Pismohrana 2014 zbornik radova XVIII by Bosnjak

Doc. dr. sc. Filip Škiljan, viši znanstveni suradnik Institut za migracije i narodnosti, Zagreb ... Osnovna tematika radova zastupljenih u časopisu je oblikovanje nacionalnih (etničkih) identiteta na današnjem hrvatskom državnom prostoru, s naglaskom na bošnjačku nacionalnu manjinu, pri čemu se radovi bave povijesnim identitetom bošnjaštva i njegovim pravnim položajem preko analize popisa stanovništva po narodnosti i vjeri, kao i kulturnim djelovanjem Bošnjaka, sve do analize položaja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Kako zbog izvornoga promišljanja manjinskoga, posebice bošnjačkoga, položaja te primjerene metodologije časopis predstavlja doprinos poznavanju manjinske problematike u Hrvatskoj, namijenjen širem krugu čitatelja. Preporučujem izdavanje cjelovitoga rukopisa časopisa bez sadržajnih izmjena ... Dr. sc. Krešimir Regan, viši znanstveni suradnik Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Naslovna - Pismohrana 2014 - svezak 13 (broj 38-38) 20.12.14.indd 1

Bošnjačka pismohrana

... Radi se o vrlo zanimljivom štivu koje neće biti korisno samo znanstvenoj publici, već i široj javnosti. Povijesni prilozi u ovom Zborniku predstavljaju vrlo zanimljiv pogled na odnos prema bošnjačkoj naciji u raznim razdobljima prošlosti. Drugi dio koji se tiče religije i odnosa islama prema naciji (posebno bošnjačkoj) kao i odnosu islama prema europskoj kulturi vrlo je značajan doprinos istraživanju i proučavanju islamske kulture u Bosni i Hercegovini, odnosno odnosa islama i Europe. Vrlo veliku vrijednost predstavljaju i pogledi znanstvenika i stručnjaka na položaje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Bošnjake. Autori su vrlo vješto obradili spomenute teme te na taj način stvorili tekstove koji će biti korisni znanstvenicima i stručnjacima različitih profila (ponajprije povjesničarima, sociolozima, filozofima i politolozima). Smatram da je svaki pojedini tekst u rukopisu značajan doprinos istraživanju spomenutih tema ...

Bošnjačka pismohrana časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj Utemeljeno 1998. godine Glavni urednik Dževad Jogunčić Izvršni urednik dr. sc. Sead Berberović Redakcija dr. sc. Sulejman Čamdžić dr. sc. Emir Hodžić Edina Smajlagić, prof. mr. sc. Emir Kazaferović Motivi na koricama Eldin Omerhodžić – akvareli Fotografije Ognjen Karabegović

Bošnjačka pismohrana Svezak 13

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

broj 38-39

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Zagreb 2014.

Znanstvena recenzija dr. sc. Filip Škiljan dr. sc. Krešimir Regan Redaktura Samir Avdagić Eldin Karić, prof. Tvrdnje i mišljenja iznesena u objavljenim radovima isključivo izražavaju stavove autora i nisu nužno stavovi i mišljenja redakcije ili izdavača.

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Adresa uredništva Bošnjačka pismohrana Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju adresa: Ilica 54, 10000 Zagreb, Hrvatska tel/fax: +385 1 48-19-377 web site: www.bnz.hr e-mail: bnzh@zg.t-com.hr kunski žiro račun: 2360000-1101896707

Bošnjaci znanstvenici

Cijena 80 kn / 20 KM / 10 E

Popis stanovništva 2011. Bošnjaci i Islamska zajednica

broj 38-39

IZVODI IZ RECENZIJA

Književni prikazi Likovno stvaralaštvo Recenzije

Prijelom Dario Molnar Tisak Top grafika, Velika Gorica

20.12.2014. 20:25:41

Naslovna - Pismohrana 2014 - svezak 13 (broj 38-38) 20.12.14.indd 1

Bošnjačka pismohrana

Bošnjačka pismohrana Svezak 13

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

broj 38-39

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Zagreb 2014.

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Bošnjaci znanstvenici

Cijena 80 kn / 20 KM / 10 E

Popis stanovništva 2011. Bošnjaci i Islamska zajednica

broj 38-39

IZVODI IZ RECENZIJA

Književni prikazi Likovno stvaralaštvo Recenzije

Prijelom Dario Molnar Tisak Top grafika, Velika Gorica

20.12.2014. 20:25:41

ISSN 1332-2362 UDK 323.15 (497.5)

Bošnjačka pismohrana

Svezak 13

broj 38-39, Zagreb, 2014.

Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

U POGLAVLJU BOŠNJACI I ISLAMSKA ZAJEDNICA KORIŠTENA SU IZABRANA IZLAGANJA SA SIMPOZIJA:

18. Simpozij: ISLAM U EUROPI – stanje i perspektive 19 – 21. travnja/aprila 2012. Organizatori:

Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Islamska zajednica u Hrvatskoj Medžlis Islamske zajednice Zagreb

Suorganizator: Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” Sarajevo

19. Simpozij: DRUŠTVENI POLOŽAJ MUSLIMANKE U EUROPI – stanje i kako ga poboljšati 26 – 27. travnja/aprila 2013. Organizator:

Islamska zajednica u Hrvatskoj Medžlis Islamske zajednice Zagreb

SADRŽAJ 1. Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo Prof. dr. Mujo Demirović, Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini Prof. dr. sc. Edin Mutapčić, Srednjovjekovna Bosna i njen narod Prof. dr. sc. Ivan Balta, Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka Doc. dr. sc. Dževad Drino, Josip Vrbić – pisac Historije Bosne i Hercegovine i osnivač “Bošnjačke Demokratske Stranke” 2. Popis stanovništva 2011. Prof. dr. sc. Sead Berberović, Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri Dr. sc. Nenad Pokos, Dr. sc. Zlatko Hasanbegović, (Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima stanovništva 2001. i 2011. godine 3. Bošnjaci i Islamska zajednica Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije, Islamizirana Europa ili europeizirani Islam? Pogled iz socioreligijske perspektive Prof.dr.sc. Enes Karić, Ljudsko lice u izvorima Islama Prof. dr. sc. Ferid Muhić, Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma; slučaj Bat Ye’or Dr. sc. Aziz Hasanović, Utjecaj Islama na oblikovanje Europe Mr. sc. hfz. Behija Durmišević, Bošnjačko razumijevanje Islama u XX stoljeću. Tematizacija pitanja muslimanke u Bosni i Hercegovini tokom XX stoljeća Doc. dr. sc. Nedžad Grabus, Islamski kulturni centri i integracijski procesi muslimana u europska društva Doc. dr. sc. Amir Karić, Neki aspekti političke participacije muslimana u Evropi Sead Muhamedagić, Islam u Austriji Dr. sc. Sead Alić, Kako postaviti pitanje? Prof. dr. sc. Fahira Fejzić Čengić, Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled Prof. dr. sc. Adnan Jahić, Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

9 33 59 83

91 109

133 149 159 171 181 187 197 201 207 219 235

4. Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija Okrugli stol: “Položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija” 249 Prof. dr. sc. Sead Berberović, Bošnjaci u Hrvatskoj – 22 godine kao manjina 255 Amina Nanić, mag. iur., Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj 259 Dr. sc. Filip Škiljan, Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj – primjeri iz prakse 295 Dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama 313 BoŠnjaČka Pismohrana

Nemanja Relić, mag. polit., Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja projekata nacionalnih manjina kroz EU fondove Dr. sc. Vlatka Dugački, Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike 5. Bošnjaci znanstvenici Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini Dr. sc. Esad Bajtal, Čovjek u procjepu između ateističko-teističkih isključivosti Prof. dr. sc. Ivan Markešić, S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag Prof. dr. sc. Mladen Labus, Sociolog religije i humanist Esad Ćimić Prof. dr. sc Esad Ćimić, Sudbina i otpori Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković, Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini Biografija Esada Ćimića

333 337 357 379 385 395 409 413 417

6. Književni prikazi Ahmed Muradbegović: ODABRANE DRAME 425 Mr. sc. Dinko Delić, Nedočitani bosanski pisac 426 Prof. dr. sc. Shahab Yar Khan, Žena u djelu Williama Shakespearea i sufijskoj literaturi 439 7. Likovno stvaralaštvo Razgovarao: Mladen Bićanić, Intervju: Zlatan Vehabović: Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović Životopis: Zlatan Vehabović

447 467 483

8. Recenzije Doc. dr. sc. Filip Škiljan, Recenzija časopisa Bošnjačka pismohrana 2014. Dr. sc. Krešimir Regan, Recenzija časopisa Bošnjačka pismohrana 2014.

490 493

BoŠnjaČka Pismohrana

1 Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Prof. dr. Mujo Demirović Prof. dr. sc. Edin Mutapčić Prof. dr. sc. Ivan Balta Doc. dr. sc. Dževad Drino

Prof. dr. Mujo Demirović Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanaca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kome je prikazan kao sužanj”. Miroslav Krleža “Dragi Jukiću! Razumio sam tvoje jade i da ležiš slab izvan domovine. Evo ti moj poruk i selam. Nijesam htio Tvojih poruka i savjeta slušati, a da slušah, ne bi se onolika krv po Bosni i Hercegovini prolila. Ona krv me uvijek uznemiruje i sve što se uspinjem na više časti, pričinja mi se, da sam manji od onog nesretnog pohoda u Bosnu. Nijesam htio vjerovati, da je nemoguće, da bi Bošnjaci postali pravi Turci. Ali tako doista jeste. Ovo uvjerenje ulila mi je u dušu neka kći Krajine, koja reče, da voli u Krajini u košari spavati i prohu jesti, nego u carskim dvorovima zlatom se ogrtati. A to je ona sila, koju mi ti spomenu; sila nad kojom veće sile nema. Dok poslove uredim, vratit ću se u Carigrad, izvojštit ću Ti slobodu, a dotlem neka ti bude muka manja; jer ju na pola u duši svojoj dijeli s Tobom Tvoj Omer-paša”. Pismo Omer-paše Latasa fra Ivanu Frani Jukiću, Bagdad, 30. septembra 1857. godine.

Paradigma Bosne i bošnjaštva Bosna i Hercegovina povijesno je prebivala kao teritorijalni, običajno-kulturni, političko-pravni i državni identitet. No, taj identitet je bio, i jeste još uvijek, glavni “predmet” i pobuđujući poriv srpskog agresivnog nacionalizma u cjelinu. Otuda, srpska nacionalna politika, u krajnjoj liniji, orijentirana je ka negaciji tog bosanskohercegovačkog identiteta i povijesnog individualiteta. BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

Na drugoj strani, znanstvena historiografija, oslobođena svakog etnocentrizma, naprimjer, historiografija jedne Nade Klaić, uvaženog historičara i poznavaoca Bosne, smatra da bi “rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati pažnju i to ne samo što je ona izgleda među svojim susjedima najstarija, nego i zato što se srpska i hrvatska formula nikako nisu dale primijeniti na Bosnu.”1 Šire elaborirajući povijesne procese što su se odvijali na državno-pravnom prostoru u okviru Južnih Slavena, Nada Klaić će jasno argumentirati svoj temeljni uvid, koji sa svoje strane svjedoči o dubokom povijesnom izvorištu i kontinuitetu državno-pravne i političke samostalnosti Bosne, koja kaže: “onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak, doduše u isto vrijeme kada i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika što samostalni bosanski politički razvitak nisu nikada prekidali niti Hrvati niti Srbi, koji su tek potkraj osmog stoljeća osvanuli u Dinarskim planinama”.2 Jedna je to od mnogobrojnih historiografskih spoznaja, u čiju širu elaboraciju mi ovdje ne možemo ulaziti, kroz koje Nada Klaić pokazuje da je Bosna, najstarija balkanska država, graničila sa Srbijom i Hrvatskom te da je u toj državi živio jasno identificirani etnikum Bošnjaci, koji nisu bili niti Srbi niti Hrvati, te da je ona historijski, etnički i po svemu bila prepoznatljiva. Istina je, kako navodi i Noel Malkolm, Bosnom je uvijek vladao bosanski ban i ako bi ponekad morao privremeno napustiti svoju zemlju da susjedni vladari “prošeću po njoj”, takvi izleti su bili kratkotrajni i tada nisu značili ništa, jer tuđinski vladari mogli su doći i otići, dok su bosanski ostajali, borili se i gradili nezavisnost svoje zemlje Bosne. Iako su bosanski vladari, od Kulina bana pa dalje, formalno nosili različite titule i nazive, oni su, što je zajedničko obilježje svih njih, suvereno i potpuno samostalno vladali svojom državom Bosnom i svaki je imao onoliko vlasti koliko je raspolagao stvarnom moći u svojoj zemlji. Bosna je, iako su i ranije uspostavili svoj uticaj i uporište, prije 1430. godine, pala pod vlast Osmanskog carstva 1463. godine i “otada je Bosna izgubila mogućnost vlastitog državno-pravnog razvitka”.3 Naime, u periodu od 1448-1453. godine od osvojenih dijelova Bosne stvoreno je Bosansko krajište, koje “predstavlja prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu, koja se drugačije zvala Vilajet Hodidjed i Vilajet Saraj-ovasi, Polje oko dvora”,4 da bi 1463. godine bio osnovan Bosanski sandžak. Međutim, pad Bosne pod osmansku vlast izazvao je dramatične obrte. Osvajanje bosanske teritorije, u njenim povijesnim okvirima, po mišljenju Muhameda Filipovića, “značilo je, istovremeno uništenje i cjelokupne prethodne strukture vlasti i socijalnih odnosa, koji su tada u Bosni vladali, te nosilaca te vlasti. Sve forme i funkcije te vlasti su nestale. Nestao je kralj i cijela njegova obitelj, nestale su vojvode i visoko plemstvo, nestala je Crkva bosanska i cijela ekonomsko-pravna struktura države Bosne”.5 No, bosanska egzisten Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb, 1994., str. 28. Isto. 3 Omer Ibrahimagić, “Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine”, Centrala Stranke demokratske akcije, Sarajevo, 1997. godine, str. 18 4 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997., str. 107. 5 Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Compact, Publishing House, Sarajevo, Sarajevo 1997., str. 77. 1 2

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

cija pod osmanskom, a kasnije i austrougarskom vladavinom nije izgubila svoj teritorijalni, običajno-kulturni i državno-pravni individualitet.6 Parafrazirajući Noela Malkolma, uglednog engleskog historičara, prijatelja i pobornika istine o Bosni možemo reći sa izvjesnošću: Bosna ima jak i ubjedljiv kontinuitet zemlje same po sebi, veoma izražen kontinuitet svih elemenata države, historijskih, geografskih i političkih. Ona ima svoju specifičnost, kao specifičan entitet u oba carstva, kako u Otomanskom tako i Austrougarskom. Ona je imala svoj kontinuitet srednjovjekovne državne samostalnosti, duže nego i neke susjedne države, kao što je Srbija. Punih pet stoljeća, ne gubeći nadu u konačnu obnovu državnosti, Bosna i Hercegovina je u najvećoj mjeri sačuvala teritorijalni i političko-pravni kontinuitet. Kada je riječ o teritoriji Bosne i Hercegovine, bilo je određenih izmjena, korekcija, međutim, povijesni teritorij je, uglavnom, sačuvan, što je potvrđeno Berlinskim kongresom 1878., kao i odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a (1943.) i Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine 6.4.1992., ali i potpisivanjem paketa mirovnih sporazuma postignutih u Dejtonu 14.12.1995. godine. Prema tome, da je Bosna vještačka titoistička tvorevina, čije su granice administrativne, pa onda mogu i nestati, dio je propagande i ekspanzionističke politike susjednih država. Međunarodno-pravno priznate granice, kao i rušenje velikosrpskog i velikohrvatskog političkog projekta, prihvatanje i čuvanje Bosne od strane Bosanaca, njena tradicija u bosanstvu i bošnjaštvu i teritorijalna cjelovitost i specifičnost Bosne, garancija su njenog postojanja i opstajanja. No, negacije teritorijalnog, običajno-kulturnog, državno-pravnog i političkog individualiteta Bosne, negacije koje se fanatično vrše svim sredstvima, pa i agresivnim ratovima i zločinima genocida, sa stanovišta velikohrvatske i velikosrpske nacionalne ideologije i politike, prirodno, uključuju u sebe i negaciju bošnjačkog nacionalnog individualiteta, kao njihove nerazrješive zagonetke, na kojoj padaju imperijalne pretenzije ovih nacionalističkih i nacifašističkih politika. Upravo ova negacija kao destrukcija bošnjačkog nacionalnog individualiteta ulazi u povijesne konstante srpske nacionalne politike prema Bosni i Bošnjacima. Riječ je o fantazmagoriji protiv koje govori čitava povijest bošnjačke nacionalne samosvijesti i zbiljske povijesne egzistencije. Povijest ideje i različitih poimanja bošnjaštva nije, istina, još na sintetički način ni istražena, a time ni napisana. No, fragmentarne studije i pojedini pogledi u historiografskoj i politološkoj literaturi omogućavaju da se u konciznom obliku skiciraju glavne komponente u sadržini i genezi različitih koncepcija bošnjačke identifikacije. Iako srpska i hrvatska pseudoznanstvena historiografija, pogotovo onda kada se stavlja u funkciju ideološkog legitimiranja velikodržavnih politika prema Bosni i Hercegovini, to negira, povijesno je jasno da svijest o bošnjačkom identitetu potiče iz doba srednjo6

Na taj specifičan položaj ukazao je dr. Omer Ibrahimagić, Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine, (str. 18-28), zatim dr. Behija Zlatar, dr. Enes Pelidija u knjizi Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata (str. 67-131), dr. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka (str. 95-354), Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice (str. 76-90) i drugi autori. BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

vjekovne Bosne i da se ona izražava pojavom i afirmacijom imena “Dobri Bošnjani”. Ime Bošnjanin ili Bošnjak, u izvanbosanskim sredinama, koliko je do sada poznato, prvi put spominje se u carskoj tituli Manojla Komnena od godine 1166. Od tada, pa sve dok u drugoj polovini XIX stoljeća nisu prevladale nacionalne ideologije, ovo je ime stajalo jednako ravnopravno imenu Srbin ili Hrvat, tako da je teško naći teoriju iz koje bi se dalo zaključiti da bi tada bosanstvo bilo supsumirano u srpstvo ili hrvatstvo.7 Potvrđuju to ne samo vanbosanski historijski izvori nego i sačuvani i pisani dokumenti u kojima stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe označavaju kao narod “Dobrih Bošnjana”. Etnocentrička srpska i hrvatska pseudohistoriografija pokušava dokazati da se pod ovim imenom ne krije etnički individualitet nego oznaka za bosanski politički narod pojmljen u feudalnom smislu riječi. No, za takvu interpretaciju nema nikakvog historijskog izvora. Ime i pojam “Dobri Bošnjani” sigurno označava i bosansku elitu moći toga doba, ali ono iskazuje i bosansko razumijevanje vlastitog narodnog individualiteta. Zapravo, iz sačuvanih dokumenata vidi se da ovim imenom Bosanci razgovijetno u narodnom smislu sebe razlikuju od drugih etničkih grupacija poput, npr. Vlaha, Srba, Hrvata, Ugara itd. Otuda se i pod imenom “Dobri Bošnjani” podrazumijeva i svijest ljudi srednjovjekovne Bosne o vlastitom etničkom identitetu. Ona se oblikovala u protivrječnim historijskim procesima. Prvobitno etnički heterogeno stanovništvo Bosne (Iliri, Romani, Slaveni i sl.) historijskim procesima preoblikovalo se u konstituciju novog naroda – naroda “Dobrih Bošnjana”. U tom smislu se može “... doista govoriti o novom narodu, jer nakon dolaska Hrvata i Srba u bosanskim krajinama razvija se jedan novi narod; prisustvo Slavena ne znači nestanak starosjedilaca, stanovništva latinskog ili ilirskog govora već cjelina predstavlja ‘novi narod’”.8 Ne možemo ulaziti u identifikaciju i analizu svih historijskih faktora koji su oblikovali etnički individualitet naroda Bošnjana, kako su sebe, u svim sačuvanim dokumentima, imenovali srednjovjekovni Bosanci.9 No, apostrofirat ćemo, u sažetom obliku, neke od najvažnijih. Riječ je, prije svega, o pojavi, afirmaciji i razvoju srednjovjekovne države. Još je Ivan Kinamos, vizantijski pisac iz XII stoljeća, govoreći o Bosni bana Borića, prvog poznatog bana, prethodnika Kulina bana, uočio politički individualitet i neovisnost Bosne, pa će zapisati: “A Bosna nije podložna... nego je sama za se; narod koji svojim zasebnim životom živi i sobom upravlja.”10 Izvjesno je da je politička individualnost Bosne, kako je to bilo uobičajeno i u drugim srednjoevropskim državama, bitno sudjelovala u etničkom individualiziranju i samoosvješćavanju naroda Bošnjana. Mjestimice i suvremena, pa i srpska historiogra Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, "Svjetlost", Sarajevo, 1974. str. 16. Rudolf Martinus, Odnos srednjovjekovne Bosne prema Europi i odrazi kasne antike u hrišćanstvu srednjovjekovne Bosne, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991. god., str. 118. 9 Marko Vego, npr. iznosi smjelu hipotezu da su srednjovjekovni Bošnjani bili zasebno srednjovjekovno pleme koje se istovremeno sa srpskim i hrvatskim plemenima doselilo na prostor srednjovjekovne Bosne pa bi se u tom njihovom porijeklu mogao tražiti izvor njihovog etničkog individualiteta 10 U knjizi Esad Zgodić, Građanska Bosna, Ritam Tuzla, 1996. god., str. 141. navedeno prema: Ivan Lovrenović, V dni bana velikog Kulina "Odjek", broj 15-16, Sarajevo, 1989. god 7 8

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

fija, prepoznaje i respektira tu međusobnu vezu između etničkog individualiteta i egzistencije bosanske države: “Čitav razvoj posebne bosanske države vodio je u pravcu stvaranja osjećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog imena i potiskuje ga čak u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmjerno kasno ušle u sastav Bosne”.11 U širenju osjećanja povezanosti i solidarnosti među “Dobrim Bošnjanima”, dakle, kao bitan faktor i izraz njihovog etničkog političkog individualiteta, presudnu ulogu odigrala je egzistencija bosanskohercegovačke države: “Jedva se može sumnjati da su kod nas, kao i u mnogim evropskim državama, državne tvorevina predstavljale ‘kalupe’ u kojima su se izlivale narodnosti, bilo stapanjem elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem, individualiziranjem dijelova iz cjeline istog porijekla.”12 Da zaključimo: politička i vojno-ekonomska reprezentacija srednjovjekovne Bosne, imenom Bošnjani izražava dijelom srednjovjekovno poimanje političkog naroda kome ona pripada. No, istovremeno tim samoimenovanjem ova elita izražava etničku posebnost bosanskog stanovništva razlikujući ga od drugih etničkih entiteta što žive u drugim susjednim državama. Nije dakle riječ ni o regionalnom imenu ni isključivo o oznaci za politički narod nego o oznaci i za etnički individualitet naroda Bosne. U transformaciji prvobitno etnički heterogenog stanovništva Bosne u “novi narod” Bošnjana u bitnom smislu sudjelovala je afirmacija i moć srednjovjekovne bosanske države. No, od presudne je važnosti da u upotrebi imena Bošnjanin za stanovnike Bosne ne dolazi do diskontinuiteta nakon gubitka nezavisnosti i pada Bosne pod osmanlijsku vladavinu. Kao oznaka za etničku individualnost stanovništva Bosne, bez obzira na njegovu vjersku diferenciju (muslimani, katolici i pravoslavci), etničko ime Bošnjanin nastavlja da živi i u djelima vanbosanskih južnoslavenskih pisaca kao i u obrazovnoj svijesti bosanske elite i svijesti bosanskog naroda. Navešćemo nekoliko ilustracija figuriranja etničkog imena Bošnjaci u ovom periodu bosanske historije. Uz etničke Hrvate, Srbe, Bugare i sl., kao zasebnost figuriraju i Bošnjaci. Npr., u Predgovoru “Novom zavjetu”, čiji je autor jedan južnoslavenski i protestantski reformator, a koji je štampan 1562. godine, se kaže: “Jesmo s tim našim tumačenjem svim slovenskog jezika ljudem služiti hoteli, najprvom Hrvatom i Daltmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srbianim, Bulgarinom.”13 I kasnije, uz etničke Hrvate, Srbe, Makedonce, svrstavaju se u ravnopravnom rangu i etnički Bošnjaci. Ivan Tonko Mrnavić će 1626. godine pisati kako je potrebno “učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje četvoricu i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina”.14 Sima Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964. god. str. 35. Isto, str. 35. 13 Matija Murko, O prethodnicima Ilirima, Nova Europa, Zagreb, II/3, 1920. str. 86. 14 Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 16. 11 12

BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

I pjesnik Marko Marulić razlikuje etničke Bošnjane od drugih etničkih grupa pa će u jednoj svojoj pjesmi pisati: “Boj su bili s njimi Hrvati, Bošnjaci, / Grci ter Latini, Srbi ter Poljaci, Eto još biju bijanici, a nikih ni / a druži ne smiju jer im si gnjiva”.15 I prvi južnoslavenski gramatičar Bartolomej Kašić u Predgovoru svog djela “Ritual” iz 1640. godine, u kontekstu rasprave o jezičkim problemima, razlikuje i etničke Bošnjake od drugih etničkih grupa, te piše: “Ne mogasmo nikakva posobito naći s kojim bi se moglo ne samo sima rusagom pa čak ni jednom samom ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbjin”.16 Bošnjačku etničku individualnost identificira i Andrija Jambrešić za koga je “riječ Illyrus isti što i Ilirijanac iliti Slovenec, Horvat, Dalmatin, Bošnjak etc”.17 Posebno je, ističe Muhamed Hadžijahić, dubrovačka historiografija bila ta koja je afirmirala Bosnu i bošnjački narod.18 Navedene ilustracije nedvosmisleno govore da su vanbosanski južnoslavenski pisci jasno uočavali etnički i označavali individualitet naroda Bosne. No, za razumijevanje povijesti razumijevanja i recepcije bošnjaštva, od posebne je važnosti i činjenica da su u doba osmanske vladavine nad Bosnom pripadnici katoličke obrazovne elite, koja je autohtono bila bosanska, također etnički individualitet bosanskog stanovništva označavali imenom Bošnjaci. I u ovom kontekstu ćemo sa nekoliko primjera ilustrirati i argumentirati ovo stanovište. U našu društvenu znanost, zapravo, Muhamed Hadžijahić je uveo dva pojma “nacionalnog bošnjaštva”. Jedna koncepcija izražava bosansko-katoličko, a druga bosansko-muslimansko poimanje bošnjaštva. Bez šireg upuštanja u suštinu učenja predstavnika bošnjaštva bosansko-katoličke provenijencije, navest ćemo najznačajnije: fra Filip Laštrić, fra Antun Knežević, fra Ivan Frano Jukić, fra Jako Baltić. Riječ je, dakle, o paradigmatičkim likovima katoličko-franjevačke provenijencije bošnjaštva, koji kao etnički Bošnjaci njeguju tradiciju srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, memoriraju prirodne i historijske granice Bosne i Hercegovine, stoje u odbrani samostalne, nezavisne državno-političke egzistencije Bosne. No agresivno importiranje hrvatske nacionalne ideologije ugasit će nacionalnu Bošnjačku samosvijest kod bošnjačkih katolika, odnosno izvršiti kroatizaciju. Kao potvrda ovoga je tekst Dubravka Lovrenovića “Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima”, objavljenog u Oslobođenju – Pogledi, 20.II.2010, str. 25-27. Kada je riječ o predstavnicima etničkobošnjačke identifikacije bošnjačkih pravoslavaca ističemo neka imena, kao što su Pero Tunguz, Aleksandar Šola, Prokopije Čokorilo. Zajedničko za njih je insistiranje na bosanskom jeziku, ali istovremeno širenje velikosrpske ideje i negiranje Bošnjaka. Bošnjačku nominaciju, kao i bosanski jezik možemo prepoznati i kod srbijanskih autora, kao što su: Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić… “... osim toga mogla Marko Marulić, Judita, Suzana, Pjesme, Matica Hrvatska – Zora, Zagreb, 1970. Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 130. 17 Iz Jambrešićevoga rječnika, štampanog 1742. godine u Zagrebu, citirano prema M. Hadžijahić, navedeno djelo, str. 17. 18 Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 18-19. 15 16

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka... na istočnog veroispovedenija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri”.19 No, mada “pravoslavno nacionalno bošnjaštvo” nije u tolikoj mjeri artikulirano i samoosviješteno iskazivano, ipak se ne mogu ignorirati ili podcjenjivati svjedočanstva da su se do sredine devetnaestog stoljeća, pa i kasnije, bosanski pravoslavci identificirali kao Bošnjaci. Kako se ovdje, međutim, ne možemo baviti detaljnom rekonstrukcijom povijesti bošnjačke identifikacije Bosanaca pravoslavne vjere, to ćemo u ilustrativnom smislu naznačiti neke momente koji indiciraju tu povijest, i koju tek treba istražiti. Prije svega, treba istaći da meritorni srbijanski autori još sredinom devetnaestog stoljeća identificiraju bosanske pravoslavce kao Bošnjake, a ne kao etničke Srbe. Zapravo sve stanovnike Bosne, bez obzira na njihovu vjersku diferenciju, smatraju Bošnjacima. Tako će, npr. i Vuk Stefanović Karadžić, još 1832. godine, u jednom pismu Jerneju Kopitaru, govoriti o Bošnjacima različitog vjerozakona, a bosanske muslimane neće poistovjećivati sa “etničkim” Osmanlijama, nego će ih smatrati etničkim Bošnjacima. Opisujući pokret Husein-bega Gradaščevića, on će npr. reći kako je “carskoj vojsci” stigao “u pomoć stolački kapetan s Hercegovcima (i turskog i našeg zakona)”.20 Dakle, “Hercegovce našeg zakona” ne imenuje etničkim Srbima, kao što ni bosanske muslimane ne označava “Turcima” ili “Osmanlijama”, nego Bošnjacima: “da su svi Bošnjaci bili složni, prije bi mi Sultana nadvladali nego on njih”.21 I kasnije, kod Vuka Stefanovića Karadžića mogu se prepoznati tonovi vansrpske identifikacije stanovnika Bosne. Ilustrira to i činjenica da Vuk Stefanović Karadžić pismo koje se koristi u Bosni ne naziva srpskom ćirilicom, nego ga naziva “bosanska bukvica”.22 I nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine u St. Petersburgu objavljen je tekst čiji će se autor potpisati kao “Pravoslavni Bošnjak”.23

Šta je bilo sa Bošnjacima i bošnjaštvom? Krajem 18. stoljeća Bosna i Bošnjaci su izloženi raznim oblicima gušenja i destrukcije njenog državno-pravnog individualiteta. Već smo ranije iznijeli nacionaliziranje, odnosno srbizaciju bosanskih pravoslavaca i kroatizaciju bosanskih katolika.24 Iako su Ilija Garašanin, cit. djelo, str. 74. Pismo citirano prema, Sadik Šehić, Zmaj od Bosne: Husein-Kapetan Gradaščević, Front slobode, Tuzla, 1991., str. 29. 21 Isto, str. 29. 22 Vuk Stefanović Karadžić, Propisi srpskoslavenskog jezika, Beč, 1957. 23 M. Demirović, Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, Pravni i Ekonomski fakultet Bihać, Bihać 1999, str. 31. 24 Šire: Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Univerzitet u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 63-69. 19 20

BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

metodi i sredstva prividno različiti, zajednička im je matrica – nestanak Bošnjaka pa samim tim i Bosne. Brojni su programi velikosrpske politike: “Praviteljstvujušči sovjet serbski”, “Tradicionalno pjesništvo”, “Načertanije”, “Srbi svi i svuda”, “Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje”, “Homogena Srbija”, “Četničke instrukcije Draže Mihajlovića”, “Memorandum Milana Nedića von Ribbentropu”, “Memorandum SANU” i drugi. O ovim dokumentima sam opširnije i izvorno pisao u knjizi “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici” (str. 47-131). Iako ne predstavljaju poseban i konzistentan program, pisani i izgovoreni istupi “oca nacije” Dobrice Ćosića25 po svom karakteru, sadržaju i namjeni su u funkciji negiranja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ne ulazeći šire u elaboraciju ovog pitanja “Načertanije” je model srbocentrizma, srpskog hegemonizma i ideološka osnova za politiku etničkog čišćenja i ostvarenja projekta “Svi Srbi u jednoj državi”. Kratko kazano on je i antibošnjački i antimuslimanski i model za izradu svih kasnijih programa velikosrpske nacionalne politike. Sadržaj, u suštini svih izloženih programskih dokumenata, je da su oni u funkciji velikosrpske nacionalne politike u čijoj je razradi i realizaciji, pored oficijelne vlasti, ogroman doprinos dala srpska inteligencija. Osim časnih izuzetaka, sveukupna srpska kulturna i politička misao je bila u funkciji te politike; Programi velikosrpske ideologije i politike u osnovi su hegemonistički, ekspanzionistički i agresivni koji mobilizaciju svoga naroda sprovode na historijskim lažima, obmanama, fobiji od drugih kako bi dokazali da su njegovi projekti humani, historijski opravdani, plemeniti. Kosovski mit, epsko pjesništvo, san o “vaskrsavanju Dušanovog carstva”, istina, u proširenom obliku, zastupljeni su u svim programima; U svim programskim dokumentima Bosna i Hercegovina negira se kao suverena država, odnosno uključuje se u Srbiju kao “srpska zemlja”, pri čemu se posebno ističe antiislamski karakter te politike; Za realizaciju svojih ciljeva ova politika sebi daje za pravo korišćenje svih sredstava; negiranje kulturnog, jezičkog, etničkog i drugog individualiteta Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, asimilacija, dehumanizacija “istorijsko” i “prirodno” pravo za izvršenje čina zločina genocida i etničkog čišćenja. Ovu velikosrpsku politiku kroz zločine genocida Bošnjaci iskušavaju od Prvog srpskog ustanka preko svih kasnijih ratova pa sve do otvorene agresije na našu državu 1992. godine.26 Zbog namjene i karaktera ovog teksta, koji će zasigurno biti dio obimnijeg rada, nismo ulazili u njihovu razradu, iako su oni razrađeni u mojoj pomenutoj knjizi.27 Profesor Omer Ibrahimagić u tekstu “Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013.”28 navodi i praktične primjere srbizacije bosanskih pravoslavaca. Naime, razgovor koji je imao sa svojim mentorom H. Čemerlićem zbog indikativnosti navodimo u cjelini. “Kao svojevrstan odgovor na to Djela Dobrice Ćosića: Daleko je sunce, (1951.), Koreni, (1954.), Deobe 1-3, (1961.), Akcija, (1964.), Bajka, (1965.), Moć i strepnje, (1971.), Vreme smrti 1-4, (1972.-1979.), Vreme zla - Grešnik, (1985.), Vreme zla - Otpadnik, (1986.), Vreme zla - Vernik, (1990.), Vreme vlasti 1, (1996.), Piščevi zapisi 1-4, (2001.-2002.), Srpsko pitanje 1-2, (2002.-2003.), Pisci moga veka, (2002.), Kosovo, (2004.), Prijatelji, (2005.), Vreme vlasti 2, (2007.), Piščevi zapisi 1993—1999, (2008.), Piščevi zapisi 1999—2000: Vreme zmija, (2009.), Srpsko pitanje u XX veku, (2009.). 26 M. Demirović, cit. djelo, str. 128. 27 M. Demirović, cit. djelo, str. 47-209. 28 O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj 34/2012, str. 11. 25

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

prigušivanje, koncem 19. i početkom 20. stoljeća, dakle u vrijeme austrougarske uprave u BiH, pod uticajem Srbije i pravoslavne crkve iz Srbije, kod pravoslavnog stanovništva, počinje se razvijati nacionalna ideja srpstva, a kod katoličkog stanovništva, pod uticajem politike hrvatstva i katoličke crkve – nacionalna ideja hrvatstva. U tom kontekstu, sjećam se, kako mi je, svojevremeno, prof. Hamdija Ćemerlić (koji mi je bio mentor na doktoratu) pričao da su, koncem 19. i početkom 20. stoljeća, u BiH bila formirana posebna društva, čiji su predstavnici imali zadatak da na maltama (nekada, kontrolnim punktovima na ulazu u gradove) sačekuju seljake, koji su išli na gradske pijace, sa pitanjem: jesu li Srbi ili pravoslavci? Ako bi se izjasnili da su Srbi, dobijali su po dukat, a ako bi se izjasnili da su pravoslavci, nisu dobijali ništa. Slične akcije po bosanskim čaršijama u to vrijeme organizovali su i aktivisti hrvatskih nacionalnih društava. Bez obzira na osnovanost ove priče, činjenica je da su u to vrijeme poduzimane organizovane mjere iz Srbije i Hrvatske da se Bošnjaci pravoslavci, prevedu u nacionalne Srbe, a Bošnjaci katolici u nacionalne Hrvate. Dok se kod Srba to radilo više konspirativno, u dobroj mjeri uz prisustvo pravoslavne crkve, kod Hrvata se nastupalo puno otvorenije. Tako je, na primjer, od 3. do 5. septembra 1900. godine, u Zagrebu održan veliki Katolički kongres sa oko 2000 učesnika, na kojem je tadašnji katolički biskup u BiH Štadler promovirao ideju Bosanski katolici = Hrvati.”29 Presudan događaj na kroatizaciji bosanskih Hrvata izvršen 1900. godine pod uticajem bosanskog biskupa Štadlera, o čemu najbolje govori moj kolega Dubravko Lovrenović u tekstu “Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima”.30 Kada dolazi do kroatiziranja Bošnjaka, Štadler otvoreno kaže: “Želim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom”. Dubravko Lovrenović smatra da je tada stradalo bosansko katoličanstvo kao remetilački faktor i nastavlja: “to govori da u mentalnom pogledu godina 1900. u katoličkoj crkvi još uvijek traje i da je budućnost u ponavljanju prošlosti. Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) na ovaj je proces integralizacije stavio (još jednu) točku. Bilo je pojedinaca i političkih stranaka koji su pokušali ponuditi jednu zdraviju opciju. Ona, međutim, upravo u crkvenim krugovima nikada nije naišla na institucionalnu podršku. Nekolicina usamljenih iznimki to samo potvrđuje. Trijumfirao je, sa svim svojim pogubnim posljedicama, Katolički kongres iz 1900., štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja b-h Hrvata pod skute ‘matere’ Hrvatske”.31 Privrženost Bosni i Hercegovini su u toku sukoba Armije BiH i HVO-a iskazali bosanski intelektualci Hrvati direktno se suprotstavivši politici predsjednika Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i pismeno i usmeno (Dubravko Lovrenović, Ivo Lovrenović, Ivo Komšić, fra Luka Markešić i drugi) što je itekako imalo odjeka kod intelektualne i humanističke inteligencije i građana Republike Hrvatske, a posebno BiH. Riječ je o istinskim intelektualcima, bosanskim patriotama. Isto, str. 11. Dubravko Lovrenović, Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima, Oslobođenje – Pogledi, 20.2.2010., str. 25-27. 31 Isto, str. 25-27. 29 30

BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

Tridesetih godina zbila su se dva značajna događaja koja su presudno uticala na historiju i sudbinu Bosne i Bošnjaka. Prvo, autonomija srpske kneževine 1830. godine koju je dobila od sultana što je ojačalo njenu državnost tako da će ona biti priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine. I drugo, uslijedio je odgovor na taj turski potez od strane bosanskih ajana predvođenih Husein kapetanom Gradaščevićem koji će tražiti autonomiju za Bosnu istu onakvu kakvu je dobila i Srbija. Međutim, zbog izdaje hercegovačkih ajana (Smail-age Čengića, Rizvanbegovića i dr.), kao i vojnih represalija Turske, svebosanski pokret za autonomiju je ugušen, kao i autonomija kako je bilo predviđeno Sanstefanskim mirovnim ugovorom, a korigovano Berlinskim ugovorom 1878. godine. Glavni pokretači kao što su Husein kapetan Gradaščević i Hasan-aga Pećki su umrli u turskim kazamatima, a ostali mnogi završili po tamnicama ili pogubljeni. Posebno pogubnim za Bosnu i bošnjačke prvake je učinio pohod tiranina Omerpaše Latasa tako da Bosna ostaje bez svoje intelektualne, ulemske, vojne, plemićke i druge elite, a ostali dio Bošnjana ostali su na milost i nemilost dušmana (pogledati u uvodu teksta pismo ovog dželata velikom Bošnjaku fra Ivanu Frani Jukiću i njegovo “kajanje” i nerazumijevanje bošnjačkog pitanja). Iako je njegov mandat bio smirivanje stanja u Bosni i Hercegovini, u konačnici, što je vrijeme pokazalo, on je bio u funkciji slabljenja bošnjaštva kroz eliminaciju plemićke, intelektualne i druge elite. Na taj način izvršen je pokušaj ostvarenja dugoročnog plana velikosrpskih i velikohrvatskih politika predvođenih pravoslavnom i katoličkom crkvom sa ciljem da se bošnjaštvo na ovim prostorima ugasi. Ako se ovome doda Hercegovački ustanak (Nevesinjska puška) 1875-1878. godine, neodređeno i oslabljeno držanje Otomanske imperije, poraz Turske od Rusije, doveli su da predstavnici velikih sila sazovu Berlinski kongres 1878. godine. O karakteru, namjerama i dalekosežnosti ovog ustanka piše Milorad Ekmečić. On je posebno pohvalno pisao o ustanku koji se zbio 1871. kada su popaljeni Kulen Vakuf, Klisa, Ostrovica, Havala, a srušena je i džamija sultana Ahmeda II. O srpskom ustaničkom modelu i antiislamizmu govori i ovaj Ekmečićev stav: “Pokret pod vodstvom Goluba Babića nastavio se s manjim omjerima u novembru, a zatim se dolaskom zime smirio. ‘Malo bilo, dugo ne trajalo, ali zima dođe i snegovi padom i tako se Turci kao nešto male primire, a i ustanici se skupe u Tiškovac na zimnicu i pošto su snegovi veliki nestali, to gotovo ni oni nigde Turke ne napadaše, nego se sve kao malo prečuli’ ...velika mećava onemogućavala ih je da već tada izvrše napad na Turke, ali su se tokom cijele zime spremali: ‘Muji zapaliti dimije’.32 Narod se bio podigao i u velikom broju stao stvarati ustaničke čete. Golub Babić nije te čete mogao držati dugo na okupu. Uzrok tome je djelimično nedostatak oružja, a djelimično što se seljaci na nekim mjestima ne žele da pokoravaju glavnoj upravi. Negdje seljaci neće da se bune. Ima više podataka da ustanici pale hrišćanska sela, ‘zato ti ljudi neće da budu učeti’... I na drugim mjestima ustanici iz istih razloga pale hrišćanska sela. Spominje se da ustanicima kod Grahova, ‘opasnost preti ne Milorad Ekmečić, Ustanak u BiH, 1875-78. god, Veselin Masleša, Sarajevo 1960. god, str. 103.

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

samo od Turaka, nego i od samih Srba Grahovljana’. Seljaci koji ustanike izdaju Turcima kažnjavaju se uobičajenim odsjecanjem ušiju”.33 O njegovom srbizmu možda je najbolji članak njegovog studenta i diplomca novinara Mladena Vasiljevića pisano u Oslobođenju, i to ćirilicom.34 Svi ovi događaji, kao i dogovor velikih sila učinili su da dođe do održavanja Berlinskog kongresa 1878. godine čime se Bosna stavlja u nezavidan položaj. Za nas je posebno značajan član XXV Berlinskog ugovora koji glasi: “Provincije Bosnu i Hercegovinu će zaposjesti i njima upravljati Austro-Ugarska. Budući da vlada Austro-Ugarske ne želi da preuzme upravljanje u Novopazarskom sandžaku, koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka na drugoj strani Mitrovice, otomanska administracija će tamo i dalje obavljati svoje funkcije. Međutim, da bi se obezbijedili održavanje novog političkog stanja, kao i sloboda i bezbjednost komunikacija, Austro-Ugarska zadržava pravo da u cijelom ovom dijelu nekadašnjeg vilajeta Bosne drži svoje garnizone i da koristi vojne i trgovačke puteve. U tom cilju, vlade Austro-Ugarske i Turske zadržavaju za sebe pravo da se dogovore o detaljima.” Već 22.2.1880. godine predstavnici Austrije i Ugarske paralelno su usvojili Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom.35 Okupacijom 1878. godine, a kasnije i aneksijom 1908. godine, Bošnjaci koji su 400 godina živjeli islamsku civilizaciju i kulturu doživljavaju civilizacijski haos i lom. Ovaj civilizacijski lom poslije gušenja pokreta Husein-kapetana i tiranije Omerpaše Latasa obezglavio je bošnjačku intelektualnu elitu, a ovim činom Bošnjaci preko noći postaju nepismeni jer arapski jezik nije više u upotrebi, čime se kod veli Milorad Ekmečić, cit. djelo, str. 204-205. “Miloradu Ekmečiću, sa žaljenjem E, MOJ PROFESORE! Vi ste sada, profesore Milorade Ekmečiću, opet u hladu nekog kabineta, beogradskog kabineta, što ste ga dobili za izuzetne zasluge u ovom krvavom piru koji se odigrava u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Oko mene, bivši moj profesore, padaju granate ubijajući žene i djecu, a svaki pedalj ove zemlje natapa se krvlju zaklanih Muslimana koje realizatori Vaših ideja revnosno uklanjaju kao “remetilački faktor” u toj šizoidnoj etnički čistoj tvorevini koju ste i Vi zamislili. U veliki ste se belaj uvalili, nekad toliko cijenjeni profesore. Mi, studenti istorije gledali smo i Vas kao instituciju, kao vrhunskog korifeja nauke za koju smo se opredijelili. Upijali smo Vaša predavanja, ne znajući da u Vama spava projekat čiji se pandan može naći samo u najmračnijim periodima ljudskog bivstvovanja. Vrlo brzo ste se, profesore Ekmečiću, “uklonili” u političko podzemlje nacionalnog ekskluzivizma i razradili čudovišnu ideologiju ne shvatajući da su Vaše kabinetske tlapnje – put u pakao za sve. Primijenite neka znanja do kojih ste došli u svom proučavanju povijesti i doći ćete do sasvim egzaktnog, golim okom vidljivog saznanja da ste u stvari ideolog pokreta koji po metodama i sadržaju svog djelovanja predstavlja fašizam u njegovom izvornom obliku. Oganj i mač, krv i suze, koncentracioni logori, masovne deportacije, neviđeni zločini – sve je to “već viđeno”. Zar ne, profesore Ekmečiću? Ali, meni je jasan način Vašeg “istorijskog mišljenja”. Jedna, dvije ili tri generacije – deset ili sto hiljada pa i milion ubijenih, osakaćenih i unesrećenih ljudi – sve su to “sitnice” na putu prema cilju koji će, po Vama, svakako biti ostvaren za 50, 100 ili 200 godina. Šteta je samo što to niste objasnili i srpskom narodu, čije su sadašnje ali i buduće generacije po Vašem projektu žrtvovane u ime “viših istorijskih ciljeva”. O Muslimanima i Hrvatima da i ne govorimo. Mislite li da se plač djeteta u vašim Prebilovcima, gdje je za vrijeme II rata izvršen stravičan zločin, razlikuje od ovog današnjeg dječijeg plača dok se vrše neviđena zvjerstva u Ahatovićima, Dobroševićima, Foči, Višegradu... Postoji samo jedna bitna razlika – ovog puta Vi ste na strani krvnika. E, moj profesore, univerzitetski! Sarajevo, 20. juna 1992. Mladen VASILJEVIĆ, novinar, Vaš student i diplomac” Mladen Vasiljević, E moj profesore u: Alija Isaković, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo/Ljubljana, 1994., str. 87-88. 35 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Autor, Sarajevo 1999., str. 277-278. 33 34

BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

kog broja stvara beznađe a samim tim i iseljavanje za Tursku. To posebno koriste velikosrpska i velikohrvatska politika proturajući neutemeljenu magluštinu da je Bosna bila uvijek srpska odnosno hrvatska. Ova matrica ostaje do danas konstanta, jer kako objasniti prevaziđenu floskulu koja i danas traje da su Srbija i Hrvatska, Srbi i Hrvati, faktor stabilnosti ovog regiona. Istina je obrnuta, jer oni ustvari ispoljavaju svoj politički hegemonizam, a time i teritorijalni ekspanzionizam i ne samo Bošnjake nego i druge narode drže na margini. U takvoj situaciji izdaje, obezglavljenosti i agresivnosti Bošnjaci svoje historijsko ime “gube” ali ga čuvaju u svijesti za bolja vremena i prihvataju vjersko određenje musliman. I pored mogućeg ustupka bošnjaštvo i dalje ostaje u fokusu osporavanja i sa jedne i sa druge strane, ali tome doprinose i naša lutanja. Islamska zajednica kao jedina organizirana institucija u tom momentu bosanskih muslimana, polazeći od umetskog stajališta da su svi muslimani braća, preferira vjeru i zadovoljava se tim bez nacionalnog bošnjačkog identiteta. I danas se koristi takav pristup, čak i upotrebom arapskog jezika, a ne bosanskog i za to ne mogu biti amnestirani. Vjera je univerzalna kategorija, mnogo šira od nacije, adaptivnija i postojanija. I sada u ovom izuzetno značajnom trenutku popisa stanovništva poslije 23 godine nerijedak je ovakav pristup kada svoje sunarodnjake nominiramo religijski (muslimani), a ne Bošnjaci. Pod plaštom demokracije, nemali je broj intelektualaca koji to preferiraju i zato se ne treba čuditi onima koji su pročitali jednu ili nijednu novinu što ne razumiju i odriču se svog historijskog, političkog i etničkog identiteta, odnosno svoje historije preko hiljadu godina. Naravno da se na taj način otvara niz pitanja: nacija, jezik, religija, političko organiziranje, vlast itd. Najbolji odgovor na dilemu narod ili država u više navrata dao je profesor Ibrahimagić konstatacijom “i narod i država.”36 Jezik je bitno svojstvo nacionalnog identiteta. Jezik Bošnjaka je bosanski. Jednonacionalne države imaju jedan službeni jezik ili još i jezik nacionalnih manjina, dok višenacionalne imaju više službenih jezika. Iako je pravilo da je jezik dobio ime po naciji, postoje izuzeci kao što su bosanski a ne bošnjački, ili makedonski jezik, kao i bosanski su dobili ime po geografskim pojmovima koji su stariji i od nacije i države. Stoga možemo kazati da jezik ima nadnacionalni a ne anacionalni karakter. Bošnjaci su bosanski jezik ljubomorno čuvali i u vrijeme Otomanske imperije. Tako je Muhamed Hevaija Uskufija sastavio tursko-bosanski rječnik 1631. godine. Ferid Muhić u svom intervjuu zastupa i obrazlaže vrlo utemeljeno tezu da je bosanski jezik činjenica koja je nesumnjiva i nastavlja: “Bez imalo ironije tvrdim da je bosanski jezik ustvari osnova i srpskog i hrvatskog jezika, da su to istočna i zapadna varijanta bosanskog jezika. Razumije se da su u međuvremenu i kroz književnost i kroz gramatičke i druge promjene hrvatski i srpski jezik postali specifični jezici, ali u tom smislu bošnjački nacionalni interes je neupitnost svih atributa koji čine taj nacionalni identitet (kulturni, etnički, tradicionalni)…”37 Omer Ibrahimagić, Bosna je odbranjena ali nije oslobođena, VKBI, Sarajevo, 2004., str. 52-56. Ferid Muhić, Journal, br. 134, Zagreb, listopad 2011. (stranice nisu obilježene)

36 37

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Izuzetan književni autoritet, koji je sebe čak ponekad nazivao Bosancem, Miroslav Krleža govorio je na sličan način i da su razlike ako i postoje u nekoliko deka – beznačajne. Bez obzira na sistem u kojem je živio on nije bio kritiziran. Međutim, prodorom velikodržavnih politika, a u Hrvatskoj posebno tuđmanizacijom i arhaizacijom hrvatskog jezika, kako standardni tako i narodni (organski) dio malo ko je razumio bez obzira na regionalizme i dijalekte što se reflektovalo i kod kvazi-intelektualaca u BiH. Kako nisam školovani jezičar ostavljam ovo lingvistima bez straha na polemiku. O snazi bosanskog jezika govori i rečenica Alije Isakovića poslije neslućenih napada Radio Beograda koja glasi: “Može izgledati bizarno, ali je tako, jer teže je pobijediti bosanski jezik, nego Bosnu i Hercegovinu.”38 Iako je Bosna bila corpus separatum unutar Austro-Ugarske imperije, već prvim popisom 1879. godine, opredjeljujući se za religijsko-konfesionalni pristup, nastaje destrukcija Bošnjaka: svojom uredbom Austro-Ugarska je zabranila upotrebu bosanskog jezika 1907. godine, iako je Benjamin Kalaj sve do svoje smrti pokušavao sve tri vjere podvesti pod jedinstvenu naciju Bošnjaka. Austro-Ugarska, iako je zabranila bosanski jezik, 1892. stavila je u upotrebu “Gramatiku bosanskog jezika” čiji autor je bio Franje Vuletić, vjerovatno etnički Hrvat, koja je bila u upotrebi sve do 1911. godine. Pod pritiskom srpske i hrvatske politike Austro-Ugarska uvodi srpskohrvatski jezik 1855. čime dvije varijante bosanskog jezika, istočna i zapadna, na ovaj način postaju službeni jezik, u raznim formama: pored srpskohrvatskog korišten je i naziv srpski i hrvatski jezik što je imalo odraza na srpsko-hrvatsku historiju, a posebno ovu prvu sve do raspada SFRJ. Ovoj jezičkoj politici su se protivili posebno franjevci. I pored različitog pristupa nacionalno-političkih grupa u Saboru nazivu jezika, konačno je 1912. godine postignut sporazum o jezičkom pitanju nakon popuštanja Hrvata, koji su prihvatili da se jezik zvanično nazove srpsko-hrvatski. Čini mi se da i poslije 50 godina bih mogao položiti ispit pred mojom tadašnjom nastavnicom i reprizirati lekcije kao što su srpski ustanci, bitka na Mišaru, Kolubarska bitka itd. U takvoj situaciji ove dvije agresivne politike čine i druge oblike nametanja, s tim što se Srbi više opredjeljuju na političko djelovanje, dok Hrvati djeluju na kulturnom planu.

Šta je sa bošnjačkom inteligencijom? Već naprijed smo rekli kakve su sve brutalnosti činjene prema bošnjačkoj inteligenciji i ulemi kao i njihova nastojanja da se suprotstave gušenju bošnjaštva. Mnogi bošnjački intelektualci opredijelili su se za srpsku ili hrvatsku nacionalnost (Safvet beg Bašagić – Hrvat, Osman Đikić – Srbin). Vjerujem da je to bilo iz praktičnih razloga kako bi mogli svoje radove objavljivati u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu, jer u Bosni nije bilo adekvatnih časopisa. Nevjerovatnim mi se čini, ako nije riječi o ovom naprijed, da bečki doktorant historije, urednik Behara, predsjednik prvog bo38

Alija Isaković, cit. djelo, str. 376. BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

sanskog sabora, visoki intelektualac Safvet beg Bašagić nije znao svoje korijene i etničko porijeklo. Zar o tome ne govori i njegova pjesma “Od Trebinja do brodskije vrata, nije bilo Srba ni Hrvata”. Pa kao historičar on je zagovarao Bosnu i Bošnjake sa tri vjere – muslimansku, pravoslavnu i katoličku. Narod bi rekao: “Šta mu bi.” Prvi koji je promovirao bošnjaštvo bio je Mehmed beg Kapetanović – Ljubušak. Kao nacionalno svjestan i opredijeljen pokrenuo je list Bošnjak. On je vrhunski intelektualac, političar i historijska paradigma bošnjaštva. I pored takvih osobina mnogi bosanski muslimani niti su shvatili niti su prihvatili identitet da su Bošnjaci.

Bošnjaci u okupacionom sistemu 1941-1945. godina Propašću prve Jugoslavije stvoreno je nekoliko okupacionih sistema koji nisu mimoišli u najrigidnijem smislu Bosnu i Hercegovinu (Italija, Njemačka, NDH, četnički pokret, djelovanje tzv. ustanika). Bosna i Hercegovina je ušla cijela na osnovu odluke okupatora u sastav NDH i već je 10. aprila 1941. godine uspostavljena ustaška vlast. U takvoj situaciji Bošnjaci se nalaze između “dvije vatre”. S jedne strane pritisnuti hrvatskom asimilacijom, a s druge srpskim nasiljima ustanika i genocidnom politikom četnika.39 Na ustaške zločine koji su vršeni nad Srbima i Jevrejima prvo je reagirala ilmija u augustu 1941. godine, da bi već od septembra do decembra 1941. godine bile usvojene i objavljene muslimanske rezolucije i osudile ova zvjerstva.40 Kako ustaške i domobranske formacije nisu pružale zaštitu od četničkih genocida i “ustaničkih” pokolja Bošnjaci formiraju lokalne milicijske snage. U cjelokupnom periodu rata Bošnjaci su bili izloženi masovnom genocidnom djelovanju četnika Draže Mihajlovića. Mustafa Imamović navodi tri navrata, kao što su juni 1941. godine i februar 1942. godine, drugi tokom augusta 1942. i treći početkom 1943. godine u kojem je stradalo preko 100.000 Bošnjaka. Brojna su mjesta gdje su izvršeni pokolji Bošnjaka, a kasnije je velikosrpska politika izvršila manipulaciju sa žrtvama i prikazala ih kao žrtve ustaša, Nijemaca i drugih okupatora. Navest ćemo samo jedan primjer o kojem sam i pisao u knjizi “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici”, pod naslovom “Exurs: Paradigma Kulen-Vakuf”, koja se može vidjeti na stranici Jasenovac Research Institute (http://www.jasenovac.org/), gdje su svi pobijeni Bošnjaci i Bošnjakinje prikazani kao žrtve Jasenovca. Kako znam da je majka mog oca bila prva žrtva prije masovnih pokolja sahranjena u Kulen-Vakufu, što svjedoči i njen nišan, to najbolje govori o manipulacijama i lažima srpske politike.41 Ako se zna da su najveće vojne operacije vršene u Bosni i Hercegovini, imajući u vidu naprijed Omer Hamzić, Podsjećanje na dvije muslimanske rezolucije iz 1941. godine – Bijeljinsku i Tuzlansku, Gračanički glasnik, broj 34, str. 110. 40 Šire o tome: Muhamed Hadžijahić, Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, u zborniku: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Institut za istoriju radničkog pokreta, 1973. 41 Pošto mi je majka iz porodice Kosović, a otac Demirović, navest ćemo samo najbližu familiju: Demirović Mujo (djed), Demirović Bilka (nena), Demirović Muje Ahmet (stric), Demirović Omer (očev stric), Demirović Bajro (očev stric), Demirović Alije Dedo (očev stric) itd. Kosović Bege Turse (djed), Kosović Turse Bego, Kosović Bege Huse, Kosović Pašo itd. Ukupan broj ubijenih iz porodice Demirović i Kosović u Kulen-Vakufu je oko tristo. 39

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

kazano, nije ni čudo što su Bošnjaci, poslije Jevreja, procentualno imali najveći broj žrtava (8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije).42 Kako se većina ratnih operacija odvijala u Bosni i Hercegovini to su se i najznačajniji događaji i dokumenti formiranja nove vlasti donosili u njoj (ZAVNOBIH i AVNOJ). U svim bitnim dokumentima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a Muslimani su tretirani kao narod sa velikim slovom “M”. Tako u Proglasu narodima Jugoslavije sa Prvog zasjedanja AVNOJ-a održanog u Bihaću 26. i 27. novembra 1942. godine spominju se svih šest naroda, što znači da se Muslimani, Crnogorci, Makedonci kao i narodi koji su bili priznati u Kraljevini Jugoslaviji (Srbi, Hrvati, i Slovenci) priznaju kao politički narod, istina do 1946. godine, kada nestaje Muslimana. “U dokumentima AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a od 1942. do 1945. godine muslimani su se pisali velikim slovom M. Već u programu bosanskohercegovačke vlade Rodoljuba Čolakovića, koji je objavljen 3.5.1945. godine, nakon Trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a i Prvog zasjedanja Narodne Skupštine BiH, Muslimani se više ne pišu velikim slovom. Sljedeće, 1946. godine Rodoljub Čolaković je pisao da u BiH žive dva naroda – Srbi i Hrvati i da je prepušteno muslimanima, (znači malo “m” – M.D.) da se opredijele za jednu od te dvije nacionalnosti.”43 25. i 26. novembra 1943. godine održano je osnivačko zasjedanje ZAVNOBIH-a, kada Bosna i Hercegovina, poslije 480 godina, obnavlja svoju državnost (1463-1943.), potvrđuje granice utvrđene Berlinskim ugovorom (što znači da nije riječ o izmišljenim titovskim granicama koje upotrebljavaju predstavnici velikodržavnih projekata ne samo u politici nego i u “ozbiljnim” knjigama, kao npr. “Ustavno pravo” Rajka Kuzmanovića44). Na ovom zasjedanju iznijeta je vrlo interesantna i diskutabilna, mnogoznačno objašnjiva parola da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska.45 Da li je to rezultat suprotstavljanja samobitnosti Bosne i Hercegovine jer sve federalne jedinice su označene imenima (što se vidi iz sljedećeg citata: “Zato je odlučeno da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu koji će osigurati ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”46). Vidljivo je da Muslimana nema uopće i da su svoj status federalne jedinice stekle na osnovu nacionalnog kriterija. Jedino Bosna i Hercegovina nije stekla svoj federalni status na tom kriteriju “nego kao historijska zajednica triju naroda koji u njoj stoljećima žive”. Pored nenavođenja da je Bosna i Hercegovina federalna jedinica Bosanaca i Hercegovaca, nenavođenje Muslimana išlo je na ruku onima koji su pokušali negirati i status Bosne i Hercegovine u okviru DFJ. Kako je zvanična politika priznala da u BiH žive samo dva naroda, Muslimanima, da bi sačuvali svoj identitet i opstojnost, preostalo je da se izjašnjavaju kao “neopredijeljeni” što će trajati sve do popisa 1971. godine. Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije, Jugoslovensko viktimološko društvo, Zagreb, 1989., str. 168. O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj 34/2012, str. 15. 44 Rajko Kuzmanović, Ustavno pravo, Pravni fakultet, Banja Luka, 1997. Šire: Omer Ibrahimagić, Srpsko osporavanje Bosne i Bošnjaka, Magistrat, Sarajevo, 2001. 45 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, 2001., str. 338. 46 Isto, str. 341. 42 43

BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

Vraćanje bošnjaštvu Bošnjaci su u svakodnevnim pisanim i usmenim interpretacijama različito nominirani: a) Muslimani, b) Muslimani Bosne i Hercegovine, c) slavenski Muslimani, d) muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine itd.47 Slično će, iako je podržavao renominaciju Muslimana u Bošnjake, napisati Zlatko Topčić, koji kaže: “Muslimani, Bosanski Muslimani, Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci… Bože, ni manjeg naroda, ni više imena, što zbunjuje dobronamjerne, a raduje ostale.”48 Pored toga što je stvaralo pometnju postojalo je više pristupa nacionalnom pitanju Bošnjaka. Tako se u predratnom vremenu može navesti nekoliko pristupa. Prvi, djelovanje JMO-a koja, ističući svijest o autonomiji Bosne i Hercegovine, ističe i svijest o postojanju bosanskih Muslimana, što će na identičan način izraziti Avdo Humo na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a održanom 30. juna do 2. jula 1944. godine u Sanskom Mostu i reći: “U istoriji borbe naših naroda u Bosni i Hercegovini, jedine koje su zastupale ideju Bosne i Hercegovine bile su muslimanske mase.”49 U debati sa velikosrpskim i velikohrvatskim intelektualnim krugovima u tom razdoblju izlazio je i list “El-Hidaja” koji je djelovao sa pozicija panislamizma. Međutim, najsnažnije i najubjedljivije djelovanje u afirmaciji i rješavanju nacionalnog pitanja Muslimana imao je lijevo orijentirani časopis “Putokaz” čiji su urednici bili Skender Kulenović i Hasan Brkić. Nažalost časopis je izlazio samo dvije godine od 1937. do 1939. godine u svega 13 brojeva (1937. godine brojevi 1, 2, 3 i 4; 1938. godine tri dvobroja 5-6, 7-8 i 9-10 i 1939. godine jedan trobroj 11-12-13).50 Snažan otpor unutar Komunističke partije Jugoslavije su davali M. Đilas, V. Masleša, dok s bošnjačke strane pored pomenutih, neprocjenjiva je uloga Hasana Brkića, Mustafe Muje Bašića i Ešrefa Badnjevića (pod pseudonimom Mustafe Oranovića). Iz tog perioda posebno je značajno istaći polemiku i odgovor na istupe Milovana Đilasa koje je dao Mostarac Mustafa Mujo Bašić. Ne treba zaboraviti ni ulogu Miroslava Krleže i drugih ljevičara koji su djelovali u Zagrebu i Beogradu. Kako su osporavanja Muslimana dolazila iz najelitnijeg političkog i intelektualnog vrha, Tito, zalažući se za ravnopravnost, će na Osnivačkom kongresu KP Srbije 1946. godine kazati sljedeće: “Ako je Bosna i Hercegovina ravnopravna, ako njeni narodi imaju federalnu jedinicu, onda mi nismo pocijepali Srbiju (i Srbe) nego smo napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako i Hrvate i Muslimane. Radi se samo o administrativnoj podjeli.”51 Na istoj konferenciji notiran je Titov stav koji kaže: “Bosna je jedno, zbog vjekovnog zajedničkog života, bez obzira na veru.”52 Ako se zna da je bio veliki broj članova KPJ koji su negirali Muslimane i bosanskohercegovačku posebnost, Titova odlučnost iskazana posebno u Beogradu ima svoju dalekosežnu važnost. Da ova veli Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka, 1981., str. 213. Zlatko Topčić, Bošnjaci, danas, Rubrika “U žiži”, Oslobođenje, Sarajevo, 1993., str. 1. Citirano prema: Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma, BZK Preporod, Sarajevo/Zagreb, 2012., str. 193. 49 Kasim Suljević, cit. djelo, str. 267. 50 Citirano prema: Hamdija Pozderac, Državnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, priređivači Mujo Demirović i Mulo Hadžić, Pravni fakultet u Bihaću, Bihać, 2008., str. 15. 51 Kasim Suljević, cit. djelo, str. 211. 52 Hamdija Pozderac, cit. djelo, str. 20. 47 48

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

kosrpska ideja nije poražena i da treba Bošnjake držati u nacionalnoj magli u kontekstu nacionalne identifikacije pokazat će istup Husage Huseina Ćišića 18.1.1946. godine. Na njegov zahtjev za uvrštavanje šeste buktinje u grb, Đilas je rekao da je on iznio “karakterističan prijedlog jednog muslimana da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš grb.” Kada je riječ o Husagi Ćišiću uglavnom se iznosi njegovo negodovanje, međutim riječ je o dubljem i dalekosežnijem značaju Ćišićevog istupa, te se ne može smatrati izdvojeno i incidentno. Stoga, za ovu priliku iznosimo njegov integralni tekst “Bosna Bosancima i nikako drugačije”. Kako je tada posebnost Bosanaca protumačena kao “teorijsko” pitanje pa se ono ne može riješiti dekretom i kako Husagu Ćišića nisu podržali bosanski komunisti bez obzira na nacionalnu pripadnost, ostalo se, na osnovu oficijelne politike, na grbu s pet buktinja.53 53

Milovan Đilas je 17. januara 1946. godine na sjednici Savezne Skupštine Ustavotvorne skupštine FNRJ, kao zastupnik ministra za konstituantu (Edvarda Kardelja), govorio o prijedlozima koji su u javnoj diskusiji dati na Nacrt Ustava FNRJ, i između ostalog na kraju rekao: “Dolazilo je prijedloga sa više strana, ali je karakterističan prijedlog od jednog muslimana (ne kaže da je taj musliman narodni poslanik Husein Ćišić i riječ musliman piše malim slovom – O.I.) da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš državni grb. Prijedlog se motiviše time da su muslimani odobrili Nacrt Ustava u svim njegovim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti. Ja mislim da parlament ne može pretresati pitanje da li su muslimani nacionalna grupa ili nijesu jer, na kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost ne zavisi od rješenja Narodne skupštine, jer ona je onakva kakva jest. To se ljudi mogu prepirati na ovaj ili onaj način, ali ni u kom slučaju ne može se riješiti jednim dekretom. Ako bi se jedan takav prijedlog motivisao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šeste federacije (valjda federalne jedinice – O.I.), on bi mogao da bude predmetom pretresa. Ali, pošto se stalo na stanovište da svaka nacionalnost dobije svoju buktinju onda u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time, razumije se, ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas postoje”. (Zasjedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembra 1945. - 1. februara 1946., stenografske bilješke, str. 187. Beograd). Đilas u svome izlaganju nije naveo ko je bio taj musliman. Iz stenografa se također to ne vidi. U podnesenom Izvještaju Ustavotvornog odbora Skupštine naroda navode se članovi odbora među kojima su bila i dva muslimana Murad Šećeragić (vjerovatno iz Sandžaka) i Mustafa Hodža, Albanac sa Kosova. Zanimljivo je da nije bilo ni jednog bosanskog muslimana. Zatim se navode imena članova Odbora koji su učestvovali u načelnom pretresu Nacrta Ustava, u kojoj je učestvovao i Murad Šećeragić, ali se ne kaže o čemu je govorio. Oba doma Ustavotvorne skupštine izabrala su po pet poslanika radi ujednačavanja teksta i to šest Srba i po dva Hrvata i Slovenca, bez ijednog bosanskog muslimana. Ovo najbolje govori o kakvoj je ravnopravnosti između naroda riječ. Kasnije je u javnost “procurilo” da je Husein Ćišić bio taj musliman koji je tražio unošenje šeste buktinje u grb FNRJ. Navodim šire izvode iz njegovog ponovljenog pismenog podneska Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine, jer prvi podnesak je Đilasovim izlaganjem bio odbačen: “Moj prvobitni podnesak Ministarstvo za Konstituantu iz nekih svojih razloga nije uzelo u obzir, pa nije ga ni postavljalo Ustavotvornom Odboru na uvid i ocjenu, što se to već vidi iz izvještaja Ustavotvornog Odbora, kao i iz stilizacije čl. 3. projekta Ustava, koja je ostala kao i prije. Moj podnesak upućen Ministarstvu za Konstituantu glasi: U vezi sa nacrtom Ustava F.N.R.J., objelodanjenog u organu Komunističke partije Jugoslavije ‘Borba’ od 3. X11.1945. broj 293 imam da primjetim ovo: ‘Avnoj’ u svom drugom zasjedanju u Jajcu dne 29. novembra 1943. g. doneo je zaključke od velikog istorijskog značaja, po kojima se, na osnovu nacionalne ravnopravnosti Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, teritorijalno područje bivše Kraljevine Jugoslavije ima podijeliti na šest Federalnih jedinica i to: Federativnu Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Prema ovim zaključcima Avnoja, svaka federativna jedinica sa aktom toga svoga opredjeljenja stekla je pravo na svoje vlastito narodno ime, samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici, jedinici naime, koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno, zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata i tako nešto. Ovom, vjerovatno, slučajnom omaškom Avnoja, učinjena je grdna nepravda našoj užoj otadžbini Bosni, Bosni, koja po svojoj istoriji i po ulozi odigranoj u ovom narodno-oslobodilačkom ratu, kao i po žrtvama uloženim u ovaj rat, ima pravo na svoje narodno opredjeljenje, odnosno pravo na svoje narodno ime, svakako toliko, koliko i svaka druga gore pomenuta federativna jedinica. Uostalom, kako u praksi izgleda ta tzv. nacionalna ravnopravnost Srba i Hrvata, mi smo Bosanci to već više mahova na svojoj kičmi osjetili, pa bi i suviše nepravično bilo, da se sa tim i takvim praksama ponovo otBoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

počne. Svaka nacionalna misao uslovljava i svoje nacionalno područje svoj životni prostor, a kako i srpska i hrvatska nacionalna misao obuhvata i našu užu otadžbinu, Herceg-Bosnu, kao i svoj životni prostor, sukobi su među ovim nacijama suprotnog stava neizbježivi i nema načina da se pomire. Izvjesno je, međutim, da su se zbog suprotnog stava ovih nacija na našem terenu tokom posljednjih decenija odigravale skandalozne rabote, pa napokon i zločini, nepoznati u našoj bosanskoj istoriji. Događalo se već u svoje vrijeme, da se nađe neki modus u cilju izravnavanja nacionalnih sporova među Srbima i Hrvatima, ali bez zadovoljavajućih rezultata. Podjelom zemlje na banovine, rasparčana je bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, što se kaže, na varićake, a kako se pri toj podjeli nije vodilo računa ni o istorijskim, ni o geografskim, ni o ekonomskim razlozima, koji bi ma u kome pogledu pravdali te podjele, nego su te podjele diktovale samo i isključivo hegemonističke težnje izvjesnih vlastodržaca, razumije se, da one nisu mogle zadovoljiti skoro nikoga, a naročito ne one, na čiju su štetu te podjele izvedene. Ponovo se međutim, pokušalo sa sporazumom Maček-Cvetković udariti granice nacionalnim težnjama Srba i Hrvata i meta je ovog smetenjačkog sporazumijevanja ponovo bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina. Ovaj je sporazum izveden po nekom vjerskom ključu i po vjerskoj pripadnosti tako, da su oni bosansko-hercegovački srezovi, u kojima je katolički elemenat brojno pretežniji od pravoslavnog elementa, jednostavno dodijeljen Mačekovoj redo-državi, a ostali su srezovi ostavljeni na raspoloženje i daljnju eksploataciju beogradskoj hegemonističkoj klici, da s njima manipuliše, kako nađe za umjesno. Mi bosansko-hercegovački starosjedioci, ni kod prve ni kod druge podjele naše uže otadžbine, navodno, kao anacionalni elemenat nismo uopšte došli u obzir. Iz gornjih napomena logički proizilazi, da bosansko-hercegovačka federativna jedinica može da počiva na principu: Bosna Bosancima i nikako drugojačije. Uostalom nevjerovatno je, da ima ijednoga pravoga Bosanca, kome bi bilo zazorno, da se tim imenom zove, a ako neko već hoće da se i drukčije zove, prosto mu bilo. Zato molim naslov, da u Ustavu F.N.R.J., u osnovnim načelima njegovim u čl.3. u četvrtoj rečenici toga člana, ispravi: mjesto pet – šest buktinja koso položenih itd., da bi se faktički pravdi udovoljilo. Jer apstrahujući činjenicu da u našoj užoj otadžbini Herceg-Bosni, po njenoj istoriji pripada puno pravo na njeno vlastito ime; da je ona u etničkom pogledu jedna posebna narodna cjelina među jugoslavenskim narodima; pa šta više, apstrahujući činjenicu, da je na oltar naše zajedničke stvari u ovom četverogodišnjem ratu za narodno oslobođenje pridonijela više žrtava nego ma koja druga zemlja na Balkanskom poluostrvu, ipak još treba iz praktičkih razloga staru čast povratiti, iz razloga, naime, kojima su se rukovodili naši vodeći krugovi, promovišući Makedoniju i Crnu Goru na čast narodnih država, s pravom na posebno narodno ime ... Sve bivše beogradske vlade u Jugoslaviji, od oslobođenja i ujedinjenja, pa do potpunog kraha stare Jugoslavije pod fašističkom okupacijom, nastojale su, svaka na svoj način, da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu njenu individualnost i da obesnaže svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca, posve je bilo zabranjeno predavanje bosanske istorije na našim školama, pa šta više, imalo se odstraniti svako štivo iz školskih udžbenika, koje je bilo direktno, ili indirektno, potsjećalo na nekadašnju samostalnost bosansku, na njen individualitet, pa bilo u kome obliku, jer ta sjećanja, pa čak i insinuacije na ta sjećanja, nisu konvenirala onoj politici, koju je vodio nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta naša uža domovina, obzirom na mentalitet zemlje i naroda, stvarno, predstavlja posebnu jednu etničku cjelinu među jugoslavenskim narodima i da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i svoju vlastitu dušu; šta više, da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslavenskih zemalja kao posebna upravna jedinica po vlastitoj volji, nije im smetalo u njihovim nastojanjima, jer su za ta nastojanja nalazili podršku i u jednom dijelu samih Bosanaca, koji po svojim nacionalnim koncepcijama nalažahu, da svojom podrškom čine i neko nacionalno djelo. Jer, po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, pa ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni deo njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike koji se ponose tom i takvom nacionalnom ideologijom i doprinose da se na taj način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Sve beogradske vlade u predratnoj Jugoslaviji bile su po svojoj ideološkoj sadržini srpske, odnosno – srbijanske vlade, pa ukoliko su ponekada po obliku imale i drugi izgled, u stvari su reprezentirale srpsku nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječi: Bosanac i bosanština, skoro isto što i pravo svetogrđe. Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo, da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom, da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državnopravnim pitanjima uopšte, a napose u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Ta se tendencija beogradskih vlada jasno očitovala prilikom podjele naše šire i uže otadžbine na banovine u šestojanuarskom režimu, a još jasnije se očitovala prigodom onog državničkog pakta, ili pravije onog političkog furtimaškog šišmarša Maček-Cvetković, po kome je naša otadžbina rasparčana, po nekom vjerskom ključu, i po vjerskoj pripadnosti. Mi ni kod prvog ni kod potonjeg slučaja podjele naše zemlje nijesmo došli u obzir, jer navodno, kao anacionalan elemenat, nijesmo imali tu šta da kažemo. Uostalom, beogradski vlastodrš-

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

70-tih godina u Savezu komunista, koji je bio obuhvaćen i krizom daljeg razvoja, kao i pritiscima demokratizacije koja je dolazila i izvana i iznutra, u jugoslovenskim republikama desilo se nekoliko dramatičnih događaja: 1. Partijski obračun sa politikom Aleksandra Rankovića 1966. godine, 2. Cestovna afera u Sloveniji, 3. Studentske demonstracije 1968. godine, 4. Hrvatsko proljeće, 5. Srpski liberalizam, što je doprinijelo demokratizaciji samog Saveza komunista i jačanju autonomije republika. Tako ci tih svojih osnova u pogledu naše otadžbine nijesu ni najmanje skrivali ni za vrijeme tzv. parlamentarnog režima u nekadašnjoj našoj državi, ali kada je ovaj režim, oktroisanog Ustavom od 1931. g. zamijenjen sa tzv. ustavnim režimom, u kome je režimu uzeto pravo odbrane svim nepoćudnim elementima u zemlji, odnosno u kome su bile zabranjene sve stranke sa vjerskim, plemenskim i regionalnim obilježjem, beogradski su vlastodršci u svojim osnovama postali suviše bezobzirni te se nijesu zadovoljavali sa prostim manipulisanjem po pitanju administrativnog pomjeravanja granica u izvjesnim regionima i pokrajinama, nego su uzimali pod tisak sve što ne valja i što im je nepoćudno. Jednom rječju našom se užom otadžbinom upravljalo kao sa kakvom kolonijom, a sa nama kao sa urođenicima te kolonije. Nama se sada, u novoj oslobodilačkoj eri, sugerira da kažemo, da je naša uža otadžbina ravnopravna sa ostalim federativnim jedinicama u Jugoslaviji, a mi Bosanci, opet sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam ni sada nije dozvoljeno ni to, da se pravim imenom svojim zovemo. Na pr. ako neko od nas u ličnu listu ubilježi da je Bosanac, službujući činovnik ima zadatak, da ga urazumi, da te narodnosti nema i da tu narodnost Avnoj nije priznao; ako se neko ubilježi kao Jugoslaven, opet ima da primi sličnu lekciju, jer je navodno, to kolektivni naziv za sve Jugoslavenske narode; a kada se po nevolji kaže da je musliman, onda to pasira, valjda zato, što je to kolektivni naziv za muslimane razbacane na pet kontinenata, koji pripadaju svim mogućim narodima čovječijeg roda. S ovim naravno, ne mislim reći, da se Avnoj pri donošenju svojih zaključaka u Jajcu 1943. g. rukovodio istim mislima, kojima se u svoje vrijeme, rukovodio nacionalni Beograd u svojim osnovama, u pogledu naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da nas i – sada, u narodnosnom pogledu, pored Srba i Hrvata, službeno titulira Muslimanima, što je za nas grdno poniženje, a jamačno ne služi na čast ni onima, koji nam to serviraju. Naš muslimanski elemenat u Bosni i Hercegovini nije neopredijeljen u narodnosnom pogledu, kako to neki hoće da kažu, on je veoma svjestan svoga slavenskog porijekla, on po svojim tradicijama i svojoj istoriji, po svojim pjesmama i pričama jednako dolazi do duhovnog ubjeđenja, da se on može zvati onako, kako su se i njegovi pradjedovi zvali kao nesumljivi izdanak onih starih Bošnjaka i Kulenova ... Zato, eto, nacionalistička propaganda, srpska i hrvatska, pored sveg svoga intenzivnog rada u tome smjeru nije do sada uspjela da kod njega poluči ma kakav uspjeh, a nema nikakva izgleda da će to ubuduće polučiti, jer on vrlo dobro znade, ko je i odakle je. Zato pri završetku ovoga svoga podneska apelujem na sve narodne poslanike u Skupštini, da uvaže moje napomene i da se solidarišu sa mojim prijedlogom: da se u čl. 3. četvrtoj rečenici toga člana Ustava umetne: mjesto pet – šest buktinja koso položenih itd. da bi se sa svim konzekvencijama, koje iz toga proizlaze, faktički pravdi udovoljilo”. Narodni poslanik H. Ćišić, Beograd 18. januara 1946. Husein Ćišić zbog neusvajanja prijedloga nije glasao protiv Ustava FNRJ, u stenogramu nema potvrde za to. Naime, prema stenogramu, Ustav je na kraju donesen bez i jednog glasa protiv (str. 851), a glasalo se na prozivku svakog poslanika poimenično. Kada je u grb unešena i šesta buktinja 1963. godine tada su umjesto nacija bile predstavljene republike, i tada da bi se muslimanima izbjeglo dozvoliti nacionalno historijsko opredjeljenje Bošnjak u kome su prepoznavali svoj pravi identitet. Iako su za vrijeme rata komunisti tolerirali nacionalnu zasebnost muslimana i u svojim proglasima ih pozivali u borbu, pisali su musliman sa veliko “M”, pred kraj rata kada je pobjeda bila izvjesna, ponovo su počeli negirati nacionalnu posebnost muslimana. Čolaković, doajen bosanskih komunista o tome je imao decidan stav: “U Bosni i Hercegovini, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumljivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele” (“Oslobođenje”, 9.IV.1945., str.2.). Ovo je bilo političko stajalište Rodoljuba Čolakovića, prvog predsjednika bosanske vlade konstituirane aprila 1945., što je bilo i zvanično stanovište tadašnje KPJ i njenih vođa Milovana Đilasa, Moše Pijade i drugih. Kao što se vidi iz priloženog, odnos bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nije se ništa izmijenio, ako nije postao i rigidniji, u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Oba naroda preferiraju Srbiju odnosno Hrvatsku u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To je dakle njihova historijska konstanta. Bosna je u ličnosti čestitog i visoko moralnog Huseina Ćišića još tada imala svoga uspješnog branitelja. Danas su Bošnjaci i domoljubivi bosanski Srbi i bosanski Hrvati postali dostojni sljedbenici političke misli i ideje Huseina Ćišića o identitetu i integritetu Bosne i njenih Bosanaca. To su pokazali i svojim otporom agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kada su za svoju domovinu bili spremni dati najvrjednije što su imali – svoj život, i davali su ga. Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Univerzitet u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 327-333. BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

i Savez komunista BiH na dnevni red stavlja nacionalno pitanje i ravnopravnost Bošnjaka-Muslimana. U Bosni i Hercegovini komunisti muslimani koji su do tada morali izjašnjavati službeno kao “Srbi” ili “Hrvati” vrlo hrabro otvaraju pitanje ravnopravnosti Muslimana. Naravno da su bili uloženi ogromni intelektualni i drugi napori jer već od 1946. oni ne postoje kao Muslimani nego kao Srbi, Hrvati i u najboljem slučaju neopredijeljeni. Znači, oživljava se muslimanska zasebnost koja ima svoj historijski kontinuitet. U tome je nezaobilazno ime Hamdije Pozderca i brojnih drugih. Pored svih otpora koje prate Muslimane u februaru 1968. godine CK SKBiH donosi odluku kojom će se Muslimani na popisu 1971. godine izjasniti kao narod. Neosporan je doprinos Atifa Purivatre, Kasima Suljevića i mnogih drugih, gdje je nezaobilazan svakako Muhamed Filipović. Atif Purivatra je imao izuzetno značajnu ulogu u popisu stanovništva i istrajavao je kod popisivača da u popisnicu upišu sljedeće podatke: “8. Nacionalna pripadnost: MUSLIMAN, 9. Maternji jezik: BOSANSKI, Vjeroispovijest: ISLAM.”54 Kako je Hamdija Pozderac bio intelektualac i vrlo obrazovan (profesor sociologije), a usput i sekretar CK SKBiH, naravno da je i artikulirao ovaj proces. Nezaobilazno je i ime Husein ef. Đozo iz Islamske zajednice koji je kao uticajna ličnost donio odluku da se u tematskom broju Preporoda (broj 13) od 15.3.1971. godine objave izlaganja pojedinih članova sa 26. sjednice CK SKBiH koja je nosila naslov “Muslimani – ravnopravnost i afirmacija”.55 Ovoj politici izuzetnu podršku, pored muslimanskih intelektualaca i političara, dali su i najistaknutiji funkcioneri iz reda drugih naroda, kao što su: Branko Mikulić, Rato Dugonjić, Boško Šiljegović, te Todo Kurtović, jer je kao predsjednik RKSSRN BiH imao snažan uticaj na medije. U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, u ljeto 1970. godine na ručku na Biogradskom jezeru Tito je rekao: “Evo sada će, na primjer, biti popis stanovništva kod nas. I tamo unutra imate nekoliko rubrika. Ja vam kažem. Za mene je sada problem šta ja tamo da pišem.” “I oko identiteta i statusa muslimana se razgovara”, podsjetio je Veljko Vlahović. Na to će Tito: “Nema muslimanske nacionalnosti! Ne može se nacionalnost praviti vještački na religijskoj osnovi. Oni su tu, narod kao i svi drugi. Neka se zovu Bosanci. Dakle, narod! Ko hoće da bude Jugoslaven, neka bude Jugoslaven. Ali ne forsirati. Ne kao nacija, nego on je Jugosloven.”56 Svoju podršku je u vrlo dramatičnoj situaciji pred sjednicu u Karađorđevu 1970. godine iskazao tada visoki partijski dužnosnik Miko Tripalo kazavši da: “najnovije ispoljavanje muslimanske nacije ne znači stvaranje nove nacije, nego da je to rezultat činjenica da su muslimani kao nacija kasnije politički priznati premda su kao nacija i ranije postojali.”57 I sam sam sa jednom grupom krajiških studenata imao razgovor sa Hamdijom Pozdercem zašto se opredijelilo za nominiranje kao Musliman, zašto ne Bošnjak ili Atif Purivatra, Muslimani nacionalna stvarnost, Preporod, br. 5/492, Sarajevo, 1. mart 1991. godine, str. 1. U povodu dvadesete godišnjice smrti Hamdije Pozderaca Mulo Hadžić i ja priredili smo knjigu “Hamdija Pozderac: Državnost i nacionalnost BiH”, koja svjedoči o tom vremenu bosanske državnosti. 56 Vidjeti: Blažo Mandić, S Titom, Dan Graf, Beograd, 2012., str. 178. 57 Borba-Reflektor od 27. jula 1970. godine. 54 55

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Bosanac. Iako je tema bilo vrlo ozbiljna naši razgovori su bili uglavnom opušteni. On nam je odgovorio: “To, zašto Muslimani nisu prije priznati kao nacija isto je da si me upitao zašto Kulin ban nije uveo samoupravljanje. A što se tiče imena, oni moćniji od nas nam nisu dali ime Bosanac, nama je bolan zemljače (Alaga Dervišević) bilo važno da nas priznaju pod bilo kojim imenom i da nas u Ustav stave, a ime je lako promijeniti kada se za to stvore uslovi, to je stvar plebiscita i bit će lakše kasnije rješavati pitanje imena naroda i nacije”, te dodao: “Evo vas mlađih, nastavite sa istraživanjima, dokazivanjima, moja generacija nije mogla više.”58 Da je tako, potvrđuju i riječi Alije Isakovića izgovorene 30.9.1993. godine poslije održanog historijskog Bošnjačkog sabora koji na pitanje: “Zašto je uveden termin Musliman sa velikim M?”, odgovara: “Da je tada neko predlagao termin Bošnjak smatralo bi se da zastupa tzv. kalajevštinu i bio bi politički deklasiran. Danas, u slobodi, nema više razloga za bilo kakvu političku mimikriju.”59 Prema tome, nakon stoljetne borbe za očuvanje bošnjačke identifikacije, u ratnim uvjetima održava se 27. i 28. septembra 1993. godine Svebošnjački sabor na kojem je prisustvovalo 377 sabornika, te 80 poslanika koji su mogli doći u opkoljeno Sarajevo. Iako Dino Abazović kaže: “U promjeni imena svi dijelovi bošnjačkog naroda bili su jedinstveni”60 ipak nije bilo baš tako. Sabor je održan u dramatičnom vremenu kada se odlučivalo između pravednog rata i nepravednog mira, odnosno prihvatanju Ženevskog sporazuma u BiH. Na pitanje: “Da li po Vašem mišljenju treba prihvatiti najnoviju verziju ženevskog paketa?” 53 sabornika ili 15,18 odsto odgovorilo je sa “da”. Negativan odgovor dalo je 78 sabornika, što je 22,36 odsto, dok se 218 sabornika ili 62,46 odsto opredijelilo za prihvatanje, ali pod uslovom vraćanja otetih teritorija silom.61 Predsjednik radnog predsjedništva Sabora bio je prof. dr. Enes Duraković, koji je pozdravio goste i učesnike: predsjednika inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, naibu-reisa Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra inozemnih poslova dr. Harisa Silajdžića. U ime inicijativnog odbora pozdravio je ambasadore, predstavnike vjerskih institucija i druge goste. U svom pristupnom govoru Alija Isaković je istakao: “Ne osjećam potrebu da sebi i vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.”62 Iako je njegov govor utemeljen, može se reći da je bio emotivan i ushićen. Poslije njegovog govora redali su se govornici koji su podržavali renominaciju Muslimana u Bošnjake. Tu bi se moglo, i pored prihvatanja generalne ideje, iznijeti nekoliko stanovišta. Muhamed Filipović, za kojeg Šaćir Filandra kaže da je mogući autor Deklaracije, iako mi je on lično rekao da jeste, između ostalog, rekao je: “Draga braćo i sestre Bošnjaci. Konačno smo evo dočekali da se na jednom našem skupu (…) pozdrav Alaga Dervišević, Bošnjaci u dijaspori, Bosanska riječ, Sarajevo – Vupertal, 2006., str. 243. Alija Isaković, cit. djelo, str. 388. 60 Citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 192 61 Prvi Bošnjački Sabor, 27.9.1993., str. 5. 62 Alija Isaković, cit. djelo, str. 378. 58 59

BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

ljamo i oslovljavamo našim pravim imenom Bošnjaci.”63 Njegov govor je bio uvjerljiv, pun nade i rađanja nečeg novog. Kao autor Deklaracije, koju navodimo u fusnoti,64 on je suvereno vezao Bosnu i Bošnjake, bošnjačku historiju i tradiciju, državnopravni identitet naroda i države itd. O tome je šire govorio u tekstu “Smisao bošnjaštva”.65 Novoizabrani naibu-reis Mustafa ef. Cerić, iako je snažno potencirao bošnjačko ime, ipak se nije mogao odreći poistovjećivanja bošnjačkog i muslimanskog identiteta. Slično je i sa Džemaludinom Latićem. Svoju rezervu istakao je Adil Zulfikarpašić smatrajući “odluke Sabora o promjeni imena naroda etničkim redukcionizmom bošnjaštva, te samo formalnom zamjenom jednog imena drugim”.66 Poseban značaj Šaćir Filandra pridaje pristalicama “uslovnog prihvatanja” Owen-Stoltenbergovog mirovnog sporazuma o troetničkoj podjeli zemlje, o Bosni i Hercegovini kao uniji triju republika, a takvih je na Saboru dosta bilo. Vjerovatno su smatrali da bi u Evropi pod muslimanskim imenom neumjesno bilo stvarati političku jedinicu, muslimansku državu, pa su se opredjeljivali za nacionalno bošnjačko ime. Kakve su tu bile kalkulacije i da li je bilo iskrenosti, to oni znaju. Dan iza održavanja Sabora, Alija Isaković je dao više intervjua. Posebno je interesantan razgovor sa novinarima Jasminom Durakovićem i Nerzukom Ćurkom “Bošnjaci – svoj sudac i presuditelj”. Indikativnim smatramo njihovo pitanje “Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna: zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci. Šta se htjelo reći Deklaracijom i što ona može značiti za bošnjački narod?” Alija Isaković je dao vrlo iscrpan odgovor, historijski i naučno utemeljen, apostrofirajući da termin “Bošnjak” nije izmišljen na Saboru.67 Suština je ovog Sabora da se ime Musliman promoviše u nacionalno ime Bošnjak, tako da je donesen Ustavni zakon 6. aprila 1994. godine i u članu 7. koji glasi: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst riječ ‘Muslimani’ u različitim padežima zamjenjuju se riječju ‘Bošnjaci’ u odgovarajućem padežu.” (Sl. list Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 189. DEKLARACIJA BOŠNJAČKOG SABORA Bošnjaci, Nakon stotinu i petnaest godina, od ljeta 1878. godine kada su se Bošnjaci sastali u haremu Begove džamije da bi se dogovorili o odbrani svoje zemlje, sastali smo se nanovo i u znaku našeg narodnog imena, naše slavne tradicije i zbog interesa naše zemlje, naše država i njenog naroda. Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državno-pravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnu duhovnu tradiciju naše povijesti. U duhu tog vraćenog imena i potvrđenog identiteta, izjavljujemo da našu domovinu Bosnu vidimo kao slobodnu i demokratsku zajednicu, koja će čuvati i produbljivati stoljetne zasade tolerancije i međusobnog poštovanja svih ljudi i svih tradicija što u njoj žive. Pozivamo u tome za svjedoka cjelokupnu našu povijest. Da bismo produžili i produbili započeti posao potvrđivanja vlastitog narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u svijetu u kojem živimo i afirmacije njegovih nacionalnih i državnih institucija, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi. Sabor će biti mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštovanja različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja bošnjačkog naroda i naše države, i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije. Neka Allah bude svjedok naše iskrene namjere i podrži nas u njoj. 65 Muhamed Filipović, Smisao bošnjaštva, Oslobođenje, Sarajevo, 28. septembar/rujan 1993., str. 5. 66 Intervju Adila Zulfikarpašića, Oslobođenje, evropsko izdanje, 22-29.12.1994., str. 8-9; citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 197. 67 Razgovor Alije Isakovića sa Jasminom Durakovićem i Nerzukom Ćurkom, Večernje novine, 30.9.1993. 63 64

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

RBiH, broj 8/1994). Kao što smo već rekli, iako nisu bile povoljne historijske okolnosti u kojima se ovo realiziralo, suština ovog Sabora je borba kako za ideju Bosne tako i nacionalnu identifikaciju Bošnjaka. Sve ovo ukazuje da održavanje Bošnjačkog sabora 27.9.1993. godine kao i usvajanje Ustavnog zakona 6.4.1994. godine nije splet određenih povoljnih društveno-političkih okolnosti već da je ta ideja decenijama hranjena, razvijana, njegovana, i tek na kraju je formalizirana u uslovima u kojima se Bosna i Hercegovina nalazila. U tom smislu treba shvatiti i poruke Hamdije Pozderca, kao i nepravedne kritike da smo preko noći postali od Muslimana Bošnjaci. U želji da ne budem pogrešno shvaćen, pored eksponiranih prof. Muhameda Filipovića i Alije Isakovića, potrebno je istaći ulogu prvog predsjednika Alije Izetbegovića, u to vrijeme neospornog političkog autoriteta. Bez obzira što njegova životna filozofija i poimanje ovog pitanja ima umetski pristup, on je razumio i uvažio specifičnost Bošnjaka kao nacije, vezujući to za zemlju Bosnu i Hercegovinu i historijski kontinuitet. Završetkom Sabora zavjesa nije pala. Dostignuto i postignuto trebalo je razvijati. To punih 20 godina, a i prije Sabora, kao naučnik, angažirani intelektualac, pedagog, kroz svoje knjige, javne tribine, oglašavanja bez premca, čini moj mentor prof. dr. Omer Ibrahimagić i danas sa puno motiva i inspiracije. Kada sam ja u pitanju riječ mentor shvaćam u izvornom smislu. Koliko nas je takvih? Puno. Kako ga zdravlje i nepomućeni um služe, nije vrijeme za svođenje onog što je on učinio na tom planu do sada. Bošnjačko sjeme posijao je on i za života ušao među najznamenitije Bošnjake ovog vremena.68 Ponosim se što sam izdanak i dio njegovih napora i angažmana. Danas možemo čuti mnoga lutanja kao i nominacije Bošnjaka. Međutim, poznato je da je krvavi rat završen potpisivanjem nepravednog Dejtonskog sporazuma. Sporazum su, osim Alije Izetbegovića, potpisali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, čija je politika bila negacija Bosne i Hercegovine i bošnjaštva, njene nezavisnosti i suverenosti, bez obzira na hiljadugodišnju historiju. Isto su učinili i predstavnici oba entiteta u BiH. U Ustavu piše da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali, kao i građani BiH donose ovaj Ustav. Znači, poslije više od 120 godina, iako im je historija hiljadugodišnja, Bošnjaci se tretiraju kao politički narod i imaju međunarodno priznanje. Kako se ovaj tekst piše pred popis stanovništva BiH 2013. godine, koji će biti sproveden po Eurostat-u, znači po evropskim demokratskim standardima, pred nama je vrlo odgovoran posao. Cijenim da je, pored ostalih pitanja, u popisu važno za nas istaći: a) Nacionalnost: BOŠNJAK, b) Jezik: BOSANSKI, i c) Vjera: ISLAM. U svojoj hutbi na Kurban bajram 26.10.2012. godine, pored ostalog što priliči ovom muslimanskom činu, na popis se osvrnuo reis prof. dr. Mustafa ef. Cerić, što je imalo snažan utisak ne samo kod vjernika, već i kod onih koji su se možda kolebali, kao i šire muslimanske javnosti, što olakšava aktivnosti i razumijevanje budućeg popisa. Slobodno izražavanje je pretpostavka svakog demokratskog društva, ali treba napomenuti da su neznanje, a ponekad i inat, razlozi da se Bošnjaci izjašnjavaju kao 68

Atif Kujundžić, Bosna i Hercegovina u knjizi zauvijek ili autor koji može imati mirnu savjest spram svoje domovine, Gračanički glasnik, broj 34, Sarajevo, 2012., str. 184-210. BoŠnjaČka Pismohrana

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini

Musliman, Bosanac, Bosanac i Hercegovac. O značaju i osjetljivosti popisa stanovništva u BiH govori i pisano pitanje koje su 24.8.2012. godine uputile evropske parlamentarke Tanja Fajon i Marija Cornellisen Evropskoj komisiji ukazujući na značaj tog pitanja za BiH. Najgorljiviji su predstavnici koji zastupaju izjašnjavanje da smo mi Bosanci i Hercegovci u nacionalnom smislu. Međutim, Bosanca i Hercegovca treba shvatiti kao političku zajednicu građana Bosne i Hercegovine, kao patriotsko i teritorijalno pripadanje. Treba kazati da svako izjašnjavanje osim Bošnjak, upućuje da je jedan Bošnjak manje, i da takvo izjašnjavanje nije u skladu sa ustavnom nominacijom. Ako se zna u kakvoj specifičnoj zemlji živimo, kakvo imamo ustavno uređenje i da se vlast uspostavlja i dijeli na osnovu nacionalnog ključa iz posljednjeg popisa, onda bi nam trebalo biti jasno. Međutim, brojnost ne znači i odobravanje majorizacije, niti nejednakost i neravnopravnost ostalih građana. Ovim pitanjem u zadnjih dvadesetak godina, pored navedenih u tekstu, bavili su se i drugi autori, a ako nije neskromno i autor ovog članka. Zašto? Zato što se drugi bave Bošnjacima, a mi često naivno razmišljamo šta drugi kažu o nama, a ne što mi stvarno jesmo. To možemo smatrati normalnim odgovorom i na pitanje zašto baš toliko pažnje o ovome pitanju i pripremi popisa u 2013. godini.

Umjesto zaključka Čovjek koji je sav svoj intelektualni, a rekli bismo i emotivni život uložio u bošnjaštvo je Alija Isaković. Stoga navodimo Bošnjačke zablude koje imaju historijsku vrijednost i pouku. Alija Isaković u svojim esejima iznosi pet razloga za dotadašnje bošnjačke zablude prema sebi i drugima. Prvi je bošnjačka umjerenost. Nismo gladni ni vlasti, ni zemlje ni bogaćenja, postoje finese dobroćudnosti i gradacije tolerancije između dobrih Bošnjana i “duševnih aga”. Drugi razlog je u tome što su i bosanski krstjani i bosanski muslimani “konzekventni vjernici”. Treći razlog je iskrenost, bili smo “najiskreniji Jugosloveni i najodaniji Bosanci”. Četvrti razlog je nepostojanje straha od drugog, nismo se “nikada bojali drugog i drugačijeg”, nikada nismo posezali za tuđim materijalnim i duhovnim dobrima, niti smo drugome željeli nametnuti svoj pogled i stil. I peti razlog je u tome što smo mi na svojoj zemlji, koju smatramo cjelovitom i zajedničkom, dok su naši susjedi “tradicionalno odgajani u uvjerenju da mi treba da budemo oni” i ta gramzivost se proteže od bosanskih heretika do danas.69

Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma, BZK Preporod, Sarajevo/Zagreb, 2012., str. 365.

BoŠnjaČka Pismohrana

Prof. dr. sc. Edin Mutapčić Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

Sažetak: Glavni predmet našeg interesovanja jeste egzistiranje medijevalne bošnjačke etničke zajednice koja je od ranog srednjeg vijeka pa do druge polovine XIX stoljeća bila i nacionalno obilježje svih stanovnika današnjeg bosanskohercegovačkog prostora. Tek modernom nacionalnom identifikacijom u drugoj polovini XIX stoljeća dolazi do cijepanja ove zajednice na njena tri, danas konstitutivna, BH naroda: Bošnjake (Muslimane), Hrvate i Srbe. Upravo te specifičnosti su rezultat složenosti bosanskohercegovačkog nacionalnog prostora i identifikacije istih. Odgovor na status “bošnjačke etničke skupine” je danas više rezultat nacionalne pripadnosti istraživača koji se bavi tom problematikom nego što je on ishodište određenih naučnih istraživanja. Neosporna je činjenica da su se stanovnici srednjovjekovne Bosne (Bošnjani, Bošnjaci) na ove balkanske prostore naselili zajedno sa ostalim južnoslavenskim narodima, pri čemu su upravo Bošnjani naselili prostor između hrvatske i srpske etničke skupine. Upravo danas, u nauci i jeste najprisutnije svojatanje srednjovjekovne Bosne i njenih stanovnika od ove dvije etničke skupine. U tom pravcu zaista kao najznačajniji faktor u narodnosnome razvitku bošnjačke etničke zajednice od presudnog značaja jeste postojanje posebne srednjovjekovne bosanske države. Ključne riječi: Bosna, Bošnjaci, Bošnjani, banovina, kraljevina, etnička zajednica, narod, pismo, jezik.

Nastanak medijevalne bošnjačke zajednice Na samom početku postavlja se jedno pitanje, a to je, koji je moment odlučujući u formiranju bosanske medijevalne države, koja je po vremenu nastanka nastajala istovremeno sa Hrvatskom i Srpskom (Raškom) ranosrednjovjekovnom državom. Naravno, da su to etničke osobenosti stanovnika na prostorima između Vrbasa i Drine, odnosno jadranske obale i Save. Ti stanovnici su još od ranog srednjeg vijeka formirali zasebnu državnu organizaciju, različitu od bliskih pripadnika doseljeničkih skupina Srba i Hrvata. Upravo danas, u nauci i jeste najprisutnije svojatanje srednjovjekovne Bosne i njenih stanovnika od ove dvije etničke skupine.1 Špekulacije sa 1

Koliko su se prilike u Bosni i Hercegovini posmatrale drugačije od onih u njenom susjedstvu u naučnoj teoriji najbolje pokazuje jedno istraživanje koje je proveo dr. Ivo Pilar; polazeći od Gumplovičeve (Ludwig GumBoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

bosanskom državom i njenim političkim individualitetom najbolje je primijetila hrvatska historičarka Nada Klaić koja, analizirajući nastanak bosanske države i historiografske konstrukcije u vezi toga, konstatuje: “Tako dugo, dakle, dok se spomenuti stručnjaci ne slože, ne preostaje nam drugo već da razmatramo razvitak političke vlasti u Južnih Slavena, napose u Bosni, jer ne vidimo razlog zbog kojega bismo jednu vlast, npr. onu u Hrvatskoj, nazvali državnom, a onu u Bosni u isto vrijeme nedržavnom.”2 Bošnjačka etnička zajednica je rezultat historijskih okolnosti koje su se odigravale na današnjem bosanskohercegovačkom prostoru od VII do XI stoljeća. Upravo ovaj etnikum određen je sljedećim izvornim bosanskim faktorima: a) Geopolitičkom vezanošću za geografski prostor današnje i srednjovjekovne Bosne; b) Duhovno-kulturnim izrazom čija posebnost se ogleda u učenju Crkve bosanske, ali i svojevrsnoj vjerskoj toleranciji kao specifikumu bošnjačkog medijevalnog životnog prostora; c) Bosanskom kulturom čiji zaseban izraz je iskazan na stećcima, ali i na metalu odnosno drvetu, čiji konačan proizvod jeste svojevrstan bosanski imidž; d) Bosanskom tradicijom; e) Bosanskim pismom i jezikom; f) Zajedništvom suživota na navedenom geografskom prostoru. Proces etničke konstrukcije medijevalnog bosanskog prostora započinje sa prvim barbarskim provalama još koncem II stoljeća nove ere i okončava se stacioniranjem Mađara na prostoru Panonske nizije u X stoljeću. Taj proces u historiografiji je prozvan Velikom seobom naroda. Ovi dinamični događaji ostavili su značajan trag i na bosansko-hercegovačkom teritoriju. Gotovo da nema naroda koji je igrao značajniju ulogu u periodu velikih seoba, a da bar u određenoj mjeri nije ostavio nekog traga na ovom tlu. Upravo taj proces dovodi do razaranja antičke privrede i dovodi do svojevrsne ekonomske izolovanosti evropskog kontinenta kao cjeline. To dovodi do stvaranja manjih ili većih regionalnih cjelina unutar evropskog prostora. Kao popratna pojava nameće se i kulturna dekadansa, a pisana riječ postaje privilegij određenih društvenih slojeva, vjerskih ponajviše.3 U toku samog procesa dolazi do “sinteza” brojnih etničkih skupina koje su boravile ili prolazile kroz ovdašnji prostor. Navedene “općeevropske” specifičnosti prate i prilike na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Rani srednji vijek navedenog prostora (period od VII do polovine XII stoljeća), zapravo, predstavlja svojevrsnu “protohistoriju” stanovnika Balkanskog poluotoka, jer su pisani izvori ovog vremena toliko oskudni da samo fragmentarno plowicz 1838-1909) teorije o postanku države zaključuje da za obrazovanje srpske i hrvatske narodnosti jeste postanak srpske i hrvatske države (Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1990., 12). 2 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Eminex, Zagreb, 1994., 7 3 Henri Pirenne, Povijest Evrope, Od seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005., 9-60.; Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984., 442 (dalje: Kulturna istorija BiH); Sidi Peinter, Istorija srednjeg veka, Clio, 1997., 9-97;

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

osvjetljavaju historijska zbivanja.4 Tako se historija balkanskih naroda uglavnom temelji na dva kapitalna izvora nastala u X i XI stoljeću: “De administrando imperio” – Konstantina Porfirogeneta i “Ljetopis popa Dukljanina”. Dakle, odgovori na pitanje sadržaja bošnjačkog nacionalnog identiteta nalaze se unutar složenog sklopa geografsko-prostornih, društveno-ekonomskih, državno-političkih, etničkih, kulturnih, historijskih, jezičkih, tradicijskih, običajnih i duhovno-idejnih međuodnosa, koji su, u zavisnosti od različitih teorijskih promišljanja, znanstveno, različito interpretirani.5 Naravno, postavlja se pitanje u kom momentu dolazi do formiranja bošnjačke medijevalne zajednice, odnosno koji su to supstrati koji su njeni sadržajni činioci i koji su je izdvojili od njenih susjeda. Svakako da prema našem mišljenju odlučujući moment u tom pogledu jeste raspad Avarskog Kaganata 796. godine, odnosno demografska struktura koja je u tom trenutku zatečena na današnjem bosanskohercegovačkom teritoriju.6 Naime, ovaj (proto)turski narod, Avari je u epohi veliki seoba doselio na područje Panonske nizije odakle je do 615. godine ovladao značajnim dijelom Balkana, među kojim i cijelim današnjim bosanskohercegovačkim teritorijem, te kao vojnička sila u više navrata ugrožavao i sam Carigrad. Ovaj ratnički “savez plemena” predvođen upravo ovim nomadskim doseljenicima održao se na području Balkana zasigurno sve do pada Kaganata, spomenute 796. godine uslijed franačke ekspanzije Karla Velikog. Već spomenut “savez plemena” predvođen upravo Avarima jedino je mogao predstavljati relevantnu snagu koja je gotovo dva stoljeća držala jednu vrlo značajno geostrateško područje kakvim se doima sjeverni dio Balkanskog poluotoka i Panonska nizija. Upravo u to vrijeme dolazi na današnjem bosanskohercegovačkom prostoru do “miješanja” novih doseljeničkih skupina Avara i Slavena sa starosjediocima (Ilirima)7 čije konačno ishodište jeste bošnjačka medijevalna etnička zajednica, odnosno bosanska država. Da zaključimo: poslije pada Avarskog kaganata, najveći dio preostalih Avara, zajedno sa mnogobrojnijim Slavenima, svoje utočište nalazi u planinskim predjelima Bosne tako da su Avari, pored Slavena, uz značajan udio starosjedilaca (Ilira)8 dali najveći doprinos u izgradnji bošnjačke etničke zajednice. Kulturna istorija BiH, 442 Adib Đozić, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003., 14. 6 Naše stavove o nastanku bosanske države pogledati: Edin Mutapčić, Nastanak bosanske srednjovjekovne države, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskog književnog jezika, Tuzla, 2009.; Edin Mutapčić, Bosanska banovina i njen evropski identitet, Bošnjačka pismohrana, Svezak XI, broj 34-36, Naučni skup Evropski identitet Bošnjaka, Zagreb 7. i 8. maj 2011., Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Zagreb, 2012. 7 Prilikom doseljavanja Slaveni su u Bosni zatekli nešto romaniziranog stanovništva, uglavnom ilirskog i tračkog porijekla. To se stanovništvo pred velikom slavenskom najezdom povlači u planine, gdje se po prirodi stvari bavi stočarstvom. Slaveni ih nazivaju vlasima, po starogermanskoj riječi Wallch, što znači Roman ili Rimljanin. U svim pravnim izvorima i dokumentima srednjovjekovne Bosne, Srbije i Dubrovnika riječju vlah označava se feudalno zavisni stočar. Vlasi se vremenom slaviziraju, asimiliraju i stapaju sa Slavenima različitih vjera (Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., 22) 8 Vrlo su interesantni rezultati do kojih je došao švajcarski institut za genetiku “Igenea” čiji rezultati u istraživanju genetskog porijekla stanovništva Bosne i Hercegovine (Indigenous Peoples in Bosnia-Herzegovina) procentualno izgledaju ovako: Illyrian 40 %; Teuton 20 %; Celtic 15 %; Slav 15 %; Hunnians 6 % i Thracians 4 %. Naravno ove rezultate iz više razloga treba uzimati sa rezervom, mada je očekivati, sve značajniju njihovu ulogu u budućnosti (http://www.igenea.com). 4 5

BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

Ipak ne smijemo zaboraviti činjenicu da ipak glavne odlike ovih “srednjovjekovnih” stanovnika bosanskog državnog teritorija su dodiri i uzajamni međuutjecaji sa susjedima Srbima i Hrvatima, odnosno etnička bliskost, ali i određene razlike. Upravo ova bosanska etnička skupina (Bošnjaci) u jezičkom smislu oslikavaju prilike uopšte među Južnim Slavenima dijeleći sa njima zajednički jezik ali istovremeno gradeći i određene regionalne (državne) odrednice kako u jeziku tako i u pismu. Jezik je značajan supstrat u kojem je utjecaj slavenske doseljeničke skupine bio dominantan kako nad doseljenicima, tako i nad starosjediocima.

Pitanje kontinuiteta Bosanska država nastala je na području tzv. Zapadnog Balkana u prvoj polovini IX stoljeća. Pečat na njen politički razvitak ostavlja činjenica da je država nastala na liniji kulturno-civilizacijskog razgraničenja koja je uspostavljena još Teodosijevom podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, a nekoliko stoljeća kasnije i podjelom kršćanske crkve na Katoličku i Pravoslavnu.9 Ono što jeste osobenost današnjeg bosanskohercegovačkog prostora jeste preko hiljadugodišnji kontinuitet teritorija, imena i političkog organizovanja. 1. Kontinuitet teritorija – ako uzmemo prve izvore koji govore o srednjovjekovnoj bosanskoj državi, a to su “De administrando imperio” – Konstantina Porfirogeneta i “Ljetopis popa Dukljanina”, još u ranom srednjem vijeku nukleus srednjovjekovne bosanske države je upravo na istom prostoru gdje je i njegovo današnje političko-geografsko središte, a to je prostor Sarajevsko-Zeničke kotline, odnosno dolina rijeke Bosne. I u tom pogledu, za razliku od drugih država u bližem i daljem susjedstvu, prisutan je potpun kontinuitet geopolitičke pripadnosti prostoru.10 Bosna je centralna ili središnja južnoslavenska zemlja, čija je povijest bitno obilježena njenim državnopravnim kontinuitetom. Taj se kontinuitet izražava u prvom redu kao kontinuitet teritorija i imena Bosna, koji se mogu pratiti još od ranog evropskog i južnoslavenskog srednjeg vijeka, pa do danas. Bosna je u tom pogledu izuzetak u odnosu na bliže i dalje balkanske države. Naime, ne samo da su se selili ostali balkanski narodi nego su se selile i njihove države.11 2. Kontinuitet imena – državno-pravni prostor koji se spominje još od prvih pisanih izvora pod imenom Bosna. Istražujući ime (naziv) Bosna, historičar Marko M. Imamović, Historija Bošnjaka, 23-24. U geopolitičkom i kulturno-historijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno određena podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno koju je definitivno 395. izvršio imperator Teodosije. Linija podjele išla je dobrim dijelom rijekom Drinom kao istočnom bosanskom granicom. Bosna je tako postala graničnom zemljom ne samo između dva posebna državno-pravna korpusa, nego istovremeno i dvije kulturno-vjerske i političke tradicije koje se postepeno oblikuju, latinske ili rimokatoličke na zapadu i bizantske ili grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politički, vjerski i kulturni interesi i uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. U tom je smislu Bosna još od ranog srednjeg vijeka kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i Ugarsko-hrvatskog kraljevstva nastojala izboriti i definirati vlastiti politički i kulturni identitet, odnosno izboriti i očuvati svoju državnu samostalnost. 10 Ibidem 11 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 23.; Isti, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, 2003., 62. 9

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Vego je na ogromnom geografskom prostoru od “Rusije pa do obala Atlantika” pronašao upotrebu naziva Bosna u raznim ličnim i geografskim imenima.12 Historijski, bez imalo suvišnog dodavanja, po prvi put termin Bosna je upotrijebljen u “Ljetopisu popa Dukljanina”, s kraja XII vijeka, gdje se navodi taj termin u godini 885/886., te hroničar navodi zemlju toga imena u teritorijalnom opsegu od Drine do Borove Glave.13 Slijedeći poznati izvor, “De administrando imperio”, cara-pisca Konstantina Porfirogeneta oko 950. godine navodi “horion” i u njenom susjedstvu gradove Kateru i Desnik.14 Iako moderna historiografija dokazuje da je Porfirogenetov “horion Bosna” teritorijalno zasigurno mnogo veće područje od onoga koje mu je pridavala tradicionalna historijska nauka, ne možemo se otrgnuti zaključku da je bosansko ime predmet državne i teritorijalne sinteze. Bizantijski pisac Kinam 1150. godine pišući o bosanskom banu Boriću, koji kao saveznik mađarskog kralja ratuje protiv bizantijskog cara Emanuela doslovno navodi: “Kad stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj reci po imenu Drina, koja izvire negde odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije podčinjena arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravlja”.15 Početak teritorijalne sinteze bosanskih prostora otpočinje se za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića: u trećoj deceniji XIV stoljeća Bosna kao država se prostirala “od Save do mora i od Drine do Cetine”. Dakle, taj naziv kojeg bilježe prvi bilježnici njene historije (Porfirogenet i Pop Dukljanin) trajao je Što se tiče objašnjavanja nastanka naziva Bosna razvilo se nekoliko teorija: Humanistički pisci talijanske provenijencije dovodili su termin Bosna usko u vezu sa tračkim plemenom Besa, ali je historijski dokazano da to pleme nije uopće ni boravilo na područjima gdje se susreće pojam Bosna. Zatim, zanimljiv je i prijedlog mađarskog historičara Ludviga Thallóczya, koji objašnjava da se Bosna može objasniti dovodeći je u vezu s ilirskom riječju bos, koja u arbanaškom jeziku označava mjesto gdje se ispirala so, te bi u doslovnom prijevodu riječ Bosna bila istovjetna sa Solnom zemljom. Postoji i jedno filološko mišljenje, tako dr. Anton Mayer pretpostavlja da termin dolazi od prastare indoevropske osnove u značenju “voda tekućica”, te bi se doslovno opet moglo prevesti kao Rijeka. Sljedeća skupina tumača vezuje termin Bosna za period rimske vladavine, te tako dr. fra Julijan Jelenić pretpostavlja da se termin može povezati sa starim rimskim municipijem Bisua Novae, zatim jedna skupina istraživača objašnjava termin od naziva rimskog grada Ad Basante, koji se spominje na Pajtingerovoj karti iz III stoljeća. Grad se nalazio na ušću rijeke Bosne kod današnjeg slavonskog grada Bosuta. Najbrojniju skupinu istraživača i tumača pojma Bosna predstavlja Marko Vego, koji se i najduže bavio ovim problemom, a treba napisati, djelovao je i ostao najistrajniji tumač tvrdnje da je riječ o terminu koji je stigao zajedno s plemenom istog imena. Baveći se filološkom pozadinom, ali i historijskim relacijama navodio je dovoljno primjera koji ukazuju da se može donekle povjerovati da je termin po starosti isto kao i naziv za ostale plemenske saveze Južnih Slavena; tako Vego identifikuje dovoljno materijala koji ustanovljuje starinu ovog termina. Sam naziv se provlači kroz brojne geografske i slične nazive, lična imena, te je prisutan na ogromnom evropskom prostoru, a posebno u južnoslavenskom okruženju. Prema našem mišljenju Bosna dobija svoje ime upravo u periodu svog nastanka. Naime, riječ Bosna u jednoj od svojih varijanti “Bosina” znači granica, limes ili terminus. Vjerovatno da je navedeni termin došao od Franaka u IX stoljeću kada su se oni “graničili s bosanskom državom” i tim terminom označavali stanovništvo te države kao pogranične. Da postoji neki trag i u srednjovjekovnom francuskom svijetu ukazuje podatak koji se nalazi u kartularu sv. Vinka masilskog iz 1246. godine, te se možda može pretpostaviti da je stigao baš preko Franaka. O tome više: Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982., (dalje: M. Vego, Postanak), 13-26. 13 Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb (dalje: F. Šišić, Letopis), 307, 398-399; Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX I X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004 (dalje: M. Hadžijahić, Povijest Bosne)., 116-117. 14 M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 85-86 15 F. Šišić, Letopis, 307.; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV, Beograd, 1971., (dalje: Vizantijski izvori IV), 26-29. 12

BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

od ranog srednjeg vijeka pa do danas. Dakle, nukleus državne organizacije koja se još u prvim svojim spomenima javlja pod navedenim imenom, se svakako postepeno širio. Tako pod okriljem državno-pravnog organizacionog oblika Bosanska banovina, a kasnije i Bosanska kraljevina dolazi do širenja njenog imena, ali i etničkog bošnjačkog prostora. Zbog specifičnosti današnjeg naziva Bosna i Hercegovina napominjemo da je srednjovjekovni Hum sastavni dio bosanskog prostora, koji se od XV stoljeća sve više (zbog titule Stjepana Vukčića – hercega) naziva Hercegovinom. Specifičnost političkih događanja sredinom XIX stoljeća izbacila je Hercegovinu u prvi plan tako da na Berlinskom kongresu dolazi do današnjeg imena Bosna i Hercegovina. 3. Kontinuitet državno (upravno)-pravnog organizovanja – već smo spomenuli da na početku svog političkog organizovanja srednjovjekovna bosanska država ima status banovine. Upravo taj oblik državno-pravnog organizovanja trajao je do 1377. godine, odnosno do Tvrtkovog proglašenja Bosne kraljevinom. Poslije gubitka političke samostalnosti 1463. godine nekadašnja bosanska država u poprilično centralizovanom Osmanskom carstvu zadržava određene atribute “političkog i upravnog organizovanja” najprije kroz Bosanski sandžak (1463.), a zatim, i kroz viši oblik organizovanja, Bosanski pašaluk (1580.), odnosno Vilajet (1867.). Uslijed nemogućnosti dogovora austrijskih i ugarskih političkih krugova Bosna i Hercegovina je tokom četrdesetogodišnje austrougarske uprave sačuvala zaseban status tzv. “Corpus separatum”. Slična situacija obezbijeđena je i 135. članom Vidovdanskog ustava u Kraljevini SHS. Nažalost, njenu hiljadugodišnju političko-upravnu individualnost narušava šestojanuarska diktatura, odnosno podjela Kraljevine Jugoslavije sukladno zakonodavstvu u doba diktature. U tom pogledu nastavak predstavlja i sporazum Cvetković-Maček i Uredba o formiranju banovine Hrvatske iz avgusta 1939. godine. Međutim, okolnosti koje su uslijedile u narednom periodu dovele su do odluka ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a kojima je obnovljena bosanskohercegovačka država. Upravo na tim temeljima hiljadugodišnjeg kontinuiteta i navedenih odluka međunarodna zajednica je 1992. godine priznala neovisnost bosanskohercegovačke države.

Crkva bosanska – značajan faktor identiteta U skladu sa svojim geografskim položajem bosanskohercegovačka država je još od srednjeg vijeka bila istovremeno prostor razgraničenja, ali i dodira različitih kulturno-civilizacijskih utjecaja. Tako se na antičkom (kršćanskom) supstratu još od ranog srednjeg vijeka formirala zasebna vjerska zajednica koju u nauci terminološki određujemo kao Crkvu bosansku. Iako je ista predmetom različitih naučnih elaboracija, suprotstavljenih stavova, svojatanja, politizacije i sl., ipak za sve one koji su se naučno bavili navedenim fenomenom nemoguće je ne primijetiti njenu individualnost zbog koje, ne samo redovnici, već i cijelo bosansko medijevalno društvo imaju ozbiljnih problema koji su često rezultirali političkim krizama i ratovima. Dakle, još u antičko doba prostor srednjovjekovne bosanske države je kristijanizovan, i sasvim logično da u jednom takvom prostoru koji je nedaleko od vjerskih 38

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

centara i Istoka i Zapada pod vjerskim patronatom bude dominantno učenje jednog od ova dva vjerska centra. Međutim, ipak kao konačno ishodište razvoja vjerskih prilika na teritoriji srednjovjekovne bosanske države imamo činjenicu da naposljetku kao vid državne religije jeste Crkva bosanska. Ovaj religijski supstrat je svakako morao nastajati uslijed različitih utjecaja i kao takav imao je svoju prepoznatljivu osobnost. On je zaista jedan konglomerat u kome su svakako značajni utjecaji kršćanstva, ali i ilirskih i slavenskih paganskih običaja i vjerovanja. Međutim, kao vrlo značajno pitanje postavlja se porijeklo tog dualističkog sindroma. Obično se on u dosadašnjoj nauci uvozio “istočnim putem” iz Srbije i Bugarske, ili eventualno južnim “iz italijanskih gradova i sa jadranske obale”. Međutim, u svemu tome apsolutno je zaobiđen aspekt “velikih seoba” i samog žarišta dualizma, odnosno manihejstva, a to je područje današnjeg Irana.16 Ne smijemo zaboraviti činjenicu da nešto sjevernije od tih “iransko-manihejskih” prostora jeste postojbina Avara i da su oni u samom procesu življenja na tom prostoru, dakle prije seoba, mogli doći u kontakt sa manihejstvom, koje je sada u kršćanskoj sredini rimskih provincija Dalmacije i Panonije (Ilirika) dobilo svoje novo obilježje kojeg mi nešto kasnije prepoznajemo kao Crkvu bosansku. Već više od 150. godina najautentičnijim se smatraju ona istraživanja koja govore o dualističkom supstratu Crkve bosanske koju je, pod uticajem izraženog jugoslavenstva, znameniti hrvatski naučnik Franjo Rački iznjedrio iz bugarskog bogumilstva.17 Naravno, ne bez razloga se vraćamo Račkom, ali ne sa ciljem da potvrdimo navedenu njegovu tvrdnju već da pokažemo zajedničke elemente u etničkom i vjerskom supstratu Bošnjaka i Bugara. Naime, Bugari su u ranom srednjem vijeku etnička skupina koja je kao i Avari (proto)turskog porijekla, koja je vrlo rano formirala svoju vlastitu (proto)bugarsku državu – pri čemu taj bugarski supstrat je predstavljao vladajući vojni element, ali pored njega u samoj strukturi države nezaobilazan je veoma brojan slavenski, ali i starosjedilački element. Dakle, (proto)Bugarima veoma su u etničkom smislu bliski Avari, a u samoj strukturi organizovanja prvih država na ovim prostorima i u jednom i u drugom slučaju zasigurno se može naći bezbroj zajedničkih elemenata. Da li su možda i Bugari, kao i Avari mogli pokupiti manihejski sindrom još u svojoj “pradomovini”? Naravno da konačan odgovor nauka na spomenuto pitanje neće dati za jedno duže vrijeme jer bi bila potrebna komparativna istraživanja kako na evropskim tako i na srednjoazijskim prostorima cijelog procesa seoba. Upravo iz tog razloga mi ovo postavljamo sukladno i zadacima moderne historiografije kao jednu naučnu tezu koja u budućnosti treba da traži svoj odgovor. Narav16 17

O manihejstvu više: Anto Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972., 182-184. Opravdano se postavlja pitanje: Da li je bosanska verzija kršćanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politički pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku državu ili je Bosna samo iskoristila “bogumilstvo” ili “patarenstvo” kao sredstvo za ostvarenje svoje državne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti? Razna dualistička učenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je “balkansko-slavenski protestantizam” imao svoje duboke socijalno-etičke korijene, ali jedino je u Bosni igrao političku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom državne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni život bosanskog čovjeka nikako ne mogu odreći (M. Imamović, Historija Bošnjaka, 35). BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

no, nama se kao svojevrstan logički zaključak nameće da su u procesu seoba veoma značajnu upravnu strukturu činili nomadski ratnički narodi Avari i Bugari, te da su isti naposljetku doveli i do stvaranja dvije srednjovjekovne države koje u srednjem vijeku prepoznajemo kao slavenske državne tvorevine, bez obzira na taj startni poticaj prekokavkaskih skupina Avara i Bugara. Ono što je odlika kasnijeg vjerskog odraza ovih država jeste dualistički pogled na vjeru – koja je iz okruženja poprimila svakako značajne kršćanske utjecaje – čija ishodišta jesu bogumilstvo u Bugarskoj i Crkva bosanska u Bosni. Razlika u samom vremenskom okviru “ranijeg nastanka” bugarskog bogumilskog pokreta nije rezultat historijskih procesa već vremena bilježenja tih “specifičnih pojava”. Sasvim logično da se u neposrednom bizantijskom okruženju, gdje pisana riječ nikada nije sasvim nestala, ranije registruje ova pojava, nego na teritoriju srednjovjekovne bosanske države u čijem okruženju je pisana riječ predstavljala pravi kuriozitet. 18 Značajan avarski utjecaj potvrđuje i upravljačka terminologija koja je prisutna u srednjovjekovnoj Bosni, odnosno riječi ban, župan i dr. smatraju se izvorno avarskim. U kulturno-vjerskom pogledu vrlo je interesantna izolovanost današnjeg bosanskohercegovačkog prostora od ćirilometodskog utjecaja. Naime, glagoljični spomenici na bosanskohercegovačkom teritoriju u potpunosti zaostaju za okruženjem, a pogotovo za jadranskom obalom. Ova konstatacija odbacuje svaku mogućnost da je Crkva bosanska svoju osobnost dobila djelovanjem ovog vjerskog utjecaja. Isto tako korištenje pletera, odnosno izolovanost navedenog teritorija kada je u pitanju stilistička primjena ovog dekorativnog elementa, svakako pokazuje da ni kasniji franački utjecaji nisu djelovali na današnji bosansko-hercegovački teritorij.19 Naravno ove činjenice ukazuju na višestoljetnu vjersku samozatajnost ovog prostora čije otkrivanje sa aspekta zapada, odnosno katoličke crkve, otpočinje tek sa križarskim ratovima. Dakle, sasvim se čini opravdanim zaključak da je za vrijeme avarske države prisustvo kršćanstva gotovo zamrlo. Avarski kagani “nisu uspostavljali veze sa Rimom niti su dozvolili ulazak kršćanstva na njenu teritoriju”.20

Otvaranje Bosne i Bošnjaka u srednjem vijeku Ulazak srednjovjekovne Bosne u općeevropske kulturne i ekonomske odnose otpočinje od vremena križarskih ratova. Iako križarski ratovi sa aspekta motiva i A. Babić, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, 219-234. Ivan Mužić, Sloveni, Goti i Hrvati, V dopunjeno izdanje, Split, 1997., 256.; “Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.” (V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985., 140. prema gore navedenom djelu I. Mužića). Istraživači kršćanske simbolike na balkanskim prostorima došli su do zaključka da upotreba pletera kao ukrasa predstavlja opću “kršćansku baštinu” kako svojom vanjskom, tehničkom izradbom, tako i svojim unutarnjim simboličkim vjerskim sadržajem. Pošto u srednjovjekovnoj Bosni “nema primjene pletera identičnog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu potvrđuje, da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem”. 20 Hakija Zoranić, O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009., 49-50. 18 19

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

samih posljedica najčešće nose negativne kontekste, ipak moramo se složiti sa činjenicom da upravo preko ovih ratova dolazi do kulturnih, a kasnije i ekonomskih dodira na prostoru Evrope i Mediterana. Ovi ratovi razbijaju rascjepkanu i poprilično zatvorenu Evropu i stvaraju ambijent za ponovno oživljavanje robnonovčane privrede. Koliko je uopće nepoznavanje balkanskih prostora, najbolje govore informacije Rejmuna Ažilskog koji je kao hroničar jednog od vođa križara u Prvom križarskom pohodu, Rajmona Tuluškog, opisivao navedeni pohod.21 Upravo, analizirajući ostatke ranije društvene strukture o bosanskom srednjovjekovnom društvu, Sima Ćirković, primjećuje da “društvo u Bosni se razvijalo relativno slobodno od stranog pritiska, te se u njemu najbolje daje uočiti kontinuitet slovenskih društvenih odnosa i oblika društvene organizacije”.22 Dakle, politička samostalnost Bosne u vrijeme njenih prvih imenom poznatih banova, bana Borića i bana Kulina ustvari rezultat je već četiristoljetnog samostalnog političkog razvitka Bošnjana na bosanskim teritorijima čija samostalnost, ukoliko je privremeno i prekidana, imala je svoje ishodište u kratkom trajanju tuđinske vlasti i u ponovnom uspostavljanju vlastite neovisne vlasti pod patronatom domaćih vladara.23 O političkoj samostalnosti Bosne govori nam i već spomenuti bizantijski hroničar Ivan Kinam, koji je u pratnji cara Emanuela Komnena zapisao (1154.-1155.) da Borić “egzarh dalmatske zemlje Bosne” i da kao saveznik (simahos) učestvuje u borbama oko Braničeva na strani ugarskog kralja. Tu informaciju o bosanskoj samostalnosti upotpunjuje nam također Kinamova informacija iz ranijeg perioda (1150.-1151.) koji opisujući pokrete ugarske vojske daje jasne informacije o rijeci Drini kao granici Bosne i Srbije.24 Ban Borić se kasnije uključio u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan (Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako što mu je 1163. darovao prostrane posjede u Slavoniji, na koje je Borić pobjegao kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U tom ratu Komnen je 1166/67., zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom, koja se tada prvi i Iz navedenog teksta se vidi da su vođe pohoda iznenađene otporom lokalnog (bosanskog) stanovništva, koje je braneći svoju imovinu, organizovalo odbranu i pripremalo klopke u cilju oduzimanja svoje opljačkane stoke i životnih namirnica, ne napadajući na osobni život križara. Ustvari, križari su na ovom ogromnom slavenskom prostoru “od Modruše do Skadra”, jedino imali sporazum i dogovor sa kraljem Bodinom. Iz tog razloga nimalo ne iznenađuje zaključak hroničara Ažilskog: “Smatram da je Bog htio da njegova vojska na putu oslobođenja Svete zemlje prođe kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavši hrabrost, krepost i strpljivost njegove vojske, stavljeni su pred izbor da ozdrave od divljaštva, ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu”. Ovaj izvor sačuvan je u prepiskama iz XII stoljeća, a u objavljenoj verziji nosi naziv “Documents relatifs a l’ histoire de Croisades”, N° IX, Le “Uber” de Raymond d’Aguilers, Lib. Orientaliste Paul Geuthner, Paris, 1969. (O svemu više: Fadil Ekmečić, Križari u Bosni 1096/1097., rukopis, Morsang sur Orge, 2004.). 22 Sima Ćirković, Ostaci starije društvene strukture u bosanskom feudalnom društvu, Istorijski glasnik, Organ društva istoričara NR Srbije, broj 3-4, Beograd, 1958. (nadalje: S. Ćirković, Ostaci).,156. 23 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 11-12. 24 Ivan Kinam, bizantijski pisac iz 12. stolj., govoreći o Bosni u vrijeme bana Borića prepoznaje “povijesni individualitet bosanske egzistencije”, piše: “A Bosna nije podložna... nego je sama za se; narod koji svojim zasebnim životom živi i sobom upravlja”. Upravo to: živjeti “zasebnim životom” i “sobom upravljati” čini ono povijesnoindividualno bosanskohercegovačke egzistencije, pa ga i uzimamo “kao transempirijski izraz i povijesnu potvrdu bosanskog individualiteta, u kojem jest sam logos povijesnog prebivanja Bosne” (Esad Zgodić, Građanska Bosna, Tuzla, 1996., 141.). 21

BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

jedini put javila u bizantskoj carskoj tituli. Uostalom, da je Bosna polovinom XII stoljeća formirana državna cjelina potvrđuje upravo opširna intitulacija navedenog bizantijskog cara. On nakon osvajanja ovih prostora, pored ostalog nabraja četrnaest zemlja, među kojima: dalmatinski, ugarski, bosanski, hrvatski (vladar)!25 Upravo u epohi Manojla Komnena dolazi do Kulinovog dolaska na bosanski prijestol. Već na početku vladavine, papski legat Thebaldus (Tebaldo), piše “Culin magno bano Bosine”.26 Upravo u vrijeme vladavine ovog vladara dolazi i do početka pismenosti na narodnom jeziku; naravno riječ je o Povelji bana Kulina iz 1189. godine. U samoj intitulaciji povelje stoji “ja ban bosanski Kulin” i u samom tekstu pored navedene etničke odrednice “bosanski” jasno se vidi i Kulinova “patrimonijalna” kontrola cijelog bosanskog državnog teritorija.27 Pored toga, u Povelji se u potpunosti identifikuje politička neovisnost što je uostalom i glavna osobnost vladavine bana Kulina poslije 1180. godine.28 To predstavlja početak ekonomskog prosperiteta Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugovora (povelje) može se zaključiti da je u to vrijeme u Bosni već postojala određena feudalna struktura vlasti. Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII st. na tlu Bosne postojala država sa svojom osobnom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom.29 Naravno naziv Bosna, odnosno bosanski susrećemo tokom cijelog srednjeg vijeka.

Kotromanići – vladajuća dinastija Bosanskom državom je kontinuirano vladala dinastija Kotromanića, koja je kako doslovno kaže Tvrtko I u jednoj povelji, vladala Bosnom “od njenog postanka”.30 Pošto je naš cilj da prikažemo period bosanske banovine ipak spomenimo da je u nauci neupitno rodbinsko vezivanje bosanskih vladara poslije vladavine bana i kralja Tvrtka I (1353.-1391.). Tako u povelji bosanskog bana Tvrtka I (Bobovac, 1. XI 1356.) on “potvrđuje” bosanskom biskupu Petru posjed Dubnica za crkvu sv. Petra u Usori. Ovim Tvrtko ustvari potvrđuje posjed koji je darivao njegov predak, veliki ban Prijezda, koji je ustvari Tvrtkov pradjed.31 Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., 43, 352.; N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 42. 26 Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, JAZU, svezak II, Zagreb, 1904., 168-169. 27 Ibidem 28 Grupa autora, Poviest Hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1942. (dalje: Napretkova Poviest), 207.; Ivan Kukuljević – Sakcinski, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II/2, Zagreb, 1875., 152-153. 29 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, str. 33-34. 30 Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Oko, Sarajevo, 1995., (dalje: E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva), str. 41-42. 31 Ludwig Von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914. (dalje: Thallóczy, Studien), str. 331-332. Tu se navodi i to da je bosanski biskup dokumentirao to darivanje originalnom darovnicom koju je izdao ban Prijezda. Od Tvrtka se tražilo da obnovi tu darovnicu, što je on i 25

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Za spomenutog Prijezdu saznajemo iz prepiske pape Grgura IX sa dominikancima gdje papa nalaže dominikancima da vrate sina bana Prijezde (plemeniti muž “ubanus” zvan Prijezda)32 iz zatočeništva, dokle god njegov otac ban Prijezda ostane vjernik rimske crkve. Iz navedenog pisma saznajemo da se tom prilikom za njega zalaže njegov rođak (consanguineus), bosanski ban (vojvoda) Ninoslav (dux de Bosna).33 Dakle, Ninoslav i njegov nasljednik na banskom prijestolju Prijezda su rođaci. Dalju vezu, između bana Ninoslava i njegovih prethodnika saznajemo iz korespondencije između pape Grgura IX i bana Ninoslava od 10. oktobra 1233. godine. Iz Papina pisma vidimo da Papa uzima bana Ninoslava i njegovu zemlju (“personam et terram tuam de Bosna”) u osobitu zaštitu i veseli se što je iz “tame doveden na svjetlost istine”. Međutim, za nas je puno važnija potvrda vladarskog kontinuiteta bosanske vladajuće porodice činjenica da Papa štiti Ninoslava svo vrijeme dok je katolik (“te in fide catholica permanente”) te da ga ne smije niko smetati “u njegovoj zemlji”, koju su, kako tvrdi (“sicut asseris”), od davnina mirno posjedovali njegovi herezom zaraženi preci.34 Iz navedenog pisma vidimo da papa stavlja Ninoslava pod zaštitu sv. Petra, kao i njegovu banovinu koju je “baštinio od svojih krivovjernih predaka”. S namjerom da pomogne Ninoslavu, Papa se isti dan obraća i hercegu Kolomanu izlažući mu tužbe “plemenitog muža Ninoslava, bosanskog vojvode”. Ninoslav se, naime, tuži da su njegovi heretički preci po svojoj volji dijelili “comitatus et alias villas terre sue” (županije i sela u svojoj zemlji), a on, premda je napustio herezu i istjerao heretike, ne može činiti isto.35 učinio. U pomenutoj povelji Tvrtko I potvrđuje posjed Dubnicu, vlasništvo crkve sv. Petra u Usori, koje su ranije potvrdili ban Prijezda i njegov stric Stjepan (II), bosanski banovi (“...quamdam possessionem ecclesie sancti Petri in Vsura, nomine Dubimcham, concessam a nostris predecessoribus, scilicet a magno Prezda olim Bano, avo Stephani magni pridem similiter patrui nostri, necnon et confirmatam per eundem Stephanum magnum similiter Banum patraum nostrum carissimum... predictam possessionem Dubimcham cum omnibus terris, villis, fractibus et proventibus eius, secundum terminos et proventus, qui in privilegio predicti magni Prezdi Bani continetur in perpetuum reddimus et confirmamus...”). 32 T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390.; U navedenoj povelji saznajemo da Ninoslavov rođak (“consanguineus”), plemeniti muž “Ubanus”, zvan Prijezda, te papa Grgur IX nalaže da mu vrate sina koji je bio njihov talac, jer mu je otac vjernik rimske crkve. Međutim, postavlja se pitanje šta znači ime (riječ) “Ubanus”. Vladimir Mažuranić, dokazuje, da prvo slovo “U” treba čitati kao “V”, što bi bila skraćenica za “vice”, tj. “vicebanus”. U staro doba, kaže on, u Bosni je (kao i u Hrvatskoj) svakako moralo postojati uz bana i zvanje banovca (podbana). (Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908-1922., 40.). Prema tome Prijezda je bio banovac ili podban. O tome više: Napretkova Poviest, 221., napom. 5.; U jednoj raspravi pred pečujskim kaptolom, oktobra 1240. godine spominje se “Prisda bano”. (Vidi: T. Smičiklas, CD, IV, str. 120). 33 T. Smičiklas, CD, III, str. 389. “Dilectus filius nobilis vir Ninosclavus dux de Bosna nobis exposui et nos libenter audivimus et gaudemus, quod vestre sollicitudinis studio procurante nobilis vir Ubanus dictus Priesda, consanguineus eius nuper ab immunditia pravitatis heretice rediit ad catholice fldei puritatem et ut in illa stabilis perseveret, suadente duce prefeto, filium suum vobis obsidem assignavit. Verum quia de fide ipsius iam non debet, sicut idem dux asserit, dubitari, cum puram et simplicem et devotionem eiusdem erga sanetam ecclesiam iam non argumenta sed experimenta demonstrent, dum in prosequendis hereticis fideliter elaborat; nobis pro parte sua fuit humiliter supplicatum, ut dictum obsidem sibi restitui faceremenus”. 34 T. Smičiklas, CD III, str. 388. “Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes, personam et terram tuam de Bosna cum omnibus bonis, que impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteecione suscipimus et presentis scripti patrocinio communimus, districtius, inhibentes, ne quis te in fide catholica permanentem super eadem terra quam, sicut asseris, progenitores tui qui fuerunt vitio heretice pravitatis infeeti ab antiquo pacifice possederunt, presumat indebite molestare, iure carissimi in Christo…” 35 T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390. BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

Upravo navedena konstatacija dodatno potvrđuje dugoročnost dinastije “quod cum progenitores sui de antiqua consuetudine” na bosanskom banskom prijestolju.36 Prema tome, jasno je da je riječ o istoj dinastiji, kojoj su vjerovatno pripadali i prvi, za nas još uvijek bezimeni banovi što su bili na čelu Bosne već u IX stoljeću.37 I ne samo to, oni su se orođivali sa mnogim evropskim kako velikaškim tako i vladarskim dvorovima (ugarskim, poljskim, bugarskim, srpskim i dr.). Bosanske princeze su također bile na dvorovima mnogih evropskih vladarskih i vlasteoskih dvorova. Dakle, bosanske vladarske i plemićke porodice su kao uostalom i druge porodice na ondašnjem evropskom prostoru stupale u bračne zajednice izvan matične zemlje. Na taj način bosanski vladari i plemići su na ime miraza često dobijali posjede izvan Bosne. Tako se kontinuirano mogu pratiti posjedi bosanskih vladara u Slavoniji još od vremena bana Borića.38 Sa druge strane, u Bosni su svoje posjede na ime miraza imali pored ostalih grofovi Babonjići, Celjski, ali i članovi mađarske vladajuće porodice – Anžujevaca. Kontinuitet vladarskih naslova do Tvrtkove vladavine može se vidjeti iz sljedećeg pregleda (izuzetak je period jačanja porodice Šubića): Vladar

Datum

Intitulacija

Izvor

Kinam, bizantijski hroničar

1154.-5.

“egzarh dalmatske zemlje Bosne”

Vizantijski izvori IV, 49-52.

Tebaldo, papinski poslanik

1180.

“Culin magno bano Bosine”

Kukuljević-Sakcinski, Codex , II, 114.39

Bizantijski car Manojlo Komnen

oko 1165.

“…dalmatinski, ugarski, bosanski, hrvatski.40

Nada Kalić, n. dj., 41-42.

Dubrovačka republika

1189.

“ja ban bosanski Kulin”

Sakcinski, Codex II, 142-143.

Inocenntius III, papa 21.11.1202.

“terra nobilis viri Culini bani”

Smičiklas, CD, III, 14-15.

Grgur IX, papa

10.10. 1233.

“viro Ninosclavo duci Smičiklas, CD, III, 388. de Bosna”

Dubrovačka republika

1234.-1240.

“Ninoslav, ban bosanski veliki”41

Miklosich, MS, 24-25.

Dubrovačka republika

22.3.1240

“Matej Ninoslav veliki ban bosanski”

Miklosich, MS, 28-29.

Ibidem E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42. 38 V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd, 1940., 161-163.; Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 131-134.; Pal Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Volumen 16, Zagreb 1998., 57-72. 36 37

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Vladar Dubrovačka republika

Datum

Intitulacija

Izvor

“Mladen Stjepan veliki ban bosanski”

Miklosich, MS, 32-33.

Spor pred Pečujskim avgust 1267. kaptolom

“quod Prezdha et Stephanus filii Prezdha bani”

Smičiklas, CD, V, 438-439.

Pred Dubrovačkim sudom rob Rakovan

18.7.1281.

“bani Priesde de Bosna”

Solovjev, Odabrani spomenici, 64-65. 42

Darovnica zetu Stjepanu Babonjiću

8.5.1287.

“Priyezda domino concedente banus Boznensis”

Thalloczy-Barabas, Codex de Blagay, 53-54. 43

Preporuka Pape Nikole IV

23.7.1290.

“nobilibus viris Stephano et Briezde banis Bosne”

Smičiklas, CD, VII, 1-2.

Pavao Šubić

1299.

“Paulus banus Smičiklas, CD, VIII, Coruacie, Dalmacie et 331-336. 44 dominus Bosne”

Mladen Šubić – sloboda trgovanja Splitskim trgovcima

1302.

“Mladenus banus Bosniensis”

Smičiklas, CD, VIII, 27-28.

Pavao Šubić garancije Hrvatinićima

1304.

“banum Paulum… Chorvatiam usque Bosnam”,45

Mon.ragus Libri reform., II, 309.

Pavle Šubić – sloboda trgovine Rabljanima

04.1.1307

“Paulus banus Croatorum et dominus Bosne”

Smičiklas, CD, VIII,131-133; 196-197

Darovnica Petru Bogdanu – knezu omiškom

23.6.1312

“Mladenus banus Croatorum et dominus Bosne”

Smičiklas, CD, VIII, 308-310.

Mladen II Šubić imenuje zastupnika pred Mletačkom vladom

24.2.1312.

“Maladinus secundus, Croatorum et tocius Ljubić, Listine, I, 274-275. Bosne banus”

mart 1240.

“nobili viro Stephano Papa Ivan XXII daje nato quondam oprost za brak banu 18. jula 1318. Stephani bani Stjepanu II Bosnensis...”46

Smičiklas, CD, VIII, 508.

Traženje odštete za robu dubrovačkog trgovca M. Mančetića

Mon.ragus Libri reform., I, 72.

23.11.1322.

“Dominus Stepos banus Bossine”

BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

Vladar

Datum

Intitulacija

Izvor

Darovnica Vladislavu Hrvatiniću

1322.

“Ban Stjepan, sin bana Stjepana, gospodar svih zemalja bosanskih i Soli i Usore i Donji Krajeva i Humske zemlje gospodin”47

Darovnica Vukoslavu Hrvatiniću

Oko 1323.

“ban Stjepan gospodin bosanski i brat mu Thallóczy, Studien, 11. knez Vladislav”

1353.

“gospodin knez Vladislav i gospoja knegina Elena i niju sin gdin ban Tvrtko i njegov brat knez Vl’k”

1357.

“gospodina Tvrtka milošću božijom bana bosanskog i njegova M. Vego, Postanak, srdačnoga brata 157-159. gospodina kneza Vl’ka i njihove matere počtene gospe Elene”

Darovnica Vlatku Vukoslaviću - Hrvatiniću

Darovnica Vlatku Vukoslaviću

Thallóczy, Studien, 7-8.

M. Vego, Postanak, 153-155.

394041424344

Ivan Kukuljević – Sakcinski, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, Zagreb, 1875., 114. 40 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 41-42.; Navedena autorica smatra da je tada u bizantijskom zatočeništvu Bela III postao rex Rame, titulu koju kasnije konstantno upotrebljavaju ugarski vladari. Naime, u navedenom naslovu nabrojeno je četrnaest zemalja, a balkanske su u njega unesene najranije 1165. g.; ne dobiva se dojam da ih Manojlo nenamjerno stavlja u svoju intitulaciju. “U svakom slučaju Manojlo se ne ponaša prema tom izvoru kao zaštitnik prijestolonasljednika, nego kao vladar. Tako on uzima i naslov ugarskog vladara! Sa stajališta u bizantskih careva njegov je postupak ne samo razumljiv, nego i opravdan: samo on je car, basileus, autokrator i augustus u stečenim zemljama i nijedan od “barbarskih” vladara ne može nositi bilo koji od carskih naslova, pa bio to i njegov zet. Stoga je lako povjerovati da Manojlo ostavlja Beli prilično prezren i skroman naslov rex, a daje mu i onu zemlju koju sam, kao dotad nepoznatu, nije uvrstio u svoj dugi naslov (Ramu, nap. E.M.).” 41 Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858., 24-25. 42 A. Solovjev, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka), Beograd, 1926., 64-65. 43 Lajos Thallóczy – Samu Barabas, Codex diplomaticus comitum de Blagay, Kiadja a Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest, 1897., 53-54. 44 Smičiklas, CD, VIII, 331-336.; M. Imamović, Historija Bošnjaka, str. 49-50.; Jedina podloga za zaključak da je ban Pavao već 1299. godine dominus Bosne jest Pavlova intitulacija što je ima pri izdavanju fundacijske isprave za samostan sv. Ivana koji osniva kraj Skradina. Taj naslov glasi: “Nos Paulus banus Coruacie, Dalmacie et dominus Bosne!” Međutim, nemoguće je utvrditi kako je u originalu glasila Pavlova intitulacija, jer je original, iz kojega je načinio I. Kukuljević danas poznati prijepis, nestao. Već je T. Smičiklas konstatirao da je Kukuljevićev prijepis “dosta slab”, zato se on i služi prijepisom iz rukopisa “Diplomatarium Sibenicense” iz dvorskog arhiva u Beču.23 Naše nepovjerenje prema gornjoj Pavlovoj intitulaciji zasnivamo prije svega na činjenici da se 39

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Crkva bosanska i njeni utjecaji454647 Ovaj vjerski pokret je svoje ideje i interese odašiljao i izvan bosanskog državnog i etničkog prostora, što je zasigurno jedan od jasnih dokaza vjerske individualnosti srednjovjekovnog bosanskog društva, koje je na svom teritoriju, za razliku od tadašnjih kršćansko-evropskih tendencija, razvijalo ideje suživota različitih vjerskih i etničkih skupina. Naravno, relevantnost ovakvog zaključka potvrđuje prisustvo katoličke, a od vremena ekspanzije bosanske države (druga polovica XIV stoljeća) pravoslavne, a nešto kasnije i pripadnika islamske vjere. Crkva bosanska je uživala veliki ugled i među evropskim heretičkim crkvama. Ima više naznaka da je jedno vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja. Taj ugled i položaj je stekla i zato što je to bila vjera jednog cijelog naroda, dakle najmasovnija “hereza” u Evropi, i što je po svemu imala status državne vjere. To ju je činilo sigurnom, što nije bio slučaj ni sa jednom drugom dualističkom crkvom.48 Na poznatom saboru dualističkih crkava, održanom maja 1167. godine u SaintFelix-de Caraman kod Tuluza, kojem je predsjedavao poglavar carigradske dualističke crkve Niquinta, savjetovani su francuski i talijanski katari da se organiziraju po uzoru “na crkvu dalmatinsku”, što se ustvari odnosi na crkvu bosansku.49 Druge “heretičke crkve”, njih šesnaest na broju, koje su djelovale na prostoru od Carigrada do Španjolske, predstavljale su tek male, po pravilu tajne, sekte koje su bile proganjane kako od crkvenih tako i svjetovnih vlasti. U Bosni je stanje bilo sasvim drukčije. Ovdašnja crkva je imala sve uvjete da nesmetano djeluje i da se razvija. Napadi koji su na nju vršeni dolazili su isključivo izvana, ali s obzirom na njenu povezanost s narodom i vladajućim slojem, ti napadi su u svim slučajevima smatrani osvajačkim pohodima, pa je u njenu obranu ustajala sva zemlja.50 Ako prihvatimo činjenicu da je dualističko učenje rezultat i svojevrsnog “duhovnog protesta” nižih društvenih slojeva medijevalnog društva, onda sa pravom možemo prihvatiti da je upravo ovaj vjerski pokret najbolji “ambasador” otvorenosti srednjovjekovnog bosanskog društva. Uostalom, zapadni izvoru bilježe da je u Bosni stolovao antipapam (antipapa) “dualističkih” crkava.51 Tako su brojne pristalice kaPavao nakon 1293. godine ne zove banus Croatie, nego banus Croatorum. Osim toga, Pavao nije banus Dalmacie, jer takva čast u njegovo doba uopće ne postoji. Prema tome, sva je prilika da je Kukuljević ili njegov predložak već bio loš i da Smičiklas i nije mogao ispraviti ovu zaista sumnjivu intitulaciju. Uostalom, činjenica da 1301. g. u prvom ugovoru s knezom Hrvatinom Pavao nema nikakvu bosansku titulu novi je dokaz da 1299. g. nije bio dominus Bosne. (N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 151.) 45 J. Gelčić, Monumenta Ragusina, Libri reformationum, MSHSM, vol. XXIX, tom V, Zagreb 1897., 309. 46 Smičiklas, CD, VIII, str. 508. 47 L. Thallóczy, Studien, 7-8. 48 E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 257-259. 49 Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 68-69.; 50 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 189. 51 (...) Ecce quod vidimus in finibus Brunarum (!), Croatiae, et Dalmatiae juxta Hungariam nationem, ut per antipapam moras antichristi de cetero breviores esse minime dubitetur, dum novus Lucifer novae arrogantiae fellibus intumescens, sed suam contendit ponere in lateribus aquilonis, non tam ut sit similis Altissimo apostolorum principis successori, quam ut ipsum cum universali Ecclesia deprimat et annulet. BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

tarskih i drugih dualističkih pokreta izvan Bosne dolazili da se educiraju u dualističkom vjerskom nauku.52 Međutim, pored ovog svakako pozitivnog odraza Crkve bosanske kao svojevrsnog centra iz kojeg su se vjerske ideje odašiljale diljem zapadne i južne Evrope, ipak moramo spomenuti da se veliki broj političkih kriza i “osvajačkih ambicija” susjednih vladara odvijao upravo pod okriljem istrebljenja “bosanskih heretika”. I u takvoj situaciji dominantne uloge kršćanstva i konstantnog političkog pritiska izvana zbog učenja navedene vjere, Crkva bosanska je stoljećima odolijevala i naposljetku uspješno prevazišla sve krize spoljnopolitičke prirode. Tek unutrašnjo-političkim razaranjem ove institucije pod patronatom pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša stvaraju se preduvjeti za njen postepeni nestanak. Međutim, taj proces opet nije bio nimalo jednostavan niti brz i za njega je trebalo još gotovo dva stoljeća. Međutim, njene pristalice su uspjele u tri monoteističke vjere ovih prostora ubaciti izvjesne utjecaje koji se ogledaju kroz različite oblike sinkretizma koji je naročito prisutan kod pripadnika islamske vjere.53 Općepoznato je da su predstavnici Crkve bosanske uspješno širili svoj utjecaj i u susjedstvu, prvenstveno Dalmaciji i Srijemu.54 Tako su ovaj bosanski vjerski izraz i nastale “crkvene prilike pojačale individualizaciju” stanovništva srednjovjekovne bosanske države.55 I ne samo to, ova vjerska specifičnost srednjovjekovne Bosne itekako pronosi njen glas u srednjovjekovnim okvirima mnogo šire i ozbiljnije nego što to čini veličina njenog teritorija. Historija Bosne je historija borbe za njen vlastiti identitet i neovisnu poziciju u odnosu na razdjelnu liniju između dvaju svjetova. U srednjem vijeku ta želja da se ne pripada ni Istoku ni Zapadu, ili da se pripada oboma, dobro je ilustrirana upravo fenomenom “Crkve bosanske”... 56 Bosanska crkva je postala elementom “duhovnog i političkog” odupiranja ondašnjim gospodarima Evrope. I naposljetku, u vrijeme procvata i teritorijalnog širenja bosanske države, uslijed vrlo jake duhovne uloge Crkve bosanske ali i fleksibilnosti ondašnjeg bosanskog političkog miljea, dolazi do procesa potpune identifikacije stanovnika podčinjenih krajeva sa bosanskom državom, ali i njenom vjerom.57 (...) Evo smo upoznali da se na granicama Bosne (!), Hrvatske i Dalmacije, blizu ugarskog naroda, pojavom antipape, bez sumnje ubrzao zakašnjeli dolazak antikrista, budući da se taj novi Lucifer napuhuje žučju nove drskosti nastojeći postaviti svoje sjedište na sjevernoj granici, ne toliko s nakanom da bude sličan uzvišenom nasljedniku prvaka apostolskog koliko zato da njega i cijelu Crkvu ponizi i uništi (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 88-89.). 52 U tom pogledu vrlo je interesantno suđenje Jakov Bechu iz Chierija 1388. godine pred inkvizicijskim sudom u Torinu koji je pored ostalog konstatovao: “Item dicit dictus Iacobus deponens quod modo sunt decem anni vel circa quod fuit missus per Petrum Patritii predictum in Sclavonia pro doctrina predicta integraliter addiscenda et perfecte a magistris ibidem commorantibus in loco qui dicitur Boxena, qui locus subest cuidam domino qui vocatur Banus de Boxena (...)” Dakle, prije deset godina po nagovoru Petara Patritiia on boravi u zemlji bosanskog bana sa ciljem da nauči nauk kod učitelja koji tamo stanuju (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 140-143. 53 Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977., 81-90. 54 Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 95., 287-290. 55 Sima Ćirković, Rabotnici, voinici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997., 180. 56 Nevad Kahteran, Univerzalizam i inkluzivizam nasuprot partikularizmu i ekskluzivizmu, Korak, broj 9., 2007., 95-96. 57 “Čitav razvoj posebne bosanske države vodio je u pravcu stvaranja osećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Upravo vjerska tolerancija medijevalnog bosanskog društva svakako je prednjačila na tadašnjem evropskom, vjerski dosta monolitnom prostoru. Zbog specifičnosti vjerske situacije na prostoru Bosanske kraljevine neposredno pred njen politički slom imamo svojevrstan udarac na njen legitimitet iznutra i to od nosioca najviše vlasti, njenog vladara Stjepana Tomaša (1443.-1461.) koji u traženju modaliteta da se “dodvori” Zapadu u pridobivanju pomoći protiv osmanlijske opasnosti čini jedan očajnički, a vjerovatno po samu državu i suicidan čin; on počinje da progoni pripadnike Crkve bosanske. Upravo ta činjenica progona najbrojnijeg vjerskog elementa za posljedicu ima privremenu transformaciju pripadnika ove vjerske zajednice, tzv. Kriptobogumila, koji dolaskom osmanske vlasti u jednom fleksibilnijem vjerskom ozračju sve više prihvaćaju novu vjeru – islam. Međutim, u izvorima je ostalo zabilježeno da je upravo ova vjerska transformacija kao jedan svojevrstan kolektivni čin imala za posljedicu da sultan Mehmed II El Fatih usliši i njihove želje (stanovnika Bosne) te da njihovi nasljednici putem devširme mogu biti mobilisani u “vladajuće strukture” kao “kapikulari”.58

Franjevci i njihov misionarski rad Sa druge strane, Katolička crkva na teritoriji bosanske države pokušava uzaludno instalirati svoju hijerarhiju. U tom pravcu je u početku uloga neutralizacije Crkve bosanske predviđena za dominikance – koji poslije samo četrnaest godina djelovanja napuštaju bosanski teritorij i za sjedište katoličke organizacije crkve za bosanski teritorij uzimaju Đakovo od 1247. godine, dakle u susjednoj Slavoniji, koja je bila u sastavu ugarskog kraljevstva. Nasuprot dominikancima, franjevci u svoj red primaju sve više domaćih ljudi koji im pomažu da se približe puku, te se istovremeno kao posrednici i savjetnici u političkim i diplomatskim poslovima približavaju vladaru i njegovom dvoru, te samoj bosanskoj vlasteli. U posljednjim decenijima samostalnosti bosanske države franjevci su u tom pogledu veoma potisnuli Crkvu bosansku i njene strojnike. Tako je jedan miran i strpljiv misionarski rad postigao ono što sva sila ugarskih i srpskih kraljeva u prethodnim stoljećima nije mogla. U periodu osmanske uprave franjevačka provincija ili redodržava Bosna Srebrena (Bosna Argentina) je sultanovom ahdnamom (vjerskom prisegom) legalnost. Bosanski franjevci su preuzeli cjelokupno dušobrižništvo i političko vodstvo nad svim katolicima koji su imena i potiskuje ga čak i u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmerno kasno ušle u sklop Bosne” (S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, 350.; vidjeti napomenu 2). 58 Grčki “državni istoričar” XIX stoljeća, Konstantin Paparigopulos napisao je “da su Grci u stvari zadobili osmanlijsku vlast zahvaljujući sistemu devširme, ali su, da bi to učinili žrtvovali svoju veru”. Međutim, oni koji su odabirani u ovom sistemu, nisu postajali muslimani suniti, već pristalice Hadži Bektaša odnosno, jednog vjerskog kršćansko-muslimanskog sinkretizma, koji je bio veoma tolerantan. Pošto su kapikulari bili još na vrhuncu moći oni su, sasvim prirodno, uticali i na samog sultana, budući da se radilo o njegovom najbližem okruženju, te je samim tim bio i pod uticajem bektašizma, odnosno, jednog vrlo tolerantnog stanja duha. Prilikom ceremonije sunećenja malog Mehmeda, 1582. godine (budućeg Mehmeda III), stanovnici grčkih četvrti su u Istanbulu demonstrirali na ulicama, zahtijevajući da i njihova djeca budu uključena u ovaj sistem, poslije čega je osnovan jedan odžak za mobilizaciju istih (Dimitri Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Plato, Beograd, 1999., 58.). BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

se našli unutar velikog Bosanskog ejaleta. Tako je franjevačka provincija Bosna Srebrena u XVI i XVII stoljeću obuhvatila ogroman prostor, od Ugarske na sjeveru do Dalmacije i Jadranskog mora na jugu. Postepenim povlačenjem Osmanlija iz Slavonije i Dalmacije, dijelovi provincije Bosne Srebrene našli su se u tri države: Osmanskoj carevini, Mletačkoj republici i Habsburškoj carevini. Tako se vremenom podijelila i franjevačka provincija Bosna Srebrena.59 Kasnije se, poslije uspješnih Tvrtkovih osvajanja, u rubnim novoosvojenim krajevima pojavljuju i predstavnici pravoslavne vjere. Tako, neposredno pred kraj srednjovjekovne bosanske države obrazuje se bošnjačka etnička zajednica čiji sadržalac su Bošnjaci tri vjere (Crkve bosanske, katoličke i pravoslavne) koja će svoje osobnosti zadržati do sredine XIX stoljeća. Jedina razlika je u tome što će dolaskom osmanske uprave doći do zamjene vjerske komponente Crkve bosanske sa pripadnicima Islama.

Kulturne veze i utjecaji Bosna predstavlja zemlju u kojoj se vrlo rano pojavljuje pismenost na narodnom jeziku. Uostalom, već spomenuta Povelja Kulina bana iz 1189. godine prvi je i najstariji poznati pravni dokument do sada na cijelome (južno)slavenskom prostoru. Najstarija je bosanska državna isprava pisana bosanskim književnim jezikom (staro) bosanskim pismom – bosančicom. Na taj način, srednjovjekovni Bošnjaci su vrlo rano stupili u red evropskih naroda koji posjeduju vlastiti jezik i pismo.60 Bosančica je imala veoma raširenu primjenu. To je pismo upotrebljavano i u diplomatskim prepiskama bosanskih vladara. Pored ove diplomatske prepiske svakako po značaju odmah slijede natpisi na stećcima, ali i brojni crkveni i svjetovni rukopisi: Miroslavljevo evanđelje (12. stoljeće); evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Giljferdingov apostol i drugi. Dakle, od XII stoljeća u Bosni je stasalo samostalno ćirilično pismo koje svoj vrhunac doživljava upravo u XIV stoljeću, za vrijeme vladavine Stjepana II i Tvrtka I. Tako, zajedno sa političkim jačanjem, izraženom vjerskom individualnošću kroz učenje Crkve bosanske dolazi i do procvata pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.61 M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 72-73., 127. Danas se dva primjerka povelje nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Petersburgu (Petrograd, bivši Lenjingrad, Rusija). Gregor Čremošnik je utvrdio da se original povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prijepis – koji ima devet redova latinskog teksta (Opširnije: Gregor Čremošnik, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija, Sarajevo, 1957., 192-215.). Najstarije mišljenje, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno, da je petrogradski primjerak original zastupao je najznačajnije Josip Vrana. (Vidi: Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2., Zagreb, 1955., str. 5-56.; Isti, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4., Zagreb 1961., 73-86.). Pomirljivo rješenje nudi u posljednje vrijeme Milko Brković. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Milko Brković, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU, broj 28., Zadar, 1990., str. 41-61. 61 Herta Kuna, Izdavanje bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih kodeksa, Međunarodni naučni skup “Tekstologija srednjovjekovnih južnoslavenskih književnosti”, SANU, 14-16. novembra 1977., Beograd, 1981.; Mak 59 60

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Također u zapadnim dijelovima Bosne i Hercegovine prisutna je i glagoljica koja je imala značajan utjecaj na oblikovanje “bosanskih” osobnosti ćiriličnog pisma – bosančice, i smatra se da joj je prethodila, iako tokom srednjeg vijeka nastaju na bosanskom prostoru paralelno djela pisana sa oba pisma, ali svakako i latinicom.62 Tako, sva tri pisma dolaze do izražaja, ali bosančica (bosanska ćirilica) zauzima dominantan položaj i poprima specifične “bosanske” osobnosti te se s pravom može smatrati državnim i etničkim pismom stanovnika srednjovjekovne Bosne. Latinsko pismo (i jezik) zadržava se samo djelomično u višim krugovima zapadne crkve i na vladarskim dvorovima. Glagoljica je zastupljena u nešto manjem obimu, ali sačuvani dijelovi dvaju kodeksa pokazuju da je ovo pismo na bosanskom tlu dobilo neke posebne karakteristike (tzv. poluobla glagoljica). Pismenost je konačno ušla u sve glavne tokove javnoga života. Osim skriptorija za prepisivanje crkvenih knjiga, u ovo doba rade i dvorske kancelarije. Pisani spomenici iz Bosne i Hercegovine “najstariji su dokumenti” i “najvažniji izvori za upoznavanje prve etape u razvoju jezika južnoslavenskih naroda”.63 Dijaci-pisari pojavljuju se u velikom broju, i to kao profesionalci. Kraljevski dvor ima i stalnog latinskog kancelara, a latinsku pismenost njeguju i franjevci. Međutim, tokom srednjeg vijeka, zatičemo i jedan jasan spomen bosanskog jezika. Naime, u notarskom spisu grada Kotora, mletački knez 3. jula 1436. godine spominje kupovinu robinje za koju kaže da je: “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.64 Građa bosanskih pravnih i epigrafskih spomenika je najautentičniji izvor za upoznavanje živog narodnog govora toga vremena.65 Upravo posebnost stvaralaštva srednjovjekovne Bosne predstavljaju stećci koji su često imali i svoju umjetničku obradu te bogatu epigrafsku građu sa više od 200 natpisa.66 Međutim, baveći se umjetničkom formom stećaka, Marian Wenzel je došla do zaključka da su oni sastavni dio osobnog “bosanskog stila” koji se razvijao i “na metalu, a vjerovatno i tkanini”, odnosno drvetu (zaključak E.M.). Prema mišljenju navedene autorice ovaj stil “nalikuje stvaralaštvu Centralne Evrope kao i stvaralaštvu Mamluk Egipta unutar Mediteranske sfere”, te je ustvari dio jedinstvene mode koja se razvila u Bosni tokom XIV i XV stoljeća, odnosno “mješavine gotičkog, mediteransko-islamskog i bizantskog” utjecaja. Konačno, naglašavanje “bošnjaštva” bilo je otišlo već tako daleko da se, uz Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.; Herta Kuna, Srednjovjekovna književnost, Starija književnost, knjiga I, Sarajevo, 1974., 13-100. 62 Jagoda Jurić Kapel, Glagolizam i glagoljica u Bosni i na Balkanu, Forum Basnae, 18/2, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2002. Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu. 63 Kulturna historija BiH, 445. 64 “... de genere Bossinensium et heretica pravitate ortam, vocatam lingua Bossinensi Dievena” (A. Solovjev, Odabrani spomenici, 203.; Adib Đozić, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Sarajevo/Tuzla, 2012., 93.). 65 Isto, 448. 66 Njihov cjelovit prikaz pogledati: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga I-IV, Zemaljski muzej Sarajevo, Sarajevo, 1962.-1970.; Marian Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Biblioteka “Kulturno naslijeđe BiH”, Publishing, Sarajevo, 1999., Šefik Bešlagić, Stećci – kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971. BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

ostalo, i govorni jezik počelo nazivati bosanskim. Podaleko, u Ankoni 1453. je zabilježeno kako su dva (brata) Bosanca obavila izvjestan posao pred notarom, pri čemu im je kao tumač poslužio tamošnji stanovnik, Bosanac, poznavalac talijanskog, bosanskog i slavenskog jezika (ad interpretationam Petri Elie, bastagii, Bossinensis, habitatoris Ancone, scientis linguam latinam, bossinensem et sclavonicam). U to vrijeme veoma su prisutni mnogobrojni proizvodi bosanskog porijekla. Stvaran je svojevrstan bosanski imidž.67 “U to vrijeme, prema istorijskim podacima, bilo je moguće naručiti nakit, metalne posude, oružje i štitove rađene u bosanskom stilu”. Prema navedenom mišljenju, “glavna bosanska umjetnička forma bile su kucane, ornamentalne srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma”.68 I pored toga težnja za elitističkom obradom tog vremena nije sprječavala pripadnike vodećih slojeva bosanskog društva da za sebe naruče predmete i odjeću iz najluksuznijih italijanskih centara tog doba.69 Također, ukrasnom obradom počinju sve više da se bave domaći majstori, koji su svakako svoja prva iskustva preuzimali od svojih kolega iz primorskih gradova. Međutim, u nadolazećem vremenu protkanom dubokim vjersko-ideološkim jazom polahko nestaje taj dugo stvarani bosanski imidž.

Ekspanzija Bosne i bošnjaštva Politički i vojni uspjesi bosanske države tokom XIV stoljeća u vrijeme vladavina Stjepana II (1314.-1353.) i Tvrtka I (1353.-1391.) stvorili su preduvjete da se Bosna svrsta u red kraljevstava. Naime, takva situacija se ukazala slabljenjem srednjovjekovne srpske države, poslije smrti cara Dušana (1331.-1355.). U tom trenutku, Tvrtko koristi situaciju da ostvari svoju ambiciju svrstavanja Bosne u rang kraljevstava, te se uključuje u borbu za Dušanovu zaostavštinu. Ova situacija je vrlo zgodna prvenstveno što su njegovi prethodnici na bosanskom prijestolju imali i koncentraciju vlasti i teritorij kompatibilan sa mnogim onovremenim kraljevstvima. Međutim, vjerska politika i optužbe koje su dolazile sa te strane sprječavale su da bosanski vladari dobiju kraljevsku krunu iz jednog od vjerskih centara. Upravo u povelji koju izdaje u Trstvenici 10. aprila 1378. godine Tvrtko iskazuje svoju zahvalnost Bogu koji mu je darovao “spodobilšu me nasledovati prestol moih preraditel, gospode srbske…” čime on jasno govori o porijeklu vlastite krune. Dakle, Tvrtko I na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine, u “srpskoj zemlji”, vjerovatno manastir Mileševo, se kruniše Stefan, kralj Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.70 Marko Šunjić, Mossolmani di Bossina, Prilozi, Institut za istoriju, broj 23., Sarajevo, 1987., 56-57. M. Wenzel, n. dj., 11-18.; 69 U tom pravcu vrlo interesantni su grobni nalazi sa lokaliteta Ravna Trešnja kod Tuzle. Felix von Luschan, Uber altbosniche Gräber, Mittheilungen der Anthropologichen gegellschaft in Wien, Bd. X; pp. 659-666.; Wien; M. Wenzel, n.dj., str. 31-53. 70 Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858.;186-188. 67 68

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Na taj način je zaokružen proces izgradnje bosanske države, ali i njeno mjesto unutar evropske porodice kraljevstava srednjeg vijeka.71 Tako je ovaj politički objedinitelj “jugoslavenskog” prostora kako to konstatova V. Ćorović, Kotromaniće uzdigao u red kraljevskih dinastija nakon njihovog višestoljetnog upravljanja bosanskom državom. Upravo taj faktor objedinjavanja različitih etničkih skupina u jedinstvenu bošnjačku etničku zajednicu koja je prepoznatljiva i prisutna tokom srednjeg vijeka jeste bosanska država, jer na osnovu tog osjećaja “povezanosti i solidarnosti” dolazi do zaokruživanja napomenutog etničkog supstrata. Iz tog razloga možemo se složiti sa Ćirkovićevim zaključkom, kada je u pitanju i srednjovjekovna Bosna, a to je, “da su i kod nas (u Bosni nap. E. M.), kao i u mnogim evropskim zemljama, državne tvorevine predstavljale ‘kalupe’ u kojima su se izlivale narodnosti, bilo stapanjem elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem i individualiziranjem dijelova iz cjeline istog porijekla”.72 Dakle, “život u bosanskoj državi kao političkoj zajednici vodio je razvijanju osećaja pripadnosti toj državi i nastajanju odgovarajuće grupne i etničke oznake Bošnjanin.” 73 O snazi te državne, a time i etničke ideje najbolje pokazuje činjenica da naziv Bošnjani – u vrijeme širenja srednjovjekovne Bosne je prihvaćen i u onim krajevima koji su se našli u njenom sastavu. U narednom periodu srednjovjekovna bosanska država upala je u proces “feudalne anarhije”. Međutim, to nije destabilizovalo osjećaj državne pripadnosti kod njenih stanovnika, niti su se bosanski vladari mirili sa gubitkom pojedinih teritorija “bosanskih zemalja”. To najbolje pokazuju prilike u sjevernoj bosanskoj zemlji Usori koja je, iako je više od pola stoljeća bila predmetom političkih i vojnih sukoba između bosanske i susjedne ugarske države, naposljetku ponovo došla pod patronat bosanskog kraljevstva 1443. godine. Odanost stanovnika “bosanskoj državnoj ideji” prepoznali su i njeni okupatori. Tako, u trenutku kada je nestalo srednjovjekovno bosansko kraljevstvo poslije političkog sloma 1463. godine, kod Osmanlija i Mađara se javlja ideja za “formalnom” obnovom svojih “vazalnih” bosanskih kraljevstava. Da bi ta ideja dobila na ozbiljnosti i bila sa simpatijama primljena kod tadašnjeg bosanskog stanovništva, obje strane su tražile potomke Kotromanića u svojim redovima, da bi ih stavili na čelo tih svojih političkih tvorevina. Međutim, ova se ideja pokazala neuspješnom pa se deceniju po svom osnivanju ove vazalne oblasti eliminišu. Priča o Bosni i Bošnjacima pronosila se i daleko izvan njenih prostora. Upravo znajući za zajedničke “slavenske” korijene svoje oduševljenje izborom poljskog kralja Vladislava Varnenčika (1440.-1444.) za ugarsko-hrvatskog kralja nisu krili ni bosanski kralj Tvrtko II (1421.-1443.) niti upravnik “Srpske despotije” Đorđe Branković, tako da Vladislavov biograf Philipp Calimah zapisuje: N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 255-266.; Cjelovita studija o ovom vladaru je: Vladimir Ćorović, Tvrtko I Kotromanić, Beograd – Zemun, 1925., 37-49. 72 E. Zgodić, Građanska Bosna, 141-142.; S. Ćirković, Istorija, 34., 350. pogledati napomenu 2. 73 S. Ćirković, Problemi izučavanja etničkih odnosa u srednjem veku, Prilozi, 11-12, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975.-1976., 270. 71

BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

“Dodje i od kralja bosanskoga sjajno poslanstvo odličnih muževa. Ovi su izpričavši porietlo svoga plemena izticali, da su Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom, te da im je zajednički jezik, koji govore; i da se radi te rek bi srodnosti jezika i porietla njihov kralj živo raduje (Tvrtko II nap. E. M.), što je Vladislav – kako se je pronio glas – sretan u svojih podhvatih. Mnogo su nadalje izticali priliku, kako bi se radi srodnosti i susjedstva mogli, dapače i morali ujedinjenom snagom i savjetom medju sobom pomagati proti užasnomu zulumu turskomu, koji im prieti”.74 Fizički izgled Bosanaca i njihovo junaštvo zadivilo je i poljskog ljetopisca, kojeg prenosi Dlugossi, koji je opisao čuveni velikaški skup i viteški turnir održan 1412. godine u Budimu. Na njemu je bila zastupljena skoro čitava ondašnja Evropa gdje se, uz mnoštvo kraljeva, među kojima je bio i bosanski kralj Ostoja, okupilo i 13 vojvoda, 21 grof, 26 drugih velikaša raznih titula (ne računajući one iz Mađarske), zatim 1500 vitezova, 3000 štitonoša itd. Na turniru su se borili vitezovi iz cijele Evrope. Od svih su najveću pažnju izazvali upravo bosanski vitezovi svojom smjelošću, vještinom, hrabrošću i izgledom. Dotični kroničar ih opisuje kao “visoke i krijepke, a u borbi poduzetne i hrabre”.75 Identični podaci o izgledu Bosanaca potječu i iz 1403. godine, kada se u Zadru okupila brojna gospoda iz Dalmacije, Hrvatske i Bosne, na doček tadašnjeg pretendenta na ugarski prijesto, napuljskog kralja Ladislava. Ondašnjem ljetopiscu su opet pali u oči Bosanci, za koje je zabilježio da su to “ljudi neobičnog stasa”. O karakteru i općenito ljudskoj strani Bosanaca također nalazimo podatke kod suvremenih ljetopisaca. U jednom izvještaju u kojem se govori o sporu koji je izbio između Dubrovnika i bosanskog velikaša Radoslava Pavlovića, Dubrovčani su dali ovakvu sliku Bosanaca: “On se (Radoslav Pavlović) zove Bosancem: oni su poznati kao krijeposni, ali nije niko osramotio Bosnu kao on”. Pri tome su mislili na nekorektno ponašanje dotičnog R. Pavlovića, što se nije nikako moglo spojiti s Bosancima koji su za sve slovili kao pošteni i pravični ljudi.76

Zaključak Bošnjačka etnička zajednica je rezultat historijskih okolnosti koje su se odigravale na današnjem bosanskohercegovačkom prostoru od VII do XI stoljeća. Svakako da je, prema našem mišljenju, odlučujući moment u tom pogledu raspad Avarskog Kaganata 796. godine, odnosno demografska struktura koja je u tom trenutku zatečena na današnjem bosanskohercegovačkom teritoriju. Upravo u to vrijeme dolazi do “miješanja” novih doseljeničkih skupina Avara i Slavena sa starosjediocima (Ilirima) čije konačno ishodište jeste bošnjačka medijevalna etnička zajednica, odnosno bosanska država. Upravo taj faktor “sinteze” različitih Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.; 278. E. Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, 52-53. 76 Ibidem 74 75

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

etničkih skupina u jedinstvenu bošnjačku etničku zajednicu koja je prepoznatljiva i prisutna tokom srednjeg vijeka jeste bosanska država, jer na osnovu tog osjećaja “povezanosti i solidarnosti” dolazi do zaokruživanja spomenutog etničkog supstrata. U srednjovjekovnoj Bosni “kao i u mnogim evropskim zemljama, državne tvorevine predstavljale su ‘kalupe’ u kojima su se izlivale narodnosti, bilo stapanjem elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem i individualiziranjem dijelova iz cjeline istog podrijetla”. Dakle, “život u bosanskoj državi kao političkoj zajednici vodio je razvijanju osjećaja pripadnosti toj državi i nastajanju odgovarajuće grupne i etničke oznake Bošnjanin.” Ono što je osobenost današnjeg bosanskohercegovačkog prostora jeste preko hiljadugodišnji kontinuitet teritorija, imena i političkog organizovanja. Tokom srednjeg vijeka bosanskom državom je kontinuirano vladala dinastija Kotromanića, koja je kako doslovno kaže Tvrtko I u jednoj povelji, vladala Bosnom “od njenog postanka”. Bosanci su tokom srednjeg vijeka “izazivali pažnju kao visoki i krijepki, a u borbi poduzetni i hrabri” te “slovili kao pošteni i pravični ljudi”. Pečat na njen politički razvitak ostavlja činjenica da je država nastala na liniji kulturno-civilizacijskog razgraničenja koja je uspostavljena još Teodosijevom podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, a nekoliko stoljeća kasnije i podjelom kršćanske crkve na Katoličku i Pravoslavnu. Posebno mjesto u državnoj osobenosti bosanskog medijevalnog društva igra Crkva bosanska. Ona je kao vid državne religije uživala veliki ugled i među evropskim heretičkim crkvama. Ima više naznaka da je jedno vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja. Bosna predstavlja zemlju u kojoj se vrlo rano pojavljuje pismenost na narodnom jeziku. Riječ je o Povelji Kulina bana iz 1189. godine kao prvom i najstarijem pravnom dokumentu na cijelome (južno)slavenskom prostoru. Na taj način, srednjovjekovni Bošnjaci su vrlo rano stupili u red evropskih naroda koji posjeduju vlastiti jezik i pismo. Razvojem trgovine, zanatstva i sl. na Mediteranu će se tokom XIV i XV stoljeća razviti svojevrsni bosanski imidž. Politički i vojni uspjesi bosanske države tokom XIV stoljeća u vrijeme vladavina Tvrtka I (1353.-1391.) stvorili su preduvjete da se Bosna svrsta u red kraljevstava. Upravo Tvrtkovom krunidbom 26. oktobra 1377. godine, u Mileševu za kralja “Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam” zaokružio se proces izgradnje bosanske države pri čemu je ona sebi obezbijedila zavidno mjesto unutar evropske porodice kraljevstava srednjeg vijeka. Odanost stanovnika “bosanskoj državnoj ideji” prepoznali su i njeni osvajači. Tako, u trenutku kada je nestalo srednjovjekovno bosansko kraljevstvo poslije političkog sloma 1463. godine, kod Osmanlija i Mađara se javlja ideja za “formalnom” obnovom svojih “vazalnih” bosanskih kraljevstava. Da bi ta ideja dobila na ozbiljnosti i bila sa simpatijama primljena od tadašnjeg bosanskog stanovništva, obje strane su tražile potomke Kotromanića u svojim redovima, da bi ih stavili na čelo tih svojih političkih tvorevina. Međutim, ova se ideja pokazala neuspješnom pa se deceniju po svom osnivanju ove vazalne oblasti eliminišu. BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

Izvori i literatura a) Izvori

Brković, Milko, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU, broj 28., Zadar, 1990.; Gelčić, J., Monumenta Ragusina, Libri reformationum, MSHSM, vol. XXIX, tom V, Zagreb 1897.; Kukuljević – Sakcinski Ivan, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, Zagreb, 1875.; Miklosich, Fr., Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858.; Smičiklas, Tadija, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, JAZU, svezak II, Zagreb, 1904.; Solovjev, Aleksandar, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka), Beograd, 1926.; Šanjek, Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003.; Šišić, Ferdo, Letopis popa Dukljanina, Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb, 1928.; Thallóczy Lajos – Barabas Samu, Codex diplomaticus comitum de Blagay, Kiadja a Magyar Tudomanyos Akademia, Budapest, 1897.; Thallóczy Ludwig Von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914.; Vego, Marko, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga I-IV, Zemaljski muzej Sarajevo, Sarajevo, 1962.-1970.; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV, Beograd, 1971.; http://www.igenea.com.; b) Literatura

Babić Anto, Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1972.; Bešlagić Šefik, Stećci – kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.; Čremošnik Gregor, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija, Sarajevo, 1957.; Ćirković Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.; Ćirković Sima, Ostaci starije društvene strukture u bosanskom feudalnom društvu, Istorijski glasnik, Organ društva istoričara NR Srbije, broj 3-4, Beograd, 1958.; Ćirković Sima, Problemi izučavanja etničkih odnosa u srednjem veku, Prilozi, 11-12, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975-1976.; Ćirković Sima, Rabotnici, voinici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997.; Dizdar Mak, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.; Đozić Adib, Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003.; 56

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Đozić Adib, Ogledi o bosanskohercegovačkom društvu, Sarajevo/Tuzla, 2012.; Ekmečić Fadil, Križari u Bosni 1096./1097., rukopis, Morsang sur Orge, 2004.; Grupa autora, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977.; Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.; Grupa autora, Poviest Hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1942. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta, geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1990.; Hadžijahić Muhamed, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.; Imamović Enver, Korijeni Bosne i Bosanstva, Oko, Sarajevo, 1995.; Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., Imamović Mustafa, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, 2003.; Kahteran Nevad, Univerzalizam i inkluzivizam nasuprot partikularizmu i ekskluzivizmu, Korak, broj 9., 2007.; Kapel Jurić Jagoda, Glagolizam i glagoljica u Bosni i na Balkanu, Forum Basnae, 18/2, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2002.; Kicikis Dimitri, Osmanlijsko carstvo, Plato, Beograd, 1999.; Klaić Nada, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex, Zagreb, 1994.: Klaić Vjekoslav, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.; Kuna Herta, Izdavanje bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih kodeksa, Međunarodni naučni skup “Tekstologija srednjovjekovnih južnoslavenskih književnosti”, SANU, 14-16. novembra 1977., Beograd, 1981.; Kuna Herta, Srednjovjekovna književnost, Starija književnost, knjiga I, Sarajevo, 1974.; Mutapčić Edin, Bosanska banovina i njen evropski identitet, Bošnjačka pismohrana, Svezak XI, broj 34-36, Naučni skup “Evropski identitet Bošnjaka”, Zagreb 7. i 8. maj 2011., Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Zagreb, 2012.; Mutapčić Edin, Nastanak bosanske srednjovjekovne države, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskog književnog jezika, Tuzla, 2009.; Mužić Ivan, Sloveni, Goti i Hrvati, V dopunjeno izdanje, Split, 1997.; Pal Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Volumen 16., Zagreb 1998.; Peinter Sidi, Istorija srednjeg veka, Clio, 1997.; Pirenne Henri, Povijest Evrope, Od seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005.; Šidak Jaroslav, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975.; BoŠnjaČka Pismohrana

Srednjovjekovna Bosna i njen narod

Vego Marko, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982.; Vrana Josip, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2., Zagreb, 1955.; Vrana Josip, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4., Zagreb 1961.; Wenzel Marian, Bosanski stil na stećcima i metalu, Biblioteka “Kulturno naslijeđe BiH”, Publishing, Sarajevo, 1999., Zgodić Esad, Građanska Bosna, Tuzla, 1996.; Zoranić Hakija, O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009.

BoŠnjaČka Pismohrana

Prof. dr. sc. Ivan Balta

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

Sažetak: Zajedničko austro-ugarsko Ministarstvo finansija, presudno je uticalo na zbivanja u Bosni i Hercegovini kao okupiranoj i anektiranoj pokrajini, posebno u oblikovanju bosanske nacije, bosanskog jezika i identiteta. Kako se radilo o Zajedničkom ministarstvu finansija u kojem su presudnu ulogu imali Mađari Kállay i Burián, navedeni ministri su kreirali austro-ugarsku, odnosno ugarsku politiku sa ugarskom vladom prema Bosni i Hercegovini, potičući migraciju Mađara u Bosnu i Hercegovinu, gdje su organizovali kulturni život, škole, a koje su od okupacije osmišljene ugarskom vladinom politikom “Magyar állomi eszme”, a od aneksije i politikom “Julián akcio”. Otkrivanjem korijena bosanske posebnosti Kállay je želio pokazati neovisnost, naročito muslimana u razvijanju njihovog identiteta, a posebno mu je bila važna i aktualnija tema, tzv. “probno stvaranje bošnjačkog naroda”. Nastankom bosanskog naroda, Kállay je htio stvoriti ravnopravnost svih naroda u Bosni i Hercegovini, a Bošnjaštvo je zamišljao kao narod sa multikonfesijom, jakim patriotizmom, koje spaja uvjerenje o razdvojenosti. Sa tog gledišta mogu se shvatiti tadašnji vladini ciljevi da se, u vrijeme pretvorbe bosanske države, muslimani snađu u novoj situaciji i da odgovore na feudalističke obračune i druge izazove te da budu sposobni u nadmetanju sa ostalim vjersko-narodnim grupama. Nastajanjem bosanskog naroda, Kállay je htio stvoriti građansku ravnopravnost samu po sebi, tj. izolovati ostale etničke nacionalne uticaje, a važan element historijskog temelja bošnjačke koncepcije bilo je bosansko muslimanstvo, posebno bogumili. Pored izgradnje bosanskih kulturnih i naučnih institucija, radilo se i na izgradnji temelja samostalne Bosne, razlikujući je od južnoslavenskih zemalja, dajući joj svoju osobnost. Burián je prekinuo sa kontinuitetom stvaranja bošnjačkog naroda pa se poslije uspješnog pokušaja stvaranja naroda u budućnosti bosansko-hercegovačke narodne zajednice nisu razvijale u znaku integracije, nego u znaku jačanja vjerskih zajednica i razdvajanja naroda. Vanjski i unutrašnji ekonomski odnosi, posebno u rivalitetu između austrijske i ugarske vlade uticali su na bosansko-hercegovačku upravu, gdje su vrijedili paralelni austrijski i ugarski zakoni te zajedničko austro-ugarsko carinsko područje, a sve do proglašenja Ustava 1910. godine u odnosu na Monarhiju, uprava u Bosni i Hercegovini imala je apsolutistički karakter. BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

U ustavnom razdoblju, austrijski politički faktori i prijestolonasljednik Franz Ferdinand, insistirali su na očuvanju postojećih prava krune, a Mađari, suprotstavljajući se težnjama bosansko-hercegovačkog Sabora, nastojali su onemogućiti da anektirana zemlja eventualno postane zametak trećeg državnog područja u Monarhiji. Ključne riječi: Bošnjak, Bosanstvo, stvaranje bosanske nacije. Zajedničko austro-ugarsko ministarstvo finansija,1 presudno je uticalo na zbivanja u Bosni i Hercegovini kao okupiranoj i anektiranoj pokrajini, posebno u oblikovanju bosanske nacije, bosanskog jezika i identiteta. Kako se radilo o Zajedničkom ministarstvu finansija u kojem su presudnu ulogu imali Mađari Béni Kállay de Nagy-Kálló i István Burián (od 1882. do 1912. godine), navedeni ministri su kreirali austro-ugarsku, odnosno zajedno sa ugarskom vladom i ugarsku politiku prema Bosni i Hercegovini, potičući dio Mađara da se doseli u Bosnu i Hercegovinu, gdje su organizovali kulturni život, škole, a koje su od okupacije osmišljene ugarskom vladinom politikom “Magyar állomi eszme”, a od aneksije i politikom “Julián akcio”.2 Zadaća Zajedničkog ministarstva finansija, osim svoje nadležnosti nad Bosnom i Hercegovinom, bila je priprema zajedničkog budžeta za koje su sredstava osigurale obje državne vlade (Ugarske i Austrije). Zajedničko ministarstvo finansija u bliskom odnosu sa vladom, dalo je tom poslu političku bitnost sa ugarske (mađarske) strane, a dogovor je bio još od austro-ugarske Nagodbe da jedan zajednički ministar mora biti Austrijanac, a drugi obavezno Mađar. U vrijeme dualizma, Zajedničko ministarstvo finansija je značilo mađarski Hitbizomány (zahtijevati, dominaciju), jer su više od trideset godina dva Mađara bili zajednički ministri financija: Béni Kállay i István Burián. Obavljanje ministarske dužnosti postalo je složenije u vrijeme kada se Zajedničko ministarstvo finansija proširilo na upravljanje okupiranom Bosnom i Hercegovinom.3 Događaji u Bosni i Hercegovini 1878. godine ubrzali su i diktirali brzi tempo djelovanja međunarodne diplomatije,4 pa je pod uticajem vanjskih faktora, kao i nekih unutrašnjih, postignuto dogovoreno rješenje posljednjeg dana mjeseca januara 1878. godine.5 U očima tadašnjeg mađarskog javnog mnijenja postojala su dva kriv Ivan Balta, Julijanska akcija u Bosni i Hercegovini s osvrtom i na Hrvatsku i Slavoniju, HKD Napredak, Zagreb, 2009., str. 1-444. Imre Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900. (Uloga zajedničkih ministarstava u mađarskom državnom životu 1867-1900.), Limes, 10., Budapest, 1998/1., …Magyarok a közös pénzügyminisztériumban (Mađari u zajedničkom Ministarstvu finansija), str. 229-273. 2 Ивaн Бaлтa, Аустро-Угарски министри Калај и Буриан у стварању босанског језика и нације, Зборник радова, knj. 7., tom I., међународни научни скуп “Образовање и култура”, Филозофски факултет у Бањој Луци, 2006., стр. 265-281. 3 I. Ress je napisao: “Između prekrasnih zgrada bečkog Hoffburga nalazila se i jedna jednostavna palata Questenberg Kaunitz, koja je nastala za vrijeme dualizma, kao zajednički vladin ured, a koja i nema neku posebnu težinu u uredu hijerarhijskih zgrada.” 4 Tibor Pal, Mađarska politička javnost i srpsko pitanje na Balkanu 1860-1878., monografije, knjiga 40., Filozofski fakultet Novi Sad, 2001. 5 Чедомир Попов, Источно питање и националне револуције балканских народа у XIX. веку до 1878., Нови Сад, 1985., стр. 212. 1

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

ca za propast Osmanske imperije, odnosno za nastalu situaciju na Balkanu, koja je doprinijela permanentnom osjećanju ugroženosti u javnosti – Gyula Andrássyi i Rusko carstvo. Andrássyi je kao austro-ugarski ministar vanjskih poslova sredinom februara podnio prijedlog zajedničkom ministarskom savjetu, da se krene oružanom silom protiv Rusije, ali je ostao u manjini, pošto ga je podržao samo ugarski ministar predsjednik Kálmán Tisza.6 Prije podnošenja svoga prijedloga za rat, Andrássyi se kolebao, pošto je protivno svom ličnom uvjerenju u načelu prihvatio mogućnost okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, ako se za to stvore uslovi.7 Sporazumom zajedničkih ministarstava za popunu radnih mjesta, ugarska vlada je dobila pravo na prijedloge “de facto”, pa je tadašnji ugarski ministar predsjednik K. Tisza na prijedlog zajedničkog ministra vanjskih poslova Gyula Andrássya, postavio 1875. za beogradskog glavnog konzula Kállaya. U tadašnjem ugarskom javnom mnijenju nije bilo popularno preuzimanje bilo koje službe u zajedničkim ministarstvima, jer oni koji su prihvatili službu nisu se potpuno mogli stopiti sa političkom cjelinom Monarhije, pa se Kállay na čelu beogradske diplomatije smatrao eksponentom samo ugarske vlade, te je njegov rad od početka bio pod pratnjom ugarskog ministra predsjednika.8 Okolnosti Kállayeva izbora u dualističkoj strukturi za zajedničkog ministra finansija, do izražaja je došao uticaj ugarske vlade. Prethodno je ugarska delegacija prisilila na ostavku zajedničkog ministra finansija Józsefa Szlávya zato što nije izglasao posebne pozajmice koje su bile namijenjene za bivše vojnike (penzionisane veterane) iz Bosne i Hercegovine. Između Budapesta i Wiena slani su brzojavi, a u kojem je zajednički ministar vanjskih poslova de facto priznao prijedlog mađarskog ministra predsjednika i njegovo pravo na prijedlog, jer se to mjesto čuvalo za Mađare. Kako takvu ličnost nisu mogli pronaći u Budimpešti, Béni Endre Arató, Mađarsko javno mnenje i Bosna i Hercegovina (1875-1878), međunarodni naučni skup povodom 100-godišnjice ustanka u BiH, II. dio, Sarajevo, 1977., str. 43-44. 7 Isti, str. 43. 8 Kállay se u proljeće 1875. godine povukao sa mjesta diplomatskog mjesta konzula, jer nije prihvatio vladinu stranku na čelu sa Kálmánom Tiszom zbog njezinog liberalizma. Pridružio se konzervativnoj stranci koja je loše prošla na izborima 1875. godine, ali je Kállay ipak u Erdélyu u malom gradu, Erzsebetvárosu, došao do mandata u Ugarskom parlamentu. Nije Kállay mandat parlamentarca postigao zbog svoga konzervativnog programa, nego zahvaljujući malom novčanom iznosu koji je bio namijenjen za uvjeravanje “političkih” trgovaca. Odredio je svoj politički teren sa 18 članova stranke, no ubrzo ga je kao nekadašnjeg obožavatelja Andrássya obuzelo nepovjerenje. Zbog neupućenosti u domaću politiku te elitnu vanjsku politiku koja se provodila, Kállay je dospio u političku izolovanost. Za vrijeme događanja od 1875. do 1878. godine, svojim publicističkim pisanjem i primjedbama u parlamentu postao je nepoželjan. Kállay se okrenuo od vladine stranke i prišao opoziciji. Braneći vanjsku politiku Andrássya ukazivao je na Tursku državu kao “status quo politiku” te na neizbježnu balkansku pretvorbu i na potrebu jačanja moći Monarhije. Zbog političke izolovanosti pomišljao je i o povratku u prijašnju službu. Gyula Andrássy, njegov mentor, zajednički ministar vanjskih poslova, objašnjavao je to time kako ga je već prije rusko-turskog rata zadužio povjerljivom misijom. Kállayev povratak u vanjsku političku službu dogodio se poslije Berlinskog kongresa, kada je postao glavnim delegatom evropskog povjerenstva za izrađivanje autonomije Zapadne Rumelije. Za vrijeme toga rada, a u saradnji sa engleskom diplomatijom, trudio se da u tom autonomnom dijelu Turskog carstva uz protivljenje Ruskog carstva, ostanu na snazi liberalna prava. Gyula Andrássy mu je sa bečkog Ballhaus Plaza, u jesen 1879. godine poručio “da na promjeni ili zamijeni ministarstva prema dualističkim navikama i pravima” na položaje zajedničkog ministarstva trebaju doći povjerljive osobe. Tada je Kállay postao predstavnikom Deákove stranke i dok je József Szlávy bio zajednički ministar finansija, ulogu pretendenta zajedničkog ministra vanjskih poslova dobio je Béni Kállay. 6

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

Kállay je u ljeto 1882. godine preuzeo vodstvo Zajedničkog ministarstva finansija, a u prvom redu zbog izgradnje i preuređenja Bosne i Hercegovine. Kállay je smatrao da je integrisanje Ugarske i zadržavanje njezine uloge ostvarivo samo u krugu Monarhije, ali se, za dvadeset i jednu godinu, koliko je bio zajednički austro-ugarski ministar finansija, trudio da se u Zajedničkom ministarstvu finansija povećava broj Mađara. Veliki je Kállayev napor bio u istraživanju i modernizovanju Bosne i Hercegovine jer je bio uvjeren da se tamošnji narodi i vjerski heterogeno stanovništvo može približiti Evropi razvijanjem svojih posebnosti. Smatrao je da se pažljivim i usporenim socijalnim reformama, tehničkim sredstvima, Bosna i Hercegovina sa zaostalom privredom može uvesti u evropsku civilizaciju, a na isti način mislio je postići modernizaciju sa pravne i privredne strane. Pored privrednog sređivanja, sa posebnom je pozornošću Kállay dao potporu samostalnom bošnjačkom historijsko-političkom identitetu. Po pitanju bosanskog naroda, Kállayu je sigurno dana podrška u dvostranoj smjernici Monarhije te njezina složena ali efikasna vanjska i unutrašnja politika.9 Unutrašnje stabilizovanje Bosne i Hercegovine po njegovom se mišljenju moglo postići samo preko “muslimanskog prijenosa”, koje je još uvijek sa nostalgijom gledalo na propalo sultanovo carstvo i njihovom nekadašnjem privilegovanom stanju. Po Kállayu su se u Bosni i Hercegovini dvije, kršćanske i hrišćanske vjerske strane borile za svoj teritorij, te su se mogli očekivati novi konflikti budući da su po njemu Srbi i Hrvati htjeli nacionalizovati muslimane, tj. htjeli su ih uvući u srpski ili hrvatski narod. Nastankom bosanskog naroda, Kállay je htio stvoriti ravnopravnost, htio je otežati nacionalni presudni većinski uticaj jedne strane. Bosanski narod Kállay je zamišljao kao narod sa multikonfesijom, jakim patriotizmom, koje spaja samo uvjerenje o razdvojenosti. Sa tog gledišta mogu se shvatiti vladini ciljevi, da se u vrijeme pretvorbe bosanske države muslimani snađu u novoj situaciji i da odgovore na feudalističke obračune i druge izazove te da budu sposobni u nadmetanju sa ostalim vjersko-narodnim grupama. Prema mišljenju Imre Ressa: “Kállayevo stvaranje naroda nije bio isplanirani cilj, nego ga je usvojio od druge polovice 1880-ih godina, razvijajući samostalnost bosanskih muslimana, uz to, sredstvima je dodao narodni simbol, zastavu, stvaranje grba i historijsku samostalnost Bosne.”10 Otkrivanjem korijena bosanske posebnosti Kállay je želio pokazati neovisnost, naročito muslimana u razvijanju njihovog identiteta, a u tom su procesu veliku ulogu Ivan Balta, Hrvatsko-mađarski politički odnosi /od hrvatsko-ugarske nagodbe do kraja Prvog svjetskog rata kao posljedica odnosa od Mohačke katastrofe do 20. stoljeća/, Povećalo, br. 2-3., naučni skup sa međunarodnim sudjelovanjem “Mohačka pogibelj 1526-2006”, Beli Manastir, 2006., str. 188-212. 10 “A Kállay által célul tűzött bosnyák nemzetteremtés tehát nem valamifajta mesterséges konstrukció volt, hanem gyakorlatilag felkarolta az 1888-as évek második felétől kibontakozó boszniai muzulmán nemzeti önazonosulási folyamatot. Ehhez kétsgtelenül felülről, igazgatási eszközökkel rendelte hozzá a nemzeti szimbólum rendszer, úgymint a zászló, a címer megalkotását és a boszniai önállóságot erősitő történeti kutatásokat.” 9

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

odigrale naučne institucije, muzeji i pisana djela, koja su dovela do velike popularnosti zbog historijskih, zemljopisnih i općih narodnih otkrića.11 Od zajedničke austrougarske države su dobivene književne pomoći sa velikom subvencijom pa je 1895. godine pokrenut časopis “Nada”, koji je pisan na ćirilici i latinici te izlazio svake dvije sedmice i bio zabavnog karaktera. Pored izgradnje naučne i kulturne infrastrukture, Kállay je sa više političke samouprave želio pokazati samostalnost Bosne i Hercegovine. U samoupravi i naobrazbi, saradnjom poznatih lingvista razvio je norme bosanskog jezika i cjelinu programa naobrazbe, koji je fonetičkim pravopisom i latiničnim pismom od 1890., naposljetku ušao 1910. godine i u Ustav Bosne i Hercegovine. Te jezične norme izgrađene su na regionalnoj južnoslavenskoj tradiciji, a zakonski bosanski jezik i jezik naobrazbe, Kállay je dijelio prema područjima, zaštitnički, kako bi se protivio mogućem srpskom i hrvatskom nacionalizmu. Međutim, u muslimanskim vjerskim školama svećenici konzervativnih shvatanja spriječili su uvođenje jezičnih reformi, a srpsko i hrvatsko javno mnijenje se djelomice nije slagalo sa tim da se jezik tog područja nazove bosanskim, a ne srpskohrvatskim jezikom. Sa svojom elitističkom školskom politikom Kállay je na dijelu naobrazbe dao veliku važnost obrazovanju nove vlasti, pa je za pomaganje univerzitetske naobrazbe uveo stipendiju, a u Beču osnovao “bošnjački internat” u kojemu su siromašni učenici boravili bez naknade, a koje su u budućnosti mislili zaposliti u bosanskohercegovačkoj državnoj samoupravi. 11

József Margitai, A Horvát- és Szlavononországi Magyarok sorsa, nemzeti védelme és a Magyar-Horvát testvériség (U Hrvatskoj i Slavoniji sudbina Mađara, nacionalna odbrana i mađarsko-hrvatsko bratstvo) - (A Juliánegyesület nyug. tanügyi tanácsa, Budapest Eggenberger-féle könyvkereskedés... Károly Rényi), Budapest, 1918., str. 317-355. (Bosniai és Hercegovinai Magyarok – Mađari u Bosni i Hercegovini) Margitai kao iskusni dugogodišnji savjetnik i nadzornik za mađarske julijanske škole po Hrvatskoj i Slavoniji te Bosni i Hercegovini objavio je knjigu u kojoj je izdvojen dio o Historiji Mađara u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. vijeka pod naslovom (slobodni prijevod): “Mađari iz Bosne i Hercegovine” (А Boszniai és Hercegovinai Мagyarok:). Knjiga započinje opisom: “Nedavno su se na južnom dijelu požeškog kraja uz bosansko-hercegovačku granicu, u većem ili manjem broju, naselili Mađari u oko 40-50 hrvatskih i srpskih većinskih sela. Neki su prešli Savu i nastanili se u riječnoj dolini gdje su prisvojili komad zemlje. U većini mjesta trenutno je 50-100 ljudi. To je tek predhodnica većem broju Mađara koji će se kasnije ondje naseliti jer je migracija stalno u toku. Niko im u njihovoj seobi ne daje podršku. Njih tjera neobjašnjiva čežnja za prelaskom rijeke kako bi ondje pronašli novi dom. Je li njima taj sjeverni dio Posavine toliko stran? Njihove uspomene kao da ih povezuju sa dubičkim, sanskim te usorskim i solskim krajem. Koliko veze ima jedno sa drugim, možemo viditi na starim mađarskim zemljovidima i iz spisa koji se odnose na historiju prekosavskog područja: Stara Bosna nije se tada prostirala do Save jer su prostor preko Save zauzimali sanski i banjalučki kraj koji su pripadali Donjoj Slavoniji. Zapadni dio zauzimao je dubički kraj koji se protezao preko rijeke Orbászmegyéhez (Vrbas), a istočno Ozorai-bánsághoz (banovina Usorska) i Sói-bánsághoz (banovina Soli), koje su bile pod vlašću ugarskih kraljeva. Na južnom dijelu, gdje je završavala granica tih krajeva, počinjala je Bosna, a jedan njen dio nazivali su Ratan” (“А régi Bosznia nеm terjedt а Száváig, mert túl а Száván, аz Аlsó-Szlavóníához tartozó Zаnа - és Orbászmegye s ezektől nyugatrа – Dubíсamegyének Unnántúli része, kеlеtrе pedig а mаgyar királyok fönnhatósága аlá tartozó Ozorai és Sói – bánságok feküdtek. Е vármegyék és bánságok déli határán túl kezdődőtt Boszniа, melynek egyrészét Rátának hivták)...” Sve što su Mađari osvojili na području Bosne u 12. vijeku duž rijeke Rame, nazivalo se Ramom. Otuda se među titulama “mаgуаr kírályok” (ugarskih kraljeva) stvorio i naziv “Rámа királya” (“kralj Rame”). Naziv “Воsznia” (Bosna), za dijelove preko Save počinje se koristiti tek u drugoj polovici 15. vijeka za vrijeme osmanskog osvajanja kada su nestale granice na Sani i Vrbasu. BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

Kállayeve učinke u Bosni trebalo je pokazati evropskom javnom mnijenju, te je u tome veliku ulogu imala štampa koja je pokrenula novinske saradnike, kako domaće, tako i inostrane, koji su pratili zanimljive privredne i kulturne događaje vezane za Bosnu i Hercegovinu. Novinari su približili Monarhiji i svijetu međunarodni arheološki kongres, zbog toplica Ilidzse ili zbog sarajevskog hipodroma, pišući o rezultatima skladnih civilizatorskih zapadnoevropskih unosa i orijentalnih odnosa, te o iznenađujućoj bezbjednosti i zadovoljavajućim odnosima higijene i prometa. Engleska je hvalila to stanje, a redovni dopisnik londonskog “Times”-a, bečki dopisnik Henry Wickham Steed, imao je posebnu ulogu. Jednu od ocjena uloge Kállayevog režima dao je bosanskohercegovački historičar Kraljačić,12 ali portret Béni Kállaya ne bi bio potpun ako se ne bi znalo za neformalno uvjerenje koje se u uredskoj poziciji koristilo za razvijanje ugarske unutrašnje politike u čijoj je ulozi bio Kállay. Nastupom dualističke Habsburške Monarhije tvorci zakona jako su pazili na to da ministra isključe iz ugarske državne uprave te bi, kako je zajednički ministar kao bliži savjetnik cara, mogao dati svoje mišljenje i o pitanjima ugarske unutrašnje politike. Kállayu je, pored cijele njegove ministarske karijere bila jako važna informativna uloga prema narodu i višoj vlasti, jer po njemu dva zajednička ministra vanjskih Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo,1987., str. 521-526. “Kállay je došao na čelo bosansko-hercegovačke uprave u trenutku kada se ona nalazila u krizi izazvanoj ustankom u Hercegovini 1882. godine, kada je njegov neposredni zadatak bio otkloniti uzroke prepreka za uspostavljanje mira u zemlji, a dugoročni da postupno ostvaruje pretpostavke okupacije. Kako su ti ciljevi bili veoma široki i ambiciozni, za oblikovanje i funkcionisanje Kállayevog sustava uprave moralo je biti uslovljeno uticajem niza faktora, od kojih su bili najvažniji nacionalno-vjerske, političke i socijalne prilike u Bosni i Hercegovini, nacionalno-politički odnosi u Austro-Ugarskoj i opće prilike na Balkanu. Otuda su cjelovit profil Kállayevog režima odredili struktura stanovništva u Bosni i Hercegovini, ustavno uređenje Austro-ugarske Monarhije i državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine i “balkanska” politika Austro-Ugarske. Kako je bosansko-hercegovačko društvo u nacionalno-vjerskom pogledu bilo podijeljeno i pokazivalo različite političke.i socijalne težnje, režim se izgrađivao kao faktor koji je trebao održavati ravnotežu snaga. Balkanska politika Austro-Ugarske i motivi “okupacije” Bosne i Hercegovine koji su proizašli iz nje, odredili su historijske okvire i osnovne pravce djelovanja režima. Težeći za hegemonijom na Balkanu i za potiskivanjem ruskoga uticaja iz toga prostora, Austro-ugarska monarhija je nastojala da se jače učvrsti u Bosni i Hercegovini. Budući da je na bosansko-hercegovačku upravu imalo uticaja više faktora Monarhije i da su oni imali različite interese u Bosni i Hercegovini, ona je bila upućena na to da iznalazi kompromisna rješenja kako bi zadovoljila i separatne interese obiju država Monarhije i njene opće interese kao cjeline. Ciljevi koje je Monarhija željela ostvariti zauzimanjem Bosne i Hercegovine predstavljali su, uz historijsko iskustvo i historijske tradicije habsburške države i uz zatečene političke i socijalne odnose u Bosni i Hercegovini, glavne izvore ideologije režima. Ne podliježe nikakvoj sumnji da je tvorac te ideologije bio sam Kállay. Takva uloga mu je pripala ne samo zbog toga što se nalazio na čelu režima nego je proizilazila i iz njegovog profila kao političara i naučnika. Zadatak režima bio je da i u Bosni i Hercegovini ukloni pretpostavke koje bi je kao centralnu južnoslavensku zemlju činile faktorom jugoslavenskog jedinstva, režim ističe ideju o očuvanju i razvijanju njene posebnosti na južnoslavenskom prostoru. Na bazi tog zadatka pokušava se raširiti ideja bosanske nacije, kojoj pripadaju sve tri konfesije u zemlji. U osnovi se radilo o idejnoj transformaciji mađarske doktrine o političkoj naciji. Ona se vršila sa ciljem da se u nacionalno-vjerskom heterogenom bosansko-hercegovačkom društvu formira pouzdan politički narod pod vodstvom zemljoposjednika kao stuba tog društva. Otuda je realizovanje Kállayevog koncepta bosanske nacije trebalo služiti stagnaciji političkih i socijalnih odnosa, odnosno zaustavljanju nacionalnih pokreta i učvršćivanju austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini, sa jedne strane i konzervisanju starih socijalnih odnosa, sa druge strane. Osnovu tom konceptu Kállay je nalazio u strukturi stanovništva u Bosni i Hercegovini, u njenoj političkoj tradiciji, čiji je nosilac muslimansko plemstvo, u uvjerenju da je srpskom narodu prirođen separatizam te da se zbog toga bosanski Srbi mogu otuđiti od ostalih Srba. Veoma složeni i dalekosežni historijski ciljevi koje je trebalo ostvariti i isto tako složene vjerske, nacionalne i socijalne prilike u zemlji, iziskivali su primjenu najrazličitijih metoda i sredstava u sprovođenju ukupne politike režima.”

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

poslova Gustáv Kálnóky von Köröspatak i njegov nasljednik Agenor Goluchowski, nisu bili dobro upućeni u ugarsku unutrašnju politiku. Protiv zajedničke austro-ugarske vojske u Pešti, Kállayevi su saradnici naprimjer za cara i ministra vanjskih poslova napisali povjerljivi izvještaj. Dakle, Kállay nije samo registrovao događanja u ugarskoj politici, nego je ponekad osobno ili preko saradnika posredovao kod ministra vanjskih poslova i cara. Iako nije imao dobre odnose sa ugarskim ministrom predsjednikom K. Tiszom, kojega je smatrao sitnostranačkim političarom i ličnošću koja nije daleko gledala, kada je nastao problem oko državnih prava, nije bilo uopće dvojbe da li će Kállay stati na stranu ugarskog ministra predsjednika. Zajednički ministar finansija Kállay se za dugačke ministarske službe smatrao potencijalnim ugarskim predsjednikom vlade, a “sanjali” su Kállaya u engleskoj diplomatiji jer su u njemu vidjeli idealnu osobu, koja bi mogla Ugarsku i Mađare odvojiti od zajedničke austro-ugarske vlade. Ipak, realno Kállay nije imao šanse postati ugarskim ministrom predsjednikom, jer mu popularnost nije bila naklonjena u takvoj političkoj karijeri, koju su kreirali K. Tisza i njegovi sljedbenici, koji su u njemu vidjeli tajnog federalistu. Kállay je uživao carevo povjerenje, ali mu je nedostajala širokogrudna stranačka politika i njegove političke veze. Na početku 20. vijeka prekinulo se u Austro-Ugarskoj sa navikama da predstavnike iz zajedničkih ministarstava, tj. ugarske predstavnike i zajedničke ministre iz ugarskog parlamenta te ljude iz vladine domene, prebacuju na dužnost u bečki ured. Kállaya je 1903. godine zamijenio István Burián iz ugarske političke elite, koji je sa slabim političkim predznanjem došao na ministarski položaj. Buriánu je karijera zajedničkog ministra postala obiteljska ostavština nastala iz pravila diplomatske škole; kada se pripremljeni diplomat iz ureda oženio kćerkom Géze Fejérvárya, tada izuzetno povjerljivog dvorskog savjetnika, preuzeo je Fejérváry položaj ugarskog ministra predsjednika 1905.-1906. godine. Burián je prestao da u Bosni i Hercegovini “stvara” bošnjački narod pa je i bosanski jezik pretvorio ponovo u srpskohrvatski. Takođe je ukinuo izlaženje nekih novina i, umjesto muslimansko-hrvatske saradnje, oslanjao se više na bosanske Srbe te je bio za vjersku toleranciju u Bosni i Hercegovini. Kada je u jesen 1908. godine izglasana aneksija, na Buriána je pao teški zadatak njezine provedbe, pa je za stabilizovanje politike dobro osmislio taktiku, koju je predstavio u parlamentu, a u kojoj su sve tri vjerske strane bile jednako predstavljene. Bosna i Hercegovina koju je vodio Burián nije aneksijom dobila politički mir, pa su mu njegovi savremenici i kritičari sa pravom zamjerali njegovu “terorističku” narav, opuštenost i česte ispade. U dnevniku Josefa Baernreithera može se pročitati o naravi dvojice ugarskih ministara finansija (slobodni prijevod): “Burián je bio veoma upućen u odnose ovih područja do zadnjih detalja. Satima je znao o tome pričati kao kakav profesor. U razgovoru sa njim uvijek nas dodirne naučna zraka. Ne može se zamisliti veća suprotnost kao što se može naći izmeBoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

đu Kállaya i Buriána. Kállay je osoba bila stvorena za ulogu vođe, a njegovo poštivanje zasnivalo se na njemu kao osobi koje je odgovaralo drugim narodima, Srbima i Hrvatima. Takvu je jačinu trebalo i sada koristiti za moderne ciljeve (poslije aneksije). Burián je bio opušten i nije mu se moglo približiti. Svi koji ga posjećuju odlaze zamrznuti. U Bosni još nikada nije dao javnu izjavu, između njega i stanovništva nije bilo kontakata ni dobrih ni loših. Zbog ugarske koalicijske vlade i njenog rasula, pored bosanskih poslova sve je više upadao u ugarsku unutrašnju politiku na kraju desetljeća. Sándor Wekerle, koji se htio osloboditi uloge ministra predsjednika, tokom pola godine najviše je sa Buriánom razgovarao o osnivanju nove vlade. Poslije toga može se primijetiti da ga više zanima ugarska unutrašnja politika, nego vođenje Bosne i Hercegovine.”13 U februaru 1912. godine umro je zajednički ministar vanjskih poslova Aehrenthal, pa je Burián očekivao tu novu dužnost. Na kraju je izabranik bio Leopold Berchtold koji, iako je bio ugarski državljanin, nije znao mađarski jezik. Burián se morao odreći dužnosti zajedničkog ministra finansija jer dva ugarska ministra nisu mogla u isto vrijeme biti zajednički ministri austro-ugarske vlade, pa je za ugarskog ministra predsjednika Istvána Tisze u Beču bio na čelu kraljevskog ministarstva. Budući da tadašnja ugarska vlada nije imala povjerljiv odnos prema prijašnjim zajedničkim ministrima, posebno poslije Balkanskih ratova, ipak je I. Tisza imao potrebu da ga jedan savršeni diplomat redovito izvještava o narodnim pitanjima, najviše o razvijanju južnoslavenskih odnosa. Vlada mu je, na Buriánovo iznenađenje, za vrijeme zakletve dodala nove zadatke: “Neka potpomogne Tiszi i zajedničkom ministarstvu vanjskih poslova. Imate puno povjerenje”, objasnio mu je car. Burián je trebao razviti međuodnose između zajedničkog ministra vanjskih poslova i ugarskog ministra predsjednika.14 Njegova informisanost bila je važna za ugarskog ministra predsjednika, ali se i sam osjećao dužnim za redovnim savjetovanjem šefa na Ballhausplatzu.15 Zbog vladarevog povjerenja, Burián je postao važan za sređivanje unutrašnjih poslova; između ostalog, on je redovito izvještavao cara o Tiszinim sastancima, a bio je za cara koristan i za kritičnih dana u Sarajevu. Car je Buriána zadužio da ugarskog predsjednika ministra uvjeri u promjenu mišljenja o protivljenju ratu,16 pa iako ni “…József Baernreither nаplójában olvashаtó аz alábbi, nаgуоn talàló pàrhuzam а két mаgуаr közös pénzügyminiszterről: Burián ismeretei е tartományok viszonyairól а legkisebb részletig lеmеnőеn nagyon nagyok. Órák hosszat képes ezeket tudàlékosan előadni, mint еgу professzor. А vеlе vаló beszélgetés alatt mindig megcsapja az embert а tudományos szeminárium levegője [...] nеm lehet nаgуоbb ellentétet elképzelni, mint ami Кállaу és őközte található. Аz előbbi, mondhatnak rólа bàrmit, élettel teli alak, vezéri természet volt. Tekintélye személyiségén аlарult, аmеlуlуеl éppúgy imponált а bégeknek, mint а szerbeknek és horvátоknаk. Ilуеn szuggesztív erőt kellett volna most, аz аnnexió után is, а modern célok érdekében sugározni. Burián merev és megköizelíthetetlen. Mindenki, aki hоzzá jön, megfagyva távozik. Boszniában nyilvánosan még soha nеm tartott beszédet, közte és а lakosság közt sohа nеm volt kontaktus, se jó, se rossz.” I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 236. 14 Stephan Graf Burián, Drei Jahre aus der Zeit meiner Amtsführung in Kriege, Berlin, 1923. 15 István Dioszegi, A ballhausplatzi palota utolsó gazdája (Zadnji vlasnik palate Ballhausplatz), In: Hazank és Európa (Naša domovina i Evropa), Budimpešta, 1970., str. 196-235. 16 Báró Burián István naplói (Dnevnici barona Ištvana Buriana 1907-1922.), Budimpešta, 1999. 13

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Burián nije dao blagoslov za rat, zaduženje je prihvatio i izvršio ga. Izjavio je, kako se caru Ferenczu Józsefu kao kreatoru vanjske politike u Monarhiji ne može ništa usprotiviti, revnosno slušajući cara posebno na sudjelovanju u zajedničkom ministarskom savjetovanju, kada je bio protiv teritorijalnih ustupaka na račun Italije.17 Poslije smrti cara Burián je polagao velike nade u postizanju mira, ali je sve je bilo uzaludno uslijed finansijskih teškoća i privrednog rasula zemlje. Njegov politički pad bila je odluka novoga vladara koji ga je otpustio sa dužnosti ministra, ali se nije odvojio od zajedničke vlade nego se vratio na staro radno mjesto, u Zajedničko ministarstvo finansija.18 U februaru 1917. godine započeta je ponovna izgradnja uništene samouprave u Bosni i Hercegovini, ali uzalud, uglavnom zbog ratnih prilika i sve izraženijih južnoslavenskih nacionalnih pitanja, a u kojem Zajedničko ministarstvo finansija nije više moglo ispunjavati svoje obveze. Radikalno smanjujući kulturne i naučne izdatke pod Buriánom, uredski visoki činovnik Thallóczy19 protivio se i smatrao važnim nastavak Kállayeva političkog rada u Bosni i Hercegovini, pomaganje bosanskim naučnim ustanovama, posebno u izgradnji sarajevskog državnog arhiva i muzeja. Kada je Burián dao ostavku 1912. godine, Thallóczy je ostao u službi u ministarstvu u Beču, a novi zajednički ministar finansija Leon Bilinski nije skrivao namjeru da na uredskoj razini u Zajedničkom ministarstvu finansija popravi stanje u vezi sa mađarizacijom.20 Thallóczy se pokazao nezamjenjivim posebno zbog svoje stručnosti u odnosima sa južnoslavenima i informacijama za razvoj mađarske politike prema njima. Pored više dužnosti koje je obavljao, vrsne je rezultate Thallóczy postigao u historijskim naukama, iako nije dovršio Historiju o Bosni i Mađarskoj državi u srednjem vijeku. Važna je vrijednost Thallóczyjeva dnevnika, kojeg je vodio preko tri desetljeća dok je bio uredski službenik u Beču, gdje su njegova opažanja gotovo uvijek bila tačna, njegovi pogledi na Sarajevo, te skeptično promatranje Habsburške monarhije u vremenu kada je ulazila u rat, kada je sastavio i Izjavu upućenu zajedničkoj vladi (slobodni prijevod): “Imamo puno razloga biti tužni. Imamo jednog ministra vanjskih poslova sa dječjim razmišljanjem, zajedničkog ministra finansija, koji je bespomoćan, ministra odbrane koji zna samo pucati i jednog bošnjačkog držača mjesta, koji želi krvlju oprati smotanost…”.21 Njegov oštar jezik nije odbranio vladara (slobodni I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 237. Boszniai Hirek (Hirlaptudósitó), sign.: H 19.838, Széchenyi Könyvtár, Budapest, 14. IV. 1914. Bosanske vijesti (Vijesti dopisnika), signatura: H-19.838, Knjižnica Sečenji, Budimpešta, 14. IV. 1914. Izvršenje muhamedanske autonomije u Bosni Bosanske vijesti izvještavaju (slobodni prijevod): U Bosni su muhamedanci (muslimani) dobili autonomiju 1909. godine. Ali ta autonomija ni do danas nije potpuno izgrađena. Poimenično trebali su popuniti radna mjesta muftija (sudija), nedavno organiziran muftiluk iz Sarajeva i ostalih muftiluka. Novi Reis-ül-ulema, odredio je, da se imenovanje odgodi te je sazvao kandidatski skup ulemu-medzalis, koja će prema pokrajinskoj vladi dati alternativni prijedlog. 19 I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 239. 20 Ėva Somogy, Kormányzati rendszer a dualista Habsburg Monarciában (Vladin režim u dualističkoj Habsburškoj Monarhiji), Budimpešta, 1996. 21 “Szomorúságra van ok elég. Vаn egy gyerekes külügyminiszter, egy meglehetősen tehetetlen közös pénzügyminiszter, а hadügyminiszter, aki csak lőni tud, s egy bosnyák helytartó, aki vérrel akаrja lemosni ügyetlenségét...”. 17 18

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

prijevod): “1866. car je bio nepromišljen, danas je pametan (…) ali ipak tako zvecka sa mačem, kao kakav mladi bojnik, ali ne može sakriti 84 godine.”22 Poslije ulaska Austro-Ugarske u rat, Thallóczy je morao obavljati svoje dužnosti. Blizu ratišta, u okupiranoj Srbiji postao je povjerenik ugarske vlade i službenik vojne vlade i “civilni adlatus” te glavni građanski povjerenik. Na kraju (slobodni prijevod): “Poslije velike sahrane na povratku u Srbiju, u blizini Budimpešte bio je sudionikom prometne nesreće i tada je njegova tragedija simbolizovala potonuće jednoga svijeta.”23 Posebno važna, još više aktualnija tema, bila je Kállayevo “probno stvaranje bošnjačkog naroda”. Naime, narodnim buđenjem na početku 19. vijeka na području Osmanskog carstva, u Bosni i Hercegovini, razvile su se tri vjersko-društvene grupice sa istim jezikom, koje nisu imali iste političke ciljeve i ideale. Muslimani, grkoistočni, tj. pravoslavci i katolici, pokazivali su interes u raznim duhovnim vrednotama, koje su se razvijale iz vjera. Pod takvim okolnostima, područni patriotizam se nije mogao razviti tako da bi prisvojio sve tri vjeroispovijesti sa integralnom bošnjačkom narodnom ideologijom. Kod dva naroda u prvoj polovici 19. vijeka osjećale su se različitosti, tj. u srpskoj i hrvatskoj narodnoj misli. Kod grko-istočnih, tj. Srba, taj proces je završio za vrijeme trajanja srpskog ustanka protiv Osmanlija, u kojem su bosanski ortodoksni sveštenici i trgovci budili nadu u narodno i društveno emancipiranje autonomnog carstva koje je trebalo nastati. Katolici su se povezali sa “bosanskim” hrvatskim narodnim pokretom, u kojem su franjevci u prvoj polovini 19. vijeka njegovali sjećanje na samostalno Bosansko kraljevstvo. Muslimani su se teško stapali sa prva dva naroda i vjerama, jer su u bivšim vremenima sa hrišćanima i kršćanima imali sukobe, posebno tokom 19. vijeka “za odbranu istinite vjere”24 te zbog očuvanja svojih osobitosti.25 Muslimanska konzervativnost, pod uticajem južnoslavenskog nacionalizma, između društveno-vjerskih zajednica, jedva je sa ostala dva naroda održavala duhovnu komunikaciju.26 Ključni su bili događaji (slobodni prijevod): “Vjerski kršćanski ustanak oko 1870. godine protiv osmanske vlasti, pokazao je sve raznolikosti triju zajednica. Srbi su se nadali priključenju uz svoju narodnu državu, u ime Hrvata, franjevci su htjeli biti na području habsburške vlasti, tj. zajedno sa područjem Trojednog kraljevstva (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), a muslimani su podigli oružje protiv Osmanskoga carstva zbog zadržavanja statusa quo.”27 “1866-ban а király heves volt és megfontotatlan. Ма okos (...), dе mégis úgy csörteti а kаrdot, mint egy fiаtаl hadnagy, аzоnban а 84 évét nеm lehet letаgadni.” 23 “А nagy temetés után, visszatérőben Szerbiába, Budapest közelében vasúti szerencsétlenség érte. Egyéni tгagédiája еgу еlsüllуеdő világ sorsát jelképezte.” 24 “az igaz hit védelméért” I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 243. 25 I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 243. 26 Srećko M. Džaja, Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegovina, Voremanzipatorische Phase 1463-1804., München, 1984. 27 “A török fennhatóság megszüntetésére irányuló keresztény felkelés az 1870-es évek második felében világosan megmutatta a három közösség elterő törekvéseit. A szerbek nemzeti államukhoz való csatlakozasban 22

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Rezultat burnih događanja bili su završeni odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, po kojem je Austro-Ugarska preuzela, tj. okupirala Bosnu i Hercegovinu, a među ostalim cilj okupacije bio je sprečavanje širenja Srbije i imaginarne ideje o velikoj južnoslavenskoj državi. Međutim, Srbija nije bila u stanju preuzeti bosanskohercegovačko područje, a Osmansko carstvo nije moglo pacifikovati ista područja.28 Bosansko-hercegovački ulazak u Austro-Ugarsku prema nekim je naučnicima bila normalna stvar, jer prestankom osmanske vladavine nije došlo do veće emigracije muslimanskog stanovništva, a i to što su poslije okupacije Bosne i Hercegovine njezini stanovnici ušli u modernizacijske procese. Sa pažljivim i sporim socijalnim reformama, dodatkom uz poneku tehničku inovaciju, razvojno su se unaprijedila ista područja koja su bila zaostala u privredi, kulturi i mentalitetu te ga je trebalo staviti u okvir evropske civilizacije,29 a za što imaju zasluge zajednički austro-ugarski ministri finansija.30 Tako je Kállay uvodio narodnu samoupravu i izgrađivao prometnu infrastrukturu, otvarao modernu proizvodnju te pospješivao životni standard. Sa posebnom brigom bavio se razvijanjem identiteta samostalne bošnjačko-historijske politike, ali se Kállayevo shvatanje bosansko-narodnih problema stalno mijenjalo.31 U prosudbi bosansko-hercegovačkog narodnog socijalnog pitanja, Kállay je gradio netransparentnu dvostruku vanjsku i unutrašnju politiku.32 Kada je u ljeto 1882. godine, poslije propasti novog muslimanskog ustanka, Kállay preuzeo upravu nad okupiranim područjima i vodstvo zajedničkog ministarstva finansija da bi proveo unutrašnju stabilizaciju Bosne i Hercegovine i uklopio ova područja u državno-pravni sustav dvojne monarhije, smatrao je u to vrijeme kako se to može postići i preko muslimanskog pokrštavanja. Takvi su partikularni ciljevi u preuzimanju ostalih vjerskih narodnih grupa doveli do novih konflikata, jer su Srbi i Hrvati jedni drugima oduzimali prava na Bosnu i Hercegovinu.33 Nastajanjem bosanskog naroda, Kállay je htio stvoriti građansku ravnopravnost samu po sebi, tj. izolovati ostale etničke nacionalne uticaje. Bosanski narod je zamislio kao političku pojavu u kojoj bi multikonfesionalna elita održavala jaki patriotizam protiv odvajanja Bosne. Kao nosioce bošnjačke narodne ideologije računao je na sljedeće grupacije: na muslimane ili muslimansku aristokraciju, koji su odbijali hrvatskosrpsku nacionalnu misao zbog vjerskih razloga, te na austro-ugarsku birokraciju. Južnoslavenski narodi nisu se tada toliko razlikovali po jezicima, nego više po kulturi, a reménykedtek, a horvátok nevében szóló ferencesek a Habsburg-uralkodó jogara alá tartozó “háromegy” (horvát-szlavón-dalmát) királyságba vágyakosztak, a muzulmánok viszont az Oszmán Birodalomhoz való tartozásért és a társadalmi status quo fenntartásáért ragdak fegyvert”. 28 I. Ress, Das nationale Problem und die Minderheitenfrange des Osmanischen Reiches in den Reisestudien von Felix Kanitz, Bulgarien Historical Review, 1996/2, str. 112-117. 29 T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903..., str. 186-278. 30 Ante Malbaša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni za vrijeme Benjamina Kállaya, Osijek, 1940. 31 Enver Redžić, Kállays bosnische Politik, Kállay These über di “bosnische” Nation, Österreichische Osthelfe, 7 (1965/5), str. 361-378. 32 T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903..., str. 284-286. 33 I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 245. BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

po Kállayevom historijsko-filozofskom shvatanju, zapadni i istočni kulturni mentaliteti sudarili su se u Bosni, pa se tokom historije razvio posebni bosanski individualizam u kojemu su istovremeno vrijedile državne vrijednosti istoka i zapadni partikularizam.34 Najveću mogućnost tzv. procesa “bosanstva”, Kállay je vidio u muslimanskoj aristokraciji, koja je imala velike poljoprivredne površine, potrebno obrazovanje i koja je mogla predvoditi istu ideju. Državni centralizam i društvena podvojenost bili su dva elementa na kojima je Kállay izradio program narodnog stvaranja bosanstva. Iz toga se kuta mogu shvatiti njegovi i vladini ciljevi da se u pretvorbi Bosne muslimani poljoprivrednici naviknu na nove okolnosti te da budu spremni u suprotstavljanju sa drugim vjerskim grupama. Na tim su političkim pozicijama došli do izražaja agrarna i školska politika u Bosni i Hercegovini. U vezi s pitanjem agrara Kállay je preferirao samovoljnu pretvorbu, a po njegovom je mišljenju trebalo ukinuti kmetske odnose na poljoprivrednim imanjima i na to naviknuti muslimanski sloj poljoprivrednika. Kállay je pretpostavljao da to možda ne bi moglo proći bez posljedica jer bi bošnjački poljoprivrednici zajedno sa grko-istočnim postali većinski vlasnici i imali veliki privredni uticaj što bi se odrazilo na jačanje srpskog separatizma.35 Važni element historijskog temelja bošnjačke koncepcije po Kállayu je bilo bosansko muslimanstvo, tj. bogumili, za koje je objašnjavao kako oni i dalje egzistiraju u Bosni od 1463. godine pod Osmanskim carstvom, kada su bogati slojevi i slobodni kmetovi prešli sa bogumilske vjere na islamsku, jer su tako mogli zadržati svoja imanja i sačuvati vodeći društveni položaj. Sve je to po Kállayu ukazivalo na postojanje bošnjačkih muslimana još u srednjem vijeku, koje je kao historijsko autohtono stanovništvo u zadnjoj trećini 19. vijeka bilo pred “izbacivanjem” iz Evrope ili suočeno s asimilacijom i u sukobima sa balkanskim nacionalizmima.36 No, u isto vrijeme, bilo je po Kállayu i tzv. narodno-indiferentnih bosanskih muslimana na hrvatsko ili srpsko nacionalizovanje, a što je zbog takvih ideoloških htijenja izazvalo reakciju ili odbranu muslimana oko 1880. godine. Pojavila se knjiga u Lipcse 1866. godine “Die Gegenwart un die Nachste zukunft Bosniens” (“Sadašnjost Bosne i njezina bliska budućnost”), koja je objavljena i u zagrebačkoj štampi. Ta je brošura bosanske muslimane opisala u negativnim klišejima, koji su u evropskom javnom mnijenju u civilizatorskom smislu ostali kao u Muhamedovo doba. Po tome su bosanski muslimani bili neprijatelji katoličkoj Habsburškoj monarhiji te su mnogi emigrirali u Malu Aziju, a što je odgovaralo Monarhiji, pa su neki autori zaključili: “Budući da ni grko-istočni nisu bili od povjerenja, za Monarhiju je bilo poželjno da provodi bosanski uticaj i jača katolički element.”37 “A bosnyák nemzeti ideológia kordozójaként elsődlegen két társadalmi csoportra számítot: egyrést a kizárólagos szerb és horvát nemzeti gondolatot vallási okokból elutasító muzulmánságra, főként a muzulmán arisztokráciára, másrészt pedig a felekezetileg semleges tartományi államszervezetet működtető értelmiségi bürokráciára.” I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 246. 35 Andrej Mitrović, Istorija srpskog naroda u šest knjiga, VI/I., Beograd, 1983., str. 615. 36 Imre Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900.., str. 247. 37 Muhsin Rizvić, Književna stvaranja muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine, I., Sarajevo, 1973., str. 80-82. 34

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Muslimanska aristokracija je djelomično prihvatila Habsburgovce, pa je obrazovani muslimanski predstavnik Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak želio takva opredjeljenja objasniti brošurom: “Što misle Muhamedanci u Bosni”. Kapetanovićeva razmišljanja su rezultirala zaključkom kako su bošnjački muslimani kao važnost narodnog identiteta priznali predznak Slavena. U to je vrijeme takvo razmišljanje značilo prekid sa dotadašnjim uvriježenim muslimanskim mišljenjem. Kállayeva vlada je akceptovala tradicionalnu muslimansku grupu koja je 1884. godine započela sa izdavanjem lista “Vatan” (“Haza”), tj. “Domovina”, njegujući turski jezik i arapsko pismo. Takve inovacije, u desetljeću nakon okupacije, bili su uzrokom raslojavanja “elitnih” bosanskih muslimana, u kojem se znalo kako muslimani zauzimaju posebno mjesto unutar bošnjačkog naroda kao prenositelji starih navika i čuvari jezika. Toj integralnoj narodnoj koncepciji potpomoglo je što je 1891. godine Kapetanović pokrenuo list “Bošnjak”38 na latinici i na južnoslavenskom jeziku, čiji je narodni program bila bosanska muslimanska misao i njihovo očuvanje, usmjeravanje i jačanje slavenskog bogumilstva kao baza južnoslavenskog zajedništva. Kállay je nastojao da tada poznata južnoslavenska i bosanska književna djela prikaže kao naučna djela sa bogatim ilustracijama te da se protivi uticaju srpskih i hrvatskih djela i revija. Posebnost bosanske individualnosti ubrajao je u važne zadaće revije “Bošnjak”, a što je mislio provesti na neutralan način ne vrijeđajući vjerske osjećaje, dajući reviji regionalnu ulogu, objektivnu i sa dobrim kritikama, koje će pratiti i Hrvate i Srbe te druge južnoslavenske narode u književnom i kulturnom životu. Revija je zbog tzv. “bošnjačkog smjera”, imala svoje protivnike u Srbiji i Crnoj Gori, a nisu je obožavali ni u Hrvatskoj. Poslije smrti Kállaya, novi zajednički ministar finansija nije prihvatio finansijski teret revijinih izdanja. Pored izgradnje bosanskih kulturnih i naučnih institucija, Kállay je radio na izgradnji temelja samostalne Bosne, razlikujući je od južnoslavenskih zemalja, dajući joj svoju osobnost. Hrvatski narod uz srpski, djelomično se stopio u bosanski narod, a Kállay je vjerojatno mislio da na kraju mogu i nestati ta dva naroda te da će nestati i različitosti vjera kod Bošnjaka. U davanju samouprave u različitim ustanovama prednost su imali bosanski atributi, koje je postupno u korištenju smanjivao, jer ona prema njegovom mišljenju mogla konzervirati vjersku izolovanost bosanskog stanovništva. U politici vjerskih zajednica nije dopustio osnivanje vjerskih autonomija, ali je vjerskim zajednicama potpomogao u izgradnji crkvene hijerarhije. U cilju samouprave i naobrazbe korištenjem jezika južne Bosne i južne Hercegovine u saradnji poznatih lingvističara, razvio je norme bosanskog jezika i naobrazbe, koje su fonetičkim pravopisom u izdanju na ćirilici i latinici uvedeni 1890.-ih godina u Bosni i Hercegovini. Kállay je određivanje službenog jezika i jezika obrazovanja smatrao postupkom za odbranu bosanskog, a isključenje srpskog i hrvatskog jezika. Približavanjem tri “Következretése egytényezős: mivel a boszniai görögkeletiek is megbízhatatlanok, Monarchia boszniai befolyását a katolikus elem növelésére és erősítésére kell alapozni.” 38 M. Rizvić, Književna stvaranja muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini..., str. 80-87. BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

bosanska vjerska naroda, Kállay je želio olakšati obrazovanje na bosanskom jeziku, u kojem su učenici bili obavezni naučiti ćirilicu i latinicu, dok su uglavnom u muslimanskim vjerskim školama konzervativni vjerski poglavari pružali otpor i sprječavali uvođenje reformi. Hrvatsko i srpsko javno mnijenje nije se složilo sa tim da se pokrajinski jezik Bosne i Hercegovine ne nazove srpsko-hrvatskim nego bosanskim jezikom.39 Uslijed jakih reakcija u favorizovanju bosanskog jezika, Kállaya je branio slavist Bečkog univerziteta Vatroslav Jagić, koji je stavove javno branio preko delegacija na plenarnom zasjedanju Austrijskog parlamenta.40 Po mišljenju Jagića, uvođenje bosanskog jezika mora se prihvatiti jer to znači razvijanje jezika, istovremeno to znači prolaznu fazu i ne ugrožava jedinstvo južnoslavenskog književnog jezika. Značenje uvođenja bosanskog jezika Jagić je prokomentirao (slobodni prijevod): “Imenovanja dolaze i onda odlaze, ostat će samo kulturni napredak, koji u književnom životu ovisi o jezičnom zajedništvu. Ilirizam, npr. što se tiče imenovanja već spada u prošlost, jedino su nam ostala djela koja još i danas koristi svaki Srbin, Hrvat, Slovenac.”41 Vremenom će se i bosansko ime i kultura, koja se posebno razvijala u Sarajevu, spominjati sa poštovanjem i među onima koje se nisu slagali sa koncepcijom bosanstva.42 Među nekim slavenskim naučnicima i političarima Kállayev su rad smatrali izvanrednim; tako je češki političar Tomaš Masaryk proučavao Kállayevo stvaranje samostalnog bosanskog naroda te se 1892./1893. godine sa grupom naučnika bavio pitanjem bosanskog naroda i školskom politikom. (slobodni prijevod): “Njegova izjava bila je originalna u smislu da se bosanska država rastoči po narodno-vjerskim zajednicama, bio je protiv izgradnje škola vjerskih zajednica i miješanje države u rad vjerskih škola. Odvajanje bosanskog ili bošnjačkog naroda i stvaranje tog naroda nije prenaglašavao, dajući prostor slobodnom razvoju srpskog i hrvatskog identiteta. O muslimanima je ponavljao davnu srpsku i hrvatsku misao i sugerisao to konkretnim primjerima, kako je za muslimane rješenje birati između srpskog i hrvatskog identiteta.”43 Za sustizanje drugih dvaju naroda, za bosanski narod je predložio agrar Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austro-ugarske okupacije (1878-1918.), Sarajevo, 1972., str. 13. 40 Vatroslav Jagić, Spomena mojega života, II. (1880-1923.), Beograd, 1934., str. 146-351. 41 “Elnevezések jönnek és elmúlnak, csupán a kulturális haladás lesz maradandó, amely az irodalmi életben végső soron a nyelv egységétől függ. Az illírizmus például, ami az elnevezést illeti, már a múlté, egyedül alkotásai maradtak ránk, a azokat meg ma is áldja minden értelmes szerb, horvát és szlovén”. 42 V. Jagić, Spomena mojega života.., str. 353. 43 I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 252. iznosi izvore na njemačkom i mađarskom jeziku o stavovima T. Massaryka: “Besonders wünschte die Bevölkerung аllеr vier, jedenfalls dеr zwei christlichen Confessionen, dаß in Веzug auf die confessionellen Schulen die Regierung einen etwas аndеrеn Standpunkt einnehme, als sie es thut. Bosnien, sofern es sich um die moralische Basis des Landes handelt, ist ja noch ganz auf die Religion angewiesen, sowohl dеr Katholik als аuch der Grieche und ebenso die Türke, und deshalb sollte die confessionelle Schule in einem solchen Landе nicht im Geiste des Wiеnеr und Budapester Liberalismus gepflegt werden.” Masaryk beszéde. 1893. június 16., SSPDR, str. 186. Masаryk beszéde,1892. október 19.: “Masaryk arról szólt, hogy а muzulmán ifjúságnál а szláv nemzetiségi érzés ébredését tapasztalta, és közóttük nаgуоn sok а megrögött ‘Stаrčević-hívő’, аzаz а nemzeti szellemű horvát”. SSPDR, 1892, str. 157. “Еgу évvеl később а szerb érzlműе Mehemet Spahic рéldáján azt követelte, 39

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

nu reformu, evropeizaciju Bosne i slavensku duhovnost, bez favorizovanja bilo kojeg naroda. Nije se pokazao realnim cilj Kállaya u samouvjerenom integrisanju bosanskih muslimana, Srba i Hrvata, na koje je računao na razmeđi 19. i 20. vijeka, u nadi kako se može doći do socijalne bezbjednosti i prevladati poteškoće u stvaranju bosanskog identiteta, ali u kojem se nije mogao razviti muslimanski dominantan bošnjački narod. U tome je veliku ulogu u Bosni i Hercegovini imao vjerski izbor. Podjela vjere kod muslimana nije značila čvrstu obavezu kao kod Hrvata – biti katolik ili kod Srba – ortodoksan. Muslimanski lokalni patriotizam bio je nesigurnog sadržaja, bez diferencijacije te se rastopio u neku vrstu južnoslavizma. Uglavnom se iskazivao nesiguran identitet muslimana, a na prijelazu iz 19. u 20. vijek javno mnijenje, najviše pisci, malo su se izjašnjavali kao hrvatski pa malo kao srpski muslimani. Pažljivim reformama Kállaya u odnosu na vjeru, muslimani su ojačali i zahtijevali svoja vjerska prava, tj. vjersku autonomiju, a kasnije su muslimanske vjerske zajednice imale napore u stvaranju muslimansko-bosanskog naroda.44 Kállayev nasljednik István Burián prekinuo je sa prisilnim stvaranjem bosanskog naroda i otvorio slobodan put vjerskoj autonomiji, a uskoro je i bosanski jezik 1907. godine službeno promijenjen u srpsko-hrvatski jezik. Posljedice su bile očite (slobodni prijevod): “Jer poslije pokušaja stvaranja naroda, u budućnosti su se bosanskohercegovačke narodne zajednice razvijale ne u znaku integracije, nego u znaku jačanja vjerskih zajednica i razdvajanja naroda.”45 Bosanski muslimani u narodnom osamostaljenju na južnoslavenskom području, imali su utemeljene zakone koji su odredili na kojem jeziku se razvijaju etnički narodi. Ugrađen je važan element po kojem je narodni identitet usvajao vjersku pripadnost te historijski razvoj po kojem se određivao narod. Ta dva najvažnija kriterija ukazivala su na srpsku i hrvatsku izdvojenost, doduše u drugačijem historijskom razvoju, u kojem su se razvili posebni odnosi naroda, npr. odnosi hrvatsko-slovenskog ili srpsko-crnogorskog. Ti slučajevi su redukovali mogućnosti identifikacije u opći južnoslavenski okvir, ali su ojačali narodnosnu samostalnost, što je kasnije narode dovelo do ujedinjenja na temelju zajedničke etničke baze istog ili sličnog jezika. Za osamostaljenje bosanskih muslimana, po Imri Ressu, uveliko su utjecali historijski događaji iz srednjeg vijeka. Po Ressu se pokazalo, kako je bosanskohercegovačka muslimanska etnogeneza u srednjem vijeku nastala 1463. godine, kada su Osmanlije uništili ostatke bosanske države i presjekli njezin kulturni razvoj. Poslije osmanlijskog zauzimanja Bosne, za kratko vrijeme je i na drugim evropskim područjima koje su Osmanilje zauzeli, došlo do islamizacije, kada je dobar dio stanovništva hogy а muzulmánoknak éррúgу jogа legyen ahhoz, hogy szerbek legyenek, miként Magyarországon és Ausztriában а zsidók is magyarok vagy németek lehetnek”. SSPDR 1893, 186., i Masaryk bеszédе, 1893. június 16., SSPDR, str. 188. 44 izvorno djelo: (Benjamin Kállay), Die Lage der Muhammedaner in Bosnien, Wien, 1900., str. 123-126. 45 “A meghiúsult nemzetteremtési kísérlet után a boszniai nemzeti közösségek fejlődése nem az integrálódás jegyében, hanem a felekezeti, nemzeti elkülönülés útján folytatódott”. I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 253. BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

prešao na islamsku vjeru, a što se smatralo i objašnjavalo izdajom bosanskohercegovačkog plemićkog sloja. Srećko M. Džaja je došao do zaključka kako je islamizacija bila rezultat historijskog događanja, koja se dogodila u vremenu od 150 godina. O tvrdnji da je cijelo vodstvo bosanskog plemićkog sloja prešlo na islamsku vjeru mogu se naći zamjerke, jer je zauzećem Bosne i Hercegovine sultan Mehmed II izvršio etničko “čišćenje” većine starih bosanskih aristokrata, te je samo mali dio bosanskih aristokrata, tj. plemića, pobjegao izvan Bosne i Hercegovine, pretežno u Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. U historijskim statistikama može se potvrditi kako su u 16. vijeku i među bosanskom osmanskom elitom petinu činili plemići sa toga područja. Nestankom bosanskog plemićkog sloja i sa raspadom crkvene bosanske institucije smanjila se nada da će se Bosansko kraljevstvo povratiti što je otvorilo širok prostor osmanskim vlastima od 1480. godine za veliku islamizaciju.46 Tokom vremena najvažniji bosanski trgovački centri i mjesta koja su značila nešto za osmansku strategiju, kao rudarski gradovi, gubila su stara vjerska i kulturna obilježja, jer su se u njih nastanile osmanske vlasti i vjerske institucije. Dospijećem u Bosnu, vojska, organi vlasti i muslimanske vjerske ustanove, etnički su činili šarenu sliku, gdje je bilo Turaka, Tatara, Albanaca, Arapa, no može se sa sigurnošću tvrditi kako je većina njih potjecala iz drugih južnoslavenskih krajeva i naroda. Muslimani sa nepoznatim etnikumom počeli su se doseljavati u velikom broju, što je u izvjesnoj mjeri sprečavalo da bosansko muslimansko vodstvo u većoj mjeri sudjeluje u participaciji vlasti. Ratne prijetnje i nemirno stanje na bosansko-hercegovačkoj granici, omogućili su da u službi vojske i policije sudjeluju i “domaći” ljudi. Bosanskohercegovačka muslimanska etnogeneza imala je uspjeha jer su kmetovi samovoljno ili pod prisilom prelazili na islamsku vjeru. U prelasku na islam važnu ulogu imao je preodgoj djece koji su bili odvođeni i odgajani van zemlje, od kojih su nekolicina mogli imati vojničku ili činovničku karijeru. Bilo je primjera i prisilnih promjena vjere, ali i dobrovoljnih, primamljivim ponudama oslobađanja od poreza ili zadržavanja seoskog/kmetskog statusa. Taj proces nije išao lako i brzo u 16. vijeku, no poslije mirovnih sporazuma Habsburgovaca i Turaka od kraja 16. i početkom 17. vijeka, zabilježeni su masovniji prelasci na islamsku vjeru. Islamsku atraktivizaciju smanjile su lokalne muslimanske vođe, što je bilo u suprotnosti sa centralnom istanbulskom vlašću, a što je uzrokovalo česte pobune. Za vrijeme migracija bosanski muslimani su do sredine 18. vijeka uspjeli sačuvati svoju osobnost, ali je kasnije postupno gube na što ukazuju djela bosanske muslimanske književnosti jer je u 17. i 18. vijeku muslimanima u Bosni i Hercegovini nedostajala uspomena na bosansko kraljevstvo srednjeg vijeka i njihovo slavensko porijeklo.47 I. Balta, Problematika mađarske Julijanske akcije u zemljama jugoistočne Evrope krajem 19. i početkom 20. veka, naučni skup “Srpsko-mađarski odnosi kroz istoriju”, Zbornik radova, br. 2., Filozofski fakultet Novi Sad, 2007., str. 283-309. 47 Enver Redžić, O posebnosti bosanskih muslimana, Tokovi i otpori, Sarajevo, 1970. 46

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Muslimanska bosanskohercegovačka društvena skupina sa izvjesnim patriotizmom i slavenskim jezikom, kojima su istočne kulturne vrijednosti bile gotovo nepoznate, na lokalnim je temeljima razvila književnost, način života i običaje, tako da i primamljive finansijske ponude porezima u egzistenciji bosanskih ljudi nisu značajno pospješili islamizaciju, koja je svakako imala prednosti, ali ipak nije pridobila većinu bosanskog stanovništva. Slabljenjem osmanskog carstva istočni ortodoksi i zapadni katolici raspolagali su sa dobrim pozicijama za opstanak, čak i za mogući razvoj, jer se od 16. do 18. vijeka u jednom dijelu Bosne i Hercegovine povećao broj grko-istočnih. Migracija tzv. Vlachok, koji su se bavili stočarstvom i bili pomoćne trupe u austrijskoj vojsci, te dobili “privilegovani” status i stalnu dozvolu boravka, pa su putopisi od početka 17. vijeka pisali o širenju grko-istočnjačkog stanovništva. Srpska migracija u tom vijeku već se usmjeravala na gradove gdje su, baveći se obrtništvom, došli do značajnih pozicija. Veliki srpski prelazak ili seoba u Bosnu dogodila se u 18. vijeku, te su ubrzo do kraja istoga vijeka grko-istočnjaci tvorili najveću bosansku vjersku zajednicu i došli do važnih privrednih pozicija, posebno u bosanskoj tranzitnoj trgovini. Kako je rastao broj srpskog stanovništva usporedo sa tim izgradila se mreža ortodoksne vjerske zajednice, koja je njegovala srpsko-političke običaje i širila ideološku misao da se sva zemlja ima smatrati srpskom, gdje god žive Srbi.48 Opstanak katolicizma u Bosni u najvećoj su mjeri održavali franjevci još od srednjeg vijeka, ali za vrijeme osmanske vladavine katolicizam je u Bosni i Hercegovini uglavnom bio u defanzivi, kada su katolici bili izvrgnuti latentnim vjerskim pritiscima prelaska na drugu vjeru. U velikim tursko-austrijskim ratovima slijedile su velike emigracije bosanskih katolika, tako da ih je početku 18. vijeka ostalo jedva 30.000, a na kraju 18. vijeka bilo ih je 100.000. Vjekovni otpor prema Osmanlijama slabio je katolike, ali je ojačao grko-istočnjake. U bivšim uslovno tzv. “čisto” bosanskohercegovačkim pravoslavnim područjima bio je manji, a u katoličkim područjima bio je veći prelazak na islamsku vjeru. Franjevci su se držali tradicije bosanskog kraljevstva srednjeg vijeka i od katoličkih vladara, posebno od Habsburgovaca, očekivali su “oslobođenje” Bosne i Hercegovine od Osmanlija. Odnos triju vjersko-društvenih grupa odredilo je vjersku pripadnost koja se odrazila u nejednakosti ostvarenja socijalnih prava u čemu su muslimani bili privilegovani. Zbog takvog stanja nisu se mogle ravnopravno razvijati sve tri konfesije i narodne ideologije u osmanskoj Bosni i Hercegovini. Stvari su se donekle počele mijenjati pojavom građanskog nacionalizma sa jedne strane i ideologije o zajedništvu svih naroda sa druge strane. Od 19. vijeka značenje “Bošnjanin” postepeno je gubilo smisao i pretvaralo se u partikularno značenje, pa su se pod nazivom “Bošnjak” podrazumijevali uglavnom bosanski muslimani. Za određivanje srpske i hrvatske etničke narodne baze, služilo se uglavnom jezičnim kriterijima, bez obzira na vjersku zajednicu, pa je “bosanski” jezik u prvoj polovici 19. vijeka nazivan srpski i hrvatski, a kasnije srpsko-hrvatski. 48

I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 257. BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

Na bosanske muslimane koji su živjeli skupa sa Srbima i Hrvatima, nisu se u tolikoj mjeri odnosili nastali vanjski revolucionarni društveni i nacionalni impulsi u traženju promjene postojećih društvenih odnosa, koliko su bili zastupljeni u srpskim i hrvatskim narodnim pokretima.49 Muslimani su jednostavno odgovorili na takve izazove vezujući se za islamske vjerske tradicije.50 Muslimani su djelovali putem vjerskih društava, koja nisu dovela do osmanskoturskog društvenog ili jezičnog nacionalizma. U osmanskoj imperiji velika “pretvorba” u vrijeme “tanzimata”, jednakost u pravima vjernika te reforme u Bosni i Hercegovini, mogle su se ostvariti samo vojskom. U regionalnom bosansko-muslimanskom kontekstu, preko islamskog nacionalnog tradicionalizma, došlo je do suprotstavljanja centralnim osmansko-turskim vlastima i do teških konflikata. Od 1870. godine u Bosni i Hercegovini došle su do izražaja tri vjerske društvene zajednice. Uglavnom je većina Srba uzela oružje u nakani ujedinjenja sa matičnom državom, franjevci su u ime Hrvata molili habsburšku katoličku imperiju da ih zaštiti, a većina muslimana se borila za održavanje okvira Osmanskog carstva te za unutrašnji društveni status quo. Za vrijeme bosanskog ustanka, Srbija nije uspjela pripojiti bosanskohercegovačka područja, a Osmansko carstvo pacifikovati zemlju. Stoga su velike sile očekivale i dale pravo na austrijsko-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine. Okupaciju i austrijsko-madžarsku samoupravu muslimani su doživjeli kao prijetnju, jer su promjenom državne samouprave izgubili garanciju privilegovane društvene pozicije. Izbio je muslimanski problem, došlo je do djelomične emigracije muslimana te navođenja prelaska na drugu vjeru. Uzaludno su se zahtijevala stara prava i zakoni koji bi štitili muslimane u Bosni, a što je dovelo do ustanka 1882. godine u Hercegovini. Poslije neuspjelog ustanka, muslimani su postali nepovjerljivi prema austro-ugarskoj vlasti i počeli masovnije emigrirati u Osmansko carstvo, tako da ih se u razdoblju u sljedećih 25 godina iz Bosne i Hercegovine iselilo oko tristo hiljada.51 U toku “moderne” austrijsko-ugarske vladavine (okupacije i aneksije), bosanskomuslimanska elita se organizirala u pokušaju dobijanja vjerske autonomije, provođenja društvene i agrarne reforme te očuvanje islamskog školskog sustava. Nisu uspjeli pokusi sa prepravljanjem dotadašnjih muslimanskih vjerskih škola, koje su u obrazovanju koristili jezik “Kur’ana”, tj. arapski jezik i pismo.52 Nedostajalo je učenje općih obrazovnih predmeta i učenje materinskog jezika, što je redukovalo obrazovanje muslimanima, ali i pokrenulo 1909. godine ne samo školsku već i vjersku autonomiju za muslimansku konfesionalnu odvojenost. U tome je bilo i otpora, kao kod muslimanskog aristokrata Mehmed-bega Kapetanović Ljubu A. Malbaša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni i Hercegovini za vrijeme režima Benjamina Kallaya, Osijek, 1940. 50 I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 259. 51 A muzulmán bizalmatlansá tartós fennmaradásának jele az Oszmán Birodalomba való folyamatos kivandorlas, amenynek során az okkupációt követő négy évtized alatt mintegy háromszázezren hagyták el Boszniát. 52 I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 260. 49

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

šaka, koji se izjasnio protiv preferisanog tradicionalizma o obaveznom turskom jeziku i arapskoj kulturi pisanja. U centar muslimanskog identiteta postavila se regionalna odvojenost Bosne i materinski jezik, južnoslavenska obilježja, a sticanje tih kriterija dovelo bi do mogućnosti konfesionalnih naznaka i deklarisanja bosanskog narodnog zajedništva.53 U tom duhu integrisane narodne koncepcije, izlazile su od 1891. godine preko dva desetljeća novine “Bošnjak” na latinici kao južnoslavenski tjednik, čiji je program bio “obračun” sa dotadašnjim shvatanjima bosansko-muslimansko-osmansko-turskih vrijednosti, jačanje slavenskih spoznaja o bogumilima i južnoslavenskom zajedništvu, sa posebnim akcentom na imenu “Bošnjaci” te izmirenje svih triju vjerskih narodnih zajednica.54 Tadašnji aktualni ciljevi raznih programa u politici kretali su se od odbrane “izguravanja” muslimana iz Evrope, posebno u jeku balkanskih nacionalizama, a sa druge strane izražavala se jednakost Muslimana sa Srbima i Hrvatima. Integralno bosansko narodno shvatanje, u vodećim krugovima u Monarhiji, u prvom redu zajedničkog finansijskog ministra Béni Kállaya, imalo je potporu koje ipak nije dovelo do stvaranja muslimanske bosanske narodne države, jer su se Srbi i Hrvati opirali integraciji. U pokusu stvaranja bošnjačkog naroda krajem 19. vijeka važnu je ulogu odigrala zatvorenost muslimanske društvene strukture i narodnog identiteta te sklonost nepovjerenju prema južnoslavizmu.55 Rađanju narodnog muslimanskog identiteta potpomogle su određene historijske komponente, muslimansko-bogumilska kontinuiranost, koja je bila pogodna da posluži muslimanima kao odbrana od srpskog ili hrvatskog nacionalizma, tj. da se muslimani ne integrišu u srpski ili hrvatski narod. Svoje poteškoće i svu složenost “vladanja” Bosnom i Hercegovinom opisao je Biliński u svojim memoarima:56 “Naime, pitanja Bosne i Hercegovine nisu spadala u ‘zajednička pitanja’ jer su bila određena austro-ugarskom Nagodbom iz 1867. godine i ograničavala su se samo na diplomatiju, vojsku i zajedničke finansije. Tim trima odjelima rukovodili su suvereno zajednički ministri (sa slabom zajedničkom kontrolom u diplomatiji) mimo (?) zakonodavnog udjela ‘zajedničkih delegacija’. Proširivati te zajedničke poslove, prema mađarskom uvjerenju, nije se smjelo jer bi se time uz Austriju i Ugarsku stvorila treća grupa (tada u politici zastrašujući trijalizam!), nije se smjelo još manje zbog prijetnje od zločina protiv države (Ugarske!). Iz toga je proizlazilo da je Bosna i Hercegovina zapravo pripadala administraciji Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo, 1970. Ennek az integrális nemzetkoncepciónak a szellemében jelentette meg 1891-től két évtizeden keresztül a Bošnjak című latin betős, délszláv nyelvu hetilpját, amelynek programja a boszniai muzulmán-oszmán-török azonosság eszméjének felszámolására, a szláv-bogumil eredet és délszláv közösség tudatának erősítésére iraáyult, ... I. Ress, A közös minisztériumok szerepe a magyar államéletben 1867-1900..., str. 261. 55 I. Ress, Bosnyák nemzet - mítosz vagy valóság ? Korunk, 10., Kolozsvár (Kluž-Napolca), 1994. 56 Leon Biliński, Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Bilińskog, Institut za istoriju, Sarajevo, 2004., str. 48-49. 53 54

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

Ugarske i Austrije (uz pomoć zajedničkog ministra finansija), a delegacijama je samo bilo dopušteno raspravljati o odnosima tih krajeva, no nije bilo dopušteno prihvaćati njihov proračun suprotno zajedničkom proračunu. Taj proračun je prihvaćao bošnjački Sabor, ali opet neusporedno sa proračunskim prihvatanjima obaju parlamenata jedne i druge države u Monarhiji, odnosno neusporedno sa zajedničkim budžetom, koji je odobrila delegacija već kao – sui generis – pod uticajem Austrije i Ugarske. Drugim riječima, bio je to stvaran rezultat svemađarske fantazije, koje je Austrija poslušno prihvatila! Sa tim u vezi, 1868. godine u oba su parlamenta izglasani jednakoznačni zakoni, prema kojima zajednički ministar vlada tim krajevima ‘uz prethodnu saglasnost jedne i druge vlade oko važnijih pitanja’, a to znači prije izdavanja važnije naredbe morao ju je zajednički ministar (finansija) poslati jednoj i drugoj vladi; slože li se, naredba može stupiti na snagu; ne slože li se, tada zajednički ministar mora dalje proraditi svaki detalj sve dok za to ne pridobije obje strane; u suprotnom naredba nije mogla stupiti na snagu. Nadalje, ako je ministar finansija želio u bošnjačko-hercegovačkom Saboru predložiti projekt zakona, morao je to učiniti na sličan ili još komplikovaniji način jer je prvo bila potrebna saglasnost obiju vlada kako bi se od cara zatražila ‘prva sankcija’ (Vorsanction), koja je bila neophodna u Monarhiji prije donošenja zakona u parlamentu, a onda je – nakon prihvatanja zakona – bila potrebna ponovna saglasnost obiju vlada kako bi se predložila njegova sankcija, iako prihvatanje zakona nije ničim mijenjalo značenje prve sankcije. Ako je Sabor mimo volje pokrajinske vlade u bilo čemu izmijenio projekt zakona, tada se on nije smio predložiti za sankcionisanje monarhu, a da se prethodno nije dobila saglasnost za promjene od jedne i druge vlade; u suprotnom se zakon nije mogao izglasati i morao je, prema potrebi, ponovo biti predložen Saboru te prijeći cijelu proceduru iznova. Nitko si ne može ni zamisliti dangubljenje, jad i ljutnju, koje je zajedničkom ministru pričinjavala provedba zakona iz 1869. godine. Pritom treba znati da se austrijska vlada – i to svaka – prilikom tih pregovora bezobzirno rukovodila interesom za dobrobit okupiranih krajeva. Zbog toga se zapravo austrijska vlada skoro uvijek slagala – i to brzo – sa projektom zajedničkog ministra, koji je u načelu radio za dobrobit tih krajeva; otuda su u iznimnim slučajevima samo sa austrijske strane izbijali konflikti, kao npr. onaj sa Buriánom oko mađarske Agrarne banke u vezi sa državnim otkupom!” Ugarska vlada je ovisila o karakteru svakog novog šefa vlade i rukovodila se uglavnom ciljem: samozatajno “ugnjetavanje” Bosne i Hercegovine u korist Ugarske, a protivno interesima Austrije. Naravno da se ta tendencija nije trebala preoštro izražavati prema ministru – Mađaru, koji se ionako sa tim morao složiti; ali se zato vrlo često i snažno izražavala prema ministru – Austrijancu. Vanjski i unutrašnji ekonomski odnosi Austro-Ugarske, uticali su na Bosnu i Hercegovinu, posebno na rivalitetu između austrijske i ugarske vlade na bosanskohercegovačku upravu. 78

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Zajedničko ministarstvo finansija se u odnosu na Bosnu i Hercegovinu postupno razvilo u kompletnu vladu, obuhvativši sve grane uprave, dok se sarajevska Zemaljska vlada pretvorila u njegov izvršni organ.57 Vrijedili su za Bosnu i Hercegovinu paralelni austrijski i ugarski zakoni te zajedničko austro-ugarsko carinsko područje,58 a sve do proglašenja Ustava 1910. godine u odnosu na Monarhiju, uprava u Bosni i Hercegovini imala je apsolutistički karakter, što je otvorilo niz problema u različitim interpretacijama važećih principa u upravljanju Bosnom i Hercegovinom i praktičnom rješavanju pravnih, političkih, finansijskih i privrednih pitanja. Rivalitet se Austrije i Ugarske dodatno pojačavao davanjem privilegija od strane Ministarstva finansija, posebno kada je ministar Burián dao privilegije mađarskoj privilegovanoj Agrarnoj i komercijalnoj banci za Bosnu i Hercegovinu.59 Bilo je niz pokušaja da se izmijeni uloga dotadašnjeg statusa i dobije prednost austrijska ili ugarska strana u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.60 U vezi s uvođenjem ustavnih institucija i radom Bosanskohercegovačkog sabora postignut je dogovor između članova zajedničkih ministarstava da zajednički ministar finansija upućuje bosanskohercegovačke zakonske nacrte, ne samo predsjednicima Austrijske i Ugarske vlade, nego i drugoj dvojici zajedničkih ministara (ministru vanjskih poslova i ministru rata). Zajedničko ministarstvo financija nije se u ustavnom razdoblju uvijek pridržavalo postignutog dogovora, što je izazivalo proteste zajedničkih ministara, jer je npr. po ugarskom predsjedniku vlade Buriánu, svrha upućivanja bosanskohercegovačkih zakonskih nacrta “na znanje” ostalim zajedničkim ministrima bila u tome da oni samo dobiju mogućnost zauzimanja stava te da daju svoje eventualne prijedloge i primjedbe. Nadalje, zajednički ministar finansija Leon Biliński uskoro je po preuzimanju funkcije, zauzeo stanovište da je za prijedloge zakona koje vlada podnosi Bosanskohercegovačkom saboru, prema čl. 37. Ustava Bosne i Hercegovine, potrebna samo saglasnost vlada obiju država Monarhije, a ne još i saglasnost zajedničkih ministara vanjskih poslova i rata.61 Ferdo Hauptmann, Djelokrug austrougarskog Zajedničkog ministarstva financija, Glasnik arhiva i Društva arhivista BiH, III., Sarajevo, 1963., str. 13-18. 58 Dž. Juzbašić, O nastanku paralelnog austrijskog i u ugarskog zakona o upravljanju Bosnom i Hercegovinom iz 1880. godine, Radovi ANU BiH, XXXII/11, Sarajevo, 1967., str. 186-189. 59 Luka Đaković, Privilegovana agrarna i komercijalna banka za Bosnu i Hercegovinu, Glasnik arhiva i Društva arhivista BiH, VI., Sarajevo, 1966., str. 143-170. 60 Nova organizacija vrhovne uprave za Bosnu i Hercegovinu sastojala bi se, kako je to Baernreither obrazložio 26. juna 1909. godine u Gornjem domu austrijskog parlamenta, u tome da se po uzoru na Carinsku i trgovinsku konferenciju u Ministarstvu vanjskih poslova osnuje Bosanska konferencija sastavljena od predstavnika zajedničkog ministarstva, austrijske, ugarske i bosanske vlade. Tu je trebalo da se pod vodstvom Ministarstva vanjskih poslova raspravlja o glavnim pravcima i principima bosansko-hercegovačke uprave, da bi se u neposrednom kontaktu svih pozvanih faktora, a prije svega obiju vlada, otklonila međusobna trvenja i ubrzalo odvijanje poslova. Nova instanca trebala je biti surogat za novo, četvrto centralno mjesto u okviru zajedničkog ministarstva, jer su se stvaranju novog organa za Bosnu i Hercegovinu kao i uopće novih zajedničkih organa protivili Mađari. 61 Prema Leonu Bilińskom bosansko-hercegovački zakonski nacrti upućivani su na uvid zajedničkim ministrima (ministarstvo vanjskih poslova i ministarstvo rata), zato da bi oni kao članovi Zajedničkog ministarstva bili u toku zakonodavne djelatnosti u Bosni i Hercegovini. 57

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaštvo u Austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka

Bilińskom se suprotstavio ministar rata Moritz Auffenberg, a posebno ministar vanjskih poslova Leopold Berchtold,62 koji je smatrao da svi zajednički ministri moraju imati pravo ispitivanja zakonskih nacrta sa stanovišta zajedničkih interesa Monarhije i Bosne i Hercegovine. Na kraju je Berchtoldov stav formalno prihvatio i Biliński, ali i dalje ostajući pri shvaćanju da ne postoji legalna obaveza Zajedničkog ministarstva finansija tražiti formalnu saglasnost zajedničkih ministara. Nakon izbijanja Balkanskog rata, zajednički ministar finansija Biliński inicirao je da Bosna i Hercegovina bude predstavljena u delegacijama sa po tri poslanika, kako bi imali mogućnost legalnog izjašnjavanja o zajedničkim poslovima Monarhije.63 Međutim, zemaljski poglavar Oszkár Potiorek je smatrao da se Bosansko-hercegovačkom saboru ne može dopustiti ingerencija u vojnim pitanjima niti pravo da raspravlja o vanjskoj politici, jer bi to pothranjivalo partikularističke tendencije. Mađarsko stanovište, izrazio je 1913. godine bivši ugarski premijer Wekerle, ističući da “Bosanci imaju više slobode nego što zaslužuju”, te da će se Bosna i Hercegovina u perspektivi morati podijeliti između Austrije i Ugarske. I Potiorek je 1914. godine bio zagovornik plana o diobi Bosne i Hercegovine na austrijski i ugarski dio, ali kao ni druge kombinacije o izmjeni državnopravnog položaja zemlje za vrijeme Prvog svjetskog rata, nisu mogle biti ostvarene.64 Sa druge strane, u ustavnom razdoblju, austrijski politički faktori i prijestolonasljednik Franz Ferdinand, insistirali su na očuvanju postojećih prava krune, a Mađari, suprotstavljajući se težnjama Bosanskohercegovačkog sabora, nastojali su onemogućiti da anektirana zemlja eventualno postane zametak trećeg državnog područja u Monarhiji.

Bosniakhood inside the Austro-Hungarian politics in the late 19th and early 20 century Summary

Joint Austro-Hungarian Ministry of Finance, exerted a strong influence inside the events in Bosnia and Herzegovina as an annexed and occupied province, it was especially influential in the formation of the Bosnian nation, the Bosnian language and their national identity. Since it was a joint Ministry of Finance, in which Hungarians ministers Kállay and Burián had a decisive role, they created the Hungarian policy L eopold Berchtold je formulirao stav da se odgovornost zajedničkog ministarstva, utvrđena u zakonu iz 1880. godine i ponovo naglašena u prvom članu bosansko-hercegovačkog Ustava, proteže na sve vladine mjere u Bosni i Hercegovini i da zato svi članovi zajedničkih ministarstava moraju zadržati i pravo vršenja uticaja na zakonodavnu djelatnost bosansko-hercegovačkog Sabora. 63 Plan Bilinskog dobio je podršku ministra vanjskih poslova Berchtolda i prijestolonasljednika Franza Ferdinanda. 64 Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), ANUBiH, Djela, LXXIII/42, Sarajevo, 1999., str. 161-166. i 264. 62

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

towards Bosnia and Herzegovina, encouraging the migration of Hungarians into Bosnia and Herzegovina. They also organized the cultural life and schools. From that perspective we could see the perspectives of the Hungarian government policy designed as “Magyar állomi eszme” and the policy of annexation and “Julián akcio”. Discovering the roots of the Bosnian nation, Kallay wanted to show independence, particularly Muslims independence to develop their identity, and it was a very important topic at that time. With the creation of the Bosnian nationality, Kallay wanted to create equality and Bosniakhood among other things and he imagined a nation with multi confession and strong patriotism, where the belief of separation actually brings them together. From that point of view we can understand government intent and that at that time it was best explained to be able to navigate through new situations and to respond to feudalistic requirements and other challenges. Also, it was created to be capable of competing with other religious and national groups. With the formation of the Bosnian nation, Kallay wanted to create a new civil rights movement and isolate other ethnic national influences. It was an important element of the historical foundations in the concept of Bosnian Muslims in Bosnia, particularly group called Bogomils. In addition of creating the Bosnian cultural and scientific institutions, Bosnians also worked on building a platform for independent Bosnia, distinguishing it from the South Slavic countries and giving it its own personality. Burian gave up on the idea of solely sustained Bosniak people and all attempts to create a successful independent nation. Instead, he focused on strengthening religious communities and actually separating the nation. External and internal economic relations in the rivalry between the Austrian and Hungarian governments have greatly influenced the Bosnian-Herzegovinian government. There, effective parallel between Austrian and Hungarian laws and the joint Austro-Hungarian customs territory, gave Bosnia and Herzegovina an absolutist character within the government. In the constitutional point of view and the Austrian political factors and Franz Ferdinand, heir to the throne, insisted on preserving the existing rights of the crown. Hungarians, in opposition of the Bosnian-Herzegovinian Parliament, sought to prevent the annexed country perhaps becoming the third nation in the territory of the Monarchy. Keywords: Bosnjak, Bosniacs, the creation of the Bosnian nation.

BoŠnjaČka Pismohrana

Doc. dr. sc. Dževad Drino Pravni fakultet Univerziteta u Zenici

Josip Vrbić – pisac Historije Bosne i Hercegovine i osnivač “Bošnjačke Demokratske Stranke”

U radu sam se opredijelio za prikaz rada i idejnih opredjeljenja jedne nesvakidašnje osobe, čije političke ideje odišu mirisom proteklih stoljeća, ali koja je dala vrlo zanimljiv doprinos i historiografskoj znanosti u Bosni i Hercegovini i, koliko mi je do sada poznato, ovo je prva bosanskohercegovačka rasprava posvećena ovoj osebujnoj i zanimljivoj ličnosti.

Prije svega, ko je Josip Vrbić? Rođen u selu Biljačići kod Zavidovića u Bosni 1939. godine, gdje završava osnovnu školu, a malu i veliku klasičnu gimnaziju u Visokom i Dubrovniku. Kao hrvatski sveučilištarac, zagrebački student prava, u burnom hrvatskom proljeću zarađuje “odmor na Golom otoku u trajanju od pet godina” (kako sam navodi), nakon izdržane tri godine i amnestije nastavlja studije u Beču, a nakon tri godine odlazi u SAD i završava školovanje na Georgetown sveučilištu u Washingtonu, D.C. Svoju svestranost ponovno dokazuje nekoliko godina kasnije kada završava i kompjutorske nauke na College of Virginia. Za života u inozemstvu proživljava pravu američku biografiju kao fizički radnik, učitelj, lingvist, politički analitičar, novinar, urednik, izdavač, književnik, političar i javni službenik. Vrbićev jasan politički stav se izražava strogom kritikom i žučljivom polemikom usmjerenom ka zalaganju za ljudska prava, te nacionalnu pripadnost – iako neprijatelj komunističkog režima, njegove kritike su ipak stršile u emigrantskom tisku. Kao književnik (po općoj ocjeni veoma nadaren!), javlja se kratkim pričama većinom objavljenim u “Hrvatskoj reviji” i “Novoj Hrvatskoj”, BoŠnjaČka Pismohrana

Josip Vrbić – pisac Historije Bosne i Hercegovine i osnivač “Bošnjačke Demokratske Stranke”

u kojima je iskazana velika ljubav i osebujna duševna privrženost Bosni i bosanskom čovjeku (kao najznačajnije novele navode se: “Amidža Pranjo”, “Moj otac Ivo”, “Mujaga”,”Sekretar partije”, “Alija Starčević” itd.). Među njegovom prozom sa jasnom političkom osnovom izdvajaju se “Zapisi sa Golog otoka”, za koje 1970. godine dobiva književnu nagradu “Hrvatske revije”, dok je svoj jasan bosanski stav izrazio u političkom eseju “Bosna u hrvatskim i srpskim planovima”. Ovaj nadasve nemirni duh osniva “Hrvatsku Borbu” u Washingtonu, “The Croatian Times” u Omahi (Nebraska), te postaje članom Hrvatske akademije Amerike, u kojoj je duže vremena i tajnik. Živio je u Kaliforniji sa suprugom Anom i sinom Borisom. Ono što Josipa Vrbića, u emigrantskoj hrvatsko-bosansko-bošnjačkoj savremenoj sceni, apsolutno izdvaja od uobičajenih klišea jesu dvije stvari: prvo – njegove političke ideje i shvatanja bošnjaštva, svojevrsna pomirba supstrata hrvatstva i bošnjaštva u jednoj osobi, i drugo – njegov historiografski rad koji svojom akribijom daleko nadmašuje slične emigrantske historiografske poduhvate, kojih je bilo i suviše mnogo. On je svoju historiju Bosne objavio u dva toma – knjiga prva. “Pregled historije Bosne i Hercegovine do turskih vremena”, 1994.godine i knjiga druga: “Bosna i Hercegovina od turskih vremena do danas”, 1996. godine; obje u nakladi Adrovac, California, USA, i u daljem izlaganju ću se služiti onim riječima i stavovima koje je Vrbić napisao u njima. Prije svega Vrbić smatra da postoje Bošnjaci-muslimani i Bošnjaci-katolici: “Naš bošnjački narod ili se odnarođivao, ili ga se držalo u kulturnoj i duhovnoj tami i izolaciji, da bi mu se lakše moglo naturiti tuđe teorije o njegovom tobožnjem srpskom ili hrvatskom porijeklu”. Piše tzv. Hrvati i tzv. Muslimani u Bosni (str.10.), smatrajući ih jasno Bošnjacima. Kao katolički vjernik pun je kritike na djelovanje prije svega Katoličke i Pravoslavne crkve, ali i Islamske zajednice u ratnim danima u Bosni i Hercegovini, nalazeći da su povijesno katolici i muslimani najstariji sloj stanovništva u zemlji. On navodi da ni srpsko niti hrvatsko “pravo” na Bosnu i Hercegovinu nije, a niti je ikada moglo biti historijsko pravo – nego pravo “na vrhu mača”. Vrbić se u izradi studije koristio različitim izvorima – prvenstveno radovima fra Dominika Mandića o srednjovjekovnoj Bosni, zatim i Vjekoslava Klaića, Smaila Balića, Ive Banca, Krunoslava Draganovića, Luke Đakovića, Džona Fajna, Jaroslava Šidaka, Ferde Šišića, ali i Rona Gatmana, Mustafe Imamovića, Ivana Lovrenovića, itd. što je studiji dalo naučnu objektivnost i faktografsku vrijednost. Autor jasno navodi razočarenje političkim stavom Hrvatske, tačnije tadašnje Tuđmanove vlasti prema Bosni i Hercegovini početkom posljednjeg rata, pa se u djelima poziva na Linkolnovu izreku: “Idi s onima koji idu pravim putem, rastaj se s njima kad s njega skrenu”. Vrbić smatra da su Starčevićevske teorije o muslimanima kao “hrvatskom cvijeću” propagandističke i ničim utemeljene; stoga u Kaliforniji 1991. godine osniva “Bošnjačku demokratsku stranku” i sa drugim Bošnjacima, sarađuje u listu “Bošnjak”; kasnije izdavajući 84

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

bilten “BDS News”. Najduže sarađuje sa Besimom Velićem, osnivačem prve radio emisije “Glas Bošnjaka” u SAD daleke 1964. godine, također pravnikom sa Zagrebačkog sveučilišta i osnivačem prvog kluba Bošnjaka u Chicagu još 1967.godine1, te sa osebujnim Ćamil-efendijom Avdićem.2 Svoj historiografski rad Vrbić pojašnjava potrebom za odgajanjem mladih generacija i vremenom u kome se treba iskreno sagledati vlastita prošlost, ali i da se uoče razlozi i pravo na opstojanje bosanskohercegovačke države koja ima svoju jasnu prošlost ali i izvjesnu budućnost.

Koji su korijeni Vrbićevog bošnjaštva? Očito ih treba tražiti u bosanskohercegovačkoj franjevačkoj tradiciji sa kojom je Vrbić dobro upoznat. Naime, još 1851. godine Ivan Frano Jukić tiskao je u Zagrebu, pod pseudonimom Slavoljub Bošnjanin, svoje djelo “Zemljopis i poviestnica Bosne”.3 Fra Antun Knežević (1834.-1889.) je nastavljač njegovog historiografskog djela4, ali i uvjerenja da katolici, pravoslavni i muslimani čine jedan narod, a sama Bosna i Hercegovina državu sa dubokim povijesnim korijenima. Mustafa Imamović, analizirajući Jukićeve ideje, skreće pažnju na njegov rad “Zemljo-deržavni pregled turskog carstva u Europi” iz 1850. godine, u kome navodi da je “vjerozakon” u evropskom dijelu Osmanskog carstva isto kao i “narod mnogostručan” – na prvom mjestu su “Muhamedanci”, koje mi “krivo zovemo Turcima, a oni sebe muslimanima, tj. pravovjernima”, i uprkos tim vjerskim razlikama “...u Bosni je jedan narod i to slavjanski koji je u Europi najveći”, a Bošnjaci su samo “ogranak” tog velikog stabla i spadaju među “pleme ilirsko-južnoslavensko”.5 Isti autor navodi da su Turci-Osmanlije i osmanska administracija u svojim službenim aktima koristili nazive Bosnalu takimi (bosanski ljudi), a kao narodnosnu oznaku u užem smislu termine Bosnaklar (Bošnjaci) ili Bosnak taifesi (bošnjačka klasa ili pleme).6 Nakon pokušaja da se u sklopu državnih reformi (Tanzimata), pojmovima Bošnjak i bošnjaštvo obuhvati svo stanovništvo Bosne i Hercegovine, kroz djelovanje Omer-paše Latasa i posljednjeg Besim Velić je rođen u Đakovici na Kosovu gdje mu je otac bio šerijatski sudac; nakon završetka fakulteta radio je kao sudija u Goraždu i Prijedoru; istaknuti je član bošnjačke emigracije u SAD gdje je proveo 46 godina, preminuo je 25. maja 2012. g. 2 Ćamil Avdić (1913.-1979.), u nekim izvorima pisan i kao Kamil, rođen u Plani kod Bileće u Hercegovini; osebujna ličnost bošnjačke emigracije; pored ostalog završio je tri fakulteta i dobio tri diplome na tri različita kontinenta: nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu je završio i Visoku sudačko-šerijatsku školu 1939., Univerzitet Al-Azhar u Kairu 1948., a u SAD je kasnije postao magistar bibliotekarstva. Supruga Aida je kćerka Džafer-bega Kulenovića, a budući da je umro bez potomaka, od 2000.-te godine djeluje fondacija s njegovim imenom u cilju stipendiranja siromašnih i nadarenih đaka i studenata. Šire u ediciji “Život i djelo Ćamila Avdića” (Zbornik radova), izdavači “El-Kalem” i GHb medresa Sarajevo, urednik dr. sc. Nedžad Grabus, Sarajevo, 2001. 3 Bošnjak, Slavoljub: Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851., u: Ivan Frano Jukić, Sabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1973. 4 Šire u: Zbornik radova sa simpozija u povodu 100.obljetnice smrti fra Antuna Kneževića održanog u Jajcu 20. i 21.X.1989. g., Kršćanska sadašnjost, Zagreb-Sarajevo, 1991. 5 Imamović, Mustafa: “Integracione nacionalne ideologije i Bosna”, časopis Erasmus, Zagreb, 1996., 4 (18), 38-47. 6 Imamović, Mustafa: “Naziv Musliman”, Književna revija, br.31., Sarajevo, april 1990. 1

BoŠnjaČka Pismohrana

Josip Vrbić – pisac Historije Bosne i Hercegovine i osnivač “Bošnjačke Demokratske Stranke”

velikog namjesnika Osman Šerif Topal-paše, ideju bošnjaštva kao međuvjerskog nacionalnog zemaljskog pripadništva razvija kasnija austrougarska uprava, na čelu sa zajedničkim ministrom Kalajem.7 Definitivno napuštanje ideje bošnjaštva dolazi u doba vrhovnog administratora Ištvana Buriana, kada Zemaljska vlada 4. oktobra 1907. jednom internom naredbom propisuje organima vlasti da se “zemaljski jezik” ima službeno nazivati “srpsko-hrvatskim” odnosno “hrvatsko-srpskim” i time je zvanično ukinuta dotadašnja odrednica “bosanski jezik”8 Josip Vrbić, po vlastitim riječima Bogumil i Dobri Bošnjanin, preminuo je 27. juna 2010. godine u Californiji, USA, u svojoj 71 godini života. Na kraju ću citirati Vrbića koji u prvoj knjizi završava sa obraćanjem: “Tebe svevišnji Stvoritelju, mi tvoji dobri Bošnjani molimo, blagoslovi zemlju i narod Bošnjaka i skrati mu dane svoje srdžbe nad nama”. Prilog: Pismo pok. Joze Vrbića prijatelju Sulejmanu od 13. januara 2004. godine: (Izvor: http://bedrudingusic.files.wordpress.com/2013/01/dsc03763.jpg - Posjet 12.6.2012.) Dragi Sulejmane, Dobio sam poruku da Ti se javim, pa, evo, šaljem Ti ovo pismo, a ako uspijem natiskati, poslat ću ti nešto i o Bogumilima. Anna je Hrvatica, ali je na našoj strani. Njoj se ponekad javim. Dosada mi je dosta pomogla. Kako je naš stari dobri habab Besim? Pozdravi ga. Ja sam “živ i zdarov” kako bi to znao reći ruski general Kutuzov. Dosta sam lutao Evropom. Jasno, bio sam dosta i u Bosni. Nama Bogumilima je još i najteže, jer tamo nas nitko ne voli. Boje nas se, a i mi njih. Složit će se i s vragom samo da unište Bosnu. Najteže nam je s kršćanima s obje strane, jer oni su nam direktni neprijatelji, a s time i neprijatelji Bosne. Uvijek računaju s Hrvatskom ili Srbijom. I mnogi se muslimani (inače prijašnji Bogumili) za njima povode pa su najprije muslimani (ili Muslimani) pa tek onda “Bošnjaci”, kako to službeno tvrde. U staroj Bosni, Bogumili su sebe nazivali Bošnjacima, ili Bošnjanima dobrim, pa i sada kad čuješ da netko za sebe kaže da je Bošnjo, to je od toga došlo, a mnogi toga, eto, i nisu svjesni. U Mostaru sam sreo Bogumila Muju, a on to i ne zna, a inače plaha bogumilska duša. Bosna treba pomoć. Ne američku, nego našu bogumilsku, a nas je sve manje i manje. U Hercegovini je još i najteže, jer se oni tamo smatraju “Hrvatima”, a Hrvatska ih neće. Sreo sam i mnoge pravoslavne kršćane, koji su inače Bogumili, ali se boje tako misliti. I muslimani se isto tako boje. Gosp. Adil je po svom podrijetlu direktni Bogumil. O tome sam čitao, ali, vjerojatno, on toga i nije svjestan. S njim nisam komunicirao. Kada sam bio dobio Tvoje pismo, ja sam mu bio poslao četiri “e-maila-a”, ali ih je neka gospođa tamo sve Šire u: Imamović, Mustafa: Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878.-1914., Sarajevo 1976., 72-73. Juzbašić, Dževad: Jezičko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat, Sarajevo, 1973., 10.

7 8

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

bacila. Na jedan mi je odgovorila i rekla mi je da sam za njih nepoznat, ma premda sam ja e-mail poslao Adilu, a ne njoj. Možda je to sve bacila kad je vidjela da se zovem Jozo? I Tebi sam se bio javio e-mail-om, ali ni od Tebe ništa! Od Tebe mi se ništa nije vratilo nazad, a što znači da je dobro stiglo, ali je netko sve to bacio. Ti si tada vjerojatno bio u Bosni. Ja nemam internet, ali e-mail mene nađe na sve četiri strane svijeta, gdjegod ja bio. Ja sam sada momentalno u Americi, u svojoj zemlji pomajci. Došao sam ovamo da se malo odmorim, a imam i nekakvog posla. I kako sam Ti već bio rekao, dosta sam bio u Evropi. U Njemačkoj sam sretao Bosance i Hercegovce, ali su nam oni ljuti neprijatelji, i jedni i drugi. Tamo su me i pokrali, ali to je druga priča. U Bosnu bi se vratio, ako bi mi netko osigurao nekakav način življenja tamo, a to jest nekakav stan (barem sobicu), i, jasno, neku prehranu. Zvali su me u Hrvatsku, ali tamo ja nemam šta tražiti, jer Hrvatska je za mene strana zemlja, pa mi je onda bolje biti u Americi, inače su mi neki u Hrvatskoj pomogli. I oni su, izgleda, stranci u vlastitoj državi. U Hercegovini su mi nudili mjesto na nekakvom “hrvatskom” sveučilištu (i to Stipana Kosače – kakav apsurd!) i to sam odbio s objašnjenjem da ja ne priznajem u Bosni nikakvo hrvatsko sveučilište. U Srbiju nisam ni išao, jer tamo još uvijek vlada “Dušanov zakonik” za nas Bogumile. Kada sam u Hercegovini pitao neke mlade studentice, i to s tog “hrvatskog” Kosačinog sveučilišta, tko je bio Stipan (oni kažu Stjepan) Kosača, nitko mi nije znao reći. Za Katarinu kažu da je bila “hrvatska” svetica, a ona niti je bila svetica, a još manje hrvatska, nego prava i istinska Bogumilka. Sin joj Vladimir je postao poznati Ahmet-beg Hercegović i poginuo negdje u Egiptu boreći se za tuđe račune. Na blagoj uspomeni naše posljednje bosanske kraljice Katarine, svi bismo se mogli ponovo ujediniti. Ćaća joj, Stipan, je umro kao Bogumil. U Hercegovini se muslimani i kršćani direktno mrze: tamo mi je bilo opasnije nego oko Banje Luke. Nimalo nije bolje ni drugdje u Bosni. Ne vole nas Bošnjane uopće. U Hercegovini sam bio sretao i neke “Bosance” (iz gornje Bosne), katolike, ali oni su još i najčudniji. Sve redom “Hrvati katolici”. Ja nemam ništa protiv njih, kao ni protiv drugih vjera, ali tražim istu slobodu i za nas Bogumile. Oni to ne razumiju, jer njihova vjera ih tako uči. Muslimani nimalo bolji – radije se, po vjeri, identificiraju s Pakistanom nego li s Bosnom. I ovdje u Americi sam sreo dosta Bosanaca, ali se oni boje i vlastite sjene i svi redom govore kako se ne bave politikom. A politika se eto bavi njima. A Bosna treba svu svoju djecu. Telefona nemam, a adresa mi nije sigurna. Ne barem za sada. Evo Ti moj e-mail pa mi se javi, ako hoćeš: sagell@usa.com Možeš ovo isto reći i svima koji se interesiraju za mene i Bogumile. Učini to čim prije mogneš jer imam namjeru nekamo otići. S dubokim poštovanjem, Tvoj brat Jozo Sage Oravčev, Bogumil, Bošnjanin dobri! BoŠnjaČka Pismohrana

2 Popis stanovništva 2011.

Prof. dr. sc. Sead Berberović Dr. sc. Nenad Pokos, Dr. sc. Zlatko Hasanbegović

Prof. dr. sc. Sead Berberović

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

Uvod U uvodu bih prvo obrazložio razloge mojeg interesiranja za ovu temu, pošto po struci nisam niti statističar, ni demograf ni sociolog. Naime, koncem 2000. godine izabran sam za predsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i jedna od prvih velikih aktivnosti pred nama bila je priprema Bošnjaka za predstojeći popis stanovništva 2001. godine. Kao što je poznato, 1993. smo promijenili svoje nacionalno ime iz Musliman u Bošnjak, politička situacija u Republici Hrvatskoj je bila turbulentna, pa smo ocijenili da je jako važno učiniti sve kako bi se Bošnjaci u što većem broju u popisu tako i izjasnili. Pripremili smo jedan letak s potrebnim uputama i objašnjenjima koji je tiskan u 3.000 primjeraka i distribuiran preko naših organizacija, a u tome nam je pomogla i Islamska zajednica. Za vrijeme Popisa 2001. imali smo više prijava o neregularnostima koje su ispoljene u formi pritisaka, sugeriranja odgovora, odbijanja upisa nacionalne odrednice Bošnjak ili materinskog jezika i sl. Kako je namjera u ovom tekstu analizirati popise stanovništva 2001. i 2011. po narodnosti i vjeri, obradit će se rezultati popisa po narodnosti, s posebnom naglaskom na bošnjačku nacionalnu manjinu, te po islamskoj vjeri (kojoj Bošnjaci pripadaju u najvećem postotku, a u kojoj su značajnije zastupljene još albanska i romska nacionalna manjina). Osnovni podaci iz Popisa stanovništva 2001. godine su bili sljedeći: • Stanovništvo po narodnosti: – Bošnjaci: 20.755 – Muslimani: 19.677 – Albanci: 15.082 – Romi: 9.463 • Stanovništvo prema materinskom jeziku: – Bošnjački: 9.197 – Albanski: 14.621 – Romski: 7.860 • Stanovništvo prema vjeri: – Islamska: 56.777 BoŠnjaČka Pismohrana

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

Po Popisu 2001. Bošnjaci su činili 0,47 % stanovništva Hrvatske. Iznad tog prosjeka bili su zastupljeni u Vukovarsko-srijemskoj, Sisačko-moslavačkoj i Karlovačkoj županiji, Gradu Zagrebu, te Primorsko-goranskoj, Dubrovačko-neretvanskoj i s najvećim brojem u Istarskoj županiji u kojoj su činili 1,49 % stanovništva.

Što smo radili između dva popisa? Nakon Popisa 2001. u kojem se oko 20.000 građana RH izjasnilo kao Bošnjaci i oko 20.000 našim starim narodnim određenjem Muslimani, slijedilo je 2002. donošenje Zakona o pravima nacionalnih manjina prema kojem su prava na osnivanje vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, te zastupljenost u predstavničkim tijelima jedinica samouprave određena brojem pripadnika nacionalne manjine u jedinici samouprave. Podijeljenost našeg korpusa na Bošnjake i Muslimane direktno je utjecala na redukciju tih prava. Pri prvim izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina 2003. iskrsnuo je i dodatni problem što je većina pripadnika bošnjačke manjine u biračkim popisima evidentirana kao Muslimani i time im je uskraćeno aktivno i pasivno biračko pravo u manjinskim izborima. Bošnjačka nacionalna zajednica nastojala je cijelo vrijeme, upoznavanjem hrvatske javnosti i pritiscima prema državnim tijelima, upozoriti na sve probleme dvojnosti određenja Bošnjak/Musliman kako bi se zajedničkim naporima ti problemi riješili. U tome je bilo i relativnih uspjeha: na prvim izborima za vijeća i predstavnike 2003., temeljem naše predstavke, Državno izborno povjerenstvo omogućilo je na svim biračkim mjestima prepisivanje Muslimana u Bošnjake i time glasanje na izborima; na drugim manjinskim izborima 2007. Državno izborno povjerenstvo primijenilo je tumačenje da Muslimani i Bošnjaci imaju jednako aktivno i pasivno biračko pravo za bošnjačka vijeća i predstavnike. Broj Muslimana koji su u biračkim popisima promijenili nacionalnost u bošnjačku povećavao se našim kontinuiranim djelovanjem u narodu, a tome su se pridružile i neke druge bošnjačke institucije (izabrana vijeća bošnjačke nacionalne manjine). U periodu između dva popisa stanovništva 2001. i 2011. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske i njene županijske organizacije su kontinuirano djelovale u bošnjačkom narodu na jačanju nacionalne svijesti i identiteta. Pred popis 2011. BNZH je štampala letak kojim se obratila Bošnjacima u RH i ohrabrila ih da se slobodno izjasne u pogledu nacionalnog i vjerskog izjašnjavanja te materinskog jezika. Letak je distribuiran širom Hrvatske za vrijeme mjeseca Ramazana u 8. mjesecu 2010. preko naših županijskih organizacija i Islamske zajednice. Vrijedi navesti također da je muftija Ševko ef. Omerbašić u nekoliko svojih hutbi pozvao sve muslimane da se slobodno i bez sustezanja izjasne u nacionalnom i vjerskom smislu na predstojećem popisu.

BoŠnjaČka Pismohrana

Popis stanovništva 2011.

BoŠnjaČka Pismohrana

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

BoŠnjaČka Pismohrana

Popis stanovništva 2011.

Osnovne značajke Popisa 2011. Za razliku od Popisa iz 2001. godine, Popis 2011. godine proveden je na potpuno regularan način, o čemu najbolje svjedoči činjenica da nismo imali nijedan prigovor na tok popisa i rad popisivača. Svakako, razlog tome je kvalitetnija priprema popisa, odmak od ratnih godina i demokratsko sazrijevanje hrvatskog društva. Pored toga, napravljen je značajan normativni iskorak jer je u Popisu 2011. godine priznato Bošnjacima pravo da koriste vlastiti naziv za svoj materinski jezik – bosanski, kako svoj jezik nazivaju Bošnjaci, pa je takva odrednica i predviđena u Popisu 2011., umjesto “bošnjačkog jezika”, kako je bilo u Popisu 2001. Popis 2011. nije u cijelosti usporediv u odnosu na Popis 2001. i ranije popise zbog promjene metodologije, ali se iz usporedbe mogu pratiti trendovi. Naime, u Popisu 2011. promijenjena je, u skladu s europskim statističkim pravilima, statistička definicija ukupnog stanovništva. Za definiranje ukupnog stanovništva primijenjen je koncept uobičajenog mjesta stanovanja i prvi se put uvodi namjera odsutnosti/prisutnosti kao dodatni kriterij. Pod uobičajenim mjestom stanovanja smatra se mjesto u kojem osoba provodi većinu svoga dnevnog odmora bez obzira na kratkotrajnu odsutnost: – osobe koje uoči popisa žive neprekidno u svome uobičajenome mjestu stanovanja barem 12 mjeseci, – osobe koje su tijekom 12 mjeseci uoči popisa došle u svoje uobičajeno mjesto stanovanja s namjerom da u njemu ostanu barem godinu dana. Iako se podaci obaju popisa, 2001. i 2011., temelje na konceptu “uobičajenog mjesta stanovanja”, oni nisu neposredno usporedivi: – zbog namjere odsutnosti/prisutnosti, koja se nije uzimala u obzir u Popisu 2001., – Popis 2001. je u ukupan broj stanovnika uključivao i osobe odsutne godinu i dulje koje su se u mjesto stalnog stanovanja vraćale sezonski i mjesečno (te se osobe u Popisu 2011. ne uključuju u ukupan broj stanovnika). U Popisu 2011. ukupan broj stanovnika RH smanjio se s 4.437.460 na 4.284.889 ili za 3,44 %. Od toga je broj Hrvata pao s 3.977.171 na 3.874.321 ili za 2,59 %, broj pripadnika nacionalnih manjina smanjio se s 331.383 na 328.738 ili za 0,8 % a broj “Ostalih” smanjio se s 128.906 na 81.830 ili za 36,52 %. Premda je promijenjena metodologija popisa i kvalifikacija “Ostalih” u Popisima 2001. i 2011. može se zaključiti da se dio građana koji su 2001. razvrstani u kategoriju “Ostali” u Popisu 2011. izjasnio kao Hrvati (kao posljedica asimilacije) a dio kao nacionalna manjina (kao posljedica pozitivnih trendova u odnosu prema nacionalnim manjinama). Pri tome je važno uočiti da je najveće smanjenje u kategoriji “Ostali” prisutno kod “Regionalno opredijeljenih”, s 89.130 na 26.763. Broj pripadnika u Popisu 2011. za većinu nacionalnih manjina se smanjio: velika smanjenja dogodila su se u brojnijim manjinama (kod Slovenaca za 20,16 %, kod Srba za 7,44 % odnosno u apsolutnom iznosu s 201.631 na 186.633) te kod tzv. “starih” nacionalnih manjina (Talijani za 9,31 %, Rusini za 17,16 %, Mađari za 15,35 %, Česi BoŠnjaČka Pismohrana

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

Slika 1. i 2. Struktura stanovništva po Popisu 2001. i Popisu 2011.

Slika 3. i 4. Struktura “Ostalih” po Popisu 2001. i Popisu 2011.

BoŠnjaČka Pismohrana

Popis stanovništva 2011.

Slika 5. Postotne razlike iz Popisa 2011. prema Popisu 2001. (prikazane su samo manjine s značajnijim promjenama)

za 8,27 %). Osim demografskih djelovanja očito je prisutan i izrazit trend asimilacije. Broj pripadnika nacionalnih manjina porastao je kod Roma s 9.463 na 16.975 ili za 79,38 %, Bošnjaka s 20.755 na 31.479 ili za 51,67 % te Albanaca s 15.082 na 17.513 ili za 16,12 %. Kod ovih manjina je također, osim demografskih djelovanja, povećanju broja svakako pridonijelo jačanje nacionalne svijesti i identiteta, poboljšanje odnosa prema manjinama, a kod Roma se može pripisati i uspješnoj realizaciji posebnog programa za Rome kojeg provodi Vlada RH. Porast je zabilježen još kod Slovaka za 0,87 % i Nijemaca za 2,17 %, no oni po brojnosti ne spadaju u najveće manjine.

Bošnjaci u Popisu 2011. Narodnost – Bošnjaci

Poznato je da Bošnjaci u R. Hrvatskoj žive raspršeno u svim županijama, što su potvrdili i rezultati Popisa 2011. Prema Popisu 2011. veća koncentracija Bošnjaka je u 11 od 20 županija te Gradu Zagrebu, u kojima živi 30.559 Bošnjaka ili 97 % svih Bošnjaka u RH. U Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji živi približno 1/3 svih Bošnjaka, 1/3 je zajedno u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji i preostala 1/3 u svim ostalim županijama. Postotni broj Bošnjaka u stanovništvu županije najveći je u Istarskoj županiji 2,95 %, zatim slijede Primorsko-goranska županija s 1,65 %, Dubrovačko-neretvanska županija s 1,61 %, Sisačko-moslavačka županija s 1,43 % i Grad Zagreb 1,03 %. BoŠnjaČka Pismohrana

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

Slika 6. Broj Bošnjaka po županijama

Slika 7. Postotni udio Bošnjaka u stanovništvu županije

U usporedbi s Popisom 2001. najveći porasti broja Bošnjaka su u Sisačko-moslavačkoj (116,7 %), Zadarskoj (102,6 %) i Istarskoj županiji (99,7 %), što je rezultat prije svega izjašnjavanja prijašnjih Muslimana kao Bošnjaka. 98

BoŠnjaČka Pismohrana

Popis stanovništva 2011.

Slika 8. Bošnjaci po županijama - usporedba popisa 2011./2001.

Na slici 9. prikazano je postotno povećanje broja Bošnjaka u Popisu 2011. prema 2001. po županijama te postotni udio Muslimana u ukupnom broju Bošnjaka i Muslimana u popisu 2001. Vidi se da su najveća povećanja broja Bošnjaka u Popisu 2011. bila u županijama u kojima je 2001. godine na popisu bio značajan broj izjašnjenih “Muslimana”, te u kojima je prisutno snažnije djelovanje bošnjačkih institucija.

Slika 9. Postotno povećanje broja Bošnjaka po županijama 2011./2001. i postotni udio Muslimana u ukupnom broju Bošnjaka i Muslimana u Popisu 2001. BoŠnjaČka Pismohrana

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

“Potencijalni” Bošnjaci su u Popisu 2011. sasvim sigurno prisutni u brojci od 2.059 Bosanaca i 7.558 Muslimana.

Slika 10. “Potencijalni” Bošnjaci u Popisu 2011.

Ne osporavajući nikome pravo na nacionalno izjašnjavanje, ne mogu a da ne iskažem čuđenje da još uvijek postoji tako značajan broj “Muslimana”, nakon što su Bošnjaci priznati u svim pravnim aktima RH kao nacionalna manjina, prihvaćeni s tim imenom u javnom i političkom životu i medijima, dok su s druge strane “Muslimani” apsolutno nepoznata i nepriznata kategorija, osim što se pojavljuju kao statistička činjenica u popisima stanovništva, bez mogućnosti ostvarivanja nikakvih manjinskih prava u Republici Hrvatskoj. Mogu samo konstatirati da je za BNZH rad na nacionalnom osvješćivanju “Muslimana” u Republici Hrvatskoj, 20 godina nakon promjene nacionalnog imena u Bošnjake i nakon dva popisa stanovništva, završen. Rezultati Popisa 2011. povećali su Bošnjacima prava na izbor vijeća i predstavnika, koja su određena brojem pripadnika nacionalne manjine na području lokalne i regionalne samouprave. Tako je bošnjačka nacionalna manjina nakon Popisa 2011. stekla pravo na izbor novih 10 vijeća u gradovima i općinama i 1 vijeće u županiji, te pravo na 12 novih predstavnika u gradovima i općinama i 2 u županijama, u kojima ta prava nije imala po Popisu 2001. Prava na 11 novih vijeća stečena su u gradovima, općinama i županijama gdje smo ranije imali predstavnike pa se točna slika dobije ako usporedimo ukupne brojke: umjesto 24 vijeća sada ćemo birati 11 vijeća više, ukupno 35 vijeća, a umjesto 17 predstavnika sada imamo pravo birati ukupno 20 predstavnika (preostalih 6 predstavnika prema pravima iz Popisa 2001. i 14 novih predstavnika). 100

BoŠnjaČka Pismohrana

Popis stanovništva 2011.

Županija/grad/općina

Broj

2001. Pravo

Grad Sveta Nedelja (Zagrebačka ž.) Predstavnik

Broj

2011. Pravo

116

Predstavnik

386

Vijeće

139

Predstavnik

250

Vijeće

121

Predstavnik

216

Vijeće

Grad Petrinja

134

Općina Topusko

Grad Karlovac

149

Bjelovarsko-bilogorska županija

Grad Kastav

109

Grad Bakar

162

Predstavnik

Grad Crikvenica

143

Predstavnik

Grad Mali Lošinj

151

Predstavnik

191

Predstavnik

116

Predstavnik

341

Vijeće

168

Predstavnik

247

Vijeće

Predstavnik

Općina Čavle Općina Omišalj

Općina Viškovo

119

Ličko-senjska županija

Grad Zadar

123

Grad Šibenik

123

Predstavnik

Grad Kaštela

127

Predstavnik

Grad Buzet

107

Predstavnik

220

Vijeće

Grad Poreč

156

Predstavnik

326

Vijeće

Grad Buje

135

Predstavnik

Grad Vodnjan

158

Predstavnik

425

Vijeće

Općina Kršan

190

Predstavnik

217

Vijeće

115

Predstavnik

168

Predstavnik

Općina Medulin

Općina Sveta Nedelja (Istarska ž.)

Općina Raša

163

Predstavnik

365

Vijeće

Općina Župa dubrovačka

131

Predstavnik

233

Vijeće

BoŠnjaČka Pismohrana

101

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina također osigurava zastupljenost manjina u predstavničkim tijelima jedinica samouprave sukladno rezultatima popisa stanovništva. Ako je udio pripadnika nacionalne manjine u ukupnom stanovništvu grada ili općine veći od 5 %, manjina ima pravo na 1 vijećnika u gradskoj ili općinskoj skupštini, a ako je taj udio veći od 15 % onda ima pravo na proporcionalnu zastupljenost i dodatno pravo na zamjenika gradonačelnika odnosno načelnika općine. Po Popisu 2001. imali smo pravo na jednog općinskog vijećnika u 4 općine (Cetingrad, Vojnić, Gunja i Kršan) a po Popisu 2011. imat ćemo pravo na jednog općinskog vijećnika u 7 općina (Vojnić, Drenovci, Labin, Vodnjan, Kršan, Sveta Nedelja - Istarska županija i Raša) a u dvije općine Cetingrad i Gunja pravo na proporcionalnu zastupljenost u općinskim vijećima i pravo na zamjenika načelnika općine. Ako je udio pripadnika nacionalne manjine u ukupnom stanovništvu županije veći od 5 %, manjina ima pravo na proporcionalnu zastupljenost u županijskoj skupštini. Taj udio Bošnjaci nemaju niti u jednoj županiji. 2001. Grad/općina

2011.

Broj

Udio u stanovn. (%)

Pravo

Broj

Udio u stanovn. (%)

Pravo

Cetingrad

269

9,8

1 član

314

15,49

Propor.

Vojnić

435

7,92

1 član

318

6,68

1 član

Drenovci

264

3,56

352

6,8

1 član

Gunja

693

13,77

1.108

29,69

Propor.

Labin

517

4,16

914

7,85

1 član

Vodnjan

158

2,8

425

6,95

1 član

Kršan

190

5,82

217

7,35

1 član

Sveta Nedelja (Istarska ž.)

1,89

168

5,62

1 član

Raša

163

4,61

365

11,47

1 član

102

BoŠnjaČka Pismohrana

1 član

Popis stanovništva 2011.

Materinski jezik – bosanski

Po Popisu 2001. “bošnjački” jezik (kako se tada moglo izjasniti) kao materinski jezik navelo je 9.197 građana RH a 2011. bosanski jezik 16.856 građana, što je pove-

Slika 11. Bosanski jezik kao materinski

Slika 12. Omjer bosanski jezik/Bošnjaci (%) BoŠnjaČka Pismohrana

103

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

ćanje od 183 %. Najviše je bosanski kao materinski jezik iskazan u Gradu Zagrebu (3.361 građana), zatim u Istarskoj županiji 2.866 i Primorsko-goranskoj županiji 2.464. Korelacija nacionalnog izjašnjavanja s materinskim jezikom iskazana kroz omjer bosanski jezik/Bošnjaci, na razini RH je 53,55 %, tj. svaki drugi Bošnjak deklarira bosanski jezik kao materinski. Najveći omjer je u Karlovačkoj 92,7 %, Zadarskoj 83,86 % i Splitsko-dalmatinskoj županiji 75,45 %, a najmanji u Sisačko-moslavačkoj 35,96 % i Dubrovačko-neretvanskoj županiji 41 %, te Gradu Zagrebu 41,4 %. Paradoks je da je u Osječko-baranjskoj županiji taj omjer 113,82 %, a objašnjava ga relativno veliki broj Muslimana koji su deklarirali bosanski jezik kao materinski. Vjera – islam

U pogledu vjerskog izjašnjavanja, broj muslimana je s 56.777 iz 2001., što je činilo 1,28 % stanovništva Hrvatske, porastao 2011. na 62.977 što predstavlja 1,47 % stanovništva Hrvatske. Dakle, porast pripadnika islamske vjeroispovijesti je 11 %. Najviše muslimana je u Gradu Zagrebu 18.044 što sa Zagrebačkom županijom čini oko 1/3 ukupnog broja muslimana, te u Primorsko-goranskoj 10.667 i Istarskoj županiji 9.965 (zajedno predstavljaju također 1/3). Najveći procentni udjeli pripadnika islamske vjere u stanovništvu županija su u Istarskoj županiji 4,79 %, Primorsko-goranskoj županiji 3,6 %, Sisačko-moslavačkoj županiji 2,4 %, Dubrovačko-neretvanskoj županiji 2,39 % i Gradu Zagrebu 2,28 %. Prema narodnosti najviše pripadnika islamske vjere je Bošnjaka 27.959 (44,4 %), Hrvata 9.647 (15,32 %), Albanaca 9.594 (15,23 %), onih koji su se vjerski izjasnili i

Slika 13. Broj pripadnika islamske vjere po županijama (uključene županije s više od 500 muslimana)

104

BoŠnjaČka Pismohrana

Popis stanovništva 2011.

Slika 14. Postotni udio pripadnika islamske vjere u ukupnom broju stanovništva po županijama

u narodnosnom smislu 6.704 (10,65 %) i Roma 5.039 (8 %). Naravno, ove brojke govore o vjerskom opredjeljenju, a ne znače ujedno i broj članova Islamske zajednice. Popis 2011. pobija jedan uvriježeni stereotip da ubjedljivu većinu muslimana čine Bošnjaci; dapače oni su u strukturi ispod 50 %.

Slika 15. Pripadnici islamske vjere prema narodnosti BoŠnjaČka Pismohrana

105

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

Bošnjaci su najvećim dijelom u vjerskom smislu muslimani 27.959, ali ih ima i 317 katolika i 293 pravoslavaca, koji su vjerojatno porijeklom iz BiH a nisu se identificirali u narodnosnom pogledu kao Hrvati ili Srbi.

Slika 16. Postotni udio narodnosti u ukupnom broju pripadnika islamske vjeroispovijesti

Slika 17. Vjersko opredjeljenje Bošnjaka

106

BoŠnjaČka Pismohrana

Popis stanovništva 2011.

Na kraju, interesantno je pogledati prosječnu starost stanovništva koja je za Republiku Hrvatsku 41,7 godina. Hrvati imaju prosječnu starost od 41 godinu, Bošnjaci su blizu prosjeka s 41,8 godina, a izrazito mlade nacije su Albanci s 32,4 godine i Romi s 21,9 godina. U starije manjine spadaju Slovenci s prosjekom od 59,7 godina, Srbi kao najveća manjina s 53,1 godinu i Crnogorci 56,5 godina. Sasvim je sigurno da je u demografskom pogledu izrazito povoljna situacija kod Roma i Albanaca, a Bošnjaci spadaju u starije manjine i nisu u nekom povoljnom položaju. Posebno je nepovoljna situacija kod manjina koje su iznad državnog prosjeka: Slovenaca, Srba i Crnogoraca.

Slika 18. Prosječna starost stanovništva prema narodnosti, Popis 2011. BoŠnjaČka Pismohrana

107

Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri

Slika 19. Starosna struktura Bošnjaka

Zaključak Na kraju zaključimo ovu analizu s nekoliko konstatacija. U modernom svijetu identiteti nisu isključivi, već su višeslojni i ispreplićući. Tako i mi kao pripadnici nacionalnih manjina u RH imamo višestruke identitete: državljanstvo RH (i eventualno dvojno od matičnih država), po narodnosti smo Bošnjaci (Albanci, Romi itd.), vjera nam je islamska (ili neka druga) i materinski jezik bosanski (albanski, romski itd.). Hrvatska je useljenički restriktivna država i nacionalne manjine koje u njoj žive nemaju dodatni prirast iz svojih matičnih država, kao što je to bilo ranije, u vrijeme jedinstvene države. Manjine su stoga podložne kako općim demografskim kretanjima tako i asimilaciji koja neminovno djeluje. Svi dobro znamo da su u prošlosti Bošnjaci bili jako skloni asimilaciji koja se nije toliko osjećala jer je kontinuiranim dotokom mladih generacija iz BiH u Hrvatsku na školovanje ili kao ekonomske migracije taj učinak kompenziran i naš je broj u nekoliko zadnjih popisa bio oko 40.000. Stoga je preduvjet opstanka Bošnjaka kao kolektiviteta istovremeno i jednako vrijedno njegovanje i razvijanje i nacionalnog i vjerskog identiteta, što još uvijek nije garancija već samo stvaranje povoljnih preduvjeta za suzbijanje asimilacije. Rezultati Popisa 2011. ohrabruju i trebamo svi, i nacionalne institucije i Islamska zajednica, nastaviti raditi na tome, prvenstveno među mladima. Našu budućnost i poziciju odredit ćemo prije svega mi sami svojim ponašanjem, odgojem u obitelji i organiziranim djelovanjem.

108

BoŠnjaČka Pismohrana

Dr. sc. Nenad Pokos Dr. sc. Zlatko Hasanbegović Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima stanovništva 2001. i 2011. godine1

Sažetak: U Hrvatskoj je već na prvom poratnom popisu stanovništva 1948. začet statistički fenomen “nacionalnog” rascjepa, tj. različitog izjašnjavanja nacionalne pripadnosti muslimanskoga stanovništva istoga etničkog podrijetla (Hrvati muslimani/neopredijeljeni muslimani). Ovaj će stariji statistički fenomen zbog prestanka popisivanja vjerske pripadnosti u jugoslavenskom razdoblju ostati prikriven, a ponovno će, i s novim obilježjima, izbiti na površinu u promijenjenim državno-pravnim okolnostima u hrvatskim popisima stanovništva 2001. i 2011. (Bošnjaci/Muslimani/ Hrvati muslimani). U članku se objašnjava popisna i političko-nacionalna pozadina toga fenomena te se na temelju objavljenih i neobjavljenih statističkih izvora analiziraju demografska obilježja svake od triju skupina stanovništva u pravilu istoga etničkog podrijetla, ali različito iskazane nacionalne pripadnosti. Usporedna analiza promjena u nacionalnom izjašnjavanju i demografskim obilježjima između dvaju popisa 2001. i 2011. pokazuju postupno prerastanje “trojnoga” (Bošnjaci/Muslimani/Hrvati muslimani) u dvojno nacionalno izjašnjavanje (Bošnjaci/Hrvati muslimani), čija će perspektiva i demografske značajke ovisiti, osim o popisnoj metodologiji, i o kretanju integracijsko-asimilacijskih društvenih procesa te o budućem demografskom, migracijskom i državno-političkom razvitku u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji se tek donekle nazire. Ključne riječi: Muslimani, Bošnjaci, Hrvati muslimani, nacionalno izjašnjavanje, popis stanovništva

UVOD Državno-politički okvir iskazivanja nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana u popisima stanovništva od 1948. do 1991. Državnim popisima na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine do 1948. nije popisivana nacionalna pripadnost stanovništva. Donekle je jedina 1

Izvorni znanstveni rad objavljen u časopisu Društvena istraživanja, God. 23 (2014), br. 3, str. 427-448 BoŠnjaČka Pismohrana

109

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

iznimka popis iz 1931. godine, koji prvi put uvodi i popisivanje “narodnosti”, ali u skladu s tadašnjom državnom jugoslavenskom nacionalnom ideologijom tek kao odabir između “jugoslavenske” i “drugih” narodnosti, a što se odnosilo na nacionalne manjine koje nisu uvrštavane u okvir državnoga “jugoslavenskog naroda” (Konačni rezultati …, 1954, str. XI). Popisna metodologija ograničena na utvrđivanje jezične i vjerske pripadnosti oslanjala se na činjenicu da je vjeroispovijed/konfesija u nekim slučajevima, posebice u Bosni i Hercegovini, u stvarnosti predstavljala ukorijenjenu i najpouzdaniju identitetsku razdjelnicu u osnovi istojezičnoga stanovništva. Takvim metodološkim pristupom državna je statistika ostajala i izvan utjecaja na problem konačnoga smjera nedovršenoga nacionalnog razvitka bosansko-hercegovačkih muslimana, prepuštenoga društvenoj evoluciji, te političkoj i kulturnoj akciji međusobno suprotstavljenih nacionalnih ideologija i njihovih nositelja, o čemu su i u predratnim tradicionalnim muslimanskim društvenim elitama u Bosni i Hercegovini postojala različita gledišta (Hadžijahić, 1974; Banac, 1988). Preokret u dotadašnjoj popisnoj metodologiji i ulozi državne statistike nastupio je nakon 1945. i komunističkoga preuzimanja vlasti, kada državno-partijsko vodstvo postaje jedinim tumačem i arbitrom ukupnoga nacionalnog razvitka, posebice u pitanju oblika, sadržaja i smjera nacionalnog određenja bosansko-hercegovačkih muslimana. Zato su svi poslijeratni jugoslavenski popisi stanovništva, osim izvora uobičajenih statističko-demografskih podataka, bili i refleksija promjenjivih državnopartijskih shvaćanja o ovom pitanju. Prvi poratni popis iz 1948. obuhvatio je izjašnjavanje stanovništva o nacionalnoj, ali ne i jezičnoj i vjerskoj pripadnosti, koja se, uz iznimku popisa iz 1953., sve do 1991. više nije popisivala (Gelo i Klemenčić, 1998). Time je u slučaju bosansko-hercegovačkih muslimana za državnu statistiku otvoren do tada nepoznat i državno-politički osjetljiv problem načina utvrđivanja i iskazivanja njihove nacionalne pripadnosti. Komunisti su okvir za svoje razumijevanje ovoga problema postavili još i prije poratnoga preuzimanja vlasti, u osnovi prenošenjem Staljinove definicije nacije, te glavnih postavki sovjetske nacionalne politike i federalizma na jugoslavenske prilike (Staljin, 1947; Broz, 1977). Suočena u Kraljevini Jugoslaviji s utjecajem međusobno suprotstavljenih nacionalnih ideologija, posebice u vezi s pitanjem nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) još je uoči rata prihvatila nedorečeno i promjenjivo stajalište po kojem bosansko-hercegovački muslimani nisu “formirana nacija”, ali su u odnosu na (pravoslavne) Srbe i (katoličke) Hrvate posebna “etnička grupa”. Shvaćanje o bosansko-hercegovačkim muslimanima kao posebnoj “etničkoj grupi” provlačilo se i kroz ratne komunističke političkonacionalne i državno-pravne objave, a o konačnom epilogu trebao je odlučiti kasniji “socijalistički” društveni razvitak, rasterećen “buržoaskoga” shvaćanja nacije. Takav pristup otvarao je mnoge perspektive, od muslimanskog “opredjeljivanja” za jednu od već “formiranih nacija” prema partijskim definicijama, do samostalnoga nacionalnog razvitka, o čemu, posebice u vezi s nacionalnim imenom, među vodećim komunističkim teoretičarima nije bilo jasnoga suglasja (Purivatra, 1969). 110

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Izraz ove nedorečenosti bio je i način provedbe prvoga poratnog popisa stanovništva 1948. godine, koji je prema službenim tumačenjima “prvi put u istoriji jugoslovenskih popisa omogućio da se dobije stvarna slika o nacionalnom sastavu stanovništva Jugoslavije”. Izravno postavljanje pitanja o narodnosti, “nevezano za nekakve prethodne grupacije i nesputavano političkim i sl. ograničenjima”, trebalo je pružiti i mogućnost “svakom pojedincu da slobodno izjavi kojoj narodnosti pripada”. Kako se isticalo, pretpostavke za to bile su stvorene “demokratskim rešenjem nacionalnog pitanja kroz narodnu revoluciju, a pravno zagarantovane Ustavom od 1946. i drugim odgovarajućim zakonskim propisima” (Konačni rezultati …, 1954, str. IX). U stvarnosti, iznimku od proklamiranoga načela “slobodnog i neograničenog” nacionalnog izjašnjavanja predstavljali su muslimani “jugoslavenskoga podrijetla”, za koje je određen poseban statistički modalitet koji je sadržavao alternativu između “opredjeljivanja” za već “formirane nacije” (Srbe, Hrvate i Makedonce) ili uvrštavanja u skupinu prigodno nazvanu “neopredijeljeni muslimani”. Takvim je pristupom potvrđen predratni i ratni komunistički teorijski stav, po kojem bosansko-hercegovački muslimani nemaju obilježja “nacije”, ali je privremeno napuštena i koncepcija o posebnoj muslimanskoj “etničkoj grupi”. Kako bi se zbog izostanka popisivanja vjerske pripadnosti 1948. barem donekle mogao utvrditi stvarni broj muslimana “jugoslavenskog etničkog podrijetla”, osim “neopredijeljenih muslimana” uvedeni su i popisni modeli “subnacionalne” pripadnosti, “Srbi muslimani”, “Hrvati muslimani”, u kasnijoj obradbi statistički pridodani ukupnom broju Srba i Hrvata, uz obrazloženje da je riječ o osobama “kod kojih nacionalna svest sve više nadjačava versku”, pa je zato “pravilno pripojiti ih onoj nacionalnoj grupi za koju su se sami opredelili i to manifestovali u odgovoru na pitanje o narodnosti prilikom izvršenja popisa” (Konačni rezultati …, 1954, str. XVII). Doseljavanje bosansko-hercegovačkih muslimana na područje današnje Republike Hrvatske započelo je nakon 1878. i austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Stalni porast njihova broja može se pratiti u svim popisima od 1910., a potvrđen je i rezultatima popisa iz 1948. godine (Hasanbegović, 2007). Upravo će ovim popisom u vezi s utvrđivanjem nacionalne pripadnosti muslimana u Hrvatskoj, podrijetlom ili rođenjem iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, biti začet statistički fenomen “nacionalnoga” rascjepa, tj. različitog izjašnjavanja nacionalne pripadnosti muslimanskoga stanovništva istoga etničkog podrijetla. Ovaj će statistički fenomen u Hrvatskoj u jugoslavenskom razdoblju zbog prestanka popisivanja vjerske pripadnosti ostati prikriven, za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj je s vremenom nestao. U promijenjenim državno-političkim okolnostima ponovno će izbiti na površinu u hrvatskim popisima stanovništva 2001. i 2011., kada će zadobiti i nova obilježja. Za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj su 1948. “neopredijeljeni muslimani” (89% ukupnoga broja muslimana) višestruko nadmašili “Srbe muslimane” (8,1%) i “Hrvate muslimane” (2,9%), u Hrvatskoj je popisano 3212 “Hrvata muslimana” (70,4% ukupnog broja muslimana), 1077 “neopredijeljenih muslimana” (23,6%) i 274 “Srba muslimana” (6%) (Konačni rezultati …, 1954, str. XVII). BoŠnjaČka Pismohrana

111

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

U vezi s popisivanjem nacionalne pripadnosti muslimana “jugoslavenskoga podrijetla” u popisu iz 1953. zadržana je gotovo ista metodologija kao i 1948. godine. Jedina iznimka bilo je napuštanje popisnoga modaliteta “neopredijeljeni muslimani” i uvođenje novoga, “Jugoslaveni neopredijeljeni”, među koje nisu uvrštavani samo muslimani “jugoslavenskoga podrijetla” nego i ostali istoga podrijetla, bez obzira na vjersku pripadnost. Zato su prema dobivenim naputcima popisivači prije upisivanja narodnosti popisane osobe morali utvrditi jesu li nacionalno neizjašnjeni “po svom etničkom poreklu Jugosloveni ili stranci, odnosno nacionalne manjine”. U istim metodološkim objašnjenjima kao primjer nacionalno “neizjašnjenih” osoba jugoslavenskoga podrijetla navode se “muslimani u Bosni i Hercegovini, a delom i u Sandžaku, Crnoj Gori i Makedoniji ili lica koja su navela pokrajinsku pripadnost, naprimer Bošnjak, Bokelj, Istranin itd.”. Ako nacionalno “neizjašnjena” osoba nije bila “po svom etničkom poreklu Jugosloven”, upisivana je kao “nacionalno neopredeljen” (Popis stanovništva 1953, 1959, str. XXXIV). Za razliku od Bosne i Hercegovine, gdje se 1953. godine većina muslimana izjasnila kao “Jugoslaveni neopredijeljeni” (91,8%), u Hrvatskoj su od ukupno 7064 muslimana kao i 1948. prevladali Hrvati muslimani (4057 ili 57,4% svih muslimana), u odnosu na muslimane “Jugoslavene neopredijeljene” (1583 ili 22,4%), i Srbe muslimane (237 ili 3,3%) (Popis stanovništva 1953, 1959).2 Ovaj popis, zbog kasnijeg ukidanja popisnoga modaliteta “Hrvat musliman” i “Srbin musliman” te prestanka popisivanja vjerske pripadnosti, ujedno je i zadnji prije 1991., u kojem se u Hrvatskoj mogao ustanoviti broj Hrvata muslimana. Nakon popisa iz 1953. godine dolazi do postupnoga zaokreta u državno-partijskom shvaćanju pitanja nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana. Prvi znak napuštanja dotadašnje koncepcije njihova uvrštavanja u različito označavane skupine nacionalno “neopredijeljenoga” stanovništva predstavlja popis stanovništva iz 1961. godine, u koji je uveden novi popisni modalitet “Muslimani (etnička pripadnost)”, ali uz zadržavanje modaliteta “Jugoslaveni nacionalno neopredijeljeni” (u popisu 1953. “Jugoslaveni neopredijeljeni”). U Hrvatskoj je kao “Muslimani (etnička pripadnost)” 1961. popisano 3113 osoba, dok je zbog nepopisivanja vjerske pripadnosti, osim Hrvata muslimana, nemoguće ustanoviti i broj muslimana među “Jugoslavenima nacionalno neopredijeljenim” (Popis stanovništva 1961, 1967). Broj muslimana podrijetlom ili doseljenih iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj je 1961. godine bio zasigurno veći od popisanih “Muslimana (etnička pripadnost)”, a na to upućuje i ukupan broj Hrvata muslimana i muslimana “Jugoslavena neopredijeljenih” u popisu iz 1953. godine. Bez sumnje i pod dojmom rezultata popisa stanovništva iz 1961., partijsko vodstvo u Bosni i Hercegovini već je 1963. ustanovilo da je “niz teškoća i zabuna u redovima Muslimana unijela (…) teza o opredjeljivanju Muslimana u pravcu Srba ili Hrvata, Ostale kategorije u kojima su u popisu 1953. prikazani muslimani u Hrvatskoj bile su: 8 Slovenaca, 277 Makedonaca, 103 Crnogorca, 3 Mađara, 1 Talijan, 4 Čeha-Slovaka (prikazani zajedno, op.a.), 1 Nijemac, 11 “ostalih Slavena” i 779 “ostalih neslavena” (Popis stanovništva 1953, 1959).

112

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

koja je dominirala do prije nekoliko godina”. Zaključeno je i da zamisao o “opredjeljivanju Muslimana nije imala nikakvog naučnog osnova”, a to je potvrdilo i “iskustvo u vezi sa opredjeljivanjem Muslimana prilikom popisa stanovništva”. Ovo je predstavljalo nagovještaj partijske odluke iz 1967. o pitanju nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, kada je prihvaćeno stajalište da je “praksa (...) pokazala štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi, odnosno kao Hrvati, jer se i ranije pokazalo, a to i današnja socijalistička praksa potvrđuje, da su Muslimani poseban narod” (Purivatra, 1969, str. 128-129). Državno-partijsko uvrštavanje Muslimana u red ustavno priznatih naroda koji tvore SFRJ trebalo je predstavljati i konačno rješenje problema nacionalne pripadnosti bosansko-hercegovačkih muslimana, postavši ujedno i jedini službeni okvir njihova nacionalnog izjašnjavanja na svim popisima do 1991. godine. Prvi popis nakon državno-partijske odluke o “priznanju” Muslimana proveden je 1971., kada je u Hrvatskoj popisano 18 457 Muslimana (Popis stanovništva 1971, 1974) u smislu nacionalnosti, što je bio porast od čak 492,9% u odnosu na broj izjašnjenih kao “Muslimani (etnička pripadnost)” iz 1961. godine. Kao i u ranijim popisima, dio muslimana u Hrvatskoj iskazao je svoju hrvatsku ili jugoslavensku nacionalnu pripadnost, ali zbog izostanka popisivanja vjerske pripadnosti taj se broj ne može ustanoviti. Porast broja Muslimana u Hrvatskoj zabilježen je i na popisu iz 1981., kada ih je popisano 23 740 (Popis stanovništva 1981, 1982) ili 28,6% više nego deset godina ranije. Zadnji jugoslavenski popis proveden je 1991., kada je u Hrvatskoj popisano 43 496 Muslimana (Popis stanovništva 1991, 1992), što je predstavljalo porast od čak 83,1% u odnosu na 1981. godinu. Popis iz 1991. prvi put nakon 1953. obuhvatio je i izjašnjavanje stanovništva o vjerskoj pripadnosti, pa je popisano i 4254 Hrvata muslimana, što je bilo 32,4% više u odnosu na popis iz 1948. te 4,9% više nego 1953. godine. Ostaje nepoznato koliki je bio broj muslimana Jugoslavena. Rezultati izjašnjavanja stanovništva o nacionalnoj pripadnosti u jugoslavenskom razdoblju otvorili su i pitanje objašnjenja značajnoga porasta broja Muslimana u Hrvatskoj, zabilježenog u svim popisima od 1961. do 1991. godine. S tim u vezi pojavilo se i mišljenje po kojem bi važan razlog “ubrzanoga povećanja” broja Muslimana u Hrvatskoj trebalo tražiti i u “postupnom i slobodnijem izjašnjavanju nacionalne posebnosti” (Nanić, 2012, str. 25). Ipak, statistički podaci pokazuju da je glavni razlog porasta broja Muslimana bilo njihovo doseljavanje iz Bosne i Hercegovine i ostalih republika FNRJ/SFRJ, u čemu je pitanje (ne)mogućnosti slobodnog izjašnjavanja nacionalne pripadnosti imalo zanemarivu i sporednu ulogu. Tako je među Muslimanima u Hrvatskoj 1981. godine bilo 15 018 doseljenika ili 63,3% od njihova ukupnoga broja (Popis stanovništva 1981, Tabela 056, 1986). Udio doseljenih među Muslimanima u Hrvatskoj povećao se 1991. na 31 883 ili 73,3% od njihova ukupnoga broja (Popis stanovništva 1991, 1997). Udio stvarno doseljenih 1981. i 1991. bio je i nešto veći, jer se doseljenjem smatralo samo zadnje preseljenje, pa se, primjerice, Musliman koji se BoŠnjaČka Pismohrana

113

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

između dva popisa doselio iz Bosne i Hercegovine, najprije na Rijeku, a iz Rijeke u Zagreb, statistički i nije prikazivao kao doseljenik u Hrvatsku. Osim pojačanoga doseljavanja, razloge velikoga porasta broja Muslimana donekle treba tražiti i u smanjenju broja muslimana nacionalno izjašnjenih kao Jugoslaveni. Potonjih je ukupno u Hrvatskoj 1981. godine bilo 379 057, a 1991. taj je broj pao na 106 041 (Popis stanovništva 1991, 1992). Nema sumnje da se i nepoznati broj Jugoslavena u Hrvatskoj na popisu iz 1981. na popisu iz 1991. nacionalno izjasnio kao Muslimani. Tablica 1. Broj Muslimana i Hrvata muslimana u Hrvatskoj od 1948. do 1991. godine Muslimani*

Hrvati muslimani

Aps.

Udio u uk. st. RH

Aps.

Udio u uk. st. RH

1948.

1 077

0,0

3 212

0,1

1953.

1 053

0,0

4 057

0,1

1961.

3 113

0,1

1971.

18 457

0,4

1981.

23 740

0,5

1991.

43 469

0,9

4 254

0,1

Izvor: Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine. Knjiga IX. Stanovništvo po narodnosti, SZS, Beograd, 1954. Popis stanovništva 1953. Knjiga I. Vitalna i etnička obeležja. Konačni rezultati za FNRJ i narodne republike, SZS, Beograd, 1959. Popis stanovništva 1961. Knjiga VI. Vitalna, etnička i migraciona obeležja. Rezultati za opštine, SZS, Beograd, 1967. Popis stanovništva 1971. Vitalna, etnička i migraciona obeležja. Rezultati po republikama i pokrajinama. Knjiga I, SZS, Beograd, 1974. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981. Stanovništvo prema narodnosti 19711981. po općinama. Dokumentacija 500.1, RZS, Zagreb, 1982. Popis stanovništva 1991. Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, DZS, 1992. * Za broj Muslimana uzet je 1948. broj “muslimana neopredijeljenih”, 1953. broj muslimana među “Jugoslavenima neopredijeljenima”, 1961. broj “Muslimana (etnička pripadnost)”, a od 1971. do 1991. broj Muslimana. Broj Hrvata muslimana od 1961. do 1981. nepoznat je, jer se stanovništvo tih godina nije popisivalo po vjerskoj pripadnosti.

PREOBRAZBA MUSLIMANA U BOŠNJAKE I IZJAŠNJAVANJE O NACIONALNOJ PRIPADNOSTI U HRVATSKOJ 2001. I 2011. GODINE Državno-partijska odluka o priznanju nacije Muslimani (sastavni dio koje su bosansko-hercegovački muslimani i njihovi dijelovi izvan Bosne i Hercegovine) nadživjela je raspad SFRJ i uspostavu državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine. U novim okolnostima nakon sloma komunističke vladavine dolazi i do prvih pokušaja preispitivanja imena Muslimani kao neprikladne vjerske oznake za označavanje nacionalne pripadnosti, o čemu u osvit rata nije bilo suglasja među muslimanskim političkim, kulturnim i vjerskim elitama. U prvo vrijeme prevladali su zagovor114

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

nici zadržavanja vjerskog imena Muslimani i kao oznake za nacionalnu pripadnost, među ostalim i kako bi se izbjegao statistički “nacionalni” rascjep na popisu stanovništva iz 1991. (Purivatra, Imamović i Mahmutćehajić, 1991; Filandra, 2006). Nasuprot njima našli su se zagovornici prihvaćanja imena Bošnjaci kao jedine povijesno utemeljene nacionalne oznake za bosansko-hercegovačke muslimane, uglavnom povezani s djelovanjem bošnjačkoga emigrantskog političara i javnog radnika Adila Zulfikarpašića, koji je nakon 1990. svoje djelovanje prenio u Bosnu i Hercegovinu (Filandra i Karić, 2002). Iako se činilo kako će se pitanje nacionalnog imena prepustiti društvenoj i političko-nacionalnoj evoluciji, do preokreta dolazi pod utjecajem dramatičnih ratnih okolnosti, kada su predstavnici muslimanskih političkih, vjerskih i kulturno-prosvjetnih ustanova odbacili dotadašnja razmimoilaženja i na okupljanju nazvano Bošnjački sabor 1993. usvojili odluku da se Muslimanima “vrati povijesno i narodno ime Bošnjaci” (Filandra, 2006, str. 205). Preobrazba Muslimana u Bošnjake potvrđena je i svim kasnijim ustavno-pravnim sporazumima, koji su postali i podlogom suvremenoga ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine. Odluku Bošnjačkoga sabora u Sarajevu o nacionalnom imenu Bošnjaci prihvatile su i muslimanske etničke udruge izvan Bosne i Hercegovine, uključujući i one u Hrvatskoj, koje su to potvrdile uklanjanjem muslimanske oznake u svojemu imenu (Kulturno društvo Muslimana Hrvatske Preporod/Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod, Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske/Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske) (Nanić, 2012). Budući da ni jedna dotadašnja muslimanska etnička udruga i politička stranka u Hrvatskoj nakon 1993. više nije isticala ime Muslimani kao nacionalnu oznaku te da je o nacionalnom imenu Bošnjaci uspostavljeno široko suglasje, očekivalo se da će bošnjački epilog političko-nacionalnog razvitka bosansko-hercegovačkih muslimana dobiti svoju potvrdu i na hrvatskom državnom popisu stanovništva. U provedbi hrvatskoga popisa iz 2001. i 2011. napuštena je prijašnja popisna praksa određivanja modaliteta nacionalnog izjašnjavanja, koje je prvi put bez ikakvih ograničavanja prepušteno slobodnom iskazivanju stanovništva. Ipak, umjesto očekivane statističke potvrde preobrazbe Muslimana iz popisa 1991. u Bošnjake, među muslimanima u Hrvatskoj istoga etničkog podrijetla 2001. i 2011. obnovljen je i produbljen raniji statistički rascjep, zabilježen 1948. i 1953., zbog izostanka popisivanja vjerske pripadnosti prikrivenog 1961., 1971. i 1981. te samo nagoviještenoga 1991. godine. Stariji fenomen iz jugoslavenskog razdoblja “dvojnoga” nacionalnog izjašnjavanja (Muslimani/Hrvati) prerastao je 2001. i 2011. u “trojni” (Bošnjaci/ Hrvati/Muslimani). Prema popisu stanovništva iz 2001., u Hrvatskoj je bilo 20 755 Bošnjaka i 19 677 Muslimana, što je ukupno (40 432), nešto manje od broja Muslimana (43 496) iz 1991. godine. Razliku treba tražiti u činjenici da je 2001. popisano i 6848 Hrvata muslimana, što je značilo porast njihova broja u odnosu na 1991. od 61%, a među kojima je bio i određeni broj Muslimana iz prethodnoga popisa (Popis stanovništva 2001, 2003). BoŠnjaČka Pismohrana

115

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

Isti rascjep u izjašnjavanju o nacionalnoj pripadnosti, ali u promijenjenim omjerima u korist Bošnjaka i Hrvata muslimana, zabilježen je i na popisu iz 2011., kada je prema nacionalnoj pripadnosti bilo 31 479 Bošnjaka (51,7% više od 2001.), 9647 Hrvata muslimana (40,9% više od 2001.) i 7558 Muslimana (61,6% manje od 2001.) (Popis stanovništva 2011, neobjavljeni podaci DZS-a). Činjenica da je 2001. i 2011. u Hrvatskoj značajan broj osoba svoju nacionalnu pripadnost i dalje izjašnjavao imenom Muslimani, pojavilo se pitanje je li riječ o “nacionalnoj manjini”, skupini s posebnim etničkim obilježjima u odnosu na Bošnjake i Hrvate muslimane ili o statističkoj anomaliji i manifestaciji konfuzije u nacionalnom izjašnjavanju, koja će s protekom vremenom nestati. Razlozi opstanka statističkog izjašnjavanja “muslimanske” nacionalne pripadnosti u Hrvatskoj, neovisno o bošnjačkom političko-nacionalnom razvitku u Bosni i Hercegovini, do sada nisu bili predmetom podrobnijih socioloških istraživanja provedenih na reprezentativnom uzorku nacionalno izjašnjenih Muslimana. Jedan pokušaj anketnog ispitivanja razloga toga fenomena u Gradu Zagrebu potvrđuje tezu kako nije riječ o stvarnom osjećaju “muslimanske” nacionalne pripadnosti kao posebnog identiteta ili alternativne nacionalne koncepcije suprotstavljene suvremenoj bošnjačkoj nacionalnoj ideologiji, nego da je riječ o pojavi koja se među ispitanicima objašnjavala kao “navika na stari naziv”, nerazlikovanje vjerske i nacionalne pripadnosti ili “neobaviještenost” o bošnjačkom odbacivanju naziva Muslimani kao nacionalnog imena (Hodžić, 2011, str. 21). Bošnjački politički predstavnici i udruge u Hrvatskoj nakon objave rezultata popisa 2001. postavili su zahtjev da se Muslimani u službenoj statistici pridodaju Bošnjacima jer hrvatski Ustav i zakoni Muslimane ne priznaju kao nacionalnu manjinu. Time bi se i broj Bošnjaka približio broju Muslimana iz 1991., a što bi utjecalo na ostvarivanje onih zakonskih i ustavnih prava bošnjačke nacionalne manjine koja su povezana s njezinom brojnošću prema rezultatima popisa stanovništva (Tatalović, 2005; Nanić, 2012). Osim ovoga zahtjeva, tražilo se i da se vladinom odlukom svi Muslimani u biračkim popisima “preimenuju” u Bošnjake, uz obrazloženje da “pripadaju bošnjačkom korpusu”, ili da se u određenom roku preregistriraju u neku drugu nacionalnost po njihovu izboru, što je sve imalo uporište u mišljenju da nije riječ o iskazu stvarne nacionalne pripadnosti nego statističkoj anomaliji (Nanić, 2012, str. 24). Državni zavod za statistiku nije prihvatio ove zahtjeve, a Muslimane, bez obzira na njihovu razmjernu brojnost, u osnovnim tablicama rezultata popisa nije prikazao posebno kao ostalu dvadeset i jednu nacionalnu manjinu, nego su bez obzira na njihovo stvarno etničko podrijetlo uvršteni u skupinu “ostali europski narodi” (Pokos, 2004). Nasuprot takvom rješenju državne statistike, vlada je iz političkih razloga prihvatila dio zahtjeva bošnjačkih predstavnika i njihovo tumačenje da Muslimani predstavljaju nacionalno “neizjašnjene” Bošnjake, pa je 2007. donijela privremenu odluku da se osobama upisanim u biračke popise kao Muslimani omogući aktivno biračko pravo na izborima za članove Vijeća bošnjačke nacionalne manjine i predstavnike bošnjačke nacionalne manjine u jedinicama lokalne i područne (regionalne) 116

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

samouprave. To je izazvalo nezadovoljstvo dijela predstavnika romske nacionalne manjine, koji su upozorili da među Muslimanima ima i određeni broj etničkih Roma (Nanić, 2012). Osim činjenice da među Muslimanima ima i pojedinaca iz manje brojnih skupina različitoga etničkog podrijetla (Romi, kosovski Goranci, makedonski Torbeši), i rezultati popisa iz 2011. pokazali su da je značajno smanjenje broja Muslimana u odnosu na prethodni popis bilo posljedica njihova iskazivanja bošnjačke i dijelom hrvatske nacionalne pripadnosti.

KRETANJE BROJA BOŠNJAKA, MUSLIMANA I HRVATA MUSLIMANA U HRVATSKOJ PO ŽUPANIJAMA 2001. I 2011. GODINE Bošnjaci Apsolutni broj Bošnjaka 2001. i 2011. bio je najveći u Gradu Zagrebu te u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji i jedino ih je u svakoj od ovih triju jedinica bilo više od tri tisuće (Tablica 2). Po udjelu Bošnjaka u ukupnom broju stanovnika županije, a većim od njihova udjela u ukupnom broju stanovnika Republike Hrvatske 2011. godine (0,7%), izdvajaju se Istarska županija (3%), Primorsko-goranska županija (1,6%), Dubrovačko-neretvanska županija (1,6%), Sisačko-moslavačka županija (1,4%), Grad Zagreb (1%), Vukovarsko-srijemska županija (1%) i Karlovačka županija (0,8%). U svim ostalim županijama 2011. godine udio Bošnjaka u ukupnom stanovništvu županije bio je neznatan (između 0,0% i 0,4%). Apsolutni broj Bošnjaka se između popisa 2001. i 2011. smanjio samo u Koprivničko-križevačkoj i Varaždinskoj županiji, dok je u Požeško-slavonskoj županiji ostao nepromijenjen. Među županijama s relativnim porastom broja Bošnjaka izdvajaju se Sisačko-moslavačka (116,7%) i Zadarska županija (102,6%), u kojima se njihov broj više nego udvostručio. Blizu udvostručenja broja Bošnjaka jesu Istarska županija (99,7%) te Ličkosenjska županija (90,9%), u kojoj je porast rezultat znatno manjega apsolutnog iznosa, odnosno broj Bošnjaka povećan je tek za osamdeset osoba, za razliku od porasta u Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je iznosio 1327 osoba. Porast broja Bošnjaka u gotovo svim županijama nije posljedica prirodnoga prirasta ili pozitivne migracijske bilance (tj. većega broja doseljenih nego iseljenih) nego promjene nacionalnog izjašnjavanja osoba koje su se 2001. izjašnjavale kao Muslimani, a 2011. kao Bošnjaci. Širok raspon relativnih iznosa promjene broja Bošnjaka između pojedinih županija proizlazi iz različite uspješnosti akcija bošnjačkih udruga i vijeća na terenu, a u cilju poticanja izjašnjavanja kao Bošnjaci.

BoŠnjaČka Pismohrana

117

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

Tablica 2. Bošnjaci u Hrvatskoj po županijama 2001. i 2011. godine 2001.

2011.

Aps.

2011./ 2001.

Zagrebačka

877

0,3

1 428

0,4

162,8

Krapinsko-zagorska

0,1

118,0

Sisačko-moslavačka

1 137

0,6

2 464

1,4

216,7

Karlovačka

892

0,6

986

0,8

110,5

Varaždinska

116

0,1

114

0,1

98,3

Koprivničko-križevačka

0,1

68,8

Bjelovarsko-bilogorska

0,0

121

0,1

183,3

3 021

1,0

4 877

1,6

161,4

Ličko-senjska

0,2

168

0,3

190,9

Virovitičko-podravska

0,1

115,9

Požeško-slavonska

0,1

100

Brodsko-posavska

372

0,2

453

0,3

121,8

Zadarska

266

0,2

539

0,3

202,6

Osječko-baranjska

410

0,1

434

0,1

105,9

Županija

Primorsko-goranska

Šibensko-kninska

142

0,1

204

0,2

143,7

1 138

0,6

1 746

1,0

153,4

888

0,2

1 389

0,3

156,4

Istarska

3 077

1,5

6 146

3,0

199,7

Dubrovačko-neretvanska

1 760

1,4

1 978

1,6

112,4

Međimurska

0,0

163,3

Grad Zagreb

6 204

0,8

8 119

1,0

130,9

HRVATSKA

20 755

0,5

31 479

0,7

151,7

Vukovarsko-srijemska Splitsko-dalmatinska

Izvor: Popis stanovništva 2001. Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama. www.dzs.hr

Muslimani Prije prikaza kretanja broja Muslimana po hrvatskim prostornim jedinicama, zanimljivo je usporediti njihov broj s brojem Bošnjaka 2001. po županijama (Tablice 2 i 3). Iako je na razini Hrvatske 2001. godine broj Bošnjaka i Muslimana bio podjednak, odnosno Bošnjaka je bilo tek 5,5% više, odnos njihova broja po županijama uvelike se razlikuje. Promatrajući Bošnjake i Muslimane u devet županija u kojima je 2001. njihov broj bio zamjetniji (županije u kojima je i jednih i drugih bilo više od 700), proizlazi da je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji broj Bošnjaka bio 138,8% 118

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

veći od broja Muslimana. Znatno veći broj Bošnjaka od Muslimana zabilježen je i u Gradu Zagrebu (53,9%), u nešto manjoj mjeri u Karlovačkoj županiji (23%) i Zagrebačkoj županiji (16,3%), dok je u Splitsko-dalmatinskoj županiji bio najbliži prosjeku (9,8%). U ostalim županijama zabilježeno je više Muslimana od Bošnjaka; u Sisačko-moslavačkoj županiji 83,1%, Istarskoj županiji 24,5%, Vukovarsko-srijemskoj županiji 15,7%, a u Primorsko-goranskoj županiji 12,6%. U dvije županije s najvećim brojem Muslimana 2011. godine njihov se broj od 2001. smanjio približno državnom prosjeku (61,6%), u Gradu Zagrebu 60,5% i Primorsko-goranskoj županiji 58,1%. Nasuprot tome, u tri županije u kojima su Muslimani 2001. bili najbrojniji u odnosu na Bošnjake, smanjenje njihova broja bilo je i najveće: u Vukovarsko-srijemskoj županiji 77,2%, Istarskoj županiji 70,3%, a Sisačko-moslavačkoj županiji 66,3%. Broj Muslimana 2011. povećan je samo u Ličkosenjskoj županiji (5%), ali se zbog maloga apsolutnog broja (106 Muslimana) to može smatrati zanemarivim ili slučajnošću. Među ostalim županijama ističe se Karlovačka županija sa smanjenjem od samo 12,6%, pa je 2011. ta županija, uz Istarsku i Primorsko-goransku županiju, imala najveći udio Muslimana u ukupnom stanovništvu (0,5%). Tablica 3. Muslimani u Hrvatskoj po županijama 2001. i 2011. godine 2001.

2011.

Aps.

2011./ 2001.

Zagrebačka

754

2,4

387

0,1

51,3

Krapinsko-zagorska

0,0

43,1

Sisačko-moslavačka

2 082

1,1

701

0,3

33,7

Karlovačka

725

0,5

634

0,5

87,4

Varaždinska

259

0,1

0,0

8,9

Koprivničko-križevačka

0,0

62,1

Bjelovarsko-bilogorska

133

0,1

52,6

3 402

1,1

1 426

0,5

41,9

Ličko-senjska

101

0,2

106

0,2

105,0

Virovitičko-podravska

0,1

73,7

Požeško-slavonska

0,1

55,3

Brodsko-posavska

401

0,2

122

0,1

30,4

Zadarska

213

0,1

109

0,1

51,2

Osječko-baranjska

450

0,1

264

0,1

58,7

Šibensko-kninska

102

0,1

56,9

1 317

0,6

300

0,1

22,8

809

0,2

203

0,1

25,1

Županija

Primorsko-goranska

Vukovarsko-srijemska Splitsko-dalmatinska

BoŠnjaČka Pismohrana

119

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

2001.

2011.

Aps.

2011./ 2001.

3 831

1,9

1 138

0,5

29,7

Dubrovačko-neretvanska

737

0,6

238

0,2

32,3

Međimurska

0,1

45,7

Grad Zagreb

4 030

0,5

1 591

0,2

39,5

HRVATSKA

19 677

0,4

7 558

0,2

38,4

Županija Istarska

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

Hrvati muslimani U Tablici 4 prikazan je apsolutni broj Hrvata muslimana po županijama 2001. i 2011. godine, ali s obzirom na to da ni u jednoj nisu činili više od 1% stanovništva, prikazan je samo udio u njihovu ukupnom broju u Hrvatskoj, a ne u stanovništvu pojedine županije, kao za Bošnjake i Muslimane u Tablicama 2 i 3. Vidi se kako je 2011. najviše Hrvata muslimana živjelo u Gradu Zagrebu (35% od ukupnoga broja), a indikativno je da su iste godine Bošnjaci u Gradu Zagrebu imali manji udio u svojem ukupnom broju (25,8% – Tablica 2). Međutim, porast broja Hrvata muslimana u Gradu Zagrebu od 2001. do 2011. od 29,7% bio je ispod državnoga prosjeka njihova rasta (40,9%) pa je u odnosu na 2001. godinu Grad Zagreb smanjio njihov udio u ukupnom broju za tri postotna boda (sa 38% na 35%). Po apsolutnom broju Hrvata muslimana izdvaja se i Primorsko-goranska županija (14,7% od ukupnoga broja), pa je u toj županiji i Gradu Zagrebu 2011. godine živjela gotovo polovica (49,7%) svih Hrvata muslimana u Hrvatskoj. Najveći relativni porast broja Hrvata muslimana zabilježen je u Zadarskoj županiji te u županijama gdje je 2001. bilo manje od trideset pripadnika: Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, Međimurskoj županiji i Ličko-senjskoj županiji. Zbog relativno maloga broja Hrvata muslimana podaci za potonje tri županije nisu dovoljno statistički signifikantni. Unatoč također relativno malom broju Hrvata muslimana 2001., Požeško-slavonska županija jedina je županija koja bilježi smanjenje njihova broja do 2011. godine. Tablica 4. Hrvati muslimani u Hrvatskoj po županijama 2001. i 2011. godine 2001.

2011.

Aps.

2011./ 2001.

Zagrebačka

318

4,6

583

6,0

183,3

Krapinsko-zagorska

0,4

131,0

Sisačko-moslavačka

386

5,6

505

5,2

130,8

Karlovačka

179

2,6

281

2,9

157,0

Varaždinska

0,8

1,0

171,4

Županija

120

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

2001.

2011.

Aps.

2011./ 2001.

Koprivničko-križevačka

0,4

179,2

Bjelovarsko-bilogorska

0,3

0,4

236,4

Primorsko-goranska

828

12,1

1 416

14,7

171,0

Ličko-senjska

0,4

0,5

189,3

Virovitičko-podravska

0,6

0,5

125,6

Požeško-slavonska

0,6

0,3

79,5

Brodsko-posavska

491

7,2

545

5,6

111,0

Zadarska

120

1,8

290

3,0

241,7

Osječko-baranjska

189

2,8

211

2,2

111,6

Šibensko-kninska

1,1

0,8

108,2

Vukovarsko-srijemska

113

1,7

137

1,4

121,2

Splitsko-dalmatinska

296

4,3

394

4,1

133,1

Istarska

460

6,7

808

8,4

175,7

Dubrovačko-neretvanska

538

7,9

637

6,6

118,4

Međimurska

0,3

0,4

194,4

Grad Zagreb

2 602

38,0

3 374

35,0

129,7

HRVATSKA

6 848

100

9 647

100

140,9

Županija

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

SPOLNA STRUKTURA BOŠNJAKA, MUSLIMANA I HRVATA MUSLIMANA U HRVATSKOJ 2001. I 2011. Za razliku od ukupnoga stanovništva Hrvatske, gdje su u ukupnom stanovništvu prevladavale žene (51,9% 2001. godine, a 51,8% 2011. godine), kod sve tri promatrane skupine obje godine vidljiv je veći broj muškaraca nego žena (Tablica 5). Najveća neravnoteža po spolu zabilježena je kod Bošnjaka, gdje je 2001. godine na 1000 muškaraca dolazilo 904,8 žena, dok je 2011. godine koeficijent feminiteta (broj žena na 1000 muškaraca) bio još i manji te je iznosio samo 884. Sasvim drugačiji trend pokazuju Muslimani i Hrvati muslimani, kod kojih je udio žena i koeficijent feminiteta između 2001. i 2011. povećan, s tim da su ti pokazatelji u obje godine bili nešto veći kod Muslimana. Ovdje je očito riječ o tome da se kod Muslimana relativno veći broj muškaraca nego žena iz 2001. godine počeo izjašnjavati 2011. godine na drugačiji način, tj. Bošnjacima. Valja pretpostaviti da se slično dogodilo i kod Hrvata muslimana, s tim da je ovdje riječ o znatno manjem broju osoba. BoŠnjaČka Pismohrana

121

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

Tablica 5. Spolna struktura Bošnjaka, Muslimana i Hrvata muslimana u Hrvatskoj 2001. i 2011. godine Spol

Bošnjaci

Muslimani

Hrvati muslimani

2001.

2011.

2001.

2011.

2001.

2011.

Broj muškaraca

10 896

16 709

10 174

3 822

3 558

4 930

52,5

53,1

51,7

50,6

52,0

51,1

Broj žena

9 859

14 770

9 503

3 736

3 290

4 717

47,5

46,9

48,3

49,4

48,0

48,9

Koeficijent feminiteta

904,8

884,0

934,0

977,5

924,6

956,8

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a, Popis stanovništva 2011. Stanovništvo prema narodnosti, starosti i spolu. www.dzs.hr

DOBNA STRUKTURA BOŠNJAKA, MUSLIMANA I HRVATA MUSLIMANA U HRVATSKOJ 2001. I 2011. GODINE Sve tri promatrane skupine pokazuju 2001. i 2011. znatne razlike u dobnoj strukturi. Prema indeksu starenja (koji pokazuje broj osoba starih 60 i više godina na 100 mladih od 0 do 19 godina), ukupno stanovništvo Hrvatske imalo je 2001. godine tek nešto više mladoga stanovništva od staroga, jer je na 100 mladih dolazilo 90,7 starih. Istodobno je kod Hrvata muslimana indeks starenja bio nešto veći (92,8), kod Muslimana znatno manji (44,2), dok su Bošnjaci (64,2) bili jedna od rijetkih nacionalnih manjina (uz Rome i Albance) s mlađim stanovništvom od hrvatskoga prosjeka, ali i od svih u Hrvatskoj nacionalno izjašnjenih kao Hrvati, bez obzira na vjersku pripadnost (83,4). Indeks starenja stanovništva Hrvatske 2011. godine porastao je na 115, pa su Hrvati muslimani s indeksom starenja 92,8 postali relativno mlađi od prosjeka starosti hrvatskoga stanovništva, ali i od ukupnoga prosjeka svih Hrvata, među kojima je na 100 mladih dolazilo 105,7 starih stanovnika. Kod Bošnjaka je indeks starenja iznosio 114,3, čime su se gotovo izjednačili s prosjekom ukupnoga stanovništva, dok je među Muslimanima prevladavalo izrazito staro stanovništvo s indeksom starenja od čak 162 (Tablica 6). Iz toga proizlazi da su Bošnjaci i Muslimani između 2001. i 2011. znatno ostarjeli, a kod Muslimana to je bilo posebno izraženo. Glavni razlog ove pojave jesu promjene u izjašnjavanju Muslimana, koji su 2001. bili u mlađoj životnoj dobi, a što se 2001. i 2011. može pratiti, primjerice, brojem Muslimana po pojedinačnim godinama starosti. Kako za osobe do petnaeste godine života podatke o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti daje jedan od roditelja, usvojitelja ili skrbnika, analizom podataka za osobe koje su 2001. godine već imale 15 ili više godina vidi se sljedeće: 2001. u dobi od 15 godina bilo je 216 Muslimana, dok ih je 2011. godine zabilježeno 112 u dobi od 25 godina. Broj od 201 Muslimana šesnaestogodišnjaka iz 2001. smanjen je u 2011. na 125 koji su imali 26 godina. Između deset promatranih 122

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

godina smanjio se i broj od 192 nekadašnjih sedamnaestogodišnjih Muslimana na samo 111 u dobi od 27 godina. Kod osamnaestogodišnjaka, odnosno dvadesetosmogodišnjaka, taj je pad još izraženiji – 233 Muslimana 2001. godine, odnosno samo 120 u 2011. godini itd. “Nestanak” Muslimana ovih dobnih skupina između dva popisa upravo je rezultat promjene njihova izjašnjavanja nacionalne pripadnosti, najviše kao Bošnjaci, dio kao Hrvati, a vjerojatno se i poneki od Muslimana iz 2001. u međuvremenu iselio iz Hrvatske. Tablica 6. Dobna struktura Bošnjaka, Muslimana i Hrvata muslimana u Hrvatskoj 2001. i 2011. godine Dobne skupine

Bošnjaci

Muslimani

Hrvati muslimani

2001.

2011.

2001.

2011.

2001.

2011.

0-19

4 661

5 233

5 012

1 105

1 416

1 839

22,5

16,6

25,5

14,6

20,7

19,1

20-59

13 017

20 261

12 335

4 663

4 096

5 829

62,7

64,4

62,7

61,7

59,8

60,4

60 i više

2 993

5 985

2 216

1 790

1 314

1 979

14,4

19,0

11,3

23,4

19,2

20,5

Indeks starenja

64,2

114,3

44,2

162,0

92,8

107,6

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a * Razlika do ukupnoga broja Bošnjaka, Muslimana i Hrvata muslimana 2001. odnosi se na stanovništvo nepoznate starosti.

BOŠNJACI, MUSLIMANI I HRVATI MUSLIMANI PREMA MJESTU I DRŽAVI ROĐENJA 2001. I 2011. GODINE Prema mjestu, odnosno državi, rođenja pripadnika svih triju skupina vidi se da Bošnjaci pokazuju najmanji stupanj autohtonosti, jer ih je u obje godine rođenih u Hrvatskoj bilo manje od 30% ukupnoga broja, odnosno 27% u 2001. i 29,5% u 2011. godini (Tablice 7 i 8). Muslimani rođeni u Hrvatskoj 2001. činili su 31,4% svojega ukupnog broja, a 2011. njihov se broj smanjio na 27,2%. Hrvati muslimani imali su u obje godine najveći udio rođenih u Hrvatskoj, a kod njih je taj udio između 2001. i 2011. i najznačajnije povećan (6,8%) te je 2011. iznosio 46%. Promatrajući Bošnjake, Muslimane i Hrvate muslimane rođene u Hrvatskoj prema naselju rođenja i naselju popisa, zapaža se da je znatno veći broj pripadnika svih skupina rođen u naselju gdje je i popisan, a poredak po udjelima rođenih u naselju i izvan naselja popisa isti je kao i kod ukupnoga broja rođenih u Hrvatskoj. Uočava se tek da je kod Muslimana između 2001. i 2011. neznatno smanjen udio rođenih u naselju popisa (sa 27,2% na 26,8%). BoŠnjaČka Pismohrana

123

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

Tablica 7. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani rođeni u Hrvatskoj prema popisu 2001. g. Rođeni u RH Aps.

Rođeni u naselju popisa Aps.

Rođeni u drugom naselju RH Aps.

Bošnjaci

5 589

27,0

4 891

23,6

698

3,4

Muslimani

6 160

31,4

5 343

27,2

817

4,2

Hrvati muslimani

2 683

39,2

2 204

32,2

479

7,0

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

Tablica 8. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani rođeni u Hrvatskoj prema popisu 2011. g. Rođeni u RH

Rođeni u naselju popisa

Rođeni u drugom naselju RH

Aps.

Bošnjaci

9 303

29,5

7 691

24,4

1 612

5,1

Muslimani

2 649

35,1

2 022

26,8

627

8,3

Hrvati muslimani

4 438

46,0

3 317

34,4

1 121

11,6

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

Ako se rođeni izvan Hrvatske prikažu prema državi rođenja, vidi se da je 2001. godine kod sve tri skupine u Bosni i Hercegovini rođeno više od 90% svih rođenih u inozemstvu (Tablica 9). Ipak, taj je udio najveći kod Bošnjaka (95,7%), a manji kod Hrvata muslimana (91,5%) i Muslimana (90,2%). Utvrđivanje udjela rođenih u drugim državama za 2001. donekle je otežano, jer je dio kao državu rođenja navodio samo Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ), a dio pojedinačno Crnu Goru, Kosovo ili Srbiju, koje su u tom trenutku sve bile u sastavu SRJ. Ipak, uočava se da je udio rođenih u tim zemljama relativno najviši među Muslimanima, a najmanji među Bošnjacima. Tablica 9. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani rođeni izvan Hrvatske prema popisu 2001. g. Bošnjaci

Muslimani

Hrvati muslimani

Aps.

Ukupno rođeni u inozemstvu

15 131

100

13 467

100

4 151

100

BiH

14 487

95,7

12 146

90,2

3 796

91,5

161

1,1

196

1,6

1,0

Kosovo

0,3

318

2,6

1,1

Crna Gora

178

1,2

250

2,1

1,8

SRJ

187

1,3

349

2,6

1,7

Makedonija

0,1

128

1,1

0,9

Ostale zemlje

0,4

0,7

102

2,7

Srbija

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

124

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Slično je zabilježeno i 2011., s tim da se udio rođenih u Bosni i Hercegovini blago smanjio kod sve tri skupine. Međutim, udio rođenih u Bosni i Hercegovini u ukupnom broju rođenih izvan Hrvatske i dalje je najviši među Bošnjacima (94,9% – Tablica 10), kod kojih, s druge strane, rođeni na Kosovu i u Makedoniji čine tek neznatan broj (99 ili 0,4% svih rođenih izvan Hrvatske). Kod Muslimana je 2011. ponovno zabilježen najmanji udio rođenih u Bosni i Hercegovini, dok se među ostalim državama donekle ističe udio Muslimana rođenih na Kosovu (6,2%). S druge strane, kod Hrvata muslimana udio rođenih u “ostalim” zemljama (5,3%) nešto je značajniji nego kod Bošnjaka (1,5%) i Muslimana (1,8%). Tablica 10. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani rođeni izvan Hrvatske prema popisu 2011. godine Bošnjaci

Muslimani

Hrvati muslimani

Aps.

Ukupno rođeni u inozemstvu

22 166

100

4 902

100

5 202

100

BiH

21 040

94,9

4 192

85,5

4 537

87,2

Srbija

356

1,6

131

2,7

105

2,0

Kosovo

0,3

304

6,2

126

2,4

Crna Gora

324

1,5

124

2,5

1,8

Makedonija

0,1

1,3

1,2

Ostale zemlje

337

1,5

1,8

278

5,3

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

BOŠNJACI I MUSLIMANI U HRVATSKOJ PREMA VJERSKOJ PRIPADNOSTI 2001. I 2011. GODINE Iako sve tri skupine imaju temelj u muslimanskom stanovništvu istoga etničkog podrijetla, popisi iz 2001. i 2011. godine pokazuju da svi Bošnjaci i Muslimani ne iskazuju i islamsku vjersku pripadnost. Bez obzira na to što je riječ o razmjerno zanemarivom broju, u obje skupine zabilježeno je izjašnjavanje različitih vjerskih pripadnosti, uključujući i izjašnjene kao agnostici, ateisti, neizjašnjeni i sl. U Tablicama 11 i 12 prikazan je broj Bošnjaka prema vjerskoj pripadnosti 2001. i 2011. godine. Nazivi vjeroispovijedi i ostalih kategorija prikazani su u tablicama na isti način kao i u objavljenim rezultatima popisa pojedinih godina, pa zbog toga podaci donekle nisu potpuno usporedivi. Tako se za 2011. ne može iščitati broj grkokatolika koji su te godine zajedno s rimokatolicima prikazani kao “katolici”. Također se ne može saznati koliko je 2001. bilo agnostika, a koliko “neizjašnjenih”, jer su te dvije kategorije tada prikazane zajedno, a 2011. svaka zasebno (s tim da su agnosticima dodani “skeptici”) itd. (Pokos, 2014). BoŠnjaČka Pismohrana

125

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

Iz prikazanih podataka proizlazi da je porast broja muslimana (vjeroispovijed) u Hrvatskoj između 2001. i 2011. godine od 52,4% približan ukupnom porastu broja Bošnjaka od 51,7%, pa je stoga udio muslimana među Bošnjacima gotovo jednak u obje popisne godine (88,4% naspram 88,8%). I kod Bošnjaka u obje je godine približan i udio katolika, dok je udio pravoslavaca, unatoč blagom apsolutnom porastu, smanjen na ispod 1%. Ostale vjeroispovijedi tek su neznatno zastupljene, dok se kod Bošnjaka koji se nisu izjasnili kao vjernici povećao broj onih koji “nisu vjernici” ili su ateisti (79,6%), odnosno broj agnostika i “neizjašnjenih” (37,9%, zbrojeni zajedno zbog metodoloških razloga), što je manje od prosječnoga porasta broja svih Bošnjaka. Iz navedenoga se kao najznačajnija promjena između 2001. i 2011. može izdvojiti relativno visok porast broja Bošnjaka koji “nisu vjernici ili su ateisti”. Taj porast od 79,6% relativno je veći i od prosječnoga porasta između 2001. i 2011. broja osoba koje nisu vjernici ili su ateisti u ukupnom hrvatskom stanovništvu (66,1%) (Pokos, 2014). Tablica 11. Bošnjaci u Hrvatskoj prema vjerskom izjašnjavanju 2001. godine Aps.

228

1,1

0,0

286

1,4

Islamska vjerska zajednica

18 349

88,4

Židovska vjerska zajednica

0,0

Adventistička crkva

0,0

Baptistička crkva

0,0

Evangelička crkva

0,0

Jehovini svjedoci

0,1

Ostale vjere

0,0

Agnostici i neizjašnjeni

879

4,2

Nisu vjernici

898

4,3

Nepoznato

0,4

UKUPNO

20 755

100

Katolička crkva Grkokatolička crkva Pravoslavna crkva

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

Tablica 12. Bošnjaci u Hrvatskoj prema vjerskom izjašnjavanju 2011. godine Aps.

Katolici

317

1,0

Pravoslavci

293

0,9

Protestanti

0,0

Ostali kršćani

0,0

126

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Aps.

27 959

88,8

Židovi

Istočne religije

0,0

Ostale religije

0,0

Agnostici i skeptici

308

1,0

Nisu vjernici i ateisti

1 613

5,1

Ne izjašnjavaju se

904

2,9

Nepoznato

0,0

UKUPNO

31 479

100

Muslimani

Izvor: Popis stanovništva 2011. Stanovništvo prema narodnosti i vjeri. www.dzs.hr

Za razliku od Bošnjaka, Muslimani su prema vjeri u Tablicama 13 i 14 prikazani po nešto manjem broju kategorija, odnosno vjernici koji nisu muslimani ili katolici prikazani su zajedno, jer su za potrebe ovog rada od Državnog zavoda za statistiku dobiveni samo takvi podaci. Međutim, kako je ukupan broj Muslimana “ostalih vjernika” relativno malen (43 osobe 2001. i 21 osoba 2011.), ovaj je metodološki nedostatak gotovo zanemariv. Za razliku od Bošnjaka, kod kojih se između 2001. i 2011. povećao udio muslimana, kod Muslimana je on smanjen za jedan postotni bod. Za razliku od Muslimana muslimana koji su zabilježili brojčani apsolutni pad iznad prosjeka, smanjenje broja Muslimana katolika bilo je manje, pa se njihov udio ipak povećao sa 0,9% na 1,4% ukupnoga broja Muslimana. Indikativno je i da se u odnosu na ukupno smanjenje broja Muslimana (61,6%) broj agnostika i “neizjašnjenih” smanjio iznad prosjeka (69,8%), ali je udio tih dviju skupina 2011. godine od 4,5% bio još uvijek veći nego kod Bošnjaka, gdje je iznosio 3,9%. Naposljetku, udio ateista među Muslimanima, koji je 2001. znatno manji nego kod Bošnjaka (2,9% naspram 4,3%), 2011. godine gotovo se izjednačio u obje skupine (4,9% kod Muslimana naspram 5,1% kod Bošnjaka). Tablica 13. Muslimani u Hrvatskoj prema vjerskom izjašnjavanju 2001. godine Aps.

176

0,9

17 654

89,7

0,2

Agnostici i neizjašnjeni

1128

5,7

Nisu vjernici

573

2,9

Nepoznato

103

0,5

UKUPNO

19 677

100

Katolička crkva Islamska vjerska zajednica Ostale vjere

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a BoŠnjaČka Pismohrana

127

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

Tablica 14. Muslimani u Hrvatskoj prema vjerskom izjašnjavanju 2011. godine Aps.

Katolici

104

1,4

Muslimani

6701

88,7

Ostali vjernici

0,3

Agnostici i skeptici

0,3

Nisu vjernici i ateisti

373

4,9

Ne izjašnjavaju se

315

4,2

Nepoznato

0,2

UKUPNO

7558

100

Izvor: neobjavljeni podaci DZS-a

ZAKLJUČNA PRIPOMENA Fenomen “trojnog” izjašnjavanja nacionalne pripadnosti među muslimanima istog etničkog podrijetla (Bosna i Hercegovina, bivši Novopazarski sandžak, a danas dio Srbije i Crne Gore) u Hrvatskoj ima različite i uglavnom neistražene uzroke. Među njima se mogu izdvojiti i starijim popisima stanovništva potvrđeno postojano prihvaćanje hrvatske nacionalne pripadnosti od dijela muslimana još od početaka njihova doseljenja na područje današnje Hrvatske, neovisno o državno-partijskim koncepcijama o muslimanskoj nacionalnoj posebnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji, ali i suvremenom bošnjačkom političko-nacionalnom razvitku u Bosni i Hercegovini. Drugi je uzrok povezan s problemom nedovršene nacionalne preobrazbe Muslimana, koji, bez obzira na rezultate popisa, ne predstavljaju posebnu etničku/nacionalnu stvarnost u odnosu na Bošnjake i Hrvate muslimane, nego su izraz pojedinačne konfuzije u izjašnjavanju i nerazlikovanja vjerske pripadnosti od nacionalne. Zato upravo rezultati popisa iz 2011. upućuju na postupnu preobrazbu “trojnog” u “dvojno” izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti (Bošnjaci-Hrvati), kao fenomen koji u Hrvatskoj ima starije političko-nacionalno i kulturno utemeljenje i čija će perspektiva ovisiti, osim o popisnoj metodologiji, i o kretanju integracijsko-asimilacijskih društvenih procesa te budućem demografskom, migracijskom i državno-političkom razvitku u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji se tek donekle mogu naslutiti.

IZVORI PODATAKA Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine. Knjiga IX. Stanovništvo po narodnosti, SZS, Beograd, 1954. Popis stanovništva 1953. Knjiga I. Vitalna i etnička obeležja. Konačni rezultati za FNRJ i narodne republike, SZS, Beograd, 1959. 128

BoŠnjaČka Pismohrana

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Popis stanovništva 1961. Knjiga VI. Vitalna, etnička i migraciona obeležja. Rezultati za opštine, SZS, Beograd, 1967. Popis stanovništva 1971. Vitalna, etnička i migraciona obeležja. Rezultati po republikama i pokrajinama. Knjiga I, SZS, Beograd, 1974. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981. Stanovništvo prema narodnosti 1971-1981. po općinama. Dokumentacija 500.1, RZS, Zagreb, 1982. Popis stanovništva 1981. Tabela 056. Stanovništvo prema području sa koga je doseljeno, narodnosti i vremenu doseljenja, po polu (SFRJ, SR i SAP), SZS, Beograd, 1986. Popis stanovništva 1991. Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, DZS, 1992. Popis stanovništva 1991. Doseljeno stanovništvo prema narodnosti, vjeroispovijedi, starosti, vremenu doseljenja, području doseljenja i i spolu; po županijama. Dokumentacija 892, DZS, 1997. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2001. Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, materinskom jeziku i vjeri, Statistička izvješća 1166, DZS, Zagreb, 2003. Popis stanovništva 2011. Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama. www.dzs.hr Popis stanovništva 2011. Stanovništvo prema narodnosti, starosti i spolu. www.dzs.hr

LITERATURA Banac, I. (1988). Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika. Zagreb: Globus. Broz, J. T. (1977). Nacionalno pitanje i revolucija. Izbor iz djela 3. Zagreb-Sarajevo: Mladost i Oslobođenje. Gelo, J. i Klemenčić, M. (1998). Objašnjenja i Analiza narodnosnog sastava stanovništva od 1880. do 1991. U J. Crkvenčić-Bojić (Ur.), Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991., po naseljima (str. IX-XVII). Zagreb: Državni zavod za statistiku. Filandra, Š. (2006). Nacija ili zajednica. Protivrječnosti bošnjačkog nacionalnog razvoja. Godišnjak Fakulteta političkih nauka Sarajevo, 1(1), 195–206. Filandra, Š. i Karić, E. (2002). Bošnjačka ideja. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Hadžijahić, M. (1974). Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana. Sarajevo: Svjetlost. Hasanbegović, Z. (2007). Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja. Zagreb: Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Hodžić, A. (2011). Bošnjaci u Zagrebu (kratki prikaz socijalno-kulturnog stanja). Zagreb: Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Nanić, A. (2012). Manjine u pravu. Ustavotvorni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Bošnjake. Zagreb: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod. BoŠnjaČka Pismohrana

129

(Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima...

Pokos, N. (2004). Demografska analiza nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj prema popisima stanovništva 1991. i 2001. Zagreb: Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Pokos, N. (2014). Promjene vjerskog sastava stanovništva Hrvatske od 1953. – 2011. godine. U A. Akrap, I. Čipin i M. Strmota (Ur.), Demografija u Hrvatskoj, Zbornik radova povodom 75. godišnjice života i 50 godina rada akademkinje Alice Wertheimer-Baletić (str. 391–406). Zagreb: Ekonomski fakultet. Purivatra, A. (1969). Nacionalni i politički razvitak Muslimana. (Rasprave i članci). Sarajevo: Svjetlost. Purivatra, A., Imamović, M. i Mahmutćehajić, R. (1991). Muslimani i bošnjaštvo. Sarajevo: Biblioteka Ključanin. Staljin, J. V. (1947). Marksizam i nacionalno-kolonijalno pitanje. Zagreb: Kultura. Tatalović, S. (2005). Nacionalne manjine u Hrvatskoj, Split: STINA d. o. o.

Tripartite Nation – Bosniaks, Muslims, and Croats-Muslims in Croatia in the 2001 and 2011 Censuses Summary

Already the first census after World War II in Croatia revealed the statistical phenomenon of national schism which applies to different declarations of nationality of Muslims of the same ethnicity (Croats-Muslims / undeclared Muslims). This phenomenon could not be observed in the period of former Yugoslavia because, at the time, the religious structure of the population was not part of the census. The problem reoccurred in the 2001 and 2011 censuses after Croatia had become independent, when three terms were used: Bosniaks, Muslims, Croats-Muslims. The article explains the census and national political background of this phenomenon, and on the basis of both published and unpublished sources analyses the demographic characteristics of each of the three groups in the population of generally the same ethnic origin, but differently declared ethnicity. Comparative analysis of changes in the declaration of nationality and the demographic characteristics between the two censuses in 2001 and 2011 indicates the gradual transformation of the "tripartite" (Bosniaks / Muslims / Croats-Muslims) into a dual national declaration (Bosniaks / Croats-Muslims), whose perspectives and demographic characteristics depend on census methodology, integration/assimilation processes in the society and the future demographic, migratory and political situation in Croatia and Bosnia and Herzegovina, which is hard to predict. Keywords: Muslims, Bosniaks, Croats-Muslims, nationality declaration, census

130

BoŠnjaČka Pismohrana

3 Bošnjaci i Islamska zajednica Prof. dr. sc. Ivan Markešić Prof.dr.sc. Enes Karić Prof. dr. sc. Ferid Muhić Dr. sc. Aziz Hasanović Mr. sc. hfz. Behija Durmišević Doc. dr. sc. Nedžad Grabus Doc. dr. sc. Amir Karić Sead Muhamedagić Dr. sc. Sead Alić Prof. dr. sc. Fahira Fejzić Čengić Prof. dr. sc. Adnan Jahić

Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam? Pogled iz socioreligijske perspektive

Sažetak: Medijska izvješća o stalnome porastu broja muslimana u mnogim europskim zemljama kao i o njihovim nastojanjima da vrijednosti svoje (islamske) religije učine dominantnim u svim sferama društvenog, a time i kulturnog, obrazovnog i političkog života, potaknula su autora ovoga članka na razmišljanje o sljedećim dvojbama: 1) je li došlo vrijeme, a što bi trebali shvatiti i europski kršćani, da je, temeljem postojećega činjeničnog stanja, potrebno početi sasvim otvoreno govoriti, između ostaloga, i o islamiziranoj, odnosno islamskoj Europi, i to stoga što se “kršćanska” Europa u sveprožimajućim procesima sekularizacije i individualizacije nije uspjela oduprijeti snažnim procesima islamizacije; 2) ili je, pak, došlo vrijeme, a što bi trebali shvatiti i europski i novopridošli muslimani, da se ne može govoriti o islamiziranoj, odnosno islamskoj Europi, nego se može govoriti isključivo o europeiziranom islamu, o nekoj vrsti sinkretističkoga islama, koji je kao religija, da bi opstao na europskome prostoru, bio “primoran” u svojoj realizaciji prilagoditi se zapadnoeuropskoj, na kršćanskoj tradiciji utemeljenoj kulturnoj tradiciji. A to znači da je “kršćanska” Europa uspjela muslimanima nametnuti zapadnoeuropske kršćanske vrijednosti i time ih europeizirati (= kristijanizirati, ali ne pokrstiti). U razradi ovako postavljene dvojbe, autor će se pozabaviti terminološkim određenjem pojmova “Europa” i “islam”, jer od obrazloženja tih pojmova zavisi i razumijevanje same teme. Naime, autor uvodno traži odgovor na sljedeća pitanja: a) shvaća li se pod pojmom “Europa” geografski obilježen teritorij, i ako shvaća, gdje su mu granice, b) ili se pod tim pojmom shvaća Europska unija (EU) kao na pravnim i ekonomskim odredbama utemeljena zajednica u kojoj religijsko ne igra nikakvu ulogu, c) ili se, zbog toga što je njezina kultura u najvećem dijelu utemeljena na kršćanskoj tradiciji, Europa razumijeva kao religijska (kršćansko-konfesionalna) zajednica? S druge strane, autor će tražiti odgovor na pitanje što se podrazumijeva pod pojmom “islam”?: a) je li riječ o političkoj ideologiji kojoj je cilj urediti društveni život na temeljima islamske religije, b) ili je riječ o islamu kao “misijskoj” religiji čiji je krajnji cilj obratiti nemuslimane na islam, c) ili je, pak, riječ o abrahamskoj religiji, kao što su to kršćanstvo i židovstvo, kojoj je cilj izgrađivati zajednički suživot u miru sa svim religijskim tradicijama, svejedno na kojim se europskim prostorima događalo njihovo susretanja. BoŠnjaČka Pismohrana

133

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam?

Kako je prema naslovu ovoga rada riječ o dvama međusobno suprotstavljenim procesima: 1) o procesu neinstitucionalnog islamiziranja Europe i 2) procesu institucionalne europeizacije islama, autor će glavninu svoga rada temeljiti na propitivanju sljedećih hipoteza: 1) Unatoč mnogim društvenim, političkim i religijskim smetnjama i dalje će se odvijati nezaustavljivo neinstitucionalno, a time veoma uspješno islamiziranje Europe koje vodi promjeni njezinoga većinski kršćanskoga u islamski kako vjerski tako i kulturni identitet; 2) Unatoč snažnome otporu europskih i novopridošlih islamskih vjernika, “kršćanski” Europljani uspjeli su institucionalnim sredstvima (školskim i obrazovnim institucijama) europeizirati islam, integrirati muslimane u društveni život Europe i time sačuvati svoj, na kršćanskoj tradiciji utemeljeni vjernički i kulturni identitet. Ključne riječi: Europa, islam, islamiziranje, kršćanstvo, europeiziranje, temeljne vrijednosti, identitet.

Uvod Da bismo mogli govoriti o temi današnjega znanstvenog skupa Islam i Europa: stanje i perspektive, potrebno je prije toga definirati same pojmove i kazati što se u ovoj raspravi podrazumijeva pod pojmom Europa, a što pod pojmom islam. Ni jedan od ova dva pojma nisu istoznačni u diskusijama mnogih koji se bave ovom temom. Iz onoga na koji način netko razumijeva ove pojmove, treba gledati i njegove stavove. U ovome radu prvo ću se osvrnuti na socioreligijsku situaciju u današnjoj Europi i time zapravo naznačiti što se danas podrazumijeva pod tim pojmom. Potom ću u drugome dijelu govoriti o tome što zapadnoeuropski analitičari (kršćani), ali i muslimani podrazumijevaju pod pojmom islam, te se osvrnuti na ono o čemu se na ovome skupu jučer nije javno govorilo, a to je zašto se “kršćanski” Europljani boje islama, svejedno tko u etničkom smislu bio njegov (do)nositelj, te u završnici, u trećemu poglavlju progovoriti o europskoj perspektivi islama, ali i islamskoj perspektivi Europe. Sve ovo vrijedi raspraviti jer su na djelu mnoga sporenja, kao npr. u Njemačkoj, oko toga je li islam sastavni dio njemačkoga društva ili ne. Za jedne jest, za druge nije. One koji tvrde da islam nije dio njemačke “tradicije i identiteta” i da “time ne pripada Njemačkoj” ne čudi onda što neki idu toliko daleko pa kažu “muslimani da, islam ne”. A, ne pitaju se pri tome: može li uopće jedno bez drugoga?!

I. Socioreligijska situacija – što je to Europa? U svome osvrtu o mjestu religije u sekulariziranoj Europi Jose Casanova, španjolski i američki sociolog religije, naznačuje da nezaustavljivi proces sekularizacije prožima Europu od prvih početaka stvaranja Europske ekonomske zajednice (Rimskih ugovora iz 1957.) pa sve do danas, pa se u tome smislu može govoriti o “postkršćan134

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

skoj Europi”. Casanova naglašava da su procesi sekularizacije vidljivi po tome što veliki broj zapadnoeuropskih građana ne prakticira svoju tradicionalnu kršćansku vjeru i da je sve više onih koji napuštaju članstvo u kršćanskim crkvama, dok se povisuje broj onih koji se okreću individualiziranoj religioznosti (Casanova, 2004.:1), zbog čega britanska sociologija religije Grace Davie i govori o “vjerovanju bez pripadanja”, o vjerovanju bez vezanosti za određenu vjersku zajednicu, (Davie, 2005.). S druge strane, zemlje u kojima su procesi sekularizacije otišli najdalje sebe smatraju kršćanskim zemljama i ljudi se u kulturološkome smislu izjašnjavaju kao kršćani, iako uopće ne vjeruju u vjerske istine “svojih” vjerskih zajednica zbog čega tu činjenicu francuski sociolog Danièle Hervieu-Léger naziva “vezanost/pripadanje bez vjerovanja”, (Hervieu-Léger, 2003.). Takvu situaciju imamo također i u Hrvatskoj. Na popisu je oko 90% kršćana, a tu vjeru prakticira najviše do 23% tih kršćana. O tome se najbolje izjasnio francuski filozof, ateist, Jean Paul Sartre, rekavši: “Pošto živimo u podneblju izgrađenom prema kršćanskim načelima, od zgrada pa do literature, ‘svi mi zapadni Europljani jesmo kršćani’.” Međutim, proces europskoga proširenja na istok i jugoistok Europe donio je sa sobom i pitanje o tome što je to zapravo Europa, je li moguće povući njezine vanjske – geografske – i njezine unutarnje – kulturne/identitetske – granice, i što je to zapravo njezin izvorni identitet i koju je ulogu u nastanku toga identiteta imalo i ima ne samo kršćanstvo kao religija, nego i druge religije? To se pitanje počelo postavljati glasnije nakon najava o mogućnosti pristupa Turske Europskoj uniji, ali i činjenicom povećanja broja useljenika, od kojih u oba slučaja veliku većinu čine muslimani. Kad je riječ o procesima europskog ujedinjenja proširenjem na istok i jugoistok, potrebno je kazati da sadašnja Europska unija obuhvaća sve srednjovjekovne katoličke i protestantske zemlje, uključujući od sljedeće godine i “katoličku” Hrvatsku, ali bez neutralne Švicarske, kao i druge kršćanske, međutim nacionalno-pravoslavne zemlje kao što su Grčka, Rumunjska i Bugarska, (Casanova, 2006.). U zapadnoj postkršćanskoj Europi, u kojoj su zahvaljujući ovome ujedinjavanju izvršena dva velika povijesna procesa izmirenja: 1) izmirenje između Francuske i Njemačke koje u ratu bijahu od 1870. do 1945. godine i 2) proces izmirenja katolika i protestanata, na čijim su temeljima stvorene dvije velike njemačke političke stranke – CDU i CSU –, nije bilo problema oko prijema katoličke Poljske u Europsku uniju, iako su se mnogi bojali da bi poljski katolicizam mogao ugroziti već gotovo završene sekularizacijske procese, kao što nije bilo problema ni oko prijema pravoslavnih zemalja. Ali, kad je na red za prijem u EU došla Turska i njezini muslimani, svejedno što je Turska kao jedinstvena nacionalna država bila “islamistima previše sekularna, alevitima previše sunitska, a Kurdima previše turska”, e tek tada se iskomplicirao odnos između sekularizirane postkršćanske i u kulturno-identitetskom smislu kršćanske Europe, (Casanova, 2004.:4). Dakle, unatoč činjenici da je Europa u dobroj mjeri sekularizirana i da se ne želi priključiti Papinoj nakani da se u preambuli europskoga Ustava navede da Europa počiva na kršćanskim korijenima, ovdje se ne pokazuje želja da se u članstvo primi zemlja s tolikim brojem muslimana. BoŠnjaČka Pismohrana

135

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam?

Postavlja se stoga sasvim opravdano pitanje: a zašto je to tako? Casanova naznačuje da je Europa dugo vremena bila iseljeničko područje, s kojeg su odlazili osvajači-kolonizatori i kolonisti, misionari, znanstvenici, koji su naseljavali područja Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Afrike, itd. Procjenjuje se da je u razdoblju industrijalizacije s početka 19. stoljeća pa sve do sredine 20. stoljeća iz Europe iselilo preko 85 milijuna ljudi. Računa se da se na područje današnjih Sjedinjenih Američkih Država iselilo preko 60% navedene europske populacije, (Casanova, 2004.:6). Posljednjih desetljeća, posebno nakon 1960.-ih godina, migracijski proces u Europi se potpuno promijenio. Europa je trebala radnu snagu. Postala je useljeničko područje. Useljenici su dolazili pretežito iz muslimanskih zemalja: u Francusku (iz bivših kolonija magrebskoga područja), u zemlje njemačkoga govornog područja (u Njemačku se doseljavalo ponajviše iz Turske, u Austriju iz zemalja s balkanskoga područja), u Veliku Britaniju (iz ranijih njezinih kolonija Bangladeša, Indije i Pakistana). Dolazili su najvećim dijelom muškarci, bez obitelji, i to sve do 1973. godine, kada dolazi do zasićenosti tržišta radnom snagom. Tada već zaposleni muškarci dovode sa sobom žene i djecu. Od početnih nekoliko desetina tisuća muslimanskih useljenika taj se broj, “zahvaljujući” revolucijama i ratovima (Iranskoj revoluciji iz 1979., iransko-iračkom ratu 1980-1988. te konačno ratovima na području bivše Jugoslavije od 1990. do 1996.) popeo na preko 20 milijuna useljenika. Neki autori govore o broju od preko 50 milijuna muslimana u Europi. Međutim, sve zavisi od toga, što geografski ubrajamo u Europu. Istina, muslimansko stanovništvo u Europi povećalo se izbjeglicama, azilantima, ali i njihovom visokom demografskom stopom, (Joas, 2007.). Do šezdesetih godina 20. stoljeća ni jedna od europskih država nije sebe smatrala useljeničkom zemljom. Govorilo se o gostujućim radnicima, tzv. “Gastarbeiterima”. Stoga se, smatra Christine Schirrmacher, nije uopće raspravljalo “o kulturnim i društvenim, političkim i religijskim sličnostima i razlikama, niti o krivim potezima niti o pravilima za uspostavljanje nekoga podnošljivog zajedničkog života”, (Schirrmacher, 2008.:1), iako se znalo da su najveći broj useljenika činili muslimani, odnosno u to su vrijeme gotovo svi muslimani u europskim zemljama bili doseljenici. Ona smatra da su u tim vremenima europska društva polazila od postavke da će useljenici biti “oduševljeni” zapadnoeuropskim sekularnim načinom života te ostaviti svoje tradicionalne navike, između ostaloga i svoju kulturno-religijsku, islamsku tradiciju. i da će se prilagoditi zapadnoeuropskoj, na kršćanskim osnovama utemeljenoj civilizaciji. Danas je sasvim razvidno, da su to bile krive pretpostavke: umjesto ushićenja za zapadnom kulturnom tradicijom, došlo je do povratka svojim izvornim kulturno-religijskim korijenima, a time i do, za mnoge nepremostivih, društvenih, političkih, sigurnosnih i religijskih problema. Kad je riječ o religijskim problemima, potrebno je kazati da su europske zemlje, svaka na sebi vlastiti način, rješavale nastale probleme s religijama. Tako je, npr. Francuska tražila striktnu odvojenost države i religije, pa u tome smislu i stvaranje jedne muslimanske organizacije po načelu organiziranosti Katoličke crkve kako bi 136

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

se s njom moglo stvoriti neka vrsta konkordata. Engleska je dopuštala više slobode vjerskim zajednicama koje su mogle sklapati sporazume s lokalnim vlastima o pitanjima vjeronauka i običajima prehrane, dok je Njemačka kao država dviju velikih crkava – Evangeličke i Katoličke crkve – tražila načelo stvaranja isto tako jedne islamsko-crkvene zajednice. No, zbog unutarnjega nejedinstva doseljenih muslimana iz Turske (koji su se razlikovali kao sekularizirani, muslimani, aleviti, Kurdi) nije bilo moguće uspostaviti odozgo projekt institucionalizacije odnosa države i islamske vjerske zajednice, (Casanova, 2004.:7). U tim zemljama dolazi polagano do sve većih problema. Doseljenici se osjećaju strancima, nepoželjnima, manje vrijednima, društveno izgraničenim. Problemi prilagodbe i integracije pojačavaju se: religijska i etnička razlika i uz to ekonomska podređenost – sve troje u jednom. Kad je riječ o religijskoj drugosti, islamski vjernici bili su, kao što se to većinom događa u dijaspori, okupljeni oko jednoga kolektivnog religijskog osjećaja, nasuprot Europljanima za koje je religija bila privatna, individualna stvar. Strah od fundamentalizma koji bi počivao na islamu kao religiji javljao se u velikoj mjeri. Liberalni europski krugovi mislili su da će se taj problem kolektivne religioznosti s vremenom riješiti. No, prevarili su se u tome. Europljani nisu podržavali način kako su to radili Amerikanci kod useljavanja koji su useljenicima rekli: ostavite (zaboravite) svoju kulturu i nacionalnost, vi ste od sada Amerikanci, ali kad je riječ o religiji, zadržite je i u okviru nje nađite svoje mjesto u SAD-u, ali nađite i način kako ćete biti korisni državi i društvu. To su činili s religijama prvih doseljenika. Ali i s religijama kasnijih useljenika (islamom, budizmom, hinduizmom): sve su one bile “amerikanizirane”, a to je, navodi Casanova, bio dvostruki proces: “Dotična religija doživljava promjenu u Americi, pri čemu tamošnja zajednica u dijaspori fungira istodobno kao katalizator za transformaciju svoje religije kod kuće – točno tako, kako se američki katolicizam transformirao u smislu svesvjetskoga katolicizma i kako je američko židovstvo utjecalo na promjenu svjetskoga židovstva”, (Casanova, 2004.:10). Bilo je to moguće učiniti, jer američki ustav ne predviđa “državnu religiju” i što uvodi striktnu razdvojenost crkve i države, a to znači istinsku neutralnost sekularne države, a s druge strane slobodno vršenje “religijske prakse” u civilnom društvu. Nema nikakva uplitanja države u poslove vjerskih zajednica. U Europi se dogodilo nešto drugo. Mogli ste zadržati nacionalnost i kulturu, ali religioznost je ionako privatna stvar i ne bi trebala imati nikakvo javno značenje. Osim toga, u Francuskoj država ne samo da regulira i ograničava vršenje vjerske prakse, nego čak cijelome društvu nameće svoj laicitet, odnosno Engleska gdje državna vjerska zajednica – Anglikanska crkva – benevolentno se odnosi prema manjinskim vjerskim zajednicama. Sva europska društva poštuju privatnu religioznost, pa tako i privatnu religioznost pripadnika islama. Međutim, za Europljane islam je “neeuropska”, strana, tuđa religija, pa se stoga ne prihvaća njegovo javno prakticiranje. Išlo se tako daleko da su npr. Le Pen ili Joerg Haider smatrali da se islam ne može asimilirati i da je to jednostavno religija “inozemaca, stranaca” i nema što tražiti u njihovim zemljama. Talijani su to, npr. na području biskupije Bologna, poBoŠnjaČka Pismohrana

137

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam?

kušali riješiti na način da se kod useljavanja prednost daje useljenicima koji su katoličke vjeroispovijedi. Istina, liberalni političari neće ići tako otvoreno u svome odbijanju islama, ali sljedeća postavka sasvim jasno govori o njihovu stavu: “Prihvaćamo imigrante bez obzira na rasu i religijsku pripadnost, pod pretpostavkom da su spremni poštivati i prihvatiti naše moderne, liberalne, sekularne, europske norme”, (Casanova, 2004.:10). Sve to najbolje se moglo vidjeti kod odobravanja nošenja burke u Francuskoj ili rupca/marame u njemačkim školama, ili bilo kojih drugih vanjskih vjerskih simbola, jer prema mišljenju francuskih državnih vlasti, ti simboli imaju “političko, a ne vjersko značenje” pa ih stoga treba zabraniti. Najnovija zbivanja pokazuju, međutim, što se time postiglo.

II. A zašto je to tako? – što je to islam i kako ga razumjeti? U razgovorima mnogih zabrinutih čuvara tradicionalnih zapadnoeuropskih vrijednosti ne govori se o islamu kao religiji, nego o islamu kao programu za Europu, i to ne samo religijskome programu, nego ponajprije o političkome, odnosno o društvenopolitičkom i privrednom. U tome smislu oni islam i razlikuju od drugih tzv. istočnoazijskih religija. A do takvoga zaključka došli su temeljem izjave Islamskoga savjeta za Europu, donesene na zasjedanju Savjeta u Londonu 1980. godine, u kojoj ova islamska organizacija definira islam na sljedeći način: “Islam je 1) vjera, 2) način života i 3) pokret za uspostavljanje islamskoga poretka u svijetu”.1 Stoga zastupnici shvaćanja o različitim značenjima pojma islam, kao što je npr. Eberhard Troeger koji je u svome predavanju pod naslovom “Dossier: Der Griff des Islam nach Europa” održanom na crkvenoj konvenciji u Freudenstadtu, 14. listopada 2004. godine, iznio stavove ljudi koji smatraju da islam nije ni religija, ni vjerska organizacija, ni neka super-organizacija kao npr. Rimokatolička crkva, nego pokret koji se tijekom povijesti razgranao na više različitih rukavaca, različitih oblika političkih vladavina, različitih sekti, teoloških i pravnih institucija i bazičnih pokreta utemeljenih na bratstvu, (Troeger, 2004.). Misijska aktivnost islama, prema njihovu mišljenju, nije proizlazila iz religiozne jezgre same religije, nego iz “neislamskoga islama” kojeg su činile dvije grupe: 1) oporbene grupacije, kao što su npr. šiitske grupacije 2) bratstva koja su imala religiozni karakter, ali koja su s vremenom bila politizirana, kao npr. vehabizam u Arabiji, mahdizam u Sudanu ili senusitski red u sjevernoj Africi. U međuvremenu nastale su veće i raširenije međunarodne organizacije, kao što su Ahmedijska sljedba ili politički orijentirano Muslimansko bratstvo, stvorene su mnoge islamske udruge, savezi, organizacije, itd. Universal Islamic Declaration, objavljena 28.4.1980. u islamskome časopisu New Horizon u Londonu.

138

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Uglavnom, zastupnici ideje o islamu kao opasnosti za Europu drže da nositelji ideje “udara islama” na Zapad, odnosno nositelji islamske ekspanzije na Europu (u smislu političke ekspanzije) nisu državne organizacije, osim iranskoga državnog islama i saudi-arabijskog vehabizma koji ulažu puno truda i novca u širenje islama, nego religijske, islamske, vjerske zajednice, dakle nedržavne organizacije, (Troeger, 2004.).2 U novije vrijeme, smatraju ovi autori, promociju političkoga islama vrši Organizacija islamske konferencije – Islamic Conference Organisation (OIC). Zapravo, nedržavne (vjerske) organizacije imaju zadaću političkoga djelovanja i ono bi se, prema mišljenju ovih protivnika islama kao političkoga projekta, sastojalo u sljedećim postavkama: 1. Posezanje za Europom (osvajanje Europe) je “istinska islamska želja”

Posezanje za Europom nije želja samo današnjih islamskih fundamentalista, nego je to želja od kada islam kao religija postoji. Islamisti su to, navode ovi autori, već više puta pokušali i uraditi. Bili su došli do Iberijskog poluotoka, dosegnuli do Beča, zadržali se, međutim, i ostali na Balkanskome poluotoku. Ratoborni branitelji kršćanskoga zapadnoeuropskog kulturnog kruga najveću opasnost za Europu ne vide u islamskim fundamentalistima, nego u samoj religiji islamu, u njegovoj svetoj knjizi Kur’anu, (Troeger, 2004.). Oni tvrde da se u Kur’anu navodi da je islam jedina prava religija, u kojoj postoji poziv kršćanima, židovima i takozvanim poganima da prihvate islam. Budući je, smatraju ovi, došlo do snažne dekadencije Zapada, sve više je onih koji prihvaćaju islam kao svoju religiju i sve više je onih kojima je svejedno što će biti s tzv. kršćanskom Europom. Pošto je svojim načinom života i nekršćanskom životnom praksom Europa već postala područje živoga poganstva, islam se javlja kao religija koja bi trebala donijeti duhovnu obnovu ovome području, (Troeger, 2004.). Jedan od veoma rabljenih pojmova o kojima se na Zapadu govori je sveti rat džihad koji, navode ovi autori, ima još uvijek u sebi ono prvotno značenje “osobno čovjekovo nastojanje, borba da svlada sebe i upozna Boga”, ali on znači sveobuhvatni angažman svakoga pojedinca kako za islam kao čašćenja Alaha tako i za islam kao “javno-politički poredak”, a to znači da bi ljude koji odmah ne prihvate islam kao religiju trebalo na to prisiliti gospodarskim, pravnim i političkim sredstvima. Tarik Kulenović veoma dobar poznavatelj islama i njegove povijesti definira džihad kao “svjestan napor, borbu na Božjem putu uz napomenu da se u današnjemu vremenu uvriježilo džihad tumačiti isključivo kao vjerski/sveti rat, unatoč činjenici da sam pojam ima mnogo šire značenje”, (Kulenović, 2008.: 66-67). Međutim, zagovornici ideje da je džihad “sveti osvajački rat” navode da je cilj džihada “stvoriti političke odnose u kojima se ništa više neće suprotstavljati islamu”, (Troeger, 2004.). Takvo stajalište ovi autori temelje na postavci pakistanskoga ideologa islamizma 2

Ovakva shvaćanja možemo naći i kod nas u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ona se temelje na činjenici da se već prema izgledu najnovijih džamija i minareta npr. u Bosni i Hercegovini može zaključiti tko su bili financijeri njihove izgradnje BoŠnjaČka Pismohrana

139

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam?

Mawlanija Mawdudija (1903.-1979.) koji je definirao džihad kao revolucionarnu borbu za osvajanje vlasti za dobro cijelog čovječanstva i koji je tu ideju, navodi Kulenović, razvio 1939. godine, dijeleći perspektivu s militantnim ideologijama poput marksizama, ističući sljedeće: “Kao što se Božji poslanik borio protiv džahilijeta (neznanja, neprosvijećenosti), ignorancije i barbarizma predislamskog razdoblja, muslimani moraju koristiti sva sredstva koja su im na raspolaganju u otporu modernom džahilijetu Zapada. Džihad može uzeti mnoge oblike. Neki ljudi će pisati članke, neki držati govore, no, u konačnici, moraju biti spremni za oružanu borbu”, (Mawdudi, u: Kulenović, 2008.:67). 2. Ciljevi i metode islam(izm)a

E. Troeger želi reći da je cilj jasan, on je gore naveden, ali metode i načini njegova ostvarivanja su različiti, veoma često neprimjetni, i on ih skicira na sljedeći način, navodeći različite pojavne oblike islama, (Troeger, 2004.:2-3): 1. Kvietistički islam – koji obilježava cijelu islamsku povijest i koji prožima mnoge muslimane i danas. Svoju snagu crpi iz mekanskih kur’anskih tekstova, ali i iz negativnih povijesnih iskustava. U tome “pobožnome islamu” riječ je o tome da će sam Alah obratiti Europu na islam i to onda ako to i kada on to htjedne učiniti i da ni jednome čovjeku nije omogućeno znati kada će se to dogoditi. 2. Aktivistički islam – inspiriran je borbenim (ratničkim) medinskim kur’anskim tekstovima o džihadu. Svoje razloge postojanja pronalazi u višestrukim napadima na islam koji su se dogodili u povijesti (križarski pohodi, progon muslimana iz Španjolske, kolonijalizam, kršćanske misije, komunizam) ili koji se i dalje događaju (širenje liberalnih ideja i dekadentne zapadnjačke kulture, te posebice postojanje same države Izrael u srcu arapskoga svijeta). 3. Islamski akcionizam, odnosno islamizam imaju više različitih lica, od kojih E. Troeger spominje dva pravca: a) Islamisti koji drže da sve akcije trebaju potjecati od islamske zajednice i njezina vodstva, odnosno od islamske države. Njega karakteriziraju dugoročni ciljevi, miroljubivo vrbovanje za islam, prožimanje društva, gospodarske mjere i političko lobiranje; b) Islamisti koji u svoje ruke uzimaju dijeljenje pravde i koji se bore bez obzira na islamsku državu. To su tkz. radikalni islamisti. Uzor im je prorok Muhamed koji se u Medini borio protiv unutarnjih, a u Meki protiv vanjskih “pogana” (bezbožnika). Njihove metode su revolucija, teror, i to obrazlažu tvrdnjom da im kao manjini ne preostaje ništa drugo nego se na takav način boriti za svoja prava. Vlast u nekoj zemlji potrebno je preuzeti njezinim nasilnim svrgavanjem ili uzdrmavanjem zemlje terorom i nasiljem. 4. Miroljubivi aktivisti – kojih naravno ima u Europi, ali njihov utjecaj, u odnosu na radikalne islamiste je neznatan, kao što se pokazalo u Španjolskoj, ali u najnovije vrijeme i u Francuskoj. 140

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

3. Ciljevi i metode džihada u Europi

E. Troeger govori o ciljevima i metodama džihada u Europi. Ima ih prema njegovu mišljenju nekoliko, između kojih navodimo samo neke: 1. Islam je snažniji religijski i društveni poredak negoli kršćanstvo koje je u Europi zakazalo. Poruke da je islam u stanju riješiti sve europske probleme šalju se radijskim i televizijskim emisijama u udarnim dnevnim terminima. 2. Borba protiv krive interpretacije i prezentacije islama u tisku, radiju i na televiziji. 3. Izobrazba svojih novinara i onih koji će biti u stanju govoriti javno o islamu. U tu svrhu cilj je i kupovina medijskih kuća te stjecanje utjecaja u školama i na sveučilištima. 4. Borba za okvirne društvene uvjete kojima bi se omogućilo preživljavanje islama kao religije i kao načina svakodnevnoga života, od odjeće do jela, zatim molitva tijekom radnoga vremena kao i odlazak na molitvu u petak, tražeći time izjednačivanje religijskoga i društvenog, a što je protivno postojećoj europskoj sekularnoj tradiciji. U tome smislu pojačat će se nastojanje islama da se izvrši islamizacija europskoga javnog prostora. Trenutno, na europskim sudovima islamisti dobivaju sporove jer se koriste blagodatima zapadnjačke demokracije i slobode. Svjesni su da većina može mijenjati zakone. Stoga i nastoje u miru povećavati svoj broj. 5. Muslimani nastoje novčanim (gospodarskim) mogućnostima utjecati na Zapad. A kako je taj Zapad materijalistički orijentiran, ne treba čuditi da budu oduševljeni ovom ponudom. 6. Arapske zemlje vrše politički pritisak na razjedinjene Europljane, kako preko UN-a tako i preko pojedinačnih bogatih arapskih zemalja. Pokušavaju, vođeni devizom divide et impera, zabiti klin između Europe i Amerike, kako bi oni od toga imali koristi. 7. Ta taktika primjenjuje se na kršćane i kršćanske crkve. Sa stajališta islamskih zemalja dobri su oni kršćani koji benevolentno gledaju na islam i koji ga podržavaju, koji podržavaju izgradnju njihovih objekata i svega onoga što oni zahtijevaju. 8. Demografska katastrofa koja je poharala Europu dobra je podloga za demografski uspon muslimana u Europi. 4. Hoće li ipak islam uspjeti u Europi?

Ono što Europljane zanima jest pitanje: hoće li islam uspjeti? Odgovor je, navode ovi autori, sasvim jasan: hoće, zacijelo hoće, i to u slučaju: 1. ako islam postane snažna društvena i religijska snaga u Europi, a što bi uskoro i mogao postati, zatim 2. ako islamska zajednica ostane na religijskim temama i ako se ne prepusti ostvarivanju političkih ciljeva, BoŠnjaČka Pismohrana

141

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam?

3. ako islam postane privlačan mnogim Europljanima, a to je već postao, posebno svojim sufizmom, 4. ako ga Europa ne spriječi aktivnom borbom za slobodno društvo protiv islamizma i islamskog totalitarizma i 5. ako u Europi ne dođe do neke nove kršćanske reformacije u biblijskome smislu, odnosno ako ne dođe do biblijske obnove teologije. U tome smislu islam se pokazuje kao poziv na pokoru Europljanima koji su se odrekli svojih korijena, kao nekoć kada se muslimani uspjeli ući u Španjolsku i tu ostati nekoliko stoljeća, ili pak ući na Balkanski poluotok i tu ostati sve do danas. U tom smislu prodor islama na Zapad smatra se Božjom kaznom, Božjim pozivom Europljanima da se obrate i vrate svojoj izvornoj kršćanskoj religiji. 5. Kako sačuvati “kršćansku” Europu od islama?

Kad biste ove ljude pitali, što je potrebno poduzeti da bi se sačuvalo kršćansku Europu, oni će Vam zacijelo reći da će biti potrebno: 1. Poštovati demokratska pravila igre, posebno pravo jednakosti svih pred zakonom. U tome smislu islamu ne treba davati nikakvu prednost u odnosu na druge religije. U tu svrhu potrebno je imati dobro obrazovane kršćanske pravnike, znanstvenike, političare, teologe. 2. Izvršiti teološko-duhovnu obnovu europskih kršćanskih crkava. Izvršiti novu evangelizaciju, odnosno reevangelizaciju. Mnogi kršćanski teolozi trebali bi studirati islamske znanosti i teologiju kako bi se mogli upuštati u međusobne rasprave. 3. Potrebno je donijeti jedan točno određeni, svima prihvatljivi kodeks ponašanja kako bi se sačuvale etičke norme i vrijednosti. Kršćanska vjera nije samo izmirenje s čovjekom, nego također stil i način života. 4. Potrebno je misionariti među muslimanima, govoriti im o vrijednostima Isusova Evanđelja i ukazivati im stalno na vrijednosti kršćanske vjere. 5. Kršćanske zajednice moraju biti spremne za prihvaćanje obraćenih muslimana. Trebala bi to biti stoljetna zadaća ovovremenih kršćana

III. A je li baš sve tako? Postoje, međutim, i drukčija shvaćanja koja u islamu vide izazov za državu, društvo i crkvu, među koje ubrajam i ono koje nudi Christine Schirrmacher koja ukazuje na važnost govora o globalizaciji, kao važnoj temi međueuropskih razgovora. Zahvaljujući globalizacijskim procesima suvremeni svijet se zbližio, a time islamski svijet i Europa, što u bitnome potiče na nova promišljanja i ukazuje na zaključak da je islam postao izazov kako za državu, tako i za društvo, a posebno za kršćanske crkve, a to dalje znači kao izazov za oblikovanje neke zajedničke budućnosti u 21. stoljeću. Mora se, navodi ona, poći od temeljne činjenice da će useljeni muslimani ostati živjeti u Europi, zajedno sa svojim obiteljima, jer u zemljama podrijetla nemaju per142

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

spektive za siguran život, i da će se stoga u Europi njihov broj povećavati, a što za Europljane treba predstavljati određene izazove, među koje ona ubraja: 1) društvene, 2) političke i 3) religijske, (Schirrmacher, 2008.). 1. Društveni izazovi

Kad je riječ o društvenim izazovima Schirrmacher naglašava da do sada nikada toliki broj ljudi iz “islamskoga kulturnog kruga” nije živio u Europi. Ali istodobno postavlja i pitanje: osjećaju li se ti doseljeni ljudi u Europu kao kod kuće? Mnogo je razloga da se nisu osjećali niti da se danas tako osjećaju. Pošto nisu naučili jezik zemlje useljenja, mladima je zapriječeno profesionalno zaposlenje i napredovanje. Time se u europskim društvima osjećaju neprihvaćenima, odbačenima, vraćaju se u svoj svijet, u svoju džamiju, u svoju tursku ili arapsku gradsku četvrt, u kojima se život odvija prema načelima sredinâ iz kojih potječu, a to znači da se “nezakonito” primjenjuju određena tradicionalna pravila kao što su prisilne ženidbe ili pak ubojstva zbog povrede časti, (Schirrmacher, 2008.). Znamo, međutim, da je mnogo razloga za takvo stanje. Zemlje useljenice nisu uopće u početku poklanjale bilo kakvu pažnju kulturama iz kojih dolaze useljenici. Pretpostavljalo se da će “gastarbajteri” ostati nekoliko godina i da zbog toga ne treba gubiti ni trud ni vrijeme na njih i njihovo socio-kulturno-religijsko podrijetlo. Uspostavljena je velika distanca prema strancima koji u svojim džamijama nisu nalazili propovijed o integraciji u zapadnoeuropsko bezbožno, pogansko društvo, nego propovijed o čuvanju nacionalne tradicije i sjećanja i o islamu kao jedinome pravom identitetu u izgubljenome svijetu. Dolazak muslimanskih useljenika tražio je i odgovor na mnoga pitanja, posebno kad je riječ o prakticiranju vlastite religije: kako u “dijaspori”, u nemuslimanskoj sredini svakodnevno oglašavati pozive za molitvu, na koji način mogu kontaktirati muslimanski mladići i djevojke, kako pripremati “ispravno” meso, što učiniti u slučaju najave sklapanja mješovitih brakova, itd., itd.? Istraživanja će pokazati da su mnogi tek dolaskom u “dijasporu” počeli prakticirati svoju vjeru, počeli odgajati djecu u tradicionalnome islamskom duhu kako bi ih sačuvali od “pošasti zapadnjačkog bezboštva”. S druge strane, trebalo je odgovoriti i na pitanje, je li izgradnja minareta međureligijsko “obogaćenje” ili društvena i politička “prijetnja” za sredinu gdje se izgrađuje, zatim je li nošenje rupca vjersko-religijski ili politički simbol, te jesu li propovijedi u džamijama vjerski nagovori ili politička predavanja. Zapravo, i danas se postavlja jedno pitanje na koje se mogu nazirati različiti odgovori, a ono glasi: “Žele li europska društva uopće suživot s doseljenicima muslimanima, odnosno žele li se doseljenici uopće integrirati u ovakvo europsko društvo i traže li useljeni muslimani načine da to društvo promijene da bi im bilo po ‘njihovoj mjeri’?” Schirrmacher zaključuje da bi život jedan pored drugoga trebao dovesti do zajedničkog življenja. U tome smislu zapadna društva trebala bi biti spremna doseljeniciBoŠnjaČka Pismohrana

143

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam?

ma pružiti domovinu i prihvatiti ih, a doseljenici bi trebali odustati od “politiziranog razumijevanja islama i ovdašnjih se zakona ne samo pridržavati nego europske demokracije potvrđivati kao dobre i ispravne”, (Schirrmacher, 2008.:3). No, s obje strane trebalo bi više razgovora i međusobnog upoznavanja. 2. Politički izazovi

Sve dok su se sukobi, vođeni zloporabama islama u političke svrhe, vodili u Iranu, Iraku, Alžiru, na Bliskome Istoku, u Europi se tomu nije pridavala velika pozornost. Europske metropole postale su poprišta terorističkih napada. Schirrmacher navodi da su mnoge džamije i islamski centri postali mjesta za regrutiranje ekstremista koji Europu ne doživljavaju više mjestom mira, nego prostorom akcije. U novije vrijeme za angažiranje sljedbenika koriste se internetom Kad je riječ o islamizmu, političkome islamu, Schirrmacher navodi da nije riječ samo o teroru i ekstremizmu, nego o politički motiviranom islamu, čiji je promicatelj Središnji savjet, a riječ je o vršenju političkih utjecaja na lokalne i savezne vlasti, na sveučilišta, na medije i gospodarstvo, kako radi prihvaćanja npr. nošenja rupca, tako i radi priznavanja islama kao jednakovrijedne religije s drugim religijama u europskim državama. Njegovi savjeti prihvaćaju se kao obvezujući za sve muslimane. U odnosu prema državi i kršćanskim crkvama Središnji savjet se pojavljuje kao predstavnik svih muslimana, (Schirrmacher, 2008.). Schirrmacher navodi da je prvi i najvažniji cilj politički motiviranoga islama priznavanje islama jednakovrijednim drugim europskim (a to znači kršćanskim) religijama, prožimanje zapadnoeuropskih društava islamskim vrijednostima kao i promoviranje muslimanske zajednice za određenu interpretaciju islama, dok bi se drugi korak sastojao u aktivnom zauzimanju za vrijednosti šerijatskoga zakona, u zabrani bilo kakve kritike islamskih vrijednosti i konačno u proklamiranju Šerijatskoga zakona, islamskoga poretka, ponajprije preko islamske zajednice i to na način da se na vjernike izvrši utjecaj da čuvaju vrijednosti tradicionalnog islama, (Schirrmacher, 2008.:4). U takvim okolnostima potrebno je, smatra Schirrmacher, djelovati trijezne glave. To se ponajprije traži od islamskih teologa koji bi trebali svojim vjernicima tumačiti islam kao religiju nenasilja i to temeljem svete knjige Kur’ana i islamske teološke tradicije, kako bi se izbjegli svi nesporazumi. Potrebno je, smatra ona, diferencirati stvari, odvojiti ono loše od dobroga, kako bi se omogućio suživot. U tom smislu potrebno je otvoriti raspravu o većinskom i manjinskom društvu, te odgovoriti na teška pitanja o greškama iz prošlosti, o propaloj integraciji, ali i o prisilnim ženidbama i ubojstvima zbog očuvanja časti. 3. Religijski izazovi

Jedno od najtežih pitanja je pitanje religije. U Europi se susrećemo sa sekulariziranim društvom u kojem institucionalna religija jedva da ima bilo kakvu ulogu u javnome životu, ali i s društvom u kojemu postoji i veoma vitalna, svjetski umrežena, financijski 144

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

snažna, misionarski aktivna i povrh svega samosvjesna religija islam koji apologetski polaže pravo na posjedovanje apsolutne istine, (Schirrmacher, 2008.:5). U njemu ne susrećemo samo religiju, nego, smatra Schirrmacher, i društveni poredak koji je usko povezan s religijom i tradicijom. U tome smislu islam je u doseljenih muslimana “sastavni dio svakodnevice, javnosti i obitelji”, sve ono što religija nije kod domaćina Europljana. Kao tradicionalna religija islam sadržava propise o odijevanju i hrani, o blagdanima i svetkovinama, o odnosu muškaraca i žena, muslimana i nemuslimana, o ženidbi i rastavi, ratu i miru. Budući su tradicija i religija usko povezane i tradicija religijski utemeljena, ona i dobiva posebnu snagu za svakodnevni život. Temeljem svega toga, Schirrmacher naglašava da će Zapad, suočen s novim vrijednostima koje sa sobom donosi islam, morati konačno odgovoriti koje su to vrijednosti koje bi zapadnoeuropsko društvo trebalo imati, izgrađivati i čuvati u 21. stoljeću. Hoće li te vrijednosti počivati na judeo-kršćanskom nasljeđu, ili na nečemu drugome? Ako hoće, kako ga sačuvati? U svakome slučaju, njen je prijedlog da bi europske zemlje morale, kao prvo, međusobno se dogovoriti koje su to vrijednosti koje bi one sve zajedno trebale promovirati i čuvati, ili će, kao drugo, i dalje ostati imaginarni “kršćanski klub”, ali samo u slučajevima primitka Turske u EU ili u slučajevima kada se raspravlja o pravima doseljenih muslimana.

Umjesto zaključka Zaključno se može reći da je i pored postojanja takozvanoga “sekulariziranog islama”, islam među imigrantima i dalje veoma živuća religija, naravno i unatoč nadanjima mnogih skrbnika da će iščeznuti. Ono što zabrinjava one koji vole govoriti o slobodi izražavanja i i o slobodi tiska jest činjenica da muslimani teže za tim da se zabrani bilo kakva kritika islama i svega onoga što je vezano za ovu religiju. U tome smislu nameće se kao gorući problem debata o temeljnim vrijednostima zapadnoeuropskih društava na kojima bi ta društva trebala počivati. I ta će debata morati započeti ponajprije stoga jer su moderna europska društva suočena s vrijednostima koje u europsko društvo sa sobom donosi islam kao religija. Hoće li europska društva, koja do sada nisu uopće sasvim jasno definirala vrijednosti na kojima počivaju i koje bi željeli sačuvati, znati u islamu prepoznati onu pojavu koja im pokazuje svu njihovu besciljnost i neposjedovanje bilo kakvih vrijednosti? U tome smislu, svi očekuju rješenja od europskih država, ali takva koja neće omogućiti provedbu dvaju zakona na istome području i koje će omogućiti suživot, ali i izgradnju zajedničkih vrijednosti. A ono što posebno Schirrmacher naglašava jest trud Europljana da useljenici u Europi nađu svoju novu domovinu, da se u Europi ne bi osjećali izgraničeni, diskriminirani, obespravljeni i nepoštovani. Neka kao primjer posluži Republika Hrvatska u kojoj je, kako već rekoh preko 90% kršćana, ali u kojoj je u Domovinskome obrambenom ratu (1991.-1995.) poginulo 1.669 BoŠnjaČka Pismohrana

145

Islamizirana Europa ili europeizirani Islam?

muslimana različitih nacionalnosti koji su ovu “kršćansku” zemlju smatrali i smatraju svojom, a što su svojim iskrenim iskazima potvrdili sinoć kako predstavnik predsjednika Republike Hrvatske, gosp. dr. sc. Vladimir Lončarević, tako također i gradonačelnik Grada Zagreba, gosp. Milan Bandić. Iz javnih istupa predstavnika Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj sasvim je razvidno da hrvatski muslimani, koji u ovoj zemlji javno i bez ikakvih problema ispovijedaju svoju vjeru, nemaju problema kada s kršćanima treba graditi bolje društvo niti ih je strah s njima ići u Europsku uniju. Stoga, moj bi prijedlog bio ponoviti ono što je jučer u svome nastupu iskazao prof. dr. sc. D. Hussain, a to je da integracija nije jednosmjerni, već dvosmjerni proces. I jedino na taj način integracija može uspjeti, dakle uz temeljno polazište da u tome procesu uvijek mora biti kompromisa – jer drukčije nije moguće sačuvati vlastiti identitet, a niti je moguće osigurati drugome uvjete da ostvari vlastite interese.

Literatura Casanova, J. (2006.) Religion, European Secular Identities, and European Integration, u: Byrnes, T. A. i Katzenstein, P. J., ur., Religion in an Expanding Europe. New York: Cambridge University Press, str. 65-92. Casanova, José (2004.) “Religion und Öffentlichkeit. Ein Ost-/Westvergleich”, u: Gabriel, Karl i Reuter, Hans-Richard, Religion und Gesellschaft. Texte zur Religionssoziologie. Paderborn, Verlag Ferdinand Schöningh, str. 269-294. Casanova, José: “Der Ort der Religion im säkularen Europa”, u: www.eurozine.com, 29.07.2004., str. 1., pristupljeno, 8. travnja 2012. Davie, Grace (2005.) Religija u suvremenoj Europi. Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga, str. 95. Hervieu-Léger, Danièle (2003.) “Religion und sozialer Zusammenhalt in Europa”. U: Transit 26/2003. Joas, Hans (2007.) “Zukunft der Religionsgemeinschaften in Europa”, u: http://www. ev-akademie-rheinland.de/Downloads/eair_Joas_Zukunft-Religionsgem_EvKirchentag-jun07-1.pdf, pristupljeno 10. prosinca 2011. Kulenović, Tarik (2008.) Politički Islam. Osnovni pojmovi, autori i skupine jednog modernog političkog pokreta. Zagreb, V.B.Z. Schirrmacher, Christine (2005.): “Islam in Europa als Herausforderung für Staat, Gesellschaft und Kirche. Die heutige Situation – Geschichte und Hintergründe”, naslov predavanja koje je Schirrmacherova održala 22. studenoga 2005. na Konferenciji pod naslovom “Continents – Globalisation – Security”, održanoj u vremenu od 22. do 23. studenoga 2005. u organizaciji “Europe/International House”, Pécs, Ungarn. Schirrmacher, Christine (2008.) “Islam in Europa als Herausforderung für Staat, Gesellschaft und Kirche. Die heutige Situation – Geschichte und Hintergründe”, u: www.islaminstitut.de. 146

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Troeger, Eberhard (2004.) “Dossier: Der Griff des Islam nach Europa”, predavanje na crkvenoj konvenciji u Freudenstadtu, 14. listopada 2004.: http://www.verfolgtechristen.org/fileadmin/user_upload/pdf/Der_Griff_des_Islam_nach_Europa.pdf, pristupljeno 3. travnja 2012. Universal Islamic Declaration, objavljena 28.4.1980. u islamskome časopisu New Horizon u Londonu.

BoŠnjaČka Pismohrana

147

Prof.dr.sc. Enes Karić, Fakultet islamskih nauka, Univerzitet u Sarajevu

Ljudsko lice u izvorima Islama

Sažetak: U ovom eseju autor se bavi opisom ljudskog lica u Kur’ānu i Hadisu, te dimenzijama toga opisa: fizičkim, estetskim, etičkim, a u kontekstu savremenih rasprava o “pokrivanju” ljudskog lica, napose “pokrivanju” lica žena muslimanki. Autor u ovom eseju polazi od pretpostavke da je čovjek u izvorima islama opisan kao lijep, Kur’ān govori o ljepoti čovjeka. Na velikom broju mjesta Kur’ān ističe čovjekovo tijelo kao “nakit” čovjeka, itd. Autor se bavi “idejom lijepog u izvorima islama” a u kontekstu ukupne pojave i fenomena čovjeka. U vezi s tim, autor dovodi do riječi pitanje statusa “maske” u islamu, te tvrdi da autohtone islamske kulture i mikrokulture ne poznaju “upotrebu maske”. Posebno se u ovom eseju raspravlja o tzv. tasatturu ili pokrivanju ljudskog lica. Autor u ovom eseju ima u vidu savremene evropske rasprave i probleme u vezi sa “muslimanskom” i “islamskom” nošnjom, napose ima u vidu zakonsko reguliranje (ili zabranu) nošenja dijelova odjeće kojima se pokriva ljudsko lice.

Uvod Danas se i na Zapadu, ali ne manje i u tradicionalnom svijetu islama, sve više govori o tzv. “pokrivanju žena muslimanki”, o vrsti odjeće koju muslimanke trebaju nositi na javnim mjestima, itd. Posebno se žučne rasprave vode oko “pokrivanja ženskog lica”. Ukratko, među najfrekventnijim pitanjima u medijskom tretiranju islama pomalja se i pitanje “ženske odjeće”, one koju muslimanka mora/treba nositi. Kad smo kod ove “ženske” teme, prisjećam se ogromne literature o “ženskom pitanju” (često pod onim stereotipnim naslovom “položaj žene u islamu” – wad’u l-mar’ati fi l-islam), kao da je žena u islamu puki predmet, pa je nekako predmetnut pred muškarca i treba mu se odrediti položaj! Oslovili su ovo pitanje podjednako i muslimanski i nemuslimanski autori (najčešće muškarci!) u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Kad su muslimanski autori posrijedi, literatura koju su oni producirali pokušala je da pokaže i dokaže (najčešće apologetski) sljedeće: A) Islam je sjajan u svome odnosu prema ženi (majci, kćerki, sestri, supruzi, tetki, itd.), ali su muslimani (muškarci) izdali i napustili “pravi islam”, pa su tako napustili i “pravi odnos” prema ženama; B) Razlog što su muslimani (muškarci) napustili “pravi islam” jeste slijepo oponašanje bivših autoriteta ili taklid, a taklid se naročito jasno pokazao u kolonijaBoŠnjaČka Pismohrana

149

Ljudsko lice u izvorima Islama

lizmu, itd. Drugim riječima, prvo je muslimane osvojio taklid, a onda ih je osvojio kolonijalizam i Zapad, itd. Te su dvije navedene skaline uvijek spominjane kao prve, a onda su muslimanski autori (muškarci, zapravo muškarčine!) davali beskrajno duge recepte kako se vratiti tamo, u ono prvo i pravo, nepatvoreno doba islama, kako razotkriti primjere, uzore i modele iz tog uzornog doba za današnje emancipiranje ili oslobođenje (muslimanske) žene (tahriru l-mar’ati fi l-islam). A, zapravo, prava su pitanja sljedeća: A) Kad su to muslimani (muškarci), u toj potrazi za “pravim islamom”, ponudili da im muslimanke budu ravnopravne sugovornice i intelektualne partnerke?; B) U čijem se to ropstvu našla muslimanska žena? Odgovor je samo jedan. U ropstvu muškaraca muslimana. (Kako su muslimani muškarci bili osvojeni od kolonijalista, jedino čime su oni, muslimani muškarci, mogli vladati – bile su žene muslimanke). Krug dekadence se morao tako zatvoriti, muslimanka je kao najslabija karika morala biti još više potlačena.; C) Ovdje slijedi i jedno posve sporedno pitanje: Kad je to došlo doba, kad su to nastupili dani, i zašto su uopće osvanuli na bijelome svijetu, pa su muškarci muslimani pomislili da su vlasnici svojih žena, gospodari svojih kćerki, suvlasnici svojih sestara? Šta je lijek za ovakav odnos prema muslimanskim ženama? Ima li izlaza? Ima, naravno. Potrebno je da muslimanke (pro)govore o sebi, da tumače svoju vjeru, da tumače sebe u svojoj vjeri, islamu. Potrebno je da se formira muslimanska ženska elita, da oslovi svoj položaj, da se osposobi za svoj svijet fetvi, rekli bismo. I da ukine muškarca (muškarčinu!) muslimana kao svoga portparola. Daj Bože! Ali, pisac ovih redaka je pesimista u tom pogledu (druge ćemo poglede zasad zanemariti). Na kraju ovog Uvoda s tugom kažem i ovo: Dugo je godina i stoljeća na sceni “islam muškarčina”. Kao da muslimanke ne sačinjavaju pola muslimanskog čovječanstva. I kao da se dragi Bog svojim darovima poruke Kur’āna nije objavio i tom dijelu čovječanstva. Ovaj moj tekst o statusu čovjekova lica u izvorima islama jeste moj skromni pokušaj da pomognem i ženama muslimankama, ali i svima drugima, posebno muslimanima “muškarčinama”, u pravilnijem razumijevanju danas toliko razvikanih tema o hijābu, burki, niqābu, zaru, faraji.

I. Lice na razini riječi i značenja Riječ wajh (vedžh) u Kur’ānu, svetoj knjizi islama, ima sljedeća značenja: a) Wajh u značenju LICE. Na primjer wajhu-llah ili Božije Lice, u stavku: “Bogu i Istok i Zapad pripada! Gdje god da se vi okrenete, tamo Božije Lice je!”1 Čovjekovo lice se, npr. spominje u sljedećoj cjelini Kur’āna: “Lice svoje vjeri [aqim wajhaka li d-díni] pravoj ti okreni!”2 K ur’ān, al-Baqarah, II:115. Kur’ān, Yúnus, X:105.

1 2

150

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

b) Wajh u značenju POČETAK nečega, recimo wajhu n-nahar znači “početak dana”. “A jedna skupina sljedbenika Knjige veli: ‘Vjerujte početkom dana...’”3 c) Wajh kao NAKLONOST, LJUBAV (npr. oca prema sinovima, roditelja prema svojoj djeci). Wajhu abikum znači “ljubav/naklonost vašega oca”.4 d) Wajh kao Božije ZADOVOLJSTVO/NAKLONOST. U specifičnim Kur’ānskim sintagmama wajh veoma često označava Božije zadovoljstvo čovjekom, odnosno ljudima, njihovim dobrim djelima, postupcima, itd. Među ostalima za ovo ima nekoliko najuočljivijih primjera: Kur’ānska sintagma Li wajhi-llāh doslovno znači “radi Božijeg zadovoljstva”, npr. veli se: “Mi vas [siromahe] samo radi Božijeg zadovoljstva/naklonosti (li wajhi-llāh) hranimo!”5 U mnogim varijacijama ovo ili slična značenja spominju se i u Kur’ānskim sintagmama yurídúna wajha-llāh (“ljudi koji Božiju naklonost žele”),6 zatim ibtigā’u wajhi rabbihi (“težiti/zaslužiti, ili, pak, čeznuti za naklonošću/zadovoljstvom Gospodara svoga”).7 Kad god je riječ wajh u Kur’ānu spomenuta u doslovnom značenju LICA, ukazuje se ili na Božije Lice (wajhu-llāh), ili na čovjekovo lice (wajhuk), odnosno lica ljudi (wujúhakum). Drugim riječima, ne postoji nijedno mjesto u Kur’ānu gdje se upotreba riječi wajh (u značenju LICA) koristi zarad toga da se ukaže na primjer na “lica/lice životinja”, i tome slično.

II. “Estetika” čovjekova lica u Kur’ānu Postoji nekoliko “svjetova lijepog” u Kur’ānu, a) svijet kosmosa, b) svijet Prirode, c) svijet eshatologije, d) svijet čovjeka, itd. Taj začudni svijet čovjeka na stranicama Kur’āna opisan je kao veličanstveno bogatstvo ljepote, kao jedna veličanstvena riznica sklada. Kur’ān ovo ističe i kad govori o čovjeku na Ovom svijetu, ali i kad govori o veličanstvenim eshatološkim scenama koje pokazuju čovjeka na Sudnjemu Danu, potom u Raju (al-Jannah) ili Paklu (Jahannam), u raznolikim prilikama. Ograničavajući se u ovoj dionici našeg eseja na temu čovjekova lica na Ovom svijetu, treba napomenuti da Kur’ān prebogato spominje ne samo ljudsko lice kao cjelinu, već i dijelove ljudskog lica: uši, oči, usta, itd. Npr. “Zar mu [čovjeku] nismo podarili oka dva (‘aynayn), i jezik (lisan) i usne dvije (šafatayn)?!”8 Komentatori 5 6 7 8 3 4

ur’ān, Ali ‘Imrān, III:72. K Kur’ān, Yúsuf, XII:9. Kur’ān, Al-Insān, LXXVI:9. Kur’ān, ar-Rúm, XXX:38. Kur’ān, al-Layl, XCII:20. Kur’ān, al-Balad, XC:8-9. BoŠnjaČka Pismohrana

151

Ljudsko lice u izvorima Islama

Kur’āna tvrde da se ovim ukazuje na vidljive fenomene, ukrase i znakove (āyāt) Božijeg stvaranja na čovjeku.9 Motiv “vesela oka” ili “oka koje je radosno”, “to jest, vedro oko”, spominje se prije svega u vezi sa Merjemom (Djevicom Marijom). “Budi vesela oka (qarrí ‘aynā)!”10 – melek/anđeo poručuje Merjemi. Sam kontekst ovdje ukazuje da joj melek/anđeo ovo govori s ciljem da tu radost svoga lica Merjema treba da pokaže ljudima koje će ona uskoro susresti, a koji su posumnjali u njenu čednost. Dakle, na Merjemi nema nikakva niqāba, feredže, burke, ona ide radosna i ozarena lica, i u naručju nosi svoga sina Isā’a (a.s.)! Fenomen otvorenog i glasnoga smijeha spominje se u vezi sa Božijim poslanikom Sulejmanom, koji se “nasmijao glasno (fa tabassama dāhikan)...”11 Dakako, smijeh dolazi sa raskrivenog lica, osobene geste lica u svoj svojoj ozarenosti saučestvuju u činu radosti, prate ljudski (i samo ljudski) čin smijeha. Životinje se ne smiju, one nemaju lice na način kako lice ima čovjek. Jedan drugi, znameniti osmjeh o kojem Kur’ān govori jeste osmjeh gospođe Sare (fadahikat),12 žene Ibrāhima, Božijeg poslanika, kad je bila obradovana (fabaššarnāhā) da će, iako u poodmakloj dobi, roditi sina Ishāqa.13 I ovo je jedno od mnogih mjesta u Kur’ānu gdje se fenomen radosti povezuje sa raskrivenim ljudskim licem i osmjehom na njemu. Veoma je znakovito da se u Kur’ānu ljude (jednako i muškarce i žene) poziva da “okrenu svoja lica” Hramu Svetome (fa wallú wujúhakum šatrah).14 Impozantnost ovog Kur’ānskog zahtjeva i danas vidimo na hodočašću u Mekku i za vrijeme hadža, kad su i žene i muškarci, otkrivenih lica, okrenuti prema Ka’bi! Također, Kur’ān razglašava da radost pobožnosti ostavlja tragove na ljudskim licima, ti su tragovi vidljivi na vidljivim, raskrivenim ljudskim licima (símāhum fí wujÛhihim min asari s-suj Ûd).15 Naravno, ljudska lica u Kur’ānu opisana su i kao mjesta/otoci tuge na Ovom svijetu, kao mjesta potištenosti, namrštenosti. Za samog Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.) kaže se da se, jednom prilikom, namrštio (‘abasa).16 Motivi žalosti (al-huzn) spominju se kao vidljivi fenomeni na ljudskom licu na nekih trideset mjesta u Kur’ānu. Također, žalost se često povezuje sa pobožnošću. Vidljivo se naglašavaju “suzne oči i tuga” (wa a’yunuhum tafídu mina d-dam’i hazanan),17 taj motiv spomenut je u vezi sa siromašnim a pobožnim ljudima. Sva ova mjesta Kur’āna razumljiva su samo ukoliko je riječ o raskrivenom ljudskom licu, licu koje nije ničim zastrto! U sp. Toshihiko Izutsu, Komunikativni odnos između čovjeka i Boga, objav. u “Semantika Kur’ana”, izd. Bemust, priredio Enes Karić, Sarajevo, 1998., str. 227. i dalje. 10 Kur’ān, Maryam, XIX:26. 11 Kur’ān, an-Naml, XXVI:19. 12 Kur’ān, Hud, XI:71. 13 Kur’ān, Hud, XI:71. 14 Kur’ān, al-Baqarah, II:144. 15 Kur’ān, al-Fath, XLVIII:29. 16 Kur’ān, ‘Abasa, LXXX:1. 17 Kur’ān, at-Tawbah, IX:92. 9

152

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

III. Kur’ānska eshatologija: Ozarena lica naspram tužnih lica U opisu stanovnika Raja (Jannat) fenomeni radosti, “estetika” ozarenosti i vedrine na nepokrivenim ljudskim licima opisani su još intenzivnije. Upravo o tome sada treba kazati nekoliko riječi. Sudnji dan opisan je kao vrijeme “kad jedna lica budu svijetljela, a druga lica budu tamnjela”.18 Motiv bjeline (...tabyaddu) na ovom mjestu znači ozarenost, radovanje Raju. Ne misli se ovdje ništa u rasnim kategorijama, ne aludira se ovim na bijelce! S druge strane, motiv crnosti (...taswaddu) označava potištenost, tugu i strah od Pakla. (Ovom crnošću, dakako, ne misli se na crnce.) Ozarenost i radost, kao i tuga i žalost, vidljivi su samo na raskrivenim licima ljudi, muškaraca i žena. Kur’ān ovdje posve jasno govori o raskrivenim licima. Prema iznesenom, širok je spektar Kur’ānskih riječi kojim se opisuje radost ili tuga na ljudskim licima u vrijeme velikih događanja Sudnjega dana i drugih eshatoloških zbivanja. Svugdje su ta ljudska lica, o kojima Kur’ān veoma dirljivo govori, raskrivena. Evo samo nekih sintagmi. “Blistava lica” (wujÛhun nādiratun) spomenuta su u veličanstvenom prizoru Sudnjega dana, kad će dobri ljudi gledati u svoga Gospodara; tako je ovdje spomenut motiv “u Boga zagledanih ljudskih lica” (ila rabbihā nāzirah).19 Motiv “smrknutih lica” (wujúhun bāsiratun), jer su u očekivanju velike nesreće (fāqiratun) i strahota Jahannama (Džehennema/Pakla), spominje se u Kur’ānu u iznimno dirljivim riječima.20 Znakovito je da Kur’ān spominje i “ozarena lica” ljudska (wujúhun musfiratun), kao i “nasmijana lica” (wujúhun dāhikatun), te “radosna lica” (wujúhun mustabširatun).21 Ovdje se posebno treba istaći uzvišena moralna i visoka estetska ljepota žena “stanovnica Raja”. Opisi njihovih lica začuđujuće su snažni i dojmljivi. Tako se spominju žene “kratkotrajnih/bljeskovitih pogleda” (qāsirātu t-tarf), ističe se da su one “očiju krupnih”, “krupnooke” (‘ín).22 Ćud tih ljepotica je prekrasna (khayrātun hisānun).23 Bilo bi besmisleno ovako opisivati ove divne stanovnice Raja ukoliko su im lica zakrabuljena na bilo koji način! U vezi sa Kur’ānskim opisima eshatoloških događaja istaknimo da se u veoma negativnom kontekstu spominju “ljudska lica koja će biti prekrivena prašinom” (wa wujúhun yawma’izin ‘alayhā gabaratun), takva lica će “prekrivati tamnina” (qataratun).24 Očito se iz ovih opisa vidi da je stav Kur’āna negativan spram tako zastrtih lica. 20 21 22 23 24 18 19

ur’ān, Ali ‘Imrān, III:106. K Kur’ān, al-Qiyāmah, LXXV:22-23. Kur’ān, al-Qiyāmah, LXXV:24. Kur’ān, ‘Abasa, LXXX:38-39. Kur’ān, as-Sāffāt, XXXVII:48. Kur’ān, ar-Rahmān, LV:70. Kur’ān, ‘Abasa, LXXX:40-41. BoŠnjaČka Pismohrana

153

Ljudsko lice u izvorima Islama

U jednoj Kur’ānskoj slici Bog prijeti da može “izbrisati osobenosti/zasebnosti ljudskih lica” (natmisa wujúhan), štaviše, može ih “izvratiti ili unatrag izvrnuti” (naruddahā ‘alā adbārihā).25 Dakako, zato što Bog jeste milostiv(an), On to neće učiniti, nego se ovim, nesumnjivo, afirmira pojedinačna zasebnost svakog lica, njegova autonomnost i nepovredivost. U Kur’ānu i predanjima iz Hadisa posve se jasno uočavaju vedre scene iz kojih se nazire radost ljudi zato što Bog ima i što On jeste, te što pred njima, stvorenjima, On rasprostire prostranstva nade! Ovdje ćemo, ukratko, prepričati jedno Hadisko predanje o razgovoru između Boga i čovjeka, posljednjeg čovjeka koji će ući u raj (ujedno: moguće je da je ovaj čovjek “posljednji koji izlazi iz Pakla”, jer mu je dragi Bog oprostio). Naime, ovo predanje nam je značajno jer u njemu se govori o “Bogu koji se osmjehuje” (fa dahika ‘llāhu). Predanje govori o čovjekovoj radosti u susretu sa ljepotama Raja. Bog pita tog čovjeka koji posljednji ulazi u Raj: “Ako ti podarim ovo i ovo iz Raja, nećeš li pitati za nešto drugo?!” “Neću!” – uvijek odgovara čovjek. Ali, avaj, čovjek uvijek hoće ono ljepše, ono bolje. I kako god dobije jedno mjesto u Raju, traži da vidi druga mjesta, koja mu se čine sve ljepšim i ljepšim, itd. Tada se Bog nasmijao ovim čovjekovim željama (fa dahika ‘llāhu).26 Iz dosadašnjeg izlaganja, prema Kur’ānu i Hadisu je posve jasno nekoliko sljedećih polazišta: Prvo: I Kur’ān i Hadis nude prevalentan utisak da su došli na Ovaj svijet sa vijestima koje treba da obraduju čovječanstvo. Ta se uzvišena radost treba vidjeti na ljudskim licima. Štaviše, Kur’ān donosi jednu eshatološku scenu u kojoj se kaže kako će “pred Boga na Onom svijetu doći svaki čovjek, sa svojim svjedokom, pa će Bog tada dati da se sa ljudskih pogleda s k i n e koprena (fa kašafnā ‘anka gita’aka), e da bi tako pogled svakog čovjeka bio oštar!”27 Nema sumnje da se ovdje u Kur’ānu u iznimno pozitivnom kontekstu govori o raskrivanju ljudskog lica! Drugo, prema Kur’ānu, čovjekovo je lice i na Ovom i na Onom svijetu – bez zara, bez burke, bez feredže, bez niqāba. Ono je estetski uzvišeno, kao takvo je raskriveno, jer – na njemu su najvažnija “komunikativna” čula čovjekovog bića: oči, uši, nos, usta, itd. Treće, čovjekovo lice u Kur’ānu se spominje u moralnom i emocionalnom odnosu kao iznimno duhovan dio ljudskog tijela. (Leđima se ne možemo nasmijati ili mrštiti! Niti se smijemo/mrštimo stomakom, prsima, stražnjicom, i sl.!) Samo je na licu snažno vidljiva radost, ozarenost, vedrina, ali i tuga, jad, potištenost, sjeta i žalost. Kur’ān, prema tome, snažno ističe komunikativnu ulogu čovjekova lica. Kad se, npr. u suri an-Núr kaže: “I reci [o Muhammede] vjernicama da obore svoje poglede!”28 – posve je jasno da se taj imperativ može, smisleno i logično, uputiti samo u vezi onih 27 28 25 26

ur’ān, an-Nisa, IV:47. K Usp. Sahíh Muslim, svezak I, izd. Dāru Ihyā’i t-turāsi l-’arabiyyi, Bejrut, str. 163. Kur’ān, Qāf, L:20-23. Kur’ān, an-Núr, XXIV:31.

154

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica! Četvrto, Kur’ān ističe “obrednu ulogu” čovjekova lica, to lice se kao raskriveno suočava sa Hramom Svetim, k tome, najuzvišeniji čin islamske “molitve” (namāz, salāt), to jest sajdah (spuštanje lica na tle), obavlja se raskrivena lica. Tamo, u položaju ničice, stiču se i dobijaju tragovi pobožnosti na našim licima. O tim tragovima Kur’ān s oduševljenjem govori. Kaže da su oni vidljivi na licima dobrih ljudi. Peto, semitske religije, niti ikoje religije svijeta ne povezuju pojam nagosti sa ljudskim licem. U Kur’ānu i Hadisu nemamo niti jedno mjesto gdje se ljudsko lice tretira kao dio tijela koji je “nag” ili “go”!

IV. Komentari Kur’āna o otkrivenom licu Kur’ān oslovljava važnost odjeće i spominje neke njene vidove. Ali, niti iz Kur’āna (kao ni iz Hadisa) mi ne dobijamo zaokruženu sliku u vezi sa specifičnim i strogim oblicima ili kodeksima odijevanja u islamu, bilo za muškarce ili za žene.29 Ono što se iz Kur’āna i Hadisa vidi kao strogi zahtjev jeste – pristojnost (taqwā) u čovjekovom odijevanju. Prema Kur’ānu, libās je odjeća ili haljine općenito, ali i (moralna) zaštita u metaforičkom smislu. Na primjer, “žene/supruge su libās/haljine vama muževima, a vi (muževi) ste libās/haljine njima (svojim ženama)” – (hunna libasun lakum wa antum libasun lahunna).30 Thiyāb je odjeća u najširem smislu, npr. Poslaniku Muhammedu (a.s.) naređuje se: “A ti odjeću svoju očisti!” (Wa thiyābaka fa tahhir!).31 Ukrasna odjeća (zínatun) ili ukrasi spominju se u VII. suri kao nešto što nije zabranjeno, kao što nisu zabranjena ni lijepa jela.32 Nakit (hilyatun), npr. biserje koje se vadi iz mora, spominje se u XVI. suri.33 I riječ ríšun, koja se samo jednom spominje u Kur’ānu, označava ukrasnu odjeću, gizdu naprosto.34 Muške košulje spominju se u Kur’ānu pod nazivom sarābíl (“koje vas čuvaju od vreline”),35 ali riječ sarābíl označava i oklope (“koji vas u borbi vašoj štite”).36 Drugi, mnogo frekventniji i prefinjeniji naziv za košulju u arapskom jeziku, koji Kur’ān također koristi, jeste qamís. U XII. suri uvijek je riječ o Yúsufovoj/Josipovoj (a.s.) košulji, a posebno impozantan spomen te košulje vidljiv je u sceni u kojoj njegova O ovome šire: Shawkat M. Toorawa, Clothing, objav. u: Jane Dammen McAullife (urednica), Encyclopedia of the Qur’ān, volume A-D, Brill, Leiden, 2001. 30 Kur’ān, al-Baqarah, II:187. 31 Kur’ān, al-Muddaththir, LXXIV:4. 32 Usp. Kur’ān, al-A’rāf, VII:32. 33 Usp. Kur’ān, an-Nahl, XVI:14. 34 Usp. Kur’ān, al-A’rāf, VII:26. 35 Usp. Kur’ān, an-Nahl, XVI:81. 36 Usp. Kur’ān, an-Nahl, XVI:81. 29

BoŠnjaČka Pismohrana

155

Ljudsko lice u izvorima Islama

zavodnica trga/dere Yúsufovu košulju “straga”.37 Naziv jalābíb (množina od jilbāb) spominje se u značenju ženskih haljina (ili ženskih ogrtača). Vjerovjesniku Muhammedu (a.s.) zapovijeda se da “rekne ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje (yudnína ‘alayhinna min jalābíbihinna), niz svoja tijela, da bi se tako pokrile.38 U vezi sa jalābíb (ili ženskim haljinama) treba spomenuti i riječ khumur (ženske ogrtače, haljine, duža vela). Ovu riječ Kur’ān samo jednom spominje (sura XXIV:31.): “I nek’ velove svoje [khumuruhunna] spuste niz grudi svoje!”39 Naziv hijāb, danas mnogo poznata i medijski razvikana riječ, u Kur’ānu se uopće ne spominje kao pokrivalo za kosu žene, već označava pregradu, prevoj, prevlaku, sklonište, pribježište, zid, i slično. Samo na jednom mjestu hijāb se u Kur’ānu spominje u vezi sa ženama Poslanika Muhammeda (a.s.). Naime, u XXXIII. suri, u stavku 53., govori se o nekoj vrsti “protokola” ili “procedure ulaska kod Poslanika Muhammeda (a.s.)”, pa se kaže: “A kad od njih (Poslanikovih žena) vi nešto tražite, iza zastora (min warā’i hijābin) to od njih tražite!”40 Ovim se moralno svjetuje sve one koji dolaze do soba gdje je stanovao Božiji Poslanik Muhammed (a.s.) da ne narušavaju privatnost njegove obitelji. Iz svih navoda Kur’āna koji se odnose na odjeću, ne može se zaključiti da postoji bilo kakva dužnost obligatnog ili bilo kojeg drugog načina pokrivanja čovjekova lica, muškoga ili ženskoga. Pogotovo se ne može, ni u kom slučaju, zaključiti da je niqāb (zar, burka, feredža) nešto što je središnja stvar islama, nešto oko čega se vrti sve u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji! Ovdje je veoma važno navesti Kur’ānsku sintagmu libāsu t-taqwā što znači “odjeća bogobojaznosti”. Wa libāsu t-taqwā dālika khayr – “Ali, odjeća bogobojaznosti je odjeća najbolja.”41 Naime, tu odjeću bogobojaznosti (libāsu t-taqwā), a ne neku drugu, Iblís (sotona) je prvo strgnuo sa Adama i Eve (Adema i Havve) u Raju. Drugu odjeću je, potom, lahko bilo skinuti s njih! Nakon toga bili su protjerani iz Raja! U suri an-Núr (XXIV:31.) spominje se važan izuzetak od pokrivanja ženskoga tijela, naime sintagma illā mā zahere minhā koja znači – “ne treba biti pokriveno ono [od ženskog tijela] što je ionako spoljašnje/vanjsko”. Šta znači “ono što je ionako spoljašnje”? U klasičnim djelima islamskog mišljenja koja se mogu svrstati u jedno široko polje “antropologije islama”, npr. u knjigama al-Ikhwān al-Safā’ i Ibn Sínāa (Avicena), sva objašnjenja nagosti (‘awrah) ili spolovila (saw’āt) vezuju se, u najvećem broju datih tumačenja, isključivo za područje čovjekovih spolnih organa i za mjesta izlučivanja izmeta. U svih sisara, a ne samo u čovjeka, i spolovilo i mjesto izlučivanja izmeta na neki su način udaljeni od glave i od lica. 39 40 41 37 38

sp. Kur’ān, Yúsuf, XII:26-28. U Usp. Kur’ān, al-Ahzāb, XXXIII:59. Usp. Kur’ān, an-Núr, XXIV:31. Usp. Kur’ān, al-Ahzāb, XXXIII:53. Kur’ān, al-A’rāf, VII:26.

156

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Slavni komentator Kur’āna, az-Zamakhšarí, ni na koji način ne povezuje pojam nagosti za ljudsko lice. Kad az-Zamakhšarí tumači suru al-A’rāf (VII:22-23) on Kur’ānsku riječ saw’āt (stidna mjesta, spolni organi) tumači riječju nagost ili ‘awrah. Kur’ānsku sintagmu badat lahumā saw’ātuhumā az-Zamakhšarí doslovno tumači riječima fa zaharat lahumā ‘awrātuhumā (“pokazaše se Ademu i Hawwi njihova spolovila, stidna mjesta”).42 Dodatni dokaz da se lice žene, kao ni muškarca, ne ubraja u ‘awrah nalazi se, također, u samom Kur’ānu. Naime, Adem i Hawa su lišćem rajskim pokrivali samo svoja stidna mjesta (‘alā ‘awrātihimā li yastatirā bihā),43 a nisu lišćem pokrivali svoja lica. Takvih predanja naprosto nema.

V. Otkriveno lice i otkrivene šake Dakle, pokušamo li odgovoriti na pitanje šta je to “što je ionako spoljašnje/vanjsko” na čovjekovu tijelu a što se spominje u Kur’ānu (XXIV:31.) – možemo kazati da postoji opći konsenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju lice, ruke do iza članaka i noge do iza članaka. Prema apsolutno najvećem broju komentatora Kur’āna lice čovjekovo nema odjeću. Znameniti komentator at-Tabarí (umro 923.) tvrdi da je obredni ceremonijal hadža u Mekki najveći dokaz da lica žena i muškaraca, kao ni ruke, ne treba pokrivati niti zastirati. Prema at-Tabaríju, to što Kur’ān imenuje “onim što je ionako spoljašnje” jesu lice i ruke.44 On na ovom mjestu veoma često spominje lice i ruke (kaffān wa wajh) žene kao ono “što je ionako spoljašnje”. Az-Zamakhšarí (umro 1144.) spominje potrebu da, npr. ruke žene (lā tajidu buddan min muzawalati l-ašyā’i biyadayhā) i lice žene (wa mina l-hajati ilā kašfi wajhihā) budu otkrivene.45 Ibn Kathír (umro 1373.) u svome komentaru Kur’āna navodi predanje od Božijeg poslanika Muhammeda (s.a.w.s.) u kojem daje upute Esmi, kćerki Abu Bakra, da punoljetna žena može imati otkriveno lice i ruke do članaka.46 U zaključku (i u kontekstu burnih medijskih rasprava o burki, niqabu i feredži u Evropi i u muslimanskom svijetu) potrebno je kazati sljedeće: Lice ljudsko je iznimno uvaženo u islamskim vrelima, Kur’ānu i Hadisu. Islam u svojim izvorima nigdje ne bilježi, niti poznaje bilo kakvu primjenu maske. U dijalozima u hadiskim zbirkama uočavamo razgovore između muškaraca i žena iz prvih pokoljenja islama. Dozivaju se po imenu. To ne bi mogli činiti da su im lica bila prekrivena, jer naprosto se ne bi prepoznavali. A bíl-Qāsim Maõmúd bin ‘Umar az-Zamakhšarí, Al-Kaššāf, II, izd. Dāru l-Ihyā’i t-turāthi l-’arabiyyi, Bejrut, 2001., str. 91. 43 Az-Zamakhšarí, II, str. 92. 44 Ibn Jarír at-Tabarí, Tafsír Jāmi’u l-Bayān, V, Bejrut, 1984., str. 419. 45 Az-Zamakhšarí, III, str. 236. 46 Ibn Kathir, Tafsiru l-Qur’āni l-Azím, III, Kairo (bez godine izdanja), str. 28. 42

BoŠnjaČka Pismohrana

157

Ljudsko lice u izvorima Islama

Ako je islamski svijet, ako je muslimansko čovječanstvo danas, nekoja vrsta “živoga i življenoga Kur’āna u kulturi i civilizaciji islama”, onda je najmanji zajednički imenitelj prepoznatljivosti muslimanske ženske odjeće – mahrama. Na Bliskom i Srednjem istoku mahrama je također i opći zajednički znak kulturalnog prepoznavanja i samih kršćanki. Mahrama ne pokriva lice, već samo kosu. Veliki putnici islama, npr. Ibn Jubayr i Ibn Batuta boravili su u Mekki davnih vremena, ali i u mnoštvu drugih tradicionalnih gradova islama. Zapazili su da apsolutno najveći dio muslimanskog čovječanstva živi i obavlja obrede raskrivenih lica. Naravno, ljudska prava štite i one koji (koje) žele hodati pokrivena lica. Mi nipošto ne plediramo ni za kakve zakonske ili bilo koje druge restriktivne mjere protiv žena koje žele hodati u niqābu. Jedino što smo htjeli pokazati ovim našim esejom jeste: Praksa pokrivanja čovjekova lica ne može se opravdati izvorima islama, Kur’ānom i Hadisom.

158

BoŠnjaČka Pismohrana

Prof. dr. sc. Ferid Muhić

Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma; slučaj Bat Ye’or “U vjeri nema prisile; nikoga ne prisiljavajte i ne tjerajte u svoju vjeru!” (Kur’an: El Bekare, 256)

Sažetak: Naglašeni anti-islamizam, karakterističan za jedan dio ideološki inspirirane kvazi-naučne produkcije u desničarski orijentiranim krugovima nekih zapadnoeuropskih zemalja, sve više zamjenjuje relativno benigne manifestacije dosadašnje islamofobije. Predvodnik ovog novog poziva na križarski rat protiv muslimana, svakako je autorica koja piše pod pseudonimom Bat Ye’or (u prijevodu Kćerka Nila, Giselle Litmann, rođena 1933. u Kairu). U svim svojim spisima, posebno pak u knjizi Eurabia: the Euro-Arab Axis (2005), u naizmjeničnim sekvencama iracionalnosti i neskrivene odioznosti začinjenih poluistinama i falsifikatima, Bat Ye’or piše da je ideološka potčinjenost Europe globalnoj džihad strategiji muslimana već gotova stvar i da se treba u potpunosti pripisati posljedicama stanja dhimmitude, čiji nas je duh učinio potpuno slijepima, unio u nas mržnju prema našim sopstvenim vrijednostima, želju da sami uništimo svoje sopstvene izvore, da poreknemo svoju istoriju. Prema njenim ocjenama, Europa je već na samom rubu da se pretvori u potčinjeni kontinent, kulturnu koloniju i slijepo crijevo muslimanskog svijeta, a kojem cilju na ruku ide upravo ropska narav modernih ne-muslimana Europe, koja je direktna posljedica kobnog stanja dhimmitude, čije žrtve su stoljećima bili upravo preci današnjih Europljana i Jevreja. Kada se ovi planovi ostvare, kršćani i Jevreji Europe će biti vraćeni u status dhimmi-ja, – dakle u nižu klasa građana koji će igrati po notama islamskih vlastodržaca Europe. To se, dakako, neće desiti slučajno, nego sistematskom realizacijom tajnog, okultnog plana, neke vrste konspirativnog konkordata sklopljenog između grupe vodećih predstavnika Arapske Lige i istaknutih europskih političara kao što su Žak Širak i Meri Robinson, za koje Bat Ye’or tvrdi da su inače tajni ljubitelji islama ako ne i islamski konvertiti, koji namjerno otvaraju širom vrata Europe islamskim imigrantima sa ciljem da je što prije preplave svojim brojem. Tu se Bat Ye’or poziva na Orijanu Falaći (Orianna Fallaci), svoju preminulu istomišljenicu i saborca protiv prijetnje zvane Eurabija, navodeći formulaciju koju je Falaći ovjekovječila u svojoj himni zahvalnici posvećenoj Bat Ye’or, kao krunski dokaz za BoŠnjaČka Pismohrana

159

Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma; slučaj Bat Ye’or

realnost projekta zvanog Eurabija – “Muslimanima je rečeno: idite tamo i množite se kao pacovi!” U ovom tekstu preduzeta je ekstenzivna kritička analiza “argumenata” anti-islamističkih pozicija Bat Ye’or i onih predstavnika ekstremne desnice koji dijele njezine ideološke predrasude. Ključne riječi: Europski identitet, anti-islamizam, dhimmitude, Bat Ye’or, kršćanska Europa, islamska Europa

Povijesno-teorijski preludij Više od svega drugog, u autopercepciji kršćanske Europe do danas je manjkala jasna i objektivno utemeljena kritička svijest o sopstvenom kulturnom i povijesnom imanentnom jedinstvu, koliko god ono bilo složeno u svojim magistralnim inspiracijama a povremeno i direktno antagonističko konfrontirano. Proglasivši se potpuno neosnovano, za ekskluzivno kršćanski kontinent, kršćanski dio Europe je percipirao sopstveni identitet u naglašeno redukcionističkom kontekstu, sa posebnim akcentom na svjesnom ignorisanju, namjernom zanemarivanju i direktnom falsifikovanju islamskog dijela Europe i 14 stoljeća kontinuiranog prisustva islama u svojoj istoriji. Nervoza i pretjerana revnost u navođenju imaginarnih događaja i kvazi-činjenica, kojima se pokušava po svaku cijenu prikazati navodna nespojivost i radikalna suprotstavljenost islama i, isto tako navodno monolitne kršćanske Europe, karakterišu tu redukcionističku produkciju toliko napadno da se čini kao da kršćanska Europa u islamskoj Europi prepoznaje svog veoma bliskog rođaka kojeg, iz nekih misterioznih i mračnih razloga, ni po koju cijenu ne želi priznati kao činjenicu u svom porodičnom rodoslovu! Rigorozna eliminacija Islama kao imanentne komponente integralnog europskog identiteta, motivisana spregom političkih, ideoloških i ekonomskih interesa, maskirana navodnom nepomirljivošću doktrinarnih teoloških razlika islama i kršćanstva, svojim naglašenim animozitetom prema elementima sopstvenog islamskog identiteta, dramatično je iskrivila sliku autentičnog identiteta u auto-percepciji europskog čovjeka, unijevši dubok razdor u njegovu samosvijest. Inspirisani mitom o navodnom kulturno ekskluzivnom identitetu Europe, baziranoj na mitovima o unilateralnosti i ortolinearnosti eminentno kršćanskog karaktera europskog duha, uzdignutim na nivo centralne interpretativne paradigme, Europljani kršćani pokušali su istisnuti i islam, i Europljane muslimane, iz cjelokupne europske, dakle i sopstvene, povijesti. Žestoko oponiranje islamu i konfrontacija europskog kršćanstva sa europskim islamom, kao i potpun rascjep u integralnoj samosvijesti europskog čovjeka, bile su direktne i ujedno, najpogubnije konsekvence ovog skandaloznog ideološkog falsifikata, konsekvence koje, na žalost, danas postaju sve veća smetnja uspostavljanju jedinstvenog, istorijski utemeljenog, integralnog europskog identiteta. Savremenom nerazumijevanju sopstvene istorije kršćanskog dijela Europe, doprinijelo je i odbijanje da se kao 160

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

legitimno europski prihvate ne samo narodi koji su u Europu dolazili sa Osmanskom državom, čak i osam stotina godina nakon njihovog doseljavanja i permanentnog prisustva na europskom kontinentu, nego da se u pitanje dovede europska legitimacija autohtonim europskim narodima samo na osnovu činjenice da su prihvatili islam!?

Ekstremni anti-islamizam Bat Ye’or – sinteza ultra-cionizma i neofašizma U kršćanskom dijelu moderne Europe, djelovanje ekstremnog anti-islamizma najbrutalnije se eksponira kroz promociju ideološkog eklekticizma koji paradoksalno kombinira ultra-cionističke i neo-nacističke motive. Najglasniji i ujedno, od krajnje desničarskih rasistički inspiriranih krugova medijski najsnažnije podržan projekt ovakve orijentacije, danas nedvosmisleno predstavljaju kvazi-istorijski anti-islamistički pamfleti autorice koja se potpisuje pseudonimom Bat Ye’or. Pogledajmo, najprije, osnovne informacije o autorici. Bat Ye’or je pseudonim Gizele (francuski Gisele – “Žizel”) Litman (Gisele Littman) koja je takođe objavljivala i pod pseudonimom Y. Masriya (Yahudiya Masriya – “Egipatska jevrejka”). Danas je član borda organizacije International Free Press Society i ujedno jedan od saradnika tituliranih kao “ekspert” na vebsajtu Anti-džihadska Europa (Counter Jihad Europe). Prihvaćena je od američkih neokonzervativaca, ekstremnih cionista, a što je posebno zanimljivo s obzirom na njen jevrejski identitet, sa dosta (iskrenog?) entuzijazma i od europskih neo-fašista, inače notorno poznatih po svom anti-semitizmu. Ali, tu se malo šta može učiniti! Tamo gdje moral nema glavnu riječ, privatni interesi su smrtna osuda za naše prijatelje i spas za naše neprijatelje! Zbog svojih privatnih interesa, Bat Ye’or je bezobzirno napala islam, zaboravivši da je islamska država pružila prijateljsku ruku Jevrejima još 1492. godine, kada im je bilo najteže, i da se fantomska “liberalna” Europa koju ona prividno protežira, zbližila sa fašistima koji su tokom Drugog svjetskog rata nad Jevrejima počinili holokaust, najgori zločin protiv čovječanstva! Rođena je u Kairu (iako godinu rođenja nigdje nije objelodanila, istraživači su utvrdili da je to bila 1933.) od oca Italijana i majke Francuskinje, u porodici koju sama opisuju kao “dobrostojeću jevrejsku buržoasku familiju”. Godine 1955. godine odrekla se egipatskog državljanstva, a 1957. emigrirala u London, gdje je udajom za Dejvida Litmana, već u to vrijeme operativca izraelskog Mossada, stekla pravo na britansko državljanstvo (1959.). Danas živi u Švajcarskoj. Sa dobrim osjećajem za biznis, ocjenjujući je kao perspektivno lukrativnu, Bat Ye’or se anti-islamskoj publicistici, kao svom osnovnom zanimanju, posvetila 1969., nakon što je prethodno, u periodu 1960-1964., rodila troje djece. Predstavljajući se sa falsifikovanim dokumentima kao francuska državljanka katoličke vjeroispovijesti, Gizela je sa svojim mužem Dejvidom Litmanom tokom 1961. godine aktivno učestvovala u krijumčarenju 530 jevrejske djece iz Maroka u Izrael, poznatoj top secret operaciji Mural, koju je orgaBoŠnjaČka Pismohrana

161

Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma; slučaj Bat Ye’or

nizovala izraelska tajna služba Mossad. Toliko o objektivnosti i neutralnosti Gizele Litman, alias Bat Ye’or kao o free lance publicisti, individualnom istraživaču i naučniku, da se u tu sliku ne bi kojim slučajem posumnjalo. Svoju prvu knjigu, Jevreji u Egiptu (Les Juifs en Egypte, 1971.), objavila je na francuskom i hebrejskom jeziku, ali je svoje osnovne teze koncipirala u drugoj knjizi pod naslovom Le Dhimmi (1980.), koja je prevedena u cionističkim krugovima Amerike, Rusije i jevrejske dijaspore. The Decline of Eastern Christianity under Islam. From Jihad to Dhimmitude (1991.) autentično predstavlja osnovne punktove njenog notorno anti-islamskog stajališta, prvobitno formulisanog šest godina ranije u knjizi The Dhimmi: Jews and Christians under Islam (1985.). Knjiga Islam and Dhimmitude. Where Civilizations Collide (2001.) ne donosi ništa novo; u pitanju je pokušaj Bat Ye’or da se uključi u glavni tok anti-islamske propagande, otvoreno mu se nudeći, preuzimanjem nebulozne hipoteze o sukobu civilizacija, promovirane u ozloglašenoj istoimenoj knjizi Samuela Huntingtona. Njeno najnovije ostvarenje EURABIA: The Euro-Arab Axis (2005.), podiglo je njene anti-islamske fiksacije na najviši nivo, dok je nivo ekspozicije tih halucinogenih tvorevina definitivno pao na najniži nivo argumentacije, logičnosti i racionaliteta.

“Argumenti” Bat Ye’or Pogledajmo detaljnije šta zapravo piše u njenim knjigama, da bismo tačnije shvatili ko su oni koji to podržavaju, popularizuju i prikazuju kao naučna saznanja, i iz kojih razloga, ili ako hoćete, s kojim ciljem to čine. Ovu anti-islamsku fantazmagoriju posebno snažno podržava spektar političkih organizacija europske ekstremne i neo-fašističke desnice. U svim knjigama ove autorice, varira se zapravo jedna ista tema. Bez obzira na perspektivu iz koje dijagnosticira situaciju u Europi, kod nje je u osnovi uvijek riječ o nebuloznoj tvrdnji da su danas na djelu konspirativne snage koje će Europu pretvoriti u islamsku koloniju za koju je već pripremljeno i odgovarajuće ime: Eurabija. U kombinaciji postupaka karakterističnih za naučno-fantastičnu literaturu, negativnu utopiju i monomanijske pasaže, Bat Ye’or doslovno slijedi narativnu strategiju primjenjenu u klasičnom anti-semitskom konstruktu Protokoli mudraca iz Ziona. Sličnosti sa pristupom u ovoj knjizi, koji bi zbog simplificiranosti i naivno-eksplicitne predvidljivosti teksta bilo pretenciozno nazvati “dramaturgijom”, toliko su velike da Bat Ye’or ostaje samo da zamijeni imena nosilaca glavnih uloga, tako što će Jevreje iz Protokola… označiti kao europske muslimane i dodijeliti im ulogu tajnih agenata u projektu velike zavjere koja ima za cilj potpuno potčinjavanje Europe islamu. U ovako pravolinijski postavljenoj priči, nije ni malo teško predvidjeti da prema predviđanjima Bat Ye’or, taj cilj podrazumijeva i uvođenje šerijatskog prava koje će, poslije više od 5 stoljeća, ponovo uvesti onih 2 % više poreza za ne-muslimane. O tome hoće li im zauzvrat dati i sve one garancije koje su Jevreji uživali na osnovu spomenutih 2 % većeg poreza, uključujući i oslobađanje od vojne obaveze i 162

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

ratovanja, Bat Ye’or ne govori ni riječi, kao što o njima nije govorila ni u svojim kvazi-istorijskim prikazima islamske države i položaja ne-muslimana u njima. Podižući glas, i pogrešno smatrajući da to podiže i dramsku tenziju i da povećava emotivnu napetost izlaganja, Bat Ye’or objavljuje da je “…svaka nova džamija u Europi, svaka nova arapska investicija, svaka tehnička pomoć medijima, svaka donacija humanitarnim organizacijama i univerzitetima arapskim novcem na tlu Europe, nova sekvenca europskog mazohizma, duhovnog sloma, i pokoravanja islamskom principu nazvanom ‘dhimmitude’ (izgovara se ‘dimitid’). Imajući u vidu ključno značenje koje ona sama pridaje ovoj kovanici u sklopu sopstvene interpretacije navodne povijesne subverzivne akcije islama koji kroz sve ove vjekove strijemi potčinjavanju Europe i njenom pretvaranju u Eurabiju, neophodno je da precizno odredimo kontekst istog pojma. Nema nikakve sumnje da je termin dimitid, takoreći, znak raspoznavanja anti-islamskih pamfleta Bat Ye’or i to u tolikoj mjeri da se smjesta povezuje sa ovom autoricom. Njen oficijelni vebsajt tvrdi da je Bat Ye’or autor ove notorno poznate kovanice, što i ona eksplicite tvrdi u nekoliko intervjua. Ipak, čak i u ovom slučaju Bat Ye’or nije mogla odoliti iskušenjima sopstvenog metoda pisanja; tendencija da se činjenice fabrikuju, falsifikuju, kroje po sopstvenim nacrtima, još jednom je pobijedila nad imperativom faktografske korektnosti i objektivnosti pristupa. Dimitid, uprkos suprotnih tvrdnji njenog vebsajta i same častoljubive autorice, nije njen patent. Godinu dana prije Bat Ye’or, početkom 1983. godine, upotrijebio ga je u svom govoru libanski predsjednik Bašir Gemajel. Zaista, Bat Ye’or oštricu svoje kritike sistema dhimmitude/zaštićenosti ne-muslimana u islamskim država usmjerava i na sankcionisanje vrijeđanja, ismijavanja, napadanja islama, Kur’ana, Muhameda a.s. i šerijatskog prava, ukazujući na primjere kada su takvi slučajevi bili kažnjavani čak i smrću. Na ovom mjestu, Bat Ye’or izvodi svoj salto irationale, toj jest, skok u potpunu fikciju lišenu bilo kakvih logičkih i faktografskih koordinata. Ukazujući ponovo na onih famoznih 2 % poreza viška koji su plaćali ne-muslimani, a time i Jevreji, islamskoj državi, ova žučna antiislamistica tvrdi da su time stvoreni svi uslovi za bijedni, nedostojni, ponižavajući život u stanju zaštićenosti-dhimmitude, koji sada za “cijelu Europu, planiraju muslimani Arapi i njihovi europski saveznici, izdajnici slobodne kršćanske Europe i njenih tradicionalnih vrijednosti”. Kada je riječ o ključnom “argumentu” Bat Ye’or, da ne-muslimani, dakle navodno poniženi dhimmi, nisu imali slobodu govora, jer im nije bilo dozvoljeno da vrijeđaju Kur’an, da ismijavaju islamsku vjeru (vjeru osvajača, kaže ona), da psuju Muhameda a.s. – neka bude dovoljno reći sljedeće. 1. Sloboda da vrijeđaju svoje svetinje nije bila dozvoljena ni muslimanima, i takvi eventualni prestupi koje bi oni učinili kažnjavali su se čak i oštrije, nego kada bi ih počinili ne-muslimani. Osim toga, treba dodati da je muslimanima tada bilo najstrožije zabranjeno da vrijeđaju ili izvrgavaju ruglu bilo koju vjeru, pa čak i da pripadnike drugih monoteističkih religija nazovu nevjernicima, kao što im je, uostalom, zabranjeno i danas. U ovoj činjenici treba potražiti objašnjenje zbog čega je muslimaBoŠnjaČka Pismohrana

163

Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma; slučaj Bat Ye’or

nima apsolutno neprihvatljivo obrazloženje kojim se pokušava opravdati vrijeđanje Muhameda a.s. pozivanjem na slobodu mišljenja i pravo izražavanja! Za njih, vrijeđanje vjere jednostavno nije stvar slobode i prava, nego nepristojnosti, namjerne uvrede i blasfemije, i upravo iz toga razloga je svaki takav čin, ma od koga dolazio, u principu provokacija na koju treba najoštrije reagirati! Ovaj ključni momenat se ili ignoriše ili se ne uzima u obzir iz neznanja u učestalim napadima na muslimane kao kulturno netolerantnu grupaciju zbog njihovog navodno neopravdano žestokog reagovanja na izrugivanje sa islamom u javnim medijima. Ali, protiviti se ruganju sopstvenoj vjeri sasvim je razumljivo i logično. Gdje god postoji socijalna institucija svetosti, tamo postoji i opasnost od svetogrđa, jeresi, blasfemije! U nekim sredinama tolerišu se i najteže psovke, gotovo do nivoa srdačnosti, dok se u drugima i najbezazlenija psovka smatra smrtnom uvredom. Činjenica da ljudi iz prve grupe svakodnevno jedni drugima upućuju psovke i verbalne uvrede bez ikakvih posljedica animoziteta, ni u kom slučaju im ne daje pravo da se ponašaju na isti način i sa ljudima iz ove druge grupe u kojoj je psovanje proskribirano kao uvreda. 2. Otvoreno javno napadanje, vrijeđanje i ismijavanje najviših načela i institucija bilo koje države i danas je u cijelom svijetu zakonski sankcionirano. Gdje se to nekažnjeno može vrijeđati ustav neke države, pljuvati po njenim zakonima i izvrgavati javnom ruglu njen vrijednosni sistem? A za islamsku državu i muslimane vjernike, Kur’an, Muhamed a.s., šerijatski pravni sistem, jesu direktne epitomizacije najviših vrijednosti, normi, ustava i zakonodavstva tog društva i načina života! Prema tome, upravo ovaj podatak koji Bat Ye’or pokušava prokrijumčariti kao dokaz o ponižavajućoj ulozi i oduzimanju prava na slobodno mišljenje i izražavanje ne-islamskoj populaciji u sistemu islamske države nazvanom dhimmitude, zapravo najuvjerljivije demantuje sve slične interpretacije. Pravo pljuvanja po društvenim vrijednostima u islamskoj državi zaista nije bilo dato bez obzira na predtekst, ali isto tako, to pravo nije bilo dato doslovno nikome: ni muslimanima ni ne-muslimanima, ni plebsu ni vlasteli, ni siromašnima ni bogatima, ni podanicima, pa čak ni samom vladaru! I umjesto da sagleda ovu kapitalnu razliku, ovaj bezdan koji dijeli humanističku inspiraciju definisanja statusa ne-muslimana i islamske društvene prakse nazvane dhimmitude u tradiciji islamske države, od genocidne prakse ne-islamskih društava lišene bilo kakve humanosti, Bat Ye’or potpuno jednostrano, selektivno i evidentno zlonamjerno izdvaja samo slučajeve kažnjavanja ne-muslimana; ona, takoreći, samo saopštava donesene presude, ne navodeći ni tužbe za prekršaje, ni dokaze koji takve tužne potkrepljuju! Tumačeći ga striktno u ovom amaterskom psihoanalitičkom i ideološkom ključu, Bat Ye’or izručuje sav svoj jad i ogorčenost upravo na koncept zaštićenosti/dhimmitude. Prema njenoj verziji, u ranom islamu svi ne-muslimani su bili moralno besprijekorni građani koji su bezuslovno poštovali zakone, a svi muslimani su bili zli i samovoljni vlastodršci. Zbog čega god bili osuđeni, dhimmis/štićenici su bili nevini prosto zato jer su bili ne-muslimani, a sudije su uvijek kažnjavali samo nevine, jer su sudije bili muslimani! Između ostalog, a sve što je prije toga rekla, gore je od goreg, 164

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

ona kaže “…kontinuirano stanje nazvano dhimmitude kom su bili izloženi Jevreji i drugi ne-muslimani u islamskoj državi, stvorilo je krajnje negativne obrasce ponašanja diktiranog strahom, kao što je pacifizam kao odgovor na agresiju umjesto aktivnog otpora, mazohizam, servilnost, plašljivost i umanjena sposobnost samozaštite”.1 Jednom notornom blogeru sa anti-islamističkih portala, Džejmi Glazovu, Bat Ye’or je precizno ocrtala i faze kojima će sadašnja kršćanska Europa progresirati u islamsku Eurabiju, buduću koloniju muslimana, ističući da je u pitanju “…projekt koji je već u toku i koji se smišlja, planira, i konsistentno ostvaruje kroz politiku imigracije, propagandu, podrškom crkve, ekonomskim organizacijama i različitim oblicima pomoći nevladinim organizacijama, kao i kulturnom, medijskom i akademskom saradnjom. Već su cijele generacije odrasle unutar ovakvih političkih i ideoloških okvira; oni su nepovratno izgubljeni za našu stvar jer su već odgojeni i kondicionirani, oblikovani da ove projekte podrže i pomognu. Upravo u ovim projektima leži i izvor sve snažnijeg anti-amerikanizma u Europi, kao i paranoične opsjednutosti Izraelom, dva kamena temeljca na kojima počiva strategija Eurabije”.2 U svojoj knjizi Eurabia: the Euro-Arab Axis, u neprekidnom napadu iracionalnosti i odioznih halucinacija, Bat Ye’or piše da je ideološka potčinjenost Europe globalnoj džihad strategiji već gotova stvar i da se treba u potpunosti pripisati posljedicama stanja dhimmitude/zaštićenosti ... čiji nas je duh učinio potpuno slijepima, unio u nas mržnju prema našim sopstvenim vrijednostima, želju da sami uništimo svoje sopstvene izvore, da poreknemo svoju istoriju. Evo kratkog sinopsisa ove somnambulske konstrukcije. Prema njenim ocjenama, Europa je već na samom rubu da se pretvori u potčinjeni kontinent, cilj koji arapske hronike jasno potvrđuju predviđajući da će Europa postati kulturna kolonija i slijepo crijevo muslimanskog svijeta, a kojem na ruku ide upravo ropska narav modernih ne-muslimana, koja je direktna posljedica kobnog stanja dhimmitude/zaštićenosti, čije žrtve su stoljećima bili upravo preci današnjih europljana i Jevreja…U toj novoj provinciji islama, čiji obrisi se već naziru a čijem ostvarenju svojski pridonosimo i mi, Jevreji, kao i svi drugi ne-muslimani. Kršćani i Jevreji će biti vraćeni u status dhimmi-ja, zaštićenih, – dakle u nižu klasu građana koji će igrati po notama koje će im svirati islamski vlastodršci Europe. To se, dakako, neće desiti slučajno, nego sistematskom realizacijom tajnog, okultnog plana, neke vrste konspirativnog konkordata sklopljenog između grupe vodećih predstavnika Arapske Lige (koje njene veze u Mossadu još nisu identifikovale ili, što je vjerovatnije, jesu identifikovale, ali su stavile embargo na njihova imena), i istaknutih europskih političara kao što su Žak Širak i Meri Robinson (za koje je, preko istih veza iz spomenute organizacije, očigledno dobila instrukcije da ih javno denuncira) koji su inače tajni ljubitelji islama ako ne i islamski konvertiti, koji namjerno otvaraju širom vrata Europe islamskim imigrantima sa ciljem da je što prije preplave svojim brojem. Tu se Bat Ye’or poziva Intervju Bat Ye’or za Front Page Magazine, dat Džejmi Glazovu (Jamie Glazow) 21. septembra 2004., dostupan na internetu od 6. jula 2009. 2 Isti izvor 1

BoŠnjaČka Pismohrana

165

Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma; slučaj Bat Ye’or

na Orijanu Falaći (Orianna Fallaci), svoju preminulu istomišljenicu i saborca protiv prijetnje zvane Eurabija, navodeći formulaciju koju je Falaći ovjekovječila u svojoj himni zahvalnici posvećenoj Bat Ye’or kao krunski dokaz za realnost projekta zvanog Eurabija (ili da nije bilo Gurabija!? Već me je sasvim zbunila): “Muslimanima je rečeno: ‘idite tamo i množite se kao pacovi!’” Uz sve ovo, Bat Ye’or uporno i bez ikakvog ustezanja falsifikuje istorijske činjenice. Prema njenom tvrđenju, Dhimmitude je stanje ili stav rezignirane inferiornosti i pokornosti Islamu. Ono što (nisu) radili nekada sa Jevrejima i kršćanima u osvojenim zemljama, dodaje Bat Ye’or, Arapi su, novcem i lukavstvom postigli danas, što znači da savremena Europa razvija upravo isti takav stav inferiornosti i pokornosti prema Arapima. Ona eksplicite kaže: “Europa postaje Eurabija. U takvoj Eurabiji na islam se gleda kroz ružičaste naočare. Istovremeno, u znaku ove duhovne servilnosti prema islamu, u Eurabiji jačaju anti-amerikanizam, anti-semitizam i anti-cionizam. Čak i najliberalniji muslimani žele da načine Eurabiju od Europe i da je podvrgnu šerijatskom pravu. Takva Eurabija je duboko anti-kršćanska, anti-zapadna, anti-semitska, direktno usmjerena na uništenje Izraela kao države i na satanizaciju i izoliranje SAD od ostalog svijeta.” Pročitajmo pažljivo ovu završnu rečenicu citata još jednom: “Takva Eurabija je duboko anti-kršćanska, anti-zapadna, anti-semitska, direktno usmjerena na uništenje Izraela kao države i na satanizaciju i izoliranje SAD od ostalog svijeta.” Jedan od najsigurnijih metoda da dešifrujete šta neko misli o vama, jeste da upotrijebite metod projekcije. Dobro upamtite: ono što on pripisuje vama, tvrdeći da vi to mislite i osjećate prema njemu, od riječi do riječi izražava tačno ono što zapravo on misli i osjeća prema vama! Šta nam otkriva navedena rečenica u ključu metoda projekcije? Njena formulacija navodne brige za kršćanstvo, zapravo direktno formuliše njen iracionalni animozitet prema islamu! Tim stavom Bat Ye’or otkriva da Europa kakvu ona želi, treba biti radikalno anti-islamska, anti-arapska, anti-muslimanska, i da pri tom svim silama radi na uništenju arapskih država, uz dodatni cilj da navede narod i vladu SAD da sataniziraju muslimanski svijet i da ga izoliraju od ostalog svijeta! I zaista, čim se primjeni metod projekcije, odmah postaje savršeno jasno da Bat Ye’or stalnim potenciranjem navodnog islamskog anti-kršćanstva, još naglašenije potencira sopstveni cionistički anti-islamizam; kontinuiranim ukazivanjem da Arapi žele uništiti Izrael, otkriva svoju životnu želju da jednom i zauvijek budu uništene arapske zemlje; da denunciranjem muslimana zbog navodnog anti-amerikanizma, huška SAD protiv muslimana; opominjući SAD da ih muslimani satanizuju i nastoje izolirati, objelodanjuje sopstveni osnovni cilj da nahuška SAD protiv muslimana, da ih satanizuje i da ih izolira od ostalog svijeta u svojoj spoljnoj politici! Duboko anti-islamska, netolerantna, rasistička i fašistička, svaka knjiga Bat Ye’or predstavlja apoteozu judeo-centričnog svijeta u kom će samo jedan narod biti bezgrješan i otud imati pravo da djeluje kao vrhovni arbitar ispravnog i neispravnog, dozvoljenog i nedozvoljenog, pravovjernosti i krivovjernosti: Jevreji! I samo je jedan apsolutno griješan soj nevjernika, a priori kriv za sve prestupe i sve što je ružno i 166

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

nedopušteno u svijetu: Arapi, odnosno svi koji su muslimani! Da bi ovu tezu učinila što uvjerljivijom Kćerka Nila, – koja na sva usta proklinje zemlju kroz koju njen Otac Rijeka (Nil) teče i najviše na svijetu mrzi ljude koji u toj njenoj rodnoj zemlji žive! – sistematski i zlonamjerno ignoriše sve činjenice prošlosti i sadašnjosti u interpretaciji koja ima jasan cilj: da nahuška svijet, primarno najmoćnije, protiv islama, s ciljem dominacije Izraela. Ni jednog trenutka ona ne postavlja ključna pitanja, jer bi se odmah cijela ta anti-islamska konstrukcija srušila u temelju. Ko je protjerao Jevreje iz Europe 1492. nakon stoljeća njihovog kontinuiranog prisustva i to u svojstvu lojalnih i punopravnih građana? Muslimani? Ne! To su učinili kršćanski, katolički monarsi Španije. Ko ih je progonio širom Europe? Islamska ulema? Ne! To je učinila Inkvizicija, najelitniji ešalon katoličke crkve! Da li se je katolička crkva ogradila od tog progona i zlodjela inkvizicije? Nije! I danas je Ignacio Loyola svetac u katoličkom kalendaru! Koja je europska država širom otvorila svoje granice i primila daleko najveći broj Jevreja protjeranih iz kršćanske Španije u svoju državu? Islamska Osmanska država, i njen vladar koji je ujedno bio i sultan i halifa!

Neukost u službi širenja rasne i vjerske mržnje Već prvo površno čitanje pamfleta Bat Ye’or otkriva da je njihova autorica bez formalnog akademskog obrazovanja. Mjesta za sumnju u naučne kompetencije Bat Ye’or ima više nego što su, u ime dobre volje, spremni zataškati čak i njeni manje objektivni sunarodnici! Najprije, kao što smo već navijestili, Bat Ye’or nije akademski obrazovana za posao kojim se bavi. Prema opisu koji daje Adi Švarc, novinar u izraelskim dnevnim novinama “Harec” (“Haaretz”), “…Bat Ye’or nije fakultetski obrazovana; ona nema nikakve formalne kvalifikacije istoričara, sa bilo kog oficijelno priznatog univerziteta. Opisuju je kao ‘nezavisnog istraživača’, što je eufemizam za osobu koja ide u biblioteku, otvara knjige, i zatim počinje pisati”. Ako se možemo složiti, činjenica što neko ko ima pretenzije da se bavi naukom, iako nema fakultetsko obrazovanje, sama po sebi ne mora biti argument za diskvalifikaciju, ali svakako sa još više razloga, treba se složiti i da to nije argument koji bi takvog autora potvrdio kao kvalifikovanog za naučnu disciplinu kojom se bavi! Ovo je neophodno istaći, utoliko prije što obožavatelji lika i djela Gizele Litman, alias Bat Ye’or, u svom entuzijazmu daju sasvim neodmjerene ocjene proglašavajući je za “vodećeg svjetskog naučnika islama”3. Ovakva totalna nekritičnost, koliko god naizgled bila neočekivana, sasvim logično se uklapa u nelogičnosti, nekritičnost i malicioznu selektivnost izvora na koje se poziva Bat Ye’or, i potpuno je u skladu sa njenim notorno nebuloznim konceptom poznatim pod imenom EURABIJA. Ipak, zbilja je više nego neodgovorno, nekoga ko od obrazovanja iz društvenih nauka ima samo člansku kartu biblioteke, kompjuter i internet, a uz to iz dna duše mrzi islam, proglasiti za “vodećeg svjetskog naučnika islama”. Ostaje da ekstremni Ove i slične atribute uvela je u svojim tekstovima Pamela Geler, a pobornici stavova ove radikalno rasističke anti-islamske opcije, nekritički su ih preuzeli, zamaglivši tako od očiju nedovoljno upućene javnosti činjenicu da Bat Ye’or nema fakultetsko obrazovanje.

BoŠnjaČka Pismohrana

167

Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog anti-islamizma; slučaj Bat Ye’or

antisemitski krugovi proglase nekog svog pripadnika bez univerzitetskog obrazovanja za vodećeg svjetskog naučnika judaizma! Recimo: “Vodeći svjetski naučnik iz oblasti judaizma jeste pripadnik Hamasa, zakleti anti-semit, bez ikakvog akademskog obrazovanja!” Povjerovali biste? Eto, sada znate i koliko treba vjerovati stručnim kvalifikacijama, znanju i objektivnosti onoga što piše Bat Ye’or. Ekstremistički stavovi Bat Ye’or nailaze na oštre kritike i među samim Izraelcima, posebno u akademskoj javnosti i u krugovima koji se zalažu za razumijevanje i mir sa Palestincima i sa islamskim svijetom. U oštroj protestnoj noti do izdavača koji štampa knjige Bat Ye’or u Izraelu, Adam Keler, poznati publicista i istaknuti borac za mir sa Palestincima, povlači direktnu paralelu između nekadašnjeg evropskog anti-semitizma, i savremenog anti-islamizma Bat Ye’or: Godine 1886. francuski anti-semit Eduar Drimon (Edouard Drumont) objavio je tekst “Jevrejska Francuska”, stvorivši tako košmarno lažnu sliku Francuske kojom vladaju Jevreji, i time posijao otrovno sjeme koje će svoje plodove dati u Francuskoj iz vremena Višija čiji će zvaničnici aktivno sarađivati u masovnim ubistvima francuskih Jevreja… Bat Ye’or je britanski pamfletist koja se predstavlja kao istoričar i koja je, žalim što to moram reći, Jevrejka, U ovoj knjizi – koja je, kao i sve ostale knjige ove autorke, jedva nešto više nego bijesni anti-muslimanski traktat – Bat Ye’or ide istim ozloglašenim stopama stvarajući košmarnolažnu sliku Europe kojom vladaju Arapi i muslimani. Kao što je Eduar Drimon nastojao da navede Francuze da progone i ubijaju svoje susjede Jevreje, tako gospođa Litman nastoji da navede Europejce na kontinentalnu orgiju mržnje i nasilja protiv muslimanskih imigranata koji danas predstavljaju značajnu etničku manjinu na cijelom kontinentu. Najveći broj ovih ljudi ne želi ništa drugo nego da živi korisnim životom i da uživaju u plodovima svog rada u svojim novim zemljama. Razlozi gospođe Litman za pisanje njene rasističke i zapaljive knjige više su nego očigledni. Razlozi zbog kojih ste vi, kao ugledna izdavačka kuća, izabrali da tu knjigu predstavite izraelskoj javnosti daleko su opskurniji. Koji god razlozi da su u pitanju, sigurno je – sada kada ste već učinili taj korak – da bi bilo korektno kada biste svoj zadatak kompletirali štampanjem i onog toma koji će olakšati tačno razumijevanje ove knjige, dakle, prijevodom djela “Jevrejska Francuska”!? Na kraju krajeva, informisana izraelska čitateljska publika zaslužuje šansu da uporedi jedno takvo klasično djelo majstora rasističke demagogije, sa djelom njegovog savremenog učenika i vjernog sljedbenika. Svakako pretpostavljate da izdavač nije smatrao potrebnim ni da odgovori na ovo brilijantno javno pismo Adama Kelera!? I u pravu ste: iako je gotovo sva miroljubiva svjetska javnost prenijele njegov tekst, knjiga gospođe Litman, alias Bat Ye’or štampana je bez dodatnog toma i predstavljena je izraelskoj čitateljskoj publici svečano, uz glamuroznu javnu promociju. 168

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Afirmacija multikulturnog i multireligijskog identiteta Europe Biti defanzivan u sjenci takve i toliko ozbiljne prijetnje kakvu predstavljaju paškvili Bat Ye’or podržani od ekstremističkih neofašističkih i ultra-cionističkih krugova, nije ni mudro, ni pragmatično! Umjesto da se i dalje pokušava uvjeriti anti-islamske krugove europske javnosti, nauke i politike da su i muslimani dali svoj doprinos Europi, te da je stoga i islam dio europske istorije, treba im jasno predočiti činjenicu da islam i muslimani nisu nikakva kontingentna pojava, niti akcidencija, ponajmanje pak “strano tijelo” u tkivu europskog kulturnog identiteta! Kada se govori o identitetu Europe uz spominjanje islama ne treba stavljati nikakvo “i”, koje će islam priključivati Europi kao nekakav dodatak (i td.) jer muslimani nisu nikakav dodatak u Europi već njen imanentni dio, integralni faktor europskog identiteta. Povijest Europe je naglašeno pluralistička, ali i snažno kohezivna i inkluzivna! Stoljeća gotovo neprekidnih sukoba, trvenja, animoziteta, ujedno su kontinuirano razvijala i kultivirala snažan osjećaj za vrijednosti kompromisa i saradnje! U takvoj povijesti, u kojoj su i kršćanstvo i islam i judejstvo postepeno nalazili svoje sljedbenike šireći se na kontinentu koji je bio nov za sve tri religije, i kršćani, i muslimani, i jevreji, su u prvom periodu bili ujedno i došljaci i domaćini na tlu Europe! Ni jedna od ove tri velike religije i kulturne tradicije, poslije svih ovih stoljeća zajedničkog opstanka u Europi, nema nikakve potrebe, kao što, uostalom, nema ni prava, da danas od drugih nešto zahtjeva, niti da im određuje uslove, stepene i nivoe integracije, a još manje asimilacije! Mladi Europljani danas, kao i buduće generacije europskih građana, moraju znati istinu o prošlosti i duhovnom identitetu svog kontinenta, kao što mogu sasvim opravdano biti jednako ponosni na doprinos svih svojih legitimnih predaka – kršćana, muslimana, Jevreja i ostalih – koji su odredili fizionomiju i izgradili identitet savremene Europe. Jer upravo ta istina jeste najveći kapital Europe, temelj njezinog ugleda i autoriteta, njen najvrijedniji zalog za globalnu afirmaciju humanizma, pravednosti i istine!

BoŠnjaČka Pismohrana

169

Dr. sc. Aziz Hasanović Predsjednik Mešihata IZ-e u Hrvatskoj

Utjecaj Islama na oblikovanje Europe

Uvod Govoriti o ovoj temi u sadašnjem je trenutku izazovno i zahtjevno. Europa je pogođena krizom kako materijalnom tako i moralnom, sve je više onih koji propagiraju antropologiju bez Boga. Istovremeno se mogu čuti islamofobne i kristjanofobne izjave. Dok jedni podupiru europski ustav bez temelja kršćanstva, Crkva u tome vidi određenu zapreku za svekoliku evangelizaciju i naglašava da se time gubi europsko kršćansko pamćenje i nasljeđe a u ljude se uvlači strah pred budućnošću. Postavlja se pitanje što je, što može biti i kakvom bi trebala postati Europa, kakvo je europsko zajedništvo, što je to europski identitet? Koje su temeljne vrijednosti koje su dale i koje daju pečat europskom identitetu? Islam zajedno sa Kršćanstvom i Judaizmom dijeli sudbinu europskog geografskog, kulturološkog, političkog i vjerskog prostora. Govoriti o identitetu Europe zaobilazeći povijesne istine utjecaja islama bilo bi ravno nasilju nad islamom i muslimanima Europe. Kakav je odnos europskih država prema islamu i muslimanskim zajednicama danas u Europi, koliko su se muslimanske zajednice uspjele nametnuti i profilirati u svojim državama, koliko su muslimanske zajednice Europe spremne sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma? Ovo su samo neka od pitanja koja smatram bitnim u promišljanju svekolike europske zbilje i perspektive muslimanskih zajednica u Europi. Stoga sam se bavio mišlju da moj rad bude naslovljen “Doprinos muslimanskih zajednica europskom zajedništvu i identitetu”. Islamska filozofija temeljena na Aristotelu i Platonu oblikovala je misli usklađujući vjeru i razum. Utjecaj islamske filozofije na europsku je prisutan i vidljiv, naročito utjecaj škole naučnika na srednjovjekovnu skolastiku. Na pitanje zašto, kako i na koji način se taj utjecaj odvijao pokušat ću objasniti u svom radu. Koristit ću pritom djela značajnih medievalista Henrija Pirrenea i Jacquesa Le Goffa. Kako bismo u kratkim crtama prikazali povijest islama i islamske filozofije pogledajmo u djela Nasra, Sharifa, Corbina, Laousta, Dawsona i druge. Započet ću sa citatom Hiti F., Istorija Arapa: od najstarijih vremena do danas, Sarajevo, “Veselin Masleša”, 1967.,169. “U umjetnosti i arhitekturi, u filozofiji i medicini, u nauci i književnosti, u upravi, najraniji Arapi nisu u ničemu podučavali, a svašta su mogli naučiti. Pokazali su BoŠnjaČka Pismohrana

171

Utjecaj Islama na oblikovanje Europe

da imaju itekako želju za znanjem. Sa stalno izoštrenim osjećajem radoznalosti i sa skrivenim mogućnostima muslimanski Arapi u suradnji sa svojim pokorenim narodima i uz njihovu pomoć, počeli su asimilirati, prilagođivati i reproducirati njihovo duhovno i estetsko nasljeđe. U Ktesifonu, Edesi, Nisibisu, Damasku, Jeruzalemu i Aleksandriji oni su gledali, divili se i imitirali djelo arhitekata, zanatlija, draguljara i ljekara. U sve ove centre stare kulture oni su došli, vidjeli ih i osvojili. Tokom cijelog perioda kalifata Sirijci, Perzijanci, Egipćani i drugi, bilo da su muslimanski obraćenici, bilo kršćani i Židovi, kalifi su bili glavni nosioci prosvjećivanja i nauke, isto kao što su pokoreni Grci bili u odnosu na pobjednike Rimljane. Arapsko-islamska civilizacija bila je u svojoj srži helenizirana aramejska i iranska civilizacija koja se razvijala pod okriljem kalifata, a njezino izražajno sredstvo bio je arapski jezik.”, [1]. Ova priča počela je u prvoj polovici 7 st. dolaskom do stvaranja nove religije koja je razjedinila Sredozemlje. Muhamed iz Meke, putujući trgovac, upoznao je na svojim putovanjima kršćansku i židovsku religiju. Doživjevši prosvjetljenje počeo je propovijedati islam te okupio mnoge sljedbenike. Godine 622. Muhamed je zbog protivnika otišao iz Meke u Medinu i od toga dana počinje muslimansko računanje vremena, [2]. Muhamedovi nasljednici kao vjerski i politički vođe bili su kalifi. Prva tri kalifa osvojili su Siriju, Palestinu, Egipat i istočnorimsku Sjevernu Afriku, a kasniji kalifi su nastavljali tu tradiciju. Novi arapski gospodari obećavali su vjersku slobodu i ponašali su se tolerantnije nego istočnorimski carevi koji su činili suprotno, zbog čega je neznatan vojni otpor arapskom osvajanju razumljiv, [3]. Brz i iznenadan prodor islama odigrao je odlučujuću ulogu u prekidu s antičkom tradicijom. Posljedica toga bilo je definitivno razdvajanje Istoka i Zapada te je tako došao kraj mediteranskom jedinstvu. Sjevernoafričke zemlje i Španjolska, koje su nastavile sudjelovati u zapadnoj zajednici, od tada su gravitirale prema Bagdadu. Na svim se područjima javlja drugačija vjera i drugačija kultura. Zapadni Mediteran, koji je postao muslimanski, prestaje biti put kojim se odvijala razmjena trgovine i novih ideja što je do tada uvijek bio, [4]. Iako je veći dio stanovništva u područjima koja su Arapi osvojili prešao na islam, nisu iščeznule sve rimske tradicije, [5]. U Španjolskoj se, unatoč prodoru arapskog sačuvao latinski u obliku novog romanskog dijalekta koji s vremenom postaje španjolski jezik, [6]. Na sasanidskom dvoru bili su prihvaćeni učitelji platoničke akademije u Ateni koja je zatvorena 529. Time su znanstveno dobro koju su oni posredovanjem donijeli preuzeli Arapi. Pri tome je preuzeta kulturna tradicija filozofskih i teoloških škola kao i prirodne znanosti. Arapi su ih dalje razvijali, a srednjovjekovna Europa ih je prihvatila, [7]. Unatoč grčkim i sirijskim kršćanima koji su i dalje pridonosili kulturi vremena, vodstvo u filozofiji i znanosti prešlo je s istočnog kršćanstva na islam. To je bilo doba Avicene, Al-Biruna, Alhazena, Ibn Junusa, Ibn Hamza. Sva su ova imena među najvećima u povijesti srednjovjekovne misli i njihov utjecaj je dominirao u svijetu stoljećima, [8]. Najveći među njima Avicena i Al-Biruni, bili su Perzijanci s istoka i provodili su mnogo vremena 172

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

u službi turskog sultana, koji je osvojio sjeverozapad Indije. S vremenom muslimanska kultura nije više bila koncentrirana oko dvora halifa Abbasida u Bagdadu i centri kulture razvijali na jednak način na istoku u Turkestanu i Afganistanu te na zapadu u Španjolskoj i Maroku. Unatoč tome, spone zajedničke religije, zajedničkog jezika i zakona i dalje su držale islam zajedno kao neizmjernu kulturnu zajednicu, u usporedbi s kojom se zapadno kršćanstvo činilo malo i provincijalno. Muslimanski zapad je nadmašio kršćanstvo zapada u bogatstvu i populaciji. Izvori muslimanske kulture su se povećali razvojem novih centara kulture koji su uzimaju mjesto u 10. i 11. st. Skolastici i teolozi putovali su s jednog muslimanskog područja u drugo, [9]. Prekidom Španjolskog halifata u 11. st. oslabila je politička moć islama, ali islam je i dalje obogaćivao kulturni život stvaranjem velikog broja novih intelektualnih centara. Sevilla, Toledo, Almeria, Valencia i drugi gradovi nadmetali su se jedni s drugima u pokroviteljstvu literature i učenja, [10]. Prva objava koju je Muhamed a.s. dobio jest “ikre" što u prijevodu znači uči. Muslimani, inspirirani prvim Božjim imperativom dali su veliki doprinos razvoju islamske misli, ali i općoj civilizaciji. Mnogi će se složiti da je doprinos muslimanskih intelektualaca civilizaciji neosporan u svim segmentima znanosti. Ako se uputimo u područje medicine onda ćemo vidjeti da su muslimanski liječnici razvili psihijatriju, uveli terapeutske metode i doprinijeli drugim istraživanjima. Oni su uočili prijenosni karakter bolesti putem vode i tla, ukazali na postojanje kapilara i istraživali životinjsku psihologiju i fiziologiju. Muslimani su prvi napisali farmakopiju – uputa o načinu korištenja lijekova i koristili kemiju u medicinske svrhe. Gradili su bolnice, dobro opremljene i organizirane, otvorene za sve ljude bez diskriminacije. Neke od bolnica su pretvorene u medicinska sveučilišta u kojima su studenti stjecali svoja prva znanja i iskustva. Oni su otkrili principe inercije, a u eksperimentalnoj fizici koristili hidrostatičku ravnotežu i obradili fenomen prostiranja radnih površina. Transformirali su optičku nauku uvođenjem pojedinosti o očnoj jabučici, otkrili lom svjetlosti u očnoj anatomiji i formiranje slike na mrežnici. Uveli su ključne kiseline i umješnost destilacije, oksidacije te kristalizacije. Klasificirali su supstance prema porijeklu na mineralne, biljne i životinjske. Uveli su arapske brojeve i otkrili decimalnu podjelu. Izumili su logaritme i algebru. Oživjeli su nauku trigonometrije te otkrili zakon sinusa i kosinusa. Povezali su geometriju s algebrom i tražili geometrijska rješenja za probleme algebre. Muslimanski geografi doprinijeli su svojim radovima fizičkoj, matematičkoj, topografskoj, populacijskoj, opisnoj i socijalnoj geografiji. Korektno su utvrdili obujam zemlje i izmjerili zemljine stupnjeve. Izumili su mreže geografske širine i dužine preko površine zemlje. Utvrdili su da je zemlja sfernog oblika podijeljena na dva jednaka dijela ekvatorom i s oblikom 360 stupnjeva s 90 stupnjeva do svakog pola u odnosu na ekvator. Načinili su detaljnu studiju o solarnim i lunarnim pomračenjima. Donijeli su rižu, šećernu trsku, pamuk, šafran, špinat, lan i mnoštvo drugog voća, povrća, cvijeća i parfema. Monumentalne građevine rađene po projektima muslimanskih arhitekata širom svijeta, jasno svjedoče da su muslimanski arhitekti dali veliki doprinos razvoju arhitekture. BoŠnjaČka Pismohrana

173

Utjecaj Islama na oblikovanje Europe

Islam kao religija daje veliku motivaciju onome tko ga slijedi u iznalaženju i otkrivanju svega onoga što uzdiže znanost, humanost i čovjekoljublje, [11]. Le Goff u svojim istraživanjima srednjeg vijeka vidi arapski doprinos u aritmetici, algebri, medicini, botanici, astronomiji i agronomiji. Zapadna medicina kao svoju početnicu koristila je Aviceninu enciklopediju Kanon medicine. Na kraju, i sama filozofija, počevši od Aristotela, s Al-Farabijem i Avicenom stvara moćne sinteze, [12]. Kur’anski poticaj za vjernika jesu riječi “Čovjek je stvoren da se trudi” koje su motivacija i stimulans da daje sve od sebe na polju znanja, osvjetljavajući vječne Božanske istine koje su izrečene u Kur’anu, [13]. “A kako se do danas učenje Arapa, koje se uglavnom sastoji od umijeća kvadrivijuma, upravo u Toledu predaje pučanstvu, pohitah onamo slušali predavanja učenijih filozofa svijeta”, [14]. Prvo islamsko sveučilište u Europi osnovali su muslimani u Cordobi. Na islamskim sveučilištima na Pirinejskom poluotoku školovali su se studenti iz cijelog tada poznatog svijeta što je utjecalo na razvoj sveučilišta kakvo danas poznajemo, [15]. Sveučilišta su otvarana kasnije u Sevilli, Malagi i Granadi. Uz islamske discipline, na sveučilištima su izučavani arapski jezik, filozofija, matematika, astronomija, fizika, pravo, povijest, geografija, medicina i druge discipline. Omiljeni natpis na ulazu u sveučilište bio je hadis: “Svijet počiva na četiri temelja, učenosti mudraca, pravednosti vladara, molitvi pobožnika i junaštvu hrabrih.” Veliku ulogu u školstvu i obrazovanju odigrale su biblioteke, kako privatne tako i dvorske. Najveća biblioteka bila je Dvorska u Cordobi koju je osnovao Muhammed te u 9. stoljeću znatno povećao Abdurrahman III, a kasnije njegov sin Hakem II koji je ljude poslao u Aleksandriju, Damask i Bagdad sa zadaćom da kupe ili prepišu vrijedne rukopise i knjige. Tako su prikupili 400.000 primjeraka u biblioteci koja je brojala 600.000 raznih knjiga i svezaka, [16]. Još u 8. stoljeću na zahtjev halife Al-Me’muna prevode se djela s grčkog, latinskog, perzijskog, sirijskog, hebrejskog i drugih jezika. Nadzornik Al-Me’munove biblioteke bio je Hunejn Ibn Ishak. Pomaže mu sin Ishak i bratić Hubejš Ibn El-Hasa, premda je, pored njih, imao i drugih pomoćnika. Oni prevode djela Aristotela, Galena, Hipokrata, Diskorida. Na arapski se prevode sva Galenova djela. Pretpostavlja se da je Hunejn, između ostalih stvari, izvršio pripreme oko prevođenja Platonove Države, Aristotelovih Kategorija, Fizike i djela Magna moralila. Zahvaljujući prijevodima sva Aristotelova djela bila su dostupna čitaocima. Hiti o ovome piše: “Sve ovo se događalo dok Europa skoro ništa nije znala o grčkoj misli i nauci. Jer, dok su ErRešid i Al-Me’mun zadubljivali u grčku i perzijsku filozofiju, njihovi suvremenici na Zapadu, Karlo Veliki i njegova vlastela, prema suvremenim izvorima, mučili su se kako napisati svoja imena.”, [17]. U to vrijeme dok Arapi navode 100 Aristotelovih djela o tome Europa skoro ništa nije znala, kao ni o grčkoj misli i nauci uopće. Aristotelov logički Organon u koji su 174

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

na arapskom ulazili Retorika i Poetika te uvod Porfirijevih Isagoga uskoro su postali, pored arapske gramatike, temelj humanističkih studija islama. Muslimani su prihvatili mišljenje neoplatoničara da je Platonovo i Aristotelovo učenje u suštini isto. Naročito je u misticizmu vidljiv utjecaj neoplatonizma. Posredstvom Avicene i Averroesa platonizam i aristotelizam prokrčili su sebi put u latinski jezik i izvršili presudan utjecaj na srednjovjekovnu skolastiku, [18]. Prije govora o samom utjecaju islamske filozofije na skolastiku potrebno je definirati sam pojam islamske filozofije. Za razliku od arapske, islamska filozofija želi prvenstveno u duhovnom smislu objasniti stvarnost i spoznati pravi uzrok stvari, kakve su u svojoj suštini, ukoliko je to moguće ljudskim sposobnostima, [19]. Slijedeći Platona, Aristotela i Plotina islamski mislioci su uskladili vjerovanje s razumom i stvorili mogućnost – kako za sebe tako i za Europu – neometana razvoja vjere i razuma, [20]. Tri najvažnije islamske filozofske škole su škola filozofa – naučnika, škola iluminacionista i sufijska škola, [21]. Školu filozofa, koju često identificiraju sa pojmom islamske filozofije, osnovao je Ebu Ja’qub El-Kindi kojeg obično nazivaju Filozofom Arapa. Učenje ove škole temelji se na aristotelovskoj filozofiji u interpretaciji aleksandrijskih komentatora – posebno Aleksandra Afrodizijskog i Teomistija – kombinirano sa školom neoplatoničara. Neoplatonska učenja dospjela su među muslimane posredovanjem prijevoda Eneade pod naslovom Aristotelova teologija, [22]. El-Kindi u predgovoru svoga Traktata o metafizici kaže: “Ne treba se stidjeti upoznati istinu i usvajati bez obzira iz kakvog izvora ona dolazila, pa makar do nas dopirala posredstvom prošlih generacija i stranih naroda. Za onoga koji traga za istinom nema ništa dragocjenije od same istine. Istina nikada ne ponižava onoga koji traga za njom, naprotiv ona mu podiže ugled i oplemenjuje ga.”, [23]. Tako se glas i slava El-Kindija proširila na latinski Zapad posredstvom prijevoda nekih njegovih filozofskih radova, [24]. On je učenjacima koji su došli poslije njega pomogao u gledanju svijeta drugačijim očima, [25]. Tako i Ebu Nasru El-Farabiju, poznatom na zapadu kao Alpharabus. On je poznat kao veliki komentator i sljedbenik Aristotela. Pisao je komentare o kategorijama, hermeneutici, prvim i posljednjim analizama, sofistima, retorici i poetici. Komentirao je Porfirijevu Isagogu, Aristotelova djela Nikomahovu etiku, Fiziku, Nebo, Meteorologiju i Metafiziku, [26]. U komentaru Metafizike dao je rješenje metafizičkih i ontoloških problema što je pomoglo kasnijim filozofima da razumiju Aristotelovu Metafiziku. El-Farabijeva djela, posebno o logici, od izuzetne su važnosti, jer u njima je jasno objašnjena odgovarajućom terminologijom sama logika što će poslije postati nasljeđe za sve grane islamskog učenja, [27]. On piše i filozofsko djelo El-Medina el Vadile – o pravednoj i uzornoj državi i savršenom uređenju, u kojem je vidljiv utjecaj Platonove Države, [28]. Pokušao je sjediniti Platonovu i Aristotelovu filozofiju te je smatrao da njihova učenja potječu od Božanske relevacije i zbog toga je nemoguće da u njima postoji kontradiktornost, [29]. Etiku je doživljavao osnovom filozofije i zastupao je stajalište da samo moralan čovjek može doći do prave spoznaje te je živio veoma skromno i jednostavno, [30]. BoŠnjaČka Pismohrana

175

Utjecaj Islama na oblikovanje Europe

U općoj povijesti islamske filozofije obično poslije El-Farabija kao sljedeća utjecajna ličnost ove škole dolazi Ibn Sina, poznat na Zapadu kao Avicena, [31]. Sam Avicena za svojeg prethodnika kaže da mu je naglo otkrio smisao Aristotelove metafizike, koju je dotada proučavao ne shvaćajući je, [32]. Utjecaj njegove misli na Zapad bio je velik i znatnog domašaja, a započeo je od vremena Alberta Velikoga, čuvenog učitelja Tome Akvinskog. Tomina vlastita metafizika i teologija bila bi neshvatljiva bez razumijevanja onog što duguje Aviceni. Ne može se zanemariti utjecaj Avicene čak ni na Tomina veća djela, kao što su Summa theologiae i Suma de veritate catholicae fidei contra gentiles. Međutim, njegov utjecaj bio je svakako jači na ranija Tomina djela. Sam Toma spominje ga na gotovo svakoj stranici svoga djela De enteet essentia koje se smatra temeljem njegove metafizike, [33]. Avicenina podjela bića na nemoguća, moguća i nužna u uskoj vezi s osnovnom distinkcijom između esencije i egzistencije nije prihvaćena samo od Tome već i od drugih skolastičara. Takva podjela ne postoji kod Aristotela u ovakvoj formulaciji; ona je u potpunosti Avicenin doprinos filozofiji, [34]. Bez sumnje, Avicena je često napadan i od Tome Akvinskog i od drugih, pa i kritika sama pokazuje koliko je bio cijenjen na Zapadu. Međutim utjecaj Avicene ne može se ograničiti samo na Tomu Akvinskog, ili na dominikanski red ili čak na oficijelne teologe Zapada, [35]. Ono što je na Zapadu bilo oštro kritizirano i odbacivano bila je njegova angeologija, kozmologija i njegova vjera u spoznaju posredovanjem iluminacije i gnoze. Čisto racionalistički aspekt njegove filozofije i njegova medicinska djela su prihvaćena i uvažena, [36]. Prevodilac njegova djela De anima, Gundisalvus, sam je napisao djelo Deanima, u kojemu u cijelosti preuzima učenje Avicene. Sličan je slučaj sa srednjovjekovnim filozofima i naučnicima, Robertom Grossetesteom i Rogerom Baconom. Duns Scotus i Count Zabarella, najbolji komentatori Aristotela u kasnijem srednjovjekovnom razdoblju, daju svjedočanstvo o Aviceninom trajnom utjecaju. Na Istoku, njegov sistem je dominirao muslimanskom filozofijskom tradicijom sve do modernog doba. U tradicionalnim medresama Avicenu se i sada studira kao najvećeg islamskog filozofa, [37]. Trajni utjecaj ostao je u Tominim djelima i od Al-Gazalija čiji argumenti za creatio ex nihilo, njegov dokaz da Božje znanje obuhvaća partikularije i obranu ideje o uskrsnuću mrtvih prihvatili su i mnogi drugi skolastičari. Toma je svoje ogromno obrazovanje bio dobio od dominikanaca, na Univerzitetu u Napulju: poznavao je dobro Al-Gazalijevu filozofiju i koristio njegove argumente u napadu na aristotelizam. Summa theologiae Tome Akvinskoga i Al-Gazalijeva rasprava o mjestu razuma kada biva primijenjena na Objavu i teologiju, išle su ruku pod ruku u njihovim dokazivanjima i zaključcima. Obojica nastoje naći sreću u Lijepoj Viziji i oba najprije razlažu mišljenje svojih protivnika, a tek potom donose svoj sud o njima. Pitanja u kojima je izgleda Toma bio pod dubokim utjecajem Al-Gazalija su slučajnost i nužnost kao dokaz egzistencije Boga, Božanska Spoznaja, jednostavnost Boga, Božanska imena i Božanski atributi, Božanski govor verbismentis te uskrsnuće mrtvih, [38]. Averroes, odnosno Ibn Rušd, posljednje veliko ime u srednjovjekovnoj tradiciji islamske filozofije, nije formulirao svoju misao sistematski, već je pisao komentare 176

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Aristotelovim djelima. Oni su sa svojom učenosti i oštroumnosti izvršili ogroman utjecaj na srednjovjekovni Zapad koji je Aristotela primio upravo preko njega, te je zato nazvan Komentatorom. Njegovi komentari nisu bili utjecajni na muslimanskom Istoku jer je većina na izvornome arapskom jeziku izgubljena, [39]. Islamska filozofija utjecala je na zapadnu misao i na mnoge druge načine. Ona je inicirala humanistički pokret na Zapadu, uvela je povijesne nauke, naučnu metodu, pomogla je skolastičarima da usklade filozofiju s vjerovanjem, stimulirala je zapadni misticizam, postavila je temelje talijanskoj renesansi i, donekle, uobličila modernu europsku misao do vremena Kanta. Prihvatili su i dalje razvili sve intelektualne aktivnosti Grčke i prenijeli ih na Zapad prije ikakvoga izravnog kontakta između grčkog genija i zapadnog uma. Zahvaljujući upravo njihovu utjecaju, na stare mislioce i na one toga doba koji su bili izvan kršćanskog Zapada, počelo se gledati kao na civilizirane, čak kao one čija je civilizacija vrijedna proučavanja, [40].

Zaključak Stvarnost je rijetko onakva kakvom se čini na prvi pogled. Ona nije jednolična, niti statična. Parafrazirajući El-Kindija, istinu treba usvajati bez obzira iz kakvog izvora ona dolazila, pa makar to bile prošle generacije ili strani narodi. Upoznajući druge, upoznajemo sebe. Utjecaj islamske filozofije na europsku samo je jedan primjer kako trebamo sagledati cjelinu da bi razumjeli misli, ideje i detalje. Možemo raspravljati o tome koliko je taj utjecaj značajan ili neznačajan. Možemo li govoriti o grčkoj filozofiji uopće izvan konteksta Zapada ali i utjecaja islama? Bilo kako bilo, znamo toliko da možemo uvidjeti značaj islamskih mudraca i biti svjesni da su dali svoj doprinos u oblikovanju Europe. Pod europskom mislim na europsku kulturu, a religija pripada biti kulture. Europa izrasta iz četverostruke baštine: iz Atene (grčka kultura), iz Rima (Rimska kultura), iz Jeruzalema (iz abrahamovskih religija među kojima je i islam) i iz germansko-slavenskih naroda. Treba istaći i to da nijedna abrahamovska religija nije nastala u Europi već na Orijentu. Pogledamo li povijest Europe, vidimo da je u Europi od početka do danas vladalo antagonističko, konfrontacijsko mišljenje, koje nastoji drugoga potisnuti i ukloniti. Stalno imamo ili uniformizam (prisilno jedinstvo) ili separatizam (prisilno odvajanje). Imamo jedinstvo koje negira razliku i razliku koja negira jedinstvo. Imamo trajno ideologije koje su nasilne (nacionalizam, fašizam, nacizam, komunizam, fundamentalizam) i idolatrije čija nas lažna božanstva pozivaju na uzajamnu mržnju i ubijanje. Novovjekovni čovjek Europe negira sve što on sam nije proizveo, pa negira svoje vlastito rođenje, smrt, ljubav, prošlost, budućnost. Tako se samoubojstvo, eutanazija, abortus, istospolna zajednica javljaju kao vrhunac slobode današnjeg Europljanina. Da li su muslimani kao individue ili muslimanske zajednice kao institucije spremne i u kojoj mjeri da se nose s ovakvim i sličnim izazovima. Trenutno dominirajuće mišljenje u Europi jeste relacijsko mišljenje. Ono istodobno afirmira razliku i jedinstvo, jer se razlika i jedinBoŠnjaČka Pismohrana

177

Utjecaj Islama na oblikovanje Europe

stvo uzajamno pretpostavljaju i uključuju. Ako muslimani ne sačuvaju svoju razliku, ako se utope u bilo koju ovozemaljsku pripadnost principom asimilacije znači da nisu na razini samosvijesti, samobitnosti i vlastite misije. Samosvijest i samobitnost razvijaju se procesima pozitivne integracije na čemu muslimanske zajednice Europe moraju ustrajavati kako bi razumjeli i izgrađivali Europu kao Dom zajedništva u kome vladaju principi dogovora, ljudskih prava, vjerskih sloboda i vladavine prava. Uvijek iznova muslimani se moraju prisjećati prvog imperativa a to je riječ “ikre”. Čovjekova težnja za znanjem jest ono što ga pokreće. To bi ga trebalo osnažiti, učvrstiti, profilirati i afirmirati. Zbog toga je islamski poticaj na učenje ono što ga čini univerzalnim savjetom za svakog čovjeka. Perspektivu muslimana u Europi vidim u sljedećem: a) spremnost na jaku pozitivnu integraciju; b) internacionalizacija muslimanskih zajednica u Europi; c) institucionalno priznanje islama u Europi; d) jačanje postojećih institucija koje se bave muslimanskim pitanjima Europe; e) formiranje muslimanskih ustanova pri Vijeću Europe i Europskoj uniji koje bi objedinjavale zemlje Vijeća Europe i Europske unije. Bez navedenih iskoraka koje muslimani Europe moraju učiniti, muslimani u Europi nisu nikakav čimbenik. Zasigurno modeli Hrvatske i Austrije u rješavanju muslimanskog pitanja mogu doprinijeti i ostalim zemljama Europe u iznalaženju najboljeg modela integracije muslimanske zajednice u svom društvu.

Literatura [1] Hiti F., Istorija Arapa: od najstarijih vremena do danas, Sarajevo, “Veselin Masleša”, 1967., 169. [2] Usp. Heidrich J., Evropski srednji vijek u Böing G. (ur.), Povijest svijeta, Zagreb, 1977., 297. [3] isto, 300. [4] Usp. Pirrene H., Karlo Veliki i Muhamed, Zagreb: Izvori, 2006., 237. [5] Usp. Heidrich J., Evropski srednji vijek u Böing G. (ur.), Povijest svijeta, Zagreb, 1977., 301. [6] Usp. Pirrene H., Karlo Veliki i Muhamed, Zagreb: Izvori, 2006., 229. [7] Usp. Heidrich J., Evropski srednji vijek u Böing G. (ur.), Povijest svijeta, Zagreb, 1977., 301. [8] Dawson C., Medieval essays, London ; New York: Sheed and Ward, 1953., 122. [9] isto, 123. [10] isto, 124. [11] Hasanović A., Razumijevanje islama, skripta, Zagreb 2011., 17. [12] Usp. Le Goff J., Intelektualci u srednjem vijeku, Zagreb: Naklada “Jesenski i Turk”, 2009., 52. [13] Usp. Hasanović A., Razumijevanje islama, skripta, Zagreb 2011., 19. 178

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

[14] Le Goff J., Intelektualci u srednjem vijeku, Zagreb: Naklada “Jesenski i Turk”, 2009., 53. [15] Usp. Spahić M., Povijest islama, Sarajevo: “Bookline”, 2008., 341. [16] isto, 346. [17] isto, 298. [18] isto, 353. [19] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 2., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 364. [20] isto, 359. [21] Nasr S. H., Tri muslimanska mudraca: Ibn Sina, Suhrawardi, Ibn Arebi, Sarajevo: Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, “El-Kalem”, 1991., 13. [22] isto, 17. [23] isto, 19. [24] isto [25] isto, 21. [26] isto, 22. [27] isto, 23. [28] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 2., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 329. [29] Nasr S. H., Tri muslimanska mudraca: Ibn Sina, Suhrawardi, Ibn Arebi, Sarajevo: Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, “El-Kalem”, 1991., 23. [30] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 2., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 329. [31] Nasr S. H., Tri muslimanska mudraca: Ibn Sina, Suhrawardi, Ibn Arebi, Sarajevo: Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, “El-Kalem”, 1991., 27. [32] Laoust H., Raskoli u islamu: uvod u proučavanje islamske religije, Zagreb: “Naprijed”, 1989., 173. [33] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 1., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 504. [34] Nasr S. H., Tri muslimanska mudraca: Ibn Sina, Suhrawardi, Ibn Arebi, Sarajevo: Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, “El-Kalem”, 1991., 37. [35] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 1., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 504. [36] Nasr S. H., Tri muslimanska mudraca: Ibn Sina, Suhrawardi, Ibn Arebi, Sarajevo: Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, “El-Kalem”, 1991., 64. [37] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 1., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 503. [38] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 2., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 364. [39] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 1., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 503. [40] Sharif M. M., Historija islamske filozofije, svezak 2., Zagreb: “August Cesarec”, 1988., 353. BoŠnjaČka Pismohrana

179

Mr. sc. hfz. Behija Durmišević

Bošnjačko razumijevanje Islama u XX stoljeću. Tematizacija pitanja muslimanke u Bosni i Hercegovini tokom XX stoljeća Thematization of Muslim Woman Issue in BiH during the 20th Century

U bošnjačkoj literaturi objavljenoj u prvim decenijama XX stoljeća često se pisalo o obnovi islamske misli. To je pretpostavljalo dva osnovna zahtjeva: čišćenje islama od raznolikih zabluda i pogrešnih shvatanja koja su se u njeg u toku dugog perioda uvukla i obnovu idžtihada uz novu razradu islamskih koncepcija. S druge strane, XX stoljeće na općoj razini, snažno je postavilo pitanje identiteta muškaraca i žena. Postavilo se pitanje njihovog odnosa kroz kritičko preispitivanje obrazaca kulture i utjecaja tradicije i religije na položaj žene u državi i društvu. Još u prvim decenijama XX stoljeća, tema “Žena u islamu” ulazi u krug otvorenih pitanja na koja se nude različiti, često međusobno isključivi odgovori. Pripada vrućim mjestima otvorene debate kako na relaciji muslimani–nemuslimani, tako i unutar samog bošnjačkog društva. Viđena očima drugačijeg religijskog, kulturnog, povijesnog i duhovnog iskustva, žena u islamu je označena kao žrtva, potlačena, istisnuta iz javnog dijela života i gurnuta u sjenu muškarca do granica nevidljivog. Njezina primarna obaveza viđena je u sposobnosti odgajanja djece i potpunoj okrenutosti muškarcu i njegovim potrebama. Ovo će biti jedan od glavnih argumenata za optužbu islama kao muške, fanatične, militantne religije, koja ne korespondira sa zahtjevima novog vremena i novog svijeta. Ovu predodžbu o podređenosti, teško je bilo izbjeći, a ona sama postat će važan dio samosvijesti žena u njihovom kasnijem otporu potcijenjenosti. Odgovor na navedene optužbe unutar samog bošnjačkog korpusa i među bošnjačkom ulemom u prvim desetljećima XX stoljeća, ogledao se u debati kojom su se trebala razlučiti prava koja Kur’an daje ženama od kulturne prakse i običaja koji se pozivaju na islam u uskraćivanju prava, odnosno u legitimiranju nejednakog statusa i nejednakih prava žena i muškaraca u tradicionalnim sredinama. A u debati na relaciji muslimani–nemuslimani, odgovori na optužbe po pitanju mjesta žene u islamu, krajnje pojednostavljeno mogli su se podvesti pod dva glavna. Prvi je izražavao stav da Islam daje ženi punu ravnopravnost, dok je drugi počivao na stajalištu da je u nemuslimanskom svijetu, pod parolom oslobađanja žena, izvršeno njihovo degradiranje koje prijeti da ukupnost ženskog bića svede na vrlo nisku BoŠnjaČka Pismohrana

181

Bošnjačko razumijevanje Islama u XX stoljeću

razinu. A islamska praksa, baš onakva kakva je predmet nemuslimanske kritike, odgovara prirodi muškarca i žene te štiti vrijednosti i sposobnosti oba spola. Tematizacija pitanja žene izražena je i u pravnim činjenicama toga vremena, jer pravo i pravni odnosi vrlo dobro otkrivaju društvenu strukturu i odnose u nekom društvu. Zakonski propisi na području Bosne i Hercegovine u prvim decenijama XX stoljeća regulirali su različit, uglavnom neravnopravan položaj žena. Austrougarska je zadržala mnoge pravne ustanove iz dotadašnjeg pisanog i običajnog prava, ali je donosila i mnoge vlastite propise što je činilo pravni sistem složenim. No, uprkos većem broju raznorodnih pravnih propisa sa područja Bosne i Hercegovine vezanih za odnose supružnika i položaj žena, zajedničko obilježje većine zakonskih akata ovog perioda jest nejednaka pravna pozicija žena i to isključivo zbog spolne, rodne pripadnosti. Unutar različitih pravnih propisa može se govoriti o nijansama u pogledu ograničenja ženine pravne sposobnosti, ali gotovo svi ovi pravni propisi izražavaju načelan stav koji ženu vidi kao podređeno biće koje ne može imati jednaku pravnu sposobnost kao muškarac. Tako na primjer, na austrijskom pravnom području, žena nije mogla biti testamentni svjedok, čak ni najbližem članu porodice. Prema članu 591. Austrijskog općeg građanskog zakonika, nisu mogli biti svjedoci “..članovi kakvog reda duhovnog, žene, mladići koji nisu navršili osamnaest godina, ludi, slijepi, gluhi ili nijemi, koji ne razumiju jezika oporučiteljevog”. A Bosansko-hercegovački Ustav iz 1910. godine, iako u odredbama koje se odnose na opća građanska prava određuje da su svi zemaljski pripadnici pred zakonom jednaki, ograničava žene u uživanju građanskih i političkih prava. Jer aktivno biračko pravo, uz stanovite izuzetke, prema članu 1. Saborskog izbornog reda, imali su “svi bosansko-hercegovački pripadnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji stanuju barem od jedne godine amo”. Statistički podaci koji govore o pismenosti bosanskohercegovačkog stanovništva 1910. godine, pokazuju da su žene općenito kategorija stanovništva sa najvećom nepismenošću. Zakon o obaveznoj nastavi koji je donesen tek 1911. godine ostavio je dosta prostora da velik broj djece, posebno ženske, ne pohađa škole. Na zahtjev saborskog Muslimanskog kluba unesena je u Zakon odredba po kojoj se muslimanska školska djeca isključuju iz obaveznog pohađanja osnovnih škola. Član 12. Zakona o obaveznoj nastavi, diskriminirajući muslimansku žensku djecu, propisuje: Ako u školi preostane još mjesta, pošto su se upisala sva djeca, koju su prijavili roditelji ili njihovi zamjenici, preći će se prema broju nepopunjenih mjesta na prisilno upisivanje djece u školu – osim muslimanske ženske djece. No, Novi vijek kao vijek političkih i vjerskih sloboda, učinio je znatan preokret na polju socijalnog, političkog i moralnog shvatanja. U ovom razdoblju, pojavio se i feminizam, pokret žena za ženska prava. Godine 1936. Husein ef. Đozo, vodeći islamski mislilac na ovim prostorima u XX stoljeću, u “Novom Beharu” piše da su se žene širom svijeta, nadahnute idejama i načelima koje je proklamovao Novi vijek, pojavile na pozornici života tražeći ravnopravnost s muškarcima u svim granama 182

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

ljudske djelatnosti. Taj pokret se raširio i obuhvatio žene cijelog svijeta. Muslimanska žena nije mogla ostati samo posmatrač te borbe, nego je aktivno stupila u nju sa zahtjevom da joj se dozvoli da otkrije lice. Tako, dok su američki i evropski sociolozi i političari razmatrali zahtjeve feminističkog pokreta koji su većinom bili političkog karaktera, poput zahtjeva da se ženama da aktivno i pasivno pravo glasa, u isto doba među muslimanskim učenjacima pojavio se problem otkrivanja ženskog lica. Tumačeći tadašnju situaciju, Husein ef. Đozo kaže da je islamska ulema, vična na kilu-kal, na duge i široke rasprave, od ovog pitanja napravila cijelu zbrku, proglasila ga čisto vjerskim pitanjem i zauzela stanovište da islam strogo zabranjuje otkrivanje žene. No, Đozo ef. je ovdje čvrsto branio stav da pitanje otkrivanja žene nije vjerskog nego socijalnog karaktera. Džemaludin ef. Čaušević na Kongresu intelektualaca, održanom u Sarajevu 1928. godine, u povodu obilježavanje 25-godišnjice društva “Gajret”, pred duhovnom i svjetovnom inteligencijom branio je ispravnost stajališta da otkrivanje žene nije islamom zabranjeno. No, ovo su bila mišljenja pojedinaca koja nisu mogla zadovoljiti široke narodne slojeve i kod njih stvoriti odgovarajuće povjerenje. Budući su ovim pitanjem bili zaokupljeni svi muslimanski narodi, očekivalo se mišljenje jednog kompetentnog foruma, čiji je autoritet priznat u cijelom islamskom svijetu, i čije se mišljenje smatra autentičnim tumačenjem islamskih propisa. Očekivalo se mišljenje Al-Azhara, kao najstarijeg i najvećeg islamskog sveučilišta, da dadne svoju riječ koja će biti zadnja po navedenom pitanju. “Novi Behar”, u broju 6-9, objavljenom 1936. godine, prenio je saopćenje Mešihat-al-Azhara gdje se među ostalim kaže: Islam ne propisuje ženi da živi ko životinja i da se čuva u zatvoru kao zločinac, nego joj naprotiv naređuje da prisustvuje u džamiji pri obavljanju namaza zajedno s muškarcima, i dozvoljava joj da se školuje i obrazuje kao i muškarci te da upravlja svojim imetkom na način na koji želi. U raspravu o ženskom pitanju bili su uključeni muškarci, među ostalim Dževadbeg Sulejmanpašić, Ali Riza Karabeg, Ajni ef. Bušatlić, Džemaludin ef. Čaušević i Husein ef. Đozo. Nisu bile uključene žene, kojih se to najviše ticalo, što samo po sebi govori o karakteru problema i stupnju podređenosti žena. Jedno od ponuđenih rješenja ženskog pitanja u Bosni i Hercegovini tada, bilo je otkrivanje i obrazovanje žena kao racionalnih domaćica za njihovu tradicionalnu ulogu u kući i porodici. Kasniji razvoj i jačanje političkog života u Bosni i Hercegovini, ulazak modernih evropskih ideja, u prvom redu socijaldemokracije, pozitivno je utjecao na percepciju statusa žena u društvu. Na putu prema modernom društvu, pravna država ili sistem postaju izuzetno važni kao i institucionaliziranje pravne brige za različite institucije, grupe i pojedince. Tako jedna od mjera zaštite ljudskih prava i sloboda postaje pravno izjednačavanje muškaraca i žena. Oktroirana ravnopravnost koju su žene dobile u Jugoslaviji provođenjem socijalističke revolucije, uvedena je kroz normativno pravni i vrijednosno-ideološki sistem. Priznavanje političkih prava ženama otvorilo je mogućnosti za participaciju žena u političkom životu, ali i ravnopravnost ženama u svim oblicima zakonodavstva i jednakopravnost s muškarcima u sferi rada. BoŠnjaČka Pismohrana

183

Bošnjačko razumijevanje Islama u XX stoljeću

Tako Ustav FNRJ od 31.1.1946. propisuje: “Žene su ravnopravne s muškarcima u svim područjima državnog i društveno-političkog života.” U periodu koji je uslijedio, provedba zakona o zabrani nošenja zara i feredže, koji je donesen 1950., bez sumnje je za mnoge bila dramatična i u svim sredinama nije prihvaćena kao čin emancipacije. Husein ef. Đozo, po ovom pitanju je ustvrdio da otkrivanje žene u islamu nije uopće vjersko pitanje, kazujući da je islam u toj oblasti dao potpunu slobodu ženi i muškarcu, odnosno društvu i državi da ga rješavaju kako to budu zahtijevale mjesne i vremenske prilike i interesi općeg morala. A što se tiče prostora postratne i postkomunističke Bosne i Hercegovine, može se reći da se on nalazi u sjeni mnogih političkih, kulturoloških i tradicijskih mitova, i oni otežavaju sagledavanje stvarnosti po pitanju žene, jednakosti i diskriminacije. No, preovladavajući stavovi, grubo klasificirani, kreću se u sljedećim odrednicama: Prava žena predstavljaju pravno apsolvirano pitanje, jer davno usvojena zakonska ravnopravnost muškarca i žene ima povoljan položaj u porodici i društvu, S druge strane neki tradicionalni krugovi reanimiraju patrijarhalni pristup zaklanjajući se iza historijskog romantizma, nostalgije i zahtjeva za povratkom tradicijskim vrijednostima. Početna faza u njihovom pristupu je mišljenje da je komunizam poremetio sistem vrijednosti i odnose u kojima je muškarac hranilac porodice a žena domaćica i majka. Ovi krugovi nadalje smatraju da je porodica oštećena jer je zapošljavanjem žena oslabljena kvaliteta života u porodici, oslabljena je odgojna funkcija koja pripada ženama. Žene je potrebno ponovo vratiti njihovim kućama i vratiti im funkciju koju društvo najviše respektira, funkciju majke. No, ne treba zaboraviti da Husein ef. Đozo, vodeći islamski mislilac na ovim prostorima u XX stoljeću, u studiji posvećenoj ženi objavljenoj 1976. godine, piše da neki suviše laički drže da je žena dobila i previše, te da se pitanje njezine emancipacije na može više postavljati. On zauzima stav da žena kao važan faktor društva, kao osnovni element porodice, snosi i dijeli zajedno s muškarcem, odgovornosti za dobro porodice, društva i zajednice. Ovaj autor i krug njemu bliskih saradnika, sve vrijeme svoga javnog angažmana, u pismenim i usmenim nastupima, ističu da je ženi muslimanki potrebno obrazovanje jednako kao i muškarcu. Njoj je prema učenju islama potrebno poznavanje islamske nauke i islamskih propisa. Otvorena su joj vrata društvenih, političkih, privrednih, i akademskih funkcija i zvanja. Ef. Đozo i njemu bliski saradnici podstiču ženu da u skladu s islamskim dopuštenjem, samostalno upravlja svojim imetkom, da radi s njim i unapređuje ga, da odabire načine eksploatacije, korištenja i ulaganja, da bude upućena u načine privređivanja i principe ekonomskog života. Nadalje ovi mislioci ističu da je žena po šerijatu pravno sposobna da sklapa valjane kupoprodajne ugovore, da zaključuje pravno valjane poslovne aranžmane. Oni kazuju da žena muslimanka mora biti upućena čak i u vojnu vještinu i strategiju jer po potrebi, dužna je braniti domovinu i suprotstaviti se neprijatelju. No, treba reći da niti ova tumačenja i hrabrenja, kao niti bilo kakva ideologija, zakoni i dekreti nisu mogli za kratko vrijeme promijeniti i emancipirati kulturu jednog naroda. Za vrijeme komunističke vladavine, vjerske zajednice su izgubile ovlasti 184

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

koje su ranije imale, religija je bila marginalizirana i smatrana preprekom društvenom razvoju i emancipaciji, tako da se vrijednosni sistem i kultura bošnjačkog naroda na ovim prostorima, duboko ukorijenjeni u ranije interpretacije religije, nisu bitno promijenili, osobito u privatnoj sferi života. Veliki progres je napravljen otvaranjem mogućnosti za obrazovanje žena. Osnovno obrazovanje, u vrijeme komunističke vladavine, bilo je zakonom propisana obaveza, a žene koje su završavale srednju školu ili fakultet bile su u poziciji da dobiju bolje poslove. Na temelju proučavanja pitanja žene u bošnjačkom razumijevanju islama u XX stoljeću, može se kazati da je interpretativno naslijeđe islama, isprepleteno sa patrijarhalnim kulturnim naslijeđem i političkim prilikama, u velikoj mjeri utjecalo na status žene u porodičnom i javnom životu kao i u politici, osporavajući joj dugi vremenski period pravo i mogućnosti da ravnopravno sudjeluje u privatnoj i javnoj sferi djelovanja, a posebice na pozicijama odlučivanja. Rekli smo da je veliki progres napravljen otvaranjem mogućnosti za obrazovanje žena, tako da se danas sa sigurnošću može ustvrditi da je evidentan intelektualni angažman muslimanskih intelektualki i intelektualaca koji dugi niz godina ulažu veliki napor za nadrastanje inkapsulirane islamske misli. Ovi ljudi interpretiraju i žive vjeru shodno prilikama i izazovima koji se nameću ljudima našeg doba. Muslimanka intelektualka u Bosni i Hercegovini danas zna da istinske vjere nema bez razumijevanja kako teksta izvora islama (Kur’ana i suneta) tako i konteksta u kojem ona živi. Savremena obrazovana muslimanka koja želi svoje stanje i položaj poboljšati, svjesna je da njezin muslimanski identitet nije zatvoren, nije sveden na krute i nepromjenjive principe, nego da se temelji na stalnom dinamičkom i dijalektičkom kretanju između vjere i ambijenta u kojem živi. Otvorenošću svoga identiteta ona će ostvariti onaj način života, onaj životni kôd, koji omogućava odvijanje u harmoniji. Tako na primjer, savremena obrazovana muslimanka, posjedujući jezgro vjere, posjedujući svjetlo putem kojeg opaža život i svijet, svjesna je višeslojnih dimenzija svoga identiteta, pa je, poštujući zahtjeve, spremna da bude uključena u društvo i da preuzme ulogu i kao muslimanka i kao građanka. Ona će, koristeći prednosti najefikasnijih metoda (u obrazovanju, u organizaciji posla) kao i domete naučnih i tehnoloških otkrića, koji po sebi nisu suprotni islamskom učenju, suočiti se sa svojim okruženjem. Istina, i treba reći, pred ovom ženom, okruženom svom ovom viskom tehnologijom, zapljusnutom talasima progresa, nerijetko lebdi pitanje koje izvire iz njezina srca, a u ime njezina identiteta: “Šta je s Bogom? Šta je s duhovnošću? Šta znači sve ovo vrenje, ova agitacija i uzburkanost koju svjedočimo u savremenom životu?” Jasno je da ovi prodori pripadaju cjelokupnom ljudskom naslijeđu, a danas su ponajviše dio zapadnih društava. Muslimani i muslimanke ne bi ih trebali zanemarivati niti jednostavno odbacivati, smatrajući ih neislamskim. Islamsko učenje je jasno – u pogledu društvenih poslova sva sredstva, tradicije, vještine i običaji koji, po sebi ili na način na koji su upotrijebljeni, nisu suprotni islamskim pravilima, ne samo da su prihvatljivi nego su po definiciji islamski. Tako, u okviru evropskog okruženja, muslimanka treba vršiti izbor u skladu sa svojim otvorenim identitetom. Smatram da će na taj način razviti, oblikovati i poboljšati sliku svog sadašnjeg i budućeg evropskog identiteta. BoŠnjaČka Pismohrana

185

Doc. dr. sc. Nedžad Grabus Predsjednik Mešihata IZ-e u Sloveniji

Islamski kulturni centri i integracijski procesi muslimana u europska društva (Primjer džamije u Ljubljani)

Sažetak: U ovom radu nastojimo odgovoriti na pitanja koja se postavljaju u medijskom, političkom i javnom diskursu o izgradnji džamija i islamskih centara u Europi. Pod pojmom Europa u ovom članku primarno se misli na njen centralni civilizacijski dio ili Zapadna Europa, jer u perifernim dijelovima Europe, osim u nekoliko slučajeva, problem izgradnje džamija i islamskih kulturnih centara nije izražen kao u Zapadnoj Europi. Ovaj rad ne obuhvata period arapske vladavine na Iberijskom poluotoku, niti period osmanske vlasti u jugoistočnoj Europi. Periodizacija pitanja izgradnje džamija u Zapadnoj Europi mogla bi se podijeliti u četiri faze. Prve džamije u Zapadnoj Europi bile su građene nakon Prvoga svjetskoga rata. Među prvim džamijama u dominantno nemuslimanskoj sredini jeste džamija izgrađena 1916. godine u Logu pod Mangartom, Slovenija, kao dar bosanskim vojnicima koji su se borili u Austrijskoj vojsci na Soškom frontu u Prvom svjetskom ratu. Džamija je porušena odmah nakon Prvog svjetskog rata. Iza Prvog svjetskog rata 1926. godine svečano je otvorena Velika džamija u Parizu, kao znak zahvalnosti muslimanskim vojnicima koji su se borili u redovima Francuske vojske. Prve džamije u Zapadnoj Europi građene su iz zahvalnosti vojnicima-muslimanima koji su se svojom krvlju borili za interese europskih sila. Drugi period je izgradnja džamija neposredno iza Drugoga svjetskoga rata u nekoliko europskih zemalja u suradnji s elitnim muslimanskim krugovima, a treći iza 70-tih godina 20. stoljeća kada se intenzivirala imigracija radnika u razvijene europske zemlje. Četvrti period je nakon pada Berlinskoga zida koji je donio novi pogled na ljudska prava i slobode u Europi. Istovremeno se u posljednjih dvadeset godina intenzivirala debata u medijima, političkim krugovima, nevladinim organizacijama i javnom diskursu o pitanju islama i muslimana u Europi. U tom periodu znatno se povećao broj mjesta za molitvu (mesdžida) te izgradnja džamija u zemljama Zapadne Europe. Činjenica je da je veći broj muslimana uglavnom iz ekonomskih razloga, manji broj iz političkih, kulturnih i obrazovnih, doselio u razvijene zemlje Zapadne Europe poslije 70-tih godina 20. stoljeća. Integracija je stalni proces, pa ipak njihova integraBoŠnjaČka Pismohrana

187

Islamski kulturni centri i integracijski procesi muslimana u europska društva

cija može se promatrati u kontekstu klasične teorije o kulturalnom šoku koji ima pet faza: 1. Honeymoon Stage – medena faza; 2. The Distress Stage – tjeskobna faza; 3. Re-integration Stage – reintegracijska faza; 4. Autonomy stage – autonomna faza; 5. Independence stage – stupanj neovisnosti.1 Znatan je broj tekstova muslimanskih autora koji su idealizirali europski stil i način vlasti, te života općenito. Oduševljenja muslimanskih autora s početka 20. stoljeća nisu pomogla da se razvije realan pogled na europski sistem ni unutar muslimanskih krugova u većinskim muslimanskim zemljama niti među muslimanima koji su se useljavali u europske zemlje. S povećanjem broja muslimana u Zapadnoj Europi počela su se otvarati pitanja iz stvarnoga života. Značajan broj muslimana u Europi osjeća se kod svoje kuće, neovisno od domovine porijekla svojih roditelja i nastoje u kontekstu zakona i mogućnosti koje im se pružaju ostvariti i realizirati svoja građanska i vjerska prava i dakako svoje pravo na izgradnju džamija. Muslimani su sve do konca 20. stoljeća u Europi uglavnom bili “nevidljiva” zajednica. Na dnevnom redu su bila druga “politička” i sigurnosna pitanja. Nakon velikih prekompozicija političkih odnosa u svijetu i snagom vlastite samoorganiziranosti počeli su ulaziti na javnu scenu zemalja u kojima žive, a posebno je to postalo izraženo nakon tragičnih događaja u svijetu s početka 21. stoljeća i pokretanja javne debate o islamu i muslimanima u Europi. U posljednjih dvadeset godina pitanje izgradnje džamija postalo je jedno od najvažnijih političkih pitanja u Zapadnoj Europi. Pitanje izgradnje džamija i islamskih centara u Europi ima vjersku, kulturnu i političku dimenziju. Legalna izgradnja islamskog kulturnog centra zahtijeva propisanu proceduru. Ta procedura nekada traje godinama ili čak desetljećima. Islam je u Zapadnoj Europi relativno novi društveni fenomen; zato su i pitanja povezana sa islamom često predmet javnih i političkih debata. Sljedeća pitanja su važna: Ko uopće gradi džamije, čije su džamije u Europi? Kakva je pozicija muslimana u Europi? Dakako na ta i slična pitanja nije nimalo jednostavno odgovoriti. U tom kontekstu bi trebalo postaviti još jedno važno pitanje: Da li su u suvremenom društvu važnije moćne crkvene/religijske ustanove ili vjerska učenja? Ni na to pitanje također nije jednostavno odgovoriti. Da bi lakše razumjeli postavljena pitanja možda nam može poslužiti razmišljanje profesora Rick Torfsa, profesora na Fakultetu kanonskog prava na Katoličkom fakultetu u Leuvenu, Belgija. U svome članku Experiences of western democracies in dealing with the legal position of churches and religious communities (Iskustvo zapadnih demokracija u rješavanju pravnog položaja crkava i vjerskih zajednica) profesor Rick Torfs piše o tome da većina zemalja u EU ima svoju Usp. doc. dr. Amel Alić i Sedin Habibović, dipl. psiholog, “Stadiji kulturalnog šoka – prikaz iskustva bosanskohercegovačkih iseljenika u Švicarskoj”, Takvim IZ-e za 2011., str. 183-194., “El-Kalem”, Sarajevo, 2010. O kulturalnom šoku vidi više: Pederse, P. (1995.). The Five Stages of Culture Schock, Greenwood Press; Sue, D.W., Sue, d. (2008,). Counseling the Culturally Diverse. New Jersey: John Wiley&Sons, Inc.; Ward, C., Bochner, S., Furnham, A. (2001.), The Psychology of Culture Schock. Routledge.

188

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

specifičnu tradiciju i model odnosa koji se tiče crkve i države i zato naglašava da postoji dvostepeni model koji se odnosi na pitanje slobode religije. Nivo A se odnosi na pitanje religijske slobode kao takve. To znači, mogu li ljudi slobodno izabrati svoju religiju? Mogu li imati vlastitu imovinu, slobodno se okupljati, konvertirati u drugu religiju? Nivo A se bavi i problematičnijim pitanjima kao što su prozelitizam i novi religijski pokreti. Nivo B se bavi organizacionom strukturom sistema. Taj nivo pretpostavlja realizaciju nivoa A. Nakon što se uspostavi i implementira vjerska sloboda jednaka za sve, mogu biti postavljani i traženi specifični odnosi između crkve, vjerske zajednice i države. Na tom nivou država garantira određene prednosti ili privilegije ograničenom broju religijskih grupa, ili zaključuje sporazume i konkordate sa pojedinim vjerskim zajednicama.2 To je europski kontekst. Američki sistem je drugačiji, jer postoji puna odvojenost države i crkve. Profesor Torfs ističe nekoliko problema koji povremeno okupiraju pažnju javnosti: na primjer novi religijski pokreti, pitanje sigurnosti, posebno nakon terorističkih napada, prozelitizam, autonomija religijskih grupa itd. Posebno na nivou A prof. Torfs ističe problem takozvanih “egzotičnih” religija i javnoga reda. Teorijski, sve norme usvojene u sekularnom kontekstu primjenjive su na sve religije i religijske grupe. Pretpostavlja se da su norme neutralne. Sljedstveno tome, one podjednako utječu na sve religije i religijske sisteme na tačno jednak način. Ipak, neutralnost nije kako to izgleda. Općenito gledano može se reći da je pitanje javnoga reda tradicionalno ograničenje za religijsku slobodu smatra profesor Torfs. “Ljudi mogu slobodno prakticirati svoju religiju u punini sve dok ne ulaze u konflikt s javnim redom u kontinentalnom smislu, što podrazumijeva temeljne principe i glavne ideje pravnoga sistema u kojemu djeluju. Dok to objektivno shvatanje javnoga reda podjednako utječe na sve religijske grupe na isti način, ne može se negirati da se u praksi neke grupe drugačije tretiraju. Zbilja, kršćanske religije – denominacije su se u cjelosti uklopile (prilagodile) u postojeći sistem. Osjećaju se ugodno unutar tog okvira koji je značajno obojen kombinacijom ideja koje su nastale ili su preuzete iz zajedničke kršćanske tradicije i ideja koje su nastale pod utjecajem prosvjetiteljstva. To naravno nije tačno za egzotičnije religije kao što je islam ili azijske vjerske zajednice. Islam je na primjer, smatra profesor Rick Torfs, u raskoraku sa principom nediskriminacije, pitanjem jednakosti između muškaraca i žena i zaštitom životinja. Poligamija teško može biti pomirena sa stvarnom emancipacijom žena. Ritualno žrtvovanje životinja je strukturalno upitno sa normama u kontekstu zaštite životinja. Drugim riječima kazano, formalno pitanje javnoga reda je jednako primjenjivo na sve. Međutim, sadržaj javnoga reda je tegobniji za egzotične, ne-zapadne denominacije nego li je to za religijske grupe sa dugogodišnjom kršćanskom tradicijom”.3 Rick Torfs, “Experiences of western democracies in dealing with the legal position of churches and religious communities”, ur. Silvo Devetak, Liana Kalčina i Miroslav F. Polzer, u Legal Position of Churches and Religious Communities in South-Eastern, ISCOMET – Institute for Ethnic and Regional Studies, Maribor, 2004., str. 19-26. 3 Ibid., str. 22. 2

BoŠnjaČka Pismohrana

189

Islamski kulturni centri i integracijski procesi muslimana u europska društva

Tako smatra profesor Rick Torfs. To je snažno ukorijenjeno i rašireno mišljenje; zato bi to trebalo imati na umu kada se govori o izgradnji islamskih kulturnih centara, jer ako je islam “egzotičan” onda je i arhitektura i programi koji se odvijaju u tim centrima u najmanju ruku “egzotika” ili se podvodi pod pitanje sigurnosti ili poštivanja javnoga reda. Pitanje izgradnje islamskih centara i odijevanje, posebno marama, izazivaju oštre debate u Zapadnoj Europi. Ipak, pitanje izgradnje džamija je na prvome mjestu. Postavlja se pitanje arhitekture, zatim finansiranje izgradnje centara i na kraju upravljanja džamijom i programima. Zato je Europska komisija angažirala stručnjake da urade istraživanja kako bi se mogle usvojiti odgovarajuće smjernice za dalji rad. U Europi je u više navrata građanska inicijativa zaustavljala samu ideju izgradnje džamije. Kada je to podržala i politika, referendumom je u Švicarskoj zabranjena izgradnja munara. U Sloveniji, odnosno u Ljubljani, pokrenuta je ideja za izgradnju džamije davne 1969. godine. Tako je 1982. godine bio organiziran i natječaj za idejno rješenje, ali projekat nije realiziran zato što Zavod za kulturno naslijeđe nije dao svoju saglasnost za izgradnju džamije. Nakon građanske inicijative 2004. godine Ustavni sud je donio odluku da se sukladno Ustavu Republike Slovenije može graditi džamija, te da je zabranjeno organizirati referendum o tom pitanju.4 Upravni sud je o tome opet morao odlučivati 2008. godine. Nema zakonskih, ali postoje druge administrativne prepreke koje usporavaju proces. IZ-a je u suradnji s općinom Ljubljana konačno 2011., mada je sve troškove natječaja platila IZ-a, na međunarodnom javnom anonimnom natječaju dobila idejno rješenje za džamiju.

Definiranje pojma i funkcije džamije Šta se podrazumijeva pod pojmom džamija? U zemljama s muslimanskom većinom jasno je definirano značenje te vrste vjerskoga objekta, dok u Europi postoji različito imenovanje vjerskih objekata u kojima muslimani obavljaju ibadete, obrede, organiziraju vjersku nastavu i druge prigodne programe. Zajednička karakteristika tih vjerskih objekata jeste da su otvoreni za obavljanje zajedničke molitve. Naravno, ta definicija može imati i nedostatke ali je važno da je zajednička funkcija za te objekte da se u njima obavlja molitva, okuplja zajednica i da ima javni status, te je otvorena za širu javnost.5 Pod islamskim kulturnim centrom podrazumijeva se veći objekt koji pored džamije, ili molitvenog prostora, ima i druge sadržaje za društvene, kulturne i obrazovne programe, kao što su mektebi, časovi vjeronauke, različiti kursevi za djecu, omladinu, odrasle, organiziranje konferencija, upoznavanje šire javnosti s aspektima islamskoga učenja. Takvi centri imaju i neku vrstu reprezentativne funkcije muslimana, institucionalne, simboličke uloge za organiziranu zajednicu vjernika. http://odlocitve.us-rs.si/usrs/us-odl.nsf/o/50F951F062810C76C12571720028F8A1 Takvu vrstu definicije iznose i autori djela, Conflicts over Mosques in Europe, Policy issues and trends, Stefano Alievi, NEF Initiative on Religion and Democracy in Europe, Alliance Publishing Trust, London, 2009., str. 17-18.

4 5

190

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Džamija je dakle vjerska kuća u kojoj muslimani obavljaju zajedničke i individualne molitve, organiziraju programe vjerskoga obrazovanja, slavlja u povodu rođenja djece, ženidbe ili udaje, molitvu ili žalovanje prilikom smrti nekog člana porodice ili člana zajednice itd. U kulturi muslimana južne Europe vjerski objekt s minaretom naziva se džamija. Objekt bez minareta imenuje se mesdžid, a objekt u kojem se obavlja samo vjerska nastava mekteb. Džamija je arapska riječ, a označava mjesto gdje se ljudi okupljaju, džami’a u širem smislu na arapskom jeziku ima značenje “univerzitet”. U klasičnom arapskom svijetu univerziteti su nastajali u džamijama. Tako se naprimjer univerzitet koji ima najduži period djelovanja u ljudskoj civilizaciji naziva “Džamia’atul-ezher” ili Univerzitet Al-Azhar u Kairu. Mesdžid je prostor gdje se pada na sedždu, a u arapskoj kulturnoj zoni označava džamiju. Iz arapskoga jezika je preko europskih jezika od termina mesdžid nastao izraz mosque, mošeja i sl. Prigodni prostori za molitvu nazivaju se na arapskom jeziku “musalla”. To je izraz koji se koristi i za otvorene prostore za obavljanje velikih bajramskih molitvi. U europskim gradovima to su često prostori napuštenih fabrika, podrumi u zgradama, poslovni prostori i sl. To su i prostori za etničke zajednice imigranata koje u tim prostorima “privremeno” izgrade svoj “domaći” kutak sličan onom u domovini porijekla. Osnovna karakteristika džamije jeste da ona mora biti otvorena za svakoga ko je zainteresiran da je posjeti. Sukladno islamskome učenju to mora biti prostor otvorenoga tipa za obavljanje molitve; naravno moraju se ispoštovati sigurnosni uvjeti i zaštititi sigurnost života i zdravlja svih posjetilaca. Prostori koji su namijenjeni posebnoj grupi, zatvorenom krugu ili su nastali kao posljedica odcjepljenja od glavnoga toka muslimana nikada nisu imali opće značenje, niti su bili prihvaćeni od širokog kruga muslimana usprkos tome što mogu imati službenu registraciju ili formalni status sukladno zakonu o slobodi vjere. Muslimani u svijetu žive u različitim društveno-pravnim i političkim okolnostima. Zato se često u zapadnim društvima na džamije gleda sa nepovjerenjem. To nije ni čudo, jer je Europa do samo prije pedeset godina bila izrazito monolitan prostor. Sada se svi u Europi tek učimo šta znači živjeti u multikulturnom okruženju. Džamije u kulturi muslimana južno-europskog prostora imaju primarno vjersku i kulturno-obrazovnu funkciju. Osim toga, problemi nesnalaženja europskoga zakonodavstva kao i političkog establišmenta kada su po srijedi muslimani proizlaze iz nepoznavanja funkcioniranja islamskoga hijerarhijskoga vjerskoga sustava. Kada se iznese argument kako u svim zemljama s muslimanskom većinom postoji samo jedno administrativno tijelo koje se bavi pitanjem muslimana, te da imami moraju imati ovlaštenje od nadležnoga tijela kako bi mogli raditi u džamijama, onda se može čuti primjedba kako to nisu demokratske zemlje i kako to ne obavezuje nijednu zemlju da se to pitanje uredi. To je između ostaloga zato što u Europi samo do prije dvadesetak godina taj problem uopće nije ni postojao. Zato i postoji nesnalaženje na tom planu u većini europskih zemalja. S obzirom na izazove s kojima se suočava, to pitanje će se morati riješiti prije ili kasnije. Problemi, s pitanjima džamija, javnoga govora o islamu, poučavanja i slično proizlaze iz činjenice da nema dovoljno osposobljenih kadrova u europskim zemljama koji se mogu relevantno baviti tim pitanjiBoŠnjaČka Pismohrana

191

Islamski kulturni centri i integracijski procesi muslimana u europska društva

ma. Drugi problem je što su muslimani u većini europskih zemalja organizirani po etničkom principu, a onda i pripadnici iste etničke grupe podijeljeni na različite grupe po regionalnom porijeklu, religijskoj pravnoj praksi i sl. Rijetke su europske zemlje u kojima je regulirano pitanje islama kao vjerske zajednice. Uglavnom su džemati registrirani kao udruženja građana. Čak i kada imaju status vjerske zajednice kao u zemljama koje su bile pod utjecajem Austro-ugarskoga carstva još uvijek imaju značajne probleme u ostvarivanju prava za pitanja koja su uobičajena za crkve. Teorijski promatrano, europske deklaracije daju ista prava svima, no praktično u ostvarivanju prava uvijek prednost ima “domaća” religija. To je donekle i razumljivo. Nikada se ne vodi javna debata s puno žuči o izgradnji crkve kao na primjer džamije. No, nije razumljivo da se ne traže rješenja za pitanja koja su od suštinske važnosti za značajan broj državljana, te pogotovo što se često predstavlja da sve funkcionira sukladno najvišim demokratskim standardima.

Munara simbol i/ili problem? U zapadnoj literaturi, političkom diskursu, javnim debatama i u medijima minaret se označava “simbolom političke moći islama”. To je politički konstrukt koji je nanio znatnu štetu muslimanima u Europi. Također se ističe problem simbola i teritorija samih islamskih centara. Slična pitanja su se javljala i ponavljala i u javnim i medijskim debatama i u Sloveniji. Potpuno je jasno da džamija nije nikakav eksteritorijalni prostor. Islamska zajednica je slovenski pravni subjekt i podliježe svim zakonima kao i ostali pravni subjekti i vjerske zajednice. Argument da se izgradnjom džamije “zaokružuje” neki teritorij tačan je samo u smislu da je to vlasništvo IZ-e, a sve drugo je potpuno irelevantno, jer je to subjekt koji je pod kontrolom slovenskog pravnog reda.6 Tako je u bilo kojoj zemlji – zna se jasno ko je titular imovine, ko upravlja centrom i kako se finansira. Kada je posrijedi minaret također je važno imati na umu simboliku koju prenosi. U zapadnoj tradiciji tornjevi, kule, visoke zgrade imali su i imaju simbol moći. Argument da prve džamije nisu imale minarete imao bi smisla kada bi živjeli u 8. stoljeću. Činjenica je da je minaret već stoljećima i simbol džamije, ne samo “nostalgija za starim domom” kako se često ističe u raspravama o minaretima. Ne bi trebalo smetnuti s uma da postoje i “primitivne” interpretacije i neka vrsta netaktičnosti i prkosa u izgradnji džamija, kao uostalom i prilikom izgradnje drugih vjerskih objekata. Tome se odlučno protivimo i ne pristajemo na tu vrstu argumentacije. Minaret je sastavni dio džamije i daje snažnu poruku monoteizma, svjedočeći da je Bog jedan, a to je jedna od najvažnijih poruka islama. To je i simbolika koju će minaret svjedočiti i pronositi i na džamiji u Ljubljani. U Europi je bilo i bit će rasprava o zabrani gradnje minareta. Te rasprave bile su u Austriji, a kulminirale su s referendumom u Švicarskoj (2009.). Potpuno je druga Profesor Stefano Alievi napisao je odličnu studiju o problemu sukoba po pitanju izgradnje džamija. Usp. više o debatama o izgradnji džamija i munara u Europi, Alievi, Ibid., str. 38-48.

192

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

čiji primjer Slovenije. Ustavni sud je, kako je već navedeno, zabranio organiziranje referenduma o tom pitanju. Svaka kultura i civilizacija koja nastoji biti vodeća u svijetu, a to je neosporno za zapadno-europsku, kada počne ograničavati dinamični razvoj gubi svoju vitalnost i značaj na globalnom planu. Naravno da je potrebno urediti pitanje izgradnje i džamija i minareta u Europi. Zabranom izgradnje “duhovnog” skloništa za mnoge ljude gubi se nada i uvjerenje da smo svi jednaki pred zakonom. A onda to nisu vrijednosti na kojima je nastajala Europa.

Džamija u Ljubljani Džamija u Ljubljani je tema više od četrdeset godina. U IZ-i je poznato da su ideju za izgradnju džamije pokrenuli muslimani koji su živjeli u Sloveniji, a bili su porijeklom iz BiH i Makedonije. Sukladno dokumentima IZ-e zna se da je predsjednik tadašnjeg Odbora IZ-e u Ljubljani bio rahmetli Adil Begović.7 Zvanični zahtjev za izgradnju džamije u Ljubljani predat je 21. maja 1969. godine. U posjeti IZ-i bio je tadašnji reisu-l-ulema IZ-e u Jugoslaviji Sulejman ef. Kemura.8 Nadležni organi Općine Ljubljana pokušavali su naći rješenje za lokaciju. Razgovarano je o više lokacija: Dečkova ulica, Tomačeva cesta u Stožicama, Pokopališka ulica i Šmartinska cesta, Žale, Cesta dveh cesarjev i Kurilniška ulica. Tokom tih godina tri lokacije bile su predmet ozbiljnih zanimanja za džamiju. Od početka 1970. godine, nadležni organi su se usredotočili na područje Žala. Tek je 1976. godine, na ravni političkog aktiva grada Ljubljane odlučeno da bi ta lokacija bila u moščanskom dijelu, to jeste pored raskrsnice Pokopališke i Šmartinske ceste. O lokaciji je početkom 1976. godine ponovo raspravljao Komitet za urbanizam i odbacio lokaciju koja je bila usklađena 1976. godine. Umjesto toga predložena je lokacija između Žalske i Tomačeve ceste te groblja, to znači u bežigradskom dijelu područja grada Ljubljane. Tu odluku Komiteta za urbanizam i okoliša potvrdilo je u istom mjesecu Izvršno vijeće Skupštine grada Ljubljane, te zadužilo Zavod za društveni razvoj da pripremi uvjete za raspis natječaja za pridobivanje urbanističkih i arhitektonskih osnova za oblikovanje prostora na kojem bi se gradila džamija i rimokatolička crkva.9 Natječaj je bio izveden u proljeće 1982. godine. Komisija je kao najbolji rad bila izabrala pod šifrom AKABA.10 Ukupna površina predviđenog objekta sa svim sadr Adil Begović je rođen 8.5.1916. u Grahovu, Mala Kladuša. Završio je Osnovnu školu u Grahovu. Jedno vrijeme je radio u općini u Kladuši, da bi 1954/55. došao u Sloveniju. Radio je u Cestnom podjetju Ljubljana d.d. Bio je predsjednik OIZ-e u Ljubljani od 1955. godine do 1982. godine. Umro je 18.11.1987. godine, a ukopan je u svom rodnom kraju, Grahovu, Mala Kladuša. 8 Sulejman Kemura rođen je 1908. godine u Sarajevu. Umro je 19. januara 1975. godine. Bio je reisu-l-ulema od 15. novembra 1957. godine, do 19. januara 1975. godine. 9 Arhiv IZ-e u Sloveniji, Osnutek – Osnove za raspis splošnega anonimnega natečaja za urbanistično in arhitektonsko ureditev širšega območja opuščenega vstopnega dela na pokopališče Žale, naročnik Izvršni svet skupščine mesta Ljubljane. Uredili: Dare Poženel, dipl. ing. arh., Breda Mihelič, dipl. um. zgod., Boris Bulc, tehnični suradnik, ŠIFRA 2574, direktor Drago Lipič, dipl. ing. geod., Zavod za društveni razvoj, TOZD urbanizem, Razvojno-raziskovalni center, Ljubljana, juni 1979., str. 19. 10 Član komisije bio je Janez Koželj, Arhiv IZ-e, Zapisnik 4. sjednice Ocjenjivačkog odbora 7

BoŠnjaČka Pismohrana

193

Islamski kulturni centri i integracijski procesi muslimana u europska društva

žajima bila je 1.424 m2. Zavod za kulturno naslijeđe nije dao dozvolu za izgradnju džamije, pa je tako cijeli trud propao, a pitanje džamije odgođeno za druga vremena. Inicijativa za izgradnju džamije ponovo je snažnije pokrenuta 1997. godine. Predstavnici IZ-e predložili su lokaciju na Barju, Cesta dveh cesarjev. Tek je 2003. godine, usvojen OPPN11(detaljni općinski prostorski nacrt). Kada je raspravljano o džamiji koncem osamdesetih godina 20. stoljeća medijske slobode bile su veoma ograničene. Velike rasprave o džamiji od 2002. godine nastupile su poslije tragičnih događaja u Americi 2001. godine. Osim medijskih napisa, u raspravu su bili uključene i političke stranke, građanske inicijative itd. Pokrenuta je inicijativa za raspisivanje referenduma protiv izgradnje džamije. Pokretači su sakupili 11.898 potpisa i o tom pitanju je odlučivao Ustavni sud Republike Slovenije. Gradonačelnica Ljubljane Danica Simšič, kao i IZ-a uputili su svoj zahtjev Ustavnom sudu da se odbije inicijativa za organiziranje referenduma. Ustavni sud je donio odluku 15. aprila 2004. godine i odbacio inicijativu za organiziranje referenduma.12 Predstavnici IZ-e tražili su način da kupe zemljište. Odluku o prodaji zemljišta mora donijeti Općinsko vijeće na prijedlog gradonačelnika/ce. S obzirom na probleme vlasništva, dio parcele bio je u denacionalizacijskom postupku, a u vlasništvu katoličkog reda Lazarista, pa se to pitanje odugovlačilo sve do pred izbore 2006. godine. Na sjednici Općinskog vijeća 18. septembra 2006. godine, na dnevnom redu bilo je i pitanje prodaje zemljišta IZ-i. Zbog opstrukcija odluka nije usvojena. Treća lokacija za izgradnju džamije ponuđena je IZ-i nakon izbora 2006. godine. S obzirom na probleme oko zemljišta na Cesti dva cesara, problema poplavnog područja i Ministarstva za okoliš, članovi Mešihata IZ-e u Sloveniji jednoglasno su usvojili odluku da se prihvati ponuda gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića i pokuša urediti pitanje zemlje za izgradnju džamije na lokaciji između Parmove i Kurilniške ulice. Pismo o namjeri za prodaju zemljišta potpisano je 30. maja 2007. godine. Općinsko vijeće usvojilo je OPPN 24. novembra 2008. godine. Gradska uprava grada Ljubljane objavila je 18. jula 2008. godine javni raspis za prodaju 11.364 m2 zemljišta na pogodnoj lokaciji – između Parmove i Kurilniške ulice. Službeni vještak vrijednost te parcele procijenio je na 4.568.328,00 EUR. Islamska zajednica je preko advokata ponudila 1 euro više iznad oglašene cijene, i kao jedini zainteresirani subjekt, dobila pravo kupovine zemljišta. Nakon uplaćenog avansa u iznosu od 10 posto ukupne cijene, Islamska zajednica u Republici Sloveniji imala je obavezu da do 31. decembra 2008. godine uplati 4.111.496,20 EUR na račun Općine Ljubljana za zemljište i porez u visini 91.366,58 EUR. Od samoga početka u raspravama o džamiji ona je tretirana kao “tujka – tuđinka”. Istican je argument kako je problematično pitanje arhitekture, minareta itd. U doba komunizma na religiju se gledalo kao na zaostalu i nazadnu stvar. Zabrinjavajuće je kako je u demokratskom ambijentu džamija, mada nikada nije ni izgrađena, označavana potencijalnom terorističkom opasnošću, izvorom nasilja i sl. Naravno, s obzirom Uradni list RS, št. 79/2004 zdne 19.7.2004 Ibid., http://odlocitve.us-rs.si/usrs/us-odl.nsf/o/50F951F062810C76C12571720028F8A1

11 12

194

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

na status kojeg imaju kao brojčano mala zajednica muslimani nisu uspjeli nikada imati jednaku poziciju u raspravama i iznošenju svojih argumenata. Strpljivo, staloženo i nadasve mirno nastojanje da se izgradi džamija u Ljubljani dugoročno će dati rezultate. Pitanjem džamije u Ljubljani bavili su se i međunarodni subjekti. Tako je u izvještaju o stanju vjerskih prava i sloboda u svijetu kojeg svake godine izdaje State Department SAD-a istaknuto kako postoje problemi oko izgradnje džamije u Ljubljani.13 Potpuna promjena diskursa o džamiji u Ljubljani nastupila je izborom za gradonačelnika Zorana Jankovića. Gradonačelnik Zoran Janković je bez ikakvih nedoumica i potpuno jasno podržao izgradnju džamije. Lokacija za džamiju bila je problem 40 godina. Gradonačelnik Janković je predložio, a Općinsko vijeće Ljubljane odobrilo prodaju zemljišta za IKC u Ljubljani. Tek je sa kupovinom zemljišta za džamiju IZ-a u Sloveniji postala subjekt koji može zahtijevati izgradnju džamije. Prije kupovine zemljišta IZ-a je bila samo predmet manipuliranja. Zato je važno poboljšavati pravni status IZ u Europi i regulirati status islama kao vjere kako bi se manipulacije svele na minimum, a osnažilo poštivanje pravnoga reda i naravno funkcioniranje u skladu s važećim zakonskim aktima.

Zaključak U ovome radu navedeni su osnovni podaci o važnosti i ulozi džamija u zemljama sa demokratskim i sekularnim uređenjem, u kojima muslimani žive u većem broju tek od polovine 20. stoljeća. Navedeni su zakonski okviru u kojima djeluju vjerske zajednice i crkve u Europi, te modeli na osnovu kojih se u zakonodavstvu obrađuje pitanje islama. Ponuđena je definicija džamije i islamskoga kulturnoga centra, te važnosti simbolike munara za džamiju. Posebno je obrađeno pitanje procesa kupovine zemljišta i pridobivanja građevinske dozvole za izgradnju džamije i islamskog kulturnoga centra u Ljubljani.

http://slovenia.usembassy.gov/irfr2009eng.html BoŠnjaČka Pismohrana

195

Doc. dr. sc. Amir Karić Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli

Neki aspekti političke participacije muslimana u Evropi

Uvod U posljednjih nekoliko decenija muslimani uzimaju sve aktivniju ulogu u političkom životu evropskih zemalja u kojima žive, u kojima imigranti imaju aktivno i pasivno pravo glasa. Njihova participacija u političkim procesima i inklinacija ka političkim opcijama na izborima, mogu se posmatrati u kontekstu tri samoidentifikacijska faktora, odnosno tri vrste autorefleksije: kao imigranata općenito, kao pripadnika određenog naroda ili nacije, i konačno kao muslimana. Ključne riječi: muslimani, evropske zemlje, politička participacija.

Religijski faktor Nekoliko Britanaca konvertita na islam i muslimana imigranata u Velikoj Britaniji su 1989. godine osnovali “Islamsku političku stranku”. Ova politička stranka je imala kandidate na općim izborima 1992. godine u četiri izborne jedinice, u kojima živi značajan broj muslimana. Vođe stranke su se nadali da će kapitalizirati senzibiliziranost muslimanske populacije nakon “Afere Rušdi”. Međutim, rezultat je bio manji od 1 % glasova. Štaviše, u Bredfordu, u kojem je bilo više od 16.000 muslimana s pravom glasa, ta politička stranka je osvojila samo 471 glas. U Francuskoj je 1997. godine učinjen napor da se u oblasti Alzas (Alsace) etablira “Partija muslimana Francuske”. Međutim, i ovaj pokušaj je bio bezuspješan. Slično je bezuspješan bio i pokušaj sa “Strankom Nur” (Party Noor) 1999. godine u Belgiji, a u Njemačkoj su 1989. godine odmah nakon početne inicijative odustali od formiranja “Islamske stranke Njemačke”, zbog izbornog sistema koji postavlja cenzus od 5 % glasova za ulazak u parlament. Međutim, treba imati u vidu, ističe Stefano Allievi, da religijski faktor ima stanovitu važnost kada kandidati nastoje osvojiti naklonost birača, što govori i činjenica da pojedini članovi parlamenta, nemuslimani, a koji su izabrani u izbornim jedinicama gdje se nalazi značajna muslimanska populacija u Velikoj Britaniji, svoje kancelarije imaju u lokalnim islamskim centrima. BoŠnjaČka Pismohrana

197

Neki aspekti političke participacije muslimana u Evropi

Etno-nacionalni faktor Ukoliko se referira na birače kao na npr. Pakistance, Bangladežane ili Turke tu očigledno prevalira etno-nacionalni faktor. Također, moguće je referirati se i na kategorije kao što je kategorija “Azijaca” u koju spadaju muslimani, hindusi i siki, odnosno Pakistanci, Bangladežani i Indijci u Velikoj Britaniji, naprimjer, i to može predstavljati mnogo brojniju populaciju nego što predstavlja religijska ili etno-nacionalna biračka baza.

Opći-imigrantski faktor U nekoliko slučajeva se pokazalo da političke snage koje se baziraju isključivo na ovom faktoru ne privlače birače imigrante. Naprimjer, “Evropski pokret za priznavanje građana imigrantskog porijekla”, koji je nastao u Belgiji 1994. godine, osigurao je samo 0,8 % glasova, dok je istovremeno 14 kandidata imigrantskog porijekla bilo izabrano po prvi put na listama tradicionalnih stranaka. Eksperimenti na regionalnim izborima 1999. godine nisu bili ništa uspješniji.1

Nekoliko primjera političke participacije muslimana U Holandiji sve važne političke stranke na svojim izbornim listama imaju i kandidate imigrantskog porijekla. Većina imigranata općenito, a ne samo muslimana, inkliniraju Socijalnodemokratskoj stranci. Dakako, i Kršćanska demokratska stranka ima u svojim redovima onih koji su imigrantskog porijekla. Na općinskim izborima 1998. godine može se reći da je došao do izražaja etno-nacionalni faktor kod opredjeljivanja muslimana Turaka u Utrehtu (Utrecht), gdje je 59 % Turaka glasalo za “tursku” stranku Išdži (Isçi). Istovremeno, u Hagu (Hague) je samo 16 % Turaka glasalo za “tursku” stranku Demir (Demir), a 13 % njih za turskog kandidata na listi stranke imigranata M ‘98 (Multicultural Party ‘98). Ostali su dali glas ostalim političkim strankama: Radničkoj stranci (Labour Party), Kršćansko-demokratskoj (Christian Democrat Party), stranci Zelenih (Green) itd. Na nacionalnom nivou u Parlamentu ima pet muslimana, trojica marokanskog porijekla, a dvojica turskog porijekla. Za sve zastupnike, na nacionalnom i lokalnom nivou, omogućeno je da zakletvu mogu dati s položenom rukom na Kur’an. U Belgiji su prvi kandidati muslimanskog porijekla izabrani na općinskim izborima 1988. godine u Flandriji (Flanders). U Velikoj Britaniji slučaj Bredforda je posebno zanimljiv. Godine 1992. bilo je 12 vijećnika koji su porijeklom iz Azije, od kojih je bilo 11 muslimana i 1 sik. Na sljedećim izborima broj izabranih muslimana se povećavao, dok je u Valdam Forestu (Waltham Forest), 1996. godine izabrana prva muslimanka za gradonačelnicu u jed Stefano Allievi, “Muslims and Politics”, u: Brigitte Maréchal, Stefano Allievi, Felice Dasseto, Jørgen Nielsen (ur.), Muslims in the Enlarged Europe, Leiden-Boston: Brill, 2003., str. 183-191.

198

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

nom evropskom gradu.2 U Domu Lordova sjede zastupnici, tj. Lordovi muslimani, a u Evropskom parlamentu također je bilo zastupnika muslimana iz Britanije. Međutim, posmatrači zaključuju da je politički potencijal muslimanske izborne baze mnogo veći od broja izabranih muslimana u Parlament i lokalna vijeća. Smatra se da oko 35 parlamentarnih mjesta ovisi o glasovima muslimana. S druge strane, u simboličkom smislu su se desile značajne promjene. Novoimenovani lordovi su zakletvu dali polažući ruku na Kur’an, dok se bajram po prvi put obilježio u Dauning Stritu (Downing Street) u prisustvu premijera Tonija Blera (Tony Blair). U Danskoj je na izborima 1998. godine bilo nekoliko muslimana kandidata za parlament, ali nijedan nije izabran. Već na izborima 2001. godine u parlament su izabrana dvojica muslimana. U Španiji postoji stanovito iskustvo sa sudjelovanjem muslimana u politici, posebno u mjestima kakvo je Melila (Mellila), na primjer, gdje živi značajna muslimanska populacija. Prema nekim procjenama, čak 51,6 % stanovnika su muslimani. Na izborima 1999. godine prvi put je za predsjedavajućeg gradske skupštine u Melili izabran musliman Mustafa Aberdžan (Aberchan). U Evropski parlament je izabran član španskog parlamenta Muhamed Abdukadir Ali.3 Opći izbori u Njemačkoj 2002. godine pokazali su da je oko 500.000 Turaka glasalo za koaliciju SPD-Zeleni i dalo im presudne glasove za reizbor Šredera (Schröder) za kancelara. Svojim glasovima, kako primjećuje Omer Taspinar, njemački muslimani su kaznili anti-imigrantski raspoložene Kršćanske demokrate, koji se suprotstavljaju članstvu Turske u Evropskoj Uniji i iskazali svoju zahvalnost koaliciji SPD-Zeleni za napore da izmijene zakone o državljanstvu.4 Sada skoro sve značajnije njemačke političke stranke imaju određene forume ili sekcije koje okupljaju muslimane ili općenito imigrante. Tako SPD ima Arapske Socijaldemokrate (Arab Social Democrats), Zeleni imaju svoju sekciju koja okuplja imigrante (Green Immigrün), CDU ima Njemačko-turski forum (German-Turkish Forum).5 Sasvim je vjerovatno da će politički utjecaj muslimana u Njemačkoj rasti. Međutim, procjene se razlikuju u pogledu broja muslimana sa pravom glasa. Tako procjene idu od dva6 do tri miliona7 birača. S druge strane, evidentno je da je od donošenja novog zakona o državljanstvu 2000. godine, oko 160.000 muslimana godišnje uzimalo njemačko državljanstvo. Slične primjere ovima koje smo spomenuli o političkoj participaciji muslimana moguće je pratiti i u drugim evropskim zemljama, ali je ovih nekoliko dovoljno za ilustraciju činjenice da je sudjelovanje muslimana u političkim procesima sve veće iz godine u godinu, što, dakako, ima utjecaja i na proces integracije. Stefano Allievi, “Muslims and Politics”, str. 193. Stefano Allievi, “Muslims and Politics”, str. 192-205. 4 Robert J. Pauly, Jr., Islam in Europe..., str. 74. 5 Islam and Identity in Germany, Crisis Group Europe Report No 181, 14. mart 2007., str. 30, Vidi: http:// www. flwi.ugent.be/cie/documenten/islam_in_germany.pdf (2.2.2008.) 6 Robert J. Pauly, Jr., Islam in Europe..., str. 74. 7 Muslims in Europe: Integration Policies in Selected Countries, Congressional Research Service, 18.11.2005., str. 35., (Vidi: http://www.fas.org/sgp/crs/row/RL33166.pdf) 2 3

BoŠnjaČka Pismohrana

199

Neki aspekti političke participacije muslimana u Evropi

Pored izravnog političkog sudjelovanja u političkim strankama i predstavničkim i zakonodavnim tijelima, muslimani su involvirani u političke procese i na druge načine. Prije svega, aktivno sudjeluju u različitim udruženjima. Sa ciljem ostvarivanja kolektivnih interesa, muslimani su osnivali udruženja, posredstvom kojih vrše različite oblike javnog zagovaranja, prezentiranje svojih interesa i zahtjeva, bez obzira na to što udruženja imaju različite utjecaje, ovisno o brojnosti članstva, načinu i stilu vođenja i vještini lobiranja. Zapravo, udruženja su bila prvi korak na putu artikulacije kolektivnih interesa.8

Zaključak Na kraju ovog razmatranja može se zaključiti sljedeće: Prvo, muslimani se aktivno uključuju u politički život svojih novih domovina. Drugo, muslimani u evropskim zemljama ne podržavaju redukcionistički pristup i artikulaciju svojih političkih interesa u političkim strankama koje se referiraju samo na religijsku, etno-nacionalnu ili imigrantsku komponentu. Oni su dominantno opredijeljeni za podršku tradicionalnim, odnosno etabliranim strankama. Treće, političke stranke evropskih zemalja sve češće na svoje izborne liste uključuju muslimane, nastojeći na taj način pridobiti veći dio muslimanskog biračkog tijela.

Literatura Allievi, Stefano (2003.) “Muslims and Politics”, u: Brigitte Maréchal, Stefano Allievi, Felice Dasseto, Jørgen Nielsen (ur.), Muslims in the Enlarged Europe Goldberg, Andreas (2002.) “Islam in Germany”, u: Shireen Hunter (ur.), Islam, Europe’s Second Religion – The New Social, Cultural, and Political Landscape, Westport: Praeger Joly, Daniele/Imtiaz, Karima (2002.) “Muslims and Citizenship in the United Kingdom”, u: Remy Leveau, Khadija Mohsen-Finan and Chaterine Wihtol de Wenden (ur.), New Europoean Identity and Citizenship, Aldershot: Ashgate Pauly, Robert J. (2004.) Islam in Europe: Integration or Marginalization?, Aldershot: Ashgate Muslims in Europe: Integration Policies in Selected Countries, Congressional Research Service, str. 35, (Vidi: http://www.fas.org/sgp/crs/row/RL33166.pdf (18.11.2005.)) Rex, John (2002.) “Islam in the United Kingdom”, u: Shireen T. Hunter (ur.), Islam, Europe’s Second Religion: The New Social, Cultural, and Political Landscape, Westport: Praeger Stefano Allievi, “Muslims and Politics”, str. 199.

200

BoŠnjaČka Pismohrana

Sead Muhamedagić

Islam u Austriji

Sažetak: Ove godine muslimani u Austriji svečano su obilježili osobit jubilej: stotinu godina službenog priznavanja islama kao respektabilne vjeroispovijesti u onodobnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Četiri godine kasnije istovjetnu je odluku za Hrvatsku donio ondašnji Hrvatski sabor. Više od pola milijuna muslimana punopravni su građani Republike Austrije. Tijekom zadnjih godina ostvaren je velik napredak glede njihove integracije u suvremeno austrijsko društvo. U ovom prikazu sažeto će biti izneseni zanimljivi aspekti toga nadasve dinamičnog procesa iz kojega je vidljivo da u životnom kontekstu suvremene Europe islam ima svoje nezaobilazno i izuzetno važno mjesto. Premda po brojnosti znatno zaostaju za muslimanima turskog podrijetla, bošnjački su muslimani od posebne važnosti za etabliranje muslimana u Austriji koje je povijesno započelo okupacijom (1878.), a zatim i aneksijom (1908.) Bosne i Hercegovine. Osnovu ovog rada predstavlja nedavno objavljena knjiga Muslimani u Austriji. Povijest, životni svijet, religija. Osnove za dijalog (Muslime in Österreich. Geschichte, Lebenswelt, Religion. Grundlagen für den Dialog) iz pera troje eminentnih poznavalaca ove problematike. To su sveučilišni profesori Susanne Heine, Rüdiger Lohlker i Richard Potz. Ova, po mnogo čemu zanimljiva, knjiga objavljena je u nakladi izdavačke kuće Tyrolia Verlag (Innsbruck/Beč, 2012.).

1. Uvod Knjiga Muslimani u Austriji. Povijest, životni svijet, religija. Osnove za dijalog (Muslime in Österreich. Geschichte, Lebenswelt, Religion. Grundlagen für den Dialog), objavljena u izdanju nakladničke kuće Tyrolia Verlag (Innsbruck/Beč, 2012.), djelo je troje eminentnih poznavalaca ove kompleksne problematike. To su sveučilišni profesori Susanne Heine, Rüdiger Lohlker i Richard Potz. Pojavila se povodom stote obljetnice službenog priznavanja islama u Austriji. 15. srpnja 1912. godine donesen je Zakon o islamu (Islamgesetz), čime je Austro-Ugarska Monarhija postala prva onodobna europska zemlja koja je nakon duljeg pripremnog procesa priznala islam kao respektabilnu religiju jednog dijela svojih novostečenih državljana. Zbog činjenice da je ovakva publikacija prvi sustavni pokušaj sveobuhvatna prezentiranja ove, za Austriju itekako važne, tematike spomenuta je knjiga naišla na veliko zaniBoŠnjaČka Pismohrana

201

Neki aspekti političke participacije muslimana u Evropi

manje šire tamošnje javnosti. U ovom prikazu ukratko ćemo se osvrnuti na zgusnuti sadržaj knjige koja obiluje mnoštvom zanimljivih i dopadljivo obrađenih činjenica. Prema prilično nepouzdanim statističkim podacima iz 2010. godine u Austriji živi više od pola milijuna muslimana, što čini nešto više od 6 % austrijskog stanovništva. U odnosu na Europsku Uniju kao cjelinu ovaj je postotak u Austriji znatno veći. Najveći broj austrijskih muslimana turskog je podrijetla (oko 200.000 muslimana). Nešto je manji broj muslimana koji su podrijetlom s područja bivše Jugoslavije, a među njima su najbrojniji Bošnjaci. Preostali muslimani dolaze iz brojnih islamskih zemalja, a podosta ih je iz država koje su nastale raspadom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Općenito se u vezi s ovom knjigom može reći da obiluje zanimljivim činjenicama, podacima i promišljanjima. Prvenstveno je namijenjena čitalačkoj publici koja o islamu i muslimanima zna vrlo malo. Zbog toga se vrlo dobro na razne načine može koristiti u srednjoškolskoj i sveučilišnoj nastavi, osobito pak kad je riječ o temama kao što su interkulturalnost i međureligijski dijalog, integracija migranata u društvo i sl. Mnogi u knjizi korišteni pojmovi uvijek su u kontekstu primjereno protumačeni, pa se tako čitatelj uz ovu knjigu može spoznajno obogatiti i proširiti osobne vidike. Iz podnaslova knjige nadasve je razvidno da izuzetno širok spektar obrađenih, ili zbog pomanjkanja prostora tek naznačenih tema, želi širu javnost potaknuti na dijalog – ne samo između Islamske vjerske zajednice u Austriji (Islamische Glaubensgemeinschaft in Österreich, [IGGiÖ]) i ostalih vjerskih zajednica, nego između austrijskih muslimana i austrijskog društva u cjelini. Taj se dijalog ne odvija samo na vjerskoj (teološkoj) razini, nego zahvaća sve segmente svakodnevnog života, kako bi se cjelovita integracija muslimana u austrijsko društvo ostvarila kao zajednički cilj koji je za sve strane, u ovom sve dinamičnijem dijalogu, od podjednake važnosti. U knjizi se otvoreno govori i o neugodnim temama poput sklonosti određenih migrantskih skupina izoliranom načinu života iz kojega nastaju tzv. paralelna društva, što se ranije posebice uočavalo u vezi s austrijskim muslimanima turskog podrijetla. Na tom planu postignut je golem napredak, pa su tako danas upravo turski muslimani srednje i mlađe dobi vrlo aktivni kreatori austrijske muslimanske svakodnevice. U knjizi se neuvijeno i razborito govori i o islamofobiji koje ima i u Austriji. Tu autori nude mnoga korisna objašnjenja na temelju kojih je moguće raspršiti mnoge neutemeljene predrasude. Na ovom mjestu valja ukratko predstaviti autore ove dragocjene knjige. Sveučilišna profesorica dr. Susanne Heine (1942.) profesorica je praktične teologije i religijske psihologije na Evangeličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Jedno od njenih dugogodišnjih istraživačkih težišta međureligijski je dijalog s islamom. Članica je različitih inicijativnih skupina koje ovaj za naše doba izuzetno važan dijalog intenzivno njeguju i osmišljavaju. Sveučilišni profesor dr. Rüdiger Lohlker (1959.) predaje islamologiju na Filološko-kulturološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Težišta njegova istraživačkog rada prvenstveno su islamsko mišljenje u doba moderne i islamsko pravo. Sveučilišni profesor dr. Richard Potz (1943.) predaje filozofiju pra202

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

va, religijsko i kulturalno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beču. Njegova su istraživačka težišta austrijsko i europsko religijsko pravo i usporedbeno proučavanje religijskih prava. Autori ove knjige uživaju golem ugled u muslimanskim krugovima u Austriji.

2. Povijesni pregled Fragmentarnost povijesnog pregleda u ovoj je knjizi prije svega uvjetovana ograničenošću prostora. U širokom se luku nižu kratki opisi zanimljivih povijesnih zbivanja koja sežu od prvih dodira Europe s islamom pa sve do konačnog etabliranja Islamske vjerske zajednice u Austriji, čime je omogućen proces cjelovite integracije muslimana na svim razinama austrijske životne svakodnevice. To je proces koji svojom izuzetnom dinamičnošću bitno obilježava sadašnjost ove po mnogo čemu osebujne srednjoeuropske zemlje. Posebno mjesto u tim sažetim opisima pripada temama vezanim za pokušaje Osmanskog Carstva da teritorijalno ugrozi Habsburšku Monarhiju, pri čemu se ističe nekoliko neuspjelih pokušaja turskog zaposjedanja Beča, s naglaskom na zadnjem takvom pohodu iz 1683. godine. Način iznošenja povijesnih činjenica ne opterećuje čitatelje udžbeničkom suhoparnošću. Strah od nepoznatoga ublažava se znatiželjom iz koje malo-pomalo dolazi do pomaka koji se u jasnim naznakama tolerancije prema islamu manifestiraju potkraj 18. stoljeća. Za nas posebno zanimljivo pitanje važnosti austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, do koje je došlo odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, sažeto je prikazano navođenjem mnogih relevantnih činjenica. Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine intenzivirala je religijsko-politička nastojanja iz kojih je 1912. proizišlo donošenje Zakona o islamu, čemu je prethodio, čak i za veoma učinkovitu austrougarsku administraciju, osobito težak zadatak usklađivanja raznoraznih građanskopravnih propisa sa šerijatskim odredbama hanefitske provenijencije, prema kojima se tijekom četiri stoljeća osmanske vladavine pravno regulirao svakodnevni život u Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da su mnoge regulacije, osobito kad je riječ o bračnim odnosima, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije poslužile kao model koji se u slučaju muslimana u nekadašnjoj Jugoslaviji primjenjivao sve do 1947. godine. U ovoj se knjizi izrijekom naglašava da je bosansko-hercegovački islam za muslimanke i muslimane u Austriji od goleme važnosti. To je – usuđujemo se ustvrditi – “islam s europskim licem”. Bosansko-hercegovački muslimani poznati su u Austriji po visokom stupnju zainteresiranosti za što uspješniju integraciju u austrijsko društvo. To se posebice odnosi na mlađe naraštaje. Unatoč tome su Bošnjaci kao vjerska i nacionalna manjina do sada u Austriji empirijski premalo istraživani, što se nažalost odnosi i na ostale sastavne dijelove austrijskoga muslimanskog korpusa. Bošnjaci su, međutim, svoj ključni doprinos etabliranju muslimana u Austriji ostvarili u okviru “Muslimanske socijalne službe” (1962.), pri čemu je posebno istaknuto BoŠnjaČka Pismohrana

203

Neki aspekti političke participacije muslimana u Evropi

angažirano djelovanje uglednog bošnjačkog intelektualca Smaila Balića (1920-2002.) koji je u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču proveo znatan dio svoga radnog vijeka, ostavivši iza sebe zanimljiv i još uvijek nedovoljno valoriziran znanstveni i spisateljski opus. Premda se u ovoj knjizi pojedine činjenice potkrepljuju navođenjem nekih njegovih djela, autori su u ovom slučaju propustili priliku da ovog izuzetnog mislioca apostrofiraju kao velikog zagovornika međureligijskog dijaloga u Austriji. Nastojanja da se u skladu s austrijskim religijskim pravom razne islamske organizacije (džematske udruge, kulturna društva i sl.) institucionalno objedine intenzivirana su krajem 60-tih godina prošlog stoljeća. Tako su predstavnici već spomenute “Muslimanske socijalne službe” na čelu sa Smailom Balićem podnijeli 26. siječnja 1971. službeni zahtjev iz kojega je nakon dugih pregovora s nadležnim austrijskim Uredom za vjerska pitanja (Kultusamt) proizišla konačna molba za osnivanje Islamske vjerske zajednice u Austriji koja je urudžbirana 20. travnja 1979. Valjalo je raščistiti čitav niz pravnih pitanja koja su se povlačila još iz vremena donošenja Zakona o islamu iz 1912. godine, kako bi IGGiÖ, kao vjerska zajednica svih austrijskih muslimana, u svemu ustrojstveno odgovarala standardima vjerskih zajednica u Austriji. I ovdje su kao uzor za rješavanje pravnih i statutarnih pitanja poslužili statuti bosansko-hercegovačkih džemata. 2. svibnja 1979. konačno je zaživjela Islamska vjerska zajednica u Austriji (Islamische Glaubensgemeinschaft in Österreich) koja danas predstavlja čvrstu organizacijsku platformu strukturiranja široko razgranatog djelovanja muslimana koji Austriju doživljavaju kao zemlju u kojoj mogu ravnopravno i dostojanstveno živjeti normalnim životom.

3. Životni svijet Životni svijet austrijskih muslimana šarolik je i izuzetno slojevit. U ovoj je knjizi prikazan s mnogobrojnih gledišta, pa bi nam već i samo njihovo nabrajanje oduzelo previše prostora. Autori su se doista potrudili približiti čitateljima austrijske muslimane na svim razinama svakodnevnog življenja. I kad je riječ o muslimanskim specifičnostima vezanim za prehranu, odnos prema potrebi za redovitim klanjanjem, njegovanjem običaja koji osim vjerske imaju i neka nacionalna obilježja itd., nikad se ne nameće dojam da je riječ o ljudima koji se ne bi mogli integrirati u suvremenu austrijsku svakodnevicu. Posebno se obrađuje problematika odgoja i obrazovanja, pri čemu se naglašava sve veća potreba za imamima i vjeroučiteljima koji su u stanju svoje javne nastupe iznositi na solidnom njemačkom jeziku. Među muslimanskom populacijom srednje i mlađe dobi (mnogi pripadnici ovih naraštaja rođeni su u Austriji) sve su izraženija nastojanja da svoje promišljanje islama u cijelosti uklope u svoj život koji se zbiva i odvija u Austriji, pa tako islam postaje važna i nezaobilazna konstanta njihova osobnog, u Austriji oformljenog identiteta. Izrazita osobitost ove knjige je što svojim čitateljima prezentira islam u usporedbi s kršćanstvom. Autori pritom polaze i od pretpostavke da mnogi Austrijanci, 204

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

premda po rođenju kršćani, ni o kršćanstvu ne znaju neke osnovne stvari, pa bi im stoga bilo još teže razumjeti neke islamske specifičnosti. Stoga se u knjizi, polazeći od komparativnog uvida u Bibliju i Kur’an, nalaze sažeta objašnjenja najvažnijih postavki obiju religija, što muslimanskim čitateljima omogućuje da bolje upoznaju kršćanstvo. Tumačenje islama s kratkim povijesnim pregledom i naglaskom na životu i djelu Muhammeda a.s. zaslužuje istinsku pohvalu. Ukazivanje na razlike pomaže boljem sagledavanju sličnosti, što je u današnje vrijeme medijskih manipulacija neprovjerenim činjenicama od izuzetne važnosti za poticanje što boljeg suživota. Knjiga Muslimani u Austriji zamišljena je kao osnova za dijalog. Međureligijski dijalog u Austriji je već odavno istinski na djelu. Na osobit ga je način krajem prošlog stoljeća intenzivirao tadašnji bečki nadbiskup Franz König osnivanjem zaklade Pro Oriente. Činjenična građa sabrana u ovoj knjizi s bogatim popisom literature upućuje na potrebu produbljivanja toga dijaloga koji bi, polazeći od već postojeće teološke razine, trebalo razgranati prema mnogim drugim tematskim područjima. Fragmentarnost ovog prikaza ostavlja prostor za donošenje zaključka koji nije samo afirmativan za muslimane u Austriji, nego ohrabruje muslimane i ostale ljude dobre volje kod nas i širom svijeta. Austrijski su muslimani vitalna i u mnogim segmentima zdrava zajednica koja na interkulturalnom, međureligijskom i općeljudskom planu obogaćuje ovu i za nas u Hrvatskoj itekako važnu srednjoeuropsku zemlju s kojom nas stoljećima povezuju čvrste civilizacijske poveznice. Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju (a to će se – dao dragi Bog! – u dogledno vrijeme također dogoditi s Bosnom i Hercegovinom!) i na ovom se planu otvaraju razne mogućnosti suradnje između muslimana u Austriji i muslimana u našem podneblju. Nosioci i podupiratelji te suradnje, koja će zasigurno vrlo brzo zahvatiti mnoge ljude dobre volje i izvan muslimanskih krugova, mogu iz ove knjige mnogošta naučiti. Ovaj prikaz mali je korak na tom važnom putu.

BoŠnjaČka Pismohrana

205

Dr. sc. Sead Alić

Kako postaviti pitanje?

Sažetak: Riječ je o radu koji analizira neke pravce razmišljanja o odnosu islama i Europe. Tekst želi prikazati domete, dobre i loše strane, te ishodišta pristupa koji ili unose svjetlo u odnos islama i Europe ili pomažu daljnjem razvijanju nesporazuma. Ishodište teksta je kritičko i filozofijsko. Utoliko tekst pokušava raskrinkati neke neprihvatljive tendencije u nekim pristupima, te sugerirati moguće putanje pristupa koji bi mogao donijeti dobre rezultate. Ti dobri rezultati su svijest o mogućnosti europskog prihvaćanja (dobrih strana) islama kao i svijest o potrebi razumijevanja Europe sa svim njenim povijesnim traumama, podjelama i traženjima. Ideja teksta je tragati za mostovima, detektirati misaonu kontaminiranost teorija kojima je sudbina teći ispod tih mostova, te razvijati diskurs (samo)razumijevanja i (samo)osvješćivanja i Europe i islama i njih u njihovom uzajamnom odnosu. Ključne riječi: islam, kršćanstvo, Europa, religija, carstvo, kolonijalizam, Muhamed, Isus, medijski oltari

1. Ono što se ne osvijesti, o čemu se ne govori, od čega se bježi, što se potiskuje – izaziva, odnosno odlazi u podsvijest pojedinca i zna isplivati na neočekivanom mjestu u neprikladnoj situaciji. Kako je s pojedincima tako je i s ljudskim društvima: šutnja i potiskivanje nakratko mogu onemogućiti svijest o nečemu, no dugoročno ne: Ono potiskivano, prešućivano ignorirano – nalazi načina kako će isplivati na površinu. Slično je s govorom i šutnjom kada je riječ o odnosu islama i Europe; zato započinjemo s premisom intuitivnog karaktera. Ona kaže da je vrlo glasna šutnja u zraku i da se više razmišlja o tome što se može reći nego o onome što bi moglo biti bliže istini. Govor je usmjeren na manifestne oblike razlika o kojima se šuti – šutnja je u iščekivanju ozbiljnoga govora. Mogli bismo naravno poput Jane Goody (autorice koja se argumentirano suprotstavlja europocentrizmu) parafrazirati Marxa pa reći (u kontekstu interpretacija 11. rujna) kako sablast islama kruži nad Europom.1 Razvijajući takav pristup došli bismo do izjednačavanja svetog rata i rata protiv terorizma kojega je Bush objavio svim (islamskim) teroristima svijeta. 1

Jack Goody: Islam in Europe, Polity, 2004. BoŠnjaČka Pismohrana

207

Kako postaviti pitanje?

Krenut ćemo, međutim, malo drugačije – iz ishodišta razumijevanja odnosno nerazumijevanja onoga što se ne poznaje, što proizvodi strah, skrivanje i/ili prešućivanje nepoželjnoga, kako na razini pojedinca tako isto i na razini čitavih društvenih zajednica. Na onaj način na koji je Ibn Sina (Avicena) tvrdio da iz posljedice ne možemo shvatiti bit, na nama je danas razumjeti da iz spleta nesretnih posljedica (terorizma, vjerske netrpeljivosti, rasizma…) ne možemo shvatiti/objasniti/predstaviti odnos islama i Europe. Naše pitanje o odnosu islama i Europe ne smije dakle doći iz razine posljedica odnosa, povijesnih događanja ili suvremenih nesporazuma. Posljedice uvijek iznova, igrajući vlastitu igru, postaju novim uzrocima. Izgubljenome se ponekad bolje vratiti na početak puta, onome koji put promišlja, to je zadatak. Put prema početku istovremeno je traganje za biti jednoga i drugoga (islama i Europe), pa i nečega trećega (traganje za načinom usporedbe, metodom, pristupom… za onom – Avicena bi rekao – ‘proročkom inteligencijom’ koja se svojom čistoćom i neopterećenošću može uzdići do razumijevanja koje će omogućiti konstruktivno i kreativno prožimanje ideja, kultura, civilizacija.. Kritičko mišljenje ne smije tragati za ‘boljim’ početkom, početkom koji više obećava jednoj ili drugoj strani. Ono za čime treba tragati pitanja su koja iz ishodišta problema mogu izvući odgovore prema kojima se mogu ravnati pojedinci i zajednice. Psihološki mehanizmi koji utječu na ponašanje pojedinca imaju utjecaja i na čitave ljudske zajednice. Bijes nekog vladara-pojedinca u povijesti se bilježio kao bijes naroda, države same. Države su nerijetko bile krvave ispod svojih zastava, onako kako su vladari bili beskrupulozni iza svojih namještenih osmjeha. U tom smislu pitanju za kojim tragamo trebamo se približavati ponekad i psihološkim analizama patoloških racionalizacija cijelih društvenih zajednica. U doba reproduktibilnosti, copy-paste kulture, u doba množine i masmedijskih zavođenja i manipuliranja – mehanizmi stampeda počinju dominirati ponašanjem, procjenama, kriterijima, govorom... Je li Europa, taj duhovno-politički sljednik rimskoga carstva do sada pronašla pravi diskurs govora o islamu? Što ako je Europa zaboravila španjolska iskustva obrazovanja koja su postojala prije onih Bolonjskih (Cordoba, Sevilja, Toledo)? Što ako je premudra Europa zametnula u kolektivnu podsvijest Avicenninu knjigu medicinskih znanja koja je od dvanaestog do sedamnaestog stoljeća predstavljala svojevrsnu medicinsku enciklopediju – najpoznatiju knjigu tog vremena u području medicine? Što ako Europa ne vidi u al-gebri, al-goritmu, al-kemiji u jezik uklesano znamenje arapske kulture? Digitalno europsko obzorje počiva na binarnosti jedinice i nule, arapske nule bez koje bi sve bilo beskrajno komplicirano, ne samo u matematici? Povijest možda pišu pobjednici, no njihov nauk blijedi s godinama kojima se udaljujemo od njihove pobjede… Govorom šutnje pomoglo se tome da se u islamu javio revolt zbog zaborava povijesnih upliva islama na europsku a time i svjetsku civilizaciju. Danas smo u situaciji zamijetiti snažne zahtjeve priznavanja onoga što je stoljećima prešućivano, zahtjeva da se islamskoj filozofiji, medicini, matematici, geometriji, optici, arhitekturi, i drugim znanostima i umjetnostima prizna upliv na ideju europske civilizacije. 208

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Istovremeno javlja se agresivnost kod islamskih imigranata jer se svakodnevno susreću sa zagovaranjem kršćanske ili kršćansko-židovske Europe, u povijesti koje se prešućuju ili blago rečeno ne spominju dovoljno snažni pa i neizbrisivi utjecaji islama. To biva dodatnom preprekom prihvaćanja europskih vrijednosti i dodatnim prostorom nesporazuma, ali i ‘pozivom’ primitivnoj svijesti zagledanoj u filmske stereotipe da uzme stvar (koja ubija) u svoje ruke. Putujući prema početku postajemo svjesni čitavih plahti povijesnih zbivanja gurnutih u mračne tavanske zakutke. Riječ je o zbivanjima koja su neophodna za oblikovanje objektivnije slike o islamu, Europi, povijesti znanosti, o kulturama i civilizacijama, dvostrukim mjerilima u tumačenju povijesnih činjenica. S jedne strane, na stoljeća europskih koloniziranja ostatka svijeta (ratnih, ekonomskih, političkih, religijskih…) gleda se kao na uspjeh europskog osvajanja, dok se istovremeno na islamsku radnu snagu u Europi gleda kao na opasnost mirnog preuzimanja Europe. Arapsko osvajanje Španjolske osvajanje je, tumači se, barbarskih Berbera (bez obzira na stoljeća civilizacije koja su s njima došla i razvijanja vjerske tolerancije), dok se na, među ostalim i španjolska, osvajanja kontinenta koji je pripadao Indijancima i Majama gleda kao na čin kulturne kršćanske Europe koja je u daleki svijet donijela svoje vrijednosti. Jedna od tih vrijednosti oblik je ‘civiliziranja’ istrebljenjem. I doista (ako je vjerovati najavama apokalipse): 80 posto od 2 milijuna muslimana u Engleskoj sebe ponajprije određuju kao muslimane pa tek onda kao Engleze. Imigracija muslimana na europsko tlo (u internetskim upozorenjima zabrinutih) pokazuje znakove tihog osvajanja Europe – imigracijom i demografskim prirastom useljenika. Za tridesetak godina neke bi države u Europi, ukoliko bi se nastavio ovakav trend postale države s većinskim islamskim stanovništvom Što učiniti, pita se, ne Europa, nego oni koji znaju da je europsko tlo sačinjeno od pjeskovita i nestabilna tla, karakter molekula i atoma kojega je takav da na tom tlu nije uputno graditi munare. Što učiniti pitaju se i oni drugi – svi mudri ljudi Europe kojima je jasno da se tragati mora bez obzira na sve otežavajuće okolnosti, koji znaju da je prošlo vrijeme iskrivljavanja i prešućivanja povijesti, da se u vremenima brze i globalne komunikacije lako manipulira ali jednako tako da prije ili kasnije mehanizmi manipulacije isplivaju na površinu. Pitanje koje treba postaviti mora zaobići Scile i Haribde medijskog i medijskopolitičkog manipuliranja. Bez kritičkog propitivanja globalnog medijskog imperijalizma nemoguće je razumjeti što je sve na djelu. Nedavno upriličeni razgovor video linkom između Sveučilišta u Oxfordu i Zakira Naika, medijski osviještenog autoriteta islama i voditelja Peace TV-a, pokazao je neke od načina združenog političko-medijsko-korporacijskog onemogućavanja istine,2 odnosno jedan od načina kako se sljedbenicima islama može onemogućiti ono što se smatra pretpostavkom europske civilizacije – sloboda medijskog komuniciranja. S druge strane opće je poznata stvar da ćete u nekim arapskim državama (ukoliko dobijete dopuštenje ući) dobiti svoju sjenu – osobu koja će Vas štititi, ali koja će istovremeno štititi i režim od Vas. 2

Vidjeti: http://www.youtube.com/watch?v=fJiPTCtAPAY&feature=fvsr BoŠnjaČka Pismohrana

209

Kako postaviti pitanje?

Što je na djelu? S jedne se strane razvija pa i potiče strah od islamiziranja Europe. Na drugoj strani imamo nadu velikog broja imigranata da će upravo bogata Europa omogućiti siromašnim imigrantima život dostojan čovjeka. Europa se s pravom pita o karakteru vjerskih i društvenih promjena do kojih dolazi utjecajima običaja i vjere imigranata. Imigranti se pitaju o karakteru demokracije i političkih i vjerskih sloboda Europe. Katoličanstvo se, potreseno pedofilijom i financijskim skandalima, trudi političkim sredstvima nametnuti građanima Europe. Islam u odrednici ‘kršćanske Europe’ ne vidi da je viđen i valoriziran njegov doprinos razvoju Europe. Dio Europe se pita: Što će biti sa stoljećima razvijanom europskom kulturom i civilizacijom koja se konačno, nakon bezbroj ratova, stoljeća užasa i krvoprolića – domogla civilizacije mira? Imigrantsko se pamćenje pita: Može li Europa stoljećima kolonizirati, izrabljivati, učiti kolonizirane narode vlastitom jeziku i sustavima vrijednosti, a danas uvozeći radnu snagu upravo iz tih kolonija (za poslove koje vlastiti građani ne žele raditi), zatvoriti mogućnost da taj odnos gospodara i sluge (u Hegelovom smislu) ne stvori neke nove okolnosti. U tu europsku civilizaciju mira ugrađeno je dosta toga nastaloga u ozračju islama. U tom kontekstu Europa se ne bi smjela ponašati poput nekoga tko bježi od svojih vjerovnika: Više od 700 godina islama u španjolskoj ostavilo je neizbrisive tragove na europskoj civilizaciji. 500 godina islam je bio dominantna religija u Španjolskoj, ali i najviša razina postignute ljudske civilizacije u cijelome svijetu. Kirurzi u Španjolskoj i danas svjedoče o instrumentima koji su u modernu medicinu ušli kao izumi islamskih liječnika islamske Španjolske. Možda je i najsretnije doba židovstva bilo ono andaluzijsko? Mračni srednji vijek bio je vijek svjetlosti koja je dolazila s islamom s istoka. Polako ali sigurno ruše se zablude o velikom nasilju za vrijeme islamskog osvajanja Španjolske i nasilnim prelascima na islam. Istovremeno, rekonkvista je (nećemo ovdje o ljudima) ubila više od milijun knjiga na arapskom jeziku, knjiga koje su bile svjedocima tada središnje kulture i civilizacije svijeta – one islamske. To je spaljivanje bilo znakom da nešto veliko mora biti zaboravljeno. Nisu to nepoznate stvari. Svaki malo bolji priručnik povijesti o tome će relativno a nekada i vrlo objektivno pisati. No nije tako s općim mnijenjem koje izrasta na prenaglašavanju nekih drugih činjenica: činjenica razlike, sukoba, opasnosti, pa i borbe za opstanak.

2. Kako postaviti pitanje, pita se svaki kritički pristup koji ne želi biti određen nekim posebnim svjetonazorom, idolima mišljenja, dominantnom paradigmom mišljenja, interesima političke, religijske, sveučilišne ili neke druge hijerarhije? 210

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Kako misliti odnos islama i Europe kad je misao ograničenoga dometa i njome se zahvaća samo ono misli dostupno, mišlju, govorom, jezikom iskazivo? Jednu vjeru i ‘komad kopna’ sučeliti u misli znači pokušati pronaći ishodište mogućeg razumijevanja odnosa, ishodište nesporazuma, ishodište kao mogućnost jednog drugačijeg početka. (Pritom se misli na razliku u odnosu na nesporazume i nerazumijevanja koju evidentiraju suvremeni masmediji, a koji generiraju onu vrstu aktivnosti koja otvara nove nesporazume a ne rješava probleme). Riječ je o odnosu islama i Europe, dakle islama i kršćanstva (na jednom određenom geografskom području). U pitanju su sučeljavanja religijskih hijerarhija, razumijevanja povijesti, sudari različitih sustava vrijednosti, različitih odnosa religije i politike, različitih kultura, različitih razina demokratičnosti, tolerancije, razdvojenosti religijskog od vjerskog, etc. Kako pitati danas kada sa svih strana na samostalnost mišljenja (na njegovu kritičku dimenziju) atakiraju korporacijski interesi oblikovani kao političke pretpostavke demokracije, politički interesi umotani u medijsko ruho igre i/ili spektakla, interesi religijskih hijerarhija umotani u interese vjere. Na mišljenju je (koje želi nepristrano misliti predmet kojim se bavi) – demistificirati, dekonstruirati određenost misaonih izvoda takvim interesima, te pokušati se probiti do horizonta na kojemu je moguće postaviti nepristrano pitanje neopterećeno ikakvim posebnim interesima (osim osviještene potrebe da se odnos zahvati u svojoj ‘neskrivenosti’). Kakofonija različitih pristupa daje nam slutiti da bi već i samo postavljanje pitanja bio korak naprijed u odnosu na nekritičko zagovaranje/navijanje za bilo koju opciju bilo koje orijentacije mišljenja, bilo kojeg religijskog predznaka, bilo koje političke ili neke druge ideologije... Koncentriranje na segment tog odnosa mogao bi skriti cjelinu odnosa i onemogućiti jedinu moguću dobrodošlu dimenziju pristupa – sagledati cjelinu odnosa u njihovom povijesnom slijedu, u razlikama njihovih svjetonazora, u razlikama organizacijskih oblika, civilizacijskih pristupa, etc. Primjer takvog fokusiranja na detalj pokušaj je da se pitanje o odnosu islama i Europe postavi na temelju činjenica o broju praktičnih vjernika, o aktivnostima vjernika u svakodnevnom prakticiranju vjere? Svjedoci smo sve veće pasivnosti zapadnih vjernika kada je riječ o odlasku na molitve u njihove bogomolje. Religijske hijerarhije (naročito na Zapadu) sve teže uspijevaju, inače deklarirane vjernike, pridobiti za svoje vjerske obrede. Svojevrsno odustajanje od redovitog odlaženja na religijske rituale ide zajedno pod ruku sa sve snažnijim utjecajem novih medijskih oltara na ljudsku svakodnevicu, ali je naravno i dio tradicije uspostavljanja sekularnoga društva koje razdvaja sustave religijskih i državnih hijerarhija. Pierre Manent tako kaže: “Oklijevat će govoriti o kršćanskoj Europi – onaj ‘tko je primijetio koliko je skromna posjećenost vjernika koji obično prate božju službu u Saint Paul’s Catedral ili u katedrali u Marseilleu’”.3 U temeljima ovakvog stava leži misao da bi aktivnost sudjelovanja vjernika u životu religijskih institucija trebala ili mogla biti kriterijem brendiranja nekoga tla. 3

Manent, Pierre: Religija Europski glasnik br. 12. Zagreb, 2007, str. 68 BoŠnjaČka Pismohrana

211

Kako postaviti pitanje?

Pojednostavljeno, ukoliko bi kršćani u Europi češće išli u crkve onda bi i Europa mogla dobiti atribut kršćanska. Ovaj tekst4 među ostalim želi sugerirati pogrešnost svakog religijskog brendiranja tla, pa prema tome pokazati i neodrživost pristupa po kojemu bi učestalost prakticiranja vjere mogla biti odredbenim razlogom određivanja tla islamskim, kršćanskim, židovskim, odnosno povezivanja tla s religijom koja na tom tlu ima najviše aktivnih sljedbenika. Istovremeno, Manent bilježi činjenicu koja ima veliki utjecaj na stavove religijskih hijerarhija i mislilaca odnosno analitičara koji tom problemu pristupaju navijački. U zraku je nesrazmjer interesa za prakticiranje vjere na zapadu i istoku. Ta činjenica poput činjenice o nesrazmjeru nataliteta na zapadu i onoga na istoku rađa nemir i često navodi na ishitrene odgovore. U zraku je svojevrsni osjećaj moguće ugroženosti. Ukoliko se taj osjećaj ne analizira, ukoliko se ne daju racionalni odgovori, odnosno ukoliko se problem ne sagleda u cjelini – on će generirati daljnje nesporazume koji u konačnici mogu rezultirati još većim nesporazumima, nasiljem, pa i ratovima. Jedno od mogućih ishodišta za pravo pitanje o sučeljavanju islamske/istočne i kršćanske/zapadne civilizacije ono je koje naglašava razvijenost zapadne demokracije u odnosu na oblike društvenog organiziranja koji vladaju u državama u kojima je islam dominantna religija. Tako primjerice Manent smatra da se svijet “ustrojava prema političkim polaritetima koji se preklapaju s vjerskim podjelama”.5 Sukob, odnosno rat između ‘kršćanskog zapada i islama jedan je od takvih polariteta. Uzrok autor vidi u nepostojanju političkog oblika organiziranja suvremenog društva u zajednicama u kojima dominira islam. Ako je otomansko carstvo oblik u kojemu još uvijek živi islamsko društvo, onda je, smatra Manent, teško s takvom organizacijom uspostaviti ozbiljan i uspješan politički dijalog. To je naravno zanimljiva teza i doista je moguće misliti kako suvremena zapadna demokratska organizacija sekularne države i na demokraciji utemeljenih društava, teško može naći zajedničke prostore suradnje, pa i zajedničke interese s državama i društvenim uređenjima koja religiju ne razdvajaju od države, odnosno u kojima su pravila vjerskog ponašanja iznad (zapadne) ideje demokratske jednakosti svih. U tom smislu otvoren je prostor za negativan odnos prema društvima koja se još nisu uzdigla na nivo povijesnog razvoja demokracije europskih država. Ali, pokazat će se da upravo niz zapadnih autora cjelokupnu zapadnu povijest ili barem neke njene dijelove vide kao povijest Rimskoga carstva koje se sada uspostavlja i razvija drugim sredstvima, ali s naglašenom ulogom Crkve. U jednom razgovoru s Rortyjem, Vatimo izgovara: “Kršćanska se crkva, predvodeći rimsko carstvo, nije mogla odreći strukture moći i nije uspjela razviti sve antimetafizičke implikacije kršćanstva”.6 Zajedno s tekstom ‘Religijsko brendiranje tla’, rađenim za simpozij ‘Mediteranski korijeni filozofije’. Manent, Pierre: Religija (Europski glasnik br. 12), Zagreb, 2007, str. 68 6 Richard Rorty, Gianni Vattimo, Santiago Zabala: Kakva je budućnost religije nakon metafizike? Europski glasnik br. 12., Zagreb, 2007., str. 68, str. 249 4 5

212

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Jedna od povijesti Crkve govoreći o ulozi crkve u mirenju Rima i germanskih plemena (procesu koji je trajao od 4 do pred kraj 7 stoljeća) među ostalim bilježi: “U svijesti domaćeg stanovništva stopilo se u to vrijeme katoličanstvo i nacionalni rimski osjećaj, i rimska je crkva, kako je to jednom prilikom rekao A. v. Harnack, ‘postala Zapadnorimsko Carstvo, preneseno u religijsko područje, a njezin je biskup bio skroviti zapadnorimski car’”.7 Dio priče odnosa svjetovnog i religijskog u Europi sadržan je i u slučaju Konstantinove darovnice koja je omogućila papama vrlo svjetovne poteze. Tu bismo mogli navesti preporuku Jacquesa Le Goffa iz teksta Stara Europa i svijet moderne, da Europu treba ujedinjavati neka druga ideja a ne ideja carstva Da je teško govorom o carskom karakteru političkih uređenja postaviti ključno pitanje svjedoči i Sloterdijk koji u svom tekstu Ako se Europa probudi, među ostalim kaže: “Europa zacijelo nema ni supstancijalnu narodnosnu osnovicu, ni solidne istočne i jugoistočne granice, niti kakav jednoznačan religijski identitet – te nešto kasnije dodaje – kvintesencija europotvorne funkcije sastoji se u mehanizmu prijenosa Carstva. Europa se pokreće i održava u pokretu u onoj mjeri u kojoj joj uspijeva reklamirati se, re-inscenirati i transformirati carstvo koje je bilo prije nje, rimsko; Europa je tako pozornica za metamorfoze imperija…Moglo bi se dakle reći da je bit Europe angažman u imperijalističkoj tisućljetnoj commedii del arte”.8 Proces pretapanja težnji rimskoga carstva u težnje nacionalnih europskih “neocarstava” Sloterdijk ilustrira željama tih nacionalnih država da “svoje ime utisnu na što veću krpicu globusa – te dodaje – Europski nacionalizam bio je pluralizam imperijalizama”.9 Horizont koji se ovdje otkriva pokazuje se kao prostor sučeljavanja pritajene sekularnosti na Istoku i prešutne dominacije religijskog svjetonazora u sekularnim društvima Zapada. Time se taj kontekst čini nečitljivim i nespremnim za ishodište postavljanja pravog pitanja. Analizirajući odnos islama i Europe u tekstu Islamska imigracija, njemački politolog sirijskog podrijetla Bassam Tibi osnovni problem pronalazi u nedostatku recipročnosti tolerancije. Tibi zamjera sljedbenicima islama (što je i on sam) što traže od Zapada ono što sami ne nude na Istoku. Vrlo prihvatljiva i gotovo samorazumljiva teza o nužnosti tolerancije na obadvije strane razvija se međutim u smjeru korištenja 11. rujna kao datuma ‘koji razobličuje one koji su islamizmu čuvali leđa’. Na to se nadograđuje teza o propagandnom stavu islama o neprijateljstvu Zapada prema islamu iza koje se, smatra ovaj autor krije neprijateljstvo islama prema Zapadu. Projicirajući možda i vlastite psihološke obrasce ovaj autor bilježi: “Arapi stalno traže krivnju u drugome (sindrom urote), a Nijemci u sebi samima (protestantsko samožigosanje)”.10 Potpuno neprihvatljiv je i sljedeći izvod: “Islamisti, kao jedan dio muslimana koji se doselio u Franzen, August: Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 103/104 Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3., Zagreb, 1998., str. 36/37 9 Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3., Zagreb, 1998., str. 38 10 Bassam Tibi: Islamska imigracija, Europski glasnik br. 12., Zagreb, 2007., str. 344 7 8

BoŠnjaČka Pismohrana

213

Kako postaviti pitanje?

Europu, zahtijevaju u ime prava zajednica i u okviru traženja prava na vlastiti ali konstruirani kulturni identitet valjanost šerijata za muslimanske migrante unutar paralelnog društva. Na osnovi tog ‘slobodnog prostora’ koji migranti zahtijevaju slijedila je objava rata zapadnjačkoj civilizaciji 11. rujna 2001.”11 Tragedija koja se dogodila 11. rujna 2001. nije nikakva objava rata zapadnjačkoj civilizaciji. Naročito ne od islama ili država u kojima je islam dominirajuća vjera ili pak muslimana cijeloga svijeta. Bez obzira tko stajao iza terorističkog čina 11. rujna 2001. godine, odnosno tko stajao iza Bin Ladena, (osobe čija je obitelj usko surađivala s obitelji Bush u USA) katastrofalna je misaona greška i etički neprihvatljiv izvod kojim se jedan teroristički čin proglašava objavom rata jedne vjere prema drugoj, jedne civilizacije drugoj. Kad je pak riječ o toleranciji i tu imamo vrlo različitih ocjena (o toleranciji i netoleranciji kroz povijest, kao i o današnjim pokazateljima tog problema). No čini se da je ipak riječ o dimenziji koja proizlazi iz nekih drugih temeljnijih odnosa, te da bi nas usporedba tolerantnosti mogla vrlo zavarati (naročito u svijetu zamagljenom stalnom medijskom proizvodnjom stereotipa).

3. Na vrlo interesantan način odnos Europe i ostatka svijeta Samir Amin interpretira u tekstu Historijski kapitalizam – akumulacija izvlaštenjem. Razbijajući mit o nužnosti kapitalističke faze u razvoju svih društava ovaj autor ne zaboravlja naglasiti povezanost eurocentrizma, kapitalizma i osvajanja svijeta od strane Zapada. Američki su Indijanci, podsjeća Amin, ostali bez zemlje; pljačkom je Afrika unazađena za pola stoljeća, a sličnom se metodom, smatra s pravom ovaj autor, koristi i država Izrael. Korijeni su dakako u Engleskoj koja je veliki broj Iraca protjerala u svoje i tuđe kolonije da umjesto njenih građana obavljaju poslove brendiranja tla. Umjesto prvobitne akumulacije kapitala trebali bismo dakle, smatra ovaj autor, govoriti o ‘trajnoj akumulaciji izvlaštenjem’.12 Podsjetimo ovdje na ciničnu i istinitu konstataciju Sloterdijka koji na jednom mjestu, govoreći o Bruxellesu, kaže: “Odavno nitko više ne pita u kakvoj je svezi raskošna bruxelleska arhitektura s izrabljivanjem Konga od strane belgijskog kralja Leopolda II”.13 Da je Amin bliži horizontu postavljanja pitanja može posvjedočiti još nekoliko vrlo zanimljivih i značajnih stavova Sloterdijka: “Opsadom Sarajeva – piše Sloterdijk - završava se razdoblje europskog političkog sna. Dvije godine gotovo pasivno promatrajući komadanje Bosne, kolebajući se između indiferentnosti i nemoćna negodovanja, zapadni Europljani upali su u opscene posljedice svoje političke odsutnosti. Europska bosanska sramota podastire račun za iluzije i lagodnost čitave jedne epohe”.14 Isto, str. 346 Samir Amin: Historijski kapitalizam – akumulacija izvlaštenjem, Tvrđa, 1,2, Zagreb, 2010., str. 79 13 Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik, br. 3., Zagreb, 1998., str. 41 14 Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik,,br. 3., Zagreb, 1998., str. 42 11 12

214

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Sloterdijk povlači još jednu paralelu između kolonijalnih osvajanja europskih nacija i religijskog uvjerenja. On uviđa da je ideja samoosjećanja odabranim narodom (inače vezana uz židovstvo) zaživjela i u europskim nacijama o kojima Sloterdijk ne govori lijepo: “Koliko gramzivo toliko i samouvjereno, kao nacija po božjoj milosti, bacaju se na najudaljenije kontinente. U njihovih pripadnika nerazlučivo postaje častohleplje od svijesti o poslanju. Tipična gesta novovjeke Europe – često diskutirana pod varljivim naslovom nacionalizam – bio je onaj manični ekspanzionizam koji se derivira iz vjere da se pripada izabranom narodu. Bez vjere da se pripada izabranom narodu ne bi ni Britanci, ali ni Španjolci, Francuzi, Nijemci, pa čak i Belgijanci, mogli na kolonijalnim i imperijalnim frontama provesti svoje navodne i zbiljske misije. Temeljno je za svu maničnu i imperijalnu politiku da njezini nositelji Boga uspjeha vide na svojoj strani. Ne bi bilo pogrešno ni razmišljanje da Europljane od vremena Kolumba nije pokretao samo prijenos Carstva, već još i više prijenosi naslova izabranog naroda”.15 Jesu li pravi horizont postavljanja pitanja tradicijske razlike, odnosno pokušaji pravnog reguliranja tradicijskih običajnosnih prava? Danas aktualan problem/pitanje nošenja vela u zemljama zapada ima svoju dugu tradiciju. Prvi veliki sukob po interpretaciji Anne Marie Delcambre kao povod razilaženju s judaizmom zbiva se u Medini kada mlada muslimanka koja prodaje datulje na tržnici ne želi skinuti veo a židovski zlatar joj pribadačom prikopča/veže/učvrsti/ pribode njenu suknju na podlogu na kojoj je sjedila. Ustajući otkriva dio tijela i ta je činjenica bila povodom za ubojstvo, jedno, drugo, treće osobe, niz ubojstava te izvršenje smrtne kazne nad svim židovima Medine. Pritom autorica ne zaboravlja pridodati: “Prorok je na njih (Židove) samo primijenio njihov zakon, židovski zakon Deuteronomij: ‘Kad ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem, a žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi’”.16 Inače ova autorica islam pokušava razumjeti/interpretirati iz perspektive razumijevanja psiholoških matrica ponašanja, odnosno psihološkog profila Muhameda a.s. Pojedine se rečenice Kur’ana interpretiraju kao izravna posljedica i psihološka reakcija utemeljitelja Kur’ana na vrlo obične životne situacije kroz koje je prolazio. Izdvaja se, u epilogu, stav o Muhamedovu odnosu prema ženama: “Bio je zasigurno vrlo osjetljiv prema ženskom šarmu i priznavao da iznad svega voli žene. Žene su također slijedile Isusa. Razlika je u tome da ih je Muhamed volio tjelesno. Kršćanski rigorizam to nije mogao prihvatiti… O Muhamedu ‘lažnom proroku, opsjednutom demonom tijela’ sudilo se prema kriterijima kršćanstva obojenoga osobito puritanskim jasenizmom”.17 Alain Besancon u tekstu Islam iznosi pretpostavku da je islam prirodna religija otkrivenoga boga (281). Zbog tog, smatra ovaj autor, pogrešno je govoriti o tri abrahamske religije ili tri religije otkrovenja i tri monoteističke religije, a ponajmanje o tri religije knjige, jer islam se, navodi ovaj autor razlog, ne poziva na Bibliju nego samo Sloterdijk, Peter: Ako se Europa probudi, Europski glasnik,,br. 3., Zagreb, 1998., str. 46 Anne-Marie Delcmbre: Muhamed, Europski glasnik, br. 12., Zagreb, 2007., str. 322 17 Isto, str 333. 15 16

BoŠnjaČka Pismohrana

215

Kako postaviti pitanje?

razlikuje ljude knjige (kršćane, židove, sabejce, zoroastrance) od pogana odnosno kafira. ‘Ljudi knjige’ na neki način je nešto kao pravna kategorija koja omogućuje da se sačuvaju život i imanja za razliku od ostalih koji su osuđeni na smrt ili ropstvo. Neuviđanje ovog odnosa za Besancona je “pokazatelj da kršćanski svijet više nije sposoban jasno uočiti razliku između svoje religije i islama” te dodaje: “Kada jedna crkva više ne zna u što vjeruje, niti zašto vjeruje, ona i ne znajući klizi prema islamu”.18 Hans Kung, svjetski poznati teolog i mislilac piše u knjizi Kršćanstvo i svjetske religije: “Zastrašujuće je ono što u sredstvima priopćavanja možemo čuti ili pročitati o islamu i što intelektualci općenito o njemu govore. Zastrašujuće u dvostrukom smislu: kao prvo iskrivljenosti i predrasuda koje se otkrivaju u tim sudovima, te, drugo, zbog demonizirajućega tona kojim se ti sudovi odlikuju…A to nije tako istom od naftne krize i islamske revolucije; i u srednjem vijeku ili u ranome novom vijeku zanimanje za islam u širokoj publici najbolje je cvalo kada se nečega trebalo bojati: kada je splasnuo osvajački val križarskih ratova, i kasnije, za vrijeme ratova s Turcima.”19 Ako američka vlada nije smijenila s dužnosti svoga generala koji je javno izjavio “da smo u ratu s islamom, zlom vjerom”20 onda nešto nije u redu s američkom demokracijom. Richard Rorty u tekstu Antiklerikalizam i ateizam pojašnjavajući kako je njegova pozicija antiklerikalna, bilježi: “Prema tom gledištu crkvene institucije unatoč svemu dobru, unatoč utjesi koju pružaju potrebitima i očajnima – opasne su za zdravlje demokratskog društva”.21 Rorti religiji neće ništa prigovori ukoliko se ona kreće u području privatnoga, ali će se oštro suprotstaviti ukoliko uđe u područje okupljanja vjernika oko političkih programa. U tekstu (odnosno razgovoru između Waltera Kaspera i Petera Sloterdijka) naslovljenom Religija nikada nije cool, Sloterdijk označava islam užarenom timotičkom kulturom, uz kojega zapad, kako on kaže “bez određenog ponovnog osvješćivanja timotičkog ima slabe izglede”.22 Tomu se može pridodati zanimljiva Rousseauova bilješka. U 9-toj glavi Ogleda o podrijetlu jezika Rousseau bilježi: “Tako će se netko pomalo vičan čitanju arapskoga nasmiješiti listajući Kur’an, dok bi taj isti netko, da je slušao Muhameda kako ga izgovara zvučnim i uvjerljivim glasom, koji je najprije zavodio uho a potom i srce, svoje mudre izreke neprestance potpirujući zanosnim akcentom, bio pao na zemlju kličući: ‘Veliki proroče, božji poslaniče, odvedi nas u blaženstvo, u mučeničku smrt: želimo pobijediti ili za tebe umrijeti’”.23 Ovako bi se moglo u nedogled. Pokušajmo stoga predložiti barem kontekst promišljanja mogućeg postavljanja pravog pitanja o odnosu islama i Europe. Alain Besancon: Islam, Europski glasnik br. 12., Zagreb, 2007., str. 288. Hans Kung, Kršćanstvo i svjetske religije, Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Naprijed, Zagreb, 1994., str. 13. 20 Manent, Pierre: Religija, Europski glasnik br. 12., Zagreb, 2007., str. 69 21 Richard Rorty: Antiklerikalizam i ateizam, Europski glasnik br. 12.. Zagreb, 2007., str. 239 22 Peter Sloterdijk: Religija nikad nije cool, Europski glasnik br. 12., Zagreb, 2007., str. 267. 23 Citirano prema: Anne-Marie Delcmbre: Muhamed, Europski glasnik br. 12., Zagreb, 2007., str. 299 18 19

216

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

4. Naši su odgovori velikim dijelom određeni našim pitanjima. Fenomen kojega motrimo uvijek uzimamo iz cjeline odnosa. Pokušavajući ga izolirati uvijek iznova činimo teorijski grijeh prema Cjelini. Kako postaviti pitanje a da se istovremeno ima u vidu cjelina odnosa u koju je uronjen fenomen kojega želimo promisliti? Kako sabrati Cjelinu u analiziranim segmentima onoga što motrimo? Kad govorimo o islamu u Europi mislimo o odnosu islama i kršćanstva i židovstva kao tri velike monoteističke religije. Govorimo o odnosu vjere i religije u različitim povijesnim i zemljopisnim situacijama. Govorimo o različitosti u istome i istosti u suprotstavljenome; govorimo o brendiranju tla, o pravima i obvezama u uzajamnom suodnošenju predstavnika različitih vjera u kontekstu realno postojećih objektivnih zakona ali i gibajućih tendencija javnog mnijenja, javno izrečenih i potisnutih strahova, sve prepoznatljivijih tendencija medijskih manipuliranja na Istoku i Zapadu, te globalnih procesa porobljavanja, globalnih otpora lokalnih zajednica, globalnog snaženja umrežene individualnosti nove (mjerljive) vidljive javnosti. Sabrati sve to u slijedu linijski oblikovanih misli/rečenica nemoguće je. Svaka zabilježena rečenica početak je neispisanoga teksta od kojega sljedbenik pisma odustaje poradi dobivanja mogućeg. O islamu u Europi, a samim tim i o odnosu monoteističkih religija uzajamno i u odnosu na povijest Europe, teško je govoriti jer je slušateljstvo nerijetko navijački podijeljeno, ostrašćeno, na rubu izazivanja sukoba – u svakom slučaju nedovoljno pripremljeno za razgovor koji nije unaprijed određen nekom politikom, ideologijom, manipulacijskim modelom i sl. Nisu svi pisci filozofijskih tekstova – filozofi. Mnoge će pisce javno mnijenje nazvati književnicima, a često će biti samo riječ o osobama koje pišu u nekoj književnoj formi. Nije niti svaki prijatelj – prijatelj niti je svaka ljubav – ljubav… Mnogi od sljedbenika vjere u vjeru nisu uvjereni: praktične pogodnosti neke male ili velike zajednice, osjećaj nadmoći prema ne-članovima, kao i ispunjenje pustoši duše nerijetko su neosviješteni razlozi pristupanja zajednici vjere. No s druge strane, to donosi i sljedeći stav: ako milijarde ljudi sudjeluju (na ovaj ili onaj način) u ideji vjere, onda se religijskim organizacijama vjere mora ozbiljno i s dignitetom misliti. Čak i svaka želja za ‘opijumom’ ima svoje ishodište u takvoj ‘bačenosti u svijet’ koja je određujuća prije svake sredine, organizacijskog oblika, odnosno određenosti oblika i odnosa rada i kapitala, proizvodnje, ekstenzija. Ta ‘bačenost u svijet’ traži metafizičke odgovore Cjeline, traži razumijevanje početaka i dimenzija univerzuma, traži odgovore o prirodi ovoga u čemu jesmo, o prolaznosti odnosno neprolaznosti ljudskog postojanja. Odgovore na ova pitanja kroz povijest su pokušavali dati religija, filozofija, znanost i umjetnost. Naglasimo u ovom trenutku samo ono što se ne može ne reći. Od mnogoboštva se relativno nedavno odvojila grana monoteizma. Razdvajanje je potpomognuto sazrijevanjem apstraktnog filozofijskog mišljenja, njenom sposobBoŠnjaČka Pismohrana

217

Kako postaviti pitanje?

nošću uzdizanja do jednog, do najviše apstrakcije do koje se ljudska misao može uzdići. Sve su monoteističke religije baštinile spoznaju filozofije jednako kao što se filozofija razvijala u krilu teologije. Moderna je znanost bila grandiozan pokušaj da se smisao pronađe u mjerljivom i ponovljivom. Mjerljivo i ponovljivo vremenom se pokazalo potkupljivim i nespremnim odgovoriti na beskonačnost postojećega, na majušnost ljudskoga u odnosu na univerzum, na veličanstvenost medija jezika kojim je čovjek zakoračio u prostore besmrtnosti. Umjetnost se iz područja tržišne neovisnosti proizvodnje umjetničkih djela neumitno kreće prema obliku poželjne i potrebne ljudske prakse kao cilju i obliku umjetničke ljudske egzistencije. Monoteistički odgovori na pitanje smisla ljudske egzistencije mogli su se pojaviti tek nakon uzdizanja ljudske misaone recepcije na razinu Jednog kao najvišeg apstraktnog načela. Utoliko je svako religijsko zagovaranje jednoga boga dijelom i filozofijski obojeno. Sva su filozofijsko-jezična propitivanja biti svijeta sugerirala unaprijed i sudbinu tih odgovora: oni su bili ograničeni granicama jezika. Medij vjere potrebuje jezik kao inicijaciju, kao iskru, kao pjesničku metaforu koja odzvanja u ljudskoj duši i na očekivan i na neočekivan način. Medij vjere ide onkraj misli, jezika, racionalnog objašnjenja, logike... Znanosti su nam pomogle upoznati djelić svemira, donijeti nam slike univerzuma u kojemu smo izrasli, ali nam nisu (barem za sada) pomogle bitno u uzajamnom razumijevanju ljudi, u uspostavljanju moralnih ljudskih zajednica, u razvijanju tolerancije i razumijevanja drugoga. Umjetnost kao praksa življenja, kao ostvarenje skrivenog cilja svakog dosadašnjeg umjetničkog djela, oblik je sabiranja bliži ljudskoj vjeri i od filozofije i teologije i znanosti. Umjetnička praksa, praksa umjetničkog življenja najava je one vrste sabiranja koja u sebi sadrži sve mogućnosti sabiranja pa i onoga kojega (do danas) ima samo vjera. To je kontekst unutar kojega je moguće postaviti pitanje. Na vremenu je i razgovorima poput ovoga da ga oblikuje.

218

BoŠnjaČka Pismohrana

Prof. dr. sc. Fahira Fejzić Čengić Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

Media Literacy – Spiritual Uprightness of Women in Postmodern Streams – Comparative Overview

Sažetak: Svako vrijeme isijava svoj duh. Hegel bi kazao da svako vrijeme ima svoju duhovnu vertikalu. Svoju zakonomjernost. Duh našeg vremena, nakon modernosti, duh postmodernosti je duh masovnih medija. Nezamisliv je naš svagdanji život bez vijesti, interneta, medija, komunikacija, tehnologija ... Važan zahtjev u tom smislu je da žene iz ovog vremena budu medijski pismene. Zašto? To je nov termin, definiran u 1992. godini u EU1, kasnije razrađivan u više navrata na raznim kongresima, konferencijama i skupovima. Žene moraju biti klasično pismene (tradicionalno pismene) ali i medijski pismene kako ne bi bile lahkovjerne žrtve medijskih manipulacija, žrtve predrasuda ili žrtve neznanja. Medijska pismenost se usavršava cijeli život. Uz pomoć medijske pismenosti ličnost lakše bira, odbacuje, odvaja bitno od nebitnog. Drugi ulazni termin ove rasprave je duhovna uspravnost. Duhovnost je preogromna. Nedostižna. Izvankosmičkih razmjera i neograničenih dimenzija – stoga je baviti se njome uvijek pomalo naivno. Žene bi je trebale posjedovati; osim tradicionalnog vjerskog znanja, što više tzv. duhovnog halal-znanja. Znanja o Allahu i Njegovom stvaranju, te o Njegovim stvorenjima. Dobrim i Zlim. To su i široka i brojna detaljna znanja o korisnome, praktičnom, o porodičnom, moralnom, znanja o dobru i znanja o dostojanstvu. Također, kao i medijska pismenost, i duhovna uspravnost se usavršava cijeli život. I uz njenu pomoć ličnost lakše bira, pravilnije donosi odluke, odbacuje, odvaja bitno od nebitnog na pravilan način. Postmoderno doba je sinonim koji se kakogdje, u teorijama: u sociologiji, filozofiji, političkoj filozofiji, komunikologiji, pravu ili politologiji još naziva i postindustrijsko doba, postkapitalizam, vrijeme posttranzicijskih tokova, ali i u različitim teologijama kao mesijansko vrijeme, vrijeme Antikrista, ili u islamskim akaidološkim raspravama nazvano Ahiri-Zeman, Posljednje Vrijeme... Vrijeme čekanja... Izvorno je to učinjeno u Aspen Media Literacy Leadership Institute 1992., i elementarno definirano kao “medijska pismenost: sposobnost pristupanja, analiziranja, evaluacije i kreacije medijskih informacija u najrazličitijim formama”; http://www.ccb.lis.illionois.edu

BoŠnjaČka Pismohrana

219

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

Napokon, ulazni termin iz naslova je i komparativni metod kao okvir, metodološki zahtjev ili želja da na otvorenom polju različitih i naizgled nespojivih ulaznih elemenata koji ulaze u raspravu sa ove konferencije iznesem. Medijska pismenost i duhovna uspravnost trebale bi danas obilježavati ženu muslimanku u geografiji Evrope. Za mene je to kontinent, politički projekt, geografsko-geopolitički određeni prostor i napokon, zavičaj većine nas ovdje prisutnih. A svakako životno zainteresiranih za svaki ovaj termin. U skladu i harmoniju uvezanih. Ključne riječi: medijska pismenost, duhovnost, objavljeni moral, strah, sabur, Nova Polinezija

Objavljeni moral – šta je to? Najprije ću iznijeti moju osobnu brigu, koja je proživljena i iskustveno popunjavana u mojoj osobnosti, kako privatne tako i profesionalne sadržine, a ona glasi – zajednica koja odbacuje načela čiste vjere i čistog morala završava u razvratu svih oblika: promiskuitetu, razuzdanosti, jeftinom provodu, požudi, sodomi, gomori, eskapizmu, voajerizmu, korupciji ... Takvih je zajednica, propalih i opustošenih, na ovoj našoj predivnoj Planeti Zemlji bilo jako puno. Arheologija, povijest, etnologija, antropologija su već pobrojale i opisale ovakve propale zajednice empirijski dostatno. Možemo se sjetiti na trenutak, tolikih velikih i moćnih kultura i civilizacija koje su u najvišoj fazi svoga bogatstva i osionosti, pohlepe i nakaznosti propadale kao truhle kruške ... Babilon, Memphis, Knidos, Sumerija, stari Hidžaz. Prahistorijski Šam, Ejka, Mada’in, narodi Ad, Semud ... Bilo, prošlo, mi smo na redu. Stoga evo i promišljamo sami sebe u svom dnevnom i živućem trenutku. Pokušavamo sami sebi pomoći, i drugima svakako, i pokušavamo osmisliti svaki svoj trenutak, na najbolji mogući način. Ako se bavimo pitanjima muslimanke u Evropi 21. stoljeća, onda neću ništa nepoznato reći podsjetivši da je muslimanka ona žena koja bi trebala odisati islamskim svojstvima – pacifizmom, tihim ali postojanim dostojanstvom2. Žena čiji je imidž, preovlađujući imidž upravo dostojanstvo i čvrst moral. A iz toga proizilazi i brend njihove zajednice i njihove obitelji, porodice kao uspješnih i moralnih Ovih se godina, pa i mjeseci u krugovima feministkinja rado raspravlja o ženama imamima, ženama hatibima ili ženama muftijama kao i ženama mujezinima (ovo posljednje je već objavljeno u jednom sarajevskom vjeronaučnom udžbeniku kao “fotografija žene koja uči ezan”). Feminizam je u ovom smislu anahron projekt koji podvaja ljudsko biće kao najsavršenije stvorenje u Prirodi isključivo i samo po spolnoj osnovi, tj. rodnoj osnovi i pretvara ženu, vjerovatno nesvjesno makar projektirano, u pitanje ili predmet terapeutske pažnje, kao niže biće, usput to čineći perverzacijom aksioma islamskog dogmatskog naukovanja. Ono kaže – svih 125 hiljada vjerovjesnika (poslanika, vjesnika, navjestitelja Božije riječi, pejgambera ...) su posjedovali sljedećih sedam svojstava (sifata, znamenja, odlika, osobina, formi ponašanja): sidk (iskrenost), emanet (povjerljivost), teblig (dosljednost u prenošenju Božje poruke), adalet (pravednost), fetanet (oštroumnost), ismet (nepogrješivost u vjeri i moralu) i rudžulet (bili su svi muškarci). Na tragu ovih svojstava vjerovjesničkih ustanovljena je institucija imama i imameta, a vrlo slično je bilo i sa institucijom mujezina. Pa tako i muftije kao glavnog imama. Žena može biti u odsustvu muškaraca i imam i mujezin, ali samo ženskom i dječijem džemaatu. Ili, nekada, ako ikada nestane muškoga roda, ako eventualno Planeta preživi takve strahote i pustošenja svega i svačega, pa recimo, prežive samo neke žene.

220

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

članova širih društava i država. Stub ovoga imidža i brenda je, vidite, na ženi. Ženi majki i ženi supruzi. Ženi poslovnoj i obrazovanoj, snažnoj i moralnoj. Vjernici/e pa tako i muslimani/ke vjeruju da je svijet stvoren, da traje i da će takavkakav je nestati. Jer je per se prolazan. Naslijedit će ga jedan drukčiji svijet. Ovaj drugi svijet bit će neprolazan, ili vječan. Ali, to nije samo leksem. Jedna obična riječ. Vječnost treba doista pokušati domisliti kao Vječnost. Stoga vjernici upražnjavaju objavljeni moral. Kod ovog morala, “dobro” i “loše” je plod Božjeg imenovanja dobra i zla, rezultat poznavanja duhovnosti i povrh toga poznavanja zbilje duše3, a ne nikako stvar ličnog nahođenja. To je unutarnji moral. Zbog kojega osoba iz snažnih ubjeđenja, nepokolebljivih principa vjere nipošto ne čini nikakve loše radnje. Ima istančanu savjest. Naspram ovoga postoji vanjski ili sekularni moral koji je većinom sadržan u tzv. građanskim vrlinama, koje su obavezno regulirane izvana, normama, kodeksima, zakonima. Osoba ih poštuje da ne bi bila kažnjena izvanjskim predviđenim kaznama, zatvorima, materijalnim davanjima, sankcijama, oduzimanjem materijalnih vrijednosti, pozicija i sl. Muslimanka kroz dugu povijest baštini tzv. objavljeni moral, moral koji je transcendentan, ne potroši se dnevno i samo tu gdje jesmo. To je već moral za koji se prava isplata, nagrada, isplaćuje na Drugome svijetu. Kao najsigurniji Allahov milodar. Riječ je o novumu4 u zajednici racionalizma i striktnih procedura, koje su obilježja Evropske unije kao političkog okruženja. Jer, većinom njena sekularizirana, laicizirana pa i ateizirana društva, ne priznaju transcendentno ili vječno. Ili se time ne određuju. Ne uspostavljaju javni diskurs ili javni prostor, ili javno mnijenje na ovim parametrima. A muslimanka baštini vječnost, transcendentnost svojih istina i spoznaja, kao nebeski kôd u svakom svom koraku. Traži društvo bez represije, sa usvojenim i ispoštovanim javnim moralom kao najvišim oblikom ćudoređa, kantijanskoga prosedea, ali također njeguje i osobni, privatni ili unutarnji kao duhovni moral, najnježnije ćudoređe koje ostaje zaklonjeno u četiri važna zida “kuće bitka” i “kuće sigurnosti” gdje se trajno pune ispražnjene baterije po povratku sa trgova, ulica i poslovnih prostorija.5 Zato poštuje red, rad, disciplinu, ustanovljena “pravila igre” uređenih država i društava. Nema sumnje da postoji mnogo sličnosti između uređenih država i društava i izvornih islamskih načela organizacije zajednice. I sve dok je u posljednjih dvjesto godina trajala epoha intenzivne znanstvene i tehničke supremacije izgledalo je da materijalizam i racionalizam imaju dominantnog smisla. Sa ne Duša u religijskom smislu ima svoju zbilju, i sva djela koja čovjek čini ne djeluju jednako na nju. Neka djela npr. zauvijek je upropaste, a neka druga djela djeluju preporoditeljski na dušu ... jedna joj donose bolest, a neka pak druga joj donose lijek ... Pogledati šire u knjizi Dževada Amolija, “Načela morala u Kur’anu”, Izdavač Institut Ibn Sina, Sarajevo, 2013. strana 20. 4 Novum je latinska riječ. Danas je najčešća u novinarstvu. Označava sve ono što je dotada bilo nepoznato ili nepostojeće u zajednici, u znanjima ljudi, u umovima i iskustvima ljudi i što nas čini radoznalima da to što prije otkrijemo i saznamo. 5 Kada bi ženin moral (kao uostalom muškarčev) bio samo lična stvar, osobni izbor i kada ne bi imao postojane i vječne temelje, niti bi mu se iznutra mogli odrediti univerzalni principi i sudovi, niti bi izvana bilo i spomena o nekoj konzistentnoj filozofiji ili racionalnim argumentima. Pogledaj zanimljiv pristup ovom stavku kod Dževada Amolija u knjizi “Načela morala u Kur’anu”, Izdavača Instituta Ibn Sina, Sarajevo 2013. g.; strana 23. 3

BoŠnjaČka Pismohrana

221

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

ozvaničenim “krajem znanosti”6 i dehumanizirajućim aspektima tehnologija svijet je (radno nazvan okcidentalni) stupio u tešku fazu stagnacije i usputne arogancije. Nema sumnje da polahko zalazimo u doba sve veće neizvjesnosti, krize svih tradicionalnih i općih vrijednosti, krize morala, krize identiteta, krize prirode, krize koju je prouzročio “homo sapiens”.7

Snagom duhovnosti nasuprot histeriji straha U “društvu blagostanja” nastaje strah, kaže Nina Karen Monsen, norveška istraživačica. Živimo u vremenu strahova, svakakvih strahova. Većina priznatih autora društvenih i političkih nauka u Evropi danas najčešće raspravlja o strahovima u društvu. Jer je mnogo razloga da se pojedinac i njegova zajednica plaše, brinu, strahuju. Sve su to manje-više vanjski razlozi. Ako nema jednog straha (onog od Boga), onda postoje svi ostali izvori strahova. Materijalni ili materijalizirani. Počev od neizlječivih boleščina, preko opasnih zračenja, zatrovane i klonirane hrane, do meteoroloških klimatskih opasnosti svake vrste, oružja za masovno uništenje, strahuju od besmisla života, od dosade, od nihilizma. Stigmatizirana društva opet, ili manjine u njima, strahuju od socijalne neimaštine, od strahova od represija vlasti, represija i pritisaka na različite osobe, svjetonazore ili od pritisaka na čitave kulture i civilizacije koje se od nas razlikuju. Strahovi postmodernog čovjeka i društva su strahovi žene i strahovi za žene. Važno današnje pitanje – kako se nositi sa ovim strahovima? Je li strah najvažnije osjećanje? Ili je to stid? Ovo je veliko pitanje. I ja ću mu se vratiti još jednom u ovome tekstu. Posebno me intrigiraju, kao istraživača, strahovi proistekli iz modernih histerija prema muslimanima/kama i histerija prema duhovnoj čistoti.8 To je naziv odlične knjige Jonasa Horgana koja se bavi ovim problemom – naime problemom kraja znanja, znanosti i kraja znanstvenih otkrića u svijetu, Jesenski i Turk, Zagreb, 2009. 7 Strah nastaje kao nesvjestica slobode, veli Sjoren Kjerkegard. U “državi blagostanja” nastaju ovi nedostaci: nedostaci društava blagostanja ubacuju stanovnike u razočarenja, pasivnost, nezrelost i ubacuju u bespomoćnost. Život tako egzistira kao jedan komplet rutine i istreniranih poteza. I tu, u društvu blagostanja nastaje strah. “Država blagostanja, to je kršćanski san o sretnom društvu”, veli poznata norveška sociologinja Nina Karen Monsen. Toj “državi blagostanja” trebaju živa, uhranjena tijela, ali mrtva usta, što žive suspendovani život do daljnjeg. (Muminović, 2004:41) Strah je namijenjen naročito useljenicima, drugima i drugačijima. Norveški Jante zakon definira odnos stranaca i domaćih stanovnika. Neke od njegovih odredbi su: Ti ne možeš misliti da si Ti nešto. Ti ne možeš misliti da si Ti jedan kao mi. Ti ne možeš misliti da si Ti pametniji od nas. Ti ne možeš vjerovati da NAS možeš učiti nečemu. I ostale odredbe su sličnih intencija, koje su usmjerene na ubijanje osobnosti i kreativnosti svake buduće pridošlice u ovo tzv. “društvo blagostanja”. Tako nastaju zatvorene grupe čiji je moto: Mi smo NEKO. Mi smo viši nego DRUGI. Mi smo najpametniji. Mi smo najbolji. Mi smo vaspitači. (Prema knjizi R. Muminovića “Moć i nemoć države blagostanja”, Sarajevo, 2004. ) Norvežanin, klasični član “države blagostanja” kaže: “Ne postoji loše vrijeme. Postoji samo loša odjeća”. Suptilan istraživač socijalnih i psihosocijalnih tokova u ovakvim hladnim i materijalno preopskrbljenim društvima može konstatirati da nema rahatluka u “državi blagostanja”. Da ljudi žive usamljeno. Da su to društva pravila, koje su iznjedrile ljudske grupe, ljudi-vaspitači sa svojim ljudskim maksimama i procjenama šta je dobro a šta loše za osobe; tu naprosto djeluje jedna materijalna sila koja tjera ljude jedne od drugih; njima preostaje imati i kupovati i kupovati. Kupovati nije samo žeđ, to postaje egzistencijalni ugođaj (Muminović; 2004:75). Iz njihove perspektive, naime, potpuno je ukinuta perspektiva Vječnosti!! Egzistirati u “državi blagostanja” znači biti bogat, i trošiti i trošiti pare za lično zadovoljstvo ... to je prokletstvo “države blagostanja”. (Muminović; 2004:75) 8 A duhovno je za mene nematerijalno. Ono naše unutra. Moje iznutra. Posve apstraktno. To je recimo duša. Duša je srce vjere. Srž istine. Srž i duša islama. Dubina jednosti. Jedne jedine. To je ono što se ne da snimiti niti jed6

222

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Sabur (strpljenje) osnovni metod uspješne žene U boli, u bolesti, na samrtnoj postelji, u najvećoj tuzi, u tom produhovljenom srcu i u toj duši koja nikada ne zgasne, je spas. Epicentar snage. Šuti se. Moli se. Gori se za to. Allahova moćna svojstva, riječi, imena, suštine koje otvaraju na neobičan način. I to čini svaka individua ponaosob, sama za sebe, i na svoj osobit, neponovljiv način. Tu je smještena tajna apsolutne individualnosti Islama, Imana i Ihsana. Svakog čovjeka, svake žene. Nju se doziva u pomoć. Dovi se i moli sama Velika MOĆ Gospodareva. I prepusti joj se. On, Uzvišeni, odradi sve. Za nas. Kako i zašto to biva, ne znaju žene. Pa čak ni one najuzvišenijih karaktera, poput Rabije El-Adevijje, hazreti Asje, hazreti Belkise, hazreti Merjem, hazreti Sumejje, hazreti Esme, hazreti Aiše, Hatidže, hazreti Malhun Hatun, čija znamenja nisu nestala, pamte se i Uzvišeni ih čuva, ne skrnavi ni nakon stotina ili hiljada godina ... jer su posebne ... jer su duhovno vječne već sada, dok još traje zemni prvi svijet, ovaj trodimenzionalni, materijalni i duhovni i energetski istovremeno ... a tek će to biti u nekom narednom, drugom svijetu koji će beli biti samo energetski i duhovni ... bezmaterijalni ... Dakle, Gospodar svih Događaja sam od Sebe odradi sve za nas, na nama je samo da to zatražimo i prihvatimo. Jer je to što nam ON pošalje najbolje za nas. Sabur. Strpljenje. Osnovni metod opstanka i uspjeha. Samo u to treba čvrsto vjerovati. Šta je vjera ako nije apsurd? Kako bi to Toma Akvinski kazao ... nekoć davno ... No, treba imati i povjerenje u vlastitu vjeru. Odista se osloniti. Vjerom s povjerenjem. To što uslijedi je najpohvalnije i najkorisnije za nas. I to je Put. A put je uvijek sa prvim korakom započet. Ponavljam, sabur9 je taj prvi korak. I traje vječno. Za dobru vjernicu muslimanku put je radost. Istraživanje sreće i boli. Susret sa novom formom. Koja je počesto neizreciva. Pa i nepodnošljiva. Izmjena materije u energiju. Poput onih biohemijskih veza koje Stent naziva strunama10, i za koje ne zna jesu li energija ili su početak materije, jer još niko nije dokučio njihov kraj, ili njihov nom tehnikom i tehnologijom. Ni kamerom, ni mikročipovanim snimačima, ni digitalno, ni analogno, ni aparatom, ni ničim ... Nema CT uređaja koji bi snimio duhovnost. Duhovnost se naime a priori opire svim tim maštarijama ljudske produkcije. Jer to jest najveća Tajna Božanska. Ona je u srcu. U duši. U trećem oku, u prsima, u timusu ili malo oko njega, u svim tim nivoima koje sve veći broj osoba, žena naročito, nikada, baš nikada ne upotrijebe. Jer ne znaju. Jer su zaboravile svoju duhovnu snagu i moć. Eh, sve to što nabrojah i što se nađe u nama, i sve što znate a da ništa niste rekli. To je sve to, i ništa od toga. 9 Jedna poznata talijanska novinarka, humanitarka i angažirana žena, ... boravila je u Sarajevu u toku najteže opsade u ratnom vihoru. Boravila i družila se sa Sarajlijama svih zanimanja i svih vjera i nazora ... Patila se zajedno sa njima, bez struje, bez vode, bez grijanja i bez hrane ... Pamtila i pisala svoj ratni sarajevski dnevnik. Nakon mnogo godina napisala je sjajnu zbirku poučnih priča, sa živim junacima u njoj. Naslovila je tu neobičnu knjigu terminom “Sabur”. Na promociji ove knjige, kazala je da je za nju to čarobna riječ, i da ju je otkrila tek u Sarajevu, da je magična i moćna, i da je ona – tajna opstanka Sarajeva i njegovih građana ... 10 Prema teoriji superstruna postoji jedna temeljna razina iznad koje sva pitanja vezana uz prostor i vrijeme postaju besmislena. (Horgas; 2009:85). Witten je 1999. dodao: “Spoznaja da je gravitacija posljedica teorije struna za mene je jedno od najvećih otkrića uopće”. (Horgas, 2009:85). One nisu ni materija ni energija, one su neka vrsta matematičke pratvari koja generira i materiju i energiju i prostor i vrijeme, ali sama ne odgovara ničemu u našem svijetu. (96.). Stent je 1969., kada je ovaj autor objavio knjigu “Dolazak zlatnog doba, pogled na kraj napretka”, u njoj ustvrdio da se znanost kao i tehnologija, umjetnost i svi kumulativni progresivni pothvati – približavaju svome kraju. (20). Početkom XX stoljeća je Oswald Spengler, 1918. u svojoj zanimljivoj knjizi “Propast Zapada” ustvrdio da će se zbog sve veće arogantnosti i sve manje tolerancije znanstvenika prema drugim BoŠnjaČka Pismohrana

223

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

početak. No, muslimanka to može naslutiti, samo treba vjerovati, do apsurda. Bez kalkulacija kojima je obasiplju masovni mediji, među ostalim. I priče sa naslovnih strana žutih medija ili tzv. ženskih revija ... koji je pretvaraju u robu. Da bi otkrila tzv. implicitni red, kojemu nas poučava posljednji genije fizike, Bohm11, a to je da ispod naizgled različitih događaja i zbrkanosti svijeta postoji fenomenalni poredak ili red, tzv. implicitni red, i ona traga za implicitnim redom. (Ovaj je naučnik u svrhu eksperimentalnog dokaza ove tvrdnje uzeo kap tinte i kanuo na cilindar od glicerina te zarotirao. Kap se rašpricala po cilindru svuda okolo, izgledalo je užasno nepovezano i zbrkano, ali kada je zarotirao cilindar na suprotnu stranu, Bohm je uočio da su se sve kapljice ponovo vratile i suoblikovale početnu kap tinte). Dakle, u pojavnom svijetu ona ostaje samo koliko mora. Odigra svoju pojavnu ulogu. Kao u pozorištu. Kao na daskama. Kao na obali. I vrati se u ono prethodno kazano. Nit sa Gospodarom svih događaja, vlasnikom implicitnog reda i eksplicitnog nereda nikada ne prekidajući. Nikada ne kidajući svoje veze sa Apsolutnim. Tako što misli na njega. Što razgovara sa njim. Što ga slavi kadgod može. Što ga veliča. Što ga je svjesna. Kad ste nečega svjesni, postajete posve druga osoba u odnosu na sve one oko vas koji toga istog nisu svjesni, mada vam se čini da ste svi jednaki. Ne, niste jednaki. Oni vječito svjesni, u trajnoj molitvi, u trajnim dahovima sa Stvoriteljem su u velikoj prednosti. Oni su naime pobjednici vremena i prostora. Bez obzira gdje se nalazili, kako živjeli i kuda se kretali. Samo tako se uspješno gube strahovi od života, strahovi u društvu. Tako žene prestaju biti minorne, i prestaju se plašiti.

Zabrane i naredbe su dobre za nas U osnovi slobode u vjeri nema svih gotovih odgovora. Gotova su samo načela. Gotovi su ajeti. A oni su riječ, poruka, informacija i obligacija. Zabrane ili naredbe. Precizne i snažne. Uvijek nama korisne. Makar nam se tako ne činilo. Uvijek su sve preporuke i naredbe nama ženama jako korisne. Ako su preporuke konsenzualne ili traže razgovor, dogovor, dijalog, polilog, onda treba promišljati, susretati se i dijeliti stavove, savjete i mišljenja sa drugima. To je čuveni princip šure, dogovora, ne direktivnosti. Šura12 je sjajan princip podijeljene konsenzualne odgovornosti. Idžtihad13 je njegova dopuna i individualni žar najinteligentnijih i najproduhovljenijih među nama. Svaka muslimanka, punoljetna i umna, treba znati ili savladavati znanje upravljanja svojim životom. U islamu nema dupleksa, bedela, zamjene za osobnost. Naime, niti će njen otac, niti njen muž, niti njen sin za nju odgovarati na Danu Stajanja i polaganju računa za sve što radimo u svijetu tri dimenzije, ovome našemu današnjem. Stoga sistemima, naročito religijskim, društva pobuniti protiv znanosti i prigrliti religijski fundamentalizam i druge iracionalne sisteme. (38). 11 John Horgan, “Kraj znanosti”, Biblioteka Jesenski i Turk, Zagreb, 2009. str. 115. 12 Šura je akaidološki, pravno-društveni termin i označava obavezu umnih i punoljetnih muslimana/ki da razgovaraju, dogovaraju, komentiraju i zajednički usaglašavaju svoje stavove o ključnim društvenim pitanjima ... 13 Idžtihad je također pravni (dogmatološki) stav u islamu koji podrazumijeva da svaka razborita, odrasla, sposobna i veoma podučena osoba ima obavezu da promišlja svijet oko sebe, donosi meritorne zaključke i usmjerava ih prema okolini ... bez da služi ikoga drugog sem Veličanstvenoga!

224

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

muslimanka ima osobnu, individualnu odgovornost za kazano, učinjeno, pripremljeno, kao i za nekazano, neučinjeno i nepripremljeno. Ima odgovornost za neznanje, neaktivnost, nemar, haram, širk, nemoral, i šta sve ne stane u jedan obični ljudski život ...

Pravi – kao srednji put i pravilo hrabrosti Predlažem joj muslimanski ili islamski način života i u današnjem kao i u svakom drugom vremenu. Zašto? Ovaj je put označen od samog Stvoritelja čovjeka i Svemira kao srednji put. Ni ekstremno desni ni ekstremno lijevi, ni ekstremno gornji ni ekstremno donji. Već kao srednji put. Umjereni put. Ovaj put je jednostavan, nezahmetli, neiritantan, dostojanstven, miran i hajirli. Treba ga svaki dan nanovo definirati sebi ili redefinirati drugima ako su ga zaboravili. Insan je biće sklono brzom zaboravu. Zaboravnost je genetska predispozicija svakoga od nas. Učinit ću to iz negacije: to je ne ateizmu, ne promiskuitetu, ne bludu, ne razvratu, ne svodništvu, ne zavjerama, ni javnim ni tajnim, ne alkoholu, ne opijatima, ne drogi, ne kamati, ne lijenosti, ne neradu ... da srednjem putu, na kojemu se umjereno i prosocijalno koristimo svim novim tehnologijama, umjereno sa kozmetikom, umjereno sa hranom, sa životinjama, umjereno sa estetikom, sa ljepotom, umjereno sa prirodom. Ne projektiranim revolucijama i ne uličnim događanjima naroda, ne izljevima novodemokracije, ne fašizmu, ne nacizmu, ne islamofobiji, ne pomodarstvu, ne rigidnom darvinizmu, ne rigidnom laicizmu, ne moralnom slabljenju, ne uličnoj promociji “fizičke ljubavi” bilo koje vrste ... Za izdržati ovaj tempo predlažem pravilo hrabrosti. Ono je sadržano u jednom navodnom Hadisu: “Neko mora biti mesar, ali nemoj ti”!, dakle, neka bude zao cijeli svijet – nemoj biti ti! Neka laže cijeli svijet – nemoj ti! Neka bogohuli cijeli svijet – nemoj ti! Neka je nemoralan cijeli svijet – nemoj ti! Nađi načina kako da opstaneš! Najprije se napuni duhovnim gorivom, a potom i ovim izvanjskim. Neka cijeli svijet bude protiv normalnog, prirodnog reproduktivnog braka (jedan čovjek i jedna žena) – nemoj biti ti! Neka svi zamrze porod – nemoj ti! Neka svi zamrznu djecu – nemoj ti! U ovom vremenu, postmodernom, kako smo ga označili na početku, a određuju ga brojne razuđenosti identiteta, fluidnosti normi, intersubjektivne interpretacije, raznovrsne dekonstrukcije moralnih načela, javni i učestali nastupi osoba i kolektiviteta sa krivo naučenim i krivo usvojenim principima “dobra–zla”, važno je podcrtati islamske dogmatološke kao i akaidske i fikhske premise – posebno podcrtavajući da je uvijek bilo i danas je moguće izvršiti izmjenu duševnih osobina. Zato su kroz Povijest Vremena slati Božji poslanici, vjerovjesnici, navjestitelji, proroci, pejgamberi. A slati su upravo zato da bi konkretnim primjerima, manirima svakodnevnih radnji u “svijetu života” i najobičnijih radnji poučavali ljude oko sebe svojim primjerom i djelatnim nastupom svim onim znanjima i načinima (stilovima života) koja su mijenjala ljude.14 14

P oslanik Lut a.s. poslat je narodu o kojem govori Kur’an u suri (glavi) Hidžr, i čiji se arheološki ostaci i danas vide na putu od Hidžaza ka Šamu u dijelovima Saudijske Arabije prema unutarnjoj Siriji. Lutov narod je bio BoŠnjaČka Pismohrana

225

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

Šta sa islamofobijom? Zarad lakšeg razumijevanja ksenofobičnih projekata i procesa u savremenom svijetu, predlažem da se uključiš u timove ili samostalno, vezano za razumijevanje savremene islamofobije u nekim evropskim državama i zajednicama, istražiš uzroke antislamske histerije, da istražiš uzroke i povode straha od islama, straha od Kur’ana i blasfemije na Poslanika islama, i općenite harange protiv muslimana, tih jednostavnih manjinskih ljudi srednjega puta. Počni sasvim jednostavno, od prvog poteza, učenjem Euzubille i Bismille ...15 i Muavezetejna; spokoj vodom, abdestom kao univerzalnom masažom, potom kreni na posao.16 Svaki dan, pred svaki posao i opet svaki dan i svaki posao ... Repetitio est mater studiorum!17 Podsjetit ću na hrabrog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa, koji originalno promišlja i iznalazi puteve prihvatanja i tolerancije za sve manjine u Evropi, pa tako i za musliman/ke. Promišlja naše logične specifičnosti poput mahrame na glavi, džume namaza ili posta ramazana ... nudeći ideju da evropski um, bijeli protestantski i netolerantni um prihvati18 ove razlike kao kulturalne matrice postojanja drugih i drugačijih, koji obogaćuju evropsko tlo, vraćaju izvornost i duhovnost na izgubljenom bespuću ... Takva široka, svekolika kulturalna prava uključuju i sva moguća religijska prava kao normalna i prihvaćena. Taj prag zove se prag tolerancije. On je predziđe svih budućih tolerantnih dijaloga na svijetu. Nema drugog izbora. Naime, ako ćemo živjeti trebajući jedni druge, a to je savremeni svijet globalizacije potvrdio u protoku naroda, kapitala, ljudi, biznisa i ideja, onda se moramo tolerantno prihvatati ... Tolerancija je ključna riječ postmoderne. I ono što nam najviše nedostaje u svakodnevnim životima. Kako privatnim, tako i složenim društvenim i međunarodnim. Tolerancija je ključna riječ

17 18

sklon homoseksualnosti. Njihov lider, Lut a.s., ih moli da se klonu tog stila života. Poziva ih u heteroseksualizam i pri tom se poziva na Boga, koji je takav smjerokaz ponašanja odredio kao nezdrav put, prestupništvo od normalnog (zdravog) stila življenja. “Reci: ‘Putujte po Zemlji i posmatrajte kako su završili prijestupnici. To su zaista pouke za one koji posmatraju’”. Dakle, narod Lutov je pouka i poduka za nas žive, koji posmatramo arheološke ostatke Lutova naroda kojeg je zauzvrat, kazneno zastrašujući vjetar i zemljotres uništio do posljednjega pripadnika. Pomrli su u trenu, strašnom smrću. Ali, tragovi te kazne još postoje, samo zato da bi se iz njih, danas i zauvijek crpila pouka. Jer, korisno je za sve nas, raditi i po zdravom razumu, ali i po vjeri! Njihovi oponašatelji danas, prošireni gotovo kao globalna mreža, općeprisutni, eksponirani, skoro pa društveno privilegirani, (LGBT populacija – Lesbian, Gay, Bisexual, Transseksual) okrenuti su svom svijetu, svom ugođajnom svjetopogledu i osobne užitke smatraju za najbolje forme života. Pri tome stilove svoga življenja ne samjeravaju sa onim što je ishođujuće. Takva samjeravajuća forma je npr. sunovrat prirodne porodice, pad nataliteta, širenje spolnih virusa poput AIDS-a, i stropoštavanje ljudske civilizacije. Mislilac Farabi kaže: “Ponekad je čovjek bolestan i od gorčine svojih usta osjeća i šećer da mu je gorak. A to je zbog njegove groznice, a ne što je doista šećer gorak. Loše rasuđivanje je posljedica njegove bolesti” . (Amoli; 2013:127) Znači da od najmanjih nogu svako djelo započinjemo sa spominjanjem Božjih atributa-imena Allah-RahmanRahim; to su najrahatnija Njegova imena i to onda znači da i djelo koje slijedi mora biti takvo da mu priliči spominjanje Božjih rahatnih atribucija. To spada u ponajbolji tevhid-jednost-jedinstvenost božansku koja nas premrežava i ispunjava u svim aspektima naše ličnosti. I dakako, to je učestalost, pa potom trajno odumiranje svih loših, ružnih i štetnih djela. To je samoočišćenje duše i tijela koje se toga pridržava. Kapija čuvar od razvrata i trošnosti svijeta u kojem smo svakako je namaz, salat. Odvraća od zla, od razvrata jer je zbilja namaz produhovljenje osobe, očišćenje od zla trgova, profanih mjesta ... kao i osama, meditacija, tišina ... Sa značenjem “Ponavljanje je majka svakoga znanja!” Ponovo podsjećam na norveški Janse kodeks koji razdvaja, diskriminatorski podvaja domaće i novopristigle ... – Ti ne možeš misliti da si jedan od nas ...

226

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

koja nedostaje ukupnom kulturalnom, međukulturalnom i civilizacijskom opsegu moderne Evrope. Ništa tu ne pomažu lijepe i lažne političke i ine izjave, ništa tu ne pomaže spoznaja da nam je sudbina svima zajednička i da to valja ponavljati do iznemoglosti sve dok se ne usvoji. Muslimanke su možda posljednja nada za netolerantni ambijent ovoga kontinenta. Naime, one su posljednji tehnički simbol (izuzev časnih sestara) koji potvrđuje da sa iskrenom i istinitom vjerom nije sve već propalo na ovom prostoru. Te da se itekako može biti čestit vjernik, duhovno biće i praktična djelatna osoba svuda pa i u Evropi. Vjera u beskonačni progres nije više nedodirljiva dogma, veli francuski autor Rene Guenon u sjajnoj knjizi “Kriza modernog svijeta” dodajući: ... “da bi zapadna civilizacija doista mogla jednog dana posve iščeznuti u nekom kataklizmičnom događaju” ... tumačeći ovaj stav idejom da ... “civilizacija s kojom se moderni ljudi toliko ponose nema povlašteno mjesto u ljudskoj povijesti i može je snaći ista sudbina kao i tolike druge civilizacije koje su već nestale u bližim i daljim razdobljima” ... (Guenon: 2005:8). Jer, nastavlja ovaj autor, “taj kraj nije bez sumnje “kraj svijeta”, ali je zasigurno kraj jednog svijeta, a ako je ono što se mora dovršiti zapadna civilizacija u svom današnjem obliku, onda je razumljivo da je za ljude, naviknute da ne vide ništa izvan nje, ta civilizacija konačna i bez nastavka”. (Guenon; 2005:12). Svaka je civilizacija, pa i ova naša, tek treptaj u beskrajnom Kosmosu i sastavni je dio razvoja božanskih kao vječitih manifestacija. Stoga toliko potenciram transcendentno i vječito kao važne kategorije mišljenja i samjeravanja nas samih, žena i muslimanki, u odnosu na naše kratke i nevažne živote kao i u odnosu na naše moguće uloge prenositeljica pravih bisera mudrosti (tradicije i svetih učenja) u odnosu na neprekinuti lanac trajanja. Savladati procedure, pravni poredak i pravni terminarij, naročito termine EU. I koristiti taj aktualni vokabular, te igre riječi kojima se u civilnom društvu mogu ostvariti sva vjerska prava i sve vjerske i kulturne slobode muslimanke, ali bez pada u kufr, širk ili džahilijjet. (nevjeru, bigotizam, neznanje). Racionalnom vještinom i upornošću izboriti se za raspravu i ravnopravan status u državama i društvima EU. U korpusu općih ljudskih prava, specifičnih kulturalnih prava (Habermas) uočiti vrijednosti ovog kontinenta i uključiti se u aktualni tok koji joj odgovara. Lobirati u uglednim krugovima o svom statusu je veoma važno. U nedavnom razgovoru sa jednim uglednim sarajevskim katolikom čula sam ovu vrlo poučnu rečenicu: “Muslimani pokazuju sekularnoj Evropi da vjera i borba za vjeru u svakodnevnom životu pojedinca ima punog smisla. Sa muslimanima vjera se nanovo uzdiže u svijetu koji ju je odavna zaboravio”. Stoga je protivno rigidno sekularnim i rigidno laicističkim pomodnim trendovima jako važno ojačati svoju vjeru, kao unutarnje duhovno polje. Svoju snagu i žilavi oslonac u svim prilikama. Posebno u teškim životnim prilikama, kakve su neimaštine, glad, rat, poplave, zemljotresi, bolesti, epidemije ... Unutarnje bogatstvo nam omogućuje da prihvatimo to da je ovaj kratki treptaj – naš život na zemlji – samo priprema za Vječni život. Ovdje smo da budemo životno istestirani, u pripremama za BoŠnjaČka Pismohrana

227

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

Apsolutno. Nevolje su prilike, bolesti su šansa ... Gospodaru pripada Svemoć i Premilost. Naime, nema ljudskih supermoći. Gledamo požare, cunamije, zemljotrese, gledamo pogibelji i očito je, ne možemo niti jednu zaustaviti ... I ako to pokušamo, tek onda stvari pogoršamo. Ako povjerujete u svoju ljudsku supermoć, pa eto ste se svrstali u čiste idolopoklonike sebi, ego-idolu, čovjeku prolaznome i od prašine. Duh i materija su dijelom komplementarni oblici, a ovogodišnji (2012.) dobitnici Nobelove nagrade za fiziku su svoju nagradu dobili jer su utvrdili da čovjek, homo sapiens, sa svim svojim tehničkim pomagalima vidi svega 4% svijeta. Sve ostalo mnoštvo, od 96%, ne može vidjeti. Naša su znanja, saznanja i istraživanja odveć sićušna, malehna i fragmentarna da bi ikome trebala padati na pamet oholost, egoizam ili samozadovoljština ... Svaka se stvar oko nas odvija u fazama, jednom je to udaljavanje od načela, drugi put je to vraćanje ka načelu. Uz dobro ide zlo. Uz muško ide žensko. Uz uzdah ide izdah. Uz poluotkucaj srca ide dootkucaj srca. To znači da okupljenost svake stvari obdržava “božansko čuvanje” kao “univerzalno čuvanje” koje silazi u ovaj svijet, manifestni svijet zarad očuvanja. Što smo dalje od početka Svijeta to smo više antitradicionalni. Jer, božansku mudrost zamjenjujemo sa ljudskom mudrošću. A ona je u našoj dobi – postmodernosti – logično-racionalni red stvari. Najudaljenija forma od duhovnosti. Nešto je od stvarne tradicionalne dubine i snažnosti i preživjelo. U ezoteriji. U zahiru. U nevidljivom. U duhovnom. Većina ljudi i žena ostaju u materijalnom. U egzoteriji. U batinu. To je samo onih 4% vidljivog. Stoga nije čudno da danas imamo samo materijalnu religiju, znanost i filozofiju. Imamo profanu filozofiju i profanu znanost. One proučavaju činjenice koje nisu izvedene iz nekog višeg reda principa. To su gomile pojedinosti, gomile neutemeljenih pretpostavki, fragmenata koji imaju samo jedno značenje – praktičnu primjenu. Tu nestaje preokupacija ove naše zapadne civilizacije, te je njen materijalizirani značaj postao pravo čudovište. U toj civilizaciji malehni dječak radoznalo pita oca: “A koga reklamira mjesec na Nebu”, jer za njega sve što sja ima reklamnu ulogu, a ako ništa ne reklamira onda ne treba postojati ...

Tako je lahko biti musliman/ka!!! Na trenutak imam potrebu da ponovim – kako se kvalitetno i korisno vratiti nepromjenljivim vrijednostima života? Koje su to opće vrijednosti svijeta koje traju koliko traje i ljudska pojava na Planeti Zemlji? Sve ili gotovo sve opće vrijednosti svijeta su vezane za ženu. Naslonjene na ženu. Od života, vrste, rađanja, uzdizanja, poučavanja do sklada u malim zajednicama, u malim narodima koje su prečesto upravo žene očuvale. Na svoj naizgled “sporedni način”. A on je u biti supstancijalni način. On je tzv. “svijet života”, kako ga definira filozof Jeacques Derrrida. Onaj mikrokosmos postojanja i svakodnevnih nastojanja da se pretekne i preživi prolaznost. Nagodbe među ljudima, konvencije koje sačinjavaju ljudi su svakako uvijek relativne, lične, promjenljive i uvjetovane trenutačnim okolnostima. Stoga su ponajvažnije 228

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

ove opće, univerzalne, objavljene vrijednosti. One su očuvane, neprepravljane, nedokidane i neukidane ... Ne mogu ni biti, jer ih pravovjerni vjerujući čuvaju kao Božje zakone, za sve ljude dostatne. Stoga je tako lahko prihvatiti islam, tu univerzalnu monoteističku vjeru, tako prosto biti pripadnik Tevhida (Jednote), Siratu-lmustekima (Pravoga srednjega puta) i načela da su svi ljudi braća i sestre po stvaranju. Od jednoga čovjeka i jedne žene potekli nekoć davno. Otuda je moguće biti svakoj ženi na svijetu muslimankom. Otuda je islam nadnacionalan, nadregionalan, nadklanovski, nadoligarhijski, nadnarodan, naddržavan, nadideološki ... Otuda je islam tako indiferentan nad svim neo-izmima svijeta trajanja da to “užasava njegove neprijatelje”. A muslimani su rezistentni na sve nasrtaje jer su naprosto sljedbenici srednjega puta i svakome žele da im se pridruži. Čine dobro, preporučuju dobro, vole sve, ne mrze nikoga, čiste se, skromni su, uzimaju i od duhovnosti i od materije koliko im treba ... vjeruju da je Vječnost prava mjera stvari, onih koje jesu da jesu, i onih koje nisu da nisu ... Samo stvarni doticaj, dodir sa “živim tradicijama” je pravi put ili način da se oživi ono što je eventualno još kadro preživjeti, a što teče po univerzalnim zakonima trajanja. Guenon bi to jednostavno kazao: “To je najveća usluga koju Istok može učiniti Zapadu ... Pa vjernica i vjernik znaju oduvijek da su i Istok i Zapad Allahova davanja. Njegovo je sve Nebo i istočno i zapadno. Preokret svijeta može donijeti samo stroga duhovna elita ... i to u čistom obliku koji je već po svom određenju na neki način iznad svake forme” ... (Guenon; 2005:41,41). Istinski tradicijski duh posvuda je isti, uvijek je isti, razlikuju se samo oblici koji su prilagođeni duhovnim okolnostima, okolnostima jednog vremena i jednog mjesta. Ali su uvijek izraz jedne te iste istine. Odnosno, da bi se ispod prividne višeznačnosti otkrilo to temeljno jedinstvo, valja dospjeti u čisti duhovni poredak stvari. “Spoznaja principa, spoznaja je par exellance metafizička spoznaja”. (Guenon; 2005:45). Prava pomoć Zapadu, odnosno, pravilnije je kazati modernoj civilizaciji je ukazati njenim nositeljima na njenu retrogradnost i ranjivost. Ili, pravi odgovor za krizu modernoga svijeta je ne biti moderan. Biti antimoderan i željeti privući i ostale magnetom duhovnosti kao ravnotežom i smirajem. Kada ovo pišem i izgovaram, nikako ne želim biti pogrešno shvaćena kao nedajbože protivnik Zapada. To bi bilo posve netačno. Protivim se samo zastrašujućem neredu i haotičnosti koju proizvodi moderna civilizacija, površnom scijentizmu, pozitivizmu, merkantilizmu, konzumerizmu, kvantifikatizmu, lažnom egalitarizmu, ... sve formama koje raspršavaju mnoštvenost koju više ništa ne ujedinjuje kao važnu svijest o Jednom Uzvišenom Principu. Ova sve ubrzanija neravnoteža modernosti ili postmodernosti priziva raspad svijeta, ili negira univerzalne principe i transcendentne zbilje. Zapadnu postmodernost treba odbraniti od nje same, od njenih sklonosti. “Zapad treba odbraniti od njega samog, od vlastitih sklonosti ... preobrazba i obnova tradicije čija bi posljedica bila približavanje Istoku ...” (Guenon; 2005:47). Računajući pri tom na onaj Istok koji je još u sebi zadržao kontemplaciju koja nadjačava akciju, “baš kao što je nepromjenjivo nadređeno promjenjivom”, (Guenon; 2005:53), a ne na Istok koji se naprosto klonirao u “modernu civilizaciju”. BoŠnjaČka Pismohrana

229

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

Stanje “Nove Polinezije” Mudrost očuvanja objavljenih moralnih načela u islamu i naročito vrijednih za muslimanku jest upravo u tome što čim se jednoj skupini dopusti, makar bila elitna, dakle čim joj se dopusti da mijenja opće vrijednosti svijeta, svaki put će te elite prilagođavati vrijednosti svojim vlastitim stanjima, potrebama i pohlepama ... Savremeni ateizirani i materijalizirani svijet svake sekunde nam poručuje, pratite li masovne medije, da je sve više nereda na Zemlji. Tome nema kraja. Nikada nije ni bilo. Ljudski razum je ograničen. On je tek jedna od alatki kojom se čovjek, homo sapiens koristi. I kojom raspolaže. A koliko mu je drugih Uzvišeni Gospodar podario??? Intuicija, mašta, podsvijest, san, meditacija, molitva ... Bilježimo u svome vremenu, vremenu masovnih medija, svakominutno, jer Internetom kola prosječno u danu oko trideset miliona informacija o svemu i svačemu svakoga dana, svake hefte i tako svakoga trena, a samo dvije, tri, možda pet u toku dana su važne. I kako se snaći sa svim tim informacijskim galimatijasom? Kako znati odvojiti bitno od nebitnog? Kako ako se medijski ne opismenimo? Ako ne naučimo da kroz naš perceptivni aparat trebaju prolaziti i naći utočište samo oni događaji i ličnosti koji su kompatibilni sa našim univerzalnim moralnim vrijednostima i načelima. Sve ostalo je medijsko smeće. Ovo je današnje stanje tzv. “Nove Polinezije” kako ga definira sjajan mislilac iz XX vijeka Stent. U svojim promišljanjima o kraju svijeta i kraju napretka u društvima postmodernosti preovladava hedonizam, mladi se više zanimaju za droge, elektroniku, nove tehnologije, dokolicu, virtualni način življenja ...19 Opasni relativizam uspavljuje milione osoba svaki dan. I diže osjećaj odgovornosti sa naše savjesti. Stoga je to statično stanje prepuno poroka ... Istine o svijetu – šta bi bilo to? Koga to još zanima? Muslimanka mora praktično djelovati. Prosocijalno djelovati. Tu gdje živi i gdje radi. Gdje kupuje kruh, mlijeko, kremu za ruke, gdje ulazi u metro, tramvaj, autobus. Odgajati svoju djecu i svu djecu koju sreće, ili ima priliku vidjeti (rodbinsku, prijateljsku, susjedovu djecu ...) u svom zdravom objavljenom moralu. Uz puni dignitet, estetiku, ljubav za lijepo i dobrotu. Ko sebi svaki dan postavi pet osnovnih pitanja kojima započinje svaka dobra filozofija, mišljenje: Ko sam? Šta sam? Odakle sam? Kamo idem? Šta mi je činiti? Ko sebi postavlja moralne maksime kao zadaće za vlastito samorazumijevanje i samo L judi našega vremena djeluju kao da ne postoji krivica, i zato oni veoma često nemaju stida. Evo se vraćam ovom pitanju. A stid je, kako već ranije rekoh, najvažnija emocija ljudskosti. Samo što je stid protjeran iz “zapadnih društava blagostanja”. Stid nas tjera da ponovo usadimo dušu u svoja uhranjena i uglađena tjelesa, da se zacrvenimo, da preblijedimo, da snagom emocija pokušamo reanimirati svoja tjelesa bez duha. Stid je ono što nas pokreće. Stid nas razlikuje od životinjskog svijeta. Stid nas čuva od raspadanja. Iskusiti krivnju i sram znači ograničiti se prema drugima. To daje pravac djelovanju. Moralna osoba razvija u sebi toleranciju zato što osjeća različitost u sebi, više osoba u sebi. Ovako tumači nedostatak stida norveška istraživačica Nina Karin Monsen u knjizi “Det kjemperde menneske – makteus etikk” (“Borbena etika – etika vlasti”) J.W. Capelaus Forlang, A.S. Oslo, 1990. str. 110, citirano prema Rasim Muminović, “Moć i nemoć države blagostanja”, Sarajevo, 2004. Ova autorica veli da da je “država blagostanja jedna zamka. Njen cilj je uhvatiti one slabe i nemoćne”. Ovdje država nastupa umjesto nas, naših ljudskosti, naših porodica, naših mikrozajednica. Ako država daje sve, onda slabi naše porodične i socijalne veze, oslobađa nas od odgovornosti za druge. Za naše najbliže. Tako vrlo lahko i vrlo naivno gubimo naše najvažnije životne relacije. (33.str.)

230

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

definiranje: Šta ostaje iza mene? Što biva nakon smrti? Ima li smisla za nas i nakon što nas grumeni zemlje zatrpaju u mezaru? Zar je samo to život?

Auschwitz je vazda moguć To je jednako važno poput Fejerebandova stava da je Auschwitz vazda moguć20, a on je svakako manifestacija ekstremnoga zla, gdje manjine redovito stradavaju od većine. Pa naročito u industrijskim, tzv. razvijenim liberalnim demokratijama. Još nas je Hannah Arendt naučila da je baš demokratija idealno mjesto za laganje, društveno laganje i samolaganje21. Jer, i nema, pošteno govoreći, laganja ako ne samolažemo sami sebe. A Chomski22 nas je odlično naučio primijetiti da nas ponajviše trebaju žuljati ona stanja lažnih uljuljanosti u demokratijama koje su u stvari uvijek podložne razvoju represivnih ideja i njihovih realizacija. Podsjetit ću još jednim eksperimentalnim detaljem, koji je već spomenut, kako je moguće pomoći samoj sebi, muslimanki u Evropi, da se samosnađe i samopronađe, da se definira. Kako da u naizglednom neredu svijeta uoči trajni implicitni red. On je vazda transcendentan i božanski. Bohm je pokazao to eksperimentom sa tintom. Stavio je kap tinte na glicerinsku kupu, cilindar. Zavrtio je u jednom smjeru i kaplja se rasprskala u naizgled raspršene i razbacane kapljice. Potom je zarotirao cilindar na suprotnu stranu. Nakon nekog vremena kapljice su se vratile u istu početnu veliku kap tinte s početka eksperimenta. Zaključio je – unutar svega postoji jedan nevidljivi implicitni red. Muslimanka to može promatrati kao osobni zaokret, samopročišćenje, trajni bijeg na drugu stranu, od zla, protiv zla, od poroka, protiv svakog poroka ... otklon od potencijalnog Auschwitza. Ili, iseliti se. Ako ne može drugačije, iseliti se. To je klasična praksa svih ranijih generacija muslimana i muslimanki. Nažalost, ili nasreću, što su društva bogatija, to su njihova mlada pokoljenja nesposobnija, nekreativnija, nihilističkija. Jer je očito da “nije sreća para puna vreća” ... Apsurd potrošačkih društava svodiv je na ovu jednostavnu opasku. Jer sva moderna i složena fizika, ma kako bila zanimljiva i inovatorska, nije nimalo istinitija od jednostavne davne Aristotelove fizike. Trokut uvijek ima tri strane23. Zdrava iskonska T vrdim da je Auschwitz ekstremna manifestacija jadnog stava koji još uvijek postoji među nama. Razotkriva se u načinu na koji se odnosimo prema manjinama u industrijskim demokracijama, u obrazovanju, uključujući i humanističko obrazovanje, koje se velikim dijelom sastoji od pretvaranja krasnih mladih ljudi u bezbojne i samouvjerene kopije vlastitih učitelja, razotkriva se u nuklearnoj prijetnji, konstantnom broju i snazi nuklearnog oružja i spremnosti nekih tzv. patriota da otpočnu rat u usporedbi s kojim će holokaust izgledati beznačajno. On se pokazuje u ubijanju prirode i “primitivnih” kultura. (70.) 21 Hannah Arendt u više svojih djela raspravlja o istini i laži u politici i demokratiji. Pogledati šire u knjizi “Istina i laž u politici”, Beograd, 2004. 22 Noam Chomsky rado raspravlja o odnosu medija i politike i fenomenu kontrole uma u demokratskim društvima. Pogledati šire u knjigama: “Kontrola medija”, “Medijska propaganda i sistem”, “Nužne iluzije”, “Kontrola uma u demokratskim društvima”, ... 23 Kuhn je radeći doktorat na Harwardu 1947. zapanjeno konstatirao kako je Aristotelova fizika puna “pogrešaka”. Ali je potom Kuhn shvatio da Aristotel ima smisla. Aristotelova je fizika shvaćena kroz vlastite pojmove bila jednostavno različita od Newtonove fizike, a ne manje vrijedna. Potom, dalje razrađujući ideju paradigme, Kuhn veli: “Nova paradigma može riješiti zagonetke bolje od stare i može dati više praktičnih rezultata. Ali ne može 20

BoŠnjaČka Pismohrana

231

Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled

tradicija je sveta. Korisna. Važna. Ta tradicija je spasiteljski Logos svijeta. Na primjer, ljudsko činjenje utječe na vanjske događaje. Ukoliko se društvo kreće ka boljitku, popravljaju se i vanjska događanja. Ili, ako društvo ide ka propasti mijenjaju se i vanjski događaji. Bog u Kur’anu garantira – ukoliko ljudi budu toga dostojni kiša će im na vrijeme padati. (Amola: 2013:97). Moral i moralno djelovanje ljudi nisu imaginarni. On su vrlo konkretni.

Konačno – mogući komparativni pogledi Kako smo u naslovu ovoga rada istakli, moguće je makar izgledalo suprotno, komparativno uvezati i promatrati koliko su komplementarni a koliko suprotstavljeni ulazni pojmovi: medijska pismenost i duhovna uspravnost u današnjim savremenim društvenim kretanjima u Evropi. I kako da se muslimanka postavi naspram njih. Rezimirat ću neke moguće usporedbe: – Publika koja je medijski više pismena je i obrazovanije. – Publika koja je duhovno uspravnija je također religijski i tradicionalno obrazovanija. – Publika koja je medijski pismenija traži kvalitetnije medijske sadržaje. – Publika koja je duhovno snažnija traži duhovno kvalitetnije društvo i zajednicu. Ne potpada jeftino pod trikove materijalističko-tržišne pomame postmoderne. – Medijska pismenost nas osnažuje protiv svih vrsta manipulacija. Duhovna uspravnost nas osnažuje protiv svih društvenih manipulacija i zala svakodnevnice. – Medijska pismenost može biti i jeste naša individualna sposobnost. Duhovna uspravnost jeste također naša važna, tj. ponajvažnija individualna sposobnost. – Medijska pismenost pored toga što je individualna vještina može biti i važan faktor kohezije zajednice ili okruženja oko nas. I duhovna uspravnost ima također faktore koji nas koheziono učvršćuju kao zajednice. Lakše se čuva svaka zajednica koja je duhovno uspravnija. – Medijsku pismenost treba i drugima preporučivati. Također, duhovnu uspravnost treba i drugima preporučivati. – Medijska pismenost nas uči cijeli život kako razvijati ličnost, osobnu strategiju za uspješno vladanje nad informacijama. Duhovna uspravnost nas uči kako da razvijemo ličnu, osobnu strategiju o svim aspektima života (kako sa bojama, kako sa mirisima, šta sa snom, kako sa dragim kamenjem, mjesečevim mijenama, plimom, osekom, šta sa krvnim grupama, genomom, biljkama, životinjama, zvijezdama, smjenom dana i noći, vremenom, poretkom sahata u jednome danu, vjetrovima, dovama, dahovima, zikrullahom ...) – Medijska pismenost nas uči kome je namijenjen neki medijski sadržaj, medijska poruka. Duhovna uspravnost nas poučava kome je svaki dan upućena svaka Božja poruka. jednostavnom opisati drugu znanost kao pogrešnu”. Samo zato što je moderna fizika dala računala, nuklearnu energiju i CD-playere, ne znači da je ona istinitija u apsolutnom smislu riječi od Aristotelove fizike. Na kraju je zaključio da se znanost kao i život na zemlji, ne razvija prema nečemu, već samo od nečega. (63.)

232

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

– Medijska pismenost nas uči iz kakve perspektive je neka medijska poruka (priča) ispričana i emitirana. Duhovna uspravnost nas poučava iz koje je perspektive koji Božji alamet (znak) proistekao i šta nam poručuje. – Medijski pismena osoba ne uzima svaki medijski sadržaj novo-za-gotovo. Duhovno uspravna osoba ne uzima planetarne a pojavne primjere novo-za-gotovo; u njima traži onaj već spominjani implicitni red. – Medijska pismenost je koncept života. Duhovna uspravnost je također koncept života. – Medijska pismenost nas uči šta je neprofesionalno u medijima. Duhovna uspravnost nas uči šta je nemoralno (haram-štetno-opasno) u pojavnom svijetu. – Medijska pismenost nas uči kako medijske poruke pretvoriti u znanje. Duhovna uspravnost nas poučava kako poruke iz Kosmosa i iz svoga tijela (srca) pretvoriti u znanje. – Medijska pismenost nas uči da kvalitetne informacije nije moguće dobiti brzo. Duhovna uspravnost nas nas uči da duhovnu stabilnost (premoć) također nije moguće postići brzo. – Medijska pismenost nas uči kakve poruke trebamo. Duhovna uspravnost nas uči kakve duhovne sadržaje trebamo iz okoline.

Literatura Ajatollah Dževadi Amoli, “Načela morala u Kur’anu”, Ibn Sina, Sarajevo, 2013. Noam, Chomsky, “Kontrola medija”, Rubikon, Novi Sad, 2009. Martin, Heidegger, “Što je to filozofija”, Tisak, Varaždin, 1965. Pascal, Bruckner, “Bijeda blagostanja”, “Tržišna religija i njezini neprijatelji”, Facta, Zagreb, 2004. Muminović, Rasim, “Moć i nemoć države blagostanja”, Sarajevo, 2004. Horgan, John, “Kraj znanosti”, Biblioteka 42, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009. Arendt, Hannah, “Istina i laž u politici”, Filip Višnjić, Beograd, 1995. Aristotel, “Fizika”, Logos, Sarajevo, 1981. Guenon, Rene, “Kriza modernog svijeta”, Fibula nova, Zagreb, 2005. Fejzić, Fahira, “Medijska globalizacija svijeta”, Oko/Promocult, Sarajevo, 2004. Fejzić Čengić, Fahira, “Riječ je temelj društvenog života”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012. Garodi, Rože, “Evropa i islam”, Sarajevo, Starješinstvo IZ BiH, Sarajevo, 1989. Zbornik radova “Vjerodostojnost medija, Izazovi globalizacije i specifičnost regiona”, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2012. Sulejmanpašić, Dževad, “Žurnalizam razarač čovečanstva i novinstvo sa najmanjom merom žurnalizma”, Zagreb 1936. Alić, Sead, “Masmediji zatvor bez zidova”, Tekstovi iz filozofije medija, Kugla, Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, 2012. BoŠnjaČka Pismohrana

233

Prof. dr. sc. Adnan Jahić Filozofski fakultet u Tuzli

Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

Sažetak: Ovaj rad osvjetljava profil istaknutog alima i pedagoga hafiza Saliha ef. Sivčevića. Autor koristi primarne historijske izvore nastale radom Behram-begove medrese/Niže okružne medrese u Tuzli, kao pouzdana svjedočanstva o karakteru Sivčevićeve uloge u preobražaju dotičnog zavoda u respektabilnu školsku ustanovu regionalnog značaja tokom druge polovine tridesetih godina prošlog stoljeća. Ključne riječi: hafiz Salih ef. Sivčević, Behram-begova medresa, Ulema-medžlis, Kraljevina Jugoslavija, reforma, školstvo, uprava. Hafiz Salih ef. Sivčević je bio upravitelj Behram-begove medrese u Tuzli u vremenu kada je ovu muslimansku obrazovnu ustanovu trebalo preobraziti iz tradicionalnog vjerskog učilišta orijentalnog tipa u savremenu školu koja bi odgovarala vjerskim, kulturnim i društvenim potrebama Bošnjaka. U tradicionalnim medresama Bosanskog ejaleta učenici nisu bili raspoređeni prema starosnoj dobi, nego prema savladanom gradivu, a nastava je, u punom opsegu, trajala od 12 do 16 godina.1 Potkraj austro-ugarske vladavine, vjerska i vakufsko-mearifska uprava bosanskohercegovačkih muslimana započele su, u skladu sa zaključcima druge prosvjetne ankete 1911/1912. godine, formiranje okružnih medresa koje bi zamijenile postojeće kotarske medrese, kao i uvođenje svjetovnih predmeta u nastavni proces, čime bi medrese izgubile isključivo vjerski karakter i postale savremeni obrazovni zavodi čiji bi svršenici imali prohodnost unutar postojeće vertikale muslimanskog školstva, ali i Islamske zajednice u cjelini. Međutim, izbijanje Prvog svjetskog rata i prateće osiromašenje Islamske zajednice odredili su obim planiranih reformi u smislu sporog i mukotrpnog sprovođenja zaključaka druge prosvjetne ankete, što je produžilo život postojećim kotarskim medresama, ali u socijalnom i ekonomskom ambijentu koji je najmanje pogodovao ostvarenju njihove prosvjetne misije.2 Nakon uspostave Kra Enes Pelidija, Mjesto i uloga medrese u Bosanskom ejaletu sa kraćim osvrtom na Behram-begovu medresu u Tuzli, Zbornik radova, sveska 1-2, Behram-begova medresa, Tuzla 1999., 21. 2 Više o pozadini i dometima ovih reformi pogledati: Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini posljednjih godina austro-ugarske uprave, Saznanja – Časopis za historiju, 1., Tuzla 2005., 166-169. 1

BoŠnjaČka Pismohrana

235

Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

ljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, materijalna osnova mnogih bosanskohercegovačkih medresa bila je krajnje oskudna, usljed poslijeratne skupoće, ali i stanja samostalnih vakufa u lokalnim sredinama, koji su teško mogli pokrivati elementarne vjersko-prosvjetne potrebe mjesnog stanovništva. Umjesto planiranih reformi i unapređenja obrazovnog i pedagoškog procesa, u značajnom broju medresa upraviteljima i muderisima je glavna briga bila kako osigurati opstanak i nesmetano odvijanje postojeće nastave, ma koliko đaka je pohađalo, uključujući materijalnu potporu slabo plaćenim nastavnicima.

Sivčević kao reformator Behram-begova medresa u Tuzli3 bila je primjer obrazovnog zavoda na čiji se razvoj značajno odrazilo imenovanje i dolazak novog upravitelja. Kada je hafiz Salih ef. Sivčević, porijeklom iz podmajevičkog sela Vražića,4 14. januara 1922. godine postao muderisom i upraviteljem Behram-begove medrese u Tuzli, ovu medresu pohađalo je svega devet učenika, koji su radili po tradicionalnom sistemu obrazovanja uobičajenom za medrese u Osmanskom carstvu.5 Sivčević se 17 godina školovao i studirao islamske nauke u Istanbulu; od idžazetname koju mu je 1914. godine izdao muderis hafiz Mehmed Teufik, preko diplome potpisane 1918. od strane 10 nastavnika Darul-Hilafe (Reformirane velike teološke škole), do specijalizacije na Sulejmanijji (Velika reformirana teološka škola za doktorat), Sivčević se osposobio za najveća islamsko-vjerska zvanja u domovini, stekavši, istovremeno, jasnu predstavu o dometima i prednostima reformiranog školskog sistema koji je počeo zaživljavati u posljednjim desetljećima Osmanskog carstva. Bezrezervno se posvetio reformi Behram-begove medrese, koja se prvenstveno sastojala od uvođenja nastave razrednog tipa i uspostave internata, kako bi medresa ostvarila svoju glavnu zadaću – stjecanje vjerske naobrazbe praćeno odgojem polaznika u duhu islamskih propisa i ćudoređa. Od 1924. godine, kada je medresa vraćena iz vakufske kuće preko puta Gajretovog konvikta u medresansko zdanje u središtu Tuzle, napori na preobražaju medrese u vremenu primjerenu obrazovnu ustanovu postepeno su davali rezultate: razredna nastava, školske klupe, đačka kuhinja, svakodnevne korepeticije, osnivanje biblioteke – bili su neki od vidljivih znakova reforme medrese koja je iz godine u godinu privlačila sve veći broj polaznika. Uspjesi na polju reforme nisu, međutim, bili isključivo plod truda i zalaganja agilnog upravitelja Sivčevića. Vjerska uprava na čelu sa reisul-ulemom Mehmedom O Behram-begovoj medresi u Tuzli pogledati: Hifzija Suljkić, Kratke bilješke o Behrambegovoj medresi u Tuzli, Hikmet, VII/1994., br. 11 (83), 383-385., Hikmet, VII/1994., br. 12 (84), 419-423. Usporediti: Jusuf Mulić, Behrambegova medresa u Tuzli (1626-1939) i Niža okružna medresa u Tuzli (1939-1949), Sarajevo 2014. 4 O hafizu Salihu ef. Sivčeviću pogledati: Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, drugo dopunjeno izdanje, Sarajevo 1998., 309-311. 5 Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: ATK), Hfz. Dr. Salih eff. Sivčević – Direktor i reformator Behrambegove medrese u Tuzli. Članci i dokumenti iz personalnog dosijea od 1895-1942 godine (dalje: Salih Sivčević – Članci i dokumenti), sakupio i obradio: Sivčević Hamdija, prof., Tuzla 2003. Uvodni tekst Sivčević Hamdije. 3

236

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Džemaludinom ef. Čauševićem insistirala je – u skladu sa zamislima treće prosvjetne ankete – na reformi medresa gdje god su to materijalne i društvene okolnosti dozvoljavale.6 Tako je prema zaključku Ulema-medžlisa za Bosnu i Hercegovinu sa 69. sjednice upravi Behram-begove medrese naloženo da vodi preciznu evidenciju o nastavnicima i njihovim izostancima, “a naročito o muderrisu Husiću, koji zanemaruje svoju dužnost, ne obazirući se što zbog toga trpi disciplina u zavodu i što učenici zaostaju u nauci.”7 Ulema-medžlis za Bosnu i Hercegovinu izdao je upravi Behrambegove medrese 1926. godine detaljno uputstvo o vođenju zvanične statistike uspjeha u nauci i vladanju učenika, o sastavljanju zapisnika o primanju učenika u medresu s potpisima nastavnika, o obaveznoj tromjesečnoj sjednici na kojoj bi se zapisnički utvrdili uspjesi u učenju i vladanju te o obliku i izgledu svjedodžbe medrese.8 Pa ipak, nesporno je glavna zasluga za napredak medrese pripadala okretnom i odgovornom upravitelju, što su u određenom smislu potvrdili i organi vjerske i vakufsko-mearifske uprave. Tako je Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Tuzli u dopisu upravi Behram-begove medrese od 19. septembra 1924. godine konstatiralo da je muderris Salih ef. Sivčević “uložio sav svoj trud za što bolji napredak kod softi”, usljed čega mu je doznačilo jednokratnu nagradu od 1.000 dinara, koja će se isplatiti iz Gazi Turalibegovog vakufa od strane mutevelije Ahmed-bega Sijerčića.9 Ulema-medžlis za Bosnu i Hercegovinu koncem 1924. godine Sivčeviću je izrazio naročito priznanje za njegov trud, a nakon što se reisul-ulema Čaušević prilikom boravka u Tuzli lično osvjedočio da je njegov rad u Behram-begovoj medresi “u svakom pogledu hvale vrijedan”10. U oktobru 1925. godine Vakufsko-mearifski saborski odbor obavijestio je Sivčevića da mu je Vakufsko-mearifski sabor izrazio priznanje na uspješnom djelovanju na prosvjetnom polju.11 Sivčevićeva karijera uspješnog upravitelja i reformatora nije, međutim, išla kontinuiranom uzlaznom putanjom, manje njegovom zaslugom, više usljed objektivnih historijskih zbivanja i okolnosti na koje nije mogao utjecati. Učenost, uspjesi i zasluge osigurali su mu članstvo u Ulema-medžlisu u Sarajevu12, ali su ga udaljili od posla kojeg je, skoro sedam godina, kvalitetno obavljao u Tuzli – od 14. januara 1922. do 27. oktobra 1928. godine. Umjesto nastavka rada na reformi medrese, Sivčević je postao državni službenik u organu koji je ubrzo, usljed zavođenja šestojanuarske diktature i korjenitih promjena u zakonodavstvu vjerske zajednice jugoslavenskih Više o vjersko-prosvjetnim prilikama Bošnjaka za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929) pogledati: Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (19181941), Zagreb 2010., 216-224, 244-269. 7 ATK, Fond: Behram-begova medresa Tuzla (dalje: BMT), kutija 1. Ulema-medžlis za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Broj: 1152/924. Upravi Behram begove medrese putem Muftijskog ureda u Tuzli. Datum: 8. decembar 1924. Potpis: reis-ul-ulema Džemaluddin. 8 ATK, BMT, kutija 1. Ulema-medžlis za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Broj: 1053/925. Upravi medrese Behram begove putem Muftijskog ureda u Tuzli. Datum: 15. juli 1926. Potpis: reis-ul-ulema Džemaluddin. 9 ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Dopis broj: 353/24. Tuzla, 19. septembra 1924. 10 ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Dopis broj 1152/924. Sarajevo, 8. decembra 1924. 11 ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Dopis broj: 4.638/925. Sarajevo, 28. oktobra 1925. 12 Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), Fond: Ministarstvo vjera, 69-48-77. Mi Aleksandar I. Postavljenje Šaćira Mesihovića i Saliha ef. Sivčevića za članove Ulema medžlisa, 27. oktobra 1928. godine. 6

BoŠnjaČka Pismohrana

237

Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

muslimana, postao predmetom samovolje ministra pravde i kadrovskog paketa u kojem, svakako i iz nacionalno-političkih razloga,13 nije bilo mjesta za odvažnog Sivčevića. Po imenovanju za člana Ulema-medžlisa država mu je odredila, kako je smatrao, manju plaću nego što mu je po obrazovnim kvalifikacijama pripadala, da bi ga 2. maja 1930. godine po postavljenju novog Ulema-medžlisa otpustila iz državne službe.14 Reisul-ulema Čaušević ga je obavijestio o razrješenju, uz zahvalnost na saradnji i preporuku da od Ministarstva prosvjete zatraži da bude imenovan za profesora Šerijatske sudačke škole u Sarajevu.15 Sivčević se u novembru 1930. godine vratio u Behram-begovu medresu,16 ali sada samo u svojstvu muderisa, jer je poslove upravitelja već izvjesno vrijeme obavljao hafiz Hasan ef. Smajlović. Kada je 25. juna 1934. godine ponovo postavljen za upravitelja, Sivčević je nastavio reformatorski kurs u vođenju Behram-begove medrese, ali se suočio sa krupnim izazovom – pitanjem smještajnih kapaciteta postojećeg internata, koji nije mogao primiti veći broj upisanih polaznika. Zato je početkom 1936. godine poduzeta akcija za proširenje medrese, u svrhu čega je Sresko vakufskomearifsko povjerenstvo Tuzla ovlastilo Sivčevića da zajedno sa hafizom Muhamedom ef. Husićem i Ševketom ef. Šabićem prikuplja dobrovoljne priloge.17 Posao prikupljanja donacija kasnije je preuzeo poseban Odbor za dogradnju Behrambegove medrese na čelu sa Ibrahimom Imširovićem18, što je rezultiralo brojnim potporama, sergijama te individualnim prilozima više hiljada muslimana sjeveroistočne Bosne, zahvaljujući kojim su osigurana sredstva neophodna za proširenje medrese. Potkraj tridesetih i početkom četrdesetih Behram-begova medresa je radila – u cijelosti odgovarajući svojim odgojno-obrazovnim zadacima i ciljevima – kao reformirana vjerska škola pod nazivom Niža okružna medresa u Tuzli.

Nevolje sa svjetovnim predmetima Historijski gledano, preobražaj Behram-begove medrese iz klasičnog osmanskog učilišta u savremenu prosvjetnu ustanovu bilo je djelo poletnog upravitelja, ali i realizacija vizije koju su imali prvaci bosanskomuslimanske vjerske i vakufsko-mearifske uprave, još od vremena druge prosvjetne ankete, težeći zamijeniti brojne medre S ivčević se držao Spahine linije, ali nije bio naročito politički eksponiran. ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Ukaz Aleksandra I, Kralja Jugoslavije. K. Br. 44254. Salih ef. Sivčević je 27.10.1928. godine imenovan za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu te razvrstan u I grupu II kategorije, s osnovnom plaćom 1. stepena i godišnjom stanarinom od 1.200 dinara. Sivčević se bezuspješno žalio nadležnim organima države navodeći da mu prema njegovim kvalifikacijama i važećim propisima pripada plaća I kategorije. U žalbi Državnom savjetu Kraljevine SHS od 24.11.1928. je napisao da jedan narodni poslanik “kad bude izabran po narodu, makar bio i bez osnovne škole, ima jednaku dnevnicu, kao i onaj koji je svršio sve doktorate i akademije.” ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Žalba Saliha Sivčevića radi nepravilnog razvrstavanja. 15 ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Dopis broj: 665/930. Sarajevo, 19. maja 1930. 16 ATK, BMT, kutija 1. Uprava Behrambegove medrese u Tuzli. Broj: 47/30. Kotarskom vakufskom povjerenstvu u Tuzli. Prijepis. 17 ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Uvodni tekst Sivčević Hamdije. 18 ATK, BMT, kutija 1. Poziv Odbora za dogradnju Behrambegove medrese u Tuzli. 13 14

238

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

se slabe materijalne osnove po kotarevima i kasabama manjim brojem funkcionalnih medresa na kojim bi se, učeći i vjersku i svjetovnu nauku, obrazovali izazovima novog vremena dorasli imami i mualimi. Bez obzira na poteškoće i otpore, ponajprije od konzervativnih krugova i lokalne zajednice, Ulema-medžlis, tačnije reisul-ulema Čaušević, nije odustajao od te vizije i njene realizacije u većim sredinama. Tako je nakon boravka u Tuzli početkom juna 1926. godine Čaušević uputio dopis Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Tuzli u kojem je iznio pozitivna zapažanja o Behram-begovoj medresi i učenju talebe (učenika), ali i dao izvjesne primjedbe i prijedloge, ponajprije u smjeru uvođenja svjetovnih predmeta u nastavni proces, koji se ni petu godinu od dolaska novog upravitelja nisu izučavali u medresi. Čaušević je priznao da je svjestan da za uvođenje svjetovnih predmeta “ima puno zapreka”. Medresu bi trebalo prvo proširiti, “jer je tijesna, nema dovoljno prostorija ni za nastavu, niti za spavanje talebe.” Pa ipak, ohrabrio je tuzlansko vakufsko-mearifsko rukovodstvo sljedećom porukom i savjetom: “Za to bi ja želio, da kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo sporazumno sa mutevelijama u Tuzli nađe načina kako bi se do početka školske godine medresa proširila i kako bi se osigurao bar jedan nastavnik, koji bi talebu podučavao račun, jezik, zemljopis i glavne prirodne elemente kao i povijest. Nadalje bi želio, da se odmah počne na sakupljanju priloga za medresu u cijelom okružju. Bolje je jednu veliku uređenu medresu imati, nego deset neuređenih. Ako hoćemo da dižemo islamski svijet iz mrtvila, moramo odgajati i vjerske službenike za taj posao. Kao muslimani to smo dužni činiti, a kao ljudi treba da se ugledamo u druge. Nije dobar izgovor kriza je, oskudica je, jer ko troši dnevno deset dinara za štokakve čeifove, zar ne može žrtvovati godišnje 120 dinara za medresu? Treba već jednom da i mi pokažemo svoju zajedničku snagu u zajednici podignutim učevnim zavodima.”19 Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo Tuzla uzelo je u pretres reisul-uleminu preporuku i svesrdno podržalo ideju uvođenja svjetovne nastave u medresi. Ipak, postavilo je pitanje odakle će se nabaviti sredstva za honoriranje nastavnika svjetovnih predmeta, “kada se jedva i vjerski nastavnici (muderisi) izdržavaju iz doprinosa ovdašnjih samostalnih vakufa, koji u to ime godišnje doprinašaju preko 60.000 dinara, a da za to ne mogu više doprinijeti, jer su time dali sve što su mogli.”20 Rješenje je nađeno u zatvaranju ili reduciranju kotarskih medresa, premještaju njihovih muderisa na tuzlansku medresu te upotrebi njihovih vakufskih prihoda za plaćanje nove medrese. Ove ideje su izložene kotarskim vakufskim povjerenstvima šireg tuzlanskog kraja, s ciljem podrške formiranju jedne materijalno i kadrovski snažne regionalne medrese, koja bi omogućila vjersko-kulturni napredak muslimana, “a naročito da nam A TK, Fond: Kotarsko vakufsko povjerenstvo Tuzla (dalje: KVPT), kutija 671. Dopis broj: 672/26. Prepis. Sarajevo, 25. juna 1926. 20 ATK, KVPT, kutija 671. Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Tuzli. Broj 253/26. Svima kotarsko-vakufsko-mearifskim povjerenstvima u tuzlanskoj oblasti. Datum: 15.8.1926. 19

BoŠnjaČka Pismohrana

239

Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

naš seoski svijet ne pane u još gori džehalet.” U ovakvoj medresi bi se izučavali i vjerski i svjetovni predmeti, primala bi se djeca sa završenom osnovnom školom a medresa bi pokrivala Tuzlansku oblast pod nazivom – Okružna medresa. Ako ne bude spremnosti da se podrži navedena koncepcija, tuzlansko vakufsko-mearifsko rukovodstvo upozorava povjerenstva u okolnim kotarevima: “Ali sumnjajući da bi se sve medrese zatvorile, jer ima dosta, koji žale tih starih medresa, zato apeliramo na ona mjesta, gdje se ne bi mogla tamošnja medresa [da] zatvori, da ipak to povjerenstvo pomogne ovdašnju medresu sa sakupljanjem dobrovoljnih priloga i priloga srf vakufa, jer će nju pohađati djeca iz svih kotareva, kao što već današnju postojeću pohađaju. Neostvari li se ova lijepa zamisao, ona će nam se grozno osvetiti, a nakon deset godina moraćemo opet na ovu ideju doći, ali samo da ne bude prekasno!”21 Desetak godina kasnije, Behram-begova medresa u Tuzli se doista počela razvijati u medresu prema zamislima centralne vjerske i vakufsko-mearifske uprave, makar su kotarske (sreske) medrese opstale, dobivajući status početnih muslimanskih stručnih škola u Jugoslaviji. Gornja analiza je važna jer pokazuje da su u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata na polju školske reforme mnoge stvari još uvijek zavisile od poduzetnih pojedinaca, ljudi sa vizijom i upornošću. Sredinom dvadesetih rezultati Sivčevićevog rada su bili vidljivi, ali je njegova reforma bila ograničena, jer se u školi nisu izučavali nikakvi svjetovni sadržaji. I reisul-ulema Čaušević i tuzlanski oblasni muftija Kurt su insistirali na uvođenju svjetovnih predmeta u medresu, ali su nailazili na uvijek isti odgovor – proračunska sredstva su nedostatna za njihovo uvođenje! Početkom 1926. oblasni muftija Kurt je pisao tuzlanskom vakufskom povjerenstvu da je neophodno da se u Behram-begovu medresu uvede “i svjetovna nauka”, a to je obrazlagao i činjenicom da prema najnovijoj naredbi Ministarstva vojnog polaznici medresa neće imati pogodnost oprosta od vojne dužnosti dokle god se ne uvedu i svjetovni predmeti u medresu.22 Potkraj iste godine upozoravao je kotarsko vakufsko povjerenstvo da je Ulema-medžlis propisao svjetovne predmete za tuzlansku medresu i da ova medresa na tom polju zaostaje, jer su svjetovni predmeti već uvedeni u medresama u Brčkom i Gračanici, “a i u Zvorniku će se uvesti.”23 Nismo našli izvore koji ukazuju da se upravitelj Sivčević doista trudio naći rješenje u pogledu uvođenja svjetovnih predmeta. Umjesto inicijative u tom smjeru, Sivčević je nastojao osigurati dovoljan broj đaka u medresi, pa je od Ulema-medžlisa tražio da se u medresu mogu upisati i djeca bez završene osnovne škole.24 Sa I sto. ATK, KVPT, kutija 671. Muftijski ured za Tuzlansku oblast u Tuzli. Broj: 607/25. Kot. vak. mearif. povjerenstvu u Tuzli. Tuzla, 14. januara 1926. Potpis: Ševket. 23 ATK, KVPT, kutija 671. Muftija Tuzlanske oblasti u Tuzli. Broj: 560/26. Kotarsko vakufsko-mearifskom povjerenstvu OVDJE. Tuzla, 5. decembar 1926. 24 Isto. 21 22

240

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

druge strane, podršku uvođenju svjetovnih predmeta u medresu ispoljili su učitelji Adem Ažderović i Adem Kurbegović, koji su se nadležnim vjerskim vlastima ponudili da “iz patriotizma”, dobrovoljno i besplatno, godinu dana 4 sata sedmično drže pojedine predmete iz svoje struke u medresi.25 Konačno je tuzlansko vakufsko-mearifsko povjerenstvo zaključilo da se “svjetski predmeti” uvedu u medresu školske 1927/1928. godine a na prijedlog izaslanika Ulema-medžlisa Ali ef. Kadića i to: za one koji ne znaju čitati i pisati latinicu i ćirilicu otvorit će se analfabetski tečaj, kako bi do godine mogli pratiti redovnu nastavu iz svjetovnih predmeta, a za ostale će se organizirati nastava iz jezika, prirodnih nauka, povijesti i drugih predmeta prilagođena mogućnostima i potrebama đaka medrese.26

Kako do opskrbe?! Nakon što je medresa postala savremena i funkcionalna vjersko-prosvjetna ustanova regionalnog značaja, društveno-ekonomska kretanja u Jugoslaviji su pred burna zbivanja uoči novog svjetskog rata sve manje pogodovala nesmetanom radu obrazovnih zavoda, uključujući Nižu okružnu medresu u Tuzli, kojoj je glavni problem postao opskrba đaka koji su stanovali u internatu. S kraja 1940. godine uprava medrese u Tuzli piše Ulema-medžlisu u Sarajevu da je stanje u pogledu nabavke hljeba i brašna postalo tako kritično da uprava nema načina pronaći spomenute artikle, čak ni kukuruzno brašno, usljed čega internat osjetno pati te se događa da đaci za obrok dobiju svega nekoliko dekagrama hljeba, a nekad ga i ne dobiju. Kao jedini izlaz iz krize uprava je predložila da Vakufska direkcija u Sarajevu nabavi za potrebe medrese vagon i pol “hljebnog narodnog brašna”, kojeg bi medresa tokom godine otplatila, “jer u protivnom slućaju prijeti ozbiljna opasnost da se internat zatvori a potom i medresa.” Napomenuto je da je intervencija vlasti u ovom pitanju koristila samo nekoliko dana, a da je upravitelj više puta morao ostaviti nastavu i ići od pekara do pekara tražiti hljeba.27 Da se to ne bi više dešavalo, Ulema-medžlis je zamoljen da imenuje posebnog ekonoma i prefekta medrese koji ne bi imao nastave, a što je više puta zahtijevano od uprave medrese. Početkom 1941. godine upravitelj Sivčević je bezuspješno nastojao osigurati potrebne životne namirnice za medresu. Tako je 5. januara 1941. godine zamolio Trgovačko udruženje u Tuzli da mu osigura neophodne količine hljeba, brašna, šećera i riže, za prvih šest mjeseci tekuće godine.28 U dopisu od 7. februara 1941. uprava medrese piše Sreskom načelstvu u Tuzli da je za ishranu 122 internista medrese potrebno 3.200 kg narodnog brašna, koje bi se miješalo s kukuruznim, te se A TK, BMT, kutija 1. V. Slavnom Muftijskom uredu oblasti tuzlanske u Tuzli. Tuzla, 10. novembra 1924. ATK, BMT, kutija 2. Kot. vak. mearif. povjerenstvo u Tuzli. Broj: 371/27. Muftijskom uredu Tuzla. Tuzla, 2.10.1927. 27 ATK, BMT, kutija 1. Niža okružna medresa u Tuzli. Broj: 227/40. Ulema medžlisu Sarajevo. Datum: 23.12.1940. Potpis: S. Sivčević. 28 ATK, BMT, kutija 3. Niža okružna medresa u Tuzli. Broj: 5/41. Trgovačko udruženje Tuzla. Potpis: S. Sivčević. 25 26

BoŠnjaČka Pismohrana

241

Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

Načelstvo moli da navedenu količinu brašna dodijeli medresi da ne bi zapala u poteškoće s ishranom svojih polaznika.29 Sresko načelstvo Tuzla očito nije izašlo u susret medresi, pa je uprava 3. marta 1941. godine zamolila Načelstvo da joj dodijeli barem 5 metara, odnosno 500 kg narodnog brašna, ako već ne može više, “jer u pomanjkanju istoga dajemo kukuruzno brašno što slabo pomaže i loše utječe na zdravlje učenika obzirom da im je hljeb skoro jedina hrana.”30

U uslovima okupacije U isto vrijeme medresa se počela suočavati sa novom brigom – rekvizicijom njenih prostorija za potrebe jugoslavenske kraljevske vojske.31 Kad je počeo napad Hitlerove Njemačke na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, Komanda mjesta u Tuzli je naredila da se sve prostorije medrese stave na raspolaganje za vojno-sanitetske svrhe upravniku rezervne bolnice u Tuzli.32 Nakon okupacije i rasparčavanja Jugoslavije, zgrada medrese je bila zaposjednuta od strane njemačke vojske, a po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske nastava, prekinuta izbijanjem aprilskog rata, nije nastavljena, već je medresa dobila uputu da učenicima za školsku 1940/1941. godinu izda posebna godišnja i završna svjedočanstva bez navođenja ocjena.33 Ulema-medžlis u Sarajevu je prepustio cijeli problem oko vraćanja zgrade medrese njenoj upravi, koja je u zajednici sa kotarskim vakufskim povjerenstvom trebala “stupiti u dodir sa mjesnom komandom njemačke vojske u Tuzli, izložiti potrebu da se zgrada medrese pravovremeno isprazni i umoliti da se ispražnjenje zgrade medrese izvrši u što kraćem roku.”34 Salih ef. Sivčević se odvažno borio da se zgrada medrese vrati upravi i da škola na vrijeme započne novu školsku godinu, ali bez uspjeha. U dopisu od 26. novembra 1941. Sivčević moli Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Tuzli da poduzme energične korake kod općinskih vlasti u cilju što skorijeg pražnjenja i predaje medresanske zgrade upravi na čuvanje i upotrebu, jer medresa iz dana u dan trpi štetu, uključujući inventar, koji se kvari i raznosi. “Žalosno je da sve škole rade a da jedino medresa ovog okruga pauzira.”35 Nakon bezuspješne prepiske sa općinskim vlastima, pošto je bila obaviještena da nje A TK, BMT, kutija 3. Niža okružna medresa u Tuzli. Broj: 18/41. Sreskom načelstvu Tuzla. Potpis: S. Sivčević. ATK, BMT, kutija 3. Niža okružna medresa u Tuzli. Broj: 34/41. Sreskom načelstvu Tuzla. Potpis: S. Sivčević. 31 U dopisu Niže okružne medrese u Tuzli Ulema-medžlisu u Sarajevu od 12.3.1941. navodi se da je upravu medrese posjetila tročlana vojna komisija, koja je od nje zatražila da joj pokaže sve prostorije u slučaju potrebe istih za vojsku. Uprava moli Ulema-medžlis da posreduje na mjerodavnom mjesto da se zavod poštedi od rekviriranja, “jer bi to bilo štetno za nastavu i internatski namještaj.” ATK, BMT, kutija 3. Dopis broj: 38/41. Dana 1.4.1941. vojna komisija je, ipak, uzela za vojne svrhe tri razreda (učionice), te jednu spavaonu medrese, s upotrebom nužnika, hodnika, kao i prijašnje trpezarije, tako da se nastava za tri razreda morala držati u hodnicima. ATK, BMT, kutija 3. Niža okružna medresa u Tuzli. Broj: 47/41. Ulema medžlisu Sarajevo. Potpis: S. Sivčević. 32 ATK, BMT, kutija 3. Sresko načelstvo u Tuzli. Broj: 8038/1941. Upravi medrese u Tuzli. Hitno. 33 Podrobnije o sadržaju ove upute pogledati: ATK, BMT, kutija 3. Ulema medžlis u Sarajevu. Broj: 2154/41. Upravi Niže okružne medrese u Tuzli. Sarajevo, 29. svibnja 1941. Potpis: Ćerimović. 34 ATK, BMT, kutija 3. Ulema medžlis u Sarajevu. Broj: 2636/41. Ravnateljstvu Niže okružne medrese u Tuzli. Sarajevo, 29. srpnja 1941. Potpis: Ćerimović. 35 ATK, BMT, kutija 3. Niža okružna medresa u Tuzli. Broj: 132/41. Kotarskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu Tuzla. Potpis: S. Sivčević. 29 30

242

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

mačka vojska neće biti dislocirana iz medresanskih prostorija, uprava je bila prinuđena odgoditi upis đaka i početak nove školske godine na neodređeno vrijeme.36 Bez obzira na činjenicu da je vodio zavod koji nije radio, te čije su prostorije bile okupirane od vojske strane države, Sivčević nije posustajao u naporima da kao upravitelj bude od koristi, ako ne medresi onda barem njenim nastavnicima. Kada ga je Državno ravnateljstvo za prehranu u Zagrebu izvijestilo da je medresi odobreno 10 metara pšeničnog brašna iz osiječkog mlina Croatia, Sivčević se obratio s molbom Ulemamedžlisu “da odobri da se ovih 10 metara brašna naruči za stalne vjer[ske]. nastavnike ove medrese koji će to isto brašno platiti jer se isti u pogledu snabdijevanja sa brašnom a i drugim namirnicama nalaze u velikim poteškoćama jer sad sa svojim malim platama plaćaju slabo kukuruzno brašno i po 25 Kuna po 1 kg, a pšeničnog brašna nema skoro nikako niti ga mogu plaćati.” U nastavku dopisa Ulema-medžlis je zamoljen, ako se gornji prijedlog ne bi mogao odobriti, da se vjerskim nastavnicima barem izađe u susret iz preostalih medresanskih zaliha brašna, graha i masla, pošto se ovi svaki dan obraćaju medresi za pomoć, “a i samo ravnateljstvo strahuje da se taj ostatak hrane ne pokrade pošto ni njem[ačka]. vojska nije stalno u zgradi medrese već na terenu.”37

Principi i stavovi Sivčevića je pratio glas principijelnog, odgovornog i odvažnog rukovodioca, ali i strogog i nepopustljivog pedagoga, koji je mnogo ulagao u vjerski i moralni odgoj učenika, što mu je donosilo priznanja i pohvale, ali i neprilike i napetosti u odnosima sa pojedinim kolegama i roditeljima. Za vrijeme Smajlovićeve uprave, protivno stavovima većine, nije se slagao sa službenim tumačenjem prema kojem i nastavnicima medrese koji ne predaju stručne vjerske predmete pripada pravo rasprave i odlučivanja u slučajevima povrede kućnog reda i izricanju disciplinskih mjera učenicima.38 Kad god se raspravljalo o disciplini i ukoru, Sivčević je, i kao upravitelj i kao muderis, imao svoj stav. Na polju međuljudskih odnosa, izvori ukazuju da je ispoljavao nešto veću bliskost sa mladim Ševketom ef. Šabićem, što, dakako, ne znači da nije imao dobre kolegijalne odnose sa drugim muderisima i profesorima. Nije bespogovorno prihvatao sve direktive od Ulema-medžlisa, već je redovno iznosio prijedloge za koje je vjerovao da su u interesu medrese i učenika.39 N astava u Nižoj okružnoj medresi u Tuzli je ponovo započeta tek u oktobru 1942. godine. ATK, BMT, kutija 1. Niža okružna medresa u Tuzli. Broj: 4/42. Ulema medžlisu Sarajevo. Datum: 20.1.1942. Potpis: S. Sivčević. 38 ATK, BMT, kutija 3. Zapisnik vanredne sjednice nastavničkog zbora Behrambegove medrese u Tuzli održane dne 1/5 1934. Također pogledati: ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Muftijstvu u Tuzli. Očitovanje muderisa Saliha Sivčevića o neodazivanju na sjednicu nastavničkog zbora. Tuzla, 5. maja 1934. 39 U prepisci o nastavnom planu i programu sredinom tridesetih Sivčević je pisao Ulema-medžlisu da je nastavnički zbor Behram-begove medrese detaljno proučio jedinstveni nastavni plan i program iz 1933. godine (koji je ukidao neke vjerske predmete i izjednačavao sve niže medrese u Bosni i Hercegovini), te je, analizirajući prilike i mogućnosti medrese, stekao uvjerenje “da je ova medresa u stanju izvoditi veći nastavni plan i program i postići bolji uspjeh za islamsku zajednicu, jer raspolaže sa moderno uređenim internatom u kome đaci dobivaju gotovu hranu ogrijev rasvjetu pranje rublja i besplatno liječenje i banju i učila od strane vakufa ‘Mulaosmano36 37

BoŠnjaČka Pismohrana

243

Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

Šta je bilo u pozadini Smajlovićeve smjene i Sivčevićevog povratka na mjesto upravitelja medrese 1934. godine teško je sa punom sigurnošću reći. Tri godine nakon što ga je Ulema-medžlis na čelu sa Salimom ef. Muftićem premjestio iz Tuzle u Zvornik, gdje je nastavio karijeru kao muderis i upravitelj Niže podrinjske medrese, hafiz Hasan ef. Smajlović se obratio vjerskim vlastima sa molbom da mu se vrati posao muderisa u Behram-begovoj medresi a kao razlog je naveo umanjenje godišnje plaće u iznosu od 8.000 dinara i izdatke za školovanje sinova u Tuzli. Smajlović se požalio da se prema njemu nekorektno postupilo, dodavši da mu je sve to učinjeno iako je “od 1927. godine najsavjesnije vršio nastavničku dužnost a samo zato da se nečim ambicijama udovolji.”40 Naib Fehim ef. Spaho je zatražio mišljenje i prijedlog uprave Behrambegove medrese, koja je odgovorila dopisom u kojem je izrazila kategorično neslaganje sa eventualnim Smajlovićevim povratkom. Istaknuto je da Smajlovićev premještaj nije uslijedio ni iz kakvih ambicija, nego u interesu napretka i harmonije u medresi, “jer je molioc sa svojim netaktičnim i nepedagoškim postupkom bio zaveo u medresi disharmoniju i anarhiju kako među đacima tako i među nastavnicima, da je bilo došlo do rasula ove medrese, jer su se morali učenici u grupama izključivati a i među nastavnicima je bio stvoren front, da jedni drugima nisu ni selama nazivali.” Predsjednik Ulemamedžlisa Muftić je zajedno sa sekretarom Medžlisa, dodaje se u dopisu, četiri dana istraživao navode o krizi i nevoljama i konačno se opredijelio za Smajlovićev premještaj. Uprava medrese je izrazila mišljenje i prijedlog da se ne vrše nikakve kadrovske promjene u medresi, obzirom da se medresa razvija i napreduje u svakom pogledu.41 Prema našim uvidima, opredjeljenju Ulema-medžlisa da se izvrši smjena na čelu uprave medrese 1934. godine doprinijeli su izvještaji i pokazatelji o drastično smanjenom uspjehu u učenju i vladanju učenika, uz, očito, poremećene odnose u nastavnom kolektivu. Kada je ponovo postavljen za upravitelja, a nakon što mu je Ulemamedžlis skrenuo pažnju da mu đaci medrese na čijem je čelu slabo poznaju historiju islama, da mehanički uče i izlažu arapske i turske tekstove i njihove prijevode u udžbeniku fikha, da se došaptavaju prilikom ispitivanja, da u nekim razredima ulaze u učionicu poslije nastavnika a u grad izlaze bez ahmedije, kao kicoši, te da općenito vladanje đaka ne odgovara pravoj medresanskoj talebi,42 Sivčević je vidno pooštrio disciplinu u medresi, te zajedno sa pomoćnikom i prefektom Ševketom ef. Šabićem uspostavio sistem rada i ponašanja koji je sve manje davao povoda kritikama i primjedbama poput navedenih. Sve bolji rezultati u radu medrese nisu mogli proći nezapaženo od strane vjerskih vlasti u Bosni i Hercegovini, ali i ostalih krajeva Jugoslavije. Sredinom 1936. godine vić’ u Tuzli pa se ne moraju đaci sami brinuti o o gornjim potrebama kao u drugim medresama već samo učiti svoje dersove.” ATK, BMT, kutija 3. Uprava Behrambegove medrese u Tuzli. Broj: 125/36. Ulema medžlisu Sarajevo. Putem Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Tuzli. Datum: 10.11.1936. 40 ATK, BMT, kutija 3. Dopis Smajlović Hasana s molbom za premještaj u Tuzlu. Ulema medžlisu u Sarajevu . Zvornik, 11.IX.1937. 41 ATK, BMT, kutija 3. Behrambegova medresa u Tuzli. Broj: 105/37. Izvorno! Ulema medžlisu Sarajevo. Potpis: upravitelj S. Sivčević. Datum: 1.10.1937. 42 ATK, BMT, kutija 3. Ulema-medžlis u Sarajevu. P. 123/34. Upravi Behrambegove medrese u Tuzli. Datum: 13.11.1934. Potpis: Muftić.

244

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci i Islamska zajednica

Sivčević je dobio ponudu od naiba za Islamsku vjersku zajednicu u Skoplju da konkurira za mjesto direktora Gazi Isa-begove centralne reformirane medrese, u rangu potpune srednje stručne škole, sa mjesečnim prinadležnostima od 4.500 dinara, što je značajno premašivalo primanja koja je imao kao upravitelj Behram-begove, buduće Niže okružne medrese u Tuzli.43 Reisul-ulema Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije Fehim ef. Spaho izdao je 22. maja 1939. godine javnu pohvalu upravi i nastavnicima Behram-begove medrese u kojoj je stajalo: “Na mome službenom putovanju po Hercegovini našao sam na raznim mjestima više mladih vjerskih službenika, svršenika Vašeg zavoda. Svi ovi mladi službenici snašli su se na svojim mjestima i udovoljavaju zahtjevima koji se na njih stavljaju, a i narod među kojim rade vrlo je zadovoljan njihovim djelovanjem. Sve se ovo ima da pripiše spremi i odgoju koji su stekli u Vašem zavodu, pa Vama i nastavničkom zboru ja u ime Islamske vjerske zajednice ovim izražavam svoje priznanje i zahvalnost za ovaj islamski i kulturni rad.”44 Nipošto slučajno, Sivčević je po drugi put, sredinom maja 1938. godine, ušao u proceduru biranja kandidata za članove Ulema-medžlisa u Sarajevu. Na glasanju ovlašćenog izbornog tijela dobio je 9 glasova, dva više od protukandidata, šerijatskog sudije u penziji Mehmedalije ef. Ćerimovića, ali je ovaj put ostao izvan dotičnog vjerskog organa, iz nedovoljno razjašnjenih razloga.45 Ćerimovićev izbor je mogao biti posljedica kadrovskog opredjeljenja novog reisul-uleme Fehima ef. Spahe, ali i Sivčevićeve nespremnosti da ponovo ostavlja posao koji je uspješno i kvalitetno obavljao, kako je to bio slučaj 10 godina ranije.

Na kraju puta Potkraj aprila 1942. godine Sivčević je zatražio od Ulema-medžlisa da mu se odobri komisijski pregled koji bi utvrdio stanje njegove već poodmakle bolesti. Istakao je da već više od godine dana boluje od plućne tuberkuloze i zapaljenja plućne maramice sa lijeve strane, usljed čega je pod stalnom paskom i skrbi antituberkuloznog dispanzera u Tuzli. Dodao je da u posljednje vrijeme gubi apetit, snagu i težinu, da se ne osjeća sposobnim za rad te da mu je za liječenje neophodno potpuno i tjelesno i duševno mirovanje.46 Dva mjeseca kasnije, odlukom Ulema-medžlisa Sivčević je razriješen upraviteljske funkcije a dužnost upravitelja preuzeo je hafiz Muhamed ef. Husić.47 A TK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Datum: 22.7.1936. Poštovani Hafiz Salih ef. Službeni dio, Glasnik Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, VII/1939., br. 7., 299. 45 AJ, Fond: Ministarstvo pravde (MP), 63. vjersko odjeljenje – 134. Zapisnik sastavljen u Rijasetu dne 16. maja 1938. godine. 46 ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Molba Saliha Sivčevića da mu se dozvoli komisijski pregled. Tuzla, 29.IV.1942. 47 ATK, Salih Sivčević – Članci i dokumenti. Salih Sivčević – najava o nastupu šestomjesečnog odmora. Tuzla, 25. lipnja 1942. 43 44

BoŠnjaČka Pismohrana

245

Bilješke o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram-begovoj medresi u Tuzli

Hafiz Salih ef. Sivčević je umro 28. marta 1943. godine. Tim povodom predsjednik Ulema-medžlisa hafiz Ibrahim ef. Riđanović uputio je upravi medrese izraze sućuti u kojim je stajalo: “Povodom preselenja na ahiret upravitelja te medrese rahm. Hfz. Salih ef. Sivčevića, čije dokazane zasluge za Islamsku vjersku zajednicu, kao dugogodišnjeg muderisa i upravitelja te medrese, ovaj Ulema medžlis visoko cieni, upućujem vam u ime Ulema medžlisa kao i svoje izraze duboke sućuti, čineći ujedno dovu Svevišnjem Allahu dž.š. da rahmetliji podari mjesto u Džennetu.”48

Umjesto zaključka Težnje, ideali, nacionalni ponos, mit o prošlom kao paradigmi vrijednosti, nekritičko prihvatanje predaje – nerijetko predstavljaju podlogu projiciranom i imaginarnom gledanju na ličnosti iz minulih vremena kao simbole vrline, vrijednosti, ljudskosti, uspjeha, kao osobe koje mogu biti uzor i inspiracija te zavrjeđuju da budu ugrađene u kolektivno pamćenje i društvenu svijest dolazećih naraštaja. Tako se u različitim radovima u kojima su portretirani pojedini likovi iz prošlosti često previđalo da su posrijedi bili ljudi koji su se u obavljanju poslova od javnog značaja, najčešće kontinuirano, suočavali sa brojnim preprekama i nevoljama, ali i moralnim dilemama i izazovima njihovom personalnom dignitetu, na koje su odgovarali u skladu sa vlastitim načelima i ubjeđenjima, ali i okolnostima i uslovima historijske datosti i situacije. Doda li se tome učestalo zanemarivanje primarnih historijskih izvora, neophodnih za formiranje zaokružene i vjerodostojne slike o prošlosti, jasno je zašto su predstave o mnogim ličnostima više bile proizvod kolektivnih htijenja kasnijih generacija nego li stvarnih saznanja o njihovim prirodama, karakterima te učincima u oblastima u kojim su stvarali i djelovali. Smrću Sivčevića Behram-begova medresa u Tuzli, a i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, izgubili su zaslužnog i marljivog radnika, jednog od onih ljudi koji su uporno, strpljivo i dosljedno, bez velike pompe, vršili svoje dužnosti i borili se za ideje i vrijednosti u koje su vjerovali. Ali u Sivčeviću, sasvim sigurno, ne treba gledati reformatora u svjetlu djelatnosti bosanskomuslimanskih vjerskih i svjetovnih modernista za vrijeme monarhističke Jugoslavije; njegovi duhovni horizonti bili su, u biti, tradicionalistički, a njegovi nazori i pristupi, svojim porijeklom i usmjerenjem, kasnoosmanski. Međutim, u postojećem sistemu muslimanskog školstva u međuratnoj Bosni i Hercegovini Sivčević je demonstrirao vrlinu koja nije bila tako uobičajena kad su poslovi Islamske zajednice u pitanju – nepokolebljivost i upornost – da se od jedne lokalne medrese ograničenog prosvjetnog dometa načini respektabilna škola regionalnog značaja, koja bi muslimanima davala osposobljene vjerske učitelje, pedagoge i službenike drugih profila. U tom smislu se sa sigurnošću može zaključiti da je Behram-begova medresa u pretsocijalističkom razdoblju, neovisno o karakteru prosvjetne politike tadašnjeg rukovodstva Islamske zajednice, doista bila Sivčevićevo veliko i značajno životno djelo. ATK, BMT, kutija 1. Br. 54/43. Sarajevo, 3.IV.1943.

246

BoŠnjaČka Pismohrana

4 Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija Prof. dr. sc. Sead Berberović Amina Nanić, mag. iur. Dr. sc. Filip Škiljan Dr. sc. Ljiljana Dobrovšak Nemanja Relić, mag. polit. Dr. sc. Vlatka Dugački

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE Okrugli stol

“Položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija” PROGRAM 10:00 Otvaranje 10:15 – 11:40 1. Aleksandar Tolnauer: Položaj nacionalnih manjina ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 2. Bahrija Sejfić: Uloga Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u ostvarivanju prva nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj 3. Sead Berberović: Bošnjaci u Hrvatskoj – 22 godine kao manjina 4. Amina Nanić: Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj 11:40 – 12:00 PAUZA 12:00 – 13:20 1. Filip Škiljan: Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj – primjeri iz prakse 2. Ljiljana Dobrovšak: Manjinske udruge i udruženja na web stranicama 3. Nemanja Relić: Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja projekata nacionalnih manjina kroz EU fondove 4. Vlatka Dugački: Česi u Hrvatskoj XX-XXI. stoljeće - sličnosti i razlike 13:20 – 13:45 RASPRAVA

BoŠnjaČka Pismohrana

249

Okrugli stol

Predsjednik BNZH Sead Berberović otvara Okrugli stol

250

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Sead Berberović, Bahrija Sejfić, Aleksandar Tolnauer i Amina Nanić (s lijeva na desno)

Nemanja Relić, Filip Škiljan i Ljiljana Dobrovšak (s lijeva na desno) BoŠnjaČka Pismohrana

251

Okrugli stol

Aleksandar Tolnauer – predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

252

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Bahrija Sejfić – pomoćnica ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske

Amina Nanić BoŠnjaČka Pismohrana

253

Okrugli stol

Nemanja Relić i Filip Škiljan (s lijeva na desno)

Ljiljana Dobrovšak

254

BoŠnjaČka Pismohrana

Prof. dr. sc. Sead Berberović Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske

Bošnjaci u Hrvatskoj – 22 godine kao manjina

Osamostaljenjem Republike Hrvatske 1991. godine, Bošnjaci u Republici Hrvatskoj, kao i nekoliko drugih naroda koji su bili konstitutivni u republikama bivše zajedničke države (Albanci, Crnogorci, Makedonci, Slovenci i Srbi), postali su manjina, sa svojim specifičnim razvojnim putem. Osim što su u turbulentnim vremenima disolucije bivše države, tranzicije i rata postali nacionalna manjina u R Hrvatskoj, specifičnost položaja Bošnjaka je da su u jeku rata 1993. promijenili/vratili povijesno narodno ime Bošnjaci, umjesto ranijeg neodređenog i neprikladnog imena Muslimani, te da nisu imali svojih nacionalnih institucija. Pored toga, u tim godinama nismo mogli očekivati nikakvu pomoć u uspostavljanju svojih manjinskih organizacija iz matične države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su kroz proteklih 22 godine prolazili kroz razdoblja različita recepcije u većinskom hrvatskom stanovništvu: od euforičnog prijateljstva 1991. godine iz kojeg se očekivalo obostrano savezništvo u odupiranju agresivnom velikosrpskom nacionalizmu, preko najnepoželjnije manjine u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba 199394., ignorantskog i podcjenjivačkog odnosa nakon toga, do prihvaćanja kao ravnopravnih sugrađana u procesu koji je započet i traje, a uspješnost mu je uvjetovana normalizacijom odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te unutarnjim političkim okolnostima i odnosima u Bosni i Hercegovini. Ta promjena recepcije odslikavala se također u javnom diskursu. Bili smo prvo “cvijeće hrvatskog naroda” koje 1991. nije baš mirisalo kao 1941., pa smo postali balije i mudžahedini, pa muslimani, pa Bošnjaci-muslimani i konačno pravno i politički priznati kao Bošnjaci, što je višemanje postao općeprihvaćeni naziv u medijima i javnom prostoru. U razmatranju stanja bošnjačke nacionalne manjine u RH u protekle 22 godine, te predviđanja budućeg stanja obuhvatit ću nekoliko aspekata.

Demografski pokazatelji Prvo ću analizirati demografske pokazatelje budući su potencijali neke manjine bitno određeni brojem pripadnika. Usporedba posljednja 3 popisa stanovništva 1991., 2001. i 2011. može poslužiti za analize te procjenu budućih promjena u nacionalnom korpusu Bošnjaka u RH. U popisu 1991. godine bilo je 43.469 nacionalno izjašnjenih Muslimana. U popisu 2001. smo se prepolovili na 20.755 Bošnjaka i 19.677 Muslimana, a zbroj obje BoŠnjaČka Pismohrana

255

Bošnjaci u Hrvatskoj – 22 godine kao manjina

kategorije od 40.432 Bošnjaka i Muslimana nešto je manji od broja Muslimana u Popisu 1991. Premda Popis 2011. nije usporediv s Popisom 2001. i ranije popise zbog promjene metodologije, iz usporedbe se mogu pratiti trendovi. Osnovna karakteristika Popisa 2011. je da se smanjio ukupan broj stanovnika RH za 3,44 %. Od toga je broj Hrvata pao za 2,59 %, broj pripadnika nacionalnih manjina smanjio se za 0,8 % a broj “Ostalih” smanjio se za 36,52 %. Premda je promijenjena metodologija popisa i kvalifikacija “Ostalih” u Popisima 2001. i 2011., može se zaključiti da se dio građana, koji su 2001. razvrstani u kategoriju “Ostali”, u Popisu 2011. izjasnio kao Hrvati (kao posljedica asimilacije) a dio kao nacionalna manjina (kao posljedica pozitivnih trendova u odnosu prema nacionalnim manjinama). Za većinu nacionalnih manjina broj pripadnika se smanjio: velika smanjenja dogodila su se u brojnijim manjinama (kod Slovenaca za 20,16 %, kod Srba za 7,44 % odnosno u apsolutnom iznosu s 201.631 na 186.633) te kod tzv. “starih” nacionalnih manjina (Talijani za 9,31 %, Rusini za 17,16 %, Mađari za 15,35 %, Česi za 8,27 %). Osim demografskih djelovanja očito je prisutan i izrazit trend asimilacije. Broj pripadnika nacionalnih manjina porastao je kod Roma s 9.463 na 16.975 ili za 79,38 %, Bošnjaka s 20.755 na 31.479 ili za 51,67 % te Albanaca s 15.082 na 17.513 ili za 16,12 %. Kod ovih manjina je također, osim demografskih djelovanja, povećanju broja sigurno pridonijelo jačanje nacionalne svijesti i identiteta, poboljšanje odnosa prema manjinama, a kod Roma se može pripisati i uspješnoj realizaciji posebnog programa za Rome kojeg provodi Vlada RH. Porast je zabilježen još kod Slovaka za 0,87 % i Nijemaca za 2,17 %, no oni po brojnosti ne spadaju u najveće manjine. Prvi zaključak koji se nameće je da Bošnjaci, kao druga manjina po brojnosti, čine stabilnu, kompaktnu zajednicu, no on može lako zavarati. Treba naglasiti da su Bošnjaci izuzetno dobro integrirani u svim aspektima u hrvatskom društvu, čak i previše, što nas je činilo uvijek jako podložnima asimilaciji. Za vrijeme zajedničke države asimilacija se uspješno kompenzirala kontinuiranom migracijom iz Bosne i Hercegovine. Raspadom bivše države toga više nema, broj će nam varirati u skladu s općim demografskim promjenama i uz asimilaciju, koja se ne može spriječiti već samo ublažiti, ako se ovi trendovi nastave, prijeti nam, kao i većini manjina, u bližoj ili daljoj budućnosti, nestajanje kao kolektiviteta. Tome doprinosi i prenaglašavanje vjerskog u odnosu na nacionalni identitet, kako od bošnjačkih i islamskih institucija, tako i od dijela hrvatske javnosti, čime se relativizira bošnjački nacionalni identitet. To ide na ruku onim, još uvijek živim snagama iz prošlosti, koje ne priznaju bošnjačku nacionalnu posebnost, smatrajući je “komunističkom” izmišljotinom, te nas nastoje reducirati na vjersku skupinu bez zasebnog narodnog određenja. Dodatna opasnost za pojačanu asimilaciju Bošnjaka je u činjenici da u Hrvatskoj žive raspršeno u svim županijama. U 11 od 20 županija te Gradu Zagrebu živi većina Bošnjaka, 30.559 ili 97 % svih Bošnjaka u RH. U Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji živi približno 1/3 Bošnjaka, 1/3 je zajedno u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji i 1/3 u ostalim županijama. Procentni udio Bošnjaka u stanovništvu županije najveći je u Istarskoj županiji 2,95 %, zatim slijede Primorsko-goranska županija s 1,65 %, Dubrovačko-neretvanska županija s 1,61 %, Sisačko-moslavačka županija s 1,43 % i Grad Zagreb 1,03 %. 256

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Organiziranost S demokratskim promjenama počinje i stvaranje bošnjačkih nacionalnih organizacija. Prvo je 1990. godine, nakon osnivanja Stranke demokratske akcije u Sarajevu, osnovana i podružnica za Hrvatsku. Godine 1991. osnovano je KDBH “Preporod” a 1993. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske. To su bili počeci organiziranja bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj koja nije do tada, ni u Hrvatskoj a ni u Bosni i Hercegovini, imala nacionalnih institucija. Jedina organizacijska forma, bolje rečeno oblik okupljanja, bila je unutar Islamske vjerske zajednice, koja je pak po svom ustrojstvu višenacionalna i nadnacionalna. U Hrvatskoj su po završetku rata 1991-1995., tj. u posljednjih 16-ak godina, formirane brojne udruge bošnjačke nacionalne manjine: 11 županijskih organizacija BNZ, Udruga Bošnjaka branitelja domovinskog rata Hrvatske sa svojim ograncima, kulturnoumjetnička društva... Nema sredine sa značajnijim brojem Bošnjaka u kojoj ne postoji barem jedna bošnjačka udruga. Već treći mandat funkcioniraju vijeća i predstavnici u županijama, gradovima i općinama, koja Bošnjaci relativno dobro popunjavaju. Također, treći mandat Bošnjaci imaju u Saboru svoga zastupnika koji predstavlja još 4 tzv. “novonastale” manjine. Treba istaći da Bošnjaci nisu time dobili nikakvu posebnu privilegiju niti su njihovi zastupnici u Saboru uspjeli načiniti značajniji iskorak u jačanju i poboljšanju organizacijskih oblika, zastupljenosti u javnim i državnim tijelima, javnim poduzećima itd. Naravno, posebno pitanje za raspravu je da li su objektivno mogli i s kolikim dosegom u tome postići uspjeha, kao uostalom i drugi manjinski zastupnici, ali to zaslužuje raspravu na posebnom okruglom stolu. Analiziramo li sadašnje stanje, obzirom na sve izneseno, možemo biti zadovoljni s dostignutim stupnjem organiziranosti i prisutnosti u društvenom i političkom životu Hrvatske. Također, možemo biti zadovoljni našom sveukupnom aktivnošću, pokazanim interesom za organiziranje, razvijenom nacionalnom sviješću itd. Uz sve ove pozitivne ocjene možemo također konstatirati da se u svemu moglo i trebalo više i bolje napraviti. Nedostatna svijest o potrebi institucionalnog organiziranja, unutarnja previranja, podjele, prijepori i razdori, nepriznavanje tuđih rezultata rada, nepoštivanje i omalovažavanje autoriteta, sklonost kritizerstvu i nespremnost za konkretan angažman, manjak kulture dijaloga, nedovoljan stupanj povezanosti i suradnje te nezdrava konkurencija bošnjačkih asocijacija – sve su to slabosti koje smanjuju potencijale bošnjačke manjine, ali nisu posebna osobina samo Bošnjaka. Često se ističe da je osnovni uzrok slabosti u radu bošnjačkih asocijacija u nejedinstvu pa se onda plasira utopijska ideja jedinstva, koja je umotana u celofan spasonosnog lijeka, čime se prikriva namjera i želja za dominacijom i uspostavljanjem poslušničkih odnosa. Ta priča o nejedinstvu je vrlo opasna jer se može s punom odgovornošću potvrditi da svi Bošnjaci u Hrvatskoj kao i njihove asocijacije imaju čvrste, jedinstvene stavove o nekoliko temeljnih, bitnih vrijednosti: zaštita, razvijanje i promicanje etničkih i nacionalnih prava, njegovanje i promicanje kulture i jezika, razvijanje nacionalne samosvijesti i identiteta, podržavanje neovisne, suverene i jeBoŠnjaČka Pismohrana

257

Bošnjaci u Hrvatskoj – 22 godine kao manjina

dinstvene matične države Bosne i Hercegovine itd. Priča o uspostavljanju “jedinstva” nakon kojeg će nam sve biti bolje je podvala onih koji žele podrediti cijeli bošnjački korpus svojim partikularnim interesima, ugušiti pluralitet i slobodu djelovanja i reducirati unutarnje demokratske procese. Jedinstvo da – ali samo i isključivo u temeljnim vrijednostima i to nije upitno.

Koji su nam ciljevi i kako ih realizirati? Postavlja se pitanje imamo li razrađenu viziju ili djelujemo kaotično, prilagođavajući se trenutnim okolnostima? Znamo li što želimo i čemu težimo? Što predstavljamo kao nacionalna manjina danas u Hrvatskoj – sami sebi i u okruženju? Jesmo li svojim institucionalnim djelovanjem prodrli do naših ljudi, posebno mladih? Prepoznaju li oni u našim institucijama važan faktor za očuvanje svoga identiteta? Da li je Bošnjacima u Hrvatskoj uopće važno da očuvaju nacionalni identitet? Koje su nam institucije za ostvarenje tih ciljeva bitne? Kakva je uloga bošnjačkih političkih stranaka? Treba li nam politička zastupljenost i kako je možemo ostvariti? Posebno su aktualna pitanja vezana za promjene koje donosi ulazak Hrvatske u EU. Da li će se u bliskoj budućnosti, otvaranjem tržišta radne snage u EU, dogoditi ekonomska migracija Bošnjaka iz Hrvatske prema razvijenijim zemljama EU, izraženija nego kod hrvatskog stanovništva? Da li ćemo se jačanjem nacionalne svijesti i manjinskog identiteta uspjeti suprotstaviti asimilacijskim prijetnjama? Da li će mlade generacije, uključene u globalizacijske procese, uopće pridavati neki značaj nacionalnom određenju u svojim višeslojnim i višestrukim identitetnim odrednicama, karakterističnim za moderna društva? Što se tiče budućeg odnosa države prema manjinama, navest ću par osobnih procjena. Može se očekivati da će se nastaviti financiranje udruga nacionalnih manjina iz državnog proračuna koje su se afirmirale kao kvalitetni nositelji očuvanja manjinskog identiteta. Vjerojatno će se njihovo financiranje iz proračuna postupno reducirati a udruge će se usmjeravati na samofinanciranje preko članarina i donacija, te na europske fondove. Nadalje, u okviru usklađivanja sa pravnim stečevinama EU i analizom 10-togodišnjeg iskustva u provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, vjerojatno će se pokazati potreba da se redefiniraju i dijelom reduciraju prava na zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te prava na sudjelovanje u upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, što će ići u smjeru povećanja efikasnosti tih prava, a ne smanjenja prava koja su od presudnog značaja za očuvanje manjinskih identiteta. To su sve pitanja na koja treba, staloženo i promišljeno, svakodnevno tražiti odgovore, jer određuju sudbinu ne samo Bošnjaka, već i ostalih nacionalnih manjina u RH. Nadamo se da ćemo ovim okruglim stolom potaknuti raspravu o njima i polučiti barem početna rješenja i odgovore.

258

BoŠnjaČka Pismohrana

Amina Nanić, mag. iur. KDBH “Preporod”

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

Sadržaj 1. PRAVNI OKVIR ZAŠTITE NACIONALNIH MANJINA U HRVATSKOJ 2. RAZDOBLJA USTAVNOPRAVNE ZAŠTITE NACIONALNIH MANJINA 2.1. Prvo razdoblje: Ustavna rješenja 1963./1974 2.2. Drugo razdoblje: Ustav 1990. i izborno zakonodavstvo 1992 2.2.1. Novi ustav sa starim terminima 2.2.2. Neovisnost Republike Hrvatske 2.3. Treće razdoblje: Izmjene i dopune Ustava 1997. 2.4. Četvrto razdoblje: Promjene Ustava 2000. 2.5. Peto razdoblje: Od nabrajanja manjina 2000. preko definiranja 2002. do izjednačavanja 2003. 2.6. Šesto razdoblje: Promjene Ustava 2010. 3. USTAVNI ZAKON JE ZAPRAVO ORGANSKI 4. PRAVA I SLOBODE IZ USTAVNOG ZAKONA 4.1. Službena uporaba manjinskog jezika i pisma 4.1.1. Referendum za promjenu UZPNM 4.1.2. Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina 4.1.3. Uporaba manjinskog jezika i pisma u pravosuđu 4.1.4. Osobne iskaznice na jeziku i pismu nacionalnih manjina 4.2. Upravna i pravosudna zastupljenost manjina 4.2.1. Tijela državne uprave 4.2.2. Tijela uprave jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave 4.2.3. Pravosudna tijela 5. ZAKLJUČNE OPASKE 6. BILJEŠKE BoŠnjaČka Pismohrana

259

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

1. Pravni okvir zaštite nacionalnih manjina u Hrvatskoj Zaštita nacionalnih manjina unutar hrvatskog pravnog poretka ostvaruje se, prije svega, kroz odredbe Ustava Republike Hrvatske1 koji, osim na razini opće zaštite ljudskih prava, prava nacionalnih manjina štiti i izričitim odredbama. U hijerarhiji pravnih propisa prvi do Ustava je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina2, a potom slijede dva zakona koja reguliraju specifična područja manjinske zaštite, Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj3 te Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.4 Postoje i drugi zakoni koji u dijelu svojih odredbi uređuju način ostvarivanja pojedinih specifičnih manjinskih prava, kao što su prava na participaciju u Hrvatskom Saboru5, 6 i prava na participaciju u tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (dalje: jedinica samouprave),7, 8 prava na pristup medijima9, 10, 11 i druga prava. Za istaknuti je kako je prilikom provedbe važećih propisa usvojen i određen broj podzakonskih akata.12, 13, 14, 15, 16… Kako bi se upotpunio pravni okvir zaštite prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, navedenim propisima nacionalnog zakonodavstva valja pridodati i relevantne međunarodne ugovore kojih je Republika Hrvatska stranka.17, 18, 19, 20, 21, 22, 23… Republika Hrvatska do sada je potpisala bilateralne sporazume o zaštiti prava manjina s Mađarskom,24 Italijom,25 Makedonijom,26 Crnom Gorom27 i Srbijom28 (koja je razdruživanjem priznala pravno sljedništvo potpisanog Sporazuma sa Srbijom i Crnom Gorom 2004. godine). Republika Hrvatska je pravnim sljedništvom s Austrijom preuzela Državni ugovor iz 1955. godine, koji jamči određena manjinska prava Hrvatima.29 Za praćenje provedbe sklopljenih sporazuma i predlaganje odgovarajućih preporuka vladama država potpisnica ustrojeni su međuvladini mješoviti odbori s Mađarskom, Makedonijom i Srbijom, koji se naizmjenično održavaju jednom godišnje te razmatraju aktualna pitanja od interesa za nacionalne manjine u Hrvatskoj i hrvatske nacionalne manjine u navedenim državama.

2. Razdoblja ustavnopravne zaštite nacionalnih manjina Analizom odgovarajućih normativnih rješenja možemo izdvojiti sedam razdoblja: (i) prvo razdoblje 1963./1974.–1990. godine kao razdoblje zaštite samo sedam “naroda” i “narodnosti” (Srbi, Mađari, Česi, Talijani, Slovaci, Rusini i Ukrajinci); (ii) drugo razdoblje 1990./1992.–1997. godine kao razdoblje u kojem je izbornim zakonima iz 1992. jamčena posebna pravna zaštita pripadnicima samo devet manjina, koje su prava stekli već u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (sedam bivših “naroda” i “narodnosti” enumerirano je u preambuli Ustava 1990.) ili Kraljevini Jugoslaviji (austrijska i njemačka manjina dodane su u izborno 260

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

zakonodavstvo 1992.), neovisno o tome što je preambula deklarativno štitila Židove i nekadašnje “narode”: “Muslimane” i Slovence; (iii) treće razdoblje 1997.–2000. godine kao razdoblje konstitucionalizacije “autohtonosti”, izbacivanja “Muslimana” i Slovenaca iz preambule te faktičnog priznanja samo deset “autohtonih” manjina (devet “starih” manjina priznatih u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i Kraljevini Jugoslaviji te židovske manjine kao desete, koja je nastavila svoje postojanje u preambuli, ali po prvi put i spomenuta u izbornom zakonodavstvu iz 1999.); (iv) četvrto razdoblje 2000.–2002. godine kao razdoblje nastavka korištenja pojma “autohtonosti” kako bi se zadržao status quo (promjene Ustava) i proširenje zaštite na dvadeset i dvije manjine (promjene Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina (dalje: UZLJP30); (v) peto razdoblje 2002./2003.–2010. godine kao razdoblje definiranja nacionalne manjine (novi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (dalje: UZPNM iz 2002.) te potpunog izjednačavanja svih manjina (izborno zakonodavstvo 2003.); (vi) šesto razdoblje 2010./2011. godine kao razdoblje konačnog ukidanja pojma “autohtonosti” i vraćanja Bošnjaka i Slovenaca u preambulu na način da su nabrojane sve dvadeset i dvije manjine (promjene Ustava).

USRH,’74. *7

URH, ’90. *8

Izb.z, ’92. *9 (7+2) URH, ’97. *9+1

Srbi (narod)

→

→A

Česi (narodnost)

→

→U

Mađari

→

→T

Talijani

→

→O

Slovaci

→

→H

Rusini

→T

Ukrajinci

→O

“Muslimani” Muslimani”

Slovenci

Židovi

Austrijanci *KJ

Austrijanci

→N

Nijemci *KrljJU *KrljJU

Nijemci

→E

Židovi

BoŠnjaČka Pismohrana

261

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

IiD UZLJP, ’00. *22

UZPNM, ’02. *definicija

Izb.z, ’03. *jednakost

Promjene URH, ’10. *9+1

Priznavanje svih objektivno postojećih manjinskih zajednica:

Umjesto nabrajanja – definicija: Nespretno učinjena razlika između 10 „autohtonih“ (URH ’97.) te 12 „tradicionalno nastanjenih“/ alohtonih manjina (UZPNM ’02.)

12 manjina, koje nisu navedene u preambuli ’97., uvršteno je u izborni zakon iz ’03.

-konačno ukidanje pojma „autohtonosti“

“Albanaca, Austrijanca, Bošnjaka, Bugara, Crnogoraca, Čeha, Mađara, Makedonaca, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumunja, Rusa, Rusina, Slovaka, Slovenaca, Srba, Talijana, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha, Židova i drugih (…)“

Od tada više nisu postojale razlike u pravima između 22 manjine.

-dopunjavanje preambule URH s 12 do tada “izostavljenih” manjina (vraćanje Bošnjaka i Slovenaca u preambulu)

2.1. Prvo razdoblje: Ustavna rješenja 1963./1974. Odluka Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije o izgradnji nove države na federativnom principu iz 1943. godine, Deklaracija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske iz 1944. godine i Ustav Federativne narodne republike Jugoslavije iz 1946. godine koriste pojam “nacionalna manjina”.31 Međutim, Ustav SFRJ iz 1963. godine uveo je, a Ustav SFRJ iz 1974. godine zadržao u uporabi, pojmove “narod” i “narodnost”, umjesto pojma “nacionalna manjina”. Pojam “naroda” označavao je slavenske nacije koje su imale samo Jugoslaviju kao matičnu državu (Srbi, Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Hrvati i “Muslimani”), dok su se pod pojmom “narodnosti” podrazumijevale nacionalne manjine koje su živjele u bivšoj Jugoslaviji, ali su imale neku drugu matičnu državu. Uvođenje neologizma “narodnost” bilo je opravdavano društvenom i političkom afirmacijom osobe “bez psiholoških i eventualno drugih opterećenja koja proizlaze iz osjećaja i pozicije manjine”.32 Iako je ustavni sustav SFRJ naizgled osiguravao jednakost između većine (“narodi”) i manjina (“narodnosti”), isto nije činio u odnosu na sve manjine. Naime, u demografskim statistikama jedan rodni pojam “manjina” dijelio se na tri vrste: “narodnosti SFRJ” (npr. Česi, Mađari, Rusini, Slovaci, Talijani, Ukrajinci), “ostale narodnosti” (npr. Bugari, Grci, Poljaci, Rumunji, Rusi, Vlasi, Turci) i “etničke skupine” (npr. Romi).33 262

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Kriteriji za spomenutu podjelu nisu bili jasni, iako su najbrojnije manjine pripadale prvoj skupini. Tako su, primjerice, talijanska i vlaška manjina 1971. godine imale gotovo jednak broj pripadnika (22.000), ali je talijanska pripadala “narodnostima”, a vlaška “ostalim narodnostima”. Još drastičniji je primjer klasifikacija pripadnika slovačke i romske manjine. Iako su obje manjine bile otprilike iste brojnosti (80.000), Slovaci su bili smatrani “narodnostima SFRJ”, a Romi “etničkom skupinom”.34 Ustav svake od republika SFRJ precizirao je obuhvat pojma “naroda” i “narodnosti” na vlastitom teritoriju. Tako je Socijalistička Republika Hrvatska definirana kao “nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive” (čl. 1., st. 2. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske).35 Ravnopravnost svih “naroda” i “narodnosti” koji žive u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj proklamirana je za ukupno sedam manjina: Srbe, Mađare, Čehe, Talijane, Slovake, Rusine, Ukrajince te druge “narode” i “narodnosti” (čl. 137., st. 1. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske).36 Bitno je istaknuti da Albanci, Austrijanci, Nijemci i Židovi nisu imali status “narodnosti” u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Naime, austrijska i njemačka manjina uživale su poseban položaj u Kraljevini Jugoslaviji, gdje su imale prava na škole na materinjem jeziku i svoje kulturne institucije, ali su poseban status izgubile poslije 1945. godine zbog iskustava južnoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu i prevladavajuće negativne percepcije navedenih naroda kao neprijateljskih.37 Dakle, od svih ostalih “naroda” SFRJ, jedino je srpski izričito spomenut u uvodnom članku Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, uz hrvatski narod. Razloge takvog posebnog ustavnog položaja nalazimo u značajnom broju pripadnika srpske manjine u ukupnoj populaciji Hrvatske (14,2 %), utjecaju na hrvatsku povijest, doprinosu u antifašističkoj borbi te općenito njihovoj dominantnoj ulozi u Jugoslaviji.38 No, ustavni položaj srpske manjine nije imao nikakve pravne konsekvence: “narodnosti” koje su spomenute u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske (Mađari, Česi, Talijani, Slovaci, Rusini i Ukrajinci) imale su organizirano obrazovanje na materinjem jeziku.39 Za Srbe je, međutim, vrijedila odredba da je u javnoj uporabi “hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski” (čl. 138., st. 1. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske).40 Jedna od bitnih odrednica ostvarivanja ravnopravnosti nacionalnih manjina bilo je njihovo razmjerno sudjelovanje u predstavničkim tijelima i državnoj upravi na svim razinama. Tako su “narodnosti” imale mogućnost političke zastupljenosti kroz tzv. partijske ključeve, isto kao i konstitutivni “narodi”, uz ograničenja koja proizlaze iz prirode jednostranačkog sustava.41 2.2. Drugo razdoblje: Ustav 1990. i izborno zakonodavstvo 1992. Nakon donošenja Odluke o održavanju slobodnih višestranačkih izbora (krajem prosinca 1989. godine) te pobjede Hrvatske demokratske zajednice (početkom 1990. godine), šest jugoslavenskih republika počelo je pregovarati o budućoj strukturi Jugoslavije. BoŠnjaČka Pismohrana

263

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

Srbija, ojačana pučevima novopostavljenim vodstvima Crne Gore, Vojvodine i Kosova, tražila je unitarizaciju Srbije i Jugoslavije, dok su Makedonija te Bosna i Hercegovina nudile blažu, odnosno uvjetovanu, varijantu konfederacije imajući u vidu političku nespremnost srpskog naroda na samostalnost republika kao i njegovu dominantnu poziciju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Hrvatska i Slovenija zalagale su se za konfederaciju,42 a tome se opirala srpska manjina u Hrvatskoj, uz podršku beogradskog režima. Hrvatske vlasti pokušavale su uvjeriti Srbe da hrvatsko ostvarenje prava na samoodređenje neće ugroziti njihovo postojanje i razvoj. Sabor Republike Hrvatske usvojio je Rezoluciju o zaštiti ustavnog i demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Hrvatskoj.43 Usprkos tome, hrvatske su vlasti gubile kontrolu nad dijelovima Hrvatske koje je pretežito naseljavala srpska manjina. Takav otpor nije pomagala samo Republika Srbija i njene paravojne trupe, već i Jugoslavenska narodna armija.44 2.2.1. Novi ustav sa starim terminima Željenu preobrazbu u demokratsku državu organiziranu na temelju načela diobe vlasti Hrvatska je mogla ostvariti samo donošenjem novog Ustava. No, odredbe o položaju manjina morala je formulirati u skladu s činjenicom da je tada još uvijek bila federalna jedinica SFRJ. Stoga su rješenja koja je sadržavao prvi Ustav iz 1990. godine (dalje: Ustav 1990.)45 bila tek prvi korak u procesu potrebnog sadržajnog i terminološkog usklađivanja sa stvarnim stanjem. Ustavotvorac je upotrijebio jugoslavenski pojam “narod” kako bi utvrdio ravnopravnost pripadnika “svih naroda i manjina” (čl. 15., st. 1. Ustava 1990.). Njima se jamčila sloboda izražavanja “narodnosne pripadnosti”, uz ranije institute iz važećeg Ustava: slobodu služenja svojim jezikom i pismom te kulturnu autonomiju (čl. 15., st. 2. Ustava 1990.). Jasnijim određenjem obuhvata potonjeg kolektivnog manjinskog prava zakonodavac se nije očitovao, pa se iz skupine odnosnih odredbi nije moglo razlučiti što je ono obuhvaćalo. Ustavna odredba o uporabi jezika i pisma davala je mogućnost uvođenja drugog jezika te ćiriličnog ili kojeg drugog pisma pod uvjetima propisanima zakonom, i to u lokalnim jedinicama (čl. 12., st. 2. Ustava 1990.). Još je tada bilo propisano da nacionalno podrijetlo ne smije biti razlogom nejednakosti niti “u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike” (čl. 17., st. 3. Ustava 1990.). Članak o pravima osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika u slučaju sumnje ili optužbe zbog kaznenog djela (čl. 29. Ustava 1990.) nije sadržavao jezična jamstva koja su inkorporirana u odnosni članak današnjeg Ustava. Pri kraju preambule Ustava istaknuto je da se Republika Hrvatska “ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njeni državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narod264

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

nosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama Ujedinjenih naroda i zemalja slobodnoga svijeta”.46 Bitno je primijetiti da je definicija Hrvatske kao “nacionalne države hrvatskog naroda” potpuno identična s Ustavom Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. godine. Daljnje korištenje terminologije iz bivše države vidljivo je po kontinuiranoj uporabi pojma “narod”. Uz dvije navedene sličnosti, dvije značajne sadržajne razlike u odnosu na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske navodimo u nastavku teksta. Prva razlika može se iščitati iz same definicije države, u kojoj je izostao dio iz Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, a ta je da je Republika Hrvatska država također i “srpskog naroda u Hrvatskoj”. Tako Srbi više nisu izričito spomenuti u uvodnom članku ustava, već su kategorizirani kao “pripadnici” srpskog naroda koji su “državljani” Republike Hrvatske, kao i drugi “narodi” i manjine. Iskazano nezadovoljstvo srpske manjine u Hrvatskoj po tom pitanju nije imalo pravne osnove, budući da je Hrvatska određena kao država i srpskog naroda u Hrvatskoj tek Ustavom iz 1974. godine, a što se može shvaćati “ustavnom naknadom” za značajno povišenje stupnja suverenosti republika do mjere koja je omogućila kasnije priznanje neovisnosti. Profesor Vukas istaknuo je da Ustav iz 1963. godine nije spominjao srpsku manjinu, kao niti ozbiljniji stupanj suverenosti republika.A Nepobitna je i činjenica (o kojoj smo pisali supra, u poglavlju 2.1.) da ustavni položaj srpske manjine iz 1974. godine nije rezultirao nikakvim posebnim pravima u odnosu na ona koja su imali pripadnici “narodnosti”. Druga razlika u odnosu na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske korištenje je pojma “manjina”, a ne “narodnost”, što je u skladu s terminologijom međunarodnog prava. Budući da “manjine” nisu imale predznak nacionalnih, etničkih ili autohtonih, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari i Židovi izričito su spomenuti u preambuli, a samo je naznačeno da postoje i “pripadnici drugih manjina” koji su državljani Hrvatske.47 Neki autori smatraju da su Srbi, “Muslimani” i Slovenci, nekadašnji “narodi”, stjecali status nacionalnih manjina u Hrvatskoj ako su živjeli izvan područja “novonastalih državnih cjelina svojih nacionalnih zajednica”, a nisu se uključivali u “homogenizirajuće” migracijske tijekove prema svojim državama maticama.48 Crnogorci i Makedonci nisu bili izrijekom navedeni u novom Ustavu Republike Hrvatske vjerojatno radi njihove malobrojnosti i činjenice da nisu bili spomenuti ni u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske, iako su također činili “narode” SFRJ. Valja naglasiti da je u preambuli također izostalo navođenje Austrijanaca i Nijemaca, Rusa i Ukrajinaca. Njih su, pak, enumerirali Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske (dalje: ZIZ 1992.)49 i Zakon o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske doneseni 1992., koji su prihvatili sustav posebnih izbornih jedinica i kreirali posebne jedinice za ukupno osam manjina: pri Ustav Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. godine definirao je Hrvatsku bez spominjanja srpske manjine, kao “državu socijalističke demokratske zajednice hrvatskog naroda” (čl. 1., st. 1. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske 1963., citirano prema: Vukas, B., The Legal Status of Minorites in Croatia, u: Trifunovska, S. (ur.), Minorities in Europe: Croatia, Estonia and Slovakia, T. M. C. Asser Press, 1999., str. 43.).

BoŠnjaČka Pismohrana

265

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

padnike talijanske, mađarske, češke, slovačke, rusinske, ukrajinske, austrijske i njemačke manjine (čl. 10., st. 2. i čl. 23., st. 3. ZIZ 1992.; čl. 2., st. 4. i čl. 5. Zakon o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske50). Međutim, oba su zakona potpuno zanemarila tri već konstitucionalizirane manjine: “Muslimane”, Slovence i Židove (sic!). Držimo da se izborna diskriminacija pojedinih manjina temelji na enumeraciji redoslijeda kojim je pravni poredak Republike Hrvatske već priznao stečena prava “prenesena” iz Kraljevine Jugoslavije ili Socijalističke Republike Hrvatske. Podsjetimo, Kraljevina Jugoslavija štitila je određena prava austrijske i njemačke manjine, a Socijalistička Republika Hrvatska mađarske, češke, talijanske, slovačke, rusinske i ukrajinske. Znači, UZLJP, donesen 1991. godine predviđao je pet posebnih saborskih zastupnika iz reda manjina “čiji je udio u stanovništvu Republike Hrvatske manji od 8%”,51 a što je uvjet koji su zadovoljavali (i) “Muslimani”, Slovenci i Židovi, kao manjine nabrojane u preambuli, ali nepostojeće u izbornim zakonima te (ii) pripadnici još osam manjina koje su 1992. godine priznate izbornim zakonodavstvom. Znanstvenica Horvat Vuković s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu konstatirala je da su izborni zakoni, ignorirajući odredbe Ustava i Ustavnog zakona, “zacementirali” doseg pojma “manjina” u tom razdoblju samo na one manjine koje su nabrojane u izbornim zakonodavstvu.52 2.2.2. Neovisnost Republike Hrvatske Hrvatska je Vlada 19. svibnja 1991. godine provela referendum na kojem je oko 93% stanovnika glasalo za neovisnu hrvatsku državu. Mjesec dana nakon referenduma, a na temelju njegovih rezultata, Sabor je donio tri iznimno značajne odluke: Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske,53 Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske54 te Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.55 U Deklaraciji, usvojenoj 25. lipnja 1991. godine Hrvatska jamči “Srbima u Hrvatskoj i svim nacionalnim manjinama koje žive na njezinu tlu poštivanje svih ljudskih i građanskih prava, a osobito slobodu izražavanja i njegovanja nacionalnog jezika i kulture, kao i političkog organiziranja” (dio III., st. 1. Deklaracije). Povelja o pravima Srba imala je ulogu umiriti njihovo političko nezadovoljstvo te pokazati svim jugoslavenskim republikama i međunarodnoj zajednici dobre namjere hrvatske vlade.56 Zato je izraženo uvjerenje da je “pravedno rješenje pitanja Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj jedan od važnih čimbenika demokracije, stabilnosti, mira i gospodarskog napretka, kao i suradnje s drugim demokratskim državama” (čl. I. Povelje). Bitno je uočiti da terminologija Povelje ne prati onu Deklaracije i Ustava Republike Hrvatske, već Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. godine. Jedina razlika je što su manjine nazvane “nacionalnostima”, umjesto jugoslavenskog pojma “narodnosti”. Naglašeno je da su “sve nacionalnosti pravno zaštićene od 266

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

svake djelatnosti koja može ugroziti njihovo postojanje te da imaju pravo na poštovanje, samoočuvanje, kulturnu autonomiju” (čl. IV. Povelje) te gospodarski i društveni razvitak (čl. V. Povelje). Srbima i drugim manjinama obećano je pravo razmjernog sudjelovanja u tijelima lokalne samouprave i tijelima državne vlasti, pravo obraćanja međunarodnim institucijama kao i mogućnost osnivanja organizacija koje bi ih zastupale unutar države i na međunarodnoj razini (čl. V. Povelje). Međutim, manjinska prava i međunarodna suradnja ne dozvoljavaju “niti jednu aktivnost koja je suprotna načelima međunarodnog prava, osobito suverenosti, teritorijalne cjelovitosti i političke samostalnosti Republike Hrvatske” (čl. III. Povelje). Na prijedlog Europske zajednice, 7. srpnja 1991. godine prihvaćen je tzv. Brijunskom deklaracijom “moratorij”, to jest, odgoda svih daljnjih postupaka i akata na rok od tri mjeseca. No, umjesto mirnog razdruživanja jugoslavenske federacije uslijedila je ratna agresija beogradskog režima.57 Istekom roka “moratorija” Sabor Republike Hrvatske je 8. listopada 1991. godine, na sjednici održanoj u tajnosti zbog opasnosti od zračnog napada, usvojio Odluku o raskidanju svih državno-pravnih sveza sa SFRJ.58 Time je, s gledišta hrvatskog ustavnog prava, nastupilo odcjepljenje od SFRJ, tj. skoro godinu dana nakon donošenja prvog hrvatskog Ustava. 2.3. Treće razdoblje: Izmjene i dopune Ustava 1997. Promjene Ustava iz 1997. godine posljedice su hrvatskog stjecanja neovisnosti, pa su u usporedbi s promatranim ustavnim rješenjima iz 1991. godine uočljive određene razlike. Prva nova formulacija je logička i terminološka odijeljenost pojma “hrvatski narod” od pojma “pripadnika autohtonih nacionalnih manjina”.59 Naime, izostavljen je pojam “narod”, termin koji se koristio za označavanje slavenskih nacija kojima je matična država bila Jugoslavija. Isti je pojam također bio izbrisan iz članka 15. Ustava, koji je od tada jamčio ravnopravnost (čl. 15., st. 1. Ustava 1997.), slobodu izražavanja “narodnosne pripadnosti”, slobodno služenje svojim jezikom i pismom te kulturnu autonomiju (čl. 15., st. 2. Ustava 1997.) “pripadnicima svih nacionalnih manjina”. Međutim, proces standardiziranja terminologije time nije okončan. Naime, i dalje se u kontekstu slobode izražavanja spominjala “narodnosna” pripadnost (čl. 15., st. 2. Ustava 1997.). Ako se takva pripadnost i mogla tumačiti kao generički pojam, ista je unosila dileme o njezinom stvarnom značenju. Drugo novo rješenje je izmjena popisa manjina koje se u Izvorišnim osnovama izrijekom nabrajaju na način da je konstitucionalizirano upravo devet izbornim zakonima “privilegiranih” manjina (Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini), kojima je pridodana i židovska manjina, nepostojeća kategorija u izbornom zakonodavstvu.60 Očito je da je Hrvatska, ne želeći devedesetih godina prošlog stoljeća proširivati “naslijeđene” obveze zaštite nacionalnih maBoŠnjaČka Pismohrana

267

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

njina, “stare” manjine jednostavno podvela pod skupni pojam “autohtonih”, želeći kroz lingvistički manevar iznijeti politički odabir.61 Analizom smo utvrdili kako su, osim Srba, “zaboravljeni” svi konstitutivni “narodi” koje je Hrvatska “naslijedila” od SFRJ: Slovenci, “Muslimani” (tada već i službeno nazvani Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i drugdje), Crnogorci i Makedonci. Međutim, iz Izvorišnih osnova Ustava bili su izbačeni samo Bošnjaci kao druga i Slovenci kao treća po brojnosti nacionalna manjina, budući da drugi “narodi” nisu ni bili spomenuti u Ustavu iz 1990. godine. Brojnost nacionalne manjine niti vremenska dimenzija njezine prisutnosti nisu, dakle, bili presudni za ovakvo rješenje. Naime, Bošnjaci i Slovenci su stoljećima živjeli u Hrvatskoj – za razliku od spomenutih Rusina, koji na tlu Hrvatske obitavaju od 1917. godine, odnosno od Oktobarske revolucije, a imaju puno više pripadnika – za razliku od drugih spomenutih manjina: Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, itd. Usprkos nedostatku objektivnih kriterija za ovakvu klasifikaciju, Izvorišne osnove se nisu mijenjale do 2010. godine. Činjenica izbacivanja iz Ustava slovenske i bošnjačke manjine nikada nije službeno objašnjena, osim izjave tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana da se ovim promjenama “rješavamo naplavina prošlosti”.62 Potvrdu da je to svjesno učinjeno nalazimo i u uvođenju ustavne zabrane pokretanja postupka “udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku” (čl. 142. (tadašnji čl. 135.), st. 2. Ustava). Činom izbacivanja Bošnjaka iz Ustava i kasnijom izbornom geometrijom poljuljani su temelji samoodređenja Bošnjaka kao manjine, prava na čuvanje i njegovanje vlastitog imena i posebnosti identiteta. Navedeni postupak predstavljao je pritisak i opresiju na manjinsku populaciju, a moguće i svojevrsno institucijsko nasilje u vidu državnih politika spram Bošnjaka u Hrvatskoj, koji su time “kažnjeni” kao žrtve hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini 1992.-1994. godine.63 Treća novost zamjena je pojma “manjine” s pojmom “autohtone nacionalne manjine”.64 Dok je pridjev “nacionalna” u skladu s europskom terminologijom, uporaba pridjeva “autohtona” bila je iznenađujuća. Prije 1997. godine pojam “autohton” se pojavio samo u UZLJP iz 1991. godine, a jamčio je posebno obrazovanje na materinskom jeziku za ona naselja “iz kojih je u drugom svjetskom ratu i poslije drugog svjetskog rata autohtono stanovništvo ostalih etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina bilo protjerano u matične zemlje ili se vodila politika iseljavanja u matične zemlje” (čl. 15., st. 3. UZLJP 1991.).65 Čini se da je smisao članka usmjeren na njemačku i austrijsku manjinu, a ne i na progone i iseljavanja Srba, Židova ili Roma koje je provodila fašistička NDH. Izmjene i dopune UZLJP iz 1992. godine jamče tim autohtonim zajednicama određena kolektivna prava “neovisno na postotak koji te etničke i nacionalne zajednice ili manjine imaju u stanovništvu na tom području” (čl. 15., st. 4. UZLJP 1992.)66 do ponovne uspostave njihovih organizacija (čl. 15., st. 5. UZLJP 1992.). 268

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Znači, niti jednim pojmom nije bilo razjašnjeno što atribut “autohtonosti” formalnopravno predstavlja. S tim u vezi, pokušalo se objasniti kako je Ustav pod time podrazumijevao “one nacionalne manjine koje su na tlu suvremene hrvatske države bile nastanjene prije 20. stoljeća”.67 No, zašto se onda među “autohtonim” manjinama nije našla romska koja sudbinu hrvatskog naroda dijeli barem od 15. stoljeća? Odgovor je, na žalost, jednostavan. Eksplicitno neuvrštavanje pojedinih manjina koje udovoljavaju zahtjevu autohtonosti, a pri tom su i mnogobrojnije od onih koje su našle svoje mjesto u Ustavu, potvrda je njihove faktične isključenosti iz hrvatskog društva. Prigovor selektivnom pristupu kod nabrajanja autohtonih nacionalnih manjina dao je i Savjetodavni odbor nadležan za razmatranje izvješća o implementaciji Okvirne konvencije u Republici Hrvatskoj, koji je u oba svoja mišljenja o Hrvatskoj izrazio nezadovoljstvo što se na listi “autohtonih” nacionalnih manjina nisu našli i Bošnjaci, Slovenci te Romi.68 2.4. Četvrto razdoblje: Promjene Ustava 2000. Rezultatima izbora 2000. godine smijenjene su s vlasti konzervativne političke strukture te se temeljni pristup pravima manjina u Hrvatskoj počeo razlikovati od dotadašnjih stajališta. Tako je načelo da manjinska pitanja treba rješavati organskim zakonima i njima povezanim provedbenim propisima pretočeno i u konkretnu ustavnu odredbu: “Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona” (čl. 15., st. 2., a prema postupku propisanom u čl. 83. Ustava iz 2000.).69 Promjenama Ustava usklađena je terminologija u kontekstu slobode izražavanja, pa je termin “narodnosna pripadnost” konačno zamijenjen primjerenim pojmom “nacionalne pripadnosti” (u dotadašnjem stavku 2., koji je postao stavak 4. članka 15. Ustava 2000.), dok su utvrđenja u pogledu korištenja jezika i pisma te kulturne autonomije ostala neizmijenjena. Tom prilikom nadopunjen je i članak o pravima osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela, unošenjem odredbe o njihovim jezičnim pravima.70 Novelirani članak 15., stavak 3. Ustava iz 2000. naznačio je mogućnost uvođenja posebnog prava pripadnika nacionalnih manjina na izbor političkih zastupnika u Hrvatski sabor.71 Unosom takvog rješenja nacionalnim manjinama se na ustavnopravnoj razini formalno priznaje, uz opće i jednako biračko pravo, još i posebno i nejednako manjinsko biračko pravo. U Rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USUD) br. U-I-732/1998. od 12. travnja 2001. koje je uslijedilo odmah nakon Promjena Ustava 2000., posebno je apostrofirano kako “primjena načela jednakosti ne omogućuje uvijek dovoljnu zaštitu manjinskih skupina. Kad bi se neposredno primjenjivalo samo načelo jednakosti (iz čl. 14., st. 2. Ustava, op. a.), (…) zanemarile bi se posebne značajke i specifični interesi manjinskih nacionalnih i etničkih zajednica u društvu, što bi u određenim slučajevima moglo dovesti do njihove diskriminacije”.72 Nemoguće je izbjeći BoŠnjaČka Pismohrana

269

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

dojam da je cjelokupna suština i smisao manjinske zaštite sublimirana u ovom shvaćanju. USUD je na nedvojben način razjasnio i cjelokupni model te očitovani pristup ustavotvorca, zaključujući kako se zbog toga “isključivo pojedinačna zaštita, ograničena na zaštitu klasičnih temeljnih prava pojedinaca, više ne smatra dovoljnom”.73 Sukladno tome, primjena načela pozitivne diskriminacije, sadržana u članku 15., stavku 3. Ustava, ukazuje na odmak od strogo pojedinačne koncepcije zaštite pripadnika manjina u hrvatskom društvu, odnosno na prihvaćanje ustavnopravne koncepcije manjinskih prava kao kolektivnih prava manjinskih zajednica. Prema shvaćanju USUD-a “propisivanje razmjernog sudjelovanja pripadnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u predstavničkim i drugim tijelima državne vlasti, odnosno zakonsko određivanje broja pripadnika nacionalnih i etničkih zajednica ili manjina u predstavničkom tijelu države, nije u nesuglasnosti s Ustavom, jer se čl. 15., st. 3. izrijekom propisuje ustavnopravna mogućnost da se pripadnicima nacionalnih manjina, uz opće biračko pravo zajamčeno čl. 45., st. 1. Ustava, osigura i posebno pravo na izbor njihovih zastupnika u Hrvatski sabor”.74 Konačno, nije u nesuglasnosti s ustavnim odredbama ni zakonsko ustanovljavanje razlike između pripadnika nacionalnih manjina koje sudjeluju u stanovništvu Republike Hrvatske s više od 8% i onih čiji je udio u stanovništvu manji od 8%. Zakonski propisi koji uzimaju u obzir specifične uvjete pripadnika nacionalnih manjina “ne smatraju se činom diskriminacije niti u odnosu između većinskog stanovništva i etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, s jedne strane, niti u međusobnom odnosu tih zajednica ili manjina, s druge strane.”75 Zanimljivo je i jedno kasnije Rješenje USUD-a (br. U-I-1681/2003 i U-I-2070/2003 od 17. rujna 2003.) u kojem su podnositelji smatrali da pripadnicima nacionalnih manjina pripada i opće i posebno biračko pravo (“i/i” umjesto dosadašnjeg “ili/ili”), pri tome se pozivajući na novi članak 15., stavak 3. Ustava i članak 19. UZPNM koji je “utjelovio” tu apstraktnu ustavnu odredbu. USUD nije prihvatio prijedloge za ukidanje odredbe Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor kojom se propisuje da “birači na izborima imaju pravo i dužnost glasovati samo jedanput”, smatrajući da su one krivo protumačene. Pogrešan je zaključak da zakonska odredba koja propisuje pravo i dužnost birača da na izborima glasuju samo jedanput proizvodi pravni učinak koji ograničava biračka prava pripadnika nacionalnih manjina na samo “jedan glas”. Sud je naglasio kako se osporenom odredbom propisuje da “birač, nakon što jednom obavi glasovanje na izborima, na dotičnim izborima nema pravo ponovno pristupiti biračkom mjestu i još jednom glasovati”.76 Birač koji na izborima glasuje u više navrata i time prekrši zakonsku dužnost da glasuje samo jedanput čini kazneno djelo zlouporabe izbornog prava. Osporena odredba sadrži univerzalno i općeprihvaćeno načelo o jednokratnosti čina glasanja prema kojemu je biraču dopušteno da na jednim izborima obavi glasanje samo jedanput, neovisno o tome koji je izborni sustav primijenjen, na koji se 270

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

način glasanje obavlja i koliko glasova birač ima na tim izborima. “Načelo jednokratnog prava glasovanja i broj glasova koji zakonodavac priznaje na izborima, prema tome, dva su različita izbornopravna instituta koja ne ovise jedan o drugome niti su međusobno povezani na bilo koji način”.77 Zaključeno je kako načelo ne može proizvoditi ograničavajuće pravne i faktične učinke na broj glasova koje birači imaju na izborima jer s tim sadržajno nema nikakve veze. 2.5. P eto razdoblje: Od nabrajanja manjina 2000. preko definiranja 2002. do izjednačavanja 2003. Pozitivna zaštita manjina u Republici Hrvatskoj se u Ustavu iz 1990. odnosila samo na sedam manjina, u izbornom zakonodavstvu 1992. godine na devet, u promjenama Ustava 1997. godine na deset, a u promjenama UZLJP iz 2000. godine na ukupno dvadeset i dvije manjine. Naime, hrvatska državna vlast tek je 2000. godine pristala na priznavanje svih objektivno postojećih manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj: “Albanaca, Austrijanca, Bošnjaka, Bugara, Crnogoraca, Čeha, Mađara, Makedonaca, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumunja, Rusa, Rusina, Slovaka, Slovenaca, Srba, Talijana, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha, Židova i drugih (…)” (čl. 3. UZLJP 2000.).78 Ovakvo zakonodavno svrstavanje Roma među “nacionalne manjine” značio je kraj dotadašnjem impliciranju da su isti “etnička skupina”. Navedeni katalog manjina odgovara u potpunosti kategorijama popisa stanovništva iz 1981., 1991. i 2001. godine, uz iznimku grčke manjine. Grčka manjina nije uključena u popis UZLJP i UZPNM, iako je 1991. godine bila brojnija od austrijske i vlaške manjine. Horvat Vuković pretpostavlja da je razlog tome neuvrštavanje grčke manjine u popis stanovništva 2001. godine.79 Iako izrijekom priznaje postojanje dvadeset i dvije manjine, UZLJP iz 2000. godine slijedi jednaku logiku dotadašnjih verzija, mijenjajući članak 18., stavak 2. samo toliko da predvidi izbor sedam, a ne više pet zastupnika manjina koje u stanovništvu sudjeluju s manje od 8%. Za bilo kakvu daljnju razradu upućuje na izborni zakon, koji je, pak, donesen tek 2003., nakon tri godine,80 a i tad u provedbi u međuvremenu donesenog potpuno novog UZPNM. S obzirom na takvo brzo razvijanje zakonskih rješenja, preostaje nam samo nagađati u kojem bi smjeru išao izborni zakon u svojoj implementaciji članka 18., stavka 2. UZLJP iz 2000. godine, u smjeru zadržavanja privilegiranog položaja samo za deset autohtonih manjina ili, ovaj put, u smjeru uključenja dvadeset i dvije manjine u izbor tih sedam zastupnika. Enumeracija ukupno dvadeset i dvije nacionalne manjine opstala je dvije godine, do donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2002. godine,81 koji umjesto nabrajanja nudi općenitu definiciju nacionalne manjine. No, ta je definicija nespretno učinila razliku između deset “autohtonih” (iz preambule Ustava 1997.) te dvanaest “tradicionalno nastanjenih”/alohtonih manjina (iz čl. 5. UZPNM 2002.). BoŠnjaČka Pismohrana

271

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

Stupnjevanje “tradicionalnosti” i “autohtonosti” zasnivalo se na duljini naseljenosti na tlu Hrvatske koju je nemoguće kvantificirati. Također, bilo je neusklađeno s nastojanjima europskih zakonodavaca da pojmom “autohtonosti” ograniče pravnu zaštitu upravo na “tradicionalno nastanjene” manjinske skupine, što ta dva pojma čini jednoznačnim.82 Horvat Vuković smatra da je razlikovanje autohtonih i alohtonih manjina u dodijeljenim posebnim pravima moglo biti dopušteno samo ako su svim manjinama bila zajamčena jednaka minimalna prava te ako je to razlikovanje počivalo na objektivnim kriterijima. Spomenuto nije slučaj ako je to razlikovanje po prirodi bilo arbitrarno i neopravdano, tj. ako je postojalo samo na semantičkoj razini i služilo prikrivanju diskrecijskog odabira.83 Na simboličkoj razini razlikovanje između autohtonih (preambularnih) i “tradicionalno naseljenih” (ustavnozakonskih) manjina pridonosilo je stvaranju tenzija i među samim manjinama, s nepovoljnim učincima javnog dojma političke “trgovine” u pozadini pravne regulacije njihovih posebnih prava. Takva stupnjevanja među manjinama nisu bila praktično opravdana budući da je dvanaest manjina, koje nisu navedene u preambuli Ustava, uvršteno u Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor iz 2003.84 Od tada više nisu postojale razlike u pravima između dvadeset i dvije manjine te je predviđeno pravo na izbor osam zastupnika svih postojećih manjina. 2.6. Šesto razdoblje: Promjene Ustava 2010. Početno valja istaknuti potrebu da se buduće revizije Ustava provedu pravno-tehnički valjano što nije bio slučaj s posljednje dvije izmjene 2000. i 2001. godine. Naime, akt kojim se revidirao Ustav nazvan je “Promjena Ustava”, iako hrvatska pravna doktrina ne poznaje tu vrstu općeg pravnog akta. Prve izmjene Ustava 1997. godine donijete su pod nazivom “Ustavni zakon o promjeni Ustava Republike Hrvatske” te držimo da se svaka daljnja revizija tako treba imenovati.85 Promjene Ustava 2010. godine konačno su uklonile pojam “autohtonosti”.86 Brisanje tog “opterećenog” pojma trebalo bi spriječiti njegovu ponovnu političku zlouporabu i dati do znanja da su sve manjine u Hrvatskoj istinski ravnopravne, pa i na simboličkoj razini. Zadržavanje pojma “i drugih”87 signal je otvorenosti priznavanju novih manjina, uzevši u obzir da će Hrvatska sve bržim približavanjem europskim integracijama neizbježno uskoro postati odredište raznih imigrantskih skupina, kojima će se trebati priznati manjinski status. Nadopunjavanje Izvorišnih osnova s dvanaest manjina do sada tamo “izostavljenih” dogodilo se na prijedlog tadašnje oporbe.88 No, držimo da ustavno nabrajanje svih do danas priznatih manjina89 ne poštuje prirodu Ustava i Izvorišnih osnova koji se ne smiju opterećivati kvazinormativnim nabrajanjima, podložnim predvidivim promjenama. Pri tome se otvaraju pitanja kriterija za dodjeljivanje manjinskog statusa novim zajednicama te potreba za “pročišćavanjem” broja manjina u Hrvatskoj. 272

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Došao je trenutak kad Hrvatska opet treba razmotriti kako će priznavati nove manjine. U Europi su se počela dodjeljivati prava skupinama znatnijeg broja vezana uz nastavu na manjinskom jeziku te kulturnu i vjersku autonomiju, i to migracijskim radnicima i mobilnom građanstvu, iako po boravku u državi možda prelaze tek četvrtinu stoljeća. Stoga je najbolje da i Hrvatska počne vezati prava uz brojnost, umjesto arhaičnog koncepta “ukorijenjenosti u prostor”. Pritom se slažemo s Horvat Vukovićevom da se u tu svrhu treba smanjiti broj priznatih manjina na maksimalno devetnaest. Pripadnicima vlaške (12 članova, udio 0,00% u ukupnom broju stanovništva), turske (300 članova, 0,00% udio) i rumunjske (475 članova, 0,01% udio) zajednice trebao bi se ukinuti taj poseban status, budući da oni do danas nisu osnovali svoje kulturne organizacije te stoga nikad nisu niti sudjelovali u raspodjeli sredstava iz Državnog proračuna, koju provodi Savjet za nacionalne manjine.90 Financiranje im je bilo nemoguće i u protekle tri godine jer su, prema najnovijim Kriterijima za utvrđivanje financijske potpore Savjeta, potporu mogle ostvariti samo udruge i ustanove nacionalnih manjina koje djeluju najmanje 24 mjeseca i imaju najmanje 20 članova – deklariranih pripadnika nacionalne manjine.91 Taj uvjet brojnosti članstva vlaška manjina ne bi ostvarila čak ni kad bi se svih dvanaest pripadnika u Republici Hrvatskoj učlanilo u takvu udrugu. Što se tiče prava na predstavnika ili vijeće nacionalne manjine, statistika govori sama za sebe. Vlaška i turska manjina nisu niti jednom imale pravo na svojeg predstavnika ili vijeće, rumunjska je manjina tu mogućnost imala 2007. i 2011. godine, pri čemu ju niti jednom nije iskoristila.92 Nadalje, pogrešno je viđenje pojedinih manjina da izričito navođenje u Ustavu predstavlja višu garanciju njihova položaja, jaku branu promjeni ili ukidanju posebnog statusa. Dvanaest do sada nenabrojanih manjina navelo se na dojam da su doživjeli svojevrsno “zakonodavno promaknuće”, a zapravo mogu biti predmet manipulacije uz pomoć uvjerenja da sama činjenica upisanosti u Ustav predstavlja čvrst jamac zaštite. Ovo vjerovanje se u teoriji naziva “ustavni optimizam”.93 Horvat Vuković smatra da je spomenuti zahvat u Ustav izvršen prekasno, pogotovo ako se uzme u obzir da se njime ujedno pokušava amnestirati dosadašnja jedanaestogodišnja uporaba pojma “autohtonosti” (izborni zakoni 1992.–2003.) u nedopustive svrhe prikrivanja zakonodavnog privilegiranja samo nekih manjina. Drugim riječima, uvrštenjem pojma “autohtonosti” u neobvezujući ustavni tekst (preambulu) 1997. godine nije se mogla sankcionirati petogodišnja praksa (izborni zakon 1992. – ustavne promjene 1997.) pogodovanja “starim” manjinama.94

3. Ustavni zakon je zapravo organski Ustavni zakon je, u punom smislu riječi, samo onaj koji je kao takav definiran samim Ustavom te je, osim što nosi naziv “ustavni zakon”, donesen po postupku BoŠnjaČka Pismohrana

273

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

predviđenom za donošenje i promjenu odredbi Ustava Republike Hrvatske (čl. 132., st. 2. Ustava). Navedeni se postupak sastoji od četiri zahtjeva: (i) 1/5 zastupnika, Vlada i predsjednik Republike imaju pravo da predlože promjenu Ustava, (ii) Sabor odlučuje da li će pristupiti promjeni Ustava i utvrđuje nacrt promjena većinom glasova, (iii) Sabor odlučuje o promjeni Ustava kvalificiranom (dvotrećinskom) većinom i (iv) Sabor proglašava promjenu Ustava (čl. 147. – 150. Ustava). Međutim, UZPNM, odnosno raniji ustavni zakoni kojima su se razrađivala ustavna jamstva posebnih prava i posebne zaštite etničkih i nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, nije donesen i ne donosi se u postupku za promjenu Ustava i stoga nema snagu Ustava.95 UZPNM je u stvari organski zakon kojem je iz političkih razloga, zbog materije koju uređuje, dat naziv ustavni zakon.96 Ovakav zaključak iznesen je u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USUD) br. U-I-774/2000 od 20. prosinca 2000. godine u odnosu na UZLJP iz 1991., no on se analogno može primijeniti i na novi UZPNM. USUD je tom prigodom odlučivao o ukidanju Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama UZLJP iz 1992. zbog nesuglasnosti postupka njegovog donošenja s Ustavom te se osvrnuo i na pravnu prirodu ustavnih zakona.97 Zaključeno je kako odnosni Ustavni zakon nije pravi ustavni (u smislu odredbe čl. 132., st. 2. Ustava), budući da se ne donosi po postupku određenom za promjenu Ustava. Ustav iz 1990. godine spominjao je dva ustavna zakona – o Ustavnom sudu i o provedbi samog Ustava – a izmjene Ustava iz 1997. godine govore o samo jednom ustavnom zakonu – onom o Ustavnom sudu.98 Dosljedno tome, USUD je smatrao da su također pogrešno i neodgovarajuće Ustavu nazvani i Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom99 te Ustavni zakon o privremenom neprimjenjivanju pojedinih odredbi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.100 “No ovakva ‘falsa nominatio’ ne mijenja pravnu prirodu zakona, ne čini ih pravno drukčijim od onog što oni po Ustavu i po svom sadržaju jesu, a Ustavni sud ih ne ocjenjuje po njihovu imenu nego po njihovoj pravnoj prirodi”.101 U ustavnopravnoj teoriji102 stoga nije ni bilo dvojbe o tome da je odnosni Ustavni zakon ustvari organski zakon. Dakle, radi se o zakonu koji je “prema pravnoj snazi ispod Ustava, ali iznad ostalih zakona, a njegova veća pravna snaga izvire iz strože, odnosno kvalificirane većine kojom se donosi – za razliku od ostalih zakona koji se donose natpolovičnom većinom svih zastupnika”.103 Ovo je stajalište konstitucionalizirano Promjenom Ustava iz 2000. godine tako da se utvrdilo da se radi o organskom zakonu koji se donosi pod imenom ustavnog zakona (čl. 15., st. 2. Ustava), radi simbolike. Također se propisalo da se organski zakoni kojima se uređuju prava nacionalnih manjina donose kvalificiranom (dvotrećinskom) većinom glasova svih zastupnika (bivši čl. 82., sadašnji 83., st. 1. Ustava), dok 274

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

se zakoni “kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, (…)” donose apsolutnom većinom (većinom glasova svih zastupnika) (bivši čl. 82., sadašnji 83., st. 2. Ustava). Znači, Ustav razlikuje tri kategorije zakona za usvajanje kojih je potreban različit broj glasova te bi, logički gledano, kriterij za određivanje njihove hijerarhijske pozicije bile upravo te Ustavom različito propisane većine. Hijerarhijski prvo mjesto trebali bi zauzimati organski zakoni o pravima nacionalnih manjina (čl. 83., st. 1. Ustava) budući se donose kvalificiranom (dvotrećinskom) većinom glasova, drugo mjesto organski zakoni o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, izbornom sustavu te ustrojstvu i djelokrugu državnih tijela i samouprave (čl. 83., st. 2. Ustava) budući da se donose apsolutnom većinom (većinom glasova svih zastupnika), a treće “regularni” zakoni (čl. 82., st. 1. Ustava) koji se donose običnom većinom glasova. Međutim, u Rješenju USUD-a br. U-I-1681/2003 i U-I-2070/2003 od 17. rujna 2003. odlučeno je da “predlagatelji pogrešno polaze od toga da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina više pravne snage od Zakona o izborima. Oba zakona su organski zakoni jednake pravne snage čiju međusobnu usklađenost Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati”104 (sic!). Drugim riječima, predsjednica USUD-a je u jednom članku izrazila mišljenje da USUD nije nadležan za ocjenu suglasnosti “običnih i organskih zakona s ustavnim zakonima u slučaju kada su potonji ‘ustavni’ samo po svom nazivu, a nisu doneseni u postupku određenom za promjenu Ustava pa ih se prema njihovom sadržaju i pravnoj prirodi ne može smatrati ustavnim zakonima koji bi imali pravnu snagu samog Ustava”.105 Suprotno njenom mišljenju i onom USUD-a, smatramo da bi trebalo nedvojbeno proizlaziti kako propisi iz članka 83., stavka 1. Ustava posjeduju veću pravnu snagu u odnosu na one iz stavka 2. istog članka, neovisno o grupiranju obje vrste pod naziv “organski zakoni”, budući da se te dvije vrste propisa donose bitno drukčijim većinama. Naš zaključak dijele Barić i Horvat Vuković koje ističu da nema smisla Ustavom nalagati veću pravnu težinu jedne skupine organskih zakona pred drugom, a iz toga paralelno ne izvoditi nikakvu pravnu posljedicu. U suprotnom, dolazi do logičkog obaranja kriterija čijom primjenom je uopće utvrđeno postojanje više pravne snage za organske zakone općenito.106

4. Prava i slobode iz Ustavnog zakona Odredbe UZPNM kojima se detaljnije uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina najiscrpniji su dio ovog dokumenta. One smjeraju k očuvanju osebujnih sastavnica manjinskog identiteta kroz deset zajamčenih prava (čl. 7. UZPNM): 1. pravo na služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi, BoŠnjaČka Pismohrana

275

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

2. pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe, 3. pravo na uporabu svojih znamenja i simbola, 4. pravo na kulturnu autonomiju održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije, 5. pravo na očitovanje svoje vjeroispovijesti te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjeroispovijesti, 6. pravo na pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe, 7. p ravo na samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa, 8. pravo na zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima, 9. pravo na sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te 10. pravo na zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda. 4.1. Službena uporaba manjinskog jezika i pisma UZPNM jamči široku paletu prava vezanih za primjenu manjinskog jezika i pisma u privatnom i javnom životu. Neposredna potvrda manjinskog identiteta postiže se davanjem prava pripadnicima manjina: 1. da koriste svoje prezime i ime na jeziku kojim se služe te da ono bude službeno priznato njima i njihovoj djeci s upisom u matične knjige i druge službene isprave (čl. 9., st. 1. UZPNM),B 2. da se obrazac osobne iskaznice tiska i popunjava na jeziku i pismu kojim se služe (čl. 9., st. 2. UZPNM)C i 3. da se slobodno služe svojim jezikom i pismom, privatno i javno, uključujući pravo da u skladu sa zakonom ističu oznake, napise i druge informacije na jeziku i pismu kojim se služe (čl. 10. UZPNM). Ravnopravna službena uporaba manjinskog jezika i pisma može se ostvariti na područjima određenih jedinica samouprave ako je ispunjen jedan od propisanih uvjeta: 1. da pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje jednu trećinu stanovnika jedinice lokalne samouprave prema rezultatima posljednjega provedenog popisa stanovništva (čl. 12., st. 1.), 2. da je ostvarivanje prava predviđeno međunarodnim ugovorima ili Ishođenje dvojezičnih izvadaka ili potvrda iz državnih matica i drugih javnih isprava te tiskanje dvojezičnih obrazaca koji se uporabljuju u službene svrhe moguće je ostvariti u matičnim uredima ili drugim institucijama na području jedinica lokalne samouprave u kojima je statutima, uz službenu uporabu hrvatskoga jezika i latiničnoga pisma, propisana i službena uporaba jezika i pisma određene nacionalne manjine. C Pripadnici nacionalnih manjina mogu ostvariti pravo da im se obrazac osobne iskaznica tiska i popuni i na manjinskom jeziku i pismu kojim se služe na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Dakle, ostvarivanje tog prava nije ograničeno na područje jedinica lokalne samouprave u kojima je statutima, uz službenu uporabu hrvatskog jezika i latiničnoga pisma, propisana i službena uporaba jezika i pisma određene nacionalne manjine. B

276

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

3. da je to propisano statutom jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave u skladu sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (čl. 12., st. 2. UZPNM). Poslijeratnoj nacionalnoj strukturi stanovništva bio je primjereniji kriterij najmanje “jedne trećine stanovnika” od kriterija “većine” stanovnika za utvrđivanje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma manjine, tako da su se izmijenila ranija mjerila (čl. 43., st. 1. UZPNM utvrdio je prestanak važenja čl. 4., st. 1., t. 1. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina). Za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojima nije ispunjen uvjet “trećine”, UZPNM usvaja alternativno mjerilo, pa je ravnopravna službena uporaba manjinskog jezika i pisma dozvoljena kada je to predviđeno međunarodnim ugovorima “i” statutom jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave. U cilju ispravnog tumačenja veznika “i”, moramo se referirati na Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Sadržajno isti uvjeti navedeni su ovim propisom taksativno, uz mogućnost alternativnog ispunjenja bilo kojeg od njih (čl. 4., st. 1. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina), pa nije dvojbeno da UZPNM ne implicira kumulaciju. Kumulacija bi, naime, logički iziskivala i utvrđivanje prestanka važenja čitave odnosne odredbe što, međutim, nije učinjeno. Također, ova odredba UZPNM predstavlja pravilo, ali se ne odnosi izravno na postupanje tijela državne uprave, sudbenih tijela, Državnog odvjetništva i pravnih osoba s javnim ovlastima jer se ta materija uređuje posebnim zakonom, Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, kojeg smo obradili infra, u poglavlju 4.1.2. Pritom, paradoks da u pitanju ravnopravne uporabe manjinskog jezika i pisma UZPNM usvaja većinu kriterija hijerarhijski nižih, posebnih zakona i istodobno upućuje na njih, nije ni ovdje iznimka. Inverzan pristup dijelom se uočava i u odredbama o političkom zastupanju, osobnoj iskaznici i zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne vlasti. 4.1.1. Referendum za promjenu UZPNM Godinu 2013. svakako je obilježila inicijativa grupe građana za raspisivanjem referenduma, kojim bi se tražilo sadržajno mijenjanje članka 12. stavka 1. UZPNM, podizanjem kvalifikacijskog praga za ostvarivanje prava na ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma manjina. Grupa građana “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara” prikupila je potpise građana za održavanje referenduma s pitanjem: “Jeste li za to da se članak 12. stavak 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina mijenja tako da glasi: ‘Ravnopravna službena upotreba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruju se na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovništva takve jedinice?’”. BoŠnjaČka Pismohrana

277

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

Prvi problem u vezi s referendumom jasno je izrazio Ljubomir Mikić iz “Centra za mir Vukovar” rekavši da inicijativa za referendum vodi hrvatsko društvo 20-ak godina unatrag te da ne uzima u obzir vrijednosti kojih se Hrvatska, pristupanjem odgovarajućim međunarodnim ugovorima i usvajanjem visokih nacionalnih standarda za zaštitu nacionalnih manjina, obvezala poštivati.107 Minority Rights Group, vodeća međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava (nacionalnih, vjerskih i jezičnih prava manjina), zabrinuta je da bi referendum, ukoliko se održi, mogao dovesti do kršenja Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima koja jamči zaštitu korištenja manjinskih jezika, a koje je Hrvatska članica.108 Savjetodavni odbor Vijeća Europe u Tematskom komentaru iz 2012. upozorio je države članice Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina kako postavljanje praga za ostvarivanje prava na ravnopravnu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina mora biti fleksibilno.109 Prag ne smije biti postavljen tako da pripadnici manjina moraju činiti polovicu sveukupnog stanovništva nekog lokalnog područja, odnosno tako postavljen prag izravna je povreda Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina.110 Drugi problem koji se javlja u vezi s referendumom je činjenica da je grupa građana sugerirala da se referendum potpisuje samo za Vukovar, iako se pitanje o povećanju kriterija za ravnopravnu uporabu manjinskog jezika i pisma odnosi na čitavu Hrvatsku i na stečena prava manjina. U Hrvatskoj je trenutno pet manjinskih jezika u službenoj uporabi u 27 gradova ili općina, dok je temeljem statuta lokalne jedinice, u skladu s odredbama posebnog Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, u službenoj uporabi šest manjinskih jezika u 30 lokalnih jedinica.111 Ukoliko bi se putem referenduma na predloženi način izmijenio Ustavni zakon, u Hrvatskoj bi u službenoj uporabi bio samo jedan manjinski jezik u 17 jedinica lokalne samouprave, i to upravo manjinski jezik i pismo čiju službenu uporabu želi onemogućiti spomenuta referendumska inicijativa.112 Stoga bi predložena izmjena UZPNM, na način povećanja udjela pripadnika nacionalnih manjina u stanovništvu jedinica lokalne samouprave sa sadašnje jedne trećine na udio od najmanje polovice stanovništva, predstavljala nedopustivo smanjenje njihovih prava. 4.1.2. Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (dalje: ZUJP)113 nastoji osigurati ravnopravnost jezika i pisma nacionalnih manjina s hrvatskim jezikom i latiničnim pismom (čl. 1. ZUJP), a da se pri tome ne mijenjaju niti ukidaju prava pripadnika nacionalnih manjina stečena na temelju međunarodnih ugovora (čl. 2., st. 1. ZUJP) te ona stečena prema prijašnjim propisima (čl. 2., st. 2. ZUJP). Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina ostvaruje se ako je ispunjen jedan od sljedeća tri uvjeta: (i) kada je ravnopravna uporaba predvi278

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

đena međunarodnim ugovorima, (ii) kada su to statutom propisale općine i gradovi te (iii) kada to, u odnosu na rad svojih tijela, u samoupravnom djelokrugu, statutom propiše županija na čijem je području u pojedinim općinama i gradovima u ravnopravnoj službenoj uporabi jezik i pismo nacionalne manjine (čl. 4., st. 1., t. 2., 3. i 4. ZUJP).D Odredbe ZUJP ne primjenjuju se u postupcima koji se vode pred središnjim tijelima državne uprave, trgovačkim sudovima, Upravnim sudom, Visokim prekršajnim sudom, Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, Ustavnim sudom Republike Hrvatske te pred drugim središnjim tijelima državne vlasti (čl. 3., st. 1. ZUJP). Odredbe ZUJP također se ne primjenjuju na vođenje službenih očevidnika te na javne isprave koje služe uporabi u inozemstvu, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno (čl. 3., st. 2. ZUJP). Na području općine, grada ili županije moguće je ostvariti ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine u radu predstavničkih i izvršnih tijela te u postupku pred državnim tijelima prvog stupnja i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti (čl. 5., st. 1. ZUJP). Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine uvodi se u pravilu za cijelo područje pojedine općine ili grada, ali se iznimno statutom može urediti primjena ovog prava i u užem opsegu (čl. 6., st. 1. i 2. ZUJP). U postupku pred državnim tijelima prvog stupnja i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti stranka ima pravo na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina u postupku pred nadležnim tijelima, a ZUJP uređuje način vođenja zapisnika, podnošenja pismena i podnesaka, kao i način dostavljanja otpravaka akata u postupku (čl. 12.–20. ZUJP). U vezi s korištenjem ovog prava, nisu evidentirane značajnije promjene u odnosu na 2011. godinu. Tijekom 2012. godine prema raspoloživim podacima, navedeno pravo koriste i za ostvarivanje istog iskazuju interes gotovo isključivo pripadnici talijanske nacionalne manjine u jedinicama lokalne samouprave u Istarskoj županiji.114 Čini se da je osnovni razlog za neostvarivanje navedenog prava nedostatak interesa pripadnika nacionalnih manjina. Pravo na službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine uključuje dvojezično ili višejezično ispisivanje određenog teksta istom veličinom slova na pečatima i žigovima, natpisnim pločama predstavničkih, izvršnih i upravnih tijela općina, gradova i županija, pisanim prometnim znakovima, nazivima ulica i trgova te nazivima mjesta i geografskih lokaliteta (čl. 8., st. 2. i čl. 10., st. 1. i čl. 18., st. 2. ZUJP). Pečati, žigovi i natpisne ploče u sjedištu Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, kao i u ispostavama gdje je statutima jedinica lokalne samouprave propisana ravnopravna uporaba jezika i pisma talijanske nacionalne manjine, ispisani su dvojezično na hrvatskom i talijanskom jeziku.115 Čl. 43., st. 1. UZPNM utvrdio je prestanak važenja čl. 4., st. 1., t. 1. ZUJP, koji je za ravnopravnu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine usvojio kriterij “većine” stanovnika, ali je zakonodavac propustio utvrditi prestanak važenja i čl. 4., st. 2. ZUJP (koji se poziva na nevažeći čl. 4., st. 1., t. 1. ZUJP).

BoŠnjaČka Pismohrana

279

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

Međutim, prometni znakovi i druge pisane oznake u prometu ne ispisuju se dvojezično ili višejezično na području Vukovarsko-srijemske i Istarske županije. Istarska županija je istaknula da se također ne primjenjuju odgovarajući nazivi pojedinih mjesta i geografskih lokaliteta na području županije.116 U općinama, gradovima i županijama koji su obvezni provoditi ZUJP, kao i u postupku pred državnim tijelima prvog stupnja i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti, građanima se treba osigurati pravo da im se na zahtjev izdaju dvojezično ili višejezično javne isprave i tiskaju obrasci koji se koriste u službene svrhe (čl. 9. i čl. 18., st. 1. ZUJP). Provedbu ZUJP nadzire Ministarstvo uprave (čl. 23., st. 1. ZUJP), a sredstva za njegovu provedbu osiguravaju se u Državnom proračunu (čl. 22. ZUJP). Ako izvršna ili upravna tijela općina, gradova i županija postupaju protivno odredbama ZUJP, ministar uprave zatražit će od predstavničkog tijela da raspravi stanje i poduzme mjere za zakonito postupanje izvršnih i upravnih tijela te poduzeti druge mjere (čl. 23., st. 2. ZUJP). Odnosni ministar reagirat će i ako općina, grad ili županija statutom ne urede uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, a dužni su to učiniti prema odredbama ZUJP, odnosno, ako je urede protivno njegovim odredbama. U tom slučaju, on će obustaviti izvršenje statuta, odnosno pojedine njegove odredbe, naložiti neposrednu primjenu zakona i podnijeti Vladi prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti statuta ili drugog općeg akta općine, grada ili županije (čl. 24. ZUJP). Naputak za dosljednu provedbu ZUJP117 donesen je deset godina nakon donošenja ZUJP-a, početkom 2012. godine (sic!). Vlada je smatrala da su njegovim donošenjem stvoreni uvjeti za unaprjeđenje ostvarivanja prava na službenu i javnu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina,118 ali i da je neophodno da se u 2012. provede pojačani ciljani nadzor nad zakonitošću rada i akata tijela u svim lokalnim jedinicama koje su obvezne osigurati pravo nacionalnih manjina na ravnopravnu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina.119 No, Ministarstvo uprave je dalo mišljenje da je usklađivanju statuta jedinica samouprave potrebno pristupiti u ,,primjerenom” roku od dana službene objave rezultata Popisa stanovništva 2011. Taj ,,primjereni” rok, odgovarajućom primjenom odredbe članka 28. ZUJP kojom je propisano da su općine, gradovi i županije dužne uskladiti svoje statute sa odredbama tog Zakona u roku od šest mjeseci od dana njegova stupanja na snagu, ne bi trebao iznositi više od šest mjeseci od dana službene objave rezultata Popisa stanovništva 2011. Slijedom navedenog, provedba nadzora vezanog uz pravo na ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina u 2012. godini odgođena je za drugu polovicu 2013. godine. 4.1.3. Uporaba manjinskog jezika i pisma u pravosuđu U pogledu uporabe manjinskog jezika u upravnim postupcima, važeći Zakon o općem upravnom postupku sadrži odredbu prema kojoj se upravni postupak vodi na 280

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

jeziku i pismu koji su u službenoj uporabi pri tijelu kod kojeg se vodi postupak (čl. 14., st. 2. Zakona o općem upravnom postupku).120 Kad javnopravno tijelo primi podnesak na stranom jeziku ili pismu koji nisu u službenoj uporabi, bez odgode će se tražiti dostavljanje prijevoda podneska, a ako stranka to ne učini u određenom roku, smatrat će se da podnesak nije podnesen (čl. 74., st. 1. Zakona o općem upravnom postupku). Zakon o parničnom postupku propisuje da se parnični postupak vodi na hrvatskom jeziku i uz uporabu latiničnog pisma, ako za uporabu u pojedinim sudovima nije zakonom uveden koji drugi jezik ili koje drugo pismo (čl. 6. Zakona o parničnom postupku)121 i upućuje na primjenu prethodno elaboriranog propisa, ZUJP (čl. 105., st. 1. Zakona o parničnom postupku). Nadalje, stipulirano je da troškovi prevođenja na jezik nacionalne manjine koji nastanu primjenom odredbi Ustava, Zakona o parničnom postupku te drugih zakona o pravu pripadnika nacionalnih manjina na uporabu svog jezika padaju na teret sredstava suda (čl. 105., st. 2. Zakona o parničnom postupku). Zakon o kaznenom postupku, uz pravilo uporabe hrvatskog jezika i latiničnog pisma, određuje da iznimke kojima se uvodi drugi jezik i pismo moraju biti propisane posebnim zakonom (čl. 8., st. 1. Zakona o kaznenom postupku).122 Zakon omogućuje strankama, svjedocima i ostalim sudionicima pravo služenja vlastitim jezikom, a usmeno prevođenje od strane tumača samo ako se radnja u postupku ne vodi na jeziku osobe ili ako je isprava ili drugi pisani dokazni materijal podnesen na drugom jeziku (čl. 8., st. 2. Zakona o kaznenom postupku). Osoba koja ima pravo služiti se svojim jezikom može se odreći navedenog prava, ako zna jezik na kojem se vodi postupak (čl. 8., st. 3. Zakona o kaznenom postupku). Također je omogućena dostava podnesaka sudu na jeziku i pismu koje je na pojedinom sudskom području zakonom uvedeno u službenu uporabu. No, nakon početka rasprave podnositelj podneska ne može bez dopuštenja suda opozvati svoju odluku o jeziku kojim će se služiti u postupku (čl. 8., st. 4. Zakona o kaznenom postupku). Uhićeniku, okrivljeniku koji je u pritvoru ili istražnom zatvoru te osobi na izdržavanju kazne dostavlja se i prijevod odluka, dopisa i poziva na jeziku kojim se služi u postupku (čl. 8., st. 5. Zakona o kaznenom postupku). Stranac lišen slobode može na raspravi dostavljati sudu podneske na svom jeziku, samo pod uvjetom uzajamnosti (čl. 8., st. 6. Zakona o kaznenom postupku). U dijelu Zakona o kaznenom postupku kojim se uređuje pitanje troškova kaznenog postupka propisano je da se troškovi za prevođenje na jezike manjina u Republici Hrvatskoj koji nastanu primjenom odredbi Ustava i ZUJP neće naplaćivati od osoba koje su dužne naknaditi troškove kaznenog postupka (čl. 145., st. 5. Zakona o kaznenom postupku). Poslovnikom državnog odvjetništva i sudskim poslovnikom propisuju se provedbena pravila o vođenju postupka i dostavljanju odluka na jeziku i pismu etničke i nacionalne zajednice ili manjine (čl. 28., st. 2. Zakon o državnom odvjetništvu;123 čl. 68., st. 2. Zakon o sudovima.124) BoŠnjaČka Pismohrana

281

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

U 2011. godini povećao se broj sudskih postupaka u kojima su pripadnici manjina odbili pravo korištenja manjinskog jezika. Primjerice, u 2010. godini pripadnici nacionalnih manjina odbili su to pravo u 306 postupaka, a u 2011. godini u 338 postupaka.125 U 2010. godini vođeno je 20 postupaka na jeziku nacionalnih manjina na općinskim sudovima i 22 postupka na prekršajnim sudovima, a 2011. godine vođena su samo tri postupka na prekršajnim sudovima i niti jedan na općinskim sudovima. Znači, osjetno je smanjen interes pripadnika nacionalnih manjina za korištenje navedenog prava u odnosu na 2010. godinu.126 4.1.4. Osobne iskaznice na jeziku i pismu nacionalnih manjina Zakon o osobnoj iskaznici127 određuje kako se obrazac osobne iskaznice za pripadnika nacionalne manjine tiska i na jeziku nacionalne manjine kada je to utvrđeno posebnim zakonom ili međunarodnim ugovorima (čl. 8., st. 2. Zakona o osobnoj iskaznici). Ova je odredba u potpunosti usklađena s UZPNM (tj. s čl. 9., st. 2. UZPNM). Obrazac se u tom slučaju popunjava na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu te jeziku i pismu pripadnika nacionalnih manjina (čl. 8., st. 3. Zakona o osobnoj iskaznici). Odredbe Zakona provode se u potpunosti. No, izdavanje osobne iskaznice na jeziku i pismu nacionalne manjine ovisi o njihovom traženju od strane pripadnika nacionalnih manjina. Kako bi se pripadnike nacionalnih manjina dodatno upoznalo s pravom na izdavanje dvojezičnih osobnih iskaznica, izrađene su promotivne obavijesti koje su postavljene u policijskim upravama i postajama na mjestima gdje se izdaju osobne iskaznice.128 Podatci Ministarstva unutarnjih poslova, zaključno sa 13. prosincom 2013., govore kako postoji porast u korištenju navedenog prava. U odnosu na broj ovakvih isprava izdanih tijekom 2012., najveći porast korištenja prava primjetan je među pripadnicima rusinske manjine (uvećanje od 200 %), slijedi talijanska manjina sa uvećanjem od 139 %, češka manjina sa povećanjem broja iskaznica na manjinskom jeziku od 132 %, slovačka sa povećanjem od 100 % te srpska manjina sa povećanjem broja iskaznica od 35 %, dok mađarska manjina bilježi porast broja iskaznica od 17 %.129 Pri tome, najveći broj iskaznica u 2013. godini izdan je talijanskoj manjini (ukupno 6.248 iskaznica), dok ostalih pet manjina ovo pravo koriste u vrlo malom broju (srpska manjina u 110 slučajeva, češka u 65, mađarska u 27 te rusinska i slovačka u 3, odnosno 2 slučaja tijekom 2013. godine). Sve policijske uprave u RH u mogućnosti su izdati isprave na jeziku manjine, no unatoč tome tijekom 2013. godine ukupno je izdano 726 uvjerenja na manjinskim jezicima, što je pad broja u odnosu na 2012. godinu, dok zahtjeva za provođenjem službenog postupka na jeziku manjine tijekom 2013. godine nije bilo.130 4.2. Upravna i pravosudna zastupljenost manjina UZPNM osigurava razmjernu zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima (čl. 22., st. 2. UZPNM) te u tijelima uprave jedinica samouprave (čl. 22., st. 3. UZPNM). U popunjavanju mjesta u držav282

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

noj upravi, pravosuđu i upravnim tijelima jedinica samouprave predstavnici nacionalnih manjina imaju “prednost pod istim uvjetima” (čl. 22., st. 4. UZPNM). Napominjemo da su razmjerna zastupljenost i prednost pod istim uvjetima jedini kriteriji za davanje prednosti pri zapošljavanju. UZPNM ne postavlja kao kriterij nezaposlenost kandidata niti postavlja uvjet glede načina prestanka radnog odnosa kod prethodnog poslodavca. U jednom Rješenju USUD-a (br. U-I/402/2003 od 30. travnja 2008.) potvrđeno je da prednost pri zapošljavanju za pripadnike nacionalnih manjina nije automatska i bezuvjetna te da se primjenjuje samo uz ispunjavanje propisanih uvjeta. Njezinom primjenom osigurava se “ravnomjernost u zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u upravnim i pravosudnim tijelima, na način kojim se osigurava njihov ravnopravan položaj s ostalim građanima Republike Hrvatske”.131 Stoga, propisanu prednost pri zapošljavanju (čl. 22., st. 4. UZPNM) treba promatrati kao posebnu pozitivnu mjeru u korist pripadnika nacionalnih manjina, s ciljem da se pripadnicima manjinske skupine omogući učinkovito sudjelovanje u javnim poslovima. Propisivanje navedene pozitivne mjere ulazi u područje slobodne prosudbe zakonodavca i ima se smatrati opravdanom i dopuštenom sve dok traju razlozi zbog kojih je uvedena – o čemu u prvom redu odlučuje zakonodavac, odnosno treba se smatrati razmjernom sve dok se njome ne vrijeđa načelo razmjernosti (čl. 16. Ustava) – što je u prvom redu predmet ustavnosudske kontrole.132 Bitno je primijetiti da, za razliku od zajamčene zastupljenosti u tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave (čl. 20., st. 1. UZPNM), UZPNM ne određuje koji bi udio manjinskoga stanovništva trebao biti “instruktivan” na tom području, već samo sugerira pozitivnu diskriminaciju, dakle, u slučaju jednakog ispunjavanja uvjeta davanje prednosti manjinskom kandidatu (čl. 22., st. 4. UZPNM).133 Nadalje, odredba po kojoj se vodi “računa o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave ili pravosudno tijelo” prilikom popunjavanja mjesta u državnoj upravi i pravosuđu (čl. 22., st. 2. UZPNM) neprilagođena je stvarnim potrebama. Primjerice, ako je riječ o zapošljavanju u središnjim tijelima državne uprave ili u Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, mjerilo je zastupljenost pripadnika nacionalne manjine u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske, dok je ukupno stanovništvo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mjerilo ako je riječ o zapošljavanju u uredima državne uprave u županijama, na županijskim sudovima te državnim odvjetništvima.134 No, budući da broj pripadnika manjina često varira od jednog do drugog ustrojstvenog tijela, sudjelovanje pripadnika manjina po kriteriju “razine na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave ili pravosudno tijelo” moglo bi rezultirati značajnim disproporcijama. Naime, tijela državne uprave ustrojavaju se na razini jedinica područne (regionalne) samouprave, a njihove unutarnje ustrojstvene jedinice dislocirane su na područjima različitih jedinica lokalne samouprave, tj. jedinica niže razine od ove koju BoŠnjaČka Pismohrana

283

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

predviđa UZPNM. Tako možemo zamisliti situaciju u kojoj pripadnici manjina sudjeluju u radu ustrojstvenih jedinica na područjima lokalne samouprave u postotku koji je određen na razini županije, iako u stanovništvu na predmetnoj lokalnoj razini oni mogu sudjelovati s višestruko većim udjelom. Ministarstvo uprave je, praćenjem objava javnih natječaja, uočilo da se u tekstovima natječaja navodi obveza dostavljanja potvrde o priznatom statusu iz koje je vidljivo pravo prednosti. Kako dokazivanje nacionalnog izjašnjavanja nije propisano UZPNM, Ministarstvo uprave je svojom uputom o postupanju (od 20. siječnja 2011. godine), koja je upućena tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, ukazalo da je u tekstovima javnih natječaja potrebno posebno navesti da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo pozvati se na prednost pri zapošljavanju temeljem članka 22. UZPNM, bez obveze dostavljanja dokaza o nacionalnoj pripadnosti.135 Također, jedan dio pritužbi koje je od pripadnika nacionalnih manjina tijekom 2013. zaprimio Savjet za nacionalne manjine, odnosi se na neostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju, a koju pred ostalim kandidatima pod istim uvjetima imaju pripadnici manjina, u skladu sa člankom 22. UZPNM.136 Naime, korisnicima prava još uvijek nije poznato u kojoj se fazi javnog natječaja treba pozvati na pravo prednosti pri zapošljavanju, budući da se kandidati u prijavi na natječaj nisu pozvali na pravo prednosti, no pozivaju se na isto u žalbi nakon što nisu dobili posao, iako se na ostvarivanje prava prednosti treba pozvati pri samoj prijavi na natječaj.137 Kako bi se to prevladalo, tijela državne uprave trebala bi učinkovitije obavještavati korisnike prava na prednost pri zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina, u kojoj se fazi javnog natječaja treba pozvati na pravo prednosti pri zapošljavanju. Bitno je naglasiti da se manjine ne mogu pozivati na prednost pri zapošljavanju ako se prijavljuju na javni natječaj koji je raspisala institucija različita od tijela države uprave, pravosudnog tijela i upravnog tijela jedinice samouprave, kao što su, primjerice, sveučilišta ili trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska ili jedinice samouprave imaju dionice ili poslovne udjele. Pripadnicima nacionalnih manjina, pored odredbi UZPNM, osigurava se zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima i posebnim zakonima koji će podrobnije biti obrađeni u sljedećim poglavljima. Važan zakon donesen 2011. jest Zakon o Registru zaposlenih u javnom sektoru kojim se uspostavlja istoimeni Registar.138 Puna operativnost Registra pomoći će kvalitetnijem i ažurnijem praćenju stanja zaposlenosti i zapošljavanja u javnom sektoru, uključujući i statističko praćenje ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina na ostvarivanje odgovarajuće zastupljenosti. Iako načelno dobro zamišljeno, zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i tijelima uprave lokalnih jedinica opterećeno je brojnim problemima, od kojih su najvažniji: (i) nedostatak financijskih sredstava za nova zapošljavanja, (ii) neadekvatna obrazovna struktura dijela pripad284

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

nika nacionalnih manjina,E (iii) nedovoljno izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini i (iv) nedovoljno pozivanje na pripadnost nacionalnoj manjini kao prednost pri zapošljavanju.139 Smatramo da je uzrok nedovoljnom pozivanju na pripadnost nacionalnoj manjini činjenica nepoznavanja pozitivnopravnih propisa koji to pravo pružaju, dok osobe koje poznaju propise ne žele iskoristiti navedeno pravo jer u određenoj mjeri, pod pritiskom okoline, ne žele da ih ta njihova osobina razlikuje od drugih kandidata, odnosno, pravo na zapošljavanje žele ostvariti isključivo na temelju svojih stručnih i drugih kvaliteta. 4.2.1. Tijela državne uprave Zakon o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU)140 određuje da će se pripadnicima nacionalnih manjina osigurati zastupljenost u središnjim tijelima državne uprave (ministarstvima, državnim uredima Vlade i središnjim državnim uredima), vodeći računa o njihovom ukupnom udjelu u stanovništvu Republike Hrvatske, a u uredima državne uprave u županijama, vodeći računa o njihovom ukupnom udjelu u stanovništvu županije (čl. 9., st. 1. ZSDU). Prilikom podnošenja prijave na natječaj za posao u tijelima državne uprave, pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo pozvati se “na ostvarivanje prava koja im pripadaju sukladno odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.” (čl. 9., st. 2. ZSDU). Nadzor provedbe zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave vrši Vlada Republike Hrvatske (čl. 9., st. 3. ZSDU). Pravo na prijem pripadnika nacionalnih manjina u državnu službu jamči se Zakonom o državnim službenicima (dalje: ZDS)141 u kojem stoji da se planom prijema u državnu službu utvrđuje i popunjenost radnih mjesta u državnom tijelu pripadnicima nacionalnih manjina i planira zapošljavanje potrebnog broja državnih službenika pripadnika nacionalnih manjina radi ostvarivanja zastupljenosti sukladno UZPNM i ZSDU (čl. 42., st. 2. ZDS). Radna mjesta u državnim tijelima popunjavaju se, između ostalog, putem internog oglasa i javnog natječaja (čl. 45., st. 1. i 2. ZDS). Izbor kandidata obavlja se na temelju rezultata provjere znanja, sposobnosti i vještina te rezultata u dosadašnjem radu, koji se utvrđuju putem testiranja i razgovora (intervjua). Ako je provedeno psihološ Važno je istaknuti da se ova ocjena Vlade Republike Hrvatske ne može odnositi na najvišu razinu obrazovanja u Hrvatskoj. Naime, prema tablici Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, od 838 osoba koje su stekle znanstveni stupanj doktora znanosti u 2010. godini, 8 je Bošnjaka (što čini 0,95%, dok je njihov udio u ukupnom stanovništvu 0,47%), 4 su Slovenca (što čini 0,48%, dok je njihov udio u ukupnom stanovništvu 0,30%), a 2 su Crnogorca (što čini 0,24%, dok je njihov udio u ukupnom stanovništvu 0,11%). Druge nacionalne manjine s više od jednog doktora u prosjeku su ili niže od prosjeka njihovog udjela u ukupnom broju stanovništva. Primjerice, Srbi imaju 7 doktora (što čini 0,84% u odnosu na 4,54% njihovog udjela u ukupnom stanovništvu), Talijani imaju dva doktora, (što čini 0,24% u odnosu na 0,44% njihovog udjela u ukupnom stanovništvu) te Albanci koji također imaju dva doktora (što čini 0,24% u odnosu na 0,34% njihovog udjela u ukupnom stanovništvu). (Vlada Republike Hrvatske, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2011. godinu za potrebe nacionalnih manjina, Republika Hrvatska, Zagreb, srpanj 2012.: <http://www.uljppnm.vlada.hr/images/pdf/izvjesce_ustavni_zakon_2011.pdf>, ažurirano 19. srpnja 2012., posjećeno 28. rujna 2012., str. 77. /tablica Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta/)

BoŠnjaČka Pismohrana

285

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

ko testiranje, pri izboru kandidata uzet će se u obzir i psihološka procjena kandidata (čl. 50.a., st. 1. ZDS). Kandidat koji želi iskoristiti pravo prednosti pri zapošljavanju, dužan je (i) javiti se na raspisani natječaj ili oglas, (ii) ispunjavati propisane uvjete (“ima prednost u odnosu na ostale kandidate samo pod jednakim uvjetima”, čl. 50.a., st. 2. ZDS) i (iii) pozvati se na to pravo. Kandidat može podnijeti žalbu na rješenje o prijemu Odboru za državnu službu, koji je neovisno tijelo za rješavanje žalbi (čl. 65., st. 1. ZDS). U žalbi je potrebno navesti kao razlog kršenje prava prednosti pripadnika nacionalnih manjina, ako pripadnik manjine smatra da mu je to pravo uskraćeno te ako se pozvao na navedeno pravo u prijavi na oglašeno slobodno radno mjesto. No, iako je Akcijski plan za provedbu UZPNM u razdoblju od 2011. do 2014. godine postavio kao cilj povećanje zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave sa 3,92% (iz 2010.) na 5,5% (do 2014.),142 rezultati Izvješća o provedbi akcijskog plana pokazuju upravo suprotno, tendenciju smanjivanja udjela zaposlenosti pripadnika nacionalnih manjina. Udio zaposlenosti pripadnika manjina smanjivao se sa 3,92% (2010.), preko 3,41% (2011.) do 3,38% (2012.), odnosno sa 2.070, preko 1.779 osoba na 1.752.143, 144 Podaci za 2013. godinu još nisu dostupni budući je izvješće o provođenju UZPNM u pripremi. Naime, prema podacima Ministarstva uprave, u 2011. godini ukupan broj zaposlenih državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske smanjen je za 633 osobe ili za 1,20%. Istovremeno, broj zaposlenih službenika i namještenika iz reda pripadnika nacionalnih manjina smanjen je za 291 osobu, odnosno za oko polovicu (50%) ukupnog smanjenja broja zaposlenih (sic!).145 Plan prijema pripadnika nacionalnih manjina u tijela državne uprave za razdoblje od 2011. do 2014. godine (dugoročni plan) predviđa zapošljavanje 802 pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, od čega je 161 osoba trebala biti zaposlena 2011. godine.146 S obzirom na te ciljeve, zabilježeno smanjenje za 291 osobu, što je čak 15% svih pripadnika manjina u državnim tijelima, predstavlja alarmantan podatak. U tom kontekstu, bitno je naglasiti da kratkoročni plan prijema u državnu službu u tijela državne uprave za 2011. godinu nije ni bio donesen.147 U 2012. godini ukupan broj zaposlenih državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske smanjen je za 301 ili za 0,57%. Istovremeno, broj zaposlenih službenika i namještenika iz reda pripadnika nacionalnih manjina smanjen je za njih 31, odnosno za 0,059% u ukupnom broju zaposlenih.148 Dakle, u 2012. vlada osjetno manje zabrinjavajuća situacija od one koju smo imali u 2011. godini. U Izvještaju se navelo nekoliko mogućih razloga za smanjenje udjela zaposlenosti manjina: (i) smanjenje ukupnog broja zaposlenih državnih službenika i namještenika, radi primjerice, odlaska u mirovinu, odlaska iz državne službe radi zapošljavanja izvan državne službe, itd., (ii) prijavljivanje manjeg broja pripadnika manjina (tj. 286

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

onih osoba koje su se pozvale na pravo prednosti) na natječaje za zapošljavanje u državnoj službi u 2011. godini u odnosu na 2010. godinu i (iii) činjenica da je još uvijek na snazi Odluka149 o zabrani novog zapošljavanja u tijelima državne uprave.150 Smatramo poražavajućim činjenicu da nije provedena ozbiljna analiza problema smanjenja pripadnika nacionalnih manjina zaposlenih u tijelima državne uprave, pogotovo kad se uzmu u obzir rezultati prethodnog četverogodišnjeg razdoblja (2008.2011.), koje je bilo razdoblje provođenja dvaju Akcijskih planova (Akcijski plan iz 2008. i Akcijski plan 2011.-2014.). U državnoj upravi je 2008. godine radilo 2.158 pripadnika nacionalnih manjina ili 4,18%,151 a 2012. godine 1.752 osoba, odnosno 3,38%.152 Znači, iako se u navedenom četverogodišnjem razdoblju državna uprava povećala za ukupno 779 osoba (2008. je bilo 51.085 zaposlenih, a 2012. 51.864), broj pripadnika manjina smanjio se za 406 osoba (sic!). 4.2.2. Tijela uprave jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se i zastupljenost u tijelima uprave jedinica samouprave sukladno odredbama posebnog zakona kojim se uređuje lokalna i područna (regionalna) samouprava i drugih akata o politici zapošljavanja u tim tijelima i sukladno stečenim pravima. U popunjavanju mjesta u tijelima uprave jedinica samouprave pripadnici nacionalnih manjina imaju prednost pod istim uvjetima. Prema Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (dalje: ZLPS)153 pripadnicima nacionalnih manjina koji imaju pravo na razmjernu zastupljenost u predstavničkim tijelima jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, jamči se i pravo na zastupljenost u upravnim tijelima tih jedinica (čl. 56.a., st. 1. ZLPS). Općine i gradovi u kojima pripadnici manjina u stanovništvu sudjeluju s više od 15% te županije u kojima manjine sudjeluju s više od 5%, odnosno jedinice koje imaju obvezu osigurati razmjernu zastupljenost pripadnika manjina u predstavničkom tijelu, obvezni su planom prijema u službu utvrditi popunjenost upravnih tijela jedinica i planirati zapošljavanje potrebnog broja pripadnika nacionalnih manjina radi ostvarivanja zastupljenosti nacionalnih manjina u upravnim tijelima jedinica. Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (dalje: ZSN)154 propisuje da se planom prijema u službu utvrđuje popunjenost radnih mjesta u upravnim tijelima pripadnicima nacionalnih manjina i planira zapošljavanje potrebnog broja pripadnika nacionalnih manjina radi ostvarivanja zastupljenosti, sukladno UZPNM i ZLPS (čl. 9., st. 2. ZSN).155 U službu se osobe primaju putem javnog natječaja, ako ZSN ne propisuje drukčije (čl. 17., st. 1. ZSN). Kandidat koji želi iskoristiti pravo prednosti pri zapošljavanju, dužan je (i) javiti se na raspisani natječaj, (ii) ispunjavati natječajem propisane uvjete (“ima prednost u odnosu na ostale kandidate samo pod jednakim uvjetima”, čl. 19., st. 9. ZSN) i (iii) pozvati se na to pravo. Kandidat koji nije primljen u službu može podnijeti žalbu općinskom načelniku, gradonačelniku, odnosno županu (čl. 25., st. 2. ZSN). Napominjemo da žalba odgađa BoŠnjaČka Pismohrana

287

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

izvršenje rješenja o prijemu u službu. U žalbi je potrebno navesti kao razlog kršenje prava prednosti pripadnika nacionalnih manjina, ako pripadnik manjine smatra da mu je to pravo uskraćeno te ako se pozvao na navedeno pravo u prijavi na oglašeno slobodno radno mjesto. U upravnim tijelima jedinica samouprave u 2012. godini radila su 594 pripadnika nacionalnih manjina ili 4,57%, 71 osoba nepoznate narodnosne pripadnosti ili 0,55 % i 3 službenika i namještenika koji su se izjasnili kao “Muslimani” ili 0,023%.156 Radi usporedbe, u odnosu na stanje iz 2011. godine, u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ukupan broj službenika i namještenika povećan je za 75 osoba, dok je broj službenika i namještenika iz reda pripadnika nacionalnih manjina veći za 2 osobe. Broj službenika i namještenika nepoznate narodnosne pripadnosti veći je za 10 osoba, dok se broj službenika i namještenika koje se izjašnjavaju kao “Muslimani” povećao za 1 osobu.157 Od 97 jedinica samouprave (85 općina i gradova te 12 županija) u kojima je potrebno osigurati zastupljenost manjina u upravnim tijelima, to je pravo u 2012. u cijelosti ostvarilo njih 62, odnosno u 2 jedinice manje nego 2011. godine (sic!).158 Navedeni podatak istovremeno znači da 35 jedinica i dalje ne poštuju to pravo (tj. 36,08% jedinica), zbog čega je u njima potrebno provesti inspekcijski nadzor. 4.2.3. Pravosudna tijela U Zakonu o državnom odvjetništvu i Zakonu o sudovima propisano je da se mora voditi računa o zastupljenosti službenika i namještenika pripadnika nacionalnih manjina (čl. 182., st. 3. Zakona o državnom odvjetništvu;159 čl. 117., st. 4. Zakona o sudovima160). Zakon o Državnom sudbenom vijeću161 nalaže da se prilikom imenovanja sudaca vodi računa o zastupljenosti sudaca pripadnika nacionalnih manjina (čl. 50., st. 1. Zakon o Državnom sudbenom vijeću) te da se pripadnici manjina imaju pravo pozvati na prava koja im pripadaju sukladno UZPNM prilikom prijave na objavljeno slobodno sudačko mjesto (čl. 50., st. 2. Zakon o Državnom sudbenom vijeću). Ministarstvo pravosuđa vodi statističke podatke o pravosudnim dužnosnicima te službenicima i namještenicima, pripadnicima nacionalnih manjina u pravosudnim tijelima. Važno je naglasiti da postupak prijema službenika provode pravosudna tijela samostalno. S obzirom na statističke podatke iz 2011. godine (ukupno je bilo: 3,9% sudaca pripadnika nacionalne manjine, 3,2% državnih odvjetnika pripadnika nacionalnih manjina te 3,7% državnih službenika i namještenika pripadnika nacionalnih manjina) u 2012. godini nije uočen značajan rast zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina u pravosuđu.162 Štoviše, u državnim odvjetništvima broj zaposlenih se značajno povećao (s 3,2% na 4,6%), dok je u ostalim kategorijama zabilježen pad.163 U sudovima se broj zaposlenih pripadnika nacionalnih manjina smanjio sa 3,9% na 3,2%,164 a u kategoriji državnih službenika i namještenika sa 3,7% na 3,3%.165 288

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

5. Zaključne opaske Usporedbom sadašnjeg hrvatskog Ustava s ranijim verzijama može se potvrditi iznimna dinamičnost, ako već ne ideološko lutanje hrvatskog ustavotvorca, pogotovo u dijelu odredbi kojima se uređuju prava manjina. Ustavom Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. i Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. štitilo se sedam manjina, Ustavom iz 1997. njih deset “autohtonih” – uz izbacivanje “Muslimana” i Slovenaca, a Ustavom iz 2010. njih dvadeset i dvije – ovaj put uz ukidanje pojma “autohtonosti” te vraćanje prisutnosti Bošnjaka i Slovenaca u preambulu. Promjena od “nazadnog” pristupa manjinskim pravima do optužbi da su sadašnjim stanjem manjine pretjerano “privilegirane” ponajviše je uzrokovana izmjenom političkih struktura na vlasti (2000.) i približavanjem Europskoj uniji, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (2001.), ali i složenijim društveno-političkim nasljeđem od drugih europskih zemalja, kao što su demontaža zajedničke države Jugoslavije i povijesno zakašnjelo priznavanje nacionalne stvarnosti Bošnjaka. Smatramo da unutrašnji i vanjsko-politički uvjeti u uređenom demokratskom društvu ipak ne bi trebali u tolikoj mjeri određivati manjinski pravni okvir. Pojavu uvjetovanosti manjinskog zakonodavstva trenutnim političkim odnosima utvrdili smo i na nižim razinama propisa, kao što su aktualni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor te prečeste izmjene njihovih prethodnih verzija. Čak smo ustanovili demokratski i sustavno posve neprihvatljiv utjecaj izbornog zakonodavstva na izmjene Ustava. Suočeni smo s nastavkom ovakve prakse i u događanjima vezanim na Odluke Ustavnog suda i posljedične reakcije koje ponovno odražavaju pretjerano politički ideologizirane pozicije. U ostvarivanju prava zajamčenih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina još uvijek ima dosta područja u kojima je primjetna razlika između normativnih rješenja i proklamirane politike te onog što se u praksi ostvaruje. Primjerice, problemi su uočeni kad je u pitanju pravo na pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja i pravo na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina. Iako je grupa građana “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara” prikupila potpise za održavanje referenduma s predloženom izmjenom Ustavnog zakona na način da se za ostvarivanje ravnopravne službene upotrebe jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine poveća udio pripadnika nacionalnih manjina u stanovništvu jedinica lokalne samouprave sa sadašnje jedne trećine na udio od najmanje polovice stanovništva, samo održavanje takvog referenduma predstavljalo bi kršenje Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima i Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Predložena izmjena Ustavnog zakona odvela bi hrvatsko društvo 20-ak godina unatrag i značila bi nedopustivo smanjenje prava nacionalnih manjina. Također, ne smijemo zaboraviti na alarmantnu činjenicu iz 2011. godine, a to je da se u tijelima državne uprave broj zaposlenih iz reda nacionalnih manjina smanjio za gotovo 50% od ukupnog smanjenja broja zaposlenih u toj godini. Iako u 2012. vlada osjetno manje zabrinjavajuća situacija od one koju smo imali u 2011. godini, BoŠnjaČka Pismohrana

289

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

valja primijetiti da je još uvijek prisutan kontinuitet smanjivanja udjela zaposlenosti pripadnika nacionalnih manjina umjesto proklamiranog povećanja. Nadalje, 1/3 jedinica samouprave nije osigurala zastupljenost manjina u svojim upravnim tijelima u 2011. i 2012. godini, a postotak zapošljavanja manjina u pravosuđu uglavnom se smanjuje u odnosu na prethodne godine. Valja istaknuti da su, unatoč problemima s kojima se susreće hrvatsko društvo u cjelini, uloženi značajni napori u oblikovanju i provođenju “manjinskog” zakonodavstva. To se ogleda kako kroz sredstva osigurana u Državnom proračunu za potrebe nacionalnih manjina, tako i u aktivnostima koje su Vlada i druga državna tijela poduzela u cilju njegove provedbe. Napredak je najviše uočljiv u odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina te u radu udruga i ustanova nacionalnih manjina, koje su uz financijsku podršku iz Državnog proračuna ostvarile značajne rezultate u očuvanju i promicanju identiteta i kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina.

6. Bilješke Ustav Republike Hrvatske, NN br. 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tek st, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst 2 Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, NN br. 155/2002., 47/2010. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-1029/2007 i U-I-1030/2007 od 7. travnja 2010., 80/2010., 93/2011. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-3597/2010, U-I-3847/2010, U-I-692/2011, U-I-898/2011 i U-I-994/2011 od 29. srpnja 2011., 93/2011. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-3786/2010 i U-I-3553/2011 od 29. srpnja 2011. 3 Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, NN br. 51/2000., 56/2000., 155/2002. 4 Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, NN br. 51/2000., 56/2000. 5 Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, NN br. 69/2003. – pročišćeni tekst, 167/2003. - Odluka o nedavanju vjerodostojnog tumačenja, 44/2006. – čl. 27., st. 1. Zakona o Državnom izbornom povjerenstvu Republike Hrvatske, 19/2007., 20/2009. - Odluka o davanju vjerodostojnog tumačenja, 145/2010., 93/2011. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-120/2011, U-I-452/2011, U-I-693/2011, U-I-746/2011, U-I-993/2011 i U-I-3643/2011 od 29. srpnja 2011. 6 Zakon o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog državnog Sabora, NN br. 116/1999. 7 Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, NN br. 33/2001., 10/2002., 155/2002., 45/2003., 43/2004., 40/2005. – pročišćeni tekst, 44/2006., 109/2007., 24/2011. 8 Zakon o izborima općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika Grada Zagreba, NN br. 109/2007., 125/2008., 24/2011., 150/2011. 9 Zakon o medijima, NN br. 59/2004., 84/2011. 10 Zakon o elektroničkim medijima, NN br. 153/2009., 84/2011. 11 Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, NN br. 137/2010., 76/2012. 12 Poslovnik Hrvatskoga sabora, NN br. 71/2000., 129/2000., 9/2001. – pročišćeni tekst, 117/2001., 6/2002. – pročišćeni tekst, 41/2002., 91/2003., 58/2004., 69/2007., 39/2008., 86/2008., 81/2012., 113/2012. 13 Odluka o raspisivanju izbora za članove vijeća nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, NN br. 64/2003., 71/2003. – ispravak Odluke, 4/2004. – dopunski izbori, 16/2004. – izmjena Odluke, 49/2007., 53/2007. – izmjena Odluke, 56/2011., 58/2011. – izmjena Odluke 14 Odluka o davanju ovlaštenja za sazivanje konstituirajućih sjednica vijeća nacionalnih manjina, NN br. 97/2003., 44/2004., 73/2007., 82/2007., 93/2011. 15 Pravilnik o obliku, sadržaju i načinu vođenja Registra vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te obrascima za upis i izdavanje isprava, NN br. 106/2011. 16 Pravilnik o naknadi troškova i nagradi za rad članovima vijeća i predstavnicima nacionalnih manjina, NN br. 24/2006.

290

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Opća deklaracija o ljudskim pravima, NN – MU br. 12/2009. Zakon o potvrđivanju Okvirne konvencije za zaštitu prava nacionalnih manjina, NN – MU br. 14/1997. 19 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, Sl. Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ br. 2/1950. 20 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, NN – MU 6/1999. – pročišćeni tekst, NN – MU br. 8/1999. – ispravak 21 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Sl. SRFJ br. 7/1971., Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, NN – MU br. 12/1993. 22 Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, NN – MU br. 7/1971., Odluka o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, NN – MU br. 12/1993. 23 Zakon o potvrđivanju Europske povelje o lokalnoj samoupravi, NN –MU br. 14/1997. 24 Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o zaštiti mađarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Republici Mađarskoj, NN – MU br. 8/1995. 25 Zakon o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina, NN – MU br. 15/1997. 26 Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o zaštiti prava hrvatske manjine u Republici Makedoniji i makedonske manjine u Republici Hrvatskoj, NN – MU br. 3/2008. 27 Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj, NN – MU 9/2009. 28 Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj, NN – MU br. 3/2005. 29 Vlada Republike Hrvatske, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2011. godinu za potrebe nacionalnih manjina, Republika Hrvatska, Zagreb, srpanj 2012.: <http://www.uljppnm.vlada.hr/images/pdf/izvjesce_ustavni_zakon_2011.pdf>, ažurirano 19. srpnja 2012., posjećeno 28. rujna 2012., str. 58. 30 Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, NN br. 65/1991., 27/1992., 34/1992. – pročišćeni tekst 31 Tatalović, S., Nacionalne manjine u Hrvatskoj, STINA d.o.o., Split, 2005., str. 17. 32 Domini, M., Hrvatska, u: Manjine i prekogranična suradnja u alpsko-jadranskom prostoru, Radna zajednica Alpe-Jadran, Zagreb, 2002., str. 162., bilj. 7. 33 Vukas, B., The Legal Status of Minorites in Croatia, u: Trifunovska, S. (ur.), Minorities in Europe: Croatia, Estonia and Slovakia, T. M. C. Asser Press, 1999., str. 40. 34 loc. cit. 35 Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 1989., str. 330. 36 ibid., str. 401. 37 Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine i ustavne promjene 2009.-2010., Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 60., br. 2., Zagreb, 2010., str. 571. 38 Tatalović, S., Lacović, T., Dvadeset godina zaštite nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Migracijske i etničke teme, Migracijske i etničke teme, Institut za migracije i narodnosti, br. 27., vol. 3., Zagreb, 2011., str. 377. 39 Tatalović, S., Nacionalne manjine u Hrvatskoj, op.cit. (bilj. 31.), str. 21. 40 Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 1989., str. 401. 41 Tatalović, S., Lacović, T., Dvadeset godina zaštite, op. cit. (bilj. 38.), str. 378. 42 Smerdel, B., Sokol, S., Ustavno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., str. 92. 43 Rezolucija o zaštiti ustavnog i demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Hrvatskoj, NN br. 34/1990. 44 Vukas, B., The Legal Status of Minorites, op. cit. (bilj. 33.), str. 42. 45 Ustav Republike Hrvatske, NN br. 56/1990. 46 ibid., Izvorišne osnove, st. 3. 47 Vukas, B., The Legal Status of Minorites, op. cit. (bilj. 33.), str. 42.-43. 48 Domini, M., op. cit. (bilj. 32.), str. 162. 49 Zakon o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, NN br. 22/1992. 50 Zakon o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske, NN br. 33/1992. 51 Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, NN br. 65/1991., čl. 18., st. 2. 17 18

BoŠnjaČka Pismohrana

291

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 37.), str. 568. Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, NN br. 31/1991. 54 Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, NN br. 31/1991. 55 Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, NN br. 31/1991. 56 Vukas, B., The Legal Status of Minorites, op. cit. (bilj. 33.), str. 44. 57 Smerdel, B., Sokol, S., op. cit. (bilj. 42.), str. 95. 58 Odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, NN, br. 53/1991. 59 Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske, NN br. 135/1997., čl. 1., st. 2.; Ustav Republike Hrvatske, NN br. 8/1998. – pročišćeni tekst, Izvorišne osnove, st. 3. 60 loc. cit. 61 Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 37.), str. 581. 62 Nanić, F., Tjeskoba vremena: Vrijeme rata i tranzicije (1989. – 1999.), Strategija, Profil, Zagreb, 1999., str. 238. 63 Babić, D., Škiljan, F., Župarić-Iljić, D., Nacionalne manjine u Zagrebu, Položaj i perspektive, Plejada, Zagreb, 2011., str. 138. 64 Ustav Republike Hrvatske, NN br. 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, Izvorišne osnove, st. 3. 65 Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, NN br. 65/1991. 66 Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, 27/1992., 34/1992. – pročišćeni tekst 67 Šegvić, S., Međunarodno pravo i nacionalne manjine, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, god. 38., Split, 2001., str. 132. 68 Advisory Committee on the Framework Convention for the Protection of National Minorities, Opinion on Croatia (dalje: Opinion on Croatia I), ACFC/INF/OP/I(2002)003, Strasbourg, 6 April 2001, str. 5.; Opinion on Croatia II, op. cit. (bilj. 21.), str. 10. 69 Ustav Republike Hrvatske, NN br. 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, čl. 15., st. 2. 70 ibid., čl. 29. 71 ibid., čl. 15., st. 3. 72 Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-732/1998. od 12. travnja 2001., NN br. 36/2001., t. 9. 73 loc. cit. 74 ibid., t. 10. 75 loc. cit. 76 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-1681/2003 i U-I-2070/2003 od 17. rujna 2003., NN br. 152/2003., t. 3. 77 ibid., t. 4. 78 Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, 51/2000., 105/2000. – pročišćeni tekst 79 Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 37.), str. 573., bilješka 70. 80 Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski državni Sabor, 53/2003., 69/2003. – pročišćeni tekst 81 Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, NN br. 155/2002. 82 Horvat, A., Nacionalne manjine: Ustavna jamstva i izgledi provedbe, Okrugli stol Dvadeseta obljetnica Ustava Republike Hrvatske, HAZU, Zagreb, 2011., str. 458.; Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 37.), str. 577. 83 Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 37.), str. 580. 84 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor, NN br. 53/2003., članak 16. kojim se mijenja članak 17. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor 85 Barić, S., Općenito o ustavnim promjenama, Informator, br. 5818., prilog Ustavni vidici br. 5., Zagreb, prosinac 2009., str. 11. 86 Ustav Republike Hrvatske, NN br. 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst, Izvorišne osnove, st. 2. 87 loc. cit. 88 Zastupnici u Hrvatskom saboru, Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, s Prijedlogom nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, Zagreb, listopad 2009., str. 5. i 26. 89 Ustav Republike Hrvatske, NN br. 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst, Izvorišne osnove, st. 2. 90 Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 37.), str. 582. 91 Kriteriji za utvrđivanje financijske potpore za programe nevladinih udruga i ustanova nacionalnih manjina, NN br. 129/2009., 70/2011., t. 1. Posebnih kriterija 92 Državno izborno povjerenstvo, Priopćenje za javnost, od 6. lipnja 2007.: 52 53

292

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

<http://www.izbori.hr/2007Manjine/priopcenja/priopcenje_za_javnost_%2020070606.pdf>, ažurirano 29. kolovoza 2011., posjećeno 29. kolovoza 2011. 93 Horvat, A., Autohtone nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 37.), str. 577.; Horvat, A., Nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 82.), str. 459. 94 Horvat, A., Nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 82.), str. 459. 95 Ustavni sud Republike Hrvatske, Izvješće o pravnoj snazi, prirodi i učincima ustavnih zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, br. U-X/838/2012 od 15. veljače 2012. godine, NN br. 20/2012., t. 8.1. 96 Smerdel, B., Sokol, S., op. cit. (bilj. 42.), str. 17. 97 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-774/2000 od 20. prosinca 2000. godine, NN br. 1/2001., t. 3. 98 ibid., t. 5. 99 Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, NN br. 32/1996. 100 Ustavni zakon o privremenom neprimjenjivanju pojedinih odredbi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, NN br. 68/1995. 101 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2000., op. cit. (bilj. 211.), t. 5. 102 Ustavni sud Republike Hrvatske se pozvao na udžbenik Smerdel, B., Sokol, S., op. cit. (bilj. 8.), str. 14. 103 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2000., op. cit. (bilj. 211.), t. 6. 104 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. rujna 2003., op. cit. (bilj. 181.), t. 5. 105 Omejec, J., Granice ovlasti Ustavnog suda u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 6., Zagreb, 2003., str. 1429. 106 Barić, S., Organski zakoni i Ustavni sud Republike Hrvatske u usporednopravnoj perspektivi, u: Hrvoje Kačer, Hrvoje Momčinović, Mladen Žuvela (ur.), Liber Amicorum in honorem Jadranko Crnić (1928.-2008.), Zagreb, 2009., str. 277.; Horvat, A., Nacionalne manjine, op. cit. (bilj. 82.), str. 470. 107 Sebály, Bernadett, “Anti-minority referendum in Croatia to go to the Constitutional Court for review”, <http:// www.minorityrights.org/12252/press-releases/antiminority-referendum-in-croatia-to-go-to-the-constitutionalcourt-for-review.html>, ažurirano 17. veljače 2014., posjećeno 29. ožujka 2014. 108 loc. cit. 109 Advisory Committee on the Framework Convention for the Protection of National Minorities, Thematic Commentary No. 3, The Language Rights of Persons Belonging to National Minorities under the Framework Convention, Adopted on 24 May 2012, ACFC/44DOC(2012)001rev, Strasbourg, 5 July 2012, str. 18. 110 loc. cit. 111 Pučki pravobranitelj, Izvješće pučke pravobraniteljice za 2013. godinu, Republika Hrvatska, Zagreb, ožujak 2014., <http://www.ombudsman.hr/dodaci/Izvje%C5%A1%C4%87e%20pu%C4%8Dke%20pravobraniteljice%20%20za%202013..pdf>, ažurirano 31. ožujka 2014., posjećeno 6. travnja 2014., str. 27. 112 loc. cit. 113 Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, NN br. 51/2000., 56/2000., 155/2002. 114 Vlada Republike Hrvatske, Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2012. godinu za potrebe nacionalnih manjina, Republika Hrvatska, Zagreb, srpanj 2013., str. 5. 115 ibid., str. 6. 116 loc. cit. 117 Naputak za dosljednu provedbu Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, NN br. 33/2012. 118 Vlada, Izvješće za 2011., op. cit. (bilj. 29.), str. 5. 119 ibid., str. 62.-63. 120 Zakon o općem upravnom postupku, NN br. 47/2009. 121 Zakon o parničnom postupku, NN br. 35/1991., 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011. 122 Zakon o kaznenom postupku, NN br. 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. 123 Zakon o državnom odvjetništvu, NN br. 76/2009., 153/2009., 116/2010., 145/2010., 57/2011., 130/2011. 124 Zakon o sudovima, NN br. 150/2005., 16/2007., 113/2008., 153/2009., 116/2010., 27/2011., 57/2011., 130/2011. 125 Vlada, Izvješće za 2011., op. cit. (bilj. 29.), str. 6. 126 ibid., str. 5. 127 Zakon o osobnoj iskaznici, NN br. 11/2002., 122/2002., 31/2006. 128 Vlada, Izvješće za 2011., op. cit. (bilj. 29.), str. 6. 129 Pučki pravobranitelj, Izvješće, op. cit. (bilj. 111.), str. 28. 130 loc. cit. 131 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I/402/2003 od 30. travnja 2008., NN br. 70/2008., t. 9. BoŠnjaČka Pismohrana

293

Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj

loc. cit. Alijagić, A., Prelaženje Rubikona - Analiza zastupljenosti manjina, Preporodov Journal, br. 89., Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb, ožujak 2007., str. 17. 134 Rosandić, A., Pravo prednosti pri zapošljavanju, Informator, br. 6010., Zagreb, listopad 2011., str. 5. 135 Vlada, Izvješće za 2011., op. cit. (bilj. 29.), str. 24. 136 Pučki pravobranitelj, Izvješće, op. cit. (bilj. 111.), str. 26. 137 loc. cit. 138 Zakon o Registru zaposlenih u javnom sektoru, NN br. 34/2011. 139 Vlada Republike Hrvatske, Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za razdoblje od 2011. – 2013. godine, Republika Hrvatska, Zagreb, travanj 2011.: <http://www.nacionalnemanjine.vlada.hr/images/pdf/vrh_%20ap_%20za_provedu_uz_2011_2013.pdf>, ažurirano 29. rujna 2011., posjećeno 29. rujna 2011., str. 11. 140 Zakon o sustavu državne uprave, NN br. 150/2011. 141 Zakon o državnim službenicima, NN br. 92/2005., 140/2005., 142/2006., 77/2007., 107/2007., 27/2008., 34/2011., 49/2011., 150/2011., 34/2012. 142 Vlada, Akcijski plan, op. cit. (bilj. 139.), str. 13. 143 Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za razdoblje od 2011. – 2013. godine, za 2011. godinu, Republika Hrvatska, Zagreb, srpanj 2012.: <http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/41_sjednica_vlade_republike_hrvatske/41_4/(view_online)/1#document-preview>, ažurirano 19. srpnja 2012., posjećeno 28. rujna 2012., str. 46. 144 Vlada, Izvješće za 2012., op. cit. (bilj. 114.), str. 29. 145 Vlada, Izvješće za 2011., op. cit. (bilj. 29.), str. 47. 146 Plan prijama pripadnika nacionalnih manjina u državnu službu u tijela državne uprave za razdoblje od 2011. do 2014. godine, NN br. 65/2011.; Državna uprava smanjena na račun manjina, Novosti, broj 603., <http://www. novossti.com/2012/07/drzavna-uprava-smanjena-na-racun-manjina>, ažurirano 18. rujna 2012., posjećeno 18. rujna 2012. 147 Vlada, Izvješće za 2011., op. cit. (bilj. 29.), str. 24. 148 Vlada, Izvješće za 2012., op. cit. (bilj. 114.), str. 29. 149 Odluka o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, stručnim službama i Uredima Vlade Republike Hrvatske, NN br. 153/2009. 150 Ured, Izvješće, op. cit. (bilj. 143.), str. 4., 5., 49. 151 Vlada Republike Hrvatske, Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za 2008. i 2009. godinu, Republika Hrvatska, Zagreb, rujan 2010., str. 60. 152 Vlada, Izvješće za 2012., op. cit. (bilj. 114.), str. 29. 153 Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, NN br. 33/2001., 60/2001. – vjerodostojno tumačenje, 106/2003., 129/2005., 109/2007., 125/2008., 36/2009., 150/2011. 154 Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, NN br. 86/2008., 61/2011. 155 Formule za planiranje zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina mogu se naći u sljedećem članku: Planiranje prijema pripadnika nacionalnih manjina u upravna tijela lokalnih jedinica – moguće formule, <http:// www.iusinfo.com.hr/LegisRegistry/Content.aspx?SOPI=CLN20V01D2011B356&Doc=CLANCI_HR>, ažurirano 29. rujna 2012., posjećeno 29. rujna 2012. 156 Vlada, Izvješće za 2012., op. cit. (bilj. 114.), str. 31. 157 loc. cit. 158 Vlada, Izvješće za 2012., op. cit. (bilj. 114.), str. 31. 159 Zakon o državnom odvjetništvu, NN br. 76/2009., 153/2009., 116/2010., 145/2010., 57/2011., 130/2011. 160 Zakon o sudovima, NN br. 150/2005., 16/2007., 113/2008., 153/2009., 116/2010., 27/2011., 57/2011., 130/2011. 161 Zakon o Državnom sudbenom vijeću, NN br. 116/2010., 57/2011., 130/2011. 162 Vlada, Izvješće za 2012., op. cit. (bilj. 114.), str. 30. 163 loc. cit. 164 ibid., str. 82. 165 ibid., str. 83.

132 133

294

BoŠnjaČka Pismohrana

Dr. sc. Filip Škiljan Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj – primjeri iz prakse

Sažetak: Autor u tekstu donosi informacije o položaju nacionalnih manjina od uspostavljanja neovisne Hrvatske do današnjih dana. Na tri primjera iz devedesetih godina prošloga stoljeća pokazuje kako su se kršila prava nacionalnih manjina. Unatoč tome što su zakoni koji štite prava nacionalnih manjina dobro napisani i danas ima dosta primjera kršenja tih prava. Prvenstveno se to odnosi na slobodu iskazivanja nacionalne pripadnosti, slobodu iskazivanja vjeroispovijesti, slobodu korištenja jezika i pisma i participiranje nacionalnih manjina u političkom životu Hrvatske. Ključne riječi: nacionalne manjine, Hrvatska, Srbi u Hrvatskoj, Bošnjaci u Hrvatskoj, Romi, prava nacionalnih manjina Koliko se prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj poštuju u posljednjih dvadesetak godina vidljivo je iz najrazličitijih primjera koji ocrtavaju Hrvatsku kao zemlju koja ima izvrsne zakonske okvire o pravima nacionalnih manjina, ali u kojoj se ti zakonski okviri ne poštuju na svim razinama. Kroz nekoliko primjera pokušat ćemo pokazati koliko je u proteklih dvadeset i tri godine bilo kršenja prava nacionalnih manjina i to osobito prava Roma, Srba i Bošnjaka. Kroz navedene primjere postaje jasno koliko je Hrvatska u nekim segmentima zaštite nacionalnih manjina napredovala, odnosno koliko su neki elementi te zaštite još uvijek u povojima i nedovoljno razvijeni. Kroz tri primjera iz razdoblja devedesetih vidljivo je koliko su manjinska prava u Hrvatskoj bila u to vrijeme uskraćivana (izbacivanje Muslimana i Slovenaca iz Ustava, Ustavni zakon o privremenom neprimjenjivanju odredbi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica i pitanje davanja državljanstva pojedinim nacionalnim manjinama), a kroz ostale primjere (neispoljavanje vlastite nacionalne pripadnosti, diskriminacija na temelju jezika i pisma, vjerska diskriminacija i politička participacija manjina u lokalnoj, regionalnoj i državnoj vlasti) pokušalo se dati okvir za probleme u konzumaciji manjinskih prava danas. Rad je nastao na temelju analize zakonskih akata koji određuju manjinska prava u Hrvatskoj danas i intervjua s pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj koji ističu probleme u vezi ostvarivanja manjinskih prava. BoŠnjaČka Pismohrana

295

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

I. Konzumacija prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj tijekom devedesetih i ranih 2000. a) Izbacivanje Muslimana i Slovenaca iz Ustava Preambula Ustava iz prosinca 1997. godine definira Republiku Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda i državu pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske nacionalnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama Organizacije Ujedinjenih Naroda i zemalja slobodnog svijeta. Od 1997. godine u Ustav se uvodi pojam autohtona nacionalna manjina U Ustavu iz 1990. godine spomenuti su izrijekom Muslimani i Slovenci. Međutim, 12. prosinca 1997. godine Muslimani i Slovenci nisu uvršteni među autohtone nacionalne manjine, a u preambulu Ustava uvedeni su Austrijanci, Nijemci, Rusini i Ukrajinci. Tako su manjine podijeljene na stare i nove manjine što se temeljilo na tome koliko dugo određena nacionalna manjina živi na području Republike Hrvatske. Zbog te podjele došlo je do nezadovoljstva među muslimanskim i slovenskim stanovništvom Hrvatske koji su smatrali da su na taj način diskriminirani.1 I Slovenci i Bošnjaci su se dugo vremena trudili da budu vraćeni u preambulu ustava no to im nikako nije uspijevalo, usprkos promjenama koje su se događale na vlasti. Tek 2010. Slovenci i Bošnjaci su vraćeni u preambulu Ustava Republike Hrvatske. b) Problemi stanarskih prava (primjer Srba)2 Godine 1995. Hrvatski sabor donosi Ustavni zakon o privremenom neprimjenjivanju odredbi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, kojim se utvrđuje privremeno neprimjenjivanje pojedinih odredbi zakona koje se odnose na posebna prava i zaštitu etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina koje su prema popisu stanovništva sudjelovale s više od 8% u pučanstvu Republike Hrvatske, a do objave rezultata prvog popisa stanovništva Republike Hrvatske. Ovim aktom, Sabor je ukinuo većinu odredbi Ustavnog zakona koje su se odnosile na pripadnike srpske nacionalne manjine, pa se tako ukidaju kotarevi s posebnim statusom, ukida se pravo Srba na razmjernu zastupljenost u Hrvatskom saboru i Vladi te tijelima sudbene vlasti, dok se prava ostalih manjina ne ukidaju. Time su Srbi u Hrvatskoj faktički izgubili sva prava koja su im bila zagarantirana kao pripadnicima nacionalne manjine. Narednih godina to je omogućilo masovno oduzimanje imovine i onemogućivanje povratka izbjeglih Srba. Zakonom o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju Srbima koji su D. Šonc, “Stoljetna integriranost” u: Bošnjačka pismohrana (annex Symposium Bosniense), god. 1, br. 1-4 (1999.), 446-450. 2 O tome vidi tekst: F. Škiljan, “Stambena problematika – studija slučaja Srbi u Hrvatskoj” u:Srpsko-hrvatski odnosi, Rešavanje otvorenih pitanja, Petrovaradin 2012., 165-188. 1

296

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

se željeli vratiti uvelike je bio otežan povratak. Po tome zakonu, stanarsko pravo nad takvim nekretninama prestaje po sili zakona ako je nositelj stanarskog prava istu napustio i ne koristi je dulje od 90 dana. U srpnju 1998. sva imovina koja se nalazila na bivšim okupiranim područjima Hrvatske stavljena je Zakonom o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom pod privremenu upravu Republike Hrvatske. Vlasnicima imovine bilo je zabranjeno bilo kakvo raspolaganje imovinom, osim ukoliko tu svoju imovinu ne namjeravaju prodati ili iznajmiti korisnicima zbrinjavanja, dakle uglavnom etničkim Hrvatima. Korisnici zbrinjavanja su prognani, iseljeni ili raseljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine, Srbije ili Crne Gore, iseljeni Hrvati, tj. povratnici iz inozemstva, državljani Republike Hrvatske (prognanici) koji čekaju obnovu svojih kuća (dakle, u tu skupinu ulaze i svi pripadnici nacionalnih manjina) i drugi državljani Republike Hrvatske – naseljenici zbrinuti na područjima od posebne državne skrbi (radi se dakle o Hrvatima ili pripadnicima nacionalnih manjina koji su migrirali iz nekog razloga na područja od posebne državne skrbi iz drugih dijelova Hrvatske).3 Krajnji rezultat takve politike bilo je drastično smanjenje Srba za 65% u desetogodišnjem razdoblju. Zanimljiv je i slučaj M.Ć. i M.Ć. Oni su se obratili Srpskom narodnom vijeću u rujnu 1997. godine. Ovdje citiramo dijelove pisma: “Mi smo oboje povratnici srpske nacionalnosti – hrvatskog državljanstva, a koji smo izbjegli nakon Oluje. U najkraćem mogućem roku, za vrijeme kojeg smo izvadili sve potrebne dokumente (domovnica, osobna karta, putovnica), vratili smo se natrag u Hrvatsku, odnosno sve dokumente smo izvadili u Vukovaru te tamo i boravili. Od svibnja ove godine boravimo u Zagrebu, u stanu znanca ... Vrativši se u Hrvatsku nadao sam se da ću doći u posjed svoje imovine – jednosobnog stana u Karlovcu i kuće u Vukmanićkom Cerovcu kraj Karlovca. U mom stanu privremeno boravi M.V. čija kuća je u Zasinju kod Duge Rese, a u koju bi se nakon popravka trebao vratiti. U mojoj kući u Vukmanićkom Cerovcu privremeno stanuje izbjeglička hrvatska obitelj iz okolice Travnika. Budući da se već 6 mjeseci ne mogu useliti u svoje vlasništvo, moj boravak u Zagrebu više neće biti moguć i morat ću se vratiti u Vukovar, gdje sam dobio privremeni smještaj u ulici Neznanog junaka”.4 Nakon dugotrajnog procesa pregovora dogovoren je povrat privatne imovine. Povratak Srbima koji su do 2005. godine ostali u inozemstvu uglavnom nije interesantan zbog neodrživog ekonomskog statusa i zbog neriješenog stambenog pitanja. Podatak da od 19.500 privremeno zaposjednutih stambenih jedinica još svega 107 njih 2005. godine nisu bile vraćene njihovim vlasnicima Srbima, pokazuje visoku stopu ažurnosti u rješavanju toga pitanja. Međutim, velik je broj Srba zbog navedenih razloga odlučio ostati u Srbiji i drugim zemljama, pa je značajan broj stambenih jedinica prešao u vlasništvo osoba koje su se naselile na hrvatskom teritoriju nakon 1995. godine iz Bosne i Hercegovine ili s Kosova ili koje su doselile iz drugih gradova i naselja Hrvatske na ASH, Fond SNV, inv. br. 60, Program zbrinjavanja korisnika imovine pod privremenom upravom Republike Hrvatske koja se mora vratiti u posjed i na korištenje vlasniku. 4 ASH, Fond SNV, inv. br. 50. 3

BoŠnjaČka Pismohrana

297

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

područja u kojima su nekada Srbi predstavljali većinsko stanovništvo. Povrat stambenih jedinica koje su bile društveno vlasništvo još i danas traje. Kao epilog treba istaknuti ovo pismo koje govori o poziciji onih koji se vraćaju: R.P. iz Siska se obraća za pomoć Srpskom narodnom vijeću: “U Sisku sam se skućila i živjela do rata 1991. godine. Tu sam se udala za D.P. koji je radio u INA Rafineriji Sisak. Bio je vrstan stručnjak i rukovodilac sve do 1991. – 1992. Kao Srbin tada postaje višak na radnom mjestu. To isto sam i sama doživjela. Pred rat suprug je preživio težak srčani udar. Suprug i ja nismo se bavili politikom niti smo bili članovi ijedne političke stranke. Bavili smo se naukom. Kao i stotine drugih Srba u Sisku imali smo velikih neugodnosti. Noćne pretnje, ucjenjivanja i teška vrijeđanja. Oktobra 1991. godine uspjeli smo se izvući do Ljubljane. Liječnik (u Ljubljani, op.a.) koji je vodio supruga kao teškog srčanog bolesnika savjetovao mu je da podnese zahtjev za invalidsku penziju. On se vratio u Sisak i to je uradio, ali na njegovu veliku nesreću. Odmah nakon toga kućni prijatelji kao i sisački egzekutori izveli su ga iz stana i odveli u samicu policije. Stan je odmah useljen. ...” R.P. je nakon rata tražila stambeno zbrinjavanje, ali nije željela da to bude grad Sisak. “Zašto to ne bi bio Zagreb ili Rijeka? 25.5.2007. data je suglasnost za stambeno zbrinjavanje, ni manje ni više nego Sisak. ... Da ironija bude veća u ovoj mojoj tragediji stan je ponuđen u neboderu na VIII spratu. Poniženje za teškog srčanog bolesnika (supruga R.P., op.a.) koji je umro petnaest dana prije toga. U toj teškoj situaciji zajedno s mojim bratom pogledala sam taj stan koji je otvorila gospođa J. Bila je veoma ushićena i uvjeravala me da je to pravo rješenje za mene, poslije muža. Rekla je ukoliko odustanem naći ću se van stambene liste. ... Odmah sam to odbila. ... Tražim novi stan kakav sam ostavila. Puziti ne želim nikome. Sisak ne želim poslije muževe smrti. ...”5 c) Problemi s dobivanjem hrvatskog državljanstva (primjer Bošnjaka u Republici Hrvatskoj)6 Jedan od najvećih problema muslimansko/bošnjačkog stanovništva u Hrvatskoj bila je nemogućnost ostvarivanja prava na državljanstvo. Takve slične probleme imali su i pripadnici drugih nacionalnih manjina, a slučaj je bio najčešći kod Roma. Na primjeru kordunskih Bošnjaka/Muslimana moguće je pratiti genezu toga problema i sporost rješavanja istoga. Većina Bošnjaka/Muslimana na području Korduna za vrijeme rata boravili su u susjednoj Bosni i Hercegovini, pa tako nisu imali prilike zatražiti hrvatske dokumente u nekom od hrvatskih gradova. Povratkom u Hrvatsku, po redovnoj su proceduri, zatražili domovnice kao temeljni dokument za ostvarivanje svih prava i obveza prema Zakonu. Svi koji su zatražili domovnice imali su prijavljen boravak dulje od 5 godina u RH, što je bio jedan od osnovnih uvjeta za stjecanje državljanstva. Taj su neprekidni boravak od minimum 5 godina mogli i dokazati ASH. Fond SNV, inv. br. 1018. Vidi o tome u: F. Škiljan, “Bošnjaci/Muslimani na Kordunu 1991. i dvadeset godina kasnije – studija slučaja” u: Hrvatsko-srpski odnosi u dvadesetom veku, Golubić – Novi Sad 2011., 119-158.

5 6

298

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

ranijim dokumentima SR Hrvatske. Imali su zasnovane radne odnose u hrvatskim poduzećima ili su bili individualni poljoprivrednici, odnosno poduzetnici, što znači da su svoje obaveze podmirivali u SR Hrvatskoj. U tom smislu, umjesto da se tretiraju kao povratnici, ovi ljudi ostali su bez temeljnih dokumenata, bez prava na rad, socijalnog i mirovinskog osiguranja, kredita za obnovu, pa čak i prava na raspodjelu humanitarne pomoći, a onemogućeno im je i slobodno kretanje. Jedina ponuđena opcija bila im je traženje statusa trajno naseljenih stranaca, što je mnogima uskraćeno, odnosno uručena su im rješenja o prekidu takvog statusa. Često se događalo da je jedan član obitelji dobio domovnicu, a ostali ne, pri čemu nije bilo pravila. Niže razine vlasti, posebno u bivšim okupiranim općinama, birokratski su opstruirale proceduru, otezali su s izdavanjem rješenja ili su naplaćivali visoke takse. Nakon žalbi, kad viša instanca odredi suprotno, opstrukcija se ipak nekažnjeno nastavljala.7 Dokument iz Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj pokazuje koliko je bilo Bošnjaka samo u selima Mracelj i Gejkovac bez hrvatskih dokumenata. U travnju 2000. Stranka demokratske akcije je poslala pismo na nekoliko adresa s popisom 136 Bošnjaka/Muslimana od kojih veći broj nije imao tada hrvatske dokumente.8 “Podnosio sam molbe za državljanstvo odmah poslije Oluje. Davali su mi boravišnu dozvolu na tri mjeseca kao strancu, pa na godinu dana, a potom su me vratili na tri mjeseca. Tako su napravili da ne mogu nakon pet godina steći pravo da postanem državljanin Republike Hrvatske. Nisam se osjećao kao stranac. Odlazio sam u Slunj. Nisam imao pravo ni na dječji doplatak, a ni na obnovu kuće. Ako nisam na vrijeme dostavljao papire za produženje boravišne dozvole kažnjavali su me. Kako nisam imao novaca plijenili su mi imovinu. Slali su mi kazne i po 900 kuna po članu obitelji. U Slunju sam rekao na Policijskoj postaji da me pod prisilom deportiraju u Bosnu i Hercegovinu. Nisu ništa poduzeli. Ni djecu nisam mogao upisati na daljnje školovanje pošto sam stranac tako da su otišli na fakultete u Bihać. Prvo sam dobio pravo na trajno nastanjenje, a onda sam podnio zahtjev za primitak u državljanstvo Republike Hrvatske. Kada sam se odrekao bosanskog državljanstva dobio sam 2010. godine državljanstvo Republike Hrvatske. Supruga mi je iz susjedne Johovice (BIH, op.a.) i danas nema još hrvatske papire.” (Bošnjak iz Šiljkovače, r. 1967.g.) “Imam stalni boravak i ličnu kartu za stranca. Sedam puta sam tražio domovnicu, ali oni su tražili da se ispišem iz bosanskog državljanstva. Ja nisam htio. Trebao sam dati mnogo novaca za ispisivanje iz bosanskog državljanstva. Prije rata sam imao ličnu iz SR. Hrvatske. Sada više ni ne želim domovnicu. Planiram sve ovo prodati i vratiti se u Bosnu jer me vuče želja kući.” (Musliman iz Lipovca, r. 1943.g.) Sve ove činjenice iznijete su u: Otvoreno pismo dr. Šemse Tankovića od 2. rujna 1998. Pismo Glas Amerike, n/r Stevica Susa (www.sdah.hr/dokumenti/pismo10.doc). Osim toga iskazi pojedinaca potvrđuju iskaze koje je dr. Šemso Tanković iznio u otvorenom pismu. 8 Mešihat Islamske zajednice, fond Maljevac/Bogovolja, registrator 1, 205/2000. 7

BoŠnjaČka Pismohrana

299

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

II. Konzumacija prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj danas U Ustavu se svim pripadnicima nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija, te se uvodi mogućnost da se pripadnicima nacionalnih manjina, pored općeg biračkog prava, osigura i posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski Sabor, odnosno uvođenje dvostrukog prava glasa za pripadnike nacionalnih manjina. U zakonima to izgleda vrlo korektno, ali u praksi, posebno na lokalnim razinama, to ne funkcionira besprijekorno. a) Ispoljavanje nacionalne pripadnosti Ustavom je, dakle zajamčena sloboda ispoljavanja svoje nacionalne pripadnosti, ali zbog socijalne distance, pa i stigmatizacije, prema određenim nacionalnim manjinama, jedan dio pripadnika određenih nacionalnih manjina iskazuju se javno, pa i privatno kao pripadnici većinskog naroda. Samo u popisima koji su izvršeni 1991. i 2001. vidljiv je drastičan pad pripadnika nacionalnih manjina. Tako se u tome međurazdoblju broj Srba smanjio za 65%, broj Crnogoraca za 49%, broj Slovenaca za 41%, Makedonaca za 32%, Rusina za 28%, Mađara za 25%, Ukrajinaca za 20%, Slovaka za 15%, a Talijana za 7%. U Hrvatskoj je posebno kod Roma i Srba izražena etnomimikrija. Jedan dio pripadnika ovih nacionalnih manjina smatra da ispoljavanje vlastitog nacionalnog identiteta u sredinama u kojima žive nije odviše popularno. Kod Srba je to izraženo u velikim gradovima u kojima vrlo često pripadnici srpske nacionalne manjine žive u mješovitim brakovima s pripadnicima drugih nacionalnih manjina ili većinskog naroda, pa vlastiti srpski identitet ne žele isticati nakon događaja koji su se zbili u posljednjem ratu. S druge strane Romi, koji žive u segregiranim naseljima, ne žele se razlikovati od svojih susjeda Hrvata, pa se često izjašnjavaju kao Hrvati, ni ne znajući da kao pripadnici nacionalne manjine imaju ponekad više mogućnosti. U naseljima u kojima Romi žive integrirani ta je činjenica još izrazitija. To je slučaj s naseljem Pitomača u Virovitičko-podravskoj županiji gdje živi oko 900 Roma od kojih se gotovo nitko tako ne izjašnjava. I u sredinama u kojima je hrvatski nacionalizam izrazit, vrlo je malo Roma koji se izjašnjavaju kao Romi. Takva je situacija u Lici, u naselju Markovo Selo pokraj Perušića, u pojedinim dijelovima Gorskog kotara (Gornja Dobra, Brod na Kupi) i u Ogulinsko-plašćanskoj zavali (Puškarići) gdje se Romi redovito izjašnjavaju kao pripadnici većinskog naroda. Iz razgovora s intervjuiranim kazivačima doznajemo više o razlozima njihove etnomimikrije. Razlozi etnomimikrije leže u strahu od hrvatskog nacionalizma (koji je i nakon rata devedesetih, vrlo prisutan), u nepovoljnim predrasudama i stereotipima koje većinski narod ima prema romskoj nacionalnoj manjini, u otežanom dobivanju zaposlenja ukoliko se pojedinac izjašnjava kao Rom, u problemima koji su vezani za statusna pitanja i slično. Kod starijih Roma čiji su preci veće generacijama u Hrvatskoj, postoji još uvijek živo sjećanje na stradanja Roma u Drugom 300

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

svjetskom ratu, pa je i to u popisu iz 2001. godine, kada su posljedice posljednjeg rata bile još vrlo prisutne, utjecalo na nacionalno izjašnjavanje Roma. “Moji na poslu ne znaju da sam Rom. Misle da sam Albanac. Ja ih nisam razuvjeravao.” (Rom iz Vodnjana, r. 1980.g.) “Osnovni problem Roma je neizjašnjavanje svoje nacionalne pripadnosti zbog čega s jedne strane postoje brojni problemi romske populacije a s druge, kada se ti problemi pokušavaju riješiti, ne postoje Romi. U Slavonskom Brodu je oko tisuću Roma od kojih se tako izjašnjava jedva polovica, u Novoj Gradišci je približno 300 Roma, a samo 14 ih se danas izjasnilo kao Romi.” (Predstavnik Romske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije, r. 1970.g.) “Rome tražiš? Nema ti ovdje ni Roma ni Cigana. Mi smo ti Hrvati. Borili smo se za ovu zemlju, pa valjda moremo reći što smo. Govorimo samo hrvatski. Sva perušićka dica idu u istu školu, isto nam je groblje. Pa onda smo valjda svi isti.” (Rom iz Markova Sela, Perušić, r. 1965.g.) “1941. g. i 1991. g. gadno se pisalo Romima, pa ih je zato malo ostalo u Bjelovaru. Zato se 2001. nisu htjeli izjasniti kao Romi. Od mojih Đurđevića stradalo je 578 u Jasenovcu. Mi se možemo pomiriti s hrvatskim narodom, ali zaboraviti ne možemo.” (Rom iz Bjelovara, r. 1947.g.) “Romi iz Stiske (Đurđevac) ne znaju da im se više isplati izjašnjavati kao Romi. To bi im dalo veća prava.” (Rom iz Drnja, r. 1989.g.) “Romi se ne izjašnjavaju kao Romi zato da bi se bolje integrirali u hrvatsko društvo i kako bi lakše našli posao. Smatram da je to maskiranje i gubljenje identiteta. Tako se recimo u Pitomači svi Romi pišu Hrvatima iako se iz aviona vidi da oni to nisu. Svi su Hrvati kada traže posao, ali čim vide korist u programima za nacionalne manjine opet najednom postaju Romi. Ciganska posla...” (Rom iz Ludbrega, r. 1970.g.) “90% Roma je 1991. g. otišlo iz Bjelovara. Bojali su se da se ne ponovi 1941. g. Vraćali su se od 1994. g. do 1998. godine.” (Rom iz Bjelovara, r. 1971.g.) “Kud’ smo mogli otići kad je počeo rat? U crnu zemlju ne možeš, a kud god kreneš patit ćeš za Baranjom i svojom kućom. A moram iskreno da Vam kažem, Romi su se ovdje osjećali Jugoslavenima i, opet Vam iskreno govorim, te 1991. BoŠnjaČka Pismohrana

301

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

mi smo se prepali hrvatske vlasti u kojoj smo vidjeli nastavak ustaškog režima koji je poklao hiljade i hiljade Roma iz ovih krajeva. Onda smo računali da je bolje ostati u nekakvoj Jugoslaviji.” (Rom iz Bolmana, r. 1961.g.) “Kod nas se veliki broj Roma izjašnjava kao Romi-Aškalije. Mi pričamo albanski, a samo 10 kuća u naselju priča romski. Isti smo mi narod samo pričamo drugim jezikom.” (Rom iz Rijeke, naselje Rujevica, r. 1959.g.) Slično je i sa Srbima u Hrvatskoj koji skrivaju svoj identitet. Srbi u Hrvatskoj u posljednja su dva popisa stanovništva značajno opali po broju. Razlozi tome leže svakako u starijoj populaciji koja nastanjuje područja Banije, Korduna, Like, Dalmatinske zagore i zapadne Slavonije, zbog velikog broja izbjeglica koji su ostali u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini nakon akcija Bljesak i Oluja, ali i u činjenici da su Srbi u Hrvatskoj vrlo često stigmatizirani od strane većinskog naroda zbog događaja u posljednjem ratu. Asimilacija je posebno vidljiva u naseljima u kojima Srbi predstavljaju manjinu. Jedan velik broj Srba, posebno mlađe generacije koje žive u velikim hrvatskim gradovima, ne žele nositi teret nacionalnog identiteta, te tako radije biraju biti Hrvati, nego se identificirati kao Srbi. U pojedinim dijelovima Hrvatske, poput dijelova sjeverozapadne Hrvatske, Srbi su više vezani za svoj vjerski identitet, pa je vidljivo da se jedan dio njih iskazuju kao pravoslavci i Hrvati, jer oni sa Srbijom, kako kazuju ionako nemaju ništa. Srpski je identitet najjasnije i najjače iskazan u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu gdje Srbi imaju i pravo i na određenu vrstu političke autonomije u Zajedničkom vijeću općina. “Bilo je i djece koja su vrištala na spomen da su Srbi, i odrastanjem su shvatila taj moment diskriminacije, moment poniženja i te činjenice da se skriva, da je bio prisiljen odrasti svoj identitet i sad u nekakvim kasnim dvadesetima prilaze i pitaju kako bih se ja mogao uključiti u to. On je 15 godina bio u mimikriji, ali sad misli da bi se možda ipak trebao uključiti i da je sad moment da vrati sam sebi nešto od toga što je dosad morao zatomljivati. Jer u kućama je to i dalje postojalo, nisu roditelji doma govorili djetetu ‘Nisi ti Srbin’, nego ‘Znaš mi smo Srbi ali to ne smiješ nigdje glasno reći’. I kad to netko sluša sve te godine, kad dođe u 25-e onda kaže: ‘E sad bih ja to htio reći’”. (Srpkinja iz Hrvatske Kostajnice, r. 1978.g.) “Znate, kroz određeni vremenski period vidljive su promjene. Prije smo se osjećali kao Srbi i pravoslavci, sada smo hrvatski pravoslavci, a naša djeca će biti Hrvati i katolici.” (Srbin iz Letičana pokraj Bjelovara, r. 1947.g.) “Paroh iz Novoseljana mi je jednom prilikom rekao: ‘Vi biste se začudili koliko se ljudi kod mene došlo ispisati iz pravoslavne vjere, da ne budu crne ovce, da se održe...’ To se uostalom vidi i u popisu stanovništva.” (Srbin iz Letičana pokraj Bjelovara, r. 1935.g.) 302

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

“Možda im je lakše reći da su pravoslavci, nego da su Srbi. Srbi su loši dečki, pa im je lakše reći da su pravoslavci. To je mekša varijanta. Kad mi je jedan rekao da je pravoslavac, ja sam ga pitala: ‘A jeste li Bugarin?’” (Srpkinja iz Tenje pokraj Osijeka, r. 1958.g.) I dio bošnjačkog nacionalnog korpusa ne izjašnjavaju se kao Bošnjaci. Doduše, ovdje je mnogo rjeđe prisutna etnomimikrija, ali postoje problemi na drugoj razini. U novostvorenoj Republici Hrvatskoj Bošnjaci su se našli pred novim problemom.9 U popisu stanovništva 2001. 19.677 građana Hrvatske izjasnilo se prethodnim nacionalnim imenom Bošnjaka – Musliman. Kako ovu kategoriju Ustavi Republike Hrvatske ne priznaje, ti su građani uvršteni među ostale i praktički su ostali nepostojeći u okvirima svih regula u Republici Hrvatskoj. Od 20.755 građana koji su se izjasnili kao Bošnjaci, veliki je broj i dalje u biračkim popisima evidentiran kao Muslimani budući da su doselili prije stvaranja samostalne Hrvatske u područje današnje Republike Hrvatske. Tek je oko 25% od ukupno izjašnjenih Bošnjaka bilo zavedeno kao Bošnjaci u biračkim popisima. Na taj način su bili onemogućeni da biraju svoje predstavnike u vijećima nacionalnih manjina. Republika Hrvatska do danas nije riješila taj problem. U nadležnim državnim tijelima odgovoreno je Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske da je nemoguće automatizmom prevoditi Muslimane u Bošnjake, jer bi to bio pravni presedan s nesagledivim posljedicama, da nacionalno određenje pripada u sferu ljudskih prava te da se ono može izvršiti samo individualno i da takvo rješenje nije moguće, jer su se tako izjasnili mnogi Albanci i Romi. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske predložila je da Središnji državni ured za upravu pošalje dopise svim osobama koje su se izjasnile kao Muslimani da se moraju preregistrirati u neku drugu nacionalnu skupinu ukoliko žele ostvarivati svoja nacionalna i manjinska prava. “Način preregistracije mogao bi biti obavljen na dva načina. Svi Muslimani će biti preregistrirani u biračkim popisima u Bošnjake, osim onih koji to ne žele, a takvi se trebaju javiti u zadanom roku u svojem općinskom uredu ili svi Muslimani se u zadanom roku moraju u svojem općinskom uredu preregistrirati u neku drugu nacionalnost.” Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske predložila je i mogućnost da Bošnjaci i Muslimani zajednički crpe svoja prava iz Zakona o pravima nacionalnih manjina, tj. da zajednički biraju svoja vijeća i predstavnike nacionalnih manjina. Ipak, predlagači su 9

O pitanjima nacionalnog imena Bošnjak, odnosno Musliman pisano je mnogo članaka u javnim glasilima: Behar, 19-20 (1995.); Ljiljan, 10. siječnja 1996.; Novi list, 22. prosinca 1995.; Vjesnik, 24-26. prosinca 1997.; Ljiljan, 5. srpnja 1995.; Behar, br. 7 (1994./1995.); Behar, br. 2 (1993.); Vjesnik, 25. kolovoza 1993., ali i u literaturi: M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Zagreb 1990.; A. Isaković, O “nacionaliziranju” Muslimana, Zagreb 1990.; E. Redžić, Sto godina muslimanske politike o tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.; S. Balić, Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Tuzla 1994.; T. Loza, F. Đapo (ur.), Bosna i bošnjaštvo, Sarajevo 1990.; S. M. Džaja, “Bosna i Bošnjaci u hrvatskom političkom diskursu” u: Erasmvs, sv. 9 (1994.), 33-41. Etnonim Bošnjak zadobio je konačan legitimitet i počeo se ustaljivati nakon Drugog bošnjačkog sabora održanog 27. i 28. rujna 1993. u Sarajevu. (R. Čičak-Chand, “Islam i muslimani u Hrvatskoj: skica stvaranja muslimanskog/bošnjačkog sociokulturnog prostora” u: Migracijske i etničke teme, sv. 15 (1999.), 4, 455). Vrlo je vjerojatno da se veliki broj Bošnjaka izjasnio kao Hrvati zato da bi dobili domovnicu. Osim toga, teško je da će netko svoje uvjerenje promijeniti jer malotko vjeruje u tajnost podataka popisa stanovništva. Osim promjene nacionalnog identiteta Bošnjaci su ponekad mijenjali i vlastita imena. O odnosu novostvorene hrvatske vlasti devedesetih prema Bošnjacima vidi i u: F. Nanić, Tjeskoba vremena (Vrijeme rata i tranzicije 1989. – 1999.), Zagreb 1999., 212-241. BoŠnjaČka Pismohrana

303

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

smatrali da to nije dobro rješenje budući da bi to trajno podijelilo bošnjački korpus u Republici Hrvatskoj na Bošnjake i Muslimane.10 Na područjima uz granicu s Bosnom i Hercegovinom gdje su Bošnjaci nastanjeni već od početka šezdesetih godina, odnosno na području Korduna, jedan veliki broj stanovnika nisu se izjasnili kao Bošnjaci, već prethodnim imenom Bošnjaka – Muslimani. Promatrajući ovo područje moguće je ustanoviti koliko je podijeljena bošnjačka nacija u Hrvatskoj. Iz iskaza brojnih kazivača koji su prikupljeni na ovom terenu, jasno je vidljivo da ovdje nema etnomimikrije, već da je prisutna podijeljenost na one koji se izjašnjavaju onako kako su se izjašnjavali u vrijeme Jugoslavije, kao Muslimani, odnosno na one koji su prihvatili ime Bošnjak. Ovdje ta podjela ima dublje korijene te tako pristaše Abdićeve struje redovito biraju za svoju nacionalnost Musliman, dok pristaše najutjecajnije stranke među bosanskohercegovačkim Bošnjacima, Stranke demokratske akcije, biraju ime Bošnjak. Iz narednih iskaza vidljiva je ta njihova podijeljenost. “Dok nije došlo da se iskazuje kao Bošnjak, ja sam se osjećao kao Musliman. Sada sam Bošnjak. Ljudi moraju biti politički podobni. Kad ja ljudima kažem da bi trebali biti Bošnjaci oni se ljute. 2001. sam bio Musliman, a od 2004. sam Bošnjak.” (Bošnjak iz Bogovolje r. 1962.g.) “Ja se izjašnjavam kao Musliman, a ne kao Bošnjak. Bošnjaci su svi u Bosni. I Srbi, i Hrvati i Muslimani.” (Musliman iz Gejkovca, r. 1952.g.) “Ako nisam Musliman nisam ništa. To je moja vjeronacija. Nisu Bošnjaci preko u Šturliću (prvo veće selo preko granice u Bosni nasuprot Bogovolji, op.a.) nego su Bosanci. Mene to jako muči. Did je bio Musliman kad je Tito dozvolio da se bude Musliman. Borili smo se za to da budemo Muslimani, a Bošnjaci su bili prije 300 godina u istočnoj Bosni.” (Musliman iz Komesarca, r. 1977.g.) “Ja sam Musliman i ne smeta mi veliko M.” (Musliman iz Lipovca, r. 1976.g.) “Izjasnili smo se na ovom popisu kao Bošnjaci. Neko je vezan imenom Musliman, ali ako je zakon donesen da smo Bošnjaci, ja sam Bošnjak. To mi donosi privilegije i na taj sam način priznat u Republici Hrvatskoj.” (Bošnjak iz Lipovca, r. 1979.g.) “Mi smo Muslimani. Od pamtivijeka je to da su Muslimani. Ali, ne znam se pravo odlučiti. Trebao bi netko doći u selo našima i objasniti im što su Muslimani, a što su Bošnjaci.” (Musliman iz Mašvine, r. 1967.g.) Bošnjačka pismohrana, sv. 5, (br. 17-20), Zagreb 2004. – 2005., 317-321.

304

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine vidljivo je da se broj Bošnjaka povećao u odnosu na pretposljednji popis iz 2001. godine. Popis iz 2011. godine pokazao je da se znatno više Bošnjaka u Hrvatskoj izjasnilo tim imenom – čak 31.479. Dakako, djelovanjem Bošnjačke nacionalne zajednice i njezinih ogranaka te ostalih bošnjačkih političkih i nepolitičkih organizacija u Hrvatskoj najveći broj Bošnjaka su se u posljednjem popisu iskazali kao Bošnjaci shvativši da kao Muslimani ne mogu crpiti prava koja su im zajamčena kao pripadnicima nacionalnih manjina. Prema riječima jednog od predstavnika Bošnjačke nacionalne zajednice iz Rijeke bošnjačke su institucije edukaciju pripadnika svoje nacionalne manjine obavile, te nije za očekivati da će se broj onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci još povećavati na račun onih koji se izjašnjavaju kao Muslimani. Muslimana je, ipak, u posljednjem popisu bilo čak 7.558. Jedan dio Bošnjaka iskazao se zasigurno i u rubrici Bosanci kojih je prema zadnjem popisu bilo 2.059, a možda i u rubrici Hercegovci kojih je bilo 75.11 I na spomenutom području Karlovačke županije taj je broj izmijenjen u korist Bošnjaka što je vidljivo i iz sljedeće tablice. Nacionalni udio Muslimana/Bošnjaka 2001. u općinama Vojnić, Topusko, Rakovica i Cetingrad 12 Ukupan broj stanovnika

Bošnjaka

Ostalih

Pripadnika Islamske vjerske zajednice

Vojnić

5.495

435 (7,92%)

187 (3,40%)

650 (11,83%)

Topusko

3.219

65 (2,02%)

59 (1,83%)

141 (4,38%)

Rakovica

2.623

1 (0,09%)

28 (1,07%)

35 (1,33%)

Cetingrad

2.746

269 (9,8%)

134 (4,88%)

421 (15,33%)

Općina

Nacionalni udio Bošnjaka 2011. u općinama Vojnić, Topusko, Rakovica i Cetingrad 13 Ukupan broj stanovnika

Bošnjaka

Izjasnili se u smislu vjerske pripadnosti

Pripadnika Islamske vjerske zajednice

Vojnić

4.764

318 (6,68%)

298 (6,26%)

742 (15,58%)

Topusko

2.985

139 (4,66%)

18 (0,60%)

175 (5,86%)

Rakovica

2.387

23 (0,96%)

10 (0,42%)

36 (1,51%)

Cetingrad

2.027

314 (15,49%)

79 (3,90%)

418 (20,62%)

Općina

b) Jezik i pismo Donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina krajem 2002. godine Republika Hrvatska trebala bi osigurati pripadnicima nacionalnih manjina www.dzs.hr. Za područja općina Topusko, Cetingrad i Vojnić postoje Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, a na području Cetingrada i Vojnića Bošnjaci imaju pravo sudjelovanja u općinskoj vlasti s jednim predstavnikom. 13 www.dzs.hr. 11 12

BoŠnjaČka Pismohrana

305

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

ostvarivanje posebnih prava među kojima su služenje svojim jezikom i pismom, upotreba svojih znamenja i simbola, kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere, pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja na jeziku i pismu kojim se služe, samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa, zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, pravo na osnivanje vijeća. Međutim, u svim lokalnim sredinama i kod svih nacionalnih manjina sve ove norme nisu zadovoljene na odgovarajući način. U Ustavu Republike Hrvatske stoji da se “u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom”. Upotreba jezika i pisma posebno u posljednje vrijeme u velikom broju naselja u Hrvatskoj u krajevima gdje većinsko stanovništvo čine Srbi nije zadovoljena. Ploče koje su razbijene na uredima državne uprave u Vukovaru, Udbini, Krnjaku i Biskupiji ili na srpskim institucijama u Zagrebu, Ogulinu, Varaždinu i u nekim drugim mjestima pokazuju da hrvatsko društvo u sredinama koje su bile zahvaćene ratom još uvijek nije spremno prihvatiti ćirilično pismo kao pismo koje zajednički baštine Hrvati i Srbi. Iz iskaza jednog dijela kazivača vidljivo je koliko Srbi u Hrvatskoj drže do svojeg ćiriličnog pisma te kako smatraju da je ćirilično pismo također dio hrvatske baštine. “Ćirilica je bitna zbog toga što su naši jezici zasnovani na zajedničkom korpusu riječi. Dakle, ćirilica je taj razlikovni detalj. Stoga njegovanje ima smisla.” (Srpkinja iz Hrvatske Kostajnice, r. 1978.g.) “Kroz školovanje smo naučeni da je pismo važan segment nacionalne pripadnosti i da pismo i jezik čine temelj nacije. Međutim ćirilicu smatram kulturnim dobrom obje moderne nacije jer su je u prošlosti baštinili jedni i drugi. Isključiv trend hrvatskog obrazovnog programa šteti objema modernim nacijama, posebno mladim naraštajima Hrvata koji potpuno ostaju zakinuti za poznavanje i korištenje ćirilice.” (Srbin iz Knina, r. 1979. g.) Problem ćirilice nije samo prisutan kod Srba u Hrvatskoj, već i kod Rusina.14 U dva sela hrvatskog Podunavlja – Mikluševcima i Petrovcima pokraj Vukovara rusinska nacionalna manjina predstavlja većinsko stanovništvo. Njihov je broj u posljednja dva popisa uvelike opao što zbog asimilacije, mješovitih brakova, a što zbog seljenja Rusina u velike gradove gdje više ne mogu održavati vlastiti identitet. Jedan od elemenata rusinskog identiteta je i ćirilično pismo. Međutim, na ulazu u mjesta Mikluševci i Petrovci ne stoje dvojezični natpisi kao što je to slučaj na ulazu u naselja talijanske (Istra, okolica Pakraca), mađarske (Kopačevo, Bilje, Kneževi Vinogradi, Vidi o tome u: R. Mesarić Žabčić, F. Škiljan, M. Perić Kaselj, “Etnički identitet Rusina u Vukovarsko-srijemskoj županiji” u: Divan je kićeni Srijem, Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti, Nijemci 2012., 113-128.

306

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Laslovo, Hrastin), slovačke (okolica Našica i Đakova) i češke (Grubišno Polje, Daruvar) nacionalne manjine. “...Za vrijeme rata mnogi su boravili izvan Petrovaca i nisu pričali rusinski. Djeca koja su ostala ovdje sačuvala su mnogo bolje svoj jezik. Mi smo pričali rusinski među sobom iako smo bili sami (bez rusinske zajednice, op.a.). Tako je bilo i s pismom...” (Rusinka iz Petrovaca, r. 1965.g.) “Mi na ulazu u selo nismo ni tražili ploču s ćiriličnim natpisom jer bi to izazvalo samo probleme iako imamo na to pravo.” (Rusin iz Petrovaca, r. 1963.g.) c) Vjerska diskriminacija Vjerska diskriminacija na lokalnoj razini vrlo je česta posebno prema vjernicima Srpske pravoslavne crkve, islamske vjeroispovijesti, a ponekad i prema vjernicima grkokatoličke vjeroispovijesti. Dakako, taj fenomen je bio izraženiji u devedesetima, a manje u godinama nakon 2000. Vjerska diskriminacija polazila je najčešće od lokalnih razina, a odnosila se na obnovu građevina pravoslavne crkve, rušenje pravoslavnih hramova, dozvolu za gradnju džamija i slično, a ponekad i na dozvolu za podizanje grobalja (kao na primjer kod Vojnića) ili dozvolu za slikanje sa maramom vjernika islamske vjeroispovijesti. Neki su pravoslavni hramovi rušeni ciljano od strane hrvatskih vlasti, pod neke su podmetani eksplozivi koji su ih teško oštetili ili u potpunosti uništili, a neki su stradali u ratnim akcijama u razaranjima jedne ili druge vojske. Dakako, o ovim posljednjima, koji su razoreni uslijed ratnih djelovanja ne možemo mnogo reći, osim činjenice da su mnogi do danas ostali neobnovljeni. Međutim, o prvoj i drugoj skupini treba nešto kazati. Nabrojit ćemo tek neke hramove koji su srušeni u hrvatskim gradovima miniranjem ratnih godina. Takvi su hramovi u hrvatskim gradovima Novoj Gradišci, Karlovcu, Gospiću i Slavonskom Brodu uništeni tijekom rata od strane nepoznatih osoba tako da od nekih od njih nije ostao ni kamen na kamenu (jedino je faksimilski obnovljena crkva Svetog Nikole u Karlovcu). Slično se zbilo sa brojnim pravoslavnim crkvama diljem Hrvatske, kao na primjer s dvije crkve brvnare u okolici Grubišnog Polja (Rašenica i Rastovac), crkvom u Buzeti pokraj Gline, crkvama u okolici Đakova (Svetoblažje, Paučje, Hrtkanovci), crkvama u okolici Slavonskog Broda (Trnjani, Lužani, Malino, Brodski Zdenci), crkvama u okolici Zadra (Smoković, Crno, Zemunik), a crkve u Živaji kraj Hrvatske Kostajnice i Karinu kraj Obrovca srušene su nakon rata 1996. od strane nepoznatih počinitelja. U prvu skupinu srušenih hramova u vrijeme rata i neposredno nakon rata od strane hrvatskih vlasti pripadaju hramovi u Velikim Zdencima, Siraču i Davoru pokraj Nove Gradiške. Sve tri crkve su bile ruševine koje nitko od nadležnih nije mogao niti želio obnoviti, pa su ih lokalne vlasti na svoju ruku srušile.15 15

F. Škiljan, “Stanje objekata Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj”, u: Očuvanje i zaštita kulturno-istorijskog nasleđa Srbije u inostranstvu: zbornik radova s druge naučne konferencije s međunarodnim učešćem, Beograd, 2010., 43-99. BoŠnjaČka Pismohrana

307

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

Što se tiče objekata islamske zajednice treba reći da se džamije u Hrvatskoj teško podižu. Novosagrađene džamije u Zagrebu, Rijeci i Bogovolji kraj Slunja ukazuju na povećan broj pripadnika muslimanske vjeroispovijesti u Hrvatskoj. Od 1981. do 1987. godine podizana je džamija na zagrebačkom Borovju, a nedavno su podignuti objekti u Rijeci i u Bogovolji. Bogovoljska džamija sve do današnjih dana nije dobila minaret. Predsjednik džema’atskog odbora u Bogovolji Ibrahim Hozanović tražio je u veljači 1999. od Mešihata Islamske zajednice u Zagrebu financiranje gradnje mesdžida u Bogovolji.16 Već 2000. Mešihat je tražio dozvolu za gradnju džamije na području sela Bogovolja nakon što je Džemila Durmić darovala zemljište Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Međutim, kao što je vidljivo iz dokumenata, dozvolu za gradnju, koja je trebala stići iz Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Slunj, Islamska zajednica u Hrvatskoj nije dobila na vrijeme.17 Osim toga, Hrvatska elektroprivreda tražila je oko 100.000 njemačkih maraka za uvođenje struje.18 Kamen temeljac džamiji postavljen je tek 3. rujna 2005., a džamija je završena u studenom 2007., ali minaret nikada nije podignut. Za to bi trebalo tražiti prenamjenu prostora iz stambenog u vjerski.19 U 2000. godini F.A. je poklonio svoju parcelu u Širokoj Rijeci u općini Vojnić gdje je formiran mezar. Međutim, tek je 2007. godine mezarje u Širokoj Rijeci ucrtano u prostorni plan općine Vojnić.20 “Umrla je jedna stara žena, tu blizu u općini Vojnić. Nije se mogla pokopati jer ima groblje preko. Ležala je tri dana u kući. Išao sam u Policijsku postaju Vojnić i rekao im da tu ženu nemamo gdje pokopati. Oni su mi rekli: ‘Odi na Carevića most i prenesite je tamo’ (radi se o jednom ilegalnom prijelazu preko rijeke Gline u blizini Maljevca, op.a.). Onda smo počeli razmišljati o džematu. Nismo imali gdje svoje pokopati. Osnivanje džemata je bilo u Maljevcu kod E. S., a F. A. je poklonio zemlju za mezar. Kada je bilo otvorenje džamije bilo je pedeset specijalaca, a iz općine Cetingrad nitko nije došao.” (Bošnjak iz Maljevca, r. 1945.g.) Bošnjak iz Gejkovca spominje posebnu vrstu vjerske diskriminacije u obliku lokalne samovlasti. Njegova kći koja je pohađala medresu u Zagrebu i fakultet u Sarajevu željela se za osobnu iskaznicu u Vojniću slikati s maramom. Kada se prvi puta slikala za pasoš dobila je dozvolu, a kada joj je istekla osobna karta i kada se htjela slikati s maramom, izbacili su je iz stanice u Vojniću. Mešihat Islamske zajednice, fond Maljevac/Bogovolja, registrator 1. 129/99. Mešihat Islamske zajednice, fond Maljevac/Bogovolja, registrator 1, 435/2000. 18 Mešihat Islamske zajednice, fond Maljevac/Bogovolja, registrator 1, 495/2001. Kasnije, kad je s projekta skinut minaret, čitav je projekt riješen u dva mjeseca, a nakon dobivanja lokacijske dozvole troškovi HEP-a spali su na 16.000 kuna. (Novi list, 27. veljače 2005., 7). 19 O gradnji i otvorenju džamije izišlo je nekoliko članaka: Preporodov journal, sv. (2007.),4-5. www.radio-mreznica.hr/vijesti/2-11-2007; 20 Mešihat Islamske zajednice, fond Maljevac/Bogovolja, registrator 2, 463/2007. 16 17

308

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

“Pisali smo dva puta Kirinu koji je odgovarao da nema problema. Kada smo donijeli (dopis, op.a.) u Vojnić oni su odgovarali da s time Kirin nema ništa i da oni ovdje odlučuju. Zašto se onda časne mogu slikati s maramama?” (Bošnjak iz Gejkovca, r. 1958..g.) U Gradu Rijeci, iako multinacionalnoj sredini, koja je spremna prihvatiti novopridošlice, gradnja džamije ipak nije spremno dočekana. Godinama se odlučivalo o tome gdje će se džamija graditi, o samom projektu je raspredano također godinama, te je konačno i kada je džamija sagrađena onemogućen normalan prilaz samom objektu. “U Rijeci tiha opstrukcija lokalnih vlasti oko gradnje džamije i uređivanja prilaznog puta traje u nekim segmentima sve do danas.” (Bošnjak iz Rijeke) Kod Rusina i Ukrajinaca, koji su po vjeroispovijesti grkokatolici također je prisutna neka vrsta vjerske diskriminacije. Naime, Rusini i Ukrajinci su donedavno slavili sve blagdane po starome kalendaru, dakle po kalendaru po kojem slave praznike i pravoslavci. Zbog toga su ih s podozrenjem gledali Hrvati. “... Za vrijeme rata bio sam u Bregani. Tamo su mi govorili da sam Srbin jer se krstim sa tri prsta. Oni nisu znali da su to tri osobe u Boga, a katolici se krste s pet prstiju, a to je pet rana Isusovih...” (Rusin iz Mikluševaca, r. 1936.g) “...Neki od nas bili su za vrijeme rata u Donjem Miholjcu. Svećenik je držao misu po starom kalendaru, pa su nas domaći gledali malo s podozrenjem. Prijelaz na Novi kalendar je učinjen da ne bude talasanja, da Rusini ne strše i da ne doživljavaju neugodnosti...” (Rusin iz Petrovaca, r. 1963.g.) Jedan Ukrajinac iz Lipovljana smatra da je Slovacima i Česima bilo lakše. “Oni nisu imali svoju crkvu (barem ne u Lipovljanima, jer Slovaka i Čeha ima i evangelika: Bjeliševac – Česi i Ilok – Slovaci, op.a.), pa su se priključili hrvatskoj, rimokatoličkoj crkvi i na taj način bili lakše prihvaćeni. Mi smo već došli kao posebni, s posebnom crkvom, običajima i kalendarom. Zato je asimilacija kod nas učestalija nego kod Čeha i Slovaka. Netko će reći: ‘Moj je otac bio Ukrajinac, ali ja sam Hrvat’.” (Ukrajinac iz Lipovljana, r. 1940.g.) d) Politička participacija nacionalnih manjina u nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj vlasti Ustavni zakon propisuje da pripadnici nacionalnih manjina biraju najmanje 5, a najviše 8 svojih zastupnika u posebnoj izbornoj jedinici, u skladu sa zakonom kojim BoŠnjaČka Pismohrana

309

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina; pri tome se razlikuju manjine koje sudjeluju u ukupnom broju stanovnika s više od 1,5% i one koje su ispod toga praga. Tako se pripadnicima nacionalnih manjina koji sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta te nacionalne manjine, a pripadnicima manjina ispod toga praga jamči se najmanje četiri zastupnička mjesta (sveukupno). Tri mjesta dakle pripadaju pripadnicima srpske nacionalne manjine, a po jedno pripadnicima mađarske, češke i slovačke, te talijanske, dok pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju jednog zajedničkog predstavnika, a predstavnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju također jednog zajedničkog zastupnika. Na izborima se od pripadnika nacionalnih manjina traži da glasaju za jednu od lista, nacionalnu ili manjinsku, pa su tako, ukoliko odaberu glasanje za manjinsku listu, isključeni od sudjelovanja u općim političkim prilikama. “Kada su moj djed i njegov prijatelj došli glasati na prošlim izborima, žena iz izbornog povjerenstva pitala ih je: ‘Hoćete li glasati za manjinsku listu?’. Djed je na to počeo vikati na nju i rekao joj je da se on ne osjeća manjinom već građaninom ove zemlje i da su njegovi tu već tristo godina. Ti stari ljudi neće nikada prihvatiti da su manjina. Oni su toliko srođeni s ovim prostorom i otkada znaju za sebe znaju da tu pripadaju.” (Srpkinja iz Garešnice, r. 1981.g.) “Zvali smo preko 1.000 ljudi u Zagrebu zato da bismo im objasnili kako postoji manjinska lista. Većina njih nam je odgovorila da nisu zainteresirani glasati za manjinsku listu jer se osjećaju građanima ove države, a ne manjinom, pa da će glasati za nacionalnu listu.” (Srpkinja iz Garešnice, r.1981.g.)

Zaključak Iz svega navedenog je vidljivo da su prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj zakonskim aktima izvrsno osigurana, ali da u praksi vrlo često dolazi do namjerne opstrukcije tih prava. Opstrukcije su bile češće devedesetih godina prošloga stoljeća kada su najviše opstruirane manjinske grupe Srba i Bošnjaka. Srbi su zbog rata u Hrvatskoj u periodu devedesetih konstantno bili diskriminirani te je hrvatska politika prema ovoj skupini jasno vidljiva u smanjenju njihova broja u popisu iz 2001. godine. Sličan su put, ali u znatno slabijem intenzitetu, prolazili i Bošnjaci u Hrvatskoj. Kad Bošnjak iz Rijeke kaže da je tek 1993. godine razumio Srbe zašto su selili 1991. godine, te da su Bošnjaci/Muslimani postali neželjena nacionalna manjina 1993., baš kao što su to bili Srbi 1991., postaje jasan odnos prema Bošnjacima u velikim hrvat310

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

skim gradovima u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata u Bosni. Iako Bošnjaci u vrijeme rata nisu uglavnom fizički protjerivani iz svojih kuća, oni su bili administrativno brojno reducirani. Svatko tko nije imao hrvatsko državljanstvo nije mogao raditi te isto tako nije mogao sudjelovati u privatizaciji svojih poduzeća, tako da su brojni Bošnjaci/Muslimani otišli iz Hrvatske zbog nemogućnosti ostvarivanja stambenih prava i prava na rad. Nakon 1995. godine Srbi su najrazličitijim zakonima bili onemogućavani da se vrate svojim kućama, a i kada bi se vratili zaticali su svoje kuće zauzete od nepoznatih ljudi, najčešće također izbjeglica iz nekih drugih dijelova bivše Jugoslavije. Zbog svih tih događaja jedan značajan broj pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj prihvatio je tihu asimilaciju kao najbezbolnije rješenje. Srbi i Romi, kao tradicionalno neomiljene nacionalne manjine u hrvatskom društvu, u mnogo su slučajeva krili vlastiti nacionalni identitet ili ga zamijenili većinskim. Kod Bošnjaka se javila specifična situacija u kojoj je njihov korpus bio podijeljen na dva dijela što je uvjetovalo smanjivanje cjelokupne populacije u popisu iz 2001., ali i u posljednjem popisu iz 2011. godine. Diskriminacija je vidljiva, posebno u posljednje vrijeme na lokalnoj razini u ostvarivanju prava na korištenje jezika i pisma, i opet kod srpske nacionalne manjine. U vjerskom pogledu posebno su diskriminirani vjernici pravoslavne vjeroispovijesti i islamske vjeroispovijesti. Dok se rimokatoličke crkve obnavljaju, za građevine Srpske pravoslavne crkve izdvajaju se često minimalna sredstva iako su pojedini objekti u vrlo lošem stanju ili su u potpunosti devastirani. Kod objekata Islamske zajednice vrlo se teško dobivaju dozvole za gradnju, a i kada se dobiju lokalne zajednice i državna poduzeća ponekad otežavaju realizaciju projekata. Prava nacionalnih manjina su također okrnjena time što pripadnici nacionalnih manjina nemaju dvostruko pravo glasa već moraju birati da li će glasati za manjinsku listu ili za građanske stranke. Ipak, vremena se mijenjaju, a i naše društvo će valjda postati više europsko i kozmopolitsko te će na taj način brojanje krvnih zrnaca građana Hrvatske postati prošlost, a zakonski okviri o pravima nacionalnih manjina, koji su uglavnom dobro napisani, realnost.

Literatura Bošnjačka pismohrana, sv. 5, (br. 17-20), Zagreb 2004. – 2005. S. Balić, Kultura Bošnjaka. Muslimanska komponenta, Tuzla 1994. R. Čičak-Chand, “Islam i muslimani u Hrvatskoj: skica stvaranja muslimanskog/ bošnjačkog sociokulturnog prostora” u: Migracijske i etničke teme, sv. 15 (1999.), 4, 451-464. S. M. Džaja, “Bosna i Bošnjaci u hrvatskom političkom diskursu” u: Erasmvs, sv. 9 (1994.), 33-41. M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Zagreb 1990. A. Isaković, O “nacionaliziranju” Muslimana, Zagreb 1990. BoŠnjaČka Pismohrana

311

Analiza stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u RH – primjeri iz prakse

T. Loza, F. Đapo (ur.), Bosna i bošnjaštvo, Sarajevo 1990. R. Mesarić Žabčić, F. Škiljan, M. Perić Kaselj, “Etnički identitet Rusina u Vukovarsko-srijemskoj županiji” u: Divan je kićeni Srijem, Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti, Nijemci 2012., 113-128. F. Nanić, Tjeskoba vremena (Vrijeme rata i tranzicije 1989. – 1999.), Zagreb 1999. E. Redžić, Sto godina muslimanske politike o tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000. F. Škiljan, “Stambena problematika – studija slučaja Srbi u Hrvatskoj” u: Srpskohrvatski odnosi, Rešavanje otvorenih pitanja, Petrovaradin 2012., 165-188. F. Škiljan, “Bošnjaci/Muslimani na Kordunu 1991. i dvadeset godina kasnije – studija slučaja” u: Hrvatsko-srpski odnosi u dvadesetom veku, Golubić – Novi Sad 2011., 119-158. F. Škiljan, “Stanje objekata Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj”, u: Očuvanje i zaštita kulturno-istorijskog nasleđa Srbije u inostranstvu: zbornik radova s druge naučne konferencije s međunarodnim učešćem, Beograd, 2010., 43-99. D. Šonc, “Stoljetna integriranost” u: Bošnjačka pismohrana (annex Symposium Bosniense), god. 1, br. 1-4 (1999.), 446-450. Izvori

Arhiv Srba u Hrvatskoj, Fond SNV (Srpsko narodno vijeće) Mešihat Islamske zajednice, fond Maljevac/Bogovolja Internetski izvori

www.sdah.hr/dokumenti/pismo10.doc www.dzs.hr www.radio-mreznica.hr/vijesti/2-11-2007 Novine

Novi list Behar Ljiljan Vjesnik Preporodov journal

312

BoŠnjaČka Pismohrana

Dr. sc. Ljiljana Dobrovšak Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Zagreb

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama1

Sažetak: U Hrvatskoj krajem 2013. godine u Registru udruga navedeno je preko 400 manjinskih udruga, dok ih Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH na svojim stranicama navodi 80, od kojih su veći dio krovne organizacije koje pod sobom imaju manje odbore, podružnice, matice i dr. Autorica ovog rada pokušala je istražiti koje manjinske udruge navedene na popisu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH oglašavaju se preko Interneta, odnosno koje imaju svoje WEB adrese i analizirala je njihov vizualni sadržaj. Ključne riječi: Internet, WEB stranice, manjinske udruge

Nacionalne manjine u Hrvatskoj2 Hrvatska je država na čijem području tradicionalno živi veliki broj nacionalnih manjina, a najviše su koncentrirane u Istri, sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu, Banovini, zapadnoj i istočnoj Slavoniji i Baranji. Neke nacionalne manjine oduvijek žive na ovim prostorima, dok su se pripadnici drugih nacionalnih manjina, doseljavali u različitim razdobljima.3 Osamostaljivanjem Republike Hrvatske 1990. i njenim međunarodnim priznanjem 1992. godine, nacionalne manjine dobivaju novi status. To se odnosi na sve nacionalne manjine bez obzira da li su do tada imale formalno Podaci koji se koriste u ovom radu baziraju se na istraživanju provedenom početkom prosinca 2013. godine za potrebe okruglog stola pod naslovom “Položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija” organiziranog 14. prosinca 2013. u Zagrebu. 2 Više o pojmu nacionalna manjina, vidi u Amina Nanić, Manjine u pravu, Zagreb, 2012., 11.-14. Prvi Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u RH koristio je pojmove “nacionalna zajednica”, “manjina” i “etnička zajednica” ne čineći pritom razliku u obuhvatu zajamčenih prava i sloboda, već ostavljajući svakoj od manjinskih zajednica sukladno njihovom nahođenju da prihvate njima prikladan termin; tek je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (UZPNM) iz 2002. prihvatio pojam “nacionalna manjina”, pa se taj pojam koristi i u ovom tekstu. Prema UZPNM-u (čl. 5.) nacionalna manjina je “skupina hrvatskih državljana čiji su pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju RH, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja”. 3 Više o povijesno-političkim razdobljima doseljavanja stanovništva kod: Alica Wertheimer.Baletić i Anđelko Akrap, Razvoj stanovništva Vukovarsko-srijemske županije s posebnim osvrtom na ekonomsku strukturu od 1971. do 2001., Društvena istraživanja, 93-94., siječanj-travanj, 2008., 51.-75.; Siniša Tatalović, Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, Politička misao, vol. XXXVIII., 2001., br.3., 95.-97.; Siniša Tatalović, Nacionalne manjine u Hrvatskoj, Split, Stina, 2005., 17.-31. 1

BoŠnjaČka Pismohrana

313

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

status nacionalne manjine, ili ga nisu imale.4 Republika Hrvatska je od bivše SFRJ naslijedila model zaštite prava samo nekih nacionalnih manjina te je odmah po uspostavi neovisnosti priznala i stečena prava ostalih nacionalnih manjina Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih ili nacionalnih manjina (N.N. br. 65/91.) i Ustavom Republike Hrvatske (N.N. br. 41/01.- pročišćeni tekst) jer su se u međuvremenu pojavile nacionalne manjine koje su obuhvaćale građane koji su prije pripadali narodima bivše SFRJ.5 Budući da se zakon u punoj mjeri nije provodio te su se njegove odredbe kršile, krenulo se prema njegovim izmjenama, međutim, taj proces usklađivanja i priznavanja prava nacionalnih manjina nije bio lagan. U međuvremenu su doneseni razni zakoni (Zakon o pravu na obrazovanje nacionalnih manjina (N.N. 51/00), Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalni manjina (N.N. 51/00), Zakon o izboru zastupnika u hrvatski Sabor (N.N. 69/03.) i dr.) koji su se direktno ili indirektno ticali prava nacionalnih manjina. Tek u pročišćenom tekstu Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj iz 2000. godine (N.N. br. 105/2000.) po prvi puta se eksplicitno nabrajaju manjinske zajednice kojima Ustav i zakon jamče prava, i to njih dvadeset i dvije, koliko ih živi u Hrvatskoj. U članku 3. spomenutog Zakona navedeni su pripadnici nacionalnih manjina: Albanci, Austrijanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Srbi, Talijani, Turci, Ukrajinci, Vlasi, Židovi i druge etničke i nacionalne zajednice.6 Dvije godine kasnije, stupio je na snagu 23. prosinca 2002. godine Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (UZPNM) koji je prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj regulirao, a njime se Republika Hrvatska obvezala na poštivanje i zaštitu prava nacionalnih manjina u skladu sa Ustavom i međunarodnim dokumentima.7 Prema njemu Republika Hrvatska osigurava pripadnicima nacionalnih manjina, između ostalog, u području kulturne autonomije pravo na identitet, kulturu, vjeroispovijed, javno i privatno korištenje jezika i pisma, te manjine imaju pravo na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu na svim razinama obrazovanja. Isto tako država je dužna olakšati manjinama pristup medijima, zaštitu spomeničkog blaga i cjelokupne kulturne baštine kao i slobodan posjed i uporabu znamenja i simbola nacionalnih manjina. Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo održavati veze i surađivati s matičnim narodom, kao i slobodno izražavati svoju vjersku pripadnost.8 Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se očuvanje i razvijanje identiteta bilo pojedinačno, bilo u zajednici s drugim građanima. Svi pripadnici nacionalnih manjina, prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina imaju pravo na samoorganiziranje i udruživanje u udruge, zaklade, fondacije i ustanove za obavljanje djelat Siniša Tatalović, Nacionalne manjine u Hrvatskoj, Split, Stina, 2005., 8.-14. Siniša Tatalović, Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, 96. 6 Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj iz 2000. godine (N.N. br. 105/2000.) 7 http://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina (12.12.2013.); Amina Nanić, Manjine u pravu, 51.-75. 8 Isto 4 5

314

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

nosti javnog priopćavanja, kulturne, izdavačke, muzejske, arhivske, knjižnične i znanstvene djelatnosti radi ostvarivanja zajedničkih interesa, odnosno radi očuvanja, razvoja, promicanja i iskazivanja svog nacionalnog i kulturnog identiteta (čl. 7, čl. 15, čl 16.).9 Uz udruge, udruženja i zajednice djeluju i manjinska vijeća. U registar vijeća nacionalnih manjina upisana su vijeća albanske, bošnjačke, crnogorske, češke, mađarske, makedonske, njemačke, romske, rusinske, slovačke, slovenske, srpske, talijanske i ukrajinske nacionalne manjine. Vijeća nacionalnih manjina s obzirom na broj svojih pripadnika u odnosu na ostalo stanovništvo, ne nalaze se u svim županijama u RH, kao ni u svim gradovima. Kako bi svi ovi Zakoni bili provedeni, Republika Hrvatska osnovala je nekoliko temeljnih institucija koje se bave pitanjima ostvarivanja i zaštite specifičnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina u RH. To su: Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske (ULJPPNM), Savjet za nacionalne manjine i Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog Sabora. Budući da su tema ovog izlaganja udruge, udruženja i zajednice nacionalnih manjina, na njima će biti i naglasak. Prema Zakonu o udrugama10 (čl. 2.) iz 2001. udruge (N.N. 88/2001.) su svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba, koje se udružuju radi zaštite svojih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te ekološka, humanitarna, informacijska, kulturna, nacionalna, pronatalitetna, prosvjetna, socijalna, strukovna, športska, tehnička, zdravstvena, znanstvena ili druga uvjerenja i ciljeve, a bez namjere stjecanja dobiti, te podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja. Udrugu mogu osnovati najmanje tri osnivača (čl. 10.), i to poslovno sposobne fizičke i pravne osobe, koja se upisuju u Registar udruga Republike Hrvatske.11 Većina udruga nacionalnih manjina kao svoju djelatnost navodi njegovanje i unapređenje materinjeg jezika i književnog stvaralaštva pripadnika vlastite nacionalne manjine, njegovanje nacionalne, kulturne i druge tradicije, običaja, unapređivanje primjene zakona koji se odnosi na prava i zaštitu nacionalne zajednice, organizaciju kulturnoumjetničkih, sportskih i društvenih aktivnosti i manifestacija, organizaciju jezičnih i obrazovnih seminara, okruglih stolova, tribina i tečajeva, organizaciju izložaba, izdavanje publikacija, brošura i knjiga, suradnju s drugim udrugama nacionalnih manjina, pokretanje različitih projekata, obilježavanje blagdana i raznih svečanosti i dr.12 http://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina (12.12.2013.); Amina Nanić, Manjine u pravu, 66.-67. 10 http://narodne-novine.nn.hr/default.aspx Prvi Zakon o udrugama objavljen je 1997. (N.N. br. 70/1997.), potom je 2001. izglasan novi Zakon o udrugama (N.N. 88/2001.) i njegove ispravke (N.N. 11/02), da bi Hrvatski sabor na sjednici od 6. lipnja 2014. donio još jedan novi Zakon o udrugama koji će stupiti na snagu 1. listopada 2014. (N.N. 74/2014.) koji donosi novu definiciju o udrugama. Udruga u smislu ovog Zakona je svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu okoliša i prirode i održivi razvoj, te za humanitarna, socijalna, kulturna, odgojno-obrazovna, znanstvena, sportska, zdravstvena, tehnička, informacijska, strukovna ili druga uvjerenja i ciljeve koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja. 11 http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/; http://narodne-novine.nn.hr/default.aspx (12.12.2013.) 12 http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/ (12.12.2013.) 9

BoŠnjaČka Pismohrana

315

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

Od udruga koje su upisane u Registar udruga Republike Hrvatske, samo manji dio njih ima dugogodišnju tradiciju, ili se poziva na nju, dok najveći broj udruga nacionalnih manjina je novijeg datuma. Poznato je da je u trenutku osamostaljenja Hrvatske devedesetih godina 20. stoljeća bilo aktivno samo sedam nevladinih udruga nacionalnih manjina: talijanske, češke i slovačke, mađarske, rusinske i ukrajinske, njemačke i austrijske, židovske (dvije udruge) i srpske manjine,13 da bi recimo već 2006. bilo registrirano preko tristo manjinskih udruga.14 Pojedine udruge nacionalnih manjina su sa svojim organiziranjem započele krajem 19. stoljeća (Češka Beseda Zagreb, 1874.) neke su nastale u međuratnom razdoblju (Kulturno-prosvjetno društvo Slovenski dom, Zagreb, 1929.); neke tijekom Drugog svjetskog rata (Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, 1944. utemeljeno, 1971. zabranjeno i ponovno pokrenuto 1990.), neke u socijalističkoj Jugoslaviji, a najviše ih je pokrenuto devedesetih godina 20. stoljeća na ovamo. Zbog različitih političkih okolnosti pojedine udruge nacionalnih manjina nakon završetka Drugog svjetskog rata zamrznule su svoj rad i bile ugašene, da bi uvođenjem demokracije devedesetih godina 20. stoljeća bile ponovno pokrenute i osnovane ali sada pod novim uvjetima, ponekad i pod novim imenom. Neke od udruga nacionalnih manjina imaju razgranatu djelatnost te djeluju na svim poljima (kulturno, društveno, politički), a neke su se u međuvremenu ugasile ili su pred gašenjem zbog nedostatka financijskih sredstava, premalog broja članstva i entuzijazma. Samo manji dio udruga nacionalnih manjina može se pohvaliti brojnošću članstva, dok ih većina ima malobrojno članstvo. Nad nekima djeluju krovne udruge koje u zajedništvu s ostalim udrugama djeluju prema državi, dok druge djeluju samostalno bez krovnih udruženja. Članovi udruga nacionalnih manjina nisu samo osobe koje se izjašnjavaju kao pripadnici određene nacionalne manjine, već su to i osobe čiji su preci (roditelji, djedovi ili bake…) bili manjinski pripadnici, dok se oni sada izjašnjavaju pripadnicima većinskog naroda (Hrvatima) jer su se u međuvremenu asimilirali. Manji dio članova udruga su simpatizeri. Većina udruga ima miješano članstvo od manjinskih pripadnika i simpatizera. Uz manjinske udruge tu su i društva prijateljstva između Hrvatske i država manjinskih pripadnika, npr. Društvo hrvatskoukrajinskog prijateljstva. Manjinske udruge djeluju na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Od 22 nacionalne manjine koje su priznate Zakonom u Hrvatskoj, svoja udruženja, udruge ili zajednice u RH krajem 2013. prema Registru udruga nemaju samo Turci i Vlasi. Najveći broj udruga, udruženja i zajednica nacionalnih manjina nalazi se u gradovima: Zagrebu, Rijeci i Osijeku.15 Kulturne aktivnosti i programi udruga i ustanova nacionalnih manjina sufinanciraju se redovito iz državnog proračuna preko Savjeta za nacionalne manjine Vlade RH, ali i na druge načine, sredstvima iz gradskog, lokalnog, županijskog i općinskog proračuna, članarina, međunarodnih fondova i sponzorstva. Najviše sredstava ipak dolazi iz Siniša Tatalović, Manjinski narodi i manjine, Zagreb, 1997., 101. Manjinske organizacije koje su djelovale bile su: Talijanska Unija, Savez Mađara, Savez Čeha i Slovaka, Savez Nijemaca i Austrijanaca, Židovska općina, Savez Rusina i Ukrajinaca i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. 14 Amina Nanić, Manjine u pravu, 66.-67. 15 http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/ (12.12.2013.) 13

316

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Savjeta koji odlučuje o samoj raspodjeli. Savjet za nacionalne manjine je autonomno tijelo osnovano na temelju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kojeg je donio Hrvatski sabor na sjednici 13. prosinca 2002. godine i sastavljen je isključivo od pripadnika nacionalnih manjina (N.N. 155/2002.).16 Savjet je krovno tijelo nacionalnih manjina na državnoj razini koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini. To je tijelo koje se bavi cjelovitom manjinskom problematikom u okviru Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i svih ostalih zakona koji se tiču nacionalnih manjina.17 Savjet za nacionalne manjine sufinancira nevladine udruge i ustanove nacionalnih manjina i to u programima za ostvarivanje kulturne autonomije iz područja: informiranja i izdavaštva, kulturnog amaterizma, kulturnih manifestacija i programa koji proizlaze iz bilateralnih sporazuma i ugovora. 18

Broj udruga prema Registru udruga RH i Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH Koliko manjinske zajednice imaju udruga teško je ustvrditi i dati točan podatak, budući da se broj manjinskih udruga iz mjeseca u mjesec mijenja. Iako prema Registru udruga postoji više od 400 udruga nacionalnih manjina, u istraživanju koje je provedeno za ovaj rad (analiza WEB stranica nacionalnih udruga) koristili su se podaci o broju manjinskih udruga koje financira Savjet za nacionalne manjine i podaci koji su navedeni na stranicama Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske (dalje ULJPPNM).19 Udruge se na mrežnim stranicama Registra udruga RH nakon ulaska u bazu mogu pretraživati prema nazivu, glavnoj grupi djelatnosti, podgrupi djelatnosti, gdje im je sjedište i u kojoj se nalaze županiji.20 Udruge manjinskih pripadnika mogu se naći u ovim djelatnostima: duhovnoj, etničkoj, nacionalnoj, humanitarnoj, kulturnoj, prosvjetnoj, potom okupljanje i zaštita žena te zaštita prava.21 Za potrebe ovog rada, za analizu uzeta je podjela udruga prema nacionalnoj pripadnosti. Tako je 12. prosinca 2013. u Registru udruga Republike Hrvatske prema nacionalnoj pripadnosti upisano 406 manjinskih udruga (iz dana u dan se broj udruga mijenja), koje djeluju širom Hrvatske. http://www.savjet.nacionalne-manjine.info/ (12.12.2013.) Savjet za nacionalne manjine je autonomno tijelo osnovano na temelju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 13. prosinca 2002., a objavljen u N.N. 155. od 23. prosinca 2002. U Savjetu postoje tri vrste zastupljenosti. U Savjet automatski ulaze saborski zastupnici nacionalnih manjina. Druga skupina, koja broji pet članova, su predstavnici nacionalnih manjina iz stručnih, kulturnih, vjerskih i znanstvenih redova i predstavnika manjinskih udruga, a koje Vlada RH imenuje na prijedlog udruga, pravnih osoba i građana pripadnika nacionalnih manjina. Oni imaju dvostruki legitimitet, jer su predloženi od svojih manjinskih udruga, a potvrđeni od Vlade, dakle od većinskog dijela. Treća skupina su predstavnici iz Vijeća za nacionalne manjine koja broji sedam članova. 17 http://www.savjet.nacionalne-manjine.info/ (12.12.2013.) 18 http://www.savjet.nacionalne-manjine.info/ (12.12.2013.) 19 http://www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=9&Itemid=51 (12.12.2013.) Na stranicama Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH navedene su abecednim redom 22 nacionalne manjine, njihova povijest te koliko svaka nacionalna manjina u RH ima udruga. (podaci su za 2013.) 20 http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/login 21 http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/faces/WEB-INF/pages/searchForm.jsp 16

BoŠnjaČka Pismohrana

317

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

Najviše ih je u Istarskoj županiji, Gradu Zagrebu, pa Primorsko-goranskoj, Bjelovarskobilogorskoj i Osječko-baranjskoj županiji, a najmanje u Varaždinskoj i Karlovačkoj (2), te Krapinsko-zagorskoj i Ličko-senjskoj županiji (1), (vidi tablicu 1.).22 Tablica 1. Manjinske udruge prema Registru udruga Republike Hrvatske krajem prosinca 2013. ŽUPANIJE

BROJ UDRUGA

Grad Zagreb

Bjelovarsko-bilogorska

Brodsko-posavska

Dubrovačko-neretvanska

Šibensko-kninska

Istarska

Karlovačka

Koprivničko-križevačka

Krapinsko-zagorska

Ličko-senjska

Međimurska

Varaždinska

Osječko-baranjska

Primorsko-goranska

Požeško-slavonska

Sisačko-moslavačka

Splitsko-dalmatinska

Virovitičko-podravska

Vukovarsko-srijemska

Zadarska

Zagrebačka

UKUPNO

406

Izv: http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/login (12.12.2013.) Broj udruga naveden je prema stanju od 12.12. 2013.

Na mrežnim stranicama ULJPPNM-a Albanci imaju četiri udruge: Uniju zajednice Albanaca u Republici Hrvatskoj u Zagrebu; Albansko kulturno društvo u Hrvatskoj “Shkendija”, Klub albanskih žena “Kraljica Teuta” Zagreb i Forum albanskih intelektualaca u Hrvatskoj u Zagrebu. Njemačka i austrijska nacionalna manjina ima pet nevladinih udruga: Savez Nijemaca i Austrijanaca Hrvatske, Centrala – Osijek, Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj – Zagreb, Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska http://www.appluprava.hr/RegistarUdruga/faces/WEB-INF/pages/searchForm.jsp

318

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, Narodni savez Nijemaca Hrvatske, Zagreb i Udruga Nijemaca i Austrijanaca, Vukovar. Bošnjačka nacionalna manjina ima 15 nevladinih udruga: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb; Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske, Zagreb; Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske za Sisačko-moslavačku županiju, Sisak; Nacionalnu zajednicu Bošnjaka Istre, Pula; Bošnjačku nacionalnu zajednicu Primorsko – goranske županije, Rijeka; Bošnjačku nacionalnu zajednicu Hrvatske Vukovarsko-srijemske županije, Gunja, Bošnjačku nacionalnu zajednicu Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Zagreb, Bošnjačko nacionalnu zajednica Zadarske županije, Zadar, Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske “SABAH”, Zagreb, KUD “Sevdah”, Zagreb, KUD “Bosna” Istarske županije, Pula, Bošnjačko kulturno društvo “Nur” Sisak, Bošnjačko kulturno društvo “Behar” Gunja, KUD “Selam”, Dubrovnik i Bošnjački KUD “Ljiljan”, Drenovci. Bugari imaju registriranu jednu nevladinu udrugu pod nazivom Nacionalna zajednica Bugara u Republici Hrvatskoj, Zagreb. Crnogorci su registrirali tri udruge: Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb, Demokratski savez “MontenegroMontenegrina” Osječko-baranjske županije, Osijek i Zajednica Crnogoraca Primorsko-goranske županije, Rijeka. Česi imaju dvije. To su Savez Čeha u Republici Hrvatskoj iz Daruvara koji ostvaruje program kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija i Novinsko-izdavačka ustanova “Jednota” iz Daruvara koja tiska tjednik “Jednotu”, mjesečnik “Naš koutek” te godišnjake “Prehled” i “Češki lydovi kalendar”. Prema Zakonu o udrugama registrirane su sljedeće nevladine udruge mađarske nacionalne manjine: Demokratska zajednica Mađara Hrvatske sa sjedištem u Osijeku, Savez mađarskih udruga, sa sjedištem u Belom Manastiru, Društvo mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj sa sjedištem u Zagrebu, Savez Mađara Republike Hrvatske sa sjedištem u Osijeku i Savez mađarskih učitelja Republike Hrvatske. Makedonci imaju registriranu “Zajednicu Makedonaca u Republici Hrvatskoj”. U okviru Zajednice Makedonaca djeluje 6 makedonskih kulturnih društava. Poljaci su registrirali dvije nevladine udruge poljske nacionalne manjine i to: Poljsko kulturno društvo “Mikołaj Kopernik” iz Zagreba i Poljsku kulturnu udrugu “Fryderick Chopin” iz Rijeke.23 Najviše registriranih udruga prema Registru imaju Romi i to 145 a putem Savjeta za nacionalne manjine u 2013. godini osigurana su sredstva za programe informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija za 19 udruga romske nacionalne manjine kako slijedi: Udruga Roma Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Zagreb, Romsko kulturno društvo “Darda”, Darda, Udruga mladeži Roma Hrvatske, Zagreb, Klub mladeži Roma Hrvatske, Zagreb, Humanitarna organizacija “Svjetska organizacija Roma u Hrvatskoj”, Zagreb, Udruga žena Romkinja “Bolja budućnost” Zagreb, KUD “Romsko srce” Zagreb, Udruga za razvoj i bolji život Roma, Sisak, KUD “Veseli Romi” Sesvete, Udruga Romski putevi-Romane 23

http://www.zagrzeb.msz.gov.pl/hr/poljska_dijaspora_u_hrvatskoj/drustvo_poljske_dijaspore/ (12.12.2013.) Zanimljiv je podatak Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu koje na svojim stranicama navodi da poljska dijaspora u Hrvatskoj ima pet udruga: Poljsko kulturno društvo “Mikołaj Kopernik” iz Zagreba, Poljska kulturna udruga “Fryderick Chopin” iz Rijeke, Poljsko kulturno društvo “Polonez”, Poljsko prosvjetno društvo iz Zagreba i Poljsko kulturno društvo “Wisla” iz Osijeka. BoŠnjaČka Pismohrana

319

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

droma, Zagreb, “Kali Sara” Udruga za promicanje obrazovanja Roma u RH, Udruga Roma Bajaša Sisačko-moslavačke županije, Sisak, Romski kulturni centar, Sisak, Romska prava Sisak, Zajednica romsko jedinstvo PG županije, Rijeka, Udruga Roma Bajaša, Kutina, Udruga Baranjskih Roma, Beli Manastir, Udruga za stare i nemoćne Rome Hrvatske, Udruga žena Romkinja “Romsko srce” Jagodnjak, Zajednica bosanskih Roma u Hrvatskoj. Rusi imaju registrirane tri nevladine udruge: Nacionalnu zajednicu Rusa Hrvatske, Zagreb, Društvo za afirmaciju i promicanje ruske kulture “Ruski kulturni krug”, Zagreb i Udrugu ruskog govornog područja u Međimurju “Kalinka”, Čakovec. Rusini i Ukrajinci imaju registrirane četiri udruge: Savez Rusina i Ukrajinaca u Republici Hrvatskoj, Vukovar, Ukrajinska zajednica Republike Hrvatske, Zagreb, Društvo za ukrajinsku kulturu, Zagreb i “Rusnak” Društvo Rusina u Republici Hrvatskoj, Petrovci. Slovaci imaju registriranu jednu zajedničku udrugu “Savez Slovaka”, sa sjedištem u Našicama. Pripadnici slovačke nacionalne manjine izdvojili su se iz Saveza Čeha i Slovaka u lipnju 1992. godine i registrirali su vlastitu udrugu tada pod imenom Matica slovačka. Matica Slovačka je 1998. godine promijenila naziv u Savez Slovaka. Središnja nevladina udruga slovenske nacionalne manjine je Savez slovenskih društava u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u Zagrebu, koji je upisan u Registar udruga RH 1998. godine (prethodno je bio upisan u Registar saveza i drugih oblika udruživanja društvenih organizacija 1992. godine, pod nazivom Savez Slovenaca u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u Rijeci). Prema Zakonu o udrugama registrirane su sljedeće nevladine udruge srpske nacionalne manjine: Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” Zagreb, sa sjedištem u Zagrebu, Srpsko narodno vijeće, sa sjedištem u Zagrebu, Zajednica Srba u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u Zagrebu, Srpski demokratski forum, sa sjedištem u Zagrebu, Narodno vijeće Srba, Zagreb i Zajedničko vijeće općina, Vukovar, Borovo naselje. Talijanima se iz Državnog proračuna Republike Hrvatske financijski pomažu programi četiri nevladine udruge: Talijanska unija Rijeka, Novinsko-izdavačka ustanova “Edit” Rijeka, Centar za povijesna istraživanja Rovinj i Talijanska drama Rijeka. Ministarstvo uprave registriralo je šest udruga židovske nacionalne manjine: Židovska općina - Zagreb, Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, Zagreb, Istraživački dokumentacijski centar “Cendo”, Zagreb, “Bejahad” židovska kulturna scena, Zagreb, Udruga “Holokaust preživjelih”, Zagreb i Židovska vjerska zajednica Bet Izrael u Hrvatskoj. Prema ULJPPNM RH nacionalne manjine imaju 80 udruga (većina od njih je krovna) koje su financirane iz Državnog proračuna i koje podnose molbe za financiranje Savjetu za nacionalne manjine. S druge strane, prema podacima Registra udruga njih je više od 400. Od kuda takav nerazmjer u broju udruga? Za pretpostaviti je da većina manjinskih udruga upisanih u Registar samo formalno po imenu postoji ili “životari” ili je pri gašenju. Dio njih nema razrađene programe, u međuvremenu je došlo do promjene unutar vodstva udruge te su nastali sukobi između članstva, vodstva udruge i slično. Većina od njih se ne javlja na natječaje koje raspisuje Savjet za nacionalne manjine već se financira nekim drugim putovima (članarine i donacije i dr.) ili u prijavi za financiranje Savjetu dostavljaju nepotpunu dokumentaciju ili u 320

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

prethodnoj godini predviđena sredstva za programe nisu potrošili ili su ih iskoristili za druge programe. Kao primjer možemo uzeti samo slučaj kod romske manjinske zajednice koja ima 145 udruga, a iz Državnog proračuna financiraju se samo njih 19. Iz toga razloga u analizu podataka za ovaj rad koristili su se podaci ULJPPNM-a. Kao što je već rečeno, neke krovne manjinske udruge okupljaju unutar sebe podružnice ili pododbore. Tako Savez Čeha u RH ima 27 Čeških besedi; Demokratska zajednica Mađara RH u Osijeku okuplja 21 udrugu; isto je i sa Savezom mađarskih udruga Zagreb. Zajednica Makedonaca okuplja 6 kulturnih društava; isto kao i Savez Rusina i Ukrajinaca njih 9;Ukrajinska zajednica RH njih 9; u sklopu Saveza Slovaka djeluje 4 kulturno umjetnička društva i 16 Matica slovačkih; a u sklopu Saveza slovenskih društava u RH djeluje 16 kulturno umjetničkih društava. U sklopu Srpskog kulturno prosvjetnog društva “Prosvjeta” djeluje 52 pododbora, a u sklopu Talijanske unije-Rijeka djeluje 45 zajednica Talijana. Ako uzmemo i udruge koje se nalaze pod krovnom organizacijom broj udruga i informacija o njima bio bi kudikamo veći od broja koji je naveden na stranicama ULJPPNM-a.

Rezultati istraživanja “Manjinske udruge na internetu – njihove WEB adrese” U novije vrijeme sve više se koristi internet kao izvor za razna istraživanja. U mnogim razvijenim zemljama internet se smatra masovnim medijem i kao takav se proučava, a od nedavno i u Hrvatskoj.24 Govoriti o definiciji interneta vrlo je teško jer ih postoji nekoliko, no možemo reći da je internet globalni informacijsko-komunikacijski sustav koji povezuje i spaja kompjuterske mreže pojedinih zemalja i organizacija, te tako omogućava posjednicima kompjutora diljem svijeta da putem svojih lokalnih mreža i telefonskih veza međusobno komuniciraju, razmjenjuju informacije i koriste brojne druge usluge.25 Prema wikipediji internet je javno dostupna globalna paketna podatkovna mreža koja zajedno povezuje računala i računalne mreže korištenjem istoimenog protokola (internetski protokol = IP). To je “mreža svih mreža” koja se sastoji od milijuna kućnih, akademskih, poslovnih i vladinih mreža koje međusobno razmjenjuju informacije i usluge kao što su elektronička pošta, chat i prijenos datoteka te povezane stranice i dokumente World Wide Weba (www).26 Možda je najbolja definicija ili razmišljanje danas vodećeg analitičara informacijskog doba Manuela Castellsa koji je među ostalom rekao da je internet komunikacijski medij koji prvi put omogućava komunikaciju mnogih s mnogima, u odabranom vremenu i na globalnoj razini.27 World Wide Web (skraćeno WWW, W3, ili samo WEB, naziv dolazi iz engleskog jezika a može se prevesti kao “svjetska mreža”; u engleskom riječ web ima značenje Jelena Jurišić, Definiranje masovnih medija tisak i Internet, Zbornik radova: Komunikacijske znanosti, znanstvene grane i nazivlje, ured. Juraj Mirko Mataušić, Zagreb, 2007., 96.-110. 25 Dražen Dragičević, Kompjutorski kriminalitet i informacijski sustavi, Zagreb, 2004., 28.-29. 26 http://hr.wikipedia.org/wiki/Internet (12.12.2013.) 27 Manuel Castells, Internet galaksija: razmišljanja o Internetu, poslovanju i društvu, Zagreb, 2003., 12.-13. 24

BoŠnjaČka Pismohrana

321

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

razgranate i isprepletene mreže poput paučine) je jedna od najkorištenijih usluga interneta koja omogućava dohvaćanje hipertekstualnih dokumenata. Dokumenti mogu sadržavati tekst, slike i multimedijalne sadržaje a međusobno su povezani tzv. hiperlinkovima. Za dohvaćanje i prikaz sadržaja koriste se računalni programi koji se nazivaju WEB-preglednici. WEB se često pogrešno koristi kao sinonim za internet, a zapravo predstavlja jednu uslugu kojom se ostvaruje razmjena podataka preko te svjetske računalne mreže. WWW predstavlja grafički način korištenja interneta i time olakšava navigaciju internetom kroz prikaz željenih informacija u zvukovnom i vizualnom (grafičkom) obliku. Zasnovan je na sustavu elektroničkih dokumenata nazvanom HTML (Hyper Text Markup Language) koji omogućuje povezanost tih dokumenata putem veza (links) koje se pojavljuju u obliku posebno istaknutog teksta ili grafike. Korištenje interneta zahvaljujući ovoj usluzi vrlo je jednostavno te od korisnika ne zahtijeva nikakvo poznavanje posebnih računalnih vještina.28 Kao što vidimo o internetu se već provode brojna istraživanja i analize, međutim namjera ovog rada nije odgovoriti što je to internet ili WEB, već da li internet odnosno WEB stranice možemo koristiti pri istraživanju manjinske problematike, u našem slučaju istraživanju manjinskih udruga. Dosadašnji istraživači manjinske problematike uglavnom su se bavili propitivanjem medijskih sadržaja odnosno novinarskim izvještajima o manjinama u hrvatskim dnevnim novinama, međutim i to je još uvijek nedovoljno,29 a o istraživanju manjinskih udruga na WEB stranicama gotovo da i nema spomena, izuzev rada Drage Župarića Iljića “Predstavljenost nacionalnih manjina i prisutnost njihovih medija u hrvatskom medijskom prostoru” u kojem je autor preko relevantnih internetskih stranica nacionalnih manjina istraživao manjinski tisak.30 Prema istraživanju kojeg je autorica ovog rada provela, vidljivo je da i manjinske udruge koriste mogućnosti moderne tehnologije odnosno modernih medija, kako bi svoje članstvo a i širu javnost obavijestile o aktivnostima svojih manjinskih udruga na najbrži mogući način, a to je putem WEB stranica. Zanimljiva je činjenica i da su neke od WEB stranica direktno financirane sredstvima iz državnog proračuna RH preko Savjeta za nacionalne manjine.31 Već ranije je u tekstu napisano da se zbog nerazmjera broja udruga prema Registru udruga RH i ULJPPNM-a u istraživanju koristio broj udruga navedenih na stranicama ULJPPNM-a Vlade RH. Prema ULJPPNM-u navedeno je 80 manjinskih udruga od kojih je nekoliko krovnih (nabrojane su u prethodnom poglavlju). Od 80 manjin http://hr.wikipedia.org/wiki/World_Wide_Web (12.12.2013.) Vidi radove Igora Kanižaja, Previše politizacije. Premalo razumijevanja, Bogatstvo različitosti, Zagreb, 2004., 84.-115.; Isti, Predstavljenost nacionalnih manjina u hrvatskim dnevnim novinama – komparativni pregled 2001.-2003., Politička misao, 2., Zagreb, 2004., 30-46.; Isti, Manjine između javnosti i stvarnosti: nacionalne manjine u dnevnim novinama 2001.-2005., Zagreb, 2006.; Isti, Izvještavanje o nacionalnim manjinama u hrvatskim dnevnim novinama, Međunarodne studije, 3., Zagreb, 2003., 27.-45.; Drago Župarić Iljić, Predstavljenost nacionalnih manjina i prisutnost njihovih medija u hrvatskom medijskom prostoru, Politička misao, br. 4., 2011., 133.-153.; Antonija Petričušić, Manjine i mediji u Hrvatskoj: dostići mainstream i izbjeći marginalizaciju, u Na marginama: Manjine i mediji u jugoistočnoj Evropi, ured. E. Hodžić, T. Jusić, Sarajevo, 2010.; Javnost i manjine, ured. Stojan Obradović, Split, 2004. 30 Drago Župarić–Iljić, Predstavljenost nacionalnih manjina i prisutnost njihovih medija u hrvatskom medijskom prostoru, Politička misao, br.4., 2011., 133.-153.; 31 http://www.savez-ceha-rh.hr/index.php/hr/onas/svaz-cechu-v-rch 28 29

322

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

skih udruga, možemo reći da dana 12.12.2013. kada je provedeno ovo istraživanje, 39 manjinskih udruga imalo je svoje WEB stranice (jedna WEB stranica nije radila, a jedna je bila u izradi), odnosno 37. Tablica 2. Broj udruga prema Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske Nacionalna manjina

UKUPNO UDRUGA

WEB

Albanci

Bošnjaci

Bugari

Crnogorci

Česi

Mađari

Makedonci

Nijemci i Austrijanci

Poljaci

Romi

Rusi

Rusini i Ukrajinci

Slovaci

Slovenci

Srbi

Talijani

Židovi

UKUPNO UDRUGA

Izv: http://www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=9&Itemid=51 (12.2.2013.)

Kao što je vidljivo od četiri manjinske udruge koje su navedene da ih imaju Albanci, samo jedna udruga Forum albanskih intelektualaca ima svoju WEB stranicu. Njihova WEB stranica može se pretraživati na hrvatskom, engleskom i albanskom. Uz osnovne informacije o udruženju, kontakt udruženja, donose se najnovije vijesti iz života albanskih intelektualaca, njihove aktivnosti, a može se i preuzeti elektronskim putem “Hrvatsko–albanski priručnik” (objavljen 2005.). Tu su i linkovi koji upućuju na druge WEB adrese (Radio, TV, novine). Klub albanskih žena “Kraljica Teuta” ima svoju facebook stranicu,32 međutim facebook nije u domeni ovog rada, tako da ga ne uzimamo u obzir u istraživanje. 32

https://hr-hr.facebook.com/pages/Klub-albanskih-%C5%BEena-Hrvatske-Kraljica-Teuta/199998686750459 (12.12.2013.) BoŠnjaČka Pismohrana

323

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

Bošnjaci prema ULJPPNM imaju 15 udruga, a samo ih pet ima svoje WEB stranice (Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” iz Zagreba, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske u Zagrebu / BNZH, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske za Sisačko moslavačku županiju u Sisku / BNZ GS i SMŽ, Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre u Puli / NZBI i Sabor Bošnjačkih asocijacija Hrvatske “Sabah” iz Zagreba). Iako je 2005. osnovana zasebna organizacija Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, informacije o njoj nalaze se na zajedničkim stranicama Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Uz osnovne informacije o zajednici i ansamblu “Bosana” koji djeluje unutar Zajednice, na stranicama BNZH-a donose se vijesti iz Zagreba, Hrvatske i Bosne i Hercegovine vezane za problematiku njihove nacionalne manjine. Prate se događaji, simpoziji, humanitarne akcije, gostovanja, predstave i dr. Na stranicama se oglašava časopis “Bošnjački glas” te se može čitati online i časopis BNZH-a “Bošnjačka pismohrana” iako ne svi brojevi niti sva izdanja. Pod rubrikom “Knjigom do knjige” mogu se vidjeti knjige koje je Zajednica izdala te i naručiti. Link kao što je bosanska kuhinja ne radi. BNZ GS i SMŽ na svojim stranicama pruža informacije o zajednici (o nama i kontakt), statut društva, informacije o manifestacijama koje se trebaju održati (aktualno) ili su se održale (arhiva), obavijesti kako postati članom zajednice te pristupnicu u PDF formatu za punopravne članove kao i za pridružene članove i simpatizere. Postoji mogućnost pretraživanja i drugih linkova. Stranice NZBI-a podijeljene su na glavni meni koji pruža informacije: novosti i dokumenti, potom forum, informacije o ograncima, pretragu i najnovije vijesti. Stranice se mogu pretraživati putem ključne riječi a može se ispuniti i anketa. Bugari imaju samo jednu udrugu: Nacionalnu zajednicu Bugara u RH koja ima i svoju WEB stranicu. Ona je dvojezična (može se birati između bugarskog ili hrvatskog) i na njoj se nalaze aktualne vijesti, informacije iz kulture, povijesni pregled formiranja bugarske manjine u Hrvatskoj, obavijesti o časopisu “Rodnoj riječi”, informacije o praznicima i običajima Bugara, recepti iz bugarske kuhinje, razne fotografije Bugarske i nekoliko videa s promocija knjiga i događaja vezanih uz bugarsku manjinu. Crnogorci imaju tri udruge, a samo dvije imaju svoje WEB stranice (Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeka). Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Vijeće crnogorske nacionalne manjine grada Zagreba imaju zajedničku stranicu, s time da je Nacionalna zajednica Crnogoraca krovna organizacija i pod sobom ima nekoliko društava.33 Na stranici se nalaze informacije o vijeću, o zajednici, kontakti i digitalna biblioteka. “Crnogorski glasnik”, može se prelistati online ili preuzeti u PDF formatu. Isto je i sa “Ljetopisom crnogorskim”. Kao i prethodne manjinske zajednice i na ovim stranicama se nalaze linkovi http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/o-nzch/o-nzch.aspx (12.12.2013.) Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske osnovana je 21.12.1991. godine. NZCH kao krovnu organizaciju čine: Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeke, Zajednica Crnogoraca Splita, Zajednica Crnogoraca Pule, Udruženje Crnogoraca “Obod” Karlovac i prijatelja Crne Gore, Društvo Crnogoraca i prijatelja “Onogošt” Rovinj, Društvo Crnogoraca i prijatelja Osječko-baranjske županije Osijek, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crene Gore “Bujština” Umag, Zajednica Crnogoraca i prijatelja Crne Gore Istarske županije. U realizaciji svih programskih aktivnosti učestvuje i Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”.

324

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

koji upućuju na druge portale kao što su: Centar za iseljenike Crne Gore, Vlada Crne Gore i dr. Nacionalna zajednica Crnogorca Rijeka na svojim stranicama pruža informacije o društvu, novosti, aktivnosti, kontakt, arhivu i linkove. Česi imaju krovnu organizaciju Savez Čeha sa sjedištem u Daruvaru. Savez je nepolitička organizacija dobrovoljno udruženih Čeških beseda,34 škola, klubova, pojedinaca-pripadnika češke manjine u području kulture, prosvjete, umjetnosti, znanosti i sporta. Njihove stranice su dvojezične: češko-hrvatske. Na njihovoj WEB stranici nalaze se informacije o Savezu, najave zbivanja, prilog o povijesti Čeha u Hrvatskoj, obrazovanju Čeha u RH, informacije o organizacijskim jedinicama, informacije o novinsko izdavačkoj ustanovi “Jednoti”, medijima, suradnicima, kao i galerija slika. Uz WEB stranicu Saveza Čeha, svoje stranice ima Češka Beseda Zagreb i Novinsko izdavačka ustanova (NIU) “Jednota” iz Daruvara koja tiska češke medije: tjednik “Jednotu”, mjesečnik “Naš koutek” te godišnjake. Stranice zagrebačke Češke Besede su dvojezične i pružaju obilje informacija, kao što su osnovne informacije o društvu, program događanja, informacije o češkoj školi, kazalištu, folkloru, vrtiću, zboru, društvima, sekciji za zabavu i planinarskoj sekciji. Stranice NIU “Jednota” su isto dvojezične: češko-hrvatske, te se uz osnovne informacije o izdavačkoj kući, pružaju informacije i o tjedniku “Jednota”, mjesečniku “Kouteku”, knjigama i udžbenicima. Mađari imaju prema ULJPPNM-u pet udruga od koji samo krovne – Demokratska zajednica Mađara i Savez mađarskih udruga imaju WEB stranice i to jednojezične na mađarskom jeziku. Demokratska zajednica Mađara / Horvátországi Magyarok Demokratikus Közössége je nepolitička, neprofitna zajednica mađarske nacionalne manjine, osnovana 1993. godine u Osijeku. Savez mađarskih udruga / Magyar Egyesületek Szövetsége sa sjedištem u Belom Manastiru ima uz mađarski jezik dodatak sa najvažnijim vijestima i na hrvatskom. Kao i kod prethodnih manjinskih WEB stranica i kod mađarskih se nalaze informacije o društvu, kontakti, vijesti i dr. Uz njih WEB stranice imaju i neka manja mađarska kulturna društva koja nisu navedena na stranicama ULJPPNM-a, a to su Mađarska kulturna udruga Baross iz Rijeke, Prosvjetno–kulturni centar Mađara u RH, Mađarsko kulturno društvo “Ady Endre” u Zagrebu. Problem mađarskih WEB stranica je njihova jednojezičnost, budući da su namijenjene samo pripadnicima mađarske manjine odnosno osobama koje poznaju mađarski jezik, tako da će šira javnost teško nešto više saznati o Mađarima u Hrvatskoj ukoliko ne poznaje mađarski jezik. Makedonci imaju jednu krovnu organizaciju Zajednicu Makedonaca u RH35 koja ima dvojezične hrvatsko-makedonske WEB stranice. Na njima se uz osnovne informacije o zajednici nalaze najnovije vijesti, vremenska prognoza, informacije vezane Savez Čeha ima 27 čeških besedi (prosinac 2013.) i to u Daruvaru, Končanici, Dežanovcu, Donjim Sređanima, Prekopakri, Ljudevit selu, Međuriću, Jazveniku, Kaptolu, Rijeci, Slavonskom Brodu, Ivanovom Selu, Bjelovaru, Zagrebu, Doljanima, Gornjem Daruvaru, Bjeliševcu, Novoj Gradiški, Treglavi, Virovitici, Lipovljanima, Sisku, Velikim i Malim Zdencima, Daruvarskom Brestovcu, Hercegovcu, Garešnici i Dubravi. Uz zagrebačku Češku Besedu, svoje web stranice imaju Češka Beseda u Rijeci, u Kaptolu, Međuriću i Virovitici, 35 U sklopu Zajednice Makedonaca RH nalazi se šest društava: MKD “Ohridski Biser”, Zagreb, MKD “Braća Miladinov” Osijek, MKD “Ilinden” Rijeka, MKD “Makedonija”, Split, MKD “Biljana” Zadar i MKD “Sv. Kiril i Metodij” Pula. 34

BoŠnjaČka Pismohrana

325

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

uz aktivnosti zajednice, online časopis “Makedonski glas”, obavijesti o objavljenim knjigama (izdavaštvo), informacije vezane uz makedonska društva koja su članovi Zajednice, prilozi koji govore o matičnoj državi Makedoniji te mogućnost pretraživanja i drugih linkova koji se vežu na informacije o Makedoncima. Nijemci i Austrijanci zajedno imaju pet udruga od kojih samo Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj i Udruga Nijemaca i Austrijanaca u Vukovaru imaju WEB stranice. Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj u Osijeku ima svoju WEB stranicu, međutim ona u trenutku ovog istraživanja nije radila. Stranica Zajednice Nijemaca u Hrvatskoj je dvojezična i uz osnovne informacije o društvu, objavljuje vijesti o aktivnostima društava, programe, događanja, mogućnosti učenja njemačkog jezika, popis objavljenih izdanja koja su financirana od Zajednice s mogućnošću da se pojedina izdanja presnime u PDF formatu. Stranica Udruge Nijemaca i Austrijanaca u Vukovaru je samo na hrvatskom te objavljuje priloge o radu udruge, izbor iz vijesti vezanih za događaje u Vukovaru, vijesti o zboru “Drei Rosen”. Poljaci su krajem 2013. prema podacima ULJPPNM-a imali dvije nevladine kulturne udruge,36 jednu u Zagrebu “Mikołaj Kopernik”, a drugu “Fryderick Chopin” u Rijeci koje su obje imale WEB stranice. Stranice obiju udruga su dvojezične:poljskohrvatske i na njima se mogu naći osnovne informacije o radu udruga, povijesti Poljske, aktualnostima. Na stranica kulturne udruge iz Zagreba može se bilten udruge “Kopernik” čitati online ili preuzeti na vlastiti kompjuter. Romi kao što je već rečeno imaju 145 udruga, prema ULJPPNM-u samo 19, a od njih samo četiri imaju svoje WEB stranice: Udruga Roma Zagreba i Zagrebačke županije, Udruga žena Romkinja “Bolja budućnost”, Kulturno umjetničko društvo “Romsko srce” iz Zagreba i “Kali Sara”, udruga za promicanje obrazovanja Roma u RH. Na WEB stranicama Udruge Roma Zagreba i Zagrebačke županije nalazi se i najviše informacija o Romima u Hrvatskoj, njihovim aktivnostima i planovima. U sklopu ove udruge nalaze se i informacije o Udruzi mladeži Roma Hrvatske kao i o Klubu mladeži Roma (obje udruge nemaju zasebne WEB stranice). Udruga Roma Bajaša Sisačko-moslavačke županije nema vlastitu službenu WEB stranicu već postoji zajednička stranica udruga Roma Sisačko-moslavačke županije.37 Stranice romskih udruga su na hrvatskom jeziku s mogućnošću pretraživanja nekih informacija na engleskom jeziku. Kao što je i do sada uočeno i romske udruge na svojim stranicama pružaju osnovne informacije o udrugama i društvima, donose vijesti iz svakidašnjeg života, projekte, mnoštvo fotografija, glazbene razglednice. Rusi imaju tri nevladine udruge od kojih Nacionalna zajednica Rusa i Udruga ruskog govornog područja u Međimurju “Kalinka” iz Čakovca imaju vlastite službene stranice. Nacionalna zajednica Rusa je dvojezična (u međuvremenu je WEB stranica ukinuta, a informacije o udruzi nalaze se na stranicama udruge za ruski jezik http://www.zagrzeb.msz.gov.pl/hr/poljska_dijaspora_u_hrvatskoj/drustvo_poljske_dijaspore/ Prema navodima Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu Poljaci imaju pet društava: Poljsko kulturno društvo “Mikołaj Kopernik” u Zagrebu, Poljsko kulturno društvo “Fryderick Chopin” u Rijeci, Poljsko kulturno društvo “Polonez” u Splitu, Poljsko prosvjetno društvo, Zagreb, Poljsko kulturno društvo “Wisła”, Osijek. 37 http://www.romismz.info/ 36

326

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

i kulturu).38 Stranice Udruge “Kalinka” iz Čakovca su dvojezične rusko-hrvatske, odnosno ćiriličko-latinične i na njima se nalaze informacije o udruzi, foto-galerija, video klipovi, mogućnost učenja ruskog jezika, informacije vezane za razna događanja kao što je “Dan Rusije” u Hrvatskoj. Rusini i Ukrajinci imaju zajedničke udruge i to njih četiri od kojih samo Savez Rusina i Ukrajinaca u RH iz Vukovara ima svoje WEB stranice.39 Stranice Saveza Rusina i Ukrajinaca su dvojezične ukrajinsko-hrvatske, odnosno latinično-ćirilične, vrlo su bogate i pružaju brojne informacije od povijesti Rusina i Ukrajinaca Hrvatske, povijesti Rusina u Kanadi, povijesti Ukrajine, povijesti ukrajinskih i rusinskih društava, najave manifestacija, informacije o vjeri i crkvi, pregled izdavačke djelatnosti, video i glazbene klipove. Uz sve to online mogu se čitati ili preuzeti njihova periodična izdanja “Nova dumka” i “Vjenčić”, godišnjak “Misli s Dunava” te monografske knjige koje govore o povijesti Saveza, Rusina i Ukrajinaca. Stranice Ukrajinske zajednica RH40 početkom prosinca 2013. bile su u izradi. Slovaci imaju jednu krovnu udrugu Savez Slovaka pod kojom se nalazi nekoliko kulturno umjetničkih društava i 16 matica slovačkih.41 Savez ima svoju WEB stranicu na kojoj se dio priloga nalazi na hrvatskom a dio na slovačkom. Stranice pružaju informacije o Savezu, slovačkim maticama, online može se čitati mjesečni list “Pramen”, te se mogu preuzeti monografska izdanja Saveza. Isto tako na stranici se nalaze fotografije s raznih priredbi, video klipovi, te link prema Slovačkom centru za kulturu u Našicama koji ima vlastitu WEB stranicu (www.skc.hr) kao i linkove Savjeta za nacionalne manjine RH, saborskog zastupnika za češku i slovačku manjinu Vladimira Bileka. Slično je i sa Slovencima koji imaju WEB stranicu svoje krovne organizacije: Savez slovenskih društava sa sjedištem u Zagrebu.42 Stranica je dvojezična slovensko http://www.ruskijezik.info/hrvatski/index.php?view=venueevents&id=1%3Anacionalna-zajednica-rusa-hrvatske&option=com_eventlist&Itemid=69 39 Savez Rusina i Ukrajinaca u RH sa sjedištem u Vukovaru, utemeljen je 1968. godine, ostvaruje program kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija djelovanjem tradicionalnih kulturnih društava: KUD “Jakim Hardi”, Petrovci, KUD “Osif Kostelnik” Vukovar, KUD Rusina-Ukrajinaca, Osijek, KUD Rusina-Ukrajinaca, Vinkovci, Kulturno društvo Rusina i Ukrajinaca PGŽ “Rusnjak” Rijeka, KPD Rusina i Ukrajinaca, Zagreb. KUD “Jakim Govlja”, Mikluševci, KPD Rusina i Ukrajinaca “Kaljina”, Rijeka i KD “Rusina Cvelferije”. Program informiranja ostvaruje se izdavanjem tromjesečnika “Nova Dumka” i dječjeg lista “Vjenčić”, na rusinskom, ukrajinskom i hrvatskom jeziku, a program izdavaštva tiskanjem više monografija, knjiga i kataloga o životu Rusina i Ukrajinaca u Republici Hrvatskoj. 40 Ukrajinska zajednica Republike Hrvatske, sa sjedištem u Zagrebu, utemeljena je 2008. godine, krovna je organizacija Ukrajinaca u Republici Hrvatskoj, koja okuplja najveći broj pripadnika ukrajinske nacionalne manjine. Program kulturnog amaterizma ostvaruje se u okviru zajednice i djelovanjem tradicionalnih kulturnih društava i to: Ukrajinske zajednice Grada Zagreba, Zagreb, UKPD “Kobzar”, Zagreb, UKPD “Dnjipro”, Rijeka, KPD “Ukraina”, Slavonski Brod, KPD Ukrajinaca “Karpati”, Lipovljani, KUD “Ivan Franko”, Vukovar, UKUD “Andrej Pelih”, Šumeće, UKPD “Taras Ševčenko”, Kaniža, i UKPD “Lesja Ukrajinka”, Osijek. 41 KUD “Ivan Brnik Slovak”, iz Jelisavca, KUD “Frano Strapač” iz Markovca, KUD “Braća Banas” iz Josipovca i KUD “Ljudevit Štur” iz Iloka i 16 matica Slovaka u Josipovcu, Jelisavcu, Markovcu, Iloku, Zagrebu, Našicama, Rijeci, Osijeku, Međuriću, Lipovljanima, Jurjevcu, Soljanima, Zokovom Gaju, Radošu, Miljevcima i Jakšiću. 42 U okviru Saveza slovenskih društava u Republici Hrvatskoj djeluju Kulturno-prosvjetno društvo “Slovenski dom” Zagreb, Kulturno-prosvjetno društvo “Bazovica” Rijeka, Slovensko društvo “Triglav” Split, Slovensko kulturno društvo “France Prešern” Šibenik, Slovensko kulturno društvo “Lipa” Dubrovnik, Slovensko kulturno društvo “Istra” Pula, Slovensko kulturno društvo “Lipa” Zadar, Slovensko kulturno prosvjetno društvo “Snežnik” Lovran, Društvo Slovenaca Labin, Labin, Slovensko kulturno društvo “Stanko Vraz” Osijek i Kulturno 38

BoŠnjaČka Pismohrana

327

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

hrvatska, i na njoj se nude informacije o društvima pod Savezom, postoji mogućnost presnimavanja izdanja Saveza, novosti, važni kontakti i korisne poveznice (linkovi) koji upućuju na adresu važnih institucija u Hrvatskoj i Sloveniji. Neka društva pod Savezom imaju vlastite WEB stranice kao npr. “Slovenski dom”, kulturno prosvjetno društvo “Bazovica” iz Rijeke, Slovensko kulturno društvo “Istra” iz Pule i Slovensko kulturno društvo “Stanko Vraz” iz Osijeka. Najbrojnija i najzastupljenija srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj prema ULJPPNM-u ima šest nevladinih udruga i većina (4) ih ima svoje WEB stranice. Središnja i najstarija udruga pripadnika srpske nacionalne manjine srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”43 ima svoju WEB stranicu na kojoj su prilozi na latinici i na ćirilici. Obiluje raznim informacijama (povijest društva, vijesti, članstvo, izdavačko poduzeće, knjige i časopisi, linkovi, povijest, kolumne, arhiva i dr.) i vrlo je pregledna. Srpsko narodno vijeće ima svoju WEB stranicu na latinici i na njoj se nalaze najnovije vijesti, informacije o Vijeću, tjednik “Novosti”, novosti iz izdavaštva, linkovi, te informacije o vijeću srpske nacionalne manjine grada Zagreba. Svoju WEB stranicu na latinici ima i Srpski demokratski forum, i u skladu s misijom organizacije na stranici se nalaze informacije o forumu, projektima, obavijesti i publikacije. Zajedničko vijeće općina Vukovar ima svoje stranice na srpskom jeziku dijelom na latinici, dijelom na ćirilici. Uz informacije o vijećima u Vukovaru, Belom Manastiru, Borovu, Erdutu, Jagodnjaku, Markušici, Negoslavcima, Šodolovcima i Trpinji, na stranici se nalaze razne vijesti, arhiva, dokumenti, informacije o lizi veterana, linkovi, video prilozi i epizode TV emisija “Hronika SBIZS”. Među ostalim, svoje WEB stranice ima Gimnazija kantakuzina “Katarina Branković”,44 Srpsko privredno društvo “Privrednik”45 i brojna druga srpska kulturna društva, međutim kako nisu navedena na stranicama ULJPPNM-a njihove stranice nisu ušle u ovu analizu. Od četiri udruge talijanske manjine tri imaju svoje WEB stranice izuzev Talijanske drame, no o njoj se informacije nalaze na stranicama Hrvatskog narodnog kazališta Rijeka.46 Talijanska unija Rijeka / Comunitá Nazionale Italiana47 ima svoje WEB društvo “Slovenski dom” Karlovac, Slovensko kulturno društvo “Lipa”, Buzet, Slovensko kulturno društvo “Oljka”, Poreč, Slovensko kulturno društvo “Nagelj”, Varaždin, Slovensko kulturno društvo “Gorski kotar”, Tršće i Slovensko kulturno društvo “Ajda”, Umag. 43 http://www.skdprosvjeta.com/subcomity.php?id=10 (12.12.2013.) Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” ostvaruje program informiranja i izdavaštva tiskanjem dvomjesečnika “Prosvjeta”, zatim dječjeg mjesečnog lista “Bijela pčela” te tri godišnjaka: “Ljetopis SKD Prosvjeta”, “Kalendar SKD Prosvjeta” i “Artefakti”. SKD “Prosvjeta” ima podružnice: Zagreb, Rijeka, Vrbovsko, Srpske Moravice, Donja Dubrava, Daruvar, Pakrac, Bujština, Karlovac, Osijek, Vukovar, Beli Manastir, Split, Knin, Dalj, Okučani-Rajić, Negoslavci, Jagodnjak, Darda, Markušica, Trpinja, Mirkovci, Borovo, Korenica, Moslavina Garešnica, Krnjak, Pačetin, Bršadin, Vera, Petrinja, Mali Gradac, Bijelo Brdo, Vrginmost, Gaboš, Kistanje, Ostrovo, Vojnić, Biskupija, Dvor, Kneževi Vinogradi, Udbina, Gomirje, Glina, Bobota, Vrhovine, Ogulin, Virovitica, Sisak, Viškovo, Bjelovar, Hrvatska Kostajnica, Voćin i Metković. Svoju WEB stranicu ima samo SKD Prosvjeta iz Ogulina. 44 http://www.srpskagimnazija-zg.org/ 45 http://www.privrednik.net/ 46 http://www.hnk-zajc.hr/Default.aspx?sec=2138 47 Talijanska unija ostvaruje kulturne programe s ciljem očuvanja i razvijanja nacionalnog i kulturnog identiteta i objedinjuje više od 45 zajednica Talijana. To su zajednice Talijana u: Opatiji, Labinu, Bujama, Cresu, Novigradu, Krasici, Vodnjanu, Fažani, Rijeci, Galižani, Livadama, Grožnjanu, Lovranu, Malom Lošinju, Momjanu, Baderni, Motovunu, Vrsaru, Poreču, Buzetu, Pazinu, Badljevini, Puli, Rovinju, Savudriji, Babici, Umagu, La-

328

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

stranice samo na talijanskom te ne pružaju mogućnost pretraživanja na hrvatskom jeziku. Među ostalim pružaju informacije o Uniji, razne dokumente, vijesti, novosti, mogućnost čitanja starih brojeva časopisa talijanske Unije “Bollettini dell' Unione” te pretraživanja drugih talijanskih linkova. Novinsko-izdavačka ustanova “Edit” iz Rijeke izdaje tiskovine te ima svoju stranicu isto samo na talijanskom jeziku. Uz informacije o društvu pružaju mogućnost čitanja dnevno informativnih novina “La Voce del Popolo”, informacije o časopis za djecu “Arcobaleno”, reviji “Panorama”, revijalnoj publikaciji i književnom tromjesečnom časopisu “La Battan”. Centar za povijesna istraživanja u Rovinju / Centro di ricerche storiche di Rovigno kao i prethodna društva ima WEB stranicu samo na talijanskom jeziku, uz neke informacije na engleskom jeziku. Uz informacije o centru, knjižnici, izdavačkoj djelatnosti, postoji mogućnost i pohranjivanja njihovih publikacija. I na kraju židovska nacionalna manjina ima šest udruga (dvije općine) i četiri društva. Od četiri društva tri imaju svoje WEB stranice. Istraživački i dokumentacijski centar “Cendo” prikuplja i proučava dokumente i svjedočanstva o Židovima u Hrvatskoj. Stranice su na hrvatskom, ali ima i priloga na engleskom. Stranice pružaju mogućnost pretraživanja baze podataka o žrtvama Holokausta i preživjelima uz postavljanje upita i eventualnih korekcija. Može se pretraživati i arhiva u kojoj se nalazi sakupljena dokumentacija o Židovima u Hrvatskoj. U rubrikama publikacije i istraživanja i dokumentacija dostupna su istraživanja u “Cendu”, drugim institucijama te časopisima, a bibliografija daje pregled objavljenih knjiga, znanstvenih i stručnih časopisa. Linkovi omogućuju vezu sa značajnim institucijama, časopisima i WEB stranicama, a kontakt s “Cendom”. Posebne su rubrike multimedija i foto galerija. Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger” ima WEB stranice na hrvatskom, na kojima se predstavlja program djelatnosti, časopis “Novi Omanut” i njegova digitalna izdanja. Stranice “Bejahada” židovske kulturne scene u trenutku istraživanja bile su nedostupne. Tablica 3. Popis manjinskih udruge s WEB adresama koje se nalaze na Internetu u prosincu 2013. Udruge

WEB adrese

Forum albanskih intelektualaca

http://www.fai-fish.com/hr/

Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod”

http://www.kdbhpreporod.hr/onama

Bošnjačka nac. zajednica Hrvatske za Sisačko-moslavačku županiju

http://www.bosnjaci-siska-smz.hr/

Bošnjačko kult. društvo NUR Sisak

http://www.bosnjaci-smz.hr/index. php?page=nur&article_id=28

Bošnjačka nac. Zajednica za Grad Zagreb http://www.bnz.hr/ i Zagrebačku županiju NZ Bošnjaka Istre, Pula

http://www.nzbi.hr/

bincima, Šišanu, Šterni, Zrnju, Splitu, Taru, Balama, Brtonigli, Novoj Vasi, Višnjanu, Vižinadi, Zadru, Kutini, Lipiku, Mošćeničkoj Dragi, Kasteliru, Oprtlju, Krku BoŠnjaČka Pismohrana

329

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

Udruge

WEB adrese

Sabor bošnjačkih asocijacija “Sabah”, Zagreb

http://www.sabah.hr/

NZ Bugara u RH, Zagreb

http://www.bugari-u-hrvatskoj.com/

NZ Crnogoraca Hrvatske (krovna)

http://www.vijece-crnogoraca-zagreb. hr/o-nzch/o-nzch.aspx http://montenegrina.net/tag/nacionalnazajednica-crnogoraca-hrvatske/

Nacionalna zajednica Crnogorca Rijeke

http://www.nzc-rijeka.hr/

NIU “Jednota”, Daruvar

http://www.jednota.hr/

Savez Čeha u RH (krovna)

http://www.savez-ceha-rh.t-com.hr/hrvatski/ savez/adrese/index.htm http://www.savez-ceha-rh.t-com.hr/

Češke Besede, Zagreb (unutar Saveza Čeha) http://www.ceska-beseda-zg.hr/hr/ Demokratska zajednica Mađara Hrvatske / Horvátországi Magyarok Demokratikus Közössége) (krovna)

http://www.hmdk.hr/

Savez Mađarskih Udruga / Magyar Egyesületek Szövetsége, Beli Manastir

http://www.smu-mesz.hr/

Zajednica Makedonaca u RH (krovna)

http://www.zmurh.hr/

Zajednica Nijemaca u RH

http://www.zajednica-nijemaca.org

DG Njemačka Zajednica – ZU Podunavskih Švaba, Osijek

http://www.vdg.hr (ne radi)

Udruga Nijemaca i Austrijanaca, Vukovar http://www.dreirosen.org/ Poljska kulturna udruga “Mikolaj Kopernik” http://www.ptk-zagreb.hr/ Poljska kulturna udruga “Fryderick Chopin”, Rijeka

http://chopin-ri.hr/

Udruga Roma Zagreba i Zagrebačke žup.

http://www.umrh.hr/

Udruga žena Romkinja “Bolja budućnost”

http://www.uzrh-bb.hr/

KUD “Romsko srce” Zagreb

http://www.romskosrce.hr/

“Kali Sara” udruga za promicanje obrazovanja Roma u RH

http://www.kalisara.hr/kalisara/

NZ Rusa Hrvatske, Zagreb

http://www.zajednicarusa.hr/

Udruga ruskog govornog područja u Međimurju “Kalinka” Čakovec

http://www.kalinka.hr/hr?start=5

Savez Rusina i Ukrajinaca (krovna)

http://www.sriu.hr/

Ukrajinska zajednica RH (krovna)

http://www.ukrkoordinacija.hr/ stranice u izradi

330

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Udruge

WEB adrese

Savez Slovaka Hrvatske (krovna unutar Matice Slovačke)

http://www.savez-slovaka.hr/

Savez Slovenskih društava

http://slovenci.hr/hr_ZVEZA/

Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, Zagreb (krovna)

http://www.skdprosvjeta.com/

Srpski demokratski forum

http://www.sdf.hr/

Srpsko narodno vijeće, Zagreb/ Nacionalna koordinacija

http://www.snv.hr/

Zajedničko vijeće općina, Vukovar (krovna) http://www.zvo.hr/ NIU “Edit”, Rijeka

http://edit.hr/

Centar za povijesna istraživanja, Rovinj

http://www.crsrv.org/it/index.php

Talijanska unija

http://www.unione-italiana.hr/

KD “Miroslav Šalom Freiberger”

http://www.kd-miroslavsalomfreiberger.com/

“Bejahad” židovska kulturna scena

http://www.bejahad.com/ (Ne radi)

Istraživački i dokumentacijski centar “Cendo”, Zagreb

http://www.cendo.hr/

Na kraju analize WEB stranica manjinskih zajednica u Hrvatskoj možemo zaključiti istražujući jezik WEB stranica da su uglavnom dvojezične (hrvatski jezik / jezik manjinske zajednice), manje trojezične (hrvatski jezik / jezik manjinske zajednice / engleski jezik), dio ih je na jezicima koji spadaju u skupinu južnoslavenskih jezika (srpski, bosanski, crnogorski), a najmanje ih je jednojezičnih, odnosno onih koje su samo na jeziku manjinske zajednice i to su kod Mađara i Talijana. Od informacija na WEB stranicama nalaze se ove: osnovne informacije o manjinskoj zajednici – povijest, kultura, običaji; osnovne informacije o udruženju / udruzi – njihove aktivnosti (O nama); na nekima se nalaze preslike Statuta društava, centara ili udruženja. Ukoliko je društvo krovna udruga imamo i informacije o podudruženjima. Uz ove osnovne informacije na stranicama se nalaze i novosti o udruzi, najave kulturnih manifestacija, događaja unutar zajednice, projekti, kolumne, recepti iz manjinske kuhinje. Dio manjinskih udruga u sklopu svoje djelatnosti ima i izdavačku, pa se na njihovim stranicama nalaze i informacije o toj djelatnosti u rubrici izdavaštvo (glasila, publikacije, brošure, istraživanja, monografije, časopisi i dr.). Skoro sve imaju rubriku “linkovi” prema hrvatskim institucijama, veleposlanstvima, matičnim zemljama, društvima, novinama, časopisima. Isto tako, sve WEB stranice imaju rubriku fotografije u kojoj su značajnije fotografije sa druženja, manifestacija, okupljanja i zabava, a neke imaju i mogućnost gledanja videa. Nešto manje WEB stranica ima link prema slušanju manjinskog radija ili TV-a.

BoŠnjaČka Pismohrana

331

Manjinske udruge/udruženja na WEB stranicama

Zaključak Na kraju možemo konstatirati da je općenito dosadašnje istraživanje WEB stranica vrlo oskudno, kao i istraživanja manjinske problematike na njima, za koje možemo reći da jednostavno do sada gotovo da nije postojalo. Zbog brojnosti manjinskih udruga u Registru udruga kojih je u trenutku istraživanja početkom prosinca 2013. bilo više od 400, u ovo istraživanje uzet je popis udruga na stranicama Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, mada ni on nije u potpunosti točan. Prema ULJPPNM-u 19 nacionalnih manjina u Hrvatskoj ima 80 udruga (manjinske udruge nemaju Turci, Rumunji i Vlasi) od kojih su neke krovne i pod sobom imaju pododbore, podružnice i slično. Od 80 manjinskih udruga svoje WEB stranice ima 39 udruga, što je nešto manje od 50 posto, a i od ovih 39 dvije WEB adrese ne rade. U postocima najbolje stoji srpska nacionalna manjina kojoj od šest manjinskih udruga s podružnicama, četiri imaju svoje WEB stranice. Židovi imaju četiri udruge, a tri imaju svoje stranice. Kod bošnjačke nacionalne manjine od 15 manjinskih udruga, šest ih ima svoje WEB stranice. Romi koji imaju najviše udruga prema ULJPPNM-u njih 19, samo četiri od njih imaju svoje WEB stranice. Općenito WEB stranice manjinskih udruga / udruženja pružaju informacije o povijesti, kulturi, raznim događajima, glasilima i izdavačkoj djelatnosti. No ako se uzme i broj podružnica koje se nalaze pod “kapom” krovnih udruga još uvijek je nedovoljna zastupljenost udruga na internetu. Uglavnom su WEB stranice manjinskih udruga namijenjene širokoj publici a ne samo članovima ili manjinskim pripadnicima izuzev WEB stranica mađarske i talijanske manjine koje su namijenjene isključivo posjetiteljima koji poznaju jezik manjine. Iako je internet u svijetu popularan, naše manjinske udruge još uvijek nisu iskoristile dovoljno njegovih mogućnosti, a razlozi su različiti – od nedostatka sredstava, ljudi, priloga, pa sve do nezainteresiranosti i neznanja.

Minority NGO’s on the WEB Sites Summary

In Croatia in late 2013 in the Register of Associations stated over 400 minority organizations, while the Office for Human Rights and National Minorities of the Government of the Republic of Croatia on its website lists are 80. Most of them are part of a larger umbrella organizations under him have fewer committees, subsidiaries. Author of this study attempted to examine which the minority associations listed in the Office of Human Rights and National Minorities of the Government of the Republic of Croatia advertised over the Internet, or by having your WEB address and analyze their visual content. Keywords: Internet, WEB sites, minority NGO’s

332

BoŠnjaČka Pismohrana

Nemanja Relić, mag. polit. Srpski demokratski forum

Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja projekata nacionalnih manjina kroz EU fondove

U svom izlaganju prezentirati ću projekt Srpskog demokratskog foruma u sklopu IPA 2009 programa gdje su bošnjačka i srpska nacionalna zajednica zajedno surađivale u jačanju prava nacionalnih manjina na području Banije i Korduna. Također ću se osvrnuti na ulazak Republike Hrvatske u EU te prava i mogućnosti koja se nacionalnim manjinama otvaraju ulaskom u ovu višenacionalnu zajednicu. SDF je provodio projekt u sklopu programa IPA 2009 “Podrška vladavini prava” u razdoblju od 2011.-2013. u kojem je jedan od glavnih aspekata projekta bilo povezivanje različitih dionika na terenu. Dionici koje su sačinjavali predstavnici lokalnih i regionalnih vlasti, predstavnici nacionalnih manjina, udruga te pojedinci zajedno su surađivali u Projektnom timu – tijelu koje je djelovalo kao forum za diskusiju i suradnju. U sklopu projekta i aktivnosti nisu sudjelovali samo pripadnici srpske nacionalne manjine, kako je projekt provođen na područjima od posebne državne skrbi uz granicu sa BiH i u općinama u kojima su zastupljeni i pripadnici bošnjačke nacionalne manjine. Prvenstveno se to odnosi na općinu Vojnić. Predstavnik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, gospodin Husein Delić, bio je član Projektnog tima te je aktivno sudjelovao u provedbi projekta kao i na tri edukacijska modula koji su imali za cilj podizanje razine znanja i umrežavanje predstavnika nacionalnih manjina. Najveći uspjeh u ovom pogledu je zajednička zagovaračka akcija SDF-a i bošnjačke manjine Vojnića da se izmjeni statut općine Vojnić kako bi i pripadnici bošnjačke nacionalne manjine mogli koristiti sva prava zajamčena Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Također SDF u daljnjim aktivnostima će blisko surađivati sa predstavnicima bošnjačke zajednice na terenu u svrhu promicanja prava koja izviru iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Povezivanje i kvalitetnija suradnja nacionalnih manjina nužni su preduvjeti za kvalitetan monitoring Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te za zaštitu manjinskih prava. Povezivanje manjina, ne nužno samo nacionalnih u obranu manjinskih prava, također je nužan preduvjet kvalitetnih zagovaračkih akcija. Slučaj posljednjeg referenduma pokazuje da postoje jake društvene snage koje se opiru šiBoŠnjaČka Pismohrana

333

Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja ...

renju područja manjinskih i ljudskih prava kao i da žele reviziju postojećih, stečenih manjinskih prava. Iste društvene snage koje su pokrenule Referendum 01.12. stoje i iza referenduma o Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Inicijative koje pokušavaju smanjiti manjinska prava su nedemokratske te lažima i manipulacijom osjećajima pokušavaju unazaditi razinu stečenih prava te unazaditi demokratski napredak koji je Hrvatska pokazala u posljednjih 20 godina.

EU razina zaštite manjina Politika zaštite nacionalnih manjina u zemljama članicama EU nije dio “acquis communautaire-a”, a ne postoje niti zajedničke europske politike koje bi se ticale manjinske zaštite. Međutim, podrazumijeva se da je zaštita manjina dio politike svake zemlje-članice, jer manjinska prava predstavljaju dio kompleksa ljudskih prava treće generacije, pa je i zaštita tih prava dio konteksta zaštite ljudskih prava. Kao i s ljudskim pravima općenito, manjinska prava unutar EU štite se na osnovi “mekoga” i “tvrdog” zakonodavstva Vijeća Europe. Najvažnija je pritom Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, koja je stupila na snagu 1998. godine. To je obvezujući dokument koji se odnosi na sve članice Vijeća Europe, koje su ratificirale Konvenciju, a nakon početnog izvješća o stanju manjinske zaštite ona obvezuje sve zemlje, koje su je prihvatile, da redovito, svakih pet godina, podnose izvještaje o stanju manjinskih prava Osim toga, kako bi se osiguralo djelovanje načela vladavine prava u zemljama članicama, ali i radi osiguravanja jednakosti svih građana Unije, na primjer, pri zapošljavanju, Europska komisija – koja europsko pravo kreira uredbama, mišljenjima, direktivama i odlukama – u mnogim je od tih dokumenata regulirala antidiskriminacijske mjere i mjere koje se odnose na zaštitu kulturne i jezične raznolikosti. Među tim dokumentima najvažnije su Direktiva o rasnoj jednakosti, koja europske državljane štiti od diskriminacije na osnovi rase i etničkog porijekla i Direktiva o jednakosti pri zapošljavanju, koja štiti od diskriminacije na osnovi vjerskog uvjerenja, vjeroispovijesti, dobi, seksualne orijentacije… Sve zemlje članice dužne su sadržaje ovih direktiva unijeti u nacionalno zakonodavstvo, a Sud europskih zajednica ima ovlasti nadzora provođenja njihova sadržaja. Zbog toga je manjinska politika, iako izvorno nije dio “acquisa”, radi ostvarivanja načela jednakosti građana EU posredno postala dijelom djelatnosti i Europske komisije i Suda europskih zajednica, a nije samo predmetom regulative “preuzete” od Vijeća Europe. Zato je Hrvatska, kao i ostale nove članice, bila obvezna u pretpristupnom periodu u svoje zakonodavstvo unijeti obveze vezane uz spomenute direktive, a obveze iz Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina proizlaze još iz članstva u Vijeću Europe. Kao bitan instrument zaštite i povezivanja manjine trebaju koristiti mehanizme Europske unije. Poštovanje manjinskih prava jedno je od vrednota EU zapisano u članku 2 Ugovora o EU. 334

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Lisabonskim ugovorima Povelja o temeljnim pravima EU dobila je na značaju te je postala jedan od ključnih pravnih dokumenata Europske unije. Od ostalih institucionalnih aktera koji se brinu za ljudska prava u EU treba izdvojiti instituciju Specijalnog predstavnika EU za ljudska prava na čijem je čelu trenutačno Stavros Lambrinidis te Agenciju za temeljna prava (Fundamental Rights Agency) koja publicira godišnje izvještaje o poštivanju temeljnih prava unutar EU, ali isto tako djeluje i na području zemalja kandidatkinja. Također ovdje je bitno spomenuti i Poglavlje 23 pretpristupnih pregovora Hrvatske s EU pod naslovom “Pravosuđe i temeljna prava”. U sklopu ovog poglavlja jedan od benchmarkova bila su i manjinska prava to jest poštivanje i provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

EU Fondovi Republika Hrvatska će u financijskom razdoblju od 2014. – 2020. dobiti preko 8 milijardi eura od EU fondova (više od 1 milijarde godišnje). Situacija sa EU fondovima slična je kao i sa pitanjem zaštite manjina na EU razini. Iako je u sklopu IPA (Instrumenti za pretpristupnu pomoć) bilo grant shema namijenjenih upravo jačanju ljudskih i manjinskih prava ne postoje direktni fondovi koji bi se odnosili na promociju ljudskih prava, no u postojećem sistemu EU fondova otvaraju se brojne mogućnosti za manjinske zajednice i njihove projekte. U sklopu sheme fondova ističe se kohezijska politika. Radi se o širokom skupu mjera koji ima za cilj jačanje gospodarskog rasta i smanjivanje razlika između država i unutar država. Temelji se na šest stupova od kojih su za pitanja nacionalnih manjina važna tri: zapošljivost, siromaštvo, javne usluge te četvrta komponenta – povezanost. U sklopu kohezijske politike važni su: Kohezijski fond, Fond za regionalni razvoj te kao najvažniji Socijalni fond. Republika Hrvatska je trenutačno u procesu uspostavljanja prioriteta za iskorištavanje EU fondova te u procesu formiranja Partnerskog ugovora sa EU oko sredstava, odnosno njihove raspodjele. Prioriteti koje RH planira provesti kroz Operativne programe a koji su povezani sa zaštitom i promocijom prava nacionalnih manjina tiču se Operativnog programa RAZVOJ LJUDSKIH POTENCIJALA čijim stvaranjem upravlja Ministarstvo rada. Pitanje koje se postavlja jest koliko su službenici iz Ministarstva rada upućeni u problematiku manjinskih prava i prioriteta. Unutar ovog Operativnog programa poseban naglasak pridaje se tzv ranjivim skupinama građana među kojima su i izbjeglice, povratnici i pripadnici nacionalnih manjina. Opći cilj programa je smanjiti siromaštvo i socijalnu isključenost. Aktivnosti koje će se financirati u RH vezano za ovaj Operativni program a bitne su za manjine su: – Stambeno zbrinjavanje ranjivih skupina: u RH je prema podacima od 10.12.2013. registrirano 385 izbjeglica iz BiH. Velik dio ovog broja odnosi se upravo na BoŠnjaČka Pismohrana

335

Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja ...

pripadnike bošnjačke nacionalne manjine te je potrebno zagovaranje kako bi se u sklopu ovih programa osigurao smještaj. – Razvoj usluga podrške aktivnom uključivanju kroz olakšan pristup obrazovanju i zapošljavanju te smanjenje diskriminacije. Nacionalne manjine su glavni akteri diskriminacije na tržištu rada pri čemu treba izdvojiti Rome, Srbe i Bošnjake kao najveće žrtve ove diskriminacije. Usprkos postojanju Akcijskog plana za prijem nacionalnih manjina u državnu službu u razdoblju od 2011.-2014. broj pripadnika nacionalnih manjina u javnim službama je konstantno opadao. – Razvoj i provedba projekata socijalnog poduzetništva – Socijalno poduzetništvo kao oblik funkcioniranja poduzetništva kojem temeljni cilj nije profit već socijalna uključivost. Projekti socijalnog poduzetništva su projekti kojima se u lokalnoj zajednici mogu zaposliti ranjive skupine U okviru Operativnog programa POBOLJŠANJE UČINKOVITOSTI JAVNE UPRAVE I PRAVOSUĐA nalazi se programski dio: Jačanje kapaciteta utjecaja organizacija civilnog društva i socijalnih partnera te njihova bolja suradnja s tijelima javne vlasti u procesu kreiranja politika. Ovo je također područje u kojem manjinske organizacije mogu naći svoju priliku ali naravno u suradnji s drugim organizacijama Pitanje pristupa organizacija nacionalnih manjina sredstvima iz EU fondova može se sažeti u to da su u sadašnjoj strukturi EU fondova u RH aktivnosti i ciljevi široko postavljeni tako da je nužno povezivanje dionika to jest pripadnika nacionalnih manjina i njihovih udruga i organizacija ali i pripadnika drugih ranjivih skupina kako bi se obuhvatio širok krug korisnika i tako ispunili kriteriji koje je postavila EU. Iako će ovaj proces za mnoge biti težak, smatram da on pruža i nove mogućnosti te će na površinu iznjedriti one najbolje i najvrjednije te pružiti manjinskim udrugama priliku da povezivanjem ostvare interese svojih korisnika i uspješno se odupru onim snagama u društvu koje osporavaju manjinska prava.

336

BoŠnjaČka Pismohrana

Dr. sc. Vlatka Dugački Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

Sažetak: Radom se žele ukazati sličnosti i razlike u razvoju i položaju češke manjine u razdoblju od stotinu godina na hrvatskom prostoru. Pri tome je naglasak stavljen na položaj češke manjine u međuratnom razdoblju, odnosno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.-1929.) i Kraljevini Jugoslaviji (1929.-1941.), kada je uistinu započela organizacija manjinskog života, i današnjeg položaja u Republici Hrvatskoj u Europskoj Uniji, kao i njezina odnosa prema Čehoslovačkoj Republici i obrnuto, pri čemu su okosnicu istraživanja činili manjinski tisak, arhivska građa i pravni akti. Osvrtom na rad čeških prosvjetnih društava i organizacija, izdavačku djelatnost, ali i njezin političko-pravni položaj, želi se pokazati kako je današnji položaj češke manjine rezultat nastojanja započetih 1911. godine za Austro-Ugarske Monarhije, produbljenih u međuratnoj Jugoslaviji i završenih u Republici Hrvatskoj. Ključne riječi: češka manjina, Republika Hrvatska, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija.

Uvod Ovim radom želimo ukazati na razvoj, organizaciju i položaj češke manjine u Hrvatskoj u razdoblju od više od stotinu godina, odnosno od 1911. kada su počele izlaziti njihove prve novine na današnjem hrvatskom prostoru sve do danas. Pri tome želimo dati komparativnu analizu organizacije češke manjine u međuratnom razdoblju, odnosno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (dalje Kraljevina SHS; 1918.-1929.) i Kraljevini Jugoslaviji (1929.-1941.), kada je uistinu započela organizacija manjinskog života, i današnjeg položaja u Republici Hrvatskoj kao članici Europske Unije, kao i njezina odnosa prema Čehoslovačkoj Republici i obrnuto. Kako bismo razjasnili kako je došlo do današnjega statusa i organizacije češke manjine, rad smo koncipirali polazeći od prve polovine XX. st., kada je započelo manjinsko organiziranje sve do današnjega položaja i statusa te smo iz tog razloga rad nazvali Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike. U skladu s tim rad smo podijelili i na dva osnovna poglavlja pod nazivom – Češka manjina u međuratnoj Jugoslaviji i Češka manjina u Republici Hrvatskoj, želeći time ukazati na dominantne odrednice pojedinoga razdoblja. Na BoŠnjaČka Pismohrana

337

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

izradu komparativne analize položaja i organiziranosti češke manjine ponukala nas je spoznaja kako češka manjina prema zastupljenosti u znanstvenim istraživanjima spada u “donji srednji sloj”, odnosno kao da pripada u “zdravo za gotovo” prihvaćene manjine. Svi znaju za njezino postojanje, kao i za prvoga zagrebačkoga biskupa Duha, svi su čuli za pojam “Pemec”1, kako su pripadnici manjine nekad bili nazivani, kao i za Daruvar kao središte manjine. No, većinom time i prestaju sve spoznaje i interesi. Pri istraživanju smo se koristili arhivskom građom pohranjenom u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Državnom arhivu u Osijeku i Državnom arhivu u Bjelovaru, potom manjinskim češkim, ali i hrvatskim i srpskim periodičkim publikacijama, koje su nam, među ostalim, poslužile za rekonstruiranje duha i vremena, te naposljetku objavljenim izvorima i literaturom, želeći na taj način dobiti zaokruženu cjelinu potreba i položaja češke manjine, pri čemu su nam, uz službene zakone Republike Hrvatske, popisi stanovništva predstavljali neizostavan izvor.2 Valja napomenuti kako smo za istraživanje međuratnog razdoblja kao reprezentativno uzeli područje Savske banovine, koje su pripadnici češke manjine u najvećem broju naseljavali. Ondje su djelovali još od kraja XVIII. stoljeća, kada počinje njihovo intenzivnije naseljavanje, koje je bilo posebno izraženo krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, nešto slabije za Prvoga svjetskog rata, no ponovno se pojačalo u međuratnom razdoblju. Radi lakšeg praćenja sadržaja, u prikazu razvoja organizacije češke manjine rabili smo određene sintagme, koje nisu izvorne. To se ponajprije odnosi na nazive manjinskih društava, za koje smo koristili njihove izvorne nazive, ali s hrvatskim pridjevkom kako je danas uvriježeno (Češka beseda Zagreb, Čehoslovačka obec Osijek). Nazive čeških novina, koje u radu spominjemo, kao i nazive čeških manifestacija donosili smo u izvorniku, ali s prijevodom prilikom prvog spominjanja radi boljeg razumijevanja tematike kojom se bavimo. Naslove članaka u bilješkama navodili smo u izvorniku bez prevođenja, za razliku od citata, koji smo prevodili. Također smo u izvornom obliku donosili i imena autora članaka u češkim periodičnim publikacijama na način kako su oni bili potpisani ispod teksta.

Češka manjina u međuratnoj Jugoslaviji Češka manjina u Republici Hrvatskoj je kao takva izrijekom navedena u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine. Time je njezin položaj po prvi puta reguliran u S tarosjedioci su prve češke doseljenike pogrdno nazivali Pemec, Pemci, Pemak, Pemija prema nazivima iz crkvenih knjiga za češka naselja (Pagus Bohemicus, Pagus Bohemiae, Colonia Bohemica, Colonia Bohemia). Jan Auerhan: Československá větev v Jugoslavii, Praha 1930. 2 Usp. Stanoje Stanojević: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, 1-4, Zagreb 1925.-1929.; Hrvatska enciklopedija, 1-5, Zagreb 1941.-1945.; Hrvatski leksikon, 1-2, Zagreb 1996.-1997.; Mali hrvatsko-češki biografski leksikon, Prag 2002.; Hrvatska opća enciklopedija, 1-11, Zagreb 1999.-2009.; Zagrebački leksikon, 1-2, Zagreb 2006.; Jan Auerhan: Čehoslovaci v Jugoslavii, v Rumunsku, v Mad'arsku a v Bulharsku, Praha 1921.; Josef Matušek: Česi u Hrvatskoj, Daruvar 1996.; Damir Agičić: Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb 2000.; Zoran Janjetović: Deca careva, pastorčad kraljeva. Nacionalne manjine u Jugoslaviji 1918.-1941., Beograd 2005.; Vlatka Dugački: Svoj svome. Češka i slovačka manjina u međuratnoj Jugoslaviji (1918.-1941.), Zagreb 2013. 1

338

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Hrvatskoj, iako hrvatsko-češke veze datiraju još od IX. stoljeća preko Svete braće Ćirila i Metoda i njihovih učenika.3 Pojedinačno doseljavanje započelo je s prvim zagrebačkim biskupom Duhom (Duch) u XI. st., koji je bio češkog podrijetla i za kojim su uslijedili brojni češki duhovnici, ali i vojnici, koji su sudjelovali u protuosmanskim ratovima.4 Doba manufakture u Hrvatskoj obilježio je pojačan dolazak čeških obrtnika, a među njima ponajprije tiskara i staklara.5 U znatno većoj mjeri pripadnici češke manjine dolaze od 1791. godine, kada u dva velika migracijska vala naseljavaju ove prostore. Prvi val odvijao se od 1791. do 1830. godine, a drugi val od razvojačenja Vojne krajine 1870.-ih pa sve do 1920.-ih godina. Naime, nakon Velikog (Bečkog) rata za oslobođenje (1683.-1699.), koji je završio mirom u Srijemskim Karlovcima, austro-osmanske granice pomakle su se na Savu i Dunav te je došlo do reorganizacije Vojne krajine, a austrijske vlasti, trudeći se obnoviti razrušenu i opustjelu zemlju, posebice Slavoniju, poticale su naseljavanje Čeha i Nijemaca na novooslobođena područja. Češki doseljenici većinom su bili podrijetlom iz istočne i južne Češke te su se u najvećemu broju naselili u savsko-dravskom međurječju s najvećom koncentracijom u okolici Daruvara.6 Za razliku od sela, doseljenje Čeha u hrvatske gradove teklo je pojedinačno od sredine XVIII. stoljeća. Doseljavali su se službenici, obrtnici, učitelji, vojnici, glazbenici, a mnogi su odigrali važnu ulogu u razvoju znanstvenoga i kulturnoga života Hrvatske. Najviše ih je djelovalo u Zagrebu kao kulturnom središtu. Surađivali su pri osnutku današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a zabilježeni su i kao prvi profesori Sveučilišta u Zagrebu.7 Jovan M. Popović: Kulturne veze Čehoslovaka sa Srbima, Hrvatima i Slovencima, Narodna prosveta, br. 73, 10. X. 1929., 3; br. 74, 17. X. 1929., 3; br. 75, 20. X. 1929., 3; br. 76, 24. X. 1929., 3-4; br. 77, 27. X. 1929., 4; Vaclav Burian: O kulturno-nacionalnim odnosima izmedju Čehoslovaka i Jugoslovena, Sokolski glasnik, br. 14, 25. VI. 1930., 8-9; Julius Dolanský: Československo-jihoslovanské vztahy v oblasti kultury, Přehled kulturních, literárních a školských otázek, 3 (1964.),1-27. 4 Franjo Buntak: Povijest Zagreba, Zagreb 1996., 36, 41, 45; Lelja Dobronić: Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb 1991., 5, 10, 137; Nada Klaić: Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb 1982., 301, 306-307, 312, 398, 487-488, 491, 517; Ista: Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1989., 152; Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb 1995., 1-2; Josef Matušek: Vnykající Češi v životě Chorvatska, Naš koutek, 58 (1992.) 2, 20; Marijan Lipovac: Biskup Duh, Zagreb 2006.; J.[osef] M.[atušek]: Jihoslované a Češi v minulosti, Jednota, br. 9, 3. III. 1979., 15; br. 10, 10. III. 1979., 15; br. 11, 17. III. 1979., 15; br. 12, 24. III. 1979., 15; br. 14, 7. IV. 1979., 15; Isti: Češi v jihoslovanských zemích, Jednota, br. 4, 22. I. 1983., 19; Isti: Vnykající Češi v životě Chorvatska, Naš koutek, 58 (1992.) 3-4, 20-21. 5 Mira Kolar-Dimitrijević: Čeh Vinko Vošicki (1885.-1957.) zlatni tiskar Koprivnice, Přehled kulturních, literárních a školských otázek, 18 (1998.), 77-90; Vjekoslav Klaić: Zagrebačke štamparije do osnutka Gajeve tiskare, Grafička revija, 3 (1925.) 6, 173-182; Miroslava Despot: Staklana “Perlasdorf” i njen vlasnik markiz Perlas de Rialp, Starine, 1959., knj. 49, 321-348; Ista: Pokušaji manufakture u građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću. Zagreb 1962., 34-45; Ista: Postanak, razvoj i proizvodnja staklane u Sušici, Zbornik muzeja primenjenih umetnosti, 4 (1958.) 3-4, 151-155; Rudolf Bićanić: Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750.-1960.), Zagreb 1951., 121-122, 321. 6 Karl Czöring: Etnographie der österreichischen Monarchie, Wien 1857., 63; Jan Auerhan: Čehoslovaci v Jugoslavii; Isti: Československá větev; Zlatko Pepeonik: Česi u Hrvatskoj. Prilog poznavanju dijela Savsko-dravskog međurječja, Zagreb 1968. 7 Josef Matušek: Češi v Záhřebu, Jednota, br. 2, 15. I. 1994., 19-20, br. 3, 22. I. 1994., 19-20; br. 4, 29. I. 1994., 19-20; br. 5, 5. II. 1994., 19-20; br. 6, 12. II. 1994., 19-20; br. 7, 19. II. 1994., 19-20; br. 8, 26. II. 1994., 19-20; br. 9, 5. III. 1994., 19-20; br. 10, 12. III. 1994., 19-20; br. 11, 19. III. 1994., 19-20; br. 12, 26. III. 1994., 19-20; br. 13-14, 2. IV. 1994., 19-20; br. 15, 16. IV. 1994., 19-20; br. 16, 23. IV. 1994., 19-20; br. 17, 30. IV. 1994., 19-20; br. 18, 7. V. 1994., 17-18; br. 19, 14. V. 1994., 19-20; br. 20, 21. V. 1994., 19-20; br. 21, 28. V. 1994., 3

BoŠnjaČka Pismohrana

339

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

Prema popisu stanovništva Hrvatske i Slavonije iz 1890. godine najveći broj Čeha naselio se na prostoru današnje Požeške-slavonske županije (11.782), Bjelovarskobilogorske (9.738), Virovitičko-podravske (2.876), Zagrebačke (1.642) i Vukovarskosrijemske županije (975), a najmanje na prostoru Primorsko-goranske (174) i Ličkosenjske županije (56).8 U međuratnom razdoblju, prema popisu stanovništva iz 1921. u Kraljevini SHS bilo je 46.777 Čeha, odnosno njih 32.424 u Hrvatskoj, Slavoniji i Međimurju, a 348 u Dalmaciji, a prema popisu iz 1931. po narodnosti je bilo ukupno 110.662 “Čehoslovaka”, odnosno u Savskoj banovini njih 35.372 po narodnosti, a 43.728 po materinjem jeziku, a u Primorskoj banovini njih 479 po narodnosti, a 539 po materinjem jeziku. Gledajući prema češkom kao materinjem jeziku, prema popisu iz 1931. godine u bjelovarskom kotaru bilo je 1.715 Čeha, a u samom gradu Bjelovaru njih 632, u daruvarskom kotaru njih 8.426, Pakracu 2.682, požeškom kotaru 2.806, a u gradu Požegi njih 241.9 Raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem novih država, među ostalim Kraljevine SHS, dio stanovnika bivše Monarhije postali su nacionalne manjine u njima. Obveze zaštite nacionalne manjine bile su nametnute putem mirovnih ugovora s poraženim državama,10 dok je u međunarodnom pravu sustav zaštite nacionalnih manjina počeo u okviru Društva naroda, pri čijem se sjedištu u Ženevi jednom godišnje sve do 1938. godine sastajao Kongres narodnosti.11 Ipak, položaj nacionalnih manjina u Kraljevini SHS u načelu nije bio zakonski reguliran te je većinom ovisio 19-20; br. 22, 4. VI. 1994., 19-20; br. 23, 11. VI. 1994., 19-20; br. 24, 18. VI. 1994., 19-20; br. 25, 25. VI. 1994., 19-20; br. 26, 2. VII. 1994., 19-20; br. 27, 9. VII. 1994., 19-20; br. 28, 16. VII. 1994., 19-20; br. 29, 23. VII. 1994., 19-20; br. 30-31, 30. VII. 1994., 19-20, br. 32, 20. VIII. 1994., 19-20; br. 33, 27. VIII. 1994., 19-20; br. 34, 3. IX. 1994., 19-20; br. 35, 10. IX. 1994., 19-20; br. 36, 17. IX. 1994., 19-20; br. 37, 24. IX. 1994., 19-20; br. 38, 1. X. 1994., 19-20; br. 39, 8. X. 1994., 19-20; br. 40, 15. X. 1994., 19-20; br. 41, 22. X. 1994., 17-18; br. 42, 29. X. 1994., 19-20; br. 43, 5. XI. 1994., 19-20; br. 44, 12. XI. 1994., 19-20; br. 45, 19. XI. 1994., 19-20; br. 46, 26. XI. 1994., 19-20; Marijan Lipovac i Franjo Vondraček: Česi Zagrebu - Zagreb Česima, Zagreb 2009.; Ivan Esih: Što su Česi i Slovaci dali Hrvatima? Uloga Čeha i Hrvata u izgradnji hrvatske kulture, Zagreb 1939.; Isti: Što su Česi i Slovaci dali Hrvatima, Nova riječ, br. 102, 24. XI. 1938., 2-3; br. 103, 1. XII. 1938., 2-3; br. 104, 8. XII. 1938., 2-3; br. 105, 15. XII. 1938., 2-3; Isti: Co dali Česi a Slovaci Charvatum, Československo-jihoslovanská revue, 9 (1939.), 147-156; Česi među prvim nastavnicima na hrvatskom sveučilištu u Zagrebu, Alma Mater Croatica, 1 (1937.-1938.) 7, 203-209; Češi a Jihoslované v minulosti, Praha 1975., 527. 8 Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Pokrajinska uprava za Hrvatsku i Slavoniju, Predsjedništvo nacionalnih manjina - podatci za izvršenje Medjunarodnog ugovora, sv. 6-14, 10605-11350/1922, kut. 27; Izvješće Esada Ćimića Ministarstvu unutrašnjih dela, odelenju za državnu zaštitu, HDA, Predsjedništvo pokrajinske uprave, sv. 6-14, 10605-11350/1922, kut. 27; Marko Rimac: Etnička i socijalna struktura stanovništva Hrvatske i Slavonije prema popisu iz 1890. godine, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 25 (2007.), 269-270. 9 HDA, fond 367, Republički zavod za statistiku SRH (RZZS SRH) (1857.-1948./1961.), Popis stanovništva 1921., kut. 47; HDA, fond 367, Republički zavod za statistiku SRH (RZZS SRH) (1857.-1948./1961.), Popis stanovništva 1931., kut. 53. Prema popisu iz 1921. godine u bjelovarskom kotaru bilo je 1.897 Čeha, a u gradu Bjelovaru njih 609, u daruvarskom kotaru njih 8.378, Pakracu 2.244, požeškom kotaru 2.407, a u gradu Požegi njih 270. 10 Saint-germainskim ugovorom potpisanim 10. IX. 1919. između sila Antante i Austrije bio je potvrđen raspad Habsburške Monarhije i uređena pitanja novoosnovanih država. Osim što je čl. 1. bilo osnovano Društvo naroda, čl. 51-52. Kraljevina SHS obvezala na poštovanje prava nacionalnih manjina, kao i na donošenje novih sporazuma koji će regulirati ta pitanja. Na isto se obvezala Čehoslovačka čl. 56-57. Usp. Livia Kardum: Pitanje jednakosti velikih i malih država na primjeru zaštite nacionalnih manjina, Međunarodne studije, 8 (2008.) 3-4, 69-80. 11 Klemens Ludwig: Leksikon etničkih manjina u Europi: http://dokumenta.scd-lunjina.org/free/Leksikon_manjina_Evrope.pdf

340

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

o broju i gustoći naseljenosti, materijalnoj pomoći matične države, kao i potpisanim bilateralnim ugovorima Kraljevine SHS s istima. U Kraljevini SHS slavenske manjine bile su tretirane kao “mlađa braća”, kojima su davana nešto veća prava nego neslavenima, ali koje nisu imali ravnopravan odnos kao “pripadnici vodećih jugoslavenskih naroda”.12 Prema tome je češka manjina kao “slavenska”, čija je matična država, također novoosnovana Čehoslovačka Republika od 1920.-1921. činila Malu Antantu s Kraljevinom SHS i Rumunjskom, bila u nešto povoljnijem položaju. Status manjina bio je djelomično reguliran odlukom Privremenog narodnog predstavništva i Vidovdanskim ustavom (1921.), a člankom 9. izbornoga zakona Privremenoga narodnog predstavništva državljanstvo je (za potrebe izbora) bilo priznato svim osobama koje su se do trenutka sastavljanja biračkih spiskova trajno nastanile u nekoj od općina Kraljevine SHS, ukoliko su po plemenu i jeziku Slaveni. Time su pravo glasa na izborima za Ustavotvornu skupštinu dobili i svi trajno nastanjeni Česi, čime su ponovno bili u mnogo povoljnijem položaju od neslavenskih manjina.13 Dobivanjem biračkog prava, kao jedan od najvećih problema češke manjine u međuratnom razdoblju, nametnulo se pitanje stvarnoga stjecanja državljanstva. Naime, kako smo već naveli, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i ujedinjenjem 1. prosinca 1918. nije bio donesen Zakon o državljanstvu.14 Prema članku 70. Saint-germainskoga mirovnog ugovora svi stanovnici, koji su imali zavičajno pravo na teritoriju, koji je ranije bio sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije dobili su državljanstvo one države koja je dobila suverenitet na tom području, iako su oni, koji su stekli zavičajnost nakon 1. I. 1910. na teritoriju prenesenom na Kraljevinu SHS ili na Čehoslovačku Republiku, dobili državljanstvo samo ukoliko to odobri država čije državljanstvo traže.15 No, kako velik broj Čeha nije imao riješeno zavičajno pravo, time nije bio u mogućnosti riješiti pitanje državljanstva te Kraljevina SHS faktički prema njima nije imala nikakvih obveza.16 Iako je 21. X. 1928. na snagu stupio Zakon o državljanstvu, a Čeho Z oran Janjetović: Deca careva, 445. Nada Engelsfeld: Prvi parlament kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Privremeno narodno predstavništvo, Zagreb 1989., 257; Ferdo Čulinović: Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. vijeka, 1-2. Zagreb 1959., 243-245. Biračko pravo na izborima za Ustavotvornu skupštinu bilo je uskraćeno većini nacionalnih manjina, s iznimkom Čeha, Slovaka i Rusina, uz opravdanje da bi bilo “besmisleno davati pravo da odlučuju o ustavu građani na otkaz, neprijatelji naše zemlje, koji će kasnije postati državljani druge zemlje”. Branislav Gligorijević: Parlament i političke stranke u Jugoslaviji, Beograd 1979., 70. 14 Iako je Stojan Protić, ministar za pripremu Ustavotvorne skupštine i izjednačenje zakona, u Privremenoj narodnoj skupštini u svibnju 1919. predložio Zakon o državljanstvu, koji je bio uzet u postupak i izglasan prilikom načelne debate, prilikom pretresa o pojedinostima u lipnju 1919. rasprava je bila odložena. Nada Engelsfeld: Prvi parlament, 250. 15 Ukoliko to ne bi bilo traženo ili dobiveno, te su osobe dobivale državljanstvo one države, koja je vršila suverenitet na području na kojem su oni imali zavičajno pravo (čl. 76.). Čl. 78. predviđao je jednogodišnje pravo optiranja za one koji su gubili austrijsko državljanstvo, dok je čl. 80. davao pravo optiranja pripadnika nacionalnih manjina za Austriju ili neku od zemalja nasljednica. Službene novine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, br. 271, 6. XII. 1920., 16. 1; Otomar Pirkmajer: Zakon o državljanstvu sa tumačenjem i Zakon o manjinama, Beograd 1929.; Zoran Janjetović: Deca careva, 139. 16 Česima je dodatni problem pri stjecanju državljanstva predstavljalo što nisu tražili prijem u hrvatsku zavičajnost, koje je prema Zakonu o zavičajnosti za Hrvatsku i Slavoniju od 30. travnja 1880. bilo vezano uz pravo državljanstva te je zavičajnost mogao steći “jedino državljanin zemalja krune ugarske”, a svaki je državljanin morao imati zavičajnost, i to samo u jednoj općini. Usp. Koloman Mutavdjić: Zavičajno pravo. Zakon od 30. travnja

12 13

BoŠnjaČka Pismohrana

341

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

slovački je savez pozvao sve pripadnike češke manjine da predaju zahtjeve za stjecanjem državljanstva, očigledno je to učinio samo manji broj.17 Osnutkom Banovine Hrvatske 1939. velik dio pripadnika češke manjine još uvijek nije imao riješeno pitanje državljanstva te je ponovno bio izdan naputak za njegovo stjecanje.18 Neovisno o pravnim regulativama, zbog porasta broja čeških doseljenika, javila se potreba za okupljanjem češke manjine. Dok je velik dio seljačkoga stanovništva bio zaokupljen borbom za egzistenciju, a radnički su se slojevi asimilirali, intelektualni krugovi u gradovima pokušali su uspostaviti vezu sa starom domovinom putem nacionalnih, kulturnih ili sportskih društava. Prije Prvoga svjetskog rata češka su društva bila malobrojna. Osim Češke besede u Zagrebu, osnovane 1874., Češke besede u Dubrovniku, osnovane 1899., te čeških beseda u Daruvaru i Prekoprakri, osnovanih 1907., osnivanje čeških društava bilo je u začetku te su se oko prvih manjinskih novina Český list(Češki list), pokrenutih 1911. u Zagrebu, okupljali pripadnici češke manjine u svim južnoslavenskim zemljama. Po osnutku Kraljevine SHS povećao se broj čeških društava, pod nazivom beseda ili obec, s pridjevkom češka ili čehoslovačka. Broj društava bio je najveći početkom 1930.-ih, dok je u drugoj polovini 1930.-ih velik broj njih prestao s radom, prvenstveno iz financijskih razloga.19 Njihova je svrha bila obrazovno-poučna i zabavna, dok je politika načelno bila isključena. Zbog porasta broja čeških društava kao i s ciljem povezivanja ne samo društava, već i češke i slovačke manjine, javila se inicijativa za osnivanjem krovne organizacije pod nazivom Československý Sváz (Čehoslovački savez), koji je bio osnovan 1921. u Osijeku. Za prvo sjedište Saveza bio je izabran Novi Sad, potom 1924.-1937. Beograd, a 1937.-1941. Zagreb.20 Radi se o upravo o Savezu Čeha u Republici Hrvatskoj, koji i danas djeluje. Uloga Saveza bila je zamišljena kao potporna te da Savez bude isključivo nepolitična organizacija, s ciljem udruživanja pripadnika češke manjine, “koji danas nisu niti Česi ni Hrvati”, sa Slovacima.21 Savez je trebao udružiti sve pripadnike “čeho-

19 20 17 18

1880. o uredjenju zavičajnih odnošaja i prijašnji propisi o stečenju i gubitku zavičajnoga prava, Zagreb 1894.; Otomar Pirkmajer: Zakon o državljanstvu, 390-391; Dalibor Čepulo: Pravo hrvatske zavičajnosti i pitanje hrvatskog i ugarskog državljanstva 1868.-1918., pravni i politički vidovi i poredbena motrišta, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 49 (1999.) 6, 795-825. Stydět se musíme, Jugoslavští Čechoslováci, br. 20, 16. V. 1929, 1. DAB (dalje Državni arhiv Bjelovar), Češka obec Bjelovar, 1935.-1940., Opći spisi, 344, kut. 3. Jos. Bezdíček: K nové práci, Jugoslávští Čechoslováci, br. 5, 2. II. 1939., 1. Osnivanje Saveza podržalo je 19, većinom čeških društava: Čehoslovačka obec u Beogradu; Čehoslovačka obec u Osijeku, Čehoslovačka obec u Zagrebu, Čehoslovačka obec u Međuriću, Čehoslovačka obec u Subotici, Čehoslovačka obec u Usori, Češka beseda u Sarajevu, Češka beseda u Dubrovniku, Češka beseda u Zenici, Češka beseda u Tomašici, Češka beseda u Prekopakri, Čehoslovačka beseda u Prijedoru, Čehoslovačka beseda u Karlovcu, Čehoslovački kružok u Tuzli, Klub Čeha u Mariboru, Čehoslovačka beseda u Binguli, Čehoslovačka beseda u Derventi, Industrijski čitateljski krug u Bačkom Petrovcu. Kako Savez u skladu s politikom čehoslovakizma nije pretjerano mario za interese slovačke manjine u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, 1932. došlo je do osnivanja samostalne slovačke organizacije Matice slovačke, što je izazvalo negodovanje vodstva češke manjine sve do 1934. kada je sklopljeno formalno primirje, nakon što je Matica slovačka postala stalnim članom Čehoslovačkoga saveza. Založenie Matice slovenskej v Juhoslávii, Národná jednota, br. 60, 20. VIII. 1932., 1; Zakladújuce valné shromaždenie Matice slov. v Juhoslávii, Národná jednota, br. 60, 20. VIII. 1932., 1-3; J. Kvačala: Pri otvárani činnosti matičnej, Národná jednota, br. 66, 1. X. 1932., 1; Isti: Pri otvárani činnosti matičnej, Národná jednota, br. 67, 8. X. 1932., 1; M. Topolský

342

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

slovačkog naroda, koji žive na području Kraljevine SHS u zajedničkome kulturnom, narodno-gospodarskom i narodno-političkom radu kao i u uzajamnoj moralnoj potpori i narodnom predstavljanju”.22 Trebao je također pripomoći procesu asimilacije i podići narodnu svijest na viši cilj, što je, smatrali su, stvarno njegovanje slavenstva.23 Istodobno su se javljala mišljenja nešto manje sklona asimilaciji, ističući kako je “asimilacija neminovna, ne treba se opirati zakonima prirode, ali možemo je usporiti do toga doba kada će naša okolina biti takva da ta asimilacija neće značiti minus za jugoslavensku stvar nego dobitak za čehoslovačku stvar”.24 Čehoslovački savez je u načelu zastupao i potpomagao interese češke manjine, ali i podržavao politiku jugoslavenskoga unitarizma i centralizma zbog čega je došlo do raskola među samom češkom manjinom, odnosno između manjine predvođene novinama Jugoslávští Čechoslováci (Jugoslavenski Čehoslovaci) sa sjedištem u Daruvaru i Saveza sa sjedištem u Beogradu.25 Podjelom države na banovine 1929. godine, sve podružnice Saveza za Savsku banovinu djelovale su iz Zagreba, čime se uspješno objedinila većina pripadnika češke manjine na hrvatskom prostoru. Savez je imao i brojne odsjeke. S ciljem organiziranja i promicanja manjinskoga školstva 1926. kao radno tijelo Saveza bila je osnovana Matica školska, u čiji su djelokrug ušle sve češke škole i tečajevi na području Savske banovine, potom Banovine Hrvatske. Prosvjetni i gospodarski odbor bio je osnovan 1931. godine s ciljem razvoja kulturnoga i društvenoga života češke manjine u Savskoj banovini. Prosvjetni i gospodarski odbor i Matica školska također su zajednički djelovali po pitanju otvaranja škola, no čim bi se to ostvarilo, svu brigu oko škole preuzimala bi Matica.26 Naime, pitanje manjinskih škola nije bilo riješeno odmah po osnutku Kraljevine SHS pa su se tijekom razdoblja 1918.-1922. za njihovo osnivanje intenzivno zalagale novine Československé listy (Čehoslovačke novine), koje su od svibnja 1920. objavljivale početnicu češkog jezika.27 Objavljivanje početnice češkoga jezika bilo je poticaj češkim društvima da se priključe akciji za osnivanje škola. Kako su manjine Vidovdanskim ustavom iz 1921. dobile pravo nastave na materinjem jeziku,28 već se iduće godine počinju otvarati prve češke škole jer je do tada većina češke djece i J. Bulík: Matica slovenská, Národná jednota, br. 66, 1. X. 1932., 1; Dr. Milutinović: Slováci a Srbi vo Vojvodine, Náš život, 1 (1933.) 3-4, 133-136; II. výročna zpráva Matice slovenskej v Juhoslávii na rok 1933.-34., Náš život, 2 (1934.) 2, 83-96. 22 Na osnivanju Saveza počela su 1919. raditi beogradska društva Havliček i Lumir. Československé listy, br. 10, 12. III. 1921., 1. 23 Franta Burian: Zůstaneme Čechoslováci? Československé listy, br. 7, 17. II. 1921., 1. 24 Stanislav Kukla: Svaz československých spolků v Jihoslávii, Československé listy, br. 11, 18. III. 1921., 1; Dr. F. Smetánka: V Zahřebě, 31. března, Československé listy, br. 13, 2. IV. 1921., 1. 25 DAB, Češka obec Bjelovar, 1919.-1934., Opći spisi, 344, kut. 2; J. P.: O našem tisku, Jugoslávští Čechoslováci, br. 12, 22. III. 1923., 88-89; Alois Munzar: O našem tisku, Jugoslávští Čechoslováci, br. 51-52, 24. XII. 1925., 481-482. 26 Josef Matušek: Česi u Hrvatskoj, 109. 27 Početnica se objavljivala u sklopu rubrike České mládeži, která chodí do srbskochorvatské školy nebo ji vychodila. Československé listy, br. 14, 15. V. 1920., 2. 28 Prema čl. 16. Vidovdanskog ustava “manjinama druge rase i jezika daje se osnovna naobrazba na njihovom materinskom jeziku pod pogodbama, koje će propisati zakon”. Ferdo Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji. Historijat od osnutka zajedničke države do danas, Zagreb 1968., 218. BoŠnjaČka Pismohrana

343

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

pohađala mađarske julijanske škole.29 U razdoblju 1922.-1925. intenzivno su se otvarale češke privatne i dopunske škole. Godine 1922. bila je otvorena privatna češka škola “Jan Amos Komenský” u Daruvaru, koja je ujedno organizirala tečaj češkoga pravopisa i češke povijesti za odrasle.30 Tijekom 1922. godine čehoslovačko Ministarstvo prosvjete počelo je sastavljati popis učitelja, koji bi željeli raditi u Kraljevini SHS, a plaćalo bi ih čehoslovačko ministarstvo.31 Istodobno je u Pragu bio organiziran učiteljski tečaj za Čehe van matične domovine. Neostvarena želja češke manjine u međuratnom razdoblju bilo je osnivanje srednje škole u Daruvaru, no velik je problem predstavljao manjak učenika, učiteljskoga kadra i materijalnih sredstava.32 No, ipak je 1927. godine došlo do osnivanja Prokůpové odborné hospodářské školy (Prokupova strukovna gospodarska škola) u Velikim Zdencima. Jedno se vrijeme češki predavao na gimnazijama u Daruvaru i Bjelovaru u obliku jezičnih tečajeva te kraće vrijeme na učiteljskoj školi u Pakracu, a pokušaj učenja češkoga jezika javio se i u Osijeku. U Osijeku je školske godine 1937./1938. češki jezik kao neobavezan bio uveden na Kraljevskoj državnoj trgovačkoj akademiji u obliku tečaja za učenike i učenice viših razreda Državne realne gimnazije i Muške realne gimnazije. Od studenoga 1940. tečaj češkoga jezika održavao se za učenike bjelovarske Državne realne gimnazije u Masarykovoj školi i imao je 33 polaznika.33 Prosvjetna djelatnost češke manjine u međuratnom razdoblju odvijala se uz veliku materijalnu pomoć Čehoslovačkog ministarstva prosvjete koje je, osim školovanja učitelja, materijalno potpomagalo izgradnju školskih prostorija i sredstva za svekoliki oblik prosvjetnoga djelovanja, zatim pomoć podupirućeg društva Ilova u Chicagu,34 a do 1927. manjinske škole je financijski podupiralo i društvo Komenský iz Praga, iako je već 1925. uputilo dopis češkim društvima u Kraljevini SHS da nema dovoljno materijalnih mogućnosti za daljnje otvaranje i gradnju manjinskih škola.35 Od 1927. godine i Čehoslovačko ministarstvo prosvjete smanjilo je izdavanja za manjinske škole te je O snivanje mađarskih škola u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji provodilo se preko kulturno-prosvjetnog društva Julian, posebice između 1904. i 1919. godine, te su škole s mađarskim jezikom zvane julijanskima. U Daruvaru je 1904.-21. djelovala niža julijanska škola. Julijanske škole mogle su se u Hrvatskoj osnivati ne samo na temelju važećih ugarskih zakona, već im je pogodovao i hrvatski Školski zakon, koji je dopuštao osnivanje javnih, seoskih, pustaraških, konfesionalnih i tvorničkih škola, što je otvorilo širom prostor djelovanju mađarske Julijanske akcije, ali i sličnim njemačkim i talijanskim akcijama. Usp. Ivan Balta: Pravnopovijesni hrvatsko-mađarski odnosi od dualizma do propasti monarhije, s posebnim osvrtom po pitanjima obrazovanja, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, 43 (2006.) 2-3, 361-475; Isti: Julijanska akcija kroz mađarske škole u Hrvatskoj i Slavoniji te Bosni i Hercegovini krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Motrišta, 5 (2001.) 22, 79-96. 30 DAB, Češka osnovna škola “J. A. Komenský” Daruvar 1923.-1938., Opći spisi, 359, kut. 52; DAB, Češka osnovna škola “J. A. Komenský” Daruvar, 1923.-1927., Zapisnici školskog odbora, 359, kut. 56; DAB, Češka osnovna škola “J. A. Komenský” Daruvar, Opći spisi, 1939.-1941., 359; kut. 53, DAB, Češka osnovna škola “J. A. Komenský” Daruvar, Razredni imenik, 1933.-1934., 359; kut. 1, DAB, Registar školskih rješenja, Češka osnovna škola “J. A. Komenský” Daruvar, 1922.-1941., 359. Odlukom Ministarstva prosvjete od 11. X. 1926. propisan je nastavni plan za škole nacionalnih manjina, prema kojem se u svima mora i dalje zadržati četiri sata tjedno za materinji jezik i četiri sata za državni jezik. 31 Československé besede Daruvar, Jugoslávští Čechoslováci, br. 9-10, 1. i 15. VII. 1922., 47. 32 F. B.: Česká střední škola, Jugoslávští Čechoslováci, br. 30, 28. VII. 1927, 243-244. 33 DAB, Češka obec Bjelovar, 1935.-1940., Opći spisi, 344, kut. 3. 34 Društvo je 1913. osnovao Václav Procházka iz Velikih Zdenaca. Jugoslávští Čechoslováci, br. 18, 2. V. 1940., 1. 35 DAB, Češka obec Bjelovar, 1919.-1934., Opći spisi, 344, kut. 2. 29

344

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

većina tereta pala na leđa Matice školske Čehoslovačkoga saveza, a pomoć je definitivno prestala osnivanjem Češko-moravskog protektorata 1939. godine, te je Maticu školsku financirala Čehoslovačka banka (od 1941. pod nazivom Čehobanka),36 sve do travnja 1941. kada je Matica prestala s radom.37 U srpnju 1940. ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić donio je odluku o otvaranju pučkih škola za djecu manjina38 te su češke manjinske škole djelovale sve do 16. VI. 1941., kad su odlukom ministra bogoštovlja i nastave Mile Budaka na području Nezavisne Države Hrvatske ukinute “sve srpsko-konfesionalne pučke škole, sve privatne češke pučke škole, te svi odjeli na državnim hrvatskim pučkim školama sa češkim nastavnim jezikom na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske”.39 Uz Čehoslovački savez, češke besede i češke dopunske i privatne škole, u međuratnom razdoblju djelovale su i brojne knjižnice, njegujući češku pisanu riječ. Uz knjižnice, u (ponekim) češkim društvima, djelovale su i pokretne knjižnice težeći doprijeti do češke, tada pretežno, seoske manjine te je s tim ciljem 1928. osnovana Središnja knjižnica Čehoslovačkoga saveza sa sjedištem u Daruvaru, koja je 1932. bila podijeljena na Češku središnju knjižnicu Čehoslovačkoga saveza i Štefánikovu slovačku središnju knjižnicu Čehoslovačkoga saveza sa sjedištem u Staroj Pazovi. Kako je društvena aktivnost češke manjine u međuratnoj Jugoslaviji bila i više nego razgranata, u tom su razdoblju djelovale i brojne Jugoslavensko-čehoslovačke lige s ciljem promicanja sveslavenske solidarnosti.40 Uz lige, masovno osnivane 1932.-1935. kako po gradskim tako i po seoskim sredinama, od 1934. pri Sveučilištu u Zagrebu djelovala je i Akademska sekcija Jugoslavensko-čehoslovačke lige. S ciljem promicanja prvenstveno jugoslavensko-čehoslovačke uzajamnosti 1920.-1921. u Zagrebu je također djelovala Čehoslovačka komisija, koju je upravo u doba potpisivanja sporazuma Male Antante osnovalo 25 uglednih “jugoslavenskih kulturnih djelatnika”.41 Iako ne možemo zanemariti postojanje tog društva, ono sâmo nije imalo nikakvih dodira s češkom manjinom te je, iako je bilo osnovano kao nepolitična udruga, i više nego očigledno ipak imalo svojevrsnu političku ulogu s obzirom da se ugasilo nakon potpisivanja svih sporazuma, kojima je Mala Antanta bila osnovana.42 Uz sve navedeno, češka manjina je u međuratnom razdoblju bila i izvrsno ekonomski organizirana jer je već od 1921. u 36

DAB, Češka obec Bjelovar, 1919.-1934., Opći spisi, 344, kut. 2. DAB, Češka osnovna škola “J. A. Komenský” Daruvar 1923.-1938., Opći spisi, 359, kut. 52. Čehoslovačko Ministarstvo prosvjete već je 1922. godine češkoj školi “Jan Amos Komenský” spočitalo kako nema dovoljno financijskih sredstava za njezino potpuno održavanje te da u tome moraju sudjelovati i mještani. 37 HDA, Čehobanka d.d. (1921.-1948.), 526; Josef Matušek: Česi u Hrvatskoj, 111. 38 DAB, Češka obec Bjelovar, 1935.-1940., Opći spisi, 344, kut. 3; Otvaranje pučkih škola za djecu manjina, Novosti, br. 197, 19. VII. 1940. 39 DAB, Češka obec Bjelovar, 1935.-1940., Opći spisi, 344, kut. 3. 40 Državni arhiv Osijek (dalje DAO), Jugoslavensko-čehoslovačka liga Osijek, 1933.-1939., 387, knj.1, kut. 1; Pravila Saveza Jugoslovensko-čehoslovačkih liga u Kraljevini Jugoslaviji, Beograd 1936., 1-3. Kako pripadnici češke, a niti slovačke manjine nisu pokazivali interes za rad liga, odlukom Čehoslovačkog saveza od 1926. svi članovi Saveza, odnosno sva društva, morala su postati članovi Središnjeg saveza Jugoslavensko-čehoslovačkih liga, osnovanoga 1925. u Rogaškoj Slatini. 41 HDA, Čehoslovačka komisija (1920.-1922.), 1216. 42 Usp. antanta, Hrvatska opća enciklopedija, 1. Zagreb 1999., 268. BoŠnjaČka Pismohrana

345

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

Daruvaru djelovala Čehoslovačka banka d.d., čije je sjedište od 1929. bilo u Zagrebu, a koja je 1930.-1931. preuzela slovačke banke u Dunavskoj banovini.43 Iako je većina pripadnika češke manjine naseljavala prostore Savske banovine, veliki dio svega postignutog bio bi nemoguć bez poveznica pripadnika češke manjine – manjinskoga tiska. Bez istoga bi i istraživanje položaja i djelovanja manjine velikim djelom bilo nepotpuno, ako ne i uzaludno. Češki manjinski tisak ne samo da je povezivao češku manjinu, njezina gradska i seoska središta (Zagreb–Daruvar), već im je davao i smjernice organiziranja. Kako smo već naveli prve češke manjinske novine na prostoru današnje Hrvatske počele su izlaziti još za postojanja AustroUgarske Monarhije 1911. u Zagrebu pod nazivom Český list i to više nego uspješno do izbijanja Prvog svjetskog rata. U međuratnom razdoblju izlazile su novine Československé listy (1919.-1921.), Hlas (Glas, 1922.-1923.), Jugoslávští Čechoslováci (1922.-1941.) i Daruvarčan (1924.-1935.), sa svojim brojnim i više nego zanimljivim prilozima, od kojih je dječji prilog Dětský koutek (Dječji kutić) 1932. prerastao u samostalan časopis, koji izlazi i danas.44 Valja istaknuti kako je upravo putem onodobnih novina Československé listy i njihova glavna urednika Vojte Režnýja 1920. godine bila osnovana Čehoslovačka napredna seljačka stranka, koja je iste godine sudjelovala na izborima za Ustavotvornu skupštinu. To je bio prvi, na žalost i posljednji pokušaj političkoga organiziranja češke manjine. Iako stranka nije uspjela ostvariti niti jedan mandat te se ubrzo ugasila, njezino postojanje pokazalo je podijeljenost češke manjine na vodeći (intelektualno/kulturni/gospodarski) sloj, koji je djelovao iz Zagreba, nemajući podataka o stvarnom položaju manjine, ali želeći participirati u političkom životu Kraljevine SHS, te s druge strane većinu pripadnika češke manjine, koji su naseljavali ruralna područja, boreći se za osnovne egzistencijalne potrebe, ne uviđajući potrebu političkoga sudjelovanja. Stvarni pripadnici češke manjinske zajednice nisu pokazivali niti pretjerano zanimanje za politička zbivanja ni na lokalnoj razini, dok je istodobno njihovo vodstvo putem manjinskih novina negodovalo što Česi kao stranci nemaju jednaka prava glasa te ne mogu izabrati svoje predstavnike čak niti u čisto češkim općinama, a jedino čemu teže je ravnopravnost s ostalim stanovništvom.45 Kao primjer možemo navesti kako je pripadnicima manjine čak bilo osporavano sudjelovanje na općinskim izborima. U Međuriću je tamošnjim Česima bilo onemogućeno glasovanje na općinskim izborima riječima: “Bilo bi to isto kao da dođe netko iz Azije i traži prava u Hrvatskoj”.46 Općinski izbori u Bulincu bili su poništeni nakon što su Česi dobili više glasova od Hrvata, a na ponovljenim izborima bilo im je onemogućeno glasovanje, dok je Česima iz Dežanovca bilo zabranjeno sudjelovanje na izborima “iako rade više od Vlaha koji samo piju”.47 Ono što pritom valja primijetiti i naglasi HDA, Čehobanka d.d. (1921.-1948.), 526. Usp. Vlatka Dugački: Prve češke manjinske tiskovine na hrvatskom prostoru (1911.–1941.), Studia lexicographica, 4 (2010.) 1 (6), 5–32. 45 Vojta Režný: Naše státní občanství, Československé listy, br. 19, 18. VI. 1920., 1. 46 Z Medjuřiče, Český list, br. 9, 10. IX. 1911., 3. 47 Český list, br. 7, 17. II. 1912., 4; Český list, br. 11, 16. III. 1912., 3; Ant. Vlk: Z Malých Zdenců, Nový český list, br. 4, 24. I. 1914., 4. 43 44

346

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

ti je opetovana podvojenost češke manjine na onu naseljenu u ruralnim naseljima i onu u gradskim središtima. Upravo kao primjer tog svojevrsnog raskola možemo navesti općinske izbore 1936. godine prilikom kojih je došlo do podvojenosti između podrške (većine) češke manjine Hrvatskoj seljačkoj stranci i vladajućoj Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici.48

Češka manjina u Republici Hrvatskoj Položaj nacionalnih manjina u neovisnoj Republici Hrvatskoj počeo se regulirati u prvim godinama njezina postojanja. Prema Ustavu, Republika Hrvatska se ustanovljuje “kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta”.49 Poslovnikom Sabora Republike Hrvatske od 27. III. 1992. godine utemeljeni su Odbor za zaštitu ljudskih prava i Odbor za međunacionalne odnose,50 a Poslovnikom Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske donesenog 24. IX. 1992. godine ta su dva odbora spojena u Odbor za ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, da bi 19. VI. 1998. njihov naziv bio izmijenjen u Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.51 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ratificirana je 1997. godine, dok su 1998. godine stupili na snagu Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima.52 Hrvatski je sabor temeljem članka 3., 14. i 15. Ustava Republike Hrvatske, želeći osigurati prava čovjeka i nacionalna prava kao i omogućiti građanima manje brojnih etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina (građanima iste vjerske, rasne ili jezične pripadnosti) slobodno razvijanje njihovih posebnosti u okviru većinske zajednice građana ili većinskih zajednica (bez zloupotreba bilo od većine, bilo od manjine), 2000. godine donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj,53 dok je Ustavni zakon o pravima V olby do obcí, Jugoslávští Čechoslováci, br. 46, 12. XI. 1936., 1. Ustav Republike Hrvatske: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/232289.html 50 Poslovnik Sabora Republike Hrvatske: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_03_17_401.html 51 Poslovnik Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_09_59_1578.html Odluka o izmjenama i dopunama Poslovnika Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_09_59_1578.html 52 Aleksander Tolnauer: Ostvarivanje prava nacionalnih manjina – primjer Republike Hrvatske. U: Etničke manjine i sigurnost u procesima globalizacije (ur. Siniša Tatalović), Zagreb 2007., 163-170. 53 Odluka o proglašenju Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_05_51_1127.html 48 49

BoŠnjaČka Pismohrana

347

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

nacionalnih manjina bio donesen 13. XII. 2002. godine.54 Njime su po prvi puta navedene nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i njihova prava, ali i jasno definiran pojam “nacionalna manjina”. Prema članku 6. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, one su “skupina hrvatskih državljana, čiji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja”.55 Člankom 7. istoga zakona nacionalne manjine imaju pravo na služenje svojim jezikom i pismom, privatno, u javnoj i službenoj uporabi; odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe (razrađeno u članku 11); uporabu svojih znamenja i simbola; pravo na kulturnu autonomiju održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere; pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa; zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina; zaštitu od svake djelatnosti, koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda. Posebno je važno naglasiti da su istim Ustavnim zakonom radi participiranja nacionalnih manjina na lokalnoj razini ustanovljena vijeća nacionalnih manjina (članci 23.-33.).56 Vijeća češke nacionalne manjine djeluju u Sisačko-moslavačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj i Požeško-slavonskoj županiji, u gradovima Zagreb, Daruvar, Kutina, Grubišno Polje, Lipik i Pakrac te u općinama Končanica, Dežanovac i Sirač. Radi sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, a osobito radi razmatranja i predlaganja, te uređivanja i rješavanja pitanja u svezi s ostvarivanjem i zaštitom prava i sloboda nacionalnih manjina, člankom 35. Ustavnoga zakona osnovan je Savjet za nacionalne manjine. U skladu s tim Savjet surađuje s nadUstavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_105_2072.html 54 Zakon je usklađen s Ustavom Republike Hrvatske, načelima Povelje Ujedinjenih naroda, Općom deklaracijom o pravima čovjeka, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Međunarodnim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Završnim aktom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Pariškom Poveljom za Novu Europu i drugim dokumentima OESS-a koji se odnose na prava čovjeka: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2002_12_155_2532.html Dana 16. VI. 2010. donesen je Ustavni zakon o izmjenama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_06_80_2275.html 55 Usp. Siniša Tatalović: Nacionalne manjine u Hrvatskoj, Split 2005., 22. 56 U jedinicama samouprave na čijem području pripadnici pojedine nacionalne manjine sudjeluju s najmanje 1,5% u ukupnom stanovništvu ili u jedinicama lokalne samouprave na čijem području živi više od 200 manjinskih pripadnika kao i u jedinicama područne (regionalne) samouprave na čijem području živi više od 500 pripadnika nacionalne manjine, pripadnici svake takove nacionalne manjine mogu izabrati vijeće nacionalnih manjina. U vijeća nacionalnih manjina općine bira se 10 članova, u vijeća nacionalnih manjina grada bira se njih 15, a u vijeće nacionalnih manjina županije bira se 25 članova pripadnika nacionalne manjine.

348

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

ležnim državnim tijelima i tijelima jedinica samouprave, vijećima nacionalnih manjina, odnosno predstavnicima nacionalnih manjina, udrugama nacionalnih manjina i pravnim osobama, koje obavljaju djelatnosti kojima se ostvaruju manjinska prava i slobode. Savjet nacionalnih manjina čine isključivo predstavnici manjina i to njih sedam, predloženih iz vijeća nacionalnih manjina, te njih pet iz reda istaknutih kulturnih, znanstvenih, stručnih i vjerskih djelatnika, koje predlože manjinske udruge i druge organizacije. Važno je pritom naglasiti da su članovi Savjeta ujedno zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, u kojem češka i slovačka manjina od 1993. biraju svoga zajedničkoga zastupnika. Također nije nebitno naglasiti da se financijska sredstva, kojima raspolaže Savjet za manjinske potrebe osiguravaju iz državnoga proračuna te se godišnje za potrebe češke manjine izdvaja oko 3.500.000 kuna.57 U Republici Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz 2011. godine žive 22 manjinske zajednice, među njima i češka. Češka manjinska zajednica u Hrvatskoj nije najbrojnija, ali ubraja se među najorganiziranije češke zajednice u Europi. Prema tom popisu 9.641 osoba izjasnilo se kao pripadnici češke manjinske zajednice, odnosno 0,22 % ukupnoga stanovništva. Od toga ih je najviše u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji 5,25 % (6.287), za kojom slijedi Požeško-slavonska županija s 0,83 % (649) i Sisačko-moslavačka županija s 0,34 % (578), dok je najmanje pripadnika češke manjine u Ličko-senjskoj županiji s 0,03 % (odnosno samo 3 deklarirana pripadnika).58 Gledajući postotak pripadnika češke manjine po gradovima u odnosu na ukupan postotak u pojedinoj županiji, najviše pripadnika češke manjine u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji naseljeno je u Daruvaru (2.485 pripadnika, 21,36 %), Grubišnom Polju (1.109, odnosno 17,12 %) te Bjelovaru (148, odnosno 0,37 %), u Požeško-slavonskoj županiji u Pakracu (267 pripadnika, odnosno 3, 16 %) i Lipiku (267, odnosno 2,93%), a u Sisačko-moslavačkoj županiji u Kutini (314, odnosno 1,38 %). Iako je uvriježeno mišljenje kako u Republici Hrvatskoj “gotovo da i nema teritorijalno homogeniziranih nacionalnih manjina” jer su sve “nacionalne manjine, uključujući srpsku zajednicu, disperzirane”,59 mogli bismo reći kako češka manjina pripada izuzecima jer je od svoga doseljenja nastanjena na gotovo istom prostoru. Danas na području Republike Hrvatske aktivno djeluju brojna češka društva, udružena u Savez Čeha u Republici Hrvatskoj, čije je sjedište u Daruvaru, odnosno u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, gdje je, kako smo već naveli, i najveća koncentracija pripadnika češke manjine. U djelokrug Saveza spadaju kulturna, društvena i prosvjetna djelatnost češke manjine (što uključuje društva, škole, kao i izdavačku djelatnost). Rad društava odvija se u češkim narodnim domovima, većinom izgrađenim u međuratnom razdoblju, u kojima se njeguje rad folklornih skupina, amaterskih kazališnih skupina, puhačkih orkestara, zbornih skupina, društvenih knjižnica, ali i izrada ručnih radova, sve sa ciljem njegovanja materinjega jezika i čuvanja kulturne S avjet za nacionalne manjine: http://www.savjet.nacionalne-manjine.info/odluke.php 58 Popis stanovništva 2011.: http://www.dzs.hr/ 59 Siniša Tatalović: Nacionalne manjine, 21-22. 57

BoŠnjaČka Pismohrana

349

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

baštine. Djelatnost skupina manifestira se prilikom obilježavanja važnijih datuma iz češke povijesti, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Savez Čeha također organizira Smotru amaterskih kazališnih skupina, Smotru čeških pjesama, obilježavanje osnutka čeških beseda, a među značajnije se ubrajaju dječja smotra folklora Naše jaro (Naše proljeće) te tradicionalne Dožinky (Žetvene svečanosti).60 Naravno, tradicija njegovanja češkog jezika pokušava se očuvati ne samo putem društava već i nastavom na češkom jeziku. Pravo na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina te Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, kao i Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, te u skladu s tim Općina Končanica i Grad Daruvar imaju statutima zajamčenu službenu uporabu češkog jezika.61 Pripadnici nacionalnih manjina imaju mogućnost obrazovati se na materinskom jeziku na svim stupnjevima obrazovanja od predškolskoga do visokoškolskoga.62 Svoje ustavno pravo na odgoj i obrazovanje ostvaruju trima osnovnim modelima i posebnim oblicima školovanja. To su model A: nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina, prema kojem se češka manjina obrazuje u osnovnom školstvu; B: dvojezična nastava, prema kojem se češka manjina obrazuje u srednjem školstvu i C: njegovanje jezika i kulture, što također čini češka manjina.63 Naravno, predstavnici manjine sami predlažu i odabiru model i program u skladu s postojećim zakonima i svojim mogućnostima za realizaciju programa. Primjerice 2008. godine češka manjina imala je 920 polaznika u 22 ustanove.64 Sukladno članku 15. Zakona o odgoju i obrazovanju na D ožinky, koje je organiziralo Udruženje seoskog podmladka u Končanici 1935. bile su djelomično snimane te je tako nastao prvi dokumentarni film o životu češke manjine u Hrvatskoj. Josef Matušek: Česi u Hrvatskoj, 143. 61 Odluka o proglašenju Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_05_51_1128.html Odluka o proglašenju Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_05_51_1129.html Ispravak Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_06_56_1258.html Statut Grada Daruvara: http://www.daruvar.hr/docs/STATUT%20GRADA%20DARUVARA.pdf Statut Općine Končanica: http://www.koncanica.hr/sluzbeni_glasnik/Sluzbeni_glasnik_03.2009.pdf 62 Prema Europskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, odnosno Odluci o ratifikaciji Zakona o potvrđivanju europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima, jezici na kojima se izvodi nastava mogu se svrstati u dvije grupe na tzv. teritorijalne ili manjinske jezike i neteritorijalne. 63 Izvješće o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina: http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=3154 64 Prema modelu A s nastavom na češkom jeziku su OŠ “Jana Amosa Komenskog” u Daruvaru, OŠ “Josipa Ružičke” u Končanici i OŠ “Ivana Nepomuka Jemeršića” u Grubišnom Polju. Prema modelu B je daruvarska gimnazija s dvojezičnom nastavom (na češkom i hrvatskom jeziku), dok su prema modelu C osnovne škole s nastavom učenja (njegovanja) češkog jezika i kulture u OŠ “Dežanovac”, OŠ “Ivana Nepomuka Jemeršića” u Grubišnom Polju, češka OŠ “Josipa Ružičke” u Končanici, OŠ “Vilima Korajca” u Kaptolu, OŠ “Banova Jaruga” u Banovoj Jaruzi, OŠ “Lipik” u Lipiku, OŠ “Silvija Strahimira Kranjčevića” u Zagrebu, OŠ “Vladimir Nazor” i OŠ “Ivane Brlić Mažuranić” u Virovitici, OŠ “Zdenka Turkovića” u Kutjevu, OŠ “Josipa Kozarca” u Lipovljanima, OŠ “Sela” u Selima, OŠ “Sirač” u Siraču, OŠ “Podmurvice” u Rijeci, OŠ “22. lipnja” u Sisku, OŠ “Bjelovar” u Bjelovaru: http://savez-ceha.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=41&Itemid=10 60

350

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

jeziku i pismu nacionalnih manjina školske ustanove s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine imaju mogućnost korištenja udžbenika iz matične zemlje. Tako je primjerice 2008. godine za potrebe češke manjine korišteno 27 prevedenih udžbenika, 23 uvezena udžbenika iz matične domovine te 3 autorska udžbenika. Ne smijemo zaboraviti da na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postoji preddiplomski i diplomski dvopredmetni studij češkoga jezika i književnosti. Stručno usavršavanje odgojitelja, učitelja i nastavnika u nadležnosti je Agencije za odgoj i obrazovanje, a seminari se održavaju u Republici Hrvatskoj, ali i Republici Češkoj. U Končanici i Daruvaru također djeluju i češki vrtići. Njegovanje češkoga jezika vrši se i putem izdavačke djelatnosti, odnosno čeških manjinskih novina Jednota (Jedinstvo), koje izlaze od 1946. godine, kao svojevrsni nastavljač novina Jugoslávští Čechoslováci, želeći informirati pripadnike češke manjine o svim društvenim, kulturnim i prosvjetnim zbivanjima vezanih uz njih, ali i šire, kao i prenijeti aktualne vijesti iz Republike Češke, što je u većini slučajeva pripadnicima češke manjine jedini dodir sa češkim tiskom.65 Kao prilog Jednoti polugodišnje izlazi Studnice (Izvor), u kojem se pripadnicima manjine od 1961. godine omogućuje objavljivati književne uratke. Český lidový kalendař (Češki narodni kalendar) izlazi od 1953. donoseći pregled djelovanja Saveza i svih manjinskih društava i škola. Přehled kulturních, literárních a školních otázek (Pregled kulturnih, književnih i prosvjetnih pitanja) izlazi od 1962. godine, kada ga je uređivao Josef Matušek kojemu je bio cilj završiti kulturno buđenje Čeha u Hrvatskoj. Danas bismo ga mogli nazvati svojevrsnim slavističkim zbornikom, specijaliziranim za hrvatskočeške odnose, s naglaskom na književnost, jezikoslovlje, gospodarstvo i etnologiju.66 Godine 1965. bila je osnovana izdavačka kuća Jednota, koja osim istoimenih novina izdaje i ostale češke periodike, poput dječjeg časopisa Détský koutek, koji u kontinuitetu (kao prilog, potom samostalno) izlazi od 1928. godine,67 kao i brojne povijesne i etnološke studije, ilustrirane dječje knjižice, edicija Knihovna Jaro (Biblioteka Proljeće, od 1954.), Knihovna krajanské tvorby (Biblioteka manjinskog stvaralaštva, od 1961.), udžbenike za češke manjinske škole u Hrvatskoj (od 1951.) i dr., sve naravno uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine.68 Ujedno se na postaji Radio Daruvar svakodnevno emitiraju emisije i na češkom jeziku. Kako je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina dozvoljena uporaba nacionalnih simbola sa simbolima Republike Hrvatske, češka manjina od 2007. godine ima svoju zastavu i U razdoblju 1966.-1969. Jednota se tiskala u 9.000 primjeraka, od kojih je 6.000 bilo za Čehoslovačku Republiku, dok je danas naklada 1.500 primjeraka, što više nego jasno svjedoči o asimilaciji, ali i nerazumijevanju ili nezainteresiranosti za poznavanje češkoga jezika od pripadnika mlađe generacije. 66 Jaroslav Pánek: Přehled kulturních, literárních a školních otázek-svědectví o vkladu české menšiny v Chorvatsku do české a chorvatské vědy, Přehled kulturních, literárních a školních otázek, 17 (1997.), 15-26; Josef Matušek: Znovuvydávání českých novin v Chorvatsku po r. 1945., Přehled kulturních, literárních a školních otázek, 17 (1997.), 5-14; 50 let vydavatelské činnosti. Přehled vydání 1946.-1996., Přehled kulturních,literárních a školních otázek, 17 (1997.), 49-60. 67 Alois Daněk: 60 let Dětského koutku, Přehled kulturních, literárních a školních otázek, 16 (1996.), 51-86. 68 Savjet u financiranju sudjeluje sa 70 %, dok je ostalih 30 % od oglašavanja i pretplate: http://jednota.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=238&Itemid=34 65

BoŠnjaČka Pismohrana

351

Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike

grb.69 Valja napomenuti da su pripadnici češke manjine diljem svijeta povezani i web stranicom www.krajane.net, što je u skladu sa stajalištem predstavnika češke manjine u Hrvatskoj: “Asimilacije se ne može zaustaviti, ali se može usporiti”.70

Zaključak Komparativnom analizom položaja češke manjine, odnosno usporedbom koliko je pripadnika češke manjine bilo u međuratnom razdoblju, a koliko danas, koja su područja nastanjivali i koja danas nastanjuju, kakva su prava imali za Kraljevine SHS/ Jugoslavije, a kakva u neovisnoj Republici Hrvatskoj, kako su bili organizirani onda i danas, željeli smo po(do)kazati kako je današnji položaj češke manjine potekao iz onodobnog truda, zalaganja ili jednostavno borbe za manjinska prava. U svakom slučaju niknuo je na temeljima postavljenim gotovo stotinu godina ranije. Pri tome je značajno istaknuti kako je češka manjina i danas većinom naseljena na prostoru koji je naseljavala u prvoj polovini XX. stoljeća, čime, za razliku od većine manjinskih skupina, predstavlja homogenu manjinsku zajednicu. Iako je brojčano došlo do djelomične asimilacije, kao uzrok smanjenja pripadnika manjine ne smijemo zanemariti poslijeratnu reemigraciju, depopulaciju ruralnoga stanovništva i sl. Neovisno o tome, kulturološka asimilacija (akulturacija) uspješno je izbjegnuta njegovanjem običaja i tradicija na gotovo jednak način kao i početkom XX. stoljeća. Društvena i kulturna organizacija ostala je jednaka. Češke besede i dalje djeluju, dok je Savez Čeha i dalje krovna organizacija. Štoviše, mogli bismo konstatirati kako je rad društava sada čak usredotočeniji na folklorne elemente, njegujući i oživljavajući tradiciju, no što je bio u prvoj polovini XX. stoljeća, kada su se pripadnici manjine u razdoblju kada nisu bili pravno zaštićeni, trudili opstati i sačuvati nacionalni identitet na svim razinama. Danas su priznati kao manjina, navedeni u Ustavu Republike Hrvatske, položaj im je zakonski reguliran, imaju mogućnost izražavati se kroz Savjet za manjine, a u Daruvaru i Končanici češki i hrvatski jezik su ravnopravni. U međuratnom razdoblju bezuspješno su pokušavali participirati u političkom životu Kraljevine SHS osnutkom političke stranke, a danas ih u Hrvatskom saboru predstavlja zastupnik za češku i slovačku manjinu. Dok su se onda trudili sudjelovati u općinskoj upravi, danas ih predstavlja Vijeće češke nacionalne manjine. Možemo postaviti pitanje koliko lokalne zajednice prepoznaju i uvažavaju naputke Vijeća češke nacionalne manjine? Kao i koliki je odaziv samih pripadnika manjina za sudjelovanje u radu Vijeća? Zasigurno određeni problemi postoje, no ne bismo mogli ustvrditi da je situacija kao nekada kada su lokalne zajednici gledale na Čehe “kao da dođe netko 69

Zastava Čeha jednaka je zastavi Češke Republike: bijelo-crvena dvobojnica s plavim trokutom uz koplje koji doseže trećim vrhom do sredine zastave. Znak je štit sa tri polja: crvenim, bijelim i plavim, u dnu kojeg je dio crveno-bijele šahovnice. U sredini se nalazi srebrni lav. Iznad štita je u zlatnoj vrpci natpis Češi v Republice Chorvatsko/Česi u Republici Hrvatskoj. Vijeće češke nacionalne manjine: http://www.cesi-zagreb.hr/Index-hr.asp 70 Jednota: http://jednota.hr/index.php?option=com_content&task=blogsection&id=5&Itemid=27

352

BoŠnjaČka Pismohrana

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

iz Azije i traži ovdje svoja prava”. Češku manjinu, kao i nekada, financijski potpomaže matična domovina, ali danas u tome sudjeluje i država na čijem prostoru žive. Također je zanimljivo primijetiti kako se princip reguliranja manjinskoga školstva ne razlikuje znatno u XX. i XXI. stoljeću, posebice ako pogledamo današnji model C njegovanja češkoga jezika i kulture, koji neznatno odskače od ondašnjih dopunskih škola. Posebice valja naglasiti kako češka osnovna škola “Jan Amos Komensky” osnovana 1922. i danas uspješno nastavlja s radom. Izdavačka djelatnost se i dalje uspješno njeguje, no osim novina koje su nekad bile jedina poveznica Čeha u južnoslavenskim zemljama, a i šire, sada ih diljem svijeta povezuje web, a i naziv Pemec se već toliko uvriježio da ga pripadnici manjine ne doživljavaju pogrdno kao nekad, što nam s druge strane svjedoči kako je zakonska regulacija položaja manjina doprinijela osjećaju sigurnosti i zaštićenosti u njezinih pripadnika. Usporedimo li stajališta po pitanju asimilacije s početka stoljeća: “Asimilacija je neminovna, ne treba se opirati zakonima prirode, ali možemo je usporiti do toga doba kada će naša okolina biti takva da ta asimilacija neće značiti minus za jugoslavensku stvar nego dobitak za čehoslovačku stvar” s onim suvremenim: “Asimilacije se ne može zaustaviti, ali se može usporiti”, možemo samo zaključiti kako je vrijeme doslovno pokazalo da je češka manjina učinila sve da se ne utopi.

BoŠnjaČka Pismohrana

353

5 Bošnjaci znanstvenici

Dr. sc. Esad Bajtal Prof. dr. sc. Ivan Markešić Prof. dr. sc. Mladen Labus Prof. dr. sc Esad Ćimić Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini Humanistička usmjerenost koja ne zaboravlja na ljudsko dostojanstvo i slobodu

Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju u suradnji s Naučnoistraživačkim institutom “Ibn Sina” iz Sarajeva kao suizdavačem, objavila je 2013. godine knjigu uvaženog profesora Esada Ćimića pod naslovom “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini”. To je povod da predstavimo bogato i plodno znanstveno djelovanje profesora Ćimića. U 2014. godini organizirane su četiri promocije knjige, prva u Zagrebu i tri u Bosni i Hercegovini: Sarajevo, Tuzla i Bihać.

BoŠnjaČka Pismohrana

357

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

Promocija u Zagrebu U okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 13. ožujka 2014. godine predstavljena je knjiga “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” autora prof. dr. sc. Esada Ćimića.

Pored autora, o knjizi su govorili prof. dr. sc. Senadin Lavić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, te prof. dr. sc. Ivan Markešić, sa Instituta “Ivo Pilar” iz Zagreba. Njihova izlaganja prenosimo u cijelosti. Prof. dr. sc. Senadin Lavić

Čast mi je i veliko zadovoljstvo da danas mogu govoriti o knjizi profesora Ćimića Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini koja je objavljena u Zagrebu 2013. godine. Govoriću o nekim idejama i koncepcijama koje su pohranjene na stranice ove knjige i koje obuhvataju duži vremenski period Ćimićevog sociološkog, filozofskog i javnog angažmana. Tu se primarno radi o pitanjima kulture, društvenog 358

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

položaja religije, mjesta filozofije i nauke u našem sistemu vrijednosti, političkim koncepcijama, birokratiji, otuđenim i usamljenim ljudima, tjeskobi života i nostalgiji za iščezlim svjetovima, poremećaju ljudske komunikacije, isključenosti i zaostalosti, ideologiji prosječnosti, nedostatku kritičkog mišljenja, stanja bošnjačkog naroda i drugim pitanjima. Možemo sva ova pitanja iz vlastite point of view podvesti pod ideju mišljenja revolucije koja bosanskog čovjeka oslobađa potčinjenosti. Profesor Esad Ćimić već odavno je postao legenda i znanstvena činjenica. Rođen je 1931. godine na Neretvi, u gradu Mostaru. Porijeklom je iz Stoca. Studirao je filozofiju u Sarajevu – diplomirao 1960, a doktorirao 1964. disertacijom pod naslovom Socijalističko društvo i religija. Od 1966. godine predavao je Teorijsku sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nažalost, 1976. godine njegova sarajevska dionica karijere naprasno je prekinuta i on je isključen iz nastavnog procesa na fakultetu. Njemu su zabranjivali i uništavali knjige. Na taj način dospio je u galeriju povijesnih likova koje spominjemo s posebnim pijetetom, odnosno Ćimić je tako dospio na ovdašnju index librorum prohibitorum. Dijeli sudbinu Nebojše Popova koji je 1975. godine sa još osam praksisovaca izbačen s Beogradskog univerziteta. To je linija odvažnosti i Pere Mužijevića koji se nije htio pokoriti Miloševiću. Svi znamo za Ćimićeve knjige Socijalističko društvo i religija (Sarajevo, 1966.), Omladina i religija (Beograd, 1967.), Religijski fenomen u socijalizmu (Subotica, 1969.), Drama ateizacije. Religija, ateizam i odgoj (Sarajevo, 1971.), Čovjek na raskršću: sociološki ogledi (Sarajevo 1975., koautorica: Milica Grabovac), Uvod u marksizam (Beograd, 1980.), Politika kao sudbina: prilog fenomenologiji političkog stradalništva (Beograd, 1982.), Dogma i sloboda: otvoreno društvo i zatvorena svijest (Beograd, 1985.), Ateizam kao povijesni humanizam (Zagreb, 1988.), Metodologijski doseg istraživanja unutar sociologije religije u Hrvatskoj (Zagreb, 1991.), Sveto i svjetovno (Zagreb, 1992.), Iskušenja zajedništva – ogledi (Sarajevo, 2005.), do knjige pod naslovom Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini (Zagreb, 2013.). Ovo je samo dio Ćimićevih knjiga i objavljenih radova. Od 1976. godine Ćimić je u Zadru djelatan kao profesor, a od 1978. godine utemeljuje studij sociologije. Od 1982. godine prelazi na Filozofski fakultet u Beogradu, ali ne prestaje dolaziti u Zadar i održavati nastavu. Ćimić je posebno počašćen i priznat nagradom grada Zadra u kojem je našao utočište i kojem se odužio tako što je pokrenuo studij sociologije. O tome Ćimić kazuje: “Zadar me prihvatio u onom trenutku kad su mi svi drugi u tadašnjoj Jugoslaviji okrenuli leđa. Nakon što mi se 1975. zabranila knjiga Čovjek na raskršću nitko nije htio ni čuti za moje zaposlenje, knjiga je čak presudom suda bila određena za uništenje. Svaki sustav kojeg može uništiti ne jedna nego sto knjiga i zaslužuje uništenje.” Ćimić je primarno sociolog religije, te predavač teorijske sociologije, sociologije morala, istraživač, disident, znatiželjnik, pitac, sociolog koji je ukazao na neuspjeh ateizacije bosanskog društva, teoretičar društva i društvenih trendova koji se zalagao za rehabilitaciju religije... Ovdje je, prije svega, potrebno naglasiti da sve ove dimenzije Ćimićevog rada podrazumijevaju humanističku usmjerenost koja nikako ne zaBoŠnjaČka Pismohrana

359

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

boravlja na čovjeka i njegovo dostojanstvo i slobodu. Pritom autor podrazumijeva jedan ka humanumu usmjereni pojam kulture kao onoga što služi “očovječenju čovjeka i na materijalnom i na duhovnom planu, sve što vuče naprijed, što transformira društvo, širi okvire slobode”, (str. 82.). U tom kontekstu kultura se razumijeva kao najširi okvir ostvarenja čovjeka kao bića slobode što je već zacrtano u evropskom procesu prosvjetiteljstva, romantizma i njemačkog klasičnog idealizma. Ona bi mogla biti poticaj da se zaustavi bijeg u gomilu ili da se umanji tragičnost pobunjenika bez ideja i vandalski neredi koji dovode do rušenja cjelokupnog sistema vrijednosti. Ćimić je sociolog religije i od njega smo naučili jednu važnu distinkciju između religije, Crkve i vjere. Ćimić kaže: “Ja uvijek distingviram između vjere, religije i Crkve. Za mene je vjera nešto izvorno, čisto, nešto što se iznutra opire ideologizaciji, politizaciji i zlouporabi. Moglo bi se reći da je vjera sam Bog i stoga se on ne može ni uporabiti ni zlouporabiti kao što je to slučaj s religijom, a pogotovo s Crkvom. Kada govorimo o religiji onda kažemo kako se vjera spustila u povijesni medij što neizbježno izaziva njenu kontaminaciju, jer je sama povijest u mnogim segmentima prljava. Od zakrvljenja, od rušenja, od suzdržanosti, do zla i tako dalje. Religija je stoga vjera koja je postala socijalno-povijesna činjenica i kao takva je u mogućnosti da se iskvari, što ovisi od njenih nositelja, no i od Crkve koja je organizira. Crkva je institucija, teologijski gledano mistično tijelo Kristovo koje se ne može znanstveno ni pobiti ni dokazati. Znanstveno gledano, ona je organizacija koja okuplja vjernike i svećenike i usmjerena je na to da učvrsti njihovu vjeru, da je kultivira, usmjeri, uporabi ili zlouporabi. Sve ovisi o tome kakvo je vodstvo dotičnih Crkava...” Ćimić je sociološki postavio okvir da nema društva bez morala i time ukazao na važnost morala za očuvanje društvene supstancije ljudskog života. Bez morala društva propadaju i nestaju. Ćimić kao sociolog morala uočava da su neke od funkcija morala u bivšem društvu zahvaćene krizom. Stoga je moralna kriza društva i čovjeka jedna od najtežih i najsloženijih kriza koje zahvataju društvo i čovjeka. Primarna funkcija morala je utemeljivanje, osmišljavanje ideala čovjeka i društva. Druga funkcija morala u društvu i životu čovjeka jeste orijentacijska. Treća funkcija morala jeste integracijska – ona nam kazuje da je moral veza koja vezuje ljude jedne za druge i za društvo u čemu se nalazi izvor solidarnosti. Četvrta funkcija morala jeste funkcija prilagođavanja kojom se smanjuje frustracija unutar postojećih društvenih okolnosti. Peta funkcija morala je u shvatanju morala kao mijenjanja i kao poziva na promjenu društvenog stanja. I šesta funkcija koja se ponekada pominje jeste kontrola ponašanja članova društva... Kriza morala je izraz društvenih odnosa. Uz nju se često veže naracija o krizi budućnosti, a zapravo radi se o krizi mladih i njihovoj orijentaciji. Ćimić je 1967. godine napisao tekst pod naslovom “Nauka kao socijalni problem” (Oslobođenje, 27.08.1967.) i vrlo je aktualan. Ćimić je, naime, zapazio da veliki broj osoba koje stoje na čelu naučnih institucija i nalaze se u naučnom pogonu, ustvari, nemaju baš mnogo veze s naukom i naučnim radom; da administrativno osoblje postaje brojnije od naučnog u naučnim institucijama; da se provodi promocija naučnih kadrova bez ikakvih kriterija; da postoji neobjašnjivo i zapanjujuće odsustvo intere360

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

sa za naučne rasprave i razgovor o bitnim društvenim problemima; da su plaće naučnih djelatnika mizerne u odnosu na njihova zvanja i individualne rezultate; da je honorarni rad naučnika najopasniji udar na njihovo naučno djelovanje itd. Ova pitanja su i danas vrlo aktualna i čini se kao da ih je Ćimić postavljao ovih dana. Odbojnost društva prema znanosti i znanstveno-istraživačkom radu ukazuje na dominaciju dogmatske svijesti u našem društvu koje je tek oko 1950. godine počelo da se izvlači iz gliba agrarne određenosti. Ćimić se ne zanosi naivnim povjerenjem u scijentizam i ne vjeruje da će nauka i filozofija postati masovni projekti, (Kulturni radnik, br. 26., 1973.). Ćimić ne prihvata ovovremeni raskol između filozofije i nauke, jer smatra da se “u pravom naučniku, jednako kao i u pravom filozofu, sjedinjuje filozofsko i naučno”. U tom smislu filozofski uvidi traže kvalitetnu operacionalizaciju u nekoj posebnoj znanstvenoj disciplini kakve su naprimjer sociologija, antropologija, etnologija ili politologija. Filozofska misao ne bi smjela biti sama sebi svrha, a znanstvena disciplina bi morala nastaviti intencije mišljenja o svojima ciljevima. Ćimić je hrabar sociološki teoretičar i istraživač društva. On ispituje okvir marksističke društvene teorije i prelazi ga odvažnom postavkom o “rehabilitaciji religije” u društvu koja potpuno odudara od rigidnog antireligijskog stava gvardijana ideologije komunizma od kojeg su htjeli napraviti jedinu i definitivnu religiju. Tom postavkom Ćimić je izašao iz zacrtanog okvira ideološkog i marksističkog strukturiranja sadržaja društvene zbilje i otvorio se socijalnoj ontologiji u smislu punine fenomena što je već šezdesetih godina u zapadnoj sociologiji bilo na djelu. U ovoj knjizi posebno je hrabro Ćimićevo suočavanje sa srpskim vandalizmom koji se ogleda u genocidu i etničkom čišćenju, uništavanju kulturnih spomenika Bošnjaka i planskom silovanju Bošnjakinja. Misliti zločin silovanja nije nimalo lahko i to izaziva strašne resantimane u čovjeku, jer je tijelo silovane žene postalo “ceremonijalno ratište”, mjesto ponižavanja i dehumaniziranja bošnjačkog bića. U osnovi je velikosrpska barbarska i vandalska patologija osvete za “turski zulum”. Jedan važan dio ove knjige predstavljaju razmatranja o Bošnjacima koja su ponuđena u brojnim intervjuima. Smiješne su sve one podvale o krizi identiteta kod Bošnjaka koje smo godinama slušali ili čitali od brojnih interpretatora. Ta podmetnuta priča o “krizi identiteta” skrivala je hegemonijsku strukturu jugoslovenskog društva u kojem je Bošnjacima perfidno postavljeno do 1970-ih godina da se “nacionaliziraju” u smislu srpstva ili hrvatstva. Već na popisu stanovništva 1948. godine 93 % Bošnjaka pisalo se pod oznaku “neopredjeljen”, a samo 7 % u smjeru srpskog ili hrvatskog određenja – dakle tada su naši preci dali na znanje da znaju šta jesu, a šta nisu. To je bio dio njihove strategije za goli biološki opstanak između križa i krsta. Znali su šta nisu, ali nisu mogli reći šta jesu – nisu mogli reći svoje staro ime koje se stoljećima nasljeđuje i nalazi u mnogim historijskim dokumentima i znanstvenim tekstovima. Naravno, i sami Bošnjaci su krivi za potiskivanje narodnog imena i isticanje jedne religijske karakteristike njihovog narodnog bića. To nam svjedoči da su Bošnjaci prošli kroz stravičnu epohu nemoći, ali da su je preživjeli i nadvladali. Oni BoŠnjaČka Pismohrana

361

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

tad nažalost nisu imali mogućnost da kažu šta jesu, jer se za svoje ime i porijeklo ne opredjeljuje – to se prihvata. Bošnjaci nažalost nemaju od 1900. do 1970-ih adekvatne političke filozofije što je jasan izraz opće povijesne nemoći. Bez obzira na neprecizno i neprovedeno distingviranje pojmova nacije i naroda, što je naslijeđe istočnoevropske linije Lenjin-Staljin-Kardelj, Ćimić i za razumijevanje procesa uzdizanja Bošnjaka ima sociološku širinu i strpljivost na čemu mu trebamo odati priznanje. Završiću svoje izlaganje jednom tezom koja kazuje: socijalni autoritet naših pojmova i uma dolazi iz kritičkog i odvažnog odnosa prema fenomenima društvene zbilje. Ovdje epistemičko podrazumijeva moralno držanje u ljudskim stvarima, a um se pokazuje u javnom i otvorenom razgovoru s drugim racionalnim bićima. Prof. dr. sc. Ivan Markešić

Želim odmah na početku zahvaliti profesoru Ćimiću što mi je, kao prvo, ponudio napisati tekst za Festschrift koji je njemu u čast pripremilo i izdalo Sveučilište u Zadru, u kojem je utemeljio Odjel za sociologiju, i drugi put kad su me on kao autor i gospodin Dževad Jogunčić, dipl. ing., taj neumorni i agilni promicatelj vrijednosti i ideja Bošnjačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj i Gradu Zagrebu, kao urednik ovoga izdanja, te moj radni kolega u Institutu “Ivo Pilar”, dr. sc. Zlatko Hasanbegović, pozvali da budem jedan od sudionika na prvoj promociji ove knjige. Ovo je, također, prigoda da mu kao svome profesoru na poslijediplomskome studiju Sociologija religije u Zagrebu krajem 1980.-ih godina kažem jedno iskreno HVALA. A, tada smo se, zapravo, “službeno” i upoznali. O Ćimiću – onako neposredno i s razlogom… Nije to bilo tako davno, negdje u ljeto 2008. godine, dakle tek prije nekih 6 godina, u vrijeme kada je o proslavi Dana Grada Zadra prof. Ćimiću dodijeljena nagrada za životno djelo. Tom prigodom virtualne novine pod nazivom eZadar uradile su s profesorom i prigodni intervju. Na novinarsko pitanje: “Što za Vas znači nagrada Grada Zadra koju ste dobili prilikom proslave Dana grada?”, Ćimić je u svome ćimićevskom stilu odgovorio ovako: “Ta nagrada za mene ima jako veliki značaj iz dva razloga. Prvi razlog je što mi ju je dodijelio grad Zadar, a drugi razlog je što sam ja u cijelom svom životu, uz ovu, dobio još samo jednu nagradu. (Da napomenem: prva nagrada koju je dobio bila je Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva koja mu je dodijeljena 1966. godine). Taj skok, nastavlja prof. Ćimić, od jedne nagrade na nagradu za životno djelo je u svakom slučaju pozitivan. Zadar me prihvatio u onome trenutku kad su mi svi drugi u tadašnjoj Jugoslaviji okrenuli leđa. Nakon što mi se 1975. zabranila knjiga ‘Čovjek na raskršću’ nitko nije htio ni čuti za moje zaposlenje, knjiga je čak presudom suda bila određena za uništenje.” I sada opet njegov, ćimićevski zaključak: “Svaki sustav kojeg može uništiti ne jedna nego sto knjiga i zaslužuje uništenje.” I bi tako! A gradski otci Grada Zadra, kao nekoć i gradski otci Grada Sarajeva, smatrali su da mladome čovjeku na početku njegove životne karijere treba dati nagradu radi poticaja (Grad Sarajevo), ali i da čovjeku koji ga je zadužio potrebno reći 362

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

HVALA (Grad Zadar). A u rasponu između tih dviju nagrada – dogodila se lijepa i strepnjama bogata, ali i uspješna znanstvena i ljudska životna priča. Ovdje, stoga, neću govoriti o onome što jest bio i što jest Ćima značio za Bosnu, za muslimane i Bošnjake u njoj i izvan nje, ovdje ću prenijeti ocjene o njemu koje su dane u ne tako za Bosnu udaljenome inozemstvu, u Hrvatskoj. O tome što on jest bio značio i znači za Bosnu i Hercegovinu rekli su i reći će drugi. Ovdje večeras o tome će zboriti moj komšija na putu iz Rame u Sarajevo, Konjičanin, prof. dr. Senadin Lavić, inače profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na kojemu sam diplomirao sociologiju davne 1978., a on na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1989. godine. Kako naprijed navedoh, Ćimić je u Zadar, na Filozofski fakultet, po njegovu kazivanju, došao 1975. Iako se od 1982. do 1992. s obitelji nalazio na beogradskoj adresi, nije prestajao dolaziti u Zadar i tu držati predavanja. Dolaskom u Zagreb, 1992. godine, započinje njegovo novo – “hrvatsko” zaposlenje. Započeo ga je kao znanstveni savjetnik u ondašnjemu Institutu za primijenjena društvena istraživanja čiji je ravnatelj bio od 15. srpnja 1994. do 26. studenoga 1995. A taj Institut danas se zove Institut društvenih istraživanja Ivo Pilar u kojemu sam zaposlen 2005., u vrijeme kada je prof. Ćimić već odavna bio u Zadru. Međutim, institut je bio i ostao mjesto naših stalnih susreta. Kako onda, 1994. i 1995. godine, kada sam ja njega posjećivao u Institutu, tako i sada, kada on posjećuje mene. Istina tih ratnih godina nalazili smo se kod mene i kod profesora Tomislava Ladana u Leksikografskome zavodu M. Krleža, u kojem sam se – zahvaljujući Brozoviću i Ladanu – skrasio početkom 1993. nakon dolaska iz Sarajeva. Nakon zagrebačkog iskustva Ćimić odlazi 1995. u Zadar i tu – na obalama pitomoga prastaroga europskog sveučilišnog grada, u zgradi Filozofskoga fakulteta, danas Sveučilišta, smještenog neposredno uz samu morsku obalu, u sobama iz kojih je mogao slušati umilne zvuke morskih valova, glasanje galebova kao i zvuke morskih orgulja, završava svoju sveučilišnu karijeru. Ali, ne prestaje raditi i predavati na tome sveučilištu. Zajedno sa svojim velikim prijateljem, pok. prof. dr. sc. Nikolom Skledarom, pokreće i uspješno dovodi do kraja Poslijediplomski studij Kultura i društvo, na kojem sam i sâm, zahvaljujući obojici, predavao i bio mentor u izradbi magistarskih i doktorskih radnja. U tu svrhu Sveučilište u Zadru iskazalo je profesoru Ćimiću posebno poštovanje i zahvalnost izdavanjem Festschrifta – Svečanoga spisa (slova) u povodu njegova 80.-oga rođendana. Tome je prethodilo održavanje okrugloga stola pod naslovom “Institucionalizacija akademskog studija sociologije u Zadru (u čast Esadu Ćimiću)”. A on je, da ne bude zaboravljeno, još davne 1978. godine, nepune tri godine nakon svoga dolaska, na ondašnjemu Filozofskome fakultetu u Zadru koji je u to vrijeme pripadao Sveučilištu u Splitu, utemeljio Odsjek za sociologiju. A sam Odsjek bio je potom prepoznat i prepoznavan upravo po njegovu utemeljitelju. Međutim, trebalo je od te 1978. godine dugo čekati – punih 25 godina – da zadarski Filozofski fakultet sa svojim brojnim odsjecima (bilo ih je 17) i s mnoštvom studijskih grupa početkom 2003. godine preraste u Sveučilište Zadar s mnoštvom odjela, među njima i s Ćimićevim Odjelom za sociologiju kojem je on bio dugogodišnji pročelnik. Nakon toga BoŠnjaČka Pismohrana

363

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

su mu – prvo splitsko, a potom i zadarsko sveučilište dodijelili počasno zvanje – profesor emeritus, da bi mu – kako na početku rekoh – Grad Zadar 2008. godine dodijelio nagradu za životno djelo. Dakle, od prve sarajevske nagrade na početku karijere – 1966. godine – do druge zadarske, životne nagrade 2008. godine, prošlo je – zamislite – 42 godine. Lijepo razdoblje, profesore! Čestitam na objema nagradama. Da ih je bilo više, ne bismo ovako sa zadovoljstvom došli ovdje. Rekli bismo: primili ste nagrade, nove Vam i nisu potrebne. Stoga je, gledajući samo ovaj raspon, veoma teško, gotovo nemoguće u nekoliko desetaka minuta – a toliko će otprilike trajati ova promocija – vjerojatno ni 83 minute – sažeti nečiji život od 83 godine (Ćimić je rođen 3. lipnja 1931. godine), dakle, gotovo je nemoguće u ovih nekoliko minuta sažeti sve što je profesor Ćimić učinio samo u rasponu između dviju nagrada koje je uopće u životu primio, a to znači da je teško sažeti nečija životna nadanja, nemire, strahove, čežnje i želje, ljubavi, ljubovanja i strepnje, nečije stvaralaštvo, uspone i padove – u privatnome i društvenom životu, velika prijateljstva, ali i prijateljske izdaje i odaje, ukratko: teško je u jednu večer sažeti nečiju ljudskost, društvenost, obiteljsku ljubav i stradanja zajedno. Još teže je to učiniti, kad se želi sažeto govoriti o profesoru emeritusu, Esadu Ćimiću, mome učitelju, o njegovu životu i djelu, o Ćimiću koji je “izduravao” i “izdurao” različite pokušaje paternalističkoga nadzora partijskih, nacionalnih i nacionalističkih, vjerskih i kvazireligijskih moćnika. Ćima je, tako ga od milja zovu svugdje, a ne samo u Bosni, cijeloga života bio “čovjek na raskršću”, na raskrižju putova koji su veoma često vodili u neizvjesnost, u sumnju, podozrenja i daljnje seobe. Bio je, moram to ovako reći, a to i tekstovi ove knjige kazuju, uvijek na granici – partijskoj, ideološkoj, religijskoj i nacionalno-institucionalnoj – ali ne da bi je čuvao od neprobijanja ili da bi je pak sačuvao, nego radi izvida što je s njezine druge strane. Za Ćimu bi se stoga moglo reći: Čovjek uvijek u hodu – i to onako po istilahu – u tihome hodu koji je uvijek pratio prasak kod prijelaza na drugu stranu granice. Život njegov i njegove obitelji sudbonosno je bio određivan trenutnom politikom i aktualnim političarima, i bio je gotovo uvijek na oštrici s koje se moglo skliznuti u ponor, u nemilost. Bio je, kako to lijepo reče Nerzuk Ćurak, “jedan od prvih disidenata bosanskog komunizma” – ne zaboravimo da je sa sarajevskog sveučilišta isključen zbog “moralno političke nepodobnosti”, – čovjek – nastavlja dalje prof. Ćurak – “čije su knjige javno spaljivane, a on proskribiran kao neprijatelj Bosne i Hercegovine i muslimana”, ali je isto tako bio i jest “najcjenjeniji sociolog religije s prostora bivše zajedničke države”. Prvi je u bivšoj državi koji je proveo empirijsko sociološko istraživanje religije, religioznosti i ateizma u Hercegovini – o tome nešto kasnije – te onaj koji je te davne 1964. godine – u onome vaktu i zemanu – prvi obranio doktorsku disertaciju iz područja sociologije religije u kojoj je fenomenu religije pristupao “nedogmatski, otvoreno i dijaloški”. Ovo je važno istaknuti jer, složit ćete se, u vremenu uznapredovaloga procesa državne ateizacije društva nije bilo nimalo “mudro” izabrati takav pristup religiji. Značilo je to ići protiv struje. Bilo je grbavo, ali se ipak, vjerujem, isplatilo. 364

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

A sada – o samoj knjizi… Večeras ovdje u Zagrebu, u velebnome Islamskom centru, na jednoj od najdugovječnijih zagrebačkih tribina, na “Tribini dr. Sulejman Mašović”, u prelijepoj Velikoj dvorani “Salem Šabić”, promoviramo knjigu tekstova profesora emeritusa Esada Ćimića nastalih u dugome stvaralačkom rasponu – od šezdesetih godina 20. stoljeća do početka drugoga desetljeća 21. stoljeća, knjigu pod naslovom: Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini, u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisa islamske zajednice Zagreb, (Zagreb 2014.). U prvome dijelu knjige nalaze se profesorovi autorski tekstovi iz različitih razdoblja i objavljeni u različitim ondašnjim republičkim tiskovinama, u drugome su intervjui s njim, a u trećem su tekstovi o njemu i njegovu djelu, među koje spada i moj tekst pod naslovom “S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag”. Svi tekstovi u ovoj knjizi, posebno njegovi autorski, zrcale vrijeme i društveni, politički i kulturni kontekst u kojem je tekst nastajao. A riječ je o sljedećim naslovima: Usamljeni ljudi, Skica anatomije morala, Kriza budućnosti ili kriza mladih, Približavanje sociološkom pristupu religije u uvjetima hrvatskoga društva, zatim tekstovi o nauci kao socijalnom problemu, o odnosu sociologa prema naciji, o otporu beznađu, odbojnosti društva spram znanosti, o našim mladima između religije i ateizma i religije danas, o ljudskim i neljudskim potrebama, o kulturi kakvu jesmo odnosno o kulturi kakvu nismo htjeli, o silovanju u ratu (o silovanju koje je teže od smaknuća), o tradiciji i tradicionalizmu, o potrošačkome društvu i ugroženome humanizmu, o mladima suočenim s religijom i o putovima koji vode do mladih. Ćimić u ovoj knjizi istražuje je li svako zatvaranje u kulturi štetno, analizira ružno lice malograđanina. Potom govori o veoma zanimljivim temama o kojima je govorio još prije devedesetih: o vjeronauku i religijskoj kulturi, o uvođenju religijske kulture, zatim o duhovnome raskršću. U drugome dijelu kroz intervjue govori, između ostaloga, o poltronstvu (Kako prepoznati poltrona – a zar bi teksta bilo da nije bilo poltrona?), potom o zagrljaju crkve i političkih stranaka, o fundamentalizmu kao izopačenju, o vješanju kao posljedici poraza te kako se držati zakona komšiluka i što to znači, zatim kako istražiti potkupljivost intelektualaca.1 Posebnu pažnju Ćimić u ovome izboru članaka posvećuje Bošnjacima, pa se pita hoće li Bošnjaci ikada više biti pred dvojbom, zatim traži odgovor što je to utemeljena odluka te jesu li država i crkva zagrljeni? U drugome dijelu, kroz intervjue obrađene su i teme o tipovima režima i naravi političara, o zločinu u kontinuitetu, zatim u trećemu dijelu dva teksta, moj o kojem sam već nešto rekao, zatim drugi tekst prof. Mladena Labusa pod naslovom “Sociolog religije i humanist Esad Ćimić”. No, vratimo se opet u Hrvatsku… Nakon dolaska iz Sarajeva, Ćimić zajedno s profesorima Srđanom Vrcanom, Nikolom Dugandžijom, Nikolom Skledarom, Željkom Mardešićem odnosno Jakovom Jukićem i drugima, radi na etabliranju sociologije A i sami ste već čuli da su intelektualcu najpokvarljivija roba na svijetu. Brzo rastu, ali se brzo i kvare. Smrde i zaudaraju prljavim vonjem.

BoŠnjaČka Pismohrana

365

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

religije kao sveučilišne nastavne discipline. I da ne zaboravim, njegov rad prepoznat je i u svijetu. O njegovu pristupu istraživanju religijskoga fenomena napisane su i obranjene dvije magistarske i jedna doktorska radnja i to na prestižnim europskim i svjetskim sveučilištima, na Gregoriani u Rimu, na Sorboni u Parizu i na američkome Andrews University Michigan. U već spomenutome Festschriftu pok. Nikola Skledar napisat će za Ćimića da je njihovo druženje bilo “svagda oplemenjeno njegovom iznimnom duhovnošću i smislom za humor, osobito glumačkim, imitatorskim darom …” (25). Tekstovi u ovoj knjizi koju večeras predstavljamo svjedoče da se radi o veoma zaslužnome znanstveniku, ali i o čovjeku “uspravna hoda”. O njemu će prof. Mislav Kukoč reći da je uspio “transponirati teorijsko metodologijsku matricu poznatoga američkog sociologa C. Wrighta Millsa ne samo na nekadašnje jugoslavensko socijalističko nego i na suvremeno postsocijalističko hrvatsko i bosanskohercegovačko društvo. Kako se iz tekstova u ovoj knjizi vidi – svejedno iz kojeg oni razdoblja bili – u njima su analizirani Bosna i Hercegovina, i sve ono što se u njoj događalo i događa – posebno kad je riječ o odnosu nacionalnog i religijskog. Pogledajmo samo sadržaje intervjua u kojima govori o zagrljaju crkve i političkih stranaka, o fundamentalizmu, o zagrljenosti države i crkve. A u takvome svom odnosu prema religijskom i nacionalnom fenomenu uspio je stoga”, kako navodi Kukoč, što je zadržao “kritički odmak od vulgarno-marksističke historijsko-materijalističke konstrukcije društva kao apstraktne općenitosti”, ali i od “fetišizma empirijskih istraživanja religijske svijesti”. U Hrvatskoj Ćimić nije prepoznat samo kao sociolog religije, nego su njegovi tekstovi svjedočili o njemu kao izuzetnome filozofu – što on po svome habitusu i zvanju zapravo prvotno i jest. Dakle, ti tekstovi su svjedočili o njemu kao znanstveniku kojeg u traženju istine krasi “filozofski eros”, jer on, kako navodi već spomenuti Mladen Labus, ne zastaje samo na znanstvenoj (epistemološkoj) ravni spoznaje, nego je uvijek “završava misaonom sintezom kao svojim krajnjim spoznajnim ciljem”. I tekstovi u ovoj knjizi odaju Ćimića kao pisca “znanstvenih eseja” koji u sebi sadržavaju “istovremeno i sociološko-teorijsku, filozofsku i književnu snagu, pa bi se taj stil pisanja mogao”, kako kaže profesor Labus, označiti jednom vrstom “novoga teorijskog pisma”. A taj novi stil pisanja znanstvenih tekstova Ćimić je mogao razviti jer je sociologiju shvaćao kao društvenu i humanističku znanost “koja može biti samo refleksivna i kritička, uvijek iznova propitujući mogućnosti i uvijek za čovjeka”, (Labus, 83). No, ono što prožima sve njegove tekstove jest jedan veliki humanizam, zbog čega i prof. Labus za njega kaže: “humanizam je bit cjelokupnog duhovnog ethosa i značenja znanstvenika i mislioca Esada Ćimića”. Jedan drugi autor, veliki Ćimićev prijatelj, Božo Rudež, reći će da se profesoru Ćimiću može pripisati sintagma velikoga njemačko-britanskog sociologa Ralpha Dahrendorfa “erazmovski intelektualac”, sintagma koju je Dahrendorf dodijelio europskim intelektualcima kao što su Raymond Aron, Theodor Adorno i Norberto Bobbio. I u ovoj našoj večerašnjoj knjizi prepoznat ćemo Ćimića kao “intelektualca-pobunjenika” kako ga nazva Ratko Božović. Jer, svojim tekstovima, a što potvrđuje i 366

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

ova knjiga, Ćimić nije izdao “poziv” intelektualca, ostao je vjeran “univerzalnim vrijednostima slobode, istine, pravednosti i znanosti pa i po cijenu osobnoga životnog stradanja”. S neskrivenim zadovoljstvom mogu reći da se i u ovoj knjizi nalazi, uz ostale, i moj prikaz Ćimićeva života i rada, onaj koji je već objavljen u Festschriftu S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag. Uvodno sam u tome tekstu naznačio da je Ćimić podrijetlom iz istočne Hercegovine, iz pitoresknoga, pitomog i ljepotom podneblja obdarenog malog mjesta Stoca, u kojemu je nekoć, po kazivanju Ivana Mažuranića, Smail-aga sazivao sluge svoje, da je rođen u odatle tridesetak kilometara sjeverozapadno udaljenome Mostaru, 3. lipnja 1931. godine, u gradu u kojem će završiti srednju školu, da bi potom na Filozofskome fakultetu u Sarajevu diplomirao filozofiju 1960., u vrijeme kada su se na tom fakultetu “kovali i kalili” Partiji vjerni i odani čuvari socijalizma i socijalističkog samoupravljanja, ali i na fakultetu na kojemu su se “kovali i kalili” i njihovi oponenti, u koje nedvojbeno spada i prof. Ćimić koji će svojom doktorskom disertacijom pod naslovom Socijalističko društvo i religija (1964.) kao i odmah potom objavljenom istoimenom knjigom dirnuti u najbolniju “žicu” partijskoga sustava – u neuspjeh procesa državne ateizacije bosanskohercegovačkoga društva. U svome prilogu kojeg ovdje neću prepričavati – moći će ga u miru pročitati onaj tko, naravno, bude imao volje i želje za tim – tražio sam odgovore na pitanja: je li moguće biti katolički, islamski odnosno pravoslavni ateist?, a što je profesor Ćimić svojim istraživanjem odnosa između samoupravljanja i procesa prevladavanja tradicionalne religije pokazao da može i da su takve vrste bosanskohercegovačkih ateista zapravo jedino takve i mogle biti, jer su se naši ateisti “rađali” kao konfesionalni ateisti. Naime, uzimajući u obzir činjenicu da se hercegovački ateisti nisu imali odakle regrutirati negoli iz već postojećih konfesionalnih grupacija (islamske, katoličke i pravoslavne), Ćimić je uradio i posebnu – gore navedenu tipologiju ateista: islamski, katolički i pravoslavni ateisti. Također, ovim pionirskim istraživanjem ustvrdio je da je pripadanje nekoj od religijskih tradicija u bitnome određivalo i čovjekovu društvenu angažiranost u okviru postojećeg društva. Najmanje društveno angažiranih ateista potjecalo je iz katoličke religijske tradicije. Na temelju toga Ćimić je izradio i svoju poznatu klasifikaciju (nacionalnih) vjernika, ali i (konfesionalnih) ateista: 1) teološki uvjeren vjernik, 2) tradicionalni vjernik, 3) pokolebani vjernik, 4) emotivni ateist i 5) racionalni ateist. U tekstu sam, dalje, tražio i našao odgovor na pitanje Gdje se nalaze početci sociologije religije u Bosni i Hercegovini, ali i u ondašnjoj Jugoslaviji? Bili su, a to vidimo i iz ove knjige, u teorijskoj pripremi i kasnijoj metodološkoj razradbi empirijskog istraživanja religije, religioznosti i religijskoga pripadanja početkom 1960.-ih u Hercegovini. Zatim sam čitajući i analizirajući Ćimićeve tekstove u knjigama i časopisima tražio i nalazio odgovor na pitanje: Kako ateizirati vjernike, odnosno (po)teizirati indiferentne građane? o čemu svjedoči već naznačena knjiga Drama ateizacije (1971.), BoŠnjaČka Pismohrana

367

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

knjiga koja je doživjela pet izdanja (Sarajevo 1971. i 1974., Ljubljana 1972., Beograd 1984., te posljednje izdanje s nadopunjenim naslovom Drama (a)teizacije, SarajevoZagreb 2007.), knjiga koju s pravom možemo nazvati knjigom međašem u našoj sociologiji religije. Na kraju toga članka postavio sam pitanje, a postavljam ga i sada: A što se u ovakvim slavljeničkim prigodama ne smije zaboraviti? Evo odgovora, a potom i zaključka: “Iza svakoga uspješnog muškarca, stoji žena”, tako kaže narodna mudrost, a koja se u cijelosti može primijeniti na prof. Ćimića, pa, stoga, ovom prigodom ne bih želio propustiti naglasiti da on mnogo toga ne bi mogao tako “lako” ostvariti da nije imao cjeloživotnu potporu i razumijevanje svoje samozatajne supruge Melihe i dvojice sinova. S njim je bila cijelo ovo polustoljetno razdoblje njihova zajedničkog prognaničko-izbjegličkog života koji se odvijao na nekoliko nacionalno i religijski različitih (mješovitih) područja: Sarajevo, Zadar, Beograd, Zagreb pa opet Zadar i ponekad Sarajevo. Trebalo je u svim tim nemilim životnim okolnostima uvijek iznova proživljavati drame seljenja, pakiranja, dolaska u nepoznate i sumnjičave sredine i upoznavanja uvijek novih i novih susjeda, biti pod neprekinutom “pashom” ne samo ljubopitljivih susjeda ili susjedskih komšinica, nego i pripadnika tajnih služba (UDBInih, SIS-ovih, SZUP-ovih itd.). Veoma često se u tim stalnim preseljenjima bilo i u neimaštini kao početkom rata kada su u Zagrebu preživljavali od pomoći dobrih ljudi i Caritasa. I njihov kao i život mnogih u to ratno vrijeme svoje je dostojanstvo testirao u traganju za ribljom ili junećom konzervom, u traganju za nekoliko kilograma riže, šećera, brašna ili u traganju za “čašicom razgovora”, koja je bila najvažnija popudbina za izgubljeni zavičaj. Krajnju ocjenu prepust ću njegovu studentu, mr. sc. Ratku Čoriću, koji za profesora Ćimića napisa da je “vrckava duha, sjajne dikcije i glumačkog talenta” koji je, na zadarskome, ali i drugim sveučilištima držao svoja “sadržajna i zanimljiva predavanja” u kojima je primjerenu erudiciju i informiranost znao u pravoj mjeri i na pravome mjestu “začiniti” anegdotom ili dosjetkom. Nadam se da će to učiniti i večeras. Prof. dr. sc. Esad Ćimić

“Život mora biti neprestano odgajanje. Treba sve naučiti: od govora do umiranja”, (Flaubert). Kulturološki pluralizam podrazumijeva i religijski pluralizam. Oni su nezamislivi bez dijaloga i tolerancije koji se njeguju unutar svih religija i zatim proširuju na odnose među religijama. To je neiscrpno vrelo duhovnog bogaćenja, budući da po prirodi stvari pluralno društvo potiče razvitak i samorazvitak svake religije posebice i svih religija zajedno. Filozofijsko-antropologijske pretpostavke tolerancije i dijaloga su: a) ontologijske – u smislu uvažavanja istine da je čovjek bitno nedovršeno biće ili “otvoren projekt” (Gelen); b) gnoseologijske – čovjeku je nemoguće doprijeti do relativno cjelovite istine ako se na putu dolaženja do nje prvo ne saslušaju različita gledišta; 368

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

c) vrijednosne – u smislu izrađivanja etički utemeljene tablice vrijednosti koja omogućava optimalan moralni razvoj. Unutar pojma tolerancije moguće je razlikovati njena dva stupnja: snošljivost i uvažavanje. Sociolog prilazi njoj i kao uspostavljanju socijalnog prostora za dijalog. A dijalog, pak, u konačnici, trebao bi biti ne samo metoda mišljenja, nego i način, stil življenja. U svojoj uzajamnosti, tolerancija i dijalog su osnovni uvjeti za civilizaciju ljubavi nasuprot civilizaciji mržnje. Ovome valja dodati kako je nužno razlikovati dvije razine tolerancije: metafizičku i iskustvenu. Na prvoj razini nedopuštena su bilo kakva ograničenja, jer različiti, suprotni, čak isključujući sustavi ideja su sine qua non misaonog razvitka, dijaloga i kritičke objekcije. U metafizičkoj ravni sloboda se prostire, upravo zato što se radi o svijetu ideja, na duhovnom prostoru bez međa. Kad je pak govor o toleranciji u iskustvenoj ravni onda su nužna ograničenja u funkciji omogućavanja tolerancije. Ovaj paradoks je posve logičan, jer bi suprotno načelo omogućilo pobjedu netrpeljivih nad trpeljivim i time uklonilo osnovnu pretpostavku valjanog dijaloga. Nemoguće je dijalogizirati kada su sudionici razgovora istovjetnog mišljenja; dijalog također prestaje kada se radi o nositeljima gledišta koja se ni u jednoj točki ne dodiruju, nego, naprotiv, mimoilaze ili pak do kraja i bez ostatka isključuju. Za uspješan dijalog potrebna su različita i suprotna stajališta i mišljenja, kako bi se omogućio duhovni uspon pojedinaca, grupa i cijelog društva. Jesmo li mi suočeni s problemom ili pak s misterijom? Ako za problem vežemo nešto što nam zatvara put, a za misterij nešto u čemu se, već u startu, nalazimo zatvoreni, nešto u čemu iščezava značenje razlikovanja onoga u meni i onoga preda mnom, onda je ovdje na djelu ovo potonje. Zato mislim da je situacija što nam je priređena izvan naše volje za misleće ljude ne samo izazovna, nego i obvezujuća sa stanovišta angažmana. Jer, konzistencija naše osobe, njezina neprenosivost (“dužnost mogu prenijeti na drugog, svoj egzistencijalni zadatak, međutim, ne mogu prenijeti”), nezamjenjivost (“u nečemu nekoga mogu zamijeniti, a i on mene, no osobu ne mogu”) i jedincatost (“osoba je jedincata, neprenosiva i nezamjenljiva, imade iskustvo, te nosi i vlastito ime”) jest ono po čemu jesmo to što jesmo. Na leđima angažiranja valja se, dakle, suočiti sa svijetom u kojem živimo. A on nas podsjeća na kolosalni stroj koji funkcionira neumitno i slijepo. Ljudi se u njemu osjećaju svedenim na stvari, depersonaliziranim kao sastavnice ogromnog stroja koji satire sve što se pojavi kao zapreka pred njim. Kad bi smo odustali od angažmana mi bi smo pristali na pasivno sudjelovanje u uspostavljanju onoga što povijesni realitet nosi. Uostalom, prava mjera angažmana i degažmana bila je uvijek temeljni problem kod svakog djelovanja, a javlja se u dramatičnom obliku u ispoljavanju poziva svakog intelektualca. Rijetki su oni koji nalaze njihovu ravnotežu. No, čovjek nikako nije suma svojih angažmana. U tom slučaju bio bi rob (“hereza akcije”), posebno u svijetu u kojem kolektivna mreža postaje sve tješnjom a interakcija između pojedinaca i grupa sve užom. Akcija i kontemplacija su komplementarni čimbenici ljudskog života, a ne nikako suprotnosti. BoŠnjaČka Pismohrana

369

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

Ako raniji sistem, ma koliko to bilo neprecizno, označimo sintagmom neustanovljena anarhija, sadašnji sistem višestranačja (neujednačen), možemo označiti sintagmom ustanovljena anarhija. Budući da se radi o istom ljudskom čimbeniku, ove distinkcije su, nerijetko, prividne. To utoliko prije što se pobjedničke političke stranke počinju doslovce ponašati onako kako su se ponašale stranke koje su sišle sa političke scene. Tako se dogodio paradoks: u nekim segmentima ovog društva imamo umnožena jednoumlja. Ovo posebno važi za one stranke koje su se samo formalno konstituirale na etničkom principu, a u biti djeluju konfesionalno, i to dijelom sa izanđalih ili čak izopačenih pozicija izvornih religija. Razmišljajući o korijenima svega ovog što nas je zadesilo, sklon sam interpretaciji koja uvažava naslijeđeno socijalno-duhovno stanje kao bitnu determinantu ovih dramatičnih događaja. Povijest nas, dakako, poučava da promjena političkih sustava nije nikakvo jamstvo, nego tek uvjet radikalnijih socijalnih pomaka. Jednostranačje koje je izniklo iz staljinističke tradicije, zahtijeva da se i dalje dešifrira po svom osobenom socio-psihološkom tkivu upravo unutar domaćeg ambijenta. Aktualno posvemašnje stradalništvo najviše duguje upravo tom mentalitetu kojem je imanentno nepovjerenje u ljude i koji ne može da opstaje bez svijesti o onom ko je drugi i drugačiji, neprijatelju, koji je tu pored nas. Ova svijest razvija se do paroksizma kada se manihejske podjele u društvu prenesu na intimni plan, ne samo onih koji su gonjeni, nego i samih goniča. Suvremeno društvo bjelodano pokazuje da svaki narod ima ne samo svoje viđenje staljinizma nego, ovako ili onako, svoj osobeni staljinizam. Ovo pak posebno dolazi do izražaja u onim društvima koja su se pokušala odvažno suočiti s njim i njemu se oduprijeti posredstvom, paradoksalno, izvorno staljinističkih metoda. Sijali smo buru, pa smo osuđeni da žanjemo vjetar! Postoje, zacijelo, neke dimenzije ovog mentaliteta što se skladno utkivaju u izvjesne “novokomponirane ljude”. To su, često, relativno uspješni ljudi upravo u ovim dramatičnim i nespokojnim vremenima. Oni nemaju što napustiti da bi prihvatili; oni nemaju za čim žaliti da bi se dvoumili; svaka prilika im izgleda pogodna za njihovo penjanje na pobjedničko postolje. To su, gotovo u pravilu, ljudi minornog duha koje opčinjava jednostavnost teorijskog iskaza, shematizam metodologije i uravnilovka duha. Oni su, upravo skučenih misaonih mogućnosti, zaštićenih od bilo kakvih značajnih duhovnih impulsa, pa im polazi za rukom da efektno suzbijaju vlastite komplekse njegujući lagodnu svijest o istim intelektualnim šansama. Ovo privlači praktične duhove svojim prividnim uranjanjem u svakodnevni život, a ustvari razvijanjem neartikuliranog pozitivističkog duha. Na njemu izrasta osoben mehanizam motivacije koji vodi izravno u terorizam i to shvaćen (idejno) kao razvijanje neutoljive žeđi za redom, radom i disciplinom i shvaćen (empirijski) kao neprezanje od upotrebe bilo kakvih sredstava da bi se doseglo ciljeve. Red za kojim žude ovakvi ljudi uspostavlja redar, rad je obavezno nošen ideologijom, a ne stvaralačkom vokacijom, a što se pak tiče discipline ona se iznuđuje jedino represijom. Sužena, površina svijesti u tome je otkrila golemu učinkovitost kao svjedočenje rekonstrukcije društva i preo370

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

bražavanja čovjeka. Ispostavilo se, međutim, da revolucija mentaliteta ne može biti proizvedena ovakvim motivima i akcijama u kojima “popravljači” svijeta simuliraju njegovu temeljitu promjenu. Sve ovo što nam se događa prigotovljeno je prethodnim duhovima i socijalnim usmjerenjima i akcijama. Gotovo da su se cijele generacije, s kojima se neodgovorno eksperimentiralo, oblikovale da se pogrešno uposle, da iluzorno izađu iz bezizlaza angažirajući se na krajnje promašen način. Ako se uzme za primjer samo jedan segment, kao što je školstvo, onda postaje mnogo što jasnije. Naime, u zvaničnoj (usmjerenoj) socijalnoj viziji odgojno-obrazovnog procesa preovlađivalo je instrumentalno znanje svojstveno modernoj birokraciji i tehnokraciji. Sva osobena ljudska svojstva bila su potisnuta na marginu ili pak potpuno napuštena pa su se generacije prigotovljavale za puko psiho-fizičko prilagođavanje. Ovo znanje je bilo sustavno siromašenje duha jer se njime opsluživalo mrtvo oruđe i umorni ukočeni čovjek statičnog društva. Birokratsko znanje je strogo dozirano i sračunato na praktične učinke. Postajući stručnjak, čovjeku nije ostavljena mogućnost da ostane čovjek: bio je neizbježan sukob između sužene spoznajne perspektive i načela univerzalnosti. Slično je bilo u svim drugim područjima. A posljedice? Mnoštvo mladih ljudi, lišenih šireg humanističkog obrazovanja, društveno su “nagrađivani” smještanjem na biroe za zapošljavanje. Obitelji su bile prinuđene da njeguju prave parazite, u mladim ljudima se počela gasiti svaka ambicija, rasla je ravnodušnost, tonuli su u bezizlaz... Među njima je, posve očekivano, sve više rastao broj spremnih da na bilo koji način presjeku letargiju, da se upuste u bilo kakvu avanturu, da stave do znanja društvu da su ne samo biološki, nego i socijalno živi. Upravo iz njihovih redova stvarali su se “novokomponirani ljudi”, ljudi koji su rat, što ga nisu izazvali, prihvatili kao jedan izazov afirmacije. Poput arhajskog (pretklasnog) društva, u nas se rat – zar je to moguće? – nadao kao oblik proizvodnje, prilika za upošljavanje, čak, paradoksalno, preživljavanje. Makar i na kratko!

BoŠnjaČka Pismohrana

371

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

Promocija u Sarajevu Promocija u Sarajevu održana je 2.4.2014. u Naučnoistraživačkom institutu “Ibn Sina”. Uz autora promotori su bili prof. dr. sc. Ivan Markešić – Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Zagreb i prof. dr. sc. Senadin Lavić – Fakultet političkih nauka, Sarajevo.

372

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Promocija u Tuzli Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli promocija je održana 13.5.2014. Promotori su bili: prof. dr. sc. Enver Halilović, prof. dr. sc. Adib Đozić, prof. dr. sc. Zlatan Delić i Mehmedalija Hadžić, prof.

BoŠnjaČka Pismohrana

373

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

Prof. dr. sc. Zlatan Delić, prof. dr. sc. Esad Ćimić, prof. dr. sc. Enver Halilović, Dževad Jogunčić (s lijeva na desno)

Prof. dr. sc. Zlatan Delić, prof. dr. sc. Esad Ćimić, prof. dr. sc. Enver Halilović, Dževad Jogunčić (s lijeva na desno); za govornicom prof. dr. sc. Adib Đozić

374

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Prof. dr. sc. Zlatan Delić, prof. dr. sc. Esad Ćimić, prof. dr. sc. Enver Halilović, Dževad Jogunčić (s lijeva na desno); za govornicom prof. dr. sc. Adib Đozić

BoŠnjaČka Pismohrana

375

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

Promocija u Bihaću Promocija knjige prof. dr. sc. Esada Ćimića “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” održana je 4.6.2014. u Muzeju AVNOJ-a u Bihaću u suradnji s Pedagoškim fakultetom Univerziteta u Bihaću. Uz autora, promotori su bili prof. dr. sc. Senadin Lavić – Univerzitet Sarajevo, prof. dr. sc. Elvira Islamović – Pedagoški fakultet, Univerzitet u Bihaću i književnik Ervin Jahić.

Promotori prof. dr.sc. Elvira Islamović, Dževad Jogunčić, prof. dr. sc. Senadin Lavić i Ervin Jahić (s lijeva nadesno); za govornicom prof. dr. sc. Esad Ćimić

376

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Prof. dr. sc. Senadin Lavić

Ervin Jahić BoŠnjaČka Pismohrana

377

Esad Ćimić – Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

378

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Dr. sc. Esad Bajtal

Čovjek u procjepu između ateističko-teističkih isključivosti

Ova knjiga, prema iskazu samog autora, bavi se tumačenjem jednog vremena – tj. konkretnim situacijama i ljudskim naravima tog vremena. U nešto slobodnijem prijevodu tog iskaza, moglo bi se reći: ovo je knjiga koja razborito i akademski učtivo govori o poraznoj praksi upornog varanja, ali i samozavaravanja ovdašnjih ljudi, religija i politika. A to znači da, lažući druge, čovjek, zapravo, oduvijek, i prije svega, laže samog sebe. Naročito u nekim situacijama i nekim vremenima. A ovdje, po riječima samog autora – u vrijeme renesanse religije. Ta konstatacija porađa logički nezaobilazno pitanje: zar je moguće da religiozan čovjek laže i vara? Odgovor je vrlo jednostavan: ne laže čovjek zato što je religiozan. On je religiozan (resp. quasireligiozan), zato da bi, pozivanjem na religiju, nekako prikrio svoje evidentno providne laži i prevare. Da bi svojim lažima dao neku životnu težinu, i oreol istine koji nemaju. Quasireligiozus se skriva iza religije i nacije na isti način na koji su se neki komunisti (a u pitanju su isti ljudi, sada u novom, etnonacionalnom ruhu), skrivali iza ideologije klasne svijesti (radničke klase). Utoliko su laži pseudoreligiozusa prizemnije i bogohulnije. Religija se, kaže Ćimić, srozala do najobičnijeg izvršioca ideoloških programa nacionalnih stranaka. U toj situaciji, umjesto da služi svima, religija se stavlja u službu samo nekih (nacija i ljudi). Time religija, kao Crkva, a ne kao Vjera, institucionalno a ne doktrinarno – što Ćimić jasno razgraničava – staje na stranu Politike, a protiv Čovjeka. Jasno ustajući protiv te vrste religiozne bezbožnosti, Ćimić kaže: “Crkva ne smije prijeći u politiku, ali ne treba, ili bolje, ne smije šutjeti kad je politika kriva za ljudske nepravde, neljudsko ponašanje i nevolje”. Time autor izlazi na ravan pitanja međureligijskih razlika i razloga politizacije religije. Međutim, Ćimić ovdje vrlo lucidno zapaža da nisu sporne razlike između religija, nego nešto drugo, i obrnuto. Sporna je opora činjenica da se tri različite ovdašnje religije međusobno izjednačavaju (i međusobno ne razlikuju) upravo u svom dnevnopolitikantskom stavu spram činjenja nasilja i zla. Neke razlike kao razlike u funkciji su političkog nasilja, kaže Ćimić. Upravo obrnuto, toleriranje nasilja briše svaku razliku među religijama koje bi pošto-poto htjele da se razlikuju. Prešutnim dopuštanjem nasilja one se uzajamno izjednačavaju na najgori mogući način. Naravno, i istini za volju, ne sve u istoj mjeri: neke u tome prednjače, neke su u tome istrajnije. Ali, ni jedna nije čista ni otporna na prljave izazove politikantske BoŠnjaČka Pismohrana

379

Čovjek u procjepu između ateističko–teističkih isključivosti

demagogije i prakse našeg vremena! Umjesto univerzalne borbe za opšteljudsko dobro, religije počinju da vode jednostranu borbu za svoje usko-nacionalno, a protiv zajedničko-ljudskog dobra. Strukturalno govoreći, prisustvujemo ortodoksnoj ideološkoj reprizi: vladajuću matricu kolektivnog ateizma preuzima na sebe logika kolektivnog teizma. Religije se politiziraju. To je trenutak njihovog izmetanja u statističke zablude, onih koji vjeruju ili pak ne vjeruju. Kao predvodnice kleronacionalnih popisa, crkve dospijevaju na čelo dnevnopolitikantskih inventurnih komisija. Prebrajaju ljude, i prekrajaju zemlju. A ko ima pravo da nas prebraja i prekraja? Ko ima pravo na tu vrstu neljudske inventure, ako je (jezikom svetih knjiga govoreći) samo Bog taj koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Logički, i s aspekta neporecivog i božanski neponovljivog sveznanja, koje upravo ovdašnje religije svakodnevno zagovaraju i brane, samo Bog može da se pojavi kao legitimni upravitelj i nadzornik svijeta. Sve drugo je blasfemija i petljanje u Božije poslove, te kao takvo bogohulno i u svojoj bogohulnosti nedopustivo. S kojim to pravom Neko dopušta sebi Nedopustivo? Da preciziram: ako samo Bog zna istinu, onda je niko drugi ne zna, i sve što kaže ili (u)čini, s aspekta te, božanske istine, upitno je. Čak i lični iskazi “ja vjerujem” ili “ja ne vjerujem”! To da li neko zaista “vjeruje” ili “ne vjeruje” zna samo Bog, i niko više. Ne znaju to čak ni subjekti tih iskaza. Stoga, nije ničije da o nečijoj vjeri ili nevjeri – javno sudi. Ali, ako se neko ipak odluči na to, onda najviše što mu je dopušteno jeste samo lični, semantički krajnje reduciran i jezički precizan iskaz: “ja (samo) vjerujem da vjerujem”, ili: “ja (samo) vjerujem da ne vjerujem”. I ništa više od toga. Konačni sud o tome ko zaista “vjeruje” ili “ne vjeruje” u Božijim je rukama. Najkraće: to da li neko “vjeruje” ili “ne vjeruje” Božija je stvar, a ne stvar Reisa, Kardinala ili Mitropolita. Oni su tu, baš kao potpisnik ovih redova, na tera incognita. Nije, dakle, ni njihovo, ni crkveno, ni džamijsko da prave statističko-inventurne liste moralno podobnih ili nepodobnih, vjerujućih ili nevjerujućih. Svako petljanje u to svojevrsna je uzurpacija Božijeg prava na istinu i sveznanje. Implicite, i shodno personalnoj hermeneutici čitanja, Ćimićeva knjiga govori o iskušenjima poraznog zajedništva religije i politike. Realno shvaćena, Politika je oduvijek bila regionalna religija mržnje državnih bogova. Nasuprot tome, Religija jest, ili bi trebala da bude, planetarna politika (Božije) ljubavi za sve ljude, a ne samo za ljude ove ili one državne tvorevine, ove ili one etnije ili konfesije. U svom kritičkom nagnuću spram svega rečenog, Ćimićeva knjiga nas otrežnjuje i poziva izvornom shvatanju religije. Religije kao – ljubavi za sve (ljude). Istovremeno, ona sama nas vodi jednoj zaboravljenoj religiji – religiji čitanja. Čitanje je već samo po sebi religiozni čin i svojevrsna nagrada, jer kako to negdje bi zapisano: “Kad dođe Sudnji dan i veliki osvajači, advokati i državnici priđu da prime svoje nagrade, krune i lovorike, Svevišnji će se, ne bez izvjesne zavisti, kad nas vidi kako dolazimo s nakim knjigama ispod pazuha, okrenuti svetom Petru govoreći: ‘Gledaj, ovima ne trebaju nagrade. Ovdje nemamo ništa što bismo im dali, oni su voljeli čitanje!’” 380

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Eto još jednog dobrog razloga da pročitamo i ovu Ćimićevu knjigu: Ljudi iz korijena nezdrava izrastaju ko grane I kad se pogleda, svi jednaki su oni: Adam je predak, a postojbina glib, Premda vjere i hereze su različite. Slični jedni drugima su, osim po umnosti, Kao što ptica ima grabljivih i koje su pitome. Al-Ma’arri Iz ove ljudske razlike po umnosti i grabljivosti, zajedničke i teistima i ateistima unutar njih samih, prispijevamo u srce drame o kojoj govori Ćimićeva knjiga. Drama ateizacije, odnosno drama teizacije, nisu dvije nego jedna te ista drama: – ljudska drama, – socijalna drama, – aksiološka drama. Drama koja traje; drama vremena u olujnoj pomrčini vječito istog idejnog nevremena. O kakvoj drami je riječ? Na ovo pitanje moguće je samo fenomenološki odgovoriti. Odgovor u skladu s individualnim čitanjem i interpretativnim prozrijevanjem Esada Ćimića. Kako ja čitam i razumijem E. Ćimića? Čitam ga i razumijem kao, kamijevski govoreći, pobunjenog čovjeka. A ko je i šta je pobunjeni čovjek? To je čovjek koji prije svega kaže “Ne”! A to “Ne”, parafrazirajući samog Kamia (A. Camus), znači, naprimjer, sljedeće. Otišli ste predaleko; ili dovde da, dalje ne. Dakle, to “Ne” istovremeno je i “Da”. Do neke granice. Ima granica koje ne smijete, i koje ne smijemo prijeći. Kao pobunjeni čovjek, Ćimić je juče rekao “Ne” ateističkom dogmatizmu. Taj isti Ćimić, danas u svojoj jednako humanističkoj pobuni, kaže to isto “Ne” i aktualnoj teističkoj ortodoksiji. “U ime čega to Ne? U ime Uma. U ime Tolerancije”. Um i tolerancija su granice kojima ova knjiga, i ovaj autor, kažu “Da”! Preko njih se ne može. Izvan Uma je Ne-um. Izvan Tolerancije su mržnja, nevolja, krv i suze. Otuda autorova nužnost povlačenja tih spasonosnih kamijevskih granica. Otuda “Da” granici koja je granica ljudskog prava. “Da” čovjekovim pravima. Postoje mnoga ljudska prava. Ćimić prihvata sva osim jednoga. Osim prava na pravo Drugog. Ne postoji pravo na pravo Drugog. Pravo Drugog je nedodirljivo pravo. U normativno-aksiološkoj ravni ovog autora, s jedne, i u tematskom kontekstu ove knjige, s druge strane, u to apsolutno nedodirljivo pravo spada i pravo čovjeka da vjeruje ili da ne vjeruje, to je ta granica. I to je “Da” ljudski jednakom pravu na teizam i ateizam. I to je “Ne” bilo kakvom i bilo čijem uzurpiranju prava na pravo tog prava. BoŠnjaČka Pismohrana

381

Čovjek u procjepu između ateističko–teističkih isključivosti

Kao svjedok dva jednako isključiva i demagoški ispolitizirana vremena, onog ateističkog juče i ovog teističkog danas, Ćimić zauzima racionalni stav humaniste koji prizna pravo slobode i opredjeljenja čovjeka na slobodan teistički ili ateistički izbor, ne dajući prednost ni jednom ni drugom. Za Ćimića “izam” te-izma i “izam” ate-izma ista su vrsta izma. Isti “izam”. Niko nema prednosti. Ni ontološke, ni životno pojavne. Svako je za sebe dovoljno velik i dovoljno pametan da ima pravo na svoje pravo. Nema “malih ljudi”, kojima će neki veliki i neki pametni objašnjavati šta mogu, a šta ne mogu. Šta smiju, a šta ne smiju. U šta da vjeruju ili da ne vjeruju. Baš kao u onoj dosjetljivoj metafori Živojina Pavlovića (Ž. Pavlović, O odvratnom – o umetnosti, o individui, o mnoštvu, Beograd , 1972.). Evo te metafore: “Oni koji vole ‘Silfide’, mogu se posmjehnuti onima koji su oduševljeni ‘Dilajlom’ ili ‘Žikinim kolom’, ali sperma i jednih i drugih završava svoj put u vagini ili u klozetskoj šolji. Niko nema prednosti.” Slično je i kod Ćimića. Njegova spoznajno uvjetovana otvorenost za teizam i ateizam, teiste i ateiste, bez ikakvog protežiranja jednih ili drugih, čini ga ozbiljnim misliocem fenomena kojim se bavi. Kompleksnost religijskog fenomena, i semantička sistematičnost njegove knjiške artikulacije, vidljiva je već na prvi pogled: prostim bacanjem oka na sadržaj knjige. Već tu tematski dovoljno senzibiliziran čitalac uviđa metodološko-taksativni rigorizam. Kako u načinu postavljanja i obrade pojedinih pitanja, tako i u njihovom disciplinarno preciznom situiranju. Ukratko, obrađena su sva važnija pitanja vezana za pojavu, opstojnost i transformaciju religijskog fenomena kao planetarno-civilizacijske pojave. Zanimljivo je pritom da rigorizam metodičke taksativnosti autora ne oduzima ništa spisateljskoj rafiniranosti njegove fenomenološke deskripcije. Evo i primjera: Na prigovor kritičara autoru da i ateiste dijeli na one katoličkog, pravoslavnog i islamskog tipa, Ćimić odgovara: “Ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne i nacionalne tradicije naroda čiji su integralni dio. Svako u svom mentalnom sklopu nosi dublje ili pliće tragove socijalizacije određenog predznaka ... Religija i ateizam sastavnice su određene nacionalne kulture. Ako ateizam nije ispražnjen od bilo kakvog sadržaja, mora nositi elemente religije iz koje je potekao, i zadržati ih u ukinutom obliku”. Ta deduktivna teza induktivno je i sasvim očigledno potvrđena tokom proteklih ratnih zbivanja u toku agresije na BiH. Naravno, pored niza aktualnih, nije propušteno ni prastaro pitanje odnosa religije i znanosti. Logikom kritičkog diskursa Esad Ćimić dolazi do zaključka da se religija i znanost izvorno odnose tako što se “ne odnose”. One se “u bitnom ne susreću”. Po Ćimiću, ne postoji mjesto njihovog bitnog susreta. Znanosti pripada ono iskustveno, empirijsko, a religiji nadiskustveno polje interesovanja. Ukratko, u pitanju su fizika i metafizika. Otuda svako izlaženje iz 382

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

disciplinarnih kompetencija religije i znanosti vodi njihovom uzajamno nepotrebnom sukobu. A to se, nalazi Ćimić, događa uvijek onda kad znanstvenik postupa metafizički, a teolog posegne u empirijsku ravan realiteta. Svaka je pravovjernost, svako je nametanje atak na ličnost, njen integritet i sociopsihološku ravnotežu. A istinska ravnoteža nikad nije statična, u smislu nepokretne ukopanosti u jednu tačku. Upravo obrnuto, ona opstaje zahvaljujući svom oscilatorskom gibanju između pojavnih krajnosti. Čovjek je nerijetko i teista i ateista. Danas jedno, sutra drugo. O tome odlučuju život, okolnosti i vrijeme. Nametanje ma kog od tih životnih modusa – pogubno je. Baš tako razumijem Bleza Paskala, i njegovu naglašenu bojazan od krajnosti, ma kako se one zvale. Jer, “dvije stvari će upropastiti svijet – red i nered”, kaže Paskal. Ćimićevski modificirana Paskalova misao mogla bi glasiti ovako: “dvije stvari će upropastiti svijet – teizam i ateizam u svojoj isključivosti”. Empirijski potvrđeno. Poraznu isključivost jedne iskušavali smo skoro pedeset, a druge evo dvadesetak posljednjih godina. Ako ih Ćimić u svojoj dijalektičnoj devolenciji ne pomiri, teško nama: i teistima i ateistima, i gnosticima i agnosticima. Svima!

BoŠnjaČka Pismohrana

383

Prof. dr. sc. Ivan Markešić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag

Uvodno Teško je, gotovo nemoguće na nekoliko stranica, sažeti nečiji život, nečija nadanja, nemire, strahove, čežnje i želje, ljubavi i strepnje, nečije stvaralaštvo, uspone i padove, ukratko: teško je na nekoliko stranica sažeti nečiju ljudskost, društvenost, obiteljsku ljubav i stradanja. Još teže je to učiniti kad se želi sažeto govoriti o profesoru emeritusu Esadu Ćimiću, mome suzemniku i učitelju, o njegovu životu i djelu, o čovjeku koji je “izduravao” i “izdurao” različite pokušaje paternalističkoga nadzora partijskih, nacionalnih i nacionalističkih, vjerskih i religijskih moćnika. Ćima, tako ga u Bosni od milja zovu, cijeloga života bio je “čovjek na raskršću”, na raskrižju putova koji su veoma često vodili u neizvjesnost, u sumnju, podozrenja i daljnje seobe. Za Ćimu bi se stoga moglo reći: Čovjek uvijek na putu! Život njegov i njegove obitelji sudbonosno je bio određen trenutnom politikom i aktualnim političarima, i bio je gotovo uvijek na oštrici s koje se moglo skliznuti u ponor, u nemilost. Bio je, kako to lijepo reče Nerzuk Ćurak, “jedan od prvih disidenata bosanskog komunizma, čovjek čije su knjige javno spaljivane, a on proskribiran kao neprijatelj Bosne i Hercegovine i muslimana”, ali je isto tako bio, i još uvijek jest, “najcjenjeniji sociolog religije s prostora bivše zajedničke države”. Podrijetlom iz istočne Hercegovine, iz pitoresknoga, pitomoga i ljepotom podneblja obdarenog malog mjesta Stoca, u kojemu je nekoć, po kazivanju Ivana Mažuranića, Smail-aga sazivao sluge svoje, Ćimić je rođen u odatle tridesetak kilometara sjeverozapadno udaljenome Mostaru, 3. lipnja 1931. godine, u gradu u kojem će završiti srednju školu. Na Filozofskome fakultetu u Sarajevu diplomirao je filozofiju 1960. godine, u vrijeme kada su na tom fakultetu “kovani” Partiji vjerni i odani čuvari socijalizma i socijalističkog samoupravljanja, ali i na fakultetu na kojemu su se “kalili” i njihovi oponenti, u koje nedvojbeno spada i prof. Ćimić. On će svojom doktorskom disertacijom pod naslovom Socijalističko društvo i religija (1964.), kao i odmah potom objavljenom istoimenom knjigom dirnuti u najbolniju “žicu” partijskoga sustava – u neuspjeh procesa državne ateizacije bosanskohercegovačkoga društva. BoŠnjaČka Pismohrana

385

S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag

Gdje se nalaze počeci sociologije religije u Bosni i Hercegovini? Na to pitanje nije teško odgovoriti. Dovoljno je uzeti u ruke Ćimićevu knjigu Socijalističko društvo i religija, s podnaslovom “Ispitivanje odnosa između samoupravljanja i procesa prevladavanja tradicionalne religije”, da biste se uvjerili da je ona u bitnome (su)odredila Ćimićevu budućnost. Naime, kao vrstan poznavatelj ne samo izvornoga Marxova djela i pod partijskim pritiskom nastalih marksističkih surogata, nego i samoga socijalističkog sustava koji se službeno temeljio upravo na Marxovoj misli, a u praktičnoj izvedbi na njegovim surogatima, Ćimić je jako dobro znao da će svoja socioreligijska istraživanja moći provesti samo i ukoliko ih utemelji na Marxovim postavkama otuđenja, odnosno na Marxovom shvaćanju religije kao jednoga od vidova čovjekova otuđenja. U tome smislu teorijski dio istraživanja koje će provesti u Hercegovini, istočnoj i zapadnoj, s obje strane Neretve, urađen je upravo na Marxovoj kritici religije, odnosno na Marxovu shvaćanju prevladavanja religije. Bio je to veoma lukav potez, ali, rekao bih, i jedini koji je u tom vremenu omogućivao da se netko koji se bavi tom mrskom “građanskom” znanošću sociologijom može u neizvjesnom istraživačkom procesu baviti religijom, dakle baviti se onom pojavom koja je u tom društvu trebala nestati i to isključivo kroz praksu socijalističkoga samoupravljanja. Od toga vremena pa do danas, unatoč prisilnim, ili bolje reći “prognaničko-izbjegličkim” prelascima republičkih, a kasnije i državnih granica, Ćimić je uz mnoštvo drugih znanstvenih interesa bio posebno zaokupljen odnosom nacionalnog i religijskog u Bosni i Hercegovini, zatim iz toga proizišlim procesima ateizacije, ali i teizacije bosanskohercegovačkoga društva, ulogom religijskoga i vjerskog, odnosno ulogom vjerskih zajednica u stvaranju bosanskohercegovačkih nacija, posebno muslimanske (kasnije bošnjačke), zatim je bio zaokupljen procesima nacionaliziranja i politiziranja religije i religijskih zajednica kao i religizacijom političkoga, ali i sakralizacijom počinjenih zločina, te posebice odnosom religijskih zajednica prema ratu u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1991. do 1995., ali i kasnije u postratnome razdoblju. U tome smislu u ovom ću se svom osvrtu na interpretaciju nekih od gore spomenutih procesa pozabaviti djelom čovjeka koje je on stvarao u nerazdvojnoj životnoj sudbini sa svojom suprugom Melihom u hodu od Hercegovine preko Bosne do njezinih istočnih i zapadnih susjeda, ali uvijek i u neprestanom nostalgijskom sjećanju na ljude koje je poznavao i krajeve u kojima je boravio.

Je li moguće biti katolički, islamski odnosno pravoslavni ateist? Koga god biste upitali tako nešto, svatko bi zacijelo odgovorio niječno. Jer, kako biti ateist, kako biti onaj koji ne priznaje Božju egzistenciju i koji je, ako je netko 386

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

zagovara, niječe, a pri tome nositi konfesionalnu označnicu? Zacijelo to nikako ne bi bilo moguće. No, Ćimić je svojim istraživanjem odnosa između samoupravljanja i procesa prevladavanja tradicionalne religije pokazao da su takvi ateisti uistinu mogući i da su oni postojali sve do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Empirijskim istraživanjima je pokazao ne samo da su postojali, nego je pokazao i načine kako su to postajali, odnosno kako su se “rađali” konfesionalni ateisti. Pri tome je potrebno napomenuti da je Ćimić znao iz vlastitoga iskustva, ali i iz iskustva svojih najbližih, da članovima Saveza komunista nisu postajali neki “izvanzemaljci”, nego upravo ljudi (muškarci i žene) koji su odrastali u nekoj od prevladavajućih nacionalnih religijskih tradicija, u hrvatskome katoličanstvu, muslimanskome islamu ili u srpskome pravoslavlju, a to znači da su pripadnici poslijeratne generacije Saveza komunista, na kojima je počivala uspostava nove socijalističke vlasti i izgradnja Titove Jugoslavije, potjecali iz religijskih, i to strogo konfesionalno određenih sredina. Polazeći od hipoteze da društvena angažiranost izražena u samoupravljačkoj praksi dovodi do slabljenja i iščezavanja religioznosti onih koji sudjeluju u toj aktivnosti, Ćimić je slijedom toga, uzimajući u obzir činjenicu da se hercegovački ateisti nisu imali odakle regrutirati negoli iz već postojećih konfesionalnih grupacija (islamske, katoličke i pravoslavne), uradio i posebnu tipologiju ateista: islamski, katolički i pravoslavni ateisti. Pripadanje nekoj od religijskih tradicija u bitnome je određivalo i čovjekovu društvenu angažiranost u okviru postojećeg društva. Najmanje društveno angažiranih ateista potjecalo je iz katoličke religijske tradicije. Na temelju toga Ćimić je izradio i svoju poznatu klasifikaciju (nacionalnih) vjernika, ali i (konfesionalnih) ateista: 1) teološki uvjeren vjernik, 2) tradicionalni vjernik, 3) pokolebani vjernik, 4) emotivni ateist i 5) racionalni ateist. Navedenim empirijskim istraživanjem utemeljenim na teorijskim postavkama Marxove teorije otuđenja Ćimić je želio provjeriti koliko se religijsko (katoličko, islamsko odnosno pravoslavno) podrijetlo ispitanika odražava na njegovo praktično djelovanje u okviru postojećega društva, na temelju čega će izraditi i svoju tipologiju jugoslavenskih ateista: katolički, islamski, pravoslavni ateist. Kako je već navedeno, istraživanje je izvršeno u Hercegovini, u kojoj je nacionalnost bila i ostala jedan od glavnih stupova religije, pa stoga i ne treba čuditi poistovjećivanje religijskoga i nacionalnog, pri čemu Ćimić navodi da se etnička posebnost Muslimana, “koji su bez izraženog nacionalnog individualiteta”, potencirala življenjem s Hrvatima i Srbima. Unatoč tvrdnjama bosanskohercegovačkih, kao uostalom i drugih republičkih partijskih vođa, da je socijalističkom revolucijom (1941.-1945.) riješeno nacionalno pitanje i da će izgradnjom samoupravnog socijalizma stalno slabjeti utjecaj religije u društvu, odnosno da će religija kao nazadna svijest potpuno iščeznuti, Ćimić iznosi sasvim suprotno mišljenje prema kojemu je religija bila “pokretač i katalizator nacionalnih osjećaja, i u izvjesnom smislu, kompenzacija materijalno i duhovno nerazvijenog društva”, pa je u takvim okolnostima, a to znači i tada u tome vremenu “nacionalno osjećanje djelovalo kao motorna snaga u društvu”, dok je “religija djelovala BoŠnjaČka Pismohrana

387

S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag

kohezivno”. Bila je to, smatra Ćimić, dijalektika religijskog i nacionalnog u hercegovačkim uvjetima. Temeljem rezultata provedenoga istraživanja, Ćimić će zaključiti da se u svijesti vjernika “religijsko i nacionalno potpuno poklapaju” pa su “svi katolici – Hrvati, svi pravoslavci su – Srbi, a svi muslimani – pripadnici muslimanske etničko-kulturne grupe”. Iz toga je izvodio zaključak da su ispitanici u svim razgovorima koji su s njima vođeni o religiji “mislili u svakom trenutku i na naciju”. Kako je vidljivo, Ćimić je došao do zaključka da je među katolicima najmanji broj ateista i to zbog utjecaja obitelji na individualni život vjernika, iz čega proizlazi zaključak da je u tome razdoblju obitelj bila ona koja je imala odlučujući utjecaj na prihvaćanje religije ili ateizma. Na drugoj strani, istraživanje je pokazalo da je u tradiciji Srpske pravoslavne crkve veoma mali čisto religijski utjecaj, jer su gotovo svi obredi svedeni na krsnu slavu, a samo prigodimice na rijetke svetkovine, iz čega se moglo zaključivati o srpskoj ravnodušnosti prema religiji. Ćimić, koji je odrastao u etničko-muslimansko-islamskome krugu, zaključio je da su pripadnici islamske konfesije više konformistički raspoloženi izvan obitelji nego u obitelji, jer, smatra Ćimić, “biti Musliman u smislu etničko-kulturne pripadnosti često (naročito na selu) znači ispovijedati islam, odnosno sudjelovati u obrednoj praksi”. Navedeno istraživanje pokazalo je i svu dramatičnost preživljavanja onih koji napuštaju religiju, a što sve svjedoči o religijskoj ukorijenjenosti u tome području, o snazi religijske tradicije, veličini otpora te moći odgoja.

Kako ateizirati vjernike, odnosno (po)teizirati indiferentne građane? Nakon objavljivanja rezultata iz gore navedenoga istraživanja Ćimić objavljuje knjigu signifikantnoga naziva Drama ateizacije (1971.). Knjiga je doživjela pet izdanja (Sarajevo 1971. i 1974., Ljubljana 1972., Beograd 1984., te posljednje izdanje s nadopunjenim naslovom Drama (a)teizacije, Sarajevo-Zagreb 2007.). Tu se knjigu s pravom može nazvati knjigom međašem u našoj sociologiji religije. U njoj je Ćimić progovorio ne samo o neuspjehu političke, odnosno partijske (komunističke) ateizacije ondašnjega duboko religioznog društva, nego i o osobnim ljudskim dramama koje su proživljavali oni pojedinci koji su “dragovoljno” prihvaćali biti članovi Saveza komunista i koji su se zaklinjali da samim činom učlanjenja u SK prestaju biti vjernici i da postaju ateisti, a to znači da postaju istinski graditelji socijalističkoga samoupravljanja. Ćimić se nije kolebao već na samom početku knjige javno iznijeti svoju osobnu dramu koju je proživljavao postajući “praktični ateist”: “Srećom ili ne, spadam u red onih ljudi koji nikada nisu bili ravnodušni prema religiji, pogotovu ne onda kada se s njom, možebitno, trebalo rastajati. Još kao mladić preživljavao sam unutarnju dramu kad god sam pokušao srušiti taj ugodni svijet koji, čak i pod pretpostavkom da je imaginaran, za onoga tko ga živi – ipak je stvaran. Jer, srušiti njega, značilo je porušiti mostove do svojih najbližih koji su već tada bili mrtvi”. 388

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

A bilo je to u nekome drugom vremenu. No, promatrajući današnju situaciju, Ćimić će kao neumorni istraživač društvenoga bila reći da se u odnosu na ono vrijeme nalazimo u sasvim drukčijoj, a to znači u obrnutoj situaciji u kojoj mladi ljudi odbacuju shvaćanje religije, ali i ateizma koje imaju njihovi roditelji. Uzroke tomu on nalazi u prividnoj ravnodušnosti prema fenomenima religije i ateizma, do koje je došlo zbog novoga vida mitologizirane, zapravo podaničke svijesti, što znači da mladi ljudi, našavši se danas na duhovnom raskrižju, ne biraju nešto razborito i samostalno, nego se priklanjaju nekim “zvijezdama” i “zvjezdicama” koje suvremena industrija svakodnevno isporučuje kao kratkovjeke mitove koji bi trebali zadovoljiti trenutne potrebe mladih ljudi koje proizlaze iz pitanja: kako uspjeti, kako ne patiti, kako se obogatiti i kako živjeti bez obveza? Ćimić smatra da to “pokloničko ponašanje nije ništa drugo do nov oblik prihvaćanja nametnutih dogmi, odnosno jednog podaničkog mentaliteta koga ispunjava osebujan mentalitet”. Međutim, oba procesa bili su i jesu “anti”, a to znači neprijateljski usmjerena: proces ateizacije bio je u razdoblju od 1945. Do 1990-ih u različitim intenzitetima usmjeren protiv religije i religijskoga, dok je proces teizacije u razdoblju nakon 1990ih do danas, također, u različitim intenzitetima, usmjeren protiv sekularnoga i (post) modernog. U oba slučaja to su bili državni projekti koje se željelo uokviriti u prevladavajuće zapadnoeuropske procese sekularizacije, odnosno povratka svetoga. Jedan (proces ateizacije) bio je “dijete” jugoslavenskoga shvaćanja sekularizacije, dok je drugi proces (proces teizacije) bio također “dijete” rođeno tijekom nastanka i stasanja novonastalih država Bosne i Hercegovine i Hrvatske kojim se afirmiralo povratak Svetoga i snaga i legitimacija Nacionalnoga. Unutar tih procesa – ateizacije i teizacije – u obje države odvijali su se – tihi i podzemni, burni i javni – procesi nacionalnog, dubokih, rekao bih tektonskih društvenih promjena, svejedno koliko ih se željelo prikriti. U svim tim procesima Ćimić je bio ne samo puki promatrač i izvanjski bilježnik događaja koji su se odvijali pred njegovim očima, nego i izravni sudionik, zapravo osoba na čijoj se životnoj, a to u obje države znači na nacionalnoj i religijskoj, a tek potom na profesionalno-znanstvenoj sudbini zrcalila trenutna politička moć, odnosno nemoć vladajućih elita. Međutim, Ćimić će u razmatranju povijesnoga konteksta u kojem su se nalazila suvremena, ali i lokalna, južnoslavenska društava zaključiti da “drama ateizma kroz cijelu povijest, sa uznemirujućim uvidima, kao sjenka prati dramu religije” i da se “po zakonu spojenih posuda one mrse, prelijevaju, jednako omogućavaju i osporavaju”, a to znači “što bude s jednom, bit će i s drugom”. Četiri godine kasnije Ćimić objavljuje knjigu Čovjek na raskršću (Sarajevo, 1975.) zbog koje je isključen s Fakulteta. U odluci o isključenju navodi se da je to urađeno zbog “moralno-političke nepodobnosti”. Knjiga je spaljena. Ritualno spaljivanje uz igranje kozaračkog kola dogodilo se u dvorištu tuzlanske gimnazije. O tempora, o mores! Time su se bosanskohercegovački komunisti u praksi “prisjetili” tako poznate Bartolomejske noći. Ostajući bez egzistencijalnih mogućnosti u gradu i zemlji kojima je posvetio svoja znanja i istraživački eros, Ćimić će biti prisiljen tragati za novim mogućnostima. U BoŠnjaČka Pismohrana

389

S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag

pronalaženju posla pomaže mu Titov intimus Miroslav Krleža, i Ćimić će utočište naći na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje će predavati od 1976. do 1983. godine, kada prelazi na Filozofski fakultet u Beograd gdje ostaje do početka velikosrpske agresije na Hrvatsku. S obitelji se potom doseljava u Zagreb, gdje od 1992. radi na Institutu za primijenjena društvena istraživanja (danas Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”) u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1993. do 1996. godine, kada se vraća na Filozofski fakultet u Zadru, gdje je bio predstojnik Odsjeka za sociologiju do umirovljenja.

Rad u prognaničkom izbjeglištvu Prisilni odlazak iz Sarajeva neće obeshrabriti Ćimića. Nakon što se u vrijeme pripremanja proglašenja muslimanske nacije javno deklarirao kao Hrvat, jer je smatrao da se Muslimanom ne može postati partijskim dekretom, njega će odbaciti pripadnici njegova kulturno-etničkog kruga – muslimani. Međutim, on je ostao pri stavu da se Muslimanom može postati na isti način kako su to postajali Hrvati ili Srbi. Naime, u razgovoru za BH Dane Ćimić objašnjava svoje viđenje nastajanja (zakašnjelih) nacija, od kojih i muslimanske (kasnije bošnjačke), polazeći pritom od, u njegovim istraživanjima potvrđene, teze “da je religija najdublji sloj u antropološkoj strukturi čovjeka”, da je ona ponornica koja “sudbonosno” određuje socijalno i individualno ponašanje ljudi i to “čak i onda kada oni misle da su je napustili”. Unatoč tome, za Ćimića religija, pa tako i islam, nije oslonac za formiranje nacije, ali jesu konkretne crkve, konkretne vjerske zajednice kao mjesne institucije. Naime, tu on s pravom naglašava da su na području Bosne i Hercegovine prije formiranja nacija postojale kao zasebne – katolička i pravoslavna, ali i islamska kultura – i da su se temeljem dviju zasebnih – katoličke i pravoslavne kulture – uspjele razviti i dvije zasebne nacije – hrvatska i srpska, ali, do toga vremena, ne i muslimanska nacija iz islamske kulture. Ćimić je stoga smatrao da se Muslimanom može postati iz islamske kulture, a što komunisti kao praktični ateisti nisu mogli dopustiti, nego su rekli da će muslimani postati nacija onda kad se to njima svidi i, ako se slučajno predomisle, onda će reći da su pogriješili i Muslimani više neće biti nacija. Upravo će na tim postavkama, uz ogradu da je nemoguće dati neke čvrste, univerzalne pretpostavke konstituiranja nacije, Ćimić u članku “Nacija i religija”, u knjizi Iskušenja zajedništva, ponuditi svoju definiciju nacije onakve kakva se pojavila i etablirala na južnoslavenskom području. Prema toj definiciji nacija bi bila “društvena grupa koju karakterizira sudjelovanje u povijesnim događanjima sudbonosnim za određenu etničku zajednicu, zbivanjima koja uvjetuju da ona doživi svoju cjelovitu socijalnu afirmaciju”. Bio je mišljenja da je uloga koju je u formiranju nacije u zapadnoeuropskim zemljama imao jezik, na južnoslavenskom socijalnom prostoru zauzela religija, odnosno religijske zajednice. On će takvim svojim shvaćanjem nastanka južnoslavenskih nacija iznijeti i jednu jako zanimljivu tezu koju bi rijetko tko, sve i kad bi htio, mogao osporiti, pa čak i kad bi, kao i Ćimić, poznavao 390

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

bosanskohercegovačke prilike, a koja glasi: “Da na ovim prostorima nije bilo religijske razdjelnice, ne bi bilo osnova za formiranje nacionalnih zajednica”, ili kazano drugim riječima: “da ljudi nisu bili katolici i pravoslavni, nikad ne bi bili Hrvati i Srbi. Ja sam jednostavno taj princip protegnuo i na muslimane”. I upravo taj i takav stav bio je njegov “crimen”, njegov veliki grijeh koji mu nisu mogli i nisu htjeli oprostiti bosanskohercegovački komunisti, ali ni novopečeni Muslimani, i to upravo oni koji su najvećim dijelom bili podrijetlom iz islamskoga etničko-kulturnog kruga, kao i sam Ćimić. Jednostavno, trebalo je naći načina i udaljiti ga s posla, kao u neka “dobra stara inkvizicijska vremena”. Svi oni koji su ikada doživjeli isključenje iz grupe koju smatraju svojom i kojoj pripadaju “htjeli oni to ili ne”, znaju što znači društvena, nacionalna, religijska isključenost. U članku o genezi bošnjačke nacije Ćimić će stoga govoriti o povijesnim, društvenim, ekonomskim, političkim i religijskim prilikama u kojima se počinje stvarati jedna nova etnička razlikovna komponenta na tlu BiH. On će naznačiti da je u srednjovjekovnom razdoblju (početkom 16. stoljeća) turski osvajač unio na već religijsko pluralno bosansko tlo (katolici, pravoslavci, bosanski krstjani) novu religiju koja je postala osnovom za novo etničko razlikovanje. Njome su se oni koji su je prihvatili, a to su, smatra Ćimić, danas Bošnjaci, počeli u bitnomu razlikovati od ostalih “istoplemenika”, pa je stoga potpuno nebitno koliko je postotaka pripadnika neke od navedenih religija pristupilo islamu. Pristupanjem islamu oni su u potpunosti napustili vjeru u kojoj su do tada živjeli i u novoj su vjeri našli i prihvatili nove poglede na ovozemaljski svijet i onozemaljsku transcendenciju. U tekstu pod naslovom “Osobenosti nacionalnog formiranja Muslimana” Ćimić odmah na početku navodi da je “nacionalna nepriznatost Muslimana dijelom doprinijela njihovom nedovoljnom sudjelovanju ‘u životu šireg društva ili u izvjesnim njegovim vidovima’, a što se reflektiralo na političkom planu tako što su oni bili objektivno nacionalno prikraćeni”. Tu nacionalnu “dramu Muslimana” Ćimić ilustrira izvodom iz pripovijetke Džafer-beg Rizvanpašić Veljka Petrovića u kojoj se, između ostaloga, navodi sljedeći Džafer-begov iskaz: “Gdje je izlaz: Ja nijesam bio nikada pravi Srbin ni Hrvat, htio sam samo silom da budem, ali me oni nijesu nikada smatrali za pravoga, za svog, pa sam na poslijetku uvidio da imaju pravo … Kada bi se našao među Srbima i Hrvatima ‘bio sam čvrst, odlučan i gotov na žrtve’. Ali, nasamo, zaronivši u sebe, ‘ja sam često prezao od pustoši u srcu. Bojao sam se od sebe …’” Ta bojazan vidljiva je posebno u Džafer-begovom svjedočenju kad bi se, nalazeći se u društvu Srba, govorilo o Kosovskom boju, o Azijatima … Kad bi se raspravljalo o Turcima, tada je uvijek s posebnim obzirom izgovarao ono “mi” (Srbi) i oni (Turci, Azijati, muslimani), “gotovo strašljivo”. Ćimić se u tom smislu veoma često poziva na velikoga bošnjačkog književnika, svejedno koliko ga god svojatali Srbi, a koji je o Muslimanima u svojoj knjizi Derviš i smrt kazao sljedeće: “Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na BoŠnjaČka Pismohrana

391

S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag

granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. (…) Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”

Jesmo li imali “bellum iustum religiosum”? Sljedeća važna tema o kojoj je Ćimić, kad je riječ o Bosni i Hercegovini, veoma često govorio, bio je posljednji rat. U tekstu “Bosanska raskrižja” on naznačuje da se na pitanje je li u Bosni i Hercegovini bio vjerski rat može odgovoriti i s “da” i s “ne”. U svomu obrazloženju toga odgovora on ističe da je u BiH riječ o dvjema religijama (kršćanskoj i islamskoj), o trima vjerama (katoličkoj, pravoslavnoj i islamskoj) i, sa stajališta sociologije religije, o trima crkvama, odnosno vjerskim institucijama, odnosno zajednicama, pa se u slučaju sukoba pripadnika iste religije (katolika i pravoslavaca) ne može govoriti o vjerskom ratu u klasičnom smislu toga pojma. O njemu se čak ne može govoriti ni u slučaju sukoba kršćana i muslimana jer je u njihovim religijama zajednička moralna okosnica koja ustrajava na “dostojanstvu ljudske osobe, slobodi, ravnopravnom tretmanu čovjeka kao čovjeka bez obzira o kojem je religijskom podrijetlu riječ”. No, iako ovaj rat po tome nije, i ne bi mogao biti, vjerski jer se ne vodi zbog vjerskih istina i dogmi, nego zbog teritorija, ovaj rat bi se ipak po mnogo čemu nekom izvanjskom promatraču mogao učiniti takvim, jer su uzroci i motivi rata odjeveni u religijsko ruho, na čemu su radili mnogi političari, ali i predstavnici vjerskih zajednica, posebice dio hijerarhije unutar Srpske pravoslavne crkve. Stvarne uzroke toga rata Ćimić vidi ponajviše u načelu kojeg su se držali stratezi rata: Svi pripadnici jedne nacije u jednu državu! A da bi se to načelo ostvarilo na najbolji način, bilo je potrebno teritorije učiniti da budu etnički čisti, iz čega Ćimić izvlači sljedeći zaključak: “Sve i kad bi ciljevi rata bili povijesno utemeljeni (a nisu), sve i kada bi zagovornici rata bili humano motivirani (a nisu, jer takvi ciljevi ne mogu biti ljudski održivi i oni su kao takvi neshvatljivi), njih se ne može pronaći u ovom ratu”. Oni su, smatra Ćimić, bili razlog za vođenje rata za teritorije koji su morali postati etnički homogeni i time postati osnovom za stvaranje čistih nacionalnih država. Ćimić stoga s punim pravom naglašava da se određivanjem rata u BiH “vjerskim ratom”, uvijek prikrivalo, a prikriva se još i danas, agresiju, a posebice ime samog agresora, a što upravo odgovara agresorima, jer se krivnja za stradanja i patnju nedužnih civila i (običnih) vojnika ravnomjerno raspoređuje na sve sudionike u ratu: na 392

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

agresore i na branitelje, pa su tako u svojoj odgovornosti za razaranja, patnje i boli svi jednako odgovorni. Prihvaćajući tezu o postojanju vjerskoga rata u BiH, anulira se odgovornost srpskoga političkog i vojnog vrha za agresiju na BiH, i time se bespotrebnim čine sva suđenja srpskim vođama u Den Haagu.

Bibliografija zavičajnih korijena, a izvanzavičajnih dometa Iz ovoga veoma kratkog prikaza vidljivo je Ćimićevo zauzeto i veoma plodno bavljenje odnosom nacije i religije s posebnim osvrtom na fenomen bošnjačke (muslimanske) nacije. Iako je iz Bosne i Hercegovine otišao još davne 1976. godine, on će u svojim knjigama i člancima ostati duhovno vezan za podneblje koje je odredilo njegovo lutanje “od nemila do nedraga” i koje se uvijek zbivalo na oštrici noža, na onoj uskoj niti koju vuku političari. Njegovi tekstovi o “bosanskim” nacionalnim i religijskim temama otkrivaju onu temeljnu odrednicu sviju nas koji smo u tim nesretnim ratnim okolnostima napuštali Bosnu: mi smo napustili Bosnu, ali ona nije napustila nas. Stoga se i moj osvrt na Ćimićevo djelo odnosi isključivo na onaj dio koji se tiče Bosne i Hercegovine. Koliko je njegovo djelo važno za Bosnu i Hercegovinu neka pokaže i dio enciklopedijske natuknice o Ćimiću koju sam napisao u Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine, svezak A-Đ (Mostar, 2009.), u kojoj navodim da je on uz sve svoje poslove koje je obavljao, predavao i na poslijediplomskim studijima, te bio gostujući profesor na ljubljanskoj Univerzi i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 1992. do 2008. bio je profesor i na Hrvatskim studijima u Zagrebu. A kad je riječ o radu u časopisnim redakcijama, potrebno je reći da je još kao student u Sarajevu bio glavni urednik lista Naši dani (1966.), potom glavni i odgovorni urednik časopisa Odjek (1966.-1985.) te Sociologija (1985.-1987.). Od 2003. voditelj je poslijediplomskog studija Kultura i društvo pri Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Znanstvene i stručne članke iz područja sociologije znanja i sociologije religije objavljivao je u domaćim i inozemnim časopisima, kao što su: Sociološki pogledi, Beograd, 1/1964.; Politička misao, Zagreb, 2/1967.; Teorija i praksa, Ljubljana, 10/1969.; Odjek, Sarajevo, 15–16/1970.; Revija za sociologiju, Zagreb, 1–2/1978.; Naše teme, Zagreb, 7–8/1981., 9/1989; Kultura, Beograd, 65–66–67/1984.; Filozofska istraživanja, Zagreb, 19/1986., 28/1989.; Obnovljeni život, Zagreb, 3–4/1986.; Društvena istraživanja, Zagreb, 14/1994., 4–5/1995.; Forum Bosnae, Sarajevo, 1–2/1998., 7–8/2000., 11/2001., 18/2002., 19/2002. Na njegovom su znanstvenom opusu magistrirali Mirko Šikić radnjom Il fenomeno della religione nelle opere di Esad Ćimić, Universita Gregoriana Roma (1969.) i don Josip Mrkonjić radnjom La limite immanente de la critique d’autogestion dans l’oeuvre de Esad Ćimić, Universite Sorbonne, Paris (1972.), a doktorirao Radiša Antić s temom Humanist Reconceptualization of the Dogmatic Marxist Concept of Religion by Esad Ćimić, Andrews University, Michigan (1991.). Objavio je i sljedeća djela (knjige): Socijalističko društvo i religije, Svjetlost, 1966.; Drama ateizacije, Sarajevo 1971., 1974., Beograd, 1984; Čovjek na raskršću, BoŠnjaČka Pismohrana

393

S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag

Sarajevo, 1975.; Osnovi nauke o društvu. Priručnik za učenike, Sarajevo 1975., 1976.; Dogma i sloboda (Otvoreno društvo i zatvorena svijest), Beograd, 1985.; Ateizam kao povijesni humanizam, Zagreb, 1988.; Politika kao sudbina, Zagreb, 1989.; Metodologijski doseg rezultata istraživanja sociologije religije u Hrvatskoj, Zagreb, 1990.; Sveto i svjetovno, Zagreb, 1992.; Iskušenja zajedništva, Sarajevo, 2004.; Drama a/teizacije, Sarajevo-Zagreb, 2007.

A što se u ovakvim slavljeničkim prigodama ne smije zaboraviti? “Iza svakoga uspješnog muškarca, stoji žena”, tako kaže narodna mudrost, a koja se u cijelosti može primijeniti na prof. Ćimića, pa, stoga, ovom prigodom ne bih želio propustiti naglasiti da on mnogo toga ne bi mogao tako “lako” ostvariti da nije imao cjeloživotnu potporu i razumijevanje svoje samozatajne supruge Melihe i dvojice sinova. S njim je bila cijelo ovo polustoljetno razdoblje njihova zajedničkog prognaničkoizbjegličkog života koji se odvijao na nekoliko nacionalno i religijski različitih (mješovitih) područja: Sarajevo, Zadar, Beograd, Zagreb pa opet Zadar i ponekad Sarajevo. Trebalo je u svim tim nemilim životnim okolnostima uvijek iznova proživljavati drame seljenja, pakiranja, dolaska u nepoznate i sumnjičave sredine i upoznavanja uvijek novih i novih susjeda, biti pod neprekinutom “paskom” ne samo ljubopitljivih susjeda ili susjedskih komšinica, nego i pripadnika tajnih služba (UDBInih, SIS-ovih, SZUP-ovih itd.). Veoma često se u tim stalnim preseljenjima bilo i u neimaštini kao početkom rata kada su u Zagrebu preživljavali od pomoći dobrih ljudi i Caritasa. I njihov, kao i život mnogih u to ratno vrijeme svoje je dostojanstvo testirao u traganju za ribljom ili junećom konzervom, u traganju za nekoliko kilograma riže, šećera, brašna ili u traganju za “čašicom razgovora”, koja je bila najvažnija popudbina za izgubljeni zavičaj.

Umjesto zaključka U ovome kratkom prikazu želio sam naglasiti važnost zavičaja i ljudi, ali i povijesnih, političkih, ekonomskih, društvenih i religijskih konteksta za sami sadržaj, opseg i kvalitetu stvorenih djela. U tome smislu i sam naslov ovoga osvrta govori o svemu tome. Naime, svoju socioreligijsku “karijeru” profesor Ćimić započinje u rodnoj Hercegovini u kojoj nacionalna pripadnost istodobno znači i religijsku pripadnost, i obratno – nastavlja je u Bosni i njezinoj metropoli Sarajevu, odakle ga protjeruju “njegovi” jer odjednom nije “njihov”, te odlazi drugima u Zadar, potom u Beograd, Zagreb pa opet u Zadar i ponovo u Zagreb koji ga prihvaćaju kao “svoga” samo koliko im je, koristoljubivih interesa radi, potreban. No, on je u svemu tome ostao vjeran sebi i svome istraživačkome erosu: tražiti društvene razloge ljudskih ponašanja. Držim da je u tome u cijelosti uspio i na tome mu jedno veliko hvala.

394

BoŠnjaČka Pismohrana

Prof. dr. sc. Mladen Labus

Sociolog religije i humanist Esad Ćimić

Sociolog religije Ovaj je tekst nastao iz pitanja, koje se nametnulo odmah na početku: kako pisati/ govoriti o sociologu, profesoru emeritusu Esadu Ćimiću? Pokušaj je to skice za portret, za ocrtavanje intelektualnog i duhovnog značaja ovog vrhunskog znanstvenika i mislioca. Svoj izvor ima u sasvim osobnom pitanjunemiru: kako naslikati njegov autentični portret? To, međutim, neće biti izvedeno pomoću analize ili ocjene cjelokupnog znanstvenog opusa, iako će on stalno biti prisutan, nego nastojanjem da se uđe u bit duhovnog i znanstvenog ethosa profesora Ćimića. Njegov znanstveni i intelektualni opus tek čeka svoje istraživače. To se nastojanje sastoji od nemira, od onog neodređenog, neuhvatljivog naslućaja-pitanja: po čemu je Ćimić osebujan: izuzetan u pisanom tragu i djelovanju koje ostavlja iza sebe, ali i svojom prisutnošću u znanosti i životu. Odgovor je sadržan u činjenici da je Ćimić autentičan intelektualac, a ne samo znanstvenik ili profesor. On je to po svome umnom i moralnom djelovanju, u cjelovitosti. Čini se da se upravo u tome krije razlika spram tolikih drugih socijalnih znanstvenika. Sasvim je sigurno da me je upravo ovaj “izbor po srodnosti” (Goethe) potaknuo da na taj način postavim pitanje: u čemu je osebujnost profesora Ćimića? Ćimić postavlja nova mjerila u istraživanjima na znanstvenom području sociologije religije. Svoj osnovni ontologijsko-metodologijski stav izražava sljedećim: “Ništa se u sociologiji religije ne smije svoditi bez ostatka, nego valja što utemeljenije interpretirati istraživane pojave. Stoga sociologija religije ima iako ograničen, i agnostički domašaj: ona pokazuje da religija zavisi i od društvenih činilaca. Ništa se, međutim, ne može objasniti isključivo društvenim okolnostima, jer bi nam svagda izmicala višeslojna i višeznačna priroda religijskih ideja, vjerovanja i vrijednosti”.1 Najviše zadivljuje, a čini se da se u tome krije tajna njegove osebujnosti, strpljiv, polagan, temeljit hod prema spoznaji. Usmjerenost. S mirom. Staloženo. Izvan svih vanjskih određenja. Sigurnost koraka i koračanja. Ta mirnoća, sigurnost, uvjerenost u izvjesnost i smisao spoznaje, djelatna zauzetost, kao da “prizivaju” spoznaju k njemu, kao da ona k njemu ide ususret. “Nećemo otkriti istinu ako je ne tražimo. Istraživanje samo po sebi već je u neku ruku otkriće”.2 E . Ćimić, Ateizam kao povijesni humanizam, Školske novine, Zagreb, 1988., str. 64. K. Mann, Prekretnica, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987., str. 34.

1 2

BoŠnjaČka Pismohrana

395

Sociolog religije i humanist Esad Ćimić

Postojanost i cjelovitost spoznavanja određena je egzistencijalnim iskustvom. No, za Ćimića to nije tek profesionalna znanstvena karijera! To je egzistencijalni položaj, stalno prisutno pitanje o biti i smislu opstanka, a ne tek znanstvena procedura prema istini, iako je njegova empirijska istraživačka procedura upravo uzorna.

Filozof i znanstvenik Možda će se činiti neobičnim da se o Ćimiću treba ponajprije govoriti kao filozofu, iako je on danas jedan od naših najvećih živućih sociologa, posebno sociologa religije. Postavlja se pitanje: nije li to možda promašen pristup? Suprotstavljamo mu tezuprotupitanje: bi li Ćimić mogao biti vrhunski sociolog religije, a da istodobno nije i vrsni filozof? Iako neprestano, metodički i metodološki, naglašava znanstvene granice i opseg u istraživanju religije, Ćimić istovremeno neprestano prekoračuje tu granicu, ali ne bez putovnice, nego upravo s onom koja ima najautentičniji pečat: s mišljenjem. Religijski je fenomen složen i višedimenzionalan, i ne može mu se pristupiti drukčije. Razmatrajući, u jednom svom tekstu, različite metodološke razine određenog teorijskog problema, Ćimić distingvira “logičko-epistemološku, istorijsko-strukturalnu i antropološko-etičku” razinu, pri čemu iznosi svoje shvaćanje profila pravog znanstvenika: “Kad je govor o logičko-epistemološkoj razini, onda se može kazati kako ona, u biti, ovisi prevashodno, ako ne i isključivo, od naučnika, a to će reći njegove teorijske i metodološke kulture, od bujnosti njegove imaginacije i njegove darovitosti”.3 Kada je riječ o Ćimićevoj sociološkoj metodologiji općenito, onda je karakteristično ono što piše da je naučio od Andrića: bilježenje svojih zapažanja (najraznolikijih fenomena života), kao otimanje zaboravu. To je, moglo bi se reći, osnovni njegov metodološki stav: promatra sve društvene fenomene sa znatiželjom i strašću istraživača, koji želi shvatiti i objasniti cjelovitost života. U tome je njegova posebnost. Slojevitost i bogatstvo cjelokupnog iskustva društvenog života, predmet su intenzivnog i trajnog Ćimićevog znanstvenog interesa. “Tokom višegodišnjih i sistematskih istraživanja iz uže sociološke oblasti kojom sam se bavio – sociologije religije – često sam bio ‘provociran’ da razmišljam o nizu dosta heterogenih socijalnih fenomena. Nemoguće je bilo posvetiti svakome od njih onoliko vremena koliko je potrebno da se pređe onaj dosta mučan put od neposrednog zapažanja do minimalne ‘naučne artikulacije’”.4 U ovom navodu prepoznaje se njegov osnovni znanstveno-istraživački stav. Međutim, tu nedostaje treći član dijalektičke trijade, koji ne spominje, a upravo zahvaljujući njemu, Ćimić postaje izuzetan znanstvenik-mislilac. To je filozofska sinteza prethodna dva člana spoznaje: ovim trećim članom smješta svoje dosegnute spoznaje u šire eksplanatorne okvire, u uvijek nove heurističke krugove. Njihovim neprestanim nadilaženjem osvaja cjelovitu spoznaju i probija se u horizont E . Ćimić, Dogma i sloboda, “Književne novine”, Beograd, 1985., str. 38. E. Ćimić, Čovjek na raskršću, “Svjetlost”, Sarajevo, 1975., str. 5.

3 4

396

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

povijesnog mišljenja. Time prevladava poziciju sociološke disciplinarnosti i ulazi u razumijevanje fenomenologije povijesno-antropološkog smisla čovjeka. Kod Ćimića nije riječ samo o disciplinarnom i akademskom diskursu sociologije i filozofije, nego o strasti mišljenja i djelovanja s eminentno humanističkim nagnućem. Predanost toj stvari vidi se u naslovu njegovog, možda najvažnijeg teorijskog djela Drama ateizacije, koja je istovremeno životna, intelektualna i moralna drama samog autora. Ona traje, kako sam piše, od prvih susreta s fenomenom religije, pa sve do danas. Od čega se sastoji ova drama? Mogući odgovor: od jednog gotovo nedosežnog duhovnog i intelektualnog pothvata, od jednog beskrajno strpljivog i neopisivo teškog građenja mosta, koji bi povezao te dvije obale: religiozni i ateistički stav prema svijetu i egzistenciji čovjeka, koji traži i nalazi zajedničke dodirne točke, spone, jezgru koja je zajednička svakom čovjeku. “Duhovnost je zacijelo zajednički imenitelj religije i filozofije; ona se osebujno formira, profilira, oblikuje, uspostavlja u smislu prevaliranja duha koji je eminentno um, mada nipošto ne isključuje druge elemente ili, još manje, oblikovanje duha kojim bi se eliminiralo sve drugo, što ne znači da se ono ne podređuje upravo njemu, duhu (u smislu razvedene duhovnosti)”.5 Iz obaju spomenutih stajališta izvire jedno, ali najvažnije pitanje, naime ono o smislu čovjekove egzistencije, ali i njegove ontološke i antropološke mogućnosti kao povijesnog bića. Oba ta duhovna stava (religiozni i ateistički) izrastaju iz date egzistencije čovjeka (individualno, povijesno, antropološki). O tome piše: “U modernom društvu ujednačavaju se šanse i za vjernike i za ateiste. Radilo se o uspjehu ili porazu, dostojanstvu ili njegovom osporavanju i, nadasve, socijalnoj ili ‘prijevremenoj’ smrti – ogromne skupine ljudi stavljene su u isto iskušenje, prožete tjeskobom u uzaludnom traganju za smislom i intimnom srećom”.6 Temeljna egzistencijalna situacija svakog čovjeka, njegova bačenost u svijet, točka je u kojoj Ćimić vidi mogućnost susreta spomenutih stavova. “Višeznačnost i mnogovrsnost antropoloških korijena religije i ateizma upućuje na to da se ova dva odgovora ne javljaju samo iz spoznaje potrebe čovjeka da odgovori na pitanje o podrijetlu svijeta, već iz emocionalne potrebe da psihološki nadiđe stanje ovisnosti o nadmoći ovoga svijeta, stanje nesigurnosti, slučajnosti, kao i samu svijest o vlastitoj konačnosti”.7 “Odnos spram rubnih situacija ljudske egzistencije, kao trajni posvemašnji izazov, ujedno je zajednički nazivnik čovjeka kao osviješćenog bića”.8 Vođen vizijom stvaralačkog i humanog života čovjeka, Ćimić traga za njegovim stvarnim mogućnostima. “Mislilac uočava u životnoj realnosti pravu razliku između umnosti i bezumnosti i pomaže da se svijet djelatnom akcijom otarasi svoje bezumnosti”.9 O Marxovom kritičkom mišljenju piše kao o “radikalnom povijesnom humanizmu”. Svoje promišljanje fenomena religije, Ćimić uspostavlja kao kritičko 7 8 9 5 6

. Ćimić, Iskušenja zajedništva, Sarajevo, 2005., str. 132. E E. Ćimić, Sveto i svjetovno, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1992., str. 14. Isto, str. 49. E. Ćimić, Iskušenja zajedništva, Sarajevo, 2005., str. 175. E. Ćimić, Ateizam kao povijesni humanizam, Školske novine, Zagreb, 1988., str. 62. BoŠnjaČka Pismohrana

397

Sociolog religije i humanist Esad Ćimić

mišljenje o našoj su-vremenosti, našem bitnom opstanku. Tome su primjereni ontologijski, epistemologijski i metodologijski pristupi, u njegovom znanstveno-istraživačkom i misaonom djelovanju. Vjeruje u svoju viziju, a njezino je ime nada: ne samo kao eshatologijska, nego i ontologijska mogućnost čovjekova bitka. Upravo stoga što ih uzima u njihovu nedjeljivu jedinstvu, čini se da se nalazi na pravom putu, strpljivoj gradnji mosta prema čovjeku, njegovim najvišim mogućnostima, humanumu. “Jer, samo izmjenom svijeta koja se ravna načelima uma i humanuma čovjek može sačuvati svoj korijen od propasti i potvrđivati svoju čovječansku moć, a tek u izmijenjenom i ljudskom praksom preobraženom svijetu njegov duhovni razvoj može dobiti silne poticaje i prekoračiti granice koje jedva slutimo”.10 Iz ovakvog pristupa rađa se i osebujan Ćimićev stil mišljenja i izraza: s jedne strane filozofsko-sociološki esej u svojoj misaonoj napetosti, s druge, “osiguran” preciznim sociološkim materijalom, čvrsto metodološki fundiranim, u dijalektičkom odnosu prema širim teorijskim i povijesno-filozofskim i teološkim hipotezama, premošćujući toliko prisutan i neplodan hijatus puko empirijskog istraživanja i formalno postavljene teorije. Takvi dubinski longitudinalni zahvati, omogućili su mu istraživanje i sagledavanje ovog kompleksnog fenomena s najvećom plodotvornošću. Otuda je njegov teorijski i empirijski pristup uzoran za sociološko istraživanje tako kompleksnog, dubinskog i transcendentnog fenomena, kao što je religija. Sljedeći će navod pokazati da je nada središnja ontologijska usmjerenost Ćimićeve znanstvene i filozofske zauzetosti. “Pri tome, naravno, ne treba zaboraviti da je nada cijela i nezamjenjiva dimenzija čovjekovog duhovnog bića, samo što se prava nada nalazi u sadašnjem i ovdašnjem koje je osvijetljeno i prožeto tračkom budućnosti, a nikako nije puki bijeg u onostrano”.11 I dalje “ ... čovjek je čovjek i tada kada pruža otpor – i vlastitim i tuđim pokušajima usmjerenim na to da ga se ostavi bez nade”.12 “Ali u svim onim situacijama kad prepreke postaju sagledive i na neki način ‘razumljive’ čovjekovom umu, u svim tim i takvim stanjima niče nada; nada kao nezamjenjiva dimenzija ljudskog bivstvovanja”.13 Nada, koja je fundamentalni ontologijski front filozofa Ernsta Blocha, (“eshatologija ovostranosti”, kao ispunjenog i ostvarenog čovjekova humanuma), istovremeno je i Ćimićeva nada. Međutim, kod njega se ona probija iz empirijskih (socioloških) istraživanja i analiza čovjekove zbiljske povijesne situacije. Utoliko one predstavljaju iznimnu vrijednost i daju novu teorijsko-filozofsku perspektivu razmatranja pojma nade kao ontološkog problema. Ćimić lucidno upozorava na insuficijentnu etičku poziciju Crkve, kad piše: “Toliki su svećenici moralnu pouku Biblije, koja je prava etička poema, interpretirali kao 12 13 10 11

. Ćimić, Sveto i svjetovno, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1992., str. 49. E E. Ćimić, Drama ateizacije, Sarajevo-Zagreb, 2007., str. 28. Isto, str. 28. Isto, str. 31.

398

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

zabranjivanje u zlu, ali ne i obvezu i poticaj čovjeku da se suprotstavlja zlu”.14 (moj kurziv) Kao što i sam zaključuje, to je imalo cijeli niz tragičnih posljedica u povijesti. U svojoj analizi tradicionalnog religijskog morala i njegovih suvremenih povijesnih i socioloških transformacija, Ćimić ide dalje u svojoj izgradnji jednog šire shvaćenog humanističkog morala, koji svoju potvrdu nalazi u čovjekovoj individualnoj angažiranosti i odgovornosti. “Svijest opterećuje čovjeka jednom trajnom odgovornošću pred sobom. A to je nedvojbeno izvor intenzivne i trajne angažiranosti, u kojoj trijumfira dostojanstvo čovjeka. Istinski ljudski moral, nikad samodovoljan i samozadovoljan svojom realizacijom stvara neslućene mogućnosti za afirmaciju čovjeka. Zato su zacijelo potrebni od čovjeka izboreni uvjeti društvene slobode koji su bitna pretpostavka individualne akcije i stalnog samopotvrđivanja sebe”.15 U svojim promišljanjima Ćimić je zauzet protiv moralne ravnodušnosti i ispravno ukazuje na transformaciju religijskog morala u novim društvenim i povijesnim uvjetima. Ipak, u milosrđu kao autentičnom izrazu djelatne ljubavi prema čovjeku, nalazi onu vrijednost, koja nadilazi sve prethodno spomenute promjene. Ono nije samo duboko etički fundirano, nego je, naprotiv, ljubav koja djeluje, koja izvire i prerasta svoju transcendentnu (religija) i transcendentalnu (filozofija) utemeljenost. U sebi sadrži cjelovitu jezgru-bit ljudske osobe: onu koja se pojavljuje iz autentične religioznosti i onu koja nastaje iz čovjekovih umskih, humanih korijena. Čini se da je upravo tu Ćimić naslutio mogućnost njihova zajedničkog jezika: nadu za susret u svome pravom licu, licu istinski humanog bića, koje sebe naziva čovjekom. A nada koja svjetluca u ovoj spoznaji, vodi Ćimića traganju za nevidljivim meandrima stvarnosti, kojoj se ne može sagledati kraja. Ali to nije razlog za odustajanje. Naprotiv, samo strasna potraga za samim sobom, za prispijećem u svoj ljudski zavičaj, daje smisao ljudskom opstanku. Ćimić nema samo strast za traganjem, nego posjeduje golem, gotovo enciklopedijski pregled nad ovom zamršenom stvarnosti. Nije usmjeren samo na to da je znanstveno otkrije: on nju živi u svom tragalačkom naporu, otvarajući prostore novog. Takva stvaralačka egzistencija, nije samo vlastito opravdanje, nego dar svim ljudima. Kritički propituje izvjesnu insuficijentnost kalendara religijskih normi i neprilagođenost novim socijalnim i povijesnim stanjima, i moralne krize svijeta općenito. “Ako ništa drugo, religiji se mora priznati da nikada nije ostavljala po strani moralna značenja čovjekovih pothvata. U tom pogledu ona ima izvjesnu prednost. Ali sustav njenih moralnih normi ostao je na religijskom transcendentalnom nebu, često nespojiv sa zahtjevima suvremene osobe. U tom pogledu ona je nemoćna. Ipak, ona je danas postala svjesna i jednog i drugog, pa stoga i preuzima neke reformske i za vanjskog promatrača neočekivane korake. A nad takvim potezima katoličke Crkve mi se danas moramo ozbiljno zamisliti, jer se oni ne tiču samo nje, nego suvremenog svijeta u kome obitavamo i čija je moralna kriza temeljna kriza suvremenog čovjeka”.16 I sto, str. 32. Isto, str. 35. 16 Isto, str. 36-37. 14 15

BoŠnjaČka Pismohrana

399

Sociolog religije i humanist Esad Ćimić

O stilu Kada je riječ o Ćimićevu stilu, onda se mora reći da je on izraz duboke misaone napetosti s kojom prilazi svakom teorijskom pojmu i problemu, a pogotovo kada se radi o tako kompleksnom i osjetljivom značenjskom tkivu fenomena religije. Ova su mnogobrojna i složena značenja postavljena u odnos nevidljivim nitima, od kojih svaka preuzima i odašilje svoja značenja. Pritom zapanjuje Ćimićevo otkrivanje njihove suptilne dijalektike: kretanja u svojoj faktičkoj (empirijskoj) i transcendentalnoj (filozofskoj) fenomenologiji. Po snazi pojmovne argumentacije i arhitektonici izvedbe, mogli bi asocirati na fenomenologiju duha religije i njezin znanstveni prikaz. Uz ogroman iskustveni-empirijski materijal, svoje izvode gradi i iz umjetničkog, filozofskog, književnog i drugih psihologijskih i drugih sfera duha, ne da bi ih ilustrirao, nego zajedno s njima i kroz njih promišljao određeni problem. To mu daje značajku izvornosti, kojoj je stil samo izraz. Oblik specifičnog i značenjem bogatog smisla događa se kod Ćimića u posve originalnoj strukturi (znanstvenog) eseja, koji u sebi sadržava istovremeno i sociološko-teorijsku, filozofsku i književnu snagu, pa bi se to gotovo moglo označiti novom vrstom, ne samo jezika ili teksta, nego novog teorijskog pisma. Proizlazeći iz svog izvornog duhovnog napora, znanstveni je esej, kao novo teorijsko pismo, njegov izvorni književno-teorijski izraz, potpuno ravnopravan (i legitiman) svakom od prethodno spomenutih diskursa. Razlog je jednostavan: proizašao je iz velikog stvaralačkog napora i dara, ali i velike strasti za stvaranjem i spoznajom.

Esej kao forma izraza Ćimićeve refleksivne sociologije Esej kao (književna) forma izraza, po svojoj je biti ona koja u sebi nosi glavnu temu-pitanje. Tema se refleksivno, što znači iz svih mogućih perspektiva (pluriperspektivnih motrišta), otvara misaonom kruženju, nepredvidivom, oko svoje glavne teme-pitanja. Prilaz k njoj nije “jednosmjerna ulica” (W. Benjamin), nego bogato prelijevanje u svojim dinamičkim položajima i dijalektičko napredovanje spoznaje. U svojoj raspravi Esej kao forma, Adorno naglašava da se u “empatičkom eseju mišljenje oslobađa tradicionalne ideje istine”, kao i da “istovremeno suspendira tradicionalan pojam metode”.17 Postavlja se pitanje, da li se to može smatrati znanstvenom metodom i izrazom u sociologiji? Posve je razumljivo da to nije tek metodologijsko pitanje, nego presudno pitanje epistemologijskog i ontologijskog stajališta u znanosti. Ako je to nezamislivo u prirodnoj znanosti, je li to zamislivo i moguće u sociologiji? Ne samo da je zamislivo, nego je upravo metodologijski uvjet sociologije kao društveno-humanističke i kritičke “duhovne znanosti”. “Naime, sociologija se javlja kao kritička samosvijest društva o samom sebi”.18 T h. W. Adorno, Der Essay als Form, u: Deutsche Essays, (Prosa aus zwei Jahrunderten), Luchterhand, Neuwied und Berlin, 1968., s. 77. 18 E. Ćimić, Iskušenja zajedništva, Sarajevo, 2005., str. 190. 17

400

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Ćimić, u svojoj tipologiji intelektualaca, navodi tri tipa: “1) suzdržani inteligent ili neutralni tehničar; 2) sjetni, melanholični romantik ili onaj što njeguje pristup društvu s pozicije univerzalnih vrednota; 3) angažirani intelektualac ispunjen kritičkim nabojem ili onaj koji pristupa društvu kritički, iznova otkrivajući zapretane umnije i čovječnije mogućnosti”.19 (moj kurziv). Gotovo da i nije potrebno posebno napominjati za koji se tip intelektualca Ćimić zauzima. Angažiranost i kritičnost pretpostavke su intelektualca koji se zalaže za umnost i čovječnost, jednom riječju humanitet. Adorno smatra da je “esej kao kritička forma par excellence”, ujedno i kritika ideologije. Ovdje se Adornov pojam ideologije prevodi na njezin moderan pojam, koji je eksponiran kao jedan vid znanstvenog stajališta. Nije li znanstveni i filozofski koncept pozitivizma opravdanje postojećeg, što znači da je po svojoj biti ideologija u najvećoj mjeri? Filozofsku kritiku ovog pozitivističkog, kao ne-kritičkog koncepta, Adorno će precizno sažeti u sljedećem: “Pozitivizam se pretvara u ideologiju time, što najprije isključuje objektivnu kategoriju biti, i onda konzekventno i interes za ono bitno ... Ono bitno utoliko je suprotstavljeno vladajućoj općosti, ne-biti, koliko ih kritički nadmašuje”.20 (podcrtao M. L.) Max Bense: “Esej proizlazi iz kritičke biti našega duha, kojega je zadovoljstvo eksperimentiranja jednostavno nužnost njegova načina postojanja i njegova metoda”.21 U svome djelu O biti i formi eseja marksistički filozof György Lukacs piše “ ... u eseju nije bitna, niti presudna vrijednost suda (kao u sistemu), nego proces suđenja”.22 (moj kurziv) Spoznaja se u eseju vodi i očituje kao kritički proces suđenja-mišljenja: otvoren je stvaralačkoj i kritičkoj imaginaciji, koje su “predmet” i “izraz” duhovni fenomeni. To je ujedno epistemologijska diferencija pozitivističkog i kritičkog znanstvenog prilaza spoznaji. Esejistička metoda eksperimenta ne zamjenjuje sociološku metodu, nego je njen korektiv iz kritičkog duha, kao stalno prisutna negativna dijalektika, nasuprot pozitivističkoj spoznaji kao zaboravu, koja znači spoznaju “ispalu” iz cjeline mišljenja. A upravo je cjelina nezaobilazni duhovni zadatak svakog znanstvenika kao intelektualca. Sociološke spoznaje imaju zadaću dosezanja spoznaja o čovjeku u društvu, o njegovim egzistencijalima, o njegovu smislu. Kao društvena /i/ humanistička znanost, sociologija ne može izbjeći smisao, a on je u svojoj ontološkoj osnovi totalitet. Zato je ona spoznaja /i/ totaliteta. Ne može ostati samo na činjeničnoj spoznaji, koja jest prvi, ali ne i jedini, uvjet znanstvene spoznaje. Sociologija, kao društvena i humanistička znanstvena disciplina, može biti samo refleksivna i kritička, uvijek iznova propitujući mogućnosti i uvjete za čovjeka. I sto, str. 187. Th. W. Adorno, Negativna dijalektika, BIGZ, Beograd 1979., str. 150. 21 M. Bense, Űber den Essay und seine Prosa, u: Deutsche Essays (Prosa aus zwei Jahrhunderten), Luchterhand, 1968., str. 63. 22 G. Lukacs, Über Wesen und Form des Essays, u: Deutsche Essays, (Prosa aus zwei Jahrhunderten), Lucthterhand, 1968., str. 53. 19 20

BoŠnjaČka Pismohrana

401

Sociolog religije i humanist Esad Ćimić

“Kao što je pokazala rasprava Drugi izgledi, društvene znanosti igraju temeljnu ulogu u promišljanju suvremenosti: one jednostavno ne ‘gomilaju znanje’, kao što to čine prirodne znanosti”.23 “Eksperimentalni stil odgovara bitno utopijskom bitku čovjeka”.24 I ovo mjesto pokazuje esejistički diskurs kao diskurs slobode, jer utopijska bit čovjeka sadrži se u njegovoj slobodi i mogućnosti da uistinu postane čovječan-human. To je nevidljivi ontologijski horizont, koji je prisutan kao neprestani eksperiment slobode. Ovaj način hoda prema humanumu, glavna je značajka Ćimićevog načina spoznavanja. Refleksivnost i kritičnost kruže oko teme istraživanja sa stalnom slikom totaliteta. Sociolog kao znanstvenik može tada primijeniti samo ovu kritičku metodu mišljenja, dijalektiku totaliteta. Posebno se to odnosi na sociologa religije, koji ispituje tako složene duhovne fenomene vezane uz čovjeka i njegovu religioznost, da bi bez takvog pristupa spoznaja ove stvarnosti bila nemoguća. Ova činjenica bitno određuje početak i metodu Ćimićeva znanstvenog djelovanja kao sociologa religije, ali istovremeno i najdublje i najtrajnije spoznaje koje je on pritom dosegao. Bez takvog ontologijskoepistemologijsko-metodologijskog stava, Ćimić ne bi u nas danas mogao biti najveći živući autoritet na području sociologije religije. Takav znanstveni stav i njegova metoda, bitno je različit od onog pozitivističkog, koji u prvi plan stavlja “izvrsnost” (u znanstvenom otkrivanju činjenica). No one, iako osnova, nisu cjelovitost spoznaje. Naznačena se izvrsnost može (i treba) odnositi na cjelokupnu znanstvenu proceduru istraživanja. Ovakav stav, međutim, ne zanimaju etička pitanja (zlo)upotrebe, niti daljnja sudbina tih “izvrsnih” spoznaja (činjenica). Ova vrst moralne indiferentnosti i “etičkog zaborava”, nije prihvatljiva niti u tzv. “egzaktnim” znanostima, a nekmoli u društveno-humanističkoj znanosti kao što je sociologija. To se već može smatrati iznevjeravanjem poziva znanstvenika (M. Weber). Znanstvenik nije samo istraživač i otkrivač novih spoznaja: svojim mišljenjem totaliteta (smisla) on treba biti kritički i odgovoran intelektualac, zauzet za društvo i čovjeka, odgovoran pred “instancijom” human-uma. Bez toga, znanstvenik, uza svu svoju “izvrsnost”, ostaje ljudski i intelektualno bezličan i moralno hipotekaran! Je li esej samo književna forma ili on može biti i forma sociološke refleksije? Kao što i u književnom stvaranju esej reflektira cjelinu mogućnosti predmeta koji razmatra, tako, moglo bi se ustvrditi, i refleksivna sociologija iskušava mogućnosti svojih spoznaja, njihovim uvođenjem u jedan širi (holistički) smisaoni sklop. Refleksivna je sociologija fenomenologija misaonog i kritičkog stvaralačkog eksperimenta, a nosi ju tema-problem istraživanja i njezina pozadina cjelovitog smisla. Ona sociologa nosi, uvlači u sebe, baca u neizvjesne i nepoznate položaje. Postaje zadivljujući kaleidoskop mogućnosti. Kao stvaralački eksperiment u sebi nosi svu gustoću, neprozirnost i uznemirujuću svijest o egzistencijalnom izvoru spoznaje, o egzistencija A . Giddens, Modernity and Self-Identity (Self and Society in the Late Modern Age), Polity Press, Cambridge, 2010., str. 20. 24 M. Bense, Űber den Essay und seine Prosa, u: Deutsche Essays (Prosa aus zwei Jahrhunderten), Luchterhand, 1968., str. 69. 23

402

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

lima samoga istraživača, a to podrazumijeva čitavo bogatstvo i intenzitet njegovih spoznajnih “doživljaja” (umnih, racionalnih, emotivnih, psiholoških, egzistencijalnoontoloških strahova, iskušenja i sl.). To nikako ne znači da istraživač gubi “objektivnost” spoznaje, upravo suprotno. “Dijalektičko posredovanje nije rakurs na ono apstraktno, nego proces razrješavanja konkretnog u sebi”.25 Spoznaja je “inicirana” ne samo iz konkretne činjenične obrade predmeta istraživanja, nego osvijetljena i prosijana cjelokupnim egzistencijalnim iskustvom istraživača-znanstvenika. Ono je njegov ontološki fundament, vlastito glavno pitanje, nesigurnost pred cjelinom. Zato oprezan, ali siguran hod, stalno prisutan dijalektički nemir spoznaje. Sve to znanstvenik-intelektualac naprosto uzima u obzir. Prethodno rečeno otvara problem stila u programu (metodi) i izrazu sociološkog istraživanja. Stil se razvija iz sebe i kroz sebe, iz svoje nužnosti i predmeta na koji je spoznajno usmjeren. Ovdje se ne radi o izvanjskoj, nametnutoj tipici znanstvene metodologije. Stil pulsira u nemiru, treperi, ponire s radosnom opasnošću i opojnošću novoga, više “duhovno osluškuje” nego “nameće metodu”. Tu se sučeljava pitanje metode s njezinim ontologijskim fundamentom: kako je moguće “unaprijed” znati “pravu” metodu za “otkrivanje” istine? To se u najboljem slučaju može odnositi na istinu činjeničnog stanja. No to nije cijela istina, a istina može biti samo cjelina (Hegel). A znanstvenik bi trebao prema njoj ići iz cjeline svoga umnog i moralnog ethosa. Ne bi li se ovo pitanje moglo postaviti sasvim suprotno: ne bismo li prvo trebali imati dosegnutu (spoznatu) istinu, da bismo mogli odrediti metodu kojom smo došli ili ćemo doći do nje? Zvuči kao paradoks, ali je li on to uistinu? Napokon, jednadžba velikog znanstvenika glasi: znanstvena metodologija, egzistencijalna situacija, ontološki temelj istine, a sve to Ćimić na najbolji način u sebi sabire. Stil književnog umjetničkog djela, ali i sociološkog eseja, ima pokretljivost forme, bljesak uvida, savitljivost i munjevite preobrazbe svoje forme, puninu svoje istine, refleksivno bljeskanje živih slika, metafora iznenađenja, neku prisnost i blizinu razumijevanja. Spoznaja izvire iz neposrednog i konkretnog egzistencijalnog stanja i svoju ukorijenjenost nalazi u cjelini. Ona je smisao, koji stvaralački duh razvija u oblik. “Gdje postoji oblik, postoji i duša”.26 Esejistički se jezik kreće iz svih mogućih smjerova i najrazličitijih izvora-referencija: on je eruditivan, dramatski napregnut, plastičan, s namjerom da što slikovitije izrazi-približi spoznaju, kritički-refleksivno britak, zamahnut u raznim smjerovima, ponekad s oštro povučenom granicom. Esej pruža mogućnost za izvjesnu kritičku napetost, dapače dramatičnost, gdje sama tema (predmet) može isijavati dramatične momente spoznaje, koja traži unutrašnji pristup, iz konkretnog sklopa egzistencijala. Oni mogu imati takvu mjeru dramatskog sukoba i neproničnosti, da se javljaju kao “likovi” jedne egzistencijalne drame. Nije li sociološki esej najpotpuniji izraz i metoda Ćimićeve refleksivno-kritičke sociologije? T h. W. Adorno, Minima moralia, V. Masleša, Sarajevo, 1987., str. 70. F. Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2000.-2001., str. 344.

25 26

BoŠnjaČka Pismohrana

403

Sociolog religije i humanist Esad Ćimić

U njemu je sadržana najpunija sociološka spoznaja, jedino relevantna za čovjekovo samorazumijevanje, za smisao njegovog društvenog i povijesnog bivstvovanja, a ponajviše za smisao njegove individualne egzistencije. Ćimićev je stil jedinstven primjer esejističkog diskursa u sociologiji: ne samo da nije neka proizvoljna i dopadljiva mješavina različitih vrsta iskaza, neka vrst “patchworka”, nego najbolji esejistički izraz znanstvenog, filozofskog i književnog diskursa u njihovoj sintezi. Pritom je to nužnost iz predmeta-teme kojom se bavi. Stil se razvija iz predmeta-teme i iznutra ga poliperspektivno osvjetljava, spoznaje: izražava jedinstvo mnogobrojnih značenja. Semantička sinteza kao stalni nemir, izmicanje ohlađenoj formi. Prikazuje se sociološkom esejističkom prozom, koja je fundirana empirijskim istraživanjem. Cjelovitost i intenzitet spoznaje izražena je u konkretnom bogatstvu i stilu esejističkog književnog izraza, izraza koji nije tek forma, nego je fenomenologijski put do spoznaje biti. Metodički i empirijski postupci Ćimiću stvaraju egzaktnu (činjeničnu) podlogu za interpretaciju fenomena, ali, u stalno prisutnom dijalektičkom jedinstvu spoznaje, preko njih ispituje i provjerava svoje sinteze. Ćimić stvara misaonu atmosferu za razumijevanje fenomena: prilaženje, obuhvaćajuće kruženje oko biti. Sama spoznaja ima gotovo karakter dramatskog ot-čitavanja i očito-vanja, jer je nošena najdubljim egzistencijalno-ontološkom impulsima. Ovo je sasvim sigurno jedinstveni diskurs u našoj sociologiji.

Duhovni i humanistički značaj Sociolog od ranga mora biti /i/ filozof. Bez horizonta pitanja o smislu čovjekova povijesnog bivstvovanja, o zadaći čovjekova humaniziranja i razvijanja njegovih antropološko-ontoloških mogućnosti, znanstvena (sociološka) spoznaja nema svoj humanistički istinosni legitimitet. “Kad kažemo bivstvovanje, onda imamo u vidu bivstvovanje u nekome, uvijek povijesno datom čovjekovom svijetu, svijetu koji nije jednostavno utemeljen na onome što jest, nego, prije svega, na onome što bi trebalo da bude, odnosno, na izvjesnom lebdenju između jeste i treba, lebdenju koje sadrži najdublji ponor i najviši uzlet smislene ljudske egzistencije”.27 Upravo stoga što je Ćimić filozof (s filozofskim pitanjima, uvjerljivim filozofskim ethosom i erosom), može on biti i sociolog, napose sociolog religije, od velikog značaja. Nijednog od njih nije iznevjerio. Naprotiv, spojio ih je na najbolji mogući način, a izrazio svojim esejom, u svom bogatstvu njegovih značenja. Sve prethodno odnosi se (kao metoda) prije svega na duhovnu dimenziju u sociologiji religije. Ćimić u cjelini svoga znanstveno-istraživačkog pristupa, skrupulozno razvija empirijske znanstveno istraživačke procedure, što potvrđuju njegova brojna empirijska sociološka istraživanja u području religije. Međutim, on je svjestan granica između područja sociologije religije i religije, i stalno ih ima u vidu. E. Ćimić, Dogma i sloboda, “Književne novine”, Beograd, 1985., str. 106.

404

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Esejistički je jezik najbogatiji i najgušći (bremenit smislom cjelovite spoznaje), sposoban izraziti duhovni bitak religije u njegovu transcendentnom postojanju (koje je tek ograničenim dijelom pristupačno sociologiji religije, dok najdublje dimenzije religioznosti njoj ostaju nedohvatljive). Esej u sebi nosi mogućnost stalnog zauzimanja svoga duhovnoga stava (kroz kritičko-refleksivno propitivanje fenomena religije), ali i izraza njezinog duha njezinim jezikom. Ćimić je veliki sociolog religije, ne zato što zna granicu između sociologije religije (kao znanosti) i religije, nego zato što se kreće s jedne i druge strane granice. I upravo ta duhovnost bez granica, legitimira Ćimića kao mislioca, a ne tek borniranog pozitivističkog znanstvenika sociologa! Njegovo dosljedno razvijanje sinteze teorijskog i empirijskog, predstavlja još jedan začudan dar ovog autentičnog znanstvenika. A on je moguć, jer je predan strasti istraživanja i uvijek novim duhovnim izazovima. Ćimić uvodi esej kao književno-sociološki izraz znanstveno-duhovne spoznaje. No, čini se da se u njemu krije nešto mnogo više: uvođenje jezika jednog novog teorijsko-kritičkog pisma u sociologiji, koju shvaća kao društvenu i humanističku znanost. Esej sa svojim izrazom (stilom) nije samo forma znanstvene spoznaje, nego i stav istraživača iz ethosa njegove egzistencijalne zauzetosti: esej “uvlači” svakog recipijenta u svoj kritičko-refleksivni diskurs. Ovakva sociološka paradigma znači “vraćanje” svom humanističkom filozofskom temelju, napose angažiranom teorijskom i praktičkom djelovanju društvenog-humanističkog znanstvenika kao intelektualca odgovornog za društvo i svijet u kojem živi. Smisao njegovih spoznaja i djelovanja, nastavljat će se kroz povijesno-antropološku bit budućih naraštaja ljudi. “I, prije no što pređemo na razmatranje poziva sociologa, postavimo još i ovo pitanje: što znači biti djelatni intelektualac? Znači, u stvari, uspostaviti primjeren odnos između misli i djelovanja”.28

Po čemu je Ćimić (još) neusporediv? Po dugom putovanju svojega duhovnog i znanstveno-teorijskog interesa, ne kao usputni znanstveni putnik, nego onaj kojemu je to poziv i odabir vlastite egzistencije. Zato je ovo unutarnje duhovno i znanstveno-teorijsko fenomenologijsko putovanje tako plodno. Teorijski i znanstveni, intelektualni i duhovni problemi nisu za Ćimića tek predmet znanstveno-teorijskog interesa, nego njegov najdublji egzistencijalni poriv i poziv: osjeća ga kao zov, strastveno istraživanje, za čovjeka. “Znanje je određeni stav, strast”.29 Ako je prethodno bilo sugerirano da je Ćimićevo glavno teorijsko djelo Drama ateizacije, čini se da je Politika kao sudbina njegovo najvažnije teorijsko-životno djelo. Ono prikazuje dramatični martirij jednog autentičnog intelektualca, koji, “uspravnog hoda”, brani slobodu mišljenja, kao najdragocjeniju mogućnost humani28 29

E . Ćimić, Dogma i sloboda, “Književne novine”, Beograd, 1985., str. 64. R. Musil, Čovjek bez osobina, Fraktura, Zaprešić, 2008., str.271. BoŠnjaČka Pismohrana

405

Sociolog religije i humanist Esad Ćimić

ziranja čovjeka i njegova svijeta. U poglavlju Umjesto zaključka: Skica tipova (zlo) upotrebe intelektualaca, izražava svoj intelektualni i moralni credo: “Treći tip odnosa prema intelektualcima jeste onaj koji se može poželjeti: da se intelektualci ne tretiraju kao partneri što se nadmeću u moći, nego partneri koji su ravnopravni u dijalogu. To je samo u društvu koje je otvoreno za svijet ideja, koje će društvo oblikovati na human način, a intelektualcima pružiti oslon i utemeljenje kritičke uloge”.30 No, usprkos teškim egzistencijalnim iskušenjima kroz koja je prošao, Ćimić zadržava vedrinu, pošalicu i priču. Njegovo pričanje zanosi, opčinjava, opaja živimbljeskajućim središtem njegova duha. U sebi sabire sve snage, oslobađajući se, rasprskavajući, pomičući središte u neočekivanom smjeru, kao dijalektička vrteška, kao karusel! Ćimićeva duboka, smirena predanost, ta disciplinirana strast za spoznajom, taj dugi put vodi ga prema uvijek novim obzorima, bez odmora. Nalik je na moćnu rijeku, koja ima svoje čvrste obale, i teče mirno, ali nezaustavljivo prema oceanu novih spoznaja. Taj mir i ta strast što ne posustaje, ta uvjerenost u humanistički smisao svoga duhovnog poslanja za čovjeka, nešto je što doista opčarava. A to odaje izuzetan duhovni i ljudski značaj. Fascinacija djelom i osobom profesora Ćimića započela je za mene davnih osamdesetih godina, u vrijeme njegove javne ideološke i političke stigmatizacije, što je pokrenulo lavinu takvih pritisaka i iskušenja, koju pojedinac jedva može izdržati. Ipak, Ćimić je stoički obranio slobodu mišljenja i vrijednosti jednog uistinu humanog društva. Sve je to dokumentirano opisao u svom djelu Politika kao sudbina. Njegova visoka moralna snaga i stamenost izdržali su najteža iskušenja i iznimno su utjecali na moje razmišljanje o moralnom pozivu intelektualca. S knjigom Juliena Bende Izdaja intelektualaca, susrest ću se znatno kasnije. Svoj stav o moralnom pozivu intelektualaca, Ćimić je izrazio sljedećim: “Čini se da je osnovna misija intelektualca, kao čovjeka koga karakteriše izvjesna sposobnost ili orijentacija ka konstantnom i sistematskom misaonom pronicanju u bit fenomena koji čine naš istorijski priređen ljudski svijet, da intelektualno snagom intelekta i etički (ne zaboravljajući nikada etičku dimenziju kao imanentnu svakome ljudskom aktu) obrazloži sadašnju istorijsko-intelektualnu poziciju čovjeka. U tome se, dakako, sastoji moralni dug, odgovornost – kao i ono što se može nazvati moralnom vrijednošću intelektualca. Intelektualci, kao aktivni činioci, snose dio odgovornosti za svekoliku situaciju savremenog čovjeka i čovječanstva”.31 Ćimić je svoj moralni integritet pisao životom. I upravo ta moralna nadarbina, koju je ostavio intelektualnom razvoju čitave jedne generacije, usmjerila me na ovu vrstu teksta: ne studija o Ćimićevom ukupnom znanstvenom djelu, u smislu ekstenzivnih analiza, nego pokušaj odgovora na pitanje: što je to što me toliko dugo (već godinama) fascinira u njegovu liku? Pitanje je odredilo ovakav pristup i izraz. Odgo E . Ćimić, Politika kao sudbina, Stvarnost, Zagreb, 1989., str. 270. E. Ćimić, Čovjek na raskršću, “Svjetlost”, Sarajevo, 1975., str. 49.

30 31

406

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

vor je da je to cjelovitost i snaga njegova ethosa, njegova umnog i moralnog djelovanja, obrazovanost, postojanost, a napose skromnost, samozatajnost (koja kao da se ispričava zbog svojih cjelovitih spoznaja), izuzetnost. Zato sam odlučio da esejističko-književnim diskursom, koji je Ćimiću najbliži, pokušam približiti slojevitost i složenost njegove duhovne pojave. Mislim da je to ona bit, koju na početku “fenomenologije” ovog teksta još nisam znao. Tek ju je trebalo iz-pitati i iz-pisati. Duhovna pojava kao snažan značaj, kao neponovljivost. Stoga je povlastica biti u prijaznoj i prijateljskoj duhovnoj blizini ovog velikog znanstvenika i mislioca, njegova umnog, moralnog, a nadasve toplog ljudskog zračenja. Pitanje s početka teksta našlo je svoj odgovor: humanizam je bit cjelokupnog duhovnog ethosa i značaja znanstvenika i mislioca Esada Ćimića.

BoŠnjaČka Pismohrana

407

Prof. dr. sc Esad Ćimić

Sudbina i otpori

“Život mora biti neprestano odgajanje. Treba sve naučiti: od govora do umiranja” (Flaubert) Kulturološki pluralizam podrazumijeva i religijski pluralizam. Oni su nezamislivi bez dijaloga i tolerancije koji se njeguje unutar svih religija i zatim proširuju na odnose među religijama. To je neiscrpno vrelo duhovnog bogaćenja, budući da po prirodi stvari pluralno društvo potiče razvitak i samorazvitak svake religije posebice i svih religija zajedno. Filozofijsko-antropologijske pretpostavke tolerancije i dijaloga su: a) ontologijske – u smislu uvažavanja istine da je čovjek bitno nedovršeno biće ili “otvoren projekt” (Gelen); b) gnoseologijske – čovjeku je nemoguće doprijeti do relativno cjelovite istine ako se na putu dolaženja do nje prvo ne saslušaju različita gledišta; c) vrijednosne – u smislu izrađivanja etički utemeljene tablice vrijednosti, koja omogućava optimalan moralni razvoj. Unutar pojma tolerancije moguće je razlikovati njena dva stupnja: snošljivost i uvažavanje. Sociolog prilazi njoj i kao uspostavljanju socijalnog prostora za dijalog. A dijalog pak, u konačnici, trebao bi biti ne samo metoda mišljenja, nego i način, stil življenja. U svojoj uzajamnosti tolerancija i dijalog su osnovni uvjeti za civilizaciju ljubavi nasuprot civilizaciji mržnje. Ovome valja dodati kako je nužno razlikovati dvije razine tolerancije: metafizičku i iskustvenu. Na prvoj razini nedopuštena su bilo kakva ograničenja, jer različiti, suprotni, čak isključujući sustavi ideja su sine qua non misaonog razvitka, dijaloga i kritičke objekcije. U metafizičkoj ravni sloboda se prostire, upravo zato što se radi o svijetu ideja, na duhovnom prostoru bez međa. Kad je pak govor o toleranciji u iskustvenoj ravni onda su nužna ograničenja u funkciji omogućavanja tolerancije. Ovaj paradoks je posve logičan, jer bi suprotno načelo omogućilo pobjedu netrpeljivih nad trpeljivim i time uklonilo osnovnu pretpostavku valjanog dijaloga. Nemoguće je dijalogizirati kada su sudionici razgovora istovjetnog mišljenja; dijalog također prestaje kada se radi o nositeljima gledišta koja se ni u jednoj točki ne dodiruju, nego, naprotiv, mimoilaze ili pak do kraja i bez ostatka isključuju. Za uspješan dijalog potrebna su različita i suprotna stajališta i mišljenja, kako bi se omogućio duhovni uspon pojedinca, grupa i cijelog društva. BoŠnjaČka Pismohrana

409

Sudbina i otpori

Jesmo li mi suočeni s problemom ili pak s misterijom? Ako za problem vežemo nešto što nam zatvara put, a za misterij nešto u čemu se, već u startu, nalazimo zatvoreni, nešto u čemu iščezava značenje razlikovanja onoga u meni i onoga preda mnom, onda je ovdje na djelu ovo potonje. Zato mislim da nam je situacija što nam je priređena izvan naše volje za misleće ljude ne samo izazovna, nego i obvezujuća sa stanovišta angažmana. Jer, konzistenciju naše osobe, njezinu neprenosivost (“dužnost mogu prenijeti na drugog, svoj egzistencijalni zadatak, međutim, ne mogu prenijeti”), nezamjenjivost (“u nečemu nekoga mogu zamijeniti, a i on mene, no osobu ne mogu”) i jedincatost (“osoba je jedincata, neprenosiva i nezamjenljiva, imade iskustvo, te nosi i vlastito ime”) je ono po čemu jesmo to što jesmo. Na leđima angažiranja, valja se, dakle, suočiti sa svijetom u kojem živimo. A on nas podsjeća na kolosalni stroj koji funkcionira neumitno i slijepo. Ljudi se u njemu osjećaju svedenim na stvari, depersonaliziranim kao sastavnice ogromnog stroja koji satire sve što se pojavi kao zapreka pred njim. Kad bi smo odustali od angažmana mi bi smo pristali na pasivno sudjelovanje u uspostavljanju onoga što povijesni realitet nosi. Uostalom prava mjera angažmana i degažmana bila je uvijek temeljni problem kod svakog djelovanja, a javlja se u dramatičnom obliku u ispoljavanju poziva svakog intelektualca. Rijetki su oni koji nalaze njihovu ravnotežu. No, čovjek nikako nije suma svojih angažmana. U tom slučaju bio bi rob (“hereza akcije”), posebno u svijetu u kojem kolektivna mreža postaje sve tješnjom a interakcija između pojedinaca i grupa sve užom. Akcija i kontemplacija su komplementarni čimbenici ljudskog života, a ne nikako suprotnosti. Ako raniji sistem, ma koliko bilo neprecizno, označimo sintagmom neustanovljena anarhija, sadašnji sistem višestranačja (neujednačen), možemo označiti sintagmom ustanovljena anarhija. Budući da se radi o istom ljudskom čimbeniku, ove distinkcije su, nerijetko, prividne. To utoliko prije što se pobjedničke političke stranke počinju doslovce ponašati onako kako su se ponašale stranke koje su sišle sa političke scene. Tako se dogodio paradoks: u nekim segmentima ovog društva imamo umnožena jednoumlja. Ovo posebno važi za one stranke koje su se samo formalno konstituirale na etničkom principu, a u biti djeluju konfesionalno, i to dijelom sa izanđalih ili čak izopačenih pozicija izvornih religija. Razmišljajući o korijenima svega ovog što nas je zadesilo, sklon sam interpretaciji koja uvažava naslijeđeno socijalno-duhovno stanje kao bitnu determinantu ovih dramatičnih događaja. Povijest nas, dakako, poučava da promjena političkih sustava nije nikakvo jamstvo, nego tek uvjet radikalnijih socijalnih pomaka. Jednostranačje koje je izniklo iz staljinističke tradicije, zahtijeva da se i dalje dešifrira po svom osobenom socio-psihološkom tkivu upravo unutar domaćeg ambijenta. Aktualno posvemašnje stradalništvo najviše duguje upravo tom mentalitetu koje je imanentno nepovjerenje u ljude i koji ne može da opstaje bez svijesti o onom koje drugi i drugačiji, neprijatelju, koji je tu pored nas. Ova svijest razvija se do paroksizma kada se manihejske podjele u društvu prenesu na intimni plan ne samo onih koji su gonjeni, nego i samih goniča. 410

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Suvremeno društvo bjelodano pokazuje da svaki narod ima ne samo svoje viđenje staljinizma nego, ovako ili onako, svoj osobeni staljinizam. Ovo pak posebno dolazi do izražaja u onim društvima koja su se pokušala odvažno suočiti s njim i njemu se oduprijeti posredstvom, paradoksalno, izvorno staljinističkih metoda. Sijali smo buru, pa smo osuđeni da žanjemo vjetar! Postoje, zacijelo, neke dimenzije ovog mentaliteta što se skladno utkivaju u izvjesne “novokomponirane ljude”. To su, često, relativno uspješni ljudi upravo u ovim dramatičnim i nespokojnim vremenima. Oni nemaju što napustiti da bi prihvatili; oni nemaju za čim žaliti da bi se dvoumili; svaka prilika im izgleda pogodna za njihovo penjanje na pobjedničko postolje. To su, gotovo u pravilu, ljudi minornog duha koje opčinjava jednostavnost teorijskog iskaza, shematizam metodologije i uravnilovka duha. Oni su, upravo skučenih misaonih mogućnosti, zaštićenih od bilo kakvih značajnih duhovnih impulsa, pa im polazi za rukom da efektno suzbijaju vlastite komplekse njegujući lagodnu svijest o istim intelektualnim šansama. Ovo privlači praktične duhove svojim prividnim uranjanjem u svakodnevni život, a ustvari razvijanje neartikuliranog pozitivističkog duha. Na njemu izrasta osoben mehanizam motivacije koji vodi izravno u terorizam i to shvaćen (idejno) kao razvijanje neutoljive žeđi za redom, radom i disciplinom i shvaćen (empirijski) kao ne prezanje od upotrebe bilo kakvih sredstava da bi se doseglo ciljeve. Red za kojim žude ovakvi ljudi uspostavlja redar, rad je obavezno nošen ideologijom, a ne stvaralačkom vokacijom, a što se pak tiče discipline ona se iznuđuje jedino represijom. Sužena, površina svijesti u tome je otkrila golemu učinkovitost kao svjedočenje rekonstrukcije društva i preobražavanja čovjeka. Ispostavilo se, međutim, da revolucija mentaliteta ne može biti proizvedena ovakvim motivima i akcijama u kojim “popravljači” svijeta simuliraju njegovu temeljitu promjenu. Sve ovo što nam se događa prigotovljeno je prethodnim duhovima i socijalnim usmjerenjima i akcijama. Gotovo da su se cijele generacije, s kojima se neodgovorno eksperimentiralo, oblikovale da se pogrešno uposle, da iluzorno izađu iz bezizlaza angažirajući se na krajnje promašen način. Ako se uzme za primjer samo jedan segment, kao što je školstvo, onda postaje mnogo što jasnije. Naime, u zvaničnoj (usmjerenoj) socijalnoj viziji odgojno-obrazovnog procesa preovlađivalo je instrumentalno znanje svojstveno modernoj birokraciji i tehnokraciji. Sva osobena ljudska svojstva bila su potisnuta na marginu ili pak potpuno napuštena pa su se generacije prigotovljavale za puko psiho-fizičko prilagođavanje. Ovo znanje je bilo sustavno siromašenje duha jer se njime opsluživalo mrtvo oruđe i umorni ukočeni čovjek statičnog društva. Birokratsko znanje je strogo dozirano i sračunato na praktične učinke. Postajući stručnjak, čovjeku nije ostavljena mogućnost da ostane čovjek: bio je neizbježan sukob između sužene spoznajne perspektive i načela univerzalnosti. Slično je bilo u svim drugim područjima. A posljedice? Mnoštvo mladih ljudi, lišenih šireg humanističkog obrazovanja, društveno su “nagrađivani” smještanjem na biroe za zapošljavanje. Obitelji su bile prinuđene da njeguju prave parazite, u mladim ljudima se počela gasiti svaka ambiBoŠnjaČka Pismohrana

411

Sudbina i otpori

cija, rasla je ravnodušnost, tonuli su u bezizlaz ... Među njima je, posve očekivano, sve više rastao broj spremnih da na bilo koji način presjeku letargiju, da se upuste u bilo kakvu avanturu, da stave do znanja društvu da su ne samo biološki, nego i socijalno živi. Upravo iz njihovih redova stvarali su se “novokomponirani ljudi”, ljudi koji su rat, što ga nisu izazvali, prihvatili kao jedan izazov afirmacije. Poput arhajskog (pretklasnog) društva, u naš se rat – zar je to moguće? – nadao kao oblik proizvodnje, prilika za upošljavanje, čak, paradoksalno, preživljavanje. Makar i na kratko!

412

BoŠnjaČka Pismohrana

Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković

Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

“Na gubitku će biti onaj čovjek koji u svom srcu nema ljubavi za druge ljude.” Božo Rudež jedne prilike je rekao: “Ćimićev grandiozni znanstveno istraživački opus posvećen čovjeku, duhu i svijetu u kojem živi, ponikao je iz njegovog mota: ‘Nije religija civilizirala čovjeka, nego je čovjek civilizirao sebe kroz religiju’.” Novo izdanje Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, knjiga poznatog bosanskohercegovačkog i hrvatskog sociologa, utemeljitelja Sociologije religije, zasebne znanstvene discipline, prof. dr. sc. Esada Ćimića, “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” predstavlja iznimno djelo, kao što je i njen autor. Tematološki je vezana za osobno autorovo promišljanje (monolog) kroz prizmu sociološko-filozofskog tumačenja društveno-političke scene, one koja je Ćimiću bila i majka i maćeha. Dijalog je ukomponiran u formu samogovora i prizivanja sugovornika, onog koji je mogao širinom svoga duha, u vremenu kad je socijalistička inkvizicija 20. st. javno spaljivala knjige, shvatiti slobodu ljudskog uma koji realno, na temeljima znanosti, tumači pojavnosti u svijetu: moćnike, vlastodršce, poltrone, “malograđanštinu” itd. Shvatiti ono o čemu se govori u bilo kojem tekstu ili na društvenopolitičkoj sceni mogu samo oni koji svoju taštinu toliko minoriziraju, korigirajući prvo sebe i svoje postupke, a tek onda progovaraju o dobrobiti zajednice. Toga je i u onom i ovom vremenu premalo. Fotelje se čuvaju i privilegije dobivene posluhom i tapšanjem po ramenu vlastodržaca, zarivanjem glave u pijesak. “Pravi” dijalog u knjizi je uspostavljen tek 1971. godine izraženo u tekstu, intervjuu “Drama ateizacije” kojeg je Ćimić dao novinaru Marku Oršoliću za časopis “Glas koncila”. Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio se sastoji od Ćimićevih znanstvenih i esejiziranih tekstova, objavljenih i neobjavljenih: Socijalna revolucija, Usamljeni ljudi, Skica anatomije morala, Kriza budućnosti ili kriza mladih, Nauka kao socijalni problem, Sociolog i nacija, Otpori beznađu, Odbojnost društva spram znanosti, itd. U drugom dijelu knjige zastupljeni su intervjui: Drama ateizacije, Kako prepoznati poltrona?, Blizina vatre, Fundamentalizam je izopačenje, Zbog poraza – vješanje, Držati se zakona komšiluka, itd. Iz korpusa tekstova prvog dijela knjige, može se pratiti razvoj znanstvenog pristupa u sagledavanju društveno-političke scene. Čitajući tekstove u ovoj knjizi ostala sam ponekad zatečena autorovom znanstvenom istinom koju pojašnjava i prenosi BoŠnjaČka Pismohrana

413

Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

na osebujan način, riječ mu ne robuje suhoparnom sociološkom i filozofskom metajeziku, ona je potekla s tog izvora, ali ju autor oplemenjuje običnom svakodnevnom riječi, pronađenoj u zavežljaju dalekog djetinjstva, dobrohotnosti njegovih Hercegovaca i ljepotom umjetničkog izričaja, pa u tim tekstovima pored misli velikih filozofskih i socioloških umova (Kanta, Halba, Spinoze, Leibnitza, Kolakowskog, Marxa itd.) ima mjesta i za Selimovićevu beskrajnu metaforičnost i gnomičnost narodne mudroslovne filozofije života. Jezik je ono što smo usisali s majčinim mlijekom. Jezik, bezbrojna igra znakova onih koji su samo moji i onih iz nekog dalekog vremena, susretalište kultura i njihovih glasova u malenoj kuglici koja se čovjekom zove. Kako onda izbaciti ili ignorirati bilo koji znak, ili kod u toj beskrajnoj igri označenog, kad su već odavno sudjelovali u gradnji našeg bića? Nemoguće! Samo se pretvarati možemo da nešto što je oduvijek tu ne postoji, a ono postoji bez našeg udjela i ne treba mu nikakvo posebno tumačenje i objašnjenje. O tome govori i prof. Ćimić, ali na znanstveni način, pogotovo kad tumači na razini sociološkog promišljanja bosanskohercegovačku društvenu scenu i jedan njen segment, jedan njen narod, bošnjački. Vrlo je zanimljivo tumačenje koje Ćimić daje vezano za vjersko i nacionalno pitanje. Istraživanjem prof. Ćimić je došao do zaključka da se na ovim prostorima poistovjećivala vjera s nacijom. O tim “teškim pitanjima” koji su mogli odvesti u ćorsokak, iz kojeg je teško pronaći svijetli tračak novog početka, nije se puno promišljalo. To je bila tema “privilegiranih” onih na vlasti, a običan puk je u toplini svojih domova mogao slušati zaključke s plenuma ili sjednica CK o tome kako će ih se imenovati. U jednom trenutku bili su vlastodršci jako dobrohotni kad su cijeli jedan narod iz Neopredijeljenih preveli u Muslimane. Čak i obrazovani ljudi, iz bošnjačkih krugova, nisu razbijali glavu vezano za pitanja nacije i vjere, bilo im je svejedno, za razliku od drugih koji su još od 19. st. bili nacionalno osviješteni. I zbog tog segmenta je istraživanje prof. Ćimića vrlo važno i bitno, kako ne bi došlo, u nekom vremenu, ponovno do amnezije o vlastitom biću. Prof. dr. sc. Esad Ćimić u svom djelu “Iskušenje zajedništva” govori kako je “Duhovnost zajednički imenitelj religije i filozofije ...” Ako je duhovnost zajednički imenitelj religije i filozofije onda je njen proučavatelj izuzetno duhovna osoba koja u sebi na poseban način, ne samo da nosi religiju i filozofiju, nego i živi s njenim postulatima. Možda je najveći postulat i jedne i druge duhovnosti, filozofije i religije, moralnost. Ovaj iznimni znanstvenik to i svojim životom i radom potvrđuje još od vremena inkvizicije (socijalističke). Svojom doktorskom disertacijom 1964. “Socijalističko društvo i religija” prof. Ćimić je udario na najbolnije mjesto partijskog sustava, dokazujući neuspjeh procesa državne ateizacije, zbog čega je bio prisiljen napustiti BiH i potražiti drugo mjesto pod suncem, gdje mu misao, znanstveno utemeljenu, neće eliminirati dnevno političke potrebe. Što je to tjeralo prof. Ćimića da se u vremenu, kad je religija trebala nestati po partijskim zaključcima, upravo bavi tom problematikom, znanstveno ukazujući partijašima kako je religija “pokretač i katalizator nacionalnih osjećaja (...), nacionalno osjećanje djeluje kao motorna snaga u društvu, dok religija djeluje kohezivno.” To 414

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

je bila dijalektika religijskog i nacionalnog u hercegovačkim uvjetima. Nije ni čudo što je prof. Ćimić upravo zbog ovih i sličnih znanstvenih stavova bio uvijek na “raskrižju” životnih putova koji su bili trnoviti i nesigurni. Na jednom predavanju prof. Ćimić je rekao kako smatra da nije bilo religije u ovim ratnim i poratnim vremenima da bi zavladala apatija i očaj u narodu. Prof. Ćimić je mišljenja kako znanost i religija nisu u sukobu, ali i ne surađuju. “Vrlo je opasno neka znanstvena dostignuća koristiti u religiozne rasprave, jer svaka znanost ima svoje granice, a religija je bezgranična.” Možda zbog ovog drugog je prof. Ćimić cijeli svoj život posvetio znanstvenom proučavanju religije. Životni put prof. Ćimića, kojeg je svjesno odabrao, označen je borbom s politikom, političarima i ideologijom u kojoj mu je znanstveno pero bilo jedino oružje, te je zbog toga bio izgnanik iz vlastite zemlje čiju je društvenu klimu tumačio po zakonima znanosti, a ne po ideologiji ili po babu i stričevima, osjećajući bilo naroda bosanskohercegovačkog bolje od bilo kojeg tadašnjeg narodnog dušebrižnika. Smetalo političkim moćnicima Ćimićevo racionalno i znanstveno prosuđivanje čovjeka i društveno-političke scene. Nastojali ugraditi u suhoparnost sjednica plenuma i komiteta ovih i onih, život, običaje, nastojali stvoriti surogat od kulturne zbilje onako kako im paše, a nisu vidjeli da im se sve može lako obiti o glavu. Nisu vidjeli da ljudi, od kad je Boga i svijeta, žive vjerujući u transcendentalno. Prof. Ćimić i u ovoj knjizi, kao i svim ostalim svojim djelima, pokazuje kako nikad nije robovao bilo kakvoj ideologiji i zbog toga je na velikom dobitku, jer je svoj kritički intelekt stavio u službu čovjeka i njegovog dostojanstva, istine i pravde. A čitatelji “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” pored znanstvenog diskursa, prisutnog u knjizi, mogu pronaći niz odgovora koji su još uvijek zatomljeni, postavljenih još davno, u vremenu kad nisu znali razliku između nacije i vjere, kad nisu znali na koji način se postiže manipuliranje narodom, pa su poslušno radili kako im se kaže i poslušno nabavljali moderne namještaje pa čak kupovali knjige koje se po boji korica slažu s kupljenim namještajem. To se zove malograđanština, a poltroni sve amenuju i ne brinu za druge, osim vlastite kože. I o tome čitatelj može biti informiran, ali kroz prizmu znanstvenog pojašnjenja poltronizma i malograđanštine.

BoŠnjaČka Pismohrana

415

Biografija Esada Ćimića

Esad Ćimić rođen je u Mostaru 1931. godine. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je filozofiju 1960. godine, a na istom je Fakultetu i doktorirao 1964. godine s tezom “Socijalističko društvo i religija”. Od 1966. godine predaje Teorijsku sociologiju na Fakultetu na kojem je i doktorirao te stekao zvanje redovitog profesora. Sarajevska sveučilišna karijera naprasno je prekinuta 1976. isključivanjem s Fakulteta zbog “moralno-političke nepodobnosti” čemu je prethodila zabrana i uništenje knjige “Čovjek na raskršću”. Životni put dovodi ga u Hrvatsku, u Zadar, gdje od 1976. godine predaje Sistematsku sociologiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru. Na istom Fakultetu 1978. godine utemeljuje Odsjek za sociologiju. Iako 1982. godine prelazi na Filozofski fakultet u Beogradu, i dalje redovito održava nastavu u Zadru. Ratne neprilike dovode ga 1992.godine u Zagreb gdje do 1996. godine radi na Institutu za primijenjena društvena istraživanja, najprije kao savjetnik, a zatim i kao ravnatelj. Nakon toga vraća se na mjesto pročelnika Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, na kojem je dočekao i umirovljenje. Sveučilište u Splitu, a nakon toga i Sveučilište u Zadru dodijelilo mu je počasni naslov profesor emeritus. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (1966.), te Nagrade za životno djelo grada Zadra (2008.). Esad Ćimić postavio je temelje sociologije religije u Hrvatskoj (i cijeloj bivšoj državi). Njegove najznačajnije knjige su “Socijalističko društvo i religija”, “Drama a/ teizacije”, “Sveto i svjetovno”, “Politika kao sudbina” i “Iskušenja zajedništva”. O opusu Esada Ćimića napisana su i obranjena dva magistarska i jedan doktorski rad na poznatim sveučilištima u Italiji, Francuskoj i SAD.

BIBLIOGRAFIJA ESADA ĆIMIĆA Knjige

Socijalističko društvo i religija, “Svjetlost”, Sarajevo, 1966., 335 str. Drama ateizacije, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1971., 231 str., “Svjetlost”, Sarajevo, 1974., “Mladost”, Beograd, 1984. Prijevod: Drama ateizacije (Religija, ateizam in vzgoja), “Cankarjeva založba” (Misel in čas), Ljubljana, 1972., 294 str. Čovjek na raskršću, “Svjetlost”, Sarajevo, 1975., 166 str. Osnovi nauke o društvu (Priručnik za učenike), “Svjetlost”, Sarajevo, 1975., (1976.), 200 str. Dogma i sloboda (Otvoreno društvo i zatvorena svijest), NIRO “Književne novine”, Beograd, 1985., 222 str. BoŠnjaČka Pismohrana

417

Biografija Esada Ćimića

Ateizam kao povijesni humanizam, Biblioteka “Magister”, Školske novine, Zagreb, 1988., 83 str. Politika kao sudbina, “Stvarnost”, Zagreb, 1989., 283 str. Metodologijski doseg rezultata istraživanja sociologije religije u Hrvatskoj, IDIS, Zagreb, 1990., 150 str. Sveto i svjetovno, “Hrvatsko filozofsko društvo”, Zagreb, 1992., 265 str. Iskušenja zajedništva, “Did”, Sarajevo, 2005., 201 str. Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini, Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i zagrebačku županiju, Zagreb, 2013., 272. str. Izvorni znanstveni članci

Problemi metodološkog pristupa u proučavanju religije, “Sociološki pregled”, Beograd, 1/1964. Religija kao istina otuđenog društva, “Pregled”, Sarajevo, 1-2/1965., str. 15-32. Socijalna sredina i religija, Radovi Filozofskog fakulteta, Sarajevo, knj. 3/1965., str. 121-148. Država i konfesionalne zajednice u Jugoslaviji, “Politička misao”, Zagreb, 2/1967., str. 155-165. Pojmovno-hipotetički okvir istraživanja religije, “Filozofija”, Beograd, 9/1965., str. 341-356. Duhovno raskršće, “Lica”, Sarajevo, 3/1968. Mladi između religije i ateizma, “Polet”, Zagreb, 1969., str. 67-77. Nacija u svijetlu sociološke analize, “Sociologija”, Beograd, 3/1969., str. 389-415. Mednacionalni odnosi na raspotju, “Teorija in praksa”, Ljubljana, 10/1969., str. 1479-1490. Političko i idejno suočavanje s religijskim fenomenom, u: Religija i društvo, “Stvarnost”, Zagreb, 1969., str. 183-195. Odgojna funkcija škole i religija, “Školski vjesnik”, Split, 5-6/1969. Religija i crkva u socijalizmu, u: Vjerske zajednice u Jugoslaviji, “Binoza”, Zagreb, 1970., str. 78-103. Prijevod: La religion et l’eglisedans le socialisme, en: Les religions en Yugoslavie, “Stvarnost”, Zagreb, 1971., str. 75-102. Religion and Church in Socialism, in book: Religions in Yugoslavie, “Stvarnost”, Zagreb, 1971., str. 80-106. Religija kao psihička i kao moralna činjenica, “Pregled”, Sarajevo, 7-8/1970., str. 33-44. Religija kao kulturna činjenica, “Gledišta”, Beograd, 5-6/1970., str. 895-899. Duhovno raskršće mladih, “Odjek”, Sarajevo, 15-16/1970. Ateizam i religija, “Sociologija”, Beograd, 3-4/1970., str. 387-397. Pedagog i religija, “Sociološki pregled”, Beograd, 1/1970, str. 3-20. Višeznačnost religijskog fenomena i vidovi njegove interpretacije, Radovi Filozofskog fakulteta, Sarajevo, 6/1970-71., str. 487-503. 418

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Structure de la conscience religieuse dans les milieux ruraux et urbains, Edition CISR, Lille, 1971., p. 170-188. Religija, ateizam, odgoj, u: Mi, Crkva i drugo, Sabrani radovi Bogoslovske tribine “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 1971. Fenomenografija poltrona u jugoslavenskom društvu, “Obilježja”, Priština, 3/1971., str. 1-9. Religion and Self-Management, in: First International Conference on Participation and Self-Management, Prva međunarodna konferencija o participaciji i samoupravljanju, Zagreb, 1972., vol. 1, str. 123-138. Religija i socijalni konflikt, “Pregled”, Sarajevo, 5/1972., str. 625-634. Morala in religija, Zbornik razprav I, Zavod za šolstvo SR Slovenije, Ljubljana, 1972. Moral između religije i ateizma, “Encyclopaedia moderna”, Zagreb, 20/1972. Religija, ateizam – vzgoja, “Znamenje”, Celje, 3/1972., str. 188-205. Erkôle es vallas, “Letunk”, Novi Sad, 1972. Mladi i kulturno-etičke vrednote, “Naša škola”, Sarajevo, 5-6/1972., str. 243-249. La propaganda atea nei paesi socialisti, “Ateismo e dialogo”, Bologna, 3. settembre 1972. Tmine društvene patologije, “Ovdje”, Titograd, 35/1972. Osobenosti nacionalnog formiranja Muslimana, “Pregled”, Sarajevo, 4/1974., str. 389-407. Klerikalizam i antiklerikalizam, “Gledišta”, Beograd, 5-6/1975., str. 497-513. Između tradicije i tradicionalizma, “Revija za sociologiju”, Zagreb, 1-2/1978., str. 29-36. O socijalnom kontekstu sociološkog poziva, “Revija za sociologiju”, Zagreb, 3-4/1978., str. 21-29. O vrednotama, Radovi Filozofskog fakulteta, Zadar, 18/1978-79., str. 253-266. Religija i tradicija, “Gledišta”, Beograd, 6/1980., str. 3-15. Religija ne iščezava, ona se mijenja, “Pitanja”, Zagreb, 4-5/1980., str. 28-39. O stvaralaštvu (i) kao igri, “Oko”, Zagreb, 208/1980. Religija i odgoj, “Argumenti”, Rijeka, 1/1981., str. 38-51. Pristup religijskom fenomenu, “Naše teme”, Zagreb, 7-8/1981., str. 1094-1100. Odgojno obrazovni proces i religija: prilog kritici domaćih udžbenika iz sociologije, “Pogledi”, Split, 2/1981., str. 45-59. Religija ne izginjava, pač se spreminja, “Dvatisoč”, Ljubljana, 17-18/1981., str. 45-65. Za interdisciplinarno proučavanje religije i nacije, “Pogledi”, Split, 4/1983., str. 79-85. Funkcije morale in družbene krize, “Anthropos”, Ljubljana, 3-4/1983., str. 99-104. Refleksije o odnosu religije i nacije, “Kultura”, Beograd, 65-66-67/1984., str. 75-83. Kulturni identitet i pluralizam u kulturi, “Misao”, Beograd, 5/1982. Religija i crkva kao faktor etničke diferencijacije, u: Religija i nacija, “Centar za idejno-teorijski rad”, Zagreb, 1984., str. 26-33. Marx’ s Critique of Religion and/or Atheism, “Journal of Ecumenical Studies”, Temple University, New York, 3/1985., p. 519- 524. BoŠnjaČka Pismohrana

419

Biografija Esada Ćimića

Refleksije o religiji i/ili ateizmu u odgojno-obrazovnom procesu, “Filozofska istraživanja”, Zagreb, 19/1986., str. 1033-1040. Podrijetlo ravnodušnosti prema religiji i/ili ateizmu, “Obnovljeni život”, Zagreb, 3-4/1986., str. 251-259. Religijski odgoj je sastavni dio demokratske orijentacije, “Mladi teolog”, Sarajevo, 13/1986., 8-23. (Ne)zaboravljeni Bog, u: Čovek od straha - o zavisnostima, “Partizanska knjiga”, Beograd, 1986., str. 51-59. Od društvene do moralne krize - Skica moralnog stanja, “Gledišta”, Beograd, 1-2/1988., str. 197-211. Znanstveno u ideologiji i ideologijsko u znanosti, “Univerzitet”, Beograd, 1988., str. 32-36; 139-140. Znati i verovati, “Gledišta”, Beograd, 5-6/1988. Religija i kultura, “Filozofska istraživanja”, Zagreb, 28/1989., str. 27-35. Socijalno-duhovni doseg islamizacije, “Naše teme”, Zagreb, 9/1989., str. 2382-2389. Vjera između svjetovnog i duhovnog, “Islamska misao”, Sarajevo, 131/1989., str. 14-21. Religion and Culture, “Synthesis Philosophica”, Zagreb, 7/1989., str. 27-35. Bosanska raskrižja, “Društvena istraživanja”, Zagreb, 14/1994., str. 611-628. Teže od smaknuća - Skica sociološkog promišljanja silovanja, “Društvena istraživanja”, Zagreb, 4-5/1995., str. 679-699. Religija i vrednote, “Faust”, Zagreb, 3/2000. Religija kao integralni dio kulture, “Mediji, kultura i odnosi s javnostima”, Hrvatsko komunikološko društvo, Zagreb, 2002. Religion Under Communism and Communism, Ukraine Problem of Post-communist Societas, Croatian Commission for Unesco, Zagreb, 1997. Vjeronauka - pro et contra, “Forum Bosnae”, Sarajevo, 1-2/1998. Nacija i kultura, Kultura, etničnost i identitet, Institut za migracije i narodnost, Naklada Jesenski i Turk, HSD-o, Zagreb, 1999. Sjeta religije i zov demokracije, “Forum Bosnae”, Sarajevo, 7-8/2000. Religija i vrednote, “Revija slobodne misli”, Sarajevo, 29/2000. Political and Moral Power, “Forum Bosnae”, Sarajevo, 11/2001., str. 78-103. Čemu predmet “Kultura i religija”?, “Revija slobodne misli”, Sarajevo, 31/2001., str. 77-85. Vjeronauk u obrazovnom sistemu - vizija i perspektive, “Revija slobodne misli”, Sarajevo, 32/2001., str. 35-43. Nacija i religija, u knjizi: Etničnost, nacija, identitet Zagreb, 1998., str. 121-134. Bosnian Crossroads, u knjizi: Religion and the war in Bosnia, Georgia, SAD, 1998., str. 132-144. Religija kao integralni dio kulture, “Forum Bosnae”, Sarajevo, 18/2002., str. 316-332. Od stvarnog do mogućeg: sociologijski iskorak, Religija i javni život, “Forum Bosnae”, Sarajevo, 19/2002., str. 64-90. Intelektualci i suvremenost, “Revija slobodne misli”, Sarajevo, 37/2002., str. 3-10. 420

BoŠnjaČka Pismohrana

Bošnjaci znanstvenici

Stručni članci

Teze o jednoj mistifikaciji, “Polja”, Novi Sad, 107-108/1968. Mladi i religija, “Revija”, Osijek, 6/1967., str. 91-97. Zatvaranja u kulturi, “Kulturni život”, Beograd, 1-2/1968. Mladi prema religiji, “Odjek”, Sarajevo, 1/1969. Varijacije o poltronu - Sociološki pristup jednoj pjesmi Muse Ćazima Ćatića, “Odjek”, Sarajevo, 22/1969. Religija u procesu socijalizacije, “Naša djeca”, Šibenik, 1972. Kultura kakvu (ni)smo htjeli, “Kulturni radnik”, Zagreb, 1/1973., str. 130-138. Drama religijske i ateističke svijesti, “Gledišta”, Beograd, 7-8/1985., str. 127-163. Zašto ljudi dolaze do ideje o Bogu, “Žena”, Zagreb, 4/1985. Dometi jugoslavenske sociologije religije, “Polja”, Novi Sad, 369/1989. Da li je religija izazov idealima?, “Metodički ogledi”, Zagreb, Vol. 2/1991., str. 69-77. Za religijsku kulturu, “Metodički ogledi”, Zagreb, Vol. 6/1995., str. 59-67.

BoŠnjaČka Pismohrana

421

6 Književni prikazi

Mr. sc. Dinko Delić Prof. dr. sc. Shahab Yar Khan

Ahmed Muradbegović: ODABRANE DRAME

Biblioteka “Bosana” – Bošnjački pisci u Hrvatskoj Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” iz Sarajeva ISBN 978-953-7922-03-0, 389 stranica, Zagreb 2014.

BoŠnjaČka Pismohrana

425

Mr. sc. Dinko Delić

Nedočitani bosanski pisac

Ahmet Muradbegović je pisac o kome još mora biti riječi u vrednovanju dometa bošnjačke književnosti i književnosti naroda BiH. Evropski obrazovan bošnjački intelektualac, sa afirmativnim, ali neapologetskim odnosom prema tradiciji, bio je čovjek od hrabrosti i vizionarstva, čime je, uveliko, nadmašio bošnjačke kulturalne (ne)prilike u međuratnom dobu, kada on u Zagrebu počinje književni rad. Svježina i entuzijazam sučeljavali su mladog Muradbegovića sa tradicionalizmom i konzervativizmom u duhu Bošnjaka. Ono što su njegovi protivnici (S. Korkut, M. Osmanagić i E. Mulabdić) podrazumijevali za temelj bošnjaštva, on je isticao za smrtonosni kamen oko vrata. Muradbegovićevi članci o izolaciji1, položaju žene2, mentalitetu Bošnjaka3, bošnjačkoj inteligenciji4 i esejističko-kritički napisi5 polemičkog karaktera sa dotad neviđenom žestinom iznose na površinu najosjetljivija pitanja nacionalnog i kulturnog položaja Bošnjaka u kraljevskoj Jugoslaviji. Iznose nedoumice o tome kako bosanske Muslimane drugi vide, a naročito o unutrašnjem biću njihovom: “To je svijet koji je u svojoj začahurenoj konservativnosti sačuvao najčišće narodne tradicije, običaje i karakter. Znam da ova tvrdnja izaziva ljubomor, ali ko pozna širinu muslimanske duše, njihovu moralnu i etičku snagu, njihove običaje, gostoljublje i općeljudsku ljubav...”6 Tako kaže Muradbegović 1922. godine o Bošnjacima za koje mu je bilo važno da su “nezatrovani srpskim, ni hrvatskim šovinizmom”, ali odani tradiciji do “zatvorenog kruga”. Zato: “slobodoumniji Muslimani u masama bježe iz te sredine, a u njoj ostaju čuvari mrtvih tradicija, kojima se oko vrata steže uže njihove socijalne A hmed Muradbegović: Problem jugoslovenske muslimanske izolacije, Nova Evropa, III/1921., 4., 107-116; Izolacija naših Muslimana, Slobodna Tribuna, II/1922., 122, 2. 2 A. Muradbegović: Problem jugoslovenske muslimanske žene, Nova Evropa, IV/1922., 1., 3-9; O jugoslavenskoj muslimanskoj ženi, Vijenac, 2/1924., III, 9., 285-288; O ženi i muslimanskom društvu, Gajret, 10/1926., 1-3; Bitno u ženskom pitanju, Krug, 1/1938., 4., 63-64; Nešto o ženskom pitanju, Osvit, 3/1944., 98., 7. 3 A. Muradbegović: Karakter i život jugoslovenskih Muslimana, Mlada Jugoslavija, I/1922., 2., 39-41; O karakteru i psihi naših Muslimana, Gajret, 10/1926., 6., 81-85; 7., 97-99; 8., 113-115; 10., 148-150; 11., 169-170; 12., 177-179; Etape razvoja naših Muslimana, Riječ, 26/1930., 3., 2-6; Problem akcije i reakcije u savremenom muslimanskom društvu, Gajret, 11/1930., 2., 18-20; 3., 36-37; 4., 50-52. 4 A. Muradbegović: Logika g. Sakiba Korkuta, Riječ SHS, 1/1919., 374, 4. (O političkom djelovanju Muslimana); Književna produkcija u Bosni, Večernja pošta, 1925., 1220, 2-3; Kongres Muslimana intelektualaca, Jugoslovenski list, XI/1928., 216, 3.; Spasavajmo nauku islama od neukih hodža, Jugoslovenski list, XI, 1928., 166, 3. 5 A. Muradbegović: O književnoj produkciji u Bosni, Vijenac, II/1925., IV/11, 334; Č. Mitrinović, Naši muslimani, Vijenac, 4/1926., VI/1-2, 44-46; Problem emancipacije muslimanskog porodičnog života. Pred premijeru nove drame A. M. ‘Na božijem putu’, Komedija, III/1936., 24., 1. 6 A. Muradbegović: Karakter i život jugoslovenskih Muslimana, Mlada Jugoslavija, I/1922., 2., 39-41. 1

426

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

ekskluzivnosti”7. Imao je snage da optuži i ulemu (kler): “Svjetovnjaci, koji su tražili od njih istinu islamske nauke, koja je proglašena od najvećih duhova čovječanstva kao najsposobnija za savremenu kulturu i modernu civilizaciju, dobili su negativan odgovor. Taj odgovor nije negacija islama, nego negacija njihova znanja, kompetencije i naučnjačke ozbiljnosti... Mi se više ne damo vući za nos ni zavaravati kojekakvim floskulama o sukobu sa šerijatskim propisima i islamskom naukom zato što hoćemo da budemo sposobni za savremen život.”8 A, isto tako, imao je odlučnosti da brani nezavisnost Bošnjaka: “Ako gosp. Mitrinović želi da dokaže da su bosanski Muslimani Srbi, mogao se poslužiti kojim drugim argumentom npr. psihološkim, geografskim, kulturnim, kojim se služe i hrvatski nacionalisti kad tvrde da su oni (bos. Muslimani – op.a.) Hrvati, a ne puštati u vodu svoje ‘studije’ novinarsku patku, koja ne umije plivati.”9 Pisac građanskog odgoja, Muradbegović je bio sposoban da se uzdigne iznad jednoumlja i politikantstva, avanturizma u kulturi i amaterizma u stvaralaštvu. Jako mu je bilo važno da se zna: “Barem je islam vjera u kojoj se može slobodno misliti”10, ili da ironizira ulogu štampe. “To je”, veli: “tečevina demokracije da gomile vladaju, a štampa nije ništa drugo nego organ onoga gospodara, koji faktično, a ne formalno vlada.”11 U eseju Ulica i kultura12 1937. godine, Muradbegović je dao kritiku jeftinog populizma zloupotrebljivanog u politici i kulturi, što mu nije pribavilo simpatije “književne ljevice” na čelu sa KPJ. Takav stav i položaj upravnika Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu od 1941. do 1945. godine pod vlašću NDH, doveo ga je u zatvor (1945-1946) i nemilost u Titovoj Jugoslaviji, i u BiH, sve do naših dana. * Ali Muradbegović je realizovani pisac. Za života imao je dvanaest posebnih izdanja poezije, proze i drame, a u časopisima 53 prozne, 20 dramskih publikacija, 68 eseja i kritika i 55 članaka, polemika i intervjua u dnevnoj štampi.13 Posebno se mogu istaći 90-ak predmetnih autora sa preko 200 njemu posvećenih bibliografskih jedinica.14 Prevođen je na njemački, talijanski i češki, dvostruki dobitnik Demetrove nagrade 1926. i 1942. godine, pisac drame Ljubav u planini što je poslužila kao libretto Jakovu Gotovcu za operu Morana. A u stalnom sukobu sa okruženjem. I u nemilosti. Razočaran skromnim uvrštavanjem u ediciju V stoljeća hrvatske književnosti 1969. godine (drama Bijesno pseto i pet pripovjedaka), optuživan je (i osuđivan) od konzervativaca Bošnjaka i prije presude komunističkih vlasti iza II svjetskog rata. Muradbegović bijaše (begovskog porijekla, a evropskih stremljenja) za jedne suviše građanin, a za druge suviše beg. A. Muradbegović: Problem jugoslovenske muslimanske žene, Nova Evropa IV/1922., 1., 3-9. A. Muradbegović: Spasavajmo nauku islama od neukih hodža, Jugoslovenski list, XI, 1928., 166, 3. 9 A. Muradbegović: Č. Mitrinović, Naši muslimani, Vijenac, 4/1926., VI/1-2, 44-46. 10 A. Muradbegović: Mirza Safvet, Izabrana djela III, Svjetlost, Sarajevo 1987., str. 64. 11 A. Muradbegović: Javna i slobodna štampa, Vijenac, 3/1925., IV/9, 272-273. 12 A. Muradbegović: Ulica i kultura, Javnost, III/1937., 22., 416-418; 23., 437-440. 13 Bibliografija – A. Muradbegović: Izabrana djela III, Sarajevo 1987., str. 343-350. 14 Bibliografija – A. Muradbegović: Haremska lirika, haremske novele, Preporod, Sarajevo 1996., str. 490-506. 7 8

BoŠnjaČka Pismohrana

427

Nedočitani bosanski pisac

Alija Isaković u Izabranim djelima 1987. godine kaže: “Nadam se (...) da Ahmed Muradbegović dobije odgovarajuće mjesto u muslimanskoj, bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti; prvenstveno bosanskohercegovačkoj iz koje je bio izopćen – nešto vlastitom krivnjom, nešto nemarnošću bosanskohercegovačke kritike i književne historije, a nešto nedokučljivim životnim usudom.”15 Primjeri nesporazuma sa književnom kritikom su mnogobrojni. Od optužbi za sramoćenje16 i neplodotvornost17, pa do tipskih kategorizacija između neoromantičnog folklorizma i bezuslovnog ekspresionizma. Previđa se da je titanski program, što ga je sebi nametnuo Muradbegović, u emancipaciji Bošnjaka ka modernizmu težak zadatak, gdje obim i raznovrsnost djelovanja traže nesvakidašnja rješenja. “Nijedno djelo ne treba ocjenjivati po zakonima koji nisu izvedeni iz njegove specifične prirode”, govorio je Oscar Wilde. Tako bi za rane radove Muradbegovićeve mnogo važnija bila njihova muzikalnost i senzibilitet (drskosti), nego stilsko-formacijska (ne?)inventivnost: A ja sam ga pio, ko umorni titan, Da s ognjenog vrela napijem se dovjek, I stojeći tako na vrsima vašim Nisam više znao, da l’ sam div, il’ čovjek...18 Time što zaobilazi autentičnu vrijednost Haremske lirike, podvrgavajući je prekomjerno uticaju Vidrića, Matoša, Dučića i drugih velikana srpskohrvatske poezije19, ili potčinjavajući je nedostižnom M. Ć. Ćatiću (ističući, pak, ironijsko zračenje slike)20, bošnjačka kritika previđa širinu obrazovanja mladog Muradbegovića i mogućnost da ideje i uticaji dođu sa širih prostora nego što je Balkan, a zadržava se u inferiornosti prema štokavskom književnom okruženju. Tvoj je smijeh kao rasap ruža nad bijelim valima uzbuđenih rijeka, a tvoja put je mekahna, kao krzno zerdava i vlažna ko mramor... Ukaži nam se, kraljice...! Mi ćemo te provesti kroz sunčane oblake i posaditi na prazni prijesto Ljepote, koji te čeka... koji te dugo čeka.21 Zar nije ova poetska proza Muradbegovića bliža tekstu Rabindranatha Tagore, nego stihovima već pomenutih domorodnih pjesnika? Sažali se na svog slugu, kraljice! A lija Isaković: Ahmed Muradbegović – život i djelo (predgovor), Izabrana djela I, Svjetlost, Sarajevo 1987., str. 21. Anonim: Jedna kulturna sramota, Novi glasnik, I/1925., 14, 2-3; M. Osmanagić: Jedna neukusnost, Slobodna štampa, I/1925., 59, 2; E. Mulabdić: Razvratnik pred sudom, Pravda, VIII/1926., 25, 5-6. 17 Uzeir Bavčić, u: Haremska lirika, haremske novele (predgovor), Preporod, Sarajevo 1996., str. 10-11. 18 A. Muradbegović: Haremska lirika, haremske novele, Sarajevo 1996., str. 49. 19 U. Bavčić, u: Haremska lirika, haremske novele (predgovor), 1996., str. 5-13. 20 Enes Duraković: Pjesničko i pripovjedačko djelo Ahmeda Muradbegovića (predgovor), Izabrana djela I, Svjetlost, Sarajevo 1987., str. 24-25. 21 A. Muradbegović: Haremska lirika, haremske novele, Sarajevo 1996., str. 53. 15 16

428

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

Održavaću svežu travu na tvom putu, kojim jutrom šećeš i gde sumorno cveće pri svakom tvom koraku klicanjem pozdravlja stopala tvoja.22 A briljantni pjesnik Tagore, nakon 1913. godine i Nobelove nagrade za književnost, bijaše prevođen u Zagrebu i pristupačan Muradbegoviću. Uostalom, treba isticati i erotizam Haremske lirike kroz “zapadnjačke” kulturalne motive (kojima je Muradbegović težio), a ne interpretirati autora isključivo u svjetlu orijentalne čulnosti samo zato što je Bošnjak. Muradbegovićeva pjesma Molitva, kao i novela Kaimija Derviša Sušića, na primjer, imanentno prikazuje Bokačovljev prostor varljivo preobličen u islamski din: Tijelo pada u čarobnom luku, I pobožno igra sitna noga: Ona – plesom malih, bijelih ruku I nevinim tijelom – moli Boga. Na šarenom sagu šušti šapat Malih, strasnih usta, riječi šume: Bože, ja ću sebe s tobom stapat, Ja ću unić’ u te, il’ ti u me...23 Ahmeda Muradbegovića zanimale su vječne teme. U eseju Vučjak, pisanom na dramu Miroslava Krleže 1924. godine, Muradbegović traži da pisac “uhvati ono vječno, trajno što leži u nama i oko nas, a što je jedini zakoniti materijal pravoga umjetnika”. Zato je insistirao na “rasi”, ali ne u biološkom značenju te riječi, već sociološko-istorijskom kako je pisao Hippolyte Taine. “Stanje duha i običaja” kao “fizička i moralna temperatura”, bilo je osnovno polazište Tainovog empirijskog pozitivizma u izučavanju fenomena umjetnosti. “Bez kulture, bez velike sveopće kulture nema nove umjetnosti”24, kaže Muradbegović 1924. godine i nastavlja: “Hamlet, Božanska komedija, Faust, Raj, Peer Gynt, Idiot, Vaskrsenje, bili su nekad djela, danas su samo riječi, pojmovi, simboli pomoću kojih se novi umjetnik izražava.”25 I bez prevelike hrabrosti u poređenju, vide se klice označiteljske prevlasti kakva će nastupiti u semiotičkom dobu postmoderne. Ali to je i nužnost, jer Muradbegović kaže: “Umjetnost uopće nema atributa u smislu vremenskom i prostornom, ona nema ni starosti ni mladosti, jer je apsolutna i vječna.”26 Zanimljivo je i kako književnik “proizvodi” tekst: “Pravo stvaranje, ono koje dolazi samo od sebe, spontano onako kako dođe na vršak pera u času ekstaze.”27 Takav postupak liči na automatsko pisanje što ga je “manifestovao” Andre Breton. Pogotovo kada: “umjetnost treba mjeriti in22

Rabindranath Tagore: Gradinar, BIGZ, Beograd 1985., str, 5-6. A. Muradbegović: Haremska lirika, haremske novele, 1996., str. 60. 24 A. Muradbegović: O novom u poratnoj književnosti, Izabrana djela III, Svjetlost, Sarajevo 1987., str. 26. 25 Ibidem, str. 25. 26 Ibidem, str. 24. 27 Ibidem, str. 26. 23

BoŠnjaČka Pismohrana

429

Nedočitani bosanski pisac

stinktom, nagonom, jer prava umjetnost nije ništa drugo nego izražaj naših nagona, ćutila i osjetila.”28 U prilog takvim indicijama idu i novele Palijača iz 1925. i Mizantrop iz 1923. godine, prerađena u dramu Bijesno pseto već naredne 1925. godine. Mizantrop je, inače, prelazno djelo koje Muradbegovića uvodi kao pisca u zrelo stvaralačko doba. Ali po istom tematskom predlošku – motivu ekskomunikacije – ovi tekstovi su na tragu Vjenceslavu Novaku i romanu Tito Dorčić (1906. godine), a Novak skupa sa Kumičićem (roman Olga i Lina iz 1881., i esej O romanu, 1883. godine) na tragu naturalizma Emila Zole. I kada Palijača (kao Petar Stanić), izmrcvareni lik, konačno umre u agoniji, pred nama se neočekivano ukaže Aldous Huxley i Divni novi svijet (1932. godine), kao prospektivno-asocijativni déjà vu. Ove, makar i udaljene, paralele bacaju drugačije svjetlo na mogućnosti interpretacije Muradbegovićevog teksta. Nije li postupak Muradbegovića u noveli Priča o neobičnom pehlivanu iz 1929. godine, gdje nožne prste i cipele personificira do karikature, inventivan na sličan način kao Marinkovićev iz 1953. u noveli Ruke? Nije li Šaćir Dedaga (1941.) ravan u ekscentričnosti Ćopićevu djedu u Bašti sljezove boje (1970.) ili Andrićevom Alihodži (Na Drini ćuprija, 1945.)? Čak Šaćir Dedaga, na bosanski način, ima staračku providnost koja liči magistru muzike, čiju su auru prije smrti zapazili stanovnici Kastalije u Igri staklenim perlama Hermana Hessea 1943. godine. A sve to prije Marinkovića, Huxley-a, Ćopića i nobelovaca. Istina, Enes Duraković 1987. godine za Autoportret, završnu novelu zbirke Nojemova lađa (1924.) kaže: “kako u doživljaju i shvatanju svijeta tako u ekstatičnom dionizijskom stilu Muradbegovićeva iskaza, lako (je) prepoznati neposredno zračenje Ničeova djela Tako je govorio Zaratustra.”29 U noveli tekst glasi: Danas je rođendan moje pet-hiljadu-vjekovne svijesti ... Što je prije bilo, pamtim još kroz san... Ja sam dijete kaosa i u meni ima sve svoj korijen i svoju klicu... Majka je moja univerzum i svemirska svepraznina... Ja vidim jasno kako iz mene rastu stvari, prostori i bića...Vode huje, pjene se i šume i ovijaju oble hridine, kao gole žene. Meki talasi pljuskaju i zvone. Šume izgledaju kao kola djevojaka raspuštenih kosa, razgaljenih njedara i uzdignutih košulja. Kometi putuju kroz svemir kao ogromni vlakovi, puni svjetla i kruže elipsom u beskonačnost. Ljubičasti im repovi vijore kao kose maglenih udovica koje lete ...30 Ovakav košmar slika i kreativni nered emocija poseban je oblik iluminacije u literaturi. Pisci su takvo stanje svijesti nazivali božanskim nadahnućem. Dante se nakon Čistilišta tako vinuo u “raj”, a Henry Miller u “podzemlje” megalopolisa, u apoteozu seksa. Kad je imao 17 godina, u danima Pariške komune, 1871. godine Arthur Rimbaud pjeva: Vidjeh sunce puno pjega čija vatra Neznan užas budi, i gdje iz daljina I bidem, str. 24. E. Duraković: Pjesničko i pripovjedačko djelo Ahmeda Muradbegovića (predgovor), Izabrana djela I, Sarajevo 1987., str. 29. 30 A. Muradbegović: Autoportret, Izabrana djela I, Sarajevo 1987., str. 58-91. 28 29

430

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

Vjetar kao glumce antičkog teatra, Valja vale, spori drhtaj žaluzina ----------------------Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali, Bunovno, veslaču pristupno i drago: Zar te ova noć snom izgnanstva zali Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?31 I, naizgled, daleko od literature, evo šta zbore Upanišade, drevni indijski spisi: Zlatnim je krugom lice istine skriveno. Ukloni ga, bože svetlosti, da ga mogu videti, ja koji istinu volim! O, životodavno sunce, potomku Gospoda Stvaranja, usamljeni vizionaru neba! Razaslaj svetlost svoju i ukloni zasljepljujući sjaj svoj da mogu gledati tvoje zlatno ozračje: taj duh duboko u tebi, moj je unutrašnji Duh.32 Suprotno tome, za Autoportret Radovan Vučković 1990. godine ističe da se: “portretiranje vlastitog lika (...) ispoljava u vidu pseudolirizma, označena potencijalnim osjećajem straha, otuđenja i težnje ka subjektnom rastvaranju u dodiru sa kosmičkim prostorima.”33 A jednako neuvjerljivo zvuči sud Džemaludina Alića izražen, takođe, za prozu u kojoj vidi: “dominaciju slika, što donekle oduzima fabuli primarno mjesto (...) Da je manje bio mek, da je manje slikao, a više ponirao u svijest svojih junaka, Muradbegović bi (zbog dobrog stila) dosegao i značajnije pripovjedačke horizonte.”34 Ovakve površne ocjene ignorišu činjenicu o prenosu motiva iz vrste u vrstu i roda u rod, po čemu je Muradbegović specifičan. To potvrđuje Muhsin Rizvić koji kaže: “Muradbegovićev prodor u potmule i stihijske porive sirovih primalnih sila u čovjeku (...) postao je vezivni element strukture između (...) ranih i potonjih njegovih novela i između novela i drama posebno.”35 Dakle, kod pisca koji je hrabro i strastveno “importovao znak Sturm und Drang prirode”36 u bosanskohercegovačku književnost, nema mjesta za plitki akvarel. To će pokazati i Muradbegovićeva novela Poslije tri mjeseca iz 1929. godine.37 Sa, zaista, manje čvrstom konstrukcijom radnje zbog široke digresije, ona plijeni motivom udaljavanja oholih supružnika koji katarzu dožive u čulnoj igri zavođenja kao “stranci”. Psihu ljubavnika Muradbegović je već razmatrao šest godina ranije u N evenka Košutić-Brozović: Čitanka iz stranih književnosti, Školska knjiga, Zagreb 1987., str. 310-311. Upanišade, preveo Vojislav Despotov, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad 1988., Iša upanišada, str. 10. 33 Radovan Vučković: Literarni okviri razvoja novije književnosti u BiH, Sarajevo 1990. – prenesen citat – A. Muradbegović: Haremska lirika, haremske novele, Sarajevo 1996., predgovor U. Bavčića, str. 43. 34 Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici, Džemaludin Alić: Bosanskohercegovačka pripovijetka XX st, Svjetlost, Sarajevo 1985., str. 343. 35 Muhsin Rizvić: U stisku primarnih nagona i čulnog intenziteta, Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996., str. 191. 36 A. Muradbegović: Moj prvi susret sa Bašagićem, Izabrana djela III, Svjetlost, Sarajevo 1987., str. 73. 37 Pantheon, 1929., 3., 98-104. 31 32

BoŠnjaČka Pismohrana

431

Nedočitani bosanski pisac

drami Pomrčina krvi.38 Tamo se Ekrembeg i Lebiba do propasti bore za vlast i dostojanstvo. Čini se da je novelom autor htio uzdignuti uništenu ljubav i vratiti joj sjaj. Jer u Pomrčini krvi mržnja je orkan koji pred sobom pomete i ugled i bogatstvo i obiteljske veze, život u potpunosti. Mržnja kao preoblikovana (izgubljena) ljubav i kao pravo vlasništva. A u feudalnoj porodici, tradicionalno, o vlasništvu je riječ. Vlasništvu koje muž ima nad ženom i nad potomstvom. Tim gore kad je to mlad i seksualno aktivan muž. Žudnja je samo početni impuls – o vlasništvu je riječ. I o moći nad tijelom kada već duše padnu u raskorak. Van estetičke ravni, tako je o fenomenu sublimacije i transformiranju emocija pisao 1927. Wilhelm Reich39 a 1931. godine i Edvard Glover.40 Obojica su egzaktno razotkrili motivaciju i preoblikovanje nasilja u ponašanju ljudi. Otuda prestrog je sud što ga o Muradbegovićevoj dramaturgiji izriče Dževad Karahasan: “(...) postupci nisu psihološki motivirani (nijedan se realistički pisac ne bi odvažio da seksualnom žudnjom motivira davljenje sina i unesrećivanje kćeri), ni jedan od njih (Muradbegovićevi likovi – op.a) nije psihološki individualiziran nego su, naprotiv, čiste maske.”41 Muradbegovićev “goli čovjek”42 je tantalsko-sizifovski model bića i to se snažno projektuje u likovima Pomrčine krvi. Ali Ekrembeg nije samo patrijarhalni silnik, već i vojnik u kome otrov rata izluđuje dušu jednako kao Andrićevom Mustafi Madžaru, ili Krležinim likovima koje tiranizira bog Mars. A Lebiba nije skromna seljančica Tahira iz novele Razvratnik koja je mentalno žrtvovana mužu, već gazdarica i plemkinja što zahtijeva svoje pravo prevarene žene. Dostojanstvo je među supružnicima teritorij na kome bivša ljubav raspiruje inadžijski žar. LEBIBA (krikne): Ekrembeg! Osvijesti se! Ti si u bunilu! dok sam se ja klala s tobom, nisam bila ovo što sam sada, bila sam živina, uzbješnjela neman, a sada nisam više, sad sam se preobrazila... Promijeni se i ti, budi čovjek, budi otac... EKREMBEG: Sad ne mogu ništa drugo postati, sad sam samo muškarac, nadražen i razjaren muškarac. Pred očima mi se smračilo! Ništa ne vidim. Znam samo još da si moja i da te nikome drugome ne dam! Pa ni rođenom djetetu...43 Da li Ekrembeg kao Othello? Poređenje je što se nameće razornom patnjom, surovošću zločina i uzaludnim kajanjem. Kao neobična prednost prema antičkoj tragediji ili Shakespeare-u, Ekrembeg i Lebiba odlažu razrješenje sukoba taktizirajući u tenziji koja raste majčinskim uticajem na djecu, dok su u haremu, ili očevom izvršnom voljom u divanhani. Ta bošnjačka aroma drame ističe individualnost pobunjene Lebibe što kao Antigona odbija pokornost autoritetu, a kao Medeja, odbačena žena, gubi djecu. Vijenac, 1/1923., II, 1., 4-11; 2., 41-50; 3., 68-74. Wilhelm Reich: Die Funktion des Orgasmus, Int. Psa-Verl. 1927. 40 Edvard Glover: Sublimation, Substitution and Social Anxiety, International Journal of Psychoanlysis, XII/1931., page 264. 41 Dževad Karahasan: Potraga za golim čovjekom (predgovor), A. Muradbegović: Izabrana djela II, Svjetlost, Sarajevo 1987., str. 18. 42 Ibidem, str. 19. 43 A. Muradbegović: Pomrčina krvi, Izabrana djela II, Sarajevo 1987., str. 73. 38 39

432

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

Sasvim je svrsishodno da tragedija44 okonča u smrti. I ludilu. Jer likovi slijede “filozofski aspekt ekspresionističke drame da je čovjek u klopci prirodnih i društvenih sila”45, ali, individualizirani, slijede i autentični poriv strasti. Novela Poslije tri mjeseca gradi se u drugačijem ambijentu gdje je razvod (razlaz) manje tragično rješenje, otuda i mogućnost da otuđeni ljubavnici (kao arhetip) u novoj nasladi ponovo postanu supružnički par. * Bavljenje arhetipom snažno je oružje Muradbegovića i u psihološkom i u estetskom smislu. Pozorišna i novelistička karakterizacija služi mu za nijansiranje tipsko-individualne strukture lika. Ali Muradbegović ide i dalje do prasupstancije bića koja se površinski manifestuje kao uloga. U drami Majka to je roditelj ženskog pola, u drami Na božijem putu – otac, u Pomrčini krvi ljubavnici, i tako redom. Otkriva se u likovima uvijek dublji i drugačiji sloj, bilo da ih ispituje po uzorima sa antičke ravni, ili do tačke ključanja u duši kad ispod razuma plane primalna požuda ili bijes. Nažalost, predrasude su prepreka za razumijevanje stvari. Čak i Dubravko Jelčić, priređivač Muradbegovićevih izabranih djela 1969. godine i “strasan čitalac Muradbegovića” dao je projektivnu ocjenu u kojoj: “Sirova, elementarna, robustna snaga tog našeg primitivnog mentaliteta izbija... (kao) divlja čulnost, često na samom rubu patološke senzoričnosti.”46 I gdje su: “Visoka emocionalnost i duboki primitivizam” koordinate za likove što su “islamski oriđinali” i “egzemplari”.47 A Radovan Vučković atmosferu zbirke Haremske novele dovodi u kontekst sa Andrićevom vizijom Bosne: “u poremećenoj duševnosti i nečistoj krvi kao i u Andrićevoj pripoveci tada.”48 Oba su gledišta primjer zamjene teze. I, anahrono, predstavljaju ideje prema kojima Muradbegović ulaže protest inicirajući svoj kulturalni angažman. Evo, za dramu Pomrčina krvi Alija Isaković 1987. godine kaže: “Prema mome sudu to je danas najzanimljivija Muradbegovićeva drama”. Iz mnogo razloga. U njoj je Muradbegović 1923. kao Krleža u Glembajevima 1928. godine spustio zavjesu preko istorijske uloge plemstva. Na drugi način Muradbegović je uradio isto i u drami Husein-beg Gradaščević 1942. godine. Demitologizacija plemićke porodice i “plave” krvi “obaveza” je pisca na literarnom prelazu iz pseudoistorijskog u kulturološki koncept. A posebno u transformaciji iz kolektivističkih oblika identiteta u građanski individualizam. U srpskoj književnosti slično je radio Bora Stanković u romanu Nečista krv (1910.). Ali pogrešna su tumačenja koja krv iz Stankovićevog romana i Muradbegovićeve drame vezuju za “islamski gen”. Trulež ustajalosti i nesposobnost Stipančića (V. Novak, 1899.) socijalni su, a ne kulturalni uzrok nečistoće i pomračenja krvi: kako u hrvatskoj, tako u srpskoj ili bošnjačkoj literaturi. N e može se prihvatiti negiranje žanra koje iz strukturalističke vizure čini Dž. Karahasan u predgovoru: Potraga za golim čovjekom, Izabrana djela II, str. 19-20. Ekrem i Lebiba su iz povrijeđene sujete uronili u orkan razornih strasti. Muradbegović ih prikazuje kao ličnosti “na ravnoj nozi” – to je okosnica drame. inače sukoba uopšte ne bi bilo. 45 Gordana Muzaferija (predgovor): Antologija bošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996., str. 17. 46 A. Isaković: Ahmed Muradbegović – život i djelo (predgovor), Izabrana djela I, 1987., str. 13. 47 Ibidem. 48 R. Vučković: Literarni okviri razvoja novije književnosti u BiH, Sarajevo 1990., str, 183. Preneseno iz: Haremska lirika, haremske novele, Sarajevo 1996., str. 22. 44

BoŠnjaČka Pismohrana

433

Nedočitani bosanski pisac

Naime, s početka 20-ih godina u esejima, zatim u drami, Muradbegović “otkriva lice” bošnjačkog sindroma. Ne štedeći ni jednu njegovu stranu. Eksplicitno, to glasi: Zašto se evropski nanos u kulturi Bošnjaka minimizira, a preferira turkofoni element? Zar Bošnjaci moraju nositi “orijentalni” pečat kao potvrdu identiteta? I, da li je Orijent zaista takav kakvim ga predstavljaju protagonisti “krstaškog rata” u i oko bosanskohercegovačke književne misli? To su pitanja koja baš Muradbegović bijaše iznio na javnu scenu međuratnog doba, jer je “pročišćavao” bošnjačko stvaralaštvo “okcidentalnim sadržajima evropske kulture”.49 Beskompromisno, “iznutra” razarajući provincijalnu upućenost na stereotipe i zagledanost u vlastiti lik, on je 1924. u Haremskim novelama, a potom 1925. godine u “Gajretu” objavio novelu Razvratnik. Vješto sakrivši ispod naslova bazičnu ideju priče: da ljudska maska razvratnika (Raif), ili svekrve odane tradiciji (Raifova majka) sadrži isto stanje licemjerstva karakteristično za sve ljude koji žive za moć. Nasilje nad prostodušnom, a moralno uzvišenom snahom (Tahira) u sižeu novele nije vezano za sukob tradicije i modernizma, već, obrnuto, za jednakost posljedica nepravde ma s koje strane da dođe. Ali Muradbegović i novela bili su predmet sudske presude, prve u istoriji bošnjačke književnosti. U sporu između “Gajreta” i “Pravde” (koja se prije zvala “Novi glasnik”) inkriminisana novela osuđena je kao moralno štetna. Edhem Mulabdić, pisac od ugleda i zvanja, za novelu Razvratnik tvrdi da je: “Profanacija! Ništa drugo.”50 I da: “Zbog ovako natražna sižea i rezultata ova novela nije apsolutno za mladeži. U školi joj i u čitanci nije mjesta.”51 Kao urednik “Pravde” i nesuđeni vještak u sudskom sporu,52 Mulabdić piše na dramatično konzervativan način: “Naturalizam Emila Zole imao je čak i kod Francuza puno protivnika, a gdje smo mi prema Francuzima i u umjetničkom i u svakom drugom smislu.”53 Odjeci ovog sukoba vibriraju i danas. Iznenađuje sud Uzeira Bavčića koji tvrdi da u noveli: “osvjetljava se svijet zapadnjačke civilizacije u odnosu na islamski, kao bitno drugačiji entitet oličen u tipu moderniziranog Bošnjaka.”54 Jako je vidljivo da Raif nije nikakav “modernizirani Bošnjak”, već licemjerni ljenjivac kome je imitacija način da se izdvoji iz okoline, da iživljava niske strasti: Ja sam sinoć bio u društvu jedne ovako otmene dame. A nu... to ti je bilo nešto. Ona je, znadeš li, kasirica u prvom ovdašnjem hotelu. Oko nje su se toliki vrzli, pa ništa... A ja, čim sam došao, pala je, ko s nogu. Ha, ha, ha.55 Da li inercijom? Prigušivanju Muradbegovića posredno doprinose i oni kritičari koji su savjesno sa akribijom meliorirali bošnjački književni tok.56 Rigidnim poziti Š aćir Filandra: Pojam bošnjačke kulture u esejima Ahmeda Muradbegovića, Znanstveni skup: Ahmed Muradbegović – život, djelo i vrijeme. Povodom stogodišnjice rođenja 1898-1998, Filozofski fakultet Tuzla, 04.07.1998. 50 Edhem Mulabdić: Razvratnik pred sudom, Pravda, VIII/1926., 25., 5-6. 51 Ibidem. 52 Muhsin Rizvić: Plima novog vremena u prozama Edhema Mulabdića, Ljiljan, Sarajevo 1994., str. 201. 53 E. Mulabdić: Razvratnik pred sudom, Pravda, VIII/1926., 25., 5-6. 54 U. Bavčić (predgovor): Haremska lirika, haremske novele, Sarajevo 1996., str, 29. 55 Razvratnik A. Muradbegovića: Haremska lirika, haremske novele, 1996., str. 206. 56 Vidi antologije bošnjačke književnosti XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996. 49

434

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

vističkim pristupom i metodološkom ortodoksijom ostavili su malo mjesta za upoznavanje šarolikosti koju sadrži heterogeni Muradbegovićev opus. Za pikanterije što neupadljivo krase tkivo njegovog književnog zdanja, jer eklektičarski princip glavno je obilježje programa što ga ostvaruje ovaj pisac. Njegova “dramatika toliko je u sebi raznovrsna da se čini nemogućim sagledati je u cjelini.”57 Još je lakše otkriti da slično vrijedi i za esej i prozu. Tako će, ipak, napisati i Enes Duraković: “Humo, a ni Muradbegović (pogotovo u cjelini književnog opusa) nisu ekspresionizam prihvatili kao vlastiti književni program.”58 Tako uočena disperzija59 i nekonzistentnost derivati su realizacije programske zamisli. Estetsko tkivo i tkivo života oteli su se intervenciji pisca. “Hipermodernizam hoće elementarnog čovjeka, oslobođenog utopijskih projekcija historije, filozofije sociologije i kulture.”60 Nije li uvod u novelu Cinik iskonstruisan da liči na početak novele Pad kuće Usher koju drugačije i vodi i završava (post)modernistički žrec, Edgar Allan Poe? Početnoj strepnji doprinosi i lik starog Orhana čije “je lice imalo oblik neke ptice” predveče, kada on izlazi iz kuće kao “netopir”. Nisu li u odnosu prema nedostižnoj (dominantnoj) ženi bliske Muradbegovićeva novela Robijaš i Morella čiji istoimeni lik, iz vlastite krivnje (kao suprugu) u deficitu emocija, gubi unutrašnji pripovjedač kojega pred čitaocem razgoliti pisac E. A. Poe? Muradbegovićev muškarac je različit (emocionalno predimenzioniran), ali veže ih udubljenost u sebe (objektivizacija unutrašnjeg svijeta) i neumitnost kazne koju trpe za vlastiti opsesivni grijeh. Bliskost motiva još je vidljivija kad se poređenje Robijaša vrši sa poemom Gavran ili pjesmom Annabel Lee. Uostalom, Muradbegoviću je već pripisano “pretjerano inzistiranje na demonizmu i horibilnom”61, ali bez dovoljno sluha za transliterarni upliv senzibiliteta. Budući de je poznata fama o “ukletom pjesniku” koju je, pišući biografiju E. A. Poe-a, stvorio Charles Baudelaire62 i neposredan uticaj što ga je Poe izvršio na Baudelairea, Mallarmea i, posebno, Verlainea i Rimbauda63, bez većeg otpora prihvatamo mogućnost protoka influence sa ovih prvaka moderne na hrvatske ekspresioniste, a time i na Muradbegovićev kaleidoskop. * Novela Lejla i drama Na božijem putu prikazuju bošnjačku porodicu sa vedrije erotičke strane. Borba Omerbega (Hadžibeg) i Ćamila Kusturice (zet) oko mjezimice Lejle mogla bi se aproksimativno svesti na sukob generacija i otimačinu oko naslijeđa (Safet i Ismet, Lejlina braća), da sa osobitim zračenjem ne vibriraju dva motiva. D ž. Karahasan: Potraga za golim čovjekom, Izabrana djela II, 1987., str. 7. Enes Duraković (predgovor): Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996., str. 13. 59 Enver Kazaz: Život s onu stranu stvari (hipermodernizam u poeziji Ahmeda Muradbegovića), Znanstveni skup: Ahmed Muradbegović – život, djelo i vrijeme. Povodom stogodišnjice rođenja 1898-1998, Filozofski fakultet Tuzla, 04.07.1998. 60 Ibidem. 61 E. Duraković prenosi osvrt P. Slijepčevića i J. Kršića (predgovor), A. Muradbegović: Izabrana djela I, Sarajevo 1987., str. 31. 62 Kolja Mićević (predgovor) – E. A. Poe: Gavran i druge pesme, Glas, Banjaluka 1987., str. 8. 63 Ibidem, str. 12-14. 57 58

BoŠnjaČka Pismohrana

435

Nedočitani bosanski pisac

Prvi je očevo pismo sa bolesničke postelje, a drugi motiv preokret Omerbegove ubilačke namjere u tople emocije (naročito u noveli) skrušenoga djeda. Neće nas začuditi mržnja koju Omerbeg iskazuje prema Ćamilu, Drski, moderno nastrojeni “ašik”, oličenje je svega zla i zet kome Omerbeg nikada ne bi dao kćer. Očeva ljubav prema Lejli i poslušnost koju traži, takođe, nisu neobičan karakterni sloj. Ali kad bolestan i na “samrtnoj” postelji medu Arapima, korak do Ćabe, Omerbeg dušu ne obraća Bogu, već i dalje brine za Lejlu, značenje bukne dvostruko. Ili je Muradbegović groteskno htio da se našali sa “ocem” pa njegovoj “brizi” daje za publiku podsmješljiv ton, ili mu pridaje tajnu notu incestualne čežnje za mjezimicom. Ili oboje: Omerbegova ljubav prerasta u mržnju kada na povratku shvati da je Ćamil pobjednik. Ništa ga, zaista, ne bi smirilo osim nevinosti djeteta. Unuče Asim definitivno sklanja begov gnjev. I spoznaja da više nije muž nego djed, stišava Omerbegove strasti. A za nijansu prejako i Lejla pati zbog izgubljene bliskosti sa ocem. Braća i snahe se, na primjer, ne snebivaju. Iza scene patrijarhalni svijet bošnjačke porodične intime raspršio se neupadljivom naznakom intenziteta u emotivno-motivacijskom sloju, a čuva se prividno na površini za gledaoca što očekuje formu. Bošnjački puritanizam kao maska dell’arte iznad brižljivo nijansiranih likova. To je postupak teatrologa koji naslućuje i praktikuje principe teorije igara.64 Elektrin kompleks i psihoanaliza – Muradbegoviću, svakako, bijaše poznat Sigmund Freud u međuratnom razdoblju koje vrvi od teorija i raznorodne umjetničke prakse. A Muradbegović je još u ranim dramama ispitivao “pomračenu” stranu duše i ljudski “bijes”, duboko do arhetipa. U novelama, takođe,65 gdje je u naslovima moguće prepoznati svojevrsnu klasifikaciju tipova. Kao izraz postratnog vremena iz koga izrasta Freudova Nelagodnost u kulturi66 i odraz Bergsonovog učenja o sukobu volje i determinizma, inteligencije i intuicije, o iluzornosti vremena – Muradbegovićevim djelom dominira kontrast, a u vrevi uticaja kojima je tijesno pod okriljem ekspresionizma. Primjećujemo, dakle, razornu estetiku ružnog i erotičko uspeće kad život izmigolji ispod smrti; euforični karađoz Orijenta, a po zakonima modernog teatra. “On je bio jedini pozvan da Evropi razjasni Orijentalnu kulturu, da spoji um Zapada i srce Istoka”67, kaže Muradbegović 1926. godine za Safvet-bega Bašagića, “kolektivistu” kojeg izuzetno cijeni. Jer u Bašagiću bijaše “koncentrisana opća narodna duša”. Kad su se i lično sreli (1927-28)68 u Safvet-begu vidjelo se “urođeno gospodstvo” i plemenitost. A sve to prema Evropi nije moglo doći do izražaja, jer se Bašagić ograničio na Bosnu “presađujući kulturne vrijednosti Istoka na naš teritorij”. Muradbegović je obrnuo polaritet i multipliciranost kulturne razmjene usmjerio na Zapad. Simbolički i praktično stvarao je ravnotežu u dualizmu bošnjačkog literarnog Vidi radove: H. Spencera, J. Huizinge, E. Finka, E. Bernea, R. D. Lucea, H. Raifa, R. Cailloisa. Novele nose naziv: Mizantrop, Razvratnik, Cinik, Naprednjak, Kukavica, Filozof i Robijaš, npr. 66 Sigmund Freud: Das Unbehagen in der Kultur, 1930. 67 A. Muradbegović: Mirza Safvet, Izabrana djela III, Sarajevo 1987, str. 52. 68 A. Muradbegović: Moj prvi susret sa Bašagićem, Izabrana djela III, 1987, str. 73. 64 65

436

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

bića. Kao “individualista” i Evropejac u književnosti, a eksterno kao tumač Bosne prema Zapadu, u poslu za koji nije mario Bašagić okrenut na istočni Parnas. Je li zapaženo da time Muradbegović počinje strateški projekat u kolektivnoj svijesti Bošnjaka, izgrađujući konkurentan kulturalni model prema drugim modelima u okruženju? Konkurentan, jer vitalan socio-kulturni prostor znači opstanak Bošnjaka i zajednice naroda BiH. Koja jeste, kao “čardak ni na nebu, ni na zemlji”, ovisna o kulturi69 više no i o kojoj drugoj konstitucijskoj komponenti. * Kao svojevrstan disident i paradigma pisca nepriklonjenog dnevnim uticajima, rani Muradbegović je bio nezavisni intelektualac, van članstva u političkim strankama svoga doba, i pobunjenik prema generaciji pisaca koju predstavljaju Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić i Abdurezak Hifzi Bjelevac.70 I to što je za vrijeme NDH u Sarajevu obnašao položaj direktora pozorišta, ne može poništiti Muradbegovićev emancipatorski literarni angažman. U njegovim djelima nema traga sklonosti fašizmu, ali ni bliskosti ka populizmu “ljevice”. Tako da su vanliterarni razlozi: begovsko porijeklo i ratno “službovanje”, proizveli njegov politički pad. U antologijama bošnjačke književnosti XX vijeka Muradbegovića predstavljaju sa jednom dramom, dvije novele, dvije pjesme i dva eseja. Žestok polemičar, sigurno ne bi bio zadovoljan uvrštavanjem. Čak i kad se uzme u obzir zahtjev iz 1987. godine u kome Alija Isaković traži rehabilitaciju “izopćenog pisca”, vidljiva je sporost toga procesa. Iste godine o polemikama štićenika “mentor” Isaković kaže: “Vrijeme je dalo za pravo progresivnim rasuđivanjima mladog Muradbegovića.”71 Taj čovjek isto govori i danas.

M uhamed Filipović: Bosanski duh u književnosti – šta je to? Vidi: Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996, str. 144-146. 70 E. Duraković (predgovor), A. Muradbegović: Izabrana djela I, 1987, str. 30. 71 A. Isaković (napomena priređivača), A. Muradbegović: Izabrana djela III, Sarajevo 1987, str. 355. 69

BoŠnjaČka Pismohrana

437

Prof. dr. sc. Shahab Yar Khan Filozofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu

Žena u djelu Williama Shakespearea i sufijskoj literaturi

Bila jednom jedna princeza čiji otac poželi da ona javno iskaže svoju ljubav prema njemu, ali ona izabra da ne kaže ništa. To nije uradila zato što nije voljela svog oca, već stoga što nije željela da bude dio sistema u kojem je ljubav ismijana i omalovažena. Pokušala je da se suprotstavi sistemu u kome je nevinost važila kao neznanje, dok istina, iskrenost i predanost bijahu puke riječi, a ne iskaz ljudske vrijednosti. U takvom sistemu mjerilo uspjeha je ograđeno lukavstvom i svime što predstavlja manjak moralnih načela. Ona je odlučila da reformiše taj sistem po cijenu svog života. Ovo je priča o Cordelii i Kralju Learu koji su živjeli u svijetu poput našeg. Shakespeare je upotrijebio Cordeliu kako bi svijetu poslao poruku nade i ideje o razrješenju postojeće krize. Rosalind je još jedna djevojka koja predstavlja budućnost čovječanstva, ona je još jedan Shakespeareov iskaz, i ona nosi poruku za sve obespravljene. Njen otac je protjeran u trenutku kada je stric htio preuzeti prijestol, te je ona bila primorana odrasti bez oca. U najtežim trenucima njenog života, ujak je protjeruje iz zamka i prepušta na milost i nemilost svijeta. Odlučila je da se suoči sa svijetom muškaraca prerušena u jednog od njih. Živjela je kao muškarac kako bi sve oko sebe ubijedila u svoj izvanredni potencijal kao ljudskog bića. Živjela je kao muškarac, ne kako bi im bila jednaka, već kako bi spoznala svoju ženstvenost na vrhuncu. Kada se istakla duhom, svima oko sebe je otkrila svoj element ženstvenosti. Postavlja se pitanje zašto su žene poput Cordelie, Rosalind, Lady Macbeth, Cleopatre, Viole, Pauline, Hermione i mnogih drugih nalik njima imale ulogu reformatora u Shakespeareovoj drami. Ustaljeni obrazac kategorizacije likova nalaže da ove žene postoje kao odgovor na slabosti, bilo muškaraca ili društava kojim pripadaju. One imaju urođen mehanizam koji im pomaže da shvate da kao dio para, bilo da se radi o ocu i kćerci, mužu i ženi, voljenom i voljenoj, predstavljaju produhovljenu stranu. Tajna njihove veličine je u razumjevanju i prihvatanju koncepta ‘parstva’. Shakespeare stvara u parovima baš kao što Tvorac svega stvara u parovima.

Sura Ar-Rum, 21: BoŠnjaČka Pismohrana

439

Žena u djelu Williama Shakespearea i sufijskoj literaturi

I jedan od dokaza Njegovih je da je za vas stvorio par, od vaše vrste, da se uz njih smirite, i među vama je uspostavio samilost i čežnju, zaista, poruka je za one koji razmišljaju. Ajet 21. iz sure Ar-Rum ističe 3 elementa od velikog značaja. Prvi je taj da je Bog stvorio par čovjeku, čovjek i žena žive po principu ‘parstva’. Drugi je da parstvo postoji ukoliko postoji čežnja. Posljednji je taj da za sve one koji tragaju za istinom, odgovor leži upravo u tom odnosu ‘parstva’ i predanosti. Čovjek postoji kao dio sistema parstva, a parstvo postoji kroz čežnju. Čežnja je oblik ljubavi koja predstavlja želju čovjeka da vidi sebe u onome sa kim je taj odnos pripadanja uspostavljen. Veliki Ibn al Arabi objašnjava u knjizi Fusus al Hikham da čovjek čezne za ženom na isti način na koji Bog čezne za ljudskim bićem. Bog čezne za čovjekom jer mu je udahnuo dušu, sura 15. Al-Higr, ajet 29.

‘...i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu’ Sharafuddin Al Qaysari u svom komentaru knjige Fusus Al Hikham tumači ajet kao ‘Božji dah je učinio čovjeka’. Onda je Bog iz čovjeka stvorio osobu i nazvao je ženom. Tako da čovjek čezne za ženom jer mu ona pripada. Drugim riječima, Bog svoj stvaralački čin nudi podijeljen na dva dijela; žena svojim postojanjem čini čovjeka svojim drugim dijelom. Žena postojanje pretvara u ‘parstvo’. Tradicija prenosi ideju da Bog sebe na najbolji način otkriva kroz postojanje ljudskih bića, međutim onda se odmah javlja pitanje: “u kome se spoznaja Boga bolje odražava, u čovjeku ili ženi?” Očitovanje Boga u ženi je najbolji vid spoznaje Boga koja je data ljudskom biću. Trebamo imati na umu da se Bog ne oslikava u samom sebi, On je van svih granica, veza i ideja o postojanju, međutim On ukazuje na svoje prisustvo kroz sve postojeće. Iba al Arabi smatra, oslanjajući se na poznati hadis Poslanika Muhameda (s.a.v.s.) prema kojemu su njegove žene njegovom srcu ljupkim učinjene, da su žene ustvari najbolji manifest Boga. On kaže: “Kada čovjek spozna Boga kroz biće žene, to je onda spoznaja Boga u lokusu, kada on (čovjek) spozna Boga, on to čini preko posrednika. Otuda je spoznaja Boga kroz biće žene najpotpunija i najsavršenija.” Ženstvenost je, prema tome, zasnovana na produhovljenosti. Ona predstavlja čovječanstvo na svom vrhuncu; u isto vrijeme, bez elementa ženstvenosti čovječanstvo je osuđeno na propast. Slika žene kao produhovljenog i uzvišenog bića se rasprostrla nadaleko i naširoko u vrijeme renesanse. Engleska, koja je bila intenzivno u dodiru sa nacijama Orijenta, je izvukla najviše koristi. Još ranije sam iznio činjenicu da su u 16. stoljeću postojale 4 najrazvijenije nacije: Osmanska Turska, Mogulska Indija, Safavidski Iran i Elizabetanska Engleska. Duboke veze, bilo preko kršćanskih 440

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

misionara u Indiji i trgovaca iz Turske, Shirli braće od Irana ili derviša ambasadora Maroka u Londonu, su davno uspostavljene. Čak i najskromniji među kritičarima moraju da se slože da je Engleska drama od 1590. do 1620. naklonjena feminizmu. Moramo imati na umu ulogu same kraljice Elizabete kao majčinske figure u Engleskoj u 16. stoljeću koja je pomagala ženama da nađu svoje mjesto u psihološkom domenu literature. Shakespeare, kao pisac, nije jedini primjer. Ženski likovi koji se odlikuju produhovljenom ljubavlju, čežnjom i pripadanjem u okviru sistema ‘parstva’ su česta pojava u elizabetanskoj literaturi. Shakespearove žene su najkompletniji i najbolji primjer produhovljene žene. No možemo naći i primjere novog tipa žene koji se javlja u elizabetanskom dobu, na primjer odlomak iz ‘The Roaring Girl’ od Dekkera i Middletona koji prikazuje djevojku koja govori o udaji da bi zadržala svoju slobodu: “A wife, you know, ought to be obedient, but I fear I am too headstrong to obey… I have the head now of myself and I am man enough for a woman.” (The Roaring Girl, Act II, Scene II, 39) “Žena, znaš, mora biti poslušna, no čini se da sam previše tvrdoglava da bih slušala... Ja sam sad svojeglava i dovoljno sam muško da bih bila žena.” (The Roaring Girl, Čin II, Scena II, 39) Riječ ‘sad’ je aluzija na smjenu tradicionalne slike evropske žene kao bića sa pola duše, u ženu koja je svoj čovjek. Ova slika ‘parstva’ je tema mnogih ljubavnih pjesama toga doba. Obratite pažnju na Shakespeareovu strofu: “So they loved as love in twain Had the essence but in one Two distinct division none Number there in love was slain.” “Tako su voljeli, u dvoje ljubili Dušu samo jednu imali Jedno biće dvoje ljudi Broj u ljubavi su izgubili.” Shakespeare u ‘Komediji Nesporazuma’ kroz Adrijanu kaže: “How comes it now my husband That thou art then as estranged from thyself? Thyself I call it being strange to me Undividable incorporate And better than thy dear self’s better part.” (Act II, Scene II, 118) BoŠnjaČka Pismohrana

441

Žena u djelu Williama Shakespearea i sufijskoj literaturi

“Kako to, mužu moj, Da si od sebe samog zastranio Budući da si stran samom sebi, neobičan si i meni Mi smo nerazdvojivo spojeni No ja sam pak od tvoje bolje polovine bolja.” (Čin II, Scena II, 118) ‘Komedija Nesporazuma’ je čak i za naše doba revolucionarna. Vodi se idejom jednakosti. Urođena jednakost blizanaca postaje simbol novog načina odnosa čovjeka i žene: “We came into the world like brother and brother And now let’s go hand in hand, not one before the other.” (Act I, Scene I, 109) “Na svijet smo ovaj došli kao brat i brat Sad idemo ruku pod ruku, nećemo jedan pred drugoga stat’.” (Čin I, Scena I, 109) Shakespearov najveći doprinos se možda ogleda u izgledu i dizajnu koji je odlika njegovih ženskih likova. Te žene su produhovljene u svom načinu govora, psihološkoj dubini, emotivnom intenzitetu, ravnoteži i pokušaju da razumiju divlju i agresivnu prirodu muškaraca oko sebe. Likovi kao što su Cordelia u ‘Kralju Learu’, Ofelia u ‘Hamletu’, Desdemona u ‘Othellou’, Rosalind, Perdita, Hermione, Paulina, pa čak i Lady Macbeth mogu biti kategorizovani kao žene budućnosti čovječanstva. One su najbolji primjer posjedovanja elementa ženstvenosti, svjesne su svog odnosa pripadanja muškarcima koji ih okružuju. Svakako trebamo razlikovati koncept pripadanja od koncepta posjedovanja. Ideja o pripadanju koju sam predstavio kroz Ibn al Arabia ne čini ženu posjedstvom muškarca. Njihov odnos pripadanja je odnos časti. Element ženstvenosti čini da žena pripada svom ocu, bratu, mužu, svom voljenom i sinu. Primarna obaveza muškaraca koji su u odnosu pripadanja jest da žrtvuju sve kako bi zaštitili svoju čast koju u stvari čini element ženstvenosti. Ako ni jedan od ovih odnosa nije moguće ostvariti onda žena pripada društvu. Kada bilo muškarci ili društvo u cjelini, koji su jednako važan dio u tom odnosu pripadanja, ne uspiju da ga održe, onda se taj odnos ruši. S druge strane, kada žena pogriješi u spoznaji svoje časti i ženstvenosti ona remeti čitav koncept napretka čovječanstva. Po mom mišljenju najveća tragedija 20. stoljeća je gubitak elementa ženstvenosti. U modernim vremenima ženi je strana ženstvenost jer je odlučila da živi kao njena druga polovina, muškarac. Feministički pokret za ostvarivanje prava žene propao je jer je fokusiran na odijevanje, mogućnost zapošljavanja i takozvano glasanje. Manjak ženskog prisustva u vođstvu u cijelom svijetu je čist primjer da žene moraju uraditi nešto časnije i produhovljenije. Taj ideal vidimo u Cordelii, ona je glas ravnoteže i 442

BoŠnjaČka Pismohrana

Književni prikazi

pravde u društvu koje je slično našem - puno predrasuda i oglušeno na korupciju. Kada kaže kralju da ga voli onoliko koliko mu pripada ona se u toj sceni obavezuje na ono što slijedi na kraju predstave. Drugim riječima, cijelo njeno biće se kroz predstavu vrti oko koncepta pripadanja koji ona nikada nije mogla raskinuti. Svojim govorom, psihološkom dubinom, emotivnim intenzitetom, ravnotežom i pokušajem da razumije divlju i agresivnu prirodu muškarca oko sebe ona predstavlja ideal žene u budućnosti. U ‘Zimskoj priči’ Paulina služi istoj svrsi samo je ona nešto manjeg emotivnog intenziteta, jer njeno pripadanje kralju nije u domenu ličnog, već državnog. Ona je tvorac kralja monarha, vođe države, koji nema želje za posjedovanjem materijalnih bogatstava. Ovaj politički model je ključan za obespravljene nacije budućnosti. Rosalind razrađuje mudrost ljubavi kroz svoju društvenu i političku viziju društva. Ona vjeruje da, budući da su žene produhovljenije, ljubav spada u domen žene i da žene imaju dužnost da pokrenu taj odnos pripadanja u ljubavi i da na taj način pokušaju da utisnu svoj duh u manje maštovitog muškarca. Moramo imati na umu Ibn al Arabijev koncept čovjeka kao statičnog posrednika u odsustvu elementa ženstvenosti. On je na sebi svojstven način objasnio da su bez žena svi muškarci ustvari impotentni. Slika Lady Macbeth kao čelične žene je u stvari postojanje matrijarhalnog sistema koji je Macbeth, kao predstavnik patrijarhalnih vrijednosti, srušio u četvrtom činu. Samoubistvo Lady Macbeth je poraz ženstvenosti pred muškim divljaštvom: da se Lady Macbeth uspjela spasiti, ni Macbeth ne bi doživio sličnu sudbinu. Shakespeare ima veoma jasnu sliku odnosa kakav treba da bude između muškarca i žene. On kao pravu i jedinu ljubav upravo vidi onu koju je Perdita utisnula u Ferdinandovo srce ili Miranda u Florizelovo. Žena koja je uspostavila odnos pripadanja sa svojim voljenim ima još jednu obavezu, a to je da nikad ne pogleda drugog. U Kur’anu je ‘drugi’ objašnjen kao onaj sa kojim veza nije zasnovana na osnovnom principu pripadanja i predstavlja kršenje prava onoga sa kim je odnos pripadanja uspostavljen, te je poguban za princip ženstvenosti. U zaključku, bilo da se radi o načinu govora, duhovnoj i emotivnoj ravnoteži, odijevanju ili socijalnoj interakciji, kršenje prava pripadanja u ovim sferama života donosi veliku socijalnu katastrofu kojoj smo mi u današnjem dobu svjedoci. Rješenje je jednostavno: i muškarci i žene moraju obnoviti taj element ženstvenosti koji se krije u njima, razumjeti ‘parstvo’, cijeniti čežnju i, kao i Shakespeare i Ibn al Arabi, ljudi koji razmišljaju, pronaći istinu.

BoŠnjaČka Pismohrana

443

7 Likovno stvaralaštvo

Intervju: Zlatan Vehabović Razgovarao: Mladen Bićanić

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

Bićanić: Predlažem da razgovor otvorimo ulaženjem u jednu vašu sliku. Ime joj je “Odjednom mi nedostaju svi” i mislim da kroz nju možemo prilično dobro vidjeti dio onoga što Vas u slikarstvu zanima – od tema, preokupacija, pristupa likovnom djelu do ideje i angažmana, pa i mjesta, pozicije umjetnika u društvu. Krenimo od imena, dakle onoga čime označavate vaše djelo i čemu uvijek poklanjate dužnu pažnju, i glazbe u čijem okrilju slika nastaje? Vehabović: Dosta mojih radova, cijela moja kreativna praksa je uvelike obilježena različitim utjecajima koji su je profilirali na taj način. Tako je i jedan od velikih utjecaja na moje kreativno stvaralaštvo bila glazba. U nekom užem smislu to bi bila povijest suvremene rock and roll glazbe i njenog izraza, kako se na neki način pokušavala baviti nekim književnim predlošcima, posebno poezijom. Kroz cijelo svoje odrastanje sam, manje-više, tražio nekakve kanale u tome i veliki dio poezije kroz tu glazbu je za mene razvijao one svjetonazore kojima sam kasnije stremio i u svom vizualnom stvaranju. Tako dolazimo i do pomenutog rada “Odjednom nedostaju mi svi”, što je prijevod sa engleskog naziva skladbe jednog meni vrlo dragog benda, koji je zapravo instrumentalan (“Explosions in the Sky”, Texas) što možda može zvučati malo paradoksalno prema onome što sam rekao, ali je uspio pogoditi, na emotivnoj razini, i to vrlo jasno, jednu odrednicu i komponentu koja se poklopila sa mojim radom. I na taj način to je postala neka vrsta mog oduženja, neki moj hommage cijeloj jednoj grani umjetnosti, mediju koji je meni bio jako bitan. Bićanić: Rečena slika odražava i vaš odnos prema mjestu njenog izlaganja, odnosno navodi na razmišljanje što su to muzej ili galerija danas, kakva je moć tih institucija u oblikovanju, prepoznavanju i vrednovanju suvremene likovne prakse, gdje je tu umjetnik i njegovo djelo? Vehabović: Ta slika je nezgodna slika i moram priznati da mi se svako toliko dese radovi koji krenu sa određenom premisom, određenom idejom, koju kroz to želim razraditi. Ponekad se desi da neki određeni radovi imaju više od jedne premise koju pokušavam riješiti. Tako mi se i u slici “Odjednom mi nedostaju svi” dogodilo da sam se htio na isti način i kroz isti rad baviti sa dvije potpuno oprečne teme i dati to vizualno kroz jednu jedinu sliku. Dakle to je taj odnos prema institucijama, a s druge strane, paralelno, ja sam se pokušavao u istoj toj slici baviti sa određenim asBoŠnjaČka Pismohrana

447

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

pektom mog emotivnog života, posebno usko vezanim sa intimnim odnosom sa jednom osobom i što to znači uopće kada se subjekt, to jest ja, suprotstavlja naspram nečega drugoga. Dakle, u tom smislu druge osobe, i paralelno te druge teme koju sam u tom smislu spomenuo – institucije, mene naspram nečega drugog, većeg od mene u svakom smislu i to je zapravo bila ta ideja. Što se samih institucija tiče, to je veliki dio nekakvog mog razmišljanja, uostalom kao i svakog drugog koji na neki način sudjeluje u javnom polju djelovanja. Uvijek se, naime, susrećete sa problemom afirmacije i na taj način ovisite o određenim institucijama koje trebaju nekako dati taj blagoslov. I to je vrlo riskantna igra, puna je različitih dvojnih emocija koje ju prate. S jedne strane, svako kreativno stvaranje je označeno sa nužnom potrebom za određenom introspekcijom i izolacijom, dakle na bilo koji način kopanjem po vlastitom materijalu koji imate – ne mislim pritom nužno samo na nekakvu vrstu umjetnika koji je zatvoren u neki prostor i stvara odvojen od svijeta – znači trebate biti spremni na to da ćete se suočiti sa nekakvim dijelovima sebe koji su do tada ostali neistraženi. A s druge strane ste u toj javnoj utrci, sa sobom, sa drugima, sa bilo kim, i uvijek ste prisutni u nekom dijelu javnog života koji vam se može sviđati ili ne sviđati i to je vrlo kontradiktorno jedno drugome. I to me zanima u tom radu. Bićanić: U samoj slici pojavljujete se i Vi, situirate sebe u taj prostor vlastitim likom, time pojačavate njegovu važnost kao mjesta dodira vaše vlastite intime i svijeta oko Vas. Iz toga proizilazi i dualitet vaše emocije, svog osjećaja samoće, koji je ovdje itekako evidentan, i funkcije, onoga što obavljate, radite, onoga što u krajnosti jeste? Vehabović:Upravo to. Ja zapravo nisam mislio niti dati odgovor niti ponuditi nekakvih par opcija kako se nositi s time. Bilo mi je ustvari jedino interesantno ukazati na taj dualizam i na tu poziciju u kojoj se umjetnik nalazi. A time i ja. Bićanić: Slika, barem meni, nagovještava još jednu razinu promatranja, priziva onu nikada istraženu i vječnu temu odnosa života i smrti što umjetnost prati od samih početaka – već u epu o Gilgamešu, 3500. p.n.e. nailazimo na stihove: “Zar ne liče jedno drugom novorođenče i smrt? Zar nisu oboje obilježeni znakovima smrti?”, a na pećinskim slikama davno ranije i taj, prvotni čovjek, slika prizore iz vlastitog života obilježenog strahom od smrti. Živo i neživo paralelno opstaju i u ovom radu? Vehabović: Svakako zanimljiva tema, moram priznati da ste pogodili jedan element kojega tada kada sam radio sliku zapravo uopće nisam bio svjestan, a nešto je što me posljednjih nekoliko tjedana vrlo, vrlo zanima i počelo mi se motati po glavi. Naime, čitam Andrića – “Znakove pored puta”. I primjećujem u kolikoj mjeri je to – ta, dakle, nemogućnost prihvaćanja smrti i općenito način kako je prihvatiti i kako se nositi sa tim, kako se postaviti naspram toga, kako je upravo dominantna kroz njegovo cijelo djelo, na neki način. Zapravo me najviše od svega kod toga iznenadilo koliko uopće – a sam Andrić to vrlo lijepo predstavlja i servira nam svima na znanje, što je ustvari velika istina – ovo društvo, ova kultura u kojoj živimo i boravimo nema način ili ga namjerno zapostavlja, ignorira i gura pod tepih, za suočiti čovjeka sa tim. Mislim da je tu potrebna određena vrsta duhovne ambicije i djelovanja koje ta zapadna kultura, očigledno, izbjegava. 448

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

Bićanić: Ostanimo još na trenutak uz naziv slike “Odjednom mi nedostaju svi”. U njemu, kao uostalom i u drugim imenima kojima označavate vaše radove, ne mogu ne primijetiti određeni prizvuk ironije, čak dozu cinizma, ali shvaćenog onako kako ga je mislio Brecht: “Cinične su okolnosti u kojima živimo a ne ono kako se ponašamo”. Znači da je cinizam već bio smješten tamo kamo smo se mi, odnosno vaše slike, uputili? Vehabović: Pa da. Tu dolazimo do određene pozicije koju ja kao autor zauzimam – naspram svijeta, naspram radova, općenito moja pozicija. A time dolazimo jednako tako do određene karakterne crte kojom sam ja više manje označen. I da, taj cinizam je prisutan i dominantan. Ja se ne mogu odvojiti, cijelo vrijeme, od nekakvog dojma kao da sam na nekoj vagi. Naime, pozicija i prilika uopće da se bavim sa ovim poslom, naspram svijeta u kojem živim, djeluje vrlo, vrlo luksuzna i elitna na neki način. Ali ja to ne shvaćam zdravo za gotovo, niti sam ikada, u jednom trenu, takvo što si dozvolio. I ta oprečnost tog stanja cijelo vrijeme konstantno ponovno reflektira taj moj nekakav dojam, osjećaj balansiranja sred vage, što zapravo dovodi do toga da sam moj pogled na svijet i život jeste često zbunjujući. I taj cinizam, ako sam uopće dobro nanjušio da li je to to na što mislite pod tim pitanjem, bi mogao biti dijelom tog mog pokušaja odgovora na cijelu tu situaciju. Jer razum mi ne dozvoljava da to prihvatim kao zdravo za gotovo – sebe na nekakvom tronu, da ja kao autor koji dolazi iz nekih visina i bavi se nekim uzvišenim poslom ... daleko od toga. Taj svijet i život izvan je surov i općenito ta pozicija, doći tu i izboriti se za nekakav komad vremena da se baviš nekim vrlo, vrlo malim, sitnim stvarima u ovom svijetu mi djeluje kao prilično luksuzna pozicija. A onda kad se krenete baviti s tim sigurno ćete doći do smiješnih, paradoksalnih, ironičnih, oprečnih opažanja o životu i o djelovanju i o svijetu samom, što ja zapravo i pokušavam. Bićanić: “Umjetnost se bavi čovjekom i ljudskom prirodom, a dobra umjetnost uvijek je autoportret promatrača. Ona mora stvoriti konflikt, ali pozitivni konflikt, a da bi pronašli tu ljudsku prirodu potrebno je pričati nove priče”. To kaže belgijski umjetnik teatra Jan Lauwers i na tom tragu stvara svoje velike predstave. Kako u mediju slikarstva izazvati taj konflikt, gdje ga vi vidite? Vehabović: Konflikt je sjajna riječ. Zapravo svi porivi, kako ja to primjećujem, a to nalazim u umjetnosti kojoj stremim i koja me zanima pa tako i kod autora koje smatram značajnim, uvijek su rezultat bilo koje vrste konflikta. Vjerujem da smo i kao rasa na to osuđeni – dakle ova naša nesavršena priroda koju imamo, ova naša nesretna svijest koja nam je data a opet nije nam dovoljna, ona nas tjera cijelo vrijeme da kopamo po nekim stvarima koje su u isto vrijeme nedokučive ali i vrlo jednostavne. I to je ta nekakva naša vjerujem, priroda, kontradiktorna, ljudska i čovjekova, što nas cijelo vrijeme drži u tom nekakvom limbu, u tom nekakvom statusu quo sa nerazumijevanjem i percepcijom stvarne prirode stvari. Kada kažem stvarne prirode stvari pod tim mislim da valjda postoji neka vrsta saznanja kojem stremimo u onom nastojanju koje bi onda bilo i umjetnost, ili na kraju krajeva umjetnost koju radim. S tim da umjetnost, za razliku od filozofije, recimo, ima, po meni osobno, puno bliži potencijal jer je na nekakav BoŠnjaČka Pismohrana

449

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

način čak i apstraktno neobaveznija, kada je riječ o potpunim odgovorima, o potpunoj racionalizaciji. A to prvenstveno zbog načina kako funkcioniraju ti naši sklopovi, ljudski, oni emotivni i oni racionalni, znači zbog našeg mozga u kojem se sve događa i koji to sve drži u jednom srazu – taj limbički dio, koji stremi emocijama, i onaj neokortikalni, znači razumski (jer tri su dijela – gmazovski, limbički i neokortikalni, kada govorimo o mozgu, da se zadržim na toj paraleli), mozak ih drži u tom srazu, taj emotivni dio naspram racionalnog, a umjetnost ima taj sjajan potencijal da pomiruje jedno i drugo. Za razliku od, recimo, filozofije, koja je cijela u tom neokortikalnom, u tom apstraktnom shvaćanju stvari, perceptivnosti, dakle u tom raciju. Otuda, iz tog limbičkog dijela, proizilazi cijela moja praksa. I moje stremljenje i nastojanje jer je meni zapravo puno interesantniji taj osjetilni sklop od onog racionalnog, i na njemu je izgrađena i zasnovana čitava moja subjektivistička praksa. I u tome je to istraživanje subjektivnog i subjekta koji je duboko osoban i dakako emotivan. Bićanić: A što ćemo sa trećim odjeljkom mozga, onim reptilskim, gmazovskim? Vehabović: Toga se možemo zapravo samo bojati, to je puno jače i od jednog i drugog, a pretpostavljam da je to onaj refleks koji tjera srce da kuca i lupa, ono što goni krv žilama, pogoni krvotok. Ali ne znam što raditi s tim reptilskim dijelom, još o njemu nisam razmišljao, puštam ga da bude takav kakav jeste... Bićanić: Na tragu tih priča koje pričate vašim slikama, povjesničar umjetnosti Mladen Lučić, povodom vaše izložbe u Poreču, primjećuje: “Umjetnost je danas opterećena ikonografijom te koliko god se trudila biti idejnom i radikalnom ona je postala narativna. Na taj način, isključivo u mediju slikarstva, razmišlja i stvara Zlatan Vehabović, zagrebački slikar mladog naraštaja koji je već postao amblematičnim umjetnikom svoje generacije...” Što ta narativnost Vama, ustvari, donosi? Vehabović: Mislim da bi to trebalo šire postaviti, u smislu moje evolucije, vremena u kojem sam se razvio i u kojem se još uvijek razvijam. A to je nekakva dosta specifična situacija da sam ja dijete koje po svim kulturološkim djelovanjima jeste dijete postmodernizma. S druge strane, umjetnost škola u kojima sam ja stasao i vrsta obrazovanja koja je meni data, dakle moji profesori, sve je to bilo natkrito jednom vrlo, vrlo tradicionalnom modernističkom pretpostavkom djelovanja i slikom umjetnika kao jednog modernog umjetnika, dakle u okviru one klišeizirane šablone umjetnika. U jednom trenu ja nisam niti uspio niti mogao prihvatiti ta načela visokog modernizma o kojima su moji profesori pričali. Naime, zbog same te ideje posredovanja kulture od kada sam ja odrastao, recimo od neke svoje pete godine kada sam, tim nekim senzorima, počeo upijati stvari koje su na kraju i utjecale na ono što će me i danas zanimati, te stvari bile su upravo tipično postmoderne prirode. Znači, mnogo raštrkanije i nepovezanije, neobaveznije u smislu utjecaja koje skupljaju. Tako da smatram da je ta neka narativnost o kojoj se govori vrlo specifična za takav način djelovanja koji širu sliku lovi skupljajući puno različitih fragmenata a da oni nemaju nužno uvijek neku vezu jedan sa drugim. A to je pristup koji meni više odgovara. Upravo zbog te “neobvezatnosti” takvog pristupa, zbog te mogućnosti biranja elemenata različitih doktrina ili načela ili bilo čega drugoga, dakle svega onoga što mi se 450

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

sviđa kod njih. Naravno nadajući se da će onaj efekt koji će iz toga proizaći biti nešto što će ipak govoriti o nekoj vrsti koherentnosti u tom smislu. I to je ono što me pritom zanimalo. A naracija i narativnost, to je nekako došlo jedno s drugim, pretpostavljam u onom trenutku kada sam već preuzeo taj model. Bićanić: Ostanimo još tren na tom terenu narativnosti, koja nekada uključuje i posebno objašnjenje same slike, i to popratnim, dodatnim tekstom, kao da sam rad po sebi nije dovoljan, kao da je još nešto potrebno da ga približi i pojasni? Vehabović: Moram priznati da u smislu istraživanja mogućnosti slike, odnosno njenog prikaza, imam ambiciju prenijeti i određenu vrstu poruke kroz taj jedan jedini prikaz, a često se to u mojim nastojanjima pokazalo kao nedovoljno. Na razini jasnosti kojoj sam težio i čemu sam stremio to nisam mogao samo tako ostaviti. Naime, slika je takav medij da, sam po sebi, uvlači gledatelja sa različitim vrstama interpretacije. Po tome ona je potpuno oprečna, dijametralno suprotna nekom hladnom, dokumentarističkom mediju, poput nekih vrsta fotografije ili digitaliziranih prikaza. Slika ima tu specifičnost da je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke. I to se uvijek osjeća, ta nekakva toplina ili hladnoća, taj pečat psihološkog stanja autora je neizbježan na slici i u slikarstvu. Ja to mogu mrziti ili obožavati, ali to je jednostavno tako. To je činjenica koju sam morao prihvatiti. U tom smislu to je vrlo specifično baš po tome što će ona u sebi uvijek nositi taj nekakav prijenosnik, transmiter koji će i drugim ljudima, gledateljima, omogućiti da vežu neke svoje vrlo široke, apstraktne emocije, koje će onda utjecati i na njih kroz taj medij, upravo zbog te vrste “topline” koju emitira. To opet dovodi do toga da su brojne mogućnosti iščitavanja takvog jednog prikaza, jedne slike, jednog djela. A to nije bila moja namjera. I to sam htio suziti. Jer kao autor osjećam neku vrstu odgovornosti – ako sam već potrošio dva mjeseca fokusirajući se na jednu misao, ideju, koja nije nipošto efemeralna nego vrlo konkretna, onda mislim da bi se to tako trebalo i vidjeti i ja želim da se to tako vidi. I zato bih, kada bi slika bila gotova, kada bi se okončala sva ta moja nastojanja konceptualno-izvedbenog tipa, i kada bih uvidio da sve to ipak nije na toj, željenoj, razini jasnosti, dodao tekst. Znači taj dodatni element gdje bi bilo pisano objašnjenje, odnosno moje smjernice za gledatelje, u smislu da na taj način unaprijed pomognem, ili možda odmognem, ovisno kako će to već sami oni tretirati, razumijevanju toga što dajem. Znači, kažem – ja sam razmišljao o ovome, a ako želite to gledati na drugi način, ja tu kao autor ne mogu ništa. Bićanić: Naravno, time gledateljima ne uskraćujete njihovu slobodu interpretiranja onoga što ste ponudili, odnosno onoga što oni vide? Vehabović: Ne, ne – ali mi je bitno da ako već postoji neka moja ideja o tome da onda ona bude jasno prezentirana. Bićanić: Tako stižemo i do pitanja angažmana, odnosa prema društvu u kojem djelujete, prijema kod publike, onoga što često lakonski nazivamo uspjehom. Gdje sebe vidite u tom okruženju? Vehabović: Ja sam tu na jednom razmeđu, ili bih barem htio biti tamo – i umjetnik i gledatelj i konzument, dakle kao netko tko konzumira umjetnost. Ja, kao gledatelj i kao slušatelj, kao neko ko isto tako upija stvari i ide za drugim vrstama umjetnosti, stremim BoŠnjaČka Pismohrana

451

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

uvijek tipu umjetnosti koji je vrlo subjektivistički. Te kao takav nije socijalno angažiran na način da progovara o širim društvenim, političkim, dakle socijalno-političkim događanjima oko sebe. Ono što mene zanima je sfera subjektivno-emotivnog momenta u ljudskoj psihi. A taj prostor u umjetnosti je uvijek vrlo skučen i vrlo mali i on podrazumijeva osjetila “naštelana” na nekakvoj frekvenciji koja privlači slične jedne drugima, rekao bih. No to se može primijeniti i na širu sferu umjetnosti. Ja, naime, vjerujem, da ukoliko pet ljudi smatra to relevantnim, već ste na nekakvom dobrom putu. A ako to s vremenom dobije neku svoju publiku – a pod tim mislim da je neko u stanju suočiti se sa radom, doći ispred rada i da on dotakne bilo koju vrstu njegovih osjetila, da mu se desi onaj klik: AHA!, a to je onaj poznati osjećaj, aha, ja to isto imam, isto osjećam – dakle ako se dogodi ta bilo koja vrsta poistovjećivanja gledatelja sa djelom, sa radom, to je već neka vrsta uspjeha. Tu mislim da je rad uspio, u prenošenju te neke vrste poruke, i na to gledam kao na nešto poput sjemena koje je onda otišlo negdje dalje i nastavilo rasti, znači ta poruka se prenijela nekome drugome, negdje drugdje. Tu više taj materijalni artefakt, samo djelo, i nije više toliko bitno nego ideja koju sam poslao u svijet, vani, i koju je neko primio. I to je po meni uspjeh rada. A ako se to dogodi kod nekih 10, ili 15 ili stotinu ljudi, ja to smatram uspjehom i tu negdje vidim tu publiku. Bićanić: Potraga za drugim i drugačijim i “kopanje” unutar sebe, za još nespoznatim i često nedokučivim račvaju se iz istog puta, hod je to po istoj stazi, o čemu je tako nadahnuto pisao S. Beckett: “Znam dobro ovdje nikog nema, ni mene, ni nikog, ali to su stvari o kojima se ne govori, onda i neću ništa reći. Drugdje, ne kažem, drugdje, može li postojati neko drugdje u ovom nedoglednom ovdje?” Koliko daleko se može unutar sebe tragati da bi se pronašao taj drugi i to drugdje? Vehabović: Sve ovisi o granicama koje ste si unaprijed postavili, ili ćete tek na njih naići. Po nekakvom oprezu koji imam bolje mi je ne ploviti preduboko da ne bih izgubio kompas. Vrlo su dvojne to stvari. Mislim da je dosta pametno u nastojanjima se držati nekih stvari koje ćete i kao autor i kao ljudsko biće moći prepoznati i osjetiti i koje neće biti pretjerano komplicirane. Jer u samom sučeljavanju sa djelom i sa radom, u samom tom procesu rada će sasvim sigurno na površinu početi isplivavati nešto na što niste računali. U tom smislu mislim da ako je to neka dubina u koju ćete krenuti datim radom, onda je sasvim poželjno tome se pustiti. Naravno, stremiti daleko je uvijek i dvosjekli mač. Tu možete ispasti i vrlo smiješni ali i šarlatan. Tako da mislim da je tu, barem za mene, poučno i pametno držati se nekih stvari koje mogu napipati, koje su blizu površine. Bićanić: I koje su razumljive i onome kome to prezentirate? Vehabović: Na to nikada ne možete računati. Smatram da je moja praksa, ono što je ograničeno mojim radnim vremenom, unutar ova četiri zida, nešto sasvim drugo – tu onda nema mjesta za publiku, tu se dešavaju stvari koje su van toga. Jer dok god rad nije gotov, nije gotov, i ne može se niti razmišljati o nekakvim posljedicama koje bi on poslije mogao izazvati, i bolje je o tome ne razmišljati. Dok to do kraja ne obavite. To je bar moje iskustvo. Bićanić: Jedan od velikih poštovalaca Beckettovih djela, za kojega zna reći da je on “pun vremena”, kultni kazališni redatelj Robert Wilson, o svom shvaćanju onoga 452

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

čime se bavi kaže: “Razlog tomu što radimo kao umjetnici jeste da postavljamo pitanja – što je to? Ako znaš što je to što radiš, nemoj to više činiti. Smisao nečega što činite jeste u tome da se zapitate – što je to što radite? To se pitam u svakoj prigodi, o tome mislim svake noći, na drugi način.” Pitate li se i Vi o tomu, gospodine Vehaboviću? Vehabović: Moje iskustvo pokazuje, ja ne mogu, dapače osjećam duboku vrstu zamora kada krenem ponavljati neku vrstu sadržaja kojeg sam na neki način već prohodao, neki teritorij koji sam već prošao, koji mi je poznat. Kod mene to funkcionira tako da ukoliko osjetim tu vrstu poznatog terena, taj zamor je toliko jak, da ja čak na fizičkoj razini osjećam težinu te banalnosti, manipuliranja nečim već usvojenim, do te mjere da i sve ono što čini fizički dio tog posla, recimo držati kist u ruci, postaje čak smiješnim. Ako je teren i teritorij poznat, sve to postaje nepotrebno zanimanje, nepotrebno djelovanje. Dakle jedino pod uvjetom da sam na nekom terenu koji je nepoznat, neistražen, tada to sve ima smisla. To je, velim, moje iskustvo, mada ja sebe smatram i dosta razmaženim i dajem si za pravo da tu budem razmažen jer mislim da će me takva vrsta pristupa uvijek tjerati da barem kopam po nekim stvarima koje mogu nekome drugome izgledati i smiješne, i poznate i jasne. No ja imam taj mozak koji imam i ne mogu van njega. Bićanić: Kazališni štih ovog razgovora zaključujem, naravno, Shakespearom, njegovom misli da “nema nikakve koristi gdje se ne osjeća zadovoljstvo”. Gdje u slikarstvu leži taj osjećaj zadovoljstva, koliko ono Vama osobno pričinja užitak da radite nešto što želite i volite? Vehabović: Na mnogim i različitim razinama to zadovoljstvo dolazi. Često, dok radim, taj proces nije pretjerano atraktivan ni zanimljiv. Dolazim do prepreka, na njih stalno nailazim, neke stvari ne idu onako kako sam zamislio. Često se prvotna ideja iskrivi, ako radim nešto preko mjesec dana, svih tih 30 dana ona će izgledati jadna pet tisuća puta i ti emotivni sukobi isplivavaju sve više na površinu, tim više što je moja praksa, kako sam već spomenuo, subjektivistička. Što više ulazite u neka stanja koja su neistražena, čim se više bavite nekim dijelovima sebe koja su vrijedna bavljenja, sve postaje još teže. Jer to nikada nisu stvari koje su vam pretjerano jasne, to su sve često procesi koji za sobom vuku suočavanja sa nekim dijelovima sebe koji nisu nužno najatraktivniji – a to sve rezultira time, uz taj fizički proces rada ali i onaj psihički dio koji neminovno to sve prati i daje svoj obol, da Vas sve to zakoči, da Vas spriječi u tome da ustrajete i da na kraju dobijete zadovoljavajući rezultat u smislu dosljednog i sustavnog djelovanja na toj jednoj, jasnoj ideji. Ali onda na kraju, kada je sve to skupa gotovo, dolazi jedna vrsta tog feed-backa, te povratne informacije, koja, ako ste uspjeli izdržati, što nekada uspijem a nekada ne, naravno, jeste onaj plod koji ja kao autor uspijevam primijetiti i koji je vrlo, vrlo zadovoljavajući i teško ga je zapravo opisati. To nije ona vrsta nekakvog ushita koji je trenutan, koji vas “šusne” kao što vas nekad obraduje dobra vijest, pa vam digne šećer u krvi – to je jedna vrsta drugačijeg, sporijeg zadovoljstva koje dolazi postupno, poput plime. To je jedna vrst zadovoljstva koja je sasvim sigurno prisutna. Druga je vezana uz tu izvedbenu praksu, da ja jednostavno na tehničkoj razini često nisam zadovoljan sa formom koju želim postići. I kako forma uspijeva dobivati onaj oblik koji sam želio, BoŠnjaČka Pismohrana

453

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

to je druga vrsta nekog uspjeha i zadovoljstva. Znači, da sam ja ipak, sa tim “talentom” koji mi je dan, u mogućnosti nešto dobiti onako kako želim. I onda jednako tako postoji niz nekih drugih, malih zadovoljstava. Ali sva ona skupa se, zapravo, ne daju mjeriti sa tom činjenicom i idejom, a sa kojom se budim svako jutro, da sam ja u mogućnosti da se bavim ovim poslom, a to je toliko nevjerovatno i čudesno, da sam na tome beskrajno zahvalan. I to je ono zadovoljstvo koje me prožima svaki dan. Bićanić: U Laubi, novom, reprezentativnom prostoru u Zagrebu, na Črnomercu, izložili ste nove radove kod kojih primjećujem izvjesnu redukciju, ako tako mogu reći, scenografskih elemenata – slika je pročišćena, zatvorenija, reduciranija, Vaš lik i likovi drugih osoba u prvom su planu, sve se oko toga “vrti” – je li riječ o “novom putu” ili tek jednoj od etapa u vašem pristupu slikarstvu? Vehabović: Bitno je reći da za to što sam ja protagonist, osobno, na tim slikama, postoji funkcionalan i pragmatičan razlog, a ne namjera da se prenese neko vlastito iskustvo, poput neke autoreference, mada i toga, naravno, ima, ali definitivno to nije bila ideja autoportreta, per se. U tom ciklusu sa figurama, a govorimo o figuralnim i figurativnim slikama u isto vrijeme, morao sam imati vizualni predložak, i to fotografski, koji je najjednostavniji, ukoliko nemam priliku imati modele u ateljeu, a to je pomalo neizvedivo za mene. Dakle kolikogod to jeste autoreferencijalna slika, to nije bila namjera, ali je to jednostavno taj dio metodologije priprema za rad na slici. Uzimajući sebe izbjegavam sve one komplikacije sa modelima kojima treba objašnjavati stvari i koji se u to trebaju suživljavati. A jednako je tako i sa ostalim likovima na slici, znači svi su ti ljudi koji zapravo predstavljaju nekog u ulogama, pa bih rekao da je prije riječ o nekoj glumačkoj a ne portretističkoj situaciji. Ujedno, time smanjujem mogućnost gluhe komunikacije, gluhog telefona u igri. Naravno, evidentno je da postoji ta nekakva tendencija ka nekoj gami koja je zatvorenija, nekoj slici koja svojim dojmom daje naslutiti, rekao bih, nekakav trenutak u samom centru oluje, gdje je mirno, a okolo se dešava kaos i katastrofa. Čini mi se da taj dojam vlada tim trenutnim radovima. Dakle, osjeća se neka katastrofa koja lebdi, poput Damoklovog mača što visi nad cijelom tom pričom, ali ustvari taj prizor i taj moment uhvaćen u svakom od tih prizora su krajnje mirni. Kada pak sa psihološke strane gledam zašto je to tako – to je dio koji pretjerano ne propitujem. Naime, u pripremanju, u konceptualizaciji teme, cijelog sadržaja kojem će se slika posvetiti, svemu tomu dosta temeljito pristupam, potanko razrađujem što želim prikazati i kako to želim prikazati. Tako da na kraju taj izvedbeni dio pustim da podsvijest odradi. Jer ne mogu baš apsolutno, ne želim sto posto kontrolirati taj završni produkt, budući da u tom procesu samog rada neke stvari podsvjesno mogu biti puno bolje riješene nego da ih ja sa svojim ograničenim intelektom skučim na toj razini. Bićanić: U svojoj fantastičnoj noveli “Portret” veliki Gogolj kaže: “Sve što je u pjesnika i slikara neusiljeno i lako, postiže se prevelikom voljom i plod je velikih napora.” Kako kod Vas protiče sam taj čin slikanja, kako “napraviti sliku”? Vehabović: Jedan moj omiljeni slikar, Ronald Brooks Kitaj, jednom je rekao: “Ništa u svijetu, barem umjetnosti, nije istovremeno dobro i jednostavno, lako...” On se konkret454

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

no referira na tu neku ustrajnost u stalnom lomljenju i razrađivanju stvari, govori zapravo o opasnosti i mogućnosti upadanja u određenu šprancu, u kalup. I, naravno, o tomu koliko je to bitno izbjegavati i stalno zadavati samome sebi nove dosege u svom radu. Iskreno, ne razmišljam puno o tome. Jer, zadao sam sam sebi dosta velik i ambiciozan zadatak: uzeti bilo kakav koncept, temu ili nešto poput toga i onda figurativnom vizualizacijom probati prenijeti tu senzaciju u jedan vrlo ograničen medij poput slikarstva koje se dešava u zaustavljenom prostoru unutar jedne dvodimenzionalne plohe. Mislim da je to velik i težak zadatak. Ujedno, svojom nekom osobnom metodologijom kojom to razrađujem ja se dosta potrudim napraviti samome sebi savršenu organizaciju – poput nekakvog pedantnog kemičara – odnosno dovesti se u savršene radne uvjete, da mi je sve oko mene spremno. To sve razrađujem do tog stupnja da imam oko sebe sve na razini izvedbe kako bih znao u kome ću smjeru krenuti. A u trenu kada krenem sa samom konkretnom realizacijom, dakle kada krenem u taj sam čin slikanja, tu puno stvari prolazi ispod radara, tako reći. I gdje ja, kao kapetan, samo držim neko kormilo na jednoj razini i nadam se da će konačni rezultat ne biti katastrofalan. To možda zvuči, na neki način, banalno, a ipak nije. Jer izvesti bilo kakav rad zahtijeva donijeti dnevno tisuću odluka neke vrste. A svaka ta odluka u sebi ima negiranih milion drugih opcija koje ste prekrižili – ako o tome svjesno razmišljate. Ja o tome razmišljam svjesno i nije baš jednostavno napraviti sliku. Uvijek su tu nebrojene mogućnosti i u svakom trenu ste svjesni svake od njih, na neki način. A ipak birate samo jednu određenu, i to je to neko skretanje, odabir puta kojim ćete krenuti. I na kraju to će rezultirati nekim sretnijim ili manje sretnim ili potpuno nesretnim ishodom, rezultatom, radom, znači slikom. A to je izvan moje mogućnosti procjene. Ali je beskrajno uzbudljivo, da – to je to zašto se slikanjem vrijedi baviti! Temat o likovnom stvaralaštvu Zlatana Vehabovića nastajao je duže vrijeme, uvodni razgovor obavljen je 2010. godine, nakon toga je uslijedila njegova izložba u Laubi, pa u Galeriji Kranjčar i najzad ponovno u Laubi, a tekstovi o tim prezentacijama njegovih slika pripojeni su prvotnom razgovoru, budući smatram da se tako može steći potpuniji uvid u njegov rad. Posljednja, dakle, izložba u Laubi, pod nazivom “Prokleta posada” priređena je u siječnju 2014. godine, a tekst o njoj naslovio sam:

Misterij slike – utočišta čežnje, skrovišta sjete Kuća za ljude i umjetnost Lauba, fascinantan galerijski prostor na zagrebačkom Črnomercu, započeo je prije nešto više od dvije godine seriju samostalnih izložbi pod nazivom “Hrvatska umjetnost danas” sa ciljem promptne prezentacije aktualne domaće umjetničke produkcije. Autor koji je otvorio taj niz izložbi suvremene hrvatske likovne umjetnosti – a do sada su izlagali Lovro Artuković, Ivana Franke, Kristian Kožul, Kristina Lenard, Bruno Pogačnik, Viktor Popović i Marko Tadić – bio je upravo Zlatan Vehabović (Banja Luka, 1982.). Diplomirao je 2006. godine na Akademiji likovnih BoŠnjaČka Pismohrana

455

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kesera, pobornika ustrajnog i discipliniranog rada u umjetnosti, koji će nedavno u jednom novinskom razgovoru reći i ovo: “Strahovito sam tražio da se jako puno radi, ne vjerujem u floskule o inspiraciji, specijalnim danima i slično, to mi je smiješno, vjerujem samo u rad...” No, profesor Keser naglasiće još nešto: “Važan je i misterij koji svakoga goni da se bavi baš time.” Taj predani rad, to “kreativno ludilo”, kako kaže Keser, jer “svi žele danas biti ludi, ali ludilo peče, ono je pakao, strašno je to oduševljenje koje čovjeka zaplijeni”, taj misterij slike u koji poniru samo odabrani nije teško primijetiti i na ovoj, drugoj izložbi Zlatana Vehabovića upravo u Laubi, dakle u istom prostoru, a pod nazivom “Prokleta posada”. Rekao bi Oskar Davičo, izložba što je iznjedrila “čudovište umjetnosti”. “Vehabović i u ovoj seriji (devet slika, ulje na platnu) nastavlja svoja višegodišnja umjetnička istraživanja pojedinih mehanizama i fenomena, čak i pouka, prisutnih u pustolovnoj književnosti”, pišu u popratnom tekstu kustosice Morana Matković i Vanja Žanko. “Motive karakteristične za književne avanture odmah prepoznajemo – muškarce na moru, brodove u oluji, nepregledne krajolike, fascinantne životinje. Neizvjesnost koja proizlazi iz odnosa čovjeka i prirode utjelovljena je u ovim prizorima, čak i u onima gdje nema figurativnog prikaza...” Naravno, najintrigantnije i najzanimljivije u novim radovima ovog izuzetno nadarenog mladog slikara jeste taj samo njemu svojstven dar i umijeće da vas bez ostatka uvede u zbivanje na slici, da vam narativom pokuša naznačiti što je, u suštini, slikom htio reći i pokazati, potcrtati, ali i da vam ujedno ostavi slobodu da sami odaberete ono značenje što ih radovi negdje u svojoj nutrini nose, značenje koje vam se čini najprikladnije i vama najprimjerenije. Neposredan povod za nastanak cijele serije pronađen je u jednoj škotskoj pjesmi “My Donal”, Owena Handa, o životu kitolovca, njegovim izbivanjima za vrijeme ribolova i odvojenosti od doma, žene i obitelji. Taj nesvakidašnji i pomalo bizarni motiv samo je okidač za nastanak slika u kojima prije svega iščitavamo krhke zamke za snove i ljubav, skrivena utočišta čežnje i sjete, tajna skrovišta tuge i bola. Povratak u milje romantizma, zašto ne? Kaže Vehabović: “Ako je točno to što kažete, ako je to ono što čitate u mojim slikama, onda sam u dobrom poslu, to je cilj i to je ideja.Slikarstvo je i moćan medij za prenijeti razne emocije – autorove, ako ničije druge. I u tom smislu ja ne vjerujem da postoji medij koji je prikladniji za tako nešto jer bilježi neposredni trag. U slikarstvu taj neposredni trag još jedino crtež ima, koji je još primarniji u nekom smislu. Pogotovo u današnjem svijetu umjetnosti, uz napredne tehnologije koja je ovu civilizaciju označila, svaki artefakt, svaki krajnji produkt je na neki način prošao nekoliko etapa dok nije došao do svoje krajnje faze i u tom smislu mi se čini da je velika i dan-danas moć slike koja zadržava taj prvi, primarni i neposredni trag. Slikarstvo kao takvo je savršen medij za bilježenje raznih ljudskih osjećaja – i to je za mene jako bitno.” Nove slike Zlatana Vehabovića – napomenimo da je do danas pokupio niz vrijednih domaćih i međunarodnih nagrada, izlagao na 10 samostalnih i više od 40 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu (Bosna i Hercegovina, Njemačka, Austrija, Slovenija, Italija, Danska i Sjedinjene Američke Države) a i jedan je od osam autora, uz Ivanu Franke, Ivana Kožarića, Josipa Vaništu, Borisa Bućana, Sanju Iveković, Nives Ka456

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

vurić-Kurtović i Đuru Sedera, čije su umjetnine izložene u Bruxellesu i Strasbourgu u stalnom postavu u prostorijama Europskog parlamenta. Te nove umjetnine nastale u zadnje dvije godine i dalje su temeljene na priči, možemo pratiti i vidjeti da se nešto događa, da to ima svoju koherentnu cjelinu i poveznicu unutar sebe, unutar tog događanja o kojem se pripovijeda, ali nekako je u samoj osnovi prije svega emocija, na njoj se sve gradi, ona je temelj na kojem sve počiva. “Za razliku od prijašnjih ciklusa”, govori Vehabović, “u ovom je robovanje narativu, jasnoj priči, svedeno na krajnji minimum. Je, i dalje je ciklus baziran na pjesmi škotskog autora Owena Handa koja govori o ženi kitolovca koji je većinu godine odsutan, no u toj pjesmi ja sam pronašao nekoliko stvari koje su mene, kao publiku, u umjetnosti uvijek privlačile. Počevši od avanture: Herman Melville, Jack London, dakle Moby Dick i ostalo, ledena prostranstva i nepoznati, začudni predjeli što uznemiruju i bude maštu, ta cijela priča koja mi je od dječačkih dana bila privlačna i uzbudljiva. Potom tu je onaj moment meni uvijek vrlo privlačan, taj romantični odnos koji se kroz cijelu pjesmu prepliće između to dvoje ljudi, odlazak i iščekivanje povratka, ta ljubavna čežnja i strah da se voljeno biće nepovratno izgubi. I, naravno, treća stvar, s obzirom da je kitolov u pitanju, to je jedan surovi rad, koji je izoliran na moru, u takvom jednom radikalnom zanimanju, bespoštednom predavanju samo jednom cilju – negdje je ta paralela bila meni bliska u nekom romantičnom viđenju umjetničkog istraživanja i bavljenja mojim poslom koji je isto tako krajnje izoliran, osamljen. Tu Foucaultova ideja heterotopije dolazi u prvi plan, dakle ideja jednog izoliranog i osamljenog mjesta gdje pravila društva koje imamo organizirano ne vrijede. I tu je krenulo, ali dalje od toga slike nemaju apsolutno nikakvo uporište ni reference na narativ te pjesme. Meni je to poslužilo samo kao neka odskočna daska za razradu cijele te atmosfere.” Izložba “Prokleta posada” Zlatana Vehabovića, njegovi kitovi, ulješure, levijatani, čamci i kitolovci sred nemirnog mora i faktično su uronili u to veliko more, preplovili ocean i dospjeli sve do New Yorka, gdje su izloženi u Galeriji Marc Straus. Unatoč tom romantičarskom eskapizmu ovih slika što se lako ne zaboravljaju, umjetnik je potpuno svjestan svoje ukotvljenosti u društvu u kojem djeluje i kojemu pripada: “Apsolutno. Pa ne možemo mi iz svoje kože van – mi možemo stremiti nekim visinama i daljinama, ali tu smo gdje jesmo i uvijek će nas to vraćati”, poručuje autor. Na početku ovog zapisa i razgovora o likovnom djelu Zlatana Vehabovića, autor je spomenuo Ivu Andrića, kao pisca kojem se vraća. A pisac je to koji je vrlo nadahnuto i proročki govorio i o umjetnosti likova i oblika, o tom likovnom doživljaju svijeta u koji uranjamo i iz kojeg izranjamo poput likova na slikama Zlatana Vehabovića. Andrićevim riječima završavamo temat o slikaru i njegovom djelu: “Strah me da u šarama na kamenu ne otkrijem reč, kao zmiju, da reljef ne progovori drukče nego likovima. Jer, boja nas napušta, kontura izneverava, ali reč – laže. Vidim, nevino, mirno carstvo prvih likova, kad je za svaki lik trebala naročita volja i nov napor, kad je svaki od ostvarenih likova kazivao samo ono što jeste i što želi da bude, neokaljan i nevezan bezbrojnim i varljivim asocijacijama koje su docnije, istina, obogatile ljudsko osećanje i mišljenje, ali su ih zato odveli na mučna i bezizlazna bespuća”. BoŠnjaČka Pismohrana

457

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

458

BoĹ njaÄ&#x152;ka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

BoŠnjaČka Pismohrana

459

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

460

BoĹ njaÄ&#x152;ka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

BoŠnjaČka Pismohrana

461

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

462

BoĹ njaÄ&#x152;ka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

BoŠnjaČka Pismohrana

463

Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke

464

BoĹ njaÄ&#x152;ka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

BoŠnjaČka Pismohrana

465

POPRATNI TEKSTOVI

Popratni tekst kataloga Nagrade Radoslav Putar – Zlatan Vehabović The Last Minute i Live to Tell su radovi vezani mojim rastućim interesom za mogućnosti istraživanja problema naracije unutar slikarstva. Taj interes proizlazi iz mog proučavanja dramaturgije, discipline vezane uz kazalište i film, koja se između ostaloga bavi strukturalnim problemima kompozicije i reprezentacije ključnih elemenata radnje. Kao što je u filmskoj industriji eksploatiranje originala u formi njegova nastavka opće poznata stvar, pokušao sam taj osnovni princip primijeniti na medij slikarstva, te sam inicirao mogući nastavak rada The Last Minute. The Last Minute je rad baziran na pretpostavci turizma kao jedne od posljednjih utopija koje egzistiraju u svakodnevnici. Ta se utopija može sagledati na različite načine. Svi podrazumijevaju da živimo u posljednjoj fazi konzumerističkog društva: kretanje, premještanje, uz ponešto sunca ili pijeska, roba je koja se prodaje. Prizor nam ukazuje na protagoniste koji uslijed “nezgode” tijekom putovanja, izlaze na obalu usprkos poteškoćama kojima svjedoči niz plutajućih artefakata u moru koje ih okružuje. Pokušao sam dokučiti što bi se moglo dogoditi, kako bi se snašli? Bi li se uspjeli spasiti? Gdje bi se to dogodilo? Stoga sam zamislio da se ti likovi snalaze negdje izvan civilizacijskih ili kulturoloških parametara. Live to Tell tako svjedoči sučeljavanju protagonista s novom situacijom. Kao i svi mi, pokušati će reagirati u skladu sa znanjem koje imaju, počevši sa skupljanjem korisnih artefakta i formiranjem privremenog habitusa... Razvijajući dati scenarij, pitanja koja su mi se nametala bila su vrijednosti i znanja koja stječemo kroz život. S kakvim smo znanjem opremljeni i gdje su granice njegove mogućnosti? Koliko šanse imamo za objektivno preživljavanje? Naravno, to je panični scenarij čija se mogućnost u postocima čita u zarezu iza nule, no pomalo je i tragikomično, jer bi većina nas mogla samo sjesti i umrijeti. Zar ne nasmijava ideja da potreba za survival emisijama na televiziji proizlazi iz činjenice da osamdeset posto čovječanstva zapadnog društva nije u stanju popeti se na drvo?! Na kraju, kada govorim o poveznicama dramaturških elemenata filma i naracije kao generatora fabule, rekao bih da je ono što povezuje medij filma i ove dvije slike isti žanr: spekulativna ili nešto preciznije utopijska i distopijska fikcija.

Recenzija izložbe Anatomije opreza originalno objavljen u sklopu kulturne rubrike Radija 101 – Marko Golub Slike Zlatana Vehabovića ostavljaju dojam kao da je riječ o ilustracijama, za nešto, negdje, pa i sam naziv “Anatomije opreza” zvuči više kao naslov kakve knjige ili studije, a manje slikarskog ciklusa. BoŠnjaČka Pismohrana

467

Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović

I ono što se unutar njega predstavlja djeluje kao niz od šest scena iz kratkih priča, u kojima umjetnik barata sa svojim likovima poput svemoćnog pripovjedača, bacajući ih, primjerice, u plićak sa svom njihovom prtljagom, posjedajući ih, s nogama u vodi, na plutajući komad leda, ili ih postavljajući u konverzaciju unutar bizarnog ambijenta sa trofejnom taksidermijom stvarnih i imaginarnih bića. Dodatnu napetost daju sugestivni naslovi, a konačno, da baš ništa u tumačenju ne bi bilo prepušteno slučaju, katalog je koncipiran tako da svaku sliku tretira kao “poglavlje” knjige, te ju s tim u skladu naslovljuje i označava. “Ilustracije” s početka zapravo su tu priručan pojam, jer su pretpostavljene “priče”, ili dojam da se uopće radi o pričama, sadržani jedino u samim slikama. Ali, ako ih se već promatra kao ilustracije za nešto i negdje, prvo pitanje koje pada na pamet jest što je to, i odakle dolazi. Odgovor je pak bio voljan dati sam Vehabović, u tekstovima priloženim pored svake od slika, te donekle u njihovim sugestivnim nazivima, koji mogu dati ključ čitanja, iako zapravo nigdje ne opisuju doslovce prizore na koje se odnose. Tekstovi, pisani u prvom licu, govore o nastanku slika, idejama koje su ga vodile, ili o naknadno oblikovanim referencama, vrlo često na glazbu, film, književnost, ili stvarne likove iz povijesti. Kroz sve se to pak provlače i osobna razmišljanja o temama kao što su melankolija, prijateljstvo, osjećaj krivnje, izolacije, depresije, ili divljenja, o čemu Vehabović piše sabrano i analitički. No glavno polazište svih tih tekstova je zapravo njegov odnos prema slici i mediju slikarstva, s kojim se svaki put iznova suočava. Vehabovićevo slikarstvo jest, dakle, autoreferencijalno nastrojeno, u smislu da se na neki način bavi samo sobom, no ne tako eksplicitno kao u slučaju još nekih mladih slikara poput Ivana Skvrcea ili Stjepana Šandrka. Vehabović razmišlja što se u slici može ili ne može napraviti, uspoređujući to s iskustvom nekih drugih medija, ali i u tome kod njega prioritet ima želja za prikazivanjem dojmova, ideja, osjećaja i ugođaja za koje zna da se ne mogu doslovce prikazati, bilo da je riječ o nečemu emotivnom, ili o komentaru na društvo, umjetnost i slično. Pusti prostori bitan su ugođajni okvir Vehabovićevih “priča”. Horizont koji nestaje negdje u magli, bizaran jednolični hodnik, hala prirodoslovnog muzeja, plaža kao poprište katastrofe, ili noćno nebo s obrisima stabala, objedinjujući su elementi unutar ciklusa utoliko što iz svake od slika otklanjaju bilo kakav slučajni kontekst izvan njih samih. Gotovo paradoksalno, obzirom da slikar ostavlja gledatelja samog ispred predstavljenih mu prizora, da bi mu zatim čitav taj kontekst ponudio verbalno. Jednostavnost i sažetost na bitne elemente u prizorima, ma kako oni enigmatično izgledali, čini se da proizlaze iz želje da budu autentični. Mogao je kolažirati, pa nije. Mogao je također citirati i tako biti cool, pa opet nije ništa eksplicitno citirao, barem ne iz područja slikarstva, i to ga ostavlja na suženom terenu koji je sam svjesno odabrao. Vehabović jednostavno ne eksploatira eksploatacije radi. Bilo bi također posve krivo pretpostaviti da su slike u Galeriji Bačva krajnji, u sebi završeni proizvodi, nego je ono što Vehabović “izlaže” više proces njihovog nastajanja. Ni tekstovi koje prilaže slikama, opet, nisu u potpunosti gotova tumačenja 468

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

rada kakva bi u nekom drugom slučaju ponudio kustos, nego vrlo osobni iskazi umjetnika, koji otkrivaju, ali ništa ne žele nametnuti, te u galerijskom prostoru imaju smisla gotovo isključivo kao ravnopravan dio rada.

Predgovor za izložbu Sjever – Leila Topić Saturnova djeca u kostimu zeca “U ovim vremenima kao da uopće ne znam što hoću, možda čak i ne želim ono što znam, a želim ono što ne znam”. (Marsilio Ficino u pismu prijatelju) Donnie: “Why do you wear that stupid bunny suit?” Frank: “Why are you wearing that stupid man suit?” (Richard Kelly, iz filma Donnie Darko, 2001.) Već od ranih samostalnih izložbi, poput one “6 kilometara” održane 2006. u Galeriji SC, Zlatan Vehabović je pokazao mnogo više od korektnosti prikaza kompozicije i slikarske tehnike. Već onda bila je riječ o cjelovitom, tematski i tehnički zaokruženom ciklusu u kojem su slike velikih dimenzija bile sastavljene od 12 do 15 manjih, kromatski prigušenih platana nastanjenih, kako umjetnik bilježi, figurama postavljenim u određene odnose a koje su se mogle povezati sa slikama svakodnevice ili, pak, arhivom slika iz povijesti umjetnosti Izbjegavajući se odrediti u precizno određenoj temi, izložbu je zamislio poput filmske glazbe koja ne ilustrira ali evocira određene uspomene, ostavljajući, pri tome, gledatelju, da odabere vlastiti film. U novom ciklusu slika Sjever, izazov umjetniku, kako sam navodi, jest daljnje “pokretanje unutarnjeg svijeta” promatrača odabirom motiva i protagonista uz opetovanu želju za pokretanjem lavine individualnih filmova. Slikarska disciplina još je čvršće definirana, a elementi koji tvore izvorni Vehabovićev stil još su jače istaknuti; pješčana podloga platna koja mu daje taktilne kvalitete, horror vacui stvoren ponavljajućim uzorkom, te konstruiranje monumentalnih dimenzija slike od platna manjih dimenzija. No, novum ciklusa Sjever, čini se, jest iskorak u atmosferu nelagode što je postignuta uz pomoć nekoliko čimbenika. Naime, umjetnik odabire motiv djece i smješta ih u hibridne i fantastične prostore koji nisu niti prirodni niti urbani, već zagonetni i tuđi. Inkarnat kao i odjeća prikazanih dječjih figura je uglavnom ohlađene plave ili sive boje, a platnom dominiraju hladne, glatke, svijetle i otrovne boje. K tomu, premda su likovi prikazani u određenim dječjim radnjama, njihove su geste iščašene, a narav odmaknuta i turobna. Sigmund Freud, jedan od ključnih otkrivača koncepta nelagode 1919. godine je u eseju Das Unheimliche, protumačio nelagodu kao nešto skriveno ili poznato što je prošlo kroz proces potiskivanja, i ponovo se pojavilo u drugačijem obliku. Upravo je ta kvaliteta nelagode, odnosno nečega što je bilo blisko i prisno, a potom postalo BoŠnjaČka Pismohrana

469

Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović

zastrašujuće, jedna od karakteristika Vehabovićeva Sjevera. Situacije u kojoj se nalaze djeca Vehabovićevih slika, poznate su, a zapravo se ne mogu definirati. Naime, oni su zamrznuti u radnjama koje su naizgled bliske, međutim posjeduju izvjesnu demonsku unutarnju logiku postojanja. Smrtno ozbiljan dječji lik stoji pred gledateljem, autistički genijalan, s licem koje zapravo frustrira svojom nečitljivošću i neprozirnošću. Na drugoj slici su likovi uhvaćeni u igri, no lice jednog od protagonista resi groteskni grč, radije nego bezazleni osmjeh. Fantastičan krajobraz u kojem Vehabović smješta figure dodatno uspostavlja nelagodu jer je riječ o vječnoj sadašnjosti, ne postoji stabilno uporište koje bi moglo učvrstiti odnosno osigurati smještenost u preciznu vremensko-prostornu odrednicu, a i sam naslov ciklusa dovoljno je “apstraktan” te ne dopušta referentna uporišta u konkretnom prostoru. Bezdomnost likova i čitava atmosfera ciklusa podsjeća na kultni film Richarda Kellyja Donnie Darko iz 2001. u kojemu problematični i karizmatični naslovni lik ima vizije čudovišnog antropomorfnog zeca što ga uvodi u niz bizarnih događaja s iskupiteljskim ciljem da spasi svijet od uništenja. Cijena opstanka svijeta jest smrt Donnija Darka, breme s kojim se on, posve opravdano, ne želi suočiti, osobito ne na svjesnoj razini. No, ono što povezuje Sjever s darkerskim Kellyjevim filmom jest osjećaj nelagode zbog nemogućnosti potpunog razumijevanja djela, budući da se neki od ključnih elemenata ne mogu objasniti. U filmu se objašnjava samo način na koji se stvari odvijaju, ali razlozi zbivanja ostaju nepoznati. Vehabović također smješta likove u tjeskobnu neizvjesnost (ispred zida, na pozornici ispred crvenog zastora, u labirintu pravokutnih tijela ili lebdeći iznad šume) bez ikakvog očitog povoda, a likovi, i kada nisu frontalno okrenuti prema gledatelju, ostavljaju dojam nepovjerenja spram svega u materijalnom svijetu. Čimbenici nelagode posljednjeg Vehabovićeva ciklusa, od odabira trule palete inkarnata, izmještenosti središta kompozicija, začudne svijetlosti slika, lebdeće figure, nedokučivosti gesti koja je u suprotnosti s nježnom dječjom dobi, bliski su predstavljanju svijeta poremećena poretka kakvu poznaje manirizam. Nejasne slutnje poremećaja, eterične figure i njihova odvojenost u polju slike, boje koje su hladne, s mnogo bjelkastih, svijetloplavih i žutih nijansi čine portrete saturnove djece, osviještenih, starmalih likova koji su prepoznali deformacije epohe, iznašli mehanizme za nošenje “iskupiteljskog” tereta na svojim leđima, ali ih jednostavno nije briga.

Popratni tekst vezan uz izložbu Sjever, izvorno objavljen na web stranicama Galerije Galženica – Klaudio Štefančić “Htio sam da slike budu prožete različitim sjećanjima. Ako su postale vizualno atraktivne, to nije stoga što prikazuju neko određeno mjesto, neki konkretni krajolik. Dok ih gledam evociram slike u pokretu, kao u nekom filmu: taj pokret je pokret koji dolazi iz sjećanja i može se najbolje opisati idejom Jorgea Luisa Borgesa da sva 470

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

umjetnost stremi glazbi. One istodobno prikazuju, pričaju, apstrahiraju, prizivajući različite elemente iz povijesti umjetnosti i stvarnosti.” (Zlatan Vehabović) Želio bih ovome dodati još nekoliko napomena. U knjizi koja je kod nas prevedena kao To umijeće stiha Borges na jednom mjestu govori o nestanku epskog senzibiliteta. Iako prije svega misli na književnost, mislim da nije greška ako u tim razmišljanjima prepoznamo općenitu ocjenu suvremenosti koje je – liotarovski rečeno – odustalo od velikih priča. Ipak, malo dalje u tekstu – kao u nekom neočekivanom pripovjednom obratu – Borges ostavlja otvorena vrata. Ako je nešto od epskog senzibiliteta iz prošlosti preostalo, kaže on, onda ga je moguće naći ne u više u književnosti ili u umjetnosti, nego na filmu. Vehabovićeve reference na filmsku umjetnost, Borgesa i glazbu, stoga, nisu bez vraga. Kao multimedijalni tekst, koji objedinjuje sliku, zvuk i pokret, film je sve do pojave interneta suvereno pokrivao našu potrebu da i umjetnost, a ne samo svijet, čitamo multisenzorno. Tomu treba pridodati i aspekt naracije, koju je film kao umjetnost vremena, prisvojio i pretvorio u jedno od svojih temeljnih medijskih načela. Slikarstvo Zlatana Vehabovića nije film, ne odvija se u vremenu, ne sadrži zvuk, nema priču – prije neku neodređenu atmosferu koja upućuje na nešto što može biti priča – ali teži, barem kako autor tvrdi, nečem sličnom glazbi. Od kuda proizlazi taj osjećaj glazbe na slici i u kakvoj je on vezi s filmom? Čini mi se da je riječ o jednoj prustovskoj situaciji, o kojoj govori i sam autor kada govori o “evociranju slika”. Da bi potaknuo evokaciju Vehabović – pored velikih formata slika koji reaktualiziraju tijelo u procesu recepcije – bira i prikazuje motive djetinjstva koji danas, čini mi se, posjeduju određenu razinu univerzalnog značenja. Pri tome mislim na osobne, društvene, političke, ekonomske i druge aspekte djetinjstva, fenomena koji uvijek iznova uspijeva pokrenuti različite reakcije. Bilo da govorimo o grupama napuštene predškolske djece u predgrađima afričkih i južnoameričkih megalopolisa, raspravljamo o značenju avanturističke književnosti namijenjene djeci i njihovom odgoju temeljenom na pričama o Huckleberry Finnu, Tomu Sawyeru, Peri Kvržici, bilo da dvojimo o kvaliteti njihovog odrastanju u okrilju zabavne industrije televizije i interneta – uvijek se aktiviraju različiti, nerijetko zaboravljeni osobni i grupni stavovi, evociraju različita sjećanja, kako bi rekao Vehabović. U skladu sa suvremenim etnografskim istraživanjima, treba reći da je djetinjstvo kulturološki proizvod odraslih namijenjen djeci. To ne govori samo o načinima “pripitomljavanja” najmlađih članova društva nego i o imaginariju kojeg posjeduju odrasli, kreirajući slike djetinjstva. Imaginarij te pomalo perverzne situacije, u kojoj odrasli određuju kako to izgleda biti djetetom, mijenja se zajedno s cjelokupnom kulturom, pa je danas teško vjerovati da slika dječaka koji bježi od roditelja da bi pecao ribu predstavlja poželjni model ponašanja za većinu djece osnovnoškolskog uzrasta. Barem što se tiče pecanja. Što se tiče bijega, stvari stoje malo drugačije. Naime, slika djetinjstva kao bezbrižnog svijeta dokolice odvojenog od svijeta odraslih nastala je krajem 19. stoljeća kada je zapadno građansko društvo visokog kapitalizma bilo u svom punom usponu. BoŠnjaČka Pismohrana

471

Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović

U toj slici muškarci su radili svoj posao odvojeni od doma i obitelji, žene se brinule o kućanstvu, a djeca se igrala, nakratko prekidana, školskim obavezama. (Ovdje spominjem samo više društvene klase, jer je kultura djetinjstva nastala upravo među njima). Danas nam se, kao odraslima, slika djetinjstva kao područja lišenog brige čini ne samo normalnom nego potrebnom, ne toliko zbog djece koju imamo (ili ne), koliko zbog nas samih. Ta slika je unatoč promjenama kroz koje globalizirano društvo upravo prolazi, u osnovi, još uvijek određena momentom bijega. Iluzija o bijegu od sive svakodnevice u kojoj ne nalazimo smisla, o odlasku u nepoznate i daleke krajeve – čiji je surogat suvremeni oblik turizma – vjerojatno je jedna od istrajnijih kulturnih pojava modernog doba. U umjetnosti, avanturizam, bijeg ili odlazak već krajem 19. stoljeća imaju svoje martire – Rimbaud, Conrad i Gauguine najpoznatiji su od njih. Ima u tome više od pripovjednih kanona poznatih iz avanturističke književnosti. Čini mi se, štoviše, da u njemu ima nešto od epskog osjećanja u filmu o kojem govori Borges, ili nešto od efekta glazbe na koji upućuje Vehabović. Mislim da je riječ o svojevrsnoj transgresiji svakodnevnice. Transgresija svakodnevice može biti izvršena na različitim osnovama: političkim, psiho-socijalnim, imaginarnim itd. Vehabovićevo prikazivanje te transgresije nije političko, možda tek na rubovima, tamo gdje se suočavamo s društvenom reprezentacijom djetinjstva. Ono je poetično i u najboljoj tradiciji popularne glazbe eskapistično. Mit o djetinjstvu križan s alternativnim prostorom komunikacije, s My Space-om na primjer. Glazba, mistični označitelj koji upućuje sam na sebe, budi osjećaje, evocira sjećanja, i s druge strane, virtualni prostor vječne adolescencije – mjesto gdje su odrasli nepoželjni. Vehabovićeve slike evociraju iskustva koja se neodređeno roje nad različitim prostorima djetinjstva obilježenog igrom, znatiželjom, gluvarenjem, zgubidanstvom, no prije svega iluzijom da smo, u odnosu na ono što je bilo poslije i što je danas, živjeli neposredovani kulturom i jezikom.

Popratni tekst izložbe Zauvijek ću te pamtiti, u galeriji MMC Luka, Pula, 2010. – Mladen Lučić Neki dan mi je jedna mlada slikarica s čuđenjem ispričala svoj nedavni susret s kolegama iz nama susjedne države. Kako je to uobičajeno, uz usmenu razmjenu iskustava listali su se katalozi; “Pa ti slikaš?!”, konstatirala je jedna umjetnica iz grupe, “kako je to cool, pokazat ću to Ivanu, njega zanima slikarstvo”. Ova istinita anegdota ilustrira mišljenje i stav većine novomedijskih suvremenih umjetnika o slikarstvu, kao o nečemu što je prošlo, nečem poput sjećanja ili arheoloških artefakata. Umjetnost danas raspravlja o granicama, tranzicijama, regionalizmima ili globalizmima, pokušavajući se, koristeći suvremenu tehnologiju, postaviti kao svojevrsni politički korektiv. Apsurdno je da se ona više bavi sociološko-političkim temama i 472

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

tehnologijom nego problemima fenomena nove vizualnosti, te je na taj način sama stvorila granice koje barem u umjetnosti, a u skladu s njenim credom, ne bi trebale postojati. Danas govorimo o gay umjetnosti, ženskoj umjetnosti, umjetnosti Trećeg svijeta, umjetnosti zemalja u tranziciji, ali ne govorimo o svojevrsnoj getoizaciji u koju se umjetnost dovela zahvaljujući upravo pretjeranoj, najčešće krivoj upotrebi politike i inzistiranju na socijalnoj jednakosti. Takva idejna dominacija umjetničkih razmišljanja dobila je i svoj tehnološki ekvivalent. Elektronski mediji kao i Cyber space sa svim njegovim manifestacijama preuzeli su medijski primat likovnog izražavanja. U takvom kontekstu gdje prevladavaju ambijenti, video instalacije, kompjuterski printovi, site–specific objekti i tome slično, slikarstvo ipak živi i dalje, te ne smatram da je inkompatibilno novim tehnologijama, jer bitan je jezik kojim umjetnost govori, a ne medij pomoću kojeg se taj jezik artikulira. Upravo stoga slikarstvo je kao i svaka vrsta umjetnosti zanimljivo ako prati tijek vremena i ako s njim uspostavlja ispravnu komunikaciju. Činjenica je da je danas, bez obzira na medij kojim se služi, “figurativna” umjetnost preuzela primat nad “apstraktnom” (o ovim podjelama danas je sasvim apsurdno govoriti, ali terminološki još ne vladamo onim što koristimo), a to se logično moralo dogoditi jer ikoničnost je našem vremenu bliža i bitnija od apstraktnog znaka ili geste. Umjetnost je danas opterećena ikonografijom te koliko god se trudila biti idejnom i radikalnom ona je postala narativnom. Na taj način, isključivo u mediju slikarstva, razmišlja i stvara Zlatan Vehabović, zagrebački slikar mladog naraštaja koji je već postao amblematičnim umjetnikom svoje generacije, ali je i stekao poštovanje starijih kolega, kao i ono malo likovne kritike što je u Hrvata još preostalo. Ikonografija njegovih slika protkana je temama koje nas okružuju i preslik je suvremenog osjećaja vremena. Ne bježeći od narativnosti, Vehabović se u svojem slikarstvu koristi iskustvima i parafrazama filmske, književne, glazbene ili filozofijske literature ovog stoljeća, a nije neosjetljiv ni na današnje globalne ekonomske i društvene probleme koji pod diktatom velikih korporacija potiču odumiranje istinskih civilizacijskih i kulturoloških vrijednosti. Zlatan redovito odlazi u kino i kazalište, puno čita i sluša glazbu. On je na Facebooku, piše svoj blog, a kako sam kaže, život mu je bez Ipoda nezamisliv. Zbog svega navedenog prirodni izazov za takvog umjetnika bio je ostati u klasičnom mediju, a razmišljati i Cyber logikom. Vehabović je i te kako svjestan vremena u kojem živi o čemu njegove slike diskretno ali i izuzetno slojevito govore dotičući niz globalnih aktualnih tema koje tište današnjeg čovjeka ... “Mediji, kakve nam ih nude i prezentiraju korporacijski divovi” ... govori Vehabović ... “služe kako bi nas stalno približavali nekoj bezbrižnoj budućnosti donoseći nam proizvode za instant proizvodnju vremena uobličene u tehnološke naprave. To se može iščitati kao utopija”. Kada smo nekoć čitali Orwella smatrali smo, a vjerojatno više željeli smatrati, da se radi o utopiji. Na žalost, Orwell je vrlo brzo postao stvarnost, a ta stvarnost koja posjeduje potpunu kontrolu nad svakim pojedincem, želi nas od same sebe odvratiti nudeći nam svoj “Cyber space” kao poligon kontrolirane i svima dostupne kreativBoŠnjaČka Pismohrana

473

Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović

nosti. Precizno pozicionirajući ovakvo stanje civilizacijske realnosti, Vehabović u svom likovnom izrazu progovara izvjesnom melankolijom koju potencira ne toliko kao stanje duha već više kao biljeg vremena. Našeg vremena, koje teži da stanje paraliziranosti nadjača moć djelovanja. Stoga se Vehabovićevo slikarstvo može iščitati i kao melankolički odraz sve više pasivnom i pomalo rezigniranom sudjelovanju umjetnika i intelektualca u kreiranju suvremene stvarnosti gdje individualcu više nema mjesta. Međutim koliko god se teži i sustavno radi na uniformnosti, što znači i odumiranju umjetničke kreativnosti i intelektualne misli, autorovo razmišljanje i tome adekvatan likovni izraz govori da snažni individualizam i umjetnički nerv nije zamro. Vehabović nenametljivo i s distancom secira amplitude današnjeg društva ukazujući da još uvijek humanistički principi nisu zaboravljeni, a jezik slikarstva koliko god neki mislili da nije imanentan našem vremenu, vjerojatno je jedini koji istovremeno može zaustaviti misao, a pokrenuti osjećaje.

Popratni tekst izložbe Zauvijek ću te pamtiti, galerija Kranjčar – Feđa Gavrilović, Vijenac 2011. Slikarska ekspedicija na granici realnog Transantarktička ekspedicija Ernesta Shackletona koja je težila prijeći cijeli taj zaleđeni kontinent započela je 1914., a završila 1917., i jedan je od najsmionijih istraživačkih pothvata u povijesti, prava hemingvejevska borba s prirodom. Kada se pritom uzme u obzir da su Shackleton i njegova družina istraživali ledenu pustopoljinu, zemlju u kojoj osim hladnih vjetrova i beskonačnoga snijega nema gotovo ničega, ta ekspedicija izaziva posebno čuđenje, ali i poštovanje. Odsutnost svakoga privlačnog elementa čini od nje pothvat u kojemu je čovjek doslovce sam u okruženju iznimno neprijateljski nastrojenu naspram svakom životu, iz čiste želje savladavanja te banalne, tupe, tvrdoglave prirode (a Antarktika je najbanalnije, najtvrdoglavije mjesto na Zemlji), želje koja je temelj ljudskog napretka. Sam Shackleton o misiji je zapisao u memoarskoj knjizi Jug: “unatoč neuspjehu ekspedicije [...] u ovoj knjizi su poglavlja velike avanture, ozbiljnih dana, osamljenih noći, jedinstvenih iskustava, ali prije svega ona bilježe upornu predanost, vrhunske lojalnosti, velikodušne požrtvovnosti [...] borbe, razočaranja, izdržljivost male grupe britanskih istraživača izgubljenih skoro dvije godine u čvrstom polarnom ledu trudeći se izvršiti misiju i ne znajući za krize koje je svijet tada prolazio”. Spomenuta ekspedicija glavno je polazište ciklusa Zlatana Vehabovića Zauvijek ću te pamtiti. Uz crteže i ulja na platnu koja su nastala po fotografijama s nje slikar radi i četiri velika platna koja su odraz njegova osobnoga shvaćanja te epizode istraživačke povijesti, koja ga očigledno duboko fascinira. Tehnika slikanja ustrajava na lazurnim namazima kojima se stvaraju glatki, uglačani naslikani volumeni. Tonski prijelazi zbog toga su vrlo suptilni, nježni, a u cjeli474

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

ni dobiva se blago nadrealan dojam. Dosadašnji slikarovi ciklusi istom su tehnikom prikazivali interijere s predmetima u njima postavljenim po metodi nadrealističke asocijativnosti, a ovaj ciklus pročišćuje sadržaj slike. Zbog tako nježnih prijelaza i velikih, uglavnom sivih, praznina na slikama stvara se dojam samoće, pa tu treba napomenuti da nijedna slika nema ljudskih likova (prisutni su samo na crtežu prema fotografiji članova ekspedicije). Samoća koju prizivaju te slike slična je samoći polarnih krajeva, pa na pamet pada prvi veliki polarni pejzaž, Brodolom nade Caspara Davida Friedricha iz 1823/24., na kojemu njemački slikar osjećajem za ravnotežu i geometrijski pravilnom (u tom slučaju piramidalnom) kompozicijom stvara dojam pustoši koja nije strašna zbog toga što je divlja i neukrotiva, nego upravo jer je kompozicijski geometrizirana, usložena po nekom čovjeku stranom redu koji nije stvoren kao posljedica čovjekova djelovanja, nego proizvod neobične racionalnosti prirodne stihije, po kojoj se tvari kristaliziraju u pravilnim linijama (Thomas Mann u Čarobnoj gori grozi se anorganskih kristala leda, suprotnih razumskom, živom, što su po njemu esencije čovjeka, a sličan efekt postiže artdekoovski kanadski slikar Lawren Harris koji prikazuje geometrizirane ledenjake, ovaj put iz susjedstva sjevernog pola). Neobično ozračje postiže se na ovim slikama i koloritom. Na već opisanoj neutralno sivoj pozadini ističu se u prikazima interijera naglasci vrlo intenzivnih boja, od kojih se najviše ističu gotovo fluorescentne plava, ružičasta, zelena. Svjetlo je jako važno na tim slikama, iako nije nigdje prikazan njegov izvor ili smjer, ono određuje sveukupni ton slike na kojemu se ističu spomenuti akcenti. Nerealističnost ili nadrealističnost postignuta bojama i načinom slikanja očuđuje ta djela. Protumačiti značenja svakoga pojedinog platna može biti usputna postaja na našoj ekspediciji kroz njih, ali nikako i njezin glavni cilj. On bi bio upravo užitak u piktoralnim efektima koje slikar postiže navedenim sredstvima. Misije likovnih kritičara kroz slikarstvo nisu psihoanalitičke seanse kojima je svrha proniknuti u svijest autora, nego nesvrhoviti (bolje rečeno samosvrhoviti) izleti kroz ekosustave umjetničkih ostvarenja, a autorova svijest samo je jedna od sila koje djeluju u tom složenom sistemu, i iako je možda organizatorska sila, ona nije svrhom nekog djela. No spomenimo i ta značenja, jer jedan je od naših zadataka i demistifikacija tih sustava: slike polarnih krajolika slike su s navedene ekspedicije, velika platna s fragmentima krajolika simboliziraju fragmentarnost umjetnikove spoznaje o toj temi, a dva interijera pokazuju dva stupnja fascinacije i vlastitog istraživanja: divljenje herojima, karakteristično za adolescentsko doba čovjekova razdoblja (dječačka soba) i kreativno istraživanje iste teme (atelijer). Pustolovina slikarstva uvijek je slična nekoj ekspediciji, možda bez mogućnosti kobnih posljedica, ali naporna u svakom slučaju. U gomili mistifikatorskih niti koje se u naše doba isprepleću oko likovne umjetnosti, u suludoj buci koju stvaraju neostvareni mislioci, umjetnici su izgubljeni. Slikar kojega smo ovdje predstavili polazi od osobnoga (kao i svaki umjetnik), ali ne utječe se jeftinim kvazifilozofskim metodama kako bi dao neku težinu svom radu, jer on je i bez toga zanimljiv upravo na vizualno-estetski način, na koji i treba biti zanimljiv. BoŠnjaČka Pismohrana

475

Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović

Popratni tekst izložbe Zauvijek ću te pamtiti, galerija Kranjčar – Vanja Babić Kako vizualizirati odnosno likovno “prepričati” neki događaj – suvremeni, povijesni, mitološki ili religijski – pitanje je s kojim se slikari različitih stilova i epoha već stoljećima susreću. Njihove interpretacije međusobno se, dakako, znatno razlikuju, a uvjetuju ih doista mnogobrojni čimbenici. Umjetnikov mentalitet, njegova nadarenost i stupanj zainteresiranosti za odabrani događaj, kao i opći kulturološkopovijesni kontekst unutar kojega pojedina slika nastaje, zasigurno spadaju među najutjecajnije. Događaji što ih likovni umjetnici nastoje vizualizirati, kao uostalom i pisci odnosno različiti pripovjedači verbalno opisati, posjeduju, međutim, svoju vlastitu i posve autonomnu životnost koja izvire isključivo iz nečega što bismo mogli nazvati apsolutnom stvarnošću. Ali ta apsolutna stvarnost egzistira uglavnom na teoretskoj razini, gotovo u sferi apstrakcije; svaki pokušaj njezine konkretizacije neminovno vodi u interpretacijsku subjektivnost. Uostalom, protokom vremena i sami se tipovi događaja mijenjaju: oni suvremeni nužno i uvijek postaju povijesnima, a ovi povijesni katkada mogu poprimiti legendarne, mitološke, pa čak i religijske konotacije. Mladi zagrebački slikar Zlatan Vehabović u svojim novijim radovima sustavno propituje narativnu paradigmu slikarstva. On “opisuje” istinite događaje otprije gotovo stotinu godina – riječ je o dramatičnom pokušaju znamenitog polarnog istraživača Ernesta Shackletona da sa svojom ekspedicijom prijeđe preko čitavog Antarktika – posežući pritom za posve nekonvencionalnim narativnim strategijama. Pažljiviji posjetitelj Zlatanove recentne izložbe u mogućnosti je, naime, pratiti dvije usporedne priče. Prva od njih – Shackletonova ekspedicija kao istinska apsolutna stvarnost – generira drugu, iz koje saznajemo kako se od početnih istraživanja i saznanja, preko neizbježnog razdoblja fascinacije, napokon stiže do interpretacijske zrelosti, a samim time i vizualne potentnosti. Ali ovdje se sada više ne radi o interpretaciji herojske ekspedicije, već o interpretaciji doživljaja, radnji i emocija što ih je ta ekspedicija kod umjetnika potaknula. Subjektivni postupci poslužili su kao motiv za objektivnu interpretaciju. U tom smislu Zlatanovo intelektualno slikarstvo naprosto zrači postmodernističkim shvaćanjima, neodoljivo podsjećajući na literarni postupak što ga je prije desetak godina primijenio José Carlos Somoza u svojem romanu Spilja ideja, gdje bilješke – popularne fusnote – tvore paralelnu radnju osnovnom tekstu, da bi se naposljetku s njime ipak u cijelosti povezale i na određeni način stopile. Zlatanove slike pričaju nam, zapravo, o avanturi spoznaje, a herojska avantura Ernesta Shackletona i njegove posade poslužila mu je tek kao savršeni idejno-sadržajni obrazac bremenit hrabrošću, izdržljivošću, nepokolebljivim duhom te romantičnom težnjom za otiskivanjem u daleke, nepoznate i nadasve opasne krajeve. Jednom riječju, kao metafora same spoznaje! Crteži i slika malih dimenzija u Zlatanovu najnovijem ciklusu rađeni su prema izvornim fotografijama nastalim tijekom Shackletonove polarne ekspedicije. Na 476

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

simboličkoj razini, ovi radovi označavaju proces istraživanja i prikupljanja podataka o događaju što ga trenutno zanima. Nimalo iznenađujuće. Slikar poput Zlatana Vehabovića crteže u pravilu doživljava kao osnovu u kojoj je sve naznačeno, ali koja u sebi istodobno nosi i nesagledivi potencijal. Veća slika s prikazom radnoga stola i različitim skicama na njemu može se tumačiti kao traženje vlastitoga stava uz istodobnu izloženost tuđim, nerijetko mitskim interpretacijama. To je period još uvijek neosviještene fascinacije. O događaju se promišlja fragmentarno, iz različitih očišta, ali nikada dokraja povezano i cjelovito. Stoga čak dva velika platna prikazuju isključivo male djeliće istrgnute iz polarnog reljefa kao nešto što tek valja uklopiti u veliki i nedovršeni spoznajni mozaik. I na kraju interpretacija. Na slici vidimo neurednu dječačku sobu u kojoj dominira neraspremljeni krevet, a ispunjena je karakterističnim predmetima poput električne gitare, laptopa ili pak utega za jačanje mišića. O čemu je zapravo riječ? Adolescencija je razdoblje života tijekom kojega se teži avanturama i kada ništa ne smije ostati nedostupno. Štoviše, nedostupnost je u pravilu razmjerna privlačnosti. Likovi poput neustrašivog Ernesta Shacklestona, dakle, nužno fasciniraju dječake. Njegov duh naprosto im je blizak, a upravo to predstavlja srž Zlatanove interpretacije. Izravnim narativnim pristupom događaj se, naime, prikazuje subjektivno, a samim time i iskrivljeno. Usredotočimo li se, naprotiv, na njegov duh, mogućnosti pozitivne jednoznačne interpretacije uvelike rastu. Ernest Shackleston bio je istraživač, a slike Zlatana Vehabovića također su nastale kao rezultat uživljavanja i osviještenog umjetničkog istraživanja. Takav pristup, dakako, nužno vodi k interpretativnoj spoznaji. Stvaralačko-spoznajni krug na taj se način zatvorio, oslobodivši pritom prostor za neke nove priče i s njima povezana pitanja.

Tjednik Dani, Bosna i Hercegovina – Irfan Hošić Bosanac izvan konteksta Nova realnost krize u slikama Zlatana Vehabovića

Razuđenost umjetnika bosanskog porijekla po svijetu usljed rata devedesetih i njihova profesionalna integracija u novim sredinama, ostavlja istraživačima i likovnim kritičarima dovoljno prostora za ozbiljnije analize i njihovu obradu. Bilo bi isuviše nasilno i tendenciozno integrirati određene pojave u naš kontekst samo po liniji porijekla, ali kako je u bosanskom slučaju rat odigrao značajnu ulogu u raslojavanju i uništenju bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, više je nego nužno obrađivati navedene primjere na pravilan način poštujući specifične okolnosti. Da li u tom slučaju Aneks 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir koji utvrđuje obavezu ponovne uspostave srušenih spomenika u Bosni i Hercegovini, može poslužiti kao model? Ako ne u političkom smislu onda barem u okvirima struke. Ako je rat bio sistematsko i plansko uništenje B-H društva sa ciljem njegovog nasilnog kulturalnog izopačenja, onda postoji puno opravdanje da se nuspojave te politike nad kulturom i umjetnošću naznače i istaknu. Migracija umjetnika u savremenoj Evropi je svakodnevna pojava, BoŠnjaČka Pismohrana

477

Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović

ali kada slobodna migracija postaje nasilno izbjeglištvo sa reduciranim mogućnostima djelovanja, onda je neminovno prisjetiti se sudbine prognanih umjetnika i naučnika židovskog porijekla tokom Drugog svjetskog rata u Evropi, ili pak slučaja koji se danas odvija nad Palestincima u okupiranoj teritoriji od strane Izraela. Radi se o napuštanju prirodnog okruženja usljed ideoloških ubjeđenja o etničkoj superiornosti. I dok se savremena evropska kulturna politika brojnim projektima odavno iskupila (i još se iskupljuje) za počinjenu nepravdu nad Židovima – integracijom i direktnim učešćem izraelskih umjetnika, sportaša i muzičara u evropskim smotrama, festivalima ili prvenstvima (ove godine će izložbeni paviljon Poljske na Biennale di Venezia predstavljati izraelska umjetnica Yael Bartana) – slučaj nasilno entitetizirane i etnički čiste Bosne i Hercegovine djeluje zastrašujuće. Umjetnik izvan konteksta

Navedeni teoretski okvir koristan je da bi se lakše sagledala pozicija mladog zagrebačkog umjetnika bosanskog porijekla Zlatana Vehabovića (r. 1982.) koji je svoj rodni grad Banjaluku morao napustiti zbog etničke minornosti. Iako se iznimno uspješno integrirao u svoju novu sredinu, okončao Školu primijenjenih umjetnosti i završio studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2006. godine, Vehabovićev slučaj je indikativan i koristan te služi kao mogući primjer pravilnog pozicioniranja pogrešnom ideologijom raseljenih B-H umjetnika naspram zemlje svoga porijekla. Također, navedeni teoretski okvir koristan je i utoliko jer daje za pravo da se nasilno izopćeni umjetnici integriraju na specifičan način ili da se o njima u okvirima struke raspravlja – možda po modelu navedenog Aneksa 8. Usljed toga javlja se nekoliko kritičkih pitanja: ko će, na koji način i kada iz Banjaluke djelovati centripetalno da se umjetnici banjalučkog porijekla pokušaju vratiti u taj kontekst? Pobrojimo neke od njih koji su u svojim novim sredinama postigli značajne umjetničke rezultate i stručna priznanja: Alem Korkut, Zlatan Vehabović, Ivana Pegan Baće ili Margareta Kern. Također, čini se važnim zapitati se: da li je kulturna politika Republike Srpske i Banjaluke kao njenog glavnog centra zrela za samokritično sagledavanje svoje historije? Koliko pritom pomažu nedavni događaji srbijanskih filmskih radnika koji daju jasan stav i vrhunsku projekciju vizije Republike Srpske iz aspekta “matice” Srbije. Slučaj nedavne promocije filma Montevideo, Bog te video u Sarajevu gdje su redatelj Dragan Bjelogrlić i glavni glumac Sergej Trifunović javno dali podršku uhapšenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku; ili aktuelni slučaj vezan uz film Krugovi srbijanskog redatelja Srđana Golubovića o nesretno preminulom Trebinjcu Srđanu Aleksiću nastavak su javnog diskursa o nimalo pozitivnim aspektima našeg manjeg entiteta, a koji dolazi iz Srbije. Iako situacija u Republici Srpskoj i Banjaluci trenutno djeluje beznadežno, postojanje grupe umjetnika koji se vrte oko banjalučkog Centra za vizuelnu umjetnost Protok, ulijeva nadu i služi kao zalog da će se evropska svijest samokritičnosti, odgovornosti i demokratičnosti kad tad razviti i u našoj sredini. No, neće li se i to desiti kasno? Ipak, ono što je začeto na posljednjoj bijenalnoj izložbi Spaport 2010. go478

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

dine u Banjaluci, kao i kod nekih banjalučkih umjetnika – osobito u seriji slika Radenka Milaka, je sjeme novog samokritičkog i herojskog odnosa prema nepravdi učinjenoj u ime sopstvenog naroda. Psihološka katastrofa očima slikara

Iako se Vehabovićev rad direktno ne referira na navedene probleme, niti ih uzima kao misaono polazište, teško se oteti dojmu društvene krize koja izbija iz njegovih slika. Čak štoviše, Vehabović je u potpunosti isključen iz navedenog društveno-političkog konteksta te ga brojne klasifikacije struke prepoznaju kao “hrvatski slikar”. On je na svojoj koži osjetio rat u Bosni i Hercegovini kao i migracijsko iskustvo motivirano etničkom pozadinom. Djetinjstvo je do svoje 12 godine proveo u Banjaluci koju je sa roditeljima bio prisiljen napustiti u jednom krajnje nepodnošljivom društveno-političkom ambijentu. Neka kao ilustracija ili pokušaj rekonstrukcije tog ambijenta posluži sjećanje na rušenje banjalučke Ferhat-pašine džamije u maju 1993. godine a koja je sagrađena u 16. vijeku, na čijem mjestu je nakon rušenja inicijativom vlasti nastao gradski parking. Rušenje ovog objekta kao i organizirano postavljanje parkinga, je za banjalučke nesrbe predstavljalo svojevrsnu kulturološku Hirošimu na samom pragu 21. vijeka. Kao dalja ilustracija banjalučkog društvenog ambijenta početkom novog milenija služi i poražavajuća i tragična činjenica stradavanja jednog gosta na svečanom polaganju kamena temeljca za ponovnu izgradnju ovog objekta visokog historijskog značaja, a iz 2001. godine (Aneks 8). Da li su u podsvijesti nataložena izbjeglička iskustva kod Zlatana Vehabovića rezultirala u umjetnosti realizmom u slikarstvu? Naime, realizmi se tumače određenom krizom. Tokom dvadesetih znameniti pokret Neue sächlichkeit, šezdesetih Kapitalistički realizam kojeg su proklamirali njemački slikari Sigmar Polke (r. 1941.) i Gerhard Richter (r. 1932.) ali i početkom ovog vijeka u onome što je definirano kao Neue Leipziger Schule sa slikarima Neom Rauchom (r. 1960.) i Tilom Baumgärtelom (r. 1972.) služe kao historijski primjer da su realizmi u slikarstvu vezani uz opštu društvenu krizu te kolektivno i individualno otuđenje. Vehabovićeva likovna realnost se svojim ambijentom i onom osobenom energijom realizma koju slika emanira, može uporediti i sa konceptom Rimskog portreta. Iako je riječ o vremenskom rasponu od oko dvije hiljade godina i komparaciji koja bi se učinila nesuvislom, taj historijsko-umjetnički fenomen znakovit je radi realistične forme koja je tako neočekivano a ipak eksplozivno ukazivala na sadržaje psihološkog. Realitet viđene stvarnosti – u slučaju Rimskog portreta prikaz ljudskog lica, često je nedopadljiv jer razgolićava i raskrinkava ljudsku hipokriziju koja se po automatizmu lijepi uz vidljivu samoprezentaciju čovjeka. Koliko je tuge i ljudske slabosti u portretu jednog cezara! Cilj rimskog kipara nije bio idealizirati državnika već prikazati ga stvarnim sa ljudskim karakterom koji posjeduje. Po tom modelu i Vehabovićevi prizori posredstvom predmetnog prikazivanja sublimiraju psihološku krizu, otuđenje i osjećaj straha. On se ne služi slikarstvom kao mogućim sredstvom da nešto zamisli drugačije – njegovo slikarstvo je realno. Tako je Vehabovićeva soba bez glavne uloge u slici Zauvijek ću te BoŠnjaČka Pismohrana

479

Popratni tekstovi – Zlatan Vehabović

pamtiti dramatična iako su na njoj vidljivi elementi ugodnog materijalnog života. Unatoč skupoj električnoj gitari, nimalo jeftinom laptop-računaru te toploj i ugodnoj sobi, atmosfera na slici ukazuje na simptome urbane introvertnosti i posljednji poziv za spas. Ova slika je upravo izložena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu T-HT nagrade čiji pobjednik još nije proglašen a čiji umjetnički potencijal je prepoznat od strane stručnog žirija. Isti psihološki intenzitet prisutan je i u slici bez naziva iz ciklusa Bijeli bizon, ali inverzijom prikazanih znakova. Dok je u sobi prikazan ambijent enterijera bez likova, u toj slici prikazana je figura djevojke u bezličnom enterijeru. Iznova kataklizmično i alarmantno, što već postaje bitna karakteristika u Vehabovićevom slikarstvu. U ležeći format slike većih dimenzija (140 x 240 cm) smještena je ženska figura ispred monokromne pozadine. Slika ostavlja dojam beznadežnosti i kolektivnog emotivnog kolapsa u jednom betonski hladnom enterijeru. Značaj slikarstva u 20. vijeku

Razvoj umjetnosti u drugoj polovini 20. vijeka obilježen je inventivnim uvođenjem novih umjetničkih praksi. Na sceni se izmjenjuju pop art, konceptualna umjetnost, performance i happening potaknuti medijskom revolucijom i rapidnom digitalizacijom. U tom kontekstu pitanje tradicionalne štafelajne slike doživljava specifičnu sudbinu koja je kod nekih kritičara nazvana “smrt slikarstva”. Taj čin najbolje se očituje u slikarskoj praksi bliskoj procesualnom i analitičkom slikarstvu iz šezdesetih i sedamdesetih godina a koji je začet još kod slikara američkog apstraktnog ekspresionizma iza Drugog svjetskog rata u New Yorku. U analitičkom slikarskom postupku je slikanje tj. proces nastanka slike postao umjetničkom porukom čime je i ovaj inače tradicionalni umjetnički medij doživio svoju konceptualizaciju. Prestalo je biti bitno šta slika predstavlja a značaj je preuzimala činjenica od čega je slika načinjena kao i postupak tog činjenja. Umrtvljenje slike radikalnim “slikanjem” nagovijestilo je i nove realizme. Jedan kraj omogućio je nove početke. U tome i treba tražiti kontinuitetnost Vehabovićevom slikarstvu. I na kraju a kada se radi o značaju i percepciji slikarstva u kontekstu raznolikih savremenih umjetničkih praksi, slikarstvo ostaje umjetnost prve klase unatoč svojoj tradicionalnoj dogmi, a na listama najznačajnijih svjetskih umjetnika gotovo uvijek nalaze se slikari. Kako sprovesti Aneks 8?

Zlatan Vehabović je do sada iznimno zapažen slikar u hrvatskom umjetničkom kontekstu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj kratki profesionalni vijek a među najznačajnijima je Essl Award 2007., kao i uvrštenje u uži krug za Nagradu Radoslav Putar u 2009. godini. Ova nagrada je pandan Nagradi Zvono što se već nekoliko godina dodjeljuje mladim umjetnicima i u Bosni i Hercegovini. Prošle godine dobitnik je Grand Prixa zagrebačkog salona na kojemu je ujedno dobio i međunarodnu Nagradu AICA-a (Međunarodna asocijacija likovnih kritičara). Također, 480

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

njegovo platno Zauvijek ću te se sjećati trenutno je izloženo u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i jedno je među mnogim djelima četrdeset hrvatskih umjetnika koje se takmiči za najprestižniju nagradu u hrvatskoj savremenoj umjetnosti. Kratko i jasno: Zlatan Vehabović je slikar čija djela se trebaju naći na popisu visokih prioriteta naših institucija koje sistematski otkupljuju ali i organiziraju izložbe novih tendencija savremene umjetnosti. Njegove slike su već sada tražene u Hrvatskoj ali i šire te su uvrštene u zbirke Essl kolekcije, Museum of Young Art u Beču kao i poznatog hrvatskog kolekcionara Zbirka Filip Trade u Zagrebu. Nužno je istaći a lako je prognozirati da je pred Vehabovićem svijetla karijera i mnogo uspješnih projekata u Hrvatskoj i izvan nje.

BoŠnjaČka Pismohrana

481

Životopis

Osobni podaci Adresa: Stara Knežija 18a, 10000, Zagreb, Hrvatska Tel: +385 98 660 864 E-mail: zlatan.vehabovic@gmail.com Url: www.weakersoldier.blogspot.com Državljanstvo: hrvatsko Datum i mjesto rođenja: 31.3.1982., Banjaluka, Bosna i Hercegovina

Izobrazba i stručno usavršavanje 2007. Poslijediplomski doktorski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2000.-2006. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo 1996.-2000. Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu

BoŠnjaČka Pismohrana

483

Životopis

Samostalne izložbe 2012. Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole, Marc Straus Gallery, New York, SAD Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole, Galerija Greta, Zagreb, Hrvatska 2011. Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole, Kuća za ljude i umjetnost – Lauba, Zagreb, Hrvatska Zauvijek ću te pamtiti, Galerija Kranjčar, Zagreb, Hrvatska Južna obratnica (s Markom Tadićem), Multimedijalni centar Split, Split, Hrvatska 2010. Zauvijek ću te pamtiti, Multimedijalni centar, Pula 2009. Anatomije opreza, Galerija Zuccato, Poreč, Hrvatska Anatomije opreza, Galerija Bačva, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, Hrvatska 2007. Sjever, Galerija Galženica, Zagreb, Hrvatska 2006. 6 Kilometara, Galerija Studentskog centra, Zagreb, Hrvatska

Grupne izložbe 2014. Nestalni postav iz Zbirke Filip Trade, Kuća Lauba, Zagreb, Hrvatska 2013. 2. Bijenale slikarstva, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, Hrvatska Novo hrvatsko slikarstvo, Gliptoteka Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, Hrvatska On Deck, Galerija Marc Straus, New York, SAD Pars Pro Toto, Galerija Kranjčar, Loft Sévigné, Pariz, Francuska Lacunae, Spinnerei, Leipzig, Njemačka 2012. Nagrada T-HT@MSU, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatska 2011. Nagrada T-HT@MSU, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatska Otvorenje Laube – Kuće za ljude i umjetnost, Kuća Lauba, Zagreb, Hrvatska Bombardiranje Očnog Živca, Galerija Galženica, Zagreb, Hrvatska 2010. After The Fall, Centar za suvremenu umjetnost Hudson Valley, New York, SAD Who Wants to Use My Windows, Galerija Paolo Maria Deanesi, Rovereto, Italija Tu smo 2, Muzej suvremene umjetnosti Istra, Pula, Hrvatska Glavom i bradom, Gradska galerija Motovun, Motovun, Hrvatska Dolazak u baštinu / Jacopo Tintoretto: Osvajanje Zadra, Crkva sv. Donata, Zadar, Hrvatska In The Eyes of My Brother, Galerija LARM u suradnji s Galerijom Ivan, Kopenhagen, Danska 49. Zagrebački Salon, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, Hrvatska Hrvatska za početnike, Gradska galerija Fellbach, Fellbach, Njemačka 484

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

Izbjegavam mjesta na kojima me očekuju, Galerija Galženica, Zagreb, Hrvatska 2009. Novije akvizicije zbirke Filip-Trade – Finalisti, Gradska galerija Labin, Hrvatska Finalisti Nagrade Radoslav Putar, Institut za suvremenu umjetnost, Galerija Galženica, Zagreb Kriza, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula, Hrvatska Umjetnost & terorizam: Bosanskohercegovačka umjetnost nakon 11.9., Gradska galerija Bihać, Bihać, Bosna i Hercegovina Nove akvizicije zbirke Essl – Brandneu, Muzej Essl, Klosterneuburg, Austrija 2008. Croatia First Minute, Muzej Werket, Avesta, Švedska Pobjednici Nagrade Essl za srednju i istočnu Europu, Kunstforum Ostdeutche Gallerie Regensburg, Regensburg, Njemačka BJCEM Bijenale mladih Europe i Mediterana, Fiera da Lavante, Bari, Italija Viewpoints, Galerije S & G, Berlin, Germany BJCEM 2008., Hrvatska selekcija, Muzej moderne umjetnosti, Maribor, Slovenija U drugom filmu, Gradska Galerija Motovun, Motovun, Hrvatska 2007. Nova hrvatska umjetnost, Kineski paviljon, Zagrebački velesajam, Zagreb, Hrvatska Pobjednici Nagrade Essl za srednju i istočnu Europu, Kunstforum Ostdeutche Gallerie Regensburg, Regensburg, Njemačka 5+, Nagrađeni studenti Akademije likovnih umjetnosti, Gliptoteka Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, Hrvatska Young Art Europe 2007., Museum of Young Art, Beč, Austria

BoŠnjaČka Pismohrana

485

Životopis

Kunst in der Stadt, izložba u sklopu rezidencijalnog programa mladih umjetnika Europe, Stadt Museum Mainz, Mainz, Njemačka Finalisti Nagrade Essl, Gliptoteka Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, Hrvatska 2006. Novi Fragmenti 3, Nagrađeni radovi Erste Banke, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, Hrvatska 28. Salon mladih, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb, Hrvatska Siemens Go Global, Klovićevi Dvori, Zagreb, Hrvatska

Nagrade 2010. The International Association of Art Critics (AICA), 49. Zagrebački salon, Grand Prix, 49. Zagrebački salon 2007. Essl Award for Central/Southeast Europe, druga nagrada 2006. Nagrada ERSTE Banke za Novi Fragmenti 3, prva nagrada Nagrada Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomske radove 2005. Nagrada Hrvatske gospodarske komore 2004. Pohvala Vijeća Akademije likovnih umjetnosti

Radovi u javnim kolekcijama Muzej Essl, Klosterneuburg, Austrija My Home is Nowhere Without You, Goodbye Desolate Railyard Zbirka Filip Trade / Kuća Lauba, Zagreb, Hrvatska Nafta, Odjednom mi nedostaju svi, Goodbye Desolate Railyard (Mile End), Live to Tell, Zauvijek ću te pamtiti, Bijeli bizon, Odlazak Umjetnička zbirka Europskog parlamenta, Bruxelles, Belgija Br. 13 / Sjever Zbirka Hypo Grupe, Zagreb, Hrvatska Br. 11 / Sjever Zbirka Hypo Grupe, Zagreb, Hrvatska Br. 8 / 6 Kilometara

Ostala djelovanja 2010. Vanjski suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Kolegij crtanja za nastavnički smjer 2004. Voditelj programa Likovnog studija Centra za kulturu Trešnjevka, za djecu osnovnoškolskog uzrasta od prvog do petog razreda zajedno s povjesničarkom umjetnosti Mihaelom Richter 2004. Voditelj likovne radionice Veseli Atelje namijenjen djeci s cerebralnom paralizom u Centru za kulturu Trešnjevka zajedno sa povjesničarkom umjetnosti Mihaelom Richter 486

BoŠnjaČka Pismohrana

Likovno stvaralaštvo

2006. Voditelj likovne radionice Street art za Kulturu promjene Studentskog centra u Zagrebu 2007. Voditelj radionice Projekt kreativnosti tehnologija, radionica za djecu osnovnoškolskog uzrasta u Centru za kulturu Maksimir

Bibliografija (kritički tekstovi, recenzije i novinski članci) Vanja Babić, Zauvijek ću te pamtiti, katalog Galerija Kranjčar, svibanj 2011., Zagreb Irfan Hošić, Nova realnost krize u slikama Zlatana Vehabovića, Dani, svibanj 2011., Sarajevo Petra Tomljenović, Zauvijek ću te pamtiti, portal za umjetnost i dizajn Dot That Spot, svibanj 2011., Zagreb Feđa Gavrilović, Slikarska ekspedicija na granici realnog, Vijenac, lipanj 2011., Zagreb Silva Kalčić, Zlatan Vehabović – Kako pojedinci postaju nositelji kulturoloških vrijednosti, Zarez, lipanj 2011., Zagreb Sanja Horvatinčić i Nina Pisk, Izbjegavam mjesta na kojima me očekuju, katalog Galerija Galženica, ožujak 2010. Vedran Perkov, Južna obratnica, katalog MKC Split, veljača 2011., Split Barbara Vujanović, Avantura prizivanja sjećanja, Vijenac, ožujak 2011., Zagreb Milica Cetinić, Petero ljudi street-art scene u Hrvatskoj, Plan B, svibanj 2010., Zagreb Senka Mušić, Zlatan Vehabović – zreo pogled unazad, portal Submagazin, svibanj 2010., Sarajevo

BoŠnjaČka Pismohrana

487

Životopis

Caitlin Moss, Zlatan Vehabović, Beautiful Decay Magazine, svibanj, 2010., Los Angeles Mladen Lučić, Zauvijek ću te pamtiti, katalog galerije MMC Luka, lipanj 2010., Pula Romina Peritz, Slikarstvo mrzim koliko i obožavam – naracija u slikarstvu Zlatana Vehabovića, Vjesnik, lipanj 2010., Zagreb Zlatan Vehabović, Odjednom svi mi nedostaju, web izložbe Glavom i Bradom Zbirke Filip Trade, Motovun film festival, srpanj 2010., Motovun Martina Kalle, Umjetnost nakon pada komunizma, Vjesnik, rujan 2010., Zagreb Mihnea Mircan, Eastern Europe is starting to make sence, katalog After the Fall, galerija HVCCA, rujan 2009., New York Marc J. Straus, After the Fall, katalog galerija HVCCA, rujan 2009., New York Dora Budor i Maja Čule, Anatomije opreza, Plan B, studeni 2010., Zagreb Marko Golub, Anatomije opreza, Radio 101, ožujak 2009., Zagreb Vanja Žanko, Anatomije opreza, katalog Galerija Bačva, HDLU, travanj 2009., Zagreb Irfan Hošić, Umjetnost i terorizam, katalog izložbe Umjetnost i terorizam, Gradska galerija Bihać, lipanj 2009.,Bihać Mladen Lučić, U počast broku, katalog 49. Analla u Poreču, srpanj 2009., Poreč Mihaela Richter, Finalisti – Zlatan Vehabović, katalog izložbe Finalisti, Zbirka Filip Trade, Gradska galerija Labin, srpanj 2009., Zagreb Mladen Lučić, Anatomije opreza, katalog galerija Zuccato, rujan 2009.,Poreč Branko Franceschi, Kairos, katalog Bienalla mladih umjetnika Europe i Mediterana, hrvatska selekcija, lipanj 2008., Puglia Zlatan Vehabović, Artist Statement, katalog Bienalla mladih umjetnika Europe i Mediterana, lipanj 2008., Puglia Jasna Jakšić, Preživjeti u raju, Kontura, lipanj, 2008., Zagreb Janka Vukmir, Art is not allowed here, katalog izložbe Documenta, prosinac 2008., Regensburg Jasna Jakšić i Vesna Meštrić, Croatia First Minute, katalog izložbe Croatia First Minute, svibanj 2008., Avesta Klaudio Štefančić, Sjever, web stranica Galerije Galženica, Velika Gorica, travanj 2007., Zagreb Klaudio Štefančić, Sjever, katalog Essl Award 2007, prosinac 2007., Klosterneuburg Leila Topić, Saturnova djeca u kostimu zeca, katalog Galerija Galženica, Velika Gorica, travanj 2007., Zagreb Patricija Kiš, Sjever, Jutarnji list, travanj 2007., Zagreb Patricija Kiš, Zlatan Vehabović, mladi slikar vrijedan pažnje, Jutarnji list, ožujak 2006., Zagreb Branko Franceschi, Natječaj Go Global, Predgovor izložbi u Klovićevim dvorima, rujan 2006., Zagreb Mihaela Richter, 6 kilometara, katalog Galerija SC, svibanj 2006., Zagreb Ive Šimat Banov, Predgovor katalogu izložbe Nikole Vrljića i Zlatana Vehabovića, galerija Izidor Kršnjavi, siječanj 2004., Zagreb 488

BoŠnjaČka Pismohrana

8 Recenzije

Recenzije

Doc. dr. sc. Filip Škiljan, viši znanstveni suradnik Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

Recenzija časopisa Bošnjačka pismohrana 2014.

Dobio sam na ocjenu rukopis časopisa Bošnjačka pismohrana za 2014. godinu koji se sastoji od nekoliko cjelina. Prva cjelina nosi naziv Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo, druga cjelina Popis stanovništva u Hrvatskoj 2011. godine, treća cjelina Bošnjaci i Islamska zajednica, četvrta cjelina radovi s Okruglog stola Bošnjaci u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija, peta cjelina Bošnjaci znanstvenici, šesta cjelina Književni prikazi, a sedma cjelina Likovno stvaralaštvo.

I. Struktura časopisa Zbornik Bošnjačka pismohrana plod je radova autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Podijeljen je u sedam osnovnih cjelina od kojih je svaka cjelina podijeljena u potpoglavlja, odnosno radove pojedinih znanstvenika, javnih i kulturnih radnika vezanih za pojedinu temu časopisa. Prva cjelina pod nazivom Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo sastoji se od četiri teksta. Prvi je tekst Historijsko razumijevanje Bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u BiH u 2013. godini autora prof. dr. Muje Demirovića iz Pravnog fakulteta Univerziteta u Bihaću u kojem autor komentira popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. u kontekstu bošnjačke nacije. Prof. dr. sc. Edin Mutapčić iz Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli piše rad pod naslovom Srednjovjekovna Bosna i njezin narod u kojem se bavi egzistiranjem medijevalne bošnjačke etničke zajednice. Prof. dr. sc. Ivan Balta sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku piše rad Bošnjaštvo u austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka, a četvrti rad piše doc. dr. sc. Dževad Drino iz Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici pod naslovom Josip Vrbić – pisac historije Bosne i Hercegovine i osnivač Bošnjačke demokratske stranke. Sva četiri rada predstavljaju značajan doprinos izučavanju povijesti Bošnjaka i bošnjaštva. Druga cjelina sadrži dva teksta. Jedan je tekst prof. dr. sc. Seada Berberovića Analiza rezultata popisa stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri. Drugi tekst je izvorni znanstveni rad dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i dr. sc. Nenada Pokosa (Tro)jedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati Muslimani u Hrvat490

BoŠnjaČka Pismohrana

Recenzije

skoj u popisima stanovništva 2001. i 2011. godine koji je objavljen u Društvenim istraživanjima 2014. godine. Oba teksta su iznimno korisna i informativna i za znanstvenu i za stručnu publiku. Treća cjelina Bošnjaci i Islamska zajednica sastoji se od jedanaest tekstova. Prvi je tekst prof. dr. sc. Ivana Markešića, sociologa religije, pod naslovom Islamizirana Europa ili europeizirani islam. Prof. dr. sc. Enes Karić s Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu piše esej Ljudsko lice u izvorima islama. Prof. dr. sc. Ferid Muhić piše tekst Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog antiislamizma: slučaj Bat Ye'or u kojem donosi informacije o današnjoj islamofobiji. Dr. sc. Aziz Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, piše tekst o Utjecaju islama na oblikovanje Europe. Mr. sc. hfz. Behija Durmišević bavi se temom Bošnjačko razumijevanje islama u 20. stoljeću – tematizacija pitanja muslimanke u Bosni i Hercegovini tokom 20. stoljeća. Doc. dr. sc. Nedžad Grabus, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Sloveniji, na primjeru džamije u Ljubljani piše o islamskim kulturnim centrima i integracijskim procesima muslimana u europska društva. Doc. dr. sc. Amir Karić iz Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli bavi se u svojem tekstu Nekim aspektima političke participacije muslimana u Evropi, a Sead Muhamedagić piše vrlo interesantan tekst o Islamu u Austriji. Dr. sc. Sead Alić bavi se u tekstu Kako postaviti pitanje? pravcima razmišljanja o odnosu islama i Europe. Prof. dr. sc. Fahira Fejzić Čengić piše tekst Medijska pismenost – duhovna uspravnost žene u postmodernim tokovima – komparativni pogled, dok se prof. dr. sc. Adnan Jahić s Filozofskog fakulteta u Tuzli bavi Bilješkama o hafizu Salihu ef. Sivčeviću i njegovom djelovanju u Behram–begovoj medresi u Tuzli. I u ovoj se cjelini radi o vrsnim poznavateljima tematike čiji radovi imaju značaj za istraživanje teme Bošnjaka i Islamske zajednice. Četvrti dio časopisa posvećen je radovima s Okruglog stola Bošnjaci u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija. Prof. dr. sc. Sead Berberović daje osvrt na djelovanje Bošnjaka u Hrvatskoj kao manjine kroz 22 godine. Mag. iur. Amina Nanić piše tekst o Ustavnopravnom položaju nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Dr. sc. Filip Škiljan iz Instituta za migracije i narodnosti donosi tekst koji se bavi Analizom stvarnih dosega u konzumaciji prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, a dr. sc. Ljiljana Dobrovšak iz Instituta Ivo Pilar napisala je tekst o Manjinskim udrugama/udruženjima na web stranicama. Nemanja Relić, mag. polit., iz Srpskog demokratskog foruma piše tekst Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja projekata nacionalnih manjina kroz EU fondove dok dr. sc. Vlatka Dugački iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu piše tekst Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike. Svi tekstovi donose važne informacije o pojedinim nacionalnim manjinama kao i o općem položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Peti se dio bavi radom, značajem i životom prof. Esada Ćimića. S različitih uglova gledišta o Ćimiću pišu dr. sc. Esad Bajtal, prof. dr. sc. Ivan Markešić, prof. dr. sc. Mladen Labus i mr. Sc. Ajka Tiro Srebreniković, a na kraju je dana i bibliografija BoŠnjaČka Pismohrana

491

Recenzije

radova sociologa religije prof. dr. sc. Esada Ćimića. Radi se o vrijednom doprinosu istraživanju ličnosti Esada Ćimića. U šestom dijelu pod naslovom Književni prikazi mr. sc. Dinko Delić piše tekst o Ahmetu Muradbegoviću pod naslovom Nedočitani bosanski pisac, a prof. dr. sc. Shahab Yar Khan piše o Ženama u djelu Williama Shakespearea i sufijskoj literaturi. Sedma cjelina pod nazivom Likovno stvaralaštvo prikazuje rad akademskog slikara Zlatana Vehabovića a obuhvaća intervju sa Zlatanom Vehabovićem koji je vodio Mladen Bičanić, popratne tekstove uz izložbe Zlatana Vehabovića i njegov životopis.

II. Preporuka Kao što je iz izložene strukture časopisa vidljivo, radovi objavljeni u njemu, obuhvaćaju poglede raznorodnih znanstvenika i stručnjaka na teme Bosne i Hercegovine i Bošnjaštva, popisa stanovništva koji je proveden u Hrvatskoj 2001. godine, Bošnjaka i Islamske zajednice, nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, života i rada Esada Ćimića, književnog rada Ahmeda Muradbegovića i djelovanja umjetnika Zlatana Vehabovića. Radi se o vrlo zanimljivom štivu koje neće biti korisno samo znanstvenoj publici, već i široj javnosti. Povijesni prilozi u ovom časopisu predstavljaju vrlo zanimljiv pogled na odnos prema bošnjačkoj naciji u raznim razdobljima prošlosti. Drugi dio koji se tiče religije i odnosa Islama prema naciji (posebno bošnjačkoj) kao i odnosu Islama prema europskoj kulturi vrlo je značajan doprinos istraživanju i proučavanju islamske kulture u Bosni i Hercegovini, odnosno odnosa Islama i Europe. Vrlo veliku vrijednost predstavljaju i pogledi znanstvenika i stručnjaka na položaje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Bošnjake. Autori su vrlo vješto obradili spomenute teme te na taj način stvorili tekstove koji će biti korisni znanstvenicima i stručnjacima različitih profila (ponajprije povjesničarima, sociolozima, filozofima i politolozima). Smatram da je svaki pojedini tekst u rukopisu kojeg sam primio značajan doprinos istraživanju spomenutih tema te stoga časopis preporučujem za objavljivanje.

492

BoŠnjaČka Pismohrana

Recenzije

Dr. sc. Krešimir Regan, viši znanstveni suradnik, viši leksikograf Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Recenzija časopisa Bošnjačka pismohrana 2014.

Rukopis časopisa Bošnjačka pismohrana sadrži približno 683 kartice teksta. Obuhvaća 37 priloga podijeljenih u 7 poglavlja (Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo, Popis stanovništva 2011., Bošnjaci i Islamska zajednica, Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija, Bošnjaci znanstvenici, Književni prikazi i Likovno stvaralaštvo). Poglavlje Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo sastoji se od 4 rada. Među njima je rad Muje Demirovića, koji se bavi povijesnim razumijevanjem bošnjaštva u kontekstu popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini u 2013. godini. Polazeći od povijesnog identiteta bošnjaštva, autor uz pregled fragmentarnih studija i pojedinih pogleda u historiografskoj i politološkoj literaturi donosi glavne komponente sadržaja i geneze različitih koncepcija bošnjačke identifikacije. Edin Mutapčić bavi se srednjovjekovnom bosanskom poviješću s naglaskom na bošnjačku etničku zajednicu kao rezultat povijesnih okolnosti koje su se odigravale na današnjem bosanskohercegovačkom prostoru od VII. do XI. st. Autor smatra kako je sinteza različitih etničkih skupina u jedinstvenu bošnjačku etničku zajednicu u srednjem vijeku dobila svoj okvir u bosanskoj državi, koja je pak dovela do osobitosti današnjega bosanskohercegovačkog prostora u obliku višestoljetnoga kontinuiteta teritorija, imena i političkoga organiziranja. Ivan Balta u radu pod naslovom Bošnjaštvo u austrougarskoj politici krajem 19. i početkom 20. vijeka analizira razdoblje austrougarske uprave na prostoru Bosne i Hercegovine u razdoblju od njezine okupacije 1878. do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. Pri tome naglasak stavlja na politiku Benjamina Kállaya i Istvána Buriána prema Bosni i Hercegovini, odnosno usporedbu projekta stvaranja Kállayeve bosanske nacije u odnosu na jačanje vjerskih zajednica i nacionalnih individualnosti za Buriánove uprave, pri čemu analizira sukobljavanje između austrijske i ugarske vlade u odnosu na bosanskohercegovačku upravu. Dževad Drino bavi se životom i radom slavista Josipa Vrbića, koji je bio aktivan u hrvatskoj političkoj emigraciji. Autor se posebno pozabavio Vrbićevim političkim idejama i shvaćanjem bošnjaštva, kao i njegovom historiografskim radom, prvenstveno monografijama o povijesti Bosne i Hercegovine (Pregled historije Bosne i Hercegovine do turskih vremena i Bosna i Hercegovina od turskih vremena do danas). Poglavlje Popis stanovništva 2011. čine 2 rada. Sead Berberović bavi se popisom stanovništva 2011. u Republici Hrvatskoj prema narodnosti i vjeri. Autor u radu donosi komparativnu analizu popisa stanovništva iz 2001. i 2011. po narodnosti i vjeri, s BoŠnjaČka Pismohrana

493

Recenzije

naglaskom na bošnjačku nacionalnu manjinu i islamsku vjeru. Istodobno je dao prikaz djelovanja Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u međupopisnom razdoblju na jačanju nacionalne svijesti i identiteta u bošnjačkom narodu. Nastavljajući istu tematiku Nenad Pokos i Zlatko Hasanbegović u radu pod naslovom Trojedan narod. Bošnjaci, Muslimani i Hrvati muslimani u Hrvatskoj u popisima stanovništva 2001. i 2001. analiziraju način izjašnjavanja muslimanskog stanovništva istoga etničkoga podrijetla u navedenim popisima stanovništva. Usporednom analizom promjena u nacionalnom izjašnjavanju i demografskim obilježjima u razdoblju između dva popisa, autori zaključuju da je došlo do postupnoga prerastanja “trojnoga” (Bošnjaci/Muslimani/Hrvati muslimani) u dvojno nacionalno izjašnjavanje (Bošnjaci/Hrvati muslimani). Poglavlje Bošnjaci i Islamska zajednica sadrži 11 radova. Ivan Markešić u radu pod naslovom Islamizirana Europa ili europeizirani islam? pozabavio se terminima Europa i islam pokušavajući odgovoriti na pitanja što se podrazumijeva pod tim pojmovima s naglaskom na socioreligijsku situaciju, zaključujući kako su moderna europska društva suočena s vrijednostima koje u njih donosi islam kao religija te kako je nužno omogućiti suživot, ali i izgradnju zajedničkih vrijednosti. Odnos islama i Europe problematizirao je i Sead Alić, želeći prikazati domete, kao i pozitivne i negativne strane odnosa islama i Europe, s ciljem doprinosa razvijanju svijesti o mogućnosti europskog prihvaćanja islama kao i svijesti o potrebi razumijevanja Europe. U radu Ljudsko lice u izvorima islama Enes Karić bavi se opisom ljudskog lica u Kur'ānu i Hadisu u kontekstu suvremenih rasprava o pokrivanju ljudskog lica, posebice pokrivanju lica žena muslimanki. Pri tome se posebno pozabavio zakonskim reguliranjem nošenja dijelova odjeće kojima se pokriva ljudsko lice. Autor raspravu zaključuje tezom kako se praksa pokrivanja čovjekova lica ne može opravdati izvorima islama, Kur'ānom i Hadisom. Sličnom tematikom bavila se i Behija Durmišević analizirajući položaj žena u islamskom društvu, konkretno u Bosni i Hercegovini u XX. st. uspoređujući zakonske propise od Bosansko-hercegovačkoga ustava 1910. preko Ustava FNRJ iz 1946. do suvremenoga doba. Odnosom muslimanskih žena i medijske pismenosti u suvremenim društvenim kretanjima pozabavila se Fahira Fejzić Čengić, prema kojoj bi spomenuta medijska pismenost uz duhovnu uspravnost trebale biti ključno obilježje muslimanki u Europi. Ferid Muhić bavio se kritičkom analizom anti-islamizma, kao primjer uzimajući autoricu koja pod pseudonimom Bat Ye'or u svojim radovima poziva na novi križarski rat protiv muslimana. Muhić se posebno pozabavio djelima spomenute autorice te detaljno analizirao argumente, koje ista koristi u prilog pretvaranja Europe u islamsku koloniju (Eurabiju), čiji je krajnji rezultat širenje rasne i vjerske mržnje. Nastavljajući se na tematiku Aziz Hasanović prikazuje utjecaj islama na oblikovanje Europe, navodeći primjer Hrvatske kao pozitivnog modela integracije muslimanske zajednice u europskom društvu. Integracijom muslimana u europska društva na primjeru džamije u Ljubljani bavi se i Nedžad Grabus, koji u radu navodi osnovne podatke o važnosti i ulozi džamija, zakonske okvirima u kojima djeluju vjerske zajednice i crkve u Europi, te modele na osnovu kojih se u zakonodavstvu obrađuje pitanje islama, ističući važnost simbolike munara za džamiju. Amir Karić osvrnuo se na političku participaciju muslimana u europskim državama. Zaključuje kako se muslimani aktivno uklju494

BoŠnjaČka Pismohrana

Recenzije

čuju u politički život svojih novih domovina pri čemu su većinom opredijeljeni za podršku tradicionalnim, odnosno etabliranim strankama, dok političke stranke europskih zemalja sve češće na svoje izborne liste uključuju muslimane, nastojeći na taj način pridobiti veći dio muslimanskog biračkog tijela. Povodom stotinu godina službenog priznavanja islama kao respektabilne vjeroispovijesti u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, Sead Muhamedagić osvrnuo se na monografiju Muslimani u Austriji. Povijest, životni svijet, religija. Osnove za dijalog (Muslime in Österreich. Geschichte, Lebenswelt, Religion. Grundlagen für den Dialog, Innsbruck-Beč, 2012) autora Susanne Heine, Rüdigera Lohlkera i Richarda Potza. Biografiju Saliha ef. Sivčevića donosi Adnan Jahić, služeći se arhivskom građom iz Arhiva Tuzlanskog kantona iz fonda Behram-begove medrese u Tuzli kao i člancima i dokumentima iz Sivčevićeva personalnoga dosjea, što predstavlja prvorazredni izvor pri istraživanju njegova, prvenstveno reformatorskoga, rada. Poglavlje Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija posvećeno je Okruglom stolu Položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija. U poglavlju se donosi program Okrugloga stola, kao i 6 radova sudionika. Sead Berberović bavi se Bošnjacima u Republici Hrvatskoj od njezina osamostaljenja. Autor pri razmatranju položaja Bošnjaka donosi demografske podatke analizirajući popise stanovništva 1991., 2001. i 2011., kao i pregled organizacije bošnjačke manjine s naglaskom na položaj nacionalnih manjina, prvenstveno bošnjačke, u Hrvatskoj kao članici Europske unije. Amina Nanić bavi se ustavnopravnim položajem nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, analizirajući položaj manjina od 1963. do 2011. Autorica se posebno osvrnula na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, posebice na njegove odredbe kojima se detaljnije uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina. Filip Škiljan donosi podatke o položaju nacionalnih manjina od uspostave neovisne Hrvatske do danas, navodeći primjere iz 1990-ih u kojima su prava nacionalnih manjina bila kršena. Autor zaključuje da, iako su prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj osigurana zakonskim aktima, u praksi često dolazi do njihove opstrukcije. Ljiljana Dobrovšak istražila je manjinske udruge, navedene na popisu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, koje imaju svoje web stranice, čiji je vizualni sadržaj analizirala. Autorica je konstatirala kako manjinske udruge u Hrvatskoj još uvijek nisu iskoristile mogućnosti Interneta, što zbog nedostatka sredstava, osoblja i priloga pa sve do nezainteresiranosti i neznanja. Nemanja Relić u radu Povezivanje nacionalnih manjina u svrhu ostvarivanja prava te mogućnosti financiranja projekata nacionalnih manjina kroz EU fondove prezentirao je projekt Srpskoga demokratskog foruma u sklopu IPA 2009 programa, pri kojem su bošnjačka i srpska nacionalna zajednica surađivale u jačanju prava nacionalnih manjina na području Banije i Korduna. Također se osvrnuo na prava i mogućnosti koja se nacionalnim manjinama otvaraju ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Radom Česi u Hrvatskoj u XX. i XXI. stoljeću – sličnosti i razlike Vlatka Dugački donosi komparativnu analizu položaja češke manjine od 1911. do 2011., s naglaskom na položaj češke manjine u međuratnom razdoblju (1918.-1941.) kada dolazi do organizacije češkoga manjinskog života, i današnjega položaja u Republici Hrvatskoj. BoŠnjaČka Pismohrana

495

Recenzije

Poglavlje Bošnjaci znanstvenici sastoji se od 7 radova posvećenih Esadu Ćimiću. Poglavlje započinje predstavljanjem znanstvenog djelovanja Esada Ćimića, povodom objavljivanja njegove monografije Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Naučnoistraživačkoga instituta “Ibn Sina” iz Sarajeva. Detaljno o monografiji govori rad Ajke Tiro Srebreniković, dok o Ćimićevom znanstvenom doprinosu progovaraju Esad Bajtal u tekstu pod nazivom Čovjek u procjepu između ateističko– teističkih isključivosti, Ivan Markešić pod naslovom S Ćimićem od Hercegovine preko Bosne do Hrvatske i natrag pri čemu naglašava Ćimićevo postavljanje temelja sociologije religija na prostorima bivše Jugoslavije, što posebno ističe Mladen Labus u tekstu naslovljenom Sociolog religije i humanist Esad Ćimić. Sva tri teksta prvotno su objavljena kao prilog Ćimićevoj navedenoj monografiji. Ćimićev znanstveni doprinos obogaćen je objavljivanjem njegova teksta Sudbina i otpori. Kao posebno vrijedan prilog poglavlje donosi biografiju i bibliografiju Ćimićevih radova. Poglavlje Književni prikazi predstavlja objavljivanje Odabranih drama Ahmeda Muradbegovića te Dinko Delić u radu Nedočitani bosanski pisac analizira Muradbegovićev književni opus, ističući doprinos njegovih djela bošnjačkom kulturnom stvaralaštvu. Shahab Yar Khan analizira i uspoređuje položaj žena u djelima Williama Shakespearea i sufijskoj literaturi. Posljednje poglavlje Likovno stvaralaštvo sadrži 3 priloga posvećena slikaru mlađe generacije Zlatanu Vehaboviću. Mladen Bićanić metodom intervjua sa spomenutim likovnim umjetnikom donosi prikaz njegova umjetničkoga stvaralaštva u radu pod naslovom Slika je uvijek proizvod i artefakt ljudske ruke. Slijede popratni testovi o Zlatanu Vehaboviću objavljeni prilikom dobivanja nagrade “Radoslav Putar”, recenzija njegove izložbe Anatomija opreza, predgovor za izložbu Sjever iz pera Leile Topić, kao i popratni tekst vezan uz istu izložbu autora Klaudia Štefančića, tekstovi izložbe Zauvijek ću te pamtiti napisani od Mladena Lučića, Feđe Gavrilovića i Vanje Babića, tekst Irfana Hošića o Vehaboviću objavljen u tjedniku Dani pod naslovom Bosanac izvan konteksta. Poglavlje zaključuju biografski podaci Zlatana Vehabovića, čime se dobiva zaokružena slika umjetnika.

Konačni zaključak recenzenta Osnovna tematika radova zastupljenih u časopisu je oblikovanje nacionalnih (etničkih) identiteta na današnjem hrvatskom državnom prostoru, s naglaskom na bošnjačku nacionalnu manjinu, pri čemu se radovi bave povijesnim identitetom bošnjaštva i njegovim pravnim položajem preko analize popisa stanovništva po narodnosti i vjeri, kao i kulturnim djelovanjem Bošnjaka sve do analize položaja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Kako zbog izvornoga promišljanja manjinskoga, posebice bošnjačkoga, položaja te primjerene metodologije, časopis predstavlja doprinos poznavanju manjinske problematike u Hrvatskoj, namijenjen širem krugu čitatelja, preporučujem izdavanje cjelovitoga rukopisa časopisa bez sadržajnih izmjena. 496

BoŠnjaČka Pismohrana

Naslovna - Pismohrana 2014 - svezak 13 (broj 38-38) 20.12.14.indd 1

Bošnjačka pismohrana

Bošnjačka pismohrana Svezak 13

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

broj 38-39

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Zagreb 2014.

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Bošnjaci znanstvenici

Cijena 80 kn / 20 KM / 10 E

Popis stanovništva 2011. Bošnjaci i Islamska zajednica

broj 38-39

IZVODI IZ RECENZIJA

Književni prikazi Likovno stvaralaštvo Recenzije

Prijelom Dario Molnar Tisak Top grafika, Velika Gorica

20.12.2014. 20:25:41

Naslovna - Pismohrana 2014 - svezak 13 (broj 38-38) 20.12.14.indd 1

Bošnjačka pismohrana

Bošnjačka pismohrana Svezak 13

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

broj 38-39

Bosna i Hercegovina i Bošnjaštvo

Zagreb 2014.

Manjine u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija

Bošnjaci znanstvenici

Cijena 80 kn / 20 KM / 10 E

Popis stanovništva 2011. Bošnjaci i Islamska zajednica

broj 38-39

IZVODI IZ RECENZIJA

Književni prikazi Likovno stvaralaštvo Recenzije

Prijelom Dario Molnar Tisak Top grafika, Velika Gorica

20.12.2014. 20:25:41