Pravo lice Risnjaka By Bruno Stanković, 16.06.2019. Prošle subote održana je underground utrka Risnjak Vintage Trek u organizaciji opskurnog gelender.hr-a. U ranim jutarnjim satima počelo je okupljajne entuzijasta i zaljubljenika u trekanje u Crnom lugu, startu i cilju ove utrke. U ponudi su bile dvije staze, planinarska od cca 35 kilometara, sasvim dovoljno za većinu ljubitelja planina i ona malo duža - Ultra, koja je u najboljem slučaju trebala iznositi 60-65 km. Na startu Ultre okupilo se 11 hrabrih (ili nedovoljno upućenih, ovisno o perspektivi), a među njima je bio i autor ovog teksta (podaci poznati redakciji). Bio je predivan, sunčan dan, savršen za ovakve aktivnosti. Kolegica i ja smo se odlučili za angažirano hodanje s minimalnom količinom trčanja. Cilj nam je bio odraditi dobar trening bez ikakvih rezultatskih ambicija. Uspon na Risnjak prolazi bez većih problema, prvo po širokoj stazi, a koja kasnije prelazi u jako lijepi šumski singlić. Malo prije dolaska do Schlosserovog doma staza izlazi iz šume i nudi prvi predivan pogled na krajolik oko nas. Nakon dolaska do doma trebalo se popeti i na sam vrh Risnjaka jer je tamo bila prva kontrolna točka utrke. Uspon na vrh je po teškom tehničkom terenu, te je na dijelu staze postavljena sajla kako bi se lakše savladao uspon. I onda, konačno, vrh i njegovo veličanstvo - pogled s Risnjaka - koji nas je toliko oduševio da nam je bilo žao što smo u utrci i ne možemo ostati gore, uživati i kontemplirati smisao života. Nakon kraćeg naslikavanja i upijanja svih tih divota oko nas, spuštamo se nazad do doma, opskrbljujemo se vodom i krećemo prema sljedećoj kontrolnoj točki, vrhu Snježnik. Na putu prema Snježniku dolazi do prve veće pogreške toga dana jer biramo ''sigurniju'' varijantu koja se na kraju pokazala kao vremenski puno neisplativija i koštala nas je, po slobodnoj procjeni, bar sat i pol izgubljenog vremena. Nakon spusta s Risnjaka na makadam, susrećemo kolegicu koja odlučuje dalje ići s nama (ili mi s njom?) te naša grupica sada broji moćna tri člana (ako odustanemo od sporta možemo osnovati rock bend). Nakon makadama po kojem smo kao trčali, ali zapravo nismo, dolazimo do Srebrnih vrata nakon kojih se staza račva i nudi težu, ali i kraću i lakšu varijantu. Bez puno razmišljanja biramo težu, jer kako mirno zaspati i, još bitnije, doći na oči ostatku ekipe (nema skrivanja u doba Strave) ako bi izabrali lakšu varijantu? Kako?! Teža staza čak i nije toliko teška, na dijelovima je tehnički dosta zahtjevna, ali problem su predstavljale markacije, kojih ima dovoljno, ali su s vremenom toliko izblijedile da ih je teško uočiti. Nastavljamo dalje i uskoro dolazimo do KT2 (kontrolna točka broj dva, ne vrhunska serija domaće produkcije Krim tim 2), doma na Snježniku. Odavde se pruža veličanstven pogled na sljedeću kontrolu, vrh Guslica. Brzopotezno se fotkamo i krećemo prema Guslici. Put od Snježnika do Guslice je jedan od najljepših dijelova na ovoj utrci. Singl staza po livadama, stalno prekrasan pogled na sve strane, povjetarac koji sve to skupa čini ugodnim, a u jednom trenutku staza čak ulazi u nešto nalik tropskoj džungli. Ubrzo izlazimo iz te divote i nastavljamo singlićem do makadama koji vodi na Guslicu, vrh na kojem se nekada davno nalazila vojna baza.
Vadimo kartu i gledamo kako ćemo „napasti“ sljedeću KT, planinarski dom Hahlić. Nakon kraćeg debatiranja odlučujemo se kuda ćemo i krećemo trčećim korakom jer smo na Guslicu došli malo izvan limita (pssst, nemojte nikome reći). Karta po kojoj smo se orijentirali nije baš ažurna pa je stanje na terenu kudikamo drugačije nego na njoj i ovdje dolazi do još jedne pogreške koja nas košta dragocijenih minuta. Put do doma se činio kao beskonačna priča, ali avaj, staza odjednom malo zakrene ulijevo i evo nas kod doma! Sad ćemo se mi najesti i krenuti dalje, sve štrudle u ponudi ćemo probati! Na terasi nailazimo na dvoje posustalih trekera koji razmišljaju o odustajanju zbog ozljede. Dok oni razmišljaju, mi idemo naručiti štrudle, ali u ponudi doma je samo grah. To se baš ne čini kao pametna odluka usred utrke pa jedemo naše sendviče, popunjavamo zalihe vode i proučavamo kojim ćemo putem prema KT5, Veloj Pliši. Ovdje naša grupica opet pada na dva člana, pozdravljamo se s posrnulim trekerima i krećemo dalje. Vraćamo se istim putem i krećemo put Nebesa. Prikladan naziv za vertikalni uspon koji nas je očekivao i to po livadi bez trunka hlada po najvećem suncu. Ovo je utrka koja te časti svime i svačime i nikad ne znaš što te čeka. Nakon uspona dolazimo na livadu na kojoj smo ugledali srnu, a odmah nakon nje još jednu, ogromnu, „predimenzioniranu“ srnu. Malo boljim pogledom predimenzionirana srna postala je konj, jedan od tri konja koji su uživali u hladu na Nebesima. Čeka nas spust skroz dolje do stare ceste za Rijeku, do Štaba, gdje počinje uspon na Velu Pliš. Ovdje više nije bilo gubljenja, trčali smo cijelim putem po makadamu i kratili zavoje gdje god je bilo moguće i nastavili trčati kada smo došli na sporednu cestu. Dolaskom na cestu dolazi i signal, uspostavljamo komunikaciju s grupom trekera koji nas obavještavaju da su odlučili skratiti stazu i prekočiti Velu Pliš te se već penju opet na Risnjak. Mi se nećkamo, znamo da ćemo završiti utrku debelo iza ponoći, ali ne odustajemo. Krećemo mi na tu misterioznu Velu Pliš, za koju smo kasnije saznali da ima mitski status među starijom generacijom trekera. I tako, korak po korak, svjesni kilometraže i uspona koji nas čekaju, hodamo mi dalje, kada u jednom trenu razum prevladava i Sanda izgovara sudbonosnu rečenicu: „Znaš kaj, ovo nema smisla, ´ajmo mi odustat!“ Nije me trebalo puno nagovarati i pada odluka da do cilja idemo alternativnom metodom. Jedini problem je što alternativa isto nije baš kratka - 21 km po cesti! To na prvu djeluje kao polumaratončić za rastrčavanje nakon 50 km traila, ali problem je što pada noć pa ne želimo baš riskirati po neosvjetljenoj cesti da ne završimo u crnoj kronici sljedeći dan. Javljamo organizatoru kakva je situacija i on kaže da će doći po nas autom. U cilju više nije radio šank pa smo nakon presvlačenja i kraćeg druženja krenuli nazad doma. Krevet je čekao. Kada sam konačno legao u krevet pogledao sam na sat i shvatio da bi još uvijek bio na stazi da smo nastavili utrku do kraja. Cijeli dan uživanja na stazi mi je bio i više nego dovoljan i sa zadovoljstvom ovo brojim kao najbolje odustajanje ikada. Risnjak nam je pokazao svoje pravo lice, vidjeli smo koje smo sve greške napravili i sigurno se vraćamo na ovu stazu, pametniji i iskusniji, i napadamo cijelu stazu sa svim kontrolama. Vela Pliš će i dalje biti tamo, a nama će biti još veći uspjeh i gušt kada ju konačno posjetimo. I samo još jedan podatak, za bolju perspektivu, od 11 entuzijasta na startu, cijelu utrku je završio samo jedan treker. Risnjak je težak i ne oprašta pogeške. A gdje ste vi bili prošli vikend?