilo vjerojatno, ali baš tu nam je ponuđen odgovor.

74

Iako se sve još uvijek čini poput velike zagonetke, svi ljubitelji enigmatike koji su rješavali anagrame, složit će se u konačnom rješenju Josipova imena. Uzbuđenje koje me obuzelo kada sam shvatila da egipatski naziv Josipa, naveden u Bibliji kao Safenat Paneah, nije ništa drugo nego anagram nekog egipatskog naslova, nije bilo ni upola toliko kao u trenutku kada je bijeli papir, pretrpjevši moje šaranje, zablistao u neočekivanom egipatskom imenu.

Uzimajući u obzir predočeni niz biblijskih patrijarha od Abrahama i Sare u vremenu Akhnatona, Josip se spontanom nenametljivošću sam pojavio u periodu vladavine moćnog Ramzesa Velikog.

Mnoštvo sinova koje je Ramzes II. imao stvorila je zablude kod znanstvenika koji su Josipa svrstavali među prinčeve, što je na neki način i razumljivo jer ni sami Egipćani možda nisu bili svjesni pogreške videći u Josipu kraljeva sina.

Obučen u kraljevske haljine, sa zlatnim lancem oko vrata i kraljevskim pečatnim prstenom, Josip je sigurno ostavljao dojam princa, no kako ga identificirati?

Znanost u svojoj čistoći i maštovitost u svojoj dinamičnosti rezultira konačnim rješenjem starozavjetne jednadžbe.

Pokušajmo se poigrati starozavjetnim imenom Safenat Paneah i za početak ih ispišimo u slogovima kao u sumerskom jeziku: SA FE NAT PA NE AH, SAFENAT PANEAH i dobivamo: HAENAP-FASENAT Evo što smo dobili ovom premetaljkom: HA EN AP FA SE NAT Ja ću si u ovom momentu dopustiti izbacivanje po jednog sloga u svakoj riječi i rezultat svega bio bi: 75

HAEN(ap) FAS(en)AT = HAENFASAT tj. HAEMWASET! Radi se u stvari o imenu HAEMWASET! Slova m i n oduvijek su izmjenjivala pozicije, kao i f i v, i imala isto značenje pa tako recimo srpski narod za faraona kaže varaon.

SAFENAT PANEAH nije nitko drugi nego svećenik HAEMWASET iz INN-a, tj. HELIOPOLISA gdje je, vjerojatno, postao svećenik, ali je kasnije njegovo djelovanje bilo uz kralja u Ramzesovu središtu, Memfisu.

U stvari je moguće i to da su Izraelci jednostavno napisali ime tako da ga lakše mogu izgovoriti.

Slobodno možemo pretpostaviti da je ova premetaljka slučajno rezultirala imenom Haemwaset, no to automatski znači da na isti način možemo pronaći i neko drugo egipatsko ime koje bi proizašlo iz imena Safenat Paneah, ali u tom slučaju ime koje bi bilo novo slučajno podudaranje, moralo bi također označavati svećenika, moralo bi biti iz istog perioda, taj svećenik morao bi za ženu isto imati svećenikovu kćer i za sve to morao bi biti toliko poštovan da stekne status mudraca i proroka.

Ne postoji niti jedno drugo ime u imenu Safenat Paneah koje bi objedinilo sve ove atribute, osim imena Haemwaset.

Ovdje moram dodati još jednu izuzetno važnu neobičnost vezanu za svećenika Haemwaseta. Poznato je da su svećenici starog Egipta boravili u hramovima opslužujući mnogobrojna božanstva, no karizmatični svećenik Haemwaset najveći dio vremena provodi putujući s jednog kraja zemlje na drugi. Još jedna njegova značajka naprosto bode u oči: Haemwaset je jedini egipatski svećenik koji ima kosu i to čak prilično dugu, iako je poznato da svećenici moraju imati izbrijane glave.

76

Haemwaset

77

Uistinu, Haemwaset je bio neobičan svećenik!

Pronađeni tekstovi govore da je Haemwaset smatran i za prvog restauratora u povijesti jer je restaurirao Unasovu piramidu u kojoj je navodno pronašao izuzetno vrijedan zapis, ali ga nije koristio zbog navodnog upozorenja od strane samog pokojnika, kako je snaga mudrosti ponekad veoma opasna te je zapis vratio tamo gdije ga je i pronašao.

Zagonetni arheolog i restaurator Ramzesova vremena bio je izuzetno mudar, neobično poduzetan za jednog svećenika, a uza sve to krasila ga je i božanska sposobnost proricanja.

Haemwaset nije nitko drugi nego Josip, i mada se ne usuđujem tvrditi da je otkrivanje Josipova imena, a samim time i postojanja, epohalno otkriće, jer poučena dosadašnjim odnosom prema novim spoznajama, koje se iz nepoznatog razloga uvijek najprije nastoji srušiti ili omalovažiti, mogu se samo nadati da će moje dugogodišnje istraživanje, sa svojim rezultatima, jednoga dana barem potaknuti nove umove na daljnje traganje.

Poznato je da je Ramzes s kraljicom Isetnofret imao sina Haemwaseta, ali spominje se i drugi Haemwaset među njegovim podanicima, što sigurno nije bio njegov sin već službenik, svećenik Haemwaset.

Moram priznati da je nevjerojatna sreća što govorim hrvatski koji, kao i srpski, ima krilaticu Piši kako se čita i čitaj kako se piše, pa je ta jedinstvena jezična forma omogućila da ime princa Haemwaseta pronađem zapisano upravo u obliku HAEMWASET, iako u nekim drugim jezicima stoji zapisano ime Khaemwaset. Vjerujem da bi mi korištenje takvog oblika imena donijelo puno više glavobolje, a napokon pitanje je bih li uopće uočila zagonetku u imenu Safenat Paneah.

78

U ovom se trenutku moram vratiti i na drugog zagonetnog sina velikog Ramzesa II.

Amon-her-Hopsef Taj, navodno prvorođeni, sin Ramzesa i Nefertari izgleda da se rodio kao odrastao čovjek. Nigdje u bogatoj ostavštini velikog kralja nema ni spomena o djetinjstvu Amon-herHopsefa.

Pojavio se kao mladić od dvadesetak godina i često ga se prikazuje kako juriša na kolima, i što je karakteristično, nikad nema oružja. Stječe se dojam kao da juri nekim važnim poslom po čitavoj zemlji.

Još je značajnije da se Amon-her-Hopsef gotovo uvijek pojavljuje uz boga Anubisa, tj. AnPua. Prvorođeni Ramzesov sin Amon-her-Hopsef javlja se i pod imenom Set-her-Hopsef, kako ga uglavnom nazivaju na jugu zemlje, a to istovremeno znači da je taj mladi nasljednik izvanredno živahnog duha i da se neprestano pojavljuje po cijelom Egiptu, umjesto da se zabavlja u kraljevskoj palači i dokoličari kao i njegova prinčevska braća.

Nakon svoje tridesete godine Amon-her-Hopsef nestaje.

Smatra se da je poginuo.

Začudo, Ramzes II., koji je izgradio toliko monumentalnih spomenika, svom, navodnom, prvorođencu nije sagradio ni najobičniju grobnicu u kojoj bi trebao biti bogato oslikan sarkofag s posmrtnim mumificiranim tijelom ljubljenog sina od najmilije žene.

Je li Amon-her-Hopsef uopće umro, i još važnije, je li uistinu sin Ramzesa II.?

Ignoriramo li predznake u imenu Amon-her-Hopsef ili Set-her-Hopsef, ostaje čisto ime tog čovjeka, HOPSEF! 79

Egipćani nisu koristili ni imali znak za slovo j te ga je zamjenjivalo slovo h.

Na mom jeziku ime Hopsef izgledalo bi ovako: JOPSEF, a meni to nije ništa drugo nego JOSEF. Prije sam napisala da vjerujem kako je Haemwaset biblijski Josip, a sada s novom zagonetkom ubacujem i ime Amon-her-Hopsefa.

Za to postoji dobar razlog.

Vratimo se priči o Josipu u kojoj stoji da ga je faraon izdignuo nakon što mu je ovaj protumačio snove predviđajući sedam godina obilja iza kojih dolazi sedam godina gladi.

Faraon je sanjao sedam oblih klasova koje proždire sedam šturih klasova, te sedam debelih krava koje opet proždire sedam mršavih, koštunjavih krava.

Kad je Josip upozorio kralja na ono što se treba dogoditi, ovaj ga šalje po cijeloj zemlji da skuplja ljetinu kako bi zalihe prikupljene za vrijeme sedam godina obilja bile dostatne da se prežive gladne godine.

U to vrijeme Josip još nije postao svećenik, već je imao radni zadatak da putuje Egiptom i sakuplja ljetinu i prinose za faraona.

Svojom marljivošću i inteligencijom te proročkom nadarenošću kod faraona stječe sve veću naklonost.

Postao je zaista prvi do kralja pa ga faraon ženi svećeničkom kćeri otvarajući mu time vrata svim tajnim znanjima kojima je Egipat obilovao.

Od trenutka njegova promicanja u glavnog nadglednika u zemlji, Josip vjerojatno nosi ime Amon-her-Hopsef, no onoga trenutka kada je postao vrhovni svećenik, dobiva i novo ime: Haemwaset.

Jesu li zato u grobnici kraljice Nefertari zapisana samo ta dva imena, navodnih, Ramzesovih sinova?

80

Amon-her-Hopsef i Haemwaset jedna su osoba!

Na engleskom jeziku Amon-her-Hopsef piše se drukčije: Amon-her-Khepsef, pa je to mnogim istraživačima onemogućilo da makar naslute da se radi o Josipu. Za razliku od engleskog izgovora tog imena, na francuskom je napisano ovako: Amon-her-Khopsef, i to je već puno sličnije Josipu, ali previše se puta spominjalo da je Ramzes II. bio faraon Mojsijeva vremena pa se ni o njegovim „sinovima“ nije razmišljalo na drukčiji način.

Ipak, zbunjuje da se znanstvenici nisu zapitali zašto moćni kralj nakon pogibije ili smrti prvorođenog sina nije svom djetetu sagradio dostojnu grobnicu?

Dapače, nigdje ga niti ne spominje, a ni oplakuje, kao da ovaj nije niti umro.

Mladi nasljednik od tridesetak godina nestao je a da ga njegova obitelj nije ni ožalila, kao ni egipatski narod.

Egipat nije ni imao razloga za žalost jer je Amon-herHopsef bio itekako živ, a njegova ženidba i prekvalifikacija u svećenika bio je razlog za slavlje, nikako za žalovanje.

Amon-her-Hopsef postao je Haemwaset, i tako je Josip postao vrhovni Ramzesov svećenik, prorok i savjetnik.

Uvjerena sam da je upravo on bio glavni arhitekt grobnice kraljice Nefertari i to je iskoristio da na nenametljiv način ostavi poruku i o sebi.

Uzaludno će biti svako daljnje traganje za grobom Amonher-Hopsefa, a ni mumija Haemwaseta nikada se ne bi smjela pronaći jer ga Izraelci ponesoše sa sobom u vrijeme kada ih je Mojsije poveo iz zemlje egipatske.

Doista, biblijski kroničari učinili su sve da se ne otkriju tajne koje su trebale sačuvati nužnu netrpeljivost prema Egipćanima, kako narod nikada ne bi poželio povratak 81

u te dane, a pogotovo da religiozni koncept egipatskog mnogoboštva zauvijek nestane iz sjećanja.

Uočljiva definicija prešućivanja ili pridodavanja sadržaja, koja iskače iz svakog retka Biblije, u ovom je sićušnom nagovještaju učinila pogrešku, a ponekad mi se čini da je samo došlo vrijeme da se svi misteriji Svijeta moraju, prije ili kasnije, razjasniti.

Možda može izgledati neprilično tražiti sličnosti između biblijskih tekstova i egipatskih zapisa, ali ipak je nevjerojatan broj takvih podudarnosti. Na primjer, u egipatskom božanskom panteonu izrazito su naglašeni likovi životinja, među kojima dominiraju bik, lav i orao, a upravo bik, lav i orao, te lice čovjeka, pojavljuju se u viđenju starozavjetnog proroka Ezekijela u dijelu gdje imenovani opisuje Jahvina kola pa kaže: „I u sva četiri bijaše lice čovječje, u sva četiri zdesna lice lavlje, u sva četiri slijeva lice volujsko i lice orlovsko u sva četiri“.

To je samo jedan primjer koji sugerira promatranje Biblije u svim njenim nijansama u kojima nije teško razabrati srodnost s učenjem ostalih ranih religija, no vratimo se potrazi za istinom.

Mudrac faraona Ramzesa II., veliki svećenik i prorok, tituliran kao jedan od mnogobrojnih Ramzesovih sinova, nije nitko drugi nego biblijski Josip, Safenat Paneah, tj. egipatski mudrac HAEMWASET. Biblijski Josip živio je u prijestolnici mudrosti i znanja Starog svijeta, nesebično razmjenjujući svoj dar proricanja s Velikim faraonom Ramzesom II. i njegovim narodom.

Tri tisuće dvjesto pedeset godina skriveno ime biblijskog Josipa razotkrilo je njegovo postojanje upravo onako kako je to Biblija obilježila, a neizgovoreno ime faraona iz Josipovih dana, ruku pod ruku s njim, išetalo je iz zagubljene 82

prošlosti ostavljajući nam dovoljno prostora da bar u mislima proživimo komadić njihove slave.

Nedavno je francuski znanstveni tim u Sakari otkrio grobnicu svećenika Haemwaseta. Vjerujem da je u već postojeću grobnicu pokopan svećenik Haemwaset za čiju je sahranu izgrađena nova grobna komora, živopisno oslikana zanimljivim detaljima. Razočaranje za znanstvenike nastupilo je kada su otkrili da je grobna komora prazna.

Mumija ili kosti svećenika Haemwaseta su nestali pa se ta realnost opet pripisala vandalima. Biblija kaže da su Izraelci napuštajući Egipat ponijeli Josipove kosti sa sobom jer ih je on za života zakleo da tako urade.

Prekrasne zidne slikarije u grobnici koje sam spomenula, više su nego zanimljive i nadasve dojmljive. Na jednoj strani zida pred očima promatrača ponosno stoje dva mlada čovjeka.

Jedan je crnoput, a drugi ima bijelu kožu, boje čiste slonovače. O bokovima nosi samo komad skromnog platna, no njegovo ponosno držanje zahtijeva divljenje.

Za razliku od crnog muškarca, koji je također veoma lijep, glavu bijelog čovjeka krase valoviti crni uvojci koji mu sežu sve do ramena. Lice mu je profinjenih crta i uopće cijela njegova pojava odiše skladnošću i ljepotom. Prikaz na drugoj strani zida ponavlja isti prizor dvojice muškaraca, s tom razlikom što je bijeli čovjek odjeven u prekrasnu plavu haljinu, a čak i zidna slikarija razotkriva da je napravljena od najfinijeg platna.

Govore li ovi grobni prizori priču kako je rob Josip izdignut u moćnog svećenika Haemwaseta?

Jedno govore sigurno, a to je da je mladi svećenik Haemwaset bio bjelac te da je naglo od neodjevenog sirotana postao važan čovjek zaogrnut prinčevskim ruhom.

83

Zapisi pak govore još nešto, da je princ Haemwaset, princ bez krune.

Dokazivati Bibliju praznim grobovima u Egiptu izgleda banalno, a opet njihova praznina najglasnije potvrđuje biblijsku priču.

Nema kostiju kraljice Nefertiti, nema kostiju princa Amon-her-Hopsefa, nema kostiju svećenika Haemwaseta, a nema ni kostiju jednoga kralja, no o tome nešto kasnije.

Da je Josip zaista živio u vremenu Ramzesa II., potvrđuju i konkretni dokazi.

Jedan od njih nalazi se na otoku Sahelu, a datira iz vremena Ramzesa Velikog.

Naime, na stijeni na otočiću uklesano je izvješće o sedam gladnih godina koje Biblija navodi kao doba Josipovog prosperiteta u Egiptu.

Upravo je zbog tumačenja faraonovih snova o sedam godina obilja i sedam godina gladi, Josip izdignut u prvog do faraona.

Drugi dokaz o sedam godina obilja pa sedam godina gladi nalazi se na jednom zidu u grobnici kraljice Nefertari, gdje cijeli jedan zid zauzima prikaz sedam krava, a već sam spomenula da se u istoj grobnici uz ime kraljice Nefertari spominju još dva imena: Amon-her-Hopsef i Haemwaset!

Kubanska stela upravo Ramzesu II. pripisuje zasluge za neuobičajeno dobre žetve, čemu je doprinio najniži vodostaj Nila, što je cijelom Egiptu donijelo izdašne urode nakon kojih nastupa suša i slabljenje uroda.

Sve indicije iz vremena Ramzesa II. ne mogu pobiti nepobitno!

84

Kubanska stela bogato opisuje godine obilja za koje je zaslužan sam Ramzes II., dok uklesani zapis s otoka Sahela obznanjuje turobne godine gladi koje su također pogodile zemlju za vrijeme kraljevanja Ramzesa II. Sedam godina obilja i sedam godina gladi, tvrdi Biblija, godine su Josipova boravka i djelovanja u Egiptu, a simbolično se pojavljuju kao sedam debelih i sedam mršavih krava koje sanja faraon.

Sedam krava u grobnici kraljice Nefertari možda jesu samo dekoracija na zidu, ali njihov broj teško da je slučajan.

Sve, ali baš sve iz vremena Ramzesa II. upućuje na to da se radi o Josipovu faraonu.

Još je spominjanje jednog, tj. dva imena u Bibliji, ono što baca moguću sjenu na eventualnu reinkarnaciju staroegipatskog imena, a u tekstovima o Josipu spominju se kao bitni čimbenici.

Nakon dolaska u Egipat Josip je prodan nekome koga Biblija naziva POTI-FAR te Josip postaje nadglednik njegova doma.

Zbog nesretne objede Poti-farove žene Josip završava u zatvoru i puno kasnije, kad je već izdignut na faraonovu dvoru, ženi se kćerkom svećenika čije je ime POTI-FERA. Ta dva imena, POTI-FAR i POTI-FERA, toliko su slična kao da se radi o samo jednom imenu pa izazivaju sumnju i sugeriraju na još jednu moguću grešku biblijskih pisara, pogotovo stoga što u egipatskoj ostavštini ne pronalazimo nikoga s tim imenima, iako su, kako kaže Biblija, morali biti visokopozicionirani, a samim time bilo bi logično da su njihova imena negdje i zabilježena.

Moguće je da su Izraelci pojednostavili izgovor njihova imena na način koji je njima bio prihvatljiviji, što bi značilo

85

da su nam nametnuli novu zagonetku i ostavili prostora za dešifriranje.

Dva Ramzesova vezira, od kojih je jedan bio i vrhovni svećenik Ptaha, zvali su se istim imenom: PARA HOTEP. Iako se ne radi o imenu koje bi bilo nalik imenima Potifar ili Poti-Fera, promotrimo li ga bolje, ono nas može i iznenaditi.

PARA HOTEP, probajmo napisati ovako: FARA-OTEP ili PETO-FARA, i uz malo korekcije dobili smo ime POTEFARA, što bi bez imalo premišljanja moglo biti biblijsko ime Poti-Fera ili Poti-fara.

Moj način obrtanja slova može se nekome učiniti i nepromišljenim i smiješnim, no svejedno treba priznati da je logičan i djelotvoran, pri čemu je teško zamisliti da je slučajna premetaljka, kao za inat, rezultirala imenima velikog svećenika i vezira iz Ramzesova vremena, a da ni slučajnosti ne bi pomanjkalo, upravo se tim imenom zovu čak dvojica velikodostojnika na Ramzesovu dvoru.

Para Hotep, koji je bio vrhovni svećenik, prepušta svoju dostojanstvenu poziciju upravo Haemwasetu.

Iz obiteljske loze Para Hotepa znanstvenici su uspjeli pronaći dokaze o dvijema kćerima, od kojih se jedna zove HATNESA. Pokušajmo se prisjetiti što Biblija kaže.

Faraon je oženio Josipa Asenatom, kćerkom svećenika Poti-Fere.

Nadam se da mi nećete zamjeriti, ali ja ću još jednom naopako napisati pradavno ime svećenikove kćeri te ono od HATNESA postaje ASENTAH ili ASENATA, a još jednom napominjem i način pisanja Egipćana koji je mogao slijediti niz i zdesna nalijevo.

86

Upravo je Haemwaset oženio kćer visokog svećenika, Hatnesu.

Sami provjerite ima li dovoljno sličnosti u biblijskom imenu ASENATA i naopako napisanom egipatskom imenu HATNESA. Pitam se jesu li svi ovi fragmenti dovoljni i hoće li ih ikada biti toliko da bi se sastavila čitljiva cjelina, a istovremeno odgovaram sebi da bi skepticizam pobijedio čak i da pronađemo papirus pisan rukom samog Josipa.

Vjerujem, ipak, da ima dovoljno onih koji su spremni prihvatiti nepobitno i zanemariti potrebu za ponavljanjem krivog, ako je ono uistinu krivo!

Biblijski Josip je pronađen i on je Amun-her-Hopsef, kasnije prozvan Haemwaset!

Biblija; Postanak 35 – 36 ...9. „Bog se opet objavi Jakovu kad je stigao iz Padan Arama te ga blagoslovi. 10. Bog mu reče: ‘Ime ti je Jakov, ali se odsad nećeš zvati Jakov, nego Izrael će biti tvoje ime’. Tako ga prozva Izraelom.“

Za vrijeme gladnih godina otac Josipov, koga je Bog prozvao Izrael, sa svojim sinovima, ženom i čitavim svojim domom došao je u Egipat.

Kao krunski dokaz o Ramzesu II. kao faraonu Josipova vremena, svakako je njegova mumija koja svjedoči o njegovoj starosti i, više od svega, da on nije kralj Mojsijeva doba jer mumija toga kralja ne bi smjela uopće postojati.

Jedini egipatski spomenik koji govori o Izraelcima, ali ovaj put u drugom kontekstu i iz vremena drugog vladara, nasljednika Ramzesa II., nalazi se na kamenom zapisu iz vremena Ramzesova sina, kralja Merenptaha, u kojem piše kako je kralj pokorio Hebreje.

87

Ovdje se doslovno kaže pokoriti, a ne, eventualno, poraziti u vojnom pohodu, pa je to najjači dokaz da su Izraelci sve do Merenptaha bili slobodan narod u Egiptu.

Pokoriti znači oduzeti slobodnu volju, nametnuti vlastite zakone, prinuditi na poštivanje vlastitih vrijednosti u koje se, vjerojatno, ubrajala i religiozna forma, a sve te mjere bile su tek početak rigoroznih promjena kojima je gostujući Izraelov narod bio podvrgnut.

U vrijeme gladnih godina Josip je, uz podršku faraona, naselio svog oca s njegovim sinovima i unucima, ženama, kćerima i ostalim ukućanima, u najljepši kraj Egipta koji se zvao, kod Hebreja, Gošenski kraj. Egipćani taj kraj zovu Gesen. S obzirom da su se bavili stočarstvom, Izraelci su idilično živjeli u Gošenu za sve vrijeme Josipovog faraona, opskrbljeni hranom i svim potrepštinama, a da istovremeno nisu morali plaćati poreze i baviti se teškim poslovima gradnje, klesanja, vuče kamenih gromada, iz jednostavnog razloga što takve poslove nisu ni znali raditi.

Dok su na jednoj strani sami Egipćani pretvoreni u roblje zbog strašnog siromašenja za vrijeme gladnih godina, na drugoj strani naseljavaju se Izraelci u najplodniji kraj zemlje kao gosti da lagodno žive od stočarenja.

Biblija; Postanak 47 – 48 20. „Tako Josip steče faraonu u posjed sve egipatske oranice, jer je svaki Egipćanin, kako ih pritisnu glad, prodao svoje njive. Tako je zemlja postala faraonovo vlasništvo, 21. a narod od jednog kraja Egipta do drugoga njegovim robljem...

23. Onda Josip reče svijetu: ‘Budući da sam danas za faraona prekupio i vas i vašu zemlju, evo vam sjeme pa zasijte zemlju. 24. A kad bude pobiranje ljetine, faraonu ćete davati jednu petinu, dok će četiri petine ostajati vama za 88

zasijavanje polja, za hranu vama i onima koji su u vašim domovima i za hranu vašoj djeci’. 25. Oni odgovore: ‘Život si nam spasio! Mi smo zahvalni svome gospodaru što možemo biti faraonovi robovi’. 26. Tako Josip napravi za Egipat zemljišni zakon koji i danas vrijedi: petina pripada faraonu, jedino svećenička imanja nisu prešla faraonu.“

Čovjeka ovako pametna nemaju ni današnji vladari kojima je, u velikoj mjeri, cilj oduzeti običnom puku ne jednu petinu, nego devedesetinu, pa je i Josipov faraon, ali i egipatski narod, zaista imao sreće da za vođu ima tako razborita čovjeka.

Iako su se Egipćani sami ponudili da postanu faraonovi robovi, Josip im nudi namjesništvo u kojem im omogućava dostojanstven život i prosperitet, a da istovremeno izdvajaju za faraona dovoljno da i država opstane i razvija se, a napokon i bogati.

Nakupljanje ljetine tijekom sedam rodnih godina pokazalo se briljantnim pothvatom jer je glad koja je zavladala u narednih sedam godina pogodila i sve zemlje Kanaana te ostalih susjeda koji su hrpimice stizali u Egipat kupovati hranu. Bogaćenju faraona i cijelog Egipta prethodio je proročki odgovor mudrog Josipa, prethodio je mudri plan o nakupljanju uroda u godinama obilja i, poput dragulja u očima naroda, zemljišni zakon o izdvajanju petine faraonu, pri čemu narodu preostaju četiri petine, što je bilo dovoljno za dostojanstven i pristojan život, umjesto ropstva!

Ovako briljantno djelovanje dostojno je samo mudraca. Sa samo nekoliko poteza Josip je zadobio uvažavanje i naklonost i faraona i naroda. Da je Ramzes II. znao da u mračnim zidinama tamnice boravi blještavi um u tijelu hebrejskog mladića, vjerujem da bi i bitka kod Kadeša imala drukčiji završetak.

89

Sve ostale dane života Velikog kralja karakteriziraju uspjesi u državničkim poslovima, gradnja raskošnih hramova i grobnica čija grandioznost zaustavlja dah. Jahve je bio uz Josipa u svemu što je poduzimao, a ta je naklonost dotaknula i Ramzesa zbog izdizanja njegova miljenika, mudraca Haemwaseta.

U knjizi Biblijska povijest koju je objavila družba sv. Jeronima, nije zapisano Josipovo ime na egipatskom, no umjesto imena stoji zapisano da faraon dade Josipu novo ime koje na egipatskom znači SPASITELJ SVIJETA! Neki egipatski tekstovi ukazuju da ime Haemwaset ima veze s mudrošću, bogatstvom i obiljem, te spasenjem.

Ime Haemwaset doslovno znači spasitelj svijeta.

Nakon godina obilja, kada je Josip već bio najsnažnija ličnost na dvoru, glad je poharala kanaansku zemlju u kojoj je do tada boravila Josipova obitelj i primorala braću Josipovu na put u Egipat gdje su došli kupiti hranu za svoju obitelj i svoju stoku. Dirljiva priča u Bibliji, o susretu Josipa s braćom ne ostavlja nas ravnodušne, a susret s ocem prepun je emocija koje, nerijetko, čitatelju izmame pokoju suzu.

Svećenik, prorok i mudrac, koji je prvenstveno bio dobar čovjek, odavno je braći oprostio sramotnu prodaju u ropstvo pripisujući taj čin volji svemoćnog Jahve koji je predvidio glad u Egiptu i poslao Josipa da mu u datom momentu pomogne.

Biblija ne nudi odgovor na pitanje kako je egipatski svećenik, koji je bio u službi egipatskih bogova, ostao vjeran sluga boga Jahve, ali zanimljivo je da u dvanaest plemena Izraela nema Josipa, dok njegovi sinovi Efrajim i Manaše, rođeni u Egiptu od Egipćanke, postaju ravnopravni s ostalim Jakovljevim sinovima, tj. s Josipovom braćom.

90

Josipova djela u Egiptu, kao i njegova odanost faraonu, obvezala su i faraona da udovolji Josipovim željama kada ga je ovaj zamolio da prihvati njegovu obitelj i naseli ih u jednom dijelu egipatske zemlje, Gošenskom kraju. Faraon je volio Josipa, a naviknut da Josip rješava poslove u zemlji, prepustio mu je i brigu o obitelji ne smatrajući taj događaj previše značajnim.

Izraelci su dobili novi dom, a Egipat je dobio novi narod, narod Izraela!

Razmotrimo još jednom najznačajnije elemente koji podupiru moje tvrdnje: 1. Josip u Egipat dolazi kao mladić od sedamnaestak godina.

2. Cijeli Josipov boravak u Egiptu vezan je za samo jednog kralja.

3. Josip, uzdignut, postaje glavni faraonov savjetnik i nadglednik u zemlji.

4. Faraon ženi Josipa svećenikovom kćeri i on postaje vrhovnim svećenikom Egipta.

5. U vrijeme Ramzesa II. ponovno se javlja monoteističko vjerovanje na sjeveru zemlje.

6. Josipova obitelj dolazi u Egipat s vlastitim religijskim načelima, a naseljavaju se na sjeveru zemlje, u Gošenskom kraju.

7. Na otoku Sahel urezan je zapis o sedam godina gladi, iz vremena Ramzesa II., što možemo povezati samo s vremenom proroka Josipa, koji je i upozorio kralja na njihov predstojeći dolazak, zbog čega ga faraon i izdiže u prvog do sebe.

7. Ime Amon-her-HOPSEF ime je nadglednika Josipa.

8. U imenu Safenat Paneah, što znači spasitelj svijeta, obznanjeno je ime Haemwaseta, a to je, uostalom, i jedino egipatsko ime koje nam omogućava rješenje zamršene hebrejske tajne.

91

9. U grobnici kraljice Nefertari postoji oslikani zid sa sedam krava i spomen na Amon-her-Hopsefa i Haemwaseta.

10. Mumija Ramzesa II. i dandanas živi svoj besmrtni život u kairskom muzeju.

11. Nema mumije Amon-her-Hopsefa.

12. Mumija svećenika Haemwaseta nikad nije pronađena.

Josip zakle svoju braću da ponesu njegove kosti kad jednom budu napuštali Egipat.

13. Dva velikodostojnika Ramzesa II. nose ime Para Hotep, što odgovara imenima iz Biblije Poti-Far i Poti-fera.

14. Ime kćeri svećenika Para Hotepa, Hatnesa, odgovara biblijskom imenu Josipove žene Asenate pročitano zdesna nalijevo.

Ramzes II. bio je dobri kralj koji je poštivao pamet i pravičnost ne gledajući pritom na status dokazanog pojedinca, bio je nadasve dobar domaćin koji je značenje gostoprimstva uvažavao i srdačno primjenjivao, stvarao je zadivljujuća zdanja koja i danas postojano hvale svoga tvorca, a uza sve vrline trudio se da i njegov narod živi časno i bez oskudica. Činjenica da je imao dobrog i pravednog učitelja, samo naglašava koliko je on sam bio dobar učenik.

Možda moja otkrića neće promijeniti lice povijesti, ali sam sigurna da će na tom licu urezati barem jednu boru i ako ju ne uvažimo kao trag zrelosti, preostaje jedino da se napravi korektivni zahvat koji će, prije ili kasnije, svejedno nagrditi pojavljivanje novih bora ili pretvoriti to lice u neprirodnu masku čije će postojanje svima postati razlog za ismijavanje i izrugivanje.

Otkriće Tuthankamonove grobnice bilo je otkriće stoljeća, a otkriće biblijskog Josipa dotaknut će srce svim onim vjernim ljudima koji su i bez dokaza vjerovali u njegovo

92

postojanje, a znanstvenicima će omogućiti primicanje novoj sferi poimanja i razumijevanja biblijske i egipatske povijesti.

93

MISTIČNI MOJSIJE

D

vije najznačajnije ličnosti izraelskog boravka u Egiptu su, za mnogobrojne istraživače, Josip i Mojsije. I jedan i drugi na kraljevskom dvoru zauzimaju visoki položaj pa mi se činilo nelogičnim da ih se nigdje ne spominje ako su zaista postojali, u što nisam sumnjala.

Cijeli niz egiptologa i znatiželjnika ostavio je, nerijetko, svoje živote u prašini pustinjskog pijeska, u gromadama kamena napuštenih hramova i mračnim grobnicama oslikanih zidova. Na tisuće priča doživjelo je uskrsnuće zaslugama upornih znanstvenika čija je fasciniranost Egiptom poklonila svima nama neizmjernu radost gledanja, slušanja i divljenja, čak i ako nismo u mogućnosti da posjetimo Egipat i sami doživimo svu veličanstvenost te zemlje.

Stotine vladara, njihovih žena, djece, pisara, vojskovođa ili konjušara, nadživjelo je svoju smrt u spomenicima na kojima su davnih dana mukotrpno radili, a katkada i ostavljali svoje kosti. Barem dio tih očaravajućih zdanja stvorili su i sinovi Izraelovi, no Egipćani ih nigdje ne spominju.

Kako znanstvena potraga za biblijskim Josipom nije urodila plodom, pažnja se usmjerava na Mojsija i legendarni 94

Izlazak. Da bi se udovoljilo datiranjima i nizanju godina, ispisanim u biblijskim tekstovima, Mojsija se, bez nekog vidljivog razloga, smješta u vrijeme Ramzesa II. Računajući unatrag, trebalo je pronaći četiristo godina robovanja pa su neki znanstvenici smjestili Josipa u daleku XII. dinastiju. Mudro su zaključili da ga u tom razdoblju neće uspjeti dokumentirati i napokon digli ruke od njega.

Objasniti otkud Akhnatonu progresivna ideologija monoteizma, nije im bilo ni nakraj pameti.

Kockice je trebalo namjestiti tako da Ramzes II. bude kralj Izlaska jer se nekome tako jednostavno prohtjelo.

Ja sam doslovno zaprepaštena tolikom upornošću i izbjegavanjem očitih pitanja koja se nameću svakom inteligentnom čovjeku.

Ako je Ramzes II. faraon Mojsijevih čuda, gdje je onda, po njihovom mišljenju, Josip i u koji period će utrpati Saru i Abrahama?

E, sad ja postavljam pitanja kao Erich von Dänicken, no postoji razlika, jer ja na pitanja nudim konkretne odgovore, ili barem smjernice, a egiptolozima i bibliolozima ostavljam u zadaću da bolje pročitaju Bibliju i ako već pokušavaju dokazati „egzodus“, nema im druge nego da dokažu i boravak Josipa i Sare u čudesnoj škrinji dragocjenosti zvanoj Egipat!

Smjestiti Mojsija u vrijeme Ramzesa Velikog i osloniti se na biblijsko ponavljanje o ropstvu, bila je zamka za znanstveni svijet koju su sami kreirali. Moram priznati da je i moje razmišljanje dugo vremena blokiralo četiristo godina navodnog ropstva navedenog u Bibliji, primoravajući me na nemoguća kombiniranja, ali i na uvijek ponovno iščitavanje biblijskih tekstova dok se i tvrdi crni uvez nije raspao.

95

Ramzes II. nije mogao biti faraon Mojsijeva vremena, ali je predstavljao vrijeme Josipa, vrijeme Amon-her-Hopsefa, vrijeme Safenata Paneaha, vrijeme Haemwaseta.

U priči o Mojsiju biblijski kroničar, bez uljepšavanja, govori o ubojstvu Egipćanina od strane Mojsija, navodi njegov bijeg iz zemlje u Miđansku zemlju u kojoj se oženio svećenikovom kćeri i ostao mirno i povučeno živjeti do starosti, a kralj i svi koji su htjeli njegovu glavu, odavno su poumirali. To znači da je od prinčevskog boravka na dvoru do povratka Mojsija u Egipat, promijenjen barem jedan ili više vladara pa nije logično da se Ramzesa II. smatra ugnjetačem Izraelaca.

Suprotno tomu, Josipov boravak u Egiptu zahtijeva kralja čija je vladavina bila duga i uspješna, a smrt prirodna i spokojna.

Dani kada su Jakov i sinovi stigli u Egipat bili su dani sreće i blagostanja koje im je omogućio davno izgubljeni brat, čija se strašna prodaja u roblje završila kao čudesna preobrazba sudbine. Jednostavni slobodni stočari uživali su za neko vrijeme povlašteni položaj u egipatskom Gošenskom kraju.

Za života Ramzesa II. i Haemwaseta Izraelci su bili gosti, uživajući sve povlastice milošću dobrog kralja i njegovog mudrog svećenika i proroka.

Samo ime Haemwaset bilo je uobičajeno ime za svećenike, a i neki vladari imali su isto ime, no ono što je neuobičajeno jesu sinonimi kao prorok i mudrac. Takvo oslovljavanje svećenika u tisućljećima staroj civilizaciji, nije svojstveno Egiptu nego Izraelu.

Poznato je da su faraonima svećenici češće donosili neprilike nego blagodati, pa je izdizanje jednoga na poziciju proroka u najmanju ruku začuđujuće.

Iako ga egiptolozi svrstavaju u jednog od faraonovih sinova, energično napominju da on nije bio pretendent na 96

prijestolje. Navodno ga vladarske dužnosti nisu zanimale, no istina je da na njih nije imao pravo.

Kada su znanstvenici otkrili grobnicu koju je Ramzes dao sagraditi za svoju obitelj, ostali su zatečeni grandioznošću tog metropolitskog labirinta pod zemljom. Podzemni hodnici granali su se na sve strane razotkrivajući sofisticirani um kreatora grobnice, danas poznate kao KV5, gdje je otkriveno više od šezdesetak posmrtnih ostataka, od kojih su većina Ramzesovi sinovi.

Jedan od njih možda se također zvao Haemwaset, kao i Josip. Čudi to što nema sarkofaga s mumijom prvorođenog sina Amon-her-Hopsefa, a kosti koje su pronađene tek su neprepoznatljivi ostaci koji ništa ne govore. Bilo koja od tih kostiju mogla bi biti ostatak bilo koga, a čak ne nužno i Ramzesovih potomaka.

Nikakvi natpisi ne vežu te ostatke s imenom niti jednog od Ramzesovih sinova.

Biblija, u Knjizi izlaska, kao deseto od zala koje je Bog poslao Egipćanima, zbog nepuštanja svog naroda, navodi smrt svih prvorođenaca u Egiptu, od prvorođenca faraonova do prvorođenca zadnjega u kraljevstvu.

Jedna lubanja, pronađena u grobnici, ponukala je istraživače da se još jednom krene tragom koji u konačnici nije dao rezultata. Kada su stručnjaci sastavili i kompjutorski obradili ostatke iz grobnice KV5, zaključak je bio da se možda radi o sinu Ramzesa II., ali o kome je zaista riječ, to ipak nitko ne može dokazati sastavljajući fragmente lubanje u cjelinu. Na kompjutorskom ekranu oživjelo je lice čovjeka od tridesetak godina.

Odlučeno je da bi to „trebao“ biti Amon-her-Hopsef!

97

Pa dobro, ako je Ramzes bio previše star za jurnjavu za Izraelcima, onda neka ta uloga pripadne sinu koji je i obnašao dužnost vojskovođe.

Međutim, ne mogu a da se ne upitam što onda kosti Ramzesovog sina rade u grobnici kada bi njegov grob trebao biti u Crvenom moru?

Ovolika predana strast da se Mojsija, pošto-poto, smjesti uz Ramzesa II. graniči s nerazboritošću, samodopadljivošću i arogancijom.

Nadam se da mi znanstvenici neće zamjeriti na oštrini, jer ona je usmjerena isključivo na one koji nisu u stanju priznati da su pogriješili, ta ljudski je griješiti, a svima ostalima sam beskrajno zahvalna na naporima i vrijednom trudu koji je proizašao kao novorođenče njihove čežnje ka spoznajama.

Niti na jednom spomeniku, reljefu, papirusu, naprosto ništa iz vremena Ramzesa Velikog ne spominje Izraelce kao narod s kojim je on imao probleme. Zašto? Zato što kralj nije imao nikakvog razloga da to predbilježi. Izraelci su se nastanili u slabo naseljenom kraju zemlje, mirno su živjeli od stočarstva i rješavali vlastite probleme ne opterećujući faraona koji je za takvu vrst poslova u zemlji imao privrženog svećenika, njihovog brata.

Ipak, postoje materijalni dokazi iz Ramzesovog razdoblja u kojima se navode gladne godine, a stela iz Abu Simbela, iz vremena Merenptaha, nasljednika Ramzesa II., koja se danas nalazi u kairskom muzeju, doslovno imenuje Izraela i tvrdi kako je upravo kralj Merenptah pokorio Hebreje.

U vrijeme Ramzesa II. Izraelci kao narod još ne postoje pa vjerujem da se spomen odnosi na Josipova oca, Jakova, kome je bog Jahve promijenio ime u Izrael, i njegovu veliku obitelj koja kasnije prerasta u narod.

98

U Egipat dođoše Jakov, tj. Izrael sa sinovima, braćom Josipovom, i kao takva skupina oni su samo velika obitelj, a nikako narod.

Ramzes II. bio je vladar koji je pod svoje okrilje prihvatio jednu veliku obitelj, omogućio im krov nad glavom, priskrbio im uvjete da se obogate materijalno i edukativno, da se vole i množe, a Jahvin narod bio je rodan!

Od Josipove obitelji u Egipat dolazi otac Jakov sa svojih deset sinova, braće Josipove: Ruben, Šimun, Levi, Juda, Gad, Zebulun, Jisakar, Dan, Naftali i Benjamin, koji je bio jedini Josipov brat i po majci. S njima dođoše njihove žene i njihova djeca i sva služinčad njihova doma. Neki od Josipove braće već su i sami bili u godinama pa su u njihovu domu stasali i unuci. Jedan od Jakovljevih sinova, Ašer, još prije dolaska Izraela u Egipat, otišao je iz roditeljskog doma i tako izgubio pravo na kasniju diobu baštine po zauzimanju kanaanske zemlje.

Josip također otpada kao ravnopravni član za diobu, vjerojatno stoga što je bio egipatski svećenik, ali dva ispražnjena mjesta zauzimaju Josipovi sinovi Efrajim i Manaše.

Broj dvanaest mora biti potpun, a da bi se održao dopuštene su bile varijacije, po prvi put ignorira se potreba za čistim genima jer su sinovi Josipovi, sinovi Egipćanke.

Otac Josipov i braća njegova sa sobom su doveli svoju djecu i unuke!

Biblija; Knjiga izlaska, I. Oslobođenje iz Egipta, 1. Izrael u Egiptu

Nevolje Hebreja u Egiptu „6. I umre Josip, a pomru i sva njegova braća i sav onaj naraštaj. 7. Ali su Izraelci bili rodni, namnožili se i silno ojačali, tako da su napučili zemlju.

99

8. Uto u Egiptu zavlada novi kralj, koji nije poznavao Josipa. 9. I reče on svome puku: ‘Evo, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. 10. Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje’.

11. I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu izgradili gradove-skladišta: Pitom i Ramzes. 12. Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca.

13. I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. 14. Zagorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.“

Jedini zapis koji spominje Izraelce u Egiptu kao narod, zabilježen je na reljefu iz vremena Merenptaha, Ramzesova nasljednika, na kome je kralj dao uklesati u kamenu kako je pokorio Hebreje!

Kralj ne spominje pobjedu u ratovanju, on doslovno kaže da je Hebreje „pokorio“!

Neosporno je da je ovaj egipatski zapis najznačajnija ostavština Egipćana u potvrdi mojih teorija.

Oduzeti slobodnu volju, nametnuti stroge zakone i upotrijebiti prisilu, znači pokoriti.

Narod koga je Merenptah dobio u naslijeđe bio je idealna, svježa radna snaga koju je po slobodnoj volji mogao iskoristiti u svrhu promicanja vlastitog prosperiteta.

U vrijeme kada su muke Izraelaca počele, Mojsije još nije bio rođen.

Nije teško zamisliti situaciju u kojoj se našao Merenptah.

100

U svojoj zemlji imao je narod koji se tvrdoglavo opirao egipatskom načinu života.

Taj narod nije štovao egipatske bogove, ignorirao je egipatske svečanosti, negirao sve egipatske zakone, govorio je vlastitim jezikom i otvoreno pokazivao indiferentnost prema bilo kom obliku socijalizacije u egipatskom društvu.

Moguće nevolje s Izraelcima bilo je lako predvidjeti pa je nametanje teškog rada bila kraljeva taktika u sprečavanju neposluha i ustanka.

Kako nametanje teških poslova nije polučilo željene rezultate, pokušalo se s dodatnim mjerama. Izdana je naredba babicama da ubiju hebrejsku mušku djecu odmah po porodu. Nemoguće je dokazati koji je vladar donio tu monstruoznu naredbu, iako pretpostavljam da to nije bio Merenptah, nego netko od njegovih nasljednika.

Kako bilo, znanstveni dokazi nepobitno smještaju početak izraelskog sužanjstva u vrijeme kralja Merenptaha, i možda najveći problem za sve bibliologe i egiptologe nastaje u pokušaju da se iznađe četiristo godina robovanja Izraelaca u Egiptu kako bi se podudarnost s biblijskim tekstovima mogla dokazati. Taj podatak o robovanju, koji se u Bibliji uporno ponavlja, osnova je svim dosadašnjim neuspjelim potragama za Mojsijem i Izraelcima. Činjenica da Jahve bog još Abrahamu nagoviješta da će njegovi potomci biti tlačeni i robovati kroz četiristo godina i da će tek četvrti naraštaj zauzeti kanaansku zemlju, otvorila je novi pristup računanju vremenskog perioda četiristogodišnje patnje i traganja Izraelaca za domovinom.

Smatram stoga da upravo od Abrahama treba računati vrijeme Izraelove agonije jer od odlaska iz Harana Abraham i Sara postaju lutalice u tuđim zemljama.

101

Biblija; Postanak 14 – 16 ...“Tada Bog reče Abramu: ‘Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, 14. ali narod kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izići s velikim blagom. 15. A ti ćeš k ocima svojim u miru poći, u sretnoj starosti bit ćeš sahranjen.

16. Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila.“

Abraham i Sara u Egiptu 1345. pr. Kr. Faraon Akhnaton Josip u Egiptu 1250. pr. Kr. Faraon Ramzes II.

1210. pr. Kr. Faraon Merenptah Pokoravanje Hebreja Rođenje Mojsijevo 1188.–1186.pr. Kr. Kraljica Tausret Izlazak Izraelaca 1069. pr. Kr. Faraon Ramzes XI. Salomon gradi hram 945. pr. Kr. Faraon Šešonk I. Namjerno zaokružujem godine kako bi se vidio zbroj koji iznosi četiristo godina.

U ovom tekstu vidimo da Bog, iako spominje ropstvo, govori o potlačenosti kod tuđinaca, a što je najčudnije, imenuje Amorejce s njihovim zlodjelima, ali Egipćane ne spominje, osim da će iz neke zemlje iznijeti veliko bogatstvo i da će tom narodu on suditi.

102

Pri osvajanju kanaanske zemlje Izraelci su ratovali s mnogim narodima koji su tada tamo živjeli i u svetom heremu pljačkali sva blaga tih naroda, među kojima su bili i Amorejci s kojima su imali izuzetno žestoke borbe. Kako nisu pobili sve tamošnje žitelje, Izraelci su sve do vremena Salomona, svako toliko, bili vazali tim narodima i bili primorani plaćati im daće.

Vjerujem da je većina nas gledala film o Samsonu i Dalili, čija se radnja odvija u novonastaloj zemlji Izrael, ali je ona u to vrijeme pod vlašću Filistejaca kojima mora plaćati daće, a Samson je jedan od buntovnika koji neprestano ulazi u konflikte s Filistejcima.

Vratimo se Bibliji i rodoslovlju, čemu biblijski kroničari pridaju najveću pozornost, i usmjerimo pažnju na Jakobova sina Levija, jednog od Josipove starije braće, koji u Egipat dolazi sa svojim sinovima, a možda i unucima: Biblija; Izlazak 6 – 7

Mojsijevo i Aronovo rodoslovlje „16. Ovo su imena Levijevih sinova s njihovim potomstvom: Geršon, Kehat i Merari. ...18. Sinovi su Kehatovi: Amram, Jishar, Hebron i Uziel. ...20. Amram se oženi svojom tetom Jokebedom, koja mu rodi Arona i Mojsija.“

103

RODOSLOVNO STABLO OD JAKOVA (IZRAELA) DO MOJSIJA:

JAKOV(IZRAEL) Ruben, Šimun, LEVI, Juda, Dan, Naftali Gad, Ašer, Jisakar, Zebulun, JOSIP, Benjamin Geršon, KEHAT, Merari AMRAM, Jishar, Hebron, Uziel Aron, MOJSIJE Starac Jakov stigao je u Egipat sa sinovima, kćerima, unučadi i cijelim svojim domom na poziv voljenog sina Josipa, kojeg su braća prodala u roblje.

Praunuci Jakovljeva sina Levija, brata Josipova, bili su Aron i Mojsije.

Ne postoji veći dokaz od ovoga rodoslovlja: od Jakovljeva sina Levija koji je u Egipat stigao sa svojim sinovima, koji su također bili već odrasli ljudi, koji su također imali svoju djecu, koja bi bila Levijevi unuci, tako da do njegovog praunuka nije moglo proteći čak četiri stotine godina.

Znači da nedostaje samo vrijeme da Levijev unuk stasa i dobije Arona i Mojsija!

104

Pretpostavimo da je Mojsijev pradjed Levi imao sedamdesetak godina kad je stigao u Egipat, njegov sin Kehat mogao je imati između trideset i četrdeset godina, a unuk Amram od pet do deset.

K tome treba dodati i podatak da su po dolasku u Egipat još za prilično dug period Izraelovi sinovi živjeli uz faraona, dobročinitelja, i njihova brata Josipa.

Koju smjernicu da odaberemo u teškom pokušaju da se ustvrdi barem približno vrijeme Mojsijeva rođenja?

Sigurno je samo jedno, a to je da je od smrti Josipa do Mojsija moglo proteći samo dvadesetak godina.

Jednostavno je nemoguće da je od Levijevog sina Kehata do rađanja Kehatova unuka Mojsija moglo proteći četiristo godina, pogotovo kada znamo da su Izraelci bili gosti u Egiptu sve do smrti Josipa i njegova faraona.

Primorani smo dakle ustvrditi da godine navedene u Bibliji ne mogu odgovarati stvarnosti i na osnovi tog saznanja sumnjičavost spram navođenja godina dobiva na težini. Očigledno je da su godine ispisane proizvoljno i vrlo neuredno pa ih kao takve ne smijemo uvažavati doslovno, a moguće je da se dogodila pogreška pisara pa se vrijeme umjesto od Abrahama do potpuno slobodnog Izraela počelo zbrajati od Josipa do Mojsija, iako je takvo računanje sasvim pogrešno, već i zbog same činjenice da Izraelci nemaju svoju zemlju ni u vrijeme Abrahama ni u vrijeme Josipa, a ni u vrijeme Mojsija.

Sve do Salomona Izraelci niti u jednom trenutku nisu bili slobodan narod u vlastitoj, slobodnoj, zemlji.

Mojsijevo rođenje još je jedna dirljiva i osebujna priča koju je u kršćanskom, židovskom i muslimanskom svijetu svako dijete čulo barem jednom, ili možda pogledalo neki od filmova o tome.

105

Rođen u vremenu kada je netrpeljivost Egipćana spram Izraelaca tolika da zahtijevaju smrt sve muške novorođenčadi, ukazuje da je čudo već i što je preživio.

Majka je malog Mojsija skrivala tri mjeseca i kad ga više nije mogla kriti, stavila ga je u košaru i pustila niz rijeku gdje ga je nedugo zatim pronašla egipatska princeza, sažalila se nad njim i odlučila ga ne samo spasiti nego i usvojiti.

Koliko je moćna morala biti princeza koja je bez straha od strašnog zakona o usmrćivanju muške hebrejske djece, spasila, i k tomu još i usvojila jedno takvo dijete te se suprotstavila direktno vladarskom zahtjevu?

Morala je biti nevjerojatno moćna, ili neodoljivo omiljena, kada je bez sankcija to napravila. Provela je u djelo svoj naum kao da nikome nije morala polagati račun za svoj čin.

Previše je nelogično da bi jedan kralj donio užasni zakon o pogubljenju djece, a odmah zatim dopustio svojoj kćeri, sestri, ili što mu je već bila dotična princeza, da taj isti zakon prekrši na najgori mogući način. Suludo, nerealno i apsurdno!

Princeza koja je bez imalo straha i opravdanja, bilo kome, mogla to učiniti, morala je biti samostalna i neovisna.

Poznato je da žene zbog majčinskog instinkta i jače emocionalne konstrukcije nikada nisu jednako tvrde kao muškarci, pogotovo ako su u pitanju djeca.

Ne vjerujem da bi ijedna žena, zdravog razuma, mogla mirno gledati ubijanje nesretne dječice, koliko god ta djeca označavala neprijatelja.

Ako je donesen zakon o pogubljenju novorođenčadi u vrijeme vladavine jednog kralja koga je na prijestolju zamijenio drugi kralj, ili možda kraljica, sigurno je da bi novi vladar mogao promijeniti postojeći zakon.

106

Suvereni vladar nema barijera za poništavanje tuđih odluka i donošenje vlastitih pa sam odlučna vjerovati da je Mojsije rođen za vrijeme vladavine jedne žene, točnije, u vrijeme vladavine kraljice Tausret, čija je vladavina od samo dvije godine, bila dovoljno duga da promijeni krvavi zakon i spasi život nedužne djece, među kojima je bio i Mojsije.

Ovome želim dodati i nesreću same kraljice Tausret koja je izgubila svog jedinog sina pa je lako moguće da je njezin gubitak doprinio spašavanju Mojsija.

Nemam argumenata za ovu tvrdnju i priznajem da ovakav tijek događaja nagoviještam samo kao mogućnost.

Je li tamna strana vladavine jednog faraona bila izbrisana rukom kraljice Tausret?

Razmotrimo li ovakav scenarij, dobit ćemo točno vrijeme Mojsijeva rođenja: između 1188. pr. Kr. i 1186. pr. Kr., a te nam godine automatski ukazuju na vrijeme kada se Mojsije vratio u Egipat s Božjim planom za izbavljenje Izraelaca.

Uvažimo li mogućnost da se Mojsije rodio u doba kratke vladavine kraljice Tausret, a u zreloj dobi je zbog ubojstva Egipćanina morao bježati iz zemlje, i ako prihvatimo podatak iz Biblije da se u Egipat vratio kao star čovjek od osamdesetak godina, vrijeme nas dovodi do, jedinog mogućeg, faraona izraelskog Izlaska: Ramzesa XI., tj. do posljednjeg u nizu Ramzesa i istovremeno do kraja XX. dinastije. Čudni su putevi Gospodnji! Mojsije je uistinu djelovao u vrijeme Ramzesa, ali ne Ramzesa II., nego Ramzesa XI. Znanstvenici su vrijeme Ramzesa XI. opisali kao kaotičnu pozornicu na kojoj se pojavljuju likovi čiji značaj nije uvijek potvrđen kao ni njihovo porijeklo. Ono što je potvrđeno jest da je velik dio egipatskog stanovništva bio u stalnom kontaktu s gladi pa su mnogi bili prinuđeni na krađu i ponekad prave pljačkaške pohode.

107

Sigurno je i to da je Ramzes XI. bio u sukobu s Nubijcima koji su u to vrijeme ojačali i pokušali vratiti svoja područja, ali i proširiti ratno djelovanje u nastojanju da oduzmu Egiptu što veći dio teritorija. Istovremeno sjever zemlje potresaju neprekidni ustanci i građanski ratovi.

Konfuzno stanje u zemlji koja je na svim stranama doživljavala potrese, bilo je idealno za Jahvino djelovanje u smjeru oslobađanja Izraelaca od Egipćana. Poslanstvo Mojsija u to vrijeme, plan je koji zaslužuje svaku pohvalu.

Tko je u vrijeme Ramzesa XI. mogao potaknuti građanski rat na sjeveru zemlje, a znamo da to nisu bili sami Egipćani?

Neki narod izvana ne može biti jer tada ne bi bilo govora o građanskom ratu, nego samo o ratu.

Jedini odgovor: Izraelovi sinovi!

Ratno djelovanje Nubijaca na jugu zemlje oslabilo je kraljevstvo dovoljno da Izraelci pokušaju iskoristiti slabost Egipćana, a moguće je i da su djelovali unutar zajedničkog plana s Nubijcima.

Mjesto na koje je Mojsije pobjegao, nakon što je počinio ubojstvo, Miđanska zemlja, od strane znanstvenika nije konačno locirano pa se barata s pretpostavkom da se ta zemlja nalazila negdje na Sinajskom poluotoku. Znanstvenih dokaza o točnom lokalitetu te misteriozne zemlje nema, što nam otvara i druge mogućnosti u potrazi za njom.

Za vrijeme ratovanja u kanaanskoj zemlji Izraelci su na kraju zaratili i s Miđancima, čija se zemlja nalazila iza Moaba, a to znači na krajnjem istoku osvojenih teritorija pa se smještaj Miđanske zemlje na Sinajskom poluotoku ne podudara s biblijskim zapisima. Na sjevernom podnožju Ararata nekad se nalazila zemlja Kuš, a biblijski položaj Miđanske zemlje iza Moaba daje mogućnost da poistovje108

timo područje zemlje Kuš s miđanskim teritorijem. Lako je, čak moguće, da su sva granična područja nosila naziv „Miđanska zemlja“, što bi u stvari značilo zemlja na međi, tj. ničija zemlja koja razgraničava određena područja.

U bijegu pred progoniteljima Mojsije je morao misliti na još jednu važnu pojedinost: svoje ime, koje, zbog njegovog značaja, mora da je bilo poznato u cijelom Egiptu, stoga bi razborit čovjek sigurno pribjegao promjeni identiteta, promjeni odijevanja i ponašanja. Ženidbom za svećenikovu kćer, baš kao i Josip, Mojsije si je osigurao i u novoj domovini status i poštovanje.

Duga svećenička haljina skrivala je njegovo tijelo, a pokrivalo za glavu i duga brada mogli su stvoriti zadovoljavajuću kamuflažu, čak i kada se nalazio u blizini samih Egipćana.

Jedno ime, koje je u doba kraljevanja Ramzesa XI. odigralo veliku ulogu u važnim događajima, opisuje velikog vezira Pinhasa, kojega znanstvenici povezuju s Nubijom, spominjući ga kao nubijskog princa, prepuno je kontroverzi i zbunjujućih kontradiktornosti.

Neki zapisi svjedoče da ga je Ramzes XI. u početku smatrao svojim prijateljem, da bi ga nedugo nakon toga okarakterizirao kao velikog neprijatelja Egipta. Pojavljivanje Pinhasa na kraljevskom dvoru u početku nije izazivalo neprijateljstvo, da bi on kasnije bio svrstan u jednog od najljućih neprijatelja Ramzesa XI. Ne postoje zapisi koji bi odgovorili zašto je kralj imao tako podijeljeno mišljenje o tom čovjeku, ali postoji zagonetka u imenu samog kontroverznog Pinhasa.

Mojsijev brat Aron imao je unuka, također Pinhasa, i ovaj zanimljivi podatak ponukao me da potražim moguću vezu između te dvije ličnosti. Zvuči nemoguće da bi Izraelov sin nosio nubijsko ime, no ako je to ime označavalo i velikog 109

sina Jahvinog naroda, tada se potraga za Mojsijem krije upravo u imenu Pinhasa.

Biblijski kroničar nas je izvijestio da Mojsije, iako najveći sin Izraelova naroda, nema baštine u Obećanoj zemlji, baš kao ni njegovi potomci, pa je očiti razlog za to njegova ženidba s neprimjerenom ženom, a ako je ona bila Miđanka, sve postaje razumljivije.

Je li moguće da Aronov unuk Pinhas nosi ime velikog djedovog brata Mojsija?

Sinonimi kao „veliki vezir“ daju naslutiti da je Pinhas zaslužio visoki položaj, ali naklonost i kasnije neprijateljstvo Ramzesa XI. pokazatelji su koji jasno sugeriraju da Pinhas nije potpadao pod kraljev utjecaj.

Papirus BM 9997 spominje Pinhasa nazivajući ga „CHIEF OF THE MEDJAY“, što bi na hrvatskome bilo vođa Međaja.

Nije mi jasno zbog čega se ime Medjay povezuje s Nubijom.

Sličnost egipatskog izraza Međaj i hrvatskog izraza međa koje se odnosi na bilo koji granični teritorij, ide u prilog mojoj teoriji da se jednostavno radi o nekom rubnom području koje je graničilo s Egiptom.

Kada je Mojsije prvi put došao kralju sa zahtjevom da pusti izraelski narod da se ide pokloniti svom Bogu, ovaj mu je obećao da će mu ispuniti zahtjev. Kasnije je to porekao i primorao Mojsija da se ponovo vraća kralju s istim zahtjevom. Čak i Biblija, opisujući prve susrete Mojsija i faraona, ne aludira na neprijateljsko ponašanje od strane faraona, ono je postalo takvo tek nakon nekoliko nevolja koje je Jahve poslao Egipćanima.

110

Ovdje bih rado istaknula jednu neobičnost koja je karakteristična za vrijeme vladavine Ramzesa XI., a to je često seljenje kraljevskog dvora u različite gradove.

Neki povjesničari objasnili su da je možebitan razlog tome strah od rata s Nubijcima, što baš i ne zvuči dovoljno uvjerljivo.

Da je kraljevsko veličanstvo boravilo u blizini nubijske granice gdje su se i odvijale borbe, to bi bilo razumljivo, ali teško je povjerovati da su Nubijci prodrli tako duboko u unutrašnjost zemlje i da im se Egipćani nisu mogli oduprijeti nego su morali seliti dvor. Puno bi ozbiljnije izgledala mogućnost da se zbog Jahvinih kazni u nekim gradovima nije dalo živjeti.

Biblija opisuje deset zala koje je Jahve svalio na Egipat kako bi primorao faraona da pusti njegov narod iz Egipta: 1. voda pretvorena u krv 2. žabe 3. komarci 4. obadi 5. pomor stoke 6. čirevi 7. tuča 8. skakavci 9. tama 10. smrt prvorođenaca Neka od ovih zala morala su za sobom ostaviti neizreciv smrad koji nije mogao brzo nestati. Ponekad je dovoljno da zaboravimo izbaciti samo jedan truli krumpir pa da u svom domu osjetimo neugodan vonj, a teško je i zamisliti kako je užasan morao biti smrad bezbroj trupala žaba ili smrdljive 111

vode Nila po kojoj plutaju uginule ribe, a da ne spomijem „miomirise“ nakon pomora stoke.

Jednako velik problem predstavljala su i ostala zla koja nisu bila tako opasna za nos, ali je zato stradavalo tijelo, pa nimalo ne bi iznenadilo bježanje iz takvog okruženja u neku sigurniju i mirisniju pokrajinu.

Jedini predio zemlje koji je bio pošteđen tih užasa bio je Gošenski kraj na sjeveru zemlje, gdje su boravili Izraelci, i upravo u gradove na sjeveru faraon smješta svoj dvor.

Koliko dugo je Egipat morao čekati da se zemlja oporavi od strašnih napasti vidljivo je iz zapisa koji govore da je i nasljednik Ramzesa XI. morao boraviti daleko od Tebe i drugih moćnijih centara.

Biblijski kroničar nas je upoznao s teškim životom Izraelaca nakon smrti Josipa i izvijestio nas da su Izraelci za faraona morali izgraditi gradove-skladišta, imenujući ih kao gradove Pitom i Ramzes. Smatra se da se radi o gradovima Tanis i Pi Ramzes.

Najnovija istraživanja vezana uz grad Tanis neosporno potvrđuju da je izgrađen 1100. godine pr. Kr., što se apsolutno poklapa s mojim tvrdnjama da je Mojsije izveo narod u tom periodu, tj. za vrijeme kralja Ramzesa XI. koji je umro 1070. godine pr. Kr. Sve insinuacije i uporni pokušaji da se Mojsijevo djelovanje ugura u vladarski period Ramzesa II. besmisleno je, jer argumenti kojima se pokušava uvjeriti javnost nisu održivi i jedini im je oslonac predstavljala smrt Ramzesova sina Amon-her-Hopsefa, ali nigdje nije spomenuto ni da je taj sin umro, a nitko do sada nije ni pronašao njegovu mumiju ili grobnicu.

112

Ramzes II. nije bio kralj egzodusa, a njegova mumija je najjači argument, ali ni taj očigledni dokaz nije dovoljan pa ga se bahato ignorira.

Nakon što je Mojsije ubio Egipćanina, morao je bježati iz zemlje, i kako navodi Biblija, vratio se tek kad su pomrli svi koji su tražili njegovu glavu, što znači da se na egipatskom prijestolju izmijenilo nekoliko vladara pa samim time imamo novi dokaz da to ne može biti Ramzes II. koji je dugo živio i vladao.

Za razliku od njega, mumija Ramzesa XI. nikad nije pronađena, nema joj traga, a nakon njegove smrti nisu ostali potomci koji bi ga naslijedili. Čudno, jer je Ramzes XI. imao legitimne kćeri, a svima nam je poznato da u Egiptu žene suvereno vladaju ako nema muških članova kraljevske loze, no u slučaju Ramzesa XI. sami Egipćani su se potrudili da nakon njegove smrti izbrišu svako sjećanje na njega, kao da je njegovo postojanje i vladavina okužilo sramotno djelo koje se moralo zaboraviti.

Vjerujem da su Egipćani krivnju za Jahvino pustošenje zemljom, koje je donijelo glad i jad cijelom Egiptu, pripisali kralju, a po odlasku Izraelaca zemlja je pretrpjela još i gubitak radne snage.

Građanski rat na sjeveru zemlje, koji datira iz vremena Ramzesa XI., jasno ukazuje da su se prije svog odlaska Izraelci žestoko borili kako bi ostvarili svoja prava pa je upitno i samo poimanje ropstva.

Da su imali oružje, to potvrđuje sama Biblija.

113

Biblija; Izlazak 5. Preko Crvenog mora

Polazak Izraelaca 17...“Izraelci su napustili zemlju egipatsku naoružani od glave do pete.“ Ako su izašli iz zemlje ovako naoružani, onda je logično da su to oružje posjedovali i prije, jer su Egipat napustili u žurbi usred noći, a napokon, tim su oružjem krenuli u rat za kanaansku zemlju.

Ako je Ramzes XI. kralj egzodusa, ostaje otvoreno samo jedno pitanje, a to je pitanje posljednjeg Jahvinog zla nad Egipćanima: smrt prvorođenaca!

Do sada se zna da je Ramzes XI. imao kćeri, no je li imao sina koji je umro u noći Božjeg prolaska zemljom, ne zna se, što ne znači da nije.

Faraon je mogao imati više žena, i ako je Ramzes XI. s nekom od žena, koja nije nužno legitimna kraljica, imao sina, tada ne bi čudilo da smrt dječaka nije zabilježena, pogotovo kad znamo da je i sam kralj odmah zatim umro, a čitav Egipat želio ga je što prije zaboraviti svaljujući na njegovu glavu nesreće koje su ih zadesile.

Tijelo Ramzesa XI. nikad nije pronađeno i možda ga i dan -danas zapljuskuju valovi Crvenog mora oplakujući njegovu dušu u grobu bez sarkofaga.

U egipatskoj povijesti nakon smrti Ramzesa XI. javlja se nekoliko aktera u borbi za vlast.

Spominju se imena koja su bila prisutna i za vrijeme njegova života, no jedno ime je nestalo preko noći: PINHAS! Već sam spomenula da me to ime, u okviru egiptologije, zbunilo i zaintrigiralo.

114

Uz njega se vežu naslovi kao: Veliki vezir ili Princ Kuša, zbog čega su neki znanstvenici pretpostavili da se radi o nubijskom princu, a jedan od razloga za takvo razmišljanje bio je i pronalaženje spomenika na nubijskom tlu, koji je posvećen upravo Pinhasu. Ovdje moram napomenuti da je Nubija bila pod Egiptom dugi period, a nevolje Egipćana s Izraelcima uveliko su mogle pomoći i nubijskom narodu na putu do oslobođenja, ali kako netko može istovremeno biti i princ i veliki vezir, osim ako to nisu samo sinonimi koji se vezuju uz istog čovjeka?

Ime Pinhas nije ni nubijsko ni hebrejsko, nego egipatsko.

Još bih mogla razumjeti da Nubijac nosi egipatsko ime, ali zašto bi Aronov sin Eleazar svome sinu nadjenuo egipatsko ime kad je to za Izraelce skoro nezamislivo, a pogotovo da mu da ime nekog Nubijca?!

Još jednom podsjećam na papirus koji Pinhasa oslovljava vođom Međaja.

Ima li ime Međaj stvarne veze s Nubijom?

Nalazim puno više sličnosti u imenima Miđanska zemlja i Međaj, nego Međaj i Nubija.

Otkud onda ime Pinhas među Izraelovim sinovima? To ime ima samo egipatske elemente i ne može ga se povezati ni s Nubijom niti s Izraelom. Princ Kuša!

Je li Kuš u ovom slučaju nubijska pustinja, ili se naslov možda odnosi na neki drugi predio, ili čak pojam koga Biblija spominje u nabrajanju Noine loze.

115

Biblija; Postanak

Napučivanje zemlje „Od Kuša se rodio Nimrod, koji je postao prvi velmoža na zemlji.“

Mjesta u kojima su živjeli ovi biblijski praoci nalazila su se u Sumeru, a imena gradova često su nosila imena njihovih gospodara. Znamo da je i grad Haran dobio ime po Abrahamovu bratu pa postoji mogućnost da i Kuš nosi ime po biblijskom Kušu u kome se rodio Nimrod.

Bizarna mogućnost da su naslovom Princ Kuš Egipćani nazivali plemića iz Gošenskog kraja, tj. Gošena, samo je još jedna moja pretpostavka vezana uz ime Pinhasa, koja zasad nema nikakvu znanstvenu osnovu, ali ju ne treba u potpunosti ni zanemariti.

Ova je tema još prepuna praznine pa ju samo napominjem jer je isuviše smjelo donositi zaključke koji nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima.

Monumentalni spomenici u Medinet Habuu djelo su Ramzesa III., koji je i posljednji veliki kralj Novog kraljevstva, nakon kojeg se nižu samo beznačajni vladari. Prekrasni kompleks Medinet Habua nalazi se na krajnjem jugu zemlje koji je doslovno na nubijskom teritoriju, a sigurno je da su u njegovoj izgradnji sudjelovali i nubijski, a možda i hebrejski sužnji.

Mojsije je ubio Egipćanina kada je vidio okrutnost koju je ovaj iskazao na nekom Hebreju, zbog suosjećanja spram njegove patnje, ali je bio prokazan faraonu i morao je bježati iz zemlje.

Je li se to dogodilo za vrijeme Ramzesa III.? Tada je Mojsije imao tridesetak godina.

116

U Egipat se vratio kao osamdesetogodišnjak. Činjenica je jedino to da u Bibliji pronalazimo ime Pinhas, koje je usko vezano uz rodbinski niz samog Mojsija, a to je ime i jednog od najznačajnijih aktera u događajima iz vremena Ramzesa XI., koji ga naziva vođom Međaja, pa taj podatak ne smijemo ignorirati.

Meni čak pada na pamet ideja da je egipatsko ime Mojsija moglo biti upravo Pinhas, i tada ne bi bilo čudno da njegov brat Aron svome unuku nadjene isto ime.

Priča o Mojsiju izaziva i jednu razumnu nevjericu koja se odnosi na njegova uzastopna prevaljivanja puta od Izraelaca do faraona, pa opet od faraona Izraelcima, i tako bar desetak puta.

Biblija inzistira da je Aron, Mojsijev brat koji je stalno bio s njim, imao 82 godine, a sam Mojsije 80 godina u vrijeme izlaska Izraelaca iz Egipta.

Kako su prevaljivali taj put? Pješke?

Starci od osamdeset godina morali su u tom slučaju na putu boraviti mjesecima, a uz te silne napore Mojsije je neprestano odlazio i negdje gdje mu je Jahve davao upute.

Bilo bi logično zaključiti da su dva stara patrijarha imala glasnika koji im je bio stalna veza s narodom.

Ako je taj čovjek rođen i odrastao u Egiptu, velika je vjerojatnost da je savladao upravljanje popularnom konjskom zapregom Egipćana koja bi njegovoj zadaći omogućila potrebnu brzinu.

Takav čovjek morao bi biti netko u koga bi Aron i Mojsije imali bezgranično povjerenje, a između ostalog, on je mogao biti i snažni vođa izraelskih pobunjenika.

Ako je Aron imao 82 godine, tada je njegov sin Eleazar također već bio postariji muškarac, no Aronov unuk Pinhas u tom je razdoblju bio mladić od dvadeset-trideset godina.

117

Takav mladi snažni pobunjenik, koji je u svom narodu bio iz poštovane loze, faraonu bi sigurno predstavljao puno veću prijetnju od izboranih, pogurenih staraca koji se prijete riječima i zamahuju štapom pa je njihov značaj olako omalovažio.

Koji god scenarij da zamislimo, ime Pinhas pojavljuje se kao realna veza između Ramzesa XI. i Mojsija, bilo da se radi o samom Mojsiju, ili unuku njegova brata Arona.

Htjeli priznati ili ne, Mojsije odlazi u Miđansku zemlju, a iz zemlje Međaj dolazi veliki vezir Pinhas.

Neovisno o tome, izlazak Izraelaca iz Egipta vjerojatno se dogodio upravo za vrijeme vladavine Ramzesa XI. jer su zapisi iz tog perioda opisali čitav niz fragmenata koji se podudaraju s biblijskom pričom, a nestanak čovjeka imenom Pinhas s egipatske scene, nakon nestanka Ramzesa XI., samo je jedan misteriozan podatak koji ipak zahtijeva proučavanje.

Pogotovo stoga što se nedugo zatim pojavljuje isto ime na biblijskoj pozornici u imenu velikog svećenika iz Aronove i Mojsijeve loze.

Pomislio bi netko da ljudi u Egiptu nestaju kao muhe!

Egipćanima je prvo nestala najljepša od svih kraljica, zatim se gubi prvorođeni sin Ramzesa II., Amon-her-Hopsef, a napokon i kralj Ramzes XI. Nevjerojatno da se u tim misterijima uvijek u blizini nalaze Jahvini izabranici.

Najčudnije u cijeloj priči o izlasku Izraelaca iz Egipta, što me dugo mučilo, bilo je darivanje zlata Izraelovim sinovima od strane Egipćana. Zašto su Egipćani, kako navodi Biblija, darovali zlato, srebro i vrijedan nakit Izraelcima koji su usred noći, poput lopova, napustili Egipat u takvoj žurbi da čak ni kruh nisu zamijesili?

118

Zašto bi Egipćani tako bogato nagradili narod zbog kojeg su teško stradavali, mučeni Jahvinim zlima, i kao najstrašniji užas, ostali bez svih prvorođenaca?

Ne zvuči li vam taj biblijski zapis pomalo suludo?

Međutim, ako Egipćani nisu bili darivatelji, otkud onda Izraelcima to bajoslovno zlato?

Grobnice!!!

Isključivo su svećenici u Egiptu znali točne lokacije grobova svojih faraona i samo je njima bila poznata vrijednost blaga koje su skrivale.

Josip bijaše faraonov svećenik i njemu su sve tajne bile poznate, a kome drugom da ostavi svoje spoznaje nego svojoj braći.

Iako je Ramzes II. napravio najveći grobni kompleks, njegova je mumija, zajedno s još pet drugih, pronađena nagurana u malenoj nezgrapnoj spilji u koju je te mumije netko sakrio u očajnoj namjeri da ih zaštiti od neprijatelja čije nakane nisu bile dobronamjerne. Čudno je i to da jedan od najmoćnijih vladara nije napravio prekrasan sarkofag za svog prvorođenca koji je, navodno, nesretno poginuo.

Kako bilo, zlato i dragocjenosti iz egipatskih vladarskih grobnica opljačkali su oni koji su znali točnu lokaciju svake pojedine grobnice, a uništavanje samih mumija i posmrtnih ostataka Egipćana ukazuje na osvetnički čin nezadovoljnika.

Samo je jedna grobnica ostala netaknuta, grobnica mladog Tuthankamona koju je otkopao Carter. Zašto?

Uvjerena sam da je to stoga što je Josip bio upućen u snagu kletve koja je bila namijenjena svakome tko pokuša oskvrnuti taj grob pa je i svoj narod upozorio da tamo ne zalazi.

119

Zašto je Jahve uopće doveo svoj narod u zemlju u kojoj je znao da će robovati?

Izobrazba i sva danas poznata znanstvena tijela bila su zastupljena i razvijena i u starom Egiptu. Graditeljstvo, od koga nam i sada zastaje dah, poljodjelstvo, tekstilna industrija, pismo, slikarstvo, kiparstvo, brodogradnja, astronomija, astrologija i medicina.

U svim tim znanostima Egipat je prednjačio pred ostatkom svijeta. Smatram da se nije moglo poželjeti bolji fakultet od fakultetskog stroja zvanog Egipat.

Dovoljan razlog da jedan nomadski narod koji ne zna ništa o graditeljstvu, zanatstvo mu je nerazvijeno, nepoznat mu je državni ustroj, nikad se nije bavio poljodjelstvom, medicina mu je na travarskoj osnovi, a o brodogradnji i umjetnosti da i ne govorim, ne bi li to bio dovoljan razlog da, namjerno, završi u zemlji koja sve to ima, na školovanju?

Da bilo kome Bog podari neku zemlju, kao što ju je Jahve obećao Izraelcima, a oni ju ne znaju izgraditi niti njome upravljati, što će im zemlja?

Prije preuzimanja (bogomdane) zemlje, Izraelci su prvo morali negdje naučiti što i kako s njom napraviti, no još prije toga morali su naučiti vještinu ratovanja kako bi Obećanu zemlju uopće zaposjeli. Zaista su morali završiti stručnu naobrazbu, a to su u Egiptu mogli i dobiti.

Dugo sam se pitala kako to da Mojsije mora nagovarati narod da ode iz Egipta jer se njima baš i nije odlazilo.

Njima je Egipat bio jedina domovina, a rijetki su oni koji imaju hrabrosti ostaviti stečevinu i navike, čak i ako im nije dobro, te krenuti od nule.

Koliko je težak zadatak bio nagovoriti nekoliko tisuća ljudi da napuste sve, odu „grlom u jagode“ i krenu ispočetka?

120

Trebalo je natovariti djecu na leđa, nemoćne starce, stoku i svu imovinu, ostaviti krov nad glavom te se zaputiti poput lopova u nepoznato!

Veliko je to odricanje, strašan je to napor i veličanstvena hrabrost! Činjenica da su imali zaštitnika i vođu, ne umanjuje njihov podvig.

A Egipćani?

Prvotna bol zbog smrti prvorođenaca, koja se u cijelom Egiptu stopila u jauk bola i zajedničkog stradanja, tek je po odlasku Izraelaca pokazala dodatnu strahotu.

Sablasno prazne kuće koje zjape otvorene, mrtve ulice po kojima se nakuplja samo smeće i nedirnuta polja bez ijednog zvuka, užas.

Zemlju koju su opustošila Jahvina zla u tolikoj mjeri da se jedva održavala, s jedinom svijetlom točkom, Gošenskim krajem u kom su živjeli Izraelovi sinovi, zadesila je nova strahota njihovim odlaskom. Vjerojatno se prvotna bol pretvorila u bijes i želju za osvetom, a to je i jedino šta je preostalo Egiptu.

Za njima!

Ovaj je uzvik za potjeru stajao faraona i njegovu vojsku života.

Grandiozni plan Jahvin dokazao je stratešku mudrost vrhunskog vojskovođe, a da pritom cjelokupno djelovanje bude u rukama običnih ljudskih sinova. Nevidljivi je Bog rukama od kostiju i mesa ostvario svoj plan.

Ono što je u Bibliji navedeno kao jedno od najvećih čuda koje je Jahve učinio, odnosi se na prelazak naroda preko Crvenog mora.

Sam Mojsije to mjesto naziva Jam Suf, a znajući da je Mojsije govorio egipatskim jezikom, u meni opet budi čudesnu sličnost s hrvatskim izrazom SUVA JAMA. 121

U već spominjanoj knjizi društva sv. Jeronima, Biblijska povijest, prikazana je zanimljiva karta Egipta, koja se prilično razlikuje od današnje topografije tog područja.

Na karti se jasno vidi da je mjesto današnjeg Sueskog kanala tek tanka traka koja povezuje Crveno more s jednim poprilično velikim jezerom u koje se ulijeva najjužniji pritok Nila, koji je istovremeno i jedini pritok koji završava u Crvenom, a ne u Sredozemnom moru.

Za vrijeme sušnog perioda, prije samog plavljenja Nila, korito između spomenutog jezera (koje je danas dio Crvenog mora) i Crvenog mora, vjerojatno je bilo suho ili tek baruština šaša s vrlo malo vode.

Ista knjiga navodi točan datum kada je Jahve prošao Egiptom i pobio sve prvorođence, a to je noć između četrnaestog i petnaestog ožujka, tako da je prelazak Izraelaca preko Crvenog mora mogao biti između petnaestog i dvadesetog ožujka, a to je i vrijeme kada nabujali Nil kreće na svoj pohod prema moru.

Jahve je sigurno točno znao kada će nabujali Nil prodrijeti svojim pritokom u Jam Suf (Suvu Jamu), tj. današnji Sueski kanal i potopiti ga snagom moćnijom od bilo kakvog oružja te je neposredno prije toga mogao prevesti narod na drugu stranu po plitkoj bari.

Nakon što su Izraelci prešli kanal, Egipćani krenuše za njima i na njih nahrupi pobješnjela voda nabujalog jezera koja je jurišala na svom putu u Crveno more.

U Bibliji je zapisano da je narod po prelasku Crvenog mora stigao u pustinju Sur i do gorkih jezera, a ona se protežu od suprotne strane Sueza pa sve dalje prema jugu do pustinje Sin i upravo takva pozornica zbivanja opisana je u Bibliji.

122

Karta Egipta iz 1908. godine

123

Samo čudo prelaska bio je jednostavan izračun u koje će točno vrijeme Nil, tj. njegov pritok, poplaviti Sueski kanal tako da se Izraelci prebace po suhom, a Egipćane potopi moćna snaga njihovog blagorodnog Nila koji se putem jezera spajao s moćnim Crvenim morem.

Vjerujem da su nesretne Egipćanke prolile najtužnije suze kad su im nakon smrti prvorođenih sinova izginuli, progutani bujicom, i muževi, očevi, braća i preostali sinovi.

Suez uistinu nosi odgovarajuće ime bar iz hrvatskog kutka gledanja, u kom već iz samog imena teku SUZE! Napravimo kratak rezime događaja u vrijeme faraona Ramzesa XI: 1. U vrijeme Ramzesa XI. buknu rat na sjeveru zemlje gdje borave Izraelci.

2. Pinhas je ime koje se spominje u vremenu Ramzesa XI., a to ime nosi i Aronov unuk Pinhas.

3. Grad Tanis sagrađen je oko 1100. godine pr. Kr., a gradili su ga Izraelovi sinovi.

4. Ramzes XI. neprekidno seli svoj dvor sve sjevernije u zemlji, vjerojatno zbog Jahvinih zala koja su pogodila Egipat.

5. Tijelo Ramzesa XI. nikad nije pronađeno i ne zna se ni kako je ni kada je umro, a ne zna se ni je li imao muških potomaka.

6. Mojsije je imao osamdeset godina kada je izveo narod iz Egipta i to se vrijeme podudara s vladavinom Ramzesa XI. Mojsije je Izraelce izveo iz Egipta upravo u periodu vladavine Ramzesa XI., posljednjeg faraona dvadesete dinastije.

Po odlasku iz egipatske zemlje i izraelski je narod morao proći teške kušnje.

124

Na brdu Sinaj dobili su zakone kojih su se morali pridržavati i naučiti živjeti po njima. Svaki je prekršaj u nepoštivanju zakona strogo kažnjavan, ponekad i smrću, a dugogodišnji boravak u Egiptu ostavio je u njima dovoljno tragova egipatskog načina života i bilo je iznimno teško sve odbaciti i prihvatiti gotovo isposničku pokoru.

Da su se Izraelci prilagodili Egipćanima, najočitije je u biblijskim navodima o zlatnom teletu koje su Izraelci napravili dok je Mojsije boravio na brdu Sinaj čekajući od Boga ploče zakona.

Božica Hator u egipatskoj simbolici bila je krava, a ne znam zašto mene starozavjetno petoknjižje koje se zove Thora, neodoljivo podsjeća na ime egipatske božice?!

S brda Sinaj narod kreće u osvajačke pohode i zauzima većinu teritorija kanaanske zemlje, no kako su se oglušili o Jahvinu zapovijed da pobiju sve tamošnje žitelje, i nakon naseljavanja na tim područjima svako toliko imaju probleme s preostalim stanovnicima pod čiju vlast potpadaju i na desetke godina.

Svako toliko bili su vazali Filistejcima, Jebusejcima ili Amorejcima, a moguće je da su plemena istovremeno služila tim starosjediocima, ali svaki u svojoj pokrajini, jer su po ulasku u Obećanu zemlju napravili diobu među plemenima, pri čemu je svako pleme dobilo određeni dio teritorija s vlastitim granicama.

Jedino Levijevo pleme ne dobiva zemlju, po Jahvinoj odluci namijenjena im je uloga svećenika i kao takvi dobivaju dio od naroda.

Sve u svemu, Izraelci ni u periodu sudaca, a ni za vrijeme vladavine prvih kraljeva nisu bili potpuno slobodni.

Dolaskom na vlast kralja Salomona izraelska zemlja po prvi put pripada samo Izraelcima, po prvi put izraelski 125

narod ne mora nikome plaćati daće i služi samo svome kralju.

Kompletni teritorij Obećane zemlje samo i jedino u vremenu Salomona pripada Izraelcima i samo taj period može zaokružiti kraj četiristogodišnjeg službovanja drugima.

Iako Biblija napokon objavljuje ime faraona iz Salomonovog vremena, to ime ne odgovara nazivu niti jednog egipatskog kralja, no sličnost u izraelskom izgovoru Šišak nameće jedini mogući odgovor, a to je da se radi o egipatskom kralju ŠEŠONKU! I tako, očajno ponavljanje izraelske nesreće u trajanju od četiristo godina započelo je u trenutku kada Abraham i Sara napuštaju Haran, a zaustavila ga je snažna Salomonova ruka zabivši kamen temeljac za Božji hram u Obećanoj zemlji, u čudesnom gradu Jerusalemu.

Pojednostavit ću računanje vremena okruglim brojevima i poduprijeti teoriju mnogih bibliologa da je kralj Šešonk upravo kralj kojeg Salomon naziva Šišak.

Boravak Abrahama u Egiptu za vladavine heretika Akhnatona godine 1345. pr. Kr. moje je polazište za jednadžbu koja završava godine 945. pr. Kr. sa Salomonom i egipatskim kraljem Šešonkom.

Zbroj je očit – četiristo godina.

Tajna koju je pijesak Amarne ljubomorno čuvao zaogrnutu milijardama zrnaca kao vlastiti miraz, odgrnuta je 1912. godine, a danas oteta pustinjska ostavština može se objasniti samo biblijskim tekstom o dolasku Jahvinih ljubimaca Abrahama i Sare, čiji je odlazak iz egipatskog obilja ostavio za sobom samo smrt.

Duše umrlih možda još uvijek lutaju bespreglednom pustoši kroz čije valovite dine u glasu vjetra nostalgično ponavljaju Sahara.

126

Stotinu godina nakon agonije kralja Akhnatona, drugi je Jahvin ljubimac došao u Egipat i svojim djelovanjem drugome kralju poklonio naknadu i iskupljenje.

Ramzesu II. zbog ljubavi prema svome miljeniku Jahve je poklonio blagostanje, dug život i mudru vladavinu okićenu najljepšim djelima ljudskih ruku.

Da se zlo ne prašta, osjetili su drugi vladari koji su zaboravili značenje gostoprimstva i okrutno se oborili na nedužne Izraelove sinove.

Zlodjela očeva prečesto su naplaćivana na sinovima, a Ramzes XI. zbog svoje je samodopadljivosti i nepromišljenosti zanemario sva upozorenja, uzastopna nastojanja Jahvina glasnika, a što je najgore, ignorirao je pustošenje i jad vlastitog naroda i vlastite zemlje te je na kraju glavom platio svoju drsku samouvjerenost i nerazboritost.

Fascinacija starim Egiptom postaje još snažnija kada znamo da ni jedan kamen nije mrtav, ni jedna grobnica nije bez duše i ni jedan grafit nije samo obojeni zid.

Sve u Egiptu živi i danas, a napokon će i riječi koje se ne izgovaraju naglas biti razumljive i svatko tko bude htio gledati, među okamenjenim licima staroegipatskih otaca ugledat će barem sjene potomaka kraljice mramorne kože, svećenika tamnih uvojaka, čija je mudrost zasjenila kraljevsko božanstvo i napokon sjenu dvojice staraca čija čuda uništavaju kraljevsku aroganciju ostavljajući Egipat da sa sramom prizna kako je jedan nevidljivi Bog bio jači od čitavog mnoštva božanstava kojima su se uzaludno klanjali.

Vjerujem da su do sada mnogi svećenici, teolozi, a nadasve bibliolozi, uočili nelogične tvrdnje biblijskih kroničara, kako su Izraelci robovali čak četiristo godina u Egiptu. Jer, Mojsijevo rodoslovlje je dostupno svakome tko ima Bibliju pa ne mogu prihvatiti da oni koji ju čitaju kao doktrinu nisu uvidjeli taj paradoks.

127

Ili možda jesu, ali iz nekog nama nepoznatog razloga šute.

Bez obzira na sva prešućivanja kada je Biblija u pitanju, vjerujem da su ona rezultat strahovanja posvećenih otaca, kako se biblijska čuda ne bi počela umanjivati, a djelo Božje kritizirati.

Mora se priznati da je bog Jahve uložio ogroman trud i dokazao nadljudsko strpljenje kako bi se putem jednog naroda svim stanovnicima zemlje ugradile osnovne moralne vrijednosti.

Uvjerena sam da je golgota izraelskog naroda imala za cilj isključivo stvaranje dobrote i možda za grešni ljudski rod preuranjene pravednosti.

Ako se i ne želimo pridržavati triju zapovijedi koje se odnose na Boga i poštivanje subote, ostaje samo sedam jednostavnih zapovijedi kojih bi pridržavanje bilo dovoljno da ljudi zaista postanu pravedna, miroljubiva i posvećena vrsta na Zemlji, a ipak i te norme za ljudsku rasu su prezahtjevne, a svi smo svjedoci s kakvom sve „braćom i sestrama“ dijelimo poklonjeni raj.

Od dvanaaest Izraelovih plemena koja su sačinjavala „izabrani narod“, samo Židovi koji su potomci Judinog i Benjaminovog plemena, ostali su kao spomen na čudesna djela Jahvina.

128

Što je s ostalih deset plemena i gdje su završili njihovi potomci?

Možda smo svi mi dio „izabranog naroda“, no „izabrani narod“ krivo je shvatio poruku jer izabran je svatko tko želi biti izabran, a za to je dovoljno samo živjeti pravedno!

Sarina patnja, Josipovo veliko srce, Mojsijeva neizreciva hrabrost i strpljivo nastojanje boga Jahve još nisu dovoljno osvijestili ljudska bića i nisam sigurna hoće li se ta misija ikada uspješno završiti.

Mudri je Bog obećao da će se vratiti, baš kao i bogovi drugih naroda, a što će tada biti?

129

Literatura i drugi izvori podataka.

1. Biblija – Stari i Novi zavjet, Stvarnost, Zagreb 1969.

2. Dinko Gudek, Biblijska povijest, Društvo svetog Jeronima 1908.

3. Umjetnost u slici, visoke kulture starog svijeta, Otokar Keršovani, Opatija 4. Najveće kulture svijeta – Egipat, Extrade d.o.o, Rijeka 5. Robert Bouval i Adrian Gilbert, Tajna Oriona, Mozaik knjiga 6. Graham Hancock, Otisci bogova, Stari grad, Zagreb 2002.

7. Zacharia Sitchin, Dvanaesti planet, Teledisk, 2002.

8. Enciklopedija mistika, Naprijed, Zagreb 1990.

9. Časopis Stela br. 127, 2004.

10. Atlas svijeta 11. Miroslav Tanasijević, Egipatska knjiga živih, 1996.

12. Internet stranice: Akhnaton 13. Internet stranice: Nefertiti 14. Internet stranice: Tutankamon 15. Internet stranice: Ramses II 16. Internet stranice: Ramsesovi podanici 17. Internet stranice: Ramses XI 18. Discovery civilization: Akhnaton 19. Discovery civilization: Nefertiti 20. Discovery civilization: Tel ell Amarna 21. Discovery civilization: Ramses II 22. Discovery civilization: Mojsije

130