Pustolovine Khevenhillera von Hinderberga

Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 4

Prepeličji palindorm Dio prvi Pustolovine Khevenhillera von Hinderberga © Sebastan Antonio Kukavica, 2013.

Nakladnik Studio TiM, Rijeka Urednik Milan Zagorac Korektura Tamara Modrić ISBN 978-953-7780-15-9 Izdanje za besplatno preuzimanje.

Odnosi se na osobnu uporabu; svako neovlašteno preuzimanje dijela ili cjeline, korištenje u profesionalne svrhe, kao i unos u popis literature obrazovnog programa bez pismene dozvole autora, bit će smatrano povredom autorskog prava.

Sebastian A. Kukavica

PrepeliÄ?ji palindrom

Dio prvi Pustolovine Khevenhillera von Hinderberga

Prepeličji palnidrom

I.

P

ostoje mongolski kukci koji žderu riječi. Nevidljivi su golim okom i prenose se pričanjem. Mrijeste se u mitohondrijima i vrlo brzo se razmnožavaju. Mongolski kukci žderači žive na jeziku i kradu sve govornikove riječi razgrađujući ih kiselinom iz zatka u žućkastu slinu koja vonja po kavkaškom kefiru. Stanovnicima pustinje Gobi, a posebice stanovnicima Hovuuna, ne spominjite ukleto ime Mongolskog pustinjskog crva – jednu kap njegova otrova u bočici čuva jedan luđak koji živi u pustinji u simbiozi sa pješčanim čegrtušama. Luđak misli da je čegrtanje prekrasni zvuk napetih žica morin khuura. Kavkaški mutavci žvaču staklo i tirkizni amfibol. Kažu da to čine u spomen na Hun–Hunapúa koji je rekao, uz prizvuk gorke ironije, da riječima treba vjerovati – rekao je to njišući se sa stabla. Ne spominjite crva, u redu? Žderači ruju po jeziku – imaju sitna nazubljena kliješta i njima lome palatale. Ako čuješ čegrtanje, nemoj misliti da je to drveno gudalo što cvili nad konjskom dlakom – srebrne niti zakvačene za rezonantnu kutiju.

Hovuun je kraj svijeta do kojeg vodi grbava cestica od pečenog blata. Na ulazu u grad stoji kip crva isklesan u pješčanom kristalu i amfibolu – svake večeri pustinjski pogani prinose žrtve i iskašljavaju obredne molitve. Vjeruje se da je crv na jedan način povezan sa žderačima – crv štrca žutu pljuvačku kojom ubija svoje žrtve – jedan žderač živi u pljuvački Hun–Hunapúa – veza sa Hun– Hanapúom je očigledna – seže li sve to do nekog tajnog bratstva?

Do sekte Kukčev palindrom i tajanstvene srednjovjekovne velške priče koja je zbog svojeg okultnog sadržaja izbačena iz Pedeir Ceinc y Mabinogi? Moguće je – slučajnosti ne postoje, sve je povezano sa drevnim mongolskim bratstvima. Tajnu o crvu zna samo jedan 7

Sebastian Antonio Kukavica

čovjek, a on je lud: bosonog maršira po usijanim dinama i traži Grad besmrtnika koji leži zakopan i zaboravljen trideset kilometara južnije od poganske utvrde Hovuun. Tako barem svjedoči anonimni pisac Mongolskih anala koji vjeruje da se u Grad besmrtnika u trinaestom stoljeću sklonio duh Guyuk kana, kojeg je i nakon smrti proganjao gorljivi neprijatelj Batu kan. A sve to zbog nekih zaboravljenih stihova načrčkanih na komadu papira kojih se Batu kan želio dočepati. Kada osoba zaražena žderačevom kiselinom razgovara može osjetiti kako se žderači bude iz pljuvačke i preuzimaju kontrolu nad svim izgovorenim riječima. Kukci– obavještajci – cilj im je razbiti svaki smisao, uništiti ljudsku vjeru u riječi. Sekta Kukčev palindrom s parolom: Vjeruj začetku besmislenosti iz koštane pljuvačke. Članovi sekte su godinama pretraživali pustinju Gobi kako bi pronašli crva ili barem luđaka koji je tvrdio da je crvlji poslanik – nije otklonjena mogućnost da su tražili misteriozne stihove. Naravno, sekta se poziva na Hun–Hunapúa, oca Hunahpua i Xbalanque, te na njegove zadnje riječi iskašljane s prijezirom prema riječima, stihoklepčevim obgrljenim rimama i lošim rečeničnim sklopovima Dimitrije Demetra čija su četiri stiha o Tomislavu Smionom zvanom Mongol iz poeme Grobničko polje pronađena tek 1941. u sjevernozapadnim stepama Mongolije.

Stihovi su bili u posjedu potomka Guyuk kana, iz loze poraženih Ugedejaca, koji ih je čuvao u grlu pješčane zmije kao dokaz o porazu i poniženju Batu kana, velikog neprijatelja njegovih predaka od Ljeta Gospodnjeg 1236. – rekao je da se zove Čegrtuša i da je vrač čiju riječ trogloditi ne žele osluhnuti, jer su zaokupljeni piljenjem u pješčanu pjenu Uvs Nuura koja nosi miris soli i zmijskih očnjaka.

Stihove je još u četrnaestom stoljeću pronašao luđak iz Hovuuna dok je tragao za Gradom besmrtnika. U Mongolskim analima piše da je Demetar posjedovao dnevnik Tomislava Smionog u kojem je Tomislav govorio više o Batu kanu i njegovom moralnom i psihičkom propadanju nego o sebi. Stihovi su sadržavali veliku 8

Prepeličji palnidrom

tajnu zbog koje su se posvađale dvije frakcije mongolskih kanova – a svemu je kriv ilirac Dimitrije Demetar, Grk koji slavi pobjedu nad Tatarima, kakve li šale! Kukčev palindrom je tajna organizacija čiji su članovi poznati sastavljači križaljki, anagrama, točkalica i nevjerojatno apsurdnih palindroma koji za cilj imaju uvesti opće nepovjerenje u jezik. Namjerno stvaraju besmislene, logički nerješive mozgalice koje će na koncu izluditi odgonetače i uvesti ih, putem brošura, glasova u glavi i darovnog programa (u suradnji sa poganskom tvrtkom Mucije Scevola d.o.o. – peći, štednjaci i radijatori) u sektu gdje će štovana biti Besmislena riječ koja bijaše dana u pljuvačci Hun–Hunapúa narodu s osojne strane Yucatana.

Zamijenit će riječi kukuruzom i reći da je šećerac puki anagram Careve šetnje špalirom calabasha. Cilj im je istrijebiti jezik – za to se uostalom i borio njihov osnivač, neki irski poganin o čijem životu nije poznato gotovo ništa osim toga što ga se povezivalo s nekim loncem, a neki vjeruju da je taj Irac bio div. Članovi sekte Kukčev palindrom progovaraju mrtvim glasom Hun–Hunapúa koji djevojci zaogrnutoj grimiznom pelerinom poručio: U svojoj slini i pljuvački dajem ti svoje nasljednike. Moja glava bez kože je i mesa, ja mrtav sam, a evo s tobom pričam. Nije li stoga svaka moja riječ besmislica?

Ali takve su glave velikih prinčeva! Glave su im lijepe, a kad umru prolaznici se boje njihovih kostiju. Moji nasljednici dati su ti u mojoj pljuvačci i slini. Govornici ostaju u sinovima koje su stvorili.

I zato ti dajem pljuvačku. Dajem ti Riječ. Vjeruj mojim riječima.

Kako vjerovati riječima, pita se djevojka, kada ih izgovara lubanja nekad dičnog junaka, sada tek eksponata na golom drvetu… Kako vjerovati kada mu u zubnom plaku žive grizilice i stjenice iz podzemnog carstva naroda Xibalba. Nadalje, žderači imaju štipaljke na vrhu nožica kojima cjepkaju rečenice i grickaju ostrižak premise. Često se zna dogoditi da inficirane osobe otvaraju usta i oblikuju riječi, ali tišina zuji nad plombama kao pelud nakostriješenog zumbula. A zna se dogoditi da izgovore nešto što uopće nisu htjeli 9

Sebastian Antonio Kukavica

izgovoriti – žderači kotrljaju sibilante pod nepcima kaluđera psovača! Protiv takvih nametnika može se boriti korom drveta nance koju odavna već žvaču Tzotzil Maye kao lijek protiv rasklimanih zuba. Žvakanje te rastezljive kore ih ujedno podsjeća na božansko upozorenje. Vjeruje se da je upravo na drvetu nance drijemao jedan luđak koji se zvao Sedam Papagaj prije nego mu strijela pravednika rasklima zube i razbi čeljust u stotine koščanih krhotina. Žvačite, Maye, žvačite – neka vam zubi budu prkosno bijeli, ali nikad ne zaboravite na bol koja se javlja u mesu rasklimanog očnjaka i šestice. Nikad ne zaboravi na uvredu bogova koja može prijeći preko tvojih usta. Ako Srce Neba uvrijediš, svi će ti zubi poispadati iz mesa – ostat će samo kukuruz šećerac ili po izopačenoj gramatici Kukčevog palindroma: šetnja Careva. Kako je povezana izgubljena velška priča izbačena iz Pedeir Ceinc y Mabinogi s tajnim djelovanjem sekte koja prijeti opstanku komunikacije? Žderači su opasni nametnici, a razvio se i kult žderača kojeg štuju pripadnici Kluba obožavatelja Timura Lenka. Članovi Kluba obožavatelja Timura Lenka u laboratorijima uzgajaju te beštije i onda ih preko tajnih kanala uštrcavaju u život zajednice s krajnjim ciljem kontroliranja telekomunikacijskog sustava i uspostavljanja najmoćnije obavještajne agencije na svijetu. Zamisli samo, urliče Kublaj–altaj v.d. predsjednika Kluba, posjedovanje moći nad jezikom, svim izgovorenim riječima, mongolskim deklinacijama trećeg stupnja! Mongolski žderači žive u plemenitoj pocakljenoj rudači zvanoj tsakhbaatarmongol i može ih se pronaći u najdubljim i najsušim dijelovima pustinje Gobi, ali i u planinskim grobovima ratnika. Luđak iz Hovuuna je pronašao Grad besmrtnika i shvatio da su tornjevi, apside i kalote pronađene pod pregibima dina zapravo bile su isklesane u istoj toj rudači. Toranj je imao specifični sedefasti odbljesak, a jedan stolac je bio napravljen od štapića oniksa. Legenda kaže da samo četiri tsakhbaatarmongola počivaju u grobovima dičnih vojskovođa i kanova – te su rudače najsjajnije. U 10

Prepeličji palnidrom

Mongolskim analima (drugo i prošireno izdanje iz 1766.) se navodi važnost te rudače prilikom ceremonije izbora kana svih kanova ili Velikog kana na sastanku kanova ili kurultaju. Tada se na svečani stol predaka postavlja upravo tsakhbaatarmongol, jer se vjeruje da u njemu žive glasovi mongolskih predaka. U Mongolskim analima se navodi jedna zgoda sa kurultaja koji se održao 1246. i okupio dvije zavađene frakcije mongolskih kanova: Džučijevu (predvođenu Batu kanom) i Ugedejevu (predvođenu Guyuk kanom). U Mongolskim analima piše: „I vrač podigne kvrgavi štap s kojeg vise koščice i stepske petunije i povikne svojim ostriženim baritonom: Počujte, vrli kanovi što glas najvećeg pretka, velikog Džingis kana, govori kroz rudaču… Džingis vam poručuje da Guyuka odaberete, jer Veliki kan mora biti izabran iz redova sinova Ugedejevih. Poštuj moju odluku i ti hiroviti Batu kane!, veli umni Džingis. Ti vrstan si ratnik, ali ponos vid ti zaklinje kao divlja šikara s gorja Changaj.

Pod Changajem se u davna vremena dok sam još regrutirao Mongole iz stepe u svoju vojsku, nalazilo selo nomada koje se zvalo Uliastaybaatar–ongke koje danas više ne postoji. Nijedno sjećanje, nijedna riječ – niti jedan trgovac iz središnje stepe za to naselje ne zna! Mi smo ga spalili do temelja – jurte su gorjele, krv je brizgala iz prerezanih grkljana, a žene su jecale pod krznenim pokrivačima.

Uništili smo to selo, jer se jedini nisu željeli priključiti velikoj vojci Džingis kana. Rekli su da im nomadski ponos ne dopušta da ulaze u saveze sa nižim bićima. Rekli su da dolaze s juga i da se zovu Arijevci. S prijezirom su odbili moje prijateljstvo i zato ih Džingis sve pobi. Dakle, Batu kane – prihvati Guyuk kana za Velikog kana, ne prkosi volji Svevišnjeg Tengrija, i ne pokazuj bezumni ponos poput nomada s obronaka gorja Changaj. Vrač pade ničice pred krupnim siluetama kanova okupljenih oko gizdave vatre, zagnjuri glavom u vrući pijesak i odbaci obredni štap. Reče: Tako govoraše Džingis kan! Batu kan razbi vrč i izli airag iz šalice. Šalica se rasprsne u hiljadu krhotina, a kobilje mlijeko počeše cuclati mravi.

11

Sebastian Antonio Kukavica

Izliti airag iz šalice od ilovače je najveća uvreda među Mongolima i smatra se činom kršenja prijateljstva. Okupljeni kanovi se smrknu.

Zazveče oštrice. Bit će zle krvi, prošapta netko. Batu kan ščepa vrača za vrat i poče ga gušiti: Ovo je spačka iza koje stoji Toregene, prepredena žena Ugedejeva! Priznaj stari krivokletniče, priznaj da ti je Toregene obećala obilje hrane i užitke matronina hrama samo kako bi lažno govorio glasom velikog Džingisa! Lažeš stara gnjido samo kako ja, smioni Batu, ne bi postao Veliki kan! Subotaj razdvoji bijesnog Batu kana od žgoljavog vrača kojem krv izbi na usta pjenušava i skrletna. Subotaj reče: Smiri se Batu, znaš da te volim poput brata, ali ne griješi dušu, ne daj ponosu da slijepca od tebe načini! Guyuk će biti Veliki kan i na nama je da mu služimo. Glas iz tsakhbaatarmongola odjeknuo je stepama Mongolije, svaka žena i čeljade ga ču i koljena neprijatelja i Kozaka zadrhte od straha, od spomena na ime Džingis kana! I tko smo mi, brate Batu pokoritelju Ugara, da se oglušimo… Batu kan se istrga iz Subotajevog zagrljaja, osedla konja i sa svojim pristašama pobježe na zapad. Guyuk se nasmiješi, obasjan vatrom. Bit će zle krvi. Vrač pogleda u smjeru Toregene koja mu kimne glavom i namigne. Bit će zle krvi, reče Subotaj.“ I tu završava prvi dio Mongolskih anala. Tsakhbaatarmongol – sveta rudača iz miokarda mongolskog Altaja i surovih kotlina nad kojima stražare orlovi iz vremena pradavnih. Klub obožavatelja Timura Lenka je mongolsko tajno bratstvo koje je na vrhuncu moći bilo 1941. godine kada su se zbližili sa nacistima. Naime, 1941. godine, tri dana prije njemačkog napada na SSSR, ekspedicija sovjetskih avanturista i arheologa otkrila je grob Timura Lenka.

Bio je to sedefom opločeni grob koji je bio sakriven u sjeni planinskog vrha Cast Uul na nepristupačnim obroncima mongolskog Altaja. Kažu da je nad Timurovim grobom vječno kružio planinski orao. Pijani avanturisti su željeznom polugom otvorili grob i tada se nad obroncima uklete planine izdigao prijeteći glas koji je rekao na drevnom mongolskom: Oskvrnitelju grobnice 12

Prepeličji palnidrom

šojka neće cvrkutati, već će orao kandže isukati. Oj, drznici, snaći će vas prokletstvo Timura veličanstvenog, jer orla s planine otjeraste! Pijani Rusi su se počeli smijati, misleći da je riječ o šali, ali ubrzo su na obronku planine ugledali starog šamana kojem je orao sletio na ruku. On ih je prokleo, a oni su pobjegli sa planine, pijani i blesavi kakvi jesu. Kažu da su iz groba nešto ukrali. I tri dana poslije toga – njemačke su divizije napale SSSR. Je li to bila desna ruka prokletstva? Kažu da šaman ima crvenu desnu šaku s koje se oljuštila sva koža. Na tu ruku mu slijeće mongolski orao – kandžama struže kožu i u šamanovo meso urezuje poruku: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Završna riječ Mongolskih anala je: „Butanka.“ Guyuk kan je netom prije smrti usnuo san. U snu mu je prišla zakukuljena spodoba noseći žuti fenjer u jednoj šaci i kukca žderača u drugoj. Spodoba mu je prošaptala u uho: „Postavit ću ti jednu zagonetku. Ako je točno riješiš, vladat ćeš još dva desetljeća i biti upamćen u Mongolskim analima kao najveći mongolski vojskovođa.

Ali ako pogriješiš, umrijet ćeš i bit ćeš zapamćen kao slabić i glupan.

Zagonetka glasi ovako: Postoji jedna djevojka iz Zmajeve zemlje koja često s prijateljicama pleše kolo pred zidinama Phuntsholinga, djevojka se zove Lhotshampa, a i ne zove se Lhotshampa, jer nije s juga. Kako se djevojka zove?“ Zakukuljena spodoba se nacerila – kukac žderač gmiže po njegovom znojnom dlanu. Odgovori Guyuk kane, Veliki kane, reče spodoba. Kako se djevojčica zove? Guyuk kan nije znao. Ostat ćeš zapamćen kao slabić i budala koji je pokleknuo pred zagonetkom sa zadnje strane Mongolskih anala, haha! Nakon što se Guyuk kan prenuo iz sna počeo je pričati besmislice. „Izgovarao je bujicu nerazumljivih riječi, misli su mu bile nepovezane i izopačene, a napomenuti moram da je gurao prste pod jezik kako bi pronašao neke žderače.“, navodi njegov liječnik Hulug u knjizi Propast Guyuk kana španjolskog povjesničara Diega Lacrimose. Hulug nadalje govori: „Pričao je sam sa sobom u anagramima i parnoj rimi. Na kraju je potpuno poludio i umro sa 13

Sebastian Antonio Kukavica

samo jednom riječju na usnama: Butanka.“ S istom tom riječju završavaju i Mongolski anali – nije ni čudo što je ta, posljednja riječ Guyuk kana, zaokupljala umove odgonetača za smislom još od godine 1248. Jedini koji znaju tajnu te riječi su članovi Kukčevog palindroma za koje se vjeruje da stoje iza tog ubojstva. Jednom zgodom je u pijanom razgovoru Diegu Lacrimosi anonimni član Kukčevog palindroma objasnio tajnu. Radilo se o veličanstvenoj zagonetci koja ima rješenje prvog i drugog stupnja. Rješenje prvog stupnja jest Butanka, zato što je činjenica da se djevojka iz Zemlje Zmaja što je naziv za Kraljevinu Butan ili Druk Yul naziva Butanka.

Lhotshampa je naziv za južne Butance, a pošto djevojka nije s juga, onda je ona samo priprosta Butanka. Guyuk je otkrio rješenje prvog stupnja, ali bio je nemoćan uočiti da je Butanka zapravo anagram!

Anagram čije je rješenje BATU KAN. Dakle, Batu kan je rješenje drugog stupnja, jer je Batu Kan taj koji metaforički „često s prijateljicama pleše kolo pred zidinama Phuntsholinga.“ Naravno, to je aluzija na ono što će uslijediti – okupljanje Batu kanove vojske i pohod na sjedište Velikog kana. Do rata nije došlo samo zbog toga što je Guyuk umro. Dakle, jedna zagonetka je spriječila građanski rat. Samo jedna zagonetka, pohvali se član Kukčevog palindroma i nazdravi svojem uspjehu. Diego Lacrimosa je, ne moramo ni spominjati, počinio suicid sljedećeg dana. U dnevnik je zapisao da je usnuo spodobu koja mu je postavila nerješivu zagonetku. Zadnje riječi koje je zapisao bijahu: San visoke guje. Ta rečenica ga je izludila i natjerala da se ubije. Riječ je bila o još jednom anagramu Kukčevog palindroma čije je rješenje bilo: Eugen Savojski. San visoke guje = Eugen Savojski. Samo ispremiješana slova. Veza sa Diegom Lacrimosom? Njegova sljedeća knjiga trebala je biti biografija Eugena Savojskog viđenog očima njegova vjernog vrtlara iz Belja. Lacrimosa je imao inovativnu ideju: napisati desetak povijesnih knjiga o velikim ličnostima viđenima kroz oči njihovih slugu. Vratimo se u 1941. godinu kada su ruski avanturisti 14

Prepeličji palnidrom

oskvrnuli grob Timura Lenka i zapjevali pijani ditiramb Rossijskoj Federaciji dok su se niz padine planine kotrljale breče – votka i zapleteni jezici koji slave majčicu Rusiju. Klub obožavatelja Timura Lenka bio je ogorčen kada se pročulo da su pijani Rusi ukrali misteriozni predmet iz Timurova groba i zato su se spetljali sa nacistima, jer su se željeli osvetiti pijanim Rusima i vratiti ono što im pripada – misteriozni predmet za kojeg nitko nije bio siguran postoji li uopće. Klub obožavatelja Timura Lenka, sa svojim predsjednikom mr. sc. Kublaj Ayushridar–Baatorom, uputio se na obronke mongolskog Altaja i u šiljastoj sjeni planinskog vrha Cast Uul je Kublaj Ayushridar pronašao starog šamana, čuvara Timurove grobnice. Šaman ga je uveo u svoju jurtu gdje mu je otkrio koji misteriozni predmet su pijani Rusi ukrali iz groba. Šaman mu je također otkrio da je on na pijane Ruse bacio kletvu kojom je zazvao panzer divizije i usmjerio ih prema Rusiji. Kublaj Ayushridar je u nacistima vidio saveznike u borbi protiv oskvrnitelja svetosti Timurove grobnice, zato je i stupio u kontakt sa nekim čovjekom koji se zvao Khevenhiller von Hinderberg. Khevenhiller je obećao da će doći u Mongoliju već slijedećeg tjedna i da će zajedno osvetiti sveto ime Timura Lenka. I tako su tajni odred nacista pod vodstvom Khevenhillera von Hinderberga i Klub obožavatelja Timura Lenka krenuli u potragu za misterioznim predmetom ukradenim iz Timurove grobnice – kukcem žderačem koji je živio u pocakljenoj rudači boje sedefa. Osedlali su mongolske konje i jahali po pustinjama i stepama, a nakon tjedan dana jahanja kroz nepristupačne dijelove sjeverozapadne Mongolije, jahači su pronašli tijela petorice pijanih Rusa – mrtvi su ležali uz puteljak koji vodi do sela Dzel, pod obroncima planine Haanhöhiy Uul. Sa sjevera je hladni vjetar donosio slani miris jezera Uvs Nuur. Sve smrdi po mrtvim zmijama – kakvo li je ovo mjesto? Kublaj Ayushridar je rekao: Ovo nisu bili tek obični pijani Rusi avanturisti!

Ovo su promišljeni i podli špijuni. Znate li vi, dični Khevenhilleru, 15

Sebastian Antonio Kukavica

na kojem se mjestu mi sada nalazimo? Khevenhiller odmahne glavom – za crnu SS–ovu uniformu se lijepi zlatna prašina s jezera.

Kublaj Ayushridar prošapće: S druge strane planine Haanhöhiy Uul, na smeđim obroncima nad jezerom Hyargas Nuur, nalazi se grobnica Timurovog oca – Teragaja. A znate li, dični Khevenhilleru, što se u grobu Timurovog oca Teragaja krije… Kukac žderač koji u pocakljenoj rudači obitava. Taj kukac dariva riječi slavnim precima i kanovima, a pod istim tim kukcem riječi smrtnika i neslavnih duša iščezavaju u prah i postaju prašina koju nosi vjetar s jezera Hyargas Nuur. Hyargas Nuur – počivalište riječi. Khevenhiller reče: Ektoplazma mongolskih kanova iskače iz usta medija kroz riječi, riječi rudače, ha-ha! Te nadoda, u istom šaljivom tonu: Reći ću vam nešto, mladići! Riječi su anagram sadističke prepelice, he-he. Meni postaviše jednom zgodom zagonetku koja glasi ovako… Ja sam Božja izaslanica i kada Jahve zapovijedi, zapuše vjetar sa mora i saspe moju braću na tabor, na dan hoda i s ove i s one strane tabora.

Kako se zovem Ja koja se pojavljujem navečer kada daždi kruh s neba? Ja sam znao da je rješenje – Prepelica. Ali pošto je bila riječ o spački Kukčevog palindroma, trebalo je dati rješenje drugog stupnja, a to je značilo prevesti prepeličja slova u anagram. Ponosno sam rekao: Rješenje je – Rep palice. Tvoje ime, rekoh ja, izaslanice Jahvina je REP PALICE, he-he-he, pa uostalom batina, a samim time i palica je izašla iz raja, he-he! Palica, odnosno bol, je izaslanica Božja koja bičuje one koji ne štuju Jahvu. Al sam ih zajebao, he-he!

Na to se svi gromko nasmijaše i rekoše unisono: Ala je šaljivac ovaj Khevenhiller! Dakle, pijani Rusi beživotno leže na ispucaloj stazi za Dzel – dlanovi su im raskrvavljeni – razbijena boca votke. Jahači su prišli mrtvacima nad kojima su zujale pustinjske muhe, lijepeći im se za kožu i vjeđe. Provizorna muha, reče jedan jahač i zgnječi je teškom čizmom. Tada je Khevenhiller uočio da je mrtvacima iskljucan jezik – kao da im je bio odrezan rostfrei nožem. Kublaj Ayushridar je problijedio: Kad kukac u rudači pocakljenoj zasvijetli, 16

Prepeličji palnidrom

riječi nestanu, a jezici umuknu. To su riječi starog proročanstva kojeg mi je šaman otpjevao prebirući po žicama mongolske lutnje.

Izgrist će jezike brbljavcima i lažnim junacima – čuvaj se škrguta iz podnožja planine! Khevenhiller je rekao mongolskom kolegi: Jeste li vi zainteresirani za jedno poslovno partnerstvo? Naime, mene jako interesiraju kukci, mongolski druže. I jako bih volio imati ove žderače u svojoj kolekciji. Kublaj Ayushridar je zamucao: Ali ti kukci žive samo u grobovima plemenitih Mongola. Vidite, kukci ostavljaju sedefast premaz po grobovima tako da svaki prolaznik zna da je to grob dičnog Mongola. A doći do tih kukaca možete samo ako oskvrnete grobove, čime ćete na sebe baciti kletvu.

Khevenhiller se nacerio i zagledao u planinu Haanhöhiy Uul. Zarežao je: Hajmo mi pronaći Timurovog ćaću i uzeti tog milog kukca! Zar ne vidiš, Kublaj, taj kukac rovari po ocu tvojeg idola, a mi ćemo mu olakšati teret na kostima, druže, shvati to tako. Kada su nacisti Klubu obožavatelja Timura Lenka predali vreću zlatnih poluga, ovi su pristali da budu njihovi vodiči do groba Teragaja, ali nisu željeli sudjelovati u oskvrnuću grobnice. Kublaj se pozvao na etički kodeks Kluba. Na putu prema Teragajevom grobu, jahači su susreli troglodite koji su živjeli u šiljastim pećinama u sjeni Haanhöhiy Uula i lijeno zurili kako im kolona crnih jahača prilazi na mišićavim konjima za čiju su se gustu grivu kvačili stepski skakavci. Trogloditi, odjekne Khevenhillerov glas nad pećinama, trogloditi, gdje li se grob Timurovog oca nalazi? Mi pronaći ga ne možemo. A trogloditi ne odgovaraju – samo šute i lijeno leže u hladovini svojih pješčanih špilja. Kojeg boga štujete, trogloditi, upitao je Khevenhiller. Štujete li zlatne poluge ili novčanice Trećeg Reicha, štujete li slasnu hranu ili bucmaste žene? Sve to ćemo vam ponuditi, ako nas do groba Timurovog oca odvedete! Ali trogloditi mu se podsmjehuju u lice. Okrenu se potrbuške, prekriju gole trbuhe pokrivačima i nastave drijemati. Kublaj Ayushridar se nasmije: To su vam trogloditi moj gospodine. Ne štuju nikakve 17

Sebastian Antonio Kukavica

bogove, nikakvo zlato, nikakav užitak – već samo leže u hladovini svojih pećina i zure u titranje zlatnog jezera Uvs Nuur na sjeveru.

Ljudi s planine kažu da mongolski trogloditi prožive cijeli život a da ne izreknu niti jednu riječ. Samo tišina, hladovina, miris pješčenjaka i pogled na jezero nad kojim sipi brončana prašina.

Pokorite mi se gadovi, prolomi se Khevenhillerov hrapavi glas kotlinom. Jeka – glas se odbija od planine i vraća mu se. Khevenhiller, gnjevan i tašt kakav bijaše, naredi da ih sve pobiju, jer mu se nisu pokorili. Na zaobljene oštrice se nalegne žuta svjetlost – trogloditi tupo pilje u jahače koji im se približavaju i ne miču se: njišu nogama i glade si dlake po trbuhu. Jahači podignu oštrice nad njihovim trbusima – trogloditi zijevaju i noktima stružu plak sa zuba.

Khevenhiller ih upita: Što želite, trogloditi? Vi ste čuvari rudače i samo vi znate gdje je grob Timurova oca. Recite što želite i to ćete i dobiti! Trogloditi prezirno otfrknu i poglade se po preponama. Ne želimo ni boga ni hrane ni pičaka, samo nam dajte našu umašćenu prostirku, izbu u napuštenom pješčenjaku i hladni kamen na kojem ćemo drijemati. Tada se nebo zacrni i jahači ugledaju sedefasti mlaz svjetlosti koji se odbije od crnog kamenja. Khevenhiller se nasmiješio – grob na obronku bazaltne planine. Udaljen škrgut i pokoji sibilant.

Razgovorljiva rudača, promrmljao je.

Tsakhbaatarmongol. Okrene se prema trogloditima i reče: Pobijte ih!

Sada kada znamo gdje je grob, ne trebaju nam, ha-ha! Kublaj ga ščepa za zapešće: Ne činite to gospodine, ovi ljudi vam ništa nisu skrivili. Oni samo žive u napuštenom pješčenjaku, pobogu! Kako oni ikome mogu naškoditi… Khevenhiller zamahne mačem i rasiječe Kublajevu usnu. Začepi Zečja usno, povikne Khevenhiller na što jahači puknu od smijeha. Kublaj se sruši na tlo i počne gmizati prema jezeru Uvs Nuur kako bi u njegovoj slanoj vodi isprao krv i utopio bolove. Piti, piti, ja moram piti sol iz Uvs Nuura, urlao je dok je poput čegrtuše gmizao prema jezeru – za sobom ostavlja trag od skrletne krvi. Khevenhiller se okrene prema ostalim 18

Prepeličji palnidrom

štovateljima Timur Lenka i prijezirno ih pogleda: Ima li među vama još takvih kukavica poput ovog Kublaja koji, eno ga, gmiže na obzoru poput zmije. Ja sam Khevenhiller, gnjev Božji i rasjeći ću usta svima koji se suprotstave mojem autoritetu. Ja sam gnjev Božji, ja sam teutonski vitez čiji preci su preoteli Königsberg iz ruku pogana! A svi ste vi moji sluge. A vi, trogloditi… Tko je vaš König, tko je onaj kojemu se klanjate? Trogloditi se nasmiju – zubi su im oštri i crni, a lica trokutasta i prekrivena slojem debele prašine. Goli su i čačkaju si prljavštinu pod noktima. Kao da govore: Nemamo mi kralja, mi se pokoravamo samo porivu za drijemanjem.

Trogloditske matrone – ružne i zdepaste žene koje gole sjede na pijesku – velikim kamenom odronjenim s planine usitnjavaju kristaliće prašine. Drobe kamenčiće i gnječe prašinu, ali kakva korist od toga? Izgledaju poput luđaka iz Hovuuna – oči su im prazne i staklene, a usne su im se smežurale od žeđi. Žrtve vlastitih iluzija – mislili su da su pustinjske fatamorgane razliveno kobilje mlijeko. Dok zamahuju kamenjem, cere mu se u lice – ramena su im dlakava, a lica krastava. Drobe riječi koje su izjeli žderači – cijela planina je humak riječi. Ovdje počiva svaki smisao – na pijesku kojeg matrone žele usitniti. Iz daljine dopire siktanje i čegrtanje – mr. sc. Kublaj Ayushridar se guši u Uvs Nuuru. Sol mu žari usnu.

Petrificirana sol na Kublajevoj usni – krvavi koralj. Uvs Nuur je poznat pod imenom Počivalište zmija. U davna vremena je hladni pješčenjak bio nastanjen otrovnim pješčanim zmijama koje su u njemu izbušile rupe i izbe u kakvima danas drijemaju trogloditi.

Kada su se nomadi krajem desetog stoljeća odlučili jednom za svagda naseliti u hladnom pješčenjaku koji strši nad brončanim pijeskom i počiva pod obroncima Planine Kanova, iz pješčenjaka su iščupali i istjerali sve zmije, ubili ih, spalili i njihova sluzava tijela bacili u jezero Uvs Nuur – Zmijski vrač (u zapadnoj literaturi poznat kao Eremit Škrbavi Jozef) koji je živio zajedno sa pješčanim zmijama bacio je kletvu na te nomade. Oduzeo im je mogućnost 19

Sebastian Antonio Kukavica

komuniciranja i osudio ih na vječnu rezignaciju. Nomadi su i njega zagnjurili u jezero zajedno sa zmijama. I tako su ukleti nomadi postali mongolski trogloditi osuđeni da žive u šutnji. Krik! Kublaja Ayushridara su ugušile zmije, a za gležanj ga je ščepala nečija koščata ruka – Škrbavi Jozef? Ektoplazmičke spačke, reče Khevenhiller i namršti se: Pogani… Stat ću vam ja na kraj u ime svetog reda teutonskog! Crni konj u galopu – otisci kopita u pijesku – Khevenhillerov teutonski plašt leprša nad žilavim konjskim butinama. U ime Krista! U slavu teutonskog reda i Kukavičjeg jaja!

U slavu Khevenhüllera iz Baltika! Khevenhiller je podigao mač visoko u zrak i počeo njime ubijati troglodite koji su šutke padali na koljena dok im je krv špricala iz grla. Matrone su nezainteresirano piljile kako crni jahači ubijaju njihove muževe – jedini im je problem predstavljalo kako usitniti sav ovaj pijesak koji se odronjava sa planine. Koliko god ga drobile i gnječile, on se uvijek svjetluca neuništiv i slan. Zavlači se u bore kože i mogu ga osjetiti pod zubima – matrone bez obzira na sve nastavljaju usitnjavati pijesak kojeg natapa krv. Pokorite se teutoncima vi pogani, odjekuje Khevenhillerov glas kotlinom. Tijela padaju na pijesak bez ispuštanja ikakvog jauka – u tišini kaplje krv. Trogloditi se ne opiru – sa kiselim smiješkom promatraju kako se siluete crnih jahača približavaju sa modrim mačevima. Zabijaju im mačeve do balčaka u grlo, a trogloditi se beživotno prevrću na trbuh. Khevenhiller je bijesan zbog toga što ga se ti pogani ne boje – grozi ga tišina i rezigniranost s kojom golim tabanima teturaju po vrućem pijesku s oštricama u grlu sve dok ne padnu. Sve su ih pobili – iz grla su izvukli krvave oštrice i obrisali ih bijelim rupčićima s utkanim amblemom teutonskog reda s jedne strane i nacističkom svastikom s druge strane. Trogloditske matrone odbacuju kamenje, dižu se iz prašine i prilaze mrtvim muževima. Pridružuju im se i ostale matrone, nešto starije i ružnije, koje šutke izlaze iz debelih sjena pećina i umataju mrtve muževe u umašćene prostirke i vuku 20

Prepeličji palnidrom

njihova tijela sve do pješčanih niša gdje se čegrtuša linja. Bacaju mrtva tijela u niše bez i jedne promrmljane riječi – obavljaju svoju matronsku dužnost s istom bezizražajnošću na licima s kojom su gnječile pijesak. Khevenhiller razjapi usta i u nevjerici progovori: Žene, ta ja sam pobio vaše muževe i djecu čija tijela šutke zakapate!

Pa zar mi se ne želite osvetiti? Zašto ne pružate otpor, zašto me ne želite ubiti… Matrone mu se prijazno nasmiješe svojim crnim zubima i zamole jahače da im pomognu vući mrtva tijela do pješčanog groba, jer im to predstavlja veliki problem. Khevenhiller shvati da se tog sparnog ljetnog prijepodneva Godine Gospodnje 1941. bojao više nego ikad u životu. Tog sparnog ljeta, kada su matrone pokapale mrtve muževe koji su obezglavljeni ležali na pijesku. Ali jedan troglodit je preživio pokolj. Rekao je da se zove Čegrtuša i da je vrač. Trogloditi koji nisu željeli štovati nikakve bogove, utamničili su vrača u jednoj hladnoj pećini koju su nastanjivale otrovne pješčane zmije. Čegrtuša je naučio živjeti s tim zmijama – prozvao se nasljednikom Zmijina vrača. Svake noći iz svoje uklete tamnice proricao je Apokalipsu. Govorio je da će doći četiri crna jahača i pobiti sve troglodite. Pijesak će biti krv, zapisao je noktom u hladni zid svoje tamnice. Pješčana zmija ovila mu se oko desne šake. A trogloditi su, zanemarujući riječi vrača, nastavili drijemati u hladovini svojih pećina. Uvs Nuur se zlati u suton. Čuješ kako čegrtuše sikću otrov. U daljini se bljeska Grad besmrtnika.

21

Sebastian Antonio Kukavica

II.

U

snuo sam kako odjeven u togu praetextu sjedim u sjeni ljubičastog baldahina i promatram kako crnci u bijelim flanelskim košuljama grade veliki kip. Skakavci su im se zakvačili za dlakava prsa – znoj se poput zmijskih ljusaka blista pod slamnatim šeširima. Tijela su im se presijavala pod crvenim suncem, komarci su zujali oko moje krune, zaplitali su mi se u kuštravu i sijedu bradu, a dvije crnkinje su me hladile palminim granama. Jeo sam mogranj, nektar mi se cijedio niz bradu, a crni robovi su stenjali – bosonogi su tapkali po užarenom pijesku, noseći kamene kocke na leđima. Kolona robova tapka po rubu pješčane dine, a nad njihovim golim leđima palucaju bičevi. Kip je bio izgrađen – stajao je usred pjeskovite, snene pustare. Kip visok šezdeset lakata, širok deset, sav blistav i skrletan. Glava kipa bila je čisto zlato, prsa su bila sačinjena od srebra, trbuh od mjedi, a stopala od ilovače i željeza. Kip je prikazivao mene, Khevenhillera von Hinderberga. Taj kip je bio dokaz moje moći nad tim crnim robovima. Želio sam se osjetiti moćnim poput mojih predaka. I tada se odjednom, kamena gromada odlomila od sivog brda i zgnječila moj kip koji se raspao u komadiće. Crnci su se razbježali, tragovi njihovih stopala nestajali su u pijesku, dine su se pretvorile u lijene, zaspale čegrtuše, a ja sam ostao sjediti sam pod baldahinom, u vrućoj pustari, srčući mogranj. Začuo sam čegrtanje – jedan skakavac je trljao nožice zakvačen za moj prst. Dine su se pomicale – velike čegrtuše plaze po hrptovima pustinje. Izvadio sam bocu ruma iz pletene košare i napio se. Moje zlatno lice koje su isklesali robovi bilo je razbijeno u krhotine između kojih se uvukao usijani pijesak. I tada sam se probudio. Da, tada sam se probudio usred 22

Prepeličji palnidrom

mongolske pustopoljine. Znojan sam ležao u jurti u podnožju sivog planinskog ždrijela. Nisam smio zaspati – ja nastojim spavati što je moguće manje, jer su snovi jedina sila pred kojom sam potpuno nemoćan. Snove ne mogu poraziti teutonskim mačem. Ne želim znati ništa o sebi, ne želim sanjati, ne želim govoriti o sebi – to sam što jesam. Ja sam željan avanture! Ali rođen sam u krivo vrijeme – dok trogloditi drijemaju, omamljeni mirisom pečene pustinjske lisice na ražnju. Nismo pronašli grob. Smaragdna svjetlost koju smo uočili nad grobom Timurova oca ipak je bila fatamorgana, a ono što smo mislili da je bio grob je bio tek nakošeni metamorfni ka­men koji se odronio s planine. Kamen je bio sačinjen od crnih kristalića od kojih se odbila blijeda pruga svjetlosti – nije to bio nikakav grob, sve je bila iluzija. Bojim se da će nas ova pustopoljina izluditi. Možda grob ni ne postoji. Iako s jezera puše hladni lahor koji nosi čegrtanje i krikove utopljenih magistara znanosti, u kotlini je sparno i zrak je zagušljiv. Zrak je prenapučen duhovima obezglavljenih troglodita i glasovima ektoplazmičke rudače. Možda je grob pun skrivenog blaga tek tlapnja okrutnih muškaraca kojima su slava i poriv za krvoprolićem izjeli razum. Teutonski vitezovi današnjice – u ime Krista, u ime zlatnih kovanica i mrtvih pogana!

Opaki muškarci u opakim vremenima – jašu neosedlane konje, galopiraju kroz suhu stepu i šutke se kreću u koloni, zaogrnuti maramama, ne vjerujući nikome, sumnjičavi prema najmanjem šumu vjetra ili zveketu mokasinka. U svemu vidim neprijatelje.

Mrzovoljni i bešćutni jahači kaskaju u koloni, iščekujući trenutak kada će ili isukati oštricu i rasporiti nečiju utrobu ili pasti sa konja i ostati ležati na strništu sve dok ih ne prekrije debeli sloj pijeska i kreča. Jahači znaju što ih čeka u životu: ubijanje i ubijanje sve dok ne dođe red na njih same i dok netko ne ubije njih. Posao istovjetan apsurdnom kucanju pijeska trogloditskih matrona. Ali to je ono u meni i ja se tome ne odupirem. Moji preci se također nisu odupirali – ščepali su mač i zabijali ga do balčaka u poganska grla. Sijali su 23

Sebastian Antonio Kukavica

smrt u Pogesaniji i Pomezaniji, palili su plastove sijena i otimali seljacima djecu. Nisu si mogli pomoći – ne da nisu mogli, već nisu ni željeli. Jer to je gorjelo u njima, a teutonski križ je bio samo pokriće – škrabotina na plaštu. Gaf nespretne vezilje, rekao je moj pradjed. Željela je isplesti zmiju koja davi zamorca, ali ispao je križ.

Crni konji mojih predaka prohujali su tužnim strništima Lubavije, kopitima izgazili baltičke pustopoljine i graciozno preskočili sve porušene bastione poganštine, od Christburga do Allenburga.

Pogani su ih zvali jahačima Apokalipse i bojali su ih se više od samog Ðavla. A štitio ih je križ na plaštu obrubljenom bijelom čipkom. 1941. – jedno okrutno vrijeme, idealno za nas, muškarce željne avanture i dokazivanja. Svi trogloditi su mrtvi, a u metamorfnu stijenu je urezana poruka: Prepelica će postaviti pitanje, a ti nećeš znati odgovor. Kako ćemo sada pronaći grob? Jedan troglodit je ipak preživio – Vrač. Zove se Čegrtuša. Bio je žgoljav i nizak, a brada mu je bila siva i kuštrava. Rekao je da je proveo tisuću godina u tamnici prije nego što sam ga ja, Khevenhiller Veličanstveni, sa svojom družinom jahača Apokalipse oslobodio. Pao je na koljena i ljubio mi noge, kličući moje ime poput molitve. Tada sam se nasmiješio – to je bila pokornost koju sam očekivao od pogana.

Pretpostavljam da su se tako osjećali i moji preci kada su im u hladnoj Pogesaniji pogani ljubili noge i nazivali ih gospodarima života i smrti dok je vjetar nosio smrad spaljenih poganskih kipova od ilovače i kreča. Oko Vračevog koščatog vrata umotala se pješčana zmija čije su ljuske zapravo bile komadići pješčenjaka – odsjaj pustinjskog stakla. Rekao je da je rođen početkom desetog stoljeća u istom ovom pješčenjaku koji su njegovoj porodici pustinjskih kaluđera preoteli gluhonijemi trogloditi. Njegov otac je bio Zmijin vrač (ili Škrbavi Jozef) kojeg su bacili u jezero Uvs Nuur, a malog Čegrtušu othranile su, po njegovim riječima, tri zmije – jedine koje su preživjele pokolj 941. godine. Tri čegrtuše mu nadjenuše ime Pješčana Čegrtuša i othraniše ga da štuje kult zmije i klanja se 24

Prepeličji palnidrom

poganskim bogovima od pečene zemlje. Zmije su mu šaptale u uho: Ti si iz loze Odabranih. Svi tvoji preci bili su Zmijini kaluđeri.

Služili su zmijama i za svoje usluge bili nagrađeni u zlatu i srebru!

KaluÐÐeri su živjeli u Gradu besmrtnika i bili osobni svećenici Guyuk kanu koji je smatrao da se Tengri ljudima pokazuje kroz očnjak zmije. Nastavi njihov put i štuj boga Zmiju, vladara pustinje Gobi! Poganski idoli usred pustinje – jedini način da pobijediš rezignaciju koju ti pustinja pruža je da prihvatiš poganske bogove.

Jedino se tako možeš nadati da će kišiti – ljubeći i grleći kipove od ilovače. Ljudi iz pustinje se moraju klanjati bogovima i vladarima, rekao je Čegrtuša, a oni glupi trogloditi su se odbijali klanjati bilo kome. Samo ih je zanimalo kako uhvatiti hladovinu i zaspati u podne, dok matrone osluškuju pucketanje pješčanih gromada.

Trogloditi ne vjeruju u ništa, ne gaje nikakve nade, a ako ih pitate što je to budućnost, oni neće znati. Oni znaju samo za ovdje i sada – samo za pješčenjak i drijemež. A ja sam, veli Čegrtuša klanjajući mi se, a ja sam jedini štovao Zmiju i prinosio joj žrtvu. Zbog mojeg idolopoklonstva, izbacili su me iz zajednice i zatočili u tamnicu. A imao sam samo dvadeset godina! Ali tada su iz rupa u pješčenjaku isplazile tri svete zmije čiji sam jezik razumio, jer me je otac koji je bio kaluđer naučio kako valja govoriti sa zmijama. I prošlo je tisuću godina i eto, sada ste me vi, Gospodaru Agaduul, spasili, a ja sam spreman služiti vam do smrti! Agaduule, napokon si se vratio nakon višestoljetnog lutanja! Upitao sam ga: A je li, Čegrtušo, želiš mi služiti… Znaš li gdje se nalazi grob oca Timura Lenka? Čegrtuša kimne glavom i još dublje gurne glavu pod mojim vojničkim čizmama – počne mi lizati potplate. Gospodaru Agaduul, reče Čegrtuša, odvest ću vas na grob Teragajev, ali prije puta moramo posjetiti mudraca koji se zove Pakosna Stijena, brđanskog medija.

On živi na obroncima planine Haanhöhiy Uul već stoljećima i on je osobno pokopao Teragaja. U redu kaluđeru, rekoh vraču, ti ćeš biti naš vodič! Prije nego što smo krenuli na put, trogloditske matrone 25

Sebastian Antonio Kukavica

su prišle iz hladovine i donijele nam hranu na širokim pladnjevima i piće u vrčevima od pečene zemlje. Nikad u životu nisam vidio ništa slično – te nakazne, krastave žene kojima smo pobili muževe i djecu su nam u tihoj koloni donosile obilje hrane i krčage pune aromatičnog pića. Šojkine suze, kažu da se tako zove piće koje se pije kada se obavi obred ukopa troglodita. Bila je to fermentirana pljuvačka i imala je okus kisele vode iz jezera Har Us Nuur. Matrone su ispijale šojkine suze zajedno s nama sjedeći gole na zakrvavljenim prostirkama – narančasti nektar se cijedio s njihovih prašnjavih čeljusti – smrdjele su po znoju i dlakama na leđima za koje su se prilijepili neki čudni priljepci. Sjedili smo, pili i jeli, gosteći se pljuvačkom i osušenim gušterićima kao da se ništa nije dogodilo – sjedili smo na prostirkama na kojima su do prije koji sat ležali njihovi muževi i znojili se u pećinama gdje se pomaljala narančasta svjetlost. Kada smo sve pojeli, zajahali smo konje i uputili se prema planini vođeni kaluđerom Čegrtušom čije je tijelo bilo natovareno svetim zmijama odgajateljicama. To su moje majke, rekao je klatareći se po strmini planine, one me podsjećaju na savez zmija i mojih predaka kaluđera koji sada leži na mojim plećima. Matrone su nam dobroćudno mahale dok su se naši konji uspinjali po zupčastim stijenama s kojih se odronjavalo kamenje. Matrone su se ustrčale pod strminama i počele sakupljati smeđe kamenje koje bi potom razbijale danima i danima, pitajući se kada će konačno uništiti pijesak. Počele su se svađati i preotimati za kamen od bazalta. Čegrtuša je rekao kako sam ja Agaduul iz drevnog proročanstva. Vrač reče: Agaduul je bio najmudriji mongolski kan koji je za vrijeme velikih sukoba između zavađenih frakcija Batu kana i Guyuk kana na velikom kurultaju 1246. odlučio ostati neutralan, jer je znao da bi za Velikog kana bio izabran onaj kojega bi on podržao. A bio je dovoljno mudar da uvidi da će jedna frakcija morati biti uništena, jer mjesta nema za obije. I sve to zbog bezumne taštine koja dolikuje nomadima iz sela Uliastaybaatar– 26

Prepeličji palnidrom

ongke! Agaduul je napustio kurultaj prije glasovanja, ali prije nego što se njegov prekrasni konj dao u galop, Agaduul je okupljenim kanovima rekao: Svađate se oko toga tko će imati više moći u rukama, a vjerujte mojim riječima – doći će dan kada će vam sva moć biti oduzeta i kada će carstvo vaše od Europe do Kine propasti.

Vi ste ujedinjeni kanovi iz cijele Mongolije, ali meni izgledate poput trgovaca robljem sa istoka koji će se poklati poradi šake zlatnika. Ja ne želim glasovati, ne želim biti uključen u propast vlastitog naroda. Zato odlazim. Kad dođe vrijeme, vratit ću se među vas iz daljine, praćen crnim jahačima. A dotada ću stoljećima lutati stepama… I tada je Agaduul kan odjahao prema sjevernoj stepi, a za konjskim kopitima podigao se teški oblak prašine od kojeg su svi kanovi počeli kašljati. Kažu da je te noći strahovito grmjelo – gnjev boga Tengrija. Mongol se boji jedino grmljavine. Srdžbe s neba. U Mongolskim analima piše: „Veliki kan iz dinastije Ugedejaca ponovno će zasjesti za prijestol koji mu po pravu pripada, kada se na zasjenjenu stepu spusti teška noga Agaduul kana, bijelog bradatog stranca koji će se vratiti iz dalekog kraja nakon višestoljetnog putovanja. Agaduul kan je Gospodar Mongola koji će, po povratku i zadobivanju moći Džingis kana, stolovati u Gradu besmrtnika. Tako mi imena Zmije!“ Kada smo pronašli mudračevu pećinu, već se počeo spuštati mrak na kotlinu – brđani kažu da orlovi nose noć u svojim kandžama i da je poput platna rastegnu nebom. A večeras je nebo išarano orlovima koji ateriraju na ruke debeljuškastih nomada – čini se da im se pod kljunovima blistaju opali. Suton nad stepom: ljubičasti premaz jezera Uvs Nuur, meke sjene pogrbljenih matrona koje kljucaju kamenje. I tek pokoja jurta raštrkana po kotlini – kapi prolivenog airaga dobrodošlice. Šojkine suze. Pili smo pljuvačku krastavih udovica kako ih ne bi uvrijedili, jer u ovoj surovoj i negostoljubivoj zemlji je grijeh odbiti gostoljubivost. Neće se uvrijediti što si im pobio cijelu porodicu, ali će ih duboko uvrijediti tvoje odbijanje fermentirane pljuvačke.

27

Sebastian Antonio Kukavica

Orlovi su donijeli noć nad naše glave – jedan mi je okrznuo rame dok je letio – za svastiku se zakačilo oštro orlovo pero. Brđani vjeruju da su zvijezde opali koje u nebo sade kljunovi orlova. Čegrtuša je podigao ruku visoko u zrak – za kažiprst mu je bila prilijepljena trokutasta glava majke zmije – poviknuo je: Evo nas, gospodaru Agaduule pred pećinom Pakosne Stijene, brđanina koji poznaje planinu kao svoj džep! Pred čunjastom jurtom je stajao bradati starac na čijoj je goloj šaci stražario orao sa crvenim okašcima i krvavim kljunom. Čegrtuša se poklonio Pakosnoj Stijeni i poljubio mu noge, rekavši: Veliki mudrače, veliki poganine pogledaj koga ti dovodim pred oči… Agaduul kana koji je pobio sve troglodite upravo onako kako bijaše zapisano u proročanstvu!

Pakosna Stijena je samo hladno izustio: Uđimo u jurtu, hladno je.

Sjeli smo na krznene prostirke oko izvora svjetlosti i položili prste na drvene šalice u koje je mudrac ulio brđanski airag u znak dobrodošlice. Kimnuli smo glavama u znak zahvalnosti, nazdravili šalicama i iskapili to kiselo piće od fermentiranog kobiljeg mlijeka.

Nakon ispijenog airaga, mudrac je odčepio bocu šojkinih suza i pohvalio se kako ju sam radi već stoljećima. To je tajna besmrtnosti, reče Pakosna Stijena, iz pljuvačke proizlazi besmrtnost, u njoj se obnavlja život riječi i izrasta sav žilav i novorođen kao iz lubanje Hun–Hanapúa! Ovo nije samo piće, stranci koji lutate planinom.

Ovo je kozmička juha u kojoj žive glasovi svih naših predaka. Da, u šojkinim suzama možete čuti njihov smijeh, njihove urlike i njihove priče o davnim vremenima. U jednoj kapljici šojkine suze žive bogovi predvođeni svevišnjim Tengrijem čiji sam ja medij. Nikad u životu nisam čuo da netko stupa u vezu s precima preko drvenog krčaga punog požutjele, stvrdnute pljuvačke koju je ovaj ludi starac sakupljao stoljećima. Govorite mi preci, reče Pakosna Stijena počevši gutati šojkine suze, pričajte mi priče veliki preci jer ja vas slušam i vaše riječi pamtim! Kada je ispio svu fermentiranu pljuvačku otro je par kapljica sa brčina i zagledao se u nas kao da 28

Prepeličji palnidrom

nas nikad prije nije ugledao. Oči su mu se zamutile, koža mu se nakostriješila, a glas kojim je progovorio nije pripadao njemu već duhu s drugog svijeta. Čegrtuša je veselo guknuo: To je glas velikog pretka koji će nam ispričati priču iz života kanova! To je stari mongolski običaj – prvo se svi napiju airaga i šojkinih suza, potom se ogrnu toplim krznima i na kraju okruže starog brđanina koji im, u transu, ispriča priču glasom predaka. Pakosna stijena je u ruke uzeo glazbalo koje Mongoli zovu morin khuur i položio ga na koljeno.

Raskrilio je prašnjavu škrinju i iz nje izvukao drveno gudalo i položio ga na dvije napete žice. Naslonio je drveni vrat instrumenta na rame – vrat je bio oblikovan u obliku konjske glave. Na susjednoj planini tinjaju dva–tri izvora svjetlosti – nad raspucalim grančicama se vrte crni kotlovi u kojima se krčka mongolska juha, ektoplazma iz koje progovaraju preci. Gudalo je zastrugalo žute žice od kobilje dlake koje su se sjajile pod starčevim prstima – glazba se rodila.

Surova i oštra glazba – jedino je piskutav i melankoličan zvuk mogao izrasti u samoći ove planine! Jurtom zagrmi promukli basso profondo i predak progovori kroz usta svog zemaljskog medija.

Večeras ću vam ispričati priču o prokletom qaganu Guyuk kanu i nevoljama koje su ga pratile za njegovog kratkog vladanja, nakašlje se predak i usrče pljuvačku što mu je visjela s usne. Nemamo ektoplazme napretek, krizna su vremena! Glas ponovno zaškripi…

Priča o Guyuk kanu i jednom tajnom bratstvu s kojima se povezao u alijansu. Ljeto je Gospodnje 1246. i u tijeku je izbor za Velikog kana, qagana, na vijeću svih kanova. Noć je, ali nad snježnobijelim jurtama počiva grobna tišina koju prekida tek nečiji poodmakli kašalj – ipak je naporno putovanje iz istočne Europe u mongolsku stepu ostavilo danka na plućima mlađih ratnika koji sada po cijele noći u krčage i prevrnute šljemove iskašljavaju i pljuckaju neku crnu materiju. Orlove kandže već su rasjekle nebo na četiri dijela, a Agaduul kan je već odavno osedlao svog vjernog konja i odgalopirao u stepu pomilovavši konjsku grivu i šapnuvši konju u 29

Sebastian Antonio Kukavica

uho: Odvedi me odavde negdje daleko, daleko. Na lica svih okupljenih nalegla se sjenka straha – činilo se da se novi pokoritelji svijeta više boje Agaduulovih proročkih riječi nego svih vojski koje sakupiti može kršćanski svijet ujedinjen pod imenom Kristovim!

Samo se jedan kan smješkao dok mu je plosnato lice obasjavala svjetlost vatre oko koje su sjedili kanovi i ispijali airag. Bio je to Guyuk, sin qagana Ugedeja i žene mu Toregene, lijepe ali i proračunate žene koja je Guyuka voljela više od svih ostalih sinova svojih. Guyuk je bio smion i nemilosrdan vojnik u službi Velikog kana, ali pošto se na njegov lik sruči teška kob i pošto ga oklevetaše žablji jezici, on ostade upamćen u krivom svijetlu: kao budala i slabić kojeg u grob otjeraše jedna neriješena zagonetka i jedno tajno bratstvo. Kao ratnik i vojskovođa istaknuo se prilikom pohoda protiv naroda Qipčaq koji obitavaše na području zapadnih stepa koje su danas mahom puste ili tek gdjegdje naseljene trogloditima koji žive u vlažnim zmijskim izbama. Pokorio je narod Qipčaq, dokazavši da je dostojan imena svojeg oca i loze Džingis kanove.

Ali tada se zamjerio taštom vojskovođi Batu kanu koji je želio voditi vojni pohod na Qipčaqe pod svojim zapovjedništvom. Guyuk mu je preoteo svu slavu i tada ga je Batu kan zamrzio, zavjetovavši se svojim precima Džučijima da će njega i njegovu lozu jednog dana dokrajčiti jer ga je Guyuk ponizio pred očima qagana i ostalih kanova. Podsmjehivali su mu se, a Guyuk mu je jednom zgodom rekao: Čujem da je sablju Batu kanovu prekrila hrđa zbog vremena kojeg je provela neiskorištena u njegovim rukama, he-he. Tu uvredu nikad nije zaboravio. Osvetit ću ti se, zarežao je Batu kan i razbio šalicu airaga koju mu je pružio Guyuk. I otada traje mržnja između dva klana – Džučijevog gdje se kao vođa nametnuo prkosni i narcisoidni Batu kan i Ugedejevog gdje se kao vođa nametnuo prepredeni Guyuk. Batu kan je bio borben, častan i nasilan Mongol strelovito brz u povlačenju mača, dok je Guyuk bio lukavi strateg i manipulator koji je rijetko govorio i držao se postrani, ali je uvijek 30

Prepeličji palnidrom

bio dovoljno blizu izvorištu moći. Došla je tako i hladna godina 1241. kada su tri mongolske vojske krenule u osvajanje Europe s ciljem prodiranja sve do „velikog oceana“ što je bila posljednja želja Džingisova u trenu smrti njegove. Prva meta bila je Ugarska pod Belom Četvrtim. Jedan krak vojske, pod zapovjedništvom Batu kana i Subotaja napao je direktno Ugarsku, drugi krak predvođen Khadanom napao je Poljsku, a treća vojska pod vodstvom Guyuka napala je Ugarsku preko Transilvanije. Mongoli su pokorili sve što im se našlo na putu, a posebno krvave bijahu bitke kod Liegnitza i bitka na rijeci Šaju. U bitki kod Liegnitza su se nepobjedivim Mongolima suprotstavili odredi kršćanske vojske predvođene sa dvadeset tisuća teutonskih vitezova među kojima se nalazila i vojna jedinica od pedesetak ratobornih, fanatičnih vojnika pod zapovjedništvom nekog Khevenhüllera Traubenhaufera von Liegnitza koji je bio istaknuti član tajnog teutonskog bratstva Kukavičje jaje. Tih pedesetak vojnika borilo se do posljednje kapi krvi uzvikujući Kristovo ime i rasijecajući tijela oštrim mačevima.

Mongoli su pregazili kršćansku vojsku, pobili na tisuće i tisuće poljskih plemića i teutonaca, oni koji su čudom preživjeli razbježali su se po polju kao ovce, ali tih pedesetak vitezova je s istom žestinom kao i na početku bitke pružalo otpor i klalo našu braću Mongole. Khevenhüller von Liegnitz je bio toliko lud da je počeo ubijati i dezertere iz redova kršćanske vojske dok je istovremeno ubijao Mongole. Urlao je: Veći je neprijatelj onaj koji izda ime Kristovo! Kršćani su izgubili – tlo je upilo njihovu krv, a Khadanove čete su pobile svakog kršćanskog vojnika koji je ostao živ na polju.

Pobili su ih sve osim sedam teutonaca iz redova Kukavičjeg jaja koji su bili nepobjedivi. Vješto su potezali mačevima i izbjegavali udarce. Bijeli plaštevi su im bili skoreni od mongolske krvi, ali oni nisu stajali – željeli su još i još poganske krvi. Oko njih je ležalo pet tisuća mongolskih ratnika kojima su bili zabili oštrice do balčaka u grlo, nošeni uzvicima: Grlo pogana žeđa za Riječju Objavljenja!

31

Sebastian Antonio Kukavica

Dajmo im Riječ! Na oštricama njihovih mačeva bile su urezane riječi iz Biblije. Khevenhüller je samo svojom rukom sasuo Božju riječ u grla barem tisuću Mongola. Rekao je da Riječ pokrštava i da je jedino kršten čovjek zapravo čovjek – sebe je smatrao dobročiniteljem, iskonskim misionarom, koji je Riječi gurao u grkljane na jedini mogući način. Khevenhüller von Liegnitz je sa manijakalnim sjajem u očima podigao svoj krvavi mač nad gomilom leševa i poviknuo: Navalite Mongoli, sve ćemo vas pobiti! Bog je na našoj strani i mi nećemo stati sve dok posljednji poganin ne bude grgljao sibilante sa hladnom oštricom u vestibulumu grla! Izgovarat ćete vi svete biblijske riječi, a mač u grlu će vam dokazati da Bog mrzi pogane. Khadan kan je na svom sivom konju promatrao bitku sa izbrazdane flišne uzvisine, u sjeni savijene vrbe. Poslao je još dvije stotine najboljih mongolskih vojnika na lude teutonce, ali rezultat je bio isti – Khevenhüllerovi ljudi ostali su stajati na mjestu, a oko njih su padala mrtva i obezglavljena tijela, oko njih je brizgala gizdava krv i činilo se da su oko sebe izgradili nevidljivu kupolu od stakla koja odbija mongolske napade. Khadan se nasmijao i podigao ruku, povikavši: Dosta je bilo krvoprolića!

Odmaknite se od tih sedam ratnika koji su pokazali umijeća kakva u životu nisam vidio. To su najveći ratnici koje je moje oko vidjelo i želim da nam se priključe, jer bi nas njihova snaga i borbenost mogla dovesti pred vrata najvećeg sna, pred vrata velikog oceana! I tako i bijaše. Khadan kan se na brzom konju praćen svojim zaštitnicima spustio sa flišne uzvisine i s mačem podignutim visoko u zrak pristupio sedmorici teutonaca čija su lica i šake bili ljepljivi od nataložene krvi i pljuvačke. Kanovi su se zaštitnici poklonili pred Khevenhüllerom i predali mu šalicu airaga koju je on životinjski ispio. Kan mu se nasmijao i rekao: Ratniče, ostalo vas je samo sedmero, a nas ima još na tisuće. Primi moju ruku prijateljstva i okončajmo bitku, postanite moji osobni čuvari i ja ću vam poštedjeti živote. Nagrađivat ću vas u zlatu, hrani i ženama! Jeste li se spremni 32

Prepeličji palnidrom

odreći imena Kristovog kojeg kličete za sve užitke koje poželjeti možete? Jeste li spremni izdati križ u čije ime dižete mačeve?

Khevenhüller je obrisao oštricu bijelim rupčićem s uvezanim križem i zataknuo mač za opasač, rekavši: Mi smo ovdje samo zbog avanture. A križ… Križ je samo opravdanje za ovo što činimo, opravdanje za ono što uistinu jesmo. Prihvaćamo tvoju ponudu, velikodušni kane. Ali znaj jedno – prevari nas i umrijet ćeš s Riječju u grlu. Kan se dobroćudno nasmijao i naredio da se sve pripremi za noćašnju proslavu velike pobjede nad kršćanima i sklapanje prijateljstva sa jahačima u bijelim plaštevima. I tako su jahači postali kanovi čuvari koji su ga u nekoliko situacija spasili od sigurne smrti. Nakon dvije godine provedene u službi Khadan kana, sedam se jahača uputilo prema mongolskoj stepi gdje su se zbližili sa Guyuk kanom u čijim su lisičjim očima vidjeli budućeg Velikog kana. Shvatili su da će, ukoliko Guyuk postane qagan, biti savjetnici najmoćnijem svjetskom vojskovođi koji je u šaci držao pola Europe. Pošto je u to vrijeme, u ljeto 1243., već odavno propalo tajno bratstvo Kukavičje jaje i pošto je vođa bratstva Khevenhiller Kukavica bio mučki ubijen, jahači su se odlučili osvetiti teutonskom Velikom meštru Hermannu von Salzi koji je ukinuo bratstvo, a uništiti su ga mogli jedino da se približe osobi koje se najviše bojao – tatarskom kanu. Salza se bojao pogana više od ičeg drugog, a Khevenhüller je u divljim mongolskim poganima vidio idealnog saveznika u borbi protiv teutonskog viteškog reda koji je izdao ideale Kukavičjeg jaja. Nagađa se da su Khevenhüllerovi ljudi koristeći svoje specifične metode (poput primjerice širenja ispravne Riječi), najviše utjecali na to da se za Velikog kana izabere Guyuk koji je obećao da će im se zahvaliti na pomoći tako što će uništiti teutonce pod Salzom i predati im Königsberg i tvrđavu Vogelsang u kojoj je neslavno ugušena vladavina Khevenhillera Kukavice. Na tim teritorijima će imati vlastitu upravu. Königsberg i utvrda Vogelsang u Pogesaniji – snovi njihova brata Khevenhillera 33

Sebastian Antonio Kukavica

Kukavice napokon bi se ostvarili! Guyuk kan i Khevenhüller von Liegnitz potpisali su tajni dekret Mongol–teutong yarligs kojim su utemeljili Ugedejsko–teutonsku alijansu kako bi obije strane međusobno jamčile da će poštovati dogovoreno. Nije bilo bitno što su se sprijateljili s poganima, jedino je bio bitan cilj – ime Krista zamijenila su imena moći i novca. Križ je izblijedio na plaštu, zamijenili su ga mongolski medaljoni. Pune dvije godine Khevenhüllerovi jahači su živjeli životom bogova pod pokroviteljstvom Guyuk kana uživajući u ženama, hrani, piću i obilju blaga. Ali onda je Guyuk umro i preko noći su se iz qaganovih savjetnika pretvorili u neprijatelje Mongolije. Batu kan je odmah nakon smrti Guyukove naredio da se sedam jahača ubije zbog izdaje, ubojstva, manipuliranja Velikim kanom i djelovanja protivno interesu Mongola. Batu kan je rekao: Zar ćemo dopustiti tim ubojicama naše braće, naših najboljih ratnika, da ostanu živi i koriste naša bogatstva smijući nam se u lice. Ja nisam zaboravio što se dogodilo kod Liegnitza 1242., ja znam tko je pobio na tisuće Mongola, ja znam da je krv tekla pod križem i mačevima! Sedam jahača je osedlalo konje i pobjeglo iz mongolske stepe, a prilikom bijega zapalili su i opljačkali svaku jurtu koja im je bila na putu.

Nakon toga im se izgubio svaki trag. Batu kan je imao razloga za slavlje – protjerao je potencijalnu prijetnju iz stepe, najveći neprijatelj mu je bio mrtav i mjesto Velikog kana samo je čekalo nekoga iz njegove loze da ga zauzme. Ugedejci su izgubili svu moć, a Veliki kan je postao Mongke, sin Tulija, iza kojeg je stajao Batu kan. Ugedejci koji nisu bili pobijeni su se ili pokorili novom qaganu ili vratili u čunjaste jurte na surovim planinama živeći životom nomada. Velika je to bila pobjeda Batu kana koji je godinama čekao na trenutak kada će uništiti Guyukovu lozu i priskrbiti svu moć svojim sinovima. Konačno mu se bio osvetio za uvredu kojom je obeščastio ime velikog Batu kana! I tu priča prestaje, ali upozorenje predaka nastavlja kružiti nad stepama i kotlinama – Pred palačom 34

Prepeličji palnidrom

kolo igra osvetoljubiva Butanka: tko zagonetku ne riješi neka zapamćen bude kao slabić i budala! Pjesma je prestala, titranje debelih žica je utihnulo, a glas predaka napustio je usta medija Pakosne Stijene koji je odložio gudalo i morin khuur, sav znojan i blijed od vizije koja mu se odigrala pred očima. Vidio sam lice Khevenhüllera von Liegnitza, u šoku je promrmljao brđanski mudrac i uperio prst u mene, ti si Khevenhüller, imate isti sjaj ludila u očima! U kuću si mi, Čegrtušo, doveo krvoločnog teutonca koji je u davna vremena sa Guyukom potpisao Ugedejsko–teutonsku alijansu. Što želiš, bradati jahaču iz istočne stepe, ja sam ovdje da ti služim i noge da ti ljubim… Ti si naš spasitelj! Mudrac mi se klanjao, pružajući mi svoju ogrlicu od oniksa i umrvljene breče, a Čegrtuša je, pijan i zažarenih obraza, počeo pjevati na pustinjskom dijalektu mongolskog jezika što znači da je ljudsko glasanje bilo zamijenjeno siktanjem i čegrtanjem. Slijedi priča blesavog kaluđera koji je tvrdio da je hiljadu godina živio u trogloditskom zatvoru bez vode i hrane… Loza pustinjskih kaluđera kojoj pripadam je u krvnom srodstvu s Ugedejcima, a po mojoj skromnoj teoriji Ugedejci su potekli iz sjemena vrhovnog kaluđera koji je bio poznat kao Hrazguulur ili Čovjek–zmija koji se rodio iz vrućeg pijeska pustinje Gobi, njegove majke i Pustinjskog crva, oca mu, koji je ponirao u pijesak i oplodio ga svetom slinom koju je jedna turistkinja donijela u čuturici iz Meksika – pljuvačka Hun–Hunapúa.

Prema Mongolskim analima, Meksikanka je prolila pljuvačku iz čuture po gorućem pijesku koji ju je upio. Crv je poslužio kao medij između rodnice majke Gobi i plodonosne sline iz koje je bio rođen Hrazguulur i brat njegov kukac žderač. Prvi je bio prorok i mudrac koji je pustinjski narod podučio govoru i pisanju, a drugi sin je prešao na tamnu stranu i krao riječi, činio sve kako bi uništio komunikaciju između pustinjskih ljudi. Ali nikad mu nije uspjelo, jer je Hrazguulur sve riječi koje je za života izrekao zapisao u Pustinjsku čitanku čime je očuvao riječi i jezik koji su prihvatili 35

Sebastian Antonio Kukavica

pustinjski ljudi. Pustinjska čitanka je bila isklesana u dva kamena od bazalta i sadržavala je deset jezičnih zapovijedi odnosno pravila u jeziku i govoru koji su se morali štovati kako bi bila moguća komunikacija. Legenda kaže kako je Hrazguuluru deset zapovijedi (ili Prvotni gramatički dekalog naroda pustinjskog u slavu Riječi dane od Velikog Tengrija) objavio i predao Tengri–uul, bog pustinje, na vrhu obrednog pješčenjaka koji je stršio nad pustinjom kao zmijin očnjak. Tengri prozbori glasom pijeska: Dadoh vam riječi i jezična pravila kako bi štovali ime moje i hvalili moju velikodušnost. Štujte Riječ, a Kukčevom palindromu se oduprite! Tko u palindromima pričati počne, osjetit će srdžbu velikog Tengrija, vladara pustinje!

Hrazguulur je pao na koljena s dvije bazaltne ploče u rukama i zapjevao molitvu koja je otada postala središnji dio obreda zahvale ili obreda slavljenja Riječi: Hvalit ćemo te Tengri–uul i klicati tvoje ime, jer nam je tvoja milost moć govora podarila! Kada se Hrazguulur spustio sa svetog pješčenjaka među pustinjske ljude, začuo je zaglušujuću, kreštavu buku koja je odzvanjala kotlinom.

Pustinjski ljudi su pričali u palindromima i anagramima, a glasovali su se kukurikanjem, ćurlikanjem, čegrtanjem i skvičanjem kao životinje. Podigli su i kip kukca žderača i u transu gugutali đavolju riječ: Palindrom! Nebo se zamračilo, a jedan grom je pukao nad pustinjom i samljeo kip žderača u krhotine koje je progutao pijesak, a nad galimatijasom skvičanja i režanja i klicanja riječi Palindrom odjeknuo je razgovijetni i uhu razumljiv glas Tengrija–uula koji je rekao: Zakone sam vam predao, a vi pričate u palindromima! Neka je odsad nadalje proklet svaki Palindrom! Hrazguulur je bijesno razbio dvije ploče i tada su pustinjski pogani utihnuli od straha.

Tek pokoji kliktaj ostao je visjeti u zraku kao prepeličje pero. Dakle, želim ukazati da su pustinjski kaluđeri stali na stranu Riječi i zavjetovali se na borbu protiv sila zla ujedinjenih pod riječju Palindrom. Osim Palindroma veliki neprijatelj kaluđera bio je i zločinac pod tajnim imenom Butanka, odnosno Batu kan koji je na 36

Prepeličji palnidrom

još nepoznat način povezan sa djelovanjem mongolskog ogranka tajnog društva Palindrom (u Mongolskim analima se ne spominje naziv Kukčev palindrom već samo Palindrom). Postoji jedna teorija koju je iznio izvjesni mr. sc. Kublaj Ayushridar, povjesničar sa Sveučilišta u Ulanbaatoru, u svojoj knjizi Nasljeđe kanova po kojoj je Batu kan naručio ubojstvo Guyuk kana. William Rubruch je prvi iznio tu teoriju i vjeruje se da je Nasljeđe kanova teški plagijat. Po Kublajevoj teoriji, Batu kan je saznao za postojanje sekte Palindrom koju je unajmio kako bi Guyuka dovela do ludila i smrti u velikog agoniji. Želim da pati, da umre u mukama kao životinja, bio je izričit Batu kan. Predstavnik Palindroma koji se predstavio kao Harry Irac objasnio je Batu kanu da su ubojstva koja provodi Palindrom najsofisticiraniji način ubijanja nepoželjnih osoba i neprijatelja na brutalan način, a da se pritom ne ostavljaju nikakvi tragovi. Mi ljude ne ubijamo fizički, rekao je Harry Irac, mi im se zavučemo u glavu, mi ih izludimo besmislenim palindromima i anagramima koji dovedu do njihove smrti kojoj prethodi paklena agonija. Batu kan im je platio u vrećama zlata, a ubojica iz redova Palindroma ušao je zakukuljen u Guyukov san i postavio pred njega zagonetku koja ga je ubila. Butanka – Batu kan. Teorija je, ne moram ni spominjati, popljuvana, a mr. sc. Kublaj Ayushridar je izbačen sa Sveučilišta. Batu kan je čisto zlo! Kaluđeri smatraju da su Batu kan i njegova narcisoidnost doveli do uništenja Mongolskog carstva koje je utemeljio Džingis kan i Ugedej kan. Nakon što je Guyuk umro, Batu kan je uništio sve koji su na neki način bili povezani s njime, uključujući i kaluđere koji su služili Ugedejcima. Proganjao je pustinjske kaluđere, spaljivao ih, mučio i najgore od svega: ubijao ih istom metodom kao i Guyuka – besmislenim anagramima i palindromima. Gotovo nas je istrijebio – ja sam jedini preostali pustinjski kaluđer. Sklon sam vjerovanju da su trogloditi zapravo Batu kanovi igrači, jer ne vjerujem da je slučaj da su od svih pustih pješčenjaka odabrali baš onaj u kojem je živio jedan veliki kaluđer.

37

Sebastian Antonio Kukavica

Shvaćate li sada, veliki Agaduule, koliko se mržnje spram Batu kana u meni nalazi! Kao kaluđer obavezan sam prema precima uništiti Batu kana istim sredstvima kojim je on uništio nas – riječima. Zato i sa sobom nosim komad papira na kojem se nalaze riječi poraza za Batu kana. Za vrijeme mojeg zatočeništva u trogloditskoj tamnici, negdje u četrnaestom stoljeću po mojoj procjeni, mojoj je kamenoj ćeliji prišao jedan bosonogi starac u dronjcima. Bio je to luđak iz pustinje Gobi koji je otkrio Grad besmrtnika. Predao mi je papir smotan u tuljak kojeg je pronašao pod ruševinama Grada besmrtnika i rekao mi je da se na tom papiru nalazi propast za Batu kana. Sakrij ga, rekao mi je kaluđer, ja ću već noćas umrijeti u pustinji a ti ćeš ostati jedini preostali kaluđer na Zemlji. Čuvaj te Riječi i jednog dana ih iskoristi za uništenje Batu kana. To je tvoja zadaća, objaviti ove riječi svijetu. Ne obaviš li svoj zadatak kako valja, budi proklet! I tada je bosonogi starac nestao, a u mom dlanu je ležao smotani papir kojeg sam sakrio u grlo jedne od pješčanih zmija. I sada ću pred vama po prvi puta pročitati riječi koje svjedoče o propasti Batu kana. Na papiru se nalaze četiri izgubljena stiha iz Demetrove poeme Grobničko polje. Sasvim je izvjesno da iza nestanka tih stihova i objavljivanja Demetrovog Grobničkog polja bez ta četiri stiha stoji Palindrom i njihovi plaćenici koje je unajmio Batu kan. Tko zna koliko su samo nevidljivih anagrama ubacili u poemu a da to nitko još ne zna! Ali na sreću misteriozni stihovi su u posjedu kaluđera. Prvo ću pročitati objavljene stihove koji prethode izgubljenim stihovima: Svojim kraljem tu sve Hrvat spase kralje, Batu–kanu kameni su ovi Strašni bili stupi Herkulovi, Gdje upisa udes: Do tuda, ne dalje!

Iako se u tim stihovima spominje Batu kan i teški poraz kojeg 38

Prepeličji palnidrom

je doživio na Grobničkom polju od hrvatske vojske, nekim čudom su ti stihovi ipak izbjegli cenzuru Palindroma i pronašli put da budu objavljeni. Ali stihovi koji slijede i koji su zapisani na ovom smotuljku papira nikad nisu objavljeni. Palindrom ih je izbacio iz rukopisa, a na njihovom mjestu je ostala praznina, tišina. Izgovaram sada riječi koje su odavna trebale biti izgovorene: Hrvate pokorio nisi, Batu–kane!

Na Grobničkom polju pade tvoj gordi at, Iz smrti te izbavi jedan dičan Hrvat I gorskim biljem izliječi ti rane!

Izgubljeni stihovi iz Demetrove poeme otkrivaju pravu istinu o tome što se dogodilo na Grobničkom polju na kojem je izginula većina Batu kanove vojske. Ovi stihovi su jedini dokaz da je Batu kan doista izgubio bitku i bio toliko ponižen da je morao primiti pomoć od jednog dičnog Hrvata koji ga je izliječio brđanskim travama. Veliki mongolski vojskovođa koji je samoga sebe prozvao Nepobjedivi pao je sa svog konja za vrijeme bitke, zaglavio pod butinom i kopitima i bio bi mrtav da ga od sigurne smrti nije spasio Hrvat – neprijatelj! Zamislite tu sramotu za vojskovođu. Prema Džingis kanovom kodeksu časti, točka šesta, vrijedi: „Vojskovođa koji se smatra Mongolom nikad se ne smije predati u ruke neprijatelja i dopustiti neprijatelju da zacijeli njegove rane, jer to predstavlja najveću sramotu za jednog Mongola. Ako je vojskovođa ranjen, neka umre na mjestu borbe, u krvi i bolovima. Tako će barem umrijeti časno, kako i dolikuje vojskovođi. Ali svatko tko se ponizi pred neprijateljem i dopusti da ga ruke neprijateljeve liječe neka bude izopćen iz zajednice i pogubljen. Taj nije Mongol.

Na grob mu napišite njegovo pravo ime – Kukavica i Izdajnik.“ Izgubljeni stihovi pričaju zaboravljenu priču o Tomislavu Smionom zvanom Primorac, dičnom hrvatskom ratniku koji je sudjelovao u 39

Sebastian Antonio Kukavica

bitki na rijeci Šaju 1241. godine kada je pod kopitima neukrotive mongolske vojske pala kršćanska vojska udruženih snaga Mađara, Hrvata i teutonaca. Iako su hrvatske snage predvođene hercegom Kolomanom i nadbiskupom Ugrinom dugo odolijevale tatarskim napadima, a u jednom trenutku su čak spretno odbili tatarski napad i uspjeli poraziti tatarsku vojsku, na koncu je kršćanska vojska ipak pokleknula pod kopitima mongolskih konja koji su došli sa hladnih stepa kako bi širili poganstvo. Mongoli su bili nemilosrdni – bili su poznati po tome što iza sebe nisu ostavljali preživjele.

Tako je bilo i na rijeci Šaju. Spalili su sela i mostove i pobili sve kršćanske ratnike osim jednog – Tomislava Smionog. Legenda kaže da je Batu kan bio toliko oduševljen ratničkim umijećem Tomislava Smionog da ga je ostavio na životu kako bi bio njegov osobni čuvar. I tako je započelo prijateljstvo Tomislava i Batu kana.

Tomislav Smioni je bio dični Hrvat koji se spominje u Demetrovim stihovima i koji je spasio Batu kana iz ralja smrti. Mongolske konje su za vrijeme bitke na Grobniku uplašili zvončari koji su na glave nataknuli sablasne životinjske maske, podigli drvene štapove u obliku kljova visoko u zrak i formirali krug nad kojim se uzdigla zaglušujuća buka njihovih zvona koja je podsjećala na grmljavinu koje se Mongoli boje više no ičeg drugog jer misle da je to srdžba Tengrija. Mongolska vojska se razbježala po polju, tražeći sklonište od tog đavoljeg zvuka, a konji su se preoteli kontroli. Vojskovođin se konj spotaknuo o jednog zvončara i prevrnuo na leđa, zgnječivši teškom butinom noge Batu kana koji je vrištao suočivši se sa maskom zvončara koji mu se približavao. Ðavo, Ðavo, urlali su Mongoli trčeći poljem. Zvončar se približio Batu kanu i zamahnuo toljagom hoteći ga ubiti, ali odjednom je zvončar samo pao na tlo.

Iz usta životinje iskočila je brizgava krv. I tada je preplašeni Batu kan ugledao siluetu Tomislava Smionog koji je ubio zvončara – lice mu je bilo osvijetljeno munjama i činilo se da ih se ne boje samo on i zvončari. Tomislav je izvukao Batu kana prignječenog 40

Prepeličji palnidrom

teškim konjem i na leđima ga prenio do jedne ruševine gdje ga je polegao na hladni kamen i liječio punih tjedan dana utrljavajući mu sažvakano gorsko bilje u krvave rane. I tako je Hrvat spasio Batu kana. Ali tu priča između njih dvojice ne završava. Dok su živjeli u grobničkoj ruševini punih tjedan dana, sami i u strahu od novih napada zvončara, otkrili su homoseksualnost u sebi – veliki mongolski vojskovođa se zaljubio u svog njegovatelja, dičnog hrvatskog plemića s otoka Krka. U dnevniku Tomislava Smionog kojeg je Dimitrija Demetar imao u svom posjedu nalazi se suptilni opis njihova prvog seksualnog odnosa: „Dogodilo se to kada sam mu, jednog neobično vrućeg dana za to doba godine, skinuo zavoje s koljena i ponovno mu utrljao sažvakano gorsko bilje u brazgotinu u mesu. Vjetar je nosio zvonjavu koja je dopirala iz sela u kojem su Hrvati slavili pobjedu nad Tatarima čiju je krv upila ova gruba i negostoljubiva zemlja šibana jakim vjetrovima. Slušali smo kako zvone zvona zvončara grupiranih u krug. U Batu kanovim očima sam uočio suze – rekao je da se boji tog strašnog zvuka. Mislio je da su to Ðavoli izašli iz Pakla koji su došli kako bi mu uzeli dušu.

Tresao se i koža mu je bila naježena. Položio sam svoju ruku na njegovo koljeno i stao mu utrljavati gorsko bilje u krvavu brazdu koja ga je pekla. I tada se to dogodilo. Ne znam što da mislim o tome. Imam ženu i četvero djece i ne znam kako da objasnim ono što se dogodilo tog vrućeg jutra kada sam ga njegovao u korovom obrasloj ruševini grobničke kuće. Sve riječi koje su trebale biti izrečene nadglasalo je zvonjenje zvončara iz sela. Ja sam mu utrljao sažvakano bilje u ranu i on je položio svoju ruku na moje bedro.

Tako si dobar prema meni, rekao je Batu kan. A zvona su nastavila zvoniti. Grobničko polje – mjesto gdje upoznaš samoga sebe. Dok ti kamen hladi bedra, a suha trava šušti pod tabanima.“ Baku kan je bio homoseksualac u vezi sa svojim čuvarom Tomislavom Hrvatom u kojeg se zaljubio kada ga je prvi put vidio na zelenoj rijeci Šaju kako zamahuje mačem, cijepa glave i udove i trga moždine. Batu 41

Sebastian Antonio Kukavica

kan se zasigurno uzbudio gledajući kako se njegovo mišićavo tijelo pregiba, znojno i poprskano krvlju palih Mongola. Zato je morao doći na Grobničko polje – da upozna sebe i zadašće na hladnom kamenu. Dimitrije Demetar je, na temelju Tomislavovog dnevnika, napisao četiri stiha kao epilog Grobničkom polju. Stihovi nisu bili objavljeni zbog opscenosti: Pod zlatnom lipom dva junaka se ljube Dok zvona zvončara nad poljem zvone.

Prema hladnoj stepi marširaju kolone Mongola koji žele da ih pogube.

Dimitrije Demetar je, po mojoj procjeni, naš čovjek. Vjerujem da je bio na neki način povezan ili barem upoznat sa Ugedejsko– teutonskom alijansom. Zaključak temeljim na načinu kako je prikazao Batu kana u poemi Grobničko polje. Nisam stručnjak po pitanju književnosti, ali mogu primijetiti kako Demetar kroz svoje djelo vrši degradaciju lika Batu kana. Demetar isprva naglašava samo Batu kanovu nemoć da pokori Hrvatsku, da bi već u sljedeća četiri stiha Batu kana prikazao kao obeščašćenog vojskovođu i slabića kojeg neprijatelj mora liječiti od pada s konja. U ovom drugom slučaju, Demetar mu je oduzeo čast, da bi mu na koncu, u epilogu, oduzeo muškost tako što ga je prikazao kao homoseksualca koji je utjehu našao pod zlatnom lipom. Demetar mu je oduzeo sve – moć, čast i muškost – i ostavio ga uplakanog i golog na hrapavom kamenu pod zlatnom lipom da upozna samog sebe na Grobničkom polju.

Prvo ga je prikazao kao slabića, potom kao kukavicu i izdajnika i na koncu kao homoseksualca – a svaki od tih stupnjeva degradacije se kosi s Džingis kanovim kodeksom časti prema kojem bi takav vojskovođa (kukavan, nečastan i povrh svega pederast) trebao biti mučen i pogubljen, a njegovo tijelo obješeno pred jurtom kako bi svi vidjeli što će se ubuduće dogoditi s ljudima koji se ne pridržavaju 42

Prepeličji palnidrom

kodeksa. Demetar je naš čovjek. Kao i Sakcinski! Ivan Kukuljević Sakcinski potvrđuje priču o porazu Batu kana na Grobničkom polju u svojoj knjizi Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari iz 1863. gdje kaže: „Kad sam stupio na Grobničko polje jašući na konju, gdje se grozna sila mongolska po slozi ilirskoj zauvijek utamani i gdje oholost azijatska kaznu primi i grob svoj nađe, oćutjeh takav ponos u sebi – kao da sam i sam u bitki onoj bio.“ Moja misija je objaviti necenzuriranu verziju Grobničkog polja, uništiti na taj način Batu kana i osvetiti mu se za sve mrtve i obeščašćene Ugedejce! Ali uz tebe, veliki Agaduul kane na našoj strani, ne samo da ćemo oduzeti Batu kanu čast, već ćemo na mongolski prijestol dovesti dinastiju Ugedejaca, jer u Mongolskim analima piše: „Neka se vrati qaganovo pravo na život u svetoj jurti onome uz koga stane Agaduul, poslanik Tengrijev.“ I tu završava moja priča. Čegrtuša je ispio šalicu šojkinih suza i zaspao na krznenom tepihu dok su mu njegove majke–zmije plazile po trbuhu, sikćući i zavlačeći mu se pod dronjke. Ja sam se nakašljao i upitao Pakosnu stijenu gdje se nalazi Teragajev grob i je li istina da se u grobu krije kukac žderač, odmetnuti Hrazguulurov brat, rušitelj Riječi i kržljavi rovač po anagramima i palindromima načinjenima od pljuvačke i ilovače.

Rekao sam mu: Ja sam Agaduul, tvoj gospodar, i želim uništiti te odvratne beštije i uspostaviti nad pustinjama i stepama Mongolije vladavinu Agaduul kana koji će učvrstiti Riječ i boriti se protiv Palindroma! Pakosna stijena mi je rekao: Na pravom si putu veliki Agaduule, s druge strane planine Haanhöhiy Uul, nad jezerom Hyargas Nuur nalazi se grob Timurovog oca i u grobu živi kukac žderač kojeg je on prema legendi štovao. Uništi Gospodara Tišine i uspostavi svoju vlast nad stepskim jurtama Agaduule i neka bude za svagda u tamu potisnut đavolji Palindrom! Sljedećeg jutra smo osedlali konje i spustili se niz sjeverne obronke Haanhöhiy Uula.

Ugledali smo jezero Hyargas Nuur nad kojim je trepetao zeleni mlaz svjetlosti – sedef kojim je grob opločen. I tada smo se našli 43

Sebastian Antonio Kukavica

pred grobom osvijetljenim purpurnom zorom koja se pomaljala nad Altajem stružući kamenje i čučeći u perju orlova. Otvorili smo grobnicu iz koje se izdigao smrad truleži. Lubanja, šuplje kosti, kraljevska pelerina – samo je to ostalo od Teragaja. U grobnici nismo pronašli žderača u rudači, ali nas je dočekala poruka na smotuljku papira – poruka položena da dvije ukrštene kosti. Na papiru je pisalo: „Pretekli smo vas. Ali ako nas želiš naći, pođi na Island. Na Islandu Grbavi Ban L. posjeduje plagijat Anđelovog pjeva. Istinu o mojem imenu izvuci iz grbe Bana L.!“ Poruka je bila potpisana s „Palindrom“, a ispod poruke nalazio se ugravirani znak koji je podsjećao na kotlić. Nešto nalik ovome:

Kakve veze ima kotao sa tajnim društvom Palindrom? Istinu o mojem imenu izvuci iz grbe Bana L. – opet jedan apsurdni anagram?

Tko je Ban L.? Ne znam. Idemo na Island.

44

Prepeličji palnidrom

III.

M

oj otac mi je kad sam bio dijete pripovijedao priče o teutonskim vitezovima. Pričao mi je o našim precima koji su pokorili pruske pogane, a posebno mjesto u svakoj njegovoj priči je zauzimao naš daleki predak Khevenhüller Caesar von Königsberg koji je predvodeći jedan odred teutonske vojske ušao u grad u kojem sam proveo svoju mladost – u Königsberg, grad iz bajke, grad čije ime priziva melankoliju i uspomene! Ja sam rođen u krivo vrijeme – da sam barem rođen tada, u trinaestom ili četrnaestom stoljeću dok su teutonski vitezovi osvajali Pomeraniju i Baltik, dok su pokrštavali pruske pogane… Vrijeme mačeva, viteške časti i krvoprolića pod križarskim plaštem! To su bila prava vremena, a ne ova danas…

Pridružio sam se nacistima misleći da su oni novi teutonci, ali kako sam se samo razočarao! Moji preci su sudjelovali i u bitki za Tannenberg 1410. kada su teutonski vitezovi doživjeli neslavni poraz od kojeg se, kako je povijest pokazala, nikad nisu oporavili.

Poraz kod Tannenberga je bio početak kraja teutonaca koji su se počeli raspadati 1525. godine kada je Veliki meštar Albert Brandenburški prihvatio protestantizam i priredio teren za potpuno uništenje teutonskog reda, taj izdajica svetog imena teutonskog i Boga! Upravo tada jedan od istaknutih teutonskih vitezova i moj predak – Khevenhüller Nicholaus von Seelenheil – povezao se sa zaboravljenom frakcijom teutonskih vitezova koja se od djelovanja tadašnjeg Velikog meštra odvojila još u trinaestom stoljeću, a bila je to sekta Kukavičje jaje koju je osnovao Khevenhiller Kukavica s kojim je Khevenhüller von Seelenheil bio u rodbinskim odnosima.

Von Seelenheila je impresionirala smionost tih „otpadnika“, kako su ih kasniji naraštaji teutonaca prozvali – divio se smionosti 45

Sebastian Antonio Kukavica

Khevenhillera Kukavice koji je već tada uočio da će Veliki meštri zbog krune i vreće zlata izdati teutonski viteški red. Kako to obično i biva, Kukavičina vojska je izgubila, a on sam je ubijen na brutalan način. I otada su svi Veliki meštri pokušavali istrijebiti ono malo preostalih članova sekte koji su se razbježali po Europi, a kasnije i po svijetu. Ali niti jedan Meštar ih nije uspio u potpunosti uništiti, već se sekta polako, iz desetljeća u desetljeće širila i postajala sve jača. Von Seelenheil je u „otpadnicima“ vidio iskonske teutonce koji su spremni umrijeti poradi časti, kršćanstva i Boga – upravo takvi ljudi su mu trebali, upravo takve ratnike je želio okupiti oko sebe i ubiti Alberta Brandenburškog koji je izdao sve te vrijednosti!

Von Seelenheil je znao da Kukavičje jaje želi ponovno uspostaviti svoje malo kraljevstvo kojim je njihov vođa vladao nepunih mjesec dana, ali da isto tako žele osvojiti Königsberg što je bila posmrtna želja Khevenhillera Kukavice. Da, takvi ljudi će mu trebati, zaključio je von Seelenheil i odlučio stupiti u kontakt sa članovima sekte Kukavičje jaje i ponuditi im savezništvo. Osim savezništva u ratu protiv pogana i izdajica teutonskog imena, von Seelenheil im je ponudio i teritorij Pomezanije i Pogeranije, a naznačio je da bi dijelili upravu nad Königsbergom ukoliko bi zajedničkim snagama porazili teutonce koji su se priključili izdajniku Albertu. Naime, Khevenülleri su kroz sva minula stoljeća polagali sveto pravo na Königsberg, jer su, bahati i ponosni kakvi jesu, smatrali da Königsberg nikad ne bi pao da vojska nije bila vođena velikim ratnikom koji se zvao Khevenhüller Caesar von Königsberg.

Konačni udarac za Khevenhüllere bila je njihova marginalizacija nakon 1525. godine i slabljenje njihovog utjecaja i moći. Stoga, nije bilo druge neko isukati mačeve i krenuti obraniti čast, znao je to von Seelenheil jako dobro. Ubrzo je u svojem zamku primio izaslanike sekte Kukavičje jaje koji su oduševljeno prihvatili savezništvo s njegovim snagama. Vi ste čestit teutonski vitez i vidi se da na duši samo su vam tri stvari: čast viteškog reda, kršćanstvo 46

Prepeličji palnidrom

i želja za ratom, rekao je izaslanik dok je potpisivao sporazum o savezništvu. Ovu priliku čekamo već više od dvjesto godina: da zajašemo konje, isučemo sječiva i razlijemo po tlu krv pogana i izdajica! Uvijek će slavljeni biti smioni i časni teutonci. Von Seelenheilova vojska i snage sekte Kukavičje jaje su, naravno, izgubile u tom ratu, a Albertova vojska ih je samljela već četvrti dan nakon što je ustanak bio podignut u Königsbergu. Kako ironično – vladali su Königsbergom puna tri dana, a već četvrtog su pali pred Albertovom konjicom. Uzrok porazu je dijelom bio i taj što su vitezovi iz sekte Kukavičje jaje koristili naoružanje iz trinaestog stoljeća, iz vremena osvajanja Pomezanije, jer su vjerovali kako im jedino oružje njihovih predaka može donijeti pobjedu nad izdajnicima. I tako su prolazila stoljeća i onda je povijest htjela da upravo ja, Khevenhiller von Hinderberg, budem onaj kojem će biti pružena mogućnost da ponovno ujedini teutonski viteški red i uskrsne ga iz mrtvih. Kada sam krajem četrdesetih došao u Paragvaj, pobjegavši iz Njemačke, upoznao sam se sa svojim dalekim rođakom koji se zvao Augustus Khevenhiller Kukavica Vogelsang von Elbing i bio je direktni potomak velikog Kukavice koji je tri tjedna vladao Pomezanijom i sjeverom Pogesanijom. Posjetio sam ga u njegovom dvorcu kojeg je izgradio na sivom brdu iznad Asuncióna. Uz vino smo se sjećali dobrih starih vremena, vremena mača i šljemova, kada su naši preci klali pogane i osvajali bijele tvrđave. I tada smo odlučili da ponovno sklopimo savezništvo, da udružimo snage i da zauzmemo ono što nam pripada: oni su željeli Pomezaniju i Pogesaniju, a ja sam želio Königsberg! Ja sam u međuvremenu odustao od kršćanstva i okrenuo se kultu Quetzalcoatla, a moj dalji rođak je štovao kult svojeg pretka Kukavice kojeg je smatrao bogom. Kršćanstvo nam više nije bilo bitno, sada nam je samo bilo bitno ići u rat protiv nekoga, protiv bilo koga, samo da krenemo u bitke i pokušamo učiniti ono što naši preci nisu uspjeli. I tako su se udružile sekte Kukavičje jaje i 47

Sebastian Antonio Kukavica

Zmijina sekta – okupili smo zajedničke snage i odlučili pokoriti troglodite. Trogloditi su nam se učinili dovoljno slabima da ih možemo pobijediti, jer nama je samo bio bitan rat, samo rat i osjećaj da smo pobijedili, da smo osvojili komad zemlje i natukli neke pogane. I zato smo se odlučili za troglodite koji su živjeli u bliskoistočnim pustinjama. Nakon što smo porazili troglodite, porobili smo jedno crnačko pleme. Crnci su nam postali robovi na plantažama duhana u Paragvaju, a troglodite smo pobili jer nam se nisu pokorili. Ispripovijedat ću vam sada povijest tajne organizacije Kukavičje jaje koja je osnovana još u trinaestom stoljeću za vrijeme Pruskog križarskog rata. Osnivač tajne organizacije koja se kasnije pretvorila u sektu je bio već spomenuti Khevenhiller Kukavica, istaknuti teutonski vitez koji je bio desna ruka Hermannu von Salzi, Velikom meštru teutonskog viteškog reda. Khevenhiller Kukavica je bio von Salzin čovjek za prljave poslove – stoga je Khevenhiller Kukavica, po odredbi Velikog meštra, za vrijeme rata protiv pruskih pogana okupio dvadesetak svojih ljudi iz redova teutonaca i osnovao organizaciju Kukavičje jaje koja je za cilj imala nasilno gušenje poganskih ustanaka i rušenje pruskih poganskih hramova. Tajno društvo je bilo poznato i po špijuniranju. Sve započinje 1234. kada teutonski vitez Aurelius Johann von Badheim u Pomezaniji, za vrijeme poganskog povlačenja na rijeku Sirgunu, osniva red Milosrdnih vitezova koji pružaju bolničku njegu kako križarima tako i poganima koji su preživjeli bitku na Polju mrtvih.

Milosrdni vitezovi su izgradili na desetke bolnica koje su osim pružanja njege poganskim civilima, prvenstveno ženama i djeci, djelovale i kao rađaonice, gdje su hospitalizirane poganke rađale pogansku dječicu. Khevenhiller Kukavica je tada došao na morbidnu ideju da bolničari iz redova Milosrdnih teutonaca poganskim ženama podmetnu djecu koja će biti kršćani i mrzitelji poganštine, a istovremeno će biti vjerni. Na taj je način, lukavi Khevenhiller Kukavica želio stvoriti razgranatu mrežu budućih špijuna i 48

Prepeličji palnidrom

obavještajaca koji će biti infiltrirani u poganske redove, a istovremeno će biti vjeri kršćanstvu i teutonskom redu. Khevenhiller Kukavica je ideju sproveo uz odobrenje Velikog meštra koji je bio oduševljen Kukavičinim planom. I tako je par Kukavičinih ljudi, članova Kukavičjeg jaja, ubačeno u redove Milosrdnih teutonaca te su ubrzo počeli s akcijama podmetanja kukavičjih jaja pogankama.

Khevenhiller Kukavica je članovima Kukavičjeg jaja, uz čašu vina jedne večeri rekao: Drugovi, ovo će biti naša velika pobjeda! Za deset godina kršćanska djeca–obavještajci će nas početi opskrbljivati podacima o životu pogana, o njihovim planovima, razmišljanjima – i tako ćemo moći biti spremni za koljačinu pogana i na najmanji znak opasnosti od izbijanja poganske pobune! Moći ćemo ih nadzirati i kontrolirati iznutra. A za kakvih dvadeset godina moći ćemo na čelo poganske zajednice postaviti našeg čovjeka – kršćanina i mrzitelja poganskih rituala. Ovo je najgenijalniji plan u povijesti ljudskog roda, uzvikivali su članovi Kukavičjeg jaja. Khevenhiller Kukavica je vodio nekoliko vrlo krvavih bitaka protiv baltičkih i pomeranijskih pogana, a njegovi pohodi, iako tajni, bili su poznati po tome što iza sebe nisu ostavljali niti jednog preživjelog poganina.

Khevenhiller Kukavica je osobno vodio pokolje i nadgledao njihovo provođenje, da ne bi kojim slučajem koji poganin preživio, jer je Kukavica vjerovao da nema nevinog poganina. Khevenhiller se posebno istaknuo za vrijeme Prvog poganskog ustanka 1242. godine kada je aktivirana mreža djece–obavještajaca koji su se prozvali „Kukavičja djeca“. Kukavičja djeca su informirali bazu u tvrđavi Vogelsang (sjedištu Kukavičjeg jaja) o svim planovima pogana, tako da je Khevenhillerov odred smrti bez velike muke srezao svaki pokušaj dizanja dodatnih pobuna u Pomezaniji i Pogesaniji čime je spriječeno širenje ustanka po cijelom pokrštenom teritoriju. Rekao sam vam ja da poganin ostaje poganin i tu nikakvo pokrštavanje ne može pomoći, poviknuo je Khevenhiller Kukavica u odajama Velikog meštra. Jedini način kako poganina učiniti 49

Sebastian Antonio Kukavica

nepoganinom je ubiti ga, što sam ja sa svojim Kukavićima (odmilja zvani Odredi smrti) dokazao već tisuću puta! Veliki meštre, vi ste budala što to podržavate! U Bibliji jasno piše, u Ponovljenom zakonu sljedeće: Ovako učinite prema njima! Porušite njihove žrtvenike, porazbijajte njihove stupove, njihove ašere počupajte, a njihove kumire spalite! Bog je dakle bio jasan – treba razoriti njihove hramove. Ali, onaj koji umije čitati između redaka poput mene, u ovim riječima iščitava poziv za njihovo istrebljenje! Stoga, Veliki meštre, jeste li kršćanin ili niste. Svaki pravi kršćanin je za to da se svi pogani pobiju, a tko se tome suprotstavlja je poganin!

Veliki meštre, vi ste nemoćni pred neprijateljem, ali ja sam se dokazao u borbama kao iskreni kršćanin i vođa srčan. Stoga, dajte meni komandu nad svim teutonskim odredima i sprovest ću istrebljenje pogana kako dragi Bog zapovijeda! Veliki meštar je zarežao: Khevenhilleru, kako se samo usuđuješ! Reći da ja nisam kršćanin – ta ja sam u križarskom ratu pobio stotine nevjernika, čak mi je i papa stisnuo ruku i rekao: svaka čast, bogme si ih sprašio! Činit ćeš ono što ti ja kažem, ionako si u zadnje vrijeme previše toga dopuštaš. Postaješ sve jači i utjecajniji, meni je to jasno. Tvoja morbidna organizacija već sada okuplja pet tisuća vitezova, ali ja sam i dalje Veliki meštar i ukoliko i dalje budeš svojevoljno vladao nad Pomezanijom i Pogesanijom, kunem ti se Bogom da ću te izbaciti iz teutonskog reda i ubiti! Ti nisi kršćanin, jer se suprotstavljaš meni, kako te nije sram… Khevenhiller Kukavica je sljedećeg dana ugušio u krvi još jedan ustanak koji je izbio u Pogesaniji, a počeo je ubijati i teutonske vitezove koji su mu se suprotstavljali – u prvom redu Milosredne teutonce. Aureliusa von Badheima su Kukavići ubili i objesili na gradskom trgu.

Kukavičje jaje je u potpunosti preuzelo vlast u Pogesaniji, a Khevenhiller je odlučio okruniti sebe za vladara koji će vladati iz tvrđave Vogelsang. I tako se, zbog želje jednog čovjeka za vlašću i koljačinom, Kukavičje jaje pretvorilo u sektu koja štuje Khevenhillera 50

Prepeličji palnidrom

Kukavicu kao boga – u tvrđavi Vogelsang koja je proglašena svetom kukavičjom crkvom podignut je zlatni kip Khevenhillera Kukavice kojeg su svi morali štovati. I tako se Kukavičje jaje odvratilo od kršćanstva i prešlo na tamnu stranu. Khevenhiller je sa svojih pet tisuća ratnika krenuo u rat protiv teutonskih vitezova i nakon krvavih borbi na rijeci Elbing i bitke za Christburg preuzeo vlast nad dijelom Pogesanije i sjevernom Pomezanijom. Svi teutonci koji su mu se suprotstavili bili su obješeni na glavnim gradskim trgovima, a Khevenhiller se proglasio kraljem Pomezanije i vojvodom od Elbinga i bogom kojeg svi njegovi podanici moraju štovati. Njegova vladavina je trajala tri tjedna – ubrzo je vojska Velikog meštra osvojila Vogelsang i pobila većinu članova sekte Kukavičje jaje. A Khevenhiller Kukavica je baš u to vrijeme pripremao napad na Königsberg i osvajanje Sambije. Spaljen je na lomači, a dok je gorio, legenda kaže da su ga poganske majke gađale jajima. No sekta nikad nije prestala postojati, jer se stotinjak članova razbježalo po cijelom svijetu. Još i danas sekta postoji i sakriva se iza imena tvrtke Cuculus d.o.o. kojoj je direktor dr. sc.

Augustus Khevenhiller Kukavica Vogelsang von Elbing, medijski magnat i dobročinitelj koji je financirao izgradnju tri rodilišta – naravno, zna se iz kojeg razloga: da podmeće kukavičja jaja. Tvrtka Cuculus d.o.o. ima sjedište u Paragvaju, u Asunciónu, s podružnicama u Berlinu, Königsbergu, Aachenu, New Yorku i Sydneyu. Nejasno je čime se Cuculus d.o.o. bavi, ali najvjerojatnije je djelovanje tvrtke povezano sa špijuniranjem, jer tvrtka ima mrežu obavještajaca koji su se infiltrirali u sve pore društva, od obitelji do parlamenta.

Augustus Khevenhiller Kukavica Vogelsang von Elbing živi u tvrđavi Vogelsang koju je izgradio na brdu iznad Asuncióna i tamo štuje svoje pretke i najvećeg od svih dičnih predaka – Khevenhillera Kukavicu, pokoritelja Pomezanije i Pogesanije kojem je neispunjena želja bila pokoriti Königsberg i porobiti pogane, a paradoksa li sam je postao poganin koji štuje samog sebe. Von Elbing financira grupu 51

Sebastian Antonio Kukavica

Kukavića–bombaša koji siju strah i smrt po cijelom svijetu rušeći hramove i crkve koji su uvršteni na crnu listu sekte Kukavičje jaje.

Von Elbing je bio vrlo blizak sa paragvajskim diktatorom Alfredom Strössnerom, podrijetlom Nijemcem, za čije je vladavine Kukavičje jaje bilo na vrhuncu svoje moći, a vjeruje se da iza mnogih otmica i umorstava stoji upravo Kukavičje jaje. Von Elbing, unatoč tome što je star stotinu i dvije godine, financira i planira akcije bombaških napada u Pogesaniji i Pomezaniji s ciljem vraćanja tih teritorija pod vlast boga Kukavice. Planira ojačati svoju vojsku i aktivirati mrežu obavještajaca te zajedno sa Strössnerovim pristašama izvršiti državni udar u Pogesaniji i Pomezaniji. I na kraju, želi se okruniti kao vojvoda od Königsberga – to je bila posljednja želja njegovih predaka. Ja se osjećam kao rob predaka, kao rob njihovih očekivanja.

52

Prepeličji palnidrom

IV.

I

sland. prosinac 1941. Zemlja snijega, leda i starih rímura čije riječi kroz kašalj izgovaraju bradati starci pred krčmama. Suton nad vulkanima i oštricama fjordova koji mirišu po uspjenjenom oceanu i lišaju. Uski i strmi fjordovi izgledaju kao da je iz njih svu srčevinu isisao moćni Tor. Ribarske brodice se pomaljaju na obzoru – crvenkasti fenjeri trepeću nad valovima. Je li ono polarna svjetlost u daljini ili se to samo duga raskrilila nad tvrdim ledom kao harmonika? Iz ribarskih kuća se širi miris usoljene haringe, umašćenih noževa i hladnog fileta morskog psa koji se suši na tanjuru. Ulicama odjekuju pijani glasovi koji pjevaju rímure, a u jednoj kući djed unucima prepričava sage dok cjepanice pucketaju u kaminima. Reykjavík – grad obasjan svjetlima nad kojim strše obrisi surovog i nepristupačnog krajolika. U daljini se leluja vulkanski pepeo i možeš čuti šištanje proključalih gejzira. Íslenska óperan u Reykjavíku – ostakljena operna kuća iz koje se pruža pogled na stambene blokove od armiranog betona. Stota izvedba Wozzecka, najslavnije ekspresionističke opere Albana Berga, istaknutog Schönbergovog učenika. Legendarni islandski operni pjevač Steindor Hvatí Hjurlson poznat kao Ledeni glas će večeras po posljednji put pjevati u ulozi priprostog vojnika Wozzecka. Hjurlson je po mnogima najbolji sprechstimme na svijetu – riječi i pjev koji on daruje svojim likovima istinski je ekspresionizam koji se proteže od očajnog, otriježnjenog šapta pa sve do žilavog, sablasnog krika pod čijom se surovom snagom ledi koža. Hjurlson je tvrdio da ga inspirira islandski krajolik, da u krčkanju gejzira, sudaranju fjordova i olujnih oblaka i odronu stijena on čuje krikove Wozzecka i Pierrota lunairea. Spoji se sa krajolikom, dodirne lišaj zalijepljen 53

Sebastian Antonio Kukavica

za stijenu, zagleda se u djevojčicu koja se ljulja pod jasenom, osluhne nemirni puls u zraku i zapjeva glasom starog pripovjedača saga nošen vjetrovima koji pušu s oceana. Cilj je osloboditi zvuk krajolika, rekao je Hjurlson. Nakana mi je kroz Wozzeckove riječi ludila i očaja artikulirati melankoličan pjev krajolika koji se krije, još neodstvaren, pod lišajem i vrućim potocima. Wozzeck je opera u kojoj krajolik ima vrlo važnu ulogu u utjecaju na likove – krajolik je u skladu sa duševnim stanjem pojedinca. To se najbolje vidi u četvrtom prizoru trećeg čina kada se kroz oblake pojavljuje krvavo crven mjesec, kako Berg navodi. I u trenutku kada se pojavljuje taj zlosutan mjesec, Wozzeck umire, gušeći se u jezeru kako bi isprao krv, svu tu silnu krv koja mu je zakrvarila košulju, tijelo, ruke – cijelo jezero je postalo lokva krvi, a mjesec loptica od krvi na zlatnoj žici! Stoga, ja moram biti jezero, ja moram biti krvavi mjesec, jer oni govore, oni vrište u morbidnom suglasju sa utopljenim Wozzeckom! Dok Hjurlson pjeva artikulira svaku riječ i svaki glas u jezoviti sprechgesang zbog kojeg je i zaslužio nadimak Ledeni glas, jer je idealan za dočaravanje osamljenosti, ludila i frustracije pojedinca. Iako je Alban Berg bio jedan od pionira dvanaesttonske tehnike skladanja, u Wozzecku je uz standardni sprechgesang te kakofoniju koristio i tonalitetne dionice što je bilo uvelike zaslužno za odličan prijem opere kod islandske publike. Alban Berg je sam napisao libreto prema nedovršenoj Büchnerovoj drami, a opera je bila praizvedena 1925. u Berlinu. Sada je studeni 1941. i Wozzeck se izvodi po jubilarni stoti put na daskama Islandske opere što će ujedno biti i posljednji put da ga izvodi sedamdesetogodišnji Hjurlson. Hjurlson je odlučio prestati s pjevanjem kada je saznao da ima zloćudni tumor na želucu i da mu preostaju tek tri mjeseca života koja je Hjurlson odlučio iskoristiti u prirodi, u domu svojih predaka u mjestašcu pored Húsavíka gdje je bio rođen njegov otac Sigmundr, doktor filozofije i ekscentrični ribar koji je vjerovao da u moru oko strmih obala Húsavíka živi Peripatetički kit. Ludi 54

Prepeličji palnidrom

Sigmundr Hjurlson je cijelog života pod svjetlom petrolejke za kuhinjskim stolom pisao dramu Peripatetički kit i islandski kitolovac u kojem je iznio svoj opis tog kita, izmislio cijelu mitsku podlogu vezanu uz kita i povezao ga sa Aristotelovom filozofskom školom i Teofrastovim djelom Historija biljaka. Sigmundr je vjerovao da posjeduje davno izgubljeni fragment iz Historije biljaka u kojem je Teofrast prepričao legendu sa svog rodnog otoka Lezbosa o postojanju velike morske zvijeri u Egejskom moru koja za sobom ostavlja nepoznatu i rijetku biljku. U tom fragmentu stoji: „Za velikim morskim bićem niču biljke koje pljuju biserje, biljke koje mirišu kao sedef i sedra, biljke koje darivaju glasove anđelima.“ Na otoku Lezbosu su vjerovali da misteriozna biljka mutavcima daruje anđeoski glas. Teofrast je zapisao da će se u grlu svakoga tko sažvače biljku ugnijezditi najljepši glas na svijetu. Sigmundr je bio siguran da je to biće bilo Peripatetički kit koji je lutao morima i oceanima sve dok nije našao svoju podmorsku pećinu pod strmim liticama Húsavíka. U Peripatetičkom kitu i islandskom kitolovcu je ispričao priču o jednom propalom talijanskom kastratu koji je izgubio svoj dječački glas nakon što je jednom zgodom pijan sažvakao staklo i nepovratno oštetio glasnike, a jedna sićušna krhotina mu je zaglibila u donjoj laringealnoj žili. Svake noći iskašljava komadiće stakla i nemoćan je ispustiti bilo kakav zvuk osim žamorenja i grgljanja. Od svog umirućeg oca botaničara je saznao za postojanje Peripatetičkog kita i iscjeljujuće biljke koja se zvala Anđelov pjev.

Odlučio je otputovati na Island i pronaći Peripatetičkog kita. No Sigmundr Hjurlson nije uspio dovršiti dramu pošto je završio u ludnici nakon što je rostfrei nožem ranio jednog pijanog ribara koji je podrugljivo rekao kako je Peripatetički kit obična izmišljotina propalog doktora filozofije. Prema svjedocima, ludi Sigmundr je nasrnuo na ribara poviknuvši: Ti si Giovanni Il Castrato zvani Kitolovac koji je 1674. čunjastim harpunom ubio Peripatetičkog kita. Od krvi kita iznikoše po fjordovima koralji od amfibola, a sve 55

Sebastian Antonio Kukavica

tvojom krivicom Giovanni Ðenovljanine, mutavče i grgljajući gejziru goveđeg galimatijasa! Nakon nekoliko godina Sigmundr je pobjegao iz ludnice i utopio se u oceanu. Bio je suton kada se luđak utapao, nad klisurama se blistao krvavi mjesec, a voda koja je nemilosrdno zapljuskivala strmce izgledala je poput krvi. Sigmundr je svoje posljednje riječi izrekao na njemačkom, a nitko ne zna zašto. Zagrgljao je: Der Mond ist blutig! Ich muss mich waschen! Ich muss Peripatetisch Walfisch unter dem Wasser finden! Da ein Fleck! Blut… Das Wasser ist Blut… Blut. Njegov glas utopio se u fjordu na koji se nalegla ljubičasta svjetlost punog mjeseca. Jednog je dana Steindor Hvatí Hjurlson u očevom rukopisu Peripatetičkog kita i islandskog kitolovca pronašao neku isprešanu biljku koja je nalikovala smeđoj algi, ali nije bila alga – imala je miris morskog sedefa i njezini su se gotovo prozirni listići lijepili za prste. Bila je osušena i izgledala je poput pergamenta. I tada je Steindor shvatio da je očeva drama bila zapisana na papiru od sasušene biljke koja se zvala Anđelov pjev.

Drama Peripatetički kit i islandski kitolovac nikad nije bila dovršena jer je ludi Sigmundr, prije no što se utopio, razderao papir od osušene biljke i sažvakao ga kako i bijaše zapisano u Teofrastovoj Historiji biljaka: „Jedna je žena s Lezbosa tvrdila da je uočila gigantsku morsku zvijer i pojela ljepljivu sedrenu sluz koju je biće ostavilo za sobom. I tada se dogodilo čudo: nijema žena je progovorila. Kakve li je samo pjesme pjevala – bio je to, i dan danas će vam reći otočani, najljepši glas kojeg ste ikad mogli čuti.“ Sigmundr je pojeo zapisane riječi i nitko nikad neće otkriti kako djelo završava. Pojeo je cijeli rukopis sjetivši se riječi koje mu je u uho šapnuo ektoplazmički Caspéro Angel na Badnju večer 1925. (u isto vrijeme kada je u Bečkoj operi praizveden Wozzeck): „Obećaj mi da ćeš ga ponijeti sa sobom u smrt – dok se budeš spuštao u isto mjesto iz kojeg su ove riječi i rođene.“ I tada je Steindor sve shvatio. Sigmundr je pojeo papir i zakoračio u ledenu vodu nad kojom su stražarili fjordovi.

Noge su mu utrnule, srce mu se šćućurilo u osrčju, krv je počela 56

Prepeličji palnidrom

sporije otkucavati, ali on je nastavljao hodati dalje, dalje prema Peripatetičkom kitu. I onda se nad Húsavíkom prolomio najljepši pjev što ga itko ikad ču. Lokalni brđani i danas pričaju kako su krajolik, ocean i svi ljudski glasovi iščeznuli kad se od fjorda odbio anđeoski glas koji je iz umirujućeg šapta postao stravičan krik.

Vjeruju da taj krik još uvijek živi nad fjordom i ribarskim kućama iz kojih šište ostriženi, pijani glasovi. Sigmundr je kroz sprechgesang izgovorio posljednje Wozzeckove riječi. I otada mještani Húsavíka i ostalih sela raštrkanih po strmcima planina vjeruju da Peripatetički kit postoji i da živi u špilji ispod morske razine. Svake godine u vrijeme kada je Sigmundr umro oblaci se razmaknu i u vodi se zrcali krvavi mjesec, a nečiji krik odjekne iz šume i planine – srdžba kitova. Kao zaštitu od vradžbine Peripatetičkog kita, ribari u džepu nose smrvljene kristaliće koralja – eritrociti kitove krvi. Za Steindora Hjurlsona nije bilo drugog izbora nego da postane operni pjevač i da zapjeva u ulozi Wozzecka. Da mu podari krik utopljenog doktora filozofije kojeg je napustio razum. Dok zelen je fjord.

Opera je dosegnula klimaks – treći čin, četvrti prizor – Wozzeckovo utapanje i potraga za rostfrei nožem kojim je do smrti uz rijeku izbo svoju nevjenčanu družicu Mariju. Steindor Hjurlson je u okrvavljenoj, raskopčanoj košulji ulazio sve dublje u vodu, lice mu je bilo izbezumljeno, a razum pomračen. Tražio je nož, tražio je način da spere krv sa svojih ruku, ali voda se pred njim pretvorila u krv. Krikne: Ich wasche mich mit Blut! Das Wasser ist Blut! Dok njegovo bespomoćno tijelo tone u mrzlu vodu, dvije siluete na mostu razgovaraju o išijasu i vremenu misleći da je zvuk utapanja zapravo zvuk nenaštimane violine uličnog svirača. Zastori se spuste i publika se podigne na noge i počne pljeskati u deliriju – dlake su im se nakostriješile, a Ledeni glas im je sledio krv u žilama. Hjurlson se naklonio, a na pozornicu su bačeni buketi blistavih ruža. Suza mu je zasjala u oku. Sutra će otići u Húsavík i stopiti se sa prirodom.

Umrijet će na isti način kao dvije osobe koje su mu obilježile život: 57

Sebastian Antonio Kukavica

otac i Wozzeck. Utopit će svoj glas u fjordu. Sažvakati sedru. I sljedećeg dana je pronađen mrtav, ali ne u fjordu već u svojoj kući na obroncima planine Húsavíkurfjall s koje se u zoru pruža prekrasan pogled na mirni obris oceana – tek ponekad, u daljini, iz oceana provire oštre siluete kitova čiji repovi rasijeku vodu na dva dijela – Peripatetički kit kreće u novo lutanje? Obili smo vrata njegove kuće – Čegrtuša, dva jahača Apokalipse i ja – i uočili pjevačevo tijelo prevrnuto preko naslonjača. Lice mu je bilo zgrčeno, rastegnuto u krik – nije bilo ni kapljice krvi. U žrtvinoj zgrčenoj šaci nalazio se komadić smeđeg papira s upisanom porukom: „U labirintu glasova, razabrati više nećeš niti jedan. Jezik svoj poznavati nećeš. Precizan prst ima Eustahije.“ Kakva je ovo besmislica – nije li i ovo spačka Palindroma. Harry Irac je rekao kako oni za sobom ne ostavljaju niti kap krvi – oni uđu u glavu i izlude žrtvu anagramima. Harry Irac reče:„To se zove Paranoična smrt. Zarazimo žrtvin um anagramom ili nerješivom zagonetkom te žrtva postane paranoična i sklona halucinacijama. Potom je na redu jezik – žrtvu toliko izludimo besmislicama, da izgubi mogućnost suvislog komuniciranja. Umre s Prepelicom na usnama! Koliko smo samo Velšana i potomaka Llyrovih izludili sa zagonetkom o Žutokosom Kotlonoši, ha–ha!“ Parket je bio posut sitnim komadićima papira – obezglavljene riječi gaze teške čizme. Čegrtuša je dotrčao do mene blijed u licu i šapnuo mi samo jednu riječ: Uho. Prstom je pokazao prema prevrnutom tijelu i ponovno izgovorio UHO. Prišao sam mrtvacu i zagledao se u njegovo lijevo uho. Činilo se da iz zvukovoda kojeg je zaklanjala izvitoperena uška curi žuti iscjedak – blista se kao rosa na sijedim ušnim dlačicama. Prisjetio sam se poruke na papiru: „U labirintu glasova, razabrati više nećeš niti jedan. Jezik svoj poznavati nećeš. Precizan prst ima Eustahije.“ Uho je labirint glasova, zvukovod vodi do bubnjića na koji se nastavlja Eustahijeva cijev. Uzeo sam pincetu i gurnuo je u Hjurlsonovo srednje uho – pinceta je samo skliznula sa zvukovoda 58

Prepeličji palnidrom

direktno u Eustahijevu cijev, kao da je bubnjić bio probijen. Iz Eustahijeve sam cijevi izvukao žućkasti papirnati tuljac na kojem se kristalizirao ušni sediment. U papir je bilo upisano: „Anđelov pjev napisaše libreto za Tužnog čovjeka. Hjurlson je Tužni čovjek.

Pošto se utopio, više nije tužan. A kako se zove Grbavi Ban L.?“ Poruka je bila potpisana sa „Palindrom“ i ispod teksta se nalazio simbol kotlića nad kojim se dimi para. Čegrtuša je obio Hjurlsonov sef i u njemu pronašao samo jedan požutjeli papir po kojem se razlila stvrdnuta mrlja od kave. Bile su to načrčkane, nedatirane bilješke koje je po papiru razbacao ludi Sigmundr prilikom pisanja Peripatetičkog kita i islandskog kitolovca. Riječi su bile podcrtavane, križane, ispresječene, a pored nekih su stajali upitnici i uskličnici – pitam se je li te bilješke vodio dok je živio u ludnici. Na papiru je pisalo: „Caspéro Angel je bio kastriran 1517. godine kada je Juan de Grijalva sa svojim karavelama pristao u kameni zaljev otoka Cozumel čije su se pješčane plaže s istočne strane otoka zlatile kao bakar. Bio je domorodački dječak čiji je otac bio plemenski pjevač kojeg su Maye posebno štovale, jer je svojim anđeoskim glasom zahvaljivao Srce Nebu. Pošto mu je glas bio božanstven, Srce Neba mu je uvijek ispunjavao želje. Njegov sin je imao glas još ljepši nego očev što je bilo zamijećeno u njegovom najranijem djetinjstvu – već sa četiri godine dječak je postao pjevač koji je pred žrtvenikom, s crvenim šarama na obrazima, zahvaljivao Srce Nebu anđeoskim glasom zbog kojeg mu konkvistadori nadjenuše ime Caspéro Angel.

Uz Grijalvu su putovali španjolski svećenici koji su se istaknuli u misijama inkvizicije i ostarjeli kastrati sa španjolskog dvora, jer su kraljevi Kastilje i Leona vjerovali da se pogane može lakše pokrstiti i pridobiti na stranu konkviste ako ih se nauči pjevati. Kastrati su bili zaduženi da ih nauče pjevanju kršćanskih pjesama i da kroz taj proces odbace sve poganske pjesme koje su uvreda Bogu. Tako su se kastrati zajedno s de Grijalvom iskrcali na otoku Cozumel i počeli svoju misiju pokrštavanja glazbom. Jednog dana su im Maye 59

Sebastian Antonio Kukavica

predstavile njihovog obrednog pjevača čije je lice bilo premazano crvenim krivuljama, a na čijoj se glavi nalazila kruna od smaragda.

Dječak je bio debeljuškast, čađave kose, prodornih plavih očiju i ponositog držanja – rekoše da se zvao Kwec Zoz Qi’x odnosno Čovjek zvan Tužno pero. Kada su začuli kako dječak pjeva, ostali su zatečeni i zbunjeni, jedino su uspjeli promrmljati da je ovo bio glas Anđela. Kastrati su naredili da se dječak kastrira kako bi ljepota njegova glasa bila zauvijek sačuvana u grlu, kako bi svakoga jutra mogao pjevati u slavu kršćanskog Boga. Tako i bi učinjeno – dječak je bio kastriran. Nije ispustio ni suze, samo je neprekidno piljio u kastrate svojim dubokim plavim očima. Kastrati su ga odlučili povesti sa sobom kako bi svojom pjesmom širio vjeru u kršćanskog Boga među domorodačkim poganima koji se klanjaju bogovima od ilovače i šiblja. Caspéro Angel je doveden u Europu gdje je postao velika senzacija. Pjevao je pred španjolskim kraljem i plemstvom, oduševio je papu i vatikanski kler, bio je slavljen kao Bog, živio je u velebnim palačama, objedovao s kraljevima i svake večeri u katedrali pjevao pjesme u slavu Boga. Ali jednog dana je pronađen mrtav u svojoj baršunastoj postelji, u sjeni baldahina koji je bacio sjenu preko dječakova zgrčenog lica. Nikad nije pronađen njegov ubojica, a sumnja se da su Caspéra ubili kastrati kojima je preoteo svu slavu i privilegije. Dan prije smrti dovršio je libreto za svoju operu koju je namjeravao i otpjevati pred kraljevima i svećenicima. Libreto je misteriozno iščeznuo. Opera se trebala zvati: K’wec Zoz. Tužni čovjek.“ Sada je poruka pronađena u Hjurlsonovom uhu bila donekle jasnija. Anđelov pjev napisaše libreto za Tužnog čovjeka. To se odnosi na Caspéra Angela (pravim imenom Tužno pero) koji je napisao libreto za operu Tužni čovjek ili na jeziku Maya: K’wec Zoz. K’wec Zoz je anagram od riječi Wozzeck. Hjurlson se zove Tužni Čovjek. Pošto se utopio, više nije tužan. Hjurlson je bio Wozzeck, ali kada se utopio prestao je biti Wozzeck i ponovno je bio samo Hjurlson. A kako se zove Grbavi Ban L.? Još jedno podmetnuto 60

Prepeličji palnidrom

kukavičje jaje tajnog društva Palindrom! Odgovor izvuci iz grbe Bana L. – tako je pisalo na ceduljici pronađenoj u Teragajevom grobu.

Odgovor se zasigurno nalazi u anagramu. Pa da, očigledno je! Grbe Bana L. je anagram od Alban Berg – Berg je napisao libreto za Wozzecka, Tužnog čovjeka! Alban Berg. Kako je on upleten u sve ovo – on je umro 1935. godine. Prisjetio sam se bizarne smrti Albana Berga u pedesetoj godini života na Badnjak 1935., u noći dok su bečke ulice odjekivale božićnim pjesmama, dok su roditelji postavljali jelke i borove uz kamine, dok su se djeca igrala prskalicama i utrkivala tko će prije dotrčati do crkve koja zove na Polnoćku – umro je u sjeni djetinje radosti jednog grada. Miris cimeta i božićnih kolačića. Sniježilo je i djeca su jezikom hvatala pahulje. Veliki skladatelj je bio iznimno krhka zdravlja, preosjetljiv i vrlo podložan kroničnim oboljenjima tako da ni ne čudi bizarni podatak iz njegova života da je umro zbog jednog jedinog uboda insekta. Ubod insekta je doveo do trovanja krvi i do Bergove smrti na Badnjak 1935. No tri noći prije smrti, Albana Berga su proganjale sulude noćne more. U dnevniku je zapisao da se budio uznojen i rastresen, uznemiren prikazama koje je ugledao u snu. U snu ga je posjećivala zakukuljena spodoba koja mu je svake noći postavljala zagonetke na koje on nije imao odgovora. Berg se također žalio i na neizrecivu bol koja mu se javljala u lijevom uhu – vrištao je i lupao glavom o zid od jačine bolova u unutrašnjem uhu. Nakon jakih bolova, uslijedio bi kratki period kada bi bio potpuno gluh – zurio je u sluškinjine usne koje su se pomicale oblikujući riječi, ali on nije čuo ništa osim tišine prekinute tek ponekad pokojim šumom.

Svakog bi se jutra budio u drhtavilu i bunilu, buncajući da ga dolaze ubiti, da mu se dolaze osvetiti. Kada bi ga služavka upitala tko ga želi ubiti, on je odgovarao: Prepeličji poslanici. Prepelice će me ubiti zbog Sijača Besmislenosti! Zadnja tri dana života proganjali su ga kakofonični šum u ušima i grubi glasovi koje je mogao čuti u glavi kako pjevaju na latinskom: Sator Arepo, Sator Arepo. Sijač 61

Sebastian Antonio Kukavica

Besmislenosti! Bili su to glasovi koji su mu postavljali zagonetke – Sator Arepo je bila jedna od njih. Na koncu treće noći je umro – lica zgrčenog u vrisku. U površinu svog radnog stola skalpelom je urezao sljedeće riječi: Sator Arepo = Sator Opera. Berg je izdahnuo: On je operni pjevač! A ostriženi glas zakukuljene spodobe se nasmijao iz polutame: Krivo! Rekoh ti da je on Sijač Besmislenosti, jer ne sije pšenicu djelotvorno. Nema kruženja, a opet ga ima. Ne u krug, već u kvadrat. Kvadrat nije krug, a kvadrat i je krug. Razriješi misterij i reci mi kako Arepo kruži kad je polje kvadratno… Alban Berg je poviknuo: Kvadrat je začaran krug, kvadrat je suludi krug.

Zakukuljena spodoba je rekla: Sada ću ti na jezik položiti bombon od topljive čokolade, u obliku kukca. Ubod insekta – iz uha mu je kapao žuti iscjedak. Neeeee!, vrištao je dok su mu se pred očima priviđale siluete sivih prepelica koje su slijepo udarale o prozorska stakla. I sve to zbog samo jednog uboda insekta! Nešto ovdje smrdi, ne zvao se ja Khevenhiller, a reći ću vam točno i što. Pretpostavljam da je Alban Berg u mladosti došao u kontakt s Palindromom, jer nemojmo zaboraviti da je Berg do svoje osamnaeste godine bio potpuno samouk glazbenik, tako da nije za odbaciti pretpostavku da je neshvaćeni i marginalizirani mladi buntovnik i ljubitelj kakofonije stupio u kontakt s Palindromom – povezala ih je ljubav prema atonalitetu, kakofoniji, govornom pjevu, škripi, cviljenju i iskrivljavanju riječi i značenja. Povezao ih je jedan tajanstveni srednjovjekovni palindrom. Povezao ih je najtajanstveniji anagram ukorijenjen u povijesti glazbe. Wozzeck je nastao u toj fazi Bergova života dok je još bio oduševljen morbidnim idejama društva Palindrom – to se najbolje vidi u tome što je svoju operu nazvao Wozzeck, a ne Woyzeck kako je Büchner originalno nazvao svoju dramu. Nazvao ju je Wozzeck iz jednog jedinog razloga – zato što je ta riječ anagram od K’wec Zoz, zaboravljene opere Caspéra Angela koju je Berg morao posjedovati. Možda je libreto K’wec Zoza bio u posjedu Palindroma koji ju je potom proslijedio Albanu Bergu koji 62

Prepeličji palnidrom

je na temelju nje, po zapovijedi iz vrha, trebao napisati libreto za Wozzecka. Wozzeck je zasigurno prepun kukavičjih jaja: anagrama, aluzija i palindroma. Sasvim je sigurno da je Palindrom dao Bergu originalni K’wec Zoz tražeći zauzvrat da svoju operu bazira na anagramima zbunjivanja, kao prvi korak u uništavanju jezika i komunikacije. Dokaz da je Berg bio jedan od njih je i poznata Bergova rečenica: „Nitko u publici ne bi smio biti svjestan svih fuga, invencija, suita i sonatnih stavaka, varijacija i passacaglia: ničega osim ideje ove opere.“ Koje otkriće – Berg se sam odao!

Ideja ove opere zakukuljeni je anagram kojeg je publika usvojila i počela izgovarati, anagram se počeo širiti, infiltrirao se u rječnike, enciklopedije, glazbu dvadesetog stoljeća i na koncu: svakodnevnu konverzaciju – Palindrom se na mala vrata uštrcao u život zajednice odlučan da je razori – a publika bi, po njegovim vlastitim riječima, trebala biti svjesna jedino te ideje što znači da je cilj opere samo zakukuljiti anagram u ljudski mozak i natjerati ljude da budu nesvjesni što se stvarno događa (suite i fuge), već da samo kao ribe u akvariju izgovaraju tu crnu riječ, oblikujući je usnama: Wozzeck.

Ali Alban Berg je proganjan grižnjom savjesti tog hladnog prosinca 1935. odlučio promijeniti ime opere i izreći svijetu istinu o tome da je u jezik postavljena tempirana bomba fanatika koji polako pripremaju svoju invaziju na jezične konvencije i gramatiku, oboružani arsenalom anagrama. Kada je Palindrom to saznao, odlučio mu je u san poslati plaćenog ubojicu koji ga je doveo do smrti. No prije toga su se pobrinuli da ga kukac žderač ubode i zabije mu rilo toliko duboko u jezik da više nikad ne bude u mogućnosti progovoriti niti jednu smislenu riječ. Na jeziku su mu bile samo prepelice, po cijele noći je samo urlao: Prepelice! Prepeličji poslanici! Prepelica Apokalipse! Skalpelom je u stol urezivao: Sator Arepo, Sator Arepo. A šum u uhu je, kladim se, posljedica toga što mu je netko u unutrašnje uho ugurao papirnati tuljac sa nekom apsurdnom porukom. U labirintu glasova, razabrati više nećeš niti jedan.

63

Sebastian Antonio Kukavica

Jezik svoj poznavati nećeš. Precizan prst ima Eustahije. I Hjurlsonu je tuljac gurnut u lijevo uho. Precizan prst ima Eustahije. Tko je Eustahije? No mene zanima taj Caspéro Angel – je li moguće da je i on stradao kao još jedna u nizu žrtava Palindroma… Kastrati.

Kakve veze sa svim ovim imaju španjolski kastrati iz šesnaestog stoljeća? Samo je jedno rješenje – moram pronaći libreto za operu K’wec Zoz. Čegrtušin glas me je trgnuo iz razmišljanja. Rekao je: Gospodaru Agaduule, ja sam sve ove komadiće smeđeg papira koji su bili rasuti po cijelom parketu pokupio i složio. Tako da sada imamo sastavljenu jednu stranicu iz mističnog rukopisa. Netko je rasparao jednu vrlo tanku stranicu papira, no ja mislim da ovo nije papir, već neka druga materija – podsjeća me na osušenu algu.

Bljesak! Osušena alga – drama Peripatetički kit i islandski kitolovac je bila zapisana na papiru od osušene biljke znane kao Anđelov pjev, a ludi Sigmundr je, prije nego što se utopio, razderao papir na komadiće i sažvakao ga kako bi njegov glas bio božanstven dok pod vodom bude mrmorio na njemačkom – nijema otočanka iz Teofrastove Historije biljaka. Anđelov pjev – očita poveznica sa Caspérom Angelom – je li i Caspéro žvakao Anđelov pjev, je li se i u boćatim vodama sjevernog Cozumela brčkao Peripatetički kit – je li se kitov rep zapleo u kvrge mangrove šume? Čegrtuša me je povukao za rukav – na stolu se nalazio list papira sastavljen iz razderanih komadića. Na papiru je pisalo sljedeće: „U moru se zrcali krvavi mjesec. K’wec Zoz smušeno i izbezumljeno trči po pješčanoj plaži, bosonog i blijed u licu. Zaustavlja se, pada, diže se i ponovno trči u more, sve dok mu voda ne dođe do koljena.

Zastane. K’wec Zoz zapjeva, na rubu krika: Mjesec, taj sablasni crveni mjesec zuri u mene. Mjesec zna, on zna za moju tajnu! Čujem ih… U glavi su i govore na jeziku konkvistadora. Glas Kapetana Pachetéa mi se ruga i smije! Spominje Mariju i hihoće se na vrhu svjetionika. Ali ja moram ući dublje, još dublje u vodu!

Moram se oprati… Voda mora oprati svu krv s moje kože, mojih 64

Prepeličji palnidrom

ruku. Nož, nož! Glasovi mi se smiju… Moram pronaći nož – eno ga! Leži na dnu, sav blistav i krvav kao koralj, leži na dnu i samo treba posegnuti za njim. Još malo dublje. Ali što ovo pupa svuda oko mene – pupaju li to koralji ili su to crvenkaste alge? Krv! To je krv! Mrlje se šire, šire svuda oko mene, a ja stojim u centru mrlje i slušam kako se Kapetan smije sa svjetionika. Posežem za nožem, ali se gušim! Moram dohvatiti nož… Ali mrlje su svuda. Voda je krv! Perem se krvlju… Krv! I tada zamre svaka riječ i K’wec Zoz se uguši u vodi, a njegovo tijelo potone na dno – među koralje i jedan okrvavljeni nož. Njegov krik kruži nad uvalom – nose ga valovi koji zapljuskuju obalu, kotrljajući kamenčiće i pijesak – a sa svjetionika dopire smijeh Kapetana Santiaga Ortege Pachetéa koji je okružen s tri gole, putene domorotkinje. Neka kao glazbeni oblici u ovom prizoru budu iskorišteni invencija na tonalitet i invencija na sekstakord.“ Problijedio sam i lupnuo prstom po površini stola.

Pred nama se nalazio zaboravljeni fragment iz Angelovog K’wec Zoza koji je bio identičan Wozzecku – scena utapanja glavnog lika je bila jednostavno prepisana kao i glazbeni oblici, a u oba libreta su korištene iste riječi i motivi – Alban Berg je sigurno posjedovao primjerak K’wec Zoza kojim se poslužio u stvaranju Wozzecka. Po marginama smeđeg papira vitičastim rukopisom još je nešto bilo zapisano – zaškiljio sam i uspio pročitati sljedeće: „Dva zelena fjorda na ulazu u Húsavík kao stražari. U Húsavík idi za punog mjeseca, ako želiš pronaći. Ribara koji luč nosi pitaj za čudovište.

Otkrij napitak koji poništava učinak Kotla. Otkrij Riječ. Podari mi glas – želim vrištati. Ne dopusti da ih Kotao proguta. Zar se nikad nisi zapitao otkud sva ta para nad Islandom, nad fjordovima i gejzirima? Iz Kotla – para koja šišti nad Kotlom! Idi u Húsavík, osveti me.“ Učinak Kotla? Kotao je simbol Palindroma, ali koja je njegova simbolika? Bilješke ostavljene ne marginama su zasigurno bile Caspérove, a napitak koji poništava učinak Kotla je povezan sa biljkom Anđelov pjev. Na zidu u dnevnoj sobi sam ugledao jako 65

Sebastian Antonio Kukavica

zanimljivu fotografiju – sa fotografije su se smješkali Steindor Hjurlson i Alban Berg rukujući se. Crnim flomasterom je ispod fotografije bilo zapisano da se susret dogodio 1927. u Reykjavíku.

Ništa čudno, jer je te godine Wozzeck po prvi put praizveden na pozornici Islandske opere, a naslovnu ulogu je tada po prvi put tumačio Hjurlson. Berg je nakon završetka opere potapšao Hjurlsona po leđima i rekao mu da je on uvjerljivo najbolji sprechstimme kojeg je u životu čuo. Ova uloga je stvorena za tebe, rekao mu je Berg, ovo je tvoja predstava, od početne do završne riječi – ti si Wozzecku dao priliku da krikne. Alban Berg mu je, očaran njegovim Ledenim glasom, darovao jedini postojeći primjerak Caspérovog libreta na čijim su se marginama nalazile Caspérove upute za izvedbu. Dajući mu libreto u ruke, rekao mu je ozbiljnim tonom: Libreto se sada vraća kući. Caspéro ga je napisao na Islandu. Obećaj mi da ćeš ga ponijeti sa sobom u smrt – dok se budeš spuštao u isto mjesto iz kojeg su ove riječi i rođene. Hjurlson je donio K’wec Zoza u svoju kuću u Húsavíku i sada je više nema – od nje su ostali samo komadići sasušenog papira. Komadići – Hjurlson ih je sigurno poderao da ih može sažvakati – Caspéro je napisao libreto na čudotvornoj biljci Anđelov pjev – Sigmundr je pojeo svoju dramu prije nego što se utopio – obećaj mi da ćeš ga ponijeti sa sobom u smrt – utopi se zajedno s Wozzeckom, zajedno sa K’wec Zozom, utopi se zajedno s njima, jer oni su ti, a ti si oni, ti si im podario glas, ti im ga i oduzmi – dok se budeš spuštao u isto mjesto iz kojeg su ove riječi i stvorene – otkrij Riječi i ne dopusti da ih Kotao proguta – Riječ izlazi iz vode, Sigmundr završava u vodi, u vodi se blista nož, u vodi živi Peripatetički kit – sve utopi – ne dopusti da ih pojede Kotao iz kojeg izvire sva ta para i košmar – tko je tu član Palindroma, tko, tko, tko – pričinjava mi se, mislim da vidim zakukuljene spodobe s anagramima u šakama i prepelice koje udaraju o musave prozore – libreto se sada vraća kući – kakva je veza Caspéra Angela sa malim ribarskim gradom Húsavík? – zadnje 66

Prepeličji palnidrom

riječi su mu bile Prepelice – Prepelice Apokalipse! Sator Arepo = Sator Opera. To je netočno – Kvadrat nije krug i kvadrat je krug – Arepo ima vrt u obliku kvadrata, a ipak drži sjeme u kruženju.

Dakle, kvadrat je krug, ali to nije. Pa tko je onda Arepo? Je li Arepo zapravo Arepo ili je on Opera. A Pero? Kotao guta riječi, a Anđelov pjev ih daruje – napitak koji poništava učinak Kotla. Palindrom želi uništiti Riječ, a biljka Anđelov pjev daruje Riječ čak i mutavcima koji ju sažvaču. Dakle, Palindrom je želio uništiti libreto Caspéra Angela jer su to, uz uništenu dramu Peripatetički kit i islandski kitolovac jedine dvije biljke Anđelov pjev koje su izrasle u oceanskim vodama oko Húsavíka. Ta dva rukopisa su predstavljala opasnu prijetnju za Palindrom. Caspéro je sigurno za vrijeme svojeg obilaska Europe bio na Islandu i pronašao biljku Anđelov pjev i od nje načinio papire. Sada Ledeni glas leži mrtav, a za jezik i grlo su mu zalijepljeni slinom nakvašeni komadići Anđelovog pjeva. Alban Berg je znao tko financira Palindrom, znao je tko se još želi dočepati K’wec Zoza osim Palindroma. Zato je i tražio da Hjurlson odnese libreto u vodu kada se bude utapao, jer će Anđelov pjev jedino tako biti sačuvan od Palindroma i njihovih financijera. Zadnjih godinu dana prije smrti su ga posjećivali zakukuljeni muškarci. Ispitivali su ga za Arepa, a on nije znao o čemu oni pričaju. Rekli su mu, ščepavši ga za grlo: Gospodine Berg, kako će stvari kružiti kad ih držite u kvadratu? Alban Berg je uzvratio: Dobro, dobro, skladat ću tu vašu operu, napisat ću libreto za mjesec dana! Samo dvije riječi ostaju visjeti nad skladateljevim grlom: Sator Arapo. Rez. Mjesec je bio pun i visio je kao na koncu nad ribarskim kućama u čijim su prozorima dogorijevale uljanice od kitove masti. Spustio sam se do luke i potražio Ribara koji luč nosi. Nije ga bilo teško naći. Kuća mu se nalazila pod fjordom kao da je ona potporanj cijelom fjordu, cijelom Islandu, a Ribar je sjedio na verandi i pio liker od islandskog lišaja kojeg je miješao sa Brennivínom. Nad njegovom kućom bljeskao se svjetionik – iza ostakljene lanterne rotirao se užareni 67

Sebastian Antonio Kukavica

reflektor. Ribar koji drži luč – poludjeli svjetioničar. Obrazi su mu bili rumeni, rezanci juhe su mu visjeli sa brčina, a njegove sitne oči su provirivale ispod čupavih obrva. Ponosno je rekao da je on Torvald Ribar, sin norveškog fjorda i uskipjele rijeke koja drobi led, spuštajući se niz ledenjak sva užarena, dolazeći iz srca Pakla.

Torvald je pijano zakreštao: Ja dolazim iz Pakla, nacistički kolega!

Ja gospodarim svjetlošću i dok je moja kuća korijen fjorda, neće doći do Raganrok. Dok ja gospodarim svjetionikom, nema cilemile! Nego recite vi meni Herr, kako vidim Reich je dopro čak i do ove zabiti… Pa onda su istinite glasine o tome da će Hitler biti gospodar svijeta, he-he! Prilijepio je bocu Brennivína na usne i počeo nezasitno gutati. Pijana budaletina. Priupitao sam ga za čudovište.

Nasmijao mi se i rekao da mu je jučer isto to pitanje postavio neki iritantni peško. Koji peško, priupitao sam ga gurnuvši mu u džep smotuljak novčanica. Eunuh, zarežao je, peškasti kastrat sa španjolskim naglaskom, obična senjorita! Pronaći ćeš ga u krčmi Čarobni kotlić, tamo je odsjeo. A s njim je bio još jedan muškarac – lice mu nisam vidio jer je preko glave navukao crnu kukuljicu, a bio je odjeven u crni plašt koji je klepetao kada bi vjetar zapuhao. Taj maskirani bedak me je pitao gdje živi onaj pjevač Hjurlson – željeli su ga zamoliti da im da autogram, he-he! Rez. Ušao sam u krčmu Čarobni kotlić – nad ulaznim vratima se njihala drvena tabla u koju je bio urezan kotao identičan onome kojeg sam pronašao na ceduljici iz Teragajevog groba. Tajno sjedište Palindroma – sigurno unutra štuju totem kukca žderača i kliču mu, ispijajući pivo iz rogova, urličući i ćurličući: Palindrom, Palindrom. U spomen na dvije uništene ploče Prvotnog gramatičkog dekaloga naroda pustinjskog. Ali Palindrom je naišao na nepremostivu prepreku: gorljivog teutonskog nacista pruskih korijena, budućeg vladara Königsberga te qagana stepa i pustinja u alijansi sa ugedejskim kaluđerom! Isukao sam mač – isti onaj mač čiju su oštricu moji preci gurali do balčaka u grla pogana, šireći na taj način Božju Riječ 68

Prepeličji palnidrom

– razbio drvena vrata i utrčao u krčmu, zamahujući mačem u svim smjerovima. Svjetlo je iscrtalo riječi urezane u teutonsku plavu oštricu – riječi iz Biblije, Ponovljenog zakona: Porušite njihove žrtvenike, porazbijajte njihove stupove, njihove ašere počupajte, a njihove kumire spalite! Zamahnuo sam oštricom i rasjekao nečije lice na dva dijela – ljubičasta brazda usjekla mu se između očiju kao os nesimetrije – maniristički kanon – poganština na svom vrhuncu.

Užlijebio sam mu oštricu u grlo i poviknuo: Porušite njihove žrtvenike! Njihove ašere počupajte! Mišićavi muškarci u crnim kaputima su se počeli ustajati sa svojih stolica i bježati prema izlazu, a ja sam im nemilosrdno otkidao grkljane i zabijao oštricu u grla, vičući: U ime Krista! U ime Ugedejsko–teutonske alijanse!

Muškarci su izvukli pištolje, ali ja sam im mačem odvojio šake od ostatka ruke – iz rasječenih udova navrla je bujica krvi – izgledali su kao bogomoljke, bačeni na koljena, s dlanovima koji mlitavo vise, na trakici mesa, s izgrecane kosti. Padali su na parket i urlali, krv je špricala u brizgavim mlazovima – zapackala je moju svečanu SS-ovu uniformu na koju sam istinski bio ponosan – ta je uniforma bila zamjena za bijeli plašt s izvezenim križem, umjesto na Krista sada se pozivamo na Führera, nema tu razlike, važno je samo klati pod nečijim imenom – koliko sam samo ljudi sasjekao s tom uniformom na sebi, svaki put prije nego što me je Führer zadužio za obavljanje krvavog posla, izglačao bih je i oprao i navukao na sebe – Oh, alter Duft aus Märchenzeit – niti jednu mrlju od krvi ne sastružem sa uniforme, jer je ta mrlja skorene krvi zapravo orden, kao skalp, o tome koliko si zapackan krvlju ovisi tvoje napredovanje u hijerarhiji. Ah, taj miris krvi i obezglavljenih troglodita koji pljuju crveni pijesak – sjećanja na dane slave Trećeg Reicha! Iz poganskih grla sve šišti i žamori, sve iskače kao blistav gejzir i zgušnjava se u ljubičasti gvaš po okrečenim zidovima krčme. Iznutrica po tapetama, moždina visi s lustera, prosuti sjekutići na otiraču na kojem piše Welcome. Krici užasa – svi u krčmi govore u anagramima 69

Sebastian Antonio Kukavica

i šiframa. Ušao sam u samo srce Palindroma – sve ću ih pobiti, svima ću ugravirati Riječ toliko duboko u grla da nikad više neće klicati Palindrom, Palindrom! Zamahnem još nekoliko puta mačem i rasiječem dvije glave koje se otkotrljaju parketom kao dječje špekule – lice mi je poškropljeno vrućom krvlju – orden za smionost.

Slikat ću se s Führerom. Potapšat će me po ramenu i reći, u svojoj šaljivo–prostačkoj maniri: Bravo, dečko, dobro obavljeno, fino si ih pobio boga im jebem insekticidnog! Dat će mi autogram kojeg ću uramiti i objesiti nad ostakljenim regalom u kojem se nalaze sve moje uspomene: slike iz dječaštva, škole, vojske, slike s ratišta, diploma iz natjecanja iz povijesti, slike svih bavarskih djevojaka koje sam poševio na dobrom starom kauču. Kako li su samo ćurlikale i vikale Još, još teutonski viteže... Sve smrdi po ishlapjelom alkoholu i pečenoj ribi na izgrecanim tanjurima. Oko mene leži dvadeset i pet mrtvaca – staklena kupola koja odbija napade je izgrađena oko nas teutonskih nacista – Bog nas štiti, jer širimo njegovu Riječ, jer smo odabrali pravu stranu – iz proreza u poganskim grlima teče grimizna krv – Riječ im vibrira nad sedrenim grkljanima: Porušite njihove žrtvenike, porazbijajte njihove stupove, njihove ašere počupajte, a njihove kumire spalite. Ja činim ono što mi je dužnost – U slavu predaka! Kastrat i zakukuljena spodoba nepomično su sjedili za šankom – iz ruke su im ispali pocinčani rogovi, pivo se razlilo po umašćenom šanku i počelo kapati na leševe – na tanjurima leži hladni hákarl. Zakukuljena spodoba se zaogrnula crnim plaštem i nestala u polutami, a kastrat je ostao nepomično stajati na mjestu, dok su mu koljena klecala – podigao je drhtave ruke visoko u zrak, a niz hlače su se širile mrlje od mokraće. Prostorije je smrdjela po urinu. Sjeo sam do kastrata i položio mu hladnu oštricu pod grkljan. Koža mu se naježila, a suze su mu potekle niz obraze. Preklinjem vas, zamucao je, jedino što posjedujem je ovaj dječački glas, ne činite to, ja sam tek bijedni španjolski kastrat iz Andaluzije. Onda pričaj ragazzo, zarežao sam 70

Prepeličji palnidrom

usjekavši mu vršak noža pod grkljan, onda mi ispričaj kako su kastrati povezani sa K’wec Zozom i Palindromom, ispričaj mi što se događa u libretu kojeg je napisao Caspéro! Priča Peškastog kastrata: Mi kastrati smo grdno pogriješili kada smo poveli Caspéra Angela zajedno s nama u Europu 1518. Nismo ni slutili da će nam taj debeljuškasti domorodac preoteti svu slavu i ugled! Nismo mogli znati da će on označiti naš skori kraj. On je bio senzacija, a kastrati su zaboravljeni. Istjerali su našu braću kastrate iz njihovih odaja i izbacili na ulicu, a sve njihove privilegije prepisali Caspéru.

Pitali smo se koja je njegova tajna – kako je bilo moguće da ima tako čist, tako božanstven glas. I onda smo saznali odgovor. Dok je boravio na Islandu, Caspéro je bio smješten u Húsavíku gdje je trebao održati veliki koncert. Dok se jednog jutra šetao uz obalu, ugledao je neko misteriozno biće čiji je rep bio dovoljno širok i moćan da podigne plimu. Bio je to Peripatetički kit. Caspéro je zagnjurio u vodu i pronašao biljku znanu kao Anđelov pjev. To je bila tajna njegovog božanskog glasa – prije svake izvedbe žvakao bi listiće te biljke. Kada smo saznali da je napisao libreto poznat kao K’wec Zoz, odmah smo krenuli u potragu za njim, ali se činilo kao da je ishlapio. Prošla su stoljeća i tek smo onda stupili u kontakt sa društvom Palindrom koje nas je obavijestilo o postojanju tog libreta. Rekli su da su oni osobno posjedovali taj libreto, ali su ga nerazumno poklonili skladatelju Albanu Bergu iz Beča. Udružili smo se – Palindrom i mi, obeščašćeni španjolski kastrati. Mi smo financirali Palindrom koji je bio bez novaca pošto je James Irac, predsjednik društva, spiskao sav budžet na pivo, pinball, bilijar i kurve. Mi kastrati smo željeli pronaći taj libreto i uništiti ga kako bi Caspéro bio izbrisan iz povijesti i kako bi zajedno s njim nestalo i sjećanje na najbožanstveniji glas svih vremena. A željeli smo pronaći i Anđelov pjev. Vjerovali smo da se u libretu spominje lokacija te biljke. Palindrom je s druge strane želio uništiti K’wec Zoz jer su puno prije nego mi shvatili da je papir sačinjen od 71

Sebastian Antonio Kukavica

Anđelovog pjeva. Shvatili su da ta biljka može uskrsnuti Riječ, da svatko onaj tko ju sažvače progovori. I zato su kao prijetnju njihovim ciljevima, odlučili uništiti libreto. Spaljen je – prije dva sata smo pripalili vatru i uništili ga. Tek sam kasnije shvatio da je Anđelov pjev zapravo bio sam libreto, ali bilo je kasno – sve se raspalo u raskvašeni pepeo koji se zalijepio za naše kragne. K’wec Zoz je bila možda i najbolja opera ikad napisana ljudskom rukom. Opera se bazirala na djelomično autobiografskoj Caspérovoj priči kroz koju je želio prikazati stradanje domorodaca i bešćutnost konkvistadora.

Priča prati život domorodačkog pjevača K’wec Zoza koji je zaljubljen u djevojku kojoj španjolski misionari nadjenuše ime Maria. K’wec Zoz i ona su mladić i djevojka koji su ludo zaljubljeni jedno u drugo unatoč turbulentnim okolnostima. Ali onda se u priču uplete Kapetan Santiago Ortega Pacheté koji siluje prekrasnu Mariju i zaprijeti joj smrću ukoliko ne postane jedna od njegovih ljubavnica koje žive na Orteginoj promatračnici–svjetioniku u Tabascu. Kada Maria pristane na Kapetanov ultimatum, K’wec Zoz je progonjen ludilom ubije nožem – prereže joj grkljan i baci njezino mlitavo tijelo u more. Sljedećeg dana se i sam uguši prilikom traženja noža.

Na svu sreću, opera neće nikad biti izvedena. Nitko se neće sjećati Caspéra Angela. Osvetili smo mu se! Ukoliko vas zanima, ceh dvorskih kastrata je platio društvu Palindrom za Caspérovo ubojstvo, jer neki plaćenici s kojima su kastrati davno prije sklopili ugovor nisu izvršili ubojstvo. Ali stvari su se zapetljale. Kada se plaćenik iz redova Palindroma u noći 14. prosinca uvukao u Caspérov san, domorodac je već bio mrtav. Bio je uboden nožem u rebra i sva je posteljina bila zapackana njegovom krvlju. Ubod je bio kirurški precizan – dovoljno smrtonosan da umreš u roku nekoliko minuta, dovoljno bolan da ti svaku sekundu prije smrti pretvori u paklenu agoniju. Rad profesionalaca. Plaćenik iz Palindroma je pronašao misterioznu torbu u kojoj se nalazila poruka upisana krvlju na krhotini stakla. Na staklu je pisalo: 72

Prepeličji palnidrom

„Caspéro će vam moći reći kako izgledam, odakle sam i tko sam.

Ime mi je M.L.O. i živim na bavarskoj granici.“ Palindrom nije ubio Caspéra, već neki M.L.O., tko god on bio. To je sve što znam, nemoj me ubiti! Tada sam ga upitao: Što simbolizira Kotao? Kastrat se nasmiješio i promrmljao sljedeću zagonetku: „Žutokosi div iz Kotla izlazi nakon što je četiri dana u grobu ležao. Zasikći njegovo ime!

Kako se on zove?“ Gušio se u smijehu dok mu je grkljan pulsirao nad mojom oštricom. Tada sam ugledao kako kastrat iz džepa izvlači kukca žderača i postavlja ga na jezik – kukac je raširio kliješta i uvukao mu se u jezik i pljuvačku, a sve riječi koje je potom kastrat izrekao bile su čista besmislica. Jezik mu je bio izbušen kao sir – iz pljuvačke su se rodili žderači i uspeli mu se po grlu. Otkotrljali su sve riječi u tišinu, a ono što je izlazilo iz njegovih usta bilo je životinjsko režanje. Hladno sam se nasmijao i zagnjurio mu oštricu u grlo sve do balčaka. Njegova pljuvačka je visjela sa ruba moje svježe izglačane uniforme. Krstim te Riječju Božjom, poviknuo sam i užlijebio mu mač u grlo dok se on trzao i piljio u mene iskolačenim očima – raspucale kapilare. Kad sam isukao oštricu iz njegova grla na vršku oštrice sam ugledao da se nešto cakli – bio je to probodeni kukac žderač kojem se oštrica usjekla pod stakleni oklop. Kukac je vrištao, cvokotao kliještama i trljao nožice o zadak iz kojeg se cijedio žućkasti hitin. Ja širim Riječ, poviknuo sam. Iza sebe sam ostavio dvadeset i šest leševa. Zapalio sam krčmu i zurio kako vatra izjeda drvenu tablu s urezanim simbolom Kotla. Krčma se raspala, a Kotao se rasuo u mokri pepeo. Iz daljine se prolomio grlati krik nakon kojeg se nad uvalom razlegnuo pijani smijeh – taj smijeh mi je bio poznat: to se Torvald Ribar smijao, namačući glasnike Brennivínom, dok se za musava stakla lanterne lijepe slijepe prepelice i mušice, klepećući sprženim krilima. Svakog jutra moram sastrugati po dvije–tri očerupane prepelice sa paraboličnog reflektora, rekao mi je Torvald Ribar, jebo im majku pa kako su uspjele ući unutra kada je lanterna ostakljena kao bedem. Nešto 73

Sebastian Antonio Kukavica

nam se gadno sprema nacistički druže, mogu to osjetiti u prsima.

Navečer se spuštaju prepelice na fjord. Prokleti smo. Dotrčao sam do svjetionika u sjeni zelenog fjorda i ugledao Torvalda Ribara kako izvlači srebrni harpun iz nečijeg prsnog koša. Sa lanterne se spustio žuti snop svjetlosti i obasjao lice harpunom probodene osobe – bila je to ista ona zakukuljena spodoba koja je sa kastratom sjedila za umašćenim šankom žvačući hákarl. Torvald Ribar se nasmijao: Hoho, uhvatio sam kapitalca! Da nije to onaj Peripatetički kit o kojem je trabunjao Sigmundr? Krivog Torvalda Ribara je ovaj dragović našao zajebavat – bedak me je, kakve li drskosti, napao džepnim nožem i postavio mi neku zagonetku. A ja sam ga probio harpunom – eto mu odgovora na njegovu zagonetku, jebo majku svoju! Torvald je podigao harpun i još ga jednom užlijebio u muškarčeva prsa.

Odmakni se, naredio sam Torvaldu i čučnuo uz zakukuljenog muškarca položivši dlan na hladnu ručku harpuna. Skinuo sam kukuljicu sa muškarčeve glave, a reflektor je obasjao njegovo lice: iz nosne šupljine mu je virio kukac žderač koji se, shvativši da je izložen svjetlosti, rapidno uvukao u nozdrvu. U muškarčevo čelo je bio urezan simbol Kotla. Jezik mu je bio izgrižen i trokutast kao u gmaza. Isukao sam svoj mač od kojeg se odbila svjetlost i prislonio ga njegovom znojnom licu – Riječi su blistale kao opali. Rekao sam mu: Sada ću ja tebi postaviti jednu zagonetku. Ukoliko odgovoriš krivo, ubit ću te nakon trodnevnog mučenja, a ukoliko odgovoriš točno samo ću te ubiti, brzo i bez mučenja. Tko je Sator Arepo i na koji je on način povezan sa Albanom Bergom? Pričaj! Muškarac se počeo smijati, pljujući krv: Sator Arepo, hi-hi! Sator Arepo je kvadrat pretvorio u krug. Zasijao je sjeme za razvoj palindroma, zasijao je nebulozu i besmislicu u ljudske umove, ukrstio je riječi i zatočio ih u krletku! Mi ga štujemo kao božanstvo – srednjovjekovni bio je to genije, na čije se učenje nastavio Schönberg koji je koristio dvanaest glasova i zakone inverzije. Rak s kliještama lovi suglasja i lomi ih u kakofoniju, hi-hi-hi. Sator Arepo, Sator Arepo – svi mi 74

Prepeličji palnidrom

želimo znati tko je on, ali nitko to zapravo ne zna, jer on i je Sator Arepo i nije Sator Arepo. Zamisli se nad ovime, stranče, i poludjet ćeš! Ali tebe ne treba mučiti Sijač Besmislenosti, već se pozabavi Žutokosim divom. Evo, otpjevat ću ti jednu velšku pjesmu, jedan stari englyn: Žutokosi div prenut iz Kotla, Zadjenuvši kotao za leđa Podigne kukca s tla.

Shvatio sam da od ovog luđaka više ništa neću izvući – zario sam mu oštricu u grlo – kukac žderač je iskočio iz grla i nestao u tami. Tko je Sator Arepo? Izgleda da nikad neću saznati… Ali tada se oglasio Torvald Ribar: Pa ja znam tko je Sator Arepo, pa to je najsavršeniji srednjovjekovni palindrom također poznat i kao magični kvadrat.

Nemoj da te zbune moje riječi, jer ja zapravo nisam Torvald Ribar, to mi je samo krinka, ja se zapravo zovem Honoré Duverger, kodno ime Crnorizac. Ja sam tajni agent kojem je povjerena misija razbijanja islandskog ogranka tajnog društva Palindrom.

Islandski ogranak sa sjedištem u Húsavíku je u posljednjih godinu dana postao vrlo moćan i opasan, a vođa ogranka dr. sc. Hílufulíh Ténét – čije je ime samo po sebi palindrom – profilirao se kao vrlo izgledni novi predsjednik društva kojega podržava većina europskih ogranaka. Ténét, inače stručnjak s područja muzikologije, postaje sve popularniji, a trenutačni predsjednik Neil Irac jedan je od najomraženijih predsjednika otkako je društvo uspostavljeno u davna vremena. Dok je frakcija Iraca bila na čelu Palindroma, društvo nije bilo opasno po društvo, jer su Irci većinu budžeta trošili na pinball i kurve, ali dolazak Ténéta na čelo tih fanatičnih manijaka bi označio veliku opasnost za ljudsku komunikaciju, jer je Ténét svojim pristašama obećao da će krenuti u krvavi rat protiv jezika svim mogućim sredstvima, bez obzira na cijenu! Ovdje 75

Sebastian Antonio Kukavica

sam kako bih ga zaustavio – Ténét je psihički poremećena osoba čije se ludilo širi Islandom poput epidemije – kao pločice domina pod njegov utjecaj potpadaju gradovi na zapadu i sjeveru: Höfn, Seydhisfjördhur, Akureyri. Prije nego što sam postao tajni agent, studirao sam teoriju glazbe i skladanje kod profesora Schönberga na Pruskoj akademiji u Berlinu. I da znate, još sam ljut na vas naciste što ste ga onako grubo otpustili sa Akademije! Jako sam bio zainteresiran za dodekafoniju ili dvanaesttonsku tehniku, a veliko mi je zadovoljstvo pričinjavalo učiti od genija Schönberga u čija sam djela bio istinski zaljubljen – od Erwartunga preko Pierrot lunairea pa sve do Suite za klavir, op. 25. Pošto sam bio vrlo nadaren, 1933. sam bio primljen u majstorsku skladateljsku klasu koju je vodio Schönberg, ali iste te godine su vaši nacisti došli na vlast i otpustili Schönberga, a ja sam napustio Akademiju zajedno s njim, jer sam moralna osoba, jer mi je Arnold bio poput oca kojeg sam sa samo šest godina izgubio. Nisam ga želio napustiti kada su ga svi već napustili. Schönberg me je poticao da nastavim dalje sa studijem, ali ja sam rekao da bez njega kao mentora neću više nikad skladati. Tako je i bilo, rat se približavao i Schönberg je otputovao u Ameriku – sjećam se onog dana kada je odlazio. Stajao je u koloni izgubljenih i izbezumljenih ljudi koji čekali u luci, upirući poglede prema obzorju i bijelom brodu koji je rasijecao more probijajući se kroz gustu maglu. Kiša je pljuštala. Schönbergov baloner i crvena kravata sa zlatnom kopčom su bili zgužvani i raskvašeni. Bio je tužan i ogorčen istovremeno – osjećao se izigrano i odbačeno. Meni je, dok je zajedno s ostalim ljudima čekao da brod pristane, izgledao kao otriježnjeni starac koji iščekuje bolničke nalaze. Shvatio je da nitko u svijetu ne cijeni njegovu dodekafoniju. Izgledao je usamljeno kao i onog dana kada je sa katedre Pruske akademije poviknuo: Ja imam misiju! Ja sam glasnik jedne ideje! Ljudi su ga smatrali ludim. Ukrcao se na brod sa dva ofucana kofera u kojima je čuvao svoje sumanute, genijalne partiture – s oboda šešira cijedile su se 76

Prepeličji palnidrom

sive kapi kiše. Ja sam veliki stručnjak po pitanju dvanaesttonske tehnike skladanja i u svojoj neobjavljenoj knjizi Glazba kao palindrom: istraživanje granica dodekafonije pokušao sam čitatelju pružiti uvid u to kako nastaje skladba skladana u toj tehnici. Svaka se dodekafona skladba temelji na početnom nizu od dvanaest tonova kromatske ljestvice koji se pojavljuju kroz cijelu skladbu. Niz se može pojaviti u četiri oblika: izvornom, račjem obliku, inverziji i račjem obratu.

To dakle znači da postoji 48 različitih oblika istog niza, a križanje i prožimanje smjerova tonskih nizova, na temelju četiri oblika i četiri moguća smjera, može se usporediti sa magičnim kvadratom ili Sator kvadratom, samo što u našem slučaju riječi koje tvore palindrom shvaćamo kao niz tonova čiji se smjerovi sudaraju. Sator Arepo je srednjovjekovni magični kvadrat koji se sastoji od četiri riječi iste duljine koje se križaju u četiri smjera i iščitane iz svakog od tih smjerova riječi ne mijenjaju svoje značenje. Time je stvoren kvadrat koji zapravo predstavlja začarani krug, jer se značenje i smisao rečenice ne mijenja, neovisno o smjeru čitanja. To je jedan od najsavršenijih palindroma i omiljen je među pripadnicima tajnog društva Palindrom. Riječi iz Sator kvadrata vrlo često ubacuju u svoje apsurdne zagonetke kako bi izludili svoje žrtve. Taj palindrom je zapravo rečenica Sator Arepo tenet opera rotas, što na latinskom znači: Sijač Arepo održava djela u kruženju. Logički paradoks: vječno kruženje u kvadratu.

Sator Arepo je ujedno i poveznica između Druge bečke škole i 77

Sebastian Antonio Kukavica

tajnog društva Palindrom. Naime, sam Schönberg je izvjesno vrijeme bio član Palindroma i pod utjecajem njihovih ideja vezanih uz uništenje jezika i utemeljenja nove glasovne kakofonije je razvio dvanaesttonsku tehniku skladanja s krajnjim ciljem uništavanja tonaliteta i uvođenja atonalitetnog košmara u rastrojene žile partitura. Bio je očaran Palindromom – smatrao je da ga jedino oni razumiju i podupiru, da jedino oni u njemu vide proroka novog sazvučja. U njima je vidio braću ekspresioniste, ali i neshvaćene supatnike, lude i genijalne istovremeno. Mi još od davnih vremena, još od pojave kukca žderača u pustinji Gobi, želimo uništiti čvrste norme jezika i jezik pretvoriti u kakofoniju anagrama, palindroma i zagonetki, urlali su članovi Palindroma, mi želimo razoriti postojeći jezični tonalitet, ali prije toga dajmo našem bratu Arnoldu priliku da uništi suglasja i pripremi teren za našu invaziju na jezik!

Pod utjecajem Palindroma je skladao Pet klavirskih komada koji su bili uvod u daljnju destrukciju suglasja i harmonije. Stvoreno je zato novo sazvučje – sazvučje ludila. Palindrom je bio zadovoljan – već su planirali nove napade. Da je Schönberg bio pod njihovim utjecajem najbolje se vidi u njegovoj čestoj uporabi retrogradne inverzije ili račjeg obrata i njemu omiljenog račjeg oblika dvanaesttonskog niza. Rak je kroz povijest bio jedan od simbola društva Palindrom, a nema boljeg načina da im se Schönberg oduži na pruženoj potpori nego da grupira dvanaest tonova na crtovlju tako da podsjećaju na račja kliješta koja već godinama počivaju među njegovim notama i samo čekaju trenutak kada će iskočiti, oslobođene i žedne krvi i napraviti dar-mar! Da ne spominjem korištenje račjeg kanona i zrcalne simetrije u Pierrot lunaireu, treći dio, Der Mondfleck – činilo se kao da se Schönberg ruga slušateljima u lice, jer je kakofoniju podigao na temelju zrcalne simetrije i dvostrukog kanona – i to još račjeg kanona, sa simetričnim kliještama i šesnaestinkama umjesto okašaca, spremnog za napad i čupanje krika iz Pierrotovog grla. Jer moram vas podsjetiti, 78

Prepeličji palnidrom

Khevenhillere, da je na godišnjoj skupštini tajnog društva Palindrom 1765. godine u Dublinu kada se raspravljalo o tome što će biti simbol društva jedan istaknuti član predložio da simbol bude upravo Rak, ali taj je prijedlog odbačen i prihvaćen je simbol Kotla – nitko ne zna zašto, ali je izgledno da je na odabir Kotla kao službenog simbola utjecala irska frakcija predvođena s Patrickom Ircem Ispičuturom. Shvaćate li sada koliko su ekspresionisti duboko bili upleteni u mutne poslove sa Palindromom – ušli su toliko duboko da su dvojica od trojice članova Druge bečke škole umrli pod sumnjivim okolnostima. Bergu je presudio kukac, a Antonu Webernu američki vojnik koji ga je ubio iz snajpera pošto je Webern za vrijeme policijskog sata izišao na svježi seoski zrak pripaliti jednu jedinu kubansku cigaretu koja mu je ostala u zalihama. Naravno svi mi znamo tko zapravo stoji iza tih, tobože slučajnih smrti. Sada ću vam otkriti tajnu koju još nitko na svijetu ne zna osim mene i članova Palindroma koji su isplanirali i izvršili ubojstvo Albana Berga, a sve je povezano sa Bergovom nedovršenom i nepoznatom operom koju je pisao po direktivi Palindroma. Opera se trebala zvati Sijač Arepo, a Berg ju je počeo pisati tri mjeseca prije smrti za Badnjak 1935. U tom razdoblju od tri mjeseca često su ga posjećivali članovi Palindroma koji nisu bili zadovoljni time što je Berg razvlačio pisanje libreta i komponiranje opere. Često su mu upadali u kuću i prijetili mu smrću ukoliko ne ispuni svoju obavezu prema društvu. Ali ja ne želim, ja ne želim sudjelovati u vašim bolesnim igrama, jecao je Alban Berg dok su ga zakukuljene spodobe napastovale anagramima. Dobili ste Wozzecka, zakukuljio sam im taj ukleti anagram u glave, učinio sam sve što ste od mene tražili, inkorporirao sam domorodčevu operu u svoju i što još hoćete od mene? Sijača Arepa neću skladati, neću da imam posla sa silama zla! Ja sam preko svoje tajne službe došao do Bergove skice za operu Sijač Arepo datirane na 14. prosinca ‘35. i na temelju nje vam mogu reći da je bila čisto smeće. Libreto se temeljio na šaljivim 79

Sebastian Antonio Kukavica

zgodama iz ruralnog austrijskog života u središtu kojih se nalazio priprosti sijač Arepo koji je svakog jutra hodao od kuće do kuće i nudio svoje sjemenje i uslugu sijanja. Zeleni pašnjaci i koluti dima nad kućicama pod Alpama bile bi idilične kulise za takvu šaljivo– poučnu operu. Berg operu nije namjeravao skladati u dvanaesttonskog tehnici, jer je opera trebala biti namijenjena širokim masama – od nepismenih seljaka, kućanica i činovnika pa sve do opernih sladokusaca – što više ljudi je trebalo privući u operu i isprati im mozak! Palindrom je tražio od njega da napiše popularnu pučku operu s lako pamtljivim arijama koje će se lako zavući u glavu puka, tamo se ugnijezditi, šćućuriti i razvijati sve dok ne evoluiraju u halucinacije koje će izluditi svoje domadare. Na skici koju posjedujem nalazi se načrčkana ta famozna središnja arija koja se trebala ponavljati svakih desetak minuta kako bi je svi mogli zapamtiti – arija Sijača Arepa – dobri stari srednjovjekovni palindrom. Sijač Arepo bravurozno pjeva: Sator Arepo tenet opera rotas! I tako kroz cijelu operu – plan bi sasvim sigurno upalio: publika bi iz opere izišla vedra i nasmiješena, pjevušeći Arepovu ariju ni ne znajući da je riječ o podmuklom palindromu. Berg je umro u agoniji, jer je odbio dovršiti Sijača Arepa. Odupro se silama zla i otpor platio svojim životom. Nedovršena opera Sijač Arepo nalazi se u posjedu Hílufulíha Ténéta koji je, koincidencije li, trenutačni ravnatelj Islandske opere. Ténét je već najavio da će nakon odlaska Steindora Hjurlsona skinuti Wozzecka sa repertoara i zamijeniti ga jednim ugodnim iznenađenjem – komičnom operom Albana Berga za koju se godinama nije znalo da postoji. Hílufulíh Ténét je rekao: Opera se zove Sijač Arepo i nadmašit će sva vaša očekivanja, a iznimna mi je čast što će upravo na daskama Islandske opere u Reykjavíku biti izvedena svjetska premijera ovog zaboravljenog blaga Albana Berga. A moram napomenuti kako će ulaznice za operu biti u potpunosti besplatne, jer je u našem interesu da se što više ljudi upozna sa ovom operom. Hílufulíh 80

Prepeličji palnidrom

Ténét se misteriozno nasmiješi i šapne svojem kolegi iz Palindroma: Koje naivčine, ne znaju oni koja ih spačka očekuje! Ja, Honoré Duverger Crnorizac, moram zaustaviti tog manijaka, jer ukoliko ostvari svoj plan bojim se da će biti prekasno za ljudski rod. I tu završava priča Torvalda Ribara, tajnog agenta Crnorisca. Rez. Iste te večeri iz polutame fjorda prišao mi je zakukuljeni čovjek s maskom Harlekina na licu – rekao je da se zove Maximillien Lucifer O’Hara i da će ga zbog onoga što mi bude otkrio sljedećeg jutra sasvim sigurno ubiti krhotinom stakla. Kada sam ga upitao tko će ga to ubiti, jezivo se nasmijao, odmahnuo rukom kao da tjera vinsku mušicu i zarežao: Palindrom. Ljudi iz Palindroma što pričaju u anagramima – proširili su se Islandom kao pošast. Palindrom je među nama, svuda oko nas – čovječanstvo je na koljenima! Ja se želim iskupiti, želim očistiti dušu i umrijeti u miru. A povrh svega želim da se prekine lanac kobi koji je okovao moje pretke. Želim da moji unuci budu slobodni! Moj daleki predak je bio Oqu’kwachi, domorodac s otoka Cozumel iz naroda yucatanskih Maya koji je bio poglavičin čuvar kada su se 1517. na otok nasukale dvije karavele pod vodstvom konkvistadora Juana de Grijalve. Oqu’kwachi je bio plaćenik koji je za život zarađivao tako što je lutao od grada do grada i moćnicima nudio svoje usluge koje su obuhvaćale ubojstva i ucjene. Stare priče svjedoče da je bio jedan od najbrutalnijih plaćenika Montezume Drugog zadužen za uništavanje ustanaka među narodom Tlaxcala. Kada se zasitio gušenjem ustanaka, otputovao je prema Tabacu, bosonog i sa samo jednom oštricom od kremena u šaci. Među Mayama se proširio glas da je stigao Sedam Smrt, gospodar podzemnog svijeta Xibalbe – otac Venere. Sedam Smrt je izišao iz Podzemlja i za njegovom oštricom od kremena tekle su rijeke krvi i gnoja. Maye su padale na koljena pred njim i pjevali mu, u transu: Jutro, Jedan Smrti, jutro, Sedam Smrti, jutro, Šugavče, jutro, Sakupljaču Krvi, jutro, Krvavi Zube, jutro, Krvava Kandžo!

Glas se proširio cijelim Yucatanom – stvoren je mit o ratniku 81

Sebastian Antonio Kukavica

uskrslom iz Podzemlja pod čijom rukom brizga krv onih koji mu se ne poklone. Pripovijedali su da je pod jednim zamahom njegovog mača ostajalo ležati po šest obezglavljenih tijela – nakon što je Oqu’kwachi obišao cijeli Yucatan i zasitio se krvi i ubijanja, povukao se na otok Cozumel ili Kúutsmil gdje je pronašao mir i spokoj.

Imao je sedam žena (Sedam žena za Sedam Smrt, pjevali su svećenici dok su mu polagali darove pred njegovu kuću udubljenu u pješčenjaku koji strši iz središta otoka). Svake noći Mayama je prepričavao zgode iz svog uzbudljivog i dugovječnog života, a kao zahvalu za sve gostoprimstvo otočana, odlučio je postati osobni čuvar poglavice otoka Cozumel koji se zvao Qu’i Kúutsmil. I otada niti jedna neprijateljska noga nije stupila na otok, jer su se svi bojali Sedam Smrti. Doživio je duboku starost i umro okružen sa svojih sedam prekrasnih žena koje su mu rodile šesnaest sinova koji su preuzeli njegovu ulogu čuvara poglavice. Kada je na otok došao Juan de Grijalva sa svoje dvije karavele, sinovi Sedam Smrti su se povezali sa španjolskim kastratima. Sinovi Sedam Smrti bili su pohotni, proračunati i narcisoidni ratnici koji su bili nezadovoljni počastima koje su prema njima iskazivali otočani pa su prešli na stranu konkvistadora – postali su plaćenici u pravom smislu te riječi. A prvi zadatak koji im je povjeren bilo je ubojstvo jednog domoroca, jednog mladića koji je i sam bio s otoka Cozumel i kojeg su poznavali. Trebali su usmrtiti Caspéra Angela. Španjolski kastrati su im obećali velike počasti, hrane i pića u izobilju, mlade bijele djevojke i puno moći – sinovi Oqu’kwachijevi su pristali.

Tako je osnovano tajno društvo mayanskih plaćenih ubojica koje se zvalo M.L.O. – nazvano prema velikom Oqu’kwachiju, kojeg su konkvistadori nazvali Maximus Leonidus Oqu’kwachi. Četrnaestog prosinca 1523. ubijen je Caspéro Angel – ubili su ga pripadnici M.L.O.-a, čiji sam i ja član. Za obavljeni zadatak, kastrati su ih nagradili obećanim – preselili su ih na otok Porto Santo nad kojim su dobili ovlasti i gdje ih je čekalo na tisuće prekrasnih bijelih žena.

82

Prepeličji palnidrom

Jedini uvjet je bio taj da M.L.O. bude u potpunosti na raspolaganju ciljevima španjolskih kastrata zauvijek. I tako su sve generacije mojih predaka postale plaćeni ubojice u službi kastrata i ja sam došao prekinuti porodičnu kob. Sve ti ovo govorim jer znam da si ti, dični naciste Khevenhilleru, borac protiv Palindroma. A tajno društvo M.L.O. je na jedan način povezano s Palindromom danas više no ikada, ne znam kako ali sasvim sigurno jest, jer ipak je Anđelov glas ubijen, zar ne? A prosinac je, četrnaesti prosinac! Na isti dan su ubijena dva Caspéra, a danas i treći – španjolski kastrati se bude iz mrtvih i spremaju urotu neslućenih razmjera. A u sve su upleteni i ekspresionisti koji su u mladim danima bili očarani idejama Palindroma – Druga bečka škola. Zapitaj se što je bilo sa Antonom Webernom i njegovim anagramskim recitalom.

Khevenhilleru, ti si jedini koji ih može zaustaviti – oni su ludi i bez jaja, a potpomaže ih moja porodica plaćenih ubojica. Konspiracija, konspiracija je svuda oko nas: krije se među fjordovima, šušti nad kotlovima, navlači se kao sjenka nad ljudskim licima. Svi ljudi su sumnjivci, a svaki događaj nije slučajnost, sve je povezano! Ja sam Maximillien Lucifer O’Hara – M.L.O. – zapamti me, jer ću sutra biti ubijen zbog ovoga što sam izrekao. Pronaći ću krhotinu stakla na svom jastuku i tada će me ubiti. Ali tako ću barem zaštiti svoje unuke. Samo jednu stvar ću ti još reći: Crvena Orhideja će ubiti Anđela kada se dvojka i šestica spoje, tada počuj smijeh zaboravljenog! I tada je Maximillien Lucifer O’Hara pobjegao, utrčavši u snježnu mećavu koja se spustila na Húsavík – jedino se narančasta svjetlost Torvaldovog svjetionika probijala kroz mećavu.

Iz daljine je dopro nečiji krik – potrčao sam u smjeru iz kojeg je zaiskrio krik i uočio nečije mrtvo tijelo u snijegu – krv je rastapala snijeg. Bio je to O’Hara – grkljan mu je bio prerezan oštricom, a krvava pjena obrubila je rubove proreza kao lišaj. Zurio je u nebo, mješavinu vulkanskog pepela i čađavog snijega koji su mu padali u oči – trepavice orošene perlama leda. Tada sam ugledao crnu siluetu 83

Sebastian Antonio Kukavica

koja mi se približavala s oštricom u ruci – pod koracima mračne spodobe cvilio je meki snijeg prilijepljen za nakošenu ulicu. Nosio je šešir i krzneni kaput, a u oštrici njegovog noža reflektirao se svjetionik – bila je to oštrica od kremena – muškarac je iskesio žute zube – bio je to ubojica iz redova M.L.O.-a! Oblizao sam skrućenu usnu i isukao teutonski mač. Ubojica je nasrnuo na mene, a ja sam se spretno izmaknuo ubodu noža i rasjekao mu ruku – prije nego što je uopće mogao izustiti krik, presjekao sam mu vrat. Beživotno je zagnjurio licem u snijeg – snijeg je odjednom postao krvav.

Wozzeck bi se u njemu zasigurno utopio, tražeći oštricu od kremena. Rez. Torvaldov svjetionik. Dvije prepelice su se prilijepile za parabolični reflektor – sprženih krila, noseći trnje u kljunovima.

Svake noći se dvije–tri prepelice uvuku u lanternu koja isijava narančastu svjetlost. Torvald je ulio Brenivínn u dvije musave čaše zapackane otiscima prstiju i usana – iz njegovih čaša možeš proreći tko ima herpes. Ispričao sam mu što mi je rekao O’Hara i upitao ga: Kao stručnjak za glazbeni ekspresionizam, otkrij mi par sitnica o Webernovom anagramskom recitalu. Torvald Ribar je bio pijan i obrazi su mu se žarili od Brenivínna kojeg je on nazivao gejzirom okrepe. Kada sam mu spomenuo Webernov recital lice mu je problijedjelo, prestao se kliberiti i odložio je bocu gejzirske okrepe u škripavi ormarić. Iz neke prašnjave kutije je izvadio knjigu pohabanih hrbata i počeo ju mahnito prelistavati. Evo ga, poviknuo je i nadodao: U svojoj knjizi Glazba kao palindrom spomenuo sam taj mistični recital. Riječ je o recitalu koji je izgubljen, a trebao se zvati Pater Noster, Alfa et Omega – napisan je 1935., iste godine kada je Berg dovršavao ozloglašenog Sijača Arepa! Središnji dio recitala Pater Noster bili su sljedeći stihovi: Pater noster, Pater Noster, Alfa i Omega, Alfa i Omega, razapet križ i pjev s neba, ukrstite Riječi i slavite Ga, slavite Ga – Alfu i Omegu, slavite Ga – kroz Riječ raspetu!

Recital se navodno temeljio na riječima koje je 1833. u nekoj bavarskoj krčmi pijan uzviknuo mistik Leonard iz Oberallgäua, 84

Prepeličji palnidrom

bavarskog sela uz samu granicu sa Bodensee i Württembergom. Taj mistik, inače uzgajivač orhideja, tvrdio je da Bog progovara kroz njega. Kada mu je posao s orhidejama propao, počeo je vračati i gatati. I to je sve što se zna o tom recitalu – nikad nije izveden, nikad nije dovršen, ovijen je velom misterije! Moja je teorija, kao vrsnog stručnjaka, da je recital nastao za potrebe društva Palindrom, kao i Sijač Arepo – da bi se podmirila obveza ili isplatio dug prema Palindromu. Pretpostavljam da su Weberna također posjećivale zakukuljene spodobe i požurivale ga da završi recital – sigurno su mu spomenuli da će završiti kao i Berg ukoliko ne dovrši recital u dogledno vrijeme. Svrha recitala – širenje anagrama i palindroma i njihovo infiltriranje u jezik, tipično za Palindrom. Pa da, sada tek shvaćam! Eureka! Pa da… Pater Noster, Pater Noster – ukrstite Riječi i slavite Ga! Torvald Ribar je izvukao list papira i nešto počeo zapisivati u papir – kada je završio, olovka mu je ispala iz ruke, a krik mu se preoteo iz grla. Prestravljeno me je pogledao, a Adamova jabučica mu je poskočila. Upro je drhtavi prst prema papiru i izustio samo jednu riječ, kao hroptaj: Palindrom! Zagledao sam se u papir – riječi Pater Noster, spojene, bile su ukrštene u obliku grčkog križa na način da se vodoravni „Paternoster“ doticao s vertikalnim „Paternoster“ u slovu N kao središtu križa. Iznad tog križa lebdjela su dva slova A i dva slova O – i tada sam promrmljao: Alfa i Omega... slavite Ga – kroz Riječ raspetu! Drugim riječima: Slavite Ga kroz anagram, kroz palindrom. Zaključak: podmukla podvala. Bio je to anagram od rečenice Sator Arepo tenet opera rotas. Rečenica se mogla raskoliti na dva Paternoster-a koji se spajaju u slovu N iz noster, a od ostatka su ostala dva slova A i dva slova O koja su kao trnje ili suze visjele nad križem od slova. Slavite Ga – kličite Palindrom i vršite poganske rituale u sjeni Hadrijanovog zida.

Dakle, Weberna su upleli u svoju morbidnu igru. Kako si rekao da se zvao markiz koji je navodno izrekao te riječi, upitao sam Torvalda.

On je zamucao: Markiz Leonard iz Oberallgäua, ali ne vidim kakve 85

Sebastian Antonio Kukavica

to veze… Uspio sam samo promrmljati: M.L.O. Kiselo sam se podsmjehnuo. Prisjetio sam se O’Harinih riječi: „M.L.O. je na jedan način povezan s Palindromom, jer ipak je Anđelov glas ubijen, zar ne? Prosinac je, četrnaesti prosinac! Na isti dan su ubijena dva Caspéra, a danas i treći – španjolski kastrati se bude iz mrtvih i spremaju urotu neslućenih razmjera.“ Tko je drugi Caspéro koji je ubijen? Četrnaesti je prosinac – dan kada začut ćeš smijeh zaboravljenih – odnosi li se to na španjolske kastrate? Ledeni glas je mrtav zbog Anđelovog pjeva. Jednog kastrata sam večeras ubio – tragao je za Anđelovim pjevom kojeg namjeravaju sažvakati i ponovno povratiti svoju davno izgubljenu slavu. Još čujem O’Harin glas kako odjekuje dok se snijeg lijepi za ulicu: Crvena Orhideja će ubiti Anđela kada se dvojka i šestica spoje, tada počuj smijeh zaboravljenog! Kada se dvojka i šestica spoje – 26 – 12 + 14. Četrnaesti prosinac – mrtvi Caspéro Angel pronađen je u svojoj grimiznoj postelji, pod sjenom starog baldahina. Prisjetio sam se što mi je rekao onaj pederasti kastrat prije nego što sam mu raskolio grlo: Na staklu je pisalo: „Caspéro će vam moći reći kako izgledam, odakle sam i tko sam. Ime mi je M.L.O. i živim na bavarskoj granici.“ Bavarska granica – selo Oberallgäu se nalazilo na samoj granici bavarske sa državom Württemberg! Mistik koji se bavio uzgojem orhideja – Crvena Orhideja koja ubija jednog Caspéra.

Mistik Leonard iz sela Oberallgäu koji je živio u devetnaestom stoljeću. Na isti dan ubijena su dva Caspéra – tada sam tek shvatio tko je bio drugi Caspéro – bio je to Kaspar Hauser, zagonetni dječak koji je, pod sumnjivim i nikad razjašnjenim okolnostima, bio smrtno ranjen četrnaestog prosinca 1833. Tri dana kasnije je umro.

Ubila ga je neka zakukuljena spodoba usjekavši mu nož između rebara – oštrica od kremena: dovoljno precizna da smrt bude sigurna, dovoljno neprecizna da žrtva iskusi paklensku agoniju prije smrti. Živim na bavarskoj granici – M.L.O. iz Oberallgäua (tajno ime Crvena Orhideja) je ubio Kaspera Hausera. Je li Mistik 86

Prepeličji palnidrom

Leonard povezan na neki način sa kraljevskim dvorom Baden – je li izvršio ubojstvo po nalogu vojvode od Badena? Torvald Ribar je ispod svog popišanog madraca iz kojeg su iskočile dvije opruge izvukao knjigu Kastrati kroz povijest, čeljust mu se zatresla kada je pronašao podatak da je Leopold Prvi, vojvoda od Badena bio veliki zaljubljenik u kastrate i njihov pjev. Jedan nepoznati kastrat koji se u knjizi spominje pod imenom Andalužanin pjevao je badenskom vojvodi Leopoldu Prvom na njegovom dvoru nakon što je došao na vlast. Na vlast je došao nakon što je njegov polubrat Ludwig umro pod sumnjivim okolnostima. A prije Ludwiga, vojvoda od Badena je bio Karl Ludwig Friedrich koji nije imao muških potomaka. Ili je možda imao. Kaspar Hauser. Misteriozni dječak utamničen na dvanaest godina u mračnoj i vlažnoj ćeliji. Leopold Prvi i njegov dvorski kastrat tajnog imena Andalužanin. Torvald Ribar reče: Temu u Webernovoj Simfoniji op.21, drugi stavak, iz 1928. donosi klarinet kao račji oblik dvanaesttonskog niza! A znaš li tko je doktorirao muzikologiju na temelju proučavanja rada Antona Weberna? Torvald se namrštio i ispljunuo njegovo ime kao gorku datulju: dr. sc. Hílufulíh Ténét. Dvije prepelice udarile su o staklo lanterne. Gadna mećava.

87

Sebastian Antonio Kukavica

V.

W

ales. Veljača 1942. Ne želim se vraćati u Wales, ali moram.

Moram pronaći Žutokosog diva i Kotao, ali bojim se da se taj put ne pretvori u traženje samoga sebe. Želim biti ono što želim da budem, ne želim da nitko drugi upravlja mojom sudbinom osim mene samoga – ali u Walesu sam prije četiri godine shvatio da sam potpuno nemoćan pred sudbinom. Prije četiri sam godine zapravo shvatio koliko sam ranjiv i slab. I zato se ne želim vraćati u Wales.

Jer Wales je u stanju da me dovede do ludila: svi ti potoci, strmine, litice, udoline i obrisi Kambrijskog gorja. I dva, tri urušena srednjovjekovna tornja koji strše nad mjestima na kojima su nekad stolovali kraljevi Dyveda i Gwynedda. Poderane zastave vise sa koplja – zatrpane kamenjem i sedimentom iz rijeka koje rasijecaju udoline na dva dijela kao žilet. Rijetko kad se prepuštam uspomenama, jer znam da moju tvrdu teutonsko nacističku koru kojom sam opločen najlakše može probiti i najbolnije zarezati samo sjećanje na Wales, na Nju, na nesreću koja nas je zadesila dok smo srkali cawl cennin u podnožjima bregova, zureći kako se istrošeno Kambrijsko gorje uzdiže nad maglicom – iz daljine je dopirala hrapava pjesma rudara. Rudari u prljavim kombinezonima su izvirivali iz magle sa žutim kacigama na glavama povrh kojih su trepetale crvene lampe – iz rudnika su na rukama iznosili blistave rudače i slagali ih u piramidu. Piramida od bazalta. Rudnik će biti uništen – već su ugnijezdili fasces dinamita u hodnike rudnika i drvene prečke koje su nosile kamene svodove nad žutim kacigama kao Atlas – dopustit će planini da zakopa samu sebe. Želio sam znati kako se na velškom kaže brijeg, a ona je polegla moju glavu na svoje grudi, nježno me pomilovala po brkovima i rekla anđeoskim 88

Prepeličji palnidrom

glasom: „Gorsedd je naziv za brijeg, ali Velšani tu riječ, gorsedd, povezuju i sa mitskim obitavalištem vilenjaka, sićušnih i pričljivih ljudi s drugog svijeta, s druge strane brijega. Velšani vjeruju da se na bregovima događaju čuda.“ Čudo – ugledati nju pod brijegom, to je zbilja bilo čudo! Vjetar je nosio rubove njezine haljine, trava je šuštala, a rudnik se urušavao – ali ta buka nije dopirala do nas, kao da nas se nije ticala. Poljubila me je, a meni je na usnama ostala samo jedna riječ: gorsedd. Učinilo mi se da sam ugledao dva vilenjaka kako proviruju iza stare vrbe. I tada sam zaspao na ljepotičinim grudima i usnuo prekrasan san kojeg se nikad nisam mogao sjetiti – ali imao sam osjećaj da sam usnuo nešto lijepo, po prvi put nakon nekoliko godina. Možda me je usrećilo to što sam mogao čuti kako njezino srce tuče ili kako se vilenjaci hihoću u lončiću ili kako puca dinamit zaglavljen u drvenim prečkama. Možda je to bila sreća – ležati pod brijegom i srkati hladni cawl cennin – a možda je to bio i početak prokletstva. Proklet bio dan kada sam nogom kročio u Wales! Ja ne spavam mnogo, jer se bojim snova. Bojim se sebe.

Najveći mi je strah da ću poludjeti kao i većina mojih predaka koji su pali kao žrtve paranoje, bipolarnih poremećaja ili megalomanskog ludila. Königsberg je bila njihova najveća čežnja i njihov egzekutor – njihov put u ludilo. Ne pričam puno o sebi, jer se ne želim otkrivati – ne želim pokazati svima da sam, unatoč crnoj SS–ovoj uniformi, teškim čizmama i pruskim brkovima, ipak ranjiv. Ipak čovjek. Samo jedna riječ – gorsedd – i prokletstvo je začeto. Možda sam usnuo vilenjake? Spavam samo dva sata i na taj način bježim od noćnih mora i halucinacija koje mi iskoče pred oči čim se prepustim snu, zaklopivši vjeđe. Ali dok sam ležao na njezinim grudima nisu me proganjale noćne more i slike prepelica Apokalipse, već sam samo osjećao spokoj i tišinu. Čuo sam kako njezino srce otkucava u pravilnim intervalima, kao metronom. I činilo se kao da ne postoji ništa drugo osim tog lipanjskog trenutka provedenog sa kuštravom Velšankom. Jedina stvar na koju nisam imun je ona – 89

Sebastian Antonio Kukavica

prekrasna Velšanka s kopčom u kosi, odjevena u lepršavu haljinu od brokata. Kome Velšanka daruje kopču, tome predaje i svoje srce, a ona je odlučila da kopču daruje meni – Khevenhilleru, istaknutom nacistu i Hitlerovom stručnjaku za okultno. U Walesu sam prije tri godine upoznao ljubav svojeg života, najljepšu djevojku koje su moje oči vidjele – blijedu djevojku kuštrave kose i prodornih plavih očiju koja se poput priviđenja ukazala na jednoj zelenoj nabrežini, jašući bijelog konja kojem je griva zastirala vid. Između njezinih zlatnih kovrča caklila se srebrna kopča. Nosila je bijelu čipkastu haljinu protkanu zlatom i oko glave je zataknula vijenac od svježe ubranog cvijeća s potoka koji je oplakivao zelene bregove – nasmiješila mi se kroz maglu, a ja sam ostao okamenjen sjediti uz logorsku vatru koju zapalismo na brežuljku zvanom Gorsedd Arberth. Velški brežuljci u ponoć poprime specifičan zelenkasti premaz – mjesec u uštapu priziva vilenjake iz lončića sreće, možeš čuti vilenjačku ciku i dernjavu pod lipom zasađenom u podnožju Vilenjačkog brežuljka. Zaboravio sam zbog čega smo došli u Wales – mislim da me je Hitler, fasciniran pričom o Branwen, kćeri Llyrovoj koju je pročitao u Četiri grane Mabinogija, poslao u Wales kako bi istražio postojanje nekakvog kotla. Zaboravio sam sve u trenutku kada sam je ugledao na bijelom konju. Jedan pijani Velšanin mi je prije nego što smo se utaborili na brežuljku Gorsedd Arberth s kojeg se pružao prekrasan pogled na ruševine dvorca Araberth, rekao sljedeće: Legenda kaže da će plemić ili muškarac kraljevske krvi koji sjedne na vrh brijega ili primiti gadne udarce i rane ili će ugledati čudo. Ja sam ugledao čudo. Kada sam ugledao lijepu djevojku pod zlatnom lipom, naredio sam jednom od mojih jahača da osedla najbržeg konja kojeg imamo, da priđe djevojci i pozove je da objeduje s nama. Jahač je podbo najbržeg vranca i ožario konjski vrat uzdama s izvezenim slovima SS – konj se dao u galop, zafrknuvši. Djevojčin bijeli konj se također dao u galop i nakon nekoliko minuta izgubio nam se s vida – jahač koji ju je 90

Prepeličji palnidrom

slijedio vratio se nakon pola sata izmoren i znojan. S usta SS–ovog konja vranca cijedila se slina. Jahač je rekao: Iako sam jahao našeg najbržeg konja, djevojčin je konj bio barem dvaput brži. Odlučio sam da i sljedeću noć provedemo na brijegu Gorsedd Arberth. I tako je došao i sljedeći dan, noć se spustila na bregove i udoline, puni je mjesec ostrugao hrapavu konturu Kambrijskog gorja, potoci su poprimili zelenkasti premaz, a jedna je zlatna lipa zasvijetlila u podnožju daleke nabrežine. I tada se ponovno ukazala jahačica na bijelom konju – vjetar je nosi miris cvjetnog vijenca u koji su joj se zaplele lokne. Odlučio sam da ću joj ovog puta ja izići u susret.

Uspeo sam se na sedlo i konj se dao u galop. Djevojčin konj se graciozno okrenuo i zakaskao u smjeru sjevera. Kada sam joj se približio na pedesetak metara razdaljine, poviknuo sam: Lijepa djevojko, hoćeš li se zaustaviti na tren i reći mi kako se zoveš? Bijeli konj se okrenuo i prišao mi. Djevojka se nasmiješila: Ja se zovem Rhiannon i kći sam starog Heveydda koji je moju ruku, protiv moje volje, dao moćnom velikašu sa sjevera koji se odaziva na ime Gwawl, a sin je Cludov. Ja sam odvratio: Zašto se ne želiš udati za njega kada sama veliš da je moćni velikaš, bogat je i sigurno živi u dvorcu? Djevojka je položila ruku na vrančevu grivu i prošaptala: Ne mogu biti udana za tog čovjeka, jer sam zaljubljena u drugoga.

Zaljubljena sam u čovjeka kojeg ni ne poznajem, ali znam da ga volim. Tebe volim, Khevenhilleru, tako mi Boga. Ti si moja ljubav, znala sam to kada su nam se jučer navečer pogledi po prvi put susreli. Došla sam čuti što ćeš mi odgovoriti – voliš li me? Osjećao sam kako ostajem bez daha. Opčinjeno sam zurio u svaku njezinu kretnju, u njezine kovrče, u srebrnu kopču. Konji su rzali, lipa je drhtala, a tako mi Boga, vidio sam i dva vilenjaka koji su provirivali iz ćupa sreće. Rekao sam: Da mogu birati među svim djevojkama svijeta, izabrao bih tebe, tako mi Boga! Iste noći mi je predala srebrnu kopču i rekla mi je da je čuvam i uvijek nosim uz sebe.

Sljedeće jutro smo proveli ležeći na brijegu i zureći u rudare koji su 91

Sebastian Antonio Kukavica

minirali stari rudnik. Naučila me je kako se kaže brijeg – gorsedd – a prije toga smo se poljubili. I to je bila sreća. Na Vilenjačkom brijegu. Šake su nam bile pune vilenjačkih zlatnika iz ćupa sreće. Rez. Oženili smo se i preselili u Narbeth, uz dopuštenje njezinog oca Heveydda. Svakog jutra gazili bi bosonogi po orošenoj travi i uspinjali se na Vilenjački brijeg. Svakog jutra bi me naučila jednu velšku riječ, dok bi srkali hladni cawl cennin kojeg su pripremale dvorske služavke u bijelim keceljama. Nikad prije mi nije godio okus poriluka, ali ovdje, na Vilenjačkom brijegu, hladni prutići poriluka imali su okus koji za sobom ostavlja svaka naučena velška riječ. Nakon ručka smo znali osedlati konje i jahati sve dok se suton ne bi raspršio nad Pressellyjem – sjećam se kako je nježno milovala konjske grive i četkala ih u konjušnici. Dok je jahala, vjetar je nosio njezinu haljinu od brokata. Po noći smo često šetali oko ruševina Arbetha i ona bi mi pod punim mjesecom pričala srednjovjekovne velške priče iz Četiri grane Mabinogija. Čak mi je nadjenula ime Pwyll. Rekla je na velškom: Pwyll penndeuic Dyuet a oed yn arglwyd ar seith cantref Dyuet. Odnosno: Pwyll je bio gospodar Dyveda čija je vlast zahvaćala sedam okruga zemlje Dyved. Tome je nadodala: Pwyll također znači i pamet. To ime ti pristaje, ljubljeni Khevenhilleru. Tada mi je otkrila da su se Pwyll i njegova ljubljena Rhiannon upoznali na isti način kao i mi – pod brijegom. Nakon godinu dana čiste sreće – izležavanja pod lipama, jahanja, srkanja juhe od poriluka i četkanja konjskih griva u zoru – Rhiannon je rodila dječaka kojeg smo nazvali Gwri Pryderi. Naš sin se rodio u ožujku 1938. Nikad nisam bio sretan kao tada. U prosincu iste godine Gwri Pryderi je nestao. Kada se Rhiannon tog hladnog jutra probudila, prenuvši se iz strašne noćne more, shvatila je da su joj ruke kao i posteljina na kojoj je ležala bile krvave, ali krv nije bila njezina – pod svojim jastukom je napipala okrvavljeni nož. Kriknula je. U sobu je ušla služavka kojoj je, kada je ugledala krv na ženinim rukama, srebrni pladanj pao na pod – šalica čaja i zdjelica juhe od 92

Prepeličji palnidrom

poriluka su se prevrnuli. Tepih je upio čaj, a prutići poriluka zalijepili su se za parket. Tada je jedna služavka drhtavim glasom ustvrdila kako je mali Gwri nestao iz svojeg krevetića. Služavke su svukle svu krvavu odjeću s Rhiannon i istog je časa zajedno s posteljinom izribale u hladnom potoku – voda je nosila krv.

Prilikom pretraživanja krevetića u kojem je spavao Gwri Pryderi, jedna je služavka u jastučnici pronašla zapečaćeno pismo koje mi je bilo naslovljeno na mene. Sjeo sam za svoj radni stol i rastrgao omotnicu. Pročitao sam pismo ispisano vitičastim rukopisom.

Pismo je napisao Gwawl Poganin s rijeke Clyde, moćni velikaš sa sjevera kojem je bila obećana ruka moje lijepe Rhiannon. Bila je to Gwawlova bolesna osveta koju je pripremao od dana kada ga je napustila. Tada mi je tek do mozga doprlo da je pečat kojim je pismo bilo zamašćeno bio službeni pečat tajnog društva Palindrom – crni Kotao nad kojim se uzdiže para. A Hitler me je poslao u Wales da istražim je li priča o nekoj ženi iz Četiri grane Mabinogija istinita. Zanimalo ga je postojanje nekog čarobnog kotla. Hitler je želio posjedovati to oružje, jer je već tada bilo jasno da do rata mora doći. Ja sam čak i priželjkivao da dođe rat – rat je samo izlika za izvlačenje mačeva iz korica i šepurenje pod čudnim znakovima i ideogramima: svastikama i proključalim kotlovima. Želio sam podići mač u slavu mojih predaka i dokazati se na bojnom polju kako bi me moji potomci cijenili. Kako bih zauvijek moje ime bilo urezano u povijest Khevenhüllera teutonskih vitezova! U Gwawlovom pismu je pisalo: Dijete je na sigurnom. Nalazi se s druge strane Hadrijanovog zida, tamo gdje otpočinje poganština. Ne brinite, dijete je u dobrim rukama. Odsada će djetetov otac i majka biti društvo Palindrom.

Dijete ćemo odgojiti u duhu poganštine. Učit ćemo ga da štuje palindrome i anagrame. Tom djetetu je namijenjena velika i važna uloga u historiji – kada odraste, dječak Gwri Pryderi će biti vođa Palindroma koji će ovladati Pticom Apokalipse! Pismo je bilo potpisano s „Palindrom“. Od tog dana ništa više nije bilo kao prije – cawl cennin je imao bljutav okus, konji 93

Sebastian Antonio Kukavica

su se usmrdjeli, snijeg je prekrio zelene bregove i ogolio stabla – zima je rastjerala vilenjake i sreću. Rhiannon je poludjela. Cijele je dane i noći provodila zaključana u sobi odbijajući hranu. Bila je uvjerena da je ona ubila našeg sina. Pokušavao sam je urazumiti pokazujući joj Gwawlovo pismo i obećavajući joj da ću ga pronaći makar morao odjahati na kraj svijeta, ali ona kao da nije slušala moje riječi. Piljila je u prazno, grebala si kožu i ponavljala ove riječi: Ja sam nožem ubila malog Gwrija Pryderija, i zato moram biti kažnjena. Učinila sam zlo, ja sam ubojica vlastitog djeteta. Neka me kazne tako što ću sedam godina, gola i prljava, zaudarajući na čedomorstvo i ustajalu krv, sjediti na hladnom kamenu pred Narberthom i svakome tko uđe u grad pričati o svojem ogavnom zločinu. Neka me ljudi pljuju i tuku. Neka budem kažnjena tako što ću sve strance i goste na vlastitim leđima prenijeti do tvrđave Arberth! Prokleta neka sam ja, Rhiannon, ubojica sina svoga… Tri mjeseca nakon Gwrijeva nestanka, služavka ju je pronašla mrtvu u sobi – objesila se za luster. Ja sam napustio dvorac u kojem smo živjeli, nisam mogao udisati taj suhi zrak Narbertha koji je bio zasićen krikovima očaja i neizrecivom tugom. Osedlao sam crnog konja koji je bio žigosan sa dva slova S – vranac je u galopu istrčao u susret hladnom danu koji se rađao nad riječnom dolinom. Sa sobom sam ponio jedino teutonski mač, mač mojih predaka iz Pogesanije i njezinu srebrnu kopču. Srebrnu kopču uvijek nosim sa sobom – podsjeća me na bijelu jahačicu koja me je naučila pokoju velšku riječ. Ne želim se sjećati one očajne žene koja se objesila u mračnoj i zagušljivoj sobi – to nije bila Rhiannon, Rhiannon je umrla onog jutra kada se prenula iz grčevite noće more i pronašla nož pod jastukom. Prenula se iz noće more i našla se u još strašnijoj noćnoj mori – velškoj stvarnosti, tog prosinačkog jutra kada su se dvije neugledne prepelice zalijepile za stakla naše spavaće sobe.

Sigurno ih je donijela neka gadna mećava. Krenuo sam na put osvete. Rez. Nakon dva mjeseca traganja, pronašao sam Gwawla 94

Prepeličji palnidrom

Poganina. Bio je propali velikaš koji se zavukao u zemljanicu pod ruševinama Hadrijanovog zida. Neki su tvrdili da je pokušao drvenim plugom rasjeći rijeku Clyde na dva dijela – kršćanski i poganski. U središte riječnog korita zabio je izvitoperenu tablu s natpisom: Do ovdje, ne dalje – ovdje poganstvo otpočinje! Urezao je mrtvačku glavu u drvenu tablu i u poganski dio rijeke začahurio nagazne mine. Uzgojio je i zmije – krckava jajašca zalijepila su se za dno potoka, a zmije su bubrile pod ljuskama, rastežući se u sluzi i ektoplazmi poganskih bogova potoka. U krčmi Velški akcent – sastajalištu društva Palindrom – govorio je da će ih napasti vitezovi križari u potrazi za Kotlićem. Zato moramo podići Zid, kreštao je potapajući ušće grla alkoholom. Dolazio je svakog dana u Velški akcent, častio sve prisutne viskijem i pivom, a potom se sa kutijom za milodar ukradenom iz obližnje crkve vrtio oko umašćenih stolova prikupljajući novac za projekt koji je, po njegovim riječima, trebao spasiti poganstvo – projekt „Hadrijan“. Ljudi koje sam susreo (stalne mušterije u Velškom akcentu) su mi rekli da je Gwawl Poganin poludio – kažu da je svojim rukama počeo obnavljati Hadrijanov zid. Nadogradio je zid, ispunio naprsline u zidu betonom i malterom, ožbukao ga, umetnuo nove cigle na mjesta iz kojih je kamenje bilo izbijeno. Rekli su da to čini kako bi ponovno učvrstio Predziđe Barbarstva. Predziđe Poganštine. Ludi Gwawl.

Tajno društvo Palindrom mu je ispralo mozak. Kada sam se približio Hadrijanovom zidu čije su ruševine stršile iz divljeg raslinja i pitomih livada, mogao sam uočiti kositrenu siluetu muškarca koji je nadograđivao zid, krečio ga i požutjelim vapnom ispunjavao naprsline u kamenu. Čvrste moraju biti fortifikacije poganštine, derao se muškarac slažući kamene kocke uz jedan plitki potok koji je rasijecao dolinu. Za tri godine sagradit ću bedeme, promatračnice, špicaste tornjeve i tamnice u kojima ćemo provoditi poganske inkvizicije! Uočivši me kako prilazim jašući konja u kasu i podigavši teutonski mač visoko u zrak, kositreni muškarac se uspeo na jednu 95

Sebastian Antonio Kukavica

sivu promatračnicu i počeo vikati: Ovo je predziđe poganstva i moja je dužnost da svakom kršćaninu spriječim ulaz na teritorij barbara i pogana! Ja sam Gwawl Poganin i preko Gwawlovog potoka neće prijeći kopito viteza križara, tako mi poganskih bogova kiše i pšenice! Gwawl je bio odjeven u dronjke, lice mu je bilo zapackano prljavštinom, a tanke ruke načičkane plavim žilicama koje su izbile po dlakavoj koži. Lozinka, lozinka, urlao je Gwawl ustrčavši se promatračnicom oko koje su bile podignute drvene skele – natpis Radovi u tijeku visio je sa jednog čavlića. Vranac je zakoračio u plitki potok, kopitima izgazio sedefasto korito u par koraka, samljevši sve kamenčiće u prah. Ne, urlao je Gwawl, ti kamenčići su bili jajašca iz kojih su se trebale izmigoljiti zmije potočarke, čuvarice potočne pličine! Sa žilavih konjskih butina klizile su kapljice vode, a između usijanih kopita su se zavukle ljuske zmijskih jajašaca. Svjetlost je zapela za oštricu teutonskog mača i poput aureole uramila Božju Riječ iskovanu zajedno s mačem na nakovnju nekog srednjovjekovnog kovača iz okolice Christburga. Gwawl je u šake ščepao poganski buzdovan i uzviknuo: Ti si Rimljanin, ali znaj da ovaj bastion nećeš prijeći! Ovo je buzdovan kojeg je mom narodu darovala boginja iz rijeke Clyde. Skočio sam sa konja i uspeo se na promatračnicu koja je, istini za volju, bila visoka pola metra – Radovi u tijeku. Gwawl Poganin je nasrnuo na mene i zamahnuo buzdovanom, ali ja sam mu bez većeg napora mačem odsjekao šaku od ostatka ruke – bogomoljkina krv, bogaljev trik – Gwawl se upitao: Kako ću sada dovršiti gradnju zida? Poskliznuo se na lokvu vlastite krvi i pao sa promatračnice – zagnjurio je glavom u pličinu potoka. Lice su mu izbrazdale ljuske zmijskih jaja, a jedna mu se zmijica uvukla u oko i isisala očni živac kao špagetu milanese. Ja ništa ne vidim, grgljao je Gwawl grla potopljenog u krvavom potoku. Nad rasječenom šakom koja je još uvijek čvrsto stezala buzdovan sa srebrnim šiljcima uzdizala se drvena osmatračnica u daljini – nadlijetale su je dvije–tri prepelice koje su se na koncu 96

Prepeličji palnidrom

prilijepile za Hadrijanov zid – zar su prepelice slijepe ili su poslane od Pape s misijom razaranja posljednje poganske utvrde? Ludi Gwawl se gušio u potoku, a iz očnih duplji mu se cijedila krvava srča. Potok mu žubori u vestibulumu grla – kaskada crne psovke ištrcane zajedno s plodonosnom pljuvačkom. Zajahao sam SS vranca i užetom zavezao jednu Gwawlovu nogu za hrbat sedla.

Ožario sam konjski vrat, konj se propeo i dao u kas. Uže se napelo, a konj je vukao Gwawla po dnu potoka – ljuske su mu rezbarile čelo, a kamenje mu je gnječilo jagodične kosti. Nakon dva kilometra smo se zaustavili – pred jednim prekrasnim starim dvorcem koji je stidljivo izvirivao iz magle koja se razapela nad dolinom. Suton – ljubičasta para šišti nad potocima, otromboljenim jablanima i stijenama izgrecanima rogovima i kandžama. Gwawlovo lice je bilo izbrazdano, nagnječeno, modro i otečeno – pljuvao je zube. U očne jabučice su mu se zabile ljuske, živci su bili precvikani, a za ranu na ruci prikvačile su mu se nekakve čunjaste alge i lišajevi. Rez. Ponoć.

Nakon višesatnog mučenja, Poganin je progovorio. Mačem sam mu odsjekao i drugu šaku – bogomoljkin svadbeni krik. Sada više nikad neću moći dovršiti zid, zaplakao je Gwawl, tko će sada učvrstiti posljednju fortifikaciju poganštine. Iznevjerio sam svoje pretke!

Upitao sam ga samo jedanput: Gdje je moj sin? Mačem sam mu ohladio grkljan – puls potočnih bogova. Buzdovan u sjeni osmatračnice – za zarđale se šiljke lijepe muhe i prepelice. Slijepi Gwawl je promrmljao: Tvoj sin je na sigurnom. On je predodređen da bude vladar Palindroma. Živi na jednom udaljenom otoku.

Otoku lastavica! Otok prepelica! Da, suđeno je da tvoj sin gospodari prepelicama koje se slijepo zalijeću u musava prozorska stakla. Na tom otoku uskrsnut će Lazar. I svi će ljudi pričati u anagramima i palindromima. A svaka besmislena riječ šištat će i zvečati nad crnim kotlom. Ja sam ukrao tvojeg sina, zajedno sa velikim čudovištem koje ispija ždrijepčevu krv i sladi se konjskim žilama.

U sve su bile upletene četiri služavke na vašem dvoru u Arberthu, 97

Sebastian Antonio Kukavica

bila je to opaka urota! Služavke su bile članice Palindroma i one su u ponoć ukrale tvog sina iz krevetića i predale ga meni i čudovištu.

Potom su zaklale štenad i ušuljale se u odaje tvoje supruge Rhiannon. One su ugurale nož pod jastuk i uprljale joj spavaćicu i posteljinu krvlju zaklane štenadi. Rhiannon je tada poludila, jer je u noći djetetova iščeznuća usnula turoban i mračan san – kako je prišla svom sinu i pojela ga – otada nije mogla vidjeti hladne kriške cikle u tanjuru, jer bi se odmah prisjetila tog sna i skrletne krvi koja joj se cijedila sa prstiju i usana kao teleća mast. Sve to se moglo izbjeći, stranče. Volio sam Rhiannon, volio je više no išta na ovom svijetu. Ali ona me je izdala i predala svoju srebrnu kopču nekom strancu, sablasnom jahaču u crnoj uniformi koji je dojahao ih dalekih krajeva. Bio sam bogat i slavan, a ona me je napustila i obeščastila me. Zato sam joj se osvetio – nekoliko je mučnih mjeseci provela na rubu bulažnjenja, gledajući pred očima uvijek istu sliku: kako jede svojeg sina kao kriške cikle. Cikla je bila djetetov taban i djetetova glava. Dijete sam predao Palindromu, nekom čovjeku koji se zove Ténét. I tada je slijepi Gwawl zašutio – otada nije progovorio ni riječi. Njegovo sam tijelo ponovno svezao čvrstim konopcem za greben sedla – SS vranac je zafrktao i dao se u kas, a Gwawl je gnjurio među kamenjem i ljuskama. Doveo sam ga pred Hadrijanov zid čije su se ruševine pružale usporedno sa zaobljenjima dolina i pašnjaka – stado ovaca žvakalo je travu koja je stršila iz ruševina. Gwawl je tada poviknuo, s grlom uronjenim u potok: Ovce proždiru tvrđavu! Ovce žvaču kontrafore poganstva!

Pašnjake su osuli tratinčice i maslačci – maslačkov snijeg prilijepio se za suhe ovčje jezike. Pastir je drijemao u sjeni Hadrijanovog zida kidajući latica maslačka i mrmljajući: Voli me, ne voli me, voli me…

Odvezao sam Gwawla i bacio ga u jarak usječen uz plitki potok u čije je središte bila postavljena tabla s natpisom: Demarkacija poganstva i kršćanstva. Drži se podalje, stranče! Lubanja se smješka. Jarak je iskopao Gwawl svojim rukama, jer je smatrao da 98

Prepeličji palnidrom

će to u budućnosti biti rov iz kojeg će pogani strelicama iz sulica gađati vojsku kršćana križara. Iznad jarka trebao se uzdizati oktogonalni toranj s kojeg bi poganski auguri promatrali let čupavih prepelica i iz njega proricali uspjeh bitke. Ako bi se dvije–tri prepelice tupo prilijepile za kamen osmatračnice, to bi bio nagovještaj poraza. Gwawl se bojao ovaca i maslačaka koji su mu se lijepili za obraze i prste. Živog sam ga zakopao – prelio sam ga žitkim cementom i sazidao kamenjem. Postao je fortifikacija poganstva. Postao je temelj Hadrijanovog zida kojeg su oblijetale dvije–tri prepelice u padu. Vranac je izgazio potok, a ja sam mačem sasjekao drvenu tablu koja je virila iz mutne vode. Na dnu potoka leži šaka koja grčevito steže buzdovan – za rub rane prilijepile su se dvije zelene zmije. A Gwawlovu osmatračnicu od pola metra sam spalio – skela se urušila, a vatra je obrubila Hadrijanov zid – rub pašnjaka je plamtio pod punim mjesecom. Galop u susret noći. Moj sin – makar ga odveli na kraj svijeta, ja ću ga pronaći. To sam obećao Rhiannon. Njezinu kopču uvijek nosim uz sebe, u džepu, da nikad ne bih zaboravio na obećanje koje sam joj dao dok je poludjela sjedila na rubu kreveta i govorila kako su kriške cikle u zdjelici dijelovi tijela našeg sina kojeg je ona ubila i pojela. Ne želim se sjećati Rhiannon takve – želim je se sjećati kako mi prilazi na bijelom konju kojem kuštrava griva zaklinje vid. Ali bez obzira što ne vidi, taj konj je najbrži. Prestići ga može jedino ljubav. Osvetit ću im se, osvetit ću se svima koji su uništili moju obitelj, uvukavši Rhiannon u ludilo i ukravši nam sina iz krevetića nad kojim su visjeli drveni avioni žicom spušteni sa stropa. Ali ludi Gwawl mi je ipak otkrio tko stoji iza svega – ispljunuo je samo jedno ime, kao psovku: Ténét. Dr. sc. Hílufulíh Ténét, novi predsjednik Palindroma koji je razorio irsku frakciju. Kada pronađem Ténéta, pronaći ću i našeg sina. Zabost ću mu Božju Riječ toliko duboko u grlo, da nikad više neće moći promrmljati niti jedan anagram ili palindrom – škrgutat će i grgljati kao kukac prevrnut na leđa. Prvo pravilo: Ne 99

Sebastian Antonio Kukavica

zajebavaj se sa teutonskim nacistom. Drugo pravilo: Ne kradi teutonske sinove. Térét je prekršio oba pravila i zbog toga će biti kažnjen bez milosti. Obećao sam ti, draga Rhiannon, ja ću spasiti Gwrija Pryderija iz ralja Palindroma. Ali neću stati samo na tome.

Zaklinjem se pod teutonskim plaštem i nacističkom svastikom da ću uništiti Palindrom – svima će im u duboko u grla skliznuti Riječ i zaškripati između krajnika. Rez. Iste večeri u svojoj je vikendici na obroncima Kambrijskog gorja pronađen mrtav Proinsiad Manawydan, najpoznatiji velški skladatelj opera – njegovo mrtvo tijelo je ležalo prevrnuto na bok na drvenoj verandi, u sjetnoj hladovini pod rebrastim baldahinom s kojeg se oljuštila boja. Bez kapi prolivene krvi – tipično za Palindrom. Iz mrtvačeva lijevog uha plazio je žućkasti iscjedak – kristalići gnoja na ušnim dlačicama.

Pincetom sam izvukao papirni tuljac iz Eustahijeve cijevi i pročitao ga. Pisalo je: „Posjedovao je križ kojem se nije znao klanjati, jer je lebdeća slova izgovarao kroz čegrtanje. Naime, patio je od govorne mane – dva samoglasnika ostrugaše nepce kao britva.“ Poruka je kao i uvijek bila potpisana sa „Palindrom“ i ukrašena crnim Kotlom nad kojim se dizala para. Kiselo sam se nasmiješio i zgužvao poruku – zabrinulo me je to što je ova zagonetka bila prejednostavna, kao da nije bila plod poremećenog uma nekog sastavljača zagonetki iz Palindroma. Prevrnuo sam mrtvaca na leđa i zagledao se u njegove iskolačene oči – crvenkaste žilice, krmelje nataložene pod kapkom – kakvu tajnu kriješ? Tada sam uočio da je košulja bila namočena krvlju – sa mrtvaca sam skinuo sako i rastrgao košulju – puceta su pucketala – i tada sam uočio da je Proinsiad bio ubijen ubodom noža između rebara. Napipao sam brazgotinu od krvi i shvatio kako je skladatelj zasigurno proboden oštricom od kremena – dovoljno precizna da smrt bude sigurna, dovoljno neprecizna da zagarantira paklenu agoniju prije smrti. Prisjetio sam se da su i Kaspar Hauser i Caspéro Angel umrli od posljedica uboda noža – ubod u oba slučaja nije bio dovoljno dubok da nastupi trenutačna 100

Prepeličji palnidrom

smrt, ali je bio dovoljno moćan da onemogući žrtvama spas. Nije bilo dvojbe: iza ubojstva Proinsiada Manawydana stajao je M.L.O., plaćeni ubojice u službi španjolskih kastrata. Uz Proinsiadovo tijelo ležao je komad stakla u koji je krvlju bilo upisano: „Bavarski graničar kreće u osvetu: Orhideja je živ.“ Ispod kreveta nešto se zacaklilo – iskra srebrne svjetlosti zaplesala je nad zavijenim bridom. Čučnuo sam i izvukao srebrni predmet – bila je to pinceta čije su dvije nožice bile umrljane žutim iscjetkom – time je u uho uguran tuljac. Prozorsko staklo je bilo musavo i umašćeno debelim prstima – izgledalo je kao da je netko prstom upisivao poruke po staklu. Približio sam se musavom staklu i uspio pročitati dvije riječi koje su još uvijek titrale u masnoj maglici: Tor prestane. Tada su i te riječi nestale – maglica se rasprsnula. Riječi su se raspale u tišinu. Po zidu je krvlju bila ispisana drevna mayanska molitva, zapisana još u Popol Vuhu na jeziku Quiché Indijanaca: „Jutro, Jedan Smrti; jutro Sedam Smrti; jutro, Šugavče; jutro, Skupljaču Krvi, jutro, Duše Gnoja; jutro, Duše Žutice…“ Ispod natpisa na zidu jednim je čavlom u drvo bio zakucan papir u koji je bilo upisano sljedeće: „Ovo je tek prva postaja. Svaka postaja – jedan leš. Osveta izdajnicima. Poganska metoda uzorkovanja. Idemo prema Podzemlju, a za sobom ostavljamo mrtvace – na cesti oko koje niču visibabe i tratinčice. Dug je put ka iskupljenju.“ Jedan Smrt, Sedam Smrt, Šugavac, Skupljač Krvi, Duh Gnoja i Duh Žutice su neki od gospodara Xibalbe. Oni su gospodari Podzemlja koje na kraju Crne Ceste bockaju komarci koji ispijaju krv koja im potom kaplje iz anusa. Komarci poslani pod direktivi neustrašive braće Hunahpua i Xbalanque koji su se spustili u Podzemlje kako bi osvetili svojeg oca Hun–Hunapúa iz čije su pljuvačke nastali. Maye s otoka Cozumel su vjerovali da je lutajući ratnik nadljudske snage Oqu’kwachi zapravo bio jedan od gospodara Xibalbe – zvali su ga Sedam Smrt. Bratstvo plaćenih ubojica M.L.O. osnovali su sinovi Oqu’kwachijevi koji su izdali otočane i započeli višestoljetnu 101

Sebastian Antonio Kukavica

suradnju sa španjolskim kastratima koji su sudjelovali u Konkvisti otoka 1517. godine. Plaćenici su se nastanili na otoku Porto Santo gdje su uživali u obećanim blagodatima hrane, pića i putenih tjelesa bijelih žena. Pretpostavljam kako su ih otada kastrati aktivirali svaki put kada su željeli ukloniti konkurenciju – ali zašto onda M.L.O. nije ubio Hjurlsona, već ga je ubio Palindrom. Zašto bi španjolski kastrati unajmili nove plaćenike, kada su već imali stalne plaćenike? Ponovno sam se zagledao u papirnati tuljac zapackan ušnim sedimentom – bubnjić je bio puknut i šupalj, pinceta je glatko skliznula u Eustahijevu cijev gdje je bio začahuren papirić – isti modus operandi kao i u slučaju Hjurlson. Šefe, poviknuo je ugedejski kaluđer Čegrtuša koji me je pratio na svim mojim putovanjima, pronašao sam još jednog mrtvaca: pronašao sam ga raskomadanog u veš mašini, ispod okrvavljenog rublja. Ušao sam u kupaonicu. Perilica rublja je bila otklopljena, a s ruba paraboličnog poklopca cijedila se ljubičasta, uskisla krv – ispod uprljanih jastučnica, plahta i čarapa netko je sakrio raskomadane dijelove ljudskog tijela: bedra, šake, stopala, rastranširani dijelovi trupa, žilavi vrat. Dva mrtva oka piljila su pravo u mene ispod prljave pidžame s kariranim uzorkom. Bubanj je vonjao po naglo prekinutom snu. Uz perilicu rublja nalazila se krvlju upackana crna kukuljica razderana na dva dijela i bačena u lavor. Razderani crni plašt. Izvukao sam kukuljicu iz lavora i pretražio džepove – u jednom sam pronašao vizitkartu na kojoj nije pisalo ništa, samo je bio ucrtan crni Kotao. Iz bubnja perilice izvukao sam odsječenu glavu – za mrtvačeve obraze prilijepio se kamenac. Lice mu je bilo otečeno, zgrčeno u kriku, a poplavjele usne bile su iskrivljene – kao da su netom prije smrti željele oblikovati zakučasti anagram. Bio je to plaćenik iz redova Palindroma kojeg je ubio plaćenik iz redova M.L.O.-a. Rekonstrukcija: Jučer u smiraj dana, dok se noć navlačila nad gorštačku kolibu Proinsiada Manawydana na padinama Kambrijskog gorja, uskim puteljkom koji povezuje selo Lampeter 102

Prepeličji palnidrom

sa kolibom uspinjao se zakukuljeni muškarac, član Palindroma.

Muškarac je poput macaklina zalijepio prste za zamagljen prozor kolibe i u staklo prstom ispisao poruku: „Tor ubija zmiju Nidhoggr.

Zmija će ga poprskati krvlju. Neka Tor prestane tući zmiju. Neka Tor prestane – pronađi odgovor u mojem srcu. Ja sam pisao o prestanku tuče – tko sam ja?“ Kada je Proinsiad Manawydan zaspao u utopljenoj postelji, zakukuljeni muškarac mu je ušao u san i postavio mu potonju zagonetku. Muškarac je potom izišao iz skladateljevog sna, misleći kako je njegova misija obavljena – pred skladatelja je postavio nerazmrsivu zagonetku koja će ga dovesti do ludila čim se probudi. Na koncu će ga zagonetka ubiti. Zakukuljeni muškarac je smotao papir i i pincetom ga ugurao u Proinsiadovu Eustahijevu cijev, probivši bubnjić i prethodno iščistivši sav sediment iz zvukovoda – pinceta mu je zapinjala za dlakavu ušku.

Ali tada se Proinsiad Manawydan trgnuo iz sna i sa zlokobnim smiješkom na usnama oblikovao riječ: Anton Webern. Zakukuljeni muškarac je problijedio – nikad prije niti jedna žrtva nije uspjela dati točan odgovor na zagonetku. Pinceta mu je ispala iz ruke i otkotrljala se ispod kreveta – pokušao je pobjeći i u žurbi je zaboravio da mu je predmet ispao iz ruke. Odgovor je Anton Webern, jebeni gade! Sad ću da te iskasapim, ne zvao se ja Ðuro!

Skladatelj je zubima ščepao muškarčev plašt i počeo ga potezati – kukuljica je otpala s muškarčevog lica, a plašt se razderao. Sada osjeti gnjev ludog Ðure Srbina, poviknuo je Proinsiad dok mu se slina cijedila niz čeljust. Pomahnitali Proinsiad Manawydan je ispod jastuka izvukao djedovu sablju i njome odcijepio muškarčevu glavu od vrata – mlazovi krvi isprskali su bijelu posteljinu, znojne plahte, Proinsiadovu pidžamu s kariranim uzorkom. Uh, što volim kad pršti, sablasno se nacerio šutnuvši odrubljenu glavu kao loptu.

Proinsiad Manawydan je bio podvojena ličnost – u autobiografiji Velški Verdi: život je arija progovorio je o Ðuri, njegovom drugom ja.

U Velškom Verdiju piše sljedeće: „Ðuro živi u meni, hrani se mojim 103

Sebastian Antonio Kukavica

mislima, buja i rasteže se nauštrb mojeg organizma kao tumor.

Kada se spusti noć, ja postajem Ðuro. Ðuro postaje onaj koji upravlja mnome – po noći moj se glas pretvori u Ðurino životinjsko režanje, a Ðurine bolesne i izopačene ideje nadjačaju plahe arije koje odjekuju mojom glavom. Ðuro uvijek pobijedi – Dabome prijane, iskesi žute zube. Ðuro je crv koji ruje u meni, on je moj demon, on je Ðavo perverznosti – krvoločni gorštak. Ludi Ðuro mi svake zore reži u uho – Večeras ću nekoga da iskasapim, ne zvao se ja Ðuro McManijak! Kada padne noć ja umrem, a Ðuro McManijak se rodi u mojoj pljuvački i ispljuje najmračnije psovke kakve možete zamisliti. Bojim ga se.“ Ðuro McManijak je raskomadao muškarčevo tijelo, a kada se plahi Proinsiad Manawydan sutradan u zoru probudio u krvavoj posteljini odlučio je prekriti zločin kojeg je počinio Ðuro. Pidžama mu je bila poprskana moždinom, a po parketu kolibe ležale su trakice mesa, razvučene iznutrice i iskasapljeni dijelovi muškarčeva tijela. Ðurin glas mu se raspirio u glavi: He-he, rekao sam ti ja prijane da ću da iskasapim nekoga!

Proinsiad je u napadu panike sve dijelove tijela pobacao u bubanj perilice rublja. Skinuo je okrvavljenu pidžamu i zajedno je sa posteljinom i plahtama bacio u perilicu rublja. Nekoliko je minuta gol stajao prislonjen uz hladni kupaonički zid, osjećajući kako mu glava puca od bolova i kako se Ðurin smijeh ori kolibom. Istuširao se i izribao si kožu, a potom je na sebe navukao košulju. Osjećao je neobičan šum u uhu, gotovo je mogao čuti vriskove koji mu stružu unutarnje uho – opipao je uho i shvatio da je otečeno i zažareno.

Nije mogao ni pomisliti da mu se u uhu nalazila ceduljica sa zagonetkom. Tada je netko pozvonio na ulazna vrata – Proinsiad se okamenio od straha. Odlučio je da neće otvoriti vrata – provukao se u zamračenu izbu, stegnuvši u šaci držak Ðurine sablje. Pras!

Netko je razvalio drvena vrata. Zelenkasta svjetlost ocrtala je rubove siluete koja je stajala na ulaznom pragu – srebrni odbljesak – stranac je nosio oštricu. Proinsiad je iskočio iz izbe kao zvijer i 104

Prepeličji palnidrom

napao stranca starom sabljom, urlajući: Osjeti gorštakovu srdžbu!

Plaćenik iz M.L.O.-a se gipko izmaknuo zamahu sablje i zario oštricu od kremena između skladateljevih rebara. Proinsiad je pao na koljena, a plaćenik mu je izvukao oštricu iz rebara, nacerivši mu se u lice. Skladatelj je fućkao melodiju lepršave arije koja mu se u trenu rodila u glavi. Dok mu je krv izbijala na usne, Proinsiad Manawydan je jedino uspio zagrgljati: Nema više Ðure, nema ga više u glavi – samo ova prekrasna melodija… Najljepša melodija koju sam ikad čuo. Melodija koja oblikuje jednu riječ – sloboda. Ðure nema više… I skladatelj je bio mrtav. Vratio sam se u kolibu – s verande se pruža pogled na raskršće: ceste podsjećaju na vijugave žile koje se spajaju u Lampeteru. Ovce posipaju litice Kambrijskog gorja kao snijeg – staza koja vodi do kolibe spušta se niz strminu vijugajući između oštrih stijena i gudura. Spušta se u selo Lampeter nad kojim se kovitla dim iz crvenih dimnjaka – možeš namirisati svježi poriluk i pokošenu travu. Kaluđer Čegrtuša se je počešao po kozjoj bradi i hrapavo promrmljao: Gospodaru izgleda da se nalazimo pred nerazrješivim misterijem. Ja sam se nasmijao i rekao: Ništa nije nerazrješivo, moj kaluđeru. Ako teutonac odluči razmrsiti zagonetku, teutonac će to i učiniti – teutonac će pronaći ubojicu. Sve se svodi na raščlambu i fokusiranje na detaljima! Prvo razriješimo misterij poruke pronađene u Eustahijevoj cijevi ubijenog skladatelja. Posjedovao je križ kojem se nije znao klanjati, jer je lebdeća slova izgovarao kroz čegrtanje. Naime, patio je od govorne mane – dva samoglasnika ostrugaše nepce kao britva. Razrješenje je povezano, naravno, sa Antonom Webernom i njegovim navodno izgubljenim recitalom Pater Noster u kojem je vrlo vješto bio zakukuljen palindrom opasan za opstanak čovječanstva. Poruku je u mrtvačevo uho ugurao plaćenik iz Palindroma – isti onaj muškarac čije smo tijelo pronašli u perilici rublja. Proinsiad Manawydan je posjedovao Webernov Pater Noster i sve svoje melodije temeljio je na sazvučjima koje je Webern ucrtao u partiture recitala. Drugim riječima: 105

Sebastian Antonio Kukavica

Proinsiad Manawydan je bio plagijator. Njegove najpopularnije arije bile su varijacija na punktualistički Pater Noster. Palindrom je želio preoteti recital od njega, jer su smatrali da taj recital pripada njima i ciljevima njihovog društva – dr. sc. Hílufulíh Ténét je u intervjuu za Húsavík dagblað najavio kako će novosagrađenu opernu kuću u Húsavíku otvoriti nikad izvedeni Webernov recital. Ténét je rekao: „Opera je opsesija koju svi mi potrebujemo. Islanđani su žedni opere. Ljudi na ulicama viču Gef oss í Operunni! Dajte nam Operu! Iako je Island mala zemlja, istinski vjerujem da jedna operna kuća nije dovoljna da zadovolji osnovnu ljudsku potrebu za operom i zato ćemo do kraja godine otvoriti četiri operne kuće u četiri islandska grada: Húsavík, Helgafell, Egilsstaðir i Vík. Ali nećemo tu stati, cilj nam je za tri godine izgraditi još dvadeset opernih kuća po cijelom Islandu! Sezona koja slijedi bit će u znaku glazbenog ekspresionizma. Islandska će publika uživati u dosad neizvođenim djelima Druge bečke škole…“ Širenje epidemije anagrama i palindroma – podmukli Ténétov plan. I zato im je Pater Noster bio potreban pa su ga odlučili ukrasti, a Proinsiada dovesti do ludila. U prilog tome ide i poruka prstom uklesana u prozor: „Tor ubija zmiju Nodhoggr. Zmija će ga poprskati krvlju. Neka Tor prestane tući zmiju. Neka Tor prestane – pronađi odgovor u mojem srcu. Ja sam pisao o prestanku tuče – tko sam ja?“ Naravno, riječ je o zagonetki s dva stupnja. Rješenje prvog stupnja je PATER NOSTER, jer je to anagram od TOR PRESTANE – dvije riječi koje su se nalazile u srcu pretposljednje rečenice. A rješenje drugog stupnja je naravno Webern, onaj koji je napisao Pater Noster. No, stvari su se zakomplicirale i Ðuro je ubio plaćenika iz Palindroma, a u zoru je u kuću provalio ubojica iz M.L.O.-a kojeg su sigurno poslali kastrati kako bi se osvetio jednom od izdajica. Jednom mojem prijatelju, Torvaldu Ribaru Crnoriscu, povjerio sam zadatak da istraži spominje li se Proinsiadovo ime u knjiži Kastrati kroz povijest i Torvald je iščeprkao podatak da je tridesetih godina Proinsiad, 106

Prepeličji palnidrom

velški skladatelj čija se karijera naglo strmoglavila nakon nekoliko optužbi za plagijat, dječačke glasove dvojice živih kastrata snimio na gramofonsku ploču – bio je to jedini zapis glasova tih kastrata koji su u duetu otpjevali pjesme koje su sami napisali i uglazbili.

Proinsiad se kastratima predstavio kao poznati operni skladatelj i obećao im je da će biti poznati i slavljeni diljem svijeta kada ploča s njihovim glasovima bude predstavljena svijetu. Proinsiad – koji je tada zapao u velike dugove zbog niza usvojenih tužbi zbog plagiranja – iskoristio je trenutak i prevario naivne kastrate – potpisao je sebe kao autora skladbi i tekstopisca, a pod izvođače je potpisao svoje dvije kćeri koje su pjevale u crkvenom zboru. Ploča mu je donijela pravo bogatstvo, a dva kastrata su umrla pod sumnjivim okolnostima – pronađeni su u jednom vlažnom podrumskom stanu prerezanih grkljana – činilo se da su se međusobno zaklali. Ali zapravo ih je ubio Ðuro McManijak. Po noći se iskrao iz kreveta, zaogrnuo plaštem i spustio u skučene ulice koje vonjaju po siromaštvu i alkoholu. Upao je u stan dvojice kastrata i životinjski im prerezao grkljane. Sljedećeg jutra Proinsiad je čuo njegov glas kako mu odjekuje glavom: Al’ sam ih iskasapio, prijane! Kastrati su se odlučili osvetiti Proinsiadu i zato su poslali ubojicu iz M.L.O.-a da ga ubije. Ali za razrješenje ove misterije najvažnija nam je ova poruka na zidu koja nabraja imena gospodara Podzemlja ili zemlje Xibalba i ovaj papir u koji je upisano: „Ovo je tek prva postaja.

Svaka postaja – jedan leš. Osveta izdajnicima. Poganska metoda uzorkovanja. Idemo prema Podzemlju, a za sobom ostavljamo mrtvace – na cesti oko koje niču visibabe i tratinčice. Dug je put ka iskupljenju.“ Kako bi razumjeli ovu poruku moramo biti površno upoznati trećim dijelom Popol Vuha, svete knjige naroda Maya. Kroz treći dio pratimo spuštanje braće Hunahpua i Xbalanque prema Xibalbi. U Popol Vuhu piše sljedeće: „Oni krenuše dolje prema Xibalbi, spuštajući se nizbrdo po grubim liticama, i tada prijeđoše stjenovito ždrijelo gdje se izmjenjivahu sjajne gudure i oštre sige.

107

Sebastian Antonio Kukavica

Probiše se kroz gomilu ptica koje bijahu oblikovale crni oblak od perja i kljunova, i zatim prijeđoše Gnojnu Rijeku i Krvavu Rijeku, usječene u tlo oko Xibalbe kao barijere i zamke za neprijatelje Xibalbe. Braća ne uđoše u njih, već se prebaciše preko otrovnih rijeka punih gnoja, sluzi i sukrvice pomoću drvenih sulica u kojima bijahu izrezbareni ideogrami pernatih zmija. Zatim se uputiše dva brata do Raskrižja. Znali su za ceste Xibalbe: Crnu Cestu, Bijelu Cestu, Crvenu Cestu i Zelenu Cestu. I tamo oni dozvaše onog stvora zvanog komarcem…“ M.L.O. je otkrio da će kročiti stazama braće Hunahpua i Xbalanquea – oni su zacrtali stazu osvete koju će slijediti sve dok na koncu ne stignu do kraja Podzemlja, do kraja Zelene Ceste. Potpuno je ironično što se M.L.O. oslanja na priču o blizancima, jer je opće poznato da su blizanci pokorili narod Xibalba i porazili sile Podzemlja, a ne zaboravimo da se M.L.O. poistovjećuje sa Sedam Smrti, jednim vladarom Podzemlja. Ovo valja shvatiti kao njihovu provokaciju – žele prekrojiti povijest tako što će sada oni, sinovi Sedam Smrti, ostaviti leševe na svakoj od Cesta i pokazati da Podzemlje vlada svijetom! Uistinu pakleni plan. Ali jednu stvar su zaboravili – na put će im stati Khevenhiller von Hinderberg, teutonac čiji mač širi Riječ Gospodnju! M.L.O. slijedi putove kojima su se kretali blizanci, a na svakoj ključnoj točki ostavljat će jedan leš – vjerojatno leš skladatelja ili opernog pjevača koji se na jedan način zamjerio osvetoljubivim španjolskim kastratima. Slijedit će staze površno, upravo onako kako stoji u Popol Vuhu. Prvo su se plaćenici spustili sa Kambrijskog gorja – što odgovara spuštanju blizanaca prema Xibalbi i hodanju po nizbrdici do ždrijela i gudura – zatim su provalili u Proinsiadovu kolibu i ostavili za sobom prvog mrtvaca te se nastavili spuštati niz surovu strminu sve dok nisu prošli pored žbunja nastanjenog gorskim pticama i našli se na ravnom tlu pod obroncima planine kojeg rasijecaju dvije zagađene rijeke koje smrde po industrijskim iscjedcima: Afon Cothi i Afon Teifi – isto su se tako i blizanci našli 108

Prepeličji palnidrom

pred zatrovanom Gnojnom i Krvavom rijekom. Izađem na verandu kolibe da razbistrim um. Zagledam se u daljinu – u selo Lampeter koje se pod ljubičastom svjetlošću čini poput limfnog čvora.

Raskrižje! Zatim se uputiše dva brata do Raskrižja. Selo Lampeter je ekvivalentno Raskrižju opisanom u Popol Vuhu. Dakle, M.L.O. je prešao Afon Cothi i Afon Teifi te se krivudavom cestom A482 uputio prema Lampeteru iz kojeg će, kao i blizanci u Popol Vuhu, krenuti prema cestama koje vode do Podzemlja – znači krenuti će prema sjeveru, cestom A482 uz rijeku Afon Aeron, prema Aberaeronu koji se nalazi na obali Irskog mora. Cesta A482 odgovara Crnoj Cesti zbog specifičnog odsjaja koji asfalt na cesti za Aberaeron dobiva kada ga poškrope zrnca bazalta – u suton se čini da je cesta topljiva konjska žila, sva crna i premazana masnim katranom. Uz Crnu cestu niču visibabe i tratinčice – Aberaeron je sljedeća postaja – tamo će ubiti neku osobu povezanu s glazbom – moram javiti Torvaldu Ribaru da otkrije o kome je riječ. Iz Aberaerona će se cestom A487 – Bijelom Cestom – uputiti prema Llan–nonu. Potom će doći do Cemmaes Roada te će se na koncu, Zelenom Cestom, uputiti prema svojem krajnjem odredištu – grad Llangelynin. Ali neće oni doći do tuda – ja, Khevenhiller, plemić iz porodice Khevenhüllerovih, ja ću im stati na kraj! Negdje ću valjda na tom putu pronaći svog sina. Ako ne, onda ću na tim cestama pronaći sebe. Čini mi se da sebe ne poznajem. Poznajem svoje pretke, povijest svoje plemenite obitelji, ali ja sam samome sebi nepoznanica. Prvi put sam upoznao sebe upravo u Walesu – dok sam drijemao na grudima prekrasne Rhiannon. Ona i ja sporazumijevali smo se bez izgovorenih riječi. Samo smo trebali položiti dlanove jedno drugome na čelo – uspjeli bismo si iščitati sve misli. Moja Rhiannon – jedina žena zbog koje sam plakao. Žena kojoj sam obećao da ću činiti dobro. Ali na svoj način. Ne treba se zavaravati, ja nisam dobra osoba. Ja sam okrutni muškarac u okrutnim vremenima koji se ogrnuo plaštem s izvezenim krstom i 109

Sebastian Antonio Kukavica

koji je na sebe odjenuo SS–ovu uniformu, a da rata nisam ni primirisao, i sve to samo iz jednog razloga – da bi svi padali pod kopitima mojeg crnog konja kao što su pogani onomad ničice padali pred moje pretke, išćući za milost. Moć i autoritet – tim vrijednostima su me učili odmalena. Cijeli život živio sam u sjeni svojih slavnih predaka – teutonskih vitezova koji su ubijali po Pogesaniji. Moja je dužnost bila da slijedim njihove stope – ali dok sam živio s mojom Rhiannon, u našem starom dvorcu, osjetio sam se po prvi put u životu slobodnim. Uz nju sam, barem na tren, osjetio da mogu biti dobar, da mogu ostati izvan začaranog kruga moći i koljačine u koji su bili upleteni svi Khevenhülleri. Uz nju nisam mislio o konjima, ubijanju pogana, krvlju umašćenim zastavama, bitkama i trinaestom stoljeću, samo sam ležao na njezinim grudima i na nepcu ćutio okus hladne juhe od poriluka – jedan prutić poriluka visi s njezinih punih usana koje oblikuju najljepše riječi koje sam ikada čuo. Brijeg. Samo poljubac i jedna riječ: Gorsedd. Osvetit ću te, draga. Pobit ću ih sve, tako mi Boga.

Grgljat će velško prednjonepčano r. Rhiannon, fy nghariad. N annhymerus’ lladd nhw i gyd. Tyngaf. Gan Dduw. Rez. Na cesti za Aberaeron leži mrtvac. Leži po sredini puste Crne Ceste – suton je i ljubičasta svjetlost se u daljini spaja sa komadićima bazalta i pokojim opsidijanom koji se tope u katranski opal. Ali kada položiš komadić bazalta ili opsidijana na dlan, shvatiš da to nije niti komadić stijene niti vulkanski iscjedak već zrno kukuruza ispečeno na crnom asfaltu – put za Aberaeron poškropljen je zrnima kukuruza. Uz Crnu Cestu se nalaze dvije savijene i sasušene stabljike kukuruza – zrna su pod suhim listovima crna kao opsidijan.

Zrna se mrve u prah kada ih protrljaš prstima – crni prah se zavlači pod nokte kao grijeh. Crna Cesta vodi prema Iskupljenju. Nema Iskupljenja za mene, mene Crna Cesta može odvesti samo do Podzemlja gdje ću biti zadržan za vijeke vjekova. Zato je bolje ne vjerovati u vječnost – vjeruj u proljetni trenutak proveden na 110

Prepeličji palnidrom

brijegu u naručju bijele jahačice. Nad cestom se uzdiže žuta para, a zrna kukuruza pucaju – crne kokice. Kada se stabljike osuše, bit će to znak naše smrti… Jesu li se naše osušile, draga Rhiannon? U Popol Vuhu piše: „Svaki će od nas blizanaca uz cestu zasaditi stabljiku zelenog kukuruza u suho tlo. Kada se stabljike osuše, bit će to znak naše smrti. I tako Hunahpu i Xbalanque posadiše dvije stabljike kukuruza baš u samoj kući: ni u planinama, niti gdje je zemlja vlažna, već ih posadiše u suhu zemlju u unutrašnjosti svoje kuće.

Ostaviše ih tamo posađene, a onda se zaputiše prema Xibalbi, svaki sa svojom drvenom sulicom.“ Preokrenuli smo mrtvaca na leđa i tada shvatili da je mrtvac bio član M.L.O.-a – jezik mu je ispao iz usta, a usne i obrazi su mu bili natečeni i ljubičasti. Čegrtuša je rekao: Nešto mu se nalazi u ustima, jedino to bi objasnilo takve otekline! Kada sam rastvorio njegovu čeljust uočio sam da mu je između zuba bila zakvačena poruka. Izvukao sam papirić iz mrtvačevih usta i pročitao što u njemu bijaše zapisano: „Ja sam uš!

Ja sam uš i zavukla sam se Žapcu među zube. Ja sam Uš i zovite me Uško. Nosim vijest o igri loptom. Obvezan si doći na igru loptom kako bi saznao što ti Uš ima za reći.“ Poruka je bila potpisana s „Palindrom“. Dođe mi da puknem od smijeha. Palindrom je ubio plaćenika iz M.L.O.-a. Mrtvi Uško pilji u tmurno nebo s iskrivljenim osmjehom na usnama – čelo mu je posuto pocrnjelim kukuruzom.

Kakva groteskna smrt – inscenirana na temelju površnog čitanja Popol Vuha! Ali da smrt bude još morbidnija – Uškovo tijelo bilo je načrčkano velikim crvenim plikovima punima gnoja i sluzi. Žuti iscjedci klizili su s rubova plikova, a sukrvica ih je okruživala kao sedrena barijera. Nad mrtvacom su kružila dva–tri komarca – kada sam ih rasjekao mačem na dva dijela mrtvačeva krv rasprskala je usijani asfalt. Komarci su se napili njegove krvi i zakrčili mu kožu plikovima koji se poput brežuljaka nadimaju jedan nad drugim, kuglasti i smrdljivi. Hunahpu i Xbalanque rekoše komarcu: Ugrizi ih jednog po jednog. Tvoja će zadaća odsada biti da ljudima što idu Crnom 111

Sebastian Antonio Kukavica

Cestom isisavaš krv. Iz komarčeva anusa curi sukrvica. Moja pretpostavka: M.L.O. je iz Proinsiadove kolibe uzeo jedini postojeći primjerak recitala Pater Noster, a Palindrom mu je priuštio najbizarniju moguću smrt, uređenu po mayanskim običajima. Ali poruka koju sam pronašao između Uškovih zubi bila je upućena meni – iza tih vitičastih riječi mogao sam raspoznati elokventni, hladni glas dr. sc. Ténéta koji je sjedio u svom dobro rashlađenom uredu i smišljao te bolesne zagonetke. Sastajalište: prostor na kojem Maye igraju svetu igru loptom. U daljini sam ugledao napušteni nogometni stadion sav zarastao u korov i papratnjače – nad sasušenom travom dizala su se dva zarđala reflektora čija su zrcala bila razbijena – vjetar nosi miris pečenih, osušenih kukuruza u koje su se zakukuljili skakavci. Nezrelo zrnje kukuruza poprskano tamjanom – ali niti tamjan ne može spriječiti pošast skakavaca čije kljove buše rupe u okrunjenom kukuruzu. Kukuruz Šećerac – zašto me to podsjeća na pisca krimića Šećerćeca Ćevapčevića Šćupićevćanina? Plastična sjedala su izvitoperena i išarana masnim grafitima. Igralište za igru loptom – mayanski Jom u obliku slova I ograđen debelim i visokim zidovima od kojih se odbijala lopta od bjelokosti i perja nebeskih ptica. Pusb’alcha’j – žrtvenik premazan krvlju sagrađen usred Joma – tko bi izgubio u igri s loptom ujedno bi izgubio i glavu. Obezglavljeni gubitnici pokopani u sjeni šiljastog slova I, pod krtičjim tumulima – mračna strana slave mayanskog nogometaša! Pernata lopta kruži oko žrtvenika, a za njom se kotrljaju glave palih nogometaša. Rez. Pod razbijenim reflektorom u crvenoj fotelji sjedi prosjedi muškarac sa čupavim bijelim brčinama i pivskim trbuhom, a okružuje ga pet zakukuljenih muškaraca koji se glasaju na meni nepoznatom jeziku – tek kasnije sam shvatio da su pričali u anagramima. S razbijenog reflektora odbijao se žuti mlaz svjetlosti koji se zalijepio za muškarčevu ovješenu, znojnu kožu podarivši joj odsjaj rastopljenog želea – lijevu ruku je položio na trbuh, a desnom je gladio brčine s kojih su 112

Prepeličji palnidrom

visjeli jušni rezanci u obliku abecede – škrobasta slova koja su visjela sa brkova tvorila su riječ: Logika. Njegovo prosijedo tjeme oblijetala su dva tigrasta komarca sa srebrnim rilima – iz crnih anusa im je kapala krv mrtvog plaćenika M.L.O.-a. Odjednom shvatim da su nebo zacrnli rojevi komaraca iz čijih se anusa cijedila topla krv – dipl. ing. Dexter van der Roibos, svjetski poznati meteorolog, je tvrdio da je to zapravo kiša Apokalipse koju je u naše krajeve privukla Islandska ciklona. Iz anusa komarca – iscjedak propasti! Dexter je naglasio: „Kada ugledate dvije–tri prepelice zalijepljene za prozor, tada znajte da tu prestaje meteorologija…

Tada otpočinje Apokalipsa i niti jedna prognoza neće biti sigurna.

Nitko neće znati što slijedi. Bit će sigurno samo jedno – svi ćemo pomrijeti na nogometnim stadionima trećeligaških klubova! Zašto svi želite znati kakvo će vrijeme biti, zar mislite da možete pobijediti neminovno tako što ćete se oboružati kišobranima i žutim kabanicama… Vi ste glupi.“ Nogometni stadion: žuta, izgažena trava, odbačene kopačke zataknute za klin, krtičje zemljane utvrde podignute nad ukiseljenim travnjakom, staklovina načičkana u travi, crvlji i stonožasti horror vacui. Nad ulaznom kapijom stajao je natpis: Pomoćni stadion Nogometnog kluba Prigradski špricer u vlasništvu Archimbolda Šćupićevćanina. Travnjak je bio ograđen zidom od pečene zemlje – krtičje fortifikacije u slavu mayanskih rituala – s time da su zemljani zidovi na užem dijelu igrališta bili nakošeni u smjeru suprotnom od površine za igranje, a jedan nazubljeni rep zida ponirao je u tlo i tek ponekad izvirao na površinu u obliku krtičjih tvrđava – drugi rep zida meandrirao je travnjakom poput Gnojne Rijeke, prskajući travu masnim gnojem i žućkastim otrovom – drugim riječima: stadion je bio nelogični labirint sazidan od pečene zemlje i ilovače koja se lijepi za prste i zavlači pod nokte.

Na njegovim brčinama svjetluca se LOGIKA – logika je nesažvakana abeceda od škroba. Na sredini terena nalazio se žrtvenik za kojim je sjedio misteriozni muškarac – ispod žrtvenika svjetlucali su se 113

Sebastian Antonio Kukavica

čuperci, pramenovi kose i iščupano živčevlje – obrubljene glave bile su zakopane pod travom nogometnog stadiona, a krtičja utvrda je poput nadgrobne ploče iznikla nad svakom zakopanom glavom.

Mayansko poganstvo! Debeljuškasti čovjek se podigao iz crvene fotelje i pružio mi masivnu ruku – rukovali smo se: imao je čvrst, muški stisak ruke. Gledao me je u oči bez treptanja – usne su mu se na trenutak iskrivile u kiselu parabolu. Dobroćudno se nasmiješio i pomilovao brk, rekavši: Ja sam dr. sc. Hílufulíh Ténét i vrlo mi je drago što ste se odazvali mom pozivu. Znam da se nalazimo na neprijateljskim stranama, ali ovdje na ovom mjestu, drevnom Jomu pomoćnog terena NK Prigradski špricer, se ne sastajemo kao neprijatelji već kao racionalni pojedinci koji odlučuju najbolje za sebe i druge. Dakle vi ste taj vitez o kojem svi pričaju zastrašujuće priče. Da, da, obavijestili su me kako ste izvršili pokolj nad mojim ljudima u Húsavíku. Znam ja sve o vama, Khevenhilleru. Znam i za Rhiannon, he-he… Ja ga presiječem i rečem: Prijeđite na stvar, dosta preseravanja! Ténét me je odmjerio svojim hladnim pogledom, nasmijao se i nastavio uvrtati sijedi brk oko prsta.

Abeceda mu se zavukla još dublje pod čupave brčine – Ja sam logika! Sam Oklagija! Ime mi je Oklagija i ja gnječim abecedu u gatalinkin galimatijas. Ténét je ustvrdio: Vi ste jedan od onih koji odmah prelaze na stvar. Šteta, a baš sam lijep uvodni govor pripremio. Čak sam Vas mislio ponuditi ljutim domaćim Brenivínnom, ali sada mi je jasno da ne moram ni pitati. Ne moram čak niti biti prijazan prema Vama. Više biste voljeli kada bih bio grub i neprijateljski raspoložen. Ovo sve smatrate jeftinim igrokazima, lošom glumom, zar ne? Vidim u Vašim očima da me prezirete zbog toga što Vam se obraćam kao starom znancu ili poslovnom partneru, ali nikad ne znate, možda možemo biti poslovni partneri. Ha-ha, smiješno zvuči, ali nikad ne znaš! No prijeđimo na stvar. Onaj leš uz cestu žrtva je Palindroma. Imao je nešto što pripada nama. Gnojni plikovi su samo izraz našeg smisla 114

Prepeličji palnidrom

za humor – naprosto obožavam ubojstva izvršena kao aluzije na mitske scene iz Popol Vuha. Žrtava će biti još, nemojmo se zavaravati.

Bit će ih jako puno. Kao što znate ja sam izabran za predsjednika društva i na glasu sam kao odlučna osoba. Neću stati sve dok ne ostvarim sve svoje ciljeve, to vam jamčim. Ali koliko god Vi i ja bili različiti, u jednom se možemo složiti – obojica smo racionalni pojedinci. Budimo iskreni: svi ti plaštevi, križevi i oznake kojima se kitite su Vam samo izlika za djelovanje vođeno vlastitim interesima, što je potpuno normalna stvar urođena u svakome od nas. Upravo zbog toga, što smo obojica racionalni, želim Vam ponuditi jedan poslovni prijedlog. Drugim riječima, nudim Vam suradnju sa društvom Palindrom. Ako nam se pridružite, mi ćemo ju oživjeti.

Da, uskrsnut ćemo Rhiannon, ali samo ukoliko nam se pridružite i postanete jedan od nas. Vi ste čovjek koji nam je potreban. Naprosto sam zadivljen Vašim sposobnostima! Učinio bih Vas mojim glavnim savjetnikom, mojom desnom rukom. Razmislite, herr Khevenhiller, mi jedini možemo vratiti Vašu ljupku Euridiku iz mrtvih. Sjetite se kako vam je bilo lijepo na onom zelenom brijegu, sjetite se njezinih zlatnih kovrča, juhe od poriluka i svih naučenih velških riječi, prisjetite se njezinih plahih grudi na kojima ste usnuli najljepše snove, snove o zelenim patuljcima i Kotlu sreće. Zar ne biste ponovno željeli snivati na njezinim grudima? Bila je prekrasna – kako je samo nježno četkala konjsku grivu – rekla je da ste Vi njezin princ. Sreća, to je bila sreća i Palindrom Vam može omogućiti da opet budete sretni! Ja rečem: Vi ste ludi, mrtvaci ne mogu oživjeti!

Ténét se nasmije: Zar nikad niste čuli za Lazara? No brzo ćete se razuvjeriti. Straža, dovedite Lazara pred nevjerne oči ovog gospodina. I preda mnom je stajao živi Kublaj Ayushridar: piljio je u prazno, čeljust mu se tresla kao da je nešto htio izreći, lice mu je bilo otečeno i poplavjelo. Izgledao je kao živi mrtvac – koža mu je bila izbrazdana zmijskim očnjacima. Tada sam uočio da mu je za vrat bio prilijepljena trokutasta glava pješčane mongolske zmije čiji 115

Sebastian Antonio Kukavica

se zub blistao kao oštrica od kremena. Zmijin Zub – Chamalkanc – vladar Kuće koju u suton ispune čupavi šišmiši koji se slijepo zabijaju u prozorska stakla. Tko bi rekao da je mr. sc. Kublaj Ayushridar, poznati plagijator i jebivjetar čije su budalaštine bile zapisane u dva sveska Povijesnih tabua, mogao preživjeti utapanje u slanom Uvs Nuuru. Zubi su mu škripali i cvokotali, a smežurane usnice tresle – kao da je nešto želio reći, ali nije mogao. Je li mu se kukac žderač nastanio u slini? Ténét me promatra sitnim plavim očima, vrteći brk oko prsta, trijumfalno naceren. Ali prevario se ako je mislio da ću kriknuti od užasa. Ipak sam ja teutonski vitez kojeg štiti Križ! Podsmjehnuo sam se – nisam starom gadu želio priuštiti pogled na moje prestravljeno lice. Ténét se smrknuo shvativši da me uskrsli Kublaj Ayushridar nimalo nije impresionirao.

Rekao sam: Dobri stari Kublaj… Mislio sam da ga je Škrbavi Jozef povukao na dno Uvs Nuura, među mrtve zmije i umrvljen pješčenjak. I tada je Ténét započeo svoju priču… Kublaj Ayushridar je živ! Istina je da se utopio u jezeru Uvs Nuur u kojega ga je povukla mrtva ruka dotičnog Škrbavog Jozefa. Oko Kublajevog tijela omotale su se debele crne zmije zajedno s kojima je potonuo na muljevito dno, među zmijske kosti i škrinje sa zlatom. Nakon dva tjedna, moji ljudi su izvukli njegov ukiseljeni leš iz Uvs Nuura – tijelo mu je bilo tirkizno, žile plosnate i mlitave, koža kao rastopljeni vosak, a čeljust mu je bila utrnuta – kao da je u trenutku smrti želio nešto reći. Vrat mu je bio otečen i izbrazdan – ispod grkljana je bio usječen polumjesec od skrućene krvi. Lice mu je bilo posuto zmijskim ljuskama – sjajile su mu se na kapcima kao šljokice. Kublaj Ayushridar je bio naš pokusni kunić u tajnom projektu „Lazar“ kojeg smo razvijali već stoljećima. Cilj projekta „Lazar“ je stvoriti ljude koji će komunicirati isključivo pomoću anagrama, zagonetki i palindroma i tako razoriti trenutačni jezični poredak. Ali projekt, koliko god izgledao morbidnim i apokaliptičnim, je zapravo projekt za spas čovječanstva, jer jedino 116

Prepeličji palnidrom

mi možemo probuditi ljude iz mrtvih. Objasnit ću Vam to na primjeru mr. sc. Ayushridara. On je dva tjedna bio mrtav na dnu jezera, prekriven kosmatim pokrivačem crnih zmija krvopija koje su mu izjedale tkivo i zavlačile se u abdominalnu i ine šupljine, misleći da su to zasjenjene trogloditske izbe u pješčenjaku. Ali zahvaljujući projektu „Lazar“ on je sada živ! Evo objašnjenja. Kada smo ga izvukli iz jezera, njegov leš smo prvo osušili umotavši ga u grubo mongolsko sukno i pakpapir. Nakon što je leš bio osušen ubacili smo ga u Magični Kotao – misteriozni predmet koji uskrsava ljude iz mrtvih, ali im zato uskraćuje mogućnost govora. Kada smo prokuhali njegov leš, Kublaj Ayushridar je iz Magičnog Kotla izišao življi i moćniji nego ikad prije u životu. Uskrsnuo je, ali jedini nedostatak je taj što je nijem. Naravno, naš je cilj ukloniti taj problem. Naš je cilj stvoriti Magični Kotao koji će stvarati ljude koji neće biti nijemi, već će biti pričljivi – pričat će u anagramima. Prije dva dana smo uspjeli – stvorili smo prototip čovjeka budućnosti!

Stvorili smo Anagramskog čovjeka koji se zove Kublaj Ayushridar.

Kublaj Ayushridar je nijem, a Kublaj Ayushridar je anagramski pričljiv. Kublaj Ayushridar jest Kublaj Ayushridar, a Kublaj Ayushridar nije Kublaj Ayushridar. Ispričavam se, počeo sam govoriti u zagonetkama. Kublaj Ayushridar, bivši predsjednik Kluba obožavatelja Timura Lenka, ima brata blizanca koji se igrom slučaja također zove Kublaj Ayushridar i koji je opet igrom slučaja istaknuti mongolski povjesničar – istaknut po najvećem broju tužbi za plagijat. Obojica su igrom slučaja magistri znanosti i obojica su napisali knjige o Velikim kanovima. Kublaj Ayushridar se proslavio svojom knjigom Nasljeđe kanova u kojoj je besramno pokrao riječi Williama Rubrucha, a njegov brat Kublaj Ayushridar je napisao knjigu Kanovo nasljeđe u kojoj je plagirao Ayushridarovo Nasljeđe kanova – samo je promijenio redoslijed riječi u rečenicama i potpisao sebe kao autora. Ovdje govorimo o braći kleptomanima koji su krali Riječi i prisvajali ih sebi. Braća Ayushridar su pokrenula 117

Sebastian Antonio Kukavica

ediciju Povijesni Tabui koju je dvaput godišnje izdavao Klub obožavatelja Timura Lenka – u okviru te edicije izdavali su svoje tvrdo ukoričene plagijate. U istoj ediciji svoju stručnu studiju pod nazivom Sinovi Jaktana objavio je sada već pokojni Proinsiad Manawydan – naravno, studija je bila plagijat Poliglotske Biblije Ariusa Montane. Proinsiad je u studiji napisao sljedeće: „Neosporno je da su Židovi bili ti koji su kolonizirali i otkrili Novi svijet puno, puno prije konkvistadora. I to ne bilo kakvi Židovi, već Židovi iz loze Noine. Prvi su Ameriku kolonizirali sinovi Jaktana, unuka Sema koji je bio sin Noe. Prvi Jaktanov sin – Ofiz – dopro je do Perua gdje se oženio za domorodačku princezu, a Jobal je dopro do Brazila gdje je, prema nekim povijesnim podacima, život proveo u prašumi, među prašumskim narodom Qu’bla.“ Čisti plagijat Ariusa Montane – od riječi do riječi! Dakle, Kublajev brat koji se zove isto kao i on je prototip čovjeka sutrašnjice. Evo ga, svjedočite uskrsnuću Anagramskog čovjeka koji svaku riječ u anagram prekraja, a svaki smisao u pljuvačku i slinu rastapa. Ténét je umuknuo, a na suhom travnjaku se pojavio muškarac koji je u svemu bio identičan Kublaju Ayushridaru – jedino što se ovome čeljust nije tresla. Anagramski čovjek je progovorio hrapavim glasom: Ah, moj graničar ima mamu–psa! Ténét je pukao od smijeha i pogladio se po pivskom trbuhu, uzviknuvši: Naš anagramski čovjek je upravo rekao Ja pričam samo u anagramima. Nije li ovo ludnica, herr Khevenhiller…

Zamislite, za nekoliko godina svi ljudi na Zemlji pričat će u anagramima, svi mrtvi će uskrsnuti! Neće nam biti potreban raj, živjet ćemo vječno i napučiti zrak anagramima i besmislicama poput ovih koje je sada izrekao Ayushridar! Ima mamu psa, ha-ha!

Anagramski čovjek je rekao: I tako tlakom zaređeni lotos… Razlaz!

Ténét se gušio u smijehu i udarao šakom o površinu žrtvenika, prevodeći anagrame: A sada je rekao Eto, iz kotla sam rođen – Lazar iz kotla. Ha-ha-ha! Tako će u budućnosti svi ljudi komunicirati kada uskrsnu iz Magičnog Kotla. Kotao, ujedno simbol našeg društva, 118

Prepeličji palnidrom

najmoćnije je oružje koje je ikad dopalo čovjeku pod ruku. Kotao se spominje u Četiri grane Mabinogija, u priči o Brânu i Ircima. U priči piše sljedeće: „Irci su počeli raspirivati vatru ispod crnog Kotla Uskrsnuća (u von Eisengerovom prijevodu se isti Kotao naziva Kotlom Ponovnog Rođenja i Tankoćutne Nijemosti) potpaljujući je suhim grančicama i iverjem. Jezičci vatre zažarili su dno Kotla u kojeg su Irci ubacivali mrtva tijela svojih ratnika sve dok se Kotao nije ispunio do vrha. Sljedećeg jutra iz šištave pare povrh Kotla su počeli iskakati irski ratnici probuđeni iz mrtvih – jednako su bili valjani kao prije, ako ne i jači, ali nisu mogli govoriti. Bili su nijemi i čeljusti su im se trzale, a svaka riječ im se lijepila za nepce. Kada je Evnissyen ugledao Kotao pun trupala irskih ratnika i kada je shvatio da u njemu nema mjesta za velške ratnike (u nezgrapnom von Eisengerovom prijevodu su velški ratnici postali kositreni ljudi s Otoka Moćnih) sam je uskočio u Kotao i istegnuo svoje tijelo tako da je Kotao raskomadao na četiri dijela, ali zajedno s Kotlom uništeno bijaše i njegovo srce.“ Kotao spašava ljudske duše, Kotao uskrsava mrtve, stvara legiju Lazara–vojnika! Vi ste glupi Khevenhilleru, ukoliko ne vidite da će projekt „Lazar“ promijeniti tijek historije.

Glupi ste, jer nam se ne želite pridružiti. Pružam vam još jednu priliku. Pridružite nam se, postanite moja desna ruka i uskrsnut ćemo prekrasnu Rhiannon – sami ćete odabrati želite li je nijemu kao Kublaj ili anagramski pričljivu kao Kublaj. Rhiannon i Vi ćete opet biti sretni – miris njezinih kovrča i zlatni odsjaj skakavca zakvačenog za konjsku grivu. Spasite lijepu Rhiannon! Uspio sam samo promrmljati: Vi ste potpuno ludi. Okrenuo sam im leđa i napustio pomoćni stadion NK Prigradski špricer. Nad stadionom su se uzdizali škripavi uzvici Razlaz, razlaz. Kotlinom se prolomio dijabolični smijeh poludjelog Hílufulíha Ténéta. Ja sam genije, urlao je Ténét, gušeći se u smijehu i pjeni koja mu je navrla na usta.

Ja sam stvorio Anagramskog čovjeka sutrašnjice! Sve Riječi će njegova pljuvačka rastopiti u galimatijas, kao što je onomad učinio 119

Sebastian Antonio Kukavica

Hun–Hunapú, ha-ha. Otpjevao je i jedan stari englyn iz Četiri grane Mabinogija koji u lošem von Eisengerovom prijevodu glasi ovako: U toj se vreći miješa brašno: irski ratnici spremni su za boj, ne tuku slabašno.

Rez. Sada sam tek shvatio što Kotao simbolizira i na koji je način povezan sa manijakalnim projektom „Lazar“. Prisjetio sam se englyna kojeg je otpjevao član Palindroma čija je prsa Torvald Ribar zgnječio umašćenim harpunom, a glasio je ovako: Žutokosi div prenut iz Kotla: zadjenuvši kotao za leđa, podigne kukca s tla. Sada je bilo jasno tko je bio Žutokosi div – bio je to Lazar! Zagonetka je glasila ovako: Žutokosi div iz Kotla izlazi nakon što je četiri dana u grobu ležao. Zasikći njegovo ime! Kako se on zove? Lazar je uskrsnuo nakon što je četiri dana bio mrtav, u kamenoj grobnici – ponovno se rodio u ljubičastoj pari nad Magičnim Kotlom, čio i pričljiv: samo je pričao u anagramima. Zasikći njegovo ime – Llassar. Bio je to Llassar Llaes Gyngwyd – žutokosi div koji je iz Jezera kotla ili Llynn y Peir izišao sa Magičnim Kotlom prebačenim preko leđa – sunce se odbilo od crnog ruba Kotla i učinilo se kao da je Llassar zapravo veliki kukac čije je tijelo opasano tvrdim oklopom od opsidijana. Llassar je bio gospodar Kotla, po njemu je cijeli projekt dobio ime Lazar, jer iz tog Kotla, prema velškoj mitologiji, u zoru iskaču mrtvi ratnici nanovo vraćeni u život. Kada se Brân Velšanin želio iskupiti za poniženje naneseno irskom kralju Matholwchu, ponudio mu je poklon koji ima moć da pobjeđuje smrt. Brân je rekao (u čuvenom prijevodu herr von Eisengera): Poklonit ću ti Matholwchu jedan kotao sa magičnim sposobnostima! Ako čovjeka koji je ubijen danas ubaciš u Kotao, on će ranom zorom nanovo oživjeti, valjan kao i prije, ako ne i jači no što je prije bio, ali zato nikad više neće moći progovoriti niti riječi. To je Llassarov Kotao iz kojeg puno Lazara još izaći će. Rez. Torvald Ribar je započeo svoj monolog…

Sljedeća žrtva M.L.O.-a će biti jedan poznati velški spisatelj koji je igrom slučaja vlasnik NK Prigradski špricer – pravo ime mu je Šećerćec Ćevapčević Šćupićevćanin, ali zbog nezgrapnosti imena 120

Prepeličji palnidrom

koristi umjetničko ime Archimboldo. Šećerćec piše povijesne romane ukorijenjene u velškom folkloru, s pokojim izletom u kriminalistički roman. Njegov najpoznatiji roman je zasigurno bestseler Lazarove dogodovštine u kojem donosi priču o Llassaru Llaesu Gyngwydu, čudovišnom divu iz Jezera kotla koji luta Walesom u dvanaestom stoljeću i pritom doživljava mnoge uzbudljive zgode. Pretpostavljam da se Archimboldo našao na meti osvetoljubivih španjolskih kastrata zbog svojeg proslavljenog kriminalističkog romana Sinovi eunuha – u tom je krimiću kastrate nazvao, citiram, izopačenom sektom frustriranih i osvetoljubivih zločinaca čiji se crni teror kao tmast oblak nadvio na čela uznositih velških seljana.

Glavni zločinac u romanu je Eugen Eunuh koji sa šačicom preostalih kastrata terorizira velška sela, silujući seoske djevojke i kastrirajući njihove muževe čineći to bez ikakvog razloga. Archimboldo piše, svojim patetičnim stilom: „Siluju iz čiste frustracije, ubijaju iz čiste apatije, a crkve ruše jer u Boga ne vjeruju – oh, kakva se samo nesreća nadvila nad pitome pejzaže velškog sela! Nesreća u obliku roja komaraca. Ali ne plačite djevojke, ne jecajte hrabri muževi – inspektor Gwan, kršćanin i borac protiv zla, uništit će prijetnju kastrata koja se srušila na vas.“ Na kraj Eugenu Eunuhu stati može jedino inspektor Gwan, šutljivi pandur u crnom mantilu s kubanskom cigaretom stegnutom među zubima – u grčevitom finalu romana Gwan pobije sve kastrate silovatelje, a kastrirani seljani odrube glavu Eugena Eunuha i nabiju je na umašćeni kolac postavljen na središnjem seoskom trgu, u sjeni crkvenog zvonika.

Taj je krimić širom svijeta prodan u pet milijuna primjeraka, tako da me uopće ne čudi što su kastrati njega odredili kao sljedeću žrtvu. Vjerujem da će M.L.O. odabrati simbolično mjesto za njegovo pogubljenje, a dao bih se kladiti da će Archimboldo biti pogubljen na isti način kao i Eugen Eunuh – tako što će mu se glava otkotrljati sa vrata. Ali obezglavljivanje protivnika za sobom vuče i aluzije na Popol Vuh, a pošto M.L.O. ubija inspiriran scenama iz treće knjige 121

Sebastian Antonio Kukavica

Popol Vuha, sasvim je izgledno da će nesretni Archimboldo ostati bez glave, jer upravo u trećoj knjizi Hunahpu ostaje bez svoje glave.

U istom dijelu Popol Vuha blizanci zaigraju igru loptom s narodom Xibalba! A Archimboldo je, igrom slučaja, vlasnik trećeligaša NK Prigradski špricer. No Prigradski špricer nije obični nogometni klub poput svih ostalih – oni čak ni ne igraju nogomet, već igraju drevnu mayansku igru s loptom. Jedina razlika između igre s loptom i današnjeg nogometa, osim pravila i mjesta igranja, je visoka stopa mortaliteta mayanskih igrača s loptom u odnosu na današnje nogometaše. Naime, glavno pravilo u igri s loptom glasi da će mayanskim igračima s loptom biti odrezane glave ukoliko dožive poraz od suparnika. Odrubljene glave su kazna za poraz.

Archimboldo je jednom prilikom rekao: „Prezirem današnji nogomet i sve te jebene nogometaše koji trčkaraju po terenu kao curice s kečkama! Današnji nogomet je smeće, ali nekad, u pradavna vremena koja su opisana u Popol Vuhu, nogomet je bio igra bogova.

Nije ju mogao igrati svatko, već samo oni odabrani. Tko bi iz igre izišao kao pobjednik bio bi slavljen kao heroj, a gubitniku bi bila odsječena glava, a truplo bi mu bilo zakopano u nogometnom terenu. A pogledajte situaciju danas – kada nogometaši izgube nikome ništa: dobiju svoju plaću i nastave živjeti kao da se ništa nije dogodilo, kao da upravo nisu izgubili utakmicu. Masno ih plaćaju, a oni gube. To tako ne može – ako nogometaš doživi poraz, neka ga se obezglavi, to je jedino pošteno. Zato moji dečki iz Prigradskog špricera ne igraju nogomet, već okrutnu mayansku igru s loptom. Svaka dva tjedna moramo kupovati nove igrače, jer u zadnje vrijeme dosta često gubimo. Ali sada smo kupili jednog malog Brazilca (ja sam, kao predsjednik kluba, izvukao puno prljavog novca iz te transakcije) – dečko iz favele Sao Paola koji niti jednom još nije izgubio! On će nas izvući iz krize i onda ćemo nakon višegodišnjih napora konačno ući u elitnu drugu ligu. Moj je san prezimiti u drugoj ligi. A tko zna, možda nas Brazilac dovede i 122

Prepeličji palnidrom

pred vrata Prve lige koja se igra na drevnim kamenim stadionima na Yucatanu. To je moj san i kunem vam se, ja ću ga ostvariti!“ NK Prigradski špricer igra u trećoj Velškoj loptaškoj ligi i trenutačno se nalazi na začelju ljestvice, ali dolazak Brazilca (s kojim se u klub priljeva i apsolutni mogući broj bodova zarađen na temelju novačkog koeficijenta nepobijeđenosti) utjecao bi na uspinjanje kluba na ljestvici, jer bi automatski porastao koeficijent priljeva (poznat i kao koeficijent regrutacije) što bi u konačnici utjecalo na poboljšanje indeksa potencijalne razgradivosti leša, na porast dionica Humus–obrta d.o.o., za proizvodnju humusa i tla za nogometne travnjake(svi vlasnici klubova imaju udjela u vlasništvu dionica Humus–obrta) i u konačnici – na porast vrijednosti Brazilčevih mesnatih bedara (nakon službenog isprobavanja bedara u uredu predsjednika kluba) čime bi potencijal preživljavanja, izračunat kao zbroj kotangensa potencijala odrubljenih Hunahpuovih glava, znatno narušio visoki koeficijent predviđenog stupnja mortaliteta nad razlikom kvadrata bedrenih ostrižaka koji trenutačno muči NK Prigradski špricer. Archimboldo im je baš neki dan, netom prije pogubljenja na žrtveniku usred travnjaka, rekao: Pa jebo vam boga, rekao sam vam da čuvate bedreni koeficijent, ali jebe se vama – vas će sada ubiti, ali ja – pa ja ću biti na gubitku! Brazilac – crni mladić kuštrave kose, čvrstih tetiva i izbočene čeljusti – leži li u njegovim bedrenim koeficijentima spas za NK Prigradski špricer? Archimboldo je isprobao mladićeva bedra i rekao da nikad u životu nije vidio tako dobar bedreni koeficijent.

Ovo su prava bedra! Archimboldo reče: „Protivnici igre s loptom govore da smo mi, predsjednici klubova, pederi koji isprobavaju bedra svojih tamnoputih igrača na najizopačeniji način. Ali da odmah razjasnimo, isprobavanje bedara ne obuhvaća pedersku predigru, već obuhvaća pregled bedra kako bi vlasnik mogao izračunati koeficijent spojivosti bedra s obramicom i na temelju tog izračuna uspostavio formulu za izračun računa koristi – na taj 123

Sebastian Antonio Kukavica

način predviđamo potencijalni rok preživljavanja, iz samo jednog testa bedara! Za mayansku igru loptom je karakteristično to što se lopta mora primati bedrom. Zato je bedro najvažnije u igri s loptom – igrač se spušta na jedno koljeno i bedrom omotanim kožnatom obramicom odbija loptu i vraća ju nazad u igralište. Zato moramo pregledati potencijal bedara, da vidimo hoće li nam donijeti profit.

Profit, profit – najvažniji je profit! Nikakva pederastija, već čista matematika, čisti profit!“ U igri s loptom se bodovi dobivaju na temelju vrlo kompliciranih matematičkih izračuna koji obuhvaćaju izračunavanje koeficijenta mortaliteta koji se potom dovodi u korelaciju s priljevom novih igrača da bi se sve množilo s brzinom ukopa i prosječnim odstupanjem truljenja trupla nogometaša gubitnika od prosječnog truljenja tijela običnog nogometaša ili nešto tome slično, presloženo je za objasniti. Igre s loptom organizira tajno društvo Fusbal Pusb’alcha’j iza kojeg stoji Jacques Oposum, najveći igrač s loptom svih vremena koji nikad nije izgubio u igri s loptom što dokazuje činjenica da još uvijek nosi glavu na ramenima. Sljedeće godine će se organizirati svjetsko prvenstvo u mayanskom nogometu i Archimboldo je siguran kako će upravo Wales biti domaćin tog velikog događaja – uvjeren je da će se upravo na stadionu NK Prigradski špricer igrati pripremne utakmice. Poradi toga je već izdao nalog da se travnjak dovede ured i da se benzinom istjeraju krtice iz svojih zemljanih tvrđava.

Plaćenici iz M.L.O.-a uputili su se Crnom Cestom uz Afon Aeron prema Aberaeronu gdje će najvjerojatnije ubiti Archimbolda. Igrom slučaja, u Aberaeronu se nalazi glavni stadion NK Prigradski špricer. Ubojstva se čine po uzoru na Popol Vuh, a već smo zaključili kako će M.L.O., po direktivi španjolskih kastrata, obezglaviti Archimbolda kao osvetu za to što ih je ocrnio u svojem romanu.

Previše slučajnosti na jednom mjestu – ubojstvo će se dogoditi na stadionu u Aberaeronu. Torvald Ribar je ušutio. Zaklopio sam slušalicu i uputio se prema Aberaeronu. Vranac se dao u galop – 124

Prepeličji palnidrom

kopita su zgnječila kukuruz kojim je bio prosut po crnom asfaltu.

Jašući svog konja, prisjetio sam se jedne priče iz Popol Vuha koja je opisala doživljaje Hunahpua i Xbalanque u Kući Šišmiša kroz koju su morali proći kako bi došli do Xibalbe i središnjeg Joma. Jedan grabežljivi šišmiš je u toj kući odgrizao Hunahpuu glavu kada se ovaj izvukao iz sulice želeći vidjeti zoru. I tako je Hunahpu ostao bez glave – nešto slično će se dogoditi i Archimboldu, ukoliko ga ne spasim. Isukao sam mač i podigao ga visoko u zrak. Uočio sam dva šišmiša: našiljena krila, crna dlaka, trokutaste njuške, crveni jezičac s kojeg kaplje pljuvačka i sukrvica. Zamahnuo sam teutonskim mačem i rasjekao ih na dva dijela – zalijepili su se za crni asfalt, bespomoćno lamatajući razderanim krilima. Mrlja krvi na krilima šišmiša predstavlja iskopane oči. Iz daljine se prolomio krik – iz provalije nad kojom se uzdizala sumporasta para iskočio je veliki kosmati šišmiš. Kada je raširio svoja crna gotička krila prekrio je sunce. Isplazio je crveni jezičac i pokušao me njime usrkati u svoje ždrijelo – opleo mi je jezik oko trupa i bacio me s konja na asfalt.

Kukuruz mi je izbrazdao lice – osjećao sam kako me šišmišev jezik uvlači u zvjerinje ždrijelo. Gorsedd, poviknuo sam i mačem mu presjekao jezik na dva dijela. Iz ždrijela velikog šišmiša špricala je krv – lice mi je bilo poprskano njegovom pljuvačkom. Opleo sam šišmišev odsječeni jezik oko šake i počeo ga njime bičevati – veliki šišmiš je cvilio Eek–eek! Skutrio se uz rub provalije i prekrio svoje dlakavo tijelo krilima – s krila su me promatrale dvije iskopane očne jabučice. Da, u blizini je Kuća Šišmiša – u Aberaeronu. Eek– eek! Podigao sam oštricu na šišmiševim skutrenim tijelom – Sotono, poviknuo sam, što me gledaš tim krvavim očima. Ja nisam tvoj sluga – u ime Krista! Odsjekao sam šišmišu krila. Da me ne gledaju crvene oči… Rez. Stadion u Aberaeronu izgledao je kao pravi Jom: travnjak pod kojim je ležalo na stotine trupala poraženih nogometaša, krtičji bastioni nad kojima su se tresle bočice s benzinom, kamenim zidom ograđeno igralište u obliku slova I, 125

Sebastian Antonio Kukavica

suženo u sredini gdje su zidine bile ukošene u smjeru suprotnom od površine za igranje – u središtu suženja nalazio se žrtvenik od kamena pod kojim su ležale glave poraženih. Za žrtvenik je bio privezan goli Archimboldo leđima okrenut na kamenu ploču – ruku okovanih za kamenu ploču, nije se mogao pomjerati, jedino je mogao zuriti kako se oštrica od kremena uzdiže nad njegovim vratom u ruci plaćenika iz M.L.O.-a. Archimboldo je vrištao: Ne činite to, pa ja sam pisao fikciju! Pobogu, bio je to krimić, ne morate me zbog toga ubiti! Tada se nad njim pojavila glava jednog kastrata koji mu je rekao: Umrijet ćeš na isti način kao i Eugen Eunuh. Čujem da si veliki zaljubljenik u mayansku igru s loptom. Sudjelovat ćeš u predstavi jednočinki Hunahpuova glava koju ćemo postaviti pod reflektore ovog stadiona. Bit ćeš glavna zvijezda – namijenili smo ti ulogu Hunahpua! Kada su blizanci Hunahpu i Xbalanque došli do naroda Xibalbe kako bi zaigrali igru s loptom, Hunahpu je već bio obezglavljen. Lopta koja je poslužila u igri bila je zapravo Hunahpuova glava – zamisli kako morbidno: mayanski nogometaši udaraju dječakovu glavu mjesto lopte i izvode voleje s njom na kopački, ha-ha! Hunahpuova glava se zakotrljala igralištem i jedan Xibalbanac ju je šutnuo pravo u zid. Hunahpuova glava se odbila od zida i progovorila: Udarajte me kao da sam lopta! Glava se dokotrlja do Xbalanquea, on je spretno primi, zaustavivši je obramicom zakačenom za bedro, a potom je udari i uputi u dio igrališta kojim su se ustrčali Xibalbanci. Glava je preletjela igralište i zaustavila se u vreći s ostalim loptama. Xibalbanci su zurili u nebo, ali glava nije padala – tada je Xbalanque zamijenio bratovu glavu s tikvom. Evo glave, poviknuo je i udario tikvu svom snagom.

Tikva se odbijala od zidova, a Xibalbanci su trčali za njom nedovoljno brzi da je uhvati. U međuvremenu je Xbalanque uzeo bratovu glavu iz vreće s loptama i ušarafio je u bratovo tijelo. Hvala brate, veselo je uzviknuo Hunahpu kojem se malo mantalo u glavi – još uvijek je osjećao kopačke u zubima i obrazima. Ali kada su 126

Prepeličji palnidrom

Xibalbanci uhvatili tikvu, ona se rasprsnula – iz nje su briznule sjemenke i žuti sok. Kada je prijevara otkrivena, Hunahpu i Xbalanque su izgubili utakmicu. Eto, to će se u kratkim crtama dogoditi i tebi Archimboldo, zaključio je svoj govor španjolski kastrat i potapšao ga po obrazima. Vjetar nosi miris okrunjenog kukuruza. Kastrat se nasmiješio, a oštricu od kremena obasjala je svjetlost. Na mojem balčaku zabljesnula je Riječ i oslijepila plaćenika koji je držao oštricu. Podsmjehnuo sam se i mačem nasrnuo na ubojicu. Moja misija je širiti Riječ. Moja dužnost je pronaći Gwrija Pryderija. Gorsedd – mjesto gdje sam bio sretan, mjesto gdje sam proklet. Travnjak je upio krv.

127

Sebastian Antonio Kukavica

VI.

P

onovno sam usnuo… Pijmo u slavu i čast poganskih bogova, poviknuo sam. Crni rob pretoči rum iz krčaga u jedan zlatni i tri srebrna kaleža – dok rastače rum, mumlja pjesme afričkih predaka sebi u bradu. Ščepam kalež i prilijepim ga usnama – zlatni zub lupka o oštri rub kaleža. Obrazi su mi zažareni od alkohola, oči mutne, a kretnje trome – nosim krunu od žada na glavi, a u šaci stežem žezlo kojim običavam udarati starog crnca po leđima, urlajući iz dubine grla: Donesi nam još ruma, robe, ja sam babilonski kralj! Ja sam Khevenhiller, potomak ratobornog Prusa i austrijske plemkinje! Povijest je htjela da ja oformim novi teutonski red, red odanih i asketskih jahača koji će se suprotstaviti Palindromu i pošasti anagrama. Stoga, pijmo braćo teutonci, pijmo u ime reda teutonskog i pijmo u ime pobjede nad Palindromom! Tri jahača su podigla srebrne kaleže u zenit, unisono iskašljavši: Slavljena bila Zmija što perje ima! Slavljen Quetzalcoatl čiji povratak spasenje naše bit će! Slavljena Dugina zmija koja premostit će svjetove i na ljuskama svojim nas u vječnost otpraviti! Ispili su rum, udarili kaležima o stol i bacili se na koljena pred zlatnim kipom koji bijaše šest lakata visok, širok deset. Kip isklesan u kocki pješčenjaka: zlatni Khevenhiller von Hinderberg kojem se oko tijela oplela pernata zmija. Duga kovrčava brada, šiljasti nos i nazubljenu krunu na glavi. Zmija je položila svoju trokutastu glavu na njegovo rame – bjelokosni očnjaci počivaju pod kovrčama babilonskog kralja. Taj kip su u kocki pješčenjaka isklesali crni robovi – trogloditi su odbili klesati kip. Smijali su nam se iz zatamnjenih pećina, čupkajući si uši iz stidnih dlaka i piljeći u daljini gdje se sunce spajalo s beskrajnim dinama. Podigao sam svoje žezlo i žmireći otpjevao 128

Prepeličji palnidrom

drevnu aztečku molitvu: Kad žad kapne s neba, poprskat će oglodane kukuruze na Crnoj Cesti, a novi klipovi će niknuti u poljima zelenim, uz Ceste i puteljke koji do hramova vode, Pernata zmijo tvoje suze topljiv su žad, a zubi tvoji izvori potoka što tlo rasijeca! Dugine boe iz svih zemalja su plazile po mramornom podu prostorije – zmije su bile posute crvenim perjem. U svakoj boinoj ljuščici zrcalila se duga – ja volim zmije. Volim ih položiti na ruku i ćutjeti kako svojim sluzavim tijelom plaze po hladnoj koži.

Sa zmijinom glavom na dlanu osjećam se moćno – ga istinski kralj pustinje, kao pravi qagan Agaduul, vladar zapadnih stepa, zlatnih pustinja i svih jurta razbacanih po obroncima Altaja. Sve mi to pripada po svetom pravu – od Tengrija. Tako mi je barem rekao kaluđer Čegrtuša. Podigao sam samome sebi kip – sjedio sam u hladovini palminih listova i gledao kako robovi šibani bičevima tapkaju po vrućem pijesku i iz pješčenjaka stvaraju skulpturu s mojim likom. Agaduul je izišao iz pijeska. Iz ničega – usred pustopoljine stoji kip kao dokaz Khevenhillerove moći. Dok su me gole poganke hladile palminim lišćem, za oštre bore njihovih muževa lijepio se pijesak. Dugine boe su se lijepile za moje tijelo dok sam izgovarao obredne molitve u transu. Boe su piskutale i siktale viseći sa prstiju – bio sam odjeven u togu praetextu namijenjenu glavnom auguru, a za remen mi je bio zataknut nož od kremena. Grimizni jahač, moj pomoćnik i savjetnik, predao mi je krčag vode u koji sam umočio ruke i oprao ih. Pravi augur uvijek mora oprati ruke prije nego što otvori prozore i zagleda se u mliječno nebo s vrha babilonske tvrđave. Zaškiljim i ugledam jato sivih prepelica u niskom letu nad narančastim obrisom pustopoljine.

Poviknem: Zapuhne vjetar i nanese prepelice u pustinjski kraj. Kad netko osjeti u pustinji glad, navečer na zemlju se spuste prepelice.

Ja sam augur najveći i proričem iz leta ptica što klize po nebu. I velim vam, teutonski jahači, prepeličji let me noćas plaši, kao da najavljuje veliku nevolju. Zloguki gugut i odsjaj perja – znakovi su 129

Sebastian Antonio Kukavica

jasni onome tko iščitat ih znade. Gle, jato prepelica se rasprši i one postanu samo sivkasti pepeo koji sipi nad trogloditskim pećinama iz kojih tinja vatra. Trogloditi su gladni, proždrljivi i bosonogi istrčali na ledeni zrak i najeli se prepelica, a sada leže na tamnom pijesku poprskanom krvlju i slinom. Trogloditi se grče i previjaju u bolovima, iskašljavaju krv, povraćaju perje i koža im je žuta. I za koji tren već su svi proždrljivci mrtvi, dok se neke sjene u pećinama pomaljaju. Vele kuga, zakukuljena kuga. Žene sakupljaju mrtve troglodite i bacaju ih u niše u pješčanim stijenama. To mjesto zovu Kibrot Hataava. Odnosno: grobovi proždrljivaca. I vizija pukne.

Oči su mi se razbistrile, a prozori su se zatvorili. Izbezumljen i blijed stajao sam pred prozorom osjećajući duginu bou i njezine hladne ljuščice po čelu – zmija je plazila po znojnom licu i uvijala se oko zubaca babilonske krune kao kovrča. Prepelica, prošapćem.

Nešto se zabije o staklo poput metka – prozorom se razlila mrlja od krvi. Kriknem. Krv, krv – mjesec je krvava mrlja! Za prozorsko staklo je bila prilijepljena mrtva prepelica. Kuga, kuga hvata proždrljivce, počnem mahnito vrištati i trčati oko stola nakrcanog bocama ruma, krčazima vina i pladnjevima teletine – hladno meso oblijetale su dvije muhe. Kazna Božja, promrmljam. Kazna za poganstvo – spusti prepelice na pogane i uništi kule podignute u slavu baalova i aštarti od ilovače i pečene zemlje. Počnem prolijevati vino i rum iz krčaga i bacati hranu sa stola, mrmljajući psovke sebi u brk. Pras! – prostorijom se prolomio glasni prasak. Još jedna prepelica se zabila u prozor tvrđave. Fortifikacija poganštine pada kao pješčana kula. Ubrzo je uslijedio rafal prasaka – sive prepelice su poput tuče udarale po prozorima, sve dok se prozor nije rasprsnuo, a prepelice počele upadati u grimiznu prostoriju kralja Khevenhillera, vladara utvrde. Teutonski jahači su isukali sječiva i napali prepelice koje su ih napadale crvenim kljunovima – jednom jahaču iskopaše oči i on padne s prozora i zaroni u zamračeni pijesak – zdepaste trogloditske matrone izlaze iz pećine i odvuku 130

Prepeličji palnidrom

mrtvog jahača u svjetlucavu nišu, a na grob mu polože pustinjsku ružu – na mjestu na kojem je ležao jahač pijesak je upio krv.

Grimizni jahač je sječivom rezao prepeličja krila, urlajući: Prepeličje falange koje kugu šire – to je drugi „jao“! Ali sasjeć’ ću vas ja sve pod križem teutonskim i slavom Khevenhüllerovih! Moju krunu od žada otele su dvije prepelice i bacile je na brdašce od mrtvih ptica – šezdeset i šest prepelica sletjelo je na zlatni kip babilonskog kralja. Da se niste usudili, ptičji izdajnici, zarežim potrčavši prema kipu sa žezlom podignutim visoko nad glavom. Ne, proklete ptice, ne dirajte moj kip, ne dirajte Nabukodonosora! Prepelice su počele srati po zlatnom kipu, gugućući – niz arijevsko čelo, zlatne lokne i debelu zmiju cijedila se bijela sraćka. I tada sam poludio. Kada sam to vidio, pjena mi je navrla na usta. Proklete ptice, poviknem.

Zamahnuo sam žezlom i počeo svom snagom udarati prepelice koje su srale po zlatnom kipu. Gnječio sam ih, lomio im krila i kljunove, trgao im perje zubima, čupao ih – prepelice su hrskale pod zlatnim žezlom. Kružile su nad zlatnim kipom i bombardirale ga sraćkom, a ja sam skakutao kao zec i šibao ih žezlom. Ne dirajte Nabukodonosora! Ne serite po kralju! Jedna debela prepelica sletjela je na glavu zlatnog kipa i nakrivila glavu, zagledavši se crnim okašcima u mene – ptičja se sraćka cijedila sa mojeg čela, a ptičja krv je kapala sa žezla. Osjeti srdžbu teutonskog nacista, hehe-he! Luđački sam se nasmiješio i zamahnuo žezlom koje je udarilo o zlatnu glavu – prolomio se tupi udarac, a komadić zlata otpao je sa glave babilonskog kralja – bio je to komadić pješčenjaka koji se zavukao pod moj nokat. Po zlatnoj glavi počela se širiti mreža pucketavih linija pod kojima se zlato raspadalo u gromade koje su se odronjavale sa nasmiješenog kraljevog lica. Počeo sam se tresti. Kriknuo sam. Zlatni kip se raspao u komadiće, a kada sam ih dotaknuo komadići su se pretvorili u prah. Ne, ne, ne, vikao sam sakupljajući dijelove raskomadanog kipa. Pernata zmija – trokutasta zmijska glava raspala se u pijesak koji mi je sipio između prstiju.

131

Sebastian Antonio Kukavica

Ne možeš spriječiti propast – možeš je samo odgoditi. Dok se nad kulu ne spuste prepelice. Iz brdašca pijeska caklio se opal od žada koji je otpao sa krune babilonskog kralja. Posegnuo sam za žadom, ali prije nego što sam ga uspio ščepati žad je nestao. Tražite li možda ovaj kamen gospodaru, začujem glas za leđima. Hrapavi, grubi glas pripadao je starom crncu u flanelskoj košulji. Stari crnac je držao žad na izgrebanom dlanu – istim dlanom kojim je brao duhan na mojoj plantaži. Po istom dlanu sam ga šibao bičem. Daj mi to, slugo! Daj mi opal, zarežim i zgrabim ga za ruku. Neću, gospodaru, odvrati crnac i zgnječi žad – pucketanje pod teškom čizmom. Ubit ću te, crnčugo! Skočio sam na crnca i počeo ga lemati zlatnim žezlom: Proklet bio, ja sam babilonski kralj! Ja sam tvoj gospodar crna budalo, ja sam gospodar Babilona! Podigao sam žezlo nad crnčevom raskrvavljenom glavom i prije nego što sam uspio zamahnuti, napale su me prepelice – čupale su mi kosu i kljucale suze i krmelje iz očiju. Crnac se izvukao ispod mojeg tijela i pobjegao iz tvrđave – pri izlasku iz grimizne sobe zaključao je vrata i nacerio se. Prokleta crnčugo, naći ću te ja i izbičevati, gade!

Ležao sam na parketu i vrištao, a prepelice su kljunovima rastezale i kidale togu praetextu. Grimizni jahaču, poviknem prekriven plaštem prepelica, grimizni jahaču pomozi mi, teutonska dužnost ti nalaže da se žrtvuješ umjesto mene! Grimizni jahač je pao na koljena i zurio u razbijeni prozor kroz koji su navirale stotine, tisuće prepelica. Nema nam spasa, promrmljao je. Njegov mač zabljesnuo je u mraku – okrenuo je oštricu prema sebi i zario si je u trbuh. Krv mu je navrla na usta i tada je počeo kašljati – kašljao je desetak minuta prije nego što mu je glava klonula nad oštricom zabodenom u trbuh – na držak oštrice je, prije nego što je jahač umro, sletio jedan crvendać. Grimizni jahač se osmjehnuo i rekao: Balans je konačno uspostavljen. Izdajniče, vrisnem. Prepelice su mu iskljucale oči, nasladivši se slanim suzama koje niču pod vjeđama. Ugledao sam kako po okrečenom zidu nevidljivi prst 132

Prepeličji palnidrom

ispisuje poruku: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Prepelice su iskljucale dugine boe – zmije su ležale mrtve jedna na drugoj kao vlažni konopci, a prepeličji kljunovi caklili su se od bijele krvi. U kapljici krvi koja je visjela s kljuna jedne prepelice sjajila se duga. Vrisnuo sam. Ja sam vladar Babilona! Tvrđava se urušila. Trogloditske žene su ujutro izašle iz sjenovitih pećina i iz ruševina bijelog Babilona izvukli smrskana tijela mene, pruskog plemića Khevenhillera von Hinderberga, i teutonskog viteza Maximilliana von Hüstensteinera.

Umotali su naša mrtva tijela u pletene vreće i vukli nas po pijesku sve dok nisu došli do pješčane stijene – tamo su nas sahranili, bacivši tijela u hladne niše. Na grob su nam položile pustinjske ruže. Jedna čegrtuša je do vijeka plazila po našim grobovima. Kažu da su njezine suze bile rosa. Bilo je to mjesto koje zovu Kibrot Hataava. I tada sam se probudio… U posljednje vrijeme gotovo uopće ne spavam – previše se bojim onoga što bi me moglo zaskočiti iz podsvijesti. Ne smijem se prepustiti snu – ja sam teutonac, čvrsti ratnik koji ne smije pokazati svoje slabosti i ranjive točke. Ja sam odlučio spavati samo dva do tri sata. U snove mi se često ušeta Rhiannon. Vidim je kako izgubljena i poludjela sjedi na rubu kreveta i zuri u krv na svojim dlanovima, mrmljajući u polusnu: Ja sam ga ubila. Ja sam ubila našeg sina i pojela ga. U meni živi Ðavo i ja ga moram istjerati, da, ja ga moram ubiti. Moram ubiti Ðavla.

Sljedeće jutro pronađem je mrtvu – leži preko kreveta s mačem u grlu. Iz grla joj prska krv. Osjećala je glas u grlu i mislila je da pripada Ðavlu – odlučila ga je uništiti. Sjeo sam na krevet, uz njezino mrtvo tijelo i zaplakao – plakao sam i jecao, ljubeći njezino ledeno čelo i milujući njezine lokne. I tada sam se po prvi put u životu osjetio ranjivo i neopisivo usamljeno. U tom trenutku nisam mislio ni na teutonske vitezove, ni na slavne pretke, ni na Boga – mislio sam samo kako smo sretni mogli biti, kako smo samo mogli uživati na zelenom brijegu. Ali nikad više neću biti sretan. Sve ono dobro u meni umrlo je tog dana – ostavio sam jedan dio sebe na 133

Sebastian Antonio Kukavica

krvlju umrljanoj posteljini, pod njezinim hladnim tijelom. Otro sam suze, popravio crnu uniformu i dao zakletvu: Osvetit ću te Rhiannon! I spasit ću našeg sina… Makar morao ići na kraj svijeta.

Spasit ću ga, kunem se. Ogrnuo sam se teutonskim plaštem i krenuo u noć.

134

Prepeličji palnidrom

VII.

U

lomci iz knjige Pad Alamuta: Hašašinov dnevnik, autora Hasana al–Hušruka zvanog Augur: Ljeto Gospodnje 1256. 19. studeni.

Zima se bliži – kuglice leda su se kao kolajna nanizale na konjske strune, devine grbe poškropio je snijeg, a sve riječi su iščeznule s usana. Pesnice su krute i rumene, sablje slijepljene za bedra, a koža izbrazdana planinskim vjetrom. Karavane se više ne pojavljuju u daljini, u ždrijelu klanca – samo hladnoća i ovaj trenutak koji se proteže u vječnost. Nečiji okrvavljeni fes vijori se sa stremena sedla – je li taj fes pripadao fidaiju čije je lice dohvatila abasidska sablja? Iščekujemo smrt – sniježi. Sjetiš se zumbula, prskavog nara i olinjale mazge natovarene planinskim biljem – bila je to sreća, sada shvaćam. Šćućureni u sjeni bedema trljamo dlanove, žvačemo kiseli nar i žutom mašću premazujemo kožu – miris zgnječenih planinskih cvjetova.

Stara mazga je crkla. Jedino što nas može barem na tren odvući u neki bolji svijet su priče o pustolovinama Hasana Ibna Sabaha, vođe islamita. Priče o starim vremenima pamte samo oni najstariji među nama –jednooki daiji.

Jedan stari dai ed–duvet pripovijeda promrzlim kopljonošama kako je Hasan osvojio tvrđavu Alamut, posluživši se lukavštinom dostojnom Didone. Uzeo je kožu vola, razrezao je u resice i njome prekrio cijelu liticu – na toj litici stoji jedna tvrđava, prkoseći vjetru s Elbrusa. Alamut. Svaka priča o Hasanu započinje riječima: „Prvi iza Alaha nije ni kalif ni sultan, već Sejiduna – naš gospodar Hasan!“ Kada padne noć i kada se napne užad mongolskog katapulta, pričamo priče iz Hasanovog života – sve te priče otpočinju i završavaju na ovom mjestu, na ovoj ukletoj planini koju oblijeću ptice – posebice orlovi. Orlovo gnijezdo – legenda kaže da je tvrđava podignuta na ovome mjestu jer je na nepristupačnu stijenu sletio orao i raširio svoja siva krila. Orlova krila prekrila su sunce, a iz orlova kljuna potekla je rijeka koja se urezala u naprsline u stijenama i izbrusila šiljaste gudure. Tvrđava 135

Sebastian Antonio Kukavica

Alamut – odsjaj breče, sobe isklesane od krečnjaka, vonj ovčetine i ječma, debeli bedemi, bijeli tornjevi što sijeku nebo i jaruge usječene oko tvrđave. Što ja radim ovdje? Trebao sam poginuti uz nju – sjećam se kako je suha trava bila natopljena krvlju. Seoska vračara je ležala mrtva, okružena nesažvakanim planinskim biljem i razbijenim mužarima. Razderani fesovi, spaljeni turbani, sandale pod pepelom, džiliti – polomljene lijehe od ilovače i jedan ubijeni uškopljenik. Krv poprskana po pokojoj tratinčici koja je pronikla iz pukotine u tlu. Ležala je prevrnuta na bok, s otvorenim očima – za trepavice su joj se prilijepili maslačci. Miris masti i mazginog mlijeka. Sve gori. Učini mi se da sniježi – ali to nije snijeg, već pepeo. Rekla je da će me čekati, ali ja sam prekasno došao. Sablja mi je ispala iz ruke, a oči su mi se ispunile suzama – poljubio sam je u hladno čelo i prošaptao u uho da će sve biti u redu. Znam da neće. Tvrđava će ubrzo pasti – kamene gromade i krhotine breče zatrpat će rijeku koja se migolji između gudura, rasijecajući planinski klanac. Tornjevi su nahereni ulijevo – kada tatarski katapult odapne kamenje, tornjevi će se urušiti kao šuplji zubi. U jednom od tih bijelih tornjeva živio je Sajiduna – stari govore da su do njegovih odaja vodile stube od mramora. Vele da je odaja bila dio litice na kojoj je počivao Alamut.

Upoznao sam pijanog mahouta s Pandžaba koji je proricao budućnost iz šuplje slonove kljove – u šupljinu bjelokosti ulio bi alkoholni napitak, izlio ga u grlo i gutao i gutao sve dok mu se pred očima nisu raspirile najšarenije halucinacije. Prorekao je da će Alamut pasti. Prorekao je pad bijelog tornja.

Prorekao je njezinu smrt – ali ja sam bio slijep, mislio sam da je taj mahout obični pijani pričljivac. Nisam prepoznao riječi Proroka u njegovom hriputljivom šaptu, u njegovoj disonanci u grlu – tvrdio je da si je grlo proboo nevidljivom koščicom koja priječi lažnim proročanstvima da ispadnu iz usta.

Rekao mi je da svaka tvrđava mora pasti, ako njezine bedeme prelete dvije– tri prepelice. Jednoj od tih prepelica otpast će sivo pero – onaj tko to pero uhvati, bit će spašen od smrti. Izvući će se iz smrti i zuriti, s neutabane planinske staze, kako se tvrđava raspadao u pijesak – pod ziguratom punog mjeseca. Mravlja kliješta trgaju dlakave nožice planinske stjenice – zavučeni u naprslinu u pješčenjaku. Imam nas je izdao i tko god se naziva Hašašinom 136

Prepeličji palnidrom

mora pružiti otpor, ne smije se pokoriti makar to značilo smrt u paklenim mukama. Jedno što je bitno je čast – čast Hašašina – naša propusnica za raj gdje ćemo biti dočekani s cvijećem i poklicima oduševljenja. Vjerujem da će me tamo, u nekom boljem svijetu, čekati ona. Kosa će joj biti živa i crvena poput vatre, a kretnje njezina tijela gipke i prkosne – trgat će maslačke i smijati se onako kako samo ona zna. Nitko neće čuti zveket mongolskih oštrica i zujanje vjetra u gustoj grivi mongolskih konja – samo ćemo osluškivati njezin smijeh. I ples maslačka koji ne raste na ovoj surovoj litici.

Ubili su je Mongoli. Taj krvavi pokolj bit će upamćen kao pokolj u selu Tun. Nosila je ratnicima vodu u drvenim krčazima kada su je ubili – sablja joj se urezala u trbuh i rasjekla prsa na dva dijela. Druga sablja prelomila joj je vrat i užlijebila se povrh grkljana. Sva trava je bila poprskana njezinom krvlju – žile su visjele s ruba vratnog proreza. Rekla je da će me čekati. A ja nisam došao na vrijeme. Krčazi su ležali prevrnuti na tlu, voda je hlapila, a vjetar je hukao pod drvenim kalotama i smrskanim šljemovima – Mongoli su ispijali airag iz istih neopranih krčaga – sukrvica i pljuvačka miješali su se sa airagom. Netko je zapjevao junačku pjesmu uz morin khuur. Žica je sjetno pucketala prizivajući melankoliju na pijana usta, a na tlu su ležali mrtvaci iz sela Tun. Sve je gorjelo – bedemi, zemljane kuće, krovovi, haljeci obješeni za dovratke. Ledeni vjetar stiže iz smjera zapada, žalobno lelečući – provlači se kroz uski procjep između kamenih ostrižaka, smeđih vrleti i gudura Shirkuha. Struže stijene i u njih nevidljivim prstom upisuje poruke upozorenja: Do ovdje, ne dalje. Mongoli ne umiju čitati Božje poruke. Oni poznaju jezik oštrica i krik munje poslane od Tengrija. Pričaju sa svojim konjima dok ih tapšaju po mišićavim butinama. Gudure bacaju žute sjene na rijeku u kojoj se zrcali nepristupačna stijena na kojoj se smjestila tvrđava Alamut. Alamut – drugo ime za nesreću, drugo ime za izdaju. Osjećam se izdano i prevareno. Ogorčen sam i cijelo mi tijelo dršće od želje za osvetom – izdali su Sajidunu, našeg Gospodara, našeg oca! Hašašin nikad ne zaboravlja, on pamti i iščekuje pravi trenutak za napad. Svi izdajnici će prije ili kasnije pod svojim jastukom pronaći oštricu za čiji će balčak biti zakvačen papirić s porukom: Imamo te! Posteljina izdajnika nikad neće biti mirna i 137

Sebastian Antonio Kukavica

spokojna – plahte će izdajnikove biti znojne, uskomešane i ukiseljene. Hasan Ibn Sabah mudro je rekao: „Teci krvi – i kap svaka tvoja izdajici nek bude prokletstvo!“ Jedini spokoj leži u žrtvi – tako nas je učio Hasan Ibn Sabah dok je fedaijima na dlanove polagao smotuljke hašiša. Ako fedai pogine, postat će mučenik, a ako preživi, postat će dai. Najveći dai dobiva titulu dai ed–duvet. Spokoj – činilo se da smo ga mogli opipati kroz dim hašiša.

Posegnuo sam za hašišem, uvukao par dimova i njezino prekrasno lice pojavilo se iz zgusnute magle – lice moje ljubljene Perzijanke! Ona vuče porijeklo iz Horasana – iz zemlje čempresa. Ona sama izgledao kao čempres.

Dala mi je talisman protiv zle kobi kojeg nosim uvijek uz sebe. Koliko ćemo još provesti u iščekivanju onog što je neminovno – pad Alamuta i zveket ukrštenih mongolskih sječiva? I tada se dvije–tri prepelice pojaviše na prljavom sivom nebu kao suze. Ili to sniježi? Možda je to pepeo spaljenih islamitskih utvrda. Hašiš navlači halucinacije na moje oči i onda ne raspoznajem što je stvarno a što nije – ali te dvije–tri prepelice su stvarne.

Rasijecaju sumporastu paru, prelijeću klanac, gugućući – u prepeličjim kljunovima se blistaju sjemenke koje pljuckaju po tlu stisnutom između mutnih vododerina. Iz golog krečnjaka klijaju maslačci. Prepelice raznose sjeme, a pod perjem im se cakle nekakvi palindromi. Jesu li maslačci palindromi? Kljunovi im bijahu žuti i oštri kao gorštački bodež. Prepelice nisu česti gosti u ovim surovim, hladnim krajevima. Možda su zalutale, a možda su poslane od Boga da objave propast – ili za nas ili za Mongole. Ali ne treba se zavaravati – Mongoli su jači, njihovi žilavi konji su brži i izdržljiviji, njihova sječiva su oštrija, a njihova srca hladnija, nemilosrdnija.

Jedna prepelica sleti na zubac bedema i nakrivi glavu kako bi s kljunom ugrabila pokoju kap vode iz proreza u pješčanom kamenu – iz proreza je iščeprkala mrava i ispila mu svu kiselinu iz kliješta. Zatim se crnim okašcima zagledala u moje oči. Podigao sam se sa hladnog poda i položio prst na meko prepeličje perje – tada je poletjela, usplahireno se razmahavši krhkim krilima. U dlanu mi je ostavila svoje sivo pero. Voda klokoće, udarajući o zupce vrleti, a sva voda je crna i puna kletvi. Nad grlima se uvrću koluti dima, bambakioni mirišu po indijskoj konoplji, ratnički želuci krule, pokoja 138

Prepeličji palnidrom

drvena žlica struže po dnu praznog lončića nad hlapljivom vatrom, smolasti prsti stežu buzdovane i sječiva, netko žvače jačmik, otečene oči pilje u prepelice. Zovu me augurom, jer vjeruju da mogu proricati iz leta ptica. Očaj natjera ljude da povjeruju u svašta. Ja vjerujem da ptice nose budućnost pod svojim perjem. Okrenuo sam se svojim ljudima i rekao im: „Braćo Hašašini, tvrđava će ubrzo pasti, ali neće biti osvojena u borbi. Jedan od nas, moja braćo, će nas izdati. Njegov zmijski glas odjeknut će klancima i vododerinama, a mutna rijeka Alamut će proširiti izdajnikov glas širom svijeta. Neka svijet čuje za izdaju Hasana Ibn Sabaha, našeg Gospodara! Zapamtite dobro njegov glas, jer javit će se u zoru, kada svjetlost zastruže strme padine Alamkuha.“ Muqadan al–Din, zapovjednik Almuta, zamišljeno je zurio u istočne planine, iščekujući zoru. Pušio je hašiš i pričao sam sa sobom, zakrabuljen oblakom dima. Zubima bi si trgao nokte kada bi bio živčan, a tog dana nokti su mu bili izgriženi do mesa. Nije spavao već danima – proživljava razdor u svojem biću. Jedan dio njega želi se oduprijeti Mongolima i časno se boriti sve dok mu se u prsa do balčaka ne užlijebi mongolska oštrica, a drugi dio njega poslušno se pokorava svakoj Imamovoj zapovijedi, bez obzira na to što Imam naredio. Kada su nam se pogledi ukrstili, gnjevno je zgnječio smotuljak konoplje i povukao se u svoju izbu. I tada je planinski klanac obasjala zora. Izdajnikov glas odjeknuo je nad tvrđavom. Bio je to glas Imama Rukn al–Din Kuršaha. Neka mutna voda žubori njegovo pravo ime – Izdajica. Imam Kuršah uzvikuje: „Predajte tvrđavu Mongolima – ako vam naređuje vaš vladar! Spustite sječiva i podignite zastave pomirenja ili će vas sve pobiti, tako mi Boga!“ Mogu ga vidjeti – pod tvrđavom stoji čovjek odjeven u halje od sukna i krzneni kaput koji pod baldahinom od goveđe kože ispija airag dobrodošlice, dijeleći šalicu s Hulagu kanom, vojskovođom koji je pobio moju ljubljenu u selu Tun. Među vojnicima se šire glasine kako se Imam iskrao iz svojih odaja preko noći i kamenim se hodnikom spustio do dveri od ebanovine koja su zaškripala i odvela ga pravo u naručje Hulagu kana. Cijelu noć su pili i jeli, a naši su želuci krulili – iz jurti su se širili mirisi kobiljeg mlijeka i pečene ovčetine. Po žutim bedemima tvrđave pomaljale su se njihove sjene – Hulagu kan je naredio da Imama okruže osobne kanove 139

Sebastian Antonio Kukavica

priležnice. Djevojke su plesale, a pijani Imam je šnjofkao njihove pelerine i kovrče i povlačio bludničke halje, nalijevajući se pićem iz šalice iz koje piju samo kanovi saveznici. I sada škilji, mamuran i bešćutan, prema tvrđavi koju je obrubila crvenkasta svjetlost. Predajte se, ne budite glupi… izgubit ćete glave zbog svoje drske svojeglavosti! Muqadan al–Din je, mogu se zakleti, plakao u svojim odajama, mrmljajući sebi u bradu kako je sve ovo besmisleno. Dvije prepelice su slijepo udarile o bedem, a krila su im se prilijepila za hladni kamen. Tvrđava se zatresla, a gudure su se nakrivile.

Kan se pijano nasmijao. Pepeljasti lešinar je kljunom čeprkao po perju mrtvih prepelica. (…) 20. studeni. Imam Izdajica nas ponovno poziva na predaju – glas mu je ostrižen pićem i umašćen lojem – cijelu je noć proveo u jurti Hulagu kana, uz piće i priležnice, cuclajući datulje i smokve uzgojene u toplim krajevima. Mongoli razvlače žilavo konjsko meso, a prsti su im slijepljeni lojem – mi već nekoliko dana jedemo samo ječam. Netko je predložio da ispečemo i pojedemo prepelicu koja se zabila u bedem, ali planinski orlovi su bili brži od nas – od prepelica ostade samo perje koje visi s orlovog kljuna. Kao augur, odgonetač ptičjih zagonetki, vjerujem da je to znak – vidjeti kržljavog i koščatog orla kako kljuca mrtvu prepelicu u sjeni tvrđave. Predstavlja li žgoljavi ali krvoločni orao Mongole? U tom slučaju mi smo slijepe prepelice koje se sudaraju sa zidom koji će biti njihova grobna izba. Svezala je crvenu vrpcu oko obluka sedla – rekla je da je to za sreću, protiv uroka. Rekla je: Moj narod vjeruje da pljačkaši i ubojice neće napasti konja za čije je sedlo privezana crvena vrpca, jer će znati da na tom konju jašu sretno zaljubljeni odmetnici: jedan plaćeni ubojica i jedna Perzijanka!

Figurica od ebanovine otkotrljala se niz tablu za igranje šatrandža – kotrljala se po rubu bedema i upala u mutnu rijeku. Kralj je pao – katapult je napet, a mongolski konji frkću. Ubrzo će pasti Alamut – ja vidim stvari, ipak sam ja augur. Imao sam viziju – zapalivši hašiš i otpuhnuvši s usana par dimova, pred očima sam ugledao ruševine Alamuta. Vonj vapnenca i sprženih ploča za šatrandž. Nad porušenim bedemima i tornjevima uzdizao se gusti crni dim, a Mongoli su zabadali sječiva u sve što se kreće. Ali ja sam preživio – pad Alamuta sam promatrao sa Shirkuha – sakriven pod sjenama planinske 140

Prepeličji palnidrom

vrleti. Dok sam promatrao kako se tvrđava raspada, osjećao sam se kao i onog dana kada sam zakoračio u krvlju nakvašeni travnjak nad kojim se nekad prije uzdizalo selo Tun. Ali od svega su ostali samo maslačci. Stajati i apatično piljiti kako gradovi Ismailitske države propadaju, rušeći se jedan za drugim kao šuplje figure za šatrandž – je li to moje prokletstvo? Osjećam da je moja dužnost svjedočiti o padu hašašinskih tvrđava. Još mi glavom odzvanjaju njezine riječi: Čekat ću te. Trebali smo pobjeći – osedlati i zajahati konje, dati se u galop i nestati među gudurama, sa crvenom vrpcom svezanom oko obluka sedla. Drumski razbojnici bi nam se maknuli s puta – možda bi nam se i dobroćudno nasmiješili. Sredinom dana počinju katapultirati – užad se napne i kamene gromade razbiju pokoji toranj ili se zaglave među zupcima. Jedan je kamen zgnječio nekog Hasana – rekli su mu da će ići u raj.

Raj – obećana zemlja za Hašašine. Nadimljeni hašišem, vjerovali smo da raj čeka samo na nas, hrabre izbavitelje i junake koji će poginuti u ime višeg cilja. U sjeni tvrđave prostirao se široki, trapezoidni vrt – iz tla su stršile konoplje. Vrt je, prema legendi, dao napraviti Hasan Ibn Sabah, naš učitelj i vođa. Moji preci su bili fedaiji, osobni zaštitnici Sayyiduna – gospodara Hasana. Ja sam isto fedai, ali iskreno govoreći, ne znam koga trebam štititi, ne znam tko mi je gospodar – zar Imam koji nas je izdao zbog putene Mongolke ili zapovjednik Muqadan al–Din koji priča sam sa sobom, zaključan u svojim asketskim odajama. Sjedi na hladnom podu i dimi hašiš, iskašljavajući sukrvicu dugo u noć. Usne su mu sljedećeg jutra crna od dima i stvrdnute pljuvačke koja sliči opsidijanu. (…) 21. studeni. Iz sna me je prenuo njegov kašalj. Da nema zapovjednikova škripavog kašlja, ne bismo znali razaznavati dijelove dana – kada je zapovjednikov kašalj sluzav i vonja po pljuvačci onda znamo da je zora, kada se između grubog kašljanja zavuče pokoji grgljaj sline onda znamo da je podne, a u predvečerje kašalj poprima zvuk krika osobe koja se guši u dimu. Sjećam se svojeg prvog ubojstva – Muqadan al–Din je bio taj koji mi je predao nož oko čijeg je balčaka bila umotana ceduljica s natpisom: Imamo te! Moja je misija obuhvaćala ubijanje nekog bogatog trgovca robljem iz Bagdada – mislim da se zvao Firzukh. Živio je u palači usred Bagdada i bio je na glasu kao 141

Sebastian Antonio Kukavica

raspojasani starac koji je svake večeri u svoje odaje iz podruma dovlačio robinje, napio ih i iskoristio njihova omlohavljena tijela. Odjeven u putujućeg trgovca prikrao sam se palači, nožem prerezao grkljane dvojice pijanih čuvara koji su stajali na ulazu u palaču i provalio u njegove odaje gdje ga zatekoh spuštenih gaća i usred čina punog opačine – dvije žene su bile svezane konopcem i razapete, a on je gol, debeo i znojan provirivao iza njihovih tijela. Iskopao sam mu oči iz duplji i rasjekao mu vrat. Robinje sam oslobodio – gole su utrčale u noć, zahvaljujući mi na nerazumljivim jezicima.

Zapovjednik je bio zadovoljan uspjehom moje misije – nagradio me je hašišem. Nakon još desetak izvršenih ubojstava, dokazavši svoju hrabrost, odanost i spretnost, postao sam fedai, osobni zaštitnik Imama. Ali 1255. godine naš je red raspušten, jer nismo obavili svoju zadaću – pred našim je očima ubijen Imam Ala al–Din Muhamed kojeg je nekoliko dana nakon smrti naslijedio njegov sin Imam Rukn al–Din. Rukn al–Din je, što je bilo začuđujuće, odlučio da neće dati pogubiti sve Imamove zaštitnike – rekao je da je u vremenima kada državi Ismailita prijeti najezda Mongola, svaki ratnik dragocjen, jer samo jedna sablja može odlučiti o ishodu bitke. Nikad nisam gajio simpatije prema Imamu Rukn al–Dinu – čak vjerujem da on stoji iza ubojstva svog oca. Dovoljno sam razuman da povežem dva događaja koja ne mogu biti puka slučajnost – Imamova smrt i napad Mongola na posljednju fortifikaciju Hašašina. Jedan drogirani Hašašin imena Mahadin mi je jučer uvečer šapnuo u uho da je Imam Rukn al–Din mongolski špijun.

Mladić je šaputao, a svaka riječ se lomila poput koplja nad ušnom konhom: „Možda on ni nije pravi Rukn al–Din, možda je pravi Rukn al–Din mrtav i zamijenjen mongolskim doušnikom. Možda je Rukn al–Din po rođenju zamijenjen s nekim mongolskim djetetom. Imam Muhamed je, prema mojoj teoriji, netom prije smrti otkrio da je čovjek kojeg je smatrao sinom zapravo bio mongolski špijun – vjerojatno ga je vidio ili čuo kako daje informacije nekim prerušenim Mongolima. I tada ga je lažni Rukn al–Din – koji se zasigurno zove Džingis ili Timur – ubio prerušivši se u nepoznatog napadača.

I sada nas je isti taj Mongol predao svojoj divljoj braći u ruke. Ali mislim da se urota proteže još dublje od ovoga – ja mislim, uz Božji oprost, da je sam 142

Prepeličji palnidrom

Hasan Ibn Sabah bio Mongol. Tako mi Boga, istina je! A ovaj hašiš koji nam daju zapravo nije hašiš – to je ukleti smotuljak otrovnih trava s mongolske stepe. Zar ne vidiš Hasane da su oni nas trovali stoljećima! A, tako mi Boga, mora da je u urotu uključen i neki liječnik koji je na nama isprobavao svoje paklene napitke!“ Mahadin je poludio – počeo se smijati i skakutati po utvrdi kao zec. Urlao je: Ja sam zec, eto što vradžbina učini od mene – zeca! Ovdje su svi ludi – od zapovjednika do konjušara. Jedino sam ja trijezan i nenapušen, ali ponekad bih želio da sam i ja lud i da mogu skakati po tvrđavi misleći da sam zec kojeg žele otrovati zli liječnici i prerušeni Mongoli. Ali ja nisam lud – ja sam prorok i moja zadaća je ispričati istinu o Alamutu. Sjećam se koliko je žrtava odnijela kolera one hladne zime 1254. godine. Opsada tvrđave Girdkuh. Nas desetak se probilo na polje gdje se zbio okršaj – pesnice su nam bile smrznute, a obrve premazane tankim slojem leda. Sve smo ih pobili – i Mongole i njihove konje. Sleđena trava je bila isprskana krvlju.

Oni preživjeli su zajahali svoje mišićave konje i odgalopirali prema istoku.

Ali Mongoli su nam se osvetili zbog toga – izvršili su pokolj u selu Tun i ubili moju Ciganku dan prije nego što smo trebali odjahati u daljinu. S crvenom vrpcom nevinosti oko obluka sedla. Rekla je da će me čekati, a ja sam došao kasno. Dovoljno kasno da vidim kako orlovi slijeću na mrtva tijela – žgoljavi orlovi s ispupčenim očima i tankim rebrima. Augur je sve shvatio iz jednog ptičjeg pogleda. Učinilo mi se da sam začuo prepelice, ali to je bilo nemoguće – ipak su ovo hladni, planinski predjeli gdje obitavaju samo orlovi i lešinari.

Katapultiranje se nastavilo tijekom cijelog dana, a zgnječenim tijelima krčili smo suhu vododerinu. Gotovo ritualno, Imam Izdajnik je pozivao na predaju, a njegove riječi činile su se poput daleke, nerazumljive jeke. Prisjetio sam se rasječenog grla trgovca iz Bagdada i dvije nage ljepotice koje im iz daljine zahvaljuju na čudnom, šušketavom jeziku. (…) 22. studeni. Muqadan je donio odluku. Izustio je samo par riječi: „Spustite sječiva. Predajemo se.“ Ja sam odbio – ja sam Hašašin i unatoč svemu, ostajem vjeran Hasanu Ibn Sabahu. Predaja će označiti uništenje Hašašina. Zato su nas Mongoli i napali: kako bi izbrisali dokaz da smo ikad postojali. Bili smo im jedina prijetnja, jer nam je život bio nebitan, bitno nam je bilo izvršenje dužnosti 143

Sebastian Antonio Kukavica

– svaki Hašašin smatra da će ga u raj uvesti njegova žrtva poradi višeg cilja.

Pod utjecajem hašiša, raj nam se činio blizu, mislili smo da se nalazi s druge strane snijegom zametenih vrhova Salamonovog trona. Tamo će nas čekati ljudi koje smo voljeli, govorili su. Tamo ćete biti sretni, urlali su. A mi smo apatično žvakali ječam. Rekla je da će me čekati. Ali hoće li izdržati toliko dugo, dok ja ne dođem u raj. Ako raja postoji… Ne znam. Muqadan je zurio u mene i sedmoricu Hašašina koji su stali uz mene. Posprdno se nasmijao i vratio u svoje odaje – popričao je sam sa sobom i zaključio kako ga je baš briga tko će ga poslušati. Nakon nekoliko minuta izišao je van, žut u licu i pogrbljen, i s ruba fortifikacije je poviknuo: „Mi se predajemo, ali osmorica naših ljudi želi biti ubijena. Mi ćemo ih pustiti, a vi radite s njima što hoćete!“ Kada se okrenuo, počeo je kašljati – po udjelu pljuvačke u sukrvici zaključio sam kako se bliži podne. Zapovjednik tvrđave pogrbljen je zurio u sukrvicu i crnu slinu koji su mu kapali s dlana. Pogledao me je prestravljenim očima i promrmljao: „Bježite odavde, sve će se urušiti!“ Nas osmero smo zajahali svoje konje i istrčali u susret Mongolima. Konji su se dali u galop – pod kopitima je pucketao tanki sloj snijega. Isukali smo sječiva i rasjekli sva grla koja su nam prepriječila put. Kada smo pobjegli Mongolima i zavukli se pod hladne sjene klanca Shirkuh, ostala smo samo nas četvorica. Četiri preostala jahača ostali su ležati pod kopitima mongolskih konja. Prije nego što smo se izgubili u mraku vrleti, začuli smo kašalj Muqadana al–Dina koji je podsjećao na krik – tada sam shvatio da se suton rasprsnuo nad planinskim vrhovima u ljubičastoj boji. Zurio sam kako Mongoli uništavaju Alamut.

Nad ruševinama su kružile dvije–tri prepelice. (…) Nedatirano. Slijedimo ga. Prema posljednjim informacijama, na svojem je konju u pratnji dvadesetak čuvara krenuo prema jurti Velikog kana Mongkea. Oženio se Mongolkom – jednom od priležnica Hulagu kana s kojom je općio pod baldahinom. Uništili su Alamut i pobili sve Hašašine koji su čučali u sjeni tvrđave. Kako čujem jedan Mongol je zabio mač do balčaka u grlo zapovjednika Muqadana – Muqadan je lice svojeg ubojice popljuvao sukrvicom i crnom materijom. Preživjelo nas je samo četvero – dovoljno za misiju koju treba izvršiti. Ubit ćemo ga. Pronaći će poruku na balčaku 144

Prepeličji palnidrom

oštrice. (…) Nedatirano. Misija je obavljena. Ubijen je – sve njegove čuvare smo pobili, a njega smo mučili prije nego što smo mu prerezali grkljan. Tako se kažnjavaju izdajnici. Sada možemo uzdignutih čela ujahati u suton – svatko od nas četvorice u svojem pravcu. Ja sam odjahao u selo Tun. Na mjesto gdje sam je pokopao položio sam crvenu vrpcu – da moju Ciganku ne ukradu drumski razbojnici. Crvena vrpca se vijori – neka svi znaju da ovdje počivaju sretni ljubavnici koji su željeli pobjeći i živjeti životom odmetnika.

Mene zovu Augur. Slijedim prepelice. Dvije–tri prepelice me vode prema istoku. Ja u džepu nosim sivo pero. (…) Nedatirano. Prišla su mi sedmorica jahača: imali su bijele plašteve s izvezenim crvenim križem. Poznavao sam takve plašteve – bili su to teutonski vitezovi. Sastali smo se usred suhe pustopoljine – skakavci su čegrtali iz daljine. Sedam jahača. Sedam teutonaca, predvođenih čovjekom čudnog imena – Khevenhiller. Udružili smo se, pronašavši zajedničkog neprijatelja – qagana Mongkea, iza kojeg je stajao Batu kan. Mongke i Batu kan su bili ti koji su naredili Hulagu kanu da pobije sve Hašaišine, a isti dvojac je bio nesklon sedmorici jahača.

Otpočelo je naše ortaštvo zasnovano na zajedničkoj mržnji prema dinastiji Džučija – postali smo plaćeni ubojice koji su sijali strah i smrt od Kavkaza do zapadnih mongolskih stepa. Čak su nas se i drumski razbojnici bojali – za obluke sedala smo zavezali crne vrpce. Tko god je vidio te crne vrpce, znao je da u tim sedlima sjede najopasniji plaćeni ubojice u Aziji. Bili smo plaćenici, ali smo se držali određenih pravila: nismo bili razbojnici i silovatelji. Mi smo samo ubijali i za to bili bogato nagrađeni. Cijena je bila visoka, ali je zato smrt bila sigurna. Svatko će prije ili kasnije pod svojim znojnim jastukom pronaći oštricu s našom porukom Imamo te oko balčaka. No iako smo ubijali za novac, nismo odustali od planiranja ubojstva Mongkea i Batu kana. Te smo ljude krivili za svu nesreću koja se srušila na nas i naše žedne konje.

Svake noći prije počinka maštali smo o tome kako ćemo im razrezati grkljane i zuriti u krv koja šiklja iz grla. Nismo ni znali da je Batu kan već odavno mrtav, ali mi smo svejedno uživali nad slikom Batu kana sa oštricom među glasnicima. S tom slikom pred očima smo lijegali, s tom slikom pred očima smo se budili. No teutonski vitezovi ubrzo su prestali razmišljati o osveti – 145

Sebastian Antonio Kukavica

jedino što im je bilo bitno bili su novac i ubijanje. S užitkom su izvršavali ubojstva, bez obzira što nisu znali tko je uopće osoba koju ubijaju.

Khevenhiller, njihov vođa, mi je jednom rekao da on naprosto voli ovakav život: prepun avanture. Ali otkad je ovo postala avantura? Ja sam mislio da ćemo izvršiti misiju – uništiti Džučije. Khevenhiller se na tu opasku nasmiješio i istresao mi na dlan hrpu zlatnika. Rekao je: Čemu izvršavati misije, kada imamo dovoljno zlatnika da sami postanemo vladari stepe, hehe. Oči su mu bile sitne i crvene. Ponekad sam pomislio da su ta sedmorica jahača došli iz samog Pakla. Prije nego što sam umro, na dlan mi je sletjela prepelica. Hoće li me ona čekati… I tu završava dnevnik Hasana al– Hušruka koji je jedno vrijeme bio u posjedu Dimitrija Demetra.

Demeter je sakupljao sva svjedočanstva o porazima Mongola za svoju poemu Grobničko polje. Čak je i napisao davoriju o hrabrom Hašašinu, ali ona nikad nije objavljena. Cenzorske škare Palindroma rade cap–cap! Konspiracija španjolskih kastrata, glumaca iz Novog Sada, nosnih polipa iz vremena Nabucca! Urota, svuda oko nas je urota! Ali ja jedini posjedujem tu davoriju, tako mi krvi asirske!

Držim je zaključanu u sefu pod krevetom. Sef se otvara kada detektor očita moju očnu šarenicu. Već su me šest puta pokušali ubiti, ali evo im kurac, he-he! Vjerujem da me je ubiti pokušao i okulist iz bolničkog dispanzera: htio mi je iskopati oko iz očne duplje samo kako bi njime otvorio tajni pretinac mog sefa. Po mojoj teoriji, to nije bio okulist već okultist! A sve je povezano sa ilirskim pokretom. Je, je, tako mi krvi asirske! Jedanput su me pokušali ubiti u Sarajevu, na istom mjestu gdje je stradao Franjo Ferdinand, a jedanput su me pokušali ubiti dok sam se vozio na vlakiću smrti u njemačkom lunaparku. Ali evo im kurac, he-he! Ne može mene ubiti bilo tko! No da se vratim na poantu. Želim reći samo jedno.

Demeter je sumnjiv momak, tako mi krvi asirske! Tim je mudrim riječima svoj monolog zaključio mr. sc. Sebastian Antonio Prepelica zvani Asurbanipal, notorni spisatelj, istaknuti ornitolog, stručnjak po pitanju teorija urota u svijetu književnosti. Sebastian A. 146

Prepeličji palnidrom

Prepelica je svojedobno napisao vrlo kritizirani roman Nabukodonosorov nosni polip u kojem je iznio svoju teoriju da je babilonski despot umro zbog posljedica nasilnog kidanja nosnog polipa iz lijeve nozdrve. U finalu tog loše napisanog historijskog krimića Sebastian A. Prepelica piše: „Nabukodonosor je osjetio kako se bol širila u nosu – prvo ga je zapeklo u korijenu nosa, a potom se bol poput gnojne rijeke slila iz korijena nosa niz nosnicu i stala kapati sa nosnih dlačica. Iz nosa je visio sluzavi žuti iscjedak – kristalići nosne rudače se cakle. Tada je shvatio da je taj iscjedak zapravo bio nosni polip. Nabukodonosor ga je iščupao iz nozdrve – iz nosa je stala šikljati krv. Pokušavao je pozvati upomoć, ali sve zvukove je progutalo nazalno pištanje krvi. Iskrvario je do smrti.

Semiramida se smješkala u sjeni papratnjače. U mrtvačevoj lijevoj nozdrvi pronađen je papirnati smotuljak. Na papiru je bio ucrtan neki nerazumljivi simbol – nešto nalik amfori ili loncu. Možda je to bio kotao? I tako je umro Nabucco – netko mu turiše tuljac od papira u nosnicu i pogodiše ga pravo u Ahilovu petu… nosni polip.

Ištarine dveri preletješe dvije–tri prepelice.“ Roman je popljuvala i publika i kritika, ali Sebastian A. Prepelica i dalje je smatrao svoj roman prvijenac čistim remek–djelom. Riječ je o remek–djelu, ja sam reformirao žanr krimića, pijano je kreštao S.A.P. nalijevajući se rumom. Bjelodano, riječ je o uroti, zaključio je S.A.P. zagrcnuvši se.

Nikad u životu nisam upoznao tako paranoičnu osobu poput ovog luđaka koji si je umislio da ja Asurbanipal, kralj Asirije. Sebastian A. Prepelica je bio toliko paranoičan da je u krčmu uvijek nosio vlastitu čašu i čuturicu. Dabome, rekao je, na ruke navlačim rukavice kako ne bih ostavio otiske prstiju po stolnjacima umašćenim gulašom i satarašem. Mene su već šest puta pokušali ubiti, tako mi krvi asirske, pijano je kreštao S.A.P. potapajući rijas grla rumom iz čuture. Pričao je punih sat vremena bez prestanka.

Bulaznio je, halucinirao, preskakao s teme na temu, gubio se u gustišu digresija i citata – napravio je kratku pauzu, ispio par 147

Sebastian Antonio Kukavica

gutljaja rum–punča iz svoje čaše, bijelim rupcem obrisao otiske prstiju i slinu sa čaše, i ponovno raspleo jezik. Nastavio je halucinirati: Demetar je jako, jako sumnjiv momak. Postoji poveznica između njega, Ljudevita Gaja i jednog istaknutog hrvatskog aristokrata koji je bio član tajnog društva Palindrom, a zvao se Neven Agonoga – naravno, ime mu je samo po sebi palindrom, što može značiti samo jedno, da je bio predsjednik hrvatskog ogranka Palindroma. Kao i Ténét, Neven Agonoga je također bio doktor znanosti – doktorirao je filozofiju u Beču, ali se kroz prijateljevanje sa Gajem i ostalim ilircima počeo interesirati za jezikoslovlje, posebice za tilde i palindrome. Napisao je čak i knjigu naziva Palindrom: pravo i ukoso, poučna knjižica napisana za puk u kojoj je priprostom puku jednostavnim riječima objasnio povijest i ulogu palindroma u svijetu oko nas. Uloga piščeva je poučiti, napisao je na početku knjige. Neven Agonoga je bio dvadeset godina stariji od Ljudevita Gaja, ali to ih nije spriječilo da prijateljuju i pripovijedaju kao da su vršnjaci koji su skupa odrasli pod zelenim krapinskim brežuljcima. Neven se uvijek divio Gajevoj načitanosti i intelektu.

Prvi put su se upoznali početkom 1826. godine, kada je do Nevena došao rukopis nazvan Die Schlösser bei Krapina napisan na njemačkom jeziku rukom nekog učenog i elokventnog sedamnaestogodišnjaka kojem je u svjedodžbi stajalo da je iz grčkog „dobar“, a iz svih ostalih predmeta „vrlo dobar“. Nevena je zaintrigirao taj kratak i poučan zapis o povijesti Krapine i krapinskih dvoraca te je odlučio financirati izdavanje Gajevog književnog prvijenca. Ovaj mladić u sebi čuva glas koji samo čeka da poleti u svijet kao ptić i preleti brežuljke, šireći svoj prekrasni pjev nad glavama seljaka koji motikama prekopavaju vinograde, zapisao je u svoj dnevnik Neven Agonoga. Ovaj glas je dovoljno moćan, a opet dovoljno milozvučan i tanan da krapinski puk poučava življenju! Sedamnaestogodišnji Gaj u pismu zahvale dr.

Nevenu Agonogi piše: „Doktor Agonoga ne dijeli pisce na mlade i neiskusne i na one iskusne, zrele za objelodanjivanje svojih radova.

148

Prepeličji palnidrom

Doktor dijeli knjige na one dobro napisane i one loše napisane, a dobru knjigu dobrom čini to što je poučna i namijenjena svima.

Pisac mora pripovijedati jasno i razumljivo s ciljem da pouči puk.

Jedino knjiga ima moć da mijenja ljudski život, da prosvjećuje, inspirira. Sve ono što pišemo mora dovesti do narodnog preporoda!

Mi smo ilirci koji pišemo za ilirce! Danas je malo ljudi poput Doktora. Nemam riječi kojima bih izrazio svoju duboku zahvalnost.“ Dvojac se prvi put sastao u Doktorovoj grimiznoj sobi za primanje – zapodjenuli su niz učenih razgovora o jezikoslovlju, razjedinjenom slovopisu, tildama, slavenskom jatu i narodnom jeziku, nasmijali se kao dva stara druga i na koncu utanačili dogovor o izdavanju knjižice. Sedamnaestogodišnji Gaj je u Nevenu vidio velikog mecenu, intelektualca koji je proputovao svijet, učenog čovjeka koji je s pozornošću slušao Gajeve ideje o reformi slovopisa i ilirstvu te se u većini slučajeva slagao s Gajem, a Neven Agonoga je u Gaju vidio mladića koji će stvarati povijest. Uz Nevenovu novčanu pomoć, knjižica Die Schlösser bei Krapina je bila objavljena, a Gaj se posvetio pisanju domoljubnih pjesama iz kojih će kasnije nastati njegova najpoznatija budnica Horvatov sloga i zjedinjenje. Iste godine, 1826., počinju izlaziti novine na njemačkom jeziku Luna Agramer Zeitschrift – u dodatku istih tih novina počinju se pojavljivati zagonetke koje su sastavljali profesor Kvaternik sa zagrebačke Akademije i dr. Neven Agonoga koji je sastavljao anagrame i rebuse.

Profesor Kvaternik je u jednom broju Lune postavio zagonetku: „Ja sam uplakana majka čiji sinovi su posvađani, jer slovopis zajednički ne mogu pronaći. Ja sam jedna stara majka koja je, unatoč svojoj odmakloj dobi, još uvijek podstanarka. Nisam slobodna i rentu plaćam strancima, a sve bi moglo biti drugačije samo da moji sinovi suglase slovopis. Tko sam ja?“ Zagonetka je prejednostavna, čak i glupa, ali tajnom društvu Palindrom je bilo bitno uvući u te zagonetke što veći broj ljudi – što više priprostih pučana. Kvaternik je, naravno, jedan od njih – kao nagradu za točno rješenje zagonetke, 149

Sebastian Antonio Kukavica

odgonetaču je obećano izdavanje jednog njegovog rada u časopisu Luna Agramer Zeitschrift. Zagonetku je odgonetnuo Ljudevit Gaj i svoje rješenje poslao u redakciju Lune. Gaj je rješenje napisao u obliku pjesme od dva katrena čiji je akrostih tvorio točno rješenje – riječ HORVATZKA. Ja sam majka koja se zove Hrvatska – u podstanarima kod Ugara i Austrijanaca! Kao nagrada, Gaju je listopadu iste godine u Luna Agramer Zeitschrift objavljena Peszma iz Zagorja, prožeta domoljubnim osjećajima. U cijeloj je ovoj priči sumnjiva samo jedna stvar – zašto je Ljudevit Gaj odgovor na zagonetku napisao u obliku akrostiha. Gaj je stvorio dodatnu zagonetku time što je zakukuljio odgovor u početnim slovima dva loše napisana katrena. Zašto bi rješenje uvlačio pod akrostihe, kao pjenu pod kamenje – odgovor je jednostavan: Ljudevit Gaj je u mladosti, do odlaska u Beč u studenom iste godine, bio član Palindroma! U sve je bio uključen Neven Agonoga koji je financirao Gajevu Die Schlösser bei Krapina. Financirao je izdavanje te knjižice kako bi u budućnosti iskoristio Gaja za širenje ideja Palindroma.

Neven je u svom dnevniku zapisao: „Ljudevit mi je ponovno izložio svoju ideju o stvaranju jedinstvenog slovopisa na temelju toga da jedan fonem odgovara jednom grafemu. Ovaj mladić će potaknuti velike promjene u jeziku i zato ga valja iskoristiti. Ovo je jedinstvena situacija – mi, članovi Palindroma, sada trebamo učiniti sve kako bi u budući temelj zajedničkog slovopisa postavili što više kukavičjih jaja – anagrama i palindroma.“ Kako dokazati da je Gaj bio član Palindroma? Prvenstveno, Gaj je prihvatio „palindromski“ prijedlog (za koji se zalaže i Agonoga u svojoj knjizi Palindrom: pravo i ukoso) da se palatali pišu kao jednoslovi s tildom. Tilda – još jedno kukavičje jaje tajnog društva Palindrom. Tilda – račji simbol. Rak = nesuđeni simbol Palindroma. Cilj tajnog društva Palindrom je bio preko Ljudevita Gaja i njegove reforme slovopisa u hrvatski jezik podmuklo infiltrirati anagrame. Ali nisu uspjeli. Ljudevit Gaj je presjekao sve veze sa Palindromom. Drugi dokaz da je Gaj uistinu 150

Prepeličji palnidrom

bio duboko uvučen u Palindrom je sadržan u notnom crtovlju Livadićeve Još Hrvatska ni propala – konstelacija nota na jednom mjestu podsjeća na ono što će ekspresionisti nazvati račjim oblikom. I Livadić je umješan, velim ja! I tako je račji oblik ostao zakukuljen u himni ilirskog pokreta i najpoznatijoj budnici među priprostim pukom. Konačni dokaz jest činjenica da je Neven Agonoga sastavljao zagonetke i anagrame za enigmatsko–zabavno– poučni dodatak Novinama horvatskim koje je 1835. pokrenuo sam Gaj. Također, u kulturnom dodatku Danici je bilo objavljeno nekoliko odlomaka iz Agonogine knjige Palindrom: pravo i ukoso. Tko zna koliko je samo priprostih pučana bilo inficirano anagramima i palindromima? Napaćen narod horvatski – izmučen enigmatikom koja se prodaje kao poučno štivo, a zapravo je put u ludilo. Kada je Gaj shvatio u što se upleo, ukinuo je enigmatski dodatak novinama i navukao na sebe mržnju dr. Nevena Agonoge koji je ubrzo umro.

Ja tvrdim da Gaj nije umro prirodnom smrću – ubili su ga plaćenici iz redova Palindroma. Izdaja se kažnjava smrću kojoj prethodi paklena agonija – tako piše u kodeksu časti tajnog društva Palindrom. No jedna stvar je zanimljiva – Gaj je umro 1872., ali kada bi se brojke ukrstile i zbrojile na način da se jedinica zbroji sa sedmicom, a osmica sa dvojkom dobili bi brojku 810. A, tobože slučajno, te je godine, Ljeta Gospodnjeg 810., ubijen Eochaid Mac Fiachnai, kralj Ulaida, današnje Sjeverne Irske. Nikad nisu razjašnjene okolnosti pod kojima je ubijen, ali jedan je očevidac rekao da je vidio velikog žutokosog diva kako iskače iz kraljevih odaja. Gorostasove šake su bile zapackane krvlju, a sa leđa mu je visio crni kotao izgrecanog dna. Iz kraljevog uha cijedio se žuti iscjedak – u uhu mu je bio pronađen papirnati smotuljak koji mu je probio bubnjić. Svi jako dobro znamo da je Palindrom red sofisticiranih plaćenih ubojica, ali još uvijek nije razjašnjeno kada je sekta počela izvršavati ubojstva – možda je ubojstvo Eochaida označilo početak terora. Ubojica je bio Llassar Llaes Gyngwyd, 151

Sebastian Antonio Kukavica

čudovišni div iz Irske koji se nakon izvršenja ubojstva sakrio u Jezero kotla. Što znamo o smrti Ljudevita Gaja – samo jednu stvar: da mu se iz uha ispuzao žuti iscjedak. Umro je zgrčenog lica i usana iskrivljenih u krik. Prije nego što je umro u svojoj tiskari u Ćirilometodskoj ulici, bio je proganjan halucinacijama – vidio je prepelice kako se zabijaju o prozorska stakla. Gaj je urlao: Prepelice!

Prepelice Apokalipse! Ali tu nije kraj slučajnostima – iste godine, 1872., umro je i Dimitrija Demeter! Svi znamo da je Palindrom stajao iz cenzure Grobničkog polja, ali jedino sam ja povezavši ovaj niz koincidencija došao do zaključka da upravo Palindrom stoji iza umorstva Dimitrije Demetra. Kada je Demeter pronađen mrtav iz uha mu je visio žuti iscjedak, a na usnama mu je ostala titrati neizgovorena samo jedna riječ: Prepelica! Dr. Neven Agonoga je bio jedan od glavnih financijera Domorodnog teatralnog društva – nemojte mi samo reći da je i to slučajnost! Dr. Neven je preporučio Jovicu koji je kao dijete bio mucavac! Zamislite mucavca kako iskazuje ljubav Teuti! Nadalje, zapitajte se je li imenovanje Dimitrije Demetra literarnim ravnateljem 1867. godine puka slučajnost ili planirana akcija s ciljem Demeterove marginalizacije u Šenoinu korist… Meni je Šenoa sumnjiv, da, da, sumnjiv! A je li slučajno to što je Hrvatski sabor proglasio kazalište zemaljskim zavodom upravo 1861. – ukrštene znamenke te brojke daju broj 79 što je simbol Čovjeka Menzure. Sofisti! A Jovica Novosađanin, glumac koji je odigrao ulogu Dimitra Hvaranina u Demetrovoj Teuti? A Bachov apsolutizam? A urota Rimljana i kraljevića Pineza? A Teutino tobožnje samoubojstvo? A Hrvatsko–ugarska nagodba? A činjenica da nisu proklijale cvjetače? A pH vrijednost u pljuvački Hun–Hunapúa? A boja plavog lakmusovog papira u čmaru umrlog sastavljača križaljki… Ništa nije slučajno! Prepelice, prepelice su svuda oko nas – napadaju bastione razuma i logike! Pa da, sada mi je tek sve jasno – Dimitrija Demeter je napisao libreto za operu Porin kao i za operu Ljubav i zloba. Evo, poveznice sa Albanom 152

Prepeličji palnidrom

Bergom! Ljudi, pa ja sam razotkrio konspiraciju koja dokazuje povezanost Palindroma sa ilirskim pokretom. Poveznica je upravo Demeter. Naime, Dimitrija Demeter je nekoliko dana prije smrti dovršio libreto za nacionalnu operu Grb Albanke. Libreto je bio adaptacija Demetrove najpoznatije tragedije Teuta te se usredotočio na posljednje dane u životu ilirske kraljice Teute provedene u tvrđavi Risnu, povrh skadarskih gorah. Demeter je na marginama libreta zapisao „crnim črtami“ sljedeće: „Moja želja bijaše, kroz priču o kraljici čarobne dražesti i ljepote vilinske, ali srca hladnog kano posutog injem, pokazati puku da najveći neprijatelj naroda ilirskog bijahu nesloga i sebičnost. Zrake sunca bijahu zamrle nad skradskim gorah, jer jedna žena jedared zanemariše dobro opće zbog taštine svoje i srca krutog. Bijaše to njekad davno, u doba sebičnosti. Ova opera na jeziku pučkom treba da probudi u narodu osjećaj zajedništva i sloge. Svaki od nas mora biti spreman mrijeti i krvcu po polju Grobničkom proliti zbog majke domovine i njezine sestrice slobode koja nas svojim mlijekom doji. Čije srce trh sebičnosti pritišće, toga će sapeti okov inostranca! Ja se tuđinčeve moćne pesti malo bojim, druzi… Nesloga je što me plaši jedino. Nije pest tuđinčeva, već naša pest koja nama u utrobi bijesni! I zato velim: Trh je život bez slobode!“ Libreto se smatra izgubljenim i gotovo nitko nikad za njega nije čuo. Opera se zove Grb Albanke – naravno, to je anagram. Istinabog loš anagram, ali svejedno anagram što je dovoljno za povezivanje Demetera i Palindroma. Rješenje anagrama je ALBAN BERG, a K je višak. No pretpostavimo da je K samo kratica za Künstler. Ili je naprosto riječ o izrazito lošem anagramu. Bitno je to da se u nazivu Demetrovog izgubljenog libreta nalazi začahureno ime ekspresionističkog skladatelja koji je rođen desetak godina nakon Demetrove smrti. Libreto je Demeter napisao kao isplatu duga Palindromu – bio je ucijenjen i nije mu preostalo ništa drugo osim pristati na njihove uvjete. Kao što znamo Demetru je 1840. povjeren zadatak da okupi kazališne glumce koji će nastupiti u predstavama na hrvatskom jeziku, kako bi se nacionalni naboj i osjećaj narodnog 153

Sebastian Antonio Kukavica

jedinstva širio na puk preko kazališta i izgovorene hrvatske riječi.

Pošto u Hrvatskoj tada nisu postojali profesionalni glumci, Demeter je u Zagreb pozvao glumce iz Novog Sada i osnovao Domorodno teatralno društvo – društvo kazališnih glumaca koji su glumili isključivo u predstavama na hrvatskom jeziku. Među najpoznatijim glumcima iz te družine bio je neki Jovica Novosađanin koji je trebao odigrati ulogu Dimitra Hvaranina u uprizorenju Demetrove drame Albankin udes: tragedija jednog naroda. Ukratko, Albankin udes je drama iz koje je četiri godine kasnije nastala Teuta, a dijelovi iz iste tragedije su iskorišteni i u izgubljenom Grbu Albanke. Tragedija Albankin udes je bila zasnovana na priči o ukletoj ljubavi Teute i Dimitra Hvaranina, a završavala je katarzičnim Teutinim riječima izrečenim prije nego što se bacila sa tvrđave Risnu: Udes moj je gle­ dati kako plam bukti povrh skadarskih gorah, jao! Što učinih, nesretnica li sam… Da si barem oči crnom koprenom prekriti mogu kano što jedared učini tebanski kralj! Sad spoznah – zbog moje sebičnosti vatre spališe ognjišta, a Iliri sužnji postadoše. Gledaj, izgažena slobodarko, što učini bezumno sladostrašće! Vatra, ukraj polja i povrh gorah – sveđ pepeo i urlici! Tako puče država kano gorko vjerolomstvo. Teuto, tebi klicahu, tvoje ime zazivahu kano ime predaka najdičnijih, jerbo tebi vjerovahu – klanjahu ti se uz nasade potočnica, a sada tvoje ime proklinju kano crnu psovku. Narod ilirski stade gasiti plam, ali zaman! Sad sve pepeo je – crni, mokri pepeo. Duva lahor s gorah! Rinuti su noževi u tijela ilirska – mrijeti se mora uz narod svoj.

Ljubim te Dimitre, supruže moj! Voljet ću te vazda! Ali sada međ’ narod svoj se spustit moram… Zovu me! Da, kliču ime moje! I tada se Teuta bacila s vrha tvrđave Risnu – njezino tijelo proždriješe gordi vali. Jovica Novosađanin je otkrio da je Albankin udes zapravo plagijat istoimene albanske tragedije iz srednjeg vijeka koju je napisao izvjesni Skender Skradski. Jovica Novosađanin je počeo ucjenjivati Demetera koji je na njegove optužbe, zgranut i uznemiren, uspio samo promrmljati: Ovo je đavolja opačina, ja nikad čuo nisam za tog Skendera! Ta nisam ja tat da kradem riječi i to jošte tuđinčeve riječi – ja sam častan čovjek i vi griješite 154

Prepeličji palnidrom

ako mnite da sam plagijator! Sljedeće jutro, Jovo Novosađanin pronađen je mrtav – u srce mu je bio zarinut nož, a krov nad njegovom glavom bijaše zapaljen. Nad njegovim mrtvim tijelom kružile su dvije–tri prepelice. Djeca su pod prozorima pjevala: Prosto zrakom ptica leti… Prepelice su ga oblijetale – na koncu su se kljunovima zabile u prozorsko okno. Prosto gore zvijer prolazi…

Demeter je problijedio. Srušio se na naslonjač i ustvrdio: Netko mi podmeće. Došlo mu je da se nasmiješi. Kakav smisao za humor, kakva groteska – izvršiti ubojstvo po uzoru na Demetrovu davoriju!

Onaj tko je ubio Jovicu bio je upoznat s Demetrovom davorijom Pjesma Hrvata u kojoj se lirski subjekt kune kako će prije „sam ubiti svog jedinca i nož u srce rinut žene, neg da vidi od tuđinca pravice mu porušene“. Pjesma ide dalje: „Sam ću upalit krov nad glavom, pripravit si grob gorući, neg da tuđin mojim pravom u mojoj se bani kući…“ Iz Jovičinog miokarda strši nož, a krov mu se urušio nad glavom – Netko mi podmeće. Demetru su iste noći u kuću upala dva zakukuljena muškarca, članovi Palindroma. Rekoše mu sljedeće: Mi znamo da ti nisi ubio Jovicu, jer smo ga ubili mi. Nož i upaljen krov su bili šala, takoreći komični element. Ali ako drugi saznaju za Skendera Skradskog i činjenicu da je Jovica jedini povezao Skendera sa tvojom tragedijom, teško ćeš se obraniti. Naravno, Skender Skradski ne postoji, a albansku srednjovjekovnu priču o Teuti napisali smo mi sami i podmetnuli je Jovici koji je nasjeo. Ali ti ćeš, ukoliko se ne nagodiš s nama, biti optužen za ubojstvo i čast će tvoja biti okaljana. Ali ukoliko pristaneš napisati jedan libreto za potrebe našeg društva, mi ćemo se osobno pobrinuti da se sve zaboravi. No ukoliko odbiješ, bit ćeš upamćen kao ubojica i plagijator za sva vremena. I naravno, Demeter je pristao napisati libreto za Grb Albanke. Domorodno teatralno društvo je raspušteno – 1842. godine su otišli u Beograd i nikad se više nisu vratili. Demeter je uništio jedini primjerak Albankinog udesa – tragedija je nestala zauvijek. Sveđ pepeo i urlici! Kada je dovršio libreto za Grb Albanke, 155

Sebastian Antonio Kukavica

pretpostavljam da su mu upali u kuću, ukrali libreto i ubili ga na najgroteskniji način – pretpostavljam da su mu u Eustahijevu cijev ugurali smotuljak sa sljedećom porukom: A ja jezik da njihovi u ropskom tajim strahu? Naravno, sve je to moja pretpostavka, ali čini mi se logičnim da su mu u uho ugurali stih iz Pjesme Hrvata.

Oni imaju pomaknut smisao za humor. I još jedna stvar: Pjesma Hrvata je uglazbljena. Zar vam se ne čini da su sva ova svirepa ubojstva povezana s glazbom? Kastrati i sve to? Opere, operni pjevači, recitali, libreta, račji obrati i retrogradne inverzije? U prilog mojoj tezi da je Demeter nakon 1842. bio talac Palindroma ide i činjenica da se u desetom prizoru trećeg čina drame Teuta na jednom mjestu spominje Kotao. Isti onaj kotao kojeg je na leđima nosio žutokosi div Llassar. Referiram se na onaj dio kada Dimitar dolazi pred Teutu pod optužbom za izdaju, ponosno se ispršen, i reče kraljici: „Evo noža – evo prsi, udri! Što oklijevaš! Prolij krv omrzlu!“ Dimitar raskrije prsa, bijesna Teuta nasrne na nj, a u trenutku kada zamahne nožem, nož joj ispadne iz ruke. Tada Teuta vrisne: „Ti čarobno nosiš sobom bilje – tvoja grud je mastmi namazana iz vilinskog kotla; njoj naudit mač ne može – podignuto nado od njezina površja odskače.“ Vilinski kotao – sasvim slučajna aluzija na keltsku ili velšku mitologiju? Kotao je dokaz! Teuta, nastala 1844., prvi je stupanj isplate duga. Njoj naudit mač ne može – kao što znamo iz Četiri grane Mabinogija, onaj čije se tijelo umoči u kotao, ponovno će oživjeti. Uskrsnuti kao Lazar! Kotao besmrtnosti. Evo dokaza kako se Palindrom podmuklo uvukao u nacionalnu dramu visokog stila namijenjenu širokim masama! Čujem šumove u ušima – je li i meni Palindrom u uho podmetnuo papirnati tuljak? Jučer sam pod jastukom pronašao oštricu za čiji je balčak bila zakačena poruka s natpisom: Imamo te, Polifeme!

Polifem ima samo jedno oko – ceh okulista je unajmio Hašašine da mi iščeprkaju okašce iz lubanje. Morate me zaštititi… Kažem vam, dični Khevenhilleru, mene su već šest puta pokušali ubiti, a optičar 156

Prepeličji palnidrom

mi je htio iskopati lijevo oko kada sam bio na rutinskom pregledu, toliko duboko ide urota! Obratio sam vam se kako biste mi pružili zaštitu. Ja ću vama dati sve informacije o Ibn Rami, Hašašinima i ilirskom pokretu, a zauzvrat vi postanite moji zaštitnici. Žele me ubiti, jebo im majku, ali neće uspjeti – u licu svakog prolaznika vidim prijetnju, u svakoj slučajnosti vidim duboku konspiraciju!

Ali ja nisam paranoičan, ne, ja sam realan, ja samo opažam previše sitnica i detalja, previše raščlanjujem i povezujem, previše mislim, ali nisam paranoičan kao što svi govore. Nisam lud. He-he-he, ja jedini znam što prepeličji palindrom znači. Tako mi krvi asirske!

Pogledajte onu konobaricu – zar vam se ne čini da cijelo vrijeme pilji u mene? Možda je ona prerušeni Hašašin koji me želi ubiti – ili okulist? Zašto pijete iz tih čaša – tko zna kojim otrovom su premazali membranu čaše. Ja u zadnje vrijeme uopće ne izlazim iz sobe, ne osjećam se sigurno ni u vlastitom stanu. Bojim se i čini mi se da ću poludjeti. Ali ja nisam lud, ja sam savršeno normalan mladić. Vjernik sam, volim čitati, slušati blues i jazz, studiram nešto dozlaboga glupo, prijateljujem, jebem – sve je u savršenom redu. Ali nije, ne, nije! U snu vidim kiklopa kako mi se smije, urlajući: Očni živac, očni živac! Je, je, ja nisam lud, bez obzira što drugi rekli. Svi koji kažu da sam lud su uključeni u urotu protiv mene. Izdaja! Teci krvi – i kap svaka tvoja izdajici nek bude prokletstvo, što bi rekao Demeter. Demeter je umočen u Kotao – uskrsnuo je i dolazi me ubiti. Bojim se ići kod okuliste, jer znam da će mi iskopati oko pod izlikom skidanja dioptrije. Xin me želi ubiti, Xin, Xin, Xin! XIN! I tada je Sebastian Antonio Prepelica zvani Asurbanipal umuknuo i pobjegao iz krčme, misleći da je konobarica koja je došla naplatiti račun prerušeni okulist. Okulist Okultist, okultni vršitelj mayanskih obreda šiljkom za vađenje očnog živčevlja! Želi me žrtvovati poganskim bogovima, želi mojim očnim živčevljem zadovoljiti boga od ilovače i blata, urlao je Asurbanipal dok je trčao prema cesti. Svašta, promrmljam i platim račun. Nikad u životu 157

Sebastian Antonio Kukavica

nisam vidio paranoičniju osobu od ovog manijaka. Izašao sam iz krčme. Iz daljine se prolomio krik. Do mene je dotrčao paranoični Asurbanipal – lijevo oko mu je bilo iskopano, a krv mu se cijedila iz očne duplje kao sok od cikle. Okulist Okultist, vrištao je Asurbanipal, ukrali su mi oko i sada će ukrasti jedini primjerak Demetrove davorije! Palindrom, iza svega oni stoje, pička im materina! I kastrati! I Ilirci! I teutonci! I Xin! Poludjeli čovjek je potrčao za kradljivcima oka oboružavši se buzdovanom. Dotrčao je do kradljivaca oka, kiselo se nasmijao i podigao buzdovan u zrak, poviknuvši: Okulisti Okultisti svi ste vi razbojnici isti, pizda vam materina! Divljački je zamahivao buzdovanom i gnječio kosti – krv je prštala u brizgavim mlazovima. Okulisti su vrištali i pokušavali pobjeći, ali Asurbanipalov asirski buzdovan je bio nemilosrdan: smrskao je razbojničke lubanje. Dva mrtvaca, moždina po asfaltu, razbijeni pršljeni, buzdovan obasjan mjesečevom svjetlošću – Raspizdim se svaki put kada mi kradu oko, reče Asurbanipal.

Prepelica uzme svoje lijevo oko iz kradljivčevog dlana i ugradi si ga u očnu duplju, spojivši jabučicu s očnim živcem koji je visio niz donju vjeđu kao precvikani kabel. Tada je rekao: Jebote, vidim bolje nego prije. Prije nisam vidio ništa na daljinu, a sada vidim svaki detalj, jebote, svijet se sada rastvara pred okom mojim kao Seuratova istočkana rapsodija, kao Webernova punktualistička passacaglia! Zaključim da je S.A.P. potpuno poludio. Neven, neven – i pravo i straga isto vene: cvijet se u zagonetku sažima, promrmljao je Sebastian A. Prepelica. I tada je ponovno počeo pričati. Neven – Calendula officinalis – žućkasta biljka iz porodice glavočika čija je primjena u medicinske svrhe poznata još odavna. I danas se za ispucalu kožu poseže za kremama od nevena – čak ih reklamiraju na radiju! Neven se prvi put u medicinske svrhe – i to za liječenje kože – koristio u drevnom Egiptu. I faraoni i težaci zagnjureni u Nil su svoje pesnice premazivali i milovali nevenovom mašću. Prije par sati sam vam pročitao par ulomaka iz Pada Alamuta – zasigurno ćete 158

Prepeličji palnidrom

se sjetiti kako je al–Hušruk višeput spominjao neku iscjeljujuću mast. E, to je bila mast od nevena. Sada ću vam ukratko izložiti svoju teoriju o povezanosti biljke zvane neven i Ismailita! Moja teorija bazira se na šijitskom pobratimstvu Egipta i Hasana Ibn Sabaha. Muslimani su se, nakon Muhamedove smrti, podijelili na šijite i sunite. Šijiti su kao nasljednika Muhameda priznavali Alija, muža Fatime, Muhamedove kćeri, a pravo na vlast poricali Abu Bakru kojeg podržaše suniti. Ismailiti su Abaside smatrali zakletim neprijateljima, vjerolomnicima i izdajicama islama, jer su u Bagdadu učvrstili svoju nelegitimnu, lažnu vlast! Vlast koja se kosi s odlukom Muhamedovom da prijestol prepusti mužu svoje kćeri. Kairo u Egiptu je sjedište šijita, a egipatski kalif potječe iz loze Alija i žene mu Fatime – Ismailiti prihvaćaju egipatskog kalifa ga legitimnog vladara, kao onog kojeg je odabrao sam Prorok da bude bradata karijatida s turbanom na glavi. Ismailiti su bili u neprijateljskom odnosu sa svim muslimanima osim sa egipatskim kalifom. Upravo na temelju te činjenice zaključujem tvrdnju da je iz Egipta neven došao u planinske krajeve oko Alamuta kao znak šijitskog pobratimstva. Neven je oduvijek bio simbol konspiracije! Biljka prividnog pobratimstva iza čije se omamljujuće iscjeljujuće moći krije vjerolomstvo i izdaja. Neven je konačna poveznica između tajnog društva Palindrom i ilirskog pokreta. Jedini časopis koji je na hrvatskom jeziku izlazio iz tiska u razdoblju Bachova apsolutizma bio je časopis koji se zvao, slučajnosti li – NEVEN. Neven je, ne moram ni spominjati, palindrom – i s početka i s kraja se čita isto.

Uvijek neven. Prvi broj časopisa Neven izišao je iz tiska 1852., u vrijeme žestoke germanizacije, a tiskao se sve do 1858. Glavni urednik Nevena bio je Mirko Bogović, ali meni je puno zanimljiviji izvjesni Luka Botić koji je 1854. za jednu svoju pripovijest osvojio književnu nagradu časopisa Neven. Bila je to ujedno prva književna nagrada koju je časopis Neven dodijelio za zasluge u borbi protiv germanizacije hrvatskog jezika. Igrom slučaja, Botićeva pripovijest 159

Sebastian Antonio Kukavica

se zvala Pobratimstvo – a kao što sam objasnio, neven je simbol šijitskog pobratimstva. Previše je to slučajnosti! Ali jedno je sigurno – časopis Neven je bio glasilo društva Palindrom. Preko Nevena su širili palindrome i anagrame, nasilno ih uštrcavajući u hrvatski jezik. Izabrali su pravi trenutak, nisu oni blesavi – odlučili su se infiltrirati u hrvatski jezik baš za vrijeme Bachovog apsolutizma, jer je hrvatski jezik tada bio najugroženiji. Prijetvorno su se predstavljali kao širitelji riječi hrvatske, a zapravo su širili palindromska prepeličja jaja. Neven – zabavni i poučni list. Tipični palindromski humor – oni naprosto obožavaju provocirati. Ironija je bila potpuna kada je nagrada dodijeljena Pobratimstvu – ha-ha, pobratimstvo iza kojeg se krije spačka! Pobratimstvo je romantičarsko remek–djelo o pobjedi Hrvata nad Seldžucima! Nad Sunitima! Bilo je to čisto šijitsko pobratimstvo. O, Botiću ti romantičarski lakrdijašu! O Botiću, naš Byrone! Ha-ha-ha! Napisao je romantičar Botić i Dilbera Hasana… Hasan! To može biti samo jedan Hasan – Hasan Ibn Sabah, isti onaj koji je primio neven kao simbol šijitskog pobratimstva. Moja teorija: Demeter je Botiću poklonio jedini primjerak Pada Alamuta. Botić je saznao za neven. Botić šaljivđija je odlučio ismijati puk – Pobratimstvo, he-he-he! Napisao je on i Bijednu Maru – remek–djelo bez premca! Nesretna ljubav Turčina Adela i Dalmatinke Mare usred Splita. Tako jaši Adel sjetan, snužden, dok ne stiže divan Spljet na pogled, a kad Spljeta divna ugledao i pomisli ugledat djevojku prelijepu Maru, milu Maru… Adel zapjevaše: Ja Turčin ginem za djevojkom, za djevojkom krotkom golubicom! Botić je član Palindroma. U trećem pjevanju epskog spjeva Bijedna Mara zaljubljeni Adel zajedno sa vjernim pratiteljem svojim Ibrahimom osedla konje i krene put Spljeta kako bi zaprosio ruku mile Mare Vornićeve. Turčin odlučuje čekati odabranicu svog srca u misterioznom vinogradu u Dujmovači. I tako Turčin čeka i čeka, a Mara ne dolazi – zatočio ju je stari Vornić, kršćanin i ugledan čovjek, citiram, „u manastir gdje uvenut će ljepota djevojke kano 160

Prepeličji palnidrom

zlatni neven“. Evo dokaza – koristio je riječ neven! Urota, urota! Evo nekoliko stihova iz Bijedne Mare: Tri je dana Adel dolazio Dujmovači, studenoj vodici.

Tri puta je našo kitu cv’jeća, i uzeo kitu svježa cv’jeća.

Taj cvijetak nosi ime neven.

Nešto je čudno u tim stihovima – zašto je koristio dvije apokope (izostavljajući slovo i iz cvijeća), da bi u posljednjem stihu iskoristio riječ cvijetak? Po mojoj teoriji, Dujmovača iz Bijedne Mare nije splitska Dujmovača, već je Dujmovača ovdje aluzija na Jezero kotla – „studenu vodicu“. Llynn y Peir. U trećem pjevanju se spominje jedna riječ koja je konačni dokaz da je Botić upleten u aktivnosti Palindroma – pojavljuje se riječ K-o-t-a-o. I to usred Dujmovače – kog će kurca kotao usred Dujmovače? Stihoklepac Botić pjeva dalje: Dujmovača vilinsko je vrelo, tu se vile hvataju u kolo, tu mi vile igre izvađaju, tu ljubimce mame na razgovor, i na tajno njino milovanje; tu cvijeće u vijence pletu, tu pjeva pobratimstvo ljubavno kroz izbranu kiticu cvijeća.

U objavljenoj, svima poznatoj verziji Bijedne Mare umjesto ova posljednja dva stiha stoji: „Tu je njihov ugovor ljubavni / kroz izbranu kiticu cvijeća.“ Kita cvijeća odnosi se na kitu nevena. Neven – još jedan palindrom, još jedan kukolj, još jedno kukavičje jaje koje 161

Sebastian Antonio Kukavica

su željeli postaviti u hrvatski jezik! Botić je iz originalne verzije (original posjedujem jedino ja; čuvam ga u svojem sefu) netom prije objavljivanja izbacio riječ pobratimstvo, jer mu se učinilo kao previše očita poveznica sa svim gore navedenim konspiracijama.

U originalnoj verziji se pojavljuje i kotao. Evo kako glasi Botićev original: Dujmovača vilinsko je vrelo, tu se vile iz kotla uzdižu, tu se vile hvataju u kolo…

Dakle, iz zaboravljene, nikad objavljene, originalne verzije je izbačen jedan cijeli deseterac, jer se Botić pobojao da će biti otkriven. Ali ja sam ga raskrinkao – prijetvorni pobratim! Sve to čuvam u svojem sefu. Nije ni čudo što me toliko ljudi želi ubiti i iskopati mi oko iz duplje. No da završim priču o Mari Vornićevoj i Turčinu. Mara je umrla od ljubavne čežnje za dlakavim prsima svojeg Turčina iz bajke. Na njegovim kosmatim grudima osjećala se poput arapske princeze – sanjala je o tvrđavama, haremima i dobro utvrđenim bedemima islamskih bastiona. Između života bez ljubavi i smrti, žalosna je djevojka izabrala smrt. Bez Turčina moga, život moj sretan nije, šapnula je sestri u uho i pokušala se nasmiješiti rubom usana. Sreća leži u Dujmovači, vilinskom vrelu – dok se para dimila nad misterioznim kotlom, mi smo razmjenjivali nježnosti i poljupce. Bio je tako nježan – položio je svoju dlakavu ruku na moj trbuh i počeo me maziti s brižnošću kakva više dolikuje ocu ili bratu nego vatrenom ljubavniku čijim žilama teče krv ratnika, krv muslimana. Tri me je dana čekao u Dujmovači – nije li to dokaz bezgranične ljubavi? Nije li to dokaz da ljubav nema prepreka? Rekao je da će u Dujmovači podići dvorac samo za nas dvoje – samo za mene i njega. Bit će to Dujmovački kalifat – Adel će biti kalif, a ja njegova voljena dragana. Grist ćemo si usnice, u 162

Prepeličji palnidrom

sjeni dubova. Mara je kao mala djevojčica čitajući priče iz Tisuću i jedne noći svog princa na bijelom konju zamišljala na potpuno drugačiji način od svih ostalih čednih djevojaka iz Splita koje su nad rastvorenim knjigama maštale o mišićavim i strastvenim ljubavnicima na sedlima. Mara je svog princa zamišljala ovako: mora imati kuštravu crnu kosu, prekrasne crne oči, čelo ponosno i glatko, snažne pesnice, mora biti Arap i mora jahati arapsko kljuse.

Ali sada bijedna Mara umire – crna smrt sa navlači nad vjeđama kano oblak tmast. Posljednja riječ na njezinim suhim usnama, neoblikovana i tvrda, bijaše: Adel… Adel je izgarao od ljubavne boli par mjeseci, nije se mogao pomiriti da Mare više nema, da je ostao sam – kalif Dujmovače čeka draganu da izađe iz svijeta mrtvih. A nje nema i nema – svi neveni su uvenuli, a pod koru duba uvukle su se grizilice. Rovare po drvetu i u nj rezbare tužaljku Ivke Vornić, sestrice Marine: „Al’ te sestra ne ostavlja, oj jedina, dokle bude mogla s oka suza teći… Nit ostavlja ovog doma žalosnoga gdje si, dušo, mladost svoju prokukala!“ Ali bol je prošla, proljeća su se pretvorila u jeseni, vremena su se promijenila – kako Botić u svojem pojašnjenju obrazlaže: „svi zaboraviše na Maru čije hladno lišce prekrito maramom čipkastom i crnom obasipaše poljupcima nježnim, pobratimskim. Bijaše to u proljeće. Ali sada već je jesen i lišće otpada – turska sablja nanovo prijeti, valja poraziti nekrste na predziđu kršćanstva. Neke tvrđave ostavi da počiva. Ali ubrzo ju i on zaboravi. Jedini koji se sjećao Mare i njihovog zajedničkog sna – dvorca u Dujmovači zaraslog u dubovima – bio je Turčin Adel koji svoju sablju pod krhotinama neke tvrđave ostaviše da počiva. Ali ubrzo ju i on zaboraviše. I tako, pod dubom, zaboravljena leži bijedna Mara Vornićeva. Prekrasna djevojka koja je željela samo živjeti svoje snove. Ali smrt je iz sna probudi i u novi sanak uvuče.

Ljepši sanak – gdje nije sve tako složeno i prepriječeno vjerom i koječim. Sretno ti bilo, bijedna Maro!“ Adel je odlučio odbaciti prošlost i započeti sa svojim životom ispočetka – po posljednji put 163

Sebastian Antonio Kukavica

je došao u Dujmovaču i zagledao se u rasplesane vile iz kotla sreće.

Prisjetio se kako su on i Mara jednom tu vodili ljubav, dok su vile pjevale i plesale kolo – on je nosio čakšire, a ona mu je skidala čarape od sukna. Sada je nanovo došao u Dujmovaču, zadnji put.

Mogao je vidjeti bijeli toranj kako se izdiže iznad šume dubova, mogao je čuti kako se vile smiju, kako dujmovački dvorac izranja iz sive pare koja se kovitla nad kotlom. Zbogom dragana, hladno je rekao Turčin i širom otvorio vjeđe. I u trenu, nestade sve čarolije – nije bilo ni dubova, ni dvorca, ni vila – samo je jedan stari crni kotao ležao prevrnut na požutjeloj travi. Kotao je vonjao po plijesni i lišajevima. Turčin je zajahao svog arapskog konja i odgalopirao u suton ostavljajući za sobom maštanja i sjećanja na ono što je mogao biti. Usredotočio se na ono što jest sada i što će biti u budućnosti – muž i otac. Adel je odlučio oženiti Melku. Kako Botić reče: „Uskoro su i svatovi bili, al’ od svatâ nitko ne spomenu, ni uzdahnu za bijednom Marom.“ Ona leži zaboravljena pod dubom u Dujmovači – čelo joj je hladno, a ruke ukrštene na grudima. Čini se da se smješka. Je li konačno sretna ta bijedna djevojka? Možda sniva svog kalifa i dujmovački dvorac. Eto, tako završava tužna priča – Maru su svi zaboravili, ali jedino Mara nije zaboravila svoje čežnje, snove i ideale. Bijedna djevojka u sjeni Dujmovače! I tu završava priča Sebastiana A. Prepelice zvanog Asurbanipal.

Prepelica se teatralno naklonio i izgubio se u magli. Gledao sam kako se njegovo tijelo gubi u daljini pretvarajući se u packavu mrlju pod ljubičastom svjetlošću sutona. Kaluđer Čegrtuša, moj vjerni pratitelj je rekao: Ovaj čovjek silno znanje posjeduje, ali uzalud mu svo znanje svijeta kada u očima njegovim sreća ne stanuje – u očima njegovim mrijesti se strah i samoća. On je izgubljen čovjek.

Zamišljeno sam kimnuo glavom i zagledao se i suton – učinilo mi se da sam ugledao jahačicu na bijelom konju kako proviruje iza vela magle, sva nestvarna i uokvirena božanskom aureolom. Jahačica se nasmijala, a bijeli konj se propeo na dvije noge – srebrna kopča u 164

Prepeličji palnidrom

njezinoj kosi zasjala je pod ljubičastom svjetlošću. Bila je to Rhiannon. Proganja me – pobjegao sam iz Walesa, ali ona me svejedno pronalazi i uvlači mi se u glavu. Makar pobjegao na kraj svijeta, prekrasna jahačica će me pronaći – možda me prati kako bi bila sigurna da ću izvršiti dano obećanje. Ali ne mora se brinuti, pronaći ću našeg sina. Kada pronađem Ténéta, pronaći ću i Gwrija Pryderija. Onda će me valjda prestati proganjati – stoji pod purpurnim brijegom koji izranja iz magle kao pramac karavele, konj frkće, a ona uvija kovrče oko kažiprsta. Okrunila se vijencem od svježe ubranih nevena. U glavi su mi još odjekivale Asurbanipalove riječi: „Adel je odlučio odbaciti prošlost i započeti sa svojim životom ispočetka – po posljednji put je došao u Dujmovaču i zagledao se u rasplesane vile iz kotla sreće.“ Trebam li i ja poput Adela iz Botićevog spjeva odbaciti prošlost? Trebam se vratiti u Wales i uspeti se na Gorsedd Arberth, mjesto gdje smo se prvi put vidjeli, mjesto gdje smo vodili ljubav – mjesto gdje smo bili sretni. Kao što je Adel vidio vile, tako sam i ja, drijemajući na njezinim grudima vidio zelene vilenjake kako iskaču iz ćupa punog zlatnih kovanica. Iz ćupa je rasla duga – tko prespava na gorsedd–u zauvijek će biti omađijan vilenjačkom čarolijom. Možda to nije bio ćup – grlo mi se stegne, a lice mi problijedi. Možda je to bio…

Kotao. Nisu postojali ni brdo, ni juha od poriluka ni vilenjaci – jedino što je postojalo bio je taj crni kotao. Kukolj se uvijek nekako uvuče u sreću. Rhiannon i ja smo, za razliku od Mare i Adela, barem nakratko živjeli svoj san – živjeli smo u bijelom dvorcu Arberth, srkali smo juhu od poriluka, jahali smo konje i kaskali u susret zori. No ja nisam Adel, ja ne mogu zaboraviti na svoju Rhiannon i krenuti dalje. Ne, ja imam misiju i kao pravi teutonac neću stati sve dok je ne ispunim do kraja, kako sam i prisegnuo. Ovo mi je prilika da se dokažem, da iskusim avanturu i po prvi put u životu učinim nešto dobro. Spasit ću sina i vratiti se zajedno s njim u Wales – živjet ćemo u dvorcu Arberth. Svake večeri pričat ću mu o njegovoj 165

Sebastian Antonio Kukavica

majci – pripovijedat ću mu kako je voljela konje, brižno im četkala grive i brusila kopita, a dječak će osjećati da je majka uvijek uz njega. Živjet ćeš kroz priče. Pamtit će te kakva si bila. Nikad neće znati za tvoje ludilo i krvlju zapackane šake. I tada, kada ga odgojim on će osedlati svog konja i odgalopirati u daljinu – postat će teutonac, lutat će od pustolovine do pustolovine, a ja ću umrijeti. I tada je jahačica nestala – mogao sam čuti kako pod konjskim kopitima pucaju grančice. Zagledao sam se u nebo i ugledao kako saveznički avioni razrezuju nebo kao kandža – činilo se da ostavljaju za sobom ljubičaste brazde. I tada, osluškujući brujanje tih srebrnih elisa i propelera, znao sam da će skoro, vrlo skoro ova uniforma koju nosim postati vrlo omražena. Avioni su protutnjali nad našim glavama i zaputili se u smjeru juga. Bliži se 1943. Ovo je bio prvi put da sam postao svjestan da se cijeli svijet nalazi u ratu – zaokupljen razrješavanjem zagonetnih umorstava nisam uopće primjećivao svijet oko sebe. Mogla se dogoditi i Apokalipsa, a ja to ne bih primijetio. Ova suluda i bizarna potraga za rješenjima zagonetki koje za sobom ostavlja Palindrom potpuno me je izludjela. Nisam stigao primijetiti rat koji je bjesnio oko mene, jer sam istovremeno vodio vlastiti rat – rat protiv tajnog društva Palindrom. Od Mongolije, preko Islanda pa sve do Walesa – nigdje ni naznake da se vodi rat. Ali sada, izgubljen negdje u Europi, ni sam ne znam gdje, stojim pod krvavo ljubičastim nebom i pitam se gdje će avioni istovariti bombe. Kao da se to mene ne tiče – kao da ne lete iznad moje glave. Taj rat me se ne tiče, ja vodim svoj vlastiti rat kako bih pronašao sina. Kako bi ispunio svoju teutonsku dužnost. Avioni su nestali, a zujanje propelera i elisa je utihnulo – u nebo su ostale urezane samo dvije–tri ljubičaste brazde.

Obmanjujem se, kao što sam činio uostalom i cijelog života. Živim u vlastitom svijetu, u vlastitim snovima kao splitska djevojka koja mašta nad Tisuću i jednom noći – ja sam si umislio da sam neki teutonski vitez. Umislio sam si da će moja pesnica mijenjati 166

Prepeličji palnidrom

povijest. Više ne nosim SS–ovu uniformu – vremena se mijenjaju.

Nije dobro iz rata izaći kao onaj poraženi. Zato sam se odlučio nagoditi sa saveznicima – još nije prekasno, rat je još koliko–toliko neizvjestan, iako ja znam da će moja strana izgubiti. Ali to zapravo ni nije moja strana – ja sam teutonac, a ne nacist. Ja zapravo ni ne znam što to znači – taj nacizam – ja sam u sve to ušao samo kako bih mogao navući uniformu (nevažno koju, važno je bilo samo da je uniforma) i podići mač. Muškarac željan pustolovine i slave – ne krijem, želio sam dokazati da sam dostojan nositi ime Khevenhiller. Želio sam navući uniformu, zakopčati sva puceta, prekrižiti ruke na leđima i zuriti u lica očajnika koji mi ničice padaju pred čizme.

Ali sada, gledajući kako avioni šaraju nebo, došlo je vrijeme da se prilagodim vremenima. Ja imam mnogo informacija koji će poslužiti Saveznicima. Ipak sam ja jedan od ljudi kojima Führer vjeruje – poštuje me zbog mojeg imena i zbog svega što su moji preci učinili za čistoću germanske rase. Ja sam također i voditelj tajnog ureda za istraživanje okultnog. Hitler me je, kao vrsnog stručnjaka za mitologije, poslao u Wales da pronađem magični kotao, jer je vjerovao da će mu taj predmet donijeti pobjedu. Poslao me je u Mongoliju, jer je vjerovao da će kukci žderači biti oružje kojim će dobiti rat. I on je isto živio u svom svijetu. Ja znam puno tajni – pravo je vrijeme da si spasim živu glavu, dok još mogu. Podsmjehnem se. Iz džepa izvučem njezinu srebrnu kopču kao amajliju. Ne, ja je neću zaboraviti kao bijednu Maru. Rez. Sebastian A. Prepelica je kaluđera i mene pozvao na večeru. Dočekao nas je na vratima i uveo u svoj stan – stan je bio skučen, tijesan, natrpan knjigama, papirima i otvorenim konzervama. Zidovi su bili oblijepljeni hamer papirima i crno–bijelim fotografijama nekih namrgođenih muškaraca. To je „zid konspiracije“, rekao je Prepelica, ispivši par gutljaja rum–punča. Trenutačno pišem novi roman, svojevrsni nastavak Nabukodonosorovog nosnog polipa. U romanu ću razotkriti još jednu veliku drevnu urotu! Riječ je o historijskom krimiću 167

Sebastian Antonio Kukavica

Asurbanipalova knjižnična zakasnina. Roman se temelji na činjenicama o životu asirskog kralja Asurbanipala i izgradnji Asurbanipalove knjižnice u Ninivi, asirskoj prijestolnici, gdje je svoje mjesto pronašlo više od dvadeset tisuća glinenih pločica ispisanih klinastim pismom. U Asurbanipalovoj knjižnici netko počinje ostavljati glinene pločice sa zbunjujućim i nerazumljivim porukama.

Knjižničari ponekad pronađu i pokoju zagonetku ili anagram.

Poruke ostavlja nepoznata osoba potpisujući kao Kotlonoša, a ispod svake svoje poruke urezuje simbol kotla. Kotlonoša u svojim porukama počinje govoriti o skorim ubojstvima. Ovako zbori on: „Ubrzo će svi oni sa knjižničnim zakasninama biti kažnjeni na primjereni način – ubijeni bit će, a tijela njihova u knjižnici ću ostaviti da trunu i prizivaju muhe i mrtvozornike.“ Jednog dana u knjižnici je pronađen mrtvac – grlo mu je bilo prerezano, a nožem mu je u kožu bila urezana poruka: „Zakasnina – 3 mjeseca“.

Klinopis identičan Kotlonošim – znak kotla urezan u trbuh. I tako je Kotlonoša počeo ubijati sve one koji nisu knjige vraćali na vrijeme, a o tome kolika je bila zakasnina ovisio je i način na koji će grešnici umrijeti. Oni sa velikom zakasninom bili bi usmrćeni na okrutan način, a oni sa manjom zakasninom bili bi ubijeni bez prevelike agonije. Jednom čovjeku koji je s vraćanjem knjige kasnio godinu i po Kotlonoša je priredio paklene muke prije nego što ga je ubio – privezao je muškarčevo tijelo za stup i cijelu mu noć otkidao dijelove tijela, komadić po komadić. Ujutro su knjižničari imali što i vidjeti – ispod polomljenih glinenih pločica ležali su iskasapljeni dijelovi tijela nepoznate osobe. Na zidu je krvlju bilo upisano: „Zakasnina – godina i po“. Kotlonoša je iza sebe ostavio sedam leševa prije nego što je uhvaćen. Kotlonoša je zapravo bio jedan od knjižničara – zvao se Ferdanapal i u Asurbanipalovoj je knjižnici bio zadužen za vođenje evidencije o posudbi knjiga to jest glinenih pločica. Ferdanapal je bio dvojna ličnost – po danu je bio mirni, samozatajni, šutljivi knjižničar koji je vodio evidenciju o posudbama 168

Prepeličji palnidrom

i razduživanju, a po noći je ulazio u knjižnicu kao Kotlonoša i kažnjavao sve grešnike sa svoje crne liste. Želio je stati na kraj tim gadovima, sve je to činio za opće dobro. Kotlonoša je rekao: „Ja sam sve to činio kako bi ljudi bili svjesni da te knjige ne pripadaju samo njima, već pripadaju svim Asircima, svi ljudima ovog svijeta.

I nitko nema pravo prisvojiti sebi mudrost čovječanstva. Ja sam kaznio te gadove koji su odlučili uskratiti svijetu pravo na znanje i mudrost.“ Njegova posljednja žrtva je bio sam asirski kralj Asurbanipal – pomahnitali knjižničar ga je ubio, jer knjige nije vratio pune dvije godine. Raščetvorio ga je. Eto Božje kazne za one koji knjige ne vraćaju na vrijeme! To je priča ukratko. Zajebite sve one priče o Asurbanipalovoj smrti koje je iznio Byron u svojoj Sardanapalovoj smrti – to je kurac od istočnofrizijske ovce, velim ja.

Ovo će biti moje ultimativno remek–djelo! I tada je netko provalio u Prepeličin stan – vrata su pukla, a na ulaznom pragu pojavile su se dvije crne siluete. Prije nego što sam uspio isukati mač iz korica, osjetio sam kako mi se ruka ukočila – prsti su se zgrčili nad hladnim balčakom. Shvatio sam da mi je u ruku bila zabijena otrovana strelica – ubrzo mi je cijeli trup utrnuo i po sam na hladni parket.

Poželio sam opsovati, ali čeljust mi se iskrivila, utrnuvši. Ležao sam na leđima i zurio kako se nada mnom nadvija sjena zamračene spodobe. Dimovi se tope, promrmljala je sjena iskesivši se. Svjetlost spuštena sa žarulje obasjala je lice Kublaja Ayushridara, brata blizanca Kublaya Ayushridara. Ovo je bio onaj Kublaj koji je pričao u anagramima – Anagramski čovjek, kako je rekao Ténét, prototip čovjeka sutrašnjice, Lazar prokuhan u magičnom Kotlu Uskrsnuća.

Dimovi se tope, ponovno je rekao Kublaj Ayushridar i napeo usne u široku parabolu. Anagramski čovjek. Pa da, bio je to anagram.

Dimovi se tope – Vidimo se opet. Pokušao sam pomaknuti glavu i pljunuti ga pravo posred razdjeljka, ali cijelo lice mi je bilo kao od kamena – mogao sam samo nepomično zuriti kako Anagramski čovjek ispod plašta izvlači nekakav drveni štap. Bila je to sulica iz 169

Sebastian Antonio Kukavica

koje je ispljunuo otrovnu strelicu. Drvena sulica je bila izrezbarena simbolima pernate zmije. Anagramskom čovjeku se pridružio njegov brat blizanac – Nijemi Lazar, kako ga je Ténét nazvao.

Obojica su držali sulice u rukama i zlobno se smješkali – izgledali su poput mitskih blizanaca iz Popol Vuha, Hunahpua i Xbalanquea.

Pokuašao sam nešto reći, ispustiti bilo kakav zvuk, ali nisam mogao – odjednom sam osjetio paklenu bol u gingivi, korijenje zuba me zapeklo. Zaista su moćne te sulice! Začuo sam Prepeličine krikove.

Urlao je: „Ne dirajte oko, sve uzmite samo mi oko ne dirajte!“ Anagramski čovjek je čučnuo i unio mi se u lice – vonj češnjaka i feferona. Nacerio se i rekao: Momak posti. Nu će da umre! U prijevodu: Da, iskopat ćemo mu mrenu! Prepelica je također bio pogođen otrovnom strelicom – tijelo mu se zgrčilo i zagnjurio je u parket.

Ubrzo mu je čeljust odumrla – samo mu se nazalno pištanje izvlačilo iz lijeve nozdrve. Kao nosni polip. Nijemi Lazar je izvadio nož i njime iskopao Prepeličino lijevo oko – nosni polip je zapištao: piiiip. Iz očne duplje je brizgala ružičasta krv – po zidovima je ispisivala sveukupnu zakasninu. Nijemi Lazar se počeo smijati, ali iz glasnici mu nisu proizvodili nikakve zvukove. Izgledalo je zbilja groteskno – Nijemi Lazar se grči od smijeha, suze mu idu na oči, udara se po koljenima od navale smijeha, a iz grlo mu okružuje mučna tišina. Svi su ne tren umuknuli – čak je i nazalno pištanje, polipsa simfonija, prestalo – prostoriju je prožela tišina. Kada je Nijemi Lazar shvatio da svi pilje u njega kao luđaka, prestao se smijati i poravnao je kravatu. U dlanu je držao lijevo oko Sebastiana A. Prepelice zvanog Asurbanipal – Oko koje otvara najveće konspiracije ovoga svijeta! Anagramski čovjek je rekao: U fesu desničara je maketa guje! Ovo je bio najbolji anagram do sada, to ne mogu poreći. Tek nakon desetak minuta sam ga uspio razriješiti – kada sam začuo kako se Prepeličin sef otvara, cvileći. Rješenje anagram je bilo: A u sefu nas čekaju Demeter i Gaj! Dođe mi da puknem od smijeha. Anagramski pričljivac i nijemac kradu 170

Prepeličji palnidrom

izgubljena djela hrvatskog romantizma – zamislim ih kako djela čitaju naglas. Anagramski čovjek sve Demetrove stihove prevodi u anagrame, a Nijemi Lazar se smije nad patetičnim Gajevim pismima, gušeći se od smijeha, ali nijedan zvuk se ne čuje. Samo tišina i cviljenje tajnog sefa. Nijemi Lazar je prislonio iskopano oko senzoru – iz senzora je bio ispušten mlaz plave svjetlosti koji je očitao šarenicu – kada je plavo svjetlo utvrdilo da šarenica doista pripada Prepelici, sef se rastvorio. U sefu su ležali debeli fascikli prebrisani prašinom – sve odreda remek–djela hrvatskog romantizma: od Grba Albanke, preko originalne Bijedne Mare i necenzuriranog Grobničkog polja pa sve do Gajeve korespondencije s dr. Agonogom. Sluge Palindroma su ukrali sve fascikle. Prije nego što su izašli iz Prepeličinog stana, naklonili su nam se kao cirkusanti i skinuli šešire u znak pozdrava. Anagramski čovjek je počeo besmisleno nabrajati riječi: Rob, dug, mozgovi… Onda se nasmiješio i gurnuo iskopano lijevo oko u džep sakoa. Njegov smijeh odzvanjao je prostorijom. A ja sam prevodio anagram: Zbogom, drugovi. Ovaj je bio loš. Kada je paraliza prošla, osovio sam se na noge i prišao Prepelici – jedino su mu glava i čeljust bili pokretljivi. Piljio je u mene s tom rupom u lubanji, a zubi su mu cvokotali i škripali. Čeljust mu se tresla i krivila. Vrisnuo je: Uvijek sam govorio da me žele ubiti, uvijek, ali nitko me nije slušao! Svi su me smatrali ludim. I evo, sada nemam oko! Prokleti bili, sve ću vas pobiti! Jebo vam palindrom, sve članove te sekte ću pobiti!

Istekla im je zakasnina. Tako mi krvi asirske! I tada je pao u nesvijest. Kaluđer i ja, nakon što smo u potpunosti ovladali tijelom, položili smo njegovo tijelo na krevet i ušuškali ga poplunom. Oko glave sam mu zavezao crni povez – da se ne vidi ljubičasta očna duplja i precvikani očni živac. Kada se Prepelica probudio, ščepao me je za zapešća i procijedio kroz zube: Jesu li ukrali Kserksa? Jesu li ukrali moje remek–djelo, posljednji roman iz trilogije? Prišao sam sefu. Vratašca su se otvorila – zelena svjetlost se nalegla na 171

Sebastian Antonio Kukavica

jedini snop papira koji nije bio ukraden iz sefa. Otpuhnuo sam prašinu sa teksta otipkanog pisaćom mašinom. Bio je to rukopis naslovljen Kserksova zagnojena gingiva. Dao sam ga Prepelici. Iz jedinog preostalog oka zasjala mu je iskra kada je ugledao rukopis.

Počeo je grliti i ljubiti rukopis, sav sretan i ozaren, kao da grli ljubavnu družicu. Rekao je: „Sada nas, Kserkso, ništa neće rastaviti.

Ovaj roman će biti moje ultimativno remek–djelo. Priča je to o perzijskom kralju Kserksu koji je umro zbog zagnojene gingive. Iza svega, naravno, stoji konspiracija!“ Nasmijao sam se i rekao: „Tko je pak ovog puta urotnik… Da nije neki psihički poremećeni zubar čija zubna brusilica ubija sve ljude koji ne ispiru zubnu protezu, he-he.“ Prepelica se namrštio i gnjevno zarežao: „Da, kako znaš?

Da nisi već otprije provalio u moj sef?“ Kaluđer i ja se grohotom nasmijasmo. Da sam provalio, rekao sam kroz smijeh, onda vjerujem da bi primijetio da ti nedostaje okultno oko. Prepelica nam se pridružio u smijanju – plakao je od smijeha. Zapitao sam se curi li jednookim ljudima suza i iz onog oka kojeg nemaju? Smijali smo se dok nas čeljusti nisu zaboljele. Onda smo se sjetili kako su nas pogodili iz sulica. Umuknuli smo i usmjerili oči (u Prepeličinom slučaju važni singularia tantum) prema daljini – nad bregovima se rađala zora. Kaluđer i ja krenusmo na istok, rastavši se sa Prepelicom. Na odlasku, Prepelica nam je rekao: Ne bojte se vi za mene, nabavit ću stakleno oko, ogrnuti se osvetničkim plaštem i krenuti u osvetu. I, tako mi Boga, neću stati sve dok ne pronađem sve ukradene dragocjenosti. I, tako mi Boga, pobit ću ih sve! Bio sam uvjeren da ću ponovno susresti tog luđaka koji živi u svojem svijetu, u svojoj skučenoj drvenoj kolibi na obroncima nepoznate planine. U nepoznatoj zemlji, uz klokot nepoznate rijeke, S.A.P. nastavlja pisati svoje historijske krimiće bez obzira što ih svi pljuju.

Na jedan način mu se zbilja divim – istog trena kada nas je ispratio sjeo je za stol i počeo mahnito lupkati po pisaćoj mašini, uzvikujući naglas: „I onda Kserkso ugleda turpiju i brusilicu pod plaštem 172

Prepeličji palnidrom

zakukuljenog muškarca. Kserkso tada shvati da pred njegovim očima stoji notorni serijski ubojica Ortodont. Ortodont skine kukuljicu sa sebe i nasmije se od uha do uha – blještav osmijeh, pravilni i čisti zubi, zdrava crvena gingiva. Ubojica reče: Otvorite usta, gospodaru, ne bojte se. Ovdje sa kako bi se pobrinuo da vam desni budu zdravi, a svi bolovi u zubnom živcu uklonjeni. Kserkso je otvorio usta – crni zubi, poispadale sedmice i osmice, plak prilijepljen za caklinu, komadići hrane između zuba i povrh svega zagnojena gingiva. Kserkso se stresao od straha. Ortodont je pobjesnio: Ubit ću Vas, gospodaru, jer čvrsto vjerujem da onaj tko ne vodi brigu o vlastitim zubima i gingivi, ne može voditi ni Perzijski Imperij. Ako vladaru propadaju zubi, propast će i Carstvo!

I zato Vas moram ubiti. Ortodont ga je ubio turpijom. Kada se sljedeće jutro Ortodont probudio u svojem krevetu nije se sjećao ničega – vratio se svojem monotonom, mirnom životu. Istog dana je čuo da je Car ubijen. Ta vijest ga je toliko pogodila da se rasplakao.

Proklinjao je ubojicu, a nije znao da je ubojica bio on sam. Naime, Ortodont je bio podvojena ličnost…“ I tako Prepelica nastavlja tipkati i tipkati do dugo u noć. Iako će i ostali njegovi romani iz trilogije biti popljuvani, on bez obzira na to nastavlja tipkati pogrbljen nad pisaćom mašinom do dugo, dugo u noć, u nekoj nepoznatoj zemlji, na granici sna i jave, gdje ljudima kopaju lijevo oko i gađaju ih iz sulica. Kaluđer i ja smo se na konjima spustili niz obronke te planine i krenuli prema istoku, prema novim avanturama.

Cijelom kotlinom odzvanjalo je lupkanje po pisaćoj mašini.

Nasmijem se.

173

Sebastian Antonio Kukavica

VIII.

P

roljeće 1944. Pod ruševinama tvrđave Alamut smjestila se trošna koliba Hasana Ibn Niduhura, jedinog živućeg Ismailita, trenutačnog Velikog meštra i rizničara. Niduhur za sebe voli reći da je prvo Hašašin, a tek onda Ismailit. Ovako nam je rekao: „Ja sam knjižničar po struci i cijeli svoj život posvetio sam traganju za ismailitskim spisima nastalima u razdoblju od jedanaestog do trinaestog stoljeća. Ismailiti (ili Hašašini) su u svojoj utvrdi Alamut izgradili veliku knjižnicu gdje su pohranjivali knjige, spjevove, razne dokumente, izvještaje o umorstvima. Nakon što su Mongoli pod Hulagu kanom zauzeli tvrđavu Alamut, ne samo da su razorili tvrđavu do temelja, već su uništili i dušu tvrđave, dušu svih Ismailita – velebnu Hasanovu knjižnicu. Ali neke su knjige i spisi ipak bili spašeni – čak ni tvrda mongolska srca nisu bila imuna na perzijske gazele, na ljepotu poezije. Jedan Mongol je iz knjižnice spasio ep Prepelica Apokalipse. Prema legendi, taj je ep napisao Hasan Ibn Sabah vlastitom rukom. Shvaćate li, to je sveta knjiga za svakog Hašašina. I zato sam posvetio život traganju za tim epom – jer bi ep pokazao svijetu tko su Hašašini zapravo bili. Taj ep bi oplemenio svijet svojom gorštačkom jednostavnošću i ljepotom, svojom perzijskom mudrošću. Ostao sam sam – jedini Hašašin na svijetu. Ostala moja braća Hašašini su svi mrtvi – za neke je koban bio alkohol, za neke hašiš, a za neke njihova vlastita ruka. Ostao sam potpuno sam, ali jedne noći u snu mi se obratio Gospodar Hasan. Glas mu je bio grub i strog, ali i dobroćudan. Povjerio mi je misiju – pronađi ep, upoznaj svijet s njegovom ljepotom, širi glas o Hašašinima, širi glas o starim vremenima, o Alamutu. Pedeset godina sam tražio i onda sam jednog dana konačno pronašao ep.

174

Prepeličji palnidrom

Nalazio se u nekoj trogloditskoj pećini na zapadu Mongolije.

Pješčenjak usred hladne stepe – u stijeni su bili izbušeni trogloditski zasjenjeni domovi. Tabani su im izvirivali iz pećina: bili su goli i drijemali su. Ružne žene su usitnjavale pijesak koji se lomio sa pješčenjaka i obronaka Altaja. I u jednoj pećini je ležao ep – jedan troglodit je drijemao na njemu, umastivši požutjele papire svojom sijedom kosom. Kada sam otvorio svetu knjigu zapljusnuo me je miris sijedih čuperaka i umrvljenog hašiša. Zraka svjetlosti prelomila se nad žućkastim papirom – crnom tintom ispisane riječi zasjaše kao koralji. Papir je bio poškropljen umrvljenim hašišem.

Od samog mirisa (bio je to vrlo intenzivan miris) osjetio sam kako mi se počinje mutiti u glavi. Mogao sam vidjeti kako se prve halucinacije, takozvane hašišarske protohalucinacije, navlače na oči. Vidio sam ljubičaste oblake i crveni pijesak, mogao sam osluhnuti gorštački pjev s osojne strane planine i pritajeno čegrtanje pješčanih zmija. Osjetila su mi se razbudila kao nikad prije u životu – činilo mi se kao da upijam sve podražaje iz prirode. Bio sam medij, shvaćate, ektoplazma. Polizao sam list papira, a vizije su se dodatno raspirile. Mogao sam čuti kako ep govori – kunem se svetim bratstvom! Iz požutjelih, drevnih papira isparavao se hrapavi glas Hasana Ibn Sabaha. Kazivao je stihove neke gazele: Čemu ignorirati prepeličji let, čemu negirati da si proklet, čemu negirati pucketanje stijene, čemu se nadati ljubavi jedne žene, kada prepelice oblijeću bijele kule, čemu oj jadni Niduhure, prepelice nad Alamutom lete, čuješ li taj gugut sjete? Hasan je ušao u mene, kunem vam se. Dok sam lizao listove epa, osjećao sam kako mi nešto nevidljivo, ali protežno, ulazi u grlo i puni grudni koš. Sve se dogodilo u par sekunda – kada je Hasan otpjevao gazelu, njegov duh mi je ušao u tijelo i ugnijezdio se u prsnom košu. I otada je on u meni – ujutro je moje ime Hasan Ibn Niduhur, a kada padne noć ja postajem Hasan Ibn Sabah. Ja sam ektoplazma, velim vam. I tada sam se trgnuo iz halucinacije – oznojen sam stajao usred mongolske 175

Sebastian Antonio Kukavica

stepe i držao u rukama drevni ep. Stari troglodit je lijeno zijevnuo i iščačkao nešto iz gingive. Troglodit je iskašljao zelenkasti oblačić koji je imao intenzivni miris hašiša. Posljednje pjevanje epa bilo je istrgano iz svežnja papira – bilo je nasilno istrgano. Od pjevanja je ostalo samo nekoliko riječi – uspio sam pročitati samo ovo: „Čemu ignorirati Prepeličji Palindrom, čemu hodati uzdignutog čela kad si hrom, čemu kazivati da prepelice ne lete, kad već odavno pričinjavaju grozne štete? Čemu jadni Hasane… I tu se svaka riječ gubi – guta ju praznina. Četrnaesterac – parna rima – spominjanje pjesnikovog imena na kraju stiha – riječ je zasigurno bila o perzijskoj gazeli s kojom je započinjalo svako pjevanje Prepelice Apokalipse. Troglodit je podrignuo i zadovoljno si protrljao trbušinu – sa njegove umašćene usne prilijepljeni su bili zelenkasti listići. Troglodit je požderao posljednje pjevanje epa. Podrigivao je svete riječi, riječi savršenstva. Čačkao je zube – aliteracija mu je zapela za zub. Poludio sam i nasrnuo na troglodita. Otvorio sam mu usta i uočio zeleni jezik.

Troglodit je podrugljivo isplazio jezik i tada, pod odbljeskom ljubičaste svjetlosti, shvatio sam da je jezik bio prekriven komadićima epa. Riječi razasute po jeziku! Nožem sam mu odsjekao jezik, umotao ga u bijeli rubac, skočio na sedlo i natjerao konja u galop. Pobjegao sam prema jugu dok se suton lijepio za vrhove Altaja. Kada sam mu odrezao jezik, troglodit nije ispustio ni zvuka.

Nije osjetio bol – krv mu je šiktala iz usta, a on se groteskno nacerio. Još uvijek me njegov bizarni osmijeh proganja u snovima.

Samo stoji u sjeni pećine, ne osjeća bol i smješka se, gutajući vlastitu krv. Mislio sam da će me napasti, pokušati oboriti s konja i ubiti me, ali ti trogloditi nisu činili ništa – žene su nastavljale gnječiti breče na valute, a muškarci su se okrenuli na bok i nastavili drijemati. Niti jedan zvuk – samo tišina. S jezika sam sastrugao komadiće papira i sastavio ih u cjelinu – tekst je bio pun rupa, ali barem sam spasio nešto! I otada sam se posvetio nadopunjavaju zadnjeg pjevanja i prilagođavanja epa današnjem jeziku, kako bi bio 176

Prepeličji palnidrom

pristupačan svim ljudima. Naravno, stvar bi bila prejednostavna da nedostaje samo jedno pjevanje. Naknadno sam ustanovio da nedostaje drugo, treće, četvrto i šesto pjevanje. Drugim riječima, u cijelosti sam posjedovao samo prvo i peto pjevanje, ostala su ili nedostajala u potpunosti (treće, četvrto i šesto) ili su bila okrnjena (drugo). Papiri su bili nasilno istrgnuti iz svežnja, a na zadnjem listu drugog pjevanja pronašao sam tragove pljuvačke. Nije bio sumnje, trogloditi su pojeli ep. Progutali su riječi kao kukci žderači i iza svega ostavili samo rupu. Nikad neću zaboraviti kako je troglodit hladnokrvno zurio u pijesak poprskan njegovom krvlju.

Svake noći kašljem. Osjećam neku materiju u grudima – ima oblik amebe i svake noći mogu osjetiti kako se rasteže i širi cijelim prsim košem. Po noći, ja nisam ja – u meni živi Hasanov duh. Ili je to tumor na plućima? Prsa si mažem mašću od nevena, ali ni to ne pomaže. Iskašljavam crnu materiju sličnu sipinoj tinti – crnu kao smrt. Možda mi je to kazna što sam odsjekao jezik onom sijedom trogloditu… ali sam je kriv, zašto je sažvakao i progutao zadnje pjevanje Prepelice Apokalipse? Je li ih ep učinio otpornima na bol?

Godinu dana nakon tog nemilog događaja, u novinama sam pročitao da je izvjesni Klement Hekuba pronašao neke dijelove Prepelicu Apokalipse. Hekuba je rekao: „Taj ep je moj, samo moj i ničiji. Ja sam ga pronašao i time je postao moje vlasništvo. Ja jedini imam pravo uživati u njegovoj ljepoti. Dok sam živ, ep nikad neće biti objavljen.

A prije nego što umrem, spalit ću ga. I tako ću ja biti jedina osoba koja je svjedočila čistoj ljepoti, epu nad epovima!“ Hekuba je opisao i način kako je pronašao ep: „Lutao sam Mongolijom. Jednog dana sam uočio neku čudnu stijenu koja me je iz daljine podsjetila na zigurat od žute, pečene opeke kakvu su gradili u Babilonu. Kao i svaki muškarac, tako sam i ja bio željan avanture. Zbog avanture sam i došao u Mongoliju i tada, u tom jednom odbljesku koji je možda bio fatamorgana, ja sam uočio svoju priliku – uočio sam avanturu! Kada sam se približio ziguratu, shvatio sam da je to 177

Sebastian Antonio Kukavica

zapravo bio pješčenjak. U pješčenjaku su živjeli neki crnomanjasti muškarci i ružne žene: lica su im bila plosnata i bezizražajna, trbusi dlakavi i nabrekli, a tabani kruti i crni. Bio sam njihov gost. Uvečer, kada su zvijezde obasjale bijele jurte orošene kao zumbuli po obroncima Altaja, trogloditi su pripremili svečanu večeru meni u čast. Rasprostrli su prostirke pod vedrim nebom i pripalili vatru – jasno sam mogao uočiti kako nomadi izlaze iz svojih jurti na obroncima planine i zure u tu neobičnu svetkovinu koja se odigravala u podnožju planine. Trogloditske žene su bile gole – crvenom bojom su si išarale obraze. Bila je to boja dobivena iz zgnječenog pijeska. Te ružne žene su vjerovale da se u svakom zrnu pijeska krije jedna kap, samo jedna kap crvene boje. Zato su cijelog života gnječile pijesak – tražeći tu veličanstvenu boju kojom bi si ocrtavale gole grudi i debele stražnjice. Muškarci su mi se smiješili i nudili me hranom i pićem – piće je vonjalo po urinu i fermentiranoj pljuvački. Kada su matrone prestale s plesom oko vatre, muškarci su iz jedne zasjenjene pješčenjačke niše izvukli tajanstveni predmet prekriven bijelom maramom. Bila je to knjiga. Kada su skinuli maramu sa hrpta knjige, shvatio sam da to bila jedna vrlo stara knjiga. Listovi su bili žuti i posuti zelenkastim točkama, tinta je bila gotovo izblijedjela, a papir je bio lomljiv pod prstima kao paperje. Postavili su knjigu pred mene, a ja – kao filolog – nisam mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada sam bacivši pogled na požutjele listove svezane koncem shvatio da se preda mnom nalazi Prepelica Apokalipse, ep Hašašina. Drhtavim sam prstima izvukao papire iz korica od zmijske kože i pročitao početnu gazelu. Čemu ignorirati Prepeličji Palindrom, čemu kad će drumski razbojnik spaliti tvoj dom? Bila je to Prepelica Apokalipse pisana rukom Hasana Ibn Sabaha, u to nije bilo sumnje. Nad papirima se dizao intenzivan miris konoplje – Hašašini su, prema legendi, prije svakog izvršenja ubojstva konzumirali hašiš, kako bi se osjećali ugodno, spokojno i spremno za smrt. Zagledao sam se u trogloditska 178

Prepeličji palnidrom

lica obasjana crvenom svjetlošću vatre – blesavo su se cerili, zureći u rukopis, a slina im se sakupljala u rubu usana. Matrone su počele strugati kamen o kamen, proizvodeći nesnosan zvuk – nešto nalik piskutanju. Trogloditi su odjednom počeli kidati požutjele listove papira i žvakati ih. Mislio sam da sanjam – pješčenjački eremiti trgali su papir i drobili ga oštrim zubima. Istrgao sam im rukopis iz ruku i utrčao u jednu praznu pećinu. Bili su namršteni i počeli su zvjerinje režati. Skutrio sam se u pećini i cijelim svojim tijelom prekrio drogocijeni rukopis. Trogloditi su potrčali prema meni, ali onda su se odjednom zaustavili – lica su im istog časa postala blijeda, beskrvna, a želuci su im počeli gromoglasno kruliti. Osjetio sam kiseli vonj dijareje. Svi trogloditi koji su do prije par minuta nezasitno žderali ep sada su čučali nad pijeskom i stenjali, a pijesak je upijao njihov proljev. Srali su gotovo pola sata – pijesak je upio i sukrvicu. Lica su im se grčila, tvorila raznovrsne grimase, a iscjedak se činio beskonačnim, curio je i kapao punih pola sata! Nikad u životu nisam vidio ništa slično – debele muškarce koji čuče oko obredne vatre i seru li ga seru. Izašao sam iz sjene pješčane izbe i zagledao se u jedan smeđi izmet oblika čunja – iz daljine sam uočio da se u tom izmetu nešto cakli. Bili su to komadići Prepelice Apokalipse – čitavi, neprobavljeni, rastavljeni na trakice premazane zelenom sluzi. Kada su trogloditi prestali srati, podigli su se na noge i znojni, posrani i poniženi pokunjeno se, u tužnoj koloni, uputili prema svojim hladnim nišama gdje su legli na prostirke i pokušavali zaspati. Nitko nije zaspao. Cijelu noć su stenjali i režali, a kotlinom se širio užasan smrad. Cijelu noć su istrčavali iz svojih niša i po pola sata čučali nad pijeskom koji je plivao u izmetu.

Cijela kotlina će se do jutra pretvoriti u bazen sraćke. Ja sam skupio svu hrabrost i počeo pincetom – koju kao vrstan filolog uvijek nosim uz sebe – sakupljati komadiće ismailitskog epa. Do jutra sam sakupio sve komadiće i posložio ih u cjelinu. Napustio sam Mongoliju, praćen zvukovima stenjanja i grozničavog tapkanja po 179

Sebastian Antonio Kukavica

pijesku. Kada sam se vratio kući dao sam rukopis na analizu.

Rezultati su bili zapanjujući. Na papirima su pronađeni tragovi hašiša iz jedanaestog stoljeća i pronađena je velika koncentracija laktoze. Sigurno se pitate što ima laktoza tražiti na epu… Iznijet ću vam svoju teoriju. Laktoza je mliječni šećer koji se u normalnom oragnizmu razgrađuje prije probave posredstvom enzima laktaze.

Dakle, laktaza rastavlja laktozu na jednostavne šećere koji se potom probavljuju. Sve vrste mlijeka sadrže laktozu – kobilje, kozje, kravlje. Vjerujem da je Hasan Ibn Sabah, mudar i lukav čovjek, zaštitio svoj rukopis na način da je papire namočio mlijekom (mazginim ili kobiljim?). Znao je Hasan da mnogi žele uništiti taj rukopis. Urota? Ne zaboravimo da su Ismailiti bili u ratu sa gotovo svim muslimanima osim sa Egipćanima. Netko će sigurno prije ili kasnije pokušati sažvakati i probaviti rukopis kako bi zauvijek bio uništen, računao je Hasan i onda nadošao na ideju. Opće je poznato da Azijci, a posebice stanovnici mongolskih stepa i pustinja, nemaju u svojim organizmima enzim laktazu. Zbog toga njihovi organizmi ne mogu probavljati laktozu. Već nakon par gutljaja mlijeka, uhvatili bi ih grčevi u želucu i dijareja. Trogloditi nemaju laktazu što je i dovelo do toga da sada cijela kotlina nesnosno smrdi. Dan je bio vruć i sunce je zapeklo pješčenjak. Jahao sam konja i sa strme padine sam se zagledao dolje u kotlinu. Pješčenjak je izgledao poput zigurata. I sve je smrdjelo. Vjetar je nosio samo zvuk stenjanja i kruljenja u želucima. Puknuo sam od smijeha. Ali tada sam shvatio da je ep bio nedovršen – nedostajalo je prvo i zadnje pjevanje.“ I tu završava priča Klementa Hekube. Proklet bio – on me je pretekao za nekoliko dana. Sada tek shvaćam zašto je cijela kotlina tako smrdjela kada sam ja došao – poharala ih je dijareja.

Hekuba ne želi objaviti dijelove rukopisa koje posjeduje, jer misli da su samo njegovi. Ali nisu – to djelo je napisano za čovječanstvo, za sve nas! I zato sam odlučio da kao Hašašin moram ispuniti svoju dužnost i uzeti natrag ono što pripada ne samo nama kao 180

Prepeličji palnidrom

nasljednicima Hasana Ibn Sabaha, već cijelom ljudskom rodu! I zato mislim da mi vi možete pomoći, misteriozni jahaču. Zovete se Khevenhiller i u očima vam se vidi da volite pustolovine. Očekivao sam vas. Proročanstvo spominje Vaše ime. Ritter Khevenhiller – jahač Apokalipse. Zar još uvijek ne shvaćate? Sjetite se Otkrivenja: „Potom u desnici onoga koji je sjedio na prijestolju opazih knjigu ispisanu iznutra i izvana i zapečaćenu sa sedam pečata. Janje se primaknu da uzme knjigu iz desnice onog koji sjedi na prijestolju.“ Kada Janje počne otvarati pečate, jahači Apokalipse će početi harati svijetom. Prvi pečat je otvoren. Kako piše u Otkrivenju: „Kad Janje otvori prvi od sedam pečata, čuh gdje prvo od četiriju Bića gromoglasno viče Dođi. I najedanput se pred mojim očima pokaza bijel konj, a onaj što je jahao na njemu držao je luk. Bijaše mu dan vijenac te on, pobijednik, ode da i dalje pobjeđuje.“ Vi ste, dični Khevenhilleru, prvi jahač. Nosite bijeli plašt – teutonski plašt – i više ne jašete vranca nego lipicanca. Odbacili ste crnu uniformu sa dva S i odrekli ste se crnog konja. Dolazite sav u bijelom noseći vijenac na glavi. Vi ste pobjednik! Bit ću vaš podanik, Jahaču, uvijek ću Vam služiti, ali Vi mi zauzvrat morate pomoći da se dočepam Hekubine verzije Prepelice Apokalipse. Ja vam jamčim vrašku pustolovinu, he-he-he! I tada je Niduhur konačno začepio. Ovaj je bio dosadniji i blesaviji od onog ludog Prepelice. Konkurencija luđaka sve je veća i veća – Ténét, Archimboldo, Proinsiad, Hjurlson otac, braća Ayushridar – ne znaš tko je luđi. Ludost je zarazna – čini se da svijetom hara epidemija ludila i paranoje. Svi oko sebe vide konspiracije, tajna društva, sile zla, đavolje entitete, pogane iz sjene apsida, plaćene ubojice, plagijatore rukopisa i opera, reinkarnirane povjesne ličnosti. Svi su ludi. Svatko od tih luđaka živi u svojem zaključanom svijetu buncanja i maštanja – daju si na važnosti tako što misle da će ih neko ubiti ili da se urota zapliće oko njih. To je jedini način na koji ti jadnici mogu svoj život učiniti koliko toliko smislenim. Moraju postati bitni – pa makar to bilo u 181

Sebastian Antonio Kukavica

mašti. Svi su oni mahom gubitnici, ljudi koje su svi odbacili. Što im dugo preostaje u dugoj i samotnoj noći nego pričati samima sa sobom i maštati kako su toliko važna ličnost da M.L.O. želi ubiti baš njih, jer su stali na žulj kastrata. Svi smo mi željni avanture, avanturističkog života kakvog vode vitezovi iz loše napisanih romana. I ja sam djelomično opčaran svijetom iz avanturističkih knjiga, ali ja, za razliku od svih gore navednih čudaka, još uvijek raspoznajem čvrstu demarkacionu liniju između stvarnosti i mašte, između razuma i ludila. Nemam ja vremana za izigravanje ludosti, ja moram pronaći svog sina prije nego što bude prekasno – prije nego što Ténét i njega ne pretvori u Anagramskog čovjeka. Ja još uvijek dobro čuvam svoju razboritost. Ne može me zaraziti ludilo tih spodoba – ipak sam ja aristokrat, učen čovjek, teutonski vitez!

Istina, u zadnje vrijeme me proganja nesanica i noćne more, ali to je zbog živaca, nije to zametak ludila. Ja sve držim pod nadzorom.

I sve ide točno onako kako ja želim da ide. Ali zašto onda još nisam pronašao svog sina? Pitam se voli li Gwri Pryderi još uvijek juhu od poriluka – ili sada brsti samo anagrame i rebuse? Ne želim o tome misliti. Ja imam kontrolu nad svojim mislima. Dosta je. Dosta. Ne želim pričati o sebi, ne želim da drugi osjete kako sam ranjiv.

Moram očuvati hladni izraz lica i kruto držanje. Ja imam plašt, ja imam mač i mojim žilama teče plava krv! Nitko me nikad neće vidjeti ranjivog. Niduhur nas je uveo u svoju trošnu kolibicu zasjenjenu sivom liticom – bedeme Alamuta su oblijetali koščati orlovi. Iz kolibe se širio miris masti od nevena. Jutros sam ga ubrao, stade obrazlagati Niduhur, danas pripravljam mast kako bih mogao otkloniti đavolji entitet koji živi u mojim prsima. Pokazat ću vam nešto! Hašašin rastrga halje sa sebe i pokaže ožiljak na prsima.

Reče: Tu se Ðavo uvukao. Ja ga upitam: Pa zar nisi rekao da ti se to u prsa uvukao tvoj učitelj i gospodar Hasan? Trebalo bi ti biti drago što živi u tebi… Niduhur spremno uzvrati: Kada sam rekao Hasan Ibn Sabah, nisam mislio na Hasana Ibn Sabaha, već na njegova 182

Prepeličji palnidrom

brata blizanca… Ja dovršim njegovu misao: Koji se sigurno zvao Hasan Ibn Sabah. Niduhur me zbunjeno pogleda: Da, kako ste to znali? Za tog brata nitko ne zna, jer je umro sa šest godina. Hasan Ibn Sabah, vođa Ismailita, brinuo se o svojem mlađem bratu kada su im roditelji umrli od neke spolne bolesti. Ali mlađi brat je umro kada je imao šest godina na vrlo bizaran način. Naime, ugušio se od koštice datulje. Dvije godine stariji Hasan sam je morao iskopati grob usred pustinje i pokopati mladog brata. Sljedeće jutro, dan nakon ukopa, Hasan se probudio iz noćne more i smjesta pohitao natrag u pustinju da otkopa brata iz pješčane grobnice. U snu je vidio Mongolskog crva. Kada je došao na bratov grob doživio je šok – grobnica je bila iskopana. U pjesak su bili utisnuti mali tabani – zasigurno tabani njegova brata. Slijedio je tragove nekoliko stotina metara, a onda su otisci najednom nestali. Hasan je shvatio da se nalazi ispred pješčenjaka koji je pomalo sličio babilonskom ziguratu. U pješčenjaku su bile udubljene mračne niše. Iz jedne niše prolomio se sablasan smijeh. A onda je Hasan osjetio da ga je nešto pogodilo u čelo. Izrasla mu je kvrga. Smijeh je odjekivao nad pješčenjakom. Hasan je na pijesku, do svojih sandala, ugledao crnu košticu datulje. Kriknuo je i pobjegao što dalje otamo. Ja slutim da je u mene ušao duh Hasanovog prividno mrtvog brata. A ova crna materija koju iskašljavam svake noći su datuljine koštice. Jedina pomoć mi je mast od nevena. Neven. Calendula officinalis, prisjetio sam se Prepeličinih riječi. Učinilo mi se da sam ugledao dvije–tri prepelice – žutim kljunovima su čeprkali crve iz naprslina u zemlji.

Niduhur živi eremitski pod ruševinama nekad velebne tvrđave, u sjeni bijelih tornjeva u čije su se stošce ugnijezdili orlovi. Alamut je doslovno postao Orlovo gnijezdo – iznad jedinog preostalog tornja (više je sličio gotičkoj fijali nego ismailitskom tornju) letjeli su planinski orlovi, lamatajući krilima i spuštajući se na hrptove ruševina. Ruševine zjape prazne. Tek ih ponekad obiđe pokoji turist i škljocne dvaput fotografskim aparatom, razočaran pogledom što 183

Sebastian Antonio Kukavica

se pruža sa vrha litice. Hasan Ibn Niduhur je u podnožju ostataka Alamuta otvorio turistički ured – u toj trošnoj drvenoj kolibi s nakošenim krovom. Kuća je bila postavljena na četiri cigle i kockama otpalima s bedema. Slabo dolaze ovamo turisti, zakuka Niduhur. A oni koji dođu, požale što su ikad došli. Kažu A gdje je tu Alamut, a ja im velim Pa evo Alamuta jebo vas ćorave, evo ove ruševine su vam Alamut. A onda turisti vele To nije Alamut, to je bio Alamut.

A što su oni očekivali – za cijenu koju plete, dobiju pogled na ruševine i pokojeg nefotogeničnog orla, he-he! Niduhur ponovno razveže jezik… Kao jedini živući Hašašin, ostvario sam pravo da budem čuvar tvrđave. Prihvatio sam posao – izgradio sam si kuću i uselio se u nju sa svojom ženom. U početku smo zbilja bili sretni ovdje: sami, usred gole prirode, na mjestu gdje su naši preci željeli ospostaviti utopijsku šijitsku državicu. Brali smo nevene, spravljali mast, slušali kako rijeka brusi gudure, zurili u suton nad vrletima Shirkuha i Alamkuha. Vodili smo ljubav svake noći – sva se koliba tresla, a cigle–kontrafori su škripale. Onda sam došao na ideju da otvorimo tvrđavu turistima – lokalne vlasti, udaljene od kolibe tridesetak kilometara, bile su oduševljene prijedlogom. Moja žena i ja smo postali stalni zaposlenici u turističkom uredu, a ubrzo smo zaposlili još jednog čovjeka. Bio je to jedan mršavi i blijedi mladić koji je došao iz dalekog kraja kako bi odmorio dušu. Odmah sam shvatio da je mladić proživio teško razdoblje u životu. Rekao sam samome sebi – pa možda mu je netko umro, možda je obolio od tumora, zašto mu ne dati priliku da otpočne novi život usred surovog klanca. Mladić je, kasnije sam ustanovio, bio pisac. Svake noći nakon monotonog dana u turističkom uredu, srmežljivi mladić se povlačio u svoju kolibu i tamo lupkao po pisaćoj mašini do dugo u noć. Svake noći, bilo sunce bila kiša, on bi u ponoć započinjao lupkati po pisaćoj mašini, neumorno vodeći rat sa rečenicama.

Pisao je roman o asirskom kralju Asurbanipalu. Bio je toliko zaluđen Asurbanipalom, da je nakon godinu dana neprestanog 184

Prepeličji palnidrom

pisanja o Asurbanipalu u prvom licu, postao uvjeren da je on sam Asurbanipal. Mladić je poludio. Posao je bio potpuna katastrofa. U godinu dana koliko je ured bio otvoren primili smo dvije grupe turista i dvadesetak individualnih avanturista. U isto vrijeme razbuktao se rat. U jednom sam danu izgubio sve – turistički ured, ženu, samopouzdanje i smisao. Moja žena je, istog dana kada se ured zatvorio, pobjegla s tim mladićem. Osedlali su konje i ranom zorom pobjegli kroz uski tjesnac Shirkuha. Ali ostao sam i bez glinenih pločica! Taj gad, taj glupi mladić ih je ukrao. Ostao sam bez svega – tog jutra (istog dana je Treći Reich napao SSSR) osjetio sam se izgubljenim kao nikad prije u životu. Osjetio sam gorčinu u ustima – pod jezikom je ležala koštica datulje. Tada sam upitao Hašašina: Kako se zvao taj mladić? Hašašin je bijesno rekao: Sebastian Antonio Prepelica. Ukrao mi je gotovo sve glinene pločice. Najbolje bi bilo da Vam pokažem, dođite sa mnom Khevenhilleru, pokazat ću Vam nešto što ljudske oči još nisu vidjele! Odvest ću vas ispod ruševina, jer morate znati da je tvrđava Alamut dijelom bila isklesana od stjenovite podloge na kojoj je počivala. Jednim dijelom je podsjećala na trogloditske niše u pješčenjaku. Vidite, moja koliba nalazi se u samom podnožu stijene na vrhu koje stoji Alamut. Ali ovo nije samo neka trošna koliba, ovo je podrum koji vodi ravno u najveću tajnu tvrđave Alamut!

Niduhur je pripalio žižak u fenjeru i dao znak meni i kaluđeru Čegrtuši da ga pratimo. Koliba je iznutra izgledala još jadnije nego izvana: rupe u parketu, izbijeni prozori, škripavi krevet, vonj masti od nevena. Podigao sam fenjer i krenuo za Niduhorom koji je neprestano ponavljao kako će nam pokazati najveću tajnu čovječanstva. Niduhur je pomaknuo jedan trošan ormar naslonjen na zid oblijepljen savijenim, umašćenim tapetama – iza ormara nalazio se mračni hodnik. Ušli smo u hodnik – vlažno i hladno – morali smo se pogrbiti kako ne bi glavama udarili o oštri strop hodnika. Baklje su bacale naše nakošene sjene na hrapavi zid 185

Sebastian Antonio Kukavica

hodnika. Činilo mi se kao da hladnim procijepom u kamenu odzvanjaju glasovi duhova svih Ismailita palih pod tatarskim kopitima. Tako pogrbljeni prehodali smo stotinjak metara. Hodnik nas je uveo u velebnu ovalnu prostoriju isklesanu u crnom kamenu – strop prostorije gubio se u visini. Kao da smo se našli u dvorcu divova. Pred vama je zaboravljena knjižnica, šapunuo mi je u uho Niduhur, a njegov šapat je odjeknuo salom nadjačavši piskutavo šišmišje komešanje. Šišmiši su kao grozdovi visjeli sa siga. Sa stalaktita su sipile kapljice vode – u doticaju s podom odjekivale bi poput konjskih kopita. I tada sam shvatio da se nalazimo u knjižnici – svuda oko nas stajale su prazne police s tek pokojom glinenom pločicom. Uzeo sam jednu glinenu pločicu i uvukao prst u riječi isklesane u glini – nesumnjivo, bio je to asirski klinopis. Na pločici je bio urezan lik bradatog vladara sa valjkastom krunom kojem su pod nogama ležala dva roba. Kralj se zvao Asurbanipal, a robovi su bili knjižničari – oko vrata su nosili pocakljene medaljone što dokazuje da su bili u javnoj službi. Kralj je u ruci držao jednu glinenu pločicu – izgleda da su se knjižničari klanjali upravo toj pločici. U tu pločicu je nešto bilo urezano – nešto što je neobično podsjećalo na pticu. Da, bila je to prepelica. Ptica koja donosi Apokalipsu. Vjerovalo se da je Asurbanipal njezin Gospodar.

Sjećam se da mi je legednu o Asurbanipalu i Prepelici Apokalipse ispričao Sebastian Antonio Prepellica zvani Asurbanipal – previše podudarnosti na jednom mjestu. S.A.P. je rekao: Kada dvije–tri prepelice počnu oblijetati bedeme tvrđave – znaj da će ta tvrđava biti urušena. Vrlo je važan broj prepelica – ukoliko se ne može jasno ustvrditi koliko ih je na nebu – onda je to znamen za propast tvrđava. Ukoliko se prepelice na nebu pojavljuju u parnom broju to onda može simbolizirati sklad. A na čiju se pesnicu spuste prepelice, na način da jedna sleti na lijevu, a druga na desnu pesnicu – taj će gospodariti prepelicama. Asurbanipal je, kao zaljubljenik u ptice, jednog jutra sa tornja prijestolja u Ninivi promatrao ptice 186

Prepeličji palnidrom

pokušavajući iz njihova leta predviditi ishod bitke koju je trebao povesti protiv nekih trogloditskih plemena sjeverno od Ninive.

Učinilo mu se da je ugledao prepelice. O prepelicama je samo čitao, nikad ih nije vidio u životu, ali na temelju slikovnih prikaza i dokumenata iz knjižnice, prepoznao ih je odmah čim ih je uočio u šikari. U Asurbanipalovoj su knjižnici bili pohranjeni mnogi dokumenti koji su spominjali i opisivali te neugledne ptice, a najvažniji je svakako bio Prepeličji let, djelo u stihu nekog učenjaka iz Babilona. U tom djelu ispisanom klinopisom na pločici Asurbanipal je pročitao sljedeće: Čemu ignorirati prepeličji let, čemu mazati oči ilovačom – kad sve se zna, kad sve se zna. Ja, slijepi prorok, vidjeh kako prepelice kruže nad Babelom. Prepeličji gugut zvuk je odrona kamenja, a zamah prepeličjeg krila zamah je oštrice nad grkljanom. Vidjeh kako se kule ruše, vidjeh zigurate polomljene pod uštapom, vidjeh kopitima pregažena carstva – i svaki put kad nevolju ugledah, prepelice se pojaviše iz mraka i započeše svoj svirep let. Ja prorokujem iz prepeličjeg leta, jer buduća zbivanja umijem vidjeti. I zato si iskopah oka dva ne ispustivš’ ni krika grlenog. Ne željeh gledati više kako padaju carstva. Ne željeh više gledati prepeličja pera nad pijeskom. Znadem da se Propast sprema – ne vidim, al’ ipak vidim to! Kad ih ugledaš dvije–tri, znaj da si ugledao samo jednu – Smrt njojzi je ime. Asurbanipal je ugledao dvije–tri prepelice – kružile su nad dalekom pustarom. Pijesak im se svjetlucao u praperju. I tada je Asurbanipal shvatio da to nije bila tek obična pustara – bilo je to područje na kojem će se za nekoliko sati povesti bitka između Asiraca i troglodita. Asurbanipal je protrnuo od straha, jer se prisjetio riječi mudraca iz Babela. Prepelice su izgledale kao fatamorgane – bile su sive točkice na obzorju. Nije mogao jasno razabrati je li ih vidio dvije ili tri. Odjednom je osjetio da su mu dvije prepelice sletjele na pesnice – jedna na lijevu, a druga na desnu pesnicu. Naherile su glavu i zagledale se u njega svojim sitnim crnim očima. Ipak su bile samo dvije, odahnuo je Asurbanipal i nasmiješio se. Ali tada je iznad svoje glave začuo gromoglasno 187

Sebastian Antonio Kukavica

gugutanje – na nos mu se spustila prepelica čije je perje bilo crno kao ugalj. Kada je trepnuo crne prepelice više nije bilo – samo su mu dvije plahe sive prepelice plesale po pesnicama, milo cvrkućući.

To je bilo priviđenje, pomislio je. Nije bilo nikakve crne prepelice – prepelica ne može biti crna, niti jedan dokument u knjižnici ne opisuje prepelicu kao crnu. Začuo se promukli smijeh. Asurbanipalu je prišao slijepi troglodit i postavio mu jednu zagonetku. Koliko prepelica u svirepom letu nad tvrđavom kruži, upitao ga je starac i iskesio žute zube. Ja slijep sam, al’ vidim sve! Ukoliko dadeš odgovor valjan, bit ćeš gospodar prepelica! Asurbanipal se zagledao u svoje šake – vidio je samo dvije prepelice. Crna prepelica je bila samo privđenje. Prisjetio se riječi mudraca iz Babela: Kad ih ugledaš dvije–tri, znaj da si ugledao samo jednu – Smrt njojzi je ime. Asurbanipal reče: Vidjeh samo jednu prepelicu, starče. Dvije što mi eto sada na pestima počivaju su samo priviđenje, one ne postoje, a crna prepelica, treća u letu, je stvarna – ta treća zove se Smrt. Postoji samo jedna prepelica – Smrt – a ove dvije što putuju uz nju zovu se Nada i Želja – one su fatamorgane, jer žele uspostaviti balans kojeg Smrt narušava slijetajući na nos. Balansa nema, to je samo privid – uzmi svu moć koja ti se pruža. Tko poseže za balansom neće obje pesti moći iskoristiti, samo onaj dovoljno smion slijedit će gugut Smrti. One dvije izgrađuju, a Smrt uništava. A svi koji rekoše da vidješe dvije–tri prepelice posvjedočiše moći one jedne, sakrivene iza znamenke naznane. Samo crno perje zbiljam postoji. Starac se poklonio pred Gospodarom prepelica, a Smrt je sletjela na Asurbanipalovo rame. Knjižničari koji su tu zgodu zapisali klinopisom u glinenu pločicu također su pali ničice pred novim Gospodarom. Zurio sam u istu tu pločicu i sve jasno razaznavao: bradati Asurbanipal je na prstu držao prepelicu čiji je kljun bio oštar poput bodeža. Kad ih ugledaš dvije–tri, znaj da si ugledao samo jednu – Smrt njojzi je ime. Ostao sam bez daha. Nalazili smo se u Asurbanipalovoj knjižnici! Niduhur je rekao: Ove pločice što vidite 188

Prepeličji palnidrom

na policama su iz Asurbanipalove knjižnice u Ninivi. Hasan Ibn Sabah je vrlo cijenio umjetnost, a posebice književnost. Vjeruje se da je upravo on izgradio ovu knjižnicu i ispunio police prvim glinenim tablama. Ali više od pedeset pločica je ukradeno – ukrao ih je Sebastian A. Prepelica. Ukrao mi je i pločice i ženu! Lako za ženu, ali pločice još nisam prebolio. Moji preci Ismailiti su stoljećima čuvali te pločice, i onda dođe pisac loših krimića i ukrade ih u jednom danu! U jednom danu nestade spomena na davna carstva. Čujem da je sada izdao roman o Asurbanipalovoj knjižnici – nekakav blesavi krimić, Asurbanipalovu knjižničnu zakasninu… A građu za roman je ukrao iz hašašinske knjižnice. No osvetit ću mu se ja, u to budite sigurni. Ali dođite da Vam pokažem još nešto, Jahaču, dođite! Uhvatio me je za rukav i povukao za sobom. Tada sam primijetio da šepa na lijevu nogu – njegova sjena ocrtana svjetlošću fenjera pomaljala se po pećini. Šišmiši su kružili nad našim glavama, cijukajući i udarajući glavama o ljepljive stalaktite – jednom šišmišu se jezičac zalijepio za sigu. Niduhur mi je objasnio da smo se sada nalazili u samom središtu tvrđave Alamut, točno ispod bijelog tornja u kojem je živio Hasan Ibn Sabah. Na mjestu gdje je stajala jedna prašnjava škrinja nalazilo se središte tvrđave – ako se ta škrinja pomakne za milimetar, cijela pećina će se urušiti.

Zato su se šišmiši rasplesali u zraku, jer su mogli čuti kako se teški potplati približavaju središtu simetrije Alamuta. Šišmišji cijuk postajao je sve glasniji – šišmiši su slijepo počeli udarati o sige, a par šišmiša je nasrnulo i na nas. Lude beštije, poviknuo sam a Niduhur me je upozorio da moram odmjeravati svaki pokret. Fenjer je bacio blijedu svjetlost na škrinju – pod tom svjetlošću, škrinja je zadobila crni premaz. Bila je načinjena od ebanovine. U površinu škrinje bili su urezani aveti iz Kurana. Bila je otvorena i kroz procijep je dopirala slabašna svjetlost. Niduhur je spustio fenjer na pod i oprezno otvorio škrinju. Četiri šišmiša su ga napala kada je zavukao ruku u unutrašnjost škrinje. Hašašin ih je staloženo 189

Sebastian Antonio Kukavica

otkvačio sa svoje kože i zgnječio pod sandalama. Iz visina su padali mrtvi šišmiši – njuške su im bile krvave. Ubrzo je sa stalaktita počela kapati šišmišja krv – podigao sam glavu prema stropu kojeg nisam mogao uočiti od crnog oblaka uskomešanih šišmiša. Cijukali su, vrištali i sumanuto lamatali krilima, a kosmati oblak je izgledao poput mrtvačke lubanje. Zabijali su se u sige i padali mrtvi na pod.

Padali su kao tuča – u početku ih je palo samo nekoliko, ali sada se iz uskomešanog oblaka spustio pravi pljusak mrtvih šišmiša. Škrinja je zaškripala. Šišmiši su mi udarali po glavi i ramenima – neki šišmiši, koji su bili samo omamljeni udarcem u sigu, zalijepili su mi se za vrat i počeli sisati krv crvenim jezičcem. Čupao sam ih iz tkiva i gnječio čizmama, ali navirali su odasvud. Niduhur je problijedio. U drhtavim rukama je držao Prepelicu Apokalipse.

Niduhur je promucao: Po-pomaknuo s-sam škrinju! Proročanstvo se ispunilo – tko pomjeri točku ekvilibrija, neka bude zakopan pod tvrđavom. Neka se spuste šišmiši! Isukao sam mač i zamahivao oštricom u svim smjerovima, režući krilate beštije i parajući im krila u resice. U ime Krista, urlao sam osjećajući kako mi se lijepe za lice, trbuh, ruke. Ovim mačem ću te vratiti u bezdan, Sotono!

Jedan šišmiš je sletio na vršak oštrice – oštrica je postigla ekvilibrij.

Nasmijao sam se i utrčao u oblak crnih šišmiša – prodro sam u srž kaosa i zario oštricu ekvilibrija do balčaka u jednog velikog šišmiša koji je letio u grlu kaosa. Vrati se u bezdan Sotono, poviknuo sam isukavši mač iz dlakavog tijela Velikog Šišmiša, vladara kaosa. Iz njuške mu je potekla crna krv i na trenutak su se svi šišmiši vratili u bezdan. Cijukanje je prestalo – crni oblak se raspršio, a šišmišja krila zavukla su se u naprsline u stijeni. Stajao sam usred Asurbanipalove knjižnice, a po podu su ležali mrtvi šišmiši – na tisuće i tisuće mrtvih tijela. Niduhur se sakrio u prašnjavu škrinju – kada je vidio da je opasnost prošla, provirio je iz škrinje i slabodobitno podigao rukopis u zrak – Spasili smo Prepelicu Apokalipse! Bilo je previše mirno. Uznemiruje me mir. Kada sam 190

Prepeličji palnidrom

upro pogled prema stropu pećine mogao sam vidjeti kako se stropom od krečnjaka šire naprsline. Strop je počeo pucati, a dva stalaktita su se odlomila i zabila se u pod poput mačeva. Knjižnicom se prolomio nečiji krik – kaluđer Čegrtuša je vrisnuo: Oko, oko, trn u oku! Šiljak jednog kratkog, ali oštrog stalaktita se zabio u kaluđerovo lijevo oko. Šišimiši su ponovno izašli iz mračnih sjena – oformili su crne falange i spustili se na nas spremni da nam se napiju krvi. Strop se počeo urušavati. Sve su glinene pločice popadale sa polica i razbile se u doticaju s hladnim podom – Niduhur je sakupljao krhotine pločica i pokušavao ih sastaviti u cjelinu. Dotrčao sam do kaluđera, probivši se kroz kišu vapnenačkih krhotina i siga – ščepao sam kaluđera za zapešće i ubacio ga u prašnjavu škrinju. Ja sam pogurnuo škrinju i ona se poput sanjke počela klizati po mrtvim šišmišjim tijelima. Protutnjila je kroz knjižnicu. Niduhur je sakupljao krhotine zureći u gromade koje otpadaju sa stropa. Mrmljao je: Apokalipsa, Apokalipsa… Zar je sedmi pečat otvoren? Pod knjižnice je bio nakošen, tako da se naša škrinja brzo spustila do police pod kojom je Niduhur oplakivao sud svijeta. Ispružio sam ruke i ubacio ga u škrinju taman prije nego što se polica srušila – da sam zakasnio samo sekundu, Hašašina bi proboo ubojiti stalaktit. Škrinja se spustila niz kosinu i uletjela u mračni hodnik. Iza nas smo ostavili knjižnicu koju je progutao bezdan – pod knjižnice rasjekao se na dva dijela, zatresavši se.

Usred pećine stvorila se duboka crna brazda. Sve se urušilo, a šišmiši su cijukali. Škrinja je grecala zidove hodnika – bojao sam se da ćemo se zaglaviti, ali ipak smo se uspjeli proklizati hodnikom.

Našli smo se na kraju hodnika, u Niduhurovoj kolibi. Niduhur je čvrato stezao Prepelicu Apokalipse. Rekao je: Bježimo, koliba će se urušiti, jer je ona ulaz u ekvilibrij! Rez. Stajali smo između gudura Shirkuha i gledali kako se stijena na kojoj je bio izgrađen Alamut urušava. Niduhurova koliba rasprsnula se u komade drveta, a na mjestu tvrđave ostao je brežuljak pijeska. Iz pijeska je tek ponegdje 191

Sebastian Antonio Kukavica

stršala krhotina od krečnjaka. Važno je da smo spasili Prepelicu Apokalipse, rekao je Niduhur i brižno pomilovao rukopis. Ovaj ep jest Alamut, ove riječi će svjedočiti o Hašašinima. Alamut nikad neće prestati postojati. Zauvijek će živjeti u Prepelici Apokalipse.

Ubrzo je pala noć. Zapalili smo vatru u ždrijelu vrleti. Kaluđer je iščupao sigu iz oka i nad kapkom svezao povez. Niduhur je naglas čitao četrnaesterce iz prvog pjevanja Prepelice Apokalipse: Gorštački pjev nad tronom Salamonovim kruži, Pod gudurom skrletnom potok se s potokom druži.

Krečnjak bjelokosan nadziru gladni orlovi, Čudna zgoda – orao orla, sred klanca, lovi.

Crni Jahač na vrancu se na obzorju pomalja, Nad balčakom sedefastim šušti siva halja.

Jahač konja u galop natjera kroz gudure – Kopito udari tlo ko barut iz kubure.

Zlaćana prašina pucketa kud vranac hodi, Silueta Crnog Jahača zrcali se u vodi.

Ovdje jedan grbavi put završava, Jahač reče, Al’ put novi počinje! Život ko potok teče.

Na Orlovoj litici podić’ ću kamenu tvrđu, Bedem sagradit ću bijel – kreč nek’ porazi rđu.

Toranj šiljast nebo nek’ dotakne – rasprsnut će noć.

Alaha nek’ slave Šijiti iz Tvrđe – u ponoć!

Zasadit ću konoplju i vojsku ustrojiti, Državu ću podići kojom vladat će Šijiti!

ALAMUT – bit će ime tvrđave Ismailita.

Smrt izdajnicima – nek’ strepi seldžučka elita!

Ovo je remek–djelo, najveći ep ikad napisan: kakva dubokoumnost, kakav lirski profinjen osjećaj za spajanje pejzaža sa čovjekovim psihičkim stanjem, govorio je Hasan. Nisam ništa rekao, ali ako 192

Prepeličji palnidrom

mene pitate – ep je bio smeće. Niduhur je opet započeo pričati o Prepelici Apokalipse… Nakon što je Crni Jahač (Hasan Ibn Sabah) na svom konju vrancu došao pred Orlovu liticu, susreo je jednog starca koji je živio na vrhu litice. Starac ga je pustio u svoju kolibu, nahranio ga i napio. Hasan je ispred starca istresao vrećicu punu perzijskih zlatnika. Rekao mu je da želi kupiti teritorij na toj litici kako bi podigao tvrđavu u slavu Alahovog imena. To neće biti samo tvrđava, obrazlagao je starcu uz jelo i piće, to će biti šijitska država.

Osnovat ćemo vlastitu državu i nećemo se pokoravati lažnim kalifima, izdajicama Alija i Fatime, već ću ja biti vladar koji će izravno odgovarati samo Alahu. Ja sam Alahov poslanik i on želi da tvrđavu podignem na ovoj litici. Ne tražim, dobri starče, da mi predaš cijelo brdo, već od tebe želim otkupiti samo teritorij na vrhu litice – šiljak čiju površinu stugaju orlovske kandže. Hajde da se dogovorimo ovako, nasmiješio se starac utrpavši zlatnike u šuplje džepove, ja ću ti, stranče, dati volovu kožu i onoliko površine koliko njome uspiješ zahvatiti, bit će tvoje. Hasan i starac su se rukovali i utanačili ugovor. Starac je već trljao pesnice, misleći da je povukao Boga za bradu, ali Hasan je bio lukav i mudar čovjek. Izrezao je volovu kožu na resice i počeo tim resicama prekrivati liticu. U suton, cijela je litica bila prekrivena trakicama smeđe volove kože.

Starac je bio bijesan, ali je bio i pošten čovjek pa je uzeo svoju vreću zlatnika, zakačio je za drveni štap kojeg je prebacio preko ramena i spustio se niz liticu i uputio prema istoku. Putem je ostavljao zlatnike – ispadali su mu iz šupljeg džepa. Zatim se u epu opisuje kako je Crni Jahač vlastitim rukama podigao Alamut: od jutra do sumraka je prenosio vapnenačke kocke iz klanca u kotlinu i uspinjao se na vrh litice. I tako punih godinu dana – bez ičije pomoći.

Posebno je dojmljiva scena kada Crni Jahač umoran i izgladnio sjedi na jednoj guduri i zuri kako sunce poput aureole uokviruje bedeme tvrđave. Bio je to njegov zigurat – već je mogao vidjeti kako živi u bijelom tornju kojeg je valjalo podići. Šiljak sniježnobijel 193

Sebastian Antonio Kukavica

mora dotaknuti nebo, promrmljao je Crni Jahač zureći u blistanje krečnjaka pod ljubičastim zrakama sutona. Suza mu je zasjala u oku, a samo jedna riječ mu je ostala titrati na usnama – Alamut.

Nalegao se na kamen i zaspao – u snuo je jasno vidio kako mu prekrasna crnomanjasta djevojka polaže valjkastu krunu na glavu.

Djevojka reče da se zove Alamut. Nasmiješi mu se i raspline se u maglu. Crni Jahač se probudi iz sna i nastavlja razmišljati o toj ljepotici tamne kože. Pogledao je prema sjeveru – tko zna, možda se iza tih oštrih vrleti krije djevojka iz njegovih snova, možda čeka samo na njega – da ju zgrabi, otme i da zajedno odjašu na neosedlanom konju u novu avanturu. Drugo pjevanje otvara opis bitke između troglodita i ismailitske vojske pod vodstvom Crnog Jahača. Vi se ne borite za sebe, orio se Jahačev glas kotlinom, vi ste Hašašini, moji sljedbenici, vi se borite za Alaha, za spasenje, u konačnici – borite se za blaženstvo! Ismailiti se na svojim konjima spuštaju niz obronke planine, a trogloditi lijeno izviruju iz svojih zasjenjenih niša. Vide im se samo pocrnjeli tabani i nečist pod rožnatim noktima. S druge strane Orlove litice, pod šiljastom sjenom bijelih tornjeva Alamuta, živjeli su trogloditi – iskopali su niše u litici i rasprostrli po dnu tih izbi svoje prašnjave prostirke.

Uselili su se u bedeme tvrđave u kojim su izgradili svoje skučene prostorije za drijemež. Ismailiti su pobili sve troglodite – sve osim jedne djevojke. Bila je to crnoputa djevojka iz Jahačevog sna – duga crna kosa, tamna put, iskričavo zelene oči, prekrasne grudi, gipko tijelo. Sablja mu je ispala iz ruke i tupo udarila o kamen. Bila je to trogloditska ljepotica. Od svih troglodita ona je jedina bila naoružana i spremna na boj – za svojim krvavim mačem ostavila je na desetak mrtvaca iz redova Ismailita. Usred pustare načičkane krvlju i mrtvacima, trogloditska ljepotica je stajala uspravno, držeći mač u šaci – zelenim očima je piljila u Ismailite pokazujući da se nikoga ne boji. Crni Jahač je skočio sa vranca i prišao ljepotici. Ona je bijesno zamahnula mačem i zabola mu vršak oštrice pod grkljan.

194

Prepeličji palnidrom

Crni Jahač je rekao: Ubijte me bez okljevanja mila gospo, odsjecite moju ludu glavu, jer kakav sam ja ratnik ako zbog jedne žene spreman sam izgubiti bitku dobivenu? Ja vas ljubim, prekrasna djevo! Ljuvena bol mi grudi pritišće – volim ženu, a znam da imati je neću nikad! A ta žena ste Vi, djevo. Sanjam Vas već godinu dana, otkako dođoh na ovo hladno mjesto. Vidio sam Vas u snovima i smješkali ste mi se – taj osmijeh me je hrabrio, oh, kako li sam samo patio od ljuvene boli, oh! Ali sada padam ničice pred ljepotom Vašom, djevo, i ukoliko me ne volite prerežite mi radije grlo, jer ja ne mogu živjeti bez Vas! Trogloditska ljepotica odbaci oštricu i suznih očiju se baci u Jahačev zagrljaj: Oh, moj junače, oh! I ja sam Vas sanjala i ja sam isto patila i ja Vas isto ljubim! Ljepotica i Jahač se poljube, a Ismailiti u tvrđavi Alamut prirede slavlje. I tu je papir nasilno rastrgan, tako da ne znam kako drugo pjevanje završava, ali pretpostavljam ženidbom i svadbenim slavljem. Što se u Prepelici Apokalipse u konačnici događa zna samo onaj gad Hekuba, a on svijetu ne želi podariti stihove i mudrost Hasana Ibna Sabaha! No iz otkrit ću vam jednu stvar, prijatelji – Torquato Tasso je plagirao Prepelicu Apokalipse. Da, da, koliko god čudno zvuči, ali ja sam uvjeren da je tome tako. Tu neobičnu teoriju iznio je Sebastian Antonio Prepelica, bivši zaposlenik turističkog ureda. On je bio najparanoičnija osoba koju sam u životu upoznao: u svemu je vidio konspiracije i upetljane prste nekog drevnog tajnog društva. Kada je pročitao taj fragment iz drugog pjevanja, odmah je ustvrdio da je Tasso plagijator. Prepelica je rekao: Pa naravno da je Tasso plagirao Prepelicu Apokalipse, ta usporedite samo radnju! U Prepelici Apokalipse Crni Jahač se zaljubi u trogloditsku ljepoticu ratnicu, a isto tako se i Tancredi, junak Tassovog Oslobođenog Jeruzalema, zaljubi u poganku, prekrasnu ženu–ratnicu. Radnja Oslobodenog Jeruzalema se odvija za vrijeme Prvog križarskog rata 1099. kada su se kršćani sukobili s nevjernicima. Ibn Sabah radnju svojeg epa smješta u razdoblje između 1090. i 1099., a u pokretač radnje je rat protiv troglodita!

195

Sebastian Antonio Kukavica

Kakve li slučajnosti! Tasso krade riječi, ali je dovoljno vješt da ih prikaže kao svoje. I da, kad već govorimo o Sebastianu A. Prepelici…

Jeste li čuli za Jednookog osvetnika, junaka današnjice i sve one mrtvace koje je ostavio za sobom? Niste, e sad ću vam ja reći. S.A.P. je postao Jednooki osvetnik – navukao je crveni plašt, plavi triko i plave hulahopke preko kojih je navukao crvene pamučne gaće.

Odlučio je postati borac protiv zla, a uzor mu je Superman. To objašnjava crvene gaće. Jednooki osvetnik ubija zločince buzdovanom, a na mjestu zločina ostavlja zagonetne poruke kojima još nitko ne zna značenje. Prije mjesec dana je ubio jednog sastavljača križaljki – buzdovanom mu je rascijepao glavu, a potom je mrtvačevom krvlju na zidu njegova ureda napisao zagonetku: Nu djede močvaru – Lastovo! Ja sam se nasmijao i rekao: To je anagram.

Vrlo loš anagram. Kada se anagram prevede, dobijemo sljedeće riječi… Dujmovača – vrelo studeno. Ha-ha, izgleda da naš Sebastian zvani Asurbanipal ubija inspiriran Botićem i hrvatskim romantizmom! Niduhur reče: Romantizam velite… Pa da, sastavljač križaljki kojeg je Jednooki osvetnik ubio radio je na velikoj križaljci povodom obilježavanja obljetnice smrti Luke Botića. Zar nije malo čudno obilježavati obljetnicu smrti – kao da slave to što je nesretni Botić umro i poštedio nas Bijednih Mara… Tko bi rekao da je S.A.P. toliko psihički poremećen? Ja se zakašljem: Nije on psihički poremećen, on je samo paranoičan. Niduhur zaključi: Bio paranoičan ili ne, taj gad je ukrao pedeset glinenih pločica iz Asurbanipalove knjižnice i da, ukrao mi je ženu. Rez. Ulomak iz Mongolskih anala (treće, prošireno i plagirano izdanje objavljeno u biblioteci Povijesni tabui s braćom Ayushridar kao urednicima): „Sedam jahača haralo je mongolskim stepama, paleći i rušeći svaku čunjastu jurtu koju bi ugledali kako poput bijelog stošča strši nad pustarama ili visi nad vododerinama i ponorima stepskih sredogorja.

Jednog su dana jahači ugledali široku bijelu jurtu uz usku rječicu kao nožem urezanu u uleknuti fliš. Jurta je bila načičkana tirkiznim 196

Prepeličji palnidrom

i grimiznim vrpcama koje su poput girlanda visjele nad čunjem jurte. Život nomada – žene u hladnim potocima ribaju masne mrlje od konjetine i krvi sa kožnih prsluka, a muževi i sinovi na mišićavim konjima utjeravaju stoku u drveni tor. Za to vrijeme, punašna kćerka bundevastog lica se kiti grimiznim vrpcama i zveketavim drangulijama, maštajući o skoroj udaji za dječaka iz susjednog sela, nomadskog sina sa prisojne strane planine. Zabode kopču u kosu i spusti dvije pletenice na ramena – u zrcalu vidi lice žene, odrasle žene, buduće nomadske matrone. Ispred jurte dva su muškarca podigla baldahin od ždrepčeve kože. Ispod sjene baldahina nalazio se kružni stol nakrcan hranom i bocama airaga i vrapčjih suza.

Jedan brkati starac s orlom na ramenu zastrugao je žicu morin khuura – njegov ostriženi glas odjeknuo je nad stepom, doprvši i do ušiju jahača. Bolna gorštačka disonanca – orao je odletio sa starčevog ramena i raširio kandže nad zečjim bastionima. Crni konji su se ukočili, a crvenkaste oči sedmorice jahača zagledale su se u obilje hrane na kružnom stolu. Mogli su namirisati krv, mogli su prizvati uspomene na dobra stara vremena – na Liegnitz i na tisuću vojnika koje njihova sječiva pobiše. Osjetili su kako im bedra hlade oštrice. Dugo nisu čuli zveket sječiva i zvuk rasjecanja mesa. Lahor je nosio bijele plašteve s izvezenim crvenim teutonskim križem. U nomadskoj se jurti spremala svadba – jahači su mogli vidjeti debeljuškastu djevojčicu od dvanaest godina kako navlači šarenu haljinu i pernate čarape. S ušiju su joj visjele zveketave drangulije. Jahači su natjerali konje u galop, isukali oštrice, podigli ih visoko u zrak i nasnuli na jurtu sa samo jednom riječju na usnama: Pogani! U ime Krista, kotrljao se grlati poklič strminama.

Iza kopita se podigao oblak prašine. Nad stepom je pukao grom – vođin konj se propeo na zadnje noge i zanjišao, a vođa je vrškom mača dotaknuo munju. Ja sam vaš bog, pogani, poviknuo je vođa jahača čiji se mač sav bljeskao. Nomadi su se sklupčali pod krznenim pokrivalima i kožnim baldahinom, drhteći od straha – Mongoli se 197

Sebastian Antonio Kukavica

više od ičeg drugog boje munja i gromova, jer vjeruju da predstavljaju gnjev Tengrijev. Crni konji su izgazili rječicu – jahači su mačevima sasjekli drveni baldahin i prerezali sve grimizne vrpce. Žice morin khuura su pukle – kapljice starčeve krvi svjetlucale su na žicama kao note na crtovlju. Imale su račji oblik. Ultimativni ekspresionizam – smrtni krik, echte sprechstimme. Kopito je zgazilo drangulije. Žućkasta se svjetlost bljeskala nad vrškom vođine oštrice i obasjavala svete riječi urezane u balčak od ebanovine – riječi iz Ponovljenog zakona. Upute za klanje pogana. Ubili su sve muškarce koji su im se suprotstavili – zabili su im mačeve do balčaka u grlo, uzvikujući: Izusti riječ Božju, pogane, grcaj u Božjem gnjevu! Pala je noć. Siluete nomada pomaljaju se na ljubičastom obzorju, zrcaleći se u rječicama – nomadi se sele, zelenim fenjerima si obasjavaju grbavi planiniski put što vrluda klancem. Jahači su zapalili jurtu i sjeli za kružni stol – žvakali su konjetinu i namakali je airagom. Dvije djevojke su natjerali da plešu. Plešite, poganke, urlali su zažarenih obraza, plešite obredne plesove uz vatru! Slavite Glasnike iz pakla! Djevojke su plesale – tabanima su cupkale po gorućim grančicama. Teutonci su nazdravljali vrčevima, dok je jedan starac prebirao po žicama morin khuura, pjevajući brđansku pjesmu o Propasti. Starac je pjevao staru mongolsku pjesmu: Kad orao poleti, kad pukne grom – na obronku će se pojavit’ jahač crn.

Nomadi su zurili, sa crnog rascjepa u klancu, kako široka jurta gore, sva u plamenu – vatra ocrtava siluete sedam jahača kojima se loj cijedi sa usana. Preživjeli nomadi su proširili glas o sedam jahača – nazivali su ih poslanicima pakla, a neki su govorili da su jahači predznak skorog sloma vlasti Velikog kana. Zvali su ih Glasnici smrti. Sedam teutonskih vitezova pod vodstvom Khevenhüllera von Liegnitza za sobom su ostavljali na stotine mrtvih Mongola, kao osvetu za poniženje. Nakon godinu dana pljačkanja i ubijanja nomada, jahači su krenuli prema jugu – prema Bagdadu. Željeli su svoje usluge ponuditi bagdadskom kalifu, ali na putu za Bagdad su 198

Prepeličji palnidrom

zalutali. Našli su se pred crnom planinom nad kojom su se navlačili ružičasti oblaci. Ugledali su jednog jahača s turbanom na glavi kako se spušta sa planine i ide njima u susret. Jahao je arapskog konja i bio je nenaoružan – jahači su povukli prste sa balčaka i stegnuli uzde. Neznanac se predstavio kao Hasan al–Hušruk i rekao je da je Hašašin, sljedbenik Hasana Ibn Sabaha, jedan od rijetkih koji su preživjeli pokolj u Alamutu. Moji ljudi i ja očekivasmo vaš dolazak, jahači iz daljine, rekao je Hasan al–Hušruk poklonivši se pred jahačima, čusmo mnogo o vama, o smionosti vašoj, borbenosti kano u arslana i ratničkoj vještini kakvoj nema premca.

Nudimo vam ruku pobratimstva, ratnici iz daljine, želimo vaši saveznici biti, jer znademo da Mongole smatrate zakletim neprijateljima, kano i mi. Ja dadoh zavjet da ću život posvetit’ ubijanju Mongola i izdajica Hasana Ibn Sabaha – vođa sam bratstva plaćenih ubojica i cilj je naš prvi ubiti Imama Rukn al–Dina, izdajicu Hašašina. Mi želimo ugovoriti suradnju s vašim mačevima! Budite naši gosti u tvrđavi Alamut – tao ćemo uz hranu i piće utanačiti savez. Teutonci su pratili Hasana al–Hušruka – uspeli su se klancem Shirkuh s kojeg se pružio prekrasan pogled na kotlinu i Orlovu liticu. Spustili su se niz strminu i uspeli do ruševina tvrđave Alamut – pod ruševinama su ležali mrtvaci, a nad skršenim tornjevima uzdizao se uskovitlani crni dim. Na ovom mjestu je stajala neosvojiva tvrđava Alamut, zatresao se glas Hasana al–Hušruka, ali zbog izdaje Alamut porušen leži, zbog izdaje nekoć bijele tornjeve sada čađa nagriza. Uništili su Alamut, ali jedan Alamut – onaj u našim srcima – neće uništiti nikada! Smrt izdajnicima! Te večeri, uz hranu i piće, pod ruševinama Alamuta utanačen je sporazum između Kukavičjeg jaja i Hašašina – savez se dijelom temeljio na Mongol–teutong yarligs (Ugedejsko–teutonskoj alijansi) sklopljenom između Guyuk kana i Kukavičjeg jaja. Glavni neprijatelj novih saveznika bio je Batu kan – isti onaj koji je ponizio teutonce i protjerao ih iz qaganove jurte, isti onaj koji je preko svoje marionete 199

Sebastian Antonio Kukavica

Mongkea naredio da se uništi Alamut i pobiju svi šijiti u njemu.

Khevenhüller i Hasan al–Hušruk osnovali su bratstvo plaćenih ubojica koji su se prozvali Asasini iz sjene, a izvršavali su mahom politička ubojstva po narudžbi. Prva žrtva ovog krvoločnog bratstva bio je Imam Rukn al–Din kojeg su napali na putu iz Mongkeove jurte i odsjekli mu glavu. Žrtvu su prije umorstva običavali mučiti – zalagali su se za psihički teror, pa su tako nekim žrtvama mjesec dana unaprijed najavili da će ih ubiti. Svaki dan bi im pod jastukom ili prozorom ili na zidu ostavljali poruke poput Imamo te ili Uskoro ćemo te ubiti. Bio je to oblik najgoreg mučenja, jer bi se zavukli u žrtvinu glavu i otjerali je do ludila. Žrtvu bi psihički ubili, a potom bi joj prerezali vrat. Naravno, ubojstva s takvim oblikom mučenja dodatno su se naplaćivala. Ubojstva su bila iznimno skupa, ali znalo se: onaj tko unajmi Asasine iz sjene, znao je da će ubojstvo biti izvršeno bez ikakve greške. Ubrzo su Asasini iz sjene počeli ubijati važne kalife, vezire, prinčeve, trgovce – svakog za koga bi bili masno plaćeni. Bili su strah i trepet od Arapskog poluotoka pa sve do zapadnih mongolskih stepa. Ubijali su sve – muškarce, žene, kršćane, šijite i sunite – bitan im je bio samo novac.“ Kada sam naglas pročitao potonji odlomak, Niduhur se rasplakao i zagrlio me, rekavši: Khevenhilleru, moj krvni brate! Sudbina nas je ponovno spojila – teutonce i hašašine – krenimo u nove pothvate, osedljmo konje, podignimo mačeve i ubijajmo za novce! Nama dvojici je suđeno da obnovimo savez naših predaka i nanovo osnujemo bratstvo ubojica. Mi smo Asasini iz sjene! Tako i bi – sklopili smo savez, u slavu naših predaka. Savez protiv Palindroma – savez za Riječ. Stvorena je Alijansa protiv Palindroma temeljena na savezima teutonaca sa ugedejcima (ugedejce je predstavljao kaluđer Čegrtuša, moj vjerni pratitelj i vrač) i saveza teutonaca i hašašina (hašašine je predstavljao Niduhur). Nas trojica osnovali smo tajno bratstvo koje će napokon, nakon dugih stoljeća, istrijebiti Palindrom. Ténét, čuvaj nas se – na putu smo da tebe i tvoje pristaše 200

Prepeličji palnidrom

pobijemo do zadnjega! Veličaj Riječ, uništi Palindrom – to je naš moto. Osedlali smo konje i krenuli na zapad, u nove pustolovine.

Rez. Zima 1944. Jednog dana primio sam pismo iz Húsavíka – pismo je napisao moj stari prijatelj i srčani borac protiv Palindroma, agent (francuske ili američke?) obavještajne agencije Torval Ribar zvani Crnorizac. Obavjestio me je kako je islandski ogranak tajnog društva Palindrom uništen. Dogodilo se to u rujnu, za vrijeme svečanog otvorenja Operne kuće u Húsavíku. Operna kuća je otvorena u sklopu projekta „Dajmo im operu“ kojeg je pokrenuo i financirao sam Ténét. Za potrebe otvorenja premjerno je izvedena zaboravljena opera Albana Berga Sijač Arepo – opera čiji je libreto palindromski manifest. Torvald Ribar je zajedno sa svojim ljudima iz tajne službe upao u Opernu kuću za vrijeme svečanosti i pobio većinu uzvanika. Kako kaže u svom pismu: „Jebiga, bilo je kolateralnih žrtava, ali što je par života u usporedbi sa gotovo tisuću ubijenih istaknutih članova Palindroma?“ Ténét je bio poražen – uz samo nekolicinu preživjelih pristaša pobjegao je iz Húsavíka i na brodu se uputio u nepoznatom smjeru. Istovremeno, irska frakcija je ponovno preuzela upravu nad društvom. Novi predsjednik, Sullivan Irac, čovjek je iz redova Torvaldove tajne službe. Svoje pismo Torvald zaključuje riječima: „Porazili smo Palindrom, ali Ténét je još živ, što znači da opasnost od ponovnog jačanja društva nije otklonjena. Tek kada ubijemo Ténéta u potpunosti smo porazili ratobornu, opasnu frakciju Palindroma koja je zapravo jedina prijetnja čovječanstvu. S Ircima ćemo lako izaći na kraj – opet će biti po starom: viski, žene i pinball. Irska frakcija će društvo ponovno pretvoriti u mjesto sastajališta zaljubljenika u križaljke, anagrame i palindrome. Sastajat će se jedanput mjesečno i mozgati nad zagonetkama, a onda će se napiti i razići svatko svojoj kući. Ja sam svoju dužnost ispunio – kao što sam i obećao, nisam dopustio da Húsavík padne. Slučaj je završen i izgleda da ću ići u mirovinu. Toj odluci je kumovalo što sam bio 201

Sebastian Antonio Kukavica

ozbiljno ranjen. Naime, u opernoj kući me je napao Ténét i zabio mi šiljak za led u trbuh. Ali preživio sam. Dok ovo pišem, više nisam u Húsavíku – brodom se vozim natrag u Francusku. Vjerujem da ću kada budem umirovljen napisati knjigu o svojem životu na svjetioniku. U privitku sam ti poslao par odlomaka iz knjige koju pišem.“ Ulomci iz knjige Islandski svjetioničar, autobiografije Torvalda Ribara, poznatog špijuna: 13. travnja 1944. Cijelo jutro sam strugao prepeličje perje s paraboličnog reflektora. Svakog jutra pronađem dvije–tri preplice prilijpljene za reflektor – nije mi jasno kako uspiju ući u ostakljenu lanternu kada nema niti jedne naprsline u staklu ili žbuci kroz koju bi mogle uletjeti. Uvečer je unutrašnjost svjetionika puna gugutanja i cvrkutanja. Noći najčešće provodim na verandi, s bocom ljutog Brenivínna u ruci. Priznajem – pijem. I to obilato! Na taj način bježim od stvarnosti, jer je stvarnost koja me okružuje postala previše bizarna. Pijem kako bih zaboravio na prepelice, na svjetionik, na ukiseljene fjordove – želim pobjeći s ovog mjesta, a opet ne mogu zamisliti svoj život nigdje drugdje osim na ovoj verandi, s ovom boci u ruci, s pogledom na ribarske brodice koje se pomaljaju na glazurnoj vodi. Tek sam na ovom mjestu upoznao sebe. Ako bih želio pobjeći s Islanda, morao bih pobjeći i od sebe. Ja nisam agent tajne službe, to je bio Honoré Duverger, bivši ja, ono što sam ja nekad davno bio, ali više nisam – ja sam Torval Ribar, svjetioničar! To sam shvatio tek kada sam došao na Island. I zato ne vjerujem da ću ikad moći pobjeći iz Húsavíka. Zadnjih par godina postalo je uobičajeno da sive prepelice udaraju o stakla svjetionika i lijepe se za izvor svjetlosti. Svakog jutra iz lanterne se širi miris pečenih prepelica, hrskavog paperja i pocrnjelih kljunova. Njihova mrtva tijela bacam u hladnu vodu nad kojom se uzdiže zeleni fjord. Dok sam na verandi pušio cigarete i ispijao Brenivínn, vidio sam kako su nad jednom santom leda kružile dvije–tri prepelice. Kljunovima su kljucale santu leda – učinilo mi se da su u led kljunovima ucrtale mrtvačku lubanju, ali to je bilo 202

Prepeličji palnidrom

alkoholno priviđenje. Na Islandu ne preostaje puno mogućnosti za zabavu – možeš ili pjevati rímure ili piti žestoki alkohol. Ja sam se odlučio za ovo potonje, jer nikad nisam bio osobit pjevač. Alkohol je idealan sport za usamljene svjetioničare. To je skup sport, ali koga boli kurac kad sve troškove plaća obavještajna agencija! Noći su samotne na ovom hladnom otoku – zato sve češće haluciniram.

Pričam sam sa sobom, priznajem. Depresivan sam, priznajem.

Masturbiram, priznajem – za vrijeme hladnih noći u Húsavíku ne preostaje ti druga zanimacija. Posljenja žena s kojom sam bio u krevetu bila je sredovječna islandska kurva koja za sebe voli reći da je jedina od svog zanata na cijelom Islandu. Ima kuću u samom središtu Húsavíka – na njezinom musavom prozoru uvijek treperi crveni fenjer i voštana svijeća, ali rijetki su oni koji ulaze. Smatraju je luđakinjom. Poslije mi je bilo žao što sam je uopće platio.

Kljunovima stružu zapackano staklo – Mene, Mene, Tekel, Parsin.

Vjerujem da su prepelice znak – znak da se sprema veliko zlo. A sinonim za zlo je dr. sc. Hílufulíh Ténét, muzikolog i ravnatelj Islandske opere koji je potpuno skrenuo s uma. Želi stvoriti novu rasu ljudi – Anagramske ljude. Ljude budućnosti, ljude koji će uništiti jezik i ljudsku komunikaciju. Stvarnost je jezično konstruirana – to Ténét jako dobro zna, zato mu je cilj stvoriti Anagramske ljude koji će svijet učiniti potpuno besmislenim. Ténét je u svom laboratoriju stvorio prototip kukca žderača koji ne jede riječi, već se zavlači u pljuvačku svog domadara i u domodarov govor uvlači palindrome i anagrame. Kontrolira domodarov jezik, govor, riječi – sve! Húsavíkom se proširila epidemija pričanja u anagramima – prve implikacije da je osoba zaražena kukcem žderačem su žuta pljuvačka, zrnca pijeska pod zubima i žuti iscjedci iz nosa. Žderači se razvijaju i bubre u pljuvački gdje liježu svoje ljigave ličinke. Ukoliko se kukci na vrijeme ne ukolone iz pljuvačke, posljedice mogu biti kobne za inficiranu osobu. Jedna je žrtva bila toliko zaražena kukcima žderačima da nije imala nikakvu kontrolu 203

Sebastian Antonio Kukavica

nad izgovorenim riječima – u potpunosti je pričala u anagramima.

Pljuvačka zaraženog je bila žuta kao mokraća i bila je načičkana ličinkama – ličinke su u crvenkastim grozdovima začepile usnu šupljinu. Ténétova vojska Anagramskih ljudi terorizira Húsavík otkako je on postao predsjednik Palindroma. Ne prođe dan, a da netko ne bude ubijen, premlaćen ili zastrašen. Nekoliko zakukuljenih muškaraca kruži Húsavíkom i straši ljude – ucjenjuju ih ili im prijete da će im ući u san i uvesti ih u ludilo. Ténét je na obroncima planine podigao svoj dvorac – bijeli toranj strši nad Húsavíkom i reže oblake. U tom tornju živi Ténét i svakog jutra sa lanterne mogu vidjeti kako izlazi na terasu, vodeći sa sobom nekakvog dječaka. Je li taj dječak njegov unuk? Mogu vidjeti kako podiže dječaka u naručje i prstom mu pokazuje prema obzorju, tumačeći mu nešto šaptom i gestikulacijom. Neki govore da je to Odabrani. Onaj koji će predvoditi Palindrom u konačnom boju protiv Riječi i Smisla. Svi žive u strahu. Rijetko tko izlazi na ulice – prazne su i moža ponekad ulicom prošeta teuturajući pijanac.

Krčme su prazne, škure navučene na prozorska stakla, a more mirno – jedino što narušava potpuni muk je gugut preplica i pokoji anagram ispljunut s usana. Húsavík se pretvorio u grad Anagrama, u grad besmisla i ludila. Ténét je proglasio rat Smislu – odredio je Húsavík kao prijestolje svojeg budućeg carstva. Grad je u potpunosti pao u njegove ruke. Ljudi su počeli pričati u anagramima i zagonetkama, a u svakidašnje razgovore u krčmama i parkovima uvijek se zavuče nekoliko palindroma. Húsavík je prije bio mirno mjestašce – zabačeno na sjever Islanda, okruženo ledenim morem i strmim planinama. Mjeso ribara i osamjenih luđaka koji misle da vide Peripatetičke kitove. Ali u zadnjih nekoliko godina u Húsavíku su se počele događati čudne, iznimno bizarne stvari. Sve je započelo grotesknim ubojstvom opernog pjevača Hjurlsona. Odonda su bizarne smrti postale svakodnevica u ovom gradiću. Ténét je jači nego ikad prije. Svakog jutra sa dječakom u naručju izlazi na balkon 204

Prepeličji palnidrom

i promatra rađanje zore nad plutajućim santama leda. Prstom pokazuje prema prepeličjem gnijezdu – prepelice su ga izgradile na vrhu sante leda. Dječaka uči da govori isključivo u anagramima i zagonetkama. Dječak je Odabrani. Ne želim ni pomišljati kakav je pakleni plan skovao Ténét… 18. travnja 1944. Upoznao sam čovjeka koji se prozvao Asurbanipal. Pravo ime mu je Sebastian Antonio Prepelica i on je novi superjunak današnjice. Prepelica je vrlo paranoična osoba – jedan od onih paranoika koji piju vodu iz vlastite čuturice u strahu od trovanja i nose rukavice kako ne bi ostavljali otiske prstiju. Ispričao mi je kako su mu članovi društva Palindrom iskopali lijevo oko i ukrali mu iz sefa djela koja je sakupljao cijelog života: Demetra, Botića, Gaja. I zbog toga im se odlučio osvetiti – navukao je crvene gaće, crveni plašt i plave hulahopke i prozvao se Jednookim osvetnikom. Ispričao mi je kako je ubio sve članove hrvatskog ogranka društva Palindrom. Evo što mi je Prepelica ispričao: „U prosincu prošle godine u Hrvatskoj je ponovno počeo izlaziti časopis Neven, pritajeno glasilo Palindroma još iz razdoblja Bachova apsolutizma. Časopis je izdavalo društvo Hrvatsko pobratimstvo za pučku pouku – vrlo sumnjiva organizacija potpomognuta novcem hrvatske emigracije iz Asuncióna, vrlo, vrlo sumnjivo! I to ne kaže paranoik u meni, već analitičar – čovjek koji umije povezivati stvari i iz njih izvoditi dalekosežne zaključke. U prvom broju časopisa „za zabavu i pouku“ objavljena je pripovijest u stihovima I jedan ambar koju je napisao ni manje ni više Luka Botić, isti onaj pjesnik za kojeg je nedvojbeno utvrđeno da je bio član Palindroma u devetnaestom stoljeću. No tu nije kraj palindromskim podvalama – I jedan ambar je zapravo anagram.

Premetanjem riječi dolazimo do odgonetke anagrama: Bijedna Mara. U pripovijesti I jedan ambar Botić donosi priču o zabranjenoj ljubavi kršćanske redovnice i hašašinskog fedaija. Botić plagira samoga sebe, ha-ha! Moja je teorija sljedeća: Luka Botić je uskrsnuo.

Ponovno je oživio, zahvaljujući Magičnom kotlu. Prisjetimo se kako 205

Sebastian Antonio Kukavica

je isti kotao oživio Kublaja Ayushridara! Članovi Palindroma izvukli su Botićevo tijelo iz grobnice i ubacili ga u vruću vodu Magičnog kotla. Sljedećeg jutra iz kotla se podigao uskrsli Luka Botić, hrvatski Byron! Bio je živ, mlad, snažan i pristao kao nikad prije u životu. I ono najvažnije – pričao je isključivo u anagramima. Ténét je usavršio kotao, tako da uskrsli ratnici više nisu nijemi, već su „anagramski pričljivi“ kako on to naziva. Uskrsli Botić je dakle bio Anagramski čovjek. Odlučio sam da ću uništiti taj časopis i pobiti sve uključene u tu konspiraciju: od onih koji stvaraju časopis, pa sve do čitatelja tog ogavnog štiva za zabavu i pouku. Prvo sam ubio sastavljača križaljki koji je bio urednik enigmatskog dodatka časopisu Neven. Na zidu njegova ureda ostavio sam zbunjujuću poruku. Nakon njega, ubio sam sve novinare, sve urednike, dopisnike, lektore časopisa – ubio sam čak i sve pretplatnike časopisa. A na koncu sam ubio glavnog urednika – uskrslog Luku Botića. Preporoditelja koji je bio preporođen u doslovnom smislu riječi. Sve je to bio dio operacije „Lazar“ – Ténét je želio oživjeti petoricu književnika za svaki jezik na svijetu. Od hrvatskih književnika namjeravali su uskrsnuti Kozarca, Marulića, Vetranovića, Botića i Demetra. Ali nisu uspjeli u svojem bolesnom naumu. Jednooki osvetnik im je stao na put!“ Rez. Klement Hekuba je bio mrtav – iz uha mu je isplazio žuti iscjedak. Kada smo Čegrtuša, Niduhur i ja ušli u Hekubinu kuću pogodile su nas otrovne strelice iz drvenih sulica. Izvadio sam strelicu iz kože, ali bilo je prekasno – čeljust mi se počela grčiti, a ruke gotovo nisam osjećao, šake su mi bile petrificirane. Iz polutame je provirivalo otečeno lice Anagramskog čovjeka – u šaci je držao drvenu sulicu s urezanim simbolom pernate zmije. Stajao je u sjeni razbijene vitrine. Nijemi Lazar je razbijao porculanske lutke i lončiće, gušeći se u nečujnom smijehu. Hekuba je ležao prevrnut na bok, jezik mu je ispao iz čeljusti, a oči su mu bile staklaste i mutne – piljio je pravo u mrlju koja se ameboidno širila stropom. Niduhur je 206

Prepeličji palnidrom

zarežao: Prokleti bili, ne dirajte Prepelicu Apokalipse, ona pripada hašašinima! Ali nakon nekog vremena više nije mogao izreći ni riječi – čeljust mu je utrnula, a zubi zaškripali. Anagramski čovjek je prišao Niduhuru, iskesio žute zube i ošinuo ga drvenom sulicom po glavi – Hašašin je pao u nesvijest. Pod je zaškripao – uočio sam kako mi se primiču ulaštene crne cipele. Kada sam podigao glavu uočio sam dr. sc. Hílufulíha Ténéta – plavi sako, crvena kravata, zlatna kopča. Do Ténéta je stajao muškarac koji mi se odnekud učinio poznatim – pa da, bio je to Luka Botić, autor Bijedne Mare.

Ali kako? S.A.P. ga je ubio – kako je moguće da je preživio još jednu smrt? Uskrsli Luka Botić je u rukama držao ep Prepelica Apokalipse – listovi su vonjali po trogloditskoj dijareji. Ténét je Anagramskom čovjeku dao znak da me podigne s izlizanog parketa i položi na divan. Tada je Ténét, pijuckajući viski s ledom, započeo svoju priču… Ponovno se vidimo herr Khevenhiller. Dugo je prošlo od našeg posljednjeg susreta u Walesu. U međuvremu se mnogo toga promijenilo – kao što vas je Torval Ribar obavijestio, islandski ogranak društva Palindrom je uništen, a oni kreteni Irci su ponovno preuzeli mjesto predsjednika Palindroma. Irska frakcija je izdala interese našeg društva – i sve to zbog žena, viskija i pinballa! No ja sam još uvijek živ, a okružen sam svojim vjernim pristašama: Anagramskim ljudima. Jedino mi oni nisu okrenuli leđa, svi ostali su me izdali. No osvetit ću se ja njima svima, počevši sa Ircima, ali polako… Doći će vrijeme za osvetu. Kao što vidite, moja vojska Anagramskih ljudi iz dana u dan postaje sve brojnija. Vaš prijatelj Torvald Ribar nam je nanio veliki udarac – naime, uništio je Magični kotao. Više ne možemo dizati ljude iz mrtvih, ali što je tu je. Kao što vidite braća Ayushridar – Nijemi Lazar i Anagramski čovjek – su još uvijek uz mene, a moj najnoviji vojnik u borbi protiv jezika je postao genije hrvatskog romantizma – neponovljivi Luka Botić, autor Bijedne Mare i Dilbera Hasana, čistih remek-djela hrvatskog romantizma. On je naš službeni pisac. Njegova je misija napisati 207

Sebastian Antonio Kukavica

mnoštvo pripovijesti u stihovima u kojima će biti zakukuljeni anagrami, palindromi i zagonetke koje će postepeno izgristi jezik kao crvotočina i pripremiti teren za konačno uništenje ljudske komunikacije! Istrebljenje Riječi i Smisla, ha-ha! Time će konačno, nakon minulih stoljeća, biti ostvaren ključni cilj društva Palindrom.

Zamislite samo – za desetak godina svi ljudi pričat će u anagramima, a ja ću biti slavljen – ja, Hílufulíh Ténét, ha-ha-ha! Vidim kako čudno gledate našeg Botića – sigurno ste čuli kako ga je ubio onaj blesavi Sebastian Antonio Prepelica. Da, ubio ga je, ali smo ga mi ponovno oživjeli – tijelo je dovoljno samo prokuhati u Magičnom loncu i ostaviti ga da odstoji sve do zore. Onda se Lazar diže iz grobnice i odbacuje sa sebe zagnojene obloge i mašću natopljene gaze. Rađa se jači, moćniji i življi no ikad prije! Kotao uskrsava! Iz kotla je izišao anagramski pričljiv i neopisivo inteligentan! Ha-haha, moj pakleni plan će se ostvariti herr Khevenhiller, i vi me nećete spriječiti – ja sam nepobjedivi zlikovac. A svi vi koji mislite da ste nekakvi superheroji jer nosite plašteve i pamučne crvene gaće – vi mi ne možete ništa. Uz mene su sile zla i ja ću vas satrti, ha-ha-ha!

Ubili smo Hekubu, kao što vidite. Otkrit ću vam zašto smo ukrali Prepelicu Apokalipse, jer ćete ionako za par minuta biti ubijeni rukom Luke Botića, hrvatskog Byrona. Da, da, umirat ćete polagano i u agoniji iznenadne pričljivosti, da se tako izrazim. Umrijet ćete na vrlo bizaran način, ha-ha – u usta ćemo vam sasuti kukce žderače, Eustahijeve cijevi ćemo vam zakrčiti papirnatim tuljcima, a Luka Botić će vam prije smrti recitirati ulomke iz svoje najnovije pripovijesti u stihu pisane u potpunsti u anagramima – djelo se zove I jedan ambar i govori o ljubavi muslimanskog konjušara i kršćanke čuvarice ambara. Anagramski čovjek će vam postaviti jednu zagonetku na koju vi nećete znati odgovor – i u toj činjenici leži vaša propast. Luka Botić će vas potom udarati časopisom Neven sve dok vam krv ne izbije na usne, sve dok vam Neven ne zgnječi lubanju, ha-ha! Ja ću sa svojim vjernim pratiteljima otputovati prvo 208

Prepeličji palnidrom

u Ameriku, a potom ćemo se dati u potragu za Prepelicom Apokalipse. Da, upoznat sam s legendom o Asurbanipalu i Preplici Apokalipse. Upoznat sam s time da onaj tko točno odgovori na pitanje trogloditskog vrača postaje gospodarem Prepelice Apokalipse. Ovaj ep će nam pomoći u pronalaženju obitavališta trogloditskog vrača, čuvara Prepelice. Legenda kaže da postoje tri Prepelice Apokalipse – sukladno tome, gospodariti prepelicama mogu samo tri osobe. Prvi gospodar je bio Asurbanipal, vjeruje se da je drugi gospodar bio sam Hasan Ibn Sabah, a izgledno je da će treći gospodar Prepelice Apokalipse biti Hílufulíh Ténét! Onda, kada ovladam silama uništenja, uništit ću jezik, uništit ću svijet i sve će se raspadati, zavladat će kaos, sva logika i smisao će biti ukinuti. A Apokalipsu ću promatrati sa svog bijelog tornja u Húsavíku, sa svojim sinom u rukama. Da, da Gwri Pryderi je moj sin – više nije tvoj, samo je moj, shvaćaš li… Ja sam ga odgojio kao svojeg potomka. Živio je sa mnom u bijelom dvorcu prije nego što se na islandski ogranak Palindroma spustila velika nesreća. Dječak je porastao, iznimno je inteligentan – Gwri je čudo od djeteta, već sada umije na klaviru izvesti ekspresionistička djela. Čak je počeo i skladati – naravno, u dodekafonoj tehnici. Majstorski upotrebljava račji obrat i retrogardnu inverziju. Pod njegovim prstićima tipke pucaju u sjetnoj, oslobođenoj disonanci. Evo prije nego što umreš imat ćeš mogućnost po posljednji put vidjeti dječaka koji je nekad davno bio tvoj sin – naravno, sada se više ne zove Gwri Pryderi, već se zove Demonid Dinomed. Ime je palindrom, he-he. Botiću, pišče sofisticirani, poetska dušo tanana, dovedi mog sina Demonida, dovedi ga pred ovog teutonca koji će ubrzo umrijeti! Botić je iskrivio usta u kiseli cerek i u sobu doveo dječaka – mog sina! To je bio Gwri Pryderi, moj sin… Imao je njezine oči – zelene, kao odsjaj brijega u suton. Dječak je zamišljeno piljio u mene nekoliko trenutaka, a onda je pohitao u zagrljaj svog lažnog oca. Hílufulíh Ténét je podigao dječaka u naručje i podragao ga po loknama. Kako 209

Sebastian Antonio Kukavica

je samo bio sličan mojoj Rhiannon! Ténét je rekao dječaku: Demonide, ovaj čovjek koji leži na podu tvrdi da je tvoj otac. Da, ovaj čiko sa smiješnim bijelim plaštem. Reci ti njemu, dragi dječače, tko je tvoj otac. Gwri se zagleda u moje oči i zamuca: Danski Cozumel – oklagijo, stojim. Pogledao je prema Ténétu i kada je vidio da je Ténét ponosno kimnuo glavom, dječak ga je zagrlio sav pucajući od sreće. Ténét ga je podragao po glavici i rekao: U prijevodu – Moj otac je islandski muzikolog. Kao što vidiš, herr Khevenhiller, ja sam naučio Demonida da priča isključivo u anagramima. Naravno, njegovi anagrami su vrlo loši, jer nema razvijen vokabular, a nije upoznat ni sa sintaksom ni sa gramatikom – tako da su njegovi anagrami sastavljeni od jednostavnih riječi posloženih jedna na drugu bez prevelikog poklapanja u rodu, broju ili padežu. No ipak, za svoje godine pokazuje zavidnu sposobnost konstruiranja anagrama. Vjerujem da će za nekoliko godina moj sin biti najbolji govornik anagrama na svijetu. Bit će princ Apokalipse, ha-ha! Već sada pokazuje iznimni talen za dekonstrukciju starih i konstrukciju novih riječi. Čak je osmislio i nekoliko riječi za svoj vlastiti jezik. Taj jezik upotrebljava kada se igra s akcijskim figurama s druge planete – dječak je nadaren nema što! Da je ostao u tvojim rukama, nikad ne bi uspio razviti svoj talent do krajnjih mogućnosti.

Uvijek bi bio rob tvojih predaka, tvojih očekivanja, rob prosječnosti!

Ali ja ću mu pružiti da iskoristi sav svoj potencijal, da bude gospodar svijeta, imperator! Slušao sam Ténétove riječi i nisam mogao vjerovati koliko je taj doktor znanosti zapravo bio inficiran ludilom.

Poljubio je dječaka u čelo i spustio ga na parket – dječak je došao do mene i nasmijao mi se. Zatim mi je nestao iz vidnog polja – okamenjen, bio sam primoran zuriti u Ténétove cipele: vezice su mu bile odvezane. Iz Botićevih ruku je preuzeo Prepelicu Apokalipse i prije nego što je izašao iz Hekubine kuće, rekao je: Izgubio si, herr Khevenhiller, a ja sam pobijedio. Izgubio si ženu, dvorac u Walesu, sreću, sina – što ti je još preostalo… Samo teutonski plašt i Kristovo 210

Prepeličji palnidrom

ime koje uzvikuješ kako bi preplašio pogane – kakva travestija!

Preostale su ti samo one stvari u koje više ne vjeruješ – izdani ideali na duši jedino ostadoše, što bi rekao poeta Botić u svojem novom remek-djelu I jedan ambar. Ti si sprdnja teutonskog reda, zar to još nisi shvatio? Ti si budala, jer nam se nisi pridružio na vrijeme.

Mogao si imati sve – iskopali bismo tijelo tvoje žene iz zemlje, ubacili ga u Magični kotao i ona bi do zore bila živa kao i prije. I tad vam ne bi bilo kraja – bili biste sretni u svojem dvorcu u Walesu.

Sve bi bilo kao i prije. Ali ne, ti si se samome sebi i svojim precima želio dokazati. Želio si biti nešto što nisi – dosljedan čovjek, čovjek od principa, pravednik. Ili još gore: želio si biti junak, ha! Nemaš ti nikakvih principa – sve te oznake na uniformama tebi ništa ne znače – ni križ ni svastika – tebi je bitno samo nositi uniformu, samo glumiti moćnika, šepuriti se po svijetu s mačem i plaštem i strašiti bosonoge troglodite. To te ispunjava – kada vidiš kako ničice padaju pred tobom. Kada vidiš kako krv brizga iz vratova.

Priznaj, dragi prijatelju, da samo ti i ja potpuno isti. Čeznemo za moći, avanturom i koljačinom. Jebeni smo gadovi i ne stajemo sve dok ne ostvarimo ono što smo si zacrtali. Odlučio si ostati živjeti u sjeni očekivanja svojih predaka. Ti si izgubljena osoba, ali tvojim pustolovinama je došao kraj. Žao mi je, ali čast predaka te je oslijepila. Luka Botić će te ubiti. Bit će to bolno i dugačko umiranje – još nitko u historiji nije umro od posljedice premlaćivanja časopisom Neven, ali evo, ovo ti je jedinstvena prilika da tvoje ime bude zapisano u analima historije. Zbogom. Ténét je nestao u daljini, pod giloširanim sjenama paprati, držeći Gwrija za ruku.

Dječak je cupkao oko Ténéta i pričao u anagramima. Ténét je ponosno tapšao dječaka po tjemenu svaki put kada bi složio novi anagram. Prišao mi je Anagramski čovjek i postavio zagonetku: Crnac kastrat pjeva zajedno s tri velikana. Jedan od njih je Vuk, drugi je Kuka, a treći Voda. Zapitaj se kakva voda i odgovori na moje pitanje… Kako se zove treći? Anagamski čovjek je oblizao usnicu i zadovoljno se 211

Sebastian Antonio Kukavica

nasmiješio misleći da je postavio vrlo zamršenu zagonetku – ali zagonetka je zapravo bila prejednostavna. Luka Botić je smotao časopis Neven u obliku tuljka i počeo mi ga gurati u uho. Pomahnitali Luka Botić je postao anagramski pričljiv. Sa sadističkim cerekom mi je šapnuo u uho: O Heraklo, daj mi isti taj šećer! U prijevodu: Ti ćeš sad lako mrijeti, ja rekoh. Ovo potonje je bio stih iz Bijedne Mare! Kladim se da je u pripovijesti I jedan ambar taj stih glasio: O Heraklo, daj mi isti taj šećer. Osjetio sam kako mi zašiljeni tuljak prodire u zvukovod, zapinjući za ušni sediment. Proklet bio, uzviknuo sam, znam odgovor na zagonetku! Luka Botić se namrštio i promrmljao poput psovke: Javna nebesa! Moj sezam! To je bila anagramska psovka – u prijevodu: Ne zajebavaj se sa mnom! Znam rješenje, povikao sam, a žuti iscjedak mi je kapao iz ušne konhe.

Luka Botić se podigao na noge, zagladio bradu i poviknuo, još besmislenije nego prije: O, godovi ronda! To je pak značilo: Odgovori onda! I Anagramski čovjek se namršten zagledao u mene svisoka. Vilica mi je još bila utrnuta, ali sam ipak uspio oblikovati nekoliko riječi: Rješenje je McKinley Morganfield! Anagramski čovjek i uskrsli Luka Botić unisono su opsovali: Dira azimut Paname! Kako znaju psovati ovi anagramski pričljivci… Rekli su: A pizda mu materina! Evo kako sam došao do rješenja zagonetke: krenuo sam od pretpostavke da kastrat, pošto je crnac, pjeva blues.

To se pokalapa s imenima trojice velikana – Vuk je Howlin’ Wolf, Kuka je John Lee Hooker, a Voda i to još Blatnjava Voda je Muddy Waters kojem je pravo ime McKinley Morganfield. I sada mi nisu mogi ništa, jer sam odgovorio točno. Anagramski čovjek je navukao crnu kukuljicu na glavu i bijesno zarežao: Mit – tapir i guska! Luka Botić je poslušno kimnuo glavom i s parketa podigao časopis Neven. Anagramski čovjek mu je rekao: Ipak ga ti usmrti! Luka Botić me je počeo tuči časopisom Neven, imbecilno se hihoćući.

Na što je romantički poeta spao! Udarao me je po leđima i trbuhu, a ja se nisam mogao braniti jer mi je tijelo utrnulo od otrova iz 212

Prepeličji palnidrom

sulice. Anagramski čovjek je izišao iz Hekubine kuće, glasno zalupivši orahovim vratima za sobom. Čuo sam kako Čegrtuša i Niduhur počinju mrmljati nešto nerazumljivo – otrov je počinjao popuštati. Nakon nekoliko minuta čeljusti su nam opet bile pokretljive – ako ništa drugo, barem smo Botiću psovali majke i očeve. On je u ruke uzeo dvadeset brojeva časopisa Neven i počeo nas udarati po glavama. Slina mu je visjela sa usana, a oči su mu bile sitne i crvene – dok nas je tukao, blago je režao, kao zvijer.

Osjećao sam kako mi se od silnih udaraca Nevenom po glavi, spušta crnilo nad oči – nisam mogao dopustiti da umrem na tako jadan način. Pokušao sam pokrenuti tijelo – podići ruku, nogu, bilo što, samo kako bih se obranio i pjesnika ošamario – ali nisam se mogao pomjeriti. Kao da sam bio zarobljen u tuđem tijelu. Botić me je prevrnuo na leđa, kako bi me mogao gledati u oči dok umirem.

Zurio sam kako divljački zamahuje Nevenom – krv mi se cijedila niz očne kapke. Osjećao sam da polako tonem u nešto slično snu – kao da ulaziš u mutnu, hladnu vodu. Znao sam da se ta voda zove Smrt. Zažmirio sam. Ugledao sam jahačicu na bijelom konju – imala je srebrnu kopću u kosi i čekala me je pod zelenim vilenjačkim brdom. Dođi ljubljeni, začuo sam njezin glas. Dođi, opet ćemo biti sretni u našem bijelom dvorcu. Potrčao sam prema njoj, ali ona je odjednom nestala. Sve se rasplinulo u maglu – ja sam ponovno otvorio oči. Vidio sam kako poeta Botić pada na parket okrvavljenih usana. I tada sam ugledao čovjeka u plavim hulahopkama i crvenim pamučnim gaćama – bio je to Jednooki osvetnik! Prepelica spasitelj!

U šaci je stezao buzdovan s kojeg je kapala Botićeva krv. Majku ti tvoju anagramsku, opsovao je S.A.P. i zamahnuo buzdovanom.

Pogodio je Botića u glavu – poeta se mrtav srušio na parket. Iz ruke su mu ispali enigmatski podlisci iz Nevena. Ležao je mrtav na leđima, piljeći mutnim očima u stropni ventilator koji je zujao i drndao – usne su mu bile rastegnute u elipsasti krik. Kuštava brada

213

Sebastian Antonio Kukavica

bila mu je orošena kapljicama krvi. Nije to bio Botić, bio je to laboratorijski zamorac iz morbidnih laboratorija tajnog društva Palindrom. Dujmovača – vrelo studeno, poviknuo je S.A.P. i namočio prste Botićevom krvlju. Po zidu Hekubine kuće ispisao je nerazumljivu poruku. Osjetio sam da mi se krv vraća u prste i zglobove – uspio sam podići lijevu ruku i položiti je na natečenu glavu. Napipao sam dvije kvrge – tko bi rekao da je Neven toliko težak… S.A.P. mi se nasmijao i rekao: Prijatelju Khevenhiller, opet se susrećemo! Evo ja baš putujem svijetom i spašavam ljude od pomahnitalih pisaca–zombija. Jučer sam baš u Italiji spasio jednu prekrasnu djevojku od noža uskrslog Dantea koji je pomislio da je ona njegova ljupka Beatrice – želio ju je silovati i iskasapiti nožem, ali moj buzdovan ga je dohvatio! Ubio sam i uskrslog Cervantesa, Ljermontova, Tolstoja, Balzaca… Riječ ubiti ne bi se trebala koristiti u gornjem slučaju, jer oni zapravo nisu bili ljudi. Oni su bili zombiji koji su djelovali po Ténétovim morbidnim zapovijedima. Ne bi ih se zapravo ni trebalo zvati imenima koja su im nekad davno pripadala, jer to nisu bili oni, već nekakvi entiteti. Bili su to Ténétovi eksperimenti. Tko bi rekao da jedan doktor znanosti, istaknuti intelektualac može biti tako lud? Palindrom je uskrsnuo po jednog pisca za svaki jezik. Gotovo sve sam ih ubio. Preostao je još samo jedan – zombi koji se davno prije zvao Edgar Allan Poe… Uh, da samo znaš koje on gadosti čini po Americi. Ubija ljude po uzoru na svoje bizarne priče – leš jedne žene bio je pronađen u dimnjaku, jedna djevojka je bila ubijena kao Marie Rogêt, a jednu babu koja se prezivala Usher iskopao je iz groba i tijekom noći je uvukao u kuću njezinog muža – muž je dobio infarkt kada ju je sljedećeg jutra ugledao u bračnom krevetu. Perverzno! Taj Ténét je bolesni gad…

I da ne zaboravim. Još jednom su me pokušali ubiti – vjerujem da iza svega stoje VMRO i ustaše – podlih li zlikovaca! Udružio sam snage sa Torvaldom Ribarom – on je umirovljen, a čezne za pustolovinama. Pa rekoh, hajde Torvalde krenimo zajedno u 214

Prepeličji palnidrom

spašavanje svijeta kao Superman. Da ga samo vidiš: nabavio je zeleni plašt, zeleni korbač i zeleni triko. Odlučio je biti superjunak kao i ja. Želimo se boriti protiv sila zla, a najveći neprijatelj nam je zlikvac Ténét. Ja mu rekoh: Superjunaka superjunakom čini njegov kostim i ono što on predstavlja. Torvald je odgovorio: Ja želim predstavljati gnjev Božji i sirovu snagu… Oduvijek sam maštao da imam korbač kojim bih mogao tuči zlikovce. Ja mu rekoh: Pa Torvalde, možda bi mogao biti neka praživotinja iz razreda bičaša?

On je rekao da je to odlična zamisao. Od tog trenutka on je prestao biti Torvald Ribar. Odsada se zove Euglena – korbač Božji. Ima zeleni kostim euglene – kostim je načičkan točkicama koje predstavljaju plastide, ima čak i ljubičastu očnu pjegu i od spužve načinjene kloroplaste. Uzor mu je Atila, bič Božji. Ali jebeš Atilu

215

Sebastian Antonio Kukavica

– da vidiš kad Euglena mesnili zamahne korbačem! Volvoksi i amebe drhte, štono kažu. I da, otrkio sam još jednu urotu u svijetu književnosti… Zaklopio sam oči i utonuo u san, ne mogavši više slušati Prepeličine halucinacije. Usnuo sam Wales. Rhiannon je na vilenjačkom brijegu dojila Gwrija Pryderija – nasmijala mi se.

IX.

C

rnac je rekao da se zove John Lee Hooker i da će za koju godinu biti poznat diljem svijeta. Samo čeka da ga otkriju – za to vrijeme će zarađivati za život radom u Fordu. Ugodan je osjećaj kad znaš da svojim rukama stvaraš nešt’ što će mnog’ma donijet’ sreću, rekao je s prizvukom južnjačkog akcenta u glasu. Bit ću najbolji blues glazbenik, promrmljao je ispijajući scotch s dvije kocke leda.

Prvo je naručio bourbon, zatim scotch, a posebno je naglasio da će još naručiti i jedno pivo. Kada je to rekao, nasmiješio se i prstima počeo trzati nevidljive žice gitare, pjevajući: One bourbon, one scotch, one beer… To je jedna od mojih pjesama – pjevam je u ovom baru. Ljudi je vole, neki je čak znaju i pjevušit’ – ak’ nisu pijani. John Lee Hooker je rekao da svira blues onako kako ga je očuh podučio dok je još kao dječak živio pod njegovim krovom u Mississippiju. Od kuće je pobjegao dok je imao petnaest godina.

Ni’ko ne svira takav blues, velim vam ja gospon, rekao je Hooker kao da je u to želio uvjeriti samoga sebe, a ne druge. Ispio je scotch i zagledao se u led prilijpljen za dno čaše – sebi u bradu je mrmljao: ni’ko ne svira takav blues, i kimao glavom. Iskreno rečeno, izgledao je depresivno. Crnac koji je došao u Detroit iz Mississippija maštajući o karijeri blues glazbenika. No on to nije smatrao maštanjem, već neminovnošću – bio je uvjeren da je samo pitanje 216

Prepeličji palnidrom

dana kada će postati slavam. Da, da, gospon Khevenhiller, već sam sve ugovorio – samo trebam uć’ u studio i snimit’ ploču. Vjerujte mi, bit će to hit. Pjesma će povezat’ i crnce i bijelce – svi će se rasplesat’ kad je čuju. Inače sviram po klubovima u Detroitu, uzdahnuo je, ali ljudi ne cijene blues. Barem dok ga svira ne’ko nepoznat. Da sam slavan bilo bi drugačije. Dok sviram pravi Delta blues, oni čavrljaju i kese se. Dok pjevam o poplavi u Tupelu, oni se smiju ko da se to njih ne tiče, ali blues se tiče svih nas. Poplava se tiče svih nas, moj gospon, al’ oni nastavljaju trkeljat’ ko da nisu toga svijesni. Ima li neka shema za sviranje bluesa, upitao sam ga kao veliki zaljubljenik u blues i jazz, a on je zaškiljio i napučio debele usne. Odgovorio mi je svojim ostriženim baritonom, gutajući samoglasnike i krateći nastavak za present continous: Blues nema pravila, blues nema uzorak. The blues was here when the worl’ was born! Dok je Adam hod’o vrtom… Čak je i tad postoj’o blues. Kad su se muškarac i žena susreli nast’o je blues.

Kad si ranjen, usamljen, kad se osjećaš tužno – to je blues. Ne moraš bit’ ni siromašan ni bogat da bi osjeć’o blues. Svi osjećaju blues. Blues je u svakom od nas – samo ga treba oslobodit’. Blues može bit’ razudani boogie, a može bit’ i izraz tuge i boli. Al’ velim vam ja, ni’ko nikad nije svir’o blues ko ja – osim možda mojeg očuha… On je bio dobar čovjek, dobar čovjek… Svi će znat’ tko je John Lee Hooker! Rekao je John i naručio kriglu piva. Nisam se mogao preoteti dojmu da je izgledao poput berača pamuka iz delte: široki, plosnati nos, otečeni kapci i uski prorez kroz koji proviruju tamne oči, ispupčene usne i lice zasjenjeno pletenim šeširom. Ispio je par gutljaja piva i udario kriglom o umašćeni stolnjak. Sjedili smo u nekom opskurnom baru u Detroitu – kroz prozor bara mogao sam vidjeti dimnjake Fordovih pogona poslaganih jedan na drugog kao kutije šibica. Bar se svao „Street King“ i Hooker je u njemu već par mjeseci subotama navečer svirao blues – pravi, autentični blues. No sumnjam da nam se Hooker obratio kako 217

Sebastian Antonio Kukavica

bismo u polumraku zadimljenog bara razglabali o bluesu, boogie– woogieju, delta bluesu, spiritualu i botlleneck tehnici sviranja.

Naručio sam točeno tamno pivo, iako je moje nepce bilo naviknuto samo na pruska piva. Sjetio sam se mog rodnog Königsberga i krčme u koju je svojevremeno zalazio Immanuel Kant – u istu tu krčmu na čašu piva često smo navraćali moji prijatelji i ja. Na ulazu u krčmu na željeznoj je šipki visio satirični natpis: Zum ewigen Frieden. Najbolje pivo koje sam ikad kušao, kušao sam u toj krčmi – zlatna pjena, jetki miris hmelja, pucketanje pod nepcem.

Königberška pivska čarolija u krčmi vječnog mira i blaženstva.

Znao je to i Kant – krčmar se nakon Kantove smrti hvalio kako je upravo u toj krčmi, na tim umašćenim stolovima, pod zapečenim abažurima Kant napisao svoje Pravno-političke spise. Nalakćen nad papirima, zamišljen, izgubljen – to vam je bio Kant, objašnjavao je Gastwirt lašteći musave čaše, i jawohl uvijek je pored sebe imao punu kriglu najboljeg pruskog piva. Ovo američko pivo bilo je loše – grecalo je nepce, pjena je bila mlaka i hlapljiva. Tada sam uočio nešto zanimlljivo –pod zapečenom kalotom pocrnjele plafonijere, na raspucalom zidu krčme Street King na čavliću je visjela slika „Groblje čovječanstva“ nekog Immanuela Nizozemca. Halucinantne li vizije! Utjecaj Hieronymusa Boscha je bio očit – slika je bila načičkana blijedim tijelima, grotesknim ptičurinama, naherenim grobnim spomenicima, polomljenim babilonskim kulama, raskopanim tumulima i oživjelim mrtvacima u sarkofazima. Horror vacui – slikar je svaku prazninu u slici zakrčio mrtvacima: krvavim udovima, ostrišcima tijela, tjelesnim izlučevinama. Tada sam se prisjetio uvodne rečenice iz Kantovog spisa Zum ewigen Frieden – pa da, i Kant je spominjao nekakvu nizozemsku gostionicu na čijem se zidu nalazio prikaz groblja ljudskog roda. Promrmljao sam sebi u bradu: Važi li taj satirični natpis na ploči nizozemskog gostioničara gdje je naslikano groblje, za ljude uopće, ili posebno za državne poglavare koji nikad nisu siti rata ili samo za filozofe koji sanjaju 218

Prepeličji palnidrom

vječni mir… Spadam li ja, po Kantu, u kategoriju državnika nezasitnih rata, jer moji preci su bili upravo to – vladari Königsberga nikad siti ubijanja pogana. Da me sada vide kako ispijam pivo sa crncem iz Mississipija, mislim da bi me se odrekli. Ta slika Immanuela Nizozemca izazvala u meni osjećaj nelagode – slutio sam da ta halucinantna, paklena vizija želi nešto poručiti svakome tko zastane ispod nje i zagleda se u tmurne namaze zemljanih boja.

Hooker je istaknuo kako je vlasnik bara Street King jedan Nizozemac čudnog imena – Heroen Anthonizoon. Ni’ko ga nikad nije vidio, rekao je Hooker oblizujući pjenu s usana, al’ svi znaju da on vodi ovaj bar. On je ko neki duh – ni’ko ga nikad nije vidio, a svi ga se boje i svi su uvjereni da postoji. Heroen Anthonizoon je pravo ime Hieronymusa Boscha – koincidencija? Da sam paranoičan poput Prepelice, sada bih iz tog poklapanja izvukao dalekosežne zaključke.

Urota nizozemskih manirističkih slikara? Fokusirao sam pogled na crnčevo lice i upitao ga: Nego, John Lee, recite vi nama kako vam možemo pomoći… John Lee Hooker je okrenuo glavu u svim smjerovima, skinuo šešir i nalaktio se na stol – izgledao je preplašeno, kao ga se bojao da će ga netko u baru čuti. Kada se zagledao u „Groblje čovječanstva“ promrmljao je: God have mercy!

Slijedi priča Johna Lee Hookera… Počele su se događat’ čudne stvari, zbiljam čudne stvari. Prošlog tjedna su u Chicagu ubijena dva crna blues glazbenika – George Bosch i Isaiah Temple. Ubijeni su na vrlo okrutan i ja bi’ k tome rek’o još i bizaran način – izgrizli ih komarci iz Pakla. Tijela su im bila otečena, puna gnojnih plikova iz kojih su se cijedili žuti iscjetci. Lica su im bila zgrčena, oči širom otvorene, iz usta im je klizila sukrvica i pljuvačka. Zanimljivo je da su mrtva tijela i Boscha i Templea bila pronađena uz asfaltiranu cestu – cesta koja vodi do Chicaga, a mi je zovemo Crna Cesta zbog specifičnog premaza kojeg dobije uvečer kada ljubičasta svijestlost obasja kamenč’če na cesti. Uz njihova tijela pronađeni su okrunjeni klipovi kukuruza i razmrvljena kukuruzna zrna. Sunce je tol’ko 219

Sebastian Antonio Kukavica

pripeklo da su im crveni komarčevi plikovi postali crni ko ugljen.

Crna Cesta je mahom pusta – ni’ko više ne putuje Crnom Cestom, jer je poznato da je puna razbojnika. Tako da je prošlo par dana prije neg’ što su njihova tijela pronađena. Da ste samo vidjeli te plikove – bili su otečeni, vodenasti i veličine loptice za golf. Tijela su im bila zakrčena plikovima – plikovi su bili grupirani u stožaste grozdove. Čak je i pod kapcima mrtvaca pronađeno par gnojnih plikova. Možda to nisu komarci. Možda su to skakavci. God, have mercy! Pa to onda znači da nam se Sudnji dan bliži, jer kako Ivan u Otkrivenju reče: Iz tog dima iziđoše skakavci na zemlju, i bijaše im dana moć slična moći zemaljskih štipavaca. I bi im naređeno da nanose štetu ljudima koji nemaju Božji pečat na čelu… Pošasti iz Bezdana su se srušile na naše glave, milostivi Bože! Sudnji dan stiže! John Lee Hooker je zacvokotao zubima, a jedan jauk mu se prepteo s usana. Zagledao se u sliku „Groblje čovječanstva“ i još više je problijedio – sa prašnjave slike promatrale su ga odrubljene glave, iskopane oči, okašca krvoločnih ptičurine čiji su kljunovi trgali ljudska bedra i vratove. Na platnu su bile naslikane tri ptice – dvije sive i jedna crna. Crna ptičurina je bila naslikana točno u središtu slike, a dvije sitnije ptice su joj se nalazile slijeva i sdesna – kao da su time željele uspostaviti stabilnu ravnotežu usred svog tog kaosa. Niduhur je promrmljao: Prepelica Apokalipse. Kad ih ugledaš dvije–tri, znaj da si ugledao samo jednu – Smrt njojzi je ime. Ostao sam bez daha – ta crna ptica je bila Prepelica Apokalipse, a pod njezinim raširenim krilima ležalo je groblje čovječanstva. Nad prepeličinom glavom se sjajila valjkasta kruna od bronce s urezanim asirskim pečetom – Asurbanipalova kruna. U kutu slike nalazio se lik trogloditskog vrača – zdepasti starac ispupčenih usana bio je slijep i smijao se – stajao je na vrhu brijega načinjenog od leševa i sa smiješkom na usnama zurio kako Preplica Apokalipse kljuca oči i vratove. Jedino se on smijao – usta su mu bila poluotvorena, kao da je nešto želio reći. A u donjem desnom kutu slike nalzio se 220

Prepeličji palnidrom

zlatni sarkofag iz kojeg se uzdizala balzamirana ruka asirskog kralja Asurbanipala. John Lee Hooker je počeo jecati, a oči su mu se ispunile strahom. Jednolično je ponavljao, kao u sirovom ritmu svoje gitare: God have mercy, God have mercy! Pijanci u krčmi su se smijali, a Gastwirt je zbunjeno gledao u smjeru našeg stola, dahom lašteći čaše. Niduhur je poviknuo: Posljednje pjevanje! U zadnjem prizoru Prepelice Apokalipse opisan je Sudnji dan. Prema legendi, posljednje riječi Hasana Ibn Sabaha, izrečene netom prije smrti, bile su: I nad grobljem ljudskim Prepelica će se podić’! Tada je dovršavao ep Prepelica Apokalipse i ja čvrsto vjerujem da su te riječi zapravo završni četrnaesterac epa! John Lee Hooker je zacvilio svojim hrapavim baritonom: Rek’o sam vam ja da nas je stigla kazna Božja! Bosch i Temple su bile prve žrtve Božjeg gnjeva – nisu imali pečat na čelu. God have mercy! I mene isto žele ubiti… I mene će ubiti! Ain’t no heaven, ain’t no burnin’ hell, when I die, where I go, nobody know! Deacon Jones, pray for me! Ja sam rekao: Tko će te ubiti, John Lee, tko te želi ubiti? A on mi je šapnuo u uho: M.L.O. Orhideja me želi ubiti! Crvena Orhideja! Manfred Lucifer Orchidee! On je Ðavo! I tada sam sve povezao. Sjetio sam se mrtvaca uz Crnu Cestu za Aberaeron – mrtvac je bio iz redova M.L.O.-a. Tijelo mu je bilo načičkano gnojnim plikovima – dva komarca puna krvi su oblijetali njegovo tijelo. Proinsiad Manawydan je bio proboden oštricom između rebara – ubio ga je isti taj plaćenik iz M.L.O.-a. Mislio sam da smo na Jomu, spašavajući Archimbolda iz ralja bizarne smrti, u Aberaeronu ubili sve španjolske kastrate, ali neki su izgleda preživjeli i unajmili M.L.O. za niz bizarnih ubojstava crnih blues glazbenika inspiriranih Popol Vuhom. Svi pijanci u krčmi su zurili u smjeru našeg stola. Niduhur se sakrio pod stol i prekrio stolnjakom, piskutavo urlikajući: I nad grobljem ljudskim Prepelica će se podić’! Čegrtuša je zaspao nalakćen na stol – disonantno je hrkao. Ja sam se unio u Johnovo lice i zarežao: Zašto bi M.L.O. ubijao crne blues glazbenike? A John Lee Hooker 221

Sebastian Antonio Kukavica

je tada ponovno otpočeo priču… Ima jedan crnac koji se zove Montgomery W. Savage. On je, tako mi Boga, najbolji pjevač kojeg su moje uši čule. Ima božanski glas: čist, dječački jednostavan, a opet tako strastven i pun osjećaja. Montgomeryja sam upoznao jednom zgodom u Chicagu – zajedno smo nastupili i izveli nekoliko mojih pjesama. Kako je samo pjevao taj crnac! Kada je zapjevao In the mood, ljudi su ostali bez daha – njegov glas prožeo je cijeli bar i na jedan trenutak je nastao potpuni tajac. Čak sam i ja na jedan tren prestao svirati gitaru – osjećao sam da nisam dostojan da sviram istovremeno dok on pjeva. Nakon tog nastupa, nastupili smo još par puta po barovima u Chicagu, a njegov glas je iz dana u dan postaj’o sve ljepši i moćniji. Dogovorili smo se da ćemo zajedno otpjevat’ i snimit’ jednu moju pjesmu koja će bit’ pravi hit – Boogie Chillen’. Dugo sam se pitao kako je moguće da jedno ljudsko biće ima glas anđela, ali onda mi je jedne večeri uoči nastupa Montgomery otkrio svoju tajnu. Bio je kastrat. Bio je rođen u Tupelu, Mississipi i sa tri godine je ost’o bez roditelja. Kad je im’o pet godina udomio ga je jedan bijelac – bogati čovjek iz Beča. Glazbenik je bio. Zvao se Jürgen Schlaufman i skladao je nekakve ekspresionističke skladbe, što god to značilo. Montgomery je rek’o da je taj Bečanin bio psihički poremećen – preko dana bi bio dobar ko kruh, a preko noći bi post’o nasilan, lud i naprosto zao. Po noći je skladao svoje skladbe u dvanaesttonskoj tehnici. Bečanin je želio boogie–woogie i ragtime skladbe skladati dodekafonom tehnikom – Montgomery je spominj’o nekakve račje obrate i inverzije, al’ ja vam se u to ne razumijem, ja sam ko dječak sluš’o samo crkvenu glazbu. Kad je Bečanin shvatio da njegov posinak prekrasno pjeva, odlučio ga je kastrirati. Vjerovao je da će Montgomery bit’ jedini blues pjevač koji će pjevat’ tehnikom govornog pjeva ili sprechgesanga. Kada je imao petnaest godina, pobjegao je od očuha i došao u Chicago.

Počeo je nastupati po čikaškim barovima i tako je malo-pomalo počeo upoznavati sve velike bluzere. Prvo je upoznao Boscha i 222

Prepeličji palnidrom

Templea s kojima je najviše nastup’o, onda je upoznao Howlin’ Wolfa, upravo tada smo se upoznali on i ja i na koncu je imao par nastupa s Muddy Watersom. I onda je, prije tjedan dana, nestao – pobjeg’o je iz Chicaga. M.L.O. je krenuo u potragu za njim, putem ostavljajuć’ mrtvace – zar ne vidite gospon Khevenhiller… Prvo su ubijeni Bosch i Temple, a Howlin’ Wolf je nekim čudom preživio – prije dva dana ga je jedna zakukuljena spodoba izbola nožem.

Izmeđ’ rebara. Al’ Wolf je ipak preživio. Sada dolaze ubit’ mene!

Zato mi vi morate pomoć’. Morate ih zaustavit’ prije nego što me ubiju… Ja sam se zagrcnuo: Zašto bi M.L.O. ubijao crne bluzere?

Hooker je rekao: Zato što smo svi mi na neki način bili povezani sa Montgomeryjem. Pa na koncu i Montgomery je pjevač bluesa. Mi, Montgomeryjevi prijatelji, smo jedini svjedoč’li anđeoskoj ljepoti njegova glasa. Iza sveg’ tog’ stoje španjolski kastrati, oni isti kastrati koji su u šesnaestom stoljeću bili uključeni u konkvistu, oni isti koji su glazbom trebali preobratit’ Azteke i Maye na kršćanstvo.

Oni su unajmili M.L.O., svoje stare druškane, da nas sve ubiju ko svjedoke najljepšeg glasa na svijetu. Konačni im je cilj ubiti Montgomeryja, jer im predstavlja konkurenciju. Španjolski kastrati još uvijek vjeruju da je samo pitanje dana kad će opet postat’ popularni i cijenjeni zbog svojih dječačkih glasova. Montgomeryja su vidjeli ko prijetnju – uz’o bi im svu slavu, jer je bio daleko bolji od svih njih zajedno. Njegov glas je čisto savršenstvo, dar od Boga.

I to španjolski kastrati jako dobro znaju prepoznat’, jer oni sami nemaju taj dar. Montgomery je u zadnjih nekol’ko mjeseci post’o jako popularan – jedan čovjek mu je čak ponudio da snimi ploču.

Cijeli Chicago je počeo pričat’ o crncu s božanskim glasom. Španjolski kastrati su odlučili djelovat’ – M.L.O.-u je povjerena zadaća ubojstva crnog kastrata i ušutkavanja svih koji bi mogli posvjedočit’ o ljepoti njegova glasa. M.L.O. dolazi večeras… Dolaze me ubit’! Morate mi pomoć’, dat ću vam sve pare što imam, samo me spasite od tih luđaka! Ja sam mu rekao: A koliko je to novaca 223

Sebastian Antonio Kukavica

točno? John Lee je odgovorio: Sto i dvadeset dolara… To je sve što sam uštedio, jedan poznanik me izlevatio za pare pa sad nemam više. Al’ posudit ću ja ak’ to nije dosta, samo da me spasite… Ja sam odmahnuo rukom i nasmijao se: Ne, ne, ne treba nama novac, John Lee. Nismo mi plaćenici poput M.L.O.-a! Mi ćemo se ovako dogovoriti… Platit ćeš nam kada budeš izdao svoju prvu ploču – pa zar nisi i sam rekao da samo trebaš otići u studio i snimiti svoj hit, kako si ono rekao da se zove, Boogie Chivava? Hooker je zaškiljio i gnjevno zarežao: Boogie Chillen’, zove se Boogie Chillen’! Al’ ja neću da vi mene sažaljevate, ja sam pošten čovjek, ja ću platit’, neću da nikom budem dužan! Možda sad ne stojim najbolje s parama, al’ neću da me sažaljevate – ja ću vam platit’ kol’ko ‘oćete!

Ja sam nastavio: Da, da, Boogie Chillen’. Ja sam veliki ljubitelj jazza i bluesa, a ovim činom bih se osjetio kao mecena bluesa. Ne znači da ću ja zaboraviti tvoj dug. Ne, samo ćemo odgoditi njegovu isplatu. Platit ćeš kada objaviš ploču, kada postaneš popularan.

Tada ću moći s ponosnom reći da sam i ja skromno doprinijeo razvoju bluesa. Hooker je rekao: Bog vam pomog’o, gospon Khevenhiller. Sve ću vam ja vratit’, al’ me samo spasite od ovih đavola. Oni dolaze večeras u Detroit da me ubiju. Kada srede mene, onda je Muddy na listi za odsrijel. Boscha i Templea su ubili nakon što su nastupili u nekom čikaškom baru, isto tako je bilo i sa Howlin’ Wolfom – njega su izboli prije nastupa. A danas je subota i u osam nastupam upravo ovdje, u Street Kingu. Vjerujte mi, oni će bit’ ovdje! Rekoh: Neka dođu, samo neka dođu – moji ljudi i ja ćemo ih ubiti. A kada ih ubijemo, pronaći ćemo crnca kastrata i zaštititi ga. Ali sada pustimo to sa strane, ja bih jako volio čuti kako sviraš blues, John. Hajde, popni se na binu, ionako nema nikog u baru i zasviraj nam svoj budući hit. Hooker se nasmijao rubom usana i popravio odijelo. Ponovno je stavio pleteni šešir na glavu i u ruke uzeo gitaru. Dok je hodao prema povišenoj bini podigao je prst u zrak i rekao: Sad ćete vi čut’ što je pravi blues! Ni’ko na 224

Prepeličji palnidrom

svijetu ne svira blues ko ja… Osim možda mojeg očuha. Hooker je sjeo na klimavi stolac obasjan žućkastim snopom svjetlosti. Stolac je stajao pod reflektorom s napuklim stakalcem. Hooker je položio gitaru na koljeno, razgibao dugačke prste nad napetim žicama i zagledao se u „Groblje čovječanstva“ na suprotnom zidu. Namignuo mi je i počeo udarati cipelom o ulašteni pod bine. Žice gitare su pukle, a cijelom prostorijom je odjeknuo divlji, sirovi zvuk Hookerove gitare – prstima je lupkao po žicama kao da svira klavir, a palcem je ritmički trzao najgornju žicu. Cijelo je vrijeme lupkao nogom o pod. A onda je njegov hrapavi bariton počeo pjevati: Well, my mama she didn’t ‘low me, just to stay out all night long, oh Lord! I didn’t care what she didn’t ‘low, I would boogie–woogie anyhow… Taj hrapavi glas, taj divlji ritam, ta hipnotizirajuća melodija – nikad u životu, prije ni kasnije, nisam čuo ništa tome slično. Ovaj Hooker je zbilja majstor, kimnuo sam glavom i naručio još jedno pivo. Koliko god je pivo bilo mlako i hlapljivo – uz njegovu prekrasnu svirku postalo je odlično. Svi u baru su šutili i zurili kako žice pucaju pod njegovim rasplesanim prstima. U jednome je Hooker bio u pravu – Ni’ko na svijetu ne svira blues ko on. Rez. Evo što mi je rekao Torvald Ribar ili Euglena, korbač Božji… Znam ja vrlo dobro tko je Jürgen Schlaufman! On je nesuđeni četvrti član Druge bečke škole – bio je Schönbergov učenik. Schönberg mi je, dok sam bio njegov učenik u majstorskoj skladateljskoj klasi na Pruskoj akademiji, pričao o Schlaufmanu – na kraju bi uvijek zaključio kako je Schlaufman bio psihički poremećen. On i Schönberg prijateljevali su u vrijeme dok je Schönberg skladao Erwartung i Pierrot lunaire – između 1909. i 1912. Bilo je to vrijeme pripreme za skladanje dodekafonom tehnikom, jer je tada Schönberg još uvijek skladao koristeći oslobođeni tonalitet i oslobođenu disonancu. Ali Schlaufman je već tada, desetak godina prije dodekafonih Pet klavirskih komada, skladao u dodekafonoj tehnici.

Schlaufman je sebe smatrao vizionarom, prorokom glazbe, Mesijom 225

Sebastian Antonio Kukavica

dvanaesttonske tehnike – bio je uvjeren da su njegove dodekafone skladbe vrhunac ekspresionizma, ali istina je bila upravo suprotna: njegove skladbe su bile jako, jako loše. Schönberg ga je prezirao, ali mu se istovremeno i divio na hrabrosti – otkrit ću ti još jednu stvar koju nitko još ne zna – Schönberg nije izumio dvanaesttonsku tehniku skladanja, već je to bio Schlaufman. Koliko god Schlaufmanove skladbe bile loše, one su bile prve koje su koristile račje obrate i retrogradne inverzije. Mislim da ga se Schönberg bojao – boja se da mu ne pokupi svu slavu. Zato mu je jednom prilikom, kada je bio pijan, pravo u lice rekao: Jürgen, tvoje skladbe su pseći drek! Ti oskvrnjuješ ekspresionizam! Ta tehnika za koju se ti zalažeš je čisto oskvrnuće! Schlaufman je na to bijesno odgovorio: Vidjet ćemo mi još čije su ideje smeće. Ja idem u Ameriku i tamo ću biti poznat, a ti ćeš biti nitko i ništa… Ja ću unijeti revoluciju u glazbu – stvorit ću dodekafoni blues. Samo ti i dalje nastavi koristiti oslobođenu disonancu, kukavice – usudi se napraviti ono što ću ja napraviti! I tako je Schlaufman otišao u Ameriku s ciljem da se dokaže u svijetu glazbe. Želio je pokazati da je bolji od Schönberga.

Jednog je dana pred vratima svoje kuće pronašao izglednjelo siroče.

Uveo je dječaka u kuću i nahranio ga, a dječak je u znak zahvalnosti počeo pjevati. Kada je Schlaufman začuo dječakov božanstveni glas, znao je da odsad i on ima svojeg Pierrota. Znao je da će mu taj dječak donijeti slavu, bogatstvo i povrh svega: pobjedu. Porazit će Schönberga. Dječaka je kastrirao i počeo ga je podučavati tehnici govornog pjeva. Namjera mu je bila ubaciti sprechgesang u blues.

Ali kao što zaš, dječak je sa petnaest godina pobjegao od Jürgena i nikad se više nije vratio. Schlaufman je umro prije par godina u staračkom domu – kada su ga pronašli mrtvog u sobi, nad gramofonom se širila kakofonija Schönbergove Suite za klavir, op.

25. Eto toliko od mene, ne mogu više pričati, nove pustolovine zovu – Jednooki osvetnik i ja moramo uloviti zombija koji je nekad davno prije bio poznat kao Edgar Allan Poe – na lice je stavio 226

Prepeličji palnidrom

krabulju crvene smrti i počeo širiti zaraze među ljudima. Torvald Ribar je ispio pivo do kraja, na glavu navukao zelenu kukuljicu sa spužvastim očnom pjegom i u šaci stegnuo euglenin korbač – namignuo mi je očnom pjegom i izašao iz bara. Pod prašinom se bljeskao njegov kostim poškropljen plastidima i kloroplastima.

Podigao sam se na noge i prišao manirističkoj slici „Groblje čovječanstva“ Immanuela Nizozemca. Stajao sam ispred slike i zurio u krvožedne oči Prepelice Apokalipse – u kutu slike kesio se trogloditski vrač. Imao sam osjećaj da je taj vrač nešto želio reći, otkriti neku tajnu. Nalazio se na samoj margini slike, točno uz rub uramljen pocinčanim okvirom – vrač je svoju lijevu ruku uperio pravo u smjeru okvira, kažiprstom ga je čak i dodirivao. Mogao sam čuti vrača kako govori: Prati moj prst i otkrit ćeš veliku tajnu!

Skinuo sam sliku sa zida i položio je na jedan od praznih stolova u baru Street King. Pogodak, zadovoljno sam se osmijehnuo kada sam otkrio ono što sam tražio. Za poleđinu platna bila je prilijepljena požutjela, izvitopirena omotnica. Odlijepio sam omotnicu i iz nje izvukao vrlo staru kartu. Karta je prikazivala otok koji je imao oblik jetrice – iznad karte je tintom bilo upisano: Otok Cozumel, 1518.

Bila je to karta iz šesnaestog stoljeća – sva žuta i paperjasta, mrvila se pod prstima. Otok Cozumel je svojim južnim rogom gotovo doticao poluotok Yucatan koji je na karti bio označen samo u obrisu. Sjeverni rog otoka je bio obrubljen mirnim plavim morem, a uz sjevernu obalu koja je bila plitka i potkovasta, rukom je bilo upisano: Mangrova šuma. U središtu otoka netko je rukom ucrtao nekakvu planinu ili monument. Vidim da ste otkrili dugo čuvanu tajnu, zagrmio je nečiji tuberkulozni glas iza mojih leđa. Položio sam kartu na stol i okrenuo se prema čovjeku čije je lice bilo zasjenjeno ofucanim šeširom. Muškarac je istupio iz polutame: lice mu je bilo prekriveno gnojnim plikovima, oči su mu bile sitne i crvenkaste, imao je zečju usnu, a oši su mu bile nazubljene kao vilenjaku. Bio je nakazan i vonjao je po alkoholu. Pođite za mnom, 227

Sebastian Antonio Kukavica

rekao je kroz kašalj i dao mi znak da ga pratim. Ščepao sam kartu i počeo se uspinjati zavojitim stubištem od orahovine, prateći zvuk njegova glasnog kašlja. Uspeli smo se na drugi kat i hodnikom produžili sve do sobe na čijim je vratima stajalo Direktor. U sobi su škure bile spuštene, a zastori navučeni, prašina je lelujala pod zalutalim tračkom žute svjetlosti koja je ocrtala crveni naslonjač, stol sa stolnom lampom i jednu klimavu stolicu. Muškarac se zavalio u fotelju, a ja sam sjeo na klimavu stolicu. Njegovo lice ponovno je utonulo u tamu – čuo sam ga samo kako otežalo diše i kašlje. Ja sam Heroen Anthonizoon, i kao što ste upoznati, vlasnik sam ove rupčege. Rijetko kad izlazim iz ove sobe – pošto ste me vidjeli, shaćate i sami zašto. Zato me ne poznaju čak ni ljudi koji rade u ovoj rupi. Po cijele dane sam zaključan u ovoj zagušljivoj i smrdljivoj sobi i samo čekam kada ću umrijeti, ali meni prestoji još dugo, dugo čekati prije nego što smrt pokuca na ova vrata. U tome leži moja kob! Ove rane koje ste imali prilike vidjeti na mojem licu posljedica su iste te kobi – naime, svi naraštaji moje obitelji, i prošli i budući, su u davna vremena prokleti. A prokletstvo se širi s koljena na koljeno. Ja nemam djece. Sa mnom završava prokletstvo, konačno će biti prekinuto, a naša ukleta porodica će biti zaboravljena.

Na nas se spustio gnjev trogloditskog vrača, shvaćate li? Jedan moj daleki predak bio je neustrašivi pustolov. Čovjek koji nije dugo vremena mogao provesti na istom mjestu – nešto u njemu ga je uvijek iznova tjeralo da putuje, da luta svijetom i tako zaboravlja na sebe. U potrazi za pustolovinama, odlučio se pridružiti posadi Juana de Grijalve, španjolskog konkvistadora o kojem se malo toga zna. Moj predak je jednom zgodom, na svojim putovanjima, spasio život Juanu de Grijalvi i ovaj mu to nikad nije zaboravio. Zato ga je i pozvao na putovanje u Novi svijet, a moj predak, neukrotiva duha kakav je već bio, objeručke je prihvatio poziv i ukrcao se na de Grijalvin brod. Moj predak je sudjelovao u ekspediciji na Meksiko koju je vodio Grijalva – isplovili su sa četiri broda iz Kube i krenuli 228

Prepeličji palnidrom

put Meksika, a jedno od prvih otkirća im je bio otok Cozumel – otočić uz Yucatan naseljen miroljubivim plemenom Maya. De Grijalvini brodovi su pristali u jednoj potkovastoj uvali na jugu otoka koja će nekoliko godina kasnije biti pretvorena u važnu luku.

Moj predak je bio očaran tim otokom, toliko očaran da je na njemu odlučio ostati s još nekolicinom konkvistadora kojima je Grijalva povjerio zadatak da podignu utvrdu u slavu Izabele i Ferdinanda i započnu se zbližavati sa domorocima. Grijalva je nastavio putovanje prema Meksiku, a moj predak je ostao na tom ukletom otoku – na tom otoku je moja porodica prokleta. Ali sretan sam kad čujem kako kašljem, sretan sam kad osjetim da mi tumor buja u grudima, jer znam da sam sve bliži smrti, sve bliži prekidanju prokletstva.

Moj predak je na tom otoku, zajedno s ostalim konkvistadorima pronašao nastambu troglodita – pošto im se trogloditi nisu pokorili, sve su ih ubili na vrlo okrutan način. Trogloditski vrač ih je, prije nego što su ga ubili, prokleo. Rekao im je: Prokleti bili vi i svi sinovi vaši! Zazivam sile Uništenja, zazivam bića iz tamnog Bezdana i šaljem ih na vas – skakavci nek unakaze vam lica, a crne bolesti nek ruju po vašim grudima. Bit ćete gnojni ljudi, a mjesto sline iz usta će vam sukrvica kliziti! I nad grobljem vašim porodičnim Prepelica će se podić’ – Prepelica, Prepelica… Sudnji dan se bliži!

Moj predak se zvao Manuel Anthonizoon, ali ga većina ljudi zna po imenu Immanuel Nizozemac. Da, on je naslikao sliku „Groblje čovječanstva“. Nakon što se vratio u Nizozemsku iz Novog svijeta, bio je potpuno drugačiji čovjek – onaj ženskaroš i šaljivac Manuel, neukrotivog duha i avanturističke duše postao je samotni, depresivni i paranoični Immanuel. Gotovo s nikim više nije komunicirao – zatvorio se u svoju kolibu i ostatak života posvetio slikanju „Groblja čovječanstva“. Proganjale su ga noćne more, halucinirao je i patio je od nesanice – nikome nije vjerovao. Godinu dana prije nego što će umrijeti počinjao je osjećati kako mu nešto buja u prsnom košu. A jednog jutra se probudio uznojan i sav 229

Sebastian Antonio Kukavica

bolovima – kada je dotrčao do zrcala, vidio je kako mu je lice bilo natečeno, zakrčeno plikovima i puno sedefastog gnoja. Za lice su mu bili zakačeni skakavci. U svom dnevniku, Immanuel je zapisao sljedeće: „Tog jutra me je probudila glasna zvonjava crkvenog zvona. Kada se zvono oglasilo po peti put, prenuo sam se iz noćne more. Ponovno sam sanjao Cozumel – čini se da od tog otoka nikad neću pobjeći. Cozumel – suhe povijuše, epifiti šarenih boja, debele stonoge, kuštrave paprati, bočata voda, koralji uz sjeverni rog otoka, kvrgavo korijenje mangrove, miris orhideja. Kada sam ugledao otok po prvi put, osjetio sam da na Cozumelu želim provesti ostatak života. Posebno su me zaokupili crteži i zapisi na zidovima i knjigama nastali u razdoblju postklasičnog perioda mayanske umjestnosti. Nisam ni slutio da će taj prekrasni otok postati moja najveća noćna mora. U zadnje vrijeme sanjam samo vrača i u snu čujem njegove riječi. Ja sam mu zabio mač u grlo. Iz usta mu je šiktala krv, a on je urlao: Prepelica, Prepelica! Kada sam se probudio izašao sam na balkon, da udahnem svježeg zraka i zaboravim na košmar. Tada opazih zvijezdu koja je s neba pala na zemlju. Ljubičasto praskozorje – ostrižak punog mjeseca još je uvijek visio nad ljubičastim oblacima. A zvijezde su padale. U daljini sam ugledao zgusnuti žuti dim – dim se kovitlao nad crnom usjekotinom u tlo. Učinilo mi se kao da se usred tla usjekao crni bezdan. Odjednom je crveno sunce potamnjelo, zaklonjeno crnom sjenom ugaslog mjeseca. Žuti dim je poprimio oblik amfore ili kotla – iz bezdana su iskočili smeđi skakavci. Pošast skakavaca!

Zubi skakavaca bijahu kao u lavova… imali su repove i žalce slične onima u štipavaca, a u njihovim se repovima nalazila moć da ude ljudima pet mjeseci. Bili su to poslanici Abadonovi koji se spustiše na zemlju kad peti anđeo zatrubi! Pojavili su se iz dima koji je tinjao nad jednom provalijom – nebo se zacrnjelo – prekrila ga je kosmata mrlja skakavaca. I tada sam se probudio. Na sreću, sve je bio samo san. Ležao sam uznojen na pernatom jastuku i osjećao 230

Prepeličji palnidrom

kako mi lice gori – kada sam dotaknuo zažarene obraze osjetio sam da su bili otečeni i istočkani kugličastim izraslinama. Kada sam se pogledao u zrcalu, kriknuo sam od užasa – za lice su mi bili zakačeni skakavci. Isti oni skakavci koje sam vidio u snu: sa zubima kao u lavova i žalcima kao u štipavaca. Grizli su me, a za sobom su ostavljali gnojne plikove. Prisjetio sam se vračeva prokletstva: Zazivam bića iz tamnog Bezdana i šaljem ih na vas – skakavci nek unakaze vam lica, a crne bolesti nek ruju po vašim grudima!

Pokušavao sam iščupati skakavce iz mesa, ali oni su se toliko užlijebili svojim kliještima da ih nisam mogao istjerati iz svojeg tkiva. Pet dugih mjeseci sam se budio, nadajući se da ću umrijeti.

Ali nisam umro. Proživio sam pet mjeseci – kroz to vrijeme plikovi su mi prekrili cijelo tijelo, usta su mi bila puna sukrvice, a tijelo mi je izlučivalo žućkasti gnoj. Pet mjeseci proveo sam u agoniji – sa skakavcima u tkivu. U one će dane ljudi tražiti smrt, a neće je naći; željet će umrijeti, a smrt će bježati od njih. Proklet bio dan kada sam kročio na otok Cozumel – to je otok nesreće i ludila! Bježite otamo!“ Lice Heroena Anthonizoona je provirilo iz tmine, obasjano svjetlošću stolne lampe – kralježnicom su mi prostrujali ledeni srsi. Iz njegova mesa izvirivali su skakavci, a niz usne mu se cijedila sukrvica pomiješana sa žućkastim gnojem. Mi smo prokleti, rekao je Heroen Anthonizoon. Počeo je kašljati, a krv mu je brizgala iz usta. Mogao sam čuti čegrtanje skakavaca. Rez. Heroen Antonizoon je rekao: Immanuel Nizozemac je naslikao još nekoliko slika uz „Groblje čovječanstva“, a vjerujem da će vas jedna od tih slika posebno zanimati jer nosi naziv „Khevenhillerova perjanica“.

Heroen se podigao sa naslonjača i iza ormara napipao rubove uokvirenog plata velikih dimenzija. Sa slike je skinuo bijelu plahtu – prašina je zatitrala pod tankim mlazom svjetlosti – sa platna su me promatrala dva stroga, autoritativna oka. Iz polutame je izronilo lice naslikano packavim potezima žute i bijele – morao sam zaškiljiti kako bi u tom debelom mraku vidio sliku. Bio je to portret nekog 231

Sebastian Antonio Kukavica

aristokrata sa perjanicom – nosio je konkvistadorski oklop i mač sa balčakom od ebanovine – učinilo mi se da je nešto bilo upisano u balčak. Bile su to riječi iz Biblije, iz Ponovljenog zakona. Sledio sam se i čaša mi se otkotrljala niz prste. Zurio sam u sliku, pod ljevkom svjetlosti i nisam mogao vjerovati – bio sam to ja. Moje lice je bilo na platnu – iste plave oči, sijedi zalisci, našiljeni brkovi, aristokratsko čelo, tanke usne iskrivljene u zli smješak. Iznad slike je Immanuelovom rukom bilo upisano: Khevenhüller von Geigenberg, Anno Domini 1518. Khevenhüller – nesumnjivo je on bio jedan od mojih pruskih predaka. Počeo sam se znojiti i nesvjesno gristi donju usnicu. Kada sam podigao pogled sa slike, vidio sam kako Heroen stoji nada mnom, naceren od uha do uha. Dah mi je ostao visjeti nad usnama kada sam ugledao skakavce kako izviruju iz Nizozemčevih gnojnih rana. Usta su mu bila zapackana crnom sukrvicom, a oči mu se nisu nazirale ispod tog gvaša krvi, gnoja i nečisti. Slika mi je ispala iz ruku – namrgođeni Khevenhüller je ležao na tepihu zureći u drndavi ventilator. Heroen je rekao, nakašljavši se: Ne bojte me se, mi smo braća po prokletstvu. Sve ovo što se događa meni, dogoit će se i vama. Trogloditski vrač nas je začarao, jer smo bili zli, jako zli. Ovaj čovjek na slici je bio vaš daleki predak koji je zajedno sa Immanuelom sudjelovao u Grijalvinoj meksičkoj ekspediciji, a obojica su ostala na Cozumelu.

Obojica su prokleta. Ubijali su troglodite – to je barem moja pretpostavka, jer ne postoje nikakvi dokazi. Vjerovatno vas zanima veza Prepelice Apokalipse i naših predaka konkvistadora. Ja vjerujem da trogloditi vladaju svijetom. Oni iz zamračenih pješčanih niša potežu konce. U Asurbanipalovoj knjižnici je pronađena jedna glinena pločica u koju je asirskim klinopisom bilo urezana sljedeći distih: Troglodit svijetom vlada, iz svojeg pješčanog hlada! Vjeruje se da je to napisao sam Asurbanipal, nakon poznate bitke sa trogloditima na Pješčanom polju – na tom mjestu se odigrala legendarna bitka između Asurbanipalove vojske i troglodita koji su 232

Prepeličji palnidrom

živjeli uz Ninivu. To zapravo nije ni bila bitka, jer se trogloditi nisu uopće suprotstavljali napadima asirske vojske – bio je to pokolj.

Asurbanipal je pozvao troglodite na predaju – želio ih je podčiniti svojoj vlasti, želio je da padnu na koljena pred njim, pod kopitima njegova crnog konja. Želio je od njih napraviti robove – od tih ružnih troglodita sa crnim tabanima. Trogloditi nisu čak ni izišli iz svojih pješčenjačkih niša, a trogloditske žene su drobile kamenje i pijesak kao da se ništa ne događa. Asurbanipal, tašt i narcisoidan kakav je bio, naredio je da ih se sve pobije. Kotlinu je poplavila krv.

Pokolj je jedini preživio slijepi trogloditski vrač – isti onaj koji je Asurbanipalu postavio zagonetku. Slijepi troglodit je tada rekao: Ništa ti nisi shvatio, veliki kralju! Ti si slijep čovjek, jer ti je taština oči premazala! Nisi dostojan da gospodariš Prepelicom Apokalipse, i zato ti je ja oduzimam i proklinjem te za vijeke vjekova! Asurbanipal je bijesno povukao mač iz korica, natjerao konja u galop i rasjekao vračev vrat. Vrač je bez i jednog jauka pao na raskvašen pijesak – iz grla mu je istekla sva krv. Starčevo tijelo oblijetale su prepelice.

Asurbanipal nije uspio prebrojati koliko je prepelica točno bilo, jer je bio zaokupljen okusom pobjede. Od tog dana više nikad nije mirno spavao – u snovima ga je proganjao starčev glas: Koliko je prepelica bilo nad mojim mrtvim tijelom? Asurbanipal nije znao.

Dvije–tri, vidio je dvije–tri prepelice. To pitanje ga je dovelo do ludila. Pet mjeseci nakon toga je bio mrtav. Lice mu je bilo puno gnojnih plikova – skskavci su čegrtali. Razumijete li, herr Khevenhiller, što želim reći… Trogloditi čuvaju Prepelicu Apokalipse – oni su stvarni vladari svijeta. Svi vojskovođe koji su ih napadali, želeći ih pokoriti i pretvoriti u robove, mislili su da su ih pobijedili, a zapravo su u onom trenutku kada je pokolj otpočeo – izgubili. Tada je otpočelo njihovo prokletstvo – a to prokletstvo neobično podsjeća na biblijsko Otkrivenje i apokaliptičnu sliku skakavaca koji izlaze iz sumporastog dima crnog bezdana i proganjaju nas, proklete duše, sve do smrti. Smrti koju 233

Sebastian Antonio Kukavica

priželjkujuemo, ali ona ne dolazi. U one će dane ljudi tražiti smrt, a neće je naći. Željet će umrijeti, a smrt će bježati od njih. O da!

Svakog se jutra budim sa samo jednom željom – da umrem, da prestane ovaj pakao, da prestane kob. Bježite odavde, Khevenhilleru, bježite dok još možete… Ubijte se – to je jedini način da izbjegnete skakavcima, jedini način! Bježite odavde, zar ne vidite da izlaze iz bezdana! Heroen je počeo vrištati kada je prostorijom odjeknulo iritantno čegrtanje. Skvrčio se na podu i noktima si strugao lice koje se bibalo – grozdovi plikova su počeli pucati, a iz njih je špricao gnoj i sukrvica. Heroen je urlao iz petnih žila, a čegrtanje je postalo nesnosno – začepio sam uši i potrčao prema vratima, a za mnom su se širili krikovi Heroena Anthonizoona: Bježite odavde! Osjetio sam ubod na ruci – dlan me oštro zapekao. Kada sam pogledao u dlan vidio sam jednog debelog zelenog skakavca kako mi svojim kliještima otkida komadić kože. Počeo sam vrištati. Otkvačio sam beštiju sa dlana i zgnječio je potplatima. Iz sobe na čijem je ulazu visjela tabla s natpisom Direktor više se nisu čuli krikovi – samo čegrtanje. Ušao sam u direktorovu sobu. Skakavci su na trenutak utihnuli. Heroen je sjedio u crvenoj fotelji, a cijelo tijelo mu je bilo prekriveno zelenim i smeđim skakavcima – glava mu je izgledala poput kosmate kugle – zadci su se migoljili, a za nožicama se vukao smrdljivi hitin. Ispod tog ljigavog i debelog sloga kukaca vidio sam dva plava oka – Nizozemac je podigao ruku prema meni i očima mi dao znak da ju uzmem. Bila je to Biblija. Prije nego što su mu skakavci izgrizli jezik, Heroen je uspio promrmljati dvije riječi: Kibrot Hataava. Iz Biblije je ispao presavijeni požutjeli papir – bila je to karta otoka Cozumel. U središtu otoka nalazilo se brdo u obliku zigurata ispod kojeg je rukom bilo upisano Kibrot Hataava. Rez. John Lee Hooker se naklonio, podigavši svoju gitaru visoko u zrak – srebrne žice su zasvijetlile. Prostorijom se prolomio pljesak, a Hooker se spustio niz stube i sjeo za šank. Oko njega su se okupili ljudi – neki su ga tapšali po ramenu, neki su ga željeli častiti pićem, 234

Prepeličji palnidrom

a neki su otpočeli razgovor o bluesu. Hookeru je prišao muškarac u klepetavom crnom mantilu kojem je crveni cvijet bio zataknut za sako – bila je to crvena orhideja. Ispio sam pivo, udario čašom o šank i obrisao pjenu s brkova – namignuo sam Hookeru koji me je pogledao sa strahom u očima. Kimnuo mi je glavom i pružio žilavu ruku čovjeku s orhidejom. Iz džepa sam izvadio par kovanica i prosuo ih po ulaštenom šanku – zveket kovanica progutao je galimatijas polupijanih glasova. Čovjek s orhidejom je položio svoju šaku na Hookerovo rame i gurnuo mu pred nos preklopljeni list papira. Zajedno su se izgubili u masi – pod pocrnjelim kalotama i ljubičastim abažurima titrale su šiljaste sjene i zapackane siluete, a Orhideja i Hooker su nestali pod slojevima crne i tamno ljubičaste boje. Bilo je vrijeme za akciju! Opipao sam sedefasti držak mača – hladnoća mi je prostrujala živčevljem. Tijelo se naelektrizira, dlake se nakostriješe, srce započne divlje lupati i stezati se, slina navre na usta, pest se zgrči, a usne se razvuku u krivudavi osmijeh – dobri stari osjećaj uzbuđenja. Osjećaj koji prethodi ubijanju pogana.

Probio sam se kroz masu ljudi i ušao u slabo osvijetljeni hodnik – u dnu hodnika pomaljale su se dvije siluete. Žice Hookerove gitare sjaje se pod tirkiznim sjajem užarenih žarulja. Mogao sam čuti lupkanje potplata o ulašteni pod i grohotni smijeh koji se prolomio hodnikom. Čovjek s orhidejom se smijao – cijeli hodnik je mirisao po svježe ubranim orhidejama. Isukao sam mač iz oštrice i zagledao se u treperenje napuklih žarulja. Dvije siluete su nestale – uvukle su se u izbu s lijeve strane hodnika. Hookerov hrapavi bariton je puknuo – rasuo se u piskutavi krik. Note su se rasprsnule nad žicama, a gitara je tupo udarila o pod. U ime Krista, povinuo sam napevši vratne žile. Pretrčao sam tijesni hodnik – iza mojih koraka pucale su žarulje, a svijetlo se cijedilo kroz rijase prašine i vonja masti. Bijeli teutonski plašt je klepetao u doticaju s podom – pod zalutalom svjetlošću cakli se crveni križ. Ušao sam u vlažnu izbu iz koje je dopiralo krkljanje – tada sam vidio da Orhideja žicama gitare 235

Sebastian Antonio Kukavica

guši Hookera, dok mu se kratki bodež sa kremiranim šiljkom njiše sa kožnog remena. Podigao sam mač nad Orhidejinom glavom – oštrica je fijuknula kroz zrak i zabila se u ubojičinu glavu pravo u razdjeljak. Orhideja se srušio na koljena, a ja sam isukao oštricu iz njegove glave, podigao je u zenit smrti i ponovno njome rasjekao muškarčev razdjeljak. Lubanja mu se raskolila na dva dijela između kojih se usjekla krvava brazda – iz brazde su šikljali ljubičasti mlazovi krvi. Moždina je špricala u sve strane – par kapljica i komadić mozda zapackali su moj teutonski plašt. Oskvrnitelju, poviknuo sam i užlijebio mu oštricu u vrat. Oštrica je hladno zacvilila, a glava se otkotrljala s vrata kao na igralištu za mayanski nogomet. Možda je Orhideja izgrao za gubitnički NK Prigradski špricer… Hooker se, blijed u licu, uvukao u kut izbe i podigao drhtave ruke visoko u zrak kao u znak predaje. Znoj mu se cijedio niz obraze, a koljena su mu klecala. Hookerovo lice i košulja su bili pošpricani krvlju i moždinom. Uspio je samo izustiti: God have mercy! Ja sam stajao nad mrtvacem s mačem u rukama – nad izbom se raspirila svjetlost kruškaste žarulje pod čijim je žutim pseudopodijima zabljesnula Riječ: Ovako učinite prema njima!

Porušite njihove žrtvenike, porazbijajte njihove stupove, njihove ašere počupajte, a njihove kumire spalite! Hooker je pao na koljena, a s oboda šešira su visjele kapljice krvi i kapale mu u oči – God have mercy! Ja sam ga ščepao za kragnu i podigao ga u zrak: Bog nema milosti, Bog je nemilosrdan sadist, baš poput mene! Ja širim Njegovu Riječ, ja ubijam jer On to od mene traži. Bog voli krvoproliće, ako je učinjeno Njemu u čast. A ti, jebena crnčugo, samo nastavi drhtati i pozivati se na milosrđe i tebi ću odsjeći glavu, jasno? Sve ovo se dogodilo zbog tebe i zato mi nemoj izigravati sveca – ovaj čovjek je ubijen kako bi ti ostao živ. A sad se diži na noge, jebem li ti milosrđe! Hooker je skočio na noge i počeo me potezati za plašt, mucajući: Nemojte me ubit’ gospon, preklinjem vas! Ja sam se prezirno nasmijao i okrenuo mu leđa.

236

Prepeličji palnidrom

Zagledao sam se u mrtvačevo lice: tanki brčići, plosnati nos, iskolačene oči, usne u obliku sablasnog krika i jedna brazda posred razdijeljka. U njegovom džepu pronašao sam crno–bijelu fotografiju Johna Lee Hookera i komad papira na kojem je pisalo: „Ime mu je John Lee Hooker i glazbenik je. Otiđi u Detroit i ubij ga na isti način kao i ostale. S puno komarčevih ujeda i plikova. Njegov leš mora se ostaviti uz Zelenu Cestu, kako i piše u Popol Vuhu. Živio M.L.O.! Živjela Orhideja!“ Mrtvac se zvao Manfred Lucifer Orchidee i bio je direktni potomak Mistika Leonarda Orhideje, ubojice Kaspara Hausera. M.L.O. je bio poražen. Još je samo trebalo spasiti crnca kastrata i onda bi M.L.O. i španjolski kastrati prestali postojati za vijeke vjekova. Hooker mi je ljubio ruke svojim čubastim usnama i klicao mi: Vi ste Spasitelj, moj Spasitelj, Bog će vam platit’!

Otresao sam ga sa svojeg plašta i na dovratku zarežao: Neće mi Bog platiti, ti ćeš mi platiti, crnčugo! Kao što smo se dogovorili… Kada snimiš prvi hit, ja ću te posjetiti. I vjeruj mi, bolje ti je da kod sebe imaš novac, inače… Hooker je progutao knedlu, a lice mu se okamenilo od užasa. Inače ćeš krkljati Božju Riječ, zaključio sam i izišao iz mračne izbe – bilo je to nekakvo skladište ili smočnica, nije se moglo jasno odrediti. Uvukao sam oštricu u korice – balčak je ohladio bedro. Uvijek kada ubijem, osjećam kako izgubim kontrolu nad sobom. Možda i u meni živi jedan Ðuro McManijak u stanju hibernacije i samo iščekuje trenutak kada će iskočiti iz kaveza i isukati kandže. Dok sam hodao hodnikom kidao sam latice sa orhideje i bacao ih za sobom – Voli me, ne voli me, voli me…

Isto tako Ðuro otkida latice i broji: Mrtav, živ, mrtav, živ… Ðuro uvijek bere cvijeće s neparnim brojem latica – tako da zadnja riječ na njegovim suhim balkanskim usnama uvijek ostane Smrt.

Odrješiti koraci su odjeknuli uskim hodnikom – koraci čovjeka koji zna što želi. Čovjek koji kreće ususret neminovnom s mačem podignutim visoko u zrak. Svijetla su se palila preda mnom, žarulje su blistale, a ljubičasti abažuri cvrčili, savijajući se. Čuo sam kako 237

Sebastian Antonio Kukavica

John Lee Hooker jeca u mračnoj izbi, mrmljajući: There ain’t no heaven, there ain’t no burnin’ hell… Od tog crnca, velim vam ja, neće biti ništa. Rez. Dva dana nakon događaja u baru Street King pronašao sam crnca kastrata. Za rasvjetne stupove, raspucale zidove trošnih kuća i drvene table bili su zalijepljeni šareni posteri s kojih se smješkao Montgomery. Tada sam zaključio da se Montgomery W. Savage priključio cirkusu Serpiente de Cascabel, poznatoj cirkuskoj putujućoj družini iz Lorcine Andaluzije. Na posterima je pisalo: Čovjek s najljepšim glasom na svijetu – samo u cirkusu Serpiente de Cascabel. Crnac je bio jedna od najvećih atrakcija cirkusa, a njegovim nastup otpočinjala je i završavala svaka predstava. Posjetitelji su iz trapezoidnih šatora izlazili blijedi, prosvijetljeni i opčarani ljepotom njegovog čistog dječačkog glasa.

On je crni anđeo, došaptavali su se ljudi, otirući znoj za čela.

Odgledao sam jedan njegov nastup – bio mi je to prvi put da sam ušao pod raskvašenu ceradu šatora. Cirkuske družine ne zalaze u Königsberg. Sjeo sam u zadnji red, a ispred mene su sjedili očevi i majke sa djecom. Ovalnim šatorom odjekivala je cika, smijeh i iritantna dernjava. Očevi su bili namršteni – usne bi im se iskrivile u smješak tek kada bi ugledali razgolićenu plesačicu sa hulahopom – svi su, suspregnutog daha, zurili kako se zeleni hulahop rotira oko gipkih brončanih kukova i bedara. Majke su korile djecu osornim glasovima i zabranjivale im da se slikaju sa tigrićem prošaranim zlatnim i crnim šarama. Djeca su žvakala bombone i šećernu pjenu – pop–corn je pucketao u ostakljenim pećnicama, a starac sa klaunovskim nosom je pretresao kokice u kartonske kutije. U daljini su se pomaljale siluete klauna, krotitelja lavova, plesačica na trapezu, mađioničara u dugim mantilima – mogao sam vidjeti jednu lijepu ženu kovrčave kose razgolićenu do pasa. Imala je debelu zmiju oko vrata i mazila ju je po sluzavom tijelu – zmijske ljuščice su joj se lijepile za gole grudi i prste. Ljepotica je milovala zmiju po vršku trokutaste glave i vibrirala jezikom kao da je 238

Prepeličji palnidrom

pokušavala siktati. Jedan klaun je, namještajući pjenušavu zelenu periku na glavu, psovao bogove i đavole, a krotitelj lavova je čistio nečist pod noktima. Iza tih šiljastih sjena uočio sam pogrbljenog mladića koji se njihao nad otvorenom kajdankom – žmirio je i usnama, poput ribe, oblikovao nečujne riječi. Prstom je dirigirao, a tijelo mu se njihalo naprijed-nazad, u ritmu notnih konstelacija.

Bio je to crni kastrat – na glavi je nosio stožastu krunu, obrazi su mu bili premazano bijelom bojom, a čelo mu je bilo oprašeno bijelim puderom. Tom bijelom bojom željeli su prekriti činjenicu da je on crnac – znoj ga je odavao… Potočić znoja spuštao se niz nabore čela i strugao svu bijelu boju i puder ispod koje se ipak nalazila crna afrička koža. Debeli čovječuljak mu je istrgao kajdanku iz ruku i bijesno upro prstom u smjeru glavne pozornice nad kojom su se ukrstila dva snopa crvene svjetlosti. Prašina se kovitlala pod raspucalim reflektorima, a starac s kokicama kružio je gledalištem, rasipajući kokice nad prekriženim nogama i prosijedim glavama.

Jedan Azijat je u rukama držao tigrića i nagovarao djecu da se fotografiraju sa životinjom u rukama kako bi svojim prijateljima mogli pokazati kako su hrabri. Matrone su slale Azijata do đavola, preneražene nad samom pomisli da bi njihovo dijete moglo biti izloženo takvoj opasnosti – bezdušna matronska dužnost. Očeve je bolio kurac – oni su čekali plesačicu sa hulahopom. Predstava je otpočela – prvo su na scenu izašli klauni i špricali se vodom iz umjetnog cvijeća, a onda je pod reflektore izišao debeljuškasti voditelj i poviknuo: „A sada, dame i gospodo, imat ćete prilike čuti najljepši, najveličanstveniji glas na svijetu! Po prvi put u vašem gradu moći ćete čuti kako anđeli pjevaju u raju, jer ovaj čovjek pjeva poput anđela. Cirkus Serpiente de cascabel predstavlja najvećeg pjevača na svijetu: Anđeoskog Kaspera! Publika je počela pljeskati, a na pozornicu je izišao, oprezno i polagano, crni kastrat. Zastao je u središtu pozornice, a sva svjetla su utihnula. Iz čunja šatora spustio se snop ljubičaste svjetlosti pod kojim je stajao crnac – 239

Sebastian Antonio Kukavica

bijela boja mu se otapala s lica, a za kapljicama znoja ostajale su krivudave crne linije. Tada sam se zagrcnuo, a zubi su mi zaškripali.

Pomilovao sam brčine i opsovao sebi u bradu. Anđeoski Kasper – tako mu je bilo umjetničko ime. Bljesak: Caspéro Angel. Caspéro Angel je bio najveći pjevač koji je ikad kročio Zemljom. Ubio ga je plaćenik iz redova M.L.O.-a, preciznim ubodom noža između rebara. Kaspar Hauser – nesuđeni badenski vladar iza čijeg ubojstva također stoji M.L.O., točnije Mistik Leonard zvan Orhideja.

Anđeoski Kasper je zažmirio i ispustio svoj dječački glas sa usana – njegov pjev prožeo je cijeli ovalni prostor i sva tijela u njemu. Na jedan trenutak svi su umuknuli, cika i došaptavanje su utihnuli, a njegov je glas kružio nad svima nama. Prodavač kokica i Azijat s tigrićem su se okamenili i uperili začuđene poglede prema pjevaču čije se bijelo lice topilo pod ljubičastom svjetlošću. Tada sam ugledao odbljesak srebrnog brida iz tame gledališta – jedna pogrbljena spodoba u crnom mantilu podigla se na noge i bešumno krenula prema pozornici, spojivši se sa sjenama. Spodoba je u šaci čvrsto stezala srebrni bodež – u vršku kremenog šiljka se kao u prizmi prelamala ljubičasta zraka svjetlosti i raspršivala u maglicu.

Osjetio sam miris orhideja – spodoba je za sobom ostavljala crvene latice. M.L.O. ponovno napada! Nasmiješio sam se i krenuo za plaćenikom položivši prste na hladni balčak. Pravi teutonski vitez uvijek nosi mač sa sobom – nikad ne znaš kada kojem poganinu treba prerezati grkljan. Spodoba se prišuljala pozornici – bila je sakrivena iza jednos stupa, a silueta joj bijaše ocrtana ljubičastom svjetlošću. Bio je to muškarac koji je izgledao identično kao Manfred L. Orchidee – beskrvno lice, ispupčene jagodične kosti i povrh svega – crni, uredni razdijeljak. Anđeoski Kasper je pjevao, a pod njegovim glasom su se kostriješile dlake na koži. Sve je bilo tiho, samo se moglo čuti uzbuđeno disanje plaćenika iz M.L.O.-a.

Plaćenik je izišao iz sjene stupa i krenuo prema pozornici, ali tada se najednom ukočio u pokretu – sa kratkim bodežom podignutim 240

Prepeličji palnidrom

u zenit. Ruka mu se tresla, a Adamova jabučica je poskakivala u grlu. I potencijalnog ubojicu je opčinio Kasperov pjev – crnac je skvrčen i oznojen ispuštao veličanstveni pjev, na rubu plača. Glas mu je vibrirao na rubu provalije iz čije se tame uzdižu krikovi i jecaji – jama slična onoj iz Jame i njihala Edgara Allana Poea. Umjesto viseće sjekire – mlaz svjetlosti koji je visio sa čunja šatora kao amajlija protiv uroka. Prišao sam plaćeniku nečujno i zario mu oštricu do balčaka u leđa – bodež mu je ispao iz ruke i otkotrljao se do mojih čizama. Muškarčevo grlo je krkljalo, a sa usana se cijedila krv. Plaćenik nije ispustio niti krika, samo je grgljao krv u tihoj agoniji – nije htio kvariti veličanstvena sazvučja koja su prožimala sve ljude u prostoriji. Koprcao se i drhtao, a ja sam ga uveo u neku mračnu sobu na čijim je vratima stajala tabla s natpisom Ne– cirkusantima ulaz ne–dozvoljen. Kakve li besmislice! Razbio sam vrata i bacio njegovo mrtvo tijelo u tu skučenu sobu – dvije metle ukrstile su se nad njegovim vratom. Prsni koš mu je bio proboden – oštrica je skliznula u korice, a balčak je sito kvrcnuo o pocinčanu oplatu. Nad mrtvacem sam izmrvio latice crvene orhideje – neparni broj latica. Nad mrtvim čelom je plesala jedna latica – kada je Kasperova pjesma prestala, latica se zalijepila za mrtvačevo čelo.

Samo jedna riječ ostala je visjeti na usnama – Smrt. I Ðuro to zna.

Rez. U rukama sam držao posljednji broj Nevena, časopisa za pouku i zabavu iz travnja 1944. Luka Botić je bio naveden kao glavni urednik, a kao urednik enigmatskog podliska Odgonetač je bio potpisan misteriozni Sun. Časopis je naglo ugašen već dva tjedna nakon izlaska travanjskog broja, zato što je Jednooki osvetnik pobio sve članove uredništva i sve suradnike časopisa – oni koji su preživjeli pokolj u redakciji Nevena otputovali su u Paragvaj, u Asunción, gdje se nalazilo središte glavnog financijera časopisa – Hrvatskog pobratimstva za pučku poduku. U okviru Odgonetača, u odjeljku Dječji kutak bila je objavjena mala dječja križaljka. Kao autor te sićušne i jednostavne križaljke potpisao se dotični Sun – 241

Sebastian Antonio Kukavica

urednik Odgonetača. Kao pasionirani ljubitelj enigmatike nisam mogao odoliti, a da ne riješim tu križaljku, makar ona bila i dječja.

Prilikom prelistavanja enigmatskih časopisa u meni se javlja romanički strah od praznine – horror vacui – i kad god ugledam praznu, neispunjenu kućicu u križaljci bijesno je popunim šiljastim slovima. I tako sve dok sve zagonetke, talijanke, skandi križaljke, točkalice i kriptogramke ne bi bile odgonetnute, a sve rupe začapljene slovima i riječima. Ne podnosim besmisao i nelogičnost – zato sve mora biti ispunjeno, u slavu Riječi, u slavu logike i opstanka čovječanstva. Sve križaljke su bile ispunjene, jedino je ta dječja enigmatska poslastica ostala nedirnuta – našiljio sam olovku i ispunio je u par sekundi. Ispunivši je, shvatio sam da je riječ o još jednom podmetnutom kukavičjem jaju društva Palindrom – naime, svaki redak križaljke bio je anagram. Zadovoljno sam oblizao usnicu, ponosno se nasmijavši – ako mi nešto ide, onda je to rješavanje zagonetki. Još od malih nogu moj me je otac podučio tehnici odgonetavanja anagrama. Nema tog anagrama kojeg ja ne mogu riješiti. U prvom redu križaljke nalazile su se riječi: Kotao – Cista – Lav. U drugom redu križaljke nalazile su se riječi: Ogrtač – Div – Tlo – R. Jedna stvar mi se učinila čudnom: na slovo L iz riječi LAV u prvom redu, nadovezalo se slovo L iz riječi TLO. Tada sam se zadovoljno osmijehnuo – Pronašao sam te! Dva slova L tvorila su početak riječi LLASSAR koja se iz dvanaeste kućice prvog reda, okomito spuštala kralježnicom križaljke – ta riječ je ujedno bila i podcrtano rješenje križaljke. Ali tu nije kraj podvalama! Točna rješenja prvog reda (KOTAO – CISTA – LAV) tvorila su anagram koji je, nakon što su se slova ispremiješala i ukrstila, dobio svoje pravo značenje: OTOK LASTAVICA. Točna rješenja drugog reda (OGRTAČ – DIV – TLO – R), nakon kodiranja na tajni jezik Palindroma, tvorila su dvije nove riječi: VRAČ TROGLODIT. Moj zaključak: članovi Palindroma su, na svojem tajnom jeziku, međusobno komunicirali preko Odgonetača. Na taj način su 242

Prepeličji palnidrom

ugovarali sastanke, izmjenjivali tajne informacije i planirali nova ubojstva i spačke. Autor križaljke je bio Sun, ali iznad njegovog masno otisnutog imena nalazila su se sićušna slova, jedva vidljiva golim okom. Uzeo sam povećalo, zaškiljio i fokusirao se u te tijesne riječi. Razbistrivši oči, uspio sam pročitati sljedeću poruku: Hitler hilft Duce! Odmaknuo sam povećalo i počeo kružiti oko radnog stola obasjanog svjetlošću stolne lampe – za plavi abažur su se lijepili noćni leptiri, a komarci žedni krvi lijepili su se za skorenu krv na balčaku i zavlačili se među Riječi u oštrici. Prekrižio sam ruke na leđima i nastavio kružiti oko stola rušeći i gradeći riječi u glavi, kodirajući slova i ukrštavajući smisao, ali nisam nalazio rješenje – za nepce mi je zapinjala rečenica Hitler hilft Duce. U toj je rečenici zakukuljeno puno slova koja se ponavljaju – ali imao sam osjećaj da se od te rečenice ne može konstruirati ništa suvislo što bi poslužilo u komunikaciji. Nešto je nedostajao, a tada sam shvatio i što – riječ SUN. Uštrcao sam tu riječ u rečenicu Hitler hilft Duce i dobio sam svoje rješenje! Bio je to, naravno, anagram čije je rješenje bilo: DR.SC. HILUFULIH TENET. Ténét je dakle bio misteriozni urednik Odgonetača. On je svim svojim pristašama (malobrojnim, ali vrlo fanatičnim) preko te križaljke poslao poruku o njihovom novom cilju – trogloditskom vraču, čuvaru Prepelice Apokalipse. Ta je prepelica obitavala na otoku Cozumel. Isti taj otok Maye i kasnije konkvistadori, su zvali Otok lastavica. Znači, Ténét je i službeno krenuo u ekspediciju na Cozumel s ciljem ovladavanja Prepelicom Apokalipse – Ténét je uvjeren da je on Odabrani, onaj treći i ujedno posljednji muškarac kojem će biti pružena prilika da gospodari Prepelicom Apokalipse. Trogloditski vrač će mu postaviti zagonetku, a ako Ténét odgovori točno, barem na tren će gospodariti Prepelicom. Ali može mu se dogoditi isto ono što se dogodilo i Asurbanipalu i Hasanu Ibn Sabahu – da povuče krivi potez, zamjeri se vraču i bude proklet. Na jednoj je glinenoj pločici Asurbanipal, par trenutaka prije smrti zapisao sljedeće: „Nikad ni zamišljao 243

Sebastian Antonio Kukavica

nisam da ću u znoju svome i suzama preklinjat’ Smrt da me uzme.

Pet mjeseci umirem, a nikako da čas smrti dođe. Živim u paklenoj agoniji. Ima već pet mjeseci otkako naredih da se pobiju trogloditi.

Sjećam se još onog trogloditskog vrača i njegovog prokletstva – vidim ga i u snu i u javi, svugdje me proganja! Lice mi je krastavo i otečeno, a koža mi je užarena i vruća ko usijano željezo. Svake noći napadaju me kukci i lijepe mi se za lice i svojim oštrim kliještima brazdaju meso. Pet mjeseci iskašljavam samo sukrvicu i žutu pljuvačku – gnojno lice i sumporasta mokraća. Jutros ugledah dvije–tri prepe­lice. Unatoč svim bolovima uspjeh se nasmiješiti, jer znadem da ću konačno umrijeti. Moje carstvo urušit će se za par dana. Moj narod bit će pretvoren u roblje. Dvije–tri prepelice lete nad Ninivom. Kada ih vidiš dvije–tri, znaj da ugledao si samo jednu – Smrt njojzi je ime!“ Hasan Ibn Sabah je također vodio rat protiv troglodita – i on je isto skončao u paklenim mukama. Smijao se dok je gledao kako ih Hašašini ubijaju, mislio je da je lako pobijedio, ali nije vidio da je tim činom bacio prokletstvo na svoje sljedbenike i tvrđavu Alamut – tvrđava je sada prašina, a svi su Hašašini, osim Niduhura, pobijeni još odavno. Prokletstvo trogloditskog vrača spustilo se, u roju krvožednih skakavaca, na lica onih koji su željeli vladati svijetom, pokoravati i porobljavati troglodite i posjedovati oružja uništenja – sve njih skakavci će, po riječima slijepog vrača, još za života upoznati s krvavom agonijom i vonjem gnojnih plikova. Poludjeli Ténét je otišao na Cozumel… Budala. I zaslužuje da bude proklet za vijeke vjekova. Položio sam ruku na hladnu oštricu i opipao Riječ – prisjetio sam se okusa tamnog pruskog piva i specifičnog vonja kreča iz one zagušljive königsberške krčme. A tada mi je u javu utrčala prekrasna jahačica na bijelom konju – bila je namrštena, gnjevno je stezala uzde, a oči su joj bile crvenkaste i pune mržnje. Spasit ću našeg sina, rekao sam ti, a sada me pusti.

Vrati se u tamu i tamo me čekaj. Isukao sam mač iz korica i zagledao se u sažimanje svih zraka svjetlosti u prostoriji u vršak oštrice – taj 244

Prepeličji palnidrom

mač ću zabiti Ténétu duboko, duboko u grlo. Idemo na taj nesretni otok – na Cozumel. Idemo uništiti Palindrom i spasiti Smisao. U ime Krista! Rez. Dr. Mikloš Béla Lindstein je, nadušak ispivši travaricu, rekao da ga Admiral dolazi ubiti. Torvald Ribar (ili Euglena, korbač Božji) sjedio je do svojeg prijatelja Mikloša zureći u zlatnu pivsku pjenu i zabrinuto otpuhujući duhanski dim s ruba usne. Ovo je bogme ozbiljno, huknuo je Torvald Ribar i otpio par gutljaja tamnog piva – pjena mu je visjela sa kuštrave sijede brade.

Velim vam ja, histerično je uskliknuo Mikloš, Admiral će me ubiti!

Možda me baš u ovom trenutku promatra iz daljine i zadovoljno se smješka. Obećao mi je da će mi se osvetiti – dok su ga američki obavještajci tukli i odijevali u luđačku košulju, Admiral je iskašljavao sukrvicu i polomljene sjekutiće, a s njima je ispljunuo i riječi Osvetit ću ti se. Tada su zaškripjela vrata i u opskurnu ribarsku birtiju je ušao muškarac s dvije kvrge na čelu. Mikloš je preneraženo kriknuo i sakrio se ispod stolnjaka, urlajući: Admiral Prišt će me ubiti! Kada je shvatio da kvrgavi muškarac nije Admiral Prišt, ponovno je sjeo na svoje mjesto i naručio duplu travaricu. Ovo je bogme ozbiljno, ponovno je zakukao Torvald Ribar – obrazi su mu bili zažareni, koža zapackana mrljama zelene boje, a oči mutne.

Mikloš je okretao glavu u svim smjerovima, mrštio se i mrmljao sebi u bradu nezgrapne i nerazumljive riječi – žile na čelu su mu pulsirale, vrat mu je bio oznojen, a prsti su nervozno lupkali po masnom stolu. Nokti su mu bili izgriženi do mesa, a zanoktice su mu bile šiljaste i popljuvane. Iako je dr. Mikloš imao šezdeset godina, lice mu je bilo puno prišteva. Upaljeni crveni prištevi su mu u grozdovima i đenovskim nizovima pupali na licu – pod kapkom su mu bujala dva–tri manja prišta. Lice mu je bilo gnojno, natečeno i masno – prištevi su oblikovali potkovaste i polukružne kolonije koje su poput topografije arhipelaga bile načičkane po njegovim obrazima, nosu, bradi, čelu… Ja imam 4,3 prišta po mm², ali uzimajući u obzir sve veći koeficijent pupanja i tendenciju rasta 245

Sebastian Antonio Kukavica

standardne derivacije kantaridinskog iscjedka zaključujem kako će stupanj prištavosti po mm² rasti, što i jest moja namjera. Da, da, ja namjerno uzgajam prišteve na svojoj koži – ispričat ću vam poslije o tome, ali znajte da je riječ o genijalnoj zamisli, he-he! Dr. Mikloš je inače bio dermatolog. Napisao je nekoliko vrlo poznatih priručnika za mlade o borbi protiv akna, mitesera i prišteva, među kojima počasno mjesto zauzima bestseler „Rat s Admiralom Prištem“, po riječima mnogih kritičara najbolja knjiga ikad napisana na mađarskom jeziku. Ta je knjiga mješavina hisorijsko–ljubavnog romana, depresivne panonske letargije, patetičnog bildungsromana i zdravstvenog self–help priručnika u borbi protiv prišteva, pojasnio mi je dr. Mikloš poznat i kao Prištavi Mikloš. Napravio sam veliku inovaciju – povezao sam omladinski priručnik sa historijskim romanom čija je radnja smještena u depresivnu Mađarsku, u turbulentno vrijeme nakon Prvog svjetskog rata i uspostave kratkotrajne Mađarske Sovjetske Republike. Rat s Admiralom Prištem je alegorični prikaz kraja vladavine Béle Kuna, predsjednika Vlade Sovjetske Republike, i dolaska podmuklog i lukavog admirala Mikloša Horthyja na vlast. Priča prati nekoliko mladih revolucionara koji su nakon pada režima Béle Kuna osnovali tajno društvo Crvena pesnica. Njihov glavni cilj je bio ubiti admirala Horthyja, dovesti Bélu Kuna ponovno na vlast i ponovno uspostaviti socijalističku državu. Crvena pesnica se služila gerilskom taktikom napadanja, a jednom zgodom su zamalo i ubili Hortyja – omraženog admirala Prišta. Pazite sad ovo… Kada Horty dođe na vlast u Mađarskoj izbije epidemija prištavosti – lica mađarske omladine, radničke klase, aristokracije i stareži postala su puna gnojnih prišteva.

Svećenici (također prekriveni prištevima) govorili su da je to još jedna najava skorog silaska jahača Apokalipse – pošast opisana u Ivanovom Otkrivenju, urlali su s propovijedaonica. No znanstvenici su utvrdili da su pošast prouzročili mutirani kukci prištioci.

Prištioci su poznati prijenosnici kantaridina. Iza svega je zapravo 246

Prepeličji palnidrom

stajao admiral Horty – on je pomoću otrovnih prištioca vodio rat protiv svojih političkih neistomišljenika i protivnika, ali nije mogao ni pomisliti da će tih par kukaca prištioca izazvati najveću pošast u povijesti Mađarske. Mladi revolucionari su jedini znali pravu istinu, što je dodatno raspirilo njihovu želju za ubijanjem Admirala Prišta.

Crvena pesnica je vjerovala da je Horty prištioce dobio na poklon od nekog tajnog društva iz Bavarske. Ili su iza svega stajali islandski Ljubitelji kukaca? A možda i Društvo obožavatelja Timura Lenka, tko zna… Revolucionari pripremaju napad na Hortyja, rađa se ljubav između drugarice Eržebet i druga Khuena, epidemija prištavosti se širi, lica su otečena, uzbibana, puna masti i gnoja, prištavost po mm² doseže brojku deset – i tada radnju prekida zdravstveni priručnik o suzbijanju prištavosti. Slijede upute kako otkloniti akne, mitesere i prišteve, preporučaju se kreme i balzami i govori se o važnosti brige za svoje zdravlje, posebice za zdravlje lica i kože. Tada se opet vraćamo na priču – revolucionari ubiju Admirala Prišta, epidemija se suzbije, a prištevi se povuku sa dičnih ugarskih lica. Naravno, drug Zoltan i drugarica Eržebet se ožene i otputuju u SSSR gdje ih ruski drugovi s veseljem dočekaše.

Napomenuo bih kako je moj koncept mješanja historijskog romana i zdravstvenog priručnika besramno plagirao paranoični Sebastian A. Prepelica u svojem blesavom romanu Jugurta i Jogurt, priči o ljubavi, zdravlju i invaziji bolesti u turbulentno vrijeme rata s Jugurtom. Priča se fokusira na mladog Jugurtu i njegovu homoseksualnu vezu sa kuštravim crncem Jogurtom. Roman ima i poučnu ulogu – upozorava mlade na važnost konzumiranja probiotičkih jogurta i acidofilnog mlijeka. Riječ je o podmuklom plagijatu: dva mladića osnivaju tajno društvo, planiraju ubojstvo jednog centuriona i odjednom se, usred afričke pustopoljine, pojavljuje epidemija začepljenja probave – ljudi nisu srali mjesecima! Na kraju romana Jugurta i njegov drug pederko suzbiju epidemiju posredstvom probiotičkih jogurta, acidofilnog mlijeka i 247

Sebastian Antonio Kukavica

dobroćudne bakterije Lactobacillus acidophillus. Prepelica nam tada, poput prosvjetitelja, poručuje: „Ta bakterija je iznimno bitna u preradi mliječnih bjelančevina, a važna je i za očuvanje bakterijske flore probavnog trakta – dakle, jedino je Lactobacillus acidophilus sposoban nadjačati epidemiju začepljenja probavnog trakta!“ A onda slijedi vrhunac gluposti. Jugurta i Jogurt ubiju Centuriona uštrcavši mu acidofilni jogurt u usta. Širimo jogurtnu kulturu, objašnjava Jugurta, prihvatite Jogurt kao otkupitelja probave!

Revolucionari gerilci napadaju Rimljane probiotičkim jogurtima, katapultiraju mileram, iz sulica pljuju oligofruktozu – onda se prekine radnja i otpočne zdravstveni priručnik. Izdavanje tog smeća su financirali Grad Rijeka – odjel za zdravstvo, poduku i ektoplazmičku komunikaciju, Hrvatski ceh proizvođača jogurta i neki tajkun koji posjeduje najveći hrvatski trgovinski lanac Muzkon. Čisti plagijat! No da se vratim na temu… Admiral će me ubiti!

Admiral Mikloš Horthy. Ponovno je na slobodi – osvetit će mi se, ja to znam. Vjerujem da vam je Torvald Ribar, moj stari prijatelj, rekao da sam i ja nekad bio tajni agent – bio sam Horthyjev čovjek od povjerenja, njegova desna ruka, znao sam sve njegove tajne i planove. Kada sam shvatio da će Saveznici pobijediti postao sam njihov doušnik – američki informator. Ja sam američkim službama javio da se Horthy krije pod lažnim imenom u nekoj bavarskoj pivnici – Amerikanci su ga uhvatili i držali u zatvoru sve do prije tjedan dana kada je oslobođen. Oslobodili su ga jer je u Nürnbergu svjedočio protiv nacista. Sada je, kako čujem, na putu za Portugal – ali to je čista krinka. On dolazi ovdje da me ubije i osveti mi se!

Prokleti Horty – nisam ga ja izdao, ja sam samo spasio svoju živu glavu. Da nisam postao američki doušnik bio bi mrtav, jer bi u tom slučaju bio prepušten na milost i nemilost onih ludih Rusa. Rusi bi me ubili, jer sam, suptilno rečeno, izvršvao neke eksperimente na ruskim mladićima. Bio sam jedno vrijeme na ruskim tjeralicama i njihovi špijuni i plaćenici su me dva–tri puta pokušali ubiti. Brzo 248

Prepeličji palnidrom

sam odlučio – Amerikancima sam izručio Hortyja, a oni su meni dali avionsku kartu za Detroit. Sada ovdje imam ordinaciju i nastavljam sa svojom donkihotovskom borbom protiv omladinske bubuljičavosti i prištavosti. Pišem i novi roman, svojevrsni nastavak Admirala Prišta. On me dolazi ubite, budite sigurni u to. Rusi me isto tako žele ubiti. Priznajem, radio sam eksperimente… priznajem! Ljekove protiv bubuljica i prišteva sam testirao na licima dva ruska mladića koja sam kidnapirao i zatočio u svojem podrumskom laboratoriju. Lica sam im premazivao kemikalijama, mašću, travama – sadio sam u njihovoj koži razne vrste prišteva.

Uzgajao sam prištne kolonije i blasteje – čak sam stvorio dvije nove vrste parazitnih prišteva. I sad me ruski plaćenici, eto zbog te ludorije, žele ubiti. Otada vršim eksperimente isključivo na svojem licu. Kao što možete vidjeti, moje lice je zakrčeno začepljenim prištevima, kugličastim miteserima i masnim eruptivnim bubuljicama. Gnoj, žuti iscjedci, crvena ispupčenja, krastava grotla – sve sam ja to laboratorijski uzgojio na svojem licu. To je moje remek–djelo! Ona dva parazitska prišta posadio sam si u obraze.

Kao što vidite, na obrazima su mi izbili grozdovi prišteva – jedan nad drugome, nabrekli i ljubičasti. Na grebenu nosa se nalaze čunjasti, valjkasti i stožasti prištevi, a nad usnama prištevi su se okupili u valovite kolonije kao i na čelu. Oko kapaka prištevi imaju oblak žilica ili plitkih potoka. I sve to stoji na mojem licu s ciljem, s namjerom! Moje lice je zapravo karta… karta otoka Isle of Ely. Da, da, ja sam mapa, ja sam spoznaja! Prištavi Mikloš dermatolog, he-he. Ovi stožasti prištevi na nosu predstavljaju reljef otoka Isle of Ely – vapnenačke stijene, granitne stošce, naslage škriljevca, brda i vrleti. A gnoj predstavlja rudno bogatstvo: rudače bakra i kositra. Grozdovi na obrazima predstavljaju brežuljke, livade, raštrkana sela, izobare i izohipse – seoske su kućice prilijepljene i navučene jedna na drugu poput grožđa. Žuti iscjedci predstavljaju mutne i zablaćene močvare koje okružuju Isle of Ely. Akne 249

Sebastian Antonio Kukavica

predstavljaju one dijelove tla ili stijenske podloge iz kojih gdjegdje strši vršak porušenog tornja ili utvrde. To su tornjevi Bijele tvrđave – u davana vremena, bila je to slavna i prekrasna utvrda, a danas između kocaka od gnajsa i bijelog krečnjaka strše bršljan i lišaji.

Pod ruševinama Bijele tvrđave nalaze se zaboravljene škrinje pune zlata i dragocjenosti. Uz Bijelu tvrđavu je vezan i mitski junak Hereward the Wake – pustolov, odmetnik i smioni borac protiv Vilima Osvajača. Hereward the Wake je bio vođa pokreta otpora na otoku Isle of Ely – 1071. Herewardova gerila je počela napadati Vikinge s ciljem osolbođenja otoka. Godinu dana prije nego što je došao na Isle of Ely Hereward je ukrao sve dragocijenosti iz opatije Peterborough kako ih ne bi ukrali Normani. U opatiji su se čuvali sanduci puni zlata, srebra, biserja i bjelokosti – svi ti predmeti danas se smatraju izgubljenima. Ali ja znam gdje se oni nalaze – na Isle of Ely, pod ruševinama Bijele tvrđave, Herewardovog sjedišta.

Ljudi već stoljećima tragaju za Herewardovim blagom, ali ne mogu ga pronaći bez karte. I još jedan predmet nalazi se pod ruševinama Bijele tvrđave – misteriozni pojas sa čudnim znakovljem i simbolima u obliku zamšenih i nelogičnih uzlova, apsurdnih petlji i križeva.

Na tom pojasu zlatnim su nitima utkani inicijali H.W. To su inicijali junaka Herewarda Wakea. Onaj tko bude imao kartu, to jest moju kožu, taj će pronaći misteriozni pojas – ali tek kada ja umrem.

Vjerujem da ste čuli za Torinsko platno. Neki kreteni govore da je u to platno bio umotan Isus Krist nakon što je spušten s Križa. Na platnu se vidi izduženo, isposničko lice čovjeka s bradom i ispupčenim jagodičnim kostima, tako barem vjeruje većina ljudi.

Ne nasjedajte na klerikalne trikove! To nije Kristovo lice, to je drevna karta. Da, karta! Karta nepoznate, zaboravljene zemlje. Ja pretpostavljam da je Torinsko platno zapravo karta arhipelaga Vísukusív – skupine misterioznih otočića smještenih tidesetak kilometara sjevernije od islandskog otoka Grímsey. Moje lice krije tajnu o lokaciji Bijele tvrđave, a otkirt će je jedino onaj koji moje 250

Prepeličji palnidrom

tijelo u trenutku smrti omota bijelim platnom. Tada će prištevi i bubuljice na bijelom platnu, dok mi duša bude napuštala tijelo, ostaviti trag – bit će to karta. Ona će jednog sretnika dovesti do blaga. To platno će biti upamćeno kao Budimpeštansko platno, u sjećanje na mene i moj rodni grad. Ta karta je preveliki teret na mojim leđima. Ali Bog je odabrao baše mene da budem čuvar te tajne. Živim u strahu, herr Khevenhiller… Paranoičan sam i živci su mi rastrojeni – kako i neće biti kad u svakom licu vidim lice budućeg ubojice, a u svakoj riječi, u svakom mrmljanju naslućujem šuplji odjek riječi SMRT. Dolaze me ubiti… Kada me ubiju, nemojte im dopustiti da dobiju kartu Bijele tvrđave. Želim da učinite samo jednu stvar – spalite Budimpeštansko platno. Neka ga proguta vatra i neka misteriozni pojas počiva duboko, duboko u plavom zaljevu. Čovječanstvo ne smije znati za sva bogatstva sakrivena pod Bijelom tvrđavom. Neka samo vjeruju da je Torinsko platno lice Krista, neka vjeruju… Ali nikad ne smiju saznati da je to karta, jer bi ih ona dovela do arhipelaga u kojem ima dovoljno hrane i zlata da namiri potrebe svih ljudi na svijetu. Onda više nitko ne bi vjerovao u Boga, u raj. Onda bi živjeli u raju. Bolje je ovako – da nitko ne zna. Neka vjeruju. Dajmo im da vjeruju. Pogledajte onog čovjeka s dvije kvrge na glavi – pa to nisu kvrge, to su dva plikovita prišta. O moj Bože, to je Admiral Prišt! Rez. Sljedeće jutro dr.

Mikloš je pronađen mrtav – usne su mu bile zašivene crnim gajtanom. Skalpelom sam prerezao gajtan i izvukao ga kroz rupicu na kraju Mikloševe usne. Ovo nije bio običan gajtan – bio je đenovski niz, niz poluuzlova izmjenično spletenih preko tri srednje crne niti. Mrtvačeve nabrekle usne su se rastvorile, a iz usta je ispala ceduljica nakvašena slinom i pljuvačkom. Na ceduljici je pisalo: „Za dodatne informacije se obrati Ðurđici Ðakovčanki. Ona uzla najbolji jozefinski uzao. Zato se i dala u potragu za H.W.-om.

Pročitaj njezinu knjigu Komunikacija uzlom. Živjele vezilje!“ Poruka je bila žigosana štambiljem u obliku dvije kružnice od uzlanih niti 251

Sebastian Antonio Kukavica

koje se spajaju poput Euler–Venovog dijagrama. Bio je to jozefinski uzao. Jozefinski uzao uzla se pomoću udvostručenih niti na način da niti za vrijeme makrame moraju ponirati jedna ispod druge kao rječice. Moraju se presijecati i tvoriti međusobno isprepletene nitne krugove – promatraču se mora činiti da nitni krugovi kruže kao kotači. U određenom se trenutku mijenja smjer uzlova tako da prva petlja prvog uzla bude započeta desnim parom niti, a prva petlja na drugom uzlu lijevim parom niti. Jozefinski uzao se, u priručnicima za uzlanje, koristi za izradu pojaseva – u tom se slučaju na kraj uzla zavkači kopča, a nit se uvrne u plosni uzao – niti se provuku oko igle za pletenje te se na koncu prekriže i ponovno dovedu na prednju stranu. U nekim priručnicima pojas od jozefinskog uzla zna završavati sa resicama na kraju uzla – u tom se slučaju pojas zakopčava provlačenjem sabirnog uzla kroz početnu petlju, to jest onu petlju s početka uzla. Tada sam se prisjetio da je Mikloš rekao da se pod ruševinama Bijele tvrđave nalazi misteriozni pojas za uvezanim inicijalima H.W. Taj je pojas nesumnjivo pripadao vladaru i utemeljitelju Bijele tvrđave – Herewardu the Wakeu, borcu protiv Normana. Zurio sam u jednu sliku u priručniku za uzlanje ispod koje je bilo upisano: Cerrickov pojas. U nastavku teksta autor priručnika istaknuo je kako se uzao vrlo često pojavljuje u heraldici, a među najčešćim uzlovima koji se nalaze na obiteljskim grbovima je svakako jozefinski uzao. Autor kao primjer navodi da je jozefinski uzao bio heraldički simbol Herewarda the Wakea. Nad njegovim grbom kružile su dvije kružnice od vunenih niti. Na Herewardovom se grbu nalazio Cerrickov pojas. Jozefinski uzao… Pa da! Jozefinski uzao je bio simbol Heraklovog uzla, tajnog društva vezilja. Izgleda otprilike ovako:

252

Prepeličji palnidrom

Glavni cilj društva Heraklov uzao

Predsjednica društva je poznata vezilja i stručnjakinja s područja komunikologije, dr. sc. Ðurđica Ðakovčanka, autorica popularnoznanstvenih knjiga Komunikacija uzlom, Jozefinski uzao kao tajni kanal komunikacije u viktorijsnkoj Engleskoj i Paška čipka kao kriptogram – tajni kanali komunikacije u NDH. Glavni cilj društva Herkulov uzao je sakupiti sve važnije uzlove koje su posjedovale istaknute historijske ili mitske osobe. U svojoj velebnoj kolekciji vezilje posjeduju Heraklov uzao, Gordijski čvor, prve uzlane čipke iz srednjovjekovnih francuskih opatija, uzlane čipke kraljice Marije, supruge Williama od Orangea, kitnjasti uzlani stolnjak kraljice Viktorije, neuspjeli đenovski niz ispleten rukama Virginije Woolf, heklani stolnjak Eve Braun poklonjen Führeru za dvadesetu godišnjicu obilježavanja Münchenskog puča, pletenu džordžijanku torbicu s cavàndoli uzorkom kraljice Charlotte, poznati filet de carnasière barunice d’Asti, izohipsani punto a groppo Duceove ljubavnice Erato, kleplanu čipku Marije Antoanete, lanenu prostirku od kineskog uzla Jane Austin i heklani tabletić admirala Horthyja ispleten za vrijeme admiralovog čamovanja u američkom pritvoru – na jednom ukrasnom tabletiću admiral je pomoću obrnutih dvostrukih poluuzlova, vitičastog niza čvorova i turskog uzla ispisao hobbesovsku poruku Mikloš je Miklošu vuk – admiral je, iščekujući suđenje u Nürnbergu, vrijeme kratio uzlajući i proučavajući vodiče kroz vještinu makramea… Jedini uzao koji im je nedostajao bio je junački H.W.-ov korzet–pojas ispleten od jozefinskih uzlova i 253

Sebastian Antonio Kukavica

obrubljen zupčastim gajtanom poznat kao Cerrickov pojas.

Poludjele sredovječne vezilje ubile su Mikloša i omotale mu lice platnom – to platno sada je postalo karta Bijele tvrđave. Neka povijest pamti da se to platno zove Budimpeštansko platno!

Rasklopio sam knjigu Komunikacija uzlom i pročitao sljedeće: „Povijest čovječanstva povijest je uzlanja. Biti čovjekom znati uzlati. Vezilje su karijatide čovječanstva. Dok je vezilja, bit će i svijeta. Bog je na strani vezilja, a ja – dr.sc. Ðurđica Ðakovčanka – ja sam Proročica, kroz moje kralješke i žile struji Riječ Božja! Počujte, vezilje, što nam Gospod poručuje… Čovjek je, sam po sebi, jedan veliki uzao – zamislimo da su ljudske žile lanene niti koje, savijene i zgrušane, tvore nizove ljubavnih poluuzlova i đenovskih nizova.

Naše tkivo, meso i koža samo su podloge za uzlanje – poput krojačke lutke ili gradlastog jastuka. Život struji kroz žile i moždinu – to su gajtani, jute, sisali, rafije, špage, konopci, vune za kačkanje! Čovjek je ultimativno remek-djelo makramea – lutka od špage ispletena rukom Boga (napomena: Prava vezilja mora vjerovati u Boga!). Velika je i milosrdna moć Božja, vrhovnog uzlača! Bog plete sudbine, a sudbine se zapliću oko naših pesti – oh, zar ne vidite, uzosite vezilje i domaćice, da čovjek ne može biti odvojen od uzlanja. Dopustite Ðurđici da vas uputi u tajne Božje milosti!

Kralježnica, u presijeku, ima izgled jozefinskog uzla – znanstvenici su čak zaključili da se pravilni jozefinski uzao i poprečni presijek kralježnice podudaraju u proporcijama, obliku, zakrivljenosti. Mi smo načinjeni uzlanjem – sjetite se, vezilje, da je dijete pupčanom vrpcom privezano za majčinu placentu. Znanstvenici s Instituta za uzlanje su ustvrdili da je pupčana vrpca zapravo načinjena od mnogo sitnih, oku nevidljivih, čvorova koji su, kakve li koincidencije, jozefinski čvorovi! Božji znak! To je, poštovane vezilje, dokaz da Bog postoji i da nam kroz niti i uzlane nizove provučene kroz kralježnicu očinskim ali autaritativnim glasom zapovijeda: Vezilje, posvetite život uzlanju! Uzlanjem slavite Stvaranje, uzalnjem 254

Prepeličji palnidrom

zahvaljujete na životu! Vezilje, počujte: uzlanje je otpočelo u trenutku kada je otpočela povjest ljudskog roda, a uzlanje je urođeni instinkt ni po čemu različit od instinkta za hranjenjem ili tjelesnom nasladom (napomena: Prava vezilja je kreposna, nevina i aseksualna – posvećena jedino vuni za pletenje i vretencima. Za Pravu vezilju jedini prihvatljivi oblik penetracije je penetracija pletiva u rupice uzlova). Neka naš simbol – simbol kreposnih i bogobojaznih vezilja – bude jozefinski čvor, simbol života, simbol Božje milosti!“ Zaklopio sam knjigu i dobro se iskašljao, jer sam osjećao da će mi pozliti od invazije gluposti, ludila i bezumnosti sa stranica Ðurđičine blesave knjige. Glupost se kužno isparavala iznad svake rečenice Komunikacije uzlom – danas se svakakva smeća objavljuju…

A i danas, bogme, svaka lujka može biti doktor znanosti! Prelistao sam nekoliko stranica, preskočio uvodno poglavlje i pročitao poglavlje o razvoju komunikacije uzlom na području Južne Amerike: „U kulturi Inka uzlovi su bili jedan od ključnih čimbenika u komunikaciji – posebice onoj tajnoj. U svojim ranijim radovima isticala sam da su mnogobrojna tajna društva komunicirala preko uzlova, jer je to bio posve siguran način tajnog komuniciranja zbog toga što se poruka (spretno zapletena pod salamonove petlje ili spiralne nizove) naprosto nije mogla dešifrirati – stolnjacima, heklanim ukrasima sabirnih uzlova, cavàndoli čipkama, pojasevima od mornarskog uzla mnoge su organizacije odašiljale svoje kodirane, šifrirane poruke preko tajnih kanala i na taj se način sporazumjevali, bez izlaganja opasnosti. Takav oblik tajne komunikacije svoje korijene vuče iz quipua – tajne uzlaste poruke specifične za komunikciju među članovima naroda Inka. Naime, Inke su se uzlovima (osim u ceremonijalne svrhe) služili u specifičnom pismu utemljenom na razvijenom i sustavnom sistemu bilježenja, šifriranja i prenošenja poruka pomoću uzlova. U želji za uspostavljanjem tajnog kanala komunikacije, protočnog ali i sigurnog, Inke su stvorile quipu. Na osnovnu nit ili vodilicu kao 255

Sebastian Antonio Kukavica

nositelja konstelacije uzlova – najčešće je riječ o čvrstom užetu – objesilo bi se tucet duguljastih niti na kojima su se vezivali uzlovi i poluuzlovi. Takav snop uzlanih niti jednostavno se prenosio od ruke do ruke i nitko, osim upućenih u tajni makramea, nije mogao ni naslutiti da su se nitima širile konspiracije i planovi za umorstva istaknutih pripadnika rodovske zajednice. Poruka bi poprimala svoje pravo značenje kada bi se u obzir uzeo položaj uzla na niti, njegova boja, veličina, kvrgavost, položaj i proporcija u odnosu na druge čvorove. Što se uzao nalazio bliže špagi (niti vodilici), to je značenje poruke bilo važnije. Quipu načinjen od crnih niti označavao je smrt, dok su bijeli uzlovi simbolirali mir. Kada su konkvistadori došli u doticaj s kulturom Inka, upoznali su se i s komunikacijom putem quipua. Znanstvenici s Instituta za uzlanje dokazali su da su quipu koristili mnogi konkvistadori: od Pizzara pa do bizarnog tragača za El Doradom – vizionara čije je ime bilo don Lope de Aguirre. Postoji jedna zanimljiva priča iz života ekscentričnog tragača… 1877. pod nerazjašnjenim je okolnostima stanovitoj grofici Inez de Lagaragal dostavljeno pismo u kojem se nalazio jedan quipu ispleten od zlatnih niti. Suhi i raspucali čvorovi su se mrvili pod prstima, a zlatna prašina lijepila se za grofičino lice – uzao je bio star više stoljeća, zaključila je grofica. U omotnici se, uz quipu, nalazila i poruka ispisana crvenom tintom na ceduljici papira – pomirisavši tintu, grofica je shvatila da je poruka bila ispisana ljudskom krvlju. Bila je napisana na španjolskom iz šesnaestog stoljeća – istim jezikom kao i mnogi avanturistički romani o smionim pothvatima španjolskih konkvistadora u Novom svijetu. Poruka joj se učinila apsurdnom. Na ceduljici je pisalo: Dođoh do Majmuna – ne umijem putovat’ dalje! Zaplićem se u repove njihove. Pokušavam se izvuć’ iz majmunskih zamki, ali zalud. Majmuni će me ubiti – tako umire vizionar! Ali zato Vi – doña Inez – završite putovanje koje ja započeh u davna, davna vremena dok još majmuni ne izgrizoše trupce splavi! Dok još bijah 256

Prepeličji palnidrom

osupnut vizijom čije pravo ime bijaše – ludilo. Neznančeve riječi odzvanjali su njezinom glavom, a ona se pitala tko bi joj mogao poslati tu zagonetku… Cuyo verdadero nombre era – la locura. Los monos están a mi alrededor! Ayúdeme! Grofica de Lagaragal je, kao strastvena vezilja i ljubiteljica makramea, bila oduševljena pronalaskom – shvatila je da u ruci drži jednu od onih tajnih uzlanih poruka o kojima je toliko čitala u Vještini Makramea. Posebno ju je zaokupilo umjeće s kojom je quipu bio načinjen. Danima je i mjesecima proučavala zamršeni quipu – čvorovi su u grozdovima visjeli sa vodilice, na poluuzlove su se nastavljale bobice, komplicirani nizzapučci, labirinti đenovskih nizova i valoviti niz nastao uzlanjem deset poluuzlova oko sredine. Trebalo joj je deset godina da razmrsi sve te čvorove i apsurdno savijene petlje, a onda kada je mislila da je raspetljala niti shvatila je da se uz vrat osnovne niti nalazi majmunski čvor – reljefni uzao sa kuglicama unutar čvorova poput koštica. Sve je bilo puno neraspletivih majmunskih čvorova. Grofica de Lagaragal je umrla zaključana u svojoj sobi i posve sama, raspetljavajući misteriozni zlatni quipu. Zadnje riječi su joj bile: Majmuni! Majmuni su svuda oko mene! Zadnjih deset godina svojeg života provela je u odgonetavanju misterija tog quipua, a taj predmet joj je donio samo ludilo. Danas je se više niktko ne sjeća, a zlatni quipu se danas čuva u ostakljenoj niši u prostorijama Heraklovog uzla. Nitko nikad nije razmrsio te majmunske čvorove koji su onemogućivali da se dešifrira uzlena poruka. Moja je teorija sljedeća: Zlatni quipu je ispleo Lope de Aguirre, tragač za El Doradom! A zlatne niti su načinjene od zlata iz El Dorada.

Misteriozni quipu je otkrivao gdje se nalazi El Dorado – Aguirre je šifrirao poruku i tajnim kanalom je poslao svojim drugovima konkvistadorima. Ali Aguirre je spetljao tako kompliciran i nelogičan quipu da ga nitko nikad neće uspjeti rasplesti i proniknuti u najveću tajnu historije – mjesto gdje se nalazi El Dorado, zemlja zlata i obilja! Sve ovo navodim kako bi vezilje postale svjesne 257

Sebastian Antonio Kukavica

važnosti uzlanja i nastavile uzlati, bez obzira na kritike i prijetnje smrću koje su vrlo česte u svijetu makramea. Uzlanje jedino ima mogućnost mijenjanja svijeta, zato što nitko uzlanje ne uzima za ozbiljno. Ali postoje mnogobrojni primjeri kako su tajna društva vezilja koristeći posebne tehnike makramea mijenjala povijest – jedan primjer smo već naveli, a u narednom poglavlju slijedi mnogo primjera koji će ići u prilog mojoj tezi da se cjelokupna viktorijanska špijunaža temeljila na korištenju uzlaste poruka. (…) Uzlaste poruke prenosile su se i pomoću umjetničkih djela – ponajviše slika. Najznačajniji primjer je Posljednja večera talijanskog slikara Sebastiana Riccija. Iako slika na prvi pogled izgleda sasvim obično – jasno se može uočiti da ju je naslikala ruka drugorazdrednog slikara – slika obiluje majstorski skrivenim, začahurenim detaljima koji slici daju potpuno novo značenje – daju joj pravo značenje, jer je slika zapravo šifrirana. Na Riccijevoj slici apostoli i Isus Krist sjede za dugačkim stolom prekrivenim bijelim stolnjakom obrubljenim ukrasnom postraničnom ivicom s malim zupcima, gajtanom i resicama s kojih su se njihale bobice i majmunski čvorovi. Na plisiranom hrbatu stolnjaka gotovo neprimjetno je bio naslikan niz od jozefinskog uzla. No ključ za dešifriranje tajne Riccijeve Posljednje večere ležao je u pojasu od jute koji je odbačen ležao u kutu slike, isprepeleten sa packavim crnim mrljama – kjaroskuro ga je progutao pa se činilo kao da iz kuta slike sjaji veprova kljova. Ali bio je to Judin pojas – za isti taj pojas je zataknuo vreću s novcem. Pojas je bio zguran u kutu slike, a iz tamnog kjaroskura blistali su rasuti zlatnici. U oblikovanju te mikroscene Ricci je pokazao svu raskoš svog talenta, jer je taj Judin pojas zapravo bio quipu od crnih niti. Nakon višegodišnjeg odgonetavanja tajne Riccijevog quipua, ja sam otkrila pravo značenje poruke.

Dešifrirala sam ju, nakon što sam uspješno raspetljala majmunske čvorove i potom proučila oblike, proporcije i konstelacije uzlova na crnim nitima. Sebastian Ricci preko svoje je slike odaslao tajnu 258

Prepeličji palnidrom

poruku: Ubij Tarkvinija Priska Genovesea – tako Društvo zapovijeda!

Njegovo tijelo valja objesiti na križu usred seoske piazze, kao upozornje drugima. Živio M.L.O.! Poruka je bila potpisana s „Orhideja“, a po bijelom su stolnjaku, precizno i neprimjetno, bile rasute sićušne latice crvene orhideje – za Judin je pojas bila zakačena jedna orhideja. Ubrzo sam otkrila tko je bio Tarkvinije Prisko Genovese – bio je operni skladatelj i to jedan od najcjenjenijih opernih skladatelja svojeg vremena. Bio je poznatiji pod umjetničkim imenom Casper Angelo. Pronađen je mrtav dva dana nakon što je Riccijeva slika prvi put pokazana javnosti – mrtvi Casper Angelo bio je razapet na drvenom križu postavljenom usred piazze. Bio je proboden nožem u desno plućno krilo – duboka rana urezala mu se između trećeg i četvrtog rebra. Po izrazu njegovog zgrčenog i žutog lica, bilo je bjelodano da je umro u agoniji. Bio je potpuno gol, a za mrtvačeve mošnje je iglom bila prikvačena slinom zapackana ceduljica. Na ceduljici je pisalo: „Casper će vam moći reći kako izgledam, odakle sam i tko sam. Ime mi je M.L.O. i živim na bavarskoj granici.“ Za Casperovo uho je bila zataknuta crvena orhideja. Identitet Casperovog ubojice – stanovitog Bavarca – nikad nije otkriven. Mnogi znanstvenici smatraju da je M.L.O. globalna organizacija plaćenih ubojica koja postoji još i danas. M.L.O. komunicira preko tajnih kanala – i to ne preko bilo kojih, već upravo preko ukrasnih postraničnih ivica. Preko vješto ispletenih čipki i gajtana. Shvaćate li sada, vezilje, koliko je makrame moćno oružje – uzlanje oblikuje naše živote više no što možemo zamisliti.

Spomenimo samo da iza ubojstva Kaspara Hausera također stoji M.L.O. – ako uzmemo u obzir mogućnost da je Hauser bio vjerojatni nasljednik titule vojvode od Badena, onda možemo jasno vidjeti kako je uzlanje promijenilo tijek povijesti. Uzlanje u komuniciranju već stoljećima, pa i tisućeljećima, otkako je čovječanstva, upotrebljavaju urotnici, osvetnici i tajna društva. Možemo zaključiti kako je quipu polazna točka za svaki oblik komuniciranja uzlom.“ 259

Sebastian Antonio Kukavica

Zaklopio sam Ðurđičinu knjigu i zagledao se u mrtvog Mikloša.

Lude vezilje sada koriste koloniju prišteva na bijelom platnu kako bi pronašle Cerrickov pojas, a Mikloš ih je cijelog života uzgajao na svojoj domadarskoj koži, trpio je njihovo parazitiranje i poticao ga, a sada leži preda mnom netko tko nije Prištavi Mikloš – preda mnom leži Samo–Mikloš: blijedi, suhonjavi starac bez ijednog prišta na licu. S odlaskom tih prišteva s njegova lica, on je prestao postojati – ti prištevi su bili njegova prošlost. Taložili su se poput vapnenačke stijene godinama, desetljećima, pupali su i rasli jedan nad drugim izgrađujući prištave grebene i gnojne bastione – svaki taj prišt podsjećao ga je na teret koji je podnosio kao Božji Odabranik. Nije lako biti Prorok. I Ðurđica misli da je Proročica – ima kurje oči pa misli da vidi budućnost. Rez. Dr. sc. Ðurđica Ðakovčanka je ležala mrtva na čipkastom tuniškom tepihu – lice joj je bilo zeleno, oči iskolačene, a jezik nabrekao i žut. Iz uha joj je gmizao žuti iscjedak. Iz Ðurđičine Eustahijeve cijevi sam izvukao papirnati tuljac, razmotao ga i pročitao poruku: Palindrom napada probranim kemijskim formulama! Odgovor ove zagonetke pronaći ćeš ukoliko shvatiš da je gore navedena tvrdnja netočna – za nju vrijedi samo jednina. Koja je kemijska formula zapravo palindrom? Znaš to, jednostavno je. I da, tvoj bivši sin Gwri (odsad nadalje poznat isključivo kao Demonid) napreduje iz dana u dan – njegovi anagrami postaju sve kompliciraniji i sve apsurdniji. Poruku je osobno napisao dr. sc. Ténét i ukrasio ju svojim barokno kićenim potpisom. Zgužvao sam ceduljicu i pomislio na svog sina. Još uvijek me proganja onaj isti san – Ténét i Gwri Pryderi stoje na vrhu bijelog tornja i pričaju u anagramima dok se svijet urušava. Gwri je nasmiješen i bucmast, a Ténét ga drži u naručju i pokazuje mu u smjeru pješčanog zigurata koji se mrvi u prašinu i usitnjene breče. Gwri uvrće prstiće oko Ténétovih šiljastih bijelih brčina i govori mu: Ocat, ocat. A Ténét se dobroćudno smije i miluje dječaka po kosi: Tako je ja sam tvoj Otac! Tvoji anagrami su sve bolji i bolji… Na Ðurđičinom sam stolu ugledao periodni 260

Prepeličji palnidrom

sustav elemenata – i tada sam razriješio Ténétovu zagonetku.

Jedina kemijska formula koja je palindrom je rubidijev bromid – RbBr. Ðurđica je bila otrovana rubidijevim bromidom – udovi su joj bili zgrčeni, zapešća natečena, usta razvučena u romboidni krik.

Usnama kao da je željela podariti oblik imenu nekog tajanstvenog otoka s blagom – usne su joj bile iskrivljene, a jezik prelomljen.

Nad svim polomljenim sibilantima i palatalima u bezdanu strši samo jedan krik, samo jedan smrtni hroptaj, samo jedna riječ – Cozumel. U Komunikaciji uzlom u poglavlju Uzlana kartografija dr. sc. Ðurđica Ðakovčanka je napisala sljedeće: „Osim što su se uzlanjem prenosile šifrirane poruke obavještajnih službi i brojnih tajnih organizacija, uzao su također koristili kartografi, istraživači i posebice moreplovci pri izrađivanju karata – te uzlane karte su poznate kao „karte otoka s blagom“. Uzlane karte su bile najčešće načinene u obliku stolnjaka ili heklanih darovnih tabletića kako bi se prekrila njihova prava funkcija, a to je: prenošenje informacije o mjestu zakopanog blaga. Moreplovci su vjerovali da je stvaranje karata od mornarskih čvorova, samostojeće špage, zapetljane jute, poivičene rafije, iskrižanih vunenih niti, vitičastih i đenovskih nizova najsigurniji način prenošenja tajnih poruka čije bi pravo značenje, netko tko nije mornar, vrlo teško mogao dešifrirati. Izrada uzlanih karata se temeljila na tehnici izrade quipua – kada bi se u obzir uzela veličina čvorova, broj namotaja, veličina špage ili niti, onda bi se uzlana poruka mogla dešifrirati. Moreplovci su razvili jednostavan i sirov, a opet nevjerojatno sofisticiran i hermetičan način komuniciranja uzlom – poruke na mornarskom jeziku izražene pletenicama, čvorovima od špage, čvrstim namotajima, vještim prepletima i skraćivanjima konopca. Jednostavan jezik, ali pun zaporaka i uzlanih ćorsokaka! Jezik u kojem se uzlovi nikad ne zamrsuju, bez obzira bili oni čvrsti ili labavi – a opet, jezik je to lozinki, šifri i mornarske logike. Takav uzao razmrsiti su mogle samo suhe, ispucale ruke krute od soli, išibane burom i morskom 261

Sebastian Antonio Kukavica

pjenom. Mornari su među prvima počeli eksperimentirati tehnikom uzlanja i proširivati izražajnu mogućnost uzla – u konačnici su osmislili hermetičan način tajne komunikacije uzlom nastao po uzoru na quipu. Posebice je to bilo izraženo pri izrađivanju „karata otoka s blagom“ – to su bile prave majstorije, pravi dokazi vrsne mornarske uzlačke vještine! Jedna od najpoznatijih tajnih karata je zasigurno karta otoka Cozumel koju je, kako se vjeruje, ispleo jedan od članova posade ukletog broda konkvistadora Juana de Grijalve – voditelja ekspedicije na Yucatan. Taj je nepoznati mornar (neki teoretičari s Instituta za uzlanje smatraju da se zvao Jacopo Schneider) je bio član tajnog društva mornara koji su međusobno komunicirali pomoću uzla – razvili su mornarski cavàndoli jezik, tajni jezik temeljen na uzlanju cavàndoli tehnikom. Jacopo je, pretpostavlja se, na otoku Cozumel za vrijeme prvog vala koloniziranja 1518. godine sakrio veliku količinu blaga ukradenog domorodačkom stanovništvu, miroljubivim Mayama. Jacopo je zakopao blago na određenom upečatljivom mjestu, daleko od očiju svojih drugova mornara i gramzljivih konkvistadora. Želio je zlato samo za sebe, a nije ga mogao ponijeti sa otoka. Morao je smisliti način kako će zabilježiti gdje se blago nalazi, a da pritom nikome ne otkrije svoju tajnu. Jacopo je odlučio načiniti uzlanu kartu. U ruke je uzeo mornarsku špagu, suhi konopac, ribarski konac, vunu za kačkanje, kudjelju i sisal i započeo uzlati. Jozefinskim uzlovima je označio naseljena mjesta na otoku (konkvistadorske utvrde i mayanska sela), nizom dvostrukih poluuzlova označio je mangrovu šumu na sjeveru otoka, nit–vodilica je označavala glavnu cesticu, reskasti gajtan obrubio je otok i dotaknuo more, sabirni uzao predstavljao je brijegove i uzvišenja, a jedan neobični majmunski uzao nalazio se točno u sredini ukrštenih niti, u srcu otoka vjerojatno ukazujući na mjesto gdje se nalazilo blago – taj majmunski uzao bio je posut zrncima zlata, kao i quipu don Lope de Aguirrea! Tako je nastala karta Cozumela načinjena uzlom koju 262

Prepeličji palnidrom

je Jacopo uzlao tri godine – bio je to stolnjak u obliku otoka Cozumel. Nitko nikada nije otkrio Jacopovu tajnu, jer je njegov cavàndoli jezik bio vrlo hermetičan i kompliciran – još se i danas znanstvenici s Instituta za uzlanje muče s odgonetavanjem zamršenih trostrukih uzlova i plošnih uzlova sa mnogim rukavcima i niz-zapučcima. I tako je tajna o blagu Cozumela ostala poznata jedino Jacopu Schneideru. Na ovom primjeru možemo jasno vidjeti kako su mornari razvili specifičan način komunikacije uzlom, razumljiv jedino njima, a kompliciran i nerazrješiv za sve ostale koji žele proniknuti u njegove skrivene tajne. Danas se, uzlana karta otoka Cozumel čuva u središnjim prostorijama našeg društva Heraklov uzao.“ Sada je stvar bila jasna – u Ðurđičin je stan upao dr. sc. Hílufulíh Ténét u pratnji vojske Anagramskih ljudi. Ukrali su kartu Cozumela, jer smatraju da je ona na neki način povezana sa Prepelicom Apokalipse – Jacopo Schneider je bio član proklete posade Juana de Grijalve – bio je jedan od onih koji su se 1518. iskrcali na otoku i odlučili u njemu podići utvrdu (tom društvu su pripadali i Immanuel Nizozemac i moj predak Khevenhüller von Geigenberg). Izgleda da svi putovi vode na otok Cozumel, na otok prokletstva i smrti. Cozumel oblijeće crna Prepelica Apokalipse – kao što je i prikazano na „Groblju čovječanstva“ – kljun joj se sjaji od krvi, a oči su joj gnjevne i crvene kao vatra. Možeš čuti gugutanje i kreštanje – znaj da se Propast bliži. Ali ja ću je zaustaviti – zaustavit ću pomahnitalog dr. Ténéta i spasiti svog sina. Rez. Začuo se krik – odjeknuo je prostorijom, nadglasao šištanje palatala iz mrtvog grla i oblikovao grčevito izgovorenu riječ Upomoć! Činilo se kao da se glas izdiže iz parketa – prislonio sam uho na tepih i začuo glasnu dernjavu i struganje noktiju po iverici i hladnom kamenu. Isukao sam mač i povukao tepih ustranu – svjetlost se zavukla u naprsline u parketu. U parket je bio urezan široki pravokutnik za koji je bila prikvačena brava – netko s druge strane parketa počeo je kvaku mahnito potezati, kričeći i urlajući Upomoć. S Ðurđičinog vrata 263

Sebastian Antonio Kukavica

visio je srebrni ključ – za zupce ključa zapinjala je prigušena svjetlost. Skinuo sam ključ s lančića, uvukao ga u bravu i na trenutak je sve utihnulo, a onda se začuo promukli klik – pravokutnik je poskočio na dvjema oprugama, a iz tame podzemlja uzdigao se vonj mokraće, masnih tijela i užasa. Uzeo sam jedan crveni fenjer i njime osvijetlio utrobu mraka, a drugom sam rukom čvrsto stezao držak oštrice. Spustio sam se u mrak i osjetio tlo pod nogama – sve je zaudaralo na vlagu i spermu, a zidovi su bili trokutasti i ukršteni pod čudnim kutovima. Tada sam ugledao tri muškarca – drhtali su od hladnoće, šćućureni svaki u svojem kutu, pod konkavnim pandantivima, u prašnjavoj sjeni apsida i križno– rebrastih svodova. Jedan muškarac mi je prišao i pao ničice preda mnom – ljubio mi je ruku i uzvikivoa, jecajući: Spasitelju, Spasitelju!

Muškarac je bio gol, koščat i nasmrt prestrašen – beskrvno lice, zdepasto tijelo, sićušni penis, drhtave ruke, zapešća okovana hladnim metalnim lancima. Zveket lanaca je bio nepodnošljiv – muškarac mi je ljubio noge, a ostala dvojica su mu se pridružila u slavljenju mojeg imena. Lanci su udarali o zidove i pod od granita, a njihove iskolačene oči zurile su u mene kao u Boga – Spasitelj, Spasitelj uzvikivali su svojim tankim, ostriženim glasovima. Sve nalikovalo poganskom bogoštovlju – ja stojim usred tame s mačem podignutom visoko u zrak, a zdepasti robovi mi se klanjaju u tišini – jedini zvuk koji razbija tišinu je klecanje okova. I šum palatala iz Ðurđičinog grla… Iako sam, kao teutonski vitez, trebao prekinuti to groteskno pogansko idolopoklonstvo, iako sam im trebao probosti grla, u službi širenja Riječi kao pravi srednjovjekovni kršćanin, ja nisam učinio ništa – nepomično sam stajao usred kolopleta ukriženih svodova, ispupčenih apsida i sfernih trokuta i uživao u zvuku struganja lanaca po granitu. Spasitelj se vratio, šaputali su i ljubili mi noge. Tako su se vjerojatno osjetili i moji preci teutonci kada su pokrštavali pogane po Pogesaniji. Tako se

264

Prepeličji palnidrom

osjećao Khevenhiller von Königsberg kada je na žilavom vrancu utrčao u Königsberg i podigao stijeg sa zastavom teutonskog viteškog reda – pogani su padali pred kopitima jahača Apokalipse, mrmljajući Spasiteljevo ime. Volim nadmoć – to mi je u krvi. Jesam li se našao u jazbini mršavih troglodita čije je udove poludjela dr. sc. Ðurđica Ðakovčanka okovala za apsurdno podignute zidove u obliku leđnih peraja? Tri pogana su me prestala ljubiti – povukli su se u svoje mrčane izbe, a nakon par minuta su se vratili i predali mi poklone. Bili su to stolnjaci, ručni radovi i uzlane prostirke – napipao sam čvorove, jozefinske uzlove i kitnjaste gajtane. Nisu to bili obični hekleraji – bile su to karte otoka s blagom iz kolekcije Herkulovog uzla. Primi naše darove, o Spasitelju Svemoćni čije ime godinama zazivasmo do dugo u noć, pod pandantivima crnim i osudom đavoljom, unisono su poviknuli pogani. Njihovi glasovi nisu bili ništa više od šapta i hroptaja – pucali bi u zraku, u doticaju sa hladnoćom, sa pandantivima ukliještenima nad njihovim grlima.

Na vlažnom zidu sam napipao sklopku – začuo se promukli klik i podzemnu je prostoriju obasjala titrava svjetlost. Sa stropa se, na goloj žici, spuštala žarulja – za zapečenu kalotu su se lijepili komarci puni krvi. Muškarci su kriknuli – oči su im bile zagnojene krmeljama, a kapci zažareni i natečeni. Uvukli su se pod pandantive i sakrili svoju nagost pod sjenama trokutastih zidova. Žarulja je titrala nad drvenim stolom s kojeg su visjele sige sukrvice i žuti iscjedci. Stol je bio prekriven šindrom od skorene krvi, a rubovi dasaka od iverice bili su izbrazdani noktima. Bila je to Prokrustova postelja – omiljena stvarčica u kolekciji svakog inkvizitora koji drži do sebe! Položio sam ruku na krvavu postelju i prstima okrznuo brazde u iverici – u postelju je noktima bila urezana poruka: Zlatno pravilo opstanka – niti premalen, niti prevelik, već taman! Ispod Prokrustove postelje je ležalo tijelo mrtvog muškarca kojem su bile odječene ruke do lakta i noge do koljena. Nad mrtvacem se njihala

265

Sebastian Antonio Kukavica

drvena tabla s natpisom: Suvišak, preveliko odstupanje od zlatnog pravila! Prokrustova postelja: teško remenje, rastezljive ploče iverice, okovi za zapešća, poluge za raščetvorivanje i istezanje udova, napeta užad oko drška sjekirica, batova, pila i oštrih šiljaka.

Jedna je teška polumjesečasta sjekira visjela nad stolom, čvrsto zategnuta konopcima – srebrna oštrica se sjajila, a zrak pod njom bio je napet, gust i leden. Tišina – u zraku lebdi samo iščekivanje kada će konopci popustiti, a sjekira rasjeći bespomoćno tijelo po ekvatoru trbuha. Zlokobna sjekira je neobično podsjećala na spravu iz Jame i njihala Edgara Allana Poea. Jedan od trojice muškaraca je iskočio iz mraka i stupio pod svjetlost žarulje – unio mi se u lice, uhvativši me za ramena. Vonjao je na kraste, izdrkotinu i pečena rebarca – ruke su mu bile neobično duge u usporedbi s ostatkom tijela, činilo se kao da su bile rastegnute i izvučene iz koščatog ramena. Tada sam shvatio da su mu i noge bile rastegnute – koljena su mu visjela i klecala kao zvečke, a bedra su mu bile sljebljena s kostima. Poganin je poviknuo: „Prokrust slatke snove na postelji svojoj bijeloj nudi: na placenti, kozmičkom pupku noći snivaju ljudi! Prokrust Aristotelove imperative slijedi dok sjekirom sječe suvišak, a manjak isteže dok ne dostigne mjeru srednje vrijednosti!

Snovi ovdje hlapljiva para postanu kad znojem orosiš jastučnicu.

Tko na Prokrustovoj postelji zaspe potisnut će zakon zlatnog pravila! Prokrust je tu, on je tu i sada će nas doći rastezati, jer kršimo medijan i aritmetičku sredinu – narušavamo jednadžbe, jer kičmenom hipotenuzom narušavamo skladnost pravokutnih trokuta – ovo oko nas, ovi zidovi, ovi pandantivi, ovaj granitni pod, sve su to narušene linearne jednadžbe i izigrani Pitagorini i Talesovi poučci… Okruženi smo trokutima neskladnih kateta, okruženi smo ludilom i smrću. A srebrna sjekira visi nad nama i čeka, i čeka… I doći će dan kada sasjeć’ će suvišak i manjak – ostat će Vitruvijski čovjek, čovjek u granicama sklada čiji udovi ne prelaze demarkacionu liniju između sklada i sfernih trokuta. Prokrust 266

Prepeličji palnidrom

stiiiiiiiže, aarggghhh! Tako nam Bog pomogao!“ Vitruvijski čovjek – u granici kvadrata i kružnice – Prokrustov ideal čovjeka – kredom je ucrtao kvadrat i kružnicu na svojoj postelji od iverice i skorene krvi – ono što strši izvan kružnice valja odsjeći, a ono što je kraće od kružnice valja rastegnuti – budi kateta sklada, budi pandantiv jednadžbe, budi karijatida Prokrustovih kanona i zlatnih rezova!

Poganin je rekao: Spasitelju, oslobodi nas ove agonije! U proročanstvu piše da će bijeli bradati stranac doći i spasiti nas od košmra koji počivaju pod Prokrusovom posteljinom! Lanci su zazveketali, a okovi su se razbili presječeni teutonskom oštricom – Neskladni ljudi su bili slobodni: stajali su pod pandantivima nesklada razvučenih nogu i amputiranih ruku. Prokrust voli grotesku. Svi ti nazubljeni, nezgrapni, okrnjeni trokuti tvorili su njegovo lice, njegovo čelo i obraze, viseća sjekira je predstavljala Prokrustov cerek, a šišmiši zalijpljeni za sige bili su njegovi prištevi.

Prokrustova postelja je pupak vitruvijskog sklada, a istovremeno i placenta kaosa. Prokrust se nasmije – srebrna se oštrica zaglibi u nabreklom trbuhu. Iznutrice se cijede s ruba kružnice – Nesklad, nesklad! Rez. Poganin iz Ðurđičinog podruma se zvao Kasper Eskim i bio je tajni agent američke obavještajne službe, a njega je, zajedno s ostalim muškarcima iz podruma, seksualno iskorištavala i zlostavljala poludjela dr. sc. Ðurđica Ðakovčanka. Slijedi priča Kaspera Eskima, inače diplomiranog etnologa… Ta Ðurđica je bila podvojena ličnost – po danu je ona bila Ðurđica, a po noći bi se pretvarala u sadističkog Prokrusta. Kada padne noć i kada čuješ pijani smijeh s prvog kata, onda znaj da se Prokrust probudio.

Prokrust je živio u njoj, u njezinom grlu, u njezinom tkivu u suludoj simbiozi s njezinim bolesnim maštarijama. Ona je bila sociopat, a sve ostalo je bila samo krinka: ugledna članica akademske zajednice, marksistička feministica i socijalno angažirana vezilja. Ali preko noći bi pokazala svoje pravo lice – obukla bi crnu SS–ovu uniformu, navukla teške čizme, ščepala korbač i nazubljeni kabel, svezala 267

Sebastian Antonio Kukavica

kosu u rep i uvukla je pod vojničku kapu. Pod nelogičnom konstelacijom pandantiva i svodova izgledala bi poput španjolskog inkvizitora. Ona je u svojim mislima bila Herr Prokrust, muškobanjasta voditeljica logora „Prokrustova plodva“. U ponoć bi se spustila u podrum i počela urlikati na njemačkom, udarajući korbačem po granitnim trokutima – mi bismo se izvukli iz tame i poredali se uz Prokrustovu postelju, pognutih glava i posramljeni nad svojom golotinjom, a ona bi nam zapovijedila da legnemo unutar kružnice i kvadrata u pozu Vitruvijskog čovjeka. Onda bi nas seksualno zlostavljala, krešteći na njemačkom i udarajući nas korbačem. Rekla je da nas kažnjava zbog zla kojeg su muškarci počinili nad ženama kroz povijest – kao što rekoh, bila je angažirana feministica. Ðurđica je razvila grozne metode mučenja – osim što smo morali satima ležati u pozi Vitruvijskog čovjeka, morali smo se penjati na kapitele dorskih stupova i zavlačiti se u razlomljene pandantive glumeći simbole ili, preciznije rečeno, karijatide muške dominacije svijetom kroz stoljeća. Na leđima smo poput bosonogih Atlasa nosili čunjastu kupolu (nadsvođeni podrum), a palača, odnosno cijela inkvizicijska dvorana, je trebala simbolizirati muški svijet, crni, perverzni svijet u kojem muškarci žive u pandantivima!

Svijet kojim vlada Prokrust, Prokrust–rodilja iz čije se izdrkane plodve rađa kaos, u jednom sjemenu rascvjetale sperme. Naime, Ðurđica je napisala dramu jednočinku Muškarci u pandantivima – riječ je više o preformansu nego o drami, ali neka joj bude. U glavnim ulogama smo nastupili moji drugovi po patnji i ja – nas četvorica, ako ubrojimo i Huberta Ruperta čije ste truplo mogli vidjeti izloženo pod Prokrustovom posteljom. Mi smo glumili muškarce u pandantivima, a luda Ðurđica Prokrust nam je korbačem golicala gole tabane kako bi nas uvukla u tu tešku i zahtjevnu ulogu nositelja jednog svijeta, jedne ideje. Ðurđica je, kroz Muškarce u pandantivima željela pokazati kakav je zapravo svijet kojeg muškarci nose na leđima – svijet iskrivljenih svodova, 268

Prepeličji palnidrom

besmislenih stupova, arkada i pilastra, svijet urušene logike i izigranih poučaka – svijet plodvinog kaosa koji samo što se ne uruši pod teretom svoje nesklapnosti. Ðurđica bi nas šibala i šibala bičem po tabanima i slabinama sve dok ne bismo pali, a onda bi se urušili svi svodovi i sferni trokuti. Ha-ha-ha, smijala bi se SS–Ðurđa vezujući nam udove za Prokrustovu postelju, Evo kako se ruši muški svijet – treba ga samo udariti po slabinama i kupola se uruši!

Jake ste mi vi karijatide, vrli muževi, he-he! Ali sad će vas obraditi tetka Ðurđa! Da vidimo tko to ne poštuje vitruvijske proporcije!

Jednog dana je, nakon jubilarne stote izvedbe Muškaraca u pandantivima, svezala Huberta Ruperta za Prokrustovu postelju – kredom je iscrtala kružnicu i kvadrat, a potom je uzela ravnalo i šestar te izračunala koliki je dio Hubertova tijela zapravo suvišan, jer strši iz kružnice. Sjekiricom mu je odsjekla ruke do lakta i noge do koljena – Hubert Rupert je bio vrlo perspektivni košarkaš, visok dvjesto trinaest centimetara. A nas trojicu, koji nismo mogli dotaknuti rubove kružnice, Ðurđičin inkvizitorski stoj je gotovo raščetvorio. Udovi samo što nam nisu popucali! Ploče iverice su se pomicale, postelja se rastezala, a naša koljena i ramena su pucala.

Vrištali smo, a SS–Ðurđa je okretala polugu sve dok nismo uspjeli vršcima prstiju uhvatiti kružnicu. SS–Ðurđa je tada otrla znoj sa ružnog muškog lica i zadovoljno se nasmijala: Sad sam zajebala i Da Vincija. Užas, užas! Ja sam u njezinom zatočeništvu proveo punih osam mjeseci, a Hubert Rupert je u tom podrumu bio zatočen dvanaest godina. Hubert je u ovoj pljesnivoj tami potpuno poludio – počeo je vjerovati da je njegovo pravo ime Kaspar Hauser i da je on nasljednik badenskog prijestolja. Počeo je pričati na njemačkom (s bavarskim dijalektom tog vremena) i to samo nekoliko rečenica koje bi neprestano ponavljao, izgovarajući ih poput mantre, mumljajući ih između jecaja ili ih iskašljavajući kao najcrnju psovku – govorio je Weiß nicht i A söchtener Reuter möcht i wern, wie mein Voater gwen is. Što mu je drugo i preostalo nego pobjeći u svijet mašte, u 269

Sebastian Antonio Kukavica

svijet obmane – nije li lijepo misliti kako si upravo ti nasljednik titule vojvode od Badena, makar to bila i iluzija… Hubertu to nije bila iluzija, on je to poimao kao stvarnost. Kada bi se SS–Ðurđa spustila u podrum, on se nasmijao i na bavarskom njemačkom rekao: Evo moje tamničarke, evo grofice Hochberg, zle inkvizitorice i oskvrniteljice mojeg svetog prava na badensko prijestolje – ona je ubila mojeg oca, otrovavši ga rubidijevim bromidom! I tako je Hubert živio u svom svijetu – svijetu u kojem je on Kaspar Hauser, a sve oko njega bile su konspiracije. Najlakše je biti lud – lud i mrtav. Baš kao Hubert Glupert mali Rupert, kako smo ga iz dragosti zvali. A mogao je biti veliki košarkaš… Ali na sreću, vi ste nas, dični Khevenhilleru, spasili od lude doktorice znanosti i na tome ću vam uvijek biti zahvalan. Vjerujte mi na riječ – nema gore stvari od toga da budeš zatočen u podrumu poludjelog doktora znanosti!

A sada ću vam ispričati kako sam dospio u Ðurđičin podrum i zašto. Moje ime je Kasper Eskim – ja sam Inuit iz plemena Godthaab. Vođa sam Pokreta za nezavisnost Grenlanda. Grenland je trenutačno danska kolonija, a moji pristaše i ja se borimo za nezavisnost Grenlanda od Danske. Pokret za nezavisnost okuplja nekoliko tisuća grenlandskih patriota koji su spremni dati svoj život poradi samo jednog cilja – slobode! Djelujemo u tajnosti: gerilski napadamo danske brodove, teroriziramo danske kolonijaliste i otimamo danske državljane prijeteći im smrću.

Koliko god to zvučalo brutalno, to je jedini način da dođemo do svog cilja i upoznamo ljude sa gnjevom potlačenih Grenlanđana!

Danci nas se boje, jer shvaćaju da se naše ideje brzo šire među stanovnicima Grenlanda i da postajemo sve popularniji. Dok sam bio zatočen u ovom podrumu, često sam se pitao nije li SS–Ðurđa zapravo Dankinja, tajna agentica, plaćenica, jedna od onih agentica iz notornog danskog paraobavještajnog podzemlja koja sve prijetnje danskim nacionalnim interesima stišava korbačem ili buzdovanom… Bio sam uvjeren da je ona danska obavještajka, ali 270

Prepeličji palnidrom

sada shvaćam da nije – bila je samo psihički poremećena vezilja.

Danci su me već tri puta pokušali ubiti, ali nisu uspjeli – nikad neće uništiti Gnjev Grenlanda! Ništa ne tražimo – živimo u svojim igluima od kocaka leda, dobro podnosimo hladnoću i sniježne mećave, na saonicama prelazimo preko zaleđenih jezera, kanuima i kajacima plovimo po smrznutim vodama i lovimo ribe, u kožu si utrljavamo tuljanovu i morževu mast, a noći provodimo na grudima svojih debelih supruga dok vatra tinja u uljanicama. Dok se nad oštrim fjordovima uzdiže sniježna mećava i zvuk melankolije. Želimo samo biti slobodni, ne želimo biti kolonija. Ne želimo da nam se dogodi ista stvar kao i sa Mayama i Aztecima. I mi, Inuiti, imamo svoje blago, kao i mezoameričke civilizacije – povijest nas je naučila da nikad ne vjerujemo bijelim bradatim strancima. Ne vjeruj konkvistadoru, čak ni kad darove nosi! Maye i Azteci su pokoreni, poniženi, a njihove višestoljetne civilizacije su odjednom prestale postojati. Svi su bili istrijebljeni. Konkvistadori su ukrali zlato i srebro iz svetišta i porušili poganske bogove podignute na pijedestalima od tvrde ilovače. Nama se to ne smije dogoditi, jer i mi posjedujemo bogatstva i moći kakve još ljudske oči nikad nisu vidjele. Grad Leda – to je eskimski Tenochtitlan, eskimska Chicen– Itza! Grad Leda se spominje u asketskim pričama i pjesmama naših predaka. U igluima bi mudri inuitski djedovi škrti na riječima, okupivši sinove i unučad oko pripaljene vatre, do kasno u noć pripovijedali priče o mitskom Gradu Leda – mjestu izobilja, ledenom Edenu, mjestu gdje duše Inuita žive vječno! Idealni grad za konkvistadorsku pljačku i devastaciju. Ovako ide priča jednog inuitskog starješine iz plemena Nugsuak: „Počujte, djeco i sinovi naroda Leda, počujte moje mudre riječi! Ja sam medij, a moje riječi su ektoplazmički pilastri, prečiva i arhivolte svijeta predaka – moje riječi su most ka vječnosti! U dalekom kraju, negdje iza ledenih brda, iza oštrih grleti, čuperaka rododendrona, portala od škriljevca, čistih brzaca, surovih gudura, smrznutih jezera i opustošenih 271

Sebastian Antonio Kukavica

tundri nalazi se Grad Leda, najveličanstveniji grad ikad sagrađen – grad u obliku fortifikacijske citadele nadsvođen pilastrima od škriljevca i morževih kljova. Eskimska palača izgrađena od kockica leda – neosvojiva izvana, ali urušiva iznutra! Niti jedna vojska ovog svijeta ne može probiti bedeme Grada Leda, ali ukoliko se samo jedna sićušna kockica odlomi sa bedema cijeli će se Grad urušiti i raspršiti u snježne pahulje. Citadelu će pamtiti samo slijepi pjesnici u svojim melankoličnim pjesmama, poput Iuyuita iz Agta – Šuplja kljova morža, topljiv iglu i jedna žena s gajtanom na očima: ne želi gledati mećavu već odabire sljepoću. Iuyuit je bio mistik i šaman – živio je u ledenoj naprslini u Agto–glečeru cuclajući led. Želio je svojim zubima i jezikom rastopiti glečer. Ovako Iuyuit pjeva: Smrznuta nepca, umašćeni ulu noževi i jedan umiak prkosno nakošen na hrptu jame: ne želi rezati brzace već visi s ruba oštrice od škriljevca. Duhovi naših predaka žive u Gradu Leda – tamo se goste hranom i pićem, tamo drijemaju na grudima svojih supruga i dodiruju se promrzlim nosevima… tamo im je toplo. Tamo sve miriše na tuljanovu mast, crne kovrče inuitskih žena i hrskave arktičke ribe: haringe, rakove i bakalar! Svaka duša u Gradu Leda sadržana je u jednoj ledenoj kockici koja izgrađuje velebne snježne bedeme. Duhovi Inuita žive u stupovima, svodovima, dverima i tornjevima od leda, a njihove mudre riječi i pjesme odjekuju Gradom, naglasavajući zvuk mećave i pucanja glečera. U Gradu Leda nema mećava, u Gradu Leda nema umiranja – led rasijeca vruća voda. Nikome u Gradu Leda oči nisu zagnojene – na klinovima vise povezi za oči s čijih se rubova cijedi žuta sluz. Para oblikuje hrapava lica ribara čije siluete proviruju iz snijega. Kajaci i umiaci su čvrsti i neuništivi – umiak Oca Inuita, praoca svih nas, još uvijek je čvrst kao i onog dana kada je preko nazubljenog drvenog skeleta razapeta crvenkasta koža arktičkog morža. Nad Gradom se uzdižu planine škriljevca – vrhovi planina blistaju kao šiljci ulu noževa umočeni u morževu mast – žuti plamen sadržan u vršku noža. Kameni lampioni od steatita – 272

Prepeličji palnidrom

iscjeđen talk. Miris magnezijevog silikata. Sumporaste primjese.

Duše svih Inuita, nakon što napuste tijela, odlaze u Grad Leda – tamo duše poprimaju svjetlucavu boju zlata i zavlače se u naprsline u snježnim blokovima. I tako, kocka po kocka, izgrađuje se ledeni zigurat – izgrađuje se Grad Besmrtnika. Grad Inuita. Jednog dana pohlepni i nečasni ljudi – bradati bijeli stranci iz daljine – stupit će na naše tlo. Izgazit će prhki snijeg i rastrgati kože sa kajaka. Stranci će vjerovati da su svete kocke obični topljivi led – zato će ih i rastopiti. U bljeskanju duša naših predaka stranci će, zavedeni pohlepom i zlom, ugledati odbljesak zlata – zato će ih istjerati iz Palače. Stranci će razrušiti zigurat od leda samo kako bi se domogli zlata, misleći da je Palača Predaka mitski El Dorado. Sa prstiju će im se cijediti voda i žuti iscjedci – smrdljiva mokraća i vonj pirogrožđane kiseline. Bit će prokleti zauvijek! Oskvrnitelji svetog počivališta! Zigurat će biti voda – požutjela, šištava voda – a sav sjaj će progutati tama vječne arktičke noći. Počuj dobro ove riječi, narode Leda! Tajanstveno se blago krije duboko pod tvrdim grenlandskim ledom, a to blago nije zlato – ako ljudska ruka dotakne blago, blago će postati vruća, smrdljiva mokraća što rastapa led. Grenlandski konkvistador – njega se čuvajte! On će podići Tvrđavu, a Palaču će uništiti. Bit će proklet – za života će ga proganjati Zmija. Eskimski kaluđer će pozvati Zmiju iz ledenog bezdana.“ Eto, takve priče pričaju eskimski mudraci kada rakijom zaliju grla i potpale fraktalne vizije. Razjasnimo nekoliko stvari!

Zlato o kojem starci pričaju nisu nikakve duše pokojnika, već kristalizirana mokraća. Naime, kada Inuiti predosjećaju da će umrijeti, povuku se u osamu i prije nego što umru pomokre se u šupljinu u ledenoj kocki. Svakom Inuitu je dodjeljena jedna takva kocka – u kocku se mora pomokriti prije smrti kako ne bi nosio tu smrdljivu, prljavu i zlu tekućinu u sebi u trenutku prijelaza duše iz ovog svijeta u svijet predaka. Inuiti vjeruju da je mokraća Demonski entitet u čovjekovom tijelu – žuti iscjedak koji dokazuje da u našim 273

Sebastian Antonio Kukavica

ovozemaljskim tijelima hibernira jedan komadić Ðavla. Kocke sa petrificiranom pišalinom poslagane su u obliku babilonskog zigurata – pod tirkiznim pipcima Aurore Borealis, kocke dobiju specifičan zlatan prljev, a pišalina zasvijetli poput luči. Mnogi obmanuti Inuiti zbilja misle da su ti žuti odbljesci duše mrtvih. Ali sve je to samo gomila vode i mokraće! Mene Grad Leda interesira zbog nečeg drugog, zbog jedne duboko zakopane tajne povezane sa istinitim povijesnim događajima iz osamnaestog stoljeća, iz razdoblja kolonizacije zemlje leda, tundri i sniježnih mećava. Riječ je o konspiraciji epskih razmjera – protiv stanovnika Grenlanda urotiše se jedna imperijalistička trgovačka kompanija i jedan luteranski misionar! Ispričat ću vam priču o Grenlandskom konkvistadoru – ukletom Misionaru – i jednoj kompaniji nastaloj po uzoru na Istočnoindijsku kompaniju. Ispričat ću vam priču o kolonizaciji Grenlanda... Na jednom otočiću u sklopu arhipelaga Lofoten na sjeveru Norveške, u okružju zupčastih fjordova i umašćenog mora, živio je izvjesni Hans Egede, luteranski svećenik i biskup čija je životna misija bila upoznavati stanovnike otočja Lofoten sa Božjom Rječju iz Svetog Pisma – tipično luteranski: Sola Scriptura! Hans Egede je samotne noći na tom hladnom i izoliranom otočiću provodio u asketskom sobičku, na plisiranoj postelji, u sjeni abažura i tinjajućih voštanica, čitajući Sveto Pismo, ali i knjige o konkvistadorima. Čitao je sve što je bilo povezanao sa konkvistadorima: od Kolumbovog brodskog dnevnika i Velasquesovih zapisa, preko napetih opisa Cortésovih avantura u Meksiku, pa sve do Pizzarovog dnevnika i mističnih priča o poludjelom don Lope de Aguirreu i njegovoj suludoj potrazi za El Doradom. Hans Egede je oduvijek želio biti misionar – smatrao je da poganima treba pomoći, da ih treba izbaviti iz idolopokloničkog ropstva i izvesti ih na danteovski utaban drum prave vjere i ufanja.

Pokrštavanje, usmjeravanje ljudi na put Božje milosti i širenje Božje Riječi – sve to ga je neizmjerno ispunjavalo zadovoljstvom i 274

Prepeličji palnidrom

činilo ga istinski sretnim. Osjećao se zadovoljnim jer je znao da spašava ljudske živote – u to je bio čvrsto uvjeren dok je stajao za ambonom i osluškivao kako Riječ odjekuje asketskom crkvom, nadvikujući kašalj, štucanje ili šuškanje plastičnih vrećica – Riječ se probija kroz tu polifoniju kao strelica iz sulice i nadjačava sve ostale zvukove, ostajući visjeti nad apsidom kao ptičje pero – rasijeca suhi zrak. U početku mu se činilo da će na Lofotenu u sreći i spokoju proživjeti cijeli život, ali nakon nekog vremena entuzijazam je splasnuo i zamijenila ga je norveška depresija. Došla je zima – borove iglice poškropljene snijegom. Smrznuti prst u zamagljeno staklo upisuje molitve i psalme, a ostriženi glas iz daljine urliče: Nema ovdje spasa! Hansa su počele proganjati noćne more – u snovima je vidio kako se iz masnog mora, povrh pocrnjelih hridina i groblja morževa, uzdiže sedefasta morska zmija sa glavom u obliku glavočike. Sluzavo tijelo joj je bilo popločano trokutastim ljuskama, tehnikom na utor i pero – u svakoj ljuski zadržan je bio odsjaj lubeničnog šećera. Morska neman nadvila se nad otočkom crkvicom i zasiktala. Hans je podigao križ visoko prema nebu i počeo čitati iz Svetog Pisma, ali uzalud: Zmija je progutala Riječ.

Zmija je oplela Hansovo isposničko tijelo ljepljivim jezikom i uvukla ga duboko u grlo. I tada bi se obično probudio – u svakom snu proganjala bi ga slika giganstke Zmije čije siktanje na sanskrtu nadjačava Riječ. Ovako Hans piše u svom dnevniku: „Počeo sam piti, jer je pogled na zmijske očnjake bio nepodnošljiv. Odbijao sam usnuti, jer sam znao da će me pod uznojanim plahtama Zmija vrlo lako pronaći. Patim od nesanice: sve do pucanja zore nad fjordovima, čitam knjige o konkvistadorima. Ovaj otok me ubija! Zmija me proganja – više se ne usudim proviriti kroz prozor jer se bojim da ću negdje na obzorju ugledati svjetlucave ljuske. Spustio sam žaluzine, zaključao sva vrata i postavio rešetke na prozore. Živim u paranoičnom strahu od novih Zmijinih napada. Čini mi se da gubim razum… Tišina. Sve je tako tiho i pusto. Možeš čuti samo 275

Sebastian Antonio Kukavica

starca kako kašlje, s tumorom prilklještenim između glasnika.

Moram pobjeći odavde. Moram krenuti u potragu za svojim El Doradom na trošnoj splavi, kao i Aguirre.“ Jednog zimskog jutra biskup Hans Egede je shvatio da Riječ ipak nije toliko moćna – jedan starac je za vrijeme bogoštovlja suho kašljao, a njegov kašalj se nadvio nad svim Riječima koje je Hans izgovorio. Božji glasnik je bio poražen – porazio ga je starac s tumorom začahurenim u grlu. Starac će brzo umrijeti – kada se noć spusti na otok i kada svi zvukovi zamru, iz sna te odjednom trgne starčev krvavi, tuberkulozni hroptaj – taj zvuk pokrene kakofoniju – začuješ lavež, zapljuskivanje mora, odron kamenja, zvuk bušilice, čegrtanje kukaca – sve se pomiješa u nesnosnu kakofoniju, a Riječ se izgubi u tom sulfidnom gvašu jecaja i krikova. Hans Egede se počeo propitkivati – što radim na ovom hladnom otoku, zašto širim Riječ kad je nitko ne sluša.

Ovim ljudima Riječ, očito, nije potrebna – ali koliko samo zaslijepljenih pogana iščekuje obraćenje! Starčevo kašljanje je izjelo sve Riječi kao sumporna kiselina – još čuješ kako Riječi šište nad prelomljenim grkljanima. Hans Egede se ponovno napio. Shvatio je da se sreća nalazi negdje drugdje, negdje daleko od ovog depresivnog otoka. Poželio je da može na karaveli ili admiralskom brodu zaploviti prema Kubi, Yucatanu ili Panami. Poželio je zakoračiti na nepoznato pogansko tlo i u raskvašeni pijesak zabosti križ i norvešku zastavu – želio je sagraditi tvrđavu, Snježnu tvrđavu.

Navidad – Božićna tvrđava! Koliko je samo puta čitao o tome kako je neustrašivi Kolumbo naredio da se podigne tvrđava Navidad i da se Diego de Arana proglasi Guvernerom Navidada. Kada ne bi bio pijan ili kada ga ne bi proganjala Zmija, Hans je razmišljao o Novom svijetu pitajući se kako izgledaju mezoamerički pogani, a dane je, kada se na obzorju nije pojavljivala Zmija, provodio zureći kroz musavi prozorčić otočke biskupije. Jednog siječanjskog dana snijeg je zatrpao otok, a mećava je sve zabijelila. Nitko se nije pojavio na misi, osim jedne starice koja je inače čistila sakristiju. El Dorado, ja 276

Prepeličji palnidrom

stižem, rekao je Hans Egede i uputio se na dansko–norveški dvor, jer su u to vrijeme Danska i Norveška bile u personalnoj uniji.

Hans Egede je Fridriku IV, vladaru Danske i Norveške pripovijedao priče o Grenlandu, zemlji leda i vječne zime, koje je pročitao iz svojih avanturističkih knjiga. Hans Egede je rekao kralju sljedeće: „Vaše Veličanstvo, Grenland je Vaše vlasništvo i Vi imate sveto pravo proglasiti se vladarom Grenlanda! U mnogim pričama naših djedova i u mnogim knjigama spominje se kako su naši preci, još u davna vremena Vikinga i Erika Crvenog, zauzeli Grenland i tamo podigli prekrasne tvrđave i gradove. Grenland nam pripada, svima nama – ali osim toga, mi smo odgovorni širiti Božju Riječ na teritoriju koji Vama, Visočanstvo, pripada po svetom pravu! Ja vjerujem da bi Vaše Veličanstvo trebalo razmisliti o tome da ponovno kolonizira Grenland. Tko zna kakvo se izobilje bogatstva i dragocijenosti krije pod tim ledom. Prisjetite se samo kako su se obogatili portugalski i španjolski kraljevi – tako što su konkvistadorima dali odrješene ruke.“ Fridrika nije dugo trebalo nagovarati. Nakon kratkog savjetovanja sa dvorskom elitom, Fridrik je Hansu Egedeu dao dopuštenje da povede ekspediciju na Grenland s ciljem utvrđivanja i podizanja kolonija, pokrštavanja pogana i uspostave dansko–norveške vlasti na području čitavog otoka. I tako je Hans Egede postao Grenlandski konkvistador – norveški Aguirre. Prije odlaska na Grenland, Hans Egede je na Lofotenu održao posljednju misu – kao i obično, njegove riječi naglasao je kašalj umirućeg starca i šušketanje haljina od poliestera.

Misu je zaključio čitanjem Pavlove poslanice Korinćanima – Preostaje nada da će se Evanđelje propovijedati u dalekom kraju!

Njegov suhi, otriježnjeni glas jezivo je odjeknuo crkvicom i konačno pobjedio kakofoniju iz prednjih crkvenih redova. Kada je misa završila, Hans Egede se rukova i oprostio sa svim vjernicima.

Nakon što swu svi izašli iz crkve, Hans Egede je primijetio da je starac s tumorom u grlu ostao sjediti na drvenoj klupi – nepomičan 277

Sebastian Antonio Kukavica

i zagledan u baptisterij. Kada je prišao starcu i položio ruku na njegovo koščato rame, shvatio je da je bio mrtav – starčevo tijelo srušilo se na pod. Starčeve oči bile su mutne i crne kao bunar, a usta su mu bila širom otvorena – Hans je mogao vidjeti nabrekli tumor u starčevom grlu. Par mušica zalijepilo se za mrtvačeve kapke. Iz mrtvog grla se moglo čuti pomijeranje i grgoljenje tumora – mrtvac je odjednom kriknuo, a Hans Egede je vrisnuo sakrivši se u zamračenu crkvenu nišu. Mogao je čuti kako se tumor smije. Bio je to demonski entitet. Hans Egede je podigao raspelo visoko u zrak, ali morbidno hihotanje progutalo je sve ostale zvukove.

Preostaje nada da će se Evanđelje propovijedati u dalekom kraju!

Na Grenlandu nema tumora. 1721. godine iz bergenske luke isplovila su tri broda predvođena brodom Haabet i zaputila su se prema sjeveru, probivši se kroz uski procijep između dva fjorda kojima je bergenska luka zaklonjena i okružena poput lukobrana.

Fridrik IV je odredio da će upravu nad Grenlandom imati trgovačka kompanija Bergen Grønlandske Compagnie. Glavni ciljevi Kompanije bili su: osnivanje kolonija širom Grenlanda, upravljanje kolonijama i uspostava trgovačkih odnosa sa maticom zemljom. A pošto je Kompaniju novčano potpomagala protestantska družba Kongelige Missions–Kollegium, jedan od važnih ciljeva Kompanije postalo je pokrštavanje pogana i širenje protestantizma. Bio je to prvi veći protestanstki misionarski pothvat. Kompanija je neslavno propala samo šest godina nakon osnutka, bankrotiravši pod nerazjašnjenim okolnostima – sigurno je riječ o konspiraciji, u to nema sumnje. Koincidencija ne postoji, pogotovo ne u slučaju gigantskih koncerna. Ako pogledate sve važeće dokumente o poslovanju trgovačkog društva Bergen Grønlandske Compagnie, vidjet ćete da su kroz šest godina postojanja zaradili neopisivo mnogo novaca i da nikad nisu bili u financijskim poteškoćama – profit im je iz godine u godinu rapidno rastao, a onda je Kompanija odjednom bankrotirala. U jednom tjednu Kompanija je bila 278

Prepeličji palnidrom

uništena – nitko ni dan-danas ne zna zašto. Ali ja znam! Propast Kompanije povezana je sa jednim inuitskim prokletstvom koje je bačeno i na Kompaniju i na Hansa Egedea. Prokletstvo pjesnika Iuyuita iz Agta, kaluđera i mistika, tvorca inuitske tercine. Iuyuit je bio grenlandski Diogen – nije živio u bačvi, već u naprslini u glečeru. U srpnju 1721. protestantski konkvistadori su se iskrcali na Grenlandu i u blizini Baalove rijeke podigli prvu naseobinu – Hans Egede je koloniji nadjenuo ime Haabet, što znači Nada. Hans Egede je tada po prvi put stupio u kontakt sa Inuitima koji su začuđeno zurili u koloniste – zaogrnuti debelim krznima i s kožnim povezima preko očiju, Inuiti su se sigurno pitali tko je dovoljno blesav da kolonizira komad plutajućeg leda usred oceana. Hans je prišao inuitskim ribarima koji su plovili Baalovom rijekom ščućureni u svojim uskim, čunjastim kajacima. Dvojica su ga ribara dovela do jednog inuitskog sela gdje mu je bio priređen srdačan doček. Hans Egede piše: „Našli smo se usred arktičke pustare.

Smrznuta tundra prostirala se pred nama, a u daljini su se podizali ledeni brijegovi i ždrijela od talka. Talk se svjetlucao u doticaju s raspršenom Polarnom svjetlošću. Netaknuti snijeg je bio posut petrificiranim izmetom polarnog zeca – njihovi kitnjasti repovi šepurili su se pod strnjikavim busenom arktičke kamenike i izmrvljene vrletne skobotovine. Gudure okićene girlandama ružičastog sleča i jedan crni vrijes začepljen između tijesne Baalove vododerine. Škriljevac je pucao i odronjavao se sa planina – dvije odvaljene kamene prskotine zamalo su zgnječile dva inuitska ribara koji su mirno nastavili hodati prema selu, šutke prekoračivši odron.

Pod njihovim odlučnim, odmjerenim koracima snijeg je milozvučno pucketao. Taj me je zvuk podsjetio na sječanjska jutra na Lofotenu.

Zgrozila me je fatalistična smirenost s kojom su ovi zdepasti ljudi prijesnih obraza hodali prema selu, gazeći snijeg i preskaćući odronjeno kamenje. Vrlet se urušava, a čini se da Inuite to previše ne zabrinjava, iako se njihove privremene nastambe nalaze u 279

Sebastian Antonio Kukavica

podnožju škriljevčeve vrleti, u sjeni crnjuša. Oni prihvaćaju sudbinu i kakava god ona bila, oni će je srdačno dočekati u svojim igluima od stakla. Ribari su mi se nasmijali – žuti zubi, čvrsta gingiva, ispupčeni očnjaci. Spustili smo se niz klanac i našli se u podnožju vrleti gdje ugledasmo dvadesetak iglua koje je obasjala ljubičasta svjetlost – iglui su izgledali popt ribizla pošpricanih po snijegu. Iz svakog iglua prštala je žućkasta svjetlost, ocrtavajući rubove snježnih blokova i skliske spojnice. Dva ribara su me uvela u najveći iglu u selu – do središta iglua vodio je tijesni bačvasti ulaz. Inuiti su se ozareni i nasmijani bez problema provukli kroz bačvasti ulaz, a ja sam nekoliko trenutaka stajao na hladnoći pitajući se trebam li ući u samu plodvu arktičke poganštine. Tko zna kakve ću kumire od stakla i lisičje kože pronaći unutra. Vračevi, šamani, mistici, obredni svećenici koji čupaju srca iz grudnih koševa i prinose ih bogovima vjetra i mjeseca – dijeli li me od svijeta slijepog idolopoklonstva i poganskih rituala samo jedan uski tunel? Odlučio sam ući u pupak poganskog kozmosa. Na koljenima sam upuzao u iglu, a kada sam podigao glavu mogao sam vidjeti velebnu kupolu podignutu nad glavama pet Inuita. Inuiti su bili nasmiješeni – široka lica su im se zažarila, a oči su im se još više ukosile. Pričali su na čudnom jeziku – jezik im je udarao o nepce i oblikovao miroljubive zvukove. Na vrhu kupole nalazila se jedna sićušna rupa kroz koju je sipio narančasti stup prašine – snop svjetlosti padao je na ledeni stol. Na stolu se nalazila kamena lampa kulliq – specifični inuitski lampion načinjen od steatita i silikata. Vatra kulliqa je sjala na vrhu fitilja od suhog zečjeg izmeta. Fitilj se prije paljenja mora umočiti u tuljanovu mast koju žene ribara prikupljaju u ljevkastim vrčevima, iscjedivši je iz tuljanove ili morževe kože i tkiva. Uzaludno sam tražio kumire od leda, osušenog rododendrona ili zečjeg izmeta, ali nisam ih nalazio. Igluom je vladala praznina – hladna, pustinjačka, asketska – na trenutak mi se učinilo da sam se ponovno našao u svojem otočkom luteransko-evangeličkom sobičku, u 280

Prepeličji palnidrom

prostroji napučenoj sablasnim smirajem svih svjetovnih zvukova.

Jedan od petorice Inuita mi je kimnuo glavom u znak pozdrava i pružio mi krčag ispunjen nekim kiselkastim, prijesnim pićem. Piće je vonjalo po morževoj masti i zečjem izmetu – uzeo sam vrč u ruke i nadušak ispio tu igličastu tekućinu. Odjednom sam se osjetio tako poletnim i punim elana. Osjetio sam nešto nalik sreći. Tko bi rekao da sreća ima okus zečjeg izmeta i pirogrožđane kiseline!

Barem na tren, u praznini prkosnog iglua, osjetio sam se sretnim kao nikad u životu. Inuiti su se počeli gromko smijati nazdravljajući pićem, a moj kreketavi glas im se pridružio u sastavljanju pijane polifonije, pijanog ditiramba u slavu života na Arktiku! Čvrgali smo se vrčevima i šupljim morževim kljovima, a piće je prskalo po ledenom parketu. Krv mi je provrjela i zažarilo mi se lice – osjetio sam kako mi krv pulsira u obrazima i vršcima prstiju. Smijali smo se i ispijali ogavni alkohol do dugo u noć, sve dok se mrak nije srušio nad vrlet. Sve dok se nije ugasio posljednji plamen u kulliqu od posivjelog talka. Bilo je to čudotvorno piće, eliksir! Ogavna je tekućina strugala nepce svojom prijemčivom gorčinom i pržila glasnike poput žara, ali te je zato činila neizmjerno sretnim. Nije ni čudo što se, uz tu tekućinu u grlima, Inuiti ne boje odrona kamenja – čarobno piće ih čini nepobjedivima. Možda je to piće jedini kumir, jedini totem pred kojim arktički pogani padaju na koljena. U tom slučaju proglasite poganinom i mene, jer bih i ja ničice pao pred vrčem ovog pića samo kako bih još jednom mogao biti sretan kao što sam bio tog dana kada su škriljevci padali s neba. Svi smo mi pogani – svatko štuje neki svoj kumir: bio to alkohol ili bista od mjedi i gnajsa. (…) Zakleo sam se Bogu da neću više piti. Ali svejedno pijem – svakodnevno i obilato! Po noći, kada svi kolonisti zaspu, ja se poput lopova iskradem iz svoje nastambe i uputim se na sjever, kroz snijeg i mećavu. Na obali Baalove rijeke me čekaju moji prijatelji Inuiti – isti oni zdepasti ribari širokih obraza koje zaobilaze odronjeni škriljevci. Fatalisti – ljudi koje prati poganska 281

Sebastian Antonio Kukavica

božica Fortuna. Odlazimo u selo pod gudurama i tamo se sladimo tajanstvenim alkoholom do zore. Pijani izlazimo na hladni zrak i plešemo pod škriljevcima koji padaju s neba – iskušavamo granice sreće. (…) Održah prvu misu na Grenlandu. Čitao sam Psalme: Hvalite Gospoda, vi pogani! Hvalite Gospoda, svi narodi! Ali nitko me nije razumio, jer Inuiti ne poznavaše norveški. Smijali su se iz zadnjih crkvenih redova i upirali prstima prema Kristu razapetom na križu. Hostije su žderali kao tuljanovo meso, a krv Jagančevu ispijali su s istim užitkom kao i alkohol s okusom zečjeg izmeta. Za fataliste nema razlike između Krvi Jagančeve i fermentiranog zečjeg govna – sve će popiti dok ih to čini sretnim. Inuiti cijene sreću. Još uvijek, nakon mnogo mjeseci provedenih u njihovom društvu, nisam uočio nikakve toteme ili kumire koji bi dokazivali idolopokloničko ropstvo Naroda Leda. U svakom igluu se nalazi široki stol, a na svakom stolu nalazi se kulliq i boca magičnog pića.

Počinjem vjerovati kako je jedini kumir vrijedan inuitskog idolopoklonstva alkohol izvučen iz zečjeg govna. Inuiti, pretpostavljam, polarnog zeca štuju kao boga sreće, a njegova sasušena govna smatraju božjim darovima. Kakve li perverzne poganštine, velim ja. Ali uskoro ćemo sve pogane pokrstiti. Svi će ničice pasti pred Kristom i pred Evanđeljem – svi će iskati za Spasenje, svi će pjevati psalme i mrmljati molitve za otkupljenje grijeha. Porušit ćemo sve poganske idole od leda i talka – kada (i ako) ih nađemo u ovim ledenim pustarama. Sve kumire ćemo spaliti – tome nas uči Ponovljeni zakon – znači li to da ćemo morati spaliti sve polarne zečeve? Već mjesecima tragamo za ostacima koje su u desetom stoljeću za sobom ostavili Vikinzi pod vodstvom Erika Crvenog, ali ne nalazimo nikakve dokaze da su ikad bili na ovom području. Nema ovdje ostataka tvrđava, potopljenih brodova, vikinških poluukopanih grobova. Samo led i mećava – tek ponekad iz mećave proviri njuška polarne lisice. Krvava njuška. Polarna lisica trga vratove zečevima, u sjeni busena snježnog vrijesa. Nisam 282

Prepeličji palnidrom

zamišljao da će konkvista izgledati ovako. Piti: što mi drugo preostaje nego piti, lokati, pohotno gutati alkoholne smjese. Što je sreća? Dva inuitska ribara, moji prijatelji, sada su mrtvi – prignječili su ih odronjeni škriljevci. Pijani su plesali pod sjenama vrleti, a onda se led zatresao i dvije kamene gromade su im smrskale lubanje – snijeg je bio krvav, a polarni zečevi su grickali moždine. Bili su mrtvi, a krikovi su lebdjeli nad njihovim tijelima. Uvijek pobjeđuje bariton – metastazirani tumor pobjeđuje riječ, a bariton odrona pobjeđuje pijani ditiramb. Tako je to u životu. Prije ili kasnije shvatiš da se moraš napiti kako bi pijan prihvatio osudu kamena. Je li Izak bio pijan kada je Abraham podigao nož od kremena? Je li Prometej bio pijan dok su ga kljucale kavkaške ptičurine? Ja, misionar Hans Egede, ja sam pijanac. Peče me palac. Vjerojatno od drkanja. Penis mi je nabrekao i crvenkast, a dvije zelene žile izbile su po prepuciju u obliku grčkog križa. Trebao bih prestati drkati, ali ne mogu – jedna inuitska djevojka mi je ovladala razumom. Ima velike grudi, lice boje meda, sočne obraze, čvrste listove, crne pletenice i kruškasto tijelo – toliko se smije da joj se smješak već urezao u suhu smeđu kožu. Maštam o njezinoj pički. Sramim se što sam Božji glasnik – otkud mi pravo da pokrštavam, otkud mi pravo da izričem Riječ Milosrđa. Moja Eskimka – želim drijemati na njezinim mekim grudima – želim joj sisati nožne prste i premazivati joj kožu uljem i kremama, želim je dodirivati nosom onako kako Inuiti znaju – želim provalčiti prste kroz njezinu kosu, želim njušiti njezinu pogansku ljepotu. Ali sve je to samo želja.

Ona je starješinina kćer i već ima dvoje djece. Nikad je neću imati, osim u snovima. Zato ću sada zaklopiti kapke i navuči njezinu sliku na oči. Opet će me peči palac. Led te natjera na drkanje. (…)

Proljeće 1725. Danas sam pokrstio prvog poganina nad baptisterijem sagrađenim od klinastih snježnih kocaka – polio sam ga hladnom vodom koja se u doticaju s Inuitovim čelom zaledila. Alfa i Omega će tom poganinu uvijek biti urezani duboko pod kožu – sjajit će se 283

Sebastian Antonio Kukavica

na čelu kao Božji pečat kada dođe Apokalipsa. Zbog tog pečata preobraćenik će biti pošteđen – neće ga izjesti skakavci. Nosit će Krista u sebi i biti kršćanin! Svatko mora imati priliku spoznati Krista – onaj koji odbije prihvatiti Krista, sam si je zapečatio sudbinu, ali onaj koji prihvati Jaganca Božjeg kao Otkupitelja grijeha svijeta – taj će biti spašen kada kopita Jahača Apokalipse izgaze zemlju i podignu sumporastu prašinu nad bezdanom. Iz bezdana će izaći skakavci sa bjelokosnim kljovama. Još uvijek nisamo pronašli kumire. Kumiri su svuda oko nas – moramo ih pronaći i sasjeći, kako Bog nalaže. Bog mrzi pogane. (…) Konačno smo pronašli kumire! Stupili smo u plodvu arktičkog poganstva i sada ćemo sve zapaliti u ime Krista, u slavu Evanđelja, u slavu Riječi! U srcu Grenlanda se nalazi poganska utvrda u obliku zigurata. To je pogansko svetište izgrađeno u od snježnih kocaka u obliku krnje piramide – na vrhu piramide se, zasigurno, nalazi žrtvenik posvećen bogovima sreće i mećave. Nasmijao sam se i osjetio ponosnim kao nikad prije u životu. Znao sam da ću učiniti nešto dobro – ne samo za grenlandske pogane, već za cijeli arktički svijet – srušit ću bastion idolopoklonstva i na istom mjestu podići luteransko-evangeličku crkvu! Ljudi iz Bergen Grønlandske Compagnie podupiru me u mojoj zamisli. Olaf Tyrgustaffson, predstavnik Kompanije i neslužbeni vladar Grenlanda, mi je rekao: „Pronašli smo Tenochtitlan, kao i Cortés! Taj je zigurat izgrađen od zlata, zar ne vidiš da se unutar svake kocke leda nalazi komad zlata od kojeg se odbija polarna svjetlost… Mi iz Bergen Grønlandske Compagnie ćemo se pobrinuti za uništenje tog poganskog hrama – ti se, Hans, odmori. Mi ćemo, kao izvršitelji volje Kongelige Missions–Kollegiuma, uništiti idolopokloničku utvrdu i na njezinom mjestu podići protestantsku crkvu. Vijorit će se nad ruševinama zastave Fridrikova kraljevstva!“ Vjerovao sam Tyrgustaffsonu. Dao sam mu odrješene ruke – on je rekao da sam učinio pravu stvar. Nasmijao mi se i potapšao me po ramenu 284

Prepeličji palnidrom

rekavši: Pobit ćemo mi sve te pogane, ne brini se! Nisam mogao ni zamisliti da sam tom odlukom bacio prokletstvo na sebe. Kompanija je srušila zigurat, a sve one Inuite koji su pružili otpor, Kompanija je ubila. Odsijekli su im glave i nabili ih na kolce umašćene tuljanovom mašću – kolce su poredali uz desnu obalu Baalove rijeke kao znak nadmoći, kao znak upozorenja. Baalova rijeka je bila svojevrsna demarkaciona linija između kršćanstva i poganstva – s desne strane rijeke živjeli su pogani, a s lijeve strane se dizala utvrđena Nada. Kompanija je pobila sve Inuite iz sela pod Škriljevčevom vrleti – iglui su bili poprskani krvlju, a bijela krzna polarnih zečeva vijorila su se nad grmljem rododendrona kao zastave predaje. I zastave predaje su bile zapackane krvlju Inuita.

Sve su ih pobili. Pao sam na koljena i počeo plakati, ali nisma mogao ispustiti niti jednu suzu – ledile su se pod vjeđama kao kristali. Ja sam bio kriv. Na koljenima sam otpuzao kroz tunel i ušao u pod kupolu središnjeg seoskog iglua – iglua u kojem je živio starješina sa svojom kćerkom, ženom iz mojih mokrih snova. Kada sam se ispravio u koljenima ugledao sam dva tijela zgrčena u dnu iglua – difuzna svijetlost mi je žarila zagnojene kapke, a kapljice vode su sipile sa rupe u kupoli – led se topio. Starješinina kćer je bila mrtva – grlo joj je bilo prerezano, a iz usta joj se cijedila smrznuta krv – poput girlande. Starješina je poživio dovoljno dugo da baci prokletstvo na mene i moj narod – podigao je svoj kvrgavi štap prema rupi u kupoli i poviknuo: Zmijo iz tamnog ambisa, izađi iz podzemlja i proganjaj ove oskvrnitelje do smrti ili do ludila! A onda je umro – glava mu je klonula, a krvgavi štap mu je ispao iz ruke. Iglu se rastopio – ledeni blokovi su se odjednom rasprsnuli u tisuće snježnih pahulja, a ja sam ostao stajati usred snježnog kaosa sa dvijema smrznutim suzama na trepavicama. Pao sam na koljena i počeo plakati, ali nisam mogao naglas izgovarati Riječi jer mećava i jeka mrtvačevog prokletstva nadjačali su Božji Glas. Samo beznađe – ostalo je samo beznađe i počivalo je pod smrznutim loknama 285

Sebastian Antonio Kukavica

ubijene Eskimke. Više neću moći drkati, jer će mi njezin prerezani grkljan uvijek iskakati pred oči. Planina od škriljevca se urušila. U ledu je zjapila prazinina – možda bi se u nju trebao uvući pjesnik Iuyuit. Tyrgustaffson nije otkrio El Dorado – mi nismo konkvistadori.

Protestanti nisu stvoreni za konkvistu – nama dajte asketsku crkvu, bijele zidove i isposnički krevet i mi ćemo biti zadovoljni. Ali mi nismo Aguirre – nismo dovoljno smioni, dovoljno ludi. Zigurat od zlata zapravo je bio zigurat od smrznute mokraće. Kompanija je uništila zigurat, rastopivši led – kada je Tyrgustaffson dodirnuo zlatne štruce koje su stršale iz leda, zlato se pretvorilo u smrdljivu mokraću. Tjedan dana nakon tog događaja Bergen Grønlandske Compagnie će bankrotirati pod nerazjašnjenim okolnostima.

Mjesec dana nakon tog događaja, Tyrgustaffson će si oduzeti život – ledenom sigom će si probosti grlo. Zlato se rastopilo u mokraću – nije li to konačni dokaz da smo prokleti za vijeke vjekova… (…)

Ponovno sam ugledao Zmiju. Kada sam ugledao odbljesak njezinih trapezoidnih ljusaka, shvatio sam da sam proklet. Prisjetio sam se starješine i mrtve kćerke u njegovom mlitavom zagrljaju – prisjetio sam se njegovog mutnog pogleda i suhih riječi koje su se poput dima odvajale sa okrvavljenih usana. Nacerio sam se i vratio u svoju sobu u potpalublju. Vraćamo se u Dansku – misija pokrštavanja je propala. Ništa nije uspjelo. Vrećam se u svoju sobu i odlučujem da ću se večeras napiti – hvala Bogu na mornarskom rumu! U ponoć ću se susresti sa Zmijom. Ona će me proganjati do smrti. Ili do ludila. Svijet nije onakav kakav se prikazuje u avanturističkim knjigama o Aguirreu i Cortésu. Bare Guds ære og undervisning av fattige folk har vært og alltid vil være min eneste mål, nei, den evige ønske hjertet mitt til min død. Hans Egede je umro onog dana kada je dopustio da Kompanija razruši zigurat.

Sreća. Sreća je ležala s one strane Baalove rijeke, ali mi smo istrijebili sreću. Svijet će se ubrzo urušiti – vidim to u odsjaju Zmijine ljuske. U šećeru lubenice.“ Tu završava dnevnik Hansa 286

Prepeličji palnidrom

Egedea – asketski dnevnik, u duhu luteranskog protestantizma.

Nekoliko godina nakon što su norveški i danski kolonisti podigli tvrđavu Haabet, među kolinistima se pojavila epidemija boginja koja se ubrzo proširila i na Inuite čiji je organizam bio neotporan na boginje tako da su mnogi od njih umrli – lica su im bila prekrivena gnojnim plikovima i krvavim ranama. 1728. godine na Grenland je došao izvjesni Claus Paarss, po ovlaštenju Fridrika IV koji je bio nezadovoljan razultatima grenlandske ekspedicije. Od obećanog zlata, Fridrik još nije dobio ništa – tko mu je od kolonista mogao objasniti da je zlato zapravo bila smrznuta mokraća? Godine 1728.

Claus Paarss je izdao zapovijed da se podigne nova tvrđava čije je ime trebalo biti Godt Haaabet. Paarss je donio odluku da se Hans Egede i njegovi ljudi premijeste iz tvrđave Haabet u novu tvrđavu Godt Haabet. Hans Egede je učinio kako mu je bilo naređeno – on i ostali kolonisti napustili su tvrđabu Haabet i osnovali tvrđavu Godt Haabet koja je danas poznata pod imenom Nuuk – Nuuk je trenutačnmo najveći grenlandski grad i u budućnosti, kada se osamostalimo od Danske, Nuuk će biti glavni grad slobodnog Grenlanda. Godine 1734, Hans Egede je u svom dnevniku zapisao sljedeće: „Vidio sam Zmiju! Vidio sam strašnu neman kakvu još ljudske oči nikad nisu vidjele – njezin rep je rasijekao more poput noža. Čudovište iz mora je podiglo svoju trokutastu glavu toliko visoko da se činilo da je glava čudovišta višlja od gavranovog gnijezda na jedru. Zmijina glava je bila mala u usporedbi sa njezinim spiralnim tijelom, uvijenim oko neke crne hridine. I mornari su očili Zmiju – nisam lud! Čudovište je bilo dulje od cijlog našeg broda.“ Hans Egede je na koncu poludio. Zadnja riječ koju je izrekao prije smrti bila je: ZMIJA! Mnogi ne znaju da je Hans Egede bio i kartograf – sam je iscrtao mnogobrojne mape Grenlanda: 1722. je načinio kartu Habets Oea, 1723. je preciznom rukom iscrtao granice južnog i istočnog Grenlanda, a 1724. je na karti zabilježio položaj zapadnog oboda otoka Grenland sa svim 287

Sebastian Antonio Kukavica

fjordovima, tjesnacima i uleknućima u reljefu. Tu priči nije kraj…

Još je jedna tajna vezana uz norveškog misionara Hansa Egedea – on je načinio kartu Grenlanda koristeći quipu tehniku tajnog uzlanja. Kartu je načinio od prepletenih jozefinskih uzlova, mornarske špage, poluuzlastih đenovskih nizova i cavàndoli čvorova. I to je razlog zbog kojeg sam se povezao s Ðurđicom Ðakovčankom. Znao sam da ona svojoj kolekciji čuva uzao Hansa Egedea. Nisam mogao ni pomisliti da je SS–Ðurđa psihički poremećena! Jednog dana me je zatočila u svom inkvizitorskom podrumu i otada sam bio njezin seksualni rob. Ali, na svu sreću, vi ste me, dični Khevenhilleru spasili! Sada ću iz njezine kolekcije uzlova ukrasti tajni uzao Hansa Egedea koji je zapravo mapa Grenlanda s ucrtanim mjestom na kojem se nalazio Grad Leda.

Prije nego što je napustio Grenland, stari je Hans vidio fvije–tri prepelice kako oblijeću bedeme kolonijalne tvrđave Haabet Godt.

Zar ne vidite da je sve povezano: Asurbanipal, Alamut, Haabet Godt, Kibrot Haatva… Iza svakog uništenja stoji Prepelica!

Prepelica Apokalipse! Grad Leda oblijetale su prepelice – nitko ne zna otkud su došle… I tu završava priča Kaspera Eskima. Meni – pruskom plemiću – je suđeno da budem konkvistador današnjice.

Idemo na Cozumel! Otok prepelica.

288

Prepeličji palnidrom

Ukratko o autoru

Sebastian Antonio Kukavica rođen je 13. lipnja 1992. godine u Rijeci gdje je završio jezičnu gimnaziju. Studira politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Priče su mu objavljene u časopisima Parsek i Književna Rijeka. Do sada je objavio roman Ponoćni zaziv muze, a trilogija koju započinjemo s Pustolovinama Khevenhillera von Hinderberga naslova Prepeličji palindrom njegov je drugi objavljeni roman.

289