Mjesto zvano ovdje sesilija ahern

1

Cecelia Ahern

Mjesto zvano Ovdje Cecelia Ahern A Place Called Here

www.crowarez.org www.bosnaunuted.net 2

1.

Jenny-May Butler, djevojčica koja je živjela u kući preko puta moje, nestala je dok sam bila mala.

Policija je pokrenula istragu koja je dovela do duge, javne potrage za njom. Mjesecima je ta priča svake večeri bila u vijestima, svaki dan na naslovnicama novina, o njoj se raspravljalo posvuda i u svakom razgovoru. Uključila se cijela zemlja. Bila je to najveća potraga za nestalom osobom koju sam ja, kao desetogodišnjakinja, ikada vidjela i činilo se daje svakoga dirnula.

Jenny-May Butler bila je plavokosa, plavooka ljepotica koja se ozareno smiješila s televizijskih ekrana u dnevne sobe diljem zemlje, tako da bi se svima oči napunile suzama, a roditelji bi malo čvršće zagrlili djecu prije nego što bi ih poslali na spavanje. Svima je bila u snovima i u molitvama.

I njoj je bilo deset godina i išla je u moj razred. Znala sam svaki dan zuriti u njezinu ljupku fotografiju na vijestima i slušati izvjestitelje kako govore o njoj kao da je anđeo. Iz njihovih opisa nikada ne biste naslutili da je za igre u školskom dvorištu gađala kamenjem Fionu Brady kad učiteljica ne bi gledala i da je mene zvala "frčkavom kravom" pred Stephenom Spencerom, samo zato da bi mu bila zgodnija od mene. Ne, na tih nekoliko mjeseci postala je savršenim bićem i smatrala sam da to ne bi bilo fer uništiti. Nakon nekog vremena čak sam i sama zaboravila njezine ružne postupke jer to više nije bila ona stara Jenny-May: postala je Jenny May Butler, dražesna nestala djevojčica iz fine obitelji koja je svake večeri plakala na vijestima u devet.

Nikada nije pronađena — ni tijelo, ni kakav drugi trag. Kao da je isparila. U blizini nisu viđeni sumnjivci niti je ikakva nadzorna kamera zabilježila njezino posljednje kretanje. Nije bilo svjedoka ni osumnjičenih. Policija je ispitala sve i svakoga. U ulici je zavladala sumnjičavost; na putu do svojih automobila stanovnici bi si od ranoga jutra prijateljski dovikivali pozdrave, istodobno se pitajući i sumnjajući te, htjeli-ne htjeli, predočavajući si začudno poremećene misli jedni o drugima. Dok bi prali automobile, bojili daščane ograde, plijevili cvjetne gredice i kosili travnjake subotom ujutro, krišom bi se ogledavali po susjedstvu opsjednuti sramotnim mislima. I sami su bili šokirani i ljuti što im je taj događaj iskvario um.

Optužbe iza zatvorenih vrata policiji nisu dale nikakav trag pa nisu imali od čega krenuti osim od ljupke fotografije.

Oduvijek sam se pitala kamo je Jenny-May otišla, kamo je isparila i kako itko na svijetu može netragom nestati, a da ama baš nitko ništa ne zna.

Noću bih gledala kroz prozor spavaće sobe i zurila u njezinu kuću. Svjetlo na trijemu bilo je uvijek upaljeno, kao da je svjetionik koji će Jenny-May dovesti kući. Gospođa Butler više nije mogla spavati i vidjela sam je kako vječno sjedi na rubu kauča, kao da u niskom startu čeka pucanj iz pištolja. Sjedila je u dnevnoj sobi zagledana kroz prozor, čekajući da je netko nazove s vijestima. Katkad bih joj mahnula, a ona bi mi tužno uzvratila. Ali uglavnom nije ništa vidjela od suza.

Kao ni gospođa Butler, ni ja nisam bila sretna što nema odgovora. Jenny-May Butler sviđala mi se puno više sad kad je nije bilo i to me također intrigiralo. Nedostajala mi je, nedostajala mi je ideja nje, pa sam se pitala je li negdje u blizini, gađa li nekoga drugog kamenjem glasno se smijući, samo što je mi ne možemo pronaći niti čuti. Nakon toga predano sam tražila sve što bih zametnula. Kad mi je nestao omiljeni par čarapa, stala sam prekopavati cijelu kuću, dok su me moji zabrinuti roditelji gledali ne znajući što bi. Na kraju su se pomirili s činjenicom da će mi morati pomoći.

Uznemiravalo me što nestale predmete uglavnom ne mogu pronaći, a kad bih koji i pronašla, na primjer slučaj čarapa, i dalje sam bila uznemirena jer sam pronašla samo jednu. Tada bih zamislila Jenny-May Butler kako negdje baca kamenje, smije se i nosi moje omiljene čarape.

Nikada nisam željela ništa novo. Od desete godine bila sam uvjerena da ono izgubljeno ne može biti nadomješteno.

Zahtijevala sam da stvari budu pronađene.

Mislim da sam razbijala glavu tim silnim rasparenim čarapama koliko i gospođa Butler nestankom svoje kćeri. I ja sam noću bdjela, vrteći po glavi sva ta neodgovorena pitanja. Kad god bi mi vjeđe otežale i zamalo se sklopile, iz dubine uma doletjelo bi novo pitanje koje bi ih opet natjeralo da se otvore. To bi odagnalo prijeko potreban san pa sam svakoga jutra bila sve umornija, ali ništa mudrija.

Možda mi se to upravo zbog toga dogodilo. Možda sam zbog činjenice da sam toliko godina provela prekapajući po vlastitome životu u potrazi za kojekakvim nebitnim odgovorima, zaboravila tražiti sebe. Negdje usput, zaboravila sam otkriti tko sam i gdje sam.

Dvadeset četiri godine nakon nestanka Jenny-May Butler, nestala sam i ja.

Ovo je moja priča.

3

2.

Moj je život sačinjen od brojnih ironija. Moj nestanak tek je dodatak tom dugom popisu.

Kao prvo, visoka sam 185 centimetara. Još od djetinjstva stršim iznad svih. Nikada se nisam mogla izgubiti u trgovačkom centru kao drugi klinci, nikada se nisam mogla dobro sakriti kad smo se igrali, u disku me nikada nisu pozivali na ples, bila sam jedina tinejdžerica koja nije s nestrpljenjem čekala prvi par potpetica. Jedan od nadimaka kojima me Jenny-May Butler najradije nazivala — dobro, svakako jedan od prvih deset — bio je "žirafa", što mi je voljela dobacivati pred svojim mnogobrojnim prijateljima i obožavateljima. Vjerujte mi, čula sam ih sve. Bila sam od onih koje vidite već na kilometar: na plesnome podiju bila sam nespretna, u kinu sam bila ona djevojka iza koje nitko ne želi sjediti, u trgovini ona koja traži hlače s posebno dugim nogavicama, ona u zadnjem redu na svakoj fotografiji. Vidite, oduvijek sam bila šaka u oko. Tko god se mimoiđe sa mnom, primijeti me i zapamti. Ali usprkos tome, nestala sam. Pustimo sad rasparene čarape, pustimo sad Jenny-May Butler, ali to da nitko nije mogao pronaći takvu "šaku u oko" stvarno je šećer na kraju. Tajna svih tajni bila je moja.

Druga ironija bila je u tome što mi je posao bio potraga za nestalnu osobama. Godinama sam radila kao policajka. Željela sam raditi samo na slučajevima nestalih osoba, ali nisam radila u tom odjelu pa sam ovisila o "sreći" da nabasam na takav slučaj. Vidite, priča Jenny-May Butler stvarno je probudila nešto u meni. Željela sam odgovore, željela sam rješenja i željela sam ih sama pronaći. Pretpostavljam da mi je traženje postalo opsesija. Toliko sam se ogledavala po izvanjskome svijetu u potrazi za tragovima da ni jednom nisam pomislila na to što se događa u mojoj glavi.

U policiji smo znali pronaći ljude koji su bili u takvom stanju da ću ih pamtiti do kraja ovoga, a i veći dio sljedećega života. No bilo je i onih koji nisu željeli biti pronađeni. Često bismo pronašli samo trag, a katkad ni to. Takvi trenuci tjerali su me na nastavak potrage i izvan granica svojih dužnosti. Istraživala sam davno zaključene slučajeve i predugo ostajala u doticaju s obiteljima. Shvatila sam da ne mogu prijeći na sljedeći slučaj dok ne riješim prethodni, no bilo je previše papirologije, a premalo akcije. Znajući da mi je srce na mjestu samo u potrazi za nestalima, napustila sam policiju i počela tražiti samostalno.

Ne biste vjerovali koliko je ljudi imalo sličnu potrebu za traženjem. Obitelji je uvijek zanimalo zašto ja to činim. Oni su imali razlog, poveznicu, ljubav prema nestaloj osobi, a moji su honorari bili jedva dostatni za život pa su se pitali što je to onda što me motivira. Vjerojatno je to bila želja za duševnim mirom. To mi je omogućavalo da noću sklopim oči i zaspim.

Kako može nestati netko tko je izgledao poput mene, i još u takvom psihičkom stanju?

Upravo sam shvatila da vam nisam rekla kako se zovem. Zovem se Sandy Shortt. Da, "pješčana" i "niska". Slobodno se smijte. Znam da vam je smiješno. I meni bi bilo da nije toliko prokleto bolno. Roditelji su me nazvali Sandy jer sam rođena s kosom boje pijeska. Šteta što nisu predvidjeli da će mi kosa postati crna kao ugljen. Nisu znali ni da će se te slatke, zdepaste nožice uskoro prestati ritati i početi tako brzo i tako dugo rasti. I tako se zovem Sandy Shortt. To bih trebala biti, tako sam za vijeke vjekova obilježena i zabilježena, premda nisam ni plavokosa, ni niska. Kad im se predstavim, ljudi se često nasmiju tom protuslovlju. Oprostit ćete mi što ne uspijevam iznaći smiješak. Vidite, nije smiješno nestati. Shvatila sam da je sve isto kad nestaneš: svaki dan činim isto ono što sam činila i dok sam radila. Tražim.

Samo što sada tražim način da budem pronađena.

Naučila sam nešto što vrijedi spomenuti. Postoji jedna velika razlika u usporedbi s mojim nekadašnjim životom, jedan ključan trag. Prvi put u životu želim kući.

To sam shvatila u najgorem mogućem trenutku. I to je najveća ironija.

4

3.

Rođena sam i odrasla u irskom okrugu Leitrim, najmanjem okrugu u zemlji, s oko 25 000 stanovnika. Leitrim je nekoć bio okružno središte pa ima ostatke dvorca i nekih drugih starih zdanja, no izgubio je nekadašnju važnost i danas je tek seoce. Raznovrstan krajolik obuhvaća grmovite, smeđe brjegove i veličanstvene planine s dubokim udolinama i bezbrojnim, slikovitim jezerima. Leitrim nema izlaz na more, na zapadu je omeđen Sligom i Roscommonom, na jugu Roscommonom i Longordom, na istoku Cavanom i Fermanaghom, na sjeveru Donegalom. Ondje me uvijek iznenada uhvati klaustrofobija i neodoljiva potreba za čvrstim tlom pod nogama.

Govori se da je najbolje što dolazi iz Leitrima cesta prema Dublinu. Maturirala sam sa sedamnaest godina, prijavila se u policiju i naposljetku se domogla te ceste prema Dublinu. Otada sam se malo puta vratila. U početku sam svaka dva mjeseca posjećivala roditelje u četverosobnoj kući u nizu, u maloj, slijepoj ulici u kojoj sam odrasla. Dolazila bih s nakanom da ostanem preko vikenda, ali bih uglavnom izdržala samo jedan dan, kada bih pod izgovorom da imam hitan slučaj na poslu zgrabila neraspakiranu torbu koja je ostala stajati pokraj vrata i brzo vozila, vozila, vozila onim najboljim što dolazi iz Leitrima.

Nisam imala loš odnos s roditeljima. Oduvijek su mi bili velika podrška, vječno spremni za mene primiti metak, skočiti u vatru ili s vrha planine. Ali zapravo su me ispunjavali nelagodom.

Vidjela sam se u njihovim očima i to mi se nije sviđalo. Na njihovim licima vidjela sam svoj odraz jasnije nego u zrcalu. Vjerojatno je to bilo zato jer su me voljeli, ali ja nisam mogla ostati predugo u društvtu takvih ljudi.

Od moje desete godine kružili su oko mene na prstima, oprezno me motreći. Kućom su odjekivali njihovi prijetvorni razgovori i neiskren smijeh. Pokušavali su me zaokupiti, stvoriti ozračje opuštenosti i normalnosti, ali ja sam znala zašto to čine, što je samo pojačavalo moj dojam da nešto nije u redu.

Bili su prava podrška, i toliko su me voljeli da se, svaki put kad je kuću opet trebalo prekopati u još jednoj mučnoj potrazi, nikada ne bi predali bez pokušaja da me od toga odvrate. Mlijeko i keksi na kuhinjskom stolu, radio koji svira u pozadini i uključena perilica za rublje služili su tomu da se razbije neugodna tišina koja bi neizbježno zavladala.

Mama bi mi uputila smiješak, onaj smiješak koji joj se nije širio na oči, onaj smiješak od kojeg bi joj se stražnji zubi stezali i škrgutali kad je mislila da je ne gledam. Usiljeno opuštenim glasom i usiljeno sretna lica nagnula bi glavu u stranu, pokušavajući prikriti da me pozorno motri, i rekla: — Zašto želiš ponovno pretražiti kuću, mila?

Uvijek me zvala "mila", kao da joj je jasno koliko i meni da ja nisam Sandy Shortt ništa više negoli je Jenny-May Butler anđeo.

Koliko god se u kuhinji stvaralo strke i buke kako bi se izbjegla neugodna tišina, nije djelovalo. Tišina bi na koncu sve nadglasala.

Odgovarala sam: — Zato što je ne mogu pronaći, mama.

— Koji je to par?

Opet opušten osmijeh, pretvaranje daje to ležeran razgovor, a ne očajnički pokušaj dešifriranja kako mi mozak radi.

— One plave s bijelim prugama — odgovorila sam u jednoj tipičnoj prilici. Zahtijevala sam čarape tamnih i jarkih boja, kako bi ili bilo lakše pronaći.

Pa, možda ih nisi obje stavila u košaru s prljavim rubljem, mila. Možda je ona koju tražiš negdje u tvojoj sobi.

Smiješak, suzbijanje meškoljenja, gutanje sline.

— Obje sam stavila u košaru, vidjela sam kako ih obje stavljaš u perilicu i onda je samo jedna izašla. Nije u perilici i nije u košari.

Plan da me se uključivanjem perilice smete nije upalio jer je ona sada bila u središtu moje pozornosti. Nastojeći prikriti koliko joj je teško zadržati spokojan smiješak, mama se osvrnula prema prevrnutoj košari na kuhinjskome podu, oko koje je sva složena odjeća bila razbacana i smotana na neuredne hrpe. Na sekundu je dopustila da joj krinka padne.

To bi mi promaklo da sam trepnula, ali nisam. Kad je spustila pogled, vidjela sam izraz njezina lica. Bio je to strah. Nije se bojala za nestalu čarapu nego za mene. Brzo je opet vratila "onaj" smiješak na lice i slegnula ramenima kao da to nije ništa.

— Možda ju je odnio vjetar. Vrata terase bila su otvorena.

Odmahnula sam glavom.

— A mogla je i ispasti iz košare dok sam je nosila.

Opet sam odmahnula glavom.

Progutala je slinu i smiješak joj je postao napetiji.

— Možda se zapetljala u plahte. Te plahte su tako velike. Nemoguće je vidjeti čarapicu skrivenu u njima.

— Već sam provjerila.

5

Uzela je keks sa sredine stola i snažno ga zagrizla, samo da joj ne spadne smiješak s bolnog lica. Neko vrijeme je žvakala, praveći se da razmišlja, praveći se da sluša radio i pjevuši uz pjesmu koja joj nije bila poznata. A sve zato da me uvjeri kako nemam razloga za brigu.

— Mila — nasmiješila se — neke se stvari jednostavno izgube.

— Kamo odu kad se izgube?

— Nikamo ne odu - nasmiješila se. - Uvijek su tamo gdje su nam ispale ili gdje smo ih zaboravili. Samo ne tražimo na pravim mjestima pa ih ne uspijevamo pronaći.

— Ali ja uvijek tražim posvuda, mama. Uvijek.

I jesam, uvijek. Sve bih isprevrtala. Ništa u toj malenoj kući ne bi ostalo netaknuto.

— Čarapa ne može samo tako ustati i otići ako u njoj nije stopalo.

Mama se opet prijetvorno nasmijala.

Vidite, baš kao što se mama tada predala, tako se i ljudi u jednom trenutku prestanu pitati, i to onda kada većini prestane biti stalo. Nešto ne možeš pronaći i znaš da negdje mora biti, ali tome nema ni traga premda si tražio posvuda. I tako to pripišeš vlastitom ludilu, okriviš sam sebe za nesmotrenost i s vremenom zaboraviš. Ja to ne bih mogla.

Sjećam se kako se tata te večeri vratio s posla u kuću koja je doslovce bila preokrenuta naglavce.

— Nešto si izgubila, mila?

— Plavu čarapu s bijelim prugama — odgovorila sam prigušeno, zavučena ispod kauča.

— Opet samo jednu?

Kimnula sam.

— Lijevu ili desnu?

— Lijevu.

— Dobro, ja ću provjeriti na katu.

Objesio je kaput o klin pokraj vrata, odložio kišobran u stalak, nježno poljubio usplahirenu suprugu u obraz i ohrabrujuće joj protrljao leđa pa otišao na kat. Zadržao se dva sata u njihovoj spavaćoj sobi, ali nisam čula da hoda. Kada sam provirila kroz ključanicu, otkrila sam da leži nauznak na krevetu, s ručnikom za lice prebačenim preko očiju.

Kad bih godinama poslije dolazila u posjet, postavljali su mi ista, ležerna pitanja koja nisu trebala biti napasna, ali su osobi koja je već bila naoružana do zuba svejedno tako zvučala.

— Imaš li kakvih zanimljivih slučajeva na poslu?

— Što ima u Dublinu?

— Kako je u stanu?

— A dečki?

Nikada nije bilo dečki. Nisam željela da me iz dana u dan proganja još jedan par očiju u kojima se sve zrcali jasno kao u roditeljskima. Imala sam ljubavnike i partnere za svađu, dečke, prijatelje i prijatelje za jednu noć. Iskušala sam ih dovoljno da bih znala kako ništa ne bi upalilo na duge staze. Nisam mogla biti prisna. Nije mi bilo dovoljno stalo, nisam dovoljno pružala niti dovoljno željela. Nisam čeznula za onime što su ti muškarci nudili,a oni nisu razumjeli što želim. I tako smo se svi zajedno ukočeno smješkali dok sam roditeljima govorila da je na poslu dobro, da je u Dublinu gužva, da je stan super i da nema nikakvih dečki.

Svaki put kad bih otišla iz kuće, čak i kad bih skratila posjet, tata bi ponosno objavio da sam ja ono najbolje iz Leitrima.

Leitrim nikada nije bio kriv, baš kao ni moji roditelji. Pružali su mi punu podršku i to tek sada shvaćam. Iz dana u dan, ta me spoznaja počinje frustrirati više od toga što nikada ništa ne uspijevam pronaći.

6

4.

Kad je Jenny-May Butler nestala, posljednja uvreda koju mi je nanijela bila je u tome što je dio mene ponijela sa sobom. Ubrzo nakon njezina nestanka shvatila sam da dio mene nedostaje. Što sam bila starija i viša, ta je rupa u meni bila sve veća i veća, da bi u mojoj odrasloj dobi počela zjapiti poput otvorenih usta riba, koje stavljene na led u nas zure razrogačenih očiju. Ali kako sam fizički nestala? Kako sam dospjela ovamo gdje sam sada? Prvo i najvažnije pitanje je: gdje sam sada?

Ovdje sam, i to je sve što znam.

Ogledavam se oko sebe i tražim nešto poznato. Uporno lutam i tražim put koji vodi odavde, ali nema ga. Gdje je ovdje? Da bar znam. Pretrpano je osobnim stvarima: ključevi od auta, ključevi od kuće, mobiteli, torbice, kaputi, koferi načičkani naljepnicama iz zračnih luka, rasparene cipele, poslovni papiri, fotografije, otvarači za limenke, škare i naušnice razbacani među hrpama izgubljenih predmeta koji povremeno zablistaju na svjetlu. I puno je čarapa, puno rasparenih čarapa. Kamo god zakoračim, spotaknem se o predmete koje ljudi vjerojatno još traže, čupajući kosu od muke.

Ima tu i životinja. Mnogo je pasa i mačaka zbunjene njuške i ofucanih brkova, koji više ne nalikuju na svoju fotografiju na telefonskom stupu u nekom malom mjestu. Nikakva ponuđena nagrada neće ih vratiti.

Kako bi se to mjesto moglo opisati? To je međuprostor. Kao veliko predvorje koje ne vodi nikamo, kao banket od jučerašnjih ostataka, sportska momčad sastavljena od igrača koje nitko nikada ne bira, majka bez djeteta, tijelo bez srca.

Gotovo je stvarno, ali ne u potpunosti. Dupkom je puno osobnih predmeta, a opet je prazno jer nema vlasnika koji ih vole.

Kako sam dospjela ovamo? Ja sam jedna od nestalih džogerica. Kako jadno. Nekoć sam gledala one trilere Bkategorije i zavapila svaki put kad bi se nakon špice ukazalo ranojutarnje mjesto zločina s tijelom ubijenog džogera.

Vjerovala sam da je glupo što žene idu trčati praznim uličicama u sitne noćne sate ili u pusto, rano jutro, a pogotovo kad se zna da vreba serijski ubojica. Ali upravo se to dogodilo meni. Bila sam predvidljiva, bijedna, tragično naivna ranojutarnja džogerica u sivoj trenirci i sa slušalicama u ušima iz kojih je treštala glazba, trčeći u rano jutro uz kanal. Ali nisam bila oteta, nego sam samo zalutala na krivi put.

Trčala sam duž ušća, a stopala su mi po običaju bijesno udarala u tlo, tako da su mi vibracije potresale cijelo tijelo.

Sjećam se kako su mi kapi znoja curile niz čelo, spuštale se sredinom prsa i po leđima. Zbog znoja i hladnog povjetarca tijelo mi je obuzela lagana drhtavica. Kad god se sjetim toga jutra, moram suzbiti poriv da viknem i upozorim samu sebe da ne ponovim istu pogrešku. Katkad u tom sjećanju, kada sam bolje raspoložena, ostanem na starome putu, ali lako je biti pametan nakon bitke. Koliko samo često poželimo da smo ostali na starome putu.

Bilo je pet i četrdeset pet tog vedrog, ljetnog jutra. Posvuda je bila tišina, samo me tema iz Rockyja poticala da nastavim. Premda se nisam čula, znala sam da teško dišem. Uvijek sam se tjerala preko vlastitih granica. Kad god bih osjetila potrebu da stanem, potrčala bih brže. Ne znam je li to bila svakodnevna pokora ili je dio mene želio istraživati, vidjeti nova mjesta, natjerati tijelo da postigne ono što nikada prije nije postiglo.

Premda je tama bila zelena, a jarak pokraj mene crn, ugledala sam ispred sebe bijelu ljubičicu. Dok sam još bila krakata djevojčica crne kose, postiđena svojim protuslovnim imenom, sjećam se kako mi je otac govorio da je ljubičica također pogrešno nazvana jer uopće ne mora biti ljubičasta. Može biti žuta ili bijela, a zar nije svejedno lijepa i ima li u tome ičeg smiješnog? Naravno da nema, odmahnula bih glavom. Gledala sam je izdaleka i sve mi se više približavala govoreći mi u mislima: znam kako se osjećaš. U trku, osjetila sam kako mi sat klizi sa zapešća i pada pod stabla s lijeve strane. Njegovu sam kopču strgala već prvi put kad sam ga stavljala na zapešće pa mi se povremeno otvarao i padao.

Zaustavila sam se i vratila, ugledavši ga na vlažnoj obali ušća. Oslonila sam se leđima o hrapavu, tamnosmeđu koru staroga brijesta i, loveći dah, primijetila maleni puteljak koji skreće lijevo. Nije djelovao privlačno i nije bio zamišljen kao šetački put, ali moja istraživačka strana preuzela je vođstvo, a moj radoznao um poslao me da vidim kamo vodi.

Doveo me ovamo.

Trčala sam tako daleko i tako brzo da sam se, kad mi je programirani popis pjesama na iPodu završio, našla u nepoznatu krajoliku. Zatekla sam se u gustoj magli, u nečemu što je izgledalo kao gusta borova šuma. Stabla su stajala uspravno, nepotrebno pozorno, u obrambenom stavu kao ugroženi jež. Polako sam izvadila slušalice iz ušiju, tako da sam čula kako moje dahtanje odjekuje veličanstvenom planinom, i smjesta shvatila da više nisam u gradiću Glin. Nisam bila čak ni u Irskoj.

Bila sam jednostavno ovdje. To je bilo jučer ijoš sam ovdje.

Traženje mi je posao pa znam kako to ide. Ja sam žena koja se sama pakira i obično nikome ne govorim gdje ću provesti idući tjedan. Redovito nestajem, redovito se prestajem javljati, nitko ne provjerava gdje sam i to mi je drago.

Volim dolaziti i odlaziti kako me volja. Često putujem na mjesta gdje su nestale osobe posljednji put viđene, pretražujem područje, raspitujem se. Problem je bio u tome što sam baš toga jutra stigla u gradić, odvezla se ravno do ušća rijeke Shannon i otišla na džoging. Ni sa kim nisam razgovarala, nisam se prijavila u pansion ni prošetala užurbanom ulicom,

7

znam što će govoriti, znam da neću biti čak ni slučaj — bit ću tek jedna od onih koji su pobjegli iz vlastita života i ne žele biti pronađeni. To se stalno događa — a prije točno tjedan dana, vjerojatno bi to bilo točno.

Naposljetku ću završiti u kategoriji nestanaka koji ne predstavljaju očitu opasnost ni za nestalu osobu ni za javnost: kao,primjerice, punoljetna osoba koja je odlučila započeti nov život. Meni su trideset četiri godine i u očima drugih već jako, jako dugo želim pobjeći.

Sve to znači sljedeće: da me trenutačno nitko niti ne traži.

Koliko će to potrajati? Što će se dogoditi kada pokraj ušća pronađu trošnu, crvenu Ford Fiestu iz 1991., sa spakiranom torbom u prtljažniku, dosjeom nestale osobe na komandnoj ploči, šalicom tada već hladne i nenačete kave te mobitelom na suvozačkom sjedalu, s vjerojatno par propuštenih poziva? Što onda?

8

5. Čekaj malo.

Kava. Upravo sam se sjetila kave.

Na putu iz Dublina zaustavila sam se pred zatvorenom benzinskom postajom da kupim kavu iz vanjskog aparata, i on me vidio — vidio me čovjek koji je punio gume zrakom.

Bilo je to usred ničega, daleko od grada u pet i petnaest ujutro dok su ptice pjevale, a krave tako glasno mukale da nisam čula ni vlastite misli. Smrad gnoja bio je gust, ali zaslađen mirisom cvjetova kozje krvi koji su lelujali na blagom, jutarnjem povjetarcu.

Taj neznanac i ja bili smo tako daleko od svega, a opet usred nečega. Već sama činjenica da smo oboje bili posve izdvojeni iz života bilo je dovoljno da nam se pogledi sretnu i da osjetimo povezanost.

Bio je visok, ali ne kao ja. Malo koji je. Metar osamdeset, okrugla lica, crvenih obraza, crvenkastoplave kose i jarkoplavih očiju koje su mi odnekud bile poznate, a u to rano ujutro djelovale su umorno. Nosio je iznošene plave traperice, plavobijela karirana pamučna košulja bila mu je zgužvana od vožnje, kosa raščupana, lice neobrijano, a trbuh mu je bio vidljivo zaobljen. Procijenila sam da ima između trideset i trideset pet godina, premda je djelovao starije s borama od stresa na čelu i borama od smijeha na... ne, po tuzi kojom je zračio vidjela sam da nisu od smijeha. Na sljepoočnice mu se uvuklo nekoliko sjedina, svježih na toj mladoj glavi, kao da je svaka vlas posljedica lekcije naučene na vlastitoj koži.

Usprkos višku težine, djelovao je snažno i mišićavo. Pretpostavila sam da obavlja mnogo fizičkog posla, što su mi potvrdile i teške, radničke čizme koje je nosio. Ruke su mu bile krupne, izbrazdane vremenskim uvjetima, ali snažne.

Vidjela sam kako mu žile na podlakticama iskaču dok se kreće jer je neuredno zasukao rukave do ispod lakta da podigne pumpu za zrak iz stalka. Ali neće raditi tako odjeven, ne u toj košulji. To je za njega bila fina kombinacija. Proučavala sam ga vraćajući se u auto.

— Oprostite, nešto vam je ispalo — doviknuo je.

Stala sam kao ukopana i osvrnula se. Na asfaltu je ležao moj sat, a srebro je blistalo na suncu. Prokleti sat, promrmljala sam provjeravajući je li oštećen.

— Hvala vam — nasmiješila sam se navlačeći ga na zapešće.

— Nema na čemu. Lijep dan, zar ne?

Poznat glas uz poznate oči. Kratko sam ga proučila prije odgovora. Neki tip kojeg sam upoznala u baru, pijano ljubakanje, bivši ljubavnik, nekadašnji suradnik, klijent, susjed ili školski kolega? Izvrtjela sam si klasičan popis u glavi.

Ni jednome od nas nije sinulo odakle se znamo. Pomislila sam da bismo, ako se već nismo ljubakali, možda baš mogli.

— Predivan — uzvratila sam mu smiješkom.

Obrve su mu se iznenađeno podigle i onda spustile, a lice mu se ozarilo vidljivim zadovoljstvom kad je shvatio kompliment. Ali koliko god bi mi bilo drago ostati i možda dogovoriti neki susret u budućnosti, imala sam sastanak s Jackom Ruttleom, dragim čovjekom kojemu sam obećala pomoći, zbog kojeg sam se i vozila iz Dublina u Limerick.

Oh, molim te, zgodni čovječe s benzinske crpke, molim te, sjeti me se, zapitaj se gdje sam, potraži me, pronađi me.

Da, znam. Još jedna ironija. Ja - čeznem da me muškarac nazove? Roditelji bi bili tako ponosni.

9

6.

Jack Ruttle polako se vukao iza kamiona obalnom cestom N69 koja vodi od Sjevernog Kerryja do Foynesa, gradića u okrugu Limerick u kojemu je stanovao, pola sata vožnje od grada Limericka. Bilo je pet ujutro, a on je vozio jedinom cestom do luke Shannon Foynes, jedine morske luke u Limericku. Zureći u mjerač brzine, telepatski je nukao kamion da ubrza, stežući volan tako snažno da su mu zglobovi prstiju pobijelili. Oglušivši se na savjet zubara koji gaje prethodnoga dana pregledao u Traleeju, počeo je škrgutati stražnjim zubima. Neprestano škrgutanje trošilo mu je zube i slabilo desni, tako da mu je u ustima bolno bubnjalo. Obrazi su mu bili crveni i natečeni, u skladu s umornim očima. Otišao je s prijateljevog kauča na kojemu je spavao u Traleeju i vozio kući noću. U zadnje vrijeme mu je bilo teško zaspati.

— Jeste li pod kakvim stresom? — upitao ga je zubar, proučavajući unutrašnjost Jackovih usta.

Jack je otvorenih usta progutao kletvu i suzbio poriv da škljocne zubima po prstu u kirurškoj rukavici koji mu je bio u ustima. Stres nije čak ni prava riječ za to.

Njegov brat Donal nestao je na dvadeset četvrti rođendan nakon večernjeg izlaska s prijateljima u gradu Limericku.

Nakon kasnovečernjeg hamburgera s krumpirićima u bistrou, rastao se s prijateljima i oteturao dalje sam. Bistro je bio previše krcat da bi itko posebno upadao u oči, a njegova četiri prijatelja bila su previše pijana i previše zaokupljena pokušajem da namame neku žensku doma da bi i na što drugo obraćali pozornost.

Na snimci nadzorne kamere vidjelo se da je izvadio trideset funti iz bankomata u ulici O'Connell u 3:08 u noći s petka na subotu, a poslije ga je neka kamera uhvatila kako tetura u pravcu Arthur's Quaya. Nakon toga mu se gubi svaki trag.

Gotovo kao da su mu se stopala odvojila od tla, a on poletio prema nebu. Jack se pripremio na činjenicu da na neki način vjerojatno i jest. Znao je da će njegovu smrt s vremenom prihvatiti, ali samo ako se nade neki trunčić dokaza koji bi tu pretpostavku potkrijepio.

Mučilo ga je upravo neznanje, a zabrinutost i strah koji mu nisu dali spavati te bezuspješna policijska potraga poticali su ga da nastavi tražiti. Odlazak zubaru spojio je s posjetom jednom od Donalovih prijatelja koji su bili s njim u noći kada je nestao. Kao i ostatak ekipe koji je te večeri bio s Donalom, bio je osoba koju je Jack istodobno želio tresnuti i zagrliti. Želio je vikati na njega, ali ga istodobno utješiti zbog gubitka prijatelja. Nikada ga više nije želio vidjeti, ali se nije želio ni rastati od njega u nadi da će se još nečega sjetiti — nečega što je smetnuo s uma, a to će se onda upravo pokazati kao trag koji su svi tražili.

Probdio je mnoge noći proučavajući zemljovide, ponovno čitajući izvješća i provjeravajući vremena i izjave, dok bi se pokraj njega Glorijine grudi bešumno podizale i spuštale. Njezin mirisan dah katkad bi mu zadigao uglove papira pa bi se taj uspavani svijet ušuljao u njegov.

Gloria, djevojka s kojom je u vezi već osam godina, redovito je i čvrsto spavala. Čvrsto je spavala tijekom cijele godine Jackove strašne noćne more i mirno sanjala. Još je gajila nade za budućnost.

Duboko je zaspala i četiri dana nakon što im se Donal nije javio, nakon što su više sati proveli u policijskoj postaji.

Spavala je nakon što su policajci cijeli dan pretraživali rijeku u potrazi za njegovim truplom. Spavala je nakon dana koji je on proveo lijepeći Donalove fotografije u izloge, na oglasne ploče u supermarketima i stupove uličnih svjetiljki. Spavala je onu noć kad su mislili da su pronašli njegovo tijelo u sporednoj uličici u gradu, a i iduće noći nakon što su otkrili da nije njegovo. Spavala je one noći kad je policija rekla da nakon višemjesečne potrage ne može više ništa poduzeti. Spavala je u noći nakon pogreba, nakon što je lijes s tijelom njegove tugom pokošene majke spušten u raku da se napokon, nakon dvadeset godina, pridruži svome mužu.

Jacka je to frustriralo, ali je znao da se Gloriji oči ne sklapaju od bezosjećajnosti. Znao je to jer ga je držala za ruku dok su ih prvi put ispitivali u policijskoj postaji. Stajala je uz njega na obali rijeke na vjetru i kiši koji su im šibali lica dok su gledali kako ronioci izranjaju na površinu sive, mutne vode još smrknutijih lica nego kad su nestajali u dubini. Pomogla mu je lijepiti Donalove plakate u izloge i stupove. Čvrsto ga je grlila dok je plakao onoga dana kad je policija obustavila potragu i stajala u prvom redu u crkvi, čekajući ga dok je pomagao nositi majčin lijes do oltara.

Suosjećala je ona, ali je i nakon godinu dana čvrsto spavala za najdužih sati u njegovu životu. Bili su to sati kad je Jacka baš sve diralo, a duboko uspavanu Gloriju ništa nije niti moglo dirati. Osjećao je kako iz noći u noć raste udaljenost između njegova i njezina svijeta.

Nije joj rekao da je na žutim stranicama nabasao na tu ženu, Sandy Shortt, iz agencije za nestale osobe. Nije joj rekao da ju je nazvao. Nije joj rekao da su cijeloga prošloga tjedna razgovarali telefonom kasno navečer ni da su mu odlučnost i vjera te žene ispunili glavu i srce novom nadom.

I nije joj rekao da je toga dana dogovorio s njom sastanak u susjednom gradiću zato što... e pa, zato što je spavala.

Jack je napokon uspio preteći teretna vozila i sad, kad je bio nadomak kući, zatekao se sam na pustoj seoskoj cesti u dvanaest godina starom, hrđavom Nissanu. U unutrašnjosti auta vladao je muk. Prošle je godine otkrio da ne trpi nepotrebnu buku. Zvuk televizora ili radija u pozadini samo je ometao njegovu potragu za odgovorima. U glavi mu je

10

vladalo ludilo: vika, vrištanje, ponavljanje prethodnih razgovora, zamišljanje budućih razgovora, sve mu je to šibalo glavom poput muhe zujare zarobljene u staklenci pekmeza.

Vani je grmio motor automobila, metal je štropotao, a kotači su poskakivali preko svakog uleknuća i izbočine na cesti.

Bilo je pet i petnaest, tog sunčanog nedjeljnog jutra u srpnju, i osjetio je potrebu da stane i uzme zraka, kako za svoja pluća, tako i za prednju, ispuhanu gumu.

Zaustavio se pred pustom benzinskom postajom, koja će se otvoriti tek kasnije ujutro, i parkirao pred pumpom za zrak. Dok je zadizao rukave i protezao udove nakon dugog putovanja, dopustio je da mu ptičji pjev privremeno napuni glavu i istjera sve misli. Zujara u njegovoj glavi nakratko se primirila.

Neki auto je skrenuo za njim i parkirao se. Kraj je bio tako slabo naseljen da je strani automobil odmah upadao u oči... a odala ga je i dablinska registracija. Iz sićušnog, trošnog vozila izronile su dvije duge noge u sivoj trenirci, a za njima dugo tijelo. Jack se suzdržao od buljenja, ali je krajičkom oka pratio tu ženu kovrčave, crne kose koja je dugim koracima prilazila aparatu za kavu pokraj vrata čvrsto zatvorene benzinske postaje. Iznenadilo ga je što netko njezine visine uopće stane u tako malen auto. Primijetio je da joj je nešto palo s ruke i čuo udarac kovine o tlo.

— Oprostite, nešto vam je ispalo — doviknuo je.

Zbunjeno se osvrnula i vratila do mjesta na kojemu je metal blistao na tlu.

— Hvala vam.

Nasmiješila se vraćajući na zapešće nešto što je mogao biti sat ili narukvica.

— Nema na čemu. Lijep dan, zar ne?

Jack je osjetio kako mu se bol u natečenim obrazima pojačava dok se razvlače u smiješak.

Njezine zelene oči blistale su poput smaragda na snježnobijeloj koži i bljeskale odražavajući sunce koje se probijalo kroz visoke krošnje. Vrani uvojci zaigrano su joj plesali, čas otkrivajući čas skrivajući crte lica. Odmjerila gaje od glave do pete, kao da analizira svaki pedalj. Naposljetku je podigla obrvu.

— Divan - odgovorila je i uzvratila mu smiješkom. Ona, njezina vrana, kovrčava kosa, šalica za kavu od stiropora, noge i ostalo, sve je to nestalo u sićušnome autu kao leptir u biljci mesožderki.

Jack je gledao kako Ford Fiesta nestaje u daljini, žaleći što se nije zadržala, ponovno pojmivši kako stoje stvari između njega i Glorije ili bar shvativši da se njegovi osjećaji prema njoj mijenjaju. Ali trenutačno nije imao vremena za takve misli.

Vratio se u auto i prelistao fascikl, pripremajući se za sastanak sa Sandy Shortt, kasnije toga jutra.

Jack nije bio vjernik i dvadeset godina nije bio u crkvi. Proteklih dvanaest mjeseci triput se pomolio. Jednom da ne pronađu Donala dok su pretraživali rijeku u potrazi za njegovim truplom, drugi put da tijelo u uličici ne bude njegovo i treći put da majka preživi drugi srčani udar u šest godina. Dvije od tri molitve bile su mu uslišane.

Tada se pomolio četvrti put. Pomolio se da ga Sandy Shortt izvede iz mjesta na kojemu se našao i da ona bude ta koja će mu dati potrebne odgovore.

11

7.

Kad je Jack stigao kući, svjetlo na trijemu još je gorjelo. Ustrajao je na tome da bude upaljeno cijelu noć radi Donala, kao svjetionik koji će brata dovesti kući. Sada ga je ugasio jer je vani bilo sunčano i na prstima je obišao kućicu, pazeći da ne probudi Gloriju koja je dokasna uživala u nedjeljnom spavanju. Prekopavši košaru s prljavim rubljem, izvadio je najmanje zgužvani odjevni predmet i na brzinu se presvukao iz jedne karirane košulje u drugu. Nije se oprao jer nije želio da je probude električni tuš i stropni ventilator u kupaonici. Suzdržao se čak i od puštanja vode u zahodu. Znao je da ga na to ne tjera preobilje velikodušnosti, ali nije mogao prizvati dovoljno postiđenosti činjenicom da je upravo suprotno.

Gloriji i ostatku obitelji svjesno je krio sastanak sa Sandy Shortt. Činio je to da olakša njima, ali i sebi. Oni su u srcima počeli ostavljati tu priču iza sebe. Nakon velikog potresa i boli zbog gubitka ne jednog nego dva člana obitelji u istoj godini, davali su sve od sebe da nastave sa životom. Jack ih je razumio, razumio je da su došli do trenutka kada više nisu mogli uzimati slobodne dane na poslu, kada su suosjećajno smješkanje zamijenili uobičajeni pozdravi, a razgovori sa susjedima vratili se u kolotečinu. Zamislite, ljudi su počeli razgovarati o drugim stvarima i prestali ispitivati ili savjetovati. Dopisnice sa suosjećajnim riječima prestale su padati na otirač. Svi su se vratili svojim životima, poslodavci su premještali smjene koliko god je to bilo moguće i došlo je vrijeme da se sve vrati na staro. Ali Jacku se činilo da bi nastaviti život bez Donala bilo pogrešno i usiljeno.

Iskreno, Donalov nestanak nije priječio Jacka u tome da se pridruži obitelji u hrabrom nastojanju da nastave živjeti.

Naravno da mu je nedostajao, ali baš kao i u slučaju majčine smrti, znao je da će naposljetku prežaliti. Stvar je bila u tajni koja je okruživala njegov nestanak, a silna neodgovorena pitanja plesala su mu u obliku upitnika pred očima poput točkica koje zaostanu u vidokrugu nakon bljeska fotoaparata.

Zatvorio je za sobom vrata dvosobnog bungalova u kojemu su Glorija i on živjeli pet godina. Poput oca, Jack je cijeli radni vijek proveo kao nosač u luci Shannon Foynes.

Za susret sa Sandy Shortt izabrao je selo Glin, trinaest kilometara zapadno od Foynesa, jer tamo nije živio nitko od njegove obitelji. U devet ujutro sjeo je u mali kafić, pola sata prije dogovorenog sastanka. Sandy mu je u telefonskom razgovoru rekla da uvijek rani pa je bio gorljiv, nemiran i potpuno spreman dati priliku toj novoj ideji. Što budu imali više vremena zajedno, to bolje. Naručio je kavu i zagledao se u najnoviju Donalovu fotografiju na stolu ispred sebe. Protekle godine objavljena je u gotovo svim irskim novinama i izvješena na svim oglasnim pločama i izlozima. U pozadini fotografije vidjelo se umjetno božično drvce koje je majka svake godine postavljala u dnevnoj sobi. U kuglicama se vidio odbljesak bljeskalice i svjetlucanje lameta. Donal se vragolasto smiješio Jacku kao da ga draži, izaziva da ga nađe. Kao mali, Donal se uvijek rado igrao skrivača. Bio je spreman skrivati se satima ako bi to značilo pobjedu. Svi bi izgubili strpljenje i glasno objavili da je Donal pobijedio, samo da bi izašao iz skrovišta ozaren blistavim osmijehom. Ovo je bila najduža potraga na koju je Jack ikada bio prisiljen i sada je poželio da brat izađe iz skrovišta, pokaže se s onim svojim ponosnim osmijehom i okonča igru.

Donalove plave oči, jedina značajka koja je braći bila zajednička, zaiskrile su prema Jacku tako da je gotovo očekivao da će mu namignuti. Koliko god dugo i pozorno piljio u fotografiju, nije je mogao oživjeti. Nije mogao posegnuti u otisak i izvući brata odande. Nije mogao nanjušiti losion za poslije brijanja kojim se zalijevao, nije mu mogao raskuštrati smeđu kosu i uništiti mu frizuru prema staroj, neugodnoj navici, nije mogao čuti njegov glas dok pomaže majci u kući. I nakon godine dana, još je pamtio kakav je bio na dodir i kako je mirisao, ali mu ta uspomena nije bila dovoljna, za razliku od ostatka obitelji.

Fotografija je slikana pretprošlog Božića, samo šest mjeseci prije njegova nestanka. Jack je posjećivao majku jednom tjedno, a Donal je jedini među braćom i sestrom ostao živjeti s njom. Izuzev uobičajenih kratkih, običnih razgovora koji nisu trajali duže od dvije minute, tog su Božića Jack i Donal posljednji put doista razgovarali. Donal mu je po običaju darovao čarape, a Jack mu je uzvratio kutijom rupčića koju je njemu darovala najstarija sestra prethodne godine. Obojica su se nasmijala vlastitoj nebrizi u izboru dara.

Toga dana Donal je bio živahan i zadovoljan novim poslom računalnog tehničara. Zaposlio se u rujnu, diplomiravši na Sveučilištu Limerick, a na dodjeli diploma majka je zamalo pala sa stolice od težine ponosa na svojega sinčića. Donal je samouvjereno govorio o tome da uživa u radu i da je ostavivši studentski život za sobom, postao zreliji i samopouzdaniji.

Nikada nisu bili posebno bliski. U obitelji sa šestero djece, Donal je svojim rođenjem sve iznenadio, a ponajviše majku Frances koja je u trenutku kada je doznala za trudnoću imala četrdeset sedam godina. Budući da je bio dvanaest godina stariji od Donala, Jack se iselio iz kuće kad je Donalu bilo šest. Propustio je doznati tajne strane svojega brata koje upoznaš tek kad s nekim živiš pa su osamnaest godina bili braća, ali ne i prijatelji.

Jack se, ne prvi put, zapitao bi li mogao riješiti dio zagonetke da je Donala bolje poznavao. Da se bolje potrudio upoznati malenoga brata, i da je s njim češće razgovarao, a ne brbljao, možda bi bio s njim one večeri kada je slavio rođendan. Možda bi mogao spriječiti da ode iz onog bistroa ili bi otišao s njim da podijele cijenu taksija.

A možda bi se Jack samo našao na istome mjestu gdje se Donal trenutačno nalazi. Gdje god to bilo.

12

8.

Jack je strusio treću šalicu kave i pogledao na sat. Deset i petnaest.

Sandy Shortt je kasnila. Noge su mu napeto poskakivale ispod stola, ljevica bubnjala o drvo, a desnica davala konobaru znak da donese još jednu kavu. Ostao je optimističan. Ona stiže. Znao je da dolazi.

U jedanaest sati po peti put ju je nazvao na mobitel. Zvonio je i zvonio da bi se na koncu čulo: "Ovdje Sandy Shortt. Žao mi je, ali trenutačno nisam dostupna. Ostavite poruku i nazvat ću vas čim stignem." Bip. Jack je prekinuo vezu.

U pola dvanaest kasnila je dva sata i Jack je opet poslušao poruku koju mu je Sandy prethodne večeri ostavila na sekretarici.

"Bok, Jack, ovdje Sandy Shortt. Zovem da potvrdim naš sastanak sutra u pola deset u kafiću Kitty's u Glinu. Noćas ću se odvesti onamo." Ublažila je glas. "Kao što znaš, ne spavam", blago se nasmijala, "pa ću sutra stići rano. Nakon svih naših razgovora, veseli me što ćemo se napokon susresti uživo. I, Jack," zastala je, "obećavam da ću učiniti sve da ti pomognem. Nećemo dići ruke od Donala."

U dvanaest sati Jack je još jednom preslušao poruku.

U jedan sat, nakon bezbroj šalica kave, Jackovi prsti prestali su bubnjati i sklopili se u šaku na koju je oslonio bradu.

Osjećao je pogled vlasnika kafića na svome potiljku dok je satima napeto čekao, pogledavajući na sat i ne prepuštajući stol grupici koja bi potrošila više novca od njega. Stolovi oko njega punili su se i praznili, a njemu bi se glava trznula prema vratima svaki put kad bi se začulo zvonce. Nije znao kako Sandy Shortt izgleda. Rekla mu je samo da mu neće moći promaknuti. Nije znao što očekuje, ali kad god bi se zvonce oglasilo, glava i srce ispunili bi mu se nadom, a onda bi pogled novopridošlice preletio preko njega i upro se u nekog drugog.

U pola tri, zvonce se opet oglasilo.

Nakon pet i pol sati čekanja, bio je to znak da su se vrata otvorila i zatvorila za Jackom.

13

9.

Gotovo dva dana ostala sam u istom šumovitom predjelu, trčkarajući amo-tamo, nastojeći pronaći put kojim sam došla i nekako obrnuti smjer kretanja. Trčala sam uzbrdo i nizbrdo, iskušavajući različite brzine i nastojeći se sjetiti koliko sam brzo trčala, koju sam pjesmu slušala, o čemu sam razmišljala i na kojem sam području bila kad sam prvi put primijetila da sam se našla drugdje. Kao daje išta od toga imalo veze s onim što se dogodilo. Hodala sam gore-dolje, doljegore, tražeći ulaz i, još važnije, izlaz. Željela sam ostati u pokretu. Nisam se željela smiriti poput osobnih predmeta koji su bili razbacani naokolo. Nisam željela naučiti živjeti kao naušnice bez matica koje su blistale u visokoj travi.

Pomisliti da si nestao je bizaran zaključak — toga sam posve svjesna — ali nisam do njega došla naprečac, vjerujte mi.

Prvih nekoliko sati bila sam strašno zbunjena i frustrirana, ali sam znala da se dogodilo nešto neobičnije od pogrešnog skretanja jer, zemljopisno gledano, planina nije mogla u nekoliko sekundi izrasti iz tla, stabla koja nikada prije nisu rasla u Irskoj nisu odjednom mogla izniknuti iz zemlje, a ušće rijeke Shannon nije se moglo odjednom sasušiti i nestati. Znala sam da sam se našla negdje drugdje.

Naravno da sam pomislila i da sanjam, da sam pala i udarila se u glavu pa završila u komi ili umrla. Zapitala sam se ukazuje li nepravilnost krajolika preda mnom na smak svijeta i propitivala sam koliko zapravo znam o zemljopisu Zapadnog Limericka. Vrlo sam ozbiljno odvagivala jesam li izgubila razum. To je bilo prvo na popisu mogućnosti.

Ali dok sam tih dana sjedila sama i razumno razmišljala, okružena najljepšim krajolikom koji sam ikada vidjela, shvatila sam da sam posve sigurno živa, da svijet nije propao i da njime nije zavladala masovna panika te da nisam tek jedan od stanovnika smetlišta. Shvatila sam da mi potraga za izlazom zamagljuje pogled na to gdje se zapravo nalazim.

Odlučila sam se prestati kriti iza laži da ću pronaći izlaz trčeći uzbrdo i nizbrdo. Neću si hotimice odvraćati pozornost da zagušim glas razuma. Ja sam logična osoba i najlogičnije objašnjenje medu svim nevjerojatnim mogućnostima bilo je da sam živa i zdrava, ali nestala. Stvari stoje kako stoje, koliko god to bizarno bilo.

Baš kad se drugoga dana počelo mračiti, odlučila sam istražiti to neobično mjesto ulazeći dublje među borove. Pod tenisicama su mi pucketale grančice, tlo je bilo meko i elastično, prekriveno slojevima otpalog i napola trulog lišća, korom, češerima i baršunastom mahovinom. Iznad glave mi je lebdjela izmaglica poput pahuljaste šećerne vune i protezala se do vrhova stabala. Visoka, vitka debla stremila su prema gore poput divovskih drvenih bojica koje boje nebo. Danju su ga bojile vedroplavom, sjenčajući ga paperjastim oblacima i narančastim pigmentom, a noću bi pougljenjeni vrhovi, sprženi žarkim suncem, zacrnili nebesa. Na nebu su treperili milijuni zvijezda koje su mi namigivale, dijeleći među sobom tajnu skrovitoga svijeta koji ja nikada neću upoznati.

Trebala sam se bojati dok sam tako sama i u tami hodala planinom. Ali ja sam se osjećala sigurno, okružena pjevom noćnih ptica, zapljusnuta mirisom slatke mahovine i borova, začahurena u izmaglici koja je sadržavala nešto čarolije. I prije sam se često znala naći u neobičnim situacijama: opasnim ili jednostavno bizarnim. U poslu sam slijedila mnoge tragove, lutala kojekakvim stazama i nikada nisam dopustila da me strah skrene s puta koji će me odvesti do nestale osobe. Pritom se nisam bojala preokrenuti svaki kamen i zavitlati ga zajedno s pitanjima u ozračjima lomljivim poput staklenika. Kad netko nestane, obično se to dogodi u mračnim okolnostima o kojima većina ljudi ne želi ništa znati. U usporedbi s prethodnim iskustvima istraživanja podzemlja, ovaj novi projekt bio je doslovno dječja igra. Da, pronalazak puta kojim ću se vratiti u svoj život, za mene je postao projekt.

Začula sam mrmorenje glasova pred sobom i stala kao ukopana. Danima nisam bila u doticaju s ljudima i nisam bila posve sigurna da će ovi ljudi biti prijateljski raspoloženi. Treperava svjetlost logorske vatre bacala je sjene po šumi, a dok sam se krišom približavala, ugledala sam čistinu. Stabla su ostavila slobodnim velik krug u kojem je sjedilo petero ljudi smijući se, šaleći i pjevajući uz glazbenu pratnju. Stajala sam skrivena u sjenama velikih zimzelenih stabala, kao nesiguran noćni leptir privučen plamenom. Irski naglasak bio je jasno čujan pa sam preispitala svoju smiješnu procjenu da sam izvan zemlje i izvan vlastita života. U tih nekoliko sekundi, sve sam preispitala.

Jedna grana mi je glasno puknula pod stopalom, što je odjeknulo šumom. Glazba je odmah prestala i glasovi su se utišali.

— Netko je ovdje — ispod glasa će žena. Sve glave okrenule su se prema meni.

— Dobar dan! — uzbuđeno je doviknuo veseo muškarac. — Dođite! Pridružite nam se! Baš smo kanili otpjevati "To moje malo svjetlo".

Društvo je zaječalo.

Muškarac je skočio s oborena debla na kojemu je sjedio i prišao mi ruku raširenih u znak dobrodošlice. Glava mu je bila ćelava izuzev četiri dlake koje su mu ležale poput špageta, začešljane preko ćele. Imao je srdačno, široko lice pa sam zakoračila na svjetlo i odmah osjetila toplinu vatre na koži.

— Žena je — ponovno se oglasio ženski glas.

Nisam bila sigurna što da kažem, a muškarac koji mi je prišao nesigurno se osvrnuo prema društvu.

— Možda ne govori engleski — glasno je prosiktala žena.

14

— Ah — muškarac se opet okrenuo prema meni. — Gooovori-teee liiii eng-les-ki?

Društvo je zagunđalo.

— To ne bi razumio ni Oxfordski engleski rječnik, Bernarde.

Nasmiješila sam se i kimnula. Društvo se utišalo i proučavalo me, a ja sam znala što misle. Kako li je samo visoka.

— Ah, sjajno — sklopio je ruke i stegnuo ih na grudima. Lice mu se razvuklo u još srdačniji osmijeh. — Odakle ste?

Nisam znala trebam li reći: Zemlja, Irska ili Leitrim. Slijedila sam intuiciju i jedino stoje izašlo iz usta koja danima nisu govorila bilo je: — Iz Irske.

— Sjajno! — Veseljakov smiješak bio je toliko vedar da ni ja nisam mogla suspregnuti osmijeh. - Kakva slučajnost!

Molim, pridružite nam se.

Uzbuđeno me, skok na skok, poveo prema društvu.

— Zovem se Bernard — rekao je cereći se kao Češirska mačka — i želim vam srdačnu dobrodošlicu u irski kontingent. Ovdje smo strašno brojčano nadjačani — namrštio se — ali čini se da naš broj raste. Oprostite, pa gdje su mi manire?

Zarumenio se.

— Ispod one čarape tamo.

Okrenula sam se prema izvoru dosjetljivog komentara i ugledala zgodnu ženu u pedesetima, glatko začešljane srebrne kose s ljubičastim šalom od pasmine prebačenim preko ramena. Odsutno je zurila u središte vatre tako da joj je odraz plamenova plesao u tamnim očima, a komentari su joj tekli iz usta kao da je na autopilotu.

— Vaše cijenjeno ime?

Bernard je uzbuđeno blistao, izvivši vrat unatrag da me pogleda.

— Zovem se Sandy — odgovorila sam. — Sandy Shortt.

— Sjajno. - Obrazi su mu se opet zarumenjeli i prihvatio je moju pruženu ruku. — Strašno mi je drago. Dopustite da vas predstavim ostatku ekipice, kao što se kaže.

— Tko tako govori? — razdražljivo je gunđala žena.

— Ono je Helena. Prava je brbljavica. Uvijek ima što reći, zar ne, Helena?

Bernard ju je pogledao iščekujući odgovor.

Bore oko usta produbile su joj se kad je naškubila usne.

— Ah — obrisao je čelo i okrenuo se da me upozna s ostalima: ženom po imenu Joan, Derekom, dugokosim hipijem koji je svirao gitaru, i Marcusom koji je tiho sjedio na drugoj strani.

Sve sam ih brzo odmjerila: bili su slične dobi i činilo se da im je ugodno zajedno u društvu. Čak ni Helenini podrugljivi komentari nisu izazivali trzavice.

— Vi slobodno sjednite, a ja ću vam donijeti piće...

— Gdje smo? — ubacila sam se jer više nisam mogla podnositi tu šeprtljavu udvornost.

Odjednom je sav razgovor oko vatre zamro, a Helena je podigla glavu i zagledala se u mene. Brzo me odmjerila od glave do pete, i osjetila sam se kao da mi je pročitala dušu. Derek je prestao prebirati po gitari, Marcus se lagano nasmiješio i okrenuo glavu, Joan i Bernard zurili su u mene uplašenim bambijevskim očima. Čulo se samo pucketanje i pucanje logorske vatre dok su iskrice prštale uvis i vrtložile se prema nebu. Sove su hukale, a u daljini se čulo pucketanje grana pod koracima lutalica.

Oko logorske vatre vladao je grobljanski muk.

— Hoće li itko odgovoriti curi?

Helena je ostale prešla pogledom kao da je sve to zabavlja. Nitko se nije oglasio.

— Dobro, ako se nitko ne javlja — čvršće je ovila rubac oko ramena i stegnula ga na grudima — ja ću reći što mislim.

Krug se odmah pobunio, što je samo uvećalo moju želju da čujem Helenino mišljenje. Oči su joj plesale, uživajući u višeglasnom neodobravanju.

— Recite mi, Helena — prekinula sam.

— Oh, ne želite to, vjerujte mi — petljao je Bernard, a podbradak mu se tresao dok je govorio.

Helena je prkosno podigla srebrnokosu glavu, a tamne su joj oči blistale, gledajući ravno u mene. Usne su joj se trznule u stranu.

— Mrtvi smo.

Te dvije riječi izgovorila je hladno, mirno, odrješito.

— Ma nemojte se obazirati na nju — rekao je Bernard, vjerojatno smatrajući da zvuči ljutito baš kako treba.

— Helena — prekorila ju je Joan — već smo o tome razgovarali. Ne bi smjela tako plašiti Sandy.

— Ne djeluje mi uplašeno — rekla je Helena ne mičući pogled i još djelujući kao da se zabavlja.

— A možda je u pravu — Marcus se prvi put oglasio otkako sam im se pridružila. — Moguće je da smo svi mrtvi.

15

Bernard i Joan su zaječali, a Derek je počeo blago prebirati po gitari i tiho pjevati: — Mrtvi smo, moguće je da smo mrtvi.

Bernard je s neodobravanjem coknuo jezikom i natočio čaj iz porculanskog čajnika u šalicu pa mi je pružio na tanjuriću. I sve to usred šume. Nisam mogla suspregnuti smiješak.

— Ako smo mrtvi, gdje su moji roditelji, Helena? — prijekorno je rekla Joan istresajući kutiju keksa na tanjur koji je zatim stavila pred mene. — I gdje su svi drugi mrtvaci?

— U paklu — odgovorila je Helena pjevnim glasom.

Marcus se nasmiješio i okrenuo glavu da mu Joan ne bi vidjela lice.

— A zašto misliš da smo mi u raju? Zašto misliš da bi ti otišla u raj? — pjenila se Joan umačući keks u čaj i vadeći ga prije negoli je razmočeni dio upao unutra.

Derek je odsvirao akord i mrko zapjevao: — Je li ovo pakao ili raj? Kad ogledam se, vidim samo čudan kraj.

— Zar nitko drugi osim mene nije na ulasku primijetio zlatne dveri i zbor anđela? — podsmjehnula se Helena.

— Nisi ušla kroz zlatne dveri — Bernard je divlje odmahnuo glavom, tako da mu se podbradak zalelujao amo-tamo.

Pogledao me, a vrat mu se nastavio tresti. — Nije ušla kroz zlatne dveri.

Derek je zasvirao: — Ne uđoh kroz zlatne dveri nit' vidjeh pakla zvijeri.

— Daj prestani — ljutnula se Joan.

— Prestani — zapjevao je.

— Ne mogu tako više.

— Ne mogu tako više, vani možda lakše se diše...

— Izbacit ću ja tebe tamo gdje se lakše diše — upozorila ga je Helena, ali manje uvjereno.

Nastavio je svirati, a ostali su utihnuli, razmišljajući o njegovim zadnjim stihovima.

— Mala June, kći Pauline O'Connor, imala je samo deset godina kad je umrla, Helena — nastavio je Bernard. — Takav mali anđeo zasigurno bi bio u raju, a ovdje je nema pa tvoja teorija otpada. Visoko je podigao glavu, a Joan je kimnula u znak slaganja. - Nismo mrtvi.

— Žao mi je, ali raj je samo za punoljetne — rekla je Helena, zvučeći kao da se dosađuje.

— Sveti Petar stoji na dverima prekriženih ruku sa slušalicom u uhu kroz koju prima Božje naredbe.

— Ne možeš tako govoriti — planula je Joan.

— Ne mogu 'nutra, ne mogu van, sveti Petre, je li to san? — pjevao je Derek hrapavim glasom. Odjednom je prestao prebirati po žicama i napokon progovorio: — Ovo sigurno nije raj. Nema Elvisa.

— Ah, onda dobro.

Helena je zakolutala očima.

— Ali mi ovdje imamo svog Elvisa, ne? — zahihotao se Bernard mijenjajući temu. — Sandy, jeste li znali da je Derek bio u bendu?

— Kako bi to mogla znati, Bernarde? — očajno je upitala Helena. Bernard se opet oglušio na nju. — Derek Cummings — objavio je — najseksi komad u Svetome Kevinu u šezdesetima.

Svi su se nasmijali. Ja sam se sledila.

— Kako ste se ono zvali, Derek? Ne mogu se sad sjetiti — smijala se Joan.

— Čudesni dečki, Joan, Čudesni dečki — nježno je rekao Derek, prisjećajući se.

— Sjećate se plesnjaka petkom? — uzbuđeno je upitao Bernard. — Derek bi bio na pozornici i prašio rock and roll, a velečasnom Martinu skoro bi otkazalo srce kad bi vidio kako mrda zdjelicom.

Opet su se svi nasmijali.

— A kako se ono zvala ta plesna dvorana? — naglas se zapitala Joan.

- Oh, Bože...

Bernard je zatvorio oči pokušavajući se sjetiti.

Derek je prestao svirati i zamislio se.

Helena je nastavila piljiti u mene, prateći moje reakcije.

— Je li ti hladno, Sandy?

Zvučala je kao da mi se obraća iz daljine.

Finbarov klub — to mi je ime iskrsnulo u glavi. Svi su obožavali petkom navečer ići u Finbarov klub.

Marcus se napokon sjetio: — Finbarov klub.

— Pa da, tako se zvao.

Svima je očito laknulo, a Derek je nastavio svirati. Koža mi se naježila. Zadrhtala sam.

16

Pogledala sam okolna lica, proučila im oči i poznate obrise pa dopustila da mi navre sve što sam doznala kao djevojčica. Vidjela sam to pred sobom jasno kao i onda kada sam naišla na taj članak u digitalnom arhivu tražeći materijale za školski zadatak. Odmah sam se zainteresirala i nastavila istraživati tu priču, tako da sam je na koncu odlično upoznala. Vidjela sam mlada, tinejdžerska lica kako se smiješe s novinske naslovnice i sada sam ista ta lica vidjela oko sebe.

Derek Cummings, Joan Hatchard, Bernard Lynch, Marcus Flynn i Helena Dickens. Pet učenika iz internata Svetog Kevina. Nestali su u šezdesetima za školskog logorovanja i nikada nisu pronađeni. Ali sada su bili ovdje, stariji, mudriji, izgubljene nevinosti.

A ja sam ih pronašla.

17

10.

Kad mi je bilo četrnaest godina, roditelji su me nagovorili da ponedjeljkom nakon nastave idem psihologu. Nisu me morali puno nagovarati. Čim su mi rekli da ću smjeti pitati što god poželim i da je ta osoba kvalificirana da mi na sve to odgovori, praktički sam se sama odvezla u školu.

Znala sam kako imaju osjećaj da su me iznevjerili. To sam im vidjela na licima kad su me posjeli za kuhinjski stol, po običaju mi odvraćajući pozornost mlijekom i keksima na sredini i perilicom rublja koja je radila u pozadini. Majka je u ruci držala smotani rupčić, kao da je njime maloprije brisala suze. Takvi su bili moji roditelji: nikada nisu dopuštali da vidim njihovu slabost, ali bi zaboravili ukloniti njezine tragove. Nisam vidjela mamine suze, ali rupčić jesam, nisam čula tatinu srdžbu zbog toga što mi ne može pomoći, ali sam mu je vidjela u očima.

— Je li sve u redu? — prelazila sam pogledom s jednog snažnog lica na drugo. Ljudi djeluju tako samopouzdano, kao da su se sa svime spremni suočiti samo onda kada se dogodi nešto loše. — Nešto se dogodilo?

Tata se nasmiješio.

— Nije, mila, ne brini, nije se dogodilo ništa loše.

Na te njegove riječi mamine su se obrve podigle pa sam znala da se ne slaže s onim što je rekao. Znala sam da se ni tata ne slaže s vlastitim riječima, ali ih je svejedno izgovorio. Nije bio problem to što me šalju psihologu, ama baš nikakav, ali znala sam da su mi željeli pomoći sami. Željeli su da mi njihovi odgovori budu dovoljni. Krišom sam slušala njihove beskrajne rasprave o ispravnom pristupu mojem ponašanju. Pomogli su mi kako god su znali, a sada sam osjećala da su razočarani sami sobom i mrzila sam se zbog toga što sam to skrivila.

— Znaš sva ona silna pitanja koja imaš, mila? — objašnjavao je tata.

Kimnula sam.

— Pa, tvoja mama i ja... — pogledao ju je tražeći podršku, a majčine su se oči smekšale čim ga je okrznula pogledom.

— Uglavnom, tvoja mama i ja pronašli smo nekoga s kim ćeš moći razgovarati o svim tim pitanjima.

— Ta osoba će mi moći odgovoriti na pitanja?

Osjetila sam kako mi se oči šire i srce ubrzava kao da će mi netko razriješiti sve životne tajne.

— Nadam se, mila - odgovorila je mama. — Nadam se da te nakon razgovora s njim neće više mučiti pitanja. On će znati mnogo više od nas o stvarima koje te tište.

Bilo je vrijeme za rešetanje. Natjecatelji kviza čekali su s prstima na zujalu.

— Tko je on?

Tata: — Gospodin Burton.

— Kako mu je ime?

Mama: — Gregory.

— Gdje radi?

Mama: — U školi.

— Kad ću ići k njemu?

Mama: — Ponedjeljkom nakon nastave. Na oko jedan sat.

Njoj je to bolje išlo nego tati. Navikla je na takve rasprave dok je tata na poslu.

— On je psihoterapeut, ne?

Nikada mi nisu lagali.

Tata: — Jest, mila.

Mislim da sam u tom trenutku zamrzila svoj odraz u njihovim očima i, nažalost, otada sam počela zazirati od njihova društva.

Ured gospodina Burtona bio je velik kao ormar, taman toliko da u njega stanu dva naslonjača. Izabrala sam prljavi naslonjač presvučen maslinastozelenim baršunom, s tamnim, drvenim naslonima za ruke, umjesto stolice s prljavom presvlakom od smeđeg baršuna. Obje sjedalice izgledale su kao da su iz četrdesetih, i kao da otada ni jednom nisu oprane niti iznesene iz prostorije. Na stražnjem zidu bio je prozorčić, ali tako visoko da sam kroz njega vidjela samo nebo. Prvoga dana, kada sam upoznala gospodina Burtona, ono je bilo posve plavo. Povremeno bi prošao oblak, zabijelivši cijeli prozorčić prije nego što bi odletio dalje.

Na zidovima su bili plakati sa školarcima koji su djelovali sretno, objavljujući "ne" drogi i nasilju u školi, noseći se sa stresom ispita i boli te pobjeđujući poremećaje prehrane. Bili su i dovoljno pametni da se obrane od tinejdžerske trudnoće suzdržavanjem od spolnih odnosa, a kad bi se u njih katkad i upustili, koristili su se kondomima, što su govorili isti dječak i djevojčica na drugom plakatu. Sveci, svi do jednoga. Soba je toliko zračila pozitivnošću da sam pomislila kako ću izletjeti iz naslonjača kao raketa. Veličanstveni gospodin Burton svima im je pomogao.

18

Očekivala sam da će gospodin Burton biti mudri starac raskuštrane, sijede kose s monoklom na oku, prslukom s džepnim satom na lančiću i mozgom koji pršti znanjem nakon dugogodišnjeg istraživanja ljudskog uma. Očekivala sam zapadnjačkog Yodu, obavijenog mudrošću, koji se izražava u zagonetkama i pokušava me uvjeriti da je sila u meni jaka.

Kad je pravi gospodin Burton ušao u sobu, u meni je pobudio podvojene osjećaje. Znatiželjan dio mene bio je razočaran, ali je zato četrnaestogodišnjakinja u meni bila oduševljena preko svake mjere. Bio je više Gregory nego gospodin Burton. Bio je mlad i zgodan, seksi i predivan. U trapericama, majici kratkih rukava i s modernom frizurom, izgledao je kao da je toga dana išetao s koledža. U glavi sam napravila uobičajenu računicu: ako je dvostruko stariji od mene, to bi moglo proći. Za nekoliko godina bit će legalno, a ja više neću ići u školu. Isplanirala sam cijeli život prije negoli je uopće zatvorio za sobom vrata.

- Bok, Sandy.

Glas mu je bio vedar i veseo. Stegnuo mi je ruku, a ja sam se zarekla da ću je polizati kada dođem doma i da je više nikada neću prati. Sjeo je u naslonjač od smeđeg baršuna sučelice meni. Kladim se da su cure na plakatima izmislile probleme samo da bi mogle doći u njegov ured.

— Nadam se da ti je udobno naše fino dizajnersko pokućstvo?

Zgađeno je nabrao nos dok se spuštao na stolicu koja je bila rasparana s jedne strane, tako da je iz nje ispadala spužva. Nasmijala sam se. Jao, kako je kul.

— Da, hvala. Pitala sam se što ćete zaključiti o meni po izboru stolice.

— Pa — nasmiješio se - to može značiti jednu od dvije stvari.

Pozorno sam slušala.

— Ili da ne voliš smeđu ili da voliš zelenu.

— Nijedno nije točno — nasmiješila sam se. — Samo sam željela gledati kroz prozor.

— Aha — široko se osmjehnuo. - Ti si ono što mi u struci nazivamo "gledačima kroz prozor".

— Ah, jedna od tih.

Jedan trenutak razdragano me gledao pa odložio kemijsku i podložak za pisanje u krilo te stavio diktafon na naslon za ruke.

— Bi li ti smetalo da snimam razgovor?

— Zašto?

— Da bih se mogao sjetiti svega što si rekla. Katkad neke stvari primijetim tek kad ponovno preslušam razgovor.

— Dobro, a čemu onda služe kemijska i podložak?

— Za črčkanje. Za slučaj da mi te bude dosadno slušati.

Pritisnuo je tipku za početak snimanja i rekao današnji datum i vrijeme.

— Osjećam se kao na ispitivanju u policijskoj postaji.

— To si doživjela?

Kimnula sam.

— Kad je nestala Jenny-May Butler, svi u školi zamoljeni smo da kažemo sve što znamo.

Kako li je brzo razgovor skrenuo na nju. Bila bi oduševljena što je opet u središtu pozornosti.

— Ah - kimnuo je. -Jenny-May ti je bila prijateljica?

Razmislila sam. Pogledala sam plakate protiv školskog nasilja na zidu i zapitala se kako da odgovorim. Nisam željela odgovoriti niječno da ne ispadnem bešćutna pred tim divnim muškarcem, ali stvarno mi nije bila prijateljica. Jenny-May me mrzila. Ali nestala je pa zbog toga vjerojatno ipak ne bih smjela ružno govoriti o njoj jer sada svi misle da je anđeo.

Gospodin Burton je moju šutnju protumačio kao znak potresenosti, zbog čega mi je bilo neugodno, pa je iduće pitanje postavio tako nježno da sam zamalo prasnula u smijeh.

— Nedostaje li ti?

Razmislila sam i o tome. Rado bih ga bila pitala bi li njemu nedostajala svakodnevna pljuska. Ali opet nisam željela odgovoriti niječno da ne pomisli kako sam bešćutna. U tom slučaju nikada se ne bi zaljubio u mene i odveo me iz Leitrima.

Nagnuo se naprijed u stolici. Oh, oči su mu bile tako plave.

— Tvoji roditelji su mi rekli da želiš pronaći Jenny-May... je li to istina?

Opa. To se zove biti na krivome tragu. Zakolutala sam očima: O. K., dosta tih sranja.

— Gospodine Burton, ne želim ispasti nepristojna ili bešćutna jer znam da je Jenny-May nestala i da su svi jako tužni, ali... — utihnula sam.

— Nastavi — nukao me, a ja sam željela skočiti na njega i poljubiti ga.

— Pa, Jenny-May i ja nikada nismo bile prijateljice. Mrzila me. Nedostaje mi tako što primjećujem da je nema, ali ne tako da bih priželjkivala njezin povratak. Ne želim da se vrati i ne želim je pronaći. Bilo bi mi dovoljno da znam gdje je.

Podigao je obrve.

19

— Sada vjerojatno mislite kako ja, zbog činjenice da mi je Jenny-May bila prijateljica i zbog toga što je nestala, svaki put kad nešto izgubim, na primjer čarapu, zapravo nastojim pronaći Jenny-May i vratiti je.

Usta su mu se malo otvorila.

— E pa, to je razumna pretpostavka, valjda, gospodine Burton, ali nema veze sa mnom. Ja stvarno nisam toliko komplicirana. Samo mi ide na živce kad nešto ispari i ne znam kamo je nestalo.Uzmimo za primjer selotejp. Mama je sinoć pokušavala zamotati dar za rođendan tetke Deirdre, ali nije mogla pronaći selotejp. Uvijek ga držimo u drugoj ladici ispod one s priborom za jelo. Uvijek je tamo, nikada ga ne odlažemo drugdje, a mama i tata me poznaju pa stvarno sve brižno vraćaju na mjesto. Kuća nam je savršeno uredna, časna riječ, i nije da se stvari redovito gube u neredu. Uglavnom, ja sam se služila selotejpom u subotu radeći domaću zadaću iz likovnog... za koju sam, usput, danas dobila šugavu trojku, a Tracey Tinsleton je dobila peticu za crtež koji je izgledao kao smrskana muha na vjetrobranskom staklu, što se smatra "pravom" umjetnošću... ali dajem vam časnu riječ da sam ga vratila u ladicu. Tata se njime nije služio, mama se njime nije služila i gotovo sam sigurna da nam nitko nije provalio u kuću da ukrade samo selotejp. Zato sam ga cijelu večer tražila, ali ga nisam pronašla. Gdje je?

Gospodin Burton je šutio, polako se odmaknuo i naslonio.

— Da raščistimo jednu stvar — polako je rekao. — Ne nedostaje ti Jenny-May Butler?

Oboje smo prasnuli u smijeh i prvi put u životu zbog toga me nije grizla savjest.

— Zašto misliš da si ovdje?

Nakon napadaja smijeha, gospodin Burton opet se uozbiljio.

— Zato što trebam odgovore.

— Kao što su...?

Razmislila sam o tome.

— Gdje je selotejp koji sinoć nisam mogla naći? Gdje je Jenny-May Butler? Zašto mi uvijek jedna čarapa nestane u pranju?

— I misliš da ti ja mogu reći gdje su sve te stvari?

— Ne trebate mi reći točno, gospodine Burton, bila bih zadovoljna i općenitom smjernicom.

Nasmiješio mi se.

— Hajde da ja tebi postavim neka pitanja, pa možda pomoću tvojih odgovora dođemo do onih koje ti tražiš.

— Dobro, ako mislite da će to upaliti. Čudak.

— Zašto imaš potrebu otkriti gdje su te stvari?

— Moram znati.

— Zašto misliš da moraš znati?

— Zašto mislite da me morate ispitivati?

Gospodin Burton je trepnuo i šutio sekundu duže negoli je želio, što sam jasno vidjela.

— To mi je posao i za njega sam plaćen.

— Plaćeni ste — zakolutala sam očima. — Gospodine Burton, mogli biste imati moj subotnji posao slaganja rola toaletnog papira i za to biti plaćeni, ali vi ste odlučili studirati koliko... deset milijuna godina?... da biste dobili sve one svitke koje vješate po zidovima — prešla sam pogledom po njegovim uokvirenim diplomama. - Rekla bih da niste prošli sve to učenje i ispite, niti mi postavljate tolika pitanja samo zato da biste bili plaćeni.

Vedro se nasmiješio i gledao me. Mislim da nije znao što bi rekao. I tako je nastala dvominutna tišina dok je razmišljao. Napokon je odložio kemijsku i papir pa se nagnuo prema meni, oslonivši se laktovima o koljena.

— Volim razgovarati s ljudima, oduvijek je bilo tako. Uviđam da govoreći o sebi, ljudi doznaju stvari koje nisu znali.

To je neka vrsta samoizlječenja. Postavljam pitanja zato što volim pomagati ljudima.

— I ja isto.

— Misliš li da postavljajući pitanja o Jenny-May pomažeš njoj ili možda njezinim roditeljima?

Pokušao je prikriti zbunjenost u očima.

— Ne, pomažem sebi.

— Kako ti to pomaže? Zar te ne frustrira dodatno to što ne pronalaziš odgovore?

— Katkad nešto i pronađem, gospodine Burton. Pronađem nešto što je bilo jednostavno zametnuto.

— Zar nije sve ono što je izgubljeno zapravo zametnuto?

— Zametnuti nešto znači privremeno izgubiti neki predmet zbog toga što si zaboravio gdje si ga stavio. Ono što ja želim pronaći su stvari koje nisam zametnula. Stvari kojima narastu noge i koje odšeću samo da bi mi digle živac.

— Misliš li da je moguće kako te stvari miče netko drugi osim tebe?

- Kao tko?

— To ja tebe pitam.

20

— Pa, u slučaju selotejpa, odgovor je svakako "ne". U slučaju čarapa, ako netko ne poseže u perilicu za rublje i vadi moje čarape, odgovor je također "ne". Gospodine Burton, moji mi roditelji žele pomoći. Ne mislim da bi toliko puta nešto premjestili i svaki put to zaboravili. Naprotiv, zbog mene dodatno paze kamo što stavljaju.

— A što ti pretpostavljaš? Gdje bi te stvari mogle biti?

— Gospodine Burton, da išta pretpostavljam, ne bih bila ovdje.

— Znači, nemaš pojma? Zar ni u najluđim snovima, kad si najfrustriranija jer gorljivo tražiš u sitne noćne sate i svejedno ništa ne nalaziš, nemaš nikakvo mišljenje o tome gdje bi nestale stvari mogle biti?

Očito je od mojih roditelja doznao o meni više negoli sam mislila, ali bojala sam se da se nikada neće zaljubiti u mene odgovorim li mu iskreno na to pitanje. Ali duboko sam udahnula i usprkos tome rekla istinu: — U takvim trenutcima uvjerena sam da su na mjestu na koje odlaze nestale stvari.

Ničim nije pokazao iznenađenje.

— Misliš li da je tamo i Jenny-May? Bude li ti lakše kad misliš da je ondje?

— Oh, Bože - zakolutala sam očima. - Ako je ubijena, gospodine Burton, ubijena je. Ne stvaram imaginarne svjetove da bi mi bilo lakše. - Svojski se trudio ne pomaknuti nijedan mišić na licu. — Ali bila ona živa ili ne, zašto je policija nije uspjela pronaći?

— Ne bi ti bilo lakše jednostavno prihvatiti da katkad postoje tajne?

— Vi to ne prihvaćate, pa zašto bih ja?

— Zašto misliš da ja to ne prihvaćam?

— Jer ste psiholog. Vjerujete da svaka akcija izaziva reakciju i slično. Čitala sam o tome prije dolaska ovamo. Sve što sada činim ima uzrok u nečemu što se dogodilo, nečemu što je netko rekao ili učinio. Vjerujete da postoji odgovor i rješenje za sve.

— To nije baš uvijek istina. Nemoguće je sve popraviti, Sandy.

— Možete li popraviti mene?

— Ti nisi pokvarena.

- To je vaše stručno medicinsko mišljenje?

- Nisam liječnik.

- A niste li "liječnik za um"?

Podigla sam prste u znak navodnika i zakolutala očima. Tišina.

— Kako se osjećaš kad nešto tražiš i tražiš, a to svejedno ne možeš pronaći?

Vidjela sam da je ovo najčudniji razgovor koji je ikad vodio.

— Imate li curu, gospodine Burton? Čelo mu se nabralo.

— Sandy, nisam siguran da je to relevantno. — Kad nisam odgovorila, uzdahnuo je. — Ne, nemam.

— Želite li curu?

Zamislio se.

— Zar želiš reći da je potraga za nestalom čarapom kao potraga za ljubavlju?

Pokušao je postaviti pitanje tako da ne ispadnem glupa, ali je u tome bijedno podbacio.

Opet sam zakolutala očima. Stalno me tjerao na to.

— Ne, to je osjećaj da ti u životu nešto nedostaje, ali to ne možeš naći koliko god pozorno tražio.

S nelagodom je pročistio grlo, uzeo kemijsku i papir praveći se da nešto bilježi.

Vrijeme za črčkanje.

— Dosadila sam vam?

Nasmijao se, što je rastjeralo napetost. Pokušala sam opet objasniti.

— Možda bi bilo jednostavnije da kažem kako je to kao kad se odjednom ne možeš sjetiti riječi omiljene pjesme koju znaš napamet. Kao kad odjednom zaboraviš ime nekoga koga dobro poznaješ i svakodnevno viđaš ili naziv benda koji pjeva neku poznatu pjesmu. To te toliko frustrira da to ne možeš izbaciti iz glave jer znaš da postoji odgovor samo što ti ga nitko ne može reći. To me grize i grize pa ne mogu mirovati dok ne pronađem odgovor.

— Razumijem - tiho je rekao.

— E, onda taj osjećaj pomnožite sa sto.

Zamislio se.

— Zrela si za svoju dob, Sandy.

— Smiješno, ja sam se baš nadala da ćete vi biti puno upućeniji za svoju dob.

Nasmijao se i vrijeme nam je isteklo.

Te me je večeri tata za stolom upitao kako je prošlo.

— Nije mi znao odgovoriti na pitanja — odvratila sam srčući juhu.

21

Tata je izgledao kao da će mu srce prepući.

— Onda pretpostavljam da više nećeš htjeti ići.

— Ne! — brzo sam rekla pa je majka morala prikriti smiješak otpijanjem gutljaja vode.

Tata je upitno prelazio pogledom s njezina lica na moje.

— Ima zgodne oči — objasnila sam i ponovno srknula. Pogledao je podignutih obrva mamu koja se kesila od uha do uha, rumeneći se.

— Istina je, Harolde. Ima jako zgodne oči.

— Ah, onda dobro! — podigao je ruke. — Ako čovjek ima zgodne oči, za Boga miloga, tko sam ja da se bunim?

Poslije te večeri ležala sam u krevetu razmišljajući o razgovoru s gospodinom Burtonom. Možda nije imao odgovore koje sam tražila, ali me izliječio od traženja bar jedne stvari.

22

11.

Do svršetka školovanja u Srednjoj školi svete Marije, svakoga sam tjedna odlazila na razgovor s gospodinom Burtonom. Susretali smo se čak i za ljetnih mjeseci kad je škola ostajala otvorena za slobodne aktivnosti ostalih građana.

Posljednji put vidjela sam ga kad sam tek navršila osamnaestu. Prethodne godine položila sam maturu i baš tog jutra doznala da sam primljena u Policiju Republike Irske. Za nekoliko mjeseci trebala sam se preseliti u Cork da bih prošla obuku u Templemoreu.

— Dobar dan, gospodine Burton — rekla sam ulazeći u maleni ured u kojemu se ništa nije promijenilo od dana kad smo se upoznali. Još je bio mlad i zgodan, a ja sam ga obožavala od glave do pete.

— Sandy, stoti put ti kažem, prestani me zvati "gospodin Burton". Zvuči kao da sam starac.

— I jeste starac - zafrkavala sam ga.

— Onda si ti starica — vedro je odvratio i zavladala je tišina. — Dakle — započeo je poslovno — što ti je ovoga tjedna na pameti?

— Danas sam primljena u policiju.

Oči su mu se raširile. Od sreće? Od tuge?

— Opa, Sandy, svaka čast. Uspjela si!

Prišao mi je i zagrlio me. Ostali smo zagrljeni sekundu duže negoli smo trebali.

— Kako su to primili tvoji mama i tata?

- Još ne znaju.

— Bit će žalosni što odlaziš.

— Tako je najbolje.

Svrnula sam pogled.

— Nećeš sve probleme ostaviti za sobom u Leitrimu — blago je rekao.

— Ne, ali ću ostaviti za sobom ljude koji znaju za njih.

— Kaniš li se koji put vratiti u posjet?

Zagledala sam mu se ravno u oči. Govorimo li još o mojim roditeljima?

— Koliko god često budem mogla.

— Koliko često će to biti?

Slegnula sam ramenima.

— Oduvijek su ti bili podrška, Sandy.

— Ne mogu biti osoba kakva žele da budem, gospodine Burton. U njima budim nelagodu.

Zakolutao je očima zbog toga kako sam ga oslovila, zbog toga što hotimice dižem zid među nama.

— Samo žele da budeš svoja, znaš to. Nemoj se stidjeti toga kakva si. Vole te takvu kakva jesi.

Tako me pogledao da sam se opet zapitala govorimo li o mojim roditeljima. Ogledala sam se po sobi. Znao je sve o meni, apsolutno sve, a ja sam slutila sve o njemu. Još je bio samac i stanovao je sam, premda su ga sada već progonile sve cure u Leitrimu. Iz tjedna u tjedan uvjeravao me da trebam prihvatiti stvari kakve jesu i nastaviti sa životom, ali ako je itko zamrznuo život u iščekivanju nečega ili nekoga, onda je to bio on.

Pročistio je grlo.

— Čuo sam da si ovoga vikenda izašla s Andyjem McCarthyjem.

-Pa? Umorno je protrljao lice i pustio da se među nas spusti tišina. To nam je oboma dobro išlo. Nakon četiri godine terapije, mojeg otvaranja duše, još uvijek je svaka riječ bila korak dalje od onoga što mije zaokupljalo misli najveći dio vremena.

— Hajde, reci mi što te muči — tiho je rekao.

Bio nam je to posljednji susret, a ja se ničega nisam mogla sjetiti. Još uvijek nije imao odgovore koje sam tražila.

— Ideš u petak na maskenbal?

Razvedrio je ozračje.

- Idem — nasmiješila sam se. — Ne mogu se sjetiti boljeg načina da se oprostim od ovog mjesta nego da odem prerušena u drugu osobu.

— U što ćeš se prerušiti?

— U čarapu.

Prejako se nasmijao.

— Andy ne ide s tobom?

— Dolaze li moje čarape ikada u paru?

Podigao je obrve, dajući mi do znanja da želi još.

23

— Nije mu bilo jasno zašto sam mu prekopala cijeli stan u potrazi za pozivnicom.

— Što misliš gdje je?

— Sa svime ostalim. Tamo gdje i moj um.

Umorno sam protrljala oči.

— Nisi izgubila um, Sandy. Znači, bit ćeš policajka.

Drhtavo se nasmiješio.

— Zabrinuti ste za budućnost ove zemlje?

— Nisam. — Nasmiješio se. — Bar znam da ćemo biti u sigurnim rukama. Nasmrt ćeš ispitati kriminalce.

— Učila sam od najboljeg.

Natjerala sam se na smiješak.

Gospodin Burton tog se petka pojavio na maskenbalu. Došao je prerušen u čarapu, a ja sam se smijala kao luda. Te me večeri odvezao kući i sjedili smo u tišini. Nakon toliko godina razgovora, nijedno od nas nije znalo što bi reklo. Pred mojom kućom, nagnuo se prema meni i gladno mi poljubio usne, dugo i snažno. Bio je to pozdrav i rastanak.

— Šteta što nismo istog kova, Gregory. Bili bismo dobar par — tužno sam rekla. Željela sam da mi kaže kako bismo bili najsavršeniji raspareni par, ali mislim da se složio sa mnom jer sam gledala za njim dok je odlazio. Što sam više partnera imala, to mi je bilo jasnije da smo Gregory i ja bili najbolji par na koji sam ikad naišla. Ali u potrazi za odgovorima na teška životna pitanja, propustila sam očite odgovore koji su mi bili pred nosom.

24

12.

Helena me znatiželjno gledala kroz jantarni sjaj logorske vatre, a sjene plamenova koji su plesali lizale su joj lice.

Ostatak društva nastavio se prisjećati Derekovih rokerskih dana, sretni što su uspjeli skrenuti temu s mojeg pitanja o tome gdje smo. Uzbuđeno čavrljanje se nastavilo, ali ja mu se nisam priključila i u tome nisam bila sama. Napokon sam podigla oči s tla prekrivenog pepelom i dopustila im da se susretnu s Heleninima.

Pričekala je da u ostatku društva zavlada tišina pa je upitala: — Čime se baviš, Sandy?

— Oooo, da — uzbuđeno je rekla Joan, grijući ruke na šalici čaja. — Reci nam svakako.

Našla sam se u središtu pozornosti i odvagnula mogućnosti. Zašto bih lagala?

— Vodim agenciju — započela sam i zastala.

— Kakvu agenciju? — upitao je Bernard.

— Modnu agenciju, je li? — upitala je Joan ispod glasa. — S tako dugim nogama, kladim se da je tako. Šalica čaja počivala joj je u rukama nedaleko usana, a mali prst bio joj je podignut i pružen poput repa psa u lovu.

— Joan, rekla je da vodi agenciju, a ne da je njezina članica.

Bernard je odmahnuo glavom, a brada mu se zalelujala.

— Zapravo vodim agenciju za nestale osobe.

Zavladala je tišina dok su motrili moje lice, a onda su se pogledali i prasnuli u smijeh. Svi osim Helene.

— Oh, Sandy, ta vam je dobra — Bernard je obrisao kutove očiju rupčićem. — Kakva je to zapravo agencija?

— Glumačka — uskočila je Helena prije nego što sam stigla odgovoriti.

— Kako znaš? — upitao ju je Bernard, poprilično naduren što je nešto doznala prije njega. — Ti si joj postavila pitanje.

— Rekla mi je dok ste se vi ostali smijali.

Odmahnula je s omalovažavanjem.

— Glumačka agencija — Joan me pogledala razrogačenih očiju. — Baš krasno. Mi smo u Finbarovu klubu postavljali sjajne drame - objasnila je Joan. — Sjećate se toga? — Prešla je pogledom po prijateljima. —Julija Cezara, Romea i Juliju, da spomenem samo dva među Shakespeareovim najboljim djelima. Bernard je bio...

Bernard se glasno nakašljao.

— Oh, oprosti — Joan se zarumenjela. — Bernard je fantastičan glumac. Glumio je vrlo uvjerljivog Vratila u Snu Ivanjske noći. Sigurna sam da bi ga rado imala u svojoj agenciji.

Na to su se vratili uobičajenom čavrljanju o starim pričama. Helena je obišla vatru i sjela do mene.

— Moram reći da si izvrsna u svojem zvanju — hihotala se.

— Zašto si to učinila?

Mislila sam na upadicu.

— Oh, ne želiš da oni čuju odgovor, a ponajmanje Joan s tim svojim prigušenim glasom zbog kojeg ima potrebu svima sve reći samo da bi bila sigurna kako je netko čuje — zafrkavala se, s ljubavlju gledajući prijateljicu. — Ako itko otkrije da vodiš agenciju za nestale osobe, zasut će te pitanjima. Svi će misliti da si nas došla odvesti kući.

Nisam bila sigurna je li to šala ili pitanje. Kako bilo, ona se nije nasmijala, a ja nisam odgovorila.

— Kome drugome to ovdje uopće mogu reći?

Zurila sam u crnu šumu. Dva dana nisam naišla ni na koga drugoga.

Helena me opet neobično pogledala.

— Sandy, ima i drugih, znaš.

Bilo mi je teško povjerovati da itko osim Ewoka obitava u tom mračnom i tihom okolišu.

— Znaš našu priču, zar ne?

Helena je govorila tiho kako je ostali ne bi čuli. Kimnula sam, udahnula i izrecitirala: — "Pet učenika nestalo je na školskom logorovanju u Roundwoodu, u okrugu Wicklow. Šesnaestogodišnji Derek Cummings, Helena Dickens, Marcus Flynn, Joan Hatchard i Bernard Lynch iz Internata svetog Kevina za djevojčice i dječake u Blackrocku pošli su na izlet u Glendalough, ali ujutro nisu pronađeni u svojim šatorima."

Helena je piljila u mene s takvom djetinjom pozornošću i suznim pogledom da sam osjećala kako mi je dužnost citirati novinski članak od riječi do riječi, od tona do tona. Željela sam joj dočarati osjećaj koji je prvoga tjedna zavladao u zemlji, radi naše zemlje. Željela sam joj točno prenijeti izljeve ljubavi i podrške koje su potpuni neznanci pokazivali prema petero nestalih učenika. Imala sam osjećaj da to dugujem ljudima koji su molili za njihov povratak. Imala sam osjećaj da Helena to zavrjeđuje čuti.

25

— "Policija je danas objavila da slijedi tragove te da ne može isključiti mogućnost zločina. Mole sve koji nešto znaju da se jave u policijsku postaju Roundwood ili Blackrock. Učenici Svetog Kevina okupili su se u molitvi za kolege, a mještani donose cvijeće na mjesto nestanka."

Ušutjela sam.

— Što ti je s očima, Helena? — zabrinuto je upitao Bernard.

— Ma — Helena je šmrcnula. — Nije to ništa. Samo mi je uletjela u oko iskra iz vatre.

Obrisala je oko rubom pasmine.

— Jao meni — rekla je Joan prišavši joj i zavirivši u oko. — Ne, izgleda dobro, samo je crveno i suzno. Vjerojatno će te samo malo peći.

— Dobro sam, hvala.

Helena ih je sve potjerala jer joj je bilo neugodno što su se svi štrcali oko nje, pa su nastavili međusobno čavrljati.

— S takvim glumačkim umijećem mogla bi se upisati u moju agenciju — nasmiješeno sam rekla.

Helena se nasmijala i opet utihnula. Imala sam dojam da bih i rebala nešto reći.

— Nikada vas nisu prestali tražiti, znaš.

Iz usta joj je izletio sitan zvuk. Nije ga mogla zaustaviti jer joj je nadro ravno iz srca.

— Tvoj otac opsjedao je svakog novoizabranog šefa policije i ministra pravosuđa. Pokucao je na svaka vrata i razgrnuo svaku vlat trave da te nađe. Cijelo je područje pročešljao. A tvoja majka, tvoja čudesna majka...

Helena se na spomen majke nasmiješila.

— Utemeljila je organizaciju za savjetovanje obitelji kojima nedostaju njihovi nestali zvanu Svjetlo na trijemu, jer mnoge obitelji nestalih ostavljaju upaljena svjetla pred kućom kao svjetionik, nadajući se da će im se voljeni jednoga dana vratiti. Bila je neumorna u dobrotvornom radu i utemeljila je ogranke diljem zemlje. Tvoji roditelji nikada, nikada nisu odustali. A majka ne odustaje ni danas.

— Živa je?

Oči su joj se raširile i opet napunile suzama.

— Tvoj otac je... žao mi je... preminuo prije nekoliko godina. — Dala sam joj vremena da to pojmi prije negoli sam nastavila. — Majka ti je još aktivno uključena u rad Svjetla na trijemu. Prošle godine bila sam na njihovu godišnjem svečanom ručku pa sam je imala zadovoljstvo upoznati i reći joj koliko joj se divim. — Spustila sam pogled na ruke i pročistila grlo jer uloga glasnika nije uvijek laka. — Rekla mi je neka ustrajem u svojim nastojanjima jer želi da pronađem njezinu ljubljenu kćer.

Helena je progovorila glasom jedva čujnijim od šapta: — Pričaj mi o njoj.

I tako sam, da joj ispunim želju, zaboravila vlastite brige i opustila se u toplini logorske vatre.

Helena je bila ushićena i dirnuta kad sam joj ispričala sve što znam o njezinoj majci.

— Uopće nisam željela ići na to logorovanje. Preklinjala sam ih da me ne tjeraju.

Sve sam to znala, ali sam pozorno slušala, opčinjena tim što slušam tako dobro poznatu priču iz usta jednog od glavnih likova. Bilo je to kao kad ti omiljena knjiga oživi na pozornici.

-Toga sam vikenda željela kući. Postojao je jedan dečko... -nasmijala se i pogledala me.

Uvijek postoji neki dečko, zar ne? Nisam dijelila njezin dojam, ali sam se svejedno nasmiješila.

- U susjednu kuću doselio se novi dečko. Zvao se Samuel James i bio je najljepši stvor na cijelome svijetu. — Oči su joj svijetlile kao da su u njih uskočile iskrice vatre i zapalile joj zjenice.

— Upoznala sam ga tog ljeta i zaljubila se. Cijelog smo se ljeta divno provodili. Grešno — podigla je obrve i nasmiješila se.

— Tada sam bila već dva mjeseca u školi i strašno mi je nedostajao. Roditelje sam kumila i molila da mi dopuste vratiti se kući, ali uzalud. Bila je to kazna — rekla je s tužnim osmijehom. — Uhvatili su me kako prepisujem na testu iz povijesti istoga tjedna kad su me uhvatili kako pušim iza sportske dvorane. To je bilo neprihvatljivo, čak i po mojim mjerilima.- Prešla je pogledom po društvu. — I tako sam opet zaglavila s ovom ekipom kao da ću odjednom postati anđeo ako me odvoje od mojih prijatelja. Svejedno, pokazalo se da je to bila kazna kakvu ne mislim da sam baš posve zaslužila.

— Naravno da nisi — naglasila sam. - Kako ste dospjeli ovamo?

Helena je uzdahnula.

— Rano navečer Marcus i ja dogovorili smo se naći kad ostali odu na spavanje. On je jedini imao kutiju cigareta pa su drugi dečki došli s njim, a za njima, eto, i Joan — Helena je naklono pogledala prijateljicu s druge strane vatre. — Bojala se ostati sama u šatoru pa je došla i ona. Udaljili smo se od logora kako učitelji ne bi vidjeli žar cigareta ili nanjušili dim.

Nismo se puno udaljili, samo nekoliko minuta hoda, ali završili smo ovdje — slegnula je ramenima. — To doista nikako drukčije ne mogu objasniti.

— To vam je svima moralo biti strašno.

26

— Ništa strasnije nego tebi — pogledala me. — A mi smo barem imali jedni druge. Ne mogu zamisliti kako bi to bilo doživjeti sam. Željela je da se otvorim, ali nisam. To mi nije bilo u prirodi. Osim s Gregoryjem.

— Kad smo mi nestali, ti se još nisi ni rodila. Kako to da znaš toliko toga o nama?

— Recimo samo da sam bila znatiželjno dijete.

— Znatiželjno, itekako. — Opet me pozorno promotrila, a ja sam svrnula pogled, osjetivši se izloženo. — Znaš li što se dogodilo s obiteljima ostalih? — pokazala je glavom ostatak ekipe.

— Znam. — Prešla sam pogledom po svima i u svakome vidjela lica njihovih roditelja. — To mi je sada poziv. Svake godine raspitivala sam se o svakome od vas, za slučaj da se netko vratio kući.

— E pa, hvala ti što si mi omogućila da se sada osjetim korak bliže tomu.

Među nama je zavladala tišina, a Helena se nesumnjivo izgubila u uspomenama na dom.

Nakon nekog vremena opet je progovorila: — Moja baka je bila ponosna žena, Sandy. Udala se za mog djeda s osamnaest godina i imali su šestero djece. Njezina mlađa sestra, koju očito nikada nisu uspjeli udati, uplela se u tajanstvenu vezu s muškarcem čije ime nikada nije odala i, na opće zgražanje, rodila mu sina — zahihotala se. — Činjenica da je dječak slika i prilika mojega djeda baki nije promakla, kao ni šilinzi njihove ušteđevine koji su nestajali baš kad bi se na djetetu pojavila nova odjeća. Naravno, sve je to puki slučaj — rekla je pijevnim glasom, protežući noge. - Mnogo je smeđokosih, plavookih muškaraca u zemlji, a djedova sklonost piću mogla je objasniti nagrizanje ušteđevine.

Oči su joj zablistale. Zbunjeno sam je pogledala.

— Oprosti, Helena, ali nisam posve sigurna zašto mi to govoriš.

Nasmijala se.

— To što si završila ovdje s nama mogla bi biti jedna od velikih životnih slučajnosti.

Kimnula sam.

— Ali moja baka nije vjerovala u slučaj. A ne vjerujem ni ja. Ovdje si s razlogom, Sandy.

27

13.

Helena je dodala cjepanicu na vatru koja je zamirala, a njezina težina pokrenula je bujicu adolescentskih iskrica koje su se počele naganjati po gorućem tornju. U žeravici su se probudili plamenovi i počeli se sanjivo uspinjati cjepanicom, odašiljući meni i Heleni toplinu.

Razgovarala sam s njom satima, govoreći joj sve pojedinosti o njezinoj obitelji koje sam znala. Čim sam shvatila u čijem sam društvu, u meni se probudio neobičan osjećaj. Zapljuskivao me i opuštao sa svakim valom, tako da su mi oči svaki put postajale sve teže, um kuckao sve sporije, a mišići mi se postupno opuštali. Ne jako, molim lijepo, ali i to je bilo nešto.

Cijeloga života ljudi mi govore da su moja pitanja nevažna, da je moje pretjerano zanimanje za nestale osobe suvišno, ali ovdje u šumi, svako glupo, neugodno, nevažno i suvišno pitanje koje sam ikada postavila o Heleni Dickens, njoj je bilo od životne važnosti. Znala sam da je postojao razlog za moje beskrajne potrage, beskonačna ispitivanja sebe i drugih. A najznačajnije je bilo to što za sve nije postojao sam jedan razlog: uz mene oko vatre sjedila su još četiri razloga.

Oh, olakšanje. To je bio taj osjećaj. Prvo olakšanje koje sam osjetila od desete godine života.

Nebo se počelo daniti. Vrhovi stabala, koje je danju pržilo sunce, a poslije hladila noć, sada su nebo obojili svjetloplavom. Ptice koje su šutjele za mračnih sati sada su zagrijavale glasnice,što je zvučalo jednako neugodno kao orkestar koji ugađa glazbala prije predstave. Bernard, Derek, Marcus i Joan spavali su u vrećama za spavanje pokriveni dekama i izgledali onako kako su trebali izgledati one noći na školskom logorovanju. Pitala sam se bi li se, da su one noći prije mnogo godina čvrsto spavali umjesto da su se zaputili u šumu, vratili u naručje svojih obitelji ili bi ih tajna vrata ovoga svijeta svejedno pripustila unutra.

Jesmo li se svi našli ovdje pukim slučajem? Jesmo li nabasali na pogrešku u tkanju svijeta, crnu rupu na površini ili je to samo dio života koji ni u jednom stoljeću nije bio opisan? Jesmo li izgubljeni i neobjašnjivo nestali ili zapravo ovdje pripadamo, a naši "normalni" životi bili su pogreška? Je li ovo mjesto na kojemu oni što se u životu osjećaju kao autsajderi mogu osjetiti da pripadaju i napokon doživjeti olakšanje? Usprkos mojem olakšanju, pitanja mi nisu prestala nadirati.

Svijet oko mene se promijenio, ali nešto je ostalo isto.

— Jesi li bila sretna? - Prešla sam pogledom po ostalima koji su spavali. — Jesu li svi bili sretni?

Helena se blago nasmiješila.

— Svi smo se pitali zašto i nismo došli do odgovora. Da, bili smo sretni. Svi smo bili vrlo, vrlo sretni — zastala je. — Sandy — opet je prekinula tišinu, gledajući me s onim razdraganim izrazom na licu kao da je zabavlja neka privatna šala — vjerovala ili ne, i ovdje smo bili jako sretni. Više smo godina proživjeli ovdje nego igdje drugdje. Za nas je prošlost daleka, ali ugodna uspomena.

Ogledala sam se po logoru. Nisu imali ništa. Ništa osim malih putnih torbi punih vrećica čaja, nepotrebnog porculana i keksa, deka i vreća za spavanje, rubaca i gornjih dijelova trenirke da ih griju, a sve su to jamačno prikupili s hrpa osobnih predmeta razbacanih oko nas. Tih pet ljudi spavalo je pod zvijezdama, umotano u deke, s vatrom i suncem kao jedinim izvorima svjetla i topline. Četrdeset godina. Kako mogu biti doista sretni? Kako to da se ne bore rukama i nogama za povratak u život, za povratak materijalnim stvarima i druženju s drugima?

Ogledavši se, odmahnula sam glavom.

Helena mi se nasmijala.

— Zašto odmahuješ glavom?

— Žao mi je — postidjelo me što me uhvatila u trenutku dok sažalijevam život kojim su oni očito zadovoljni. — Samo što je četrdeset godina tako puno vremena da bi ga čovjek proveo... — ogledala sam se po čistini — pa... ovdje.

Helenino lice poprimilo je iznenađen izraz.

— Oh, žao mi je — uzmaknula sam. — Nisam te željela uvrijediti...

— Sandy, Sandy — prekinula me — ovo nije naš cijeli svijet.

— Znam, znam — povlačila sam se. — Imate jedni druge i...

— Ne - Helena se nasmijala, a čelo joj se u nevjerici nabralo. -Oprosti, mislila sam da znaš kako ovo nije trajno stanje.

Jednom godišnje, na obljetnicu nestanka, idemo zajedno na logorovanje. Mislila sam da si prepoznala datum. Na ovu čistinu smo prvi put izbili prije četrdeset godina... dobro, ovdje smo bar shvatili da više nismo kod kuće. Tijekom godine ostajemo u doticaju, ali vodimo više-manje posve odvojene živote.

— Molim?

Bila sam zbunjena.

— Ljudi cijelo vrijeme nestaju, znaš to. A gdje god se ljudi okupe, počinje život i nastaje civilizacija. Sandy, petnaest minuta hoda odavde prestaje šuma i započinje nov život.

Ostala sam zatečena. Usta su mi se otvorila i zatvorila, ali iz njih nisu doprle nikakve riječi.

— Zanimljivo je da si stigla ovamo baš danas — rekla je Helena, duboko zamišljena.

28

Brže-bolje osovila sam se na noge.

— Dođi, hajdemo odmah. Pokaži mi mjesto o kojem govoriš. Nećemo uznemiravati ostale.

— Ne — Helenin glas bio je hladan, a smiješak joj je u trenu nestao s lica. Ruka joj je sunula i zgrabila moju. Lecnula sam se i pokušala se istrgnuti jer mi se nije sviđao taj dodir, ali to je nije smelo. Nisam se mogla pomaknuti. Snažno me držala. Lice joj je bilo kao od kamena.

— Mi ne napuštamo jedni druge i ne nestajemo samo tako. Sjedit ćemo ovdje dok se ne probude.

Popustila je stisak na mojoj ruci i čvršće stegnula pašminu oko tijela, pretvorivši se u suzdržanu ženu kakva je bila na početku večeri. Pozorno je motrila prijatelje kao da je na dužnosti, a ja sam shvatila daje nisam samo ja držala budnom cijele noći. Jednostavno je na njoj bio red.

— Ostajemo dok se ne probude — odlučno je ponovila.

Jack je sjedio na uglu kreveta gledajući Gloriju kako spava s malim smiješkom na licu. Bili su sitni sati u noći s nedjelje na ponedjeljak i on se upravo vratio kući. Nakon što ga je Sandy Shortt ostavila na cjedilu, cijeli danje proveo obilazeći pansione i hotele u svim obližnjim mjestima da vidi je li se u koji prijavila. Toliko ju je toga moglo spriječiti da dođe u kafić. Uvjerio se da njezin nedolazak ne znači kraj njihove potrage. Možda je jednostavno zaspala i propustila sastanak ili je zapela u Dublinu pa te noći nije mogla krenuti na put prema Limericku. Mogla je imati smrtni slučaj u obitelji ili neočekivani trag u nekom drugom slučaju zbog kojeg nije mogla doći u Limerick. Možda upravo sada vozi prema njemu, vozeći cijelu noć da stigne u Glin. Razmišljao je o beskrajnim mogućnostima, ali ni jedna nije uključivala teoriju da ga je hotimice iznevjerila.

Došlo je do nesporazuma, to je sve. Vratit će se kasnije toga dana u Glin za vrijeme stanke za ručak da vidi je li stigla.

Cijeli tjedan živio je za taj sastanak i nije kanio odustati. Sandy mu je u jednome tjednu dala više nade u nekoliko telefonskih razgovora nego itko drugi u godinu dana. Po njihovim razgovorima znao je da ga ne bi iznevjerila.

Reći će Gloriji za to, stvarno hoće. Pružio je ruku da joj dotakne rame i blago je protrese, ali mu je ruka zastala na pola puta. Možda bi joj to trebao priopćiti tek kad opet dođe u doticaj sa Sandy. Gloria je uzdahnula u snu, protegnula se i okrenula.

Naposljetku se sklupčala na boku, leđima okrenuta Jacku i njegovoj pruženoj ruci.

29

14.

Samo tjedan dana prije Sandyna nedolaska, Jack je tiho zatvorio vrata između dnevne i spavaće sobe kako ne bi probudio usnulu Gloriju. Žute stranice otvorene na kauču zurile su u njega dok je koračao drugom stranom prostorije s jednim okom na imeniku, a drugim na vratima spavaće sobe. Zaustavio se i spuštao prst po stranici sve dok nije došao do oglasa Svjetla na trijemu, organizacije koja nudi psihološku pomoć prijateljima i rođacima nestalih osoba. Jack i njegova sestra Judith pokušali su nagovoriti majku da nakon Donalova nestanka ode na razgovor u Svjetlo na trijemu, ali to joj je priječila njezina stara irska navika da o osjećajima ne razgovara s neznancima. Ispod tog oglasa bio je broj agencije za nestale osobe Sandy Shortt. Uzeo je mobitel i uključio televiziju kako bi prikrio što govori za slučaj da se Gloria probudi.

Utipkao je broj koji je zapamtio čim je prvi put naletio na taj oglas. Ženski glas javio se nakon drugog zvona.

- Halo?

Jack se odjednom nije mogao sjetiti što bi rekao.

- Halo? — glas je zazvučao blaže. - Gregory, jesi li to ti?

— Ne — Jack je napokon ispustio glas. — Zovem se Jack, Jack Ruttle. Pronašao sam vaš broj na žutim stranicama.

— Oh, oprostite — ispričala se žena i vratila na poslovni ton kojim je započela. — Očekivala sam drugi poziv. Ja sam Sandy Shortt - rekla je.

— Drago mi je, Sandy —Jack je šetao malom, pretrpanom dnevnom sobom, spotičući se o neravno razmotane, raznovrsne tepihe koji su krasili stare, drvene podove. — Oprostite što zovem ovako kasno.

"Prijeđi na stvar", požurivao se i koračao sve brže motreći vrata spavaće sobe.

— Sve je u redu. Poziv u ovako kasan sat san je svakoga koga muči nesanica, oprostit ćete na igri riječi. Kako vam mogu pomoći?

Prestao je hodati i položio si ruku na glavu. Što to čini? Sandyn glas opet je postao blag.

— Je li netko koga poznajete nestao?

-Da. Bilo je to sve što je Jack uspio izgovoriti.

— Koliko davno? Čuo je kako kopa u potrazi za papirom.

— Prije godinu dana.

Spustio se na rukohvat kauča.

— Kako je ime toj osobi?

— Donal Ruttle.

Progutao je knedlu.

Sandyje nakon stanke zazvučala kao da je prepoznala ime: — Da, Donal. U rodu ste?

— Braća... — Jacku je prepukao glas i znao je da neće moći nastaviti. Mora smjesta prestati. Mora nastaviti sa životom kao ostatak obitelji. Kako je mogao biti tako glup i pomisliti da bi toj osobi koja pati od nesanice pa ima previše vremena u životu moglo uspjeti ono što nije pošlo za rukom cijeloj policiji. — Žao mi je. Jako mi je, jako žao. Pogriješio sam što sam nazvao — protisnuo je. - Oprostite što sam vam potratio vrijeme.

Brzo je prekinuo vezu i strovalio se na kauč, postiđen i iscrpljen, tresnuvši na fascikle i rasuvši fotografije nasmiješenog Donala po podu.

Za nekoliko trenutaka, mobitel je zazvonio. Bacio se na njega ne želeći da zvono probudi Gloriju.

— Donal? — dahnuo je skočivši na noge.

— Jack, ovdje Sandy Shortt.

Tišina.

— Uvijek se tako javljate na telefon? — blago je upitala.

Ostao je bez riječi.

-Jer ako je tako i ako još očekujete bratov poziv, ne mislim da ste pogriješili kad ste me nazvali, a vi?

Srce mu je divlje tuklo u grudima.

— Odakle vam moj broj?

— Upravo ste me nazvali s njega.

— Sakrio sam broj.

— Ja pronalazim ljude, Jack. To mi je posao. I postoji šansa da ću pronaći vašeg Donala.

Bacio je pogled na fotografije razasute oko sebe i na drzak osmijeh s kojim je mlađi brat zurio u njega odozdo, nijemo ga izazivajući da ga potraži, kao kad su bili djeca.

— Jeste li ipak za razgovor? — upitala je.

30

— Jesam — odgovorio je i zaputio se kuhinju da si skuha kavu za dugu noć koja ga čeka.

Sutradan u dva u noći, dok je Gloria spavala u krevetu, Jack je ležao na kauču, razgovarajući telefonom sa Sandy, sa stotinama stranica policijskih izvješća rasutima ispred sebe.

— Vidim da si razgovarao s Donalovim prijateljima — rekla je Sandy, a on je čuo kako lista po stranicama koje joj je toga dana faksirao.

— Sto puta — umorno je odvratio. — Štoviše, u subotu ću opet svratiti jednom od njegovih prijatelja kad budem u Traleeju. Imam pregled kod zubara — opušteno je dodao i odmah se zapitao zašto.

— Zubar, bljak, radije bih da mi iskopaju oči — promrmljala je. Jack se nasmijao.

— U Foynesu nemaju zubara?

— Moram specijalistu.

U glasu joj je čuo da se smiješi.

— U Limericku nemaju specijalista?

— Dobro, dobro — nasmijao se. — Želio sam se naći s Donalovim prijateljem da mu postavim još nekoliko pitanja.

— Tralee, Tralee — ponovila je šuškajući papirima. — Aha — šuškanje je prestalo. — Andrew u Traleeju, prijatelj s koledža, radio je kao dizajner internetskih stranica.

-To je taj.

— Ne mislim da Andrew išta više zna, Jack.

— Kako znaš?

— Sudim po odgovorima koje je dao u policiji.

— Nisam ti dao taj spis.

Jack se uspravio.

— Radila sam u policiji. To je jedino mjesto na kojem sam uspjela steći prijatelje, što je za mene sretna okolnost.

— Trebam vidjeti te papire.

Jacku je srce počelo ubrzano tući. Bilo je to nešto novo što će moći raščlanjivati, nov razlog za bdijenje.

— Možemo se uskoro sresti — uljudno gaje odbila. — Razgovor s Andrewom neće naškoditi.

Opet se čulo listanje stranice i dugo je šutjela.

— Što gledaš?

— Donalovu fotografiju.

Jack ju je podigao s hrpe pa se i on u nju zagledao. Postala mu je suviše poznata. Iz dana u dan sve je više bila samo fotografija, a sve manje njegov brat.

— Zgodan tip — pohvalila ga je Sandy. — Lijepe oči. Jeste li slični?

Jack se nasmijao.

— Nakon toga, imam potrebu reći da jesmo.

Nastavili su proučavati papire.

— Ne spavaš? — upitala je Sandy.

— Ne, od Donalova nestanka. A ti?

— Nikada baš nisam dobro spavala.

Nasmijao se.

— Što? — obrambeno je upitala.

— Ništa. Oduševio me tvoj odgovor da imaš slab san - zaigrano je odvratio, spustivši papire u krilo. U grobnome muku koji je vladao u kućici, slušao je Sandyno disanje i glas pokušavajući zamisliti kako izgleda, gdje je i što misli.

Nakon duge šutnje, javila se blažim glasom.

- Imam mnogo nestalih ljudi na pameti. Previše je tema za razmišljanje i previše mjesta za pretraživanje da bih se prepustila snu. U snovima ne možeš pronaći nikoga i ništa.

Jack je pogledao prema zatvorenim vratima spavaće sobe i složio se.

— Ali nemam pojma zašto sam ti to rekla — gunđala je opet šuškajući papirima.

— Reci mi iskreno, Sandy, koliki ti je postotak uspješnosti. Šuškanje je prestalo.

— Ovisi o rangu slučaja. Bit ću iskrena s tobom, slučajevi kao što je Donalov su teški. Već je provedena opsežna potraga i u takvim okolnostima rijetko nekoga pronađem. Ali ako govorimo o slučajevima nestalih osoba općenito, pronađem ih četrdesetak posto. Trebaš znati da se svi koje pronađem ne vrate obiteljima. Na to moraš biti spreman.

— Spreman sam. Ako Donal leži negdje u jarku, želim ga natrag kako bih ga pokopao i organizirao mu dostojan pogreb.

— Nisam na to mislila. Ima ljudi koji nestanu hotimice.

31

— Donal to ne bi učinio — odmahnuo je Jack.

— Možda ne bi. Ali susretala sam se sa sličnim slučajevima u kojima sam otkrila da je netko sličan Donalu, iz obitelji slične tvojoj, svojevoljno odlučio napustiti vlastiti život, a da to nije priopćio nijednoj bliskoj osobi.

Jack je to uzeo u obzir. Nije mu ni palo na pamet da bi Donal mogao svojevoljno otići i ta mu je teorija zvučala vrlo malo vjerojatna.

— Bi li mi rekla gdje je da ga pronađeš?

— U slučaju da on ne želi biti pronađen? Ne, ne bih ti rekla.

— Bi li mi rekla da si ga pronašla?

— Ovisi o tome bi li bio spreman prihvatiti činjenicu da ne možeš doznati gdje je.

— Bilo bi mi dovoljno da znam kako je zdrav i sretan, gdje god bio.

— E pa, u tom bih ti slučaju rekla.

Nakon duge šutnje, Jack je upitao: — Imaš li mnogo posla? U tim rijetkim slučajevima, zar se obitelji nestalih osoba ne obraćaju policiji za pomoć?

— To je istina. Za mene nema mnogo ovako ozbiljnih slučajeva kao što je Donalov, ali uvijek postoji nešto i netko koga treba pronaći. Postoje kategorije nestalih osoba koje policija ne može i ne želi tražiti.

-Kao? — Stvarno te to zanima?

— Zanima me sve o tome — Jack je pogledao na sat: pola tri ujutro. — Uz to, nemam pametnijeg posla u ovo doba noći.

— E pa, katkad pronalazim ljude s kojima je netko jednostavno izgubio doticaj: davno izgubljen rođak, stari školski kolega ili biološki roditelji usvojenoga djeteta, takve stvari. Često u tome surađujem s Vojskom spasa. A tu su i ozbiljniji slučajevi nestalih osoba, od kojih su mnoge svojevoljno otišle pa obitelji samo zanima gdje su.

— Ali kako policija može znati je li neka osoba svojevoljno otišla?

— Neki ljudi ostave poruku u kojoj napisu da se ne žele vratiti. — Čuo je kako nešto razmotava u pozadini. — Katkad ponesu osobne predmete, a ima i ljudi koji su prethodno izražavali nezadovoljstvo svojom životnom situacijom.

— Što jedeš?

— Čokoladni mafin — odgovorila je punim ustima. Progutala je. — Oprosti, jesi li me dobro čuo?

— Da, jedeš čokoladni mafin.

— Ne, ne to — nasmijala se.

Jack se nasmiješio.

— Dakle, obitelji ti se obraćaju kad imaju slučaj s kojim se policija ne može baviti.

— Tako je. Većina mojega posla, koji obavljam u suradnji s ostalim agencijama za nestale osobe u Irskoj, sastoji se od slučajeva koji ne spadaju u visokorizične. Ako je osoba svojevoljno otišla od kuće, neće biti proglašena nestalom, ali to ne ublažava zabrinutost obitelji i prijatelja.

— Znači, na njih se jednostavno zaboravlja.

— Ne, u postaji će zabilježiti prijavu, ali odluka o razmjerima potrage prepuštena je službenicima na čelu dotične postaje.

— A što ako je netko nevjerojatno nezadovoljan svojim životom pokupio prnje da neko vrijeme bude sam, ali je onda nestao? Nitko ga neće tražiti jer je prethodno izrazio nezadovoljstvo svojim životom. A nismo li svi to u nekom trenutku učinili? — Sandy je šutjela. - Razmišljam li pogrešno? Zar ti ne bi voljela biti pronađena?

-Jack, pretpostavljam kako te samo jedna stvar može izludjeti više od toga da nekoga ne možeš pronaći, a to je činjenica da sam nikako da budeš pronađen. Željela bih da me netko pronađe, više od svega — odlučno je rekla.

Oboje su razmislili o tome.

— Trebao bih ići — Jack je zijevnuo. — Za nekoliko sati moram ustati radi posla. Hoćeš li i ti sada na spavanje?

— Kad još jednom pregledam ove papire.

Zadivljeno je odmahnuo glavom.

— Samo da znaš, i da si mi rekla kako nikada nikoga nisi pronašla, svejedno bih sada bio s tobom na telefonu.

Sandy je trenutak šutjela.

— Da nikada nikoga nisam pronašla, i ja bih bila na telefonu s tobom.

32

15.

Jack se po običaju probudio prije Glorije. Glava joj je ležala na njegovim grudima, a duga, smeđa kosa rasula mu se po koži, škakljajući ga na mjestima gdje mu je padala s rebara. Nečujno i posve polako, izvukao je tijelo ispod njezina i iskrao se iz kreveta. Gloria je zaječala u snu i opet se udobno smjestila sa spokojnim izrazom lica. Istuširao se, odjenuo i izašao iz bungalova prije nego što se ona uopće prenula iz sna.

Svakoga jutra odlazio je iz kuće prije nje kako bi stigao na posao u osam. Gloria na poslu nije morala biti prije deset, radila je kao vodič u Muzeju letećih brodova u Foynesu. Muzej je bio glavna turistička atrakcija, slaveći razdoblje od 1939. do 1945. kada je Foynes bio središte svijeta zrakoplovstva i sjecište puteva iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

Gloria je uvijek bila i više nego spremna razgovarati s ljudima i pomagati im, a u muzeju je radila kao višejezični vodič od ožujka do listopada.

Foynes je bio poznat po još jednoj stvari: izumu irske kave. Za hladna i kišna vremena ljudi koji su čekali u zračnoj luci trebali su nešto jače od kave da ih zagrije. I tako je rođena irska kava s viskijem.

Za nekoliko dana Foynes će biti pun bendova koji će svirati na festivalskoj pozornici, seljaka koji će prodavati na tržnici na trgu pred muzejom, održat će se regata, a grad će biti ukrašen dječjim uličnim umjetninama u povodu Ljetnog festivala irske kave. Po običaju, svečani vatromet sponzorirat će Lučka kompanija Sliannon Foynes, ajack se toga jutra baš onamo zaputio.

Nakon pozdrava i savjetovanja s kolegama, Jack je zauzeo svoje mjesto na divovskom, metalnom kranu i dao se na posao rovarenja tereta. Uživao je u poslu i osjećao zadovoljstvo zbog spoznaje da će netko baš poput njega, u stranoj zemlji, razmotati dar koji je on pomogao zamotati. Uživao je u stavljanju stvari tamo kamo spadaju. Znao je da sve i svatko ima svoje mjesto u životu: svaki komad tereta uskladišten na pristaništu i svaki muškarac i žena koji rade uz njega imaju utor u koji pripadaju i ulogu koju moraju odigrati. Svaki dan imao je isti cilj: premještao je stvari i stavljao ih tamo kamo spadaju. Čuo je Sandyn glas u glavi kako neprestano ponavlja jednu te istu rečenicu: Pretpostavljam kako te samo jedna stvar može izludjeti više od toga da nekoga ne možeš pronaći, a to je činjenica da sam nikako da budeš pronađen. Željela bih da me netko pronađe, više od svega.

Oprezno je položio teret na brod, spustio se na zemlju i, na iznenađenje kolega, skinuo kacigu, bacio je na tlo i otrčao.

Neki su gledali za njim zbunjeno, drugi ljutito, ali oni koji su mu bili najbliskiji gledali su za njim suosjećajno, znajući da, čak ni godinu dana poslije, Jack ne može sjediti u gnijezdu visoko nad tlom, tako visoko da ima osjećaj kako vidi cijelu zemlju i sve što je u njoj, osim svojega brata.

Jack je trčeći prema automobilu razmišljao samo o tome da mora otkriti gdje je Sandy kako bi pronašla Donala i vratila ga tamo kamo pripada.

Jackovo uporno raspitivanje o Sandy Shortt u hotelima, prenoćištima i pansionima u Glinu počelo je privlačiti pozornost. U glas nekoć ljubaznog osoblja počelo se uvlačiti nestrpljenje, a njegove pozive sve su češće preusmjeravali voditeljima smjene. Ne pronašavši nikakav trag o Sandy, Jack se našao kako duboko udiše svjež zrak na ušću rijeke Shannon. Rijeka Shannon odigrala je važnu ulogu u njegovu životu. Još od malena želio je raditi u luci Shannon Foynes.

Uživao je u uzbuđenju na užurbanim dokovima na kojima čudovišni strojevi bazaju obalama rijeke poput metalnih čaplji dugih, čeličnih nogu i kljunova.

Oduvijek je osjećao povezanost s rijekom i želio je sudjelovati u prenošenju onoga što njome putuje. Majka i otac jedne su godine doveli obitelj u Leitrim na ljetovanje i to je ljetovanje Jacku ostalo u življem sjećanju od ijednog drugog.

Donal još nije bio rođen, ajack nije navršio desetu. Na tim je praznicima naučio gdje i kako velika rijeka izvire, isprva tiho i polako u okrugu Cavan prije nego što će ubrzati, prikupljajući tajne i duh svakog okruga, kao i dio tla koji ponese sa sobom. Svaki je pritok bio poput arterije koja istječe iz srca zemlje, šapućući tajne prigušenim i uzbuđenim žuborom sve dok ih naposljetku ne odnese u Atlantik, gdje će se izgubiti medu šaputavim nadama i žaljenjima ostatka svijeta. To je poput igre pokvarenog telefona, započinje sitno, ali postupno raste i prenapuhava se, od svježe obojenih drvenih brodića koji poskakuju na površini u Carrick-on-Shannonu sve do tegljača od čelika i drugih kovina s kranovima i skladištima u velikom uzbuđenju luke Shannon Foynes.

Jack je besciljno lutao mirnom cestom duž ušća rijeke Shannon, zahvalan na miru i tišini. Kad je prešao još dio puta, dvorac Glin nestao je za stablima. Jarkocrvena mrlja sjala je iza zelenila s mjesta koje se dugo koristilo kao parkiralište, ali je sada obraslo i postalo šetalište za besciljne šetače i promatrače ptica. Šljunak je bio neravan, bijele crte su nestale, a iz svake pukotine rastao je korov. Tamo je bila parkirana stara, crvena Fiesta, trošna i ulubljena, odavno izbrisana sjaja. Jack je stao kao ukopan, odmah prepoznavši u tom automobilu biljku mesožderku koja je prethodnoga jutra zarobila dugonogu ljepoticu s benzinske postaje.

33

Srce mu je počelo ubrzano tući dok se ogledavao u nadi da će je ugledati, ali nije se vidjelo niti čulo ništa što bi ukazalo na njezinu prisutnost. Na upravljačkoj ploči stajala je šalica od stiropora, a na suvozačkom sjedalu pokraj ručnika bila je hrpa novina, što je Jackovu hiperaktivnu maštu navelo da je zamisli kako džogira u blizini. Odmaknuo se od auta, bojeći se da će se vratiti i zateći ga kako viri kroz prozore. Ta slučajnost da su se ponovno sreli na pustome mjestu u njemu je pobudila preveliku znatiželju da bi jednostavno otišao. A prilika da je ponovno pozdravi bila bi dobrodošla radost u inače bezuspješnom danu.

Nakon četrdeset pet minuta čekanja, Jacku je postalo dosadno i osjetio se glupo. Automobil je izgledao kao da je napušten prije više godina u nekom zaboravljenom predjelu, ali je bio posve siguran da ga je jučer ujutro vidio u vožnji.

Primakao se bliže i priljubio lice uza staklo.

Srce mu je zamalo stalo. Koža mu se naježila, a cijelim tijelom prošli su mu žmarci.

Na upravljačkoj ploči, pokraj šalice kave i mobitela s propuštenim pozivima, bio je debeli, smeđi fascikl na čijoj je naslovnici urednim rukopisom pisalo "Donal Ruttle".

34

16.

Lupnula sam cipelom tanjur na kojemu su prije bili čokoladni digestivni keksi, što je glasno zveknulo na čistini. Četiri uspavana tijela ležala su oko mene lijeno ispružena na šumskome tlu, a Bernardovo hrkanje kao da je postajalo glasnije iz minute u minutu. Glasno sam uzdahnula, osjećajući se kao nezadovoljna tinejdžerica podivljalih hormona kad ne može biti po njezinu. Helena, kojoj se nisam obratila već jedan sat, podigla je obrve pokazujući da je to nimalo ne zabavlja, premda sam posve dobro znala da uživa u svakoj sekundi moje muke. Proteklog sata "nehotice" sam prevrnula porculansku šalicu, ispustila kutiju keksa na Joan i dobila prilično glasan napadaj kašlja. Ali nisu se probudili, a Helena me odbila izvesti iz šume ili me makar uputiti u smjeru tog drugog života koji je spomenula.

Kad sam odnekud čula smijeh, pokušala sam sama pronaći izlaz, ali kad su mi put prepriječile tisuće istovjetnih, iscerenih borova, zaključila sam da je bilo dovoljno izgubiti se jednom i da bi izgubiti se drugi put u ionako neobičnim okolnostima bilo jednostavno glupo.

- Koliko dugo obično spavaju? — glasno sam upitala glasom iz kojeg se vidjelo koliko mije dosadno, i u nadi da ću ih prenuti.

— Vole odspavati dobrih osam sati.

-Jedu li?

-Triput dnevno. Obično krutu hranu. Šećem ih dvaput dnevno. Bernard posebno dobro prihvaća uzicu — nasmiješila se odsutno kao da se prisjeća. — A katkad si i čiste krzno.

— Mislila sam: jedu li ovdje? — zgađeno sam se ogledala po čistini, više ne hajući vrijeđam li odmaralište na kojem svake godine logoruju. Nisam mogla zatomiti uzrujanost i mrzila sam biti prikovana zajedno mjesto. U životu sam obično dolazila i odlazila kako me volja, a isto sam tako ulazila i u tuđe živote. Nikada se nisam uspjela dugo zadržati u roditeljskoj kući, obično bih zgrabila torbu i pobjegla. Ali sada nisam imala kamo.

U daljini je opet odjeknuo smijeh.

— Kakav je to zvuk?

— Mislim da ga ljudi obično nazivaju smijehom — Helena se uvukla u vreću za spavanje, uživajući u mojoj nelagodi.

— Oduvijek imaš tako poganu narav? — upitala sam je.

-A ti?

— Imam — odlučno sam odgovorila, a ona se nasmijala. Opustila sam namršteno čelo i nasmiješila se. — Samo što sada već dva cijela dana sjedim u ovoj šumi.

— Je li to isprika?

— Ne ispričavam se. Osim kad je stvarno nužno.

— Podsjećaš me na mene kad sam bila mlada. Mlađa. Još sam mlada. Kako to da si tako razdražljiva, a još si tako mlada?

— Nisam baš druželjubiva.

Ogledala sam se, začuvši novu provalu smijeha. Helena je nastavila govoriti kao da ga uopće nije čula.

— Naravno da nisi. Samo trošiš svu životnu energiju na traženje ljudi.

Shvatila sam što mi govori, ali sam odlučila ne odgovoriti.

— Ne čuješ ove zvukove?

— Odrasla sam pokraj željezničkog kolodvora. Kad bi prijatelji prespavali kod mene, buka i podrhtavanje cijele bi ih noći držale budnima. Ja sam na to u toj mjeri bila navikla da ništa nisam čula, ali bi me zato svaki put probudila škripa na stubama kad bi se roditelji penjali na spavanje. Jesi li udana?

Zakolutala sam očima.

— Shvatit ću to kao "ne". Imaš li dečka?

— Povremeno.

— Imaš li djece?

— Ne zanimaju me djeca. — Onjušila sam zrak. — Kakav je to miris? I tko se to smije? Je li netko u blizini?

Glava mi se naglo okretala kao u psa koji pokušava uhvatiti muhu u gubicu. Nisam uspijevala razabrati odakle dopiru zvukovi. Na trenutak bi mi se učinilo da je izvor iza mene, a kad bih se okrenula, izgledalo je kao da su glasniji u suprotnome pravcu.

— Odasvud — dokono je odgovorila Helena. — Novopridošlice to uspoređuju s višekanalnim zvukom. Ti ćeš bolje od mene znati što to znači.

— Tko proizvodi te zvukove i puši li netko cigaru?

Opet sam onjušila zrak.

— Puno pitaš.

— A ti nisi kad si tek stigla? Helena, ne znam gdje sam ni što se događa, a ti mi baš i nisi od pomoći.

35

Helena je ipak bila toliko pristojna da se na to postidi.

— Oprosti. Zaboravila sam kako je to — zastala je i osluhnula. — Taj smijeh i ti mirisi tek ulaze u našu atmosferu. Što za sada znaš o ljudima koji dođu ovamo?

— Da su nestali.

— Upravo tako. A nestali su i smijeh, plač i mirisi koji dođu ovamo.

— Kako je to moguće? — upitala sam, potpuno zbunjena.

— Ljudi ne gube samo čarape, Sandy. Kao prvo, možeš zaboraviti gdje si nešto stavio. Zaboravljanje je kad izgubiš dio pamćenja, ništa više.

— Ali toga se ponovno možeš sjetiti.

— Da, ali ne sjetiš se svega i ne pronađeš sve. Ono što ne pronađeš, završi ovdje, kao što su osjet neke osobe pod prstima ili njezin miris, pojedinosti lica i glasa.

— To je bizarno.

Odmahnula sam glavom, jer nisam sve to mogla odjednom pojmiti.

— Zapravo je posve jednostavno ako se sjetiš da sve na svijetu ima mjesto, i kad se nešto pomakne, mora nekamo otići. A ovo je mjesto kamo sve te stvari dolaze.

Podigla je ruke pokazujući oko sebe. Odjednom mi je nešto palo na pamet.

- Jesi li ikada čula vlastiti smijeh ili plač?

Helena je tužno kimnula.

- Mnogo puta.

- Mnogo puta? — iznenađeno sam upitala. Nasmiješila se.

- Pa, ja sam imala tu povlasticu da me mnogi vole. Što te više ljudi voli, to više ljudi tamo vani gubi sjećanja. Nemoj praviti takvo lice, Sandy. Nije tako grozno kako zvuči. Ljudi ne gube sjećanja namjerno. Premda uvijek ima stvari koje bismo radije zaboravili — namignula je. — Možda je stvaran zvuk mojega smijeha zamijenila nova uspomena ili je nekoliko mjeseci nakon mojeg nestanka nestao moj miris iz spavaće sobe i iz odjeće pa se promijenio miris koji su roditelji toliko željeli sačuvati. Sigurna sam da je moja predodžba o majčinu licu posve drukčija od njezina stvarnog izgleda, ali nakon četrdeset godina bez podsjetnika, po čemu da se moj um ravna? Ne možeš ništa zauvijek zadržati, koliko god se trudio.

Razmislila sam o danu kad sam čula vlastiti smijeh kako mi putuje iznad glave i znala sam da se to može dogoditi samo jednom jer samo jedna osoba doista zna kako se smijem i plačem.

- Svejedno — Helena je podigla pogled prema vedrom nebu sa suzama u očima — katkad ti dođe da ih uhvatiš i zavitlaš tamo odakle su došle. Nama su sjećanja jedini doticaj sa svijetom koji nam je preostao. Možemo se s njima uvijek iznova grliti, ljubiti, smijati i plakati u mislima. Vrlo su dragocjena.

Kroz zrak je lebdjelo hihotanje, psikanje, podsmjehivanje, smijuljenje, a lagani povjetarac nosio je daške mirisa, poput zaboravljenog mirisa roditeljskog doma i kuhinje nakon cjelodnevnog pečenja kolača. Bilo je tu davno izgubljenih mirisa iz ranog djetinjstva: pudera za bebe, kreme protiv osipa, kože koja miriše po slatkišima. Bilo je i starijih, memljivih mirisa omiljenih djeda i bake: lavanda za baku, a miris lule, cigara i cigareta za djeda. Bilo je i mirisa izgubljenih ljubavnika: slatki parfemi i losioni za poslije brijanja, miris sanjivog izležavanja ujutro ili onaj neobjašnjiv, osebujan miris koji za nekim ostane u sobi. Miris osobe dragocjen je kao osoba sama. Sve te arome koje su ljudima nestale iz života, završile su ovdje. Nisam si mogla pomoći, zatvorila sam oči udišući mirise i smijući se uglas sa zvukovima.

Joan se promeškoljila u vreći za spavanje, a ja sam se smjesta prenula iz transa. Srce mi je počelo ubrzano tući u iščekivanju trenutka kad ću napokon vidjeti što je izvan šume.

— Dobro jutro, Joan — zapjevala je Helena tako glasno da je uspjela probuditi i Bernarda. Naglo se trgnuo i podigao glavu, tako da se vidjelo kako mu onih nekoliko vlasi visi na krivu stranu. Sanjivo se ogledavao i pipao oko sebe u potrazi za naočalama.

— Dobro jutro, Bernarde — rekla je Helena tako glasno da je probudila i Marcusa, i Dereka.

Zatomila sam smijeh.

— Izvolite, fina, vruća kavica da vas razbudi.

Gurnula im je pod nos šalice iz kojih se pušilo.Gledali su je sanjivo i smušeno. Čim su otpili prvi gutljaj kave, Helena je zbacila sa sebe prekrivač i ustala.

— E pa, dosta je bilo ljenčarenja. Hajdemo.

Počela je uredno slagati pokrivač i pakirati pribor.

— Zašto govoriš tako glasno i čemu žurba? — pitala je Joan koja se držala za raščupanu glavu i šaptala kao da je mamurna.

— Svanuo je novi dan pa brzo popijte i krećemo natrag čim se svi spremite.

— Zašto? — pitala je Joan brzo pijuckajući.

36

— A doručak? — vapio je Bernard kao malo dijete.

— Doručkovat ćemo kad se vratimo.

Helena mu je istrgnula šalicu, izlila ostatak kave preko svog ramena i spremila šalicu u torbu. Morala sam svrnuti pogled da ne prasnem u smijeh.

— Čemu žurba? — pitao je Marcus. — Je li sve u redu?

Pozorno ju je gledao, još nesiguran što da misli o mojoj nazočnosti.

— Sve je u redu, Marcuse — brižno mu je položila ruku na rame. — Sandy ima posla, to je sve.

Nasmiješila mi se.

Stvarno?

-Oh, kako krasno. Postavljaš dramu? Tako dugo nismo radili predstavu - uzbuđeno je rekla Joan.

- Nadam se da ćeš nam unaprijed javiti za audiciju jer će nam trebati vremena za pripreme. Dugo nismo glumili — zabrinuto je rekao Bernard.

— Ne brinite — uskočila je Helena. — Javit će vam.

Zaustila sam da nešto kažem, ali Helena je podigla ruku da zaustavi moje protivljenje.

— Jesi li ikada razmišljala o postavljanju mjuzikla? — pitao je Derek spremajući gitaru.

— Postoji veliko zanimanje za sudjelovanje u mjuziklu.

— Vrlo moguće - Helena je zvučala kao da se želi riješiti djeteta.

— Hoće li to biti skupne audicije? — upitao je Bernard, pomalo uspaničen.

— Ne, ne — nasmiješeno je rekla Helena, a ja sam napokon shvatila kamo smjera. - Mislim da će Sandy htjeti sa svakime provesti nešto vremena nasamo. E pa — skinula je Bernardu pokrivač s ramena i počela ga slagati dok ju je on gledao otvorenih usta — hajde da se spremimo pa da odvedemo Sandy u razgledavanje. Morat će pronaći dobru dvoranu za predstavu.

Kako li su se brzo Bernard i Joan spremili.

— Inače, baš sam te htjela pitati — šapnula je Helena — jesi li radila kad si dospjela ovamo?

— Kako to točno misliš?

—Jesi li bila na zadatku ili si slijedila nečiji trag u trenutku kad si stigla ovamo? To je tako važno pitanje, a ja sam ti ga zaboravila postaviti.

— Da i ne — odgovorila sam. — Džogirala sam ušćem rijeke Shannon i našla se ovdje, ali u Limerick sam došla poslom. Baš sam pet dana ranije prihvatila novi slučaj.

Sjetila sam se kako me Jack Ruttle nazvao kasno jedne večeri.

— Pitam zato što me zanima po čemu se ta osoba toliko razlikovala od ostalih za kojima si tragala da si završila ovdje. Jeste li bili blisko povezani?

Odmahnula sam glavom, ali znala sam da to nije baš posve točno. Kasnovečernji razgovori s Jackom Ruttleom razlikovali su se od ostalih slučajeva. U njima sam uživala i s njim sam mogla razgovarati i o drugim temama, a ne samo o poslu. Što sam više razgovarala sa simpatičnim Jackom, to sam predanije radila na pronalasku njegova brata. Samo sam se uz jednu drugu osobu u životu osjećala slično.

— Kako se zove ta nestala osoba?

— Donal Ruttle — rekla sam sjetivši se zaigranih plavih očiju s fotografije.

Helena je razmislila o tome.

— E pa, zašto ne bismo odmah počeli? Poznaje li tko ovdje Donala Ruttlea?

Prešla je pogledom po društvu.

37

17.

Jack je koračao oko crvene Ford fieste, osjećajući mješavinu nestrpljenja, frustracije i strepnje. Povremeno bi zastao, zagledao se u suvozački prozor i pokušao snagom volje natjerati vrata da se otvore kako bi zgrabio dosje i gladno progutao podatke sa stranica. Zatim bi se smirio i nastavio koračati. Ogledavao se, ne želeći se previše udaljiti od auta kako se Sandy Shortt ne bi vratila i odvezla bez njega.

Nije mogao vjerovati daje Sandy Shortt žena s benzinske postaje. Mimoišli su se kao da su neznanci, ali baš kao kad su razgovarali telefonom, osjetio je nešto kad ju je vidio, neku povezanost. Tada je pomislio da je to zato što su se na tom mjestu našli sami tako rano ujutro, ali sada je znao da to nije bilo sve. I sada je opet naišao na nju na skrovitome mjestu.

Nešto ga je vuklo k njoj. Što bi sve dao da se vrati u onaj trenutak i porazgovara s njom o Donalu. Znači, ipak je došla u Glin. Znao je da ga neće iznevjeriti i doista je vozila cijelu noć kao što je obećala. Pronalazak njezina auta na tom samotnom mjestu samo je povećao broj neodgovorenih pitanja. Ako je u Glinu, gdje je bila u nedjelju kad su se trebali susresti?

Pogledao je na sat. Prošla su tri sata otkako je nabasao na auto, a njoj još ni traga. Još važnije, ružno pitanje isplivalo je na površinu: gdje je ona sada?

Sjeo je na razvaljeni nogostup pokraj auta i posvetio se onome što se protekle godine navikao činiti. Čekanju. Neće napraviti ni koraka dok se Sandy Shortt ne vrati do automobila.

Slijedila sam društvo kroz šumu, a srce mi je tako glasno tuklo da sam jedva čula Bernarda koji je neumorno brbljao o svojem prethodnom glumačkom iskustvu. Povremeno bih kimnula kad bih osjetila da me gleda. Na moje razočaranje, nitko nije reagirao na spomen Donalova imena. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: "Ne znam." Ali u meni se nešto probudilo kad je Helena spomenula njegovo ime pred ostalima jer sam tek tada, čuvši ga, shvatila što me čeka. Vidjet ću ljude za kojima sam godinama tragala.

Imala sam osjećaj da je taj trenutak vrhunac kojemu je vodio sav moj rad. Neprospavane noći i odvajanje od mogućih prijatelja i brižnih roditelja doveli su do toga da živim samotnim životom kojim sam bila zadovoljna, ali su ga progonile sjene prijateljstava i odnosa ljudi koje nikada nisam upoznala. Znala sam sve o njima: omiljene boje, imena najboljih prijatelja i najdraže bendove, pa sam imala osjećaj da sam svakim korakom sve bliže susretu s davno izgubljenim prijateljima, izgubljenim roditeljima, stričevima, tetkama i drugim rođacima. Kad sam prepoznala te osjećaje u sebi, shvatila sam i u kakav sam se izdvojeni otok pretvorila. Nitko od tih nestalih ljudi o kojima razmišljam s toliko ljubavi neće me poznavati. Kad me ugledaju, vidjet će neznanca, a moje oči nešto posve suprotno. Premda se nikada nismo susreli, obiteljske fotografije prošlih Božića, rođendana i svadbi, prvi dani škole i debitantski balovi ostali su mi duboko utisnuti u sjećanje. Sjedila sam s uplakanim roditeljima i gledala fotografske albume jedan za drugim, a nisam se mogla sjetiti dana kada sam sjedila s vlastitim roditeljima čineći isto. Ljudi za koje sam živjela nisu ni znali da postojim, a ja nisam priznavala postojanje ljudi koji su živjeli za mene.

Vidjela sam ispred sebe rub šume. Šumski mir se raspršio i zamijenila ga je vreva pokreta, buke i boja. Toliko ljudi.

Zaustavila sam se pustivši da društvo produži i ispružila drhtavu ruku da se oslonim o deblo bora.

— Sandy, jesi li dobro? — upitao je Bernard zaustavivši se sa mnom.

I ostali su zastali i osvrnuli se prema meni. Nisam se uspjela ni nasmiješiti. Nisam se mogla praviti da je sve u redu.

Meštar laži uhvaćen je u mrežu laži koju je sam ispleo. Helena se probila naprijed i požurila prema meni.

— Idite vi slobodno naprijed. Dostići ćemo vas — tjerala ih je, ali nisu se niti pomakli. — Hajde!

Na to su se polako okrenuli i nevoljko istupili iz sjene na svjetlo.

— Sandy — Helena mije blago položila ruku na rame. — Drhtiš. — Prebacila mije ruku preko ramena i privila me k sebi. — Sve je u redu, ovdje se nemaš čega bojati. Ovdje ti ništa ne prijeti.

Nije mi se tijelo treslo od straha, nego zato što nikada nisam imala osjećaj da ikamo pripadam. Cijeloga života udaljavala sam se od onih koji su mi željeli biti bliski, bježala sam od prijatelja i ljubavnika zato što mi nisu znali odgovoriti na pitanja ili nisu trpjeli ili razumjeli moje potrage. Usađivali su mi osjećaj da sam u krivu i, nehotice, da sam pomalo poremećena, ali mene je gonila strast za pronalascima. Pronalazak tog mjesta bio je tek jedan veliki odgovor na pitanje koje sam si cijeloga života postavljala i zbog kojega sam sve žrtvovala. Povrijedila sam toliko ljudi koji su me voljeli samo da pomognem onima koje nisam mogla vidjeti, a sad kad ću ih za koji trenutak ugledati, i njih sam se bojala pripustiti sebi. Nekoć sam mislila da sam svetica, kao Jenny-May Butler na vijestima u devet. Mislila sam da sam Majka Tereza s dosjeom nestale osobe u ruci koja se žrtvuje da bi pomogla drugima. Ali zapravo nisam ništa žrtvovala. Takvo ponašanje mi je jednostavno najbolje odgovaralo.

Ljudi koji su me sad okruživali bili su od onih za koje sam se jedino u životu iskreno vezala. Kada bih zgrabila torbu koju sam ostavila pokraj vrata roditeljske kuće u Leitrimu, bilo je to radi njih. Kada sam prekidala veze i odbijala pozive na večernji izlazak, i opet je sve bilo radi njih.A sad kad sam ih pronašla, nisam imala pojma što bih.

38

18.

Helena i ja izašle smo iz tame sjenovite šume i ušle u svijet boja. Od prizora ispred sebe ostala sam bez daha. Kao da se rastvorio svečani, crveni zastor i razotkrio tako raskošnu predstavu da gotovo nisam imala vremena posvetiti pozornost pojedinačnim stvarima. Ukazalo mi se cijelo jedno užurbano selo u kojemu kao da se održavao susret naroda.

Neki su ljudi hodali sami, drugi u dvoje, troje, u skupinama i u mnoštvu. Prizor tradicionalnih nošnji, zvuči različitih jezika, mirisi kuhinja iz cijeloga svijeta. Bilo je bogato i živahno, pucalo je po šavovima od boja i zvukova kao da smo slijedile žilu kucavicu sve do srca šume. Tamo je srce tuklo, a ljudi su tekli ovuda, onuda i posvuda.

Ulicu su obrubljivale dotjerane drvene kuće, vrata i prozora ukrašenih zamršenim rezbarijama. Svaka kuća bila je od druge vrste drveta, a različite nijanse i teksture kamuflirale su selo tako da se gotovo stapalo sa šumom. Krovovi su bili obloženi solar-nim panelima — stotine krovova prostiralo se u daljinu. Posvuda naokolo bile su vjetroturbine visoke do trideset metara, čije su se lopatice okretale na plavome nebu, a tamne sjene kružile po krovovima kuća i cestama. Selo se ugnijezdilo između stabala, između planina, između vjetroturbina. Preda mnom su stotine ljudi odjevene u tradicionalne nošnje iz različitih razdoblja živjele u izgubljenom mjestu koje je izgledalo i mirisalo stvarno, a kada sam pružila ruku da opipam tkaninu na nekome tko je projurio pokraj mene, i ona se pod prstima doimala stvarno. Opirala sam se vlastitu porivu da u to povjerujem.

Bio je to prizor koji mi je istodobno bio poznat i stran jer je sve što sam vidjela bilo sastavljeno od prepoznatljivih elemenata iz mojega svijeta, ali korištenih na drukčiji način. Nismo otputovali u prošlost ili budućnost nego smo jednostavno iskoračili u neko posve novo vrijeme. Taj novi svijet bio je velika mješavina nacija, kultura, dizajna i zvukova.

Djeca su se igrala, štandovi su krasili ulicu, a kupci su vrvjeli oko njih. Bilo je toliko boja, toliko zvukova i nije nalikovalo ni na koju zemlju koju sam dotad vidjela. Na znaku pokraj nas pisalo je: "Ovdje".

Helena me primila pod ruku, a ja bih joj se zasigurno istrgnula da mi nije bila fizički potrebna kao oslonac. Bila sam ošamućena. Bila sam Ali Baba koji je nabasao na špilju s blagom, Galileo nakon otkrića teleskopom. Ali što je još važnije, bila sam desetogodišnja djevojčica koja je pronašla sve svoje čarape.

— Svaki dan je tržni dan — tiho je objasnila Helena. — Neki vole trgovati onime što pronađu za druge predmete koji nešto vrijede. Katkad su i posve bezvrijedni, ali to je preraslo u svojevrstan sport. Novac je bezvrijedan jer sve što trebamo pronalazimo na ulici pa ne moramo raditi za novac kako bismo se uzdržavali. Potrebno je, međutim, raditi za dobrobit sela, ovisno o dobi, zdravlju i drugim osobnim razlozima. Radimo više za javno dobro nego za osobnu dobit.

Ogledala sam se sa strahopoštovanjem. Helena mi je nastavila tiho govoriti na uho, držeći me za ruku dok mi se cijelo tijelo treslo.

- Vjetroturbine su nešto što ćeš vidjeti po cijeloj zemlji. Imamo mnogo vjetroelektrana, većinu u planinskim usjecima u kojima nastaje efekt lijevka. Jedna vjetroturbina godišnje proizvodi dovoljno energije za do četiri stotine domova, a solarni paneli na kućama također pridonose proizvodnji energije.

Slušala sam je, ali jedva da sam čula koju riječ. Uši su mi pratile razgovore oko mene i zvukove čudovišnih lopatica turbina koje su sjekle zrak. Nos mi se prilagođavao čistoj svježini koja mi je već i najmanjim udahom punila pluća hladnim zrakom. Svrnula sam pozornost na najbliže štandove.

— Ovo je mobitel — objašnjavao je britanski gospodin vlasniku štanda.

— Što će mi mobitel? — s omalovažavanjem je odmahnuo karipski prodavač i nasmijao se.

— Čuo sam da te stvari ovdje uopće ne rade.

— Ne rade, ali...

— Nema "ali". Ovdje sam već četrdeset pet godina, tri mjeseca i deset dana - ponosno je podigao glavu. — I ne vidim kako je mobitel koji ne radi poštena naknada za glazbenu kutijicu.

Kupac se prestao pjeniti i činilo se da gleda prodavača s više poštovanja.

— Ja sam ovdje tek četiri godine — uljudno je objasnio — pa dopustite da vam pokažem što današnji telefoni mogu.

Podigao je telefon u zrak, okrenuo ga prema prodavaču i škljocnuo. Na zaslonu se pokazala prodavačeva slika.

— Ah! — nasmijao se. — To je fotoaparat! Ma što ne kažete?

— Dobro, to je mobitel s fotoaparatom, ali to nije sve, pogledajte ovo. Vlasnik ovog mobitela puno je slikao sebe i zemlju u kojoj živi.

Vrtio je izbornik.

Prodavač ga je pažljivo uzeo u ruku.

— Možda netko ovdje poznaje te ljude — tiho je rekao kupac.

— Ah, da, gospodine - tiho je odgovorio prodavač, klimajući glavom. — Ovo je doista dragocjenost.

— Dođi, idemo — šapnula je Helena vukući me za ruku. Kretala sam se kao na autopilotu, ogledavajući se otvorenih usta. Prošle smo pokraj kupca i prodavača. Obojica su kimnula i nasmiješila se: — Dobro došli.

39

Samo sam blenula u njih.

Dvoje djece koje se igralo školice, zastalo je kad je čulo njihov pozdrav.

— Dobro došli.

Oboje su mi se krezubo nasmiješili.

Helena me vodila kroz mnoštvo, kroz višeglasne dobrodošlice, kimanje i osmijehe čestitara. Na sve je uljudno odgovarala umjesto mene. Prešle smo ulicu do velike, drvene dvokatnice s podignutim trijemom koji se pružao duž cijelog pročelja. Vrata su bila ukrašena preciznom rezbarijom svitka i teatralnog pera za pisanje. Kad je Helena gurnula vrata, svitak i pero su se raspolovili kao da se klanjaju i šire ruke da nas propuste.

— Ovo je registratura. Ovamo svi dođu kad stignu — strpljivo je objasnila. — Svačije ime i opis unose se u ove knjige kako bismo pratili tko je tko i koliko je ljudi ovdje.

— Za slučaj da netko nestane — dosjetljivo sam rekla.

— Mislim da ćeš uvidjeti kako ovdje ništa ne nestaje, Sandy — ozbiljno je odgovorila Helena. — Stvari nemaju kamo drugamo otići pa ostaju ovdje.

Ne obazirući se na jeziv podtekst te tvrdnje, bezuspješno sam pokušala unijeti humor u situaciju.

— Pa što ću sama sa sobom ako nemam što tražiti?

— Činit ćeš ono što si oduvijek željela. Pronalazit ćeš one koje netko traži. Završavati započete poslove.

— A poslije? Šutjela je.

— Poslije ćeš mi pomoći da se vratim kući, zar ne? — prilično sam žestoko upitala.

Nije odgovorila.

— Helena - doviknuo je neki vedar momak koji je sjedio za pisaćim stolom na kojemu je bio niz brojeva. Pokraj ulaznih vrata bila je ploča s popisom svih zemalja i jezika svijeta, svrstanih pod rednim brojevima. Za neke jezike nisam ni čula. Povezala sam jedan od brojeva na stolu s brojem na ploči. "Zemlja: Irska. Jezici: gaelski, engleski."

— Bok, Terence. Činilo se da je Heleni drago što je naš razgovor prekinut.

Tek sam se tada prvi put ogledala po prostoriji. U velikoj sobi stajalo je desetak pisaćih stolova. Na svakom je bio niz brojeva i za svakim je sjedila osoba druge nacionalnosti. Ispred stolova su stajali ljudi u redovima. U sobi je vladao muk i osjećala se napetost stotina novopridošlica koje još nisu shvatile gdje su. Svi su se ogledavali razrogačenih, užasnutih očiju, grleći sami sebe ne bi li se utješili.

Primijetila sam da se Helena pridružila Terenceu za stolom.

Kad sam im prišla, podigao je pogled.

— Dobro došla — blago se nasmiješio. Osjetila sam suosjećajnost u njegovu glasu, a naglasak je otkrivao irske korijene.

— Sandy, ovo je Terence O'Malley. Terence, ovo je Sandy. Terence je ovdje već... o, Bože, koliko si zapravo već ovdje, Terence? — upitala ga je Helena.

"Jedanaest godina", pomislila sam.

— Uskoro će jedanaest punih godina — nasmiješeno je odgovorio.

— Terence je radio kao...

— Knjižničar u Ballini — prekinula sam je prije nego što sam stigla razmisliti. I deset godina poslije, još se u njemu moglo prepoznati pedesetpetogodišnjeg samca koji je nestao vraćajući se s posla u knjižnici prije jedanaest godina.

Helena se sledila, a Terence se zbunio.

— Ah, da, rekla sam ti to kad smo ušle — uskočila je Helena. — Baš sam šašava. Valjda starim kad se počinjem ovako ponavljati — nasmijala se.

— Znam taj osjećaj — nasmijao se Terence, gurajući navrh nosa naočale koje su mu spuznule.

Oduvijek mi se činilo da ima isti nos kao sestra. Dugo sam ga proučavala.

— E pa — Terence se počeo meškoljiti pod mojim prodornim pogledom pa se okrenuo Heleni tražeći podršku — hajde da prijeđemo na posao, može? Ti samo sjedni, Sandy, a ja ću ti pomoći da ispuniš ovaj obrazac. Zapravo je posve jednostavan.

Sjedajući pred njegov stol, pogledala sam redove oko sebe. Meni zdesna, žena je pomagala malenome dječaku da se popne na stolicu pred njezinim stolom.

— Permettimi di aiutarti a sederti cosi mi poui raccontare tutto su come sei arrivatofin qui. Avresti voglia di un po' di latte e biscotti?

Pogledao ju je krupnim, smeđim očima, kao da je izgubljeno štene, i kimnuo. Ona je kimnula nekome iza sebe, tko je nestao kroz vrata iza stola i ubrzo se vratio s čašom mlijeka i tanjurom keksa.

40

Meni slijeva, bjelodano zbunjeni gospodin stigao je na red. Čovjek za stolom, čija je pločica s imenom otkrivala da se zove "Martin", ohrabrujuće mu se nasmiješio.

— Nehmen Sie doch Platz, bitte, dann helfe ich Ihnen mit den Formularen.

— Sandy.

Terence i Helena su me dozivali, nastojeći mi privući pozornost.

— Da, molim, oprostite — trgnula sam se iz transa.

— Terence te pitao odakle si.

— Iz Leitrima.

— Tamo si živjela?

— Ne. U Dublinu.

Ogledala sam se jer je još ošamućenih ljudi uvedeno u prostoriju.

— I nestala si iz Dublina - potvrdio je Terence.

— Ne. Iz Limericka.

Glas mi je postao tiši jer su mi misli u glavi postajale sve glasnije.

— Poznaješ Jima Gannona... iz mjesta Leitrim?

— Poznajem — odgovorila sam gledajući mladu Afrikanku koja je oko sebe stezala oker pokrivač, u strahu se ogledavajući po čudnom okružju. Kožu su joj krasile bakrene grivne i ukrasi od pletene trave i perlica. Pogledi su nam se na trenutak sreli, a onda je ona brzo okrenula glavu, a ja nastavila razgovarati s Terenceom kao da zapravo nisam ondje.

— Jim je vlasnik željezarije. Njegov sin mi je predavao zemljopis.

Terence se sretno nasmijao tome kako je svijet malen.

— Puno veći nego što sam mislila — odvratila sam glasom koji je zvučao kao da dopire s nekog drugog mjesta.

Terenceov mi je glas kroz jedno uho ulazio, a na drugo izlazio dok sam pogledom prelazila po svim tim licima, svim tim ljudima koji su u jednom trenutku bili na putu na posao ili u trgovinu pa se odjednom našli ovdje.

— ...za život?

— Bavi se kazalištem, Terence. Vodi glumačku agenciju.

Mumljanje se nastavilo, a ja sam se opet isključila.

— .. .je li tako, Sandy? Vodiš vlastitu agenciju?

— Da — odsutno sam potvrdila gledajući kako dječaka pokraj mene vode za ruku kroz vrata iza talijanskog prijamnog pulta.

Cijelim putem gledao me krupnim, zabrinutim očima. Nasmiješila sam mu se pa mu se namršteno čelo malo smekšalo. Vrata su se zatvorila za njim.

— Kamo vode ona vrata? — odjednom sam upitala usred Terenceova ispitivanja.

Zastao je.

— Koja vrata?

Ogledavši se po prostoriji, prvi sam put zamijetila da iza svakog stola stoje vrata.

— Sva. Kamo vode? — upitala sam slabašnim glasom.

— Tamo ljudima prenosimo sve što znamo o tome gdje smo i što se ovdje događa. Imamo savjetnike za psihološku pomoć i zapošljavanje, a i uredimo tako da ih netko domaći dočeka i bude im vodič koliko god bude potrebno.

Pogledala sam velika vrata od čvrste hrastovine i nisam ništa rekla.

— Budući da si Helenu već upoznala, ona će ti biti vodič — blago je rekao Terence. — A sada prođimo zadnja pitanja pa da možeš otići odavde, čemu se sigurno raduješ.

Ulazna vrata su se otvorila i prostoriju je opet obasjalo sunčevo svjetlo. Svi su podigli pogled na djevojčicu od najviše deset godina, mekih, skakutavih, plavih uvojaka i krupnih, plavih očiju. Šmrcala je i brisala oči, slijedeći vodiča koji ju je uveo.

— Jenny-May — šapnula sam i opet mi se zavrtjelo u glavi.

— A bratovo ime? — upitao je Terence prelazeći obrazac.

— Ne, samo malo. Ona nema sestru — uplela se Helena. — Maloprije mi je rekla da je jedinica.

— Ne, ne. — Terence je zvučao pomalo uzrujano. — Pitao sam je ima li sestara, a ona je odgovorila: "Jenny-May".

— Mora da te nije dobro čula, Terence — mirno je odvratila Helena, a ostatak njihova razgovora meni se u ušima opet pretvorio u mumljanje.Očima sam pratila djevojčicu koju su vodili kroz prostoriju. Srce mi se ubrzalo kao i uvijek kada bi Jenny-May Butler bila na nekoliko koraka od mene.

— Možda bi ti ovo mogla raščistiti — Terence me pogledao. Njegovo lice je nestajalo i vraćalo mi se u vidokrug.

— Možda joj nije dobro, Terence. Izgleda blijedo — Helenin glas sada mi je bio posve blizu uha. — Sandy, bi li voljela...

Tada sam se onesvijestila.

41

19.

— Sandy... Čula sam kako me netko doziva i osjetila topao dah na licu. Miris je bio poznat: slatka kava od koje mi je srce odmah po običaju zatreperilo, hladeći mi tijelo, tako da su mi žmarci uzbuđenja počeli strujati tik ispod kože.

Gregoryjeva ruka nježno mi je sklonila vlasi kose s lica, kao da oprezno stresa pijesak na arheološkom nalazištu da bi iskopao nešto dragocjenije od mene. Ali to je bio on, moj pronalazač, onaj koji iskapa sve stoje zakopano u dubini i razotkriva moje skrovite misli. Jednu ruku položio mije na potiljak kao da sam najkrhkiji predmet koji je ikada držao u ruci, a drugom mi polako prelazio po čeljusti, povremeno mi klizeći po obrazima i kroz kosu.

— Sandy, draga, otvori oči — šapnuo mi je glas u uho.

— Svi se odmaknite! — viknuo je u blizini glasniji i agresivniji glas. — Je li joj dobro?

Glas je postajao glasniji, bliži.

Ruka koja me tješila prešla mi je s kose na ruku i čvrsto je stegnula, umirujuće mi gladeći palcem kožu dok je Gregory tiho odgovarao: — Ne reagira. Zovite hitnu pomoć.

Glas mu je bio izobličen i odjekivao mi je u glavi. Glava me boljela.

— Oh, majko Isusova — promrmljao je glas.

- Sean, uvedi djecu natrag u školu. Nemoj da ovo gledaju — mirno je rekao moj spasitelj.

Sean, Sean, Sean. Znala sam to ime. Znala sam taj glas.

— Odakle teče krv? — uspaničio se.

— Iz glave. Odvedi djecu.

Stisak na mojoj ruci se pojačao.

— Jako ju je udario, gad.

— Znam, vidio sam. Gledao sam s prozora. Zovi hitnu.

Seanovi povici djeci neka se vrate u školu počeli su se udaljavati, a ja sam ostala u zvonkoj tišini sa svojim anđelom.

Osjetila sam meke usne na čelu.

— Otvori oči, Sandy — šapnuo je. — Molim te.

Pokušala sam, ali imala sam osjećaj da su mi kapci slijepljeni, kao lotos u blatu prisiljen prijevremeno rastvoriti latice.

Glava mi je bila teška, a misli u njoj nespretne i spore dok je neprirodno snažno bubnjala i pulsirala u zaštitničkoj ruci koja ju je pridržavala. Tlo poda mnom bilo je tvrdo i hrapavo. Beton. Zašto sam na tlu? Pokušala sam se uspraviti, ali tijelo se opiralo pokretu, a oči se još nisu otvarale.

U daljini sam čula kola hitne pomoći i opet se uprla da otvorim oči. Uspjela sam ih odškrinuti. Ah. Gospodin Burton.

Moj spasitelj. Držao me u naručju, gledajući me kao daje upravo otkrio zlato na leitrimskom asfaltu. Košulja mu je bila krvava — je li ranjen? Oči su mu doista djelovale ranjeno dok su mi motrile lice. Odjednom sam se sjetila golemog prišta na bradi i zažalila što ga tog jutra nisam istisnula. Pokušala sam pomaknuti ruku da ga prekrijem, ali sam se osjećala kao da mije ruka umočena u beton i ostavljena da se suši.

— Oh, Bogu hvala — šapnuo je, jače mi stegnuvši ruku. - Nemoj se još micati. Hitna pomoć samo što nije stigla.

Morala sam pokriti prišt. Nakon četiri godine napokon sam se našla tako blizu gospodinu Burtonu, a izgledam kao čudovište. Moji sedamnaestogodišnji hormoni upropaštavali su trenutak o kojemu sam sanjala. Stani malo, spomenuo je hitnu pomoć. Što se dogodilo? Pokušala sam progovoriti, ali uspjela sam samo graknuti.

— Sve će biti u redu — ušutkavao me, lica blizu mojega.

Povjerovala sam mu i na trenutak zaboravila bol i stidljivo podigla ruku prema prištu.

— Znam što pokušavaš, Sandy, pa možeš prestati.

Gregory se pokušao vedro nasmijati oprezno mi odmičući ruku od lica.

Zaječala sam, a riječi mi još nisu prelazile preko usana.

— Nije tako grozan, znaš. Zove se Henry i pravio mi je društvo kad si se ti tako nepristojno onesvijestila. Henry, ovo je Sandy. Sandy, ovo je Henry, ali mislim da ovdje nisi baš dobrodošao gost.

Prešao mi je prstom po bradi, lagano kliznuvši po prištu kao da je on ono najljepše na meni.

I tako sam ležala krvareći iz glave, s prištom zvanim Henry na bradi i tako usijanim licem da bi moglo snabdjeti energijom cijeli grad. Počela sam opet sklapati oči. Nebo je bilo toliko svijetlo da mi je pržilo zjenice bacajući mi bolna koplja kroz očne duplje u ionako bolnu glavu.

— Ne zatvaraj oči, Sandy — rekao je Gregory glasnije.

Otvorila sam ih i ulovila zabrinutost na njegovu licu prije nego što ju je uspio prikriti.

— Umorna sam — napokon sam šapnula.

42

— Znam da jesi — čvršće me privio. — Ali ostani neko vrijeme budna radi mene. Pravi mi društvo dok ne dođe hitna pomoć - molio me. — Obećaj.

— Obećavam — šapnula sam i opet zatvorila oči.

Na mjesto nesreće stigla je i druga sirena. U blizini se zaustavio automobil. Osjećala sam podrhtavanje betona oko glave i pobojala se da će me gume pregaziti. Vrata su se otvorila i zalupila.

— Ovdje je, policajče — vikao je Sean, koji se vratio. — Zabio se točno u nju, uopće nije gledao - paničario je. — Ovaj čovjek je sve vidio.

Sean se utišao i čula sam muški plač. Čula sam glasove policajaca koji su ga pokušavali utješiti, pucketanje i pištanje radioprijemnika, čula sam kako ga odvode. Približili su mi se koraci, a iznad glave sam čula mrmljanje zabrinutih glasova. Gregory mi je cijelo vrijeme u uho šaputao riječi koje su zvučale ljupko, a samoglasnici su mi godili bolnim ušima. Ti zvukovi zamaglili su snene, prestrašene krikove, povike panike i srdžbe, osjet hladnog asfalta i ljepljivu tekućinu koja mije curila niz uho. Što su sirene hitne pomoći bile glasnije, to je Gregoryjev glas bio užurbaniji, a ja sam počela gubiti svijest u njegovu naručju.

— Dobro došla natrag.

Probudila sam se i ugledala zabrinutu Helenu kako mi maše lepezom pred licem.

Zaječala sam, a ruka mi je poletjela na glavu.

— Imaš tako gadnu čvorugu da ti savjetujem da je ne diraš — blago je rekla.

Ruka mi se nastavila kretati.

— Rekla sam da je ne...

-Jao. — Pravo ti budi — nadmeno je rekla i udaljila se. Škiljila sam po nepoznatoj sobi, pipajući čvorugu veličine jajeta koja mi je izbila iznad sljepoočnice. Ležala sam na sofi, a Helena je bila za sudoperom, okrenuta prozoru. Svjetlo je bilo jarko i osvjetljavalo ju je tako da joj se obris zamutio kao daje svetačko ukazanje.

— Gdje smo?

— Kod mene.

Ne okrenuvši se, nastavila je ispirati krpu. Ogledala sam se oko sebe.

— Zašto imaš sofu u kuhinji?

Helena se opušteno nasmijala.

— Od svih pitanja koje si mogla postaviti, ti si izabrala baš to. Šutjela sam.

— Ovo nije kuhinja nego dnevna soba spojena s pomoćnom kuhinjom — odgovorila je. — Ne kuham ovdje.

— Pretpostavljam da nemaš struje.

Podsmjehnula se.

— Jednom kad budeš imala prilike prošetati vani, vidjet ćeš da imamo sustav nečega što nazivamo solarnim panelima — razvlačila je riječi kao da sam slaboumna. — Slični su onima kakvi se znaju naći na džepnim kalkulatorima i prikupljaju Sunčevu energiju. Svaka kuća ima vlastito napajanje električnom energijom — uzbuđeno je rekla.

Osjetivši vrtoglavicu, spustila sam se na sofu i zatvorila oči.

— Znam kako rade solarni paneli.

— Postoje i tamo vani? — zvučala je iznenađeno.

Oglušila sam se na pitanje.

— Kako sam dospjela ovamo?

— Moj muž te donio.

Naglo sam otvorila oči i lecnula se od boli. Helena se još nije okrenula, a voda je još tekla.

— Tvoj muž? Možeš se vjenčati ovdje?

— Svugdje se možeš vjenčati.

— To strogo gledano baš nije istina — krotko sam se pobunila. - Bože, struja i brakovi? To je previše za mene mrmljala sam, a strop se počeo okretati.

Helena je sjela do mene na sofu i položila mi hladan oblog na čelo i oči. Ublažio mi je bol i vrućinu u glavi.

— Sanjala sam grozan san da sam na nekom bizarnom mjestu kamo odlaze sve nestale stvari i ljudi na svijetu — gunđala sam. — Molim te, reci mi da je to bio san ili bar živčani slom. Sa živčanim slomom mogla bih se nositi.

— E pa, ako se možeš nositi s tim, možeš i s istinom.

— A što je istina?

43

Otvorila sam oči. Šutke se zagledala u mene pa uzdahnula.

— Znaš što je istina.

Zatvorila sam oči i opirala se potrebi da zaplačem. Helena me uhvatila za ruku, stegnula je i nadvila se nada me užurbano mi govoreći: — Drži se, Sandy. Nakon nekog vremena sve će ti biti razumljivije.

Nisam vjerovala da je to moguće.

— Ako će ti biti lakše, znaj da nikome nisam rekla ono što si ti rekla meni. Nikome.

Stvarno mi je bilo lakše. To je značilo da imam vremena otkriti što mije činiti.

— Tko je Jenny-May? — znatiželjno je upitala Helena.

Zatvorila sam oči i zaječala, sjetivši se scene u registraturi. Nitko. Dobro, ne baš nitko, nego netko. Učinilo mi se da sam je vidjela u registraturi, to je sve. A to nije bila ona?

— Nije, osim ako nije prestala starjeti onoga dana kad je stigla ovamo. Ne znam gdje mi je bila pamet.

Namrštivši se, opet sam podigla ruku na glavu u kojoj mi je bubnjalo.

Začulo se lagano kucanje i na vratima se pojavio muškarac koji je bio tako visok i plećat da je ispunio cijeli dovratak.

Bijelo svjetlo nestrpljivo se probijalo kroz rupice koje nije popunio, gađajući mi oči poput plamenih kopalja. Bio je slične dobi kao Helena, blistave kože tamne poput ebanovine i prodornih, crnih očiju. Dobrano je nadmašivao mojih 185 centimetara visine i to je bilo dovoljno da mi se odmah svidi. Njegova pojava vladala je prostorijom, unijevši u nju osjećaj sigurnosti. Mali smiješak otkrivao je snježnobijele zube, a bjeloočnice su bile poput pročišćena šećera rastopljenog oko zjenica od crne kave. Bio je tvrd, ali mek po rubovima. Jagodične kosti stajale su mu na licu visoko i ponosno, čeljust mu je bila uglata, ali iznad nje su bile jastučaste usne s kojih su riječi odskakivale i odlijetale u svijet.

— Kako je naša mala kikepeo?

Ritmički izgovor otkrivao je afričke korijene.

Zbunjeno sam pogledala Helenu, a ona je iznenađeno gledala muškarca, ali vidjela sam da je nije iznenadio njegov neočekivan dolazak nego njegove riječi. Pretpostavila sam da ga poznaje i da razumije što je rekao. Ja nisam razumjela njegove riječi, ali sam slutila da je govornik njezin muž. Pogledi su nam se sreli. Osjetila sam kako me njegove oči uvlače — ostala sam zarobljena u njegovima, a on u mojima kao da nas je spojio magnet. U krupnim šakama držao je drvenu dasku, a odjeća od bijelog lana bila mu je posuta piljevinom.

— Što znači kikepeo? — upitala sam sobu. Soba nije odgovorila, ali znala je odgovor.

— Sandy, ovo je moj muž Joseph — upoznala nas je Helena. — Tesar je — dodala je pokazujući dasku u njegovoj ruci.

Moje neobično upoznavanje s tesarom Josephom prekinula je djevojčica koja je ušla u sobu između Josephovih nogu, hihoćući se, dok joj je kovrčava crna kosa plesala pri svakom djetinjem skoku. Pritrčala je Heleni i uhvatila je za nogu.

— A što je ovo? Bezgrešno začeće? — upitala sam, a djevojčičini povici u bolnoj su mi glavi odjekivali kao lelek.

— Skoro - Helena se nasmiješila. — Ovo je plod bezgrešnog začeća naše kćeri. Pozdravi, Wanda.

Prošla je prstima djevojčici kroz kosu.

Pozdravila me krezubim osmijehom pa stidljivo klisnula iz sobe kroz djedove noge. Podigla sam pogled s mjesta gdje je nestala prema Josephovim očima. Još me gledao. Helena je pogledavala njega pa mene, ne sa sumnjom nego s... nisam uspijevala odrediti s čime.

— Moraš spavati.

Jednom mi je klimnuo glavom.

Pod Heleninim i Josephovim pogledom spustila sam si oblog na oči i dopustila si da odlutam. Prvi put u životu bila sam preumorna za ispitivanje.

— Ah, evo je.

Očev glas pozdravio me kao da sam odjednom izronila iz vode. Prigušeni zvukovi odjednom su postali čujni, a lica postupno prepoznatljiva. Osjećala sam se kao da sam ponovno rođena u svijet i opet gledam svoje voljene iz bolničkog kreveta.

— Bok, mila — majka mije pritrčala i primila me za ruku. Lice je prinijela preblizu mojemu da bih ga mogla izoštriti, tako da je ostala mrlja s mirisom lavande i četiri oka.

— Kako se osjećaš?

Nisam se osjećala baš najbolje.

— U redu — odgovorila sam nakon kraćeg razmišljanja.

— Oh, siroto moje čedo.

44

Kad se nagnula da mi poljubi čelo, vidno polje prekrio mi je njezin dekolte, a od njezinih sjajilom premazanih usana koža mi je ostala ljepljiva i škakljiva. Kad se odmaknula, ogledala sam se po prostoriji i ugledala oca sa zgužvanom kapom u ruci, koji je izgledao starije nego što sam pamtila. Možda sam bila pod vodom duže nego što sam mislila.

Namignula sam, na što se nasmiješio, a na licu mu se jasno čitalo olakšanje. Čudno je kako je zapravo pacijentov zadatak da razvedri posjetitelje. Bilo je to kao da sam na pozornici i na menije red da zabavljam. Bolnički zidovi učinili su da se svi osjete mutavo i nelagodno kao da smo se tek toga dana upoznali.

— Što se dogodilo? - pitala sam otpivši vode kroz slamku iz šalice koju mije bolničarka gurnula pod nos.

Napeto su se pogledali. Mama je odlučila prihvatiti častan zadatak.

— Udario te auto, mila, baš dok si prelazila ulicu ispred škole. Skrenuo je za ugao... bio je to neki dečko, imao je tek dozvolu za mlade vozače. Njegova majka, sirota, nije ni znala da je uzeo auto. Na svu sreću, gospodin Burton je sve vidio pa je policiji dao cjelovitu izjavu. Taj gospodin Burton baš je dobar čovjek — nasmiješeno je rekla. - Gregory - dodala je meni, ispod glasa.

I ja sam se nasmiješila.

— Bio je uz tebe cijelim putem do bolnice.

— Moja glava — šapnula sam jer mi je bol odjednom prodrla u tijelo kao da ju je slušanje te priče podsjetilo da i ona postoji.

— Lijeva ruka ti je slomljena — mamine sjajne usne blistale su na svijetlu dok su se otvarale i zatvarale. — I lijeva noga — glas joj je blago zadrhtao. — Ali izuzev toga, imala si puno sreće.

Tek sam tada primijetila da mi je ruka imobilizirana, a lijeva noga u gipsu i bilo mi je zabavno što smatraju da imam sreće čak i sad kad me pogazio auto. Nasmijala sam se, ali bolje to prekinula.

— Ah, da, i napuklo ti je rebro — brzo je dodao otac, kao da se ispričava što me propustio upozoriti.

Kad su otišli, Gregory je blago pokucao na vrata. Izgledao je divnije no ikad, umornih, zabrinutih očiju i raščupane kose. Zamišljala sam da ju je raskuštrao zabrinuto koračajući. To je uvijek činio.

— Bok — nasmiješio se ulazeći i poljubio me u čelo.

— Bok — šaptom sam odgovorila.

— Kako se osjećaš?

— Kao da me pregazio autobus.

— Ma kakvi, običan Mini. Prestani izmišljati da privučeš pozornost - na uglovima usana zaigrao mu je osmijeh. — Pretpostavljam da si čula loše vijesti?

— Da ću polagati maturu usmeno? — podigla sam ljevicu u gipsu. — Mislim da će me policija svejedno primiti — nasmiješila sam se.

— Ne — ozbiljno je rekao i sjeo na rub kreveta. — Izgubili smo Henryja u kolima hitne pomoći. Mislim da ga je sredila maska za kisik.

Nasmijala sam se, ali sam morala prestati.

— Oh, sranje, oprosti.

Smjesta je prestao zbijati šale kad je vidio da me boli.

— Hvala što si ostao uz mene.

— Hvala tebi što si ostala uz mene — odvratio je.

— Obećala sam — nasmiješila sam se — i ne kanim tako brzo nikamo nestati.

45

20.

Jack je sjedio na šljunku pokraj automobila kojeg je sad već smatrao napuštenim. Njegov hiperaktivni um smišljao je sve moguće teorije o tome gdje se Sandy Shortt nalazi, zašto joj je auto nasred šume na starom parkiralištu, zašto se nije pojavila na njihovu sastanku prethodnoga dana i zašto se cijeli dan nije vratila do auta. Više mu ništa nije imalo smisla.

Cijeloga dana nije se udaljio od automobila. Na brzinu je pretražio okoliš, no nije joj pronašao ni traga — ni bilo kakvu drugom biću, kad se pravo uzme. Sada je već bilo kasno. Šuma je bila crna, a jedina svjetlost dopirala je s dalekih brodova na moru i dvorca Glin u daljini iza visokih borova. Jack je jedva vidio prst pred nosom. Crnina noći bila je gusta i djelovala kao da će ga progutati, ali bojao se otići da mu Sandy ne promakne ili da netko ne odvuče auto, što bi ga, pak, lišilo Donala i svih mogućih tragova.

Na upravljačkoj ploči ležao je dosje. Mobitel koji je bio pokraj njega bio je jedini izvor svjetla jer se svakih nekoliko sekundi palio signalizirajući praznu bateriju. Ako se Sandy ubrzo ne vrati do auta, Jack će se morati dokopati tog mobitela da pogleda popis nedavnih poziva i, bude li sreće, pronađe u imeniku nekoga tko bi mu mogao pomoći daje nađe. Ako se baterija ugasi, moguće je da ga neće moći opet uključiti bez pina.

Opet je zazvonio njegov mobitel: to ga sigurno traži Gloria. Bilo je jedanaest sati i nije se mogao natjerati da se javi i nije imao pojma što bi joj mogao reći. Nije želio lagati pa je u zadnje vrijeme izbjegavao svaki razgovor s njom, odlazeći iz kuće prije njezina buđenja i vraćajući se kad bi već zaspala. Znao je da je njegovo ponašanje jamačno uzrujava — dragu, strpljivu Gloriju koja ga nikada nije gnjavila onako kako su njegovi prijatelji tvrdili da to čine njihove djevojke. Uvijek mu je ostavljala dovoljno slobode i bila je dovoljno sigurna u sebe da zna kako je on neće iznevjeriti. Ali iznevjerio ju je proigrao je njezino strpljenje i vjerojatno je tjera od sebe. Možda to i želi. A možda i ne. Znao je samo da je Donalov nestanak stao na kraj razgovorima o obitelji i braku koji su se i njemu i njoj prije činili toliko važnima. Trenutačno je zapostavio njihovu vezu i posvetio se potrazi za nestalim bratom. Nekako je imao osjećaj da će, pronađe li Sandy, biti korak bliže pronalasku Donala, a možda je to bio samo još jedan izgovor, još jedna opsesija zbog koje će odgoditi povratak u život i raspravu s Glorijom o vezi o kojoj više nije bio siguran što misli.

Učinio je jedino čega se mogao sjetiti. Izvadio je mobitel i nazvao Grahama Turnera, policajca koji je Jacku i njegovoj obitelji bio veza tijekom potrage za Donalom.

— Halo? — javio se Graham. U pozadini su se čuli povici, čavrljanje i smijeh — žamor pivnice.

— Grahame, ovdje Jack — vikao je u tihoj šumi.

— Halo? — opet je viknuo Graham.

— Jack ovdje — rekao je još glasnije i prestrašio životinje koje su se sklonile u obližnja stabla.

— Čekaj malo, izaći ću — vikao je Graham. Glasovi i buka postajali su sve glasniji dok je nosio mobitel kroz pivnicu.

Napokon su utihnuli.

— Grahame, ovdje Jack — ponovio je tiše. — Oprosti što te zovem ovako kasno.

— Nema problema. Je li sve u redu? - zabrinuto je upitao Graham, koji se protekle godine navikao na Jackove kasnovečernje pozive.

— Da, sve je u redu — lagao je Jack.

— Ima li vijesti o Donalu?

— Ne, nema vijesti. Zapravo zovem zbog nečeg drugog.

— Nema frke, što ima?

Kako da to, zaboga, objasni?

- Samo sam zabrinut za jednu osobu. Trebali smo se sresti jučer ujutro u Glinu, ali se nije pojavila.

Tišina.

— Razumijem.

— Na sekretarici mi je ostavila poruku prije polaska iz Dublina da mi javi kako je na putu, ali nije stigla, a automobil joj je parkiran na ušću.

Tišina.

— Razumijem.

— Pa se počinjem brinuti, znaš?

— Da, da, znam. Svatko bi se zabrinuo u tim okolnostima.

Jack se na to odjednom osjetio kao totalni, paranoični luđak.Možda je to i postao.

— Znam da zvuči kao da nije ništa, ali ja mislim da je nešto, znaš?

— Da, da, naravno — žurno je rekao Graham. — Oprosti, pričekaj trenutak — prekrio je mobitel rukom pa su glasovi postali prigušeni. — Da, još jedno pivo. Živio, Damiane. Vraćam se čim popušim do kraja — rekao je pa se vratio na vezu.

— Oprosti na ovome.

46

— Sve je u redu. Gle, znam da je kasno i znam da si vani. Ispričavam se što zovem — Jack je spustio glavu na ruke, osjećajući se kao zadnja budala. Čim ju je izgovorio, priča mu je zvučala glupo, a zabrinutost za Sandy suvišna, ali duboko u sebi znao je da nešto nije kako treba.

— Ne zabrinjavaj se. Što bi želio da poduzmem? Reci mi kako se tip zove pa ću se raspitati.

— Sandy Shortt.

— Sandy Shortt?

— Da, tip je žena.

— Da? Dobro. A trebali ste se naći...?

— Jučer u Glinu. Mimoišli smo se na Lloydsovoj pumpi, znaš onu na...

— Da, znam.

— Da, e pa, tamo smo se susreli oko pola šest ujutro, ali ona se kasnije toga jutra nije pojavila.

— Kad si je sreo, nije rekla kamo ide?

— Ne, jedva smo izmijenili koju riječ.

— Kako izgleda?

— Vrlo visoka, kovrčava crna kosa... — utihnuo je, shvativši da nema pojma kako Sandy Shortt izgleda jer nije imao razloga vjerovati daje žena s kojom se mimoišao na benzinskoj postaji uopće Sandy Shortt. Jedini dokaz bio je dosje na upravljačkoj ploči s Donalovim imenom. Ali vozač automobila mogao bi biti bilo tko. Dopustio je da se dijelovi slagalice fino slože, ne propitujući koliko to ima smisla, a trenutačno mu se činilo da nema baš nikakvog.

-Jack? — dozivao gaje Graham.

-Da. — Visoka je i ima kovrčavu, crnu kosu. Znaš li još što? Dob ili odakle je, bilo što?

— Ne. Ne znam, Grahame. Nisam čak siguran ni kako izgleda. Razgovarali smo samo telefonski. Ne znam nije li to stvarno bila ona na pumpi.

Odjednom se nečega sjetio. — Bila je policajka. U Dublinu. Dala je otkaz prije četiri godine. To je sve što znam.

Odustao je.

— Dobro, čuj, nazvat ću neke ljude pa ću ti se javiti.

— Hvala.

Jack se osjetio poniženo. Priča mu je bila puna rupa.

— Ovo će ostati među nama, zar ne? — tiho je upitao.

— Jasno. S Glorijom je sve O. K.?

To je zvučalo kao optužba. A možda i nije — možda je Jack u zadnje vrijeme sve pogrešno tumačio.

— Super, da.

— Dobro. Pozdravi je u moje ime. Ta ti je pravi anđeo, Jack.

— Da, znam — obrambeno je odgovorio. Tišina pa ponovno buka pivnice.

— Javit ću ti se, Jack — viknuo je Graham.

Veza se prekinula. Jack se lupio po glavi, osjećajući se kao idiot.

U ponoć, dok je koračajući prelazio prstom gore-dolje po hladnoj kovini automobila, zazvonio mu je mobitel. Već je napisao Gloriji poruku da će se kasno vratiti kući pa je znao da nije ona.

- Jack, ovdje Graham — glas mu je zvučao blaže nego prije. — Čuj, nazvao sam neke ljude i raspitao se kod dečki poznaje li tko od njih Sandy Shortt.

- Nastavi.

Srce mu je snažno udaralo.

— Trebao si mi reći, Jack — tiho je rekao Graham.

Jack je kimnuo u tami, premda ga Graham nije mogao vidjeti. Graham je nastavio: — Izgleda da nemaš razloga za brigu. Dosta je dečki poznaje — nasmijao se, ali se brzo zaustavio. — Kažu da cijelo vrijeme nestaje, a da se nikome ne javi. Samotnjakinja je i živi povučeno dolazeći i odlazeći kako je volja, ali svaki put se vrati za oko tjedan dana. Na tvome mjestu, ne bih brinuo za nju, Jack. Čini se da je sve u skladu s njezinim uobičajenim ponašanjem.

— A auto?

— Crvena Ford fiesta iz 1991.?

-Da. — Njezin je. Ali ne brini. Vjerojatno je u blizini i nešto istražuje. Dečki kažu da je predana džogerica pa je vjerojatno tamo parkirala i otišla na trčanje ili nije mogla pokrenuti auto ili je posrijedi neko treće jednostavno objašnjenje. Uostalom, prošlo je tek nešto više od dvadeset četiri sata od vašeg dogovorenog susreta. Nema potrebe za paničarenjem.

— Mislio sam da su prva dvadeset četiri sata najvažnija — protisnuo je Jack kroza stisnute zube.

47

— U slučajevima nestalih osoba i jesu, Jack, ali Sandy Shortt nije nestala. Često zna tako nestati. Koliko sam shvatio iz razgovora s njezinim bivšim kolegama, javit će ti se za nekoliko dana. Navodno to kod nje tako ide. Rečeno mi je da čak ni njezina obitelj nikada ne zna gdje je. Prije više godina u tri navrata su zvali policiju, ali sada se više ne zamaraju time.

Uvijek se vrati.

Jack je šutio.

— Ne mogu bogzna što učiniti. Nemam od čega krenuti niti išta upućuje na to da je u opasnosti.

— Znam, znam.

Jack je umorno protrljao oči.

— Ako želiš moj savjet, budi oprezan s takvim ljudima. Agencijama kao što je njezina obično je samo do zarade, znaš? Ne bih se iznenadio da ti je zbrisala. Agencije ne mogu učiniti ništa što mi već nismo učinili. Ne postoji mnogo mjesta koja mi već nismo pretražili.

Sandy nije tražila novac, znajući da Jack nema ni prebijene pare.

— Morao sam nešto poduzeti — odgovorio je.

Nije mu se sviđalo kako Graham govori o Sandy. Nije vjerovao da je prevarantica, nije vjerovao da je otišla u istraživanje bez mobitela, dosjea, rokovnika i auta, ni da još džogira u ponoć. Ništa što je Graham rekao nije imalo smisla, ali ništa što je Jack izgovorio također nije imalo smisla. Vodio se isključivo intuicijom, intuicijom na koju je utjecao Donalov nestanak i tjedan dana noćnih telefonskih razgovora sa ženom koju nikada nije vidio.

— Razumijem — odgovorio je Graham. — Ja bih na tvom mjestu vjerojatno jednako postupio.

— A što da radim sa svojim stvarima koje su zaključane u njezinu autu? — blefirao je Jack.

— Kakvim stvarima?

— Poslao sam joj Donalov dosje i još nekoliko sitnica. Vidim ih u autu. Ako me kani opelješiti i zbrisati, bar bih volio te stvari natrag.

— U tome ti ne mogu pomoći, Jack, ali ne bih ništa pitao ako se ujutro tvoje stvari opet nađu kod tebe.

— Hvala ti, Grahame.

— Drago mi je ako mogu ikako pomoći.

Nekoliko sati poslije, dok se sunce dizalo nad ušćem bojeći crne valiće u narančaste nijanse, Jack se zatekao kako sjedi u Sandynu autu listajući Donalov dosje i stranice policijskih izvješća koje je samo Sandy mogla prikupiti od svojih izvora.

U rokovniku je pisalo daje kanila posjetiti jednog Donalovog prijatelja u gradu Limericku, Alana O'Connora, koji je bio s Donalom vani one noći kad je nestao. Ponadao se da bi je mogao tamo sresti. Skučeni automobil bio je pun teškog, slatkastog smrada, mješavine osvježivača zraka s mirisom vanilije koji je visio s retrovizora i vonja ustajale kave u stiropornoj šalici odloženoj ispod njega. U automobilu nije pronašao više nikakav trag po kojem bi mogao zaključiti kakva je Sandy osoba. Nije bilo ostavljenih omota hrane, CD-a ni kaseta koje bi otkrile njezin glazbeni ukus. Samo stari, hladni automobil u kojemu je ostavila posao i hladnu kavu.

U njemu nije bilo srca. Taj je dio ponijela sa sobom.

48

21.

Probudila sam se, ne znam koliko sati poslije, i ugledala djevojčicu čupave, crne, kovrčave kose kako sjedi na naslonu sofe, gledajući me istim pozornim, crnim očima kakve su bile djedove.

Poskočila sam.

Nasmiješila se. Na žutoj koži nastale su joj jamice, a oči su se smekšale u tamnosmeđu.

- Bok — zacvrkutala je.

Ogledala sam se po sobi u kojoj je sada vladao gotovo mrkli mrak narušen samo narančastim svjetlom koje se uvlačilo ispod kuhinjskih vrata, osvjetljavajući pod tek toliko da sam mogla razabrati okoliš i napola osvijetljenu djevojčicu ispred sebe. Kroz prozor iznad sudopera vidjelo se nebo crne boje. Zvijezde, iste one zvijezde na koje kod kuće nisam obraćala ni najmanju pozornost, visjele su poput božičnih ukrasa iznad sela-igračke.

— Nećeš i ti meni reći "bok"? — opet je veselo zacvrkutao glasić. Uzdahnula sam. Nikada nisam imala strpljenja s djecom, pa sam čak i samu sebe prezirala zbog toga što sam ikada bila dijete.

- Bok — nezainteresirano sam odgovorila.

— Vidiš? Nije bilo teško, ne?

- Grozomorno teško.

Zijevnula sam, protežući se.

Skočila je s naslona sofe da mi se pridruži, ali mi je pri tom zgnječila stopala.

— Jao — jauknula sam, privlačeći noge bliže tijelu.

— To sigurno nije boljelo.

Pognula je glavu i nesigurno me promotrila.

— Koliko ti je godina? Sto devedeset? — upitala sam stežući pokrivač čvršće oko sebe kao da će me on zaštititi od nje.

— Da imam sto devedeset godina, bila bih mrtva.

Zakolutala je očima.

— A to bi bila prava šteta.

— Ne sviđam ti se, je li?

Razmislila sam.

— Ne baš.

— Zašto?

— Zato što si mi sjela na noge.

— Nisam ti se sviđala ni prije nego što sam ti sjela na noge.

— Istina.

— Većini ljudi sam slatka — uzdahnula je.

— Stvarno? — rekla sam glumeći iznenađenje. — Ja nisam stekla taj dojam.

— Kako to? — nije djelovala uvrijeđeno nego zainteresirano.

— Zato što si visoka jedan metar i nemaš prednje zube — zatvorila sam oči priželjkujući da nestane pa spustila glavu na naslon sofe. Bubnjanje u glavi je popustilo, ali nisam sumnjala da će ga cvrkutanje na drugom kraju sofe opet prizvati u punoj snazi.

— Neću zauvijek biti takva, znaš — rekla je u želji da mi udovolji.

— Nadam se, za tvoje dobro.

— I ja — uzdahnula je i položila glavu na naslon sofe, oponašajući me.

Zurila sam u nju bez riječi, nadajući se da će shvatiti mig i otići. Nasmiješila mi se.

— Većina ima osjećaj da ne želim razgovarati s njima — natuknula sam.

— Stvarno? Ja nisam stekla taj dojam — oponašala me, nespretno izgovarajući riječi kroz krezuba usta.

Nasmijala sam se.

— Koliko ti je godina?

Podigla je ruku pokazujući četiri prsta i palac.

— Četiri prsta i palac? - upitala sam.

Namrštila se i opet pogledala ruku, pomičući usne u brojenju.

— Postoji li neka posebna škola u kojoj klinci to uče? Zar ne možeš jednostavno reći "pet"?

— Mogu reći "pet".

— Ali misliš da je podići ruku slađe?

Slegnula je ramenima.

— Gdje su svi?

— Spavaju. Jesi li ti prije imala televizor? Mi ovdje imamo televizore, ali ne rade.

49

- Peh. — Da, peh — dramatično je uzdahnula, ali mislim da joj je bilo prilično svejedno. — Baka kaže da ja stalno nešto pitam, ali mislim da ti pitaš više.

— Rado postavljaš pitanja? — odjednom me zainteresirala. — Kakva pitanja?

Slegnula je ramenima.

— Normalna.

— O čemu?

— O svemu.

— Samo ih nastavi postavljati, Wanda, i možda jednoga dana uspiješ otići odavde.

— Dobro.

Tišina. — Zašto bih htjela otići odavde?

Pokazalo se da njezina pitanja ipak nisu tako obična.

— Sviđa ti se ovdje?

Ogledala se po sobi.

— Draža mi je moja soba.

— Ne, mislila sam na selo — pokazala sam kroz prozor — u kojem živiš.

Kimnula je.

— Što radiš po cijele dane?

— Igram se.

— Kako zamorno.

Kimnula je.

— Nekad je. Ali ubrzo ću krenuti u školu.

— Ovdje imate i školu?

— Ne ovdje unutra. Činilo se da ne zna razmišljati izvan okvira sobe.

- A što ti roditelji rade po cijele dane? Mama radi s djedom.

— I ona je stolar?

Odmahnula je glavom.

— Ne radi stolove.

— A što tata radi?

Opet je slegnula ramenima.

— Mama i tata više se ne sviđaju jedno drugome. Imaš dečka?

-Ne. — Jesi ga imala?

— Više od jednog.

— Istodobno?

Nisam odgovorila.

— Zašto sada nisi ni sa jednim?

— Jer su mi se prestali sviđati.

— Svi? — Gotovo svi.

— Joj, to nije baš lijepo.

— Ne... — misli su mi odlutale. — Nije baš.

—Jesi zbog toga tužna? Mama je.

— Ne, nisam tužna.

Ukočeno sam se nasmijala jer su me njezin pogled i brbljavi jezik ispunjavali nelagodom.

— Izgledaš tužno.

— Kako mogu izgledati tužno kad se smijem?

Opet je slegnula ramenima. Zato sam mrzila djecu. U njihovim je glavama toliko praznina i nedovoljno odgovora, a iz istog sam razloga mrzila biti dijete. Nikada nisam dovoljno znala o onome što se događa, a rijetko sam nailazila na odrasle koji bi me mogli prosvijetliti.

— Wanda, za osobu koja postavlja toliko pitanja, ne znaš baš mnogo odgovora.

— Postavljam drukčija pitanja nego ti — namrštila se. — Znam puno odgovora.

— Kao na primjer?

— Kao... — dobro je razmislila. — Znam da gospodin Ngambao iz susjedne kuće ne radi u polju zato što ga bole leđa.

50

— A gdje su polja?

Pokazala je kroz prozor.

— Tamo. Tamo nam raste hrana i svi triput dnevno odlaze u zalogajnicu jesti.

— Cijelo selo jede zajedno?

Kimnula je.

— Petrina mama radi tamo, ali ja ne želim raditi tako kad odrastem, kao ni u polju. Ja hoću raditi s Bobbyjem — sanjivo je rekla.— Tata moje prijateljice Lacey radi u knjižnici.

Potražila sam značaj u njezinoj rečenici, ali ga nisam pronašla.

— A nikome ne pada na pamet trošiti vrijeme na nešto korisnije, na primjer da pokušaju zbrisati odavde? — bezobrazno sam upitala, ali više sebe nego nju.

— Ljudi pokušavaju otići - rekla je — ali ne mogu. Nema izlaza, ali meni se ovdje sviđa pa mi to ne smeta — zijevnula je. — Umorna sam. Idem u krevet. Laku noć.

Spuznula je sa sofe i zaputila se prema vratima, vukući za sobom poderanu dekicu.

— Je li ovo tvoje?

Zastala je i sagnula se da podigne nešto s poda. Kad ga je podigla, predmet je bljesnuo obasjan svjetlošću koja se uvlačila ispod vrata.

— Jest — uzdahnula sam uzimajući sat iz njezine ruke.

Vrata su se otvorila, a narančasto svjetlo obasjalo je prostoriju i natjeralo me da zatvorim oči. Zatim sam čula kako se ponovno zatvaraju, nakon čega sam ostala sama u tami s riječima petogodišnjakinje koje su mi još odzvanjale u glavi.

Ljudi pokušavaju otići, ali ne mogu. Nema izlaza...

To je bila druga stvar koju sam mrzila kod djece: uvijek govore točno ono što duboko u sebi znaš, ali što nikada ne bi priznao i što nikako ne želiš čuti.

51

22.

— Dakle, tvoj Josip je stolar. A što ti radiš, Marijo? — upitala sam Helenu dok smo šetale prašnjavim seoskim putem.

Helena se nasmiješila.

Prošle smo kroz selo i sada smo šetale prolazeći između polja raskošnih zlatnih i zelenih nijansi, načičkanih ljudima raznih nacionalnosti koji su se saginjali i uspravljali obrađujući zemlju, uzgajajući raznorazne usjeve od kojih sam za neke čula, a za neke nisam. Krajolikom su bili raštrkani deseci staklenika jer su seljani koristili i najmanju priliku da uzgoje što više kultura. Baš kao i ljudi koji su ovdje živjeli u svim svojim različitostima, tako je i vrijeme ovamo stiglo u svim svojim ćudljivim, ali za život važnim oblicima. U samo nekoliko dana doživjela sam neizdrživu vrućinu, olujno nevrijeme, proljetni povjetarac i zimsku studen, pa sam pretpostavila daje promjenjivost vremena objašnjenje za neobičnu paletu biljaka, stabala, cvijeća i usjeva koji su svi uspijevali živjeti zajedno u istom okruženju. Ali objašnjenje za ljude nisam doznala. No stekla sam dojam da prirodom ne vladaju nikakva pravila. Ljudi su u istome danu prihvaćali, pozdravljali i prilagođavali se smjenama svih četiriju godišnjih doba. Dok smo tako šetale rame uz rame, opet je bilo toplo. Osjećala sam se okrijepljenom jer sam prošlu noć odspavala u komadu više sati nego što sam ih skupila sve tamo od djetinjstva pa do danas. Od Jenny-May. — Od njezinog čega? — svaki put bi me pitao Gregory. — Od njezina nestanka?

— Ne, od Jenny-May točka — odgovarala sam.

Tog sam jutra srela osobu koju sam tražila dvanaest godina. Helena me pogurala dalje, zatvorivši mi otvorenu gubicu i pucnuvši mi prstima pred izbečenim očima. Taj me susret ošamutio, a ja nikada nisam ošamućena. Ostala sam zatečena, a nikada nisam zatečena. Odjednom sam se osjetila osamljenom, a nikada nisam osamljena. Ali u zadnje vrijeme bila sam štošta što prije nikada nisam bila. Nakon toliko godina traženja, bilo mi je gotovo nemoguće ostati mirnom poput Helene dok sam se u pol bijela dana mimoilazila s licima iz svojih snova.

Helena mi je više puta promrmljala na uho: — Ostani mirna.

Robin Geraghty bila je prva sablast koja je prolebdjela pokraj mene. Posjeli su nas u "zalogajnici", nevjerojatnoj zgradi od trupaca na dva kata, s balkonom na sve četiri strane, s kojeg je pucao savršen pogled na šume, planine i polja. Nije to bila pretrpana radnička kantina kakvu sam zamišljala, nego prelijepa zgrada u kojoj su se seljani okupljali za doručkom, ručkom i večerom. Takav je dogovor omogućavao raspodjelu hrane koju su sakupljali i uzgajali. Doznala sam da tu novac nema vrijednosti čak ni kad novčanici puni novčanica padaju na prag.

— Zašto trošiti novac na nešto kad sve svakodnevno stiže u izobilju? — upitala je Helena umjesto objašnjenja.

Na pročelju zgrade ulaz je krasila kićena, ručno izrađena rez-barija, slična onoj na zgradi registrature. Helena je objasnila da su zbog mnoštva jezika te rezbarije najkorisniji i najljepši način da se označi namjena pojedine zgrade. Ulaz je krasila divovska loza s grozdovima, vinom i kruhom, koji su čak i u drvenom obličju djelovali tako slasno da sam rukom prešla po glatkoj oblini bobice.

Baš sam se vraćala od švedskog stola kad sam ugledala Robin i zamalo ispustila pladanj s krafnama i frappuccino.

(Navodno je iz dostavnog vozila Krispy Kremea nestala jedna kutija hrane i na moje se oduševljenje toga jutra pojavila na ulazu u selo. Zamišljala sam dostavljača kako se začuđeno češe po glavi, ne obazirući se na uvrede stresom nagrizenog voditelja poslovnice, i s popisom robe u ruci ponovno provjerava sadržaj kombija parkiranog na užurbanoj utovarnoj rampi pred trgovinom u središtu New Yorka,dok se istodobno ja i red gladnih ljudi iza mene, na izgubljenome mjestu, bacamo na sadržaj njegove kasete.)

Kad sam ugledala Robin, zamalo sam se opekla, a izgledalo je i kao da se frappuccino prepao te zamalo izgubio ravnotežu.

Robin Geraghty nestala je sa šest godina. Izašla je na igru u dvorište pred svojim domom u predgrađu Sjevernog Dublina u jedanaest sati ujutro, a kad je majka u jedanaest i pet provjerila gdje je, nije joj više bilo ni traga. Svi — ali baš svi — obitelj, cijela zemlja i sve policijske snage, kojima sam u tom trenutku pripadala i ja, vjerovali su da ju je oteo prvi susjed. Pedesetpetogodišnji Dennis Fairman, čudak i samotnjak, nikada se nije nikome obraćao osim Robin kad bi prošao pokraj nje, što je njezine roditelje ozbiljno brinulo.

Rekao je da to nije učinio. Zakleo mi se da to nije učinio. Ponavljao je da mu je ona prijateljica pa da joj ne bi mogao niti želio nauditi. Nitko mu nije vjerovao —ja mu nisam vjerovala — ali mu nismo mogli dokazati krivnju. Nismo imali čak ni truplo. Čovjeka su toliko počeli zlostavljati susjedi, mediji i policija koja ga je neprestano ispitivala, da si je oduzeo život, što je za roditelje i sve ostale bio čvrst dokaz krivnje. Dok je devetnaestogodišnja Robin prolazila pokraj mene prilazeći švedskom stolu, pozlilo mi je.

Premda je Robin nestala sa šest godina, prepoznala sam je čim sam podigla gramzljive oči s proizvoda Krispy Kremea i ugledala mladu ženu koja je prolazila pokraj mene. Svakih nekoliko godina objavljivana je njezina kompjutorski generirana fotografija u zrelijoj dobi. Zapamtila sam je i svaki je se dan prisjećala, baš kao i svih ostalih, kad bih ugledala

52

neko slično lice. A sada mi je to lice odjednom prilazilo. Kompjutorski generirana fotografija nije puno promašila premda joj je lice bilo punije, a kosa tamnija. Bokovi koji su se ljuljali i oči iz kojih je izviralo znanje govorili su o svemu onomu što je u međuvremenu vidjela i radila. Sve ono što fotografija ne može prenijeti. Ali prepoznala sam je.

Nisam mogla pojesti doručak, ostala sam u šoku sjediti za stolom s Heleninom obitelji, a Wanda me cijelo to vrijeme proučavala i oponašala svaki moj pokret. Nisam se obazirala na nju i njezino neumorno brbljanje o nekom Bobbyju jer nisam mogla prestati zuriti u Robin. Pokušavala sam dokučiti kakvi se osjećaji bude u meni dok gledam tu mladu ženu, koja je iznenada tu, sa svojim vlastitim životom koji traje već dvanaest godina. Ti su osjećaji bili podijeljeni, a moja sreća gorko-slatka. Premda sam bila okružena ljudima koje sam žudjela pronaći, istodobno sam shvatila da sam golemi dio života potrošila tražeći na pogrešnim mjestima. Bilo je to kao kad upoznaš svojega idola i sve ti se želje ispune, ali se javi i tajno razočaranje.

Helena i ja zastale smo pokraj neobrađena, višebojnog polja načičkanog žarkožutim priklonjenim ceceljima, plavim i svjetlo-ljubičastim krestušcima, tratinčicama, maslačcima i egzotičnim travama. Sladak miris podsjetio me na nekoliko posljednjih udisaja u Glinu.

— Što je ispred nas?

Ugledala sam još zgrada koje su provirivale iza srebrnastog brezika, tako da se hrastovina nazirala iza crno-bijele kore breza koja se ljuštila poput papira.

— To je drugo selo — objasnila je Helena. — Svakodnevno stiže toliko pridošlica da jednostavno ne stanu u ono maleno naselje. A i toliko je različitih kultura koje se ne žele i ne mogu pomiriti sa životom u onakvom okruženju. Njihovi domovi su tamo.

Pokazala je glavom na udaljena stabla i planine. O tome do tada nisam razmišljala.

— Znači, tamo je mnogo ljudi koje sam tražila?

— Moguće — složila se. - Vjerojatno imaju registrature baš kao i mi ovdje, u kojima su jamačno zabilježena sva imena, ali nisam sigurna da će ti dati podatke jer se obično smatraju privatnima, izuzev u hitnim slučajevima. Nadajmo se da uopće nećeš morati u potragu za njima. Oni će pronaći tebe.

Nasmiješila sam se, prepoznavši ironiju u njezinim riječima.

— Što to zapravo snuješ?

— Pa — nasmiješila se, a oči su joj vragolasto zablistale — pomoću popisa koji si mi dala Joan sada prima prijave za privatnu audiciju za irsku dramu koja će se održati za — podigla mi je ruku i pogledala na sat — dva sata.

Strepila sam od susreta s ljudima poput Robin, ali Helenin naum me nasmijao.

-Sigurna sam da je postojao jednostavniji način da to izvedemo.

— Naravno — Helena je zabacila žutu pasminu preko desnoga ramena. — Ali ovako je puno zabavnije.

— Zašto misliš da će itko od ljudi s mojega popisa doći na audiciju?

— Šališ se? — djelovala je iznenađeno. — Zar nisi vidjela Bernarda i Joan? Većina ovdašnjih ljudi obožava sudjelovati u kojekakvim aktivnostima, a pogotovo kad ih vode ljudi iz njihove domovine.

— A neće li ljudi iz ne-irskih zajednica biti ljubomorni? — napola sam se šalila. — Ne bih željela da pomisle kako ih isključujem iz spektakla.

— Ne — Helena se nasmijala. — Kad se podigne zastor, svi će se smijati na naš račun.

— Zastor? Misliš da ćemo stvarno postaviti predstavu? Oči su mi se raširile.

— Naravno! — Helena se smijala. — Nećemo valjda dovući dvadeset ljudi na audiciju da bismo im zatim rekli kako predstave neće biti! Još samo moramo odlučiti kakva će to predstava točno biti.

Vratila mi se glavobolja.

— Čim danas s njima počnem razgovarati, shvatit će kako je vjerojatnost da vodim glumačku agenciju jednako velika kao ona da Bernard dobije glavnu ulogu.

Helena se opet nasmijala.

— Ne brini, neće ništa posumnjati, a ako i posumnjaju, neće zamjeriti. Ljudi ovdje najčešće počinju iznova. Koriste ovo kao novu priliku. Ako kod kuće nisi bila voditeljica glumačke agencije, to ne znači da to ovdje ne možeš biti. Što duže budeš ovdje, to ćeš više opažati kako dobro ozračje vlada među svima.

To sam primijetila. Ozračje je bilo opušteno. Ljudi su bili mirni i obavljali su dnevne dužnosti djelotvorno, ali bez žurbe ili panike. Bilo je prostora za disanje, prostora za razmišljanje, vremena za mudro trošenje i usvajanje lekcija. Ljudi koji su nekoć bili izgubljeni, ovdje su si uzeli vremena za razmišljanje, ljubav i prisjećanje. Bilo je važno pripadati, pa čak i ako to podrazumijeva sudjelovanje u beznadnoj predstavi.

— Neće li Joseph zamjeriti što ne može sudjelovati?

— Oh, za njega se na tvome mjestu ne bih ni najmanje brinula — rekla je Helena.

— Joseph je iz Kenije?

-Jest.

53

Počele smo šetati natrag prema selu. — Iz Watamua na obali Indijskog oceana.

— Kako me ono jučer nazvao?

Izraz Helenina lica se promijenio i vidjela sam da glumi neupućenost.

— Kako to misliš?

— Hajde, Helena, vidjela sam ti lice kad me onako nazvao. Iznenadila si se. Ne mogu se sjetiti točne riječi, kalla... kappa... nešto tako. Što to znači?

Nabrala je čelo hineći zbunjenost.

— Oprosti, Sandy, ali nemam pojma. Iskreno, ne sjećam se.

Nisam joj vjerovala.

— Jesi li mu rekla čime se bavim?

Lice joj je ponovno poprimilo onaj jučerašnji zaintrigirani izraz.

— Sada zna, naravno, ali onda nije znao.

— Kada to nije znao?

— Kad te upoznao.

— Naravno da nije. Nisam ni mislila da je vidovit, samo me zanimalo što je rekao — zaustavila sam se iz čiste frustracije. — Helena, molim te da budeš iskrena sa mnom. Nemam volje za zagonetke.

Lice joj je porumenjelo.

— Morat ćeš pitati njega, Sandy, jer ja ne znam. Što god bilo, rekao je nešto na svom mjesnom narječju jezika svahili, a ja za to stvarno nisam stručnjak.

Bila sam uvjerena da laže, pa smo produžile u tišini. Opet sam pogledala na sat, strepeći zbog toga što ću uskoro ljudima prenositi poruke od obitelji kod kuće. Poruke koje su svake večeri odašiljane u molitvama, da bi konačno sletjele ovdje i bile izrečene. Sumnjala sam u svoju sposobnost da točno prenesem njihove osjećaje. Ono što sam rekla Heleni prethodnoga dana bila je istina:nisam druželjubiva osoba i to što tražim ljude, ne znači da se želim družiti s njima. To što sam se pitala gdje je Jenny-May, nije značilo da želim otići na to mjesto niti da priželjkujem njezin povratak. I lelena je po običaju intuitivno naslutila moje osjećaje. Bilo mi je drago što sam napokon mogla Josephu ispričati o svojoj obitelji — rekla je blago.

— Razgovarali smo o njima sve dok mi se kapci nisu spustili, a onda sam sanjala o njima sve do izlaska sunca. Sanjala sam o majci i njezinoj organizaciji, o ocu i njegovoj potrazi za mnom — zatvorila je oči. — Nakon što sam u snovima toliko sati provela tamo gdje sam odrasla, jutros sam se probudila gotovo ne znajući gdje sam.

— Žao mi je ako sam te potresla — ispričala sam se. — Nisam baš sigurna kako da ljudima prenesem ono što bi njihove obitelji željele da im kažem.

U hodu sam se igrala satom na zapešću, želeći da mogu vratiti vrijeme koje nezaustavljivo otkucava.

Helena je otvorila oči i vidjela sam kako su joj se na donjim trepavicama nanizale suze, nabujale iz nekog nevidljivog spremnika.

— Nemoj tako misliti o sebi, Sandy. Mene su tvoje riječi utješile. .. kako i ne bi?

Lice joj se razvedrilo. — Probudila sam se, znajući da imam majku koja još misli na mene. Danas se osjećam zaštićeno, kao da sam umotana u nevidljivu deku. Znaš, nisi ti jedina koja je dobila odgovore na životna pitanja. Ja sada imam u mislima fotografije koje prije nisam imala. Cijeli katalog popunjen je i pohranjen, a sve u jednoj noći.

Samo sam kimnula. Nije se imalo što reći.

— Dobro ćeš se nositi s tim ljudima. I više nego dobro, znam. Koliko još preostaje do dolaska ljudi s popisa koji si mi dala?

Pogledala sam na sat.

— Sat i pol.

— Dobro, za devedeset minuta svi će stići s najozbiljnijom namjerom da mali dio života provedu dozivajući Romea s balkona ili pantomimom dočaravajući veliki bijeg iz zatvora.

Nasmijala sam se.

— Što god im uz to kažeš, bit će čisti bonus, kako god se izrazila.

— Hvala ti, Helena.

— Nema na čemu.

Utješno me potapšala po ruci, a ja sam pokušala suzbiti poriv da se ukočim.

Spustila sam pogled na svoju odjeću.

— Imam samo još jedan problem. Već sam danima u ovoj trenirci i stvarno bih se voljela presvući. Imaš li možda nešto što bih mogla posuditi?

— Oh, neka te to ne brine — rekla je Helena odmičući prema stablima. — Pričekaj ovdje, vraćam se za trenutak.

— Kamo ideš?

54

— Samo trenutak...

Glas joj je nestao u mraku, kao i kratka kosa prošarana sjedinama te žuta pašmina koja se vijorila za njom.

Nestrpljivo sam lupkala nogom, zabrinuto se pitajući kamo je otišla. Sada je nisam smjela izgubiti. Nešto dalje, ugledala sam visoki Josephov obris kako izlazi iz šume noseći trupce u jednoj, a sjekiru u drugoj ruci.

— Joseph! — zazvala sam.

Podigao je pogled i mahnuo sjekirom, što baš i nije srdačna gesta, te se zaputio prema meni. Ćelava glava sjajila se kao ulašten mramor, a zahvaljujući besprijekornoj koži izgledao je mlađi nego što je bio.

— Je li sve u redu? — zabrinuto je upitao.

— Da, mislim da jest. Zapravo, ne znam — zbunjeno sam dodala. — Helena je upravo nestala u šumi i...

— Što? — oči su mu se smrknule.

— Nisam htjela reći nestala — shvatila sam pogrešku. — Ušla je, ušla je u šumu prije nekoliko minuta.

Odavde je nemoguće nestati pa nije čudo što se Joseph prestrašio. — Rekla mi je da je pričekam ovdje.

Odložio je sjekiru i zagledao se u šumu.

— Vratit će se, mala kikepeo — glas mu je bio nježan.

— Što to znači?

— To znači da će se vratiti — nasmiješio se.

- Ne to... što znači ta kenijska riječ?

- To si ti — dokono je rekao, prelazeći pogledom po stablima.

— Što sam ja?

Prije nego stoje stigao odgovoriti, pojavila se Helena vukući za sobom nešto što je izgledalo kao putna torba. — Pronašla sam ti ovo. Oh, bok, dušo. Učinilo mi se da te čujem kako lupaš u šumi. Na torbi piše da pripada Barbari Langley iz Ohioa. Za tvoje dobro, nadam se da Barbara iz Ohioa ima duge noge.

Spustila mi je torbu pred noge i stresla prašinu s ruku.

— Što je to? — upitala sam otvorenih usta, proučavajući putnu naljepnicu na ručki. — Ovo je prije dvadeset godina trebalo stići u New York.

— Sjajno, imat ćeš fini retrostil — šalila se Helena.

— Ne mogu nositi tuđu odjeću — pobunila sam se.

— Zašto ne? Kanila si nositi moju — smijala se Helena.

— Ali tebe poznajem!

— Da, ali ne poznaješ osobu koja ju je nosila prije mene — dražila me zaputivši se naprijed.

— Dođi sad, koliko još imamo vremena? Sad idemo na audiciju — objasnila je Josephu koji je ozbiljno kimnuo i opet podigao sjekiru.

Pogledala sam na zapešće. Sata nije bilo.

— Oh, dovraga — zagunđala sam pa opet spustila torbu na tlo i stala se ogledati okolo svojih nogu.

— Što je bilo?

Joseph i Helena zastali su i okrenuli se.

— Sat mi je opet pao sa zapešća — gunđala sam, odmičući se i pretražujući pogledom tlo.

— Opet?

— Kopča je potrgana. Katkad se sama otvori pa mi sat padne.

Glas mi je bio prigušen jer sam se spustila na koljena da pogledam iz blizine.

— Pa, ako si ga prije jedne minute imala, ne može biti daleko. Samo podigni torbu — mirno je rekla Helena.

Pogledala sam pod torbu.

— Čudno — Helena mi je prišla i nagnula se da bolje pogleda tlo. — Jesi li kamo otišla kad sam ja ušla u šumu?

- Ne, nikamo. Čekala sam točno ovdje s Josephom.

Spustila sam se na sve četiri i počela puzati po prašnom tlu.

- Nije mogao nestati - rekla je Helena, nimalo zabrinuta. -Pronaći ćemo ga, ovdje uvijek sve pronađemo Svi smo nepomično stajali ogledavajući se po malom prostoru s kojeg se nisam micala više od pet minuta. Nije mi mogao nigdje drugdje pasti. Istresla sam rukave, ispraznila džepove i provjerila je li zapeo za nešto na torbi. Ništa, ni traga,nigdje.

- Kamo li se, zaboga, otkotrljao? - mrmljala je Helena, pretražujući tlo.

Joseph, koji je jedva rekao koju riječ otkako nam se pridružio, stajao je posve nepomično na istome mjestu. Oči crne poput ugljena kao da su usisale sve svjetlo oko njega. Nisu se micale s mene.

Samo su me motrile.

55

23.

Idućih pola sata provela sam tražeći sat na stazi, slijedeći vlastite stope na uobičajeno opsesivan način. Pročešljala sam visoku travu pokraj neobrađena polja i gurala ruke duboko u zemlju na rubu šume. Sata nije nigdje bilo, ali to me na neki neobičan način utješilo. Um mije smjesta izbrisao svijest o tome gdje sam i sve što se dogodilo pa sam na tih nekoliko trenutaka opet bila ona stara, sa samo jednim ciljem. Pronaći izgubljeno. Kao desetogodišnjakinja, tražila sam jednu čarapu kao daje ona bila nešto što vrijedi poput najdragocjenijeg dijamanta na svijetu, ali ovoga puta bilo je drukčije: sat je bilo daleko vrjedniji.

Joseph i Helena zabrinuto su me gledali dok sam čupala travu zajedno sa zemljom i korijenjem ne bih li pronašla dragocjen dragulj koji sam trinaest godina nosila na zapešću. Njegova nesposobnost da glavninu tog vremena ostane na svome mjestu bila je u skladu s nepostojanošću mojega odnosa s osobom koja mi ga je darovala. Ali čak i kad bi se oslobodio mojih šapa i odletio u suprotnom pravcu od onoga kojim sam se ja kretala, svaki bih ga put potražila i željela ga zadržati uza se. Opet, točno kao u našem odnosu.

Helena i Joseph nisu se pretvarali kao moji roditelji nekoć kad bi me uhvatila manija traženja. Djelovali su zabrinuto i na to su imali potpuno pravo jer im je, kao ljudima koji su tvrdili da na lom mjestu ništa ne može nestati niti je ikada nestalo, bilo teško pregristi i progutati vlastite riječi. To je bar mislio opsesivni dio mene. Razumni dio smatrao je da sam očitiji razlog za zabrinutost ja, na sve četiri, prekrivena prašinom i zemljom, mrljama od trave i blata.

— Mislim da bi sada trebala prestati tražiti — rekla je Helena s tračkom razdraganosti na licu.

— Mnogo te ljudi čeka u Društvenome domu, a da ne spominjemo kako se trebaš istuširati i presvući.

— Oni mogu pričekati — rekla sam grebući kroz travu, tako da mi se zemlja već nakupila pod noktima.

— Čekali su dovoljno dugo — odlučno je rekla Helena - a iskreno da ti kažem, i ti. Prestani izbjegavati neizbježno i smjesta pođi sa mnom.

Prestala sam grepsti. Jednu sam riječ stalno slušala iz Gregoryjevih usta. "Izbjegavanje". Prestani izbjegavati stvari, Sandy,.. Zar je to ono što činim? Nikada mi nije bilo jasno kako to ja nešto izbjegavam kad sam u potpunosti posvećena jednoj stvari i odbijam je napustiti. Izbjegavanje valjda znači odlazak u suprotnom smjeru. Zapravo, ljudi poput Gregoryja, mojih roditelja, a sada i Helene i Josepha izbjegavaju suočavanje s činjenicom da je nešto netragom nestalo.

Podigla sam pogled prema Heleni, koja je pored krupnog Josepha izgledala kao lutka.

— Stvarno moram pronaći sat.

— I hoćeš — rekla je tako opušteno da sam joj povjerovala. — Ovdje se stvari uvijek na koncu pojave. Joseph je rekao da će potražiti umjesto tebe, a možda i Bobby nešto zna.

— Tko je taj Bobby o kojem stalno slušam? — upitala sam ustajući.

— Radi u Uredu za izgubljene stvari — objasnila je Helena dodajući mi torbu koju sam ostavila nasred puta.

— Za izgubljene stvari — nasmijala sam se odmahujući glavom.

— Čudi me da nisi završila u izlogu — blago je rekla Helena.

— To je moguće samo u Amsterdamu — nasmiješila sam se. Čelo joj se nabralo.

— U Amsterdamu? O čemu to govoriš?

Stresavši sa sebe prašinu, ostavila sam mjesto potrage za sobom.

— Helena, toliko toga još moraš naučiti.

Krasan savjet, pogotovo od osobe koja je upravo provela pola sata na sve četiri kopajući po blatu.

Ostavile smo Josepha da stoji nasred puta s rukama na bokovima, s trupcima i sjekirom do nogu, motreći prašnjavu stazu.

U Društveni dom stigla sam prerušena u Barbaru Langley iz Ohioa. Noge joj očito nisu bile baš duge, a voljela je minice i tajice koje se nisam usudila ni probati. Drugi odjevni predmeti koje nažalost nije imala priliku nositi prilikom posjeta New Yorku bili su prugasti puloveri s jastučićima za ramena koji su mi sezali do usnih resica i jakne načičkane bedževima sa znakovima mira, ji-nom i jangom, žutim smajlićima i američkim zastavama. Mrzila sam osamdesete i prvi put, pa ih stvarno nisam kanila oživljavati.

Helena se nasmijala kad me vidjela u pripijenim, izbijeljenim trapericama koje su mi sezale do gležnjeva, bijelim čarapama, mojim tenisicama i crnoj majci kratkih rukava sa smajlićem.

— Misliš li da je Barbara Langley bila u The Breakfast Clubu? — upitala sam, vukući se u kupaonicu kao dijete natjerano da se presvuče iz odjeće za igru u haljinu i hulahopke za nedjeljnu večeru koja će obilovati povrćem.

Helena je djelovala zbunjeno.

— Nemam pojma kakvim je klubovima pripadala, ali viđam i druge ljude ovdje u sličnoj odjeći.

Na koncu sam učinila ono za što sam mislila da nikada neću biti prisiljena napraviti: na putu do sela počela sam skupljati odjevne predmete koji su ležali uz cestu, a koji su za nijansu bili bolji od ovih na meni.

56

— Možemo poslije k Bobbyju — Helena me pokušala oraspoložiti. — On ima golemu zbirku odjeće iz koje nešto možeš izabrati, a imamo i nekoliko krojača.

— Uzet ću rabljenu odjeću — odlučila sam. — Kad bi mi oni i sašili garderobu, ja i tako više ne bih bila ovdje.

Ona se na to podsmjehnula, što me prilično razdražilo.

Društveni dom bio je veličanstveno zdanje od hrastovine, s velikim, dvokrilnim vratima sličnim onima na ostalim zgradama. Na njima su bili izrezbareni ljudi, veći nego u prirodi, koji su se dodirivali ramenima i držali za ruke, s kosom i odjećom koje su,zaustavljene u pokretu, lepršale na povjetarcu. Kad je Helena gurnula vrata od tri i pol metra, mnoštvo se razdvojilo da nas propusti.

U dnu dvanaest metara duge prostorije bila je pozornica. S tri strane okruživale su je stolice od pune hrastovine, a isti raspored bio je preslikan na galeriji. Zastor od crvena baršuna bio je rastvoren i vezan na obje strane debelim, zlatnim uzetom. Duž cijelog stražnjeg zida pozornice pružalo se platno prekriveno otis-cima dlanova umočenih u crnu boju. Bili su različitih veličina, predstavljajući sve dobi, od beba do staraca, i poredani u nizove od najmanje stotinu parova u širinu i stotinu u visinu. Iznad njih su bile riječi na mnogim jezicima, a na engleskom sam pronašla zapisano: "Snaga i nada". Sve mije to bilo tako poznato.

— To su otisci svih koji žive ili su živjeli ovdje u protekle tri godine. To svako selo ima u svom društvenom domu.

Moglo bi se reći da nam je to ovdje amblem.

— Prepoznajem ga — rekla sam, razmišljajući naglas.

— Ah, ne, nemoguće - Helena je odmahnula glavom. — Društveni je dom jedino mjesto u selu gdje to možeš vidjeti.

— Ne, prepoznajem to od kuće. U perivoju dvorca Kilkenny baš je takav nacionalni spomenik. Svaka ruka odlivena je prema ruci rođaka nestale osobe. Pokraj spomenika je uklesan natpis — zatvorila sam oči i odrecitirala natpis po kojemu sam toliko puta prelazila prstom: "Ova skulptura i prostor za razmišljanje posvećenje svim nestalim osobama. Neka svi njihovi rođaci i prijatelji koji ga posjete pronađu trajnu snagu i nadu." Tamo je i odljev ruke tvoje majke.

Helena je izgledala kao da zadržava dah dok mi je motrila lice, čekajući da nekako objavim kako se šalim. Kad to nisam učinila, polako je izdahnula.

— Stvarno ne znam što da kažem — glas joj je drhtao dok se okretala prema muralu. - Joseph je smatrao da bi bilo lijepo kada bi svi ostavili trag — u nevjerici je odmahnula glavom. — Čekaj dok čuje to što si mi rekla.

— Opa — rekla sam ogledavajući se po ostatku zdanja. Više je nalikovalo kazalištu nego društvenom domu.

— Ima mjesta za dvije i pol tisuće ljudi — objasnila je Helena, mijenjajući temu, ali još uvijek, razumljivo, pomalo potresena. —Stolice iznesemo ako ima potrebe da stane više ljudi, ali rijetko se događa da cijela zajednica bude prisutna.

Dvorana se koristi za kojekakve priredbe, za glasovanje, za debate, kao forum za raspravu izabranoga vijeća, kao umjetnička galerija, pa čak i kao kazalište u tim rijetkim prilika kad netko postavi predstavu. Popisu tu nije kraj.

— Tko je u Vijeću?

— Predstavnik svake nacije u selu. Samo u ovome selu imamo više od stotinu nacija i svako selo ima vlastito vijeće. A sela je dvanaestak.

— A što se radi na sastancima Vijeća? — razdragano sam upitala.

— Isto što i svugdje drugdje na svijetu. Raspravlja se i odlučuje o svemu o čemu treba raspravljati i odlučivati.

— Kakva je stopa kriminala?

— Minimalna.

— Kako je održavate takvom? Ne sjećam se da sam putem ovamo vidjela dugu ruku zakona kako obilazi ulice. Kako zadržavate sve te silne ljude na pravome putu?

— Već stotinama godina imamo pravni sustav. Imamo sudnicu, institut za rehabilitaciju i vijeće sigurnosti, ali nije uvijek lako natjerati sve nacije da se drže istih pravila. Vijeće ih barem potiče na razgovor i raspravu.

— Znači, ovo je i vijećnica? Ima li Vijeće kakvu moć?

— Onu koju smo mu mi dali. Svi ovo dobiju u informativnom paketu kada stignu — Helena je izvadila pamflet sa stalka na zidu.

— I ti imaš jedan, što bi znala da si se potrudila pogledati u fascikl koji si dobila. Ovo su naputci za glasovanje.

Prelistala sam pamflet čitajući naglas: — "Glasujte za one sposobne slušati i odlučivati uime drugih, održavajući stav većine i služeći općoj dobrobiti."

Nasmijala sam se. — Što se još propovijeda: "Dvije noge dobre, četiri noge loše?"

— To su osnove dobrog vođstva.

— I, pali li ovaj pamflet o izboru dobrog vođe? — podsmjehnula sam se.

— Rekla bih da pali... — zaputila se prema Joan, koja je stajala na drugom kraju prostorije — budući da je Joseph u Vijeću.

Otvorenih usta, gledala sam kako prelazi prostoriju.

—Joseph?

57

— Djeluješ iznenađeno.

— Pa da, i jesam iznenađena. On mi djeluje tako... — tražila sam pravi način da to objasnim, a daje ne uvrijedim.

Naposljetku sam se odlučila za: — On je stolar.

— Svi članovi Vijeća obični su ljudi s redovitim poslovima. Od njega se traži samo da izrazi odluku većine, kada se za tim pokaže potreba.

Nisam se mogla prestati smiješiti.

— Samo imam osjećaj da se svi ovdje "igraju odraslih", znaš? Teško mi je to ozbiljno shvatiti — smijala sam se. — Idi, molim te. Mislim, nalazimo se usred ničega, a vi imate vijeća, sudnice i bogzna što još.

— To ti je smiješno?

— Je! Kamo god pogledam, svi se kostimiraju u tuđu odjeću. Kako ovakvo mjesto, gdjegod ono bilo — naglasila sam — može imati ikakvih pravila ili reda? Postoji mimo svake logike. Nedostaje mu zbiljnost.

Helena je prvo djelovala uvrijeđeno, ali je onda postala suosjećajna, što sam mrzila.

— Ovo je život, Sandy, pravi život. Prije ili poslije, otkrit ćeš da se ovdje nitko ne igra. Samo nastavljamo sa životom i nastojimo ga učiniti najnormalnijim mogućim, baš kao i svi ostali, u svakoj drugoj zemlji, u svakom drugom svijetu — rekla je prišavši Joan.

— Kako ti je išlo sa Sandynim popisom? — upitala ju je, okončavši naš razgovor.

Joan je iznenađeno podigla pogled.

— Oh, bok. Nisam vas čula kad ste ušle. Izgledaš — odmjerila je moju modnu kombinaciju u stilu osamdesetih — drukčije.

— Jesi li stupila u kontakt sa svima na popisu? — upitala sam, ne obazirući se na njezin pogled koji je jasno izražavao neodobravanje.

— Ne, ne sa svima — rekla je bacivši pogled na papir.

— Da vidim - zgrabila sam joj notes, a tijelom mi je odjednom prostrujao adrenalin. Preletjela sam pogledom popis od trideset imena koji sam joj dala: manje od pola imena bilo je obilježeno kvačicama. Joan je nastavila govoriti dok sam ja čitala imena tako brzo da sam ih jedva poimala. Srce mi je divlje tuklo i poskočilo bi svaki put kad bih zamijetila ime i shvatila da je ta osoba živa i zdrava te da ćemo se uskoro sresti.

— Kao što sam rekla — govorila je Joan, ljutita jer sam predubitrila njezinu priču — Terence iz registrature nije bio od pomoći. Odbio je dati bilo kakve podatke ako to ne zatraži član vijeća iz službenih razloga — oprezno je pogledala Helenu. — Zato sam se morala raspitivati po selu. Ali bit će ti drago čuti, Sandy, da je ovdašnja irska zajednica tako mala da se ionako svi međusobno poznaju.

— Nastavi — poticala ju je Helena.

— E pa, stupila sam u kontakt s mnogo ljudi, ukupno dvanaest — nastavila je. — Njih osam zanima audicija, a četvero kaže da je spremno na neki način sudjelovati u predstavi, ali nikako kao izvođači. Ali nisam došla do nekih, kao što je... — nataknula je naočale i podigla papir.

—Jenny-May Butler— dovršila sam rečenicu umjesto nje, a srce mi je potonulo na dno želuca.

Helena me pogledala, očito prepoznavši ime koje sam izgovorila prije gubitka svijesti.

— Bobby Stanley — pročitala sam još jedno ime, ugasle nade. Nastavila sam: — James Moore, Clare Steenson...

Popis nepronađenih ljudi se nastavljao.

— Ali ako nisu ovdje, to ne znači da nisu u susjednome selu — Joan me pokušavala utješiti.

— Koliki su izgledi za to? — upitala sam, opet osjetivši buđenje nade.

— Neću ti lagati, Sandy. Većina Iraca živi u ovome selu — objasnila je Helena. — Godišnje nam dođe između pet i petnaest ljudi, a budući da nas je tako malo, uglavnom se držimo zajedno.

— Znači, Jenny-May Butler mora biti ovdje — odlučno sam rekla. — Mora biti ovdje.

— A ostali na popisu? — tiho je rekla Joan.

Brzo sam ga preletjela pogledom: Clare i Peter, Stephanie i Simon... Sjedila sam s njihovim rođacima dugo u noć, listajući albume s fotografijama i otirući im suze obećanjima da ću im pronaći djecu, braću, sestre i prijatelje. Ako nisu ovdje, mogla sam pretpostaviti samo ono najgore.

— Ali Jenny-May... - počela sam prekapati po činjenicama koje sam pohranila u mozgu. — Nije bilo nikoga drugog umiješanog. Nitko nije vidio ništa i nikoga.

Joan je djelovala zbunjeno, a Helena tužno.

— Mora biti ovdje. Osim ako se ne krije ili je u nekoj drugoj zemlji. Nisam tražila u drugim zemljama — trabunjala sam sama za sebe.

— O.K., Sandy, zašto ne bi sjela na trenutak? Mislim da te hvata vrućica — prekinula me Helena.

— Nemam vrućicu — odgurnula sam njezinu ruku. — Ne, ne krije se ona i ne može biti u drugoj zemlji. Sada je moje dobi.

58

Pogledala sam Joan i sve mi je postalo jasno. - Moraš pronaći Jenny-May Butler i svima reći da je moje dobi. Trideset četiri su joj godine. Ovdje je od desete, znam to.

Joan je brzo kimnula, gotovo kao da se ne usudi odbiti. Helena je pružila ruke prema meni, neodlučna bi li me dodirnula ili bi se od mene odmaknula. Primijetila sam lica žena koje su me promatrale. Bila su zabrinuta. Brzo sam sjela i otpila čašu s vodom koju mi je Helena tutnula u ruke. Dok su odmicale, čula sam kako Joan pita Helenu: — Je li joj dobro?

— Posve je dobro — mirno je odgovorila Helena. — Samo je stvarno željela da Jenny-May bude u predstavi. Dajmo sve od sebe da je pronađemo, može?

— Ne mislim da je ovdje — šapnula je Joan.

— Hajde da svejedno provjerimo.

— Smijem li pitati zašto sam dobila popis od trideset ljudi koje treba pronaći? Kako Sandy zna da imaju dara za glumu? Svi kojima sam se javila bili su iznenađeni. Većina ih se nikada nije bavila amaterskim teatrom. A što je s ostalima koji bi rado sudjelovali? I oni smiju sudjelovati, ne?

— Naravno da svi smiju sudjelovati — Helena joj je mazala oči. — Ljudi na popisu su izuzetni, ništa više.

Od dvije tisuće ljudi čiji se nestanak godišnje prijavi u Irskoj, između pet i petnaest nikada ne bude pronađeno. Ja sam izabrala trideset onih čijim sam traženjem bila opsjednuta većinu svoga radnoga vijeka. Od ostalih, neke sam pronašla, a od nekih sam odustala znajući da je posrijedi neka ružna priča: jedni su, nažalost, stradali, a drugi svojevoljno otišli. Ali tih trideset na mojem popisu — to su bili oni koji su nestali bez traga i bez razloga. Tih me trideset progonilo, za tih trideset nisam imala mjesto zločina koje bih proučila ni svjedoke koje bih ispitala.

Pomislila sam na njihove rođake i obećanje da ću pronaći njihove najmilije. Pomislila sam na Jacka Ruttlea kojemu sam to obećala prošloga tjedna. Pomislila sam na to kako se nisam pojavila na našem sastanku u Glinu i kako sam ga sada opet iznevjerila.

Jer sudeći po popisu, Donal Ruttle nije bio ovdje.

59

24.

U utorak ujutro, točno dva dana od Sandyna nedolaska, Jack, koji se netom vratio kući sa Sandvnim dosjeom o Donalu, izašao je na svjež, srpanjski, jutarnji zrak i tiho zatvorio za sobom vrata kućice. U gradu se sve pripremalo za skorašnji Festival irske kave. Na telefonske stupove bile su učvršćene smotane zastavice, spremne da se zavijore, a teretni prostor tegljača pretvoren je u improviziranu pozornicu za bendove koji će svirati tradicionalnu glazbu na otvorenom. Ali trenutačno je u gradu vladala tišina jer su svi bili u udobnosti svojega kreveta, sanjajući o drugim svjetovima. Jack je pokrenuo motor automobila, što je na tihome trgu odjeknulo dovoljno glasno da probudi cijeli grad, pa se zaputio u Limerick, gdje se nadao sresti Sandy kod Donalova prijatelja Alana. A želio je posjetiti i svoju sestru Judith.

Judith mu je bila najbliskija od braće i sestara. Bila je udana i imala je petero djece. No majka je bila već od trenutka kad je uz plač stigla na svijet. Bila je osam godina starija od Jacka te je odmalena vježbala njegu i stegu na svakoj lutki i svakom djetetu koje je živjelo u blizini. Kvartom je kružila šala da nema te lutke u gradu koja se ne uspravi i ne ušuti kad je Judith u blizini. Čim se Jack rodio, usmjerila se na njega, pravu bebu koju će tetošiti i gotovo svakodnevno gušiti brigom. Ona je bila ta kojoj je trčao po savjet i koja je uvijek nalazila vremena da ga sasluša između vožnje djece u školu, mijenjanja pelena i dojenja.

Zaustavio se pred kućom u nizu, ulazna vrata su se otvorila, a pokraj ušiju su mu proletjeli krici tisuću vila narikača, tako da mu se od njih gotovo zavijorila kosa.

— Ta-taaaaaa — cendrala je jedna od sablasnih vila.

Na vratima se pojavio muškarac u prljavobijeloj, zgužvanoj košulji s raskopčanim prvim dugmetom i razlabavljenom kravatom s neurednim čvorom. U jednoj ruci držao je šalicu koju je stezao kao slamku spasa, halapljivo otpijajući izbečenih očiju, a u drugoj je stezao pohabanu aktovku, dok mu se za nogu držala vila narikača platinaste kose, u pidžami s Power Rangersima i papučama u obliku žapca Kermita.

— Neeeee idiiiiiii — naricala je djevojčica, ovivši mu se oko noge kao da joj život ovisi o njegovu ostanku.

— Moram ići, mila. Tatica mora raditi.

— Neeeeeee.

Kroz vrata se pružila ruka i gurnula komad tosta prema Willieju.

— Jedi — rekao je Judithin glas, nadglasavajući vriskanje koje je dolazilo s druge strane.

Willie je odgrizao zalogaj, zalio ga s još malo kave i nježno stresao Katie s noge. Glava mu je nestala iza vrata, poljubila vlasnicu ruke i viknula: — Bok, klinci!

Na to su se vrata zalupila. Vrisci su se još čuli, ali Willieju s lica nije silazio osmijeh. Bilo je osam ujutro i već je preživio sat ili dva nečega što bi za Jacka bilo čisto mučenje. A još se smiješio.

— Bok, Jack.

Okruglo lice bilo je ozareno.

— Dobro jutro, Willie — rekao je Jack, primijetivši kako mu je dugmad košulje napeta na trbuhu, mrlju od kave koja mu je krasila džep košulje i pastu za zube na kravati šarenog uzorka.

— Oprosti. Ne mogu razgovarati. Bježim — hihotao se, tapšajući Jacka po leđima i uvlačeći se u auto. Ispuh je prasnuo, a auto odjurio.

Jack se ogledao po stambenoj četvrti gusto natiskanih sivih kuća i primijetio sličan prizor na svakome pragu.

Oprezno je otvorio vrata, nadajući se da ga ta ludnica neće cijelog progutati. Ušao je i ugledao petnaestomjesečnog Nathana kako trči predsobljem s bočicom koja mu visi iz usta, gol izuzev nabrekle pelene. Jack ga je slijedio. Četverogodišnja Katie, koja se prije samo nekoliko sekundi držala oca kao da će joj svijet propasti, sada je sjedila na podu prekriženih nogu, tik pred televizorom, prolijevajući sadržaj zdjelice sa žitnim pahuljicama na ionako zamrljan tepih, potpuno opčinjena rasplesanim kukcima koji su pjevali o prašumi.

— Nathane! - ljubazno je zazvala Judith iz kuhinje. — Moram ti promijeniti pelenu. Vrati se ovamo, molim te!

Bila je strpljiva kao svetica dok je oko nje bjesnio kaos. Sve je bilo zatrpano igračkama, črčkarije i crteži bili su zakucani za zidove i nažvrljani na njih. Uza zidove su bile naslagane košare s prljavim rubljem, košare s čistim rubljem, sušila za rublje s obješenom odjećom. Televizija je treštala, beba je urlala, lonci i tave su treskali. Bio je to ljudski zvjerinjak, u kojemu su tri djevojčice i dva dječaka — u dobi od deset, osam i četiri godine te tri i petnaest mjeseci, jurcali kao bez glave zahtijevajući pozornost, dok je Judith sjedila za kuhinjskim stolom savršeno spokojna lica, u zamrljanom kućnom ogrtaču, raskuštrane i neoprane kose, okružena posvuda razbacanim stvarima koje su prekrivale svaku slobodnu površinu.

— Bok, Jack — iznenađeno je podigla pogled. — Kako si ušao?

60

— Vrata su bila otvorena pa sam slijedio tvojega vratara — pokazao je glavom Nathana, koji je zauzeo položaj na podu u smrdljivoj peleni pa nastavio treskati kuhačom po loncima. Tromjesečna Rachel zatečeno je ušutjela, oči su joj se raširile, a usne rastvorile da propuste mjehuriće. — Nemoj ustajati.

Jack se nagnuo preko Rachel u krevetiću da poljubi Judith.

— Nathane, mili, rekla sam ti da ne otključavaš vrata ako ti mama ne kaže — mirno je objasnila Judith. — Stalno okreće ključ u bravi — objasnila je Jacku.

Nathan je na trenutak prestao nabijati po loncima te podigao prema njoj krupne, plave oči i dvostruki podbradak po kojemu se slijevala slina.

— Tata — zagugutao je u odgovor.

— Da, izgledaš kao svoj tata — odvratila je Judith ustajući. — Mogu li te čime poslužiti, Jack? Čaj, kava, tost, čepići za uši?

— Čaj i tost, molim te. Popio sam dovoljno kave — odgovorio je Jack umorno trljajući lice jer je nabijanje postalo gotovo neizdrživo.

— Nathane, prestani — odlučno je rekla Judith i uključila električni čajnik. — Dođi, daj da ti promijenimo pelenu.

Podigla ga je na stol za presvlačenje i dala se na posao, davši mu ključeve od kuće da se zabavlja.

Jack je svrnuo pogled, izgubivši apetit.

— I, kako to da nisi na poslu? — upitala je Judith, držeći jednom rukom obje debeljuškaste nožice za gležnjeve kao da se sprema napuniti puricu.

— Uzeo sam slobodan dan.

— Opet?

Nije odgovorio.

— Jučer sam razgovarala s Glorijom. Rekla je da si uzeo slobodan dan — objasnila je Judith.

— Kako je znala?

Judith je izvukla vlažni rupčić iz kutije.

— Sada nije vrijeme da pomisliš kako je inteligentna žena s kojom si osam godina u vezi zapravo glupa. Ma, što ja to čujem?— prinijela je ruku uhu i zagledala se u daljinu. Nathan je prestao zveckati ključevima i pogledao je. — Oh, ne, ne čujem više ništa, ali prije sam čula svadbena zvona i tapkanje majušnih nožica.

Nathan se nasmijao i nastavio zveckati ključevima. Judith ga je spustila natrag na pod, a njegova stopala su na pločicama zvučala kao patka koja šljapka po lokvama.

— Što je, Jack, nešto si se ušutio — podrugljivo je primijetila perući ruke u sudoperu punom prljavog suda i šalica.

— Nije sad trenutak za to — umorno je odgovorio uzimajući Nathanu kuhaču. Ovaj je odmah počeo vrištati, što je pak probudilo Rachel, koja je također počela vrištati, zbog čega je Katie smjesta poglasnila televizor u dnevnoj sobi. — Osim toga, ovo mjesto mi je dovoljna kontracepcija.

— Pa da, kad se udaš za čovjeka koji se zove Willie iliti "pimpek", možeš pretpostaviti što te čeka.

Za manje od minute Judith je opet bila mirna, a pred Jackom je na stolu bila šalica čaja i kriška tosta. Napokon je sjela, izvadila Rachel iz krevetića, spustila kućni ogrtač s jedne strane i počela dojiti, dok su se sitni Rachelini prstići otvarali i zatvarali u zraku, kao da svira nevidljivu harfu sklopljenih očiju.

— Uzeo sam cijeli tjedan — objasnio je Jack. — To sam dogovorio jutros, na putu ovamo.

— Što? — Judith je otpila gutljaj čaja. — Dali su ti još slobodnih dana?

— Uz malo nagovaranja.

— To je dobro. Ti i Gloria trebali biste provoditi više vremena zajedno.

Ali po izrazu njegova lica vidjela je da mu to nije namjera. — Što se događa, Jack?

Uzdahnuo je, želeći joj ispričati priču, ali se istodobno bojao to učiniti.

— Reci mi — nježno gaje nagovarala.

— Naletio sam na nekoga — počeo je. — Na agenciju.

— Da? - rekla je to dubokim, upitnim glasom, kao kad bi se vratio iz škole gdje je upao u nepriliku pa joj je bio prisiljen objasniti, primjerice, zašto je svukao Tommyja McGoverna do gola i vezao ga za okvir gola u dvorištu.

— To je agencija za nestale osobe.

— Oh, Jack — šapnula je, a ruka joj je poletjela na usta.

— Kakvu štetu to može napraviti, Jude? Zašto ne bi još jedna osoba malo pogledala slučaj?

— Ovo je šteta, Jack. Ti, koji uzimaš još jedan slobodan tjedan na poslu. Gloria, koja me zove u potrazi za tobom.

— Zvala je?

— Sinoć u deset.

-Oh. — Hajde, pričaj mi o toj agenciji.

61

— Neću.

Naslonio se, osjećajući se frustrirano. — Ne, sad više nema smisla.

— Jack, ne budi dijete i reci mi.

Pričekao je da se ohladi pa tek onda nastavio.

-Naišao sam na nju na žutim stranicama i nazvao je.

-Koga?

— Sandy Shortt. Objasnio sam joj slučaj, a ona mi je rekla da je takve već rješavala. Svake noći prošloga tjedna dokasna smo telefonirali. Nekoć je bila policajka i dokopala se nekoliko izvješća koja mi nikada nismo vidjeli.

Judith je podigla obrve.

— Nije žicala novac, Judith, i povjerovao sam joj. Povjerovao sam da želi pomoći i povjerovao sam da može pronaći Donala. Bila je poštena, i u to nema nikakve dvojbe.

— Zašto govoriš o njoj kao da je mrtva? — nasmiješila se, pa se uozbiljila, odjednom obuzeta strahom. — Nije mrtva, je li?

— Nije — Jack je odmahnuo glavom - ali ne znam gdje je. Dogovorili smo susret u nedjelju ujutro u Glinu. Mimoišli smo se na benzinskoj pumpi, ali tek sam poslije shvatio daje to ona.

Judith se namreškalo čelo.

— Razgovarali smo samo telefonski, znaš.

— Kako znaš da je to bila ona?

— Pronašao sam njezin automobil na ušću.

Judith je djelovala još smetenije.

— Gle, trebali smo se naći i ona mije prethodne večeri ostavila poruku na automatskoj sekretarici u kojoj je rekla da stiže iz Dublina, ali nije se pojavila. Zbog toga sam pretražio grad i raspitao se za nju u svim pansionima, ali nisam je uspio pronaći, pa sam otišao u šetnju do ušća. Tada sam pronašao auto.

— Kako možeš biti siguran daje njezin?

Jack je otvorio torbu koju je držao pokraj sebe.

— Zato stoje ovo bilo na upravljačkoj ploči — položio je fascikl na kuhinjski stol. — A uz to ovo — spustio je na stol njezin rokovnik — i ovo — dodao je njezin napunjen mobitel. — Obilježava sve, apsolutno sve. Prekopao sam joj torbu: sva odjeća, sve čarape, sve je obilježeno imenom. Kao da se boji gubitka stvari.

Judith je šutjela.

— Prekopao si joj torbu? — zbunjeno je odmahnula glavom. — Ali kako si sve to izvadio iz auta? Možda je samo otišla u šetnju, Jack. Što ako se vrati do auta i vidi da su joj stvari nestale? Kako si sve to mogao uzeti, zar si poludio?

— U tom slučaju, morat ću se ispričati, ali prošla su već dva cijela dana. To bi bila duga šetnja.

Zavladala je šutnja dok su se oboje prisjećali kako je njihova majka bila zabrinuta kada joj se Donal dva dana nije javio.

— Nazvao sam Grahama Turnera.

— Što je rekao?

Prekrila je rukama lice. Opet ista priča.

— Rekao je da su prošla tek dvadeset četiri sata i da ne misli kako imam razloga za brigu jer je to u skladu s njezinim navikama.

— Zašto? Kakve su joj to navike?

— Dolazi i odlazi kako je volja, povučena je i nikome ne govori kamo ide — umorno je izverglao Jack.

-Oh. Judith je djelovala kao da joj je laknulo.

— Ali to ne znači da bi parkirala auto usred šume na ušću i napustila ga na dva dana. To je malko drukčije od dolaženja i odlaženja kako te volja.

— Dopusti da raščistim — polako je rekla Judith. — Nestala je osoba koja traga za nestalim osobama?

Tišina.

Judith je pustila da joj se ta misao kotrlja po glavi, pomičući je dok nije pronašla udobno mjesto na kojem će se smjestiti. Zamišljeno je pomicala vilicu lijevo-desno.

Onda se prvo podsmjehnula, a zatim prasnula u smijeh.

Jack se naslonio na naslon stolice i prekrižio ruke, osjećajući se uvrijeđeno dok se Judith nezaustavljivo tresla pred njim. Rachel je prestala sisati i zagledala se u majku koja se tresla brišući suze iz očiju. Nathan se prestao igrati kockicama i ustao da bi zurio u majku. Lice mu se razvuklo u osmijeh koji je razotkrivao desni pa se počeo i sam smijati, plješćući debeljuškastim ručicama i oduševljeno poskakujući cijelim tijelom od koljena naviše. Jack je naposljetku također osjetio škakljanje u kutovima usana pa im se pridružio, izbezumljeno se smijući apsurdnosti situacije i osjećajući golemo

62

olakšanje stoje nakon toliko vremena uspio otpustiti kočnice, pa makar samo na trenutak. Kada su se konačno smirili, Judith je počela nježno trljati Rachel po leđima, tako umirujuće da su i Jacku oči otežale.

— Gle, Judith, možda je Graham u pravu. Možda je jednostavno odšetala. Možda je samo poslala sve dovraga, ostavila auto, telefon, rokovnik, život i digla ruke. Možda je to neka luda, ćaknuta ženska koja to stalno čini, s namjerom da se nakon nekog vremena vrati. Možda je zauvijek sve napustila, ali ja ću je pronaći a zatim će ona pronaći Donala i onda smije dići ruke. Onda ću joj dopustiti da ode.

— Stvarno misliš da bi ta žena mogla pronaći Donala? — Judith je djelovala zamišljeno.

— Vjerovao sam da može.

— A što sada misliš?

Jack je potvrdno kimnuo.

— Na neki način, dakle, tražeći nju, tragaš i za Donalom.

Duboko se zamislila. — Znaš, sinoć smo Willie i ja listali fotografski album s klincima, a Katie je pokazala Donala i pitala tko je to.

Oči su joj se napunile suzama. — Ne sjećaju ga se ni Katie ni Nathan... nikada neće imati uspomene na njega, a Rachel — spustila je pogled na djetešce u naručju — ne zna čak ni da je ikada postojao. Život se nastavlja bez njega, a on sve ovo propušta.

Odmahnula je glavom.

Jack se nije mogao sjetiti što da kaže, niti je mislio da se ima što reći. Iste misli prolazile su mu glavom svake sekunde, svakoga dana.

— Zašto si tako siguran da žena koju nikada nisi upoznao, žena o kojoj ništa ne znaš, može pronaći Donala?

— Slijepa vjera — nasmiješio se.

— Otkad je ti to imaš?

— Otkako sam telefonski razgovarao sa Sandy — iskreno je odgovorio.

— Među vama... - zastala je, ali odlučila svejedno upitati — među vama nije bilo ničega, zar ne?

— Bilo je nečega, ali to nije bilo ništa.

— Postoji li nešto što je ništa?

Uzdahnuo je i odlučio izbjeći pitanje.

— Gloria ne zna za Sandy... nije ni da se ima što znati... ali ne želim da ona i ostatak obitelji znaju za agenciju.

Judith nije djelovala zadovoljno.

— Molim te, Jude — uhvatio ju je za za ruku. — Ne želim da svi opet moraju prolaziti kroz to. Samo želim pokušati sam. Moram.

— Dobro, dobro — izvukla je ruku i podigla je kao da se brani. — Onda, što ćeš sada?

—Jednostavno, krećem u potragu za njom — rekao je spremajući dosje, rokovnik i mobitel natrag u torbu.

63

25.

Imala sam šesnaest godina i sjedila sam u uredu gospodina Burtona. Sjedila sam na jednom od raspuknutih baršunastih naslonjača, u istom onom u kojem sam sjedila kad sam prvi put došla prije dvije godine, samo stoje sada iz njega stršilo još spužve. Zurila sam u iste plakate na zidovima pretrpane prostorije. Zidovi od opeke bili su nespretno prebojani u bijelo, iste rupe još su bile crne i neobojene, a druge napunjene bijelim grudama. U toj prostoriji uvijek se išlo na sve ili ništa, nikada ništa nije bilo ravnomjerno raspoređeno. Ljepljivi jastučići još su mjestimice zaostali na zidovima, a za njih su se držali kutovi plakata. Zamišljala sam daje negdje u školi prostorija dupkom puna plakata s otrgnutim kutovima.

— O čemu razmišljaš? — napokon se oglasio gospodin Burton.

— O plakatima otrgnutih kutova — odgovorila sam.

— Ah, taj stari orah - kimnuo je. — Kakav ti je bio tjedan?

— Usran.

— Zašto usran?

— Nije se dogodilo ništa zanimljivo.

— A što si ti radila?

— Škola, jelo, spavanje, škola, jelo, spavanje puta pet i onda još puta milijun tjedana do kraja života. Budućnost djeluje sivo.

— Jesi li izašla ovog vikenda? Prošlog tjedna rekla si da te neka ekipa pozvala van.

Oduvijek mu je bilo stalo do toga da pronađem prijatelje.

— Da, bila sam vani.

-I? — Bilo je O. K. Bio je to kućni tulum. Johnnyju Nugentu su roditelji na putu pa smo svi otišli k njemu.

— Johnnyju Nugentu?

Podigao je obrve.

Nisam odgovorila, ali su mi se obrazi zarumenjeli. —Jesi li mogla zaboraviti gospodina Pobbsa i lijepo se provesti?

Pitao je to ozbiljno, a ja sam se opet zagledala u ljepljive jastučiće na zidovima, pomalo postiđena. Gospodina Pobbsa imala sam odmalena — bio je to sivi, paperjasti, jednooki medvjedić u pidžami na plave pruge, koji je svake noći spavao u mojem krevetu i svakom drugom krevetu gdje bih noćila. Nedavno smo roditelji i ja izbivali tjedan dana iz kuće, a čim smo se vratili, ja sam se prepakirala da odem za vikend djedu i baki. U jednom trenutku, dok sam premještala odjeću, zametnula sam gospodina Pobbsa. To me za cijelog boravka kod djeda i bake duboko mučilo, a kad sam se vratila, na očaj roditelja, započela sam dvotjedni pretres kuće. Prošloga tjedna razgovarali smo o tome zašto taj vikend nisam željela izaći sJohnnvjem Nugentom i zašto mije bilo puno draže ostati kod kuće i tražiti gospodina Pobbsa, vjernog prijatelja, koliko god to smiješno zvučalo. Bilo mije teško otići iz kuće radi večernjeg izlaska, znajući da negdje unutra skriven leži gospodin Pobbs.

— Znači, izašla si s Johnnyjem Nugentom? — gospodin Burton vratio se pitanju.

— Da, jesam.

Nelagodno se nasmiješio. Očito su i do njega doprle glasine.

— Je li sve... jesi li...?

Ušutio je i počeo trubiti usnama, razmišljajući kako da preoblikuje pitanje. Rijetko sam ga viđala obuzetog nelagodom jer se uvijek držao kao da vlada situacijom. Uostalom, bila je to njegova soba. Izuzev sitnih naznaka osobnih podataka koje je nehotice otkrio tijekom naših katkad bolno iskrenih razgovora, nisam znala ništa o njegovu životu izvan ta četiri zida. A znala sam i da ispitivanje ne bi imalo smisla jer mi ne bi odgovorio i jer nisam željela čuti odgovore. To što nisam ništa znala niti pitala, a on nije odgovarao, podsjećalo me da smo na neki način ipak stranci. Hilo smo bliski samo unutar te sobe. Stvorili smo vlastiti svijet s pravilima kojih smo se pridržavali i povukli smo između sebe crtu koju nismo smjeli prijeći, ali smo po njoj mogli plesati onih dana kada bismo se zaigrali.

Uskočila sam i spriječila da njegovo trubljenje preraste u svirku limenog orkestra.

— Gospodine Burton, ako vas zanima jesam li dobro, molim, ne brinite. Prvi put u životu izgubila sam nešto što uopće ne kanim tražiti niti očekujem da se vrati. Mislim da sam izliječena.

Nasmijali smo se. I nastavili se smijati. A kad je zavladala neugodna tišina tijekom koje sam maštala o tome da me i on izliječi, opet smo prasnuli u smijeh.

— Hoćeš li se opet naći s njim? Pritom me zanima jesi li uživala u druženju s drugima? Jesi li uživala u izlasku, jesi li se opustila, jesi li mogla zaboraviti na izgubljene stvari?

Opet se nasmijao. — Jesu li uspjeli stići do Scathachina otoka?

64

Dok mi je glava udarala o uzglavlje kreveta Johnnyjevih roditelja, doživjela sam epifaniju. Sjetila sam se gdje sam stavila gospodina Pobbsa prije pakiranja odjeće. Sutradan sam nazvala baku očekujući da će pronaći gospodina Pobbsa ispod kreveta, gdje jednim okom zuri u potrgane opruge s donje strane. Ali nije bio tamo pa smo za idući vikend organizirali pretres djedove i bakine kuće. Premda me Johnny Nugent pozvao van. Sve sam to kanila objasniti, kad me odjednom nešto zaustavilo.

— Stani malo, što je Scathachin otok?

Gospodin Burton se nasmijao. — Oprosti, to mi je pobjeglo. Loša analogija.

— Objasnite! — nasmiješila sam se gledajući kako crveni.

— Nisam to kanio reći. Jednostavno je izletjelo. Zaboravi, idemo dalje.

— Samo malo, vi meni ne dopuštate da se samo tako izvučem! Ja moram ponoviti sve što promrmljam — smijala sam se, prvi put u životu gledajući kako se preznojava.

Sabrao se.

— To je stara keltska priča i bila je to glupa usporedba Rukom sam mu dala znak da nastavi.

149 Protrljao je lice.

— Joj, ne mogu vjerovati da ti ovo pričam. Scathach je bila velika ratnica koja je uvježbavala mnoge junake svojega vremena. Prema legendi, bilo je gotovo nemoguće stići do njezina otoka pa su oni kojima je to pošlo za rukom smatrani dostojnima da prođu ratničku obuku.

Ostala sam otvorenih usta.

— Mene uspoređujete s ratnicom koja muškarce upućuje u umijeće borbe?

Opet se nasmijao.

— Stvar je u tome što je ona bila žena do koje je teško doprijeti.

Kad mi je vidio lice, prestao se smijati. Nagnuo se naprijed i stegnuo mi ruku. — Mislim da si me pogrešno shvatila.

— Nadam se — rekla sam, polako odmahujući glavom. Zaječao je i počeo razmišljati sto na sat.

— Riječ je o tome da su do nje mogli samo najsnažniji, najhrabriji i najdostojniji ljudi.

Malo sam se opustila jer mi se svidjelo kako to zvuči.

— Kako su stizali do nje?

I on se malo opustio.

— Prvo su morali prijeći Dolinu nesreće, gdje bi ih sjekle vlati trave oštre poput britve — zastao je motreći mi lice da vidi treba li nastaviti. Kad se uvjerio da ga ne kanim tresnuti, nastavio je: — Onda bi se morali suočiti s Pogibeljnim dolom punim krvoločnih zvijeri. Posljednji zadatak bio je Most nad liticom, koji bi se podigao uvis kad god bi ga tko pokušao prijeći.

Zamislila sam ljude kako mi pokušavaju prići, sprijateljiti se sa mnom, povezati se. Zamislila sam sebe kako ih odbijam.

— Mogli su ga prijeći samo pravi junaci — završio je.

Koža mi se naježila. Svaka dlačica mi se podigla, ali sam se nadala da on to ne primjećuje.

Prošao sije rukom kroz kosu i odmahnuo glavom.

— To nije bio dio... - zamalo je rekao: posla. - Nisam to trebao reći. Oprosti, Sandy.

— Nema veze — zaključila sam, a njemu je vidno laknulo. — Samo mi recite jednu stvar: gdje smo mi na tom putovanju?

Njegove predivne plave oči unijele su se u moje. Nije morao čak ui razmisliti, nije čak ni svrnuo pogled.

- Rekao bih da smo baš ove sekunde prošli Dolinu nesreće. Razmislila sam o tome.

— Neću pretjerivati s krvožednim zvijerima ako mi javite kad prijeđete most.

— Znat ćeš — nasmiješio mi se, posegnuo za mojom rukom i stegnuo je. — Znat ćeš.

Jack se zaustavio pred Alanovim stanom i prelistao Sandvn rokovnik. Prethodnoga dana ujedan imala je dogovoren sastanak na nekom mjestu s dablinskim pozivnim brojem pa je morao provjeriti je li se na njemu pojavila. Nadao se da će mu osoba s kojom se trebala naći moći pomoći, tko god ona bila. Premda je Sandy taj sastanak dogovorila za jučer u Dublinu, kanila je sutradan posjetiti Alana u Limericku. Sastanak u Dublinu morao je biti važan ako je kanila putovati amo-tamo.

Odmahujući glavom, utipkao je dablinski broj koji je Sandy zapisala. Žena se javila brzo, zvučeći rastreseno dok su u pozadini zvonili drugi telefoni.

— Dobar dan, dobili ste Scathachin dom.

65

— Dobar dan, zanima me možete li mi možda pomoći — pristojno je rekao Jack. - U rokovniku imam zapisan telefonski broj, ali ne mogu se sjetiti zašto sam si zapisao da vam se moram javiti.

— Naravno — ljubazno je odgovorila. — Scathachin dom je ordinacija doktora Gregoryja Burtona. Jeste li možda željeli dogovoriti termin?

Probudila sam se u svojoj dablinskoj garsonijeri jer mi je telefon brenčao u uho. Pokrila sam glavu jastukom i pomolila se da buka prestane. Bila sam strašno mamurna. Zavirila sam preko ruba kreveta i ugledala na podu svoju policijsku uniformu zgužvanu u loptu. Odradila sam večernju smjenu i poslije otišla na nekoliko pića. Očito je tih nekoliko pića preraslo u nekoliko pića previše jer se uopće nisam sjećala povratka kući. Zvonjava je napokon prestala, a ja sam odahnula, premda mi je još nekoliko sekundi zvonilo u glavi. A onda je opet počela. Zgrabila sam telefon s noćnog ormarića i prinijela ga uhu ispod jastuka.

— Halo? — graknula sam.

— Sretan rođendan tiiii, sretan rođendan tiiiii, sretan rođendan, draga Sandiiiiiiiiii, sretan rođendan tiiiiii.

Bila je to moja majka i pjevala je umilno kao da je u crkvenom zboru.

— Hip, hip...

— Hura!

To je bio tata.

— Hip, hip...

— Hura!

Zatrubio je slavljeničkom trubicom u slušalicu, koju sam naglo odmaknula od uha pustivši da mi ruka spuzne s kreveta. Dok sam tonula natrag u san, čula sam ih ispod jastuka kako slave.

— Sretan dvadeset prvi, mila — ponosno je rekla mama. — Mila? Jesi tu?

Vratila sam telefon na uho.

— Hvala, mama — promrmljala sam.

— Kad bi nam bar dopustila da ti priredimo proslavu — čeznutljivo je rekla. — Nema moja mala djevojčica baš svaki dan dvadeset i jednu godinu.

— Zapravo, ima — umorno sam rekla. — Još ću tristo šezdeset i četiri dana imati dvadeset jednu pa imamo puno vremena za slavlje.

— Oh, znaš da to nije isto.

— Znaš kakva sam u tom pogledu — rekla sam, misleći na zamisao o proslavi.

— Znam, znam. E pa, želim da uživaš u danu. Bi li makar razmislila o tome da dođeš kući na večeru? Možda za vikend? Ne bi to trebalo biti ništa veliko, samo ti, ja i tata. Nećemo ni spominjati rođendan — pokušala je.

Zastala sam.

— Ne, ovog vikenda ne mogu, žao mi je. Na poslu je stvarno gužva - lagala sam.

— Oh, O. K., dobro, a kako bi bilo da ja dođem u Dublin na nekoliko sati? Neću čak ni prespavati. Možemo samo popiti kavu ili nešto. Kratko čavrljanje i nestajem, časna riječ — napeto se nasmijala. — Samo bih željela s tobom na neki način obilježiti ovaj dan. Voljela bih te vidjeti.

— Ne mogu, mama, žao mi je.

Nastala je tišina. Malo preduga. Zatim se tata vedro javio na telefon.

— Sretan rođendan, najdraža. Razumijemo da si zauzeta pa ćemo te pustiti da se vratiš onome što radiš.

— Gdje je mama?

— Ona je, ovaj, morala otvoriti vrata.

Jednako je loše lagao kao i ja. Plakala je, znala sam.

— O. K., dobro, ugodan dan, mila. Pokušaj se zabaviti, može? — tiho je rekao.

— U redu — tiho sam odgovorila, a onda je telefon škljocnuo i veza se prekinula.

Zaječala sam, vratila telefon na mjesto na noćnom ormariću i zbacila jastuk s glave. Pustila sam da mi se oči priviknu na jarko svjetlo koje moje jeftine zavjese nisu bile u stanju zaustaviti. Bilo je deset sati u ponedjeljak ujutro i ja sam napokon imala slobodan dan. Nisam imala pojma što ću s njim. Bilo bi mi draže raditi na rođendan, na jednom slučaju nestale osobe koji je nedavno zašao u slijepu ulicu. Djevojčica po imenu Robin Geraghtv nestala je dok se igrala u vrtu ispred kuće. Svi tragovi upućivali su na sredovječnog muškarca iz susjedne kuće. Međutim, koliko god predano kopali po tom slučaju, nismo uspijevali pronaći škrinju s blagom na dnu. Nedavno sam počela sama nastavljati istraživanje sličnih slučajeva jer se nisam mogla isključiti u trenutku kad bi dosje završio zaključan u ormariću za spise.

Okrenula sam se na leđa i krajičkom oka pokraj sebe u krevetu primijetila kvrgu. Ležala je na svojoj strani kreveta, čupave, tamnosmeđe kose rasute po jastuku. Poskočila sam, skupila posteljinu oko sebe i čvršće se umotala u nju. Kvrga se počela okretati prema meni, otvorenih očiju. Krvavih, umornih očiju.

66

— Mislio sam da se nikada nećeš javiti na telefon — promuklo je progovorio.

— Tko si ti? — zgađeno sam upitala, brže-bolje ustajući iz kreveta i vukući posteljinu za sobom, tako da je ostao ležati na krevetu, raskrečen i gol. Nasmiješio se, sanjivo stavio ruke iza glave i namignuo mi.

Zaječala sam. Trebalo je to biti nijemo jecanje u sebi, ali izletjelo mi je kroz usta.

— Idem u kupaonicu, a kad se vratim, tebe više neće biti.

Podigla sam odjeću za koju sam pretpostavila da je njegova i bacila je na krevet. Uzela sam svoju sa stolice, privila je čvrsto na grudi i zalupila za sobom vrata. Gotovo odmah sam se vratila i zgrabila novčanik, na njegovo duboko gnušanje.

Nisam ga kanila ostaviti. Bar ne nakon onoga prošli put.

Zadržala sam se u kupaonici najduže što sam mogla sve dok prvi susjed, gospodin Rankin, nije počeo lupati na vrata, obavještavajući mene i ostatak zgrade da će mu se raspuknuti određeni dio tijela o kojemu se meni nije baš razmišljalo.

Odmah sam otvorila vrata i vratila se u garsonijeru, nadajući se daje dlakavi neznanac otišao. Nisam ja te sreće. Upravo je za sobom zatvarao vrata.

Polako sam mu prilazila, ne znajući što da kažem. Očito nije ni on, ali podrugljiv smiješak na licu pokazivao je da ga nije ni briga.

— Jesmo li...? — pitala sam.

— Dvaput — namignuo mi je, a meni se želudac okrenuo. — Inače, prije nego što me izbaciš iz zgrade, svratio je neki tip dok si bila u kupaonici. Rekao sam mu da može pričekati ako želi, ali vjerojatno ga ne bi prepoznala da ga vidiš.

Opet se nacerio.

— Kakav tip?

Razbijala sam glavu pokušavajući se prisjetiti.

— Vidiš, rekao sam mu da ga se nećeš sjetiti.

— Unutra je?

Pogledala sam zatvorena vrata.

— Ne, mislim da se nije osjećao sigurno sjedeći u garsonijeri s golim, dlakavim muškarcem.

— Gol si otvorio vrata? — ljutito sam upitala.

— Mislio sam da si ti — slegnuo je ramenima. — Uglavnom, ostavio ti je posjetnicu — rekao je pružajući mi papirić.

— Pretpostavljam kako ne bi imalo smisla da ti ostavim svoj broj?

Odmahnula sam glavom i prihvatila posjetnicu.

— Hvala ti, ovaj... — slabašno sam započela.

— Steve — pružio je ruku.

— Drago mi je — nasmiješila sam se, a on se nasmijao. Bio je na neki način čak i sladak, ali svejedno sam samo gledala za njim dok se spuštao stubama.

— Inače, već smo se upoznali — doviknuo je odozdo, ne osvrnuvši se sve dok nije stigao do dna stubišta. Šutjela sam, pokušavajući se sjetiti.

— Lani na božičnoj zabavi kod Louise Drummond? — zastao je i u nadi podigao pogled. Namrštila sam se.

— Ah, nema veze — odmahnuo je rukom. — Ni tada me se nisi sjećala sutradan ujutro.

Nasmiješio se i nestao.

Na trenutak me uhvatilo grizodušje, no tada sam u ruci osjetila posjetnicu pa su svi loši osjećaji isparili. Kad sam ugledala ime, koljena su mi klecnula.

Očito je gospodin Burton otvorio ordinaciju u Dublinu — Scathachin dom u Leeson Streetu. Stani malo — doktor Burton. To znači da je napokon položio ispite.

Uzbuđeno sam zaplesala na mjestu. Čula sam povlačenje vode u zahodu, a onda je izašao gospodin Rankin s toaletnim papirom u ruci i zatekao me kako plešem.

— Trebaš opet? Ja ne bih neko vrijeme ulazio onamo.

Zamahnuo je novinama.

Ne obazirući se na njega, vratila sam se u garsonijeru. Gospodin Burton je stigao. Pronašao me tri godine nakon što sam se odselila i to je bilo najvažnije. Bar se jedna izgubljena čarapa pojavila.

67

26.

— Oh, doktor Burton - Jack se uspravio na sjedalu automobila i pritisnuo mobitel jače na uho.

— Sad se sjećam zašto sam si to zabilježio. Zapravo, ne pitam za sebe nego za prijateljicu koja je jučer imala termin kod doktora...— zastao je, već zaboravivši prezime.

— Burtona — dovršila je tajnica umjesto njega, a on je čuo kako u pozadini zvoni drugi telefon.

— Oprostite, gospodine, biste li mogli pričekati trenutak?

-Da. Jack je čekao slušajući Duran Duran i pokušavajući smisliti nekakav plan. Nažvrljao je ime doktora Gregoryja Burtona i adresu u bilježnicu. Poslije će pregledati Sandyne propuštene pozive, primljene pozive i birane brojeve koje je mobitel zabilježio u prethodnih nekoliko dana pa pokušati dokučiti kamo je otišla, pa makar morao nazvati sve brojeve iz njezina imenika.

Tajnica se vratila na vezu.

— Oprostite, ali danas je ovdje velika gužva. Kako vam mogu pomoći?

— Možete li mi reći je li moja prijateljica Sandy Shortt jučer došla na dogovoren termin?

— Žao mi je, gospodine...?

Jack je brzo razmišljao.

— Le Bon. Očito nedovoljno brzo. Le Bon? — Oprostite, gospodine Le Bon, ali ne možemo davati privatne informacije o svojim klijentima.

— Oh, naravno da ne možete, to mi je jasno, ali ne tražim privatne informacije. Moja prijateljica je u zadnje vrijeme strašno bolesna, ali se bojala išta poduzeti kako ne bi ispalo da je ozbiljnije nego očekuje. Riječ je o želudcu, koji joj već mjesecima stvara probleme. Dogovorio samjoj pregled i rekla je da je jučer bila kod doktora Burtona, ali bojim se da nam svima laže. Obitelj je ozbiljno zabrinuta. Biste li nam barem mogli reći je li došla na pregled? Ne tražim privatne pojedinosti.

— Pitate za Sandy Shortt?

Naslonio se s olakšanjem.

— Da, o Sandy — sretno je odgovorio. — Imala je termin u jedan.

— Vidite, bojim se da vam ne mogu pomoći jer ovo nije medicinska ordinacija, gospodine Le Bon. Ovo je centar za psihološku pomoć pa je ovdje sigurno niste naručili zbog želučanih tegoba. Mogu li vam još kako pomoći? — glas joj je bio odlučan, pa čak i ljut.

— Ovaj... — Jackovo lice crvenjelo se od stida. — Ne. — Hvala na pozivu.

Prekinula je vezu. Postiđeno je zurio u bilješku o sastanku u Sandynu rokovniku. Odjednom je Sandyn mobitel zazvonio, a na zaslonu se pojavilo ime "Gregory B". Jackovo je srce tuklo kao bubanj. Nije se obazirao na zvonjavu i laknulo mu je kad je napokon prestala, a onda je zapištao znak daje dobila poruku. Podigao je mobitel i nazvao njezinu govornu poštu.

— Bok, Sandy. Ovdje Gregory. Zovem te već nekoliko puta, ali ne javljaš se. Pretpostavljam da si opet propala u zemlju. Samo te zovem da ti kažem kako te neki čovjek po imenu... — Odmaknuo je usta od telefona. — Carol, kako se zvao?

Jack je čuo kako tajnica odgovara: — Gospodin Le Bon. — Tako je, da, neki gospodin Le Bon... pretpostavljam da mu to nije pravo ime... — nasmijao se. — Uglavnom, zvao je u ordinaciju raspitujući se za tebe. Zanimalo ga je jesi li jučer došla na pregled u vezi želučanih tegoba.

Spustio je glas. — Samo se čuvaj, dobro? Vjerojatno još nema šanse da pronađeš pravi posao, počneš konobariti ili nešto slično.Na takvom te poslu vjerojatno ne bi naganjali luđaci. Mogla bi biti trgovačka putnica i prodavati Biblije od vrata od vrata. Baš mi je sinoć pozvonila neka draga žena odjevena u tvid od glave do pete, pa sam se odmah, naravno, sjetio tebe i uzeo posjetnicu. Razmisli o tome da joj se javiš. Posjetnica je zgodna i vedra, s vrlo nezadovoljnim Gospodinom na križu. Otisnuta je na recikliranom papiru, što znači da je stvarno brižna — opet se nasmijao. — Uglavnom, ako ne misliš da bi izdržala tvid, nađi si neki posao od devet do pet. Ne znam jesi li čula za to, ali mnogi ljudi to čine. To im omogućava da imaju život izvan posla. To je "život", Ž-I-V-O-T, možeš pogledati u rječniku kad ti se pruži prilika. Uglavnom... — uzdahnuo je i neko vrijeme šutio kao da se premišlja što da kaže ili, vjerojatnije, kao da zna točno što bi rekao, samo se premišlja treba li to reći ili ne. Jack je dobro poznavao tu šutnju.

— Dobro — glas mu je odjednom postao glasniji i poslovniji. — Čujemo se ubrzo.

Glasno kucanje po staklu suvozačkog prozora natjeralo je Jacka da poskoči i ispusti mobitel. Podigavši pogled, ugledao je Alanovu majku, strašilo okrugla lica, kako zuri kroz prozor. Nagnuo se i spustio prozor.

68

— Dobar dan, gospođo O'Connor.

— Tko je to? — nabrala je lice i gurnula glavu kroz prozor. S brade su joj stršale čvrste dlake. Dok je govorila, zubalo joj se odvajalo od desni i plesalo po ustima. — Poznajem li vas? — zaderala se tako da je Jacku na usnu sletjela kap sline.

— Da, gospođo O'Connor - obrisao je usnu i podigao glas, znajući da slabo čuje. — Ja sam Jack Ruttle, Donalov brat.

— Blagi Bože, brat malog Donala. Zašto sjediš tu unutra? Izađi da te pogledam.

Odmaknula se, vukući noge u baršunastim, smeđeljubičastim papučama, a vilica joj se pomicala dok gaje odmjeravala od glave do pete, tako da su joj zubi pljuskali po ustima. Bila je odjevena u istu kombinaciju kakvu je očito nosila u četrdesetima. "Tko štedi taj vrijedi", oduvijek je bila krilatica obitelji O'Connor. Da bi odjenuli svoje dvanaestoro djece, koja su odrastala bez oca jer je on dolazio samo po jednu stvar i odlazio čim bije dobio, morali su reciklirati odjeću.

Jack se sjećao kako je Alan jednom kao mali došao na izlet s Donalom u bijelim, kratkim hlačama sašivenim od jastučnica.

Donalu to nikada nije smetalo i odbijao se izrugivati prijatelju kao ostala djeca. Doduše, Alan baš i nije trpio podbadanja nego bi svakoga tko bi ga samo i ružno pogledao iz-devetao kao vola u kupusu. Ali Donala je štitio od svih i njegov gaje nestanak posebno pogodio.

— Dođi meni, pa vidi kako si porastao! - trljala je Jackove ruke i kuštrala mu kosu kao daje baš toga dana postao tinejdžer. — Baš si slika i prilika svoga oca, počivao u miru — prekrižila se.

— Hvala vam, gospođo O'Connor. I vi sjajno izgledate — lagao je.

— Ma, ne izgledam — odmahnula je i počela šljapati prema svom prizemnom stanu u neboderu. Dvije spavaće sobe i dvanaestoro djece. Pitao se kako joj to polazi za rukom. Nije čudo stoje Alan toliko vremena provodio kod Ruttleovih, gdje ga je Jackova majka tovila hranom.

— Je li Alan ovdje? Došao sam porazgovarati s njim.

— Ne, nije. Napokon se uselio s onom curom. Živi u pravoj kući, zamisli. S njom je samo zbog kuće, ali ona ju je dobila isključivo zbog klinca, molim lijepo. Te samohrane majke u današnje vrijeme dobivaju fine kuće. Ja u svoje vrijeme nisam imala ništa slično... nisam bila samohrana, istina, ali to mi samo služi na čast — nastavila je, šljapajući prema vratima.

Jack se nasmijao. Alan je vječno u nešto bio upetljan, no svaki put bi se dočekao na noge, bez obzira na okolnosti.

Donal ga je prozvao "mačak".

— Neću vam smetati, gospodo O'Connor. Svratit ću do Alana, ako nemate ništa protiv.

— Misliš da je nešto skrivio? — djelovala je zabrinuto.

— Meni nije — nasmiješio se, a ona je kimnula s vidnim olakšanjem na ogrubjelu licu.

Alana je očito majka nazvala jer ga je dočekao na prilazu pred kućom. Djelovao je mršavo — mršavije nego inače — lice mu je bilo blijedo i ispijeno, odnosno bijede i ispijenije nego inače. Ali nisu li svi bili u takvome stanju? Nije li Donalov nestanak ostavio traga na svemu i svakome? Bilo je to kao daje one noći, otišavši iz bistroa, pijano udarajući o dovratke, uspio izbiti zemlju iz osi tako da se strašnom brzinom zavrtjela u pogrešnom pravcu i pogrešnom putanjom. Sve je djelovalo kao daje ispalo iz tračnica.

Pozdravili su se zagrljajem. Alan je odmah zaplakao, a Jack je suzbijao poriv da mu se pridruži. Umjesto toga, samo se ukočio, puštajući da mu se mlađi muškarac isplače na ramenu, gutajući golemu knedlu u grlu, trepćući da rastjera suze i nastojeći se usredotočiti na sve ono stvarno i opipljivo oko sebe, na sve osim Donala.

Sjedili su u dnevnoj sobi. Alanu su se tresle ruke dok je stresao pepeo cigarete u jednu od praznih limenki piva naslaganih oko sofe. U sobi je vladao grobljanski muk. Jack je priželjkivao da može uključiti televizor kako bi u pozadini odvraćao pozornost.

— Došao sam vidjeti je li te danas posjetila jedna žena. Pomaže mi u potrazi za Donalom.

Alanovo se lice ozarilo.

— Stvarno?

— Samo ti je željela postaviti nekoliko pitanja o onoj večeri... znaš, još jednom sve pretresti.

— Već sam sve milijun puta pretresao s policijom i milijun puta sam sa sobom.

Alan je povukao dubok dim i protrljao umorne oči prstima požutjelim od nikotina.

— Znam, ali nije loše sve opet prijeći sa svježim uhom i okom. Možda nam je nešto promaklo.

— Možda - rekao je sitnim glasićem, ali Jack je sumnjao da u to vjeruje. Sumnjao je da postoji ijedan trenutak one večeri koji Alan nije raščlanio, usitnio i opet secirao. Za njega je zasigurno bila uvreda čuti daje možda nešto zaboravio.

— Nije svratila?

Alan je odmahnuo glavom.

— Ovdje sam cijeli dan, jučer sam bio ovdje cijeli dan i sutra ću biti ovdje cijeli dan — ljutito je rekao.

— Što ti je bilo sa zadnjim poslom?

Napravio je takvo lice da je Jack shvatio kako mu je bolje da ništa ne pita.

69

— Učini mi uslugu, može? — pružio je Alanu svoj mobitel. — Nazovi ovaj broj i dogovori mi termin kod doktora Burtona. Ne želim da mi prepoznaju glas.

Alan kao Alan, ništa nije pitao.

— Dobar dan, želio bih dogovoriti termin kod doktora Burtona - rekao je otvarajući novu limenku piva.

Podigao je obrve i pogledao Jacka.

— Da, za psihološko savjetovanje.

Jack je kimnuo.

— Koji bi mi termin odgovarao? — ponovio je tajničino pitanje gledajući Jacka.

— Što prije — šapnuo je Jack.

— Što prije — ponovio je Alan. Slušao je, ne skidajući pogled s Jacka. — Idućeg mjeseca?

Jack je snažno odmahnuo glavom.

— Ne, trebalo bi biti prije. U glavi mi je stvarno kaos, ne znam što bih sve mogao učiniti.

Jack je zakolutao očima.

Nakon nekoliko trenutaka, Alan je prekinuo vezu.

— Ubacili su te u četvrtak u podne, u termin od kojega je netko odustao.

— Četvrtak? — upitao je Jack skočivši sa stolice kao da će stići na vrijeme ako krene odmah.

— Pa, rekao si što prije — rekao je Alan vraćajući mu mobitel. — Ima li to kakve veze s potragom za Donalom?

Jack je razmislio.

— Na neki način, da.

— Nadam se da ćeš ga pronaći, Jack.

Oči su mu se opet napunile suzama. — Stalno si vrtim u glavi onu večer, žaleći što nisam pošao s njim. Stvarno sam mislio da će bez problema naći taksi ako ode tim putem, znaš?

Pogled mu je izgledao izmučeno i ruka mu se tresla. Pod oko njegovih stopala bio je posut pepelom koji je neprestano stresao palcem požutjelim od nikotina.

— Nisi mogao znati — tješio ga je Jack. — Nisi ti kriv.

— Nadam se da ćeš ga pronaći — ponovio je Alan, otvorio novu limenku i iskapio je.

Jack ga je ostavio da sjedi u tišini puste kuće, zureći u prazno, znajući da u mislima ponovno vrti i prolazi onu noć u potrazi za ključnim tragom koji im je svima promakao. Ništa im drugo nije preostajalo.

70

27.

U veliki Društveni dom ušla je "nestala osoba broj jedan", Orla Keane, a svjetlo koje je sjalo kroz otvorena vrata pratilo je njezin ulazak poput reflektora. Zaustavila se na vratima, pokušavajući se sabrati. Izgledala je kao Alica u Zemlji čudesa koja je upravo ispred čudovišnih vrata od hrastovine progutala kolačić s natpisom: "Pojedi me". Napeto sam pročistila grlo, a pojačana jeka tog zvuka odbijala se o zidove, letjela do stropa i vraćala se kao odbjegla loptica za pingpong. Okrenula se prema izvoru zvuka i zaputila prema meni, a kuckanje njezinih potpetica po drvenom podu glasno je odjekivalo.

Joan i Helena postavile su mi na drugom kraju prostorije stol za kojim sam sada sjedila. Nakon toga su, na Joanino razočaranje, izašle da me ne ometaju. Dok mi je Orla prilazila, bila sam ushićena kao da susrećem veliku zvijezdu. Nisam mogla vjerovati da je ta žena iskoračila iz moje zbirke fotografija nestalih i da mi sada prilazi kao živa osoba od krvi i mesa.

— Dobar dan — nasmiješila se, a naglasak iz Corka još je bio čujan usprkos vremenu koje je provela ovdje.

- Dobar dan — glas mije izašao iz usta kao šapat. Pročistila sam grlo i pokušala ponovno. Spustila sam pogled na popis imena na stolu ispred sebe. Ovo ću danas morati ponoviti dvanaest puta, a onda opet s Joan i Bernardom. Bila sam oduševljena što ću susresti sve te ljude, no umarala me i sama pomisao na to da ću morati sa svima tako obzirno razgovarati o tim osjetljivim temama. Zato sam i pitala Helenu zašto, zaboga, ne mogu jednostavno svima reći što je posrijedi, ne radeći ovaj cirkus.

— Sandy — rekla je tako čvrsto da mi više nije ni trebala reći razlog. — Kad ljudi čeznu za povratkom kući, postanu očajni. Kad bi doznali da si, tražeći njih, pronašla put ovamo, pomislili bi kako odavde mogu otići s tobom. Kad bi te nekoliko stotina ljudi počelo pratiti u stopu, ne bi ovdje imala ni trenutka mira.

Njezine riječi imale su smisla. I tako sam preuzela ulogu producentice i vlasnice glumačke agencije, namjeravajući u hamletovske monologe ubaciti i priče koje sam svima željela ispričati.

Za Helenu sam imala samo još jedno pitanje: — Misliš li da bih mogla povesti ljude odavde i odvesti ih kući?

Pitala sam se jesam li zato dospjela ovamo jer bila sam uvjerena da ovdje neću ostati. Tipična psihologija žrtve: ovo se nije moglo dogoditi baš meni.

Tužno se nasmiješila i opet nisam trebala odgovor jer mi je njezino lice sve reklo.

— Žao mi je, Mojsije, ali mislim da ne.

Ali prije nego što sam se do kraja raspala, brzo je dodala: — Ali mislim da si ovdje s razlogom i daje taj razlog, trenutačno, prilika da podijeliš svoje priče sa svima, da im ispričaš o njihovim obiteljima i tome koliko im nedostaju. To je tvoj način da ih odvedeš kući.

Podigla sam pogled prema Orli koja je sjedila preda mnom, napeto čekajući moj sljedeći potez. Došao je trenutak da je odvedeni kući.

Sada je imala dvadeset šest godina i gotovo se uopće nije promijenila. Prošlo je skoro šest godina od njezina nestanka.

Tražila sam je šest godina. Znala sam da joj se roditelji zovu Clara i Jim te da su se razveli prije dvije godine. Znala sam da ima dvije sestre, Ruth i Lornu, i brata Jamesa. Najbolje prijateljice bile su joj Laura i Rebecca, poznata i kao "ciferšlus", zahvaljujući tome što je redovito zaboravljala potegnuti zatvarač na hlačama. Kad je nestala, Orla je studirala povijest umjetnosti na Sveučilištu u Corku. Na maturalnome plesu nosila je ljubičastu haljinu, a ožiljak na lijevoj obrvi zaradila je s osam godina, padom s bicikla na praznicima u Bantrvju. Izgubila je nevinost s petnaest godina na kućnom tulumu, s Niallom Kennedyjem, tipom koji je radio u mjesnoj videoteci, i k risom je razbila auto svojih roditelja dok su oni provodili tjedan u Španjolskoj, ali uspjela gaje popraviti na vrijeme pa to tlo dana današnjega nisu doznali. Omiljena boja joj je ljubičasta, voli pop-glazbu, svirala je glasovir do četrnaeste, od šeste godine potajice je sanjala da će postati balerina, ali nijednom nije otišla na sat baleta i ovdje je već gotovo šest godina.

Pogledala sam je, ne znajući odakle da počnem.

— Dakle, Orla, reci mi nešto o sebi.

Gledala sam je kao u transu, gledala sam kako se otvaraju i zatvaraju usne koje sam vidjela samo na fotografiji, gledala sam kako joj je lice pokretljivo, živo, i slušala sam njezine riječi. Pjevni izgovor tipičan za Cork, lelujanje duge, plave kose dok je govorila. Bila sam opčinjena.

Kad je došla do studija, uočila sam priliku da uskočim.

— Povijest umjetnosti na Sveučilištu u Corku? — ponovila sam. — Poznajem nekoga tko je tamo studirao iste godine kao i ti.

— Koga? — zamalo je skočila sa stolice.

— Rebeccu Grey.

Ostala je otvorenih usta.

71

— Čovječe! Rebecca Grey mi je jedna od najboljih prijateljica!

— Stvarno?

Primijetila sam da govori u prezentu. Rebecca joj je još bila najbolja prijateljica.

— Da! Baš čudno, a odakle je ti znaš?

— Ah, nekoliko puta vidjela sam njezinog brata Endu. On je prijatelj jedne moje prijateljice... znaš već kako to ide.

— Što on sad radi?

— Zapravo, zadnji put sam ga vidjela na njegovu vjenčanju prije nekoliko mjeseci. Mislim da sam tamo upoznala i tvoje roditelje.

Jedan trenutak je šutjela, a kad je opet progovorila, bilo je to prigušenim i drhtavim glasom.

— Kako su?

— Oh, sjajno se drže, razgovarala sam s jednom od tvojih sestara... Lornom, mislim.

— Da, Lorna!

— Rekla mi je da se zaručila.

— Za Stevena? — poskakivala je na sjedalu, uzbuđeno plješćući.

— Da - nasmiješila sam se — za Stevena.

— Oh, znala sam da će ga primiti natrag — smijala se sa suzama u očima.

— Tvoja starija sestra došla je s mužem. Primijetila sam daje u visokoj trudnoći.

— Oh — iz oka joj je kanula suza, ali brzo ju je otrla. — Što još? Koga si još vidjela? Jesu li moji mama i tata nešto rekli? Kako su izgledali?

I tako sam je odvela kući.

Nakon pola sata, Joan se glasno nakašljala da mi dade do znanja kako je na audiciju stigao novi kandidat. Nismo ni primijetile daje ušla u dvoranu pa sam pogledala na zapešće da vidim koliko je sati, zaboravivši da mi sat još leži negdje na cesti koja vodi iz sela. Pri pomisli na to daje negdje gdje gaja ne mogu naći, počela me grepsti poznata razdraženost.

Podigla sam pogled i ugledala sljedeću osobu s kojom me čekao susret — Carol Dempsey, koja je napeto trljala ruke stojeći uz Joan — i razdraženosti je nestalo. Opet me uhvatio strah kao i prvi put.

— Žao mi je, ali vrijeme nam je isteklo — rekla sam Orli. Lice joj se snuždilo i znala sam da je odjednom istrgnuta iz svojega doma pa grubo bačena u stvarnost.

— Ali nisam pokazala što znam — uspaničila se.

— Nema veze, dobila si ulogu — šapnula sam i namignula. Lice joj je bilo ozareno dok je ustajala. Potom se nagnula i objema mi rukama čvrsto stegnula ruku. — Hvala ti, najljepša ti hvala.

Gledala sam kako Orla odlazi s Helenom, glave preplavljene novim mislima o pričama od kuće. Sada je imala toliko tema za razmišljanje: nove misli i nove uspomene budile su nova pitanja i novu čežnju za domom.

Pred mene je sjela Carol. Majka troje djece, kućanica iz Donegala, stara četrdeset dvije godine, članica mjesnog zbora, koja je nestala prije četiri godine vraćajući se s pjevačke probe. Tjedan dana prije nestanka položila je vozački ispit, njezin muž je prethodne večeri s obitelji proslavio četrdeset peti rođendan, a školska predstava u kojoj je glumila njezina najmlađa kći imala je biti premijerno izvedena idućega tjedna. Pogledala sam njezino mišje lice, plašljivo i stidljivo, mlitavu, smeđu kosu zataknutu za ružičaste uši i torbicu koju je čvrsto stezala u krilu, pa sam je smjesta poželjela odvesti kući.

— Dakle, Carol — počela sam — biste li mi za početak rekli nešto o sebi?

Poslije, istoga dana, sjedili smo u krugu, u velikoj dvorani Društvenoga doma. Bila sam okrenuta prema pozornici i tisućama otisaka ruku koje su krasile pozadinu. "Snaga i nada", ponavljala sam si. Snaga i nada omogućile su mi da preživim dan. Još me nosio ushit od susreta s onima za kojima sam tolike godine žudjela, ali znala sam da ću uskoro ostati iscrpljena. Čim su svi zauzeli mjesta, ja sam se po običaju odlučila povući izvan kruga i promatrati. Stare navike teško umiru. Helena me dozvala, a pridružio joj se i zbor od petnaest glasova koji su me natjerali da sjednem. Sjela sam, svjesna da sam se upravo pridružila grupi, što sam izbjegavala cijeloga života. Sjedila sam, no cijelo se vrijeme boreći s vlastitim nogama koje su željele istrčati i s ustima koja su željela izgovoriti izliku da odem.

Nakon što sam porazgovarala sa svakim posebno, Helena mi je došla s idejom da se svi međusobno bolje upoznamo tako što ćemo s drugima podijeliti gdje smo i kada nestali. To je nazvala team buildingom koji će pripomoći predstavi, ali znala sam daje to zapravo smislila radi mene, kako bi mi pomogla u trajnom nastojanju da shvatim gdje smo svi mi i kako smo ovamo dospjeli.

Ljudi su jedan po jedan objašnjavali kako su stigli. Bilo je to potresno iskustvo. Neki su proveli ovdje tek nekoliko godina, a drugi više od desetljeća, ali još ih je pekla pomisao da se nikada neće vratiti kući. Mnogi su zasuzili, ali ne i ja, po običaju. Kao da su moje suze isparile na putu od srca do očiju i odlebdjele u zrak kao tužna izmaglica. Opčinjeno sam slušala druge kako pričaju o tome kako su stigli ovamo nakon što su se udaljili od mjesta nestanka koje sam ja toliko puta

72

pretražila. Sve je bilo posve jednostavno. Slijedila sam nepotrebne staze, sumnjičila pogrešne ljude,analizirala svaki pedalj ceste na kojoj su posljednji put viđeni. Sve je to bilo besmisleno jer su oni jednostavno odlutali ovamo.

Premda je nestalima svijest o tome da se nikada neće vratiti kući bila bolna, bilo je to daleko bolje od druge mogućnosti. Zalila sam što Jenny-May Butler nije ovdje, žalila sam što nema Donala Ruttlea, žalila sam što nema ostalih s mog popisa i tisuća drugih koji nestaju svake godine. Molila sam se da Jenny-May nije nastradala. A ako jest, molila sam se da je to prošlo brzo i bezbolno. Ali najviše sam se molila daje pronađem ovdje.

Bila sam očarana gledajući sve te ljude. Ja sam za njih bila neznanka, a oni za mene najbolji prijatelji. Toliko sam im "njihovih" priča željela ispričati, priča koje sam znala, razumjela, smijala im se i suosjećala s njima: o njima poznatim osobama koje sam upoznala i s kojima sam se smijala, o pregršt događaja i situacija u kojima su bili. Posve suprotno nego u mojemu životu. Željela sam se uključiti, razmjenjivati priče i pripadati.

Zavladala je tišina i shvatila sam da su sve oči uprte u mene.

— Onda? — upitala je Helena, popravljajući žutu pasminu na ramenima.

— Što, onda? - upitala sam, zbunjeno se ogledavajući.

— Nećeš nam ispričati kako si ti stigla ovamo?

Poželjela sam im reći da sam ovdje mnogo duže od svih njih. Ali nisam. Umjesto toga, samo sam se ljubazno ispričala i napustila dvoranu.

Navečer istoga dana, sjedila sam u zalogajnici za mirnim stolom s Helenom i Josephom. Na svakom stolu treperile su svijeće, a na sredini su bila mala, limena vjedra s cvijetom rajske ptice. Upravo smo pojeli juhu od šumskih gljiva i vrući crni kruh za predjelo, pa sam se naslonila na naslon stolice, već sita, čekajući glavno jelo. Te srijede u zalogajnici nije bilo gužve jer su ljudi odlučili poći rano na spavanje da bi sutradan rano počeli raditi. Svi koji su sudjelovali u kazališnoj predstavi dobili su slobodne dane na poslu jer je Vijeće smatralo da dovoljno pridonose umjetničkim radom. Dobili smo u zadatak da svaki dan imamo probe od jutra do mraka kako bismo stigli uvježbati do iduće nedjelje kada je Helena obećala sudionicima i zajednici da ćemo održati generalnu probu. Taj se zadatak meni činio vrlo ambicioznim i potpuno neizvedivim, ali Helena me uvjerila da će se ljudi punim srcem baciti na posao i da će biti vrlo produktivni. Uostalom, što ja znam?

Pogledala sam na zapešće milijunti put otkako sam izgubila sat i ojađeno uzdahnula.

— Moram pronaći sat.

— Ne brini — nasmiješila se Helena. - Nije ovdje kao kod kuće, Sandy. Stvari ne nestaju same od sebe.

— Znam, znam, to mi stalno ponavljaš, ali ako je tako, gdje je onda?

— Tamo gdje si ga ispustila — nasmijala se i odmahnula glavom kao da sam dijete.

Primijetila sam da se Joseph nije nasmiješio nego je prešao na posve drugu temu.

— Kakvu predstavu radiš? — upitao je onim svojim dubokim, umirujućim glasom.

Nasmijala sam se.

— Nemam pojma. Helena je uspjela skrenuti razgovor s predstave svaki put kad bi to netko upitao. Ne želim kvariti zabavu, ali mislim daje tjedan dana posve neuvjerljiv rok za uvježbavanje i usavršavanje predstave.

— Bit će kratka — obrambeno je odvratila Helena.

— A tekst, kostimi i ostalo? — upitala sam, odjednom pojmivši razmjere pothvata.

— Ne brini za sve to, Sandy.

Okrenula se Josephu. — Kod kuće vlada uvjerenje da u starim kazalištima ima duhova zato što kostimi i šminka stalno nestaju, ili se bar tako priča. E pa, istina je da nestaju, ali ne zbog duhova, bar ne onih kradljivih, jer se ovdje svakodnevno pojavljuju najfiniji kostimi. Bobby će imati sve što ti je potrebno — mirno mi je rekla.

— Sve je dobro promislila — Joseph se s ljubavlju nasmiješio ženi.

— Oh, nema više razmišljanja, dragi. Već je odlučeno. Uprizorit ćemo Čarobnjaka iz Oza - rekla je Helena, razmetljivo i ponosno, pa zavrtjela crno vino u čaši i otpila gutljaj.

Nasmijala sam se.

— Zašto je to smiješno? — razdragano je upitao Joseph.

— To je Čarobnjak iz Oza — naglasila sam. — Nije drama nego mjuzikl! Djeca ga izvode na školskim priredbama.

Mislila sam da ćeš smisliti nešto učenije kao što je Beckett ili O'Casey — obrazlagala sam. — Ali Čarobnjak iz Oza...? — nabrala sam nos.

— Vidi, vidi, pa mi to imamo snoba u društvu — Helena je pokušala suspregnuti smiješak.

— Ne znam za tog Čarobnjaka iz Oza — Joseph je djelovao smeteno.

Ostala sam bez daha.

— Pa ti si zanemarivano dijete.

73

— Nije to nešto što bi se često prikazivalo na Watamuu — podsjetila me Helena. — A da danas nisi tako rano otišla s probe, Sandv, doznala bi da ne radimo mjuzikl. Imamo adaptaciju koju je prije mnogo godina napisao Dennis O'Shea, vrstan irski dramatičar koji je ovdje već dvije godine. Čuo je što radimo i jutros mi ju je donio. Zaključila sam daje savršena pa su uloge već podijeljene, a prvih nekoliko prizora aranžirano ugrubo. Ali morala sam im reći da su sve to tvoje odluke, molim lijepo.

— Podijelila si im uloge iz Čarobnjaka iz Oza? — upitala sam, nimalo impresionirana.

— O čemu je riječ? — zainteresirano je upitao Joseph.

— Sandy, tu čast prepuštam tebi — rekla je Helena.

— O. K., dobro, to je film za djecu — naglasila sam Heleni — iz tridesetih godina, o djevojčici zvanoj Dorothy Gale, koju tornado odnese u čarobnu zemlju. Tamo se zaputi u potragu za čarobnjakom koji joj može pomoći da se vrati kući.

Smiješno je tražiti od grupe odraslih ljudi da to rade - nasmijala sam se, a onda shvatila da mi se nitko nije pridružio.

— A pomogne li joj taj čarobnjak?

— Da — polako sam rekla, osjećajući kako je neobično što je takva priča tako ozbiljno shvaćena. — Čarobnjak joj pomogne, a ona dozna da se zapravo cijelo vrijeme mogla vratiti kući jer je samo trebala lupnuti petama crvenih cipelica i reći: "Kod kuće je najljepše, kod kuće je najljepše!"

Još se nije smijao.

— I, na koncu se vrati kući?

Zavladala je tišina, a ja sam napokon shvatila zašto. Polako sam kimnula.

A što radi dok je u čarobnoj zemlji?

— Pomaže prijateljima — tiho sam rekla.

- Meni ta priča ne zvuči baš tako šašavo — ozbiljno je rekao Joseph. — Mislim da bije ovdašnji ljudi vrlo rado vidjeli.

Razmislila sam o tome. Štoviše, razmišljala sam o tome cijelu noć, sve dok nisam počela sanjati o crvenim cipelicama, tornadu, lavovima koji govore i kućama koje padaju na vještice, sve dok mi rečenica "Kod kuće je najljepše" nije počela tako glasno i uporno odjekivati u glavi da sam se probudila izgovarajući je naglas. Poslije se više nisam usudila zaspati.

74

28.

Zurila sam u strop, u točku točno iznad glave gdje je bijela boja na drvetu nabubrila i napukla. Mjesec je bio savršeno uokviren prozorom dnevne sobe u kojoj sam spavala. Plavo svjetlo prodiralo je kroz staklo, tako daje na grubi, drveni stol padao točan odraz prozorskih kvadrata. Primijetila sam da u prozoru na stolu nema mjeseca nego samo sablastan, blijedoplavi odsjaj.

Tada sam već bila posve budna. Opipala sam zapešće da pogledam koliko je sati i opet se sjetila da mije sat nestao.

Srce mije počelo snažno tući, kao i uvijek kad bi mi nešto nestalo. Odmah bi me uhvatio nemir i čežnja da počnem tražiti.

Potraga mije bila poput ovisnosti, a osjećaj uoči potrage kao ovisnička žudnja. Dio mene bio je opsjednut i nije pristajao na odmor sve dok izgubljeni predmet ne bude pronađen. Kad bih zapala u to stanje, nitko nije mogao bogzna što poduzeti, malo se toga moglo reći ili učiniti što bi me natjeralo da zakočim. Ljudi su mi stalno govorili da se osjećaju osamljeno kad ih tako naglo, iznebuha napustim. Svi oko mene vječno su bili žrtve. Zar nisu znali da sam i ja osamljena?

— Ali kemijska olovka nije nestali predmet — uvijek bi mi govorio Gregory.

— Je — gunđala bih rujući po torbi, nosom gotovo dodirujući dno.

— Ne, nije. Kad počneš tražiti, ispunjavaš emocionalnu potrebu. Potpuno je nevažno imaš li kemijsku ili nemaš, Sandy.

-Nije nevažno — viknula bih. — Kako da zapišem ono što ćete mi sada reći bez kemijske?

Posegnuo je u unutarnji džep sakoa i dodao mi kemijsku.

— Izvoli.

— Ali to nije moja kemijska.

Uzdahnuo bi i nasmiješio se, kao i uvijek.

— Ta opsjednutost potragom za nestalim predmetima je odvraćanje pozornosti...

— Odvraćanje, odvraćanje, odvraćanje, odvraćanje. Pustimo sad malo mene. Vi ste opsjednuti govorenjem te riječi.

Kad kažete "odvraćanje pozornosti", vi odvraćate pozornost od onoga što bi zapravo trebali govoriti — ljutito sam prasnula.

— Dopusti da završim — strogo je rekao. Smjesta sam prestala kopati, hineći zanimanje.

— Opsjednutost potragom za nestalim predmetima je odvrać... — zaustavio se. - To je izbjegavanje suočavanja s nečim stoje nestalo u tebi. Hoćemo li sada početi tražiti što je to?

— Aha! — nasmiješila sam se, veselo vadeći kemijsku s dna torbe. — Nađena!

Na Gregoryjevu žalost, ovisnička žudnja nikada se ne bi javila kad smo pokušavali pronaći to nešto u meni.

Da je kuća bila ograđena trometarskim zidom, ja bih se uspela preko njega. Nikakva me zapreka nije mogla odijeliti od mjesta koje je trebalo pretražiti. Sve bi te zapreke postajale nevidljive. Gregorv je imao jednu pohvalu za moja nastojanja, a to je da nikada nije vidio takvu izdržljivost i odlučnost. A onda je pokvario kompliment rekavši daje šteta što tu energiju ne ulažem u druga područja života. Ali u njegovoj primjedbi svejedno sam osjetila pohvalu.

Sat u dnevnoj sobi pokazivao je 03:45. Zbacila sam pokrivače u grobljanski tihoj kući i počela kopati po torbi Barbare Langley punoj jezive odjeće iz osamdesetih. Odlučila sam se za crno-bijelu majicu mornarskog stila, crne traperice ravnoga kroja i crne bale-rinke. Nedostajala mi je još samo hrpa narukvica, velikih naušnica i začešljana frizura pa da zaplešem na "The Time Warp". Ali s druge strane, već sam ionako plesala na tu pjesmu.

Joseph i Helena djelovali su tako uvjereno da moj sat nije izgubljen, tako sigurni da odavde ništa ne može otići.

Morala sam to provjeriti. Bešumno sam se iskrala iz kuće da ne probudim obitelj. Vani je vrijeme bilo blago. Osjećala sam se kao da šećem selom za lutke u snježnim, švicarskim planinama: male, drvene, alpske kolibe s kutijama za cvijeće pred prozorima i svijećama iza prozorskih stakala da pomognu osvijetliti put i dočekati došljake. Vani je sve bilo tiho. Iz šume je dopiralo pucketanje i šuštanje grana koje je dolazilo od ljudi koji su prvi put stizali u selo. Bili su to ljudi koji su se ondje vjerojatno zatekli usred prostodušne šetnje do trgovine ili povratka kući iz pivnice. U selu sam se osjećala sigurno, zaštićeno među ljudima koji su čvrsto odlučili nastaviti gdje su stali i ostaviti prošlost za sobom.

Izašla sam iz sela, slijedeći prasnu cestu koja je vodila pokraj polja. Sunce je izlazilo iza stabala u daljini, bacajući narančaste nijanse na plavo svjetlo.

Nasred puta, u daljini, ugledala sam osobu koja se naizmjence saginjala i uspravljala. Po njezinoj visini i građi shvatila sam da je to Joseph. Njegov obris bio je posve crn naspram izlazećeg sunca.

Baš kad sam mu nakanila prići, spustio se na sve četiri i počeo otirati prašnjavo tlo. Uskočila sam u šumu i sakrila se iza stabla, motreći ga. Preduhitrio me. Shvatila sam da traži moj sat.

Između stabala bljesnula je baterijska svjetiljka, krećući se prema meni. Brzo sam čučnula, pitajući se odakle, zaboga, sad to svjetlo. Joseph je zastao i podigao pogled prema njemu. Svjetlo je nestalo, a on se vratio potrazi. Nastavila sam ga promatrati pitajući se što će učiniti kad pronađe sat. Ali nije ga pronašao. Nakon pola sata potrage za koju bi i Gregory morao priznati da je bila vrlo predana, Joseph je napokon ustao, stavio ruke na bokove, odmahnuo glavom i uzdahnuo.

75

Prošli su me ledeni žmarci. Nije ga bilo. Znala sam.

Prije povratka kući, u srijedu navečer, Jack se vratio na ušće da vidi je li Sandyn auto u protekla dvadeset četiri sata dobio noge i odšetao.

Gloria je bila oduševljena kad joj je rekao da kani otići psihijatru premda joj nije bilo baš jasno, najblaže rečeno, zašto zbog toga mora putovati sve do Dublina. Svejedno je dugo nije vidio tako sretnu, što mu je samo pokazalo koliko je u zadnje vrijeme bio grozan prema njoj. Sad ju je gotovo čuo kako u sebi planira vjenčanje, bebe, krštenja i tko zna što još.

Međutim, bila je u zabludi misleći da ide na savjetovanje za svoje dobro. Uopće nije želio da ga izliječe od želje da pronađe brata. Nije to smatrao bolešću.

Vani je bilo mračno, a u šumi uz ušće rijeke Shannon bio je mrkli mrak, sove su hukale, a šipražjem se kretale životinje. Upalio je bateriju koju je izvadio iz auta. Ugledao je više prestrašenih, zaslijepljenih očiju, koje su nakon prvotnog šoka jurnule natrag u grmlje. Sandyna Ford fiesta još je bila na istome mjestu i netaknuta. Prešao je svjetlom baterije po okolnim stablima i puteljku koji je vodio dalje duž ušća. Ugodna šetnja za promatrače ptica i ljubitelje prirode ili Sandvna staza za džogiranje? Zaputio se prema njemu, dublje u šumu koju je proteklih dana toliko puta pretražio.

Neiskustvo gaje do tada navodilo da traži otiske stopala, kao da bi mu oni nekako pomogli. Hodao je sve dalje, uživajući u tome što stvorenja u daljini bježe od snopa svjetlosti, a onda je upro snop u krošnje, gledajući kako se svjetlo probija do neba.

Njemu slijeva, pojavio se odvojak. Zastao je, prestajući razbijati glavu sa svime što ga je do tada kopkalo. Taj put nikada prije nije opazio. Obasjao ga je svjetlom: na njegovu kraju bilo je još stabala i crnilo. Zadrhtao je i sklonio svjetlo, odlučivši istražiti taj puteljak danju. Ali dok je pomicao svjetiljku, za oko mu je na trenutak zapelo nešto sjajno što je potom opet nestalo u mraku. Brzo je počeo tražiti svjetiljkom, bojeći se da će to nešto nestati. Pogled mu je pao na srebrni sat koji je ležao u visokoj travi pokraj staze, njemu slijeva. Sagnuo se da ga podigne, a srce mu je divlje udaralo u grudima jer mu se u glavi odjednom pojavio prizor.

Bilo je to sjećanje na Sandy kako se saginje na benzinskoj postaji da podigne sat koji joj je pao s ruke.

76

29.

— Dobar dan. Nadam se da sam dobio broj Mary Stanley — Jack je govorio u automatsku sekretaricu. — Zovem se Jack Ruttle. Ne poznajete me, ali pokušavam doći do Sandy Shortt i znam da ste nedavno bili s njom u kontaktu. Znam da vam se ovaj telefonski poziv čini neobičnim, ali ako vam se javi ili ako imate bilokakvo saznanje o tome gdje se nalazi, molim vas da mi se javite na telefonski broj...

Uzdahnuo je i okušao sreću sa sljedećim brojem. Tog sunčanog dana u Dublinu, posvuda oko njega u parku St. Stephen's Green ljudi su se izležavali na travi. Oko njegove klupe gegale su se patke, tražeći komadiće kruha koji su ljudima ispadali dok su ih hranili. Nakratko su mu odvukle pozornost, kvačući, kljucajući i skačući natrag u blistavu vodu. Nakon što se jedan sat pokušavao snaći u dablinskom sustavu jednosmjernih ulica, a onda zapeo u prometnom čepu, napokon je uspio pronaći parkirno mjesto oko St. Stephen's Greena. Imao je sat vremena do sastanka s doktorom Burtonom, koji gaje ispunjao sve većom zebnjom. Ni u najboljoj formi nije mu baš išao razgovor o vlastitim osjećajima, a kamoli da puni sat pretresa izmišljene brige s psihijatrom samo zato da bi se dokopao podataka o Sandy Shortt. Nije bio neki inspektor Columbo, a već mu je i dojadilo muljanje da dode do odgovora.

Cijeloga jutra zivkao je ljude iz Sandynog imenika u mobitelu, ostavljajući poruke svima s kojima je bila u doticaju zadnjih nekoliko dana ili je s njima proteklih tjedana imala dogovoren sastanak. Ništa nije postigao. Za sada je ostavio šest poruka na sekretaricama, razgovarao s dvoje ljudi koji su bili vrlo suzdržani u pogledu davanja podataka i predugo slušao njezinog stanodavca koji se pjenio, više uzrujan time što taj mjesec još nije plaćen nego pitanjem gdje je Sandy.

— Dopusti da te upozorim, sinko, prije nego što ti slomi srce — režao je — ako se ne želiš danima povlačiti naokolo čekajući je,predlažem ti da smjesta prekineš sve veze s njom. Nisi ti jedini, samo to ti mogu reći — nasmijao se iz srca. — Ne daj da te zavara. Stalno ih dovodi ovamo, misleći da mi ostali to ne čujemo. Sve čujem jer sam točno nad njom, oprostit ćeš na igri riječima. Ali pazi što ti kažem: pojavit će se za nekoliko dana pitajući se čemu tolika strka, vjerojatno misleći da je izbivala dva sata, a ne dva tjedna. Stalno to čini. Ali ako je vidiš prije mene, reci joj neka plati stanarinu iz istih stopa jer inače leti naglavačke odavde.

Jack je uzdahnuo. Ako kani odustati, sad je trenutak za to. Ali nije mogao. Našao se u Dublinu i nekoliko ga je minuta dijelilo od susreta s osobom za koju je pretpostavio da zna više od ikoga drugoga o onome što se događa u Sandynoj glavi. Nije želio pokupiti prnje i vratiti se kući... ničemu. Njegova predodžba o Sandv se mijenjala. Tijekom telefonskih razgovora izgradio je sliku o njoj: organizirana, poslovna, zaljubljena u posao, brbljava, srdačna. Što je više kopao po njezinu životu, ta se slika sve više mijenjala. Još je bila sve to, ali i nešto više. Postajala mu je stvarna. Nije više bio u lovu na fantoma. Sada je bila stvarna, složena, slojevita osoba, a ne tek srdačna neznanka s kojom je razgovarao telefonom.

Možda je policajac Turner imao pravo, možda joj je prekipjelo pa se na neko vrijeme sakrila od svijeta, ali njezin psihoterapeut to će zasigurno znati.

Baš kad je nakanio nazvati sljedeći broj, zazvonio mu je mobitel.

-Je li to Jack? - tiho je upitao ženski glas.

— Jest — odgovorio je. — S kim razgovaram?

— Ovdje Mary Stanley. Upravo ste mi ostavili poruku na mobitelu o Sandy Shortt.

— Ah, da, Mary, dobar dan. Velika vam hvala što ste me nazvali. Znam da je ono bila neobična poruka.

— Da... — bila je oprezna, baš kao i ostali. Nisu vjerovali tom čudnom čovjeku koji je tražio njihovu prijateljicu bez ikakva opravdana razloga.

— Možete mi vjerovati, Mary. Ne želim Sandy nikakvo zlo. Ne znam koliko je dobro poznajete, jeste li joj rođakinja ili prijateljica, ali dopustite da prvo objasnim.

Ispričao joj je kako se javio i dogovorio sastanak sa Sandy, kako se mimoišao s njom na benzinskoj postaji i kako je nakon toga izgubio svaki kontakt s njom. Prešutio je razlog dogovorenu sastanku, smatrajući da nije važan.

— Ne želim dizati uzbunu — nastavio je — ali zovem sve ljude s kojima je, kako se čini, bila često u doticaju, da provjerim jesu li je u zadnje vrijeme vidjeli ili čuli.

— Jutros me nazvao policajac Graham Turner — rekla je Mary, a Jack nije bio siguran je li to pitanje ili tvrdnja.

Vjerojatno oboje.

— Da, obratio sam mu se. Zabrinut sam za Sandy.

Jack je toga jutra nazvao policajca Turnera i rekao mu da je pronašao Sandyn sat, nadajući se da će ga to trgnuti i natjerati da se pokrene. Očito jest.

— I ja sam zabrinuta — rekla je Mary, a Jack je naćulio uši.

— Kako je znao da se treba javiti vama? — upitao je, a zapravo je mislio: Tko ste vi? Odakle znate Sandy?

— Koga ste još nazvali? — upitala je, ne obazirući se na njegovo pitanje i zvučeći kao daje odlutala u mislima.

Otvorio je bilježnicu.

— Peter Dempsey, Clara Keane, Ailish O'Brien, Tony Watts... želite li da nastavim?

77

— Ne, dovoljno je. Domogli ste se Sandyna popisa?

— Ostavila je mobitel i rokovnik. To su mi bili jedini tragovi — pokušao je prikriti grizodušje u glasu.

— Je li netko koga poznajete nestao?

Nije govorila nježno, ali ni grubo. Zateklo ga je to pitanje, tako izravno postavljeno, kao da ljudi cijelo vrijeme nestaju.

— Da, moj brat Donal.

Na svaki spomen brata, Jacku bi u grlu nastala knedla.

— Donal Ruttle... da, tako je. Sjećam se da sam o tome čitala u novinama — rekla je i opet zamišljeno utihnula. - Svi ljudi koje ste naveli, rođaci su nestalih osoba — nastavila je — uključujući i mene. Moj sin Bobby nestao je prije tri godine.

- Jako mi je žao — tiho je rekao Jack. Bilo je logično da su svi Sandyni nedavni kontakti bili povezani s poslom. Nije još nabasao ni na jednog njezinog prijatelja.

— Ne treba vam biti žao, niste vi krivi. Dopustite da razjasnim: svi smo mi uposlili Sandy da pronađe naše voljene, a vi sada vrbujete nas da vam pomognemo pronaći Sandy?

Premda su razgovarali telefonski, Jacku su se obrazi zarumenjeli.

— Da, valjda.

— E pa, baš me briga jesu li vam se ostali javili ili nisu. Govorit ću u njihovo ime. Možete računati na sve nas. Sandy nam je svima posebna i učinit ćemo sve da je pronađemo. Što je brže pronađemo, to će ona brže pronaći Bobbyja.

Upravo je tako i Jack razmišljao.

Budući da te noći više nisam mogla zaspati, ležala sam budna razmišljajući o tome gdje bi moj sat mogao biti. U glavi mi se vrtjelo više mogućnosti jer sam mogla zamisliti nebrojena mjesta na kojima je mogao završiti. Zamišljala sam svijet u kojemu satovi jedu, spavaju i ulaze u brak, u kojemu su visoki, zidni satovi vladari, a džepni satovi intelektualci, u kojemu su dijamantni satovi plemstvo, a digitalni satovi obična radna snaga, svijet u kojemu vodootporni satovi žive u vodi... u razmišljanju me prekinuo Joseph koji se ušuljao u kuću. Motrila sam ga još otprilike jedan sat kako korača amotamo cestom, žestok, raskolačenih očiju, pokušavajući pronaći moj sat. Sada sam znala kako i sama izgledam kada nešto tražim, usredotočena i ponesena, posve nesvjesna života oko sebe, a kamoli osobe koja se krije iza stabla nekoliko koraka dalje.

Joseph je ušao u kuću pola sata nakon što sam se vratila u krevet, trudeći se biti tiho, no ipak dovoljno glasno da sam ga čula. Priljubila sam uho uza zid, nastojeći razabrati što on i Helena mumljaju u susjednoj sobi. Drvo mi je bilo toplo pod obrazom pa sam na trenutak sklopila oči, obuzeta čežnjom za domom i za toplim, uzbibanim prsima na koja sam znala u krevetu položiti glavu. Zatim je opet zavladala tišina pa sam se, osjećajući se kao lavica u kavezu, odlučila iskrasti iz kuće prije negoli netko drugi opet ustane iz kreveta.

Vani su se postavljali štandovi. Šaroliko čavrljanje miješalo se s pjesmom ptica, smijehom, vikom koja je pratila iskrcavanje i slaganje kutija i kaseta. Zatvorila sam oči, drugi put toga dana pogođena čežnjom za domom, i zamislila se kako kao dijete hodam sajmom organske hrane na tržnici u Carrick-on-Shannonu, držeći majku za ruku, a zamamni mirisi voća i povrća, tako zrelog i šarenog, mame da ih se dodirne, pomiriše i kuša. Otvorila sam oči i vratila se ujutro novoga dana.

Stigavši pred Ured za izgubljene stvari, primijetila sam da su rezbarije na tome zdanju šarenije i zaigranije: dvije rasparene čarape, jedna žuta s ružičastim točkicama, a druga ljubičasta s narančastim prugama. Stajala sam razmišljajući o zadnjem Gregorvje-vom i mom rastanku na školskom maskenbalu i nasmijala se. Na to se na prozoru pojavilo lice, vrlo poznato lice, a ja sam se smjesta prestala smijati, kao da sam ugledala duha. Bio je mlad — sada mu je bilo devetnaest, ako sam dobro izračunala. Drsko mi se nacerio, mahnuo i nestao s prozora.

Dakle, to je bio Bobby iz Ureda za izgubljene stvari kojeg su Helena i Wanda spominjale. Pojavio se na vratima, do kojih su vodile stube, izigravajući Ceširsku mačku.

— Bok — oslonio se ramenom o dovratak, prebacio nogu preko noge i teatralno ispružio obje ruke. — Dobro došla u Izgubljeno i nađeno.

Nasmijala sam se.

— Bok, gospodine Stanley.

Stisnuo je oči, začuđen što mu znam ime, ali osmijeh mu se proširio.

— A ti si?

— Sandy. Čula sam da je osobenjak i da rado zbija šale. Gledala sam bezbroj kućnih videouradaka na kojima je štošta izvodio od svoje šeste godine pa sve do šesnaeste, uoči nestanka.

— Bio si mi na popisu — objasnila sam — za jučerašnje audicije, ali nisi se pojavio.

— Ah! - svanulo mu je, ali me još znatiželjno motrio. — Čuo sam za tebe.

78

Odgurnuo se od dovratka i šeretski se spustio stubama s rukama u džepovima. Zaustavio se točno preda mnom, prekrižio ruke, a onda stavio jednu šaku pod bradu i počeo polako kružiti oko mene.

Nasmijala sam se.

— Što si čuo o meni?

Zastao je iza mene pa sam okrenula gornji dio tijela prema njemu.

— Kažu da štošta znaš.

-Da? — Da — ponovio je i nastavio šetati oko mene. Načinivši puni krug, zaustavio se i opet prekrižio ruke, a u plavim očima plesale su mu iskrice. Bio je točno onakav kakvim se njegova majka hvalila daje. — Kažu da si gatara mjesta Ovdje.

— A tko su oni? — upitala sam.

— Oni su... — ogledao se kako bi se uvjerio da nitko ne sluša i nastavio šaptom: — ...kandidati na audiciji.

— Ah — nasmiješeno sam kimnula. - Oni. — Da, oni. Imamo štošta zajedničko — tajanstveno je rekao.

— Imamo?

— Imamo — ponovio je. — Oni, a kad kažem oni mislim na... — opet se ogledao lijevo-desno prije nego stoje šapnuo: - ...kandidate na audiciji koji kažu da si ti osoba kojoj se treba obratiti kad te nešto zanima.

Slegnula sam ramenima.

— Možda doista nešto znam.

— E pa, ja sam osoba kojoj se treba obratiti kad ti nešto treba nabaviti.

— Upravo sam zato ovdje — nasmiješila sam se. Uozbiljio se. Bar mislim.

— Zbog čega od tog dvoje? Ovdje si da nešto nabaviš ili da mi nešto kažeš?

Razmislila sam o tome, ali nisam odgovorila naglas.

— Nećeš me pustiti unutra?

— Naravno — nasmiješio se i odustao od glume. —Ja sam Bobby — pružio mi je ruku. — Ali to ionako već znaš.

— Znam — nasmiješila sam se. — Ja sam Sandy Shortt.

Primila sam njegovu ruku i stegnula je. Osjetila sam da je mlitava i vidjela da je problijedio.

— Sandy Shortt? — ponovno je upitao.

— Da — srce mije napeto udaralo. — Zašto, je li to problem?

— Sandy Shortt iz Leitrima u Irskoj?

Pustila sam njegovu mlitavu ruku i progutala slinu. Nisam odgovorila. Činilo se da to nije potrebno. Bobby me primio za nadlakticu i uveo u trgovinu.

— Očekivao sam te.

Pogledao je preko ramena da se još jednom uvjeri kako nas nitko ne gleda, a onda me uvukao unutra i zatvorio vrata.

Onda je zatvorio ured.

79

30.

Leeson Street, koji vodi od parka St. Stephen's Green, lijepa je i uglavnom netaknuta ulica iz 18. stoljeća. U zgradama koje su nekoć bile raskošni plemićki domovi sada su uglavnom poduzeća: hoteli i uredi, a u podrumima su uglavnom uspješni noćni i striptiz klubovi koji pripadaju dablinskom "Potezu".

Mjedena ploča pokraj velebnih, crnih, georgijanskih vrata obavještavala je da je ta kuća Scathachin dom. Jack se uspeo po sedam betonskih stuba do vrata i našao se oči u oči s mjedenom, lavljom glavom s obručem u zubima. Baš kad je krenuo pokucati, s desne strane primijeti portafon. Potražio je tipku s ordinacijom doktora Burtona. Bila je na drugome katu, između agencije za odnose s javnošću u prizemlju i odvjetničkog ureda na vrhu. Vrata su se otvorila pa se popeo na kat i pričekao u praznoj čekaonici. Tajnica mu se nasmiješila, a on je osjetio potrebu da vikne: "Nisam došao radi sebe, sa mnom je sve u redu, samo istražujem!"

Ali ipak joj je samo uzvratio smiješak.

Stol su krasili časopisi, neki stari nekoliko mjeseci, a drugi godinu dana. Uzeo je jedan i nelagodno ga prelistavao, čitajući o pripadnici kraljevske obitelji neke nepoznate zemlje koja se izležavala po krevetima, sofama, kuhinjskim stolovima i glasovirima, pokazujući omiljene prostorije u svojoj kući.

Vrata ordinacije doktora Burtona su se otvorila i Jack je brzo odložio časopis.

Doktor Burton bio je mlađi negoli je Jack zamišljao,mogao je imati između četrdeset pet i pedeset godina. Imao je urednu bradu, svjetlosmeđu i mjestimice prošaranu sjedinama. Oči su mu bile prodorne, a Jack je procijenio daje visok oko metar osamdeset. Bio je odjeven u traperice i svjetlosmeđi sako od samta.

— Jack Ruttle? — upitao je, gledajući ga.

-Da. Jack je ustao. Pružili su si ruku.

Ordinacija je bila prekrcana pokućstvom različitih stilova i dizajna, pretrpanom policom za knjige, prepunim radnim stolom, nizom ormarića za spise, neusklađenim tepisima i sofom, a zidovi su bili prekriveni akademskim postignućima.

Zračila je osobnošću. Pristajala je muškarcu koji je sjedio pred njim u stolici, bilježeći njegove osobne podatke.

— Dakle, Jack — doktor Burton ispunio je karton i prekrižio noge, posve mu se posvetivši. Jack se opirao porivu da istrči iz zgrade. - Zašto ste danas došli? Želio je reći: "Da pronađem Sandy Shortt", ali samo je slegnuo ramenima i nelagodno se promeškoljio na sjedalu. Želio se toga što prije riješiti. Kako će, zaboga, išta doznati o Sandv izmišljajući laži o sebi? Nije to baš domislio, pretpostavljajući da će sve doći na svoje mjesto čim uđe u ured doktora Burtona. Sto ono kažu u fdmovima kad ih psihić ispituje? Razmisli, Jack, razmisli.

— Pod velikim sam pritiskom - rekao je malo previše samopouzdano jer je bio toliko ponosan na sebe što je uspio odgovoriti na pitanje.

— Kakvim pritiskom? Kakvim? Zar postoji više vrsta?

— Običnim pritiskom.

Opet je slegnuo ramenima.

Doktor Burton se namrštio pa se Jack pobojao daje pogrešno odgovorio.

— Je li mu uzrok posao ili...?

— Je — uskočio je Jack — posao. Stvarno me... — tražio je pravu riječ... — opterećuje.

— O. K. — doktor Burton je kimnuo. — Što radite?

— Radim kao nadglednik ukrcaja u Lučkoj kompaniji Shannon Foynes.

— Što vas dovodi u Dublin?

-Vi. — Doputovali ste samo radi susreta sa mnom?

— Morao sam posjetiti i prijatelja - brzo je dodao.

— Ah, u redu — doktor Burton se nasmiješio. — A što vas na poslu toliko opterećuje? Pričajte mi o tome.

— Ah, radno vrijeme — Jack je namjestio zabrinutu grimasu. — Radno vrijeme je strašno dugo.

Ušutio je i sklopio ruke u krilu pa kimnuo i ogledao se po sobi.

— Koliko sati radite tjedno?

— Četrdeset — odgovorio je bez razmišljanja.

— Četrdeset sati nije više od prosjeka, Jack. Zašto imate dojam da se s tim ne možete nositi?

Jack je porumenio.

— Smijete se tako osjećati, Jack. Možda možemo doći do korijena pitanja zašto vas posao tišti, ako vas doista tišti posao...

80

Doktor Burton nastavio je govoriti, a Jack se isključio i počeo se ogledavati po sobi u potrazi za nekim tragom o Sandy, kao daje mogla prije odlaska nažvrljati svoje ime na zidu. Ubrzo je shvatio da doktor Burton šutke pilji u njega.

— Da, mislim da je to to — rekao je Jack kimajući i spuštajući pogled na ruke, nadajući se daje rekao nešto primjereno.

— A kako se zove?

-Tko? — Vaša partnerica, osoba s kojom imate problema kod kuće.

— Ah, Gloria — rekao je i sjetio se njezina oduševljenja činjenicom daje on danas ovdje. Stoje više razmišljao o tome, postajao je ljući.

— Razgovarate li s njom o pritisku i opterećenju koje osjećate?

— Ah, ne — Jack se nasmijao. — S Glorijom ne razgovaram o takvim stvarima.

— Zašto ne?

— Zato što uvijek ima odgovor, uvijek zna kako bi me popravila.

— A vi to ne želite?

— Ne - odmahnuo je glavom. - Ne treba mene popravljati.

— A što treba popraviti?

Slegnuo je ramenima, ne želeći se uvući u raspravu. Doktor Burton pustio je da šutnja dugo potraje, a Jack je osjećao pritisak daje prekine.

— Treba popraviti ono što se događa oko nas — napokon je odgovorio.

Doktor Burton čekao je nastavak.

— I... — odugovlačio je — to je ono što ja nastojim učiniti.

— Nastojite popraviti ono što se događa oko vas — ponovio je doktor Burton.

— To sam upravo rekao.

— A Gloriji to nije drago.

Jack je u nevjerici pomislio kako doktor Burton dobiva goleme novce da bi slušao i dijelio savjete za takvo što.

— Ne — odmahnuo je glavom. — Ona misli da bih trebao nastaviti sa životom i zaboraviti na sve.

Nije zapravo kanio reći ništa od toga, ali nije boljelo, a još nije zapravo ništa otkrio.

— Na što želi da zaboravite?

— Na Donala — polako je rekao Jack, ne znajući bi li trebao nastaviti ili ne. Ako objasni, možda će se doktor Burton složiti s njim pa će napokon imati nekoga na svojoj strani. - Ostatak obitelji je isti. Žele da ga zaboravim, pustim na miru, ostavim u prošlosti. E pa, ja se ne slažem, a vi? On mi je brat. Kad to pokušam objasniti, Gloria me gleda kao da sam lud.

— Je li vaš brat Donal preminuo?

— Ne, nije — rekao je Jack kao da je to smiješna pomisao — ali čovjek bi pomislio da je. Samo je nestao. Samo — ljutito se nasmijao i umorno protrljao lice. — Katkad pomislim da bi bilo lakše kad bih znao daje mrtav.

Nastala je tišina pa je Jack opet osjetio potrebu da je ispuni. Svaku rečenicu pratio je udarcem šake o dlan druge ruke.

— Nestao je prošle godine na večer svog dvadeset četvrtog rođendana. Bum. - U 3:08, u petak ujutro, izvadio je novac u bankomatu na O'Connell Streetu. Bum. - Viđen je u luci, na Arthur's Quayu u 3:30 ujutro. Bum. — I nakon toga nitko ga nikada više nije vidio. Kako da na to zaboraviš? — upitao je. — Kako možeš odlučiti nastaviti sa životom kad ti je brat tamo negdje vani, a ti ne znaš gdje je, ni je li ozlijeđen ili te možda treba? Kako bi se, dovraga, sve trebalo vratiti u normalu? — sada se već naljutio. — Kako itko može očekivati da se gnjaviš s četrdeset sati besmislena posla tjedno, tovareći teret na brod? Šaljem kutije za koje ni ne znam stoje u njima, na mjesta na kojima nikada nisam bio niti ću ikada biti. Kako to može biti važnije od pronalaska rođenoga brata? Kako da se svaki put kad izađeš iz kuće ne ogledavaš u svim smjerovima, u nadi da ćeš ga pronaći? Zašto me, kamo kod otišao i koga god pitao, dočekuju isti odgovori? —još je jače podigao glas. — Nitko nije ništa vidio, nitko nije ništa čuo, nitko ništa ne zna. U ovoj je zemlji pet milijuna ljudi od kojih 175 000 živi u okrugu Limerick, a od njih 55 000 u mjestu Limerick. Kako to da ama baš nitko, dovraga, ni jedna jedina osoba, nije negdje vidjela mojega brata?

Prestao je vikati, zadihan, bolna grla, očiju punih suza koje je čvrsto odlučio progutati.

Doktor Burton pustio je da se šutnja oduži. Dopustio mu je da se pribere i razmisli o onome što je odao. Otišao je do aparata za vodu, napunio čašu i pružio je Jacku.

Jack je otpio gutljaj, razmišljajući naglas.

— Vidite, ona puno spava. Kad je trebam, ona spava.

— Gloria?

Jack je kimnuo.

— Imate poteškoća sa spavanjem?

81

— Toliko mi se toga mota po glavi, toliko papira moram pregledati i izvješća prelistati. Neprestano mi se vrti po glavi ono što su mi ljudi rekli i jednostavno to ne mogu isključiti. Moram ga pronaći. To je kao ovisnost. Izjeda me.

Doktor Burton kimnuo je s razumijevanjem — ali ne pokroviteljski, kao što je Jack očekivao, nego kao da stvarno razumije. Kao da je Jackov problem sada njihov problem pa je vrijeme da ga zajednički riješe.

— Znate, Jack, niste jedina osoba koja se tako osjeća i tako živi. Upravo se takvo ponašanje očekuje nakon traume kakvu ste proživjeli. Je li vam nakon bratova nestanka savjetovano da se obratite psihologu?

Jack je prekrižio ruke.

— Da, policajci su spomenuli nešto slično, a u predsoblje su mi svakodnevno upadali leci i brošure s pozivom da se priključim grupama "supatnika", kako su se nazivali — odmahnuo je rukom.

- Nije me zanimalo.

— Nije to gubitak vremena, znate. Shvatili biste da su mnogi u vašem položaju i da trpe iste posljedice nakon gubitka voljene osobe — dodao je, gotovo za sebe — pa čak i nakon gubitka predmeta.

Jack je smeteno pogledao doktora Burtona.

— Ne, ne, pogrešno ste me shvatili. Nemam problema s gubitkom predmeta, ama baš nikakvog, ali problem mi pričinja gubitak članova obitelji. I moji braća i sestre izgubili su brata, a nitko od njih ne osjeća se kao ja. Ne mogu zamisliti ništa gore od toga da sjedim u grupi vodeći iste razgovore koje vodim kod kuće.

— Imam dojam da vas Gloria podržava... to biste trebali cijeniti. Siguran sam da je i njoj gubitak Donala teško pao, ali zapamtite da ona nije izgubila samo njega nego i vas. Pokažite joj da je cijenite. Uvjeren sam da bi joj to puno značilo.

U glas doktora Burtona uvukla se iskrena dirnutost pa je ustao i otišao na drugi kraj sobe po čašu vode. Kad se vratio, opet je vladao sobom kao prije.

— Volite li je?

Jack je šutio, a onda slegnuo ramenima. Više u to ni sam nije bio siguran.

— Moja je majka obično govorila da treba osluškivati vlastito srce — nasmijao se doktor Burton da olakša atmosferu.

— I ona je bila psihoterapeut? - Jack se nasmiješio.

— Bila bi dobra da jest — nasmijao se. — Znate, podsjećate me na nekoga, na nekoga koga jako dobro poznajem — nasmijao se vedro, sjetno, a onda opet postao onaj stari.

— Dakle, što kanite? — pogledao je na sat. — Imajte na umu kako nam je preostalo samo nekoliko minuta da mi to kažete.

— Već sam počeo nešto poduzimati. — Jack se odjednom sjetio zašto je došao i uočio priliku za šlagvort.

— Recite mi — doktor Burton nagnuo se naprijed i oslonio laktima o bedra.

— Pronašao sam nekoga na žutim stranicama, agenciju, agenciju za nestale osobe — naglasio je.

Doktor Burton nije ni trepnuo. -Da? —Javio sam se toj ženi i dugo smo razgovarali o tome kako će mi pomoći da pronađem Donala. Dogovorili smo sastanak prošle nedjelje u Limericku.

— Da? — polako se naslonio na naslon stolice s pokeraškim izrazom na licu.

— Smiješno je što smo se mimoišli na benzinskoj postaji putem onamo, a onda se ona nije pojavila na dogovorenu mjestu — odmahnuo je glavom. — Stvarno sam vjerovao i još vjerujem da ga je ta osoba sposobna pronaći.

— Stvarno? - glas doktora Burtona bio je kiseo.

— Da, stvarno. I tako sam se dao u potragu za njom.

— Za osobom koja traži nestale osobe? — ustvrdio je mrtav-hladan.

- Da. — I, jeste lije pronašli?

— Ne, ali pronašao sam njezin auto, a u njemu bratov dosje, njezin mobitel, rokovnik, novčanik i torbu punu odjeće obilježene markicama s njezinim imenom. Sve obilježava.

Doktor Burton počeo se meškoljiti u stolici.

— Bio sam tako zabrinut za nju... još sam zabrinut... jer vjerujem da je ta žena sposobna pronaći mojega brata.

— Znači, prenijeli ste svoju opsesiju na tu drugu ženu — rekao je doktor Burton, malo suviše hladno.

Jack je odmahnuo glavom.

— Jednom mi je u telefonskom razgovoru rekla da bi je više od toga što nekoga ne može naći frustriralo jedino to da nju nitko ne pronađe. Želi biti pronađena.

— Možda se samo odskitala na nekoliko dana.

— Policajac kojemu sam se obratio rekao mi je isto.

Doktor Burton podigao je obrve na spomen uplitanja policije.

— I gotovo svi koje poznajem rekli su isto — Jack je slegnuo ramenima.

82

— Onda dobro, trebali biste ih poslušati. Okanite se toga, Jack. Umjesto da se brinete oko nestanka nepoznate žene, pokušajte se nositi s bratovim nestankom. Ako izbiva nekoliko dana i nikome se nije javila, možda za to postoji razlog.

— Nisam joj dodijavao, doktore, ako na to ciljate. Ima nas više zabrinutih pa smo se odlučili sastati i nešto poduzeti.

— Možda ona to često čini — rekao je doktor Burton. — Možda je živa i zdrava, samo je nekamo otišla sama na nekoliko dana.

— Da, možda. Ali prošla su četiri dana otkako sam je vidio, a još i više otkako je drugi nisu vidjeli. To su činjenice, sve dok ne pronađem nekoga tko ih osporiti. Ako se to dogodi, povući ću se i vratiti vlastitome životu. No ne mislim da je u skitnji, kao što toliki kažu — blago je rekao. — Samo bih je stvarno želio pronaći da joj zahvalim na ohrabrenju koje mi je pružila, na nadi da ću pronaći Donala koju mi je pomogla osjetiti. Nada koju mi je dala usadila mi je vjeru da ću i nju uspjeti pronaći.

— A što vas je navelo na pomisao da je nestala?

— U ovom slučaju, osluškujem vlastito srce.

Doktor Burton mrko se nasmiješio čuvši da su mu vlastite riječi bačene u lice.

— A za slučaj da vam moje srce nije dovoljan dokaz, imam i ovo.

Jack je posegnuo u džep i na stol nježno položio Sandyn srebrni sat.

83

31.

Prošle su tri godine od mojeg zadnjeg susreta s doktorom Burtonom. Iz daljine sam vidjela da lijepo stari. Iz daljine se činilo da vrijeme nijedno od nas nije postaralo. Iz daljine je sve bilo savršeno i ništa se nije promijenilo.

Prije odlaska iz garsonijere, šest puta sam se presvukla. Donekle zadovoljna vlastitim izgledom, zaputila sam se Leeson Streetom četvrti put tog mjeseca. Kad sam primila njegovu posjetnicu, plesala sam na hodniku. Skakutala sam niza stubište kao četrna-estogodišnjakinja u ponedjeljak ujutro, znajuči što i tko me toga dana čeka. Trčala sam od Harold's Crossa do Leeson Streeta, preskakivala po dvije stube do velebnih, georgijanskih vrata, a onda se zaledila s prstom iznad tipke portafona. Brzo sam se povukla na drugu stranu ulice. Izbliza, slika je bila posve drukčija.

Više nisam bila školarka koja kod njega dolazi na terapiju. Sada nisam znala tko sam i bježala sam od takve pomoći.

Još sam u dva navrata sjedila s druge strane ulice koju nisam mogla prijeći. Samo sam gledala kako ujutro dolazi, navečer odlazi, i sve ostalo između toga. Četvrti put sjedila sam na betonskim stubama, oslonjena lak-tovima o koljena, s bradom na šakama, zureći u stopala i noge koje su brzale nogostupom.

Par svjetlosmeđih cipela ispod plavih traperica prešao je ulicu. Prilazile su mi. Očekivala sam da će proći pokraj mene i ući kroz vrata, ali nisu. Jedan korak, dva koraka, tri koraka po stubama, a zatim su se zaustavile i sjele pokraj mene.

— Bok - tiho je rekao glas.

Bojala sam se podići pogled, ali sam to svejedno učinila. Našla sam se licem u lice s njim, a njegove plave oči bile su jednako blistave kao i prvoga dana kad sam ga ugledala.

— Gospodine Burton — nasmiješila sam se. Odmahnuo je glavom.

— Koliko ti puta moram reći da me ne zoveš tako?

Baš sam zaustila da ga oslovim "Gregory", kad je rekao: — Sada sam doktor Burton.

— Čestitam, doktore Burton — rekla sam ne skidajući osmijeh. Proučavala sam mu lice, upijajući svaku pojedinost.

— Misliš li da bi ovoga tjedna mogla napredovati s ovih stuba i ući u zgradu? Već mi te dojadilo gledati izdaleka.

— Baš čudno, ja sam baš razmišljala o tome kako je neke stvari lakše vidjeti izdaleka.

— Da, ali je nemoguće išta čuti.

Nasmijala sam se.

— Sviđa mi se ime zgrade — pogledala sam prema mjedenoj ploči s ugraviranim nazivom: "Scathachin dom".

— Nabasao sam na oglas u novinama. Učinilo mi se da je savršeno. Dobar znak, valjda.

— Možda. Pretpostavljam da niste ništa bliže onome mostu o kojemu smo razgovarali.

Nasmiješio se i promotrio mi lice, upijajući svaku pojedinost, tako da sam se sva naježila.

— Ako mi dopustiš da te odvedem na ručak, mogli bismo otkriti na čemu smo. Ako tvoj dečko ne bi imao ništa protiv.

— Dečko? — zbunjeno sam upitala.

— Mladić raskošne dlakavosti koji mi je prije nekoliko tjedana otvorio vrata tvojega stana.

— Ah, on — odmahnula sam glavom. — To je bio samo... — zastala sam jer mu se nisam mogla sjetiti imena. — Thomas — lagala sam. — Nismo zajedno.

Gospodin Burton se nasmijao, ustao i pružio ruku da mi pomogne ustati.

— Draga moja Sandy, mislim da ćeš se sjetiti kako mu je ime Steve, ali ne brini. Što više muških imena zaboraviš, to bolje po mene — rekao je lagano mi položivši ruku na dno leđa. Osjetila sam kako mi elektricitet struji tijelom. Poveo me preko ceste.

— Bismo li mogli samo na trenutak ući u moju ordinaciju? Moram ti prvo nešto dati.

Ponosno me predstavio svojoj recepcionarki Carol i uveo me u ordinaciju. Mirisala je po njemu i izgledala je kao on.

Sve je u njoj vrištalo: "Gospodin Burton, gospodin Burton, oh, gospodin Burton." Čim sam ušla i sjela na sofu, osjetila sam se kao da sam stegnuta u divovski zagrljaj, kao da me čvrsto obujmio rukama.

— Malo je bolja od one u kojoj smo se mi sastajali, ne? — nasmiješio se vadeći nešto iz ladice u stolu.

— Prelijepa je — ogledala sam se oko sebe, udišući njegov miris. Odjednom ga je obuzela napetost. Sjeo mi je sučelice.

— Ovo sam ti želio dati prošli mjesec kad sam svratio, za tvoj rođendan. Nadam se da ti se sviđa.

Gurnuo je kutiju preko ulaštena stola od trešnje. Kutija je bila duga, crvena i baršunasta. Uzela sam je kao da je najkrhkiji predmet koji sam ikada držala u rukama i protrljala prstima mek, krznast materijal. Pogledala sam ga. Napeto je motrio kutijicu. Polako sam je otvorila i ostala bez daha. Unutra je blistao srebrni sat.

— Oh, gospodine Bur... — zaustila sam, a on me uhvatio za ruku i ušutkao me.

— Molim te, Sandy. Sada sam Gregory, može?

84

Sada sam Gregory. Sada sam Gregory. Sada sam Gregory. Zbor anđela pjevao mi je u ušima.

Nasmiješeno sam kimnula. Izvadila sam sat iz kutijice, prebacila ga preko zapešća pa počela petljati po kopči, još ošamućena neočekivanim darom.

— Pogledaš li poleđinu, vidjet ćeš da je na njoj ugravirano tvoje ime — drhtavim rukama pomogao mi je da ga okrenem. Evo ga:"Sandy Shortt". — Da ti nikada ne nestane.

Nasmiješili smo se.

— Nemoj na silu — upozorio me, gledajući kako ga pokušavam zakopčati. — Evo, dopusti da ti pomognem — rekao je baš kad mi je kopčica kvrcnula pod prstima.

Sledila sam se.

— Jesam li je potrgala?

Premjestio se na sofu do mene, nespretno je pokušavajući popraviti, dodirujući mi kožu, a u meni se sve, sve topilo.

— Kopčica nije potrgana, ali se razlabavila. Morat ću ga odnijeti natrag da je poprave.

Pokušao je prikriti razočaranje u glasu, ali je u tome bijedno podbacio.

— Ne! — spriječila sam da mi ga uzme. — Strašno mi se sviđa. Želim ga nositi.

— Prelabav je, Sandy. Mogao bi se rastvoriti i pasti.

— Ne, pazit ću ga. Neću ga izgubiti.

Nije djelovao uvjereno.

— Dopusti da ga nosim bar danas.

-O. K. Pogledali smo se.

— Darovao sam ti ga kako bi ti pomogao da stekneš pojam o vremenu. Ne smiješ dopustiti da opet prođu tri godine a da se ne javiš.

Spustila sam pogled i okretala sat na zapešću, diveći se karikama remena, sedefastom brojčaniku.

— Hvala ti, Gregory — nasmiješila sam se, uživajući u osjetu te riječi u ustima i na jeziku dok je izgovaram. — Gregory, Gregory— ponovila sam je još nekoliko puta, a on se nasmijao, uživajući u svakom trenutku.

Dopustila sam da me izvede na ručak istine, a koji se na kraju posve približio totalnoj katastrofi. Servirali smo si dovoljno materijala za razmišljanje da nam dostaje do kraja života. Ako smo i gajili smiješnu nadu da bi to mogao biti početak nečeg posebnog— a svakako jesmo — prizemljila nas je spoznaja da smo točno tamo gdje smo se rastali. Ili, vrlo moguće, opet na onome dijelu puta kada Gregory mora prijeći vlati trave oštre poput britve. Bila sam Scathach i moje je srce bilo na Scathachinu otoku sa svim njezinim i njegovim žestokim krajnostima. S godinama se sve samo pogoršalo.

Ali nisam nikada, ni na jedan jedini dan, skinula sat. Znao mi je ispasti, ali to nam se svima događa. Svaki put vratila bih ga tamo kamo pripada, tamo kamo sam osjećala i znala da pripada. Taj je sat nosio more simbolike. Svijetla strana našeg poučnog ručka bila je ta što nam je potvrdio da smo međusobno neraskidivo povezani, kao da nas veže nevidljiva pupčana vrpca koja nam omogućuje da se hranimo jedno drugim, pomaže nam da rastemo ijedno drugome dajemo život.

Neizbježno, postojala je i mračna strana: znali smo potezati vrpcu koliko kod želimo, uvrtati je i vezati u čvor, ne obazirući se na to što naše uvrtanje i vezanje onoga drugoga može polako stezati i gušiti.

Izdaleka je sve bilo sjajno, a izbliza potpuno drukčije. Nismo se mogli opirati djelovanju vremena, tomu kako nas mijenja, kako je svaka godina novi sloj glazure na nama, kako smo svakoga dana nešto više nego što smo bili. Na nesreću po mene i Gregoryja, bilo je očito da sam seja promijenila, da sam postala drukčija nego što sam nekoć bila.

85

32.

Bobby je za nama tiho zatvorio vrata Ureda za izgubljene stvari, kao da bi bilokakav zvuk natjerao vlasnike štandova da zatečeno zanijeme. Nisam bila sigurna je li ta predstava dio njegova repertoara, ali sam, s blagom panikom, osjetila da nije. Bobby je ispustio moju znojnu ruku pa bez riječi odjurio u susjednu prostoriju i zatvorio za sobom vrata. Kroz procijep sam vidjela njegovu sjenu dok je trčkarao pred svjetlom, bjesomučno kopajući, pomičući kutije, škripeći pokućstvom po podu, zveckajući čašama i proizvodeći kojekakve druge zvukove od kojih je svaki u mojem sumnjičavom umu budio nove teorije zavjere. Napokon sam svrnula pogled od vrata i ogledala se po sobi.

Našla sam se pred policama od orahovine koje su sezale od poda do stropa, kao u starim trgovinama živežnim namirnicama od prije nekoliko desetljeća. Košare su bile dupkom pune tričarija: selotejp, rukavice, kemijske, markeri i upaljači. Druge su bile pune čarapa s rukom ispisanim natpisom koji je uzbuđeno objavljivao da su u paru. Na sredini trgovine bili su deseci stalaka za odjeću, s odvojenom ponudom za muškarce i žene, na kojima je sve bilo poslagano po boji i stilu, s razdobljima obilježenima "pedesete", "šezdesete", "sedamdesete" i tako dalje. Bilo je kostima, narodnih nošnji i vjenčanica (tko je izgubio vjenčanicu?!). Na suprotnome zidu bila je zbirka knjiga, a pred njom vitrina s izloženim nakitom: matice za naušnice, rasparene naušnice i parovi koje je Bobby spario usprkos razlici u izgledu.

U trgovini je vladao ustajao miris i sve je bilo rabljeno, sve je imalo povijest. Tanke majice kratkih rukava bile su višekratno premazane slojevima. Nije to bilo isto ozračje kao u trgovini s blistavim, novim stvarima. Nije bilo nepročitanih knjiga, nenošenih šešira, nerabljenih kemijskih olovaka. Rukavice su več držale za ruku vlasnikovu voljenu osobu, cipele su već prelazile udaljenosti, šalovi su se omatali, kišobrani štitili. Ti su predmeti bili upućeni, znali su što im je činiti. Imali su životno iskustvo i sada su ležali u košarama, složeni na policama, obješeni na stalcima, spremni poučiti one koji će ih sljedeći nositi. Kao i većina ovdašnjih ljudi, ti su predmeti okusili život i dopustili da im klizne kroz prste. I kao većina ovdašnjih ljudi, čekali su da ga opet okuse.

Nisam se mogla ne zapitati tko ih trenutačno traži, tko čupa kosu u potrazi za omiljenim naušnicama. Tko gunđa i kopa po dnu torbe tražeći izgubljenu kemijsku? Tko je izašao na čik-pauzu i otkrio da mu nedostaje upaljač? Tko je jutros ionako kasnio na posao i onda još nije mogao pronaći ključeve od auta? Tko pokušava sakriti od supruge da mu je nestao vjenčani prsten? Mogu tražiti i tražiti sve dok ih oči ne zabole, ali nikada ih neće pronaći. Kakav trenutak za takvu epifaniju! Ovdje u Aladinovoj špilji s izgubljenim predmetima, daleko od kuće. Kod kuće je najljepše... ta me rečenica opet bockala.

— Bobby — zazvala sam primičući se malo po malo vratima i nastojeći ušutkati glas u glavi.

— Samo trenutak — čuo se njegov prigušen odgovor za kojim je slijedio tresak pa psovka.

Usprkos napetosti, nasmiješila sam se. Prešla sam prstom po vitrini od orahovine, onakvoj u kakvoj se može očekivati fina srebrnina i porculan. U ovoj su bile stotine fotografija nasmiješenih lica iz cijeloga svijeta, nastalih u proteklih nekoliko desetljeća. Uzela sam sliku para pred Niagarinim slapovima i proučila je. Izgledala je kao daje slikana u sedamdesetima. Poprimila je žućkastu nijansu koja nastaje samo ako je predmet umočen u vrijeme. Na njoj je bilo dvoje četrdesetogodišnjaka u širokim trapezicama i balonerima: tek jedan trenutak zabilježen u jednoj sekundi i po-hranjen između nebrojenih životnih sekunda. Ako su sada živi, i oni su u sedamdesetima pa s unucima koji strpljivo gledaju listaju fotoalbume tražeći sliku da se prisjete izleta na slapove Niagarc. Krišom se pitaju jesu li sve to izmislili, je li ta sekunda medu nebrojenim životnim sekundama uopće bila stvarna, gunđajući sebi u bradu: "Znam da je imam ovdje negdje..."

— Zgodna ideja, zar ne?

Podigla sam pogled i vidjela Bobbyja kako me gleda s vrata. Nakon svog onog kopanja po susjednoj sobi, ruke su mu bile prazne.

— Prošloga tjedna, gospođa Harper pronašla je svadbenu fotografiju svoje sestrične Nadine koju nije vidjela pet godina. Ne bi vjerovala kako je reagirala kad je nabasala na nju. Cijeli je dan samo sjedila i zurila u nju. Bila je to grupna fotografija svih uzvanika, znaš. Na njoj je bila cijela njezina obitelj. Zamisli da ne vidiš obitelj pet godina, a onda odjednom naideš na njihovu fotografiju. A došla je samo po neke čarape.

Slegnuo je ramenima. — U takvim se trenucima ovdje osjećam korisnim.

Odložila sam fotografiju koju sam sve vrijeme držala u ruci.

— Rekao si da si me očekivao — rekla sam grublje nego što sam htjela, ali bila sam uplašena.

Spustio je prekrižene ruke i gurnuo ih u džepove. Mislila sam da će napokon nešto izvaditi iz njih i dati mi, ali nije.

— Ovdje sam već tri godine.

Imao je isti izmučen izraz na licu kao i svi dok su se prisjećali svog dolaska ovamo.

— Imao sam šesnaest godina. Dvije godine do mature, deset godina do trenutka kada sam kanio odrasti. Nisam imao pojma što ću sa životom. Računao sam da ću biti kod kuće i gnjaviti mamu dok me ne izbaci i ne natjera da nađem

86

pristojan posao. U međuvremenu, uživao sam u ulozi školskog šaljivca i u tome da mi netko pere i pegla bokserice. Puno toga nisam ozbiljno shvaćao — slegnuo je ramenima. — Bilo mi je tek šesnaest — ponovio je.

Kimnula sam, ne znajući kamo to vodi. Pitajući se zašto me, zaboga, očekivao.

— Kad sam stigao ovamo, nisam znao što bih. Većinu vremena provodio sam s druge strane šume tražeći izlaz. Ali nije ga bilo.

Izvadio je ruke iz džepova i zamahnuo rukama u znak da nije bilo ama baš ničega.

— Odmah ti to mogu reći, Sandy, odavde nema izlaza, a vidio sam i ljude koji su se doveli do ludila tražeći način. Odmahnuo je glavom. — Ubrzo sam shvatio da ovdje moram započeti život. Morao sam, prvi put u životu, nešto shvatiti ozbiljno — nelagodno se premjestio s noge na nogu.

— To se dogodilo dok sam tražio odjeću koju bih mogao nositi. Kopao sam po stvarima vani, osjećajući se kao beskućnik na smetlištu. Naišao sam na jarkonarančastu čarapu koja je blistala ispod poslovnog spisa zbog čijeg je gubitka toga jutra netko vjerojatno izgubio posao. Bila je tako jarke boje da sam se zapitao kako je, zaboga, netko uspio izgubiti nešto što toliko blješti, nešto što toliko upada u oči. Ali što sam je duže gledao, to mi se bilo lakše pomiriti s tim da sam završio ovdje jer sam do tada vjerovao da sam ja za to kriv. Mislio sam da sam završio ovdje zbog svoje samodopadnosti.

Vjerovao sam kako sam to mogao spriječiti da sam u školi bio pozorniji i manje se zafrkavao.

Kimnula sam. Znala sam taj osjećaj.

— Kada sam vidio čarapu, bilo mi je lakše jer je ona bila najblistaviji predmet koji sam ikada vidio — nasmijao se. — Imala je čak i etiketu s imenom, tako mi svega, i jednostavno sam znao da smo oboje završili ovdje zbog peha i samo zbog peha! Nisam nikako mogao izbjeći dolazak ovamo, baš kao ni ta čarapa. Žalio sam osobu koja ju je obilježila, napisala na nju adresu, koja je zapravo učinila sve u svojoj moći da spriječi njezin nestanak. Zato sam je zadržao da me podsjeća na onaj osjećaj, na onaj dan kada sam prestao kriviti sebe ili ikoga drugoga. Čarapa me utješila — nasmiješio mi se. — Dođi za mnom.

Krenuo je ponovno u susjednu sobu.

Ta je prostorija bila slična trgovini, zidova prekrivenih policama, premda je bila manja i krcata kartonskim kutijama u kojima su, po svemu sudeći, skladišteni predmeti.

— Evo čarape — pružio mi ju je, a ja sam je prihvatila. Bila je mala, dječja, od frotira. Ako je očekivao da će čarapa na mene djelovati isto kao na njega, varao se. Još sam željela otići odavde i krivila sam sebe i sve ostale zbog toga što sam ovdje završila.

— Nakon nekoliko tjedana, zatekao sam se kako novopridošlicama pomažem pronaći odjeću i ostalo što im je bilo potrebno. I tako sam naposljetku otvorio ovu trgovinu. Ona je ovdje jedina u kojoj sve možeš pronaći pod istim krovom — ponosno je rekao.

Budući da se nisam oduševila, osmijeh mu je splasnuo. Nastavio je priču: — Uglavnom, kao vlasniku i voditelju ove trgovine, posao mi je da svaki dan izađem i pronađem što više korisnih predmeta. Ponosim se time što se jedino kod mene mogu nabaviti pravi parovi cipela, čarapa, kompletirana odjeća i slično. Ostali jednostavno sakupe što nađu i to izlože. Ja tražim drugu polovicu, gotovo kao bračni posrednik — nacerio se.

— Nastavi — ponukala sam ga, sjedajući na poderan naslonjač koji me podsjetio na prve terapijske sastanke kod gospodina Burtona.

— Uglavnom, narančasta čarapa nije vrijedila bogznašto sve dok nisam pronašao ovo.

Nagnuo se i izvadio majicu kratkih rukava iz kutije pokraj sebe. I ona je izgledala kao dječji model. — A ni to nije značilo bogznašto sve dok nisam pronašao ovo — položio je još jednu rasparenu čarapu na pod pred mene, motreći mi lice.

— Ne kužim — slegnula sam ramenima i bacila narančastu čarapu na pod.

Nastavio je šutke vaditi sadržaj kartonske kutije i slagati predmete na pod pred mene, dok je meni mozak radio sto na sat nastojeći razbiti šifru.

— Mislio sam da u ovoj imam više toga, ali čini se da je to sve — naposljetku je rekao Bobby.

Pod je bio gotovo prekriven odjevnim predmetima i modnim dodacima, a ja sam već bila nakanila ustati i zatražiti da počne govoriti smisleno, kadli sam napokon prepoznala jednu majicu. A onda sam prepoznala čarapu, pernicu... a onda i rukopis na komadiću papira.

Bobby je stajao pokraj prazne kutije, a oči su mu uzbuđeno bljeskale.

— Shvaćaš li sad? Zanijemjela sam.

- Svi su obilježeni. Ime "Sandy Shortt" piše na svakom pojedinom predmetu koji vidiš pred sobom.

Udahnula sam, bjesomučno sijevajući pogledom s jednog predmeta na drugi.

- A to je samo jedna kutija. Sve ono je također tvoje - uzbuđeno je rekao pokazujući kut sobe u kojem je bilo naslagano još pet kutija. — Kad god bih naišao na nešto s tvojim imenom, spremio bih to ovdje. Što sam više tvojih stvari pronalazio, to sam postajao uvjereniji da je samo pitanje trenutka kada ćeš osobno doći po njih. I evo te.

87

- I evo me - ponovila sam gledajući sve te stvari na podu. Spustila sam se na koljena i prešla rukom po narančastoj čarapi. Premda je se nisam sjećala, mogla sam zamisliti svoju maničnu potragu za njom, dok su me moji siroti roditelji gledali. To je bio početak svega. Uzela sam majicu i ugledala ime na etiketi, ispisano majčinim rukopisom. Opipala sam tintu prstima, nadajući se da se na taj način povezujem s njom. Prešla sam na komad papira prekriven neurednim, tinejdžerskim rukopisom. Odgovori na pitanja o Romeu i Juliji za školu. Zapamtila sam da sam napisala tu domaću zadaću, ali je sutradan u razredu nisam mogla pronaći. Učitelj mi nije vjerovao kad sam mu rekla da je ne mogu naći u školskoj torbi. Stajao je nada mnom u tihom razredu i gledao me kako kopam po školskoj torbi, bjelodano sve frustriranija, ali nije prepoznao da sam iskrena nego mije zadao kazneni domaći zadatak. U tom trenutku najradije bih bila zgrabila tu stranicu i otrčala u Leitrim, upala u razred tog učitelja i rekla: "Pogledajte, gle, rekla sam vam da sam je napisala!"

Dodirnula sam svaki predmet na podu, prisjećajući se kako sam ga nosila, izgubila i tražila. Kad sam pogledala svaki predmet iz prve kutije, otrčala sam do sljedeće kutije na vrhu hrpe u kutu. Otvorila sam je drhtavim rukama. U mene je svojim jednim okom zurio moj dragi prijatelj, gospodin Pobbs.

Izvadila sam ga iz kutije i čvrsto privila uza se, njušeći ga, pokušavajući osjetiti poznati miris doma. Odavno ga je izgubio, bio je pljesniv, kao i sve ostale moje stvari ovdje, ali svejedno sam ga grlila i stezala na grudi. Moje ime i telefonski broj još su bili vidljivi na etiketi premda je trag majčina plavog flomastera bio zamućen.

— Rekla sam ti da ću te pronaći, gospodine Pobbs - šapnula sam i čula kako se vrata iza mene nježno zatvaraju jer je Bobby izašao iz sobe, ostavivši me samu s glavom i sobom punom uspomena.

88

33.

Ne znam koliko sam provela u spremištu — izgubila sam pojam o vremenu. Prvi put sam pogledala kroz prozor nakon nekoliko sati, škiljeći i osjećajući se umorno nakon toliko duge usredotočenosti na svoje stvari. Svoje stvari. Doista je nešto na onome mjestu bilo moje. Te stvari prenijele su me korak bliže domu, trenutačno spojivši dva svijeta i obrisavši granice. Osjećala sam se malo manje izgubljeno dok sam dodirivala i držala stvari koje sam nekoć držala u svome domu, okružena voljenim ljudima. A posebno gospodina Pobbsa. Toliko se toga dogodilo od našeg zadnjeg susreta. Dogodio se Johnnv Nugent i još tisuće drugih Johnnvja Nugenta. Imala sam dojam daje od trenutka kad je gospodin Pobbs nestao iz mojega kreveta, njegovo mjesto zauzela cijela svita promašenih prinčeva na bijelom konju.

Joseph je prošao pokraj prozora, a ja sam se naslonila gledajući kako samouvjereno korača u bijeloj, lanenoj košulji rukava zavrnutih tik do ispod lakta i nogavica zavrnutih iznad gležnjeva nad stopalima u sandalama. Za mene je od početka iskakao iz mnoštva. Djelovao je kao važna osoba koja zrači gospodstvom i moći. Govorio je malo, a kad je govorio, brižno je birao riječi. Kad je govorio, ljudi su slušali. Njegove riječi prelazile su iz šapta u pjesmu i nikada nisu bile ništa između. Usprkos tjelesnoj snazi vidljivoj u držanju, govorio je tiho, zbog čega je djelovao još nadmoćnije.

Opet se začulo zvono na vratima trgovine. Vrata su zaškripala i zatvorila se.

— Bok, Joseph — vedro je rekao Bobby. — Zar me moja Wanda nije danas kanila posjetiti?

Joseph se opušteno nasmijao pa sam znala da je Bobby duhovit kad ga je uspio nasmijati.

— Oh, ta je djevojčica tako zaljubljena u tebe. Zar misliš da ne bi bila ovdje kad bi znala sam ja ovdje?

Bobby se nasmijao.

— Kako ti mogu pomoći?

Joseph je spustio glas kao da zna kako sam ovdje, a ja sam smjesta priljubila uho uz vrata. Čula sam kako Bobbv glasno ponavlja: — Sat? Imamo puno satova.

Joseph je opet govorio tako da sam znala daje posrijedi nešto važno kad govori tako tiho. Govorio je o mojem satu. Čula sam kako Bobby kaže: — Srebrni sat sa sedefnim licem.

Bila sam mu zahvalna na navici da ponavlja sve što ljudi kažu. Njihovi koraci na podu od orahovine postali su glasniji pa sam se pripremila da odskočim od vrata ako se otvore.

— A ovaj? — pitao je Bobby.

— Ne, taj si morao pronaći jučer ili jutros — rekao je Joseph.

— Kako znaš?

— Jer je jučer nestao.

— E pa, ne znam kako to možeš znati — nesigurno se nasmijao Bobby. — Osim ako nisi razgovarao s nekim s onoga svijeta, u što čisto sumnjam.

Uslijedila je tišina.

— Joseph, ovaj sat je točno onakav kakvog si opisao. Čula sam smetenost u Bobbyjevu glasu.

— Nije onaj koji tražim — rekao je Joseph.

—Jesi li ga negdje vidio? Na nekome? Možda bi mogao reći toj osobi da svrati ovamo pa da steknem predodžbu o tome što tražite. Ako naiđem na njega, ostavit ću ti ga sa strane.

— Tražim baš taj sat koji sam vidio da netko nosi.

— Netko u Keniji? Prije više godina?

- Ne, netko u Ovdje.

— Ovdje? — ponovio je Bobby.

— Da, Ovdje.

— Donio mi ga je netko tko je Ovdje?

— Ne, nestao je.

Tišina.

— Nemoguće. Sigurno je samo zametnut.

— Znam jer sam se uvjerio vlastitim očima.

— Vidio si kako nestaje?

— Vidio sam ga na njezinu zapešću i nije se pomakla ni koraka, a onda ga više nije bilo.

— Morao joj je pasti.

— Da, pao je.

— Onda je na tlu.

89

— Baš je to ono najsmješnije — gorko je rekao Joseph tako da sam znala kako to nije ni najmanje smiješno.

— Ali nije moguć...

— A opet se dogodilo.

— I mislio si da će se pojaviti ovdje?

— Mislio sam da si ga možda pronašao.

— Nisam.

— Vidim da nisi. Hvala ti, Bobby. Nemoj nikome govoriti o ovome — upozorio je tako da sam se sledila. Koraci su se počeli udaljavati.

— Stani, stani malo, Joseph. Ne idi još! Reci mi tko ga je izgubio.

— Ne poznaješ je.

— Gdje ga je izgubila?

— Na pola puta između ovog i susjednog sela.

— Ne — šapnuo je Bobby.

-Da. — Pronaći ću ga — odlučno je rekao Bobby. — Mora biti tamo.

— Nije — Joseph je podigao glas na uobičajenu glasnoću, ali za njega je to bilo prilično glasno. Po načinu na koji je to izgovorio, znala sam da doista nije tamo.

— O. K., O. K. — Bobby je uzmaknuo, ali još nije zvučao uvjereno. — Zna li osoba koja ga je izgubila da je nestao?

Možda ona zna gdje je.

— Nova je ovdje.

To je govorilo sve. To je značilo: još ništa ne razumije i imao je pravo, ništa nisam razumjela, ali sam brzo učila.

— Nova je? — ton Bobbyjeva glasa se promijenio. Osjetila sam to i sigurna sam da je i Joseph osjetio. — Možda bih mogao razgovarati s njom da dobijem točan opis.

— Dao sam ti točan opis.

Da, primijetio je. Koraci su opet produžili prema vratima, vrata su zaškripala, a zvonce zazvonilo.

— Je li na satu pisalo ime? — doviknuo je Bobby u zadnji tren, na što je škripa ulaznih vrata prestala, vrata su se opet zatvorila, a koraci postali glasniji jer su mi se približavali.

— Zašto pitaš? — oštro je upitao Joseph.

— Zato što ljudi katkad graviraju imena, datume ili poruke na poleđinu satova — Bobby je zvučao napeto.

— Pitao si me je li pisalo ime... zašto pitaš baš za ime?

— Na nekim satovima ugravirana su imena - glas mu se obrambeno podigao za jednu oktavu.— Ja to valjda najbolje znam.

Kucnuo je po staklu, a ja sam naslutila da je riječ o vitrini s nakitom.

U drugoj prostoriji zavladala je neobična atmosfera. Nije mi se svidjela.

—Javi mi ako pronađeš sat. Nemoj to širiti jer znaš kako bi ljudi reagirali da znaju kako je Ovdje nešto nestalo.

— Naravno, razumijem da bi im to dalo nadu.

— Bobby... — upozorio ga je Joseph, a tijelom su mi prošli ledeni trnci.

— Da, gospodine — spremno je odvratio Bobby.

Vrata su zaškripala, a zvonce zazvonilo kad su se opet zatvorila. Pričekala sam da budem sigurna kako se Joseph neće vratiti. Bobby je vani šutio. Baš sam nakanila ustati, kad je Joseph opet prošao pokraj prozora, ovaj put bliže, sumnjičavo piljeći u zgradu.

Brzo sam se sagnula i ispružila na podu, pitajući se zašto se, zaboga, odjednom krijem od Josepha.

Bobby je otvorio vrata i spustio pogled na mene.

— Što to radiš, zaboga?

— Bobby Stanley — rekla sam otirući prašinu sa sebe — imaš mi štošta objasniti.

Iznenadio me prekriživši ruke na prsima.

— Baš kao i ti — hladno je rekao. — Zanima te zašto nisam došao na tvoju audiciju? Zato što mi za nju nitko nije rekao. Zanima te zašto? Zato što me svi ovdje znaju pod imenom Bobbv Duke. Od dolaska ovamo, nikom živom nisam rekao da mi je ime Bobby Stanley. Kako si ti to znala?

90

34.

— Gospodin Le Bon, pretpostavljam — obratio se doktor Burton Jacku, naslonivši se u stolici i prekriživši ruke.

Jack je pocrvenio, ali je odlučio da neće uzmaknuti niti otići i ostaviti doktora Burtona u uvjerenju daje potpuni luđak. Nagnuo se naprijed.

— Doktore Burton, mnogo nas je koji pokušavamo pronaći Sandy...

— Ne trebam više ništa čuti — odgurnuo je stolicu, dohvatio Jackov dosje sa stolića i ustao.

— Vrijeme nam je isteklo, gospodine Ruttle. Račun možete podmiriti vani kod Carol — govorio je okrenut leđima, prilazeći svom radnom stolu.

— Doktore...

— Doviđenja, gospodine Ruttle - podigao je glas.

Jack je uzeo srebrni sat u ruku i ustao. Govorio je tiho, ali brzo, dok još ima priliku: — Smijem li vam samo reći da će vam se možda javiti policajac Graham Turner...

— Dosta! — viknuo je doktor Burton i tresnuo fasciklom o stol. Lice mu se zacrvenilo, a nosnice raširile. Jack se sledio i smjesta utihnuo.

— Očito je da vaše poznanstvo sa Sandy nije ni dugo ni prisno. S tim na umu, posve je očito da njuškanje po njezinu životu nije vaš posao.

Jack je otvorio usta da se usprotivi, ali je opet preduhitren.

— Ali — nastavio je doktor Burton — vjerujem da ste vi i vaše društvo iskreni pa ću vam reći sljedeće, prije nego što dublje upletete policiju. — Vidno se hrvao sa srdžbom. — Reći ću vam što će vam policija reći ako počne zivkati ljude.

Reći ću vam što će vam reći Sandyna obitelj. Srdžba gaje ponovno obuzela pa je stegnuo stražnje zube. — I što će vam reći svaka osoba koja je poznaje, a to je sljedeće: ovo — bespomoćno je podigao ruke u zrak — je nešto što Sandy čini.

Jack je opet zaustio.

— Stalno — viknuo je. — doleti i odleti, ostavlja stvari za sobom, katkad se vrati po njih, a katkad ne.

Stavio je ruke na bokove, a grudi su mu se nadimale od bijesa. — Ali bit je u tome da će se vratiti. Svaki put se vrati.

Jack je kimnuo i spustio pogled. Počeo je odmicati prema vratima.

— Njezine stvari možete ostaviti ovdje — dodao je doktor Burton. - Pobrinut ću se da ih dobije i zahvali vam kad se vrati.

Jack je polako spustio naprtnjaču s njezinim stvarima na pod pokraj vrata i tiho izašao, osjećajući se kao prekoreni školarac, ali istodobno suosjećajući s učiteljem koji gaje prekorio. Znao je da nije bjesnio na njega nego na povjetarac koji je dolazio i odlazio, ispuhujući nepredvidljive zapuhe hladnog i vrućeg zraka iz napućenih usana, golicave poljupce i miomirisan zrak. Bjesnio je na nju, koja sve to može u tren oka usisati natrag. Bio je bijesan na Sandy. I na sebe, zbog toga što je beskonačno čeka.

Jack je ostavio doktora Burtona da zuri kroz georgijanski prozor s rukama na bokovima, škrgućući zubima. Bešumno je za sobom zatvorio vrata, ne dopustivši da to intimno ozračje klizne u čekaonicu gdje bi ga osjetili pacijenti. Ostat će zaključano u ordinaciji i lebdjeti u zraku sve dok ga doktor Burton polako ne obradi, sredi, pusti da se ohladi i da se s vremenom raziđe.

Recepcionarka Carol zabrinuto ga je pogledala, nesigurna treba li ga se bojati ili žaliti zbog vike koju je čula iznutra.

Jack je položio kreditnu karticu na pult i pružio ruku prema njezinu stolu da joj doda komad papira.

— Biste li, molim vas, mogli reći doktoru Burtonu da je ovdje moj broj telefona ako se predomisli i adresa na kojoj bismo se danas mogli sastati?

Brzo je pročitala poruku i kimnula, još se držeći obrambeno u šefovo ime.

Ukucao je pin u uređaj i izvadio kreditnu karticu.

— Oh, molim vas, dajte mu i ovo.

Položio je na pult srebrni sat. Dok je odmicao, pratila ga je sumnjičavim pogledom. Kad je stigao do vrata, čuo ju je kako kaže: — Gospodine Le Bon? Na spomen neobičnog imena, neki čovjek koji je čitao automobilski magazin podigao je pogled. Jack se sledio i polako okrenuo.

-Da? — Sigurna sam da će vam se doktor Burton ubrzo javiti.

Jack se vedro nasmijao.

— Oh, nisam baš siguran.

Ponovno je učinio kao da će otići, ali je ona pročistila grlo da mu privuče pozornost. Vratio se do njezina pulta.

Nagnula se naprijed i spustila glas. Onaj čovjek shvatio je mig i vratio se čitanju časopisa.

91

— Obično to traje nekoliko dana. Najduže je bilo dva tjedna, ali to je bilo na početku. Već odavna nije ovako dugo trajalo -šaptala je. — Kad je pronađete, recite joj da se vrati... — tužno je pogledala vrata ordinacije doktora Burtona. — Ma, samo joj recite da se vrati.

Prestala je govoriti jednako naglo kako je počela, uzela sat s pulta, spremila ga u ladicu i nastavila tipkati.

— Kenneth — pozvala je, ne obazirući se više na Jacka. — Doktor Burton će vas sada primiti. Slobodno uđite.

Teško je započeti vezu s nekim o kome ti nikada nije bilo dopušteno išta doznati.

Naš odnos se do sada zasnivao na meni i bilo mi je teško prijeći na stupanj gdje se odjednom zasniva na nama oboma. Svakoga tjedna bavili smo se onime što ja osjećam, onime što sam ja radial toga tjedna, što sam ja mislila i što sam ja naučila. Bilo mu je dopušteno pristupiti mojemu umu kad god bi to zaželio. To je bio povod za naš odnos: on je morao uroniti u moj um i pokušati me prokljuviti. I onemogućiti mi da mu to priječim.

Pokazalo se da je ozbiljnija veza, prisnija veza. druga priča. Morala sam ga se sjetiti pitati o njemu i zapamtiti da ne mora znati baš sve što mi se događa u glavi. Neke je stvari trebalo prešutjeti i sačuvati radi samoodržanja, pa sam na neki način izgubila osobu od povjerenja. Što smo si bili bliskiji, to je manje znao o meni, a ja više o njemu.

Više se nismo sastajali samo na jedan sat tjedno i uloge su se obrnule. Tko bi pomislio da gospodin Burton ima život izvan četiri zida stare škole? Poznavao je ljude i činio stvari o kojima ja nisam imala pojma. Stvari koje mi je odjednom bilo dopušteno doznati, ali nisam bila sigurna želim li to. Kako da osoba za koju je bjelodano dokazano da nije u stanju dijeliti krevet i glavu ne pobjegne od svega toga? Naravno da sam počela nestajati na nekoliko dana.

Ne, razlika u godinama nije bila važna, nikada nije bila. Godine nisu bile problem nego je krivac bilo vrijeme. Taj novi odnos nije se držao sata koji otkucava. Nije bilo duge kazaljke koja bi pokazala da je razgovoru kraj. Nije me moglo spasiti školsko zvono. Mogao mije pristupiti u svako doba. Naravno da sam zbrisala.

Između ljubavi i mržnje tanka je granica. Ljubav oslobađa dušu, ali je istim dahom može ugušiti. Hodala sam po tom užetu otmjeno kao slonica, s glavom koja me vukla na stranu mržnje i srcem koje bi prevagnulo na stranu ljubavi. Bilo je to lelujavo putovanje, a znala sam i pasti. Katkad je taj pad trajao dugo, ali nikada ne predugo.

Nikada na ovako dugo.

Ne tražim odobravanje. Nikada nisam čeznula za odobravanjem, a ne tražim ni razumijevanje. Ni to nikada nisam dobila. Kad bih se tako ponašala, kad bih otišla iz njegova kreveta, pustila mu ruku, spustila slušalicu ili zatvorila za sobom vrata, čak je i meni bilo teško odobravati ili razumjeti samu sebe. Ali jednostavno sam bila takva.

Takva sam bila.

92

35.

Bobby je stajao nasred spremišta, ruku prekriženih na prsima, namrgođena lica.

— Što? — brže-bolje sam ustala i nadvila se nad njega. Sad kad sam se uspravila u svojih punih 185 cm, nije više djelovao tako samouvjereno. Spustio je ruke niz bokove i podigao pogled prema meni. — Ne zoveš se Bobby Stanley?

— Ne, za sve ostale ovdje, ime mi je Bobby Duke — rekao je obrambeno, optužujuće, djetinjasto.

— Bobby Duke? — očajno sam protrljala lice. — Što? — ponovila sam. — Kao tip iz kaubojskih filmova? Zašto?

— Pustimo sad zašto — zarumenio se. — Mislim daje pravo pitanje kako to da ti jedina znaš moje pravo ime. Kako?

— Poznajem tvoju majku, Bobby — tiho sam rekla. — Nema velike tajne. Posve je jednostavno.

Proteklih nekoliko dana sastojalo se isključivo od tajni, prikrivanja i malih, dobronamjernih laži. Došao je trenutak da to prestane, barem privremeno. Samo sam željela susresti ljude koje sam tražila, reći im da ih poznajem i odvesti ih kući.

To ću i učiniti. Dok sam o svemu tome razmišljala, odjednom sam primijetila da je Bobby posve utihnuo i posve lagano problijedio.

— Bobby? — rekla sam.

Nije odgovorio, ali se malo udaljio od vrata.

— Bobby, jesi li dobro? — upitala sam nježnije.

— Da — rekao je, ne izgledajući dobro.

Jesi li siguran?

— To sam na neki način znao — tiho je rekao.

- Što?

— Nekako sam znao da si poznavala moju mamu. Ne samo kad sam jutros otvorio trgovinu, a ti me oslovila s "gospodine Stanley", ne samo kad su mi svi s audicije rekli koliko toga znaš nego sam to nekako znao i kad sam stalno pronalazio tvoje stvari.

Pogledao je preko mojega ramena, u moj izgubljeni život razbacan po podu.

— Kad si prepušten sam sebi, tražiš znakove. Katkad ih izmisliš, a katkad doista postoje, ali uglavnom ne znaš prepoznati razliku između to dvoje. U taj znak najviše sam vjerovao.

Nasmiješila sam se.

— Točno si onakav kakvim te opisala.

Donja usna mu je zadrhtala premda je to pokušao zaustaviti. -Je li ona dobro?

— Osim što joj nedostaješ do ludila, dobro je.

— Otkako nas je tata napustio, nas dvoje uvijek smo bili sami. A sada je ona posve sama. Strašno mi je što je sama.

Glas mu se podizao i spuštao dok je nastojao ovladati njime.

— Nikada nije sama, Bobby. Uz nju su tvoji ujaci, tetke, djed i baka. Uz to, uvodi u dom svakoga tko ju je voljan saslušati pa pokazuje tvoje fotoalbume i videosnimke. Mislim da nema osobe u Baldovleu koja te nije vidjela kako u finalu osvajaš pogodak protiv St. Kevina.

Nasmiješio se.

— Mogli smo pobijediti u toj utakmici da... — utihnuo je.

Nastavila sam umjesto njega:— Da se Gerald Fitzwilliam nije ozlijedio u drugom poluvremenu.

Podigao je glavu i pogledao me sa svjetlom u očima.

— Bio je kriv Adam McCabe — s neodobravanjem je coknuo jezikom i odmahnuo glavom.

— Nisu ga smjeli postaviti za prednjeg veznog igrača — rekla sam, a on se nasmijao. Bio je to onaj glasan smijeh kao iz crtica, koji sam toliko puta čula na njihovim obiteljskim snimkama, smijeh o kojemu je njegova obitelj toliko govorila.

Prodoran, zarazno smiješan zvuk koji me odmah natjerao da se i sama zahihotam.

— Čovječe — dahnuo je. - Stvarno je dobro poznaješ.

— Bobby, vjeruj mi, da bi to čovjek znao, ne treba posebno dobro poznavati tvoju majku.

Jack je sjedio u domu Mary Stanley pijući kavu i gledajući obiteljske snimke njezina sina Bobbyja.

— Pogledajte sad ovo — Mary se naglo pomaknula naprijed na stolici, tako da joj se kava prelila preko ruba šalice i kapnula na hlače. — Ah — odskočila je unazad zgrčivši lice, a Jack je skočio naprijed misleći da se opekla. — Tada je sve pošlo po zlu — ljutito je rekla.

Jack je shvatio da još govori o snimci pa se spustio natrag na sofu.

— Vidite ga? — rekla je pokazujući televizor i opet prolila kave.

— Pazite se — upozorio ju je Jack.

— Nije to ništa — protrljala je nogu bez gledanja. — Tada je sve pošlo po zlu. Mogli smo dobiti tu utakmicu da nije bilo njega — opet je pokazala — Geralda Fitzwilliama, koji se ozlijedio u drugom poluvremenu.

93

— Mmm — odvratio je Jack pijuckajući kavu i gledajući amatersku snimku utakmice koja je skakala na zaslonu.

Uglavnom se vidjela samo mutna zelena i povremeni krupni plan Bobbyjeve glave.

— Bio je kriv Adam McCabe - s neodobravanjem je coknula jezikom i odmahnula glavom.— Nisu ga smjeli postaviti za prednjeg veznog igrača.

Bobby me poveo uz malo, zavojito stubište koje je vodilo do njegova stana iznad trgovine. Sjedila sam i čekala ga u dnevnoj sobi na dojmljivoj, kožnatoj sofi. Mogla sam zamisliti kako ju je netko strpljivo čekao duže od najavljenog roka od četiri do šest tjedana. Donio mi je čašu soka od naranče i kroasan, a moj je pregladnjeli želudac zahvalno zakruljio.

— Mislila sam da svi jedu u zalogajnici — rekla sam navalivši na svježi kroasan koji mi se ljuštio u rukama.

Recimo samo da sam kuharici prirastao srcu. Kod kuće u Tokiju ima sina moje dobi. Povremeno mi krišom uvali nešto hrane, a ja je zauzvrat dražim, zgražam i sve ostalo što sinovi već čine.

— Dražesno — promrmljala sam, lica prekrivenog tijestom. Bobbv je zurio u mene, hrane netaknute na tanjuru.

— Št bio? — rekla sam punih usta. Nastavio je zuriti pa sam žurno progutala. — Imam nešto na licu? - opipala sam ga.

— Želim čuti još — ozbiljno je rekao.

Tužno sam pogledala ostatak hrane na tanjuru, toliko je želeći dovršiti, ali po izrazu njegova lica vidjela sam kako njegovoj majci dugujem da počnem govoriti što prije.

— Želiš čuti o svojoj mami? — rekla sam ispirući mrvice sokom od naranče.

— Ne, želim čuti o tebi.

Raskomotio se na sofi, a ja sam ga gledala otvorenih usta. Odjednom me ispunila nelagoda.

— Rečeno mi je da vodiš glumačku agenciju... jesi li tako upoznala moju mamu?

— Ne, zapravo nisam.

— To sam si i mislio.

— Kako to misliš?

— Ne vodiš glumačku agenciju, zar ne? Ne djeluješ mi kao taj tip.

Ostala sam zabezeknuta i, na neki neobičan način, jako povrijeđena.

— A kakav to, molim te, tip osobe vodi glumačku agenciju?

— Drukčiji od tebe — nasmiješio se. — Čime se zapravo baviš?

— Tražim — nasmiješila sam se. — Lovim.

— Talente?

— Ljude.

— Talentirane ljude?

— Svatko koga tražim zasigurno ima nekakav talent iako za tebe nisam baš sigurna.

Bobby je djelovao zbunjeno pa sam odlučila prestati s nespretnim pošalicama.

— Vodim agenciju za nestale osobe, Bobby.

Prvo je djelovao zatečeno. Kad je pojmio što sam rekla, usne su mu se razvukle u malen smiješak, koji je zatim prerastao u veći. Zatim je osmijeh prerastao u smijeh, a smijeh je postao onaj zarazno smiješan zvuk koji sam tako dobro poznavala, pa sam se i ja nasmijala.

Odjednom je prestao.

— Jesi li nas došla povesti kući ili si samo u posjetu?

Pogledala sam njegovo lice puno nade i odjednom se rastužila.

— Nijedno, ni drugo. Bojim se da sam nažalost i sama zaglavila ovdje.

U trenutcima kad život dotakne dno, možeš učiniti samo dvije stvari: 1) slomiti se, izgubiti nadu i odbiti poći dalje te ostati ležati potrbuške na tlu mlateći šakama i nogama ili 2) smijati se. Bobby i ja učinili smo ovo drugo.

— O. K., evo što moraš učiniti. Nikome drugome nemoj priopćiti tu novost — rekao je Bobbv.

— Nisam. Osim Helene i Josepha nitko ne zna.

— Dobro. Njima možemo vjerovati. Ideja za predstavu je Helenina?

Kimnula sam.

— Pametno — oči su mu vragolasto bljesnule. —Sandy, stvarno moraš biti oprezna. Jutros u zalogajnici već se počelo pričati.

— U zalogajnici se inače ne priča? — šalila sam se, bacivši se na ostatak kroasana.

— Daj, ovo je ozbiljno. Pričali su o tebi. Oni koji su bili na audiciji jamačno su povjerili svojim ovdašnjim prijateljima i obiteljima što si im rekla, a oni su to prenijeli nekolicini drugih pa sada svi bruje o tome.

— Zar bi doista bilo tako strašno da znaju za to? Mislim, zašto je problem to što sam se nekoć bavila traženjem nestalih osoba?

94

Bobby je razrogačio oči.

— Jesi luda? Velika većina ljudi udomaćila se ovdje i ne bi se vratila starome životu ni da im platiš, i to ne samo zato što novac ovdje apsolutno ništa ne vrijedi. Ali postoji određen broj ljudi... ljudi koji su onakvi kakav sam ja bio kad sam stigao. Ti ljudi nisu uspjeli stati na vlastite noge jer još traže izlaz odavde. Oni će ti se prikrpati kao ne znam što i zažalit ćeš što si ikada zucnula.

- Helena mije rekla isto. Je li se to već događalo?

— Bože, je li se događalo? Dobro, okolnosti nisu bile baš posve iste.

Odmahnuo je rukom i prestao glumatati. — Nekoliko godina prije mog dolaska ovamo, neki stari tip tvrdio je da mu predmeti stalno nestaju. Ako se mene pita, nestajao mu je samo mozak. Uglavnom, čim su ljudi to čuli, nije mogao više ni na zahod bez pratnje. Slijedili su ga posvuda. Kad bi otišao u zalogajnicu, ljudi bi se sjatili oko njegova stola, slijedili su ga u trgovine i čekali ga pred kućom. Bila je to ludnica. Naposljetku je morao odustati od posla jer ga je mnoštvo pratilo kao sjena.

— Što je radio?

— Bio je poštar.

— Poštar? Ovdje? — nabrala sam lice.

— Što je u tome toliko čudno? Ovdje su nam poštari potrebniji nego igdje drugdje. Ljudi moraju slati pisma, poruke i pakete onima u okolnim selima i, premda imamo telefone, televizore i računala, ništa od toga nema signala ni mreže.

Samo statika i snijeg na slici. Uglavnom, nije mogao biciklom putovati od sela do sela praćen povorkom ljudi. Seljani su se bunili, ali njegovi sljedbenici smatrali su da će nekim čudom pronaći izlaz odavde.

— I, što se dogodilo? — upitala sam, sad već na iglama.

— Izludjeli su ga, završio je luđi negoli je bio. Nigdje nije mogao biti sam.

— Gdje je sada?

— Nemam pojma. Činilo se daje Bobbvju priča odjednom dojadila. — Nestao je. Vjerojatno je u nekom od udaljenijih mjesta. Joseph vjerojatno zna jer su bili vrlo bliski. Pitaj njega.

Prošli su me ledeni žmarci pa sam zadrhtala.

— Je li ti hladno ovdje unutra? - u nevjerici je upitao. — Meni je na katu uvijek vruće. Znojim se kao lud.

Podigao je naše tanjure i čaše.

Možda se držao mirno, ali vidjela sam ga. Krajičkom oka vidjela sam kako mi je prije izlaska iz sobe dobacio dug, dug pogled. Zanimalo ga je je li mi uspio staviti bubu u uho. Nije imao razloga za brigu. Uspio je.

95

36.

— Dođi, možemo razgovarati u hodu — rekao je Bobby ustajući i hvatajući me za ruku da me povuče na noge.

— Kamo idemo?

— Na probu, naravno. Sada je najvažnije da zadržiš tu predstavu kao paravan. Ljudi će te držati na oku, primjećivala ti to ili ne.

Opet sam se sledila i zadrhtala. Kad smo se spustili u prizemlje, Bobbv je počeo bacati na mene odjeću.

— Što radiš?

— Ljudi će te shvaćati puno ozbiljnije ako se prestaneš odijevati kao Sinbad Moreplovac.

Dodao mi je sive hlače s tankim prugama i plavu bluzu.

— To je moj broj — rekla sam gledajući etikete, impresionirana.

— Da, ali nisam uzeo u obzir tvoje iznimno duge noge.

Gledajući me, ugrizao se za usnu.

— Cjeloživotno prokletstvo — zakolutala sam očima vraćajući mu hlače.

— Nema problema, imam nešto baš za tebe!

Otrčao je na drugi kraj trgovine.

— Ovaj cijeli stalak je za ljude posebno dugih nogu.

Kopao je po vješalicama, a ja sam piljila u odjeću kao klinka u trgovini slatkišima. Nikada, nikada nisam vidjela takvu raskoš.

— Bože, mislim da bih na koncu ovdje ipak mogla biti sretna — prelazila sam prstima po odjeći.

-Izvoli - pružio mije hlače koje su bile iste kao prethodne, samo duže. - Brzo ih navuci. Ne želimo da zakasniš na probu.

Izašli smo na vedar, sunčan dan, a oči su me zaboljele nakon dugog boravka u tami te pljesnive zgrade od orahovine.

Vani je vladala buka od žustrog trgovanja. Ljudi su vikali, cjenkali se, smijali i vikali na različitim jezicima, od kojih neke nikada nisam čula. Mala grupica od četiri žene okrenula se i zagledala u Bobbvja i mene dok je on zaključavao trgovinu.

Stajala sam na trijemu u svojoj novoj odjeći, osjećajući se kao u izlogu, dok su one međusobno šaputale. Čula sam kako jedna šapuće vrlo glasno, tako glasno da sam se zapitala kako, zaboga, može misliti daje ne čujem: — Evo je.

Jedna je trknula drugu, koja je onda pogurana naprijed i zate-turala prema nama dok smo se spuštali stubama.

— Bok — ispriječila nam se na putu. — Bok — ponovila je gledajući me i ne obazirući se na Bobbyja.

— Bok — odvratila sam, primijetivši da nas gleda cijela grupica iz koje se izdvojila.

— Ime mije Christine Taylor? Zar je to pitanje?

— Bok, Christine. - Tišina. — Ja sam Sandy.

Motrila mi je lice stisnutim očima, tražeći na njemu znak da je prepoznajem.

— Mogu li vam pomoći? — pristojno sam upitala.

— Ovdje sam dvije i pol godine? - opet je upitala.

— Oh, razumijem. To je... — pogledala sam Bobbyja koji je umjesto odgovora podigao pogled prema nebu — to je prilično dugo, zar ne?

Opet me promotrila.

— Nekoć sam živjela u Dublinu?

— Stvarno? Dublin je krasan grad.

— Imam tri brata i jednu sestru? — pokušavala mi je osvježiti sjećanje. — Andreu Taylor? — oči su mi proučavale lice.

— Martin Taylor? — Tišina. — Gavin Taylor? — Tišina. — Moja sestra je Roisin Taylor — opet me promotrila. — Bolničarka je u bolnici Beaumont?

— Razumijem...

— Poznajete li koga od njih? — upitala je puna nade.

— Ne, žao mi je, ne poznajem.

Stvarno nikoga nisam poznavala. — Ali drago mi je što smo se upoznale.

Počela sam odmicati kad me zgrabila za ruku. — Hej! — vrisnula sam i pokušala je se otresti. Pojačala je stisak.

— Hej, pusti je — umiješao se Bobby.

— Poznajete ih, zar ne? — rekla je primičući mi se.

— Ne! — rekla sam uzmičući, a ona je pojačala stisak.

— Moji mama i tata su Charles i Sandra Taylor — sada je govorila vrlo brzo. — Vjerojatno i njih poznajete. Samo mi recite kako s...

— Pustite me!

96

Snažnim pokretom oslobodila sam ruku, a mnoštvo oko nas je utihnulo i okrenulo se. Svi su zurili u nas.

To ju je ušutkalo pa se okrenula prijateljicama koje su netremice gledale u mene i procjenjivale me.

— Oprostite, ali kasnimo na probu. Moramo ići — Bobby me primio za bolnu ruku i odvukao. Šokirano sam mu dopustila da me vuče za sobom, napola trčeći, napola hodajući kroz mnoštvo, osjećajući kako me pogledi prisutnih nemilice prže.

Kad smo napokon stigli do Društvenog doma, vidjeli smo da je pred vratima nastao mali red.

— Sandy! — netko je zazvao. — Eno je! Sandy!

I drugi su počeli vikati sjativši se oko mene. Osjetila sam kako me Bobby opet vuče. Na kraju me natraške uvukao u zgradu, a vrata Društvenoga doma zalupila su se za mnom. Glumačka postava, koja je sjedila u krugu, okrenula se i zagledala u nas, a mi smo dašćući stajali leđima oslonjeni o vrata.

— Pa dobro — rekla sam loveći dah, a glas mije odzvanjao dvoranom. —Je li to zona sumraka ili što?

Helena je skočila na noge.

— Rekla je Dorothy stigavši u Oz. Hvala ti, Sandy, što si podijelila s nama prvu repliku — brzo je rekla, a užasnute izraze lica zamijenilo je kimanje puno razumijevanja. — Bit će to moderna obrada stare priče — objasnila je Helena. — Hvala ti, Sandy, što si to podijelila s nama toliko dramatično.

Mary je pritisnula stop kad je završila Bobbyjeva školska predstava u prvom razredu i izvadila videokasetu, o čijem je spaljivanju Jack krišom razmišljao protekla dva sata. Iskapio je ostatak hladne kave, u nadi da će ga to razbuditi.

— Mary, stvarno se večeras moram vratiti u Limerick — natuknuo je pogledavajući na sat. Cijelo to vrijeme koje je proveo u njezinu društvu Sandy nijednom nije spomenuta. Imao je osjećaj da ga Mary ima potrebu pripitomiti, uvesti u svoj život prije nego što prijeđe na druge teme. Na svakoj površini u dnevnoj sobi, posvuda oko njega, bile su uokvirene fotografije. Bobby kako novorođenče, Bobbv kao dvogodišnjak, Bobby na prvom biciklu, Bobby prvoga dana u školi, Bobby na Prvoj pričesti, Bobby na Krizmi, Bobby kako ukrašava božično drvce, Bobbv uhvaćen usred skoka u bazen okupan suncem. Od ćelave glave preko platinastoplave do sivosmeđe kose. Bez zuba, krezub, s fiksnim aparatićem za zube. U toj prostoriji nije bilo satova, ali vrijeme je bilo otisnuto na svakoj slici i zamrznuto kao da mu je nakon posljednje slike zabranjeno otkucavati: Bobby i Mary na njegov šesnaesti rođendan.

Tridesetosmogodišnja Mary živjela je u stanu iznad svoje trgovine, čiji je prihod uplaćivan u dobrotvorne svrhe, a držala je odjeću, cipele, knjige, trice, detalje za dom i sve ostalo što možete zamisliti. Trgovina je bila ustajala od mirisa rabljene odjeće, toliko puta prelistanih prašnih knjiga i starih igračaka koje je netko prerastao i napustio. Iznad trgovine bio je prostor koji je Mary dijelila s Bobbyjem svih njegovih šesnaest godina.

Ustala je.

— Još kave?

— Molim vas.

Jack je pošao za njom u kuhinju, gdje je vidio još fotografija koje su bile razbacane po zidovima i poredane na prozorskoj dasci. — Hoće li na sastanak doći još netko od onih koje sam jutros nazvao? — pitao je nadajući se malom društvu.

— Ne mogu doći u tako kratkom roku. Peter živi u Donegalu s dvoje male djece, a Clara i Jim u Corku. Njih dvoje su se nedavno razveli pa su male šanse da bih ih uspjela navesti da se zajedno nađu u istoj prostoriji. Zapravo je to tužno.

Njihova kći Orla nestala je prije šest godina. Mislim da ih je to razdvojilo.

Dotočila mi je kave. — Ovakve stvari, ovakve goleme, dramatične promjene u životu djeluju kao magnet. Ili udalje ljude, ili ih spoje. Nažalost, njima se dogodilo ovo prvo.

Jack je odmah pomislio na Gloriju i na to kako ih je sličan događaj razdvojio.

— No, ne sumnjam da će svi pripomoći, jednom kad ih budemo trebali za nešto konkretno.

— Sandy je pomogla svim tim ljudima?

— Sandy pomaže, Jack. Nije isparila. Predana je svome poslu. Znam da je nisi stigao vidjeti na djelu, ali javlja nam se svakoga tjedna. Čak i nakon toliko godina nazove jednom tjedno da nam javi novosti. Ali uglavnom, a u zadnje vrijeme pogotovo, nazove da vidi kako smo.

— Je li se ovoga tjedna ikome javila?

— Nikome.

— I to je neuobičajeno?

— Krajnje neuobičajeno.

— Neki su mi rekli kako je normalno da se prestane javljati i nestane na neko vrijeme.

— Često je nestajala, ali bi nas uvijek nazvala iz skrovišta. Ako je Sandy ičemu predana, onda je to njezin rad.

— Sve se čini da je jedino tome predana.

97

— Da, ne bi me čudilo da je to istina — Mary je kimnula. — Sandy je malo toga odavala o sebi... malo toga odaje — ispravila se. — Profesionalka je i ne govori o sebi. Nikada ne spominje obitelj i prijatelje. Nijednom ih nije spomenula u tri godine koliko je poznajem.

— Mislim da ih nema — rekao je Jack sjedajući za kuhinjski stol sa svježom kavom u šalici.

— E pa, ima nas — Mary mu se pridružila. — Nisi ništa postigao s policajcem Turnerom?

Odmahnuo je glavom.

— Danas sam razgovarao s njim. Stvarno ne može ništa poduzeti ako obitelj i prijatelji tvrde da je to uobičajeno ponašanje.Sandy no predstavlja opasnost ni za sebe ni za druge, a u njezinu nestanku nema ničeg sumnjivog.

- Nema ničeg sumnjivog u napuštenom automobilu u kojemu su ostale sve njezine stvari? — iznenađeno je upitala Mary.

— Ne, ako joj je to navika.

— A što je sa satom koji si pronašao?

— Kopča je potrgana. Navodno joj često pada.

Mary je s neodobravanjem coknula jezikom i odmahnula glavom.

— Sirota djevojka bit će kažnjena za sve dosadašnje čudne postupke.

— Volio bih razgovarati s njezinim roditeljima da vidim što oni misle o svemu. Teško mije povjerovati da nisu zabrinuti ni nakon što im se član obitelji nije javio pet dana.

Jack je duboko u sebi znao da je to posve moguće. Nije bio posebno blizak Donalu, a ni ostatku obitelji, kad smo već kod toga. Znali su proći tjedni da se jedni drugima ne jave, s iznimkom Judith. Majka je bila ta koja je nakon tri dana digla uzbunu.

— Imam njihovu adresu, ako je želiš.

Ustala je od stola i stala kopati po kuhinjskom ormariću. — Sandy me, začudo, jednom zamolila da joj nešto onamo pošaljem — glas joj je bio prigušen jer je unijela lice u pretrpani ormarić.

— Mislim da je jedne godine zaglavila s obitelji za Božić pa si je očajnički tražila posla da se spasi — nasmijala se. — Ali zar to nije bit Božića? Evo ga — napokon je izvukla glavu.

— Ne mogu im banuti nenajavljen — rekao je Jack.

— Zašto ne? U najgorem slučaju neće s tobom htjeti razgovarati, ali isplati se pokušati.

Pružila mu je adresu u Leitrimu. — Noćas možeš prespavati ovdje, ako želiš. Prekasno je da voziš do Leitrima, a onda još u Limerick.

— Hvala, možda se sutra još malo zadržim u Dublinu da vidim je li se Sandy pojavila na još jednom sastanku koji je zakazala.

Jack se nasmiješio ugledavši fotografiju na kojoj je Bobby bio maskiran u dinosaura za Noć vještica.

— Postane li ikada imalo lakše?

Mary je uzdahnula.

— Nikada lakše, ali možda malo manje teško. To mi je uvijek prvo na pameti, u svakom trenutku u snu i najavi. Bol počne…ne baš nestajati, ali imam dojam da isparava tako daje cijelo vrijeme u zraku oko mene, spremna da me zapljusne kad to najmanje očekujem. Kad bol prođe, zamijeni ga bijes, a kad se bijes ispuše, njegovo mjesto zauzme osamljenost. To je zatvoren krug osjećaja. Svaki nestali osjećaj zamijeni sljedeći. Isto se ne odnosi na sinove, nažalost — gorko se nasmiješila.

— Nekoć sam uživala u velikim životnim misterijima, nesigurnostima, neznanju. Smatrala sam da su neizostavan dio našeg putovanja — tužno se nasmiješila. — Sada više nisam toliko oduševljena time.

Jack je kimnuo i oboje su se na neko vrijeme izgubili u mislima.

— Uglavnom, nije sve tako crno — Mary se razvedrila. — Nadajmo se da će Sandy postupiti kao uvijek i ujutro se vratiti kući.

— S Bobbyjem i Donalom - dodao je Jack.

— E pa, živjela nada — Mary je podigla šalicu i kucnula se s Jackom.

98

37.

Jack je te noći spavao u Bobbyjevoj sobi, okružen plakatima sportskih automobila i polugolih plavuša. Na stropu su bile majušne zvijezde i svemirski brodovi koji su nekoć svijetlili u mraku, ali su sada, baš kao i Bobbvjeva osobnost, zračili tek slabim sjajem. Vrata su bila oblijepljena naljepnicama, a izblijedjele tapete mjestimice su bile zguljene, tako daje HeMan ostao bez mača, Bobby Duke bez kaubojskog šešira, a Darth Vader bez kacige. Na mornarskiplavoj navlaci za poplun bio je prikazan zemljin solarni sustav na kojemu su se jasno razaznavali planeti. Sve je bilo vidljivo, osim mjesta na kojemu se trenutačno nalazio Bobby.

Na pisaćem stolu bile su visoke hrpe CD-a, CD-plejer, zvučnici i časopisi s još automobila i žena. U kutu je bilo naslagano nekoliko udžbenika; bilo je jasno da su za njihova vlasnika bili na dnu vrijednosne ljestvice. I polica iznad stola povijala se puna CD-a, DVD-a, časopisa i nogometnih medalja i trofeja. Jack je sumnjao daje išta taknuto od dana kada je Bobbv posljednji put izašao iz te sobe. Nastojao je dodirivati što manje predmeta, oprezno tapkajući po tepihu ne želeći ostaviti na njemu svoje tragove. Sve je u toj sobi bilo dragocjeno i izgledalo poput muzejskih izložaka.

Između plakata automobila i polugolih manekenki provirivale su tapete s uzorkom Vlaka Tomice. Ispod površine ležalo je djetinjstvo koje je od mladenaštva dijelio tek tanak sloj. Bila je to soba nekoga tko više nije bio dijete, ali ni odrasli muškarac.

Nekoga tko je bio u međuprostoru između nevinosti i iskustva, nekoga na istraživačkom putu.

Jack se opet osjetio kao i maloprije u toj kući. Osjećao se zatočen u vremenu kojemu nije dopušteno da nastavi prolaziti. Na ploči na vratima pisalo je: Bobbyjeva soba: ZABRANJEN ULAZ! I ta je zabrana poštivana pa su vrata bila čvrsto zatvorena, sve je zatvoreno unutra, a dragocjeni predmeti ostali su zaključani u sobičku kao da su spremljeni u sef.

Jack se pitao je li Bobby sada negdje drugdje, vodi li vlastiti život, je li se udaljio od predodžbe koje se Mary manično drži ili je njegovo putovanje završilo. Hoće li zauvijek postojati zarobljen u vremenu u kojemu nije ni dječak ni muškarac, u nekakvom međuprostoru kao međuosoba u kojoj ništa još nije cjelovito, ništa u potpunosti ostvareno?

Razmišljao je o vlastitom odbijanju da pusti Donala na miru i o riječima doktora Burtona daje jednu potragu, koja je završila u slijepoj ulici, zamijenio drugom. Slutio je daje to istina, ali je ustrajao u uvjerenju da tomu nije razlog nesposobnost ili nespremnost da nastavi sa životom. Otresao se pomisli daje na bilo koji način sličan Mary koja se drži uspomena, vječno zaglavljena u trenutku koji je odavno prošao. Navukao je poplun preko glave i sakrio se od zvijezda na stropu i galaksije iznad sebe. Realno gledajući, znao je da ga potraga za Sandy neće odvesti do Donala, ali nešto gaje u srcu i umu tjeralo da nastavi.

Sutra će biti petak i bit će šest dana otkako Sandy nema ni traga ni glasa. Morao je odlučiti hoće li se povući, otvoriti vrata svojega života i dopustiti da zatočeno vrijeme i sjećanja pobjegnu, te krenuti dalje i nadoknaditi sve što je propustio.

Ili će nastaviti potragu punom parom, koliko god čudna i neuobičajena bila. Pomislio je na Gloriju, na ništavnost osjećaja koje je gajio prema njoj, prema svom životu i njihovoj budućnosti, pa je odlučio da će se, baš kao i Bobby koji je još obitavao u sobi u kojoj je on trenutačno ležao, otisnuti na istraživačko putovanje. Cuo je kako Mary gasi televizor i isključuje kuhinjske aparate iz utičnica. Kroz prorez među zavjesama odjednom je u sobu prodrla svjetlost, bacajući blistavi trak žutoga svjetla na plakat crvenog Ferrarija. Shvativši da je to svjetlo na trijemu, Jacka je preplavio neobičan spokoj. Gledao je njegov odsjaj na zidu sve dok mu kapci nisu otežali.

Sutradan ga je, petnaest do devet, probudila zvonjava mobitela.

— Halo? — graknuo je, ogledavši se i nakratko pomislivši da se vratio kroz vrijeme u tinejdžerske godine pa se probudio u majčinoj kući. Majka... žacnula ga je čežnja za njom.

— Koga vraga radiš? — ljutito ga je upitala sestra Judith. Iza nje je čuo dječji plač i lavež.

Zaječao je.

— Budim se.

— Ma da? — podrugljivo ga je upitala. - Pokraj koga?

Jack se okrenuo na desni bok i pogledao plavušu koja nije nosila bogzna što osim kaubojskog šešira i čizama. — Pokraj Candy iz Houstona u Texasu. Voli jahanje, domaću limunadu i odlaske u šetnju s psom Charliejem.

— Što? — dreknula je, a dijete je glasnije zaplakalo. Jack se nasmijao.

— Opusti se, Jude. U sobičku sam jednog šesnaestogodišnjaka. Nemaš razloga za brigu.

— Gdje si?

Zar se to iza nje čuju pucnji iz pištolja? -JAMES, STIŠAJ TAJ TELEVIZOR! — Joj — Jack je odmaknuo glavu od mobitela.

— Oprosti, je li ti možda zasmetao taj zvuk s udaljenosti od više stotina kilometara? — nadureno je rekla.

— Judith, zašto si danas tako razdražljiva?

Uzdahnula je.

— Mislila sam da si u Dublin otputovao samo radi razgovora s doktorom.

99

— I jesam, ali sam odlučio ostati da se još malo raspitam.

— Je li još uvijek riječ o onoj ženi koja traži nestale?

— O Sandy Shortt, da.

— Što to radiš, Jack? — blago je upitala.

Oslonio je glavu na donji dio tijela Babs iz Australije.

— Ponovno sastavljam svoj život.

— Tako što ćeš ga prvo rastaviti?

— Sjećaš se kako smo nekoć zajedno sastavljali slagalicu s jajetom Dundo Bumbo iz Alice u Zemlji čudesa?

— Oh, Bože, pošandrcao je — zapjevala je.

— Ugodi mi. Sjećaš li se toga?

— Kako bih mogla zaboraviti? Prve godine završili smo tek u ožujku i to samo zato što ju je majka spremila s glavnog stola u kući jer je otac Keogh banuo ujedan od nenajavljenih posjeta.

Oboje smo se nasmijali.

— Nakon odlaska oca Keogha, tata nam je došao pomoći da počnemo ispočetka, sjećaš se? Naučio nas je da razvrstamo komade, prvo ih sve okrenemo licem nagore i onda ih tek počnemo sastavljati.

— Kao što se kaže: "Kralj sa svom konjicom i svom pješadijom ne sastavi ga više!" — uzdahnula je. — Znači, trenutačno prikupljaš komadiće slagalice.

— Upravo tako.

— Moj braco filozof. A gdje su nestali odlasci u pivnicu i vicevi o prdežu?

Nasmijao se.

— Još su negdje u meni.

Uozbiljila se.

— Razumijem kroz što prolaziš i razumijem što radiš, ali zar to moraš činiti posve sam, a da nikome ništa ne govoriš?

Ne bi li se bar ovoga vikenda mogao vratiti kući na festival? Ja idem večeras s Williejem i djecom. Neki bend svira na otvorenom i bit će igara za djecu s uobičajenim vatrometom u nedjelju navečer. Nikada ga do sada nisi propustio.

— Pokušat ću stići — lagao je Jack.

— Ne znam odakle Gloriji strpljenje. Nije djelovala uznemireno time što si odlučio prespavati u Dublinu, ali stvarno iskušavaš njezine granice. Zar je hotimice guraš od sebe?

Jack je baš zaustio da se opet obrani, ali se zaustavio, razmišljajući.

— Možda. Ne znam.

— Dobro jutro — zapjevala je Mary kucajući na vrata.

— Uđi — doviknuo je Jack umotavši se u pokrivač.

Nakon zveketa i nekoliko škljocaja, kvaka se spustila i Mary je gurnula vrata prepunim pladnjem.

Opa - rekao je Jack, gladno mjerkajući hranu. Ne pomaknuvši časopise ni CD—e, Mary je odložila pladanj opasno na rub pisaćeg stola. Ništa se nije smjelo dirati. Jacka je iznenadilo što mu je uopće dopustila da spava u tom krevetu.

— Hvala ti, Mary, sve izgleda sjajno.

— Nema na čemu. Nekoć sam obožavala počastiti Bobbyja povremenim doručkom u krevetu.

Ogledala se po sobi, napeto kršeći ruke. — Jesi li dobro spavao?

— Da, hvala — pristojno je odgovorio.

— Lažljivče — rekla je odmičući prema vratima. — Od Bobbyjeva nestanka nisam ni jednu noć prespavala u komadu. Kladim se da je s tobom isto.

Jack se samo nasmiješio, sretan što čuje da nije jedini.

— Nisam još otvorila trgovinu, ali ne moraš žuriti. Ostavila sam ti ručnik u kupaonici — nasmiješila se, još se jednom nespokojno ogledala po sobi i izašla.

Jacku je bilo drago što si je pribilježio sve Sandyne buduće sastanke prije negoli je predao rokovnik doktoru Burtonu.

Za taj dan je zapisala: "YMCA, Aungier Street. Podne — soba 4". Nije se spominjalo o kakvom je povodu riječ, ali je primijetio da je onamo odlazila jednom mjesečno, ili je barem tako bilježila u rokovnik. Zaključio je kako će biti najbolje da se ne najavljuje telefonom nego da se samo pojavi.

Zahvaljujući grozomornom dablinskom prometu, ušao je u zgradu deset minuta nakon podneva. Za pultom na recepciji nije bilo nikoga. Nagnuo se preko njega, gledajući lijevo i desno, pa zazvao, ali uzalud. Suočio se s mnoštvom vrata i oglasnih ploča na kojima su se reklamirali satovi fitnesa i tečaj rada na računalu, nudila skrb o djeci, a bilo je tu i psihološko savjetovanje te programi zapošljavanja mladih. Pitao se što je iza vrata broj 4. Iskreno je sumnjao daje to još jedno savjetovalište, ali što god bilo, molio se da nije fitnes. Računalima se pak nadao. Dobro bi mu došlo naučiti ponešto o tome. Lagano je pokucao na vrata, nadajući se, nadajući se da je unutra Sandy.

100

Vrata mu je otvorila žena ljubazna lica.

— Dobar dan — nasmiješeno ga je pozdravila, gotovo šaptom.

— Oprostite što prekidam — šapnuo je Jack. Što god da se odvijalo iza vrata, odvijalo se nečujno. Joga — nadao se da nije joga.

— Neka vas to ne brine, ljudi su ovamo dobrodošli bez obzira na vrijeme. Želite li nam se pridružiti?

— Ovaj, da... zapravo tražim Sandy Shortt.

— Ah, razumijem. Ona vam je ovo preporučila?

— Da — snažno je kimnuo. Širom je otvorila vrata, a ljudi u krugu okrenuli su se i zagledali u njega. S olakšanjem je primijetio da nema prostirki, dakle, joga nije. Srce mu je snažno udaralo dok je tražio Sandy, pitajući se hoće li ga ugledati prije nego što on opazi nju.

Ako ga sada gleda, prepoznaje li ga? Hoće li se ljutiti što ju je pronašao u tom skrovitom brlogu ili će mu biti zahvalna, sretna što je netko primijetio daje nema?

— Dobrodošli, dođite i sjednite. Žena je pokazala rukom prema krugu. Brzo su mu donijeli stolicu s hrpe naslagane uza zid male prostorije i stavili je u krug. Jack je prilazio prelazeći pogledom s lica na lice u potrazi za Sandv. Dok se primicao, krug se širio, kao da se polako otvara kišobran. Uznemireno je sjeo. Sandy nije bilo.

— Kao što vidite, Sandy danas nažalost nije s nama.

— Da, vidim.

Stegnuo je stražnje zube tako da mu je u dubini usta počela bubnjati dobro poznata bol.

— Ja sam Tracey — žena se nasmiješila.

— Dobar dan — Jack je napeto pročistio grlo kad su se glave okrenule prema njemu, zureći, procjenjujući i mjerkajući ga, raščlanjujući svaki njegov nelagodom prožet pokret. —Ja sam Jack.

— Zdravo, Jack — odzdravili su svi uglas, a on je zastao razroga-čenih očiju, iznenađen što im glasovi zvuče toliko hipnotizirano. Zavladala je duga tišina tijekom koje se on nelagodno meškoljio na sjedalu, pitajući se što uopće tu radi.

— Jack, bi li vam bilo draže da ovoga tjedna drugi govore prvi, a da vi svoju priču s nama podijelite idući put?

Svoju priču? Pogledao je ostale. Neki su u krilu držali bilježnice i kemijske olovke. Na jednoj strani sobe bila je bijela ploča na čijem su vrhu bile zaokružene riječi: "Pismeni zadatak". Iz tog kruga granale su se riječi: "Osjećaji", "Misli", "Brige", "Ideje", "Jezik", "Izraz", "Ton" i mnoge druge koje nije stigao zapamtiti, pa je na koncu zaključio kako se najvjerojatnije našao na satu kreativnog pisanja.

— Svakako — odgovorio je s olakšanjem. — Volio bih prvo čuti ostale.

— U redu. Richarde, ti danas možeš probiti led, tako da nam kažeš kako ti je bilo ovoga mjeseca.

— Izvolite, meni ovo pomaže — šapnula je žena pokraj Jacka i pružila mu brošuru.

— Hvala vam.

Ostavio ju je u krilu i odlučio da će je pogledati nakon što Richard dovrši priču. Richardova priča bila je prilično apsurdna pripovijest o muškarcu koji je već na prvi pogled bio posve odbojan i o njegovu stalnom strahu da će popustiti pred vlastitim nasilničkim nagonima. Tupio je bolno i bijedno, baš kao što je bolan i bijedan bio i njegov lik koji se neprestano osjećao odgovornim za sigurnost drugih, u toj mjeri da se čak bojao i voziti u strahu da nekoga ne pregazi.

Jack bi povremeno odmahivao glavom i smijao se naglas, smatrajući to bjelodanim pokušajem humora, premda pomalo mračnim, ali ubrzo je prestao primijetivši da ga mnogi čudno pogledavaju.

Nakon nekoliko minuta, koje su djelovale kao sati, sobom je još odzvanjalo neprekidno, jednolično Richardovo drvenje, a svaka je riječ Jacku dvaput odjekivala u ušima, kao da nije bila dovoljno dosadna prvi put. Kad je priča počela biti beznadno depresivna, jer je glavni lik izgubio ženu i dijete, Jack se napokon isključio i počeo čitati brošuru zgužvanu pod vlažnim dlanovima.

Opušteno tijelo ukočilo mu se kad se napokon usredotočio na naslovnicu tanke knjižice otisnute na sjajnome papiru.

U nekoliko sekundi valovi boje proširili su mu se od vrata sve do vrha ri-đoplave kose kad je pročitao riječi: "Dobrodošli u grupu potpore ljudima s opsesivno-kompulzivnim poremećajem".

Jack je šutke odsjedio ostatak sastanka, postiđen stoje bio tu i duboko posramljen time kako se ponašao za vrijeme Richardove pripovijesti. Kad je sat prošao, zaputio se iz sobe u redu, pognute glave, krijući se među ostalim sudionicima.

— Jack! — zazvala je Tracey, a on se sledio. Zastao je i pustio da ostali prođu mimo njega, gledajući im lica dok su napuštali sigurnost sobe i odlazili van da se sami sukobe sa svijetom i njegovim zlodusima. Vidio je i doktora Burtona, koji ga je čekao pred prostorijom, prekriženih ruku i olujnoga lica. Jack je uzmaknuo nekoliko koraka natrag u sobu prema Tracey.

Tracey ga je dostigla i pružila mu ruku da se rukuju.

101

— Hvala vam što ste danas došli — nasmiješila se. — Znajte da je vaš dolazak ovamo prvi korak prema samoizlječenju. Burno je to putovanje i bit će teško, ali molim vas da imate na umu kako smo svi ovdje da vam pomognemo.

Jack je čuo kako se doktor Burton mrgodno smije. — Dvanaest koraka koje smo spomenuli zamišljeni su za pomoć liječenim alkoholičarima, ali primijenjeni na opsesivno-kompulzivne poremećaje stvarno mogu ublažiti simptome.

Uvjerila sam se da mogu ublažiti, pa čak i otkloniti opsesivno i kompulzivno ponašanje pa svakako opet dođite idućeg mjeseca — Tracev ga je ohrabrujuće potapšala po ruci.

— Hvala - nelagodno je pročistio grlo, osjećajući se kao uljez.

— Dobro poznajete Sandy? — upitala je.

Lecnuo se jer mu se nije sviđalo što ga ispituje pred doktorom Burtonom.

— Donekle — nemirno je odgovorio iznova pročistivši grlo.

— Ako je vidite, recite joj neka nam se vrati. Nije uobičajeno da propusti sastanak.

Jack je opet kimnuo i sada mu je bilo drago što doktor Burton sluša.

— Dat ću sve od sebe.

— Jeste li čuli? - rekao je doktoru Burtonu čim ih Tracey više nije mogla čuti. — Kaže da je neuobičajeno da Sandy izostane. Pitam se gdje je.

102

38.

Odlazila sam na grupu potpore ljudima s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Odlazila sam zato jer sam znala da odlazeći onamo jednom mjesečno zaslužujem još jedan mjesec s Gregoryjem. Čula sam kako me Gregory doziva: — Sandy!

Bila sam u prizemlju njegove kuće, polugola u dva i deset ujutro, kopajući po torbi sa stvarima za jednu noć, koju sam po običaju odložila pokraj ulaznih vrata.

— Sandy! — ponovno je zazvao. Čuo se udarac, a onda su podnice nada mnom zaškripale kad je ustao iz kreveta i prešao spavaću sobu. Srce mi je počelo brže tući, a potraga je prerasla u paničnu. Sad kad se Gregory počeo spuštati prema meni, osjećala sam pritisak pa sam preokrenula torbu i rasula sadržaj po podu. Podizala sam predmete i bacala ih u stranu, stresala svaki odjevni predmet, kopala po džepovima, prostirala ih po podu i čvrsto zagladivala svaki djelić dlanom ne bih li napipala skrivenu kvrgu.

— Što to radiš?

Glas mu se odjednom začuo iza mene, tako da sam poskočila. Srce mi je bubnjalo, a adrenalin kolao žilama kao da sam uhvaćena na djelu, kao da činim nešto kriminalno poput krade, ili nešto nemoralno poput preljuba. Mrzila sam to što mi usađuje osjećaj da je ono što činim loše. Na licu je imao isti izraz zbog kojeg sam bježala od drugih, izraz koji me od njega, začudo, još nije otjerao. Bar ne trajno premda sam nekoliko puta bježala.

Prostoriju je ispunio miris losiona za poslije brijanja koji sam mu kupovala za svaki od šest Božića koje smo proveli zajedno. Nisam mu odgovorila. Samo sam položila plavu, policijsku odoru na tepih i opipavala svaki djelić u potrazi za neuobičajenom kvržicom.

— Halo? — rekao je pijevnim glasom. — Dozivao sam te.

— Nisam te čula — odvratila sam.

— Što radiš?

— Što ti se čini da radim? — mirno sam odgovorila, prelazeći rukom duž nogavice od mornarskiplava najlona.

— Čini mi se da častiš odjeću dubinskom masažom.

Osjetila sam kako ulazi dublje u sobu i sjeda pred mene na sofu, umotan u ogrtač koji sam mu kupila ovoga Božića i karirane papuče koje sam mu kupila prethodnog.

— Prilično sam ljubomoran — promrmljao je gledajući kako zaglađujem džepove.

— Tražim četkicu za zube — objasnila sam istresajući sadržaj toaletne torbice na pod.

— Razumijem.

Gledao me. Samo je šutke sjedio i promatrao me, ali to me ispunjavalo nelagodom. Pod njegovim pogledom osjećala sam se kao da sjedim na podu i drogiram se. Prošlo je još nekoliko minuta, no potraga nije dala rezultata.

— Znaš da već imaš četkicu u kupaonici na katu?

— Danas sam kupila novu.

— Stara ne može poslužiti?

— Čekinje su premekane.

— Mislio sam da voliš kad su mekane — rekao je prošavši si rukom kroz kratku bradu.

Nasmiješila sam se da mu udovoljim. Još me neko vrijeme gledao.

— Idem skuhati šalicu čaja, jesi li i ti za jednu?

Imao je istu metodu kao i moji roditelji. I oni su nastojali zvučati opušteno, praveći se da je sve u redu kako ne bih osjetila negativne vibracije i uspaničila se zbog toga stoje nešto nestalo. To sam mislila dok sam bila mlađa. Kad sam postala nešto starija, oil Gregoryja sam doznala da ne pokušava razvedriti situaciju radi mene nego radi sebe. Prestala sam tražiti i gledala ga kako se kreće po susjednoj kuhinji kao da svakodnevno spravlja čaj u dva ujutro. Gledala sam ga kako se igra "kućanstva" i pravi daje njegova povremena cura savršeno normalna i da ima potpuno pravo sjediti polugola na tepihu prazneći torbu u potrazi za četkicom za zube koja je čeka u čašici na katu. Gledala sam kako se pravi sam pred sobom i nasmiješila se zaljubivši se u još jednu njegovu manu za koju do tada nisam znala.

— Možda je ispala iz auta — rekla sam, više za sebe.

— Pada kiša, Sandy. Ne želiš valjda sad van?

Nije trebao niti pitati, znao je odgovor, ali još je igrao vlastitu igru. Pravio se da će se njegova ozbiljna, vječno vjerna cura usuditi istrčati van na kišu u potrazi za nečim. Kako neuobičajeno, kako strašno čudno, kako privlačno otkačeno. Baš zabavno.

Ogledala sam se po sobi za jaknom ili dekom koju bih mogla prebaciti preko sebe. Nije bilo ničega. Premda sam izvana djelovala smireno, u meni je sve kuhalo: trčala sam naokolo vrišteći, vičući i ogledavajući se posvuda, jedva

103

čekajući da krenem, krenem, krenem. Predugo bi trajalo da otrčim na kat po odjeću, odgodilo bi pronalazak za nekoliko minuta. Pogledala sam Gregoryja kako toči kipuću vodu u šalicu sa šaljivim motivom koju sam mu darovala prošlog Božića. Očito je primijetio očajničku potrebu u mojim očima, nijemi vapaj za pomoći. Odigrao je to mirno kao i uvijek.

— O. K., O. K. — podigao je ruke u znak da se predaje. — Možeš uzeti ogrtač.

Ogrtača se zapravo nisam ni sjetila.

— Hvala.

Ustala sam i došla u kuhinju. Razvezao je pojas i mirno stresao ogrtač s ramena. Ostao je samo u kariranim papučama i sa srebrnim lančićem koji sam mu prošle godine darovala za četrdeseti rođendan. Nasmijala sam se i uzela ogrtač, ali ga on nije ispustio nego ga je nastavio čvrsto stezati. Uozbiljio se.

— Molim te, ne idi van, Sandy.

— Gregory, nemoj — promrmljala sam povlačeći ogrtač, ne želeći opet tu raspravu, ne želeći opet prolaziti isto, svađati se oko toga, voditi razgovor u krug, ne razriješiti ništa niti se za išta ispričati osim za uvrede ispaljene između glavnih argumenata.

Lice mu se zgrčilo kao da će zaplakati.

— Molim te, Sandy, molim te da se vratimo u krevet. Moram ustati za četiri sata.

Prestala sam povlačiti ogrtač i pogledala ga kako stoji gol preda mnom, otkrivajući više licem nego tijelom. Kad god bi mu se na licu pojavio taj izraz, kad bi me tako pogledao, kao da žudi za tim da ga ne napustim, i kao da mu je strašno važno da sam uz njega, nešto u meni prestalo bi se opirati.

Popustila sam stisak na ogrtaču.

— O. K. — popustila sam. Popustila sam.

— O. K. — ponovila sam, ovaj put više za sebe. — Idem u krevet. Gregory je istodobno pokazao iznenađenje, olakšanje i zbunjenost, ali nije inzistirao, nije propitivao. Nije želio upropastiti trenutak, pokvariti san i opet me otjerati od sebe. Samo me primio za ruku pa smo se vratili u krevet, ostavivši moju razbacanu odjeću i toaletnu torbicu na podu pokraj vrata. Bilo je to prvi put da sam okrenula leđa situaciji i zaputila se u drugom smjeru. Bilo je znakovito da me u tom trenutku Gregory vodio za ruku.

U krevetu sam položila glavu na njegova topla, uzbibana prsa, osjećajući udarce njegova srca ispod obraza i njegov dah na svojoj glavi. Osjećala sam se voljeno i zaštićeno, razmišljajući kako ništa u mojemu životu ne može biti savršenije i divnije. Prije nego što je zaspao, šapnuo mi je neka pokušam zapamtiti taj osjećaj. Tada sam vjerovala da misli na osjećaj kad smo zajedno, ali dok se noć, za mene, polako vukla, a ono kopkanje se vratilo, shvatila sam kako je želio da zapamtim osjećaj koji me ispunio kad sam odustala i razlog koji me naveo na tu odluku. To sam trebala zapamtiti, pohraniti u sjećanje i prizvati svaki put kad se nađem u istoj napasti.

Te sam noći bila nemirna. Kanila sam se samo spustiti i pospremiti svoje stvari. A kad sam to učinila, kanila sam samo izaći na kišu da pretražim svoj auto. Ali kad je ni ondje nije bilo, zaboravila sam osjećaj koji sam nastojala zapamtiti dok sam ležala u Gregoryjevu naručju i Gregoryjevu krevetu.

Ujutro se probudio sam i ne mogu ni zamisliti što je pomislio kad je napipao samo hladne plahte. Ja sam se u međuvremenu vratila u svoju hladnu garsonijeru i ondje pronašla još zapakiranu četkicu na stolu. Po prvi put pronalazak mi nije pružio nikakvu utjehu. Osjećala sam se praznije nego prije. Tijekom veze s Gregoryjem, svaki put kad bih pronašla neki predmet, činilo mi se da gubim nešto iznutra. U pet ujutro bila sam sama u krevetu, napustivši topao krevet muškarca kojeg volim i koji voli mene. Muškarca koji će mi se zbog toga prestati javljati na telefon. Muškarca koji će nakon trinaest godina želje da dozna sve što se može doznati o meni, napokon odustati i zaključiti da se više ne želi upoznavati.

Na neko vrijeme i ja sam odustala od njega, sve dok nisam postala suviše usamljena, suviše umorna, a srce me počelo previše boljeti od pretvaranja da mije više stalo do niza ničega ni sa kim nego do nečega s nekim. Toga jutra rekla sam si da moram zapamtiti taj osjećaj, da moram zapamtiti kako sam budalasta bila kad sam napustila toplinu da bih hodala sama po hladnoći i kako sam smiješno osamljena postala napustivši nešto radi ničega.

Primio me natrag pod jednim uvjetom. Da si priznam problem i da jednom mjesečno idem na grupu potpore ljudima s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Prvo što doznaš na toj grupi potpore jest da ondje ne smiješ biti ni radi koga drugoga osim sebe. Bila je to laž od samog početka. Svaki novi odlazak onamo, značio je još jedan mjesec s Gregoryjem, sretnijim Gregoryjem koji je bio zadovoljan u uvjerenju da poduzimam korake (njih dvanaest, da budemo točni) prema izlječenju. Opet se samozavaravao jer je svima bilo posve očito da se moje ponašanje nije nimalo promijenilo. U srcu sam znala da nisam ista kao ostali u grupi. Bilo mije smiješno što on misli da spadam među one koji se navečer satima prije spavanja ribaju i peru sve dok ne prokrvare i onda opet tako satima ujutro prije odlaska na posao. Ili kao ona žena koja si nožem pravi male posjekotine na ruci ili muškarac koji svaku sitnicu na koju naiđe dodiruje, broji, slaže i čuva kao blago.

Nisam bila kao oni. Moju predanost miješalo se s opsesijom. Postojala je razlika. Ja sam bila različita.

104

I nakon višegodišnjeg odlaženja na sastanke još sam bila ista ona dvadesetjednogodišnjakinja koja je svakoga tjedna sjedila na betonskim stubama pred ordinacijom doktora Burtona, lakata oslonjenih o koljena, s bradom na šakama, gledajući kako svijet prolazi mimo nje dok čeka da prijeđe ulicu.

Svaki bi put Gregory prešao ulicu i susreo se sa mnom na mojoj strani. Sada mi je jasno da ja njemu nikada nisam izašla u susret. I ne mislim da sam mu ikada zahvalila na tome.

Ali sad kažem da mi je žao. Vičem to tisuću puta dnevno s ovog mjesta s kojeg me ne može čuti. Govorim "hvala" i "oprosti" i vrištim kroz stabla, preko planina, ulijevam ljubav u jezera i šaljem poljupce u vjetar, nadajući se da će stići do njega.

Odlazila sam na grupu potpore. Odlazila sam zato jer sam znala da svakim mjesečnim odlaskom onamo zaslužujem još jedan mjesec s Gregoryjem.

Ovoga mjeseca sam je propustila.

105

39.

Nakon poslijepodnevne probe u Društvenom domu, Helena, Joseph, Bobby i ja otišli smo kod njih kući. Sjedili smo za stolom od borovine, a Wanda je sjela meni sučelice. Njezina glava, prekrivena neurednim, crnim kovrčama, jedva je provirivala preko ruba stola. Ruke su joj bile podignute u čudovišnom naporu da sklopi šake na stolu, oponašajući moj položaj za stolom. Joseph je upravo objavio da je Vijeće sazvalo sastanak za sutra navečer, zbog čega su svi ostali za stolom utihnuli, iz razloga poznatih samo njima, i zavladalo je zloslutno ozračje.

Nisam znala zašto, ali svakodnevno upravljanje tim naseljem bilo mije komično. Nisam željela niti mogla ozbiljno shvatiti njihov svijet i njihove probleme, koliko god važni bili. Sakrila sam osmijeh rukom gledajući ih kako se zabrinuto pogledavaju. Osjećala sam se posve izdvojeno iz problema, sretna što se to nešto događa njima, a ne meni. Njihove probleme nisam smatrala svojima jer sam sama sebi namijenila ulogu autsajdera, i namjeravala sam dati sve od sebe da zadržim taj položaj. Sve samo da izbjegnem grubo suočavanje s činjenicom da se ondje moram udomaćiti. Činilo se da u tome nemam mnogo izbora. Sjedeći tako za tim stolom, imala sam osjećaj da ću tamo boraviti prekratko da bi me bilo briga za bilošto što mori njihov svijet. Njihov svijet, ne moj. Neko vrijeme nitko nije govorio pa sam pokušala razbiti hladno ozračje.

— Onda, kakav je to veliki problem u povodu sutrašnjeg sastanka?

— Ti — živahno je rekla Wanda, a ja sam po načinu na koji su joj se ljuljala ramena vidjela da mlati nogama ispod stola.

Prošla me zimica. Odlučila sam se oglušiti na to što je rekla, razdražena što je djetetu dopušteno sjediti za stolom a da je nitko ne ušutka, ljutita što me pretvorila iz crne ovce u prase, istrgnuvši me iz vanjskog prostora gdje sam se osjećala ugodno i bacivši me u samo središte jednadžbe. Pogledala sam lica za stolom koja su se još zabrinuto pogledavala, ali još nisu govorila. Samo me Wanda bila spremna gledati u oči.

— Po čemu to zaključuješ? — upitala sam petogodišnjakinju, razmišljajući o činjenici da je nitko nije ispravio ili opovrgnuo ono što je rekla. To je značilo ili da se svi slažu s njom, ili da se ne obaziru na nju zato što je premala da bi išta suvisloga rekla. Nadala sam se daje posrijedi ovo drugo.

— Po tome kako su te svi gledali dok smo hodali od Društvenoga doma dovde.

— Dosta je bilo, mila — blago je rekla Helena.

— Zašto? — Wanda je podigla pogled prema baki. — Nisi vidjela kako su svi prestajali govoriti i kako su joj se sklanjali s puta? Kao da je vilinska kraljevna — opet se nacerila pokazujući desni. Da, sigurno priča nebuloze.

— O. K. — Helena ju je potapšala po ruci u znak daje bilo dosta. Wanda je utihnula i vidjela sam da su joj se i noge umirile.

— Sastanak se saziva zbog mene — glasno sam probavljala tu novost. — Je li to istina, Joseph?

Vrlo me rijetko, gotovo nikada, išta moglo uznemiriti pa je i ta pomisao u meni pobudila samo znatiželju. Ali bila je pomiješana s bizarnom pomisli kako je sve to slatko i djetinje. Smiješno malo događanje na smiješnom malom mjestu.

— Nismo sigurni da si ti povod — Bobby je skočio u moju obranu, pogledavši Josepha. — Jesmo?

— Ništa mi nije rečeno.

— Sazivaju li se i inače sastanci zbog novopridošlica? Je li to normalno? — upitala sam. Bilo je to kao da pokušavam iscijediti vodu iz kamena, u ovom slučaju Josepha.

- Normalno — podigao je ruke u zrak. — Što bismo mi znali o normalnosti? Što zapravo o normalnosti zna naš svijet i onaj stari svijet, koji vjeruje da zna sve? Ustao je i nadvio se nad nas.

— Dobro, imam li razloga za zabrinutost? — upitala sam, nadajući se da će me bar umiriti.

— Kikepeo, nikada nema razloga za zabrinutost — položio mije ruke na glavu, a ja sam osjetila kako mi njegova toplina ublažava snažnu glavobolju. — Sutra ćemo u sedam navečer biti u Društvenome domu. Tada ćemo iskušati svoje razumijevanje i svoju normalnost — rekao je i s malim osmijehom odšetao iz sobe. Helena je izašla za njim.

— Kako te upravo nazvao? — zbunjeno je upitao Bobby.

— Kikepeo — pijevno je odgovorila Wanda, opet divlje mlateći nogama.

Nagnula sam se preko stola, na trenutak prestrašivši djevojčicu.

— Što to znači? — upitala sam prilično nasilno, ali morala sam doznati.

— Neću ti reći — nadurila se i prekrižila ruke na prsima. — Zato što ti se ne sviđam.

— Ne budi smiješna. Naravno da se sviđaš Sandy — rekao je Bobbv.

— Rekla mi je da joj se ne sviđam.

— Siguran sam da si je krivo čula.

— Nije — objasnila sam. — Otvoreno sam joj to rekla.

Bobby je djelovao toliko zatečeno da sam pokušala podići bijelu zastavu.

— Pa, ako mi kažeš što kikepeo znači, možda mi se svidiš.

106

— Sandy! - uzviknuo je Bobby.

Ušutkala sam ga. Wanda je razmišljala o prijedlogu. Polako, ali sigurno, lice joj se počelo grčiti u plač. Bobby me šutnuo u nogu pa sam se nagnula naprijed.

— Wanda, ne zamaraj se — pokušala sam zvučati najblaže što sam mogla. - Nisi ti kriva što mi se ne sviđaš.

Bobby je sa strane s neodobravanjem coknuo jezikom i uzdahnuo.

— Kad budeš deset godina starija, moguće je da ćeš mi se svidjeti.

Oči su joj se ozarile. Bobby je odmahnuo glavom.

— Koliko ću onda imati godina? — upitala je, uzbuđeno kle-knuvši na stolicu i nagnuvši se na laktovima preko stola kako bi mi bila što bliže.

— Imat ćeš petnaest godina.

— Skoro onoliko koliko ima Bobby? — upitala je puna nade.

— Bobbyju je devetnaest.

— A to je četiri godine više od petnaest — pristojno je objasnio Bobby.

Wandu je to očito oduševilo i uputila mu je stidljiv smiješak koji je otkrivao desni.

— Ali kad tebi bude petnaest, meni će biti dvadeset devet — objasnio je Bobby, a njoj se lice snuždilo. — Kad god ti ostariš, ostarim i ja — nasmijao se. Zbunio je njezino snuždeno lice na kojemu se jasno čitalo nerazumijevanje i nastavio: — Uvijek ću biti četrnaest godina stariji od tebe, znaš.

Kad sam vidjela da joj se od zakašnjele spoznaje lice samo još više snuždilo, dala sam mu znak da prestane.

— Oh — šapnula je.

Srce ti se može slomiti u svakoj dobi. Mislim da mi se u tom trenutku Wanda počela sviđati.

Mrzila sam ići na spavanje u mjestu zvanom Ovdje. Mrzila sam zvukove koji su noću lebdjeli iz domova šireći se u okolni zrak. Mrzila sam slušati smijeh, željela sam začepiti nos pred mirisima, zatvoriti oči pred ljudima koji su prvi put bauljali iz šume. Bojala sam se da bi svaki zvuk mogao biti moj, bojala sam se da bi svaki zvuk mogao biti zaboravljeni dio mene. Bobbv i ja dijelili smo taj strah. Ostajali smo budni dokasna, razgovarajući o svijetu koji smo napustili: o glazbi, sportu, politici i svemu ostalome, ali najviše o njegovoj majci.

Kad se rastao s doktorom Burtonom pred vratima prostorije u kojoj je bio sastanak grupe podrške, Jack se vratio k Mary Stanley. Njih dvojica opet su razmijenila ljutite riječi, a doktor Burton prijetio mu je prijavom zbog uznemiravanja i svim drugim čega se mogao sjetiti ne bi li ga naveo da odustane od potrage. Nakon što je poslijepodne proveo lutajući Dublinom, ostavio je Gloriji poruku na automatskoj sekretarici u kojoj ju je obavijestio da se još nekoliko dana neće vratiti kući, da je stvar zamršena, ali važna. Znao je da će ga shvatiti. Nakon upozorenja doktora Burtona, odgodio je put u Leitrim i posjet Sandynim roditeljima. Umjesto toga, nadao se podijeliti svoje misli i brige s Mary prije nego što nastavi s potragom. Želio je znati treba li nastaviti ili ne. Želio je znati lovi li vlastitu sjenu i ima li uopće smisla nastaviti potragu za Sandy ako nitko drugi, od onih koji je dobro poznaju, nije zabrinut.

Mary mu je ponudila da odsjedne kod nje još jednu noć pa su opet sjedili u njezinoj dnevnoj sobi gledajući snimku Bobbyja u šestom razredu kako na školskoj priredbi nastupa u Oliveru. Primijetio je da se Bobby neobično smije, glasnim hihotom koji je dopirao iz dubine, mameći smiješak na lica svih oko njega. Kad je Mary zaustavila vrpcu, Jack se uhvatio kako se i sam široko osmjehuje.

— Djelovao je kao sretan momak — primijetio je Jack.

— Oh, da — revno je kimnula otpijajući kavu. — I bio je sretan, nema što. Vječno je zbijao šale, vječno zabavljao cijeli razred, puštao da ga riječi uvale u neprilike iz kojih se onda vadio smijehom. Ljudi su ga obožavali — nasmiješila se. — Taj njegov smijeh je...— pogledala je fotografiju na kaminu na kojoj je Bobbyjevo lice pokazivalo čistu razdraganost, a usta su mu bila široko otvorena usred smijeha. — Bio je zarazan, baš kao smijeh njegova djeda. Jack se nasmiješio dok su proučavali fotografiju. Maryn smiješak je izblijedio.

— Ali moram nešto priznati.

Jack je šutio, nesiguran želi li to čuti.

— Više ne čujem taj smijeh — govorila je gotovo šaptom, kao da će riječi postati stvarne bude li ih govorila glasnije.

— Nekoć je punio ovu kuću, punio moje srce, moju glavu, cijeli dan, svaki dan. Kako to da ga sada više ne čujem?

Po njezinu odsutnom pogledu, Jack je vidio da ne očekuje odgovor.

— Sjećam se kakvim me osjećajem ispunjavao. Sjećam se ozračja koje je jedan običan hihot znao stvoriti u prostoriji.

Pamtim reakcije ljudi. Vidim im lica i učinak koji je taj zvuk imao na njih. Čujem ga na snimkama kada ih vrtim, vidim mu ga na licu na fotografijama i čujem njegove inačice u smijehu drugih ljudi. Ali bez svega toga, bez fotografija, snimki i odjeka, dok noću ležim u krevetu, ne sjećam ga se. Ne čujem ga i pokušavam ga prizvati, ali mi u glavi nastane zbrka zvukova koje sam izmislila i onih koje sam dozvala iz sjećanja. Ali koliko god tražila i tražila, te moje uspomene više

107

nema... — utihnula je. Opet je pogledala fotografiju na kaminu, glave nagnute u stranu kao da osluškuje. Zatim je odustala, a tijelo kao da joj se urušilo.

Bobby i ja spremili smo se na spavanje na sofi u Heleninu domu. Svi su otišli u krevet osim Wande koja se došuljala natrag i sakrila iza sofe, suviše uzbuđena činjenicom da će njezin dragi Bobby prespavati u kući. Znali smo da je tamo, ali se nismo na to obazirali, nadajući se da će joj dojaditi i da će otići na spavanje.

— Zabrinjava te sutrašnji sastanak? — upitao je.

— Ne, ne znam čak ni zašto bih trebala biti zabrinuta. Ne vidim što sam skrivila.

— Nisi ništa skrivila, ali mnogo toga znaš... previše znaš o tuđim obiteljima da bi to ljudima bilo ugodno. Zanimat će ih kako i zašto.

— A ja ću im reći da sam iznimno druželjubiva osoba. Krećem se po irskom društvu razgovarajući s prijateljima i obiteljima nestalih osoba - kiselo sam odgovorila. — Hajde, što će mi učiniti? Optužiti me da sam vještica i spaliti na lomači?

Bobby se opušteno nasmiješio.

— Ne, ali ne želiš da ti otežavaju život.

— Ne mogu mi ga dodatno otežati. Živim na mjestu gdje završavaju izgubljene stvari. Postoji li išta bizarnije? — Umorno sam protrljala lice i promrmljala: — Svakako će mi trebati ozbiljna psihološka pomoć kada se vratim. Bobby je pročistio grlo.

— Nećeš se vratiti. To si odmah na početku moraš izbiti iz glave. Ako to budeš tvrdila na sastanku, stvarno ćeš izazvati neprilike.

Odmahnula sam, ne želeći to opet slušati.

— Možda bi mogla opet voditi dnevnik. Stekao sam dojam da uživaš u tome.

— Kako znaš da sam pisala dnevnik?

— Pa, po dnevniku u jednoj od kutija kod mene. Pronašao sam ga pokraj rijeke, točno iza trgovine. Bio je prljav i vlažan, ali čim sam vidio tvoje ime, uzeo sam ga. Utrošio sam puno vremena u njegovu obnovu - ponosno je rekao. Kad nisam reagirala, brzo je lagao: — Nisam ga pročitao, časna riječ.

— Sigurno si me s nekim zamijenio — usiljeno sam se nasmiješila. — Ondje nije bilo nikakvog dnevnika.

— Bilo je — uspravio se u sjedeći položaj. — Bio je ljubičast i... — namrštio se, nastojeći ga se sjetiti.

Počela sam navlačiti konac na obrubu svojih hlača. Pucnuo je prstima, a ja sam prestrašeno poskočila i osjetila kako je i Wanda poskočila iza sofe.

— Tako je! Bio je ljubičast, uvezan u tkaninu nalik na antilop koju je uništila vlaga, ali sam je očistio najbolje što sam mogao. Kao što rekoh, nisam ga pročitao, ali otvorio sam prvih nekoliko stranica i na njima su bila načrčkana srca... — rekao je, razmišljajući. — "Sandy voli..."

Jače sam povukla končić.

— Grahama — nastavio je. — Ne, nije bio Graham. Čvrsto sam ovila tanku nit oko maloga prsta, gledajući kako mi steže kožu, gledajući kako mi zaustavlja krv.

— Gavin ili Gareth... Hajde, Sandy, sigurno se sjećaš. Ime je napisano toliko puta da ne znam kako bi tog tipa mogla zaboraviti.

Nastavio je razmišljati, a ja navlačiti končić, zatežući ga sve jače i jače.

Opet je pucnuo prstima.

— Gregory! Tako je! "Sandy voli Gregoryja." To je pisalo po cijeloj unutarnjoj strani korica. Sada ga se sigurno sjećaš.

Tiho sam rekla: — Nije bio u kutijama, Bobby.

— Bio je.

Odmahnula sam glavom.

— Satima sam sve pregledavala. Sigurna sam da ga nije bilo. Zapamtila bih ga.

Bobby je djelovao zbunjeno i razdraženo.

— Bio je unutra, dovraga.

Wanda je na to ostala bez daha i skočila na noge iza sofe.

— Što je sad pak tebi? — upitala sam je iznenađeno.

— Još si nešto izgubila? — šapnula je.

— Ne, nisam — porekla sam, ali sam se opet sledila.

— Neću nikome reći — šapnula je razrogačenih očiju. - Časna riječ.

Zavladala je tišina. Uprla sam oči u crni konac kojemu kao da nije bilo kraja. Naglo i posve neprilično, Bobby je prasnuo u glasan smijeh, u jedan od najboljih, najglasnijih smjehova koje sam do tada od njega čula.

108

— Situacija nije baš smiješna, Bobby, hvala lijepa.

Nije odgovorio.

— Bobby... — Wandin dječji šapat puhao mi je za vrat. Podigavši pogled prema Bobbyju, primijetila sam da mu je lice mrtvački blijedo i da su mu usta otvorena kao da su mu riječi poletjele s glasnica, ali se u zadnji trenutak ustrtarile i odbile iskočiti pa mu sada prestrašeno stoje na usnama. Oči su mu se napunile suzama, a donja usna mu je zadrhtala pa sam shvatila da smijeh uopće nije dopro iz njegovih usta. Dolebdio je odande sve do Ovdje, nošen vjetrom, preko krošnji do ove kuće i sletio negdje između nas. Dok sam sve to pokušavala složiti u glavi, vrata dnevne sobe su se otvorila i pojavila se Helena sanjivih očiju, u kućnom ogrtaču, raščupane kose i zabrinuta lica. Sledila se na vratima motreći Bobbyja, provjeravajući je li dobro čula. Njegovo lice sve joj je reklo pa je pohrlila prema njemu raskriljenih ruku. Bacivši se na sofu, privila je njegovu glavu na svoje grudi i ljuljala ga kao malo dijete dok je on plakao i mumljao kroza suze da je zaboravljen.

Sjedila sam na drugome kraju sofe i dalje potežući konac. Još se izvlačio, parajući se sve više svake minute koju sam provela na tome mjestu i nije se mogao prestati odvajati od svojega šava.

109

40.

Otkrila sam da neravnoteža u našim životima zapravo omogućuje opću, svjetsku ravnotežu. Želim reći da, koliko god mi se nešto činilo nepravednim, moram samo sagledati širu sliku da vidim kako se to u nju zapravo savršeno uklapa. Tata je imao pravo kad je rekao da u životu ništa nije besplatno: sve netko mora platiti, a najčešće nii sami. Kad god nešto dobiješ, to je odnekud oduzeto. Kad je nešto izgubljeno, završi drugdje. Postoje uobičajena filozofska pitanja: Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima? U svemu lošem vidim nešto dobro i obratno, u svemu dobrom vidim nešto loše, koliko god to bilo u određenom trenutku teško shvatiti ili prihvatiti. Kao ljudi, mi u sebi sažimamo cijeli život, a u životu uvijek vlada ravnoteža. Život i smrt, muško i žensko, dobro i loše, lijepo i ružno, pobjeda i poraz, ljubav i mržnja. Izgubljeno i nađeno.

Tata nikada u životu ništa nije osvojio osim božične purice koju je dobio na kvizu u pivnici Leitrim Arms kad sam imala pet godina. Onoga dana kada je Jenny-May Butler nestala, tata je osvojio petsto funti na nagradnoj strugalici.

Možda je već bio red da mu se dogodi nešto dobro.

Bio je ljetni dan. Samo nas je jedan tjedan dijelio od povratka u školu pa sam se ježila od same pomisli, ali izuzev strepnje zbog predstojećeg tjedna, izgubila sam pojam o vremenu jer mjesecima nisam morala svakoga jutra ustajati radi škole. Radni dani bili su mi isti kao i vikend. Nekoliko mjeseci godišnje, strašne nedjelje navečer bile su iste kao petak ili subota navečer. Ta večer bila je nedjeljna, ali je svejedno bila strašna, što je bilo neuobičajeno za to doba godine. Bilo je petnaest do sedam navečer, još je bio dan, a slijepa ulica bila je puna djece koja su se igrala. Majka je bila u vrtu pred kućom s djedom i bakom, upijajući zadnje tople večernje zrake sunca. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, nemirno očekujući da se oglasi zvono na vratima. Pila sam čašu mlijeka i gledala kako se vrti odjeća u perilici, pokušavajući prepoznati svaki predmet kad bi šibnuo kroz staklo, tek toliko da se nečim zaokupim.

Tata me oprezno motrio hodajući amo-tamo između dnevne sobe i kuhinje, grabeći hranu koju ne bi smio jesti jer je bio na svojoj novoj dijeti. Nisam znala ocjenjuje li kako sam ili samo provjerava vidim li ga kako krade hranu. U svakom slučaju, već me tri puta pitao što nije u redu, a ja sam samo slijegala ramenima i nisam odgovarala. Bila je to jedna od onih situacija kada ti uopće ne bi bilo ništa lakše da s nekim i podijeliš problem. S vremena na vrijeme provjeravao je kako sam.

Primijetio je da sam poskočila kada se začulo zvono na vratima (bila je to samo mama koja je zaboravila zatvoriti vrata zaponcem). Nekoliko puta mi se izbeljio ne bi li me nasmijao, utrpao nekoliko keksa u usta istodobno, praveći se da to čini meni za zabavu, a ne za svoj želudac. Nasmiješila sam se njemu za volju, a njega je to očito zadovoljilo jer je otišao natrag u dnevnu sobu, ovaj put s jafa-keksom u rukavu.

Vidite, čekala sam da pozvoni Jenny-May. Izazvala me na igru kralja/kraljice. Bila je to igra koju smo znali igrati na ulici s teniskom lopticom. Svaki igrač stajao je u kvadratu nacrtanom kredom na asfaltu. Prvi igrač trebao je dobaciti lopticu drugom igraču tako da se ona prvo odrazi od polja u kojemu je sam stajao. Drugi igrač morao je učiniti isto, a ako bi promašio, ako se loptica ne bi prvo odrazila o njegov kvadrat ili bi izletjela s obilježenog prostora, ispao bi iz igre. Pobjednik je bio onaj koji stigne do kraljevog polja na vrhu, gdje je Jenny-May stajala tijekom cijele igre. Svi su vječno govorili kako joj ta igra sjajno ide, kako je čudesna, genijalna, darovita, brza, točna i kako je bljak, bljak, da povratiš krasna. Moj prijatelj Emer i ja znali smo promatrati igru s našeg zida. Nikada nam nije bilo dopušteno sudjelovati jer to Jenny-May nije dopuštala. Ja sam jednoga dana samo rekla Emeru da Jenny-May uvijek pobjeđuje među ostalim i zato što polazi od kvadrata na vrhu. To je značilo da se ne mora probijati cijelim putem do vrha kao ostali.

E pa, netko je to načuo i moje riječi došle su do Jenny-May pa je sutradan, dok smo Emer i ja sjedili na zidu lupkajući petama o opeke i bacajući bubamare sa stupova samo da vidimo koliko će daleko odletjeti, Jenny-May prišla odlučnim korakom s rukama na bokovima i okružena svojom svitom te zatražila da objasnim svoje riječi. Ja sam to i učinila, a ona me, crvena u licu i zbunjena time što joj se itko uopće usudio odgovoriti, izazvala na igru kralja/kraljice. Kao što rekoh, tu igru nikada prije nisam igrala i bilo mije posve jasno da je Jenny-May u njoj dobra. Željela sam samo reći da nije onako dobra kako se priča. Iz nekog razloga, ljudi su u Jenny-May oduvijek vidjeli više nego što je u njoj doista bilo. Naišla sam u životu na nekoliko takvih ljudi i svi su me podsjećali na nju.

Ali bila je bistra. Pobrinula se da svi znaju kako će ona automatski biti pobjednica ako se ja ne pojavim, a ja sam odjednom zažalila što grozan posjet tetki Lili ne pada dan ranije.

Cijelom se ulicom proširila vijest da me Jenny-May izazvala na igru. Svi će doći i sjesti na nogostup da gledaju, uključujući Colina Fitzpatricka, koji je bio previše kul da bi se inače motao po ulici. Obično je išao na skejtanje s ekipom iza ugla s kojom se nitko drugi nije imao čast družiti. Pričalo se da će čak i skejteri doći gledati.

Tu noć jedva da sam oka sklopila. Ustala sam iz kreveta, navukla tenisice ispod spavaćice i izašla vježbati kralja/kraljice pred vrtni zid. Od toga nije bilo neke koristi jer mi se lopta stalno odbijala o nakošeni stražnji zid, tako daje odlijetala u pogrešnim pravcima. Uz to je bilo toliko mračno da sam je jedva vidjela. Naposljetku je prva susjeda, gospođa Smith, otvorila prozor i gurnula kroz njega glavu prekrivenu uvijačima, što mije bilo čudno jer joj je sutradan ujutro kosa

110

bila ravna, pa me sanjivim glasom zamolila da prestanem. Vratila sam se u krevet, ali nisam puno spavala, a dok sam spavala, sanjala sam da svi podižu Jenny-May na ramena s krunom, dok Stephen Spencer, na skejtu, upire u mene nalakirani prst i smije se. Ah da, i bila sam gola.

Upravo je moj dvoboj s Jenny-May ukazao njezinim roditeljima na to da je nestala. Ljetnih mjeseci imali smo savršenu slobodu. Ostajali smo zajedno vani igrajući se po cijele dane, rijetko se vraćajući kući i katkad čak ručajući kod prijatelja.

Zato ne krivim njezine roditelje što nisu primijetili daje cijeli dan nema. Nitko ih nije krivio jer mislim da su ih svi razumjeli. Duboko u sebi znali su da se to i njima moglo dogoditi, daje njihovo dijete moglo biti ono čiji je nestanak ostao neprimijećen nekoliko sati.

Njezina i moja kuća stajale su točno sučelice. Mama, baka i djed u međuvremenu su se vratili u kuću jer je sunce napokon zašlo za dom obitelji Butler. Znala sam da se svi okupljaju na nogostupu čekajući da ja i Jenny-May izađemo iz kuće i sretnemo se na sredini. Primijetila sam da je tata pogledao kroz prozor na pročelju pa onda mene. Mislim da je napokon shvatio što nije u redu i uputio mi mali smiješak. Onda je stavio kekse na stol i sjeo sa mnom, grickajući ih.

Naposljetku, kad je otkucalo sedam navečer, vani su počeli skandirati. Neki su dozivali mene, ali takve su nadglasali oni koji su navijali zaJenny-May. Moždaje broj bio podjednak, ali ja sam čula samo njezino ime. Cijeloga života njezino sam ime čula glasnije od svojega. Odjednom se prolomilo glasno klicanje pa sam pretpostavila da je Jenny-May izašla iz kuće. Zatim je klicanje zamrlo, začuo se žamor koji se postupno stišavao sve dok nije u potpunosti utihnuo. Tata me pogledao i slegnuo ramenima. Začulo se zvono na vratima. Ovaj put nisam poskočila jer sam imala dojam da nešto nije kako treba. Tata me potapšao po ruci. Ćula sam kako mama otvara vrata, uobičajeno srdačnim i cvrkutavim glasom.

Zatim sam čula glas gospođe Butler koji nije bio ni tako srdačan, ni tako pijevan. Tata gaje također prepoznao i otišao od stola da im se pridruži u predsoblju. Glasovi su poprimili zabrinut prizvuk.

Nisam znala zašto, ali nisam mogla ustati od stola. Samo sam sjedila smišljajući kako da se izvučem iz izazova, ali istodobno obuzeta neobičnim osjećajem da mi izgovor neće biti potreban.Osjećala sam da se ozračje promijenilo, nagore, ali mi je pao kamen sa srca kao kad dođeš u školu i doznaš da je učitelj bolestan a ti se ni na sekundu ne zabrineš za učitelja. Nekoliko minuta poslije, otvorila su se vrata kuhinje i ušli su tata, mama i gospoda Butler.

— Mila — blago je rekla mama - znaš li možda gdje je Jenny-May? Namrštila sam se, zbunjena pitanjem premda je bilo savršeno razumljivo. Prelazila sam pogledom po njihovim licima.

Tata me zabrinuto gledao, mama mije ohrabrujuće kimala, a gospođa Butler samo što nije zaplakala. Izgledala je kao da joj život ovisi o mojem odgovoru. Valjda na neki način i jest.

Kad nisam smjesta odgovorila, gospođa Butler brzo je rekla: — Djeca je nisu vidjela cijeli dan. Mislila sam da je možda s tobom.

Znala sam da to nije lijepo, ali odjednom sam osjetila poriv da prasnem u smijeh pri pomisli da bi Jenny-May provela dan sa mnom. Samo sam odmahnula glavom. Gospođa Butler obišla je sve susjede da pita jesu li vidjeli njezinu kćer. Što je obilazila više vrata, to joj je s lica brže nestajala postiđenost, koju je prvo zamijenila čelična odlučnost, a zatim strah.

U trgovačkim centrima viđala sam majke kako se osvrću, primijetivši da dijete više nije uz njih. Pozorno sam i gotovo opčinjeno proučavala njihova lica jer nisam pamtila da sam takav izraz ikada vidjela na licu svoje mame. Ne zato što me ne bi voljela, naravno, nego zato što sam uvijek bila toliko visoka i upadljiva da me nikako nije mogla izgubiti. Katkad sam se hotimice pokušavala izgubiti, samo da joj vidim lice. Zatvorila bih oči, zavrtjela se i izabrala pravac kojim ću krenuti. Katkad bih namjerno čekala da skrene u sljedeći prolaz između polica u supermarketu. Drhtala bih pokraj smrznute hrane i brojala do dvadeset, sve dok ne bih zaključila da je dovoljno odmakla. No najčešće bih skrenula za ugao i odmah je ugledala kako čita broj kalorija na paketima hrane, ni ne primijetivši da me nema. Kada bi i primijetila da je nestalo šuškanja i krakatog tijela koje se vuče za njom, pronašla bi me u manje od pet minuta. Trebala je samo podići pogled pa bi mi odmah ugledala glavu kako strši iznad stalaka s odjećom, ili bi spustila pogled i vidjela moja prevelika stopala kako izviruju ispod police.

Gledajući te druge majke, vidjela sam kako se prvi, ležeran pogled preko ramena pretvara u paniku, kako im se pokreti ubrzavaju, kako im glava, oči, udovi počinju šibati amo-tamo, nakon čega napuštaju kolica u potrazi za jedinim što im doista hrani dušu. Strah, panika, groza, poriv. Kažu da majka ima snagu podići automobil ako će tako spasiti svoje dijete.

Mislim daje onoga tjedna gospoda Butler bila u stanju podići autobus samo da pronađe Jenny-May. No, kako je odmakao i drugi mjesec, činilo se da jedva ima snage podići oči s tla. Jenny-May sa sobom je odnijela i velik dio nje.

Pokazalo se da sam je ja posljednja vidjela. Kad su toga dana baka i djed stigli u podne, otvorila sam im vrata, a JennyMay se u tom trenutku provezla na biciklu. Okrenula se prema meni i dobacila mi pogled. Onakav kakve sam najviše mrzila. Pogled pod kojim se odmah sasušiš, pogled koji govori: "Bolja sam od tebe i danas ćeš izgubiti u igri kralja/kraljice, a Stephen Spencer će znati da si nesposobna, krakata budala." Grleći baku, pogledala sam joj preko ramena i vidjela kako Jenny-May odmiče na biciklu ulicom, visoko podignute glave, brade i nosa u oblacima, plave kose koja joj je padala do dna leda. Učinila sam ono što bi svatko učinio na mom mjestu. Zaželjela sam da nestane.

111

Toga dana tata je osvojio petsto funti na strugalici. Vidjela sam da je oduševljen. Sjedio je sa mnom u kuhinji i nastojao suspregnuti smiješak, ali vidjela sam da mu se kutovi usana svijaju. Guli smo kako gospođa Butler plače u susjednoj sobi s majkom. Položio je ruku na moju i znam daje u tom trenutku razmišljao o tome kako je sretan, kako je sretan otac koji je osvojio novac na lutriji i još ima kćer uza se dok ljudi poput gospodina i gospođe Butler toliko pate. Meni je pak bilo drago što ja nisam nestala, a zahvaljujući nedolasku Jenny-May sada sam bila i neosporna prvakinja u igri kralja/kraljice.

A i pronašla sam nove prijatelje, sad kad više nije bilo Jenny-May koja bi im rekla neka me se klone. Mojoj obitelji odlično je išlo, a život gospodina i gospođe Butler nije mogao biti gori. Tih večeri moji su roditelji ostajali dokasna budni, razgovarajući i zahvaljujući Bogu na blagoslovima.

Ali osjećala sam da se nešto u meni promijenilo. Posljednji pogled koji sam krišom bacila na Jenny-May odnio je dio mene sa sobom. Toga dana, gospodin i gospođa Butler nisu bili jedini roditelji koji su izgubili dijete.

Kao što rekoh, uvijek je sve u ravnoteži.

112

41.

Usprkos prijetnjama i protivljenju gospodina Burtona, Jack je odlučio ustrajati na svome poslanju i na koncu je ipak otputovao u Leitrim. Druga noć koju je proveo u sobi mladoga Bobbvja raspirila je u njemu poriv da pronađe Donala — doduše, nije mu trebalo puno raspirivanja. Dio njega neprestano je bio pozoran i otvorenih očiju, u potrazi za odgovorima, tragovima i značenjem. Još se držao ideje daje pronalazak Sandv njegov spas. Ona je bila lijek koji je njegovu prenapregnutu umu bio potreban da počine. Nije točno znao zašto, ali u životu je rijetko osjećao slične porive. Osjećao se kao da je dio njega izgubljen s Donalom nadomješten izoštrenim osjetilom. Bio je kao slijepac koji se vodi istančanim njuhom, orijentira se dodirom i ušima sluša što mu govori srce. Potraga za Donalom unijela je novi osjećaj svrsishodnosti u njegov život.

Nije znao što će reći Sandvnim roditeljima kada ih vidi, ako uopće budu kod kuće i ako mu odluče posvetiti dio svojega dana. Samo je nastavio slijediti nevidljivi, unutarnji kompas koji mu je nadoknađivao Donala. U podne se zatekao kako sjedi u automobilu parkiranom iza ugla u njihovu stambenom naselju i duboko udiše. Bila je subota, ali je u maloj, slijepoj ulici bilo mirno. Izašao je iz auta i odšetao ulicom, pokušavajući djelovati neupadljivo, ali osjećajući i znajući da je šaka u oko u toj spokojnoj ulici, kao jedini pokrenuti pijun na šahovskoj ploči.

Zaustavio se pred brojem četiri, na čijem je prilazu bio mali, srebrni auto s dvoja vrata, uglancan do blještavila. Vrt pred kućom bio je besprijekoran — raj za užurbane ptice i pčele. Sve ljetno cvijeće procvalo je u svoj svojoj ljepoti, u svim mogućim bojama, šireći slatke, medne mirise koji su podsjećali na jasmin i lavandu. Trava je posvuda bila poravnata na točno tri centimetra, a granica trave i betona bila je oštra kao britva. Činilo se da bi odsjekla svaku stabljiku koja bi se usudila pasti preko nje. Ispred vrata trijema visjela je košara iz koje su se prelijevale petunije i geranije. Iza vrata bio je stalak za kišobrane, gumene čizme i ribička oprema. Pokraj ulaza, vrtni patuljak krio se iza vrbe držeći natpis: "Dobro došli". Jack se malo opustio. Nije bilo zatvorenih sjenila na prozorima, psa koji laje ni spaljenog automobila u dvorištu.

Otvorio je vrtna vratašca boje limuna, baš kakva su bila i vrata trijema te prozorski okviri. Posve jestiva kućica od slatkiša, pomislio je. Vratašca nisu zaškripala, kao što je očekivao. Prešao je po savršeno poravnatim pločama stazice, između kojih nije rastao ni jedan jedini korov. Pročistio je grlo i pritisnuo zvonce, čiji nježan zvon također nije zvučao prijeteće. Začuo je korake i vidio sjenu kroz zatamnjena stakla. Usprkos srdačnom izgledu žene za koju je pretpostavio da je Sandvna majka, dolazak nepoznatog muškarca na prag nalagao je da klizna vrata na trijemu ostanu zatvorena.

— Gospođo Shortt? — Jack se nasmiješio, nastojeći izgledati što manje prijeteći. Činilo se da se malo opustila i izašla na ostakljeni dio trijema, ali klizna vrata i dalje su ostala zapreka među njima. -Da? — Zovem se Jack Ruttle. Oprostite što vam smetam, ali zanimalo me je li Sandy možda ovdje?

Oči su joj preletjele preko njega, na brzinu ga odmjeravajući, a onda je otvorila vrata trijema.

— Vi ste Sandyn prijatelj?

Da je odgovorio niječno, vjerojatno bi se vrata trijema opet zatvorila.

— Jesam — nasmiješio se. — Je li ovdje?

Ona mu se također nasmiješila.

— Oprostite, gospodine... kako ste ono rekli da se zovete?

- Jack Ruttle, ali zovite me samo Jack.

— Jack - srdačno se nasmijala. - Nije ovdje. Mogu li vam ja kako pomoći?

— Biste li mi možda mogli reći gdje je?

Nastavio se smiješiti, znajući da bi to što potpuni neznanac ispituje majku o tome gdje joj je dijete moglo prerasti u prilično neugodnu situaciju.

— Gdje je? — zamišljeno je ponovila. — Ne znam, Jack. Bi li ona željela da vam kažem gdje je?

Oboje su se nasmijali, a Jack je nelagodno prebacio težinu s noge na nogu.

— Pa, nisam siguran kako bih vas u to mogao uvjeriti — podigao je ruke, priznajući poraz.

— Čujte, ne znam što sam očekivao kad sam se zaputio ovamo, ali odlučio sam riskirati i jako mi je žao što sam vam smetao. Bih li joj mogao ostaviti poruku? Biste li joj mogli reći daje tražim i da... — zastao je, nastojeći se sjetiti što bi Sandv moglo navesti da se iskrade iz skrovišta ako ga sada sluša iz kuće. — Biste li joj mogli reći da ne mogu ovo bez nje?

Ona će znati o čemu govorim.

Sandyna majka je kimnula, cijelo ga vrijeme proučavajući.

— Prenijet ću joj poruku.

— Hvala vam.

Nastala je stanka, a Jack se spremao okončati razgovor.

— Ne zvučite kao da ste iz Leitrima, ne?

Nasmiješio se.

— Limerick.

113

Razmislila je o tome.

-Da. — Ono što znam o svojoj kćeri jest da me nazvala putem u Glin, je li tako? — uputila mu je smiješak, koji je brzo izblijedio. — Tražila je nekog vašeg?

Jack je kimnuo, osjećajući se kao tinejdžer pred izbacivačem u noćnom klubu koji se nada da će se šutnjom uvući unutra.

Gospođa Shortt je utihnula, razmišljajući što da učini. Pogledala je lijevo-desno ulicom. Susjeda preko puta podigla je vrtlarsku rukavicu, a ona joj je odmahnula. Možda se osjetila malo manje ugroženom, jer je donijela odluku.

— Uđite.

Mahnula mu je da uđe, okrenula se od vrata i zaputila hodnikom.

Jack je također pogledao lijevo-desno ulicom. Susjeda ga je gledala kako oklijevajući prelazi prag. Nesigurno se nasmiješio. Čuo je gospođu Shortt u kuhinji kako zveči šalicama i tanjurima. Čuo je pristavljanje čajnika. Unutrašnjost kuće bila je jednako besprijekorna kao i vanjština. Ulazna vrata vodila su ravno u dnevnu sobu. Mirisala je na laštilo za pokućstvo i svjež zrak, kao da su svi prozori otvoreni kako bi mirisi vrta navrli unutra. Nije bilo nereda. Tepih je bio usisan, srebrni i mjedeni predmeti su blistali, drvo je sjalo.

— Ovdje sam, Jack — doviknula je gospođa Shortt kao da su stari prijatelji.

Otišao je u kuhinju koja je također blistala, što ga nije čudilo. Perilica rublja bila je uključena, u pozadini je svirao Prvi program Irske radiotelevizije, a čajnik je šištao u krešendu do točke vrenja. Iz kuhinje su ostakljena vrata vodila u stražnji vrt koji je bio jednako dotjeran kao i prednji, s velikom kućicom za ptice u kojoj je trenutačno stajao proždrljivi crvendać i pjevao između zalogaja sjemenki.

— Imate krasan dom, gospođo Shortt — rekao je Jack sjedajući za kuhinjski stol. — Hvala vam na ljubaznom pozivu.

— Možete me zvati Susan, nema na čemu.

Pretočila je kipuću vodu u porculanski čajnik, prekrila ga pletenim grijačem i pričekala. Jack je takav čaj zadnji put pio kad mu gaje spravila majka. Premda gaje primila u svoj dom, Sušan je još bila na oprezu i stajala je uz kuhinjski element s rukom na grijaču, a drugom petljajući s vrećicom čaja.

— Vi ste prvi Sandyn prijatelj koji je svratio ovamo od njezine tinejdžerske dobi. — Djelovala je duboko zamišljeno.

Jack nije znao kako bi na to odgovorio.

— Nakon toga, svi su znali da to nema smisla — nasmiješila se. — Koliko dobro poznajete Sandy?

— Nedovoljno dobro.

— Ne — rekla je, gotovo za sebe. — Tako se čini.

— Otkako je tražim, svakim danom naučim o njoj nešto novo — dodao je.

— Tražite je? — podigla je obrve.

— Zato i jesam ovdje, gospođo Shortt...

— Susan, molim vas - na licu joj se pojavio bolan izraz. — Kad god čujem to ime, ogledam se za Haroldovom majkom i mirisom kupusa. S tom ženom vječno se sve vrtjelo oko kupusa, kupusa i samo kupusa. — Nasmijala se toj uspomeni.

— Susan — nasmiješio se. — Stvarno vas ne bih želio zabrinjavati, ali trebao sam se prošloga tjedna naći sa Sandy, kao što ste spomenuli. Nije se pojavila, a ja sam otada pokušao sve da dođem do nje.

Namjerno je propustio spomenuti da je pronašao njezin automobil i mobitel. — Uvjeren sam da je dobro — naglasio je — ali stvarno je želim... — Ispravio se: — Stvarno je trebam pronaći.

Zadnje što je želio bilo je uspaničiti Sandynu majku pa je zadržao dah u iščekivanju odgovora. Laknulo mu je, ali je ostao i pomalo zatečen kad je vidio da joj se lice razvlači u umoran smiješak, koji se raspao u tužnu hrpicu prije negoli joj je stigao do očiju.

— Imate pravo, Jack, doista ne poznajete našu Sandy dovoljno dobro.

Okrenula mu je leđa da natoči čaj. — Dopustite da vas naučim još nešto o svojoj kćeri. Jako je volim, ali zna se sakriti stručno kao čarapa u perilici rublja. Nitko ne zna kamo čarapa nestane, baš kao što nitko ne zna kamo ona nestane, ali kad se odluči vratiti, mi ćemo bar biti ovdje daje dočekamo.

— To su mi ovoga tjedna svi rekli.

Naglo se okrenula.

— S kim ste još razgovarali?

— S njezinim stanodavcem, klijentima, doktorom... — utihnuo je obuzet grizodušjem. — Stvarno vam nisam trebao dodijavati time.

— Njezinim doktorom? — upitala je Susan, nimalo ne zamjerivši što je ostavljena za kraj. Više ju je zanimao spomenuti doktor njezine kćeri.

— Da, doktorom Burtonom — polako je odgovorio Jack, nesiguran treba li otkrivati Sandvnoj majci njezine privatne podatke.

114

— Oh! — Susan je pokušala sakriti smiješak.

— Poznajete ga?

— Znate li možda je li to Gregory Burton? — pokušala je prikriti uzbuđenje, ali je njezin pokušaj bijedno propao.

—Jest, ali za slučaj da ste razgovarali s njim, moram napomenuti da mu baš nisam po volji.

— Nego što — zamišljeno je rekla Susan, ne čuvši što je rekao. — Nego što — ponovila je vedra pogleda. Bjelodano je bila oduševljena, ali se sabrala sjetivši se da je Jack u sobi, pa je majčinsko uzbuđenje zamijenila zaintrigiranost. — Zašto vam je toliko stalo do toga da pronađete Sandy?

— Zabrinuo sam se za nju kad se nije pojavila na sastanku u Glinu, a onda nisam nikako mogao do nje pa me to još više zabrinulo.

To je djelomice bilo istina, ali je zvučalo traljavo i on je to dobro znao. Očito je to primijetila i Susan. Podigla je obrve i nastavila kao da se dosađuje: —Ja sam tri tjedna čekala vodoinstalatera Barneyja da mi dođe popraviti sudoper, ali ni tada nisam kanila posjetiti njegovu majku.

Jack se odsutno zagledao u njezin sudoper.

— Pa, Sandy ipak traži mojega brata. Obratio sam se čak i jednom policajcu u Limericku. - Osjetio je kako mu se lice rumeni kad je Susan iznenađeno kliknula. — Zove se Graham Turner, u slučaju da vas nazove.

Susan se nasmiješila.

— Mi smo u početku tri puta zvali policiju, ali smo naučili da za tim nema potrebe. Ako se policajac Turner javi, objasnit ćemo mu kako nema potrebe da nastavlja s istragom.

— To je već i sam zaključio — mrko je rekao Jack i namrštio se. - Nije mi to jasno, Susan. Nije mi jasno kamo je nestala.

Ne razumijem kako može tako vješto nestati da nitko ne zna gdje je i da nitko niti ne želi doznati gdje je.

— Svi mi imamo svoja skrovišta i svi moramo trpjeti sitne mušice od ljudi koje volimo.

Oslonila je glavu o ruku i činilo se da ga proučava. Uzdahnuo je.

— To je to?

— Kako to mislite?

— To je to? Ljudi jednostavno nestaju? Nitko se ništa ne pita? Dolaze i odlaze kako ih volja? Dolete i odlete. Nestanu, iskrsnu, opet nestanu? Nema frke! - ljutito se nasmijao. — Svima puca prsluk! Nemojte se gnjaviti javljanjem telefonom ljudima kod kuće koji vas vole i umiru od brige zbog vas.

Nastala je tišina.

— Volite Sandy?

— Molim? — zbunjeno je nabrao lice.

— Rekli ste... — utihnula je. — Nije važno. — Otpila je čaj.

— Sa Sandy sam razgovarao samo telefonski — polako je rekao Jack. — Nemamo... odnos.

— Znači, tražeći moju kćer zapravo tražite brata?

Nije mu dala vremena da odgovori. — Mislite li da se vaš brat krije na istome mjestu kao i Sandy? — smjelo je upitala.

I to je bilo to. Potpuna neznanka, osoba koja ga je upoznala prije tek deset minuta, saželaje ujedno pitanje smiješnu zamisao u pozadini njegove panične potrage. Sušan je pustila da prođe nekoliko minuta, a onda mu pripomogla: — Ne znam okolnosti nestanka vašeg brata, Jack, ali znam da nije tamo gdje je Sandy. To je još jedna lekcija — tiho je rekla lekcija koju smo Harold i ja naučili tijekom godina. Nitko nikada ne pronađe drugu čarapu izgubljenu u perilici, bar ne kad je aktivno traži.

Odmahnula je rukom. — Stvari jednostavno iskrsnu. Možeš se izluditi pokušajima da ih pronađeš. Nije važno koliko uredno i čisto živiš, nije važno koliko si organiziran u životu — zastala je i tužno se nasmijala. — Ja sam licemjerka.

Lažem sama sebi da će Sandy češće dolaziti kući bude li kuća uredna. Mislim, bude li mogla sve vidjeti, bude li vidjela da je sve uredno i da ima svoje mjesto, neće se bojati da će joj nešto nestati.

Ogledala se po besprijekorno čistoj kuhinji. — Uglavnom, koliko god predano, često i pozorno pazio na stvari, time ne vladaš. Stvari i ljudi katkad jednostavno nestanu - zamahnula je rukom po zraku — samo tako.

Zatim je utješno položila ruku na njegovu. — Nemojte se uništiti potragom za njima.

Oprostili su se na vratima, a Susan je, nastojeći prikriti stid, rekla: — Kad već govorimo o tome da stvari znaju iskrsnuti, ako naletite na Sandy prije nas, recite joj da sam pronašla njezin ljubičasti dnevnik s leptirićima. Bio je u njezinoj staroj sobi, što je čudno jer sam taj ormar čistila više desetaka puta i nikada ga nisam primijetila.

Namrštila se. — Uglavnom, bit će joj važno da to zna. - Podigla je pogled i mahnula preko ceste, a Jack se osvrnuo i ugledao ženu slične dobi.

— Ono je gospođa Butler — rekla je, premda to Jacku nije bilo ni najmanje važno. - Njezina kći Jenny-May nestala je kad joj je bilo deset godina, bila je Sandyna vršnjakinja. Tako ljupka djevojčica, pravi anđeo, svi se slažu.

115

Odjednom zainteresiran, Jack je bolje promotrio ženu.

— Jesu li je pronašli?

— Nisu — tužno je odgovorila Susan — nikada je nisu pronašli, ali ona svejedno već dvadeset četiri godine ostavlja upaljeno svjetlo na trijemu u nadi da će se vratiti kući. Jedva kad putuje na odmor, u strahu da će joj njezin povratak promaknuti.

Jack se polako vratio do auta, osjećajući se čudno, drukčije, kao da više nije bio onaj muškarac koji je prije samo jednoga sata ušao u dom obitelji Shortt. Zastao je, pogledao u nebo i razmislio o svemu što je doznao u razgovoru sa Sandynom majkom. Nasmiješio se. A onda zaplakao kad ga je olakšanje preplavilo poput vodopada. Prvi put u godinu dana imao je osjećaj da bi napokon mogao prestati.

I nastaviti živjeti.

116

42.

Bobby nije bio raspoložen za raspravu o svome smijehu koji je prethodne noći odlebdio u atmosferu, ali nije bilo potrebe da išta kaže jer je bilo posve očito daje iz balona njegova duha izletio sav zrak i daje od njega ostala samo ispuhana ljuštura. Srce mi se slamalo vidjeti ga takvog, pticu koja se nekoć vila u visine, a sada leži poražena na tlu jer joj slomljeno krilo onemogućava let. Kad sam nekoliko puta pokušala načeti tu temu, samo bi se još više ukipio na tlu. Nije bilo cviljenja, nije bilo suza, nego samo tišina koja je vrištala riječi koje on nije mogao ili želio izreći. Činilo se da se kani posvetiti mojim poteškoćama dok se ne osjeti sposobnim nositi s vlastitima — što meni nije bila posve strana životna strategija.

— Zašto uvijek ostavljaš torbu pokraj vrata? - Bobby mi se tim riječima prvi put obratio otkako smo ušli u trgovinu.

Vidjela sam kako zuri u moju torbu, odnosno, točnije govoreći, torbu Barbare Langley, koju sam posve nehotice odložila pokraj vrata. Kao kauboj u vesternu koji zaveže konja točno pred vratima saluna, tako sam i ja smatrala da mi ona omogućava brz bijeg iz svake situacije. To je ublažavalo napade klaustrofobije koje sam osjećala u zatvorenom prostoru i u društvu u kojemu mi nije bilo posve ugodno, uključujući i moje roditelje. Uključujući Gregoryja. Uključujući moj dom. Rijetko gdje bih zadržala torbu uza se. Pogledala bih prema vratima, vidjela torbu, osjetila se sigurnom u uvjerenju da postoji izlaz, stoje dokazivala činjenica da moje stvari nisu daleko od puta u slobodu.

Slegnula sam ramenima.

— Iz navike.

Pola zavrzlama u mojem životu i zamršenih nepodudarnosti bilo je svedivo na slijeganje ramenima i dvije riječi. Kako li riječi mogu biti ništavne!

Bobbv nije bio raspoložen za nastavak ispitivanja pa smo se vratili u spremište u kojem su bile kutije s mojim stvarima.

— Dakle — prekinula sam tišinu i pogledala Bobbyja koji je zurio kao izgubljen, kao da nikada prije nije vidio tu prostoriju. — Što ćemo ovdje?

— Ispraznit ćemo tvoje kutije.

— Zašto?

Nije odgovorio. Ne zato što se ne bi obazirao na mene, nego zato što mislim da me doista nije čuo. Toliko je toga drugoga sada osluškivao. Počeo je prazniti kutiju na vrhu, vrlo oprezno položivši gospodina Pobbsa na pod. Sve predmete poredao je u nizove od zida do zida, pa prešao na sljedeću kutiju i učinio isto. Pomagala sam mu premda nisam razumjela zašto to radimo. Nakon dvadeset minuta, sve moje stvari koje su završile u Ovdje bile su uredno poredane u šest redova na podu od orahovine. Spustila sam pogled na svaki predmet i nisam mogla suspregnuti smiješak. Svaki je — od neosobnih kao što je klamerica do osobnih kao stoje gospodin Pobbs — otvarao vrata dotada zaključanim uspomenama.

Bobby me gledao. -Što?

— Primjećuješ li nešto?

Opet sam pogledala pod, prelazeći pogledom po nizovima. Gospodin Pobbs, klamerica, majica, dvadeset rasparenih čarapa, kemijska olovka s ugraviranim imenom, poslovni spis zbog čijeg sam gubitka nadrljala... zar mi promiče poanta?

Upitno sam se okrenula prema njemu.

— A putovnica? - bezvoljno je upitao.

Opet sam svrnula pogled na pod, već se smiješeći. Kad mi je bilo petnaest godina, roditelji su nam organizirali planinarski odmor u Austriji, ali večer uoči planiranog polaska mojoj se putovnici izgubio svaki trag. Uopće nisam željela putovati. Mjesecima sam se žalila na to putovanje. Tjedan dana izbivanja značio je propuštanje dva sastanka s gospodinom Burtonom, ali nije samo to bilo posrijedi nego i to što svaki strah, svaka iracionalna fobija utječe na normalnost svakodnevnog života. Prestala sam uživati u putovanjima iz straha da ću nešto izgubiti, a ako mi nešto nestane na mjestu kao što je Austrija, mjestu na kojemu nikada nisam bila niti je vjerojatno da ću se onamo vratiti, kako da, zaboga, pronađem izgubljeno? Te večeri kad sam izgubila putovnicu, naglo sam promijenila mišljenje. Posve sam zaboravila na dva sastanka s gospodinom Burtonom — odjednom sam željela pronaći putovnicu i poći na putovanje. Bila sam spremna na sve samo da mi iz života ne nestane još neki predmet.

Putovanje je otkazano jer je bilo prekasno za vađenje nove ili privremene putovnice, ali tom su prilikom, za promjenu, roditelji bili jednako zbunjeni kao i ja, i tražili su jednako manično kao i ja. Bio je to čudesan trenutak kad sam je pronašla ovdje, pohabanu i zgužvanu, zajedno s blentavom fotografijom mene s jedanaest godina. Ali kad sam se ogledala po podu, smiješak mije izblijedio. Više je nije bilo.

Prekoračila sam preko redova predmeta, neke šutnuvši u žurbi da se domognem kartonskih kutija koje sam zatim manično pretražila. Bobby je izašao iz prostorije da mi dade mira, ili sam bar ja tako mislila, ali se zatim vratio s polaroidom. Dao mi je znak neka se sklonim u stranu, što sam učinila bez pitanja. Upro je fotografski aparat u pod, slikao, izvadio četvrtastu fotografiju, protresao je, proučio je i ubacio u plastični fascikl.

117

— Ovaj sam fotoaparat pronašao prije nekoliko godina — objasnio je, a u glasu mu je odzvanjala tuga. — Teško je naći odgovarajuće tonere za njega. Ne znam čak proizvode li ih više, ali povremeno nabasam na kutije s onim pravima.

Moram paziti što slikam. Ne smijem ih uzalud trošiti. Nije mi teško paziti, ali teško je ocijeniti koja je sekunda među tisućama životnih sekundi posebna. Kada shvatiš koliko je neka sekunda posebna, često već bude prekasno da je zabilježiš jer je trenutak prošao. Prekasno ih prepoznamo.

Jedan trenutak je šutio, izgubljen u mislima, zaleđen kao da su mu istekle baterije. Dodirnula sam mu ruku pa je podigao pogled, iznenađen što me vidi u sobi. Spustio je pogled na fotoaparat u svojim rukama, iznenađen što i njega vidi. Zatim se resetirao i u oči mu se vratilo svjetlo. Nastavio je: — Ovako je puniš. Od danas nadalje, svakoga jutra fotografiraj predmete na podu.

Pružio mi ga je i na odlasku dodao: — A onda ti predlažem da počneš praviti i druge fotografije.

— Kakve druge fotografije?

Zastao je na vratima i odjednom izgledao kao da još nema ni svojih devetnaest godina, kao daje maleni, izgubljeni dječak.

— Ne znam puno o onome što se ovdje događa, Sandy. Ne znam zašto smo svi mi ovdje, kako smo ovamo dospjeli, pa čak ni što bismo trebali činiti. Nisam to znao ni dok sam živio kod kuće s mamom — nasmiješio se. — Ali koliko vidim, ti si slijedila svoje stvari dovde, a sada one svakodnevno, jedna po jedna, nestaju. Ne znam kamo idu, ali kamo god išle, kad se nađeš na tom mjestu, predlažem ti da imaš sa sobom dokaz da si bila ovdje. Dokaz da mi postojimo.

Osmijeh mu se pokolebao. - Umoran sam sada, Sandy. Idem u krevet. Vidimo se u sedam na sastanku Vijeća.

118

43.

Barbara Langley nije imala puno odjeće prikladne za sastanke Vijeća, najvjerojatnije zato što zlosretni odmor u New Yorku, na kojem je prije dvadeset godina izgubila prtljagu, nije uključivao izlazak pred porotu da bi joj se sudilo. Ali opet, nikad se ne zna.

Odlučila sam se kloniti proba u Društvenome domu, znajući da će moj dolazak poslije biti dovoljan i da Helena ima pod kontrolom predstavu u kojoj mi se ionako nije posebno sudjelovalo. Provela sam dan zamjenjujući u trgovini Bobbvja koji je, posve razumljivo, odlučio provesti cijeli dan u krevetu. Dala sam si posla. Uživala sam u kopanju po odjeljku za dugonoge, a na košare s povoljnim artiklima navalila sam žestinom medvjeda koji je nabasao na piknik. Uzbuđeno sam vadila odjevne predmete i sanjala o tome da ih imam kod kuće. Zadovoljno sam prela dok sam isprobavala košulje čiji su mi rukavi doista sezali do zapešća, majice koje su mi prekrivale pupak i hlače čiji su mi porubi padali do poda. Tijelom bi mi prošli žmarci kad god bih osjetila da mi tkanina prekriva dio kože koji je navikao biti gol i izložen. Kakvu li samo razliku čini pedalj tkanine! Posebno kad u hladno jutro stojiš na autobusnoj postaji natežući rukave omiljenog pulovera tako da ti bar prekriju puls koji ljutito bubnja. Taj maleni pedalj, za većinu ljudi beznačajan, meni je značio sve, razliku između dobrog dana i lošeg, između unutarnjeg mira i otvorenog bijesa, poricanja i spoznaje neodoljive, premda privremene želje da budem poput ostalih. Nekoliko pedalja niža, nekoliko pedalja sretnija, bogatija, zadovoljnija, zagrijanija.

Povremeno bi se oglasilo zvono iznad vrata i, baš kao i u svakoj igri za vrijeme školskog odmora, mojem oduševljenju naglo bi došao kraj. Većina onih koji su toga dana svratili došli su sa samo jednim ciljem: pogledati mene, onu o kojoj su čuli, onu koja štošta zna. Ljudi svih narodnosti zagledali bi mi se u oči nadajući se prepoznavanju, a kad ga nisu dočekali, odlazili su, ramena otežalih od razočaranja. Svaki put kad bi se zvono oglasilo i nove se oči zagledale u moje, hvatao me sve veći strah od predstojeće večeri i koliko god se trudila zaustaviti kuckanje mnogobrojnih satova na zidu, kazaljke su jurile naprijed i ubrzo me zatekla noć. Činilo se da je cijelo selo odlučilo doći na sastanak Vijeća u Društvenome domu. Bobby i ja probili smo se kroz stisku ljudi koji su polako prilazili divovskim, hrastovim vratima. Novost da postoji netko tko zna sve o obiteljima kod kuće navela je ljude svih nacionalnosti, rasa i vjera da se u tisućama sjate oko zgrade. Dok smo žustro hodali uz rijeku ljudi, vruće, narančasto sunce nestajalo je iza borova, odašiljući svoje isprekidano, treperavo svjetlo. Iznad nas su jastrebovi kružili nisko na nebu, prelijećući opasno blizu vrhovima krošnji. Osjećala sam oči uprte u sebe, zagledane, spremne na skok.

Uto se rastvorila rezbarija na divovskim vratima koja prikazuje ljude što stoje rame uz rame i rijeka ljudi počela je ulaziti. Neformalnog rasporeda koji je vladao u kazalištu za vrijeme proba više nije bilo. Osjetila sam se prevarenom, shvativši da je kazalište mnogo više nego što mi se isprva činilo, sposobno za mnogo više nego što mije pokazalo, pa je sada stajalo otmjeno odjeveno, uspravno i gordo: pripadnik kraljevskoga roda, a ja sam ga smatrala slugom. Od pozornice su se širile stotine redova sjedala, a rastvoren zastor od crvena baršuna bio je vezan debelim, zlatnim konopom s kićankama koje kao da su se klanjale, dugim kosama dodirujući tlo. Na pozornici su predstavnici sjedili na stepenasto poslaganim sjedalima, neki u narodnim nošnjama svojih naroda, a drugi su izabrali suvremenu odjeću. Trodijelna odijela sjedila su pokraj izvezenih kandura, dželabija ukrašenih škljokicama, svilenih kimona, kipa, turbana i hidžaba, perlica, nakita od kosti, zlata i srebra, žena u kangama zamršenih uzoraka na kojima su poslovice na svahiliju dijelile zrnca meni nerazumljive mudrosti i muškaraca u finim, korejskim hanbokovima. Bilo je tu svega: indijskih natikača, Jimmy Choovih cipela, sandala Thousand Mile, japanki i ulaštenih, kožnatih cipela na vezanje. Ugledala sam Josepha u drugome redu, bio je zaogrnut ljubičastom haljom zlatnog poruba. Prizor je bio čudesan, a tako posložene šarene tradicionalne nošnje izgledale su poput neke fine prave poslastice. Usprkos zebnji od večeri preda mnom, podigla sam polaroid i okinula fotografiju.

— Hej! — Bobby mi je istrgnuo fotoaparat iz ruku. — Prestani tratiti toner!

— Tratiti? — zatečeno sam dahnula. — Pa pogledaj ono!

Pokazala sam predstavnike svih nacija na pozornici, dostojanstveno poredane iznad mora mještana koji su ih gledali s očekivanjem, očajnički čekajući vijesti o svijetu koji su napustili. Zauzeli smo mjesta u sredini gledališta kako ne bih bila u prvom redu kada dođe do paljbe. Ugledali smo Helenu u prednjem dijelu prostorije kako očajnim pogledom prelazi preko mnoštva, zabrinutog, gotovo prestrašenog lica. Pretpostavivši da traži nas, Bobby joj je snažno mahnuo. Nisam se mogla ni pomaknuti. Tijelo mi se sledilo u novome strahu, u tom kazalištu što se vrlo brzo napunilo žamorom tisuća ljudi koji mi je postajao sve glasniji u ušima. Bacila sam pogled preko ramena. Deseci ljudi stajali su u dnu dvorane, zakrčivši izlaze jer nisu uspjeli pronaći sjedalo. Tresak i škljocaj zalupljenih i zaključanih divovskih vrata odjeknuli su dvoranom, na što su svi utihnuli. Disanje čovjeka iza mene glasno mije šumjelo u ušima, a šapat para ispred mene kao da se prenosio megafonom. Srce mije počelo bubnjati neki svoj ritam. Pogledala sam Bobbyja tražeći umirenje koje nisam dobila. Jarka svjetla na stropu nikome i ničemu nisu dopuštala da se sakrije. Baš sve je bilo razotkriveno.

119

Kad su se vrata zalupila i zavladala tišina, Helena je bila prisiljena sjesti. Nastojala sam ne zaboraviti kako je ovo šašavo mjestašce, plod moje mašte. Sve je to bio san, nevažan, nestvaran. Ali koliko god se štipala ili se nastojala isključiti, atmosfera bi me svaki put uvukla natrag, sa zloslutnim dojmom daje sve oko mene jednako stvarno kao i otkucaji mojega srca. Žena je hodala prolazom s košarama punim slušalica. Oni na početku reda uzeli bi svoje i proslijedili košaricu dalje. Baš kao kod prikupljanja dobrovoljnih priloga u crkvi. Upitno sam pogledala Bobbvja, a on rni je pokazao da slušalice treba uključiti u utičnicu na stolici ispred sebe. Jedan je muškarac stao pred mikrofon na pozornici, a Bobbv je stavio slušalice.

Progovorio je japanski, a ja sam bila toliko hipnotizirana prizorom ispred sebe da sam zaboravila staviti slušalice. Bobbv me trknuo laktom pa sam poskočila i brzo ih stavila. Prijevod na engleskom bio je s čujnim stranim naglaskom. Propustila sam početak objave.

— ...ove nedjeljne večeri. Rijetko nas se ovoliko okupi odjednom. Hvala vam što ste došli u ovolikome broju. Okupili smo se danas zbog nekoliko razloga...

Bobbv me opet trknuo pa sam spustila slušalice.

— Ono je Ichiro Takase — šapnuo je. — On je predsjednik Vijeća. To mjesto svakih šest mjeseci preuzima nova osoba.

Kimnula sam i vratila slušalice.

— ...Hans Liveen želio bi vam predstaviti planove za novi mlin, ali prije nego što prijeđemo na tu temu, osvrnut ćemo se na ono što je mnoge od vas navelo da danas dođete na ovaj sastanak. O tome će vam govoriti irska predstavnica Grace Burns. Žena koja je izgledala kao da je u pedesetima ustala je sa sjedala i prišla mikrofonu. Imala je dugu, valovitu crvenu kosu, crte lica bile su joj oštre kao da su isklesane iz stijene i bila je odjevena u otmjeno, crno poslovno odijelo.

Skinula sam slušalice.

— Dobra večer svima.

Sudeći po naglasku, bila je sa sjevera Irske, iz Donegala. Mnogi govornici engleskog koji nisu bili Irci vratili su slušalice na uši da čuju prijevod.

— Bit ću kratka — rekla je. — Ovoga tjedna obratilo mi se mnogo ljudi iz irske zajednice s pitanjima povezanima s novopridošlicom iz Irske koja raspolaže podacima o njihovim obiteljima. Usprkos glasinama, to nije ništa neobično s obzirom na veličinu Irske. Rečeno mi je i da je predmet koji pripada toj osobi... koliko sam shvatila, njezin sat... nestao — službeno je rekla.

Oni koji razumiju engleski odmah su ostali bez daha premda je većina najvjerojatnije već čula tu glasinu. Nakon nekoliko sekundi začuo se i drugi val uzdaha kada su prevoditelji prenijeli vijest. Dvoranom se proširio žamor pa je irska predstavnica podigla ruke da ušutka okupljene.

— Razumijem da takva novost djeluje na cijelo selo. Takve novosti narušavaju naše napore da živimo normalno i zbog toga želimo stati na kraj govorkanjima.

Srce mi je počelo malo manje dramatično bubnjati.

— Večeras smo sazvali sastanak kako bismo vas uvjerili da je stvar pod kontrolom i da će problem biti riješen. Čim bude, odmah ćemo izvijestiti zajednicu o ishodu, kao i uvijek do sada. Vjerujem da je novopridošlica večeras s nama — objavila je — pa bih se željela obratiti toj osobi.

Srce mi je opet počelo ubrzano tući. Ljudi oko mene su se ogledavali, zamorili i uzbuđeno brbljali na stranim jezicima, sumnjičavo se i optužujuće pogledavajući. Zatečeno sam pogledala Bobbyja. On je blejao u mene.

— Što da radim? — šaptom sam upitala. — Kako znaju za sat?

Devetnaestogodišnjak u njemu je slegnuo ramenima razrogačenih očiju.

— Svi smatramo kako će biti najbolje da se tim pitanjem pozabavimo u privatnosti i tišini kako bi ta osoba mogla ostati anonimna...

Iz mnoštva su doletjeli povici neodobravanja, neki su se nasmijali, a ja sam se sva naježila.

— Ne vidim potrebe za dramom — nastavila je Grace službenim, trezvenim glasom. — Ako nam novopridošlica samo predoči tobože nestali predmet, okanit ćemo se te teme i zaboraviti je kako bi se zajednica mogla vratiti svojoj uobičajenoj svakodnevici.

Drsko se nasmiješila, a neki u publici su se zahihotali. — Ako bi se dotična osoba sutra ujutro došla predstaviti u moj ured i donijela sat, sve bismo ovo riješili brzo i u četiri oka.

Još negodovanja iz publike.

— Primit ću nekoliko pitanja na ovu temu, a onda prelazimo na važnije pitanje o planovima za nadogradnju vjetroelektrane.

Primijetila sam da se namjerno pravi nevješta u cijeloj toj priči. Cijelo se selo nacrtalo da čuje što je to sa mnom, i kako znam intimne potankosti o ovdašnjim ljudima i njihovim obiteljima. Grace je sve to, u nekoliko rečenica, pomela pod tepih. Ljudi su se nezadovoljno pogledavali i osjetila sam da se sprema oluja.

120

Mnogi su podigli ruke, a predstavnica je kimnula jednoj osobi. Ustao je muškarac.

— Gospođo Burns, smatram kako nije pošteno da se ova stvar rješava u četiri oka. Mislim da ovoliko okupljenih pokazuje da je ta tema značajnija negoli je vi prikazujete, a vaš pristup pokazuje da hotimice nastojite umanjiti njezin značaj.

Neki su zapljeskali. — Predlažem da dotična osoba, za koju znam da je žena, pokaže sat odmah, ovdje, večeras, kako bismo se uvjerili vlastitim očima te mogli zaboraviti tu temu i umiriti se.

Na taj prijedlog odjeknuo je zdrav pljesak.

Predstavnicu je vidno obuzela nelagoda i okrenula se prema kolegama. Neki su kimali, neki su odmahivali glavom, neki su se držali kao da im je dosadno, a neki slijegali ramenima prepuštajući odluku njoj.

— Zabrinuta sam samo za dobrobit dotične osobe, gospodine O'Mara — obratila mu se. — Ne čini mi se poštenim prisiljavati je da se nosi s ovim već u prvome tjednu svog boravka ovdje. Njezina anonimnost je ključna. Sigurna sam da to uviđate.

To ljudi nisu tako srčano podržali, ali nekoliko desetaka blago je zapljeskalo pa sam im u sebi zahvalila i proklela Grace zbog toga što je potvrdila moj spol.

Postarija gospođa, koja je sjedila pokraj muškarca koji je do sada govorio, skočila je sa sjedala.

— Gospođo Burns, naša dobrobit je daleko važnija, dobrobit svih mještana. Ako se ponovno proširila glasina o nestanku nečijih predmeta, nemamo li pravo čuti je li istinita?

Mnoštvo je zažamorilo u znak podrške. Grace Burns podigla je ruku pred čelo kako bi se zaštitila od snažnih reflektora i vidjela vlasnicu glasa.

— Ali, Catherine, to će vam biti otkriveno već sutra, čim osoba dođe k meni. Kakav god bio ishod, poduzet ćemo potrebne mjere.

— To ne utječe samo na irsku zajednicu - doviknuo je muški glas s američkim južnjačkim naglaskom. Svi su se osvrnuli.

Bio je to muškarac koji je stajao u samom dnu dvorane.

— Sjećate li se što se dogodilo zadnji put kad se počelo govorkati o nestajanju stvari?

Mrmorenje odobravanja i kimanje.

— Sjećaju li se svi ovdje tipa zvanog James Ferrett? — viknuo je obraćajući se cijeloj dvorani.

Glasno, potvrdno mrmljanje i kimanje.

— Prije nekoliko godina rekao je da mu se događa to isto. A predstavnici su postupili kao i sada — obraćao se dijelu mnoštva koji nije bio upoznat s pričom. — Gospodin Ferrett pozvan je da postupi na način koji je večeras preporučen anonimnoj ženi, ali je umjesto toga nestao. Nikada nećemo saznati je li otišao putem svojih stvari ili je to bilo djelo predstavnika.

Na to je zavladala povika, ali on je nadglasao galamu.

— Dajte da se time pozabavimo odmah kako dotična osoba ne bi imala priliku pobjeći prije nego što utvrdimo što je posrijedi. Ta nitko joj neće nauditi, a mi imamo pravo znati!

To je dočekano gromoglasnim pljeskom. Cijela zajednica se zapalila. Nisu željeli da im promakne još jedna prilika za pronalazak izlaza. Predstavnica je neko vrijeme šutjela dok je dvorana skandirala oko nje. Rukom je dala znak da se utišaju pa se mnoštvo primirilo.

— Onda dobro — rekla je glasno u mikrofon, a te dvije riječi stale su mi odzvanjati u srcu. Pomislila sam da ću pasti u nesvijest ili prasnuti u smijeh, nisam bila sigurna što od toga dvoga.

Pogledala sam Bobbyja.

— Molim te, uštipni me — nasmiješila sam se — jer ovo je sve toliko smiješno da se osjećam kao u jednoj od onih jezivih noćnih mora kojima se sutradan smiješ.

— Nije smiješno, Sandy — upozorio me. — Nemoj im ništa reći.

Pokušala sam prikriti smiješak, ali srce mi je snažno udaralo.

— Sandy Shortt - objavila je predstavnica — biste li, molim vas, ustali?

121

44.

Kad je Jack otišao iz obiteljske kuće Sandy Shortt, odvezao se u Leitrim Arms, gdje je ušao u malu mjesnu pivnicu.

Premda je bilo rano, pivnica je bila mračna, osvijetljena s premalim brojem prašnih zidnih svjetiljki, dok su prirodno svjetlo zaklanjali prozori sa staklima u boji tamnog burgundca. Pod je bio neravan, popločen kamenom, a drvene klupe prekrivene jastucima šarenog uzorka iz kojih je sa strane ispadala spužva. U pivnici su bila tri muškarca: dvojica su sjedila na suprotnim krajevima šanka s pivom u ruci, izvijajući vratove da vide konjsku utrku na malome televizoru koji je visio sa stropa na stalku. Pipničar je predsjedao iza šanka, ruku položenih na aparat za točenje piva, podignute glave, očiju prikovanih za utrku. Na licima svih muškaraca čitalo se zabrinuto iščekivanje, očito su se kladili na ishod utrke.

Komentator sa snažnim naglaskom iz Corka iz sekunde u sekundu pratio je utrku, govoreći tako brzo da su slušatelji bili prisiljeni zadržavati dah, stoje pridonijelo napetosti ozračja.

Privukavši pipničarevu pozornost, Jack je naručio veliki guinness i izabrao zabačeni separe na drugome kraju šanka, daleko od svih. Imao je važnoga posla.

Pipničar je odlijepio pogled s televizora, svesrdno se posvetivši točenju savršene čaše piva. Držao je čašu ispod mlaza pod kutom od četrdeset pet stupnjeva kako ne bi nastajali veliki mjehurići pjene. Pritisnuo je pipu do kraja i napunio sedamdeset pet posto čaše. Odložio je čašu na šank da se pjena stvrdne prije negoli će je napuniti do vrha.

Jack je izvadio Donalov policijski dosje iz torbe i stavio ga na stol pred sebe, posljednji put prostirući stranice. Bio je to rastanak. Bio je to svršetak, posljednji pogled na nešto što je protekle godine svakodnevno proučavao. Svršetak potrage, početak ostatka njegova života. Želio je posljednji put nazdraviti bratu, popiti s njim posljednje piće. Preletio je pogledom policijska izvješća, duge sate predana policijskog rada, a svaka gaje stranica podsjećala na uspone i padove, nade i razočaranja iz prethodne godine. Bilo je dugotrajno i mukotrpno. Poslagao je izjave svjedoka u niz, svjedočenja svih Donalovih prijatelja koji su te večeri bili s njim. Bol i suze, nesanica i očaj bili su uloženi u nastojanje da se prisjete svake mutne pojedinosti te večeri.

Jack je položio Donalovu fotografiju na stolac sučelice sebi. Posljednje pivo s bratom. Nasmiješio mu se preko stola. Dao sam sve od sebe, Donale. Časna riječ, dao sam sve. Tada je prvi put u to i povjerovao. Nije mogao više ništa poduzeti. Ta mu je pomisao donijela veliko olakšanje. Opet je spustio pogled na stranice pred sobom. Lice Alana O'Connora piljilo je u njega s fotografije za putovnicu učvršćene za ugao. Još jedan slomljeni čovjek, još jedan zamalo uništen život. Alan još nije bio ni blizu točki do koje je Jack stigao toga dana. Jack je izgubio brata, brata kojeg nije poznavao onako dobro kako je trebao, ali Alan je izgubio najvećeg prijatelja. Bacio je pogled na izjavu koju je pročitao tisuću puta, ako ne i više. Alanov iscrpni, potanki opis te kobne noći odgovarao je opisima koje su dali Andrew, Paul i Gavin, kao i tri djevojke koje su upoznali u bistrou, premda su se jedva sjećali i početka večeri, a kamoli ranih jutarnjih sati idućega jutra. Jezik kojim je izjava bila napisana bio je nezgrapan, krut i otuđen. Nedostajalo mu je osjećaja, iznosio je samo činjenice o događaju; vrijeme i mjesto, tko je bio gdje i stoje rekao. Nije bilo osjećaja koji bi dali naslutiti da je ono što se dogodilo te noći razbilo jedno društvo. Daje ta noć promijenila sve predstojeće noći u njihovim životima.

Andreiv, Paul, Gavin, Shane, Donal i ja izašli smo iz pivnice Clohessy's na Howley's Quayu u petak oko pola jedan u noći. Otišli smo u noćni klub The Sin Bin u istoj zgradi... Jack je preskočio pojedinosti o događajima u klubu. Andrew, Paul, Gavin, Donal i ja izašli smo iz kluba oko dva sata i pješke otišli u SuperMacs na O'Connell Streetu, dva križanja dalje. Shaneje u noćnom klubu sreo djevojku koju nitko od nas nije poznavao i otišao s njom kući... Preskočio je nekoliko redaka. Svi smo sjeli u separe na desnoj strani bistroa najbliže blagajni da pojedemo hamburger i pržene krumpiriće. Zapodjenuli smo razgovor s tri djevojke koje su također sjedile u bistrou. Pozvali smo ih da nam se pridruže pa smo svi sjeli u isti separe. Bilo nas je osmero: ja, Andrew, Paul, Gavin, Donal, Collette, Samantha i Fiona. Donal je sjedio s vanjske strane, na rubu sjedala pokraj Fione, preko puta meni. Planirali smo svi otići na tulum kod Fione... Jack je preskočio na najvažniji dio. Pitao sam Donala hoće li i on na tulum, a on je odgovorio da hoće i to je bio naš posljednji razgovor te večeri. Nije mi rekao da odlazi iz bistroa. Počeo sam razgovarati s Collette, a kad sam se okrenuo, Donala više nije bilo. To je bilo oko tri sata ujutro.

Svi su ispričali istu priču. Bio je to posve uobičajeni muški izlazak petkom navečer. Pivnica, noćni klub, bistro, ništa iznimno što bi zapamtili, osim činjenice da im je nestao najbolji prijatelj. Svaki Donalov prijatelj ispričao je svoj posljednji razgovor s njim i rekao da nije primijetio njegov odlazak iz bistroa, osim Fione koja se, tražeći ga, osvrnula i vidjela kako izlazi iz bistroa. Rekla je da je na izlasku udario o dovratak, što je vidjelo nekoliko djevojaka pokraj vrata i nasmijalo se.

Poslije ni jedna od tih djevojaka nije imala što dodati. Bistro je bio prepun ljudi koji su istodobno pristigli iz noćnih klubova, a nadzorna kamera u bistrou nije snimila separe u kojem je sjedio Donal. Redovi koji su nastajali pred blagajnom i društva koja su stajala naokolo čekajući stol zaklanjali su pogled na separe. Uostalom, nije se imalo što vidjeti osim Donala koji izlazi iz bistroa i udara ramenom o dovratak, čemu su svi svjedočili. Nadzorna kamera snimila gaje pred obližnjim bankomatom na kojem je izvadio 30 funti, viđen je kako tetura Arthur's Quayem i tada mu se gubi svaki trag.

Jack je pomislio na svoj zadnji razgovor s Alanom i osjetio se krivim što gaje opteretio molbom da se sjeti još nečega.

Policija je iz Alana posve očito iscijedila i posljednju kap. Jack je imao osjećaj daje na neki način sam kriv za bratov

122

nestanak jer je kao stariji brat trebao nešto poduzeti, trebao je riješiti stvar. Majka je umrla pod teretom iste odgovornosti.

Postoji li itko tko se nije krivio? Sjetio se razgovora s Alanom, u kojem mu je Alan prije nekoliko dana priznao isto.

Nadam se da ćeš ga pronaći, Jack. Stalno si vrtim u glavi onu večer, žaleći što nisam pošao s njim.

Na šanku, kremasta pjena guinnessa počela se odvajati od tamne tekućine. Još je bila mutna, ali počela se bistriti.

Stalno si vrtim u glavi onu večer, žaleći što nisam pošao s njim.

Jacku je srce zapelo u grlu. Brzo je prelistao izjave tražeći ponovno Alanovu. Planirali smo svi otići na tulum kod Fione.

Pitao sam Donala hoće li i on na tulum, a on je odgovorio da hoće i to je bio naš posljednji razgovor te večeri. Nije mi rekao da odlazi iz bistroa.

Pipničar je dopunio čašu piva gurnuvši pipu malo od sebe kako bi se pjena podigla tik iznad ruba.

Jack se uspravio, usredotočio, nije se izbezumio. Misli su mu počele isplivavati na površinu svijesti i osjećao je da je nadomak nečemu. Nekoliko je puta pročitao policijsko izvješće istodobno vrteći u glavi razgovor koji je vodio s Alanom prije nekoliko dana.

Pivo se nije prelilo niti poteklo po vanjskoj strani čaše.

Jack je nastojao kontrolirati disanje, ne dopuštajući da ga preplavi strah.

Pipničar je donio pivo do separea i zastao pred stolom, ne znajući kamo da stavi čašu od svih tih silnih razbacanih papira.

— Odložite je bilo gdje - rekao je Jack. Pipničar je napravio krug čašom po zraku odlučujući gdje će je staviti pa je napokon spustio na stol i požurio do muškaraca koji su vikali na televizor, požurujući svog konja. Jackove oči kliznule su duž crvenocrne tekućine sve do samoga dna čaše. Pipničar ju je odložio na Alanovu izjavu, pokraj rečenice koju je neprestano čitao. Nešto gaje vuklo natrag toj rečenici. Pitao sam Donala hoće li i on na tulum, a on je odgovorio da hoće i to je bio naš posljednji razgovor te večeri. Nije mi rekao da odlazi iz bistroa.

Jack se tresao premda nije znao zašto. Podigao je čašu nesigurnom rukom i drhtavo se nasmiješio bratovoj fotografiji.

Prinio je čašu usnama i otpio velik gutljaj guste tekućine. Dok mu se toplo pivo slijevalo niz grlo, svom ga je žestinom pogodilo sjećanje na sljedeću Alanovu rečenicu.

Stvarno sam mislio da će bez problema naći taksi ako ode tim putem, znaš?

Guinness mu je zapeo u grlu pa se zakašljao i nagnuo od stola da se iskašlja.

— Jeste dobro? — doviknuo je pipničar.

— Da! To, mali! — dva su muškarca prestrašila Jacka slaveći pobjedu svojega konja pljeskanjem i klicanjem. Jack je u glavi izvrtio milijune izgovora, obrana, propusta i mogućnost da je pogrešno čuo. Sjetio se kako je Sandy u rokovniku velikim, crvenim slovima napisala da mora posjetiti Alana, sjetio se zabrinuta lica gospođe O'Connor — Misliš da je nešto skrivio? Znala je. Cijelo je vrijeme znala. Prošli su ga ledeni trnci. Žilama mu je prokolao gnjev. Tresnuo je o stol čašom na čijem je dnu ostao još samo bijeli krug. Noge su mu bile slabe jer su vlast nad njegovim tijelom preuzeli gnjev i strah.

Poslije se nije sjećao izlaska iz pivnice, nije se sjećao daje nazvao Alana i odvezao se u Limerick u rekordno brzom vremenu kako bi se našao s njim. Kad se poslije prisjećao tih sati, malo je toga znao o toj večeri, osim onoga što su mu drugi ispričali. Ali zapamtio je Alanov žalostan glas koji mu je sada uporno odzvanjao u glavi: Stalno si vrtim u glavi onu večer, žaleći što nisam pošao s njim. Stvarno sam mislio da će bez problema naći taksi ako ode tim putem, znaš? Nepodudaran glas iz njegove izjave vikao je još glasnije: Pitao sam Donala hoće li i on na tulum, a on je odgovorio da hoće i to je bio naš posljednji razgovor te večeri.

Naš posljednji razgovor.

Lagao je.

Zašto?

123

45.

Kad sam ustala sa stolice, tisuće ljudi uprle su oči u mene, proučavajući me, oblikujući mišljenje, sudeći mi, vješajući me, spaljujući me na lomači. Ugledala sam Helenu u prvome redu, vidno uznemirenu razvojem događaja. Ruke je čvrsto stezala na grudima kao da moli, a u očima su joj blistale nakupljene suze. Nasmiješila sam joj se, žaleći je. Žaleći nju.

Ohrabrujuće mije kimnula. Joseph je na pozornici učinio isto. Nisam bila sigurna čega bih se trebala bojati, pa se valjda zato i nisam bojala. Nije mi bilo jasno što se događa, zastoje tako strašno važno to što mije nešto nestalo, zašto je nešto što je djelovalo tako pozitivno preraslo u nešto negativno. Bilo mi je jasno samo jedno, a to je da me se pribojavaju ljudi koji su ovdje dulje od mene, i to mije bilo dovoljno. Proteklih nekoliko dana dovoljno su mi nelagode pričinili oni koji su me posvuda slijedili i ispitivali poznajem li njihove obitelji. Nisam baš željela da se stanje pogorša.

Predstavnica je uprla oči u mene.

— Dobro došla, Sandy. Znam da vam se ne čini poštenim što ovo morate učiniti javno, ali svjedočili ste onome što nas je na to primoralo.

Kimnula sam.

— Moram vas pitati o toj glasini da vaše stvari nestaju — zastala je, bjelodano ne želeći postaviti pitanje u strahu od odgovora. — Možete li, molim vas, potvrditi da je neistinita?

— Navodite je! — viknuo je jedan muškarac, a drugi su ga ušutkali.

— Ovo nije sudnica - ljutito je odvratila predstavnica. — Molim vas, dopustite gospođici Shortt da govori.

— Glasina je — prešla sam pogledom po tisućama lica od kojih su neka slušala prijevod mojih riječi na slušalice — potpuno neistinita.

Opet je zavladao žamor pa sam podigla glas. — Premda mi je jasno zašto se proširila. Mahala sam nekome pa mi je sat odletio sa zapešća u obližnje polje. Zamolila sam nekoliko ljudi da mi pomognu u potrazi. Stvarno nije posrijedi ništa važno.

— Jesu li ga pronašli? — upitala je Grace Burns, ne mogavši prikriti olakšanje u glasu.

— Jesu — lagala sam.

— Pokaži nam ga! — viknuo je jedan muškarac, a još se nekoliko stotina složilo s njim.

Grace je uzdahnula.

— Nosite li sada taj sat?

Sledila sam se i spustila pogled na golo zapešće.

— Ovaj... ne, zato što se kopča potrgala kad mi je pao i još nije popravljen.

— Donesi sat! — viknula je neka žena.

— Neću! — viknula sam, na što su svi utihnuli. Osjetila sam da me Bobby iznenađeno pogledao. - Uz dužno poštovanje prema svima vama, imam osjećaj da je cijela ova priča tek smiješan lov na vještice. Dala sam vam riječ da moj sat nije nestao i odbijam dalje sudjelovati u ovome cirkusu donoseći ga ovamo da bih paradirala s njime po dvorani.

Nisam ovdje dovoljno dugo da bih znala zašto se svi ovako ponašate, ali ako mi ovdje želite zaželjeti doličnu dobrodošlicu, molim vas, vjerujte mi na riječ.

To nije bilo baš dobro prihvaćeno.

— Molim vas, gospođice Shortt — zabrinuto je rekla Grace. — Mislim da bi bilo najbolje kada biste napustili dvoranu i otišli po sat. Jason će poći s vama.

Muškarac u crnome odijelu, vitak i krhke građe, ali tako savršena držanja da je zasigurno morao proći vojnu obuku, stao je na kraj mojega reda. Pružio je ruku prema vratima.

— Ne poznajem tog čovjeka — hvatala sam se za slamku. — Ne idem s njim.

Grace je prvo djelovala zbunjeno, a onda oprezno rekla: — Čujte, morat ćete nam donijeti sat sviđalo se to vama ili ne, pa recite čija bi vam pratnja najbolje odgovarala.

Brzo sam razmišljala.

— Čovjeka pokraj mene.

Bobby se prenuo i poskočio.

Grace je naprezala oči ne bi li ga vidjela, a kad ga je prepoznala, kimnula je.

— Onda dobro, obojica će poći s vama. Dok vas nema, mi ćemo nastaviti sa sastankom.

Nizozemski predstavnik stao je na pozornicu i počeo govoriti o planu za izgradnju novih vjetroturbina, ali nitko se nije obazirao na njega. Sve su oči bile uprte u nas dok smo prolazili kroz dvoranu dugim prolazom. Ljudi koji su stajali u dnu dvorane razmaknuli su se da nas propuste, a onda su nas progutala razjapljena golema vrata. Kad smo se našli vani, Bobbv me pogledao raširenih očiju, ne želeći razgovarati pred našim pratiteljem.

— Moramo uzeti moj sat iz Bobbyjeve trgovine — mirno sam objasnila Jasonu. - Trebao mi je popraviti kopču.

Bobby je kimnuo, napokon shvativši.

124

Stigli smo pred vrata trgovine Izgubljeno i nađeno, ukrašena šarenim, rasparenim čarapama. Vani je sada bio mrak, a selo je djelovalo kao grad duhova jer su svi bili u Društvenome domu i čekali me, čekali da doznaju je li moguće otići iz mjesta zvanog Ovdje ili nije.

— Radije bih ovdje pričekala Bobbyja. — Zaustavila sam se i ostala na verandi zagledana u mračnu šumu. Jason nije ništa rekao, ali se odmaknuo, ruku sklopljenih pred sobom, da pričeka sa mnom.

— Što si ti, tajna služba? — bockala sam ga odmjeravajući ga od glave do pete. Nije se nasmiješio nego je samo svrnuo pogled. -Negativac iz Matrixa?Čovjek u crnom? Opsjednuti fan Johnnyja Casha? — Nije odgovorio. Uzdahnula sam. — Ovdje si kako bi mi onemogućio bijeg? — upitala sam.

Nije odgovorio.

— Bi li me upucao da pokušam pobjeći? — drsko sam upitala. — Poslali su te da me pratiš.

S neodobravanjem sam coknula jezikom. — Pa što oni misle, da sam ja nekakva zločinka?

Okrenula sam se prema njemu. — Samo da se zna, nije mi drago što si ovdje.

Zurio je ravno preda se.

Bobby je prekinuo neugodnu tišinu zalupivši za sobom vrata.

— Evo, imam ga.

Uzela sam mu ga iz ruke i pregledala ga.

—Je li to tvoje? —Jason se tada prvi put oglasio motreći mi lice. Bio je srebrn sa sedefastim licem, ali tu je sličnosti bio kraj. Umjesto lančića imao je tvrdu narukvicu, umjesto pravokutnog lica, imao je okruglo.

— Da — uvjereno sam rekla. — To je moj sat.

Jason ga je uzeo i stavio mi ga na zapešće. Bio je prevelik čak i za moju ruku.

— Bobby — Jason je umorno protrljao oči — donesi joj drugi sat. Ovaj put neki prave veličine.

Oboje smo ga iznenađeno pogledali.

— Zato sam ovdje — drsko je odgovorio i vratio se na svoje mjesto na verandi.

Bobby se brzo vratio unutra, a Jason je doviknuo za njim: — Ah, i pobrini se da kopča bude potrgana. Rekla si da ga ne nosiš jer je kopča potrgana, ne?

Kimnula sam nijemo.

— To te očito ušutkalo — rekao je i nastavio zuriti u šumu.

Svo troje smo se brzo i šutke vraćali prema Društvenome domu, a ja sam čvrsto stezala sat u rukama. Prije nego što je Jason povukao vrata, zadržala sam ga.

— Što će biti sada? — upitala sam jer je strepnja u meni bujala.

— Pa, valjda sada moraš ući unutra i... — razmislio je i slegnuo ramenima — lagati.

Otvorio je vrata, a tisuće se lica okrenulo prema nama.

Nizozemski predstavnik smjesta je utihnuo, a mikrofonu je prišla Grace Burns. Na licu joj se jasno čitala zabrinutost.

Bobbv i Jason zadržali su se kod vrata, a Bobbv mije ohrabrujuće kimnuo pa sam se zaputila dugim prolazom do pozornice na drugome kraju dvorane. Da nisam bila toliko nespokojna, nasmijala bih se ironiji svoje situacije. Gregorv me cijeloga života želio povesti crkvenim prolazom do oltara, a sada sam se, zahvaljujući satu koji mije darovao, zatekla u sličnoj situaciji.

Stigavši do pozornice, pružila sam sat Grace. Proučila gaje, a ja sam se zapitala kako bi ona, zaboga, mogla ocijeniti je li to moj sat ili nije. Sve mije to bilo smiješno. Sve je bila obična predstava, da se umire oni neudomaćeni i odustanu od pobune i traženja izlaza.

— Kako možemo znati da je to njezin sat? — viknuo je netko, a ja sam zakolutala očima.

— Na poleđini joj je ugravirano ime! — opet je netko viknuo, a meni se krv sledila. To je znala tek nekolicina. Odmah sam pogledala Josepha, ali po izrazu njegova lica odmah sam vidjela da me on nije odao. Ljutito je gledao Helenu koja je još ljuće gledala... Joan. Joan je sjedila u prvome redu crvena lica pokraj muškarca koji je viknuo. Očito je to načula.

Pokajnički je pogledala Helenu i mene. Svrnula sam pogled. Nisam bila sigurna kako se osjećam i nisam znala kako će sve to završiti.

— Je li to istina? — obratila mi se predstavnica.

— Uvjeravam vas da jest — viknuo je onaj isti muškarac.

Sigurna sam da je moje lice odavalo sve.

Okrenula je sat da potraži moje ime na poleđini. Djelovala je zadovoljno.

— Na poleđini je ugravirano ime Sandy Shortt. Iz gledališta su doprli glasni uzdasi i žamor.

— Sandy, hvala vam na suradnji. Sada možete ići i uživati u životu među nama. Nadam se da će od sada ljudi biti srdačniji prema vama — toplo se nasmiješila.

125

Ošamućena, uzela sam sat, ne mogavši vjerovati da je Bobbv stigao u tako kratkom roku ugravirati moje ime. Brzo sam odmicala prolazom dok mi je većina pljeskala i smiješila mi se. Neki su mi se ispričavali, no bilo je i onih koji su i dalje bili neuvjereni, kakvi će vjerojatno zauvijek i ostati. Zgrabila sam Bobbvja za ruku i izvela ga iz dvorane.

— Bobby! — nasmijala sam se kad smo bili na sigurnoj udaljenosti od Društvenoga doma.

— Kako ti je to, dovraga, pošlo za rukom?

Bobby je djelovao užasnuto.

-Što?

— Da tako brzo ugraviraš moje ime!

— Nisam - zatečeno je rekao.

— Molim? — okrenula sam sat. I našla se oči u oči s praznom, metalnom površinom.

— Dođi, hajdemo unutra — rekao je Bobby otključavajući vrata trgovine i nesigurno se ogledavajući oko sebe.

U sjenama se začuo šum i iz njih je iskoračio Jason. Poskočila sam.

— Oprosti ako sam te prestrašio — rekao je svojim robotskim glasom. — Sandy — u glas mu se uvukla tronutost i tijelo mu se opustilo kad je stupio na osvijetljen trijem — samo sam se pitao poznaješ li možda moju suprugu Alison?

Alison Rice? Iz Galwaya smo. Iz Spiddala.

Progutao je knedlu, nasilničko držanje postalo je blago i ranjivo, a na licu mu se jasno čitala zabrinutost.

Još iznenađena njegovom iznenadnom pojavom, nekoliko sam puta prekopala po sjećanju tražeći to ime. Nije mi bilo poznato pa sam polako odmahnula glavom.

— Oprosti.

— O. K. — pročistio je grlo i uspravio se, a krutost se vratila kao da mu to pitanje nikada nije prešlo preko usana. Grace Burns zamolila me da ti prenesem kako želi da sutra odmah ujutro dođeš na sastanak u njezin ured.

Na to je opet nestao u tami.

126

46.

Jack je osjećao kako mu žilama kola gnjev. Mišići lica trzali su mu se poskakujući ispod kože, pripremajući se na veliku svađu. Nastojao je ovladati disanjem, ovladati živcima. Imao je dojam da je u vožnji samljeo stražnje zube do kosti.

Obrazi su mu bili zažareni i u njima mu je bubnjala krv, baš kao i u ostatku tijela. Stezao je i opuštao pesnice hodajući kroz pretrpanu mjesnu pivnicu u Limericku.

Ugledao je Alana kako sjedi sam za malim stolom s pivom ispred sebe i slobodnim stolcem, čekajući ga. Podigao je pogled i mahnuo, a lice mu se razvuklo u osmijeh pa je Jack u njemu opet ugledao desetogodišnjaka koji je svakoga dana svraćao u njihov dom. Bio se spreman baciti na njega, ali se zaustavio. Umjesto toga skrenuo je u zahod gdje je stajao za umivaonikom zapljuskujući si vodom lice, zadihan kao da je istrčao maraton. Jedva jedvice sprječavao se da ne krene i vlastoručno ubije Alana. Što je učinio? Što je Alan, zaboga, učinio?

127

47.

Onoga dana kada je nestala Jenny-May Butler, u leitrimsku državnu školu došla je policija. Bili smo posebno uzbuđeni jer bi nas, skromne učenike, ravnatelj rijetko počastio svojom nazočnošću, a još rjeđe bi dolazio u učionicu. Čim smo ugledali njegovo strogo, optužujuće lice, u trbusima su nam zaplesali leptirići jer nismo bili sigurni što smo to i jesmo li uopće nešto skrivili. Ali takvom je moći zračio. Glavni razlog našeg uzbuđenja bio je taj što je prekinuo sat vjeronauka da bi nešto šapnuo na uho gospođi Sullivan. Došaptavanje među nastavnicima uvijek je značilo da se događa nešto važno. Naloženo nam je da izađemo iz učionice i poredamo se pred vratima jedan po jedan, s prstom na ustima. To obično nije imalo željeno djelovanje jer prst nije prikladan prigušivač budući daje to ipak samo prst, a ne patentni zatvarač, i uz to je pripadao svakome od nas, što je značilo da u svakom trenutku može biti uklonjen. Ali kad smo toga dana ušli u školsku sportsku dvoranu, nitko od nas nije rekao ni riječ jer je na početku neobično tihe dvorane stajalo dvoje policijskih pripadnika. Bili su to muškarac i žena, odjeveni od glave do pete u mornarskiplavu uniformu.

Sjeli smo na pod nasred dvorane s ostalim četvrtim razredima. Ispred nas su bili prvašići i drugašići iz male škole.

Sto si bio stariji, to si dalje sjedio. Ekipa iz šestog razreda uvijek bi mirno zauzela mjesta u zadnjem redu. Dvorana se brzo punila. Učitelji su se poredali uza zidove s vanjske strane poput zatvorskih stražara i povremeno bi ljutita lica pucnuli prstom prema nekome tko je šaputao ili se nastojao udobnije smjestiti na hladnom i ne posve čistom podu.

Ravnatelj nam je predstavio dvoje policajaca, objasnivši da su iz obližnje policijske postaje te da su došli razgovarati s nama o nečemu važnom. Najavio nam je da će nas učitelji poslije u razredu ispitivati o onome što su policajci rekli. Kad je to objavio, pogledala sam prema našim učiteljima i primijetila da ih se nekoliko naglo uspravilo i počelo slušati. Zatim je progovorio policajac koji je sebe predstavio kao policajca Rogersa, a kolegicu kao policajku Branningan. Nakon toga je, koračajući amo-tamo s rukama na leđima, objasnio da ne smijemo vjerovati neznancima niti ući s njima u auto, čak ni kad nam kažu da su ih naši roditelji poslali da nas pokupe. To me podsjetilo na to kako sam srijedom navečer odbijala ući u auto ujaka Freda kad bi došao po mene pa sam se gotovo naglas nasmijala. Rekao nam je i da se trebamo uvijek pobuniti primijetimo li da je netko srdačniji nego što je to normalno. Ako nam itko priđe ili vidimo daje prišao nekome drugome, moramo o tome smjesta obavijestiti roditelje ili učitelje. Bilo mi je deset godina i pamtila sam kako sam sa sedam godina vidjela da je Joeyja Harrisona pred školom pokupio neki čudan muškarac. O tome sam obavijestila učiteljicu, a ona mije očitala bukvicu jer mu je to bio tata pa je zaključila da sam bezobrazna.

Sve u svemu, za nas desetogodišnjake, a neki su već bili debelo na pragu jedanaeste, to predavanje o sigurnosti bilo je stara priča. Ali pretpostavila sam da je ono namijenjeno petogodišnjacima i šestogodišnjacima koji su sjedili u prvim redovima kopajući nos, češkajući se po glavi i gledajući u strop. Prvi red pun malih skakavaca. U to doba nisam imala nikakvu želju za pridruživanjem policijskim snagama. Moju kasniju ambiciju nije raspalilo to besplatno predavanje o sigurnosti nego rasparene čarape. Znala sam daje povod predavanju nestanakJenny-May. Cijeloga tjedna svi su se u vezi toga čudno ponašali. Naša je učiteljica čak nekoliko puta izašla iz razreda u suzama kad bi joj pogled pao na njezino prazno sjedalo. Ja sam u sebi bila oduševljena, premda sam znala daje to ružno, ali za mene je to bio prvi spokojan školski tjedan u zadnjih nekoliko godina. Za promjenu, nisam osjećala kako mi u glavu udaraju papirnate kuglice koje je JennyMay ispuhivala kroza slamku, a kad bih odgovorila na učiteljičino pitanje, nisam čula podsmjehivanje iza sebe. Znala sam da se dogodila strašna i tužna stvar, ali jednostavno nisam osjećala tugu.

Prvih nekoliko tjedana nakon njezina nestanka, svakoga smo jutra molili za sigurnost Jenny-May, za njezinu obitelj i za njezin pronalazak. Kako su tjedni prolazili, molitva je postajala sve kraća, sve dok jednog ponedjeljka gospođa Sullivan nije izostavila molitvu, bez riječi objašnjenja. Svi stolovi u učionici su preraspo-ređeni i puf! - odjednom se sve vratilo u normalu. To mi je bilo još čudnije od nestanka Jenny-May. Prvih nekoliko minuta samo sam iznenađeno gledala oko sebe, dok su ostali recitirali pjesmicu kao da su ludi. Učiteljica me prekorila misleći da nisam naučila pjesmicu, koju sam prethodne večeri učila puna dva sata, pa me ostatak dana imala na zubu.

Kad je policajac Rogers završio predavanje o sigurnosti, došao je red na policajku Branningan da govori konkretnije o Jenny-May. Mekim glasom rekla je da ako itko išta zna ili ima ikakav podatak o nečemu stoje vidio proteklih nekoliko tjedana ili mjeseci, da ode u sobu broj četiri pokraj zbornice gdje će ona i policajac Rogers čekati cijeloga dana. Lice mije gorjelo jer sam imala osjećaj da se obraća izravno meni. Ogledala sam se, paranoična, obuzeta osjećajem da je cijeli događaj upriličen samo kako bi se mene natjeralo da priznam sve što znam. Nitko me nije čudno gledao osimjamesa Mayburyja, koji sije strgnuo krastu s lakta i bacio je na mene. Naša učiteljica pucnula je prstima prema njemu, što nije imalo posebnog učinka jer je šteta već bila napravljena, a i nije je se bojao i pucao mu je prsluk za pucanje prstima.

Kad je predavanje završilo, učitelji su nas još jednom pozvali da odemo u sobu broj četiri na razgovor s policajcima nakon čega su nas pustili na stanku za ručak, što je bila glupa zamisao jer nikome nije padalo na pamet žrtvovati vrijeme za igru radi razgovora s policijom. No čim smo se vratili u učionicu, a gospoda Sullivan naložila da izvadimo vježbenice iz matematike, ruke su odjednom poletjele u zrak. Odjednom su se svi sjetili ključnih dokaza. Stoje gospođi Sullivan

128

drugo preostalo? I tako je policajce pred vratima sobe dočekao vrlo dug red učenika svih uzrasta, od kojih neki nikada nisu ni upoznali Jenny-May. Soba broj četiri dobila je nadimak "soba za ispitivanje", a priča koja se razvijala unutra sve se više preuveličavala kad god bi koji učenik izašao i pridružio se prijateljima. Bilo je toliko učenika s tobožnjim podacima da su se policajci morali vratiti sutradan, ali je prethodno ipak svaki razred strogo upozoren da je, premda se svačiji doprinos cijeni, policijsko vrijeme dragocjeno te da učenici trebaju odlaziti u sobu četiri samo ako doista imaju nešto važno za reći. Drugoga dana, učiteljica mije dva puta zabranila pristup u sobu broj četiri zbog toga što sam to prvi put zatražila na satu povijesti, a drugi put na satu irskog.

— Ali ja volim irski, gospođice — pobunila sam se.

— Dobro, onda će ti biti drago što ostaješ — planula je i naredila mi da naglas pročitam cijelo jedno poglavlje iz knjige.

Nisam imala izbora pa sam podigla ruku za vrijeme likovnog u petak poslijepodne. Predmeta koji svi obožavaju.

Gospođica Sullivan iznenađeno me pogledala.

— Smijem li sada ići, gospođice?

— Na zahod?

— Ne, u sobu broj četiri.

Djelovala je iznenađeno, ali me napokon ozbiljno shvatila i dopustila mi da napustim sat, što su svi ostali popratili jednim Oooooooooh.

Pokucala sam na vrata sobe broj četiri i otvorio mi je policajac Rogers. Mora da je bio visok najmanje metar osamdeset. S deset godina već sam bila visoka metar šezdeset pet pa mi je bilo drago napokon vidjeti nekoga tko se nadvio nad mene, pa makar djelovao zastrašujuće u policijskoj odori, a ja mu morala izreći priznanje.

— Opet sat matematike? — široko se nasmiješio.

— Ne — rekla sam tako tiho da sam se jedva čula. — Likovnog.

— Oh — iznenađeno je podigao guste obrve nalik na gusjenice.

— Ja sam odgovorna — brzo sam rekla.

— E pa, to je dobro, ali ne mislim da te izostanak s jednog sata matematike čini neodgovornom, no nemoj reći učiteljici da sam to rekao — dodirnuo je prstom nosnicu.

— Ne — rekla sam i duboko udahnula. — Želim reći da sam odgovorna za nestanak Jenny-May. Tada se nije nasmiješio. Otvorio je vrata šire.

— Uđi.

Ogledala sam se po sobi. Nije bila kao u glasinama koje su kružile protekla dva dana. Jemima Hayes mi je rekla da je netko rekao njezinoj prijateljici da mu je netko rekao kako nekome nije bilo dopušteno izaći iz sobe na zahod pa se morao upiškiti u hlače. Soba nije djelovala nimalo prijeteće, uz jedan zid bila je sofa, stolić je bio u sredini, a plastična stolica na drugoj strani. Nije bilo ni traga mokroj stolici.

— Sjedni ovdje — pokazao je sofu. — Raskomoti se. Kako se zoveš?

— Sandy Shortt.

— Ali visoki ste za svoju dob, zar ne, gospođice Shortt? — nasmijao se, a ja sam se uljudno nasmiješila premda sam taj štos čula već milijun puta. Prestao se smijati. — Onda, reci mi, zašto misliš da si odgovorna za nestanak Jenny-May, kako ti to zoveš.

Namrštila sam se.

— A kako vi to zovete?

— Pa, nismo još sigurnije li... ništa ne upućuje na... — uzdahnuo je. — Samo mi reci zašto misliš da si odgovorna — dao mi je rukom znak da nastavim.

— Dakle, nisam se sviđala Jenny-May — započela sam polako, postajući napeta.

— Oh, siguran sam da to nije istina — ljubazno je rekao. — Zašto to misliš?

— Nazivala me krakatom kujom i gađala kamenjem.

— Oh — ušutio je.

Udahnula sam.

— A onda je prošloga tjedna doznala da sam rekla svom prijatelju Emeru kako ne mislim da je onoliko dobra u igri kralja/kraljice koliko svi misle da jest pa se stvarno naljutila, dojurila do mene i Emera i izazvala nas na igru... dobro, zapravo ne nas jer nije ništa rekla Emeru nego samo meni. Ne sviđa joj se ni Emer, ali ja joj se manje sviđam, a i ja sam ono rekla pa smo sutradan trebale odigrati tu igru, ja i Jenny-May, a pobjednica bi postala neosporna prvakinja i nitko ne bi smio reći da nije dobra jer bi to dokazivala pobjeda. Znala je i da mi se sviđa Stephen Spencer i uvijek mi je dovikivala uvrede tako da on čuje pa da se ni njemu ne sviđam, ali znala sam da se on i njoj sviđa. Dobro, to je bilo očito jer su se nekoliko puta poljubili jezikom u grmlju na kraju ulice na boci istine, ali ne mislim da se ona njemu stvarno sviđala pa je

129

možda i njemu drago što je nema jer će sada imati mira, ali ne želim reći da mislim kako je on ikako skrivio njezin nestanak. Uglavnom, onoga dana kada smo trebali igrati kralja/kraljice, vidjela sam Jenny-May da na biciklu prolazi pokraj moje kuće, i dobacila mi je ružan pogled i znala sam da će me sutra pobijediti u kralju/ kraljici i da stvari ne mogu biti gore nego već jesu i... — utihnula sam i napućila usne, nesigurna bih li trebala reći što osjećam.

— Što se dogodilo, Sandy?

Progutala sam knedlu.

— Jesi li nešto učinila?

Kimnula sam, a on se nagnuo naprijed, povukavši stražnjicu bliže rubu stolice.

— Što si učinila?

-Ja... ja...

— Sve je u redu. Možeš mi reći.

— Učinila sam da nestane — rekla sam brzo, kao da skidam flaster s kože, brzo i lako.

— Oprosti, što si učinila?

— Učinila sam da nestane.

— Kako? Nekim oružjem ili...?

— Ne, zaželjela sam to. Zaželjela sam da nestane.

— Ah — sinulo mu je što govorim pa se polako naslonio. — Sada razumijem.

— Ne, samo kažete da razumijete, ali zapravo ne razumijete. Stvarno sam učinila da nestane tako što sam to zaželjela više nego išta u cijelome životu, čak i više nego kad je ujak Fred odsjeo kod nas na mjesec dana nakon rastave od ujne Isabel pa je pušio, pio i zasmrdio cijelu kuću zbog čega sam zbilja željela da nestane, ali ne toliko koliko sam željela da nestane Jenny-May, a nekoliko sati nakon što sam to poželjela, gospođa Butler došla je u našu kuću i rekla nam daje nestala.

Opet se nagnuo naprijed.

— Znači, vidjela si Jenny-May nekoliko sati prije negoli je gospoda Butler došla k vama?

Kimnula sam.

— U koliko je to bilo sati?

Slegnula sam ramenima.

— Bi li te moglo nešto podsjetiti na točno vrijeme? Sjeti se... što si radila? Je li bilo koga drugoga u blizini?

— Upravo sam otvorila vrata djedu i baki. Došli su na ručak, a ja sam baš grlila baku kad sam je ugledala kako prolazi na biciklu. Tada sam zaželjela.

Lecnula sam se.

— Znači, bilo je to u vrijeme ručka. Je li bila sama?

Sada je sjedio na rubu stolice, ne obazirući se na moju zabrinutost zbog svoje želje da Jenny-May nestane. Ispitivao me o tome što je Jenny-May radila, s kim je bila, kako je izgledala, što je imala na sebi, kamo se činilo da ide — more pitanja koja su se ponavljala sve dok me nije toliko zaboljela glava da se više nisam mogla sjetiti nikakvih odgovora.

Pokazalo se da sam im jako puno pomogla, kao posljednja osoba koja ju je vidjela, pa mi je toga dana bilo dopušteno da ranije odem iz škole. Još jedna prednost povezana s nestankom Jenny-May. Nekoliko noći prije dolaska policajaca u školu počela me hvatati grižnja savjesti u vezi njezina nestanka. Gledala sam s tatom dokumentarac o tome kako se stotinu pedeset tisuća ljudi u gradu Washingtonu dogovorilo misliti pozitivno kako bi srezali stopu kriminaliteta, stoje dokazivalo da pozitivno i negativno mišljenje imaju mjerljivo djelovanje. Ali kad mije policajac Rogers rekao da nisam kriva što Jenny-May Butler više nema, da ne možeš nešto postići tako što to zaželiš, postala sam mnogo realističnija.

I tako sam se dvadeset četiri godine poslije našla pred uredom Grace Burns, spremajući se da pokucam na vrata i bilo mi je točno onako kao kad sam imala deset godina. Imala sam isti osjećaj odgovornosti za nešto nad čime nisam imala moć, ali sam na neki djetinjasti način osjećala da sam još od desete godine tajno, nijemo i podsvjesno priželjkivala pronaći ovakvo mjesto.

130

48.

— Jack, je li sve u redu? — upitao je Alan čim mu je ovaj sjeo preko puta za niski stol u pivnici. Na licu mu se jasno čitala zabrinutost pa se Jack opet pokolebao.

— Dobro sam — odgovorio je Jack odlažući piće i smještajući se na stolac, nastojeći potisnuti srdžbu u glasu, osjećajući se zbunjeno.

— Izgledaš katastrofalno.

Oči su mu pale najackovu nogu koja je jednolično poskakivala.

— Sve je u redu.

— Sigurno? — Alan je stisnuo oči.

-Aha. Otpio je velik gutljaj guinnessa i vratila mu se uspomena koje se sjetio kad je zadnji put otpio takav gutljaj. Alanova laž.

— Onda, što ima? — rekao je Alan. — Na telefonu si zvučao kao da je požar. Imaš mi što važno reći?

— Ne, nema požara — Jack se ogledao oko sebe, izbjegavajući Alanov pogled i nastojeći iz petnih žila da mu šaka ne poleti. Morao je tome pristupiti kako treba pa se pokušao opustiti. Noga mu je prestala poskakivati, nagnuo se nad stol i zagledao u svoje pivo.

— Samo sam protekloga tjedna opet tražio Donala pa mi se sve vratilo, kužiš?

Alan je uzdahnuo pa se i on zagledao u svoje pivo.

— Da, razumijem. Svakoga dana razmišljam o tome.

— O čemu?

Alan je brzo podigao pogled.

— Kako to misliš?

— Zanima me o čemu točno svakoga dana razmišljaš? — Jack je nastojao ne zvučati kao ispitivač.

— Ne znam kako to misliš. Razmišljam o cijeloj toj priči — Alan se namrštio.

— E pa, ja razmišljam o tome kako žalim što nisam bio ondje one noći, kako žalim što Donala nisam bolje poznavao jer bih u tom slučaju možda... — Jack je podigao ruke — možda, možda, možda. Možda bih znao gdje ga treba tražiti, možda bih znao kamo i kome odlazi kad mu treba sigurnost ili privatnost. Takve stvari, znaš? Možda je od nekih ljudi bježao, možda se s nekim spetljao. Nije često govorio o privatnim stvarima i svaki dan razmišljam o činjenici da bih možda uspio pronaći brata da sam ga bolje poznavao. Možda bi sada sjedio s nama i pio pivo.

Obojica su nagonski pogledala prazan stolac pokraj sebe.

— Ne razmišljaj tako, Jack. Bio si dobar br...

— Nemoj — prekinuo ga je podignuta glasa. Alan je iznenađeno zastao.

— Što "nemoj"?

Jack ga je pogledao ravno u oči.

— Nemoj lagati.

Na Alanovo lice uvukli su se strah i nesigurnost pa je Jack shvatio da ga je intuicija dobro vodila. Alan se zabrinuto ogledao po pivnici, ali ga je Jack zaustavio.

— Ne trebaš mi govoriti da sam bio dobar brat jer znam da nisam. Nemoj lagati da bih se osjetio bolje. Činilo se da je Alanu laknulo kad je čuo taj odgovor.

— Dobro, bio si usrani brat — nasmiješio se pa su se obojica nasmijala.

— Koliko god se kinjio zbog toga što nisam one noći bio ondje, duboko u sebi znam da bi se vjerojatno dogodilo isto, sve da sam i bio. Jer ti si mu čuvao leđa, kao i uvijek.

Alan se tužno nasmiješio zagledan u pivo.

— Zadnji put smo razgovarali, krivio si se zato što one večeri nisi izašao s Donalom.

Jack je podigao mokri podmetač za pivo i počeo polako guliti vanjsku naljepnicu. — Znam kako je kad se zbog nečega kriviš, nije to dobro. Odlazio sam nekim ljudima da mi pomognu srediti glavu — nelagodno se počešao po glavi.

— Rekli su mi da je normalno kriviti sam sebe. Zaključio sam kako je važno da ti to kažem. Uz pivo.

— Hvala — tiho je rekao Alan. — Cijenim to.

— Da, pa... ti si bar stigao razgovarati s njim prije nego što je otišao, ne?

Alanovo lice pokazivalo je da nije siguran kamo to vodi, ali Jack još nije zvučao prijeteći jer se u međuvremenu uspio dovoljno primiriti i potisnuti svoje slutnje.

— Imaš sreće. Ostali dečki nisu ni primijetili kad je otišao.

— Nisam ni ja - Alan se počeo meškoljiti.

— Ne, jesi — rekao je Jack. — Rekao si to prošloga tjedna.

131

Otpio je još jedan velik gutljaj guinnessa i ogledao se, nastojeći i dalje zvučati ležerno.

— Ovdje je baš gužva, ne? Nisam mislio da će ovako navečer biti tolika gužva.

Pogledao je na sat: šest popodne. Imao je dojam da su od susreta sa Sandynom majkom prošli dani, a ne sati. — Prošli tjedan rekao si kako žališ što nisi pošao s njim i da si mislio kako će bez problema naći taksi ako ode tim putem.

Alan je djelovao nespokojno.

— Nisam...

— Jesi, čovječe — prekinuo ga je Jack i nasmijao se. — Možda gubim razum, ali toga se sjećam. Ali bio sam sretan što to čujem.

-Da? — Da — Jack je sretno kimnuo — jer je to značilo da nije samo tako odlutao, znaš? Obavijestio je nekoga i sada je jasno zašto se zaputio upravo u tom pravcu. Čovjeku bude lakše kad to zna. Ostali dečki su srditi sami na sebe zato što to nisu primijetili. Osuđuju se zato što nisu vidjeli kad je otišao. Ti bar to nemaš na plećima.

Alan se meškoljio.

— Da, valjda.

Iz džepa košulje izvadio je vrećicu duhana. — Idem van zapaliti. Vraćam se za minutu.

— Čekaj malo — rekao je Jack. — Popit ću ovo pivo pa idem s tobom.

— Ne pušiš.

— Opet sam počeo — lagao je Jack. Samo mu je još trebalo da mu Alan klisne. Za ovo će mu se pružiti samo jedna prilika. – Zašto je danas takva gužva? - pitao je ogledavajući se oko sebe.

Alan se opustio.

— Nemam pojma — izvadio je papiriće i počeo ih posipati duhanom. — Subota je, valjda zato.

— Hoćemo večeras uzeti taksi na Arthur's Quayu? — nehajno je upitao Jack. — Ostavio sam auto kod kuće.

— Kako to misliš?

— Onamo si poslao Donala na taksi, ne?

Alan je šmrknuo i progutao čisteći nosnice, ispustivši zvuk, ali ne odgovorivši na pitanje. Polako je motao cigaretu među prstima. Jack je vidio da razmišlja. Da si pokušava složiti priču u glavi.

— To trenutačno nikome nije baš pametno preporučiti — rekao je Jack, malo previše ljutito.

Alan se prestao igrati cigaretom i pogledao Jacka.

— Što se događa, Jack?

— Neke mi se stvari motaju po glavi — počešao je čelo palcem i primijetio da mu se prsti tresu od bijesa. Podigavši pogled, i Alan je to primijetio. Stisnuo je oči. — Izgubio sam kontakt sa ženom koja mi je pomagala pronaći Donala — objasnio je Jack i čuo da mu glas podrhtava, ali to nije bio u stanju obuzdati. — I to me gotovo dovelo do ludila. Ali ono što me najviše muči — govorio je kroza stegnute zube - jest činjenica da si policiji, mojoj obitelji i svima ostalima koje je zanimalo rekao da nisi primijetio kad je Donal otišao. A onda si meni prošloga tjedna rekao da jesi primijetio njegov odlazak. Čak si i razgovarao s njim, čak si mu i rekao u kojem će smjeru pronaći taksi.

Dok je govorio, Alanove oči sve su se više širile. Ruke su mu postale nemirnije, nelagodno se meškoljio na sjedalu, a iznad usne nastala mu je graška znoja.

— To nema smisla, Alane. Možda nije posebno važno, ali bi li mi mogao objasniti zašto si lagao cijele godine o tome da si mojem bratu, svom najboljem prijatelju, rekao neka ode tražiti taksi na mjesto s kojeg će nestati?

Srdžba je u njemu rasla, kao i glasnoća njegova glasa. Alan se počeo tresti.

— Nisam ja imao nikakve veze s tim.

— S čim?

— S Donalovim nestankom. Nisam imao nikakve veze s tim.

Učinio je kao da će ustati, ali je Jack pružio ruku i gurnuo ga natrag. Vrećica duhana rasula se po podu. Jack je čvrsto zadržao ruku na Alanovu ramenu, ne dopuštajući mu da ustane.

— Onda, tko jest? - bijesno je upitao.

— Ne znam.

Jack je čvršće stegnuo prste oko Alanove lopatice. Bio je kost i koža.

— Isuse Kriste, moramo to sada ovdje raditi? — rekao je Alan s bolnim izrazom lica, bezuspješno se nastojeći izmigoljiti izjacko-va stiska.

Jack se nagnuo prema njemu.

— Raditi — što? Radije bi nekamo drugamo? Kao, na primjer, u policijsku postaju?

— Nisam ništa učinio — prosiktao je Alan. — Kunem se.

— Zašto si onda lagao?

132

— Nisam lagao — rekao je širom rastvorenih očiju koje su izgledale kao da nikada u životu nije rekao istinu. — Nemam baš najčišću prošlost. Mislio sam da bi policija zaključila kako sam imao nekakve veze s tim.

Lica su im sada bila udaljena svega nekoliko centimetara.

— Reci mi istinu.

— Jesam.

— Bio ti je najbolji prijatelj, Alane, uvijek je bio uz tebe kad si ga trebao...

— Znam, znam — prekinuo ga je stežući glavu drhtavim prstima požutjelim od nikotina. U očima su mu bujale suze i zurio je u stol ispod sebe, dok mu se cijelo tijelo treslo.

— Možeš mi reći i objasniti ili idem na policiju — zaprijetio je Jack.

Imao je dojam da su prošli sati do trenutka kad je Alan skupio snage da ponovno progovori.

— Donal se upetljao u nešto — rekao je tako tiho da je Jack morao još bliže primaknuti glavu. Glave su im se gotovo dodirivale.

— Lažljivac si.

— Nisam lažljivac — Alan je naglo podigao glavu, a Jack mu je po licu vidio da za promjenu govori istinu. — Radio sam za te neke dečke...

— Kakve dečke?

— Ne mogu reći.

Jack je posegnuo preko stola i zgrabio ga za ovratnik.

— Tko su oni?

— Pomažem ti najviše što mogu, Jack — prostenjao je Alan, a lice mu je brzo oblijevalo crvenilo.

Jack je malo popustio stisak, tek toliko da bi ovaj mogao disati, pa stao slušati.

— Uzeli su Donala da im nešto programira u računalo. Predložio sam njega jer je diplomirao i sve, ali vidio je i čuo nešto što nije trebao pa su se naljutili. Rekao sam im da Donal neće niti zucnuti, ali prijetio je da će progovoriti.

— O čemu? — Jack je bio sve gnjevniji. Nije mogao vjerovati da je tražio cijele godine, a odgovor mu je bio pred nosom, kod bratova najboljeg prijatelja.

— To ti ne mogu reći — rekao je Alan kroza stegnute zube, a iz kutova usana cijedila mu se slina. — Nisam mogao odgovoriti Donala od cinkanja. Želio me vratiti na pravi put, ali nije shvatio koliko su ti tipovi ozbiljni. Nije htio slušati.

Cijelo mu se tijelo treslo, a Jacku su se oči punile suzama dok je čekao. Alanu je glas prepukao i bilo je posve očito koliko se stidi kada je rekao: — Trebali su ga samo malo izudarati, da ga upozore, da ga prestraše.

Jack se osjećao kao da mu je pred oči pao crveni prah. Srdžba mu je silovito bubnjala u tijelu.

— A ti si ga naputio ravno u zamku — rekao je promukla glasa, skočio na noge i uhvatio Alana za grkljan povukavši ga uvis sa stolca. Ovaj je udario leđima u zid, a zrcalo iza njegove glave se smrskalo. U pivnici je zavladao muk i ljudi su odskočili da se sklone od te dvojice muškaraca. Jack je opet udario Alanovom glavom o zid.

— Gdje je? — prosiktao je, lica tik do Alanova. Alan je hroptao, a Jack pojačao stisak. Alan je pokušao nešto reći, a Jack se pribrao i popustio stisak. — Gdje je tijelo?

Kad je dobio odgovor, uzmaknuo je i ispustio ga poput prljave krpe. Prepustio je stvar policajcu Grahamu Turneru, koji je sjedio u blizini, a on je izašao iz pivnice pronaći brata. Sada će se moći oprostiti kako spada. Sada će oba brata napokon pronaći mir.

133

49.

— Dobar dan, Sandy — Grace Burns nasmiješila mi se sjedeći za radnim stolom. Njezin ured bio je sobičak na začelju ureda za prostorno uređenje. U njemu je bilo modela zgrada i nacrta planiranih izmjena u okolnom krajoliku.

Sjela sam pred stol.

— Hvala što ste me jučer spasili od razjarene gomile - našalila sam se.

— Nema na čemu.

Ali osmijeh joj je brzo izblijedio. — Recite mi što se stvarno događa, Sandy. Je li vam sat nestao?

Prethodne noći dokasna sam raspravljala s Josephom, Helenom i Bobbvjem o tome što mi je činiti i oni su se svi složili da bih trebala lagati. Ja se nisam složila.

— Da, nestao je — odgovorila sam. Oči su joj se raširile i uspravila se na stolici. — Ali nikako ne želim tome pridavati preveliku pozornost — upozorila sam je. — Ne mogu objasniti kako je nestao, baš kao što ne mogu objasniti kako sam se našla ovdje. Nikakva pitanja vaših kolega, znanstvenika ili onih koji se smatraju stručnjacima neće to rasvijetliti. I ne želim da me onaj specijalac slijedi posvuda. Ništa ne znam. Morate mi dati riječ da nećete proširiti ovu priču jer neću surađivati.

— Razumijem — rekla je. — Otkako sam stigla ovamo, čula sam za nekoliko ljudi koji su prijavili isti slučaj, ali nismo ništa doznali. Baš kao što nismo, usprkos svom proučavanju, ništa bliže odgovoru na pitanje kako smo dospjeli ovamo. Ti su se ljudi morali preseliti u neko drugo mjesto jer se vijest proširila pa im je uskoro pritisak javnosti postao pretežak. A možda su se samo htjeli maknuti jer se pokazalo daje uzbuna bila lažna i da su pronašli ono što su smatrali izgubljenim.

Dvoje od njih, s kojima smo imali priliku blisko surađivati, nije nam moglo dati nikakve čvrste tragove. Nisu znali zašto ni kako se to događa pa se većina nas pomirila s tim da je to neprotumačivo.

— Gdje su sada?

— Jedna je osoba preminula, a druga živi u susjednome selu. Posve ste sigurni da je vaš sat nestao?

— Nestao je — potvrdila sam.

- Je li to jedino što vam je nestalo?

Tada sam ipak odlučila lagati. Kimnula sam.

— A vjerujte mi, nitko nije bolji tragač od mene.

Dok me proučavala, ogledala sam se po sobi.

— Čime ste se bavili, Sandy?

Oslonila je bradu o ruku i pozorno se zagledala u mene, kao da nastoji riješiti zagonetku.

— Vodim agenciju za nestale osobe.

Nasmijala se, ali se uozbiljila shvativši da se smije sama.

— Tražite nestale osobe?

— I pomažem ljudima da uspostave izgubljeni kontakt, davno izgubljene članove obitelji, roditelje usvojene djece i slično — verglala sam.

Oči su joj bile sve veće.

— Vaš je slučaj bjelodano drukčiji od ostalih koje sam spomenula.

— Ili puki slučaj.

Zamislila se nad tim, ali nije ništa rekla.

— Znači, tako znate toliko o ovdašnjim ljudima.

— Samo o nekima. Samo o ljudima koji sudjeluju u predstavi. Usput, večeras je generalna proba. Helena je željela da vas pozovem.

Sjetila sam se kako mi je Helena to tupila kad sam jutros odlazila iz kuće.

— Postavlja se Čarobnjak iz Oza, ali ne kao mjuzikl, što Helena svima naglašava. Ova je inačica plod njezine suradnje s Dennisom O'Sheajem - nasmijala sam se. — Orla Keane glumi Dorothy. Zapravo se radujem svemu tome.

To sam tek tada shvatila. — Zamisao o predstavi isprva je bila samo paravan koji mi je omogućio da razgovaram s potencijalnim glumcima ne izazivajući sumnju. Vjerovali smo da će to biti pametnije nego kucati na vrata i ljudima pričati priče, ali možda smo sve to trebali malo bolje promisliti. Nisam znala da ovdašnji ljudi vole toliko govorkati.

— Glasine se brzo šire — odvratila je Grace, još ošamućena. Nagnula se prema meni. — Kad ste stigli ovamo, jeste li tražili nekog određenog?

— Donala Ruttlea - rekla sam, još se nadajući da ću ga pronaći.

— Ne — odmahnula je glavom. — Ime mi nije poznato.

— Sada mu je dvadeset pet godina, iz Limericka je i ako je ovdje, stigao je prošle godine.

— U ovome selu sigurno nije.

— Bojim se da uopće nije ovdje — razmišljala sam naglas, suosjećajući s Jackom Ruttleom.

— Ja sam iz Killybeggsa u Donegalu... ne znam poznajete li to mjesto... — Grace se opet nagnula naprijed.

134

— Naravno da poznajem — nasmiješila sam se. Lice joj se smekšalo.

— Udana sam ovdje, ali djevojačko prezime mi je O'Donohue. Roditelji su mi bili Tony i Margaret O'Donohue. U međuvremenu su preminuli. Tatino ime ugledala sam među osmrtnicama u novinama koje sam pronašla prije šest godina. Sačuvala sam ih.

Osvrnula se prema zidnom ormariću. — Carol Dempsey — prenula se. — Poznajete li Carol? Koliko čujem, i ona sudjeluje u predstavi. Uglavnom, i ona je iz Donegala, kao što znate, a kad je prije nekoliko godina stigla ovamo, donijela mi je vijest o majčinoj smrti.

— Žao mi je što to čujem.

— Da, pa... - blago je rekla. — Ja sam kći jedinica — objasnila je — ali imam ujaka Donieja koji se preselio u Dublin nekoliko godina prije mog dolaska ovamo.

Kimala sam zajedno s njom, čekajući da priča počne, ali ona je utihnula i zagledala se u mene. Nelagodno sam se promeškoljila na stolici, shvativši da mi govori podatke o svom životu ne bi li mi osvježila pamćenje.

— Žao mi je, Grace — tiho sam rekla. — To je moralo biti prije nego što sam otvorila agenciju. Koliko ste dugo ovdje?

— Četrnaest godina.

Očito sam je sažaljivo pogledala jer je brzo dodala: — Jako mi se sviđa ovdje, nemojte me pogrešno shvatiti. Imam divnoga muža, troje prekrasne djece i u trenu bih odbila ponudu da se vratim, ali samo sam se pitala... — Utihnula je. — Oprostite.

Opet je ispravila leđa i pribrala se.

— Potpuno vas razumijem, i ja bih željela znati — blago sam rekla — ali ne poznajem ljude koje ste spomenuli. Žao m je.

Zavladala je tišina pa sam pomislila da sam je možda uzrujala, ali kad je progovorila, zvučala je sabrano.

— Što je u vama pobudilo želju za traženjem nestalih osoba? To je tako neobično zvanje.

Nasmijala sam se.

— E, to je pravo pitanje.

Sjetila sam se kako je sve to počelo. — Dvije riječi — nasmiješila sam se. - Jenny-May Butler. Živjela je preko puta nas dok sam odrastala u Leitrimu, ali nestala je s deset godina.

— Da — Grace se nasmiješila. — Jenny-May je stvarno dobar razlog. Kakve li osobe.

Trebao mi je trenutak da pojmim što je rekla. Srce mi je od iznenađenja skočilo u grlo.

— Molim? Što ste rekli?

135

50.

— Hajde, Bobby! — viknula sam provirivši kroz vrata trgovine Izgubljeno i nađeno.

— Što? — doviknuo je s kata.

— Ponesi fotoaparat, uzmi ključ, zaključaj i idemo. Moramo krenuti!

Pustila sam da se vrata zalupe i ushodala se verandom, a Graceine riječi još su mi odzvanjale u ušima. Poznavala je Jenny-May. Dala mi je upute. Morala sam do nje odmah. Moje uzbuđenje prešlo je točku vrenja i iskipjelo, slijevajući se s mene dok sam nestrpljivo čekala Bobbvja pred vratima. Trebao mi je da mi pokaže put do njezina doma u šumi, ali mu nisam imala strpljenja objasniti što želim.

Bobby se izbezumljeno pojavio na vratima.

— Koga vraga radiš... - zastao je čim mi je vidio izraz lica. — Što se dogodilo?

— Uzmi svoje stvari, Bobby, brzo.

Progurala sam se pokraj njega u dućan. — Objasnit ću ti putem. Ponesi fotoaparat.

Skakutala sam oko njega dok je nespretno skupljao stvari, pokušavajući držati korak sa zapovijedima koje sam strelovito ispaljivala. Kad je uspio zaključati, već sam odrješito hodala prašnom ulicom, svjesna da me nakon sinoćnjeg okupljanja još više ljudi prati pogledom.

— Čekaj, Sandy! — dahtao je iza mene. — Što ti se dogodilo, dovraga? Kao da ti je netko zabio raketu u dupe!

— Možda i je! — nasmiješeno sam odgovorila brzajući dalje.

— Kamo idemo? — trčkarao je uz mene.

— Ovamo — rekla sam i gurnula mu u ruke list s uputama, nastavljajući hodati.

— Stani. Uspori — rekao je pokušavajući ih istodobno čitati i trčati uz mene. Njemu su trebala dva koraka za moj jedan, ali svejedno nisam usporavala. — Stani! — glasno je viknuo na tržnici privukavši poglede. Napokon sam zastala.

— Ako želiš da ovo pročitam kako spada, moraš mi reći koji se vrag događa.

Govorila sam brže no ikada u životu.

— O. K., mislim da sam sve shvatio — rekao je Bobby, još pomalo zbunjen — ali nikada nisam bio u tom predjelu.

Morat ćemo pitati Helenu i Josepha.

— Ne! Nemamo vremena! Moramo ići odmah — cvilila sam kao nestrpljivo dijete. - Bobby, ovaj trenutak čekam zadnje dvadeset četiri godine. Molim te, nemoj me usporavati sad kad sam tako blizu.

— Da, Dorothy, ali nećeš stići na odredište samo slijedeći žutu cestu - podrugljivo je rekao.

Usprkos nemoćnome bijesu, prasnula sam u smijeh.

— Razumijem zašto ti se žuri, ali ako te ja pokušam odvesti onamo, trebat će nam još dvadeset četiri godine da stignemo. Ne poznajem taj dio šume, nikada nisam čuo za tu Jenny-May i nemam prijatelja koji žive tako duboko u šumi.

Ako se izgubimo, bit ćemo u velikoj nevolji. Hajde da prvo zamolimo Helenu za pomoć.

Premda je bio gotovo upola mlađi od mene, dečko je govorio razborito pa sam počela mrzovoljno marširati prema Heleninoj i Josephovoj kući.

Helena i Joseph sjedili su na klupi pred kućom, uživajući u opuštenom ozračju koje vlada u vrijeme nedjeljnog ručka.

Osjećajući moju užurbanost, Bobby je pohitao ravno prema njima, a Wanda je skočila s tla gdje se igrala i potrčala prema meni.

— Bok, Sandy — rekla je, primila me za ruku i skakutala uz mene dok sam prilazila kući.

— Bok, Wanda — rekla sam kao da mi dosađuje, ali sam zapravo prikrivala smiješak.

— Što ti je to u ruci?

— Zove se "Wandina ruka" — rekla sam.

Zakolutala je očima.

— Ne, u drugoj ruci.

— Polaroidni fotoaparat.

— Zašto?

— Zašto je polaroidan?

— Ne, zašto ga imaš?

— Zato što želim nekoga slikati.

— Koga?

— Djevojčicu koju sam nekoć poznavala.

— Koju?

— Zove se Jenny-May Butler.

— Bila ti je prijateljica?

— Pa i ne baš.

136

— Zašto je onda želiš slikati?

— Ne znam.

— Zato što ti nedostaje?

Zaustila sam da kažem "ne", ali sam se zaustavila.

— Zapravo mi stvarno jako nedostaje.

— A danas ćeš je vidjeti?

— Da — nasmiješila sam se, uhvatila Wandu pod miške i zavrtjela je oko sebe na njezino veliko oduševljenje. - Danas ću vidjeti Jenny-May Butler!

Wanda se počela nezadrživo smijati, a potom je zapjevala pjesmicu o djevojčici zvanoj Jenny-May, i to tako da je hinila kako je zna otprije, no bilo je bjelodano daju je izmišljala u hodu, što me neizmjerno zabavljalo.

— Idem s vama — rekla je Helena prekidajući Wandinu pjesmicu i ljubeći je u tjeme. Kad nisu gledale, fotografirala sam ih.

— Prestani trošiti toner! — dreknuo je Bobby, a ja sam onda baš uslikala i njega.

— Ne, Helena, ne očekujem da pođeš s nama. — Mahala sam fotografijama po zraku da se osuše a zatim ih spremila u džep košulje. - Ti večeras imaš generalnu probu. To je važnije. Samo objasni Bobbyju gdje je to.

Opet me uhvatila želja za pokretom.

Kad je pogledala na sat, mene je žacnula čežnja za mojim.

— Tek je prošlo jedan. Generalna proba je tek u sedam, vratit ćemo se na vrijeme. Uz to, želim poći s vama — lagano mi je dodirnula bradu i namignula. — To je daleko važnije, a i ne znam točno kamo idemo. Ta čistina nije mnogo dalje od mjesta na kojem smo se ti i ja srele prošloga tjedna.

Joseph mi je prišao. Pružio mije ruku.

— Sretan put, mala kikepeo.

Zbunjeno sam prihvatila njegovu ruku.

— Vratit ću se, Joseph.

— Nadam se — nasmiješio se i položio mi drugu ruku na glavu. — Kad se vratiš, reći ću ti što je kikepeo — ponovno se nasmiješio.

— Lažljivče — rekla sam stisnuvši oči.

— Dobro, idemo — rekla je Helena prebacujući si preko ramena pašminu boje limete.

Zaputili smo se prema šumi, s Helenom na čelu. Na rubu šume pojavila se neka mlada žena, smušeno se ogledavajući po selu.

— Dobro došla — rekla joj je Helena.

— Dobro došla — veselo je rekao Bobby.

Zbunjeno je prešla pogledom s njihovih lica na moje.

— Dobro došla - nasmiješeno sam rekla pokazujući joj put prema registraturi.

Putevi koje je Helena odabirala bili su raščišćeni i dobro utabani. Okoliš me podsjetio na prvih nekoliko dana koje sam provela sama u toj šumi, pitajući se gdje sam. Miris borova bio je raskošan i pomiješan s mirisom mahovine, kore i vlažna lišća. Gadan smrad truloga lišća miješao se sa slatkim, cvjetnim mirisom samoniklog cvijeća. Komarci su lebdjeli u rojevima, zajedno kružeći amo-tamo. S grane na granu skakale su crvene vjeverice, a Bobbv je povremeno zastajao da pokupi neki zanimljiv predmet s puta. Za mene je svaki tempo bio prespor. Još jučer bila sam u uvjerenju da mi je nemoguće pronaći Jenny-May, a sad sam hodala putem kojim sam došla da je vidim.

Grace Burns objasnila mi je da je Jenny-May stigla u selo s nekim postarijim Francuzom koji je godinama živio duboko u šumi. Kad je tek stigla prije mnogo godina, pokucala mu je na vrata tražeći pomoć. U četrdeset godina koliko je proveo u Ovdje, rijetko je dolazio u selo, ali prije dvadeset četiri godine pojavio se u registraturi s desetogodišnjom djevojčicom po imenu Jenny-May Butler koja je uporno tvrdila da joj je on skrbnik, jedina osoba kojoj vjeruje. Usprkos ljubavi prema samoći, pristao se skrbiti o njoj i odlučio ostati u svojem šumskom domu, ali se pobrinuo da Jenny-May svakoga dana dolazi u školu te da sklapa i održava prijateljstva. Tečno je naučila francuski i odlučila ga govoriti čak i u selu, tako da je malo tko iz irske zajednice uopće znao njezine prave korijene. Jenny-May brinula se za svog skrbnika do njegove smrti petnaest godina poslije i odlučila ostati u domu u koji ju je primio, izvan sela, i sama rijetko navraćajući među ljude.

Nakon dvadeset minuta prošli smo čistinu na kojoj sam srela Helenu, a ona je zatražila da stanemo i odmorimo se.

Otpila je vodu iz ploške pa je dodala Bobbvju i meni. No ja tog vrućeg dana nisam osjećala ni vrućinu, ni žeđ. Bila sam usredotočena samo na Jenny-May. Željela sam produžiti, željela sam hodati dok ne stignemo do nje. I nisam imala pojma što će se onda dogoditi.

— Bože, nikada te nisam vidio ovakvu — rekao je Bobby, čudno piljeći u mene. — Kao da imaš crve u stražnjici.

— Uvijek je takva — rekla je Helena sklopivši oči i hladeći znojno lice.

137

Koračala sam amo-tamo pokraj njih, skakućući naokolo, šutajući lišće i očajnički se trudeći kanalizirati adrenalin koji mi je strujao tijelom. Budući da su zbog moje nestrpljivosti postajali sve zabrinutiji, napokon su popustili pod pritiskom da krenemo dalje, što mije bilo drago premda me grizla savjest.

Sljedeći dio puta bio je duži negoli je Helena očekivala. Hodali smo još trideset minuta, sve dok na čistini u daljini nismo ugledali malu brvnaru. Iz dimnjaka se vio dim i lebdio preko visokih borova, sve dok ih nije dobrano prerastao i otišao onamo kamo oni ne mogu, uvis i daleko u nebo bez oblačka.

Zastali smo čim smo je ugledali. Helena je bila crvena u licu i umorna, a ja sam osjetila još veće grizodušje zbog toga što sam je uvukla u takvu avanturu i to još po tako vrućem danu. Bobbv je prilično razočarano gledao brvnaru, vjerojatno se nadajući nečem raskošnijem. Ja sam pak bila uzbuđenija nego ikad. Prizor skromnoga doma oduzeo mije dah. Bio je to dom djevojčice koja se oduvijek žalila kako želi mnogo više, ali za mene je taj prizor bio san, savršena, dražesna sličica.

Baš kao i sama Jenny-May. Visoki borovi zaštitnički su stajali s obje strane kućice. Ispred nje je bio malen vrt nasred veće čistine, s malim grmovima, dražesnim cvijećem i nečim što je izdaleka nalikovalo na povrtnjak ili zasad začinskoga bilja. Kad bi na njih palo sunce, komarči, i muhe djelovali su kao da zajedno kruže zrakom, u rojevima raštrkanim po cijelome području. Kroz krošnje su se probijali slapovi sunčeve svjetlosti, kao da su reflektori koji osvjetljavaju sredinu pozornice.

— Oh, pogledajte — rekla je Helena pružajući vodu Bobbyju kad su se vrata brvnare otvorila i kroz njih istrčala djevojčica platinastoplave kose. Njezin smijeh je odjekivao čistinom i do nas ga je nosio topao povjetarac. Ruka mije poletjela na usta. Očito sam ispustila neki zvuk, premda ga nisam čula, jer su Bobby i Helena odmah pogledali prema meni. Oči su mi se napunile suzama dok sam gledala djevojčicu koja nije mogla imati više od pet godina, posve nalik na onu s kojom sam krenula u prvi razred. Uto je iz kuće zazvao ženski glas, a meni je srce počelo divlje tući.

— Daisy!

Zatim muški glas: — Daisy!

Mala Daisy trčala je po vrtu ispred kuće, hihoćući se i vrteći, a haljinica žuta poput limuna vijorila joj se na vjetru.

Zatim se na vratima pojavio muškarac i dao se u potjeru za njom. Njezin hihot prerastao je u oduševljene vriske. Ispuštao je strašne zvukove iza nje, šaljivo joj prijeteći da će je ščepati, na stoje ona samo još više vrištala i smijala se. Naposljetku ju je uhvatio i zavrtio visoko u zraku dok je ona vrištala: — Još, još, još!

Zaustavio se kad su oboje ostali bez daha i ponio je na rukama natrag prema kući. Točno na pragu zastao je, polako se okrenuo i pogledao ravno u nas.

Doviknuo je nešto u kuću. Opet smo začuli ženski glas, ali nismo razabrali riječi. Stajao je gledajući ravno u nas.

— Mogu li vam pomoći? - doviknuo je držeći ruku ispred čela da zakloni oči od sunca.

Helena i Bobby su me pogledali. Bez riječi sam zurila u muškarca i dijete u njegovu naručju.

— Pa, da, hvala vam. Tražimo Jenny-May Butler — pristojno je doviknula Helena. — Nisam sigurna jesmo li na pravome mjestu.

Ja nisam sumnjala da smo na pravome mjestu.

— Tko je traži? — uljudno je odvratio. - Oprostite, ali ne vidim vas odavde. — Napravio je nekoliko koraka prema nama.

— Došla ju je posjetiti Sandy Shortt — doviknula je Helena. Na vratima se smjesta pojavila ženska osoba. Čula sam dubok uzdah.

Duge, plave kose, vitka i zgodna. Ista, samo starija. Moje dobi. Nije više bilo nekadašnjeg djeteta. Bila je odjevena u komotnu, bijelu pamučnu haljinu i bila je bosa. U ruci je držala kuhinjsku krpu koja je pala na tlo kad je podigla ruku na čelo da zakloni oči od sunca. Ugledala me.

— Sandy? - glas joj je bio isti, samo zreliji. Bio je drhtav i nesiguran, istodobno izražavajući strah i radost.

—Jenny-May — odvratila sam glasom koji je zvučao gotovo isto kao i njezin. Čula sam kako plače dok je polako koračala prema meni i čula sam sebe kako plačem dok sam joj hodala u susret.

Kako se udaljenost između nas smanjivala, tako mi je postajalo sve jasnije da je doista preda mnom. Njezin plač bio je glasan, a nesumnjivo i moj. Plakale smo kao djeca hodajući jedna prema drugoj, proučavajući si lica, kose, tijela, prisjećajući se svega dobroga i lošega. A kad smo se našle jedna drugoj nadohvat ruke, pale smo si u zagrljaj. Plakale smo i grlile se, odmicale se da vidimo jedna drugoj lice, brišući jedna drugoj suze s obraza i opet se stežući u zagrljaj. Ne želeći se nikada odvojiti jedna od druge.

138

51.

— Jack — iznenađeno je rekao policajac Graham Turner — kako to da si se vratio? Još nekoliko dana neću dobiti forenzički izvještaj i obećavam ti da ćemo ti se javiti čim budemo imali novosti.

Vrijeme se dohvatilo Donalova tijela koje su pronašli i nije ga štedjelo. Trebalo ga je još službeno identificirati premda su Jack i njegova obitelj u srcima znali da je to on. Na mjestu koje je Alan obilazio svakoga tjedna protekle godine pronađeno je svježe i uvelo cvijeće. Prethodne večeri policiji je priznao istinu, ali je odbio dati imena umiješane bande.

Idućih nekoliko mjeseci trajat će mu suđenje, a Jacku je bilo drago što majka nije živa da vidi kako dijete koje je pomogla odgojiti preuzima dio krivnje za ubojstvo njezina sinčića.

Raspravivši s obitelji ono što se te večeri dogodilo, Jack se vratio u Foynes u ranim jutarnjim satima. Grad je još slavio festival s istim poletom kao u prvim satima nakon otvorenja. Ne obazirući se na glazbu i pjevanje, ušao je u spavaću sobu gdje je Gloria spavala. Sjeo je na krevet pokraj nje i zagledao se u nju, u duge, crne trepavice spuštene na rumene obraze.

Usta su joj bila blago otvorena, a grudi su joj se ravnomjerno podizale i spuštale uz blagi šum disanja. Taj hipnotički zvuk naveo gaje da učini nešto što nije učinio godinu dana. Pružio je ruku prema njoj, položio joj je na rame i nježno je probudio iz drijemeža, napokon je pozivajući u svoj svijet. Nakon što su cijelu noć razgovarali o protekloj godini i svemu što je doznao prošloga tjedna, napokon se osjetio umornim i pridružio joj se u snu.

— Nisam došao zbog Donala — objasnio je Jack sjedajući u policijskoj postaji u nedjelju navečer. — Moramo pronaći Sandy Shortt.

— Jack — Graham je umorno protrljao oči. Njegov radni stol i okolni stolovi bili su prekriveni spisima i posvuda su zvonili telefoni. — Već smo razgovarali o tome.

— Ne dovoljno potanko. Sada me poslušaj. Možda se Sandy javila Alanu pa se uspaničio. Nikad se ne zna. Možda je dogovorio sastanak s njom i uplašio se da je nanjušila istinu pa joj je nekako naudio. Ne znam kako. Ne govorim o ubojstvu. Znam da Alan nije sposoban za to, ali — zastao je, a zjenice su mu se raširile od bijesa — a možda ju i jest ubio jer ga je obuzeo očaj i...

— Nije — prekinuo ga je Graham. — Sve sam to više puta pretresao s njim. Ništa ne zna o njoj, nikada je nije vidio ni čuo. Nije imao pojma o kome govorim. Znao je samo ono što si mu ti rekao: da ti neka nepoznata žena pomaže u potrazi za Donalom. Ništa više.

Pogledao je Jacka u oči i smekšao glas. — Molim te, Jack, okani se toga.

— Da se okanim? Kao što su svi željeli da se okanim potrage za Donalom?

Graham se nelagodno promeškoljio na stolici.

— Alan je bio Donalov najbolji prijatelj, a punih je godinu dana lagao o onome što mu se dogodilo. Već je u dovoljno neprilika... zar misliš da bi nam se potrudio reći što je učinio nekoj ženi za koju mu puca prsluk? Zar nisam prvi put bio u pravu u vezi Alana? — Jack je podigao glas.

Graham je dugo šutio i grizao ionako posve izgrižen nokat žurno donoseći odluku.

— O. K., O. K. — zatvorio je umorne oči i pribrao se. — Počet ćemo pretraživati područje na kojemu je pronađen njezin automobil.

139

52.

Mnogo sati, dana i noći predano i ozbiljno sam razmišljala o tom trenutku s Jenny-May, ali još nemam riječi da opišem vrijeme koje smo toga dana provele zajedno. Riječi ga ne mogu obuhvatiti. Bilo je važnije od riječi, bilo je značajnije nego što to riječi mogu dočarati.

Iskrale smo se iz brvnare, ostavivši Bobbyja, Helenu, Daisy i njezina muža Luca da zajedno čavrljaju. Imale smo si štošta reći. Opis tog našeg razgovora bio bi potpuno nedostojan stvarnoga razgovora jer zapravo nismo razgovarale ni o čemu, a rekle smo jedna drugoj sve. Da pokušam objasniti kako sam se osjećala kad mi je pred očima oživjela starija inačica dražesne fotografije koja mi se utisnula u pamćenje, ne bih mogla prenijeti razmjere svojeg oduševljenja.

Oduševljenje — nije ni to prava riječ. Olakšanje, radost, čisti ushit — nisu ni blizu.

Ispričala sam joj o mještanima koje je nekoć poznavala, čije sudbine ne bi zanimale nikoga osim nje. Ona je meni pričala o svojoj obitelji, životu, svemu stoje radila od našeg zadnjeg susreta. Ja sam njoj opisala svoj život. Nijednom nismo spomenule kako se ophodila prema meni. Je li to čudno? Tada mi se nije činilo takvim. To nije bilo važno.

Nijednom nismo spomenule što smo nekoć bile. Je li i to čudno? Možda, ali ni to nije bilo važno. Nismo govorile o prošlosti, o tome gdje se nalazimo. Bio je važan samo sadašnji trenutak. Sada, danas. Nismo primijetile da su sati proletjeli, gotovo da nismo vidjele zalazak sunca i izlazak mjeseca.

Nismo osjetile toplinu koja nam se povukla s kože ni večernji povjetarac koji ju je hladio. Nismo ništa osjećale, čule ni vidjele osim priča, zvukova i prizora koje smo jedna drugoj prenosile. Drugima to ne bi značilo ništa, a menije značilo tako puno.

Ali možda je dovoljno reći da je dio mene te večeri oslobođen, a osjetila sam da se i Jenny-May dogodilo isto. Nikada si to nismo rekle, naravno. Ali obje smo to znale.

140

53.

Helena nam je doviknula da se mora vratiti u selo na generalnu probu, a dok su se oni opraštali, Jenny-May i ja približile smo glave, podigle pogled prema fotoaparatu u mojoj ruci i nasmiješile se. Spremila sam fotografiju u džep košulje. Jenny-May otklonila je poziv da dođe vidjeti predstavu, radije ostajući kod kuće s obitelji. Rekle smo da ćemo se ponovno vidjeti, ali nismo dogovorile ništa određeno. Ne zbog neke zle krvi, nego zato što sam osjećala da smo si sve rekle, ili barem sve shvatile ako ne i izrekle, a ona je vjerojatno osjećala isto. Katkad je to sve što je ljudima potrebno.

Znati, ništa više.

Budući da se sunce sakrilo iza stabala ostavivši nas okupane plavičastim svjetlom, posudili smo od Jenny-May baterijsku svjetiljku. Helena je predvodila put natrag u selo. Naposljetku sam ugledala svjetla u daljini. Ošamućena radošću, izvadila sam fotografije iz džepa da ih još jednom proučim u hodu. Izvadila sam dvije i opipala džep u potrazi za trećom. Nije je bilo.

— Oh, ne — zavapila sam i zaustavila se, odmah se počevši ogledavati po tlu.

— Što se dogodilo? — Bobby se također zaustavio i doviknuo Heleni neka stane.

— Nestala mi je fotografija na kojoj smo Jenny-May i ja. Počela sam se vraćati putem kojim sam došla.

— Stani, Sandy — Bobby me slijedio, zagledan u tlo. — Hodamo već gotovo jedan sat. Mogla bi biti bilo gdje. Stvarno se moramo vratiti u Društveni dom na predstavu. Ionako kasnimo. Možeš se sutra opet slikati s njom kad bude svjetla.

— Ne, ne mogu — cendrala sam naprežući oči da vidim tlo na večernjem svjetlu.

Uto mi je prišla Helena koja do tada nije rekla ni riječi.

— Ispala ti je?

Na to sam zastala i podigla pogled prema njoj. Lice joj je bilo ozbiljno, a glas tmuran.

— Valjda. Sumnjam da je iskočila i otrčala sama od sebe.

— Znaš o čemu govorim.

— Ne, sigurna sam da mije ispala. Džep mi je otvoren, vidiš? — pokazala sam joj plitak džep na prsima. — Vas dvoje možete produžiti, a ja ću joj malo tražiti ovdje.

Djelovali su neodlučno.

— Na pet minuta smo od sela. Tako smo blizu da vidim cijeli put — nasmiješila sam se. — Časna riječ, bit će sve u redu. Moram pronaći ovu fotografiju, a onda idem ravno u Društveni dom da vidim predstavu. Obećavam.

Helena me čudno gledala, očito razapeta između želje da pomogne meni i da pomogne glumcima s pripremama za generalnu probu.

— Neću te ostaviti ovdje samu - rekao je Bobby.

— Evo, Sandy, uzmi baterijsku svjetiljku. Bobby i ja vidjet ćemo put do sela. Znam koliko ti je važno da je nađeš.

Pružila mije bateriju, a ja sam joj vidjela suze u očima.

— Helena, prestani se brinuti! — nasmijala sam se. — Bit ću dobro.

— Znam da hoćeš, draga — nagnula se prema meni i iznenadila me utisnuvši mi poljubac u obraz i stegnuvši me u kratak, snažan zagrljaj. — Čuvaj se.

Bobby mi se nasmiješio preko Helenina ramena.

— Neće umrijeti, znaš, Helena. Helena ga je zaigrano lupnula po glavi.

— Dođi sa mnom. Trebaš mi da doneseš kostime iz trgovine, i to što prije, Bobby! Obećao si da ću ih imati još jučer!

— E pa, to je bilo prije nego što je ovaj naš David Copperfield pozvan u Društveni dom! — branio se.

Helena ga je ošinula pogledom.

— O. K., O. K.! - uzmaknuo je. — Nadam se da ćeš je pronaći, Sandy.

Namignuo mi je i zaputio se puteljkom za Helenom. Neko vrijeme čula sam ih kako se bockaju i draže, sve dok nisu ušli u selo, a tada su njihovi glasovi zamrli.

Okrenula sam se i pogledom smjesta počela prelijetati tlo. Prilično sam se točno sjećala kojim smo putem došli. Činilo se daje to glavna staza i rijetko smo nailazili na križanja pa sam se, očiju prikovanih za tlo, zaputila dublje u šumu.

Helena i Bobby trčkarali su iza pozornice popravljajući zatvarače potrgane u zadnji tren i rastvorene šavove na kostimima, ponavljajući tekst s napetim glumcima i bodreći zadnji put scensku tehniku. Uoči početka predstave, Helena je pohitala na svoje mjesto u gledalištu pokraj Josepha i napokon se opustila prvi put u zadnjih sat vremena.

— Je li Sandy s tobom? — upitao je Joseph ogledavajući se oko sebe.

— Nije — rekla je Helena piljeći ravno pred sebe i odbijajući pogledati muža. — Zadržala se u šumi.

Joseph je primio ženu za ruku i šapnuo: — Na kenijskoj obali odakle dolazim postoji šuma zvana Arabuko-Sokoke.

— Da, govorio si o njoj — potvrdila je Helena.

141

— Tamo žive djevojke kikepeo, uzgajivačice leptira koje pomažu očuvati šumu.

Helena je podigla pogled prema njemu, napokon doznavši značenje tog nadimka. Nasmiješio se.

— Nazivaju ih čuvaricama šume.

— Ostala je u šumi da pronađe fotografiju na kojoj je s Jenny-May. Misli da joj je ispala.

Helenine oči počele su se puniti suzama, a Joseph joj je stegnuo ruku.

Zastor se rastvorio.

Katkad bi mi se učinilo da vidim bijelu fotografiju kako sjaji na mjesečini pa bih odlutala sa staze da pretražim korov i šipražje, rastjerujući svjetlom baterije ptičice i životinjice. Nakon pola sata bila sam sigurna da sam već stigla do prve čistine. Osvijetlila sam baterijom oko sebe tražeći nešto poznato, no osim stabala, i još stabala, nije bilo ničega. Ali s druge strane, hodala sam sporije pa bi mi vjerojatno trebalo duže da stignem donde. Odlučila sam produžiti u istom pravcu.

Sada je bilo posve mračno, a oko mene su hukale sove i hodale životinje, iznenađene što me vide ondje gdje ne pripadam.

Nisam se kanila dugo zadržati. Zadrhtala sam jer je svježina večeri prerasla u hladnoću. Uprla sam snop svjetla ravno pred sebe, zaključivši da mije fotografija ispala bliže domu Jenny-May negoli sam mislila.

— Gdje sam? — Orla Keane izašla je na pozornicu kao Dorothy Gale prelazeći pogledom po prepunom Društvenom domu. U nju su piljile tisuće lica.

— Kakav li je ovo čudan kraj?

Trideset minuta poslije, znojna i ošamućena od trčanja u različitim smjerovima, prepoznala sam ispred sebe prvu čistinu. Prestala sam trčati i oslonila se o deblo da zadržim ravnotežu i dođem do daha. Odahnula sam i iznenadila se shvativši kako me mogućnost da se izgubim plašila više nego što sam mislila.

— Trebam srce — pjevao je Derek.

— Trebam mozak - teatralno je objavio Bernard.

— A ja hrabrost — rekao je Marcus tiho, po običaju zvučeći kao da se dosađuje.

Publika se smijala kad su svi s Dorothy odskakutali s pozornice ruku pod ruku.

Na čistini je bilo više svjetla jer nije bilo krošanja koje bi priječile put mjesečini. Tlo je bilo plavo, a u sredini sam vidjela sjajni mali, bijeli kvadrat. Usprkos umoru i boli u grudima, potrčala sam prema fotografiji. Znala sam da sam se zadržala duže negoli sam kanila i da sam obećala Heleni kako ću biti uz nju kao podrška. Preplavila me mješavina osjećaja jer sam istodobno osjećala pritisak da pronađem fotografiju i da budem podrška Heleni i svojim novim prijateljima. Nisam bila pribrana jer sam glupo potrčala iz petnih žila, u potpeticama Barbare Langley. Nespretno sam se dočekala na kamen i osjetila kako mi se izvija gležanj. Bol mi je sunula nogom i izgubila sam ravnotežu. Tlo mi je hitalo u susret, a ja to nikako nisam mogla spriječiti.

— Zar želite reći da sam cijelo vrijeme u sebi imala moć da se vratim kući? — prostodušno je upitala Orla Keane.

Publika se smijala.

— Da, Dorothy — rekla je Carol Dempsey u kostimu dobre vještice Glinde svojim prirodnim, blagim glasom. — Samo lupi petama i izgovori riječi.

Helena je jače stegnula Josephovu ruku, a on njezinu. Orla Keane zatvorila je oči i počela lupkati petama.

— Kod kuće je najljepše - rekla je uvlačeći sve u svoju mantru. — Kod kuće je najljepše.

Joseph se okrenuo prema svojoj ženi i vidio kako joj se licem kotrlja suza. Palcem je spriječio da joj kapne na bradu.

— Naša kikepeo je odletjela.

Helena je kimnula i kanula joj je još jedna suza.

Osjećala sam kako tlo nestaje poda mnom, a glava mi je snažno udarila u nešto tvrdo. Kralježnicom mi je šibnula bol i onda se sve zacrnilo.

Orla Keane je na pozornici još jednom kucnula crvenim cipelicama pa nestala u oblaku dima, za koji su bile zaslužne Bobbyjeve petarde.

— Kod kuće je najljepše.

142

54.

— Ne mislim da je ovdje.

Graham je hodao prema Jacku kroz šumu u Glinu. U daljini iznad Foynesa pucao je vatromet u zadnjim satima Festivala irske kave. Obojica su zastala i podigla pogled.

— Imam osjećaj da bi mogao biti u pravu — naposljetku je priznao Jack. Proteklih nekoliko sati pretraživali su područje na kojem je Sandy ostavila automobil i premda se usred potrage smračilo, Jack je zahtijevao da nastave. Uvjeti za potragu više nisu bili dobri, a primijetio je i da ostali pogledavaju na sat. — Hvala što si mi dopustio da pokušam — rekao je Jack dok su se vraćali puteljkom prema autu.

Odjednom se začuo snažan tresak, kao da je palo stablo. Udarac i ženski vrisak. Oba muškarca su se ukipila i pogledala.

— Odakle je to doprlo? - upitao je Graham naglo se okrećući i svijetleći baterijom oko sebe. Odnekud slijeva doprlo je stenjanje pa su svi uključeni požurili da pronađu izvor zvuka. Snop Jackove baterijske svjetiljke pao je na Sandy koja je ležala na leđima, očito iščašene noge, krvave glave i odjeće.

— O, moj Bože — Jack je pohitao naprijed i kleknuo do nje. - Evo je! — doviknuo je ostalima koji su se brzo sjatili oko njih.

— O. K., odmaknite se, dajte joj zraka.

Graham je pozvao radijem kola hitne pomoći.

— Ne želim da je mičete. Jako krvari iz glave i čini se da joj je noga slomljena. Oh, Bože, Sandy, reci nešto.

Treptavi kapci su joj se podigli.

— Tko si ti?

— Ja sam Jack Ruttle — rekao je i laknulo mu je što je otvorila oči.

— Neka nastavi govoriti, Jack — rekao je Graham.

— Jack? — iznenađeno je raširila oči. — I ti si nestao?

— Što? Ne — namrštio se. — Ne, ja nisam nestao.

Zabrinuto je pogledao Grahama. Graham mu je mahnuo neka je potiče na razgovor.

— Gdje sam? — smeteno je upitala ogledavajući se oko sebe. Pokušala je pomaknuti glavu, ali joj se oteo bolan povik.

— Ne miči se. Stiže hitna pomoć. U Glinu si, u Limericku.

— U Glinu? — ponovila je.

— Da, trebali smo se ovdje naći prošloga tjedna, sjećaš se?

— Jesam li kod kuće? — oči su joj se napunile suzama koje su brzo počele kliziti licem umrljanim blatom. — Donal odjednom je rekla zaustavivši suze. — Donala nije bilo.

— Gdje Donala nije bilo?

— Bila sam na tom mjestu, Jack. O, Bože, na mjestu gdje su svi nestali ljudi. Helena, Bobby, Joseph, Jenny-May i, jao, Helenina predstava... propuštam Heleninu predstavu.

Suze su joj opet gusto potekle. — Moram ustati.

S mukom se pokušala uspraviti. — Moram na generalnu probu.

— Moraš pričekati hitnu pomoć, Sandy. Ne miči se.

Osvrnuo se prema Grahamu. — Halucinira. Gdje je ta hitna,dovraga?

Graham je opet nazvao radijem.

— Na putu.

— Tko ti je ovo učinio, Sandy? Reci mi tko ti je ovo učinio i uhvatit ćemo ih, časna riječ.

— Nitko — djelovala je zbunjeno. — Pala sam. Rekla sam ti da sam bila na tom mjestu... gdje mi je fotografija, izgubila sam fotografiju. Oh, Jack, moram ti nešto reći — rekla je tiše. — Riječ je o Donalu.

— Nastavi — poticao ju je.

— Nije ga bilo. Nije bio... ondje gdje su svi ostali. Nije nestao.

— Znam — tužno je rekao Jack. — Jutros smo ga pronašli.

— Jako mi je žao.

— Kako si znala?

— Nije ga bilo s drugim nestalim osobama — mrmljala je, a kapci su joj se počeli treperavo sklapati.

— Ostani sa mnom, Sandy — panično je rekao Jack.

Oči su mi se otvorile pred jarkim, bijelim svjetlom, a kapci su mi bili teški. Ogledala sam se, ali su me čak i očne duplje previše boljele da bih se mogla micati. U glavi mi je bubnjalo. Zaječala sam.

— Mila... — iznad mene pojavilo se mamino lice.

143

— Mama.

Odmah sam zaplakala, a ona je pružila ruke da me zagrli.

— U redu je, mila, sada je sve u redu — umirivala me, zaglađujući mi kosu.

— Toliko si mi nedostajala — plakala sam joj u rame, ne obazirući se na bol koja mije pulsirala cijelim tijelom.

Kad sam to rekla, prestala me tapšati jer se sledila od šoka mojim riječima, no onda je polako nastavila. Osjetila sam da me tata poljubio u tjeme.

— I ti si mi nedostajao, tata — nastavila sam plakati.

— I ti si nama nedostajala, draga - glas mu je drhtao.

— Pronašla sam to mjesto - uzbuđeno sam rekla, a zvuči i slike još su mi bili zamućeni i daleki. I vlastiti glas zvučao mi je prigušeno. — Pronašla sam mjesto kamo odlaze nestale stvari.

— Da, mila, rekao nam je Jack — zabrinuto je rekla mama.

— Ne, nisam luda, ne umišljam. Stvarno sam bila ondje.

— Da — nježno me ušutkala. — Sada se moraš odmoriti, mila.

— Fotografije su mi u džepu košulje — objasnila sam pokušavajući jasno dočarati sve pojedinosti, ali sam osjećala da su mi misli smušene. — Džep košulje ne pripada zapravo meni nego Barbari Langley iz Ohioa. Pronašla sam je. Stavila sam je u džep.

— Policajci nisu ništa pronašli, dušo — tiho je rekao tata, ne želeći da to itko drugi čuje. - Nije bilo fotografija.

— Morale su ispasti — mrmljala sam jer mi je dojadilo objašnjavanje. —Je li Gregory ovdje? — upitala sam.

— Nije, da ga pozovemo? — uzbuđeno je upitala majka. — Željela sam ga pozvati, ali mi Harold nije dopustio.

— Pozovi ga.

Bile su to zadnje riječi kojih se sjećam da sam ih izgovorila.

Probudila sam se u svojoj dječjoj sobi zureći u iste tapete s cvjetnim uzorkom koje sam bila prisiljena gledati cijele tinejdžerke dobi. Tada sam ih mrzila i jedva čekala da ih ostavim iza sebe, ali sada su me neobično tješile. Nasmiješila sam se, prvi put u životu razdragana što sam kod kuće. Nije bilo torbe pokraj vrata, osjećaja klaustrofobije ni straha da ću nešto izgubiti. Protekla tri dana bila sam kod kuće, da se dobro naspavam i odmorim ozlijeđeno i umorno tijelo. Slomila sam nogu, uganula gležanj i zaradila šavove na tjemenu, ali bila sam kod kuće i bila sam sretna. Cesto sam razmišljala o Heleni, Bobbyju, Josephu i Wandi, obuzeta čežnjom da budem uz njih, ali znajući da će oni shvatiti što se dogodilo, da su možda cijelo vrijeme to shvaćali.

Začulo se kucanje na vratima.

— Uđi — doviknula sam.

Gregory je provirio kroz odškrinuta vrata, a onda ušao noseći pladanj hrane. Zaječala sam.

— Samo ne još hrane. Mislim da me svi želite utoviti.

— Želimo te okrijepiti — ozbiljno je odgovorio i položio pladanj na krevet. — Gospođa Butler donijela je cvijeće.

— Baš lijepo od nje — blago sam rekla. — Još misliš da sam luda? — upitala sam.

Rekla sam mu gdje sam bila čim sam dovoljno prizdravila da to objasnim kako treba. Roditelji su ga očito također zamolili da porazgovara sa mnom o tome jer je to za mene bila tema broj jedan, ali on je pazio da ne preuzme ulogu psihološkog savjetnika. Nije to više bio. To je bilo nekoć, ovo je sada.

Izbjegao je odgovor.

— Danas sam razgovarao s Jackom Ruttleom.

— Dobro. Nadam se da si se ispričao.

— Naravno da sam se ispričao.

— Dobro — ponovila sam — jer da nije bilo njega, sada bih doslovno ležala u nekom jarku. Mom dečku nije bilo dovoljno stalo do mene čak ni toliko da se pridruži tragačima — durila sam se.

— Stvarno, Sandy, da sam se pridružio tragačima svaki put kad si nestala... — utihnuo je. To je trebala biti šala, ali nije bio trenutak za tako nešto.

— E pa, to se više neće ponoviti.

Nije djelovao uvjereno.

— Časna riječ, Gregory. Pronašla sam ono što sam tražila.

Pružila sam ruku i dodirnula mu obraz.

Nasmiješio se, ali sam znala da će morati proći još puno vremena dok mi iskreno ne povjeruje. Proteklih nekoliko dana preispitivala sam vjerujem li uopće sama sebi.

— Što ti je Jack rekao na telefon?

— Da se vratio na mjesto gdje te pronašao da potraži fotografije o kojima govoriš, ali nije ništa pronašao.

— Misli li on da sam luda?

144

— Vjerojatno, ali svejedno te voli jer je uvjeren kako ste mu ti i tvoja mama pomogle da pronađe brata.

— Baš drag tip. Da nije bilo njega... — ponovila sam i pustila da mi riječi zamru samo kako bih podbola Gregoryja.

— Da ti noga već nije slomljena, sad bih ti je ja slomio — zaprijetio je, ali se onda opet uozbiljio. — Znaš da su tvoju mamu nazvali Sheenovi? Ljudi koji su onomad davno kupili kuću tvoje bake i djeda?

— Da — rekla sam ubacujući koru s tosta u usta. - To mi je bilo čudno. Nisam mogla vjerovati da ih obavještavaju kako se sele.

Gregory je pročistio grlo.

— Zapravo, da, nisu zato nazvali. Tu je priču izmislio tvoj tata.

— Molim? Zašto? — odložila sam tost jer sam izgubila apetit.

— Nije te želio zabrinjavati.

— Reci mi, Gregory.

— Pa, tvoji roditelji se možda ne slažu sa mnom, ali ja smatram kako je važno da znaš kako su zapravo javili da su pronašli tvog medvjedića. Nekog zvanog gospodin Pobbs, koji je ležao ispod kreveta u gostinjskoj sobi s tvojim imenom napisanim na prugastoj pidžami.

Ostala sam bez daha.

— Sve se vraća.

— To im je bilo vrlo čudno jer im je ta soba godinama služila kao spremište i tek su je prošloga mjeseca preuredili u spavaću sobu. Medvjedića nikada prije nisu primijetili.

— Zašto mi to nitko nije rekao?

— Roditelji te nisu željeli opet uznemiriti, budući da ionako govoriš o nestalome mjestu...

— Nije to nestalo mjesto nego mjesto gdje završavaju nestali ljudi i stvari — ljutito sam rekla i sama osjetivši kako to glupo zvuči.

— U redu, u redu, smiri se — prošao si je prstima kroz kosu i oslonio se laktovima o koljena.

— Što nije u redu?

— Sve je u redu.

— Gregory, znam kad nešto nije u redu s tobom. Reci mi.

— Pa — nemirno je trljao ruke — nakon njihova poziva još sam malo porazmislio o tvojoj... teoriji.

Ojađeno sam zakolutala očima.

— Kakav sad pak poremećaj misliš da imam?

— Dopusti da završim — podigao je glas i među nama je zavladala srdita tišina. Nakon nekog vremena, ponovno se oglasio. — Dok sam praznio torbu koju si imala u bolnici, ovo sam pronašao u džepu tvoje košulje.

Zadržavala sam dah dok je vadio nešto iz džepa majice. Bila je to fotografija mene i Jenny-May. Uzela sam mu je iz ruku kao da je najkrhkiji predmet na svijetu. Fotografiju su uokvirivala stabla.

— Vjeruješ li mi sad? — šapnula sam prelazeći prstom po njezinu licu.

Slegnuo je ramenima.

— Znaš kako moj mozak radi, Sandy. Za mene takvo zaključivanje nema smisla.

Ljutito sam podigla pogled prema njemu.

— Ali — odlučno je rekao prije negoli sam imala priliku planuti — ovo je teško objasniti.

— To je dovoljno za sada — prihvatila sam, držeći fotografiju blizu sebe.

— Siguran sam da bi je gospoda Butler voljela vidjeti — rekao je.

— Misliš?

Ja nisam u to bila tako sigurna. Kratko je razmišljao.

— Mislim da je ona jedina osoba kojoj bi je trebala pokazati.

— Ali kako da je objasnim?

Pogledao me, raširio ruke i slegnuo ramenima.

— Ovoga puta, ti si ta koja zna odgovor.

145

55.

Katkad nam ljudi nestanu pred očima. Katkad nas netko otkrije premda nas je cijelo vrijeme gledao. Katkad zametnemo sami sebe kad ne pazimo dovoljno.

Nekoliko dana poslije, kad sam se osjetila dovoljno dobro da se odvažim van na štakama, praćena Gregoryjevim, maminim i tatinim pogledom, odšepala sam preko ulice do kuće gospođe Butler s fotografijom njezine kćeri u džepu.

Iznad vrata bila je svjetiljka na trijemu u obliku lanterne koja je bacala topao, narančast sjaj i privlačila me kao noćnog leptira plamen. Duboko sam udahnula i pokucala, opet se osjećajući odgovorno i znajući da sam cijeloga života priželjkivala taj trenutak.

Svi se katkad izgubimo, katkad svojevoljno, a katkad zbog silnica nad kojima nemamo nadzora. Kad naučimo ono što naša duša treba naučiti, ukaže nam se put. Katkad vidimo put, ali protiv svoje volje bauljamo dalje i dublje. Strah, srdžba ili tuga priječe nam put natrag. Katkad nam je draže biti izgubljen, katkad je tako lakše. A katkad sami pronađemo izlaz. Bilo kako bilo, svaki put na koncu budemo pronađeni.

146

ZAHVALE Veliko hvala (i doviđenja) Maxine Hitchcock, na svemu što si učinila za moje prve četiri knjige — nedostajat ćeš mi na ostatku putovanja, ali nadam se da će nam se putevi opet jednom sresti.

Zahvaljujem Lynne Drew, Amandi Ridout i ekipi u HarperCollinsu na fantastičnoj podršci.

Hvala ti, Marianne Gunn O'Connor, na tome što me nastavljaš nadahnjivati i poticati.

Hvala i Pat Lynch i Vicki Satlow, koje su mi pružile nevjerojatnu podršku, a hvala i vama, Dermot Hobbs i John-Paul Moriarty.

Posebno zahvaljujem Davidu, Mimmie, tati, Georgini, Nicky i cijeloj mojoj obitelji; Kellyjima, Ahernima, Keoghanima i, naravno, "vješticama iz Eastivicka" — Pauli Pea, Susani i SJ. Hvala i svima vama koji čitate moje knjige — vi ste mi najveći poticaj.

147