Adriana trigiani postolareva žena

http://www.balkandownload.org/

Adriana Trigiani

Postolareva Ĺžena

Naslov izvornika The Shoemaker's wife Copyright Š 2012 by The Glory of Everything Company

~2~

Veličanstvena nezaboravna ljepota talijanskih Alpa na prijelazu u dvadeseto stoljeće okruženje je u kojemu se prvi put susreću Enza i Ciro. Ali kad Ciro mjesnoga svećenika uhvati u zagrljaju lokalne ljepotice biva protjeran iz sela i poslan u Ameriku kao postolarev šegrt. Odlazi bez objašnjenja i ostavlja Enzu.

No ona, bez njegova znanja, kreće za njim.

Ne znajući jedno za drugo, Ciro i Enza, oboje još mladi i naivni, počinju u Americi stvarati novi život. Ciro uspješno svladava obućarski zanat, Enza dobiva posao u tvornici, sve dok se sudbina ne umiješa i ponovno ih spoji. Ali prekasno je. Ciro se već dragovoljno prijavio za odlazak u rat i Enza odlučuje nastaviti život bez njega, gradeći uspješnu karijeru švelje, u opernoj kući Metropolitan, koja će joj omogućiti da dospije u glamurozne salone na Manhattanu te ulazak u život međunarodne pjevačke zvijezde, slavnoga Enrica Carusoa.

Od velebnoga zdanja Carnegie Halla preko popločanih ulica njujorške talijanske četvrti do nepreglednih ravnica sjeverne Minnesote ti tragični ljubavnici sastaju se i rastaju, sve dok im, naposljetku, snaga njihove ljubavi zauvijek ne promijeni živote. Ea nadasve zanimljiva povijesna priča o ljubavi i obitelji, ratu i gubitku, riziku i sudbini, roman je kakav samo Adriana Trigiani može napisati. Priča je to nadahnuta poviješću njezine obitelji i ljubavlju prema tradiciji, što je njezinim književnim uspješnicama donijelo međunarodno priznanje.

Roman Postolareva žena najveći je hit Adriane Trigiani i najljepša ljubavna priča koju je ikad napisala. Naša ju čitateljska publika već obožava zbog romana Lucia, Lucia, Najbolje ljeto našega života, Jesenji oblaci, Ljubav na talijanski način i Brak na talijanski način, a nema sumnje da će i Postolareva žena zarobiti srce svakoga tko ju pročita.

~3~

U sjećanje na monsinjora don Andrea Spadu, koji je volio planinu.

~4~

PRVI DIO

Talijanske alpe

~5~

1

ZLATAN PRSTEN Un Anello d’oro skrzani rub plavoga baršunastog kaputa Caterine Lazzari lagano se vukao po svježem snijegu, ostavljajući blijedi ružičasti trag na opekama dok je hodala preko praznoga trga. Jedini zvuk bilo je njezino blago ritmično koračanje, poput ruku koje posipaju brašno po staroj dasci za rezanje.

I

Posvuda oko nje talijanske Alpe zlokobno su se izdizale, poput srebrnih bodeža naspram kositrenoga neba. Zimsko sunce na izlasku, mrvica zlata zakopanoga u prostranstvu sivila, jedva je treperilo. Pri prvom jutarnjem svjetlu, odjevena u plavo, Caterina je izgledala poput ptice.

Okrenula se, i dugo otpuhnula u hladan zimski zrak.

– Ciro? – zazvala je. – Eduardo! Čula je odjek smijeha svojih sinova preko prazne kolonade, ali nije mogla odrediti gdje su. Pogledom je prešla preko stupova otvorenoga trijema. Jutro nije bilo za skrivanje ni za igranje drugih igara. Ponovno ih je zazvala. Vrtjelo joj se u glavi od svega što je obavila, velikih poslova i sitnih poslića, brinući se za gomilu brojnih pojedinosti, pospremljene dokumente i vraćene ključeve, sve vrijeme razvlačeći ono nekoliko lira koje su joj preostale za podmirenje obveza.

Prva faza udovištva je papirologija.

Caterina nikada nije ni pomišljala da će tu stajati sama prvoga dana 1905. godine, nemajući ispred sebe ništa osim ono malo nade u moguće ponovno otkriće. Svako obećanje koje joj je dano bilo je prekršeno.

Caterina je podignula pogled kad se prozor na drugom katu postolarske radnje otvorio i jedna starica kroz njega na svjež zrak istresla tepih. Pogledi su im se susreli. Žena je okrenula glavu, ponovno uvukla tepih i zatvorila prozor, zalupivši ga.

Njezin mlađi sin Ciro izvirio je iza jednoga od stupova. Njegove plavozelene oči bile su iste boje kao oči njegova oca, duboke i jasne poput vode Sestri Levante. Kao desetogodišnjak bio je replika Carla Lazzarija, s onim krupnim rukama, stopalima i gustom žućkastosmeđom kosom. Bio je najsnažniji dječak u Vilminoreu. Kad su seoska djeca silazila u dolinu skupiti granje u svežnjeve za potpalu vatre, za prodaju, Ciro bi uvijek najviše doteglio, remenom privezano ~6~

na svojim leđima, zato što je to mogao nositi.

Caterina bi osjetila ubod žalca svaki put kad bi ga pogledala; na Cirinu licu bilo je sve ono što je izgubila i što se više nikada neće vratiti. – Ovamo. – Pokazala je na tlo pokraj svoje crne kožnate čizme. – Smjesta.

Ciro je podigao očevu kožnatu putnu torbu i, trčeći prema majci, pozvao brata, koji se skrivao iza kipa.

Eduardo, koji je imao jedanaest godina, nalikovao je majčinoj obitelji Montini, onako tamnook, visok i vitak. I on je podigao svoju torbu i potrčao priključiti im se.

U podnožju planine, u gradu Bergamu, u kojemu se Caterina prije trideset dvije godine rodila, obitelj Montini osnovala je tiskaru u kojoj su proizvodili pisaći papir i ukrašavali posjetnice i male knjige u prodavaonici na Via Borgo Pallazo. Imali su kuću s vrtom. Kad je sklopila oči, vidjela je svoje roditelje kako sjede za stolom na svježem zraku ispod njihove sjenice od vinove loze i jedu sendviče od debeloga svježeg kruha sa sirom i medom. Caterina se prisjetila svega onoga što su bili i što su imali.

Dječaci su spustili kovčege u snijeg.

– Oprosti, mama – rekao je Ciro. Podigao je pogled prema majci i bio posve uvjeren da je ona najljepša žena na svijetu. Koža joj je mirisala na breskve i na dodir je bila poput satena. Duga kosa njegove majke padala je u mekanim romantičnim valovima i otkad zna za sebe, još dok je ležao u njezinu naručju, uvrtao joj je uvojak, sve dok od njega ne bi postao jedno sjajno crno uže.

– Lijepa si – rekao je iskreno Ciro. – Svaki put kad je Caterina bila tužna nastojao ju je oraspoložiti komplimentima.

Caterina se osmjehnula. – Svaki sin to misli za svoju majku. – Obrazi su joj se zarumenjeli na hladnoći, dok joj se vrh orlovskoga nosa jasno zajapurio. – Čak i onda kad nije lijepa.

Caterina je kopala po torbici u potrazi za malim zrcalom i jastučićem za pudranje. Onaj crveni vršak nestao je kad ga je napudrala. Napućila je usne i kritički pogledala svoje sinove. Ispravila je Eduardov ovratnik i povukla rukav Cirina kaputa preko zapešća. Kaput je bio premalen za nj i nikakvo povlačenje nije moglo dodati orukavlju još pet centimetara, da mu bude po mjeri. – Samo rasteš, Ciro.

– Oprosti, mama.

Sjetila se kad im je dala sašiti kapute, uz hlače od sitnoga samta i bijele pamučne košulje. Imali su deke s resama kad su se rodili, opremu za novorođenčad od mekanih pamučnih tkanina s bisernom dugmadi. Drvene igračke. Slikovnice. Njezini sinovi odavno su prerasli tu odjeću i nije bilo druge.

Eduardo je imao vunene hlače i kaput koji je dobio od jednog susjeda. Ciro je na sebi imao čistu, ali neprikladnu odjeću svoga oca. Porubi na radničkim ~7~

hlačama bili su široki sedam centimetara, zašiveni nazubljenim šavovima, jer šivanje nije bilo jedna od Caterininih jačih strana. Cirin remen bio je zakopčan na zadnjoj rupi, ali i dalje mu je bio previše komotan da bi funkcionirao na pravi način.

– Kamo ćemo, mama? – upitao je Ciro, hodajući za njom.

– Rekla ti je već sto puta. Ne slušaš. – Eduardo je podigao putnu torbu svoga brata i ponio je.

– Ti moraš slušati za njega – podsjetila je Caterina Eduarda.

– Odsjest ćemo u samostanu San Nicola.

– Zašto moramo živjeti s redovnicama? – požalio se Ciro.

Caterina se okrenula licem prema svojim sinovima. Podignuli su pogled prema njoj, nadajući se da će dobiti objašnjenje o svim tim tajnovitim događanjima posljednjih nekoliko dana. Nisu čak bili sigurni ni kakva joj pitanja postaviti ni koje su to podatke treba li znati, ali bili su uvjereni kako zasigurno postoji razlog za takvo neobično majčino ponašanje. Bila je tjeskobna.

Plakala je noću kad je mislila da joj sinovi spavaju. Napisala je mnogo pisama, tijekom zadnjega tjedna više nego što su se mogli sjetiti da ih je napisala u životu.

Caterina je znala da će ih, kaže li im istinu, iznevjeriti. Dobra majka nikada ne bi trebala svjesno iznevjeriti svoju djecu, posebice kad im je ona jedino što im je na svijetu preostalo. Osim toga, u godinama koje će uslijediti, Ciro će se sjećati samo činjenica, dok će ih Eduardo oslikati mekanim kistom. Nijedna inačica neće biti istinita, pa zar je onda bilo važno?

Caterina nije mogla podnijeti odgovornost samostalnog donošenja svake odluke. U magli bola morala je biti razumna i pomisliti na svaku mogućnost za svoje sinove. U psihičkom stanju u kakvom se nalazila nije se mogla brinuti za svoju djecu, čega je bila svjesna. Načinila je popis imena, prisjetivši se svakoga kontakta iz prošlosti njezine obitelji i obitelji njezina supruga, svakoga imena koje bi moglo biti od pomoći. Pogledom je prešla po popisu, znajući da je mnogima od njih pomoć bila vjerojatno jednako toliko potrebna koliko njoj.

Godine siromaštva iscrpile su to područje i mnoge prisilile da pođu dolje do Bergama ili Milana u potrazi za poslom.

Nakon dugog razmišljanja sjetila se da je njezin otac tiskao misale za svaku župu na području Lombardije pa čak i južnije, sve do Milana. Donirao je svoje usluge ugađajući svetoj Rimskoj crkvi, ne očekujući plaću zauzvrat. Caterina je iskoristila tu staru uslugu da svojim sinovima osigura mjesto kod sestara u samostanu San Nicola.

Položila je ruke obojici na ramena.

– Slušajte me. Ovo je nešto najvažnije što ću vam ikada reći. Poslušajte sve što vam kažu. Učinite sve što vam redovnice kažu da učinite. Dobro to obavite. ~8~

Morate činiti i više od onoga što se od vas traži. Predvidjeti. Osvrnite se oko sebe. Obavite zadatak prije nego što sestre to zatraže od vas. Kad vas sestra zamoli da odete po drva, odmah to učinite. Bez pogovora! Pomažite jedan drugome... budite na usluzi. Iscijepajte drva, unesite ih i naložite, bez pitanja.

Provjerite zaklopak za dotok zraka prije nego što zapalite triješće. Kad se vatra ugasi, ispraznite posudu s pepelom i zatvorite otvor dimnjaka. Pometite, da bude kao slika. Pripremite ognjište za novu vatru sa suhim cjepanicama i triješćem. Odložite metlu, lopaticu za smeće i žarač. Ne čekajte da vas sestra na to podsjeti. Budite korisni i ne upadajte u nevolje. Budite pobožni i molite se.

Sjedite tijekom mise u prvom redu, a tijekom večere na najudaljenijem kraju klupe. Posljednji uzmite svoj obrok i nikada ne uzimajte repete. Tu ste zbog njihove ljubaznosti, a ne zbog toga što im ja mogu platiti da vas izdržavaju.

Shvaćate li?

– Da, mama – rekao je Eduardo.

Caterina je položila ruku na Eduardovo lice i osmjehnula se. On je svoju majku obgrlio oko struka i čvrsto je držao. Potom je ona prigrlila Ciru uz sebe.

Bilo je dobro osjetiti njezin mekani kaput uz svoje lice. – Znam ja da vi možete biti dobri.

– Ja ne mogu – srdito je prštao Ciro kad se izvukao iz majčina zagrljaja – i neću.

– Ciro.

– Nije to dobra zamisao, mama. Ne pripadamo tu – prigovarao je Ciro.

– Nemamo gdje biti – rekao je praktično Eduardo. – Pripadamo onamo gdje nas mama ostavi.

– Slušaj svoga brata. Trenutačno je to najbolje što mogu učiniti. Kada dođe ljeto, doći ću na planinu i odvesti vas kući.

– Natrag našoj kući? – upitao je Ciro.

– Ne. Na neko novo mjesto. Možda ćemo se popeti gore na planinu do Endine.

– Papa nas je tamo vodio na jezero.

– Da, to je taj grad s jezerom. Sjećate se?

Dječaci su potvrdno kimnuli da se sjećaju. Eduardo je protrljao ruke nastojeći ugrijati se. Bile su grube i rumene od hladnoće.

– Evo. Uzmi moje rukavice. – Caterina je skinula svoje do lakta dugačke crne rukavice. Pomogla je Eduardu da ih navuče, povukavši ih nagore, ispod njegovih kratkih rukava. – Bolje?

Eduardo je sklopio oči; vrelina koju su pružale majčine rukavice proširila mu se uz ruke i kroz cijelo tijelo, sve dok nije bio obavijen njezinom toplinom.

Rukom je odmaknuo kosu s lica kad ga je umirio miris češljanoga pamuka, ~9~

čistoga limuna i frezije.

– Što imaš za mene, mama? – upitao je Ciro.

– Ti imaš papine rukavice da te utople. – Osmjehnula se. – Ali želiš usto još nešto mamino?

– Molim te.

– Daj mi ruku.

Ciro je zubima skinuo očevu kožnatu rukavicu.

Caterina je skinula prsten pečatnjak sa svoga malog prsta i stavila ga na Cirin napršnjak. – Meni ga je dao moj papa.

Ciro je spustio pogled na prsten. Umjetnički svijeno slovo C na teškom jajolikom žutom zlatu blještalo je pri ranojutarnjem svjetlu. Sklopio je šaku, zlatna vitica još uvijek je bila topla od majčine ruke.

Kameno pročelje samostana San Nicola bilo je odbojno. Veliki zidni polustupovi na čijim su vrhovima bili kipovi svetaca s izrazom varavoga bola izdizali su se nad prilazom. Debela vrata od orahovine imala su šiljast vršak, poput biskupove kape, zapazio je Eduardo kad ih je otvorio. Caterina i Ciro ušli su za njim u malo predvorje. Stresli su snijeg s cipela na prostirci od isprepletenih naplavljenih grana. Caterina je pružila ruku i mjedeno zvonce na lancu je zazvonilo.

– Vjerojatno mole. Ništa drugo i ne rade unutra. Po cijeli dan mole – rekao je Ciro kad je provirio kroz pukotinu na vratima.

– Kako ti znaš što one rade? – upitao je Eduardo.

Vrata su se otvorila. Sestra Domenica spustila je pogled na dječake, procjenjujući ih.

Bila je niska i građena poput zvona koje se oglasi za ručak. U crno-bijeloj halji široke suknje doimala se još širom. Stavila je ruke na bokove.

– Ja sam signora Lazzari – rekla je Caterina. – Ovo su moji sinovi, Eduardo i Ciro. – Eduardo se naklonio redovnici. Ciro je hitro pognuo glavu, kao da brzo izgovara molitvu. Zapravo je molitvom želio odagnati madež na sestrinoj bradi.

– Pođite za mnom – rekla je redovnica.

Sestra Domenica pokazala je na klupu, dajući do znanja gdje bi dječaci trebali sjediti i čekati. Caterina je ušla za sestrom u drugu prostoriju iza debelih drvenih vrata, zatvorivši ih za sobom. Eduardo je piljio ispred sebe dok je Ciro izvijao vratom, osvrćući se uokolo.

– Potpisuje da nas se odriče – prošaptao je Ciro. – Baš kao papina sedla.

– Nije istina – uzvratio je šapatom njegov brat.

Ciro je pomno razgledao predvorje, okruglu prostoriju s dva duboka proširenja. U jednome je bila kapelica posvećena Mariji, Blaženoj Djevici, a u drugome svetom Franji Asiškom. Kod Marijinih nogu bilo je, posve nedvojbeno, ~ 10 ~

zapaljeno više zavjetnih svijeća. Ciro je pomislio kako je to značilo da na ženu možeš uvijek računati. Duboko je uzdahnuo. – Gladan sam.

– Ti si uvijek gladan.

– Ne mogu si pomoći.

– Ne misli na to.

– Samo na to mislim.

– Priprost si.

– Nisam. Samo zato što sam snažan ne znači da sam glup.

– Nisam rekao da si glup. Priprost si.

Miris svježe vanilije i opojnoga maslaca ispunio je samostan. Ciro je sklopio oči i udahnuo. Uistinu je bio gladan. – Je li to poput one priče koju nam je mama ispričala o vojnicima koji su se izgubili u pustinji i ugledali vodopad na mjestu na kojemu ga nije bilo? – Ciro je ustao i pošao za tim mirisom. Zavirio je iza zida. – Ili netko tu negdje peče kolač?

– Sjedni – naredio je Eduardo.

Ciro se nije obazirao na nj, nego je pošao niz hodnik.

– Vraćaj se ovamo! – prošaptao je Eduardo.

Ona vrata od orahovine duž nadsvođenoga prolaza bila su zatvorena i tračci slabašna svjetla dopirali su kroz rešetke prozora ponad glava. Na udaljenom kraju hodnika, kroz staklena vrata, Ciro je ugledao samostanski trijem koji je povezivao glavni samostan s ubožnicama. Potrčao je niz onaj nadsvođeni prolaz prema svjetlu. Kad je stigao do vrata, provirio je kroz staklo i ugledao ogoljen komad zemlje, vjerojatno vrt, omeđen gustim kvrgavim stablima smokava posutih snijegom.

Ciro se okrenuo prema onome ugodnome mirisu i našao samostansku kuhinju, zavučenu u kut u koji se dolazilo iz glavnog hodnika. Vrata kuhinje bila su podbočena opekom. Svjetlucava zbirka lonaca visjela je iznad drvenoga seljačkog stola. Ciro se osvrnuo vidjeti ide li Eduardo za njim. Sam i slobodan, iskoristio je taj trenutak, pritrčao kuhinjskim vratima i zavirio unutra. U kuhinji je bilo toplo, kao najtoplijeg ljetnog dana. Ciro je pustio da ga preplave ti valovi vreline.

Lijepa žena, znatno mlađa od njegove majke, radila je za stolom. Na sebi je imala dugačak vuneni pulover sa sivim prugama preko kojega je bila prevezana pregača. Crna kosa bila joj je čvrsto smotana u punđu i zagurana pod crnu maramu. Njezine tamno-smeđe oči škiljile su dok je na glatkoj mramornoj radnoj plohi razvlačila dugačku pletenicu od tijesta. Pjevušila je nekakvu melodiju dok je malim nožem postupno s tijesta odvajala sićušne zvjezdice, nesvjesna toga da je Ciro promatra. Njezini dugački prsti sigurno su i vješto rukovali nožem. Uskoro su se kuglice tijesta počela gomilati na dasci. Ciro je ~ 11 ~

zaključio da su sve žene lijepe osim možda onih starih poput sestre Domenice. – Corallini? – upitao je Ciro.

Mlada žena podignula je pogled i osmjehnula se dječačiću u velikoj odjeći. – Stelline – ispravila ga je, dižući u vis komadić tijesta izrezanog u obliku zvijezde.

Zagrabila je hrpu zvjezdica i ubacila ih u veliku zdjelu.

– Što pravite?

– Pečenu kremu.

– U hodniku miriše na tortu.

– To je zbog maslaca i muškatnog oraščića. Pečena krema je bolja od kolača.

Toliko je ukusna da anđeli siđu sa svojih postolja. Barem tako kažem ostalim sestrama. Jesi li zbog toga osjetio glad?

– Već sam bio gladan. Žena se nasmijala. – Tko si ti?

– Tko ste vi? – zaškiljio je.

– Ja sam sestra Teresa.

– Oprostite, sestro. Ali vi... vi mi izgledate poput djevojke. Ne izgledate kao redovnica.

– Dok kuham, ne nosim lijepu halju. Kako se zoveš?

Ciro je sjeo na stolčić sučelice redovnici. – Ciro Augustus Lazzari – rekao je ponosno.

– Dugačko ime. Jesi li ti nekakav rimski car?

– Nisam. – Ciro se prisjetio da razgovara s redovnicom. – Sestro.

– Koliko imaš godina?

– Deset. Krupan sam za svoje godine. Povlačim uže na kotaču vodenice u gradu.

– Zadivljena sam.

– Jedini sam dječak mojih godina koji to može. Zovu me vol.

Sestra Teresa je posegnula iza stola i iz posude izvukla okrajak kruha.

Namazala ga je mekanim maslacem i pružila dječaku. Dok je Ciro jeo, brzo je izrezala još zvijezda iz tijesta i dodala ih u veliku zdjelu punu tekuće smjese od mlijeka, jaja, šećera, vanilije i muškatnog oraščića. Velikom emajliranom žlicom ravnomjerno je promiješala sastojke. Ciro je gledao u slojeve kreme koja je sada bila prošarana zvijezdama što su se jedna preko druge preklapale dok se smjesa zgušnjavala. Sestra je ulila kremu u keramičke posude na metalnom poslužavniku, ne prolivši ni kapi. – U posjetu si?

– Poslani smo ovamo raditi zato što smo siromašni.

– Svi su u Vilminore di Scalve siromašni. Čak i redovnice.

– Ali mi smo doista siromašni. Više nemamo ni kuću. Pojeli smo sve piliće i ~ 12 ~

mama je prodala kravu. Prodala je sliku i sve knjige. Nije dobila puno. A i taj novac je već gotovo potrošen.

– Ista je priča u svakom selu u Alpama.

– Nećemo ostati dugo. Moja majka će otići u grad, ali vratit će se po nas i odvesti nas na ljeto. – Ciro je zavirio duboko u otvor peći na drva i shvatio da će je morati ložiti i čistiti sve dok se njegova majka ne vrati. Zapitao se koliko kamina ima u samostanu. Zamišljao je da ih ima puno. Vjerojatno će svaki sat u danu provoditi cijepajući drva i ložeći vatre.

– Što te dovelo u samostan?

– Mama ne prestaje plakati.

– Zašto?

– Nedostaje joj papa.

Sestra je podignula poslužavnik s posudama ispunjenim kremom i stavila ih u pećnicu. Provjerila je površinu nekolicine ostalih krema u posudama na stalku za hlađenje. Koja divota, raditi u toploj kuhinji za hladne zime i spravljati hranu. Ciro je zamišljao kako ljudi koji rade u kuhinji nikada nisu gladni.

– Kamo ti je otišao otac?

– Kažu da je poginuo, ali ja tako ne mislim – rekao je Ciro.

– Zašto im ne vjeruješ? – Sestra je obrisala ruke o kuhinjsku krpu i naslonila se na stol kako bi bila oči u oči s dječakom.

– Eduardo je pročitao pismo koje je mami poslano iz Amerike. Kažu da je papa poginuo u rudniku, ali njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Zato mislim da papa nije mrtav.

– Katkad... – zaustila je.

Ciro ju je prekinuo. – Znam sve o tome... katkad čovjek umre, a nema tijela.

U rudniku može eksplodirati dinamit i raznijeti ljude u njemu ili tijelo može izgorjeti u požaru, nestati u rupi ili se utopiti u troski rijeke unutar planine. Ili se možeš ozlijediti i nisi u stanju hodati pa se negdje pod zemljom zaglaviš i umreš od izgladnjelosti jer te nitko ne nađe pa te pojedu životinje i ne ostane ništa drugo osim kostiju. Znam sve načine na koje se može umrijeti... ali moj papa nije tako umro. Bio je snažan. Mogao je pretući svakoga i podići više od bilo kojega muškarca u Vilminore di Scalve. On nije mrtav.

– Gle, voljela bih ga jednoga dana upoznati.

– Hoćete. Vratit će se on. Vidjet ćete. – Ciro se nadao da mu je otac živ i duša ga je boljela pri pomisli da ga možda više nikada neće vidjeti. Sjećao se kako je u mnoštvu uvijek lako nalazio oca zbog njegove visine, jer se uvijek izdizao iznad svih ostalih u selu. Carlo Lazzari bio je toliko snažan da je obojicu sinova mogao držati istodobno, svakoga na jednom boku, poput vreća brašna, nositi ih uz planinske staze i spuštati niz njih. Rušio je stabla sjekirom i rezao drvnu ~ 13 ~

građu jednakom lakoćom kojom je sestra rezala tijesto. Podigao je branu u podnožju vodopada Vertova. Pomogli su i ostali, ali Carlo Lazzari bio je vođa.

Sestra Teresa razbila je u šalicu jedno svježe jaje i dodala žličicu šećera. Ulila je u šalicu svježe vrhnje i miješala sve dok se na površini nije pojavila tučena pjena. – Uzmi – rekla je Ciri. Otpio je, a potom iskapio do dna.

– Kako ti je sada u želucu?

– Pun je. – Ciro se osmjehnuo.

– Bi li mi želio nekada pomoći pri kuhanju?

– Dječaci ne kuhaju.

– Nije istina. Svi veliki šefovi kuhinja u Parizu su muškarci. Ženama nije dopušteno u Cordon Bleu. To je poznata škola za kuhare u Parizu – rekla mu je sestra Teresa.

Eduardo je naglo upao u kuhinju. – Dođi, Ciro, Moramo ići! Sestra Teresa mu se osmjehnula. – Ti si sigurno Eduardo.

– Da, jesam.

– Ona je redovnica – rekao je Ciro svojemu bratu. Eduardo se naklonio, pognuvši glavu. – Oprostite, sestro.

– Jesi li i ti gladan?

Eduardo je odmahnuo glavom.

– Je li vam majka rekla da ne biste trebali biti nikakva smetnja? upitala je sestra. Potvrdno je kimnuo.

Sestra Teresa je posegnula u metalnu kutiju, izvadila krišku kruha i namazala ga maslacem. Dala ga je Eduardu, koji ga je pomamno pojeo.

– Moj brat ništa neće tražiti – objasnio je Ciro. – Bi li i on mogao dobiti jaje i vrhnje sa šećerom? – Okrenuo se prema svojemu bratu. – Svidjet će ti se to.

Sestra se osmjehnula, uzela svježe jaje, šećer i malo vrhnja koje je izmiješala mlatilicom. Dala je to Eduardu koji je polako pijuckao napitak od jaja, uživajući u svakoj kapi, sve dok šalica nije bila prazna.

– Hvala, sestro – rekao je Eduardo.

– Mislili smo da će samostan biti užasan. – Ciro je svoju i Eduardovu šalicu odložio u sudoper.

– Budete li se lijepo ponašali i molili, mislim da neće biti nikakvih problema.

Sestra Domenica stajala je na vratima s Caterinom. Eduardo se zgranuo kad ih je ugledao i brzo se naklonio pred starom redovnicom. Ciro nije mogao razumjeti zašto se njegov brat bojao svih i svakoga. Nije li mogao vidjeti da je sestra Domenica bezazlena? Sa svojim uštirkanim ovratnikom i crnim suknjama nalikovala je crno-bijelom kockastom globusu od mramora iz Carrare, koji je mama koristila kao držač papira. Ciro se nije bojao ni jedne redovnice, a osim toga, ova je bila tek starica kojoj je drveni križ poput ~ 14 ~

divovskoga ključa visio sa struka.

– Našla sam dva sposobna mladića koji će mi pomagati u kuhinji – rekla je sestra Teresa.

– Eduardo će pomagati meni u uredu – rekla je sestra Domenica sestri Teresi.

– A Ciro će raditi u kapelici. Trebam snažna dječaka koji može dizati teške stvari.

– Meni treba snažan dječak koji zna praviti sir. – Sestra Teresa namignula je sestri Domenici.

– Ja mogu oboje – rekao je ponosno Ciro.

Caterina je stavila ruke na Cirina ramena. – Moji sinovi učinit će sve što budete trebale, sestro.

Samo nekoliko kilometara uz planinu, iznad Vilminore di Scalve, selo Schilpario prilijepilo se za planinu poput sive ledenice. Čak su se i mrtvaci zakapali na obronku, zaštićeni ostacima visokoga granitnog zida prekrivenoga vinovom lozom.

U Schilpariju nije bilo službenoga trga ni velike kolonade, nije bilo fontana ni kipova kao u Vilminore di Scalve, nego samo obična izdržljiva alpska zdanja od drva i žbuke, koja su mogla podnijeti oštre zime. Žbuka je bila u bojama bombona: limun žuta, trešnja crvena i boja šljive. Jarke boje bile su postavljene u sivilo planine poput otkačenih pločica.

Schilpario je bio rudarski grad u kojemu su se bogate žile željezne rudače i barita kopale iz zemlje i odvozile dolje u Milano na prodaju. Svaki posao u selu bio je u službi gradova ispod, uključujući gradnju i održavanje točila što su krotila brzake rijeke Po koja je tekla niz stijene.

Seoska imanja opskrbljivala su mesom mesare u gradu. Svaka obitelj imala je sušionicu u kojoj su se sušile kobasice, salama, pršut i komadi slanine.

Ljudi na planini tijekom dugih zima hranili su se sadržajem svojih ukopanih podruma punih posuda kestenja, koje je kao tepih zastiralo planinske staze, poput staklenog smeđeg kamenja. Osim toga, preživljavali su od jaja iz vlastitih kokošinjaca te mlijeka i vrhnja dobivenoga od njihovih krava. Pravili su vlastiti maslac i sir, a ono što nisu mogli prodati, pojeli su. Šume u planini visoko iznad sela bile su prepune vrganja i ostalih gljiva svih vrsta, kao i traženih tartufa, koje su ljudi brali u kasno ljeto i po dobroj cijeni prodavali posrednicima iz Francuske, koji su ih dalje preprodavali velikim šefovima kuhinja u otmjenim europskim gradovima. Obitelji su svinju koristile za nalaženje tartufa koji su rasli u zemlji. Čak su i najmanju djecu od vrlo rane dobi učili kako tragati za tartufima pa su češljala šumu puzeći na sve četiri, s platnenom vrećom labavo privezanom oko struka, u potrazi za mirisnim ~ 15 ~

gomoljima ugniježđenim duboko u zemlji, oko korijenja starih stabala.

Schilpario je bio jedno od posljednjih sela prema sjeveru, smješteno u sjeni Pizzo Gamino, najvišega vrha na Alpama, tamo gdje se snijeg nije otapao čak ni ljeti. Tako visoko na stijenama ljudi su s visine gledali na oblake koji su se vukli dolinom ispod, poput rozete od puslice.

S dolaskom ljeta, snijegom pokrivene stijene ispod vrha su se otapale, pretvarajući se u jarkozelenu kad su na borovim stablima i stablima smreke izbijale nove grane. Duboki kanjon doline bio je pun polja žute zlatice. Seljanke su skupljale začinsko bilje od kojega su pravile lijekove: čaj od kamilice za smirenje živaca, divlji maslačak za liječenje krvi, mirisnu metvicu za želučane boljke i zlatnu kopriva za snižavanje vrućice.

Passo Presolana bio je usamljeni trak ceste koja je Schilpario povezivala s Vilminore di Scalve i sve dolje niz planinu do grada Bergama. Izgrađena u jedanaestom stoljeću, bila je to jednosmjerna staza kojom se pješačilo.

Naposljetku je ta cesta proširena kako bi njome mogla prolaziti konjska zaprega, ali samo za suha vremena, jer je zimi bila nesigurna.

Marco Ravanelli poznavao je svaki rascjep i zavoj toga prijelaza, svaki prirodni kameni prijelaz na drugu stranu koji je pružao zaštitu, svako seoce duž puta, svako seosko imanje, rijeku i jezero, budući da je još od djetinjstva pratio oca, koji je pružao usluge prijevoza konjem i kočijom, uspinjući se na planinu i spuštajući se niz nju.

Marco, kočijaš iz Schilparija, bio je mršav, srednje visine, gustih crnih brkova koji su isticali njegove privlačne crte lica. Kad je naglo zabio dva dugačka štapa u led, održao se na nogama na stazi između kamene kuće koju je uzeo u najam i štaglja koji je bio u njegovu vlasništvu. Pazio je da ne padne, jer nije si mogao priuštiti slomljenu nogu ni bilo kakvu drugu vrstu ozljede.

Imao je trideset tri godine i bio je odgovoran prema supruzi i šestero djece – najmlađa Stella bila je tek rođena.

Za njim je išla Enza, njegovo najstarije dijete, koja je u led zabila svoja dva štapa, održavajući na taj način i sama ravnotežu. Upravo je navršila deset godina, ali mogla je raditi sve što i žene dvostruko starije od nje, možda čak još bolje, posebice kad se radilo o šivanju. Njezini prstići kretali su se vješto i precizno, stvarajući male, gotovo nevidljive ubode na ravnim šavovima. Majka se čudila njezinu prirodnom talentu, jer nije mogla šivati ni blizu tako brzo.

Enza nije šišala svoju kestenjastosmeđu kosu koja joj je dosezala do struka, spletena u dvije sjajne pletenice koje su joj počivale priljubljene uz tijelo i bile skladne poput uzda. Njezino srcoliko lice nalikovalo je majčinu: puni obrazi, koža boje svježega vrhnja i savršeno oblikovane usnice s jasno određenim Kupidovim lukom. Enzine svijetlosmeđe oči iskrile su poput jantarne dugmadi.

Najstarija kći u obitelji s mnogo djece nikada nije imala pravo djetinjstvo. ~ 16 ~

Enza je naučila kako upregnuti konja čim je narasla dovoljno visoko da dosegne do kočije. Znala je kako od kestenja napraviti tijesto za pitu, tijesto od krumpira za njoke, kako načiniti maslac, zakrenuti piletu vratom, oprati odjeću i zakrpiti je. Kad god bi Enza našla vremena za igru, iskoristila bi ga za šivanje.

Tkanina je bila skupa pa se sama naučila bojiti pamučni muslin i stvarati šarene materijale od kojih bi potom šivala odjevne predmete za svoju obitelj.

Ljeti bi brala kupine i maline pa bi od njihova ploda pravila boje. Stvarala je nabore i izravnavala grubi pamuk, nanosila boju na tkaninu i ostavljala da se sve suši na suncu, slažući nijanse. Obični pamučni muslin postajao je lijep kad ga je Enza bojila u nijanse lavande, nježnoružičaste i škriljevac plave.

Ukrašavala je šarenu tkaninu raznim ukrasima i vezom.

Nije bilo lutaka kojima bi se igrala, ali kome je još trebala lutka kad su u zipci bila dva mala djeteta o kojima je valjalo skrbiti, plus još troje nešto veće djece, jedno je puzalo, a dvoje drugih hodalo, uz još mnoštvo obveza kojima se trebalo pozabaviti tijekom mračnih zimskih dana?

U staji je bilo hladno pa su se Marco i Enza bacili na obavljanje posla. Dok je papa četkao Cipija, njihova najdražega konja, Enza je laštila klupu na dvoprežnoj kočiji. Dvopreg je bio manji od obične kočije, bilo je mjesta samo za dvoje i bio je oličen u profinjenu crnu boju da se naglase dražesne obline njegove kreacije. Enza je čistom krpom obrisala prašinu sa sjedala, pazeći da ulašti rubove.

Radnici koji su pružali usluge bogatima morali su obratiti posebnu pozornost na sitnice. Boja mora biti lakirana, zlatni rub mora blještati, svaki urez, spoj i dugme na mjedi mora se sjajiti. Status i društveni položaj klijenta odražava se u sjaju koji potječe od slugina fizičkoga napora. Bogati plaćaju za to, to je ono što zahtijevaju. Marco je naučio Enzu da se sve mora sjati, uključujući i konja.

Enza je prekrivač kojim se prekrivalo koljena, što ga je izradila od čvrstoga zlatnoga pamuka, stavila na jednu stranu, a smeđi, od velura, na onu stranu dvoprega na kojoj je sjedio putnik. Prekrivač je služio tomu da utopli klijenta koji plaća.

– Mislim da ne bi trebao poći, papa.

– To je jedini posao koji mi je ponuđen tijekom cijele zime.

– Što ako se kuka za vuču slomi?

– Neće.

– Što ako Cipi padne?

– Dići će se.

Marco je provjerio ovjes na dvopregu. Uzeo je kantu s uljem i podmazao opruge.

– Daj, pusti meni. – Enza je od oca uzela kantu ulja i podvukla se ispod ~ 17 ~

dvoprega podmazati ormu. Pazila je i još nekoliko puta dodatno špricnula, kako bi dvopreg bez prevrtanja mogao podnijeti nenadana skretanja i poskakivanja na zaleđenoj planinskoj cesti.

Marco joj je pomogao zavući se ispod dvoprega. – Snijeg je uvijek najgori na planini. Kad stignem do Vilminore di Scalve, samo će lepršati. Vjerojatno dolje u Bergamu uopće ni nema snijega.

– A što je s kišom?

Marco se osmjehnuo. – Brineš dovoljno za svoju majku i mene.

– Netko mora.

– Enza.

– Oprosti, papa. Imamo dovoljno brašna do proljeća. Nešto šećera. Puno kestenja. Ne moraš prihvatiti taj posao.

– A što s najamninom?

– Signor Arduini može pričekati. On će tim novcem samo kupiti još koju haljinu svojoj kćeri. Maria ih ima dovoljno.

– Sad ćeš ti najbogatijem čovjeku u gradu govoriti kako će trošiti svoj novac?

– Voljela bih da me upita. Imala bih mu štošta za reći.

Marco je nastojao ne smijati se. – Dobit ću tri lire da prevezem putnika niz planinu.

– Tri lire!

– Znam. Samo bi budala odbila tri lire.

– Pusti da idem s tobom. Budeš li imao problema, bit ću tamo da ti pomognem.

– A tko će pomoći tvojoj majci oko djece?

– Battista.

– On ima devet godina i veće je dijete od Stelle.

– On se samo voli zabavljati, papa.

– S takvom kvalitetom nitko neće dogurati daleko u životu.

– Eliana će rado pomoći.

– Nije snažna – podsjetio ju je Marco.

– Ali pametna je... i to bi trebalo nešto značiti.

– Znači, ali ne pomaže tvojoj majci oko obavljanja poslova. Vittorio i Alma su mali, a Stella je novorođenče. Potrebna si ovdje svojoj majci.

– U redu. Ostat ću. Što misliš, koliko ćeš dugo biti odsutan?

– Jedan dan niz planinu. Prespavat ću, i drugi dan uz planinu.

– Puna dva dana...

– Za tri lire – podsjetio ju je Marco. ~ 18 ~

Marco je bio ambiciozan. Smislio je plan za napraviti luksuznu kočiju s tri klupe za prijevoz turista koji su čeznuli za mirom planinskih ljeta, s hladnim noćima i sunčanim danima. Djevičanski netaknuta alpska jezera bila su omiljena za kupanje. Turisti su, ako su to željeli, mogli isprobati ljekovite vode u Boariju, sunčati se na obali rijeke Brembo ili probati kupke u blatu u Trescoreu. Nova kočija turiste bi odvezla kamo god požele! Marco je zamislio modernu kočiju s nadstrešnicom s krupnim crno-bijelim prugama i mjedenim rubovima, dok bi svilene rese duž ruba davale dozu glamura. Giacomina i Enza bi za klupe napravile jastuke od rebrastog samta, tirkizno plave.

Marco se nadao zaraditi dovoljno novca i napokon ga ponuditi obitelji Arduni za otkup stare kamene kuće. Najamnina je bila visoka, ali kuća je bila blizu Cipijeva štaglja u kojemu su bili smješteni kočija i oprema. Ravanellijevi nisu mogli živjeti u štaglju. Trebala im je kuća.

Signor Arduini bivao je sve stariji; uskoro će njegov sin sve preuzeti i postati gazda. Drvena kutija puna premotanih pergamenata katastarski izmjerenih zemljišnih parcela u Schilpariju bit će predana sljedećoj generaciji Arduinijevih koja će njome upravljati. Postojale su naznake da bi Marco trebao ozbiljno razmotriti kupnju te kuće. Katkad bi ga, nakon što bi Marco donio platiti najamninu, signor Arduini preklinjao da kupi kuću prije njegove smrti, prije nego što sin preuzme imanje, jer bi potencijalna ponuda za prodaju u tom slučaju mogla zauvijek biti povučena sa stola. Signorova želja da kuću proda motivirala je Marca na proširenje posla, jer sadašnja kočija ne bi omogućila dovoljnu zaradu za kupnju te kuće.

Kupnja kuće u Via Scalina bila je Marcov san za njegovu obitelj.

Marco je na vrijeme stigao u Vilminore. Na drugoj strani trga ugledao je kako ga čeka klijentica; uz nju je bila redovnica. Na tlu pokraj nje bila je mala smeđa putna torba. Caterinin plavi kaput isticao se naspram ružičaste i sive boje zime.

Marco je osjetio olakšanje kad je ugledao da ga klijentica čeka, točno prema dogovoru. U posljednje vrijeme mnogi njegovi putnici nisu poštovali dogovore, što je bio znak da je siromaštvo u tim planinama postalo krajnje veliko. Ljudi su sve češće išli pješice.

Marco je poveo Cipija preko trga do ulaza u samostan San Nicola, potom skočio sa svoga povišenja, pozdravio redovnicu i pomogao Caterini Lazzari popeti se u dvoprežnu kočiju. Stavio je kovčege u kutiju pokraj njezinih nogu, zatvorio poklopac, prebacio joj prekrivač preko krila i njezina plavoga kaputa pa pričvrstio nadstrešnicu.

Sestra Domenica pružila mu je omotnicu, koju je on zagurao u džep.

Zahvalio joj je prije nego što se popeo u dvopreg na mjesto vozača. Redovnica se vratila u samostan.

~ 19 ~

Dok je Marco usmjeravao konja preko trga, čuo je dječaka kako zaziva majku. Caterina Lazzari zamolila je Marca da zaustavi kad je Ciro, bez daha, pritrčao uz bok kočije. Spustila je pogled na svoga sina. – Vrati se unutra, Ciro.

Hladno je.

– Mama, ne zaboravi mi pisati.

– Svakoga tjedna. Obećavam. Ali i ti moraš pisati meni.

– Hoću, mama.

– Budi dobar dječak i slušaj sestre. Brzo će ljeto.

Marco je zapucketao uzdama i usmjerio Cipija niz glavnu ulicu, prema planinskoj cesti. Ciro je gledao kako njegova majka odlazi. Poželio je potrčati za dvopregom, dograbiti ručku i uspeti se na sjedalo, ali njegova majka nije se osvrnula prema njemu niti se nagnula sa strane i ispružila ruku, pozivajući ga prstom da joj se pridruži, kao što je to, otkad ga sjećanje služi, činila uvijek kad bi se nekamo vozili kočijom, putovali vlakom ili žurno hodali.

Ciro je mogao zapaziti samo majčinu odluku da se odveze daleko od njega i da ga tu ostavi, poput slomljena stolca bačena uz cestu, koji čeka čovjeka sa skladišta za otpad. Dok je odlazila, ugledao je okvir njezina ovratnika i zatiljak, uspravan poput stapke ruže. Uskoro je postala tek nejasna plava izmaglica u daljini kad je dvopreg skrenuo prema dolaznoj cesti koja je vodila do Passo Presolane.

Cirina prsa nadimala su se kad je nestala iz vida. Silno je želio otvoriti usta i povikati za svojom majkom, ali kakve bi koristi bilo od toga? Ciro nije bio naučio razlikovati tugu i bijes. Znao je samo da bi volio razmrskati sve na vidiku... kip, kantu uličnoga prodavača i prozore na svakoj radnji kolonade.

Bio je bijesan zbog svake loše odluke koju je njegova majka donijela nakon što ih je otac napustio, uključujući prodaju svega onoga što je bilo očevo, među ostalim njegov pištolj i kopču za remen. Bio je bijesan zbog toga što je Eduardo tolerantan pred svakom preprekom i slagao se sa svime što bi njihova majka rekla. A sada je bio bijesan zbog toga što je morao živjeti u samostanu, što je za njega bilo poput traženja od ribe da živi na stablu. Ništa od onoga što je njegova majka činila nije imalo smisla. Njezina objašnjenja nisu bila zadovoljavajuća.

Sve što je znao i čuo bilo je to da mora biti dobar, ali tko je odlučivao o tome što je dobro?

– Uđi, Ciro. – Eduardo je držao vrata otvorena.

– Pusti me na miru.

– Smjesta, Ciro. – Eduardo je izišao van, zatvorivši vrata za sobom. – Ozbiljno to mislim.

Eduardov ton raspirio je Cirinu ćud, kao šibica suhe grančice za potpalu.

Nije mu on bio ni otac ni majka. Ciro se okrenuo prema njemu i odgurnuo ga.

Eduardo je glavom udario u opeku dok ga je brat snažno bubetao šakama. Ciro ~ 20 ~

je čuo pljuštanje udaraca, ali nije uzmicao, nego je naprotiv u svojemu bijesu sve snažnije udarao brata. Eduardo se sklupčao na koljena zaštititi lice i vikao: – Neće je to vratiti!

Ciru je izdala snaga i pao je na tlo pokraj svoga brata. Eduardo je čvrsto držao koljena kad je Ciro kleknuo i pokrio lice rukama. Nije želio da ga Eduardo vidi kako plače. Osim toga, Ciro je znao da se, zaplače li, neće moći zaustaviti.

Eduardo je ustao i spustio kratko orukavlje na svojoj košulji. Izravnao je hlače i pridigao ih u struku. Zagladio je kosu, vrativši je na mjesto. – Izbacit će nas budemo li se tukli.

– Neka! Pobjeći ću. Neću ostati ovdje. – Ciro je pogledavao uokolo planirajući bijeg. Bilo je barem šest izlaza s trga. Kad jednom pobjegne moći će se slobodno popeti uz planinu do Monte Isole ili spustiti nekoliko kilometara niz cestu do Loverea. Netko će ga sigurno prihvatiti.

Eduardo je pognuo glavu i zaplakao. – Ne ostavljaj me samoga ovdje.

Ciro je pogledao brata, jedinu obitelj koju je imao, i osjećao se lošije zbog njega nego zbog sebe. – Prestani plakati – rekao je.

Jutarnje sunce bilo je posve izišlo i vlasnici radnji otvarali su vrata, podizali zastore i izvozili kolica na kolonadu. Ulični prodavači odjeveni u nijanse jednolične sive, boje niskoga kamenog zida što je omeđivao selo, gurali su kolica jarko crvene, žute i bijele boje, puna posuda sjajnih oraha, srebrnih vjedara s pletenicama svježega bijelog sira u čistoj hladnoj vodi, namota šarenih svilenih niti na drvenim klinovima, svježih štruca kruha u košarama, paketića začinskoga bilja u platnenim vrećicama koji su služili kao mast za obloge... svega potrebnoga za prodaju.

Nazočnost drugih osoba pomogla je Eduardu da emocije stavi pod kontrolu.

Rukavom je obrisao suze. Pogledao je mjesto na kojemu se glavna cesta svijala spojiti s tjesnacem, ali njemu to ništa nije značilo, jer ni njega ni njegova brata neće odvesti iz situacije u kojoj su se zatekli. Jutarnja magla se dignula i u zraku se osjećala tolika hladnoća da je Eduardo jedva uspijevao disati. – Kamo ćemo?

– Mogli bismo poći za mamom. Mogli bismo je navesti da promijeni mišljenje.

– Mama trenutačno ne može voditi brigu o nama.

– Ali majka nam je – usprotivio se Ciro.

– Majka koja ne može brinuti o vlastitoj djeci beskorisna je. – Eduardo je Ciri pridržao otvorena vrata. – Hajde.

Ciro je teška srca ušao u samostan, osjećajući potrebu za majčinim zagrljajem i veliki sram zbog toga što je udario brata. Na kraju krajeva, njihov položaj u samostanu San Nicola nije bio Eduardov izbor, kao što ni događaji koji su ih tamo doveli nisu nastali njegovom krivnjom.

Možda bi te redovnice mogle biti od nekakve koristi, pomislio je Ciro. Možda ~ 21 ~

bi mogle izmoliti da se njihova majka vrati prije ljeta... Ciro će ih zamoliti da za nju izmole svoje krunice. Ali nešto mu je govorilo da nikakva staklena zrnca svete krunice na toj planini neće Caterinu vratiti kući. Bez obzira na to koliko bi ga Eduardo mogao smirivati, Ciro je bio uvjeren kako više nikada neće vidjeti majku.

Te je noći usnuo plačući i ujutro zatekao Eduarda kako spava na podu pokraj njega, budući da su poljski kreveti koje su im redovnice pribavile bili premaleni da bi obojica spavali na njima. Čak i kada bude odrastao mladić, Ciro nikada neće zaboraviti taj mali čin ljubaznosti koji će Eduardo ponavljati mjesecima, iz noći u noć. Eduardova ljubav bit će jedina sigurnost koju će Ciro poznavati u životu. Sestra Teresa će ih hraniti, sestra Domenica će im zadavati zadatke i Sestra Ercolina poučavati latinski, ali Eduardo je bio taj koji će paziti na Cirino srce i pokušati nadomjestiti gubitak majke.

~ 22 ~

2

CRVENA KNJIGA Un Libro Rosso a pola puta niz planinu, u rano poslijepodne, Marco se zaustavio odmoriti Cipija u predgrađu Clusonea. Pomogao je Caterini sići s dvoprega. Zahvalila mu je... bilo je to prvi put da mu se izravno obratila otkad su toga jutra krenuli na put.

N

Marco je otvorio limenku i ponudio joj svježe hrskavo pecivo, tanke kriške salame i bocu mineralne vode. Caterina je uzela maramicu koja joj je bila zagurana u rukav i stavila na nju kruh i salamu, dok je Marco otvarao bocu.

Odgrizla je mali zalogaj keksa i polako žvakala.

Marco je od djetinjstva bio kočijaš. Otac ga je naučio kako skrbiti o konjima, kako ih potkivati i hraniti, praviti i održavati opremu i kako služiti klijentima pa je on još uvijek slijedio očev savjet: Kočijaš mora znati gdje mu je mjesto i govoriti samo onda kad mu se obrate. Polovina novca dogovorene cijene uzima se na početku putovanja, a ostatak na kraju. Kočijaš treba osigurati snažnoga konja i omogućiti čistu kočiju s hranom spremljenom izvan vidokruga. Na dugom putovanju treba se nekoliko puta odmoriti, što se klijentu najavi unaprijed. Treba osigurati hranu i piće, kao i duhan za lulu, burmuticu, cigarete i šibice. Kočijašu ruta treba biti poznata i mora poznavati stajališta duž puta, u slučaju bolesti ili nezgode. Kad se stigne na odredište, kočijaš je odgovoran za sigurnu isporuku svih klijentovih stvari.

Upravo tog poslijepodneva Marco je zaboravio na pravilo o razgovoru s putnicima. Pomislio je na svoju djecu i znajući da je signora Lazzari također majka, osjećao je da bi mogla biti simpatična. Onaj dječačić kojega je ostavila iza sebe razdirao je Marcu srce. Caterina se stoički držala sve dok kočija nije stigla do rascjepa tjesnaca. Tek tada je zaplakala.

– Rekao sam svojoj kćeri da neće biti snijega izvan Valle di Scalve. – Marco je pogledavao prostranstvo doline, zaleđene i bijele od leda, a brežuljci su se svijali poput isklesanoga mramora. Cesta ispred njih činila se čistom i jedina opasnost koju je Marco predvidio bio je povremeni komad crnoga leda.

– Bili ste u pravu. – Caterina je uzela keks i prelomila ga napola, dajući drugu polovicu Marcu.

~ 23 ~

– Hvala vam – rekao je. Odgrizla je zalogaj.

– Imate li vi kćer? – upitao je.

– Nemam. Imam dvojicu sinova. Vidjeli ste Ciru, a imam još i Eduarda. On je godinu stariji.

– Je li i on bio u samostanu?

Kimnula je, potvrđujući. Marko je pogledao Caterinu koja je bila otprilike njegove dobi i zaključio da bolje nosi godine od njega. Zbog ranojutarnje brige oko stoke, dugih dana rada u rudniku željezne rudače za mizernu plaću i neprestane tjeskobe zbog toga kako prehraniti obitelj, Marco se osjećao i izgledao starije nego što je uistinu bio. Nekada bi mu lijepa žena poput Caterine mogla zavrtjeti glavom. U pravim okolnostima, ona bi to još uvijek mogla.

– Oduvijek sam željela kćer – priznala je.

– Moja najstarija je dobra djevojčica. Pomaže majci i meni i ne žali se. Enza ima deset godina i već je vrlo mudra. Imam dva sina i još tri kćeri.

– Sigurno imate farmu.

– Ne, nemam, samo dvopreg i konja.

Caterina nije mogla zamisliti zašto bi Marco imao šestoro djece osim ako ih nije trebao zbog posla na farmi. Trebalo mu je jedino nekoliko snažnih dječaka da zadrži posao prijevoza kočijom i pravu konjušnicu. – Sigurno imate dobru suprugu.

– Vrlo dobru suprugu. A vi supruga? – Marco je shvatio da postavlja vrlo intimna pitanja, nedolična za damu kakva je bila Caterina. – Pitam samo zbog toga što ste svoje sinove ostavili u samostanu – objasnio je.

– Udovica sam – rekla je Caterina, ali nije dalje objašnjavala.

Caterinin status u životu... nekoć kći iz istaknute obitelji, potom mlada supruga i majka, a sada udovica... zahtijevao je od nje da se drži pravila pristojna ponašanja. Jedna dama nije se povjeravala kočijašu, čak ni onda kad je možda bila siromašnija od njega.

– Sestre u samostanu San Nicola vrlo su ljubazne – rekao je Marco.

Da, jesu. – Caterina je bila uvjerena da je mislio na omotnicu koju mu je dala sestra Domenica, kojom je platila to putovanje. Za Caterinu, redovnice su bile više nego velikodušne. Uzele su dječake u vrlo kratkom roku i usto za nju obavile sve dogovore.

– Vašim sinovima će tamo biti posve dobro.

– Nadam se da hoće.

– Prije mnogo godina, dok sam bio dijete, redovnice iz samostana San Nicola dale su mi posjetnicu. Još uvijek je nosim uza se.

– Marco je posegnuo u džep i pružio joj malu oslikanu posjetnicu zlatna obruba. ~ 24 ~

– Talisman. – Caterinin otac je nekada tiskao takve posjetnice na kojima je bila prikazana Sveta obitelj zaštićena anđelima. Dijelile su se na blagdane ili na pogrebima, često s imenom pokojnika ispupčenim na poleđini. Oči su joj zasuzile pri sjećanju na kutije posjetnica u očevoj tiskari. – Jasno mi je zašto vam to pruža utjehu. Jeste li vjernik?

– Jesam, vjernik sam – rekao je Marco.

– Ja nisam. Više ne. – Caterina je vratila posjetnicu Marcu. Da je barem ona slika na posjetnici bila istinita. Odavno je odustala od anđela i svetaca. Njihova moć da je utješe umrla je s njezinim suprugom. Popela se natrag u kočiju bez Marcove pomoći, postavši odjednom nestrpljiva zbog dužine putovanja. – Koliko još?

– Bit ćemo u Bergamu prije mraka.

Nastavili su niz Passo Presolanu, preko Pointe Nossa, kroz Colzate, pokraj Vertove i posljednji put se zaustavili u Nembru, gdje se signora Lazzari prodjenula i zamijenila odjeću u kojoj je putovala doličnom haljinom prije dolaska u Bergamo. Marco je slutio kako je dogovor na koji signora ide zasigurno vrlo važan. Namjestila je kosu, šešir i haljinu, koja je nekada bila moderna, a sada otrcana duž poruba i orukavlja. Kočijaš i njegova putnica nisu više progovorili ni riječi.

Enza je zatvorila drvene kapke na prozorima s pročelja kuće. Kad je navukla zasun, hladan vjetar zazviždao je kroz rebrenice. Dok je vatra iza nje na ognjištu pucketala, naložena drvom i s nekoliko komada ugljena, voda u loncu za pranje rublja samo što nije bila uzavrela pa je kuhinja bila puna tople i ugodne pare.

Enzi je to bio najdraži dio dana, onaj kad bi u Schilpariju pao mrak i kad su djeca bila u krevetu. Mala Stella spavala je u drvenoj kutiji pokrivena mekanom bijelom dekom. Pri odsjaju vatre, lice joj se doimalo poput rumene breskve.

Giacomina, Enzina majka, sposobna žena draga lica i nježnih ruku, miješala je nad vatrom mlijeko u loncu. Svoju dugu smeđu kosu razdijeljenu po sredini i spletenu u dvije pletenice nosila je uredno smotanu u punđu na zatiljku.

Giacomina je stajala pognuta iznad vatre sve dok se na mlijeku nije stvorila pjena pa je stavila posudu na kameni tronožac. S police je dohvatila dvije keramičke šalice koje je postavila na stol, u svaku spustila plošku maslaca po kojemu je potom izlila mlijeko. Protežući se izvući bočicu domaće rakije s police, stavila je u svoju šalicu žličicu, a u Enzinu tek nekoliko kapi. Promiješala je smjesu i zaimačom navrh stavila pjenu koja je ostala na vrhu posude.

– Ovo će te zagrijati. – Giacomina je Enzi pružila šalicu. Sjele su na začelje blagovaoničkoga stola načinjenog od dasaka johe, s jednakim klupama sa svake strane. Enza je silno željela svojoj majci kupiti blagovaonicu od ulaštenoga mahagonija s tvorničkim stolcima i novi komplet porculanskoga posuđa da ~ 25 ~

krasi stol, baš onakav kakav je imala signora Arduini.

– Papa se dosad već trebao vratiti.

– Znaš da povratak uz planinu uvijek duže traje. – Mama je pila svoje mlijeko.

– Ja ću ga pričekati. Ti možeš na spavanje.

– Moram prati. – Enza je slegnula ramenima.

Giacomina se osmjehnula. Rublje je moglo pričekati, ali Enza je željela imati nekakvu ispriku da bude budna kad se njezin otac vrati. Uvijek je bilo isto.

Enza nije mogla spavati dok god svi članovi obitelji nisu bili u kući, na sigurnom, usnuli u svojim krevetima.

– Mama, ispričaj mi priču. – Enza se ispružila preko stola i uzela Giacomininu ruku. Zavrtjela je majčin zlatni vjenčani prsten oko prsta, osjećajući utore sitno ugraviranih pupoljaka ruže u zlatu. Enza je vjerovala da je to najljepši komad nakita na svijetu.

– Umorna sam, Enza.

– Molim te. Onu priču o danu tvoga vjenčanja.

Enza je tu ljubavnu priču čula već toliko puta da su joj vlastiti otac i majka postali jednako čarobni kao likovi iz njezine najdraže knjige, prikazani u iznimnim pojedinostima i vječno mladi u prepričavanju. Enza je proučavala fotografiju svojih roditelja na dan njihova vjenčanja, kao da je bila zemljovid. Na neki način i jest, jer stvarali su odredište, zajednički život. Mladenka i mladoženja ukočeno su sjedili na dva stolca. Mama je čvrsto držala buket planinskih zvjezdana, dok je papa držao ruku na njezinu ramenu.

– Tvoj papa me jedne nedjelje došao vidjeti kad je meni bilo šesnaest, a njemu sedamnaest godina – započela je Giacomina poznatu priču. – Vozio je dvoprežnu kočiju... u to vrijeme dvopreg je pripadao njegovu ocu. Tada je bila bijela, a toga jutra napunio ju je svježim cvijećem. Jedva je bilo mjesta za tvoga papu na klupi.

– Cipi, koji je tada imao samo tri godine, imao je ružičaste vrpce upletene u grivu. Papa je stigao do naše kuće, odbacio uzde, skočio s klupe, ušao u kuću i upitao moga oca može li me oženiti. Bila sam posljednje žensko dijete u obitelji za udaju. Moj papa udao je pet kćeri i dok je na mene došao red, gotovo da nije dizao pogleda sa svoje lule. Samo je rekao da, otišli smo k svećeniku i to je bilo to.

– I papa je rekao...

– Tvoj otac mi je rekao da želi sedam sinova i sedam kćeri.

– A ti si rekla...

– Sedmero djece će biti dovoljno.

– Zasad ih imamo šest. ~ 26 ~

– Bog nam duguje još jedno – zadirkivala je Giacomina.

– Mislim da već imamo dovoljno djece, mama. Jedva imamo hrane za sve, a ne vidim Boga da se pojavio na vratima s vrećom brašna.

Mama se osmjehnula. Bila se već naviknula na Enzin zajedljiv smisao za šalu. Njezina najstarija kći imala je zrele poglede na svijet i ona se brinula da je Enza previše opterećena problemima odraslih.

Enza je prišla vatri provjeriti željezni lonac koji je visio na šipci, pun vruće vode koja je nastala od otopljenoga snijega. Drugi lonac na ognjištu, pun čiste vruće vode, koristio se za ispiranje odjeće. Enza je skinula lonac s vatre i spustila ga na pod. Uzela je drvenu košaru punu spavaćica i stavila ih u limenu posudu da se namaču, dodala lužinu i metalnom šipkom promiješala rublje, pazeći da joj lužina ne poprska kožu. Dok je miješala, spavaćice su poprimile izrazito bijelu boju.

Enza je višak vode izlila u prazan lonac koji je odvukla u udaljeni kraj kuhinje, do mjesta na kojemu je njezin otac u podu napravio žlijeb iz kojega je voda ulazila u cijev i otjecala niz planinu. Ručno je ocijedila spavaćice i pružila ih majci koja ih je objesila na uže pokraj vatre – majka i kći brzo su obavile velik posao. Miris lužine, zaslađen s nekoliko kapi lavandina ulja, ispunio je prostoriju svježim mirisom ljeta.

Giacomina i Enza začule su korake na odmorištu. Pritrčale su vratima i širom ih otvorile. Na trijemu je bio Marco, koji je stresao snijeg s čizama.

– Papa! Uspio si!

Marco je ušao u kuću i zagrlio Giacominu. – Signor Arduini jutros je došao po najamninu – prošaptala je.

– Što si mu rekla? – Papa je odigao Enzu od poda i poljubio je.

– Rekla sam mu da pričeka i porazgovara s mojim suprugom.

– Je li se osmjehnuo? – upitao je Marco suprugu.

– Nije.

– Gle, obično se nasmiješi. Zaustavio sam se kod njegove kuće i platio mu najam. Na vrijeme, još mi je ostalo trideset pet minuta do isteka roka.

Enza i Giacomina zagrlile su Marca. – Jeste li vi, djevojke, mislile da ću ja vas iznevjeriti?

– Nisam bila sigurna – rekla je iskreno Enza. – Velika je to planina i mnogo je snijega, a konj nam je star. Katkada, ako i obaviš dobar posao, putnici plate samo prvu polovinu iznosa i ostaneš kratak za ostatak.

Marco se nasmijao. – Ovaj put nije tako. – Papa je spustio dvije čvrste lire i mali zlatnik na stol blagovaonice. Enza je dotaknula svaku novčanicu i zavrtjela zlatnik, ushićena zbog bogatstva.

Giacomina je s ognjišta podignula podgrijanu večeru za svoga supruga. ~ 27 ~

Poslužila mu je složenac od maslacem začinjene palente i kobasice i natočila mu čašu rakije.

– Kamo si odvezao putnicu, papa?

– K Domenicu Picarazziju, liječniku.

– Pitam se što će joj liječnik. – Giacomina mu je uz tanjur stavila okrajak kruha. – Je li izgledala bolesno?

– Nije. – Marco je otpio rakiju. – Ali pati. Mislim da je sigurno nedavno ostala udovica. Upravo je ostavila svoje sinove u samostanu u Vilminoreu.

– Siročići – rekla je Giacomina.

– Ne razmišljaj o tome da ih uzmeš, Mina.

Enza je zapazila kako je njezin otac majku zvao nadimkom svaki put kad nije želio da ona nešto učini.

– Dvojicu dječaka. Otprilike Enzinih godina: deset i jedanaest. Giacomini se srce slomilo pri pomisli na te samotne dječake.

– Mama, ne možemo ih uzeti – rekla je Enza.

– Zašto ne?

– Zato što je to dvoje djece, a Bog ima u planu poslati ti samo još jedno.

Marco se nasmijao dok je Enza slagala lonce s rubljem i čajnik uz ognjište.

Poljubila je majku i oca za laku noć i popela se ljestvama u potkrovlje na spavanje.

Enza je na vrhovima prstiju prošla pokraj zipke u kojoj je spavala Stella i prišla svojoj braći i sestrama koji su spavali na velikoj slamarici. Tijela su im bila isprepletena, poput košare od pruća. Našla je mjesto na udaljenom kraju slamarice i legla. Umirio ju je zvuk ujednačenoga disanja njezine braće i sestara.

Enza se molila ne čineći znak križa, ne moleći krunicu ni izgovarajući poznate litanije iz večernje molitve na latinskom. Naprotiv, zazvala je anđele, zahvalivši im što su joj sigurno vratili oca kući. Zamišljala je da njezini anđeli uvelike izgledaju kao bucmasta dječica od zlatnih listova koja drže snopove pšenice iznad svetohraništa u crkvi Barzesto, s licima koja su nalikovala onome kakvo ima njezina sestra Stella.

Enza se molila da ostane blizu majke i oca. Željela je zauvijek živjeti s njima, nikada se ne udati i ne postati majka. Nije mogla zamisliti sebe tako hrabru, dovoljno smionu da se udalji od svega što je poznavala i odluči za nešto drugo. Željela je živjeti u istom selu u kojem je rođena, baš kao njezina majka. Željela je držati svako djetešce na dan njegova rođenja i pokopati svaku staru osobu na dan njezine smrti. Željela se svakoga dana buditi kako bi živjela i radila u sjenama il Pizzo Camino, Corno Stella i Pizzo dei Tre Signori, svetoga trojstva planinskih vrhova pred kojima je cijeli život osjećala strahopoštovanje. ~ 28 ~

Enza se molila da može majci pomoći brinuti oko djece i možda još oko onoga jednog djeteta više kad ga Bog pošalje. Nadala se da će to novo dijete biti dječak pa bi se Battista i Vittorio osjećali manje brojčano nadjačani. Molila se za strpljenje zato što je oko dječice bilo puno posla.

Enza se molila za svoga oca, da zaradi dovoljno lira za kupnju kuće pa da više ne moraju živjeti u strahu od gazde. S prvim u mjesecu dolazio je i signor Arduini. Enza je strahovala od toga, jer bilo je situacija kad Marco nije mogao platiti najamninu. Stoga je Enza počela zamišljati očeve prazne džepove pune zlatnika. Njezina mašta pomogla joj je da izbjegne očaj i uspijevala je snagom svoje volje odagnati ono što ju je plašilo. Enza je zamišljala zadovoljavajuće rješenje za svaki problem i zasada je svijet poštivao njezinu volju. Večeras je njezina obitelj bila u toplom, na sigurnom i sita, najamnina je plaćena i novac je u limenoj kutiji koja je predugo bila prazna.

Tijekom dana vidjela je sliku svoga oca kako se penje uz planinu i zamišljala svaki zavoj na cesti, odmarališta na kojima je Cipi jeo zob i papa uživao u dimu cigarete. Zamišljala je svaki topot konjskih potkova koji je njezina oca sigurno vratio preko tjesnaca, jedno za drugim, poput neprestanih otkucaja sata. U svojim mislima snagom volje dovela je Marca kući u Schilpario, sigurno i bez incidenta, s one obećane tri lire u džepu koje će njegovoj obitelji pomoći da preživi dugu zimu.

Enza je znala koliko je sretna i kako je tužno bilo to što svi na planini nisu s njom dijelili tu sreću. Njezin papa obavio je dobar posao i bio je plaćen za nj. Za sada se sve dobro odvijalo. Kad je te noći sanjala, zamišljala je mladu udovicu koja pati zbog gubitka supruga, a sada i svojih sinova. Poverella, pomislila je.

~ 29 ~

3

SREBRNO ZRCALO Un Specchio d'Argento

P

rošlo je šest zima otkad je Caterina Lazzari ostavila sinove u samostanu. Grozna zima 1909. – 1910. napokon je bila završila, poput ispunjenja pokore.

Stiglo je proljeće, donijevši sa sobom sunce poput tratinčice i tople povjetarce, otapajući snijeg sa svake stijene, staze i planinskoga sljemena, oslobađajući bujice bistre hladne vode niz obronak planine, poput lepršavih plavih vrpca za kosu na nekoj djevojci. Činilo se kao da su svi stanovnici Vilminorea izišli van i okrenuli lica prema nebu boje marelice kako bi upili njegovu toplinu. S dolaskom proljeća bilo je puno posla koji je valjalo obaviti. Bilo je vrijeme otvoriti prozore, zarolati tepihe, oprati platnenu robu i pripremiti vrtove.

Redovnice iz samostana San Nicola nisu imale odmora.

Kad se Caterina nije vratila po njih onoga ljeta nakon što ih je ostavila u samostanu San Nicola, njezini sinovi naučili su ne računati na obećanja. Pustili su da ih preplavi razočaranje, poput pljuska vode ispod slapova jezera na koje su odlazili gore iznad Vilminorea. Kad su napokon primili pismo od majke, koje je u samostan stiglo bez adrese pošiljatelja, prestali su moliti sestru Ercolinu da im dopusti da je posjete, jer je to, posve očito, bilo nemoguće. Naprotiv, zakleli su se da će je naći čim njihovo vrijeme u samostanu San Nicola istekne. Bez obzira na to koliko bi moglo potrajati, Eduardo je bio odlučan vratiti majku u Vilminore. Kad su im sestre rekle da se Caterina “oporavlja”, povjerovali su da će joj biti bolje. Zamišljali su majku na brizi redovnica u nekom udaljenom mjestu, zato što ih je sestra Ercolina uvjerila da je to istina.

Osim održavanja samostana i brige o njemu i crkvi San Nicola, redovnice su vodile mjesnu školu, Parrocchia di Santa Maria Assunta e di San Pietro Apostolo. Bile su odgovorne zavođenje kućanstva u župnome dvoru i pripravljanje jela novom seoskom svećeniku don Raphaelu Gregoriju. Usto su mu prale odjeću, održavale njegovo crkveno ruho i vodile brigu o oltarnicima.

Redovnice se nisu razlikovale od ostalih radnih ljudi na planini, osim što je njihov gazda nosio rimski ovratnik.

~ 30 ~

Braća Lazzari, sada već tinejdžeri, bili su dijelom samostanskoga života jednako kao same redovnice. Bili su svjesni svega onoga što im je nedostajalo, ali umjesto da žale za ocem i čeznu za majkom, naučili su koristiti emocije za pothranjivanje vlastitih ambicija. Znali su kako odagnati tugu i ublažiti očaj, bivajući zaposleni poput sestara samostana San Nicola. Ta životna lekcija, koju su naučili slijedeći primjer sestara, vodit će ih kroz život.

Braća Lazzari su sestrama postali nezamjenjivi, upravo onako kako se Caterina nadala. Ciro je na sebe preuzeo većinu zadataka koji su bili dodijeljeni Ignaziju Farinu, starijem čovjeku za obavljanje sitnih poslova u samostanu, koji je, bližeći se šezdesetoj, tražio mjesto na kojemu bi popušio lulu, kakvo sjenovito stablo i beskrajno ljeto. Ciro je ustajao rano i radio dokasna u noć, ložeći i čisteći kamine, muzući kravu, praveći maslac, svijajući svježe pletenice sira scamorza, cijepajući drva, bacajući lopatom ugljen, perući prozore i ribajući podove, dok je Eduardo, učenjak blage naravi, bio odabran za obavljanje tajničkih poslova u samostanskom uredu. Njegov umjetnički rukopis bio je iskorišten za odgovaranje na pisma i ispisivanje svjedodžaba. Usto je, otmjenim krasopisom, ručno ispisivao programe za nedjeljne mise i važne blagdane.

Eduardo, koji je zasigurno bio pobožniji od dvojice braće, ustajao je u zoru služiti dnevnu misu u kapeli i zvoniti u predvečerje pozivajući sestre na večernju molitvu.

Ciro je bio kršan petnaestogodišnjak, visok gotovo metar i devedeset. Od samostanske hrane, jaja, tjestenine i divljači, postao je snažan i zdrav. S onom svojom žućkastosmeđom kosom i plavozelenim očima činio je živopisan kontrast tamnokosim talijanskim starosjediocima s tih planina dostojnih kralja.

Njegove guste obrve, ravan nos i pune usnice bili su karakteristični za Švicarce koji su prebivali neposredno iza granice na sjeveru. Ali Cirin temperament ostao je pravi latino. Sestre su ukrotile njegovu naglu ćud prisiljavajući ga da sjedi mirno i moli krunicu. Naučio se ustrajnosti, disciplini i poniznosti gledajući njihov primjer, zbog želje da udovolji ženi koja ga je tu dovela. Nije bilo toga što Ciro ne bi učinio za sestre iz samostana San Nicola.

Bez društvenih kontakata, prigoda ili obiteljskog posla za naslijediti, Ciro i Eduardo morali su krojiti vlastitu sreću. Eduardo je sa sestrom Ercolinom učio latinski, grčki i proučavao klasike, dok je Ciro održavao zgrade i vrtove. Mladići Lazzari bili su u svakom pogledu odgojeni u samostanu. S redovnicama su se naučili besprijekorno ponašati za stolom. Odrasli su bez blagodati koju je pružala bliska obitelj, što ih je lišilo mnogih stvari, ali im ujedno podarilo stanovitu samouvjerenost i zrelost.

Prelazeći užurbanim trgom, Ciro je na ramenu u ravnoteži držao dugačak kolac preko kojega su bili svježe izglačani oltarnici. Uokolo su se igrala djeca čije su majke mele stube, vješale oprano rublje, tresle tepihe i pripremale prozorske posude za cvijeće za proljetno sađenje. U zraku se osjećao miris ~ 31 ~

svježe zemlje lopaticom natrpane u cvjetne tegle. To oslobađanje je nakon mjeseci izolacije bilo opipljivo, kao da su seljaci s planine otpuhnuli golem dah napokon se oslobodivši oštre zime i slojeva odjeće koji su išli uz to.

Skupina dječaka zviždala je Ciri u prolazu.

– Oprezno s pumpericama sestre Domenice – zadirkivao je jedan dječak.

Ciro se okrenuo prema njima i načinio pokret kao da će ih lupiti platnom. – Redovnice ne nose pumperice, ali tvoja sestra nosi.

Dječaci su se nasmijali. Ciro je nastavio svojim putem i doviknuo iza sebe: – Prenesi Magdaleni moje pozdrave!

Ciro se držao kao general u svečanoj odori, a zapravo je nosio rabljenu odjeću iz kutije za donaciju. Našao je vunene hlače i laganu pamučnu radničku košulju, ali cipele su mu uvijek bile problem. Ciro Lazarri imao je golema stopala pa je u kutiji s doniranom odjećom uvijek tražio veće brojeve. Mjedeni kolut na rupi njegova remena bio je okićen ključevima svih vrata u samostanu i crkvi, koji su zveckali dok je hodao.

Don Gregorio ustrajao je na tome da se oltarnici unose kroz bočni ulaz kako se ne bi ometali vjernici što su tijekom dana ulazili u crkvu i iz nje izlazili, a koji bi možda osjetili poriv u škrabicu ubaciti dodatnu kovanicu.

Ciro je ušao u sakristiju, malu prostoriju nedaleko od oltara. Miris tamjana i voska ispunjavao je prostor, poput vrećice u ladici. Snop ružičasta svjetla s male rozete padao je preko običnoga drvenog stola nasred prostorije. Duž zida bio je uspravan ormar za crkveno ruho.

Zrcalo u naravnoj veličini u srebrnom okviru bilo je obješeno iza vrata. Ciro se prisjetio dana kad se to zrcalo pojavilo. Bilo mu je čudno što svećeniku treba zrcalo. Na kraju krajeva, u toj sakristiji sve od četrnaestoga stoljeća nije bilo zrcala. Ciro je doznao da je to zrcalo postavio sam don Gregorio; zbog taštine nije htio zatražiti od njega da ga objesi. Čovjek kojemu je potrebno zrcalo u potrazi je za nečim.

Ciro je odložio oltarnike na stol, a potom prišao vratima i zagledao se u crkvu. Klupe su bile prazne i u crkvi je bila jedino signora Patricia d’ Andrea, najstarija i najpobožnija župljanka u Vilminoreu. Preko glave je imala prebačen bijeli čipkani šal, zbog kojega je, onako pognuta u molitvi, imala izgled tužnoga ljiljana.

Ciro je ušao u crkvu zamijeniti korištene oltarnike. Signora D’ Andrea uhvatila je njegov pogled i zagledala se u nj. Uzdahnuo je i pošao do prednjega dijela oltara, pognuo glavu, izveo naklon klecanjem koljena i načinio obvezan znak križa. Pogledao je u signoru, koja je odobravajući potvrdno kimnula i s puno poštovanja pozdravio je naklonom glave.

Usnice su joj se razvukle u smiješak.

Ciro je oprezno premotao korištene oltarnike, zavezao ih u čvrst svežanj i ~ 32 ~

odnio u sakristiju. Razvezao je satensku vrpcu, skinuo svježe oprane oltarnike s kolca i vratio se natrag u crkvu, noseći izvezeni oltarnik poput djeveruše koja je na dan mladenkina vjenčanja zadužena za podizanje vela.

Ciro je svježe uštirkan oltarnik stavio nasred oltara. Na suprotne krajeve postavio je zlatne svijećnjake kojima ga je pričvrstio. Posegnuo je u džep za nožićem kojim je skinuo vosak što je kapao sa svijeće, sve dok svjećica nije postala glatka. Taj potez bio je u čast njegove majke, koja ga je podsjetila da učini sve što treba biti učinjeno, čak i ako to nitko od njega ne zatraži.

Prije izlaska pogledao je signoru i namignuo joj. Zarumenjela se. Ciro, samostansko siroče, izrastao je u osobu koja očijuka. Što se njega ticalo, bilo je to nagonski. Pozdravljao je svaku ženu u prolazu, dotaknuo bi vršak svoga rabljenog šešira, rado im pomagao oko njihova tereta i ispitivao ih o njihovim obiteljima. S djevojkama, svojim vršnjakinjama, razgovarao je s prirodnom lakoćom, zbog čega su mu se ostali mladići divili.

Ciro je šarmirao žene iz sela, od školarki voštanih kovrča do udovica koje su u ruci čvrsto stiskale molitvenik. Ugodno se osjećao u društvu žena. Katkada je pomišljao kako bolje razumije žene nego vlastiti spol. Naravno, znao je puno više o djevojkama od Eduarda, koji je bio plah. Ciro se pitao što će se dogoditi s njegovim bratom bude li ikada morao otići iz svoga samostanskog doma. Držao je kako je on dovoljno snažan da se suoči s najgorim, ali Eduardo to nije bio.

Intelektualcu poput Eduarda bila je potrebna samostanska knjižnica, radni stol, svjetiljka i veze kakve su dolazile kroz crkvenu prepisku. U drugu ruku, Ciro je mogao preživjeti u vanjskome svijetu; Iggy i sestre naučili su ga zanatu.

Znao je obavljati poslove na seoskom imanju, vršiti popravke i vlastoručno izraditi sve od drva. Život izvan samostana bit će težak, ali Ciro je imao vještine preživjeti.

Don Raphael Gregorio otvorio je vrata sakristije. Stavio je na stol limenke iz škrabice. Bio je to tridesetogodišnjak koji je tek postao svećenik. Nosio je dugačku crnu reverendu, pričvršćenu stotinama sitnih dugmadi od ebanovine, od ovratnika pa sve do poruba. Ciro se pitao zna li taj svećenik cijeniti koliko puta sestra Ercolina glačalom prijeđe preko rupa za dugmad kako bi ih izravnala.

– Imaš li već spremne sadnice za vrt? – želio je znati don Gregorio.

Svećenikov izrazito bijel rimski ovratnik isticao je njegovu gustu crnu kosu.

Njegovo aristokratsko lice, snažna brada, mali ravan nos i smeđe oči s teškim kapcima davale su mu pospan izgled Romea, a ne izgled iskrena Božjega mudraca.

– Imam, oče. – Ciro je iz poštovanja prema svećeniku pognuo glavu, onako kako su ga poučile redovnice.

– Želim da na prilazu posadiš narcise.

~ 33 ~

– Primljeno na znanje, oče – osmjehnuo se Ciro. – Za sve ću se pobrinuti. – Ciro je podigao kolac sa stola. – Mogu li ići, don Gregorio?

– Možeš – odvrati svećenik. Ciro je otvorio vrata.

– Volio bih te nekada vidjeti na misi – rekao je don Gregorio.

– Znate kako je, oče. Ako ja ne pomuzem kravu, nema vrhnja. Ako ja ne pokupim jaja, sestre ne mogu ispeći kruh. A ako one ne mogu ispeći kruh, ne možemo jesti.

Don Gregorio se osmjehnuo. – Mogao bi ti obaviti svoje poslove i još uvijek naći vremena za dolazak na misu.

– Vjerujem da je to istina, oče.

– Znači, vidjet ću te na misi?

– Provodim puno vremena u crkvi, metući, perući prozore. Mislim da Bog zna gdje će me naći ako me traži.

– Moj posao je naučiti te da ti tražiš njega, a ne obratno.

– Razumijem. Vi imate svoj posao, a ja svoj.

Ciro je s dužnim poštovanjem pognuo glavu, naklonivši se. Uprtio je na rame prazan kolac, poput puške, uzeo svežanj oltarnika koje je trebalo oprati i izglačati pa izišao. Don Gregorio je čuo Čiru kako zvižduka odlazeći niz stazu koja će uskoro biti zasađena žutim cvijećem, baš onako kako je naredio.

Ciro je otvorio vrata prostorije koju su on i Eduardo dijelili u vrtnoj radionici. U početku su dječaci živjeli u glavnom samostanu, u ćeliji na glavnom katu.

Prostorija je bila mala i bučna i dječaci su stalno bili budni zbog neprestanoga komešanja redovnica koje su prolazile od samostana do kapelice.

Puhalo je sa svih strana zbog učestalog otvaranja i zatvaranja ulaznih vrata. Bili su sretni kad su im redovnice odlučile dati stalni prostor podalje od glavnoga samostana.

Redovnice su ih preselile u vrtnu radionicu, u veliku, dobro osvijetljenu prostoriju, znajući da je mladićima koji odrastaju potrebna privatnost i mirno mjesto za učenje. Sestra Teresa i sestra Anna Isabelle dale su sve od sebe da taj prostor učine ugodnim. Raskrčile su skladište zakrčeno posudama za cvijeće, posudama s raznoraznim sitnicama i staromodnim vrtnim alatom koji je poput kipova visio na zidovima. Redovnice su unutra ubacile dva uredna poljska kreveta s vunenom dekom za svakoga mladića i jastuke, mekane poput svete hostije za pričest. Bio je tu i jedan stol te petrolejka, keramički vrč i zdjela na stalku pokraj stola. Kao što je to slučaj u redovima pobožnoga radnoga naroda, njihove temeljne potrebe bile su zadovoljene i nije im bilo potrebno ništa više od toga.

Eduardo je učio kad je ušao Ciro i spustio se na svoj krevet. ~ 34 ~

– Pripremio sam sve kamine.

– Hvala. – Eduardo nije podigao pogled s knjige.

– Načas sam ugledao sestru Annu Isabelle u kućnom ogrtaču.

– Ciro se zakotrljao na leđa i s rupe na remenu otkopčao privjesak s ključevima.

– Nadam se da si odvratio pogled.

– Morao sam. Ne mogu biti nevjeran.

– Bogu?

– Dođavola, ne. Zaljubljen sam u sestru Teresu – zadirkivao je Ciro.

– Zaljubljen si ti u njezine raviole s kestenom.

– I u to. Svaka žena koja jedenje kestenja tijekom duge zime učini podnošljivim žena je za mene.

– Poenta je u začinskom bilju. Puno kadulje i cimeta.

– Kako znaš?

– Gledam je dok kuha.

– Digneš li ikada glavu s te knjige, mogao bi sebi naći djevojku.

– Tebe samo dvije stvari zanimaju. Djevojke i što ćeš sljedeće jesti. – Eduardo se osmjehnuo.

– Što je u tome loše?

– Imaš razum, Ciro.

– Koristim ga!

– Trebao bi ga više koristiti.

– Radije bih se provlačio izgledom, kao don Gregorio.

– Ima on više od izgleda. Obrazovan je čovjek. Svet. Trebaš ga poštovati.

– A ti ga se ne bi trebao bojati.

– Ne bojim ga se. Poštujem ga.

– Uh! Ne zanima me sveta Rimska crkva. – Ciro je šutnuo svoje cipele. – Zvona, svijeće, muškarci u haljinama. Jesi li na kolonadi vidio Concettu Martocci?

– Jesam.

– Kakva ljepotica. Ona plava kosa. Ono lice. – Ciro je odvratio pogled, prisjećajući je se. – A tek tijelo. – Zazviždao je.

– Išla je tri godine sa mnom u isti razred u Santa Maria Assunta. Nije baš vrlo bistra.

– Možda samo ne želi stalno sjediti i čitati. Možda želi vidjeti svijeta. Možda želi da je povedem na vožnju.

– Uzmi je na bicikl. ~ 35 ~

– Ti doista ne znaš ništa o djevojkama. Moraš im ponuditi najbolje, ništa manje od toga.

– Tko te uči kako sa ženama? Iggy?

– Sestra Teresa. Rekla mi je da žene zaslužuju poštovanje.

– U pravu je.

– Ne znam ti ja ništa o svemu tome. – Ciri se činilo da poštovanje nije bilo nešto što se posipalo uokolo poput sijena po zaleđenim prilazima zimi. Možda ga je trebalo zaslužiti.

– Kad bi pokazao samo malo više duhovne inicijative, kad bi se potrudio katkad doći na misu, možda bi ti don Gregorio posudio dvopreg – rekao je Eduardo.

– Ti si dobar s njim. Pitaj ga mogu li ga posuditi.

– Onda ćeš morati pješice. Neću ga pitati.

– Čuvaš svoje usluge za nekoga puno važnijeg?

– A što bi moglo biti važnije od Concette Martocci? – primijetio je suhoparno Eduardo. – Razmislimo. Svećenik dvopregom razvozi lijekove bolesnima. Vozi stare ljude liječniku. Odvozi hranu siromašnima.

– U redu, u redu. Shvaćam. Žudnja moga srca nije čin milosrđa.

– Ni blizu.

– Morat ću onda smisliti druge načine da je zadivim.

– Ti radi na tome, a ja ću proučavati Plinija – rekao je Eduardo, privukavši svjetiljku bliže knjizi.

Svakoga petka ujutro don Gregorio služio je misu za školsku djecu. Ulazili su u crkvu pobožno i u tišini u dva reda; mlađi učenici išli su prvi, predvođeni sestrom Domenicom i sestrom Ercolinom.

Djevojčice su nosile sive vunene veste, bijele bluze i plave pregače od muslina, dok su dječaci nosili tamnoplave hlače i bijele košulje. Vikendima bi njihove majke prale te plavo-bijele uniforme i vješale ih da se suše na užadi po cijelome selu. Iz daljine, sušeći se na suncu, nalikovale su pomorskim stjegovima.

Ciro je stajao iza stupa na gornjoj galeriji crkve San Nicola, iznad redova klupa i izvan don Gregorijeva vidika. Samo su dva dječaka Cirinih godina ostala u školi; većina njih je do jedanaeste godine bila odustala od školovanja zbog rada u rudnicima. Roberto LaPenna i Antonio Baratta bili su iznimke i s petnaest su planirali biti liječnici. Roberto i Antonio pošli su do ulaza crkve, načinili naklon klecanjem i ušli u sakristiju odjenuti svoje crvene halje kako bi don Gregoriju pomogli pri služenju mise.

Ciro je promatrao kako tinejdžerice popunjavaju redove klupa. Anna ~ 36 ~

Calabrese, marljiva i jednostavna, imala je divne noge, tanke gležnjeve i mala stopala; Maria DeCaro, visoka, štrkljasta i nervozna, imala je širok struk i uske bokove; bucmasta Liliana Grandolfo imala je bujne grudi, lijepe ruke i stalno je nezainteresirano gledala u svojim smeđim očima.

Naposljetku se Concetta Martocci, najljepša djevojka u Vilminoreu, uvukla u klupu posljednja. Pogled na nju ispunio je Ciru žudnjom. Concetta je obično kasnila na misu pa je Ciro pretpostavljao da je i ona jednako pobožna koliko on.

Njezina nehajnost protezala se na svaki aspekt njezine neusiljene ljepote.

Concettina plava kosa, iste boje zlatnoga veza na don Gregorijevu crkvenom ruhu, raspuštena je visjela preko njezinih ramena. S lica je bila uklonjena, spletena u dvije tanke pletenice koje su joj bile omotane oko glave, poput vijenca od lovorika. Bila je profinjena i blijeda, boja joj je bila poput kolača od vanilije posutog šećerom u prahu. Njezine tamnoplave oči imale su nijansu namreškane vode na jezeru Endine, dok su joj obrve bile poput crnoga pijeska koji je bojio crtu obale. Imala je obline i nije bila koščata. Ciro je zamišljao kako bi je lako mogao nositi.

Skliznuo je niz stup na pod, naslonio se leđima na nj i virio kroz ogradu, uživajući u nesmetanom pogledu na predmet svoje želje, cijeli sat bez prekida.

Dok je pratila misu, Concetta bi pogledavala uvis u rozetu iznad oltara, a potom bi spustila pogled na riječi u otvorenom misalu u svojim rukama.

O salutaris Hostia, Quae caeli pandas ostium, Bella premut hostilia, Da robur, fer auxilium.

Ciro je zamišljao kako ljubi Concettine rosne ružičaste usnice dok je napamet izgovarala latinski. Tko je izmislio žene? Ciro se to pitao promatrajući je. Možda nije vjerovao u obećanja svete Rimske crkve, ali morao je priznati da je Bog imao nešto na umu ako je on izmislio ljepotu.

Bog je stvorio djevojke i to ga je učinilo genijem, pomislio je Ciro kad su djevojke ustale s klecala i ispunile glavni crkveni prolaz.

Ciro je provirio iza stupa i ugledao Concettu kako kleči kod pričesne ograde.

Don Gregorio je gurnuo malu hostiju na Concettin jezik, na što je ona sagnula glavu i prije ustajanja načinila znak križa. Njezine najmanje kretnje imale su kakvoću radosnoga očekivanja. Ciro nije skidao pogleda s nje dok se s ostalim djevojkama vraćala do klupe.

Osjetivši da je on gleda, Concetta je podignula pogled prema galeriji. Ciro je uhvatio njezin pogled i osmjehnuo joj se. Concetta je napućila usne, a potom pognula glavu u molitvi. ~ 37 ~

Don Gregorio je pjevajućim glasom pročitao: – Per omnia saecula saeculorum.

Učenice su odgovorile: – Amen. – Ustale su s klecala i ponovno sjele u klupe.

Liliana se nagnula naprijed i nešto šapnula Concetti, koja se osmjehnula.

Ciro je uhvatio taj osmijeh, premiju u to proljetno jutro. .. obično nije bilo osmijeha tijekom mise. Jedan kratak pogled na njezine bijele zube i savršenu rupicu na obrazu učinio je rano ustajanje u zoru da otvori crkvu vrijednim toga napora.

Ciro je planirao svoj dan u nadi da će naići na Concettu. Mijenjao je tijek obavljanja jutarnjih poslova samo da bi je na tren ugledao dok je hodala od škole do crkve. Ostao bi gladan i propustio večeru za samo jedno kratko “Ciao, Concetta”, dok je šetala sa svojom obitelji tijekom la passeggiata. Jedan njezin osmijeh bio bi dovoljan da ga tjera naprijed; nadahnula ga je da postupa bolje, da bude bolji. Nadao se zadiviti Concettu onim aspektima svoga karaktera koje možda nije vidjela, poput lijepoga ponašanja kojemu su ga naučile redovnice. Činilo se da mladim ženama lijepo ponašanje muškaraca mnogo znači. Da mu se pruži prigoda, Ciro je znao da bi mogao usrećiti Concettu. Prisjetio se, u najdubljim sjenama svoga sjećanja, kako je njegov otac to isto činio za njegovu majku.

Učenice su kleknule za posljednji blagoslov.

– Dominus vobiscum. – Don Gregorio je ispružio ruke prema nebesima.

Učenice su odgovorile: – Et cum spiritu tuo.

– Vade in pace. – Don Gregorio je u zraku načinio znak križa.

Ciro je gledao kad je Concetta zagurala molitvenik u držač u stražnjem dijelu klupe. Misa je bila završena. Ciro je trebao poći u miru. Ali nije pošao, neće uskoro ni poći, sve dok je na svijetu postojala Concetta Martocci.

Postojalo je polje narančastih ljiljana u blizini vodopada iznad Schilparija gdje su se igrala djeca Ravanellijevih. Kad je proljeće stiglo, sunce je pržilo, ali planinski povjetarci bili su hladni i okrepljujući. Ti dani di caldo e freddo trajali su samo do Uskrsa i Enza ih je do kraja iskoristila. Svako poslijepodne okupila bi svoju braću i sestre i povela ih gore uz planinu.

Posljedice oštre zime bile su očite na krajoliku, mokrim od padanja obilne kiše, snijega i leda. Blijedozeleni izdanci probijali su se kroz smeđe grane dok se u zapletajima hrpe niskoga grmlja i gudurama snijeg otapao na suncu.

Uleknuća u zemlji duž staze gdje se skupljala i ledila voda bila su sada rupe crnoga blata. Bujice vode ostavile su debele pruge mulja dok se snijeg prebrzo otapao i prelijevao niz stijene. Ali nije bilo važno; nakon mjeseci sivila, kamo god bi pogledala, Enza bi vidjela zelenilo.

Enza je svake godine osjećala olakšanje kad bi napokon došlo proljeće. Te veličanstvene planine bile su zastrašujuće zimi; blještavi snijeg mogao je postati ~ 38 ~

opasan kad su prepredene lavine zatrpavale kuće i činile ceste neprohodnima.

Neprestano je postojao taj strah od nenadane i dugotrajne izdvojenosti, nestašice hrane i bolesti koja bi mogla zadesiti obitelj kojoj bi mogli zatrebati lijekovi, a ne bi bilo mogućnosti doći do liječnika.

Kao da je sunce oslobodilo selo.

U proljeće bi se djeca raštrkala Alpama poput otpuhanoga maslačka. Jutra su bila ispunjena poslom... donošenje vode, skupljanje grana, ribanje odjeće, vješanje opranoga i uređivanja vrta. Poslijepodneva su se provodila u igri, kad su djeca puštala zmajeve napravljene od komada staroga muslina, plutala u plitkoj bari ispod vodopada ili čitala u sjeni borovih stabala.

Primavera je u talijanskim Alpama bila poput kutije s draguljima otvorene na sunčevu svjetlu. Hrpe crvenih božura su poput nabora tafta uokvirivale blijeda zelena polja, dok su se divlje bijele orhideje penjale uz blještave grafitne planinske zidove. Prvi pupoljci bijeloga češnjaka omeđivali su stazu, dok su se hrpe ružičastih cvatova rododendrona probijale kroz tamnozeleno lišće.

U proljeće i ljeto nije bilo gladi; planina je opskrbljivala hranom i pićem i djeca su iz guštare brala slatke kupine, spajala ruke i pila čistu hladnu vodu iz potoka.

Djevojčice su skupljale košare divljih ružičastih zvjezdana koje su ostavljale u vanjskoj kapelici u podnožju kipa Blažene Djevice Marije, dok su dječaci nalazili glatko poljsko kamenje boje lavande i dovlačili ga niz planinu kako bi njime ogradili obiteljski vrt. Djeca su sve svoje obroke jela vani na svježem zraku i drijemala na planinskoj travi.

Proljeće je bilo dar nakon oskudice tijekom duge zime i ljeto je bilo najveći od svih snova, sunčano, vruće, s nebom boje safira, plavim jezerima i turistima, džepova punih srebra za potrošiti na praznik. Djeca su jedva čekala posjetitelje koji su im davali velikodušne napojnice za nošenje njihovih torba ili obavljanje sitnih poslova. Djeca su njima zauzvrat nudila košarice s malinama i svježom limunadom.

Enza je uz planinu teglila pletenu košaru s hranom, slijedeći stazu koja je vodila do jezera. Udisala je svjež planinski zrak s primjesom opojne borovine i osjećala vrelinu sunca na vratu. Osmjehnula se jer su jutarnji poslovi bili iza nje i imala je novu knjigu za čitanje. The Scarlet Pimpernel gnijezdila se u košari, odmah uz svježe kekse koje je njezina majka ispekla. Njezin učitelj, profesor Mauricio Trabuko, dao joj je tu knjigu na dar zato što je imala najbolje ocjene u razredu.

– Dođi, Stella. – Enza se okrenula pogledati gdje joj je mlađa sestra, koja je zaostajala za njom. Stella je imala pet godina i dugu valovitu kosu koju joj je Enza svakoga jutra plela u pletenicu. Zaustavila se na stazi i ubrala žutu zlaticu. – Puno je cvijeća u polju. ~ 39 ~

– Ali meni se sviđa ovaj – rekla je Stella.

– Pa onda ga uberi – rekla je nestrpljivo Enza. – Andiamo.

Stella je povukla žutu zlaticu, čvrsto je držala i potrčala stazom ispred svoje sestre, četveronoške se penjući uz strmi uspon i nestajući kroz grmlje, idući za svojom braćom i sestrama.

– Budi oprezna! – doviknula joj je Enza, penjući se i sama uz stazu. Kad je stigla do vrha ugledala je svoju braću i sestre kako trče preko zelenog polja prema vodopadu. Battista je zavrnuo rubove svojih hlača. Vittorio je učinio isto, a potom pošao za Battistom u plitku lokvu koja mu je bila do iznad gležnjeva.

Počeli su se prskati, a potom hrvati u vodi, smijući se pritom.

Eliana se popela na jedno stablo u daljini, provlačeći svoje dugačke ruke između grana i penjala se sve više uvis. Alma i Stella, dolje na tlu, pljeskale su svojoj sestri da dosegne vrh.

Enza je spustila košaru pokraj divljega nastora narančastoga cvata.

Podignula je poklopac, izvukla stolnjak od muslina, razmotala ga i položila na zemlju, izravnavši rubove. Kopala je po košari tražeći knjigu dok je držala na oku svoju braću i sestre i izvukla je čitati. Kad je vidjela da su djeca na sigurnome dok se igraju, legla je na leđa, na rub tkanine.

Dok je čitala, Enza je knjigu držala iznad glave, zaklanjajući se od jarkoga sunčeva svjetla. Uskoro je bila u Francuskoj, u vrijeme giljotina, intriga na palačama i tajnovitoga muškarca koji se potpisivao brzim crtežom crvenoga cvijeta.

Enza je pročitala jedno poglavlje, potom još jedno. Položila je knjigu na prsa i sklopila oči. Ugledala je sebe u toj knjizi odjevenu u crvenu haljinu od šantung svile, kosa joj je bila svijena poput glatke puslice i obrazi narumenjeni strasnim ružičastim rumenilom. Zapitala se kako bi to bilo da živi na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, s nekom drugom obitelji, provodeći sudbinu drukčiju od njezine. Tko bi bila? Što bi mogla postati?

– Gladni smo – rekla je Alma.

– Je li vrijeme za jelo? – upitala je Enza.

Alma je pogledala prema suncu. – Jedan je sat.

– Čini se da si prilično dobro pogodila. U pravu si. Vrijeme je ručka. Idi po svoju braću i sestre.

Alma je otrčala učiniti što joj je naređeno dok je Enza izvadila stvari iz pletene košare. Mama je napravila sendviče od mozzarelle, rajčice i svježih maslačaka umočenih u med i zamotala ih u svježe platnene ubruse. Za svako dijete bila su dva sendviča i još po jedan za svakoga dječaka. Bio je tu vrč sa svježom limunadom i komadi zlatnoga kuglofa.

Enza je postavila gozbu oko koje su se okupila njezina braća i sestre.

Dječaci, mokri od hodanja po lokvi, pazili su da kleknu na vanjski rub ~ 40 ~

stolnjaka. Enza je Stellu privukla u krilo.

– Nije više mala – rekla je Alma Enzi.

– Za mene će zauvijek biti mala – odvratila je ova. – Svakoj obitelji potrebno je neko djetešce.

– Imam pet godina. – Stella je podignula pet prstiju.

– Ova godina bit će loša za vrganje – rekao je Battista dok je jeo sendvič. – Zemlja je previše mokra.

– Prerano je još – rekla mu je Enza. – Ne brini ti za vrganje. Moraš ovo ljeto pomoći papi.

– Ja bih radije tražio tartufe.

– Možeš oboje.

– Želim zaraditi hrpe i hrpe novca. Prodavat ću tartufe Francuzima. Oni su naivčine – rekao je Battista.

– Imaš velike planove. Zadivljena sam – rekla je Eliana, iako je bilo očito da to posve jasno nije bila.

– Ja ću pomoći papi – rekao je Vittorio.

– Svi ćemo pomoći papi. Imat će mnogo putnika ovoga ljeta – rekla je Enza.

– Prava sreća. Cipi neće preživjeti ljeto – rekao je Battista.

– Ne govori to. – Almine oči bile su pune suza.

– Ne uzrujavaj svoju sestru – rekla je Enza. – Nitko ne zna koliko će još dugo Cipi poživjeti. To moraš prepustiti Bogu i svetom Franji.

– Hoće li Cipi otići u raj? – upitala je Stella.

– Jednoga dana hoće – odgovorila je tiho Enza.

– Želim ići gacati po vodi. – Alma je ustala.

Sunce je, visoko na planinskom sljemenu, odozgor pržilo na djecu. Čak je i Enza osjetila vrelinu dok je za djecom išla do plitke lokve, gdje je skinula cipele i dugačke vunene dokoljenke. Zadignula je suknju, zavezala je ispod bluze kroja muške košulje i zakoračila u lokvu. Hladna voda okrznula joj je gležnjeve. Enza je poskočila kad ju je poškakljala po stopalima.

Zaplešimo! – rekla je Stella. Uskoro su se sva djeca prskala u hladnoj plitkoj vodi. Stella je pala u lokvu i nasmijala se. Enza ju je podigla iz vode i privila uza se dok su Alma, Eliana, Battista i Vittorio gacali preko do vodopada, pustiti da hladna vodu teče po njima.

Kroz bistru vodu lokve Enza je ugledala nešto neobično. Kad se sagnula spustiti Stellu, dječje tanke noge bile su povećane pri sunčevu svjetlu. Enza je ispod Stelline kože zapazila plave žile i kestenjaste mrlje, tamne na mjestima, cijelu mrežu njih, od gležnja do bedra.

– Ustani, Stella. ~ 41 ~

Stella je stajala u vodi i s vršaka njezinih pletenica kapala je voda, kao boja s mokrih kistova. Enza joj je provjerila stražnji dio nogu, pri svjetlu koje ne prašta, i tamo ugledala još modrica koje su se protezale uvis, sve do vrha Stellinih bedara. U panici, Enza je provjerila sestrina leđa i nadlaktice. I tamo su bile modrice, poput plavoga kamenja vidljivoga na dnu jezera u plitkoj vodi.

– Eli, dođi ovamo – doviknula je Enza svojoj sestri Eliani, poput trske visokoj trinaestogodišnjakinji sportske građe koja je klipsala prema njoj prilazeći kroz plićak.

– Što je? – Pogledala je u Enzu, uklanjajući kosu s lica.

– Vidiš li ti te modrice? Eliana ih je pogledala.

– Tko ju je udario? – željela je znati Enza.

– Nitko nije udario Stellu.

– Je li pala?

– Ne znam.

– Battista! – povikala je Enza. Battista i Vittorio bili su na udaljenom kraju vodopada, odvajajući lišaj od kamenja. Enza im je domahnula da priđu.

Pokupila je Stellu, odnijela je do stolnjaka raširenoga na grani i obrisala je pregačom. Stellini zubi su cvokotali i prestrašena Enzinim brzim kretnjama, zaplakala je.

– Što sam učinila? – cvilila je Stella.

Enza ju je privukla bliže. – Ništa, bella, ništa.

Pogledala je Elianu. – Moramo poći kući. – Glas joj se promijenio. – Smjesta.

Enzu je preplavio osjećaj strave dok je gledala kako njezina sestra okuplja djecu.

Prebrojila je glave svoje braće i sestara, onako kako je to činila njihova majka kad bi za neki blagdan odlazili u susjedno selo, pazeći da ne izgubi trag svakome djetetu, da ga ne bi odveli Romi ili da se ne zagubi u velikoj gužvi.

Stella se ugnijezdila u toplinu naručja svoje starije sestre, čvrsto se privijajući uz nju.

Mama je uvijek govorila kako dobra obitelj ima samo jedno bilo. Nitko vas ne poznaje bolje od onih s kojima živite i nitko se neće zauzeti za vaš slučaj u vanjskome svijetu onako kao rođaci u krvnome srodstvu. Enza je poznavala Battistina raspoloženja, Elianinu hrabrost, Vittorijev ego, Almin nemir i Stellinu tihu narav. Kad se jedno smijalo, na kraju su se svi smijali. Kad se jedno od njih bojalo, učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da ga potaknu na hrabrost.

Kad je netko bio bolestan, uskoro su svi oni osjećali njegovu bol.

Posebno duboka bila je povezanost između najstarijega i najmlađega djeteta.

Enza i Stella bile su početak i kraj, alfa i omega, završeci knjiga koji su sadržavali sve obiteljske priče, od početka do kraja, kao i različite nijanse i ~ 42 ~

preljeve osobnosti i temperamenta. Dok je Enza čvrsto držala i ljuljuškala Stellu, djeca su u tišini pokupila ručak, počistila ubruse i ponovno sve to spakirala u košaru. Enza je na pregibu vrata mogla osjetiti toplinu Stellina daha.

Dječaci su podignuli pletenu košaru s hranom, dok su djevojčice pomogle Stelli popeti se Enzi na leđa, kako bi je spustili niz planinu. Za njima je išla Eliana, držeći ruku na Stellinim križima, dok ih je Alma vodila šutirajući u stranu sa staze svaki kamen ili grančicu na koje bi se mogla spotaknuti Enza noseći Stellu. Niz Enzino lice potekla je jedna mala suza. Molila se da dođe proljeće, ali sada se bojala da je ono sa sobom donijelo najveću nesreću.

~ 43 ~

4

? OKOLADNA KREMA Vasotto di Budino

N

eobičan mjesec pojavio se noć nakon što je Stella zadobila modrice.

Magličast, boje senfa, treperio je zalazeći za oblake i izlazeći, poput upozoravajućeg svjetla koje je Enzu podsjetilo na petrolejku kojom se Marco služio kad je po lošem vremenu putovao dvopregom.

Enza se nadala kako je mjesec bio znak da su anđeli nazočni i da lebde iznad Stelle, u nedoumici bi li uzeli dušu njezine sestre ili je ostavili dolje na zemlji. Enza je klečala pokraj uzglavlja kreveta, isprepletenih prstiju, sklopila oči i molila. Zasigurno će je anđeli čuti i ostaviti njezinu sestru na planini.

Poželjela je da može otjerati anđela smrti, poput debele zimske muhe.

Marco i Giacomina sjedili su svako s jedne strane improviziranoga Stellina kreveta u glavnoj prostoriji, ne skidajući pogleda sa svoje kćeri. Dječaci su, u nemogućnosti sjediti mirno, bili zabavljeni obavljanjem posla. Battista, visok i mršav, nagnuo se nad vatrom i razgarao je, dok je Vittorio dovlačio drva. Eliana i Alma sjedile su u kutu, koljena privučenih prsima, gledajući i nadajući se.

Mjesni svećenik, don Federico Martinelli, bio je star čovjek. Nije imao kose i izraz njegova duguljastog lica nije im baš pružao veliku utjehu. Klečao je tijekom noći uz Stellin krevet, moleći krunicu. Njegov nježni monotoni glas nije zadrhtao dok je čupkao sjajna zelena zrnca svoje krunice, jedno za drugim, poljubivši mekani srebrni križ i započinjući iznova sa Zdravomarijama dok su sati prolazili.

Marco je otišao do signor Arduinija, dok je Stella bivala sve slabija, zamoliti ga za bilo kakvu pomoć koju bi im mogao pružiti. Signor Arduini poslao je po liječnika u Lizzolu, koji je brzo stigao na konju. Liječnik je pregledao Stellu, dao joj lijek protiv groznice, porazgovarao s Marcom i Giacominom i obećao se vratiti ujutro.

Enza je nastojala pročitati izraz liječnikova lica dok se došaptavao s njezinim roditeljima, ali nije odavao naznaku kakav bi ishod mogao biti. Činilo se da nema nikakve žurbe, ali Enza je znala da to ne znači ništa. Znala je da su liječnici poput svećenika. Bilo da je riječ o patnji tijela ili duše, za njih ima malo iznenađenja i oni rijetko, ako uopće ikada, pokazuju što misle.

~ 44 ~

Enza je čvrsto uhvatila liječnika za ruku dok je izlazio kroz vrata. Okrenuo se pogledati je, ali nije mogla progovoriti. Ljubazno je potvrdno kimnuo i izišao.

Enza je kroz rebrenice na prozoru virila u noć, uvjerena da će Stella, dočeka li izlazak sunca, preživjeti. Liječnik će se vratiti kao što je obećao, proglasit će to čudom i život će opet biti onakav kakav je oduvijek bio. Nije li se tako dogodilo s onim dječakom obitelji Maj koji je tri dana bio izgubljen na cesti za Trescore pa su ga našli? Nije li se novorođenče obitelji Ferrante, koje je šesnaest dana bolovalo od žutice, naposljetku oporavilo? Nije li obitelj Capovilla preživjela nakon što je četvero djece imalo hripavac u zimu 1903. godine? Bilo je mnogo priča o čudima na planini. Zasigurno će Stella Ravanelli biti jedna od tih priča koje će se po selima iznova i iznova prepričavati, uvjeravajući sve one koji žive tako uzvišeno i blizu nebu da ih Bog neće napustiti. Za mnogo godina, kad Stella naraste i bude imala vlastitu obitelj, neće li sama pričati priču o noći u kojoj je preživjela strašne modrice i groznicu?

Enza nije mogla zamisliti njihov dom bez Stelle, koja je oduvijek bila posebna. Stella nije dobila ime po nekom svecu ni po rođaku kao ostala djeca, već po zvijezdama koje su svjetlucale iznad glave one ljetne večeri kad je rođena.

Enza je Stellu zamislila zdravu, ali nije mogla zadržati tu sliku, jer joj je misli ispunila sumnja. Tijekom noći borila se protiv bespomoćnih osjećaja nepravde.

U mislima joj Stellina dvojba nije bila poštena. Na kraju krajeva, njezina obitelj je na ovome životu platila svoju cijenu. Bili su siromašni ponizni marljivi radnici koji su pomagali drugima i živjeli evanđelje. Sve su činili ispravno. Sada je na Bogu bio red da ih nagradi za njihovu pobožnost. Enza je sklopila oči i zamislila anđele i svece koji su okruživali njezinu sestru, ozdravljujući je.

Enza je čak zamislila svoju obitelj u budućnosti. Zamislila je svoga oca i majku kao baku i djeda te svoju braću i sestre s njihovim vlastitim obiteljima.

Battista će djecu učiti stazama, Eliana će im pokazati kako na kamenoj ogradi održavati ravnotežu stojeći na jednoj nozi, Alma će djevojčicama davati poduku iz šivanja, Vittorio će dječake učiti kako potkovati konja, Stella će im pokazati kako slikati, mama će održavati vrt i papa će upregnuti kola i voditi djecu na vožnju. Njihovi životi na planini nastavit će se kao uvijek, ostarjet će zajedno i sretno u sve većem broju, na posjedu s gospodarskim zgradama u njihovu vlasništvu, koje će posjedovati bez hipoteke i dugova.

La famiglia eterna.

Enza je bila zbunjena dok je promatrala Stellino otežano disanje. Uzela je lijek koji joj je dao liječnik. Zašto se njezinoj sestri stanje pogoršavalo?

Stelli je boja gotovo nestala s lica i njezini rumeni obrazi bili su sada neobično sivi, dok su joj usnice postale bijele poput krede. Kad je otvorila oči, pogled joj je bio neusredotočen i zjenice poput dva crna zrnca na svetoj krunici.

Giacomina je vlažnom krpom potapkala usnice svoje kćeri i pomilovala je po glavi. Povremeno bi blagi žamor Zdravomarija izgovaranih jednoglasno prekinuo ~ 45 ~

Stellin jecaj koji bi Enza osjetila kao ubod nožem u srce. Naposljetku je, ne mogavši više ni na trenutak gledati svoju sestru kako vene, Enza ustala i istrčala van.

Trčala je do kraja Via Scalina. Zagnjurila je lice u ruke i plakala za Stellom.

Nema goreg osjećaja nego ne moći ublažiti patnju nedužnome. Enza nije mogla izbrisati Stellin izraz straha kad je postajala sve slabijom i onaj bespomoćan pogled na licu svoje majke. Giacomina je proživjela mnoge groznice i duge noći brinući o svojoj djeci, ali ovaj put je to bilo nešto posve drugo; zbilo se posebnom brzinom.

Enza je uskoro osjetila očeve ruke na ramenima. Kad se okrenula, Marco ju je uzeo u naručje i plakao s njom.

Bog ih je napustio, anđeli su uzeli dopust, a sveci odvratili pogled. Enza je sada znala istinu tih stravičnih sati. Nisu oni čekali da Stella ozdravi; gledali su je kako umire. Prvi put u životu, u gotovo šesnaest godina preživljavanja mećava, proljetnih poplava i neimaštine, Enza nije imala sreće. Snažne ruke njezina oca više je nisu mogle štititi i dodir njezine majke izgubio je svoju moć izlječenja.

Enza i Marco vratili su se u kuću. Vatra se već bila gotovo ugasila i jutarnje sunce izdizalo se iznad Pizzo Camino preplavivši prostoriju svjetlom. Eliana i Alma stajale su uz uzglavlje kreveta, a Vittorio i Battista svaki s jedne strane.

Nakon sati klečanja, stari svećenik je ustao i posljednji put poljubio srebrni križ na svojoj svetoj krunici.

Giacomina je legla preko Stellina tijela i plakala u kosu svoje kćeri. Potom je majka svoje dijete uzela u naručje, privila je uza se i njihala, kao što je to činila svake noći prije djetetova odlaska na spavanje. Stelline beživotne ruke visjele su ispružene iz majčina zagrljaja, dlanovi su bili okrenuti prema gore, kao da će ih primiti anđeli kojih nije bilo nigdje na vidiku u satima prije njezine smrti.

Stelline smeđe oči bile su otvorene i guste trepavice uokvirivale su taj prazni pogled. Usnice su joj postale blijedoplave, poput dna školjke.

Marco se nagnuo preko svoje supruge i obgrlio je, nemoćan utješiti je.

Osjetio je na sebi snažnu ruku očajnoga neuspjeha. Ne samo što su ga iznevjerili liječnik u Lizzoli, svećenik i Crkva; on nije bio dovoljno pobožan u očima Boga da spasi vlastitu kćer.

Sakrament se događao u njihovoj sredini, nezvani trenutak potpune predaje duhovnome svijetu, kad prolazi život i smrt uzima sve u svoje ruke. Bila je to sveta stanka, njišući most preko po život opasne provalije, trenutak koji je potrajao samo sekundu-dvije kad je Stella bila i dalje njihova prije nego što je otišla k Bogu. U tome trenutku Enza je vrisnula, dovoljno glasno da je Bog čuje: – Ne! – Ali bilo je prekasno, male djevojčice više nije bilo, njezina duša vratila se ~ 46 ~

zvijezdama po kojima je prije samo pet godina ona dobila ime.

Je li sve to na neki način bila njezina krivnja? Enza je isplanirala piknik taj dan. Kao najstarija, ona je spakirala onu pletenu košaru i povela ih u planinu.

Ona je poželjela čitati knjigu na jarkome suncu. Ona je dopustila djeci da se igraju u lokvi ispod bujice proljetnoga vodopada. Ona je iznevjerila Stellu i sad je iznevjerila cijelu obitelj. Enza se sada okretala oko sebe ne bi li našla nekoga tko bi je odriješio vlastite neodgovornosti, oprostio joj za pogreške koje je učinila, ali nitko nije istupio prekinuti tu sponu njezine goleme krivnje. Bile su joj potrebne očeve ili majčine ruke oko tijela, ali oni su bili zauzeti Stellom.

Giacominin bol bio je toliko dubok da su joj se leđa počela nadimati i cijelo tijelo dizati i spuštati, baš kao onda kad je rodila to dijete. Zibala je beživotno tijelo svoje kćeri, posljednji put osjećajući njezinu toplinu. Otac tuguje, ali majka se, čije je dijete rođeno u njezinu tijelu, prisjeća nježnih poljubaca koji su postali čin dva tijela koja se vole, združena u slatkoj intimi, što rađa prvi treptaj radosne trudnoće, sve do nježnih skliskih udaraca dok djetešce raste u njezinoj utrobi pa do onoga trenutka kad se njezino tijelo otvara i na svijet donosi novi život, prepušta očaju koji je nikada neće napustiti.

Stella je bila Giacominino anđeosko dijete s krilima koju je bilo lako nasmijati, nametljiva s činjenicama koje je naučila od svoje manje mudre starije braće i sestara, vila kovrčave kose koja je plesala na površini života, upijajući pojedinosti svijeta oko sebe s osjećajem čuđenja, prepoznavajući mogućnosti u svemu što je dotaknula dok je proučavala blještavu planinsku travu, pjevušila zajedno s muzikalnim noćnim vjetrovima ili prigrljavala čudo vode u svakoj mogućnosti; prskanje, kupanje i uživanje u tome. Prolazna poput sunčanog pljuska koji brzo pronese opojni dah ljetnoga povjetarca, više je nije bilo.

Rukom oslikani kipovi svetoga Mihaela ratnika, svetoga Franje Asiškoga s janjetom, Marije, majke Isusove, koja stišće zelenu zmiju, svetoga Ante koji u jednoj ruci drži ljiljane i djetešce Isusa u drugoj, svetoga Josipa u pregači tesara i Piete, ožalošćene majke koja drži svoga umirućeg sina u nijansama sive bili su poredani na jarkome suncu u vrtu kod crkve San Nicola spremni za godišnje pranje.

Ciro je zamišljao da su pobožni smatrali kako će tako izgledati raj. Kad umru, otići će u vrt pun anđeoski savršenih svetaca s licima bez bora i gustom kosom, koji čekaju da ih pozdrave u bijeloj svjetlosti odjeveni u halje ljubičaste, plave i zelene boje i koji im glatkim dugoprstim gipsanim rukama pokazuju kamo poći.

Možda je don Gregorio smatrao Cirin izostanak pobožnosti neobičnim, ali Ciro je vjernike držao neobičnima, s njihovim relikvijama, tamjanom i svetim uljima čije su čarobne moći u njegovoj svijesti više postavljale pitanja negoli davale odgovore. ~ 47 ~

Ciro je zamijesio posebnu pastu za čišćenje, koju je sam izmislio, u jedan stari limeni bubanj. Metodom pokušaja i pogrešaka Ciro je tu pastu stvorio za čišćenje i laštenje kipova i profinjenih crkvenih ukrasa. Za taj posebni zadatak Ciro je u bubnju pomiješao svježu mokru glinu iz korita rijeke Vo, nekoliko kapi maslinova ulja i pregršt zgnječenih pupoljaka lavande. Uronio je ruku u tu smjesu i gnječio je kroz prste, sve dok nije postala mekani kit. Nakon što je ruke isprao u kanti hladne vode, uzeo je krpu, zavrnuo joj krajeve oko tri prsta i tkaninu uronio u tu smjesu.

– Va bene, sveti Mihaele, ti si prvi. – Ciro je pravio male kružne pokrete, nježno utrljavajući smjesu u podnožje kipa. Zlatna slova “Sveti Mihael” sjajila su se dok je Ciro laštio površinu.

Od svih kipova u samostanu San Nicola Ciro je najveću bliskost osjećao prema svetom Mihaelu. Njegove snažne noge, široka ramena i visoko podignut srebrni mač za borbu protiv zla odgovarali su Cirinu osjećaju za pustolovinu i težnjama za hrabrošću. Osim toga, žućkasta kosa svetoga Mihaela i plavozelene oči podsjećale su Ciru na njegove vlastite. Dok je laštio svečevu zlatnu vilicu, zaključio je da bi, od cijele Božje vojske, to bio muškarac koji bi mogao osvojiti Concettu Martocci. Ostali muški sveci, koji su držali golubice, hodali s janjcima ili u jednoj ruci držali djetešce, ne bi bili učinkoviti. Sveti Anto bio je previše blag. Sveti Josip bio je prestar, a sveti Ivan previše ljutit. Ne, Mihael je bio jedini ratnik koji je mogao snubiti lijepu djevojku i osvojiti njezino srce.

Ignazio Farino pojavio se iza ugla gurajući mala ručna kolica natovarena sitnim plavim riječnim kamenjem. Vitke građe, dugačka nosa i tankih usnica, Iggy je nosio hlače na tregere s debelim vunenim dokoljenkama i alpski šešir s merlo perom zaguranim u izblijedjelu vrpcu. Više je izgledao poput kakvoga staroga dječaka nego staroga čovjeka.

– Che bella. – Podigao je pogled prema Marijinu kipu podignutom na kugli i zazviždao.

– Je li ti ona najdraža, Iggy? – upitao je Ciro.

– Ona je kraljica nebesa, nije li? – Ignazio je sjeo na vrtni zid i podigao pogled prema kipu. – Nekada sam znao piljiti... najozbiljnije mislim piljiti... u njezino lice dok sam bio dječak. I znao sam se moliti Bogu da mi pošalje neku lijepu suprugu koja izgleda poput Djevice Marije u crkvi San Nicola. Najljepša djevojka u Vilminoreu bila je zauzeta pa sam se popeo gore na planinu i oženio najljepšu djevojku u Azzoneu. Imala je zlatnu kosu. Izvana lijepa, ali... – iz džepa je izvukao ručno smotanu cigaretu – vrlo zamršena iznutra. Nemoj oženiti lijepu ženu, Ciro. Imat ćeš previše posla.

– Znam kako brinuti o ženi – rekao je Ciro u povjerenju.

– To ti misliš da znaš. Kad joj staviš prsten na ruku, priča se mijenja. Žene se mijenjaju. Muškarci ostaju isti, ali žene se mijenjaju. ~ 48 ~

– Kako to?

– U svakom pogledu. Po ponašanju. – Iggy je načinio naklon iz struka. – Po osobnosti. Po želji prema tebi. – Izbacio je tijelo prema naprijed, kao da zaustavlja pobjegla kolica. – U početku, ah, si, si, si, žele te. Potom žele vrt, dom, djecu. Zatim se umore od vlastitih snova pa od tebe traže da ih ti usrećiš.

– Digao je ruke uvis.

– Nikada nije dovoljno, Ciro. Nikad dovoljno. Vjeruj mi, dok na posljetku više ne znaš kako usrećiti neku ženu.

– Briga me. Meni će biti čast pokušati.

– To sada govoriš – rekao je Ignazio. – Nemoj učiniti isto što i ja. Postupi bolje. Zaljubi se u neku jednostavnu djevojku. Jednostavne djevojke nikada ne postanu ogorčene. Cijene ono što dobiju, bez obzira na to koliko oskudna porcija bila. Dovoljan je jedan mali biser. One nikada ne žude za dijamantom.

Lijepe djevojke imaju velika očekivanja. Doneseš im tratinčice, a one hoće ruže.

Kupiš im šešir, a one hoće i kaput koji uz njega pristaje. To je tako dubok zdenac koji ne možeš napuniti. Znam. Pokušavam.

– Svejedno mi je bila ona jednostavna ili lijepa. Samo želim djevojku koju ću voljeti. A želim da i ona voli mene. – Ciro je čistom vodom isprao plašt svetoga Mihaela.

– Želiš. Želiš. Samo pričekaj. – Iggy je otpuhnuo.

Ciro je suhim ručnikom laštio gips. – Teško mi je čekati.

– Zato što si mlad. Mladi imaju sve osim mudrosti.

– Što ti donosi mudrost? – upitao je Ciro.

– Strpljenje.

– Ne želim mudrost. Ne želim ostarjeti da bih je imao. Samo želim biti sretan.

– Volio bih da ti mogu dati svoje iskustvo pa možda ne bi morao podnijeti ono što sam ja spoznao u životu. Bio sam kao ti. Nisam vjerovao starim ljudima.

Trebao sam ih poslušati.

– Reci mi to što ne znam, Iggy.

– Ljubav je poput čokoladne kreme. – Iggy je žlicom promiješao po zamišljenom loncu. – Vidio si da je signora Maria Nilo pravi u izlogu svoje pasticcerije. – Iggy je zanjihao bokovima kao signora.

– Vidiš je kako miješa čokoladu. Vidiš karamel kako u slapovima klizi sa žlice u posudu za pečenje. Izgleda delicioso. Želiš tu slasticu, možeš je kušati.

Svakoga dana prolaziš pokraj slastičarne i pomisliš: više od svega želim tu čokoladnu kremu. Potukao bih se za nju. Ubio bih za nju. Umro bih, samo da je jednom mogu kušati. Jednoga dana dobiješ plaću, odeš po svoju čokoladnu kremu. Brzo je pojedeš, odeš po drugu, pojedeš i nju. Pojedeš posljednju žlicu smjese u zdjeli. Uskoro ti pozli od onoga što si želio najviše na svijetu. Ljubav i ~ 49 ~

čokoladna krema... jedno te isto.

Ciro se nasmijao. – Teško ti je u to uvjeriti izgladnjela muškarca koji se još nije zasitio. Ljubav je jedini san koji treba slijediti. Ja ću stvoriti budućnost!

Sagradit ću joj kuću sa sedam kamina. Imat ćemo veliku obitelj... pet sinova i jednu kćer. Potrebna je barem jedna kći da se brine o majci u starosti.

– Sve si ti to sračunao, Ciro – rekao je Ignazio.

– Ja uzimam ono što mi život daje... – Ignazio je digao ruke uvis, kao da mjeri opseg svoga svijeta – i ne tražim više. Ono više dovest će te u nepriliku.

– Šteta – rekao je Ciro. – A ja baš želim to više. Zarađujem za stan i hranu, ali želim zaraditi novac.

– Koliko ti treba?

– Da za početak imam i jednu liru, bilo bi dobro.

– Doista? Jednu liru? – nasmijao se Ignazio. – Imam posao za tebe. Ciro je vlažnom krpom prao Pietu. – Slušam.

– Otac Martinelli treba nekoga da iskopa grob gore u Schilpariju. – Iggy je pripalio cigaretu.

– Za koliko?

– Dat će ti dvije lire, a ti vrati jednu. Crkva uvijek mora dobiti svoj dio.

– Naravno. – Ciro je potvrdno kimnuo. – Ali samo jednu liru za kopanje groba? – Ciro nije mogao ne zapitati se zašto Ignazio nije postigao bolju nagodbu. Sada je shvatio zašto nije uspio postići ništa više od posla samostanskoga majstora za obavljanje sitnih poslova.

Ignazio je glatko uvukao dim cigarete. – Hej, bolje to nego ništa. – Ponudio je Ciri da povuče dim. – Ciro je prihvatio cigaretu, uvlačeći glatko duhan.

– Don Gregoriju bi kopao besplatno. Što ćeš učiniti s tom svojom lirom?

Trebaju ti cipele. – Ignazio je spustio pogled na Cirine cipele.

– Kupit ću Concetti Martocci broš s kamejom.

– Ne troši uludo svoj novac. Potrebne su ti nove cipele!

– Mogu ja hodati bosonog, ali ne mogu živjeti bez ljubavi. – Ciro se nasmijao.

– Kako ću stići do Schilparija?

– Don Gregorio kaže da možeš uzeti dvopreg.

Ciri se pogled razvedrio. Ako može uzeti dvopreg, možda bi mogao uspjeti provozati Concettu. – Prihvatit ću. Ali želim dvopreg na cijeli dan.

– Va bene.

– Ti ćeš to dogovoriti s don Gregorijem? – upitao je Ciro.

– Ja ću se pobrinuti za to. – Ignazio je opušak svoje cigarete bacio na stazu.

Zgazio ju je i šutnuo u grmlje, gdje je mali narančasti žar posljednji put zaiskrio i ugasio se. ~ 50 ~

Ciro je podbočio vrata crkve San Nicola i ostavio ih otvorenima, propustiti unutra svjež proljetni zrak da se poigra kroz crkvu poput akorda korizmenih napjeva. Svaka površina se sjajila. Redovnice bi rado povjerovale da je njihov štićenik oribao crkvu i sve u njoj iz poštovanja i u slavu Gospodinu, ali istina je bila to da se Ciro nadao zadiviti don Gregorija kako bi mu ovaj, kad god on poželi, dao da se posluži župnim dvopregom i konjem.

Mladi majstor za obavljanje svih poslova istrljao je mahagonij klupe limunovim voskom, oprao umrljane staklene prozore vrućom vodom, bijelim vinskim octom izribao mramorne podove i ulaštio mjedeno svetohranište. Žicom je odstranio ostatke pokapale zavjetne svijeće s držača za svijeće od kovanoga željeza i u praznine ponovno stavio nove svijeće. Miris voska ispunio je proširenje sa svecima poput ružine vodice kojom je Concetta Martocci prskala rublje prije glačanja. To je zasigurno znao, jer bi se, dok je prolazila, zrakom pronio njezin parfem.

Kipovi svetaca izgledali su novi novcati. Ciro je vratio sjaj žućkastobijelim licima i boje njihovim haljama i sandalama. Podigao je svetoga Josipa na povišenje u proširenju, a potom pred njega dovezao kolica sa zavjetnim svijećama i ustuknuo, zadovoljan ishodom svoga napornog rada. Okrenuo se kad je začuo korake na mramornome podu. Izvirivši iz proširenja ugledao je Concettu Martocci koja je načinila naklon klecanjem na crkvenome prolazu i ušla u red negdje otprilike na pola puta između ulaza i oltara. Cirino srce počelo je ubrzano kucati. Preko kose imala je prebačen bijeli čipkani šal.

Na sebi je imala dugačku sivu suknju od serža i bijelu bluzu, paletu nedužne golubice.

Ciro je spustio pogled na svoju radnu odjeću, pogledom obuhvativši mokri rub hlača, sjene čađi duž šavova, čizme koje mu nisu odgovarale i prljavu radničku košulju koja se doimala poput palete boja majstora za obavljanje sitnih poslova... s mrljama od glinenoga kita, laštila za mjed i crnih tragova mrlja od nagorjeloga stijenja svijeća. Bijela krpa za laštenje bila mu je zagurana u džep košulje, na mjestu gdje bi trebala biti uštirkana maramica.

Provukao je ruke kroz svoju gustu kosu, a potom pogledao nokte: ispod svakoga su bili crni polumjeseci. Concetta se okrenula i ugledala ga, a potom je upravila pogled natrag prema oltaru. Takva vrsta susreta, njih dvoje sami u crkvi, bila je rijetkost. Bilo je gotovo nemoguće upriličiti razgovor s Concettom.

Imala je stroga oca, pobožna strica, nekoliko braće i jato prijateljica koje su je okruživale vrlo čvrsto, poput čvora na vezici dječje pregače.

Ciro je izvukao krpu iz džepa i zagurao je iza svetoga Mihaela. Otkopčao je mjedeni privjesak s ključevima s rupe na remenu i odložio ga na krpu. Pošao je središnjim crkvenim prilazom, načinio naklon klecanjem, priključio joj se u klupi, kleknuo uz nju i sklopio ruke u molitvi.

– Ciao – prošaptao je. ~ 51 ~

– Ciao – uzvratila mu je šaptom. Osmijeh joj je preletio preko savršenih ružičastih usnica. Čipka šala stvarala je mekani okvir oko njezina lica, kao da je ona bila slika. Spustio je pogled na svoje prljave ruke i stisnuo prste u šake, sakriti nokte.

– Upravo sam čistio crkvu – rekao je, objašnjavajući zbog čega je tu.

– Vidim. Svetohranište je poput zrcala – rekla je, zamijetivši.

– Namjerno. Don Gregorio voli gledati svoj odraz. Concetta se namrštila.

– Samo se šalim. Don Gregorio je pobožan čovjek. – Katkada je Ciri bilo drago što je uistinu obraćao pozornost na ono što mu je govorio njegov brat Eduardo pa je dodao: – Svet čovjek.

Slažući se, potvrdno je kimnula pa iz džepa suknje izvukla nisku zrnaca od bijeloga opala na svetoj krunici i držala je. – Ovdje sam zbog devetnice – rekla je, pogledavši gore u rozetu iza oltara.

– Devetnica je četvrtkom – rekao je Ciro.

– Ah – rekla je. – Onda ću samo izmoliti krunicu.

– Bi li voljela vidjeti vrt? – upitao je Ciro.

– Mogli bismo prošetati. Možeš i u vrtu moliti.

– Radije bih molila u crkvi.

– Ali Bog je posvuda. Ne slušaš li na misi?

– Naravno. – Osmjehnula se.

– Ne, ne slušaš, šapćeš s Lilianom.

– Ne bi nas trebao promatrati.

– Ne gledam u don Gregorija.

– Možda bi trebao.

Kliznula je s klecala i sjela u klupu. Ciro je učinio to isto. Spustio je pogled na Concettine dražesne ruke. Tanka jednostavna zlatna narukvica visjela joj je sa zapešća.

– Nisam te pozvala da sjedneš sa mnom – prošaptala je.

– U pravu si. Kako nepristojno od mene. Smijem li sjesti s tobom, Concetta Martocci?

– Smiješ – rekla je.

Sjedili su u tišini. Ciro je shvatio da nije duboko udahnuo sve otkada je Concetta ušla u crkvu pa je polako izdahnuo, a potom udahnuo čudesan miris Concettine kože, miris opojne vanilije i bijele ruže. Konačno je Bogu bio zahvalan na nečemu: na Concettinoj blizini.

– Sviđa li ti se živjeti u samostanu? – upitala je sramežljivo.

Ciro je osjetio stezanje u prsima. Posljednje što je od te djevojke želio bilo je sažaljenje. ~ 52 ~

– Dobar je to život, vrijedno radimo, imamo lijepu sobu, don Gregorio mi posudi dvopreg svaki put kad poželim.

– Posudi ti?

– Naravno – Ciro je ponosno otpuhnuo.

– Uistinu imaš sreće.

– Volio bih se jednom odvesti do Clusonea.

– Ja tamo imam tetku – rekla je.

– Imaš li? Mogao bih te povesti da je posjetiš.

– Možda. – Osmjehnula se.

Jedno možda od Concette bilo je bolje od nekoga da od bilo koje od stotina ostalih djevojaka koje su živjele na toj planini. Ciro je bio ushićen, ali trudio se to ne pokazati. Ignazio ga je naučio da se suspregne, da se suzdrži od pokazivanja djevojci koliko mu je stalo. Prema Iggyjevim riječima, djevojke više vole one mladiće kojima se one ne sviđaju. Ciri to nije imalo nikakvoga smisla, ali odlučio je poslušati Iggyjev savjet ako bi na kraju igre mogao osvojiti Concettino srce. Ciro joj se obratio: – Volio bih da mogu ostati, ali obećao sam sestri Domenici da ću za nju izvršiti nekakvu dostavu prije večere.

– Va bene. – Concetta se ponovno osmjehnula.

– Jako si lijepa – prošaptao je Ciro. Concetta se nacerila. – A ti si jako prljav.

– Neću biti kad te sljedeći put vidim – rekao je. – A vidjet ću te ponovno.

Ciro je ustao i izišao iz klupe, ne zaboravivši načiniti naklon klecanjem kad je odlazio. Posljednji put je pogledao Concettu, naklonio joj se glavom, prisjetivši se pravila lijepoga ponašanja u nazočnosti žene, kojima su ga poučile redovnice.

Concetta je kimnula glavom prije nego što se okrenula prema zlatnom svetohraništu nad kojim je Ciro proveo veći dio poslijepodneva lašteći ga do visoka sjaja. Ciro je doslovno odskakutao iz crkve na trg.

Poslijepodnevno sunce pržilo je nisko, ljubičasti božur na plavom nebu. Ciro je od crkve trčao preko trga prema samostanu zapazivši da su se boje njegova svijeta promijenile nabolje. Naglo je otvorio ulazna vrata, dograbio paket sestre Domenice za signor Longarettija i zaputio se uz brdo isporučiti ga.

Ciro je prolazio pokraj ljudi koji su ga pozdravljali, ali nije ih čuo. Jedino o čemu je mogao razmišljati bila je Concetta i mogućnost duge vožnje do Clusonea samo s njom. Zamišljao je užinu koju će spakirati, način na koji će je držati za ruku i kako će joj reći sve ono što mu je bilo na srcu. Nokti će mu biti glatki, zaobljeni i ružičasti, a ispod njih će biti bijelo kao snijeg, zato što će ih namočiti u vodi s malo izbjeljivača. Concetta Martocci će Ciru vidjeti u njegovu najboljem izdanju.

Poljubit će je.

Ciro je spustio pakete pred vrata signor Longarettija. Kad se vratio u ~ 53 ~

samostan, Eduardo je bio u njihovoj sobi, zauzet učenjem.

Eduardo je pogledao Ciru. – Takav trčiš po selu.

– Pusti me na miru. Danas sam čistio crkvu. – Ciro se bacio na krevet.

– Sigurno si obavio dobar posao, svaki trunak prljavštine je na tvojoj odjeći.

– U redu, u redu, dobro ću se namočiti.

– Uzmi lužinu – predložio je Eduardo.

– Što ima za večeru?

– Pečena piletina – odgovorio je Eduardo. – Reći ću sestri Teresi kako si vrijedno radio pa će se ona pobrinuti za to da dobiješ dodatnu porciju. Trebaju mi ključevi kapelice. Završio sam za sestru spomen-sličice.

Ciro je spustio ruku predati bratu snop ključeva. – Uuh! – rekao je. – Ostavio sam ih u crkvi.

– Gle, pođi po njih. Sestra to želi imati u klupama prije večere.

Ciro je preko trga potrčao do crkve. Večer je bila prohladna pa je drhturio pomislivši kako je trebao uzeti kaput. Kad je stigao do crkve, zatekao je ulazna vrata zaključana pa je otišao oko crkve do bočnoga ulaza u sakristiju. Otvorio je vrata.

Nije mogao vjerovati vlastitim očima.

Concetta Martocci bila je u don Gregorijevu naručju. Svećenik ju je pohotno ljubio. Siva suknja bila joj je zadignuta, otkrivajući glatki list njezine preplanule noge. Profinjeno stopalo bilo joj je izduženo dok se propinjala na vršcima prstiju. U njegovu naručju, Concetta je izgledala poput golubice uhvaćene u crnim granama zime. Ciro je prestao disati, progutao je zrak i gušio se.

– Ciro! – Don Gregorio je podigao pogled i pustio Concettu, koja je otklizala od njega kao da je na ledu.

– Osta... ostavio sam ključeve u predvorju. Ulazna vrata bila su zaključana. – Ciro je osjetio kako mu rumenilo oblijeva lice.

– Onda pođi i uzmi svoje ključeve – rekao je mirno Don Gregorio dok je izravnavao traku s dugmadima na svojoj reverendi. Ciro se progurao pokraj njih i ušao u crkvu. Neugodu je uskoro zamijenila ljutnja, a potom bijes.

Potrčao je niz središnji crkveni prolaz, ne potrudivši se nakloniti glavom ni načiniti naklon klecanjem. Kad je stigao do predvorja dograbio je privjesak s ključevima i krpu iza kipa pa oboje zagurao u džepove, poželjevši se što prije osloboditi toga mjesta. Velika ljepota crkve i pozornost koju je Ciro toga poslijepodneva neštedimice posvetio svakoj pojedinosti sada mu nisu značile ništa. Bili su to samo gips, boja, mjed i drvo.

Ciro je skinuo zasun s ulaznih vrata i spremao se izići kad je iza sebe osjetio don Gregorija.

– Da nikada nisi progovorio o onome što si vidio – prošaptao je prezrivo ~ 54 ~

svećenik.

Ciro se okrenuo prema njemu. – Uistinu, oče? Izdat ćete naredbu? A što je s mjerodavnošću? – Ciro je duboko udahnuo. – Odvratni ste mi. Da nije sestara, donio bih sjekiru u vašu crkvu.

– Ne prijeti mi. I više se nikada ne vraćaj u crkvu San Nicola. Razriješen si svojih dužnosti ovdje.

Ciro je istupio, nekoliko centimetara udaljen od don Gregorijeva lica. – To ćemo još vidjeti.

Don Gregorio je zgrabio Ciru za ovratnik. Ali i Ciro je svojim prljavim rukama zgrabio mekano crno platno don Gregorijeve reverende. – I vi sebe nazivate svećenikom.

Don Gregorio je popustio stisak kojim je Ciru držao za košulju i spustio ruke. Ciro ga je pogledao u oči, a potom pljunuo na pod pred don Gregorijeve noge. Kad samo pomisli kako je sav njegov marljivi rad bio u čast i slavu ovoga nezahvalnoga pastira brojnoga neukog stada! Ciro je otključao ulazna vrata i izišao van u tamu. Čuo je kako don Gregorio iza njega navlači zasun na crkvena vrata.

Don Gregorio je spustio pogled na svoju reverendu i zgužvanu traku na prsima, umrljanu prljavštinom na mjestu na kojem ga je Ciro zgrabio. Uronio je prste u škropionicu, očetkao mrlje boje gline i zagladio kosu prije nego što se vratio uz crkveni prolaz do sakristije svojoj Concetti.

Concetta je bila naslonjena na stol, držeći ruke prekrižene na prsima.

Smotala je svoju zlatnu kosu u punđu na zatiljku i zakopčala dugmad na puloveru koji je nosila preko bluze.

– Vidiš zašto ne možeš razgovarati s dječacima? – rekao je strogo svećenik.

Koračao je amo-tamo po podu crkve.

– Da, don Gregorio.

– Shvatio je tvoj razgovor kao zanimanje za nj – rekao je ljutito don Gregorio.

– Ohrabrila si ga i on se sada osjeća izdanim.

Concetta Martocci stavila je ruke u džepove i spustila pogled na pod. – Kako to može biti moja pogreška? – Duboko je udahnula.

– Navela si ga.

– Nisam učinila ništa takvo.

– Sjedio je s tobom.

– On radi u crkvi! – rekla je braneći se.

– Redovnice su ga razmazile. Bahat je. Ne prima sakramente i ne dolazi redovito na misu. Previše je prisan s vjernicima u crkvi.

Osmjehnula se. – Ljubomorni ste na Ciru Lazzarija? Ne vjerujem.

Don Gregorio ju je obujmio i privukao bliže. Poljubio ju je u vrat, a potom u ~ 55 ~

obraz, ali kad joj je okrznuo usnice, povukla se.

– Vidio je da me ljubite. – Concetta je poravnala suknju. – Što ako kaže?

– Ja ću se pobrinuti za to. – Don Gregorio je pružio ruke s namjerom pogladiti Concettinu ruku.

– Bit će bolje da pođem – rekla je, iako joj se po glasu vidjelo da radije ne bi.

– Majka me očekuje.

– Hoću li te sutra vidjeti?

Concetta je pogledala don Gregorija. Bio je zgodan i uglađen na načine na koji mladići s planine to nikada neće biti. Njegov poljubac nije bio nespretan poput poljupca Flavija Tironija, tamo iza četvrtoga stupa kolonade na svetkovini prošloga ljeta niti su mu ruke bile znojne, a razgovor banalan. Don Gregorio je mnogo putovao, bio je prepun opaski i političkih mišljenja i pričao joj je očaravajuće priče o mjestima koje ona nikada nije vidjela, ali je namjeravala.

Bio je obrazovan čovjek, diplomirao je teologiju. Njemu su ulice Rima bile poznate kao njoj ceste u Vilminoreu.

Don Gregorio je u njoj vidio nešto što se nijedan učitelj ni tutor nije potrudio uočiti. Nije ju prisiljavao učiti matematiku niti ju je gnjavio s prirodom.

Naprotiv, naveo ju je za tim da čezne vidjeti svijet iza planina, mjesta za koje je znao da bi je oduševila, poput ružičastih plaža Riminija, prodavaonica na Ponte Vecchiju u Firenci i ljubičastih stijena Caprija. Posuđivao joj je knjige s pričama, ne one prepune dosadne teorije, već romane u crvenom kožnatom uvezu s radnjama sveobuhvatnih ljubavnih događaja i pustolovina.

Don Gregorio je svake nedjelje poslijepodne večerao kod obitelji Martocci.

Savršen gost stizao je nakon mise i ostajao do sumraka. Posebnu pozornost posvećivao je Concettinoj baki, strpljivo slušajući njezine žalopojke o zdravlju i svaku pojedinost o njezinim boljkama i bolovima. Blagoslovio je njihova polja i njihovu kuću, dijelio sakramente, poticao obitelj da budu pobožni, da budu svojim djelima milosrdni u selu i potpomažu crkvu.

Concetta je don Gregorija zavoljela izdaleka, trenutno, od prvoga dana njegova dolaska u Vilminore. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci trenutke provedene nasamo s don Gregorijem smatrala je pravom radošću. Provodila je sate u školi smišljajući načine da ode u crkvu, u nadi da će ga vidjeti.

Mladići iz San Nicole uglavnom su bili dosadni i neuredni, radili su u rudnicima ili na poljima i imali priproste zamisli o tome kako živjeti. Bili su to mladići poput Cire Lazzarija, crkvenog majstora za obavljanje sitnih poslova koji je odijevao dronjke i ležerno joj se pridružio u crkvenoj klupi, kao da je kupio ulaznicu do nje na karnevalskoj klupi i stoga zaslužio pravo razgovarati s njom.

Cijeli život Concettu su učili da u svemu bira ono najbolje, bilo da se radilo o metrima platna za šivanje pregače ili najboljoj destiliranoj limunskoj vodici za pranje kose. Znala je da je don Gregorio svet čovjek koji se zavjetovao, ali on je ~ 56 ~

ujedno bio najmoćniji i najprofinjeniji muškarac na planini. Željela ga je. S petnaest godina bila bi odustala od pomisli na život s vlastitim suprugom i djecom, ostala kod kuće s majkom i viđala don Gregorija kad god bi mogla. Bila je opčinjena svećenikom, ushićena da s njim dijeli ukradene trenutke, potaknuta pozornošću koju joj je ukazivao. Svim svojim srcem vjerovala je da će joj povremeno provođenje dugačkoga poslijepodneva i svakotjedno objedovanje u njegovu društvu donijeti sreću.

– Pobrinite se za to da Ciro nikome ne kaže za nas – preklinjala je Concetta.

– Ako moj otac dozna... ako bilo tko...

Don Gregorio je uzeo Concettu u naručje i poljubio je, umirivši je. Kad se našla u njegovu naručju, rizik je bio beznačajan. Njezin doličan odgoj, strogo ćudoređe i zdrav razum nisu imali moć nad njegovim poljupcem. Pravila koja je majci obećala poštovati do braka rasplinula su se u zraku poput dima iz kadionice. Samoj sebi je rekla da se nema čega bojati. Nitko neće povjerovati jednom sluzi u odnosu na riječ svetoga čovjeka.

Don Gregorio ju je poljubio u vrat. Concetta mu je to dopustila, a potom se polako odmaknula. Nije se duže zadržavala, već je preko glave navukla čipkani šal i izvukla se iz sakristije u noć.

~ 57 ~

5

PAS LUTALICA Un Cane Randagio

T

ri mala pečena pileta okružena ploškama krumpira i kockama mrkve počivala su nasred pladnja. Nekoliko velikih keramičkih zdjela bilo je puno kesten pirea spravljenoga s maslacem, vrhnjem i soli. Sestra Teresa znala je mnoštvo recepata jela s kestenjem koje je bilo pečeno i umjesto brašna stvaralo koricu, pripravljeno kao pire kojim su bili punjeni tortellini ili kuhano, zgnječeno i posluženo kao krepak prilog. Do proljeća bi se redovnice i braća Lazzari zasitili kestenja.

Ciro je naglo upao u kuhinju. – Sestro? – zazvao je. Sestra Teresa pojavila se iz ostave. – Što je bilo?

– Moramo poći do sestre Ercoline – rekao je zadihan. – Smjesta.

– Što se dogodilo? – Sestra Teresa je pružila Ciri vruć ručnik.

– Vidio sam nešto u crkvi San Nicola. – Ciro je obrisao lice, a potom ruke. – Don Gregorio. Bio je s Concettom Martocci. – Ciro je osjetio kako mu se lice zajapurilo od nelagode. – U sakristiji. Upravo sam ih zatekao.

– Shvaćam. – Sestra Teresa je od Cire uzela ručnik i ponovno ga ubacila u lonac vruće vode koji je stajao na peći. Natočila je Ciri čašu vode i pokazala mu da sjedne. – Ne moraš objašnjavati.

– Znate?

– Nisam iznenađena – rekla je jednolično.

Ogorčen, Ciro je povisio glas. – Hoćete mi reći da zavjeti ništa ne znače?

– Neki od nas bore se sa zavjetima, drugima je lakše – rekla je oprezno. – Ljudi su sposobni za božanska djela. Ali katkada griješe.

– Ali za njega nema opravdanja. Učinite nešto!

– Nemam nikakav utjecaj nad svećenikom.

– Pođite onda do sestre Ercoline i recite joj što sam vidio. Povedite mene sa sobom. Ja ću joj reći pojedinosti. Može otići do majke Abbess. Ona će ga dobro kazniti!

– Ah, shvaćam. Želiš da bude kažnjen. – Sestra Teresa je sjela.

– Što te potiče, ljubav prema Concetti Martocci ili odbojnost prema don ~ 58 ~

Gregoriju?

– Nemam ja više ništa s Concettom nakon onoga što sam vidio... kako bih mogao... – Ciro je držao glavu među rukama. Kandže neuzvraćene ljubavi prvi put su mu se zarile u srce. Nije bilo gorega od toga nikada ne imati mogućnost izraziti prave romantične osjećaje osobi koja ih je nadahnula. Danas je tomu bio bliže nego ikada dotad! Mjesecima je zamišljao kako će ga Concetta upoznati, uzvratiti mu osjećaje i naposljetku se zaljubiti u nj. Koliko je poljubaca planirao, na onoliko mjesta koliko je mogao zamisliti. Znati da je izabrala drugoga bilo je gotovo previše podnijeti za njegovo mlađahno srce. I to nikoga drugoga doli seoskoga svećenika.

– Sirota djevojka. Vjeruje u sve ono što joj on govori.

– Znao sam da je prevarant. Ništa se čudotvorno ne događa u crkvi San Nicola. Sve je to predstava. Savršena parada. Previše brine o svojemu svećeničkom ruhu, oltarnicima i tome koje će cvijeće rasti duž staze u vrtu.

Izbirljiv je kad je riječ o posve pogrešnim stvarima. Vodi crkvu San Nicola kao izlog na uličnoj strani trgovine! Taj svećenik je poput onih laskavih piljara s juga koji ljeti dolaze na sjever do jezera prodavati jeftini nakit. Slatkorječivo obrlaćuju dame i uzimaju im velik novac za staklene perlice. Način na koji se školarke okupljaju oko don Gregorija, ulagujući mu se, nije nimalo drukčiji.

– Da, točno je, zgodan je i to koristi – rekla je sestra. – Concetta je nasamarena. Ali nikada ne trebaš s prezirom gledati na nekoga zbog toga što taj vjeruje pogrešnoj osobi. Svima nama se to moglo dogoditi.

– Mislio sam da je inteligentna.

– A zašto si to mislio? – Sestra Teresa bila je kućna učiteljica Concetti od njezine šeste godine. Ona je najbolje znala kako je Concetta bila malo zainteresirana za učenje i koliko je energije trošila u potrazi za tjelesnom ljepotom i krojačkom otmjenošću. Daleko više napora ulagala je u postizanje glamura nego u razvijanje intelekta, karaktera i zdrava razuma.

– Mislio sam da je bila... sve.

– Žao mi je. Čak nas i oni koje volimo mogu razočarati.

– Sada to znam – rekao je Ciro.

– Svećenici nisu savršeni... – zaustila je sestra Teresa. – Ciro, don Gregorio već zna svoje nedostatke, daleko bolje nego što ćeš ti ikada znati.

– On misli da ih uopće nema! Upravlja crkvom kao da je kralj.

Sestra Teresa je duboko uzdahnula. – Don Raphael Gregorio nije se isticao akademski niti su mu se zbog njegove duhovne pronicljivosti divili u sjemeništu. Iz svih izvješća vidljivo je da se provukao zbog svoga lijepoga ponašanja i ugodne osobnosti. Nakon završnoga zavjetovanja nije bio dodijeljen u katedralu u Milanu. Nisu ga izabrali da piše za vatikanske novine. Nije bio izabran za biskupova izaslanika ni za kardinalova tajnika. Poslan je u ~ 59 ~

najsiromašnije selo na najvišem vrhu najsjevernijih Alpa u Italiji. Glupan zgodno izgleda i toga je svjestan. Ali jednako tako je dovoljno pametan da zna kako može biti važan u nekom mjestu u kojemu nema konkurenciju.

Propovijeda na misi poput mene koja naglas čitam recept dok kuham.

– On je svet čovjek! Od njega se očekuje da bude bolji!

– Ciro, ne možeš čovjeka suditi po odjeći.

– Pa zašto se onda sestra toliko muči da mu izglača crkveno ruho? Zašto ja na kolcu moram nositi oltarnike? Mi činimo da taj čovjek izgleda dobro.

– Reverenda ne čini čovjeka svećenikom ništa više nego što lijepa haljina neku ženu čini istinskom ljepoticom... ili dobrom, velikodušnom ili inteligentnom. Ne miješaj ono kako netko izgleda s onim što ta osoba jest.

Ozbiljnost je rijetkost. Ja ne nosim redovničku halju zato što sam pobožna, nego zato što to nastojim biti. Otišla sam od svojih roditelja kad mi je bilo dvanaest godina, postati redovnica.

Imala sam veliku želju vidjeti svijet, a sada činim pokoru zbog svoje sebičnosti. Tko je znao da ću gledati svijet kroz odvod jednog starog sudopera i preko površine drvene daske za rezanje? Ali tako je i, evo me, tu sam. U svom žaru da budem dio velike pustolovine, zamijenila sam kuhinju svoje majke ovom ovdje.

Sestra Teresa kuhala je tri obroka dnevno za redovnice te usto još pripremala jela za don Gregorija. Ustajala je u tri sata ujutro i pekla kruh, što je Ciro znao, jer je i sam ustajao musti krave. Činilo se da je sestra Teresa imala obveza za jednu suprugu i majku, a da nije imala ni ljubav ni poštovanje koje je uz to išlo.

– Zašto ostajete? – upitao je Ciro.

Sestra Teresa se nasmiješila. Uistinu je bila lijepa kad se osmjehivala; njezini rumeni obrazi su sjali i smeđe oči treptale. Stavila je ruke na Cirine. – Nadam se da će me Bog naći.

Sestra Teresa je ustala i bacila krpu preko ramena. Pružila je Ciri da ponese pladanj do blagovaonice i na veliki poslužavnik natrpala zdjele s kesten pireom.

– Nije tako loše. Jedemo, ne jedemo li?

– Da, sestro.

– Nikada nema dovoljno piletine, ali nekako se snalazimo. Božja ljubav nas ispunjava, tako kaže sestra Ercolina. Ti moraš naći ono što tebe ispunjava, Ciro. Što te ispunjava? Znaš li?

Ciro Lazzari je pomislio da zna što ga ispunjava, ali posljednja osoba kojoj bi to rekao bila je redovnica. Ako je Ciro shvaćao bilo što o sebi, onda je to bila njegova želja da snubi i osvaja ženska srca. – Mislio sam da je to Concetta – rekao je.

~ 60 ~

– Žao mi je. Katkad nam srca budu slomljena samo zato da bi naišla prava osoba i zaliječila ih – rekla je sestra.

Ciro nije bio spreman pustiti Concettu Martocci. Nije mogao reći zašto je voli, znao je samo da je voli. Cilj osvajanja njezina srca nadahnjivao ga je da radi marljivije, duže i mnogo revnije kako bi uspio zaraditi dovoljno novca da je vodi na neka mjesta i kupuje joj lijepe stvari. A za što će sada raditi?

Ciro je zamišljao Concettu potpuno, ispunjavajući one pojedinosti njezina života izvan onoga što je zapažao u letimičnom pogledu kad bi je vidio na trgu, u školi ili crkvi. Pitao se kako provodi vrijeme izvan crkve San Nicola. Zamišljao je njezinu spavaću sobu, s okruglim prozorom, bijelim stolcem za ljuljanje i mekanim pernatim krevetom okruženim zidnim tapetama sa sitnim ružičastim ružama. Pitao se što li je željela... otmjen zlatan sat, mali smaragdni prsten ili krznenu pelerinu koju bi nosila preko zimskoga kaputa? Što bi željela biti? Je li se vidjela kako radi u prodavaonici na kolonadi? Bi li voljela kuću na Via Donzetti ili farmu iznad sela u Alta Vilminoreu?

Ciro je preklinjao: – Riješimo se don Gregorija. Pomozite mi da to učinim.

Nevjernik je. Znate kako djeluje crkva. Pomozite mi obaviti taj posao. Ja bih to za vas učinio.

– Pusti da razmislim o tome – rekla je sestra Teresa.

Vidjeti Concettu u naručju drugoga nije Ciru učinilo ljubomornim, već ga je rastužilo. Dugo se nadao poljupcu, a sada više nikada neće spoznati poljubac od djevojke za kojom je čeznuo od prvoga trenutka kad ju je ugledao. Seoski svećenik u cijelosti mu je ukrao svaku mogućnost za sreću i Ciro je želio da don Gregorio plati zbog toga.

Ciro se pješice zaputio prema sjeveru do Schilparija. Za desetak kilometara dugo pješačenje preko tjesnaca trebat će mu otprilike dva sata pa je odvojio vrijeme da ode do crkve porazgovarati s don Martinellijem nakon pogreba i dobiti naputke o kopanju groba.

Sestra Teresa spakirala je nekoliko svježih peciva, krišaka salame, komad parmezana i pljosku vode. Ciro je bio očajan zbog toga što je prisiljen pješačiti do Schilparija, ali nakon što je naletio na don Gregorija, znao je da se više nikada neće voziti u crkvenoj kočiji. Pitao se tko će voditi brigu o župnoj konjušnici sada kad je on bio otpušten. Bilo mu je žao Iggyja koji je postajao sve stariji i računao na svoga mladoga suradnika kad je trebalo nešto teško podići. Brzo se proširio glas da Ciro više ne radi u crkvi, što je bila prava vijest u selu koje je za njima žudilo.

Passo Presolana svijao se kao bakreni navoj uz obodnicu planine, vijugajući poput zmije ispod kamenih prijelaza na drugu stranu, proširujući se na mjestu gdje se rub gudure protezao preko kamenja. Ciro je prošao kroz dugačak tunel ~ 61 ~

probijen u planini, čiji su kameni zidovi bili nazupčani zbog eksplozija dinamita i sada prekriveni zelenom mahovinom.

Odjednom je začuo topot kopita. Uspio je razaznati siluete dva konja koji su vukli natkrivenu kočiju što je ušla u tunel. Konji su jurnuli u punom galopu kad je Ciro čuo kako mu vozač dovikuje: – Sbrigati! – Zaledio se ugledavši ih pa se naslonio uz mokar zid tunela raširivši ruke. Galopirajući konji prošli su pokraj njega, kotači kočije bili su samo nekoliko centimetara udaljeni od Cirinih nogu i jedva su uspjeli svladati vrlo oštar zavoj.

Zaglušujući zvuk konjskih kopita stišao se u daljini i Ciro se nagnuo, stavio ruke na koljena i pokušao ponovno doći do daha, dok mu je srce snažno udaralo. Pri pomisli na posve sigurnu smrt izbjegnutu prije samo nekoliko sekunda, osjetio je hladnu jezu. Čim se pribrao, izišao je iz tunela i nastavio se uspinjati uz planinu. Alpe su cvale svježim pupoljcima proljeća: na jednoj strani stijene su bile prekrivene bijelim ivančicama, dok su na drugoj kamene strane opasne gudure bile obrasle zapletajima povijuše.

Ciro je požalio što nije poveo Eduarda kad mu se ovaj ponudio praviti društvo, jer se ispostavilo da je putovanje duže i nesigurnije nego što ga je zamišljao. Njegov brat sada je bio zauzet pripremanjem liturgije za uskrsni tjedan.

Ciro je zviždukao, uspinjući se strmim zavojem na cesti. Dok je prolazio pokraj duboke vododerine gdje se cesta spuštala, začuo je nekakvo šuštanje u grmu. Spustio je pogled u provaliju punu gustoga lišća i ustuknuo. Bilo je vukova u tim planinama i pomišljao je da možda na kraju neće ni stići u Schilpario ako su vukovi upola onoliko gladni koliko ljudi koji su živjeli u selima. Potrčao je uz cestu kad je ponovno začuo šuštanje, ovaj put bliže, kao da ga netko prati. Ciro se dao u trk i uskoro ga je pratio mali pas koji je lajao, žilav crno-bijeli mješanac duguljasta lica i opreznih smeđih očiju.

Ciro se zaustavio. Dolazeći do daha, upitao je: – Tko si ti?

Pas je zalajao.

– Idi kući, mali. – Ciro je promotrio komad ceste koja se protezala ispred njega. Bio je predaleko od Vilminorea da bi pas pripadao nekome od žitelja, a osim toga, bio je mršav pa je bilo dvojbeno da se itko brinuo o njemu.

Ciro je kleknuo. – Moram iskopati grob, mali Pas je podigao pogled prema njemu.

– Gdje živiš?

Pas je isplazio svoj ružičasti jezik i dahtao.

– Ah, shvaćam. Siroče si, poput mene. – Ciro je počešao psa iza ušiju. Krzno mu je bilo čisto, čvrsto i čupavo, poput debele vune. Ciro je otvorio pljosku vode i izlio malo u ruku. Pas je polokao vodu, a potom otresao glavom, poprskavši ~ 62 ~

Ciru ostatkom.

– Hej – Ciro je ustao, brišući lice rukavom. – Non spruzzarmi!

Okrenuo se poći uz cestu. Pas je pošao za njim.

– Idi kući, mali.

Pas se nije obazirao na zapovijed i pošao je za Cirom uz planinu. Ostatak uspona protekao je brzo jer je Ciro svome novom prijatelju bacao grane, koje je ovaj donosio. Naprijed-natrag, naprijed-natrag, pas je Cirino penjanje sve više i više u Alpe pretvorio u igru. Ciro je počeo cijeniti pseće društvo upravo kad je putovanje završilo. Na vidiku se ukazao ulaz u selo Schilpario.

Cirino odredište, crkva Sant Antonio da Padova, sagrađena od velikih komada kamena pješčenjaka s planine, bila je usidrena na ulazu u selo. Iz crkvenoga dvorišta Ciro je ispod ugledao golemi kotač vodenice koji se bjesomučno vrtio dok se bujica iz planinskih rijeka prelijevala preko rebrenica u bistru lokvu. Daleko polje iza vodenice davalo je osjećaj duljine i širine selu koje se ugnijezdilo u podnožju Pizzo Camino.

Ciro je pogledavao sablasno tiho mjestašce. Podigao je pogled prema prozorima kuća na kojima nije ugledao ni jedno lice. Vrata prodavaonica bila su zatvorena i rolete spuštene. Doimalo se kao da je selo napušteno. Ciro je počeo dvojiti u Iggyjeve naputke.

Pas je pošao za Cirom do ulaza u crkvu. Ciro je spustio pogled na nj. – Gle, ja ovdje imam posla. Idi nađi neku obitelj koja će te uzeti.

Pas je pogledao uvis u Ciru, kao da želi reći: kakvu obitelj?

Ciro je otvorio crkvena vrata i osvrnuo se prema psu koji je sjeo na stražnje noge i čekao. Ciro je odmahnuo glavom i osmjehnuo se.

Ušao je u crkvu i skinuo kapu. Predvorje je bilo puno, deset redova ljudi stajalo je u njemu. Progurao se kroz gomilu do stražnjega dijela crkve. Sve klupe bile su popunjene, ožalošćene osobe na posljednjem ispraćaju stajale su u crkvenim prolazima, proširenja su bila preplavljena ljudima kao i stube za galeriju na kojoj je bio zbor. Ciro je shvatio da su svi stanovnici sela u crkvi.

Uzeli su ga u najam da pokopa nekoga jako važnoga, nekakvoga gazdu, sindaco ili možda biskupa.

Bio je dovoljno visok da vidi preko glava ožalošćenih osoba. Pogledao je niz dugačak središnji crkveni prolaz do podnožja oltara, gdje je počivao mali otvoren lijes. Na vlastiti užas Ciro je shvatio da nije došao pokopati nekakva starca, već dijete. Ispred lijesa klečala je obitelj: majka, otac i njihova djeca. Bili su odjeveni u čistu, uredno izglačanu radničku odjeću, ali njihova ponizna pojava ni na koji način nije bila primjerena tako dostojanstvenom i brojno posjećenom pogrebu.

Ciro je bio iznenađen što vidi tako siromašnu obitelj, jednu iz njegova sloja, tako uzvišenu u crkvi. ~ 63 ~

Giacomina je klečala pred lijesom, položivši ruke na nj, kao da tješi usnulo dijete u zipci. Nikada nije rodila sedmo dijete koje je bila obećala svome suprugu. Kako je neobično bilo to što je pomišljala na nerođeno dijete dok je njezino vlastito ležalo u lijesu. Miris i zvukovi novorođenčeta u kući uvijek su usrećivali okruženje. Starija djeca imala su svoje čari i bilo je zadovoljstvo brinuti se za njih, ali tek rođeno dijete u dom unosi žarište. Novorođenče ponovno spaja obitelj.

Giacomina je vjerovala kako je odsustvo sedmoga djeteta štitilo ostalih šest od zla. Sklopila je dogovor sa Svevišnjim. U zamjenu za tu sedmu radost za koju je molila, ali joj nije bilo uslišeno, On će onih šest koje je imala držati blizu nje i na sigurnome. Ali Bog je prekršio obećanje. Kad je pogledom obuhvatila lica svoje djece, shvatila je da ih ne može utješiti. Njihov gubitak bio je jednako katastrofalan kao njezin.

Enza je čvrsto držala majčinu ruku, dok je ona klečala ispred lijesa, posljednji put upijajući pogledom Stellino drago lice i nepokorne kovrče. Koliko je puta Enza stajala u podnožju zipke dok je Stella bila djetešce, pogledajući na nju usnulu! Enzi se sada nije činila nimalo drukčijom.

Zadržat će sliku svoje sestrice u srcu, poput kovrče Stelline kose koju je odrezala i stavila u medaljon prije nego što je svećenik dopustio ožalošćenima ulazak u crkvu. Enza je počela navoditi sve ono što je Stella postigla tijekom svoga kratkoga života. Stella je naučila čitati. Znala je abecedu. Znala je izgovarati svoje molitve, Zdavomariju, Slava Ocu i Očenaš. Znala je pjesmu “Nina Nana” i plesati bergamascu. 1 Učila je o prirodi, mogla je razlikovati otrovne crvene bobice biljke sagrada od jestivih plodova ringlovka koje su divlje rasle na stijenama. Znala je razliku između alpskoga jelena i divljega kanadskog jelena s crteža u papinoj knjizi.

Stella je znala za raj, ali bio joj je predstavljen kao tobožnja zemlja, dvorac u oblacima u kojemu su živjeli anđeli. Enza se pitala shvaća li Stella što se događa dok leži mrtva. Bilo je previše okrutno zamišljati Stelline posljednje misli. Život, zaključila je Enza, nije u onome što dobiješ, već u onome što ti je uzeto. U stvarima koje izgubimo zaključimo što nam je najveće blago. Enzina najdublja želja bila je da može sačuvati Stellu, da nije iznevjerila svoju sestricu i da se ne moraju suočiti s godinama pred sobom bez nje.

Enza se zavjetovala kako nikada neće zaboraviti Stellu, ni na jedan dan.

Svećenik je pripalio dugačku šibicu i zapalio tamjan u zlatnoj kadionici, sve dok se tračci sivoga dima nisu počeli izvijati iz otvorenih četverokuta mjedene posude. Obzirno je spustio poklopac i podigao kadionicu na lancu na kojemu je 1 Stari talijanski narodni ples, vjerojatno iz okolice Bergama, stiliziran u instrumentalnoj glazbi 16. – 18. st., poslije sličan

tarantelli. Objašnjenje preuzeto iz Hrvatskog obiteljskog leksikona, izdanje 2005.

~ 64 ~

bila, njišući je nježno dok je hodao oko lijesa, vršeći obred pomazanja, sve dok se od zapuha dima sićušni lijes više nije mogao vidjeti pa je sada nalikovao zlatnom brodiću koji plovi kroz oblake. Obitelj se okupila oko lijesa, kao oko Stellina kreveta.

Svećenik se osvrtao po crkvi, ne mogavši smisliti kako pokrenuti gomilu ljudi tako da svaka ožalošćena osoba može proći pokraj lijesa i odati posljednju počast. Ciro je brzo shvatio u čemu je problem. Gurnuo je laktom dvojicu mladića i pokazao im da mu se pridruže.

Ciro je s mladićima prišao uz crkveni prilaz, kliznuo iza oltara do udaljene strane crkve i dao znak onoj dvojici mladića da i oni učine isto na drugoj strani.

Skinuli su zasune na dnu i vrhu bočnih vrata pa pustili unutra svjež planinski zrak i snopove sunčeva svjetla koji su u trenu odagnali tminu. Ožalošćene osobe na posljednjem ispraćaju stvorile su red i započele procesiju prolazeći pokraj lijesa, izlazeći van na obje strane. Svećenik je s odobravanjem kimnuo Ciri.

Ciro je pozorno promatrao kako je najstarija kći ustala iz klečećeg položaja stati iza ucviljene majke, položivši ruke na njezina ramena da je utješi. Okrenuo je glavu; pogled na tako duboku povezanost između majke i djeteta budio je posebnu tugu u njemu. Kad se našao vani, udahnuo je hladan svjež zrak.

Shvatio je kako će veći dio poslijepodneva potrajati da ožalošćeni prođu kroz groblje nakon posljednjega blagoslova. Proći će sati i sati prije nego što bude mogao otpočeti s kopanjem groba i past će mrak prije njegovoga povratka u Vilminore.

Začuvši pseće cviljenje, Ciro je podigao pogled i ugledao svoga psa lutalicu kako pokraj crkve trči prema njemu. Sagnuo se i pas mu je onjušio ruku.

– Hej, Spruzzo – prošaptao je, sretan što ima društvo.

Ciro je posegnuo u svoju naprtnjaču i odlomio psu komad salame, dok su ožalošćeni u redu izlazili iz crkve na ulice Schilparija, u sivim i bijelim valovima, poput niskih olujnih oblaka koji su se odvajali od stijena.

Skupina djece izišla je iz crkve zajedno. Ciro je u njima odmah prepoznao siročad. Vodila ih je redovnica čije su ruke bile sklopljene unutar napuhanih crnih rukava, a glava joj je bila pognuta dok je prolazila. Pogled na tu djecu koja su se kretala brzo, kao da žele odvratiti pozornost dok su išla za redovnicom, razdirao mu je srce. Nedostajala mu je majka. Ciro je shvatio da je bol zbog toga što ga je napustila samo ležao uspavan. Odjednom, kada se tomu najmanje nadao, prizor djece koja su bila njegovih godina kad ga je Caterina ostavila u samostanu otvorit će ponovno staru ranu i prodrijeti kroz njegovu krhku dušu.

Zamislio je svoju majku u zlatnoj kočiji koju vuku dva crna konja, koja se jednoga zimskoga jutra zaustavlja ispred samostana. Caterina će na sebi imati ~ 65 ~

svoj najbolji kaput, od najtamnijega ponoćno plavog baršuna. Sići će i ispružiti ruke prema svojim sinovima, prizivajući ih da joj priđu. U tome snu, Ciro i Eduardo ponovno su bili djeca. Ali ovaj put ona ih više neće ostavljati iza sebe, naprotiv, pokupit će ih i postaviti na sjedalo kočije. Vozač će se okrenuti prema njima – njihov otac, Carlo, zadovoljno se osmjehujući, poput sretnoga čovjeka čiste savjesti kojemu na ovome svijetu ne treba ništa drugo osim žene koja ga voli i obitelji koju su zajedno stvorili.

~ 66 ~

6

PLAVI AN? EO Un Angelo Azzurro rebrna izmaglica protezala se iznad groblja Sant’ Antonio da Padova kad je sunce zašlo za planinu. Vratnice od kovanog željeza bile su podbočene, a iza njih se pružalo ravno polje natrpano nadgrobnim spomenicima, koje je duž obodnice bilo omeđeno nizom kripti.

S

Uvažene obitelji sagradile su urešene mramorne i granitne mauzoleje koji su imali karakteristike vanjskih oltara, otvorenih trijema i rukom oslikanih fresaka. Osim njih postojala su jednostavna zasebna zdanja u rimskom stilu, sa stupovima koji su isticali kripte s umetnutim zlatnim slovima.

Ciro je znao da kopanje groba u Schilpariju neće biti lako. Ispod sela ležali su rudnici barita i željeza, što je značio da je tlo puno škriljevca. Čak i onda dok je njegova lopata opetovano udarala u kamenje, nije se predavao, iskapajući komade kamena vapnenca koji su izgledali poput krupnih bisera koje je slagao pokraj groba.

Stellin lijes počivao je blizu, na mramornom podu ulaza u mauzolej. Bio je prekriven blagoslovljenom tkaninom i spreman za polaganje u grob kad Ciro obavi posao.

Na rubu otvorenoga groba sjedio je Spruzzo i promatrao kako njegov gazda nepokolebljivo napreduje. Hrpa blata uz nadgrobni spomenik bivala je sve viša i viša. Prije, nakon što su uz grob obavljeni posljednji obredi, lijes je bio spušten u plitak grob i pokriven zelenjem. Čim su posljednji ožalošćeni otišli, Ciro je uklonio grančice, izvadio lijes iz groba i započeo s kopanjem dva i pol metra u dubinu. Nakon dva sata kopanja škriljevac je zamijenila suha zemlja i Ciro je u tren oka iskopao posljednjih osamdesetak centimetara.

Izišao je iz groba po lijes.

Prije mnogo godina obitelj Ravanelli kupila je malu parcelu i označila je profinjenim kipom anđela od plavoga mramora. Ciri se više sviđala parcela Ravanellijevih, otmjena u svojoj jednostavnosti, nego oni pomodni mauzoleji.

Podigao je mali lijes i postavio ga pokraj rupe. Obzirno ga je spustio na tlo i uskočio u grob.

– Hej, daj da ti pomognem – rekla je djevojka. ~ 67 ~

Ciro je provirio iz nazubljenoga ruba groba i ugledao najstariju kćer obitelji Ravanelli, koja je stajala nad njim. Pri tom svjetlu doimala se nadnaravno, poput samoga anđela. Duga crna kosa bila joj je raspuštena i očima crnim kao ugljen pogledavala je u njega. Preko haljine s uzorkom turske mustre nosila je uštirkanu bijelu pregaču. Obrisavši suze maramicom, zavukla ju je u rukav prije nego što je kleknula.

Ciro je mogao vidjeti da je djevojka osjećala potrebu pomoći i da bi joj konačno zakapanje lijesa donekle donijelo mir. – Dobro – rekao je. – Ti podigni jedan kraj, a ja ću primiti za drugi.

Pozorno su zajednički podignuli Stellin lijes. Ciro ga je obzirno spustio u grob i čvrsto položio u zemlju prije nego što je izišao. Enza je kleknula na tlo i spustila glavu. Ciro je pričekao da ona završi s molitvom.

– Možda sada želiš poći – rekao je Ciro.

– Želim biti ovdje.

Ciro se osvrnuo uokolo. – Ali ja sada moram pokriti lijes – rekao je obzirno kad se naslonio na lopatu.

– Znam.

– Sigurna si?

Enza je potvrdnim kimanjem glave dala znak da je sigurna. – Ne želim ostaviti svoju sestru.

Spruzzo je zacvilio. Enza je ispružila ruku i pas je dokaskao do nje.

– Ima nešto hrane u mojoj naprtnjači – rekao joj je Ciro.

Enza je otvorila vrećevinu i našla kraj kobasice koji mu je spakirala sestra Teresa.

– Ako si gladna, posluži se – ponudio je.

– Grazie. – Osmjehnula mu se.

Enzin osmijeh ispunio je Ciru toplinom dok je stajao uz hrpu hladne zemlje.

Uzvratio joj je osmijehom.

Enza je hranila Spruzza komadima kobasice, dok je Ciro lopatom ubacivao zemlju. Jednolično ju je poravnavao, sve dok površina na vrhu nije bila glatka i u razini s ostalim grobovima. Kad je završio s poslom, Enza mu je pomogla pomaknuti vapnenački kamen u stranu. Potom je vratila grančice iznad svježe iskopanoga groba, sve dok se gotovo nimalo zemlje nije vidjelo kroz pokrov od zelene smreke i bora koje su žene iz crkve pokupile. Enza je podignula dugačke svježe zelene grane mirte s hrpe koju je toga jutra bila prikupila i oko groba načinila obrub, uokvirivši ga najtamnijom zelenom. Ustuknula je. Izgledao je divno, pomislila je.

Ciro je pokupio lopatu i kramp dok je Enza pozorno motala sveti komad tkanine. ~ 68 ~

– Moram to vratiti svećeniku – rekao je Ciro.

– Znam. – Enza ga je zagurala pod pazuho. – Koriste ga za svaki pogreb.

– Glačaš li ti oltarnike? – upitao je Ciro.

– Katkada. Žene iz sela izmjenjuju se u glačanju oltarnika i pripremi jela za svećenika.

– Nema redovnica u Schilpariju?

– Samo jedna, ona koja vodi sirotište. A ona je previše zauzeta da bi obavljala bilo kakav drugi posao.

Enza je povela Ciru izvan groblja. Za njima je išao Spruzzo, mašući repom u prolazu.

– Mogu ja sada dalje sam – rekao joj je Ciro. – Osim ako... mi ti želiš pokazati put. – Osmjehnuo se zbog toga što ju je pozvao.

– Župni dvor je iza crkve – rekla je Enza. – Kao u svakom selu, u svakoj pokrajini Italije.

– Ne moraš meni govoriti o crkvama.

– Učiš li za svećenika? – Enza je pretpostavila da bi mogao, budući da je nosio odjeću siromašnih, a mnogi su se odlučivali za ulazak u religiozni život zato što je bio dobra alternativa životu u rudnicima ili ostalim mukotrpnim poslovima na planini, poput kamenoklesarstva.

– Izgledam li ti ja kao svećenik? – upitao ju je Ciro.

– Ne znam. Svećenici izgledaju kao svi ostali.

– Gle, recimo samo to da nikada neću biti svećenik.

– Znači, grobar si?

– Ovo mi je prvi, a nadam se i posljednji put. – Shvatio je kako je to zvučalo pa je rekao: – Oprosti.

– Shvaćam. Nije nimalo ugodan posao. – Enza se osmjehnula.

– Ja sam Enza.

– Ja sam Ciro.

– Odakle si?

– Iz Vilminorea.

– Odlazimo tamo za svetkovine. Živiš li u selu ili na nekom seoskom imanju?

– Živim u samostanu. – Iznenadilo ga je kako je tako spremno priznao gdje živi. Obično bi u razgovoru s djevojkama nevoljko spominjao samostan San Nicola i to kako je odrastao.

– Jesi li siroče? – upitala je Enza.

– Majka nas je tamo ostavila.

– Nas? Imaš braću i sestre? ~ 69 ~

– Jednoga brata, Eduarda – odgovorio je. – Ne kao ti. Kako je to biti dijelom velike obitelji? – upitao je.

– Bučno. – Osmjehnula se.

– Kao u samostanu.

– Mislila sam da su redovnice tihe.

– I ja sam. Sve dok nisam živio s njima.

– Znači, pobožnost se nije nikako očešala o tebe?

– Ne mnogo. – Ciro se osmjehnuo. – Ali nije to njihova krivica. Samo ne mislim da su molitve često uslišane, ako uopće ikada jesu.

– Ali za to ti je potrebna vjera.

Redovnice mi neprestano govore da mi je potrebna, ali gdje bih je to trebao naći?

– Pretpostavljam, u svojemu srcu.

– Nešto drugo je u mojemu srcu.

– Što to, primjerice? – upitala je Enza.

Možda jednoga dana doznaš – rekao je sramežljivo Ciro. Enza je podignula štap i bacila ga ispred na cestu pa je Spruzzo potrčao donijeti ga.

Hodali su cestom do sela. Enza je zapazila da imaju sličan korak dok su koračali zajedno. Nije skakutala kako bi ga sustigla, iako je bio krupniji i viši od nje.

– Je li tvoja majka bila bolesna? – upitala je Enza.

– Nije. Umro mi je otac, a ona više nije mogla voditi brigu o nama.

– Žao mi ju je – rekla je Enza.

Sve te godine Ciro nikada nije pomislio na osjećaje svoje majke. Enzina opaska otvorila mu je srce da pomisli na ono kroz što je njegova majka prošla, možda su joj njezini sinovi nedostajali jednako onoliko koliko su oni čeznuli za njom.

– Kako to da si baš ti došao iskopati grob za moju sestru? – upitala je Enza.

– Poslao me Iggy Farino. Majstor je za sitne popravke u samostanu San Nicola i radim za nj. – Cijeloga toga dugoga dana Ciro se pitao što je uzrokovalo Stellinu smrt. Iako je načuo razgovore, malo je bilo govora kad se radilo o smrti djece. – Ne namjeravam te dodatno rastužiti. Ali volio bih znati što se dogodilo tvojoj sestri.

– Groznica. Imala je stravične modrice. Dogodilo se vrlo brzo. Dok sam je donijela od vodopada natrag do kuće, obuzela ju je groznica. Nadala sam se da će liječnik pomoći – rekla je Enza. – Ali nije mogao. Nikada nećemo doznati.

– Možda je tako najbolje – rekao je obzirno Ciro.

– Postoje dvije vrste ljudi na ovome svijetu: oni koji žele znati činjenice i oni ~ 70 ~

koje žele izmisliti lijepu priču kako bi se bolje osjećali. Voljela bih da sam od onih koji izmišljaju priče – priznala je Enza. – Ja sam vodila brigu o Stelli dan prije njezine smrti.

– Ne bi trebala krivnju svaljivati na sebe – rekao je Ciro. – Možda ne bi trebala krivnju svaljivati ni na koga, već prihvatiti da je to priča tvoje sestre i da takav završetak pripada njoj.

– Voljela bih vjerovati u to.

– Ako se osvrćeš oko sebe tražeći značenje u svemu što se događa, na kraju ćeš biti razočaran. Katkada nema razloga iza stravičnih stvari koje se događaju.

Pitam se bi li pomoglo da znam sve odgovore. Ležim budan i pitam se zašto nemam roditelje te što će biti sa mnom i s mojim bratom. A kada svane jutro, shvaćam da se ništa ne može učiniti po pitanju onoga što se već dogodilo. Mogu samo ustati i obaviti svoje obveze, progurati dan i naći ono dobro u njemu.

– Stella je bila velik dio naše sreće. – Enzu je izdao glas. – Nikada je ne želim zaboraviti. – Zatomila je suze.

– Nećeš. Znam nešto malo o tome. Kad nekoga voliš, onda te osobe zauzimaju veće mjesto u tvojemu srcu, a ne manje. Ono svakoga dana raste, jer ne prestaješ ih voljeti. Želiš da možeš porazgovarati s njima, potreban ti je njihov savjet. Ali život nam ne daje uvijek ono što nam je potrebno i to je teško.

Barem za mene.

– I za mene – rekla je Enza. Dok su hodali u sumrak, Ciro je zaključio da je Enza ljepša od Concette Martocci. Bila je tamnoputa, poput jezera na mjesečini, dok je Concetta bila čipkasta i prozračna, poput dragane u proljeće. Ciro je zaključio kako više voli tajnovitost.

Enza je imala vitke noge i divne ruke, graciozno se kretala i bila je rječita.

Njezine jagodice, ravan nos i snažna brada bili su tipični za sjever Italije, ali imala je nešto što Ciro do tada nije zapazio ni kod koje djevojke: bila je znatiželjna. Enza je bila na oprezu i upijala je pojedinosti svijeta oko sebe, osjetljiva na osjećanja drugih i spremna reagirati na njih. Vidio je to jutros u crkvi i sada u razgovoru. Za razliku od nje, Concetta Martocci je energiju pretakala u njegovanje svoje ljepote i moći koju joj je to donosilo.

Ciro je Enzu upoznao kad je bila najranjivija i želio joj je pomoći. Osjećao se potaknutim učiniti sve što može za nju. Dok je radio, koristio je svoju tjelesnu snagu, ali sada je poželio podijeliti s njom i onu emotivnu. S Enzom nije bilo nelagodnih trenutaka i činilo se da su se odmah povezali te da im je bilo ugodno u društvu. Nadao se da će put natrag do župe potrajati duže nego što ga se sjećao. Želio je što duže biti s tom lijepom djevojkom.

– Ideš li u školu? – upitao je.

– Imam petnaest godina, prošle godine sam završila školovanje.

Radosno je zapazio da su vršnjaci. – Pomažeš majci oko kućanskih poslova? ~ 71 ~

– Pomažem ocu u staji.

– Ali žensko si.

Enza je slegnula ramenima. – Oduvijek pomažem ocu.

– Je li tvoj otac kovač?

– Vozi kočiju do Bergama i natrag. Imamo staroga konja i prilično lijepu kočiju.

– Sretni ste kad imate kočiju. – Ciro se osmjehnuo. – Da ja imam konja i kočiju, jahao bih u sva sela u Alpama. Kad god bi mi se pružila prigoda, išao bih na izlet u Bergamo i Milano.

– A što kažeš na odlazak preko granice, u Švicarsku? Izgledaš kao Švicarac.

Svjetlokos.

– Ne, Talijan sam. Prezivam se Lazzari.

– Katkada Švicarci imaju talijanska imena.

– Sviđaju ti se Švicarci? Onda ću biti Švicarac – zadirkivao je Ciro.

Enza je išla ispred Cire, a potom se okrenula na peti prema njemu. – Očijukaš li ti sa svakom djevojkom koju upoznaš?

– S nekima – nasmijao se. – Ti uvijek postavljaš takva pitanja?

– Samo kad me zanima odgovor.

– Postoji djevojka koju poznajem – priznao je Ciro. Pomislio je na Concettu i ponovno osjetio razočaranje. Poljubac između don Gregorija i djevojke u koju je bio zaljubljen gorio mu je u sjećanju poput slike pakla na fresci iznad oltara.

– Samo jedna?

– Concetta Martocci – rekao je nježno Ciro.

– Concetta. Baš lijepo ime.

– Si – rekao je. – Pristaje joj, mala je i plavokosa. – Pogledao je Enzu koja je bila gotovo jednake visine kao on. Ciro je nastavio: – Znao sam je gledati u crkvi. Istina je zapravo to da sam je posvuda tražio, čekao bih je na kolonadi da prođe. Katkada bi to potrajalo satima.

– Je li ti uzvratila osjećanja?

– Umalo.

Sada je na Enzu bio red da se nasmije. – Oprosti, ali nikada nisam čula da netko ljubav opisuje riječju umalo.

– Gle, recimo da sam je volio izdaleka, ali ispostavilo se da ona voli drugoga.

– Dakle, tvoja ljubavna priča ima tužan završetak.

Ciro je slegnuo ramenima. – Nije ona jedina djevojka u Vilminoreu.

– Ti to sam sebe uvjeravaš u to – rekla je Enza. – Možeš ti biti princ Alpa, snubiti djevojke svojim šarmom i svojom lopatom.

~ 72 ~

– Sad me ismijavaš! – povikao je Ciro.

– Ne uopće. Mislim da nemaš zašto brinuti. Mnogo je djevojaka u Alpama, lijepih, u Azzoneu i još više gore u planinama, ili otiđi u Lucerne, tamo su djevojke plavokose, skladne, sitne i lijepe, baš onakve kakve voliš.

– Želiš li se ti to mene riješiti? – Ciro se zaustavio i stavio ruke u džepove.

Enza se okrenula prema Ciri. Posegnula je iza leđa i pritegnula vrpcu na pregači. Potom je rukama zagladila prednju pasicu. Trebaš imati ono što želiš.

Svi trebaju.

– A što ti želiš? – upitao ju je Ciro.

– Želim ostati ovdje i biti sa svojim roditeljima kada ostare. – Enza je duboko udahnula. – Prije nego što zaspim, zamišljam svoju obitelj. Svi su živi i zdravi.

Dovoljno je brašna u limenci i šećera u staklenci. Nama kokoši odlučuju o dobrome danu i legu dovoljno jaja za napraviti kolač. Samo to želim.

– Ne želiš zlatan lanac ili novi šešir?

– Katkada. Sviđaju mi se lijepe stvari. Ali ako moram birati, radije bih svoju obitelj. – Enza je stavila ruke u džepove pregače.

– Jesu li ti roditelji već našli za koga će te udati?

– Ako i jesu, nisu mi rekli tko je on – osmjehnula se Enza. Kako je neobično to da ju je Ciro od svih dana to upitao upravo na dan sahrane njezine sestrice.

Stellina smrt primorala ju je da odraste ili barem duboko razmisli o izborima koji su ležali pred njom u svijetu odraslih. Ali sada je shvatila da se, ako želiš imati potpun život, moraš posvetiti njegovu stvaranju.

– Možda ga još nisu izabrali. – Ciro se naslonio na lopatu.

– Ne bih voljela da mi roditelji izaberu za koga ću se udati. Želim sama izabrati onoga koga ću voljeti. A... više od svega želim... ponovno vidjeti svoju sestru. – Enza je počela plakati, ali se zaustavila. – Stoga ću u ovome životu dati sve od sebe kako bih bila sigurna da ću je vidjeti u drugom životu. Marljivo ću raditi, govorit ću istinu i biti od nekakve koristi ljudima kojima je stalo do mene. U svakom slučaju ću se truditi. – Enza je izvukla maramicu iz rukava, zakrenula se od Cire i obrisala oči. Ciro je nagonski pošao prema njoj i obgrlio je. Iako je nekoliko proteklih minuta razmišljao o tome kako je zagrliti, iznenadio se kad je shvatio kako je poriv da je utješi nastao iz istinske sućuti, a ne iz puke želje.

Miris zemlje i njezine kože obavio ju je kad ju je privukao bliže.

Enza je u njegovu naručju osjetila olakšanje. Nakon što je ona cijeli dan tješila druge, godila joj je Cirina ljubaznost. Naslonila se na nj i oslobodila svojih tereta, plačući dok nije isplakala sve suze. Sklopila je oči i dopustila mu da je čvrsto zagrli.

Osjećaj zadovoljstva preplavio je Ciru dok ju je držao u naručju. Činilo se da ~ 73 ~

Enza posve prirodno pristaje u njegovo naručje. Među njima je bilo nekakve prisnosti zbog koje se osjećao korisnim. U njezinu naručju otkrio je smisao kakav nikada prije nije osjetio.

Cirina vrijednost uvijek se mjerila time koliko je naporno radio, koliko je obveza mogao izvršiti od vremena izlaska do vremena zalaska sunca. Njegova posjetnica bila je njegova marljivost i temelj njegove dobre reputacije; gradio je svoj osjećaj samopouzdanja obavljajući jedan zadatak za drugim.

Ciro nije imao pojma da će se osjećati daleko moćnijim mareći za neku osobu nego izvršavajući obvezu. Osjećao je dubok zdenac otvoren u svojemu srcu. Vjerovao je da neka djevojka može biti uzbudljiva tajna, ali nije mogao ni pretpostaviti da bi ujedno mogla biti istinska družica, da bi ga razgovor s njom mogao ispuniti ili da bi čak mogao nešto naučiti od nje.

Enza se izvukla iz njegova zagrljaja. – Došao si iskopati grob, a ne razgovarati sa mnom.

– Ali našao sam tebe – rekao je, uzeo je u naručje i poljubio. Dok su mu usne milovale njezine, u mislima je brzo prelazio preko događaja koji su se zbili toga dana. Pokušao se prisjetiti kad ju je prvi put ugledao. Prvo je vidio ostale djevojke u crkvi, a potom našao nju ili je ona bila jedina djevojka koju je zapazio? Kako je otišao toliko daleko, kako mu je dopuštala da je poljubi kad su mu ruke bile prljave i kad nije bio u svojemu najboljem izdanju. Hoće li ikada doći vrijeme kad će se on nekoj djevojci udvarati izglačan, dotjeran i sjajan poput staklenoga dugmeta?

Enza je osjećala kako joj srce ubrzano kuca kad su im se usnice dotaknule i sva tuga toga dana bila je ugušena neočekivanim susretom s tim mladićem iz Vilminorea. Možda su joj njihovi poljupci, dah koji se izmjenjivao s dahom, mogli pokazati put, kako živjeti u sjeni tuge današnjega dana. Možda su njezini najmračniji trenuci našli malo svjetla, možda je mogao iskupiti njezinu tugu i zamijeniti je povezanošću. Možda je taj mladić bio neka vrsta posebnoga anđela, visokoga i snažnoga, s pjegicama od rada na suncu i žuljevima na rukama, toliko različitim od mekanih ruku bogatih i učenih. Na kraju krajeva, on je bio taj koji je Stellu smjestio u zemlju, na sigurno. Možda je bio poslan da položi njezinu sestru u planinu koju je poznavala i voljela, čineći je vječnim dijelom nje.

Ali bilo je nevažno što je i odakle je. Enza je bila uvjerena da je dobroga srca, budući da su ga odgajale redovnice u samostanu i ispunio ju je žudnjom.

Poslije će doći vrijeme kad će se zapitati zašto je dopustila mladiću kojega je jedva poznavala da je poljubi tamo na Via Scalina. Za nju nije bilo oklijevanja, jer nije bilo tajne. Razumjela ga je, iako nije bila sigurna zašto.

U tom seocetu postojala su pravila udvaranja. Pomisao na to da bi je neki susjed mogao vidjeti kako se ljubi s nepoznatim mladićem uskoro ju je urazumila. Kao i obično, njezina praktična narav odnijela je pobjedu nad ~ 74 ~

njezinim romantičnim srcem.

– Ali ti voliš drugu – rekla je, nalazeći ispriku da se udalji od njega, iako to nije željela.

– Sestra Teresa kaže da, kad ti jedna djevojka slomi srce, dođe druga da ga zakrpi.

Enza se osmjehnula. – Najbolja sam švelja u Schilpariju. Tako svi kažu. Ali ne znam kako ti pomoću zakrpiti slomljeno srce. Znaš, imam vlastito. – Enza je potrčala uz stube župnoga dvora i pozvonila. Ciro je doskakutao za njom.

Otac Martinelli prišao je vratima. Doimao se znatno manjim na dovratku nego za oltarom. U bijelom crkvenom ruhu sa zlatnim povezom izgledao je poput diva, ali u svojoj crnoj reverendi stisnuo se do veličine bugačice.

– Vaš oltarnik, don Martinelli.

– Va bene. Buona sera. – Don Martinelli je počeo zatvarati vrata. Ciro je stavio nogu u dovratnik kako bi spriječio svećenika da ih zatvori.

– Ignazio Farino kaže da ćete mi platiti dvije lire.

– Skup si ti grobar.

Otac je zavukao ruku u džep i pružio Ciri dvije lire. Ciro je jednu liru vratio don Martinelliju. – Za crkvu – rekao je. Don Martinelli je uzeo novac, nešto progunđao i zatvorio vrata.

– Bilo je to ljubazno od tebe – rekla je Enza.

– Nemoj imati visoko mišljenje o meni. Takav je bio dogovor – rekao je Ciro.

Enza je pogledala uvis prema noćnom nebu, prostranstvu boje lavande prošaranom zlatnom, koja je izgledala poput niti veza. Lijepo nebo je večeras dočekalo njezinu sestru.

– Gdje si smjestio konje? – upitala je.

– Došao sam pješice.

– Iz Vilminorea? Ne možeš ni u kojem slučaju prelaziti po mraku preko tjesnaca. Mogao bi te netko pregaziti ili još gore od toga.

Spruzzo je dahtao.

– A što ćeš sa svojim psom?

– Nije on moj pas.

– Ali slijedi te posvuda.

– Zato što ga se ne mogu riješiti. Slijedio me ovamo preko tjesnaca. Pogriješio sam kad sam ga nahranio.

– On te izabrao. – Enza je kleknula pomilovati Spruzza. Ciro je kleknuo pokraj nje. – Radije bih da si me ti izabrala.

Enza se zagledala u Cirine oči i nije mogla zaključiti je li taj mladić od onih koji djevojkama govore lijepe stvari ili mu se ona uistinu svidjela. Ne bi on bio ~ 75 ~

prvi koji je iskoristio tužnu djevojku, ali Enza je zaključila kako mora vjerovati onome što u njemu vidi, a ne pomišljati na najgore.

– Znaš da je ova crkva ime dobila po svetom Anti Padovanskom, svecu zaštitniku izgubljenih stvari. To je znak. Spruzzo je bio izgubljen, našao je tebe, tako je bilo suđeno. Moraš ga zadržati.

– Ili što?

– Ili će sveti Anto tebe zaboraviti. Onda kada ga budeš najviše trebao, kada budeš izgubljen, neće ti pomoći da nađeš put.

Dok je Enza govorila o svecima, Ciro je gotovo poželio vjerovati u njih. Nije mogao zamisliti takvu osobnu vjeru, kad su sveci bili spremni u svemu udovoljavati onima na zemlji. Ulaštio je svaki kip u crkvi San Nicola i nijednom nije osjetio moć iza tih gipsanih statua. Kako je ta djevojka s planine sa sigurnošću znala da nebesko mnoštvo pazi na nju?

– Pođi sa mnom – rekla je. – Povest ću te kući.

– Znaš voziti kočiju?

– Od svoje jedanaeste – rekla je ponosno Enza.

– To moram vidjeti.

Enza i Ciro zajedno su pošli uz Via Scalina, za Spruzzom koji je skakutao pred njima, kao da je službeno posvojen. Petrolejke su osvjetljavale stazu koja je vodila do ulaza stare kamene kuće Ravanellijevih. Dvorište je bilo puno malih skupina posjetitelja koji su došli biti s obitelji. Kuća je bila krcata susjedima i prijateljima koji su donijeli hranu i došli pružiti utjehu obitelji.

– Dopusti da razgovaram sa svojim ocem – rekla je. – Potrebno mi je njegovo dopuštenje.

Ciro je za Enzom ušao u dom Ravanellijevih, dok je Spruzuo čekao vani na travi.

Ciri je slina išla na usta pri pogledu na stol pun poredanoga domaćega kruha i peciva, svježega sira i pršuta, hladne palente, pladnjeva tortellina, džepića tjestenine punjenih kobasicom. Na polici ponad kamina, iznad ognjišta, ugledao je nekoliko kolača na limenim plehovima, koji su ga podsjetili na pečenje kolača za blagdan u samostanu. Svakoga prosinca Ciro je po cijelom Vilminoreu raznosio kolače s rumom sestre Terese. Na tronošcu je počivao emajlirani lonac kave u blizini kojega je bio vrč vrhnja. Svaka klupa i stolac bili su zauzeti i na njima su sjedili sumještani.

Posvuda je bilo djece. Penjala su se po ljestvama do potkrovlja, trčala ispod stola i igrala se lovice dok su kroz kuću istrčavala van. Sinulo mu je da je taj stravični dan učinio cjelovitim smijeh djece nakon što su oni izgubili vlastito dijete.

Ciro je iznenada osjetio žalac žaljenja zbog svega onoga što je njemu ~ 76 ~

nedostajalo u vlastitom domu, s obitelji i prijateljima koji su ispunjavali prostorije, čineći život. Jednostavno namještena kuća bila je čista i ugodna i prijatelji su se činili odanima. Što čovjeku više treba da bude sretan? – pitao se Ciro. Žena, otprilike istih godina kao Giacomina, točila joj je kavu, dok je Marco stajao u krugu s nekolicinom muškaraca koji su mu pričama iz rudnika nastojali odvratiti misli od tuge. Ciro ih se prisjetio kod podnožja oltara toga jutra i knedla mu se stvorila u grlu.

Enza je pošla prema ocu. Prošaptala je nešto Marcu na uho, na što je on potvrdno kimnuo i pogledao u Ciru, odmjerivši ga od glave do pete, dok je Enza prišla majci i kleknula pred nju. Pomilovala ju je po ruci i poljubila u obraz.

Enza je uzela dvije kruške, nekoliko malih sendviča i pitu cavazune punjenu sirom ricottom i medom pa ih zamotala u uštirkanu kuhinjsku krpu. Pridružila se Ciri pokraj vrata. – Papa je rekao da mogu uzeti kočiju.

– Prije nego što krenemo, mogu li izraziti sućut tvojim roditeljima? – upitao je Ciro.

Svi osjećaji koje je Enza toga dana u srcu osjetila postali su još snažniji. Bila je iznenađena Cirinom milošću i ujedno dirnuta. – Naravno – rekla je tiho.

Enza je krpu zavezala u čvor i postavila hranu na stol. Odvela je Ciru upoznati s ocem. Ciro se rukovao s njim i izrazio mu sućut. Potom ga je odvela do svoje majke. Ciro je ponovno ljubazno izrazio sućut i nije zaboravio izvesti naklon glavom gospodarici kuće.

Potom je za Enzom pošao niz kamenu stazu do konjušnice, dok je Spruzzo lajao ispred njezinih vrata. Enza je čvrsto dohvatila petrolejku i ušla u štagalj u kojemu je svjetlo sve pretvorila u mliječnozlatnu: sijeno, zidove, korito, konja.

Cipi je stajao u svome pregratku, pokriven dekom.

– Možeš skinuti onaj prekrivač od muslina s kočije – rekla je Enza podižući deku s Cipija. Konj joj je onjušio vrat.

– Hoćeš da ja upregnem kočiju? – upitao je Ciro.

– Mogu sama. – Enza je povela Cipija van iz pregratka upregnuti ga u kočiju.

– Ti ga možeš nahraniti.

Ciro je podigao kantu zobi iz jasala i postavio je na mjesto s kojega je Cipi mogao zobati.

Enza je otvorila vrata konjušnice i okačila petrolejku o kuku na kočiji. Prišla je crpki ispred vrata i napumpala svježe vode za Spruzza, koju je on halapljivo polokao. Potom se umila, oprala ruke i lice, koje je obrisala pregačom. Ciro je postupio na jednak način, brišući lice o svoju šarenu svilenu maramu.

Popela se na klupicu kočije. – Ne zaboravi večeru. – Ciro je uzeo hranu, popeo se i sjeo uz Enzu koja je dohvatila uzde, kad je Spruzzo uskočio na sjedalo i smjestio se između njih. ~ 77 ~

Enza je zapucketala uzdama. Cipi je kasom izišao iz štaglja na glavnu cestu koja je vijugala Schilparijem. Srce sela, hodnik zgrada nanizanih sa svake strane ceste, bio je preplavljen blijedoplavom mjesečinom. Kočija je prošla uskom kamenom ulicom, sve dok seoski zidovi nisu ustupili mjesto ulazu u Passo Presolanu.

Cesta se, poput crne baršunaste vrpce, pred njima razmotavala niz planinu.

Svjetiljka na kočiji bacala je snažan snop bijeloga svjetla u tamu, usmjeravajući ih. Ciro je promatrao Enzu koja je vješto držala uzde. Sjedila je visoko, savršena držanja, vodeći Ciru kroz noć.

– Pričaj mi o svome prstenu – rekla je Enza.

Ciro je zakrenuo zlatni pečatnjak na svojemu malom prstu. – Bojim se da ću ga posve prerasti.

– Imaš li ga dugo?

– Otkad me majka napustila. Pripadao je njoj.

– Odgovara ti.

– To mi je sve što imam od obitelji.

Nije istina – rekla je Enza. – Kladila bih se da imaš njezine oči, osmijeh ili put.

Ne, nalikujem ocu. – Svaki put kad bi ga netko pitao o majci, Ciro je mijenjao temu razgovora, ali Enza je pitala o Caterini na način koji Ciro nije osjećao zabadanjem nosa u tuđe stvari. – Moj brat nalikuje našoj majci. – Dodao je: – Ja joj uistinu nisam ni najmanje nalik.

– Trebao bi nešto pojesti – rekla je Enza. – Sigurno umireš od gladi. Ciro je odgrizao zalogaj kruha i sira. – Uvijek sam gladan.

– Kako je to živjeti u samostanu? Kad sam bila mala, pomišljala sam na to da budem redovnica.

Ciro je prebacio ruku preko naslona sjedala, iza Enze. – Onda se ne bi ljubila s mladićima.

– Ne izgledaj tako samodopadno.

– Kako znaš kako izgledam? Vani je mrak.

– Uspijevam posve dobro vidjeti. Svjetiljka je puna petroleja. – Enza je olabavila Cipijeve uzde i konj je usporio u ležerniji kas.

– Ne moraš ga čak ni usmjeravati. Zna put – zapazio je Ciro.

– Papa ide ovim putem kad dobije dobar posao.

– Kako mu ide?

– Grozno. Ali dolazi ljeto, a tada je uvijek bolje.

– Hoću li te vidjeti na ljeto? – upitao je Ciro.

– Idemo do jezera Endine. ~ 78 ~

Ciro se uspravio u sjedeći položaj. – Stvarno?

– Odsjedamo kod rođaka. Mogao bi poći s nama – ponudila se Enza.

– Ne bih se nametao – rekao je Ciro.

– Mojoj braći bi se svidjelo imati društvo. Idu na pecanje. Planinare i ulaze u špilje. Battista kaže da postoje pećine s plavim pijeskom gore u planini.

– Čuo sam za te špilje! Ideš li ti na pecanje? – upitao je Ciro.

– Ne, ja kuham, čistim i pomažem tetki oko dječice. Baš kao tvoje redovnice.

Puno posla, a plaćaju mi figu – našalila se Enza.

Enza je skrenula na trg u Vilminoreu. Nekolicina građana bila je vani nakon la passegiate. Stariji ljudi kartali su za malim stolovima na kolonadi, dok je jedna majka gurala dječja kolica, smirujući djetešce. Cipijeve potkove odjekivale su preko trga kad je Ciro preuzeo uzde i povezao kočiju do ulaza u samostan.

– Hvala ti za vožnju – rekao je Ciro. – Volio bih da se ne moraš vraćati sama.

– Ne brini za mene. Ne zaboravi, Cipi poznaje cestu.

– Bolje da pođem – rekao je Ciro, ali nije se pomaknuo. Nije bio spreman za silazak s kočije, kao ni za završetak te večeri.

– Neću te ponovno poljubiti – rekla je nježno Enza.

– Ali... – rekao je Ciro.

Enza mu je pružila kuhinjsku krpu s hranom.

– Laku noć, Ciro. Ne zaboravi, sveti Anto će se dobro pobrinuti za tebe budeš li se ti brinuo o Spruzzu.

– Kad ću te ponovno vidjeti?

– Kad god poželiš. Znaš gdje živim.

– U žutoj kući na Via Scalina – rekao je Ciro.

Spustio se s kočije, punoga naručja u kojemu je držao Spruzza i ostatke večere. Okrenuo se još nešto reći Enzi, ali Cipi je otkaskao do trga, zaputivši se prema cesti.

Enzina tamna kosa vijorila je za njom poput vela. Kako je mala izgledala na vozačevoj klupi! Kad je kočija skrenula prema tjesnacu, svjetlo petrolejke obasjalo je drveni bok kočije. – Čekaj! – zazvao je Ciro, ali već je bila nestala.

Poznata mi je ta kočija, pomislio je.

Izgledala je poput kočije kojom se odvezla njegova majka. Je li to mogla biti ista ona kočija? Ciro je osjetio da ima nečega sudbinskog u susretu s Enzom i sada je znao. Nije mogao dočekati da to kaže Eduardu, koji bi se kočije mogao sjećati s više pojedinosti od njega. Ili je možda samo to umišljao, na taj dan kopanja groba i suza.

Ono malo oblaka koji su zastirali mjesec odjezdilo je, ostavivši na nebu zlatnik. Sretan mjesec. Večeras je, pomislio je Ciro, život bio prilično dobar. Da ~ 79 ~

je bio od onih koji se mole, možda bi zahvalio Bogu na dobroj sreći. Imao je u džepu liru. Upoznao je lijepu djevojku i poljubio je. Bio je to poljubac nimalo nalik prijašnjima, a ona nije bila poput djevojaka koje su tu bile prije nje. Enza ga je slušala, što je bio dar slađi od bilo kojega poljupca. Ali Ciri će biti potrebno još puno godina da to shvati.

Ciro je otvorio vrata samostana i ušao u predvorje. Eduardo je skočio s klupe. – Vratio si se. Grazie Dio. – Što je?

– Što je to? – Eduardo je spustio pogled na psa.

– To je Spruzzo.

– Ne možeš imati psa u samostanu.

– Za sestru Teresu je. Ona kaže da je u kuhinji štakor.

Ciro se okrenuo poći prema radionici. Eduardo ga je zaustavio.

– Čekaju nas u kuhinji.

– One? – Redovnice.

Ciro je pošao za Eduardom. – Što se događa? – upitao je. Nelagoda je zamijenila ono zadovoljstvo koje je osjećao trenutak prije.

Kuhinjska vrata bila su zatvorena, ali svjetlo se probijalo kroz pukotine na dovratku. Ciro je rekao Spruzzu da ostane vani kad je Eduardo otvorio vrata.

Redovnice su stajale okupljene oko radnoga stola sestre Terese. Neke su sjedile na stolcima, dok su ostale stajale. Sestra Teresa stajala je sa strane, zabrinuta izraza lica.

– Glasujemo li mi to? – upitao je Ciro. – Jer ako glasujemo, izjašnjavam se da ću sljedeće godine posaditi više maslina nego grožđa.

Redovnice, kojima su se Cirine šale obično sviđale, večeras nisu bile raspoložene za njih.

– U redu, prije nego što me kaznite za to nešto što sam učinio.

– Ciro je iz džepa izvadio jednu liru. – Za vas. – Pružio je to sestri Domenici, kojoj je sjeda kosa izvirivala ispod redovničkoga vela, što je bio siguran znak da je žurila stići na taj sastanak.

– Hvala ti – rekla je. Sestre su nešto promrmljale u znak zahvalnosti.

– Imamo vrlo ozbiljan problem – rekla je sestra Ercolina, namještajući naočale sa žičanim okvirima dok je stajala onako visoka i vitka, poput palmina lista na uskrsnu nedjelju. Preko prsa je prekrižila ruke skrivene rukavima. – Voljele smo da ste ovdje s nama. Eduardo, bio si divan učenik, a ti, Ciro, ne znamo kako bismo bez tebe obrađivale vrt, hranile piliće i održavale samostan i ~ 80 ~

crkvu...

– Riječ je o don Gregoriju, je li? – prekinuo ju je Ciro, ali usta su mu bila toliko suha da je jedva uspio progutati. Podigao je vrč i natočio si čašu vode.

– Zahtijeva da vas smjesta udaljimo iz samostana – rekla je sestra.

Ciro je pogledao Eduarda, čije je lice postalo bijelo poput brašna u emajliranoj kutiji. Položio je ruke na stol i kimao glavom u nevjerici. Braća Lazzari su u djetinjstvu živjela u dva doma. Prvi im je bio oduzet zbog smrti njihova oca, budući da im majka nije mogla sama osigurati život. Sada je Cirino ponašanje prema seoskome svećeniku bilo uzrokom gubitka njihova doma.

Dječaci su se bili priviknuli na svoje uloge služenja tim dobrim, siromašnim redovnicama. Vjerovali su kako je dugo radno vrijeme u zamjenu za stan i hranu bila poštena trampa. Postali su dijelom te zajednice i postupno je zavoljeli. Redovnice su se namjerno majčinski brinule o dječacima, vodeći brigu o tome da oni obilježe blagdane i crkvene svetkovine onako kao što bi to činili da su bili sa svojim roditeljima. Sada im je ta sigurnost, koja im je pružala samopouzdanje i davala mjesto na svijetu, bila oduzeta.

– Nadam se da ste rekli don Gregoriju da crkne – rekao je Ciro. Redovnice pripravnice su se zgranule.

– On je svećenik – rekla je sestra Ercolina.

– Ali je usto i prevarant koji iskorištava mlade djevojke. Glačate mu crkveno ruho, ali nije ga vrijedan. Vi... – Ciro se okrenuo i pogledom prešao po svojoj obitelji redovnica. Vi ste vrijedne. Svaka od vas pojedinačno. Vi služite. Don Gregorio uzima.

Eduardo je čvrsto uhvatio Ciru za ruku.

– Moj brat i ja... – Ciru je izdao glas – zahvaljujemo vam što ste nas primile.

Uvijek ćemo vas se sjećati. Vi ne biste trebale trpjeti zato što sam bio iskren s don Gregorijem. Moj brat i ja ćemo se spakirati i naći neko drugo mjesto gdje ćemo boraviti.

Oči sestre Ercoline bile su pune suza. – Nećete biti zajedno, Ciro.

– Don Gregorio se pobrinuo za to da budete razdvojeni. – Sestra Teresa je zaplakala.

– Ciro, dogovorio je da te se pošalje u dječju ubožnicu u Parmi započela je sestra Domenica. – Usprotivila sam mu se rekavši da nisi učinio ništa loše i da ne pripadaš među one dječake koji kradu i čine još gore stvari, ali bio je naprasit.

– Dakle, nevjernik kažnjava nas umjesto da sam ispašta za vlastiti grijeh. A to je, drage sestre, čovjek koji predstavlja Boga na zemlji? Nemam riječi.

– Zaslužuje tvoje poštovanje – rekla je sestra Domenica, ali nepokolebljiv pogled u njezinim očima govorio je Ciri da je osjećala gorčinu tih riječi u vlastitim ustima. ~ 81 ~

– Sestro, vi ga možete poštovati, ali ja neću nikada.

Sestra Ercolina se osvrnula oko sebe, a potom usredotočila pogled na Ciru. – Nisam tu da bih raspravljala o moći seoskoga svećenika. Tu sam da vam pomognem. Sve smo se okupile da vam pomognemo.

Zato smo se i našli potajno u kuhinji. – Ciro se osvrnuo oko sebe. Njihova lica, ista ona draga lica s kojima su on i Eduardo dijelili večeru još od prve večeri njihova dolaska u samostan. Nije mogao zamisliti život bez njih niti je mogao prihvatiti gubitak brata. U njemu se javio bijes. – Nikada mu ne bi palo na pamet ovdje nas potražiti, svetac lonaca i tava nije onaj kojega on zaziva. Ne, više mu odgovaraju sveci zlata, tamjana i lire.

– Prestani – rekao je Eduardo. – Poslušaj sestru.

Sestra Teresa je istupila. – Ciro, imamo plan da ti pomognemo.

– A što s Eduardom?

– Eduardo se prijavljuje u sjemenište Sant'Agostino u Rimu.

Ciro se u nevjerici okrenuo prema svome bratu. – Odlaziš u sjemenište?

Eduardo je potvrdno kimnuo: – Odlazim.

– Kada si mi to namjeravao reći?

Eduardove oči su zasuzile. – Razmišljao sam o tome. A sada ću iz samostana otići kad i ti.

– Znači, žrtvuješ se na oltaru svećenstva u zamjenu za mene?

Sestra Teresa se ubacila: – Don Gregorio ustraje na tome da obojica odete s planine.

– Naravno... previše sam vidio.

– Ali mi imamo plan. Sestra Anna Isabelle ima ujaka, vrlo dobroga postolara.

– O, ma dajte! – izlanuo je Ciro.

– Ciro! – upozorio ga je Eduardo.

– Ili ćeš k njemu na šegrtovanje ili u ubožnicu u Parmi. A to nije mjesto za draga i čestita mladića dobra srca. – Sestra Teresa je zaplakala.

– Moramo te zaštititi – rekla je sestra Ercolina. – Obećali smo tvojoj majci.

Ciro je napokon postao svjestan težine onoga što se taj dan dogodilo. Nije to bio njihov pravi dom i redovnice nisu bile njihova prava obitelj. Sigurnost koju su im pružale bila je samo posudba.

– Je li taj postolar u Rimu, da mogu biti blizu Eduarda? – upitao je Ciro, prihvaćajući svoju sudbinu. Ciro bi radio bilo gdje, za bilo koga, sve dotle dok je mogao biti blizu Eduarda.

– Nije, Ciro – rekla je sestra Teresa.

– Onda u Milanu?

– U Americi – rekla je sestra Teresa i glas ju je izdao. ~ 82 ~

Poljski krevet zaškripio je kad se Ciro u mraku okrenuo na drugu stranu. – Budan si?

– Ne mogu spavati – rekao je Eduardo.

– Vjerojatno pametna zamisao. Nastavi držati oči otvorene. Don Gregorio će ući ovamo i nožem nas izbosti u krevetima – rekao je Ciro. – Ne, neće. Prevelika je kukavica.

Eduardo se nasmijao. – Uzimaš li ti išta zaozbiljno?

– Previše boli.

– Znam – rekao je Eduardo.

– Želiš li uistinu biti svećenik?

– Da, Ciro, želim. Iako nisam vrijedan toga.

– Nisu oni vrijedni tebe.

– Gle, bilo kako bilo, oni će to uskoro doznati. – Eduardov ciničan ton potaknuo je Ciru da se nasmije.

– Pretpostavljam da je bilo znakova. Služio si svaku jutarnju misu i nikada nisi propuštao večernju molitvu. Vidio sam te kako svake večeri čitaš misal.

– Dat ću sve od sebe da budem jedan od njih. Postat ću svećenik, a tada ću ti moći pomoći budeš li me ikada zatrebao. Nije loše imati obrazovana brata na dobrom položaju u crkvi.

– Ja bih bio ponosan na tebe bez obzira na to što postaneš.

– Čiste si duše, Ciro. Oduvijek si bio.

– Točno – našalio se Ciro. – A što piše u Blaženstvima? Što ono čista duša nasljeđuje? Cipele?

– Mislio sam da ne znaš što su Blaženstva.

– Pretpostavljam da sam na kraju krajeva upio nešto tvoje dogme.

– Postoji još jedan razlog zbog kojega želim postati svećenik. Mogu naći mamu i brinuti se o njoj. Crkva skrbi o svećenikovoj obitelji.

– Svega bi se odrekao zbog toga da možeš pomoći mami? – upitao je Ciro.

– Bih, Ciro. To je prvi zavjet koji sam u životu dao.

– Da mogu, i sam bih pomogao. To je oduvijek bio naš plan. Ali sada je i njega uništila sveta Rimska crkva – rekao je Ciro. – Nedostaje mi.

Eduardo je ustao, prišao Cirinu krevetu i legao na pod pokraj njega, kao što je to činio svake večeri, po samom dolasku u samostan. Jedino je Eduardova blizina smirivala Ciru. A večeras ga je uistinu smirila.

– Kad je nađeš, bez obzira na to gdje budem, doći ću kući – rekao je Ciro.

Spruzzo je skočio na Cirin poljski krevet i ugnijezdio mu se pokraj nogu. Ciro je ležao na leđima, prekriženih ruku ispod glave, zagledan u drvene grede na stropu s kojih su stršili klinovi i kuke na mjestima na kojima su nekada visjeli ~ 83 ~

lonci, alat i petlje. Pitao se koliko će vremena trebati redovnicama da ponovno svu tu opremu vrate u njihovu sobu kad oni odu. Sestre su preuredile prostor unutar samostana na način na koji su bogate žene u gradu mijenjale šešire.

Ta stara prostorija neće još dugo biti prazna.

Zimske lukovice usnule u loncima, vaze, kante, vijenci od žice, navoji konopa i svijeni drveni okviri vinove loze naći će ponovno put do polica pa će zidarske žlice, grablje i lopate ponovno visjeti s kuka. Bit će kao da braća Lazzari nikada nisu ni živjeli u samostanu San Nicola.

Jednoga dana, kad se Ciro prošetao uz brdo do Via Bonicelli, vidio je da se neka nova obitelj uselila u kuću u kojoj su on i Eduardo rođeni. Katkad bi se Ciro popeo na brežuljak samo kako bi vidio kuću, da ne zaboravi pojedinosti jedinoga mjesta na kojemu je njegova obitelj ikada živjela. Naposljetku je prestao odlaziti, a sada je znao zašto.

Uspomene zauzimaju mjesto prostorija. Sestre će sklopiti poljske krevete, zarolati tepih i vratiti svjetiljku natrag u ured. Keramički lavor i vrč bit će vraćeni u gostinjsku sobu. Hoće li redovnice ikada pomisliti na nas kad odemo, zapitao se Ciro ležeći u tami.

Ciro je poznavao svaku ulicu u Vilminoreu, svaku kuću i svaki vrt.

Proučavao je njihove arhitektonske pojedinosti, stvarajući u mislima savršen dom. Zamišljao bi stubište tu, terasu tamo, prozore s malim staklenim plohama koji su se otvarali prema van, vrt sa sjenicom za grožđe i komad zemlje za uzgojiti stablo smokve. Više je volio kuću sagrađenu od kamena nego onu od žbuke i borovine. Živio bi na kraju ulice, visoko na planini, s pravim pogledom na dolinu ispod. Ujutro bi otvorio prozore i pustio da kroz njih uđe svjež povjetarac, dok bi sunčana svjetlost ispunjavala svaku prostoriju, sjajem poput latice narcisa. Svjetlost bi ispunila svaki kutak i sreća svaku prostoriju. Ljubav dobre supruge i djece ispunila bi njegovo srce.

Sve što je Ciro znao o Americi bilo je ono što je čuo u selu. Bilo je puno hvalisanja o mogućnostima tamo, novcu koji se može zaraditi i bogatstvu koje se može stvoriti. Ali unatoč svim tim obećanjima, Amerika nije vratila njihova oca kući na planinu. Amerika je u Cirinim mislima postala gotovo poput raja, mjesto koje je mogao vidjeti jedino u svojim snovima. Žudio je za ocem i zamišljao ga još uvijek živim, zamišljao njihov ponovni susret. Možda je njegov otac trpao novac u novčanik da bi se vratio na planinu i kupio im lijepu kuću.

Možda je njegov otac imao plan pa ga je nešto spriječilo u tome da ga sprovede.

Bilo što drugo, samo ne smrt u rudniku, bilo što, samo ne to. Ciro je još uvijek vjerovao da je njegov otac živ. Zavjetovao se da će naći oca i dovesti ga kući.

Možda je njegov otac zavolio Ameriku pa se nije želio vratiti na planinu. Ta misao oduvijek je u Ciri izazivala bol. Ciro je zamišljao Ameriku bučnom i napučenom i pitao se ima li tamo vrtova i sunca. ~ 84 ~

Talijani s Juga sjatili su se u Ameriku u potrazi za poslom; manji broj njih emigrirao je iz Alpa. Možda je to spuštanje niz planinu bilo dugo i nesigurno zato što su to rijetko činili. Ciro je mislio da čovjek ima sve što mu je potrebno u sjeni Pizzo Camino ako je imao dovoljno sreće naći ljubav i posao za uzdržavanje svoje obitelji.

Bio je siguran u jedno. Ostat će u Americi samo dok se taj skandal ne stiša, ni dana više. Zavjetovao se da će se on i Eduardo jednoga dana zajedno vratiti u Vilminore i živjeti na planini na kojoj su se rodili. Ništa ih neće razdvojiti, čak ni sveta Rimska crkva. Braća Lazzari bili su braća po krvi i kad ih je majka onoga zimskoga dana ostavila zajedno, tako su i trebali ostati, čak i onda kad ih je ocean razdvajao.

~ 85 ~

7

SLAMNATI ŠEŠIR Un Capello di Paglia

R

edovnice su dva dana držale Ciru skrivenog od pogleda, dok su spletkarile kako ga spasiti od radnoga logora u Parmi. Kad je sunce zašlo za planinu, sestra Domenica, sestra Ercolina i sestra Teresa nosile su preko trga poslužavnike, od samostana do župnoga dvora.

Sestra Ercolina je drhturila dok su prilazile župnom dvoru. – Što si spremila? – upitala je sestru Teresu.

– Teletinu.

– To mu je najdraže jelo – dometnula je obzirno sestra Domenica.

– Posve razumljivo. To je najskuplje meso – uzdahnula je sestra Ercolina.

– Znam. Podmitila sam mesara – rekla je sestra Teresa.

Sestra Domenica je otključala vrata kuhinje župnoga dvora. Sestra Teresa upalila je petrolejke, dok je sestra Ercolina odložila poslužavnik na golemi radni stol u središtu prostorije. Mramorni pod bio je besprijekoran i zidovi su bili oličeni u izrazito bijelu. Pravi bakreni lonci, duboka peć i dvostruki emajlirani sudoper ispunjavali su zid ispod prozora. U kuhinji župnoga dvora osjećao se miris svježe boje. Hrana se tu vrlo rijetko kuhala; redovnice su svako jelo donosile iz samostana.

Sestra Teresa odložila je don Gregorijevu večeru na pult. Pokupila je porculan, srebro i krpene ubruse s otvorenih polica i kroz dvokrilna pomična vrata ušla u blagovaonicu. Sestra Domenica ju je slijedila, paleći svijeće u srebrnim svijećnjacima. Službena blagovaonica bila je divna, zidovi su bili urešeni zidnim tapetama s blijedozelenim prugama i nakrivljenim slikama u ulju u okvirima sa zlatnim listovima.

Stol od mahagonija u blagovaonici, za koji je moglo sjesti dvadesetero ljudi, bio je ulašten toliko da se sjao poput zrcala. Redovnice su ručno izvezle sjedala za stolce u uzorku đurđica okruženih puzavim bršljanom, na pozadini mornarsko plave boje.

Redovnice su radile u tišini i brzo, postavljajući večeru za don Gregorija.

Sestra Ercolina ušla je u blagovaonicu i pogledala na sat. – Mogu li pozvati don Gregorija na večeru? ~ 86 ~

– Možeš, sestro. – Sestra Domenica sklopila je ruke u rukavima svoje halje, zauzela mjesto pokraj bifea i pogledala ravno pred sebe.

Sestra Teresa je u blagovaonicu unijela don Gregorijevo jelo, toplo ispod srebrne kupole. Postavila ga je na uštirkani platneni podložak i sjela pokraj sestre Domenice.

Sestra Ercolina je ušla u blagovaonicu i stala uz nasuprotni zid, okrenuta prema Teresi i Domenici.

Ušao je don Gregorio. – Pomolimo se – rekao je, ne pogledavši u redovnice. Širokim pokretom ruke načinio je znak križa, poput otkosa kroz zrak dok je govorio: Benedice, Domine, nos et haec tua dona quae de tua largitate sumus sumpturi per Christum Dominum nostrum.

Amen.

Redovnice su s njim načinile znak križa i don Gregorio je sjeo kad je sestra Teresa istupila poslužiti ga. Podignula je s tanjura srebrnu kupolu koju je sestra Domenica od nje preuzela. Vratile su se na svoja mjesta pokraj posluživača.

– Kakav lijep komad teletine – rekao je don Gregorio.

– Hvala vam, don Gregorio – odvratila je sestra Teresa.

– Čemu imam zahvaliti na ovako bogatom jelu usred korizme?

– Don Gregorio, morate sačuvati snagu tijekom uskrsnog tjedna.

– Jesi li izradila raspored za blagoslov kuća, sestro Ercolina?

– Jesam, oče. Dječaci iz obitelji La Penna i Baratta poći će s vama. Mislile smo kako biste ove godine trebali započeti s blagoslovom u Vilminore Alta pa se spuštati niz planinu. Ignazio će vas voziti kočijom. Ulaštile smo srebro i posude su spremne za vaš blagoslov svetom vodicom.

– Jesu li stigle palme?

– Poslane su brodom iz Grčke i svaki dan ih očekujemo – uvjerila ga je sestra.

– A oltarnici za Veliki petak?

– Izglačani i odloženi u sakristiju.

– Moje crkveno ruho?

– Visi u visokom ormaru u sakristiji. – Sestra Ercolina je pročistila grlo. – Očekujete li kakve posjetitelje tijekom Velikoga tjedna, oče?

– Poslao sam pismo svećeniku u Azzoneu da sa mnom koncelebrira uskrsnu ~ 87 ~

misu. Koliko vidim, zbor vježba.

– Da, divno zvuče. – Sestra Ercolina je dala znak sestri Teresi da ponovno natoči vino u don Gregorijevu čašu.

Sestre, želio bih, molim vas, nasamo porazgovarati sa sestrom Ercolinom.

Sestra Domenica i sestra Teresa potvrdno su kimnule i tiho izišle u kuhinju, zatvorivši vrata za sobom.

– Sjednite, sestro Ercolina.

– Sestra Ercolina je izvukla stolac ispod stola i sjela na njegov rub.

– Jeste li se pobrinuli za onoga dječaka Lazzarija? – upitao je.

– Kojega? – upitala je nedužno sestra Ercolina.

– Eduarda. – Svećenik je bio nestrpljiv.

– Prije nekoliko tjedana poslala sam pismo u sjemenište. Spremni su ga uzeti. Eduardo je vrlo pobožan mladić – rekla je sestra Ercolina.

– To znam. Vjerujem da će se tamo dobro snaći.

– Bio nam je od velike pomoći ovdje u samostanu. – Dodala je: – Znam da će vam nedostajati njegovo stručno planiranje liturgije i glazbe za nedjeljnu misu. Doista je posebno nadaren.

– Slažem se s vama. Stoga sam ga i preporučio – rekao je don Gregorio.

S druge strane vrata sestra Teresa i sestra Domenica prisluškivale su razgovor.

– O čemu razgovaraju? – upitala je Domenica.

– Razgovaraju o Eduardu. Don Gregorio sebi pripisuje zaslugu Eduardova primanja u sjemenište.

– Doista? Dao je zamolbu prije nekoliko mjeseci na preporuku sestre Ercoline.

Sestra Ercolina je sklopila ruke u krilu. Don Gregorio je odlomio komad kruha kojim je pokupio umak od pečenja, pripravljen od maslaca, crnoga vina i gljiva.

– A onaj drugi? – Odgrizao je kruh i žvakao.

– Spremni su uzeti Ciru u ubožnicu u Parmi.

– Dobro.

– Ali potrebna nam je vaša mala pomoć.

– Što vam treba? – upitao je teška srca. Uzeo je čašu vina i otpio.

– Treba nam stotinu lira.

– Što! – Don Gregorio je spustio vinsku čašu na stol.

– Obično postoji razdoblje čekanja u ubožnici i spremni su ga zanemariti, ali moramo im platiti za tu povlasticu. Rekla sam im da je stvar hitna i da želite što ~ 88 ~

je moguće prije Ciru udaljiti s planine...

– Želim – rekao je prkosno don Gregorio.

– Neće ga uzeti bez toga. Potreban mi je novac, još večeras. Don Gregorio ju je sumnjičavo gledao.

Oče, zamolili ste me da brzo dogovorim i nisam vas pitala – vršila je pritisak sestra Ercolina. – Postupila sam onako kako ste od mene tražili.

– Da, naravno. Moramo činiti ono što je dobro za samostan San Nicola.

Sestra Teresa i sestra Domenica ušle su počistiti tanjure. Sestra Domenica je nosila srebrni poslužavnik s pečenom kremom za desert.

– Ako nemate ništa protiv, večeras bih desert preskočio – rekao je. – Sestro Teresa, želio bih razgovarati nasamo s vama.

Sestra Teresa nervozno je pogledala u sestru Ercolinu.

Starije redovnice potvrdno su kimnule i povukle se u kuhinju, zatvorivši vrata za sobom.

– Jesi li dobila novac? – prošaptala je uzbuđeno sestra Domenica.

Sestra Ercolina je potvrdno kimnula. – Rekao je da će mi ga dati. Nadam se da sestra Teresa potvrđuje ono što sam mu rekla.

– Ne brini za nju. Ide to njoj glatko.

Sestra Domenica je podignula žlicu i pojela don Gregorijev desert.

U blagovaonici je sestra Teresa stajala ispred don Gregorija. Sklopila je ruke, gledajući ravno pred sebe.

– Sestro Teresa, želio bih znati zašto ste otišli do signore Martocci zbog njezine kćeri?

– Bila sam zabrinuta, oče.

– Povjerovali ste u pričicu koju onaj mali Lazzari širi o meni?

– U samostanu je od ranoga djetinjstva, oče, i koliko znam, nikada nije bio nečastan.

– Lažac je – rekao je don Gregorio.

– Oče, ako me pokušavate uzrujati ili navesti da posumnjam u vlastiti nagon, nećete uspjeti.

– Uzrujali ste obitelj Martocci i nanijeli im veliku duševnu bol. Grijeh zavisti pronio se selom. Ili ste možda vi ta koja se upustila u nedopušten odnos?

– Uvjeravam vas da to nije istina. Poput sina mi je. – Sestra Teresa povisila je glas, zauzevši obrambeni stav.

– Ja bih to nazvao nedopuštenim odnosom: redovnica ste, niste mu majka.

Da sam ja ovdje bio svećenik onda kad ih je majka ostavila, ne bih dopustio da ostanu. Ne vodite sirotište.

– Pomažemo siromašnima u kojem god svojstvu nas trebaju. ~ 89 ~

– Tu ste da služite Crkvi, sestro Teresa. Pođite sada i pošaljite mi sestru Ercolinu.

Drhteći od bijesa, sestra Teresa se naklonila i izišla u kuhinju.

Na trenutak je sestra Ercolina stajala kod stola, zagledana u don Gregorija.

– Želim da premjestite sestru Teresu iz naše župe.

– Žao mi je, oče. – Sestra Ercolina bila je jasna i odlučna... bilo joj je dovoljno teških pregovora za jednu noć. – Sestra Teresa je dobra redovnica i izvrsna kuharica. Mislim da se možete prisjetiti vremena kad je kuharica bila sestra Beatrice. Doslovno smo skapavali od gladi.

– Neka mi onda netko drugi donosi jelo. – Don Gregorio je pogledao na sat.

– Naravno, oče. – Sestra Ercolina je osjetila olakšanje zbog toga što je spasila sestru Teresu. – Ali najprije mi treba stotinu lira rekla je spokojno.

– Ah, da. – Don Gregorio se nije ni pomaknuo.

– Pričekat ću.

Don Gregorio je ustao i prišao vratima dnevnoga boravka. Sestra Ercolina je spustila ruku u džep halje i čvrsto stisnula svetu krunicu. Spustila je glavu i molila. Nakon nekoliko trenutaka, don Gregorio se vratio.

– Evo. Pružio je novac sestri Ercolini. – Ali to je ogromna svota novca.

Iskorištavate to.

– Izdali ste mi žurnu zapovijed, don Gregorio. Možda biste više voljeli da Ciro...

– Ne – odbrusio je. – To je mala cijena koju treba platiti da se ovo selo očisti.

Sestra Ercolina je stavila novac u džep. – Laku noć, don Gregorio – rekla je i izišla.

Kad se sestra Ercolina pridružila svojim prijateljicama u kuhinji, stavila je prste preko usana, osmjehujući se. Redovnice su podignule poslužavnike i ugasile petrolejku. Sestra Ercolina otvorila je vrata i izvela sestre van.

Te noći sestre iz samostana San Nicola ušle su u klupe u samostanskoj kapelici. Pridružili su im se Ciro i Eduardo, koji su sjeli iza njih. Sestra Ercolina ušla je iz sakristije. Zatvorila je vrata i okrenula se licem prema njima.

Teška srca započela je: – Dogovoreno je. Ove subote Ignazio će vas obojicu odvesti dolje do Bergama, u crkvenoj kočiji.

– Dopušteno mi je da se vozim u don Gregorijevoj kočiji? Mislio sam da će me natjerati da se bosonog spuštam niz planinu, tegleći divovski križ, poput Isusa na Golgoti.

Ciro, zamolit ću te da držiš jezik za zubima dok ne završim ovo što imam za reći.

– Oprostite, sestro. – Ciro se osmjehnuo.

~ 90 ~

Eduardo, tebe će vozna karta za vlak čekati na postaji. Pridružit ćeš se još četvorici sjemeništaraca. Kada dođeš u Rim, nastavit ćeš s njima do svoga novoga doma u sjemeništu Sant’Agostino. Ciro, karta koja će tebe čekati na željezničkoj postaji odvest će te u Veneciju. Iz nje ćeš brodom do Le Havrea u Francuskoj, gdje ćeš kupiti jednosmjernu kartu za New York, za brod SS Chicago.

– Jeste li mi ugovorom osigurali mjesto sluge? Imam samo jednu liru i dao sam je sestri Domenici, koja ju je možda već spiskala na bocu kubanskoga ruma.

– Ciro! – Sestra Domenica se nasmijala. Redovnice su se hihotale.

– Ne, tvoje putovanje stajat će stotinu lira. – Sestre su se zgranule zbog neposluha sestre Ercoline.

– Obitelj sestre Anne Isabelle poslala nam je brzojav u kojemu nas obavještavaju kako će te čekati na Manhattanu, na South Portu 64, nakon što prođeš kroz Ellis Island. Uzmi ovo pismo. – Dala ga je Ciri. – A tu ti je novac. – Pružila je Ciri lire. – Tu su još i dvije dodatne lire za tebe.

– Hvala vam – rekao je Ciro. Uzeo je omotnicu i novac i pogledao brata. Sve ste žrtvovali za mene, a ja to ne zaslužujem.

– Zaslužuješ, Ciro. Ali moram te nešto zamoliti zauzvrat. Moram zamoliti i tebe, Eduardo, i sve ostale sestre da me ne odate. Rekla sam don Gregoriju da te šaljemo u radni logor u Parmi.

Sestre su se zgranule – Ercolina nikada prije nije lagala.

– Molila sam za to, ali u ovom slučaju moram poslušati vlastitu savjest.

Vjerujem da si častan mladić, Ciro. Ironija je da sam, s obzirom na to da vodim brigu o tebi, morala lagati. Ali svećenikova moć je apsolutna i tisuće godina preklinjanja njega da se predomisli ne bi bilo u tvoju korist. Nikada te nije trebalo kazniti zbog govorenja istine.

– Hvala vam, sestro. – Sestra Teresa bila je prepuna emocija.

– Tražim od vas da mi oprostite i pomolite se za Ciru i Eduarda, jer nas napuštaju i odlaze započeti novi život. Molite i za don Gregorija, kojemu je potrebno vaše zauzimanje za njega.

– Dobili ste me sve dok niste zatražili da se pomolimo za oca – promrmljao je Ciro.

Sestra Ercolina je odbrusila: – Ciro, shvati, da si mi ikada činio ustupke, poslala bih te u sjemenište s Eduardom.

– Bolje vi mene brodom pošaljite u Ameriku. Mislim da sveta Rimska crkva i ja nismo jedno za drugo.

– Takav bi bio i moj zaljučak, Ciro. – Sestra Ercolina se osmjehnula.

~ 91 ~

Župna kočija stajala je parkirana ispred ulaza u samostan. Sunce se još nije bilo pojavilo iznad Vilminorea; samo su seljaci i gradski pekar bili budni tako rano. Ostao je još cio sat do izlaska sunca.

Ignazio Farino je u samostanskoj kuhinji pio jaku kavu i vruće mlijeko i u to umakao okrajak jučerašnjega kruha, dok je sestra Teresa na peći pripremala jaja. Ciro i Eduardo pridružili su im se u kuhinji.

– Ovo je posljednja večera, sestro – našalio se Ciro.

– Nisam znala da se smisao za humor budi tako rano. – Eduardo je izvukao radni stolčić i sjeo. Ciro je najprije natočio kavu u šalicu svojemu bratu, a potom sebi.

– Hvala ti što si ustao tako rano pomusti krave – rekla je sestra Teresa Ciri.

– Idem u New York. Ne znam kad ću opet vidjeti kravu.

– Taj svoj talent možeš iskoristiti bilo gdje na svijetu – uvjeravao je Ignazio Ciru – Čujem da u Americi piju mnogo mlijeka.

– Ja ću biti postolar, Iggy.

– Oduvijek sam želio crne kožnate čizme s plavom ukrasnom tkaninom i sivom bisernom dugmadi. Znaš što, dat ću supruzi da uzme olovku i nacrta mi stopala na masnome papiru. Poslat ću ti uzorke pa mi možeš napraviti cipele. A ti...

Ignazio se okrenuo prema Eduardu – možeš moliti za mene i dogovoriti nekakav oprost budem li ga trebao i kad ga budem trebao.

– Uvijek ćeš biti u mojim molitvama, Iggy – rekao je Eduardo.

Ignazio je ispio kavu i pošao van pripremiti kočiju za put niz planinu. Pristao je prevesti nekoliko kutija za Longarettijeve i isporučiti zbirku misala crkvi u Clusoneu.

– Idem spakirati svoje knjige. Hvala vam, sestro. – Eduardo je odnio tanjur do sudopera.

– Bit ću tamo – rekao je Ciro Eduardu.

Sestra Teresa je odvratila pogled od Cire dok je čistila tavu na rešetki.

– Tava je čista, sestro.

– Ne mogu gledati u tebe, Ciro.

Ciro je odvratio pogled, trudeći se ne zaplakati. Jedini zvuk bio je tiho cvrčanje uzvrele vode u loncu na kaminu. Naposljetku je Ciro rekao: – Znali ste da će doći ovaj dan. Samo, nadao sam se da ću živjeti tu gore uz cestu i mnogo putovati te da ću ovamo dovesti svoju suprugu i djecu. Možda svratiti i biti vam od kakve koristi.

– Daleko odlaziš.

– Da. Kad bi don Gregorio samo znao koliko daleko.

~ 92 ~

Sestra Teresa se osmjehnula, znajući da je to bila posljednja Cirina šala koja joj je uveseljavala jutra. – Nikada neće doznati, ali ako i dozna, ti ćeš biti na sigurnom.

– Znate li što se dogodilo s Concettom? – upitao je tiho Ciro.

Njezina majka mi nije povjerovala, sve dok joj Concetta nije priznala. Odnos između Martoccijevih i svećenika je završen. Concetta se više neće viđati sa svećenikom. Zato je don Gregorio ljutit na nas. Upropastili smo mu namjere.

– Znate, volio sam Concettu.

– Znam.

Ciro se pokušao razvedriti, koliko zbog sestre Terese toliko i zbog sebe. – Ne mogu vjerovati da je sestra Ercolina opelješila don Gregorija za stotinu lira. Nije čak ni znao što ga je zadesilo. Volio bih da je tražila dvjesto lira pa biste mogle kupiti još krava i svinja za samostan.

– Znaš, sestra uzima samo onoliko koliko je potrebno, to je tajna sreće. Uzmi samo onoliko koliko ti je potrebno.

– Zapamtiti ću to – osmjehnuo se Ciro. – Pretpostavljam da bih se trebao oprostiti. Pisat ću vam. Jednoga dana, obećavam, vratit ću se u Vilminore. Ovo je moj dom i planiram ovdje ostarjeti.

– Bit će mi jako drago vidjeti te kad se vratiš.

– Hvala za sve što ste učinili za mene. – Ciro je zagrlio sestru Teresu. Oči su joj bile pune suza.

Ciro je rukavom obrisao svoje suze. – Bili ste mi majka i prijateljica. Bili ste na mojoj strani od prvoga dana kad sam stigao ovdje. Eduardo će se uvijek dobro snaći, jer zna kako poštovati pravila. Meni to nikada nije uspijevalo, ali štitili ste me i izveli to tako da se učini kao da sam ih poštovao. Nikada vas neću zaboraviti. Jedina valjana stvar je to što vas ostavljam s posebnim darom kako biste me se uvijek sjećali.

– Ne dolazi u obzir, Ciro.

– O da, sestro.

Ciro je zazviždao. – Dođi, mali. Spruzzo je doskakutao u kuhinju.

Spruzzo će vam praviti društvo. Možete ga hraniti komadima salame, baš kao što ste hranili mene. Neće vam odvraćati i neće vas gnjaviti za repete. Bit će sretan sa svime što mu date. Obećajte mi da ćete mu biti onoliko dobri kao što ste bili meni.

Suze sestre Terese zamijenio je srdačan smijeh. – U redu, u redu, ali kad se vratiš, samo je tvoj.

– Naravno. – Ciro je posljednji put zagrlio sestru Teresu, a potom polako izišao kroz vrata. Nije se osvrnuo. Želio je, ali znao je da je najveći dar koji je sestri Teresi mogao dati bilo poći naprijed i smionim korakom zakoračiti u novi ~ 93 ~

život. Znao je da se ona iznad svega nadala da će biti hrabar. Smionost će ga čuvati od zla.

Spruzzo je podigao pogled prema sestri Teresi. Sjedila je na radnom stolčiću, zadignula pregaču do lica i plakala u nju. Zavjetovala se biti iskrena jedino prema Bogu, potom prema svojoj zajednici, ali nije računala na to da će odgojiti gladnoga dječačića koji je ušao u samostansku kuhinju i osvojio joj srce.

Nijedna majka nije više voljela svoga sina.

Zvona u tornju iznad samostanske kapelice odzvanjala su dolinom dok je župna kočija skrenula na sljeme iznad Via di Scalve. Iggy je čvrsto držao uzde kad su Eduardo i Ciro posljednji put pogledali planinu u Vilminoreu.

Cirin pogled nije se zadržao na krajoliku, budući da se zavjetovao brzo vratiti. Eduardo je znao da to neće biti tako brzo pa je odvojio nekoliko trenutaka, nastojeći zelene obronke zadržati u sjećanju. Bio je uvjeren da starine Rima nikada ne mogu biti tako lijepe.

– Ta zvona su za vas, momci – rekao je Ignazio. – Da vas nisam morao voziti niz planinu, sada bih potezao užad u tornju za oproštaj s vama. Oglušio sam na jedno uho od te zvonjave.

– Žao mi je što ćeš odsada ti morati ribati crkvu – rekao je Ciro.

– Ostavio si je tako čistu da mislim kako je do sljedećega Uskrsa neću morati detaljno ribati – rekao je Iggy. – A ti, Ciro, kada dođeš u Ameriku, zapamti da će ti svaka druga osoba koju sretneš pokušati na prijevaru izvući ono što imaš u džepu. Vino pij samo uz špagete, i to nikada sam. Kad se neka žena brzo zainteresira za tebe, ta te samo želi iskoristiti. Zahtijevaj isplatu nadnice u gotovini, a budu li ti plaćali papirnato, ne dopusti im da ti uzimaju proviziju za unovčavanje čeka. Čim dođeš tamo, otvori račun u banci, s deset lira, ostavi ih na računu, ali nikada ništa nemoj dodavati toj svoti. Svakome je čovjeku potrebna banka, ali banci ne treba tvoj novac.

– Imat ću samo dvije lire nakon što platim put – podsjetio ga je Ciro. Ignazio je posegnuo u džep i dao Ciri osam lira. – Sada imaš deset.

– Ne mogu to uzeti.

– Vjeruj mi, Majci Crkvi to nikada neće nedostajati. – Iggy je namignuo Eduardu kad je ovaj zakolutao očima i načinio znak križa.

– Hvala, Iggy. – Ciro je stavio novac u džep.

– Oduvijek ste mi bili dragi, dečki. Sjećam se vašega oca i znam da bi bio vrlo ponosan na vas.

Eduardo i Ciro su se pogledali. Svaki put kad su Iggyja upitali za svojega oca, našalio bi se ili im ispričao kakvu smiješnu priču.

– Čega se sjećaš o njemu? – upitao je Eduardo. ~ 94 ~

Iggy je skrenuo pogled s ceste i pogledao u mladiće. Vjerovao je kako bi zadržavanje na prošlosti i ponovno oživljavanje toga bola njihov gubitak samo još više otežalo pa sve te godine nije progovarao. Ali danas im je Iggy poželio reći sve što zna. – Nikada nije nogom kročio u crkvu. Sigurno ste pobožnost stekli od Montinijevih. Bilo kako bilo, njegovi su potjecali iz Sestri Levante, dolje u Đenovskome zaljevu. Došao je u Bergamo naći posao. U to vrijeme gradili su željezničku postaju i bilo je puno posla. Obitelj vaše majke imala je tiskaru pokraj koje bi on prolazio na putu do posla i ugledao je vašu majku na prozoru.

Zaljubio se u nju i to je bilo to.

– Zašto su došli u Vilminore?

– Vaš otac je dobio posao u rudnicima. Ali onda su mu rekli kako bi za isti takav posao u Americi bio dvostruko plaćen. Vaša majka potjecala je iz imućnije obitelji i imao je osjećaj da joj mora omogućiti život kakav je imala dok je bila dijete. Stoga se tamo zaputio obogatiti se.

– Znaš li kamo je otišao?

– Otišao je u mjesto u Americi koje se zove Iron Range, u državi Minnesoti.

– Znaš li kako je umro?

– Znam samo ono što je i vama, dečki, rečeno, da je poginuo u nesreći u rudniku.

– Ali tijelo mu nikada nije pronađeno – rekao je Ciro. Ponavljao je to svaki put kad je govorio o svojemu ocu.

– Ciro – rekao je važno Iggy – odrastao si muškarac. Nije dobro za tebe da vjeruješ kako će se vratiti. Uloži svoje nade u nešto stvarno, nešto što će ti donijeti sreću.

Ciro je piljio ispred sebe pitajući se što bi mu to, ako bi uopće, ikada moglo donijeti sreću. Eduardo je gurnuo laktom Ciru da nešto kaže.

– Va bene, Iggy – rekao je Ciro.

– Samo ti daj sve od sebe, a život će te pratiti. Tako je meni govorio moj papa.

Zaustavili su se u Clusoneu isporučiti pakete mjesnom klesaru. Iggy je privezao konja za prečku ispred pošte. Eduardo i Ciro sjeli su na klupu i užinali. Ciro je škiljio i gledao na drugu stranu ulice, upijajući pogledom kuće raštrkane po obronku, poput lutkinih kuća, oličenih u žutu, bijelu i blijedoplavu, sa žućkastim obrubom te mahovina zelenu s crnim kapcima. Ciro se nikada nije umarao gledajući kuće. Bio je očaran njihovim dizajnom i žudio za postojanošću koju su predstavljale.

Na drugoj strani ulice jedna djevojka zatvorila je vrata bijele kuće s tamnoplavim rubom. Stavila je na glavu slamnati šešir s dugačkom crvenom ~ 95 ~

vrpcom koju je zavezala ispod brade. Ciro je zapazio nabore na njezinoj bijeloj suknji koji su joj doticali vrh smeđih kožnatih gležnjača. Okrenula se i izišla na ulicu. Bila je to Concetta Martocci.

– Kamo ćeš? – viknuo je Eduardo kad je Ciro skočio s klupe. – Zakasnit ćemo na vlak!

– Odmah se vraćam.

Ciro je pretrčao preko ceste i pošao za njom. Concetta se okrenula i ugledala ga, a potom ubrzala korak.

– Nemoj, molim te... stani, Concetta! – povikao je Ciro za njom.

– Ne želim razgovarati s tobom – rekla je dok je Ciro trčkarao uz nju, sve dok je nije prestigao. Zaustavila se.

– Nikada te nisam namjeravao povrijediti – rekao je Ciro.

– Prekasno je za to. – Concetta ga je zaobišla i nastavila hodati.

– Zašto si u Clusoneu? Je li te don Gregorio udaljio?

– Nije, moja majka je zaključila da je tako najbolje. Ovdje sam kod tetke.

– On je trebao biti taj koji odlazi, a ne ti i ja.

Concetta se zaustavila i okrenula licem prema Ciri. – Zašto si morao sve pokvariti?

– Iskorištavao te!

– Ne, nije, nisam željela završiti kao supruga rudara, željela sam nešto više. – U Concettinim očima zasjale su suze.

– Ali nisi mogla ostvariti život s njim – rekao je Ciro, očajan zbog njezine neukosti. – On je svećenik.

– To ti tako shvaćaš – rekla je Concetta. – Nikada se ne bih zaljubila u tebe.

Ne sviđa mi se kako se šepiriš po trgu, dižeš kamenje i tegliš drva, glasno govoriš i zbijaš šale. Odjeća ti je uvijek prljava i kad jedeš, jedeš objema rukama i proždrljivo, kao da ti je to posljednje što ćeš pojesti. Promatrala sam i ja tebe, Ciro, baš kao što si ti promatrao mene i nisam bila zadivljena. Zaslužuješ radni logor. Možda te tamo mogu izvesti na pravi put.

– Možda mogu. – Umjesto da se brani, umjesto da je pokuša uvjeriti da vidi ono za što je on vjerovao da je istina, predao se. Ono što je oduvijek bilo nemoguće, takvo će zauvijek ostati.

Eduardo je domahnuo Ciri na drugoj strani ceste.

– Zbogom, Concetta – rekao je Ciro kad se okrenuo prema kočiji. Nije se osvrnuo, ali ovaj put zato što to nije želio.

U danima koji su uslijedili nakon Stelline smrti, Giacomina gotovo da nije ni progovarala. Vodila je brigu o kući, prala odjeću i kuhala, kao što je to oduvijek ~ 96 ~

činila, ali s gubitkom kćerkice izgubila je i radost. Znala je da bi trebala biti zahvalna zbog toga što ima petero ostale zdrave djece, ali utjeha zbog puno njih nikada nije mogla nadomjestiti tugu zbog gubitka jednoga djeteta.

Enza je osjećala kako se polako oslobađa spona tuge koje su je gušile.

Podizala je djecu i brinula se za izvršavanje zadataka koje je obično obavljala njezina majka. Marco je bio zauzet vožnjom kočije od Schilparija do Bergama.

– Imam jedan paket za isporučiti u Vilminore – rekao je Marco kad je prije večere ušao u kuću.

– Odnijet ću ga ja umjesto tebe, papa – Enza se sama ponudila. Tjedan dana čekala je da joj se javi Ciro Lazzari, koji je obećao doći posjetiti je, i vjerovala je da je to mislio ozbiljno.

Praktična djevojka nikada ne čezne. Ona poduzima akciju, rekla je Enza samoj sebi. Znala je da Ciro živi u samostanu u Vilminoreu.

Kad je upregnula konja u kočiju prisjetila se prijateljstva koje je osjećala s Cirom one noći dok su se vozili dolje u Vilminore. S njim je bilo jednostavno biti. Sviđao joj se njegov izgled, ona neuobičajena gusta žućkastosmeđa kosa i onaj smiješni privjesak s ključevima na petlji remena njegovih hlača, kao i crvena marama zavezana oko vrata, onakva kakvu su nosili rudari nakon što bi se okupali poslije duge smjene. Bio je originalan na planini na kojoj je to bila rijetkost.

Ciro je Enzu odvratio od očajnih misli nakon Stellina pogreba. Dao joj je nešto čemu se nadati, nešto što se razlikovalo od toga dana. U njegovu poljupcu bila je nada. Čim je izvela Cipija iz konjušnice, našao je cestu i nagonski se zaputio na jug, u smjeru Vilminorea. Vjetar joj je hladio lice kad se Cipi na tjesnacu dao u kas. One noći dok se vozila s Cirom bilo je mračno kao u rogu, ali svjetiljka je bacala obilje svjetla pa se moglo vidjeti. Uživala je u njihovu razgovoru i često se, dok je obavljala kućanske poslove, prisjećala riječi koje joj je uputio te onoga kako se ponadao da bi ga ona mogla ponovno poljubiti.

Sada joj je bilo žao što to nije učinila. Zato što jedan poljubac nije dovoljan.

Kao ni jedan razgovor. Enza je imala još puno toga za reći Ciri Lazzariju.

Kad je ušla u selo Vilminore, usmjerila je kočiju prema ulazu u samostan, gdje je prije tjedan dana ostavila Ciru. Osjećala se punom samopouzdanja, ali još važnije od toga, osjećala se uzbuđenom zbog mogućnosti njihova ponovnog susreta. Zasigurno će mu biti drago vidjeti je. Nije li rekao da je želi ponovno vidjeti? Pa čak i ako nije želio, ako bude hladan i otresit, barem će znati na čemu je što se tiče njegovih osjećanja. Rado se zaustavljala zamišljajući njegove poljupce svaki put kad bi spustila knjigu ili kad bi se prisjetila njegovih ruku oko sebe dok je vješala oprano rublje.

Enza je skočila s klupe kočije na zemlju. Pozvonila je na ulazu u samostan i ~ 97 ~

pričekala. Uskoro joj je vrata otvorila sestra Domenica.

– Sestro, zovem se Enza Ravanelli. Iz Schilparija sam.

– Što mogu učiniti za tebe?

– Tražim Ciru Lazzarija.

– Ciru? – Sestra je sumnjičavo bacila kratak pogled uokolo. – A što hoćeš od Cire?

– Upoznala sam ga na dan kad je moja sestra pokopana. On je iskopao grob.

– Sjećam se.

– Željela sam mu se zahvaliti.

– Više ne živi ovdje – rekla je blago sestra Domenica.

– Kamo je otišao?

– Ne mogu ti to reći – odgovorila je sestra.

– Shvaćam. – Enza je spustila pogled na svoje ruke. Ciro se vjerojatno zaputio u neku veliku pustolovinu. Možda je otišao na jug, do lučkih gradova raditi na ribarskim brodicama, ili na zapad, raditi u rudnicima mramora. Enza je znala samo to da je otišao bez pozdrava, što joj je govorilo da za nju nije osjećao isto ono što je ona osjećala za nj.

– Možda mu mogu prenijeti poruku – rekla je obzirno sestra, osvrćući se po

trgu.

– Nema nikakve poruke, sestro. Oprostite na uznemiravanju.

Enza se uspela natrag na klupu, provjerila adresu na onome paketu i usmjerila Cipija preko trga uz ulicu, isporučiti paket. Zaplakala je, iako nije znala zašto. Što je zapravo mislila da će se dogoditi? Što se nadala da će on reći?

Kad je stigla do ceste na ulazu u Vilminore, Cipi se zaustavio i čekao. Nije znao kojim putem krenuti i Enza mu je uzdama dala znak za skretanje. Sjedila je visoko na klupi kočije, zagledana u dolinu, i pitala se što je mogla drukčije učiniti kad se radilo o Ciri Lazzariju.

~ 98 ~

8

FRATARSKA HALJA Una Tonaca del Fratre

N

ebo nad Tiepolom bilo je plavo s pokojim blijedožutim oblakom, onoga jutra kad se Ignazio Farino oprostio s braćom Lazzari na željezničkoj postaji u Bergamu, prije nego što je okrenuo konja i kočiju, vratiti se natrag uz planinu u Vilminore di Scalve.

Iggy se sa svoje povišene klupe na kočiji nekoliko puta osvrnuo za mladićima, sve dok nije stigao do zavoja na cesti odakle ih više nije mogao vidjeti. Mladići su gledali za Iggyjem dok se udaljavao, pognut poput svijene drške štapa, sve dok im nije nestao iz vida.

Siročad ima puno roditelja.

Eduardo i Ciro probijali su se na postaji do perona. Eduardove crne vunene hlače i bijela košulja bili su izglačani. Njegova vunena jakna od kuhane vune, tamnozelena sa zlatnim epoletama na ramenima, doimala se poput odbačene uniforme kakve nepostojeće alpske postrojbe, ali bila je čista i bez rupa koje su progrizli moljci pa je mogla proći, dok ne stigne do sjemeništa gdje će mu biti dodijeljeno crkveno ruho.

Ciro je na sebi imao mornarsko plave samtne radničke hlače i zakrpanu uštirkanu platnenu košulju ispod sivoga vunenog ogrtača s crnim vezicama.

Sestra Ercolina je taj kaputić uzela iz torbe za donaciju ostavljene na stubama samostana i sestra Anna Isabelle našila je podstavu od nekoliko metara svile s uzorkom turske mustre, preostale nakon šivanja posteljine za vjenčani dar gradonačelniku.

Toga jutra, u praskozorje, sestra Domenica naredila je da obojicu dječaka ošišaju, nakon čega im je žestoko istrljala tjemena mješavinom soka od svježega limuna pomiješanoga s malo čistoga alkohola. Ciro je prokomentirao kako ljepota boli kad je za nju zadužena sestra Domenica.

Redovnice su oprale, izglačale i zakrpile odjeću dječaka prije nego što su je spakirale. Cisto donje rublje u njihovim valjkastim putnim torbama, uz maramice na koje im je sestra Teresa izvezla inicijale te čarape koje je isplela sestra Domenica opskrbit će ih osnovnim potrepštinama dok ne stignu na odredišta. Sestre su dale sve od sebe da dječake pripreme za vanjski svijet, ~ 99 ~

barem gledano na površini.

Eduardo je na željezničkoj postaji provjerio vrijeme na velikom satu na kojemu su se crne rimske brojke isticale na sedefastoj pozadini.

U Bergamu se sve činilo važnijim nego gore na planini, čak je i u pokazivanju vremena bilo stanovite otmjenosti.

Već im je počelo nedostajati njihovo selo. Dok su pogledom prelazili preko postaje, bili su svjesni svega što su ostavljali iza sebe. Ispred otvorenih vrata dugačkoga crnog vlaka što je stajao na peronu bio je niz drvenih sklopivih ljestava, što je Eduarda podsjetilo na cipele redovnica ostavljene ispred njihovih vrata, da ih pokupe za laštenje.

Užurbani putnici koji su se probijali do svoga vlaka blago su laktima gurkali mladiće. Eduardo i Ciro istinski su se trudili skloniti s puta, ali nitko se nije obazirao na njihove isprike.

Ljudi su tu bili drukčiji. Parade lijepo odjevenih muškaraca koji su se vrzmali na peronima nisu imale nikakve sličnosti sa zanatlijama i radnicima na planini. Plemstvo iz Bergama nosilo je po mjeri šivana odijela s prslucima, preko kojih su odijevali frakove od svilenkaste vune i vrlo uredne šešire od filca oko kojih su bile široke tamne vrpce od čvrste tkanine, naglašene sitnim perjem ili našivenim čvorom. Muškarci u Vilminoreu također su nosili šešire, ali oni su bili isključivo praktični, ljeti slamnati, da ih zaštite od sunca, a zimi vuneni, da ih štite od hladnoće.

Elita je nosila cipele načinjene od bojane teleće kože s umetcima od izrađene kože, neke su bile na vezanje, a neke su se kopčale pomoću dugmadi. Nosili su torbe načinjene od najfinije reljefno ispupčene antilop kože. Žene su također bile moderno odjevene, u dugim suknjama i strukiranim prslucima. Na glavi su imale šešire s ekstravagantnim perjem, oblacima mreža spuštenih preko širokih oboda, koji su se ispod brade vezali satenskom vrpcom. Činilo se da se kreću usporeno, kao pod vodom, i jedini zvuk koji su stvarale bilo je šuštanje sukanja i zveket visokih cipela na kopčanje koje su u prigušenim koracima doticale pločnik u prolazu.

Eduardo se osvrtao oko sebe ne bi li ugledao četvoricu mladića koji će mu biti pratnja do sjemeništa u Rimu, provjeravajući komad papira kako bi se podsjetio njihovih imena.

– Uzmi – rekao je Ciro pružajući bratu tri lire koje mu je dao Iggy.

– Ne, ne, ostavi ih, Ciro.

– Uzmi – ustrajao je Ciro.

– Tamo kamo ja idem ne treba novac – uvjerio ga je Eduardo.

Izvan sebe pri pomisli na to da napušta brata, Eduardo se zagledao u onaj golemi sat, poželjevši zaustaviti vrijeme. Htio je svome bratu dati nešto po čemu će ga se sjećati, nešto što će ih spajati kad budu razdvojeni. ~ 100 ~

Ciro je spustio pogled na majčin prsten pečatnjak, na kojemu je bilo ugravirano zavojito slovo C. – Ne nudi mi ni svoj prsten – rekao je Eduardo. Ciro se nasmijao. – Kako si pretpostavio?

– Najvelikodušnija si osoba koju poznajem. Dao bi mi svoje cipele da možeš.

Ne bi se požalio ni da bosonog moraš pješačiti do Venecije.

– Da, osim što su mi stopala dvaput veća od tvojih – rekao je Ciro.

– Na svu sreću po mene, jer su ti cipele ružne.

– Jedine koje je sestra Domenica uspjela naći u kutiji. – Ciro je slegnuo ramenima. – Osim toga, kad postaneš svećenik, dat će ti reverendu, ovratnik i crne papuče. Nikada nećeš imati potrebu za odjećom, to je sigurno.

– Franjevci nemaju reverendu. Samo smeđe habite od vrećevine prevezane starim uzetom. I sandale.

– Ako ćeš proći svu tu muku kako bi postao svećenik, radije bih da se pridružiš nekom modernijem redu. Zaslužuješ lijepo ruho, poput don Gregorija.

A ti si siromašno siroče koje će postati siromašni svećenik. Poput raka si koji se kreće postrance.

– U tome i jest smisao, Ciro. – Eduardo se osmjehnuo. – Isus nije bio poznat po urešenom crkvenom ruhu.

– A što će biti sa mnom? – upitao je tiho Ciro.

– Obitelj sestre Anne Isabelle dobro će se brinuti za tebe. – Eduarda je glas izdao, nadajući se da će se to što je rekao pokazati istinitim. Oduvijek mu je obveza bila brinuti o Ciri. Kako je mogao imati povjerenja u nekoga drugoga da će to činiti? – Znaš, to ti je tako. Ne mogu ništa učiniti za nju kao redovnicu koja se zavjetovala na siromaštvo pa će se umjesto za nju pobrinuti za tebe, jer ih je ona tako zamolila. Baš imamo veliku sreću, Ciro.

– Doista? Ti bi nas nazvao sretnima? – Ciro je vjerovao kako je sudbina na svakom koraku bila protiv njih. Da se one noći sjetio ključeva, ne bi otkrio Concettu i svećenika, što je pokrenulo sve te grozne događaje.

– Da, brate. Daleko smo dogurali. – Eduardo je bacio pogled uz tračnice i niz tračnice, trudeći se ne zaplakati.

Braća Lazzari stajala su na peronu: nikada se u životu nisu razdvajali, ni jedne noći ni jednoga dana. Malo je toga među njima bilo neizrečeno. Jedan drugome bili su savjetnik i osoba od povjerenja. Eduardo je Ciri na brojne načine bio roditelj, postavljao njegov moralni kompas, pomagao mu broditi kroz život u samostanu, bodrio ga da uči, sve vrijeme ga potičući da vidi dobro u ljudima i mogućnosti koje pruža svijet izvan trga u Vilminoreu.

Eduardo je sada imao sedamnaest godina, bio je sklon razmatranju i imao je ponizan stav. Bio je neobično ozbiljan za mladića, ali ujedno sućutan. ~ 101 ~

Ciro će navršiti šesnaest na brodu za Ameriku. Već je bio premašio metar i devedeset i njegovo mladenačko boksačko držanje i komičarske izraze zamijenilo je muško junaštvo odrasle osobe, zbog čega je izgledao znatno starijim.

Eduardo je odmjerio Ciru i procijenio da se njegov mlađi brat može tjelesno brinuti za sebe. Ali brinulo ga je to što je Ciro previše vjerovao ljudima pa su ga lako mogli iskoristiti oni koji su bili nečasniji od njega. Uvijek su mladići nježne naravi prihvaćali ono najgore na svijetu; snažni mladići poput Cire nikada to nisu činili.

– Znaš, Ciro – započeo je polako Eduardo – nikada nisam imao osjećaj da sam uistinu izgubio papu, zato što ti na njega jako nalikuješ. Katkada bih se, dok sam kasno noću učio, kad bih se okrenuo prema tebi koji si spavao, prisjetio njega kako spava na travi i odmara. Zakleo bih se da nas papa nikada nije uistinu napustio, jer je živio u tebi. Ali ne nalikuješ mu samo po izgledu.

Imaš još i njegov um.

– Imam li? – Ciro bi volio da je zapamtio više pojedinosti o svome ocu. Sjećao se njegova smijeha, načina na koji je držao cigaretu i još vrlo malo toga.

– Uvijek govoriš istinu. Zauzimaš se za slabe. I ne bojiš se riskirati. Kad su nam sestre rekle da moramo otići i kad su ti rekle da moraš poći u Ameriku, nisi se ni lecnuo. Nisi plakao. Nisi ni pokušao za sebe izboriti bolju nagodbu, jednostavno si prihvatio njihovu ponudu.

– Možda me to čini osobom koju se može lako nagovoriti – rekao je Ciro.

– Ne, čini te mudrim. Poput pape, ne bojiš se isprobati nešto novo. Ja po svojoj naravi nemam takvu drsku smionost, ali ti imaš. Neću brinuti za tebe dok budeš u Americi.

– Lažljivče.

– Recimo to ovako, nastojat ću ne brinuti o tebi.

– Gle, volio bih kad bih i sam mogao reći isto – rekao je Ciro. – Drži oči širom otvorene, Eduardo. Sveti ljudi to često ne čine. Ne dopusti im da ti zapovijedaju ni da ti stvore osjećaj kako niši jedan od njih. Pametniji si od njihovih najrevnijih. Preuzmi nadzor nad svojim životom. Pokaži im što znaš.

– Dat ću sve od sebe.

– Ja ću marljivo raditi, jer to je sve što znam – rekao je Ciro. – Ali sve što radimo, sve što stvaramo, činimo zato da bismo se mogli vratiti na planinu.

Zajedno.

Eduardo je, složivši se, kimnuo. – Moli za mene.

– Papa mi je nešto rekao one noći prije odlaska i zapisao sam to u svoj misal, da nikada ne zaboravim. – Eduardove oči caklile su se suzama kad je svoj crni misal u kožnatom uvezu otvorio na prvu stranicu. Pružio ga je Ciri. Odmjerenim dječjim rukopisom, Eduardo je zapisao: ~ 102 ~

Čuvaj se onoga što na ovome svijetu može značiti sve ili ništa.

Ciro je sklopio misal i pružio ga natrag Eduardu.

– Nikada nisi bio bez toga misala. Tebi pripada. Zadrži ga.

Eduardo ga je čvrsto stavio u Cirine ruke. – Ne, sada je na tebe red. Kad to pročitaš, pomislit ćeš na mene. Osim toga, znam da nisi od onih koji svakodnevno odlaze na misu.

– Ili na nedjeljnu misu.

– Ili na misu uopće! – nacerio se Eduardo. – Ali ako pročitaš taj misal, mislim da ćeš naći nekakvu utjehu.

Ciro je sklopio misal. – Sestre iz samostana San Nicola, moj brat i cijeli svijet urotili su se pretvoriti me u dobra katolika. Svima vama kažem, sretno.

Zvižduk dolazećega vlaka probio im je uši. Službenik se popeo na ljestve i na divovskoj crnoj ploči napisao kamo ide vlak koji je upravo stigao: RIM. – Moram ići – rekao je Eduardo, čiji se glas slamao. – To je moj vlak.

Braća su se zagrlila. Dugo su tako stajali zagrljeni, sve dok se Eduardo nije uspravio i nježno pustio brata.

– Ti ideš na peron broj dva, na vlak za Veneciju...

– Znam, znam, a potom na trajekt za Le Havre. Eduardo? Eduardo je podigao torbu. – Da? – Nikada nisam bio u Francuskoj.

– Ciro?

– Da? – Nikada nisi bio ni u Veneciji.

Ciro je stavio ruke na bokove. – Misliš li da to netko može znati? Izgledam li ti kao čuvar koza s Alpa?

– Samo onda kad nosiš hlače s tregerima. – Eduardo je prebacio torbu preko ramena. – Budi oprezan u Americi, Ciro. Ne dopusti nikome da te iskorištava.

Pazi na novac. Pitaj.

– Hoću – jamčio mu je Ciro.

– I piši mi.

– Obećavam. Četvorica mladića, po godinama i izgledu slični Euardu, a svaki je nosio po jednu torbu, ukrcali su se u vlak za Rim. Eduardo se okrenuo poći za njima. – Čekaju te tvoja nova braća – rekao je Ciro.

– Nikada oni neće biti moja braća – odvratio je Eduardo. – Ja imam samo ~ 103 ~

jednoga brata.

Ciro je gledao za Eduardom, koji je polako nestajao u gomili.

– Nemoj to zaboraviti! – povikao je mašući misalom, prije nego što je i sam prešao preko perona i ukrcao se u vlak koji će ga odvesti u novi život.

~ 104 ~

DRUGI DIO

Manhattan

~ 105 ~

9

PLATNENA MARAMICA Un Fazzolleto di Lino

D

va dana nakon što je Eduarda ostavio na željezničkoj postaji u Bergamu, Ciro se zaputio uz dasku pruženu preko palubne ograde broda SS Chicago u luci Le Havre, tegleći svoju valjkastu putnu torbu na leđima. Njegov dojam francuskoga lučkoga grada bio je ograničen pogledom na kanal, na kojemu su poskakivali gumeni čamci što su udarali u trup prekooceanskoga putničkoga broda privezanoga uz dok. Pristanište je bilo krcato putnicima koji su svojom prtljagom u dva reda punili brodske daske. Iza pregrade od ribarske mreže, jata najmilijih mahala su maramicama i dodirivala šešire dok su se posljednji put opraštali.

Nije bilo nikoga ispratiti Ciru na njegovo putovanje. Za oduševljenoga mladića koji nikada nije upoznao stranca, bio je potišten i hladan dok je sklapao poznanstva. Ciro je prije ukrcaja kupio hladne žgance i vruće mlijeko.

Preskočio je kobasicu pa ga je krepki objed stajao samo nekoliko centesimi.

Nadao se u Ameriku stići netaknute skromne svote u novčaniku.

Službenik je uzeo Cirinu voznu kartu i usmjerio ga u potpalublje do muškoga odjela treće klase. Osjetio je olakšanje kad je shvatio da su na tome brodu muškarci odvojeni od žena, budući da mu je sestra Ercolina govorila o sumornom smještaju u potpalublju gdje su muškarci, žene i djeca boravili u jednoj golemoj prostoriji, razdvojeni samo bojom nacrtanim kvadratima na brodskome podu.

Ciro je otvorio vrata koja su vodila do njegove ćelije, spustio glavu i sagnuo se kako bi uspio ući. Prostorija je bila metar i pol s metar i pol i uza zid je bio naguran mali poljski krevet. U prostoriji se nije mogao uspraviti, a nije bilo ni prozora. Ali bila je dovoljno čista i osjećao se miris morske vode.

Ciro je sjeo na poljski krevet i otvorio svoju putnu torbu. Zapuhnuo ga je miris samostanskoga rublja... lavande i štirke... svjež poput planinskoga zraka Vilminorea. Brzo je uz škljocaj zatvorio torbu, nadajući se sačuvati taj miris – bilo je to jedino što mu je ostalo podsjećati ga na život koji je proveo u samostanu San Nicola.

Brod je škripio u luci dok se ljuljuškao na mjestu, trljajući se uz stupove.

Prvi put otkad se ukrcao u vlak u Bergamu, Ciro je odahnuo. Tjeskoba zbog ~ 106 ~

mijenjanja vlakova, nalaženja trajekta u Veneciji i kupnje vozne karte kad je stigao u luku Le Havre držala ga je u stanju najviše pripravnosti. Tijekom dana nije se usudio ni kratko odspavati, kao ni dopustiti mislima da odlutaju, iz straha da ne propusti vlak ili trajekt i na taj način uprska cijeli put.

Prvu noć prespavao je u jednoj crkvi u Veneciji, a drugu je našao mjesto među prodavaonicama na drvenoj obalnoj promenadi u luci Le Havre. Sada ga je samo ocean dijelio od početka novoga života. Izbjegavao je razgovore s neznancima, budući da je bio upozoren na prevarante koji su vrebali na neoprezne putnike. Volio bi vidjeti toga tko bi pokušao njemu uzeti novac.

Pozorno ga je zagurao u vrećicu oko vrata, koju je potom pribadačom sigurno pohranio, pričvrstivši je za potkošulju.

Ciro je osjećao bol u srcu zbog svega onoga što je ostavio iza sebe, posebice Eduardovo društvo i savjete, jer on je bio osoba koja ga je navodila da se osjeća sigurnim na ovome svijetu. Nijedan događaj od prošloga tjedna nije se doimao stvarnim dok se odvijao, ali sada, kad je bio sam, Ciro je osjetio konačnost svega toga. Bio je kažnjen za nešto što je vidio, a ne za nešto što je učinio. Bio je na tome brodu zato što nije imao odvjetnika i zato što je bio siroče. Redovnice su ga poštedjele odlaska u radni logor, ali svećenik je nametnuo daleko goru kaznu kad je razdvojio jednoga brata od drugog. Ciro je zagnjurio lice u rukav i zaplakao.

U tom oslobađanju tuge ponovno su ga preplavile Eduardove smirujuće riječi. Sagledao je situaciju u kojoj se zatekao. Znao je marljivo raditi. Nisu li se redovnice čudile njegovoj snazi i izdržljivosti? Spustio je pogled na svoje ruke, koje su bile replike očevih. Ciro je bio običan radnik, ali bio je inteligentan.

Zahvaljujući Eduardu znao je čitati i pisati. Zahvaljujući Iggyju znao je kako postići poštenu poslovnu nagodbu. Svladao je samoprijegor i žrtvu, živeći u samostanu. U Americi će živjeti skromno i štedjeti novac te na taj način ubrzati povratak na planinu. U tom smislu, njegov izgon bio je ujedno ulaznica za pustolovinu, za njegovu budućnost.

Pokazat će svećeniku od čega je satkan, time što će stvoriti nešto od sebe.

Jest će malo, dovoljno tek da sačuva snagu, platiti što je moguće manje za smještaj i izbjegavati iskušenje. Pun novčanik ne može se poreći, pun novčanik ima moć i glas. Ciro je to naučio gledajući tanjurić za sakupljanje priloga i milostinje koji je kružio u samostanu San Nicola.

Iz svoje pljoske izlio je vodu na čistu maramicu i umio se. Uredno je odložio putnu torbu ispod poljskoga kreveta. Zaključao je vrata kabine prije nego što se ponovno popeo stubama na palubu. Nije se namjeravao osamiti zato što je to don Gregorio naložio. Odlučio je upustiti se u iskustvo prelaska preko oceana pa se smjestio na šetnicu i promatrao ukrcaj putnika, omamljen raznolikošću ljudi koji su se penjali na brodske daske.

Svaki put kad bi u Vilminoreu bila nekakva svečanost, stotine posjetitelja iz ~ 107 ~

obližnjih gradova slilo bi se u selo. Slavljenici su bili radišni ljudi s planine koji su mukotrpno radili u rudnicima ili na farmi, baš kao i ljudi koji su živjeli u Vilminoreu. Nije bilo zamjetne razlike u bogatstvu ni u statusu. Muškarci su radili kako bi prehranili obitelji i morali su odraditi određeni broj sati da to postignu. Ali čak ni među gazdama talijanskih Alpa nije bilo ničega što bi se moglo usporediti s imućnima koje je Ciro promatrao dok su se napadno šepirili penjući se uz dasku pruženu preko palubne ograde broda SS Chicago.

Bogati Europljani bili su lijepo odjeveni, u platnenu odjeću pastelnih boja i blijedu svilu, praćeni služavkama i dostavljačima koji su im nosili prtljagu.

Sluge su bile odjevene bolje od svih koje je Ciro poznavao u Vilminoreu. Pogled mu je pao na postariju ženu sa slamnatim šeširom široka oboda. Iza nje je išao sluga, koji je održavao ravnotežu noseći dvije kožnate kutije za šešire, držeći svaku u jednoj ruci. Iza njega je išla još jedna sluškinja koja je po dasci gurala ceradnu vješalicu za haljine na kotačima, visoku koliko i ona. Ciro nikada prije nije vidio takvu poslugu. Njegova prva opaska bila je da bogati ne nose vlastitu težinu.

Ciro je čuo razna talijanska narječja. Njegovo vlastito, bergamsko, s područja Lombardije, bilo je znatno pod utjecajem švicarskoga, zbog zemlje koja je na sjeveru graničila s njima. Venecijanci su za razliku od toga imali samoglasnike koji su se jasno izgovarali, u čemu je Ciro uvidio utjecaj francuskoga. Čuo je sve vrste talijanskoga govora... barežanski, toskanski, kalabreški i sicilijanski.

Svijet je bio bučan. Kad se osvrnuo oko sebe, bio je, kako se činilo, jedina osoba koja je slušala.

Katkada nije bilo potrebe za riječima. Ciro je promatrao mlade žene kako jezde kroz to mnoštvo. Možda je to bilo zbog njihovih čipkanih trapez haljina ili blagoga njihanja tila bež boje na njihovim šeširima, ali doimale su se laganima, kao da lebde u zraku, krećući se poput uskomešane skupine bijelih leptira koji su u proljeće nadlijetali polja Alta Vilminorea.

Ciro je vidio ljude o kojima je dotada samo čitao u knjigama. Turci su nosili uštirkane tunike u nijansama indiga, boji valova Jadranskoga mora, izvezene srebrnim nitima. Portugalski radnici, zdepasti i mišićavi, nosili su radničke hlače, slamnate šešire i imali su prkosan izraz lica. Francuske redovnice u bijelom krilatom redovničkom velu klizile su niz stube u potpalublje poput jata sivih golubova.

Sestre iz samostana San Nicola poučile su Ciru da potraži redovnice odjevene poput njih, le bianconere, “crno-bijele”, koje su na niski svete krunice zavezane oko struka nosile veliki drveni križ. Uputile su ga da im pristupi i objasni povezanost. Sestre su mu obećale kako ga nikada neće odbiti ni u jednom samostanu njihova reda, nađe li se ikada u situaciji da nema gdje biti.

Dvojica Britanaca u zgužvanim vunenim odijelima i prsluku kockasta uzorka, uniformama il professore, penjali su se stubama u prvi razred, govoreći ~ 108 ~

pravim engleskim. Jedna talijanska obitelj, s bakom za njima, uputila se prema drugom razredu. Baka je upućivala svoje muške unuke kako na pravi način tegliti pletene košare s hranom. Ciri je palo na pamet da se muškarci pretvaraju da su glave obitelji, ali da su zapravo glavne žene. Pitao se zašto ta obitelj emigrira, jer činilo se kao da su i u Italiji dobro živjeli. Ciri je sinulo kako većina ljudi nije u bijegu kao što je on. Možda su tragali za pustolovinom pustolovine radi, ali on takav luksuz nije mogao ni zamisliti.

– Ciao.

– Ciao – rekao je Ciro kad se okrenuo i ugledao tridesetogodišnjeg muškarca guste smeđe kose koji je na sebi imao besprijekorno bijelu uniformu sa šarenim prugama preko džepa.

– Jeste li vi kapetan? – upitao je Ciro.

– Blagajnik. Ja sam Massimo Zito. – Muškarac se osmjehnuo. – Uzimam posadu u najam.

– Govorite talijanski – rekao je Ciro dok mu je u ušima odzvanjalo od cirkusa zvukova oko njega. – Moj talijanski.

– Usto još francuski, španjolski, portugalski i engleski. I nešto malo arapskoga.

– Jedini jezik koji ja govorim je talijanski – rekao mu je Ciro. – I latinski, samo zato što je moj brat ustrajao na tome da ga učim.

– Zašto ideš u Ameriku?

– Zaraditi novac – odgovorio je Ciro. – Postoji li još neki razlog?

– Si. Si. Amerika ima divne žene. Voliš li plavuše? Zlato u njihovoj kosi blješti poput zlata na ulici. Brinete? Poput kestenja, njih ima posvuda. Crvenokose?

Poput jabuka na stablu, dostupne u bušelima. Rade u tvornicama i žvaču žvakaću.

– Mogu raditi što hoće, sve dok mi se obraćaju. – Ciro se nasmijao.

Dražesna mlada djevojka u haljini boje marelice i tamnozelenim čizmama od teleće kože kliznula je uz daščani pod u prvi razred. Ciro i Massimo gledali su za njom dok je prolazila.

– Nadam se da će ovo putovanje potrajati cijeli život ako su sve djevojke na brodu tako lijepe – rekao je Ciro.

Massimo se nasmijao. – Kratak je to životni vijek. Stići ćemo za devet dana.

Jesi li sam?

– Jesam – odgovorio je Ciro.

– Tražiš li posao?

– Ovisi – rekao je Ciro. – Kakvo mjesto nudite?

– Trebam još jednoga muškarca u kotlovnici. Za utovar ugljena.

– Koliko plaćate? – Ciro je skrenuo pogled prema vrevi ispod i nemarno ~ 109 ~

zaškiljio, baš onako kako ga je Iggy poučio. Nikada ne pokaži gazdi da trebaš posao.

– Mogu ti platiti tri američka dolara za devetodnevni posao.

– Tri dolara? – Ciro je odmahnuo glavom. – Žao mi je. Ne mogu.

– Zašto ne?

– Tražim deset dolara za taj posao – rekao je Ciro. – Odsutno se zagledao preko dokova, iako mu je srce ubrzano kucalo.

– Pa to je suludo! – Massimov glas pojačao se za oktavu.

Ciro nije imao pojma koliko će težak biti posao u utrobi broda, znao je samo da je snažan i da zasigurno zna baratati lopatom. Ako je u siromašnome selu za dvije lire iskopao grob, onda je zasigurno jedan američki dolar bio poštena nadnica za utovar ugljena na prekooceanskom putničkom brodu. Ciro je samoga sebe razumno nagovarao na čvrstu protuponudu. – Deset dolara, signor Zito – odgovorio je Ciro jednoličnim glasom.

– Pa jesi li ti sišao s uma? Osam dolara – uzvratio je Massimo.

Ciro se okrenuo licem prema Massimu. – Pretpostavljam da će trenutačno biti difficile naći nekoga za utovar ugljena. Pritom hoću reći da samo što nismo isplovili. Nemate vremena otići i isprazniti mjesni zatvor ili na cesti pokupiti kakva nadobudna mladića koji se želi provozati do Amerike. Prema izgledu onih mladih Francuza bit ćete primorani naći nekoga dovoljno snažnoga za obavljanje toga posla. Mršavi su poput precijenjenih baguettes koje prodaju na pristaništu. Shvaćam škripac u kakvome se nalazite. Što kažete na ovo... prihvatit ću osam dolara ako usto vratite novac za cijenu vozne karte koju sam platio za vožnju na ovome brodu.

– Očekuješ stotinu lira plus osam dolara?

– Uvjeren sam da ostala posada ima besplatnu hranu i smještaj. Uključujući vas. – Ciro se nagnuo preko ograde, zagledan pred sebe, očekujući Massimovu protuponudu.

Naposljetku je Massimo uzdahnuo: – Ti ćeš se vrlo dobro snaći u Americi.

Valovi žestoke vreline dočekali su Ciru kad je Massimo Zito otvorio šarke na ulaznim vratima prostorije s visokim pećima. Kad su dobre sestre iz Vilminorea učile Ciru o paklu, zamišljao ga je kao otvorenu jamu s plamenovima. Utroba broda SS Chicago bila je blizu njihovu opisu.

Masivna kotlovnica protezala se cijelom dužinom broda, ispod niskoga stropa od čeličnih greda. Bili su tu strojevi za pećnice na ugljen u kojima se zagrijavala voda koja je pokretala parni stroj. Spremnici u kojima se ugljen skladištio bili su jednake dubine kao brod, a odatle se ugljen kroz veliki žlijeb otpremao u kotlovnici, gdje ga je posada ubacivala u velike peći. Bilo je ~ 110 ~

potrebno 570 tona ugljena da se stvori dovoljno pare za prekooceansko putovanje broda SS Chicago, a ubacivala su ga dvadeset četiri sata tridesetorica ljudi koji su po dvanaest sati radili u smjenama. Ciro je bio trideseti nadničar.

Massimo Zito izvukao je nadzornika posla upoznati ga s Cirom. Christie Benet, Francuz i šef pogona, bio je prekriven ugljenom prašinom. Činilo se da su duboke brazde na njegovu čelu urezane crnom tintom, zbog čega su mu, kao kontrast, bjeloočnice izgledale sjajne i prijeteće.

– Bit će dobar – rekao je Benet Massimu. Obratio se Ciri. – U prostoriji s pitkom vodom su ti radničke hlače. – Benet se okrenuo otvoriti poklopac rupe.

Ciro je bio ispunjen strahopoštovanjem pred moćnom visokom peći, ali još više od toga zbog vlastite sreće. Osigurao je svoj prvi posao, a još nije bio ni kročio nogom u Ameriku. Massimo Zito se dobro brinuo za svoje radnike. Povremeno bi ljudi dobili ostatke hrane iz prve klase pa je Ciro tako prvi put probao croissant, šparoge kuhane na pari i kuhane kozice.

Muškarcima je bilo dopušteno da se prije zore okupaju kad završe smjenu.

Popeli bi se do druge razine broda, na područje ograđeno zastorima od bambusa i poslužili jednim od crijeva za gašenje požara kao tušem te sapunom od lužine kako bi sa sebe oribali ugljenu prašinu. Do kraja tjedna Ciro je zapazio da sapun od lužine ne može saprati sve ostatke ugljene prašine. Njegove ruke, lice i uši bili su sivkasti na mjestima na kojima se prašina duboko ukorijenila u pore. Shvatio je zašto su ljudi koji su s njim radili izgledali puno starije od njega, iako su zapravo bili gotovo istih godina. Bio je to okrutan posao koji je u trenu ostavljao trag na tijelu, uzimajući danak.

Ciro je u prostoru za presvlačenje na palubi navukao čist radnički kombinezon prije nego što se vratio u potpalublje. Odvojio je malo vremena i zagledao se preko vode. Dok je sunce izlazilo nad Atlantikom, more je poprimilo blistavu koraljnu patinu. Obzor u daljini doimao se nazubljen zlatnim. Ciro je pripalio cigaretu i sporo povukao dugačak dim. Toga jutra bio mu je šesnaesti rođendan i odvojio je jedan miran trenutak da ga proslavi.

– Još dva dana – rekao je Luigi Latini koji je od prvoga dana radio u jami pokraj Cire. Luigi je bio s juga, iz pokrajine Foggie na Jadranskome moru. Bio je srednje visine, građen poput izdržljive četvrtaste kutije. Kao dvadesetogodišnjak pazio je na Ciru poput pouzdanoga starijeg brata. Luigi je imao malen nos i krupne smeđe oči, što mu je davalo izgled zamišljenog zeca.

– Još malo pa gotovo, Luigi. – Ciro mu je pružio cigaretu.

– Kamo ćeš?

– Nalazim se s jednom obitelji koja mi je sponzor. Žive na Manhattanu. A ti?

– Ja ću u Mingo Junction, u Ohio. Roditelji su mi našli suprugu. Oženit ću se Albertom Patenza – rekao je Luigi dok je Ciri vraćao cigaretu.

– Jesi li je upoznao? ~ 111 ~

– Samo na slici. Che bella.

– Jesi li joj pisao?

– O, da, mnogo puta – rekao je Luigi.

– Činiš mi se zabrinutim za muškarca kojega čeka lijepa djevojka.

– A što ako je brutta? Znaš, svašta se priča. Roditelji ugovaraju brak putem pisama i oni zamijene slike. Odjednom Philomenu zamijeni Graciela. I tomu slično. Možeš završiti s faccia di bow wow, a mislio si da dobivaš princezu.

– Nadam se da se to tebi neće dogoditi.

Luigi je slegnuo ramenima. – Dogodi li se, pobjeći ću.

Ciro se nasmijao. – Trčiš li jednako brzo kao što ubacuješ ugljen, onda ćeš dobro proći.

– Na fotografijama Alberta ima mali nos, poput mojega. – Luigi je prstima protrljao hrbat svoga nosa.

– Moram zadržati takav nos u obitelji. Oženim li neku velika nosa, imat ću nosatu djecu, a to ne želim.

Ciro se nasmijao. Luigi nije bio jedini muškarac s popisom karakteristika koje želi kod supruge. Ciro je svoj popis prepravljao sve otkad je prvi put zapazio djevojke. Nije baš mnogo mario za njezin nos, ali želio je djevojku koja je slatka, draga i koja se svijetom kreće graciozno. Morala je biti lijepa, zato što, poput svakoga umjetničkog djela, ljepota s vremenom otkriva nove aspekte. – Imat ćeš ti dječicu maloga nosa, Luigi – rekao je Ciro, povukavši posljednji dim cigarete prije nego što ju je kvrcnuvši prstom odbacio u ocean. Narančasti vršak je zasjao, a potom se u zraku ugasio. – Svi bi trebali imati ono što žele. – Ciro se naslonio na ogradu i sjetio tko mu je rekao tu mudrost. Enza Ravanelli iz Schilparija. Nebo je bilo kobaltno plave boje one noći kad ju je poljubio. Nosio je lopatu, istu onakvu kavom se koristio za ubacivanje ugljena u jami broda SS Chicago.

Ciro je počeo zapažati preklapajuće teme u svome životu, naizgled posve različiti dijelovi njegova iskustva na kraju krajeva uopće nisu bili odvojeni.

Slučajne okolnosti i nesreće nisu se činili tako nasumičnima. Zaintrigirale su ga te tajne povezanosti, ali nije namjeravao očajavati nad njima, a nije još zašao u godine u kojima bi bio zainteresiran za njihovu analizu.

Mislio je da će sve niti njegova iskustva naposljetku biti zajedno zašivene, poprimajući harmoničan oblik za stvaranje veličanstvenoga umjetničkog djela.

Ali tko će zašiti sve te dijelove? Tko će ga učiniti cjelovitim? To je bilo ono o čemu je Ciro intenzivno razmišljao.

Prije odlaska na spavanje umjesto molitve razmišljao je o djevojkama. Za njega su djevojke bile nekakva vrsta religije. Vizualizirao je njihov opojni šarm i opsjedajuće pojedinosti njihove ljepote, crne oči skrivene velom od tila, dražesnu ruku na dršci suncobrana ili male gležnjeve Concette Martocci, one ~ 112 ~

noći kad ju je zatekao sa svećenikom. Smirivala su ga ta prolazna sjećanja, ali u posljednje vrijeme, dok bi tonuo u san, misli su mu se vraćale Enzi Ravanelli, čijega se poljupca sjećao s posebnim užitkom. Pri pomisli na Enzu, nije zamišljao njezine usnice, oči ili ruke, nego ju je vidio cijelu, kako stoji pred njim na plavom noćnom zraku, dok se svaki aspekt njezine ljepote otkrivao pri svjetlu.

~ 113 ~

10

ZELENO STABLO Un Albero Verde

O

noga jutra kad je brod SS Chicago pristao na doku Lower Manhattana, Ciri se činilo kao da je čep sa šampanjca iskočio iznad New Yorka, preplavivši luku zlatnim konfetima, dok su sitne kapljice morske pjene zapljuskivale palubu. Čak su se i tegljači bili urotili prijelaz učiniti glatkim, dok su vješto gurkali prekooceanski putnički brod na njegovo mjesto, bez zanošenja ili struganja o stupove. Činilo se kao da tuljenje sirene i poklici putnika poredanih na palubi brodu daju posljednji dašak kad je pristao u luku.

Ciro i Luigi su tu divotu promatrali s balkona na trećoj razini. Otok Manhattan, koji je imao oblik lista, bio je zapanjujući, s kamenim zgradama, ružičastim pri jutarnjem svjetlu. Poput škriljevca plavi valovi rijeke Hudson kotrljali su se do ruba obale. Doimalo se da se siluete gradskih nebodera kreću, premještaju i njišu u izgradnji, budući da je zrak bio pun dizalica i koloturnika, poput lutaka na koncima. Čelična užad vukla je komade granita, podupirala debele čelične grede i podizala daske. Veliki tvornički dimnjaci ispuštali su u plavo nebo goleme valove sivila, koje se razmicalo, poput dima iz lule nekoga gospodina. Na prozorima, kojih je bilo previše da bi ih se moglo izbrojiti, zrcalile su se prizme svjetla dok su tračnice na stupovima poput patentnih zatvarača kružile ulazeći u zgrade i oko zgrada.

Bergamo, s onom svojom užurbanom željezničkom postajom, nije bio za usporedbu, kao ni Venecija sa svojim krcatim lukama ni Le Havre sa svojim frenetičnim lukama. Glasan žamor okružio ih je dok se gomila ljudi skupljala na dokovima ispod, klicanjem pozdraviti pristigle. Svirali su orkestri s bubnjevima i trubama i djevojke su vitlale prugastim suncobranima poput divovskih kotača. Unatoč fanfarama, Ciri je bilo teško pri srcu. Eduardo nije bio tu da bilo što od toga podijeli s njim. Što je buka bila glasnija i galama prodornija, to se Ciro osjećao usamljenijim.

Metalni mostić za silazak s broda Chicago uz mukli udarac je lupio o zemlju.

Putnici prve klase pošli su s broda, krećući se polako, šepireći se u svojim novim kostimima i šeširima, ne pomišljajući na putnike u potpalublju koji su žudili za tim da se iskrcaju i iziđu iz svojih skučenih prostorija na otvoren prostor. Činilo se da se bogatima nikada ne žuri. Sjajne crne limuzine bile su ~ 114 ~

poredane preuzeti putnike koji su doputovali prvom klasom i odvesti ih na njihova odredišta. Dok su dame ulazile u otvorene automobile u svojim proljetnim šeširima ukrašenim bijelim perjem i iskričavim kristalima, nalikovale su kutiji francuskih slastica posutih šećerom u prahu.

Massimo Zito je na dnu daščanoga poda stajao s trojicom pomoćnika. Svaki useljenik dobio je naputak da pribadačom na prsa pričvrsti kopiju brodskog manifesta, što je bio standardan postupak za sve useljenike. Bili su usmjeravani prema trajektu koji će ih odvesti do Ellis Islanda. Nakon što se zahvalno rukovao s blagajnikom koji mu je dao prvi posao, Cirina stopala napokon su dotaknula tlo New York Cityja.

Ciro i Luigi bili su naslonjeni na ogradu trajekta koji je vozio za Ellis Island i udisali svjež zrak dok je trajekt klizio rijekom Hudson, ostavljajući iza sebe trag bijele pjene. Na kopnu, nedaleko ispred njih, dugačak dvored useljenika ulazio je u golemu zgradu, koja se doimala tako velikom kao da zauzima cijeli otočić.

Kip slobode nadvijao se nad njima poput školske nadstojnice koja oko sebe okuplja djecu.

Odjednom se trajekt zanjihao i zaustavio na mjestu uz stupove doka i svi na njemu pali su s nogu. Ciro se čvrsto uhvatio za prečku, uspostavio ravnotežu i provukao ruke kroz ručke svoje putne torbe. On i Luigi pratili su znakove s crvenim strijelama koji su vodili do prostora za prijam u glavnoj zgradi, uvirući se u gomilu i izvirući, budući da ih ništa nije usporavalo, nisu brinuli o djeci niti su oko sebe skupljali baku i djeda ili vodili računa o tome da obitelj održe na okupu. Čuvarica na vratima, otresita glomazna žena u sivoj uniformi s dugačkom sijedom pletenicom koja joj se spuštala niz leđa, spustila je pogled na njihove papire. Ciro je posegnuo u svoju putnu torbu i pružio joj zapečaćenu omotnicu koju mu je dala sestra Ercolina. Otvorila je omotnicu, poderavši je, pogledom preletjela po pismu i pričvrstila ga na svoj podložak za pisanje.

– Ti – čuvarica je pokazala na Luigija – idi tamo. – Luigi je pošao u smjeru njezina prsta i pridružio se redu. – A ti – pokazala je na Ciru – tamo. Ciro je stao u red uz Luigijev. Redovi su bili dugački i nisu se pomicali.

– Dobro došli u Ameriku – rekao je Luigi kad je pogledom prešao po stotinama ljudi koji su čekali u redu. – Ovim tempom neću vidjeti Mingo Junction do sljedećega tjedna.

Zaglušujući žamor odzvanjao je golemim hodnikom. Ciro je sa strahopoštovanjem promatrao zgradu, pravo arhitektonsko čudo. Nijedna katedrala nije bila toliko visoka i s tako visoko nadsvođenim stropovima. Prozori koji su opisivali luk bili su vrlo blizu suncu i ispunjavali atrij jarkom prirodnom svjetlošću. Ciro je podigao pogled prema prozorima, zapitavši se kako ih peru. ~ 115 ~

Pod nogama mu je blistao ulašteni pod od terakote čija ga je zlatna nijansa podsjetila na pod samostana koji je laštio kao dječak.

Promatrao je stotine ljudi koji su stajali jedan iza drugoga u dvanaest dugačkih redova, razdvojeni do struka visokim željeznim prečkama, dok su oko njih bile naslagane torbe, poput vreća pijeska u jarku. Bilo je tu Mađara, Rusa, Francuza i mnogo Grka. Svi oni strpljivo su čekali, ponašajući se najbolje što znaju. Ali uglavnom je viđao Talijane, možda zato što ih je tražio.

Ciro nije mogao zamisliti da je netko ostao na jugu Italije. Zasigurno su pod tim golemim krovom tu bili svi... Kalabrezi, Sicilijanci, Barežani i Napuljci, stari, mladi, tek rođeni. Iza redova ugledao je liječnike koji su pregledavali jednog po jednog useljenika, kuckajući ih po leđima, pregledavajući im nosnice i prelazeći im vršcima prstiju po vratu. Jedna je seljanka zaplakala kad joj je bolničarka uzela djetešce povijeno pelenama, umotano u flanel. Jedan službenik koji je znao talijanski odmah joj je priskočio u pomoć i dopustio ženi da iziđe iz reda i pridruži se svome djetetu.

– U stražnjem dijelu su jaslice. – Ciro je čuo ženu kako objašnjava dok je maramom brisala lice. – Sva mala djeca idu tamo. Dobiju mlijeko.

Ciro je skinuo kaput i razmotao šal kako bi se pripremio za pregled. Njegov red se počeo pomicati. Osvrnuo se prema Luigiju koji se jedva pomaknuo s mjesta. Bolničarka je dala Ciri znak da pođe naprijed.

– Visina? – upitala je bolničarka na talijanskom.

– Stotinu devedeset jedan – odgovorio je Ciro.

– Težina?

– Osamdeset pet kilograma – rekao je.

– Obilježja?

– Nemam ih.

– Hripavac?

– Ne. – Griža?

– Ne. Dok je bolničarka naizust verglala svaku bolest sa svoga popisa, Ciro je shvatio da kao dijete nikada nije bio bolestan. Sestra Teresa očvrsnula ga je kremom od jaja i kesten pireom.

Bolničarka je okrenula novu stranicu na svojemu podlošku za pisanje.

– Zubi?

– Moji.

Bolničarka se osmjehnula. Ciro joj je uzvratio cerekom.

– I to dobri zubi – rekla je. ~ 116 ~

Liječnik je stetoskopom poslušao Cirino srce, zamolivši ga da vrećicu s novcem pomakne u stranu kako bi mu omogućio pristup. Zamolio je Ciru da duboko udahne i poslušao mu leđa. Provjerio je malom svjetiljkom Cirine oči i opipao mu vrat. – Provedite ga – rekao je liječnik na engleskom.

Ciro je kroz metalne vratnice pošao do sljedećega reda. Čuo je kako službenici na dužnosti doseljenicima postavljaju uobičajena pitanja: Odakle si?

Koliko je šest plus šest? Gdje sunce izlazi? Gdje zalazi? Neki useljenici postali su uzrujani, strahujući da će odgovoriti netočno. Ciro je shvatio da je ostati smiren bilo pola osvojene bitke za dobivanje papira. Duboko je udahnuo.

Službenik na dužnosti pregledao je njegove papire, a potom podigao glavu i pogledao njega. Poveo ga je do ograđenoga prostora. Ciro se počeo znojiti, svjestan da je to loš znak. Mahnuo je Luigiju koji je napredovao svega nekoliko koraka s mjesta s kojega je krenuo. Ispred Luigija je bilo još barem dvadesetero ljudi koji su i dalje čekali liječničku provjeru. Luigi je odmahnuo, bespomoćan pomoći mu. Što ako je don Gregorio prozreo plan redovnica i stupio u kontakt s Američkim uredom za useljeništvo? Odjednom se Ciro osjećao jadno, poput siročeta kakav je bio. Nije bilo nikoga tko mu je mogao pomoći ni kome bi se mogao obratiti. Ako ga opet protjeraju, izbace s američkoga tla, tko zna kamo bi ga mogli poslati. Bio je siguran da ga Eduardo nikada više ne bi našao.

Na brodu su ih savjetovali da nikada ne izlaze iz reda u Ellis Islandu te da nastoje na sebe privući što je moguće manju pozornost. Da se nikada ne upuštaju u prepirku. Da se nikada ne guraju. Da drže glavu pognutu i stišaju glas. Da pristanu na sve uvjete i udovolje svim zahtjevima. Cilj u Ellis Islandu bio je proći provjeru bez incidenta i što je moguće prije vratiti se natrag na Manhattan. Useljenički ured imao je na tisuću razloga da vas odbije, od hrapavoga ili suhoga kašlja do sumnjivoga odgovora o vašem krajnjem odredištu. Niste željeli olakšati nekom nesmiljenom agentu u sivom kaputu da vas pri tom postupku odmah vrati natrag u Italiju.

Ciri je srce užurbano kucalo kad se službenik zadužen za useljenja vratio s još jednim službenikom da porazgovara s njim.

– Signor Lazzaro? – progovorio je drugi službenik na savršenom talijanskom.

– Da, gospodine.

– Andiamo – rekao je strogo.

Službenik je Ciru poveo u malu prostoriju sa stolom i dva stolca. Plakat sa stijegom Sjedinjenih Američkih Država visio je na zidu bez prozora. Službenik je Ciri pokazao da sjedne. Govorio je savršenim talijanskim, iako je Ciro zapazio da je ime na njegovoj jakni bilo američko.

– Signor Lazzari – rekao je.

– Signor Anderson. – Ciro je potvrdno kimnuo. – Što sam učinio? – upitao je, ~ 117 ~

spustivši pogled na svoje ruke.

– Ne znam. Što si učinio?

– Ništa, gospodine – odgovorio je Ciro. Potom je, zapazivši službenikov pogled na svojim od ugljena posivjelim rukama, brzo dodao: – Na putu ovamo radio sam u jami broda SS Chicago.

Signor Anderson je iz dosjea izvukao pismo sestre Ercoline. Dok ga je čitao, Ciru je uhvatila panika. – Dakle, poznajete sestre iz samostana San Nicola – rekao je službenik.

Sirote sestre pokušale su Ciri učiniti dobro, ali su, kako se činilo, postigle suprotan učinak i privukle pozornost toga vuka u sivoj uniformi. – Odrastao sam u njihovu sirotištu – priznao je Ciro.

– Biskupija u New Yorku primila je brzojav. Na našem si popisu.

Ciro je teško progutao, uvjeren da je brzojav bio od don Gregorija. Nakon dugoga putovanja i rada u kotlovnici na onoj paklenoj vrućini, na kraju je sve bilo uzalud. Ciru će izdvojiti iz skupine i deportirati. Na kraju će ipak završiti u radnom logoru. – Kamo će me poslati? – upitao je tiho.

– Poslati? Upravo si stigao ovamo, nisi li? Te redovnice su nadbiskupu brzojavom poslale nekakvu vrstu preporuke glede tvojih karakteristika.

Postupak će biti obavljen što je moguće prije. – Signor Anderson je u dosjeu načinio nekakve zabilješke.

U jednom čarobnom trenutku Ciro je shvatio da signor Anderson nije neprijatelj i da ga neće poslati natrag u Italiju u radni logor. – Hvala vam – zahvalio je Ciro.

– Moraš promijeniti ime. – Dao je Ciri popis imena i rekao: – Izaberi.

Brown Miller Jones Smith Collins Blake Lewis – Uzmi Lewis. Počinje na L, kao tvoje.

Ciro je bacio pogled po imenima i gospodinu Andersonu vratio popis. – Hoćete li me poslati natrag ako ga ne promijenim?

– Neće ti ovdje moći izgovoriti ime, dijete.

– Gospodine, ako mogu izgovoriti špagete, onda mogu i Lazzari. Signor ~ 118 ~

Anderson se nastojao suzdržati od smijeha.

Scoliaferrantella – rekao je. – Nisam imao izbora.

–

Ja

sam

se

preživao

– Iz koje ste pokrajine, signore? – upitao je Ciro.

– Iz Rima.

– Moj brat Eduardo upravo je tamo primljen u sjemenište Sant'Agostino.

Postat će svećenik. Eto vidite – nastavio je Ciro – odustanem li od svoga prezimena, ono će izumrijeti. Samo smo brat i ja na ovome svijetu, ne želim izgubiti prezime Lazzari.

Signor Anderson se udobno zavalio na naslon svoga stolca. Namjestio je naočale na svoj upadljivi nos. Guste obrve su mu se izvile kad je upitao: – Tko ti je sponzor?

– Remo Zanetti, na adresi Ulica Mulberry 36.

– Zanimanje ti je?

– Postolarov šegrt.

– Koliko imaš godina?

– Šesnaest.

Službenik je ispečatirao Cirine isprave za ulazak u Sjedinjene Američke Države. U njegovim dokumentima ostalo je prezime Lazzari. – Možeš ići. Vrati se do mola u red za trajekt kojim ćeš se prevesti do Manhattana.

Ciro je u ruci držao dokumente s pečatima boje svježe ponoćnoplave tinte.

Imao je sve što mu je bilo potrebno da započne novi život. Dio zahvalnosti bio je podijeliti svoju dobru sreću i Ciro se osjećao ponukanim to učiniti. – Signor Anderson, ne želim biti ni na kakvoj smetnji... – zaustio je.

Službenik, u čijem se pogledu nazirala zbunjena razdražljivost, podigao je pogled prema Ciri. Nije li taj mladić shvaćao da ima sreće? Prošao je Ellis Island bez zapreke, čak je zadržao svoje talijansko prezime.

– Biste li mogli pomoći mojemu prijatelju? Zove se Luigi Latini. Radio je sa mnom u kotlovnici. Dobar je čovjek. Roditelji su mu ugovorili brak i mora uhvatiti vlak za Ohio, naći se s tom djevojkom. Boji se da će se, ne stigne li tamo na vrijeme, ona udati za drugoga.

Anderson je zakolutao očima. – Gdje je on?

– U trećem redu. Tamo otraga.

– Pričekaj tu – rekao je Anderson. Uzeo je dosje i ostavio Ciru samoga u prostoriji.

Ciro je zavukao ruku u džep i izvukao medaljon koji mu je sestra Teresa dala na dar za rastanak. Poljubio je Sveto Srce Isusovo. Ciro nije pronašao religiju, ali znao je biti zahvalan. Udobno se zavalio na naslon i udahnuo opojan miris ulaštene hrastovine sa zidova. Ta prostorija bila je deset puta veća od njegove ćelije u potpalublju. Prostor, kvadratura, širina i visina, bit će to ono čega će se ~ 119 ~

Ciro sjećati s puta iz Italije u Ameriku.

Liuigi Latini ušao je sa službenikom Andersonom. Lice mu je imalo istu onu blijedosivu nijansu kakvi su bili njegovi useljenički papiri.

– Ne brini, Luigi. Službenik Anderson je tu da nam pomogne – rekao je Ciro Luigiju koji je sjeo na stolac pokraj njega.

– Jesi li i ti dobar katolik, signor Latini? – Službenik Anderson se osmjehnuo.

– Si, si – odgovorio je Luigi, pogledavši u Ciru.

– Drago mi je što meni niste postavili to pitanje, službeniče Anderson. – Ciro se nacerio.

Kad je službenik završio s postavljanjem niza pitanja, Ciro je rekao: – Ni Luigi ne želi biti Lewis.

– I ti želiš zadržati svoje prezime? – upitao je signor Anderson.

– Smijem li? – Luigi je pogledao najprije u Ciru, a potom u službenika.

Službenik Anderson stavio je pečat na Luigijeve papire. – Pristojno se ponašajte, dečki – rekao je, posegnuo u džep i dao im svakome žvakaću.

– Što je to, gospodine? – upitao je Ciro?

– Žvakaća guma.

Luigi i Ciro su se zbunjeno pogledali, a potom spustili pogled na male pravokutnike u ovitku.

– Nikada to niste imali?

Mladići su odmahnuli glavama. Ciro se prisjetio kako mu je Massimo Zito rekao da crvenokose žvaču žvakaću.

– To je nešto američko. Poput hotdoga i cigareta. Probajte.

Mladići su odmotali papir sa žvakaće i stavili ružičaste komade u usta.

– A sada žvačite.

Mladići su započeli žvakati. Sladak okus klinčića ispunio im je usnu šupljinu. – Nemojte žvakaću progutati. Dobit ćete gliste. Tako barem kaže moja supruga. – Nasmijao se.

Ciro je posljednji put bacio pogled po hodniku za prijavu kad je izišao s Luigijem. Ostatak života divit će se klasičnim linijama i velikim razmjerima američke arhitekture. Zamišljao je kako su iza tih zgrada, iza toga lučkoga grada, hektari zemlje za obrađivanje, mnoštvo ugljena za iskopavanje, tračnica za postavljanje i cesta za gradnju. Bilo je posla za svakoga čovjeka koji je želio raditi. Na svu sreću za Ciru, svakome od tih ljudi trebat će cipele. Ciro je počinjao shvaćati pojam Amerike, što je mijenjalo njegov pogled na svijet i sebe samoga. Čovjek je mogao jasno razmišljati na mjestu koje je njegovim snovima davalo širinu.

~ 120 ~

Bilo je svih vrsta suvenira i drangulija za prodaju kad su se Ciro i Luigi iskrcali s trajekta u luci na Manhattanu. Oznake s reklamama za cigare Sherman Turner, duhan Zilita Black i Roisin’s uštipke s rupom u sredini krasile su kolica na guranje u kojima su prodavali sitnice Sally Dally i cvijeće Yvonne Benne. Štandovi su se natjecali za useljeničke poslove. Ciro i Luigi našli su se licem u lice s pogonskim motorom američkoga načina života: radiš, a potom trošiš.

Luigi je za svoju buduću nevjestu kupio mali broš u obliku srca od imitacije dragoga kamena, dok je Ciro kupio buket žutih ruža za gospođu Zanetti. Potom su ih poslali kroz prolaz pa ispod jednoga svoda sa znakom na kojemu je pisalo: DOBRO DOŠLI U NEW YORK! Luigi se okrenuo prema Ciri. – Idem do Grand Central Stationa uhvatiti vlak za Chicago, a potom za Ohio.

– Ja idem u Ulicu Mulberry – rekao je Ciro.

– Ja na putu do Chicaga namjeravam učiti engleski.

– A ja ću ga učiti kada dođem u Malu Italiju. Možeš li ti to vjerovati, Luigi?

Moram otići na mjesto koje se zove Italija da bih učio engleski – našalio se Ciro dok su se rukovali.

– Pazi na sebe – rekao je Luigi.

– Sretno s Albertom. Znam da će biti ljepša nego što je na onoj fotografiji.

Luigi je zazviždao. – Buona fortuna – rekao je, prije nego što je nestao u gužvi zapućujući se prema el trainu.

Ciro je stajao na mjestu, zagledan preko gomile ljudi. Zanettijevi bi trebali biti tu i čekati ga, držeći znak s njegovim imenom. Pogledom je prelazio po gomili, ali nigdje nije vidio svoje ime. Nakon nekoliko minuta se zabrinuo.

S broda se doček na kopnu činio veličanstvenim, ali gledano izbliza slavljenici koji su dočekivali pozdraviti useljenike bili su otrcani. Crveno-plave uniforme loše su pristajale sviračima u sastavu i nedostajala su dugmad, a njihove mjedene trube od neulaštenoga pozelenjeloga zlata bile su ulupljene i izgrebane. Haljine na ženama bile su musave, a suncobrani koje su vrtjele iskrzani. Ciro je shvatio da je ta bučna radosna vreva bila namjerna kazališna predstava za naivne oči, ništa drugo.

Približila mu se vitka žena u haljini od organze i slamnatom šeširu s čijeg su se vrha prelijevale svilene tratinčice.

– Bog, zgodni – rekla je na engleskom.

– Ne razumijem – promrmljao je Ciro na talijanskom, ne skidajući pogleda s gomile u potrazi za Zanettijevima.

– Rekla sam bog i dobro došao. – Nagnula se bliže i prošaptala, ponovno na engleskom, usnama mu okrznuvši obraz. – Trebaš li mjesto za odsjesti? ~ 121 ~

Imala je opojan parfem od gardenija i mošusa koji je na Ciru, koji je danima u vrućoj grobnici ubacivao ugljen, djelovao smirujuće. Iscrpile su ga makinacije Ellis Islanda. Bila je nježna, lijepa i činilo se njemu sklona. Godila mu je pozornost koju mu je ukazivala.

– Pođi sa mnom – rekla je.

Ciro nije ni trebao razumjeti što mu je govorila da bi za njom pošao na kraj svijeta. Bila je otprilike njegovih godina, duga kosa bila joj je spletena u labave pletenice, s crvenim satenskim vrpcama upletenim u njih. Imala je nekoliko pjegica na svojoj blijedožućkastoj koži i tamnosmeđe oči. Na usnama je imala svijetli ružičasti ruž, u boji kakvu Ciro dotada još nikada nije vidio.

– Trebaš li posao? – upitala je. Ciro ju je bezizražajno pogledao.

Posao. Raditi. Lavoro. Posao – ponavljala je, a potom ga uzela za ruku i povela kroz gomilu. Izvukla je samo jednu žutu ružu iz buketa koji je Ciro nosio i laticama dotaknula svoje usnice.

Odjednom je Ciro na jednom znaku ugledao svoje ime. Muškarac koji je taj znak držao tjeskobno se probijao kroz gomilu. Ciro je pustio djevojčinu ruku i mahnuo. – Signor Zanetti! – povikao je Ciro.

Djevojka ga je povukla za rukav, usmjeravajući ga prema obližnjoj skupini muškaraca na doku, ali Ciro je vidio crveni suncobran koji se kroz gomilu kretao poput periskopa.

– Ne, ne, pođi sa mnom – ustrajala je mlada žena, položivši ruku u rukavici od teleće kože na Cirinu podlakticu. Ciro se prisjetio mekanoga dodira ruke u rukavici svoje majke.

– Ostavi ga na miru! – Glas signore Zanetti probio se kroz galamu ispod njezina suncobrana. – Bježi! Bježi! Puttana! – rekla je onoj djevojci.

Carla Zanetti, neustrašiva, sjedokosa, metar i pedeset pet visoka šezdesetogodišnjakinja, naglo se probila iz gomile. Za njom je išao njezin suprug, Remo, koji je bio tek nešto viši od nje. Imao je guste bijele brkove i glatku ćelu s čuperkom sijedih dlaka iznad ovratnika.

Ciro se okrenuo ispričati onoj crvenokosoj djevojci, ali ona je već bila nestala.

– Umalo te se dočepala – rekao je Remo.

– Poput pauka u mrežu – složila se Carla.

– Tko je bila ona? – upitao je Ciro, još uvijek okrećući glavu s jedne strane na drugu, ne bi li ugledao onu lijepu djevojku.

– To je reket. Odeš s njom i upišeš se da ćeš raditi u kamenolomima u Pennsylvaniji za malu nadnicu – rekla je Carla. – Ona dobije proviziju, ali ti bijedan život.

Ciro, kojemu se na te riječi zavrtjelo u glavi, pružio joj je cvijeće. – Ovo je za ~ 122 ~

vas.

Carla Zanetti se osmjehnula i uzela buket. Zahvalno je prigrlila cvijeće.

Dakle, već si je pridobio, sinko – rekao je Remo. – Povest ćemo se kočijom do Ulice Mulberry.

Carla je hodala ispred muškaraca, predvodeći ih kroz gužvu. Ciro se osvrnuo i načas ugledao onu djevojku kako razgovara s nekim drugim putnikom iz potpalublja. Prignula se i dotaknula mu ruku, baš kao što je to učinila s Cirom.

Sjetio se Iggyjeva upozorenja o djevojkama koje prebrzo postanu previše ljubazne.

Kočija je vrludala ulicama izbjegavajući pješake, kočije i limuzine. Ulice Male Italije bile su uske, poput vezica za cipele. Skromne zgrade, uglavnom trokatna drvena zdanja, bile su spojene, poput hlača od raznobojnih komada tkanine.

Otvorene pukotine u zidovima bile su zakrpane neobičnim završecima metala, odvodne cijevi različite širine protezale su se niz bočnu stranu kuća, zavarene jedna za drugu preklopima rasparenoga lima.

Neke kuće bile su nanovo oličene vapnom, dok su se na ostalima vidjeli slojevi stare boje stradali od nevremena.

Kamenom popločane ulice bile su krcate ljudima i, kad je Ciro podigao pogled, prozori su također bili ispunjeni licima. Žene su se naginjale kroz prozore dvokatnica dozvati djecu ili ogovarati sa susjedima. Stube su se prelijevale Talijanima s juga okupljenim u malim skupinama. Kao da se utroba broda rasporila i smjestila na ulice Male Italije. Iz dimnjaka su se izvijali kovitlaci crnoga dima od jeftinoga drva i jedino zelenilo bili su povremeni čuperci krošanja stabala raštrkanih između krovova od ljepenki, poput nasumičnih buketa.

Zvukovi gradskoga života bili su zaglušujuća mješavina zvižduka, truba, prepirki i glazbe. Nenaviknut na tu graju, Ciro se pitao hoće li se moći priviknuti na to. Kad su stigli u Ulicu Mulberry, ponudio se platiti vozaču, ali Remo to nije dopustio. Ciro je iskočio iz kočije i pružio ruku pomoći Carli.

Signora Zanetti potvrdno je kimnula svome suprugu, zadivljena Cirinim lijepim ponašanjem.

Bosonog dječak u otrcanim kratkim hlačama i poderanoj košulji prišao je Ciri i ispružio ruku. Kosa mu je bila ošišana u nejednakim slojevima. Guste crne obrve bile su mu izražajni trokuti, a smeđe oči širom otvorene i na oprezu.

– Va, va! – rekla je Carla dječaku. Ali Ciro je posegnuo u džep i pružio mu novčić. Dječak ga je visoko podigao i brzo se zavrtio oko svoje osi odlazeći niz pločnik pridružiti se svojim prijateljima, koji su jurnuli natrag prema Ciri. Remo ga je uvukao u kuću prije nego što je Ciro imao mogućnost isprazniti džepove.

Siromasi iz Male Italije razlikovali su se od onih koje je Ciro poznavao. Na planini su nosili odjeću od izdržljive tkanine. Kuhana vuna bila je njihov ~ 123 ~

baršun, dugmad i obrub bili su ekstravagantni dodaci pridodani odjeći koju su nosili na svetkovine, vjenčanja i sprovode. Talijani u New Yorku koristili su iste tkanine za izradu odjeće, ali dodaci su im bili živahni šeširi, zlatne kopče na remenju i sjajna dugmad. Žene su stavljale ruž i rumenilo i na svakom prstu nosile zlatan prsten. Govorile su glasno i izražavale se teatralnim pokretima.

U talijanskim Alpama takva posebna vrsta predstavljanja smatrala se nepristojnim ponašanjem. U Cirinu selu, onda kad bi ulični prodavači izvezli svoja kolica na kolonadu prodavati robu, izbor je bio skroman i nije bilo velike mogućnosti za pregovaranje oko cijene. Ovdje su kolica bila krcata i kupci su se cjenkali. Ciro je dolazio iz mjesta u kojemu su ljudi bili zahvalni kad su mogli kupiti nekakvu sitnicu. Ovdje su se svi ponašali kao da imaju pravo postići što bolju nagodbu. Ciro je ušao u cirkus: predstava je bila talijanska, ali šator je bio američki.

U isto vrijeme Enza je na planini iz bačve točila domaće vino, burgundac, u boce poredane na klupi u vrtu. Sklopljenih očiju prinosila je boce nosu, razlikujući miris drvenaste bačve od potencijalne gorčine grožđa. Počela je stavljati čepove na boce kad je ugledala svoga oca i signora Arduinija kako ulaze u kuću.

Enza je brzo razvezala pregaču, poprskanu purpurnim oblacima, i zagladila kosu. Uvukla se u kuću na stražnji ulaz. Dok je Marco od najmodavca uzeo šešir i izvukao za njega stolac, Enza je s police uzela dvije čašice u koje je natočila komovicu i stavila ih ispred gazde i svoga oca.

– Ja uvijek kažem kako se djeca Ravanellijevih ponašaju najpristojnije na planini. – Signor Arduini se osmjehnuo. Enza ga je pogledala, pomišljajući kako bi joj se zapravo mogao svidjeti da ga se nije toliko bojala i da se nije osjećala tjeskobno zbog moći koju je imao nad njezinom obitelji.

– Hvala – rekao je Marco.

Enza je otvorila limenku i na tanjur stavila nekoliko slatkih keksa anginetti.

Poslužila je muškarce, postavivši na stol dva platnena ubrusa.

– Volio bih da moja kći ima signorininu dražest – rekao je Arduini.

– Maria je divna djevojka – uvjeravao ga je Marco.

– Divna i razmažena – uzdahnuo je Arduini. – Ali hvala ti.

Enza je znala sve o razmaženoj Mariji Arduini. Napravila je za nju nekoliko haljina kad se bavila neobičnim poslovima u krojačkoj radnji u gradu. Kad se Maria nije mogla odlučiti za tkaninu, dala bi da joj sašiju tri haljine umjesto jedne.

– Uvijek nam je drago vidjeti vas. Što vas danas dovodi ovamo? upitao je Marco.

~ 124 ~

– Namjeravao sam se spustiti niz planinu i porazgovarati s tobom o kući.

– Voljeli bismo se dogovoriti oko uvjeta prodaje – započeo je Marco.

– Nadao sam se da ću vam je prodati – rekao je signor Arduini.

Marco je nastavio: – Nadamo se da ćemo vam do kraja ljeta moći dati predujam.

Enza je položila ruku na očevu. – Signor Arduini, rekli ste kako ste se nadali da ćete nam je prodati. Je li vam to još uvijek u planu?

– Bojim se kako to više nije moguće.

Nastupilo je dugo zatišje. Signor Arduini je pijuckao komovicu.

– Signor Arduini, dogovorili smo se – rekao je Marco.

– Željeli bismo vam dati ponudu za staju – rekao je signor Arduini, odlažući čašu na stol. – Znaš da ne vrijedi mnogo, ali uvjeren sam da se možemo dogovoriti oko poštene cijene.

– Da pojasnimo, signore. Povlačite ponudu da nam prodate kuću, ali biste željeli kupiti moju staju koja je već stotinu godina u vlasništvu moje obitelji? – upitao je obzirno Marco.

– To je mala staja. – Arduini je slegnuo ramenima. Razjarena, Enza je izlanula: – Nikada nećemo prodati staju!

Signore Arduini je pogledao Marca. – Govori li to tvoja kći umjesto tebe?

– Moj otac marljivo radi kako bi vam godinama plaćao visok najam u zamjenu za mogućnost da u cijelosti kupi našu kuću. Obećali ste da ćete mu je prodati čim budemo imali prihvatljiv predujam.

– Enza. – Marco je stavio ruku na Enzinu.

– Moj sin želi ovu kuću – rekao je Arduini.

Enza nije mogla zatomiti bijes. – Vaš sin protrati svaku liru koju od vas dobije. Svoju plaću popije u gostionici u Azzoneu.

– On svoga sina može odgajati kako sam želi. A ovo je njegova kuća, Enza.

Može s njom činiti što ga je volja – rekao je Marco.

Nakon Stelline smrti, njezin otac ostao je bez imalo ambicija. Činilo se da ga trenutačni razvoj događaja nije toliko iznenadio, nego samo pojačao njegov osjećaj bespomoćnosti u neizbježnom spiralnom srozavanju zbog loše sreće.

– Signore, povlačite obećanje. To vas čini lašcem – siktala je Enza.

– Mnogo godina sam prema ovoj obitelji bio ljubazan i eto kako mi zahvaljujete. Dopuštate svojoj kćeri da kaže sve što želi protiv mene. Morate se do kraja mjeseca iseliti.

– Još prije samo jednoga trenutka ponašala sam se najpristojnije na planini – Enzin glas se slomio.

Arduini je ustao i na glavu stavio šešir, što je bio znak nepoštivanja dok je ~ 125 ~

bio unutar njihova doma. Napustio je kuću, ne zatvorivši vrata za sobom.

– Morat ćemo naći gdje ćemo živjeti. – Marco je bio osupnut. Nije ni pomislio da bi susret mogao završiti tako lošim ishodom.

– Dosta je unajmljivanja! Dosta je života u strahu pod vlašću gazde. Trebali bismo kupiti kuću! – rekla je Enza.

– Čime?

– Papa, mogu otići u Ameriku i šiti. Čula sam djevojke u radnji kako razgovaraju o tome. Tamo imaju tvornice i ima posla za svakoga. Mogla bih otići, raditi i slati kući novac, a kad budemo imali dovoljno, vratit ću se brinuti o tebi i mami.

– Ne šaljem te nikamo!

– Onda pođi sa mnom. Možeš i ti dobiti posao... to znači još više novca za našu kuću. Battista može preuzeti prijevoz kočijom dok nas ne bude. Svi moraju raditi!

Marco je sjeo za stol. Zagnjurio je glavu u ruke, nastojeći razriješiti dvojbu.

– Papa, nemamo izbora.

Marco je digao glavu i pogledao svoju kćer, previše umoran da bi se prepirao i previše poražen da bi mu na pamet pala neka druga mogućnost.

– Papa, zaslužujemo vlastiti dom. Molim te. Dopusti mi da ti pomognem.

Ali Marco je pijuckao rakiju i gledao van kroz otvorena vrata, nadajući se čudu.

Ciro je za Remom i Carlom Zanetti ušao u njihovu radnju. Bio je to uredan pogon. U njemu je bila jedna upotrebljiva glavna prostorija s podom od širokih dasaka i limenim stropom ponad glave. Prodorni mirisi kože, voska od limuna i ulja za podmazivanje strojeva ispunjavali su prostoriju. Veliki radni stol bio je smješten u sredini prostorije ispod pile za rezanje kože, okružen nizom jarkih svjetiljki za rad.

Uz udaljeni zid bio je šivaći stroj i aparat za laštenje dovršenih proizvoda. Na policama koje su sezale od poda do stropa bili su naslagani alati i ostale potrepštine, dok su komadi kože, bale tkanina i navoji konca ispunjavali zid njemu sučelice. Što se radnoga prostora ticalo, ovo je bilo daleko ugodnije od jame s ugljenom u potpalublju broda SS Chicago. Osim toga, činilo se da je signora Zanetti dobra kuharica.

U stražnjem dijelu radnje Remo je pokazao Ciri malo proširenje s poljskim krevetom, umivaonikom, vrčem i jednim stolcem ravnoga naslona. Sve to bilo je odvojeno debelim zastorom.

– Lijepo je kao u samostanu – rekao je Ciro kad je svoju putnu torbu odložio na stolac. – I bolje nego na brodu. ~ 126 ~

Remo se nasmijao. – Da, naši stanovi u Maloj Italiji bolji su od potpalublja.

Ali tek nešto bolji. To je način na koji nas Svevišnji čini poniznima. – Remo je otvorio stražnja vrata radnje. – Ovo je moj mali komad raja. Samo naprijed.

Ciro je za Remom kroz otvorena vrata izišao do maloga ograđenog vrta. Iz posuda od terakote poslaganih duž vrha kamenoga zida prelijevali su se crveni geraniji i narančaste vodenike. Nasred vrta bilo je stablo brijesta široka debla, duboko ukorijenjeno. Njegovo zeleno lišće i debele grane dosezale su iza krova Remove zgrade, stvarajući nadstrešnicu iznad vrta. Bila je tu i mala bijela mramorna kupka za ptice, posivjela od čađi, omeđena s dva udobna pletena stolca.

Remo je iz džepa izvukao cigaretu, ponudivši Ciri drugu kad su obojica muškaraca sjela. – Ovamo dolazim razmišljati.

– Va bene – rekao je Ciro i podigao pogled visoko u stablo. Prisjetio se tisuća stabala koja su zastirala Alpe, a tu je, u Ulici Mulberry, jedno jedino stablo s kojega se gulila siva kora i na čijim su listovima bile rupe, bilo razlogom za slavlje.

– Signor Zanetti – zaustio je Ciro – volio bih vam platiti najamninu.

– Dogovor je da ćeš raditi za mene te da ću ti ja zauzvrat omogućiti stan i hranu.

– Isti takav dogovor imao sam i u samostanu pa nije dobro završilo po mene.

Platim li vam, siguran sam.

– Ne tražim stanara koji će mi plaćati najamninu, potreban mi je šegrt.

Pismo od moje rođakinje, redovnice, stiglo je u pravi trenutak. Potrebna mi je pomoć. Pokušao sam obučiti nekolicinu dječaka iz susjedstva, ali nisu zainteresirani. Zanima ih brza zarada. Naši mladići žure stati u red za dnevni posao u brodskim dokovima. Dodjeljuju ih ekipama koje grade mostove i postavljaju željezničke tračnice. Rade prekovremeno i zarađuju dobru nadnicu, ali ne uče zanat. Zanat će te hraniti trajno, a posao samo privremeno. Mislim da je važno znati nešto napraviti, bilo to cipele ili kobasicu. Hrana, odjeća i smještaj temeljne su ljudske potrebe. Usavršiš li zanat koji zadovoljava neku od njih, radit ćeš doživotno.

Ciro se osmjehnuo. – Marljivo ću raditi za vas, gospodine Zanetti. Ali, bit ću iskren s vama, pojma nemam imam li imalo dara za to što vi radite.

– Ja ću te poučiti tehnici. Neki od nas izrađuju cipele, ali ima i onih koji čine više od toga. Koriste se istim vještinama kojima se ja koristim u radnji dok izrađujem izdržljive cipele i stvaraju umjetnost. U bilo kojem slučaju ćeš jesti.

Svijet nikada neće ostati bez nogu kojima treba par cipela.

Ciro i Remo zavalili su se na naslon svojih pletenih stolaca i otpuhivali dim cigarete. Opojni duhan smirio je Ciru nakon dugoga putovanja. Sklopio je oči i zamislio da je kod kuće s Iggyjem i da dijele dim u crkvenome vrtu. Možda će taj ~ 127 ~

mali vrt u Ulici Mulberry biti melem za njegovu nostalgiju za domom.

– Voliš li djevojke, Ciro? – Remo je pročistio grlo.

– Jako – odgovorio je iskreno Ciro.

– Trebaš biti oprezan, Ciro – rekao je Remo, stišavši glas.

– Ah, sad mi je jasno tko je bila ona crvenokosa djevojka tamo na doku – rekao je Ciro, osjećajući se posramljeno. – U početku mi nije bilo. Učinila mi se samo lijepom i američkom.

– Ona ima posao. Ali govorim ti o djevojkama u Ulici Mulberry, na Hesteru i na Grandu. Otprilike su tvojih godina i katkada po desetero djece živi u istoj prostoriji. To im postane zamorno pa se djevojke žele što prije udati. Stoga nađu radišna mladića koji će skrbiti za njih i odvesti ih iz situacije u kojoj su se našle. – Remo je ugasio svoju cigaretu o kamen u podnožju stabla.

– Mislite da djevojke u Ulici Mulberry staju u red ne bi li ih Ciro Lazzari odveo što dalje od njihovih problema? – Ciro se osmjehnuo.

Osmjehnuo se i Remo. – Bit će ih nekoliko.

– Vidite, gospodine, ja sam ovamo došao raditi – rekao je važno Ciro. – Ne želim biti stalnim dijelom ove lijepe zemlje. Želim uštedjeti novac i vratiti se kući u Vilminore, naći tamo dobru suprugu i vlastitim rukama za nju sagraditi kuću. Volio bih imati ovakav vrt i jednu cigaretu navečer, zavaljen u dubokom udobnom stolcu na kojemu bih mogao sjediti i razmišljati nakon napornoga radnoga dana. Znam da baš ne zvuči previše, ali za mene bi to bio savršen život.

– Dakle, nećeš biti Romeo u Maloj Italiji?

– Nisam to rekao. Ali neću se upuštati ni u što ozbiljno, to vam obećavam.

Carla se progurala kroz vrata s poslužavnikom s nabujcima i tri male čaše crnog vina. Ciro je ustao i ustupio joj svoj stolac.

– Pomislila sam kako bismo trebali nazdraviti našemu novom šegrtu – rekla je.

– Na talijanski način – rekao je Remo, namignuvši Ciri.

Svakoga svibnja u crkvi Naše Gospe od Pompeja u Ulici Carmine održavala se svetkovina Santa Maria u čast Blagoslovljenoj Djevici Mariji. Crkvena zvona pjevušila su napjev “Hail Holy Queen enthroned above Salve regina” dok su vrata predvorja bila otvorena otkrivajući unutrašnjost crkve preplavljene košarama bijelih ruža. Bio je to najvažniji blagdan za djevojke te župe koje su u šesnaestoj godini bile na vrhuncu svoje pubertetske ljepote.

Djevojke su nosile bijele svilene haljine i tijare od sitnih satenskih ružinih pupoljaka koje su im istkale žene iz crkvenoga sestrinstva. Preko haljina nosile su poveze u čedno ružičastoj, zvanoj pepeljastocrvena. Ulica je bila ispražnjena ~ 128 ~

dok su djevojke u procesiji u jednom redu hodale od crkve u Ulici Carmine do Ulice Bleecker i vraćale se natrag za svećenikom, ministrantima i crkvenim ljudima koji su nosili kip Blažene Djevice.

Ta povorka bila je proslavljanje onoga što je značilo ujedno biti Talijan i Amerikanac. Kao Amerikanci, bili su slobodni marširati ulicama, a kao Talijani, mogli su iskazati svoju odanost Mariji, majci nad majkama. Nadali su se kako će ih Nebeska Kraljica u zamjenu za njihovu milostinju obasuti zdravljem, bogatstvom i snažnim obiteljima. Taj pobožni aspekt bio je samo dio slavlja.

Bila je to ujedno prigoda za seoske mladiće da iz svibanjske povorke izaberu djevojku svojih snova.

Ciro je stajao u kutu usred gomile dok su djevojke prolazile. Svibanjska kraljica bila je najljepša djevojka u povorci. Felicita! Felicita! Rulja joj je izvikivala ime. Nosila je haljinu od bijele svile pripijenu uz tijelo i na svojim sjajnim crnim kovrčama dugačak čipkani šal. Veo joj je na povjetarcu lepršao na ramenima.

Ciro se prisjetio sličnoga šala koji je Concetta Martocci nosila u crkvi San Nicola onoga poslijepodneva kad je sjedio s njom. Nije više osjećao žalac žaljenja pri pomisli na Concettu, samo duševnu bol odbijanja. Mudar čovjek za sobom ostavlja prošlost, poput para cipela koje je prerastao.

Ciro je zadržao pogled na Feliciti, kao svi ostali mladići u gomili. Promatrao je kad je Felicita iz svoga buketa izvukla bijelu ružu i pružila je jednoj staroj dami u gomili. Ta jednostavna gesta bila je puna milosti i Ciro ju je zapazio. Žene kroz svijet prolaze nikada ne spoznavši svoju moć.

Kad se sljedeći put zaljubim, pomislio je Ciro, mudro ću izabrati. Pobrinut ću se da me ta djevojka voli više nego što ja volim nju. U tome trenutku, kad je samome sebi dao obećanje, nastojao je osvojiti Felicitu Cassio, svibanjsku kraljicu.

~ 129 ~

11

BLAGOSLOVLJENI MEDALJON Una Medaglia Benedetta ladi mjesec provirio je kroz alpska stabla poput ružičaste vrpce na purpurnom noćnom nebu. Do prvoga dana svibnja 1910. godine, nekoliko tjedana nakon njihova kobnoga susreta sa signor Arduinijem, Ravanellijevi su se smjestili u unajmljenoj kući dvije ulice dalje od mjesta na kojemu je rođeno šestero njihove djece. Enza se potrudila brzo naći drugu kuću uz pomoć svoje šefice u krojačkoj radnji.

M

Preseljenje od Via Scalina do Via Gondolo značilo je manje prostora i veću najamninu. Umjesto cijele kuće, Marco je unajmio prizemlje posjeda Ruffino s malim vrtom otraga, komadom zelenoga travnjaka sprijeda, četiri prostorije i kaminom. Iako su imali sreće što su tako brzo našli kuću, zamijeniti jednoga stanodavca drugim nije bilo ono što je Marco zamišljao za svoju obitelj.

Marco je zadržao obiteljsku staju na Via Scalina, odbijajući je prodati signor Arduiniju. Podigao je nisku ogradu između dviju zgrada i postavio novu kamenu stazu do ulaza s ulice. Signor Arduini nije bio zadovoljan tom situacijom, ali Marco nije želio prodati štagalj čovjeku koji ga je istjerao iz svoga doma.

Kad bi prolazio pokraj signor Arduinija na ulicama Vilminorea, Marco bi i mu dalje iskazivao poštovanje i na pozdrav dodirnuo šešir. Signor Arduini mu nije uzvraćao na isti način. Enzine riječi su u gazdinoj utrobi još uvijek gorjele poput trajnoga plamena u koksari ispod sela. Bila je to vatra koju Arduini nije uspijevao ugasiti.

Ravanellijeve je zadesila još jedna nesreća dok je Enza radila u krojačkoj radnji signore Sabatino. Enza se sjećala dana kad je jedna stara dama s jezera Iseo došla pokupiti svoju haljinu za sinovo vjenčanje. Ida Braido bila je vitka i sjedokosa, ali imala je usredotočenost znatno mlađe žene, imajući pothvat na umu.

Idine plave oči bile su bistre iza naočala dok je sjedila na sjedalu pokraj prozora čekajući da je signora Sabatino usluži. Enza je sjedila za šivaćim strojem pozorno provlačeći dvije strane pamučne pasice ispod kalema. Ida ju je sa zanimanjem promatrala.

~ 130 ~

– Postoji li nešto što stroj ne može učiniti? – upitala je signora Braido.

– Zaljubiti se – odgovorila je Enza.

– Ili umrijeti – zamislila se nad tim signora Braido.

– O, mogu oni i te kako umrijeti – rekla je signora Sabatino kad je ušla iz stražnjega dijela prostorije. – Prošli tjedan crknuo mi je stroj za izradu rupica za dugmad. Enza i ja imamo krvave palčeve kojima to možemo dokazati.

Signora Sabatino je podignula uvis haljinu, običnu blijedožutu haljinu uz tijelo obloženu organzom, izvezenom u obliku malih tratinčica oko poruba.

– Sve sam ovo ručno našila. Nikakav stroj nije ni dotaknuo vašu haljinu – uvjeravala ju je Enza.

– Sviđa mi se – rekla je Ida Braido. – Odgovara za ispraćaj.

– Mislila sam da ćete je nositi na sinovo vjenčanje.

– Hoću. Nakon vjenčanja on i njegova nevjesta odlaze u Napulj, gdje se ukrcavaju na brod SS Imelda koji ide za Ameriku. Gubim sina, dobivam snahu, a potom ih gubim oboje.

Signora Braido otvorila je novčanik i pružila švelji potpun iznos za haljinu s tratinčicama. Izišla je van na ulicu, gdje ju je dočekao sin s konjskom zapregom da je odveze kući.

– Svi ti pazzo ljudi i njihovi snovi o Americi – rekla je signora Sabatino. – Što misle? Ako svaki Talijan odlazi naći posao u Americi, uskoro će biti previše radnika koji će u Americi čekati u redu za nekoliko poslova. A što onda? Tu su izgubili dom i svaku mogućnost za povratak. Ludi snovi.

Signora Sabatino podignula je košaru sa zakrpanom robom i vratila se u stražnju prostoriju.

Enza je iz svoje pregače izvukla malu bilježnicu i olovku i izračunala plaću koju dobije ona u odnosu na ono koliko zarađuju djevojke u Americi. Morala bi nekoliko godina raditi za signoru Sabatino da bi zaradila onoliko koliko bi u Americi mogla uštedjeti za godinu dana.

Enza je zagurala bilježnicu s brojkama natrag u džep i namjestila radnu svjetiljku iznad igle svoga šivaćega stroja. Kvrcnula je prekidač na kalemu i podvukla tkaninu pod iglu, navodeći je rukama. Srebrna igla išla je gore-dolje duž crte povučene kredom na pasici. Podignula je ručicu na kalemu, obzirno izvukla tkaninu iz zupčanika i škarama odrezala konce. Promotrila je svoj rad.

Načinila je besprijekoran šav, brzo, sigurnom rukom, poput prave majstorice.

Zavalila se na naslon svoga radnoga stolca kad je ugledala Elianu koja je pokucala na prozor. Enza je prišla vratima.

– Andiamo! – rekla je žurno Eliana.

– Je li u pitanju mama? – Enza je osjetila malodušnost u prsima.

– Ne, ne. Staja. ~ 131 ~

Enza je doviknula signori Sabatino da mora poći. Potrčala je s Elianom iz radnje do Marcove staje.

Giacomina je stajala pokraj radnoga stola, držeći Almu, koja joj je plakala u pregaču.

– Mama? Što se događa? – upitala je Enza, strahujući da se nešto užasno dogodilo njezinu ocu. Okrenula se i ugledala Marca kako kleči u Cipijevu pregratku. Battista i Vittorio trudili su se ne zaplakati dok su gladili Cipijevu grivu.

Veličanstveni stari konj nepomično je ležao na čistoj slami kad ga je Marco pokrio dekom. Došao je dan od kojega su strahovali. Cipi je bio star i srce ga je naposljetku izdalo.

– Nema ga više – rekao je papa, sa suzama u očima.

Enza je ušla u pregradak pa su se Vittorio i Battista sklonili u stranu kad je kleknula uz Cipija kojega je poznavala cijeli svoj život. Njegova sjajna griva još uvijek je bila topla i njegove smeđe oči su, čak i u smrti, imale drag izraz, izraz predaje koji je zamijenio nekadašnji izraz trajnoga strpljenja. Enza se sjećala kako mu se, dok je bila mala, penjala na leđa, kako ga je timarila čim joj je ruka bila dovoljno velika da u njoj drži četku i kako ga je, kad je narasla dovoljno visoka, hranila kriškama jabuka. Sjećala se stavljanja petroleja zimi u svjetiljku i pravljenja buketa od svježega cvijeća koje je pričvršćivala za kočiju ljeti. Cipi je vukao kočiju u kojoj je bio Stellin lijes i vozio svakoga mladoženju i mladenku od crkve Sant’Antonio niz planinu do Bergama nakon vjenčanja.

Sjećala se kako je u Cipijevu grivu upletala vrpce tijekom blagdana... za Božić crvenu, za Uskrs bijelu i blijedoplavu za Svetu Luciju. Prisjetila se onoga kad je izišla iz kuće u noć, u snježnu mećavu i otišla do štaglja prebaciti preko njega još jednu deku. Sjećala se cilika zvona na sanjkama kočije u vrijeme Božića kad je Cipi vukao djecu ulicama dok je padao snijeg. Vodila je iznimnu brigu o svome konju, koji je zauzvrat odano i dobro služio njezinoj obitelji.

Izdužene sjene njezine braće, sestara, majke i oca izgledale su poput nadgrobnih spomenika naspram zida staje dok su stajali oko Cipija. Enza se tijelom privila uz konja kojega je cijeli život voljela, upijajući čisti miris njegove sjajne dlake.

– Hvala ti, Cipi – prošaptala je Enza. – Bio si dobar dečko.

Osim što je bila svibanjska kraljica u crkvi Naše Gospe od Pompeja, Felicita Cassio je usto bila privilegirana kći prodavača mješovitom robom u Greenwich Villageu koji je emigrirao sa Sicilije s pametnom kršnom suprugom i izgradio malo carstvo koje je započelo štandom s voćem na Ulici Mott i naposljetku se proširilo na svaki ugao ispod Četrnaeste ulice.

Dok je njezin otac volio prodavati na malo svježe voće, jagode i trešnje, ~ 132 ~

Felicita je voljela dečke. Ciro je progonio Felicitu tjednima nakon svečanosti, ali nije se morao posebno truditi da je osvoji: baš kao što je on izabrao nju, Felicita je izabrala njega.

Isplanirala je redovito se zaustaviti i posjetiti svoju prijateljicu Elizabeth Juviler u prodavaonici sira u Mulberryju, s namjerom da naleti na Ciru. Kad je otkrila da Ciro vrši isporuku čizama i cipela koje je popravio tvorničkim radnicima u West Villageu, pobrinula se za to da prijeđe preko Ulice Charles onda kad je znala da bi mogla naletjeti na njega. Felicitu je taj mladić s planine snažno privlačio. Sviđala joj se Cirina svijetla kosa i oči, a on se zaljubio u njezinu bella figura, na čemu joj je zavidjela svaka djevojka u Maloj Italiji.

Felicita je mislila kako je imala sreće dok je odmicala kosu s Cirina lica i proučavala mu profil dok je nakratko drijemao. Njezini roditelji provodili su na poslu duge sate pa je tijekom dana ona imala cio stan samo za sebe. Budući da je bila jedinica, kuhala je i čistila za svoje roditelje u zamjenu za sve ono što bi jedna šesnaestogodišnja djevojka poželjela.

Felicita je Ciru smatrala dojmljivijim od jedrih sicilijanskih mladića koji su bili dovoljno privlačni sa svojim gustim obrvama i rimskim nosovima, ali bili su tek nekoliko centimetara viši od nje. Osim toga, bilo ih je za njezin ukus previše lako zadovoljiti. Sviđalo joj se to što Ciro ne puzi pred njom, bio je suzdržan, ali ipak topao i Felicita je u tim atributima vidjela znakove zrelosti. Ciro je bio toliko visok da se jedva uklopio u njezin mali krevet. Njezine cipele, koje su počivale u blizini, mogle su se vrlo lako sakriti u njegovima.

Ciro se promeškoljio i otvorio oči. Jednom je imala svečanu haljinu iste plavozelene boje njegovih očiju.

– Trebao bi poći – rekla je.

– Zašto? – privukao ju je bliže i prislonio lice uz njezin vrat.

– Ne želim da te zateknu. – Uspravila se u sjedeći položaj i s noćnoga ormarića privukla malu kristalnu kuglu punu svoga nakita. Navukla je profinjeno prstenje – tanke zlatne vitice ukrašene ispupčenim reljefom, ostale s umetcima od okruglih opala i svjetlucavih komadićaka citrina – na svoje prste.

– Možda želim da me zateknu – zadirkivao ju je Ciro.

– Možda bi se trebao odjenuti. – Felicita je promrdala prstima koji su se sada iskrili metalom i kamenjem. Zabacila je svoju dugu kosu u stranu i zakačila ogrlicu sa svetim medaljonom. – Požuri. Papa će te ubiti – rekla je bez imalo žurbe.

Ciro je najprije navukao hlače, a potom košulju.

Felicita je čvrsto uhvatila Ciru za ruku. – Želim taj prsten.

– Ne možeš ga dobiti. – Povukao je ruku unatrag, smijući se. Tu igru su već igrali. – Tvoje ime ne počinje s C. – Oduvijek sam željela prsten pečatnjak. Mogu mi kod draguljara u Ulici ~ 133 ~

Carmine ostrugati to slovo C. Nakon toga mi mogu prilagoditi veličinu i ugravirati na nj F. Doima se kao pravo zlato. Dvadeset četiri karata?

– Ne namjeravam ti dati prsten. – Ciro je stavio ruke u džepove.

– Ne voliš me. – Obavila je plahtu oko svoga tijela dok je klečala na krevetu.

– Kupit ću ti neki drugi prsten.

– Želim baš taj. Zašto mi ga nećeš dati?

– Pripadao je mojoj majci.

Felicita se smekšala. Ciro joj taj podatak nikada prije nije spomenuo. – Umrla je?

– Ne znam – odgovorio je iskreno Ciro.

– Ne znaš gdje ti je majka?

– Gdje je tvoja? – odapeo je Ciro.

– Na uglu Šeste avenije, prodaje banane.

Ciro se sagnuo i poljubio je u obraz. – Kupit ću ti nešto lijepo u Minione’su.

– Ne želim još jednu kameju.

– Mislio sam da ti se sviđa kameja.

– Točno. Ali radije bih nešto što sjaji.

– Pusti da ti tvoj zaručnik kupi kamen sa sjajem – rekao je Ciro.

– Nisam spremna za udaju.

– Roditelji su ti ugovorili brak. – Ciro je nazuo cipele. – Obećali su te.

– Ne činim ja uvijek ono što oni kažu. Na kraju krajeva, tu si ti... – Kad je Felicita ustala, plahta je spala.

Ciro je pogledom obuhvatio njezinu zlatnu kožu, mekane obline i glatke crte lica. Nalikovala je kipovima iz crkve San Nicola. Privukao ju je bliže i zagnjurio lice u njezinu gustu kosu koja je opojno mirisala na vaniliju. – Znaš da sam ja izgubljena duša.

– Ne govori tako. – Felicita ga je poljubila u obraz. – Našla sam te. Sjećaš se?

Felicita je navukla kućni ogrtač i ispratila Ciru do ulaznih vrata stana. Uzela je naranču iz zdjele na stolu i dala mu je, poljubivši ga za oproštaj. Ciro se izvukao iz Felicitine zgrade i pješice vratio do Ulice Mulberry.

Ogulio je naranču i pojeo je dok je prolazio kroz Malu Italiju. Naranča je bila slatka, rujanski zrak hladan i nebo modrozelenkaste boje. Godišnja doba su se mijenjala, a s njima i Cirin pogled na svijet. Nakon vođenja ljubavi,– kad se osjećao zadovoljeno, Ciro je razmišljao najbolje.

Razmišljao je o Feliciti. Bila je dobra prema njemu. Felicita ga je naučila engleski, budući da je govorila oba jezika, engleski i talijanski. Krpala mu je odjeću i zamijenila dugmad na kaputu. Zamišljao je da je zaljubljen u nju, ali nije venuo za njom, i to ne samo zbog toga što je bila zaručena za drugoga. ~ 134 ~

Oduvijek je vjerovao da će ga prava ljubav posve obuzeti, zarobiti i odvesti do sigurnih obala vjernosti, poput čamca načinjenog od pravoga drva, lakiranoga da štiti od svih nepogoda. Ali nije ga obuzela, barem ne još i ne s Felicitom. Čekao je da osjeti tu duboku privrženost u svome srcu. Znao je zasigurno da to postoji. Sjetio se toga tamo na planini. Sjetio se svoje majke i oca.

Vjetar je zviždao kroz stabla dok se Enza iz Via Scalina upućivala prema svome domu. Čula je šarke na vratnicama dok je prolazila pokraj stare kuće koju su nekoć unajmljivali; kroz prozore na ulaznoj strani vidjela je svjetlo, u njoj je sada živjela druga obitelj. Arduinijevi su se predomislili i kuću dali u najam novoj obitelji, čim su se Ravanellijevi iselili. Odmah do kuće štagalj njezina oca bio je u mraku, na prozore su bili navučeni zasuni i vrata su bila prevezana lancem, sve otkad je Cipi uginuo. U noćnome zraku osjećao se miris nadolazećega snijega, ali u listopadu je bilo još rano za oluje.

Enza je otvorila ulazna vrata kuće u Ulici Gondolfo. Njezina majka i otac sjedili su za seoskim stolom koji je zauzimao najveći dio prostora u omanjoj kuhinji. Svi važni obiteljski dokumenti bili su uredno posloženi na stolu. Smeđa limena kutija s novcem počivala je uz maminu knjigu o vođenju knjigovodstva u kojoj su na novoj stranici nanovo bile ispisane brojke označene datumom. Papa je motao cigaretu dok je mama pisala u knjigu poslovanja, kad je Enza sa sebe skinula kaput i objesila ga na vješalicu.

– Dosta kasniš, Enza – rekla je Giacomina.

– Znam, mama. Ovo mi je bio posljednji dan u krojačkoj radnji pa nisam željela ostaviti signori hrpe posla. – Tražila je nešto pipajući po džepu pregače. – Dala mi je deset lira za put. – Enza je stavila novac u kutiju na stolu.

– Trebala ti je dati pedeset – rekla je Giacomina.

– Mama. To je bio dar. Učila si me da budem zahvalna, bez obzira na to koliko malen dar bio. – Enza je prišla iza leđa svoje majke i zagrlila je. – Ti si najbolja majka na ovoj planini. Naučila si me lijepom ponašanju i... strpljenju.

Zato očekujem tako malo od škrtih šefica kao što je signora Sabatino. Osim toga, ne treba nam njezin novac. Štedjeli smo cijelu godinu pa sada imamo za putovanje.

– Ali to je novac koji obično koristimo da bismo preživjeli zimu.

– Mama, čim papa i ja stignemo u Ameriku dobit ćemo posao i početi ti slati novac. Molim te ne brini – rekla je Enza. – Do Božića će tvoja limena kutija biti puna.

– Možda bismo trebali krenuti na proljeće, Enza – oglasio se Marco.

Enza je bila umorna od prepirke s ocem. Složio se s planom, a potom posumnjao u Enzinu logiku. Marcu nije bilo nimalo lako donositi odluke nakon Stelline smrti. Enza je postupno preuzimala sve više obveza, dok je njezin otac ~ 135 ~

tugovao.

Enza se ljubazno, ali odlučno obratila ocu. – Papa, dovoljno smo dugo razmišljali o tome. Budemo li do kraja života marljivo radili u Schilpariju, nikada nećemo moći uštedjeti dovoljno da kupimo kuću. Moramo početi zarađivati prave nadnice. Mrvice od turista koji ovamo dolaze ljeti nikada neće biti dostatne. Otići ćemo u Ameriku, zaraditi novac i što prije se vratiti ovamo.

Nema nam druge. Jednoga dana imat ćemo život o kakvom smo sanjali.

Giacomina je pružila Enzi omotnicu. – Od moga rođaka.

Enca je na poleđini omotnice pročitala: Pietro Buffa, 318 Adams Streeet, Hoboken, New Jersey. – Kakav je, mama?

– Ne poznajem ga baš dobro. Znam samo da ima suprugu i tri sina i da sinovi imaju supruge, a neki i djecu. Tamo za tebe ima puno posla.

Enza je zagurala pismo u džep pregače. Naći će ona posao u tvornici i u zamjenu za stan i hranu kuhati i čistiti za obitelj Buffa. Koliko bi to teško moglo biti? Pomagala je majci otkad zna za sebe.

Iz spavaće sobe je izišla Eliana. – Da barem svi možemo poći s vama.

– Koliko će vam trebati da zaradite dovoljno za kupnju konja? Ja ću brinuti o staji do papina povratka – rekao je Vittorio sa svoga poljskog kreveta.

– Zaradit ćemo dovoljno za novoga konja – obećala je Enza – a potom dovoljno da sagradimo vlastitu kuću.

– Ostani ovdje i pomaži mami, a mi ćemo se vratiti prije nego što postaneš svjestan toga – rekao je Marco.

Enza se zahvalno osmjehnula ocu. – Čim prije.

– A što ako vam se Amerika svidi više pa zaboravite na nas? – javila se Alma sa svoga kreveta u potkrovlju iznad kuhinje.

– To se nikada neće dogoditi – umirio ju je papa.

– Ja ću naći posao švelje, a tata će graditi mnoge građevine, mostove, željeznice.

– Sve što trebaju – rekao je Marco.

– Samo zamislite kuću – rekla je Enza. – I obistinit će se.

– Onda ćemo i mi biti poput signor Arduinija – oglasio se Battista sa svoga poljskog kreveta.

– Osim što papa sa šeširom izgleda bolje od njega. Činilo se da je cijelo selo Schilpario izišlo ispratiti put. Prijatelji su ih obasuli darovima... malim metvice iz Valle di Scalve, limenkama s keksima i Giacomina pozorno zamotala u smeđi papir i ~ 136 ~

Enzu i Marca Ravanellija na sapunima s mirisom divlje pletenim rukavicama koje je spakirala u putne torbe s

odjećom.

Battista je doveo konja Marcella Casagrandea, glatku crnu kobilu Nerinu, koja je vukla kočiju Ravanellijevih uz ulicu do ispred kuće. Popeo se na sjedalo i uzeo uzde.

Kad se Enza popela sjesti na klupu kočije, pogledala je odozgor na lica susjeda i prijatelja koje je poznavala cijeli život, lica koja su izražavala zabrinutost, bojazan i potporu. Iz njihovih osmijeha crpila je samopouzdanje da ode u Ameriku i učini ono što mora za svoju obitelj. Vidjevši njihove suze osjetila je žalost zbog toga što taj isti cilj nije mogla ostvariti ostankom kod kuće.

Marco se popeo i sjeo na mjesto do svoje kćeri. Battista se nagnuo naprijed i potapšao Nerinu po grivi.

Kad je kočija krenula, Giacomina je mahnula maramicom i zaplakala. Imala je grozan osjećaj zbog toga putovanja, ali svoju zabrinutost nije podijelila s Enzom. Enza je bila hrabra i Giacomina joj nikada ne bi rekla da ne posluša ono za čim joj srce žudi. Ali upozorila je Marca da posebno pripazi na njihovu kćer jer se taj ružni san koji je usnula odnosio na Enzu.

Isti san javljao joj se nekoliko mjeseci nakon Cipijeve smrti i odluke da pošalju Enza i Marca u Ameriku. U posljednje vrijeme Giacomina se bojala usnuti. Pojedinosti su uvijek bile iste, što ju je nakon nekoga vremena navelo na to da pomisli kako je taj san stvaran. Giacomina je zamišljala Enzu na putničkom prekooceanskom brodu usred strašne oluje sa zaglušujućom grmljavinom i tračcima svjetlosti koja obasjava odvratne zelene valove što snažno udaraju u brod.

Enza bi se u odjeći za put čvrsto držala za ogradu na palubi. Giacomina je mogla vidjeti svaku pojedinost na rukama svoje kćeri... tanke plave žile, prste koji su se sužavali prema vrhu, podrezane bijele nokte. Dok je oko nje bjesnjela oluja, Enza je plakala čvrsto se držeći. Tada bi se Giacomina pojavila u vlastitom snu, puzeći preko palube spasiti kćer. U trenutku kad bi se približila dovoljno blizu da zgrabi Enzu za ogrtač, visoki crni val koji se protezao poput jarbola udario bi u palubu, progutavši Enzu. Giacomina bi dozivala svoju izgubljenu kćer, a potom se budila u čistoj panici. Skočivši iz kreveta penjala bi se u potkrovlje i nalazila svoju kćer čvrsto usnulu. Nikakve molitve nisu mogle zaustaviti tu noćnu moru i bez obzira na to koliko se Giacomina silno trudila osloboditi te slike svoje kćeri na zlokobnom brodu, nije joj uspijevalo.

Kad im je Giacomina mahnula u znak pozdrava, pomislila je na taj san. U srcu je znala da posljednji put u životu vidi Enzu.

Dok je Nerina kloparala kroz uske ulice Schilparija, Enza se okrenula baciti posljednji pogled na Pizzo Camino i vječno bijele vrhove talijanskih Alpa koje su se izdizale nad zelenim valovitim brežuljcima Predalpa Orobie. Na toj planini se ~ 137 ~

rodila i bila krštena. Samoj sebi obećala je da će se vratiti i tu podizati svoju djecu. A jednoga dana, kad bude stara, pokopat će je uz Stellu ispod onoga plavog anđela.

Enzi nije palo na pamet biti tužna zbog toga što su okolnosti bile tako grozne da su ona i njezin otac morali napustiti vlastitu obitelj kako bi zaradili dovoljno novca za kupnju kuće. Kao što je to oduvijek činila, zamišljat će tu kuću u svojim snovima i graditi je, gredu po gredu. Cilj je bio čim prije se vratiti kući.

Taj san bit će pokretač njezine ambicije. Radit će onoliko sati na dan koliko bude mogla izdržati, štedjeti svaki novčić i što prije se vratiti u Schilpario. Toga dana nije bilo nikakvoga žaljenja, samo nada. Ravanellijevi su imali obilje ljubavi, a sada su poželjeli sigurnost. Marco i Enza pobrinut će se za to da imaju oboje.

Dok su prolazili pokraj crkve Sant’Antonio da Padova, Enza je načinila znak križa. Kad su se približili groblju, zamolila je brata da zaustavi kola.

Sišla je s klupe, otvorila vratnice od kovanoga željeza koje su vodile u groblje i šljunkovitom stazom pošla do obiteljske grobnice. Stojeći ispred maloga anđela na mramornom nadgrobnom spomeniku, pomolila se za svoju sestru. Šljunak je zaškripao iza nje kad joj se pokraj groba pridružio otac.

– Što je to s tugom, oče? Nikada te ne napušta.

– Tu je da bi nas podsjetila na ono što smo imali – odgovorio je.

– To je strašan trik izveden nad onima koji ostaju na životu.

Enza je podignula lanac oko vrata i s lančića skinula medaljon Srca Isusova.

Poljubila ga je i položila na Stellin grob.

– Trebali bismo poći – rekao je Marco. – U protivnom ćemo zakasniti na vlak.

Marko je zagrlio svoju kćer i izišao s njom iz groblja.

Dok se Nerina spuštala niz planinski tjesnac, stara kočija poskakivala je preko rupa i udubljenja na Passo Presolani. Kišne oluje izrovale su i preplavile cestu, odnoseći s nje šljunak i ostavljajući samo tragove blata boje cimeta. Enza će se sjećati točne nijanse te boje i, dok bude šivala, često će birati sličnu intenzivnu crvenkastosmeđu boju vune i baršuna, nijansu koja je za nju imala značenje i nosila uspomene.

Da je Enza znala kako će joj to biti posljednji put da se spušta niz planinu odakle se pruža pogled na guduru, možda bi obratila veću pozornost. Da je znala kako je to posljednji put da ju je majka držala u naručju, možda bi se još čvršće privila uz nju. Da je znala kako nikada više neće vidjeti svoju braću i sestre, možda bi pozornije poslušala svaku riječ koju su izgovorili toga dana. U godinama koje će uslijediti, dok bude čeznula za utjehom svoje obitelji, prizivat će u sjećanju taj dan i pokušati se prisjetiti kobnih predznaka i naznaka.

Enza bi sve učinila drukčije. Odvojila bi vrijeme da shvati kako jedan dio njezina života završava i kako počinje novo razdoblje. Duže bi držala Alminu ~ 138 ~

ruku, dala Eliani onaj zlatni lanac za kojim je oduvijek čeznula i ispričala posljednji vic Vittoriju. Dotaknula bi majčino lice. Možda, da je znala što je čeka, nikada ne bi ni donijela odluku o tome da ode iz Schilparija.

Također je mogla zapaziti kako sjene ispod Pizzo Camino nikada dotada nisu bile tako prijeteće, ali nije ih vidjela. Nije podizala pogled i nije se osvrtala.

Naprotiv, pogled joj je bio usredotočen prema naprijed, na cestu ispred sebe.

Razmišljala je o Americi.

~ 139 ~

12

NALIVPERO Una Penna da Scrivere

B

rod SS Rochambeau dvanaest sati je bilo izvan luke Le Havre kad su Marca iz potpalublja pozvali u brodsku bolnicu na drugoj razini broda.

Gladak otmjeni brod bio je francuske izrade, s ponoćnoplavim trupom, u vapno oličenim palubama i mjedenim sponama. Krasio je ocean poput odjeće lijepe francuske visoke mode, ali ispod razine vode nije bio nimalo drukčiji od najgorih grčkih i španjolskih brodova. Kreveti na kat, tri do stropa, bili su načinjeni od debeloga ceradnog platna, zaudarali i bili umrljani bolešću prethodnih putnika. Smještaj u potpalublju bio je primitivan i održavanje minimalno: podovi su se između putovanja prali amonijakom i vrućom vodom, ništa više od toga.

Postojala je jedna velika blagovaonica za putnike trećeg razreda. Grubo otesani stolovi i klupe bili su čavlima prikucani za pod. Nije bilo prozora i prostorija je bila obasjana plamenom petrolejki iz kojih su se izvijali kolutovi crne čađi. Jela pripravljena od graha, krumpira i kukuruza te katkada od kuhanoga ječma, poslužena s crnim kruhom, bila su uobičajena. Jednom su im, u devet dana plovidbe, poslužili varivo od govedine, od mesa s hrskavicom, u obiteljskom stilu.

Jednom na dan putnike u utrobi broda poticali su da iziđu na palubu uhvatiti svježega zraka i sunca. Mnogi su se tijekom noći odlučivali za spavanje na palubi kako bi izbjegli previše krcate uvjete smještaja ispod. Ispostavilo se da su hladan noćni zrak i oceanske oluje mogle biti jednako pogubne za njihovo zdravlje kao skučeni uvjeti u kabinama ispod. Mnogi su navukli kašalj kojega se nisu mogli riješiti, gripu i groznicu, za koje nije bilo drugoga lijeka osim melema od gorušice i razvodnjenog čaja.

Dok su bili na palubi ispod, putnici u potpalublju mogli su čuti zveckanje čaša šampanjca, zvukove orkestra i blago komešanje nogu putnika prve klase koji su plesali iznad njih. Ujutro bi ih budio opojan miris svježe kave i peciva s cimetom umočenim u maslac, koje su pekli u pećnicama u kuhinji vrhunske klase. Kad su putnici iz potpalublja išli na svoj doručak, dočekale bi ih kace vrele crne kave, šalice hladnoga mlijeka i okrajci jučerašnjega kruha s maslacem. ~ 140 ~

Otmjenost i lagodan život putnika prve klase činili su se vrlo blizu. Putnici su zamišljali kako to mora izgledati. Mlade djevojke sanjale su o plesu u haljinama od šifona i jedenju torte u plesnoj dvorani. Mladići su zamišljali kolica uličnih prodavača s karameliziranim kikirikijem dok su igrali palubnu igru u kojoj se žetoni guraju prema numeriranim poljima na ulaštenim drvenim podovima igraonice.

Dok su se muškarci okupljali na palubi pušiti, uspoređivali su planove i rasporede, obećavajući sebi da će se, kad se budu vraćali u Italiju, vratiti istim brodom, putujući u prvoj klasi poput bogatih Amerikanaca. Njihove supruge će imati frizure, nositi paunovo perje i biti obilno našpricane parfemom. Odsjest će u velikim apartmanima s mekanim krevetima, imat će batlera koji će im glačati odijela i košulje i laštiti cipele. Francuske sobarice će im noću odgrtati krevete. Žene, supruge, majke i bake čuvale su svoje snove za nove živote s druge strane Atlantika. Zamišljale su široke američke ulice, bujne vrtove, skupocjene tkanine i velike prostorije u čistim kućama koje očekuju njihov dodir. Primale su pisma, naslušale se priča koje su im ispričali i vjerovale da ih čeka pravo obiteljsko blaženstvo.

Trik je, kako se činilo, bio u tome da se preko oceana prijeđe bez incidenta.

Bilo je jednostavno: izbjeći prevarante i ostati zdrav. Enza Ravanelli nije bila te sreće.

Bolnica na brodu Rochambeau sastojala se od tri male prostorije s jarkocrvenim križevima oslikanim na vratima. Bile su opremljene čistim krevetima u stacionaru i bolničko osoblje je na njih dobro pazilo. Zbog okrugloga prozora na boku broda smještaj se činio raskošnim u usporedbi s mračnim ćelijama u potpalublju.

Liječnik Pierre Brisott, štrkljast Francuz plavih očiju i stalno pognuta držanja, spustio je glavu i ostavio Enzu u prostoriji izašavši se naći s Marcom u hodniku.

– Vaša kći je teško bolesna – rekao je na talijanskom, zastajkujući. Marco je uspio čuti kako mu srce snažno lupa u prsima.

Liječnik Brissot je nastavio: – Doveli su je ovamo iz njezine kabine. Je li bila bolesna prije nego što je brod napustio Le Havre?

– Nije, signore.

– Je li prije na brodu bila bolesna?

– Ovo joj je prvi put da je na moru.

– Jeste li putovali automobilom?

– Nikada. Upravlja našom kočijom koju vuku konji. Oduvijek je bila vrlo snažna. – Valovi panike preplavili su Marca. Što ako je izgubi kao što je izgubio Stellu?

Gotovo da nije ni slušao što mu govori liječnik Brissot, koji je rekao: – Ne ~ 141 ~

mogu narediti da se brod vrati natrag u Le Havre zbog jednoga bolesnog putnika treće klase. Jako mi je žao.

– Smijem li je vidjeti?

Liječnik Brissot je otvorio vrata bolničke prostorije. Enza je ležala sklupčana u krevetu, u položaju fetusa, držeći se za glavu. Marco joj je prišao i položio ruku na njezino rame.

Enza je pokušala podići pogled prema ocu, ali oči su joj se ispunile užasom jer nije bila u mogućnosti podići glavu ni usredotočiti pogled.

– O, Enza – Marco ju je pokušao umiriti, nadajući se kako mu glas nije odavao strah.

Enza je nastojala naći snagu kako bi rekla ocu da se osjeća poput žbice na kotaču odbjegle kočije. Kroz tijelo joj je u valovima navirala mučnina. Zvukovi su bili zaglušujući i svaki val koji je udarao o trup broda rasprskavao se u njezinu uhu poput eksplozije dinamita, poput kamena koji udara o kamen bez odgode.

Enza je otvorila usta, ali iz njih nije izišao nikakav glas.

– Tu sam – rekao je Marco. – Ne boj se.

Noćima je Marco ležao na hladnom metalnom podu pokraj Enze. Samo je kratko spavao i budile su ga bolničarke, zveket motora i Enzino tjeskobno stenjanje. Krajnju iscrpljenost zamijenile su kratke noćne more kako su užasni dani polako odmicali. Izvješća liječnika Brissota davala su malo ohrabrenja.

Lijekovi koje je obično prepisivao za iznimnu mučninu zbog plovidbe na Enzu nisu nimalo djelovali. Postajala je sve slabija i slabija, opasno dehidriravši.

Uskoro joj je krvni tlak počeo naglo padati. Činilo se da joj se od tinkture kodeina, sirupa od crnoga kaulofiluma, stanje još više pogoršalo.

Potkraj devetodnevnoga putovanja, Marco je naposljetku utonuo u dubok san, u kojemu je sanjao da se vratio u Schilpario, ali umjesto zelenih stijena, obronci su bili spaljeni vatrom i dolina je bila puna crne vode. Marco je svoju obitelj okupio na sigurno, na rubu ponora, ali ispod je ugledao Stellu kako se utapa u bujicama poplave. Enza je skočila spasiti je pa je i ona počela lamatati rukama u crnoj vodi.

Marco je naglavce zaronio, čuvši kako mu supruga i djeca na stijeni vrište, dovikujući mu da stane, ali bilo je prekasno.

Marco se probudio u bolničkoj kabini, grozničav i raščupan. Bolničarka ga je nježno potapšala. – U luci smo, gospodine.

Marco je uspio čuti prigušene zvukove klicanja putnika odozgor s Rochambeaua, okupljenih na palubi broda koji je pristao u Lower Manhattan.

Nije bilo slavlja za Marca i Enzu, nikakvoga zadržanoga pogleda na blago ~ 142 ~

tirkizni veličanstveni Kip slobode ni osjećaja strahopoštovanja zbog pogleda na obzor Manhattana. Čulo se samo škripanje nalivpera liječnika Brissota po papirima, kako bi Enzi spasio život kad brod sigurno pristane u luku.

– Dogovorio sam da signorinu odmah prevezu u bolnicu Saint Vincent’s u Greenwich Villageu. Možda će je uspjeti stabilizirati. Vi morate nastaviti kroz Ellis Island s ostalima.

– Moram ostati sa svojom kćeri.

– Bit ćete nezakonito useljen stranac, gospodine. Ne želite to riskirati.

Pokupit će vas i odmah poslati natrag bez kćeri. Slijedite upute do Ellis Islanda, a potom joj se pridružite u bolnici Saint Vincent’s. Tamo će za nju činiti sve što bude u njihovoj moći. Njezine dokumente ćemo dostaviti bolničkim putem.

Liječnik Brissot požurio je pobrinuti se za ostale pacijente i Marca su zamolili da napusti prostoriju dok su bolničarka i dva člana brodske posade stavili Enzu na bolnička kolica za prijevoz s broda.

Dok su je na nosilima iznosili kroz uske vratnice, Marco je pružio ruku dotaknuti joj lice. Koža joj je na dodir bila hladna, baš kao Stellina onoga jutra kad ju je otac posljednji put držao.

Bolničarka je pribadačom pričvrstila brodski manifest za Enzinu plahtu, prema standardnim pravilima, a potom Marcu pružila komad papira s adresom bolnice. Pri jarkoj sunčevoj svjetlosti Enza je izgledala još gore i valovi panike preplavili su Marca dok je gledao kako je odvoze. Očajnički se okrenuo prema bolničarki.

– Umire li moja kći?

– Ne govorim talijanski, gospodine – odgovorila mu je žustro na engleskom, ali Marco je shvatio što mu je time željela reći. Bolničarka je izbjegla reći mu strašnu istinu.

Dok je Marco stajao u nepreglednom redu na Ellis Islandu, počeo je drhtati od iscrpljenosti izazvane tjeskobom. Znao je da mora izgledati obuzdan i pribran za susret sa službenikom zaduženim za useljavanje. Bilo kakav znak duševne bolesti ili tjelesne slabosti bio bi razlog da mu uskrate državljanstvo. Mora se ponašati kao da nije ništa drugo doli revan radnik koji je u Ameriku stigao pridružiti se radnoj snazi i, premda sredovječan, bio je manje od idealnoga kandidata u očima ureda za useljeništvo. Ali, srce mu se slamalo i zbog osjećaja da je kao otac nedostatan i neuspješan, bio je na rubu da ga osjećaji shrvaju.

Marco je nakrivio kapu na glavi, pokazati samopouzdanje. Jednu ruku zagurao je u džep jakne, osjećajući u njemu glatku podstavu, komad rijetke svile koji je sašila Enza. Oči su mu bile pune suza kad je pomislio na kćer i njezine napore da poboljša sudbinu obitelji Ravanelli. Nije bilo djevojke koja je više od nje imala poriv svoju obitelj održati na okupu. ~ 143 ~

Enza se brinula o svojoj braći i sestrama i bila je odgovornija od većine djevojaka njezinih godina. Ali, je li njegova kći imala snage oporaviti se? Što ako je u pozadini Enzine bolesti bio neki drugi uzrok koji se nije mogao izliječiti? Što će reći Giacomini ako Enza umre? Na tu pomisao uhvatila ga je panika i sporo pomicanje reda činilo je nepodnošljivim svaki trenutak koji je bio odvojen od nje.

Marco je poželio da nikada nije pristao poći. Ali znao je da bi, da je odlučio ostati u Schilpariju, Enza sama otišla u Ameriku.

Da se nešto dogodi Marcu, Enza bi se odmah vratila kući, ali nikada im nije palo na pamet da bi ona mogla biti ta koja će se suočiti s katastrofom.

Postolarska radnja Zanetti nikada nije imala toliko posla. Mali izlog na uličnoj strani Ulice Mulberry isticao se ispod nove novcate nadstrešnice s crvenim, bijelim i zelenim prugama. Radnja je vrvjela od užurbanosti dok su se mušterije zaustavljale uzimati mjeru, ostavljati, podizati i popravljati obuću. Trgovački putnici prolazili su sa skupocjenim komadima kože, kutijama zakovica i namota vezica od sirove kože. Signora Zanetti uživala je u cjenkanju koje bi uslijedilo dok je pregovarala nastojeći dobiti robu po najboljoj cijeni.

Postojao je dobar razlog za taj procvat: započeo je posao izgradnje mosta Hell Gate u Queensu. Svaki slobodan muškarac stariji od četrnaest i mlađi od šezdeset prijavio se za smjene koje su se odvijale dvadeset četiri sata na dan.

Svakom novom nadničaru bio je potreban par izdržljivih, dobro izrađenih radničkih čizama s pravim potplatima, koje su mogle izdržati loše vrijeme i omogućiti siguran korak po metalnim ogradama mosta visoko iznad rijeke Hudson. Mnogi su Zanettijevima dolazili sklopiti najbolju nagodbu.

Remo je Ciru poučio svemu što je znao u onim dugim satima koje su ostajali u radnji. Ciro je naučio kako skicirati uzorak, izrezati kožu i napraviti radničke čizme. Osim toga, postao je vješt u dovršavanju, mazanju i laštenju čizama koje je izradio, ponoseći se sitnim pojedinostima koje će postati značajka njegova vrsnoga zanatskog umijeća.

Carla je vodila knjigovodstvo, pazeći da se čizme kupljene na kredit redovito tjedno otplaćuju. Ako joj je netko dugovao novac, vodila je brigu o tome da ga prikupi, čak i ako je morala pokucati na vrata stanova ili otići na radilište kako bi to obavila. Usklađivala je račune i brojila novac. Zelena krpena bankovna torba uskoro je postala premala za pologe pa su dodali drugu.

Ciro je bio budan od zore, šivajući naglavke i zakucavajući potpetice.

Prethodni dan proveo je izrađujući male čelične kupice za nožne prste na svakom paru čizama.

– Moraš jesti – rekla mu je Carla dok je odlagala poslužavnik s doručkom na radni stol. ~ 144 ~

– Popio sam kavu – rekao je Ciro.

– Mlad muškarac ne može odrasti na kavi. Potrebna su ti jaja. Ispekla sam ti kajganu. Jedi.

Ciro je spustio čekić i sjeo. Signora Zanetti bila je dobra kuharica i cijenio je njezine tople obroke. Postavio je platneni ubrus u krilo.

– Uvijek me zadiviš svojim pristojnim ponašanjem – rekla je Carla.

– Čini se da ste iznenađeni što ga imam.

– S obzirom na tvoje odrastanje... – započela je Carla.

Ciro se osmjehnuo. Držao je smiješnim to što je signora Zanetti bila snob.

Nastojala se distancirati od ostalih useljenika unatoč činjenici što su imali sličnu zajedničku prošlost. Svi su oni emigrirali zato što su bili siromašni i morali naći posao. Sada, kad je radnja uspješno poslovala, signora je započela s ponovnim otkrićem sporoga, opreznoga uspona i imala još više razloga prezrivo svisoka gledati na svoje zemljake, Talijane, koji su se teško probijali. – Moje odrastanje se ne razlikuje puno od vašega, signora – podsjetio ju je Ciro.

Signora se nije obazirala na taj komentar. – Ma kako ti na to gledao, redovnice su ispravno postupile prema tebi.

– Imao sam ja i roditelje, signora. – Ciro je spustio vilicu i ubrus i odgurnuo poslužavnik u stranu.

– Ali bio si mali kad su te napustili. – Carla je sebi natočila kavu u šalicu.

Ciru je njezin komentar dirnuo u srce. – Nemojte nikada pretpostaviti, signora, da smo moj brat i ja bili nevoljeni. Vjerojatno smo dobili više nego što nam pripada.

– Nisam mislila... – zamuckivala je Carla.

– Naravno da niste. – Ciro ju je prekinuo kad im se u radionici priključio Remo.

Ciro se prema signori odnosio s poštovanjem, ali nije gajio osjećanja prema njoj. Vrijeđala ga je njezina ljubav prema novcu. U signorinim očima su oni koji su imali novca bili bolji od onih koji ga nisu imali. Prema svome suprugu Remu ponašala se kao prema sluzi, režeći mu je izdavala naredbe i donosila odluke bez prethodnoga savjetovanja s njim. Carlo je samom sebi obećao kako mu se nikada neće svidjeti žena temperamenta poput Carle Zanetti. Bila je zahtjevna šefica, ali prema jednoj američkoj izreci bila je ujedno i osoba s kojom je teško izlaziti nakraj.

Bilo je noći u kojima je razmišljao o tome da ode iz Zanettijeve postolarske radnje i okuša sreću radeći na izgradnji ceste na Srednjem zapadu ili pak ode prema jugu do rudnika ugljena. Ali to nikada nije ozbiljno razmotrio. Nešto se dogodilo tijekom nekoliko posljednjih mjeseci, a na takav rasplet događaja nije računao. ~ 145 ~

Ciro se zaljubio u postolarski zanat. Remo je bio pravi učitelj i sposoban majstor svoga zanata. Uz njegove upute Ciro je otkrio da uživa u aritmetici mjerenja, dodiru kože i antilopa, osjećaju strojeva i oduševljenju kupaca kad bi im izradio čizmu koja bi im pristajala, nakon cjeloživotnoga nošenja cipela koje im nisu odgovarale. Ciro je počeo cijeniti pravu vještinu izrade kao posebnu vrstu umjetnosti, samu za sebe. Pomno umijeće izrade prave čizme ili cipele od jednostavnih elemenata dalo je Ciri smisao kakav nikada prije nije poznavao u životu.

Remo je zapazio kako Cirina sirova nadarenost cvjeta uz tehnike koje je on naučio od jednog starog majstora u Rimu. Ciro je bio željan naučiti sve što je Remo znao i nadograđivati se na tu spoznaju vlastitim uvidom i zamislima.

Razvijali su se novi strojevi i tehnike koje će izradu cipela unaprijediti na progresivan i uzbudljiv način. Ciro je želio biti dio toga.

Ali postojale su dvije strane toga posla: ona kreativna, kojom je baratao Remo, i ona poslovna, koju je pomno čuvala Carla. Signora Zanetti imala je daleko manje žara od svoga supruga dijeliti pojedinosti ili poučiti Ciru vođenju posla. Je li to bilo zbog njezina urođenoga osjećaja za nadmetanje, pitao se Ciro, ili je tomu bio razlog njezina tajnovita narav? U oba slučaja, uskraćivala je sve svoje praktično znanje o poslovanju. Ali Ciro je ipak pokupio tehnike prodaje signore Zanetti, planove naplate od kupaca i poslovanja s bankom. Ta Talijanka znala je kako dobro zaraditi američki novac. Kad je Ciro stekao samopouzdanje u svoje sposobnosti, počeo je žuditi za tim da u banku nosi vlastitu zelenu torbu. Razmišljao je o novcu i u tome trenutku prestao biti usredotočen na posao. Metalni tokarski stroj zasjekao mu je ruku.

– Aah! – uzviknuo je i spustio pogled na krvavi ubod na dlanu. Carla je potrčala po čistu krpu.

– Što si to učinio, Ciro? – upitao je Remo koji je skočio sa svoga tronošca i pritrčao mu.

Ciro je omotao čistu kuhinjsku krpu oko dlana kako bi zaustavio krvarenje jarko crvene krvi.

– Daj da ti vidim ranu! – ustrajala je Carla. Uzela ga je za ruku i razmotala čvrsto zavezan komad tkanine. Iz duboke posjekotine na njegovoj ruci izbijala je svježa krv, dok je preko nje visio komad plave kože. – Idemo u bolnicu.

– Signora, moram završiti ove čizme – rekao je Ciro čiji se glas bolno slomio.

– Čizme mogu pričekati! Ne želim da izgubiš ruku zbog gangrene. Požuri!

Remo! Upregni kočiju!

Enza je otvorila oči u bolničkoj sobi koja je mirisala na amonijak. Prvi put otkad je napustila Le Havre prostorija joj se nije vrtjela i u tijelu nije imala onaj osjećaj slobodnoga pada. Probudila se s teškom glavoboljom i imala je problema ~ 146 ~

s vidom, ne mogavši se usredotočiti, ali više nije bila u stanju neprestane tjeskobne vrtnje. Nije se sjećala kako su je s broda dopremili do bolnice Saint Vincent’s. Nije se sjećala svoje prve vožnje kroz Greenwich Village u stražnjem dijelu kola hitne pomoći koje je vukao konj. Nije zapazila stabla u cvatu ni posude na prozorima prepune žutoga nevena.

Kad se pokušala uspraviti u sjedeći položaj, osjetila je u glavi prodornu bol koja joj se širila od tjemena do zatiljka. – Papa? – zazvala je prestrašeno.

Vitka mlada redovnica u plavoj halji blago je položila Enzu natrag na jastuk.

– Vaš otac nije ovdje – rekla je na engleskom.

Zbunjena novim jezikom, Enza je zaplakala.

– Čekajte. Dovest ću sestru Josephine. Ona govori talijanski. – Potom se bolničarka okrenula spremajući se poći. – Ne mičite se!

– Bolničarka je dograbila Enzin karton i otišla.

Naslanjajući se na jastuk, Enza je pogledom preletjela po prostoriji.

Odjeća u kojoj je doputovala bila je na stolcu, uredno složena. Spustila je pogled na svoju bolničku halju. Igla joj je bila zavojem zamotana, zabodena u kožu ruke. Pratila je pogledom cijev do staklenke pune tekućine. U ruci je osjećala laganu pulsirajuću bol na mjestu gdje joj je igla doticala žilu. Ugrizla se za suhe usnice. Posegnula je za čašom vode na stoliću i u jednom je gutljaju ispila. Nije joj bilo dovoljno.

Vrata je otvorila druga redovnica. – Ciao, signorina – rekla je sestra Josephine, a potom nastavila na talijanskom. – Ja sam s Mediterana, iz Avellina. – Sestra Josephine imala je punašno lice, tamnoputu kožu i ravan, naglašen nos. Privukla je stolac uz Enzin krevet, napunila praznu čašu vode i pružila je Enzi.

– Ja sam iz Schilparija – rekla je Enza škripavim glasom – s planine iznad Bergama.

– Znam gdje je to. Daleko si od kuće. Kako si stigla ovamo?

– Bili smo na brodu Rochambeu u koji smo se ukrcali u luci Le Havre, u Francuskoj. Možete li mi pomoći da nađem svoga oca?

Redovnica je potvrdno kimnula, bilo je posve jasno da je osjetila veliko olakšanje kad ju je zatekla tako strpljivu i lucidnu. – Rečeno nam je da je morao nastaviti prolaz kroz Ellis Island.

– Zna li gdje sam?

– Da, rečeno mu je da će se naći s tobom tu u bolnici Saint Vincent’s.

– Kako će me naći? Ne govori engleski. Namjeravali smo naučiti neke osnovne izraze na putovanju, ali onda sam se razboljela.

– Na Manhattanu je mnoštvo ljudi koji govore talijanski.

– Ali što ako ne nađe nikoga tko zna? – Enza je bila u panici. ~ 147 ~

Na licu sestre Josephine vidjelo se iznenađenje zbog toga što je kći bila zadužena za vođenje brige o svome ocu. Ali Enza je znala da Marco nakon Stelline smrti više nije bio isti čovjek. Iskreno govoreći, nitko u obitelji više nije bio isti nakon što su nju izgubili. Enza je sumnjala u to da bi donijeli odluku o odlasku u Ameriku da je Stella bila živa. Nije mogla objasniti sestri Josephini kako je taj gubitak doveo do toga plana, a potom do akcije, kako se nakon Stelline iznenadne smrti sve činilo neizvjesnim i kako je očajnički osjećala da mora pomoći Ravanellijevima postupno stvoriti znatno sigurniji život za sebe.

– Tvoj otac će naći put do tebe – umirila ju je sestra Josephine.

– Sestro, što mi je? – upitala je Enza. – Zašto sam bila tako bolesna?

– Otkucaji srca su ti gotovo bili prestali zbog niskoga tlaka koji se javio kao reakcija na kretanje. Umalo si umrla na brodu. Više nikada nećeš moći putovati brodom.

Redovničine riječi pogodile su je više od bilo kakvoga bola koji je podnijela tijekom plovidbe. Pomisao na to da nikada više neće vidjeti svoju majku bila joj je nepodnošljiva. – Nikada neću moći otići kući – Enza je zaplakala.

– Ne moraš se još zbog toga brinuti – ubacila se sestra Josephine prije nego što se Enzin očaj uspio dalje spiralno oteti kontroli. – Tek si stigla ovamo.

Najprije moraš ozdraviti. Pusti da pogodim, ideš u Brooklyn.

– Hoboken.

– Imaš li sponzora?

– Daljnjega rođaka u Ulici Adams.

– Radit ćeš?

– Šivam – rekla je Enza. – Nadam se da ću brzo naći posao.

– Tvornice su u svakom bloku zgrada. Nije li ti to nitko rekao? U Americi je sve moguće.

– Zasada to nije istina, sestro. – Enza je ponovno legla na jastuk.

– Za promjenu jedna praktična djevojka. – Sestra se osvrnula uokolo, a potom vratila pogled na Enzu. – Moraš znati da ti ne daju papire ako nisi sanjar.

– Napisala sam ‘švelja’ pod zanimanje. To je na brodskom manifestu Rochambeau – rekla je Enza, sklopivši oči. – Nisam ni pomislila napisati ‘sanjar’.

Marco Ravanelli stajao na željezničkom peronu u Manhattanu s nekoliko lira u džepu, svojom putnom torbom, Enzinim kovčegom i komadićkom papira s adresom na njemu. Prolazak kroz Ellis Island potrajao je veći dio dana budući da su Grci i Turci na brodu došli sa svojim mnogobrojnim članovima obitelji, što je samo još više pridonijelo usporenoj gnjavaži procedure prolaska. ~ 148 ~

Koliko je Marcu bilo poznato, bolnica Saint Vincent’s mogla je biti gotovo dvije tisuće kilometara daleko. Bio je iscrpljen od nepreglednih redova na Ellis Islandu i užasnut zbog neizvjesnosti s kojom se suočavao. Marco se pitao jesu li američki liječnici spasili Enzu. Njegova lijepa kći, koju je na dan rođenja držao u istoj deci u kojoj su držali njega, možda je već umrla dok nije bio uz nju.

Poželio se pomoliti za život svoje kćeri, ali nije mogao naći volje ni riječi da to učini.

Marco je popustio emocijama toga dugačkoga dana i zaplakao.

Pri pogledu na tek pristigla useljenika, očito ponosna čovjeka u nevolji koji je u odjeći od kuhane vune i musavoj košulji stajao sam uz svoje platnene putne torbe, vozač kočije osjetio je sućut. Skočio je s povišenoga mjesta i zaputio se prema čovjeku.

– Hej, pajdo, dobro si?

Marco je podigao pogled i ugledao kršnoga Amerikanca, otprilike njegovih godina. Nosio je kockastu kapu, prsluk i radničke hlače. Imao je spljošten nos profesionalnoga boksača, a običan zlatan zub s prednje strane usnica svjetlucao je poput prozora. Marco je bio zatečen muškarčevim društvenim ponašanjem, ali jedva je dočekao zvuk njegova prijateljskoga glasa. – Izgledaš kao da si izgubio najboljega prijatelja. Govoriš li engleski?

Marco je odmahnuo glavom.

– Ja nešto malo natucam talijanski. Spaghetti. Ravioli. Radio. Bingo. – Neznanac je zabacio glavu unatrag i nasmijao se. – Kamo ćeš?

Marco ga je bezizražajno pogledao.

– Ako nemaš ništa protiv? – Neznanac je od Marca uzeo komad papira. – Moraš u bolnicu?

Marco je čuo riječ bolnica i žestoko potvrdno kimnuo.

– Joe, ta bolnica je otprilike četiri kilometra udaljena odavde. Da nemaš torbe, mogao bi pješice. Katolik si? – Neznanac je načinio znak križa.

Marco je potvrdno kimnuo, posegnuo ispod svoje košulje i izvukao pobožni medaljom na lancu koji je nosio oko vrata.

– U redu, katolik si. Radit ćeš za njih? – upitao je. – Imaju mnogo posla tamo u bolnici. A redovnice će ti naći mjesto gdje ćeš odsjesti. Dobre su u tome. Ima nečega u tim haljama što ih navodi na to da žele pomoći ljudima. Nose velove s krilima, navode te da pomisliš kako su to vile koje lete uokolo čineći dobra djela. Ali ja ti sada govorim samo o redovnicama. Ne općenito o ženama, ako znaš što želim reći. One nemaju krila i ne lete. One imaju druge plusove. Prvi plus im je: nisu redovnice. – Vozač je ponovno zabacio glavu unatrag i nasmijao se.

Marco se osmjehnuo. Možda nije razumio te riječi, ali živopisno izlaganje toga neznanca bilo je zabavno. ~ 149 ~

– Znaš što ću ja učiniti. Učinit ću vraški dobro djelo. Povest ću te do Saint Vincent'sa. – Neznanac je pokazao na svoga konja i kočiju. Marco je razumio muškarca i potvrdno odobravajući kimnuo.

– Ja častim. – Vozač je zapucketao prstima. – Regalo.

Marco je sklopio ruke na molitvu. – Grazie, grazie.

– Ne znači to da sam dobar katolik il’ tomu slično – rekao je taj čovjek kad je pokupio Marcove torbe. Marco je pošao za njim do kočije. – Planiram se pokajati na samom kraju života, onda kad budem posljednji put udisao. Ja sam ti od tipova koji rijetko kada jedu kavijar na Veliki petak. Znam, znam, to je smrtni grijeh. Ili je možda oprostiv. Vidiš? Ne znam čak ni razliku. Bit je u tome što ne bih imao ništa protiv vidjeti Boga kad jednom budem s one strane, ali imam velikih problema s poštivanjem tih pravila dok sam na ovoj. Znaš što 'oću reć?

Marco je slegnuo ramenima.

– Hej, ma što ja to činim, opterećujem te, a ti imaš vlastite probleme.

Izgledaš poput kakvoga bezveznjaka, prijatelju moj, ko da si upravo poslušao najjadniju operu ikad napisanu.

Marco je potvrdno kimnuo.

– Voliš operu? Sve te Talijane, Puccinija, Verdija... znam ja za njih. Što kažeš na Velikoga Carusa? I on je jedan od tih tipova. Vidio sam ga za dvadeset pet centa u Metu. U prostoru za stajanje. Moraš jednom otići u Met. Dok se Marco penjao u kočiju, vozač je podigao torbe na klupu do njega pa se popeo na svoje povišenje i dohvatio uzde.

Prvi put nakon odlaska iz Schilparija, Marco je nakratko zadovoljno predahnuo. Zavalio se na kožnato sjedalo, gajeći u srcu nadu, poput stotina zvijezda.

Ciro je doslovce popunio skučenu prostoriju za pregled na drugome katu bolnice Saint Vincent’s. Bio je vrlo visok i glava mu je gotovo doticala strop prije nego što je sjeo na stol. Mlada redovnica u plavom koja se predstavila kao sestra Mary Frances omotala je oko šavova čist zavoj kojim je čvrsto zamotala ranu na njegovoj ruci.

Remo i Carla stajali su uza zid i promatrali dok je zamatala Cirinu ruku. U mjesecima nakon dolaska Cire, koji je u radnju udahnuo novi život i energiju, taj par bez djece počeo je uživati u iskustvu roditeljstva u kasnoj životnoj dobi. Čak su im se i po tom pitanju stilovi razlikovali. Remo je pomišljao na bol koji Ciro osjeća, dok je Carla mislila na to koliko će je stajati sati izgubljeni zbog nesreće.

– Mogla sam te jutros iskoristiti – rekla je sestra Mary dok je zamotavala posve bijele trake tkanine oko Cirine ruke. – Zaprimili smo jednu talijansku djevojku i nisam mogla komunicirati s njom. ~ 150 ~

– Je li lijepa? – upitao je Ciro. – Bit ću joj prevoditelj.

– Nepopravljiv si – rekla je Carla.

– Kako si naučio engleski? – upitala je sestra Ciru.

– Od djevojaka iz Ulice Mulberry – odgovorila je Carla umjesto njega, blebećući.

– Eto vidite, signora – rekao je Ciro Carli. – Meni se isplati provoditi vrijeme s djevojkama. Učim engleski, učim o životu.

– Znaš ti dovoljno o životu – rekla je suhoparno Carla.

– Koliko je ozbiljna rana, sestro? – upitao je Ciro.

– Posjekotina je prilično duboka. Želim da ranu držiš zamotanu i ne pomišljaj na to da bi konce izvadio sam. Vrati se ovamo pa ću ti ih ja izvaditi.

Za otprilike tri tjedna.

– Tri tjedna u zavoju? – požalio se Ciro. – Moram ja izrađivati cipele.

– Radi što možeš, ali jednom rukom – rekla mu je sestra.

Enza je promatrala sunce koje je promicalo pokraj stabala nad Greenwich Villageom. S bolničkoga prozora na Sedmoj aveniji vidjela je nizove spojenih kuća. Boje New Yorka bile su joj nove, rasplamsala narančasta i zemljano smeđa s glazurom marelice posve drukčije od živopisno plavih i nježnih zelenih boja njezina sela. Ako je svjetlo bilo drukčije u ovoj novoj zemlji, zamisli kako će tek biti ostalo.

Sestra Josephine napisala je: Enza Ravanelli. – Je li ti to puno ime?

– Vincenza Ravanelli – ispravila je redovnicu ne skidajući pogleda s ulica ispod. Nije mogla zamisliti što je to toliko dugo zadržalo njezina oca.

– Jesi li znala da se ova bolnica zove San Vincenzo’s? Enza se okrenula prema njoj i osmjehnula se.

Sestra je upitala: – Vjeruješ li u znakove?

– Vjerujem, sestro.

– I ja. Dakle, to je dobar znak.

– Koliko je Hoboken daleko odavde? – upitala je Enza.

– Nije uopće daleko. Pogledaj kroz prozor. Tamo preko rijeke Hudson, gdje sunce zalazi.

– Kako izgleda?

– Krcato.

– Je li svako mjesto u Americi krcato?

– Ne, postoje mjesta u Americi koja su samo široki otvoreni prostori u kojima nema ničega osim valovitih brežuljaka i polja. Postoje brojne farme na prostorima poput Indiane ili Illinoisa. ~ 151 ~

– Ja tako daleko nikada neću stići – reče Enza. – Došli smo zaraditi novac da kupimo kuću. Čim ga zaradimo, vratit ćemo se doma.

– Svi mi dolazimo ovamo s mišlju da ćemo se vratiti kući. A onda nam ovo postane dom.

Vozač je skočio s povišenja i pomogao Marcu oko prtljage. Marco je podigao pogled prema ulazu u bolnicu; zgrada od kamena pješčenjaka zauzimala je cijeli blok. Posegnuo je u džep za novcem.

– Ovo ja častim, pajdo. – Vozač se osmjehnuo.

– Molim – rekao je Marco.

– Ne. – Neznanac se popeo natrag na svoje povišenje. – Arrivederci, prijatelju.

– Odvezao se u tamu zviždukajući, bezbrižna srca čovjeka koji je upravo učinio dobro djelo.

Marco je pristupio mladoj irskoj redovnici koja je radila za stolom na recepciji, opremljenim telefonom i velikom crnom knjigom u kožnatom uvezu te tintarnicom. Niz niskih klupa oko vanjskih zidova prostorije bio je pun pacijenata.

– Parla Italiano? – upitao je Marco.

– Koga tražite? – odgovorila je na engleskom. Marco je nije razumio.

– Jeste li bolesni? – upitala je. – Izgledate mi zdravo. Tražite li posao?

Marco je pokazao da je ne razumije. Dograbio je nalivpero sa stola, napisao ime svoje kćeri i mahnito njime zamahnuo ispred redovnice.

Pročitala je ime i provjerila u svojoj knjizi. – Da, tu je. Odvest ću vas gore do nje.

Marco se naklonio i rekao. – Mille grazie. – Pošao je za redovnicom uz stube do trećega kata, preskačući dvije odjednom. Dok je prolazio pokraj odmorišta na drugom katu, otvorila su se vrata kad su se Ciro, Remo i Carla okrenuli spustiti stubama.

– Tip se upravo iskrcao – rekao je Ciro, gledajući Marca koji je skakućući prošao pokraj njih.

– Sjećaš se svoga prvoga dana? – upitao je Remo. – Umalo smo te izgubili zbog lučkih prostitutki namirisanih francuskim parfemom.

Ciro i Remo zaputili su se niz stube.

– Što mislite kamo ćete? – upitala je Carla Remu i Ciru dok je stajala na odmorištu iznad njih.

– Natrag u radnju – odgovorio je Remo.

– A, ne. Idemo u kapelicu zahvaliti za brz oporavak Cirine ruke.

– Carla, imam narudžbe koje moram ispoštovati – usprotivio se Remo. Carla ~ 152 ~

ga je ošinula pogledom.

– Ciro, idemo u kapelicu – rekao je Remo. – Slijedimo gazdaricu.

Kad je Marco naglo upao kroz vrata Enzine bolničke sobe i uzeo kćer u naručje, srce mu se ispunilo radošću kakvu nije osjetio od njezina rođenja. Prvi put otkad su otišli s planine imao je osjećaj da im se sreća mijenja. Zapisničar na Ellis Islandu mu je bez pitanja uzeo podatke, čovjek sa zlatnim zubom ga je povezao, a sada mu se i kći oporavila.

– Što je rekao liječnik? – upitao je Marco.

– Želi da ostanem u bolnici dok me ne prođe glavobolja.

– Pa onda ćemo ostati.

– Ali ja moram na posao.

– Samo ti ozdravi pa ćemo mi u Hoboken.

– Liječnik želi da hodam.

Marco je pomogao Enzi odjenuti kućni ogrtač. Drhturila je kad je ustala, ali pomoglo joj je kad se naslonila na svoga oca. Uz njegovu pomoć izišla je na hodnik, osjećajući zahvalnost zbog toga što je ponovno na vlastitim nogama.

Ulaštene plavo-zelene i bijele podne pločice su blistale. Nije bilo ni jednoga kuta u bolnici koji nije bio čist i oriban, na obojanom zidu nije bilo otiska ruke, kao ni hrpe plahti na hodniku. Redovnice su se kretale brzo, vodeći brigu o svojim pacijentima, dok su iza njih u prolazu blago vijorili njihovi velovi.

Liječnici bolnice Saint Vincent’s bili su samosvjesni u svome poslu, za razliku od onoga starca koji je na leđima konja dolazio preko planine iz Azzonea kad se Stella razboljela. Ti ljudi bili su mladi, snažni i izravni. Obavljali su svoj posao brzo i temeljito, tkajući iz prostorije u prostoriju poput pucketanja bičem.

Nosili su uštirkane bijele laboratorijske kute i kretali se kroz more redovnica odjevenih u plavo, poput jedara na brodu.

Naspram jarkih zidova bolničkoga hodnika, Marco se doimao uvenulo. Enza je osjetila val grizodušja zbog onoga što je zbog nje morao proći. Na planini je Marco bio poput svih ostalih očeva, vrijedan radnik, inteligentan i odan svojoj obitelji. Ovdje je bio još samo jedan čovjek u potrazi za poslom. Enza se osjećala odgovornim za nj i bilo joj je žao što ga je uvjeravala da pođe u Ameriku.

Marco i Enza stigli su do kraja hodnika, gdje su uočili vrata od brušenoga staklena na ulazu u kapelicu. Snopovi ulične svjetlosti probijali su se kroz vitraje, bacajući preko klupa rumen odsjaj. Nekoliko posjetitelja bilo je raštrkano po cijeloj kapeli: neki su klečali pred pladnjevima sa zavjetnim svijećama, dok su ostali sjedili u klupama i molili. Oltar je bio zlatan pri svjetlu svijeća, poput izgubljenog novčića na popločanoj ulici.

Marco je nježno odgurnuo i otvorio vrata. Ušli su u kapelicu i pošli uz ~ 153 ~

središnji prolaz. Enza je načinila znak križa i kliznula u red dok je Marco izveo naklon klecanjem i pošao za njom.

Napokon nešto poznato, nešto što je nalikovalo na dom. Miris voska podsjetio je Enzu na kapelicu u crkvi Sant’Antonio. Iznad oltara, veliko oslikano staklo na zidu, iz tri dijela, pričalo je priču o Navještenju Gospodinovu u krhotinama ponoćnoplave, rumenocrvene i zimzelenozelene. Na stropu su, na porculanski plavom umetku uokvirenom zlatnim listom, pisale riječi: BOG JE MILOSRDAN. Poznato okružje pružilo im je utjehu: oltar, klupe, klecala i latinski u misalima omogućili su im onaj zasluženi mir na kraju njihove duge i teške kušnje. Činilo se da im ispružene ruke Blažene Djevice žele dobrodošlicu dok su crna halja svetoga Vincenta i drvene kuglice krunice pružale osjećaj vječnoga spokoja tim dvjema izgubljenim dušama koje su čeznule za domom.

– Rekli su mi da nikada više neću vidjeti svoje planine – rekla je tiho Enza.

Ma što oni znaju o nama? – Marco je pokušao obodriti Enzin duh, ali kad je pogledao svoju kćer, učinila mu se tako malom, tako ranjivom. Marco je poželio da je tu Giacomina da je utješi. Uvijek je velike probleme prepuštao svojoj supruzi; činilo se kako ona zna što reći djeci da ih umiri. Nije znao kako riješiti taj novi problem. Što će učiniti ne bude li se Enza mogla vratiti kući? Duboko je uzdahnuo i zaključio kako je jedino što može učiniti bilo ohrabriti je da nastave sa svojim planom. – Moraš vjerovati – rekao je Marco – da smo s nekim ciljem došli ovako daleko. – Kad su te riječi sišle iz njegovih usana, shvatio je kako ih je mislio za sebe, jednako kao za svoju kćer.

Enza je ustala iz klupe i pošla za svojim ocem niz crkveni prolaz. Marco je otvorio vrata kapelice.

– Enza? Enza Ravanelli?

Enza je čula svoje ime glasno izgovoreno poznatim naglaskom. Podignula je pogled i ugledala Ciru Lazzarija kojega nije vidjela sve od onda kad ga je prije nekoliko mjeseci ostavila ispred ulaza u samostan. Srce joj je počelo ubrzano kucati kad ga je ugledala. Na trenutak se zapitala je li taj susret stvaran, kad je živio samo u njezinim snovima.

– To si ti! – Ciro je ustuknuo i odmjerio je pogledom. – Ne mogu vjerovati! Što radiš ovdje? Jesi li u posjetu? Poslom? Imaš li ovdje nekoga svoga? – Dok joj je postavljao sva moguća pitanja koja su mu pala na pamet, Enza je sklopila oči, osjetila nježne tonove svoga materinskoga jezika i na licu mjesta osjetila silnu nostalgiju za domom.

– Tko je to? – otresito je upitala Carla Zanetti.

– To su moji prijatelji s planine. Ovo je signor Ravanelli i njegova najstarija kći Enza. ~ 154 ~

Carla je brzo pogledom odmjerila Ravanellijeve. Mogla je vidjeti da Enza nije bila još jedna od onih djevojaka iz Ulice Mulberry koja je tražila uhvatiti u zamku supruga, roditi i osigurati si stan. Ta djevojka bila je stara prijateljica iz Cirina zavičaja, putovala je s ocem i stoga bila čestita.

Ciro je Carli objasnio kako je upoznao obitelj Ravanelli i ona se smekšala kad je čula njegovu priču. Nastavi govoriti, pomislila je Enza, upijajući taj razgovor u sebe, poput prvih gutljaja hladne vode nakon duga putovanja.

– Zbog čega si u bolnici? – upitao ju je Ciro.

– Zbog čega si ti u kapelici? – uzvratila mu je protupitanjem Enza.

Ciro je zabacio glavu i nasmijao se. – Bio sam prisiljen izraziti zahvalnost zbog toga što nisam odrezao cijelu ruku. – Ciro joj je pokazao zavoj.

– Moja kći se razboljela na brodu – objasnio je Marco.

– Beznačajna morska bolest – rekla je Enza.

– Gotovo je umrla – ispravio ju je Marco. – Sve vrijeme bila je u bolnici na brodu. Bili smo užasnuti. Mislio sam da ću je izgubiti.

– Dobro sam – rekla je ona Ciri. – Sada više nema razloga za zabrinutost, papa.

Carla i Remo izveli su Marca iz kapelice, ostavivši Enzu i Ciru same. Uzela mu je ruku u svoje, potežući za labavi kraj gaze ispod čvrstoga zavoja.

– Što ti se dogodilo? Jesi li mesar?

– Postolarov šegrt.

– To je izvrstan zanat. Postolarova djeca nikada ne idu bosonoga. Sjećaš li se toga izraza s planine? – Osmjehnula se.

Ciro je bio po svemu bolji nego što ga se sjećala, zasigurno viši, naizgled snažniji i oči su mu bile živopisnije boje, podsjećajući je na strmine iznad Schilaparija, tamo gdje su grane tamnozelenih stabala smreke dodirivale vedro plavo nebo. Zapazila je Cirino drukčije držanje. Šepirio se na poseban način, držao se uspravno, i to namjerno, što će Enza naposljetku, kad se osvrne na taj trenutak, prepoznati kao američko. Čak je nosio i uniformu radničke klase... izdržljive radničke vunene hlače s tankim kožnatim remenom, izglačanu platnenu košulju koju je nosio preko potkošulje i na nogama prave smeđe kožnate radničke čizme s vezicama od sirove kože.

– Trebao sam ti pisati – rekao je.

Enza je zapazila izraz trebao sam, za koji se nadala da je značio kako joj je želio pisati, a ne kako mu je obveza bila to učiniti. Rekla je: – Išla sam u samostan naći te i redovnica mi je rekla da si otišao. Nije rekla kamo.

– Došlo je do nekakvih problema – objasnio je. – Otišao sam u žurbi. Nije bilo vremena ni s kim se oprostiti osim sa sestrama.

– Gle, što god da se dogodilo, na tvojoj sam strani. – Sramežljivo mu se ~ 155 ~

osmjehnula.

– Grazie. – Ciro se zacrvenio. Prinio je ruku licu i protrljao obraz, kao da će na taj način ukloniti ono rumenilo zbog kojega mu je bilo neugodno. Sad se prisjetio zbog čega mu se svidjela Enza: nije to bilo samo zbog njezine tamnokose ljepote, već zbog sposobnosti koju je imala da pronikne u srž stvari.

– Idete li u Malu Italiju? Imamo kočiju. Većina Talijana ide u Malu Italiju ili u Brooklyn.

– Idemo u Hoboken.

– To je s druge strane rijeke – rekao je Ciro. – Nije daleko. – Činilo se da ponovno razmatra udaljenost. – Možeš li vjerovati da sam te ponovno našao?

– Mislim da me nisi baš naporno tražio – zadirkivala ga je.

– Kako znaš?

– Nagonski. Sigurno ti je bilo vrlo teško otići s planine.

– Bilo je. – Ciro je to mogao priznati Enzi, koja je potjecala iz istoga mjesta.

Nastojao je ne razmišljati previše o planini. Bacio se na posao i po završetku dana pozorno je rasprostirao kožu i uzorke za sljedeći dan. Dopuštao si je malo vremena za zabavu vani. Kao da je znao da će ga rad poduprijeti više od ostale zabave. – Zašto si ti otišla? – upitao ju je Ciro.

– Sjećaš li se naše kamene kuće na Via Scalina? Gle, gazda je prekršio obećanje koje nam je dao. Potrebna nam je nova kuća.

Ciro je sućutno potvrdno kimnuo.

– A kako je tvoja gazdarica? – Pokazala je niz hodnik prema Carli Zanetti.

– Nisam znao da na svijetu postoje žene poput nje – priznao je Ciro.

– Možda je dobro da si to sad saznao – nasmijala se Enza.

– Ah, tu si! – Felicita Cassio brzo im se približavala idući niz hodnik. Nosila je modernu široku svilenu suknju s prašnjavoljubičastim i bijelim prugama i njoj odgovarajuću bijelu bluzu kroja muške košulje. Rub suknje bio je nekoliko centimetara zadignut, otkrivajući mali obrub od iskrojene čipke i cipele od teleće kože boje lavande, zavezane odgovarajućim satenskim vrpcama. Na glavi je imala pravi slamnati šešir s bijelom čvrstom vrpcom i na rukama rukavice od jareće kože. Enza se morala diviti haljini i modnim dodacima te mlade žene.

Felicita je uzela Cirinu ozlijeđenu ruku i poljubila je. – Što si to učinio?

Enza je postala malodušna kad je shvatila da su Ciro i Felicita mladić i djevojka. Naravno da je imao djevojku, zašto ne bi imao? I naravno da će biti lijepa. Usto je bila još moderna i smiona, naizgled savršen par za toga novoga Ciru, toga američkoga Ciru. Enzino lice gorjelo je od neugode. Dok je ona sanjarila o mladiću iz samostana, njemu je posljednja stvar na umu bila djevojka iz Schilparija.

– Ni na sekundu ne mogu odvojiti pogleda s tebe! – rekla je Felicita. – ~ 156 ~

Elizabetta mi je rekla da si krvario po cijeloj Ulici Mulberry.

– Ona bi trebala prodavati mozzarellu, a ne ogovarati – rekao je Ciro i bilo je posve očito da mu je neugodno zbog tog iskazivanja pažnje.

Ciro je pogledao Enzu, koja više nije izdržala njegov pogled. Felicita se okrenula licem prema Enzi. – Mislim da se nismo upoznale.

– Enza Ravanelli je moja prijateljica od kuće – rekao je obzirno Ciro. Enza je podignula pogled. Čula je nešto u njegovu glasu, vjerojatno žaljenje.

– On ima jako veliko srce – rekla je Felicita, položivši svoju ruku u rukavici na Cirina prsa. Enza je zapazila kako je u usporedbi s njima Felicitina ruka izgledala mala. – Ne iznenađuje me što je sebi dao u zadatak posjetiti bolesnika.

Ciro se spremao ispraviti Felicitu, kad ih je Marco prekinuo.

– Enza, trebala bi se sad odmoriti.

Poslušno potvrdno kimnuvši, Enza je pridignula ogrtača uzvrat. Poželjela je da njezin kućni ogrtač nije pamuka, već od glatke sjajne svilene tkanine koja šuštavi zvuk kad je djevojka odlazila od zgodnoga poljubila.

ovratnik svojega kućnog od debeloga industrijskog je stvarala onaj mekani mladića kojega je nekoć

– Enza, otpratit ćemo te natrag do tvoje sobe – rekao je Ciro.

– Ne, ne, čekaju vas Zanettijevi. Osim toga, znam put – rekla je Enza kad se okrenula poći niz hodnik. Nastojala se brzo udaljiti, ali shvatila je da su joj koraci uz stube na povratku u sobu bili bolni iz posve drugog razloga. Nije bilo dvojbe: Ciro Lazzari zaljubljen je u drugu.

~ 157 ~

13

DRVENA KVA? ICA ZA ODJE? U Una Molletta di Legno išće staroga brijesta u dvorištu iza Zanettijeve postolarske radnje u Ulici Mulberry poprimilo je zlatnu boju bez sjaja i palo na zemlju poput konfeta na kraju povorke. Ciro je ostavio vrata otvorena, podbočivši ih limenkom motornoga ulja. Hladan jesenji povjetarac lepršao je preko radnoga stola, šušteći papirom s uzorcima. Ciro je namjestio svjetiljku iznad glave da mu osvijetli knjigu koju je čitao.

L

Trebalo je gotovo šest godina da onaj ožiljak na Cirinoj ruci koji je zaradio u nezgodi s tokarskim strojem izblijedi. Do jeseni 1916. godine, tanka crvena duboka posjekotina koja mu je na dlanu presijecala liniju života izblijedjela je i pretvorila se u ružičastu. Ciru su brinula tajnovita skrivena značenja mjesta te rane pa je dao da mu čitaju iz dlana na Ulici Bleecker. Dok je Gloria Vale držala njegov rastvoreni dlan, uvjerila ga je da će u životu imati više bogatstva nego što mu to srce može prihvatiti. Ali, zapazio je, nije rekla koliko će taj njegov blagoslovljeni život biti dug. Kad je Carla čula za čitanje iz dlana, frknula je nosom. – Još jedna žena koju je šarmirao Ciro Lazzari.

– Završio sam narudžbu – rekao je Ciro ne dižući pogled kad je Remo ušao u radnju.

– Što to čitaš?

– Priručnik o tome kako napraviti ženske cipele. Jedan trgovački putnik mi je ostavio ove uzorke pa me to navelo na razmišljanje.

Kao odgovor na Remov peckav pogled, dometnuo je: – Puno je ljudi u New Yorku, a polovina njih su žene.

– Istina – rekao je Remo. – A ti bi bio prvi tip koji bi ih jednu po jednu izbrojio.

Ciro se nasmijao. – Vidi. – Raširio je na stol, poput lepeze, desetak malih kožnatih pravokutnika. Bilo je tu mekane teleće kože obojane u blijedozelenu, neravne kože u boji crvenoga sladića i tamnosmeđega velura iste nijanse kao čokoladna krema. – Bella, nije li? Budemo li izrađivali ženske cipele, udvostručit ćemo posao na licu mjesta. Ali signori se ne sviđa ta zamisao.

– Carla ne želi žene u radnji. Boji se da ćeš odvratiti misli od posla. – Remo ~ 158 ~

se nasmijao. – Ili da ću to biti ja.

– Sve je pogrešno shvatila. Ne želim ja izrađivati ženske cipele zato da bih upoznavao žene, želim ih izrađivati kako bi to meni samom bio izazov. I prihvatit ću svaki savjet koji imaš za mene. Majstor mora biti majstor šegrtu u svakom pogledu. Tako je u svojoj autobiografiji rekao Benvenuto Cellini.

– Dvadeset godina nisam pročitao knjigu. Šegrt ponovno nadmašuje majstora. Gotovo sam neupotrebljiv. Ne samo što si pametniji od mene nego si i bolji postolar.

– Pa zašto onda na vratima stoji tvoje ime? – zadirkivao ga je Ciro. – Znaš, Cellini je svoju autobiografiju diktirao pomoćniku.

– Trebao bi zapisati moju mudrost prije nego što umrem, da se ne zaboravi.

– Nećeš ti biti zaboravljen, Remo.

– Nikad ne znaš. Zbog toga ja želim sve ovo prodati i vratiti se kući u Italiju – priznao je Remo. – Nedostaje mi moje selo. Tamo imam obitelj. Tri sestre i brata. Mnoštvo bratića i sestrični. Imam kućicu. Imam grobnicu sa svojim imenom na njoj.

– Mislio sam da sam ja jedini koji sanja o kući.

– Znaš, Ciro, dođe li do rata, ne znamo na čijoj će strani biti Italija. To bi nam moglo otežati život ovdje.

– Mi smo sada Amerikanci – rekao je Ciro.

– Tako nam ne piše u dokumentima. Prihvatili su nas da ostanemo i radimo ovdje, ali sve što je izvan toga ovisi o njima. Sve dok ne prođeš provjeru za stjecanje državljanstva, tu si da provodiš mušice i hirove vlade Sjedinjenih Američkih Država.

– Ako me izbace, bit ću sretan što se mogu vratiti u Vilminore. Sviđalo mi se kad sam poznavao svaku obitelj u svome selu i kad su oni mene poznavali.

Sjećam se svakoga vrta i svake ulice. Znao sam tko je imao najbolju zemlju za posaditi crveni luk i tko je imao najbolje mjesto za posaditi stabla kruške.

Gledao sam kako žene vješaju oprano rublje i muškarce kako potkivaju konje.

Gledao sam čak i ljude dok su se molili u crkvi. Mogao sam razlikovati one koji su bili istinski pokajnici od onih koji su tamo dolazili samo zato da bi se pohvalili svojim novim šeširom. Ima nečega što govori u prilog životu na planini.

– Ti sanjaš o svojoj planini, a ja sanjam o luci u Genovi. Tamo sam provodio svako ljeto sa svojom bakom – rekao je Remo. – Katkada dok pregledavam kožu tražim točno onu nijansu plave boje Mediterana.

– A ja tražim zelenilo stabala smreke. Svi na planini imali su isti pogled na Pizzo Camino. Na isti smo način gledali na svijet. A to ne mogu reći za Ulicu Mulberry.

– Previše je ovdje besposličara. Ne rade dovoljno marljivo. Žele blještavilo, a ~ 159 ~

ne bi laštili.

– Neki, ne svi – rekao je Ciro. Ciro je slušao o muškarcima koji prije izlaska sunca ustaju i odlaze raditi na građevini i gledao kako žene paze na njihovu djecu. Većina ljudi u Maloj Italiji marljivo su radili kako bi omogućili sigurnost svojim obiteljima. – Sretan sam priznao je Ciro.

– Sam si zaslužan za svoju sreću. Znaš li ti koliko sam ja mladića pokušao obučiti u ovoj radnji? Carli se nikada nije sviđao netko koga sam ovdje pokušao zaposliti kao šegrta. Ali protiv tebe nikada nije rekla ni riječi. Mislim da radiš marljivije od nje.

– Nemoj joj to reći.

– Misliš da sam lud? – Remo je pogledao prema dovratku, nadajući se da Carla ne prolazi kroz njega.

– Silno sam ti zahvalan, Remo. Nisi me morao primiti.

– Svaki mladić zaslužuje drugu prigodu. – Remo je slegnuo ramenima.

– Nisam mislio da mi je ijedna potrebna. Nisam učinio ništa loše. Ali naučio sam da nije važno ono što ja mislim. Ono u što vjeruje gazda... to je ono što se smatra važnim.

– Svi mi imamo šefa. – Remo je pokazao uvis prema zvijezdama. – U trideset sedam godina s njom naučio sam držati jezik za zubima i slijediti upute. – Stišao je glas. – Nemoj oženiti gazdaricu, Ciro. Izaberi kakvu mirnu djevojku koja se voli brinuti za tebe. Ambiciozna žena će te uništiti. Uvijek postoji nešto što treba obaviti. One prave popis. Prave tebi popis. Žele još, još i još, a vjeruj mi, još, još i još dovodi do čira.

– Ne brini za mene. Izrađujem cipele kako bih zaradio za život i volim... samo kad to meni odgovara.

– Pametan mladić – rekao je Remo.

– O čemu to vas dvojica razgovarate? – upitala je Carla kad je ušla u prostoriju unoseći poštu. Odgurnula je primjerke kože u stranu. – Što ovo radi ovdje? – zarežala je, a potom vratila pogled na Ciru.

– U ovoj radnji nećemo izrađivati ništa drugo osim radničkih čizama. Izbij te puste snove iz svoje glave.

Ciro i Remo su se pogledali i nasmijali.

– Dobro je što ja vodim knjige – rekla je Carla nezastrašeno. – Prepustim li ovaj posao vama dvojici, mogla bih se jednoga dana vratiti kući i zateći vas da pravite canolli umjesto čizama. Vi ste sanjari. – Carla je pružila Ciri pismo prije nego što se ponovno vratila uz stube.

Ciro je bio ushićen kad je ugledao da je adresa pošiljatelja bilo Eduardovo sjemenište u Rimu. Ispričao se i izišao van u vrt s pismom, digao noge i pozorno otvorio omotnicu. Eduardov savršeni rukopis bio je umjetničko djelo. Ciro je s ~ 160 ~

puno poštovanja postupao s pismom.

13. listopada 1916.

Dragi moj brate, hvala ti za radničke čizme koje si mi poslao. Čvrsto sam ih zavezao vezicama i iskušao čelične nožne prste koje si spomenuo, poput primabalerine. Naš stari prijatelj Iggy ne bi bio sposoban za enpointe. Naravno, čizme sam pomno pregledao, onako kako bi to učinila sestra Ercolina i obradovao se što vidim da si u svakom pogledu onakav obrtnik kako si to tvrdio u svojemu posljednjem pismu. Bravo, Ciro, bravissimo. Iako ja nosim galilejske sandale, ipak još uvijek mogu zamijetiti dobar par čizama!

Imam neke vijesti koje se tiču naše majke.

Ciro se sjedeći nagnuo naprijed na svom starom pletenom stolcu.

Ovaj podatak sam u pismu dobio od nadstojnice ženskoga samostana blizu jezera Garda, gdje nekoliko posljednjih godina živi naša majka. Znam da će to biti šok za tebe. Mama je bila vrlo blizu nama, samo nekoliko kilometara dalje od Bergama. Ali bila je jako bolesna. Otišla je k liječniku u Bergamo onoga dana kad nas je ostavila u samostanu. Uspostavio je dijagnozu i poslao je redovnicama. Tamo imaju bolnicu i lječilište. Naša mama patila je od teške psihičke tjeskobe, toliko jake da nije mogla funkcionirati.

Papina smrt dovela ju je u stanje tugovanja koje ona nije mogla nadvladati. Sestra Ercolina pobrinula se za to da mama dobije najbolju skrb i rečeno mi je da sada radi u toj bolnici. Pisao sam joj i ispričao joj za tebe i za sjemenište. Kao što znaš, ~ 161 ~

sjemeništarcima nije dopušten nikakav kontakt s članovima obitelji osim pismom. Kad bih u ovome trenutku mogao preletjeti preko ovih zidina i vidjeti mamu, učinio bih to, ako ni zbog čega drugoga ono barem zato da tebi napišem i kažem ti da sam je vidio i da sam se na vlastite oči uvjerio da je živa i zdrava. Ali, nažalost, imam samo obećanje sestara koje mi daje snage da izdržim. Moramo vjerovati da se o njoj brinu onako kako su se uvijek brinule o nama.

Ciri je bilo teško na srcu. Zaplakao je.

Vijest da je mama živa mi je blagoslov. Bojao sam se da joj nikada više nećemo vidjeti lice ni doznati što se dogodilo s njom. Moramo biti zahvalni na tim vijestima i moliti se da se jednoga dana svi ponovno nađemo. U mojim si molitvama, najbolji moj i jedini brate, nemoj zaboraviti koliko se ponosim tobom. I ne kajem se zbog toga ponosa.

Znam od čega si satkan.

Tvoj Eduardo Remo je stajao na vratima koja su vodila u vrt i gledao kako Ciro briše oči, pozorno premotava pismo i vraća ga natrag u omotnicu. Prisjetio se dana kad je Ciro sišao s trajekta za Ellis Island. Unatoč tomu što je bio krupan i prštao od energije, Ciro je bio nedužan dječak. Dok ga je Remo sada promatrao, zapazio je muškarca na pletenom stolcu, muškarca kojega bi svaki otac s ponosom nazvao svojim sinom.

U proteklim godinama Remo je nalazio sve više smisla u razmjeni znanja između majstora i šegrta kakav je bio Ciro. To iskustvo bilo je najbliže onome koje bi Remo ikada imao kao otac pa je uživao u toj ulozi.

– Ciro, imaš posjetitelja – rekao je obzirno Remo. – Kaže da je tvoj stari prijatelj.

Ciro je za Remom pošao natrag u radnju.

– Ništa ne pišeš – rekao je Luigi Latini Ciri. Luigi je potkratio svoju crnu kosu, zalizao je gelom unatrag i pustio moderne četvrtaste brčiće ispod maloga nosa. ~ 162 ~

– Luigi! – Ciro je zagrlio svoga staroga prijatelja. – Mogao si mi pisati! Gdje ti je supruga? – Ciro je pogledao preko Luigija vidjeti je li ju doveo.

– Nemam je.

– Što se dogodilo?

Otišao sam u Mingo Junction, kao što sam planirao. – Luigi je tužno kimnuo. – Ali znao sam da je fotografija predobra da bi bila istinita. Nisam mogao prijeći preko njezinoga nosa. Pokušao sam. Ali jednostavno nisam mogao. Stoga sam izmislio ispriku. Rekao sam da umirem i da sam slabokrvan.

Rekao sam njezinu ocu da njegova kći ne zaslužuje mlada ostati udovica.

Doslovno sam ušao u prazan lijes i čvrsto stiskao ljiljan na prsima. Prije nego što su uspjeli shvatiti da lažem, uskočio sam u teretni vlak i otišao u Chicago.

Sve otada radim tamo, na cestama, miješam beton. Šest godina radim u toj postavi. I mogao bih raditi još dvadeset tamo. Prave ceste, sve do Kalifornije.

– Kako si me našao?

– Zapamtio sam Ulicu Mulberry – rekao je Luigi. – Tako smo dobro radili tamo na brodu pa sam pomislio kako bismo mogli ponovno raditi zajedno.

– Baš dirljivo. – Carla je stajala na vratima i namještala crvenu svilenu maramu na svoju sijedu kosu. – Ne možeš ostati ovdje.

– Mama – zadirkivao je Ciro, namigujući Luigiju. Ciro je signoru zvao mama samo onda kad je nešto želio. Znao je to on, ali i ona.

– Nisam ti ja majka – rekla je Carla. – Ovdje nema mjesta.

– Vidi ga. Možeš mu vidjeti kosti na vratu. Luigi gotovo ništa ne jede. Trebat će mu samo jedna žličica cavatellija i ništa više.

– Ne bi se reklo. Kad kuša moje cavatelli, pojest će ih pola kilograma.

– Jesi li vidio? Signora te pozvala na večeru – rekao je Ciro Luigiju.

– Postoji pansion na Grandu – rekla je Carla kad mu je zapisala adresu. – Idi nađi tamo sobu i za sat vremena vrati se ovamo na večeru.

– Hoću, signora – rekao je Luigi.

Enzina šesta godišnjica a u Ulici Adams u Hobokenu došla je i prošla bez čaše šampanjca ili kriške torte, a posve sigurno bez priznanja od signore Buffa.

Nekoliko mjeseci nakon što se Enza smjestila kod rođaka, obitelji Buffa u Hobokenu, Marco Ravanelli napustio je Hoboken i otišao do nalazišta ugljena u Pennsylvaniji, raditi u rudnicima. Bio je udaljen šest sati vožnje vlakom i svoju je plaću vjerno slao Enzi. Ona je zauzvrat taj novac nosila u banku i polagala ga sa svojom plaćom i slala ga uplatnicom majci u Italiju.

Svakoga Božića Marco je uspijevao doći kćeri u posjet. Proslavili bi ga tiho, otišli na misu, zajedno ručali, nakon čega bi se on vratio na posao, kao i ona, radeći prekovremeno u smjenama za blagdane.

Ta sretna stanka bi u njihov plan dolazila jednom godišnje. Giacomina je ~ 163 ~

oporukom dobila komadićak zemlje iznad Schilparija. Parcela je bio dovoljno velika za gradnju kuće na njoj, ali Marco je tu mogućnost iskoristio. Umjesto da kupe jednu od onih skromnih kuća koje su gledale na ulicu duž Via Bellanca, Marco i Enza odlučili su da će nastaviti s radom u Americi sve dok ne zarade dovoljno da sagrade kuću o kakvoj je Marco sanjao. Ne raskošnu, ali kuću s velikim ognjištem i tri prozora kroz koja će dopirati sunčeva svjetlost, s pet spavaćih soba kako bi Enza i njezina braća i sestre mogli boraviti u njoj i podizati svoje obitelji pod jednim krovom. Enza je znala da će ih ta promjena plana u Americi zadržati duže nego što su se nadali. Šest godina zajedničke Enzine i Marcove plaće, umanjene za troškove koje su imali, polako je počelo puniti Giacomininu kutiju s novcem u Schilpariju.

Battista i Vittorio nastavili su se baviti Marcovim poslom prijevoza kočijom i kad god bi mogli prihvaćali su manje poslove, ali bez novca zarađenoga u Americi nikada ne bi mogli preživjeti.

Pisma na tankom plavom papiru koja su prelazila preko Atlantika bila su puna pojedinosti o budućoj kući: trijem s ljuljačkom, dva vrta, jedan koji gleda na istok za povrće i ljekovito bilje i drugi okrenut prema zapadu na kojemu će suncokreti nakriviti glave prema zalazećem suncu; svagdanja kuhinja s dugačkim seoskim stolom i mnogo stolaca; podrum za skladištenje vina; duboka pećnica od opeke s roštiljem koji će se ručno okretati.

Enzin i Marcov smioni pothvat odlaska u Ameriku sve će im to omogućiti, sve do malih dražesnih sitnica, poput ručno rađenih čipkanih zastora.

Ravanellijevi su bili izvrsni kad se radilo o štednji, naviknuti na oskudicu trošili su u Americi novac samo na ono najnužnije, a sve ostalo odlazilo je Giacomini u fond za kuću. Ta kuća bit će dvorac koji će ih štititi od neimaštine, nanošenja bola i daljnjega gubitka.

Enza je žudila za satenskim cipelama i otmjenim šeširima, poput svih mladih žena, ali kad bi pomislila na majku, stavila bi svoje želje na stranu, zbog obiteljskoga sna. Svakoga tjedna, nakon što bi primila njegovu plaću, slala je ocu pismo u kojemu bi mu pisala samo dobre vijesti. Prepričavala mu je šaljive priče o djevojkama iz tvornice u kojoj je radila i iz crkve u koju je redovito odlazila.

Enza je malo pisala o obitelji Buffa, jer je život s njima bio gotovo nepodnošljiv. Prema njoj su loše postupali, previše je radila, prisiljavali su je da čisti, kuha i pere za Annu Buffa i njezine tri snahe koje su živjele u stanovima iznad njezina. Obitelj Buffa bili su Giacominini rođaci po krvnom srodstvu, ali bili su daleko treće koljeno koje su otkrili tek kad su Marco i Enza tražili vezu da im pomognu za odlazak u Ameriku. Anna nije Enzu smatrala dijelom obitelji, što joj je dala do znanja.

Enza je dobila sobičak u prizemlju, poljski krevet i stolnu svjetiljku. Bilo je to dogovorno služenje i jedini sretni trenuci koje je imala potjecali su od ~ 164 ~

prijateljstava koje je sklopila u tvornici. Enza je svake noći prije odlaska na spavanje samoj sebi obećavala da će se, kad jednom osiguraju novac za gradnju kuće, ona i Marco vratiti u Schilpario i da će život ponovno biti onakav kakav je nekada bio. Papa će voziti kočiju i Enza će osnovati vlastitu krojačku radnju.

Odagnala je misli o svojoj bolesti na putovanju natrag, zaklinjući se da bi mogla preživjeti povratak. Enzini snovi o planini i njezina odlučnost da se vrati u sigurnost majčina zagrljaja te sjećanje na smijeh svoje braće i sestara davalo joj je snage da prebrodi svaki dan, ali u tome je jedva uspijevala.

Enza je pozorno zapečatila omotnicu adresiranu na majku, a potom je zagurala u džep pregače.

– Vincenza! – Iz kuhinje je zagrmio glas signore Buffa.

– Dolazim! – doviknula joj je Enza. Navukla je cipele i popela se stubama koje su vodile u podrum.

– Gdje je moja stanarina?

Enza je posegnula u džep i pružila signori dolar u gotovini za najam podrumske prostorije. Prvotni dogovor bio je taj da će Enza raditi u zamjenu za stan i hranu, ali taj plan je brzo zamro kad je Pietro Buffa prihvatio posao u Illinoisu i sa sobom poveo svoja tri sina, graditi željezničke tračnice na Srednjem zapadu. Enza je ostala samo zbog toga što se naslušala priča o djevojkama useljenika koje su napustile dom svojih sponzora i zatekle se na cesti bez posla i mjesta boravka.

– Kasniš s pranjem odjeće. Gini je potrebna dječja odjeća. – Signora Anna Buffa imala je tanke crne obrve, prćast nos i okrutne usne. – Umorni smo od čekanja da završiš svoje obveze.

– Objesila sam rublje jutros prije nego što sam otišla. Mogla ga je Gina skinuti.

– Ona pazi na djetešce! – vrisnula je Anna.

– Možda bi neka od ostalih djevojaka mogla pomoći.

– Dora je u školi! Jenny ima djecu! To je tvoj posao!

– Da, signora. – Enza je podignula košaru s rubljem za pranje i ušla u kuhinju.

Anna je povikala za njom. – Sunce će zaći, a odjeća se neće osušiti. Ne znam zašto sam te primila, glupačo jedna!

Iste večeri, Anna je u dnevnom boravku stajala pokraj svoga gramofona.

Prebirala je po hrpi ploča Enrica Carusa i miješala ih poput karata. Izabrala je jednu, stavila je na okretnu plohu gramofona i zakrenula ručicom. Igla se smjestila u utore kad je Anna natočila čašu viskija. Uskoro su se zrakom pronijele Carusove umjetničke dugačke raskošne note, arije pjevane na talijanskom. Zbog ogrebotina na voštanim pločama činilo se da mu glas zvuči još opojnije, utori su se bili produbili od uporabe. ~ 165 ~

Anna je iznova i iznova iz sveg glasa puštala “Mattinatu”, sve dok se susjedi nisu proderali: – Basta! – Potom je promijenila ploču, puštajući glazbu iz opere Lucia di Lammermoor. Sve dok nije zaspala, igla je u beskrajnom šištanju strugala po zadnjem unutarnjem voštanom utoru.

Enza je provjerila krajeve usukanoga svježeg tijesta koje je toga jutra spravila, vješajući ih da se suše na drvenim kolcima. Dok su se sušili, brašnast miris širio se kuhinjom. Zbog tih stvari Enza je čeznula za kuhinjom Ravanellijevih u Schilpariju, za danima kad bi mama prekrila stol brašnom i kad bi gnječili pahuljaste trake tijesta od krumpira za njoke ili rolali male smotuljke palačinki punjenih sirom i komadima mesne kobasice.

Enza je pokušavala ne misliti na kuću dok je izvršavala svoje obveze. Radije bi pomagala svojoj majci nego toj nezahvalnoj stanodavki.

Enza je prošla kroz hrpu prljave odjeće za pranje na sunčanom trijemu.

Nijedna žena iz obitelji Buffa nije radila u mjesnoj tvornici niti je obavljala neki od uobičajenih kućanskih poslova. Smatrale su Enzu svojom osobnom sluškinjom. Brzo su se priviknule na to da netko sve radi umjesto njih, kao da su došle iz kuća u kojima su imale poslugu.

Enza je podignula limeni lavor pun mokre odjeće koju je ručno istrljala i iscijedila. Otvorila je mrežasta vrata i izišla na komad trave iza kuće gdje je preko dvorišta rastegnula uže za sušenje odjeće.

O svakom komadićku prostora iza zgrade pregovaralo se i vršila trampa, uključujući i zrak na otvorenom. Užad su gušila nebo, poput struna na harfi.

Enza je zadignula kutove svoje pregače i zagurala ih ispod poveza. Džepove je napunila kvačicama. Izvukla je iz posude izbijeljenu pelenu i pričvrstila je kvačicom za uže. Potegnula je koloturnik i objesila sljedeću pa sljedeću. Enzino oprano rublje uvijek je bilo najbjelje u dvorištu. Koristila je lužnati sapun i posao dovršila namakanjem u vrućoj vodi i izbjeljivaču.

Enza je jedne za drugim povješala gaćice, pumperice i suknje žena obitelji Buffa. Kad jc na početku stigla, stavljala je ulje lavande u vodu za ispiranje i ispirala isto kao dok je prala odjeću svoje obitelji u Schilpariju, ali nakon nekoliko mjeseci je s tim prestala. Njezine dodatne napore nitko nije cijenio ni priznavao. Samo je slušala pritužbe: tu je zgužvan rub ili odjeća nije bila dovoljno brzo oprana. Tijekom šest godina četvero je djece rođeno u Ulici Adams. Enza je jedva uspijevala stizati obavljati tolike hrpe posla.

Anna Buffa puštala je najglasnije što je mogla duet iz Rigoletta, dok je Enza na peći podgrijavala pileću juhu. Sjeckala je mrkvu na tanke ploške i stavljala je u varivo. Pažljivo je zaimačom spustila šalicu tjestenine u lonac, a potom još jednu. Sitni komadi tjestenine, maleni poput riže, učinit će juhu krepkom.

Giacomina je naučila Enzu kako svi sastojci u juhi moraju biti slično nasjeckani i narezani kako bi stvorili glatku teksturu koja bi u ustima imala ~ 166 ~

jednoličan okus, tako da nijedan sastojak ne prevlada nad drugim.

Enza je pripremila poslužavnik za Annino jelo. Natočila je čašu vina iz domaće boce s oznakom “Isabelle Bell” i postavila nekoliko kriški kruha, malo razmekšanoga maslaca i juhu. Stavila je krpeni ubrus na poslužavnik koji je unijela u dnevni boravak.

Anna Buffa ležala je sklopljenih očiju na kauču prekrivenom smeđim žanilom, jedna noga bila joj je prebačena preko naslona, dok je drugo stopalo bilo na podu. Njezina blijedoplava haljina bila je zadignuta do koljena i čipkani ovratnik naheren. Enza je na trenutak osjetila sažaljenje. Annino nekoć dražesno lice sada je bilo izborano borama zabrinutosti, s godinama je omlohavilo i njezina nekoć crna kosa bila je prošarana sjedinama. Anna je ipak uspijevala svakoga jutra nanijeti ruž, ali do noći bi od njega ostala samo blijeda mrlja boje mandarine, zbog čega je izgledala još iznurenijom.

– Vaša večera, signora. – Enza ju je pozorno odložila pokraj otomana.

– Sjedni sa mnom, Enza.

– Imam još mnogo posla za obaviti. – Enza se prisilila osmjehnuti.

– Znam. Ali sjedni sa mnom. Enza je sjela na rub počivaljke.

– Kako je u tvornici?

– Dobro.

– Trebala bih pisati tvojoj majci – rekla je Anna.

Enza se pitala što li je izazvalo taj uljudni ton i raspoloženje. Pogledala je u čašu viskija i shvatila da ga je Anna već bila iskapila. To je bilo objašnjenje za nenadanu srdačnost.

– Trebali biste pojesti juhu – rekla joj je Enza, podmetnuvši jastuk pod Annina križa. Bilo je to jedino ugađanje koje je Anna ikada doživjela i uživala je u tome.

Anna je stavila ubrus na krilo i polako jela juhu. – Izvrsno – rekla je Enzi.

Annino raspoloženje se očito smekšalo u žaru jantarnoga pića.

– Hvala ti.

Enza je spustila pogled na Annine natečene gležnjeve. – Trebali biste večeras namočiti stopala, signora.

– Ponovno imam problema s gležnjevima. – Anna je uzdahnula.

– To je zbog viskija – rekla je Enza.

– Znam. Vino podnosim, ali viski ne.

– Žestokom piću nema mjesta u tijelu.

– Otkud ti to znaš? – Annine tamne oči sumnjičavo su zaškiljile.

– Moja majka je uvijek govorila da ti, ako piješ vino od grožđa iz vlastitoga vinograda, ono nikada ne može nauditi. Ali mi u Ulici Adams nemamo prostora ~ 167 ~

za brajdu. – Enza se osmjehnula.

– Evangeline Palermo uzgaja grožđe i pravi vino u Hazaletu. Ona će doživjeti stotu. Gle – rekla je Anna ogorčeno – pusti mi neku ploču.

Enza je na okretnu plohu gramofona stavila ploču Enrica Carusa koji je pjevao Toscu.

– Nemoj je ogrepsti – zarežala je Anna.

Enza je nježno spustila iglu na vanjski utor, a potom stišala ton.

– Signora, recite mi, zašto volite operu?

– Nekoć sam i sama bila nadarena – započela je Anna.

– Zašto ne pjevate u crkvi? – upita Enza.

– Bolja sam ja od toga! – prosiktala je Anna. – Ne mogu tratiti svoj talent u crkvenome zboru. Pa se uopće i ne trudim pjevati. – Bila je razdražljiva, poput kakve razmažene djevojčice.

Enza je ustala s počivaljke i vratila se u kuhinju dovršiti svoje kućanske poslove. Samoj sebi obećala je da nikada neće voditi kućanstvo poput ovoga.

Annine snahe su u različito vrijeme odnosile jelo k sebi na kat i nisu pokazivale nikakvo poštovanje prema svekrvi.

Enza je čeznutljivo pomislila na svoj dom i na to kako je bila bliska s braćom i sestrama. Sve su dijelili, jelo, obveze i razgovor. Činilo se čak da i sama planina sa svojim veličanstvenim stijenama, valjkastim brežuljcima, zelenim poljima i dobro utabanim stazama njima pripada. Ravanellijevi su bili prava obitelj, nisu samo dijelili istu adresu kao obitelj Buffa.

Enzine oči zasuzile bi svaki put pri pomisli na Schilpario. Njezini razgovori s majkom protezali bi se do dugo u noć i iznenadilo ju je kad je shvatila da Annina obitelj nikada nije od nje tražila društvo ni razgovor. Anna Buffa ne zna što propušta, pomislila je Enza. Ili je možda znala. Možda je zato i pila viski i tako glasno slušala opernu glazbu. Anna Buffa željela je zaboraviti.

Carla je pospremila posuđe sa stola u vrtu. Priredila je pravu gozbu Ciri i Luigiju, koji su odradili desetosatne dane bez odmora, posluživši im ispod staroga stabla rigatoni u umaku od svinjetine, velike komade svježega kruha s maslacem, salatu od svježega zelenja i domaće crno vino.

Remo je pekao kestenje na roštilju. Dok su iskakali na vrućini i dok su im staklaste ljuske pucale, pogledavao je preko u Ciru i Luigija koji su pričali priče i nasmijavali jedan drugoga. Ciro se doimao mnogo sretnijim od Luigijeva dolaska, kao da mu je taj stari prijatelj udahnuo novi život. Remo je uspio zapaziti da je Ciro gladovao za tom vrstom prijateljstva kakvo mu je Luigi pružao, prijateljstvom utemeljenim na zajedničkim uspomenama i ciljevima.

Remo nije želio izgubiti Ciru u radnji i smatrao je kako je najbolji način da ~ 168 ~

zadrži svojega šegrta bio zaposliti njegova prijatelja.

– Znaš, Ciro, dok si gledao uzorke kože, nešto sam razmišljao.

– Remo je sjeo. – Još uvijek ne moramo krenuti u izradu ženskih cipela.

Dobra je to zamisao, ali ja vidim dalje od toga.

– Shvaćam – rekao je Ciro, ali nije bilo zabune da mu je kratak odbljesak razočaranja preletio licem.

– No valjalo bi proširiti posao, posebice budem li trebao isplaćivati još jednu plaću. – Remo je pogledao u Luigija.

Ciro se ozario. – Slušam – rekao je.

– Moramo prenijeti postolarsku radnju do gradilišta. Zamisli da imamo kola blizu pogona mosta Hell Gate. Mogao bi na licu mjesta vršiti popravke i usto preuzimati narudžbe za nove čizme. Uz još jedan par ruku mogli bismo stvoriti pravu tekuću vrpcu koja će nam ovamo dolaziti, isporučujući novu robu natrag na sama gradilišta.

Mogli bismo pridobiti Grke iz Astorije, Ruse iz Gravesenda, Irce iz Brooklyna – započeo je Ciro. – Svi bi oni nosili čizme Zanetti. A potom bismo selili kola po cijelome gradu do gradilišta u potrazi za novim kupcima. To je sjajna zamisao.

– Luigi može biti sa mnom u radnji dok se obučava, a ti bi mogao biti vani na terenu i širiti posao. Naposljetku biste ga vas dvojica mogli preuzeti – nastavio je Remo. – Majstor se sklanja u stranu i kalfe preuzimaju vođenje radnje.

– To je sjajna prilika – rekao je Luigi. – Što ti misliš, Ciro?

– Sviđa mi se – rekao je Ciro.

– Što vi to, dečki, tamo smišljate? – upitala je Carla.

– Spremamo se Postolarsku radnju Zanetti staviti u pokret – objasnio je Ciro.

– Je li se itko namjeravao posavjetovati sa mnom?

– Pozdravite novoga šegrta – rekao je Ciro. – Mogli biste u banci zatražiti da vam daju još jednu zelenu torbu, jer će vam je ovaj čovjek pomoći napuniti.

Na tu pomisao, Carla se ozarila.

Enza je oprala posljednje posuđe od večere, pozorno ga obrisala i odložila na policu. Odlazila je od sobe do sobe skupljajući zdjele za juhu i košare za kruh koje su Annine snahe ostavile ispred vrata. Kad se u zoru Enza vrati iz noćne smjene, sudoper će biti pun praznih dječjih boca i čaša. A nakon duge smjene u tvornici Enza će morati iskuhati dječje boce, oprati posuđe i ponovno iznova očistiti kuhinju.

Enza je u svoju torbicu spakirala tvrdo pecivo, komad sira i jednu jabuku.

Kretala se kroz kuću na vrhovima prstiju sve do ulaznih vrata, prošavši pokraj signore Buffa koja je hrkala u spavaćoj sobi, i izvukla se van, zaključavši vrata ~ 169 ~

za sobom.

Brzo je hodala kroz mračne ulice Hobokena, pazeći da ne privuče ničiju pozornost na sebe, kako skupina muškaraca okupljenih na uglu ulice tako ni žena koje su sjedile na svojim stubama i lepezom se hladile na noćnom zraku.

Katkada bi se pokoji mladić nagnuo preko balkona dvokatnice i zviždao za njom u prolazu, a ona bi začula smijeh njegovih prijatelja, zbog čega bi osjetila zastrašujuću jezu. Enza nikada ocu nije rekla da radi noćnu smjenu. Brinuo bi se da je znao kako sama noću hoda ulicama Hobokena.

Enza je razradila nekakve trikove kako bi bila sigurna. Prešla bi ulicu i hodala blizu policajca na dužnosti i, dok nikoga ne bi bilo na vidiku, šmugnula u kakvu sporednu ulicu kad bi na sebi osjetila nečiji pogled, čekajući da prođe opasnost kako bi onaj kilometar puta mogla nesmetano nastaviti.

Meta Walker bila je najveća tvornica bluza u Hobokenu. To skladište nepravilna oblika bilo je trokatnica čiji je prvi kat bio sagrađen od blokova kamena pješčenjaka, dok su gornji katovi nadograđeni drvom bili oličeni u sivo, kao da je kakav jeftini papirnati šešir za domjenak bio postavljen na kameno zdanje. Metalni protupožarni izlazi su s vanjske strane vijugali poput zmije, s četvrtastim odmorištima ispred vrata na kojima je pisalo IZLAZ. Glasnici su se uvijek koristili tim protupožarnim izlazima kad bi nosili poruke nadzornica koje su upravljale radnicama za strojevima.

U postrojenju je radilo oko tristo djevojaka podijeljenih u dvije smjene, tako da je tvornica radila dvadeset četiri sata na dan, šest dana u tjednu. Potreba za radnicama na strojevima bila je stalna, kao i fluktuacija radne snage, čineći tako tu tvornicu prvim mjestom na kojemu su se zaustavljale mlade useljenice u potrazi za plaćom.

U tvornici su se proizvodili razni stilovi pamučnih bluza za dame: one na kopčanje s okruglim izrezom oko vrata, s glatkim paskama i volanima na gornjem dijelu, bluze obrubljene čipkom s četvrtastim ovratnicima, one do struka, s ovratnicima podignutim za jedan centimetar i popularnoga smoking stila, bez ovratnika, s plosnatim podbradačem i nizom dugmadi.

Enza je pokupila desetak bijelih pamučnih bluza, prevezala ih vrpcom od ostatka pamuka s poda prostorije za krojenje, ubacila ih u ceradnu vreću punu dvadeset sličnih svežnjeva i odgurala je na dovršavanje. Dok ju je gurala, naglas je vježbala svoj engleski, jer je od buke strojeva nitko nije mogao čuti.

– Digićka – zazvao je Joe Neal iz odjela završne obrade kad je Enza prošla pokraj njega. Joe Neal bio je vlasnikov nećak. Kršne građe, oko metar i šezdeset visok, pomadom zalizane rijetke smeđe kose koja je bila moderno razdijeljena po sredini, nacerio joj se sjajnim bijelim zubima razmaženog američkog bogataša. Zajedljivo je bockao djevojke i većina njih ga se bojala. Kočoperno je hodao po tvornici, kao da je već bila u njegovu vlasništvu. ~ 170 ~

– Kad ćeš izić sa mnom? – siktao je Joe Neal. Hodao je za Enzom dok je gurala odjeću.

Enza se nije obazirala na nj.

– Odgovori mi, digićka.

– Umukni – rekla je Enza, snažno i prirodno, onako kako ju je poučila njezina prijateljica Laura.

Joe Neal radio je u raznim odjelima po cijeloj tvornici, ali nigdje se nije dugo zadržao. Enzi su ostale radnice za strojevima rekle kako su Joea izbacili iz vojne škole, gdje je bio poslan da ga dovedu u red. Djevojke su već prvoga dana upozorile Enzu na nj i rekle joj da ga izbjegava. Ali to je bilo nemoguće, budući da joj je posao bio isporuka svežnjeva u odjel završne obrade.

Joe Neal prvo je pokušao očijukati s Enzom. Kad mu nije odgovarala, njegovo zajedljivo bockanje je eskaliralo. Sada je čekao u zasjedi ne bi li je zlostavljao i izazivao, pozorno birajući te trenutke, obično onda kada bi Enza bila sama. Sakrio bi se iza vješalica s kotačima na kojima su bile bluze ili izišao pred nju kad bi skrenula iza ugla. Iz noći u noć Enza je podnosila njegove uvrede. Visoko je držala glavu kad je prošla pokraj njega.

Joe Neal sjedio je na stolu za krojenje i noge su mu visjele. Umjesto osmijeha, podrugljivo se cerio gledajući Enzu. – Digićka je ohola.

– Ne govorim engleski – slagala je Enza.

– Ja ću te srediti.

Enza se nije obazirala na taj komentar, gurajući kolica puna svežnjeva do kraja linije. Pogledala je na sat i uputila se prema prostoriji za užinu na odmor.

– Ovamo! – Laura Heery domahnula je Enzi s udaljenoga kraja prostorije za odmor, metalne kutije pune neobojanih stolova za piknik i njima pripojenih klupa.

Laura je bila vitka poput trske, rasplamsala svijeća djevojke, onako crvenokosa sa živopisnim zelenim očima, nosićem prekrivenim pjegicama i savršeno oblikovanim ružičastim usnicama. Irskoga podrijetla, Laura je naglašavala svoju visinu noseći duge ravne suknje i njima odgovarajuće prsluke preko uštirkanih bluza. Poput Enze, sama je šivala svoju odjeću.

Djevojke u tvornici obično su bile srdačne tijekom radnog vremena, ali prijateljstvo se rijetko kada nastavljalo izvan vrata krojačke radionice. Laura i Enza bile su iznimka, nakon što su prepoznale svoje simpatične naravi u jednoj prepirci oko tkanine.

Svakih nekoliko mjeseci vlasnici tvornice rješavali su se tvorničkog inventara i odbacivali ostatke, metre tkanine koja nije bila iskorištena za narudžbe ili uzorke koje bi ostavljali trgovački putnici želeći im udovoljiti. Ti komadi tkanine različitih veličina i dužina, namotani u bale, vlasnicima su bili beskorisni, ali iskusna švelja mogla ih je iskoristiti i od njih sašiti ili njima ukrasti komad ~ 171 ~

odjeće.

Prvoga radnog dana Enza je bila pozvana pomno pregledati te ostatke s ostalim radnicama. Komad blijedožutoga pamuka s uzorkom malih žutih pupoljaka ruže sa zelenim lišćem istodobno je privukao Enzin i Laurin pogled.

Laura je zgrabila tkaninu za kojom je posegnula Enza, pridigla je k licu i povikala: – Žuta i zelena su moje boje!

Enza se spremala viknuti, ali samo je rekla: – U pravu si. Savršeno ti se slaže s bojom puti. Uzmi je.

Enzin velikodušan postupak dirnuo je Lauru i sve od toga dana zajedno su provodile vrijeme za odmor. Za nekoliko mjeseci Laura je počela poučavati Enzu čitanju i pisanju engleskoga.

Pisma koja je Enza pisala majci bila su puna priča o Lauri Heery, kao onda kad su jednoga subotnjeg poslijepodneva otišle do Steel Piera u Atlantic City.

Enza je toga dana pojela svoj prvi hotdog preliven žutim senfom i kiselim kupusom. Dobro se namučila opisati ružičasti pijesak na plaži, bend od samo jednoga čovjeka na Steel Pieru i bicikl načinjen za dvoje na drvenoj obalnoj promenadi. Pisala je o ljetnim šeširima široka oboda ukrašenim golemim vrpcama, hirovitim filcanim bumbarima i golemim svilenim cvjetovima, o kupaćim kostimima, glatkim jednodijelnim kupaćim kostimima s okruglim izrezom uz vrat, naramenicama i remenjem. Sve joj je to bilo novo i vrlo američko.

Enza je u Lauri našla najbolju prijateljicu, ali i više od toga. Obje su voljele dobro sašivenu modernu odjeću. Obje su težile otmjenosti. Obje su posvećivale vrijeme svemu što su radile, bilo da se radilo o šeširu ili običnoj suknji.

Gunđale su kad su Walkerovi od posrednika kupili jeftini pamuk pa su mnoge bluze koje su od njega sašivene morale biti bačene kao neupotrebljive. Bile su marljive radnice, savjesne i poštene. Priče u Enzinim pismima bile su dokaz da su vrijednosti koje joj je majka usadila ostale netaknute.

– Grozno izgledaš – rekla je Laura dok je pružala Enzi papirnatu šalicu punu vruće kave razblažene vrhnjem, baš onako kako je to Enza voljela.

– Umorna sam – priznala je Enza kad je sjela.

– Signora Buffa je ponovno pijana?

– Da. – Enza je uzdahnula. – Jedini prijatelj joj je viski.

– Moramo te izvući otamo – rekla je Laura.

– Ne moraš ti rješavati moje probleme.

– Želim pomoći. – Laura Heery bila je dvadesetšestogodišnjakinja i pohađala je satove u školi za poslovne tajnice te radila kako poslovođa noću u uredu.

Laura je bila ta koja je Enzi pokazala kako ispuniti obrazac za zaposlenje, gdje se izmjeriti za radničku pregaču, gdje pokupiti alat i kako zaslužiti da budeš unaprijeđen, što ju je od djevojaka koje su radile za strojem dovelo do toga da ~ 172 ~

postane glavna djevojka na odjelu završne obrade. Ona je poučila Enzu kako dodatno zaraditi novac uz plaću, radeći na normu, zarađujući pojedinačno po svakoj bluzi kad je bila stiska s rokovima.

Laura je odlomila obični svježi uštipak s mlaćenicom na dva dijela i veći dio pružala Enzi.

Enza joj je, na savršenom engleskom, rekla: – Hvala vam za uštipak, gospodična Heery.

– Lijepo. – Laura se nasmijala. – Zvučiš poput kraljice.

– Ljubazno zahvaljujem – rekla je Enza, uz savršenu modulaciju glasa.

– Samo tako nastavi i uskoro će se prema tebi ponašati kao prema kraljici.

Enza se nasmijala.

Spremi se. Sljedeće čemu ću te naučiti je kako odgovarati na pitanja u razgovoru za posao.

– Ali ja imam posao.

Laura je stišala glas. – Možemo mi bolje nego u ovoj rupi. I hoćemo. Ali o tome nikome ni riječi.

– Dogovoreno.

– Signora Buffa još uvijek ništa ne sumnja, je li tako? Znaš, tako te drže na poljskom krevetu u hladnom podrumu. Ne naučiš li engleski, ovisiš o njima.

Izvući ćemo mi tebe iz te grozne zamke.

Enza se povjerila: – Čujem kako svojim snahama govori ružne stvari o meni.

Misli da ne razumijem.

– Vidiš one tamo djevojke? Millie Chiarello? Sjajna je na stroju za pravljenje rupica za dugmad. Mary Ann Johnson? Najbolje glača na paru u pogonu.

Lorraine DiCamillo. Nema nikoga tko je poput nje u završnoj obradi. One su stručne, vrijedne radnice, ali ti imaš pravi talent. Imaš ideje. Palo ti je na pamet usukati bijelu bluzu poput pletenice i prodavaonice su ih dvaput naručile koliko su bile popularne. Ne trebaju nama ti strojevi. Prave modistice sve šivaju ručno. Malo sam se raspitala uokolo – prošaptala je Laura. – Možemo dobiti posao u gradu.

U gradu.

Svaki put kad bi čula te riječi Enzu bi obuzeo dobar osjećaj.

Laura je bila rođena u New Jerseyju, ali čeznula je za New Yorkom. Znala je imena obitelji koje su sagradile dvorce na Petoj aveniji, gdje naći najbolje cannoli u Maloj Italiji, gdje su najbolji ukiseljeni krastavci na Lower East Sideu i kada daju lutkarske predstave u Swedish Cottageu u Central Parku. Ali Laura je također znala svoja prava na poslu i kako tražiti povišicu. Laura Heery razmišljala je poput muškarca u muškom svijetu.

– Misliš li ti uistinu da možemo dobiti posao? – upitala je nervozno Enza. ~ 173 ~

– Uzet ćemo bilo kakav posao dok ne dobijemo onaj za šivanje. Ti bi mogla biti tajnica, a ja bih mogla biti služavka. Možeš li zamisliti raditi u nekom ateljeu na Petoj aveniji?

– Gotovo mogu – rekla je uzbuđeno Enza. Razgovarati s Laurom bilo je poput otvaranja kovčega s blagom.

– Dakle, sanjaj lijepe snove! – Laura je čekala na partnericu koja bi joj pomogla prijeći na Manhattan. Njezina obitelj zaklela se da će je razbaštiniti usudi li se sama poći u grad, ali sada kad joj je Enza bila saveznica, mogle bi izvesti taj skok.

– Gdje ćemo živjeti? – Enzi su se misli kovitlale.

– Smislit ćemo već nešto. Postoje hoteli za žene. Mogle bismo dijeliti sobu.

– Voljela bih to. – Enza je posjetila Laurinu obitelj u Englewood Cliffsu. Bilo ih je puno i živjeli su u maloj čistoj kući punoj Laurinih nećaka i nećakinja.

Laura bi tijekom vikenda najčešće skoknula na trajekt razgledati izloge na Manhattanu. Bila je nadahnuta izlozima u Aveniji Madison, punim kristalnih opletenih boca s parfemima, kožnatih torbi i ručno rađenih srebrnih nalivpera.

Zamišljala je da posjeduje lijepe stvari i vodi brigu o njima. Zaustavljala se i divila sjajnim limuzinama koje su se činile dugačkim poput gradskoga bloka, damama iz visokoga društva sa šeširima i rukavicama koje su uz pomoć vozača ulazile u limuzine i iz njih izlazile. Podizala je pogled prema njihovim prozorima i zamišljala život unutar prostranih prostorija s nabranim zastorima i slikama uokvirenim zlatnim listom.

Svaki put kad bi čula Lauru kako opisuje New York City i sve ono što je taj grad imao za ponuditi, Enza je i sama poželjela biti dio toga. Bez obzira na ono što se na poslu događalo, Laura je bila vedra i pozitivna – uveseljavala je Enzu, ohrabrivala je i pazila na nju. Bila je hitac smaragdnozelenoga u sivome svijetu.

– Jednostavno moramo zajedno izvući novac – rekla je Laura.

– Imam nešto ušteđevine. Misliš li da bi mogla ostaviti nešto novca na stranu?

– Dodat ću još jednu smjenu i više ću raditi na normu. Pisat ću mami i reći da ne očekuje svu moju plaću dok ne nađem novi posao.

– Dobro. – Laura je pogledala u Enzu, na čijem je licu bio izraz sumnje i straha. – Ne boj se. Smislit ćemo već nešto.

Kad je noćna smjena završila i kad su završile s poslom, Enza i Laura obično su iz tvornice izlazile kroz protupožarni izlaz na drugom katu, kako bi mogle gledati izlazak sunca iza otoka Manhattana. Nepomućenu tišinu prekinulo je ritmičko kloparanje ranojutarnjih vlakova iza njih, dok je u daljini spokojna površina rijeke Hudson svjetlucala poput zrcala. Iza rijeke se, pri prvim zrakama sunca, činilo da je Manhattan uronio u srebro.

Taj grad, njihovo odredište i prostor njihovih snova bio je načinjen od stakla ~ 174 ~

i kamena. Hoće li ti prozori biti puni ljubaznih lica? Hoće li iza tih vrata naći posao? Hoće li negdje duž širokih avenija i sporednih ulica ili negdje u spletu vijugavih uličica u Greenwich Villageu naći svoje mjesto za život?

Laura je poticala Enzu da zamišlja novi život i stvara ono čemu se u svojim mislima nadala. Enza je svoje snove rezervirala za obitelj i nikada nije ni pomišljala za sebe zamisliti bolji život. A sada će to, uz Laurin poticaj, učiniti.

Jednoga dana, Enza će spoznati svoj san kad ga se dočepa. Svaka pojedinost bit će prepoznatljiva i budućnost će doći na svoje mjesto; poput šavova na porubu, jedno će voditi do drugoga.

Sanjale su o jednoj sobi, jednom prozoru, dva kreveta, stolcu, kuhalu na kojemu bi kuhale, svjetiljci uz koju bi čitale, najjednostavnijim potrepštinama, o mjestu koje bi bilo samo njihovo, mjestu koje bi zvale domom.

~ 175 ~

14

ŠLJOKI? ASTA TRAKA ZA BOR Una Cordia di Orpello olumbov dan je u četvrti Mala Italija bio izniman događaj. Ulične svjetiljke bile su ukrašene crvenim, bijelim i zelenim šljokičastim trakama za bor. Talijanski stjegovi, sjajni svileni pravokutnici jarkocrvene, smaragdnozelene i djevičanski bijele boje šuštali su na štapovima iznad radnji koje su gledale na ulicu i iznad kuća. Male papirnate inačice tih stjegova bile su zagurane u revere muškaraca i s puno ukusa u trake na ženskim šeširima. Djeca su držala zastavice podignute na štapovima, gurajući ih u stražnje džepove poput svilenih marama. U jesenjem zraku osjećao se miris divlje metvice i sunce u daljini treptalo je poput zlatnoga grumena.

K

– Vrijeme je za baršun – rekla je Enza. – Dovoljno je hladno da mogu odjenuti svoju najdražu tkaninu.

– Baršun je kuhana vuna onih s novcem – rekla je Laura.

Laura i Enza su svaki vikend koji su mogle odvojiti provodile u New Yorku, predajući molbe za posao. Bile su na listi čekanja za sobu u Rosemary House, Samostanu Blažene Djevice Marije i Evangeline Residence.

Usto su po cijelome gradu predale molbe za posao, kao ispomoć bolničarkama u Foundling Hospitalu, kao kuharice i konobarice u klubovima za društvena okupljanja na Upper East Sideu te kao privatne služavke u dvorcima na Park Avenue. Predale su molbe u nekoliko krojačkih radnji i u izložbenom salonu jedne modistice.

Sad kad su donijele odluku otići iz tvornice Meta Walker, nisu mogle dovoljno brzo dočekati da započnu s novim životima. Laura je svakoga dana žurila kući, nadajući se da će im poštar donijeti dobre vijesti. Enza nije dala da joj se nešto šalje u Ulicu Adams, jer je znala kakva bi gužva nastala pomisli li Anna Buffa da bi je njezina osobna služavka mogla napustiti.

Ali danas nije bio dan za popunjavanje obrazaca ni provjeravanje upražnjenih mjesta u pansionima, nego dan za slavlje. Svaka ulica u susjedstvu između donjega Broadwaya i Boweryja bila je prepuna ponosnih talijanskih useljenika u njihovoj najboljoj odjeći, doličnim rukavicama i šeširima, koji su u povorkama stizali iz svakoga okruga grada, uz rulju koja je došla isprobati ~ 176 ~

delikatese s juga Italije i proslaviti Kolumbov dan.

Dok su Enza i Laura hodale preko Ulice Grand, za njima su se okretale glave, u Laurinom slučaju zbog ljepote njezine svijetloplave kose i visine, a u Enzinome zbog njezine tamnokose ljepote i vitke figure. Nosile su vlastite kreacije: Enza je na sebi imala suknju od očetkanoga sivoga baršuna sa žućkastosmeđom jaknom poruba u boji lavande, dok je Laura nosila zelenu svilenu suknju i njoj odgovarajući brokatni kaput, s remenom od širokoga zlatnog užeta. Enzin šešir bio je protkan satenom sive i bež boje, dok je Laurin bio od filca, zlatan, sa širokim obrubom. U svakom pogledu izgledale su jednako moderne kao žene čija je odjeća bila sašivena u modnim ateljeima na Petoj aveniji.

Djevojke su se na krcatim ulicama priključile mnoštvu koje je došlo zbog hrane, proslaviti vezu s kućom i uživati u druženju sa svojim ljudima. Ulični prodavači su duž avenije postavili obične štandove i visoke u vapno oličene motke podupirale su ceradne nadstrešnice iznad uskih drvenih pultova koji su utorima bili spojeni uz motke.

Kupcima su posluživane sve moguće napuljske poslastice koju su mogli zamisliti, spravljane pred njihovim očima, svježe, vruće, slatke i savršene. Iz kotlova u kojima je cvrčalo ulje iskakali su pahuljasti oblaci bijeloga tijesta koje se pretvaralo u zlatnosmeđe i poslije umakalo u šećer i postajalo zeppole. Slatki kvadrati pite od rajčica koji su nalikovali crvenim kvadratima na talijanskoj zastavi, poškropljeni maslinovim uljem i ukrašeni svježim bosiljkom, stavljali su se u masne papirnate tuljke i prodavali jedan po jedan.

Na kiosku sa svježim proizvodima od tjestenine bili su poslužavnici puni školjaka punjenih svježim vrhnjem i uronjenim u čokoladne mrvice, sfogliatelle, školjke od tijesta punjene sirom ricottom, prepečenci s pinjolima, millefoglie, tanki slojevi tjestenine namazani kremom od jagoda i posuti šećerom u prahu te sve vrste sladoleda. S nadstrešnica su visjele pletenice s lješnjacima koje su se prodavale na komade. Golema ploča torronea načinjena od meda, badema i bjelanjaka bila je podignuta iznad stola s mramornom površinom koji je visio iznad glava na užetu, kao da je bila izvađena iz rudnika. Dobavljač ju je sjekao, prodajući obilne komade karamela gladnoj gomili.

– Signora Buffa voli torrone. – Enza se zaustavila pokraj štanda.

– Kupit ćeš slasticu toj vještici? – upitala je Laura.

– Nadam se da će se promijeniti – rekla je Enza.

– Onda samo naprijed. Kupi joj. Nadam se da će slomiti zub.

– Znaš što? Neću joj ništa odnijeti – rekla je Enza.

– To je već puno bolje. Ne povijaj se pred onim tko te tlači.

Mlade žene su se pitale koju delikatesu prvu isprobati. Enza ih je usmjerila prema štandu s kobasicom i paprikom. Promatrale su kuhare koji su na roštilj ~ 177 ~

bacali sjajne kriške zelene paprike i kolutove crvenoga luka, dok su mirisnu vruću kobasicu, čija je koža nad otvorenom vatrom popucala, stavljali u svježa hrskava peciva.

Laura je odgrizla komad. – Delizioso! – uskliknula je.

– Izvrsno – rekla je Enza na engleskom.

– Lijepo. Ali više priliči da govorimo tvojim materinskim jezikom. Danas je sve talijansko, uključujući i mene!

Jedan mladić svakoj je dao letak i nestao u gomili razdijeliti ostale. Enza je zapazila da je na prednjoj strani bio politički strip i natpis u oblačiću o zlima Njemačke. Veliki rat, pod takvim nazivom je bio poznat, plamtio je Europom i tek je počeo doticati živote ponosnih useljenika. Italija je u ušla u rat i govorkalo se da su sljedeće na redu Sjedinjene Američke Države. Enza je brinula zbog svoje braće i Laura zbog svojih nećaka, koji su jedva čekali postati vojnici.

Enza je zagurala letak u torbicu, namjeravajući ga poslije pročitati. Znala je kako su ljudi u njezinu selu siromašni. Nisu mogli podnijeti dugi rat koji bi to stanje samo još više pogoršao.

Ali danas se nije puno razgovaralo o ratu. Talijani koji su bili uspješni u Americi nisu imali vremena za politiku. Marljivo su radili, mnogi u dvije smjene, zarađujući američki novac. Pogled im je neprestano bio usredotočen na kaleme šivaćih strojeva, koristili su svoju snagu na gradilištima, postavljali željezničke tračnice i gradili mostove, tvornice, domove i stremili nebu, održavajući ravnotežu na gredama visoko iznad grada dok su gradili nebodere. I tu bi rat bio neželjeni prekid.

– Mnogo je zgodnih muškaraca u Maloj Italiji – rekla je Laura.

– Nekolicina.

– Zato ti privlačiš pozornost. Trebala bi manje mariti. – Laura se nasmijala. – Sjećam se prošloga ljeta u Atlantic Cityju. Tri sata si razgovarala s onim tipom iz Metuchena. Što se dogodilo s njim?

– Bio je to samo razgovor. – Enza je slegnula ramenima.

– Omotnice su dijelili za Mary Carroll, Bernardette Malady i Linde u završnoj obradi, Lindu Patzelt i Lindu Faria. Sve se udaju. Nekakav rudnik dijamanata u Africi upravo je presušio i bankrotirat ću proslavljajući ostale djevojke i njihovu sreću. Hoćemo li mi ikada imati svoje?

– Hoćemo. Ti ćeš biti prva. Nadam se da se ne namjeravaš skrasiti.

– Šališ li se ti to sa mnom? Nikad. Želim muškarca sa svijetlom budućnošću.

Znaš, ne trebaš čekati onoga tipa tamo od kuće. Trebaš živjeti sada. – Laura je uzvratila smiješak zgodnom mladiću koji ju je pozdravio dodirivanjem šešira.

– Nikoga ja ne čekam. ~ 178 ~

– Čezneš ti za onim kopačem groba, Cirom, jesam li u pravu?

– Pitam se gdje je. Ali ne čeznem za njim.

– Dobro. – Lauru se nije dalo prevariti. – Pišeš li mu?

– Ne. – Pisma u Italiju idu dvosmjerno, Enza.

– Nije on u Italiji. Tu je.

– U Americi?

Enza je potvrdno kimnula. – U Maloj Italiji.

– I to mi tek sada kažeš! – vrisnula je Laura. – Znaš li mu adresu?

– Bio je postolarski šegrt u Ulici Mulberry. Ali to je bio jako davno.

– Mogao bi biti samo jedan blok zgrada udaljen od mjesta na kojemu sada stojiš, a ti jedeš sendvič s kobasicom i paprikom! Ne mogu vjerovati.

– Tko zna gdje je? Prošlo je šest godina! Imao je djevojku.

– Pa? Bili ste tinejdžeri. Mislim da bismo trebale prošetati kroz Ulicu Mulberry.

– Vjerojatno se vratio natrag u Italiju. – Enza je slegnula ramenima. – Nije me briga. Nikada me nije pokušao naći.

– Možda ti trebaš pokušati naći njega.

– Možda ga ne želim naći.

– To možda znači da želiš – nije se dala smesti Laura. – Nikada nećeš izgledati ljepše nego danas, tako da bi baš mogla dopustiti tome čovjeku da vidi što propušta.

– Nisam se odjenula za njega!

– Djevojka nikada ne zna kada će joj sudbina preokrenuti život. Pogledaj mene. Ja sam uvijek spremna. – Laura je iz džepa izvukla mali srebrni raspršivač. – Mali gospodin za slučaj da sretnem svoga budućega gospodina. – Laura je špricnula parfem na vrat. – Hoćeš malo?

– Može. Ali samo malo. Ne želim da ga protratiš na mene. Ako on nije tu, koja korist? – Enza je sklopila oči dopustivši oblaku cedra i jasmina da se slegne nad njom.

Kad su djevojke skrenule u Ulicu Mulberry, zapanjilo ih je mnoštvo ljudi koji su slavili, a jednako tako krcati bili su i pločnici, stubišta i krovovi. Gotovo da nije bilo mjesta za prolaz. Enza je kratko udahnula kad joj je srce užurbanije zakucalo.

– Sjećaš li se adrese? – upitala je Laura.

– Ne baš.

– Ma daj. Zapamtiš svaku pojedinost svake osobe koju u životu sretneš.

Razmisli. ~ 179 ~

Enza se predala. – Radi u Postolarskoj radnji Zanetti.

Laura je zaškiljila pogledavši niz blok zgrada. – Eno je tamo! – Nasred stambenoga bloka zapazile su nadstrešnicu na kojoj je živim bojama blještao naziv radnje. Laura je uhvatila Enzu za ruku.

– Hajde, dođi.

Enza nije imala baš veliku vjeru u Laurin plan, ali prije nego što se uspjela usprotiviti, Laura ju je zgrabila za ruku i povukla za sobom kroz gomilu, sve dok nisu došle do radnje.

– Čekaj! – Enzi je intuicija govorila da joj se neće svidjeti ono što će zateći iza tih vrata. Ali bilo je prekasno... odlučna Laura bila je nezaustavljiva, bilo u pogonu tvornice ili na ulici Male Italije.

– Prepusti to meni. Ja ću preuzeti priču. – Laura se popela uz stube i provirila unutra.

Enza ju je slijedila, ujedno prestravljena i znatiželjna. Misli su joj se kovitlale, stavljajući Ciru u središte svakoga mogućeg scenarija, s njom ili bez nje. Ciro je dosada vjerojatno već bio oženjen. Na kraju krajeva, imao je dvadeset dvije godine i doimao se radišnim i ambicioznim. Enza će biti srdačna i brzo se izgubiti. To je sve. Izravnala je prednjicu svoje suknje prije nego što je za Laurom ušla u radnju.

Carla Zanetti stajala je iza pulta. Pružala je novac mladiću koji je ostavio veliki poslužavnik s kolačima na pultu. – Tu je i napojnica za tebe – rekla je mladiću na odlasku.

– Dobar dan, zovem se Laura Heery i ovo je moja prijateljica Enza Ravanelli.

Tražimo jednoga mladića, tu je šegrt.... – započela je Laura. – Ciru Lazzarija.

– Vani je.

– Ah – rekla je Laura, zatečena Carlinim mrzovoljnim ponašanjem. – Enza poznaje signor Lazzarija iz njihove pokrajine u Italiji.

– S iste smo planine – rekla je tiho Enza.

Carla je mahnula rukama. – Vidite li svu tu rulju tamo vani? Svi smo mi iz istoga mjesta. Mogla bih svakoga jadroola na ulici nazvati rođakom po krvnome srodstvu ako to želim. Ali ne želim... – virkala je preko svojih naočala za čitanje... – i neću.

– Ali ovo je nešto drugo. Ciro i Enza se uistinu poznaju s neke stijene u njihovoj staroj domovini – bila je ustrajna Laura.

– Upoznale smo se, signora – ubacila se Enza prije nego što je Laura mogla dodatno uprskati. Upoznala sam vas, bili ste sa suprugom i Cirom, moga prvoga dana u New Yorku, u bolnici Saint Vincent’s. Bila sam s ocem.

Carla je pogledala Enzu, odmjerivši je pogledom. Proučavala je pojedinosti na njezinoj odjeći i šeširu, zaključivši da je ta mlada žena dama. ~ 180 ~

– Onoga dana kad je Ciro posjekao ruku – sjetila se Carla.

– Da, signora.

– Kako ti je otac?

– Dobio je posao u rudniku, ali trenutačno pravi ceste u Kaliforniji.

– Težak posao.

– Bolje nego u rudniku ugljena.

– Mi radimo u tvornici bluza u Hobokenu – rekla je Laura, uz osmijeh. – Voljele bismo vam jednom donijeti koju.

– Vrlo ljubazno od tebe. – Carla se osmjehnula. Ali mene se ne može podmititi. Ciro ima mnogo djevojaka, od kojih većinu ne odobravam... naravno, od onih za koje znam.

Enza je otpuhnula. Nije ni shvaćala da je zadržavala dah. Ciro nije bio oženjen.

Carla je nastavila. – Danas su djevojke vrlo drske. Ne čekaju pravo udvaranje. Samo se pojave i odmah istupe sa svojim zahtjevima. Poredaju se za ovim pultom i gledaju u Ciru Lazzarija kao da kupuju sir.

– Ja nisam ovdje kako bih kupila sir, signora. Tražila sam staroga prijatelja, pitajući se samo kako je. – Osjećala je olakšanje zbog toga što Ciro nije bio tu.

Nije znala bi li mogla podnijeti da je se on ne sjeti. – Hvala vam, signora. Nadam se da ćete vi i signor Zanetti lijepo provesti praznik.

Enza i Laura okrenule su se poći.

Vrata radnje širom su se otvorila i zvona na kuki glasno su zacilikala. Prvi je ušao signor Zanetti, a za njim još dvije osobe, Luigi Latini i njegova djevojka Pappina, nježna brineta rumenoga porculanskog lica. Za njom je išla Felicita Cassio u crvenom šeširu široka oboda i njemu odgovarajućem kostimu. I posljednji Ciro Lazzari, u privlačnom plavom odijelu s prslukom, s otmjenom plavozelenom svilenom kravatom iste boje kao njegove oči, noseći dvije boce hladnoga šampanjca. Odjednom je prostorija bila puna ljudi.

Enza se zakrenula prodavaonicu.

poželjevši

da

nikada

nije

nogom

kročila

u

tu

– Koji je od vas zgodnih džentlmena Ciro Lazzari? – upitala je Laura. Signor Zanetti se zarumenio na izravne riječi mlade Amerikanke.

– Čuj, znaš da nije onaj stari, on je moj – rekla je Carla.

– Ne gledaj mene. Ja sam Luigi Latini. A nisam ni zgodan... – pogledao je u Rema – a ni star.

– Ja sam Ciro. Što mogu učiniti za vas? – upitao je.

– Moja prijateljica je tvoja stara poznanica – rekla je Laura. – Iz Alpa.

– Ako imam sreće, onda je to sestra Teresa iz kuhinje u samostanu San Nicola našalio se Ciro. ~ 181 ~

– Ova mlada dama nije uzela redovnički veo. – Laura je navukla rukavice.

– Barem zasada. Bog, Ciro – rekla je tiho Enza.

– Enza! – Ciro je uzeo njezine ruke u svoje i pogledao je. Lijepa djevojka s planine postala je ljepotica. Tijelo joj je bilo skladno građeno i vitko; u svom sivom i bež dnevnom kostimu izgledala je poput sjajne lastavice.

Felicita je prekrižila ruke na prsima dok je provjeravala svoje lice u zrcalu iza blagajne.

– Enza, ovo je Felicita Cassio – žurno ih je upoznao Ciro. Nije skidao pogleda

s Enze, dok mu je na licu bio izraz čuđenja. Mnoge misli prolazile su mu kroz glavu. Bio je zatečen time kako mu se profinjenom učinila. Koliko je napredovala u tih šest godina otkad ju je vidio u bolnici Saint Vincent’s! Samo je netko tko je bio useljenik mogao shvatiti što je značilo doći ovamo tako mlad i odrasti u mjestu koje se uvelike razlikovalo od kuće. Bilo je posve očito da je Enza cvala pred tim izazovom. Ciro je bio zadivljen i srce mu je ubrzano kucalo.

– Felicita je prije šest godina bila svibanjska kraljica u crkvi Naše Gospe od Pompeja – rekla je Carla tonom koji je davao naslutiti da Felicita više nije bila na vrhuncu poželjnosti.

– Nikada dosad nisam srela pravu kraljicu – rekla je Laura.

– Ah, ne vladam ja nekom zemljom ni tomu slično. Samo sam okrunila Blagoslovljenu Djevicu.

Laura je pogledala Enzu.

– Dakle, načinili su divan izbor – rekla je velikodušno Enza. Pogledala je prema vratima želeći pobjeći iz te neugodne situacije. Uistinu je namjeravala Lauri Heery reći sve što je ide kad se nađu na ulici.

Ciro je istupio. – Remo, ovo je Enza. Sjećaš se? Upoznao si je u bolnici onda kad sam posjekao ruku.

– Ne može to biti ona ista djevojka. – Remo ju je odmjeravao. – Che bella.

– Bila sam jako bolesna kad ste me vidjeli – rekla je Enza.

– Hoboken ti odgovara? – upitao je Remo.

– Da, to je glavni grad svijeta po ljepoti – rekla je Laura, na što su se nasmijali svi osim Carle.

– Carla, jesi li ih ponudila pićem? – upitao je Remo.

– Upravo sam se spremala odnijeti poslužavnike na krov. Vatromet je. – Carla se okrenula prema Lauri i Enzi. – Želite li nam se pridružiti?

Enza je pogledala u Ciru, koji nije skidao pogleda s nje. – Ne možemo.

Moram kući.

– Ne, ne moraš – rekla je Laura. – Dosta je toga Pepeljugina ponašanja.

Dovoljno marljivo radiš tamo. Danas je tvoj dan za slavlje. Računajte na nas, signora Zanetti, i hvala vam. Sretan Kolumbov dan! – Pljesnula je objema ~ 182 ~

rukama.

– Pa ovo je divno. Kakvo iznenađenje. – Ciro je podigao poslužavnik umjesto Carle. – Želim čuti sve o Pepeljugi.

– Kladim se da želiš – rekla je Felicita, namještajući svoj šešir. – On posebno voli tu bajku.

Krov Zanettijevih u Ulici Mulberry bio je skroman. Bio je prekriven katranom impregniranim papirom, na njemu je bila jedna niska klupa, nekoliko drvenih stolaca ravna naslona mokrih od kiše i niska lampica s debelim prozirnim žaruljama nanizanim preko zida dimnjaka.

Krovovi Male Italije bili su selo za sebe, nekoliko katova izdignuti od tla, ali vrlo blizu pa su djeca lako mogla preskakati s jedne zgrade na drugu. Većina krovova bila je jednostavno ukrašena: na nekima su bili vrtovi s rajčicama i začinskim biljem, a na drugima posude s cvijećem i mali roštilj. Ali večeras su bili puni, poput povišenoga mjesta za zbor, visoko iznad vreve, dok su slavljenici iščekivali vatromet.

Carla je odložila poslužavnik s kolačima na izbojak dimnjaka, pazeći da ne padne, dok je Remo otvorio bocu šampanjca. Carla je podijelila čaše koje je Remo natočio.

– Za Kristofora Kolumba! – nazdravio je Remo.

Enza je sjela na klupu pokraj Pappine. Odmah je osjetila naklonost prema toj sitnoj brineti iskričavih crnih očiju. Pappina je imala topao osmjeh i njezine kovrče podsjetile su je na Stellu. – Činiš mi se vrlo poznatom. Odakle si?

– Iz Brescie.

– I ja sam sa sjevera. Iz Schilparija.

– To je još gore u planini – rekla je Pappina.

– Gotovo najviše dokle se može popeti.

– Nema nas mnogo sa sjevera – rekla je Pappina i potapkala Enzu po ruci. – Moramo biti prijateljice.

– Voljela bih to.

Enza je promatrala kako se Ciro smije i razgovara s Luigijem i Remom.

Mogla je cijelu noć provesti promatrajući ga, što je i činila. U svojim snažnim rukama držao je čašu, gotovo profinjeno. Sreća mu je prožimala cijelo ti jelo, zabacio je unatrag ramena, čvrsto stojeći na zemlji, i smijao se. Kako li je sretna ona koja se uda za Ciru Lazzarija, pomislila je.

Ciro se ispričao muškarcima i pridružio Pappini i Enzi na klupi. Pappina se i sama uskoro ispričala i pridružila djevojkama na rubu krova. Prepredena Laura uvukla je Felicitu duboko u razgovor.

– Ne mogu vjerovati da si tu – rekao je Ciro.

– Sve je to bila Laurina zamisao – priznala je Enza. ~ 183 ~

– Teško mi je povjerovati u to. Ti si rođeni vođa. Sjećam se djevojčice koja je podizala kamenje na groblju kao da kupi preostali sitniš.

– Onda sam bila kršna djevojka s planine.

– Meni se sviđa ova nova inačica – rekao je Ciro.

– Ti se nisi nimalo promijenio – rekla je suhoparno Enza. – Očijukaš dok ti je djevojka tri metra dalje od tebe... ni manje ni više nego tu na krovu. Ne brineš li se da će te čuti i odbaciti te?

– Odbaci li me, ti ćeš me uhvatiti, nećeš li?

Enza se nasmijala, ali nije znala zašto. Imala je osjećaj da bi zaplakala.

Možda je to bilo zbog keksa i šampanjca, ali bila je ispunjena žudnjom i žaljenjem. Toliko je vremena prošlo otkad je vidjela Ciru i imala je osjećaj da je svaki taj trenutak bio protraćen.

– Nedostaje mi planina u ovo doba godine – rekao je. – A tebi?

– Rijeka Vo pretvara se u srebrnkastosivu i stijene se od jarkozelene pretvaraju u boju muškatnoga oraščića.

– Misliš li da bilo tko osim nas pomišlja na rijeku Vo? – Misle da je rijeka Hudson veličanstvena. Lijepa je samo ako nikada nisi vidio planinske rijeke. Ne mogu si pomoći, ali sve uspoređujem s kućom.

– Kako ti je obitelj?

– Još su na planini. Papa je dobio posao u Kaliforniji. Kako je tvoj brat?

– U sjemeništu je u Rimu.

– Svećenik u obitelji? Ti si blagoslovljen.

– Misliš? Radije bih ja da je on ovdje sa mnom u Americi. Ali znam i to da radi ono što voli, stoga to prihvaćam.

Enza se zagledala preko krovova. Bila je u tome trenutku jako sretna na toj staroj klupi. Ciro je sjedio uz nju. Nakon godina pitanja kako bi se ponovno osjećala, sad je znala. Poželjela je da taj trenutak potraje cio život.

Kao da je Ciro mogao naslutiti njezine osjećaje.

– Svijet se nekako smanjio, nije li? Ponovno si me našla – prošaptao je.

– Nije bilo teško. Hodala sam niz Ulicu Mulberry.

– Znam, znam, bilo je slučajno. Ali, doista, postoje li slučajnosti? Ili nam sudbina određuje vrijeme, mjesto i mogućnost?

– Ne znam... za postolarova šegrta zvučiš kao Plutarh.

– Nije mi poznat. Čitam Cellinija.

– Autobiografiju Benvenuta Cellinija? – upitala je Enza.

– Poznata ti je?

– Čitala sam je na planini. Dao mi ju je učitelj. Mislio je da ću biti umjetnica kad odrastem. ~ 184 ~

– I, jesi li?

– Ne znam. Mnogo umjetnika radi u tvornicama – osmjehnula se Enza. – Neki čak izrađuju cipele.

– Nisam ni blizu umjetniku kakav je bio on – rekao je sramežljivo Ciro.

– Ali kladim se da si bolji čovjek. Cellini je bio užasan prema svojoj supruzi i djeci. Bio je ljubomoran, sakatio je i ubijao, doslovno je izmislio krvnu osvetu.

Bolje ti je stoga da prestaneš razgovarati sa mnom i obratiš malo više pozornosti svojoj svibanjskoj kraljici ili ćemo vidjeti neka stara sicilijanska prokletstva bačena uokolo poput dugačkih uskih traka s nekoga domjenka.

Ciro se nasmijao. – Sviđa mi se tvoj šešir.

– I treba ti se sviđati.

Uskoro je vatromet zastro nebo iznad Male Italije kad je mješavina plave, žute i ružičaste eksplodirala na otkosu ljubičaste. Ciro i Enza pridružili su se ostalim gostima. Enza je sa ženama pila šampanjac i grickala biscotto, a Ciro pušio s Remom i Luigijem dok su promatrali odraz boja ponad glava, eksploziju raznobojnih zvijezda, sve dokle im je sezao pogled.

Enza je nakratko pogledala uvis prema vatrometu, ali nastavila je gledati Ciru, kao da želi zapamtiti svaku pojedinost. U kakvoga je lijepoga muškarca izrastao. Nije ni čudo što su se djevojke iz Male Italije nadale udati za nj.

Vatromet je završio s još više boja i topovske paljbe i glasne eksplozije uzdrmale su Malu Italiju.

– To je predstava – rekla je Carla, zabacivši glavu i iskapivši posljednju čašu šampanjca.

Enza je prišla domaćinima. – Hvala vam za divnu večer – rekla je Remu i Carli. Pozdravila se s Felicitom, Pappinom i Luigijem.

Enza se sjetila da je važno znati kada otići sa zabave; bilo je to jednako ljupko kao na vrijeme stići. Uhvatila je pravi trenutak za odlazak, prije nego što je postalo nezgodno, prije nego što su među gostima povučene crte i donesene odluke tko je išao s kim. Nije bilo puno toga što je na krovu trebalo počistiti, čaše su bile natrpane na poslužavnike, a keksi pojedeni. Bilo je vrijeme za odlazak.

– Ja ću vas ispratiti, dame – rekao je Ciro pošavši niz stube za Enzom i Laurom, izvodeći ih van kroz mračan stan i radnju. Kad su došli do vrata, Enza se okrenula i upitala Ciru. – Gdje ti stanuješ?

– Pokazat ću ti.

– Pričekat ću ovdje. – Laura je nedužno po torbici tražila rukavice.

Ciro je uhvatio Enzu za ruku i poveo je do stražnjega dijela prostorije.

Razmaknuo je zastor i pokazao joj mali poljski krevet, umivaonik, zrcalo i stol, svoj uredan i čist kutak svijeta. ~ 185 ~

– Besprijekorno je. Redovnice bi bile ponosne na tebe – rekla je Enza.

– Nisi vidjela najbolji dio – rekao je, odgrnuvši u stranu zastor i otvorivši vrata koja su vodila u vrt. Enza je izišla za njim.

U daljini je svirala harmonika, u pozadini su se čule provale smijeha i tih žamor s obližnjih trijema i iz dvorišta. Hladan noćni zrak mirisao je na maslac, karamele i cigaretni dim. Kotrljajući sivi oblaci preostali od posljednjega vatrometa visjeli su ponad nazubljenih krovova Male Italije dok se mjesec, pun i plav, probijao kroz izmaglicu obasjati vrt.

– Imaš stablo! – uskliknula je Enza.

– Koliko smo stabala imali na planini? – upitao je Ciro. Stavio je ruke u džepove i ustuknuo odmaknuvši se od nje, promatrajući je ushićenu.

– Milijun.

– Više – prisjetio se Ciro. – A ovdje je sve što imam ovo stablo koje mi je dragocjenije od svih onih šuma ispod Pizzo Camino. Tko bi pomislio da bi mi to jedno stablo moglo pružiti toliku radost? Gotovo sam posramljen.

– Shvaćam. Svaka sitnica koja me podsjeća na dom je blago. Katkad je sitnica... zdjela juhe zbog koje pomislim na majku... ili neka boja. Danas popodne u gomili sam vidjela plavi suncobran koji me podsjetio na jezero uz vodenicu u Schilpariju. To je nešto što te zatekne nenadano, kad uopće nisi svjestan i ispuni te dubokom žudnjom za svim onim što si nekoć poznavao. Ne ispričavaj se zbog ljubavi prema tome stablu. Da ja imam stablo, i sama bih se tako osjećala.

Ciro je poželio imati više vremena za razgovor s njom.

– Trebale bismo poći – rekla je Enza dok je prolazila kroz vrata natrag u radnju.

Ciro je ispratio Lauru i Enzu van na Ulicu Mulberry, posutu komadićima konfeta, sukovima kreppapira i komadima vrpce. Nekoliko zaostalih pojedinaca našlo je put do ugla Ulice Grand, gdje je navečer svirao ulični sastav. Laura je išla prva, dovoljno tek da omogući Enzi malo privatnosti.

– Trebala bih se oprostiti – rekla je Enza, iako to nije željela. – A ti bi se trebao vratiti svojoj djevojci.

– Ona mi je samo stara prijateljica. Poznajem je od dolaska u Ulicu Mulberry – rekao je Ciro. – Samo se zabavljamo, Enza. Smijemo se. Dobro se zabavljamo.

Nije to ništa ozbiljno.

– Nije ljubav?

– Ne može biti – rekao je iskreno. – Zaručena je od svoje dvanaeste godine.

– Je li joj se to netko sjetio reći? – nasmijala se Enza.

Na trenutak je Enza morala razmisliti o onome što je govorio. Zabava je bila vrlo nisko na popisu Enzinih prioriteta pa je bila doslovno zaboravila da to ~ 186 ~

postoji.

– Naravno, i trebaš se zabavljati – rekla je. – Naporno radiš, ima smisla. Ne obraćaj pozornost na mene. Ja sam previše ozbiljna. Svoje obveze nosim poput staroga sedla na starom kljusetu.

Ciro ju je uhvatio za ruku. – Ne ispričavaj se zbog onoga što jesi. Radiš kako bi se pobrinula za svoju obitelj i nema većega cilja od toga.

– Katkada bih i sama željela biti mlada. – Enza je to izgovorila bez razmišljanja. Iznenadila se kad je shvatila da se tako osjeća. Nikada nije razmišljala o tome što želi, samo o onome što je bilo najbolje za one koje je voljela. A što se njezina vlastitoga srca ticalo, nadala se da će ona biti ta koja će izabrati.

Enza je vidjela kako je to bilo s djevojkama iz tvornice. Neke mlade djevojke su njihovi roditelji zaručili za mladiće koje su oni za njih izabrali, dogovarajući brak koji je služio objema obiteljima, spajajući njihove oskudne imetke kako bi obje od toga imale koristi. Neke su same birale, imale su dovoljno sreće da im se netko na pravi način udvara i da se zaljube. Ostale su bile prisiljene udati se nabrzaka, jer nisu poštovale crkvena pravila. Kad nije bilo crkvenih oglašavanja za vjenčanje, mladenka i mladoženja bili su upućeni na privatnu svetkovinu, lišenu svečane mise i vjenčanoga slavlja, dajući zavjete potiho iza vrata sakristije, skriveni u sramu koji je trajao do kraja života. Možda je zato Enzi bilo teško biti mlada. Nije bila riječ samo o novcu koji je trebalo zaraditi i kući u Schilpariju koja je trebala biti sagrađena, nego je bilo opasnosti u mladosti.

Ciro ju je uzeo za ruke: – Ne želim da budeš kao one.

– Tko? – Djevojke iz Ulice Mulberry. Žele se udati samo zato što im je vrijeme. Ja želim više.

– A što je tebi to više, Ciro?

– Netko s kim mogu razgovarati.

– Kada si zaključio da je to važno?

– Mislim upravo sada. – Nasmijao se. Potom joj je uzeo lice među svoje ruke.

– Drukčija si, Enza.

– Signora kaže da se viđaš s mnogim djevojkama. – Sklonila je njegove ruke sa svoga lica i zadržala ih.

– Pretjeruje. Ali neka. Signora je zabrinuta da ću otići za onom za kojom mi srce žudi i ostaviti je sa sandukom potpetica za cipele i redom ljutitih mušterija.

– A hoćeš li?

Nije odgovorio. Baš kao onda na planini, mjesec se premjestio i činilo se da je jedna zraka izdvojila Ciru, poput zrake svjetlosti koja se kroz vitraje probila u mračnu kapelicu. Kao da joj se svijet u tome trenutku promijenio, nakrivljen na ~ 187 ~

svojoj osi dovoljno dugo da Enzi pruži pogled na ono za čim je čeznula. Nagnuo se prema njoj. Osjetila se sigurnom u njegovoj sjeni i njegove usne okrznule su joj obraz. Upio je miris njezine kože, koji je istodobno bio poznat i pravi.

Enza je znala da se u tom trenutku tisuću dobrih muškaraca ne bi moglo usporediti s Cirom Lazzarijem. On je bio taj koji joj je zarobio srce. Znala je to još od one noći na planini. Ali vratile su joj se misli o Feliciti i pitala se kako bi uopće ikada mogla znati je li on iskreno osjećao to isto prema njoj. U tome smislu, ne bi se udavala. Bolje nositi križ neuzvraćene ljubavi nego protratiti život na nekoga čije je srce podvojeno. Njegov nježni poljubac osmjelio ju je da mu kaže što zna.

Ustuknula je korak, pustivši mu ruku. – Neću te više pratiti, Ciro. Dosta mi je trčanja za nečim što želim u ovome životu. Previše je teško. Naučila sam da je lijepo imati očekivanja i snovi su divni, ali katkada bi bilo dobro imati nešto što bi mi samo došlo, a da se ja ne moram izboriti za to. Ako želiš da budemo prijatelji, to je tvoj izbor. Nemam ti ponuditi ništa drugo osim razumijevanja. Ali neću u potjeru za tobom u svaki okrug ovoga grada uvjeravati te kako ono što ti ja mogu pružiti tebi nešto vrijedi. Mislim da shvaćam što tebe čini takvim kakav si, što želiš od života i zasigurno znam odakle si. To najčešće nisu darovi koje muškarac traži u ženi, ali to je ono što ja tražim u muškarcu. A to hoćeš li ti biti taj muškarac, ovisi o tebi.

– Gdje živiš?

– U Ulici Adams, na broju 318.

– Smijem li te posjetiti?

– Da, smiješ.

– Obećao sam Remu da ću biti nadležan za kola za popravak obuće u Queensu. Imamo tamo novi posao. Možda te nekoliko tjedana neću moći posjetiti. Je li to u redu?

Enza se osmjehnula. – Naravno. – Cijeli život čekala je njega. Nekoliko tjedana više njihov će sljedeći susret samo učiniti još slađim.

~ 188 ~

15

ŽUTI DIJAMANT Un Brillante Giallo

Z

anettijeva kola za popravak obuće poslužila su cilju Carle Zanetti da zadrži Ciru pod svojim krovom te na taj način ostvari veću dobit u poslu. Ciro je s njihovom robom paradirao kroz pet okruga, popravljajući i prodajući nove čizme stotinama radnika unovačenih za goleme građevinske projekte... podizanje mostova, izgradnju željezničkih postaja i zgrada.

Remo je prikačio kola za popravak obuće za svoju kočiju i prije svitanja odvezao Ciru i Luigija do Astorije u Queensu. Ulice Manhattana bile su tihe, čulo se samo zveckanje staklenih boca na kolima koja su razvozila mlijeko.

Ciro je morao isplatiti Paboou, mjesnom gazdi, za parkiranje kola na Steinway Plazi, ali vrijedilo je toga novca. Na trguje bilo savršeno mjesto za kola, jer je to bila prometna prostrana ulica u podnožju mosta Hell Gate.

Luigi je podigao preklope na prozoru kola dok je Crio unutra postavljao stol za popravke. Kola su bila obojana u tamnozelenu boju i bijelim slovima preko njih je drečavim natpisom pisalo “Popravak cipela Zanetti”. Luigi je otvorio ladice skladišta ispod pulta i izvadio desetak pari čizama, popravljenih i s oznakama imena klijenata na njima.

– Znaš li gdje bih mogao kupiti dijamant? – upitao je Luigi Ciru.

– Što će ti?

– Što misliš što će mi? Za zaručnički prsten.

– Ženiš se?

– Stariji sam od tebe.

– Samo godinu dana – rekao je Ciro.

– Duga je godina.

– Va bene. – Ciro je odložio alat na stol za popravke. – Pođi do Mingione’sa u Boweryju, tamo prodaju dijamante.

– Kako znaš?

– Felicita – objasnio je Ciro. – Ako postoji neki dijamant na prodaju na Manhattanu, ona ga je isprobala. ~ 189 ~

– Možda će nam oni prodati nekoliko kamenčića. Imat ćemo dvostruko vjenčanje. Pappina je jednostavna djevojka s jednostavnim ukusom. Felicita će vjerojatno poželjeti veliki dijamant.

– Ona bi onaj veličine ploče torronea. Ali neću se ja oženiti Felicitom.

– Zašto ne?

– Ona želi nekoga boljega od postolara – rekao je Ciro dok je povlačio potplat s naglavka cipele, ponovno ga zašiti.

– Ne brine o zarađivanju za život. Otac joj prodaje grožđe u kolima.

– Prodaje mnogo grožđa, Luigi. Imućan je.

– Pijucka koštice, baš kao nas dvojica.

– Žena bira muškarca za kojega misli da ga zaslužuje. A potom ga nastoji promijeniti onako kako bi njoj odgovarao. Nisam dovoljno dobar za Felicitu. Ali – rekao je i lice mu se razvuklo u široki cerek – nije ni ona dovoljno dobra za mene.

– Ne znam kako ti to uspijeva – rekao je Luigi. – Ja sam sretan što sam našao dragu djevojku kojoj se sviđa ovo lice. A ti ih tolike nalaziš.

Ciro je pomislio na djevojke koje je poznavao. Nije imao osjećaj da je imao brojna iskustva. Zapravo, brinuo se da je bio previše na oprezu po pitanju osjećanja. Pitao se hoće li ikada znati što znači biti istinski odan samo jednoj ženi. – Što misliš o Enzi?

– Onoj djevojci s krova? Draga je.

– Lijepa?

– Nije mi bilo dopuštano gledati – rekao je Luigi. – Ali kad sam pogledao, pomislio sam da jest.

– Došli smo preuzeti čizme. – Kršno građen Irac nagnuo se na pult. – John Cassidy.

– A ja sam Kirk Johannsen. – Pridružio mu se mišićav i plavokos muškarac otprilike Cirinih godina. – Moje je trebalo pokrpati.

Ciro je gledao u svežnjeve popravljenih cipela, tražeći čizme. Cassidy ih je pregledao, zadivljen. – Kao nove su.

– I moje – rekao je Kirk. – Ali neće mi trebati. Muškarci su posegnuli u džepove platiti.

– Prestaješ raditi na izgradnji mosta? – upitao je Ciro.

– Pridružio sam se vojsci – rekao je Kirk. – Dat ću svoj doprinos.

Ciro i Luigi su se pogledali. Da su mogli, i sami bi se priključili, ali nisu bili američki državljani. – Ostavi novac. Ovime te mi častimo – rekao je Ciro.

– Hvala – zahvalio je Kirk. – Možete se uključiti i vi dečki s drukčijim naglaskom. Ako se prijavite i odslužite, dobijete državljanstvo kad se vratite. ~ 190 ~

Automatski. Vojska treba deset tisuća novaka tjedno. Trenutačno ih najviše imaju iz Puerto Rica.

– Znamo da možemo pobijediti Nijemce u Francuskoj – dodao je John Cassidy. – Da sam mlađi, našli biste me u rovovima Cambraija. Jedva bih čekao poći.

John Cassidy je pogledao najprije u Ciru, a potom u Luigija. Kao da je njegova opaska bila izazov mladićima da pristupe i uključe se u obranu zemlje koja im je činila dobro. Bio je to pogled koji je Ciro već vidio, onaj afirmiranoga Amerikanca upućen krhkom useljeniku, poput letimičnoga pogleda vladina radnika koji izdaje dozvolu za kola ili izraza lica žene koja mu je prodala stajaću kartu za operu. Postojala je nestalna hladna fronta, blaga osuda koja je govorila kako su useljenici bili nužna životna činjenica koja se mora podnositi, ali nikada istinski prihvatiti. Jedini način da ikada postaneš stalnim dijelom američke veličine bio je obraniti je.

Cassidy i Johannsen uzeli su svoje čizme i pošli uz brdo do mosta, pridruživši se radnicima koji su se slili na trg sa željezničkog perona ispod.

– Jesi li to ozbiljno mislio? – upitao je Luigi.

– Sretan sam ovdje – rekao je Ciro.

– I ja sam.

– Vjeruješ li u znakove? – upitao ga je Ciro.

– Ovisi. Zahtjeva li to prolijevanje moje vlastite krvi?

– Možda. – Ciro je pogledao u Luigija. – Prilično smo snažni, izdržljivi smo. – Slegnuo je ramenima. – Mogli bismo srediti Nijemce.

Nebo je noću iznad Astorije bilo prošarano s nekoliko žutih zvjezdica koje su izgledale poput komadićaka agruma. Luigi je čvrsto spavao u svojoj vreći za spavanje, pokraj kola.

Ciro je dokrajčio ostatke kobasice koju mu je u limenku s hranom spakirala signora Zanetti. Mladići su planirali u Queensu ostati dva tjedna, dok se ne vrati Remo i odvede ih natrag u Ulicu Mulberry, vukući iza sebe kola poput pluga za traktorom.

Ciro i Luigi su, nakon što je pao mrak, zatvorili kola kad se zadnja smjena posljednje ekipe s mosta zaputila kući. Ciro je pričvrstio preklope i zaključao ulazna vrata. Luigi je otišao na spavanje, čim je završio s večerom.

Ciro se naslonio na kola i napisao pismo. Pisanje mu baš nije išlo lako, možda zato što je pisao vrlo rijetko. Zbog toga što je Eduardo bio tako dobar učenik i lijepo pisao, zbog rukopisa i sadržaja, obavljao je svu prepisku koju su mladići morali obaviti. Ciro je teško nalazio prave riječi.

Ciro je pisao Enzi Ravanelli na Ulicu Adams, trudeći se objasniti joj kako je ~ 191 ~

neće moći vidjeti onako brzo kako se nadao. Naravno, imao je obvezu prema Zanettijevima, neumoran rad s kolima kako bi se oslobodio šegrtovanja. Ali brinulo ga je još nešto prije nego što je Enzi mogao ponuditi ono što je njoj trebalo. Još uvijek je viđao Felicitu i oboma je bilo teško prekinuti ono što su bili započeli.

Osim toga, tu je bio i rat, potreba da završi ono što su Englezi i Francuzi započeli i vrati Europu dobrim ljudima, uključujući svoj vlastiti narod na vrhovima talijanskih planina. Razmišljanja o tome da postane vojnik kao mladića ga nikada nisu napuštala. Luigi i Ciro željeli su “dati svoj doprinos”, no ujedno su se željeli zauzeti za nešto i isprobati svoju moć.

Ciro nije znao kako reći Enzi da se sprema priključiti vojsci. Ona je svoja osjećanja po pitanju Cire vrlo jasno izrekla. Kad bi otišao k njoj, to bi značilo predati joj srce i u potpunosti joj se obećati. Pišući to pismo, nadao se da će samo kupiti vrijeme. Bio je uvjeren da će se za nekoliko mjeseci koje bude imao na raspolaganju magla razići i cesta raščistiti te da će moći ponuditi Enzi prošetati se njome.

Snijeg koji je početkom prosinca pao u Hobokenu nije bio od one vrste kakav se spominje u knjigama, već su to bile krupne mokre pahulje što su se topile i izazivale curenja krova koji je bio loše zakrpan i nije bio sagrađen tako da izdrži opore zime. Enza je postavila kante pod mjesta na kojima je voda curila na najgornjem katu skladišne prostorije u tvornici Meta Walker. Kad je pogledala uvis, zapazila je još zahrđalih krugova ponad glave. Nema dovoljno kanta u Hobokenu, rekla je samoj sebi kad je metalnim stubama pošla do glavnoga kata tvornice. Ako voda koja curi dođe u dodir s električnim sustavom tamo gdje su djevojke radile, netko bi mogao biti opasno ozlijeđen.

Enza je vukla dvije smjene otkada su ona i Laura odlučile otići iz Hobokena.

Kad je bila tako iscrpljena, do samih je kostiju osjećala klonuli očaj poraza. Bila je silno izmorena te je počela sumnjati u velike Laurine planove.

Možda je pismo koje je primila od Cire Lazzarija pridonijelo njezinom sumornom raspoloženju. Ispričavao se zbog toga što je neće vidjeti. Pisao je da će se zbog posla u Queensu zadržati duže nego što je planirao; možda će je uspjeti posjetiti tek za Božić. Njihov poljubac na Kolumbov dan njoj je nešto značio. Možda je bila previše izravna, pogreška koja joj je već prije bila dana do znanja.

U pismu koje je dobila od oca pisalo je da je ni on neće posjetiti za ovaj Božić. Marco je radio s ekipom na izgradnji autoceste u Kaliforniji i mogao je tijekom blagdana uspjeti zaraditi prekovremeno. Sve što su radili, svaki novčić koji su uštedjeli za budućnost bio je s ciljem da se ponovno nađu sa svojom obitelji na planini. Ali u trenucima poput tih Enza se pitala hoće li ikada doći vrijeme da Ravanellijevi ponovno budu zajedno. ~ 192 ~

Od vremenskih nepogoda dotrajao niz kuća u Hobokenu izgrađenih od šperploče i pokrivenih jeftinim limenim krovovima prokišnjavao je na kiši i u kućama je bilo vruće na suncu. Zime su značile kamine koji nisu radili, zamrznute slavine i niz ostalih uvjeta koji prisiljavaju ljude da odustanu prije nego što su uopće započeli. Enza je na posao pješačila kroz nanose snijega jer se nitko nije potrudio lopatama i ralicom očistiti ulice u kojima su bile stambene zgrade s jeftinim stanovima za najam.

Cijelu godinu hrpice gladne djece bile su ostavljene lutati ulicama i prositi.

Povremeno bi tijekom mjeseci dok je trajala nastava službenik za nadzor učenika koji izostaju s nastave pokucao na vrata upozoriti roditelje kako im zakon nalaže obrazovati svoju djecu. Ali rijetko kada je bilo posljedica.

Siromašni su bili prepušteni brinuti se sami za sebe.

Zrak iznad Hobokena bio je zagušen oblacima teškoga dima iz tvornica i neprestanoga loženja peći u kojima su gorjela jeftina drva za ogrjev. Enza je žudjela vidjeti nebo danju, ali zakrčenost krovovima i industrijskim dimom koji se spuštao nisko stvarala je tmuran pokrov. Noću su zvijezde bile zastrte istom takvom izmaglicom, što je Enzi onemogućivalo slijediti šare neba noću, kao što je to činila onda dok je bila u Schilpariju.

Katkad bi se Enza slomila kad bi je obuzele crne misli, briga za oca, tjeskoba zbog posla i strah od toga kako će uopće ikada preživjeti putovanje kući u Italiju. Pokušavala je molitvom odagnati očaj, ali nije nalazila mir, čak ni u crkvi, koja joj je uvijek pružala utjehu. Sve je bilo drukčije nego nekad.

Jedina radost koju je Enza poznavala bila je njezina plaća, dio ušteđen za odlazak na Manhattan i zadovoljstvo zbog uplatnice koju je u omotnici svakoga tjedna slala majci. Još uvijek je svaki tjedan uživala u pismima koja je dobivala, koja su potvrđivala primitak novca, puna vijesti koja su joj pisala braća i sestre:

Vodim brigu o tvome vrtu. Voli te Alma.

Zaljubila sam se u Pietra Calva. Voli te Eliana.

Ne vjeruj Eliani, Pietro Calva ne voli Elianu. Voli te Alma.

Kupili smo novoga konja. Dali smo mu ime Enzo, po tebi. Tvoj brat, Battista.

Našao sam najviše tartufa na stijeni. Battista je jedan odnio u Bergamo. Dobio je za nj 200 lira! Nedostaješ mi, tvoj brat Vittorio.

Te sitne vijesti bile su poput žlica punih meda za njezino izgladnjelo srce.

Počistili smo kamenje sa zemlje. Svi su pomagali. Battista i Vittorio posjekli su stablo breze zbog dasaka i napravili ~ 193 ~

prozorska okna. Eliana je sašila zavjese. Alma mi je pomogla okopati vrt. Pazim na svaku liru. Voli te mama.

Enza je sve mogla podnijeti znajući da je majci olakšavala život. Pomišljala je na nju dok se penjala ljestvama do skladišne prostorije gore iznad strojeva. Bila je zauzeta trpajući u pregaču namote etiketa koje je valjalo pribadačama pričvrstiti na završene bluze kad je na leđima osjetila nečije ruke. Netko ju je bacio uza zid i prikliještio joj ruke iza leđa.

Enza je vrisnula, zazivajući u pomoć, ali žamor šivaćih strojeva ispod prigušio je njezina zapomaganja. Osjetivši muškarčevu ruku koja joj klizi uz nogu i zavlači se pod suknju, pokušala ga je udariti otraga, ali izgubila je uporište. Pala je na tlo i licem udarila od neravne daske. Osjetila je kako joj se niz lice slijeva topla krv.

– Digićka, kučko. Sad ćeš razgovarati sa mnom – čula je kako joj govori Joe Neal, režeći joj na uho. Enza je izvukla ruke iz Nealova stiska, prebacila se preko, svinula koljena i udarila ga nogom. Nasrnuo je na nju i, dok se kotrljala dopuzati do ljestava, ponovno ju je prikliještio.

– Mai! – povikala je na talijanskom. – Nikad! – ponovila je na engleskom.

Mjeseci u kojima ju je Joe Neal ismijavao, posramljivao i ponižavao u njoj su potaknuli bijes i svom snagom svoga tijela zbacila ga je sa sebe. Zapazila je odbljesak ljutnje u njegovim očima prije nego što se ponovno bacio na nju.

Prignječio ju je cijelom svojom težinom i osjetivši njegovo tijelo na svojemu, prožeo ju je osjećaj gađenja. Enza je čula kako joj se poderala podsuknja dok se izvijala udaljiti, ali nije joj uspjelo.

– Pusti je, Joe Neale! – zagrmio je nečiji glas otraga.

Enza je na najvišoj prečki ljestava ugledala Lauru kako vitla velikim škarama sa stola krojačke radionice. – Rekla sam, pusti je! Zarit ću ti ove škare u leđa. Miči se od nje!

Otkotrljao se.

– Ne približavaj se. Ostani tu gdje si. – Laura je pokazivala oštricom škara dok se on povlačio u kut.

– Hajde, Enza. Siđi niz ljestve. A ti, ostani tu gdje jesi, Joe. Ne šalim se, ostani tu gdje jesi – naredila mu je Laura.

Enza je stajala, osjećajući se nesigurnom na nogama zbog napada. Uhvatila je rub svoje pregače i prinijela ga posjekotini na licu. Uspjela je doći do ljestava gdje je pala Lauri u naručje. Laura joj je pomogla korak po korak sići niz ljestve, do ruku ostalih radnica s kojima je radila, koje su se okupile oko podnožja ljestava.

– Silazi odatle, Joe – zahtijevala je Laura. Spustio se niz ljestve.

~ 194 ~

– A sada, gubi se odavde.

Radnice su štitile Enzu i siktale dok je prolazio.

Laura je stajala u prostoriji za odmor. Mlade žene iz noćne smjene ispunile su prostoriju i razmilile se po tvornici.

– Čujete li me svi? – Laura je povisila glas. – Držite škare u džepu pregače.

Odsada pa nadalje idite po dvije do zahoda i užinajte u skupinama od tri i više.

Bude li vam netko prijetio, morate progovoriti. Sve mi podnosimo komentare i zvižduke, ali ako netko na vas stavi ruku... imate pravo uzvratiti mu. Dajemo im do znanja da imamo škare i da ćemo ih iskoristiti.

Radnice, uglavnom tinejdžerice, sve stranoga podrijetla, često nisu govorile engleski. U toj tvornici prolazile su bolje od mnogih zbog velikoga broja Talijana, Jugoslavena, Čeha, Grka i Židova koji su naučili brinuti jedni za druge. Imali su povjerenja u Lauru da ih ona štiti i želi im dobro.

Svaka sirota useljenička djevojka imala je pripravan plan da preživi. Neke su štitile braća i očevi, ostale mladi supruzi, ali za sve njih prva crta obrane bile su njihove škare. Djevojke su se okupile i dogovorile strategiju: Imogene May Haegelin napravila je nacrt pisma upravi objasnivši opasnosti rada u noćnoj smjeni, Patte Rackliffe zaklela se da će dovesti svoga zaručnika i njegove prijatelje u tvornicu, brat Alanne Murphy je poznavao “neke ljude”, otac Julie Rachel bio je boksač, šogor Lene Gjonaj bio je policajac i Orea Koontz bila je dobar strijelac, koja je imala pištolj i zaklela se da će pucati u Joea Neala ili bilo kojega drugog muškarca koji joj se približi sa zlim namjerama.

Radnice je zajedno okupilo ono od čega su bježale, siromaštvo u svim njegovim oblicima, očaj, glad, opustošene obitelji, kao i ono što su se nadale postići. Mašta im je bila puna američkoga blaga: oličene kuće, bombonijere, boce gaziranih sokova, bijele pješčane plaže, kotač vidikovac s kabinama, otvorena stražnja sjedala u automobilu, svilene čarape i riječi bolji život.

Bolje je značilo američko. Bolje je značilo sigurno, čisto, časno i istinsko.

Snovi svih veličina i opisa uljuljkali su ih u miran san noću i davale im snagu prebroditi teške dane.

Na kraju smjene djevojke su uzimale magnete i iz pukotina tvorničkoga poda izvlačile ukrasne igle, štedeći svaku iglicu, a samim time i svaki novčić za upravu. Katkada su srebrne igle svjetlucale u pukotinama poput zakopanoga blaga i djevojke su zamišljale kako bi moglo biti još nečega ispod tih širokih starih drvenih dasaka, nečega što je samo za njih.

Posjekotina iznad Enzina oka nije bila duboka, ali bila je ukošena iznad obrve, poput apostrofa. Laura je ušla iz ureda noseći sa sobom kutiju prve pomoći.

– Eto. Dogovorila sam da iz ureda pošalju po gospodina Walkera. Na putuje ~ 195 ~

ovamo. Sve su mu rekli. – Laura je otvorila metalnu kutiju prve pomoći i na komad gaze natočila alkohol.

– Je li bio bijesan? – upitala je Enza.

– Ponoć je. Nije mu baš bilo drago.

Laura se ispružila preko umivaonika očistiti Enzinu ranu. – Ovo će boljeti.

– Sama ću – rekla je Enza. Uzela je gazu i potapkala po posjekotini.

– Zašto ne plačeš? Bolje ćeš se osjećati.

– Nisam tužna.

– Ali povrijedio te.

– Nije, stigla si na vrijeme. Mjesecima me prati. Sretna sam što si bila tu – rekla je Enza, ali nije bilo dvojbe da se u njezinu glasu osjetila ljutnja. – Kad ćemo moći otići odavde?

– Možemo odmah ako imaš dovoljno ušteđenoga novca. Misliš li da možeš preživjeti? Jer, ako možeš, sada je pravi trenutak. Upravo smo dobile plaću pa sam pri novcu. Dat ću otkaz istoga trena čim gospodin Walker stigne ovamo.

Potrebno mi je otprilike sat vremena da odem kući i spakiram se. Možemo privremeno dobiti sobu u Y i otamo tražiti poslove. Sve ćemo dijeliti točno popola, otvoreno i pošteno – obećala je Laura. – Idi kući i spakiraj se. Naći ćemo se na pločniku ispred broja 318 u Ulici Adams do jedanaest ujutro. Je li ti to dovoljno vremena?

– Jest. – Enzine oči su zasuzile.

– Sad plačeš? – rekla je Laura u nevjerici.

– To su suze radosnice – rekla je Enza, brišući ih maramicom. Odlučila je, prvi put u šest godina, uzeti plaću iz tvornice, omogućiti sebi uporište za novi život i ne poslati je kući na planinu. Toga dana shvatila je svoju vrijednost. Neće vrijediti puno nastavili li trpjeti zlostavljanje u tvornici u Ulici Adams. Bilo je gotovo sa starim načinima života i ni jednoga jedinoga trenutka neće joj nedostajati.

Dok se Enza vraćala natrag u Ulicu Adams, izmaglica iznad Hobokena visjela je poput bale ugljeno crne vune pri ranojutarnjoj svjetlosti. Ugledala je hrpu uličnih derana, gladnih, bosonogih, prekrivenih pepeljastosivim očajem siromaštva, kako se igraju starim zahrđalim limenim bubnjem koji su štapovima gurali niz ulicu.

Nekada bi se zaustavila i kupila toj djeci kruh, slatka peciva ili vruće perece.

Jutros se Enza zaustavila na uglu i kupila veliku vreću naranača. Bile su skupe, ali Enza je poželjela učiniti nešto posebno, jer neće tu biti za Božić.

Domahnula je djeci. Pritrčali su joj, okupivši se oko nje poput golubova koji su kljuckali u potrazi za mrvicama, pružajući rastvorene ruke.

U to sivo zimsko jutro, na smeđoj ulici, jedini odbljesci boje potjecali su od ~ 196 ~

naranača, sjajnih i okruglih, poput samoga sunca.

Dok je dijelila voće, Enza je zamišljala da su ta mlada lica njezina vlastita braća i sestre. Vidjela je Elianu u djevojčici s poderanom smeđom pregačom, Vittorija u najvišem dječaku u skupini, koji je čak i na hladnoći hodao bosonog te naposljetku Stellu u maloj djevojčici crne kovrčave kose prepuštene sestri na brigu, iako toj starijoj djevojčici nije moglo biti više od osam godina. Enza je potisnula suze kad je pomislila na svoju sestricu i na to kako su je te male djevojčice koje su lutale ulicama Hobokena podsjetile na Stellin duh. Bile su nesretne, baš kao što je to bila Stella.

Jednu po jednu stavila je naranču u svake dvije ispružene ruke, mali znak nade na mjestu gdje je dugo nije bilo. Djeca se nisu mogla sjetiti kako je izgledalo primiti poslasticu. Ushićena, vikala su: – Grazie mille! – milijun puta hvala, za sitnicu, jednu sjajnu slatku naranču.

Pojest će voćku, sok i koru.

Dok se pakirala, Enza je osjećala svu težinu nezamjenjivog dijela mladosti potrošenog na mjestu koje to nije zasluživalo. Zavoj preko oka zatezao joj je kožu, ali već je razmišljala o ožiljku koji će nositi, oznaci koja je signalizirala kraj njezina staroga života i početak novoga. Enza je uredno premotala svoju odjeću i pozorno je posložila u torbu. Dodirnula je vrh valjkaste putne torbe i zakopčala dugmad na njoj, potom na sebe navukla vestu i na kraju kaput.

Podrumska vrata otvorila su se zanjihavši se, iznenadivši Enzu i ispunivši je strahom za koji je znala da ga osjeća posljednji put. Osmjehnula se sama za sebe.

Na vrhu stuba stajala je signora Buffa. – Što to dođavola radiš?

– Odlazim iz vaše kuće, signora. – Enza se penjala stubama i progurala pokraj nje.

– Ne, ne odlaziš. Ne možeš! – zarežala je signora.

– U potpunosti sam vam isplatila dug. Pripremala sam svaki objed, oprala

sve posuđe, prala, vješala, glačala i složila svaki odjevni predmet za tri kućanstva i za vas, i tako šest godina – rekla je smireno Enza.

– Pripravi mi užinu – podrugljivo se smiješila signora.

– Pripravite je sami, signora.

– Enza, upozoravam te, prijavit ću te!

– Već imam papire. Ne možete ih osporiti.

– Gaduro nezahvalna...

– Možda. Ali takvih ima mnoštvo ovdje. – Enza je prolazila kroz kuhinju do dnevnoga boravka, zakopčavajući u prolazu jednom rukom dugmad kaputa.

– Što time hoćeš reći? Odgovori mi! – Signora je zvučala slabašno i jadno. – ~ 197 ~

Rekla sam, odgovori mi.

Enza je shvatila da je njezin otac bio u pravu: nasilnik se povlači kad mu se suprotstavite.

Na stubama iza sebe začula je Dorine, Jennyne i Ginine korake. Poredale su se poput vagona. Gina je u naručju nosila djetešce. Dora je tek prohodalo dijete držala na boku, Jenny je privezivala pojas na svojemu kućnom ogrtaču, iako je davno prošlo vrijeme za njegovo nošenje.

– Napušta nas! – zaječala je Anna.

– Ne možeš otići! – prezrivo je rekla Dora.

– Pelene! – pobunila se Gina. – Tko će prati pelene?

– Trebala si danas ispeći kruh – požalila se Gina. – Kamo ćeš?

– Ne tiče te se. – Enza se okrenula prema Anni. – Signora, živite u stambenoj zgradi s jeftinim stanovima, a ponašate se kao da ste bogatašica, bez pedigrea ili obrazovanja koji bi to odredili. Ugađali ste hirovima svojih sinova i na vaše iznenađenje oženili su se rospijama...

Gina je nasrnula naprijed. – Koga ti to vrijeđaš?

Enza je podignula ruku i Gina je ustuknula. Enza je nastavila, uperivši pogled u Annu. – Zaslužili ste da u starosti živite u bijedi. Vaše snahe su lijene.

– Obratila se ženama te kuće. – Odgajate djecu u ovoj kući poput životinja i od mene očekujete da kuham, čistim i za svima njima pospremam. Sada je na vas red – rekla je i naglo otvorila ulazna vrata.

– Odmah se vraćaj, Enza! – povikala je signora Buffa.

Enza je prošla kroz vrata. – Pijanica ste i nije ni čudo što vam suprug boravi u Zapadnoj Virginiji.

– Radi! Nezahvalnice!

– Dovoljno dugo tucite psa i naposljetku će vas ugristi. Zahvalila bih se, ali sve ove godine od vas nikada nisam čula da izgovarate te riječi. Stoga mi dopustite da vam ovo kažem posljednji put, signora: Glupačo! Glupačo glupa!

Kako se zbog toga osjećate, signora? Ah, sada znate. – Enza je pogledala u ostale. – Sada sve znate.

Izišla je van na trijem, ostavljajući za sobom svoj život dogovorenoga služenja, tu groznu ženu, djecu koja su urlala, prljave zipke, ustajale dječje bočice, hrpe prljavih pelena, vlažan i hladan podrum te slomljen poljski krevet.

Laura Heery ozarila se dok je Enza skakućući silazila niz stube s valjkastom putnom torbom. Uskoro je trijem iza nje bio pun žena iz obitelji Buffa koje su iznova i iznova prodorno vrištale za Enzom: Puttana!

Strega! ~ 198 ~

Pazza!

Porca i miserable!

S obje strane Ulice Adams otvarala su se vrata i izvirivale znatiželjne glave.

Susjede su se naginjale kroz prozore, okrećući se prema mačjoj dreci na broju 318. Ostali su se smjestili na svoje stubište i sa zadovoljstvom gutali predstavu, sretni što barem jednom nesreća koja je zadesila tu ulicu nije njihova.

Enza je osjetila prvi divan nalet slobode. Dobra draga Laura provukla je ruku ispod Enzine, noseći u drugoj ruci svoj kovčeg i kutiju za šešir. Žene iz obitelji Buffa nastavile su s trijema djevojkama izvikivati pogrdna imena, dok su dvije prijateljice ponosno zajedno koračale uz blok zgrada, usklađena koraka. Kad su se susjedi priključili zajedljivom bockanju, Enza i Laura odbijale su njihova prokletstva. Držale su visoko glave i nastavile hodati dok su uvrede pljuštale oko njih poput strelica, promašujući ciljeve.

Kad su iz Ulice Adams skrenule u Grand Concourse, napokon slobodne, osmjehnule su se, potrčale i nisu se zaustavljale sve dok nisu stigle do trajektnoga pristaništa, gdje su se ukrcale u čamac koji će ih brzo prevesti preko rijeke do Manhattana.

~ 199 ~

16

? OKOLADNA PRALINA Un Tartufo di Cioccolata

N

ije bilo spokojnijeg mjesta na Božić od New Yorka. Ulice su bile vrlo tihe, kao da su pokrivene baršunastim tepihom.

Ciro je kola za popravak obuće uvezao u garažu za kočije na Ulici Hester. Skinuo je svoju vreću za spavanje, limenku s užinom i kutiju čokoladnih pralinea koje je kupio u Astoriji prije nego što se zaputio natrag u Ulicu Mulberry.

Carla i Remo bili su na božićnoj misi u crkvi Saint Francis Xavier, nakon koje su vlakom pošli u posjet signorinim rođacima u Brooklynu.

Ciro je otključao vrata radnje i pošao prema svojoj sobi. Izvadio je svoju najbolju košulju, hlače, čarape i donje rublje na poljski krevet te skinuo onaj prsten pečatnjak, odloživši ga na noćni ormarić. Uzeo je čisti ručnik i pošao na kat do omanjega proširenja u koje se ulazilo iz kuhinje. Dok se kada na četiri noge punila vodom, obrijao se, pozorno pazeći da se ne poreže. Oprao je zube pastom od sode bikarbone i pomno ih isprao. Skinuo je odjeću, uredno je složio na hrpu, ušao u kadu i započeo s licem, vratom i kosom, nasapunavši i trljajući tijelo, ne zaboravljajući uzeti četkicu i očistiti ispod noktiju, sve do stopala, gdje se posebno zadržao ribajući pete. Prave odgovarajuće cipele promijenile su mu nogu... nije bilo zadebljanja ni žuljeva, iako je trinaest sati na dan bio na nogama. Ako je Ciro nešto naučio, onda je naučio da odgovarajuće cipele od prave kože mogu čovjeku promijeniti život ili mu barem omogućiti da dugo izdrži na nogama.

Ispraznio je kadu i oribao je, ostavivši je bez mrlja i suhu, kao da se nije ni okupao u njoj. Bila je to navika koju je stekao još u samostanu. Kamo god išao, uključujući kola sa spavaćom vrećom, Ciro je za sobom počistio, ostavljajući prostorije boljima od onih kakve je zatekao. To je također bila značajka siročeta koje, čini se, nikada nije željelo koristiti bilo što drugo osim onoga što mu je namijenjeno, uključujući i vodu za kupanje u kadi.

Ciro je pokupio svoju odjeću, omotao ručnik oko struka i brzo se stubama vratio u svoju sobu gdje se odjenuo, vodeći računa o tome da ispravi ovratnik na košulji i napravi četvrtast čvor na svilenoj kravati. Vratio je na ruku svoj zlatni prsten pečatnjak. Navukao je jaknu, a potom kaput. Naposljetku je ~ 200 ~

dograbio čokoladice.

Na trajektu za New Jersey zavaljen je sjedio na klupi i pogledom obuhvaćao rijeku Hudson. Toga jutra, pjenušavi bijeli valovi vode odgovarali su nebu ponad glave. Sjetio se kako se rijeka Vo ulijevala u vodopad preko planine, a potom u udaljenoj dolini sužavala, plosnata i siva, poput švrljotine olovkom.

Zapitao se je li ikome palo na pamet napraviti smjesu za čišćenje i oprati crkvene kipove sastojcima iskopanim s dna rijeke Hudson. Sjećanja na Iggyja, njegove kratke cigarete i sretan smijeh navela su ga da se osmjehne.

Toga božićnoga jutra ulice Hobokena bile su pune ljudi u pokretu. Svježe okupan, u uredno izglačanoj odjeći, Ciro se isticao, doimajući se kršnim i zdravim u susjedstvu u kojemu ljudi nisu bili takvi. Kretao se kroz gomilu, provjeravajući brojeve na svakoj zgradi, sve dok nije našao broj 318 u Ulici Adams. Popeo se stubama i pozvonio.

Vratima je prišla jedna žena. Pogledala je kroz mrežasta vrata u Ciru, što je bilo neobično, jer bila je zima, a mrežasta vrata još nisu bila skinuta. Sigurno u kući nema muškarca da obavi te poslove, pomislio je.

– Ciao, signora.

Anna Buffa mu se osmjehnula. Njezina bluza u obliku muške košulje i suknja izgledale su kao da je spavala u njima. Zapazio je kako joj sa strane nedostaju dva zuba. Ciro je uspio zapaziti da je nekoć bila privlačna, ali više nije. – Buon Natale.

– Buon Natale, signora. Tražim Enzu Ravanelli. – Kad je Ciro izgovorio to ime naglas, glas mu je zapeo. Ijedni pripreme doveli su ga pred njezin prag.

Prekinuo je vezu s Felicitom, stavio novac u banku i bio spreman udvarati joj se snovima o braku, ako i kada ona to želi. Pomišljao je na svaki razgovor koji su vodili i iznova čitao pismo koje mu je napisala kao odgovor na njegovo, u kojemu ju je molio da bude strpljiva. Sad je on bio taj koji nije mogao dočekati da je vidi i kaže joj kako se osjeća.

– Koga tražite? – upitala je signora Buffa.

– Enzu Ravanelli. – Ciro joj je glasno ponovio ime. – Je li tu?

Annin osmijeh iščeznuo je. – Ne živi ona ovdje.

– Oprostite, sigurno sam pogriješio kuću.

– U pravoj ste kući.

– Va bene. Znate li gdje je?

– Ne znam tko ste.

– Ciro Lazzari.

– Nikada vas nije spomenula.

– Možete li mi reći kamo je otišla?

– Vratila se natrag u Italiju. ~ 201 ~

– Italiju? – Ciro je u nevjerici razrogačio oči.

– Spakirala se i otišla. Tek tako. Usto mi duguje najamninu. – Signora Buffa gledala je kutiju sa slatkišima.

– Kad je otišla?

– Ima već tjedana i tjedana. Bila je to prava scena. Ne sjećam se. Vikala je na mene, uzrujala moje snahe. Bez imalo poštovanja, grozna, grozna djevojka.

Mjesecima me potkradala. Drago mi je što je otišla.

– Ne zvuči mi kao Enza.

– Ne poznajete je dobro kao ja. Morala sam je izbaciti van. Uvijek je ovamo dovodila nekakve muškarce, u svako doba. Prava puttana. Doista odvratna svinja od djevojke.

U Ciri se javio bijes kad je čuo da Enzu opisuju na taj način, ali uspio je zapaziti da je ta starica pijana i da nikakvo protivljenje s njegove strane ne bi bilo zapaženo. Osim toga, bio je previše shrvan da bi pomišljao na bilo što drugo osim na ljubav koju je izgubio zato što je nije iskazao na vrijeme. Propustio je svoj trenutak s Enzom i nije bilo nikakvoga drugog načina da ga ponovno vrati.

Ona je posve jasno postavila svoje zahtjeve, ali previše je zakasnio.

Ciro se okrenuo poći niz stube.

– Jesi li za piće?

– Oprostite, nisam čuo?

– Uđi na piće. – Otvorila je širom vrata. – Božić je.

Kuća je bila u velikom neredu. Prešla je rukom niz bedro i zadignula rub suknje pokazati nogu.

Ciro je odskakutao niz stube i istrčao na ulicu. Nije se osvrnuo na tu neobičnu ženu u žutoj kući. Naprotiv, osvrnuo se oko sebe vidjeti ima li koga tko bi mu mogao reći nešto o tome što se dogodilo s Enzom Ravanelli. Prišao je susjedi koja se zakrenula pa drugoj koja je postupila na jednak način. Dugo je tamo stajao, sve dok ga nisu okružila prosjačka djeca.

– Dolci! Dolci! – povikali su kad su ugledali plavu kutiju prekrivenu folijom.

Okupilo se još djece, sve dok nisu opkolili Ciru. Otvorio je bombonijeru i jednu po jednu čokoladnu pralinu zamotanu u papir stavljao u svaku ispruženu ruku, sve dok ih nije razdijelio.

Djevojčica široko razmaknutih smeđih očiju pogledala je Ciru, držeći čokoladicu. – Jesi li ti Djed Božićnjak? – upitala je prije nego što je otrčala s čokoladicom.

Ciro je zagurao ruke u džepove i vratio se do trajekta. Ako je Enza pobjegla od signore Buffa, zašto nije došla u Ulicu Mulberry? Je li se bez njega vratila na planinu?

~ 202 ~

Laura je prošla kroz staklena vrata Horn & Hardart’s Automata na Trideset osmoj ulici i Broadwayu, pogledom prelazeći po užurbanoj zalogajnici, tražeći Enzu.

Enza i Laura bile su redovite gošće u Automatu, smještenom usred grada, što je bilo zgodno za većinu usputnih poslova koje su dobivale kroz smjernice, dojave i putem oglasa u novinama.

– Vani je odvratno. – Laura je sjela pokraj Enze, skidajući rukavice i kaput. – Smrzavam se. Lijepa nova godina dosad... 1917., godina tundre.

– Ima li kakvih vijesti iz agencije? – upitala je Enza. Djevojke su se prije Božića prijavile kod Renne M. Dandrow Associates, tražeći posao.

– Što kažeš na sudoper?

– Kad si me učila engleski, nijednom nisi spomenula riječi sudoper.

Laura se nasmijala. Nisam te poučavala staroengleski. Pranje posuđa je rad u kuhinji. Ne razvlačenje tijesta i kuhanje juhe, nego oni grublji poslovi. Ribanje lonaca, brisanje podova i te stvari.

– Mogu to – rekla je Enza.

– Dobro, jer rezervirane smo za rad tijekom vikenda u privatnoj kući na Carnegie Hillu na Upper East Sideu. – Laura je po stolu raširila novine na stranici oglasnika potražnje.

– Koliko plaćaju?

– Pedeset centi po smjeni – odgovorila je Laura. – Sretne smo što je to upalo jer u petak moramo platiti najamninu. Hoćeš da podijelimo komad pite? Za toliko uvijek imamo.

– Hoćeš li i kavu s njom?

– Može – rekla je Laura, ne skidajući pogled s novina.

Miris cikorije, cimeta i kakaa dao je vedroj sjajnoj zalogajnici osjećaj doma.

Kava je bila pet centi, pita deset centi i djevojke su otišle site. Nije bilo nikakvih konobarica u Automatu, već samoposluživanje.

Enza je platila za pitu i kavu, izvukla iz posude četiri novčića po pet centi i dva stavila u stakleni prorez ispred zida za posluživanje. Zid za posluživanje bio je pun jela, bilo je tu svega, od pojedinačnih jela makarona sa sirom do jednoga kolača s crno-bijelom glazurom. Kupac bi izabrao što želi, ubacio unutra novčiće i sam izvadio jelo. Dograbila je dvije vilice, odnijela ih s pitom do stola i vratila se natočiti kavu. Bijele keramičke šalice i tanjurići s veselim zelenim rubovima uvijek su je uspijevali oraspoložiti. Pazila je da joj šalice na tanjurićima ne padnu, čista crna kava bila je za Lauru, a ona sa šlagom njezina.

– Dobro nam ide, Enza – rekla je Laura kad joj je Enza donijela kavu. – Imamo sobu u Y-u i radimo. ~ 203 ~

Enza je brinula da neće moći slati kući novac ne nađu li stalan posao. – Ima li kakvoga posla za šivanje?

– Imam osjećaj da će Marcia Gutzzo proći u Matera Tailoringu.

– Ostavila sam naša imena kod Samanthe Gabriele Brown – rekla je Enza. – Šivaju dječju odjeću.

– Da, ali ne plaćaju. Ne možemo raditi danje smjene za pedeset centi. Osim toga, ne daju dodatno raditi na normu ako tamo nisi šest mjeseci.

– Možda bismo mogle porazgovarati s upraviteljem na recepciji u Y-u i smanjiti cijenu najamnine za sobu – rekla je Enza.

– Znam da Y nije otmjen, ali bolji je od podruma u Ulici Adams ili moje spavaće sobe u kojoj nas je četvero u Jerseyju.

– Ne želim zvučati nezahvalno – rekla je obzirno Enza.

– Na listi smo čekanja u dobrim pansionima... nešto će već iskrsnuti.

Gledajmo na to kao na pustolovinu, a ne kao na zadatak. Na sve to. Na to što smo siromašne, što tražimo posao, što se bojimo i gladujemo, sve je to dio te pustolovine. Nikada nismo prale posuđe i sada nam se ukazala ta mogućnost.

Naučit ćemo nešto. Pretvorit ćemo pakao u raj. – Laura se nasmijala.

Enza i Laura napustile su Y usred grada, zamotane u šalove, rukavice i kapute, nisko spuštenih vunenih šešira i pješice se zaputile do Pete avenije.

Visoke stambene zgrade poput dvoraca u Petoj aveniji izgledale su kao niz cilindara, dok su petrolejske ulične svjetiljke koje su upalili vratari bacale sjene na njihova pročelja. Enza i Laura su ispod nadstrešnica na ulazima zalazile u snopove svjetlosti i izlazile iz njih, osjećajući zapuh topline koji je potjecao od malih prijenosnih pećica na ugljen postavljenih da griju bogate, dok su prolazili kroz ulaštena mjedena ulazna vrata ulazeći u limuzine koje su čekale da ih odvezu iz grada.

Djevojke su promatrale smjenu u tim dvorima: dok su crne sluškinje izlazile kroz izlaz za poslugu, ulazila je noćna smjena, zamijeniti ih. Irske sluškinje upućivale su se prema istoku do el traina i vraćale svojim kućama. Vjetar je bio oštar i hladan, fijučući kroz gradske blokove, stvarajući povremene zapuhe koji su Enzu i Lauru šibali poput pucketanja bičem dok su prelazile preko ulica.

Enza i Laura lako su našle Devedeset prvu istočnu ulicu br. 7. Obasjan iznutra, dvorac u stilu talijanske renesanse blještao je dok su baklje obasjavale ulicu, bacajući na ulaz zlaćanu svjetlost. Otmjeni dom bio je poput posebno imućnih rimskih, ali ipak se poput većine novih zgrada nastalih prema trendovima najnovije arhitekture u gradu doimao modernim i svježim ili su možda ljudi koji su u njima živjeli usadili takve kvalitete u te kuće. Polukružni nadsvođeni prozori bili su utisnuti u kamen vapnenac boje ljuske jajeta, poput dragulja. Debela vrata od mahagonija, nadsvođena i sa željeznim sponama, bila su otvorena, ukrašena vijencima svježega cedra i svežnjevima brusnice i oraha. ~ 204 ~

Enza se čudila što je to obično voće i orasi, koje joj je bilo besplatno dostupno posvuda na planini, postalo ukras veleposjednicima New Yorka. Neće zaboraviti majci pisati o tim ukrasima.

– To je to. Dvorac Jamesa Burdena. – Laura je preletjela pogledom po bilješkama koje je načinila. – Ući ćemo na vrata prostorije za kočije, sa stražnje strane, i potražiti Helen Fay. Ona je glavna nadzornica kuće.

– Nije to kuća. To je palača – rekla je Enza pogledavajući je.

– To je palača s kuhinjom. Uđimo.

Enza je pošla za Laurom kroz ulaz za poslugu. Laura je upitala batlera za smjer i on ih je poslao kroz jedan hodničić. Čim su se našle u hodniku za poslugu, djevojke su bile primorane prisloniti se uza zid i načiniti prostora skupini konobara koji su prošli pokraj njih noseći goleme cvjetne aranžmane, toskanske vaze pune božura, crvenih ruža i zelenih jabuka. Laura i Enza pogledale su jedna drugu u nevjerici.

Kad je batler otvorio vrata okrugle prostorije, djevojke su zavirile unutra.

Raskošno predvorje, granitni pod, zidovi od vapnenca, čak su i stube bile biserno bijele, nalikujući tipkama od bjelokosti na glasoviru. Široke Hauteville mramorne stube svijale su se u obliku slova S do odmorišta s urešenom ogradom u obliku zlatnih listova. Ograda stuba bila je podstavljena crnim baršunom. Enza je zamišljala kako je to bilo poput pružanja ruke u rukavici gostima koji su stizali na domjenak na katu.

Vaze su kroz cijeli atrij bile postavljene na postolja, vatromet blistavih boja naspram blijedoga mramora. Kristalni cilindri prekrivali su bijele stupce voštanih svijeća koje su davale toplinu i bacale razlomljenu svjetlost na mramor, čineći atrij blještavim.

– Gdje li nabavljaju božure zimi? – prošaptala je Laura dok su se zapućivale prema kuhinji.

Kuhinja je bila široka i duboka poput glavnoga kata tvornice u Meta Walkeru. Dugački stolovi od aluminija s umetcima od odrezanih drvenih blokova bili su smješteni duž središta prostorije, poput trkališta. Sjajni lonci i tave visjeli su ponad glava. Dugačak zid bio je niz glatkih rešetaka oko kojih se brinula posada u bijelom, predvođena šefom kuhinje koji je nosio tokicu. Iza kuhinje prostirala se dvorana u kojoj su porculanski poslužavnici čekali da ih se napuni prije posluživanja. Vrata dvorane bila su djelomično otvorena i kroz njih se vidjelo dvorište, na kojemu je pomoćnik, crnac u bijeloj pregači i vunenoj kapi, ručno pravio led u dotrajaloj drvenoj bačvi. Njegov topao dah na hladnoći izgledao je poput oblaka dima dok je zakretao ručicu.

U kuhinji je sve teklo glatko, poput podmazanih opruga šivaćega stroja, jedna radnja vodila je do druge, bez pogreške. Radnici su vrlo malo razgovarali, koordinirajući rad nizom signala koje su davali rukama. ~ 205 ~

Prva osoba koju su Enza i Laura upoznale bila je Emma Fogarty, zahtjevna mlada žena, otprilike njihovih godina, svijetlosmeđih pletenica smotanih navrh glave, svijetloplavih očiju i neodredive figure skrivene iza smeđe pamučne kute, s drvenim klompama na nogama i crvenim vunenim dokoljenicama. Pisala je po ploči koja je bila vidljiva sa svih strana kuhinje.

– Poslane smo iz agencije Dandrow – rekla je Laura.

– Obje?

– Da, gospođo.

– Vi ste za čišćenje tanjura i pranje. Pokazat ću vam.

– Trebamo se javiti Helen Fay. – Nikada nećete vidjeti Helen Fay. Gore je na katu, slaže lepeze od ubrusa.

– Ja sam Laura Heery, a ovo je Enza Ravanelli.

– Emma Fogarty. Ja sam šefica kuhinje.

Emma je pokazala na ormar za kapute i djevojke su skinule gornju odjeću.

Svakoj je dala kutu, onakvu kakvu je i sama nosila, koje su navukle dok su za njom kroz katakombe prolazile u kuhinju. Duž dugačkoga hodnika stajali su ormari od poda do stropa i vidjelo se naslagano posuđe, šalice, jušnici, zdjele te staklovina.

Emma je djevojke povela niz mračno drveno stubište do nejasno osvijetljene prostorije u kojoj je veliki stol bio okružen stolcima. Na udaljenom zidu, rupa kuhinjskog dizala bila je otvorena, natrpana praznim poslužavnicima. Ispod se nalazilo metalno korito s cijevi koja je vodila do rupe u podu za otpatke. Niz dubokih sudopera s pokretnim štrcalima pripojenima za slavine činio je iza korita oblik slova L. Drveni klinovi na kojima se posuđe moglo ocijediti prije brisanja razdvajali su sudopere.

– Ovo je večeras pravi posao. Dvjesto ljudi. Morate biti brze i oprezne.

Koristimo porculan iz Rusije, neke komade je poslao car kad su se Burdenovi vjenčali. – Podignula je ruku. – Ne zapitkujte! Na njemu su zlatni listovi. Helen Fay će provjeriti ima li ogrebotina i prebrojit će sutra kad se police ponovno popune. Stoga nemojte ništa razbiti. Vas dvije obavite čišćenje otpadaka... to znači čišćenje posuđa prije pranja... potom ih operite... nestane li vam tople vode, javite mi, katkada nam nestane... potom ih ostavite da se osuše i ulaštite ih pamučnim krpama koje su vam tamo na polici. Potom ćete ih ostaviti u uložnice od antilopa... nikada, ama baš nikada ne slažite tanjure jedan na drugi bez tih uložnica, jer će me baciti u visoku peć. Kada domjenak završi, poslat ćemo ih kuhinjskim dizalom do ormara u skladištu.

Enzi se vrtjelo u glavi. Emma je govorila brzo poput zvuka tipaka na pisaćem stroju. Nije shvatila gotovo ništa od onoga što im je rekla.

– Shvatila si?

~ 206 ~

– Da, naravno – rekla je Laura.

– Bit ću gore u kuhinji ako me zatrebate. Trenutačno je zatišje, ali akcija počinje za otprilike sat vremena kad poslužuju koktele. Samo nastavite slati dizalo. Ne zadržavajte ga ovdje. Posljednju osobu koja je prala posuđe batler je umalo upucao, silno se razljutio kad nije mogao spustiti čaše. Podrška je tu neprijatelj, djevojke.

– Emma je otišla do kuhinjskoga dizala i potegnula ručku. Zlatni poslužavnici glatko su se podignuli u ručno podizanom dizalu.

– Hvala vam – rekle su Laura i Enza.

– Ne zahvaljujte mi. Mrzit ćete me božanskim bijesom kad vidite koliko posuđa trebate oprati. Ali u tome i jest bit. Bogataši uživaju u životu, a mi čistimo za njima. Vjerujem da je to samo stvar sreće.

Kad se prljavo posuđe spustilo, Laura i Enza brzo su razradile vlastiti sustav kako obavljati posao. Baš kao što su to učinile u tvornici, smislile su način na koji najbolje iskoristiti vrijeme. Laura je jednom rukom čistila hranu, predajući tanjur Enzi, koja ga je stavljala u sapunicu, prala, zatim stavljala u drugi sudoper za ispiranje te potom brisala.

Uspijevale su stizati između sljedova jela, zbog vremena koje je gostima bilo omogućeno da pojedu. Trik je, kako su djevojke shvatile, bio ostaviti posuđe na policama za sušenje dok nisu bile u mogućnosti doći do njega. Nastupio je trenutak kad je jedno jelo bilo posluživano, dok se drugo spuštalo niz kuhinjsko dizalo.

Iako je posao bio naporan, Enza i Laura nisu se žalile. Obje su se nagledale gorega i sam osjećaj da rade u dvorcu činio je posao mnogo ugodnijim. Možda im je samo raskoš zbog svijećama obasjane rotonde, bestežinska ljepota ručno oslikanog ruskoga porculana ili pomisao o dijeljenju prostora s božurima zimi podizala raspoloženje. Nisu sa sigurnošću znale što je bio razlog. Znale su samo to da su zajedno: mogle su razgovarati, planirati i sanjariti dok su obavljale posao perača posuđa.

Enza je pozorno brisala tanjure od večere, a potom ih umetala u uložnice od plavoga antilopa i slagala jedan na drugi. Načinila je zabilješku koliko je tanjura bilo naslagano na hrpi. Poslužavnici s tanjurima od deserta zveckali su dok su se spuštali kuhinjskim dizalom i posegnula je za poslužavnikom, izvaditi ga.

Zaustavila se kad je začula pjevanje, bogati tenor. Note su doplovile niz kuhinjsko dizalo, kao da su bile zamotane u baršun, riječi Tosce na njezinu materinskom jeziku.

Amaro o sol per te m’erail morire.

– To je gospodin Puccini, svira pjevačima – oglasila se Emma Fogarty iza nje.

Laura je iz kuhinjskoga dizala izvadila poslužavnik.

– On je na domjenku? ~ 207 ~

– Upravo si oprala njegov tanjur – rekla je Emma. – Svira na malom koncertnom glasoviru marke Steinway u prostoriji za glazbu. Alessia Frangela i Alfonso Mancuso pjevaju duete ispod Bonanno murala. Maria Martucci svira harfu. Gosti su se okupili oko njih, kao da pjevaju oko logorske vatre.

– Moja stara gazdarica znala je puštati Carusa dok je pjevao Toscu.

– Ne mogu vas poslati gore. Vi ste peračice posuđa – rekla je Emma. – Ali znate što? Odete li gore do ormara s posuđem, otvorit ću preklope na kuhinjskome dizalu pa ćete biti neposredno ispod glazbe.

Djevojke su natrpale porculan na poslužavnike i pošle uz malo stubište.

Emma ih je povela do ormara s posuđem. Spustila je posuđe i otvorila zasun na drvenom pregratku.

– Hajde, sagnite se. Tako ja prisluškujem Burdenove.

Enza je stavila glavu u kuhinjsko dizalo, položivši ruke na obrub.

Puccinijeve kristalno jasne note doplovile su do nje. Ovoga puta to je zvučalo kao da je u samoj prostoriji: ton je bio savršen.

Laura je slagala posuđe na policu dok su Puccini i njegovi pjevači okupljenima pjevali serenade. Promatrala je Enzu kako sluša. Pobožno spuštene glave, upijala je note. Kao da ju je taj zvuk ispunio pa joj je tijelo lebdjelo iznad glave, lagano poput puslice.

Enza nije mogla dočekati da napiše pismo majci i kaže joj kakva ju je sreća zadesila.

To je moja Italija, pomislila je. Moć i ljepota drevnoga vremena, detaljne freske, veličanstveni kipovi isklesani od mliječnobijeloga granita, don Martinellijev iskovani zlatni kalež, veličanstveni tonovi glazbe, Italija Puccinija i Verdija, Carusa i Toskanaca, a ne Italija rastrojenih duša u Hobokenu i pijane očajne Anne Buffa. Bila je to ona Italija koja joj je hranila dušu, gdje je ponovno oživjela nada i gdje su se slomljena srca liječila u rukama velikih umjetnika.

Prvi put se od dolaska u Ameriku Enza osjećala kao kod kuće. U tome trenutku odjednom je shvatila kako udružiti američku ambiciju s talijanskom umjetnošću. Obje su je odgojile i pomogle joj odrasti. Te noći, Puccinijeva glazba raspirila je vatru njezine ambicije i osjetila je kako se ponovno vraća ona njezina odlučnost.

Kad je Puccini završio ariju, među ruljom se prolomio pljesak. Enza je stavila ruke u kuhinjsko dizalo te i sama zapljeskala.

– Ne može te čuti – rekla je Emma Fogarty.

– Ali moram ga nagraditi. – Enza se okrenula i našla licem u lice s Laurom i Emmom.

– Pošaljite dizalo gore – rekla je Emma.

Enza je pokrenula lanac i poslužavnik se podigao na gornji kat. ~ 208 ~

– Operite i obrišite kristal za digestiv i smatrajte posao završenim za večeras.

– Emma je pogledala na svoj džepni sat. – Ili jutro, jer uskoro će biti jutro. Kad gosti odu, zaključavam kuhinju, vruća kupka me zove.

– Imaš kadu? – čudila se Laura.

– Živim u Katharine Houseu u Villageu. Imamo kade. I knjižnicu. Volim čitati. I dva obroka na dan. Volim jesti.

Enza i Laura su se pogledale. – Kako si upala?

– Kao sve ostalo u ovom gradu. Dobila sam pouzdanu obavijest u međugradskom autobusu.

– Na kojoj liniji? – upitala je Enza.

– Bilo kojoj. Jednostavno traže djevojke naših godina. To je zatvoreni krug.

– Prijavile smo se za Katherine House, ali za dlaku nismo uspjele – rekla joj je Laura. – Sad smo u Y. – Jednom ćete upasti. Samo svakoga proljeća morate čekati na upražnjena mjesta – rekla im je Emma. – Nastupa sezona vjenčanja i dolazi do velikoga pada potražnje. Čim dođe travanj, djevojke izbacuju iz pansiona, poput hladne vode za kupanje. Ima soba u izobilju. Bit ćete izabrane. Zbog čega ste ovdje?

– Da bismo zaradile za život – odgovorila je Enza.

– Ne, mislila sam na vaše snove. Što uistinu želite biti?

– Švelje smo.

– Onda trebate neki umjetnički pansion. Ja bih probala u Milbanku. Oni primaju dramske pisce, plesače, glumce i kreatore. Znate ono, umješne djevojke. Želite li da kažem koju dobru riječ za vas?

– Doista? – upitala je Laura. – Možeš nam pomoći da dođemo u Milbank?

– Naravno, razgovarat ću s domaćicom pansiona.

Emma im je platila u gotovini, svakoj dolar umjesto obećanih pedeset centa, što je poslušno zabilježila u kuhinjskom dnevniku. Bile su dodatno plaćene zato što ništa nisu razbile i zato što su posao obavile ne uzrujavši batlera. Djevojke nisu mogle povjerovati takvoj neočekivanoj sreći.

Miris voska, svježeg od ugašenih svijeća, ispunjavao je ulaz za poslugu dok su se Enza i Laura probijale na ulicu, zakopčavajući dugmad kaputa i navlačeći rukavice. Nisu se obazirale na bolne vratove, ramena i noge, već su se lebdeći vraćale kući na krilima vlastitih snova.

Dok su hodale niz Petu aveniju nisu progovorile ni riječi. Hodale su jedan blok zgrada za drugim potiho znajući da se te večeri nešto promijenilo.

Ispostavilo se da im je posao pranja posuđa bio prekretnica.

Kad je sunce izišlo iza Pete avenije, djevojke su bile utopljene samom pomišlju na nj, ali ne zbog njegovih zraka, jer je još uvijek bilo hladno.

Svjetlucajuće ledenice priljubile su se uz gola stabla koja su omeđivala aveniju, ~ 209 ~

doimajući se poput srebrnih večernjih rukavica od lamea. Pločnici, izdajnički zbog leda, izgledali su kao da su posuti dijamantnom prašinom i pri ranojutarnjem svjetlu nanosi prljavoga sivoga snijega poprimili su nijansu boje lavande.

– Automat? – upitala je Laura kad su stigle do Trideset osme ulice.

– Pita? – upitala je Enza.

– Dvije kriške. Možemo si to priuštiti.

– Zaslužujemo to – složila se Enza.

~ 210 ~

17

ŠIVA? A IGLA Un Ago da Cucire ovijuše u obliku trube spuštale su se u kaskadama niz odvodne cijevi rasprskujući se u smiono narančastoj i nježno zelenoj boji, poput lijepih svilenih resa naspram svježe istaknutih koraljnih opeka.

Purpurni zumbuli prelijevali su se iz starinskih bijelih mramornih rimskih vaza s obje strane dvostrukih crno lakiranih ulaznih vrata Milbank Housea na broju 11 Desete zapadne ulice u Greenwich Villageu.

P

Veliki prozori koji su se protezali od poda do stropa iznad ulaznih stuba bili su primjereno ukrašeni slojevima bijele svilene prozirne tkanine, blijedozlatni zastori od žakarda bili su odgrnuti kako bi unutra ušla blaga svjetlost ulice s tri traka. Nije bilo nikakve posjetnice, znaka ni proreza za poštu, kao ni bilo kakvog drugoga pokazatelja da je Milbank House nešto drugo osim otmjene starinske kamene kuće u vlasništvu jedne jedine nevjerojatno bogate obitelji.

Zavučena usred širokoga bloka zgrada imućnih kuća u tri reda, usidrena između raskošne episkopalne crkve na uglu Pete avenije i dražesnih kuća duž Šeste avenije s druge strane, taj blok zgrada bio je osebujan i maštovit, što je u New Yorku bila rijetka kombinacija na prijelazu naprednoga stoljeća.

Milbank House bio je dvojni objekt, starinska kamena kuća s dvadeset šest soba, četrnaest kupaonica, službenom knjižnicom, blagovaonicom, dugačkim vrtom, golemom podrumskom kuhinjom s kuhinjskim dizalom i salonom. Bio je u vlasništvu Ladies’ Christian Uniona, koji je mladim ženama bez obitelji i veza u New Yorku omogućivao stan i hranu po razumnoj cijeni.

Emma Fogarty navratila je i nahvalila domaćici svoje nadarene radišne prijateljice, jednu talijansku useljenicu i drugu, borbenu mladu Irkinju, koje su trebale pravu adresu kako bi ostvarile svoje snove da kao švelje služe višoj klasi duž parka na Petoj aveniji i u kazališnim kućama Broadwaya.

Doručak i večera bili su uključeni u tjedni najam, a tu su još bili perilica za rublje, valjak za cijeđenje rublja i sušilo u podrumu. Što je bilo još važnije od svih tih divnih značajki komfornoga života, bilo je druženje mladih stanarki koji su težile boljem životu na krilima svoje nadarenosti i kreativnosti. Napokon su Enza i Laura bile sa svojim vršnjakinjama istomišljenicama koje su imale razumijevanja za njihove osjećaje i porive. ~ 211 ~

Gospodična Caroline DeCoursey, domaćica, bila je otmjena sjedokosa dama, sitna, skladno građena i fino odgojena, kojoj se Laura Heery u trenu svidjela.

Majka gospodične DeCoursey bila je Irkinja, iz iste oblasti kao obitelj Heery.

Enzu i Lauru poveli su na četvrti kat na kojemu je široki hodnik obasjavala svjetlost s krovnoga prozora. Uza zid je bio poredan niz ormara, svaki s običnom mjedenom ručkom. Gospodična DeCoursey otvorila je jedan od njih. U njemu je na vrhu bilo dugačko i duboko spremište za šešire, prečka za vješanje s praznim drvenim vješalicama i dovoljno prostora na podu za cipele te smještaj kovčega i valjkastih putnih torbi.

– Ti uzmi ovaj, gospodična Ravanelli – rekla je gospodična De Coursey. – A ovaj je tvoj, gospodična Heery – rekla je, otvarajući još jedan niz vrata.

Djevojke su se pogledale, ne mogavši vjerovati kakva ih je sreća zadesila.

Ormari! Enza je sve od odlaska iz Italije živjela držeći stvari u svojoj valjkastoj putnoj torbi, dok je Laura ormar i vješalice dijelila sa sestrama i rođacima u obiteljskom domu.

– Pođite za mnom – rekla je gospodična DeCoursey, otključavši vrata u omanjem proširenju prostorije najbližem ormarima. Otvorila je vrata i pojavila se prostorija kakvu Enza nikada dotad nije vidjela. Strop se ukoso spuštao ispod uspravnoga prozora u krovu, dok su kamin i zrcalo zauzimali središte prostorije. Kroz prozor se ulijevala svjetlost, zrcaleći se s ulaštenih podova od orahovine.

Dva masivna kreveta bila su takva zbog mekanih pamučnih prekrivača i između njih je bio postavljen noćni ormarić sa svjetiljkom za čitanje. Stol ispod prozora i još jedan pokraj vrata omogućavali su svakoj djevojci mnoštvo prostora. Zbog jednostavnosti ukrasa, mirisa svijeće od limuna i svježega povjetarca koji je iz vrta dopirao kroz otvoren prozor, prostorija se doimala poput doma.

– Mislila sam kako će se dvjema šveljama možda svidjeti dobro osvijetljena prostorija, iako je na četvrtom katu. Većina djevojaka radije bira drugi kat...

– Ne, ne, ovo je najljepša soba koju sam vidjela u životu – ustrajala je Enza.

– Nikada vam nećemo moći dovoljno zahvaliti! – dodala je Laura.

– Držite sobe urednima i ne sušite čarape u zajedničkoj kadi. – Gospodična DeCoursey svakoj je dala ključ. – Dakle, vidimo se na večeri – rekla je, zatvorivši za sobom vrata.

Laura se bacila na jedan krevet, a Enza na drugi. – Jesi li ti to čula? – upitala je Laura.

– Što?

– Bio je to zvuk zvona koje je pozivalo na večeru... i naša sreća se promijenila.

– Laura se nasmijala. ~ 212 ~

Ciro je procijenio da bi Luigi mogao ostati sam nekoliko sati u kolima za popravak cipela. Posla je bilo, ali ni u kojem slučaju nije bio nesavladiv uz dokove Manhattana gdje su građevinski radnici užinali pokraj pristaništa.

Ciro je odlučio prošetati natrag do Male Italije kroz Greenwich Village. Volio je hodati zavojitim ulicama u toplo proljeće, promatrajući kuće u georgijanskom stilu u Ulici Jane, s onim njihovim dvostrukim stubištima, kao i renesansne gradske kuće u Ulici Charles s balkonima koji su imali ogradu od kovanoga željeza i malim privatnim parkovima iza prozračnih vratnica punih vaza žutih narcisa i ljubičastih perunika.

Lijepi domovi su ga smirivali. Možda su bili poveznica s danima koje je proveo kao majstor za sitne popravke, dok je oslikavao i sadio biljke u samostanu San Nicola, ali ma što tomu bio razlog, uređeni vrtovi i domovi o kojima se vodila velika paska otklanjali su mu sumnje, dajući mu osjećaj reda u svijetu u kojemu je reda bilo malo.

Dok je Ciro prolazio pokraj crkve Naše Gospe od Pompeja, iz nje su se na pločnik slili svatovi. Ispred crkve bio je parkiran zasljepljujuće blještav nov novcat Nash Roadster, s buketom bijelih ruža postavljenim u tilu i trakama satenskih vrpca pričvršćenih za ukrase na poklopcu motora.

Ciro se zaustavio pogledati kabriolet tamnoplave boje, s crvenom kožom iznutra. Glatke linije ulaštenoga drva i zlatna mjedena dugmad bili su dovoljni da se mladom čovjeku zavrti u glavi. Taj automobil bio je gotovo jednako prekrasan kao najljepša žena koju je vidio u životu.

Dok je orguljaš svirao završnu pjesmu na vjenčanju, uzvanici su se, izlazeći iz crkve, slijevali na pločnik. Nekoliko djeveruša koje su nosile dugačke stapke ljiljana, sa širokim svilenim vrpcama oko glave prošaranim kristalima i u haljinama od mekanoga ružičastog šifona dugima do poda, bile su poredane na stubama.

Ciro im je pogledao lica, prepoznajući ih iz susjedstva... bile su to tamnooke djevojke s juga Italije čija je kosa bila podignuta u pomno složene frizure načinjene od smotanih pletenica. Njihov izgled, onako profinjenih i s oblinama, bio je gladak poput porculanskih šalica za čaj. Podsjetile su ga na Enzu Ravanelli i na to kako je izgledala na krovu u Ulici Mulberry. Odagnao ju je iz misli jednakom brzinom kojom ju je prizvao u sjećanje – nije bio muškarac koji je žudio za nečim što nije mogao imati ili, posebno u ovom slučaju, za onim što je izgubio.

Na vrhu stuba pojavili su se mladenka i mladoženja, zasuti rižom i konfetima. Ciro je ostao zapanjen kad je u najbjeljoj haljini ugledao Felicitu Cassio, za kojom se vukao veo od tila. Nestvarna poput dima pogledala je preko gomile i osmjehnula se uzvanicima. Nije ju vidio od zadnjega Božića, prije nego što je otputovao za Hoboken, onda kad joj je rekao da jednom zauvijek moraju okončati svoj neobvezni odnos. ~ 213 ~

Felicita se upravo bila udala za privlačnog zdepastog tamnoputog Sicilijanca, koji je svojoj nevjesti udijelio brz poljubac u obraz i otišao se fotografirati s roditeljima. Ciro se okrenuo poći, ali bilo je prekasno. Felicita je prikovala pogled za njegov i licem joj je prešao izraz zaprepaštenja koji je brzo zamaskirala toplim osmijehom mladenke. Mahnula mu je. Njegovo uglađeno ponašanje i obuka koju je prošao u samostanu, koja je u njega bila vrlo duboko ukorijenjena, ne bi mu dopustili da ode a da joj ne ukaže poštovanje.

Felicita je predala buket kumi, poput nužne gnjavaže. Ciro je spustio pogled na svoje radničke hlače s naramenicama, zamrljane uljem i kredom od posla.

Uopće nije bio prigodno odjeven da pozdravi bivšu djevojku u vjenčanici.

Felicitina satenska haljina, krojena ukoso, pratila je vitke crte njezina tijela.

Dok se kretala, sjajni saten joj je, obavijajući je, naglašavao obline. Ciru je zapljusnuo snažan val želje.

– Upravo si gotov s poslom – promrmljala je, znajući kakav je učinak njezin erotičan glas oduvijek imao na nj.

– Bio sam dolje na pristaništu. Čestitam – rekao je Ciro. – Nisam znao.

– Prije nekoliko tjedana su objavili crkvene oglase. A kako ti nikada ne ideš u crkvu... – Dopustila si je da joj se glas očijukajući izgubi. – Namjeravala sam ti pisati i reći ti – dometnula je.

– Ti voliš pisati koliko i ja. Nema veze. Drago mi je zbog tebe. Lijepa si nevjesta. Odgovara li ti on?

Spustila je pogled na svoje satenske cipele s obrubom od marabua. – Da. Vlasnik je pola Palerma.

– Ah, sicilijanski princ. Možda će ti trebati godinu-dvije, ali mislim da ga možeš pretvoriti u kralja.

– Moja majka je to učinila s mojim ocem pa pretpostavljam da i ja to mogu učiniti – rekla je, ne radujući se zadatku koji je bio pred njom.

Ciro se okrenuo poći, kad ga je Felicita zaustavila. – Dat ćeš onoj djevojci s Alpa svoj prsten koji sam oduvijek željela?

– Moli za mene, hoćeš li? – osmjehnuo se Ciro.

Knjižnica u Milbank Houseu bila je lijepo uređena prostorija u engleskome stilu, ukrašena nijansama kadulja zelene i koraljne, s odvjetničkim policama za knjige sa staklenim prednjicama i velikim koncertnim glasovirom, smještenim između prozora koji su gledali na ulaznu stranu.

Eileen Parelli, osamnaestogodišnje čudo od djeteta iz Connecticuta, svirala je ljestvice na glasoviru i pjevala. Njezine crvene kovrče i pjegice ukazivale su na irsku lozu s majčine strane, ali glas joj je bio čisti operni, talijanski, što je naslijedila od oca.

~ 214 ~

Enza je sjedila na stolcu, držeći bilježnicu i nalivpero, slušajući Eileen koja je vježbala. Nije mogla vjerovati koliko joj se život promijenio u samo nekoliko kratkih tjedana.

Nitko osim Laure i možda ostalih djevojaka koje su stanovale u tim prostorijama neće razumjeti što je njoj značilo prihvaćanje u taj pansion.

Posljednje što je Enza željela bilo je izgubiti sobu u Milbank Houseu. Lauri i njoj bio je potreban posao i to ne samo privremeno namještenje. Bio im je potreban posao koji će im osigurati stalnu plaću.

Kad je Eileen završila s vježbanjem, Enza je prišla tajnici. Položila je papir i omotnice na stol, a potom izvukla dva četvrtasta komada tkanine iz vrećice od muslina, jedan od crnoga baršuna izvezen zlatnim vezom i drugi, od dvostrane ružičaste svile s kreacijom ljiljana od sjajnih bisera i kristalića. Enza je provjerila pisanje riječi u rječniku iz knjižnice.

Svima koje bi moglo zanimati...

U prilogu su dva uzorka šivanja, da ih pomno proučite. Enza Ravanelli i Laura Heery dvije su radnice na šivaćem stroju koje su ujedno i izrađivačice uzoraka, švelje i vrsne majstorice za izradu izvrsnih obruba i našivanje šljokica.

Izvrsno poznajemo priče iz opera, radnje i likove, zahvaljujući opetovanom izlaganju pločama signor Enrica Carusa.

Ako biste se željeli naći s nama, s obzirom na potencijalna radna mjesta unutar vaše tvrtke, molimo pišite nam na adresu Milbank House, 11 West Tenth Street, New York City.

Zahvaljujemo.

S poštovanjem, Enza Ravanelli i Laura Heery Ciro je u proljeće 1917. donio odluku koja se nimalo nije razlikovala od odluka ostalih Talijana s dugoročnim radnim vizama. Odlučio je poći u rat. Bez drage koja bi ga zadržala u Americi, odlučio je vidjeti svijeta i dati svoj doprinos.

Ured Sjedinjenih Američkih Država na adresi Dvadeseta privremena prostorija okrenuta na ulaznu stranu ulice, s na prašnjavom prozoru. Unutra je bio provizorno načinjen stolovima i stolcima na kotače, koji je bio jedan od stotina zbog provođenja Selective Service Acta.

zapadna ulica bio je američkim stijegom ured s privremenim ureda za novačenje,

Ciro se s Luigijem našao ispred ureda prije nego što su ušli. Dugačak red muškaraca svijao se oko bloka zgrada i većina njih bili su tamnokosi, poput Luigija.

~ 215 ~

– Nisam rekao Pappini – oglasio se Luigi.

– Zašto nisi?

– Ne želi da idem. Misli da sam spor i da će mi raznijeti glavu.

– Vjerojatno je u pravu.

– Ali želim se boriti za ovu zemlju. Želim dobiti državljanstvo, a potom će ga dobiti i Pappina.

– Hoćete li se vjenčati prije nego što odemo?

– Aha. Hoćeš li mi biti kum?

– Nitko me nikada dosad nije upitao nešto s takvim oduševljenjem.

– Oprosti. Puno mi je toga na umu. Ne volim liječnike – prošaptao je. – Stišću noci.

– To mi je poznato.

– To je barbarski, nije li?

Ciro se smijuljio. Ako je Luigi tjelesno smatrao barbarskim, što li će onda misliti o samom ratu? Kad su ušli, uzeli su im zamolbe pa su stali u red za liječnički pregled. Luigi i Ciro skinuli su se u donje rublje i čekali u redu.

Nekolicina mladića zamoljena je da odu kad im je dijagnosticirana bolest koja im je priječila služenje vojske. Neki mladići zbog toga su postali ratoborni, dok su drugi očito osjetili olakšanje.

– Jesi li ikada držao pištolj u ruci? – upitao je Luigi.

– Nisam. A ti?

– Nekada sam gađao ptice u Foggi – priznao je Luigi.

Luigi je zašao iza zastora s liječnikom. Ciro je stajao i čekao da dođe na red i činilo se da tamo stoji cijelu vječnost.

Luigi je odgurnuo zastor u stranu i odmahnuo glavom. – Imam loš sluh.

Neće me primiti.

– O, pajdo, žao mi je.

Petnaest minuta poslije Ciro se pridružio Luigiju vani na pločniku. Nosio je dokumente da se 1. srpnja javi u New Haven u Connecticutu. Presavio je papir i zagurao ga u džep.

– Primljen si? – upitao je Luigi.

– Jesam.

Ciro je bio zahvalan što su ga primili u vojsku, znajući da je to najbrži način za dolazak do državljanstva. No ujedno je bio tužan, tištila ga je tjeskoba da bježi od nečega što nije mogao imenovati. U takvim trenucima pomišljao je na Enzu i pitao se kojim je drukčijim putem njegov život mogao krenuti da ga je čekala u Ulici Adams.

– Želio sam se boriti. – Luigi je šutnuo kamen u žlijeb uz pločnik. – Možda ~ 216 ~

bih trebao uzeti Pappinu i vratiti se kući u Italiju.

– A što bi tamo radio? – pitao je Ciro.

– Ne znam. Nemam kamo otići. Kad te ne žele u američkoj vojsci, nemaš mnogo izbora.

– Nastavi raditi u Ulici Mulberry. Dok se vratim, bit ćeš majstor.

– Signora uzima svu našu zaradu. Čovjek bi pomislio da nas je ona uključila u posao. Na kraju krajeva, tebi su na pamet pala ta kola.

– Remo me naučio zanatu. Dužnik sam mu – rekao je odlučno Ciro. – Ali mislim da smo velikodušno isplatili dug. Potrebna nam je vlastita tvrtka, Luigi.

Računat ću da ćeš sastaviti sve konce dok budem s druge strane oceana. Činilo se da je Cirina mudra ponuda ublažila Luigijev osjećaj neuspjeha u uredu za novačenje. Za mladiće poput njih rat je bio prigoda da postanu muškarci, da vide svijeta, spase ga i kući se vrate kao američki građani.

Nijednom od njih nije sinulo da će ljudi izgubiti živote i da će se svijet koji su namjeravali braniti promijeniti pod njihovim nogama te da više nikada neće biti isti. Samo su sanjali o pustolovini.

Kola s cvijećem parkirana na uglu Pete avenije i Četrnaeste ulice bila su preplavljena buketima bijelih ljiljana i posuda s ružičastim cvijećem te zumbulima prevezanim zlatnim vrpcama. Staklasta jarkozelena šimširovina omeđivala je ulazne vrtove starih kamenih kuća. U posudama za cvijeće na prozorima nicali su ljubičasti i ružičasti različci, crveni ljiljani i jarkožuti neveni.

Enza je duboko udisala hodajući do Desete ulice. Kad se popela stubama koje su vodile do ulaza u Milbank House, gospodična DeCoursey razvrstavala je poštu u predvorju. Pružila je Enzi omotnicu. Na adresi pošiljatelja pisalo je: Metropolitan Opera House. Enza je brzo potrčala uz četiri reda stuba otvoriti je s Laurom.

– Stigla je – rekla je Enza. Laura je iz svoje punđe izvukla ukosnicu i pružila je Enzi, koja je omotnicu pozorno otvorila.

Draga gospodična Ravanelli!

Gospodična Serafina Ramunni željela bi se naći s vama i gospodičnom Laurom Heery 29. travnja 1917. u 10 sati ujutro.

Molim vas ponesite sa sobom svoju šivaću opremu i dodatne primjerke svojega rada, posebice one s paletom kontrasta, svilenim obrubima i kristalnim šljokicama.

S poštovanjem!

Gospodična Kimberly Meier direktorica tvrtke ~ 217 ~

Djevojke su odmah potrčale do crkve Sant Francisa Xaviera i zapalile sve svijeće u podnožju kipa svete Lucije, zaštitnice švelja. Djevojkama je taj posao bio potreban. Privremeni posao u kuhinji nije bio dovoljan i jedan tjedan dijelio ih je od gubitka sobe u Milbanku.

Na dan intervjua ujutro su u Milbanku pojele okrepljujući doručak, kajganu, kavu i prepečenac prije nego što su potrpale šivaću opremu u torbe kad su krenule iz Desete ulice, trideset blokova zgrada dalje prema gornjem dijelu grada naći se sa Serafinom Ramunni, glavnom šveljom u radnji za izradu kostima. Enza i Laura odjenule su svoje najbolje suknje i bluze. Enza je imala slamnati šešir venecijanskih gondolijera s jarkocrvenom vrpcom, a Laura slamnati slikoviti šešir s grozdom svilenih trešanja kao ukrasom.

Djevojke su cijelu noć provele smišljajući strategiju za intervju. Ako se gospodični Ramunni svidi jedna od njih, a druga ne, ona kojoj posao bude ponuđen treba ga prihvatiti. Ako ne bude odmah radnoga mjesta za švelje, složile su se da će za početak uzeti sve što im se nudi. Obje su naposljetku sanjale o radu u radnji za izradu kostima, ali znale su da će im biti potrebne godine rada da tamo dobiju mjesto budu li ponajprije te sreće da ih uopće uzmu na posao.

Metropolitan Opera House, izgrađena od prirodno žutoga kamena dovučenog iz dolina sjevernog dijela države New York, zauzela je cijeli gradski blok u Trideset devetoj zapadnoj ulici. Njezina arhitektonska grandioznost bila je očita u svim pojedinostima... ukrašenim vratima, kićenim zidnim vijencima i paladijskim svodovima.

Ta operna kuća imala je dimenzije goleme željezničke postaje.

U prizemlju je bio niz vrata okrunjenih mjedenim rezbarijama u obliku svitka kroz koja se kazalište za nekoliko minuta moglo isprazniti. Široki krug za kočije mogao je prihvatiti sve vrste prijevoznih sredstava: limuzine, taksiji i kočije s konjskom vučom imale su mnogo prostora za iskrcaj prije dizanja zastora i ukrcaj nakon završnih ovacija.

Glavna ulazna vrata, na kojima su stajali lakaji, bila su omeđena baršunastom užadi. Enza i Laura prošle su kroz predvorje u kojemu je majstor za sitne popravke laštio bijeli mramorni pod strojem za četkanje.

Pred njima su se izdizale vijugave stube s rubin crvenim tepihom i visoko ulaštenim mjedenim ogradama. Kristalni luster, sa svjetlucavim staklenim bodežima u obliku vjenčane torte, bio je zbog čišćenja spušten na profinjenim žicama do razine očiju i služavka je flanelnim rukavicama bez prstiju nježno brisala prašinu s kristalnih suza.

Vrata kazališne blagajne bila su djelomično otvorena. Unutra su prodavači karata pušili i u stanci ispijali kavu. Laura je prišla prozoru. – Tražimo Serafinu Ramunni. Imamo dogovoren sastanak. ~ 218 ~

Mladić u košulji i smeđoj kravati stresao je pepeo sa svoje cigarete i potvrdno kimnuo. – Na pozornici je.

Laura i Enza prošle su pokraj niza slika iz doba renesanse s okvirom od zlatnih listova u unutarnjem predvorju. Otvorile su vrata i ušle u mračno kazalište, golemu kutiju s draguljima optočenu zlatom. Mirisi svježe boje, lanenoga ulja i skupocjenih parfema stvarali su mješavinu od koje se vrtjelo u glavi. Redovi sjedala zaogrnuti crvenim baršunom spuštali su se prema donjem dijelu ruba prostrane pozornice poput procvalih ruža. Enza je pomislila kako je još samo crkva mjesto na kojemu se zahtijeva takva pobožna tišina.

Pod pozornice bio je lakiran u crno, s bijelim crtama koje su ukazivale na to gdje treba postaviti kulisu. Niz malih oznaka u obliku slova X bio je strateški oslikan preko ruba donjega dijela pozornice gdje su se izvodile solo dionice. S najviše razine kazališta, svjetla reflektora bila su uperena u te oznake, poput topova.

Krug privatnih loža, koje su Cholly Knickerbocker i ostali pisci za otmjene krugove nazvali “dijamantnom konjskom potkovom”, bio je rezerviran za najbogatije pretplatnike. Te kazališne lože visjele su iznad mjesta za orkestar, poput divnih zlatnih kočija s ukrašenim medaljonima. Zastori od crvenoga damaska visjeli su iza sjedala, prigušujući svaki zvuk sa stuba i glavnoga prolaza. Izbrušeni stakleni krakovi svijećnjaka u obliku tijare blago su obasjavali svaku razinu.

Djevojke su se spustile niz prolaz i okrenule pogledati prema gornjem mezaninu, s praznim sjedalima koja su se protezala u visinu i daljinu, sve dokle je sezao pogled. Kazalište je moglo primiti 4 tisuće ljudi i 224 ulaznice za stajaća mjesta prodavale su se po nižoj cijeni, ali izvedba je uvijek bila dobra.

Laura je također bila ushićena grandioznošću operne kuće. Bile su potrebne tisuće zaposlenika za održavanje tako golemoga prostora. Stotine umjetnika bilo je uključeno iza scene... scenski radnici, električari, postavljači scene, rekviziteri, kostimografi, pomagači glumcima pri odijevanju, izrađivači perika i modistice.

Ispod svakoga lonca s medom na otoku Manhattanu je košnica, pomislila je Enza.

Dok je Laura bila pod dojmom mogućnosti rada u Metu, Enza je bila nervozna. Bila je zabrinuta zbog svoga engleskoga i strahovala je zbog suknje i bluze koju je odlučila odjenuti. Met nije bio ni blizu putujućim trupama koje su podizale šatore na poljima Schilparija ili vodviljskih kazališta na obali Jerseyja kojih se Laura sjećala iz svoga djetinjstva.

Serafina Ramunni stajala je na praznoj pozornici s piljarom koji je prodavao tkanine. Upraviteljica odjela za kostime bila je zgodna žena u tridesetima, snažnih crta lica i vitke građe naglašene jaknom stegnutom remenom u struku ~ 219 ~

i dugom suknjom s “faltama”. Nosila je smeđe čizme od teleće kože i crnu baršunastu vrpcu u sjajnoj smeđoj kosi. Birala je tkaninu iz izloženih bala, označavajući ukrasnom iglom za kravatu one koje će kupiti. Anđeoski šifoni, postojani baršun i vodenasti sateni razmotavali su se poput stjegova dok ih je pomno razgledala. Pogledala je prema djevojkama, osjetivši da bulje. Vi ste?

– Laura Heery, a ovo je Enza Ravanelli.

– Ovdje ste zbog poslova švelje? Zajedno su potvrdno kimnule.

– Ja sam gospodična Ramunni. Pođite za mnom do radionice – rekla je, penjući se na pozornicu.

Djevojke su podignule pogled prema njoj, jer nisu bile sigurne kamo krenuti.

– Možete se popeti na pozornicu. Stube su tamo.

Enza je za Laurom pošla do pozornice, osjećajući se bezvrijednom da na nju zakorači. Bilo je to poput prilaženja svetohraništu u katedrali. Zavirila je u prostor za orkestar obasjan nejasnom svjetlošću. Na crno lakiranim notnim stalcima bili su nagomilani papiri s notama, poput otvorenih stranica kakve knjige.

Laura je za gospodičnom Ramunni pošla iza pozornice i niz stube do podruma, ali Enza je iskoristila trenutak i okrenula se prema središtu pozornice, zavirivši u opernu kuću prije nego što je pošla za njima. Gornje razine kazališta doimale su se poput golemoga polja makova.

– Tko je napisao ono pismo? – upitala je Serafina.

– Ja – javila se sramežljivo Enza.

– Odaslala sam ga po uredu.

Laura je pogledala u Enzu i osmjehnula se. Dobar znak.

– Dobro smo se zabavili. Nitko još nije podnio molbu za posao navodeći kao vještinu slušanje Carusovih ploča.

– Nadam se da nisam učinila ništa loše – rekla je Enza.

– Spasili su te primjerci šivanja. – Serafina se osmjehnula uvodeći djevojke u dizalo koje se spuštalo u podrum. – Obično u zamolbama za posao ne cijenim humor, namjeran ili nenamjeran.

Radnja za izradu kostima U podrumu Meta bila je prostrano područje koje se protezalo duž cijele zgrade. Od stolova za krojenje do prostorija za isprobavanje, kroz hodnik zrcala u kojima se glumac mogao vidjeti iz svakoga kuta, pokraj strojeva pa sve do završne obrade gdje su kostime glačali na paru i vješali, bila je to zemlja čuda kakvu nijedna od djevojaka dotada nije vidjela.

Sva ta tkanja i tkanine... bale satena u bež boji kakav su nosile vojvotkinje, namoti pamuka u nijansama dragulja, mekani komadi srebrne rebraste svile i komadići puderastoplave tkanine organza bili su uredno prebačeni preko radnih stolova, stajali uspravno u balama, smotani u svežnjevima u kutijama ili ~ 220 ~

krojeni po uzorku na krojačkom stolu čekajući da budu sašiveni.

Po cijeloj prostoriji bile su raspoređene lutke na kojima se nalazila odjeća u različitim stanjima izrade. Na zidovima skice junaka vodenim bojama – Tristana, Leonore, Mandrakea, Romea... – visjele su poput svetaca u galeriji portreta u Vatikanu.

Dvadeset glatkih vrhunskih u crno lakiranih Singer šivaćih strojeva opremljenih jarkim radnim svjetiljkama i podstavljenim stolcima s niskim naslonom bilo je na udaljenoj strani prostorije poredano poput tenkova na vrhuncu bitke. Kružna platforma za probe s trostranim zrcalom bila je smještena sa strane, sa šipkom i zastorom koji je omogućavao privatnost. Tri dugačka radna stola, dovoljna da za njih sjedne pedeset švelja, dijelila su središte te prostorije pa su između bila mjesta za prolaz.

Jedna radnica je na dasci glačala muslin, druga, koja je bila za šivaćim strojem, nije ni podignula glavu s posla koji je obavljala, dok su ostale u susjednoj prostoriji rukovale strojevima za cijeđenje rublja, vješajući voluminozne podsuknje na sušila.

Laura i Enza su pogledom prešle preko svega toga i u trenu se smjesta i neopozivo zaljubile. Poželjele su tu raditi više nego što su željele živjeti.

– Ti pođi tamo – Serafina je pokazala na Enzu – a ti – pokazala je na Lauru – tamo.

Serafina je svakoj dala četvrtast komad tkanine i posudu s kristalima.

Stavila je pred njih konac, škare i igle. Otvorila je blok za skiciranje na stranicu s primjerkom harlekinske kreacije sa šljokicama, koju je Vionett učinio poznatom.

– Napravite kopiju kreacije lepeze – uputila ih je Serafina. – Pokažite mi što znate.

Djevojke su preko tkanine izmjerile trokute, označivši ih kredom. Laura je uzela iglu u koju je uvukla konac. Enza je prekapala po posudi u potrazi za pravim šljokicama. Uzela ih je i prinijela Lauri koja joj je predala onu iglu, a potom uvukla konac u drugu, za sebe. Bez progovorene riječi uskoro su pripajale kristale, brzo i vješto.

– Prema vašim uzorcima, pretpostavljam da znate lijepo vesti – rekla je Serafina.

– Sve mi možemo. Ručno, strojem – uvjeravala ju je Laura.

– Znate li našivati šljokice prema uzorcima nacrtane kreacije?

– Ja znam – gospodična Ramunni – uvjerila ju je Enza. – Mogu uzeti skicu bilo kojega kreatora i raščlaniti je za proizvodnju.

– Ja znam kako sa šljokicama – sama se javila Laura.

– A ja sam izvrsna pri isprobavanju odjeće na mušterijama – rekla je Enza. ~ 221 ~

– Znate da je opera puno više od signor Carusa. Ali on je tu kralj. Dajemo opere koje on želi pjevati i dodjeljujemo ulogu onim sopranima koje on odabere.

Sve do sljedećega mjeseca je u Londonu, u Covent Gardenu, s Antonijem Scottijem.

– Onim baritonom – prisjetila se Enza. – Pojavio se s Carusom u Tosci 1903., ovdje u Metu.

– Poznata ti je ta opera?

– Slušala je Puccinija kroz kuhinjsko dizalo – javila se Laura.

– Obavljale smo posao peračica posuđa na jednom otmjenom domjenku i on je bio tamo.

– Nisam znala da se signor Puccini unajmljuje za zabave.

– Ma ne, nije. Bilo je to u njegovu čast – rekla je Enza. – Izvodio je nekoliko arija iz Tosce.

– Tvoja strast i znatiželja će ti ovdje dobro poslužiti – rekla je Serafina Enzi.

Okrenula se prema Lauri. – A što je s tobom?

– Ja sam Gerryna obožavateljica – rekla je Laura. – Znate ono, irsko i sve to.

– Geraldine Farrar naša je najbolja sopranistica. Ali morate znati gdje vam je ovdje mjesto. U ekipi ste mi za kostime. Niste obožavateljice. Nema očijukanja, nema šale, nema prisnosti, čak ni onda kad su izvođači prisni s vama. Prema svakom pjevaču ponašajte se kao prema svome šefu. Ako postoji problem, obratite se šefici ekipe.

– Tko je ona? – upitala je Laura.

– Ja. Ali prije toga, imamo jedan problem. U budžetu imamo novca samo za jednu od vas. Koja ovaj posao želi više?

Enza i Laura tužno su se pogledale. Maštanje kako će zajedno dobiti posao bilo je prekinuto. – Neka ona dobije posao – rekle su u isti glas.

– Ne, ne, ne – rekla je Laura, odmahujući glavom. – Enzi je san raditi ovdje.

Molim vas, nju zaposlite.

– Ali to je i tvoj san. – Enza je pogledala Serafinu. – Laura i ja upoznale smo se u tvornici u Hobokenu. Naučila me engleski i ja nju pokušavam učiti talijanski.

Pazila je na mene tamo, otišle smo u grad i prihvatile sve poslove koje smo mogle dobiti. Ali san nam je bio raditi zajedno ovdje, u Metropolitanu.

– Zašto?

– Zato što je najbolja – rekla je Enza. – Vjerujemo da imamo izvrsne vještine i da pripadamo ovdje, gdje će naša darovitost biti iskorištena.

– To ne znači da ne moramo još mnogo toga naučiti. Moramo dodala je Laura.

– Dobro... – Serafina je prešla rukama preko komada tkanine s našivenim ~ 222 ~

šljokicama. – Moji roditelji potječu iz Kalabrije. Mene je obučavala Joanne Luiso, bila je sjajna švelja. Bila je strpljiva sa mnom, poučavala me o tkaninama, pravljenju nabora i povlačenju crta. Ne bih bila ovdje da nije bilo nje. Imala sam sreće.

– Jedino ispravno je to mjesto dati Enzi – rekla je Laura.

– Ali zaposlila me jedna žena, Irkinja, koja se zvala Elizabeth Parent. – Kratko je pogledala u Lauru i osmjehnula se. – Uzet ću vas obje, iako će mi gore glavu odrubiti. Morat ću krivnju za prekoračenje budžeta svaliti na Carusa, no sam Bog zna da se to već dovoljno često i prije događalo.

Laura i Enza bile su ushićene, zagrlile su se, a potom pogledale u gospodičnu Ramunni.

– Za početak ćete dobivati po dolar tjedno. Ne volim one koje gledaju na sat ili prave stanku. Volim djevojku koja sjedne za šivaći stroj i sve vrijeme šiva.

Ako ste uistinu tako dobre kao što tvrdite, postupno možete napredovati do isprobavanja kostima na mušterijama i izrade kostima za zbor. Ali najprije zajednički rad. Katkada radimo cijelu noć. Nema prekovremenih.

– Doista smo primljene? – upitala je Laura. – Obje?

Odsječno potvrdno kimnuvši, Serafina Ramunni rekla je najslađe riječi na engleskom jeziku: – Dobila si posao. – Potom se okrenula prema Enzi. – I ti si dobila posao. Dobro došle u Met. Nakon što su završile s obukom, Enza je odabrala šivaći stroj na kraju reda u odjelu za izradu kostima, baš kako što je imala i u tvornici. Laura je sjela odmah od nje, ubacivši u ladicu užinu u smeđoj vrećici. Iza njih je bilo desetak vojnih jakni za zbor koje je valjalo prekrojiti, zamijeniti epolete, ponovno našiti dugmad, umetnuti nove ovratnike i revere za posebnu predstavu koju je Opera postavljala s ciljem prikupljanja obveznica za američke trupe koje su odlazile boriti se u Velikom ratu.

Predstava je planirana za posljednji dan lipnja, tako da je bilo preostalo još samo nekoliko tjedana za kreirati, stvoriti i postaviti predstavu, mješavinu sjajnih arija i zbornih crkvenih pjesama, udruženih s jednom jedinom namjerom: da se rulja okupi, da ljudi kupe obveznice i na taj način podrže američku vladu.

Uz skicu vojne uniforme pričvršćenu na zid ispred njih, djevojke su počele trgati stare dijelove s kostima koji su se koristili u izvedbi Don Giovannija, pazeći da sačuvaju žabice, petlje za zakopčavanje dugmadi, mjedenu dugmad i metalne utisne kopče. Svaka kopča, obrub i ukras u radionici iznova su se smišljali i nanovo koristili. Nijedno dugme nikada nije bilo uzalud potrošeno.

– Mislim da sam našla budućega supruga – rekla je Laura.

– Gdje? ~ 223 ~

– Jutros u predvorju.

– Ne valjda onoga portira.

– Ne, prenizak je za mene. Našla sam jednog visokog. Zove se Colin Chapin.

Radi u računovodstvu.

– Kako znaš?

– Pitala sam ga.

– Prišla si mu tek tako i zapodjenula razgovor?

– Morala sam. Osjetila sam da me sudbina poteže za rukav. Nisam ja poput tebe. Mene ne mora netko povući za pletenice da se zaljubim. Vodit će me na predstavu. Voli vesterne, posebice Toma Mixa.

– Nisam znala da ti se sviđaju vesterni.

– Ne sviđaju – rekla je Laura – ali sviđa mi se on. Doima se mudrim. Colin je deset godina stariji od mene.

– Jednostavno si pristupila i tek tako ga upitala koliko mu je godina.

– Nisam – nasmijala se Laura. – Imam ja malo pristojnosti! – Pitala sam Janet Megdadi u uredu.

– Temeljita si.

– Moram biti. Osim toga, doznala sam da je udovac.

Enza je odmahnula glavom, zabavljajući se. Laura Heery bila je nadasve temeljita.

– Enza, znaš li što je moj san za tebe? Želim da prestaneš živjeti onako kako si živjela u Hobokenu. Sad si slobodna. Nitko ti više nikada neće oduzeti tvoju sreću.

Sloboda je Lauri dolazila prirodno. Enza je željela da i njoj dolazi mnogo prirodnije. Laura je znala kako iz Enze izvući ono najbolje, dok je Enza bila prava majstorica u držanju Laure usredotočenom.

Enza je položila posebno ukrašenu jaknu za zbor na radni stol. Našvrljala je kredom nekakve oznake preko revera i niz rukave.

– Ovaj je bio general – rekla je. Uzela je svoje radne škarice i počela skidati vojno znakovlje s prednjice jakne. Napadala je male šavove i brzo izvlačila konce.

– Jesi li ga osobno poznavala?

Enza je prestala s trganjem i podignula pogled.

– Kako trgaš tu podstavu, bilo bi mu bolje da ga je pogodio metak – rekao je muškarac duboka glasa s medenim prizvukom. Enza je podignula pogled i srela se s plavim očima neznanca. Provukao je ruku kroz svoju ravnu crnu kosu i osmjehnuo se. Zgodan muškarac, pomislila je Enza. Sigurno je bariton, sudeći po boji glasa kojim je progovorio. ~ 224 ~

Muškarac je imao četvrtasta ramena, naglašenu vilicu i ravan nos, ali i lijepe pune usne iznad pravilnih bijelih zuba. Odijelo na njemu, savršenoga kroja za njegovo mršavo tijelo, bilo je mornarski plavo sa svijetloplavim prugicama.

Uštirkani ovratnik bio je pričvršćen zlatnom poprečnom iglom. Strukirani prsluk na njemu bio je zakopčan dugmima od bjelokosti. Enza je također zapazila da su rukavi njegove jakne savršeno završavali kod zapešća, otkrivajući uštirkano orukavlje košulje ispod. Dugmad za manžete bili su tamnomodri četverokuti lazura u zlatu. Imao je lijepe ruke.

– Ja sam Vito Blazek – rekao je.

– Jesi li jedan od pjevača? – upitala je Enza.

– Odnosi s javnošću. Najbolji posao u ovoj zgradi. Sav moj posao sastoji se u tome da novinarima dadem do znanja kako pjeva signor Caruso i četiri tisuće ulaznica proda se iste minute. Katkada volim doći i promatrati kako se odvija pravi rad u operi.

– Imam još jedne škare za tebe – našalila se Enza.

Raširivši ruke, nagnuo se preko stola. Koža mu je mirisala na čisti cedar i limetu. – U iskušenju sam – rekao je nacerivši se.

– Kladim se da jesi – oglasila se Laura. – Ja sam joj najbolja prijateljica, Laura Heery, i ako želiš očijukati s njom, treba ti moje odobrenje.

– Što moram učiniti da te zadivim?

– Razmišljam. – Laura se škiljeći zagledala u nj.

– Dobro rasuđujete, dame. – Osmjehnuo se. – Bojim se da vam još ne znam imena.

– Enza Ravanelli.

– Zvuči poput opere. Ravanelli? Sjeverna Italija? – rekao je. – Ja sam Mađar i Čeh, rođen u New York Cityju. Zanimljiva kombinacija.

– Vjerujem – rekla je Laura, još uvijek ga odmjeravajući od glave do pete. – Nitko o kombinacijama variva ne zna kao Irci.

– Hej, Veets, propuh je – oglasio se mladić s dovratka.

– Dolazim – odgovorio mu je Vito preko ramena, nakon čega je dodao: – Nadam se da se vidimo poslije.

– Bit ćemo ovdje, našivati srčeke – rekla je Laura, gledajući za njim dok je odlazio. – U ovom poslu ima živosti – zazviždala je Laura. – Odlučiš li izići na spoj s gospodinom Blazekom, izradit ću ti novi šešir.

Enza je kredom označila unutarnji šav kaputa. – Sviđa mi se plava – rekla je Enza. – Nešto drečavo... paun plavo.

Laura se osmjehnula, izvlačeći konce iz još jedne jakne.

Serafina je otvorila vrata koja su vodila u radionicu i stavila hrpu dosjea na radni stol. Pogledom je prešla preko rada švelja u nizu. Podignula je zgotovljene ~ 225 ~

jakne za zbor i odobravajući kimnula. – Imam posao za tebe, Enza. Signor Caruso se vraća ujutro. Kostimi su mu spremni, ali treba na njima načiniti neke preinake. Voljela bih da mi pomogneš.

– Bit će mi čast pomoći – rekla je Enza, nastojeći prikriti koliko je iznenađena. Nakon što je Serafina nestala, ponijevši sa sobom dovršenu jaknu, djevojke za strojevima čestitale su Enzi. Laura je bila toliko ushićena zbog svoje prijateljice da je vrisnula.

Enza je duboko uzdahnula. Znala je da je to bio dotada najvažniji trenutak u njezinu profesionalnom životu... trenutak kad je bila izabrana i izdvojena zbog svoje nadarenosti. Od četrnaeste godine radila je za tu prigodu. Njezine vještine, njegovane u krojačkoj radnji gospođe Sabatino u talijanskim planinama i rutinski usavršene u tvornici, napokon su bile u potpunosti otkrivene. Njezina nadarenost nije više bila privatna stvar, nego izložena, tako da je svi mogu vidjeti i diviti joj se na pozornici Metropolitan Opere. A sada će porubljivati odjeću Velikoga Glasa. Gotovo da nije mogla povjerovati u to. Da je barem Anna Buffa sada može vidjeti.

~ 226 ~

18

? AŠA ZA ŠAMPANJAC Un Bicchiere da Spumante

E

nrico Caruso stajao je na postolju za isprobavanje odjeće u svojoj prostranoj garderobi u Metropolitan Opera Houseu, otpuhujući dim cigare.

U nadi da zadovolji njihovu zvijezdu, postavljač scene ukrao je najbolje zamisli od kreatorice za unutarnje uređenje Elsie de Wolfe, načinivši brlog za pjevača nadahnut bojama Mediterana na sjevernoj obali Italije, gdje je Caruso rođen. Dekor se u potpunosti sastojao od sunca, morske pjene i pijeska.

Više od dva metra dugačka počivaljka, prekrivena tirkiznom satiniranom tkaninom s cvjetnim uzorcima, prošarana krupnom koraljnom dugmadi, prizivala je u mašti vode luke Sorrento. Svjetiljke su bile kugle od mliječnoga stakla s nijansama boje mandarine na vrhu. Iznad glava rasvjetno tijelo bilo je mjedeno rasplamsalo sunce s okruglim bijelim žaruljama na vrhovima.

Talijansko ljeto od dekoracija, kostima i rekvizita.

– Živim u školjci – zapazio je Caruso. – Pravi sam mekušac.

Enricov stol za šminkanje bio je prevelik, oličen u bijelo, s velikim žaruljama oko golemoga okruglog zrcala. Na stolu, posložen preciznošću kirurške opreme na besprijekorno uštirkanim pamučnim ručnicima, bio je pribor za uljepšavanje: četke, puderi, crne olovke za oči i limenke pomade za kosu. Mala limenka ljepila za kosu, brkove i bradu bila je na stolu otvorena. Niski pozlaćeni stolčić prekriven tkaninom s koraljnobijelim prugicama bio je zaguran ispod stola.

– Imam bagno poput pape – izjavio je Caruso dok je stajao na podnožju za probu. – Jesi li ga upoznala, Vicenza?

– Nisam, signore. – Enza se nasmiješila na pomisao da bi se ikada mogla upoznati s papom, dok je pribadačama pričvršćivala strelice na leđa kostima.

– Imam istu kupaonicu – rekao je Caruso. – Samo su moje slavine srebrne, a njegove zlatne.

Caruso je bio visok metar i sedamdeset osam centimetara. Imao je širok struk i bačvasta prsa koja su se mogla proširiti desetak centimetara kad su mu pluća bila napunjena s dovoljno zraka za snagu njegova tenora koja mu je bila ~ 227 ~

zaštitni znak.

Noge su mu bile snažne, mišićavih listova i čvrstih bedara, kao u ljudi koji su teglili mramor i podizali granit u selima na jugu Italije. Izražajne ruke, mišićavi bicepsi i mršave podlaktice bili su dražesne note njegova tjelesnog izgleda.

Ponašao se u skladu s razmjerima svoga tijela, baš kao što je i pjevao kroz njih. Nezaboravne crta lica Velikoga Carusa bile su njegove oči, krupne, tamnosmeđe, dramatične i izražajne. Pogled mu je bio vrlo prodoran, bjeloočnice su mu bile jasno vidljive iz mezanina, kao da su snopovi reflektora iz njega potjecali, umjesto što su ga samo obasjavali s greda iznad. Inteligencija u pozadini tih očiju činila je Carusa umjetnikom emotivna opsega i snage te savršenim glumcem, kao i najvećim opernim pjevačem svoga vremena.

Caruso je znao što je publika željela: željela je osjetiti nešto i to da ih on tamo odnese pa se davao iz dubina svoje nadarenosti, iz bezdanoga zdenca zvuka, spremno i darežljivo. Bio je prvi operni pjevač koji je snimao ploče što su se prodavale u milijunskim nakladama. Na umjetnost je gledao kao na dar za široke mase, a ne samo kao na zabavu za više društvene slojeve. Giulio GattiCasazza, generalni direktor Meta u doba Carusove vladavine, čudio se njegovoj sposobnosti da napuni sva sjedala i zadovolji svakoga klijenta. Bilo je teško naći nekoga tko nije volio Carusa i to mu se sviđalo.

Caruso je mogao pokrenuti publiku samo jednim pokretom, namigivanjem ili jednom jedinom suzom. Povremena improvizacija nije mu bila strana, što je njegov dobar prijatelj Antonio Scotti iskusio na pozornici s maestrom. Kad je Scotti jednom rano izišao na pozornicu, umjesto da ga otjera, maestro mu je prišao, zagrlio ga i izmislio jedan a capella pozdrav koji mu je Scotti pjevanjem uzvratio. Publika je podivljala.

– Zahtijevao sam djevojku talijanskoga podrijetla. – Caruso je otpuhnuo oblak sivoga dima sve do stropa dok je stajao u modrim vojničkim hlačama s trakama od rubinski crvenoga satena koje su se protezale sa strane niz nogavice. Enza je kredom označila porub.

– Ima nas puno ovdje u radionici, signor Caruso – rekla je Enza.

– Ali Serafina mi kaže da si ti najbolja.

– Vrlo ljubazno od nje, gospodine.

– Voliš operu, Vincenza?

– Veoma, gospodine. Nekada sam u Hobokenu radila za ženu koja je slušala vaše ploče. Katkada bi ih preslušavala toliko puta da su susjedi dovikivali: ‘Basta!’ sve dok je ne bi primorali da prestane.

Caruso se od srca nasmijao. – Misliš da svaka kuća u Hobokenu nije puna obožavatelja Velikoga Carusa? Imaš glazbenu dušu, Vincenza. Znaš po čemu to znam? Po tvojim obrvama. Poput nota d-mola. Naglo se dižu vrlo visoko i ~ 228 ~

spuštaju nisko. Kuhaš li?

– Da, gospodine.

– Što znaš spraviti?

– Makarone.

– Budi još preciznija.

– Njoke.

– Ah, seljačku hranu za preživljavanje duge zime. Dobro. Praviš to s krumpirima?

– Naravno.

– S kakvim umakom?

– Maslac i kadulja su mi najdraži. Katkad koristim i prstohvat cimeta.

– Vrlo dobro! – Napravit ćeš njoke za ekipu! – uskliknuo je.

– Za sve? – Enza je rukama pokrila lice.

– Da. Antonija, Gerry. Zbor. Pjevaju. Trebaju jesti.

– Ali gdje ću kuhati?

– Imaš li kuhinju?

– Živim u pansionu.

– A ja živim u Knickerbocker Hotelu koji će postati poput pansiona. Sva grandioznost je nestala iz ovoga grada.

– Ja još uvijek mislim da je grandiozan.

– Razmažen sam, Vincenza. Strašno je biti star i razmažen.

– Niste stari, gospodine.

– Ćelav sam.

– I mladići oćelave.

– Pjevam visoke note... otpušem kosu s glave kad ih pogodim. Enza se osmjehnula.

– Eto vidiš, možeš se osmjehnuti. Preozbiljna si, Vincenza. U šoubiznisu smo. Tu su dim, zrcala, ruž i steznici. Znaš, i ja ih nosim.

– Ne, ako vam ja krojim kostime – obećala mu je Enza.

– Doista?

– Doista, gospodine. – Važno je samo odrediti omjer. Ako vam budem šivala košulju za Toscu, podignem rame, spustim rukav, ušijem struk otraga, smiono ga namjestim i upotrijebim dvostruko veću dugmad, stisnut ćete se pod njom.

Napravim li vam hlače od iste tkanine kao košulju i dadem li vam cipele šiljasta vrha, to će vas još više stanjiti.

– Ah, la bellafigura, u Carusovu stilu! – Treba me stanjiti, ali ne želim odustati od njoka. ~ 229 ~

– Ne morate. Postići ću uz iluziju sve čemu se nadate.

– Isuse! Reci tom starcu sve što voli čuti.

Geraldine Farrar stajala je na vratima, otpuhujući dim cigarete.

Geraldine je na probi nosila dugu suknju od muslina. Njezina svijetlosmeđa kosa, spletena poput kose mljekarice, bila je položena na prsa bijele pamučne bluze preko koje je bila prevezala rukave crnoga ogrtača od kašmira. Enza nikada nije vidjela tako lijepu ženu potpuno nesvjesnu svoje ljepote. Imala je ležeran stil, koji je nabacila poput stare veste. Geraldine je imala boju zlatnoga bisera, preplanulu kožu na kojoj su se isticale njezine svijetloplave oči. Imala je spreman širok osmijeh američke djevojke.

– Izlazi, Gerry – rekao je Caruso.

– Tražim malo zabave. – Prekapala je po kutiji s dugmadima koja je stajala na stolu.

– Nećeš je tu naći.

– Bez zezanja.

– Vincenza će za nas pripremiti njoke.

– Trebao bi piti topao čaj i jesti zelenu salatu. Liječnik te stavio na dijetu – podsjetila ga je Geraldine.

– Vincenza će mi sašiti čarobne kostime. Izgledat ću mršaviji iz mezanina.

– Slon izgleda mršavije iz mezanina – podsjetila ga je Geraldine. Žurno je prišla radnome stolu. – Što nosim na tu zabavu?

– Grimizni saten.

– Radije bih nešto plavo. Različak plavo. Kome da to kažem?

– Gospodični Ramunni.

– Toj staroj nadžak-babi?

– Točno si godinu dana mlađa od mene, gospodična Farrar – rekla je Serafina Ramunni s dovratka.

– Ah, čuli ste me. – Geraldine je pala na stroj za krojenje uzoraka, kao da je pokošena.

– Nećeš nositi ni grimizno ni plavo, nosit ćeš zeleno – izjavila je Serafina. – Scena je malina crvene boje i ne želim da mi sopran izgleda poput jeftine plave trube naspram damaska. Zeleno će odskakati.

– Uh! Jednom me pusti da odjenem ono što želim! – kritizirala je zagrižljivo Geraldine.

– Vrlo je dramatična – obratio se Caruso Enzi. – Ali i zahtjevna.

– Hej, pripazi. Ne trebam kritiku. Činim ti uslugu ovom potporom – rekla je Gerry. – Dužnik si mi.

– Smijem li te podsjetiti da sam Talijan i da ovo činim za američke vojnike. ~ 230 ~

To je čin velikodušnosti s moje strane. Ti meni duguješ.

– Kad sam zadnji put provjeravala, vi Talijani bili se na našoj strani u ratu – rekla je Gerry.

– Stoga ja s dva udarca ubijam jednu muhu.

– Jednim udarcem dvije muhe! Bože, kako mrzim kad ljudi ne nauče izreke.

– Nastojim naučiti Velikoga Carusa, ali Veliki Caruso ne želi učiti – rekla je Serafina.

– Barem me naziva Velikim Carusom – namignuo je Vincenzi.

– Zabrinem se kad me ljudi počnu zvati Enrico.

Enza je stajala ispred krojačke lutke Geraldine Farrar preko koje je bila prebacila suknju A-kroja od smaragdnozelenoga satena s blijedozelenom satenskom podstavom.

Niz malih oznaka X preko gornjega dijela haljine ukazivao je na mjesta na koja je trebalo našiti epolete, trokut, kristalnu suzu. Enza je dva dana našivala šljokice nadajući se do kraja te duge noći dovršiti posao. Uzela je iglu i počela pričvršćivati profinjene ukrase. Precizno je našivala svaku šljokicu, dvaput provlačeći kroz nju iglu, kako bi bila sigurna da će Geraldine Farrar iskriti gledana s mezanina, dok se svjetlost bude odbijala s površine šljokica.

Enza je najbolje stvari smišljala dok je radila tako precizan posao.

Giacomina je svoju kćer naučila da u otužnom životu neprestano trebaš kopati za dubljim značenjem i da te ta tuga mora oživiti, a ne odrediti. Tijekom godina koje je provela s obitelji Buffa Enza je pokušavala naći nekakvo značenje u lošem ponašanju prema njoj, ali nije joj uspijevalo.

Ali sada, dok je našivala kristale, napokon je shvatila majčinu mudrost.

Signora Buffa neprestano je puštala ploče s opernim arijama. Veliki Caruso popratio je svu onu Enzinu patnju u Ulici Adams... svako cijeđenje oprane odjeće, brisanje kuhinjskom krpom svake one svijetložute mrlje na podu od linoleuma, sjeckanje svake rajčice i pomno gnječenje tjestenine.

Dok je radila u Ulici Adams, naučila je priče iz opera... Fra Angelico, Pagliacci, Carmen i La Boheme. Čula je maestra kako pjeva sjajne arije Verdija, Puccinija i Wagnera. Glazba je postala dio nje. Zbog nje je dobila mjesto u Metropolitan Opera Houseu.

Enza je sa sebe skinula suknju i raskopčala bluzu. Otvorila je patentni zatvarač zelene haljine s lutke i uvukla se u nju. Zadignuvši rub, popela se na postolje za probu i u trostranom zrcalu sa svih strana razgledala haljinu. Nabor zelenoga satena nagovještavao je blage valove na ljetnome jezeru i taj učinak Enza je postigla tako što je načinila sitne nabore duž gornjega dijela haljine te spuštanjem struka otraga. Kristalni vijenac duž haljine nisko na križima bio je ravan i pri laganoj kretnji odbijao je svjetlost koja je činila da se svila duž šava ~ 231 ~

doima poput vode. Enza je provjerila gornji dio haljine, struk, pazuh i rukav.

Duboko se naklonila iz struka i polako ustala provjeriti nabor suknje.

Bellissima, pomislila je.

Ciro je sjedio ispod staroga brijesta iza radnje u Ulici Mulbery glatko i ležerno povlačeći dim cigarete. Mjesec je bio srebrn, poput zakovice utisnute u crnu kožu. Naslonio se i s obnovljenim zanimanjem proučavao nebo. Možda će na putu do Francuske čitati o astronomiji pa bi mogao naučiti kako pratiti zvijezde. Zamišljao je kako će mu na nepoznatom mjestu biti potrebna vještina; jedini znakovi koji će ostati isti bit će oni iznad glava. Neće mu biti poznata sela ni polja, kao ni brežuljci Francuske.

Signora Zanetti je oprala, izglačala i objesila Cirinu uniformu, neodređene smeđe boje blata, pripremajući ga za odlazak krajem tjedna. U rovovskom ratovanju vojnici moraju nalikovati boji zemlje. Časnička jakna dobro je pristajala, vezana pojasom, ali hlače su bile previše komotne oko bedara, no dužina im je bila dobra. Visina ga je dobro služila, u životu i u uniformama.

Remo je Ciri kupio još jedne čarape i dvostruko podstavljene platnene gaće, znajući da bi noći u Francuskoj mogle biti hladne. Pappina je izglačala maramice i Luigi mu je dao svoje novo nalivpero. Ciro se osmjehnuo zbog daraobojica, on i Luigi, znali su kako je mala vjerojatnost da će nekakva pisma prijeći Atlanski ocean, barem s Cirine strane. Njegova valjkasta putna torba nije se mnogo razlikovala od one koju je ponio iz samostana kad mu je bilo petnaest godina. Puno se toga promijenilo, ali ne i njegove temeljne potrebe.

Ciro je zamišljao majku i pitao se što će ona misliti o ratu i o svome sinu vojniku. Pomišljao je kako joj se ne bi svidjela uniforma bez sjaja. Eduardo, mirotvorac, bi ga podržao, ali ne bi želio da njegov brat izgubi glavu ni zbog čega drugoga osim u čast i slavu Gospodina. Čak je i Ciro mogao uvidjeti da taj pothvat nema ništa s Bogom. Radilo se o obvezi i vraćanju duga.

Kad je pomislio na oca, Ciro je zaplakao zbog svega onoga što mu je nedostajalo. Njegov otac bi znao što reći i kako ga pripremiti za najgore. Otac je taj koji sina uči kako biti hrabar, kako postupati ispravno i braniti slabe. Ciro je ugasio cigaretu i pokrio lice rukama, naginjući se naprijed ispod lisnatoga pokrova stabla. Suze su mu potekle pa je zajecao. Uskoro je osjećao kako mu srce u prsima postaje olovno, bolno od tuge zbog svega onoga što je izgubio.

Kad je rukavom obrisao suze, Ciro se zavalio na naslon stolca, ne osjećajući se nimalo bolje zbog izljeva emocija... neuvjerljiva katarza, pomislio je. Pogledao je uvis prema nebu. Mjesec je sada bio sjajniji, ali njegov sjaj umanjio je zvijezde koje su izgledale poput glava pribadača pričvršćenih na veliki zemljovid, ratni plan.

~ 232 ~

Nije bilo prozora u kuhinjici hotelskoga apartmana Enrica Carusa.

Enza je na stolu razvlačila tijesto za njoke, baš onako kako ju je to majka učila. Guljenje i kuhanje pune vreće krumpira bio je pravi zadatak u učinkovitoj kuhinji, ali stigla je rano i odvojila vrijeme za lagano spravljanje pirea od skuhanih krumpira. Sada je dodala jaja i brašno pa je tijesto poprimilo lijep oblik, baš kao na njezinu starom seoskom stolu u Schilpariju.

– Kako ide? – upitala je Laura, odlažući vreće sa svježim zelenjem na pult.

Za Laurom je išao Colin Chapin, obrazovan i učen tridesetpetogodišnji računovođa u operi koji je privukao Laurin pogled prvoga mjeseca na novome poslu. Večeras je na sebi imao elegantno odijelo, prsluk i kravatu. Imao je plavu uredno počešljanu kosu, bistre sive oči i debele naočale s okvirom od kornjačevine koje su mu davale izgled revnoga profesora.

– Išli smo po kruh u Veniero’s. – Colin je otvorio smeđu vrećicu i pokazao Enzi štruce.

– Savršeno.

– A kadulju smo našli na tržnici Cassio – dodala je Laura. – Čudno, ali nikada nisam vidjela Felicitu da tamo prodaje bosiljak.

– Ni nećeš – rekla je Enza.

– Poznato ti je voće Cassio? – upitao je Colin.

– Ako je ono voće Cassio, onda sam ja pamuk Heery, a Enza je vrećevina Ravanelli. – Laura se nasmijala.

– Malo sam modernija od vrećevine. – Enza je obrisala ruke o pregaču.

Posolila je kipuću vodu u velikom loncu na peći.

Oglasilo se zvono na vratima. Colin je prišao otvoriti ih. Hotelski batler ugurao je kolica na kotačima, puna boca dobroga vina, boca od brušenoga stakla sa žestokim pićima, kristalnih čaša na stapke, glatkih čaša na stapku za šampanjac i ukrašenu srebrnu posudu za led. Postavio je to pokraj počivaljke.

– To su kolica s pićima – povikao je sretno Colin, dok ga je Laura s divljenjem pogledavala kroz vrata ostave.

– Zaljubljena si – rekla je Enza uz smiješak.

– Padam poput vreće s dugmadi – rekla je Laura sanjarski.

– Neće mi trebati jednokrevetna u Milbank Houseu, hoće li? Kad će te upoznati sa svojim sinovima?

– Nadam se uskoro, ali nemoj još u potragu za drugom cimericom.

Enza je zarolala posljednje njoke, isjekla ih na komade i utisnula vilicu u svaki jastučić tijesta dok je Laura u sudoperu prala i razvrstavala svježe zelenje.

Enza je pripremila umak, očistila kadulju i stavila je na peć u tavu s maslinovim uljem i češnjakom. Smanjila je plamen i polako smjesi dodala maslac. Apartman se ispunio mirisom talijanske seoske kuće u vrijeme večere. ~ 233 ~

– Jeste li vi, djevojke, dobro? – upitao je Colin.

– Mislim da sve imamo – rekla je Laura, osvrćući se po kuhinji, na brzinu provodeći inventuru.

– Ja ću se povući – rekao je Colin.

– Hvala ti – rekla je Enza. – Bio si od velike pomoći.

– Bilo mi je zadovoljstvo. – Namignuo je Lauri, uzeo šešir i izišao.

– Taj čovjek se neće uklopiti u moju obitelj u New Jerseyju. Išao je u internat u Phillips Exeter, diplomirao na Amherstu i bio kapetan broda u jednoj regati nedaleko od obale Rhode Islanda. Njegova majka podrijetlom je od starosjedilaca koji su odavno tu, imali su poštanske sandučiće u naselju Jamestown. Ne pripadam tom društvu. Preko ušiju sam zaljubljena. Potpuno sam opijena. Vjeruj mi, kad upozna moju obitelj i dozna da pravimo vlastito pivo, nikada me više neće pozvati da iziđem s njim.

– Onda ti njih dovedi na Manhattan da ga upoznaju.

– Svih sedamdeset tisuća njih? Trebat će mi tegljač, a ne trajekt. Ne, hvala ti.

Držat ću svoju obitelj u tajnosti. Ako shvati koliko ih je, pobjeći će.

– Neće mu smetati ni sve stanovništvo Irske ako te voli.

– Naivna si – uzdahnula je Laura. – Kad je riječ o visokom društvu, jedino što miješaju su pića.

Vrata apartmana naglo su se otvorila i u prostoriju su ušli najbolji glasovi Metropolitan Opere.

– Apartman je bio ukrašen bijelom damask svilom naglašenom crnim baršunom takav raspored boja bio je posuđen s Carusova notnog papira.

Pokućstvo je bilo glatkih obrisa, poput glazbenih instrumenata. Dvije udobne podstavljene engleske počivaljke od bijelog žanila bile su smještene jedna sučelice drugoj, razdvojene jednim tapaciranim otomanom s bisernom dugmadi.

Jedina boja u prostoriji bila je velika srebrna vaza puna krvavocrvenih ruža koje su se gnijezdile među voštanim zelenim lišćem.

U neznatnom proširenju prostorije bio je postavljen stol za večeru, s hotelskim pravim porculanom sa srebrnim obrubom i srebrnim jedaćim priborom. Čaše za vodu bile su natočene, dok su čaše za vino bile prazne, spremne za Chianti.

– U raju sam! – rekao je Enrico Caruso iz predvorja. – Kadulja! Češnjak!

Burro!

– Uranili su – rekla je Laura miješajući umak. – Ostalo nam je još puno toga za obaviti!

– Smiri se! – rekla joj je Enza.

– Nemoj da ti ovo ne bude dobro, Erri – rekla je Geraldine, zbacivši sa sebe vestu i posegnuvši u džep suknje za cigaretama. ~ 234 ~

– Treba mi čaša vina – rekao je Antonio Scotti domaćinu, skidajući šešir.

Scotti je bio srednje visine, klasičnih južnjačko talijanskih crta lica... imao je nos koji se protezao u daljinu poput alpske ceste, dražesne usnice i male smeđe oči, poput ptičjih.

– Natočit ću ti – rekao je Caruso, skidajući čep s boce.

Caruso je natočio vino, uključujući pritom i svoju čašu, i pridružio se djevojkama u kuhinji. Enza je spuštala jastučiće njoka u kipuću vodu.

– Napokon jedem kao da sam seljak! – rekao je Caruso. Prišao im je Antonio.

– Gdje si našao kuharicu?

– Za šivaćim strojem.

– Ne sluti na dobro – rekao je Antonio.

– Žene imaju više od jedne vještine, Antonio. Budeš li imao sreće, imaju dvije. Znaju napraviti oboje... njoke i mesne okruglice.

– Pazite, dečki. U nazočnosti ste triju dama. – Gerry je pijuckala vino. – Što to spravljaš?

– Njoke s kaduljom – rekla je Enza.

Caruso je uronio prste u zdjelu svježe naribanoga parmezana. – Putujem s kolutom vlastitoga sira.

– Bolje nego sa suprugom – rekla je Geraldine.

– Teži više – rekao je Caruso. – Moja mala Doro više voli ostati u Italiji.

Oslikava vilu.

– Mi radimo, a tvoja Doro obnavlja. – Antonio je slegnuo ramenima.

– Potrebna ti je supruga, Antonio – rekao je Caruso.

– Nikada. Ja ću sam oslikati svoju vilu.

– Žene životu daju oblik i svrhu – rekao je Caruso.

– Ti bi to trebao znati. Nikada nisi bez žene – zapazio je Antonio.

Enza je zaimačom vadila jastučiće tijesta koje se pušilo i spuštala ih u zdjelu za posluživanje, dok je Laura polako miješala umak. Laura je dala žlicu Enzi, koja je u tavu dodala šalicu vrhnja, a potom oko ručke omotala kuhinjsku krpu i prelila umakom njoke koje su se pušile.

Talijani uvijek završe u kuhinji – rekao je Antonio. – To nam je sudbina.

Oglasilo se zvono na vratima. – Ja ću... možda me to moja prava ljubav zove – rekla je Geraldine dok se provlačila kroz vrata u salunskom stilu.

– Nevjerojatno – rekao je suhoparno Antonio. – U Italiji je sa svojom suprugom.

Laura je držala glavu spuštenu, poput prave irske peračice posuđa i pretvarala se da ne sudjeluje u ogovaranju dok je miješala salatu.

– Molim vas, svi priđite stolu za objed – rekla je Enza. ~ 235 ~

Enza i Laura na brzinu su naribale svjež parmezan preko njoka i posule ga grančicama smećkaste kadulje.

– Ja ću poslužiti, a ti pokupi posuđe – rekla je Enza.

– Rado. Ali ostavi nešto i za nas – prošaptala je Laura. Ovo božanski miriši!

Kad je Enrico Caruso pozvao Enzu da mu spravi “makarone”, ona je odmah otišla do Serafine, koja se u početku protivila toj zamisli, ali kad je Caruso to sam spomenuo Serafini, znala je da mora dopustiti Enzi da pripravi jelo.

Carusu osoblje Metropolitan Opere nikada nije odbijalo zahtjev, bio on veliki ili mali. Serafina je podsjetila Enzu da ne zaboravi gdje joj je mjesto, da posluži maestra i njegove prijatelje, ali da im se ne pridruži za stolom i da ne pretpostavi kako je Carusu to bila namjera.

Enza se na mjestu zaustavila ugledavši Vitu Blazeka koji je sjedio s Carusove desne strane, preko puta Geraldine. Antonio je sjedio na začelju stola, sučelice Carusu. Vito je podigao pogled i namignuo Enzi. Zarumenjela se.

– Deliziozo, Enza! – rekao je Caruso kad je ova poslužavniku prinijela tanjure sa salatom.

Enza je brzo poslužila jelo i vratila se u kuhinju. – Jesi li vidjela?

– Odložila je posuđe u sudoper.

Laura je provirila kroz vrata. – Vito Blazek. Iz odnosa s javnošću. Posvuda ga ima. Ali pretpostavljam da u tome i jest poenta.

– Pomislit će da sam peračica posuđa – rekla je Enza, razočarana.

– Pa i jesi. A kad smo već kod toga, i ja sam.

– Izlazi li on s Geraldinom? – upitala je Enza.

– Sumnjam. Signor Scotti je rekao da ona ima ljubavnika u Italiji. Ne slušaš li?

– Nastojim ne slušati.

Laura je Enzi natočila čašu vina pa su slušale razgovor iza kuhinjskih vrata.

Antonio je razgovarao o promjenama u Engleskoj nakon ulaska u rat i kako publika više nego ikada prije žudi za glazbom. Caruso je rekao kako rat nije dobar ni za što osim za umjetnost koja cvjeta u sumornim vremenima.

Geraldine je progovorila o svojoj zabrinutosti za Italiju. Laura i Enza su se pogledale, upijajući razgovor za večerom. Laura se počela hihotati kad je shvatila da su u kuhinjici upravo pripremile njoke za najveću svjetsku glazbenu zvijezdu te da su još prošle zime trčale ulicama Hobokena u kuhanoj vuni, s ružnim šeširima na glavi. Enza ju je ušutkala kako bi mogle nastaviti s prisluškivanjem.

Caruso je zamahivao okruglicom njoka na vršku svoje vilice.

– Moj dobar prijatelj Otto Kahn ne može sjediti u loži zato što je Židov. A platio je za sve što vidite, uključujući ložu, zastore, scenu, kostime i pjevače. ~ 236 ~

Bez njega ne bi bilo nikakve velike opere.

– Zašto daje novac za Met kad prema njemu postupaju na takav način? – upitao je Vito.

– Iz ljubavi. – Caruso se osmjehnuo. – Voli umjetnost, kao što ja volim život.

– Želiš reći da on voli umjetnost kao što ti voliš žene – rekao je Antonio.

– Žene su život, Antonio. – Caruso se nasmijao.

– Gospodin Kahn rekao je kako bi glasovir u svakom stanu učinio više za sprječavanje kriminala nego policajac na svakom uglu rekao je Vito.

– On je čovjek koji bi kupio te glasovire. Vjeruj mi. Voljela bih biti gospođa Kahn, ali on već ima suprugu. Ljepoticu po imenu Addie. Kao i obično, zakasnila sam za dan i imam jednu ariju manje. – Geraldine je samoj sebi nazdravila vinom.

– Sirota Gerry – rekao je Enrico, ne misleći to.

Enza i Laura spremale su se podijeliti tanjur njoka. Sjele su za kuhinjski stol. Laura je posegnula za okruglicom i kušala je. – Božanstvena je – prošaptala je Laura.

Djevojke su jele sporo, uživajući u svakom zalogaju.

– Hej, dobra večer. Nisam ni shvatio da si ti ta talijanska djevojka koja sprema večeru za Carusa kad me pozvao. – Na dovratku je stajao Vito, ležerno naslonjen na salunska vrata kuhinje. – Bolje jelo u životu nisam kušao.

– Mogla bi se ostaviti šivaće igle i primiti kuhače – rekla je Laura.

– Nikada – javila se Enza.

– Muškarac koji bude imao sreće oženiti tebe cijeli život će dobro jesti.

– A onaj koji mene oženi... imat će čist sudoper – rekla je Laura.

– Što radite nakon večere? – upitao je Vito.

– Ja sam zauzeta – našalila se Laura.

– Jesi li i ti zauzeta, Enza? – radoznalo je upitao Vito.

Enza se osmjehnula, ali nije mu odgovorila. Možda je Laura bila u pravu.

Vito Blazek pojavljivao se posvuda gdje bi se Enza slučajno zatekla, bilo to iza pozornice, u radionici ili u mezaninu. Nitko je nije tako žarko progonio i to joj se sviđalo. Vito je bio uglađen, lijepo dotjeran i privlačan, ali ono što je Enzu privlačilo još više od toga bila je njegova ustrajnost. Tu kvalitetu razumjela je i cijenila.

Laura je gurnula Enzu laktom. – Odgovori čovjeku. Upravo te pitao da iziđete.

– Nisam zauzeta poslije, gospodine Blazek.

– Divno. – Osmjehnuo se.

Dok su Enza i Laura dovodile kuhinju u red, apartmanom se pronosio miris ~ 237 ~

cigaretnog dima i svježe skuhanoga espressa. Enza je pomislila na kuhinju Anne Buffa i kako tamo za pripravljena jela nikada nije dobila nikakvu pohvalu, nego samo kritiku. Enza je shvatila da je zahvalna osoba sretna.

Signor Caruso zamolio je Enzu da mu skuha makarone u još mnogo prigoda i djevojke su se zatekle kako pripremaju špagete na nevjerojatnim mjestima... u kafiću u Metu ili na kuhalu u Carusovoj garderobi. Mnogo večeri Enza je spremala jelo koje je signore nakon probe nosio sa sobom natrag u hotel. Velike zvijezde, izvan doticaja s ljudima, osim onih nekoliko trenutaka dok su bili na pozornici dopirući do publike na baršunastim sjedalima, žudili su za domom koji nisu mogle imati. Caruso je uvijek pomišljao na toplo sunce Italije i blagu zlaćanu mjesečinu Caravaggia, i bio im je barem malo bliže dok mu je švelja spravljala makarone.

Kad je pristala izići s njim, Vito Blazek je neumoljivo progonio Enzu, kao da je bila ona dobra priča koja će postići velik uspjeh. Dao joj je najbolje od Manhattana, kao da je to bila kristalna visoka čaša na stapki koja se prelijevala šampanjcem i koju nikada nije bilo potrebno ponovno natočiti. Imao je ulaznice za premijere na Broadwayu, pozivnice na otmjene domjenke u luksuznim stanovima na vrhu nebodera i sjedala u loži za koncerte u Carnegie Hallu.

Proveli su sate u Automatu, razgovarajući o umjetnosti dugo u noć. Davao joj je knjige za čitanje, vodio je u zoološki vrt Bronx Zoo i u duge šetnje Petom avenijom. Udvarao joj se na pravi način i ona je uživala u svakoj sekundi.

Vito je Enzi pružio kutiju kokica dok je sjedao na svoje mjesto pokraj nje u Fountain Theatreu u Četrdeset petoj zapadnoj ulici. U tome kinu davali su predstave dvadeset četiri sata na dan, najbolje vrijeme za odlazak bila su poslijepodneva kad ste mogli po drugi put ostati odgledati film jer je većina ljudi tada bila na poslu. Kasne predstave bile su zgodne za zanatlije koji su radili u Metu, budući da su radili dokasna, a isprobavanje odjeće i probe također su se mogle odvijati u kasne sate. Vito je ukrao Enzu za ponoćnu predstavu, znajući da će je morati vani zadržati cijelu noć, jer se vrata Milbanka nisu otključavala prije doručka. Uspio je sitne jutarnje sate ispuniti divnim izletima. Enza nije mogla vjerovati da postoje mjesta na koja ju je Vito vodio. Pojma nije imala da takva zabava postoji dok je bila ugovorom vezana s obitelji Buffa u Hobokenu.

Takvo što nije postojalo na planini. Sve je bilo novo. Enza je napokon mogla biti mlada, hodajući ruku pod ruku s džentlmenom koji je znao kako živjeti. Uživao je pokazujući joj svoj svijet i radovala ga je spoznaja da je ona uživala u tome.

– Nadam se da će ti se predstava svidjeti – prošaptao je Vito.

– To mi je prva – priznala je Enza.

– Nisi nikada bila u kinu?

– Gledala sam neke kratke s Laurom u Atlantic Cityju. Ali nikada cijeli film. ~ 238 ~

– Osmjehnula se.

– Charlie Chaplin je moja religija – rekao je. – Nasmijava me gotovo jednako koliko i ti.

Enza se u sebi osmjehnula. Činilo se da nikada ne može naći pobožnoga muškarca. Možda joj, zaključila je, nije bilo suđeno.

Službenik u tamnocrvenoj uniformi povukao je teške zastore i iza njih se pojavio golemi srebrni ekran. Enza je osjetila kako joj srce brže kuca, s istim onim uzbudljivim osjećajem iščekivanja kakvo može izazvati okretanje prve stranice knjige. Na ekranu je pisalo: Useljenik Film Charlieja Chaplina

2

Ekran se ispunio slikama parobroda koji plovi preko Atlantika, razgrćući uzburkane vrhove zapjenjenih valova. Pojavila se paluba broda. Chaplin odjeven poput skitnice, živahno skakuće sa sirotim useljenicima koji su nosili odjeću kakvu su imali Enzini suputnici na brodu Rochambeau. Kad se publika grohotom nasmijala prizoru ribe koju je Chaplin uhvatio i bacio na usnuloga useljenika kojega je riba ugrizla za nos, Enzi to nije bilo smiješno. Uskoro je prizor ljuljuškanja broda ponovno prizvao onu mučninu i delirij koji je pretrpjela. Strahujući da bi se mogla onesvijestiti, navukla je rukavice i zavukla ruke u džepove kaputa. Naposljetku se ispričala i istrčala iz kina u predvorje.

– Enza, što je? – upitao ju je Vito kad je došao za njom.

– Ne mogu to gledati. Oprosti.

Vito ju je zagrlio. – Ne, oprosti ti meni. Baš sam kreten. Stigla si ovamo na takvom brodu, nisi li?

– Ne sjećam se većega dijela puta. Teško sam se razboljela.

– Trebao sam te pitati. Hajde, dođi. Treba ti zraka.

Vito je izveo Enzu van, prebacivši ruku preko njezina ramena. Hladan ljetni zrak vratio ju je u život i kad se oporavila, osjećala se posramljeno. – Silno mi je neugodno – rekla je. – Sigurno misliš da sam glupa.

– Ne, ne mislim uopće. Volio bih znati zašto si tamo unutra onako snažno reagirala.

– Došla sam ovamo zaraditi novac za gradnju kuće na našoj planini. Nismo namjeravali ovdje dugo ostati. Ali evo nas, prošlo je sedam godina. Papa mi je još uvijek u postavi za izgradnju cesta. No kuća je uskoro gotova pa će se on vratiti doma.

– Hoćeš li ti poći s njim?

2 Poznati film, The Immigrant, s Charliejem Chaplinom, iz 1917. godine.

~ 239 ~

– Rečeno mi je da više nikada ne bih mogla prijeći ocean. – Enza o tome nije mnogo govorila. Uvijek je bila zauzeta zarađivanjem novca kako bi bila bez duga, s obzirom na to da je većinu novca slala kući. Prvi put suočila se s činjenicom da se možda neće uspjeti vratiti natrag na planinu. Ali i dalje je željela sretan život.

– Pretpostavljam da ću te morati ovdje usrećiti. Morat ću te usrećiti toliko da ti tvoja planina neće nedostajati.

– Misliš li da neka osoba može usrećiti drugu?

– Znam da sam rekao kako je Charlie Chaplin moja religija, ali zapravo je to ljubav. Vodim dobar život, no katkad zna biti isprazan. Gradski sam telal, pregovaram s tiskom i nastojim popuniti sjedala u Metu. Muškarci mi katkada znaju zavidjeti. Poznajem starlete, plesačice i sopranistice. Ali istina je da bi me usrećila samo jedna švelja koja zna kuhati. – Vito je obgrlio Enzu.

– Zvučiš jako sigurno – rekla je Enza.

– Za ljubav je potrebna samo jedna posebna djevojka. – Položio je ruke na njezino lice.

– Vjeruješ u ljubav kao što ja vjerujem u svece.

– A u što još vjeruješ? – Vito se ponadao da je Enza vjerovala u nj.

– U obitelj.

– Ne, ti, samo ti. Osim tvoje obitelji.

Enza je morala razmisliti. Uvijek joj je prva pomisao bila obitelj, majčine potrebe i očevo zdravlje. Brinula je o svojoj braći i sestrama, njihovom blagostanju i budućnosti. Dugo je živjela za njih, nije znala kako živjeti bez njih.

Ocean je prešla da im omogući sigurnost. Ako bi mogla, sve bi učinila za njih.

Uvijek su joj bili cilj.

Vito je to shvatio. – Trebaš razmisliti o onome što ti želiš, Enza. Što želiš od vlastitoga života? Osim šivanja kostima za signor Carusa i proširivanja istih zbog toga što mu pripravljaš previše makarona?

– Nitko me to dosada nije upitao.

– Možda te nitko nikada nije dovoljno volio da bi te stavio na prvo mjesto – rekao je Vito.

– Možda nije. Vodiš me na sva ta uzbudljiva mjesta, ali ujedno me tjeraš na razmišljanje. A to je jednako tako važno.

– Ti si važna – uvjerio ju je Vito. – Meni.

Na uglu Četrdeset šeste ulice i Pete avenije zaustavio se i poljubio je. Enza nije znala kamo će ih to odvesti, ali prvi put nije ni propitkivala. Jednostavno ga je poljubila i preživjela.

~ 240 ~

19

POSJETNICA Un Biglietto da Visita

V

ijenci ljubičaste glicinije bili su prebačeni duž baršunaste užadi na ulazu u Metropolitan Opera House, prizivajući u sjećanje brajdu vinove loze u nekom toskanskom vrtu.

Dok su dame iz visokoga društva zauzimale mjesta u redu za ulaz, njihovi broševi od smaragda i safira i njihove platinaste tijare, koje su svjetlucale dijamantima i biserima, stvarale su dojam začarane šume prepune vila bez krila pod noćnim nebom.

Unutra je nastao uobičajeni metež dok je ekipa kostimografa u posljednjoj minuti predavala popravljenu odjeću ekipi koja je izvođačima pomagala pri odijevanju i koja je trčeći nosila kostime kroz katakombe gore do glumaca koji su prije izvedbe provjeravali svoje notne papire i prolazili notnu ljestvicu.

Signor Caruso bio je nervozan.

Sjedinjene Američke Države ušle su u Prvi svjetski rat i Caruso je želio iskazati svoje uvažavanje. Antonio Scotti i Caruso zajedno su nastupili pjevajući arije iz svojih omiljenih opera, angažiravši pomoć zbora iz Meta i prijatelje poput Geraldine Farrar. Stigao je čak Elia Palma iz Philadelphia Opera House, sa svojim najdražim sopranima, biti dijelom te zvijezdama prošarane večeri. Svi prijatelji koje je Caruso imao pojavit će se na pozornici ili svirati u orkestru.

Nitko nikada ne bi odbio zamolbu Velikoga Carusa.

Caruso je uživao u izvedbi nekoliko uloga u jednoj večeri, ali to je činio u privatnim kućama ili na manjim okupljanjima. Njegovi kostimi stajali su na samostalnoj vješalici na kotačiće. Sjedio je u svojim bijelim pamučnim gaćama i košulji, svilenim čarapama bež boje i s naramenicama, pušeći cigaru, provjeravajući redoslijed pojavljivanja i rukom ispisan popis skladbi koje će otpjevati. Carusov tajnik, Bruno Zirato, odnio je note dirigentu.

Sjedala orkestra bila su more izglačanih smeđih uniforma, budući da su prednost imali vojnici koji su se ukrcavali na brodove za Europu, s besplatnim ulaznicama za nastup. Slijevali su se u redove vojničkom preciznošću, kao da su izvodili manevar.

Dijamantnu konjsku potkovu preplavili su članovi njujorškoga društva, ~ 241 ~

njihove pomno sašivene večernje haljine od tila, koraljnoga, tirkiznoga i onoga boje zelene trave, koje su pružale dojam raskošnih posuda s cvijećem na prozorima u punom cvatu.

Posjetnice, ručno tiskane na finom papiru, bile su stavljene na okrugli stol u predvorju, ispred sjedala u ložama. Imena ispisana ponoćno plavim krasopisom uključivala su kraljevsku, političku i vojnu elitu, kao i onih obitelji koje su izgradile grad i podupirale njegovu kulturu: Vanderbilt, Cushing, Ellsworth, Whitney, Cravath, Steele i Greenough. Uvukli su se na svoja sjedala u loži gdje su bili posluženi šampanjcem i jagodama i čekali da se podigne zastor, s jednakim vrtoglavim iščekivanjem kakvo su osjećali radnici koji su kupili pojedinačne ulaznice za stajanje u stražnjem dijelu kazališta, želeći čuti Veliki Glas.

Geraldine Farrar odjenula je svoju satensku haljinu, mrdajući bokovima, a potom preko prsa navukla gornji dio haljine.

– Ne nedostaje mi plava – rekla je. – Serafina, bila si u pravu.

– Hvala ti. – Serafina je prekrižila ruke i zahvalno potvrdno kimnula Geraldine.

Osoba zadužena za pomoć pri odijevanju namjestila je zrcala kako bi Geraldine mogla vidjeti haljinu otraga. Potvrdno je kimnula, zadovoljna ishodom, kad joj je pružila dvije viseće dijamantne naušnice, koje je pričvrstila na uši, kao da pričvršćuje spone na radničkoj kuti.

Antonio Scotti, u pravom smokingu, stavio je preko svoje košulje čistu kuhinjsku krpu i široki pojas od tkanine omotan oko struka i polako otpijao toplu praznu pileću juhu iz šalice, prelistavajući notni papir u potrazi za svojim odabirima, zamišljen nad određenim akordom.

Enza i Laura zadignule su rubove svojih večernjih haljina i svom brzinom trčale kroz hodnike ispod pozornice. Enza je imala ružičastu satensku haljinu spuštena struka, krojenu ukoso, dok je Laura nosila strukiranu žutu svilenu suknju vezanu u struku golemom vrpcom od tila boje jorgovana i gore bijelu svilenu bluzu s presvučenom dugmadi.

– Hajdemo, leptiri – povikao je Colin s kraja hodnika. Djevojke su došle do njega, smijući se.

– Vito nas čeka u dizalu.

Enza i Laura pošle su za Colinom kroz skrivene prolaze, gore uz stube, sve dok se nisu našli iza dijamantne konjske potkove. Iznad sebe su s balkona mogli čuti teške korake večernjih cipela dok su gazde zauzimale mjesta za nastup.

Colin ih je poveo uz male ljestve do gornje razine mezanina. Djevojke su zadignule suknje prije nego što su se popele u obasjanu ložu, pokraj niza reflektorskih svjetala koja su te večeri izgledala poput niske sretnih punih ~ 242 ~

mjeseca.

Vito, u smokingu s repovima, ispružio je ruku pomoći Enzi da se popne u ložu i poljubio je u obraz. – Lijepo izgledaš – rekao joj je.

– I ti – uzvratila mu je.

– Nisi se čak ni uspuhala zbog uspinjanja – čudio se Vito.

– Nemoj zaboraviti da je ona djelomično alpska koza – rekla mu je Laura sa svoga mjesta na ljestvama. – Mi Irkinje trčimo po ravnom i nikada daleko, samo od vrata do vrata po šalicu šećera za čaj.

Colin je uhvatio Lauru za bokove i ugurao je u ložu da se pridruži Vitu i Enzi.

– Primaš li i mene tako toplo? – upitala je Laura Vitu, namještajući lepršavu suknju.

– Ne, ti ćeš dobiti topao šampanjac.

– Sjajno. Vrijedilo je uspinjanja.

Vito je izvadio čep i podijelio papirnate šalice. Kad se u prostoru za orkestar oglasio timpan, poput upozoravajućega gonga iznad drevne doline, sjeli su na stolce i promatrali razmicanje zastora. Plava svjetla reflektora okupala su Enrica Carusa u jednom jedinom snopu u obliku dijamanta.

Publika se digla na noge. Caruso je stajao u plavom svjetlu i oči su mu sjale poput crnih dijamanata dok se cerio ushitom muškarca što voli posao kojim zarađuje za život. Zvuk violina se pojačao i prva nota te večeri, čvrsto A iznad srednjega C, zaplovila je preko gomile poput jasnoga topovskoga punjenja.

Enza je uhvatila Vitu za ruku, koju je čvrsto stisnula.

Vito je iz obasjane lože otišao prije završnoga spuštanja zastora pridružiti se novinarima u Carusovoj garderobi. Vojnici su ustali, izražavajući svoje zadovoljstvo ovacijama, što je potrajalo šest minuta, sve dok im Caruso nije poželio laku noć, smijući se da bi sigurno izgubili rat nastavi li on pjevati i oni ostanu na svojim sjedalima.

Laura i Colin zaputili su se do kazališne blagajne, gdje je Colin trebao pokupiti utržak od te noći, zapisati to u evidenciju i odnijeti vreće s gotovinom direktoru tvrtke. Tim novcem bit će kupljene obveznice obitelji vojnika. Laura će sjediti s njim dok Colin bude zbrajao na računskom stroju, kao što je rekla Enzi: – Satima bih bez prestanka gledala toga čovjeka kako prelama šibice napola.

Vito će nekoliko sati biti zauzet obavljanjem posla odnosa s javnošću pa je dogovorio kočiju koja će Enzu odvesti kući, ali vrijeme je bilo dobro pa je odlučila prošetati. Dok se probijala kroz gomilu vojnika do Pete avenije na putu kući, prebacila je oko ramena svoj ružičasti satenski ogrtač koji ju je štitio od ~ 243 ~

hladnoga noćnog zraka.

– Enza! – Čula je kako je netko doziva imenom. Osvrnula se oko sebe, ali nije prepoznala ni jedno lice u gomili. To joj se u gradu često događalo. Pomislila je kako su misli na njezinu majku izazivale takve trenutke, nekakvu duboku žudnju koja se na neki način manifestirala poput njezina imena u graji gomile.

– Enza! – Ponovno je čula kako je netko doziva i ovaj put se zaustavila i pričekala. Osjetila je nečiju ruku na svojoj podlaktici i zagledala se u plavozelene oči Cire Lazzarija, koji se u smeđoj uniformi američke vojne postrojbe doimao poput diva, viši nego što je ikada bio na planini ili u Ulici Mulberry. Bila je zaprepaštena što ga vidi.

– Što ti ovdje radiš? – upitao je Ciro, gledajući u nju, odmjeravajući pogledom njezinu kosu, lice i haljinu. Često je mislio na nju i pitao se je li taj trenutak stvaran. Bojao se otići u Francusku a da je više nikada ne vidi, no sada se činilo da je sudbina bila na njegovoj strani.

– Pridružio si se – rekla je Enza, obuhvaćajući pogledom njegovu uniformu, kratko ošišanu kosu i čizme koje su se vezale do koljena. Bio je slika savršena vojnika, ali nije to željela priznati. Nije željela ništa osjećati prema njemu; taj dio njezina života bio je završen. Nije nju odabrao, nije došao u Hoboken kao što je obećao u svome pismu i unatoč sve snažnijim osjećajima koje je gajila prema Viti, ta joj je činjenica i dalje bila bolna.

– Mislio sam kako je ispravno i časno to učiniti. – Ciro je bio prepun previše zamršenih osjećanja da bi ih uspio brzo razvrstati: zebnje zbog rata, jednakih dijelova divljenja i želje prema toj dražesnoj mladoj ženi koja je stajala pred njim, iznenađen što je bila tu, a ne u Italiji, kako mu je rečeno, te zbunjenosti, zbog onoga kakva bi njezina osjećanja prema njemu mogla biti. Misli su mu se spoticale jedna o drugu, sve dok na kraju nije mogao ni govoriti ni jasno razmišljati. Ali znao je da mora razgovarati s njom, odmah, prije nego što se javi na dužnost... i reći joj sve što je osjećao i o čemu je razmišljao. – Kamo ideš? – Doimala se vrlo dražesnom i nježnom i jedva se uspio othrvati porivu da ne posegne za njom i dodirne je. Više od svega poželio je držati je u zagrljaju.

– Kući – rekla je. – U Desetu ulicu.

– Smijem li s tobom na kavu?

Nagon joj je govorio da kaže ne. Na kraju krajeva, redovito se viđala s Vitom Blazekom, bili su par. Prigrlila je novi život i uspijevalo joj je. Zašto bi poderala rub odjeće koju je šivala zbog slučajne bolje Cirine ponude? Ali Ciro je odlazio u rat i nije željela da među njima bilo što ostane nedorečeno. – U redu, može, hajdemo na kavu.

Automat je bio pun vojnika te posljednje večeri prije isplovljavanja broda.

Ciro je na putu do restorana objasnio naredbe koje je dobio. Trebao je ujutro vlakom do New Havena, gdje će se ukrcati na USS Olympic za Englesku, a ~ 244 ~

potom trajektom do Francuske. Njegova postrojba nastavit će pješice do sjevera Francuske.

Enza je natočila kavu dok je Ciro iz jednog izloga kupio Enzi običan, u sredini šupalj uštipak i sebi pitu s kremom od kokosa. Sjeo je za stol, namjestivši stolac tako da može prekrižiti svoje duge noge u ono malo preostaloga prostora između njihova stola i sljedećega, preko puta njih.

– Želim da znaš da sam te došao posjetiti u Ulicu Adams. Prošle godine za Božić. Signora Buffa mi je rekla da si se vratila kući u Italiju.

– Pa eto, nisam. – Enza se prisilila osmjehnuti i osjetila žaljenje u srcu. Nije mogla ne pomisliti kako su svi planovi vezani uz Ciru bili sudbinski prokleti.

Bila je umorna od toga naprijed-natrag, neuzvraćena ljubav koju je osjećala prema njemu bila je iscrpljujuća. A sada se Ciro pridružio vojsci. Ne samo što bi se od nje zahtijevalo da neodređeno razdoblje čezne za njim, možda godinama, već bi ga jednako tako mogla izgubiti. Ta misao bila je previše bolna da bi je mogla podnijeti. Jednostavno ga je trebala pustiti da ode.

– Ne, nisi. – Slabašno se osmjehnuo, dok su mu se misli kovitlale razmišljajući o tome koliko će vremena moći provesti s njom.

– Kad si se prijavio?

– Prije nekoliko mjeseci. Sjećaš li se moga prijatelja Luigija? I on se pokušao unovačiti, ali ima loš sluh pa ću se boriti sam.

– Ah. Primaju te samo ako si savršen?

– Znamo da nisam savršen. – Ciro je duboko uzdahnuo. – Smijem li ti pisati?

Protivno vlastitoj volji, Enza se osmjehnula, a potom posegnula za nalivperom u večernjoj torbici, ali oklijevala je prije nego što mu ga je dala. – Možda mi ne bi trebao pisati, Ciro. Ne želim da osjećaš obvezu pisati mi.

– Ali želim ti pisati. Molim te, daj mi adresu.

– Ali što ako ti dadem adresu, a ti nikada ne budeš pisao? Brinula bih se da ti se nešto dogodilo. Ili bih se pitala jesam li te povrijedila nečim što sam rekla ili učinila? Možda sam ti prolila kavu ili ti se možda ne sviđaju djevojke koje nose ružičasto...

– Sviđa mi se ružičasta – rekao je nježno.

– Uvijek ti se sviđa sve moje, dok ne odem. A onda me zaboraviš. Tako je to s nama... – Enzine oči su se zamutile. – To je...

– Difficile.

– Difficile – složila se. – Ne duguješ mi ništa samo zato što potječemo iz istoga mjesta. To je samo končana nit, Ciro. Mogla bih tu vezu zubima pregristi.

– Ne bih želio da to učiniš.

– Kao da me izabireš samo zato što si pokopao moju sestru.

– Stella nije jedina nit među nama – ustrajao je Ciro. ~ 245 ~

– Sjećaš joj se imena.

– Nikada ga neću zaboraviti. – Sklopio je ruke na krilu i zagledao se u nju.

– Osjećam se kao da sam cijeli život čekala tebe i ostala razočarana.

– Sada sam tu. – Ciro je posegnuo prema njoj, uzeti je za ruku.

– Ali sutra ćeš otići.

– Imamo prošlost.

– Ne, nemamo. Imamo trenutke.

– Trenuci su prošlost. Ako ih imaš dovoljno, postaju priča. Poljubio sam te tamo na planini kad nam je bilo petnaest godina – rekao je. – I nikada nisam prestao misliti na tebe.

– A ja se, Ciro, sjećam svake riječi koju si mi u životu uputio. Mogla bih ti reći što si imao na sebi one noći na Passo Pressolani, u kapelici Saint Vincent’s i na krovu Postolarske radnje Zanetti. Kako ne bi znao što sam osjećala? Mislim da sam ti to otvoreno rekla one večeri u Ulici Mulberry. – Enza je odvratila pogled, pomislivši kako je Automat toliko krcat da bi joj trebalo nekoliko minuta da se probije van na ulicu zaplače li. Nije željela plakati pred njim.

– Jesi... znam. Napisao sam ti ono pismo. Rekao sam da ću doći za nekoliko tjedana i došao sam... bio sam tamo, Enza! Ali signora Buffa mi je slagala.

Enza je izvukla ruku iz njegove i stavila je u svoje krilo. – Ne, Ciro! Slušaj.

Muškarac koji želi neku ženu učinit će sve što treba da je osvoji. Ako si pomislio da sam se vratila natrag u Schilpario, zašto nisi pisao? Zašto nisi nebo i zemlju preokrenuo da me nađeš? Nijedan ocean, nijedna prepreka, nijedna isprika ne bi nas mogla razdvojiti da si me želio.

– Istina. – Bilo mu je teško na srcu kad je shvatio da je ona u pravu. Znao je koliko je ustrajan mogao biti kad progoni ženu koju želi; zašto nije nastavio progoniti Enzu?

– Ali nije bilo oceana. Nije bilo čak ni dva kilometra razdaljine među nama.

Viđala sam te s drugim ženama, Ciro. Viđala sam te kad si sretan. Potom si naletio na mene.

– To je sudbina...

– Ili jednostavno nesretan slučaj! – odgovorila je Enza. – Sjećam se pogleda na tvome licu kad si ušao u onu postolarsku radnju s Felicitom. Bio si blažen.

Imao si u ruci šampanjac, držao lijepu djevojku za ruku i bio sretan. Samo jedan pogled na mene bio je dovoljan da u trenu osjetiš nelagodu.

– Ne, bio sam sretan što te vidim tamo!

– Gle, nije tako izgledalo, Ciro. Nije pogrešno s tvoje strane birati žene koje te čine sretnim. Takvu bi trebao imati.

– Potičeš me na to da izlazim s ostalim ženama? – Ciro je osjećao kako gubi strpljenje. – Takve djevojke su rijetkost. ~ 246 ~

Enza je bila ustrajna. – Podsjećam te, pretpostavljam, na ono o čemu ti radije ne bi razmišljao.

– Ti znaš o čemu razmišljam?

– Vjerujem jedino u ono što ljudi na ovome svijetu čine, a ne u ono što govore. Ti sve govoriš ispravno, a potom nestaneš – rekla je tiho Enza. – Kad sam bila spremna za tebe, nisam te mogla naći.

– Što ako ti kažem da te sada želim? – Ciro se nagnuo prema njoj.

Osmjehnula se. – Rekla bih da si hrabar vojnik koji odlazi u rat, koji ne bi imao ništa protiv za sobom ostaviti jednu dragu djevojku da moli za njega.

Podsjećam te na ono odakle si. Ne zamijeni to za ljubav. To je duboka povezanost, ali nije ono što ti misliš. – Enza je oslobodila ruke iz njegova čvrstog stiska, stavila ih u svoje krilo i naslonila se.

Ciro je te večeri otpratio Enzu do Greenwich Villagea. Pričala mu je o operi.

Oponašala je Enrica Carusa, Geraldine Farrar i Antonija Scottija i nasmijavala ga. On je Enzi ispričao o kolima za popravak obuće i svojim poslovnim planovima kad se vrati iz rata. Ponovno se čudio kako je s Enzom bilo jednostavno razgovarati te kako je iskren i otvoren kad je s njom.

Stajali su čvrsto zagrljeni na stubama Milbank Housea. Ciro ju je poželio poljubiti za zbogom, ali ona ga je samo poljubila u obraz. Te noći nije ga zaboravila u svojim molitvama, ali nije venula za njim.

~ 247 ~

20

KUTIJA ZA ŠEŠIR Una Cappelliera

22. studeni 1917.

Cambrai, Francuska Dragi Eduardo!

Nadam se da ćeš dobiti ovo pismo, jedino koje sam napisao za sve vrijeme provedeno na fronti. Ti najbolje od svih znaš koliko mi je teško objasniti svijet riječima, ali pokušat ću.

Od prvoga trenutka služenja u vojsci dani prolaze u velikoj neizvjesnosti pa mi ih je nemoguće opisati. Isplovili smo 1. srpnja za Englesku na brodu USS Olympic. Na brodu nas je bilo dvije tisuće, iako nitko nije brojio. U postrojbi sam generala Finna “Landinga” Taylora.

Njegova kći Nancy Finn Webster pobrinula se da svaki novak dobije nove čarape za putovanje. Svatko je pri ukrcaju na brod dobio par. To me podsjetilo na sestru Domenicu i njezine pletaće igle, koje su beskrajno lupkale dok nam je plela čarape i pulovere.

Tijekom dana vježbali smo na palubi. Trajektom smo nastavili put do Toursa u Francuskoj. Otamo smo pješačili stotinama kilometara, podižući tabor, kopajući rovove, a kad ih nismo kopali, uskakali smo u one koje su iskopali vojnici prije nas. Nisi mogao ne zapitati se: “Što se dogodilo tim ljudima?”

Imao sam sreće i sklopio nekoliko dobrih prijateljstava. Juan Torres odrastao je u Puerto Ricu, ali živi u New York Cityju, u Sto šesnaestoj ulici. Predstavlja se kao ponosni sin Andresa Corsina Torresa, svaki put kad se upoznaje s nekim. Trideset dvije su mu godine, ima suprugu i šestero djece i vrlo je pobožno odan Našoj Gospi od Guadalupea. Kad sam mu rekao da mi je jedini brat kojega ~ 248 ~

imam svećenik, kleknuo je na jedno koljeno i poljubio mi ruku.

Stoga te molim, ne zaboravi ga u svojim molitvama.

Ne mogu vjerovati u ono što ovdje vidim. Jednako vremena provodimo pokapajući mrtve koliko boreći se protiv neprijatelja.

Došli smo na jednu poljanu i uopće nismo mogli vidjeti zemlju ispod mrtvaca. Mudrom vojniku očvrsne srce kad sve to vidi, ali ja tu vještinu još nisam usavršio. Mislim da ne mogu, brate.

Zemlja je teško unakažena, šume su spaljene i rijeke pune troske od borbe pa je voda usporila i pretvorila se u mlaz. Katkada naiđemo na plavo jezerce ili djevičanski netaknut kutak šume pa mogu vidjeti da je Francuska nekada bila lijepa. Ali više nije.

Rečeno nam je da je naša postrojba pogođena iperitom. Toga jutra sam sanjao, usnuo u rovu, sjedeći na svojoj kacigi (da, bolje nego u blatu!) i pomislio da smo ponovno tamo u samostanu sa sestrom Teresom koja pravi aioli kruh. Ali onaj miris češnjaka nije bio od začinskoga bilja, nego od otrovnoga plina. Naš zapovjednik nas je uvjerio kako je vrlo malo toga plina prešlo preko našega područja, ali vojnici misle drukčije. Još uvijek ne osjećam nikakve posljedice toga, što je dobro. Ne pušim previše cigareta i mogu osjetiti pluća.

Nadam se da ću te vidjeti u Rimu na tvojemu završnom zavjetu u proljeće. Svakodnevno mislim na tebe i šaljem ti pozdrave. Voli te, Ciro Ciri se činilo da postoje dva načina na koje vojnik nastoji preživjeti rat. Imao je oba primjera u svojoj postrojbi.

Jedan od njih bio je običan vojnik Joseph DeDia koji je pištolje držao napetima, kacigu uspravnu i pogled usredotočen ispred sebe, kao da će samim pogledom poslati upozorenje neprijatelju. Spasit će ga red i vještina.

Potom je tu bio bojnik Douglas Leihbacher koji je patrolirao rovovima poput poniznoga običnog vojnika, nasmijavajući ih i razgovarajući s njima u hladnim noćima u Francuskoj. Da bojnik Leihbacher može održati raspoloženje, mogao bi predvoditi svoje ljude da dobiju rat. Spasit će ga jasan cilj.

Ciro je bio dobar vojnik: slušao je naredbe, bio u stanju pripravnosti i izvršavao svaki zadatak koji se od njega zahtijevao, ali ostao je suzdržan prema politici u pozadini odluka koje su se donosile na ratištu. Ljude su često bez priprema selili s jednoga mjesta na drugo i činilo se kako ne postoji očit glavni ~ 249 ~

plan. Ciro je, predviđajući najgore, smislio vlastite rezervne planove, jer nije imao povjerenja u vodstvo.

Iako svjestan žrtve koju on i ostali čine, Ciro nije do kraja razmišljao o vlastitoj smrtnosti, čak ni onda kad su oko njega pljuštali meci. Svaki vojnik dođe do toga, do trenutka kad shvati kako će sresti svoju sudbinu. Ciro je slušao svoj unutarnji glas i ostao usredotočen. Viđao je stravično uludo gubljenje života na krvavim ratištima Francuske. Pomišljao je na sve ono što su ti ljudi mogli postići u životu. Zaključio je da će pod svaku cijenu braniti svoj život i život vojnika s kojima se borio. Ali neće tražiti neprijatelja kojega bi ubio samo zato da dobije rat. Ubit će samo kako bi se obranio.

Većina pobjeda u bitkama doimala se gotovo slučajnim. Dok su pokrivali teren, postrojba je naišla na jedinicu za skladištenje oružja u štaglju jedne stare seoske kuće, a potom i tvornicu tenkova tamo gdje se nekada pravila čipka. Ali nije ih vodila nikakva inteligencija, jednostavno se radilo o golemom broju ljudi, u postrojbama koje su bile brojčane, ali bez imena, koji su pretresali seoca u Francuskoj u potrazi za svim onim što su mogli naći, dograbiti ili zadržati.

Potrajalo bi nekoliko cijelih dana kad bi Ciro pomislio da je rat okončan, nijedan metak ne bi bio ispaljen i nije bilo nikakvoga znaka pokreta u daljini.

Ali potom bi borbe iznova otpočele. Uvijek je počinjala na isti način: nejasni zvukovi postajali bi sve glasniji i za nekoliko sati svijet oko njih eksplodirao bi u ispaljivanju granata i metaka. Tenkovi su zvučali poput zabijača teških stupova koji su lomili kamen u Alpama. Njihove gusjenice gazile su sve što im se našlo na putu. Ciro, koji je volio strojeve i njihov dizajn, pomišljao je na to kako su tenkovi ružni. Kakva se ljepota mogla naći u nečemu što je bilo stvoreno s jednom jedinom namjerom uništenja?

Kad je Cirina postrojba stigla do rovova Cambraija, tu su ostali. Katkad je pomišljao da će poludjeti od dosade onih jednoličnih dugih razdoblja kad nije bilo ništa za raditi osim brinuti se kad će početi sljedeći napad.

Redovnice u samostanu San Nicola poučile su ga kako nikakve važne odluke ne treba donositi u stanju iscrpljenosti. Ali činilo se kako svaku odluku u rovovima donose ljudi koji su bili umorni do srži, gladni, pokisli i promrzli. Nije bilo odmora.

Nikakav mir nije se mogao sklopiti sa smrću. Razgovori su se vrtjeli oko nje.

Neki su od svojih suboraca tražili da ih upucaju ostanu li bez ruku ili nogu.

Ostali su se zaklinjali kako će pištolj okrenuti prema sebi budu li zarobljeni. Činilo se kako svaki vojnik ima vlastito mišljenje o tome kako nadzirati ishod rata, znajući da je nemoćan promijeniti ono što mu je sudbina namijenila.

Smrt se svakodnevno izvrdavala, izbjegavala i nadmudrivala. Pa ipak ih je našla.

Ciro je shvatio zašto je bilo potrebno svakodnevno iz Amerike na brod ~ 250 ~

ukrcati deset tisuća ljudi za borbe na ratištima Francuske. Bili su odlučni pobijediti samo pukom brojčanom nadmoći, s čvrstim planom za pobjedu ili bez njega. Neki ljudi su se, bez operativnoga plana, počeli hvatati za svoje snove.

Ostali su na smrt počeli gledati kao na izlaz iz grozote koju su proživljavali. Ali ne i Ciro. Podnosio je tu hladnu groznicu straha zato što je znao da se mora vratiti kući.

Enza je u večernju torbicu zagurala filigransku zlatom izgraviranu pozivnicu.

Pogledala se u zrcalo, kritički odmjerivši pogledom svoju bisernosivu haljinu od brokata. Njezin stupast oblik, s jednim golim ramenom, bio je dramatičan, čak i u očima žene koja ju je sašila.

Enza satenske vodio je profinjen

je podignula svoju dugu crnu kosu. Navukla je srebrne svilene večernje rukavice koje su joj sezale preko laktova i kontrast tkanine pogled do njezina blago rumenoga golog ramena. Učinak je bio i izazovan.

Dawn Gepfert priređivala je svake jeseni domjenak za cijelo osoblje Meta, uključujući upravni odbor, osoblje, glumce i kreatore. Bio je to jedini put kad su se svi odjeli u Metu sastajali i družili i svi koji su radili za Operu smatrali su taj domjenak krajnjim dometom.

Gospođa Gepfert imala je na Park Avenue dvojni objekt s dvadeset prostorija, s prozorima veličine vrata i vrlo visokim nadsvođenim stropovima koji su Enzu podsjećali na katedralu. Prostorije su bile dekorirane vedrom engleskom satiniranom tkaninom s cvjetnim uzorcima, na zidovima su bile tapete s pupoljcima ruža koje su se penjale povijušama u kompoziciji trompel’olei, dok su debeli vuneni tepisi i niske svjetiljke davale stanu osjećaj ugode unatoč njegovoj veličini.

Domjenak je bio na vrhuncu... svirao je gudački kvartet, čulo se mnogo smijeha i čavrljanja na zabavi i većina prostorija bila je puna gostiju, ali Enza, Colin, Laura i Vito našli su mirno mjesto.

Enza je utonula u blijedozelenu baršunastu nisku fotelju bez rukohvata, okrenuta prema kaminu u knjižnici, kad je Vito ubacio još jednu cjepanicu u vatru. Francuska vrata koja su vodila do zavojite terase bila su otvorena, nadstrešnica je bila razmotana i duž obodnice bile su postavljene male grijalice.

Večer je lebdjela na razmeđu između jeseni i zime, noćni zrak bio je prohladan, ali još uvijek je bilo dovoljno toplo da bi se vani boravilo lagano ogrnut. Colin je Lauri donio piće.

– To je život – rekla je Laura.

– Sjajni prijatelji i dobro vino – složio se Colin.

Vito se smjestio na rukohvat Enzina stolca. Držala je čašu šampanjca kad je on podigao svoju. – Za nas – rekao je. ~ 251 ~

Colin, Laura i Enza podignuli su čaše.

– Želim da ova noć vječno potraje. – Enza je uzdahnula. Katkad, kad je bila duboko u sadašnjem trenutku, Enza je zaboravljala na bol prošlosti i bila slobodna uživati bez grizodušja. Skela njezina novoga života bila je izdržljiva, ali željela je da sadržaj bude svijetao, baš kao boje u stanu Dawn Gepfert.

– Ne mora – rekla je Laura.

– Sviđa mi se kamo ovo vodi. – Colin je privukao Lauru bliže.

– Meni također. – Vito je obujmio Enzu.

– Podbočila sam vrata podruma u Milbanku starom cipelom. – Laura je samoj sebi nazdravila i otpila gutljaj vina. – Sada možemo ostati koliko hoćemo i ne moramo ujutro čekati na ulaznom stubištu kao da smo s mljekarom na ti.

– Izlazim s najpametnijom djevojkom na kugli zemaljskoj – nasmijao se Colin.

– Nemoj to zaboraviti.

Za Lauru je to bio dobar tjedan. Napokon je upoznala Colinove sinove i shvatila da su razulareni poput braće kojoj je pomagala odrasti. Otišli su u Central Park gdje im se Laura dokazala. Bacala je loptu za bejzbol, brzo trčala i snažno igrala, što je dječake zabavilo i Colina zadivilo. Laura je svom ljubavnom životu pristupila jednako kao što je pristupila šivanju. Bila je oprezna u fazi krojenja uzoraka, kako poslije ne bi bilo iznenađenja. Ali morat će biti fleksibilna uda li se za Colina i odmah postane majka njegovim sinovima, jer taj obiteljski plan već je dobro funkcionirao.

Enza se udobno smjestila na naslon svoga stolca, naslonivši glavu na Vitu.

Bila je preplavljena osjećajem zadovoljstva, odlaženjem na domjenke u oblacima, blještavilom grada pod nogama, s prijateljima na koje se mogla osloniti i koje je mogla cijeniti.

– Jesi li rekla Viti ono što je signor Caruso rekao za tebe? – Laura je laktom gurkala Enzu.

– Nisam – odvratila je obzirno Enza.

– Što je rekao? – upitao je Vito.

– Pitao je Enzu kad namjerava kreirati kostime, a ne samo šivati ih.

– To je pitao? – Vito je bio zadivljen.

– Misli da imam dobro oko – rekla je Enza, sramežljivo se osmjehnuvši.

– Pojavi se s nekim skicama – rekao je Vito.

– Već ih ima pune dvije kutije za šešire u Milbanku – rekla je Laura.

– Tamo će i ostati. – Enza je otpila šampanjac.

– Odjednom je neumorna talijanska djevojka sramežljiva kad je riječ o njezinu radu. Ne mogu vjerovati. – Vito je odmahnuo glavom.

~ 252 ~

– Još uvijek moram naučiti puno toga – rekla je Enza. Iz dnevnoga boravka su začuli pljesak i pokliči.

On je tu – rekao je Vito. Enza, Colin i Laura pošli su za Vitom u dnevni boravak, noseći svoja pića sa sobom.

Dnevni boravak doma obitelji Gepfert bio je pun kao crkva na blagdan.

Slavljenici su gledali u Enrica Carusa koji je stajao ispod lustera, upijajući njihovu ljubav poput otpijanja slatkoga šlaga u kavi. Vito je na dovratku povukao Enzu bliže, dok su se Colin i Laura prošuljali kroz gomilu ne bi li mu se što više približili.

– Znate koliko volim sve i svakoga od vas pojedinačno. Želim vam zahvaliti na marljivome radu na Lodoletti. Gerry i ja zahvalni smo vam na vašoj posvećenosti.

Geraldine Farrar podignula je svoju čašu. – Hvala vam svima što činite da izgledamo tako dobro. Također bih željela zahvaliti vojsci Sjedinjenih Američkih Država koja brzo Nijemce stavlja tamo gdje im je mjesto...

Slavljenici su glasno klicali.

– Jedva čekamo ponovno imati grijanje u opernoj kući. Bit će duga zima bez toga. Dajemo svoj doprinos i držimo peći na najnižoj temperaturi kako bismo ugljen poslali na frontu, u borbi za pravu stvar. Ali mnogo puta mogu na pozornici zagrliti Enrica Carusa i pretvarati se da je to ljubavni prizor. Iskreno, bila mi je potrebna toplina njegova tijela da ne dobijem ozebline.

Caruso se zaputio kroz gomilu, rukujući se, zagrlio svoga pomagača pri odijevanju, duboko se zahvalno naklonivši domaćici. Dok je prolazio pokraj Vite, ovaj se prignuo i prošaptao mu na uho: – Ne zaboravi svoje švelje.

– Moja Vincenza i moja Laura – rekao je, zagrlivši ih obje odjednom. – Bile ste tako ljubazne prema meni. Neću zaboraviti vaše nevidljive šavove na svojim porubima i vaše makarone.

– Bila je čast raditi za vas, signore – rekla je Enza.

– Nikada to nećemo zaboraviti – uvjerila ga je Laura.

Caruso je posegnuo u džep i svakoj u ruke stavio zlatnik. – Nemojte nikome reći – prošaptao je i zaputio se kroz rulju.

Enza je spustila pogled na kovanicu. Bio je to čvrst zlatan krug s Carusovim profilom ugraviranim na njemu.

– Stvaran je – prošaptala je Laura. – Kupit ću si krznenu bundu.

– Ja ga nikada neću potrošiti – uzvratila joj je šaptom Enza. Bilo je to obećanje koje je Enza Ravanelli održala cijeli život.

Ciro je našao slobodnu sobu u hotelu Tiziano blizu Campo de’ Fiori, gdje su ~ 253 ~

piljari prodavali krvavocrvene naranče, svježu ribu, začinsko bilje i kruh. Imao je jedino uniformu na leđima, za preodjenuti donje rublje u naprtnjači i dokument koji mu je jamčio slobodan odlazak kući na bilo kojem brodu koji je polazio iz Napulja te zadnju plaću od američke vojske. Rat je službeno završio prije nekoliko tjedana i, nakon svega što je podnio, jedva je čekao vratiti se životu u Ulici Mulberry. Ali najprije je morao naći svoga brata.

U posljednjem pismu koje je primio od Eduarda pisalo je da se treba zarediti za svećenika franjevca u bazilici svetoga Petra krajem studenoga.

Ako je Ciro mislio kako američka vojska ima slojeve birokracije, sada je znao da to nije ništa prema Rimokatoličkoj crkvi. Nijedna informacija o svetkovini zaređenja nije bila dostupna. Kad je Ciro krenuo pravim kanalima kako bi doznao pojedinosti, bio je odbijen ili je odgovor bio nejasan i skriven velom tajne.

Ciro je znao, još onda kad je njegov brat prije mnogo godina otišao u sjemenište, da će imati malo kontakta, ali obojica su se nadali kako će se to promijeniti kad Eduardo postane svećenik.

Na savjet tajnika iz Vatikana koji je posve slučajno imao neke veze s Bergamom i sažalio se na nj, Ciro je adresirao pisma na sve đakone, svećenike i visoke crkvene dostojanstvenike koje je našao u općem adresaru, u nadi da će naći nekoga tko ima informaciju o završnome zaređenju njegova brata.

Pazio je da ne razmaze tintu dok je adresirao posljednju omotnicu. Položio je zapečaćena pisma na jarku sunčevu svjetlost hotelske prozorske daske kako bi se uspjela osušiti dok se bude odijevao. Dok je navlačio čizme, ugledao je rasporen šav na mjestu gdje se gornji dio čizme spajao s potplatom. Proučio ga je, a potom se osvrnuo po prostoriji za nečim čime bi to mogao popraviti.

Izvukao je iz naprtnjače škare i veliku šivaću iglu. Posljednji put koristio ih je kad je previo ranu koju je zadobio njegov prijatelj Juan nagazivši bodlju bodljikave žice zakopane u rovovskom blatu.

Kirurški konac ne bi bio dovoljno čvrst da drži kožu pa se Ciro osvrnuo po prostoriji u potrazi za jačom niti koja bi mu mogla poslužiti. Spremao se povući uže s prozorske rolete, kad mu je pogled pao na naprtnjaču. Odrezao je petnaest centimetara njezina poteznog konopa, zavezavši na kraju čvor. Potom je konop provukao kroz iglu i zašio svoju poderanu čizmu, vješto pričvrstivši istanjenu kožu za potplat. Zavezao je kraj i provukao ga kroz gornji dio, kako bi mogao izdržati.

Ciro je obuo čizmu, zadovoljan svojim privremenim popravkom. Zakrpa bi trebala izdržati dok se ne vrati strojevima u Postolarskoj radionici Zanetti. Uzeo je pisma i napustio hotel.

Sporedne ulice Rima bile su krcate strancima koji su kroz Italiju prolazili na povratku kući iz Francuske. Ciro bi povremeno ugledao američkoga vojnika koji ~ 254 ~

bi mu s odobravanjem kimnuo, ali većinom su muškarci u uniformama pripadali talijanskoj vojsci.

Posvuda gdje je bilo vojnika bilo je djevojaka sa suncobranima, poput one crvenokose koja je dočekala Ciru kad je stigao u New York. Sada je na te djevojke drukčije gledao, shvaćajući da je i njima bio potreban posao, baš kao njemu. Činilo se da ih je na ulicama Rima znatno više nego u New Yorku.

Ciro se ugodno osjećao dok je hodao rimskim ulicama, ne zbog toga što je bio rodom Talijan, nego zbog toga što ga je buka podsjetila na Manhattan.

Zatekao se kako zagleda u lica ljudi pokraj kojih je prolazio, nadajući se da bi mogao prepoznati svećenika ili redovnicu koji bi mu pomogli naći brata.

Adrese na omotnicama odvele su ga u različite dijelove grada, što je zahtijevalo dosta pješačenja da ih isporuči. Morao je jedno odnijeti do središta grada, a drugo dva kilometra dalje, do bazilike u vrtovima Montecatini. Doznao je da mora pješačiti daleko izvan Viterba do kapelice na brdašcu izvan Rima gdje su odsjedali franjevci kada su tuda putovali. Predavši posljednje pismo, Ciro se sve do sumraka vrzmao, zadržavajući se ispred kapele, nadajući se kako bi njegov brat nekim čudom mogao tuda proći na putu za Vatikan. Ali uz stotine svećenika i sjemeništaraca u Rimu, Ciro je znao da su mogućnosti da dođe do Eduarda sa svakim danom klizile kroz prste.

Pješice se vraćao prema gradu i zaustavio u jednom krcatom restoranu, jednostavnoj građevini s otvorom u zidu i lođom u sjeni maslinovih grana.

Vrčevi domaćega vina bili su do vrha natočeni i ljubičaste suze prskale su iz njih padajući na bijele stolnjake dok su ih konobarice iznosile gostima.

Odjekivao je zvonak smijeh i žamor dok su se zdjele s okrepljujućim rižotom prošaranim gljivama i kestenjem uz vruć hrskav kruh posluživale mještanima, seljacima, građevinskim radnicima i nadničarima. Ciro je bio jedini vojnik u restoranu. Njegova uniforma privukla je nekoliko znatiželjnih pogleda.

Gladno se bacio na jelo nakon dana provedenoga u pješačenju, jer nije mogao stati i nešto pojesti budući da je želio predati sve do posljednje omotnice na pravu adresu. Nadao se da će hrana popuniti prazninu pa čak i olakšati onaj teški teret koji je osjećao u srcu. Nije prestajao gajiti nadu da će ponovno vidjeti Eduarda. Pijuckao je vino, koje ga je umirilo, dok mu se toplina zadimljenoga grožđa širila kroz tijelo. Znao je da će, kad otplovi u Ameriku, proteći godine prije njegova povratka u Italiju.

Konobarica je na stol stavila zdjelu svježih smokava. Ciro je podigao pogled prema njoj. Pretpostavio je da joj je oko četrdeset godina. Crna kosa bila joj je prošarana sjedinama i uklonjena s lica, vezana u nisko spuštenu punđu. Preko crne suknje od muslina i crvene bluze nosila je platnenu pregaču. Lice joj je bilo privlačno, s crnim rimskim očima. Osmjehnula se Ciri koji joj je s puno poštovanja potvrdno kimnuo. Pijuckao je svoj espresso i sjetio se vremena prije nego što je postao vojnik, kad bi joj uzvratio osmijehom, zadržao je duže kod ~ 255 ~

svoga stola i predložio da se negdje iskradu na nekoliko minuta, poslije, iste večeri. Ciro je odmahnuo glavom. Činilo se da se u svakom pogledu promijenio, njegova reakcija prema svijetu i stvarima koje su se u njemu odvijale bila je nepredvidljiva, jednako kao raspoloženja tajnika Vatikana.

Ciro je stajao kod stola na recepciji hotela Tiziano, zagledajući u male pregratke iza njega. U većini njih bila su zagurana pisma i novine, ali kad je službeniku dao broj svoje sobe, u njegovu pregratku nije bilo ničega. Ni jedan jedini odgovor na neko od onih pisama koje je isporučio.

Ciro se uspinjao stubama koje su vodile do njegove sobe. Kad je ušao u nju, sjeo je i raskopčao čizme. Skinuo ih je i zavalio se na krevet. Kakav je glup potez bio odlazak u Rim! Cirino lice zajapurilo se od neugode kad je pomislio na dugačku priču koju je ispričao službeniku u Vatikanskom rektoratu, izbacujući imena svećenika i redova redovnica koje je poznavao iz dana koje je proveo u samostanu. Bila je to nepoštena vježba, traćenje vremena, nijedan vojnik u zakrpanim čizama vjerojatno nije mogao ostaviti dojam ni na kojega papina stražara. Ciro je samoga sebe prekorio što ih je zaboravio novčano podmititi... možda bi to uspjelo.

Začulo se tiho kucanje na vratima. Ciro je ustao otvoriti ih, očekujući noćnu služavku. Ali srce mu se ispunilo radošću kad se zagledao u blage smeđe oči koje nije vidio sedam godina. – Brate! – uskliknuo je.

Eduardo je zagrlio Ciru i uvukao se u sobu. Ciro je zatvorio vrata za njim i zagledao se u brata koji je na sebi imao blatnjavosmeđi franjevački habit. Oko struka mu je bio u čvor privezan pasac od užeta bijele konoplje. Na nogama je imao sandale s tri remena od obične smeđe kože preko vrha stopala. Eduardo je s glave zbacio kapuljaču. Crna mu je kosa bila kratko ošišana. Naočale, koje je nekada koristio samo za čitanje, bile su mu nataknute navrh nosa. Okrugla stakla sa zlatnim obrubom davala su Eduardu trezven izgled profesora.

– Posvuda sam te tražio – rekao je Ciro. – Ostavio sam pisma u svakoj župi u Rimu.

– Čuo sam – rekao je Eduardo. Odmjerio je svoga brata i nije mogao vjerovati onome što vidi. Ciro je bio stravično mršav, njegova gusta kosa bila je ošišana, ali Eduarda su još više od toga zaprepastili tamni podočnjaci ispod njegovih očiju, udubljenja na mjestima gdje su nekada bili punašni obrazi. – Izgledaš grozno.

– Znam. Nisam baš privlačan vojnik. – Ciro se osvrnuo po prostoriji. – Nemam te čime ponuditi.

– U redu je. Ne bih čak ni trebao biti ovdje. Ako monsinjor dozna, izbacit će me iz reda. Ovaj posjet nije dopušten pa moram požuriti vratiti se u župu prije nego što primijete da me nema. ~ 256 ~

– Nije ti dopušteno provesti vrijeme s jedinim bratom? – upitao je Ciro. – Znaju li oni da si mi sve što imam na ovome svijetu?

– Ne očekujem da shvatiš, ali postoji razlog za to. Da bih postao svećenik, moram se odvojiti od svega onoga što volim na ovome svijetu, a to, nažalost, uključuje i tebe. Sada imam nešto što mi na potpuno drukčiji način zaokuplja srce, ali shvaćam da ti to nemaš. Ako me voliš, moli za mene. Jer ja molim za tebe, Ciro. Uvijek.

– Bilo koja ucjena osim svete Rimske crkve. Mogao si imati bilo koje zanimanje na ovome svijetu. Biti pisac. Tiskar. Mogli smo kupiti staru tiskaru, uvezivati knjige i prodavati ih kao Montinijevi. Ali ti si morao odjenuti habit.

Zašto, Eduardo? Bio bih sretniji da si skupljač poreza... bilo što drugo, samo ne svećenik. – Ciro je ponovno legao na krevet.

Eduardo se nasmijao. – Nije to zanimanje, to je život.

– E jest ti neki život. Biti odijeljen od svijeta. Zavjeti šutnje. Nikada te nisam mogao ušutkati. Kako možeš tako živjeti?

– Promijenio sam se – rekao je Eduardo. – Ali koliko vidim, ti nisi. Drago mi je zbog toga.

– Ti to jednostavno ne možeš vidjeti. Ali drukčiji sam sada – rekao je Ciro. – Ne znam kako bih mogao biti isti nakon svega onoga što sam vidio. – Sjeo je pokraj Eduarda. – Katkada se dobro naspavam, probudim i pomislim: Sve je moguće. Nisi u rovu, nemaš pištolj. Ponovno imaš svoje vrijeme na raspolaganju.

Ali postoji nekakva težina u meni. Ne vjerujem da je svijet sada bolji. Zašto smo inače trebali ići u rat? Koji je razlog mogao biti da se ponašamo poput hrpe životinja? Nikada neću doznati odgovor.

– Sada si Amerikanac – rekao je Eduardo.

– Istina... uskoro ću biti pravi državljanin. Barem sam bio na strani moćnih.

Volio bih da možeš poći sa mnom i živjeti u Americi.

– Morat ćeš biti na ovome svijetu zbog mene, Ciro.

– Pitam se znam li uopće više kako.

– Nadam se da ćeš imati suprugu i obitelj, kako si oduvijek sanjao. Dati im djetinjstvo koje si oduvijek želio. Biti otac kojega nismo imali. Sigurno postoji neka posebna djevojka. Pisao si mi o svibanjskoj kraljici iz tvoje crkve.

– Pisao sam o Feliciti samo da te zadivim. Želio sam da pomisliš kako sam kroz jednu pobožnu princezu našao religiju. Našao sam mnogo toga, ali ne Boga. Udala se za jednoga dragoga Sicilijanca.

– Žao mi je, postoji li neka druga?

– Ne – odgovorio je Ciro, ali čim je to izgovorio u mislima mu se javila slika Enze Ravanelli i tijelo mu se ispunilo tugom i bolom.

– Ne vjerujem u to. Nitko ne voli žene više od tebe. ~ 257 ~

– Je li to neko postignuće?

– Imao si dara za to. Nikada nije bilo upitno hoće li brak biti tvoj poziv.

Zapravo, ni to nije nimalo drukčije od moga poziva. Obojica smo posegnuli za onim što nam je potrebno. Bilo da je riječ o duhovnoj ili emotivnoj hrani, obojica smo tražili ispunjenje srca.

– Osim što ti moraš živjeti u ćeliji.

– Provodim dobar život u toj ćeliji.

– A što je s mamom? Jesi li doznao još nešto nakon onoga što si mi napisao?

Eduardo je posegnuo u džep. – Sestre iz samostana San Nicola proslijedile su mi ovo pismo.

– Što piše u njemu?

Eduardo ga je razmotao. – Težak joj je život, Ciro.

Ciro je osjetio probadanje u srcu pri pomisli na to da njegova majka pati.

– Sve što sam ikada želio za nas troje bilo je to da budemo zajedno. Papu su nam oduzeli, ali ti, mama i ja mogli smo biti zajedno. – Ciro je obrisao suze iz očiju.

– Svakoga dana molim za papinu dušu, Ciro. Ne možemo zaboraviti sav taj uloženi trud u osiguranje naše sreće i blagostanja. Mama je dala sve od sebe da nas zaštiti. Bez obzira na to što se dogodilo, moramo joj biti zahvalni zbog toga što je znala što je najbolje za nas.

– Želio sam nju – zaplakao je Ciro, a ona čak ni sada ne želi da znamo gdje je. – Zašto?

– Pokušava na to odgovoriti u pismu. Bila je bolesna kad je otišla s planine i mislila je da će se vratiti.

– Ali nije se vratila – rekao je Ciro. – Ostali smo bez pape, potom smo izgubili majku, a sutra ću izgubiti tebe.

– Mene nikada nećeš izgubiti, Ciro. Riskirao sam svoje zaređenje da dođem do tebe večeras. Došao sam ti reći da budeš jak. Ne boj se. Brat si mi i uvijek ćeš biti najvažnija osoba u mojemu životu. Čim se zaredim, naći ću majku i držat ću je na sigurnom dok je ne budeš mogao ponovno vidjeti. To je sve što mogu učiniti.

– Želiš li ti uistinu taj život?

– Želim biti koristan. Koristiti svoj um. Moliti. Spoznati Boga.

– A što imaš od toga?

– Spoznati Boga čini smisao života, ne znam kako ti to drukčije reći. Dođi sutra na moje zaređenje, Ciro. Želim da budeš tamo. U deset sati u bazilici svetoga Petra.

Eduardo je ustao i raširio ruke da zagrli Ciru, koji se prisjetio ribanja kipa svetoga Franje i toga kako je oprezan bio s naborima halje, na mjestima gdje je ~ 258 ~

umjetnik pozorno povukao tanke crte i oslikao ih zlatnim listom. A sada je tu pred njim bio njegov ponizni brat, najbolji i najplemenitiji čovjek kojega je poznavao, u istom takvom smeđem habitu franjevačkoga reda. Ciro ga je zagrlio i osjetio kako ga nadimajući rukavi Eduardova habita obavijaju poput krila.

Eduardo je zadigao kapuljaču habita i stavio je na glavu. Otvorio je vrata, a potom se okrenuo prema Ciri. – Pisat ću ti čim doznam kamo me šalju. Budeš li me ikada trebao, doći ću, bez obzira na to što kaže Crkva.

– I ja ću doći tebi, bez obzira na to što kaže Crkva. – Ciro se osmjehnuo. – Bit će mi zadovoljstvo.

– Znao sam. – Eduardo se izvukao kroz vrata, zatvorivši ih nježno za sobom.

Ciro je sjeo na krevet i razmotao majčino pismo.

Dragi Eduardo i Ciro!

Vrlo sam ponosna na svoje sinove. Ti si postao postolar, a Eduardo svećenik. Svaka majka želi da njezina djeca budu sretna i, molim vas, znajte kako sam uvijek samo to željela za vas.

Kad sam tebe i Eduarda ostavila u samostanu, planirala sam se toga ljeta vratiti. Ali zdravlje mi se strašno pogoršalo pa se nisam mogla vratiti u Vilminore. Sestre su bile dobre pa su mi slale vaše ocjene i izvještavale me o svemu novom s obzirom na vaš život u samostanu. Drago mi je bilo čuti kako je svaki put ama baš svako ognjište bilo pripremljeno za potpalu. Sestre su rekle da dotada nisu znale kako je to kad kamini zagrme odjednom, zagrijavajući samostan. Vrlo sam ponosna na vas. Nadam se da ću jednoga dana biti dovoljno dobro da vas ponovno vidim, tebe i tvoga brata.

Voli vas vaša mama.

Tamni oblaci boje ugljena spuštali su se nisko iznad Piazze di San Pietro dok je na pločnik padala kiša, poput srebrnih igala za kravatu. Trg ispred Vatikana ispraznio se kad je gomila ispod kolonade potražila zaklon od pljuska, uključujući skupinu golubova poredanih na žici ponad glava, smještenih na visokom, poput niza glazbenih nota.

Ciro je u svojoj smeđoj uniformi stajao pokraj crvenoga obeliska dok je kiša odzvanjala od njegovu limenu kacigu. Povukao je posljednji dim cigarete, odbacio je i pošao prema ulazu u crkvu kad je masa redovnica odjevenih u crno-bijelu odjeću, koje su se poslušno kretale u gomili, ušla u baziliku. Ciro je skinuo šešir, načinio naklon glavom prema redovnicama i ušao s njima dok su ulazile u crkvu. Osmjehnuo se pri pomisli na sestru Teresu koja mu je savjetovala da traži redovnice u crno-bijeloj odjeći u gradu u kojemu ga ne poznaju. Ciro Lazzari sada se osjećao nepoznatim kamo god je išao. ~ 259 ~

Kleknuo je u klupi iza redovnica. Pognule su glavu u molitvi, ali Ciro se osvrtao oko sebe, obuhvaćajući baziliku pogledom, kao da se radilo o crkvi San Nicola koju je procjenjivao za proljetno čišćenje. Iako će se život njegova brata uskoro zauvijek promijeniti, pokajnici i turisti vijugali su prolazeći kroz masivne vratnice, zaustavljajući se pomoliti kod grobova i u kapelicama na najuobičajeniji način. Ništa se posebno nije osjećalo u zraku.

Skupina afričkih svećenika u zlatnim haljama kretala se uz lijevu poprečnu lađu crkve i nestala u kapelici iza glavnoga oltara. Vatikan je, pomislio je Ciro, bio poput željezničke postaje, različite skupine ljudi odvajale su se jedna od druge odlazeći prema različitim odredištima, pod istim krovom. A kamo su ona vodila, pitao se.

Crkveni prolaz uskoro se ispunio onim što se doimalo stotinama svećenika u smeđim franjevačkim habitima, prevezanim bijelim pascem od užeta. Ciro je gledao kako zaređeni svećenici klize u tišini.

Za smeđim habitima išao je zbor ministranata koji su nosili mjedom obrubljene svijeće sljedbenika trećoredaca. Slijedili su ih kandidati u uštirkanim bijelim haljama, u dva dugačka reda. Prošli su u redu pokraj kapele Presvetoga Sakramenta u desnu poprečnu lađu crkve, ruku uvučenih duboko u nadimane bijele rukave, pobožno pognute glave.

Ciro je pošao do mjesta iza užeta s vatikanskim zaštitarima da bolje vidi lica sjemeništaraca. Dobro je zagledao sva ta lica, jedno za drugim, dok naposljetku nije ugledao Eduarda, u punom sjaju, u bijelom.

Ciro je posegnuo preko užeta dotaknuti brata za ruku. Eduardo mu se osmjehnuo prije nego što su ga dvojica vatikanskih zaštitara uhvatili za ruke, povukli ga do bočnoga crkvenog prolaza, a potom ga otpremili prema stražnjem dijelu crkve. Ne bi bilo puno gore ni da su zaštitari Ciru bacili u Tibar; vidio je Eduarda na najvažniji dan u njegovu životu. Jedino je to bilo važno.

Ciro je šapćući objasnio zaštitarima da se njegov brat zaređuje i prima u svećenički red. Sažalili su se na vojnika i dopustili mu da gleda iz zadnjih redova klupa.

Eduardo je legao potrbuške na hladan mramorni pod, ruku ispruženih u obliku križa, dok se kardinal u svojoj rubinski crvenoj kaloti naginjao nad njim udjeljujući mu sakrament i pomazujući ga svetim uljem. Ciri su navrle suze na oči kad se njegov brat osovio na noge primiti blagoslov. Zauvijek je izgubio Eduarda kad je na čelo njegova brata stavljen znak križa.

Ciro je u bazilici ostao još dugo nakon svečanog obreda, nadajući se da će se njegov brat pojaviti iz sakristije i ući u crkvu, kao što je to činio mnogo jutara u samostanu San Nicola, iznijeti Bibliju i kalež i zapaliti svijeće za misu.

Ali sveta Rimska crkva imala je druge zamisli. Čim je postao svećenik, Eduardo je brzo izdvojen. Bio je na putu svoga imenovanja, a to je moglo biti ~ 260 ~

bilo gdje! Na Siciliji, u Africi ili negdje vrlo blizu, kao u vrtovima Montecatini u središtu Rima. Blizu ili daleko, bilo je potpuno nevažno. Eduardo je otišao. Bilo je gotovo.

Pripreme koje je američka vojska izvršila za Cirin povratak kući u Ameriku vodile su ga kroz napuljsku luku. Ciro je na postaji kupio jednosmjernu kartu za vlak do Napulja.

Dok je stajao na peronu čekajući vlak, pomislio je kako bi bilo poći starom rimskom cestom, Via Tiberius, izvan grada, gore prema Bologni i uhvatiti vlak za Bergamo. Zamišljao je prijelaz preko Passo Presolane u kočiji, uspinjući se na planinu, i pogled dolje u dolinu, gdje bi smeđe trnovito grmlje u kasnu jesen smatrao jednako lijepim poput proljetnoga cvijeća. Ciro je pomišljao kako bi sada cijenio sve ono odakle je potjecao, ali ona bol koju je osjećao u srcu nije nastajala zbog toga što mu je nedostajalo neko posebno mjesto, nego zbog nečega posve drugoga. Znao je da se mora vratiti u Ameriku kako bi se te boli oslobodio.

Enza je ugasila radnu svjetiljku na svome šivaćem stroju. Ustala je s radnoga stolca i protegnula leđa.

– Hej, ti. – Vito je provirio u radionicu za izradu kostima. – Što kažeš na večeru?

– A što kažeš na pristanak? – Enza je navukla kaput i dograbila torbicu.

– Gdje je Laura? – upitao je Vito.

– Colin ju je večeras odveo da vidi njegove sinove.

Namignuvši, Vito je pjevušio svadbeni marš. – Bum, bum, bum, bum...

– Kamo ćemo? – Enza je izvukla kaput iz ormara. – Trebaju li mi rukavice?

– I šešir.

– Mondeno?

– Možda.

– Ja sam jedna vrlo mondena djevojka – rekla je Enza.

– Otkad to?

– Postoji džentlmen koji me izvodi na takva mjesta. Sad više ne mogu piti ni iz čega drugoga osim iz bavarskoga kristala i ako kavijar nije hladan, ne jedem ga.

– Sirotica.

– Bojim se da nikada više neću vidjeti Hoboken.

– Možeš mu mahnuti iz kabine prve klase broda Queen Mary.

Dok su izlazili iz Meta, Vito je uhvatio Enzu za ruku. Poveo ju je prema ~ 261 ~

zapadu. Enza je pomislila kako idu do jednoga od omiljenih Vitinih bistroa u području kazališta, s intimnim prostorijama u kojima su glazirani zidovi od opeke, prigušena rasvjeta i nedovoljno pečeni odresci na stolu. Ali on je nastavio hodati, vodeći je prema zapadnoj strani dokova u Trideset osmoj ulici.

Dočekalo ih je golemo gradilište, šljunkovita riječne troske i blata. Uz rub rijeke bili su parkirani miješalica za beton stajala je nakošena blizu ulice. čeličnih greda, golemih cjevastih kotača, mnoštvo odloženih u kolica.

površina izravnana preko kamioni za odvoz smeća, a Bila je tu hrpa naslaganih krampova i velikih lopata

Enza je čekala pokraj rampe ispred daščare na gradilištu dok je Vito zavirivao unutra. Smijuljila se sama za sebe. Vito je uvijek planirao nekakvu pustolovinu. Ako nije unajmljivao golemi kotač vidikovac s kabinama na Coney Islandu samo za njih dvoje, vodio ju je u tajne točionice alkoholnih pića u kojima je jazz tekao jednako glatko kao džin. Vito je bio čovjek koji je znao kako živjeti i koji je želio da svi u njegovu životu žive punim plućima. Uskoro se pojavio s dva čvrsta limena šešira. Jedan je pružio njoj.

Skinula je svoj šešir i stavila na glavu onaj koji joj je on dao. – Rekao si da je mondeno.

– Pričekaj – kazao je.

Vito je pomogao Enzi ući u vanjsko dizalo. Zatvorio je vratnice uz škljocaj i pritisnuo dugme koje će ih podići do vrha građevine. Enza se držala za srce dok se dizalo uspinjalo prema noćnom nebu. Osjećala se kao da leti, iako ju je Vito čvrsto držao. Uskoro se panorama pod njezinim nogama promijenila i gledala je New York City noću, koji se ispod njih razmotavao poput bale ponoćno plave svilene tkanine prošarane kristalima.

– Što kažeš? – upitao je Vito.

– Mislim da si čarobnjak. Izvlačiš stvari iz običnoga i pretvaraš ih u čaroliju.

– Želim ti nešto dati.

– Mislim da je već sam ovaj pogled previše.

– Ne, nije dovoljan. Želim ti dati sve. Želim ti dati svijet.

– Već jesi. – Enza je položila glavu na njegovo rame. – Dao si mi samopouzdanje i pustolovinu, dao si mi novi način postojanja.

– Ali želim ti dati još više. – Vito ju je privukao bliže sebi. – Sve ono što jesam. Sve o čemu sanjam. I sve što možeš zamisliti. Moj cilj i radost bit će usrećiti tebe. Hoćeš li se udati za mene, Enza Ravanelli?

Enza se zagledala preko svjetlucavih svjetala Manhattana. Nije mogla vjerovati da je tako daleko dospjela i da se tako visoko popela. Pomislila je na tisuću razloga kazati da, ali bio joj je potreban samo jedan. Vito Blazek pobrinut će se za to da se ona zabavi. Život će biti zabava. Nakon godina skrbljenja o svima drugima, Vito se zavjetovao preuzeti brigu o njoj. Enza je marljivo radila i ~ 262 ~

sad je bila spremna iskusiti život s muškarcem koji je znao kako živjeti.

– Što kažeš, Enza?

– Da! Kažem da!

Vito ju je poljubio u lice pa u uho i na kraju u vrat.

Stavio joj je na prst okrugli rubin optočen dijamantnim krhotinama. – Rubin je moje srce, a dijamanti su ti... Ti si moj život, Enza. – Poljubio ju je i osjetila je kako joj tijelo postaje sve slabašnije u njegovu naručju. – Vodio bih ljubav s tobom odmah ovdje, na ovome mjestu, samo kad bi mi to dopustila – prošaptao joj je u uho.

– Bojim se visina, Vito.

– Hoćeš li se predomisliti na zemlji? – zadirkivao ju je.

– Prvo se vjenčajmo. – Enza je otputovala daleko od kuće, ali nade njezinih roditelja živjele su u njoj. Bila je časna mlada žena, odgojena u religioznom domu pobožnih roditelja. Nastavit će poštivati njihova pravila, iako je odavno zaslužila pravo da sama donosi vlastite odluke. Enza je vjerovala da postoji ljepota u sakramentima koji u život donose milost. Željela je profinjen i spokojan život i Vito je, sa svojom sjajnom vizijom budućnosti, to zasigurno shvatio. Vjerovao je da Enza zaslužuje najbolje jer je bez imena, obrazovanja ili položaja bila utjelovljenje čiste otmjenosti. Njezin prirodni šarm bio joj je urođen. Nije se mogao proizvesti ni kupiti. Jednostavno je postojao.

Svjež jesenji zrak bio je hladan i opojan, poput mirisa vanilije. Visoko iznad grada Enza više nije bila ona djevojka iz tvornice u Hobokenu, već radišna Amerikanka talijanskoga podrijetla koja se uspela na novu postaju u životu, ali to nije bio uspon do drugoga kata stubama za poslugu, nego dizalom, do luksuznih stanova na vrhu nebodera.

Enza će se udati za Vitu Blazeka.

Kao par, to dvoje mladih profesionalaca, jedan zanatlija, a drugi povezan s nadarenima, nastavit će raditi za Metropolitan Opera House, doručkovati u hotelu Plaza i plesati u Sutton Place Mewsu. Imali su divne prijatelje, odijevali svilu, pili šampanjac i znali gdje mogu kupiti božure zimi. Bili su u usponu.

~ 263 ~

21

ZLATNA PLETENICA Una Treccia d’Oro

D

ok je Ciro stajao na palubi broda SS Caserta, Atlanski ocean imao je boju zelenoga karnevalskog stakla. U daljini, dubina se pretvarala u crnu boju ugljena, dok su valovi mreškali površinu prštavo srebrnom.

Bio je to posve drukčiji pogled od onoga s putovanja iz New Havena prije gotovo dvije godine. Ciro je sada bio dvadesetčetverogodišnjak, veteran Velikoga rata. Obitelji kakvu je nekada poznavao više nije bilo, majka za kojom je žudio još uvijek je bila odsutna, a njegov jedini brat, posljednja veza s Vilminorem di Scalve i njegovim snom o kući na planini, odrekao se ugodnosti običnoga svijeta i postao svećenik.

Cirina želja da doživotno ostane osoba od povjerenja Eduardu i stric nerođenoj djeci svoga brata nestala je u zraku poput oblaka dima iz posude zapaljenoga tamjana kojim je kardinal blagoslovio svećeničke kandidate koji su uz kap svetoga ulja pretvoreni u Božje ljude.

Eduardo je bio daleko bolja osoba od svih svećenika koje je Ciro poznavao.

Bio je velikodušan, dok je don Martinelli bio škrt i krepostan, kakav don Gregorio nije bio. Eduardo je imao najbolje srce od svih ljudi koje je Ciro u životu poznavao... bilo muškaraca ili žena. .. pošteno, stručno i sklono razmatranju. Sjemenje mudrosti bilo je duboko usađeno u Eduarda, baš kao što je oduševljenje životom – dobrom hranom i lijepim ženama – bilo duboko usađeno u Ciru.

Ciro je tugovao zbog Eduardova novog života, zato što je to značilo da je svoga brata izgubio zauvijek. Možda će se tijekom nadolazećih desetljeća nekoliko puta vidjeti. Bit će tu pisama, ali ona neće biti česta. Za dvojicu dječaka koji su bili nerazdvojni, dvojicu braće koji su bili jednako simpatični, voditi takve odvojene živote bila je strašna žrtva. Ciro nije mogao ne osjetiti se prevarenim od Crkve; na kraju krajeva, crkva je po don Gregorijevoj preporuci razdvojila dvojicu braće koji su jedan drugome bili jedini rođaci. Toliko o ozdravljujućoj ljubavi Svetoga Srca.

Eduardo će svoju pobožnu odanost prema Ciri sada poklanjati svećenicima reda svetoga Franje Asiškoga, a sve ono što preostane izvan toga ići će svetoj Rimskoj crkvi. Postavši svećenik, Eduardo je odustao od svake mogućnosti da ~ 264 ~

nađe suprugu i zasnuje obitelj. Ciro je za svoga brata želio znatno više. Želio je da Eduardo može spoznati ugodu, lakoću i trajan spokoj koji je potjecao od društva prave žene i to kako žeđ za ljubavlju i njezinom običnom, ali veličanstvenom povezanošću navodi čovjeka da u svijetu traži više, a ne manje.

Zamišljao je kako će Eduardo pokušati spasiti svijetu jednu po jednu dušu, ali zašto bi to želio učiniti?

Prije rata Ciro je mislio kako je i sam sposoban za velike stvari. Ali sada, s krajolikom Francuske zauvijek urezanim i ožiljcima koji su ostavili rovovi puni raskomadanih mrtvaca, nije želio biti dijelom vlasti i ljudi koji su vodili rat. Rim je za njega bio veliko razočaranje. Talijani su gubili ono svoje izvorno, pomislio je. Bilo je sada nečega krhkoga po pitanju njegove Italije. Talijani su dugo bili siromašni pa više nisu vjerovali da imaju imalo snage promijeniti zemlju u kojoj su živjeli. Čak i nakon pobjede nisu mogli vidjeti bolja vremena. Nisu više ni vjerovali da su moguća. Uhvatit će se za sljedeću ideologiju koja naiđe, baš kao što se utopljenik čvrsto hvata za svaki komadićak drveta. Bolje išta nego ništa, slijegat će ramenima Talijani, a taj stav krčio je put despotima i njihovoj okrutnoj vladavini za ratove i planove o zatiranju.

Ciro je shvatio kako život poslije rata nikada nije bolji, nego samo drukčiji.

Uvijek će čeznuti za onakvom Italijom kakvu je poznavao prije rata. Granice nisu bile čvrste, Talijani su bez isprava putovali u Francusku, Nijemci u Španjolsku, Grci u Italiju. Nacionalizam je sada zamijenio dobrosusjedske odnose.

Kao vojnik, naučio je da dobri ljudi ne mogu popraviti ono što su zli naumili uništiti. Naučio je birati ono za što je bilo vrijedno uhvatiti se, kao i ono za što se vrijedilo boriti. Svaki čovjek je to morao naučiti sam za sebe, ali neki to nikada nisu učinili. Nije preživio Veliki rat da bi se kući vratio isti čovjek kakav je bio.

Ciro je gledao smrti u lice. To je onaj trenutak kad je čovjek vjerojatno najviše sklon obratiti se anđelima da se zauzmu. Ali on se, naprotiv, okrenuo sebi. Pretrpio je trenutke paralizirajućeg straha. Duboko u kostima osjetio je strah kad je miris iperita prožeo polja u daljini, bio je to prodoran miris spoja izbjeljivača i amonijaka, koji se u prvi tren učinio nečim dragim i poznatim, kao začinsko bilje i češnjak koji se krčkaju u kuhinjskom loncu sestre Terese, a ne nalog za smrt kad je oblak dima našao načina da se vijugajući poput zmije probije do rovova koji su činili granicu preko Francuske.

Sjećao se razrijeđenoga izbjeljivača i čišćenja pukotina na starom mramoru kad je nastojao četkicom ukloniti mrlje s kamena. Isti taj miris, samo snažniji i prodorniji, zadržavao bi se iznad bojišnice, gust i ustajao. Katkada bi Ciro osjetio olakšanje kad bi vjetar odnosio otrov dalje od fronte umjesto da ga nosi prema njoj. Ali isto tako je shvatio da vojnik ni na što ne može računati... ni na svoga zapovjednika ni na svoje pješaštvo, ni na svoju zemlju ni na vremenske ~ 265 ~

prilike. Ili je imao sreće ili nije.

Otkrio je kako danima može hodati bez puno hrane, naučio je iz misli izbrisati sliku nedovoljno pečenoga odreska i krumpira, čašu vina s jastučićima njoka i svjež maslac. Činilo se kako glad također ima malo veze s tijelom, sve je zapravo bilo povezano s mislima.

Nije zamišljao kako skuplja jaja, kao što je to činio u samostanu dok je bio dječak, ni na jaje u šalici blago pomiješano sa šećerom i vrhnjem u kuhinji sestre Terese. Nastojao je ne misliti na sestru Teresu ili joj pisati da moli za nj.

Bio je toliko gladan da je nije želio ni zamisliti u pregači kako mijesi tijesto ili sjecka povrće za varivo. Nije bilo utjehe u lijepim sjećanjima; zbog njih se sve činilo samo još gorim.

Ciro je svaki dan na fronti pomišljao na žene. Ono što ga je u prošlosti smirivalo tijekom rata mu je pružalo još veću utjehu. Prisjetio se sestre Terese u kuhinji samostana San Nicola, onoga kako ga je hranila i slušala ga. Mislio je na Felicitinu nježnu kožu, ritam disanja i ono pospano zadovoljstvo koje bi ih obuzelo nakon vođenja ljubavi. Sjećao se žena koje nije upoznao, nego ih je samo viđao na Ulici Mulberry. Jedna djevojka, osamnaestogodišnjakinja u slamnatom šeširu, nosila je crvenu pamučnu suknju koja se kopčala niz leđa, od struka do poruba. Pomišljao je na oblinu njezina lista i lijepo stopalo u ravnim sandalama s jednom prečkom od blijedoplave kože kroz koju je prolazio veliki prst dok bi hodala pokraj postolarske radnje. Iznova i iznova zamišljao je snagu poljupca i pomislio kako nikada više nijedan poljubac neće uzeti zdravo za gotovo uspije li se izvući iz tih rovova. Ženska ruka u njegovoj bila je blago; bude li opet držao neku, obratit će pozornost i uživati u toploj sigurnosti nježnoga dodira.

Kad su njegovi suborci posjetili selo poznato po svojim belles femmes, vodio je ljubav s djevojkom koja je imala zlatnu pletenicu do struka. Poslije ju je raspustila i dopustila mu da je počešlja. Sliku njezine pognute glave dok joj je četkao kosu neće zaboraviti do kraja života.

Trenutak najveće bistrine imao je onoga dana kad je bio siguran da će umrijeti. Proširio se glas da Nijemci bombardiraju iperitom i da im je namjera ne ostaviti na životu ni jednoga muškarca, ženu ili dijete u Francuskoj. Njihov cilj bio je potpuno uništenje, vojnika i civila. Ono u što su ljudi vjerovali bili su njihovi završni trenuci na zemlji: mnogi su molili, neki su pisali pisma svojim suprugama, zavlačeći ih oprezno iza naloga za ratne zadatke i identifikacijske isprave, u nadi da će saveznici poslati poruku nakon što pokopaju njihova tijela. Mladići su neskriveno plakali pri spoznaji da nikada više neće vidjeti lica svojih majki.

Ali Ciri se činilo prijetvornim tražiti od Boga da ga spasi, kad je toliko vojnika više od njega zasluživalo život... muškarci s djecom, suprugama, obiteljima, životima. Neka oni mole. Oni imaju nekoga tko ih čeka kod kuće. ~ 266 ~

Ciro se nadao da je njegova majka Caterina negdje na sigurnom.

Crvene halje Rima zaštitit će Eduarda. Ciro je bio uvjeren kako će s njegovim bratom biti sve u redu.

Postojalo je samo još jedno preostalo lice na koje je pomišljao. Sjećao je se kao petnaestogodišnjakinje u radničkoj kuti, šesnaestogodišnjakinje u putničkoj odjeći i dvadesetdvogodišnjakinje u ružičastoj tankoj pamučnoj haljini. Zamišljao ju je s pedeset, sjedokosu, ali još uvijek snažnu i izdržljivu s unucima. Njegovim unucima.

Ciro je u tome trenutku znao da postoji samo jedno za što vrijedi umrijeti, jedna jedina osoba za koju bi dao život, Enza Ravanelli. Odavno je još njoj pripadalo njegovo srce.

Koje li ironije što mu je upravo Enza rekla da joj ne piše i ne misli na nju.

Ciro nije mogao na nju prestati misliti. Bude li imao dovoljno sreće preživjeti krvoproliće i kaos, bit će mu potrebna samo ljubav jedne dobre žene da ga održi. Skapavanje od gladi, iscrpljenost, bolesti i umiranje, borba protiv groznice i obrana od gnjida i štakora, prljavštine i dizenterije, sve su to bila jamstva rata... i sve je to bilo vrijedno ako je ostatak života mogao proživjeti s Enzom.

Ona je oduvijek bila tu. Život bez nje bio bi sumoran, poput rovova koje je tijekom rata nazivao domom, gdje je komad kruha bio poput dijamanta i šalica čiste vode ispunjenje sna. U tome trenutku znao je da ga ništa – čak ni kiselkasti miris iperita u zraku ni trulež mrtvaca oko njega – neće spriječiti da se vrati kući ženi koju je volio. Dok je stajao na palubi broda SS Caserta znao je koliko je sreće imao što je preživio i nadao se prihvatiti taj dar pa se svečano životom obvezati ženi koja je bila vrijedna toga. Mogao se jedino nadati da ga je čekala.

Laura je pomogla Enzi sašiti kostim za vjenčanje. Odabrala je Tintorettom nadahnutu cimet smeđu vunu obavijenu crnim baršunom i ukrašenu crnom dugmadi. Zemljani crvenkastosmeđi ton bukle vune bio je iste nijanse kao zemlja na Passo Presolani. Enza je pomislila na svoju majku i na to koliko ju je puta navela da joj ispriča priču o njezinu danu vjenčanja. Sada je bio red na Enzu. Silno je željela da joj majka može biti tu! Ona bi zamijetila svaku pojedinost. Enza je sašila šešir od odgovarajućeg smeđeg filca široka oboda, s našivenim crnim satenskim čvorom i jednim crnim biserom.

Vito je pisao Marcu u Kaliforniju i Giacomini u Schilpario tražeći dopuštenje da se oženi njihovom najstarijom kćeri. Stranice je ispisao opisujući po čemu je ona divna djevojka i život kakav joj se nadao pružiti.

Kad je Giacomina primila pismo od Vite, plakala je. Znala je kako to znači da se Enza više nikada neće vratiti živjeti na planinu. Njezina najdraža kći imala je ~ 267 ~

novi život. Giacomina se molila da bude sretna zbog djevojke koja je toliko godina radila kako bi njima omogućila siguran život. Nije brinula za Enzu, jer je vjerovala da neće pogriješiti u izboru supruga. Ali brinula je za Ravanellijeve koji neće biti tako snažni bez Enzina vodstva.

Kad je Marco primio pismo od Vite, i on je zaplakao. Žudeći vratiti se svojoj obitelji, nadao se kako će Enza, unatoč teškoj kušnji zbog putovanja natrag, poći s njim. Proveo je sedam godina u Americi radeći kako bi zaradio dovoljno novca da im sagradi kuću. Sada je bila dovršena i kad se vrati, Marco će sjesti ispred vatre u kući koju su omogućile njegovo žrtvovanje i žrtva njegove kćeri.

Bilo je to shvaćanje, s primjesom gorčine, kako Enza nikada neće sjediti s njim na tom kućnom ognjištu.

Odluka da se uda za Vitu značila je kako je Enza prihvatila to da se nikada više neće vratiti kući. Bila je smetnula s uma svoju bolest, ali sada je samoj sebi priznala da nikada neće moći pokazati suprugu, ni svojoj budućoj djeci koju će s njim imati, freske u Clusoneu ili polja iznad Schilparija niti će oni ikada čuti orkestar u Azzoneu. Vito ju je vodio najboljim liječnicima koji su joj posve jasno dali do znanja da nema lijeka za njezinu morsku bolest. Morat će od nje doznati o njezinoj obitelji i njezina odgovornost bit će održati ih bliskima u svome srcu unatoč razdaljini.

Sunce je toga jutra u studenome bilo rumeno, usađeno duboko na blijedoplavom nebu. Enza je pomislila kako je neobično, ali nije to shvatila kako nekakav znak. Njezina majka uvijek je provjeravala nebo iznad Schilparija i svaku kretnju i promjenu boje smatrala bi lošim znakom. Ničega toga danas neće biti. Enza je bila smirena i Laura je toga jutra zapazila njezin spokoj dok su se odijevale u Milbank Houseu.

– Jako si tiha – rekla je Laura.

– Spremam se sve promijeniti u životu – rekla je Enza, navlačeći rukavice. – Žao mi je što te napuštam. Našu sobu. Više nikada neću biti mlada neudata djevojka.

– Znala si da moramo odrasti, zaljubiti se i udati – rekla je Laura. – To je nekakav prirodan slijed. A s Vitom si sretna, nisi li?

– Naravno. – Enza se osmjehnula. – Šteta što uvijek kad je u životu dobro ne može tako i ostati. Svaka odluka vodi te naprijed, kao onda kad sam znala hodati preko kamenja kako bih prešla potok u Alpama. Načinila bih korak, potom još jedan pa još jedan i uskoro bih sigurno prešla na drugu stranu.

– Tako i treba biti.

– Ali postojali su trenuci kad bih zakoračila, a ne bi bilo kamena na koji bih stala. A voda je bila previše hladna.

– Prebrodit ćeš ti teška vremena – uvjerila ju je Laura.

– Jer znamo da će ona doći. ~ 268 ~

– Za sve nas. – Laura se osmjehnula. – Ovo nije dan za biti ozbiljan. Ovo je dan za slavlje. Ostavi tu ozbiljnu Enzu u ovoj prostoriji. Lijepa si mladenka i ovo je tvoj trenutak.

Enza i Laura oprostile su se s djevojkama iz Milbank Housea koje su se okupile na ulaznim vratima poželjeti Enzi sreću. Buduće plesačice, dramske spisateljice i glumice bile su oduševljene zbog Enzina novoga života – potvrde da su sve one priče sa sretnim završetkom ispričane na pozornici bile na neki način istinite. Za njih je Enza toga jutra bila hodajući simbol uspjeha. Bile su omamljene od ushićenja zbog nje.

Enza i Laura su nekoliko blokova zgrada od Milbank Housea do crkve Naše Gospe od Pompeja prošle pješice. Vito i Colin Chapin, njegov kum, naći će se s njima u sakristiji. Mali svečani obred bit će obavljen s ocem Sebastianellijem u kapelici Blažene Djevice.

Enza i Laura prolazile su pokraj uličnih prodavača voća, čistača ulica, muškaraca s filcanim šeširima na putu za posao. Sve je u Greenwich Villageu bilo na svome mjestu, kao svakoga jutra, pouzdano i predvidljivo. Jedini za koje je taj dan bio poseban bili su Enza i Vito. Svijet se vani okretao kao obično i dvoje ljubavnika koji razmjenjuju prstenje to neće promijeniti.

– Pričekaj tu. – Laura je zagrlila Enzu. – Ući ću unutra i pobrinuti se da te sve dočeka spremno.

– Hvala ti, Laura. – Enza je Lauru toplo zagrlila. – Zauvijek mi budi najbolja prijateljica.

– Zauvijek. – Laura se osmjehnula i ušla u crkvu.

Enza je stajala na Ulici Carmine. Sjetila se signore Buffa i toga kako joj je težak život bio onih prvih mjeseci u Americi, onoga kako su se ti mjeseci pretvorili u godine i kakvu je nostalgiju osjećala za domom. Osvrnula se iza sebe i sjetila sobe u bolnici Saint Vincent’s, samo nekoliko blokova zgrada udaljene od mjesta na kojemu je sada stajala. Premotala je prema naprijed svaku godinu života koja je od tada prošla, donesene odluke i poduzete korake, našivene poput malih šavova, brižno i dosljedno. Enza je nakon dugo vremena mogla ustuknuti i pogledati u taj dovršeni komad odjeće. Njezin život bio je nešto lijepo za vidjeti i sama ga je stvorila.

– Enza – začula je iza sebe nečiji glas. Osmjehnula se i okrenula, pomislivši da je to Vito, s njezinim cvijećem.

– Enza – ponovio je Ciro Lazzari. Na sebi je imao smeđu uniformu “prašinara” bez sjaja i čvrsto stegnut pojas. Čizme do koljena bile su mu precizno zavezane vezicama, iako je Enza mogla zapaziti mjesta gdje su vezice nekoliko puta bile prevezane u čvorove, kako bi bile dovoljno dugačke. Svaki rub njegove uniforme bio je iskrzan i svako orukavlje preokrenuto zbog iznošenosti. Bio je mršav, lice mu je bilo izborano zbog iscrpljenosti i ~ 269 ~

zabrinutosti, ali bio je čist, gusta kosa bila mu je kratko ošišana i oči su mu toga jutra bile više plave nego nebo. U desnoj ruci držao je buket ljubičica, a u drugoj svoju kacigu. Pružio joj je cvijeće.

– Ciro, što ti radiš ovdje?

– Uspio sam. – Osmjehnuo se, znajući da nije bilo prekasno. Djevojke u Milbanku su ga o svemu izvijestile. – Otišao sam u Milbank House. Rekli su da ćeš biti ovdje. Uvijek si u crkvi. Je li to sveti dan obvezivanja? – upitao je, znajući zasigurno njezinu namjeru dolaska u crkvu toga jutra.

Odmahnula je glavom da nije.

Zapazio joj je zabrinutost u očima. – Tako si lijepa. – Ciro se nagnuo prema njoj, zagrliti je, ali ona je ustuknula.

– Udajem se – rekla je.

– Znam.

– Trebala bih ući u crkvu – rekla je Enza. – Svećenik čeka.

– Padre može pričekati. Nema on kamo drugdje otići. Ponedjeljak je. Tko se još vjenčava ponedjeljkom?

– Večeras nema opere – objasnila je. – Mi...– Enza se zaustavila. Mi joj je odjednom zvučalo sebično, kao da je isključivalo Ciru.

Stajali su i gledali se. Laura je otvorila vrata crkve, ali nisu ih čuli. Enza nije čula kad joj je Laura, zazivajući je, prošaptala ime. Ciro je izvadio ruku iz džepa i dao joj znak da zatvori crkvena vrata. Laura se povukla unutra i tiho privukla vrata za sobom.

– Ne možeš to učiniti – rekao je Ciro.

– Naravno da mogu. Udajem se.

– Nije on pravi čovjek za tebe, Enza. To i sama znaš.

– Donijela sam odluku i provest ću je – rekla je odlučno.

– Kad to tako kažeš, zvuči kao da se kažnjavaš.

– Nije mi namjera zvučati na taj način. To je sakrament. Zahtijeva promišljanje i duboko poštovanje. – Enza je poželjela udaljiti se, ali nije mogla otići.

– Moram ići. – Pogledala je u zapešće. Bila je zaboravila staviti sat. Ciro je posegnuo u džep i otvorio svoj sat. Pokazao joj ga je. – Nema žurbe – rekao je mirno.

– Ne želim zakasniti.

– Nećeš – obećao je. – Pusti ga neka ode.

– Ne mogu – odgovorila je Enza, ali dok je to izgovarala, nije mogla pogledati Ciru u oči.

– Rekao sam, pusti ga neka ode. ~ 270 ~

– Dala sam obećanje.

– Prekrši ga.

– Što sam ja tebi ako prekršim riječ koju sam mu dala?

– Bit ćeš moja.

– Ali njegova sam. – Enza je pogledala prema vratima. Gdje je bila Laura?

Zašto nije izišla van i odvela je u crkvu, tamo kamo pripada? – Njemu pripadam.

– Ne reci to više nikada. Nije istina.

– Ovaj prsten kaže da sam njegova. – Pokazala mu je ruku, rubin i dijamant zaiskrili su pri sunčevu svjetlu.

– Skini ga. Ne moraš se udati za mene, ali ne možeš se udati za nj.

– Zašto ne? – Glas joj se slomio od napetosti zbog emocija.

– Zato što te volim. I poznajem. Taj muškarac u crkvi poznaje samo onu američku Enzu, a ne onu talijansku djevojku koja je mogla upregnuti konja i upravljati kočijom. Poznaje li on onu djevojku koja je sjedila pokraj groba svoje sestre i pokrila ga granama smreke? Ja tu djevojku poznajem. I moja je.

Enza je pomislila na Vitu i zapitala se zašto mu nikada nije rekla za svoju sestru Stellu. Vito je poznavao samo Carusovu švelju, ne i radnicu za šivaćim strojem u Hobokenu ni najstarije dijete u siromašnoj obitelji koja je preživljavala zimu jedući kestenje i moleći se da potraje dok ne dođe proljeće.

Nije Viti rekla ni jednu svoju tajnu i, zbog toga što nije, Vito uistinu nije bio dio njezine priče. Možda nikada nije ni poželjela da Vito upozna tu djevojku.

– Ne možeš se vratiti ovamo i to mi govoriti. – Enzine oči bile su pune suza. – Imam ja život. Dobar život, sretna sam. Volim svoj posao, svoje prijatelje. Svoj svijet.

– Kakav to svijet želiš, Enza? – rekao je nježno Ciro.

Enza se nije mogla boriti protiv prošlosti. Život je niz izbora koje činimo u najboljim namjerama, često s puno nade. Ali ona je u tome trenutku znala da je život, onaj život o kakvom je oduvijek sanjala, bio vezan uz obitelj, a ne samo za dvoje ljudi koji se vole. Bila je to freska, a ne slika, ispunjena pojedinostima za koje su potrebne godine suradnje da se stvori. Život s Cirom bio bi život vezan uz obitelj, a život s Vitom bio bi vezan uz nju.

Imala bi stan s pogledom na rijeku, automobil kojim bi mogla odlaziti na mnoga mjesta, lijepe haljine za odjenuti i sjedala u prolazu za svaku predstavu. Život s Vitom bio bi vrlo lagodan! Ali, je li ona bila žena za takav život? Ili je trebala biti s muškarcem koji ju je razumio, do same srži?

Jedan prolazan trenutak srce joj se ispunilo privrženošću prema djevojci kakva je nekoć bila. Prema djevojci koja je otišla iz svoga sela, marljivo radila i tjedan za tjednom odano slala najveći dio svoje plaće majci, što je s vremenom ~ 271 ~

postalo dovoljno novca da sagrade obiteljsku kuću, dar zahvale za vlastiti život.

I ponovno bi jednako tako učinila. Nije li zaslužila nagradu za to? Nije li nagrada za to bio život u New Yorku, sa svom svojom profinjenošću i sjajem, ruku pod ruku s čovjekom koji ju je volio?

Zašto se nije mogla udati za Vitu Blazeka? Bio je dobar čovjek.

Enza je shvatila da joj je sudbina bila udati se, nije joj sudbina bila ostati samoj, nije bila poput Glorije Berardino, Mie Grace Lisi, Alexis Rae Bernard ili neke od ostalih djevojaka koje su radile u radionici za izradu kostima u Metu.

Neće ostarjeti za šivaćim strojem, šivajući kostime za izmišljene likove, izrađujući plašteve, učvršćujući ovratnike i lijepeći krila niti joj je sudbina bila živjeti sa svojom majkom sve do dana njezine smrti, služeći obitelji, posvećena cjelini umjesto vlastitom dijelu u njoj.

Enza neće biti pažljiva strina koja će prešati dolarske novčanice i slagati ih kako bi ih stavila u čestitku za krštenje i skraćene misale za prvu pričest i krizmu. Nikada se neće potpisati na čestitku s: “Voli te zia Enza.” Nije joj sudbina bila nositi mali običan šešir ili zlatan broš u obliku čvora, oznaku neudane žene, usidjelice, nenakićene i nevoljene, dovoljno dobre za zlato, ali ne i za komadić dijamanta.

Enza je voljela živjeti.

Ali nije to znala sve dok nije ponovno ugledala Ciru Lazzarija.

Enzi je sudbina bila skrojiti vlastiti put i biti s čovjekom koji je voli. Mislila je da je to Vito, osoba dobra srca i ukusa. Vito bi joj omogućio pravu adresu, prijatelje iz svoga društvenog statusa i pogled s visina. Sve do ovoga trenutka mislila je kako je svakoj njezinoj potrebi udovoljeno i kako su sve ceste do moguće sreće u pojedinosti isplanirane. Morala je jedino obuti svoje najbolje cipele i poći za njim.

Vito neće računati na nju samo kako bi imali djecu niti joj ispunjavati svijet bilo čime drugim osim radošću koja potječe od dviju karijera, tihih doručaka ujutro, večere u gradu navečer i slavnih ponedjeljaka kad su vrata Metropolitan Opera House zatvorena, pozornica mračna, kad budu mogli otići prošetati parkom na kasnu večeru u neku od onih sjajnih prostorija od opeke, obasjanih svjetlom svijeća, čije su sjene naglašene grimiznim vrhovima cigareta.

To je trebao biti njezin život, jedino žarište muškarca koji ju je obožavao, u gradu koji je slavio sve najbolje što je život imao za ponuditi. Zašto bi napustila stabilnost svijeta koji je Vito stvorio za nju da bi se vratila u prošlost čovjeku koji joj je osvojio srce prije nego što ju je uopće upoznao? Što je Ciro Lazzari znao o ženi kakva je ona bila sada? Činilo se lakoumnim ponovno povjerovati Ciri, glupim razmotriti njegove zamolbe i nepromišljenim postupiti prema njegovim željama.

Ali Enza je pomislila kako je to narav ljubavi, koja te zatekne nespremnoga i ~ 272 ~

opetovano odsvira note tvoje prošlosti u opsjedajućoj melodiji, sve dok ne povjeruješ da je to tvoja arija, kao i tvoja budućnost.

Ali, kako bi mogla slomiti srce Viti Blazeku?

Ipak, znala je da je jedino što ju je tako daleko dovelo bilo pozorno osluškivanje vlastitoga srca i slušanje vlastitoga savjeta u svakoj situaciji. Kad je Enza kopala duboko po sebi, uvijek je našla istinu. Stoga je, kao da se uže izvuklo iz svoga sidrišta i bezvučno palo u vodu, oslobodivši čamac, tiho skinula zaručnički prsten Vite Blazeka. Držala ga je među prstima i spustila pogled na krvavocrveni rubin koji je blještao pri jutarnjem svjetlu.

Istina je bila to da Enza nikada nije prestala voljeti Ciru Lazzarija, od prvoga trenutka kad ga je ugledala, okruženoga s četiri zemljana zida na groblju San’t Antonio. Pustila ga je da ode i tugovala za njim dok je volio druge djevojke, pomišljajući kako on želi nešto posve drukčije i tko je bila ona da se tu predstavlja kao nekakva alternativa? Enza je žalila zbog onoga što je moglo biti i okrenula leđa boli stvorivši novu sebe.

New York City, čarolije opere, prijateljstva koja je sklopila, domovi u koje je bila rado primana... zašto bi ona ikada napustila taj zadovoljavajući, širom otvoreni svijet koji joj je Vito pokazao, da bi pala u naručje Cire Lazzarija? Toga siromašnoga vojnika bez novca i majke, bez ičega što bi mu bilo preporuka osim vlastitih riječi... zašto bi se ikada kockala sa svojom sudbinom zbog Cire Lazzarija? Koja bi razumna žena to učinila?

Enza je spustila pogled na prsten u svojoj ruci.

Ciro joj je obujmio lice rukama. – Cijeli te život volim. Bio sam dječak koji ništa nije znao, ali kad sam tebe sreo, nekako sam sve shvatio. Sjećam se tvojih cipela, tvoje kose, načina na koji si držala ruke prekrižene na prsima i stajala jednom nogom okrenutom udesno i drugom ulijevo, poput plesačice. Sjećam se tvoga lica iznad iskopanoga groba tvoje sestre. Sjećam se da ti je koža mirisala na limunovu vodicu i ruže i da si mi dala pepermint iz posude na stolu u kući tvoje majke nakon pogreba. Sjećam se da si se nasmijala na nekakvu glupu šalu koju sam spomenuo o poljupcu bez pitanja. Sjećam se kad si se pričestila na misi zadušnici za Stellu i kako si plakala jer ti je već tada nedostajala.

Upijao sam svaku tvoju pojedinost, Enza. Znam da sam te razočarao kad nisam došao po tebe, ali nije to bilo zato što te nisam volio, nego zato što to tada još nisam znao. Nikada te nisam zaboravio. Ni na jedan jedini dan. Kamo god sam išao nadao sam se da ću naći tebe. Tražio sam te u svakom selu, na željezničkoj postaji i u crkvi. Jednom sam pošao za nekom djevojkom iz Ypressa zato što je nosila pletenice poput tebe. Kad spavam, zamišljam da si tamo, pokraj mene.

Ako sam ikada bio s nekom drugom, nije mi namjera bila da nju zavolim, nego da se sjetim tebe. Mogao sam se nakon rata vratiti kući u Vilminore. Stajao sam na cesti izvan Rima i pomišljao na odlazak kući, ali nisam mogao podnijeti pomisao na tu planinu bez tebe. Ne znam što bih ti sve rekao da mi povjeruješ. ~ 273 ~

Ne vjerujem previše u Boga. Sveci su me već odavno napustili. I Blažena Djevica je potpuno zaboravila na mene, baš kao moja vlastita majka, ali nitko od njih nije mi mogao pružiti onoliko koliko je to mogla samo jedna misao na tebe. Ali ako pođeš sa mnom, obećavam da ću te cijeloga života voljeti. To je sve što ti imam za ponuditi.

Enzu su njegove riječi toliko dirnule da nije mogla progovoriti. Znala je da žena može znati samo dvije stvari kad se zaljubi: ono što vidi na tome muškarcu i ono što vjeruje da će od njega postati u svjetlu njezine paske za nj.

Ali nijednom u svim tim mjesecima zaruka Enza za Vitu nije osjetila ono što je osjetila pri samom pogledu na Ciru. Cirina visina i snaga podsjećale su je na planinu; osjećala se zaštićenom dok je stajala s njim. Njezino tijelo podizalo se kako bi dostiglo njegovo i njezin duh ga je slijedio.

Skupina djece igrala je ulični bejzbol na Ulici Carmine. Trčali su za loptom niz pločnik ispred crkve. Ugledali su Cirinu vojničku uniformu i okupili se.

Proučavali su njegovu kacigu, čizme i naprtnjaču. Želja koju je Enza osjećala prema Ciri bila je nesavladiva. Spustila je glavu kako joj nitko ne bi mogao pročitati misli. Njezina potreba da osjeti njegovo tijelo uz svoje bila je vrlo snažna i osjećala se gotovo posramljeno.

Enza je znala da bi udajom za Vitu zauvijek izgubila onu svoju Italiju. Čak i da je uspjela svladati ocean, Vito bi se nadao pokazati joj otok Capri, antički svijet Rima i čari Firenze, a ne planine, jezera i rijeke sjevera. Bila je iz zemlje mandolina, iznimne violine La Scale nisu bile ono što je mogla svojatati.

Ako je Enza namjeravala stvoriti novi život, trebala ga je stvoriti iz uvjerenja, prema vlastitim istinoljubivim uvjetima, s muškarcem koji bi je ponovno mogao odvesti kući pa čak i kad se radilo o novome domu koji će sami stvoriti, a ne o onome na planini. Ciro je imao srce, on je bio njezin dio te planine.

Za Ciru bi se Enza žrtvovala, borila se staviti hranu na stol, brinula i strahovala nad dječicom i živjela život u njegovoj punini. Imala je samo jedan život koji je mogla dijeliti s nekim i jedno srce dati onome čovjeku koji ga je najviše zasluživao. Odluči li se za Ciru, odlučila se za borbu u usporedbi sa životom s Vitom, ali ljubav nad ljubavima toga je bila vrijedna.

Ciro je privukao Enzu bliže i poljubio je. Djeca su zviždala, zadirkivala i nestala, poput zvuka preko vode. Usnice su mu imale baš onakav okus kakav joj je ostao u sjećanju. Njegovo lice uz njezino bilo je toplo, liječio ju je dodir njegove kože.

Zbog Cire Lazzarija otišla bi na kraj svijeta, oduvijek je to znala. Njezin vjenčani kostim bit će odjeća za putovanje. Činilo se kako su njezini kostimi uvijek šivani s nekim drugim namjerama. Ništa drukčije nije bilo ni s kostimom boje cimeta. Zagurala je ljubičice koje joj je Ciro donio u struk jakne kostima.

Savršeno su se uklopile, kao da je kostim čekao taj završni detalj. ~ 274 ~

– Tebi pripadam, Ciro – rekla je. Tim riječima Enza je iza sebe ostavila stari život i započela novi.

~ 275 ~

TREĆI DIO

Minnesota

~ 276 ~

22

STRU? AK LJUBI? ICA Un Mazzolino di Viole

T

račak svjetla probio se kroz tamu do prozora Laurine i Enzine spavaće sobe u Milbank Houseu. Enza se, u spavaćici, meškoljila u krevetu. – Moja majka govorila je kako je nesreća spavati na

mjesečini.

– Prekasno je za to – rekla je Laura, klečeći ispred kamina. – Danas je sreća uhvatila maglu. – Laura je žaračem razgorjela vatru i narančasti komadići žara na dnu rešetke su planuli. Ubacila je u vatru još jednu cjepanicu i uvukla se u krevet. – Sinoć smo u ovo doba porubljivale suknju na tvojemu vjenčanom kostimu. – Laura je ležala na leđima na jastuku. – Toliko o mojemu dolasku kući u jednokrevetnu sobu. Što si, dođavola, mislila?

– Oprosti. – Enza je premjestila ljubičice na svom noćnom ormariću tako da su njihove male baršunaste latice bile okrenute prema njoj.

– Vito je taj koji zaslužuje ispriku – rekla je Laura.

– Nikada mi neće oprostiti, a ne bi ni trebao – rekla je Enza kad se naslonila na jastuk. Nije mogla vjerovati da je Vitu učinila tako nesretnim, kad je cijeli život sreću drugih stavljala ispred vlastite. Ali nešto u njoj se dubinski promijenilo. Kad se jedna pobožna djevojka treba nepovratno i za cijeli život zavjetovati, mora biti iskrena. Kad je Enza preispitala svoje srce, znala je da se može udati jedino iz ljubavi, što je značilo odabrati Ciru.

– Vito je iz crkve Naše Gospe od Pompeja izišao kao da je bila u plamenu.

Izjurio je van poput metka.

– ... i svašta mi izgovorio. Jesi li ga čula što je rekao?

– Vrata sakristije Naše Gospe od Pompeja nisu debela. Ali nisam ga mogla kriviti zbog toga bijesa.

– Ni ja. Potom se, što je bilo vrlo neobično, brzo stišao i sjeo, nakon čega je rekao: ‘Nikada uistinu nisi bila moja. Znao sam to.’

– To uopće nije nalik tebi, Enza. Nisi impulzivna. To je postupak prevrtljive djevojke.

– Ali ja Ciru volim od svoje petnaeste. Sve to vrijeme moje srce pripada njemu. Pokušala sam stvoriti s Vitom nekakvu vrstu sreće, odagnavši Ciru iz ~ 277 ~

misli. Ali došao je po mene, Laura. Danas je došao po mene. Odabrao je mene.

– Ali u ovom slučaju ti vršiš izbor.

– Znaš, tamo na našoj planini, ljudi su pokušali izgraditi brane da zauzdaju snagu vodopada. Ali prije ili poslije, uvijek nešto procuri, poplavi ili se dogodi nešto zbog čega se ta brana uruši. Čini se da voda ima vlastitu volju. Inženjeri ne mogu smisliti način da zaustave prirodu. Upravo to se dogodilo kad sam jutros ugledala Ciru. Ne mogu se boriti protiv te snage.

– Ali ne želiš ni pokušati – uzdahnula je Laura. – Što je bilo loše u životu kakav ti je Vito nudio? – upitala je kad je sjela i oko sebe privukla deku.

– Ništa – rekla je tiho Enza.

– Pa zašto si to onda odbacila? Jesi li sigurna po pitanju Cire? Dok smo radile u Hobokenu, pričala si o njemu. Kad smo ga prije mnogo godina vidjele na Kolumbov dan rekla si mu kakve osjećaje gajiš i nikada nije došao po tebe.

Sjećam se kako si mjesecima nakon toga bila očajna. Mislila sam da je podlac.

Ne zabrinjava li te to? Je li pouzdan?

Enza se u krevetu uspravila u sjedeći položaj. – Ima plan.

– Ah, veselja – rekla je Laura, ležeći na leđima na jastuku. Ton njezina glasa naveo je Enzu da se prvi put toga dana nasmije.

– Ciro je ambiciozan – nastavila je Enza. – Govori o tome da bi jednoga dana otvorio vlastitu radnju. Volio bi naučiti praviti ženske cipele. Ali nije on samo postolar, Laura. Provodeći danas vrijeme s njim, shvatila sam da ima umjetnički pogled na svijet.

– Imaš i ti! Ima li on uopće pojma što ti sve možeš učiniti? Je li on ikada vidio tvoj rad izbliza, kao što sam ga vidjela ja, ili iz daljine, iz dijamantne potkove, kao dama iz otmjenoga društva? Vrhunska si švelja. Pored tebe se mi ostale iz radionice za šivanje kostima doimamo poput hrpe amatera. Možda se signor Carusu sviđa kako kuhaš makarone, ali nije te zbog toga izabrao da radiš za nj. Vidio je kako si sašila kostim i zato te izabrao da budeš predvodnica ove ekipe. Inventivna si. Ti si umjetnica! Za oskudice tijekom rata uzela si s poda otpatke i od njih stvorila sjajne ogrtače i odijela za Carusa! Zna li Ciro tko si ti i koliko si daleko dogurala otkad te ostavio na terasi krova? – Laura je udarila rukom po jastuku, smotavši ga u perjasti kolut i zakotrljala se u stranu, na bok, okrenuvši se prema Enzi.

– Neću ja prestati raditi – zaklinjala se Enza.

– Nadam se da ti se sviđa izrada cipela.

– Pomoći ću mu i on će pomoći meni.

– Doista. Čovjek će tvoj rad izjednačiti sa svojim? Ne mogu vjerovati što čujem!

– Imam nadu, Laura. ~ 278 ~

– Da. Nada je divna stvar. Ona nema sjećanja. Ispunjava te mogućnošću.

Sve ono što ti mašta može smisliti, nada će kreirati i isporučiti.

– Tebi se on jednostavno ne sviđa – rekla je Enza.

– Ne poznajem ga. Ali ne radi se o tome sviđa li se meni Ciro. Radi se o ljubavi prema mojoj prijateljici i o tome da joj želim sve najbolje. Pojma nemaš u što se upuštaš. Živjet ćeš u Ulici Mulberry i prati odjeću za svoga gazdu. Ne znam kako te u samo nekoliko minuta uvjerio da promijeniš svoj život, onaj koji si godinama stvarala. Sigurno je dao neka velika obećanja.

– Obećao me voljeti. Jednom u životu učinit ću nešto nepraktično, nerazumno i nepromišljeno. Donijet ću odluku utemeljenu na osjećaju koji imam u srcu, a ne na onome što izgleda dobro na papiru ili onome što druge usrećuje. Učinit ću nešto za sebe, živjet ću sa svim onim što mi Ciro donosi u život i bit ću sretna što sam to učinila.

Laura je uzdahnula. Otišla si predaleko. Dobio te. Moram mu to priznati. Za ženu je ljubav najveći san, a ako joj muškarac obeća sagraditi ljestve dovoljno visoke da to dosegne, ona mu povjeruje, zadigne suknju i pođe za njim do zvijezda. Sada je na mene red da se nadam. Nadat ću se da te signor Lazzari neće razočarati.

Laura se zakotrljala na drugu stranu u svome krevetu, navukavši deku sve do brade.

Enza te noći nije spavala. Provela je kasne noćne sate razmišljajući o Viti, Ciri i životu koji je odabrala.

Vatra je na zidove bacala blag odsjaj, obasjavajući pukotine na staroj boji zida. Nije bilo nikakvih oblika ni neobičnih sjena koje bi dale naslutiti Enzinu budućnost, zapravo, nije bilo nikakvih znakova. Na dan koji joj je trebao biti najsretniji u životu, Enza je tiho plakala da ne probudi Lauru.

Ciro se protegnuo na svom poljskom krevetu u Postolarskoj radnji Zanetti.

Prekrižio je ruke i zagledao se u četverokute na limenom stropu, kao što je to činio noćima prije odlaska u rat.

Remo i Carla otišli su na spavanje nakon večere koja se sastojala od odreska i crvenoga luka, svježega kruha, kave i kolača. Ciro je satima pričao o ratu i svom putovanju do Rima. Pomišljao im je reći za Enzu, ali odlučio je da neće, budući da je Carla od njega očekivala da se odmah vrati na posao. Njezin bankovni račun nikada nije bio tako debeo kao onda kad je Ciro izrađivao radničke čizme vrhunske kakvoće brzinom stroja. Signora je željela vratiti staru zaradu, što prije to bolje.

Ciro je na ulaznim vratima radnje začuo okretanje ključa. Ustao je i zavirio iza zastora.

– Ne pucaj – rekao je Luigi, podižući u ruci ključ. Pogledao je u Ciru. – Moj ~ 279 ~

Bože, kako si mršav! – rekao je kad je zagrlio svoga prijatelja.

– Ti nisi. Kako bračni život?

– Pappina je trudna.

– Auguri!

– Grazie. Grazie. Živimo u Ulici Hester.

– Kako je?

– Nije dobro. Bučno je. Nema vrta. Želim odvesti Pappinu odavde.

– Kamo ćete?

– Razmišljali smo o povratku kući, u Italiju, ali tamo nema posla. Zbog rata je još gore. – Stišao je glas. – A dosta mi je već zarađivanja novca za njih. – Pokazao je na kat. – Radim sedam dana u tjednu, a ona me plaća za pet.

– Signora želi da se ujutro vratim raditi na strojevima... za istu plaću. Kaže da su vremena teška.

– Za nas. Nisu za nju – rekao je Luigi. – Nije mogla dočekati da se vratiš.

Iznenađen sam kako nije unajmila mazgu i dala se u potragu za tobom po ratištima Francuske. Je li ti ispekla odrezak?

Ciro je potvrdno kimnuo.

– Eto kako nas pokorava. – Potapkao se po trbuhu. – Kad očekuje da ćeš raditi dva radna vremena za istu plaću, onda dobiješ donji dio krmenadle.

Moramo načiniti stanku.

– Remo kaže da se želi vratiti kući u Italiju.

– Misliš li da će nam prodati posao? To se nikada neće dogoditi. Signora previše voli novac. Na smrt će ga iscrpiti, a potom ostatak života provesti u brojanju novca.

– Razmišljao sam o otvaranju vlastite radnje – rekao je Ciro. – Što misliš?

– Dobro radimo zajedno. Volio bih.

– Kamo bismo otišli? U Brooklyn? New Jersey?

– Želim otići što je moguće dalje od grada – ustrajao je Luigi. – Želim zemlju.

Svjež zrak. Ne želiš li i ti to?

Tijekom onih beskrajno dugih noći u Francuskoj, Ciro je puno razmišljao o tome gdje živjeti. Kad ga je Enza onoga popodneva zagrlila, pojma nije imala kakav mu je dar dala. Ciro je bio spreman stvoriti za nju život kakav se sam nikada ne bi ni usudio pomisliti. S Luigijem kao partnerom, mogli su bilo kamo.

– Što kažeš na Kaliforniju?

– Pola Kalabrije je u Kaliforniji. Ima više postolara nego stopala tamo vani na zapadu.

Ciro je potvrdno kimnuo. – U Kentuckyju i Zapadnoj Virginiji su rudnici.

Možda oni trebaju postolare – predložio je. ~ 280 ~

– Ne želim ići na jug – rekao je Luigi. – Ja sam s juga Italije i dosta mi je vrućine i vlage za cijeli život.

– Mogli bismo na sjever. Meni se sviđa neko mjesto poput Vilminorea. Tamo gdje ima zelenila i jezera.

– U Minnesoti ima mnogo jezera.

– Tamo je moj otac otišao raditi – rekao je tiho Ciro, dok mu je licem preletio izraz nerazriješene boli. – I nikada nam se više nije vratio.

– Što se dogodilo? – upitao je obzirno Luigi.

– Ne znamo. Znaš što, Luigi? Ne želim znati. Rekli su da je poginuo u rudniku, ali znamo samo to da više nikada nije došao kući. To nam je razorilo obitelj, uništilo zdravlje moje majke i razdvojilo moga brata i mene.

– U redu. Nikada nećemo otići u Minnesotu.

– Ne, ne, trebamo razmotriti svaku mogućnost – rekao je polako Ciro.

Minnesota je za njega uvijek imala nekakvu mitsku kakvoću. Bilo je to mjesto koje je bez isprike progutalo njegova oca. No Ciru je na određen način ipak očaravalo, zato što ga je njegov otac izabrao. Bi li to bila sudbina ili prava glupost ponuditi još jednoga Lazzarija Iron Rangeu? Odabrati Minnesotu moglo bi biti iskušavanje sudbine... ili bi moglo iskupiti gubitak njegova oca. Čuo sam neke ljude kako govore kod Puglia’sa – nastavio je Luigi, nesvjestan borbe koja se vodila unutar Cire. – Rudnici željezne rudače rade po cijeli dan i noć. Mnogi odlaze gore. Treba li bismo razmisliti o tome. Rudnici zapošljavaju na tisuće ljudi, a netko im mora izrađivati čizme i popravljati ih. Mogli bismo dobro zarađivati za život. A ti bi posve sigurno tamo imao svoja jezera.

– Možda su u Ciri sjećanja na sva ona mjesta na kojima je bio nakon rata... romantični brežuljci Engleske, djevičanski netaknuti vinogradi Francuske i dostojanstvene starine Rima – potaknula želju da ode iz New York Cityja. Ili ga je možda spavanje u istom poljskom krevetu iza tankoga zastora koji je omogućivao privatnost, kao što je činio otkad je postao tinejdžer, navelo da čezne za vlastitim domom. Odjednom stari načini življenja, onako kako je oduvijek živio, nisu bili dovoljni. Namjeravao je Enzi omogućiti dobar život i vlastiti dom. Trebao je bio odvažan u razmišljanju, otvoren za nove zamisli i nadao se da će i ona također razmišljati izvan granica Manhattan Islanda.

Odmahnuo je glavom na izglede uspjeha njegova plana. – Enza nikada neće otići iz New Yorka rekao je naposljetku.

– Tko? – Enza Ravanelli – izjavio je Ciro. – Oženit ću je.

– Nju oženiti? – Luigi je bio zaprepašten. – Enzu... – Sjetio se.

– Onu lijepu djevojku s Alpa? Ne mogu vjerovati. Ona je djevojka u rukavicama i šeširu. Nije poput djevojaka s kojima si se znao viđati.

~ 281 ~

– U tome i jest bit.

– Poput svih ostalih si “prašinara” koji se vrate kući s fronte. Predao si pušku i otišao kupiti vjenčano prstenje. Kako ti je to tako brzo uspjelo?

– Ne znam – slagao je Ciro. Planirao je vratiti se u New York i osvojiti Enzino srce čim je čizmom zakoračio na tlo Francuske. Potpuni kaos rata pomogao mu je jasnije razmišljati i na jednostavan način definirati život za sebe. Bilo je da ili ne, život ili smrt, ljubav ili usamljenost. Rat ga je naučio da je sve apsolutno.

Stoga je i sam počeo razmišljati kao general, čak i kad se radilo o njegovom vlastitom srcu. Nije mogao ništa dobiti ostavljajući više vremena za ono što je, za njega, bilo očita odluka. – Ona želi biti sa mnom – rekao je Ciro.

– Želi to svaka druga djevojka odavde do Bushwicka. Ali ti Enzu nikada nisi povalio. Zašto sad?

– Promijenio sam se, Luigi.

– I meni se čini. Jesi li dobio udarac u glavu u Francuskoj? Ti si muškarac koji je imao svaku djevojku koju je poželio. Svaku djevojku! Sve njih – čudio se Luigi.

– Za mene postoji samo jedna djevojka: Enza.

– Nisi više umišljeni osvajač. Va bene. Nadam se da znaš čega se odričeš.

Kad si otišao, nije bilo dana u ovoj radnji da zvona na vratima nisu zacilikala i da nije neka ragazza došla do pulta upitati gdje ti može pisati.

– Nisam dobio ni jedno pismo – rekao je Ciro, lažno ogorčen.

– Zato što im je signora rekla da si u Tangiersu.

– Nikada nisam bio u Tangiersu. – Ciro je digao ruke u zrak. – Ne vjerujem ni da bih ga mogao naći na zemljovidu.

– Dakle, postoji nekakav šator u Tangiersu pun ljubavnih pisama za Ciru Lazzarija, okupanih u ružinoj vodici, koja nikada neće ugledati svjetlo dana.

Kakva sramota.

Iste noći, kad je Luigi otišao, Ciro je pripalio cigaretu ispod staroga brijesta u dvorištu. Oslonio se stopalima na stablo i zavalio na naslon stolca, baš onako kako je to činio svake večeri prije odlaska u rat. Oduvijek je uživao nakon napornoga radnog dana u postolarskoj radnji, iza kojega bi ispod toga stabla nakon večere uslijedila ugodna opojna cigareta. Ali otkada se vratio, više ništa nije bilo isto. Ciri se činilo da se u Maloj Italiji sve promijenilo dok je bio odsutan, uključujući i to stablo. Stara kora na stablu počela se ljuštiti, otkrivajući sloj sivila ispod, s dubokim utorima na površini, koji su izgledali poput voska stare svijeće. Jesenje lišće preskočilo je onu svoju savršenu zlatnu fazu, pretvorilo se u prljavosmeđu boju i palo na tlo, ostavivši grane gole i suhe.

Ciro je priznao koliko mu je to staro stablo bilo važno: davalo mu je zeleni pokrov u gradu od kamena, mjesto na kojemu će se osloniti čizmama i pušiti, ali sada je znao da ono samo po sebi nikada nije bilo lijepo. Pružalo mu je ~ 282 ~

zadovoljstvo samo zato jer bi ga naslanjanje na nj podsjetilo na dom.

U vremenu koje mu je bilo potrebno da popuši jednu cigaretu, Ciro je shvatio da je želio odvesti Enzu živjeti i raditi u neko novo mjesto koje bi u potpunosti bilo samo njihovo. Bili su im potrebni zemlja, nebo i jezera. Na plodnoj zemlji mogli su niknuti mnogi usjevi. Ako čovjek hoda u ljepoti, stvarat će, a kad stvara, napreduje. On i Enza nisu pripadali Ulici Mulberry. Nije joj mogao ponuditi veliki stan na Upper East Sideu, kao što je to mogao Vito Blazek, a nije se želio ni pridružiti Talijanima u Brooklynu ili Queensu. Nije ih mogao zamisliti u New Jerseyju, Rhode Islandu ili New Havenu, u državi Connecticutu, tamo gdje je sve bilo puno svih vrsta talijanskih zanatlija.

Najbolje čemu se Ciro mogao nadati bilo je raditi za nekoga od mnogobrojnih afirmiranih postolara u nekom od tih mjesta. Ali čemu mijenjati posao kod Zanettijevih za nekakav sličan? Osim toga, Ciro je iza sebe želio ostaviti gradski život. Jedno stablo u betonskom dvorištu ne bi ga više zadovoljavalo i nadao se kako se Enza osjeća jednako tako.

Pitao se što bi rekla na napuštanje vlastitoga posla u Metropolitan Operi i dvojio je upitati je da to učini. Ali također je znao da bi, kad bi on sam uspio u nekom mjestu u kojemu su trebali njegove usluge, imali slobodu odlučiti gdje će živjeti tijekom nadolazećih godina. Mogao bi se vratiti u Italiju i ponuditi joj život na planini, onda kad bi mu džepovi bili puni američkih dolara. Bilo je vrijeme da Ciro postane gazda, ništa manje od toga ne bi ga zadovoljilo i nije bilo toga što on ne bi mogao učiniti za Enzu.

Misli na Iron Range poigravale su mu se u svijesti. Minnesota je bila poput naslova nepročitane knjige za koju je znao da bi je naposljetku uzeo i progutao uz svjetlo svjetiljke. Tu, u Americi, umro je njegov otac. Sudbina njegove obitelji promijenila se zbog događaja u toj dalekoj zemlji. Možda je bilo vrijeme da napokon previje ranu očeve smrti. Možda nađe mir krene li očevim stopama duž obale kristalnih jezera Minnesote. Možda je onamo pripadao, onamo gdje bi mogli biti sretni.

Kad je ugasio cigaretu, Ciro je pomislio na Eduarda. Njegov brat će se pobrinuti za to da njihova majka bude zbrinuta. To što je Ciro trebao učiniti bilo je jednostavno: dobro zarađivati za život kako bi se mogao brinuti o svojoj supruzi i njihovoj budućoj djeci. Za njega je to značilo prigrliti novo poglavlje u životu i popuniti onu prazninu koju je stvorila odsutnost njegova oca. To je značilo – Minnesota.

Laura se odjevena i spremna za posao pridružila Enzi za doručak za stolom u dnevnom boravku Milbank Housea. Enza se probudila, okupala i odjenula prije nego što je Laura ustala. Pila je svoju treću šalicu kave kad je došla Laura.

– Mislim da bismo trebale staviti pozivnice na oglasnu ploču s obzirom na tvoje vjenčanje. Više se šapće uokolo nego onda kad se kućepazitelj Emmerson ~ 283 ~

prošle godine pijan skotrljao niz ulazne stube na Silvestrovo.

– Ne moraš im odgovarati umjesto mene – uvjerila ju je Enza.

– Ne moram? Ne služe li zato najbolji prijatelji?

Enza je spustila šalicu kave i pogledala Lauru. Laura je čvrsto spavala tijekom noći; uvijek je bilo tako kad je bila iskrena i kad joj je savjest bila čista.

Enza je, za razliku od nje, bila posve drukčija. Puno je večeri provela boreći se s odlukama, a sinoćnja večer bila joj je među najtežima. Bila joj je potrebna Laura i nije mogla zamisliti život bez nje. – Jesmo li još uvijek najbolje prijateljice? – upitala je Enza. Nadala se kako je Laura neće primorati da bira između doživotnoga prijateljstva i svoje dugotrajne ljubavi.

– Jesmo. – Laura je sjela. – Pitam se samo što ćeš reći svome ocu kad poslijepodne stigne ovamo. Zamijenila si jednoga mladoženju drugim. Tvome dragom starom ocu od toga bi se moglo zavrtjeti u glavi.

– Učinit ću ono što sam cijeli život činila. Reći ću mu istinu.

– Moram stići na posao. Želiš da nešto kažem curama? Misle da si na medenom mjesecu?

– Reci im samo da sam sretna.

– Dogovoreno. – Laura je ustala i ispila posljednji gutljaj kave. Navukla je rukavice. – Trebam li reći Serafini da ćeš se vratiti na posao prije nego što si planirala?

– Ne dopusti joj da moj stroj dodijeli nekoj drugoj – rekla je Enza.

– Aleluja! – Laura je zapljeskala rukama u rukavicama.

Sat iznad police ponad kamina u salonu za uljepšavanje u Milbank Houseu glasno je otkucavao dok je Enza pripremala poslužavnik s čajem. Premotala je platnene ubruse i ukosila porculanski pladanj pun ukusnih keksa i malih sendviča. Provjerila je ima li šećera u posudi i mlijeka u vrču. Izvadila je iz lonca srebrnu kuglu za čaj i stavila je na srebrni podmetač.

Oglasilo se zvono. Gospodična DeCoursey otvorila je vrata. Enza nije očekivala svoga oca. Pritrčala mu je. Otac i kći dugo su stajali zagrljeni.

Marco je pozorno odmjeravao Enzu, a potom ustuknuo promotriti njezino okruženje. Milbank House bilo je lijepo namješteno mjesto. Iza Enze u predvorju, na širokom stubištu koje je vijugalo preko drugoga kata, bila je ulaštena ograda od mahagonija i stupovi. Otvorena klizna vrata vodila su do ulaza u dnevni boravak i salon za uljepšavanje. Knjižnica, s impresivnim kaminom od crnoga mramora i policom iznad njega, bila je raskošna po svim standardima. Takav luksuz nije vidio otkad je prije mnogo godina spustio paket u kardinalovoj rezidenciji u Bresci. Bilo mu je zadovoljstvo vidjeti da njegova kći živi u toj otmjenoj starinskoj kamenoj kući. ~ 284 ~

Marco je također zapazio da je njegova kći postala svjetski profinjena otkad ju je prije osam godina ostavio s obitelji Buffa. Pitao se nije li to imalo veze s njezinim nedavnim predomišljanjem.

– Zašto si otkazala vjenčanje? Što je učinio? – upitao je Marco i stisnuo šaku. – Ja ću se pobrinuti za nj ako te povrijedio.

– Nije, papa, povrijedila sam ja njega.

– Što se dogodilo?

Marco je sada bio u kasnim četrdesetima. Nije više bio onako kršan muškarac kakvoga je Enza pamtila. Bio je pognut poput kamenoresca i preplanuo od teška rada vani, tamo gdje je tijekom cijele godine bilo ljeto. Sad je, napokon, kuća u Schilpariju bila sagrađena. Istekao mu je ugovor s kalifornijskim odsjekom za gradnju autocesta pa se spremao vratiti na planinu i tamo provesti ostatak života. Svako njegovo poskakivanje i osmijeh na licu bili su u iščekivanju povratka kući, svojoj supruzi i djeci. Nisu više potjecali od ambicije, poriva ili preobilja, već iz želje da ponovno vidi svoj dom.

– Papa, dođi i sjedni sa mnom. – Enza ga je povela u salon i pokazala mu da sjedne na stolac ispred stolića pokraj prozora.

Marco ju je uhvatio za ruke. – Sve mi ispričaj.

– Eliana mi je napisala dugačko pismo o kući. Vittorio ju je oličio u žuto, poput suncokreta. Ugradio je ormare i vrata su debela. Ima mnogo prozora. U ukopanom podrumu ima slatkih krumpira i kestenja. Mama je spremila paprike i višnje za zimu.

– Enza, jesi li znala da se Batista nagodio s Ardingovima? Mijenjao je besplatnu vožnju niz planinu za sav pršut i kobasice koje bi naša obitelj mogla pojesti.

– Battista je uvijek bio poduzetan. – Enza se nasmijala.

– Takav će i ostati. Jedva čekam vidjeti svoju djecu. Ali najviše želim ponovno vidjeti tvoju majku – rekao je Marco. – Želiš li svladati ocean sa mnom sada kad se ne udaješ?

– Voljela bih da mogu, papa.

– Stara planina ne može se usporediti s Carusovom opernom kućom.

– Nije to. – Enza je spustila pogled na svoje ruke, ne znajući što reći.

– Hoćeš li pružiti signor Blazeku još jednu priliku?

– Ne. Gotovo je s tim.

– Onda ćeš poći sa mnom kući – rekao je tiho Marco.

– Papa, znaš da je to nemoguće.

– Znam da si se na putu ovamo silno razboljela – započeo je.

– Papa, umalo sam umrla – rekla je nježno. Jedina osoba na svijetu koja je razumjela što joj se dogodilo tijekom prelaska oceana razumjet će zašto više ~ 285 ~

nikada neće moći poći na takvo putovanje.

– Poći ćemo odmah liječniku i pobrinuti se da nam pomogne prije nego što brod uopće napusti luku – rekao je Marco.

– A što ako on ne može pomoći, papa? Što ako se tako jako razbolim i ne uspijem stići na drugu stranu? Želim da pođeš kući, budeš s mamom i našom obitelji i uživaš u svakom kutku te kuće. Želim da širom otvoriš prozore i upališ vatru, posadiš vrt i ispuniš ga ljubavlju. To će me usrećiti.

– Ali ta kuća pripada i tebi. Radila si marljivije od mene da se sagradi. Ne želim vjerovati da nikada nećeš živjeti u njoj.

– Ali to je moj izbor, papa. Ostat ću ovdje. Nije to samo zbog posla. Sjećaš li se mladića koji se preziva Lazzari? Poslali su ga iz Vilminorea da iskopa Stellin grob. Dovela sam ga kući upoznati ga s vama?

– Ne sjećam se puno iz tog razdoblja, Enza.

– Sreo si ga ponovno u bolnici Saint Vincent’s u kapeli kad sam bila bolesna.

Ciro je iz dobre obitelji. Brat mu je postao svećenik. Živjeli su u samostanu San Nicola dok su bili djeca.

– Lazzarijevi iz Vilminorea. – Marco se duboko zamislio nad tim prezimenom.

– Jednom sam vozio udovicu Lazzari dolje u Bergamo. Sjećam se da je padao snijeg. Imala je sinove i odvela ih je u samostan. Toga se sjećam. Redovnice su mi platile tri lire. Tada je to bilo pravo bogatstvo.

Enza je zadržala dah. Niti koje su je povezivale s Cirom bile su vrlo snažne. Činilo se neizbježnim da ponovno nađu jedno drugoga nakon toliko vremena. – Još jedan znak da nam je suđeno biti zajedno.

– Što te navodi na pomisao da taj mladić zna kako se ponašati prema tebi?

Samo zato što je s planine ne znači da je dovoljno dobar za tebe. Odrastao je u samostanu. Nije on tome kriv, ali kako će se znati brinuti o obitelji ako nikada nije bio dio obitelji? Kako možeš biti sigurna da te neće ostaviti kao što je njegova majka njega ostavila?

– Vrlo sam sigurna u nj, papa.

– Ali može li biti dobar suprug?

Marco je poznavao svoju kćer. Imala je svoje mišljenje još kad je bila djevojčica i uvijek je slušala vlastito srce. Marco je ustao i prišao prozoru.

Promotrio je ulicu ispod, kupujući vrijeme da nađe prave riječi koje će uputiti kćeri. Bila je na prekretnici u životu i bila joj je potrebna mudrost njezine majke, ali nje nije bilo tu da joj je pruži. Marco će morati postupiti najbolje što zna.

Ciro, uglađen, čist i u odijelu, poskakivao je uz stube do ulaznih vrata pansiona. – Dolazi li to taj Lazzari upoznati se sa mnom?

– Dolazi, papa. ~ 286 ~

– Izabrala si visokoga, nisi li?

Gospodična DeCoursey uvela je Ciru u salon. Imao je na sebi plavo odijelo, bijelu košulju, prsluk i kravatu. Njegove tamnocrvene cipele bile su vezane u mornarski čvor. Marco se okrenuo upoznati se sa svojim budućim zetom i njih dvojica su se rukovali. – Lijepo je ponovno vas vidjeti, signore.

– Enza, želio bih nasamo porazgovarati sa signor Lazzarijem – rekao je Marco. Enza je udovoljila svojemu ocu i izišla iz prostorije, zatvorivši vrata za sobom.

– Lazzari – rekao je naglas Marco.

– Da, signore.

– Čime ti se bavio otac?

– Bio je rudar. Radio je u rudnicima mramora u Foggi, a potom otišao na planinu raditi u rudnicima željezne rudače u Alpama.

– Što mu se dogodilo?

– Prije gotovo dvadeset godina došao je u Ameriku u potrazi za poslom. Rekli su mi da je poginuo u nekom rudniku željezne rudače u Minnesoti.

– A tvoja majka?

– Iz obitelji Montini.

– Tiskari?

– Da, signore.

– Izrađivali su misale za Veliki tjedan – prisjetio se Marco.

– Za sve crkve na planini, kao i u Bergamu i Citta Alta.

– Zašto ti nisi tiskar?

Ciro je spustio pogled na svoje krupne ruke, koje nisu bile baš najbolji alat za krasopis perom i tintom. – Nisam delicato, gospodine.

Marco je sjeo i dao znak Ciri da mu se pridruži. – Kako zarađuješ za život? – upitao je Marco.

– Bio sam šegrt signor Zannetiju u Ulici Mulberry. Postolar sam.

– Jesi li majstor?

– Jesam. Završio sam šegrtovanje kod signor Zanettija. Moj dug prema njemu je isplaćen i spreman sam sâm ući u posao.

– Mnogo je konkurencije u ovome gradu. Kažu da možeš baciti kamen u Brooklynu i pogoditi postolara.

– Znam, signore. Imam partnera, zove se Luigi Latini. Tražimo gdje možemo dobiti pozajmicu i započeti s poslom ondje gdje trebaju postolare.

– Trebaš partnera?

– Volio bih ga imati, signore. Odrastao sam s bratom za kojega sam bio silno vezan. Kad sam se prijavio u Veliki rat, sklopio sam prava prijateljstva. Posebno ~ 287 ~

jedno... signor Juan Torres pazio je na mene, kao i ja na njega. Nažalost, nije se vratio kući, ali to ne umanjuje moju povezanost s njim. Dugo sam bio sam i posve je prirodno tražiti partnera. Luigi Latini je dobar čovjek i dobro radim s njim. Mislim da bismo mogli stvoriti dobar posao zajedno.

Marco je to razmotrio razmislivši o svom iskustvu od dolaska u Ameriku. Bio je to dug, samotan i tegoban rad. Partner u poslu dobro je zvučalo, posao je bio podijeljen i život znatno manje samotan. Ciro je imao pravo.

Marco se nagnuo preko stolca i kritički zagledao u Ciru. Cirina krupnoća i snaga odredile su ga kao prirodnoga vođu. Bio je privlačan mladić, vjerojatno omiljen kod žena. – Jesi li imao mnogo djevojaka?

– Nekoliko, gospodine.

– Moja kći je bila zaručena za Vitu Blazeka.

– Znam. Sigurno je anđeo bio sa mnom toga jutra. Stigao sam do crkve trenutak prije nego što je ona ušla u nju.

– Kad mi je signor Blazek pisao tražeći Enzinu ruku, bio sam zadivljen njime – rekao je Marco. – Napisao mi je vrlo dirljivo pismo.

– Bolje da smo se našli oči u oči, gospodine. Ne bih vas nikako pokušao zadiviti na papiru i vjerojatno ne bih ni uspio. Računao sam na svoga brata Eduarda kad je trebalo nešto napisati u obitelji. – Ciro se osmjehnuo.

Marco se zavalio na naslon stolca na kojemu je sjedio i pogledom odmjerio Ciru. – Vidim kakav si čovjek, Ciro.

– Nadam se da ćete mi povjeriti Enzu.

Marco je spustio pogled na svoje ruke. Strune u njegovu srcu su se napele.

Nije želio pustiti Enzu da ode, ali vjerovao je njezinoj procjeni. Pitao se ima li Ciro Lazzari uopće pojma koliko je snažna njegova najstarija kći. – Moja kći je neovisna. Odavno već sama donosi odluke.

– Volim je zbog toga što je tako snažna. To mi se kod nje najviše sviđa. Kad pomišljam na brak i dug život ispred sebe, želim znati da će se moja supruga moći brinuti o mojoj obitelji ako se meni nešto dogodi.

Marco se osmjehnuo. Pomislio je na svoju Giacominu, koja je brinula o obitelji dok su on i Enza živjeli u Americi. Stoga je rekao: – U mojoj obitelji svi marljivo radimo. A ti?

– Da, gospodine.

– Mi smo ljudi od vjere? A ti?

Ciro je teško progutao. Nije želio lagati, ali nije želio svoga budućega punca navesti na pogrešan trag. – Nastojim biti, gospodine.

– Trudi se više – upozorio je Marco.

– Hoću, signore.

– Usto smo odani. Nisam sa svojom suprugom već nekoliko godina, ali ~ 288 ~

nikada nisam bio s drugom ženom. Bi li takva odanost mojoj kćeri bila moguća pod sličnim uvjetima?

– Bi, signore. – Ciro se počeo znojiti.

– Mogu li te držati za riječ?

– Imate je, gospodine. – Ciru je glas izdao.

– Postoji još nešto što želim znati prije nego što pristanem povjeriti ti svoju kćer.

– Pitajte što želite, gospodine. – Ciro je osjetio tračak panike u prsima. Je li stigao tako daleko da bi ga Enzin otac odbacio?

– Želim znati zašto voliš moju kćer.

Ciro se nagnuo naprijed na svome stolcu. Morao je razmisliti o tome zašto je volio Enzu, jer to nikada nije preispitivao. Ciro je znao da postoji ispravan odgovor. Znao je da muškarci nauče kako voljeti, ne rađaju se s tom sposobnošću. Znao je da kvalitete dobroga muškarca uključuju sve one aspekte koji su brinuli Marca: odanost, vjernost, ambiciju i nježnost. Kao čovjeka, Ciru je oblikovao gubitak oca, majčina odsutnost, bratovo zaređenje i vlastita odluka da se dragovoljno prijavi u rat. Svaki Cirin izbor mijenjao je krajobraz njegova srca i njegovu sposobnost da voli. Na brojne načine bio je sretan što mu je to još uvijek uspijevalo.

Kao dječak, Ciro se naučio velikodušno davati u samostanu. Znao je kako biti odan, jer je odrastao s Eduardom koji ga je naučio nijansama onoga što je značilo biti voljenim bratom. Ciro je bio odustao od traganja za ljubavlju, nadajući se da bi ona ispunila onaj duboki zdenac žaljenja koji je uvijek nosio zbog toga što ga je vlastita majka napustila, ali bio je dovoljno mudar da zna kako ne možeš uvijek svaljivati krivnju na roditelje zbog svoje tuge. Nakon toliko puno odbacivanja i razdoblja prepuštanja emocijama i samoće, Ciro je napokon našao ono što mu je nedostajalo. Nije želio da Marco pomisli kako je izabrao Enzu zato da spasi sebe, ali u dubini duše vjerovao je da je to istina.

Ciro je volio Enzu, ali je li to bilo dovoljno za Marca koji je cijelo svoje biće uložio u obitelj? Nijedna građevina, ni most, ni prekooceanski putnički brod, ni cipela nisu na sebi nosili ime Marca Ravanellija, koji je imao miran život, primjerom pokazujući dobra čovjeka koji je živio služeći obitelji koju je stvorio.

Ciro je oklijevao reći Marcu što mu je bilo na srcu, zato što je Marco znao puno više nego što će Ciro ikada doznati što znači voljeti samo jednu ženu i stvarati život s njom.

Stoga je rekao: – Daleko sam putovao, signor Ravanelli. Nikada nisam sreo ženu poput Enze. Inteligentna je, a nije snishodljiva. Lijepa je, a nije tašta. I zabavna je kad to ne pokušava biti. Volim je i omogućit ću joj dobar život. Vaša kći potiče u meni ono najbolje. Kad sam s njom, u prisutnosti sam milosti i ona me navodi da težim tome. ~ 289 ~

Marco je trenutak razmislio o Cirinim riječima. Shvatio je da pred njim sjedi mlad i častan čovjek. Da je Marco bio posve iskren, priznao bi da je usto zapazio još i tugu u Ciri, nešto što nije mogao imenovati. Nije znao je li to značilo da Ciro nije sklopio mir s prošlošću ili je to bilo nešto što je moglo nagovijestiti mračnu budućnost. Znao je da u Ciri ima stanovite ozbiljnosti, stečene kroz životno iskustvo kakvo Marco sam nije pretrpio. Na površini stvari Marcu se učinilo da je on solidan ženik, onaj kojega bi Giacomina odobrila. Ciro je bio s planine, poznavao je Enzino narječje i način života. To je značilo nešto u ovo neočekivano jutro. Naći će utjehu u spoznaji da će se njegova kći udati za muškarca koji je razumio odakle ona potječe i za Marca Ravanellija to je prevagnulo u odluci u Cirinu korist.

Ciro je i dalje sjedio na rubu stolca. Njegova budućnost i ispunjenje svih njegovih snova bili su na milost i nemilost druge osobe.

Marco je sporo posegnuo u džep i izvadio omotnicu. Stavio ju je na stol i položio ruku na nju. Pogledao je Ciru. – Za Enzu.

– Nije potrebno – rekao je Ciro.

– Meni jest. Dajem ti dopuštenje da oženiš moju prvorođenu kćer. Muškarci se nadaju sinovima, ali reći ću ti da na svijetu ne postoji sin koji je svojemu ocu priuštio toliko radosti koliko je meni priuštila moja Enza. Postoje kćeri i kćeri, ali samo je jedna Enza. Povjeravam ti svoje vlastito tijelo i krv. Očekujem od tebe da ćeš poštivati to povjerenje.

– Hoću, gospodine.

– Naša kuća na planini dovršena je prije gotovo godinu dana. Stoga sam mogao otići kući. Ali ostao sam da zaradim novac za miraz svojoj kćeri. Čini mi zadovoljstvo znati da će ta mala žrtva mojoj kćeri olakšati da započne novi život.

Jedna godina u mojih četrdeset šest na ovoj zemlji bijedan je milodar u usporedi s onim što mi ona znači.

– Hvala vam, signore. Neću zaboraviti kako ste marljivo radili da biste to osigurali za Enzu.

Marco se digao sa stolca. Ustao je i Ciro. Enza je otvorila vrata i provirila u prostoriju.

– Sve je sređeno, Enza – rekao je Marco.

– Enza je pritrčala svome ocu i zagrlila ga. – Tvoja sreća je i moja prošaptao je u uho svoje kćeri. – Budi sretna, Enza.

Iste noći Enza se odšuljala do knjižnice u Milbank Houseu, upalivši malu radnu svjetiljku na pisaćem stolu. Izvukla je čist komad papira iz ladice stola i nalivpero.

~ 290 ~

30. studenoga 1918.

Draga signora Ramunni!

Teška srca dajem otkaz na mjesto švelje u odjelu za izradu kostima u Metropolitan Opera Houseu. Voljela sam svoj posao u svakom trenutku, čak i onda kad se radilo prekovremeno i kad se činilo da nećemo završiti projekt na vrijeme za podizanje zastora na premijeri. Nikada neću zaboraviti povlasticu stajanja u krilima i promatranja dok su kostimi koje smo izrađivali vlastitim rukama oduševljavali publiku bojom, krojem, naborima i oblikom, osnovnim elementima kojima ste me poučili.

Laura i ja često se prisjećamo dana kad ste nas zaposlili. Mislile smo tada, kao i danas, da veća dama nikada nije krasila Operu. U svakom pogledu ste učinili da naš rad propjeva, što je uvijek bilo najvažnije.

Budući da napuštam vas, osoblje, svoje djevojke s kojima sam radila i velike pjevače, želim da znate kako ćete uvijek biti u mojemu srcu i kad pomislim na vas, izgovorit ću molitvu zahvalnicu. Želim vam sve najbolje, u svakom pogledu u životu, jer ne znam nikoga tko više od vas zaslužuje sreću. Vaša velikodušnost prema meni će se, nadam se, deseterostruko isplatiti u nadolazećim, godinama. Mille grazie, signora. Auguri! Auguri!

S poštovanjem, Enza Ravanelli Radno mjesto 3, šivaći stroj Singer 17 Enza je oprezno odložila pismo na bugačicu. Dok se tinta sušila, oči su joj bile pune suza. Bilo je to pravo značenje žrtve. Ciro je isplanirao da započnu zajednički život u Minnesoti i Enza je pristala. Ciro joj je izložio plan poput kartografa, objašnjavajući joj kamo će ići u Minnesoti te kako on i Luigi planiraju započeti vlastiti posao. Enzi se Pappina svidjela od prvoga trenutka kad ju je prije mnogo godina upoznala u radnji Zanettijevih pa je znala da će to putovanje započeti s dobrom prijateljicom koja će biti uz nju ako joj zatreba.

Nije požalila zbog odluke da ode u Minessotu ni zbog udaje za Ciru, ali znala je da će uvijek čeznuti za Metropolitan Operom. Enza se prisjetila kako je za istim tim stolom sjedila i pisala pismo u kojemu je tražila zaposlenje u opernoj kući. Osmjehnula se kad je pomislila na one glupe uzroke koje je stavila u omotnicu, razmećući se svojom tehnikom našivanja šljokica i ukrašavanja, uz Laurin primjerak šivanja koji je izrađivala bez imalo napora. Serafina Ramunni zanemarila je Enzinu bezbrižnost i unatoč tomu ih zaposlila. A kakav je tek ~ 291 ~

slavan put karijere nastao, služeći velikim pjevačima i glumcima koji su se uzdali u to da će kostimi koje su šivale pričati bezvremenske priče u pjesmama velikih opera. Enza je znala da je to bila sitnica, iako zapravo i nije. Njihova odjeća bila je dio spektakla i izvedba je bila spektakularna.

Enza je znala što znači stajati na blijedoplavom rubu svjetala reflektora, služiti Velikome Glasu, i sada je, u nadi da je donijela pravu odluku, bila više nego spremna služiti drugome, ovoga puta muškarcu kojega je voljela.

Ciro Augustus Lazzari i Vincenza Ravanelli vjenčali su se u crkvi Svete krunice na Ulici Pearl u Lower Manhattanu 7. prosinca 1918. Kum im je bio Luigi Latini, a kuma Laura Heery.

Colin Chapin čitao je Sveto pismo. Pappina Latini položila je buket u podnožju kapelice Blažene Djevice, zbog nemogućnosti da ode iza pričesne ograde jer je bila trudna. Enza je bila odjevena u plavo i nosila je crni misal u kožnatom uvezu koji je Eduardo dao Ciri, preko kojega je stavila buket crvenih ruža.

Nakon svečanoga obreda odveli su Marca do Pristaništa broj 43 da se ukrca na brod SS Taormina koji je plovio za Napulj. Nakon devetodnevne plovidbe, vlakom će krenuti prema sjeveru do Bergama, gdje će se ponovno sastati sa svojom suprugom i djecom, koji nisu mogli dočekati pokazati mu kuću koju su im on i Enza omogućili sagraditi.

Enza je stajala u podnožju mostića za ulazak na brod oprostiti se sa svojim ocem. Izvukla je iz buketa jednu crvenu ružu, prelomila stapku i stavila je u zapučak očeva kaputa.

Marco se prisjetio kako je prije mnogo godina stajao na tom istom pristaništu, strahujući da je Enza umrla i da je više nikada neće vidjeti. Usto se prisjetio kako je zavukao ruku u džep svoga staroga kaputa od kuhane vune i napipao komadić fine svile kojim je Enza podstavila unutrašnjost. Ona je bila djevojka koja je na svaki mogući način tražila nešto da svijet učini ljepšim, da pruži utjehu kad se to najmanje očekuje i radost onda kad je najpotrebnija.

Srce mu se slamalo zbog toga što je ne može povesti kući, ali znao je da bi dobar otac podržao njezinu želju da sagradi vlastitu kuću i zasnuje novi život s čovjekom kojega je voljela. Stoga je tako i postupio.

– Papa, piši mi.

– Hoću. A moraš i ti pisati meni – rekao je kroz suze.

– Hoću – obećala je, posegnuvši u džep za vjenčanom maramicom koju joj je Laura sašila, s isprepletenim njezinim i Cirinim inicijalima.

Marco je zagrlio kćer. Osjetila je miris duhana i čistoga limuna koji je poznavala kao njegov i zadržala ga još samo trenutak duže dok se na brodu nije oglasila sirena. Marco se okrenuo i pošao uz mostić za ukrcaj na brod. Kad se ~ 292 ~

metalni prolaz podigao i učvrstio, Enza se nije pokrenula s mjesta na kojemu je stajala. Pogledom je prelazila preko paluba, sve dok nije ugledala svoga oca i onu crvenu ružu. Skinuo je šešir i mahnuo u njezinu smjeru. Mahnula je i ona njemu i osmjehnula se. Znala je da s te udaljenosti neće moći vidjeti njezine suze. Ni ona nije mogla vidjeti njegove, ali posve sigurno je znala kako on cijeli život neće prestati plakati zbog toga što ju je izgubio.

Enza se pridružila svome tek vjenčanom suprugu i prijateljima iza ribarske mreže koja je razdvajala pristanište od doka. Ciro je zagrlio Enzu i dugo je tako držao. Na njezino olakšanje i radost, njegov zagrljaj pomogao joj je podnijeti gubitak oca.

Poslije su Laura, Colin, Luigi, Pappina, Enza i Ciro proslavili njihovo vjenčanje gozbom za doručak u atriju hotela Plaza ispod Tiffanyjeva krovnog prozora. Ciro je u kratkim crtama iznio svoj poslovni plan, dok je Colin nudio prijedloge. Laura je pogledala Enzu koja se blaženo osmjehivala zbog prstena na svojemu prstu, blještavog zlatnog prstena pečatnjaka na kojemu je bilo ugravirano slovo C, prstena koji je Ciro nosio još od djetinjstva.

Bilo je mnogo zdravica za njihovim stolom, želja za dug život i puno godina sreće. Ali bila je tu i posebna zdravica u čast Enzina novoga državljanstva. Ciri je državljanstvo dodijeljeno na dan kad je bio časno otpušten iz Američke vojske. Sada je taj dar s njim dijelila i njegova zakonita supruga. Sakrament, zavjeti, prsten i domovnica napokon su Enzu učinili Amerikankom.

Ulaz u hotel Plaza zagrijavale su pećice od kovanoga željeza, diskretno zavučene iza baršunaste užadi duž stuba s crvenim tepihom koje su vodile do ulaza. Počeo je padati mekani snijeg. Colin je povukao Ciru, Luigija i Pappinu u stranu kako bi se Laura mogla oprostiti s Enzom.

– Jesi li sretna? – upitala je Laura. – Nemoj mi odgovoriti. Bolje za tebe da jesi, a ja znam da jesi. – Glas ju je izdao.

– Molim te, ne plači. – Enza ju je pokušala smiriti. – Kunem se. Nije to kraj svega.

– Ali imale smo zajednički početak. Ne mogu zamisliti život bez tebe. – Laura je kopala po svojoj torbicu tražeći maramicu. – Ne želim da odeš. To je tako sebično od mene.

– Nema načina na koji bih ti ikada mogla zahvaliti za sve ono što si za mene učinila. Sašila si mi najljepše šešire koje ću ikada nositi. Uvijek si u Automatu dijelila svoju pitu sa mnom, čak i onda kad si bila vrlo gladna. Umalo si tvorničkim škarama ubila čovjeka braneći moju čast. Dala si mi riječi. Nisam znala čitati ni pisati engleski dok nisam upoznala tebe.

– A ja ne bih mogla razgovarati s Enricom Carusom bez talijanskoga kojemu si me ti poučila. Dakle, izjednačene smo.

– Jesmo li? – Enza je zaplakala. ~ 293 ~

– Dobro, možda sam nas zamišljala zauvijek zajedno, a možda ćemo to jednoga dana i biti. Ali želim da znaš, ako me u bilo koje vrijeme zatrebaš, piši mi i dotrčat ću u Minnesotu. Pješice. Shvaćaš?

– Isto vrijedi i za mene. Vratit ću se kad me budeš trebala – obećala je Enza.

– I odmah mi, još u vlaku, počni pisati pismo. Možeš ga poslati iz Chicaga.

– Hajde, djevojke. Moramo uhvatiti vlak – rekao je Colin. Sve ih je ukrcao u svoj Ardsley. Glasno su se smijali tijekom vožnje između Pedeset devete ulice i Penn Stationa... ne dovoljno da bi potrajalo cijeli život, ali dovoljno da taj odlazak na dan vjenčanja završi u vedrom raspoloženju.

U tri sata toga poslijepodneva, pod sivim nebom boje staroga baršuna, obitelji Latini i Lazzari stigle su na Penn Station, kupile četiri karte u jednom smjeru na Broadway Limitedu i ukrcale se u vlak za Chicago, gdje će presjesti u drugi vlak, koji će ih odvesti u Minneapolis u državi Minnesoti. Colin i Laura su ih ispratili, gledajući sve dok srebrni vlak nije nestao, poput šivaće igle u debeloj vuni.

Ciro i Luigi bili su poslovni partneri. Izrađivat će cipele i popravljati ih, baš kao što su to činili u Ulici Mulberry, osim što će ovaj put novac biti samo njihov.

Rođena je Postolarska tvrtka Caterina.

Vagon za ručavanje na Broadway Limitedu bio je otmjen, s ulaštenim zidovima od orahovine i kožom presvučenim dugačkim klupama, poput kakvoga otmjenog restorana na kotačima na Manhattanu. Na stolovima su bili uštirkani bijeli platneni stolnjaci, kristalne čaše, bijeli porculan sa zelenim obrubom i srebrni jedaći pribor, ulašten do te mjere da je blještao.

Male vaze s bijelim ružama bile su zakvačene za klizna prozorska krila. Niz od osam kupea, četiri na svakoj strani, s prolazom kroz sredinu, bio je povezan s kuhinjskim vagonom. Kožnata sjedala u kupeima bila su zelene boje šume i slagala su se s porculanom.

– Jedva se uspijevam smjestiti u kupe – rekla je Pappina smijući se. Koliko traje vožnja?

– Dvadeset sati – rekao je Luigi dok je namještao jastuke na sjedalu kako bi njegovoj supruzi bilo što udobnije.

Enza i Ciro uvukli su se u kupe njima sučelice.

– Upravo su vjenčani – rekao je Luigi konobaru crncu.

– Čestitam – obratio se konobar Enzi i Ciri. U uštirkanoj crnoj uniformi sa zlatnom prečkom na prsima izgledao je poput generala. – Pobrinut ću se za to da dobijete tortu.

Ciro je poljubio Enzu u obraz. ~ 294 ~

– U redu, dečki, vodite nas kamo želite. Znamo što ćete vi raditi tamo u Minnesoti, ali što je s nama? Ti ćeš uskoro biti vrlo zauzeta – Enza se osmjehnula pogledavši u Pappinu, sretnu zbog budućega djeteta – ali čime ću se ja baviti?

– Bit ćeš moja supruga – rekao je Ciro.

– Volim raditi. Nema operne tvrtke u Hibbingu, ali mogla bih šivanjem zarađivati za život. Na kraju krajeva, živjeli smo u New Yorku i mogla bih pratiti kretanje posljednje mode prije nego što ode na zapad. Mogla bih šivati nekakve dražesne haljine i kapute s pariškim štihom za djevojke na Iron Rangeu.

– I ja pomalo šivam – ponudila se Pappina. – Ali ništa pomodno.

– Gle, šivat ćemo odjeću, zastore, opremu za novorođenčad, sve što im je potrebno mi ćemo sašiti – rekla je srdačno Enza.

Ciro je uzeo Enzinu ruku i poljubio je.

Enza je bila iznenađena zbog toga što je puna iščekivanja i razmišljanja kako će izgledati njihov novi zajednički život u novome mjestu. Njoj je New York značio sve. Uživala je u uzbuđenju, glamuru i otmjenosti lučkoga grada i prije Cirina povratka nije mogla ni zamisliti život negdje drugdje u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ali počela je shvaćati kako je njezina velika ljubav prema Ciri nadilazila svaku drugu želju. Čula je za moć takve vrste ljubavi, ali bila je sigurna kako se to njoj nikada neće dogoditi. Sada je shvaćala zašto je njezin otac toliko godina mogao napustiti planinu i ženu koju je volio. Mogao ju je napustiti samo zbog toga da bi joj služio. A sada je Enza bila u istoj situaciji. Stvaranje novoga života značilo je žrtvu, ali to je ujedno značilo da će ispunjenje i iznenađenje biti njezini te da će imati divnoga supruga s kojim će to moći podijeliti. Nije mogla zamisliti bolji razlog da sve započne iznova.

Enza je svoju budućnost povjerila Ciri. Nije to značilo zavjetovati se na poslušnost, poput onoga kako je to svećenik pjevušećim glasom pročitao na njihovu vjenčanju. Enza je davno prije odbacila drugorazredni status rezerviran za žene; ta shvaćanja ostavila je iza sebe još onda kad je dobila prvu plaću.

Njezini planovi o šivanju u Iron Rangeu nisu bili zbog toga da bude zaposlena ni zato da nastavi sa svojim zanatom ni da zaradi džeparac. Zapravo, namjeravala je pridonijeti njihovu zajedničkom životu i biti potpun i ravnopravan partner u novom braku koji su još morali definirati.

Ciro se okladio kad ju je zaprosio i istoga dana okladila se i Enza. Ulagala je svoj novac, težnje i budućnost u partnerstvo za koje je vjerovala da ne može propasti. Potpuno će se dati u tome braku, ljubav će ih održati i povjerenje će im pomoći da sve prebrode. Vjerovala je u to, jer je tako bila odgojena. Kad je na prst nataknula zlatan prsten, kao da je bio stvoren za nju, ali još više joj je značilo to što ga je njezin suprug nosio još od djetinjstva. Sada je bila dijelom ~ 295 ~

njegove prošlosti.

Ciro je držao Enzu u naručju na najvišem ugrađenom krevetu spavaćih kola.

Razmaknuo je zastore na prozoru. Krajolik Pennsylvanije, s niskim valovitim brežuljcima, bio je ljubičast na mjesečini dok su jurili kroz njega.

Povremeno bi treptaj svjetlosti sa svjetiljke iz nekoga štaglja u daljini ili odbljesak plamena svijeće na prozoru nakratko obasjao tamu, poput plesa mušica. Ali uglavnom se svijet kotrljajući odmicao od njih dok su se kretali naprijed prema svojoj budućnosti.

Proslavili su vjenčanje tortom, šampanjcem i srebrnom posudom punom čokoladica posutih šećerom u prahu i ukrašenih malim ušećerenim ljubičicama. Smijali su se i pričali priče na talijanskom, uronjeni u ritam jezika zemlje u kojoj su rođeni.

Kad su se vratili u spavaća kola, Enza se preodjenula u negliže koji joj je Laura sašila, do poda dugačku bijelu spavaćicu od satena s nabranim čipkastim ogrtačem. Enza ju je smatrala previše modernom za vlak, ali znala je da bi Laura bila uzrujana da je ne odjene. Osim toga, osjećala se kao Mae Murray u naručju Rudolpha Valentina.

Ustaljeno predenje lokomotive i buka kotača stvarali su glazbenu podlogu dok se vlak kretao kroz noć. Kad su prvi put vodili ljubav, Enza je pomislila kako je to poput letenja i ljubav joj se učinila stanjem snova u kojemu je bila sigurna, u mjestu i vremenu za koje se nadala da ih nikada neće napustiti.

Napokon je shvatila zašto se taj čin, istodobno tako prirodan i univerzalan, također smatra svetim.

Ciro je u tim stvarima bio iskusan, ali osjećao se obavijen Enzom i svaki njezin poljubac bio mu je pravo blago. Njezino izražavanje ljubavi prema njemu značilo mu je u stvarnosti još više nego u mašti. Njegovo tijelo više nije bilo njegovo, već njezino i nije bilo ničega što bi joj uskratio. Sve što je željela, svaki djelićak sreće koju joj je mogao pružiti... prevrnuo bi svijet da joj to donese. Ciro je znao da se Enza žrtvovala zbog njega; odustala je od dobroga života kockajući se da bi on takav život mogao stvoriti. Iznimno je cijenio povjerenje koje mu je ukazala i znao je da je na posudbu.

Enza se nije suzdržavala odgovoriti mu. Njezina ljubav ispunila je najdublja mjesta njegova srca, liječeći onu usamljenost koja ga je pratila sve otkako je ostavio Eduarda na željezničkoj postaji u Bergamu. U Enzinu naručju Ciro se osjećao cjelovitim. Mogao je osjetiti mogućosti onoga što bi zajedno mogli postati, onoga za čim je težio i čemu se nadao, vlastitoj obitelji.

La famiglia.

Ciro je kliznuo rukom uz Enzino bedro, sve do struka, i privukao je bliže. – Kad nekoga voliš, misliš da znaš sve o njemu. Reci mi nešto što ne znam o tebi. ~ 296 ~

– Ciro ju je poljubio u vrat.

– Imam sto šest dolara u torbici.

Ciro se nasmijao. – Bravo za tebe.

– Tvoji su, da otvoriš postolarsku radnju.

– Misliš naši – ispravio ju je.

– Naši. – Nasmijala se.

– Jesam li te odveo daleko od života koji si voljela? – upitao ju je Ciro.

– Nedostajat će mi Laura i Opera. I ušećereni kikiriki na uglu Četrdesete ulice i Broadwaya.

– Pobrinut ću se za to da dobiješ svoj kikiriki.

– Hvala ti, supruže.

– A što je sa signor Carusom?

– Da, i on će mi nedostajati. Ali vjerujem da sam razumjela riječi u arijama koje je pjevao. Sretan život vezan je uz ljubav... svaka nota koju je pjevao to je samo pojačavala. Nedostajat će mi kako je činio da se svaka osoba koju je upoznao osjeća posebnom. Sve nas je nasmijavao. Počela sam cijeniti dobu šalu i razgovor inteligentnih ljudi. Ali to imam s tobom.

– Bojiš li se?

– Zašto bih se bojala?

– Možda ti se Hibbing, kad u nj dođemo, neće svidjeti?

– Gle, ako mi se ne svidi, morat ćemo se odseliti.

Ciro se nasmijao. – Va bene.

– Uopće nije onako kako sam mislila da će biti – rekla je Enza.

– Biti u braku?

– Voditi ljubav. Znaš, to je uistinu blagoslov. Biti tako blizak. Ima stanovite ljepote u tome.

– Kao u tebi – rekao je. – Znaš, moj otac je nešto rekao mome bratu i nikada dosad nisam shvatio što je to značilo. Rekao je: ‘Čuvaj se na ovome svijetu onoga što može značiti sve ili ništa.’ Ali sada znam da je bolje kad znači sve. – Ciro ju je poljubio. Prstom je prešao preko maloga ožiljka iznad njezina oka. Bio je jedva zamjetan, širine niti konca i dugačak poput trepavice. – Gdje si zaradila ovaj ožiljak?

– U Hobokenu.

– Jesi li pala?

– Uistinu želiš znati?

– Želim znati sve o tebi.

– Dakle, bio je jedan čovjek u tvornici Met Walker koji je bio grozan prema ~ 297 ~

svim djevojkama i jedne večeri me zgrabio. Nakon mjeseci podnošenja njegovih uvreda, uzvratila sam mu. Bila sam toliko bijesna da sam mislila kako ga mogu svladati. Pokušala sam ga udariti nogom, ali pala sam na drvene daske na pod i porezala oko na čavao, ali Laura me spasila. Priprijetila mu je krojačkim škarama.

– Ja bih ga ubio.

– Ona je to zamalo učinila. – Enza se osmjehnula pri pomisli na Laurinu hrabrost, na onaj trenutak koji je zacementirao njihovo prijateljstvo. – Svako jutro kad se umivam pogled mi padne na taj ožiljak. Podsjeti me na to koliko sam sretna. Ne pomislim na nepravdu koja mi je učinjena, već se sjetim svoje prijateljice i toga kako je bila hrabra. Poučavala me engleski, ali sada shvaćam da me učila riječi koje sam trebala znati, ne toliko one koje sam željela naučiti.

Te su došle poslije, kad mi je na čitanje dala Jane Eyre. Znala je tražiti da joj glasno čitam. Katkad bi prokomentirala kad bi Rochester bio osoran pa bismo se smijale zbog toga. Poput Jane, nismo imale nikakva poznanstva, ali Laura me učila ponašati se kao da smo ih imale. Načela je moju kreativnu crtu tjerajući me da šivam sve ravniji šav, biram izazovniju tkaninu i ohrabrivala me da se nikada ne bojim boja. Moj svijet kretao se od nijansi i tonova naše planine do ove sjajne američke palete boja, ali nikada to ne bih imala petlje isprobati da nije bilo Laure. Danas svijetom hodam puna samopouzdanja, zahvaljujući njoj.

– Uvijek morate ostati bliske. Posjetit ćemo ih, a i oni će doći k nama.

– Naravno. Voljela bih to, ali bit ćemo sretne i pišući jedna drugoj, jer tako smo naučile biti prijateljice, na stranicama, s riječima. Pretpostavljam da se to neće promijeniti.

Ciro ju je poljubio. – Mislim da se nikada nijedan muškarac neće moći ispriječiti između vas. Ni dvojica, ako računaš na Colina.

Enza se zagledala kroz prozor kad je Ciro zaspao. Lice mu je bilo uz njezin vrat. Pomišljala je kako će ubuduće biti mnogo takvih noći, samo njih dvoje, čvrsto zagrljeni u svijetu koji je promicao pokraj njih.

Dok nije srela Ciru, Enza je svoje slobodno vrijeme provodila razmišljajući o činjenicama i brojkama, smišljajući pametna rješenja za svoje probleme, procjenjujući koliko joj centimetara tkanine treba za određeni odjevni predmet ili kako poslati kući na planinu još malo novca. Njezini snovi bili su vezani za sigurnost i ugodnost njezine obitelji. Ta velika romantična ljubav koju je dijelila s Cirom bila joj je tajnovita. Konačno je od nje stvorio sanjara, ali istodobno je ljubav osjećala kao nešto praktično i trajno poput izdržljivoga baršuna koji s godinama postaje sve mekši i dražesniji. Ne znajući što je čeka u budućnosti, u dubini duše bila je uvjerena da će ta ljubav potrajati.

Bilo je nečega postojanoga i pouzdanoga u Ciri Lazzariju. Naveo ju je da osjeća kako joj ništa neće moći nauditi, sve dotle dok ga bude voljela. ~ 298 ~

Enza je te večeri izgovorila svoje molitve. Zamislila je sigurno očevo putovanje na parobrodu do Napulja i brzu vožnju vlakom od juga do Bergama na sjeveru. Zamislila je cijelu svoju obitelj koja će ga tamo dočekati pokraj vrta njihove nove kuće, sagrađene radom njezinih vlastitih ruku i obasjanu svjetlošću mjesečine zimi.

~ 299 ~

23

? LANSKA ISKAZNICA ZA KNJIŽNICU Una Tessera della Biblioteca

E

nza s prozora vlaka koji je ulazio na postaju u Hibbingu gotovo nije mogla razaznati kuće Iron Rangea ispod snijega. Niski valoviti brežuljci prekriveni bijelim nanosima činili su se kilometrima netaknuti. Blizu željezničkim tračnicama na tlu su bili sivi tragovi, poput patentnih zatvarača, na mjestima kuda su prošli kamioni s prikolicama i kamioni za odvoz smeća.

Tegljači i dizalice bili su parkirani blizu, na otvorenom terenu, s obiljem opreme spremne zaorati, izrovati i ukopati se u zemlju.

Rudnici su bili golemi i protezali su se preko četiristo kilometara teritorija sjeverne Minnesote. Okna rudnika su duž gorskoga lanca bila zabijena u zemlju poput glava čavala. Danonoćno se radilo u smjenama dok su stotine rudara vadili rudu. Željezna rudača, ključna komponenta u proizvodnji čelika, imala je vrijednost i za njom je bila potražnja. Čelik je bio građevinski materijal budućnosti, korišten za izradu automobila, mostova i zrakoplova. Željezna rudača izazvala je industrijski procvat i razvoj obrambenog oružja, tenkova i podmornica. Gorski lanac bio je rascijepljen široko i duboko za vađenje i ta dragocjena rudača postala je unosan posao.

Kad su parovi izišli s perona postaje u Hibbingu, dočekao ih je oštar i hladan vjetar, koji je Enzu umalo prevrnuo. Ciro je zagrlio svoju nevjestu kako bi je sigurno preveo preko leda. Slijedio ih je Luigi s Pappinom, zabrinut da bi se ona mogla poskliznuti i zajedno s djetetom ozlijediti. U zraku se osjećala velika hladnoća i jedva su uspijevali hvatati dah. Nebo je bilo zasićeno plavo, poput indijske svile, bez zvijezde na vidiku. Enza je mislila da na svijetu ne postoji mjesto koje može biti hladnije od talijanskih Alpa, ali sada je znala da ipak nikada nije bila u Minnesoti.

Dok su prelazili preko Ulice Main, Enza je uspjela zapaziti da je Hibbing bio na brzinu podignut grad pokraj rudnika. Skupina novih zgrada, uključujući bolnicu, školu, hotel i nekoliko prodavaonica, stajala je dalje od toga krajobraza, poput okomitih stupaca na ravnici. Zgrade su se doimale običnima, s debelim prozorima, izdržljivim vratima i funkcionalno ukrašene, uključujući bodlje pričvršćene za svaki krov, koje su služile za lomljenje leda što se neizbježno stvarao tijekom dugih zima. Nije bilo ničega veličanstvenoga u ~ 300 ~

Hibbingu – bio je izgrađen da izdrži teške vremenske nepogode.

Dok su prolazili pokraj robne kuće, Enza je zapazila da na lutkama u izlozima nisu bile haljine od svile i brokata kakve su mogle biti u B. Altman’su na Manhattanu, nego su one bile u vunenim kaputima, čizmama i šalovima, što je bila visoka moda življenja na temperaturi ispod ništice.

Pappina je zamijetila zgrade u izgradnji duž Ulice Pine gdje je škola od crvene opeke gledala na Carnegie Library. Skele, ljestve i otvoreni čelični okviri nedovršenih zgrada bili su naglašeni naspram neba, poput kosih crta načinjenih olovkom. Hibbing se razvijao, čak ni mećava u Minnesoti neće zaustaviti taj napredak.

Kao budućoj majci Pappini je prva briga bila gdje će joj se školovati djeca.

Također je gledala u skromne domove poredane uz ulice, pune djece koja će postati potencijalna djeca za igru. Zapazila je snijegom pokrivene travnjake i brežuljke za sanjkanje s glatkim utorima urezanim u njima. Grad je bio uredan, snijeg je lopatama uklonjen s pločnika i parkirališta očišćena. U štagljima izvan Ulice Main sjala su svjetla, što je ukazivalo na to da unatoč tomu što je područje bilo industrijsko, ipak još uvijek nisu imali strojeve za sve. Kočija koju su vukli konji još uvijek je bila popularan način prijevoza u ovom dijelu svijeta.

– Još samo nekoliko koraka! – povikao je Ciro nadglasavajući vjetar dok je skupinu vodio prema ulazu Hotela Oliver. Ciro je pridržao vrata Pappini i Enzi, koje su bile toliko ushićene što su unutra na toplom da su se zagrlile.

Luigi je ušao za njima, noseći torbe, poput dobroga himalajskoga vodiča, predavši Cirine njemu. Skinuli su šešire, kapute i rukavice. Domaćica ih je smjestila u viktorijansku blagovaonicu ukrašenu čipkanim zastorima, u kojoj su bili ulašteni stolovi od orahovine, s njima odgovarajućim stolcima. Vatra koja je pucketala na ognjištu odmah ih je zagrijala. Miris borovine bio je opojan i odisao je dobrodošlicom. Rudarske svjetiljke na svakom stolu bile su zamjena za tradicionalne svijeće. – Znamo tko tu upravlja gradom – prokomentirao je Luigi dok je namještao ubrus na krilo.

– Čine to pijukom i lopatom – rekla je Pappina.

– Gospodin Latini? – Kršno građen muškarac, otprilike četrdesetogodišnjak, pridružio im se za stolom. Na sebi je imao vuneno odijelo i kravatu te čizme za snijeg na nogama.

– Vi ste sigurno Mel Butorac – rekao je Luigi kad je ustao i rukovao se s njim. Luigi je iz New Yorka poslao brzojav Melu Butorcu, mjesnom biznismenu koji je poduzetnicima u zakup davao nekretnine i pomagao im dogovoriti posao kod mjesnih banaka.

– Ciro, ovo je tip koji nas je domamio ovamo. – Ciro je ustao i rukovao se s Melom. Predstavili su svoje supruge i privukli još jedan stolac kako bi im se Mel pridružio. ~ 301 ~

– Kako ste putovali? – Mel se doimao prijateljskim i energičnim.

– Mislim da je putovanje preko oceana bilo brže. – Pappina se osmjehivala.

– Ne bih znao – smješkao se Mel. – Ja sam na jugu bio samo do Twin Citiesa.

Nadam se da ću jednoga dana uspjeti posjetiti svoje rođake u Hrvatskoj.

– Nema ničega poput Jadranskoga mora ljeti – rekao je Luigi.

– Čuo sam – složio se Mel. – Ovdje sam kako bih vam pomogao promjenu učiniti što jednostavnijom. Gradske vlasti su vam na usluzi za svaku pomoć koja vam je potrebna. Želimo da se osjećate kao kod kuće.

– Rekli ste da imate za nas nekakve nekretnine koje možemo pogledati – rekao je Luigi.

– Imam. Ali želio sam vam nešto predložiti. Znam da vam je plan bio zajednički otvoriti radnju i točno je to da nam treba postolar u Hibbingu, ali potreban nam je još jedan, dolje niz cestu u Chisholmu. Ako se razdvojite, mogli biste otvoriti dvije radnje i još uvijek imati mnogo posla.

Enza se zavalila na naslon svoga stolca. Tek što su spustili prtljagu, a dogovor već nije bio onakav kakav im je predstavljen u New Yorku.

Ciro je mogao zapaziti da je Enza zabrinuta pa je rekao: – To nije ono što ste nam obećali.

– Naravno da ću vam pokazati prostor za radnju ovdje u Hibbingu, kao što je bilo planirano. Od vas tražim samo da razmislite o ponudi o Chisholmu – rekao je Mel, tonom koji je Luigiju i Ciri govorio da je jednako tako već prije govorio ostalim zanatlijama privučenim u Iron Range, služiti rudarskoj industriji. – Saslušajte me do kraja. Nisam vas mislio ni na koji način obmanuti. Uvjeti u Iron Rangeu mijenjaju se svakodnevno. Rudnici se otvaraju, imamo priljev novih radnika i moramo zadovoljiti njihove potrebe. Dajte mi mogućnost da vam pokažem to o čemu vam govorim. Večerajte, dobro se naspavajte i ujutro vam mogu pokazati obje nekretnine. Imam kamionet i možemo otići do Chisholma da malo pogledate.

Možda vam se to što vidite svidi, a ako vam se ne svidi, ostat ćemo kod prvotnoga plana.– Dovoljno pošteno? – predložio je Mel. Ciro i Luigi su se pogledali. Nisu očekivali ali računali su na činjenicu da će se zajedno u Minnesotu su ponajprije stigli provoditi progovorio u ime njihova partnerstva. – U vidimo ujutro. Odgovara li sedam sati?

da će se sve odvijati prema planu, suočiti sa svime što se dogodi. No hrabre poslovne odluke. Ciro je redu, Mel, razmislit ćemo pa se

– Bit ću u predvorju – rekao je Mel. – Drago nam je što ste ovdje i jedva čekamo predstaviti vas vašim sunarodnjacima Talijanima tu na Iron Rangeu. – Rukovao se s muškarcima, naklonio glavu prema damama i otišao.

– Ne sviđa mi se zamisao o razdvajanju. Tek smo stigli. – Pappina je izravnala ubrus na svome krilu. ~ 302 ~

– Ni meni – rekao je Luigi. – Trebam li provjeriti kad vozi vlak natrag za New York?

– Odlučimo sutra – rekao je Ciro i uhvatio Enzu za ruku. Pogledajmo prije nego što odemo.

Sljedećega dana Enza je stajala na uglu Ulice West Lake u Chisholmu i gledala preko mosta prema jezeru Longyearu. Podsjetilo ju je na Schilpario. Jezero je bilo duboko i široko, što ju je navelo da pomisli na ponoćnoplave vode jezera Como i vjetrom nošene vrhove zapjenjenih valova na jezeru Garda. Iznenadila se kad je Chisholm osjetila kao svoj dom.

Ciro je obujmio ruku oko Enze. – Uđimo.

Prazna dvokatnica od crvene opeke, građena poput solnjače ukošena poklopca, imala je dvije radne prostorije na prvom katu odvojene prozorom. Dio dvorišta za vrt nalazio se tek korak udaljen od stražnje prostorije, ali bio je prekriven ledom. Ciro i Enza pridružili su se Luigiju i Pappini u ulaznoj prostoriji. Čavrljali su s Melom. – Ostavit ću vas da dobro razmislite i dogovorite se. Bit ću kod Valentini’sa na kavi. – Stavio je šešir na glavu i ostavio ih same.

– Što mislite? – upitao je Luigi.

– Mislim da je Mel u pravu. Ako se razdvojimo, možemo opsluživati dva rudnika. Ja mogu obavljati posao u Buhlu i Chisholmu, a ti u Hibbingu.

Luigi je koračao držeći ruke u džepovima dok je razmatrao mogućnosti. – Istina, kad smo imali ona kola, zarađivali smo dvostruko za Zanettijeve.

– Da, ali jesmo li to bili mi ili signorin kožnati bič?

– Pomalo oboje. – Luigi se osmjehnuo.

– Mel me uvjerio kako možemo dobiti dovoljnu pozajmicu od banke za otvaranje obiju radnji – rekao je Ciro. – Jedini problem je taj što ćemo biti razdvojeni, u suštini započinjući posao samostalno, iako smo na papiru partneri. Što ti misliš, Enza?

– Postoji bolnica u Hibbingu i Pappina mora biti blizu bolnice kada dođe dijete. Postoji trolejbus pa nije teško odavde stići onamo. Mislim da će svima biti bolje što više čizama budete mogli napraviti. Posve jednostavno.

Ciro i Luigi su ozbiljno prihvatili Enzino mišljenje. Bila je iskusna u odvagivanju poslovnih ponuda, najprije sa svojim ocem, a potom u radnji za izradu kostima. Enza je shvatila da je čak Veliki Caruso radio dodatne poslove kako bi podebljao novčanik. Pjevao je u opernoj kući, ali usto je još privatno nastupao na koncertima zbog zarade i snimao ploče. Ne postoji nešto poput jedne staze karijere i Enza je znala koja je vrijednost dvojice muškaraca koji stvaraju kapital u dva grada u kojima su bili potrebni postolari.

– Sviđa mi se Hibbing – osmjehnula se Pappina. – Ali popravak cipela ~ 303 ~

ostavljam postolarima, a posao prepuštam tebi, Enza. Ti znaš o čemu govoriš.

Ja sam radila samo u kući svoje majke pa iz prve ruke ne znam ništa o glavnim knjigama poslovanja, brojkama i bankama.

Jedno je toga jutra bilo zasigurno odlučeno. Neće požuriti vratiti se u New York zbog prve prepreke na cesti. Uistinu će se okušati u Iron Rageu. Luigi i Pappina otišli su se naći s Melom i potpisati papire o zakupu za radnju u Hibbingu. Također će uzeti stan iznad radnje, koji je bio čist i prostran. Ciro i Enza ostali su sami i poslijepodne proveli u razgledavanju posjeda na broju 5 u Ulici West Lake.

Niz drvenih stuba od širokih dasaka boje burgundca vodio je do stana na katu. Veliki otvoreni dnevni boravak s tri prozora gledao je na jezero.

Blagovaonica je bila povezana s kuhinjom. Hodnik je vodio do tri spavaće sobe i ravnoga trijema ispred glavne spavaće sobe koja je gledala na stražnje dvorište.

Mala kupaonica, jedna od isključivo gradskih mogućnosti unutar kuće, bila je u bijelim pločicama, s bijelim emajliranim rasvjetnim tijelima.

Enzi je srce poskočilo kad je zapazila da je unatoč mračnom nebu toga zimskoga dana stan ispunjen svjetlom, jer je svaka prostorija na stropu imala krovni prozor.

– Što misliš? – upitao je Ciro kad se pridružio Enzi u prostoriji koja će biti njihova glavna spavaća soba. – Najamnina je tri dolara mjesečno.

– Reci gospodinu Butorcu da ćemo je uzeti. Ti ćeš praviti cipele u radionici sprijeda do ulaza, a ja ću šivati otraga. Bit će nam dobro.

Ciro je poljubio svoju suprugu, uvjeren kako je najsretniji čovjek na svijetu zbog toga što se vjenčao njome. Enzina praktična narav bila je melem za emocije koje su cijeli život imale nadzor nad njim. U njezinoj nazočnosti Ciro je zaboravio na onu osamu koju je osjećao kao dječak i nepravdu koju je pretrpio kad je izgnan sa svoje planine. Čak je iza sebe ostavio i tjeskobu zbog rata. Bio je zaljubljen u tu dobru ženu koja je postala njegova prava partnerica i njih dvoje će zajedno stvoriti život.

Ciro je u svojoj novoj radionici raspakirao sanduke. Postavio je stol za krojenje uzoraka uz jarke metalne svjetiljke koje su visjele iznad glave. Kupio je nekoliko dasaka za gradnju pregradaka za skladištenje, najmoderniju pilu za izrezivanje oblika, stroj za laštenje s četiri četke, stoj za šivanje i valjak za pripremu kože.

Usto je još kupio šivaći stroj Singer za Enzu, s dovoljno konca, igala, dugmadi i obruba da započne vlastiti posao.

– Buon giorno! – Izgledaš kao da bi mogao biti od koristi – rekao je Emilio Uncini kad je prošao kroz ulazna vrata radnje. Naslonio se na stol i osmjehnuo svojemu novom susjedu. Emilio je bio četrdesetpetogodišnjak privlačna osmijeha, guste sijede kose i crnih brčića. Stavio je ruke na bokove. – Zbog čega ~ 304 ~

će ti drvo? – nastavio je ispaljivati svojim brzim dijalektom.

– Napravit ću police. Ja sam Ciro...

– Lazzari. Čuo sam sve o tebi. Naše molitve su uslišane. Potreban nam je postolar.

– A čime se ti baviš?

– Zidar sam. Živim ulicu dalje. Podigao sam zid od neobrađenoga kamena oko knjižnice.

– Baš lijepo. Pričaj mi o svome gradu. – Ciro je podigao drvo na stol za iskrajanje prema uzorku i Emilio mu ga je pomogao namjestiti.

– Mjesto je lijepo. Ali gledaj svoja posla. Banka u Chisholmu je financijski sigurna, ali izbjegavaj treći šalter i gospođu Kripnick. Ponavlja brojke u baru kod Tiburzija petkom nakon posla pa ako ne želiš da svi znaju koliko imaš, ne dopusti joj da ti vidi polog.

– Va bene – nasmijao se Ciro.

Emilio je nastavio: – Zime su oštre, ali proljeća i ljeta sve nadoknade. Svidjet će ti se hladni povjetarci koji zapušu s jezera kad zatopli. Puno je Talijana ovdje. Molte famiglie... imamo obitelji Maturi, Costanzi, Bonato, Falcone, Giaordanino, Enrico, Silvestri, Bonicelli, Valentini, Ongaro, ah da, i obitelji Falcone, Sentieri i Sartori. Ne želim nikoga izostaviti jer bi mi zamjerili da to učinim! Imamo još i Austrijance iz Trentina, koji su Talijani kao ja i ti.

– Znam sve o njima. Proveo sam nekoliko godina u Ulici Mulberry u Maloj Italiji.

– To znači da su ti poznati i ostali iz Srednje Europe. Imamo Cehe, Mađare, Rumunje, Poljake, Srbe i Hrvate. I oni su upravo stigli ovamo. Fince, Skandinavce, ovo je njihov grad. Oni su ovamo stigli prvi pa se tako i ponašaju.

I dalje su hladni prema došljacima, ali to je zato što su otvorili prvi rudnik željezne rudače i postali gazde. Ali većina njih su dragi ako si prema njima ljubazan.

– Ja radim čizme za svačiju nogu, uključujući i Fince – uvjerio ga je Ciro.

– Jesi li ti to našao prijatelja? – upitala je Enza s dovratka. Ciro je Emiliju predstavio suprugu.

– Moja supruga, Ida, rado će vam pokazati okolinu – rekao je Emilio Enzi.

– Voljela bih to. Grazie. Ciro, trebaju nam neke stvari za stan. Brzo ću se vratiti. – Enza je mahnula na odlasku. Ciro je iskoristio Marcov miraz kao jamstvo za Ulicu West Lake 5. Enza svoju ušteđevinu nije dirala i bilo joj je drago potrošiti je na ono što će tek vjenčanim mladencima činiti ugodu. Osim toga, sviđao joj se osjećaj da ne mora od supruga tražiti da joj da je novac. Taj osjećaj neovisnosti privukao je Ciru i Enzi dao izvjesno samopouzdanje.

Enza je pošla uz Ulicu West Lake, razgledajući izloge. Chisholm je bio ~ 305 ~

preozbiljan gradić u usporedbi s New Yorkom, ali kad je pomislila na Schilpario, u usporedbi s njim bio je velik. Bilo je zanimljivo kako ju je bračni život smjestio negdje na sredinu, između maloga alpskoga sela njezina djetinjstva i međunarodnoga grada njezine mladosti.

Enza je zavirila u stakleni izlog draguljarnice Leibovitz i divila se biserima koji su počivali na baršunastom podlošku. Bila je hipnotizirana lijepim zlatnim prstenjem s umetcima od čistoga plavog akvamarina i komadićima dijamanata, tankim platinastim lancima koji su se spuštali na podlozi od baršuna i emajliranim manšetama za orukavlje naslaganim na stalcima. Grad koji je na prodaju imao lijep nakit sigurno je imao i kupce koji su ga potraživali. To je bio dobar znak s obzirom na njezin posao šivanja odjeće po mjeri. Enza je prošla pokraj Valentini Supper Cluba, Five and Dime i još nekolicine barova (glavni posao svih rudarskih gradova), uključujući užurbani Tiburzi’s, sve dok nije stigla do robne kuće Raatamas.

Vlasnici robne kuće bili su dvoje Finaca koji su cijeli život živjeli u Chisholmu. Bila je to golema katnica s limenim stropom oličenim u blijedoplavu i čistim linijama skandinavskoga dizajna. Zidovi su bili oličeni u bijelu boju kamenica, što je bila super pozadina za raznu robu.

Za razliku od pomodnih robnih kuća u New Yorku, koje su sve bile pune robe na nekoliko katova povezanih dizalom, Raatamas je svu svoju robu držao izloženu na jednom katu. Odjeli su bili razdvojeni samo platnenim zastorima.

Bio je tu odjel s tkaninama i galanterijskim artiklima pa jedan s namještajem te još jedan s kućanskim potrepštinama. Stakleni pretinci bili su puni rukavica, torba, šešira i šalova. Enza je hodala gore-dolje kroz prolaze i razgledala inventar.

– Mogu li vam pomoći? – Prodavačica je bila mlada nordijska ljepotica, otprilike šesnaestogodišnjakinja, maloga nosa i krupnih plavih očiju.

– Tek sam se udala – osmjehnula se Enza. – I upravo smo doselili u Chisholm. Prodavačica je išla za Enzom dok je birala madrac i krevet, dvije svjetiljke sa žutom keramičkom zdjelom u podnožju, bijeli lakirani stol s četiri stolca i dva udobna stolca za čitanje presvučena mekanim kadulja zelenim prekrivačem od satenske tkanine s cvjetnim uzorkom. Enza se prisjetila kadulja zelene i koraljne koje su iskorištene za unutarnju dekoraciju u Milbank Houseu i izabrala iste boje za njihov novi dom, što ju je podsjećalo na sretna vremena s Laurom.

Namjeravala je spiskati novac na najbolje predmete koje si je mogla priuštiti.

U torbici je imala američki novac, ali i talijansku odlučnost da kupuje stvari koje će trajati. Za početak je dobro krenulo kad su ona i Laura u prtljažnik spakirale osnovne stvari za pravi dom, uključujući posteljinu, ručnike, kuhinjske krpe, ubruse i stolnjake, sašivene u radnji za izradu kostima u Metu.

Drugi prtljažnik napunile su tkaninom... metrima vune, svile, pamuka i ~ 306 ~

samta... znajući kako su to stvari koje bi Enzi kad stigne mogle zatrebati pa bi odmah imala materijal za šivanje svega što bude trebalo sašiti.

Na odjelu s namještajem, duž zida, bila su tri modela gramofona u drvenim kutijama. Enza je rukama prešla preko jednoga modela od mahagonija s mjedenim sponama. Podignula je poklopac i rukom u rukavici zavrtjela okretnu plohu.

– Voljela bih kupiti ovaj gramofon. Možete li ga, molim vas, dostaviti na adresu Ulica West Lake 5?

– Naravno. – Djevojka se osmjehnula, znajući da će njezini roditelji, vlasnici, biti oduševljeni prodajom. – Želite li vidjeti ploče? – upitala je Enzu. – Tamo su u ormariću. – Prodavačica je otvorila drveni ormar pun gramofonskih ploča, poredanih po abecednom redu.

Enza je pregledala izbor, sve dok nije našla ploče Enrica Carusa. Bilo joj je drago kad je našla kompilacije koje su uključivale duete s Geraldine Farrar i Antonijem Scottijem. Njihova lica krasila su kartonski omot i profili su im bili nacrtani u velikim srebrnim zvijezdama, dok su im imena blještala u oblacima ispod slika. Enza je kupila dvadeset... La Traviatu, Aidu i Cavaleriju Rusticanu.

Odlučila je da neće tražiti da joj ploče dostave, sama će ih ponijeti. Čvrsto je stisnula smeđi paket uza se i na neki način imala osjećaj povezanosti s danima koje je provela u Operi.

Enza je hodala prema vrhu brežuljka na kraju Ulice West Lake. Snijeg je ponovno počeo padati, bacajući na grad blještavu gazu. Enza je pomislila kako je Chisholm na taj način tražio da se zaljubi u nj. Prešla je ulicu kako bi ušla u zgradu koja ju je najviše zaintrigirala kad su se prvi put provezli pokraj nje u kamionetu Mela Butorca i širokim zavojitim stubama popela se u Gradsku knjižnicu, kraljevsku zgradu od crvene opeke u georgijanskom stilu, umjetnički ukošenu na blok zgrada u obliku polumjeseca.

Enza se javne knjižnice rado sjećala. Tamo je prvi put otišla s Laurom na zamolbu signore Ramunni koja ih je poslala u New York Public Library da istraže tkanine za povijesno točnu izradu kostima dok je radila u Metu. Laura je ustrajala na tome da Enza izvadi člansku iskaznicu i sve dok nije postala državljanka, Enzi je to bio glavni identifikacijski dokument.

Kad je gurnula ulazna vrata, dočekao ju je poznat miris knjiga, kože i laštila od limuna. Enza je pogledom obuhvatila glavnu prostoriju s udobnim proširenjima za čitanje, oslikani prozor iza kojega se zimi vidio vrt duž stražnjega zida, dugačke stolove za učenje boje kestena opremljene niskim svjetiljkama i hrpe knjiga naslagane od poda do stropa, u nijansama tamnozelene, plave i crvene. Kad se približila recepciji, pomislila je kako će tu provoditi mnoge sretne sate.

– Dobar dan... – Enza je pogledala u pločicu s imenom knjižničarke, ~ 307 ~

pročitavši naglas – gospođo Selby.

Krupna sjedokosa dama imala je na sebi dnevnu haljinu od serža i ručno pleteni bijeli vuneni pulover. Nije se ni udostojila podići pogled prema Enzi, posebice nakon što je čula talijanski naglasak. – Nemam knjiga na talijanskom.

Ako ih želite, moram vam ih posebno naručiti iz Twin Citiesa.

U trenutku je Enza ponovno bila u Hobokenu, gdje su prema talijanskim useljenicima pokazivali malo poštovanja, jer se pretpostavljalo da su bili nepismeni, a samim time i neinteligentni. Duboko je uzdahnula. – Željela bih se prijaviti za dobivanje članske iskaznice – rekla je Enza knjižničarki, odlučno, ali ljubazno.

Gospođa Selby je napokon podignula glavu, obuhvativši pogledom Enzin doličan šešir, lijepo strukiran vuneni kaput i rukavice.

– Imate članske iskaznice, nemate li? – upitala je Enza.

– Imamo, naravno – otpuhnula je kroz nos gospođa Selby.

Enza je ispunila zamolbu dok ju je gospođa Selby promatrala ispod oka. Kad je završila, zamolbu je odložila na bugačicu na stolu.

– Bojim se da iskaznica neće biti gotova do sutra – rekla je gospođa Selby, posve jasno uživajući u odgađanju.

– Nije mi problem vratiti se po nju – rekla je Enza. – Volim čitati i vidim da ovdje imate mnogo knjiga kojima ću se zabaviti u ovim dugim zimskim noćima. Često ćete me viđati. – Enza je nabacila svoj najblještaviji osmijeh i okrenula se na peti prije nego što joj je žena uspjela odgovoriti.

Izišla je iz knjižnice, osjetivši olakšanje kad se našla vani na svježem zraku.

Shvatila je da bi život u novome mjestu mogao biti težak, u dijelu zemlje koji nije poznavala. Odlučila je gospođi Selby pri sljedećem dolasku u knjižnicu donijeti izvezenu maramicu. Osvojiti neznanca ljubaznošću bila je taktika kojom se Enza koristila u Schilpariju i bila je uvjerena kako će to biti učinkovito i u Chisholmu.

Enza i Ciro već su nekoliko tjedana bili u Chisholmu kad su pozvani na zabavu.

Obitelj Knezovich živjela je na drugoj strani jezera Longyear, u staroj seoskoj kući s crvenim pamučnim zastorima na prozorima, obrubljenim bijelim cikcak obrubom. U kući je Ana, gazdarica kuće, naredila svome suprugu Petru da svaki komad običnoga namještaja oboji u boju lakirane ušećerene crvene jabuke. On je na drvenome podu napravio matricu bijelih i plavih četverokuta, što je bio umjetnički kontrast crvenome. Enza se prisjetila kada je scenski dizajner naredio osoblju da oslika pod u Metu te kako je taj uzorak dramatično izgledao iz mezanina.

Nije mogla dočekati da Lauri opiše taj srpski stil. Svaka pojedinost bila je sjajna i ulaštena, poput dragulja u izlogu draguljarnice Leibovitz. Enza je bila ~ 308 ~

na mnogo mondenih domjenaka u New Yorku, ali nijedan nije mogao nadmašiti teatralnost slave.

Dok su rimokatolici blagdane svojih svetaca slavili tiho, odlaskom u crkvu na ranojutarnju misu, Srbi su slavili cijeli dan i do duboko u noć, poslužujući domaću rakiju šljivovicu i jako vino od višanja, a čaše su se dotakale iako to niste tražili.

Kuća je bila toliko puna da su se gosti raspršili van u hladnu zimsku noć, gdje su na poljima zapaljene vatre u ložištu i gdje je na otvorenome bio podignut šator za ples.

Srpkinje su nosile široke svilene suknje u nijansama dragulja i bijele bluze obrubljene čipkom te po njima uske baršunaste prsluke zakopčane zlatnom svilenom dugmadi. Muškarci su nosili tradicionalne vunene hlače visokoga struka i ručno ukrašene košulje napuhnutih rukava. Odjeća koju su nosili služila je istoj svrsi kao kazališni kostimi; služila je tematici, bila je šarena i dovoljno udobna da se prilagodi za ples.

Dugački stolovi sa srpskim delikatesama bili su postavljeni ispod šatora i unutar kuće, dok je odana skupina žena nastavljala puniti pladnjeve hranom do prelijevanja, dok su njihove kćeri nosile posuđe, prale ga i brisale za sljedeću smjenu slavljenika.

Srpska jela bila su pripravljana s mirisnim začinima, uključujući kadulju, cimet i kurkumu. Svečarski kruh bio je krepak i ukusan, s debelom korom i mekanim tijestom u sredini. Jeli su ga sa sarmom, mirisnom mesnom mješavinom od slanine, crvenoga luka, riže i svježih jaja zamotanih u pikantne listove kupusa koji se kiselio u zemljanim loncima. Burek, mesna štrudla, s mekanim maslacem premazanom koricom, bio je izrezan na četverokute i poslužen s pečenim krumpirima. Stol s desertima bio je zemlja čuda slastica punjenih voćem, posutih šećerom i premazanih maslacem. Mali medenjaci i štangice od ušećerenih datulja umakale su se ujaku kavu i s užitkom jeli u slast. Krafne, okrugli uštipci posuti cimetom i šećerom, raznosile su se uokolo u košarama, pušeći se mirisno, još vruće iz posude za prženje. Povitica, slojevi tankoga tijesta punjeni orasima, smeđim šećerom, maslacem i grožđicama i pozorno zarolani, sloj preko sloja, pečeni i tanko narezani, bili su posluženi na pladnju u urednim kriškama nalik vrtivjetru.

Emilio i Ida Ucini pridružili su se Ciri i Enzi za stolom s desertima. Ida, sitna, skladno građena brineta u četrdesetima, imala je na sebi široku tirkiznu suknju i jaknu od zlatnoga baršuna. Za Talijanku, prepustila se srpskoj zabavi kao da je jedna od njihovih. U to kratko vrijeme koje je Enza provela u Chisholmu, Ida je bila uporna, pojavljujući se u novoj zgradi pomoći joj oprati podove, oličiti zidove i posložiti pokućstvo. Prije mnogo godina Ida je i sama prošla selidbu pa je shvaćala koliko je bilo važno što je moguće prije dom učiniti ugodnim. ~ 309 ~

– Zamolit ću Anu da nauči Enzu kako napraviti poviticu – rekao je Ciro, odgrizavši komad.

– Ima ona dovoljno posla – prekorila ga je Ida. – Mora sašiti zastore i sastaviti šivaći stroj. Znam to zato jer sam joj obećala pomoći.

– Potrebna mi je tvoja pomoć – rekla je Enza.

– Ovo je prava zabava – rekao je Ciro. – Jesu li svi iz Chisholma tu?

– Otprilike. Ali da vas upozorim. Nije ovo ništa. Čekajte dok ne odete na Srpske dane u lipnju. Svaki Srbin odavde do Dubrovnika pojavi se pjevati – obećao im je Emilio.

– Moj suprug silno voli slavlje, zato što se djevojke natječu u plesu. Ljepotice s Baltika, sve jedna ljepša od druge, poredaju se, stepuju, udaraju nogom i hodaju napadno se šepireći – uvjeravala ih je Ida. – Sviđa mi se ples zbog same umjetnosti u njemu, Ida – namignuo je Emilio.

– Sad je on zaštitnik lijepe umjetnosti. – Ida je slegnula ramenima.

– Koliko ste dugo ti i Emilio u Chisholmu? – upitala je Enza.

– Od 1904. – rekla je Ida. – Bili smo ovdje tijekom velike nesreće u rudniku u Hibbingu rekao je Emilio. – Baš prava dobrodošlica za život u Iron Rangeu. Stotine muškaraca poginule su pod zemljom. Kakva tragedija.

Enza je pogledala u Ciru, koji je odvratio pogled. Na licu mu se načas zapazio mukli izraz tuge. Prisilio se osmjehnuti. – Emilio, hoćeš li mi se pridružiti u pušenju?

Emilio je pošao za Cirom van iz šatora. – Je li Emilio rekao nešto pogrešno? – upitala je Ida. – Cirin otac poginuo je u nesreći u rudniku 1904. u Hibbingu.

– Koja grozota. Sigurna sam da Emilio to nije znao.

– Nije. Ciro nikada ne govori o tome. To je strašan dio njegove prošlosti, koji njegova majka, sirotica, nije dobro podnijela. Ostala je bez novca i nije imala obitelji kojoj bi se obratila pa je naposljetku svoje sinove morala smjestiti u samostan.

– Željezna rudača stvara čelik i udovice – zapazila je Ida. Ida je pokazala Enzi bačve vina postavljene na udaljenoj strani šatora, kojima se s obje strane moglo lako prići. Enza je uzela čašu i otpila gutljaj slatkoga vina, osjećajući kako joj raspoloženje silno opada pri pomisli na Cirinu nesreću. Nije znala što reći ili učiniti, svako spominjanje njegova oca izazvalo bi depresivnu šutnju ili tihi bijes koji nikada nije bio usmjeren prema njoj, nego se iskaljivao na opremi, žilavoj koži i samome sebi. Voljela bi da postoji nekakav način da se izliječi njegovo slomljeno srce. Možda odlazak u mjesto na kojemu mu je poginuo otac nije bila najbolja zamisao. ~ 310 ~

Ida se ispričala i otišla pridružiti skupini žena, ostavivši Enzu da sama kruži po šatoru. Odjednom je sastav zasvirao i muškarci i žene odvojili su se u parove, doslovno skočili na plesni podij, koji su za tu prigodu bile daske utabane u zemlju. Enza se osvrtala oko sebe pogledom tražeći Ciru i pridižući se na prste pogledavala preko gomile. Ugledala ga je kako sam ulazi u šator i mahnula mu. Osvrtao se oko sebe, ali nije uhvatio pogled svoje supruge.

Ljepuškasta mlada djevojka, dvadesetogodišnjakinja s dugačkom svilenkastom plavom pletenicom koja joj je padala niz leđa, dograbila je Ciru za ruku i povukla ga na krcat plesni podij.

– Bolje pripazi na supruga – rekla je Ida Enzi, prolazeći pokraj nje na putu da se priključi cakewalku 3 vani, na polju.

Enzi nisu bili potrebni nikakvi Idini podsjetnici da pazi na Ciru. Osim toga, lako ga je mogla naći u svakoj gomili, zbog njegove visine. Pokušala se probiti na plesni podij pridružiti mu se, ali promatrači oko nje bili su tako gusto natiskani da se između njih nije mogla progurati.

Gledala je kako Ciro hvata oko struka tu baltičku ljepoticu koja mu je željno čekala pokazati plesne korake. Smijao se kad ga je uzela za ruke i Enza se brzo u mislima vratila u Ulicu Mulberry, onda kad je prije mnogo godina ušao u radnju noseći dvije boce šampanjca u veselom Felicitinu društvu. Ciro je na licu imao isti izraz kao sada... bez imalo brige na ovome svijetu, sami osjećaj bezgranične radosti oslobođene spona. Djevojka nije bila baš mnogo mlađa od Enze, ali Enza se odjednom osjetila stotinu godina starijom. Ona ljepotica se nagnula i šapnula nešto Ciri na uho, nakon čega je on nešto došapnuo njoj.

Enza je u prsima iznenada osjetila probadajuću bol.

Cirina mršava građa i široka ramena bili su atletska suprotnost poput gazele vitkim udovima djevojke čije su zelene oči svjetlucale poput smaragda. U jednom trenutku parovi su dojezdili prema promatračima, blizu Enze, koja je ponovno pokušala domahnuti svome suprugu. Ali on je više nije ni tražio.

Smijao se, prepuštajući se zanosu, dok se djevojka vrtjela oko njega, zadignuvši svoju voluminoznu blijedozelenu baršunastu suknju, otkrivši glatke listove i tanke gležnjeve. Ciro je pogledom upio te pojedinosti, zbog čega je Enza osjetila stezanje u želucu.

– Čini se kako pojma nema da je oženjen – rekla je Ida. Na Idin komentar Enza se naglo trgnula i vratila stvarnost. – Ne nosi prsten.

Ja nosim njegov prsten. – Enza je zakrenula vjenčani prsten pečatnjak na svome prstu.

– Trebaš smjesta otići tamo i odmah to prekinuti – bila je ustrajna Ida. Bilo je previše bačava šljivovice i vina na ovoj zabavi i sve su prazne. Idi. Idi po 3 Cakewalk – vrsta plesa crnačkoga stanovništva SAD-a, nastao oko 1870. Kao nagrada za najbolje plesne korake dobivao se

kolač (cake).

~ 311 ~

njega!

Da je Laura bila tu, i ona bi joj vjerojatno rekla isto. Ali Enza se iz nekog razloga nije mogla pokrenuti i poći po svoga supruga. Naprotiv, gledala je kako se prizor odvija, kao da se nije radilo o njezinu suprugu koji pleše s nekom drugom ženom, već o nekom liku iz romana koji je nekoć čitala. To je ono čemu je svjedočila činilo manje istinitim, gotovo podnošljivim. Nije on mislio ništa svojim postupcima. Nije nikako mogao. Nije li se povjerenje sastojalo od puštanja? Enza se silno trudila sjetiti kako je roman završio, ali da joj život o tome ovisio, nije se mogla prisjetiti.

Jedna od Knezovichevih djevojaka naišla je s poslužavnikom na koji je Enza spustila svoju praznu čašu. Kad je podignula pogled, više nije mogla naći svoga supruga na plesnom podiju. Progurala se u gomilu, koja je uskoro postala prava guštara pa nije imala drugoga izbora nego dopustiti toj rijeci stiješnjenih tijela da je nosi. Naposljetku su je dogurali do mjesta na kojemu je vidjela Ciru i onu djevojku da plešu, ali nije ih bilo.

Enza je osjetila kako joj se lice zajapurilo. Podsjetila je samu sebe da je Ciro voli i da ona u njega ima povjerenje, ali u utrobi je osjetila stezanje i bol, možda nekakvu vrstu predosjećaja, onakvu kakvu je njezina majka znala imati, ali kakvu Enza nikada prije toga trenutka nije osjetila. Sklopila je oči, samoj sebi govoreći kako joj je slatki šećer koji je u vinu fermentirao udario u glavu.

Odjednom se Enza uplašila. Osjećala se vrlo bespomoćnom i umalo zaplakala. Zadrhtala je pri pomisli da je svaka odluka koju je donijela bila pogrešna; bila je na mjestu koje nije izabrala i udana za čovjeka kojega nije mogla naći; znala je samo to da je onaj izjedajući osjećaj sumnje u njoj zamijenio razum u njezinoj svijesti.

Probila se natrag kroz gomilu do Ide i Emilija, ali ni njih više nije bilo.

Duboko je udahnula da se smiri. Samoj sebi je rekla kako je samo preumorna te da ne razmišlja jasno. Uvjeravala se da ne reagira nagonski i da su njezine suze samo proizvod sivoga dima koji se izdizao iz ograđenoga prostora s vatrom.

Enza je izišla iz šatora. Nije mogla odrediti koliko je vremena prošlo. Činilo se da je Ciro dugo plesao s onom djevojkom. Ušla je u kuću nadajući se da će tamo zateći Ciru i prošla kroz sve sobe. Jačina razgovora, glazba i smijeh bili su zaglušujući, ali njezinu suprugu nije bilo ni traga.

Poslužavnici i tanjuri za posluživanje koji su prethodno bili puni sad su se sveli na nekolicinu. Ana, kućedomaćica, provjerila je ima li u loncu kave, što je bio znak da će večer uskoro završiti. Enza je pomislila upitati Anu je li vidjela Ciru, ali nije željela da njezini novi susjedi pomisle kako je ona nekakva mušičava žena ili, još gore od toga, da je ljubomorna. Okrenula se i vratila unutra.

Enza se prisjetila onoga što ju je otac naučio na planini: kad se izgubiš, ne ~ 312 ~

miči se, netko će te naći. Enza je željela da je nađe Ciro. Stajala je i čekala dok su se minute protezale unedogled. Stajala je na hladnome polju, uz rub šatora, dok se plesni podij polako praznio i harmonike naposljetku prestale oglašavati.

Ciro se nije vratio po nju. Ida i Emilio otišli su sa zabave. Njezini novi susjedi smješkali su se dok su se ukrcavali u svoje kočije za vožnju kući. Gospođa Selby, knjižničarka, mahnula je Enzi maramicom koju je ona sašila za nju.

Knjižničarka je Enzi ponudila prijevoz, ali ona se pretvarala da joj nije potreban.

Stajala je tako još nekoliko minuta, sve dok je nije obuzeo bijes, kad više nije mogla zadržati ljutnju. Čvrsto je oko sebe stegnula pojas na crvenome vunenom kaputu, izvukla iz džepa svileni šal i svezala ga oko glave. Navukla je rukavice, zadignula ovratnik da se zaštiti od hladnoće i krenula pješice natrag prema Ulici West Lake, sama.

Enza je sama ležala u njihovu novom krevetu, na plahtama iz svoje škrinje s opremom za mladenku i glava joj je počivala na jednom od dva pernata jastuka koja je donijela iz New Yorka. Laura je na jednoj ukrasnoj jastučnici izvezla “gospođa”, a na drugoj “gospodin”. Miris svježe boje pronosio se stanom. Sve, uključujući i brak, bilo je novo. Enza je pogledala na Cirinu stranu kreveta. Bila su četiri sata ujutro; ona je kući stigla u jedan.

Obuzele su je očeve riječi. Bez majčine i očeve paske i čvrstoga primjera bračne ljubavi, što ako Ciro nije znao kako biti suprug? Večeras zasigurno nije znao kako biti dobar suprug. Što ako se vrati ono njegovo ženskarenje, ako je njegov zavjet na vjernost bila nada kratkoga vijeka nakon dugoga rata, tek puko obećanje koje nije mogao održati. Zaspala je dok su je obuzimale uznemirujuće misli.

Tek poslije Ciro je otvorio ulazna vrata radnje. Zvona na vratima su zacilikala pa ih je utišao podigavši ruku koju je stavio preko zvonca. Zaključao je vrata za sobom i polako se uspeo stubama jer je bio previše popio, a nedovoljno pojeo. Malo mu se vrtjelo u glavi, nije imao pojma koliko je sati.

Pošao je niz hodnik u njihovu spavaću sobu. Polako se razodjenuo. Pogledao je Enzu koja je spavala. Uvukao se u krevet i preko sebe navukao pokrivače.

Glava mu je utonula u jastuk koji je mirisao na lavandu, plahte su bile mekane i madrac čvrst. Osmjehnuo se pri pomisli na suprugu koja mu je stvorila divan dom. Zakotrljao se poljubiti je u usnuli obraz. Otvorila je oči.

– Stigao si kući – rekla je Enza.

– Budna si? – upitao je Ciro. – Zašto si otišla sa zabave?

– Nisam te mogla naći.

– Bio sam u štaglju.

Enzi je zapeo glas. – Što si radio tamo?

– Kartao, s jednim čovjekom koji se preziva Orlich, Poljakom koji se preziva ~ 313 ~

Milenski i jednim starcem čije je prezime Zahrajsel te s još jednim čovjekom čijega se prezimena ne sjećam.

– A što je s onom djevojkom?

– Kojom djevojkom?

– Onom plesačicom?

– Ne znam na koga misliš – rekao je Ciro. Ali točno je znao na koga je Enza mislila. Ta ga je djevojka podsjetila na onu Francuskinju koju je upoznao tijekom rata. Imala je istu zlatnu pletenicu i topao osmijeh.

– Nisam te mogla naći.

– Oprosti, trebao sam ti reći da ću otići kartati.

– Da, trebao si.

– Previše sam popio – rekao je Ciro.

– Ne ispričavaj se.

– Ali istina je – rekao je Ciro, okrenuvši se u krevetu licem prema njoj. – Previše sam popio i to je sve.

– Želiš li da budem iskrena s tobom? – upitala je. Potvrdno je kimnuo.

– Kad je Ida spomenula 1904., doimao si se pogođenim.

– Ne želim razgovarati o tome. – Ciro se okrenuo na drugu stranu. – Kakve bi koristi sada bilo od toga?

– Prihvatiš li to što se dogodilo tvome ocu, naći ćeš mir.

– Imam ja mir – rekao je Ciro, zauzevši obrambeni stav.

– Vidiš, ja nemam. Kad imaš problem, povlačiš se. Došla sam kući nadajući se da ću te ovdje zateći. Kad te nisam zatekla, imala sam sate i sate na raspolaganju razmišljati o tome što ti se moglo dogoditi. Bojala sam se da si otišao s onom djevojkom sa zlatnom pletenicom. – Enza je zadrhtala kad mu je priznala da se osjećala napuštenom, ali ta noć izazvala je nesigurnost kakvu nikada prije nije osjetila u životu.

– Zašto bih to učinio? – upitao je nježno.

– Zato što si mogao. Mogao si nestati iz moga života, baš kao što si to učinio u prošlosti. To me navelo da se zapitam što ja uistinu znam o tebi?

– Znaš sve – uvjerio ju je Ciro. Možda je to bila okrutna iskrenost njegove supruge i trezvena opaska o njegovu ponašanju, ali Ciru je to navelo na razmišljanje i doživio je otkriće. Ne samo što je cijenio Enzino viđenje već ga je ono navelo da sagleda vlastito. Istina je bila to da je Ciro na njihovu romantičnu prošlost gledao kao na niz promašaja za dlaku, što je bilo posljedica loše sreće i nepravodobnosti. Kad su se vjenčali, zaboravio je bio koliko im je malo nedostajalo da provedu život jedno bez drugoga. Ona, posve očito, nije. Enza je bila komplicirana, na načine na koje on još nije bio uspio dešifrirati. Bili su s iste planine, ali njihove nesigurnosti stvorile su ponore koje oni nisu mogli ~ 314 ~

popuniti.

Ciro se okrenuo na drugu stranu i prebacio ruku preko Enze.

– Žao mi je što me nisi mogla naći. Plesao sam s njom ne razmišljajući o tvojim osjećajima. Nisam znao da će te to povrijediti. Bio je to samo ples. Ti si moj život. – Nježno ju je poljubio. Mogao je osjetiti kako joj se usnice u kutu razvlače u osmjeh dok ju je ljubio.

– Ne može se više ponoviti, Ciro – rekla je odlučno.

– Nemoj se, molim te, pretvoriti u suprugu koja metlom naganja svoga supruga.

– Neću te naganjati metlom. – Uzvratila mu je poljubac, jednako strastveno, a potom dodala: – Uzet ću lopatu.

Enza je legla na leđa i provukla prste kroz njegove.

– Ostalo nam je nešto malo novca od moje ušteđevine.

– Divno si nam namjestila dom. Kupi sebi šešir.

– Ne treba mi šešir, ali tebi nešto treba.

– Ja imam sve što želim – uvjerio ju je Ciro.

– Treba ti vjenčani prsten – rekla mu je Enza.

– Enza, dao sam ti jedini prsten koji sam ikada imao. Znači mi sve u životu vidjeti te da nosiš prsten moje majke.

– Uvijek ću ga nositi, jer govori da sam tvoja, ali sada ti moraš nositi prsten koji kaže da si moj. Sutra ćemo otići do Leibovitz’sa. Kupit ćemo ti vjenčani prsten, najdeblju zlatnu viticu koju uspijem naći.

Ciro se nasmijao. – Ne treba meni prsten kao dokaz da sam tvoj. Tvoj sam, Enza.

– Ja to znam. Ali želim da to zna i ostali svijet.

Enza je za Božić predivno ukrasila izloge Prodavaonice cipela Caterina pa su se mnoge žene zaustavile i ušle pitati kako bi kupile cipele. Bile su razočarane kad su ugledale Cirine industrijske strojeve, drečava svjetla ponad glave i hrpe rudarskih radničkih čizama koje je trebalo popraviti. Shvatile su da je to radnja za muškarce u kojoj nema ponude za njih i izlazile jednakom brzinom kojom su ulazile, nakon što bi im se Ciro ispričao. Katkad bi tim damama obećao da će jednoga dana izlog za njih biti pun moderne obuće koju je on kreirao i izradio.

Potom bi ih poslao uz ulicu do Raatamasa. Nije mogao izbrojiti koliko je puta prebacio posao robnoj kući.

Enza je bila u stražnjem dijelu radnje, šivala deku za novorođenčad, za Pappinino dijete, kad je načula razgovor jedne žene, kupca, s Cirom. Oštrickala je niti konca s deke i, kad je čula zvona koja su signalizirala da je žena otišla, pridružila se Ciri u ulaznom dijelu prodavaonice. ~ 315 ~

– Zašto ne prodajemo ženske cipele?

– Zato što ih ne izrađujem – rekao je Ciro, mjereći komad kože.

– Ne moramo ih izrađivati – rekla je Enza – Mogli bismo ih kupiti od posrednika, prodati ih i ostvariti zaradu, poput svake druge prodavaonice u gradu. Mogla bi mi Laura provjeriti kod nekih dobavljača u New Yorku. Mogli bismo unutra postaviti nekoliko staklenih vitrina. – Enza se okrenula i zamislila savršeno mjesto za izložbene staklene izloge.

– Nemam ja vremena za prodaju cipela – podsjetio ju je Ciro.

– Ali imam ja – rekla je Enza. – Šaljemo gore uz ulicu više kupaca nego što ih zadržavamo. Neću te nimalo gnjaviti s tim. Samo mi treba prostora u prednjem dijelu radnje.

– U redu – složio se Ciro. – Ali kad ja počnem praviti ženske cipele, onda ćeš prestati s prodajom tih već gotovih.

– Dogovoreno.

Enza se trolejbusom zaputila u Hibbing. Ušla je u Security State Bank of Hibbing na Ulici Howard u svojemu najboljem šeširu i rukavicama i pošla do kreditnoga odjela gdje je radio Robert Renna.

– Gospođo Lazzari? – Gospodin Renna podigao je pogled s papirologije. Na sebi je imao odijelo s prslukom i običnu plavu kravatu. Na vrhu njegova dugačkoga nosa bile su naočale za čitanje.

– Kako ide posao?

Enza se osmjehnula. Kad je posljednji put bila u banci, bila je supotpisnica Cirine pozajmice za poslovanje i svjedokinja za Luigijevu papirologiju. – Obje radnje imaju posla – rekla je kad je sjela.

– To mi je drago čuti. Što mogu danas učiniti za vas?

– Mnogo dama prolazi kroz našu radnju. Voljela bih prodavati gotove cipele.

Ali potrebna mi je pozajmica da stvorim zalihu robe.

– U Chisholmu imate tri prodavaonice za prodaju cipela.

– Znam, ali ne prodaju onakve cipele kakve bih ja imala. Imam vezu u New Yorku koja bi pravu modu donijela damama Iron Rangea. Naravno, u slučaju da mi pomognete ući u taj posao.

– Što o tome misli vaš suprug?

– Ima pune ruke posla, tako da će to biti moj projekt.

Renna je bio naviknut na to da u banku po pozajmice dolaze udovice, ali ne i udane žene. Obično su njihovi supruzi bili zaduženi za bankarenje. Gospođa Lazzari očito je bila neuobičajeno rijetka žena. – Pogledajmo vašu trenutačnu pozajmicu.– Gospodin Renna prišao je polici i izvadio glavnu knjigu poslovanja s podacima o svim trenutačnim zajmovima. Otvorio je glavnu knjigu poslovanja u kožnatome uvezu i ravnalom prelazio preko rukom ispisanih stupaca. – Evo ~ 316 ~

nas. – Okrenuo je stranicu. – Vaš suprug i njegov partner otvorili su račun s lijepim pologom. Vi i gospođa Latini ste supotpisnice toga zajma. Posudili su po povoljnoj stopi. Stoga mislim da ima malo slobodnoga prostora za pomoći vam.

Gospodin Renna prišao je stolu s dosjeima i prikupio dokumente za podizanje zajma za Enzu. Gledala ga je dok je tajnici pružao otipkati nekakve obrasce. Nekoliko minuta potom, vratio se s ugovorom.

– Odnesite to doma. Dobro pregledajte. Porazgovarajte o tome sa suprugom, zato što mi je na pozajmici potreban njegov potpis. Potom me obavijestite koliko novca trebate.

Enza se osmjehnula. – Znam da mogu uspjeti s tim!

Renna je Enzi pokazao glavnu knjigu poslovanja, s bilješkom na marginama.

– Ima li vaš suprug brata?

– Ima. Ali on je u Italiji.

– Ne, ima li ovdje brata? U banci je sef s pologom pod imenom C. A. Lazzari.

– Njegov otac zvao se Carlo Lazzari. Radio je ovdje prije otprilike četrnaest godina.

– Želite li da provjerim? – ponudio se gospodin Renna.

– Hvala vam.

Renna je otišao provjeriti podatke u vezi s računom Carla Lazzarija. Enza je osjećala mučninu, kao uvijek kad bi se pojavila tema Cirina oca. Pomislila je na talijanski izraz: “Ako nekoga istinski volite, vi krvarite kad se on poreže.” Enza nije znala je li to što ju je činilo tjeskobnim zbog njegova oca bila empatija koju je osjećala prema svome suprugu ili neodgovorena pitanja kojima su bili obavijeni njegov nestanak i smrt. Nakon nekoliko minuta Renna se vratio za svoj stol.

– Gledajte, računi su zatvoreni – objasnio je Renna. – Ali postoji jedna nepotraživana kutija s pologom.

– Ne znam gdje bih počela tražiti ključ – rekla je Enza.

– Ovdje ih čuvamo. – Renna je iz džepa izvukao mali srebrni ključ i predao joj ga. – Mogu vas otpratiti do trezora.

– Bih ti trebala pričekati svoga supruga? – Enza je spustila pogled na ključ u svojoj ruci u rukavici.

– Potpisnica ste na svim računima svojega supruga, uključujući poslovni.

Ovlašteni ste za otvaranje te kutije ako to želite.

Enza je za gospodinom Rennom prošla kroz čelične vratnice do velike prostorije mramornoga poda. Uz zidove su bile poredane male čelične kutije na kojima su bili urezani brojevi. Gospodin Renna se ispričao i vratio natrag na glavni kat banke.

Enza je tražila Kutiju 419. Kad ju je našla, prinijela je ključ bravi. Ruka joj je ~ 317 ~

drhtala, iako je mislila da nije nervozna. Zakrenula je ključem u bravi i pogledala unutra. Tamo je bila jedna zapečaćena omotnica. Izvadila ju je. Bila je to obična bijela službena omotnica na kojoj nije bilo primatelja ni pošiljatelja, pomalo požutjela od vremena.

Enza je izvadila ukosnicu iz svoje punđe, pozorno otvorila pečat i izvukla dokument. Pisalo je:

Rudarska tvrtka Burt-Sellers Hibbing, Minnesota 100 udjela običnih dioničkih obveznica Carlo A. Lazzari Enza je preklopila potvrdu o obveznicama i vratila se do stola gospodina Renne.

– Ne želim vas gnjaviti – rekla je – ali biste li mi mogli reći što je ovo?

Gospodin Renna je razmotao potvrdu o dioničkim obveznicama. Lice mu se razvuklo u širok cerek. – Gospođo Lazzari, danas je vaš sretan dan. Ta obveznica sada vrijedi jedan dolar po dionici. Naravno, ako to danas prodate.

Možete je zadržati i gledati kako raste, ali to ovisi o vama.

– Ne razumijem.

– U ovoj banci postoji mnogo sigurnih pologa s nepotraživanim potvrdama o dioničkim obveznicama. Nakon velike nesreće u rudniku 1904. godine, BurtSellers je umalo bio uništen. Nisu mogli priuštiti svakoj obitelji isplatu u gotovini, ali odšteta je svakako bila zahtijevana. Stoga su izdali dioničke obveznice. Iza nekih od poginulih muškaraca nije ostalo preživjelih. Ostali nisu dali nikakve podatke na koji se s njihovima preživjelima moglo stupiti u kontakt. Ali svatko od njih imao je kutiju u ovoj banci. Srećom nam je to danas palo na pamet provjeriti. Nismo se toga sjetili onda kad su vaš suprug i gospodin Latini došli ovamo dići zajam. Pretpostavljam da se to zove sudbina – rekao je ljubazno Renna.

Dok se trolejbusom vozila natrag u Chisholm, Enza je oprezno suzdržana iznova i iznova zavirivala u omotnicu, gotovo ne mogavši pojmiti toliku sreću.

Kad se trolejbus zaustavio na postaji, potrčala je niz Ulicu West Lake i upala u radnju. Ciro je radeći na četkama laštio par radničkih čizama. Pritrčala mu je i isključila prekidač na stroju.

– Ciro, nećeš vjerovati. Išla sam u banku porazgovarati o svojemu poslovanju o prodaji cipela i gospodin Renna mi je našao na sigurno spremljenu kutiju s pologom na ime tvoga oca. Budući da sam potpisnica, dopustio mi je da je otvorim. Vidi! – Pružila je Ciri omotnicu. – Tvoj otac ti je ostavio dioničke obveznice. – Sjeo je na radni stolac i otvorio je, dok je ona brbljala o pojedinostima. – Dušo, to vrijedi stotinu dolara. ~ 318 ~

Ciro je odložio potvrdu o obveznicama na radni stol. Ustao je, pokupio radničke čizme na kojima je dotad radio, pritisnuo prekidač na stroju i počeo laštiti čizmu. Enzin pogled bio je zamućen od suza i njezino uzbuđenje i nestrpljivost polako su prerastali u ljutnju. Prišla je stroju i isključila ga. – Što je s tobom?

– Ne želim to.

– Zašto? Očevo je. Uvijek mi govoriš kako bi želio imati nešto njegovo. Ta obveznica izdana je kao odšteta za njegovu smrt.

– To sada ništa neće promijeniti, Enza, hoće li?

– On bi želio da to bude tvoje.

– Kupi time namještaj. Ili pošalji mojemu bratu da dade siromašnima.

Obveznica je krvav novac. Mogla mi je sve značiti prije četrnaest godina kad je moja majka morala prodati sve što smo imali kako bi isplatila naše dugove, zbog kojih je bila prisiljena mene i Eduarda ostaviti u samostanu. Ali nje sada nema, moj brat je svećenik, a meni to ne treba. – Odložio je čizmu i pogledao u police koje je napravio, krcate čizmama, vezice su bile zavezane jedna za drugu i na svakom paru čizama bila je mala oznaka na kojoj je pisalo ime klijenta i vrijeme podizanja. – To je moja ostavština. Moj marljivi rad. Ti. Mi. Ostalo nije važno. To je samo novac. I to ne novac koji sam zaradio. Samo će me podsjećati na sve ono što sam izgubio i što nikada neću ponovno vratiti.

Enza je trenutak stajala, držeći potvrdu u ruci. Premotala ju je i stavila u džep. Nije više načinjala tu temu. Naprotiv, unovčila je obveznicu i na njihova imena u Chisholmu otvorila bankovni račun. Potom je, poput Cire, i sama to smetnula s uma. * Luigi je otvorio vrata svoga stana u Hibbingu, ukrašenog vijencima od svježega zelenja, prevezanih jarkoplavom vrpcom. – Buon Natale! – Luigi je zagrlio Enzu, a potom Ciru. Pomogao je Enzi oko paketa koje je nosila.

Pappina je na njihov blagdanski stol stavila svijeće i bijeli porculan. Miris maslaca i češnjaka koji je tiho krčkao na peći pronio se kroz trosoban stan.

Prazna pletena dječja košara u kutu bila je pokrivena malim bijelim vrpcama.

Pappina je bila u kuhinji, u visokoj trudnoći, vedra i raspoložena što vidi Enzu i Ciru.

– Što to pripravljaš? – upitao je Ciro.

– Puževe na maslacu i češnjaku.

– Jesi li stavila novčić u njih? – upitao je Ciro.

– Hajde, stavi ga samo – rekla je Pappina.

Ciro je pipao po džepu tražeći novčić od pet centi i spustio ga u tavu u kojoj ~ 319 ~

su se krčkali puževi u svojim bakrenobijelim ljušturama.

Nakon nekoliko trenutaka Pappina je izvadila novčić, koji je još uvijek bio sjajno srebrn, i vratila ga Ciri. Talijani nikada ne jedu puževe ako kovanica pocrni. To znači da su puževi stari. – Dobri su.

– Ne bi ni valjalo drukčije. Umiremo od gladi – rekla je Enza, priskočivši pomoći Pappini oko tjestenine. Luigi je u dnevnom boravku natočio Ciri čašu vina pa su se pridružili svojim suprugama u kuhinji.

– Ciro je jutros sa mnom išao na misu.

– Ne vjerujem – rekao je Luigi.

– Išli smo u Saint Alphonse – rekla je Pappina.

– Moramo, ako želimo krstiti dijete, moramo obaviti davanje desetka – rekao je Luigi.

– Ah, zvučiš tako kao da crkva od tebe želi samo tvoj novac – rekla je Pappina.

– Ne zanima njih tvoj novac, radije bi oni tvoju dušu – rekao je Ciro.

– Brat ti je svećenik, a ti tako govoriš?

Enza je nježno udarila supruga po obrazu. – Znaš da si uživao... sviđali su ti se napjevi i crkvene pjesme. Jesam li u pravu?

– Jesu. Pogled na kipove vratio me ravno natrag u samostan San Nicola. Čudno, ali ono što si činio dok si bio dijete, nikada te ne napušta.

– Nadam se da te nešto od onoga što si činio napustilo – našalio se Luigi.

– Sad sam sretno oženjen. Gledam samo u Enzu.

– Pametan muškarac – nasmijala se Pappina.

– Difficile kip može promijeniti položaj – rekao je Luigi.

– Promijenio sam se nabolje, brate. – Ciro se osmjehnuo.

– Držat ćemo te za riječ – rekla je Pappina Ciri. – Hoćeš li, molim te, prinijeti pladanj stolu? Treba mi snažan muškarac, ostavila sam kosti u purici.

Ciro je podigao pladanj i okrenuo se ponijeti ga u dnevni boravak. Enza ga je promatrala. Činilo se da je s vremenom postajao sve zgodniji i pomišljala je kako će joj kad ostari biti još privlačniji, onda kad mu svijetlosmeđa kosa posijedi. Vidjela je ona kako druge žene gledaju u nj i znala da one na površini vide ono što je ona oduvijek znala: nitko mu nije bio ravan. Pošla je za njim do blagovaonice, gdje je odložio pladanj na stol. Ustao je i rukama protrljao križa.

– Ljubavi, jesi dobro? – upitala je Enza dok mu je masirala križa.

– Pognuo se poput svakoga postolara – rekao je Luigi. – Stavi drvene podloške ispod stola za krojenje da ti bude viši. Nekoliko centimetara više bit će ti spas za vrat i ramena. Mene su leđa ubijala sve dok nisam dolje stavio podloške i sad sam puno bolje. ~ 320 ~

– Probat ću – rekao je Ciro. – Mogu li mi podlošci pomoći riješiti hrpetine posla?

– E, to ne mogu – nasmijao se Luigi.

– Drveni podlošci su uistinu učinkoviti? – upitala je Pappina.

– Apsolutno – rekao je Luigi.

– Gle, onda meni napravi drvene cipele – nasmijala se Pappina.

– Mene već sedam mjeseci bole leđa.

Na Božić je Enza sama otišla na ranu jutarnju misu. Ciro je bio umoran od posjeta Latinijevima kod kojih su ostali dokasna, a osim toga, sinoć se pojavio u crkvi. Pustila ga je da spava, ostavivši mu poruku u kojoj je napisala da neće odmah nakon mise doći kući.

Njezin Božićni dar njemu bio je onaj koji nije mogla podijeliti dok ne bude sigurna da će on na nj pristati.

Enza je svezala šal oko vrata i privukla vuneni šeširić preko ušiju. Pješice se zaputila do groblja Saint Joseph’s, otprilike dva kilometra izvan Chisholma.

Voljela je pješačiti i svaki put kad bi išla daleko sjetila bi se kako je to činila na planinskim stazama iznad Schilparija. Posvuda ju je nešto podsjećalo na mjesto iz kojega je potjecala.

Dok je hodala, stopala su joj škripila po snježnom pokrivaču na smrznutom tlu. Čisti zrak mirisao je na borovinu te povremeno na dim s ognjišta farme izvan glavne ceste. Zima u Chisholmu imala je paletu bijele i sive, poput perja snježne sove ili sivih šojki koje su se vraćale odmah s dolaskom proljeća. Dok je hodala duž raskrčene ceste, Enza je pomislila na to koliko je lakše bilo hodati u Chisholmu. Nije bilo strmih staza za uspon, samo dugačke crne trake ceste koja je vodila do novih odredišta.

Borova stabla duž ceste bila su gusta i visoka, s deblima toliko širokim da ih ne bi mogla obujmiti. Bilo je jasno kako je taj komad šume stotinu godina netaknut, baš kao oni koji su takvi ostali u Talijanskim Alpama. Vidjela je polja na mjestima gdje su šumski radnici u ime napretka rušili stabla duž ceste između Chisholma i Hibbinga. Bilo je samo pitanje vremena kad će ta stara stabla doživjeti istu sudbinu. Ali toga jutra bila su samo njezina.

Gurnula je vratnice od kovanoga željeza i ušla na groblje Saint Joseph’s.

Uokolo su bila raštrkana gola stabla, nekoliko kipova Blažene Djevice i klečećih anđela, ali uglavnom je vidjela ukusno ulaštene mramorne oznake s uklesanim natpisima, usađene u zemlju. Za razliku od Schilparija, to nisu bili mramorni mauzoleji s oltarima, šarene freske ni pozlaćene vratnice iza kojih bi bili smješteni granitni grobovi. To groblje bilo je naizgled posve obično, poput seoskoga polja.

Svećenik joj je dao zemljovid. Nasred groblja, ispod zasada ogoljelih stabala, bila su grobna mjesta ljudi koji su poginuli u rudnicima. Počela je rukavicom ~ 321 ~

brisati snijeg s kamenja i ukazala su se imena: Shubitz, Kalibabky, Paulucci, Perkovich. Rečeno joj je da su ti ljudi radili u rudniku Mahoning te u rudniku Stevenson u Stutzu, Burt-Poolu, Burt-Sellersu i rudniku Hull. Katolici među njima bili su prevezeni iz Hibbinga vlakovima Mesaba Railwaya, gdje se služila sprovodna misa i gdje su bili pokopani kako dolikuje. Načinjene su fotografije i poslane natrag obiteljima u Europu, iako u nekim slučajevima nije bilo poslano ništa, jer rudar nije ostavio nikakve naputke ni podatke o tome kamo ih proslijediti.

Nisu našli ostatke Carla Lazzarija. Izgorio je u požaru. Enza se sagnula i rukom očistila nadgrobni spomenik.

CARLO LAZZARI 1871. – 1904.

Osmjehnula se. Bio je to crni granitni kamen s uklesanim zlatnim umetkom.

Načinila je znak križa.

– Enza! – zazvao je Ciro s vratnica. Silazio je niz stazu prema njoj, zabrinuta izraza lica. – Ne bi trebala biti vani na ovakvoj hladnoći. Monsinjor Schiffer mi je rekao da ću te tu naći. – Spustio je pogled na nadgrobni kamen i na ulaštenom crnom granitu ugledao očevo ime. – Što je ovo? – upitao je zbunjen.

– Ja sam ga dala postaviti. Kupila sam ga dijelom novca od obveznica. Imala sam osjećaj da to treba učiniti, iako ga nikada nisu našli. – Glas joj se slomio, zato što se bojala njegove reakcije. – Oprosti. Nisam te željela dodatno uzrujati pa ti nisam ni rekla. – Enza je kleknula pokraj kamena.

– Zašto bi postavila nadgrobni kamen kad mu tijelo nije preživjelo požar?

– Zato što je živio. Zato što je bio tvoj otac. Zakopala sam kutiju sa slikom na kojoj ste ti i Eduardo, pismo od mene i uvojak tvoje kose. Svećenik je to blagoslovio i prije nekoliko dana su tu postavili kamen. Prvi put ga sad vidim.

Cirine plavozelene oči isticale su se naspram zimskoga neba kad je Enza prema njemu podignula pogled. Shvatila je da nikada neće uistinu upoznati svoga supruga, nikada nije bila sigurna u njegovu reakciju. Bio je silno emotivan muškarac i njegova tjelesna snaga ni u kojem pogledu nije bila pokazatelj snažne odlučnosti. Previše je toga bio izgubio u životu, da nije znao kamo bi s tom tugom.

Ciro je kleknuo pokraj nje uz očev grob u snijegu i zaplakao kao šestogodišnjak. Enza se sagnula i obavila ruke oko svoga supruga.

– Sve vrijeme sam se nadao kako to nije istina.

– Morao si se nadati – rekla je Enza. – I sama bih se nadala.

– Cijeloga života govorili su mi kako nalikujem na nj i razmišljam kao on... – ~ 322 ~

Ciru je izdao glas. – Ali nikada ga nisam upoznao. Sjećam se sitnica u vezi njega, ali ne znam jesu li to uistinu moja sjećanja ili mi je Eduardo toliko često pričao te priče da sam ih ja prisvojio kao svoje. Čovjek bi pomislio kako odraslom čovjeku ne treba otac ni to da se mora držati zamisli o njemu. Znam da je glupo od mene bilo pretvarati se da je moj otac možda ipak živ, ali želio sam da bude. Bilo mi je potrebno da bude. Priznati da nikada neće vidjeti kakav sam muškarac postao ni upoznati moju suprugu ili djecu... previše je to za podnijeti.

Enza je uzela komad papira za izradu uzoraka i iz džepa izvadila olovku.

Zamolivši Ciru da pridrži papir uz kamen, protrljala je olovku uz ugravirano mjesto na granitu. Ime njezina svekra te godina rođenja i smrti polako su se pojavile na čistom komadu bijeloga papira, što je bio palimpsest, dokaz da je dostojno pokopan. Uredno je premotala papir i stavila ga u džep, a potom pomogla svome suprugu da ustane. – Hajdemo kući – rekla je.

Izišli su iz groblja i zatvorili vratnice. Dok su se vraćali do Ulice West Lake, stisnuli su se jedno uz drugo, štiteći se od oštroga zimskog vjetra. Da ih je netko nepoznat vidio u prolazu toga božićnoga jutra, bilo bi mu teško reći je li suprug pridržavao svoju suprugu ili je ona podupirala njega.

Enza se bojala da će Pappinu uhvatiti trudovi i da će se dijete roditi prije nego što ona stigne pomoći joj. Stoga je Luigi unaprijed platio glasnika da na prvi znak trudova trolejbusom krene iz Hibbinga do Chisholma, dati Enzi do znanja da je došlo vrijeme.

Dva tjedna prije termina Pappinina poroda nijedna snježna pahulja nije pala na Iron Range. Iako su nanosi od šest metara ostali od snijega iz siječnja, ceste su bile zaleđene i temperature ispod ništice, ali sve dok su tračnice trolejbusa bile čiste, Enza je kod Pappine mogla biti za nekoliko minuta.

Pomagala je svojoj majci i primalji u Schilpariju kad je rođena Stella. Nije joj bilo dopušteno biti uz majku dok su se rađala ostala djeca, ali kad je Stella stigla u njihove živote, Enza je već svojoj braći i sestrama bila poput druge majke. Pomagala je oko pranja, objeda i učila ih čitati. Giacomina je imala tako veliko povjerenje u Enzine sposobnosti da joj je dopustila paziti na djecu onda kad je ona odlazila od kuće obavljati sitne poslove ili se penjala uz planinske staze brati začinsko bilje.

Giacomina gotovo nije ni zacvilila kad se rodila Stella. Zapravo, Enza se sjećala da je prostorija bila tiha i mračna i bilo je gotovo nekakvoga osjećaja punog poštovanja u načinu na koji je to djetešce kliznulo iz njezine majke u ruke primalje, poput buketa cvijeća.

Enza je držala Pappinu za ruku dok je vikala i mučila se tijekom dugoga poroda, sve do trenutka kad se pojavio njezin sin, savršen, dugačak i kreštav.

Bolničarke u Hibbing Hospitalu bile su susretljivo uslužne pa je Pappina mogla ostati nekoliko dana oporavljati se prije povratka kući, u stan koji je Enza za ~ 323 ~

nju pripremila.

Enza je upala u poznatu rutinu s novim djetetom. Postavila je opremu za novorođenče, pobrinula se za to da Luigi ima redovite obroke, nastavila s pranjem rublja, kupala Pappinu i prala joj kosu te vodila brigu o tome da stan bude uredan. Napravila je veliki lonac juhe, s rajčicama, korjenastim povrćem, ječmom i bujonom, kako bi Pappina vratila snagu. Enza je osjetila kako je obuzima vrtoglavica pri pomisli da će to isto Pappina jednoga dana činiti za nju.

Nakon što je pet dana bila uz Pappinu, trolejbusom je pošla kući u Chisholm. Osmjehnula se kad je pogledala kroz prozor, prisjetivši se da ženu ništa ne može tako iscrpiti kao briga oko djeteta, do same srži.

Otvorila je vrata radnje i osmjehnula se. Ciro je podigao pogled i odložio svoj tokarski alat na stol. Kako je mali John Latini?

– Gotovo pet kilograma težak i kao dokaz tomu, boli me vrat. – Enza se nasmijala.

– Dijete rođeno na Valentinovo – ozario se Ciro.

– Trebao bi trolejbusom poći do njih. – Enza se okrenula popeti uz stube, a potom se sjetila da mu ima prenijeti poruku. – Luigi je rekao da ti kažem kako djetešce ima mali nos. Rekao je da ćeš ti znati što to znači.

– Va bene – rekao je Ciro, prasnuvši u smijeh na tu samo njima poznatu šalu.

– Dječak je zdrav, imao on ili ne imao mali nos – jamčila je Enza.

– Sve ono mlijeko koje je popila bilo je vrijedno toga.

– Bolje bi bilo da i mi kupimo kravu – rekla je Enza.

– Gdje bismo je smjestili? Na onome komadu zemlje u stražnjem dijelu uzgajat ćemo rajčice, ništa drugo.

– Mogla bi to biti nekakva mala krava – rekla je nježno Enza, stavivši ruke na bokove, a potom na križa.

– Jesi li ti... – Ciro je odmjerio Enzu od glave do pete u potrazi za onom raskošnom zaobljenošću kakvu bi trudna žena zasigurno imala. Bila je lijepa kao uvijek, samo joj je ruka na struku ukazivala na promjenu.

Enza je kimnula, potvrđujući da je trudna.

Djetešce njihova medenog mjeseca.

Djetešce njihove prve bračne noći.

Negdje između Paolija u Pennsylvaniji i Crestlinena u Ohiju, na putu Broadway Limiteda za Chicago, Enza je začela njihovo dijete. Ciro joj je prišao, odigao je sa zemlje i čvrsto je držao. – Mislio sam da ne mogu biti sretniji.

Ciro je u srcu osjećao neopisivu radost, koja ga je ispunjavala na način koji je uvijek smatrao nemogućim. To što je osjetio samo na trenutak potrajat će do kraja njegova života. ~ 324 ~

Njihovo dijete bilo je njegov najveći san. Ciro se sjetio kako je svoju suprugu i djecu zamišljao još prije nego što ih je upoznao, kao i kuću koju će za njih sagraditi u Vilminoreu. Ali svi ti snovi bili su nevažni sada kad se to uistinu događalo. Toliko je ljubavi imao za svoju suprugu i djetešce u njoj da je u sebi osjećao novu vatru, koja je raspirila još veću ambiciju da skrbi o njima. U tome trenutku nadao se samo mnoštvu djece i dugom životu, kako bi mogao voditi brigu o njima.

~ 325 ~

24

VOZNA KARTA ZA VLAK Un Biglietto per il Treno jeto u Minnesoti bilo je jednako divno kao bilo koje drugo kojega se Enza kao dijete sjećala u Talijanskim Alpama. Jezero Longyear blještalo je poput safira, zrcaleći nebo bez oblačka koje je bilo zasićeno najtamnijom plavom, poput svile iz Marakeša. Zimzeleno drveće obrubljivalo je obzor, dok su niske zelene guštare bile prošarane prvim pupoljcima slatkih kupina. Gnjurci su kričali pri jutarnjoj svjetlosti, glasajući se preko vode.

L

Enza je odškrinula sve krovne prozore u kući. U posljednjim tjednima trudnoće, primila se posla: oprala je sve prozore, oribala podove i usavršila sve pojedinosti koje treba znati o njezi djeteta. Sašila je opremu za djetešce od snježnobijeloga antilopa i mekanoga pamuka. Obrubila je vreću za novorođenče bijelom čvrstom vrpcom i kapuljaču opšila svilom. Ciro je napravio zipku i obojio je u bijelo. Oslikao je zidove dječje sobe naizmjeničnim prugama bež i pješčano bež boje, kako bi postigao učinak zidne tapete... taj trik Enza je naučila gledajući Neila Mazzellu koji je u Metropolitan Operi bio zadužen za uređivanje scene.

Kad su toga jutra vrata na radnji zacilikala, Ciro je podigao pogled s posla koji je obavljao. Bio je toliko iznenađen da su škare tupo odzveknule od stol kad ih je spustio.

Na vratima je stajala Laura Heery, držeći u jednoj ruci kovčeg, a u drugoj kutiju za šešir. Na sebi je imala modri kostim od krepa, njemu odgovarajući slamnati šešir i bijele rukavice. – Nisam mogla tek tako pustiti tvoju malu da se porodi bez mene. – Nacerila se.

Ciro ju je zagrlio i pozvao Enzu koja je bila na katu. Laura je skinula rukavice i stavila ih u torbu. Pošla je duž glavne sobe, zavirujući kroz prozor u Enzinu prostoriju za šivanje, dok je Ciro potrčao uz stube po Enzu. Laura ih je mogla čuti kako razgovaraju na stubištu pa je potrčala u prednji dio radionice.

Kad se Enza pojavila na dovratku i ugledala Lauru, vrisnula je od oduševljenja.

Laura ju je zagrlila i uskoro su obje plakale. Laura je ustuknula i pogledom obuhvatila Enzinu zaobljenu pojavu i raskošnu ljepotu.

Jedan klijent, otprilike četrdesetpetogodišnji rudar, gurnuo je i otvorio vrata, ugledao uplakane žene, okrenuo se oko svoje osi i izišao. ~ 326 ~

– Djevojke, ostat ću zbog vas bez posla – našalio se Ciro.

– Što kažeš na to da Lauri pokažemo stan? – Pokupio je Laurinu prtljagu.

– Sigurno si iscrpljena – rekla je Enza Lauri dok su se za Cirom penjale uz stube.

– Nisam, puna sam energije. Poludjela sam u vlaku od skučenosti. Nadam se da za mene ima puno posla.

– Možeš dići noge u zrak i odmoriti se, a možda će i moja supruga učiniti isto – rekao je Ciro.

– Sve je spremno i drago mi je zbog toga. Možemo te dobro ugostiti prije nego što dijete stigne – rekla je Enza, otvarajući vrata gostinjske sobe. – Osjećaj se kao kod kuće, a ja ću pristaviti kavu.

– Baš će mi dobro doći – rekla je Laura.

Enza je za sobom zatvorila vrata i nepomično zastala u hodniku, kao da sanja. Ciro ju je zagrlio.

– Jesi li znao? – upitala ga je Enza,.

– Ne bih ja mogao izdržati čuvati to kao tajnu. – Ciro ju je poljubio.

Enza je izvukla maramicu iz zapešća, gdje ju je zagurala u rukav, i obrisala oči.

– Koliko sam sretna zbog djeteta, toliko sam se bojala da ću biti sama. Tako mi je drago što je Laura tu.

– Gle, mogu zauvijek ostati. Sviđa mi se moja soba! – rekla je Laura kad im se pridružila.

– Vratit ću se na posao – rekao je Ciro. – Djevojke, javite ako vam što zatreba.

– Hajde, pokazat ću ti dječju sobu – rekla je Enza.

– Djevojke iz radnje za izradu kostima sašile su neke stvari za dijete. Donijet ću ih. – Laura je ušla u svoju sobu i izišla s kutijom. Pošla je za Enzom dolje do dječje sobe, koja se nalazila sučelice glavnoj spavaćoj sobi. Enza je sjela na stolac za ljuljanje, dok je Laura privukla stolčić, pruživši kutiju Enzi.

Enza je razmotala satensku dječju deku. Unutra su bile ručno pletena pamučna kapa, dječje rukavice s jednim prstom i jastuk za zipku od crnoga filca u obliku glazbene note. Laura je rekla: – Od tvojih prijatelja iz Metropolitan Opere i ostaloga osoblja.

– Kako je Colin? – upitala je Enza.

– Tko? – Laura se pretvarala da je ne čuje.

– Što nije u redu?

– Nije me pitao da se udam za nj i mislim da ni neće.

– Zašto? ~ 327 ~

Laura je slegnula ramenima. Ali potom se trudila na zaplakati. – Otišla sam ne znajući zašto.

– Nisi s njim razgovarala o tome?

– Vrlo je teško o tome započeti razgovor. Sjeti se onih djevojaka koje bi postavile ultimatum? Završile bi sa svojim ultimatumom i ne bi postigle puno više od toga. Colin je na poslu divan prema meni. Mislila sam da sam dobra s njegovim sinovima. Nastojim biti. Vodim ih u park i na predstavu. Kada dođu u Met, raščistim radni prostor u radionici za izradu kostima i pomognem im napisati zadaću dok je Colin zauzet na kazališnoj blagajni. Uistinu sam ih zavoljela.

– Pa što je onda?

– Njegova majka. Ne želi da se njezin sin udovac oženi šveljom iz radionice za izradu kostima.

– Ma nemoguće – rekla je obzirno Enza.

– Moguće. Ja sam siromašna Irkinja... a pitaš me kako znam da jesam? Čula sam je kako to govori pomoćnicama u kuhinji svoje kuće na Long Islandu.

Zapravo, pomagala sam počistiti tanjure od večere kad sam to načula.

– Jesi li rekla Colinu?

– Jedva sam dočekala. Rekla sam mu to dok smo se, vozeći, vraćali u grad.

Ispričao mi se zbog svoje majke. Rekao je da je ona lik iz romana Edith Wharton. Bila je snob i uvijek će takva ostati. Ne bih to trebala osobno shvaćati.

– Moraš to shvatiti osobno – rekla je Enza.

– To sam i ja njemu rekla! Nema drugoga načina na koji to mogu shvatiti. Ali ne znam što učiniti. Volim ga.

– Voli i on tebe.

– Ali ja sam bez pedigrea. Nisam iz obitelji Vanderbilt ili Ford.

Enza nije mogla ne pomisliti na to kako je Lauri njezina radna etika dala pedigre. Na kraju krajeva, krčila je sebi put preko rijeke Hudson i naposljetku dobila mjesto u Metropolitan Opera Houseu. I to je moralo nešto vrijediti. Stoga je rekla: – Fordovi su bili irski seljaci i Vanderbiltovi su bili iz Staten Islanda.

Obogatili su se zato što su marljivo radili u zemlji koja im je to dopustila. Stoga samo reci gospođi Chapin da su Heereyjevi u usponu i da ih ti predvodiš.

– Njegova majka ima na umu drugu djevojku za nj – rekla je nježno Laura. – Colin je za vikend vodi na regatu u Newsport.

– Kako znaš?

– Rekao mi je. Tada sam odlučila uzeti slobodne dane i doći ovamo pomoći ti.

Nema u New Yorku ničega za mene. Gotovo je.

Te noći Enza se pobrinula za to da se Laura osjeća udobno u svojoj sobi i potom se pridružila Ciri u njihovoj spavaćoj sobi. Ciro je oko Enze naslagao ~ 328 ~

pernate jastuke, poput vreća pijeska u rovu, sve dok joj nije bilo udobno. – Emilio i Ida ponudili su se odvesti tebe i Lauru do jezera Bemidji.

– Ne znam postoji li nešto što bi Lauru moglo oraspoložiti.

– Nisam znala da Amerikanci ugovaraju brakove kao što to čine naši ljudi tamo na planini.

– Još gore. Samo biti par s onim tko je iznad na društvenoj ljestvici, nikad ispod. Ne samo što moraš biti bogat, moraš biti i obrazovan. Laura je vrlo pametna, ali nije završila školu. Pretpostavljam da je to uvjet da bi se udala za Chapina.

– Ne želim da si tjeskobna.

– Ne mogu si pomoći. Ona mi je najbolja prijateljica. I nesretna je.

– Pokušajte se malo zabaviti. Imaš vremena prije nego što dijete dođe. Srpski dani su pa joj možeš pokazati Kanadu, jezera... ima mnogo toga što se može učiniti. – Ciro je poljubio Enzu za laku noć.

Enza se naslonila na jastuke i zagledala u strop. Laura je bila nekoliko godina starija od nje pa je znala da njezina prijateljica osjeća pritisak da se uda.

Laura nije namjeravala ostati stara cura, ali već se takvom osjećala.

Novorođenče će uvelike pripomoći tome da se Laura osjeća korisnom, ali Enza se pitala neće li je možda ujedno rastužiti, znajući da njezina budućnost s Colinom više nije moguća.

Srpski dani bili su slavlje koje je Mesabi Range ispunilo posjetiteljima sa sjevera Minnesote, Wisconsina i dolje na jugu sve do Chicaga. Većina obitelji ponovno se našla na okupu i uzela ljetni odmor tijekom toga tjedna slavlja, a kao posljedica toga broj stanovnika na planinskom lancu se udvostručio.

Prodavaonice na Ulici West Lake imale su rasprodaje na pločniku. Žarko želeći biti dijelom te aktivnosti, Enza je iznijela dječje podbradače, deke za zipku i flanelaste vreće za novorođenče koje je sašila za prodaju. Laura se čudila tome prometu i obećala Enzi kako će navesti djevojke iz odjela za izradu kostima da sljedeće godine prirede razne vrste proizvoda za prodaju.

Na jezeru Longyear na travnjaku je bio podij za svirače na kojemu je svake večeri svirao drugi sastav. Iznad jezera bio je vatromet i pokazatelji na kojima će biti istaknuti brojevi s plesnoga natjecanja koje se održavalo posljednje večeri slavlja. Pappina i Luigi doveli su svoga sina Johna, koji je već s pet mjeseci bio vrlo živahno dijete, prvoklasni vrištač. Laura i Enza raširile su deku na tlo, dok je Ciro otišao po mineralnu vodu.

– Mogla bih se naviknuti na ovo – osmjehivala se Laura. – Svjež sir, jezero, pravi prijatelji.

– Ostani onda! – rekla je Pappina.

– Znaš li koliko je teško zadržati sobu kad je jednom dobiješ u Milbank ~ 329 ~

Houseu?

– To je poput zlata – rekla je Enza.

– Nikada kao djevojka nisam bila radnica, a tako bih voljela da sam mogla biti. Ali odmah sam iz majčine kuće otišla na stan s Luigijem. Što sam propustila?

– Ako želiš ne znati odakle će ti doći sljedeća plaća, ako znaš izrađivati odjeću od tvorničkih ostataka i ako voliš topao šampanjac u papirnatoj šalici na premijeri u operi, onda je život radnice za tebe.

– Nikada neću znati kako je to, ali zasigurno volim slušati sve o tome – rekla je Pappina.

– Čini se da djevojke uvijek žele ono što nemaju. – Laura je protegnula svoje dugačke noge ispred sebe na deki, izravnavši suknju preko njih. – Željela sam biti građena kao mala graciozna brineta, a poput crvenoga lakric štapića sam.

Ne bih imala ništa protiv vlastitoga djeteta u krilu, ali neudana sam, ne svojim izborom, već zbog okolnosti. Eto vidiš, ne dobijemo nužno ono što želimo, ali nešto dobijemo.

Enza se nasmijala, kao što je to uvijek činila kad je Laura filozofirala.

Nastojala je ne razmišljati o tome kako će to izgledati kad se Laura vrati u New York. Bila su to dva divna tjedna, više odmor za Enzu nego za Lauru koja je čekala na nju, predviđajući njezine potrebe i potičući je da se odmori.

Ciro je na deke stavio kutiju hladne mineralne vode. Enza je, sjedeći na deki, osjetila snažnu bol u trbuhu. Promeškoljila se, misleći da je to zbog položaja sjedenja, dok se nakon nekoliko trenutaka bol nije ponovila.

– Jesi li dobro? – upitala je Laura Enzu.

Sastav je ponovno zasvirao i limena glazba je zatrubila rodoljubni marš.

Laura se pružila preko deke do Cire, gurkajući ga laktom. Kad se okrenuo i pogledao u Enzu, lice mu je postalo pepeljasto. – Je li vrijeme? – upitao je, iako nije morao ni pitati.

Potvrdno je kimnula da jest. Laura je maloga Johna predala Pappini. Ciro je pomogao Enzi ustati i, dok je sastav svirao, on i Laura polako su otpratili Enzu do ruba parka, gdje je zamolio policajca da ih odveze do bolnice. Na svu sreću, kad nije bio na dužnosti, policajac Grosso igrao je poker u postolarskoj radnji pa je rado taj tjeskobni trojac povezao uz brdo do Chisholm Hospitala.

Ciro je otvorio vrata Enzine sobe u Chisholm Hospitalu. Zaustavio se kad ju je ugledao u bijelom satenskom ogrtaču kako drži mali plavi smotuljak. Njezina ljepota poprimila je novu dimenziju sada kad je bila majka njegova sina provorođenca. Dan 28. lipnja 1919. bit će datum kojega će se on cijeli život sjećati, bez obzira na ostale pojedinosti koje će mu se izgubiti iz sjećanja. Bio je to dan kad su on i Enza postali una famiglia. ~ 330 ~

Laura se osmjehnula i potapkala Ciru po leđima kad je izišla iz prostorije.

Ostavši sami sa svojim djetetom, Ciro je prišao Enzi, provukao ruku ispod njezinih križa, obrgrlio nju i dijete i privukao svoju malu obitelj u zagrljaj.

Njegov sin mirisao je na mladu kožu i puder. Bio je dugačak i ružičast i prstima je bockao po zraku, kao da ga je pokušavao uhvatiti.

Kad je došlo do toga kako će ga nazvati, Enza je željela da mu nadjenu ime Ciro. Njezin suprug imao je druge zamisli. Mislio je sinu dati ime Carlo, po svojemu ocu, ili Marco, po Enzinu, ili Ignazio, koji je bio dobar prema njemu, ili Giovanni, po Juanu Torresu koji je poginuo u rovovima. No, iako su ga svi ti muškarci oblikovali, odlučio je svome prvorođenome sinu dati ime Antonio, po svecu zaštitniku izgubljenih stvari.

Prisjetio se one noći kad je prvi put sreo Enzu. Kao siroče, uvijek je osjećao tu nejasnu iskorijenjenost zbog napuštenosti, to tiho nepripadanje koje je glasno odjekivalo u odajama njegova srca dječaka u razvoju. Bio je to šupalj osjećaj žaljenja za koji je mislio da ga nikada neće napustiti. Ali nakon Enzina brza poroda, napokon se pronašao. Sada je bio otac.

Enza je dijete predala Ciri, kao da mu predaje krhku porculansku šalicu za čaj, strahujući da bi joj mogla ispasti.

– Ja sam tvoj otac, Antonio. Nikada te neću ostaviti – obećao je dok je držao svoga sina. Kad je te riječi prevalio preko usana koje je nježno spustio na glatki obraz svoga prvorođenca, povjerovao je u njih i učinio bi sve što je u njegovoj moći da bude siguran kako će one zauvijek biti istinite.

– Isti ti – rekla je Enza. – Zamisli dvojicu vas na svijetu.

Laura je skuhala lonac povrtne juhe s mnogo krumpira nasjeckanoga na kocke, znajući da će to Enzi dati snagu. U stanu je sve pospremila pa je Enza, kad ju je Ciro doveo kući, trebala samo dojiti djetešce i odmarati se.

Laura je prve noći sjedila s Enzom dok je dojila, a potom je uzela djetešce, promijenila mu pelene i stavila ga u pletenu dječju košaru prije nego što je pomogla Enzi da prijeđe preko hodnika do svoga kreveta. Bilo je to vrlo uzbudljivo vrijeme... Laura je bila tako dobra prijateljica da je svu Enzinu sreću dvostruko osjećala.

Kad je svanuo dan Laurina povratka u New York, sporo se pakirala dok je Enza sjedila s dojenčetom.

– Jesi li sigurna da ne želiš moj pulover? – ponudila je Laura svoj klasični modri kardigan.

– Prestani mi davati stvari. – Enza se osmjehnula.

– Ne znam kad ću te ponovno vidjeti. – Laura je sjela na rub kreveta.

– Možeš se vratiti u svako doba.

– Možda bi ti mogla doći u New York – predložila je Laura.

~ 331 ~

Jednoga dana – osmjehnula se Enza. Što ćeš raditi kad stigneš tamo? – upitala je.

– Početi iznova. – Laurine oči bile su pune suza. Obrisala ih je maramicom. – Namjeravam prestati plakati odavde do Penn Stationa. Kad iziđem iz vlaka, bit će sve u redu sa mnom.

Na dovratku se pojavio Ciro.

– Znam, znam, Ciro. Moram smjesta krenuti jer ću u protivnome propustiti vlak. – Laura je ustala i zatvorila kopče na svom kovčegu. Skinula ga je s kreveta.

– Mislim da bi na kraju ipak mogla zakasniti na taj svoj vlak.

– Zašto? Je li se dogodila kakva nesreća?

– Nije, zastoj je. – Ciro se naslonio na okvir vrata.

– Kako to misliš? – Laura je pogledala u svoj plan puta, kao da bi tamo mogao biti kakav ključ zagonetke.

– Tu je netko tko te želi vidjeti – rekao je. – Hoćete li se, molim, spustiti dolje do radnje, djevojke? – Ispružio je ruke i preuzeo dijete od Enze. – Pođite za mnom.

Laura je bila zbunjena i Enza nije znala što reći pa su pošle za Cirom niz stube. Ciro je prvi s djetetom prošao kroz vrata. Za njim je ušla Enza. Laura je posljednja prošla kroz vrata. Uz radni stol stajao je Colin Chapin, bio je zgodan, ali zgužvan nakon duga puta u odijelu od lagane tkanine s gustim tankim prugama. Ugledavši ga, Laura je bila silno zaprepaštena, kao da je vidjela duha.

Počela je uzmicati iz prostorije prema vratima.

– Kamo ćeš? – upitao je Colin. – Cijeli ovaj put prevalio sam zbog tebe.

Laura se zaustavila. – Zašto?

– Zato što te volim i zato što ćemo se vjenčati.

– Hoćemo?

– Ako me želiš – osmjehnuo se Colin. – I moje sinove. Oni su dio te pogodbe.

– A što je s tvojom majkom?

– Podsjetio sam je da je njezina vlastita majka bila iz obitelji Fitzsimmon koja je radila u tvornici stakla.

– Tvoja majka je Irkinja malograđanka?

– Najmalograđanskija – nasmijao se Colin. – Nemoj me tjerati da te preklinjem. Hoćeš li se udati za mene? Ponuda je bačena na stol.

Ciro i Enza pogledali se najprije jedno u drugo, a potom u Lauru, koja je duboko uzdahnula i rekla: – Prihvaćam je.

Colin se nasmijao, a uskoro su mu se pridružili Enza i Ciro. Ali Laura je zaplakala. – Ti si sve što sam ikada poželjela u životu. ~ 332 ~

– Pa zašto onda plačeš? – Colin joj je prišao, privukao je k sebi i poljubio je.

– Zato što nikada ne dobijem ono što želim.

– Ne možeš to više reći, Laura – rekao joj je obzirno Ciro.

– Nikada više – složila se Enza.

Laura Maria Heery i Colin Cooper Chapin vjenčali su se 26. prosinca 1919. godine u kapelici Blažene Djevice u katedrali Saint Patrick’s na Petoj aveniji u New York Cityju. Colin je zapazio da je Stjepandan, što je značilo da će se često svađati ili da se neće svađati uopće. Taj dan su izabrali zato što je Met tijekom Nove godine bio u mraku i dječaci su bili na školskim praznicima. Williamu je bilo jedanaest, a Charlesu dvanaest godina. Njih četvoro otišli su na odmor u Miami Beach, što se dvostruko računalo kao medeni mjesec. Laura je u Minnesotu poslala razglednicu s dvije riječi napisane savršenim krasopisom nalivperom Palmer: “Nikad sretnija.”

Enza je uz svoj šivaći stroj u radionici držala ogradicu za dijete. Nije bilo razlike između posla i života kod kuće. Enza i Ciro zadovoljno su brisali granice.

Djetešce je voljelo uzeti svoju bocu i promatrati kako svjetlost prosijava kroz sjenu stabla i ulazi kroz prozor, bacajući sjene u obliku latica na stari limeni strop. Dok je Antonio drijemao, Enza je imala vremena pomagati Ciri kad je dovršavao radničke cipele. Laštila je kožu i u cipelu stavljala drveni klin kako bi razvukla kožu ispod metalnoga vrška, u predjelu prstiju.

Ciro je često dolazio iz prednjega dijela radnje igrati se s Antonijem, bacati ga u zrak ili ga iznositi u dvorište otraga i puštati da puzi po travi. Smatrali su svoga sina beskrajno očaravajućim. Sad kad je Antonio bio već dvogodišnjak, imao je prijatelje za igru koji su navraćali sa svojim majkama. Iskustvo koje je Enza stekla vodeći brigu o svojoj braći i sestrama dobro joj je poslužilo za ulogu majke. Bilo je mnogo iskusnih roditelja oko njih. Ida Uncini, čija su djeca bila odrasla, stvorila je naviku svratiti i pomoći.

Prijateljice poput Albanke Linde Nykaza ostavile bi kolač od kave i povele Antonija u kolicima u vožnju.

Cirina radnja na Ulici East Lake nastavila je biti magnet za rudare koji su tražili gdje bi kartali nakon duge smjene. Ciro bi im napravio sendviče od mozzarele i rajčica; sam je pravio sir, kao nekada u danima provedenim u samostanu. Enza je dvaput tjedno pekla svjež kruh i pobrinula se za to da Ciro pozove prijatelje upravo tih dana kad ga peče, kako bi mogli kušati svježa peciva.

Ciro i Enza su naizmjenično jedno drugome spremali ručak. Ciro bi spustio znak u izlogu pa bi njih dvoje pola sata sjedili otraga, u sjeni stabla, dok se njihov sin igrao na rasprostrtoj deki. Jednoga toploga dana u kolovozu Enza se u stražnjem dvorištu pridružila suprugu i sinu s Cirinim najdražim jelom, ~ 333 ~

poširanim jajima u svježem umaku od rajčica, prelivenim preko salate od maslačka. Ispod pazuha je držala poštu prevezanu špagom.

– Evo, Antonio. Hvataj. – Ciro je sinu dobacio loptu, koji je čekao da je uhvati. Antonio je podigao ruke uvis i zgrabio loptu. – Krupne ruke – rekao je Ciro.

– Poput očevih.

– Vrlo je brz.

– Svaki otac misli da je njegov sin veliki sportaš.

– Svaki otac nema sina kakav je Antonio.

Enza je pružila poslužavnik suprugu koji je Antonija pozvao na užinu. Dala je sinu pecivo s maslacem, sjela na klupu i razvrstala poštu. – Računi – rekla je.

– Jedi, Enza.

Promiješala je omotnice. – Hoću, čim pročitam pismo od Laure. – Enza je iz kose izvadila ukosnicu kojom je pozorno otvorila pismo.

2. kolovoza 1921.

Draga Enza!

S tugom u srcu javljam ti da je umro signor Enrico Caruso.

Gotovo da ne mogu pomisliti na nj, a da ne pomislim na tebe.

Sjećaš se kako smo mu spravljale makarone? Što kažeš na ono vrijeme kad si mu pribadačama pričvršćivala porub, onda kada je skočio sa stolca za probu, kad su mu se pribadače zabile u listove pa je skakutao uokolo poput jareta. Znala si u njegovoj garderobi ostavljati zdjele s narančinom i limunovom korom da upiju dim njegove cigare. Sjećaš se kad je tebe zvao Jedan, a mene Dva. “Uvijek zajedno, vas dvije, kao jedan i dva”, govorio je.

Kakav nam je dar svima bio. Silno će mi nedostajati, ali sjećat ću ga se onakvoga kakav je bio one večeri kad su se prikupljala sredstva za obveznice za Veliki rat, onda kada je stajao na opernoj pozornici raširenih ruku i upijao ljubav pet tisuća obožavatelja koji su bili na nogama, kao da je skupljao ruže.

Srce mi se slama zbog tebe, jer bio je jedan od tvojih... dobar čovjek, sjajan pjevač i krajnji ponos Talijana.

Tebe, Ciru i Antonija voli Laura.

P. S. Signore je umro u Italiji, baš onako kako je želio.

Enza je držala Laurino pismo, a potom sjela na klupu i zaplakala. Ciro je uzeo pismo od Enze, na brzinu ga pročitao i privukao je bliže. – Najiskrenije mi je žao ~ 334 ~

– rekao je.

Smrt Enrica Carusa bila je kraj jednoga razdoblja koje je promijenilo tijek Enzina života. Njezino iskustvo u Operi donijelo joj je u život prava prijateljstva i pretvorilo je od siromašne useljeničke švelje u pravu američku umjetnicu.

Dok se Antonio igrao na deki pokraj njezinih nogu, Enza je iskoristila vrijeme i prisjetila se sitnih pojedinosti toga velikoga pjevača. Prisjetila se načina na koji je pušio cigaru, otpuhujući dim u postojanim kolutovima, poput glazbenih nota. Sjetila se njegovih snažnih listova i profinjenih stopala te onoga kako mu je pokušala produžiti torzo ne bi li izgledao mršavije. Sjetila se one večeri kad joj je u svilenu rukavicu stavio zlatnik. Te večeri ga je posljednji put vidjela. Prvi put od dolaska u Minnesotu Enza je čeznula za New Yorkom.

Nekako bi joj biti s Laurom u opernoj kući, s radnicama za strojevima u radionici za izradu kostima, s lakajem na ulazu, slikarima, scenskim umjetnicima, glazbenicima i glumcima, bila velika utjeha. Ali bila je tu, s obitelji koja gotovo nije ni znala pojedinosti o životu kakav je vodila prije udaje.

Enza je usto još plakala za Carusovom Italijom. Vodili su duge razgovore na svom materinskom talijanskom o hrani... kako uzgajati krvavocrvene naranče, kako otkidati svjež bosiljak – nikada ga ne rezati nožem, da bi se oslobodilo najviše mirisa i o tome kako je njezina majka dok je kuhala tjesteninu pjevala sve stihove Panis Angelicusa pa kad bi došla do posljednjega stiha i podignula je s vatre, bila bi al dente, perfetta.

Svijetu će nedostajati Carusov glas, kao naravno i Enzi, ali nije prije svega pomišljala na njegovu veliku umjetnost, već na njega. Caruso je znao kako živjeti, isisavao je svaku kap radosti koju je mogao dobiti iz svakoga sata svoga života. Proučavao je ljude, ne zato da bi ih osuđivao, nego da bi uživao u njihovim jedinstvenim karakteristikama i, čineći to, upijao ono najbolje u njima pa im sve vraćao na svojim nastupima.

Enza nije mogla vjerovati da je Caruso mrtav, jer je na brojne načine on sam bio život. Bio je dah i moć, emocija i zvuk, smijao se tako glasno da ga je mogao čuti sam Bog na nebesima.

Pappina je u naručju držala svoje tek rođeno dijete. Bilo joj je to četvrto, ali prvi put je šeširić bio ružičast. Angela Latini imala je samo dva tjedna kad ju je Pappina odnijela do radnje pokazati obitelji Lazzari.

Ciro i Enza iskazivali su pozornost djetetu kad je u radnju doskakutao Antonio.

– Gle, imaš novu počasnu rođakinju – rekla je Enza. – Ovo je djevojčica Angela.

– Djevojčica? – prezrivo je otpuhnuo Antonio. – Što ćemo s djevojčicom? – Antonio je bio visok štrkljast sedmogodišnjak, dugih nogu i kose crne poput ugljena. Ciro je smatrao da uvelike nalikuje njegovu bratu Eduardu. Nitko u ~ 335 ~

Enzinoj obitelji nije bio visok, ali sudeći po izgledu njezina sina, on će biti.

– Jednoga dana ćeš saznati, sine – rekao je Ciro.

U radnju je ušla Jenny Madich, a za njom njezina mlađa kći Betsy. Betsy je išla u školu s Antonijem i od prvoga dana bili su zaljubljeni par. Za svoje godine bila je također visoka. Njezine bijele kožnate koturaljke bile su zavezane jedna za drugu i prebačene preko ramena. Imala je crnu kosu, plave oči i njezin prćasti nos ustupao je mjesto velikom osmijehu kojim je očaravala svakoga koga bi upoznala.

– Hoćeš se koturati, Antonio? – upitala je Betsy.

– Mogu li, mama? – Antonio je pogledao Enzu.

– Možeš, ali drži se pločnika, nemoj na ulicu. Betsy je pošla za Antonijem uz stube.

Jenny Madich, otprilike četrdesetogodišnjakinja, bila je visoka mršava plavooka srpska ljepotica gavran crne kose, koja je imala tri kćeri, sve jednu ljepšu od druge. Bila je poznata kao kraljica povitice na Mesabi Rangeu. Svaki put kad bi napravila turu ostavila bi jednu u radnji, a danas je donijela dvije. – Jesu li stigle cipele? – upitala je.

– Tu su – rekla je Enza. – Prelijepe su. – Otišla je iza pulta i pružila kutije Jenny, koja je otvorila crne lakirane kožnate cipele Mary Janes. Cipele za njezinu najstariju šesnaestogodišnju kćer imale su glatku malu potpeticu, dok su ostale bile klasične, s potpeticama od više slojeva kože. – Baš onakve kakve si naručila. Izgledaju poput reklame iz časopisa Everybody’s Magazine. Bile su odmah uz kratku priču Edne Ferber.

– Prodaješ li odsada cipele? – upitala je Pappina.

– Samo posebne narudžbe.

– Enza mi je ovim cipelama spasila život – priznala je Jenny. – Odlazimo vlakom do grada prije Uskrsa i tamo nabavljamo cipele. Nikada ne mogu naći crne lakirane cipele za djevojčice. A potrebne su im za natjecanje tijekom Srpskih dana.

– Zbog cipela idete sve do Minneapolisa? – upitala je Pappina.

– A što nam drugo preostaje? Mjeseci nam trebaju da im sašijemo kostime i ne želite nekim jeftinim cipelama uništiti taj završni izgled.

– Vidiš što te sve čeka s tvojom kćerkicom? – Enza se osmjehnula Pappini.

Pokušavala je ponovno zatrudnjeti sve otkad je Antonio navršio dvije godine, ali nije imala sreće. Činilo se kako Pappina bez imalo problema rađa jedno dijete za drugim. Enzin najveći san, djevojčica, ostvarit će se njezinoj dragoj prijateljici.

Enza je ispružila ruke i Pappina joj je pružila djetešce. Enza je spustila pogled na nju i pomislila kako je dobila savršeno ime: uistinu je bila pravi anđeo.

Antonio i Betsy glasno su štrcali niz stube, protrčali kroz radnju i izišli kroz ~ 336 ~

vrata. Za njima su zaječala zvona. – Budite oprezni! – povikala je za njima Jenny, a potom ponovno pogledala u Enzu. Znaš, nešto razmišljam kako bi ti dobro išla prodaja cipela za ples. Staviš li tu obavijest u glasilo Pravoslavne crkve, Rumunji i Srbi stajat će ti u redu pred vratima.

Enza je pogledala u Ciru. – Dragi, što ti misliš?

– Kako hoćeš.

– Hajde, Jenny, stavi oglas u to glasilo. Mogu odraditi posebne narudžbe. Što kažeš na ovo, ako prodam dvadeset pet pari cipela, tvoje kćeri će ih dobiti besplatno.

– Dogovoreno – rekla je Jenny, uzela svoju isporučenu kutiju i izišla kroz vrata. – Pokupit ću Betsy na putu kući.

Ciro je iz stražnjega dijela radnje unio kutiju i stavio je na stol.

– Kako tvoja leđa?

– Namakanje u Epsom kupki mi je malo pomoglo – rekao je Ciro.

– Previše radiš. – Enza ga je obgrlila.

– Stavi oblog od kamfora, Ciro. Ja sam ga stavila Luigiju i pomaže – predložila je Pappina.

– Budimo realni, previše je rudara i svaki od njih ima dva stopala, stoga nimalo ne čudi što mene i Lugija bole leđa.

Ciro je podbočio ulazna vrata radnje, pustiti da u nju uđe ljetni povjetarac. Svi prozori bili su otvoreni i stol za krojenje prema uzorku bio je raskrčen za partiju pokera. Cirini prijatelji, dvojica rudara, Orlich i Kostich, proučavali su svoje karte. Emilio Uncini je sklopio ruke preko novca na stolu, posegnuo za rakijom i natočio si čašicu. – Ispao sam – rekao je.

– Idi traži novac od žene – rekao je Orlich, motreći svoje karte. Ruke su mu bile crne ispod nokata zbog kasne smjene odrađene u Burt-Sellersu. Ugljena prašina zašla je u bore na njegovu licu. Oštrih crta lica, malih usta, izgledao je poput crteža načinjenog perom i tintom.

– Ne približavam joj se – rekao je Emilio.

Ciro je zatvorio vrata koja su vodila u hodnik, ali muškarci su kroz prozor nad vratima mogli čuti smijeh i čavrljanje majki i kćeri, barem pedesetak njih stajalo je u redu na stubama, penjući se gore u stan po svoje plesne cipele od crne lakirane kože. Ida je radila kao Enzina tajnica, dok je Enza uzimala mjere.

Enza je daleko premašila svoj cilj prodaje dvadeset pet pari cipela: prodala je 76 pari otkad je u Uskrsnom glasilu Pravoslavne crkve izišao oglas.

Krupna žena sa slamnatim šeširom ušla je u radnju sa svojom kćeri. Ciro je podigao pogled s karata.

– Tražim postolarovu suprugu – rekla je dama. – Vi mi ne izgledate kao ~ 337 ~

gospođa Lazzari.

Ciro je pokazao kroz vrata, gore prema stubama u smjeru iz kojega je dopirala buka. Dama se udaljila u društvu svoje kćeri i, kad ga više nije mogla čuti, Ciro je rekao: – Ni vi, gospođo, ne izgledate kao plesačica.

~ 338 ~

25

PRIVJESAK SRE? ONOŠA Un Ciondolo Portofortuna

C

iro je išao za svojim sinom dok su se penjali uz brdo na putu do liječnika Grahama. Antonio je poput gazele skakutao uz strmi uspon.

Pogled na sina podsjetio ga je na dane kad su on i Eduardo bili djeca i kad je Ciro morao trčati kako bi uhvatio korak sa svojim starijim bratom.

Postojali su ostali podsjetnici na prošlost u sadašnjem trenutku. Antonio je izgledao privlačno, poput svoga strica, onako tamnokos, njegove visine i spretnosti.

U dobi od jedanaest godina, Antonio je izrastao blizu metar i osamdeset pet i nije pokazivao nikakve znakove pognutosti. Ciro je odmahnuo glavom i osmjehnuo se dok je promatrao Antonija, koji se dokazao kao čudo od djeteta u svakom sportu u kojemu se okušao, bilo da se radilo o košarci, bejzbolu, brzom klizanju ili alpskom skijanju. Prisjetio se vlastite snage dok je bio mladić, ali bila je blijeda u odnosu na prirodnu atletsku sposobnost njegova sina.

– Hajde, tata, zakasnit ćemo – prekorio ga je Antonio s vrha brežuljka.

Ciro se zapitao zašto se uspuhao dok se penjao uzbrdo. Sada je tek povremeno pušio, samo jednu cigaretu dok je igrao poker, ali odjednom je osjetio sav teret svojih godina. Bio je zapanjen činjenicom da su tjelesne promjene koje je zapažao na ljudima dvadeset godina starijim od njega nastupile tako iznenada.

– Samo ti, sine, idi, stići ću ja tebe – rekao je Ciro.

Antonio je otvorio vrata ordinacije liječnika Grahama i sjeo u čekaonicu.

Bolničarka ga je prozvala. – Možete li reći mojemu ocu... zaustio je Antonio.

– Naravno, dat ću mu do znanja da si već unutra, kod liječnika Grahama.

Antonio je pošao za bolničarkom u prostoriju za pregled. Skočio je na vagu čija se igla naposljetku zaustavila na 76 kilograma. Kad mu je bolničarka rekla koliko je visok, Antonio je pobjedonosno pljesnuo rukama. Ciro im se pridružio u prostoriji za pregled, skinuvši šešir.

– Liječnik će odmah doći – rekla je bolničarka, uzimajući Antonijev dosje.

– Papa, visok sam gotovo metar i osamdeset pet!

~ 339 ~

– Uskoro ćeš dostići i metar devedeset – rekao mu je Ciro. – Bit ćeš visok kao tvoj zio Eduardo. On je metar devedeset jedan. Niži sam od njega, imam metar i osamdeset osam.

– Želim biti viši od obojice vas. – Antonio se osmjehnuo. Njegova sličnost s Eduardom bila je zapanjujuća. Gusta crna kosa, krupne smeđe oči i ravan nos bile su tek varka s obzirom na njihovu sličnost. Imali su onaj spokojan izraz lica, osjećaj za poštenje i bili dobra srca. Ciri je bilo jasno da Antonio na svojemu dosjeu može imati prezime Lazzari, ali zapravo je sav bio Montini.

Liječnik Graham otvorio je vrata. Sredovječnom liječniku, sijede kose i ugljeno crnih obrva tanke su se usnice razvukle u topao osmijeh.

– Dakle, želiš igrati košarku za školsku reprezentaciju? – znatiželjno je upitao liječnik.

– Kažu da sam dovoljno dobar, iako sam mlad.

– Trener Rukavina zna prepoznati nadarenost, čim nekoga vidi – rekao je liječnik Graham kad je Antoniju izmjerio krvni tlak.

– Dottore, brine me što prebrzo raste.

– Ne raste, želi li držati korak s Finnovima – rekao je liječnik.

Ti skandinavski mladići bili su poznati kao moćni tornjevi. Visoki, snažni, brzi i bistri, bili su nevjerojatno dobri sportaši. Sinovi talijanskih doseljenika u mjestu morali su marljivo raditi kako bi se s njima natjecali.

Liječnik Graham provjerio je Antoniju limfne žlijezde na vratu, potom mu zavirio u grlo i izmjerio puls. – Proglašavam te savršeno zdravim.

– Mogu igrati?

– Možeš igrati.

Antonio je zahvalio liječniku i odjenuo košulju. – Vidimo se kod kuće, papa.

Imam trening. – Antonio je brzo istrčao kroz vrata. Ciro je ustao, položivši ruke nisko na križa.

– Kako vaša leđa? – upitao je liječnik Graham.

– Ništa bolje nego prošli put – rekao je Ciro. – Činio sam sve što ste od mene zahtijevali. Uzimam aspirin, ležim na podu nogu visoko podignutih u zrak i namačem se u Epsom kupkama. Ali nije mi nimalo bolje, katkad je podnošljivo, no bolje uvijek prisutna.

– Da vidim.

– Grazie, Dottore. – Ciro se prebacio na talijanski, kao što je to činio uvijek kad je netko bio ljubazan prema njemu.

Liječnik Graham naredio je Ciri da skine košulju. Pritiskao je akupresurne točke na njegovim leđima. Dodir na jednu od njih, onu odmah iznad bubrega, naveo je Ciru da zajauče.

– Koliko imaš godina, Ciro? ~ 340 ~

– Trideset pet.

– Jesi li bio u ratu?

– Jesam.

– Gdje?

– Uglavnom u Cambraiju.

– Jesi li bio izložen iperitu?

– Beznačajno. – Ciro je ispravio leđa, što je mogao bolje i povukao ramena unatrag. Dugo je izbjegavao raspravljati o ratu i posljednje mjesto na kojemu je to želio učiniti bila je liječnička ordinacija. – Viđao sam muškarce teško sagorjele od toga plina. Moj vod nije bio pogođen. Mi smo umirali na tradicionalnije načine. Od zalutalih metaka i bodljikave žice.

Liječnik Graham proučavao je kožu na Cirinim leđima i pratio je malom plavom svjetlošću. Kad se zaustavio, zatražio je od Cire da diše. – Ciro, želio bih te poslati u Saint Mary’s Hospital u Rochesteru. Ona je dio klinike Mayo. Tamo su stručnjaci kad se radi o zdravstvenim problemima ratnih veterana. Nazvat ću ih, a nazvat ću i svoga prijatelja na toj klinici. On će te odmah pregledati.

Liječnik Graham otrgnuo je komad papira sa svoga bloka i pružio ga Ciri:

Liječnik Renfro, onkolog Saint Mary’s Hospital, Mayo Clinic Enza nije mogla spavati noć prije Cirina odlaska na preglede. Bila je nervozna iz više razloga. Ciro se nikada nije žalio da ga nešto boli, samo na povremenu bol koja je bila posljedica ponavljanja teškoga rada u istom položaju.

Ali u posljednje vrijeme ga je boljelo. Prije mjesec dana jedne noći mu je morala pomoći da iziđe iz kade. Drugi put se probudio usred noći zbog bolova koji su sijevali šireći mu se niz nogu. Nije znala je li to uobičajeno kad čovjek stari, iako on još nije bio navršio ni četrdeset, ali sve ju je to istinski zabrinulo.

Nije znala što misliti o tome i nije željela uzrujati svoga supruga pa je napisala pismo liječniku na klinici Mayo.

6. rujna 1930.

Dragi liječniče Renfro!

Hvala vam što ste na pregled primili moga supruga, Ciru Lazzarija. On vam neće dati mnogo podataka pa se nadam kako bi vam moje pismo moglo pomoći odgovoriti na neka pitanja koja budete imali. Imamo maloga sina i radnju koju ne mogu zatvoriti, u protivnom bih došla sa svojim suprugom. ~ 341 ~

Pati od bolova u leđima sve otkad smo se vjenčali, 1918. Tijekom protekle godine i nešto malo duže od toga, bol je eskalirala. Stari lijekovi poput obloga od kamfora i namakanja u slanoj Epsom kupki ne donose mu više veliko olakšanje.

Postolar je pa često provede na nogama i po deset sati na dan, što možda pridonosi problemu.

Moj suprug je vrlo inteligentan. Ali neće vam ipak postaviti važna pitanja niti će vas do pojedinosti ispitati o tome kako provoditi liječenje koje mu prepišete. Stoga vas molim, ako vam nije teško, pošaljite ga kući s točnim popisom stvari, a ja ću se pobrinuti za to da ih se on pridržava.

Srdačan pozdrav!

Gospođa Lazzari Rochester, u državi Minnesoti, sagrađen je na pobješnjeloj rijeci čije je ponašanje bilo nepredvidljivo pa su franjevačke redovnice prkosile prirodnom staništu imajući petlje tu sagraditi bolnicu.

Saint Mary’s Hospital, kojom je upravljala klinika Mayo, od male bolnice pretvorila se u najbolji medicinski centar na Srednjem zapadu do trenutka kad je Ciro Lazzari ušao u njezino djevičanski bijelo predvorje. Dostojanstveni kampus od crvene cigle, s novim dodacima koji su se skrivali iza krila skele, bio je pun vrhunskih laboratorija s posljednjom riječju tehnike i prostorija za pregled te najtraženijim liječnicima u zemlji. Bolnica je nalikovala uzavreloj košnici.

Redovnice, u svojim crno-bijelim haljama, vrlo sličnim onima kakve su nosile sestre u samostanu San Nicola, izazvale su u Ciri poznat osjećaj, što ga je posve opustilo i ulilo mu povjerenje. Šalio se sa sestrama dok su ga vodile kroz mukotrpne provjere.

Ciri su dali jedan dosje i cijeli dan išao je od jedne male prostorije za pregled do druge. Obavio je rengen, pio kredu, bockali su ga, pipkali i stavili na bolnička kolica, izvadili mu krv i snimili kosti... nije bilo ni jedne stanice u njegovu tijelu koju liječnici nisu pregledali i o kojoj nisu prodiskutirali ili se Ciri to barem tako činilo.

Na kraju dana uveli su ga u ured u kojemu se našao s liječnikom Renfrom.

Kad je mladi tridesetogodišnjak ušao u prostoriju, Ciro se iznenadio. Očekivao je starijeg muškarca, poput liječnika Grahama.

– Mladi ste – rekao je Ciro.

– Ne u ovome poslu. Osjećate svaki dan svojih godina. ~ 342 ~

– Zašto me liječnik Graham poslao ovamo?

– Ugledao je na vašim leđima jedno mjesto koje ga je zabrinulo. Nikada to sami ne biste zapazili, ali ispod lopatica vam je tekstura kože drukčija od one koja to mjesto okružuje. Uspio ju je vidjeti samo liječnik koji je to tražio.

– Što je to točno vidio, Dottore?

Liječnik je položio nalaze na stol, uključio osvijetljenu ploču i podigao rengensku snimku Cirine kralježnice. Ciro je u čudu gledao u sjenovitu unutrašnjost svoga tijela, pojma nemajući što je to liječnik vidio.

– To sam ja? – upitao je Ciro.

– To je vaš moždani stup. – Sive sjene Cirine kralježnice izgledale su poput niske crnih bisera na rengenskoj snimci. Liječnik je pokazao na tamnija područja. – Tu je vaš problem. – Načinio je crni krug gumicom na olovci. – Ovaj crni krug je tumor. Malen je, ali kancerogen.

Liječnik Renfro je skinuo s ploče slike sa sjenom i stavio druge. Cirina pluća nalikovala su crnom kožnatom mijehu kojim se nekada koristio za potpalu vatre u samostanskoj kuhinji.

– Gospodine Lazzari, kao veteran Velikoga rata bili ste izloženi iperitu.

– Ali nisam sagorio kao ostali vojnici. – Ciru je izdao glas.

– Niste, ali ta vrsta raka je podmukla. Plin iperit koji ste udisali ima dugačko razdoblje inkubacije, obično deset do dvanaest godina. Otrov izaziva sporo sagorijevanje stanica, što mijenja sam način na koji se ljudsko tijelo brani od bolesti. Mogu vam pokazati kako...

– Ne... ne, hvala vam, Dottore. Dovoljno sam vidio. – Ciro je ustao.

– Imamo za to nekoliko obećavajućih načina liječenja – rekao je revno mladi liječnik.

– Koliko mi još vremena ostaje tim vašim liječenjem?

– Teško je reći – odgovorio je liječnik Renfro.

– Deset godina?

– Ne, ne, ne deset godina.

– Ah, to znači da mi je ostalo vrlo malo vremena.

– Nisam to rekao. Ali prognoze nisu dobre, gospodine Lazzari. Mislim da trebate isprobati naš tijek liječenja.

– S obzirom na sve što znate, prema svemu onome što ste danas izvadili iz moga tijela, hoću li poživjeti još nekoliko mjeseci?

– Godinu dana – rekao je tiho liječnik Renfro.

Ciro je ustao, navukao kaput, a potom uzeo šešir. Pružio je ruku liječniku Renfru, koji ju je prihvatio. – Hvala vam, Dottore.

– Poslat ću vaše nalaze liječniku Grahamu. ~ 343 ~

U vlaku koji je vozio prema sjeveru, za Duluth, Ciro je sjedio zavaljen na sjedalu. Promatrao je kako se ravnice juga Minnesote u sumrak pretvaraju u tamnoplave. Nekako je... Ciro je pomislio kako je to glupo... još za danjega svjetla mogao je podnijeti loše vijesti, ali pomisao na spoznaju istine u mraku na neki je način u njemu izazivala paniku. Vlak nije mogao ići dovoljno brzo. Želio je stići kući, tamo gdje je život imao reda i smisla. Nije znao kako reći Enzi, a posve sigurno nije imao pojma što reći Antoniju. Bilo je to kao da se iz zasjede pojavio stari neprijatelj, zaskočiti ga. Mislio je da je zakopao sve tragove Velikoga rata i užase kojima je svjedočio. Imao je osjećaj da je liječnik Renfro o toj temi satima mogao govoriti, ali Ciru nisu zanimale beskrajne inačice načina na koje se sve netko može otrovati iperitom, a koje je liječnik želio s njim podijeliti. Kao u samom ratu, bio mu je važan jedino ishod. Ispostavilo se da Ciro nije preživio rat, već da je samo dobio kratku odgodu izvršenja smrtne kazne.

Duša mu se borila protiv štete koju je rat nanosio duhovno, ljepota života s Enzom izbrisala je užasne slike gubitka. Ali njegovo tijelo pretrpjelo je štetu za koju je Ciro vjerovao da je od nje poštedio svoju psihu. Uzdahnuo je. Nije bilo pobjede. Svladala ga je bol zbog gubitka Enze i Antonija.

Dok se penjao stubama koje su vodile do njegova doma na adresi West Lake 5, Ciro je olabavio kravatu i udahnuo miris kadulje i maslaca. Ugledao je snop svjetlosti koja je dopirala iz kuhinje i čuo svoju suprugu kako unutra pjevuši.

Zaustavio se na odmorištu i naslonio na zid, znajući da će uskoro svojoj supruzi i sinu nanijeti neprocjenjivu tugu. Pusti neka budu još nekoliko trenutaka sretni, pomislio je. Naslonio se na zid, skupljajući snagu prije nego što je ušao suočiti se s njima.

Ciro je svoju valjkastu putnu torbu spustio na vrh stuba.

– Ciro! – uskliknula je Enza. Izišla je iz kuhinje brišući ruke o kuhinjsku krpu. Na sebi je imala novu haljinu koju je sama sašila, jednostavnu tamnoplavu i bijelu bluzu u obliku košulje na točkice. Složila je frizuru i obrazi su joj bili rumeni od sjaja rumenila. U tome trenutku bila je ljepša nego onda kad se udala za Ciru. – Što je rekao liječnik? – Osmjehnula se, puna nade.

– Imam rak. Kažu da sam ga dobio od iperita u Velikome ratu. – Dok je to izgovarao, Ciri kao da je netko bio oduzeo dah. Stisnuo se, čvrsto se držeći za naslon stolca u hodniku.

Enza je bila zaprepaštena. Te drastične vijesti posve su je zatekle, jer je cijeli dan molila krunicu s osjećajem potpunoga zadovoljstva kako ne treba brinuti zbog zabrinutosti liječnika Grahama. Obgrlila je Ciru. Znojio se i koža mu je bila hladna i ljepljiva, kao da se suočavao s najgorim, bez ikakve pomoći na tome putu. – Ne – bilo je sve što je uspjela reći, a potom je zaplakala. Dugo ju je držao u zagrljaju. Udahnuo je miris njezine kose, svježe i čiste poput sijena, dok je ona držala glavu zagnjurenu u njegov vrat. ~ 344 ~

– Gdje je Antonio? – upitao je Ciro.

– Na košarkaškom treningu.

– Trebamo li mu reći?

Enza je uvela Ciru u kuhinju. Prvo je natočila čašu vina njemu, a potom sebi. Kao u svakoj krizi s kojom se u životu suočila, Enza je, onako praktična i usredotočena, obrisala suze, prihvatila istinu i donijela odluku da bude jaka pred tim izazovom. U njoj su se isprepletali osjećaji. Istodobno je bila očajna, prestrašena i bijesna. Nagnula se naprijed, sjedeći na stolcu, i čvrsto stiskala koljena.

– Mislila sam da smo sretnici, Ciro.

– Bili smo. Neko vrijeme.

– Sigurno negdje ima liječnik koji ti može pomoći. Nazvat ću Lauru.

– Nema, ljubavi, liječnici na klinici Mayo najbolji su na svijetu. Ljudi iz New Yorka ovamo dolaze liječiti se. To znam sigurno, jer sam s nekima od njih razgovarao dok sam čekao pretrage.

– Ali ne možeš se tek tako predati! – povikala je Enza dok su joj se misli kovitlale.

Svi oni bolovi u leđima, sve te godine... trebala je odmah znati, ali mislila je kako on previše teško radi i kako mu je samo potreban odmor. Ali ona i Ciro nikada nisu odvojili vrijeme za odlazak na odmor; uvijek su brinuli o hipoteci, potom o Antonijevu školovanju i sportovima. Trčali su prebrzo pa nisu vidjeli znakove. Ili ih možda nisu željeli vidjeti. Možda je Ciro sve to vrijeme sumnjao da je osuđen na neuspjeh i samo želio da ga se ostavi samoga, na miru, sve do trenutka kad to više nije bilo nikako moguće. Došlo je vrijeme da odlazi na rengenski pregled, da ga pipkaju, bockaju, vade krv; vene su mu bile krhke na ubod igle... sve to došlo im je u vrtoglavom tornadu zabrinutosti, mogućnosti i liječenja. Nije mogla a da se ne kazni, da se ne prekori zbog toga što nije bila brža. Zašto ga prije nije poslala liječniku Grahamu? Možda mu je mogao pomoći. Zaklonila je lice rukama.

– Ništa nisi mogla učiniti – rekao je Ciro, čitajući joj misli. – Ništa.

– Što ćemo reći Antoniju? – upitala je Enza. – Postupit ću kako ti želiš.

– Reći ćemo mu istinu. Iskreno sam mu odgovarao na svako pitanje koje mi je ikada postavio. Zna za moga oca i moju majku, svoga strica i samostan. Zna što sam vidio kad su me prognali iz Vilminorea, a zna i zašto. Neću sada svome sinu početi pričati bajke. Ako ću umrijeti, želim da zna kako sam dovoljno mislio na nj da to s njim podijelim.

Enza je zaplakala. – Sve. – Sve – ponovio je Ciro. Čuli su škljocaj ključa u bravi ulaznih vrata koja su se otvarala dolje u ~ 345 ~

prizemlju. Enza je, očajna, pogledala Ciru.

– Jesi li siguran?

Ciro nije odgovorio.

Antonio je upao u dnevnu sobu, prepričavajući događaje dok je spuštao opremu. – Majko, postigao sam dvanaest koševa i imao četiri asistencije na treningu. Trener kaže da sam u prvoj momčadi reprezentacije. Nije li to sjajno?

– Antonio je ušao u kuhinju. – Papa, doma si – rekao je kad je ugledao svoje roditelje kako za malim stolom sjede jedno uz drugo.

Ciro je ispružio ruke prema sinu. Zagrlili su se.

– Kako je prošlo u Rochesteru? – Antonio je prišao pultu, uzeo okrajak kruha, namazao ga maslacem i zagrizao. Ciro se osmjehnuo, prisjetivši se kako je to isto on činio u kuhinji samostana San Nicola. Sinulo mu je da je to ono što će mu nedostajati kad umre. Njegov sin dok je jeo kruh.

– Hoćeš malo? – Pružio je kruh ocu.

– Ne, Tony, neću.

– I, što je, mršavko? – Antonio je pogledao u svoju majku čije su oči bile pune suza. Te vijesti su se netom bile ukorijenile u njezinu srcu i svladao ju je bol, više zbog sina nego zbog vlastitoga slomljenog srca.

– Mama. Papa. Što je?

– Sjećaš se kad sam ti pričao o Velikom ratu?

– Bio si u Francuskoj i rekao si da su djevojke bile lijepe, ali ne tako lijepe kao mama. – Antonio je sebi natočio visoku čašu hladnoga mlijeka iz hladnjaka.

– Da, ali pričao sam ti i o oružju.

Enza je uzela čašu mlijeka od Antonija i izvukla stolac. Pokazala mu je da treba sjesti.

– Poslušaj oca.

– Slušam. Upravo me pitao o oružju u Velikom ratu. Bilo je tenkova, strojnica, bodljikave živce i iperita.

– Eto, pogodio me taj iperit. Zbog toga me povremeno malo bole leđa – objasnio je Ciro.

– Dobro izgledaš, papa. Liječnik Graham ti može pomoći. Svima pomaže. A kad ne može pomoći on, pošalje te liječniku McFarlandu.

– Gore je od toga, sine. Jako sam bolestan. Znam da danas izgledam dobro, ali kako dani budu odmicali, bit će mi sve gore. Iperit mi je prodro do kostiju i sada imam rak kakav on izaziva. Pitanje je vremena kad ću umrijeti od toga.

Antonio je pojmio te riječi, ali odmahnuo je glavom, kao da to što čuje ne može nikako biti istina. Znao je tek kad je pogledao svoju majku. Polako je ustao i zagrlio oca. Ciro je drhtao, kao i Antonio, koji nije mogao povjerovati tim užasnim vijestima. Enza je ustala od stola i obojicu ih zagrlila. Poželjela je reći ~ 346 ~

nešto čime bi utješila Ciru te još nešto čime bi oživila Antonija, ali nije bilo riječi. Ostali su zagrljeni, plačući i te noći više nije bilo razgovora, glazbe s gramofona pa čak ni večere. U kući nije mogla biti veća tišina, baš kao što je tiha bila obitelj koja je u njoj živjela.

Iste večeri, Antonio je zagnjurio lice u jastuk i plakao. Pogledao je hrpu očevih papira u dnevnom boravku i vidio dijagnoze. Vidio je snimke očeve kralježnice i neobične krugove s riječima tumor i matastaze napisane pokraj njih tintom.

Antonio je u školi učio o Velikom ratu. Sjetio se pitanja iz kviza o iperitu i onoga kad je o tome pitao Ciru koji mu je rekao da ima miris amonijaka i češnjaka. U to vrijeme Antonio nije zapazio kako je njegov otac, čim je mogao odrediti taj miris, također bio pogođen njime, ali sada je znao da je to istina.

Otkotrljao se na drugu stranu, rukavom pidžame obrisao oči i zagledao se u strop. Njegov najveći strah se obistinio. On i njegova majka bit će sami; kako će nastaviti živjeti bez oca?

Antonio se nikada nije prepirao s Cirom. Neki su govorili kako je to zbog toga što je Antonio bio jedinac te nije ni bilo velikih razloga za sukob. Drugi su govorili da je to zbog toga što je Antonio bio neobično smiren, bez potrebe opiranja autoritetu. Ali razlog je bio puno dublji od toga. Antonio je svakoga blagdana odlazio na groblje i molio se pokraj djedova groba. Stajao je uz svoga oca dok je Ciro plakao. Samome je sebi obećao kako nikada neće biti razlogom još veće očeve tuge.

Antonio se naslušao priča. Znao je za očev život u samostanu bez roditelja.

Znao je da je zio Eduardo smješten u sjemenište i da je Ciro bio prisiljen poći u Ameriku kad je bio tek nešto stariji od njega. Te priče su Antoniju slomile srce i navele ga da shvati kako je posljednja stvar koja je njegovu ocu trebala u životu bio buntovan sin. Enza je bila ta koja je držala stegu, ostavljajući Ciri slobodu da svoga sina voli i mazi na način koji Ciro sam nikada nije upoznao. Antonio je oduvijek znao da ima sretan dom. Što će se sada zbiti s njima?

Srebrna mjesečina prosipala se kroz krovni prozor Cirine i Enzine spavaće sobe. Hladan povjetarac Minnesote donosio je prodoran miris proljeća. Vjetar koji je puhao s jezera Longyear bio je hladan. To im je donijelo olakšanje.

Ciro i Enza bili su isprepleteni nakon vođenja ljubavi. Tijela su im bila poput dva klupka svile zajedno namotana, nerazdvojna. Ciro je svoju suprugu poljubio u vrat i sklopio oči, nastojeći zapamtiti svaku njegovu pojedinost.

– Hoću li navući zastore? – upitao je Ciro i Enza je znala kako pritom misli na priču starih žena gore s planine.

– Nesreća je već tu. Mjesec je neće promijeniti – rekla je Enza.

– Što misliš, kako to Antonio podnosi?

– Nikada ti neće dopustiti da vidiš koliko je prestrašen – rekla je Enza. – ~ 347 ~

Dobro je da zadrži rutinu. Odlazit ćemo na utakmice i bit ćemo tu kad se vrati kući s treninga. Sve što možemo je biti tu za njega.

– Da barem ima brata. Eduardo mi je uvijek pomagao sve prebroditi. Da barem on to ima.

– Blizak je sa sinovima Latinijevih.

– Luigi i Pappina će reći svojim starijim sinovima kako bi mogli pomoći Antoniju. Nisam znao što reći – rekao je Ciro.

– Uvjerena sam da si rekao ono što treba. – Enza ga je poljubila.

Pappina i Enza prostrle su na zemlju stolnjak s tamnoplavim i bijelim prugicama, pričvrstivši jedan njegov rub košarom za piknik, a drugi dječjim cipelama.

John Latini i Antonio bili su vršnjaci i uskoro su trebali navršiti dvanaest godina.

Sinovi Latinijevih – Robertu je bilo deset, a Sebastijanu devet godina – koračali su po jezeru, bacajući kamenje i loptajući se. Ruža obitelji, mala Angela, bila je četverogodišnjakinja. Imala je sjajnu crnu kosu, krupne smeđe oči i male usnice, poput latice ruže. Sušta suprotnost svojoj razularenoj braći, tiho se na rubu stolnjaka igrala loptom.

– Kako je to imati malu djevojčicu? – upitala je Enza.

– Ona je moj privjesak srećonoša. Barem je mogu naučiti recepte svoje majke. Netko će kad naraste znati kako je to bilo nekada. – Pappina je pružila Angeli svježu breskvu. Mala djevojčica ju je uzela i ponudila griz svojoj lutki.

Ciro i Luigi odlučili su prošetati duž obale jezera. U daljini su se doimali poput dvojice staraca, onako šćućureni jedan pokraj drugoga, razgovarajući u hodu.

Enza je razmotala pileće odreske, dok je Pappina narezala rajčice iz svoga vrta, dodala svježu mozzarelu, poškropila ih limunom i povrh svega nasjeckala bosiljak. Ponijeli su štruce hrskavoga kruha, vino za odrasle i limunadu za djecu. Pappina je napravila zaslađeno vino od bresaka i skuhala termosicu kave.

– Razgovarala sam sa sinovima. Znaju što trebaju reći Tonyju – rekla je Pappina.

– Bit će mu potrebni. Poput braće su.

– Bit će oni uz njega kad ih zatreba. A mi ćemo biti uz tebe.

– Pappina, gledam ga i ne mogu vjerovati da je bolestan. Dobro jede, još uvijek naporno radi, katkad ga boli više, katkad manje, ali još uvijek ne tako strašno. Nekako se nadam da su nalazi bili pogrešni. Išla sam čak gore do liječnika Grahama, ali objasnio mi je što nas čeka. Pappina, mislim da to neću moći podnijeti. – Enza je zaplakala. ~ 348 ~

Pappina se nagnula prema njoj i tješila je. – Tada će ti prijatelji pomoći. Tu sam, uz tebe.

– Znam... i cijenim to. Nastojim ne plakati pred Cirom.

– Preda mnom možeš plakati kad god poželiš.

– Zbog puno toga žalim – rekla je Enza.

– Zašto? Imate dobar brak.

– Nisam imala još jedno dijete.

– Pokušala si. – Pappina je pogledala u Angelu i osjetila tugu zbog toga što njezina draga prijateljica ne može spoznati radost rođenja kćeri.

– Ciro je silno želio još jedno dijete. To mu je bio san. A ja sam jednostavno prihvatila da ne mogu. Znaš, nisam od onih koji čeznu za onim što nemaju. Ali moj suprug jest.

– Ne zaboravi... djeca ti na mnoge načine uđu u život, u sve dane života.

Možda je Antonio danas jedinac, ali jednoga dana će se oženiti i, tko zna?

Možda će imati kuću punu djece.

Luigi i Ciro vraćali su se s obale jezera. – Dobro, djevojke, što ste nam pripravile za jelo? – upitao je Luigi. – Moram nahraniti zvijer.

– Tvoja zvijer bi mogla i s malo manje jela – rekla je Pappina dok je svojemu suprugu pripremala tanjur.

– Jesam li debeo? – upitao je Luigi lupkajući se po trbuhu.

– Treća rupa na tvom remenu dvije godine nije vidjela šiljak – rekla je Pappina. Ciro se nasmijao.

– Nije baš smiješno. – Luigi je sjeo na deku.

– Luigi i ja razgovarali smo o danima kod Zannetijevih.

– Signora je znala kuhati – rekao je Luigi kad je zagrizao piletinu. – Ne tako dobro kao ti, Enza, ali prilično dobro.

– Voljeli bismo opet biti u istoj radnji.

Enza i Pappina su se pogledale.

– Sviđa mi se ovaj grad. Hibbing postaje prevelik. Dečkima se sviđa jezero i žele ići u školu s Antonijem. Žele biti Bluestreaksi.

– Ah, djeca su to smislila? – upitala je Enza.

– Ne, mi smo to smislili za dobrobit djece.

– Gle, Pappina i ja ne bismo voljele ništa više od toga nego biti susjede.

– To je točno – složila se Pappina.

– Onda ćemo zatvoriti radnju Caterina jedan i sjediniti se s Caterinom dva – rekao je Ciro.

Pappina je svome suprugu pružila čašu vina, dok je drugu dala Ciri. Uzela je šalicu kad je Enza podignula svoju. – Jedan Bog, jedan čovjek, jedna ~ 349 ~

postolarska radnja – nazdravila je Pappina.

Enza je namještala jastuke ispod Cirinih leđa, sve dok se nije osjećao udobno. – Dobro brineš o meni. – Ciro je privukao Enzu bliže i poljubio je.

– Misliš li da sam glupa? – upitala je Enza. – Ujediniti radnju. Raditi pod istim krovom. Shvaćam što smjeraš. Podupireš radnju. Ostvaruješ plan.

Muškarac na mjestu.

– Samo sam praktičan – rekao je Ciro.

– I ja se tu nešto pitam. Ali ti si postupio energično i stvorio plan bez mene.

Luigi će nastaviti voditi posao i ti možeš u miru umrijeti, znajući da je tu netko tko brine o nama.

– Ali samo se pokušavam pobrinuti za vas! – rekao je Ciro, zbunjen. – Zašto si ljutita zbog toga?

– Zato što si prihvatio svoju sudbinu, a možeš je promijeniti! Nećeš umrijeti.

Ali ako misliš da hoćeš, umrijet ćeš.

– Zašto svakoga dana ustraješ na tome da imam nadzor nad ovim?

– Zato što imaš! Ali ti jednostavno odustaješ! Odustaješ od mene, od svoga sina, od naše obitelji. Ja od tebe nikada ne bih odustala. Nikad.

– Volio bih da je situacija drukčija.

– Ako želiš ovamo dovesti Luigija zato što misliš da je to bolje za posao, onda ga dovedi. Ali ne dovodi ga da brine o meni. Neću to. Mogu se sama brinuti o sebi. Mogu se brinuti o našem sinu. – Enza je zaplakala.

– Dođi ovamo – rekao je nježno Ciro.

– Ne. Priđi ti k meni – rekla mu je.

Ciro je prišao svojoj supruzi i zagrlio je. – Oprosti. Želim da budeš sigurna.

Nisam te namjeravao uvrijediti. Naravno da se možeš brinuti o sebi. Preživjela si Hoboken bez mene.

– Što bi ti pomoglo da ti bude bolje, Ciro?

– Neko čudo – rekao je nježno.

– Mislim da znam jedno.

– Monsinjor Schiffer već je donio bočicu svete vodice iz Lourdesa. Samo bi njemački svećenik jednom Talijanu donio svetu vodicu iz Francuske – našalio se Ciro.

– Ne ta vrsta čuda iz boce... već prava stvar. Želim uzeti novac koji smo uštedjeli i poslati te na planinu. Trebaš poći kući vidjeti se s bratom. Sa svojim prijateljima. Otići u samostan. Trebaš plivati u vodi rječice Vo. To će te ozdraviti brže od bilo kakve vodice iz Lourdesa.

– O čemu ti to govoriš, Enza? Moje mjesto je ovdje, uz tebe i Antonija. ~ 350 ~

– Ne, Ciro, poslušaj me. – Privukla ga je bliže. – Sjećaš se onih bobica u kasno ljeto? Blijedih izdanaka koja stabla smreke imaju ispod grana i onih koji se pretvaraju u baršunaste i imaju tamniju boju što rastu bliže nebu? Ako ti bilo što može pomoći da se oporaviš, onda je to mjesto iz kojega potječeš i ljudi koji su te voljeli. Tvoj prijatelj Ziggy...

– Iggy – ispravio ju je.

– Bi li ga volio ponovno vidjeti?

– Učio me pušiti.

– Moraš mu zahvaliti – rekla je zajedljivo Enza. – I redovnicama...

– Mojim redovnicama. – Ciro se nasmijao. – Pitam se tko je ostao u samostanu San Nicola?

– Moraš poći i ponovno naći svoj dom. Ta planina jednako je tvoja kao bilo čija. Onaj pokvareni svećenik te protjerao i nikada se nisi vratio. Nije u redu.

– Okreće li se to moja lijepa supruga napokon protiv Rimske crkve?

– Ne, ali loš svećenik je loš svećenik.

– Nekada sam sanjao o tome da na planini stvorim dom, poput onoga kakav si ti pomogla sagraditi svojoj obitelji. Želio sam vrt.

– Gdje sam ja bila na toj slici?

– Uvijek si bila tamo. Samo što ja to tada još nisam znao. Nisam znao da si ti ta žena koju ću cijeli život voljeti.

– Ako me voliš, vratit ćeš se na planinu i dopustiti joj da te izliječi.

U danima koji su uslijedili nakon njihova razgovora, Pappina i Luigi našli su se s Cirom i Enzom i pristali ujediniti posao. Latinijevi će se na ljeto preseliti u Chisholm i uzeti u najam kuću u Ulici Willow. Muškarci će se udružiti i stvoriti zalihe izrađujući radničke čizme i krznom opšivene zimske čizme za hodanje na krpljama.

Enza je preuzela vršenje preinaka iz robnih kuća Bloomquist’s i Raatamas i Pappina je ispomagala u radnji kad god je mogla. Enza je proširila posao prodaje plesnih cipela i opskrbljivala cipelama cijelu godinu, ne samo odrađujući posebne narudžbe.

Ciro i Enza počeli su se često prepirati oko njezine želje da ga pošalje kući u Italiju. Kad bi Enza premjestila limenu kutiju s novcem iz kuhinje do toaletnoga stolića u spavaćoj sobi, Ciro bi je vratio natrag u kuhinjski ormarić. Kad bi je donijela dolje do radnje i ostavila na radnom stolu, on bi je obzirno stavio na stranu. Kad bi je za doručkom ostavila na kuhinjskome stolu, ne bi obraćao pozornost na nju.

Ciro je rekao Enzi da nikada neće poći kući, dok jednoga dana, posljednjega užarenoga dana u kolovozu, nije stiglo pismo od Eduarda. ~ 351 ~

Dragi moj brate!

Jutros sam služio misu za tebe.

Nakon duge potrage, kao odgovor na mnoge molitve, stigao je odgovor, u našu korist.

Našao sam majku. Na sigurnom je, ali strahujem da je skrhana nakon godina provedenih u samostanu u groznim uvjetima. Voljela bi te vidjeti, kao i ja. Možda bi se moglo organizirati kakvo putovanje ?

Voli te E. Ciro najprije nije ni rekao Enzi za to pismo. Držao ga je u džepu i u onim ukradenim trenucima ponovno ga iščitavao, kao da je u njemu postojao nekakav redak koji bi mu pomogao da se predomisli. Osjetio je olakšanje kad je doznao da mu je majka živa, ali vrlo brzo se to olakšanje stišalo, poput valova na jezeru Longyear pa se iznova javila ona bol i njegovo slomljeno srce ispunilo se još dubljim i iskrenijim žaljenjem. Poželio se naljutiti na Caterinu i napustiti je, na način na koji je ona napustila njih. Ali njegovo srce, koje je uz Enzinu brižnu pasku postajalo sve veće, ne bi imalo nikakve koristi od toga. Volio je Caterinu i želio ju je ponovno vidjeti. Majka mu je sada bila potrebnija više nego ikada.

Ciro je na kraju pristao poći kući na planinu. Poželio je prije smrti vidjeti svoju obitelj.

Kad je rekao Enzi da je donio odluku, skočila je sa stolca i zagrlila ga. – Kako ćemo platiti taj put? – upitao ju je.

– Sjećaš se novca od obveznica Burt-Sellersa. Nisi želio ni dio toga. Ali ja sam ga sačuvala. Otac ti plaća put kući. – Enza je bila ozarena.

Ciro je bio nepokolebljiv pred licem svake odluke koja se ticala njegova zdravlja. Pomisao da će njegov otac, koji je umro vrlo mlad i nije uspio priskrbiti novac za svoju obitelj, zapravo svojom posmrtninom platiti za ponovni susret svoje supruge i sinova, bila je uistinu previše da bi je Ciro mogao podnijeti.

Klonuo je u Enzino naručje.

– Prije mnogo godina rekao si mi da taj novac potrošim na šešire. Drago mi je da nisam toliko tašta što se tiče šešira.

Toga poslijepodneva, Enza je stajala u telegrafskom uredu i diktirala brzojav Lauri H. Chapin, na adresi 256 Park Avenue, New York City:

REZERVIRANO

KRSTARENJE U ITALIJU ZA CIRU.

SLIJEDI

PISMO S

OBJAŠNJENJEM.

DOĆI

ĆU S NJIM U NEW YORK ISPRATITI GA.

MOŽEMO

LI ODSJESTI KOD VAS PRIJE ODLASKA? E. R. I.

~ 352 ~

Vlak iz Minneapolisa za New York jurio je kroz noć dok su Enza i Ciro sjedili u kupeu za čitanje. Ona je čitala Sheika autorice Edith M. Hull, dok je Ciro pušio cigaretu i promatrao kako pogledom prelazi preko riječi.

Enza je oko sebe čvrsto privila plavi vuneni ogrtač koji je nosila preko kostima, ne skidajući pogleda sa stranice. Ciro je uživao gledajući Enzu kako čita; kao da je bila opčinjena riječima pa je svijet izvan onoga na stranicama prestao postojati.

– Piljiš u mene – rekla je Enza ne dižući pogled.

– Zamišljaš li Rudolpha Valentina dok čitaš?

– Ne. – Johna Gilberta.

– Ne. – Pa koga onda?

Spustila je knjigu. – Ako baš moraš znati, svaki put kad čitam o nekom liku koji je opisan kao zgodan muškarac, pomislim na tebe.

– Pa zašto onda ne prestaneš čitati i ne pridružiš mi se u spavaćim kolima?

Ciro je obzirno zatvorio vrata i pridružio se Enzi na ugrađenom krevetu. Ono duboko poštovanje njihove prve bračne noći odavno je nestalo i zamijenila ga je divna prisnost koja je nastajala nakon godina provedenih u braku. Znali su sve jedno o drugome i svako iznenađenje otkriveno usput služilo je tome da ih zbliži.

Pappina i Luigi preuzeli su Antonija dok se Enza vrati kući. Stoga je bila mirna jer je znala da će njezin sin biti sretan sa svojim prijateljima koji su mu bili gotovo kao braća.

Kad je Ciro poljubio svoju suprugu, sjetio se vožnje vlakom iz New Yorka nakon vjenčanja i to sjećanje podarilo mu je osjećaj mira, prvi put nakon odlaska u kliniku Mayo. Ponovno je bio posve očaran Enzom sjećajući se noći kad su prvi put vodili ljubav. No uskoro se ona tupa bol u utrobi vratila, kao i onaj osjećaj osuđenosti na propast koji je pratio spoznaju o njegovoj sudbini. Ali odagnao je te misli iz glave, poljubio svoju suprugu i vodio ljubav s njom onako kako je to činio prije mnogo godina, onda kad su bili mladi i kad im je sve bilo novo.

~ 353 ~

26

VOŽNJA KO? IJOM Un Giro in Carrozza

C

olin Chapin dočekao je vlak kojim su doputovali Enza i Ciro na peronu postaje Grand Central Station. Colin je sada bio potpuno sijed i odijela su mu bila tvrtke Savile Row, ali osmijeh mu je bio srdačan kao uvijek.

Pravi muškarac, čvrst kao stijena, pomislila je Enza. Colin je bio glavni direktor Metropolitan Opere, a s tim poslom došli su nastupi u javnosti i unosne koprodukcije s opernim tvrtkama diljem svijeta. Colin i Laura pripadali su najvišem sloju visokoga društva u New Yorku, ali Enza to nije znala kad ih je zagrlio. Ponašao se kao da je i dalje isti onaj činovnik iz računovodstva kakav je bio onda kad su se upoznali.

Colin je uzeo njihove torbe i poveo ih do svoga automobila, tamnoplavog i kestenjastog Packarda, načinjenoga po narudžbi, vrhuncem pomodnosti i izobilja. Kad je skrenuo u Petu aveniju i Sedamdeset devetu ulicu, Enza je zapazila Lauru koja je čekala u predvorju stambene zgrade. Colin se dovezao do nadstrešnice i Enza je iskočila iz automobila u zagrljaj svoje najbolje prijateljice.

– Jesen u New Yorku – rekla je Laura.

– Naše najdraže godišnje doba! – Enza je pogledom odmjerila prijateljicu koja je rastvorila svoj baršunasti operni ogrtač i pokazala da je u visokom stupnju trudnoće te se činilo da bi se dijete moglo roditi još iste večeri.

– Rodit ćeš?! – Enza je zagrlila Lauru. – I to uskoro!

– Znam. Oprosti mi, Enza, željela sam ti reći. Ali trudnoća je vrlo teška.

Posljednji tjedan situacija je puno bolja, ali sve vrijeme smo na oprezu. Liječnik je rekao kako nikada neću moći imati dijete, ali evo nas. Bio je to šok Colinu, meni i liječniku, cijeloj medicinskoj zajednici u New Yorku. Ali istina je i ushićeni smo.

– Imam sinove na koledžu, a uskoro ćemo imati djetešce u zipci. Ne znamo bismo li bili ushićeni ili... zaplakali – zadirkivao ju je Colin.

Laura je bila na vrhuncu ljepote, ona suprotnost između njezine blijede kože i crvene kose sad je bila blago dramatična. Njezin dražestan profil poprimio je crte aristokracije i nestalo je onih oštrih uglatih crta njezine mladosti.

– Trebala bi ležati u krevetu i odmarati se – rekla joj je Enza. ~ 354 ~

– Kako se mogu odmarati? Došla mi je najbolja prijateljica.

Pridružili su im se Ciro i Colin i Laura je zagrlila Ciru. – Dobro, dobro, idemo gore s tobom – rekao je Colin. Ciro je pošao pomoći Colinu oko prtljage, ali noćni čuvar ju je već odnio. Ciro se okrenuo i zapazio da je osobni sluga odvezao Chapinova Packarda na parkiralište. Odmahnuo je glavom. Bili su daleko od Chisholma.

Dizalo se otvorilo u predvorju luksuznoga stana na najvišem katu zgrade koji je Laura ukrasila nježnom zelenom i žutom, poštujući pravilo koje je gospođa De Coursey uvijek navodila u Milbank Houseu: obojite sobe u onakve boje u kojima izgledate najbolje.

Prostrane prostorije bile su ukusno namještene ulaštenim namještajem Chippendale, tepisima Aubusson, kristalnim krakovima svijećnjaka, lusterima od mliječnoga stakla i slikama u ulju pastoralnih pejzaža, uključujući seoska polja Irske, crno pobjesnjelo Sjeverno more koje baca čamac na svojoj mliječnoj pjenu i ukusne minijature s jednim cvijetom, tratinčicom, hortenzijom i gardenijom.

– Daleko si od Hobokena – rekla je Enza.

Ciro i Colin izišli su na terasu. – Vrati se u krevet, mama – zazvao je Colin.

– Jesam! – doviknula mu je Laura. Pokazala je Enzi gostinjsku sobu, vedru prostoriju s krevetom natkrivenim baldahinom, s prekrivačem od satenske tkanine cvjetnoga uzorka. – Pođi za mnom. – Enza je pošla za Laurom do njihove spavaće sobe, divne plave sobe sa zidnim tapetama s uzorkom vinove loze i satenskim prekrivačem na krevetu. Laura je skinula ogrtač ispod kojega se ukazala spavaćica. Uvukla se natrag u krevet.

– Kad trebaš roditi? – Enza je našušurila jastuke.

– Svakoga trena.

– Gdje je dječja soba?

– Nisam je namjestila.

Enza je sjela na krevet. – Praznovjerna?

– Liječnik je zabrinut. – Laura je obrisala suze iz očiju. – A ja se bojim. – Zaplakala je jer je napokon, u naručju svoje dugogodišnje i najbolje prijateljice, mogla biti iskrena.

– Prije nego što sam rodila Antonija imala sam strašan osjećaj sudbinskoga prokletstva. Uvjerena sam da je s tvojim djetetom sve u redu.

– Misliš?

– Naučila sam jednu važnu lekciju u životu i podijelit ću je s tobom. Ne brini o ružnim stvarima koje se još nisu dogodile. To će te poštedjeti brojne tjeskobe.

Colin je za dame unio poslužavnik s čajem. – Samo vi, djevojke, nadoknadite propušteno, ali čim se ispričate, mamica ide na počinak. ~ 355 ~

– Ponaša se vrlo šefovski – zadirkivala je Enza kad je Colin izišao. – I, koji su to tračevi? Rekla si da mi imaš mnogo toga za ispričati.

– Vito Blazek otišao je iz Meta i sad radi za Radio City Music Hall. Treći put se razvodi.

– Nemoguće!

Laura je važno kimnula. Tri su stupnja romantične ljubavi za tiskovnoga agenta: oženiti se zabavljačicom, razvesti se od nje, oženiti se kćerkom redatelja, razvesti se od nje, oženiti mlađu zabavljačicu i razvesti se od nje kad se opametiš.

– Baš grozno. – Enza je pijuckala čaj.

– Ne želiš li znati kako izgleda?

– Svaku pojedinost – rekla je Enza.

– Božanstveno.

Enza se nasmijala. – Logično, to se moglo i očekivati.

– Nije on Ciro Lazzari, dušo, u lutriji dobivanja zgodnih muškaraca, dobila si zlatnu ulaznicu. Muškarac za kojega si se ti udala jedan je među milijun njih.

Ali ti si toga svjesna.

– Izgubit ću ga, Laura.

– Dobro izgleda – rekla je Laura s puno nade.

– Molim se za njega. Stalno se nadam da je sve to možda nekakva pogreška.

Kad to kažem Ciri, pogleda me kao da sam luda. Zna istinu i prihvaća je.

Nikada nije bio religiozan, ali ima unutarnju snagu koja prkosi samoj vjeri.

– Možda će ga to putovanje izliječiti – rekla je obzirno Laura.

– To mu i ja govorim. A isto to reći ću i tebi. Dijete ti je dobro. Vjeruj u to i sve će biti u redu.

Colin se rano probudio jer je imao rani poziv da dođe u Met. Dostavili su novu scenu za izvedbu La Boheme. Ciro je nakon doručka ostavio Enzu i Lauru i otišao prošetati. Planirao je prošetati kroz Central Park, ali zatekao se kako hoda prema jugu, dolje do Pete avenije, prema Maloj Italiji. Pomislio je poći trolejbusom, ali osjećao se dobro i odlučio je vidjeti koliko se u tih dvanaest godina nakon njegovoga odlaska grad promijenio.

Broadway se proširio na Lower Manhattan. Pločnici su bili puni uličnih prodavača voća, kola s cvijećem i kioska za prodaju novina. Kad je došao do Ulice Grand i skrenuo prema Maloj Italiji, prisjetio se zgrada i iznenadilo ga je kako je njegovo staro susjedstvo ostalo isto, s obzirom na to da se Upper Manhhatan doimao promijenjenim.

Lako je našao put do broja 36 u Ulici Mulberry. Tamo više nije bilo znaka Postolarska radnja Zanetti, a ni talijanske zastave. Izlog koji je gledao na uličnu ~ 356 ~

stranu bio je prazan, na jednom znaku pisalo je: “Iznajmljuje se.” Ciro je ustuknuo i pogledom obuhvatio mjesto gdje je radio kad je prvi put došao u Ameriku. Prišao je bliže i pogledao kroz prozor. Svinuti podovi i limeni strop ostali su isti i mogao je vidjeti mjesto na kojemu je nekada bio njegov poljski krevet. Nije više bilo onoga zastora koji je omogućivao privatnost. Vrata koja su vodila u stražnji vrt bila su širom otvorena. Ciro je zavirio kroz njih. Stari brijest koji je volio bio je posječen. Stabla koje mu je davalo utjehu i nadu više nije bilo i, shvativši to, Ciro je napustio prošlost i vratio se u sadašnjost. Nestanak toga stabla držao je kobnim predznakom pa se teška srca okrenuo poći natrag do Chapinovih.

Laura je drijemala. Enza je sjedila, čekajući Cirin povratak. Kad je ušao kroz vrata, srce joj je, kao obično, poskočilo u prsima. Ali sada je onu radost brzo prigušio osjećaj prijeteće sudbine. Prišla mu je i uzela njegove ruke u svoje. – Imam iznenađenje za tebe – rekla je. – Jesi li umoran?

– Nisam nimalo – odgovorio je.

Enza je dohvatila svoj šešir, kaput i rukavice pa progurala Ciru kroz vrata.

U mnogim noćima kad nije mogao spavati, Enza bi Ciri pričala priče o danima koje je provela u Metropolitan Opera Houseu. On je tamo bio svega dvaput: jednom kao mlad na koncertu i drugi put onda kad je vidio Enzu prije nego što je otišao u Veliki rat. Oba posjeta duboko su mu se urezala u sjećanje, nije bilo većega uzbuđenja nego vidjeti one bogate i povlaštene kako uz strahopoštovanje stoje ispred Velikoga Carusa, sirotoga talijanskoga dječaka koji je postigao uspjeh u životu.

Enza je uhvatila Ciru za ruku dok su se uspinjali stubama i ušli u predvorje Metropolitan Opere. Nakon mnogo godina živopisno se sjećala svake pojedinosti odjeće koju su ona i Laura imale na sebi onoga dana kad su došle na razgovor za posao. Sjećala se što je doručkovala i kako je bilo onda kad su njih dvije prvi put zajedno ušle u kazalište.

Enza se sada tim istim stubama penjala sa svojim suprugom. Kad su ušli u mračnu opernu kuću, zrakom su se pronijeli zadržani mirisi skupoga parfema, masne boje, limunova ulja i svježih ljiljana, baš kao kad je prvi puta kročila unutra. Povela je supruga niz prilaz među sjedalima, sve do pozornice, gdje su sablasna svjetla sjala duž zida od opeke u sjeni. Kulise, isporučene u svežnjevima, bile su naslagane uza zid, poput divovskih omotnica koje čekaju poštara.

Ciro se okrenuo i bacio pogled na crvena baršunasta sjedala, a potom gore na mezanin. Enza ga je povela do sredine pozornice. Ciro je stajao na istom mjestu na kojemu je pjevao Veliki Caruso one večeri prije njegova odlaska u New Haven. Sklopio je oči i iznova zamislio onaj masovni ispraćaj. ~ 357 ~

Enza ga je povela iza pozornice pa niz stube, dolje do radionice za izradu kostima, koja je vrvjela od užurbanosti. Nitko ih nije zapazio dok su kroz nju prolazili. Zaustavila se pokazati mu mjesta kojih se sjećala. Prostoriju za probu kostima u kojoj je Geraldine Farrar isprobala prvu haljinu koju je Enza sašila u životu, daske za glačanje gdje su ona i Laura razgovarale do dugo u noć i, naposljetku, šivaći stroj, glatku singericu od ebanovine sa srebrnim kotačem i zlatnim obrubom. Mlada švelja bila je zauzeta šivanjem na radnom mjestu 3, za šivaćim strojem marke Singer broj 17. Moglo joj je biti dvadeset godina; promatrajući je, Enza je ponovno postala mlada djevojka. Vidjela je sebe na tome radnom stolcu. Kad je podignula pogled prema Ciri, bila je uvjerena da ju je i on tamo vidio.

Nakon nekoliko dana provedenih u posjećivanju mjesta za koje su ih vezale stare uspomene, uključujući kušanje pite i kave u Automatu, Ciro je bio spreman za odlazak u Italiju. Njegov kovčeg stajao je pokraj Laurinih ulaznih vrata. Ciro je zaspao, ali Enza nije mogla podnijeti sklopiti oči. Osjećala je veliko otkucavanje sata; svaki trenutak koji bi odspavala bio bi trenutak manje što ga provodi budna s Cirom.

Da je barem mogla odgoditi ono najgore, da je barem mogla uživati u tim trenucima kad je Ciro bio dovoljno dobro da prošeće do Male Italije i natrag, uživa u jelu i popuši cigaretu, vjerovala je da bi sve moglo biti dobro. Nije željela ni zamisliti kako bi bilo kad ne bi mogao raditi to što voli. Zato je putovanje u Italiju bilo nužno. Enza je vjerovala da će ono promijeniti tijek Cirina života, baš kao što mu je život promijenio odlazak iz nje. Možda mu ne spasi život, ali očvrsnut će mu dušu.

Katkad je Enza pokušavala zamisliti kakav bi bio život bez Cire, vjerujući kako bi joj to moglo pomoći da ga prihvati kad za to dođe vrijeme, ali nije mogla.

Zdenac boli bio je previše dubok da bi ga mogla zamisliti. Začulo se žurno kucanje na vratima koje je probudilo Ciru. Enza im je prišla i otvorila ih.

– Laura! – U spavaću sobu ušao je Colin. – Porađa se.

– Zovi liječnika – rekla je smireno Enza Colinu. – Kaži mu da dođe ovamo.

– Trebala bi poći u bolnicu – rekao je u panici Colin.

– Pošalji ga ovamo.

Enza je ostala uz svoju najbolju prijateljicu i nježno je vodila kroz porođajne bolove. Uskoro je stigao liječnik, s pomoćnom bolničarkom koja je jednim pogledom obuhvatila prostor i počela ga preobražavati u rađaonicu.

Liječnik je zamolio Enzu da pričeka vani, ali Laura je povikala da ostane.

Sjela je uz Lauru i čvrsto je uhvatila za ruku, baš kao što je držala majčinu one noći kad je rođena Stella. Sjećanje na sestrino rođenje preplavilo ju je sa svakim čvrstim stiskom, nadimanjem i uzdahom koji je Laura pretrpjela. Suze ~ 358 ~

su počele nesmetano teći niz Enzino lice kad se zaustavila u trenutku prisjećanja svojega života s planine.

Laurino tijelo uskoro se otvorilo i njezin sin kliznuo je u ruke liječnika koji je vješto prerezao pupčanu vrpcu, dok ga je bolničarka potom uzela oprati i poviti u pelene.

– Imaš sina, Laura. Sina! – rekla joj je radosno Enza. Čula je kako bolničarka razgovara s liječnikom, a potom vidjela kako izlazi iz prostorije s djetetom i Laura je povikala za njom da joj vrati sina. Liječnik je prišao Lauri. – Vodimo dijete u bolnicu.

– Što nije u redu s djetetom?! – povikala je Laura. Čim je čuo njezinu viku, Colin je ušao u prostoriju.

– Moraju ga odvesti, Laura. Ima problema s disanjem.

– Idi s njima, Coline – zaplakala je Laura.

Enza je u hodniku iza Colina ugledala Ciru. – Pođi s njim, Ciro. Ja ću ostati s Laurom – rekla je Enza.

Ciro je za Colinom izišao kroz vrata kad se Laura naslonila na Enzu i zaplakala, a potom, iscrpljena porodom, zaspala. Enza je dovela prostoriju u red, promijenila plahte, okupala Lauru, odjenula je u i umotala u tople deke.

Prigušila je svjetla, privukla stolac i sjela pokraj njezina kreveta. Enza je počela moliti krunicu. Držala je Lauru za ruku i uskoro se našla na koljenima, ponovno moleći Boga da promijeni slijed događaja za nekoga koga je voljela.

Svaka molitva bio je zaziv da do jutra stignu dobre vijesti.

Henryja Heeryja Chapina su u Lenox Hill Hospitalu smjestili u inkubator čim je Colin s njim stigao u bolnicu. Colin je kroz muslin mogao dotaknuti ružičaste prste svoga sina i ovlaš mu dodirnuti obraz. Dva i pol kilograma težak, Henry je bio dovoljno velik, ali pluća mu se nisu praznila dok je disao. Liječnik je isisavao njegova sićušna pluća. Uskoro su radili na tome da prodiše punim kapacitetom. Kako su sati odmicali, Colinu se činilo da je dječaku sve bolje i bolje.

Kad je svanula zora, liječnik je provjerio djetešce i rekao Colinu da je najgore prošlo i da će djetešce zadržati još nekoliko dana kako bi bili sigurni da je dovoljno dobro da ga puste kući. Ciro je ostao s djetetom kako bi se Colin s tim vijestima mogao vratiti kući. Bolnica je bila blizu njihova stana, ali zaustavio se u prostoriji za bolničarke i nazvao. Enza je probudila Lauru reći joj to. Prolila je suze radosnice kad je čula za djetetovo zdravlje. Enza je zagurala krunicu u džep svoga kostima, ponovno vjernica.

Kasno toga poslijepodneva brod je isplovljavao iz luke u Lower Manhattanu.

Ciro je pomišljao na to da odgodi putovanje, ali sada je, kad je Henryju bilo bolje, imao osjećaj da bi trebao poći. ~ 359 ~

Ciro je tijekom noći gledao kako bolničarke njeguju maloga Henryja u njegovom sićušnom, dobro osvijetljenom šatoru i promatrajući Colina, koji je ponovno postao otac, ali unatoč tomu bio na oprezu glede svake pojedinosti u vezi dječačićeva napretka, zaključio je da život ide dalje. Maleni je Henry preživio. Možda je to bio nekakav znak.

Toga poslijepodneva, kad se Ciro oprostio s Enzom na pločniku Pete avenije, prije odlaska na pristanište ukrcati se na putnički brod za Italiju, dugo su stajali zagrljeni.

– Želim da odspavaš na brodu. Iziđi na svjež zrak i jedi. Obećaj mi da ćeš jesti – preklinjala ga je Enza.

– Pit ću viski i pušiti. – Nasmijao se.

– Možeš sve što želiš, osim djevojaka u plesnoj dvorani.

– Ali zabavne su – zadirkivao je, privukavši je bliže. – Sviđam im se.

– Ne moraš to meni govoriti. – Nasmijala se. – Želim da zapamtiš svaku pojedinost kuće moje majke, želim da odeš na Stellin grob i umjesto mene poljubiš onoga plavoga anđela. Možeš li to?

– Naravno – obećao je Ciro.

– Hoćeš li zaviriti na Pizzo Camino? Zaboravila sam je i želim da je vidiš za mene.

– Bit ću tvoje oči, uši i srce u Schilpariju. Pobrini se za Lauru, potrebna si joj. Složi joj dječju sobu. Pomozi joj oko djeteta. I ne brini. Naša planina je čudo – rekao je Ciro kad ju je poljubio, opraštajući se s njom.

Ciro je cijelu plovidbu doslovno proveo na ležaljci na palubi druge klase broda SS Augustus. U bilo koje drugo vrijeme smatrao bi srećom to što je njegovo srednje ime bilo istovjetno nazivu broda. Ali ne ovaj put. Svaki put kad bi začuo kako se na moru oglašavaju brodske sirene sjetio bi se utovara ugljena u utrobi broda SS Chicago. Prisjetio se kako se upoznao s Luigijem i kako mu je, bez obzira na to koliko ju je trljao, koža bila siva od ugljene prašine nakon tjedna provedenog u potpalublju.

Sada je bio stariji i živio životom čovjeka koji je zavrijedio naći put i izići iz potpalublja. Ciro nije bio u prvoj klasi, u kojoj su putnike tetošili, ali njegova soba u drugoj klasi bila je udobna i prozori su bili iznad razine vode. Sam se za sebe osmjehnuo kad je prve večeri otišao na spavanje. Nikada nije prelazio ocean iznad razine vode.

Svaki trenutak toga putovanja prizivao je sjećanja. Začuvši svoj materinski talijanski kad je brod pristao u napuljskoj luci, iznenadio se što ga je to tako duboko dirnulo da je zaplakao. Kad se ukrcao u vlak koji je vozio prema sjeveru, nije se mogao nagledati ljudi: upijao je svaku njihovu pojedinost i prisjetio se vremena kad je i sam bio Talijan. Shvatio je da su mu nedostajali i ~ 360 ~

srce ga je boljelo zbog spoznaje da neće umrijeti u zemlji u kojoj je rođen. Sada nije bio ni Talijan ni Amerikanac, bio je čovjek koji umire u misiji da učini cjelovitim ono što nikada nije bilo cjelovito i izliječi ranu za koju nije bilo ni balzama ni melema.

Ciro je odlučio posljednji ostatak uspona puta preko Passo Presolane proći pješice. Poslao je svoju valjkastu putnu torbu pred sobom, kočijom do samostana San Nicola, gdje su redovnice za njega bile pripremile gostinjsku sobu.

Zakopčao je kaput dok se penjao uz brdo do ulaza u Vilminore. Zaustavio se na vrhu stijene i pogledao dolje u provaliju u koju je opalo zeleno lišće kasnoga ljeta, ostavivši iza sebe sivi zapletaj. S njegovoga mjesta grane su izgledale poput hrpe dječjih švrljotina, poput crteža ugljenom gnijezda od isprepletenih crta i zavijutaka, načinjenih dok dijete tek uči pisati.

Ciro se osmjehnuo kad se prisjetio djevojaka kojima se udvarao ne bi li ih nagovorio da prošeću s njim duž tih stijena i kako je to bila savršena isprika za držanje djevojke za ruku na tome mjestu gdje se cesta sužavala. Sjetio se onoga dana kad je Iggy njega i Eduarda poveo niz planinu, toga kako nisu mnogo govorili i kako mu je Iggy dopustio pušiti cigaretu. Ciri je bilo petnaest godina kad su ga udaljili s planine. Jedan prijestup protiv svećenika Rimske crkve promijenio mu je tijek života.

Dok je hodao utorima zemlje boje cimeta pomislio je na Enzu i život kakav bi imali na toj planini. Možda je tu mogao imati više djece, daleko od pritisaka zarađivanja za život. Možda bi on na tom brdu sagradio kuću kakvu je oduvijek zamišljao u svojim snovima.

Dvadeset godina prošlo je otkad je Ciro stajao na trgu Vilminorea. Dok je pogledom prelazio preko kolonade shvatio je da se nije puno toga promijenilo.

Neke radnje prešle su u ruke sinova, ali selo je uglavnom bilo onakvo kakvim ga je ostavio, kuće od žbuke oko crkve San Nicola i župnoga dvora, usidrene pokraj samostana. Hijerarhija mu se učinila istom onakvom kakva je oduvijek bila, osjećaj mjesta bio je poznat.

Ciro je pokucao na vrata samostana, a potom potegnuo lanac koji je povlačio zvono. Kad su se vrata otvorila, sestra Teresa je nježno uzela Cirino lice među ruke. Lice joj je i dalje bilo onakvo kao prije dvadeset godina, samo joj je sitna mreža bora oko očiju, poput paukove svile, odavala godine.

– Ciro Lazzari! – uskliknula je. – Dijete moje! – Čvrsto ga je zagrlila.

– Sad sam starac. Imam trideset šest godina – rekao joj je. – Pogledajte mi prste. Vidite li ožiljke od tokarskoga stroja? Postolar sam.

– Bravo za tebe. Enza mi je pisala. Rekla mi je da ću se, budem li čekala da mi ti napišeš pismo, načekati do sudnjega dana.

– Takva je moja supruga. ~ 361 ~

– Sretnik si. – Sklopila je ruke u rukavima svoje halje. Ciro je pomislio da je sve drugo samo ne sretan. Nije li sestra Teresa mogla vidjeti da mu vrijeme istječe? Redovnica ga je uzela za ruku i uvela u samostan.

– Jeste li mi napravili tjesteninu?

– Naravno. Ali znaš, ja ti sada radim u uredu. Nova kuharica je sestra Bernarda. Doveli su je ovamo iz Foggie. Nisi je upoznao... došla je prije nekoliko godina. Zna kako postupati s rajčicom. A što se pečenja tiče, bolja je nego što sam ja ikada bila.

– Bili ste vi dobri u pečenju!

– Nisam, bila sam dobra u spravljanju čokoladne kreme i tapioke, ali kad je bila riječ o kolačima, bili su poput neobrađenoga kamenja.

Redovnice su se okupile u predvorju. Mlada lica redovnica pripravnica bila su mu nova, ali nekoliko redovnica koje su bile mlade dok je on bio dječak bile su još tamo. Sestra Anna Isabelle sada je bila nadstojnica samostana, a sestra Teresa odmah iza nje po zapovjedništvu.

Sestra Domenica umrla je brzo nakon Cirina odlaska, a sestra Ercolina nedavno. Redovnice u crno-bijelom bile su njegova obitelj... ekipa senilnih tetaka, od kojih su neke bile zabavne, većina njih načitana, neke savršeno inteligentne, a ostale spašeni brodolomci poput njega koje su koristile svoju domišljatost, smisao za šalu ili tvrdoglavu narav, ali sve su one, za razliku od njega, kad su klečale pred oltarom, bile pobožne. Kad se osvrne unatrag, Ciro je cijenio njihovu dobrotu i odluke. Dok je bio dječak, često ga je zbunjivalo zašto bi neka žena izabrala veo u odnosu na široko prostranstvo svijeta, supruga, djecu i vlastitu obitelj. Ali one su zapravo bile obitelj unutar zidina samostana, samo što on to, dok je bio mlad, jednostavno nije prepoznao.

– Ciao, majko Anna Isabelle – rekao je Ciro uzevši je za ruke i naklonivši joj se. – Grazie Mille za Rema i Carlu Zanetti.

– Rekli su mi puno toga lijepoga o tebi, marljivo si radio za njih. Vratili su se u svoje selo i bili sretni u mirovini prije smrti.

– Bio je to Remov san.

Sestra Teresa povela je Ciru niz dugačak hodnik do vrta i kuhinje iza. Ciro se sjećao svake ulaštene pločice na podu i svake udubine na vratima od orahovine. Vrt je zbog zime bio pokriven vrećevinom; bralo se grožđe. Kad je pogledao prema naprijed, prema kuhinjskim vratima koja su bila podbočena istom onom starom limenkom, nasmijao se.

– Znam. Tu se malo mijenjamo. Ne moramo.

Sestra Teresa sjela je za radni stol i ogrnula pregaču. Ciro je privukao radni stolčić i sjeo. Posegnula je u kutiju za kruh, izvadila bagetu, namazala na nju svjež maslac i dala mu. Umjesto da mu natoči čašu mlijeka, natočila je čašu vina. ~ 362 ~

– Reci mi zašto si ovdje.

– Moja supruga to nije spomenula u pismu?

– Rekla je da trebaš doći kući. Zašto sad?

– Umirem. – Ciri se glas slomio. – Znam da je u samostanu to dobra vijest, jer vi žene ovdje imate ključ za vječni život. Ali za mene, skeptika, to je najgora vijest. Pokušavam se pretvarati da taj trenutak neće doći i time kupujem vrijeme. Ali onda otkuca sat, sjetim se što je istina i uspaničarim se. Ne molim, sestro, već paničarim.

Izraz lica sestre Terese se promijenio i sada je odavalo duboku tugu. – Ciro, od svih ljudi koje poznajem i za koje molim, od svih njih nadala sam se da ćeš ti dugo poživjeti. Zaslužio si to. Uvijek si znao kako biti sretan, tako da nije uzalud tebi podariti dug život. Ti bi to vrijeme mudro iskoristio. – Potom je, kao dobra redovnica, te tužne vijesti umotala u svoju vjeru, kao u toplu deku.

Sestra je poželjela uvjeriti Ciru u obećanje vječnoga života. Željela je da i on vjeruje, nadajući se kako će mu vjera promijeniti prognoze. – Moraš moliti.

– Ne, sestro. – Ciro se slabašno osmjehnuo. – Nisam ja dobar katolik.

– Gle, Ciro, dobar si čovjek, a to je puno važnije.

– Nemojte da vas svećenik čuje.

Osmjehnula se. – Ne brini, imamo oca D'Alessandra iz Kalabrije. Nagluh je.

– Što se dogodilo s don Gregorijem?

– Otišao je na Siciliju.

– A ne na Elbu? Nije bio izgnan kao Napoleon?

– Tajnik je nadstojnika katedrale regionalne biskupije.

– Daleko je dogurao svojom prijetvornošću.

– I ja mislim. – Sestra je sebi natočila čašu vode. – Želiš li znati što se dogodilo s Concettom Martocci?

Ciro se osmjehnuo. – Je li ta priča sretna?

– Udala se za Antonija Baratta koji je sada liječnik. Žive u Bergamu i imaju četiri sina.

Ciro je odvratio pogled i pomislio kako se život promijenio, za nj i one koje je poznavao. Čak je i Concetta Martocci našla načina da iskupi ono najgore što joj se dogodilo. To je Ciru navelo da se osmjehne.

– Concetta Martocci ti još uvijek može izmamiti osmijeh. – Sestra se nasmijala.

– Ne baš mnogo, sestro. Postoje druge stvari. Nestrpljiv sam vidjeti svoga brata. Srce mi se ispunilo radošću pri pomisli da ću vidjeti majku. Želim posjetiti supruginu obitelj. Obećao sam Enzi da ću prijeći preko prijelaza gore do Schilparija. Je li se puno toga promijenilo na planini?

~ 363 ~

– Nije. Pođi sa mnom – rekla je sestra. – Želim ti dokazati kako dobro držim obećanje.

Ciro se za sestrom Teresom iz kuhinje zaputio do samostanskoga groblja.

Zaustavila se kod malog nadgrobnog spomenika blizu ruba vratnica.

– Siroti Spruzzo – rekao je Ciro. – Lutao je ovim stazama kao siroče, sve dok nije našao drugo siroče.

– Ne, ne siroti Spruzzo. Imao je on sretan život, jeo je bolje od svećenika, davala sam mu najbolje komade mesa.

– Sveti Franjo će to cijeniti. – Ciro se osmjehnuo.

Samostanu je napokon bila dodijeljena jedna stara kočija kad je svećenik napredovao i dobio automobil. Trenutačnoga konja kojega su imali, Rollatinija, darovao im je jedan mještanin. Ciro je upregnuo konja i pomislio na svoju suprugu koja bi bolje od njega znala rukovati konjskom ormom, zapregom i uzdama.

Popeo se na sjedalo i krenuo Passom uz planinu prema Schilpariju. Prisjetio se kad je prvi put poljubio svoju suprugu, još dok je bila djevojčica, a on dječak.

Upijao je pogledom svaku tratinčicu, stijenu i potok, kao da su bili dragocjeni dragulji u baršunastoj kutijici koju je samo on mogao otvoriti. Kako je silno želio da Enza može biti tu na planini s njim!

Bilo je pravo olakšanje biti u kolima koja je vukao konj nakon dana i dana provedenih na otvorenom moru te duge vožnje vlakom sjeverno od Napulja.

Konj i kola imali su određeni ritam i bilo je nečega smirujućega biti u društvu konja. Ciro se osjećao manje samotnim.

Enza je rekla Ciri gdje je nova kuća sagrađena i naglasila mu da traži žutu boju. Dok se vozio glavnom ulicom pokraj mjesta na kojemu je prvi put poljubio Enzu, preplavile su ga uspomene. Sjetio se Via Scaline dok je njome prolazio i one staje gdje je Enza upregnula konja, odvesti ga kući one noći kad je pokopao Stellu.

Drveni poklopci na prozorima staje bili su zatvoreni.

Ciro je polako napredovao cestom uz uspon koji je postajao sve strmiji. Na Via Mai ugledao je žutu kuću koja se naspram planine isticala poput knjige u kožnatom uvezu. Tijelom mu je prošao osjećaj potpunoga prepoznavanja, ta kuća pred njim bila je ista ona koju je kao dječak vidio u svojim mislima i kakvu se nadao sagraditi za ženu svojih snova. Kakve li ironije da je kuća za koju je Enza radila bila ista onakva kao u najdubljim izvorima njegove mašte još dok je bio dječak! Bila je to gotovo u svim pojedinostima kuća iz njegovih snova. Nije mogao dočekati da kaže Enzi kako veličanstveno izgleda završeno imanje Ravanellijevih koje je ona pomogla podići.

Ciro je poveo konja do bočne strane kuće. Goli vrt, okružen neobrađenim ~ 364 ~

kamenjem, doimao se poput napuštenoga logorišta, onda kad drvo izgori i pretvori se u pepeo. Ciro se kamenom stazom penjao do ulaznih vrata. Prije nego što je uspio pokucati, vrata su se naglo otvorila i Enzina obitelj požurila je prema njemu, pozdraviti ga.

Enzina majka Giacomina, koja se bližila šezdesetoj, bila je bucmasta i sijeda kosa bila joj je spletena u dugačku pletenicu. Ciro je uspio zapaziti Enzinu lijepu koščatu građu na licu njezine majke i neki njezini pokreti u trenu su mu bili prepoznatljivi. Giacomina je zagrlila svoga zeta. – Dobro došao kući, Ciro.

– Ovaj poljubac je od Enze. Dobro je. U New Yorku je, pomaže Lauri oko njezina novorođenčeta.

Marco je ustao sa svoga stolca. Bio je mnogo kršniji od onoga kakav je Ciri ostao u sjećanju; povratak na planinu na njega je djelovao poput okrepljujućega tonika. Ciro je i njega zagrlio. – Enza i vas puno pozdravlja, papa.

Dok je Giacomina predstavljala svako svoje dijete, Ciro je pozorno zapažao svaku pojedinost i novinu koju je mogao podijeliti s Enzom. Dječaci, koji su sada bili odrasli ljudi, bavili su se prijevozničkim uslugama i posao je cvjetao, ali sada su prevozili automobilom.

Eliana se bližila trideset petoj i očekivala svoje četvrto dijete. Duga smeđa kosa bila joj je raspuštena do struka. Na sebi je imala radničku kutu, suknju i smeđe čizme. Predstavila je svoje sinove, jedanaestogodišnjega Marca, devetogodišnjega Pietra i petogodišnjega Sandra. Njezin suprug je, kako je objasnila, radio u Bergamu u rasadniku vodenoga bilja i bilo joj je žao što nije mogao biti nazočan.

Vittorio se oženio mještankom, Arabellom Arduini, gradonačelnikovom rođakinjom.

Alma je imala dvadeset šest godina i nadala se krenuti na fakultet. Željela je postati slikarica, jer bila je nadarena za lijepu umjetnost; oslikala je božanstvenu fresku suncokreta na vrtnome zidu. Uzela je Cirine ruke u svoje. – Molim te, reci mojoj sestri da joj zahvaljujem za sve što je za nas učinila. Zbog nje mogu na fakultet.

Vrata su se otvorila i ušao je Battista. Visok i štrkljast, tamnokos i mišićav, taj tridesetogodišnjak još nije bio oženjen, ali nije ni pokazivao nikakvo zanimanje za to. Imao je smrknut izraz lica i Ciro je zapazio da je bio ogorčen na svoju obitelj te da je njegova nazočnost izazvala napetost u prostoriji. Ali Ciro ga je svejedno zagrlio i nazvao fratello.

Eliana, koja je sada živjela u podnožju brda, povela je Ciru u obilazak kuće.

Nije bila veličanstvena, ali bila je dovoljno velika za tu obitelj... pet spavaćih soba, tavan, potkrovlje, kuhinja i dnevni boravak. Četiri prozora duž prednje strane kuće omogućivala su dovoljno svjetlosti unutra. Ciro se prisjetio prozora kakve je želio na kući svojih snova, baš takvi su bili, propuštajući u kuću ~ 365 ~

svijetlo-plavu svjetlost talijanskoga poslijepodneva.

Vittorio i Marco su Ciri pokazali pušnicu sagrađenu od neobrađenoga kamena, smještenu uz bočnu stranu planine. Još jedno malo zdanje služilo je kao skladište u kojemu su držali robu na hladnom svježa hladna voda iz planinskog potoka pulsirala je kroz dva otvorena korita u bazen omeđen kamenjem.

Giacomina je pripremila jelo, poput onoga kakvo bi Enza poslužila: juha, a nakon nje njoki sa salatom, kolač i na kraju kava.

Eliana je zetu natočila kavu u šalicu.

– Alma, misliš li da bi mi mogla nacrtati kuću? Vjerujem da bi je Enza voljela vidjeti na papiru.

– Vrlo rado. Koliko dugo ostaješ?

– Tjedan dana.

– Trebalo ti je za put ovamo isto koliko će ti trajati cio posjet.

– Teško mi je biti daleko od Enze i Antonija.

– Shvaćam – rekla je Giacomina.

– Nadam se da vam je objasnila što je s mojim zdravljem.

Giacomina i Marco potvrdno su kimnuli.

– Antonio je divan sin. Zavoljeli biste ga.

– Već ga volimo – rekao je Vittorio. – Nećak nam je.

– Sportaš je. Ali i inteligentan. Nadam se da ćete naći načina da jednom posjetite Enzu i Antonija u Minnesoti.

Ciro nije želio taj ugodni posjet ni na koji način učiniti sumornim. Pričao im je zabavne priče o Enzi, opisivao New York i život u Ulici Mulberry. Pričao je o Velikom ratu i odluci da ode u Minnesotu. Ispričao im je nekoliko priča o Antoniju i o tome kako je divan mladić. Razmijenili su fotografije i priče iz Enzine mladosti, a nakon večere cijela je obitelj pošla u la passeggiatu pa su otišli do groblja gdje je Ciro učinio ono što ga je Enza zamolila, kleknuo i poljubio plavoga anđela koji je označavao Stellin grob. Ustuknuo je i stavio ruke u džepove. Kad je sunce počelo zalaziti, nebo je postalo plavo, točno onakvo kakvo je bilo one večeri kad je, nakon kopanja groba, prvi put poljubio Enzu. Činilo mu se to davno, ali ipak je, stojeći na tome mjestu, osjećao kao da se sve to iznova događalo. Ciri se učinilo da se život nije trebao sastojati od čvrste ustrajnosti, već od prepuštanja i prepuštajući se, ljepota prošlosti i sreća koju je tada osjećao zatvorile su pun krug, poput vjenčanoga prstena. Noćno nebo, groblje, sjećanje na prošlost i ljude koji su tamo bili svjedocima svega toga pružalo je svu onu postojanost za kojom je njegovo srce žudjelo. To znači biti dio obitelji.

~ 366 ~

Kad je Ciro te noći otišao upregnuti konja za povratak u Vilminore, Eliana je izišla van pomoći mu. Ciro se popeo i sjeo na klupu kola.

Eliana mu je dala knjižicu u kožnatom uvezu s koricama s florentinskim uzorkom turske mustre. – Hoćeš li joj to ponijeti?

– Naravno – rekao je.

Vožnja niz planinu do Vilminorea ispunila je Ciru dubokom žudnjom za svojom suprugom. Da ju je barem mogao navesti da pođe s njim na put! Ali nije ju ni na koji način mogao uvjeriti. Kad je ostavio Rollatinija u štaglju, raspregnuo kola, objesio uzde i otkopčao konjsku ormu, zaplakao je. Završavao je tamo gdje je započeo i bio je posve svjestan te ironije.

Sestra Teresa je za njega namjestila krevet u gostinjskoj sobi blizu kapelice.

Ciro je ugledao redovnicu koja je klečala unutra, ali prošao je pokraj staklenih vrata i ušao u svoju sobu, obzirno zatvorivši vrata za sobom. Razodjenuo se, sjeo na krevet i otvorio Enzinu knjižicu.

Dok je okretao stranice, ponovno je vidio svoju suprugu u cvijetu mladosti.

Crtala je skice haljina, pisala luckaste pjesme i pokušala nacrtati sve članove svoje obitelji. Prelistavajući stranice, Ciro se smješkao njezinim temeljnim pokušajima crtanja portreta.

Zaustavio se ugledavši navrh jedne stanice napisano “Stella”. Enza je imala petnaest godina kad je napisala:

Stella Umrla mi je sestra i danas joj je bio pogreb. Tako sam se usrdno molila Bogu da je spasi. Nije slušao. Obećala sam Bogu da ga neću, ako je spasi, poslije moliti za vlastitu djecu. Odustat ću od toga da budem majka, samo da nju zadržim. Ali nije slušao. Bojim se da će papa umrijeti slomljena srca. Mama je jaka, ali on nije.

Upoznala sam danas mladića koji se zove Ciro. Iskopao je Stellin grob. Nisam ga se bojala, iako je bio visok i dvaput krupniji od mene. Sažalila sam se na nj. Nema oca, a majka ga je napustila. Jednoga dana pitat ću sestre u samostanu San Nicola zašto ga je majka tamo ostavila.

Evo što mogu reći o njemu, ima plavozelene oči. Cipele su mu premale i hlače prevelike. Ali nikada prije nisam srela zgodnijeg mladića od njega. Ne znam zašto je Bog njega poslao gore na planinu, ali nadam se da ima nečega u tome. Ne vjeruje baš silno u Boga. Čini se da mu nitko nije potreban. Ali mislim da bi, razmisli li o tome, shvatio da sam mu potrebna ja.

Moje Stelle nema i nikada je neću zaboraviti, jer znam kako je to kad netko umre.

Najprije su suze, onda tuga i uskoro sjećanja postaju mutna i nestaju. Ali ne Stella.

Ne za mene. Nikada. E. ~ 367 ~

Ciro je sklopio knjižicu i odložio je na noćni ormarić. Osjetio je udubljenje na leđima, ali nije bilo bolno. Katkada je bol bila snažna, ali potom bi, bez objašnjenje ili upozorenja, nestala i nastupio bi predah. U tim trenucima bez boli, Ciro je vjerovao da bi mogao ozdraviti.

Podigao je ruku načiniti znak križa, što nije učinio godinama. Tijekom rata to nijednom nije učinio. Nije to učinio ni onda kad mu se rodio sin. Enza bi palcem načinila znak križa na djetetovu čelu, ali ne Ciro. Nije se blagoslovio ni kad je odlazio od Enze na ovaj put. Imao je osjećaj kako je neiskreno zazivati Boga u očaju. Ali večeras nije načinio znak križa zato da bi mu Bog mogao ispuniti želju, smilovati se i spasiti ga, načinio je znak križa iz zahvalnosti.

Enza ga je zavoljela istoga trenutka kad ga je upoznala, ali on to nije znao.

Mislio je da ju je šarmirao na Ulici Carmine onoga jutra kad se namjeravala udati za drugoga. Vjerovao je kako je sve ono njegovo iskustvo s lijepim djevojkama na neki način stvorilo to romantično zbližavanje, kako bi mogao osvojiti najljepšu djevojku od svih, samo ako je izabere. Ciro je mislio da je on taj koji je osvojio srce svoje istinske ljubavi. Sada je znao da je to njezino srce sve vrijeme čekalo da ga on uzme.

Nije ni čudo što je bila onoliko povrijeđena kad je nije ni pokušao naći i nije ni čudo što ga nikada nije došla potražiti nakon što mu je iznijela svoja osjećanja. Nikada ga nije željela dovesti u neugodan položaj. Zapravo, Enzina misija oduvijek je bila ugoditi Ciri i u svakom pogledu je u tome uspjela, uključujući i to što ga je navela da pođe na taj put. Znao je da bi, ako uopće postoji nešto što bi ga moglo izliječiti, to bila planina. Kad se u krevetu okrenuo na drugu stranu, nije osjećao nikakvu bol u tijelu. Kao uvijek, Enza je znala najbolje.

~ 368 ~

27

PLAVA KAMEJA Un Cammeo Blu ulo se glasno i ustrajno kucanje na Cirinim samostanskim vratima.

Uspravio se u sjedeći položaj, dograbio džepni sat i provjerio koliko je sati. Spavao je bez prekida cijelu noć, divnih devet sati. Tako dobro nije spavao otkako mu je uspostavljena dijagnoza na klinici Mayo.

Č

– Da? – oglasio se.

– Iggy je.

Ciro je skočio s kreveta i naglo otvorio vrata. Poslije dvadeset jednu godinu Ignazio Farino stajao je pred njim, u istom šeširu.

– Isti šešir, Iggy?

Iggy je slegnuo ramenima. – Još uvijek pristaje.

Ciro ga je zagrlio.

– Budi oprezan. Kosti su mi poput štapića – rekao je Iggy. – Mogao bih se prelomiti na dva dijela tu pred tvojim očima.

– Dobro izgledaš, Iggy.

– Ti si mršav.

– Znam. – Ciro je navukao hlače i košulju i obuo cipele. – Izgledao sam bolje dok me nije pogodio iperit. Ali još uvijek jedem kao vuk. Hajdemo poharati ostavu za doručak.

Ciro je slijedio Iggyja niz hodnik. Osim što su mu koljena bila povijena, kretao se dobro za osamdesetogodišnjaka.

– Možeš li vjerovati da nisam mrtav? – upitao je Iggy. – Star sam kao zvono na samostanu San Nicola.

– Ne izgledaš tako.

– Još uvijek posjećujem svoju suprugu. – Iggy je podigao obrve.

– Iggy, tek sam stigao na planinu, a prva stvar koju mi ti govoriš je to da još uvijek vodiš ljubav sa svojom suprugom.

– Nisam uvenuo – povjeravao mu se Iggy. – Osim toga, ona kaže da joj to ne smeta.

~ 369 ~

– Pa onda, ako joj ne smeta, zašto ne?

– To i ja kažem... zašto ne? To je jedna od radosti koju donosi brak. Još uvijek budem čvrst kao torrone. Ne baš često, ali dovoljno. Kako je Enza?

– Sjajna je supruga, Iggy.

– Blago tebi.

Iggy je sjeo u samostansku kuhinju. Pripalio je cigaretu kad je iz glavnoga samostana ušla mlada redovnica pripraviti im doručak. Natočila im je svakome kavu u šalicu. Ciro je u obje šalice natočio vrhnje i Iggy je zagrabio tri žličice šećera pa ih stavio u svoju. Redovnica ih je poslužila kruhom s maslacem i džemom, stavila tvrdo kuhana jaja u prozirnu staklenu zdjelu na stolu i svakome odrezala komad sira. Uzela je svoju kuhinjsku krpu i otišla u glavni samostan, pomoći oko kućanskih poslova.

– Don Gregorio... – smijuljio se Iggy.

– Znam. Otišao je na Siciliju.

– Razgovarao sam s njim nakon tvoga odlaska.

– Što si rekao?

– Rekao sam mu, morat ćeš jednoga dana pred Bogom odgovarati za to što si učinio.

– Misliš li da hoće?

– Ne. Vjerojatno za nj moli svaki svećenik u Rimu. Znaš, oni to tako čine.

Učine nešto ružno, pokaju se i nađu neku ninelle da za njih moli, brišući sve i počinjući ispočetka. Kakva ucjena. – Iggy je pružio cigaretu Ciri koji je otpuhnuo dim. – Bude li stajao u redu ispred mene na ulazu u raj, dići ću paklenu graju. Ovaj tip kojega sada imamo je u redu.

– Don...

– Daaa. Don Baci-ma-coolie. Viđam ga kako kleči u vrtu i moli krunicu. Bio sam u njegovoj sobi i tamo nema ničega nedoličnoga. Sve je kao po špagi.

Mislim da je posve u redu. Konačno, nakon svih ovih godina, jedan pobožan svećenik. Nisam mislio da je takav kartaški trik moguć.

Ciro se nasmijao. Otpio je gutljaj kave i okrenuo se prema svome starom prijatelju. – Ja ne molim, Iggy.

– Moraš to osjećati duboko u duši, jer inače ne djeluje. – Iggy je zamahnuo cigaretom.

– Kako to misliš?

– Budi jasan. Pitaj Boga točno za ono što želiš. Zaboravi na sve sirote pojedince na svijetu... njihova sudbina u životu nije tvoj problem. Onaj tko umire od gladi, sam mora naći hranu. Onaj čije je srce slomljeno, sam sebi mora naći ženu. Žedan? Skočiti u jezero. Brini o sebi. Moli za ono što trebaš i pobrini se za to ako ne dobiješ. ~ 370 ~

– Jesam li ti nedostajao, Iggy?

– Brinuo sam o tebi kao o svome sinu. O Eduardu također.

– Jesi li primio moja pisma?

– U dvadeset godina primio sam tri. Nije baš nešto. – Iggy se osmjehnuo.

– Nije. Ali znao si da mislim na tebe.

– O, da, znao sam. Osjećao sam to.

Ciro je hodao trgom dok je čekao da stigne Eduardo s njihovom majkom.

Koračao je ispod kolonade, opirući se porivu da potrči niz planinu ususret kočiji. Opetovano je pogledavao na svoj ručni sat, nadajući se da će vrijeme brže proći ako pogledava na nj. Na trenutak je pomislio na to. Enza je poželjela zaustaviti vrijeme i on je sada bio tu, zapovijedajući mu da se ubrza prema ponovnom okupljanju obitelji, o čemu je sanjao.

U dogovoreni sat crna kočija zaustavila se na trgu, upućujući se prema samostanu.

Ciro, koji je bio na udaljenom kraju kolonade, potrčao je ususret kočiji.

Kad se zaustavila, Ciro je pružio ruku i otvorio sjajna crna vrata. Došlo je i prošlo dvadeset šest godina otkad nije vidio svoju majku. Pojavila se iz kočije, odjevena u plavo, baš kao onda kad je otišla. Kosa joj je sada bila sijeda, ali još uvijek duga, spletena u pletenice i smotana u punđu.

Lice joj je još uvijek bilo lijepo. Luk njezina nosa, pune usne, sve je bilo onakvim kakvim se sjećao. Godine su izblijedjele intenzitet i boje njezine ljepote, ali ne i građu. Njezini dugi, prema kraju suženi prsti, graciozno držanje i vitka figura i dalje su ostali njezini. Ali ruke su joj drhtale i bila je tjeskobna, a nijedna od tih karakteristika prije nije bila očita.

– Mama – rekao je Ciro. Zaplakao je, iako je samom sebi bio obećao da neće.

– Pomozi svojoj majci, Ciro. – Osmjehnula se kad joj je Ciro pomogao sići s kočije i stati na zaobljeno kamenje na pločniku. Privio je majku u naručje i prislonio glavu uz njezin vrat. Još uvijek je mirisala na frezije. Ciro je udisao taj miris, ne želeći je pustiti.

Iz kočije se pojavio Eduardo, u običnom blatnjavosmeđom franjevačkom habitu. Ciro je bio silno sretan što ga vidi pa je uskliknuo: – Brate moj!

Eduardo ga je privio u zagrljaj.

– Molim vas, uđimo unutra – rekao je Ciro.

Sestre su pripremile sobu za Caterinu, jer Ciro će odsjesti s Eduardom.

Sestra Teresa pokazala im je put do knjižnice, gdje je ostavila poslužavnik s kavom i slasticama. Lazzarijevi su joj zahvalili i uhvatila je Cirin pogled prije izlaska uz prostorije, zatvorivši za sobom oboja vrata.

Eduardo i Ciro klečali su uz svoju majku koja je sjedila na stolcu. Zaplakala ~ 371 ~

je, tiho, poput blage kišice nakon godina bujica. Nije željela biti tužna pred sinovima. Željela je pred njima biti dobra majka i ponašati se kao da je patnja koju su pretrpjeli bila završena i rane njihova djetinjstva zaliječene. Znala je da nije tako, ali željela im je pružiti što je moguće veću utjehu, znajući da je ona sama nikada neće naći.

Poljubila je svakoga sina, a potom ustala, odlazeći do prozora doći do daha.

Ciro i Eduardo su se pogledali. Eduardo je upozorio Ciru kako ponašanje njihove majke katkada zna biti neobično te da to ne shvati osobno, budući da je mnoge godine patila od duboke depresije pa se nije mogla odvojiti od svoje boli da bi ublažila njihovu.

Caterina se udaljila od prozora i prišla policama za knjige, gdje je pomno proučavala naslove. – Neke od ovih knjiga uvezane su u našoj radnji – rekla je. – Poznajem korice i kožu. Montijevi su bili vrlo pedantni.

– Hoćeš li malo kave, mama? – upitao je Eduardo.

– Grazie – rekla je.

Eduardo je pogledao Ciru koji je gledao svoju majku, kao da iz sigurne udaljenosti promatra umjetničko djelo. – Mama, Ciro je prevalio dalek put iz Amerike da nas vidi.

Ciro je uspio zapaziti da je njegova majka pretrpjela duševnu traumu, ali da je i dalje bila ista ona žena kakve se sjećao. Odlučio je držati se za ono dobro u vezi nje i zanemariti onu pustoš iz vremena nesigurnosti, nestabilnosti i tjeskobe. Imao joj je toliko toga za reći.

– Imam nešto za tebe, mama. – Ciro je posegnuo u džep i izvadio papir s otiskom očeva groba i datumom njegove smrti na njemu.

– Moja supruga Enza pobrinula se za to da dobije pravi nadgrobni spomenik.

Poginuo je u nesreći u rudniku Burt-Sellers 1904. godine. Dogodio se strašan požar. Ali sada ima pravi spomenik – rekao je, pruživši joj papir.

Spustila je pogled na nj. – Lijep je. Hvala ti za ovo. – Zagrlila je Ciru.

– Mama, kada je umro, tvrtka je dala odštetu. U dioničkim obveznicama.

Unovčili smo ih i novac stavili na banku. Ovo – dao joj je omotnicu – je ostatak.

Jednim dijelom toga novca platio sam kartu.

Vratila je Ciri omotnicu, ne otvorivši je. – Zadrži to za moga unuka. I poljubi ga umjesto mene.

– Mama, ne treba li ti novac?

Caterina je položila ruke na Cirino lice. – Isti si otac. On bi posljednju liru dao nekome ako bi tome to moglo pomoći.

– Zadrži taj novac za svoju obitelj, Ciro – rekao je Eduardo. – Mama je zbrinuta.

– Želim čuti sve o tebi, mama. Pričaj mi kako si. ~ 372 ~

– Kaži Ciri gdje si bila, mama – rekao je Eduardo.

– Radila sam u samostanu Montichiari-Fontanelle, na jezeru Garda.

Pomislio je na to kako je njegova majka bila blizu i kako se kao dječak lako mogao odvesti do jezera Garda vidjeti je. Gubitak nje nije bio samo dirljiv, bio je nepovratan i nije bilo lijeka za njegovo slomljeno srce.

– Bila sam previše bolesna da vas ponovno nađem, djeco. Kad sam se malo oporavila, ti si bio u Americi, a Eduardo je otišao u svećenike. Sestre mi nisu govorile puno, jer su se bojale da ću pokušati otići iz bolnice. Rekle su mi da zamislim da ste na planini, zdravi, sretni i da živite s dobrim sestrama. Eto kako sam prebrodila. Molila sam se da budem jača i ozdravim, kako bismo opet svi mogli biti zajedno.

– Mama, nikada više nećeš biti sama. Vodim te živjeti blizu sebe i moći ću te viđati – obećao joj je Eduardo.

Caterina je sjela na naslonjač i privukla svoje sinove bliže, da sjednu pokraj nje, držeći ih za ruke. – Eduardo i ja imat ćemo mnogo godina zajedno. Žao mi je, Ciro. Cijeli život smo izgubili. Svemu sam ja kriva. Posvuda vidim snažne žene, neke sa šestero pa čak i sedmero djece i divim im se. Ali ja jednostavno nisam bila dovoljno dobro da to učinim. Znala sam da će vas sestre, budete li s njima, usmjeravati i razvijati vaše talente onako kako bih to, da sam imala snage, sama učinila. Ali kad je vaš otac umro, nisam mogla ništa smisliti. Sve je bilo sumorno i mračno... i bila sam očajna. Nije bilo ničega.

Ciro nije znao da se njegova majka trudila dati sve od sebe. Pretpostavljao je kako joj je bio velika smetnja i da nije mogla izići nakraj s njime. Eduardo je prihvatio tu bol i okrenuo je prema unutra, što ga je duhovno osnažilo, jer je vjerovao da samo žrtva vodi iskupljenju. Odustao je od pomisli na svoju majku, kako bi zaslužio mjesto bliže Bogu, dok je Ciro bio bez cilja.

Te večeri braća Lazzari i njihova majka jeli su cassoeula, svinjetinu prodinstanu s lukom, celerom i mrkvom, u gustom varivu, prelivenom preko svježega kruha. Ciro je majci pokazao sliku Antonija i Enze. Objasnio je za njezinu prijateljicu Lauru koja je radila u Metropolitan Operi i to kako su njih dvije bile kao sestre. Objasnio je za maloga Henryja. A kad je majka Ciru upitala za zdravlje, nije imao srca reći joj da umire. Prepustit će to svome bratu svećeniku. Želio je da njegova majka doživi onoliko sretnih trenutaka koliko su joj to njezini sinovi mogli pružiti.

Ciro se u samostanskoj gostinjskoj sobi popeo na poljski krevet. Eduardo je sjedio na podu pokraj svoga poljskoga kreveta, kao onda dok su bili djeca. Nije imalo veze to što su sad bili stariji, bližili se četrdesetoj, bili odrasli ljudi. I dalje su žudjeli za onom ugodom koju im je omogućivala njihova povezanost iz djetinjstva, a koja je bila jednako snažna kao uvijek. Bez obzira na sve ono što ~ 373 ~

je njihova majka mogla ili nije mogla učiniti i na sudbinu koja je zadesila njihova mladoga oca, uvijek su imali jedan drugoga i to je svemu davalo drugi smisao.

– Eduardo, što misliš o našoj majci?

– Ako se zaustavi i shvati što je učinila, slomit će se.

– Doima se vrlo ozbiljnom.

– Takva je. Na taj način nam pokazuje da je jaka.

– Nije zaplakala kad je vidjela presliku papina nadgrobnoga spomenika.

– Mama je još uvijek ljutita na nj.

– Trebali bismo mi biti ljutiti na nju.

– A kakve bi to svrhe sad imalo, Ciro?

– Nedostajala mi je.

– I meni. Kad smo bili dovoljno odrasli da odemo iz samostana i potražimo je, poslali su te odavde, a ja sam bio u sjemeništu. Moraš razumjeti da joj je srce zaleđeno. I njoj je potrebna ljubav, Ciro. Svima nam je potrebna.

Ciro je potvrdno kimnuo. Napokon je shvaćao svoju majku. Uvijek je tu bila vanjska fasada. Na površini je bila jaka, ali ispod, tko zna?

Caterina je u susjednoj prostoriji četkala kosu. Suze su joj se nesputano i obilno slijevale niz lice zbog onoga što je sve te brojne godine izgubila. Vjerovala je da bi netko njezine sinove mogao odgojiti bolje od nje same. Mislila je kako u crkvi to znaju najbolje, a ona je, kao udovica bez ušteđevine, bila svojim sinovima bezvrijedna. Očetkala je kosu, u stotinu poteza, i stavila četku u svoju putnu torbu. Te noći nije spavala. Nije sjedila i nije čitala. Koračala je po prostoriji poput poslušne redovnice, nadajući se da će ujutro biti donekle bistrija i da će je jutro navesti da kaže nešto sinovima koje je ostavila iza sebe.

Nadala se da će joj riječi same doći i da će im uspjeti objasniti zašto ih je ostavila u samostanu, promijenivši tijek svih njihovih života.

S druge strane zida, Ciro je preko nogu navukao deku i oslonio jastuk na krevet. Ležao je na boku, kao onda dok je bio mlad, kad mu je bio potreban razgovor s bratom, do dugo u noć.

– Jesi li joj rekao za mene?

– Ti joj to trebaš reći.

– Možeš li povjerovati u moju dijagnozu, Eduardo? – upitao je Ciro. – Ništa dobro nije nastalo od toga rata.

– Ne možeš to reći. Imao si hrabrosti, bio si smion.

– Bilo je biti takav ili poginuti. A na kraju, kad sam ušao, kad su Amerikanci ušli, više nije bilo ostalo ništa za što se boriti. Imali smo hranu i puške, topništvo, uniforme, tenkove... Nijemci nisu imali ništa. Pregazili smo ih poput glačala. Zbog čega? Neću spoznati radost onoga za što sam se borio. Govorim ~ 374 ~

sebi da sam to učinio zbog budućnosti, zbog svoga sina.

– Nitko od nas ne zna što Bog ima na umu za nas.

– U tome i jest problem, brate. Bog mene nema na umu. Eduardo je zaustio nešto reći, ali Ciro ga je zaustavio. – Dobar si čovjek, Eduardo. Bilo da nosiš crnu svećeničku biretu ili seljačku vunenu kapu, ti si vojvoda. Ono u što vjeruješ ne znači mi toliko koliko ono što jesi. Uvijek, u velikoj mjeri, osjećam strahopoštovanje pred tobom. Krepostan si i snažan, a to je ono što čini dobra čovjeka, bez obzira na dobra svećenika. Ali nemoj me pokušavati uvjeriti kako Bog zna da sam tu. Jednostavno mislim kako to nije istina.

Eduardov zabrinut pogled smekšao se i pretvorio u osmijeh. Podigao je ruke, onako kako to čini svećenik tijekom blagoslova, odustajući od toga da svoga brata navede na put svete krunice. – Pričaj mi o svome sinu.

– Sjajan je. Isti njegova majka. Razumno pristupa životu. Žene nikada neće biti uzrokom njegove propasti.

– A u sportu?

– Savršen. Poput plesa. Ali vrlo je mirne naravi i nije naprasit, čak ni u žaru natjecanja. Zovu ga dobrim sportašem. Dostojanstven je, čak i na košarkaškom igralištu.

– A Enza? Pričaj mi o mojoj sestri.

– Enza je željela da dođem u Italiju kako bih u mislima, u tim mračnim danima koji će doći, mogao zadržati sliku stabala smreka, vodopada i zvijezda.

Ali kad sklopim oči, brate, jedino što vidim je njezino lice. Nema ni mjesta ni vremena bez nje. Nema veze gdje sam kad smo razdvojeni. Sve što želim je ona.

– Doista je voliš.

– Ne znam zašto ona voli mene, ali voli me.

– Čega se bojiš, Ciro?

– Sada?

– Sada, za nekoliko mjeseci...

– Dolaska smrti – rekao je praktično Ciro.

– Dolaska trenutka tvoje smrti.

– Gle, zamišljam da neću željeti poći. Liječnici su mi rekli da je to bolna smrt. Ali Enza je naučila kako iskuhati iglice i napuniti špricu, a imat ću sve lijekove koji su mi potrebni da to prebrodim. Liječnici su mi to obećali. Ali što kažeš Bogu kad ne želiš umrijeti? Što ako želim podizati svoga sina, voljeti svoju suprugu i doživjeti starost?

– Žao mi je, Ciro. Volio bih da to mogu učiniti umjesto tebe.

– Znam da bi. – Ciro je obrisao suzu. Nikada nije sumnjao da bi njegov brat život dao za nj.

– Vidjet ćeš lice Gospodinovo prije mene. ~ 375 ~

– Žao mi je zbog toga. Znam koliko si se namučio da tamo stigneš prvi.

Eduardo se nasmijao. – Nema pravde.

– Istina.

– Postoji li išta što mogu učiniti?

– Nadam se da ćeš jednoga dana mojemu sinu pokazati ovu planinu. Želim da upozna ove ceste, da propješači ovim stazama, da posjeduje te stijene onako kako smo mi to činili. Želim da ga poučiš religiji... želim da upozna Boga, iako njegov otac to nije učinio.

– Poznaješ ga – uvjerio je Eduardo Ciru. – Poznaješ ga, zašto što si dio njega.

Oduvijek si to bio, čak i onda kad si se silno trudio biti loš, bio si dobar.

Stvoren si od Božje svjetlosti. Nisam postao svećenik zato što sam imao tu svjetlost; postao sam svećenik zato što sam je vidio u tebi.

– A zašto onda nisam papa? – upitao je Ciro Eduarda. Nisu se prestajali smijati, zvuk smijeha jednoga brata samo je navodio onoga drugoga da se još snažnije nasmije, baš kao onda dok su bili djeca, kad su pazili jedan na drugoga i vjerovali da im ništa ne može nauditi, sve dotle dok su zajedno.

Kroz zid samostana Caterina je čula smijeh svojih sinova. Osluškivala je nekoliko trenutaka pokraj zida, upijajući taj zvuk koji ju je podsjetio na sve ono što je izgubila. Ali dječja radost za majku je udvostručena i zvuk smijeha njezinih sinova počeo joj je liječiti srce. Bila je to gozba za koju nikada nije vjerovala da je moguća.

Ciro se probudio vrlo rano i pogledao prema svome bratu, koji je čvrsto spavao.

Odjenuo se i pošao do samostanske kuhinje. Za radnim stolom je na stolcu sjedila Caterina, odjevena i spremna za novi dan. Natočila je Ciri kavu u šalicu.

– Dobro jutro, mama. – Ciro ju je poljubio u obraz.

– Kako si spavao?

– Kao stara samostanska mačka – rekao je Ciro. – Vrlo je spokojno ovdje.

– Lijepo je biti zajedno. Dobar si čovjek, Ciro. Ozbiljno to mislim. Ponosna sam na to kakvi ste postali.

Riječi kojima se Ciro cijeloga života nadao sada su bile izrečene. Snažan dječak koji je postao snažan muškarac u tome je uspio zato što je u njemu živjela dobrota. Možda nikada ne bi ni otišao s te planine da nije otišla njegova majka i, kad se osvrnuo na svoj život, najveća radost koju je poznavao bila je posljedica riskiranja. Nije mogao promijeniti prošlost, ali mogao ju je priznati.

– Mama, znaš li da sam svoju radnju nazvao Postolarska tvrtka Caterina?

Caterinine oči bile su pune suza. – Ali ništa nisam učinila – rekla je tužno.

– Nema veze, mama. Sve je bilo za tebe. Sve. Caterina je Ciri natočila kavu u šalicu. Uspravila se u sjedećem položaju. – ~ 376 ~

Pričaj mi o Enzi. – Stavila je kruh i maslac pokraj Cire.

– Lijepa je i snažna. Tamnoputa, poput svih djevojaka iz Schilparija. I časna poput njih.

– Voli li lijepe stvari?

– Posvuda stvara ljepotu, mama. Šiva vunene stvari jednako brižno kao što šiva svilu. Dobra je majka. – Ciru je izdao glas.

– Želim da dadeš Enzi nešto od mene. Kad je tvoj papa poginuo, sve sam prodala. Tada sam mislila kako mi je potrebna samo jedna stvar po kojoj ću se sjećati svoje majke. Nadala sam se da će moji sinovi jednoga dana imati kćer i da će to pripasti njoj. Ali sve što sam čula o tvojoj supruzi navodi me na to da povjerujem kako već odavno imam kćer. – Caterina je posegnula u džep i pružila Ciri baršunastu kutiju. Kad ju je otvorio, ugledao je plavu kameju koju je njegova majka nosila dok je bio dječak.

– Silno će joj se svidjeti, mama.

– Da ti mogu dati planinu za nju, dala bih je. Ali zasada će i ta ogrlica biti dovoljna. – Caterina je položila ruku na Cirinu. Pustio je da ga ispuni blaga toplina njezina dodira.

Enza je čekala u luci Manhattana dok je brod SS Conte Grande pristajao i promatrala iskrcaj putnika. Kad se Ciro pojavio na mostiću za silazak s broda, učinio joj se zgodnim i kršnim. Mahnula mu je.

Ciro se progurao kroz gomilu i podigao Enzu u naručje. Poljubio ju je stotinu puta, baš kao i ona njega. Dok su hodali do Colinova automobila, ispričala mu je o malom Henryju, o tome kako je lijep dječak i kako je oličila dječju sobu, sašila opremu za novorođenče i brinula o Lauri poput bolničarke.

Ciro je njoj pričao o njezinim roditeljima i kući u Schilpariju... kući koju je ona sagradila. Rekao joj je kako je kuća žuta i čista te da je visoko na brdu, poput dijamanta umetnutoga u krunu. Pričao joj je o Eduardu i o svojoj majci, a potom posegnuo u kaput i dao joj baršunastu kutiju.

– Od moje majke – rekao joj je Ciro. – Za ženu koju volim.

~ 377 ~

28

KROVNI PROZOR Un Lucernario

C

iro je mogao raditi tijekom 1932. godine, ali uglavnom je Luigi bio taj koji je dizao teške stvari i, kad je trebalo raditi dokasna, podmetao leđa. Ciro bi svako poslijepodne kratko odspavao i radio je za stolom onoliko dugo koliko je mogao sjediti, ali stajati mu je bilo teško.

Luigi se trudio neobvezni razgovor u radnji održati ležernim, oponašajući teške kupce i trgovačke putnike čudake te nasmijavati Ciru. Osim toga, Luigi se potrudio da muškarci dolaze na kartanje, kao što su to oduvijek činili, svakoga četvrtka. Enza bi, kao uvijek, iznijela rakiju i cigarete, a kasno navečer poslužila bi ih kavom i kolačem, ali Ciri se stanje pogoršavalo, što su svi mogli zapaziti.

Pokeraške igre postale su kraće, ali igrači to nikada nisu priznavali.

Dan svetoga Patricka u Chisholmu je bio velik blagdan, jer obećavao je sve zeleno, uključujući proljeće u Minnesoti. Barovi na Ulici West Lake imali su posebnu ponudu i stolci su bili do posljednjega popunjeni, dok su svi rudari, od pravoslavaca do luterana, slavili taj rimokatolički blagdan.

Te noći buka s ulica bila je vrlo glasna pa je Enza u sobi koja je gledala prema ulazu navukla zastore i zatvorila vrata spavaće sobe. Popela se na stolčić i naglo zatvorila otvoreni krovni prozor. – Previše je hladno, Ciro – rekla je kad je prebacila još jednu deku preko njega. Svakim danom postajao je sve mršaviji.

– Grazie! – rekao je. – Što bih ja bez tebe?

Enza je ležala u krevetu pokraj njega. – Oženio bi svibanjsku kraljicu. Kako se ono zvala?

– Ne sjećam se.

– Philomena? Tako nekako.

– Rekao sam da se ne sjećam – zadirkivao je Ciro.

– Felicita. Tako je, sicilijanska bomba. Navela bi te da joj kupuješ dijamante.

Ne, ne. Ne bi to bilo dovoljno dobro. Navela bi te da kopaš u potrazi za njima i, kad bi joj donio najveći kamen, pogledala bi ga i rekla: ‘Rekla sam kamen, Ciro, a ne kamenčić. Kamen.’

– A ti bi se udala za Vitu Blazeka.

~ 378 ~

– Bila bih mu prva supruga. Od tada ih je imao tri.

– Doista?

– Laura prati što se događa s njim. Eto vidiš, poštedio si me profinjenog i glamuroznog života. Spasio me postolar.

– Žao mi je zbog tebe – rekao je Ciro.

– Da se nisi usudio – rekla je Enza, saginjući se poljubiti ga. – Imam ja svoj san.

Na samrtničkoj postelji Ciro je shvatio da je izabrao Enzu zato što je ona sama po sebi bila jaka, nije joj bio potreban, ona ga je željela. Enza je izabrala Ciru, napuštajući vlastiti osjećaj sigurnosti, što je, kako je doznao, bila potreba koja ju je pokretala. Sve ono što je njegova supruga činila i svaka odluka koju je donijela bila je vezana uz cjelovitost života i stvaranje sigurnosti u životu u kojemu je sigurnosti bilo vrlo malo.

Ciro je bio tužan zbog toga što on i Enza nikada neće doznati kako bi to bilo uzajamno se voljeti cijeli život, ali dar onoga što je bilo, rizici poduzeti i pretrpljeni moraju biti dovoljni. Dobili su svoj dio. Sada je bilo beskorisno nadati se za još vremena.

Ali što s njihovim sinom?

Ciro je bio ojađen zbog toga što će njihov sin živjeti s tugom kakvu je on cijeli život poznavao. Gubitak vlastitoga oca nikada ga nije napuštao.

Kako život odmiče, čovjeku otac treba sve više, a ne manje. Nije dovoljno naučiti kako se služiti tokarskim strojem, pomusti kravu, popraviti krov; postoje veće rupe koje treba zakrpiti, dublje zdence ispuniti, što jedino očeva mudrost može pothraniti. Otac uči sina kako promišljati o problemu, voditi kućanstvo, voljeti svoju suprugu. Otac svome sinu pokazuje primjer, izgrađujući njegov karakter iz nutrine duše prema van.

Ciro je svoga oca tražio u licu svakoga muškarca kojega je upoznao. .. u Iggyju u samostanu, u Remu u postolarskoj radnji i u Juanu Torresu tijekom rata. Svaki taj čovjek dao je onoliko koliko je mogao, ali nijedan od njih, unatoč najboljim namjerama, nije mogao biti Carlo Lazzari.

U posljednjim trenucima svoga života Ciro je shvatio da je istinski dobar čovjek prava rijetkost, trunak zlata na planini troske. Posvuda oko sebe, tijekom rata, gledao je muškarce koji lažu, ponašaju se kukavički, stvaraju površne veze sa ženama koje poslije napuštaju... muškarce koji su tragali za vlastitom ugodom, muškarce koji su se ponašali bez milosti. Ciro će sada učiniti svome sinu onu strašnu stvar koja je njemu bila učinjena. Umrijet će i neće ga na pravi način moći odgojiti u odraslu osobu. Ciro samome sebi nije mogao oprostiti to što će iznevjeriti sina.

– Hvala ti na brizi za mene, Enza.

Okrenula se prema njemu. – Bio si užasan pacijent. ~ 379 ~

Ciro se nasmijao. – Znam... Dođi, sjedni uz mene. Samo te želim gledati.

Enza je sjela uz Ciru na krevet. Uzeo je obje njezine ruke u svoje. Sklopila je oči i osjetila njihovu toplinu. Enza je voljela Cirine lijepe ruke; unatoč teškom radu kakav je cijeli život obavljao, još uvijek je imao divne dugačke prste glazbenika ili slikara.

Njegove ruke stvarale su umjetnost. Promatrala je dok je mjerio kožu, antilop i svilu, izrezivao oblike, šivao ih i zgotovljenu sašivenu čizmu čvrsto pritiskao uz četke. Mogla je sate i sate provoditi promatrajući ga dok izrađuje cipele. Za nju je to bilo kazalište, u svakom trenutku njegovoga majstorstva bilo je značenja i čarolije.

Njegove ruke su ih hranile. Promatrala je dok je vješto izrezivao stelline, profinjenim brzim pokretima, praveći juhu za njihova sinčića. Katkada bi napravio sir, bila je to vrlo složena radnja kojom su se mlijeko i sirište pretvarali u užad mozzarelle.

Njegove ruke su ih štitile. Ruka koja je prva uzela njezinu ruku u mraku na Passo Presolani bila je ista ona koja je naposljetku u zipci njihala njihova sina prvorođenca. Iste te ruke su je prvi put obgrlile kad mu je postala supruga. – Nedostajat će mi tvoje ruke, Ciro. A što će tebi nedostajati?

Podigao je pogled kroz krovni prozor, kao da će proletjeti kakva ptica s vrpcom u kljunu, s aforizmom na latinskom na njoj ispisanim, poput smotuljaka pergamenata koje su držali kerubini na svetohraništu u samostanu San Nicola. Ciro je znao što će njemu nedostajati s ovoga svijeta, ali nije to želio podijeliti sa svojom suprugom. Nije želio priznati da život koji je tako jako i očajnički volio završava. Ali postojao je i onaj dio njega koji je želio da ona to zna. Stoga je rekao: – Volim ravan šav na izrezanom komadu prave kože. Volim vlastitim rukama praviti cipele. Volim onaj osjećaj kad ulaštim par čizama koje sam popravio i kad je limunov vosak svjež, kad pogledam u te čizme i pomislim, učinio sam dugačak put do rudnika tome tipu ugodnijim. Nedostajat će mi vođenje ljubavi s tobom i spoznaja da nakon svih tih godina još uvijek na tvome tijelu postoji nešto novo što mi svaki put iznova pruži užitak. Nedostajat će mi naš sin, jer me podsjeća na tebe.

– Želim da se pomoliš, Ciro.

– Ne mogu.

– Molim te.

– Kad sam bio u Francuskoj razgovarao sam s jednim čovjekom u svojoj postrojbi kojega sam silno poštovao. Zvao je Juan Torres. Imao je suprugu i tri kćeri. Bio je Portorikanac i puno je govorio o jednoj svojoj kćeri, Margariti.

Pričao je priče o njoj, mi bismo se smijali i on bi se prisjećao.

– Pričao si mi o njemu, ljubavi. Ali nikada mi nisi rekao kako je poginuo.

– Jedne noći, dok smo razgovarali, čuli smo u daljini dolazak tenkova. Ustao ~ 380 ~

je vidjeti što to ide prema nama. Bili smo toliko zadubljeni u razgovor da je zaboravio da je u rovu i da je oko nas rat. Bio je samo otac koji priča priču o kćeri koju voli, kao da smo bili u baru, trateći vrijeme jednoga običnog petka.

Posegnuo sam povući ga nadolje, ali bio je pogođen... Vrlo brzo potom je umro i ja sam ga pokopao. Na putu za Rim, nakon rata, napisao sam Margariti kako je posljednje što je njezin otac rekao bilo to kako mu je ona pružala veliki užitak.

Ne mogu se moliti Bogu da spasi mene, kad ostali nisu imali taj luksuz.

– Papa. – Na vratima se pojavio Antonio. Pogledom je obuhvatio majku i oca i licem mu je prešao izraz zabrinutosti. Nije znao bi li ušao u sobu ili pobjegao i velik dio njega poželio je pobjeći. Bližio se onaj trenutak od kojega je strahovao.

– Ima ovdje mjesta. – Ciro je potapkao jednu stranu kreveta.

Antonio je izuo cipele i legao uz oca. Enza je pružila ruku preko Cirina krhkoga tijela i držala svoga sina za ruku. Ciro je stavio ruku preko njezinih.

Bila je to baština jedinca; bez obzira na to koliko bio star, za nj je uvijek bilo mjesta u krevetu. Antonio je bio jedino žarište svojim roditeljima, dio njihova odnosa, onoliko koliko su oni bili dijelom jedno drugoga. Njihovo malo trojstvo bilo je nepovredivo sveto i uvijek će takvo ostati. Revno su pazili na svoga sina i to im je pomagalo.

– Antonio, budi dobar svojoj majci.

– Hoću.

– Povedi je kući na planinu. Moj brat će ti pomoći. Piši mu.

– Hoću, papa.

– Enza, poći ćeš kući sa svojim sinom?

– Hoću – rekla je nježno.

– Dobro. – Ciro se osmjehnuo. – Antonio, ponosim se tobom.

– Znam, papa.

– I zapamti da ću se uvijek ponositi. Ne mogu vjerovati da te od svih anđela na nebu Bog odlučio meni poslati. Najsretniji sam čovjek kojega ćeš u životu upoznati.

Antonio se ugnijezdio uz svoga oca, kao što je to činio onda dok je bio mali.

Zagnjurio je lice u očev vrat, uopće ne smatrajući svoga oca sretnim.

Enza je ustala i otišla do kuhinje. Izvadila je iz lonca sterilne igle, napunila špricu morfijem, gurnula iglu natrag i vratila se do svoga supruga.

Antonio je sada tiho plakao zagnjuren u očevo rame, dok ga je Ciro grlio, tješeći ga. Ciro je sada bio vrlo slabašan i jedva je uspijevao držati sina.

– Dat ću injekciju tati, dušo – rekla je Enza. Antonio se uspravio u sjedeći položaj i odvratio pogled, držeći oca za ruku. Posljednjih tjedana nije mogao podnijeti igle i duša ga je boljela zbog toga što su njegovome ocu bile sve više i više potrebne. ~ 381 ~

Enza je nježno očistila komad kože na onome što je nekada bila Cirina mišićava ruka i ubrizgala morfij. Blažen pogled preletio je licem njezina supruga kad je lijek počeo djelovati.

Enza se uvukla natrag u krevet k svome suprugu i sinu i nježno mrsila Cirinu gustu kosu, koja je sada bila prošarana s nekoliko sijedih na sljepoočnicama.

– Toliko toga nisam učinio – prošaptao je Ciro.

– Sve si učinio kako treba, ljubavi moja – rekla mu je Enza.

– Nikada nisam naučio izrađivati ženske cipele. – Pokušao se osmjehnuti.

– Nema veze, ja nikada nisam naučila plesati.

– Nije to ništa značajno. – Osmjehnuo se.

Ciro više nije progovorio. Preživio je tu noć. Enza mu je kroz suze davala morfij. Zadatak koji je prezirala naučiti postao je jedino čega se mogla prihvatiti dok je njezin suprug klizio prema smrti. Rutina iskuhavanja igala, ulijevanja tekućine u špricu, provjeravanje i odnošenje injekcije u spavaću sobu – sve to dalo joj je smisla u posljednjim danima Cirina života.

Navodilo ju je da se osjeća korisnom, ali usto joj je pružalo osjećaj da mu pomaže kad mu je morfij ublažavao bol.

Te noći Antonio je spavao na stolcu, licem okrenut prema svojemu ocu u krevetu. Enza bi provjerila kako joj je sin, dok je gledala Ciru kako spava.

Plakala je zbog svega onoga što nije imala. Nadala se kako će imati još djece.

Dok je njezin suprug ležao na samrti, shvatila je da bi na svijetu trebalo biti više oblika njega, a ne manje. Dala je sve od sebe, ali u tim trenucima u to nije vjerovala.

Kad je izišlo sunce, okupala je supruga, odrezala mu kosu i nokte i nježno ga obrijala. Izmasirala mu je stopala lavandinim uljem i potapkala mu lice hladnom krpom. Legla je pokraj njega i osluškivala kako mu srce sve slabije kuca, sa svakim sljedećim kuc-kuc-kuc. Pogledala je kroz krovni prozor u zoru toga jutra, ugledala ružičasto sunce na plavome nebu i shvatila to kao loš predznak.

Antonio se probudio i naglo uspravio na stolcu. – Mama?

– Dođi – rekla je svome sinu.

Popeo se u krevet k svome ocu i majci. Stavio je ruku preko očevih prsa i, prislonivši obraz uz očev, zaplakao.

Enza se ispružila i jednu ruku položila na sinovo lice, a drugu stavila na Cirino. Sagnula se i prislonila usnice uz njegovo uho. – Čekaj me – bile su posljednje riječi koje je Ciro Lazzari čuo kad je posljednji put udahnuo.

18. ožujka 1932. ~ 382 ~

Dragi fra Eduardo!

Ovo je najteže pismo koje sam u životu morala napisati. Tvoj voljeni brat Ciro umro mi je jutros na rukama u 5 sati i 2 minute. Monsinjor Schiffer došao je obaviti bolesničko pomazanje i ispovijed. Antonio je bio s nama u sobi kad mu je otac preminuo.

Eduardo, srce mi je prepuno brojnih osjećaja, mnoštva slika i priča o onome što mi je Ciro pričao o tebi. Nadam se da znaš da te cijeni i poštuje, ako je ikada nekakav primjer pobožnosti i časnosti u nekoj situaciji bio potreban, Ciro bi uvijek pomislio na tebe.

Voljela bih da možeš nazočiti pogrebu. Stube koje vode u naš dom već su pune cvijeća; morala sam načiniti put da ih usmjerim. Veterani su pred našom kućom izvjesili stijeg i orkestar od bubnjara i svirača vojničkih truba oglasio se na ulici kad su čuli da ga više nema.

Tvoj brat učinio me najsretnijom ženom na svijetu. Voljela sam ga od svoje petnaeste godine i sve ove godine nimalo nisu umanjile snagu mojih osjećanja. Ne mogu zamisliti život bez njega pa te ponizno molim da moliš za mene, kao što ću ja moliti za tebe i vašu majku. Molim te, podijeli s njom ovu groznu vijest i izrazi joj moju najdublju sućut.

Tvoja šogorica, Enza

~ 383 ~

29

PAR KLIZALJKI Un Paio di Pattini da Ghiaccio

E

nza je navukla rukavice dok je stajala uz klizalište u Chisholmu i gledala kako Antonio kruži po vanjskom rubu srebrnoga leda, s takvom spretnošću da je izgledalo kao da ubrzava i da će poletjeti. Mračna šuma iza klizališta doimala se poput poruba oaze leda pod svjetlošću jarkobijelih reflektora. Izgledalo je kao da se sam mjesec usadio u tlo sjeverne šume. U zraku se osjećao miris pečenoga kestenja i na maslacu pečenih slatkih krumpira. Činilo se da su te večeri svi tinejdžeri iz Chisholma bili na klizalištu, kližući na popularnu glazbu koja je svirala nad ledom. Djeca su se vrtjela na The Music Goes Round and Round Tommyja Dorseyja, plesali valcer na These Foolish Things Bennyja Goodmana, pravila lanac tratinčica i kružila oko klizališta na Moon Over Miami Eddyja Duchina.

Enza je od djevojke koja je skupljala novac za srednjoškolski sastav kupila pečeni slatki krumpir. Razmotala je aluminijsku foliju i zagrizla, ne skidajući pogled sa svoga sina.

Antonio je imao sedamnaest godina i bio je najbolji u razredu i Srednjoj školi Chisholm, izvrstan u svakom pogledu, jednako u sportu koliko u učenju. U klizaljkama se osjećao jednako prirodno kao na skijama. Čak je uspješno svladao i spori sport boćanja na ledu, “šah na ledu”, kako ga je Antonio nazivao. Po svojim košarkaškim vještinama bio je poznat u cijelom Iron Rangeu i bio je na redu za dodjelu stipendije za odlazak na fakultet.

U dobi od četrdeset jedne godine Enza se na svoj život mogla osvrnuti s puno samopouzdanja, zbog toga što je sina dobro odgojila, posebice u danim okolnostima. Znala je da bi Ciro bio ponosan na njihova sina. Pet godina prošlo je od smrti njezina supruga, a činilo se kao da je bilo jučer.

Enza se borila s obećanjem koje je dala Ciri, da će se vratiti na planinu odgajati Antonija u obitelji i među prijateljima u Alpama. Ozbiljno je to razmotrila, ali svijet se u mjesecima nakon Cirine smrti brzo promijenio. Italija je bila usred političkih previranja i ne bi bilo mudro povesti sa sobom sina Amerikanca onamo odakle je ona potjecala. Promatrajući društvene promjene u svojoj domovini znala je da je donijela dobru odluku kad je ostala u Minnesoti. ~ 384 ~

Odabrala je Ameriku zato što je bila dobra prema njima.

Enza je bila odana gradu koji je Ciro za njih izabrao i posao je bio siguran.

Radila je preinake u robnim kućama i izrađivala vjenčanice, kapute i haljine za dame iz Chisholma. Šivala je zastore, prekrivače, navlake za pokućstvo i opremu za novorođenčad. Kupci su se divili njezinoj vještini i uvijek se iznova vraćali.

Luigi je sam vodio postolarsku radnju. Postojanost tvrtke što su je osiguravali Latinijevi, posebice Pappina, ali i njezini sinovi i Angela, koja je uskoro navršavala deset godina, bili su za Enzu pravi melem. Tek kada bi se popela uz stube i za sobom zatvorila vrata spavaće sobe, obuzela bi je usamljenost zbog gubitka Cire. Naposljetku su njezine suze presahnule i zamijenila ih je tupa bol, koju je Enza prihvatila kao prirodnu bol udovištva, za koju nije bilo lijeka.

Antonio je na klizaljkama prošao pokraj nje i cereći se mahnuo joj. Enza se naslonila na zid i promatrala kako se Betsy Madich, također sedamnaestogodišnjakinja, u kratkoj crvenoj baršunastoj suknji za klizanje, bijelim čarapama i odgovarajućem puloveru, drži s Antonijem za ruke i kliže s njim. Enza se osmjehnula prisjetivši se kako se taj par na koturaljkama zajedno spuštao niz Ulicu West Lake dok su bili djeca.

Antonio je bio ludo zaljubljen u Betsy, visoku i vitku srpsku ljepoticu kestenjaste majčine kose i plavih očiju. Namjeravala je upisati medicinsku školu na sveučilištu Minnesota, na jednoj od škola za koje se Antonio nadao igrati košarku. Enza je sa svojim sinom često razgovarala o djevojkama, ali uvijek su joj ti razgovori bili teški. Tijekom takvih razgovora osjećala je da joj Ciro nedostaje poput ruke ili noge čovjeku. Katkada bi se čak ljutila na svoga supruga zbog toga što ju je ostavio da sama odgaja njihova sina. Kako je vrijeme odmicalo doimalo se da joj je Ciro sve više potreban.

Antonio i Betsy doklizali su do zida gdje je stajala Enza.

– Mama – rekao je Antonio. – Htio bih nakon klizanja ići kod Betsy.

– Mama pravi poviticu – rekla je djevojka.

– Nećeš li pomoći gospodinu Unciniju oprati klizalište?

– Hoću, a nakon toga bih volio otići kod Betsy.

– U redu. Imaš svoj ključ?

– Imam, majko.

– Nemoj prekasno, va bene?

– Va bene, mama. – Antonio je namignuo majci.

Njezin talijanski postao je njihov tajni jezik. Kad bi zatvorili vrata na adresi West Lake 5, majka i sin razgovarali su kao da ona nikada nije ni otišla s planine. ~ 385 ~

Poslije je, iste večeri, gospodin Uncini, čiji je nadimak bio Oonch, puštao Goodnight Irene i za tu večer zatvorio klizalište. Tinejdžeri su se utrpali u automobile za odlazak kući ili do Choppy’s Pizze, koja je bila tek otvorena na Ulici Main.

– Počisti snijeg umjesto mene, Antonio – rekao je gospodin Uncini.

Antonio je uzeo žičanu metlu sa širokom drškom iz skladišta odmah uz klizalište i klizao kružno, čisteći s klizališta otpale krhotine i komade leda. Dok je Antonio zaglađivao površinu, gospodin Uncini razmotao je vatrogasno crijevo.

Antonio je sišao s leda i skinuo klizaljke. Navukao je radničke čizme i pomogao gospodinu Unciniju zakrenuti ručicu kotača pa je voda potekla na klizalište. Polijevanje klizališta vodom zahtijevalo je vremena. Antonio bi za to vrijeme sjedio s očevim starim prijateljem i razgovarao.

– Kako škola? – upitao je gospodin Uncini.

– Sjajno, sve osim matematike. Mogao bih imati četvorku – rekao je Antonio.

– To s Betsy postaje ozbiljno.

– Jeste li razgovarali s mojom mamom?

– Imam ja oči, Antonio.

– Volio bih se vjenčati s njom jednoga dana.

– To je onda prilično ozbiljno.

– Ne još. Nakon koledža.

– Dobar plan. Puno toga će se promijeniti u četiri godine. To je cijeli život.

– Tako i mama kaže.

– Znaš, tvoj otac je prije smrti došao k meni. Sad kad se spremaš na koledž, mislim da ima nekih stvari koje bih ti trebao reći. Gle, tražio je od mene da pripazim na tebe.

– Pa vi to oduvijek činite, Oonch.

– Nadam se da to nisam činio previše očito.

– Plakali ste kad sam u Saint Joseph’su pjevao Pains Angelicus... to je bilo prilično očito.

– Samo sam želio da znaš kako sam ti bio zamjena za oca. Nije to isto, znam, ali obećao sam mu da ću biti uz tebe.

– Kakav je on bio, Oonch? Mama plače kad je to upitam. Sjećam se puno toga o njemu, ali pitam se što bih o njemu mislio sada kad sam stariji.

– Bio je častan čovjek. Ali volio se zabavljati. Bio je ambiciozan, no nije pretjerivao. Volio sam ga zato što je bio pravi Talijan.

– Što znači biti pravi Talijan?

– Volio je svoju obitelj i volio je lijepo. Za pravoga Talijana to su jedine dvije važne stvari, jer na kraju je to ono što te održava. Tvoja obitelj te okuplja i ~ 386 ~

podupire, dok te ljepota uzdiže. Tvoj otac bio je odan tvojoj majci. Izrađivao je čizme onako kako ja pravim kajganu. Čovjek bi s njim razgovarao, a on bi mjerio i pribadačama pričvršćivao papir s uzorkom za krojenje na komad kože i u tren oka šivao, potom sjajio i laštio. Kao da to nije ništa. Ali bio je to naporan posao.

Antonio je bacio pogled preko leda dok je gospodin Uncini zatvarao crpku za vodu, zakrećući kotač na drugu stranu. Čista voda smjestila se iznad staroga sloja plavoga leda, popunjavajući svaku rupu i pukotinu. Zrak je bio vrlo hladan i površina se već počela stvrdnjavati, stvarajući šare koje su pod svjetlima izgledale poput čipke. Šuma je bila tiha i, kad je voda zatvorena, više se nije čuo nikakav zvuk.

Antoniju je nos bio zajapuren i oči su mu bile pune suza kad je pomislio na svoga oca i na to kako je po Chisholmu išao sa šeširom u ruci, moleći svoje prijatelje da uskoče kad dođe vrijeme da njega više ne bude. Ta spoznaja pojačala je Antonijevu žudnju za ocem i još mu je više nedostajao. Rukavom je obrisao suze dok je zatvarao vratnice klizališta.

– Dobro si? – upitao je gospodin Uncini.

– Samo mi je hladno – odgovorio je Antonio.

– Visok si metar i devedeset jedan, Antonio – rekao je liječnik Graham, našvrljavši to na izvješće. Težak si 105 kilograma i sav si u mišićima. – Liječnik je zacoktao. – Jesi li već odlučio kamo ćeš dalje u školu?

– Sveučilište Minnesota ponudilo mi je četverogodišnju stipendiju.

– To me ne čudi.

– Ali idem u Notre Dame.

– Bravo za tebe.

– Želim igrati profesionalno kad diplomiram.

U ordinaciji liječnika Grahama zazvonio je telefon. – Dolazim.

– Spustio je slušalicu. Antonio, molim te, idi po svoju majku. Reci joj da je Pappina Latini u bolnici.

Antonio je brzo pretrčao dva kilometra. Za nekoliko minuta, naglo je otvorio vrata radnje, zazvao majku i rekao joj da pođe s njim u bolnicu. Do trenutka kad su se uspeli uz brežuljak, Luigi i njegova djeca već su bili u čekaonici. Grlili su se međusobno i plakali. Angela je jauknula i zazvala svoju majku.

– Što se dogodilo, Luigi? – Enza je položila ruku na njegovo rame.

– Nema je više, Enza. Nema je. Došlo je do komplikacija s djetetom, pokušali su je spasiti, ali nisu mogli. Pappina se nije izvukla i naš sinčić je umro.

Pappina je bila godinu ili dvije mlađa od Enze i to dijete bilo je iznenađenje.

Rano je ušla u promjenu i mislila je da više ne može začeti novi život. Ali ~ 387 ~

Latinijevi su bili vrlo sretni kad su čuli tu vijest, baš kao što su se tome radovali prva četiri puta. Enza, koja se godinama molila za brata ili sestru Antoniju, uvijek je bila duboko dirnuta načinom na koji ju je Pappina uključivala u samu srž svake trudnoće. Pappina nikada nije dizala graju, ali nekako je uvodila Enzu u taj krug sreće s njom, uključujući je u svaki aspekt novorođenčetova života, kako bi Enza, unatoč svojoj žudnji, mogla biti ispunjena radošću.

Nakon odlaska iz bolnice, kad je bila sigurna da je Luigi sposoban obaviti posljednje dogovore, Enza je sa sobom odvela djecu Latinijevih natrag do Ulice West Lake 5. John Latini imao je osamnaest godina i bio je šegrt u radnji.

Stariji sinovi bili su stoici, ali Angela nije mogla prestati plakati za svojom majkom. Dok su hodali duž pločnika ispod ogoljenih stabala, Enza ih je pokušala utješiti.

– Djeca nam dolaze na brojne načine – prisjetila se Pappininih riječi. Na tu pomisao prošli su je hladni trnci.

Kod kuće se Enza pobrinula za obitelj Latinijevih. Antonio i John prvi su započinjali s igrama da im odvrate pozornost. Poslije je Enza okupala Angelu i pripremila joj odjeću za školu. Naravno, bilo je to najmanje što je mogla učiniti za sve ono što su Latinijevi učinili za nju i Antonija kad je umro Ciro. Djeca su je uvijek zvala Zenza, što je bila kombinacija riječi zia i Enza i većina njih je mnoge noći provela pod njezinim krovom, koliko pod vlastitim, igrajući se s Antonijem.

Pappinin pogreb održao se četiri dana poslije u crkvi St. Joseph’s i održana je misa na kojoj su sva stajaća mjesta bila popunjena. Pappina je bila omiljena u zajednici, sjajna kuharica, divna supruga i majka. Luigi je bio ucviljen zbog gubitka supruge i nerođenoga djeteta. Njegov život više nikada neće biti isti, kao ni njegovo srce.

Svako njezino dijete naizmjenično je čitalo iz Biblije. Enza je znala da bi njezina prijateljica toga dana bila vrlo ponosna na svoju djecu.

Enza je polako vratila mlađi dio obitelji u rutinu. Nakon nekoliko tjedana, vratila ih je u kuću Latinijevih, pokazavši dječacima kako prati vlastito rublje i pripravljati jela.

Angela je pozorno gledala Enzu i pokušala obavljati kućanske poslove onako kako je to činila njezina majka. Čišćenje joj nije bilo teško, ali kuhanje i pečenje za cijelu obitelj bilo je previše za tek desetogodišnju djevojčicu pa je postala očajna zbog te promjene. Enza je uskočila i spravljala im hranu. Dogovorila je da djeca samo vikendom dolaze na ručak i pobrinula se da nedjeljom odlaze u crkvu.

Jednoga jutra Enza je otvorila radnju i šivala u stražnjem dijelu prostorije kad je ušao Luigi, zazvavši je. Počeo je popravljati cipele, kako što je to činio svakoga jutra. Ali nekako je toga dana bio drukčiji. Odložio je alat, otišao do ~ 388 ~

krojačke radnje i sjeo ispred Enze.

– Vraćam se u Italiju – rekao je.

– Luigi, prebrzo je donositi bilo kakve odluke.

– Ne, učinit ću to.

– Ne možeš pobjeći od onoga što ti se dogodilo.

– Ne mogu to podnijeti. Želim početi iznova. Jedini način da to učinim je vratiti se na početak.

– Ali tvoja djeca?

– Povest ću sinove sa sobom.

– A što ćeš s Angelom?

– Nadao sam se da ćeš je ti uzeti. Ne znam kako bih sa ženskim djetetom – zaplakao je. – Potrebna joj je majka.

Enza se zavalila na naslon stolca. Shvatila je Luigijevu zabrinutost. Za godinu dvije Angela će postati tinejdžerica. Bez majke kod kuće, neće biti nikoga tko bi je poučio ženskim stvarima.

Antonio je u proljeće odlazio za Notre Dame, započeti s treninzima za košarkašku momčad. Enza će biti sama i sada će, ako Luigi ode u Italiju, morati iznajmiti radionicu.

– Ostavi je sa mnom – rekla je Enza. – Brinut ću se o njoj.

– Grazie, Enza, Grazie.

– Pappina bi isto učinila za mene. – Enza je bila uvjerena u to.

Enza je za Angelu pripremila posebnu sobu. Oličila ju je u ružičasto, sašila bijeli ukrasni pokrivač od žanila i zaslone svjetiljki od nekakvih ostataka satenske tkanine cvjetnoga uzorka. Pobrinula se za to da Angela na noćnom ormariću ima fotografije svoje majke, oca i braće. Znajući što znači živjeti u tuđoj kući, Enza se zaklela da će se pobrinuti za to da Angeli bude ugodno i da se osjeća sigurnom. Neće to biti ni nalik njezinom vlastitom iskustvu u Hobokenu s obitelji Buffa.

Enza je otišla u školu pobrinuti se za to da učitelje upozna s Angelinim potrebama. Djevojčica se dugo zadržavala u svojoj sobi, ali to je bilo za očekivati. Desetogodišnjakinja je prelazila iz života u velikoj obitelji u spokoj doma Lazzarijevih. Na svu sreću, u tu radnju je cijeli život ulazila i iz nje izlazila i provela mnogo sretnih trenutaka tijekom zajedničkih proslava blagdana u stanu Lazzarijevih. Enza je provjeravala kako je i zatekla bi Angelu kako čita ili mirno sjedi, zagledana ispred sebe. Enzi je to slamalo srce; razumjela je svaku nijansu onoga što je djevojčica osjećala. Enza je barem znala da je njezina majka živa i mogla joj je pisati. Angela taj luksuz nije imala.

Jednoga nedjeljnog poslijepodneva Enza je u kuhinji spravljala tjesteninu ~ 389 ~

kad je začula pjevanje. Osmjehnula se, sretna što se Angela osjećala dovoljno slobodnom pustiti gramofon bez pitanja.

Kad se glazba nastavila, Enza je shvatila da se orkestar nije priključio nakon prve strofe a cappella. Jedan jedini glas probijao se kroz tišinu. Enza je prestala mijesiti tijesto, obrisala ruke o kuhinjsku krpu i pošla za glasom niz hodnik do Angeline sobe, a potom se zaustavila, zaleđena onim što je ugledala. Angela je pjevala. Enza takav glas nije čula još od Geraldine Farrar, nekada davno u Metu.

Angela nije spuštala notu dok je pjevala, već bi je pogodila i zadržala.

Kristalna kakvoća njezina glasa bila je prirodna i Bogom dana. Enza je sklopila oči i pošla za tim zvukom, zamišljajući trenutak kad je prije mnogo godina prvi put čula tu ariju u Metu. Ustuknula je i slušala, sve dok Angela nije otpjevala frazu, a potom se, na vrhovima prstiju, vratila natrag u kuhinju.

Enza je navukla kaput, rukavice i na glavu stavila svoj najbolji šešir dok je hodajući Ulicom West Lake išla na dogovoreni sastanak s gospodičnom Robin Homonoff, jedinom učiteljicom glasovira i glasa u Chisholmu. Njezino prvo ime nije bilo napisano na poštanskom sandučiću; tamo je bio samo nekakav crtež cvrkutave ptice.

Vrata je otvorila gospodična Homonoff. Kosa joj je bila mekana i sijeda i bila je u svakom pogledu ukočeno ozbiljna. Pozvala je Enzu da sjedne u salon pokraj maloga koncertnoga glasovira Steinway, jedinoga sjajnog predmeta u njezinu turobnom ljetnikovcu.

– Željela bih porazgovarati s vama o Angeli Luigi – započela je Enza.

– Mislim da je nadarena... Počne li zaozbiljno učiti sa mnom i bude li marljivo radila, mislim da bi jednoga dana mogla postati profesionalna pjevačica.

– Mislim da zvuči poput Geraldine Farrar.

– Studirali ste operu?

– Kao djevojka sam radila u Metropolitan Operi.

– Pjevali ste?

– Šivala. Ali volim glazbu i mislim da bi to bilo dobro za nju. Puno je toga mlađahna propatila u životu i mislim da bi joj to osnažilo samopouzdanje.

– Onda ćemo započeti odmah. – Gospodična Homonoff je ispružila ruku.

– Koliko su satovi?

– Ni novčića. Za nekoliko mjeseci ona će mene poučavati, gospođo Lazzari, tako vam je to.

Gospodična Homonoff je zatvorila vrata i osmjehnula se. Živjela je za te trenutke kad joj je bio povjeren sirov talent da ga ona pomno dotjera i oblikuje. ~ 390 ~

Stvorit će ona sopranisticu svjetske klase od Angele Latini.

Angela je klečala u dnevnom boravku na adresi West Lake 5. Prtljala je oko dugmadi na radiju sve dok se WNDU iz South Banda nije začuo oštro i jasno, bez smetnji. Enza je na peći u kuhinji protresla tavu u kojoj su uskoro zapucketale kokice. Spustila je poklopac kad su eksplodirale.

– Požuri, Zenza! Antonio igra u prvoj petorci!

Enza je ubacila kokice u zdjelu i baš kao što su to činile svake subote otkad je u Notre Dameu počela košarkaška sezona, ona i Angela slušale su utakmicu na radiju. Notre Dame je igrao protiv Armyja u South Bandu.

Angela i Enza slušale su kad je Antonio postigao koš. Smijale su se kad je radijski komentator pogrešno izgovorio Lazzari. Angela ga je ispravila. – Znam da me ne može čuti – rekla je dok joj je pogled sijevao. – Ali voljela bih da može.

Kad je Antonio s odličnim uspjehom diplomirao na Notre Dameu, 1940. godine, Veda Ponikvar, urednica Chisholm Free Pressa, napisala je o njemu profil, uz njegovu sliku. U naslovu je stajalo:

OČEV SIN Čim se Antonio vratio kući u Chisholm s diplomom, čekalo ga je pismo povjerenstva za novačenje. Pozvali su ga da se s majkom pojavi u Hibbingu.

Angela je bila u školi kad je Enza s Antonijem trolejbusom pošla do Hibbinga.

Bilo joj je teško na srcu, znajući da će njezin sin biti poslan boriti se u Drugom svjetskom ratu. Pomislila je na ono što joj je Ciro ispričao o Velikome ratu i nije mogla ne osjetiti kako se povijest ponavlja. Nastojala je tu svoju bojazan ne pokazati pred Antonijem, ali nije si mogla pomoći.

– Pozvao sam te danas ovamo jer si u posebnoj situaciji. – Službena osoba, Robert Vukad, pogledao je Enzu, a potom Antonija, u malom oskudnom uredu na glavnoj ulici u Hibbingu.

– Koliko mi je poznato, tvoj otac je sudjelovao u Velikom ratu. Jedinac si u obitelji i majka ti je udovica. Ne moramo te poslati u akciju. Zapravo, možeš biti potpuno izuzet od slanja. Na taj način vlada obitelji u takvim okolnostima drži na okupu.

– Ali ja želim u rat, gospodine. Želim služiti svojoj zemlji. Ne želim biti izvan igre.

– Možda se tvoja majka ne slaže s tobom. Gospođo Lazzari?

Enza je poželjela službeniku reći kako ona želi da njezinoga sina izuzmu.

Kao majka, nije mogla zamisliti poslati svoga jedinca u rat. Proživjela je već ~ 391 ~

gubitak supruga i pomisao na to da izgubi još i sina bila je poražavajuća. Enza je pogledala Antonija, koji je bio spokojan i pun samopouzdanja, što je stvaralo hrabrost. Umjesto da prihvati ponudu, tiho je rekla: – Gospodine, moj sin ide kao svi ostali mladići. Ne treba ga izuzeti iz rata da bi brinuo o meni. Meni kao majci više znači to što se on želi povoditi za svojim ocem. To znači da shvaća koliko dugujemo ovoj zemlji.

– Bit će sve u redu sa mnom, mama.

Enza i Antonio su se iz ureda za novačenje vraćali prema trolejbusu. Nisu puno razgovarali tijekom vožnje natrag do Chisholma i u tišini su hodali od trolejbuske postaje. Enzi je bilo teško pri srcu kad je otključala vrata. Miris umaka od rajčica i bosiljka koji se krčkao na peći prožimao je hodnik.

– Angela? – zazvala je Enza.

– Spremila sam večeru, dođite gore! – doviknula je.

Enza i Antonio ušli su u kuhinju. Na postavljenom stolu bio je stolnjak, svijeće i porculansko posuđe. Antonijeva djevojka Betsy, ljepotica i studentica u vunenoj suknji Pendleton, bluzi i mokasinkama, koja je došla kući iz medicinske škole, miješala je salatu, a na sebi je imala pregaču.

Angela, kojoj je sada bilo četrnaest godina, imala je oko glave povezanu kuhinjsku krpu. Nosila je izblijedjele traperice i jedan od Antonijevih starih pulovera. – Oprosti – ispričala se Enzi. – Nisam imala vremena preodjenuti se. A nisam željela da mi umak od rajčice padne na novu bluzu.

Betsy je zagrlila Angelu. – Rekla sam joj da je lijepa, što je istina.

Antonio je poljubio Betsy. – I ti si.

Te noći gostili su se špagetima s rajčicom, svježom salatom i čokoladnom tortom. Pričali su priče s klizališta, dogodovštine sa srednjoškolskih košarkaških utakmica i o onoj večeri kad je Betsy pala na plesnom natjecanju tijekom Srpskih dana. Enza se zavalila na sjedalo i promatrala sina, upijajući svaku njegovu pojedinost, poželjevši da ta noć nikada ne završi i moleći se da bude jako sretan te da se jednoga dana sigurno vrati kući, k njoj.

Antonio je sljedećega ljeta s mornaricom isplovio iz New Havena. Noć prije nazvao je majku. Bila je tjeskobna zbog njegove odluke, kao i njezine. Previše je strahovala, i to silno, pa je u godinu dana od Antonijeva odlaska njezina gavran crna kosa potpuno posijedila.

Mjesec za mjesecom čekala je Antonijeva pisma, otvarajući ih čim bi joj bila uručena. Izvukla bi iz kose ukosnicu i oštrim vrškom metala poderala omotnicu. Nakon što bi nekoliko desetaka puta zureći prelazila pogledom preko riječi, nosila bi svako pismo u pregači, sve dok ne bi stiglo novo. Posljednje pismo koje joj je poslao dalo joj je razloga za zabrinutost. U njemu je progovorio o ocu, što nikada prije nije činio.

~ 392 ~

15. veljače 1943.

Najdraža moja mama!

Ne mogu ti točno reći gdje sam, ali svakoga jutra vidim samo plavetnilo. Teško je povjerovati da nešto tako lijepo može skrivati neprijatelja, u takvoj dubini i tako vješto. Često razmišljam o papi. Strašno mi nedostaješ i ne sviđa mi se to što si sama u Chisholmu. Mama, kada dođem kući, hajdemo na tvoju planinu. Želim vidjeti polja Schilparija i samostan u kojemu je živio papa. Želio je da odemo tamo i trebali bismo. Molim te, ne plači prije počinka. Na sigurnom sam i s dobrom postrojbom, sve vrlo pametni mladići. Ima novaka sa sveučilišta u Minnesoti, nekolicina ih je iz Teksasa, ostali su iz Mississippija, a tu je i jedan iz Nove Dakote kojega zovemo No Dak. On nam nadugačko raspreda priče o povijesti sjevernooameričkoga losa u Srednjoj Americi. Katkada mu kažemo da to više ne možemo podnijeti, a nekad ga jednostavno pustimo da priča. Gotovo je poput radija.

Volim te, mama, svim srcem i brzo ću se vratiti kući.

Antonio P. S. Zagrli Angelu umjesto mene.

Enza je odložila u stranu preinake koje je vršila, uredno premotavši kaput iz Blomquista.

Svakoga jutra provjeravala je poštu u poštanskom sandučiću, nadajući se glasu od svoga sina. Kad pismo nije stiglo, navukla je kaput i zaputila se u dugu šetnju uz ulicu, gore do pošte, provjeriti popise poginulih u ratu. Nije ona jedina imala takvu naviku, činila je to svaka majka u Chisholmu čiji su sin ili kći bili u ratu, iako bi se pretvarale da idu po nekakvom sitnom poslu ili poslati paket. Ali kada bi neka od tih majki pogledala u oči one druge, znala je.

U proljeće 1944. godine Laura Heery Chopin vratila se u Chisholm u državi Minnesoti. Njezin sin Henry bio je u internatu i Laura je bila slobodna praviti društvo Colinu u obilasku zemlje, jer on je sada bio zaduženi za izvedbe Metropolitan opere koje su provodila putujuća kazališta. Čim je Angela bila primljena na Institut za glazbenu umjetnost, Enza je nazvala svoju staru prijateljicu koja je odlazila u Chicago na premijeru La Traviate. Laura je pristala doći u posjet i Angelu povesti sa sobom u New York, jer za to služe prijatelji.

Laura je još uvijek bila visoka, vitka i otmjena, iako joj je crvena kosa ~ 393 ~

izblijedjela i pretvorila se u sjajnu crvenkastokestenjastu. Kostim joj je bio marke Mainbocher, a čak su joj i kovčezi bili moderne francuske izrade s talijanskim obrubom.

– Voljela bih da te Colinova majka sada može vidjeti. Rekla bi da si rođena u dvorcu.

– Vjerojatno ne bi. Mislila bi da sam trebala izabrati bijele umjesto plavih rukavica.

– Nije li se Chisholm povećao od tvoga posljednjega posjeta?

– Mislim, barem nije Hoboken.

Enza i Laura su se nasmijale. Tijekom godina, kad god bi im se nešto svidjelo, rekle bi: “To barem nije Hoboken.”

– Ali znaš, ovamo je Colin došao po mene. Meni će to mjesto uvijek biti posebno.

Enza se osmjehnula i prisjetila točnoga mjesta na kojemu je stajala na Ulici Carmine kad je Ciro došao po nju na pločnik ispred crkve Naše Gospe od Pompeja. Smiješno je kako se žena točno sjeća gdje je stajala kad je bila izabrana.

– Gospodična Homonoff poslala je pravo pismo Institutu. Vjeruje da je tvoje kumče nadarena sopranistica.

– Odveli smo je dolje do Twin Citiesa i profesori na Sveučilištu Minnesota složili su se s tim. Laura, nikada ona ne bi mogla otići u New York da ti nisi tamo.

– Usamljena sam sada kad je Henry daleko na školovanju. Daješ mi dar.

– O, Laura, ona je katkad vrlo sramežljiva. Nedostaje joj majka i nema toga što mogu učiniti da je utješim. To mi samo priziva sjećanja na kuću i na to koliko meni nedostaje vlastita obitelj. Njezin otac i braća su u Italiji i strahuje za njih. Ti strahovi su neutemeljeni, ali njoj su stvarni.

– Angela se treba usredotočiti na svoj rad. Ti i ja smo uspjele zato što smo bile vrijedne i imale ciljeve. Gle, može živjeti kod mene i prošetati preko parka na predavanja na Institutu. Colin je blizak s dekanom. Učinit ćemo sve da se osjeća kao kod svoje kuće.

– Je li to tako jednostavno? – rekla je zabrinuto Enza.

– Upravo si rekla da je to dijete imalo grozno djetinjstvo. Nisam rekla da bi mogla doći u New York i spavati. Morat će marljivo raditi, ali zašto joj ne bismo pružili tu mrvicu sigurnosti za koju znamo da joj je potrebna? Nije li je i nama dala gospodična de Cousey u Milbanku? Koliko smo puta strahovale zbog najamnine pa bi nam ona ipak produžila još nekoliko dana ili nam dala da operemo posuđe? Neću tetošiti Angelu, ali mogu je poticati... i ona može učiti.

Bit ću njezina Emma Fogarty. Stvarat ću za nju veze onako kao je to Emma ~ 394 ~

činila za nas.

Enza je duboko udahnula. Sav strah koji je imala zbog svoje štićenice sad je bio ublažen. Istina je bila to da je u Lauru imala velikog povjerenja i žrtvovala bi za nju svoj život i živote svih koje je voljela. – Kakav bi moj život bio da se nikada nismo srele?

– Imam osjećaj da bi ti bila dobro. – Laura je svoju prijateljicu dugo držala u zagrljaju. – Ja bih, za razliku od tebe, bila u nekom apartmanu u Bellevueu, jela zgnječene banane, pjevajući Tico, Tico na obruču.

Enza i Laura sjedile su na obali jezera Longyear i pijuckale vino iz papirnatih šalica dok su jele smokve i sir koji je Enza zamotala u uštirkanu kuhinjsku krpu.

– Ovo su trenuci u kojima mi nedostaje Ciro. Znaš, u onoj smo fazi života kad se sve smiruje, a kad si udovica, ta tišina je bolna.

– Sjetim te se kad poželim gurnuti Colina kroz prozor.

– Uživaj u njemu.

– Dođi i budi s nama.

– Nedostaje mi New York. Žao mi je što je prošlo toliko vremena a da nisam došla u posjet. Ali sada čekam da se Antonio vrati kući, a kad se vrati, donijet ću neke velike odluke i jedna od njih bit će doći vam u dugačak posjet.

– Imam spavaću sobu za tebe. Mogle bismo svake večeri ići u Operu. Colin ima ložu.

– U dijamantnoj potkovi.

– Možeš li to zamisliti? Sjećaš se kad smo prvi put ušle tamo? A sada sjedim gore i žalim se ako s mjesta na kojemu sam ne mogu vidjeti lijevu stranu pozornice. A nekada smo ribale podove samo da bismo bile bilo gdje u toj zgradi. I uspjele smo! Naposljetku, nismo morale, zato što si ti bila umjetnica koja je znala šivati bolje od bilo kakvoga stroja. I nije smetalo to što si bila Talijanka. Tako je to bilo u toj opernoj kući... kao što i treba biti.

– Ja još uvijek puštam Carusove ploče.

– Kuhala si za Carusa. Ja sam prala njegovo posuđe! Taj čovjek nije jeo sirove rajčice. – Laura je pljesnula rukama. – Živjele smo u Metu u vrijeme Carusa.

– Pitam se što bi rekao da vidi moju sijedu kosu.

Rekao bi: – Vincenza, možda ti imaš sijedu kosu, ali ja ću uvijek biti stariji od tebe.

Znaš, svaki put kad uzmem nalivpero, pomislim na tebe. Naučila si me čitati i pisati engleski. Nikada nisi bila nestrpljiva i obrecnula se na mene.

– Bila si vrlo pametna, toliko da sam brinula kako ćeš ti mene poučiti ~ 395 ~

nekoliko stvari iz gramatike.

– Ne, bilo je to nešto najvelikodušnije što je netko ikada učinio za mene.

Znaš kako osjetiti što je ljudima potrebno i to im pružiti.

– Trebalo ti je sve ono što treba svakoj drugoj djevojci: dobar prijatelj. Netko s kim ćeš razgovarati, dijeliti, prolaziti kroz život... Za mene si ta osoba uvijek bila ti.

– Nadam se da ću to zauvijek biti.

– Sve dok postoje telefoni. – Laura se nasmijala.

Angela je odlazila na predavanja na Institut glazbene umjetnosti noseći svoj notni papir u vrećastoj poštarskoj muškoj torbi koju je prebacila preko ramena.

Sunce je kasno u ožujku bilo vruće, ali zrak je bio hladan. Pjevušila je dok je hodala, zamišljajući glazbene note svoje izvedbe na audiciji, jednu za drugom, vizualizirajući ih u mislima i uvježbavajući ih u hodu. Svaki put kad bi došla do raskrižja, kad bi pokraj nje projurio trolejbus, kloparajući po tračnicama, zaglušujući svaki zvuk, Angela bi vježbala svoj visoki registar i provjeravala snagu glasnica, pjevajući notne ljestvice što je mogla glasnije.

Glave su se okretale za Angelom dok je hodala, mladići su zviždali, ali ona ih nije čula. Njezina duga crna kosa vijorila je na povjetarcu kao i dugačka plisirana suknja koju je nosila uz čarape i balerinke Capezio. Nije joj bio potreban ruž, jer usnice su joj i bez njega bile tamnoružičaste. Poput njezine neusiljene ljepote bez imalo muke i napora, pjevanje je dolazilo prirodno, samo od sebe. Angela je bila profinjen sopran, poznata u svojoj klasi po savršenoj visini i kristalnoj boji glasa.

Bila je djevojka iz maloga grada. Nedostajala joj je profinjenost, a samim time i prijetvornost kakvu su imale ostale studentice koje su s njom studirale.

Nije se borila da dobije najbolje dijelove, ali bila je sretna što je u zboru. Pjevala je zato što je to bio dar, a ne zato što je željela dobiti nešto više od toga.

Pjevanjem je bila bliža majci koja joj je pjevala. Glazba je bila njezin način vezivanja uz Pappinu.

Institut je bio smješten u pansionu obitelji Vanderbilt u Pedeset drugoj istočnoj ulici. Angeli se sviđao mramorni ulaz, nijanse boja tamnih trešanja i ružičaste istaknutih kontrastom crnih kosih crta podsjećale su je na unutrašnjost bombonijere. Auditorij, mjesto na kojemu je Angela imala predavanja iz glasovne tehnike, dramskog izričaja i talijanskoga za pjevače, bio je svečan, ali malen. Mogao se uklopiti na pozornici Metropolitan Opera Housea.

Angela je svoj notni papir predala Frances Shapiro, pijanistici s kojom je imala probe i svojoj najboljoj prijateljici. Frances je bila vitka moderna mlada dvadesetšestogodišnjakinja svijetlosmeđe kose i široka osmijeha, koja je svirala ~ 396 ~

najboljim glasovima na Institutu. Navečer je odlazila na Brooklyn College, gdje je studirala za tajnicu. Frances je raširila notni papir preko glasovira. Kad je zasvirala uvod u Batti, Batti bel Masetto iz Don Giovannija, Angela je izišla na pozornicu i stala pred nju, sklopila oči, raširila ruke, uspravila se stojeći i podignula bradu, pjevajući tako da je se moglo čuti do stražnjega dijela kazališta. Frances se osmjehivala i potvrdno kimala kad bi Angele pogodila svaku notu. Angelin visoki sopran bio je poput hladnoga povjetarca koji dopire kroz otvoren prozor.

– Kako je bilo? – upitala je Angela.

– Profesor Kirshenbaum bit će oduševljen.

– Nadam se. Potrebna mi je njegova preporuka.

– Otpjevaj tako i dobit ćeš je – uvjerila ju je Frances.

Angela Latini je s Instituta otišla na kavu, kao što je to često činila na kraju dana. Koristila je to vrijeme za učenje i pisanje pisama. Njezin otac i braća su svakoga tjedna primali dugačka pisma. Sjela je u Automat uz sjedalo do prozora i otvorila bilježnicu. Njezina duga kosa bila je vezana u rep svilenim šalom.

Podmotala je široku suknju ispod sebe i zakopčala pulover.

– Bila si divna tamo danas – rekla je Frances, spustivši torbicu na stol dok je stajala motreći izbor pita. – Hoću reći, nikad bolja.

– Hvala. Moram biti. Potrebna mi je preporuka profesora Kirshenbauma da uđem u La Scalu.

– Jesi li to već rekla svojoj teti?

– Shrvalo bi je da pomisli kako se više neću vratiti u Minnesotu.

– Što joj prije kažeš, tim bolje.

– Želim biti blizu svome ocu i braći. Oni su mi sve što imam. – Angela još uvijek nije mogla pomisliti na Pappinu a da se ne prepusti osjećajima. Pitala se hoće li ikada moći krenuti naprijed i bilo je trenutaka kad je sumnjala u to.

Angelin talent bio je urođen i prirodan te ga je ona stoga cijenila samo kao dar, bez ikakve druge namjere. Voljela je pjevati, ali rado bi tu svoju sposobnost zamijenila kad bi na taj način mogla vratiti majku. Zenza je dala sve od sebe, ali i njoj je bilo teško smisliti kako tu malu usamljenu djevojčicu usrećiti i sad kad je odrasla, Angela je osjećala da je njezina vlastita odgovornost bila potražiti sreću na bilo koji mogući način.

– Kada ćeš joj reći?

– Kad joj se sin vrati kući.

– Ima sina? Je li samac? – Frances se uspravila na sjedalu poput znatiželjne kokosi.

– Cijeli život ima djevojku, vrlo je zgodan. I stariji.

– Volim starije. ~ 397 ~

– Nipošto. Frances, ja mislim da ti voliš sve, mlađe i starije.

– Samo ako je Židov.

– Nemaš sreće... ovaj je katolik.

– Razmislit ću o kršenju pravila, čak i ako moji roditelji neće. – Frances je zabacila glavu unatrag i nasmijala se. – Gdje je on?

– Bori se u kazalištu na Tihom oceanu.

Francescino lice se naoblačilo. Poznavala je mnoge mladiće iz svoga susjedstva u Brooklynu koji su unovačeni i sada su bili negdje na jugu Tihoga oceana. – Ah, Angela... – rekla je nježno Frances.

– Ne govori to. Znam. Bit će sretnik ako se uopće uspije vratiti kući. – Angela je uzdahnula.

– Ne možeš živjeti život da bi nekoga usrećio, uključujući tu i počasnu tetku koja te prihvatila. Trebaš biti sa svojom obitelji.

– Znam. – Angela je otpijala kavu. – Ali najprije moram odlučiti što je to obitelj.

– Ili ćeš možda učiniti ono što je svaki Shapiro, Nachmanoff ili Pomerance činio od postanka svijeta, izmislit ćeš je.

Laura je zapalila svijeće u Tiffanyjevim nježnozelenim i bež stalcima na polici iznad kamina u dnevnoj sobi svoga luksuznoga stana na najvišem katu u Park Avenue. Ispod su treperila svjetla grada, iza crnoga bazena Central Parka, poput hrpe zvjezdica u daljini. Tijekom godina koje su Chapinovi živjeli u tome stanu, svjetla oko parka su se umnogostručila. Granice susjedstva Manhattana su se proširile... bilo je više ljudi, bolje se poslovalo i bilo je više prodanih sjedećih mjesta u Metropolitan Opera Houseu.

Angela, koja je na sebi imala žensku košulju od šifona i kojoj je duga kosa sezala do struka, sjedila je za svojim toaletnim stolićem u gostinjskoj sobi, u kojoj je živjela sve otkada je postala studentica na Institutu za glazbenu umjetnost.

Očetkala je dugu kosu, sagnuta prema naprijed, i na usne nanijela blijedoružičasti ruž. Angela je bila ljepotica s juga Italije: smeđokosa, valovite tamne kose, vitka tijela i oblina poput isklesanoga mramora.

Laura je naglo ušla u Angelinu sobu i dala joj svoju narukvicu. Angela joj je zahvalila kad ju je stavila na ruku. – Dobro ti pristaje. Zadrži je.

Dok je gledala Angelin odraz, Lauri je sinulo kako ona posjeduje onu prirodnu otmjenost kakvu je Enza Ravanelli oduvijek imala, čak i onda dok su još stanovale u Hobokenu. Angela je bila dražesna, lijepo se izražavala, izravno i nježno, bila je spremna pomoći kad se to od nje tražilo i uporno nepopustljiva onda kad je trebala biti. Njezina druga majka dobro ju je naučila. ~ 398 ~

Angela je na svaki način Lauri bila radost. Dok je Henry bio na koledžu, Angela je ispunila tišinu dok je vježbala za glasovirom pjevajući notne skale i uvježbavajući dijelove za satove pjevanja koje je imala na Institutu. U Enzinoj odsutnosti, Laura je išla na Angeline solo koncerte i probe. Konzultirala se s Angelinim profesorima i pobrinula za to da joj posvete dodatnu pozornost onda kad joj je bila potrebna.

Colin se pobrinuo za to da Angela dobije posao u uredu za prodaju ulaznica i razvodi posjetitelje tijekom izvedbi, kako bi mogla biti izložena punom značenju onoga što je predstavljalo jednu operu. Angela nikada Chapinove nije uzimala zdravo za gotovo, kao ni njihovu velikodušnost.

Laura je Angelu izložila svijetu koji ona nikada ne bi upoznala da je ostala u Iron Rangeu. Vodila ju je u kupnju i na domjenke upravnoga odbora Meta.

Uvela je je u vrhunce lagodna života. Angelin prirodni talent i kraljevsko držanje učinili su je još poniznijom i zahvalnijom za mogućnosti koje joj je Laura predstavila. Angela je bila dobra učenica.

Začulo se zvono na vratima.

– Angela, hoćeš ti? – zazvala je Laura.

– Hoću, teta Laura – uzvratila je djevojka. Posljednji put se pogledala u zrcalo prije nego što je otvorila vrata, zagladivši kosu dok ju je stavljala iz uha, namjestivši biser na spuštenoj ogrlici koju je nosila uz haljinu.

Angelino srce brže je zakucalo kad je na ulaznim vratima ugledala Antonija Lazzarija u vojničkoj uniformi. Zadigao je kapu s čela, a potom je skinuo.

Onako tamnoput izgledao je zapanjujuće naspram jarke bjeline svoje uniforme.

– Tražim gospođu Chapin – rekao je, obuhvativši pogledom lijepu djevojku od glave do nožnih prstiju u cipelama od dekorativne svilene tkanine.

Angela je stavila ruke na bokove. – Antonio – prekorila ga je. – To sam ja. Čuo je njezin glas i sjetio se. Zaškiljio je. – Angela?

– A tko bi drugi bio? – Objesila mu se oko vrata.

– Što ti se dogodilo?

– Narasla sam tridesetak centimetara i upala na Institut za glazbenu umjetnost. Potom sam naučila pjevati visoke tonove. – Nasmijala se. – I zadržati ih.

– To je samo početak promjene koja ti se dogodila. Laura je požurila prema vratima pozdraviti Antonija.

– Teta Laura! – Antonio ju je zagrlio.

– Dobro došao u New York.

– Nisi rekla mami, jesi li? – upitao je Antonio.

– Ni riječi. Ali moraš je nazvati. Smjesta.

~ 399 ~

Enza je prošla kroz stan provjeravajući jesu li svi krovni prozori čvrsto zatvoreni. Vani je bjesnjela oluja s grmljavinom. Munje koje su parale nebo bacale su sablasno zelenkast odsjaj preko Chisholma.

Enza je čvrsto oko sebe omotala kućni ogrtač. Cijeli dan imala je loš osjećaj, uvjerena da se nešto loše dogodilo Antoniju na Tihom oceanu. Što je više pokušavala nečim odvratiti pozornost, to je njezina tjeskoba postajala sve veća.

Zagrijala je mlijeko na peći, natočila ga u šalicu, dodala malo rakije i mrvicu maslaca. Izgovorila je brzu molitvu za svoju majku koja joj je nekada spravljala to piće, a potom uzela šalicu i vratila se natrag u sobu.

Sjedeći uspravno u krevetu promatrala je kroz krovni prozor oluju, polako pijuckajući toplo mlijeko i rakiju. Uskoro je osjetila umor, ugasila svjetiljku i odložila šalicu na noćni ormarić.

Enza je sanjala svoju obitelj. U snu je imala pedeset jednu godinu, koliko je bila navršila za svoj zadnji rođendan, ali njezina braća i sestre bili su mali. U tome snu bila je Stella, kao i njezini roditelji.

Giacomina je izišla kroz vrata kuće na Via Scalina s buketom bijelih tratinčica i ružičastih zvjezdana s planinskih stijena. Bio je to golem buket cvijeća, lijepog, svježeg, mirisnog. – Ponovno ću te vidjeti, Enza moja – rekla joj je majka.

– Kamo ćeš, mama?

– Moram sada poći na jedno mjesto.

– Ali ne možeš me ostaviti, mama.

– Čuvaj ovo cvijeće i misli na mene.

Na noćnom ormariću zazvonio je telefon. Enza se uspravila u sjedeći položaj na krevetu i čvrsto se uhvatila za prsa, zatečena glasnom zvonjavom.

– Enza? Eliana je. Jutros je umrla mama.

Enza je sama koračala kroz kuću, poželjevši da je sa svojom obitelji u Schilpariju, bijesna na sebe zbog toga što se nije odvažila preploviti ocean i povesti Antonija na planinu, kao što je to bila obećala Ciri, slomljena srca zbog gubitka majke. Život se ponovno mijenjao i nije bilo ničega u njezinoj moći da to zaustavi.

Gubitak majke za svakoga je bio poguban i odjekivao je u svakoj odaji njezina srca.

Telefon je zazvonio. Enza je skočila javiti se.

– Mama?

– Antonio! – Jedini melem za Enzu u tome trenutku gubitka bio je glas njezina sina i on joj je bio poslan.

– Što se dogodilo, mama?

– Umrla je tvoja nona Ravanelli, dušo. ~ 400 ~

– Žao mi je.

– Voljela te, Antonio.

Antonio je progutao slinu. Nikada nije upoznao svoju baku, a sada je više nikada neće ni upoznati. Proputovao je pola svijeta, ali nikada nije bio na toj planini.

– U New Yorku sam, mama. Doma sam. U SAD-u. Ne mogu biti sigurniji.

Enzu su preplavili valovi olakšanja. Svaki živac u njoj je popustio i morala je sjesti. – Kad ću te vidjeti?

– Mama, nikada nisam bio u New Yorku. Teta Laura i Angela mi žele pokazati grad.

– Dobro, dobro, pobrini se da te odvedu u Operu.

– Hoću. Mama, što ću ti donijeti?

– Samo sebe.

– To je lako, mama.

– Javi mi kad isplaniraš. Trebam li nazvati Betsy?

– O, mama, nisam li ti pisao? Zaljubila se u nekog liječnika u Minneapolisu i udala se za nj.

– Žao mi je, dušo.

– Ma ne, ne, sve je u redu, mama. Što se toga tiče, dobro sam. Samo želim doći kući i vidjeti svoju najdražu djevojku.

Enza je zaplakala od radosti. Taj užasni dan upravo je postao divan, zbog samo jednoga telefonskoga poziva od njezinoga sina vojnika.

Enza je ušla u kuhinju, počistila stol i počela praviti domaću tjesteninu.

Morala je nešto raditi prije nego što se prihvati telefona i počne nazivati sve ljude, od Ide i Emilija Uncinija, Vede Ponikvar do Monsinjora Shiffera. Sve u rukama imalo je divan osjećaj, svilenkasto brašno, jaja... zdenac je bio dubok dok je mijesila tijesto. Uživala je u tim smjesama, kao nikada prije.

Dok je radila, uključila je radio, ostavivši otiske prstiju na dugmetu kad je pojačala ton. Bila je ushićena kad su pustili ploču Enrica Carusa “Mattinata” i glazba se razlijegala iz zvučnika... Bio je to znak... sve dobro bilo je znak: rat je bio završen, Antonio se vraćao kući, bio je živ, uspio je preživjeti, postupio je ispravno i isplatilo se, za njega, njegov karakter i zemlju u kojoj je rođen.

Njezina majka sačuvala joj je Antonija. U to je sada bila sigurna. Nije bilo slučajnosti.

Da je barem Ciro bio tu da s njom podijeli taj dan. On je na pravi način znao kako se nositi s tugom i kako prigrliti radost. Da je barem bio tu.

Enza se bacila na osvježavanje kuće. Otvorila je krovne prozore i pustila da uđu ~ 401 ~

proljetni povjetarci dok je mijenjala plahte, ribala podove, vadila van biljke i fotografije i učinila da se cijela kuća sjaji. Svakoga dana stavljala je znak na vrata radnje i zaključavala ih za užinu. Na znaku je pisalo “Vraćam se za sat vremena”, i svi u Chisholmu točno su znali gdje je. Enza je išla Ulicom West Lake kupujući sve sastojke kako bi Antoniju pripravila njegova omiljena jela.

Ispekla je kekse s anisom, razvaljala svježa klupka u linguine, ispekla kruh i skuhala njegovu najdražu pileću juhu s tjesteninom. Bila je uvjerena da će doći mršav i, ma koliko bila tjeskobna iščekujući da se on što prije vrati kući, toliko je bila sretna što će mu Laura i Angela pokazati New York, što joj je ostavljalo još dodatan tjedan pripreme za njegov povratak.

– Mama! – Antonio je prigrlio majku u naručje, nakon četiri najduže godine u životu. Ljubila je lice svoga sina, iznova i iznova, ne vjerujući svojoj sreći.

– Mama, oženio sam se – rekao je Antonio.

– Što? – Enza je stavila ruku preko usana. Zamislila je nekakvu nevjestu iz rata, nekakvu azijsku ljepoticu, djevojku koju je spasio s nekoga otoka, mjesta koje je Antonio smatrao čarobnim te ga zauvijek želio posjedovati na romantičan način. – Gdje si se oženio?

– U New Yorku.

– Gdje je ona? – Enzina sreća pretvorila se u strepnju.

– Dolje u prizemlju.

– Pa, voljela bih je upoznati. – Enzi je srce ubrzano zakucalo. Na to nije bila računala. Što ako to nije neka draga djevojka? Što ako je oženio inačicu Vite Blazeka? Što ako je, u ushitu zbog toga što je preživio rat, ishitreno donio najveću odluku u životu neke osobe. Nije to mogla zamisliti. Ali kad se okrenula poći niz stube i upoznati svoju novu snahu, prisjetila se onoga kako je Ciro trčao od pristaništa do Milbank Housea, a potom do crkve, učiniti je svojom prije nego što se uda za drugoga. Očito rat čovjeka navede na razmišljanje pa ubrzano okreće kazaljke sata, kao da su unutarnji mehanizmi slomljeni.

Antonio, koji je svoju majku dobro poznavao, pročitao je njezinu zebnju i zabrinutost.

– Mama, uvjeren sam da ćeš je zavoljeti.

– Kako?

Antonio je zazvao dolje u prizemlje. – Ljubavi?

Angela Latini, u čistom tamnozelenom vunenom kostimu i njemu odgovarajućem šeširu, pošla je uz stube u salonkama visokih potpetica. Bila je lijepo odjevena, njujorška debitantica koja je krasila Iron Range.

– Zenza! – Angela je zagrlila ženu koja je ispunila toliko duboku prazninu da se taj posao činio nemogućim. Enza joj je bila majka i prijateljica, a sad joj je bila i svekrva.

~ 402 ~

– Ali kako se to...

– Bili smo u stanu tete Laure, pogledali smo se... – objasnio je Antonio.

– I shvatili koliko smo slični... rekla je Angela. – Proveli smo dug tjedan u gradu, razgovarajući.

– I odlučili te iznenaditi.

– Iznenađena sam... i vrlo sretna!

– Zenza, bojala sam se da nećeš biti sretna.

– Zašto?

– Zato što nijedna neće biti dovoljno dobra za Antonija.

– Ah! – rekla je Enza. – Ti jesi. – Privukla je Angelu u naručje i zagrlila je.

Angela, koja se nikada nije osjetila izliječenom nakon gubitka svoje majke, plakala je u naručju žene koja je uskočila popuniti tu prazninu i voljeti je. – Bit ću dobra supruga. Sve sam naučila od tebe.

– Ne, k meni si došla već dobro obučena u svemu. Pappina je bila tvoja majka, najbolja majka koju kći može imati.

– Istina je zapravo da sam još od malena voljela Antonija. Molila sam se da se jednoga dana vrati k meni, da tada budem dovoljno odrasla i da se ne zaljubi u neku drugu. Molila sam se da me čeka. Znam da zvuči suludo...

– Ne, ne zvuči. Ne zvuči uopće. Katkada je dječji san najbolji od svih snova.

Enza je zagrlila sina i svoju snahu. Pomislila je na Ciru i na to kako ga je zavoljela od prvoga trenutka kad ga je ugledala i kako tradicija, o kojoj se na pravi način brine, koju se njeguje, cijeni i poštuje, nastavlja hraniti dušu jedne obitelji. Antonio je vidio ljubav pa ju je naposljetku znao izabrati. Isto tako i Angela, koja ju je također prepoznala i čekala da je ljubav nađe, baš kao što je našla Luigija i Pappinu.

Enza je te vijesti u pismu javila Luigiju Latiniju. On se u svome selu bio ponovno oženio i po svemu sudeći bio sretan. To pismo će obradovati Luigija; doznat će da će Antonio i Angela medeni mjesec provesti u Italiji i posjetiti njega, njegove sinove i njihove obitelji. Luigi će se sjetiti ispričati Antoniju sve priče o tome kako je Ciro postao njegov partner, ali, zapravo, Ciro je bio vođa i Luigi bi ga slijedio kamo god je on želio poći.

Enza se osmjehnula pri pomisli da se njezin sin pridružio obitelji Latini, koja se povećala, te da će se popeti preko Passo Presolane vidjeti Vilminore i Schilpario, gdje je Enzina i Cirina priča započela. Enza će pisati Eduardu i Caterini, koji će Antonija prepoznati na prvi pogled, jer Ciro je svoga sina uvijek nazivao Montini.

– Zvala si me, Zenza? – Angela je stajala na vratima Enzine spavaće sobe u svojemu kućnom ogrtaču. Enza ju je pogledala i na trenutak ugledala ~ 403 ~

Pappinino lice, onakvo kakvo je bilo onda kad ju je prvi put vidjela u Ulici Mulberry. Prisjetila se Angele dok je bila mala djevojčica i teško je mogla povjerovati da je sada žena te usto supruga njezina sina.

– Jesam, jesam, dušo, dođi, sjedni sa mnom.

Angela je sjela na rub kreveta.

– Ne mogu ti reći koliko sam sretna zbog tebe.

– Znam. – Angela je zagrlila Enzu. – Ništa mi ne znači više od toga.

– Želim ti nešto dati. – Enza je predala Angeli malu baršunastu kutiju.

Angela je otvorila kutiju iz koje je izvadila profinjenu plavu kameju, obješenu na nisku bisera. – Posebna je.

– Pripadala je majci moga supruga koja je nekoć bila povlaštena djevojka iz dobre obitelji, a kad je kao mlada ostala udovica, sve je izgubila. Ali unatoč svim nedaćama, uspjela je zadržati tu ogrlicu. To je obitelj u koju si se udala, Angela. Snažni su, žilavi i ne daju se. Nosi je i misli na njih. – Enza je pričvrstila ogrlicu oko Angelina vrata.

– Nosit ću je i misliti na tebe – rekla je Angela.

– O čemu vi to, djevojke, razgovarate? – Na vratima se pojavio Antonio. Enza je potapkala krevet pokraj sebe. Njezin sin sjeo je pokraj nje i gledao kako njegova nevjesta u zrcalu promatra svoj odraz.

– Zenza, hoću reći mama... mi je dala ovu kameju. Pripadala je tvojoj baki.

– Ne znam je li lijepa sama po sebi ili je divna zato što je ti nosiš – rekao je Antonio.

Angela je poljubila svekrvu u obraz. – Dobro ću se brinuti za nju – obećala je. Dotaknula je Antonijevo lice prije nego što je izišla iz prostorije.

– Nikada nećeš znati što mi znači vidjeti te tako sretnog – rekla je Enza.

– Želim da ti budeš sretna, mama.

– Dosta sam bila. – Enza se osmjehnula.

– Obećao sam papi da ću te jednoga dana povesti kući na planinu. Angela i ja planiramo putovanje u Italiju. Ona želi vidjeti svoju obitelj, a potom planiramo otputovati na sjever, da upoznam svoga djeda, tetke i ujake. Papinu majku. Papina brata. Imam puno rođaka.

– Idi ti umjesto mene.

– Mama, sada imaju lijekove. Tijekom rata mnogi su imali morsku bolest i uzimali tabletu. Bit će ti dobro.

Enza je zamislila kakvo bi uzbuđenje bilo ponovno vidjeti svoga oca, braću i sestre, ali nije njoj nedostajao Passo Presolana, ni jezero u Endine, ni kameni most preko rijeke Vo gdje vodopad dotiče stijene. Nedostajao joj je onaj planinski zrak, onaj svježi alpski zrak koji je sa sobom donosio miris proljeća, s mirisnom frezijom, miris jeseni s prodornim mirisom borovih iglica ili miris ~ 404 ~

snijega prije početka oluje zimi. To joj je nedostajalo, taj zrak koji ju je ispunjavao mogućnošću i žudnjom, zrak koji je udisala s Cirom one noći kad su se prvi put poljubili. Onaj plavičasti zrak. Noćni zrak, tako bogat, poput škrinje s blagom lazulija, svjetlucavoga, zamamnoga i uobičajenoga tijekom vremena.

Udahnuti taj planinski zrak učinilo bi joj posljednje dane života opojnima u sjećanju. Bio bi neprocjenjiv dar jednoga dana osvrnuti se na taj put sa svojim sinom i snahom, kada i ona udahne posljednje trenutke života na ovoj zemlji.

– Molim te, mama? Hoćeš li poći s nama?

Enza je zagrlila sina. – Sve ću učiniti za tebe. Hoću, poći ću s vama. Antonio je poljubio majku za laku noć i otišao na spavanje.

Enza je sjedila na stolcu u svojoj sobi i pokušavala čitati, ali misli su joj prekinule riječi na stranici pa je pomislila na prošlost i pokušala naći nekakav smisao od svih trenutaka u svome životu koji su se pretvorili u dane, a potom u godine koje je provela s Cirom. Sjetila se kako je uvijek kad je bila s njim osjećala nekakvu skrivenu žurbu, uvijek je mislila kako nema dovoljno vremena. Osjetila je to i one noći na prijevoju kad ga je vozila natrag u samostan. Put je prošao prebrzo, a bilo je još toliko toga za reći. U godinama koje su uslijedile, dok su bili razdvojeni, ugledala bi nešto što bi je podsjetilo na Ciru i pomislila bi kako mu to jednoga dana mora ispričati, čak i onda kad se zaljubio u drugu i kad je mislila da ga više nikada neće vidjeti. A kad se udala za Ciru i kad se rodio Antonio, godine su još brže proletjele, kao vrijeme nadoknade na nekoj od Antonijevih košarkaških utakmica. Kad je Ciro umro, bio je vrlo mlad, ali bila je i ona. U godinama nakon toga nije srela nijednog muškarca koji bi joj zavrtio glavom. Sjećanje na Ciru nije izblijedjelo. Dok je voljela pomišljati kako bi se mogla vratiti na planinu, u srcu se pitala bi li se mogla popeti tim prijevojem bez muškarca koji je bio, i koji će ostati, njezina prava ljubav.

Poslije je te noći, dugo nakon što su Antonio i Angela zaspali, Enza skuhala čaj. Donijela ga je u svoju spavaću sobu. Odškrinula je prozor na krovu pustiti u prostoriju malo hladnoga noćnog zraka, osvrćući se po prostoriji, upijajući pogledom poznate zidove i kutove sobe. Enza se prisjećala Cire i pomislila na onu noć kad se vratio kući kasno sa zabave nakon što je plesao s onom lijepom djevojkom. Ti sati bez njega činili su joj se kao vječnost. Bilo joj je smiješno kako se samo pri pomisli da bi ga mogla izgubiti činilo da je vrijeme stalo, a kad su bili sretni, začas bi proletjelo.

Enza je učinila nešto što nije činila godinama. Otvorila je Cirinu ladicu u noćnom ormariću, onu koju nije imala srca isprazniti kad je prije mnogo godina umro. Ali sada je, pomislila je, bila sretna. Antonio se živ i zdrav vratio kući i oženio divnom djevojkom. Enza je osjećala da bi Ciro bio ponosan na nju; obavila je dobar posao odgajajući svoga sina sama i štujući uspomenu na nj, čineći uvijek najbolje za njihovu obitelj. Upila je onaj zadržani miris cedra i ~ 405 ~

limuna koji je još uvijek prožimao korice misala njezina supruga i njegov kožnati remen. Otvorila je kožnatu vrećicu za duhan i udahnula opojan podsjetnik na listove, prisjetivši se Cirina lica dok se osmjehivao i škiljeći gledao u nju kroz oblačke otpuhnutoga dima.

Enza je razvrstala Cirine čarape i uzela kožnati remen, koji je bio uredno smotan. Izvukla je mali uložak od teleće kože u kojemu su bili dokumenti njegova časnoga otpuštanja iz vojske, koje je svakoga dana za života nosio u džepu, kao da želi reći: Vidiš koliko sam ja volio ovu zemlju? Kao da je bilo tko u to ikada mogao posumnjati?

Enza je stavila njegovu putovnicu navrh ormarića. Izvadila je molitvenik koji je Ciri dao Eduardo, onda kad su se kao mladići rastajali. Enza ga je nosila na dan vjenčanja i prisjetila se kako je osjećala njegovu težinu u rukama. Unutra zaguranu našla je fotografiju Latinijevih i Lazzarijevih, snimljenu na jezeru Longyear, u vrijeme dok su djeca bila još mala. Kako je Pappina izgledala mlada i kako je sretno izgledao Luigi dok je držao malu Angelu!

Enza je također izvukla fotografiju sa svoga vlastitoga vjenčanja, dati je Angeli i Antoniju na dar. Pogledala je u svoje ozbiljno lice na toj fotografiji i zapitala se zašto je bila tako ozbiljna. Na kaju krajeva, bio je to najsretniji trenutak u njezinu životu. Da je barem osjećala tu smušenost zbog mogućnosti, a ne bila zabrinuta zbog svega onoga što je moglo krenuti po zlu! Zapazila je, kad se osvrnula unatrag, da se ružne stvari koje su im se dogodile nisu mogle spriječiti, kao što nije bilo načina ni da zadrži svu onu radost koju su upoznali.

Enza se zagledala u Cirino lice i zapitala kako se uspjela udati za tako lijepoga muškarca. Njegova žućkastosmeđa kosa, očita čak i na toniranoj fotografiji, bila je gusta i valovita, kakvom je ostala sve do dana njegove smrti.

Njegov ravan nos i pune usne lijepo su odgovarale njezinima, kao da je sudbina htjela da postanu jedno.

Najviše od svega nedostajali su joj suprugovi poljupci.

Enza se spremala zatvoriti ladicu kad je na dnu ugledala nešto svjetlucavo u maloj šalici u kojoj je Ciro držao rezervne vijke i matice za strojeve u radnji. Iz šalice je izvirila neiskorištena markica od jednoga penija. Enza je tu malu šalicu izvukla iz ladice.

Ispraznila je njezin sadržaj na prostirku kreveta. Bio je tu umetak od bjelokosti za učvršćivanje ovratnika, nekolicina vijaka, kalem, nekoliko dugmadi i naposljetku se iskotrljao jedan zlatnik.

Enza ga je podignula i prinijela svjetiljci pokraj kreveta, proučiti ga.

Bio je to onaj zlatnik koji joj je Enrico Caruso dao na završnoj večeri Lodolette. Dok je Antonio bio mali, Enza mu je dopuštala da ga drži, a kad su došla teška vremena, pomišljala je na to da ga proda. Ali bila joj je potrebna jedna stvar koja će je podsjećati na to odakle je i koga je nekada poznavala pa ~ 406 ~

ga je zadržala, baš kao što se Caterina vezala uz onu plavu kameju. Enza je odložila kovanicu na noćni ormarić, uz fotografiju, pomislivši kako će Antonio biti ushićen dobiti to kao dio vjenčanoga dara. Okrenula je zlatan prsten koji joj je Ciro prije mnogo godina, na dan vjenčanja, stavio na ruku. Nikada ga nije skinula. Enza se prisjetila Cirinih riječi: Čuvaj se onoga na ovome svijetu što može značiti sve ili ništa.

Ljubav.

Zlato.

Ciro je nekako uspio Enzi dati oboje, ali ljubav je bila ono sve.

Janja hhttttpp::////w ww ww w..bbaallkkaannddoow wnnllooaadd..oorrgg//

~ 407 ~

ZAHVALE

D

ugo sam bila opčinjena ljubavnom pričom svoga djeda i bake.

Lucia Spada i Carlo Bonicelli bili su iz nekoliko kilometara udaljenih sela u talijanskim Alpama, ali prvi put su se sreli u Hobokenu, u New Jerseyju. Ovaj roman izdan je tijekom 100. godišnjice doseljeništva Carla Bonicellija. Stigao je u New York City iz Le Havrea u Francuskoj na brodu SS Chicago, 19. veljače 1912. Zamislite kako sam bila ushićena kad sam prvi put posjetila njihova sela, tamo na planini gdje su rođeni.

Moj praujak, monsinjor don Andrea Spada, prvi mi je pokazao Pizzo Camino.

Obuhvatila sam pogledom snijegom pokrivene vrhove i talijansko nebo koje je bilo tako plavo da još i danas posvuda tragam za istom nijansom plave boje, u balama tkanina, na zidovima i u knjigama. Don Andrea bio je mlađi brat moje bake, Lucije Bonicelli. Rođenje 1908. godine u velikoj radišnoj obitelji. Otišao je s planine na školovanje i 1931. zaredio se za svećenika. Postao je ugledni novinar u Italiji, gdje je njegov pogled na svijet bio fokusiran kroz prizmu sućuti i iskustva iz prve ruke onoga što je značilo biti siromašan. Čim mu je bilo omogućeno, vratio se na planinu i u Bergamo. Pedeset jednu godinu bio je urednik novina L'Eco di Bergamo. Bio padrone jezika, bez premca. Njegovi novinski članci bili su posebni, jasni i istiniti, a njegovi naslovi jednostavni i izravni. Nastavio je s pisanjem slavnih knjiga o moći i dometu. Umro je u Schilpariju u dobi od devedeset šest godina, u kući u kojoj je rođen, u sjeni planine koju je volio.

Zahvalna sam što je izdavač moje knjige HarperCollins, predvođen sjajnim Brianom Murrayjem i mojim prvorazrednim Michelom Morrisonom. Jonathan Burnham izdavač je s iznimnim ukusom i jasnom vizijom. Potaknuo me da napišem ovaj roman i dao mi najbolji alat za obavljanje toga posla. Osim toga, zgodan je i Britanac, što su dvije moje najdraže kategorije.

Moja ljubljena urednica, Lee Boudreaux, posjeduje vještinu i srce, što je rijetka kombinacija. Ovo je naša trinaesta zajednička knjiga i ne znam što bih bez nje. Nježna je i snažna, vrlo nadarena. Abigail Holstein je pravo blago i bez imalo napora vodi brigu o svim pojedinostima. Osim toga, dužnik sam sjajnoj marketinškoj ekipi, koju predvodi poput britve oštra Kathy Schneider, u kojoj su Leah Wasielewski, Mark Ferguson, Katie O’Callaghan, Danielle Plafsky i Tom Hopke, Jr. Ekipa izdavačke kuće Harper informira velik dio ljudi na najbolji način: hvala vam, Tina Andreadis (Grkinje vladaju), Kate Blum (najbolja), Sydney ~ 408 ~

Sherman, Alberto Rojas, Joseph Papa i Jamie Brickhouse (hoću, Jamie, otići ću... tamo). Hvala i vama, Camille McDuffy i Grace McQuade. Virginia Stanley, kraljica knjižnica, nikada me ne iznevjeri. Zahvalna sam usto još Kayleigh George i Annie Mazes.

Skupina zadužena za iskričavi dizajn i proizvodnju, koja je izradila ovaj sjajni omot i unutarnji dizajn, sastoji se od Amande Kain, Robin Biardello, Cindy Achar, Lydije Weaver, Mirande Ottewell, Leah Carlson-Stanisic i Erica Levyja. U ekipi čijom prodajom knjige dolaze u vaše ruke nalaze se predivni Josh Marvell, Andrea Rosen, Jeanette Zwart, Doug Jones, Carla Clifford, Kristin Bowers, Brian Grogan, Jeff Rogart, Mark Hillesheim, Caitlin Rollfes, Erin Gorham i Diane Jackson. Hvala vam, Amy Baker, Erica Barmash, Regina Eckes i Jennifer Hart (koja prevaljuje dodatnih desetak kilometara).

Vama u William Morris Endeavoru zahvaljujem i pozdravljam uvijek vragolastu moćnicu punu energije: Suzzane Gluck.

Vragolankina ekipa je najbolja: Caroline Donofrio, Eve Attermann i Becca Kaplan. Obožavam Nancy Josephson, koja je u mojemu životu onoliko dugo koliko moje sestre i koja pročita odmah čim dobije skicu i pruža mi bezuvjetnu potporu onda kad mi je najpotrebnija. Alicia Gordon divno vozi autobus.

Hvala vam i volim vas: Sarah Ceglarski, Shekar Sathyanarayana, Erin Malone, Tracy Fisher, Pauline Post, Eugenie Furniss (otmjena vojvotkinja), Claudia Webb, Cathryn Summerhayes, Becky Thomas, Jamie Quiroz, Raffaella de Angelis, Amanda Krentzman (Global), Graham Taylor, Casey Caroll, Michelle Bohan, Matt Smith, Juliet Barrack, Stephanie Ward, Ellen Sushko, Joe Austin, Carrie Brody, Sarah Ceglarski, Jessica Lubben, Natalie Hayden, Philip Grenz, Arielle Dutz i Brandon Guzman.

U Movielandu zahvaljujem savršenom redatelju Larryju Sanitskome, Claudeu Chungu i ekipi u Sanitsky Company. S ljubavlju zahvaljujem Lou Pittu i Michaell Pitt. Zauvijek ću biti zahvalna Ann Godoff zbog toga što je otvorila vrata mojoj književnoj karijeri. Hvala predivnom Jackieju Levinu koji je tijekom mnogih godina bio vrlo ljubazan prema meni.

U Simon and Schusteru u Ujedinjenome Kraljevstvu pozdrav mojemu izdavaču Ianu Chapmanu, mojoj božanskoj urednici Suzzane Baboneau i nezamjenjivom i nezaboravnom Nigelu Stonemanu.

Hvala vam, Allison Van Groesbeck (zvijezda si), Kelly Meehan (veoma nadarenoj i sada zaručenoj!), Antoniji Trigiani, kraljici darovnoga dućana, Gini Casella, našoj neustrašivoj predvodnici i predivnoj predsjednici naših turneja, kao i Nikki Padilla koja predvodi naša pješačenja, poletno i sa stilom.

Pozdravljam i zahvaljujem Jakeu i Jean Morrissey, Mary Murphy, Gailu Berman, Debri McGuire, Cate Magennis Wyatt, Nancy Bolmeier Fisher, Carol i Dominicu Vechiarelli, Jimu i Mary Deese Hampton, Suzanne i Peteru Walshu, ~ 409 ~

Heather i Peteru Rooneyju, Ianu Moffittu, Anne Weintraub, Gene Stein, Aaron Hillu i Susan Fales-Hill, Kate Benton Doughan i Jimu Doughanu, Ruth Pomerance i Rafaelu Prieto, Joanni Patton i Billu Persky, Angelini Fiordellisi i Mattu Williamsu, Michaelu La Hartu i F. Toddu Johnsonu, Richardu i Dani Kirshenbaum, Hughu i Jody Friedman O’Neill, Rosalie Ciardullo, Dolores i dr.

Emilu Pascarelliju, Sharon Hall, Mary Ellen Gallagher Gavin, Rosanne Cash, Liz Welch Tirell, Rachel Cohen DeSario, Charlesu Randolph Wrightu, Constance Marks, Mariju Cantoneu i Jerry Dixon, Nancy Ringham Smith, Sharon Watroba Burns, Dee Emmerson, Elaine Martinelli, Kitty Martinelli (Vi i djevojkama), Sally Davies, sestri Karol Jackowski, Jane Cline Higgins, Beth Vechiarelli Copper (mojoj šefici iz Youngstowna), Maxu i Robyn Westler, Johnu Searlesu, Robinu Kallu, Gini Vechiarelli, Barbari i Timu Sullivanu, Brownie i Connie Polly, Catherine Brennan, Joeu O’Brienu, Gregu D’Alessandru, Jeni i Charlieju Corsello, Karen Fink, Beati i Stevenu (Ratniku) Baker, Toddu Doughty i Randyju Losapio, Craigu Fisse, Anemoni i Steveu Kaplanu, Christini Avis Krauss i njezinom Sonnyju, Joanne Curley Kerner, Bini Valenzano, Christini Freglette, Veronici Kilcullen, Lisi Rykoski i Ivi Lou Johnson, rođakinji Evangeline “Evi” Palermo, supruzi, majci i učiteljici koja je kad sam napisala ovu knjigu navršila devedesetu, i ako želite biti aktivan nevjerojatan devedesetogodišnjak, provjerite kako kod moje rođakinje Eve. Hvala Michaelu Patricku Kingu, predsjedniku odbora za moje duševno zdravlje. Hvala ti što si bio iskren i što si bio svoj. Cynthia Rutledge Olson, stavljam broj 800 tako da te ljudi diljem svijeta mogu nazvati ako imaju kakav problem. Ti ćeš znati kako im pomoći. Mary Testa radit će na telefonskoj centrali, a Wendy Luck će dijeliti letke, hvala vam objema. Hvala i vama, Elena Nachmanoff i Diane Fešta, mojim počasnim sestrama.

Mnogi mjeseci istraživanja potrošeni su na proučavanje prošlosti utkane u ovu knjigu. Dužnik sam stručnjacima koji su me u tome postupku vodili i odradili onaj teži dio podizanja tereta. Zahvaljujem Anthonyju Tamburiju i Josephu Sciorri s Instituta Calandra, stručnjacima za talijansko-američku povijest, uključujući život u Maloj Italiji i useljavanje na prijelazu stoljeća. Moja draga prijateljica Betsy Brazis bila je na poseban način velikodušna i uvijek nesebično dostupna zbog poznavanja Iron Rangea. Moja majka Ida je, kao obično, dala neprocjenjiv uvid u život kakav je sa svojim roditeljima vodila u Chisholmu.

Zahvalna sam Nadiji Sammarco za uvid u Metropolitan Operu u New York Cityju, Richieju Sammarcu na uspomenama na operu, (božanskim) sestrama RSCJ (Religieuses de Sacre Coeurde Jesuš), uključujući sestru Angelu Bayo, sestru Judy Garson i sestru Mauru Keleher, Susan Burke-O’Neal iz Samostana svetoga Srca Isusova, arhivaru Johnu Penninu iz Metropolitan Opere, Andrei ~ 410 ~

Spolti, mojoj rođakinji, stručnjakinji za sve vezano uz Schilpario i sjajnoj spisateljici Vedi Ponikvar, urednici The Chisholm Tribune Pressa, iz Chisholma, u državi Minnesoti.

Samantha Rowe obavila je nevjerojatan posao vezan uz povijest Milbank Housea, Otta Kahna i dvoraca Jamesa Burdena te Ellis Islanda i života na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Luca Delbello istražila je uporabu jezika i valute.

Talijanske prijevode u tekstu omogućila je profesorica Dorina Cereghino.

Tijekom završnih etapa pisanja ove knjige izgubila sam neke drage prijatelje i članove obitelji kojima ću, nadam se, na ovaj način odati počast. Michele O’Callaghan Togneri, voljena Tommyjeva supruga, bila je neponovljiva. Bila je divna majka Juliji, T. J., i Mii. Tommy mi je rekao da su moje knjige uvijek stajale na Michelinu noćnom ormariću. Zauvijek će ostati u mojemu srcu. Moja rođakinja Cathy Peters bila je predivna supruga Joeu i majka Lauren i Joeyju, Rebecca Wright Long iz Big Stone Gapa bila mi je počasna sestra (uz sestru Theresu Bledsoe) koja bi se satima vozila da bi pročitala. Osim toga, bila je lijepa supruga Stephanu i majka Adamu i Christini. Sjajni Theo Barnes, glumac, pisac kazališnih komada i redatelj, svoju karijeru započeo je u kazalištu Judson Poets Theatre i kad sam doselila u New York, uzeo me pod svoje okrilje i svu svoju nadarenost dijelio sa mnom, nastojeći poticati moj talent. Abner “Abbey” Zalaznick bio je divan suprug i otac, koji je tako silno uživao u životu da je to bilo zarazno. Lily Badger, prijateljica moje kćeri koja je s njom išla u razred, u Chelsea Day Schoolu bila je najljepša djevojčica, uz svoje sestre Grace i Sarah. Njihovi dragi roditelji su Madonna i Matthew, nikada nećemo zaboraviti njihove tri ljepotice.

Prikladno je da mnoga od imena u ovome romanu potječu od donacija koje su dobre redovnice dobile u Caroline Houseu u Connecticutu. One useljenicima čine mnogo dobra, a što je najvažnije od svega, uče ih čitati i pisati engleski.

Moji djed i baka bili bi ushićeni zbog toga što su dijelovi njihove priče utkani u trenutačnu generaciju useljenika. U duhu toga želim zahvaliti svojoj obitelji, svi smo mi potomci snažnih i radišnih useljenika koji su imali velike snove.

Naposljetku, na stranici posvete, don Andrea Spada potpisao se ispod svoje fotografije, snimljene u sjemeništu 1930. godine. Pisao je mojoj baki Luciji: Mojoj dragoj sestri u Americi, s neizmjernom ljubavlju, zauvijek. Tijekom godina bio je u mogućnosti mnogo puta posjetiti svoju sestru u Americi, zbog čega je ona bila ushićena. Kad smo ga nakon pedeset godina posjetili tamo na planini, zidovi obiteljske kuće bili su puni fotografija svih nas, njegove obitelji u Americi.

Nikakav ocean, ni zemlja ni rat, nisu mogli spriječiti obitelj Spada da ostanu bliski i povezani. Uvijek je tu postojala ljubav, koja traje vječno, baš kao planina.

~ 411 ~