Tragovi u... by Milan Zagorac

Tragovi u...

zbirka kratkih priÄ?a i pokoje pjesme

Tragovi u... zbirka kratkih priča i pokoje pjesme Autori: Slaven Bačić, Jadranka Cvetkovska, Tamara Čapelj, Biba Dunić, Tihomir Duvnjak, Maja Elbl, Ružica Gašperov, Ivan Glišić, Florian Hajdu, Andreja Hrašćanec Jezeršek, Sonja Huncinger Smirčić, Ljiljana Jelaska, Antonia Kralj, Biljana Kovačević, Valentino Kuzelj, Ana Lukšić, Đurđa Mihić-Čivić, Alen Mikac, Ivana Pavić, Maja Sindičić, Predrag Šneler, Blago Vukadin Studio TiM © 2014.

Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 11 Izdavač [studio TiM] V. Babić 2, Rijeka tel. (fax.) 051/677-196 www.studiotim.hr

Fotografija na naslovnici: Biba Dunić Priprema materijala: Tamara Modrić

Fotografije: Biba Dunić, Suzana Medved-Domiter, Zdravka Prnić ISBN 978-953-7780-29-6

Tragovi u... zbirka kratkih priÄ?a i pokoje pjesme

[studio TiM] Rijeka, 2014.

Dragi naši čitatelji... nekako nam se najbolje čini započeti ovaj uvodnik Cesarićevim stihovima... “no vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće, ko sunce u krugu; i nosi nam opet ono što je bilo, i radost i tugu”... jer vrijeme uistinu brzo prolazi, a zima je već tu... ostavlja svoje tragove u... literarnom stvaralaštvu, između ostalog. Naravno, vama želimo da vam život izvrti što je više moguće onih lijepih trenutaka... Nakon proteklih dviju zbirki: “Sunce, more, priče” te “Vrati mi ljeto...” evo i treće - “Tragovi u... zbirka kratkih priča i pokoje pjesme”. Iznimno, ali iznimno nam je drago što se aktivnost na našoj FB stranici povećala, tako da u ovoj zbirci sada imamo uistinu mnogo autora. Neka su imena već u statusu “kućnih autora”, no znatno je više onih novih. A to je zapravo i cilj - poticati literarno stvaralaštvo, čitanje i nove (možda još uvijek alternativne) oblike izdavaštva. Posebno bismo izdvojili jednu zanimljivost, a to su tzv. romani u nastanku koji se u dijelovima objavljuju na brojnim FB stranicama, između ostalog i na našoj, a konačni je cilj njihova objava u tiskanom, elektroničkom ili pak u kombinaciji obaju oblika. Nadamo se da ćemo ovom trećom po redu zbirkom Studija TiM, premda donekle drugačije koncipiranom, ostati na tom putu. I dok svi zajedno čekamo izmjenu godišnjih doba, ostajte nam dobro, uživajte u čitanju (i pisanju, za neku iduću zbirku) i nastavite ostavljati svoje tragove... T. M. 5

Slaven Bačić

Crtica o crtici Je li itko primijetio da cijeli ljudski život stane u – jednu jedinu crticu? Uzmite novine, pogledajte osmrtnice, godina rođenja, crtica, godina smrti. Ta crtica predstavlja sve što je netko doživio, od rođenja, prvog udaha zraka, majčine sise, prvog pada i suza, sladoleda i bombona koje je donosio djed kada dođe u posjet, učenje hodanja, trčanja, vožnje bicikla i plivanja, natjerivanje lopte od jutra do mraka. Sva školska i neka kasnija prijateljstva, prvu i sve druge ljubavi. Prvo i svako drugo pijanstvo. Glazbu i riječi, slike. Lijepe trenutke, ružne trenutke. Uzlete do neslućenih visina i padove. Uspjehe i propasti. Djetinjstvo, mladost. Uz malo sreće i zrelo doba i starost, od sluzavog početka iz maternice do smežuranog kraja u maternici zemlje. Sve je to sadržano samo u jednoj crtici...

Jadranka Cvetkovska

Nedjeljni ručak Nedjelja. Mama svake nedjelje dolazi kod nas na ručak. Vesela sam jer dok se još može popeti uz četrdeset stepenica sa svojih 86 godina, dobro joj je. Kada to ne bude mogla, zabrinut ću se. Po nju uvijek odlazi moj muž s dva psa. Tako je bilo i danas. Rekla smo joj da siđe jer oni su već krenuli. Kiša je neumorno padala. Našalila sam se i rekla da će joj današnji dan biti ljepši i sadržajniji kod nas, po ovakvom vremenu. Smijala se. Postavila sam na stol tanjure, čaše i pribor za jelo. Juha se još kuhala (mama voli vrelu juhu), u pećnici je zelena pašta čekala trenutak kada ću je izvaditi, šopska salata u zdjeli spremna samo da se začini i posipa feta sirom, kolač u frižideru, oprano voće u zdjeli... Sve je bilo spremno, a njih nema. Počela sam izlaziti na balkon gledati dolaze li. Nema ih. Kiša još jače pada. Prođe još deset minuta. Ništa. Pa gdje su?! Zvoni mobitel. Napokon. Piše mama, a javlja se on: “Punica je u autu, a auto krepo. Čekaj još malo. Probat ću opet, a ako ne uspijem, dođi po nas.” Aha, znači, njegov auto je u pitanju. Krasno! Sada ću morati po njih. Brzo gasim plin. Juhu još nećemo jest. Rog! Ja sam gladna. Najbolje da sama ručam. Poznavajući svog muža, još dugo neće doći. I tako... ja ručala (sigurno je sigurno) i čekam. Prođe još deset minuta. Zovem mamu na mobitel (da ne smetam vozaču, ha, ha). Javlja se ona veselo (opet?!) i kaže da su krenuli. Odlično, mislim si ja. Što odlično? Ni sljedećih petnaest minuta nije ih bilo. Pa gdje su?

Kilometar udaljenosti. Koliko im treba? Da im se nije što dogodilo? Ponovo zovem. Mama umire od smijeha. Opet im je crknuo auto tu kod Novog lista, na zavoju. Što je tu smiješno? Da nije prolupala? Ona oduševljena koliko je vooodeeee. Svi koji ih obilaze špricaju ih. I što sad? Doći će kada ponovo upali auto. Došli su za dvadeset minuta. Auto im je crknuo pred našom kućom. Bila je oduševljena. Doma sam je vozila JA. Eto, od tolikih nedjelja ovo je njoj bio događaj godine. Moja mama. Zakon!

Tamara Čapelj

Sedam sekundi straha Stojim Sedam Sekundi Sleđena Stišćući Skute Straha.

Sijači Smrti Sviraju Simfoniju. Slušam Sama.

Sbooouuuuuuum-prassss! Svejednako Stojim Slična Statui. Splašnjava

Struja Srsi.

Sumrak Sistema. Sarajevska Serenada. Sklanjam SvijeÄ&#x2021;u.

(Granata je udarila dva kata iznad.)

Biba Dunić

Odgovor zna samo vjetar Sjedila sam u tišini svojih misli... noćas... Sasvim nježno dotaknuo me povjetarac. Poigrao se mojom kosom i šapnuo: Slušaj, imam poklon za tebe... nemoj ići spavati! Rano je za snove. Zaklopila sam oči i poslušala njegov pjev... ... Poslao me ON. Rekao mi je da ti zasviram onu staru... Ballada Pour Adeline... koju voliš... da te uzmem za ruku i lagano zaplešem s tobom u ovoj mirisnoj noći. Rekao mi je da te pomilujem po licu i da pogledam jesu li ti oči razigrano zelene, je li osmijeh na tvome licu i voliš li još uvijek suncokrete. Evo, poslao ti je ovaj buketić... Pitao me jesi li oslobodila LASTAVICE iz svojih slika... i grliš li, kada si tužna, ONAJ jastuk? I dočekuješ li još zoru... voliš li more, jesen, ljubav... i voliš li još NJEGA?! Rekao mi je da ti skinem ovu zvijezdu s neba... evo, uzmi je... i spremi u srce. I da, rekao je da te zagrlim čvrsto... kako samo to on umije. Sada kada sam te dotaknuo, znam što ću mu odgovoriti... jer odgovor zna samo vjetar... Poljubio me, nježno, i krenuo. Upitala sam ga: TKO JE ON? ... IZ DALJINE šapnuo je: ŽIVOT...

Pismo majci Draga mama! Gledala sam JUČER jedno malo dijete u rukama svoje mame i poželjela... da sam to JA... a da si to TI, draga MAMA. DANAS sam gledala tebe, staričice moja, pogrbljenu, blijedu, tužnog pogleda (što ga pamtim odmalena)... tihoga glasa, najtišeg... teškog hoda što su ga godine donijele... Živiš u svom šutljivom svijetu. Raduješ se malim stvarima... kao i ranije... raduješ se keksima, kolačićima... kockama od sira iz Konta. Svakoga dana gledaš svoju omiljenu seriju Ljubavna oluja na talijanskoj televiziji... i postaješ dio nje... sanjariš… Sretna si kada ti donesemo mimoze... jer one su tako nalik tebi. Mama, tako si skromna... tako malo tražiš, a i kada ti pokušamo dati malo više, ti se u tom više izgubiš. Raduješ se u tišini i meni i mojoj sestri... i svom unuku... Ali to ne pokazuješ jer te nitko nije tome naučio. Ali ja, mi znamo što kriju tvoje oči... tvoje srce... znamo tvoju tajnu!!! Poželjela sam da me zagrliš kao kada sam bila malena, nestašna djevojčica s kečkama... a sada sam velika i još uvijek nestašna djevojčica bez kečki, pa ja tebe grlim dok ti nestaješ u mom zagrljaju. ZAGRLJAJU LJUBAVI. Hvala ti na svemu što si mi poklonila. Mama, volim te! /kolovoz 2007./

Jedna majka... jedan sin Gledam sliku svoga sina. Vidim otiske njegovih prstiju na televizijskom ekranu... njegove ruke... tako male, a istovremeno tako velike, velike ruke djeteta, moga jedinog djeteta. Što ja mogu učiniti za svoje dijete koje me treba kao majku, kao prijatelja... Tko zna da li ja to mogu, da li ja to znam?! Naši su se putevi sreli… sreli su se putem ljubavi… dodirnuli se i od tada idu jedan uz drugoga... koji put bliže, a koji put dalje, koji put se razilaze... svaki hrli na svoju stranu... a onda... ponovo su blizu, najbliže. Mi smo tu, JEDNA MAMA I JEDAN SIN, dva svijeta, dvije duše, dva tijela... jedno divno postojanje, jedan uzvišen osjećaj koji se ne može uzvikivanjem opisati, koji se ćuti, koji ispunjava, koji postoji... moj sin i ja... ON se zove. ... DALA SAM ŽIVOT ZA JEDAN SAN... A JEDAN SAN MI JE DAO ŽIVOT... Sretna sam što postojiš, dragi sine. /napisala 1987. godine za jedan njegov rođendan/

Teta DI Otišla je moja draga TETA DI. Sjedim, jutros rano, na balkonu... pijem kavu i gledam u prozor tete DI. Spuštene roletne. Golubovi dolaze ranom zorom na njen prozor... dolaze na svoj doručak, ali doručka više nema... od kada je otišla teta DI. Otišla je tiho, otišla na neko bolje i ljepše mjesto... otišla je u mir... A pred dvije godine pozvala me, prestrašenim glasom, da dođem kod nje. Sva u suzama rekla mi je da su joj pronašli nešto grdo, grdo na plućima. Plakala je kao malo, nezaštićeno dijete, a ja sam je čvrsto, čvrsto zagrlila... sa suzama u sebi... i rekla joj da mora biti jaka, hrabra... poput mene... te da treba vjerovati. I vjerovala je. Vjerovala je pune dvije godine, a onda se opet dogodilo... Tada je znala da dalje ne može... Znala sam i ja, ali ruku joj do kraja nisam puštala. Sjećam se da mi je pri jednom našem druženju rekla: “Molim te, reci mi... ali iskreno, hoće li me moj Miko (suprug) ostaviti kada ne budem više imala kosu?!” Ostala sam bez riječi i umjesto da zaplačem, ja sam se nasmijala i rekla joj: “Teta DI... on će se ponovo u vas zaljubiti!” Nasmijala se... a imala je samo 77 godina... i jedna krasan brak... i svog Miku… Imale smo i mi našu TAJNU koju sada mogu odati. Svakoga je jutra kradom palila cigaretu na prozoru i povukla dim... dva... Pogledala bi gore, vidjela mene i stavila prst na usta... PSSST... i poslala poljubac. I sutra, ranom zorom, stići će golubovi... ja ću ih nahraniti, ali to neće biti isto. Znam jedino da će njoj BITI drago. 16

Čarolija trenutka (...) I dogodi se, ponekad, da se prepustim malodušnosti i pomislim: Nema više čarolije! I vikala bih... da je prizovem k sebi... a samo šutim... šutim i onda šutnja postane navika, a ja ne volim navike... Da, volim jutra, pisanje u buđenju dana... ali to ne doživljavam kao naviku. To je moja mala ČAROLIJA... Evo je, opet, tu je... Ipak nije nestala... Nije... ... Hodala sam jučer dvorcem... Sjela na mjesto susreta grofa Lavala i njegove najdraže Giovanne... Pronašla ružu... malo izblijedjelu, ružu ugraviranu u jedan od stupova Mira junaka... Dotakla je lagano lijevom rukom i na tren, samo na tren, tijelom je prostrujala čarolija jedna ljubavi, jednog stoljeća davnog... a u zraku sam osjetila miris ružmarina... ružmarina iz neke druge čarolije (...)

Tihomir Duvnjak

Kolutovi purpura Pustila si me da prvi utrčim u suhu vežu tvoje zgrade. Jedna kap ti je visjela na pramenu kose. Tvoje oči, šuštanje kabanica... Zagrljeni i mokri ušli smo u tvoj stan. Na bijelim zidnim pločicama ocrtavao se odsjaj vaze na stolu. Šum auta i klopot udaljenog tramvaja ispunili su sobu kada si otvorila prozor. Zastala si na tren gledajući tamu. Dozvala si me. Dođi... Dodirnuvši te, sve je nestalo, sjeta i melankolija jesenske kiše. Tvoje tijelo je stvaralo paru na puloveru koji sam nespretno skidao. Bijela koža posuta tisućama malenih piramida, mekan poljubac, šuštanje plahti, nespretna tijela, oblaci nošeni vjetrom, žito i daleka vijugava rijeka... Okus karamela vrati me tebi... Ustajem... Voda iz slavine puni čašu u tvojoj malenoj kuhinji... Hladne noge uvlače se u toplu postelju... Ljubim ti rame... Izađimo... Još jedna šetnja prije sumraka... Udaljeni žamor i smijeh. Hladnoća se spušta na grad... Moram ići... zbogom... Stajala si prekriženih ruku. Koraci.

Starica me gleda dok zatvara prozor... Ponovo lutam tražeći mir. Možda ipak postoji izgubljeni raj. Zastanem... Ona je tamo, čekala me naslonjena na zid... Kosa joj miriše na jesen...

Maja Elbl

Anđeo Obožavam svoj grad. Pogotovo noću kada nema nikoga. Volim lutati ulicama kada grad utihne i kada se sva svjetla upale. Tada smo grad i ja kao jedno. Slušam kako ulice dišu, kako fasade zgrada dobivaju svoj izgled pod uličnim svjetlima, kao da pulsiraju u ritmu koji samo ja razumijem. Moj je grad star i drevan, prepun povijesti i ljepote, ponekad ne tako očite nego skrivene u uličicama do kojih svjetlo ni ne stigne. Star je i drevan baš poput mene. Da, i ja sam star. Ni sam više ne znam koliko mi je tisuća godina. A ne bi se reklo kada me vidite. Izgledam kao netko od tridesetak godina, sasvim običan mladić pomalo rokerskog stila. Netko tko je čest gost u Rock caffeu ili nekom sličnom okupljalištu. Uvijek nekako po strani, a opet u centru zbivanja. Drugačiji sam možda samo po tome što imam potpuno crne oči. Zjenice, šarenice, trepavice, potpuno, potpuno crne. Nikada se ne bi moglo reći ni čime se zapravo bavim. Skupljam duše. Da, tako je. Skupljam duše. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da ih označavam. Ako ja nekoga označim, ta će osoba sasvim sigurno umrijeti. Ne odmah, neeee, za koju godinu ili desetljeće, ali umrijet će sigurno. Trudim se da te smrti ne budu jako bolne ili spore. Obično umru brzo i bezbolno. I da, najčešće idu u pakao. Zvuči okrutno? Zastrašujuće možda? Vjerojatno. Ali to je ono što ja jesam. Nisam čak ni zastrašujući, izgledam sasvim normalno. Možda čak i relativno privlačno. Ne ulazim u veze, ne vežem se prijateljstvima, ne stvaram nova poznanstva i ne zadržavam se dugo na jednome mjestu. Ali u ovom gradu sam već dulje vrijeme. Nekako osjećam povezanost sa starim spomenicima koji se sudaraju s modernim građevinama; zapravo, kada malo bolje

razmislim, ovaj grad je star gotovo kao i ja. Sviđaju mi se i ljudi ovoga grada; zato ga i doživljavam svojim. U ovom sam gradu označio iznenađujuće mali broj ljudi. Kao da sama srž ovoga grada nije ljudima dozvoljavala da budu zli. Toplina, ljubaznost i gostoljubivost kao da su bili usađeni ljudima u genetski kod. No, barem većini, u svakom slučaju. Ima vas koji ste zaslužili umrijeti po kratkom postupku. Takav jedan mi je baš nedavno stao na put. Ne znam zašto, ali ja koji ne bih smio mrziti, iz dna duše mrzim one koji na temelju izgleda procjenjuju da je netko manje vrijedan. E takvog sam sa zadovoljstvom doveo u red. Sjedio sam za stolom u svom omiljenom kafiću, promatrao ljude i razmišljao... ni o čemu. Odjednom se za mojim stolom, nepozvan, pojavio neki tip potpuno ćelav, u Martama... i očito je bilo da je skins. Obožavam takve! Mrzitelje po potrebi! Odvratno! Mrzi a da i ne zna zašto mrzi! Crnci su gori od tebe? Ma nemoj! A tvoja krv nije crvena kao njegova? Pankeri i svi koji su malo drugačiji su nakaze? Pogledaj sebe, budaletino! Bilo kako bilo, nisam ih baš previše volio, što ste mogli i sami zaključiti. Čim je sjeo, znao sam da će biti problema. Unio mi se u lice mrtav-pijan i rekao: “Ti si jadan!” Nasmijao sam mu se u lice i rekao: “Nitko ne može biti jadniji od tebe!” Zatim sam mu pokazao srednji prst i mrtav-hladan izašao iz kafića. Znao sam da će me slijediti, nije to mogao samo tako pustiti. Vodio sam ga prema jednoj zamračenoj uličici, sporednoj, u kojoj nikada nije bilo ni ljudi, a bogme ni životinja. Ni štakora ni miševa, ama baš ničega. Idealno mjesto za očitavanje lekcije takvom glupanu. Nije imao pojma što ga čeka! Okrenuo sam se i vidio ga kako ide za mnom. Opet sam se nasmijao, malo zastao i izazivački ga pozvao rukom neka krene za mnom. Nije mu trebalo dva puta reći. Uletio je ni ne gledajući kuda ide. Bio sam mu iza leđa i samo mu tiho rekao: “Ku-ku, tu sam!” Valjda je počeo osjećati da nešto nije u redu jer je naglo postao 22

oprezniji. Tijelo mu je reagiralo na nepoznati teren. Malo se sagnuo, pokušavao vidjeti u mraku. Kada me nije našao, opsovao je, izderao se da sam kukavica. Tada je stao i ukipio se jer sam se stvorio ispred njega. Nije me ni mogao vidjeti. Nacerio sam mu se u facu i primijetio da mu se ćela sjaji od znoja. Bilo ga je strah. Osjećao sam njegovo disanje, slušao mu puls, ubrzan i uplašen. “Ja kukavica? Ja se tebe ne bojim!” zamahnuo sam rukom i ošamario ga. Kao da je potpuno nevažan, kao da je nitko i ništa, pljusnuo sam ga kao da je zadnja pi.kica na svijetu. Njega, šefa najopasnije bande na svijetu, inicijatora raznih akcija, ošamario sam ga kao zabludjelog tinejdžera. Poludio je od bijesa! Zamahnuo je nožem koji sam tek tada vidio. Znao sam da ga ima, naravno, ali, ljudi, ja sam besmrtan pa mi je nož samo usputna smetnja. Zgrabio sam ga za ruku, zavrnuo mu je i stavio pod vrat. Toliko brzo da se nije ni uspio snaći. Stisnuo sam ga snažno tako da je počeo gubiti svijest. I u trenu sam vidio sve njegove zločine. A bilo ih je mnogo. Pljačke, ubojstva, premlaćivanja, silovanja… Popis je bio dugačak. Na njegovu sreću, njegovo vrijeme još nije došlo, ali označio sam ga. Stiskao sam ga osjećajući kako život istječe iz njega, a zatim sam udahnuo duboko, duboko i podigao glavu prema nebu. Mjesec je dobio krvavocrvenu boju, a meni su izrasla krila. Crna sa srebrnim vrhovima. Obožavam ih. Da, priznajem, tašt sam. Na njegovom vratu, na mjestu gdje sam ga držao, pojavila se zvijezda. Izgledala je kao tetovaža. Označio sam ga. Krvavi Mjesec je značio da će umrijeti vrlo brzo i vrlo nasilno. Pa eto, neće mi ga biti nimalo žao. Neka ode. Ima mjesto za takve poput njega. Ostavio sam ga tamo i otišao ne osvrnuvši se. Kada označavam, uvijek mi izrastu krila. Reklo bi se da sam ja nešto kao anđeo smrti. Kada nisam u ljudskom obličju, uvijek imam krila. Samo što ih dugo nisam raširio. Nedostajalo mi je to. Osjećaj je predivan! No, dogodilo mi se još nešto zanimljivo te večeri. Kada sam lutao poznatim ulicama, jedna se djevojka zabila u mene. Nije me vidjela, ali kada me dotaknula, stresla se. Zastala je, a zatim me opet dodirnula. Stajao sam tamo i gledao u nju. Bila je slijepa. Nasmiješio sam se jer sam znao što će biti. 23

“Znam tko si”, rekla je zbunjeno, uplašeno i iznenađeno. “Ti si anđeo!” Uhvatio sam je za ruke i izbrisao joj pamćenje. Znam da je okrutno, ali nemam izbora. Ako samo jedna osoba sazna tko sam i što sam, ugrožen sam. Poljubio sam je u čelo i onda otišao svojim putem. Budući da je bila slijepa, nije vidjela moj vanjski izgled nego ono što zaista jesam. Vidjela me iznutra, što je sposobnost rijetkih. Bog ju je stvorio slijepom i nisam se smio miješati; nisam joj mogao vratiti vid. Zato sam joj izbrisao pamćenje. Ponekad, zbog ljudi poput nje koje moram označiti, počnem plakati. Bude mi žao što takvo svjetlo mora ugasnuti u ovom svijetu prepunom tame. To je ono što ja jesam. Možda ste me sreli na cesti, možda smo se negdje sudarili i vi ste nastavili svojim putem ni ne primijetivši me. No, ako sam vas pogledao u oči i vi ste mi uzvratili pogled… brzo ćemo se vidjeti. Dolazim po vas.

Ružica Gašperov

Paket “Ljeto s blagom kišicom” Stajala je pred zgradom od čelika i stakla. Dugo je razmišljala o svojoj odluci. Cijena nije bila mala, ali njena želja da zaustavi ovaj suludi vrtuljak bila je ogromna. Više se ni ne sjeća kada se posljednji put susrela sama sa sobom. Ako se izuzme jutarnji brzi pogled u zrcalo dok stavlja masku i večernji, još brži, dok je skida. Sve svoje vrijeme posvećivala je drugima. Rastrzana između obitelji i posla, razdavala se s nasmiješenom maskom. Samo su je oči odavale govoreći: Ova je žena željna sama sebe. I nitko, osim nje, to nije primjećivao. Njeno vrijeme, ograničeno i neponovljivo, uzimali su i trošili ni ne razmišljajući o njegovoj jedinstvenosti. Svijet se vrtio sve brže i u sve manjim krugovima i ona je bila tek jedan od neprimjetnih kotačića koji bi povremeno zaškripali, zastali pa nastavili ludu vrtnju. Odlučno je prošla kroz vrata i krenula prema pultu na kojemu je stajao natpis Osobni bankar. “Zanima me paket Ljeto s blagom kišicom...” rekla je gospođi s druge strane šaltera. “Imate pakete od šest, dvanaest te dvadeset i četiri mjeseca. Koji vas točno zanima?” “Pa mislim da bi mi šest mjeseci bilo dovoljno.” “Da vidimo. Kroz šest mjeseci dobivate na svaki dan dodatna dvadeset i četiri sata u kojima postojite samo vi i aktivnost koju ste odabrali. I engleska kišica, dakako.”

“Koji su uvjeti otplate?” “Uvjeti ovise uglavnom o počeku. Vama su trideset i dvije”, gleda u ekran pa pritisne nekoliko tipki. “Poček je velik pa je i otplata malo veća. Dvadeset i tri mjeseca. Odgovara li vam to?” Izišla je iz Time banke čiji je slogan Vrijeme je sve i požurila kući. Kredit ide u realizaciju već danas. Večeras započinje isplata prve tranše. Napokon sam uspjela dobiti vrijeme za pisanje svoje prve knjige. Koga je briga što će mi kredit skratiti život za dvadeset i tri mjeseca! smiješila se na putu prema kući.

Miris cimeta i straha Muškarac je sjedio za stolom i pijuckao piće s ledom. Žena je stavljala posljednje ukrase na jelku. S radija se čula vesela božićna muzika, a iz pećnice cvrčanje pečenke. Zrak je mirisao klinčićima, limunom i cimetom. “Upali svićice”, reče muškarac. Žena se prigne i pritisne dugme. Svjećice zatrepere. “Tu malo s desne strane...” Prekine ga zvono s mobitela. “Brate, za po ure se nacrtajte ovde. Nemojte...” Muškarac umukne usred rečenice. Žena se okrene prema njemu, a na licu joj se zadovoljstvo počne pretvarati u zabrinutost. Muškarac problijedi. Otvara usta kao da će nešto reći, pa ih ponovo zatvori i nastavlja slušati. 26

“Sad ću ja doć tamo”, umukne na trenutak pa nastavi: “Dobro, ako tako hoćeš. Javi obavezno ako šta zatriba. Drž’te se! Sve će bit dobro.” Spusti mobitel na stol i ostane šuteći. “Šta je bilo?” “Sandro”, reče muškarac tiho. “Opet motor? Jeben ti motor!” “Nije motor. Napali su ga na Bačvicama.” “Kad?” “Noćas u tri ure.” “Čime? Nisu valjda nožem?” “Bejzbol palicom po glavi.” “Majko moja!” jaukne žena, skljoka se na sjedalicu i zarije lice među dlanove. “U kurac sve!” “Kako je sad? Je li šta slomljeno?” “U komi je.” “Ajme!” Sjede bez riječi. Žena povremeno šmrcne, muškarac opsuje, a kap masnoće kapne s pečenke i zacvrči. Žena ustane. Otvori vrata pećnice. Oblak mirisne pare sune prema lusteru. Žena se prigne, velikom vilicom okrene puricu pa je zalije s malo vode. Zatvori vrata pećnice i vrati se za stol. Njihova se šutnja pomiješa s veselim božićnim pjesmama pa žena ustane i ugasi radio. “Misliš da će mu ostati posljedice?” “Bit će dobro ako preživi.” “Ne govori gluposti.” “Tako su im rekli likari.” “Oni uvik govore sve najcrnije. Sandro je mlad. Izvuć će se.” “Bože daj!” “Popit ću jednu orahovicu. Sva se tresem.” “Ulij i meni.”

Vrte čaše među prstima i gledaju u stol. Zazvoni mobitel. Muškarac pruži ruku prema njemu pa je povuče, a onda je ponovo pruži i prinese mobitel uhu. Žena ga gleda kao da će svojim pogledom spriječiti nadolazeću katastrofu. “Eeee, i tebi i tvojima. Hvala. Evo, pečemo tuku. Stara i ja sami. Dica nisu mogla doć. Jeste vi svi dobro?” govori muškarac i povremeno zastajkuje ne bi li poslušao odgovor. “Oću, oću. Pozdravi i ti svoje puno i čestitaj im Božić.” Spusti mobitel na stol i zagleda se u čašu. Žena ponovo ode do pećnice pa ponovi postupak podlijevanja purice i stavi vodu za kavu. Sat kasnije još uvijek sjede nad šalicama. Kavu su odavno popili. Purica više ne cvrči. Pećnica je ugašena, a staklo s prednje strane se zamaglilo. Miris klinčića i cimeta. Miris sinoćnjih fritula i bakalara. Miris straha. “Valjda će bit dobro”, reče žena tiho. “Valjda.” “Mlad je on. Oporavit će se.” Mobitel zazvoni. Muškarac se javi pa ostane slušajući. Lice mu se grči. “Dolazim odma”, reče, a onda odmahne glavom i baci mobitel preko prostorije. Žena ide za njim u sobu. Vadi odijelo i košulju i stavlja ih preko kreveta. Muškarac se oblači. Prije nego ode, zagrli ženu. Ostanu nekoliko trenutaka zagrljeni, dva nesretnika na ovaj sveti dan. Muškarac iziđe iz stana, a žena se vrati u kuhinju, priđe jelki i ugasi svjećice na njoj. Zatim ode do sudopera i počne prati posuđe.

Ivan Glišić

Ptica i reptili Ptica sam U kavezu S reptilima Umesto da letim Univerzumom iznad sebe Letim univerzumom Unutar sebe Krijem svoja krila I gmižem Da me ne rastrgnu Jer ptica sam U kavezu S reptilima

Konjanici leda Ojesenilo se Ispod vodopada boja Zloban vetar sanja Pustoš I razbesnela mora Moja soba Nije više Sigurno sklonište Galebova Konjanici leda Pred kućom mi stoje Samo se deca ne boje Zveketa njihovog Oružja I eha Belog smeha Smrti

Tih nekoliko dana bez tebe Tih nekoliko dana bez tebe. Kao nekoliko teških godina Suše. Kao nekoliko teških vekova Gladi. Tih nekoliko dana bez tebe. Kao nekoliko teških godina Tame. Kao nekoliko teških vekova Tuge. A onda eto te. Za tili čas sve se preobrati. Suša u bujanje. Glad u izobilje. Tama u svetlost. Tuga u radost. Da li i ja tebi donosim toliku radost, Posle tih nekoliko tvojih dana Bez mene?

Čekanje Čekao sam te. (Čekao.)

Horizont se polako pretvarao U polarnu svetlost. Polarna svetlost U moćne glečere. Čekao sam te. (Čekao.)

Moćni glečeri su se Polako pretvarali U duboke naprsline. Duboke naprsline U bezbrojne odrone. Nikog da me Izbavi Iz ledenog zagrljaja. Nikog Da me izbavi. (Iz Bele smti).

A čekao sam te. (Čekao.)

Kako sam prestao da volim nogomet Nogomet je ono što najviše mrziš Posle politike. Čak i više od politike. Gledam prenos meča, I dok spiker viče iz sveg glasa: Navalo, navali! Navaliii! Čujem i tebe: Hajde, navali! Ljubi me! Biće da si sve poljupce podelio fudbalerima, Pa nema više za mene. I pitaš se da li više volim nogomet Ili tebe? Više volim tebe. I dignem ruke od televizora I od nogometa. Dok spiker opet viče: Navalo, navaliii! Navaliii! Mislim da sada to ne govori nogometašima, Nego meni. I navalim na tebe. I tako, prestao sam da idem i na stadione. Prestao sam da tipujem. Prestao sam i da pratim Nogomet na teveu. A kad te nema, gledam Tvoje fotke iz našeg foto albuma. Pa kao da si tu. I kao da mi i s fotke kažeš: Hajde, navali! Ljubi me! Biće da si sve poljupce Podelio fudbalerima, pa nema više za mene. Ja navalim. I ljubim tvoje fotke. A ljubavi i poljubaca za tebe Ima koliko god hoćeš. Nisam ih istrošio, Niti ću ih ikada istrošiti, kao što sam istrošio Svoju ljubav prema nogometu i fudbalerima. 33

Florian Hajdu

Mirno ranozalazeće poslepodne Napolju je tiho i mirno ranozalazeće popodne. Čuju se domaći naučeni tonovi, glasovi, šumovi vrabaca kako se žestoko podkrovljuju, krilima udaraju, kljunuju i dživdže, treperenje na braon osušenim srcolikim preostalim listovima na visokoj kanadskoj topoli, pitomo izrasloj na južnom delu pored oluka, oslobođenoj još klateće stare letve, pored ružinog drveta sa cinober crvenim šišarkama, kako se na promajnom lahoru trljaju o zarđalu šiljastu žicu sa ograde i cijukom nerviraju nepostojeće komšije. Unutra ne izlaze više kapi iz česme koju napaja prastara pumpa iz šezdestosmometarskog bunara između dve zgrade na sredini pored stabla divljeg kestena. Preostale muve traže utočišta, misle preživeće, zuje abnormalno pripitomljeno kao da su travu pušile pa lete relaksavajuće krugove poput ringišpila koji se zaustavlja. Kroz belosafirimitirajuće prozorsko okno probija se žućkasti zrak i kroz rupu na zavesi pada na Csokijevo operisano koleno koje on kučeće uporno liže ne bi li fleku sa noge uklonio ili ga jednostavno baš to mesto iritira i svrbi. Ja jedem poslednje zalogaje salate od belog i crvenog luka, dinje, jabuke, grožđa, isečenih suvih smokava, samlevenog kikirikija prelivenog kefirom od Tuffija. Ustajem i skidam sa svojeručno izrađenog ofingera od jelenskog roga, nađenog pored onog akaca gde se jelenka često zanosno guzi jelenu, onomad kada smo Csoki i ja šetali kroz šumu tražeći preostale Srneće noge, pečurke, crnu vindjaknu, na

šta Slatkoimeni ostavlja sve i skače, repom kovitla, kao pobešneli policajci pendrekom one davne šezdesetosme kod podvožnjaka na nekom Novom Velegradu. Idemo u posetu New Orleansu, čitaj Njar Lörincu Sanyiju. U dvorištu dva-tri raznobojna petla, tridesetak kokošaka u grupi. Jedna kokoška tamnoriđejakostarozarđale boje izdvojeno grabulja i kljucka. Sanyi se smeška. Propuštam Žganu prvog ispred mene kroz kapiju estetsko urađenu, Sanyijev svojeručni rad, rukujem se sa Molnarom, oboje se smešimo bezrazložno. Csoki prilazi izdvojenoj koki. Ona stoji, ne mrda. Njuši mesto gde ona grabulja pa šapama nastavi da bunari. Kokoška kvocnu jetko dva puta, Slatkoimeni stade, koka u rupu kljucne tri puta, izvadi i proguta dve bube i jednu neveliku glistu i stade glavom i kljunom do nosa Slatkoimenom. Tad Žgana nastavi žešće i brže da noktima šiljatim još dublje u zemlju i pesak zarije. Koka sad tiše i, čini se, milije zakvocne jednom, Csoki nanovo stade, Sanyi se nevoljno namršti jer ne podnosi rupe u inače urednom i uređenom dvorištu gde kokoške pušta samo na kratko, da pokupe brojne bube koje pre sumraka traže svoja skloništa. Pozovem Mukilija koji nevoljno dođe. Tad kokoška počnje jetko i rafalno brzo da kokodače, što uzbudi petle i ostale kokoške koje počeše ubitačno da mašu krilima i sve sa petlima nesinhrono u tridesettroglas jalokokodaču, što pređe na sve okolne komšinske kokoške. Na to komšije počeše jedan po jedan da izlaze glasno pitajući Sanyija šta se desilo, misleći da je čopor pobesnelih lisica ušao u inače mirno i ravno usorano pospano selo...

Na aerodromu Pored sebe tegljim metalni kofer nalik sarkofagu. Iza mene vučem drveni štafelaj i naramak hrane. Na meni je leđni džak. U džepu grafitna olovka. Stojim pred otvorenim vratima nepoznatog aerodroma u neviđenoj gužvi. Čekam u nepostojećem redu sa čekovanom kartom u bolju budućnost. Aviona nema... samo topli jezik prepun osećanja na mom nosu Žganice mi umbre. Svanulo je!

Sami Ako ste sami ovih dana, nedelja, ne očajavajte, mnogi su. Veoma je teško izdržavati da se drugima poklanjaju osećanja, a vama ne, naročito za vreme slavlja ljubavi ili osećanja mora, soli, golicanja cvrčka po pupku i uvetu. Ako samo zavirite ovde, vidite da nas ima još i da smo baš privilegovani jer možemo jedno drugom virtuanu ljubav slati i bar malo ublažiti osamu i čemer... I zato, žedni moji, šaljem vam sve što imam... Sve sam otvorio, srce, dušu i prozore, ragastore, čak i nadkrovnjak ako stignem samo da bar nešto osetimo zajedno – sami – od onoga što bi svi mi nekome poslali i tada kada je veoma, veoma teško... Lepi vam bar neki trenuci bili, ma gde živeli, samovali, ali ipak voleli...

873 b Sedim na pristaništu i stajalištu autobusa 873 b za pašnjake zelene gde na cinober cveće plavi leptiri pašu upražnjavaju i čekam prodavca semenki i kikirikija koji u ovo vreme treba da prođe tu i produži negde uzbrdo gde se hoću-neću i šibicarenju deca plavooka vežbaju. Nema ga? Od nazad čujem glasove, ali ne vidim, neću da se okrenem. Baš neću i krivo mi je i sada što nemam oči i od pozadi, bar jedno oko! Glasovi dopiru pa čak i da neću, a hoću, stariji ženski i piskavi isto. Taj stariji čujno prekorava, a mlađi samo damamaniše. Čudno, gledam u asfalt, tupav i siv, tupavo! Gde li su mame naučile sve te radnje, od kojih sada toliko ćerke čuvaju? Kikiridžija dođe i dade mi badem i orase, meda nemade koji sam uzminut poželeo. Mada sam željno hteo sada nešto sasvim drugo... ejuhejhaj.

Andreja Hrašćanec Jezeršek

Kvaka Volim kada se ulične svjetiljke gase, a jutro tek pali. Obično sjedim na svom pravokutnom balkonu. S mrežastom ogradom i hrpom nepotrebnih stvari. Pijem vruću kavu. Crnu kao noć. S bijelim stazama mlijeka. Pušim. Mrežasta ograda, nekada zelena, prekrivena je zahrđalim krastama. Zgrade preko puta žute su i kockaste. Prozori obučeni u bijele okvire, a stakla se sjaje. To sam jutro počela uobičajenim ritualom. Balkon, kava, zgrade. Zgrade, balkon, kava. U paketu s mirisom cigarete. Bilo je prohladno. Ili mi se to samo učinilo. Osim prugaste pidžame, na sebi nisam imala ništa. Ispijala sam crnu tekućinu i sjedila. Kolutajući očima, prateći bijele oblačiće duhanskog dima. Razmišljajući kako bi bilo lijepo ne raditi. Godinama crnčim u tvornici za preradu ribe. Svaki dan odsiječem stotine ribljih glava. Ruke su mi crvene od ledene vode. I riblje krvi. Rukavice koje koristim pune su sićušnih rupa. A plaća? E, to bi bila priča za sebe. Jad i žalost. Poput odsječenih ribljih glava. Iz morskih širina i dubina našega plavog mora. Eto i njega. Čula sam ga još dok sam kuhala kavu kako brčka po tuš kabini. I sad je tu. Na vratima balkona. Skockan i namirisan. Spreman za šefovanje u svojoj automehaničarskoj radionici. Za razliku od mene. Ja uvijek smrdim na proklete ribetine. Znam da će me pitati nešto glupo. U sedam ujutro nitko nije u stanju upitati nešto pametno. A kamoli muškarac. “Možeš li mi reći gdje je moja karirana košulja? Ona zeleno-plava?” zabrinuto uputi pitanje prema meni.

Bez dobro jutro, draga i ostalog kiča. Eto, znala sam da će pitati nešto glupo. “Na čekanju za pranje, dragi moj, moj dragi”, kažem kratko, bezosjećajno. Briši više, na taj posao i pusti me da u miru popijem tu kavu, mislim si. “Dobro. Idem onda”, kaže on. “Idi”, odgovaram i puštam mali dimni kolutić prema oblacima. Vrijeme je da dignem dupe i spremim se za posao. Posao iz snova. Krećem i gurnem balkonska vrata koja izvana nemaju kvaku, kad ono... Vrata se ne miču. Gurnem malo jače pa onda jako. Onako, muški. Shvatim. On je... Da. On je iznutra za sobom zatvorio vrata. Koji zajeb! pomislim. Ljuta sam. Da, jako ljuta. Baš ljuta. Što ću sada? Ne znam bih li plakala ili se smijala. Ne mogu vjerovati da ne mogu ući. Balkon se odjednom pretvorio u zatvor. Ja u zatvorenicu. Zajedno sa svojom prugastom pidžamom. Stojim, gledam, razmišljam. Situacija je, čini se, beznadna. Nalik mrtvim ribama odrubljenih glava. Debelo ću zakasnit na posao, ako se uopće ikako uspijem izvući s tog balkona, dok se on ne vrati s posla. Šef će pizditi i šiziti. Naravno, odbit će mi to od plaće. Tračak nade pojavi se u obliku koso pritvorenog prozora tik uz balkonska vrata. Uzimam metlu, penjem se na sjedalicu i dršku metle uguram u otvorenu kosinu, prema kvaki na vratima. Nakon par pokušaja shvatim da nemam šanse. Drška je preslaba, a kvaka masivna. Dakle, ništa od toga. Imam još dvije cigarete. Nekoliko kapi kave. Piša mi se. Sjednem i zapalim. Puštam kolutiće prema nebu i odjednom mi sine – susjed do nas! Stari obično ranom zorom prčka po balkonu. Jutros ga baš, kao za inat, nema ni čuti. Slušam i osluškujem. Ništa. Dižem se i uzimam nesposobnu metlu. Možda bude ovaj put više sreće. Lupam drškom po ruzinavoj ogradi njegovog balkona. Svom

snagom. Stanem i osluškujem. Ništa se ne čuje niti se išta miče. Idem ponovo. Lupam sve jače i jače. Ništa. O, jebemti! Stari mora da spava kao top ili pak leži mrtav negdje u stanu. Potom mislim... kako bi bilo kada bih se popela preko ograde, na donji balkon, pa onda redom tako, prema dolje. Hmmmm... Neee... Previsoko je. Treći kat. Mogla bih se ubiti. A to ipak ne želim. Još ne. Ima previše ribetina koje čekaju na gubitak glave. Licem se naslonim na prozorsko staklo. Usmjerim pogled prema satu koji visi na kuhinjskom zidu. Sedam i trideset pet minuta. Drek. Baš. Sad mi se još i sere. Eto. Ljudi polako izlaze iz svojih brloga. Neki se vuku poput tromih slonova, dok drugi žure kao navijene limene igračke. Pogled mi skrene prema izlazu prve od žutih kockastih zgrada. Ma čekaj... Zar je to ona? Olivija, supatnica iz moje tvornice? Znam da živi u blizini. Gledam i progledam. Da, to je ona!!! “Olivija, Olivijaaaaaa!” vičem na sav glas i mašem rukama. Isprva ne reagira. Vičem jače. Ona stane. Okreće se prema mojoj zgradi. Mašem kao luda. Konačno me primijeti. Krene prema mom dvorištu, pogledom usmjerenim ravno na moju prugastu pidžamu. Smije se. “Molim te, molim te, Olivija, spasi me. Imaš li mobitel kod sebe?” vičući upitam. “Ahaaa, što se to tebi dogodilo? Naravno da imam”, smijući se odgovori. “Zovi mi muža na 0918801971. Zove se Mate. I reci tom kretenu neka smjesta dođe kući. Zaključao me na balkon.” Utipkava brojeve koje joj polako, vičući, ponavljam. Molim svemirsko prostranstvo da se on javi. Konačno. Čujem je kako kroz smijeh razgovara s njim. “Evo, kreće. Ahhaaaa, ne mogu vjerovati, ahhhaaaa...” smije se Olivija. “Hvala ti. Spasila si me. Dolazim na posao čim me oslobodi”, zahvaljujem se. Dok ga čekam, pripalim još zadnju cigaretu. Šećem gore-dolje

po balkonu. Uz nezaboravni osjećaj osuđenice. Iznervirana do ludila. Ako ne dođe uskoro, bit će sranja. “Oprosti. Stvarno nisam htio...” skrušeno se ispričava Mate i pušta me unutra. Šutim. Nema se što reći. Što god da kažem, ne bi shvatio. Ima pileći mozak. Muči i trpi! rekla mi je jednom pokojna baba. Osam i deset minuta. Trčim u kupaonicu. Obavljam sve što treba brzinom munje. Skidam zatvoreničku pidžamu i mijenjam je za traperice i majicu. Navlačim patike. On se već izgubio. Prema svojoj automehaničarskoj radionici. Zajedno sa svojom krivnjom. Na poslu sve po starom. Smrad i ribe. Ribe i smrad. Ispričavam se šefu zbog kašnjenja. Žene oko mene se cerekaju. Olivija im je ispričala. Sve. Pretpostavljam. I o prugastoj pidžami. Ribe čekaju. Da ostanu bez glava. Tu sam. Hvatam se posla. Predvečer se Mate uhvatio balkonskih vrata bušeći nekakvu rupu bušilicom. Promijenio je kvaku. Sada se balkonska vrata mogu otvarati s vanjske i unutrašnje strane. Sve u svemu, na kraju sam shvatila da moj Mate ipak nije tako glup. Umjesto pilećeg ipak ima teleći mozak.

Maks Najdraži moj, prošlo je već neko vrijeme otkada više nismo zajedno. Često mislim na tebe, Maks. Onoga dana, kada smo se zauvijek rastali, bila sam previše uzrujana da bih ti mogla šapnuti još tih nekoliko riječi koje sam ti namijenila za kraj. Osjetila sam također i tvoju uzbuđenost pa zbog toga pogotovo nisam mogla izustiti ni riječ. Samo sam osjećala veliku, debelu knedlu u grlu koja me gušila i nije mi dala normalno disati. Možda je u tom trenu bio dovoljan samo moj snažan zagrljaj. Dok sam te grlila, ćutila sam kako ti srce ubrzano lupa, htjela sam zadnji put osjetiti tvoje tako mekano i podatno tijelo kojim si me toliko puta grijao kada mi je bilo hladno, koje mi je u tamnim noćima pružalo nekakvu sigurnost i osjećaj da nisam sama. Nikada neću zaboraviti dan kada smo se prvi put sreli. Bio si u društvu svog brata, jedinog člana tvoje brojne obitelji s kojim si još uvijek živio zajedno. Bili ste slični jedan drugome, jednako lijepi, dragi i zabavni. Mogla sam birati između tebe i njega. Ali onda se dogodilo nešto presudno. U jednom trenutku su nam se pogledi sreli. Dok sam zaronila u tvoje prekrasne smeđe oči, čija se boja prelijevala iz tamnije u svjetliju, pa opet iz svjetlije u tamniju, pogled ti je isijavao nekakvu neobičnu toplinu. Ostala sam očarana, više nisam imala razloga razmišljati koga ću izabrati. To si mogao biti jedino ti, Maks. Kada smo počeli živjeti zajedno, trebalo nam je neko vrijeme da se priviknemo jedan na drugoga. Trebalo je promijeniti neke navike, shvaćanja, ponašanje, svatko sa svoje strane. Istina, ja sam se lakše i brže prilagodila tebi nego ti meni, što mi je bilo i logično. Ponekad si bio kao pravi macho man, pomalo divlji i

svojeglav, ali brzo si shvatio da tako neće moći pa smo se na kraju ipak uspjeli sve dogovoriti. Ma da, znam, ljubavi, da si ponekad, kada ne bih bila kući, radio neke stvari s kojima se ja najvjerojatnije baš i ne bih složila. Kako je teklo vrijeme, naše je prijateljstvo preraslo u ljubav, a naša je ljubav postajala sve dublja i dublja, pretvarala se u nešto istinski i bezuvjetno, kako s moje, tako i s tvoje strane. Skoro pa više nismo mogli jedno bez drugog. Nikada neću zaboraviti tvoju bezgraničnu strpljivost dok sam učila za državni ispit, onako glasno, ponavljajući riječ po riječ koju bih prethodno pročitala. Da sam ja slušala tebe, vjerojatno bih već davno poludjela. Pa onda, sjećaš se, ljubavi, kako sam se zabrinula kad si se u svojoj beskonačnoj proždrljivosti prejeo pilećih odrezaka. Cijeli dan ti je bilo jako loše, čak si i povratio u par navrata, dok sam ja bespomoćno cupkala po stanu, ne znajući što mi je činiti da ti bude bolje. No, na kraju je ipak sve dobro završilo. Znam da si se ljutio kada sam kasnila s posla kući ili kada bih zaglavila sa svojim frendicama vani do kasnih jutarnjih sati, onako pomalo zaudarajući na alkohol. Taj miris baš i nisi obožavao. A i ja sam se naljutila na tebe u par navrata, kada bi jednostavno nestao, izgubio se svojim putovima za koje nisam znala, ali sam pretpostavljala kamo vode. Znala sam da me povremeno varaš, ali tvoj seksualni nagon bio je jači od tebe, pa sam se nekako pomirila s time. Dok bih te ovako čekala da mi se vratiš, ljutnja bi polako prerasla u brigu, pa bi se briga pretočila u suze, a onda, evo tebe natrag. U trenu bi sva ljutnja nestala, samo bih te jako privila uza sebe i strasno poljubila. Neću zaboraviti ni naše večernje lijeganje na počinak. Ti si uvijek bio prvi u krevetu. Udobno si se namjestio čekajući mene, dok sam u kupaonici završavala svoje večernje dotjerivanje. Onda bih onakva, sva mirišljava, legla pokraj tebe, stavila ti ruku ispod glave i lagano nas pokrila, da nam ne bude hladno. Obično bismo brzo zaspali, privijeni jedno uz drugo, hrčući baš onako kako hrče stari bračni par. 44

Dani, mjeseci i godine su prolazile, jedna za drugom, a da nismo ni primijetili kako vrijeme brzo ide uzimajući svoj danak. Prošlo je trinaest godina našeg zajedničkog života. Oboje smo pomalo ostarjeli, samo što se to na tebi odrazilo više nego na meni. Postao si sve sporiji, ljeniji, sve više i više si spavao. Znala sam da voliš komotan život, ali to je ipak bilo previše. Tvoj nekada tako elegantni hod pretvorio se u teturanje, tvoje prekrasne smeđe oči počele su gubiti sjaj, kao što sunce kod zalaska gubi svoj žar. Znala sam da tome nisu krive samo godine, slutila sam da se iza toga krije još nešto. Bolest. Doktor je, nažalost, potvrdio moja predviđanja. Preostalo ti je još malo vremena. Uredno sam ti davala lijekove koje je doktor odredio. Nažalost, nije ti bilo bolje. Činilo mi se da svakim danom sve više i više blijediš i nestaješ. Na kraju sam odlučila. Noć mi je prošla u razmišljanju. Više nisam mogla gledati tvoje propadajuće tijelo, tvoju od bolova izmučenu dušu, tvoje patnje. Ujutro sam te zamotala u toplu dekicu, stavila u košaru i teškim srcem krenula putem veterinarske ambulante. Suze su mi same kapale niz obraze dok sam s tobom, zamotanim u dekicu, privijenim na prsa, ušla u ambulantu. Srce ti je kucalo svom snagom, znala sam da znaš da je došlo vrijeme našeg rastanka. Knedla u grlu mi je rasla, mislila sam da će eksplodirati, a i ja zajedno s njom. Doktoru nije trebalo ništa objašnjavati. Sve je bilo jasno, kao nebo nakon obilne kiše. Nježno sam te predala veterinaru u ruke, poljubila u tvoje mačje obraze i htjela sam ti šapnuti par riječi. Ali nisam više imala snage. Zato sam ti, najdraži moj, napisala ovo kratko pisamce. Pročitat ću ti ga jednom kada te opet posjetim u tvom polju lavande u kojem, uz cvrkut ptica, sanjaš svoj vječni mačji san. Želim ti zahvaliti na prekrasnih trinaest godina koje smo proveli zajedno u dobru i zlu i reći ti da ćeš zauvijek ostati u mom srcu, moje zlato, moj mačak Maks. Na kraju, želim ti samo još reći da si kojim slučajem bio ljud-

sko biće, muškarac, rado bih se udala za tebe. Bili bismo savršeni bračni par, čvrsto spojeni u zajedničkoj bezuvjetnoj ljubavi. Tvoja Andreja

Sonja Huncinger Smirčić

Mjesečeva kći Snivaj još malo noć sklapa drhtave prste nad tvoje mramorno lice Prikradam se tiho otškrinut je prozor lepršaju papiri na stolu tisuće riječi, a jedno osjećanje Poznaješ li me, Mjesečeva kćeri? Sjećaš li se, Mjesečeva kćeri? O čemu sanjaš, tko ti ulazi u snove? Tko se prikrada u tvoje srebrne dvore? Ne zaboravi konjanika tišine Još sam uvijek ovdje gledam u noć s tamnog neba kupam tvoje tijelo hladnim sjajem Ne odustaj, Mjesečeva kćeri Ja sam tu zauvijek

Sjene u vremenu Mi smo samo sjene u vremenu Koje nestaje Titraj drhtavih prstiju što se dodiruju U zemlji snova Pogledaj! Moje tijelo već se rasplinje i preplavljuje nas Zaborav Sačuvaj istinu o nama Pokloni je usnulom djetetu u kolijevci Omotaj je u šareni papirić i spremi Ispod jastuka Ispričaj je jednom kao bajku U kasni sumrak toplog ljetnog dana.

Ljiljana Jelaska

Modni detalji Znaš, došla sam do zaključka da je vama, dečkima, puno lakše nego nama, curama. Mislim, što se mode tiče. Vama su dovoljne hlače i majica. A cure? One moraju brinuti: o najlonkama, cipelama (dnevnima, večernjima, salonkama, sandalama, čizmama, natikačama, japankama), a da ne spominjem muku s vrtoglavim potpeticama. Pa šminka! Brrr!!! Boja kose, oblik i dužina noktiju, torbice, naušnice, perlice itd. Možeš li ti to zamisliti?! Kad sam sve to zbrojila, odlučila sam postati manekenka. Njima je lako. Drugi ih oblače (i hrane), hodaju po modnim pistama, slavne su… Dovoljno je samo tjedan dana biti na Cornflakesu i voćnom jogurtu, dotjerati figuru, naučiti hodati s enciklopedijom na glavi... i uspjeh je zagarantiran! Dobro, neće baš biti lako bez Milke i zova punog friza. Ali svaki početak je težak! Nakon dva dana neće mi više na kraj pameti biti čokolada, štrukli, pohanci, faširanci, topli sendviči, hambići i sve što uz to ide. Vaga je spremna, kazaljka samo čeka da krene prema dolje! Pomno sam skupljala sve časopise koji savjetuju kako na najlakši način steći vitku figuru. No, dobro. Danas svi hoće biti šlank, pa hoću i ja! Prvi dan je prošao bez problema (većih). Mojim je ukućanima bilo pomalo čudno kad sam mirno prošla kraj stola s kojeg je buncek širio miomirise i otišla ravno u svoju sobu. U kuhinji sam se pojavila samo da bih natočila vodu u bocu Coca-Cole (2 l). “Nije ti dobro? Da nisi što pojela pa pokvarila želudac?” pitala je mama.

Odgovorila sam niječno, pogleda prikovanog uz štednjak. Buncek, još topao, čeka na mene. Ne! Odlučila sam i ustrajavam! Drugi dan je već bilo teže. Ovo je vjerojatno ta kriza o kojoj svi pričaju, tješila sam se i prizivala slike Claudije Schiffer, Naomi Campbell i Olive. Sad bi mi dobro došao i špinat stričeka Popaja. Hodala sam kao u transu. Zvjezdice su mi svjetlucale pred očima. Zar manekenke i zvijezde broje? Možda naučim i čitati iz njih pa budem i tako mogla zaraditi koju kinticu. U trbuhu mi je kruljilo od gladi i bućkalo od hektolitara H2O-a. Još se ne čuje kre, kre. Dakle, mogu nastaviti. Treći i četvrti dan provela sam u kupaonici (problemi s probavom). Vagu sam jedva mogla i vidjeti, a kamoli stati na nju. I konačno, petoga sam dana dospjela među oblake. Vidjela sam sebe pod blještećim sjajem reflektora, pod teškom šminkom, kako graciozno koračam u potpeticama od 20 do 30 cm na nogama. S njih me dozvao muški glas: “Ema, čuješ li me?” i blago tapšanje po obrazu. Glas je nastavio nešto tiše: “Ovo, nažalost, nije rijetkost. Srećom, došli ste na vrijeme. Sada će biti na infuziji. Nahranit ćemo je, a za nekoliko dana ćemo vidjeti. Vjerojatno nije anoreksija.” Nekoliko dana?! A moje gaže!? Pa sad sam tek u top formi. Figuru sam dotjerala, još mi samo ostaje hodanje s knjigom na glavi i potpetice. Što ti je taj show biz! Ludilo! Otvorila sam oči i susrela se s bjelinom. Bijela soba, vrata, prozori, oko mene ljudi u bijelom... i jedan par toplih smeđih očiju. Mamin pogled pun brige. “Ema, zlato, probudila si se! Nemoj si to više nikada napraviti, molim te!” Pogađaš. Nalazila sam se u bolnici na intenzivnom odjelu. I tako je moja slavna karijera neslavno završila prije negoli je i počela. 52

Ali ja sam bogatija za jedno neprocjenjivo iskustvo. Život manekenki je uzbudljiv, lijep, pun sadržaja, ali samo izvana. One ulažu puno truda u svoj izgled jer od njega žive. Stroga gladovanja, život pun stresova, naporna putovanja, održavanje kondicije. To se ne postiže preko noći. Za to postoji tim ljudi koji ih stručno i profesionalno vodi. I nisam jedanput pročitala intervju iz kojeg je bilo vidljivo da su one, zapravo, vrlo usamljene osobe. A veliko je pitanje jesu li i koliko sretne. Vjerojatno nisu kao ja za svojim dragim, punim stolom s kojega mami topli buncek. Bon apetit!

Noćni život Hello! Kak si kaj? Ja sam dobro, unatoč svemu što je preko mojih nejakih plećica prešlo u zadnjih par dana. Upoznala sam čari noćnog života velegrada! Mogu ti reći da nakon toga nimalo ne žalim što večeri provodim kod kuće uz časopise, grickalice ili svađajući se s Markom oko daljinskog. Tu i tamo pročitam koji redak iz lektire. Ne pretjerujem, kako mi ne bi naškodilo vidu. Presitno je tiskano. S Teenom je puno bolje. Okice mi samo lete preko redaka. U petak smo Mija i ja otišle k Maji vježbati matku za test. Pošto smo preslušale Brunu Marsa pet-šest puta za redom, ispretresale sve nove i podsjetile se starih tračeva iz škole, prohujale kroz friz, nismo više znale što bismo. Ah, da! Da ne bi bilo zabune, vježbale smo i matku. Maja je vunderkind što se toga tiče. A ima čelične živce kad može izdržati beskrajna objašnjavanja i slušanje mojih provala. Tata mi zna reći: Govoriti tebi ili zidu, sasvim je svejedno. Ja mislim da bi sa zida žbuka otpala nakon tolikih ponavljanja i napora da mi se utuvi u glavu ono što ja uporno odbijam pro-

pustiti kroz moždanu opnu. Onda se Mija sjetila da bismo mogle skoknuti do diskaća u susjednoj ulici. Pa tek je 20.00 sati, a doma moramo biti u 22.00. Majini starci u nekakvoj su posjeti i doma ih neće biti barem dva-tri sata. I tako je trio fantasikus krenuo u noćni život. Sve tri smo imale kakvu-takvu predodžbu o tome kako bi tamo, vani, moglo biti. Puno dobre mjuze, reflektori, ogromna kugla koja se vrti iznad plesnog podija, baš kao u onom filmu iz mladosti mojih roditelja – Groznica subotnje večeri. Istina, večeras je petak, ali nema veze. Vremena se mijenjaju pa tako i dani kad ljude napada groznica. Mene trese kad pomislim na tu večer. Samouvjerenost kojom smo zakoračile u polutamu diskaća raspršila se kao mjehurić od sapunice u bliskom susretu s kaktusom. Prostorija je bila napola prazna, većina separea slobodna, samo je za šankom bilo par spodoba. Mjuza je brijala derući decibele bez milosti. Za milošću su vapili naši ušni bubnjići. Sad, što je – tu je. Kad smo već ušle... Sjele smo u separe koji nas ipak nije separirao od zaglušujuće buke, psihodelične rasvjete i neugodno naelektrizirane atmosfere pritisnute zrakom koji se gušio u teškom dimu cigareta. Znači, to je to. Prišao nam je konobar. Nasmiješio se i pitao čekamo li nekoga. Starijeg brata ili sestru, na primjer. Ne... da... ovaj... Kojeg li poniženja!!! Što bi bilo da smo potvrdno dogovorile? Odveo bi nas u pokrajnju prostoriju, dječji vrtić za djecu posjetitelja, gdje bi nam dežurna teta pročitala pričicu i mi bismo mirno usnule dok se taj netko stariji ne bi pojavio i onako uspavane odnio nas doma. Sigurno je skužio da smo se našle u neobranom grožđu pa se odlučio malo našaliti na naš račun, koji je bio astronomski za dvije Coca-Cole. “A koliko mlade dame, u prosjeku, imaju godina, ako smijem pitati?” Kakava drskost! Pa zadnje što ćeš pitati jednu lady jest koja joj je godina proizvodnje! Klipan! “Osamnaest!” ispali Mija. “Zapravo, slavimo njezin rođendan”, i pokaže na Maju kojoj su se svi geometrijski oblici izredali na licu. 54

A svjetlo koje je vrištalo napadnim i kričavim bojama nije bilo ni sluga njezinim obrazima. “Da, da!” “I onda je svizac zamotao čokoladu…” reče faca i nasmije se pokazujući red pravilnih bijelih zubi. Barem nešto lijepo. To je inače fora iz meni najdraže reklame za Milku. Kada tip izluđuje tetu na blagajni lovačkim pričama o sviscu koji zamata čokoladu u sjajni papir. Tko zna, možda i on zalazi na ovakva mjesta pa mu se nije ni za čuditi. Prostorija se počela puniti. Dima je bilo sve više, zraka sve manje, a decibeli su pokazali da ovo do sada i nije bilo najviše što mogu pružiti sluhu prije gluhoće. Doslovce smo navrat-nanos izjurile van. Na izlazu me spodoba uhvati za ruku. A, a, a! Pa nismo rekli da će ovo biti Noć vještica u originalu. Nikada neću zaboraviti taj izgubljeni pogled: “Hej, sister, imaš pljugu?” Spas je došao u obliku face sa šanka koji mi je pomogao osloboditi ruku. Nikada više! ponavljala sam čitavim putem dok su moje frendice kimale glavama u znak odobravanja. Ne znam da li zahvaljujući pretrpljenom strahu ili sviscu, no iz testa sam dobila 4. Bye, bye!

Antonia Kralj

Fališ mi Fališ mi. Ne ćutim te više k'o dio svog bivanja. Ne poznam ti imena. Odsjaj sreće... nebitan. Fališ mi. K'o da cijelost mene prožima gorčina gubljenja. Usamljena sam stabljika. Praznoća vremena... izbivam. Ponekad kao da ne postojim. Ne postojiš ni ti. Nisi više ni nemir ni bunilo. Nisi moj oslonac. Fališ mi... Da vratim sebe k sebi, i da mi prestaneš faliti u kolotečini sjetnosti. Gubim te. I ne poznam više tvog imena. Plamen pogleda... izbrisan.

Dijete Struže dijete u meni, zarobljeno... Traži izlaza. A ja zaboravljam. Mislila sam da nikad neću... Prestati svijet kroz šarenilo gledati, u glavi uvijek sretnu pjesmu pjevušiti, i ako treba, oblake u sunce mijenjati. Plače dijete u meni, neshvaćeno... Vidi da je gotovo. A ja suviše odrasla. Mislila sam da nikad neću... Zamarati se svijetom i njegovim brigama, depresivan pogled čuvati u očima, i ne shvaćati... dijete... što živjelo je unutra. 2012.

Zabranite me Zaustavite mi riječ na pola misli kao zabranjen smjer ruka ih krši riječima slave, riječima ostvare ubija slabe, dostojne uzdiže.

Ukradite mi ponos na putu pada kao usporen film u bezgrešnom letu da nevinost anđela uzalud ne strada zabranite me svemiru, zabranite me svijetu. Al' opet će misli k'o voda da teku bez cijene, bez muke, bez trunke truda pa kad godine trošne za dušu zapeku sjetit će se prošlost svih propuštenih puta.

Biljana Kovačević

Pile Možda će vam se učiniti tužno... ali nije. Moglo bi biti... ali nije. Dječak se jako voli igrati... i voli prirodu... želi biti istraživač... kao da to već nije... U školi ga uče kako čuvati okoliš, a i on se, kad god stigne, igra vani s prijateljima... lovi leptire, kukce, žabe... i promatra ih. Promatra on i ljude... one koji zbrinjavaju flaše... one od kojih se i neki ljudi sami zbrinjavaju... Jedni flaše, drugi sebe... da, u prirodi je sve povezano... Dječak svaki put kad skupi neku količinu, trkne preko u trgovinu... dobije koju kunu... i eto, neki slatkiš je tu. Jednoga dana uđe, preda pošiljku, uzme novac... kad ... zamirišeeee... Želio je samo kupiti Coca-Colu, ali miris... Priđe on pultu i lijepo zamoli tetu prodavačicu: “Teta, molim Vas pile!” Prodavačica uzme pečeno pile, zamota, izvaže, nalijepi naljepnicu i pruži dječaku. “Izvoli!” Dječak: “Koliko košta?” xxx “Ali ja nemam toliko novaca!” Prodavačica mirno uzme smotuljak, razreže pile na pola, zamota, izvaže, nalijepi naljepnicu i pruži dječaku. “Izvoli!”

“Ali ja nemam toliko novaca!” Prodavačica, već pomalo smetena, uzme, razmota, prereže, zamota, izvaže, nalijepi i pruži dječaku. “Izvoli!” “Ali ja nemam toliko novaca!” Sada već u čudu prodavačica upita dječaka: “Je li te mama poslala?” Dječak reče: “Nije. Ja sam samo gladan! Fino miriše...” “Pa koliko imaš novaca?” “Ovoliko...” “Ma može i ova jedna kobasa.” “Doviđenja, teta, i hvala!”

Slučajnosti... MISAO DANA... snaga Platonove misli... ne obogaćuje (nas) toliko posebnim spoznajama koliko nas ispunjava ljubavlju ili erosom za istinom i bitkom – i to ljubavlju ne jednog tzv. dijela duše, nego čitave naše duševnosti... (Ante Pažanin, Filozofija i politika) Ništa nije slučajno, zar ne? No, to danas znam... i utoliko sam napredovala u znanju... Nikada nisam prestala učiti... samo je pažnja lutala s jedne teme na drugu... Nekada su to bile sasvim prizemne, praktične stvari... no, bez njih ne možete shvatiti ni one druge... Sve je povezano... Svaki put kada bih se opekla ili napravila neku svinjariju u kuhinji, muž bi me uvijek pitao koliko sam imala iz fizike... ni kuhati se ne može bez znanja fizike, tako kaže on... a, bogami, ni 62

fizika se ne može učiti bez dobrog jela... Kako god... sve je povezano... Bila sam radoznalo dijete i sve me zanimalo... nisam se mogla usredotočiti samo na jedno... i uvijek sam nekako tražila poveznice... što je to zajedničko, što ih veže... Ljudsko ponašanje mi je oduvijek bilo glavna preokupacija... voljela sam promatrati, analizirati... Često su me znali nazvati bezosjećajnom zato što sam secirala neke postupke... a nisam... duboko sam ih proživljavala i baš zato... željela sam uvijek znati... zašto... Govorili su mi da ponekad uopće nije važno, zašto... i ja bih se složila s njima... pa ipak... željela sam znati... i ta želja za znanjem me ne napušta ni danas... Nemam ja diplome ni priznanja... ali sam tako gladna... Znam da muškarci baš i ne vole žene koje filozofiraju, znaju previše... bar moj ne voli... misli da od previše filozofije ručak bude manje ukusan... Ne znam... mene goni ista strast i kad kuham i kad čitam... kad se nečemu posvetim... Samo uvijek mi je nekako malo vremena... da, vrijeme je ono na čemu sada radim... pokušavam shvatiti što je i kako da se nosim s njim... da li da ga puštam da teče, da se utrkujem s njim ili da ga zaustavljam, da ga vraćam, ignoriram, zadržavam... Ne znam... eto, malo sam se u tom vremenu vratila vremeplovom u neka druga vremena, kako kažemo, ona stara... a zapravo mlada... kada sam bila student prve godine politologije na FPN-u u Zagrebu... Moja ljubav prema knjizi i čitanju odmah me privukla i odvukla do grupe ljudi, studenata koji su osmišljavali prvi časopis studenata FPN-a... Bilo je to prekrasno putovanje i druženje... sastančenja, osmišljavanja financijske konstrukcije, lijepljenje koverata kako bi se zaradio koji novčić... Doslovno smo živjeli, jeli i spavali taj časopis, neumorno radeći na organizaciji, tekstovima... nosio nas je entuzijazam stvaranja... Doista sam ponosna što sam bila dio ekipe... I ono što zapravo htjedoh reći... vidi što me zapalo... Putevi i stupnjevi spoznaje... I danas sam na tom putu... ne znam kako mi ide ni kojom brzinom se krećem... samo znam da nikad neću stati... iako... pa znate već... i godine nose nešto svoje... Često zaboravim puno toga pročitanog... često budem i smušena... nekada odsutna... nekada lebdim... no, doista... nikada neću prestati putovati... SOKRAT... Možda je sve to tako, Kratile, a možda i nije. Treba

to, dakle, hrabro i temeljno ispitivati i ne prihvatiti ništa olako – jer ti si još mlad i imaš još vremena – a kad razmisliš, ako što otkriješ, priopći i meni. E, pa kad otkrijem... sigurno hoću....

U snu nikad nemaš 80... Danas sam poželjela vidjeti što mi ovaj dan ima za reći... Sasvim sam se dobro probudila, za razliku od većine dana u kojima sam s umorom lijegala i umorna se budila... pa se bilo teško i ustajati... Ponekad sam poželjela ostati u krevetu... danima... pokriti se jastukom preko glave... Mislim da bi to za mene bila sasvim iscjeljujuća kupka... ostati malo sama sa sobom... da se zbrojim, da vidim gdje sam... da ukradem tih nekoliko dana vremenu što teče i onima koje stalno slušam kako moje vrijeme istječe i kako ga je sve manje i da uopće više nemam vremena ni za što... Doista mi dođe da se pokrijem po glavi i da ih ne slušam... jer moje vrijeme je u meni i samo ja znam koliko ga imam i na što ću ga utrošiti... I tako... sjela sam ispred police s knjigama. Rukom kao po tipkama klavijature, zatvorenih očiju, dodirnula sve redom pa natrag i zaustavila se na jednoj. Otvorila sam stranicu pa oči. Piše: Kako pišete pjesme? Hmm, postaje zanimljivo... ne moram posebno naglašavati kako je to bila jedna od tema o kojima sam razmišljala... kako ih drugi pišu i kako bih voljela ja... o inspiraciji, nadahnuću... Zašto se nisam iznenadila kada sam pogledala naslov knjige: Vrijeme jednom mora stati Aldousa Huxleyja. 64

Svi govore o promjenama i vremenu što prebrzo prolazi. I sama sam u godinama kad najčešća rečenica koju čuješ jest: U promjeni si... A ja se sve nešto otimam i mislim kako oni znaju da je to baš vrijeme kad ja trebam biti u vremenu promjene... I što bi to trebalo značiti osim da sve što učinim mjere tom mjerom... Ako sam nervozna... to mi je zbog promjene... ako mi je vruće, hladno, ako mi se šuti, viče... sve od promjene... Čak su doveli i moje mentalno stanje pod upitnik... kao, pa nisi baš svoja, mislim, nisi kao prije... to je od promjene... I tako ja svaki dan prvo na što naletim u životu jest promjena... A meni se dopala... iako mi se ne svidi uvijek ono što drugi govore i iako znam da to nije ona promjena o kojoj oni govore... Meni se promjena svidjela... Umjesto ružnijom, ja se svaki dan vidim ljepšom u ogledalu... Nekako su mi se oči zacaklile i sjaje, a drugi me začuđeno promatraju... Kažu... pomladila si se... A ja se smješkam... Mjere jesu za mjerenje i teško bi vjerojatno bilo živjeti bez njih u ovom materijalnom svijetu... ali one mogu i prevariti, čak i ako to nitko ne namjerava... Kada vam nitko ne bi rekao koliko imate godina, kako biste živjeli... i kako biste se osjećali... i da li bi vaše stanje ovisilo o tome kako se osjećate, jer ni za što drugo ne biste znali... Ovako vam kažu pa očekuju od vas da se odmah počnete ponašati u skladu... a ja sam baš vrckasta... volim se smijati.. volim se igrati... pa su mi djeca najbolje društvo... i starci povremeno, ali oni koji već pomalo zaboravljaju pa im vrijeme samo broje radosni sati koje otimaju vremenu pa uvijek, mladi duhom, i ne mare više za njega. Znamo za trenutke u kojima nam vrijeme stane ili za one u kojima traje predugo ili prekratko... Nije li onda vrijeme to koje ovisi o nama, a ne mi o njemu... I ako je život rijeka koja teče, a mi taj život, ne bi li bilo moguće pomisliti da ono stoji, a mi idemo... Kad sam te sreo/la, vrijeme je za mene stalo... i često ostanemo zaglavljeni u nekim prošlim vremenima, u svojim sjećanjima, iako kažemo da vrijeme teče... i prestanemo živjeti... a život je

u suprotnosti s mirovanjem, on je kretanje... promjena... I onda, ako se mi nećemo mijenjati, ići ukorak s vremenom, kažemo da nas vrijeme pregazi... I tko je tu onda u promjeni... vrijeme ili mi... I možemo li i jedni i drugi kretati se neovisno jedni o drugima, mi o vremenu ili vrijeme o nama... I vrijeme jednom mora stati... ne jednom... sad već, ono stoji... u snu... nema vremena... i zato... sanjajte...

Valentino Kuzelj

Novac je moderni Bog Čovjek je vjekovima štovao mnoga božanstva. Stara su zaboravljena, a nova kreirana. Kako bilo, jedno je uvijek spajalo ljude na ovome svijetu. Jedan bog koji je uspio što stotine drugih kroz tisućljeća nisu. Ujedinio je čovjeka. Bog modernog doba postojao je davno prije kreacije prvih bogova. Novac! Bezvremensko božanstvo koje se odupire znanosti i filozofskim promišljanjima. Jedino koje je ujedinilo ljude svih religija, rasa i nacija. Božanstvo toliko primamljivo da ćemo često zbog njega učiniti nešto što ne bismo ni za jednog drugog boga. Ne znam kako bih se postavio po pitanju novca. Bog je to u svakom smislu te riječi. Bog koji ujedinjuje i razara. Bog koji je doista slika čovjeka. Jer jedino se novcem ili nedostatkom istoga može otkriti pravo lice skriveno duboko ispod davno nanesene maske dobrote i ljubavi. Ne postoji ljudsko biće čija se duša ne može iščitati u novcu. Dobrota u osmijehu dok dajemo posljednju kunu prosjaku. Zavist dok se prijetvorno smiješimo ne skidajući pogled s tuđega novčanika. Požuda koju zadovoljavamo novcem i potreba koja je očita iz depresivna pogleda onih koji će nas zadovoljiti u potrebi da upoznaju modernoga Boga. Pohlepa u nervoznim pokretima prstiju i znojnim dlanovima dok držimo tuđi novac i briga dok prebrajamo posljednje novčanice, a kalendar nestrpljivo broji dane do sljedećega susreta s Bogom. Novac je izum koji ogoljuje ljudsku dušu. Izmamljuje na površinu najdu-

blje emocije. On je tek sredstvo. Ništa više. Nije kriv ni loš zato što se u njemu očituje istina o nama. Ne možemo kriviti novac jer pobuđuje emocije zakopane duboko, u najmračnijim kutovima našega srca, kao što ne možemo kriviti pisca koji svjedoči vremenu u kojemu živi. Radije plačimo nad svojom slikom koja će se promijeniti u trenutku kada nas posjeti ili napusti moderni Bog. Novac jest najopasnije i najsnažnije sredstvo u povijesti ljudskoga roda. Posjeduje sve osobine Boga. Može izazvati potpuno uništenje i dovesti svijet na rub propadanja ili izgraditi novi, bolji svijet. Kao i božanstva koja je tijekom povijesti kreirao čovjek, novac služi čovjeku. On je tek oruđe u rukama beskonačnoga ljudskog uma. Pitanje jest samo koliko je taj um poremećen.

Ana Lukšić

Usamljena Cijelu se noć prevrtala s jedne na drugu stranu dobro pazeći da ga ni u snu ne dotakne. Budila se nekoliko puta, gledala na sat i čekala jutro. Mučili su je snovi. Bili su nekako čudni, stravični. Cijeli je san provela u traženju mjesta gdje bi sakrila ukočeno truplo muškarca zamotano u prozirni najlon. Otvorivši oči, šokirala se tako mučnim snom. Tko li ga je ubio, pomisli. Šteta što to nisam saznala. Valjda nisam ja ta tajanstvena osoba? Jučer nisam gledala nešto slično na TV-u. Stručnjaci kažu kako su snovi povezani sa stvarnim životom, ali ovo nema veze ni sa čim. Previše se nerviram ovih dana, možda su mi zato i snovi takvi. Ni u snu ne mogu biti sretna i zadovoljna. Digne se ni ne pogledavši lijevu stranu kreveta gdje je blaženo spavao njezin suprug. Godinama su u skladnom braku, ali u posljednje vrijeme nešto treperi u zraku, neko nezadovoljstvo s obje strane. Ona je nezadovoljna već duže vrijeme. Niti on ne izgleda sretno, ali joj nikako ne polazi za rukom da odgonetne zbog čega. Koliko to traje? Promisli malo i zaključi – PREDUGO. Nikad joj tako dugo nije bilo teško, činilo joj se previše teško da sve odjednom pojmi. Sve je to počelo prije godinu dana. Krenulo je postupno. Počeo se buniti na svoj neuobičajeni način. Poslovi koje je obavljao u kući su se prorijedili, sve dok nisu i potpuno izostali. Kad bi pokušala gunđati, obećavao bi kako će to izvršiti, a onda bi prošli dani, tjedni... i ništa ne bi učinio. Uvijek se ponosila kako su kućne poslove zajednički obavljali. Mnoge su joj prijateljice na tome zavidjele. To je sada prošlost. Osjeća se prevarenom.

A onda se jednog dana prenerazila jednim njegovim naoko glupim postupkom. Zatajio joj je nešto važno, barem je njoj to bilo važno. Znala je za to čitava dva mjeseca i stalno očekivala kad će joj to on sam reći i objasniti zbog čega je to učinio, a da se nije s njom savjetovao. Nije mogla izdržati i jednog dana ga upita je li to istina. Nije ni trepnuo rekavši da je to njegova odluka i da ona s tim nema ništa. Nekoliko mjeseci nije mogla zaboraviti što je učinio, a uvijek se rugao drugima, s podsmijehom i svisoka gledao i komentirao tuđe poteze. Sada, kad je on napravio glupost stoljeća (tako je bar ona to nazivala), mislio je da je povukao pametan potez. Ona je bila povrijeđena. Prijateljice su je tješile, ali nije pomagalo. Nešto je krenulo po zlu. Veza se počela urušavati. U zadnje vrijeme često prigovara. Svaki njezin potez kritizira i obezvređuje. Nedavno su slavili desetu godišnjicu braka. Slavili? Nije se ni sjetio sve do večeri, do kada je najvjerojatnije dobio nekoliko čestitki putem sms poruka i tek tada se pojavio s buketom cvijeća. Do sada bi uvijek, uz cvijeće, dobila nešto veće. Razočaranje je napravilo još veću rupu u ionako urušenoj bračnoj vezi. Prijatelji su im oboma poslali čestitku sadržaja: Ljubav je kao sunce čiju toplinu povremeno prekriju tamni oblaci. Ali ono je još uvijek tamo, na nebu. Život daje puno sretnih trenutaka kao i razočaranja, ali ljubav koja u vama živi zato neće biti manja. Želimo vam da idućih pedeset godina provedete u ljubavi i razumijevanju. Ta ju je poruka dotukla. Da tamni oblaci? To je oluja, uragan. Ljubav, zar to još postoji? Prema njemu sada osjeća samo golemi bijes. Koliko čezne da je zagrli, pomiluje, da joj kaže nešto lijepo, ohrabrujuće. Toliko oprečnih misli... osjećaja. Sjeti se omiljenih trenutaka koje su proveli u zajedničkom blagovanju. Sada više ne ručaju zajedno, najčešće to ona obavi prije njega, pristavi njemu i nestane u dnevnom boravku. Ako i ručaju skupa, onda je to većinom u tišini. Nema volje započinjati razgovor i slušati tirade. On je uvijek u pravu. Pritom se pravi kao da ne primjećuje da nešto nije u redu. Nema feelinga za oćutjeti krizu u zraku. Zar je tako drven? Ona, Sanja, ponosi se time kako ima nepogrešive 70

instinkte koji joj ponekad zasmetaju jer osjeti svaku hladnoću, netrpeljivost, trenutačno otuđenje osobe s kojom je u društvu. Nedavno je s prijateljicom pričala o tome. Olga ju je savjetovala da s njim otvoreno porazgovara, da kaže kako već duže nešto neizrečeno visi u zraku, kako bi bilo dobro da kaže što ga tišti jer samo tako mogu riješiti problem koji ga pritišće i čini nezadovoljnim. Pokušala je. Ne voli se ni prisjetiti tog razgovora. On je u komunikaciji žešći od nje i ona se uvijek nakon takvog razgovora osjeća poraženom. Zar joj to treba? Naravno da nije htio raspravljati o problemu koji on uopće nema. Ona si to samo umišlja. “Tko zna tko ti je napunio glavu tim glupostima?” čudio se. Kukavica! Što ga sprečava da mi objasni što ga izjeda i ljuti kod mene? Nema petlje da mi to kaže kao muškarac. Nakon toliko godina međusobnih razgovora razvili smo prisan odnos. Smatrala sam ga prvim pravim prijateljem, a sada s njim ne mogu razgovarati o banalnim stvarima, sve minira odmah u početku ne trudeći se ni poslušati što mu želim priopćiti. Otkud ta gorčina? Što ga toliko ljuti? Da ima neku pustolovinu, bio bi zadovoljniji. A nekako je i smršavio. Da nije bolestan? Na sva ta pitanja nije znala odgovore. Požurila se spremiti i skuhati kavu, na brzinu je usula u sebe, vratila se u sobu, nagnula se nad Svenom, ovlaš ga dotakla usnama i odjurila na posao. Na poslu se trudila ne misliti na probleme. Nastojala ih je ostaviti kod kuće. A kući se nerado vraćala. Osjećala je neki nemir, rat srca i uma, kako je to često nazivala njena prijateljica Barbara. Trebala je s nekim porazgovarati. Do sada je uvijek bio ON taj koji ju je razumio, saslušao i dao koji dobar savjet. Uz njega se osjećala zaštićenom. Neću s njim raspravljati! Opet ću izvući deblji kraj. Što je najgore, ne mogu se ni sjetiti što sam zgriješila. Zar njemu odgovara ovakav odnos? Zar ne primjećuje na mom licu tugu i veliku bol? Nešto ne štima, nije onako kako je uvijek bilo. Dosta vremena provodila je u analiziranju svojih i njegovih postupaka i na kraju bi se navečer, kad je on već uvelike spavao, uvukla na svoju stranu kreveta praveći još veći jaz među njima...

Đurđa Mihić-Čivić

Petak Mogla bih vam ispričati čarobnu priču o djetinjstvu u snijegu, o vriski i ciki djece, o sanjkanju, grudanju, klizanju po zaleđenom kanalu, o pravljenju snješka, o karucanju. Sve bi to bilo točno, no zima je znala biti i okrutna, smrtonosna i ukleta. Zadnji petak prije zimskih praznika bio je okovan u led i snijeg; sa svih trijemova visjele su debele ledenice, a prije tri dana na već zaleđenu zemlju pao je snijeg čija je debljina bila nekih trideset centimetara. Trpjela sam užasnu hladnoću već danima, no svoju sam nesreću skrivala od mame jer sam znala koliko samo pati gledajući svoje dijete kako, promrzlo do kosti, dolazi iz škole u kariranoj vesti koja je grijala samo u kući, ali ne i vani, na cičoj zimi. Taj petak ustala sam rano, još je bio mrak u kući, zgrabila sam robu iz sobe i utrčala u toplu kuhinju gdje je štednjak grijao bar metar oko sebe. Već sam se obukla kad je mama s naramkom drva ušla u kuću. “Erika, sinko, nemoj danas ići u školu, vani se ne može disat od zime!” gledala me mama suznih očiju, a ja sam čvršće zavezala remen na kariranoj vesti. Jedna zraka sunca nemoćno se ušuljala kroz mali prozor. Već sam u mislima osjetila toplinu kreveta, a onda je moje kolebanje nestalo. Danas je zadnji petak do praznika, a njega sam mogla vidjeti samo petkom.

Prvi put sam ga vidjela te jeseni kada sam krenula u osmi razred; on je bio na prvoj godini faksa, petkom je dolazio prije nego je meni završavala nastava i počeo izlaziti iz kuće kada bih ja nailazila. Sve što smo imali nas dvoje bio je pogled djeteta i momka; i tihi osmijeh koji me grijao od petka do petka. Već sam u subotu čekala novi petak, a tjedan bi se pretvorio u još tri dana, pa u još samo dva dana... i već je postalo danas! Zvao se Adam i imao je curu iz grada; vjerojatno je njoj nosio poklone i poljupce, no onaj jedan osmijeh pripadao je samo meni. Meni je to bio najskuplji dijamant i najcrvenije perle oko vrata jer bi rumenilo prekrilo moje lice kadgod bi nam se zjenice sudarile, taman prije nego što bih spustila pogled. “Mama, još samo danas i onda više neću morati van iz kuće, počet će praznici, a onda ionako odlazim.” Moj odlazak u Rijeku bio je tako blizu i ja sam poželjela posljednji pogled, posljednji osmijeh i posljednje rumenilo obraza! Možda je vani i minus deset, izdržat ću, borit ću se hodajući brzo, borit ću se mislima na njega, borit ću se u novim čizmicama. Pa što ako nemam kaput? Pobijedit ću ledenu, bijelu vjenčanicu, pobijedit ću zubato sunce i zaleđenu stazu. Mama još nije pomela novi snijeg sa stazice kraj kuće pa sam zagazila u bjelinu, preskočila par koraka preko ceste i okrenula desno prema školi. Stisnula sam kariranu vestu i podigla ovratnik prema licu da spriječim ledeni zrak koji sam udisala. Marko me sustigao i uhvatio pod ruku; tako naslonjena na njega krala sam toplinu njegovog kaputa koji me grijao po lijevom ramenu. Sad je zebla samo desna strana, ali već pored desete kuće počeli su mi cvokotati zubi, a mraz me bolio, kočio mi prste bez rukavica koje sam pokušala sakriti pod pazuhima. Te zime i brat i sestra dobili su tople jakne, sestra od tetke iz Belgije, a brat od ujaka čiji je sin bio malo stariji od njega pa mu je ujko svake godine donosio odjeću za cijelu godinu. A ja? 74

Eto, ja sam trebala nositi sestrin stari kaput, no kad ga je mama izvadila iz ormara, pogodio nas je šok, panika, tuga, nemoć! Moljci su ga toliko izjeli da su na nekim mjestima bile rupe veličine mog dlana. Mama ga je smotala i, drhteći od jada, iznijela u smeće. Prije nego što ga je bacila, još jednom ga je raširila nadajući se nekom čudu, a onda uz jecaj ipak ugurala u vreću. Djed i baka su dolazili za Svisvete i donijeli nam svima lijepe tople čizmice, a ja sam dobila i toplu kariranu vestu sa sjajnim dugmićima i širokim remenom. Vestu za jesen, a ne za zimu, ne za snijeg, ne za led i ne za zubato sunce. Do škole sam već obamrla od hladnoće pa sam okupirala peć i gledala kako plavi prsti polako postaju crveni. Znala sam da će mi trebati cijeli sat vremena dok se ne ugrijem; olovka mi je ispadala iz ukočenih prstiju. Sve ocjene bile su mi zaključene... sve petice. Opet sam bila najbolja u razredu pa sam, dosađujući se, čekala da završi ispitivanje djece kojima je danas bila zadnja šansa da poprave svoje brojke! Oko podne nebo se zamračilo, jurnule su nove pahulje leteći vodoravno, gonjene strašnim sjevercem. Učitelj Pero nam je rekao da za danas nema više nastave te da se brzo obučemo i odemo kućama. Ja se nisam morala oblačiti jer je ispod kute na meni cijeli dan bila brižno skopčana vesta. U samo nekoliko minuta sva djeca su nestala, a ja sam još pokušavala ukrasti malo topline iz užarene peći. Podigla sam kragnu, jače stegnula remen, pokrila uši kosom i nesigurnim korakom izašla iz škole. Sjeverac me dohvatio kao žrtvu, udario me u lice pa su me zaboljeli obrazi, a snijeg je jurišao po mojoj kosi, po trepavicama, lijepio mi je vestu, sve više je vlažeći, pa mi je vukao čuperke kose, zabijao se u otvorena usta trujući mi pluća ledom. Prvo su me zaboljeli prsti pa vrat; činilo mi se da mi svakim udarom kose zaleđenih vrhova u lice otkida kožu s obraza.

Ramena su se uvukla, a mećava me tukla sa svih strana; boljelo me pa mi oborilo glavu na grudi, pa me šibalo po nogama, a ledena neman usporila mi je korak; trpjela sam udarce snježne sačme koja je pucala po mojim golim obrazima. Surovo bijelo čudovište odlučilo je dokrajčiti me, a bila sam tek na pola puta do kuće. Iza zavoja se pomolila njegova kuća, a ja sam se molila da ovaj petak prođe bez njega. Ne znam kada su suze postale pahulje i kada su pahulje postale suze. Ja sam molila stvoritelja da on ne izađe van, da ne mora gledati moju predaju, moju nesreću, moju zlu kob... i da sjećanje na mene ne pokvari crveni nos s injem koje se pohvatalo po njemu, da ne pamti moje zgrčeno tijelo i ljubičaste usne. Još samo dvije kuće do njegove. Nisam podigla glavu! Poželjela sam umrijeti, tu pred njegovim pragom, poželjela sam leći u meki snijeg da me cijelu pokrije i sakrije, poželjela sam osakatiti prokleti sjeverac koji se trudio osakatiti mene. I tada sam pala! Tijelo se zatreslo, a komadići leda s mokre kose zaboli su mi se u lice kada sam pala na koljena. Da barem nije toliko boljelo, da barem na tren prestane fijuk zlotvora pa da se odmorim, samo na trenutak, i skupim snage za korak-dva, da se barem ustanem iz tog potlačenog klečanja, da barem umrem pet kuća dalje gdje me on neće vidjeti. Izašao je i viknuo: “Malena!” Ni ime mi nije znao. Bilo me sram svoje nemoći! Bez ponosa, bez prkosa, bez izbora, klečala sam tu na stazi pred njim i poželjela propasti u zemlju ili poletjeti kao ptica negdje jako daleko gdje nema dijamantnog sjaja leda, gdje nema bijelog vela, gdje nema njega da me gleda! A onda sam poželjela jaukati jače od vjetra i otopiti sve otrovne pahulje u kovačevoj peći pa mu pokloniti osmijeh... iako mi ne zna ime! Nešto teško spustilo se na moje rame, a glas koji je nadjačao 76

vihor vratio me na stazu zametenu snijegom, vratio me mom klečanju, mojoj sramoti i mokroj vesti koja je sada bila u službi nemani. “Erika, digni se!” Ha, znao mi je ime! Snažno me uhvatio pod pazuha i dignuo na noge, a ja sam i dalje gledala dolje dok su mi suze klizile pod vrat. “Čekaj me samo minutu, dolazim odmah!” Bilo mi je svejedno. Ionako ću umrijeti tu pred njegovim vratima, ionako ću umrijeti sutra kad njega više ne bude, ionako ću umrijeti prije ili kasnije, ali bar znam da mi zna ime! Skinuo je mokru kariranu vestu, ugurao mi ruke u jako prevelike rukave i omotao široku, dugačku jaknu s vunenom podstavom oko mene. “Ajde, sad idemo zajedno.” Povukao me i moje noge opet zaškripaše po svježoj torti od pahulja. Prošli smo deset metara, pedeset metara, šezdeset... i počinjem osjećati kako mi srce ponovo kuca. Mama je stajala na trijemu ogrnuta maramom i kad nas je ugledala, dotrčala je do nas, zagrlila me, a onda zgrabila njegovu ruku i poljubila mu prste. “Bog te blagoslovio, sinko...” Snažno me zagrlila i skoro unijela u kuću. Okrenuo je leđa demonu sa sjevera, a ja sam gledala za njim. No, on se odjednom okrenuo i poklonio mi zadnji osmijeh za sve iduće petke na stazi bez mene! Umotana u dekicu, sklupčana na kauču, slušala sam neman kako zavija vani. Iako sam se ugrijala, iako sam micala prstima, iako su mi trepavice opet pocrnile, suze tuge, suze posljednjeg zbogom, suze bez ponosa i suze zahvalnosti pustila sam da teku jer sutra me čeka sudbina, sutra me čeka raskršće i znam da mogu ići ravno, lijevo ili desno, ali nikako ne smijem krenuti unatrag!

Alen Mikac

Tamass ja sam netko s ničime i nitko s nečime... ja sam... ni sam ne znam tko sam... možda sam nepotpun, a možda sam sâm... možda sam samo sjena... ne znam... gledam stvari oko sebe drukčijim očima od ostalih... vidim svjetlost i tamu koju oni ne vide oko sebe... oči su mi pune sivila, a u njima boja... neka distanca u njima je... ne mogu to objasniti na pravi način... nemam riječi za to... iako to imam u sebi, htio bih po kiši šetati sve dok mi kineski zid ne prepriječi granice moga puta... ali ne mogu niti to... smeta mi bljesak kapljica kiše, njihova predivna svjetlost koja se stvara dok padaju niz lice moje... a volim kišu... pogotovo onu laganu, lepršavu, jednostavnu... oči su mi osjetljive na vanjski svijet u kojem živim... ili se trudim živjeti... um mi je vjeran svojoj religiji, svojoj znanosti, iako ne vladam njime nego on mnome... izgubio sam se u svome umu jer me tlači i tlači da radim stvari koje mi podsvijest ne da, a um diktira... osjećam se kao sam svoj svijet... i ja sam podložan rađanju i smrti kao i svi drugi... iako volim, kako bi se reklo, pomicati granice, malo istraživati, prepustiti se mašti i guštima koje drugi nemaju i zato sam malo iskvaren i izopačen u ovome životu... ali imam viziju nade... nade koja mi donosi lijek za ostatak života ovdje u ovom mojem surovom svijetu koji živim... ali nekako, kao da sam se prestao nadati jer mi ništa nije toliko vrijedno, pa ni ta nada, koliko su to moje oči jer vide istinu oko sebe... istinu ljudi koji prolaze pored mene svaki dan na ulicama pustoši i njihove iskrivljene stvarnosti... vidim u njima dvije slike... prva je istinska sreća, a druga istinska tuga i nemar koje dijele ti ljudi... nemar prema sebi i svima oko sebe, a sreća je u njima kad su sami, kad su prepušteni mašti, a mašta im je

uzaludna jer samo sanjaju o toj mašti, a ja proživljavam tu njihovu maštu, ali ne na način podrugivanja nego je osjećam... osjećam njihovu tugu i sreću, lažnu sreću... i nije mi lako to... ne bih to htio... ali tako je... jer patim... jer ne mogu gledati svijet njihovim očima... očima kakvima bih trebao gledati... nemam takve oči... jednostavno nemam... sivilo... čisto sivilo u njima... ja to zovem TAMASS... a da je barem očito, a ne da je skriveno od drugih pogleda... volio bih... jer ne bih bio nekako sam u svemu tome... imao bih možda to s nekime podijeliti... možda... gorim iznutra, a vani hladan... hladan kao sjena... hladan... ovisan o toj samoći jer me prati unatoč svoj ljubavi koju dajem... odbijam tu samoću, ali se vraća i vraća... iako ima jedna osoba u mom životu, a ona ne zna za moje podrijetlo niti za moje more... sudbina je ta koja je odlučila kako i zašto ću živjeti... sudbina? ... što je to? ... ne znam... kletva? ... prokletstvo? ... dar? ... to je TAMASS...

Ivana Pavić

Prosjaci i snovi Hodaju umorne teške Noge prljave dvije Po gradu velikom Po domu prostranom Po suncu što druge grije Otuđene od cilja Izmučene u ropstvu slobode U hladu promatraju sjenu Vlastitu živu Kao nekada se smije

Lutaju gladne žedne Noge iskusne dvije Po zemlji škrtoj suhoj Ni suza za oploditi je više nije Lutaju ponosno hrabro Lutaju krvavo znatiželjno Tražeći uporno snove Isto kao nekad isto kao prije Dan je umro težak Spustila se tiho večer Uzmi komad neba Potraži svoj san Odmori se Veliki Čovječe

****** Prije tebe. Dani su se gubili kao uvijek. Suncem se krunili. Na prijestolju odmarali. I vladali mogućim. Ali noći... Noći su prestajale. Noći su izgubile svoj identitet. Izgubile su mističnost koja je skrivala oči udavljene suzama. Mir koji je gutao dušu. I mrak... Boju svog postojanja, crnu postelju u kojoj su se zaljubljivali snovi. I mrak... Vladara nemogućeg. U trenutku kad su noći postale suviše blijede, a tišina u snovima neizdrživa, najednom pojavila se poezija. Poezija tvog lika. Tvojih usana. Poezija tvojih laži. Slušala sam je precizno. Povjerljivo. Slatku oazu spokoja. Slušala sam je... I danima. I noćima. Predano. Smijala se... Srcem. I plakala... Razumom. Slušala sam je. Lako. Bezbrižno. Tvoju poeziju grijeha. Slušala sam kako me prožima taj melodičan, iskreni grijeh. Kako mi se obraća nevino i hipnotizira mi čula. Gulio je moju ranjivost nestrpljivo, sloj po sloj, kao gladne ruke koje trgaju koru naranče, i pustio da curi slatkasti sok moje duše natopljene njegovom poezijom prije nego je zagrizao u nju i zasladio svoju glad. A u dodiru s mojom plahom dušom nije ni slutio, tvoj gramzljivi grijeh, da pronaći će srodnost među našim, ljubavlju izmučenim dušama... Nije ni slutio, tvoj ciljani grijeh, da pretvorit će se u čistoću netaknutog savršenstva. U svetost... Svetost koja se nikada neće usuditi zatražiti svoje priznanje. Htjela sam te zaboraviti. Uzeti svu prtjagu, svaku i najmanju sitnicu sjećanja na tebe i baciti je u zagrljaj drugome. Pokušavala sam, kao što sam to činila s tobom, istom onom lakoćom nestajati u njegovom zagrljaju. Pokušavala sam glumiti oduševljenje sa svakom zvijezdom koju mi je skinuo s neba. Pokušavala sam pronaći mu manu, tražiti laži u istini koju mi je govorio. Pokušavala sam, na sve moguće načine, vratiti si spokoj koji sam dobivala od tebe, a koji mi je mogao pružiti jedino naš turbulentan odnos... I on je bio nježan. I on me je mazio. I on me je grlio. I on me je volio. Ljubiš se najbolje na svijetu... govorio si mi. Ljubiš se najbolje na 82

svijetu... govorio mi je. Ali kako da ljubim drugoga kad su mi usne i dalje pune tvojih? Nije u redu prema njemu. Nije u redu prema tebi. Nije u redu prema uspomeni koju čuvam na nas. Nije bilo u redu, ali ništa drugo mi nije preostajalo. Počela sam se igrati svojim sjećanjima svaki put kada bih se susrela s njim. Samo nađi sretne misli i učinit ćeš nemoguće... I poletjet ćeš kao Petar Pan... samu bih sebe tješila. Da, samo treba pronaći prikladnu, sretnu misao na tebe i, sukladno njome, početi s transformacijom te pronađene misli u bliskost s njim. Samo sam trebala u njemu pronaći tebe. Kroz njega gledati tebe. Pomagalo je, zaista. S vremenom je postajalo sve lakše zatvoriti oči, prizvati tebe u mislima i ljubiti njega. Sve lakše je postajalo pretvarati se da je osmijeh koji sam zakačila na obraze namijenjen njemu, a ne uspomeni na tebe. I nitko nije mogao provaliti tu prijevaru zbog koje sam ga voljela, nitko osim... osim moje zjenice u kojoj se on nikad nije uspio nastaniti i one klupice, naše klupice, zbog koje je moja ruka uporno klizila iz njegove kada bismo slučajno prolazili pored nje. Nisam mogla vjerovati da jedna skroz banalna stvar, poput klupice, može pobuditi tako snažne osjećaje; nemoći u meni, odbojnosti prema njemu i tugu za tobom. Sva ta tri strašna predatora, i nemoć i odbojnost i tuga, kad skupili bi se u jednoj nježnoj osobi poput mene, mogli su je samo uništavati, mučiti bez milosti. A to su i činili. Urotiti bi se protiv mene, pronalazili načine da skrše moju svetost, pokušali nametnuti mi zaborav i na kraju stali se kidati od smijeha suzama koje su namjerno izazvali. A meni je tada jedino preostajalo da čim prije zavučem se u krevet i opet pronađem nešto tvoje, bilo što, da krenem prebirati po sjećanjima dok ne pronađem tebe, samo da mi se iznova nabaci osmijeh na srce i spokoj na dušu. Samo da pobjegnem danu i izgubim se u svojoj vraćenoj noći. Zagrlim tvoj lik. Srcem. Sretna. I slušam. Poeziju. Tvojih usana. Tvojih laži. Naše svetosti. Razumom. Sretna. I slušam... Ljubav. Priznajem.

Napomena opomeni Promatram tužna.

Krikove koji vuku u ponor. Ogoljene duše i mamac. Grijeh. Odlučujem sretna.

Biram ovaj ponor koji me zove. Tugu. Neizdrživu. Gladnu vučicu. Gladne zube. Gladnu tamu. Gladnu glad. Gladnu Tugu. Njezin nagon da me doručkuje, ruča i večera. Biram Jakost.

Biram biti slaba u jakosti.

Promatram tužna. Čovjeka. Otuđenog od Čovjeka.

Promiskuitetnost. Neumjerenost. Proždrljivost. Tjelesnost. Taštinu. Oholost. Novac. Moć. Užitak. Trenutnost. Drogu koja vara. Ego ubojicu. Laž.

Slabost.

Promatram tužna. Čovjeka. Bez Čovjeka. Izabrao je biti jak u slabosti. Živim tužna.

Čovjek je prošao malen ispod zvijezda. 84

Maja Sindičić

Snješko i djevojčica Jedne zimske noći, dok se Mjesec praznio, a zvijezde bile prekrivene mrkim sivim oblacima, snijeg se odlučio spustiti na Zemlju. Htio je prikazati svoj dolazak kao ležeran posjet, ali zapravo je to bilo više prisilno slijetanje. Nije imao izbora. Svaka akcija uzrokuje reakciju te je, i u njegovu slučaju, nakon poduzete akcije slijedila reakcija. Prvi koraci bili su nesigurni, ali što je duže hodao, to je bio smjeliji u izvođenju i hod je postajao sve čvršći. Njegova pojava poprimala je graciozan izgled, ostavljajući istovremeno i topao i hladan dojam. Biti popularan na Zemlji nosi dvije strane medalje: svi govore o tebi, ne daju ti da nezamijećeno prođeš pored njih, neki te vole, drugi te ne vole, jedni ti se iskreno vesele i povlače za rukav, a drugi ne žele ni primirisati tvoju blizinu. Teško je biti podjednako i voljen i omražen zbog svog postojanja. Ponajviše su ga voljela djeca. S njima je bio potpuno slobodan i njihova igra bila bi jednostavna, a opet jako dinamična i zahtjevna. Umorila bi ga da je padao s nogu i odlazio, veselo iscrpljen, na počinak. S odraslima je već bilo malo teže. Postavljali su uvjete i zahtjeve i nije im bilo lako udovoljiti. Njihova ljubav nije bila bezuvjetna kao dječja. Snijeg se trudio oko odraslih, podilazio im i zagledavao se u svaku pojedinu grimasu na njihovim licima tražeći način kako ih izbrisati. Koliko god se trudio, nije im uspijevao dovoljno udovoljiti. Lepršao je oko njih i blago ih dodirivao, činio hod

mekšim, priređivao im zabavu, uljepšavao im sivi zimski krajolik, no ništa nije bilo dovoljno dobro. U konačnici, iscrpljen je odlazio na počinak, ali ipak nikad obeshrabren. Čudio se zašto je sve tako jednostavno kod djece, a složeno kod odraslih. Djeca su bila sretna samom pojavom snijega, dok su odrasli od pahuljica stvarali lavine. U svojim glavama. Kako li je uživao dodirom stvarati osmijeh na dječjim licima. Često bi dobio pljusku kada bi to isto pokušao s odraslim čovjekom, ili pak podmukli udarac kišobranom. Dok je tako promišljao o ljudima, dosjetio se da su svi odrasli nekad bili djeca. Ona ista, jednostavna i sretna djeca. Što li se dogodilo na putu odrastanja? Te iste večeri, dok je snijeg pokušavao dokučiti na koji način čovjek izgubi dijete u sebi kad odraste, jedna ga je djevojčica netremice gledala s prozora svoje igračkama natrpane dječje sobe, sa suzom koja se caklila na gustim trepavicama njezina toplog smeđeg oka. Njezini su se roditelji ranije toga dana prepirali oko toga tko će djevojčicu izvesti na snijeg i pronalazili tisuću i jednu ispriku zašto bi to onaj drugi trebao učiniti. Pripadali su skupini odraslih snijegomrzaca. U svađi je prošao gotovo čitav dan i djevojčica je bivala sve tužnija, sama u svojoj sobi okružena hrpom blještećih igračaka; i nemajući drugog izbora, igrala se s njima maštajući da je vani na snijegu, jer je bila premala da ode sama. Roditeljska prepirka pretvorila se u svađu šireg raspona. Nije više bilo važno tko bi trebao s djevojčicom na snijeg, te joj je od snijega preostao samo pogled kroz prozor. Te noći nije mirno spavala. Probudila se usred noći sa željom da samo malo dotakne snijeg, te je uzela svoju stoličicu i tiho se prišuljala prozoru. I dok ga je polako otvarala, vjetar je snažno gurnuo krila. Djevojčica je pala unatrag, a jedna je suza kapnula na prozorsko okno i dotaknula snijeg. Buka je probudila roditelje koji su dotrčali u sobu i prestrašeno pitali što se dogodilo vidjevši otvoren prozor i djevojčicu na podu. Djevojčica im je sramežljivo rekla da je htjela opipati snijeg, na što su je oni brzo ušutkali i rekli da se tu nema što opipati i da može dobiti samo ozebline od snijega. Nevoljko je otišla ponovo u krevet, čvrsto stisnula oči i zube da bi utonula u san. 86

Snijeg je osjetio onu suzu koja je kapnula iz dječjeg oka i odlučio razveseliti djevojčicu. Pretvorio se u snjegovića, stavio šarenu vunenu kapu duginih boja na glavu, najnarančastiju mrkvu za nos, crne kao ugljen kamenčiće za oči i usta, dugački točkasti šal oko vrata i dvije grane za ruke. Dolepršao je do djevojčičina uzglavlja i šapnuo joj na uho: Ja sam Snješko i došao sam po tebe. Ugledavši veliku bijelu kuglu pred očima, djevojčica je brzo skrila lice rukama i polako rastvarajući prste, uvjerila se da ispred nje stoji snjegović kapom i šalom. Ne stigavši izustiti ni riječ, Snješko je nježno primio djevojčicu u naručje i poletjeli su u noć. Sletjeli su na livadu bijelu od snježnog pokrivača, okruženu mirisnom borovom šumom po kojoj su skakutali zečevi i valjale se srne, a ptičice su gacale po snijegu. Djevojčici su se toliko zacaklile oči od veselja da su sjajile jače od Mjeseca. I trčala je po livadi igrajući se lovice sa životinjama, a Snješko ih je zadovoljno promatrao. Kasnije su se ona i Snješko grudali do iznemoglosti, a uspjela se i sanjkati niz padinu popevši se na zečeva leđa. Toliko se umorila da je, radeći s ptičicama kućicu od snijega, stojećki zaspala. Snješko ju je vratio kući, nečujno položio natrag u krevet i otišao, ostavivši nešto za sobom. Ujutro, djevojčica se probudila s osmijehom na licu. Brzo je potrčala na prozor i vidjela da se sav snijeg otopio i da je zasjalo sunce milujući joj svojim zrakama pospane obraze. Sjetila se protekle noći i pomislila kako je sanjala divan san o Snješku. Dok je spremala svoj krevet, podignuvši plahtu, nije ni primijetila najnarančastiju mrkvu kako se otkotrljala i pala ispod kreveta. A snijeg je znao da će biti dobrodošao pod njezinim prozorom i kada bude odrasla.

Predrag Šneler

Navrati on ponekad 15. dio

Bjesomučno sam nastojao napipati svoj novčanik u prednjem džepu maskirne košulje i konačno sam uspio u tome. Iz unutarnjeg džepića sam izvukao mali kršćanski medaljon koji mi je majka dala neposredno prije odlaska na ratište. Nevoljko sam ga uzeo uz riječi: Ma daaaj, što će mi te pizdarije, znaš da nemam dobro mišljenje o crkvi. Nakon nekoliko trenutaka još sam ga gledao s gnušanjem i taman sam ga htio baciti u smeće, no predomislio sam se i strpao ga u novčanik. Sada mi je on bio jedina utjeha. Nevjerojatno je kako sam u jednom trenutku imao osjećaj da ovisim samo o njemu i da je on moja Noina arka koja će me odvesti daleko od ovog užasa. Grčevito sam ga stiskao i zamišljao onoga gramzivog bradatog starca kako sjedi na svojoj škrinji punoj novčića i šeretski mi se osmjehuje. Nikada nisam naučio ni jednu molitvu i obraćao sam mu se samo kada sam se bojao da ne dobijem jedinicu iz matematike u školi. Zatvorio sam oči i ugledao sebe kako ponizno klečim i obraćam mu se drhtavim glasom: Oprosti mi, znam da ti se obraćam samo kada nešto trebam, ali evo još samo ovaj put, molim te, još ovaj put i nikada te više ništa neću pitati... Pusti me da još jednom vidim more i zaronim u njega. Sluh mi se polako vraćao, a iz pravca mjesta na kojem je lišće bilo tako čudno odjeknule su tri zastrašujuće eksplozije. Bisero je ravnodušnim tonom konačno prozborio: Hm, ipak su pale na isto mjesto, da smo ostali tamo, sad bismo bili mljeveno meso. 89

30. dio

U posjet nam je došla i susjeda s donjeg kata, Laura, i njena kći Josipa. Prva sjećanja na spoznaju o seksualnosti vežu me upravo uz Josipu. Često smo se igrali mame i tate trpajući njenu debelu mlađu sestru Marjuču u ormar, pojašnjavajući joj da se mamino i tatino dijete uvijek stavlja u ormar. Kasnije je ta cura postala pravnica, i to specijalist iz obiteljskog prava. Hm... čudno. Josipa... vitka cura duge kestenjaste kose, krupnih bademastih očiju i prekrasnog lica. Kao klinka se znala namirisati maminim parfemom. Volio sam kad bi nam došla u posjet u kućnim papučama, jer bi tada iz njih izvukla svoja vitka stopala u savršeno čistim tankim crnim pamučnim čarapicama. Ležali bismo tako prekriveni dekicom, dok bi se Marjuča bunila u ormaru i pitala se koliko još mora ostati u njemu. Jednom smo se dodirnuli rukama, a ja sam zamišljao što bi se sve moglo dogoditi. U toj nevinoj dječjoj igri nije se dogodilo ama baš ništa osim mašte. Stari me nervozno zazvao iz kuhinje: “Dođi u kuhinju da baki nešto ispričaš!” Odgovorio sam mu ležerno: “Ne mogu sada, evo, za pet minuta ću!” A Josipa me tužno pogledala. “Odmah, rekao sam!” ponovio je svojim neurotičnim glasom. Čak je i Marjuča doslovno ispala iz ormara od straha, povukavši za sobom veću količinu uredno složenih plahti. Josipa me zabrinuto pogledala i tiho rekla: “Daj idi, vidiš da je ljut!” U meni se istog trena stvorio prkos, inat najvećeg intenziteta... Svaki dio mene pozivao je na pobunu... Uzvratio sam hrabro: “Neću!” U roku od 15 sekundi stajao je ispred mene i šamarao me uz riječi: 90

“Majmune, ti ćeš meni govoriti neću?! Razbit ću ti nos, jesi li čuo?!” Kad je šamaranje prestalo, nastao je muk. Josipa se lagano tresla spuštenog pogleda, a ja sam kao gepard skočio na starog i stisnuo ga objema rukama za vrat. Davio sam ga tako žestoko da mu je lice poprimilo plavkastu boju. Djed i muž moje tete pokušavali su me istovremeno odvojiti od njegova vrata, a ja sam osjećao nadljudsku snagu. Golemim naporom uspjeli su u svom naumu i svi su nakon toga stajali kao skamenjeni. Stari je još uvijek hvatao zrak, a ja sam imao luđački pogled. Samo je prozborio: “Riješit ćemo ovo doma...” Josipa mi je na odlasku uputila zabrinuti suosjećajni pogled, kao da me željela zagrliti i poželjeti mi sreću, a ja sam bio zatvorenik koji čeka smaknuće. Bio sam savršeno miran. Nikada se kasnije nisam družio s Josipom. Od toga dana osjećala je da i sama snosi dio krivnje i izbjegavala me spuštajući pogled kad bismo se sreli. Starci su putem kući šutjeli. Iskrcali smo se na autobusnoj stanici na Mlaki, iako bismo obično produžili još jednu stanicu, do Novog lista. Stari je krenuo prema parku i tek tada prvi put mi se obratio: “Imaš pravo izabrati šibu kojom ću te tući ili kajiš... Meni je svejedno!” Odabrao sam ležerno neki suhi požutjeli bambus, lagan kao perce. “A ne, ne...” stari se osmjehnuo i prelomio ga na dva dijela. “Izaberi nešto žešće ili ću ti ja izabrati!” Okrenuo sam se prema njemu tupog pogleda i odlučno rekao: “Znaš, kad malo bolje razmislim, ipak ću kajiš.” Čim smo ušli u stan, otišao je u sobu po stari vojnički JNA remen, valjda jedinu relikviju iz doba kada je trebao biti muškarac i odslužiti vojni rok, iako je i tada bio pizda, i vratio se u hodnik. Mirno sam legao na hladan pod, a on me divljački mlatio. Nije čak ni pazio mlati li me kopčom ili kožnim dijelom remena. Ni suzu nisam pustio. Samo sam tupo gledao u svoja koljena i mislio na Josipu. Povremeno bi mi do mozga dolepršale riječi... Ti ćeš na

mene... pederu... majmune... svinjo... I osjetio sam slatkasti okus krvi na svojim usnama. Mmm... gotovo da je bila fina. Tada sam prvi put zapravo primijetio da krv s pravom nazivaju tekućinom života. Stara je za to vrijeme pregledavala u kojoj će haljini sutra otići u trgovinu. Povremeno bi mu doviknula: “Dajjj, dosta je... Što će mu reći na tjelesnom?” Oluja se smirila. Ponekad čekam neverine na moru. Podsjećaju me na taj dan. Munje paraju nebo, povremeni bljesak obasja inače mirnu lučicu. More se zakovitla, pjena podivljalih valova rasprši se tik pored mojih stopala. Kapi kiše šibaju mi lice, a vjetar nosi suncobrane. Traje ta igra prirode i mene nekih 20 minuta i onda nastane smiraj. Oluja živi još samo u mojim sjećanjima. Otišao sam isprati krv sa svog lica, a jarko crvene kapi neprestano su remetile bijelu... dobro, ne baš bijelu jer majka nikada nije prala kadu... žućkastu boju kade. Gledao sam u vrtlog sifona i pomislio kako u kanalizaciju otječe dio mene. Od svih mjesta na svijetu najmanje sam htio biti dijelom riječke kanalizacije. Na crne masnice po nogama nisam ni obraćao pažnju. Profesor tjelesnog znao me tu i tamo upitati što mi je to, a ja bih mu skrušeno odgovorio da nije ništa, iako sam imao osjećaj da me to pita tek tako, reda radi. Idući tren već bi nam rekao da se igramo graničara, dok bi se on bavio privatnim poslovnim pozivima. Vratio sam se u kuhinju, a starci su, uvlačeći dim cigareta, listali novine kao da se ama baš ništa nije dogodilo. U kutu kuhinje lagano je pucketala vatrica iz starog štednjaka na drva. Ništa ne odaje doživljaj zime kao peć na drva. Pored peći bila je naslonjena sjekira. Buljio sam u tu sjekiru gotovo ne trepnuvši. Polagano sam okrenuo glavu prema tim dvjema spodobama, a zatim ponovo na drvenu dršku sjekire...

40. dio

Gorski kotar u cvatu. Zrake sunca ljuljuškaju se na valićima fužinskog jezera nošene blagim lahorom. Čak mi ni koljena u autobusu ne udaraju u sjedalo ispred. Stara je već u Zagrebu. Našla je smještaj u Caritasovu domu ispričavši im tužnu priču o tome kako smo siromašni i kako nemamo za život. Nije pritom spomenula da svaki dan kupuje cigarete. “Stari, stižem ti u posjet. Evo vidiš, rekao sam ti da se ne brineš!” pokušavao sam nadjačati zvuk motora. Signal mobitela gubio se u svakom tunelu i samo sam jasno mogao raspoznati: Aha… bro… dimo se… Zvučao mi je depresivno, ali valjda je to normalno. Ne bježi se svaki dan iz ralja smrti. Stajao sam u vojnoj odori ispred bolnice. Nadao sam se da ću time impresionirati doktora i da će stari dobiti komadić govedine više u juhi. Ni traga svemirskom brodu. Bolnica kao i svaka druga, sterilna, hladna, gotovo pa bezlična. Hodao sam dugačkim sumornim, neobično mračnim hodnikom. Koraci vojničkih čizama stvarali su škripav zvuk po netom ulaštenom mramornom podu i narušavali zlokobnu tišinu. Na poluizlizanoj metalnoj ploči blijedim tamnoplavim slovima isticao se natpis KLINIKA ZA PLUĆNE BOLESTI. Očekivao sam onu mrsku riječ ONKOLOGIJA i ova me spoznaja malo odobrovoljila. Ali zašto je tako pusto? razmišljao sam. Ne bi li se trebao čuti žamor rodbine u bolesničkim sobama? Postajalo je sve mračnije i čuo sam tupe udarce o zid. Kao da netko baca loptu. Zvuk se pojačavao i sada sam već polakše koračao psujući čizme koje su i dalje nesnosno škripale. Konačno sam se približio izvoru tih tupih udaraca od kojih me dijelio još samo potporni nosivi stup plafona. Taman sam htio nabaciti osmijeh, ali ukočio sam se u trenu. Ispred mene je stajala djevojka od nekih dvadeset godina, izbrijane glave i krupnih suznih očiju. Nije imala više od četrdeset kila. Ledeni beživotni pogled bio joj je fiksiran prema velikom ispucanom drvenom bolničkom prozoru koji je žudio za farbanjem. Zatiljkom je lupala o zid u ravnomjernim intervalima. TUP… TUP… TUP… držeći desnom koščatom rukom stalak s infuzijom. Jednostavna bijela bolnička

haljina isticala je njezino rahitično tijelo. Preda mnom je stajao živi mrtvac. Nije imala obje dojke. Po crtama lica zaključio sam da je nekoć bila prava ljepotica. Čak i sada bila mi je na neki čudan, možda bolestan način privlačna. Tiho sam je upitao: “Oprosti, znaš li možda gdje je soba 114?” Nije me čula. Ponovio sam pitanje, ovaj put s kiselim smiješkom kojem bi mjesto prije odgovaralo u teglici s kupusom nego sada, ovdje... u ovom sablasnom trenu. Polako je okrenula svoju savršeno izbrijanu glavu i pogledala me ne trepnuvši. Pogled koji nikada neću zaboraviti. Pogled kojim me pogledao Siniša dok je umirao na mojim rukama, pogled mrtvaca kojeg sam kao klinac gledao na trsatskom groblju. Pogled u kojem nije bilo ni trunke životne iskre. Znala je da je već mrtva... iako još diše. Nije mi odgovorila. Opet je zauzela istu pozu gledajući u prozor i hodnik je preplavio dah smrti uz tupe, ujednačene udarce lubanje o zid. Pognuo sam glavu i nastavio tražiti sobu 114. Nakon nekoliko minuta pored jedinog novog prozora u čitavoj bolnici uočio sam poznatu siluetu u prugastoj pidžami. “Stariiii!” veselo sam uzviknuo ponosno koračajući prema njemu. “Sva sreća da imaš pidžamu na okomite pruge pa mi sličiš na logoraša, što je u svakom slučaju bolje nego da imaš vodoravne pruge i kuglu pričvršćenu lancem za svoj gležanj, ha, ha”, ispalio sam pokušavajući mu izmamiti osmijeh. Skoro sam ga tresnuo dlanom po ramenu, ali raskopčana pidžama otkrivala je široku traku bolničkog zavoja preko njegovih prsiju i u zadnji me tren spriječila u naumu. Slabašno mi se nasmijao, blijedog lica i upalih zakrvavljenih očiju, držeći se u predjelu prsa. “Pa dobro, stari, šta ima? Kako je prošla operacija?” nastavio sam u veselom tonu. “Čuj, kažu da su mi odrezali dio pluća i da je sve prošlo super”, odgovorio mi je mirno. “Pa vidiš da sam već drugi dan na nogama i, mislim, boli me u prsima, ali dobro sam.” Pokušavao sam na njegovom licu i u glasu pronaći tračak straha, ali ništa. Preda mnom je stajala osoba kakvu nisam po94

znavao. Nikakve emocije nisu izvirale iz njega. Na trenutak sam imao osjećaj da sam ga izvukao na metalnom ležaju iz frižidera u mrtvačnici i sada neobavezno čavrljamo. U jednom trenutku uzimam cedulju na njegovom palcu i provjeravam jesu li mu dobro napisali ime. “Kažu da će me uskoro pustiti doma”, nastavio je i naslonio se svom težinom na zid. Tupo je buljio u bolničko dvorište. “Znaš, ovdje svaki dan netko umre. Evo, sinoć se neki tip, saznavši da ima rak, zaletio upravo kroz ovaj prozor.”

Blago Vukadin

Anđelkovi ključevi U našem malom gradu nema baš puno događanja, ali ako čovjek traži zabavu, može je ipak negdje naći. Imamo, na primjer, malo kazalište u koje navrate poznati kabaretisti i glumci iz Beča u vrijeme kada su pozornice glavnoga grada zatvorene jer se kreče zidovi ispred njih; one iza zavjesa nitko ne renovira, skupo je, a i ne vide se iz publike. Osim toga, u samom centru mjesta nalazi se nekoliko restorana s dobrom kuhinjom, oba kina su zatvorena već nekoliko godina otkad je uz bljeske vatrometa na izlazu s autoceste otvoren veliki kinocentar s dvanaest dvorana, ogromnim parkiralištem, dvije kladionice, tri pizzerije i jednom diskotekom. Svi tamo navale, a meni se ne da u gužvu među pijane pubertetlije pa stoga uvijek ostanem u gradu. Budući da kazalište tek dva ili tri puta godišnje nudi meni zanimljive predstave, a u restoran ne volim ići sam (djeca već u uzrastu u kojem moje društvo ne trebaju, osim kad im ponestane džeparca), zaputim se, u pravilu nakon večere, do kafića na glavnom trgu. Vlasnici birtije su Dario i Robert, austrijski Slavonci, a publika je miješana. Većina su starosjedioci, ali ima i nekoliko mladih Turaka, puno atraktivnih Slovakinja, pokoji pjesnik, dobro pivo i neukusni toast s puno crvenog luka. Svi se međusobno poznajemo po imenima, pozdravljamo se kao najbolji prijatelji, slušamo radoznalo tko je obolio, kako je igrao Rapid i čija žena je našla novog ljubavnika. Obično čekam da dođe Anđelko, a čekanje se nikada ne odulji jer je on skoro cijeloga dana u kafiću – već je u mirovini, gazda

Robert je njegov sin pa ga trpi, a konobarica mu naplaćuje tek svako drugo pivo. Kad se nađemo, izaberemo mjesto u ćošku, dobro osvijetljeno i malo sklonjeno da ne smetamo drugim gostima dok oni nastoje osvojiti neku od već spomenutih Slovakinja. Ja sam, ima dvije-tri godine, prestao s takvim avanturama – nije da sam bio bezuspješan, ali stalno pristižu mlađe, nadobudnije generacije pa ne želim i ne mogu konkurirati s navirućim rijekama testosterona, kožnim jaknama, novim mobitelima i uglačanim frizurama. O autima ne treba ni govoriti jer ja parkiram uvijek u garaži, ali svi znaju da vozim Citroena, i to kombi, te da za BMW ili Mercedes na kredit nisam dovoljno otkačen. A žene koje skockane u novim čizmama i poluotvorenim bluzama navraćaju u kafić vole otkačene tipove. Nema mi, dakle, druge nego da sjednem do Anđelka, a on loše izgleda, još gore od mene – ima veliku slavonsku tikvu i upadljivo miriše na luk. Njegova žena mu, naime, svakog dana prije odlaska u skitnju napravi ćevape ili nareže kulena, a jedina salata koju on konzumira je ona od luka, pa valjda stoga i u kafiću nude seljački toast s crnim kruhom i crvenim lukom. Kako nam ne bi bilo dosadno, uzmemo ploču za poker na kockice i započnemo utakmicu – onaj tko izgubi plaća rundu, a pobjeda se sastoji od dvije dobivene partije. Varati je strogo zabranjeno, krivo pisati nezamislivo, a dirati kockice prije odluke u koje polje treba unijeti tri kralja i gdje izbrisati devetku ravno je smrtnoj presudi. Ima dana kad me krene pa odem polupijan kući, a novčanik mi je još pun. Ima, doduše, i noći kad sebi kažem da neću više nikada igrati protiv Anđelka jer sam puno potrošio, a on, kad ja izgubim, ne dobiva od sina ništa besplatno, ali nekako izračunam da ću sutradan jesti pizzu iz hladnjaka umjesto one paprene kod našeg Kineza, pa nekako prebolim gubitak. Ali ovdje se ne radi o pokeru ni o pizzi – radi se, naime, o ključevima. 98

Kao što rekoh, vozim Citroena, a u džepu jakne uvijek nosim privjesak s ključevima – onaj od auta je crn, proizveden u Koreji, s gumbom sa strane koji moram stisnuti da iz kućišta iskoči dio za startanje moćnog motora. Osim toga, na velikoj hrpi metala nalazi se i žuti ključ za stan, sigurnosni svijetli za ulazna vrata u zgradu, dva za ured i tri za koja ne znam čemu služe, ali se ne usudim baciti ih – možda imam nekakav trezor u stanu sa zametnutim milijunima, ali sam zaboravio na njih pa ne bi valjalo da, kad se dosjetim, ne mogu otvoriti masivna vrata. I Anđelko ima isti privjesak s ključevima i gotovo iste ključeve kao ja. On, doduše, vozi Passata, ali je i njegov ključ proizveden u Koreji, s istim mehanizmom, iste veličine i iste boje. Jedino je lo-gotip marke nekada bio različit, ali se izlizao pa se više ne raspoznaje. Ima i jedan žuti, i dva sigurnosna, i nekoliko ključeva viška. Dok igramo partiju pokera, psujemo sudbinu ili dozivamo svetoga Antu u pomoć (na to sam ga naučio, iako Anđelko veli da je ateist), raširimo naše ključeve po stolu, na svaku stranu ploče plasiramo po jednu pepeljaru, a na drugi stol postavimo čaše piva da ih ne zakačimo ako se zanesemo bacanjem, ne obraćajući pažnju ni na Slovakinje ni na konobarice, a kamoli na ostale goste. Nakon zadnje partije odigramo još jednu dodatnu i brzu, za prestiž, i onda se ja zaputim kući da sina otjeram u krevet. Inače se ujutro neće probuditi na vrijeme. Uvijek mi se, dakle, žuri pa na brzinu pokupim cigarete, upaljač i ključeve nakon što se vratim sa zahoda, pozdravim se sa svim gostima, uključim telefon da vidim je li se Tanja javila i brzo koračajući zaputim se kući. Nekoliko puta mi se, međutim, dogodilo da ključ neće u bravu – ulazna vrata zgrade su, unatoč sigurnosnom ključu, uvijek otvorena pa ih samo povučem i zalupim za sobom, čekam lift i stupčim nogama jer bih morao hitno isprazniti zadnje pivo. I kad konačno dospijem do stana na petom katu, guram žuti ključ u bravu. A on neće pa neće! Pogledam na ime na vratima, da slučajno nisam završio pred susjedovim stanom. On je, naime, homoseksualac pa bi mi bilo neugodno, a čovjek bi se možda i obradovao, te olakšano odah-

nem kad pročitam svoje prezime. Rastresem glavom i začudim se da sam pijan od samo jednog velikog i jednog malog piva jer ključ neće po mome. Na kraju pozvonim sinu, on mi otvori vrata nakon što je isključio kompjutor, da slučajno ne vidim po kakvim bespućima interneta se skita kad mene nema u blizini. Ne izuvajući cipele, požurim na WC i nakon što sve bude na svome mjestu, opipam rukom po lijevom džepu jakne i osjetim pod prstima i drugi smotak ključeva. Isti istoviti poput prvoga. Opet sam zabunom uzeo i svoje i Anđelkove ključeve! Po peti put tijekom zadnje godine! Nema mi druge, zovem čovjeka prije nego moj telefon bijesno zalaje i velim da pričeka. On kaže da sam stvarno blesav, a ja mu priopćim da mora paziti na svoje stvari i da ja nisam zadužen za njegov nered. Skoro se posvađamo, ali nakon što mu u znak pomirenja platim još jedno malo pivo prije nego otrpim glasni smijeh preostalih gostiju, i on se smiri pa mirne duše odem kući u vjeri kako sam učinio dobro djelo i spasio starijeg čovjeka od smrzavanja. Obično sve proteče tako – jednom me Anđelko morao nazvati jer sam prilikom ulaska u stan izvadio svoje ključeve iz lijevog džepa pa nisam ni znao za druge, a jednom prilikom sam već bio legao i duboko zaspao kad sam začuo da zvoni telefon u predsoblju. Da nisam zbog drugih potreba morao ustati, ostavio bih dosadni uređaj da se dere, ali nije mi bilo druge pa sam se javio i s druge strane začuo Robertov glas: “Daj, molim te, pogledaj jesi li zabunom uzeo Anđelkove ključeve. On ih panično traži ispod šanka, posvađao se s konobaricom i veli da je pazio kad si ti odlazio kući. Vidi da ipak ključevi nisu kod tebe!” Bio sam jako loše volje jer sam te večeri izgubio u pokeru, sin je bio gladan kad sam stigao kući pa sam mu u pola jedanaest morao napraviti ham and eggs, mučila me žgaravica, bilo je sparno, a sutradan me čekala hrpa neopranog veša. Gurnuo sam ipak ruku u džep jakne, ali nisam ništa napipao te sam rekao Robertu da nisam ponio ključeve. On je nadodao da je Anđelko tako i tako već pijan pa je i bolje da ne vozi auto nego da prespava na kauču u uredu kafića, a kad se ujutro otrijezni, neka traži ključeve. 100

Tako je bilo. Ja sam zaspao snom nedužnika, sanjao sam Mandino Selo i po buđenju sam bio kao novi čovjek – dobre volje i nasmijan. Nisam čak ni sina požurivao kao što obično radim, poslao sam Tanji sms, spremio stvari za posao i počeo se oblačiti. Hlače su mi se učinile težima nego inače, ali sam pomislio da je novi opasač s modernom kopčom izazvao nedoumicu u mojim moždanim vijugama, te sam se zaputio do vrata. Ključeva nije bilo u bravi, a tamo ih uvijek ostavim da ne tražim dugo. Pogledao sam refleksno prema pisaćem stolu i primijetio ih tamo dok sam istovremeno pretresao i džepove hlača. U desnom sam opipao i drugi smotak ključeva! Ništa mi nije bilo jasno! Nekoliko minuta sam kombinirao, sin me začuđeno promatrao dok je obuvao cipele i onda mi je sinulo u glavu. Opet sam uzeo Anđelkove ključeve! Slagao sam, dakle, noćas Robertu. Njegov stari i nemoćni otac je prespavao na kauču, što pak u poodmaklim godinama nije jako ugodno, možda se i žena naljuti na njega pa mu danas za kaznu ne spremi salatu od luka nego samo od rajčice – sve je moguće. Zahvaljujući, međutim, lukavom pračovjeku skrivenom negdje duboko u meni, palo mi je na pamet da sve prešutim, zaputim se do kafića i ostavim ključeve na umivaoniku u podrumu. Čistačica će ih tamo sigurno naći, Anđelko će ispasti i glup, i pijan i ćorav, a ja ću biti nevin. Tako sam i odlučio. Kad sam banuo u kafić, Anđelko je već pio kavu, bio je trijezan i nepočešljan, ali nakon što je nabacio široki osmijeh preko slavonske face, nisam imao hrabrosti slagati mu i napraviti ga još većom budalom. Platio sam mu kavu ne govoreći cijelu istinu nego lažući da sam pretresao sve džepove, ali ključeve nisam našao jer su mi ispali u hodniku. Tako smo se pomirili. Zabuna s ključevima mi se nakon navedene večeri nije dugo dogodila. Sve do preksinoć.

101

Komarci u spavaćoj sobi Komarci su najgore i najkrvoločnije zvijeri na ovom svijetu.

Netko će reći da to nije istina, da su lavovi, tigrovi, zmije, psi, mačke, kokoši ili nastranom ideologijom zadojeni ljudi puno gori od njih. Možda su u pravu, ali što se mene tiče, komarci su sigurno na prvome mjestu svih zlotvora. Lava i tigra sam s djecom vidio u zoološkom vrtu, ali nas nisu ni pogledali, izležavali su se i žvakali meso. Nisu zbog nas ni repom mahnuli, osim kada su ganjali muhe, a njih je bilo jako puno. Zmije ne volim ni vidjeti, a kamoli prići im blizu. Nekoliko puta sam u djetinjstvu na gredi iznad Mandina Sela vidio poskoka i zaobišao ga u velikom luku, na nožnim prstima da se ne probudi, pazeći nakon jezivog susreta nekoliko tjedana na svaki korak u prirodi – da me slučajno ne prati ona ružna masna lijenčina. Nijedan pas me još nije ugrizao. Samo je Kažmirov Medo (ili se zvao Brundo?) promuklo lajao kada bih se približavao njegovom carstvu na gornjoj strani puta, ali bih ja plašljivo smotrio u stranu pa bi i on prepoznao da neću ukrasti nijednu glavicu kupusa i pustio bi me na miru. Mačka naše matere me, doduše, jednom ogrebla, no tek nakon što sam joj namjerno stao na rep, da testiram teoriju koju sam čuo od starijeg brata Vinka – on je u to vrijeme već išao u školu i na nastavi biologije učio svašta o domaćim životinjama. Inače me mačka nije ni registrirala, a kamoli da bi mi uradila nešto nažao. Kokoši, doduše, znaju biti opasne, posebno kvočke, ali zahvaljujući mome iskustvu s mačkom i njenim repom, nisam se 102

s pilićima ni nastojao zbližiti jer sam počeo vjerovati starijima, a oni su pričali da kvočka skoči na glavu ako pomisli da će joj netko oteti pile. Vidio sam vlastitim očima da su opasne, ali ne po moju nego po Ivanovu glavu. O ljudima zadojenima kojekakvim ideologijama ne valja ni gubiti riječi – oni su jednostavno glupi i jaki samo u čoporima. Ako dođe njihovo doba, onda su gori od i od lavova, i od zmija, i od kvočaka, i od krmadi – ali samo kad nisu sami. Kada su u manjini, izgube se. Na kraju ostaju komarci.

Tijekom ljeta ne volim sjediti uvečer golih ruku, a za duge rukave mi je prevruće. Nekako se ipak izvučem bez velikih nateklina jer lukavo sjednem pored nekog mlađeg od sebe, a krvožedni insekti izaberu ukusnije zalogaje. Najgori komarci su, međutim, ovi jesenski. Kako i gdje su preživjeli ljeto, zašto se se naselili u mojoj spavaćoj sobi i što ih to nagoni da traže plijen dok pošteni svijet spava, pojma nemam. Znam samo da, kada ugasim svjetlo i prvi put se prevrnem s lijeve na desnu stranu – to je signal mome tijelu da je došlo vrijeme sna – još prije nego se sin s gornjeg kata počne buniti zbog moga hrkanja, odnekuda doleti to čudovište. Počne mi potom poput helikoptera zujati oko ušiju i baš u onom trenutku kad osjetim nesnošljivu bol i svrbež na palcu desne noge – ona uvijek viri ispod pokrivača – moram se počešati i po izgriženom uhu pa u tako neprirodnoj poziciji sam sebi zviznem šamar po lijevom obrazu, u nadi da ću dokrajčiti Drakulu. Jasno je da ga promašim. Kratko se ponadam da će se noćna pokora kroz otvorena vrata spavaće sobe preseliti kod sina i njega dalje mučiti, ali sve je uzalud. Nakon dvije minute opet zujanje, opet češanje, opet šamarčina. I opet ništa. Sasvim razbuđen upalim svjetlo i buljim u plafon i u zidove. Nigdje ga nema, sakrio se magarac iza ormara, a tamo ga ne bih

103

mogao vidjeti ni da nisam kratkovidan. Čekam ga, ne dišem skoro i gledam ima li kakva krpa u blizini da ga smlatim čim ga primijetim. I onda ga zapazim. Ćuli mi iznad glave, već je podebeo jer se napio moje krvi, te razmišljam o tomu da će, ako ga tresnem, ostati velika fleka na svježe okrečenom zidu, ali mi je u cilju obrane ipak sve svejedno. Uzimam, dakle, u međuvremenu nakvašeni ručnik, ali sam lijen da se uspravim i traljavo ga, bez komarca, lijepim za zid. Utvara bježi, a ja ostajem sjedeći u postelji, i ljut i razbuđen. Nekako se dosjetim gdje se nalazi utikač u koji se guraju bijele pločice protiv slične gamadi, ali ne znam gdje su te tableturine pa prevrćem po ladicama. Sin me pita je li sve u redu i boli li me išta, ja mu nevoljko odgovaram da me ne zeza nego da mi pomogne u prevrtanju namještaja i traženju spasa. Njemu se, međutim, ne da, veli da je pospan i da budem tiši jer sutra ima kontrolni iz latinskog. Na kraju ipak nalazim tablete – ispale su kroz šuplji pod gornje ladice u donju i sakrile se ispod šarenih čarapa – utičem cijelu opremu u utičnicu (zato se ona tako zove) i smijuljim se pobjedonosno jer znam da će bezobzirno, krvoločno čudovište uskoro nadrljati. Već razmišljam o tomu kako ću sutra biti slobodan, kako je ovo zadnji komarac-mohikanac koji je preživio ljeto i kako sam ga se konačno za vijeke vjekova riješio. Sutra uvečer je bilo sinoć. Stvarno mi nije jasno koliko komaraca ima u mojoj spavaćoj sobi i zašto se uvijek baš mene dovežu. Kada bih, dakle, na kraju zbrojio sve kapi krvi koje sam tijekom svoga nekoliko desetljeća dugoga boravka na ovoj kugli izgubio, sigurno bi na kraju ispalo da sam u pravu – komarci su, kao što rekoh na početku, najkrvoločnije zvijeri. A ne nekakvi lavovi, tigrovi, blesavi ljudi, kokoši ili zmije!

104

Sadržaj Slaven Bačić: Crtica o crtici 7 Jadranka Cvetkovska: Nedjeljni ručak 9 Tamara Čapelj: Sedam sekundi straha 11 Biba Dunić: Odgovor zna samo vjetar (...) 13 Tihomir Duvnjak: Kolutovi purpura 19 Maja Elbl: Anđeo 21 Ružica Gašperov: Paket “Ljeto s blagom kišicom”(...) 25 Ivan Glišić: Ptica i reptili (...) 29 Florian Hajdu: Mirno ranozalazeće poslepodne (...) 35 Andreja Hrašćanec Jezeršek: Kvaka (...) 39 Sonja Huncinger Smirčić: Mjesečeva kći (...) 47 Ljiljana Jelaska: Modni detalji (...) 51 Antonia Kralj: Fališ mi (...) 57 Biljana Kovačević: Pile (...) 61 Valentino Kuzelj: Novac je moderni Bog 67 Ana Lukšić: Usamljena 69 Đurđa Mihić-Čivić: Petak 73 Alen Mikac: Tamass 79 Ivana Pavić: Prosjaci i snovi (...) 81 Maja Sindičić: Snješko i djevojčica 85 Predrag Šneler: Navrati on ponekad (...) 89 Blago Vukadin: Anđelkovi ključevi (...) 97

105

Fotografije Biba DuniÄ&#x2021;, str. 6, 34, 49, 60, 76 Suzana Medved-Domiter, str. 18, 56, 70, 94 Zdravka PrniÄ&#x2021;, str. 8, 50, 86, 107

106

107