Preporodov Journal br. 113-114 (Special)

JOURNALOVI INTERVJUI

JOURNAL, JUBILARNO IZDANJE, broj 113/114, 2009.

(IZBOR)

POKLON CD – “BULBULI” PJEVAJU 12 ANTOLOGIJSKIH SEVDALINKI

SADRŽAJ

POKLON CD SADRŽAJ UVODNE RIJEČI I dalje ćemo... ma bolan ne bio, nastaviti! ........................................................ 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Urednici jubilarnog broja: Faris Nanić Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić

2

Suradnici: Mirsada Begović Amela Handanović Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST Hasan Čengić (razgovarao Faris Nanić) .......................................................... 5 Senad Nanić (razgovarao Filip Mursel Begović) .............................................. 9 Sead Begović (razgovarao Ervin Jahić) ........................................................... 11 Ervin Jahić (razgovarao Filip Mursel Begović) ................................................ 13 Rešid Hafizović (razgovarao Faris Nanić) ...................................................... 16 Mehmed Džekić (razgovarao Faris Nanić) .................................................... 19 Zlatko Hasanbegović (razgovarao Filip Mursel Begović) ............................... 22 Sead Berberović (razgovarao Ismet Isaković) ............................................... 30 Tarik Kulenović (razgovarao Ismet Isaković) ................................................. 35 Nedžad Hodžić (razgovarala Sena Kulenović) ............................................... 42 Mujo Isić (razgovarao Filip Mursel Begović) .................................................. 46 DUHOVNA MISAO Muhammed ef. Jusufspahić (razgovarao Faris Nanić) .................................... 49 Aziz ef. Hasanović (razgovarao Faris Nanić) ................................................. 52 Ševko ef. Omerbašić (razgovarao Faris Nanić) ............................................. 56 Aziz ef. Alili (razgovarao Faris Nanić) ............................................................ 60 Salkan ef. Herić (razgovarao Filip Mursel Begović) ....................................... 63 Husein ef. Hodžić (razgovarao Filip Mursel Begović) .................................... 65

Zdenka Čuhnil (razgovarao Anes Šuvalić) ..................................................... 99

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

KDBH “Preporod”, Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr kurtovic_i@yahoo.com 107

POGLED IZVANA

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje

ORIGINALNI CD s omotom može se naručiti na:

Mustafa ef. Cerić (razgovarala Sena Kulenović) ............................................. 69

Ivo Banac (razgovarao Faris Nanić) ............................................................... 74

Cijena: 15 kuna

PJEVAJU DVANAEST ANTOLOGIJSKIH SEVDALINKI

Šemso Tanković (razgovarao Ismet Isaković) ................................................ 26

Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr

Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

J O U R N A L

Grčki poučak o dijalogu ................................................................................... 4

Stjepan Mesić (razgovarao Faris Nanić) ....................................................... 78 Furio Radin (razgovarao Faris Nanić) ............................................................ 82 Vesna Pusić (razgovarao Faris Nanić) ............................................................ 86 Aleksandar Tolnauer (razgovarao Faris Nanić) .............................................. 90 Miljenko Jergović (razgovarao Filip Mursel Begović) ..................................... 93 Darko Šonc (razgovarao Faris Nanić) ........................................................... 96 Žarko Puhovski (razgovarala Sena Kulenović) ............................................. 101 POKLON CD Bulbuli pjevaju 12 antologijskih sevdalinki ................................................... 107

J O U R N A L

UVODNE RIJEČI Riječ redakcije

I dalje ćemo... ma bolan ne bio, nastaviti!

Dragi čitatelji!

Jubilarano izdanje “Preporodovog Journala” zakašnjelo je obilježavanje stotog po redu broja našeg informativnog lista. Naime, redakcija je prošle godine svjesno propustila priliku da taj broj prigodno zabilježi i promovira. Odlučili smo tada prezentirati ono najbolje što je “Journal” ponudio čitateljima do sada. Složili smo se, među ostalim, da su to, kao prijemčljivi vid novinarstva svakako intervjui, koji su kao živa riječ uvijek ponajbolje komunikativne spajalice s našim čitateljima. Međutim, smatrali smo tada da nam jednostavno nedostaju neki intervjui koji bi u svakom slučaju trebali biti uvršteni u izbor onih najuspjelijih koji se sada nalaze pred Vama. Kada je u prošlom broju intervjuiran reis Mustafa ef. Cerić, shvatili smo da je zaokružena jedna cjelina koja može funkcionirati kao zanimljiv časopis podjeljen u tri dijela koji nisu nužno svjetonazorski suprotstavljeni. U suradnji s bivšim urednikom “Journala” Farisom Nanićem, koji je autor velikog broja intervjua, napravljen je izbor onih najboljih. S nekim protagonistima iz javnog života bošnjačke manjine, ali i šire hrvatske javnosti, razgovaralo se i po više puta te je izabran onaj intervju za kojeg je redakcija smatrala da je edukativniji ili zanimljiviji. Zavisno od rubrike u koju su uvršteni intervjui su poredani kronološki, po datumu objavljivanja. Nažalost, od pet intervjua koje je dao predsjednik Senad Nanić gotovo svi su bili vezani uz tekuće aktivnosti Preporoda.

Nadamo se da mr. Senada Nanića očekuje još mnoštvo životnih i profesionalnih izazova koji će rezultirati intervjuima ne samo informativne naravi u svrhu promoviranja našeg Društva. Druga po redu osoba s najviše danih intervjua je saborski zastupnik Šemso Tanković (4), a za njim slijedi predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer (3). U svakom slučaju ovaj izbor služi kao svojevrsni presjek razmišljanja i stavova od vitalne važnosti za bošnjačku nacionalnu manjinu u zadnjih sedam godina. Na prvi pogled može se učiniti da nismo uspjeli intervjuirati sve naše uvažene intelektualce, duhovnike, kulturne poslenike, politi-

čare, privrednike da bi jubilarni broj bio potpun. Međutim, ne zaboravimo da su se intervjui objavljivali i u srodnim časopisima poput “Behara” ili “Bošnjačke pismohrane”. “Journalov” interes za razliku od, primjerice, “Behara”, više je informativnije i aktualnije prirode te se time, bez podcjenjivanja, način razgovora, ali i odabir sugovornika razlikuje od onog u striktno kulturnom časopisu poput “Behara”. Poslastica jubilarnog izdanja “Journala” je poklon CD dvanaest antologijskih sevdalinki u interpretaciji Ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” koji djeluje u KDBH “Preporod”.

Drago nam je da smo u zadnjih nekoliko godina, barem volimo tako misliti, bili i ostali prvi i vodeći bošnjački informativni list u Hrvatskoj. Neki bi nam mogli prigovoriti na povremenoj neobjektivnosti ili prevelikom polemičkom žaru, ali upravo je to bio jedan od ciljeva ovog informativnog lista – da odgaja mlađe ljude željne pisanja bez obzira na njihov temperament i svjetonazor, ako je on načelno pozitivan za našu manjinu u cilju njenog promoviranja, i da im pruži prvu priliku da objave svoje radove. Mislimo da smo u tome uspjeli. Cilj nam je bio pokušati prikazati život bošnjačke nacionalne manjine iz svih njenih aspekata – kulturnih, vjerskih i političkih. Mislimo da smo i u tome uspjeli s obzirom na date financijske mogućnosti.

Izrazito nam je drago da “Journal” ima svoje odjeke ne samo u široj hrvatskoj javnosti već i u onoj bosanskoj.

Jedna nacionalna manjina u Hrvatskoj, koju će neki zlonamjernici pokušavati i u budućnosti svesti na folklornu činjenicu, kroz “Journal” je imala i imat će svoj glas – koji je ponekad vapaj, ponekad sretna pjesma, a ponekad i krik koji kritizira. I dalje ćemo širiti broj čitatelja, redakciju, suradnike, istraživati zanimljive priče iz prošlosti i sadašnjosti, informirati, polemizirati, intervjuirati, educirati, nasmijavati... i dalje ćemo pokušavati poboljšavati kvalitetu priloga... i dalje ćemo... ma bolan ne bio, nastaviti!

Vaše uredništvo

3

J O U R N A L

UVODNE RIJEČI Riječ prvog glavnog urednika

Grčki poučak o dijalogu

4

J O U R N A L

Grčki filozof Sokrat čije je djelo ljudskom rodu u pisanom obliku prenio jedan od njegovih učenika Platon, gajio je dijalog kao najuspješniju pedagošku metodu prenošenja temeljnih, ali i svakih drugih spoznaja i znanja. Smatrao je da baš dijalog s učenikom ili radoznalcem predstavlja okvir za glavni kriterij uspješnosti učenja i prenošenja znanja koji američki teoretičar Lyndon LaRouche zove “intelligible representation” (shvatljiva prezentacija). Onaj koji podučava mora, jer je za to odgovoran, tragaču za znanjem na shvatljiv i razumljiv način prenijeti znanje i uputiti ga na načine daljnje potrage i savladavanja novih spoznaja. Pri tome, sam učitelj biva upućivan i vođen od učenika njegovim pitanjima i dilemama, ali i konstatacijama na osnovi do tada usvojenog. Otuda dijalog kao nužna forma za oba sudionika.

Iz te potrebe za dijalogom, a u svrhu općeg oplemenjivanja, antički su Grci iznjedrili dramu kao dominantno dijaloški, katkada monološki ili solilokvijski, scenski oblik suočavanja gledatelja, odnosno širih slojeva stanovništva polisa s osnovnim dilemama, dosegnutim znanjima i načinima razmišljanja kao i ljudskim osjećajima. Time se na opće razumljiv način prenosi spoznato na sve širi krug stanovništva koje onda ta znanja koristi kao kreativni pogon za svoje svakodnevno, razvitku orijentirano djelovanje. Društvo tako sve više postaje zrelom političkom zajednicom sve obrazovanijih i znanju sklonijih građana, na osnovnim principima na kojima jedino može funkcionirati. Naravno, u grčkim je polisima demokracija bila vrlo ograničena, poznavala je robovlasništvo i mušku isključivost i predstavlja tek povoje kasnijeg razvoja, ali je ovaj pregled bio potreban da bi se shvatila velika, krucijalna važnost dijaloga za opći ljudski napredak.

Vrlo brzo, po pojavi i etabliranju novinarstva kao djelatnosti u demokratskim društvima, potreba za dijalogom prepoznata je kao najuvjerljiviji i najrazumljiviji način prenošenja ideja i koncepata i javne rasprave o njima. Iz toga je proizašla forma intervjua, novinskog razgovora, dijaloga. Iako je engleska kovanica interview na bosanski suvislo neprevediva, interesantno je da se sastoji od latinske riječi inter-među, između koja je kao posuđenica ušla u sve europske jezike i engleske riječi, derivirane iz sanskrta, preko latinskog view-pogled. Takav međugled, dakle ne sadrži grčki dijalog, dvostrani govor, razgovor dva sugovornika, ali jezična, nazivna forma ovdje ne određuje sadržaj. Stvarno se radi o dijalogu. Vremenom su se, u pravilu, dulji, obuhvatniji i dalekosežniji intervjui počeli objavljivati u periodičnim izdanjima, a kraći, manje obu-

hvatni i aktualniji intervjui u dnevnim ili tjednim izdanjima. Tako je i skroman Preporodov projekt kojeg držite u rukama, “Preporodov Journal”, od samoga početka otvorio rubriku Intervju, u kojoj su objavljeni razgovori s vrlo prominentnim ličnostima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i iz svijeta. Razgovori su se, u skladu s interesima, obrazovanjem i djelovanjem sugovornika vodili na odgovarajućoj epistemološkoj i ontološkoj razini spoznaja oba sugovornika, ali i objektivnog interesa javnosti za krucijalnim informacijama. Tako su neki izazvali i polemike, daljnje rasprave, pa i ispravke određenih uvjerenja ili predrasuda, ili su pak intervjuirani obogatili javnost svojim znanjima i bitnim informacijama od općeg ili partikularnog interesa dijela zajednice, a posebno specifične, u ovom slučaju bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. U ovom smo dvobroju, stoga, sebi uzeli slobodu izbora i ponovnog objavljivanja, nešto malo drukčije opremljenih intervjua u kojima su naši uvaženi sugovornici, govoreći i o općem, vrlo često na zavidnoj razini, progovarali o Bošnjacima bitnim pitanjima njihove opstojnosti i zaštite identiteta u Hrvatskoj i na Balkanu. Baš prema Sokratovom uvjerenju kako je dijalog najbolji put shvatljive prezentacije i prenošenja znanja. Mali doprinos dali su i naši novinari koji su pitanjima i konstatacijama, kao i dilemama usmjeravali razgovore u pravcu korištenja maksimuma od svojih sugovornika za opće dobro spoznaje i dobivanja bitnih podataka i informacija za javnost. Zapravo, ovu bi priliku trebalo iskoristiti da se najtoplije zahvalimo našim sugovornicima, što su imali volje i strpljenja da svoja znanja i spoznaje podijele s nama i vama i time doprinesu boljem razumijevanju i potaknu širi dijalog u zajednici o važnim društvenim pitanjima koja nas se itekako tiču, a nisu samo usko manjinska, već se kroz manjinski status zajednice još intenzivnije reflektiraju.

Naravno, svaka izgovorena riječ, svaka misao, konstatacija ili prognoza prošla je test proteklog vremena. Neki su razgovori obavljeni prije šest godina, neka su obećanja tada olako dana, neke prognoze, više ili manje smjelo, iznesene, neki programi samouvjereno podastrti, a neke ocjene autoritativno udijeljene. Dobro je ovu kompilaciju usporediti s rezultatima, trenutnim stanjem i staviti u kontekst vremena proteklog od objave intervjua te sačiniti individualni test izdržljivosti iznesenih ideja i koncepata, ocjena i programa, obećanja i realizacije. Zbog svakog pojedinačno, ali i zbog svih zajedno.

Faris Nanić

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 76, prosinac 2005.)

Hasan Čengić, predsjednik Komisije za vanjsku i trgovinsku politiku Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za Journal govori o položaju Bosne i Hercegovine, ustavnim promjenama, Bošnjacima u Hrvatskoj…

Trud nije uzaludan Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, postoje tri konstitutivna naroda, Hrvati, Srbi i Bošnjaci i tri službena jezika hrvatski, srpski i bosanski. Ne postoji bošnjački službeni jezik i bilo bi neprilično da se jezik Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine naziva drugačije.

Razgovarao: Faris Nanić Kako biste ocijenili vanjskopolitički položaj Bosne i Hercegovine?

Da ste mi ovo pitanje postavili prije dva do tri mjeseca, možda bih dao malo drugačiju ocjenu. Kada to kažem, mislim na odluku Evropske unije o početku zvaničnih i službenih pregovora o sklapanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom. Mislim da je ova odluka Evropske unije važna činjenica i da predstavlja vrlo visoku ocjenu međunarodne pozicije Bosne i Hercegovine. Smatram da je time Evropska unija, kao jedan od najvažnijih faktora međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini, uz Sjedinjene američke države, ocijenila da je Bosna i Hercegovina ušla u fazu u kojoj je, implementacijom Daytonskog sporazuma i razvojem unutarnjih odnosa, zaslužila da bude smatrana ozbiljnom, suverenom i organiziranom državom koja odgovara na međunarodne obaveze i uzuse.

S druge strane, Bosna i Hercegovina je možda nedovoljno međunarodno aktivna, s obzirom da svoju međunarodnu politiku definira u uvjetima u kojima je ne definira niti jedna druga evropska zemlja, dakle uz snažno prisustvo međunarodne zajednice u liku Ureda Visokoga predstavnika koji značajno utječe na poziciju Bosne i Hercegovine, na odluke, pa i na međunarodnu politiku. Bez obzira na to, možemo kazati da Bosna i Hercegovina ima određenu međunarodnu dinamiku koja bi mogla biti i veća i značajnija. Ona je u ovome času reducirana, prije svega, zbog dva faktora, velikom koncentracijom na procese euroatlantskih integracija na jednoj strani i nedovoljnom unutarnjom homogenošću kada su u pitanju odnosi prema drugim dijelovima svijeta, osim prema Sjedinjenim američkim drža-

vama. Mislim da Bosna i Hrecegovina može biti dinamičnija prema islamskim zemljama i Organizaciji islamske konferencije, gdje ima status promatrača, a mogla bi imati poziciju punog člana, ukoliko bi bilo unutarnjeg dogovora. Nadalje, mislim da mora imati veću aktivnost prema Rusiji, Kini, Organizaciji afričkog jedinstva, zemljama ASEAN-a i inače prema drugim, neevropskim regionalnim organizacijama.

Smatram da je, s druge strane, međunarodna politika Bosne i Hercegovine u našem regionu dosta dinamična i, također, prilično obilježena aktivnostima prema Evropskoj uniji. U tom dijelu, najviši nivo saradnje ostvaren je s onim zemljama koje su u sličnoj poziciji kretanja prema Evropskoj uniji, kao što su Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Makedonija, pa na neki način i Albanija, Bugarska i Rumunija.

Ustavne promjene U toku smo ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini koje će biti uvjetom za članstvo u NATO paktu i početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju i kasnijih o punopravnom članstvu s EU. Kako ocjenjujete do sada postignuto u pregovorima o ustavnim promjenama i što od njih očekujete?

Prije svega, mislim da je bilo krajnje vrijeme da počnu pregovori o ustavnim promjenama. S druge strane, nažalost, Bosna i Hercegovna je u situaciji da je ustavne promjene moguće pokrenuti samo izvana. Formalno postoje mehanizmi, ali su oni tako komplicirani da, u današnjim odnosima političkih snaga unutar zemlje, prvo između tri konstitutivna naroda, a potom i parlamentarnih

političkih stranaka, nije realno očekivati da one same iniciraju, a posebno da postignu značajniji napredak u ustavnim promjenama. Kada kažem da je trebalo početi ranije, mislim prije svega da je struktura Bosne i Hercegovine iz Daytona omogućila uspostavu države i prekid rata te tranzicijske procese. Na drugoj strani, pokazuje se da te institucije ne mogu iznijeti sve poslove i zadatke tranzicije koja Bosnu i Hercegovinu treba dovesti u punopravno članstvo u Evropskoj uniji. U tom smislu potrebno je prvo racionalizirati sistem, i institucije dovesti u relaciju s evropskim standardima organizacije, efikasnosti i kordiniranosti. Bosna i Hercegovina mora donijeti odluku o broju nivoa vlasti, odnosno da li je racionalno i prihvatljivo, sa stanovišta ljudskih prava i pozicije građanina, imati sadašnjih pet nivoa. To je jedan anahronizam, a na drugoj strani, visoki stepen inkompatibilnosti. U Republici srpskoj postoje nivoi općine i entiteta, dok u Federaciji postoje tri nivoa - općine, kantona i entieta, a tu je i pozicija Distrikta Brčko koji nekada funkcionira kao treći entitet, nekada kao općina, a nekada nikako. Sve je to u priličnoj disonanci s minimumom jednakosti, recipročnosti i kompatibilnosti u funkcioniranju sustava.

Bilo bi krivo vjerovati da će u ovoj fazi ustavnih promjena biti urađene sve popravke, racionalizacije i svo uređenje institucija Bosne i Hercegovine i odnosa unutar zemlje tako da odgovaraju evropskim standardima, odnosno da budu racionalni, efikasni i jeftiniji od današnjih. S druge strane, trenutni nosioci aktivnosti, međunardona zajednica, prije svega Sjedinjene američke države, suzdržani su u jasnom stavu da li je ovo

5

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST značajan naboj nacionalnog interesa koji je, na jednoj strani, pojačan postojanjem Republike srpske, pa time dakle i srpskog nacionalnog interesa. S druge strane, postoji stav Hrvata koji, s obzirom na brojnost, smatraju da se nalaze u poziciji manje zastupljenosti, žele da se kvalitetno riješi pitanje zadovoljenja i zaštite nacionalnih interesa. Čini se da ne bi bilo ispravno zaključiti kako su Bošnjaci svoje probleme i dileme riješili i da nemaju više šta tražiti. Balans između nacionalnog i građanskog, kolektivnog i pojedinačnog mora biti pronađen. Ne smije se dogoditi produljenje stanja iz Daytonskog ustava da, u sjeni nacionalnih interesa, niz građanskih prava, prava pojedinca građanina bude minimiziran ili potpuno stavljen u stranu.

6

J O U R N A L

prva faza ili konačna forma ustavnih promjena. Normalno je i realno očekivati da ovo bude prva faza. Nerealno je očekivati da će određene strukture unutar Bosne i Hercegovine dovoljno prihvatiti donošenje ustavnih promjena koje će dovesti do ukidanja njih samih.

U tom smislu jako je važno naći mjeru i to kroz uvažavanje dviju činjenica. Jedna je da su promjene neophodne i da moraju racionalizirati strukture unutar zemlje, a druga da Bosna i Hercegovina, prije svega, na nivou države, ali i na nižim nivoima mora odgovarati strukturama i standardima Evropske unije. Ostaje otvorenim pitanje u kojem će se vremenskom okviru izvršiti puno usklađivanje. Mislim da je realno očekivati da je ovo tek prva faza i da nastavak ustavnih promjena slijedi. Na drugoj strani, u ovom času imate dojam da oni koji su motor i formalni poticatelj promjena žele u suštini riješavati pitanja samo vrha države, odnosno krovnih institucija po-

put državne vlade ili Vijeća ministara, Predsjedništva Bosne i Hercegovine i donekle Parlamentarne skupštine. Odnosno, čini se da SAD i EU žele dobiti nešto što bi bilo prepoznatljivo kao Vlada, inokosni organ Predsjednika ili barem Predsjedništvo s jednim njegovim predstavnikom koji bi, u tehničkom smislu, funkcionirao kao jedna osoba, s još manje ovlasti od današnjih, i otprilike zadržati sadašnju ustavnu poziciju Parlamentarne skupštine.

Bitno bi bilo da se u ovoj fazi ustavnih promjena nađe mjera između interesa građanina kao osnove zajednice i države i konstitutivnih naroda. Kao multietnička zajednica, Bosna i Hercegovina teško može zanemariti kolektivna prava. S druge strane, ne bi nikako bilo dobro rješenje da nacionalni interesi zasjene i stave u stranu interese građanina. Uvjeren sam da će se Bosna i Hercegovina razvijati u pravcu potpune građanske države. Skoro da nema dileme da u ovom času postoji

Što se u daljnjim fazama može očekivati u odnosu na sudbinu entiteta? Što se tiče pojma entiteta, moramo biti obazrivi i sa lingvističkog i sa pravnog stanovišta. Mislim da je realno govoriti da će Bosna i Hercegovina u budućnosti doživjeti jedan novi oblik regionalizacije. Hoće li ona više slijediti već postavljenu regionalizaciju u području carinske uprave ili onu iz prijedloga reforme policije, ili će se pojaviti neka druga rješenja, ne znam. Siguran sam da će se dogoditi jedna nova regionalizacija koja će zapravo biti trajnije rješenje, a da je pozicija entiteta prelazna. Hoće li nove regije biti nazivane regije ili entiteti, ne znam. Radije bih govorio o sadržaju nego o formi, šta će podrazumijevati regionalna organizacija. Vrlo je realno očekivati da će u narednom periodu, Bosna i Hercegovina biti definirana kao država s tri nivoa vlasti - lokalnim ili općinskim, državnim i nekim srednjim između ta dva. Kako će se taj zvati mislim da je manje važno. Bitno je da mora odražavati interese na tom nivou. Treba će zadržati neke nadležnosti koje podrazumijevaju značajnu decentralizaciju i efikasnost jer je sasvim sigurno da u nekim poslovima regionalni nivoi vlasti mogu biti puno efikasniji nego najviši državni. U ovako definiranom okviru tražiće se rješenje koje će sadržavati mjeru odnosa između lokalnog, regionalnog i državnog. Ima se dojam da je međunarodna zajednica ovoga svjesna.

Lokalni je nivo manje-više definiran.

Možda nije svugdje jednako proveden, ali je definiran i dosta jasan. U posljednje tri godine, sa značajnim uspjehom je definirano niz nadležnosti države i to pretočeno u formiranje novih ministar-

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST stava ili povećanje nadležnosti postojećih te osnivanje državnih agencija. Očito da će u narednom periodu doći na red regionalna organizacija i nadležnosti regionalnih institucija za koje bi bilo dobro da imaju ne samo izvršnu, već i zakonodavnu vlast. Bilo bi jako loše da ostane situacija slična današnjoj, s petnaestak ministara po jednom kantonu ili deset različitih kantonalnih zakona o sigurnosti saobraćaja, uz jedan iz Republike srpske. Na taj način imamo jednu šarolikost, usitnjenost i vrlo različito definirane nadležnosti. Potrebno je da racionalizacijom, kroz regionalnu, organizaciju definiramo poziciju srednjeg nivoa vlasti. Kako će se on zvati - regija, kanton ili eventualno entitet, manje je bitno.

Uloga parlamenta Pregovore o ustavnim promjenama, pod patronatom međunarodne zajednice, vode parlamentarne političke stranke. U kojoj je tu mjeri uključen Parlament i što Vi kao parlamentarac o tome mislite?

Parlament kao institucija je u cijelosti isključen iz procesa, ali su, s obzirom da političke parlamentarne partije učestvuju u pregovorima, neki ljudi, uključeni u pregovore, istovremeno i članovi Parlamenta. Tu ne treba brkati pojmove nekoga ko u pregovorima predstavlja političku partiju, a formalno je u ovom času član Parlamenta i parlamentarnog učešća. Očito je riječ o nasljedstvu iz prošlosti koje međunarodna zajednica ne samo tolerira, već i potiče. Radi li se o političkom pragmatizmu zapadnih diplomata koji jednostavno znaju da ako pregovaraju s članovima Parlamenta iza njihovih stavova stoje političke partije, pa radije pregovaraju odmah u prvom koraku s onim koje se pita ili se naprosto još uvijek radi o nevoljkosti da se odlučivanje o važnim političkim pitanjima prenese u Parlamentarnu skupštinu, teško je reći. Usuđujem se kazati da će pozicija Parlamentarne skupštine, kada se radi o ustavnim promjenama, biti više ceremonijalna i pretpostavljam da će se više raditi o tome da ona, većinom ili čak aklamacijom, prihvati postignuta rješenja nego da realno odlučuje o pitanjima o kojima se razgovara. Ne isključujem, naravno, određene aktivnosti u Parlamentu, s obzirom da pregovori političkih stranaka rezultiraju određenim rješenjima, koja onda sročiti u tekstove amandmana na Ustav. To je stručno zahtjevan posao, pa može doći do problema oko

formulacija, zbog čega može biti potrebno unutar Parlamentarne skupštine pregovarati o formulacijama. U svakom slučaju, način vođenja pregovora o ustavnim promjenama ne ohrabruje kada je u pitanju pozicija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Parlamentarna skupština je u ovom periodu osnažila svoju poziciju za koju se ne može reći da je zanemarena ili potcijenjena u Ustavu.

Nažalost, u jednom postkomunističkom maniru još uvijek političke partije, koje se doživljavaju zamjenicima Saveza komunista, nastoje voditi glavnu ulogu i dalje “upotrebljavati” Parlamentarnu skupštinu kao glasačku mašinu. Nadam se, a ono što sam vidio i doživio u posljednje tri godine, u tome me ohrabruje, da će u budućnosti Parlamentarna skupština biti sve važniji politički činilac i da će preuzimati ulogu centra političkog odlučivanja i da će ove ustavne promjene, koje će vjerovatno biti pripremljene izvan parlamenta i više formalno donijete u njemu, osnažiti poziciju Parlamentarne skupštine. Ipak bih se suzdržao govoriti o konkretnim rješenjima jer je prerano o tome govoriti.

Bošnjaci u Hrvatskoj Bošnjake u Hrvatskoj se općenito smatra vibrantnom i propulzivnom nacionalnom manjinom kojoj je jako dugo trebalo da ostvari neka elementarna prava. Katkad se među Bošnjacima i Hrvatskoj stjecao dojam da Bosna i Hercegovina jednostavno nije dovoljno vodila računa o njihovom položaju. Postoji li određeno zanemarivanje bošnjačke manjine u državama bivše Jugoslavije od strane njihove matične države?

Prije svega, želio bih kazati da, ukoliko razumijem neke pojmove u regiji, pozicija Hrvatske prema Evropskoj uniji i međunarodnoj sceni bila je i još će jedno vrijeme biti mjerena njezinim odnosom prema Bosni i Hercegovini. Pozicija Bošnjaka na međunarodnoj zajednici bit će mjerena njihovim odnosom prema bosanskim Hrvatima jer se Bošnjaci smatraju najbrojnijim narodom u zemlji.

Na neki način se smatraju odgovornom većinom. Ako ova formula iole važi, očito je da vlasti Republike Hrvatske, snose odgovornost za poziciju Bošnjaka kao nacionalne manjine u Hrvatskoj kao što je očito i da Bošnjaci u Hrvatskoj snose značajnu odgovornost za unapređenje odnosa između dviju susjednih i prijateljskih zemalja. Moramo biti realni

i reći da su svi ovi odnosi i psihološki i politički, pa i pravno značajno opterećeni nedavnom prošlošću koja nije bila uvijek sklona Bosni i Hercegovini, Bošnjacima, pa i Bošnjacima u Hrvatskoj.

Drago mi je da se te stvari mijenjaju i mislim da smo svjedoci napretka koji bi mogao biti i veći.

Kada je riječ o Bošnjacima u Hrvatskoj, važno je da oni imaju definirana prava i poziciju Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama. Tužno je da su toliko dugo morali čekati da ostvare prava, što je također znak neodlučnosti još uvijek značajne političke većine u Hrvatskoj.

U tom smislu, važno je da Bošnjaci moraju znati koristiti osigurana prava. Oni su najodgovorniji za njihovo korištenje. Međutim, vlast se ne može amnestirati ako ne omogućava precizne informacije i, ako ne potiče bošnjačku i ostale manjine da koriste svoja prava. Svima je jako dobro poznato da je odnos zemalja koje žele punopravno članstvo u EU prema nacionalnim manjinama vrlo važno mjerilo njihovog demokratskog razvoja i napretka i mjerilo spremnosti za to članstvo. Riječ je o trajnom mjerilu koje vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu, što mi znamo i nastojimo o tome voditi računa. Problem koji bi se u najskorije vrijeme morao riješiti je činjenica da se na Popisu stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine pojavio jedan broj ljudi koji se deklarirao Muslimanima, što je nametnut naziv iz doba komunizma. Očito da jedan broj građana u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno informacija o tome, a pogotovu ne razumije da takvim izjašnjavanjem ne može koristiti prava iz Ustavnog zakona jer ta skupina Muslimana nije priznata kao nacionalna manjina. Bilo bi dobro da država Hrvatska poduzme aktivnosti upoznavanja tih ljudi s pojedinačnim pravom bošnjačkog deklariranja i, na taj način, participacijom na nivou lokalne i državne vlasti. S duge strane, sasvim je sigurno da će biti korisno sređivanje biračkih spiskova.

Mi imamo vrlo sličan problem u Bosni i Hercegovini. Ti bi se spiskovi trebali uskladiti sa Popisom stanovništva iz 2001. godine kako bi se riješile nejasnoće i kontradikcije u prijavi onih koji pripadaju bošnjačkom narodu i mogu zadovoljiti svoja manjinska politička, kulturna, jezična i druga prava.

Pitanje jezika je ozbiljno pitanje.

Smatramo nedopustivim da bilo koja lingvistička zajednica riješava pitanje tuđeg nacionalnog i naziva jezika. Pošto su ta pitanja u regiji riješena na način da su u ustavima suverenih država definirani na-

7

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

8

J O U R N A L

zivi naroda i njihovih jezika, onda bi bilo dobro da se to poštuje u Republici Hrvatskoj. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, postoje tri konstitutivna naroda, Hrvati, Srbi i Bošnjaci i tri službena jezika hrvatski, srpski i bosanski. Ne postoji bošnjački službeni jezik i bilo bi neprilično da se jezik Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine naziva drugačije. Što se tiče interesa države Bosne i Hercegovine za svoje nacionalne manjine, ona ga ima i pokazuje, te ne pravi nikakvu diskriminaciju. Zainteresirani smo, pokrenuli smo niz aktivnosti. Imamo ministarstvo na razini države koje se brine o dijaspori, građanima porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji pripadaju bilo kojem od tri konstitutivna naroda i žive izvan zemlje. Pokazali smo značajan interes za poziciju Bošnjaka u Hrvatskoj. Možda nemamo dovoljno ekonomske snage da taj interes i podržimo, ali mislim da smo ga demonstrirali kroz niz drugih aktivnosti, poput kulturne i obrazovne saradnje. Želimo i dalje razvijati dobre odnose dviju država. Imamo i bilateralne sporazume i vjerujem da ćemo naći načina da to i dalje realiziramo, posebno u području kulturne specifičnosti i edukacije na materinjem jeziku.

Otvorena pitanja između dviju država poput statusa Luke Ploče i imovine bosanskohercegovačkih građana i kompanija u Hrvatskoj, bez obzira na Sporazum o sukcesiji, nisu pokrenuta s mrtve tačke. Postoje čak i suprotni slučajevi, recimo nedavnog rješenja drugostepenog suda u Hrvatskoj koji je donio odluku o “otimanju” državne imovine, Kliničkog centra iz Sarajeva na području Cavtata. To su anahronizmi koji se moraju rješavati i smatram da u narednom periodu to moraju biti prioriteti kako bi se otklonila ta pitanja kao sporna između dviju zemalja.

Konačno, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini nikada nisu sporili Hrvatima u Bosni i Hercegovini da su konstitutivan narod i bilo bi primjereno da Hrvati koji su većina u Hrvatskoj omoguće Bošnjacima njihovu punu afirmaciju kao nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, što oni zaslužuju jer su bili aktivni sudionici obrane Republike Hrvatske i njezinog razvoja u posljednjih sto godina i jer doprinose raznolikosti kultura. Napokon, bili su značajan most za uspostavu ekonomske saradnje Republike Hrvatske s trećim zemljama. Sve skupa nas podstiče u pravcu razvoja dobrih odnosa dviju zemalja i jačanja bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Bošnjaci u Hrvatskoj imaju punu odgovornost da iskoriste svoja prava, da se jače organiziraju i kvalitetnije nastupaju prema državnim organima, te s više žara i ponosa realiziraju prava, kako bi bili jednako dobri Bošnjaci i građani Republike Hrvatske.

Politički proces Pred Sudom Bosne i Hercegovine bili ste optuženi za zlouporabu ovlasti. Taj je proces podigao dosta prašine u Bosni ali je bio praćen i izvan nje. Završio je oslobađajućom presudom koja je potvrđena na drugostepenom sudu. Što sada, kada se prašina slegla, možete reći o procesu, njegovim motivima i ciljevima?

Mogu reći samo dvije stvari. Prvo, ponoviću sve ono što sam rekao na početku procesa. Ovo je bio politički motiviran proces koji su potakli oni ljudi koji još uvijek misle da mogu političkim sredstvima i upotrebom suda uklanjati svoje političke neistomišljenike sa scene. Drugo, još sam uvijek jako tužan zbog činjenice da živim u zemlji u kojoj se mogu pokretati politički procesi. Ja sam bio žrtva političkog procesa i u bivšem komunističkom sistemu i svu svoju energiju i aktivnost sam uložio u izgradnju političkog sistema i pravne strukture koji će onemogućavati političke zloupotrebe pred sudom i tužilaštvom. U ovom slučaju, nažalost i u nizu drugih, pokazuje se da još uvijek postoji značajna sprega između određenih političkih krugova i onih koji mogu praviti takozvane policijske izvještaje, odnosno podnositi krivične prijave. Mogli bi reći da nema velike razlike između komunističkog sistema u kojem je politika bila vrhovni i jedini mjeritelj pravde i krivde i onoga što imamo na sceni zadnjih nekoliko godina. Najveći je broj sudskih procesa pokrenut za vlasti “Alijanse za promjene”, a oni koji su pokrenuti poslije, pokrenuti su od onih pojedinaca u državnim strukturama koje je Alijansa inaugurirala i koji su kao takvi podržani od međunarodne zajednice.

Ipak, raduje me jedna bitna razlika.

Iako, očito, takve policijske i istražne strukture mogu još uvijek značajno uticati ili čak manipulirati tužilaštvima, pokazuje se da uglavnom ne mogu manipulirati sudom. Ako me pitate je li trud bio uzaludan, očito se pokazuje da nije. Borba za demokraciju i ljudska prava, za pravnu državu uvijek se isplati, bez obzira koliko je skupa, dugotrajna i uzima energije. Ona daje ključan rezultat koji

želimo - neovisno sudstvo. U mom slučaju postojala je slijedeća situacija - dva su tužioca bila međunarodna, oba američki građani, a u prvom sam stepenu imao tročlano sudsko vijeće, jednog domaćeg sudiju i dvojicu stranaca, dok je vijećem predsjedavao američki sudija. U drugom stepenu sam imao dvojicu domaćih i jednog stranog sudiju – izvjestioca. Ne bih želio pogriješiti, ali se dobrim pokazalo to što sam imao strance sudije koji su imali dovoljno odlučnosti i iskustvo neovisnih sudija od medijskog i političkog utjecaja, da donose neovisne pravne odluke. S druge strane, mislim da će boravak stranih sudija u Bosni i Hercegovini, koliko god bio i bolan, jer potvrđuje činjenicu da Bosna i Hercegovina nije potpuno samostalna, biti od koristi kako bi domaćim sudijama pomogao da budu još efikasniji i ohrabrio ih da budu dovoljno samostalni, kako u odnosu na domaće, tako i u odnosu na međunarodne političke strukture, te da im zakon i pravne norme budu jedina mjerila pri odlučivanju.

Nažalost, moram kazati da stara komunistička matrica koja je nametnuta u Bosni da, ako postoji krivac iz jednog, mora se naći i krivce iz druga dva naroda, još uvijek funkcionira, maltene po principu spojenih posuda. Naravno, ne želim kazati da iko treba biti amnestiran od odgovornosti za krivična djela, ali istovremeno ne mislim da su narodi odgovorni za krivična djela, ili da pripadnici tih naroda moraju bit automatski krivi ako je dokazano da je neko počinio krivično djelo, a pripada drugom narodu.

Sve u svemu, bilo bi tužno ukoliko ubuduće Bosna i Hercegovina sebi bude dopuštala luksuz da uopće procesuira ljude na osnovu političkih motiva. Ako me pitate čiji su to motivi, odgovoriću da su to motivi onih istih političkih centara moći i struktura koje su za pravo stajale iza montiranih procesa za vrijeme komunizma. To su one političke strukture koje dolaze iz komunizma i koje se ne mire s činjenicom da više ne mogu iz komiteta i partijskih struktura upravljati sudovima. Vjerujem da, bez obzira na njihovu upornost i odlučnost, odluke sudova će obeshrabriti tužioce i upozoriti ih da trebaju biti jako oprezni prema materijalima koje dobivaju kao krivične prijave, a s druge strane, mislim da će definitivno kompromitirati nositelje takvih političkih stavova i te političke logike koja kazuje da političke protivnike treba uklanjati političkim odlukama, provedenim kroz sudske presude.

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 78, veljača 2006.)

Novi/stari predsjednik Preporoda, Senad Nanić za Journal govori o izbornoj skupštini, novom vodstvu, programu, dijalogu civilizacija...

Sloboda i odgovornost Dijalog civilizacija, dakle, ne treba prepustiti samo autoritetima, afirmiranim isključivo u vjerskim znanostima. Njemu je mjesto i u parlamentu i u sindikatima kao i drugim institucijama. Dijalog o univerzalnim vrijednostima mora biti interaktivan, čak možemo reći interdisciplinaran u svim forumima.

Razgovarao: Filip Mursel Begović Prošla je izborna skupština na kojoj je izabran novi sastav tijela Društva. Kako ocjenjujete novi sastav vodstva Preporoda?

Novi sastav predstavlja dugo priželjkivanu smjenu generacija i to, da se našalimo, mirnim putem. Pola članova Glavnog odbora mlađe je od mene. Svi oni su, ne samo mladi, već i aktivni u Preporodovim programima. To je i bio cilj izrade takvih kandidacijskih lista koji je Skupština očito prepoznala. Vjerujemo da takvim sastavom jamčimo kontinuitet i razvoj naših programa. Ponovit ćemo, Društvom najbolje upravljaju oni koji aktivno doprinose ostvarenju njegovih programa. Samo oni mogu prepoznati sve kvalitete i poteškoće provedbe programa ponaosob. Ova činjenica dakako ne isključuje našu radost što u Glavnom odboru imamo i nešto iskusnije članove. Oni su se dokazali kroz sve ove godine postojanja Preporoda kao aktivni i učinkoviti poznavatelji kulture Bošnjaka.

Preporod je i na ovoj Skupštini sačuvao demokratsku vrijednost kandidiram ja više osoba od broja koji se bira, osim u slučaju izbora Predsjednika. Zašto?

Cijela Skupština zapravo je kasnila pola godine. Još smo u ljeto prošle godine u javnosti i putem konzultacija s bošnjačkim vrsnicima pokušavali afirmirati načelo više kandidata i za mjesto predsjednika. Nitko se nije odazvao, o čemu je bilo riječi i u mome izvještaju o radu.

Očito je da materijalna odgovornost bez materijalne naknade vrsnicima nije privlačna. U tom smislu mislim da je smjena generacija važna jer stasaju generacije kojima sustav građanskih udruga i pratećeg volonterskog rada nije stran. Vjerujem da ćemo za idući mandat imati značajno širi izbor za predsjednika.

Smatram potrebnim naglasiti kako je ova Skupština, za razliku od prethodne izborne, prošla bez ikakvih sukobljavanja i uz izrečenu podršku i prisutnost bošnjačkih asocijacija i predstavnika. Rekao bih da smo, ovom Skupštinom, stupili u doba zrelosti Društva.

čito prošle godine, nastaviti istim intenzitetom. Odgovornost za Dramski studio ove godine preuzima Filip Mursel Begović, s programom scenskog ostvarenja jednog naslova. Što se tiče izdavaštva, odobrena su dva naslova, Pjesme Ajke Tiro Srebreniković i izbor uvodnika Preporodovog Journala, autora Farisa Nanića. U dobroj tradiciji izlaženja u susret niskobudžetnim izdavačkim poduhvatima, dogovorili smo izvanprogramski izdanje drame Djeca sa CNN-a, autora Amira Bukvića. Drama će u travnju biti postavljena u sarajevskom Pozorištu mladih, u režiji Aide Bukvić. Planiramo dramu predstaviti na jesen i u Zagrebu. U okviru izdavaštva kandidiramo se i na natječaj Ministarstva kulture, s izborom mlade bošnjačke poezije. Planirali smo kandidirati i odabrane pjesme Enesa Kiševića, od čega je autor, nažalost, odustao. Odobrena nam je i retrospektivna izložba autora Izeta Đuzela koju namjeravamo postaviti izvan Zagreba.

Ova nam godina donosi dvije godišnjice koje će odrediti karakter Bošnjačkih riječi. Stogodišnjica je rođenja Alije Nametka i petnaestgodišnjica osnivanja KDBH Preporod.

Zakašnjenjem Skupštine, ušlo se u vrijeme kandidiranja godišnjih programa i raspodjele sredstava za manjinske udruge. Što možete reći o programu rada Društva u 2006. godini?

Program informiranja, kulturnog amaterizma i manifestacija prijavljen je i odobren u prošlogodišnjem obimu. Riječ je o Beharu, Journalu, Jasminu, Bulbulima, Dramskom studiju i Bošnjačkim riječima. Nositelji programa, redakcije i članovi stara su, provjerena ekipa. Vjerujemo da će se tendencija proširenja navedenih aktivnosti koja se pokazala, naro-

Posljednja sjednica Savjeta za nacionalne manjine ostala je upamćena po demonstrativnom izlasku saborskog zastupnika ex jugoslavneskih manjina i člana Savjeta, Šemse Tankovića, zbog nezadovoljstva odobrenim sredstvima za bošnjačku manjinu. Kako Vi ocjenjujete iznos sredstava, posebno u svjetlu ispravljanja određene diskriminacije “novih” manjina? Činjenica je da je bošnjačka manjina, kada se uzme u obzir učešće u stanovništvu Hrvatske, diskriminirana u usporedbi s tzv. starim manjinama. Također, Boš-

9

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST njaci nisu jedini u toj poziciji. Učešće u stanovništvu, k tome, nije jedini kriterij za dodjelu sredstava. Ostvarenost prošlogodišnjeg programa, referenca je za odobrenje ovogodišnjeg. U tim uvjetima, jedina mogućnost umanjenja naslijeđene diskriminacije jest nelinearna raspodjela godišnjeg povećanja ukupnog budžeta, namijenjenog kulturnim programima nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Ove godine upravo se to dogodilo i to prvi puta. Bošnjaci su dobili povećanje od 43%, dok je povećanje ukupnog budžeta preko 20 posto. Iako ta sredstva ne anuliraju diskriminaciju, ukazuju na trend smanjenja razlika. Dobro je i to što su se svi članovi Savjeta suglasili s ovako nelinearno povećanim sredstvima kao metodom smanjenja razlika. Što se tiče iznosa odobrenih sredstava Preporodu, naše je povišenje i ovom prilikom, unatoč značajnom povišenju Bošnjacima, bilo ispodprosječno. Sredstva su nam povišena približno 14 posto, što ukupno iznosi 613.000 kuna. Ovo povećanje je dobro došlo za zadovoljenje uvijek rastućih općih troškova.

10

J O U R N A L

Govorimo stalno o realizaciji tradicionalnih programskih aktivnosti. Postoje li i neke koje bi tek trebali inaugurirati i za njih tražiti sredstva?

Aktualno je pitanje i važna potreba organizacije dopunske škole bosanskog jezika i sukladnih dopunskih programa. Ovakav program Savjet ne smatra svojom nadležnošću, već je problem potrebno riješiti u suradnji s Ministarstvom znanosti, prosvjete i sporta. Kako su hrvatski i bosanski jezik posve srodni, Bošnjaci tendiraju previdjeti važnost ovog pitanja. Jezik je bitna odrednica nacionalnog identiteta, čak i onda kada okružje govori gotovo istim jezikom. Stoga ćemo inzistirati i da se taj jezik, ukoliko uspijemo ostvariti program, naziva pravim imenom, a to je njegov povijesni naziv – bosanski jezik. Ovo bi mogao biti i put približavanja te lingvo-političke stvarnosti široj hrvatskoj javnosti. Jezik, naime, nije bošnjački i nikada se tako nije niti nazivao, kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj, posebno u zoni jurisdikcije franjevačke provincije Bosne Srebrene, od Dunava do Jadrana.

Povijesno-politička činjenica postojanja bosanskog jezika nije tek dokumentima naznačena prisutnost naziva određenog govora, već je stoljećima službeni naziv službenog jezika Osmanskog carstva kao i Corpusa separatuma Bosne i Hercegovine u okviru Austro-ugarske monarhije.

Objavljivanje karikatura Poslanika Muhammeda a.s. izazvalo je niz kontro-

isključivo teološki rakurs. Univerzalne vrijednosti, inherentne velikim monoteističkim naucima, danas se puno lakše prepoznaju kao zajedničko i idealno naslijeđe svih vidova čovjekove društvenosti. Dijalog, dakle, ne treba prepustiti samo autoritetima, afirmiranim isključivo u vjerskim znanostima. Njemu je mjesto i u parlamentu i u sindikatima kao i drugim institucijama. Dijalog o univerzalnim vrijednostima mora biti interaktivan, čak možemo reći interdisciplinaran u svim forumima.

verzi, protesta i vrlo oštro aktualiziralo potrebu za dijalogom. Preporod se oglasio priopćenjem koje su hrvatski mediji vrlo korektno prenijeli.

Reakcija hrvatske Vlade bitno je ublažila problem i njegove eventualne posljedice u Hrvatskoj. Ovdje je pokazan znatno viši stupanj zrelosti negoli je to slučaj u političkom establišmentu brojnih drugih europskih zemalja. U ovoj sredini lakše je argumentirati prirodnu i samorazumljivu stvar da je sloboda, odnosno njen intenzitet proporcionalan i uvjetovan kapacitetom odgovornosti. Perverzne uvrede i laži predstavljaju čin nasilja, putem zloupotrebe medija. Kako je nedvojbeno riječ o nasilju, kapacitet odgovornosti uključuje i krivičnu, odnosno barem bi tako trebalo biti. Za razlikovati je širenje govora mržnje prema pripadnicima vjerske zajednice od onoga što je medijem karikature dopušteno kao dobrodošla satira prema društvenim anomalijama.

Na ovako iskričavim krizama očituje se i spremnost mnogih ljudi i institucija na dijalog različitih kultura i civilizacija kao i prepoznavanje zajedničkih vrijednosti.

Mnogi su, naime, prepoznali kako ovdje nije riječ o slobodi medija i govora, već o svjesnoj provokaciji, usmjerenoj k urušavanju temeljnih vrijednosti, ne samo islamskog svijeta. Stoga se i dijalog sve više profilira kao nužnost obnove općedruštvenih vrijednosti. Time se povećava kapacitet i širi polja stručnosti kojima dijalog tzv. različitih kultura i civilizacija postaje nezaobilazan predmet. Kako su zajedničke vrijednosti, osim na teoretskom i idejnom planu, žive u praktičnom životu milijuna ljudi, dijalog se oslobađa usmjerenosti na gotovo

Reisu-l ulema Islamske zajednice u BiH, Mustafa Cerić podastro je svoj prijedlog Deklaracije europskih muslimana. Može li se ona promatrati u kontekstu dijaloga o kojem govorite?

Konačno je pokrenuta inicijativa za rješavanje problema koji je svojom neriješenošću bitno ispod standarda europskog naslijeđa. Potrebu za institucionalizacijom islama na nacionalnim i europskom nivou ne treba posebno elaborirati. Izostanak kolektivnih prava muslimana u uvjetima neuspjeha pokušaja asimilacije samo doprinosi getoizaciji i otvara prostor za manipulaciju diskriminiranim ljudima, izvana i iznutra. Stoga pozdravljamo Deklaraciju kao čin inicijative za političko rješenje. Mi u Hrvatskoj imamo jedinstveno institucionaliziran status i visok stupanj integriranosti u bliskom kulturnom okružju, pa mnogim našim ljudima nije shvatljiva dimenzija problema. U europskim zemljama gdje su muslimani većina situacija je bitno drugačija, a opet dio pitanja institucionalizacije islama u Europi, što bi Deklaracija trebala uzeti u obzir. U skladu s pozitivnim hrvatskim iskustvom, Deklaracija se zapravo bavi institucionalizacijom islama u okviru zasebnog manjinskog prava. Smatramo da je naša odgovornost kao muslimana, građana europskih zemalja, borba za opće dobro svih sugrađana. To znači afirmacija i institucionalizacija univerzalnih vrijednosti islama koje su ionako gotovo u potpunoj sukladnosti s kršćanskim vrijednostima i uopće socijalno aktivnim pokretima europske društveno-političke tradicije. Ne radi se, dakle, samo o pitanjima zaštite vjerskih prava i institucija, već i o općem radnom, financijskom i svakom drugom pravu. Temeljna zadaća opet je, dakle, dijalog o univerzalnim vrijednostima na općem društvenom nivou, a ne tek društveni ugovor kojim se eventualno riješava uski dio prava, bez utemeljenja na nekom društvenom principu višeg reda.

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 83, srpanj/rujan 2006.)

Književnik Sead Begović, novi glavni urednik Behara progovara o časopisu kojeg je počeo voditi, složenosti identiteta, poeziji koja ne može bez metafore, preživljavanju poezije i življenju od poezije

Pooštrena borba za opstanak Razgovarao: Ervin Jahić Pjesnik, pripovjedač i književni kritičar Sead Begović (rođen 1954.godine u Zagrebu) od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća kontinuirano objavljuje poeziju, priče i književnu kritiku, kao jedan od najeksponiranijih članova “Off” generacije, u gotovo svim istaknutim hrvatskim časopisima, a ubrzo mu izlaze i prve knjige. Do danas je u Hrvatskoj objavio devet knjiga kod uglednih izdavača kao što su zagrebačka “Mladost”, splitski “Logos”, Sveučilišna naklada “Liber” iz Zagreba, Grafički zavod Hrvatske, u dva navrata Naklada Društva hrvatskih književnika i tako dalje i, što je važno istaći, uvijek uz potporu Ministarstva kulture Hrvatske. Od rečenih knjiga, u njih šest je uvrštena poezija, a potom je slijedila knjiga književnih kritika pod naslovom “Književna otkrivanja”, zatim zbirka kratkih priča koje su gotovo sve (njih dvadesetak) objavljene u “Večernjem listu” i periodici te mu na kraju izlaze izabrane pjesme “Prorok u našem vrtu” u nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Ovih mu dana upravo izlazi nova knjiga kritika pod naslovom “Pjesmozor”. Naslov ove knjige upućuje na kolumnu istoga naslova koju je redovito pisao za zagrebački” Vjesnik. Književne kritike objavljuje i u mjesečniku razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti “Forum”. Riječ je o stotinjak kritika koje će ove godine izaći pod naslovom “Književni meridijani”, baš kao što glasi naslov književno-kritičkog bloka u svakom broju “Foruma”. Sljedeće godine u nakladničkoj kući Stajergraf iz Zagreba izlaze mu izabrane pjesme u izboru književnika Branka Maleša.

Od bošnjačkih pisaca posebice se bavio (putem napisa, predavanja i obljetnica) s Makom Dizdarom, Enverom Čolakovićem, Irfanom Horozovićem i Nusretom Idrizovićem, a u novije vrijeme, pišući za “Preporodov Journal”, i drugim suvremenim bošnjačkim piscima. Pojedine njegove pjesme i priče prevedene su na dvadesetak stranih jezika, a također je uvršten u dvadesetak antologija, zbornika i panorama suvremene hrvatske poezije. Uvršten je i u antologiju “Muslimanska poezija XX vijeka”, i u “Bošnjačka poezija XX vijeka”, te u projekt “100 knjiga bošnjačke književnosti”. Izlazak njegove knjige, u sklopu

no opremljen. Volio bih da mogu nešto temeljito mijenjati u koncepciji časopisa, ali zbog kvalitativnosti ove edicije mogu, za sada, uščuvati sve ono što je postignuto.

Ponajprije, sačuvati ugledne suradnike i angažirati nove. Među njima ističem Julijanu Matanović, Miljenka Jergovića i Miroslava Mićanovića te niz drugih koji su, ne samo rođeni u BiH, već ih multikulturalni senzibilitet dirljivo veže uz Bošnjake. Pamtim riječi suvremenog hrvatskog pjesnika Nikice Petraka koji stalno ponavlja:” na sve se narode ex Jugoslavije mogu naljutiti, ali na Bošnjake nikada”. Dakle, ako bih pokušao osuvremeniti Behar učinio bih to uvođenjem svježih autora koje sam zadnjih godina prepoznao kao zaljubljenike upravo u Bošnjački kulturni planet, koji još uvijek, kako to biva s planetima koje su drugi kolonizirali, nije dovoljno istražen. toga projekta, očekuje se također ove godine.

Književno iskustvo upotpunjuje mu i jedno i pol godišnje vođenje Tribine Društva hrvatskih književnika, a član je i mnogih književno selektivnih komisija, između ostalog, četveročlane komisije za prijem novih članova u Zajednicu umjetnika Hrvatske. Nama je posebice zanimljiv kao novi urednik Behara, Preporodovog časopisa za kulturu i društvena pitanja.

Nedavno vas je Glavni odbor KDBH Preporod izabrao za glavnog urednika Behara. Taj časopis se u četrnaest godina postojanja profilirao u najznačajniji i najbogatije grafički i tekstualno opremljeni časopis za kulturu i društvena pitanja bošnjačke manjine u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni dosadašnjim uređivanjem Behara i koje ćete vi uređivačke novosti unijeti u bogatu tradiciju tog, za Bošnjake u Hrvatskoj, zaista važnog časopisa?

Bio sam redoviti čitatelj Behara u Kajanovo vrijeme i za vrijeme urednikovanja Muhameda Ždralovića. Moram priznati njihove visoke kulturološke standarde te impresivan broj uglednih suradnika Bošnjaka i njihovih tekstova. Uz sve to, časopis je uvijek bio primjerno grafički i likov-

Mislite li da bošnjačka manjina u Hrvatskoj ima dovoljno intelektualnog potencijala da udovolji potrebama časopisa poput Behara. Tko su vaši suradnici u redakciji i hoćete li inzistirati na suradnicima iz BiH? Naravno, istaknimo samo one koji su pristali surađivati već u prvom broju Behara.

Spomenimo samo Muhameda Ždralovića, Ervina Jahića, Fikreta Cacana, Senada Nanića, Zlatka Hasanbegovića, Dinu Mujadževića, Emsuda Sinanovića, Tarika Kulenovića, Azru Abadžić Navaey, Filipa Mursela Begovića, ali i one iz BiH, a to su Enver Kazaz, Senadin Musabegović, Jahja Ferhatović i Enes Halilović. Oduševio me njihov entuzijazam i novi prijedlozi, od kojih su neki začudno prijemčivi. Sretan sam zbog te novonastale situacije.

Vi ste hrvatsko-bošnjački književnik s prebivalištem u Hrvatskoj. Ne zbunjuje li Vas ponekad ta dvojna pripadnost. Može li književnik legitimno pripadati dvjema srodnim književnostima, a da ne osjeća frustrirajuću podvojenost?

Zbog zadnjih ratnih zbivanja, morate se osjećati frustrirano. Zamislite, preko noći vas

11

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST prozovu “manjinskim čimbenikom”, bez obzira na zasluge, mentalitet, jezik i slično. Čovjek naprosto poželi dvojni nacionalni identitet jer on u turbulentnim vremenima pruža mogućnost bijega na jednu ili drugu stranu.

Naravno da to nije rješenje, jer čovjek nije suncokret. Najljepšu toplinu isijava matična, ona djedovska kultura i vjera, ali tu je i rodna gruda. Treba biti zaista umna i zrela osoba koja može ispoštovati sve zadaće i predikate pripadnosti koje joj se nude. Sjetimo se samo koliko je ograničenim i ispolitiziranim osobama trebalo da shvate osobnost jednoga Nikole Tesle i njegov značaj koji još uvijek pridonosi ugledu Hrvatske.

12

J O U R N A L

U Sarajevu će Vam uskoro izdati izabrane pjesme u velikom izdavačkom projektu “Sto djela bošnjačke književnosti”.

Nije li malčice čudno da vam je ovo već druga knjiga izabranih pjesama koje uređuju Bošnjaci dok u Hrvatskoj, iz čije ste književnosti proistekli, antologizaciju svojih pjesama tek očekujete. Nije li vam bošnjačka književna matica sklonija?

Pa ja sam u gotovo svakoj antologiji suvremene hrvatske književnosti. Pozivaju me na gotovo sve važne književne manifestacije, imam pristup svim časopisima i novinama, eto, upravo sam ovih dana obnovio suradnju s “Vjesnikom”, naime, vratili su mi kolumnu “Pjesmozor” u kojoj ću svaki tjedan pratiti svu pjesničku produkciju u Hrvatskoj, pa i onu u prijevodu. Dakle, bio bih licemjeran kada bih Vam se stao žaliti. U Hrvatskoj sam, čini mi se, oduvijek mažen i pažen, a to je dobro i za mene i nas Bošnjake. Jer samo u atmosferi uzajamnosti možemo postići boljitak, a za njim svi čeznemo. Nakon Domovinskog rata to se unekoliko izmijenilo, ali, priznajmo, promijenilo se svima nama. Ponekad se sjetim svoga dragog prijatelja književnika Seada Mahmutefendića, dobrovoljnog bjegunca iz Rijeke u Sarajevo, koji mi je jednom prilikom rekao: “Imenjače, u Bosni je Sejo, napokon samo Sejo.”

Znamo da u Hrvatskoj postoji manjinska književnost, ali usudili bismo se reći da je vidljivija ona književna manjina čije osobne poetike pate pod tiranijom zanemarivanja medija. Postoje li još uvijek u književnosti književno kritički kriteriji i tko to među nama diktira ukus čitateljima kada smo svjesni činjenice da se ponekad neznanim ili polutalentiranim autorima dižu spomenici?

Slažem se. Poezija, recimo, više nije elitna već i stoga što je “svi” pišu. Rezultirat će to s mnoštvom neznanih, kako vi kažete, ali i posve neznatnih, rekao bih. Problem je zapravo u samoj poeziji. Ona više ne propitkuje smisao našega postojanja i svrhovitost samog pisanja. Pjesnici, nažalost, više ne izražavaju stihove već prodaju sebe. Njihove pjesme za-

boravljaju da izvan ovog svijeta postoje i drugi svjetovi. Napominjem da su i neke odlike moderniteta omogućile pjesnicima da uče pisati poeziju čitajući druge pjesnike, a ne mirišući cvijeće. Sada se pak urbani, ili točnije rečeno “stvarnosni” pjesnici vraćaju neposrednom iskustvu, a to znači i popularnoj kulturi gdje je jezik puko komunikacijsko sredstvo i vrvi od ispražnjenih mjesta. Međutim, stihovi su im ogoljeli kao posve obrano mlijeko. U njihovim pjesmama nema ni traga jezične figurativnosti, a meni se pak čini da poezija bez metafore ne bi ni postojala. Na književnoj sceni važnu ulogu ima kolokvijalnost i komercijalni interesi te marketinški karakter prodaje poetskih i proznih knjiga. Uz to što ste pjesnik, morate još nešto biti, kako biste na sebe svrnuli pažnju: ili šloser bez obrta, ili psihopat, ili kritičar, ili novinar. To je stoga što živimo u doba videokracije kada ono virtualno pokušava zamijeniti autentični život. Simulacije su pritom toliko zavodljive da već govorimo o cyber-kulturi i eri hiperteksta. Na kulturnoj sceni zavladala je pomodnost i ono bulevarsko, koje podilazi publici i koje nas laže na estetski način - onaj koji mi najviše volimo.

Na koji način Vi kao književnik pronalazite kritičarsku ravnotežu i ne bojite li se ponekad uloge književnog arbitra? Čitajući neku knjigu razmišljam o otvorenom djelu koje nema definitivnu i dovršenu poruku te se pokušavam usredotočiti na njene žarišne točke. Pritom me neminovno usmjeravaju neka načela kao što su moralno stajalište, ono gnoseološko, neko teorijsko, zatim jezično ustrojstvo i svakako osobno iskustvo.

Uvijek sam i iznad svega težio afirmirati neko djelo koje bih izdvojio iz nepreglednog mora književne produkcije. U naše doba taj je posao donekle olakšan, jer je sve manja estetička distancija između novog djela i horizonta očekivanja. Poezija je uglavnom shvaćena, ali nije svaka u svojoj zatamnjenosti smisla prepoznata kao dobra, i nije svaka u svom višeznačnom smislu pitka te, kao takva, ne gasi uvijek našu čitalačku žeđ. Najlakše je prepoznati autorovu povezanost s tradicijom i njegovim uzorima, a najteže njegovu izvornost.

Ako su pak prikazivači djela i sami pjesnici, tada su u opasnosti da pretjerano ističu one strukturne i koloritne crte koje su srodne njihovom stvaranju. U mojim kritikama to pokušavam izbjeći i potom se, po svaku cijenu, sroditi s naoko disparatnim poetikama koje ističu pjesnikov hedonizam i indiskreciju, zatim neki društveni sadržaj, pa vjerska pregnuća, običnu svakodnevicu, filozofsku spekulaciju, povjesnicu kakva god ona bila, ili opet neka iskonska pitanja. Radni pokretač ovih tekstova je: ništa sakralizirati i ništa demonizirati, zbog ono malo nade što nam je još preostalo u opstojnost i djelotvornost poezije.

Osjećamo da naš zajednički nespokoj pod imenom globalizacija zatvara vrata naših jezičnih i književnih identiteta. Predviđate li možda muk i nemoć književnosti pred sve prisutnijim kapitalističkim poetskim refrenom: “novac i moć iz noći u noć”?

Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a budući da više nije na vrhu piramide društva kao moćni posjednici novca, smatra da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoteričkog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedoci smo pooštrene borbe, ne za opstanak, već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za “dobrobit” čovječanstva. Bez karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička sekta podržava samu sebe.

Na kraju jedno uobičajeno pitanje nas gladnih književnosti i sklonih pisanju - ima li od poezije kruha?

Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled. Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da nikada ne prestajem biti pjesnik, pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poezija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek “frtalj”, a radosti ponekad ovlaže gorke suze i neizdrživa muka.

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 85, studeni 2006.)

Pjesnik, kritičar, urednik u V.B.Z.-u i časopisa Poezija Ervin Jahić za Journal govori o pisanju poezije, sufizmu, Islamskoj zajednici, Hrvatima islamske vjeroispovijesti...

Ne vjerujem da pišem manjinsku pjesmu Razgovarao: Filip Mursel Begović Ervin Jahić, pjesnik, kritičar i urednik velebnih književnih izdanja zagrebačke izdavačke kuće V.B.Z., rođen je 1970. godine, do sada je objavio četiri knjige pjesama. Uvršten je u više pregleda, panorama, zbornika i antologija suvremenog hrvatskog pjesništva. Glavni je urednik književnog časopisa Poezija, jedinog specijaliziranog nacionalnog časopisa za pjesništvo.

Uvaženi ste urednik u izdavačkoj kući V.B.Z i glavni urednik časopisa “Poezija”. U svijetu nakladništva uvijek je nešto novo. Urednici i vlasnici edicija danonoćno smišljaju kako se dograbiti bizarnog naslova i kako po svaku cijenu prodati takvu knjigu, te time zgrnuti veliku lovu. A na kraju proslaviti svoje ime, što je ustvari garancija za buduće poslove. Pretpostavljamo da je Vama književnost još uvijek na prvom mjestu.

Je li to odista tako?

Premda radim u ponajvećoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj, koja objavljuje stotinjak naslova godišnje, pri odabiru naslova doista se trudim rukovoditi dominantno književno-estetskim kriterijima.

U sretnijim slučajevima ti naslovi udovoljavaju i zahtjevima tzv. tržišta. Još uvijek neraspupani, rekao bih, kapitalizam u pubertetu caruje našim izdavaštvom i industrijom knjige pa imamo gomile literarnog smeća visokokomercijalnog potencijala. Radeći u velikoj kući, nasreću mi je dopušteno objavljivati knjige po mjeri vlastita ukusa. Naravno, katkad morate uraditi i bolne kompromise s diktatom, često i pravom malom diktaturom, tržišta. Ali i tada se trudim da to ne bude ispod prihvatljive razine.

Musliman ste. Što biste učinili kada bi od izdavača dobili nalog da uredite knjigu, primjerice, Selmana Rushdija.

Biste li se prihvatili urednikovanja te

knjige i, pritom, odvojili politiku i vjeru od književnosti?

Prije nego što odgovorim na Vaše pitanje, smatram nužnim reći da je Rushdie pisac ozbiljne prozne koncepcije, jedan od danas najvećih pisaca engleskog jezika i ne pada mi na pamet odricati mu književne kvalitete. Inače, iako je Vaše pitanje “što bi bilo, kad bi bilo”, mogu reći da mi je bilo ponuđeno urediti jedan njegov roman. Nisam to prihvatio, i hvala Bogu da je tako. Moji su razlozi za to, naravno, principijelne naravi. Oni počinju i završavaju, dakako, Sotonskim stihovima, a upotpunjuju se Rushdievim recentnim izvanknjiževnim aktivnostima. Taj pisac svoj doista golem i poštovanja vrijedan, književni dar vrlo često prlja i kompromitira plitkim, politikantskim i, u načelu, neciviliziranim izjavama o islamu i muslimanima. On vrlo često lažno “svjedoči” o tobože krucijalnim zabludama islama, zagovara njegovu vrlo simplificiranu

modernizaciju i često je, nenamjerno ili namjerno, nagluh za specifičnosti muslimanskog svijeta. Prešućuje stvarne probleme islama danas, a kao intelektualni mandatar Zapada zloupotrebljava vlastiti položaj, falsificirajući i krivo interpretirajući muslimansku svakodnevicu. Rekao bih i to da je tu nesretnu i danas već deplasiranu fetvu toliko puta dosad utržio i naplatio da bi, i da je lošiji pisac, bio jednako slavan. A to je za njega kao pisca, a valjda i kao čovjeka, pogubno. Svojim, dakle, nedobronamjernim tumačenjima islamske prošlosti i sadašnjosti lišen je moralnog kredibiliteta, pa se i može ponašati kao tipičan orijentalist. U olakotne okolnosti čak mu ne ubrajam ni to što kao penovac brani slobode ugroženih pisaca po svijetu, jer mi i to u njegovu slučaju djeluje i odveć salonski. Ako sam nekoć i strepio da će mu, ne daj Bože, netko doći glave, a jesam, danas nemam takve zebnje. Jer je on danas zapravio sveta krava tzv. zapadne civilizacije i, vjerujte, ni dlaka s glave mu ne padne, a da se vlade desetak država ne uzbune. Sigurniji je i od Švicarske! A tad više ne možemo govoriti ni o piscu, ni o moralu.

S druge strane, to što sam musliman svakako oblikuje moju etiku, ali i estetiku. To su, po meni, neodvojive stvari. Ne dijelim u sebi profesionalca od muslimana, ni muslimana od onoga čime se bavim. Musliman vas ne razrješuje obaveze i odgovornosti da budete dobar u svom poslu. Naprotiv. A Rushdijevo blaćenje Božjeg Poslanika mene kao muslimana, mimo bilo kakvih kolektivnih naputaka i sugestija, najdublje vrijeđa. S Božjim poslanicima ne zbijamo šale, ne falsificiramo ih, ne potvaramo ih da su luđaci, shizofreničari i opsjenari.

Prva knjiga Vaše poezije trebala je početkom devedesetih osvanuti u izda-

13

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

14

J O U R N A L

nju Preporoda, za vrijeme urednikovanja Ibrahima Kajana. Na kraju ste ipak promijenili izdavača. Što se točno zbilo?

Dragi pjesnik i urednik Ibrahim Kajan učinio mi je uslugu odbivši objaviti moju knjigu u Preporodovoj ediciji, i na tome sam mu, bez ikakva cinizma, vrlo, vrlo zahvalan. Da je objavljena u njegovoj ediciji, o njoj bi se naprosto manje znalo. Njezina objavljivanja prihvatio se ugledan i nestidljiv izdavač i ona je dobila književnu i kulturnu glasnost kakvu nisam niti priželjkivao. Kad kažem nestidljiv, mislim pritom na argumente kojima je Kajan obrazložio svoje nepovjerenje prema njoj. “Sugerirao” mi je da izbacim iz nje erotske dionice, da “potkrešem” lascivne i seksualne asocijacije i da će je tada objaviti. Zbunilo me, pa i čudilo, to njegovo “literarno ćudoređe” i “stidljivost” prema malčice neobuzdanijoj poeziji, ali mu, ne daj Bože, zaista ništa od toga nisam zamjerio. Čak mi je sve to danas jako slatko i smiješno.

Uostalom, kao što rekoh, doista sam mu iskreno zahvalan što mi je pripomogao na početku moje književne karijere. Istina, nije da nisam, tada kao mladić, pomislio da se možda ne treba tako pisati, ali zbunjenost me napustila kada sam se osvrnuo na hrvatsko pjesništvo posljednjih dvadesetak godina, prema kojem su moje pjesme nevina dječica. To pjesništvo vrvi od sočnih psovki i koječega drugoga, stranoga malograđanskom moralu. Nisam pristao na “redizajniranje” svoje prve knjige možda i najviše zato što sam shvatio da Kajan i tadašnji Glavni odbor Preporoda od mene očekuju neki poželjniji i umiljatiji literarni identitet, nego što sam ga nudio, ali i da se ibrete nad mojom vjerskom i književnom egzistencijom. Valjda zaboravljajući na divnu tradiciju islamske “erotske” književnosti, čega je svakako primjer Tisuću i jedna noć, ali i nimalo prešućenu važnost seksualnosti u islamu.

U Vašoj je poeziji primijećeno mističko poimanje stvari i svijeta, te svijest na koju je utjecao sufizam. Nudite li Vi efekt razotkrivanja takozvane “označiteljske prakse” i nedvojbeni put prema konkretnom značenju, odnosno smislu, usuprot jezične konfuzije?

Ne mislim da je hrvatskoj poeziji pjesništvo označiteljske scene u miraz ostavilo jezičnu konfuziju. Nikad nisam pristao, još od svoje prve zbirke, na tezu da označiteljska praksa potpuno podriva smisao i da je pojačano inzistiranje na jeziku potpuno zanemarivanje smisla. Mislim da je to podvala naknadne pameti današnjih kritičara i teoretičara. Nije jezik autistično po-

lje koje se tek tako samodopadno potvrđuje i obnavlja samo od sebe, premda su pjesnici tzv. iskustva jezika jezik doista doživljavali kao nadmedij. Što god da označite njime, dobiva neki smisao i značenje. “Jezičari” su pjesmu punili mnogim gorivima, pa je ona, logično, nosila svakojaka značenja. Ali to je za nešto dulju raspravu. Što se tiče misticizma i sufijskih rukavaca u mojoj poeziji, oni su literarni i svjetonazorski uzor, premda je to daleko od onoga što u nekom konvencionalnijem smislu smatramo sufijskom poezijom. Jer, sufijski pjesnici pjevali su o velikim istinama vjere, ostavljajući pritom i duboka traga u književnosti. Najveće među njima čitamo kao prvake vjere, kao svjedoke Istine, kao one koji su znali o tajnama i one kojima je Uzvišeni Gospodar svjetova darovao znanje o sebi, ali i književni dar. Bez dakle usporedbe s tom časnom i velebnom tradicijom islamske književnosti, u svojoj poeziji pokušao sam sugerirati emociju i atmosferu te osvijestiti tek neka mjesta sufijske misli koja su meni pomagala da na neki način obnovim kuću vlastite poezije i da je osvježim ciglom islamskog misticizma, kamičkom vjere. Nikada ne zaboravljam da je Rumi najprije izricao Istinu, a tek onda pjesnikovao. Što trenutačno pišete?

Pišem Kristale Afganistana, knjigu vrlo angažiranih stihova. Rekao bih, ni slučajno antiameričku, ali u svakom slučaju antibushovsku knjigu. Knjigu koja počinje famoznim 11. rujnom. Radi se o, u nas, valjda prvoj zbirci poezije s glavnim likom. Glavni lik je samo imenom musliman, ali to ga ne spašava da ne dopadne zatvora. Mislim da pišem duboko humanu knjigu, svojevrsni poetski odgovor na nepravdu u koju svijet sve više tone. Njezina centralna tema je nesreća i zlo koje je novi svjetski poredak u stanju proizvesti da bi dosegao svoj višnji cilj. Mislim da će knjiga naići na vrlo kontroverzan odjek i priželjkujem različite reakcije. Sukob dobra i zla aktualniji je danas nego ikada prije. Definicije, međutim, dobra i zla ovise o tome tko ih izgovara i s kojim namjerama. Mene zapravo zanima poetsko izviješće o stanju svijeta. Bavim se problemom nečijeg prava na nesreću ili sreću, ali se pitam i o tome što nam je činiti poslije orgija.

Kada je riječ o bošnjačkim piscima u Hrvatskoj - mogu li oni stvaralački preživjeti bez oslanjanja na nacionalno? Kako sebe u toj kulturološkoj vrevi pozicionirate s obzirom da ste neizostavni dio hrvatske i bošnjačke književne scene?

Prije svega, mislim da je oznaka bošnjački pisci u Hrvatskoj koliko neprecizna, toliko i nepouzdana. Statistički, ona je u totalnoj oskudici, a s druge strane, ako samo bošnjačko ime nekog pisca bude oznakom njegova bošnjaštva, jao si ga i Vama i meni. Kada bih, uz najbolju volju i najagilnije podilaženje nacionalnom sentimentu, ipak pristao na njihovo pobrojavanje, dobili bismo neveliko i sumnjivo društvance. Utoliko je teško govoriti o nekakvoj bošnjačkoj komponenti unutar hrvatske književnosti. Ona je jako individualizirana samim time što malo tko od njih konzumira svoje pravo na razliku da bude Bošnjak. U tradiciji je hrvatskih pisaca bošnjačkog podrijetla da zataje svoj identitet pri integraciji u većinsku kulturu. Osobno, nikada mi nije padalo na pamet tajiti da sam Bošnjak.

Iako nemam dvojne književne domovine, činjenicom rođenja, obrazovanja i jezika na kojem pišem te sudjelovanjem u hrvatskom kulturnom i književnom životu svakako sam dijelom hrvatske književnosti.

Barem u jednakoj mjeri vjerujem da sam dijelom i bošnjačke književnosti, premda nisam siguran da je taj interes obostran.

U kojoj su mjeri bošnjački pisci u Hrvatskoj zatočeni u tradiciju hrvatskog jezika i povijesne pameti, koja nas je oduvijek, čini se, htjela dobrodušno asimilirati (za razliku od nekih drugih koji su nas prostodušno klali)?

Ne mislim da je problem biti zatočenikom u bilo kojem jeziku, tako ni u hrvatskom. Jezik piscu treba, ali i dobar pisac jeziku. Nema viših i nižih jezika, ali ima važnijih i nevažnijih pisaca. Zašto bi Bošnjacima bio prihvatljiviji engleski od hrvatskog? Kada je, međutim, riječ o povijesnim kompleksima, o “povijesnoj pameti”, Vaša je tvrdnja naprosto istinita.

Ali nikada i nigdje nisu postojala idealna vremena za one koji su u manjini, bilo etničkoj, kulturnoj, intelektualnoj, bilo seksualnoj. Poznata je velikohrvatska retorika o jednom narodu dviju vjera. Ali nije zanemariv, a osobno mi je i važniji, obrazac po kojem su ti isti pisci pristajali biti asimiliranima. Zavirite li u biografije nekih bošnjačkih pisaca koji su se izdavali Hrvatima, vidjet ćete da je asimilacija najčešće bila njihov izbor i da je dolazila iz njihova mizernog i huljskog talenta da se dodvore većinskom narodu zbog manje-više jadnih socijalnih privilegija.

Pritom mislite na Bašagića i Dizdara?

Zapravo najmanje na njih dvojicu. Itekako uočavam političke okolnosti u kojima

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST se Dizdar deklarirao Hrvatom, ili u kojima je nastala Bašagićeva pjesma u kojoj veliča svoje hrvatstvo. Ali barem koliko je očito da su ih određene traume povijesti gurnule u zagrljaj vrlo praktičnog hrvatstva, toliko je danas blesavo, stupidno, neukusno i zlonamjerno pričati o njihovoj hrvatskoj intimi da se ne mogu načuditi kako u hrvatskoj kulturi uopće postoje ozbiljne osobe koje i dalje produciraju tu tezu. Da je Dizdar bio naš suvremenik u zadnjem ratu, gdje su ljudi hrpimice ginuli samo zbog svog muslimanskog imena, teško da bi kao Stočanin i kao Mehmedalija ikoga uvjerio da je bilo kakav pisac, a kamoli hrvatski. A niti bi mu bilo do toga. Naprosto bi dijelio sudbinu svog naroda. Mehmedalija bi imao biti deportiran u Dretelj. Safvet, priznat ćete, baš i nije najhrvatskije ime. Teško izgovorljivo i u vlastitom narodu, dijelilo bi ćeliju s Makovom. Što mislite o kulturnom i političkom doprinosu Hrvata islamske vjeroispovijesti hrvatskoj kulturi?

A što se o tome ima misliti?! To je tlapnja. Premda uvažavam pravo svakoga da se izjasni kako želi, to je danas, prije svega, više-manje izmišljen etnički identitet. Više društveno uvjetovan, iskreiran i navođen izvana, negoli sagrađen na živoj narodnosnoj stvarnosti i naslijeđu. Društvenopolitički ključ, po kojem smo devedesetih imali silnu inflaciju Hrvata islamske vjeroispovijesti, od početka je bio vrlo iritantan, a danas je gotovo deplasiran. Inflacija je bila proizvod mašte vladajućeg establishmenta devedesetih koji je zaigrao na tu skupinu jer im je to bilo navodno rentabilnije u političkom smislu od komunikacije s posve stvarnim bošnjačkim narodom. Politička narudžba bila je takva, a Hrvati islamskog vjerozakona umnažali su se neviđenom brzinom, zadržavajući tek svoje socijalne privilegije, ali ne i iskreno osvajajući srca svoje braće katolika. Osim tog “tehničkog” nacionalnog osjećaja, ne vidim koji je supstancijalni princip bitnije odredio njihovo narodnosno biće osim endehazijske etape, koja, složit ćete se valjda, i nije za primjer, je li? Ponajmanje čestit i častan.

Postoje li okovi koje sa sobom donose imena i prezimena i može li ta ponekad neugodna stigmatizacija kočiti pisca u njegovu stvaranju?

Kada pišem, ne pišem za svoj ili tuđi narod i ne zanima me etnička, ni bilo kakva druga mjera nacionalne kulture. Jedina mjera dostojna pravog pisca jest čitav svijet, ma koliko to pretenciozno zvučalo. Pisac može pisati u malom jeziku, ali, ako drži do toga što radi, nipošto ne može pri-

stati da pišete malu književnost. Kada sjednem za kompjutor, ne sjedam s namjerom da pišem manjinsku pjesmu. Pjesmu pišem iz nekog nerva koji univerzalizira sve moje individualne oznake. Tako da podjednako boli skladištara u Singapuru, liječnika u Torontu ili poštara u Travniku.

Problem svake manjinske opcije, bila ona to da ste među hrpom budala jedini pametan ili da ste etnička manjina, uvijek je pitanje pojedinčeve usamljenosti, koja počesto boli, ali s kojom se trebate znati nositi, i otoka koji vas štiti od buke i bijesa oceana. Pisac je vazda pomalo s viškom te usamljenosti i, recimo, s viškom nelagode prema svijetu. Uvijek ga nešto priječi da se u cijelosti identificira i poistovjeti sa stadom. Jer ne voli njegovu grmljavinu! Ako netko u bilo kojoj kulturi ili netko od susjeda drži vaše ime spornim i ako vas to na neki način socijalno disfunkcionalizira, vaše pisanje pravi je prostor samorealizacije i dohvatljiv i moguć prostor slobode.

Bilo bi zanimljivo od Vas čuti što mislite o džamiji kao instituciji i nedavnim događajima koji su rezultirali objavom rezolucije Rijaseta Islamske zajednice o tumačenju islama?

Arhitektonski i metafizički, džamija je nulto mjesto moje intime. To je Božja kuća, najljepše što oko vjernika može vidjeti na ovome svijetu. Mir koji osjećam u džamiji moja je najbliža predodžba Božje blizine, budem li je zaslužio osjetiti na Drugom svijetu. Prema njoj doista osjećam ljubav i bliskost. Hrlim, primjerice, u Zagrebačku džamiju kad god to mogu, i molim Allaha dž. š. da i moja djeca osjete tu radost. Institucionalni karakter džamije u

širem smislu nerijetko je, međutim, dvojben, na trenutke i problematičan. Nije malo primjera u povijesti islama kada su imami imali ambicije formirati se analogno svećenstvu Katoličke crkve, ignorirajući činjenicu da je to islamu neprilično. Rezolucija Islamske zajednice, u načelu, nije sporna, ali smatram da podosta kasni, jer se vehabizam u BiH gotovo institucionalizirao, i to više svojom naprasnošću i prodornošću spram tradicionalnog islama bosanskih muslimana, negoli svojim naročitim kvalitetama. Ako bi imami, međutim, njome htjeli poručiti da jedino oni imaju pravo na interpretaciju vjere, to bi, naravno, bilo pogrešno i nijedan vjernik ne bi time trebao biti impresioniran. A počesto se upravo to želi sugerirati iz imamskih redova. Muslimanu je dužnost da iz Kur’ana i sunneta Božjeg Poslanika sudi o svijetu i vremenu koje živi, da se obrazuje i da ima polititičke stavove. Sjetimo se i toga da između vjernika i Boga nema posrednika.

Kakav je Vaš odnos prema Islamskoj zajednici u Hrvatskoj? Želim vjerovati da Zajednicu predvode najčestitiji među nama. Je li tome tako, u Božjoj je kompetenciji, i ne znam reći više od toga. Vezan sam za Islamsku zajednicu od najranijeg djetinjstva. Uostalom, moj je rahmetli djed Sadik Hadžijusufović bio jedan od osnivača riječkog medžlisa. No, ne bih rekao da me ne smetaju odviše personalizirani mehanizmi kojima se Zajednica često rukovodi i možda i presnažne osobnosti koje razvija na štetu nekakvog demokratičnijeg ustroja. Primjerice, doista jako poštujem muftiju Omerbašića. U njegove najveće zasluge ubrajam mu gradnju Zagrebačke džamije, medresu pa i, ako Bog da, islamski fakultet. A to, priznat ćete, nije malo. Također, upravo se divim kako je u ratnim prilikama svojim ugledom među hrvatskim političarima znao postići rezultat tamo gdje ga je, realno, bilo teško izboriti u korist hrvatskih muslimana. Postoji, međutim, niz otvorenih pitanja koji se tiču kolektivne egzistencije muslimana, a artikuliraju se iz neke privatne, a počesto i kratkovidne “centralne lože” pojedinaca u Islamskoj zajednici. Jedna od većih mrlja koja ne služi na čast Islamskoj zajednici jest muftijin potpis na peticiju protiv izručenja generala Gotovine Haagu, ali i Tankovićev glas protiv skidanja imuniteta Vici Vukojeviću. Istina, iako mu možda u Islamskoj zajednici nema dostojne zamjene i iako je osoba s imponirajućim društvenim imidžem, Omerbašićevo, često nesretno, koketiranje s hrvatskom desnicom na duge staze, bojim se, nije od koristi muslimanima u Hrvatskoj.

15

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 87, siječanj 2007.)

Akademik Rešid Hafizović za Journal govori o redukcionizmu vehabija, demokraciji u Islamskoj zajednici i društvu, islamskim tekovinama koje je usvojio Zapad, našoj zrelosti za dijalog civilizacija...

Tuđe paradigme Kada sam vidio Saopćenje Rijaseta, moji su prvi utisci bili kao da je napisano šezdesetih ili ranih sedamdesetih godina.

Kao da su ga najodgovorniji čimbenici u Komitetu pisali s namjerom da se nekoga diskreditira, po svaku cijenu, bez ikakve želje i nakane da se ponudi relevantan pokazatelj. Jer, u tom se vremenu tako postupalo i sa ljudima i sa institucijama. Čini mi se da je ovdje riječ o recidivu tog vremena i duha.

Razgovarao: Faris Nanić

16

J O U R N A L

Koji su razlozi objavljivanja Vašeg oštrog teksta o vehabijama u sarajevskom Oslobođenju?Je li njihovo prisustvo u Bosni doista velik problem i zašto?

Slažem se da je tekst oštar i emotivan, ali je s druge strane obrazložen u mjeri u kojoj to dopušta jedna dnevna novina kao što je Oslobođenje. Ja sam na posebno osjetljivim mjestima ponudio određenu literaturu, reference, autore. Mislim da je tema više nego ozbiljna. To postaje stvarnost u Bosni i Hercegovini i svakog dana postaje više od samo detalja. S obzirom na ono što je ta pojava, taj reduktivni puritanizam, kako se vehabizam obično zove, koja se odvija u islamu, od 18. stoljeća, drugdje u svijetu uzrokovala, vidio sam da predstavlja opasnost koja, na poseban način, može biti tragična za muslimane, Bošnjake u Bosni i Hercegovini, ali i šire u balkanskoj regiji kao autohton evropski narod koji ima prepoznatljivu tradiciju, mjerljivu stoljećima. Sada se odjednom dešava pojava koju zovem virusom u samom bošnjačkom organizmu.

Vehabije su u Bosni naročito prisutni i svoje djelovanje oni upravljaju na samu supstancu bošnjačkog naroda. Ulaze u obrazovni sistem naše zemlje, a da niko od relevantnih faktora o tome ništa ne zna ili neće da zna. Ulaze i u obrazovne institucije, pa i one s islamskim predznakom.

Ljudi šute, žmire, okreću glave, pretvaraju se kao da se ništa ne događa. Zbog toga, bojim se da bi, protekom vremena, oni mogli postati zapravo, ne samo naša stvarnost, nego naša noćna mora s kojom ne znam kako bismo se uspjeli nositi.

Ali, Islamska je zajednica zauzela stav kroz koji kroz dva dokumenta Rijaseta afirmira te takozvane tradicijske vrijednosti bosanskog islama.

se nisu i javno oglasili i svoj stav ponudili javnosti koja je na neformalan način u raznim reakcijama, razumjela poruku, ne samo moga teksta, nego tekstova mojih prethodnika, akademika Esada Durakovića, kolega Adnana Silajdžića i Enesa Karića. Javnost je shvatila da bi takva pojava, dugoročno gledano, ukoliko se osnaži i uđe cjelokupnu struktutru bosanskohercegovačkog društva, mogla biti vrlo neugodna za društvo. Pojava koja u prvome redu, ali ne znam zašto, svu svoju djelatnost upravlja na samu supstancu prije svih, bosanskohercegovačkih muslimana, i na neki ju način, iz vrlo nerazumljivih razloga, želi rastočiti, sve pod parolom povratka na izvore islama i poučavanju muslimana autentičnom islamu kakav potoji u njihovoj vrlo, vrlo reduktivnoj, a rekao bih i retrogradnoj optici.

Demokracija kao problem To je tačno. Jedno pomalo bezlično i nesmotreno saopćenje koje je dao Rijaset u liku prvog čovjeka Islamske zajednice je sastavljeno i obojeno da načelno daje zeleno svjetlo vehabijama u Bosni i Hercegovini. Ljudi su to tako shvatili. Formalno, možda izgleda da je Islamska zajednica stala na stranu vehabija ili da odražava jednu novu dimenziju stvarnosti unutar njenih institucija, kao da je na djelu neka polarizacija. Suštinski, mislim da stvari tako ne stoje. Osobno znam raspoloženje barem u relevantnim institucijama IZ u Bosni i Hercegovini koje podržava stavove koji su prepoznatljivi u mome tekstu. Većina ljudi koji su trijezni, koji razmišljaju i umiju stvari gledati na svoj način u institucijama IZ vide vehabizam kao vrlo opasnu pojavu i načelno se ne slažu sa stavom Rijaseta. Žalosno je što

Je li sukob oko vehabizma na površinu iznio pitanje odnosa unutar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ali i njenih afilijacija u Hrvatskoj, Sloveniji?

Radi li se o problemu demokratizacije odnosa, nedostatka demokracije ili nečeg drugog?

Ne znam mogu li to zvati aferom, ali sve što se poslije napisa u štampi i saopćenja Rijaseta, počelo odvijati, otkrilo je nekoliko dimenzija. Jedna od njih je i pitanje je li došlo vrijeme da se neke stvari u Islamskoj zajednici redefiniraju, posebno kada se radi o odnosima među njenim ključnim institucijama, pa i ljudima koji ih otjelovljuju, simboliziraju. S druge strane, naravno, kada bismo na poseban način čitali saopćenje Rijaseta, idući tragom izrečenih kvalifikacija i nedostatkom makar i jedne relevantne činjenice

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST koja bi potkrijepila stavove Rijaseta, a obesnažila moj ili stavove drugih kolega, vidimo da i u Islamskoj zajednici, ali i u bosanskohercegovačkom društvu vlada stanovita anarhija. Anarhija može biti rezultat i nedostatka demokracije, odnosno nakaradnog shvaćanja demokracije i demokratskih procesa koji su zakoračili i u ovaj dio Balkana i jugoistočne Evrope.

Sve to kao i lijepe, prefinjene procese i njihove dobre tekovine koje smo željno očekivali s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, na neki nam se način nudi u nekoj našoj vlastitoj, domaćoj, izvitoperenoj, nedostatnoj, pa i nakaznoj varijanti. Vjerovatno bi se Saopćenje Rijaseta moglo čitati i u duhu nedostatka demokracije ili povratka u neka vremena za koja smo mislili da smo ih preživjeli, vremena jednog militantnog ateizma, rigidnog komunizma. Kada sam vidio Saopćenje koje je došlo dan nakon moga teksta u Oslobođenju, moji su prvi utisci bili kao da je napisano šezdesetih ili ranih sedamdesetih godina. Kao da su ga najodgovorniji čimbenici u Komitetu pisali s namjerom da se nekoga diskreditira, po svaku cijenu, bez ikakve želje i nakane da se ponudi relevantan pokazatelj. Jer, u tom se vremenu tako postupalo i sa ljudima i sa institucijama. Čini mi se da je ovdje riječ o recidivu tog vremena i duha.

Je li to samo nedostatak demokracije ili neka balkanska anarhija, prisutna barem u Bosni kao posljedica svih događanja posljednju deceniju? Na oba bi se pitanja mogao dati pozitivan odgovor, ali vjerovatno postoje i neke druge činjenice, pa i ovi događaji koji se tumače kao sukob unutar IZ, s neposrednim povodom neugodne pojave koju nazivamo vehabizam i koja se došuljala u Bosnu i Hercegovinu. Dakle, da tu ima i anarhije i stanovitih sukoba, naraslih potreba da se mnoge stvari definiraju, prije svega u Islamskoj zajednici kao jednoj od najvažnijih institucija u bošnjačkome korpusu, i nedostatka demokracije. Sve su to detalji plutajućeg, nesređenog i neugodnog mozaika kojeg grade tranzicijska društva.

Bosna i Hercegovina je, nažalost, čini se jedna od posljednjih zemalja koja daleko zaostaje za svojim susjedima, baš u tom tranzicijskom procesu čiji se kraj ne nazire.

Ovo razmatranje o demokratskim odnosima u Islamskoj zajednici donekle kontradicira stavu Ivana Lovrenovića koji je u Danima, prije izbora za reisu-l ulemu, napisao da je Islamska zajednica jedina vjerska zajednica na području bivše Jugoslavije koja poznaje barem elementarne demokratske procese. Naime, reisu-

l ulema je imao uglednog protukandidata, izbori su bili javne naravi, s predizbornom kampanjom. Koristi li možda Lovrenović ovaj primjer da i druge okoštale strukture u BiH potakne na promjene?

Pretpostavljam da je imao u vidu i jedno i drugo. Htio je i druge potaknuti.

To je bila zgodna prilika u kojoj su se mogle mnoge stvari razbistriti na širem društvenom planu, ali isto tako i unutar Islamske zajednice. Zaista, ovi posljednji izbori za reisu-l ulemu koji su ocijenjeni demokratskima, to su i bili, uz možda velik broj nedostataka, opravdane zamjerke obim kandidatima, samom protokolu, pa i pokazanoj kulturi. Uz sve primjedbe, stoji da su to bili prvi demokratski izbori u tako važnoj instituciji koja je, htjeli mi to ili ne, s obzirom na situaciju koja tamo vlada i bošnjački korpus, trajna supstanca. Zato je to dalo takvu nadu i optimizam da će procesi, prije svega u Islamskoj zajednici, poteći u drugom pravcu, da će IZ poslije izbora, posebno uz drukčiji ishod, postati institucija koja će poroditi nove parametre po kojima bi se demokratski procesi u Bosni i Hercegovini mogli razvijati i izvesti do kraja. Nažalost, to se nije desilo. Sve su nade i očekivanja pala u vodu. Stvari su ostale ili na istom nivou ili su krenule u iznenađujuće drukčijem pravcu koji se najmanje očekivao. Ako se vratimo na Saopćenje Rijaseta, stekao bi se utisak da smo napravili nekoliko koraka unazad, da se i ona mrva demokracije koju smo prije izbora imali u Islamskoj zajednici, potrošila. Da se izgubila ili da je neko načelno pokušao da uspostavi ta-

kve odnose u Zajednici koji nikako ne korespondiraju s duhom i naravi jedne takve institucije, pogotovo institucije koja počiva na ideji i principima islama. Ideji koja nam je prije više od 14 stoljeća dala sve najbolje tekovine koje poznaje suvremena civilizacija i njima se razmahuje, demokracija, sloboda, ljudska prava, dostojanstvo pojedinca, socijalna pravda, tekovine koje se metafizičkom nuždom rađaju sa svakom pojedinačnom muslimanskom dušom. Onda smo to, kroz 14 stoljeća muslimanske povijesti, sve izgubili i, na jedan paradigmatičan način, tako potrošili jednokratno, a zauzvrat usvojili tuđe obrasce. Moj je utisak da Rijaset, nakon onakvog Saopćenja, gotovo želi uvesti one paradigme upravljanja institucijama Islamske zajednice, po uzoru na Katoličku crkvu. Na vrhu imamo jednog duhovnog vođu, jednog ćesara, čovjeka koji bi htio i svjetovnu, političku i duhovnu vlast sukusirati u sebi, koji nam govori šta ćemo, kako i kada misliti i da nas dozira u našim svakodnevnim aktivnostima, pogotovo ljude koji rade u takvim značajnim, ali i osjetljivim institucijama poput odgojno-obrazovnih institucija unutar IZ. Razumljivo, stvarnost je ipak drukčija.

Koliko god postoje i posljednje namjere koje se kriju u tekstu Saopćenja, stvari se neće moći tako odvijati, pogotovo kada je u pitanju Fakultet islamskih nauka. Tamo su za trideset godina izgrađeni određeni akadamski i demokratski standardi, načinjeni pomaci. Uz sav negativni naboj koji se zrcali iz Saopćenja, tako rigidni i hijerarhijski odnos koji se želi nametnuti, ne-

17

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

će biti moguće uvesti. Procesi će se razvijati prema demokraciji koju očigledno još nemamo ni u Islamskoj, ni u široj društvenoj zajednici.

18

J O U R N A L

Sudbina Deklaracije evropskih muslimana Je li Deklaracija evropskih muslimana, onako kako je sastavljena i prezentirana javnosti, rezultat nedemokratskih procesa? Stječe se dojam da o njoj uopće nije bilo javne rasprave, postavljena je ambiciozno kao opća i sveobuhvatna, a donijelo ju je nekoliko ljudi.

Objektivno, nju je napisao jedan čovjek. To se nezvanično zna, nije osporeno, a u medijima je i nekoliko puta javno rečeno. Nju je, prije svega, napisao prvi čovjek Islamske zajednice. Na njoj je radio godinu dana, a tek je kasnije došla na raspravu u Sabor Islamske zajednice. Na kraju je rečeno da je to Deklaracija evropskih muslimana, što je ne samo ambiciozno, već i pretenciozno. Riječ je o aktu koji je napisala osoba koja ne dopušta da se kritiziraju takvi akti koji su postali javni i dostupni svakome. Demokratsko je pravo svakoga da se o takvom aktu izjasni, kako želi. Ja sam se možda samo usputice dotaknuo tog dokumenta i rekao sam da tako jedan ozbiljan, barem sudeći prema naslovu, dokument trebaju raditi timovi, eksperti koji znaju šta u takav dokument treba staviti. S obzirom na izazove koji stoje pred takvom deklaracijom, na vremenski, kulturni i civilizacijski

kontekst, na mentalitet onih kome se takva deklaracija nudi, nju su morali raditi mnogi ljudi koji su eksperti u različitim poljima, da bi bila strateški dokument, a pogtovu onaj koji bi definirao najvitalnije interese svih muslimana u Evropi, i dijaspore i njenih autohtonih muslimanskih naroda na Balkanu i u jugoistočnoj Evropi. Mislim da se vrlo naivno pristupilo pisanju takvog dokumenta. On je potpuno nedorečen, rekao bih čak, vrlo neozbiljno napisan. Na kraju, ishod, sudbina koju je doživio je jasno pokazala da ga odgovorni ljudi u Evropi nisu uzeli za ozbiljno.

Njihova reakcija pokazuje što misle o tom dokumentu. To bi trebala biti lekcija, prije svega prvom čovjeku Islamske zajednice, ali i svim drugim trijeznim muslimanima koji žele napraviti novu strategiju nakon koje bi se definitivno razriješilo muslimansko pitanje u Evropi, da u drugom pokušaju takav dokument bude napisan u potpuno drukčijem svjetlu.

Rekao bih da je i Deklaracija bila razlogom negativnih trendova i neugodnih procesa u posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini i okruženju.

Stječe se dojam da je Deklaracija vrlo nekritički prihvaćena, čak i od Islamske zajednice Hrvatske i ostalih afilijativnih organizacija IZ BiH, bez rasprave. Čini se da je Preporodov Journal jedini u Hrvatskoj koji se na Deklaraciju osvrnuo i na način kritičkog promišljanja.

Ona nije bila samo skrivena od očiju javnosti, nego i od nekih relevantnih lju-

di u islamskoj zajednici kojima je taj dokument ipak morao doći u ruke prije nego je obznanjen. I takvi postupci vrlo jasno indiciraju da je kod nas još uvijek, u velikoj mjeri, prisutan nedostatak demokratičnosti koja podrazumijeva određene procedure kroz koje ta vrsta dokumenata jednostavno mora proći. S druge strane, to bi trebali biti parametri našeg duhovnog rasta i sazrijevanja. Nakon onoga što se desilo u Bosni, one tragedije, muslimani su morali i prilikom pisanja Deklaracije evropskih muslimana pokazati da su neke lekcije naučili, da su oživjeli najbolje tekovine koje je islam dao prije toliko stoljeća, a kojima se sada na Zapadu ponose. Sve je morao biti znak našeg sazrijevanja, pa i sazrijevanja u demokratičnosti, dijalogu, toleranciji ne samo drugih i drugačijih u čemu smo mi, rekao bih, izdašni, već u toleranciji u međumuslimanskim odnosima, gdje smo zapravo vrlo nesmiljeni, kada smo spremni jedni drugima uskratiti dio tekovina koje nam Bog daje, kada smo spremni prisvajati dio božanskih ingerencija, njima mahati i dijeliti ih na mjeru ljudima kako su nam dragi i simpatični. Odsutstvo javne rasprave i relevantne kritike koje su morale prethoditi činu donošenja Deklaracije govori o međuljudskim odnosima u Islamskoj zajednici, o odsutstvu duha tolerancije, dijaloga i demokratičnosti. U drugom pokušaju pisanja takvog dokumenta morali bi biti ljudi i muslimani da zaista muslimanski uvažavamo jedni druge, da prepoznajemo talente koje ima svaki čovjek. Mi smo malobrojan narod, nemamo mnogo ljudi koji mogu relevantno razmišljati. Trebamo vrijednosti koje je Bog usadio u svakog čovjeka poštovati i upregnuti u procese koji za nas život znače, da bismo na kraju mogli iznjedriti nešto u čemu će biti sukusirani naši zajednički i pojedinačni interesi i da to, u suodnosu s drugima i drugačijima, bude mjera naše kulture i civiliziranosti i jasan pokazatelj dostatnog nivoa ljudskih prava, demokracije, socijalne pravde, tolerancije, dijaloga. Vrijeme koje je pred nama treba pokazati da smo se bitno promijenili i da smo u svim segmentima veoma narasli i da možemo objektivno i s pokrićem poticati u sebi i drugima optimizam kako ćemo biti u stanju pisati i vrlo ozbiljne i dugoročno vrlo važne dokumente koji će definirati naše sveukupne interese u ovome dijelu svijeta.

U svjetlu ovoga što ste rekli, jesmo li mi zreli za dijalog civilizacija?

Mislim da još nismo.

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 89, ožujak 2007.)

Mehmed Džekić, predsjednik SABAH-a za Journal govori o razlozima napuštanja SDA, o na načelima utemeljenoj suradnji bošnjačkih asocijacija, novom društvenom kontekstu djelovanja Bošnjaka...

Dijalogom do rješenja Jedino se ne ostvaruje zamisao koju je netko postavio u početku – da SABAH mora raditi po nečijim političkim direktivama. SABAH mora raditi onako kako to traže njegove članice.

Razgovarao: Faris Nanić

Podnijeli ste ostavku na sve funkcije u SDA Hrvatske, čiji ste dugogodišnji član i dužnosnik i vijećnik u Gradskom vijeću Labina. Koji su razlozi Vaše ostavke?

Vijećnik sam u Gradskom vijeću već treći mandat, a u prošlom sam sustavu to bio u dva mandata, jedno vrijeme i predsjednik Vijeća udruženog rada Skupštine općine Labin. Doživim li još dvije godine do kraja ovog mandata, ispada da već dvadeset godina sjedim u zastupničkim, odnosno vijećnićkim klupama Grada Labina. Ja sam se 1994. godine, budući da je bio zamro rad ogranka SDA u Labinu, angažirao na oživljavanju aktivnosti i organizirali smo Obnoviteljsku skupštinu ogranka. Reaktivacija rada SDA u Labinu se kvalitetno odrazila na druge ogranke u županiji i prilično povećala i ojačala suradnju. Po nekim ocjenama taj je rad bio dosta kvalitetan do ovih dana. Međutim, kada sam došao do

više informacija kako se SDA Hrvatske vodi, osjetio sam da postoje određene nelogičnosti koje, barem s moga aspekta, nisu prihvatljive. U redu je da je stranka postala parlamentarnom u Hrvatskoj. No, s tim nazivom stranka mora poduzeti druge, jače aktivnosti i preuzeti obaveze, ne samo prema Bošnjacima, već i prema ukupnoj javnosti u Hrvatskoj. Na sjednicama Izvršnog odbora i na Skupštini stranke govorio sam da se stranka mora oglasiti i voditi aktivnosti iskazivanja interesa u kojem se pravcu, i unutar i vani, Hrvatska kreće. Međutim, po mojem sudu, ne vidim da se SDA u tome aspektu posebno angažira, odnosno da daje doprinos unutarnjem i vanjskom razvoju Republike Hrvatske. Posljednja sjednica Glavnog odbora, održana 3. ožujka u Umagu, posebno me motivirala da podnesem neopozivu ostavku. Na sjednici se govorilo o nekoj platformi “Bošnjaci u Hrvatskoj 2007.-2011. godina”. U toj se platformi ne

vidi što bi trebala napraviti tijela stranke i njezini ogranci na određenim područjima kako bi njen doprinos dao plodove koje bi Bošnjaci i drugi građani Republike Hrvatske mogli konzumirati. Jedan od razloga je također što je izgubljena komunikacija između Središnjice i ogranaka. Znamo da su ogranci neekipirani kvalitetnim i stručnim kadrovima koji bi mogli kreativno doprinijeti njihovom radu. S druge strane, Središnjica ništa nije učinila da pomogne osnaživanju ogranaka, da njihova aktivnost u općinama i gradovima gdje djeluju bude prepoznatljiva, već je sve ostavljeno mogućnostima snalaženja predsjednika i pojedinih članova izvršnih odbora u ograncima.

Za mene je neprihvatljivo da predsjednik stranke nije uspio ostvariti nikakav dijalog s drugim bošnjačkim asocijacijama.

On nema kvalitetnu komunikaciju niti s Preporodom, niti s Bošnjačkom nacionalnom zajednicom, a njegove posljednje aktivnosti izazvale su prekid suradnje i sa Saborom bošnjačkih asocijacija Hrvatske, čiji je inicijator osnivanja upravo bio on.

Ja sam čovjek koji ne želi ići u sukobe. Naprotiv, imam namjeru da svi naši kvalitetni pojedinci, stručnjaci i entuzijasti, posebno bošnjačke asocijacije koje imaju svoj specifičan program zaštite i izražavanja našeg identiteta, surađuju na planu zajedničkog dobra i napretka. Osim toga, jedan sam od onih nezadovoljnih aktivnostima gospodina Tankovića u Hrvatskom saboru i mislim da u tome nisam usamljen. Ja sigurno nisam njegovog kapaciteta. Međutim, od toliko točaka dnevnog reda o kojima Sabor raspravlja, premda u svakoj ne bih mogao učestvovati, našao bih one o kojima imam što reći s aspekta interesa Bošnjaka i Republike Hrvatske i njezine daljnje demokratizacije i afirmacije. Imamo što reći o sudstvu, korupciji, putu Hrvatske prema Evropi i tu bi mogli dati kvalitetan doprinos razvoju zemlje.

19

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST Je li točno da je taj sporni dokument “Bošnjaci u Hrvatskoj 2007.-2011.” bio usvojen na Glavnom odboru bez rasprave?

Nije bilo skoro nikakve rasprave. Bilo je upita o najavi formiranja Bošnjačkog nacionalnog vijeća čija se načela i ciljevi ne vide u dokumentu. Ja bih volio da se, prije formiranja znaju načela i ciljevi takvog vijeća, i to raspravljena u širokoj raspravi. Bila je izražena bojazan da će SDA Hrvatske nestati formiranjem vijeća, pa je bilo prijedloga da se unesu korekcije u dokument u tom smislu.

20

Je li Vašom ostavkom na sve funkcije u SDA došlo do razdvajanja SABAHa i stranke?

Da. Stranka, prema zakonskim odredbama, ne može biti član SABAH-a. To smo znali i kada smo registrirali udrugu.

Na prvoj skupštini Sabora bošnjačkih asocijacija smo usvojili Deklaraciju koja omogućuje da se u realizaciju zajedničkih ciljeva za Bošnjake svatko može uključiti i to bez osporavanja subjektiviteta i poslovnog subjektiviteta bilo koga. Tu je dana mogućnost uključenja i Stranci.

Međutim, najnovijim aktivnostima koje se negativno generiraju prema SABAHu, imam utisak da bi Tanković i neki drugi najradije da ga nema. SDA Hrvatske, nakon sukoba sa svim asocijacijama, došla je u sukob i sa SABAH-om. Aktivnosti prema svim zacrtanim ciljevima prilikom osnivanja SABAH-a se ostvaruju. Jedino se ne ostvaruje zamisao koju je netko postavio u početku – da SABAH mora raditi po nečijim političkim direktivama. SABAH mora raditi onako kako to traže njegove članice. Iz razloga uvažavanja interesa i zahtjeva članica, došlo je do sukoba s interesima i zahtjevima SDA Hrvatske. Normalno je da u takvoj situaciji dođe do pucanja u djelovanju.

Nitko nije savršen

J O U R N A L

Vi ste kao predsjednik SABAH-a, na drugoj redovnoj sjednici Skupštine, održanoj 1. travnja, dali svoj izvještaj. Pri tome ste napomenuli da je kod pojedinaca u nekim bošnjačkim asocijacijama prisutna teza kako su one “glavne i dovoljne u zastupanju svih interesa Bošnjaka i da drugi organizacijski oblici i udruživanja nisu potrebni, niti korisni za bošnjački korpus u cjelini”. Jeste li imali nekoga konkretnog u vidu?

Radi se o generalnoj ocjeni. O doprinosu svih asocijacija sam govorio i pisao.

Ne možemo zanemariti da je SDA Hrvatske dala svoj obol u afirmaciji i zaštiti

bošnjačkih interesa, pogotovo u onim turbulentnim vremenima, da su doprinos dali i BNZH i KDBH Preporod. Ja malo imam više informacija što je sve Preporod napravio. Smatram da bi bilo dobro, kada je u pitanju opći interes Bošnjaka, da se nađemo na nekom mjestu i dogovorimo. Pokrenuli smo jednu ideju koju smo dogovorili u BNZH, a nastojat ćemo dogovoriti i s Preporodom da gdje god mi budemo nastupali afirmiramo vrijednosti i BNZH i Preporoda, ali i SABAH-a, Udruge branitelja. Jedino u takvom jedinstvu ćemo postići kritičnu masu koja je potrebna. Mi za to imamo snage i velikog intelektualnog potencijala. Osim asocijacija, mi moramo, vis-a-vis Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, respektirati Koordinaciju vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Vidim da stranka ta vijeća nije u dovoljnoj mjeri uvažavala niti koristila njihove mogućnosti u stvaranju i realizaciji programa koji će što efikasnije razviti i afirmirati naš identitet u Republici Hrvatskoj.

U izvještaju ste rekli i “da u nekim bošnjačkim listovima ima pojava i pokušaja zlouporabe uloge lista. List se koristi da bi se pojedinci blatitli, omalovažavali i vrijeđali, a sve u cilju vlastite, a ne društvene promidžbe Bošnjaka”. Niste precizirali o kojim se listovima radi. Kako je Preporodov Journal jedan od bošnjačkih listova, zanima nas odnosi li se to i na njega.

Objektivno nitko nije savršen. Dobro je na primjeren način kritizirati, konstruktivno kritizirati. Pri ovome sam mislio da

se napisima ne odbijaju ljudi. Razgovarao sam s gospodinom Brkovićem iz Dubrovnika koji mi kaže kako ima toliko intelektualaca koji se ne uključuju u naše asocijacije samo iz razloga da ne budu šikanirani zbog nekog neprimjerenog nastupa. Jasno da imamo različite stavove i poglede, ali oni ne mogu biti predmetom netrpeljivosti i sukoba. Ja sam protiv toga da se neargumentirano piše. U izvještaju sam naglasio, prema jednosmjernim informacijama koje sam dobivao, da se u listovima objavljuju neargumentirani pozivi na linč. Ako je tako, to nije dobro. Ako je netko pogriješio, treba ga na fin način uputiti na grešku. Pisao sam to u uvjerenju koje sam stekao na bazi informacija koje sam imao.

Spomenuli ste jedinstvo i zajedničke interese svih bošnjačkih asocijacija. Mi smo pokušali kroz različite forume nametnuti raspravu o potrebi sastavljanja jedne Deklaracije o načelima koju bi potpisali svi predstavnici bošnjačkih asocijacija i koja bi bila temelj njihovog zajedničkog djelovanja. Dosada nismo dobili odgovor na tu provokaciju pravljenja platforme koja će nam omogućiti zajedničko djelovanje, uz zadržavanje punog subjektiviteta. Mi nismo definirali osnovna načela i ciljeve rada i osnovne idejne postavke koje nas ujedinjuju. Što mislite o tome?

To je ono što bih želio ja i svaki misleći Bošnjak. Na tome ćemo intenzivnije poraditi da nam neke stvari ne bi krenule u krivom smjeru, da jedno vrijeme u mjestu tapkamo i sukobljavamo se. Takav materijal će sigurno biti predmet našeg razmatra-

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST nja i usuglašavanja. Dobro bi bilo da se jedan takav dokument predloži što prije.

gitimitet da djelujem kao predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija.

Preorganiziranost

Kakva je sudbina Vašeg vijećnićkog mandata?

Bilo je upita i od novinara. Kada sam kandidiran za Vijeće Grada Labina, dobio sam, osim stranačke, i podršku BNZ i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Koliko imam informacija, Vijeće i BNZ bi bili protiv da svoj mandat dam na raspolaganje. Oni moj rad ocjenjuju kvalitetnim. Skoro sve materijale za Vijeće Grada Labina, raspravili smo na izvršnim tijelima i Vijeća nacionalne manjine i tijela BNZ i SDA,na zajedničkim sjednicama. Donesene zaključke sam ja iznosio na sjednicama Gradskog vijeća. No, ako nekome to čini zadovoljstvo, ja mogu dati svoj mandat na raspolaganje. U tom slučaju više ne bi bilo Bošnjaka u Vijeću Grada Labina jer sam ja bio jedini Bošnjak na listi

Nameće se generalni dojam da smo nakon rata i početka procesa rješavanja nagomilanih bošnjačkih problema, ušli u fazu multiplikacije bošnjačkih organizacija i asocijacija. Smatrate li da je osnivanjem SABAH-a i eventualnim usvajanjem Deklaracije o načelima, taj proces završen ili će se razvijati dalje u smjeru daljnje multiplikacije asocijacija, poput nekih drugih manjina koje se više ne mogu snaći u šumi različitih organizacija?

Moj je sud da smo preorganizirani.

Zato sam za jedan efikasan oblik kvalitetnog organiziranja s jakim subjektom koji će omogućiti da se naša pamet i ideje uvažavaju i realiziraju u interesu Bošnjaka, a ne pojedinaca. Uvažavam svaki naš subjekt i znam njegov doprinos. Ali, on je uglavnom temeljen na entuzijazmu odeđenih pojedinaca. Nama treba subjekt koji će nas organizirati na način da se kreiraju, organiziraju i provode sve aktivnosti. Mislim da je neminovno da do njega dođemo. Nebitno je kako će se zvati. U svakom slučaju bit će bošnjački. Važno je da bude jak i da omogući svim subjektima sudjelovanje u kreiranju naših zajedničkih interesa u Hrvatskoj. Moram reći da je Behar važna literatura koja nam omogućuje spoznaje, prije nedostupne. Iz njega sam saznavao mnogo što. Dakle, riječ je o vrijednom subjektu. Za Journal sam pisao i zaniteresiran sam da jedno glasilo ekipiramo i profesionaliziramo tako da ga svi Bošnjaci čitaju, ali da što veći broj Bošnjaka sudjeluje u njegovom kreiranju, da informacije budu dostupne.

Dosada smo bili zatvoreni. Mnogo se toga dešava u Zagrebu o čemu mi u Istri nemamo pojma. Onda nas netko jednosmjerno informira i stvara se pogrešna slika o pojedincima i asocijacijama.

Vama su Vaše bivše stranačke kolege na web stranici SDA Hrvatske poželjeli sretan put u političku mirovinu. Imate li kakakv komentar?

Ocijenio sam to ironijom. Nakon objave moje ostavke u Glasu Istre, od nekih sam stranaka dobio vrlo atraktivne pozive da pristupim i budem kooptiran u njihova visoka izvršna tijela, a za rad bih objektivno bio znatno bolje nagrađen nego što sam bio u SDA. Međutim, još ne razmišljam o prelazu u neku stranku. Mislim da bih odlaskom u drugu stranku izgubio le-

U svakom slučaju ova godina će biti godina koja zahtijeva velike aktivnosti svih bošnjačkih asocijacija. Ja sam za to da se ne ide s više listi za manjinska vijeća. Čim postoji nekoliko listi, na županijskim i gradskim nivoima je teško osigurati dovoljan broj kvalitetnih kadrova.

Manjinska vijeća, prema Ustavnom zakonu, imaju veliku ulogu. U asocijacijama treba postići dogovor na svim nivoima da se ide s listama kvalitetnih ljudi koji će stvarno moći učiniti sve da se postigne veća kvaliteta djelovanja vijeća. Po Ustavnom zakonu, u ovim uvjetima moramo poraditi na tome da se po nacionalnom sastavu balansira općinske, gradske i županijske strukture vlasti. Jedino tako možemo reći da smo nešto učinili. Ljudi koji dođu na određene pozicije dužni su pomoći našim asocijacijama. To je tek pravi učinak tih listi koje treba usuglasiti.

21

IDS kao predstavnik SDA Hrvatske. Na moje bi mjesto došao netko drugi.

Hoće li SDA Hrvatske zatražiti Vaše povlačenje?

Koliko znam Izvršni odbor u Labinu to neće učiniti, a što će uraditi Središnjica, ne znam.

Nalazimo se u izbornoj godini. Najvjerojatnije će se održati izbori za manjinska vijeća, bez obzira na različite stavove državne uprave, Vlade i Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Saboru. U studenom će biti održani parlamentarni izbori, što znači i izbori za predstavnika pet ex-jugoslavenskih manjina, uključiv i Bošnjake. Smatrate li da je potrebno postići neki koncenzus bošnjačkih asocijacija oko tih kandidata i na koji način?

Jedan sam od onih koji ocjenjuje da o pitanju izbora saborskog zastupnika nije samo SDA Hrvatske pozvana odlučivati. Njega ne biraju samo članovi SDA, već svi Bošnjaci. Prema tome, sve bi bošnjačke asocijacije trebale dati svoj doprinos, treba uvažavati njihovo mišljenje, da se postigne dogovor o jednom ili dva kandidata koji onda gotovo sigurno može biti izabran. Ovako se može desiti da bude izabran zastupnik neke druge manjine, iako smo mi, iza Srba, najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj i koja bi ostala bez saborskog zastupnika. Taj bošnjački zastupnik koji bude izabran, bez obzira slagao se s ljudima u pojedinim asocijacijama ili ne, dužan je komunicirati. Nosioc javne funkcije mora biti takav da prihvaća pohvale i kritike i da dijalogom dođe do kvalitetnih rješenja.

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 92/93, lipanj/rujan 2007.)

Mladi povjesničar Zlatko Hasanbegović, autor knjige “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. (Doba utemeljenja)” govori o istraživanju “izgubljene povijesti” muslimanske zajednice u Zagrebu, o pitanju bošnjačkog identiteta i kritikama koje su pratile objavljivanje njegove knjige, o odnosu hrvatske nacionalne ideologije i bosanskohercegovačkih muslimana, o muslimanima u komunističkom društvu, starčevićanskoj ideji…

Usporedna egzistencija “dvije” Hrvatske – što je to nama bošnjaštvo?

Razgovarao Filip Mursel Begović Zlatko Hasanbegović, rođen je u Zagrebu 1973. godine gdje je završio školovanje. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje priprema doktorsku disertaciju. Radi kao asistent u “Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar” u Zagrebu. Ovaj razgovor smatra iskrenom ispoviješću te kao poziv na debatu bez namjere pojedinačne diskvalifikacije.

22 Muslimanska zajednica u Hrvatskoj do sada nije bila predmetom posebnog povijesnog istraživanja ili je to bila sporadično, s distance i s oprezom (zbog sumnjičavosti vladajućeg režima ex – Jugoslavije i ishitrene poveznice s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Koliko dugo istražujete upravo tu prešućivanu povjesnicu muslimana u Zagrebu? S obzirom da ste svoj diplomski i magistarski rad posvetili toj tematici osjećate li ju kao svoje životno djelo?

J O U R N A L

Mislim da bi bilo pretenciozno s moje strane baratati pojmom životnog djela ako zbog ničeg drugog onda barem zbog stanovite mlađahnosti koju još uvijek osjećam. Osim toga, u formalnom smislu nisam zaokružio svoje znanstveno napredovanje, upravo pišem doktorsku disertaciju, pa se nadam da će ova knjiga u konačnici biti vrednovana kao moj početni historiografski prinos. Povijesnu baštinu zagrebačkih muslimana istražujem više od jednog desetljeća. Od prvotnog studentskog pristupa istraživanju obiteljske povjesnice s vremenom sam ušao u do tada nepoznati svijet “izgubljene povijesti” koju je trebalo historiografski oživjeti i protumačiti na znanstveno utemeljen i korektan način, izvan i nasu-

prot u nas prevladavajućeg zavičajnog i pseudopreporodnog diskursa umjetnog povezivanja prošlosti s nekim aspektima sadašnjosti. U tom smislu naravno da ova knjiga, osim znanstveno-historiografske dimenzije, ima i onu osobnu jer su moji preci bili djelatni pioniri-utemeljitelji zajednice kojoj, u krajnjoj liniji, i sam pripadam temeljem svojih etničkih i konfesionalnih “svojstava” te vlastitog odabira.

Ipak, držim da je ova osobna dimenzija u samoj knjizi nazočna na suptilan i nevidljiv način, te su mi suzdržanost i hladnoću izlaganja kompetentni kritičari pripisali kao vrlinu.

Nedostaje li literature koja vrednuje politički i kulturni udio Bošnjaka u hrvatskoj povijesti i jesu li svi izvori sačuvani? Osamdesetih godina prošloga stoljeća pričalo se po bibliotekarskim kuloarima da su bosanski begovi i age, zbog očuvanja u turbulentnim vremenima, svoju knjišku baštinu pohranili u Zagrebu u

većem broju zapečaćenih sanduka u tadašnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Koliko je to istina i ako jest, jesu li sanduci dostupni?

Odnos na relaciji Hrvati i hrvatska povijest – islam i bosanski muslimani valja motriti unutar dva različita povijesna konteksta, onog osmanskog, predmodernog, te poslijeosmanskog, modernog, čiji smo i mi suvremenici. Osmanska provala na europski jugoistok presudno je utjecala na oblikovanje suvremenog etničkog i religijskog mozaika te nije mimoišla ni hrvatski prostor. O utjecaju osmanskog čimbenika dovoljno je istaknuti kako se u jednom povijesnom razdoblju, koje je trajalo “tek” dva stoljeća (od kraja 15. do početka 18. stoljeća), gotovo tri četvrtine hrvatskog etničkog prostora (bez izvorno bosanskog područja) našlo u sklopu osmanske islamske države.

Stoga usporedna egzistencija “dvije” Hrvatske, one kršćanske, poznate i “ostaci ostataka”, te islamske, unutar osmanske države (Lika, Slavonija, sjeverna Dalmacija, Srijem, Pounje i Povrbasje), nije tek naknadni povjesničarski konstrukt već istinska povijesna zbilja do danas u glavnim crtama solidno historiografski revalorizirana.

Moderno razdoblje poslije 1878. obuhvaća kompleks problema vezan uz međusobni odnos hrvatske nacionalne ideologije i bosansko-hercegovačkih muslimana unutar odgovarajućeg kulturnog, političkog i društvenog konteksta. Držim da je moja knjiga pridonijela boljem razumijevanju toga odnosa u razdoblju prije 1945. Što se tiče kuloarske priče o “begovskim seharama” u podrumima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dopustite mi da cinično primijetim kako je gotovo svaki bosanski musliman kojeg poznajem “begovskog roda” te naravno izdanak “bo-

imani u Zagrebu.i1 1

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST gate” obitelji koju su opljačkali i osiromašili ove ili one godine. Sudeći po tome u središnjoj hrvatskoj knjižnici ništa drugo se niti ne čuva osim “begovskih listina”, pa bi ona osim nacionalne i sveučilišne oznake mogla nositi i pridjev “begovska”. No šalu na stranu, begovski mit, uz onaj “bogumilski” i naravno titoistički, jedan je od najfrekventnijih u suvremenom bošnjačkom društvu pa je potraga za zapečaćenim begovskim sanducima u zagrebačkim trezorima po izgledima za uspjeh jednaka potrazi za “piramidama sunca i mjeseca” po pitoresknim proplancima visočko-zeničke kotline. Uloga tradicionalnih muslimanskih elita, ili begova, u Bosni bila je ambivalentna od činjenice da su se iz toga sloja novačili pioniri modernizacije do one da su njezini prvaci predvodili samoubilački pokret za iseljavanje muslimana poslije dolaska Austro-Ugarske ili do toga da se unutar begovskog zemljoposjedničkog sloja pojavio fenomen neplodnog rentijerstva i društvenog parazitizma. Slikovito rečeno: djed ili otac zemljišni rentijer, sin ili unuk propalica, alkoholičar ili komunist. O jadnom stanju muslimanskog protograđanskog društva (čaršije) u osmanskom razdoblju poslije poraza pod Bečom dovoljno je zaviriti u Bašeskijin Ljetopis. Dobar uvid u mediokritetske intelektualne preokupacije naših elita na početku 19. stoljeća, epohe tehnološke, industrijske, intelektualne i svake druge revolucije na Zapadu, predstavlja ovdje nedavno objavljena izvrsna studija o Mustafi Muhibbiju, sarajevskom kadiji. O muslimanskom građanskom društvu prije 1945. dovoljno je zaviriti u Nametkov Sarajevski nekrologij. Na kraju, da budem i pomalo zločest, uostalom i ja sam nekakav beg, da bi se djelomice shvatio “begovski problem” dovoljno je ustanoviti tko su korifeji i nositelji mitologije o “begovima”, “nenama”, “tetkama”, “amidžama” i “daidžama” u današnjem sarajevskom javnom životu.

Vaša knjiga obiluje zaista atraktivnim fotografijama. Neke od njih su po prvi put objavljene. Gdje ste nalazili foto građu? Jer ako je dobavljena privatnim kanalima to je već dokaz muslimanskog osjećaja sebstva.

Ne razmišljam u ezoterijskim kategorijama “jastva”, “sebstva” ili “bosanskog otajstva”, to prepuštam drugima, već sam više usmjeren prema konkretnoj i izvorima dokazivoj povijesnoj stvarnosti. U tom smislu uistinu vrijedna fotografska građa do koje sam došao predstavlja prvorazredan povijesni izvor često rječitiji od pisane građe. Ona je tek djelić neistražene bogate baštine koju još uvijek po kućama u Bosni čuvaju odvjetci musliman-

“katoličanstvo”, “sekularizam” ili “islamizam” često su u značajnoj mjeri proizvod ove “druge” moderne te su ovi fenomeni u osnovi surogati izvorne tradicije na koju se njihovi nositelji pozivaju. Zato je i moguće da su epigoni “islamizma” u Bosni, tzv. vehabizma, bivši pitomci Jugoslavenske narodne armije, dok slučaj hrvatskog estradnog tzv. neoustaštva i “fašizma”, s kojima ljevica straši malu djecu, od učenih socioloških teorija bolje opisuje pučki deseterac: “Ja ustaša, čača komunista, ubit ću ga Isusa mi Krista.” Pametnome dosta.

4.10.2007 9:25:03

skog građanskog građanstva. Fotografije potkrepljuju argumentaciju koju sam ponudio i tek u tom kontekstu dolazi do izražaja njihovo pravo značenje i vrijednost kojih vlasnici nisu bili niti svjesni.

U svojoj knjizi pišete o prvoj muslimanskoj moderni koja je trajala do dolaska komunista na vlast. Da li je postojala druga moderna ili ona tek slijedi?

Tehnički pojmovi prva i druga muslimanska moderna moj su prinos periodizaciji povijesti bosanskih muslimana poslije 1878. Kako ovdje ne mogu dublje elaborirati tek bih pojasnio kako pojmom “prva muslimanska (građanska) moderna u Bosni” obuhvaćam razdoblje od 1878. do 1945. kao doba intenzivne kulturne i socijalne preobrazbe tradicionalnog muslimanskog društva u Bosni do tada ukorijenjenog u osmansko-islamsku stvarnost i njezine strukture. U tom razdoblju nastaju zametci modernog muslimanskog građanskog društva izvan čaršijsko-esnafskih okvira te se oblikuje svjetovna inteligencija kao sloj nepoznat u osmanskoj epohi kada je ulema sinonim za inteligenciju. Ono je okončano 1945. komunističkim revolucionarnim udarom na muslimansko građansko društvo, likvidacijom svih njegovih protagonista i ustanova. Tada nastupa “druga”, socijalistička moderna koja ima dalekosežno značenje i na podlozi koje je nastala cjelokupna stvarnost koju i mi danas u “postmodernom” obliku živimo. To primjerice znači i da su naše nacionalne ideologije, kulturna shvaćanja i mentaliteti zapravo proizvod komunističke retorte i onda kada nismo toga do kraja svjesni. Konkretnije, naše suvremeno “bošnjaštvo”, “hrvatstvo”, “fašizam i antifašizam”, “antikomunizam”,

Na koji bi onda način povijesno tretirali ulogu muslimana u stvaranju i razvoju komunističkog društva?

Ako bi zaključivali samo na temelju raširenosti titoističkog kulta u Bosni i Hercegovini, idealizacije jugoslavenskog socijalizma, “antifašističke” histerije u kojoj sudjeluje na prvi pogled raznorodno društvo od mostarskoga muftije i umirovljenih subnorovaca, te ostarjelih oznaških mučitelja i zatiratelja islama, pa do mlađahnih sarajevskih “antifašističkih” komsomolaca (vidi slučaj Thompson), onda bi mogli ustanoviti kako su i Marx, Engels i Lenjin bošnjačkog podrijetla, možda i begovi. Da ovo nije tek pošalica znaju oni koji su nedavno gledali jedan od sarajevskih tv kanala, na tzv. Dan mladosti, kada su se od jutra do mraka na ekranima smjenjivali apologeti titoizma. Jedan od najbizarnijih priloga titoističkoj hagiografiji dao je akademik Muhamed Filipović koji je sebi svojstveno, lakonski i “akademski”, zaključio kako u raščlambi Titove “veličine” ne treba smetnuti s uma da su zagorski Brozovi, ni manje ni više, “bošnjanski muhadžeri” iz srednjovjekovne Bosne koji su se sklonili u Kumrovec pred osmanskom navalom.

Tema (su)odnosa bosanskih muslimana, jugoslavenskog socijalizma te obiju jugoslavenskih država prevažna je da bi se apsolvirala na način na koji se to danas čini.

Ono što je moje kritičare uznemirilo jest podsjećanje na neoborivu činjenicu kako su protekli rat i s njime povezano stradanje ne može tumačiti kao vanjska intervencija “fašističkih” elemenata poraženih 1945., već da je riječ, upravo suprotno, o izravnoj posljedici deformacije i entropije jugoslavenskog komunizma i titoizma. Jugoslavenska armija koja je provela opsadu i razaranje Vukovara i Sarajeva baš je ona armija kojoj gori “vječna vatra” u središtu Sarajeva, a koja je upravo u Titovo doba pretvorena u “državu u državi” tj. odvojeno boljševičko središte moći koje je etničku krizu u savezu s velikosrpskom ideologijom 1991./92.

23

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST pretvorilo u brutalan rat i agresiju. U tom smislu Ovčara i srebreničke egzekucije modelski nisu ništa drugo već umanjeni, ponavljam umanjeni, refleks masovnih partizanskih egzekucija u ljeto 1945. kada je samo u nekoliko dana na najbrutalniji način, planski i organizirano, smaknuto više desetaka tisuća poraženih komunističkih neprijatelja, a čije se kosti, vezane žicom, svakodnevno pronalaze po slovenskim ledinama i zatrpanim tenkovskim rovovima, uz šutnju titoističkih novinskih apologeta koji javnost zatrpavaju pričama o Titovom “antifašizmu”, kuharicama, unukama, ljubavnicama, jahtama i pudlicama te “nesvrstanim” odnosima s diktatorima među kojima je bilo i kanibala.

24

J O U R N A L

Ako uvažimo vašeznanstvene argumentacije, netko će primijetiti da neugodne objede iz pera Nenada Filipovića, koji piše za “Slobodnu Bosnu”, a koje su pristigle na Vaš račun, nisu neutemeljene. Prozvani ste i imenovani kao uvjereni antikomunist i desničar, zatim respektabilan mladi naučnik vrijedan prezira, džematli-purgerska mačuhica neotuđmanizma itd. itd. Kako to podnosite?

Moram priznati da me to iskreno zabavlja iako do nedavno nisam čuo za dotičnog gospodina. Naknadnim uvidom u njegov

“publicistički opus” u spomenutoj novini ustanovio sam da se radi o poluinteligentu koji se razmeće zloćom i pseudoerudicijom koja može fascinirati isključivo mediokritetsku sredinu. No to je manje važno, ono što zabrinjava jest što je diskurs gospodina Filipovića, po obliku i sadržaju, zapravo tek jedan od znakova bolesti sarajevskog (bošnjačkog) javnog života i svojevrsnog autizma koji su u konačnici za bosanko-hercegovačku državu pogubniji od srpskih posezanja ili hrvatskog “herceg-bosanskog” iredentizma. Recept za izradu otrova za samoubojstvo glasi: malo bogumila i begovske mitologije, žličica titoizma, Zavnobiha, antifašizma, zakašnjelog bošnjačkog integralizma i nacionalnog ekskluzivizma, sve zasoljeno srpskim i “pobibereno” hrvatskim postupcima i predodžbama o Bosni i Hercegovini. Pojmovi “lijevo” i “desno” u postmodernoj stvarnosti više nemaju ranije značenje već egzistiraju tek kao sastavni dio neokomunističke demonologije kada se protivnici određenih koncepata ili mitova u nedostatku bolje argumentacije označavaju “desničarima”, “revizionistima”, “antikomunistima” i sl. Stoga, polemizirati s Filipovićem s tim u vezi je besmisleno. U odnosu na većinu onoga što se danas kolokvijalno naziva “ljevicom”, ja uistinu stojim desno. Mislim da je to stvar morala.

U vezi s dihotomijom fašizam-antifašizam bilo je i nekih sumnji u vaš rad vezan uz knjigu. Naime, moguće dvojbe i povijesne kontroverze proizlaze iz interpretacije same naravi tzv. NDH i odnosa bosanskih muslimana prema njoj i ustaškom pokretu. Koliko ste o tom pitanju objektivni u svojoj knjizi jer po nekim podacima muslimani su u to vrijeme također bili aktivni i to u gerilskim aktivnostima u Zagrebu?

Ovo pitanje lebdi u zraku u neformalnim razgovorima, u svakom intervjuu koji sam dao ili na svakoj promociji na kojoj sam govorio. Kako je cjelokupna problematika Nezavisne Države Hrvatske, koju nazivate takozvanom, općenito tabuizirana dopustite mi da opetujem odgovor koji sam dao na više mjesta. Motivacija i udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu, upotrebom tehnike “naknadne pameti” uglavnom se prešućuje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i “fašizmu”.

Iz današnje perspektive, NDH je, uz ostalo, predstavljala prvi i posljednji pokušaj državnog uozbiljenja pravaških koncepcija o katoličko-muslimanskoj simbiozi unutar višekonfesionalne hrvatske nacije. Taj pokušaj je ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji, a obilježen je i nedvojbenom hipotekom zločina, pa se može reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačko-ideološke ili vojničke formacije već i zamisli o Hrvatima kao složenoj i strukturno višekonfesionalnoj naciji. Ukratko, moje temeljno historiografsko polazište, koje moji kritičari etiketiraju kao “revizionizam”, a što prihvaćam, glasi: komplicirana povijesna stvarnost u Drugom svjetskom ratu, na području koje je prije toga obuhvaćalo Kraljevinu Jugoslaviju, ne može se objašnjavati teološkim konceptima o borbi “dobra” i “zla”, “antifašizma” i “fašizma” kao pojmova-batina bez konkretnog sadržaja. Problem držanja zagrebačke muslimanske zajednice u Drugom svjetskom ratu objašnjavam kao odabir između potpore, iz uvjerenja ili poslovičnog oportunizma, konkretnoj stvarnosti NDH ili priklanjanja komunističkim partizanima čija se pobjeda od 1944. sve jasnije nazirala. Perspektiva uspostave poretka po uzoru na Sovjetski Savez mogla je biti privlačna tek dijelu socijalno marginaliziranih ili pojedincima u tankom sloju ideološki podvojene inteligencije i studenata zainteresiranih za radikalnu preobrazbu. Glavnina zajednice, napose vodeći sloj, čiji su okosnicu činili trgovci i pojedinci povezani s različitim aspektima tradicije, vjerom i napose privatnim vlasništvom, ostala je indiferentna pre-

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST ma nedvojbeno komunističkim ciljevima partizanske borbe tj. prepustili su se svojevrsnom fatalizmu koji se manifestirao od ustrajnog identificiranja s NDH do pasivnog iščekivanja kraja rata. Uostalom sudbina koju su doživjeli 1945. pokazala je da njihovi strahovi nisu bili neutemeljeni.

Jesu li zaista Bošnjaci i Islamska zajednica u Hrvatskoj na putu asimilacije u hrvatski nacionalni korpus kako tvrdi Nenad Filipović, jer, kao što je meni poznato, prisile nema pa ni one posredne te se asimiliraju samo oni koji to zaista hoće i kojima pripadnost ovom ili onom narodu malo znači? S druge strane, nisu li mnogi kulturni odličnici i prvaci bosanskih muslimana hrvatstvo koristili kao mimikriju iza kojega su krili svoj bošnjački identitet i pripadnost islamu. Zašto se neki još uvijek protive etničkom nazivu Bošnjak? Neki čak kvalificiraju naš narod kao nezreo za pozitivnu kvalifikaciju glede opstojnosti u multinacionalnom okružju. Može li se Bošnjacima oduzeti historijska relevancija?

Pitanja asimilacije, getoizacije, integracije i identiteta su komplicirani socijalni fenomeni o kojima se ne može brzopleto suditi iz jednodimenzionalne sarajevske perspektive. Bošnjačka nacionalna ideologija oblikovana u dramatičnim okolnostima rata u Bosni i Hercegovini poslije 1992. prevladala je i među muslimanima u Republici Hrvatskoj koji su rođeni u Bosni i Hercegovini ili su potomci tamo rođenih. Bošnjaštvo se i ovdje razumijeva kao nacionalna oznaka, pa su tako definirani Bošnjaci uklopljeni u širi društveni i politički kontekst oblikovan na relaciji Hrvati (katolici), kao tzv. većinski narod – Bošnjaci, kao nacionalna manjina koja se okuplja u svojim posebnim društvima koje financira država temeljem Ustavnog zakona, prihvaćenih konvencija, ali i tzv. političke korektnosti utemeljene na strahu od briselskih tutora. Ovaj obrazac je prenesen iz tzv. civilnog društva i u ono “političko”, pa temeljem izbornog zakona u parlamentu sjedi i predstavnik onih koji su u upravnim evidencijama označeni kao Bošnjaci te koji su svojom voljom pristupili izborima. Koliko je meni poznato ovaj model funkcionira i bolje nego u nekim europskim tradicionalno “liberalno-demokratskim” sredinama. Nisam primijetio organizirani otpor nazivu Bošnjak kao narodnosnoj oznaci. Nesporazumi se javljaju, napose u Zagrebu. Egzistiraju, osim vjerskih apostata, i oni muslimani, pojedinci ili obitelji, koji su vlastito shvaćanje o nacionalnom identitetu izgradili još u pretkomunističkom razdoblju, te svoja nacionalna uvjerenja temelje na starijoj baštini opisa-

noj u mojoj knjizi. Oni bošnjaštvo doživljavaju ne kao nacionalnu oznaku već u smislu podrijetla ili emocionalne povezanosti s Bosnom. Kod nekih bošnjačkih aktivista postojanje takvih pojedinaca izaziva bijes i srdžbu te strah kako “mračne sile” preko njih žele dovesti u pitanje temelje na kojima počiva suvremeni bošnjački nacionalni identitet.

Određeni nesporazumi i dvojbe, još uvijek nedovoljno percipirani, nastaju kada se racionalno postave sljedeća pitanja? Što je to zapravo bošnjaštvo Bošnjaka (muslimana) rođenih u današnjoj Hrvatskoj, u drugom ili trećem naraštaju? Zaokružena samodostatna nacionalna ideologija ekvivalentna hrvatskoj nacionalnoj ideologiji i mehanički od nje odvojena na relaciji “mi”, isključivo Bošnjaci, “oni”, Hrvati. Da budem blasfemičan, može li se govoriti o barem političkim Hrvatima, bošnjačkog, srpskog, mađarskog ili nekog drugog podrijetla. Kako u našim ustanovama još dominira stariji naraštaj koji nije do kraja percipirao dalekosežnost raspada jugoslavenskog okvira i činjenicu da se prvi put poslije 1878. Zagreb i, primjerice, Čelić, Brčko ili Bihać ne nalaze unutar iste države, te da Bosna za većinu mlađih postaje zemlja dalekih predaka u koju se može otići isključivo turistički, bez izgleda za dobivanje državljanstva, ovo o čemu govorim ne može se jasno razaznati.

Može li se bošnjaštvo, kako se oblikovalo i kako živi u današnjoj Bosni i Hercegovini, mehanički presaditi u ovdašnji kontekst, a da ono ne ostane beživotna i naučena konstrukcija u permanentnoj krizi, nešto poput cionizma i izraelizma njujorških židova. Kada se nađete na mjestu

kao što je primjerice nogometni stadion u glavnom gradu tzv. matične domovine, i suočite se s gnjevom tisuća vaših sunarodnjaka koji na zvuk Mihanovićeve budnice, a koju vi od rođenja doživljavate kao vlastitu himnu, započnu sa skandiranjem “gazi gazi ustaše”, te se sjetite svojih sunarodnjaka, suvjernika ili predaka koji su ginuli i umirali i pod ustaškim znakovljem, onda se, osim ako niste emocionalni invalid, zapitate o temeljnim identitetskim dvojbama i vlastitoj pripadnosti. Upravo je nesposobnost i nemoć naših bošnjačkih “asocijacija” da odgovore na gore opisane izazove te njihovo svođenje smisla vlastite egzistencije na proizvodnju štiva koje nitko ne čita, te tezgarenje i sukobljavanje oko novca od Savjeta za nacionalne manjine, glavni razlog permanentne krize smisla egzistencije i općenite bespotrebnosti. Tim gore po mene što i ja sjedim u upravnim i ostalim odborima nekih od njih. Što je onda, budimo na kraju ironični, ostalo od one Starčevićeve postavke: “Kakvi Turci vlastelini u Bosni?! Ono je hrvatsko najstarie i najčistie plemstvo sablje u čitavoj Europi. Eto gospodine, pasmine muslimana u Bosni: to je pokoljenje onih lavova, koji od Avarah osvojiše desnodunavsku Hrvatsku”.

Starčevićev epohalni nacrt slobodne nacije u koju svojom voljom ulaze slobodni pojedinci, neovisno o vjerskoj ili etničkoj pripadnosti, ima univerzalnu i svevremensku vrijednost. O pokoljenju begovskih lavova može se razgovarati.

No, za današnje djelovanje barem dvojice iz gnijezda begova Filipovića kao prispodoba bolje pristaje svojstvo jedne druge životinje ali iz roda glodavaca.

25

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 95, studeni 2007.) Šemso Tanković, predsjednik SDAH i saborski zastupnik za “Preporodov Journal” govori o parlamentarnim izborima i izbornim rezultatima, Sporazumu o prijeizbornoj i postizbornoj suradnji sa SDP-om, nacionalnom izjašnjavanju Bošnjaka, bošnjačkim časopisima, SABAH-u...

Riječi izbornog pobjednika – vizija ili...

List “Sabah” već duže vrijeme nema potrebnu kvalitetu, kao niti “Bošnjački glas” koji se pretvorio u glasilo jedne male skupine ljudi očito zaljubljenih u sebe. “Preporodov Juournal”, uz neke korekcije, osigurava potrebnu kvalitetu i ja bih nastojao da to bude jedinstveno glasilo naše zajednice u Hrvatskoj. Naravno, ukoliko se načini nužan dogovor.

Razgovarao: Ismet Isaković

26

J O U R N A L

Šemso Tanković je rođen 16. veljače 1942. u Bosanskom Novom (BiH). Oženjen je i otac dvoje djece. Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu, doktor znanosti. Predsjednik je Stranke demokratske akcije Hrvatske od osnivanja. U proteklom mandatu bio je saborski zastupnik pet bivših jugoslavenskih manjina (Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca) i član dvaju saborskih odbora – Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav i Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Na izborima održanim 25. studenog 2007. u XII manjinskoj izbornoj jedinici, između 13 kandidata, osvojio je najviše glasova, te će u naredne četiri godine ponovo obnašati dužnost saborskog zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine. Jedini je bošnjački predstavnik u Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Redakcija “Preporodovog Journala” Vam čestita ponovni izbor u Hrvatski sabor. Kakva je Vaša ocjena proteklih izbora i predizborne kampanje? Postoji li razlika u odnosu na izbore 2003. godine?

Hvala na čestitkama. Razlika između izbora 2003. godine i ovih je veoma velika. Može se usporediti s prvim parlamentarnim izborima u državama nastalim raspadom bivše državne zajednice kada su, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pobjedile tzv. nacionalne stranke SDA i HDZ. Tada smo praktički na izborima imali svojevrstan referendum naroda koji je težio promjenama i zamjeni sustava vrijednosti kojeg je desetljećima oblikovala komuni-

stička nomenklatura. Nešto se slično dogodilo s Bošnjacima u Hrvatskoj 2003. godine koji su, želeći promjene i iskazujući svoje neslaganje s očitom marginalizacijom na hrvatskoj javnoj sceni, masovno izašli na izbore i meni dali 60% svih glasova na izbornoj jedinici u kojoj su Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci. To nije bio samo izbor jednog čovjeka u Hrvatski sabor, nego i bošnjačka poruka svima da mi imamo pravo ne samo na vlastitu izbornu jedinicu, nego i pravo na dva, a možda i tri saborska zastupnika. Na tim izborima mnogi su tipovali na kandidata iz redova slovenske manjine. Šanse su bile

davane i albanskim kandidatima, a već poznata bošnjačka razjedinjenost stvorila je klimu o nemogućnosti “prolaza” bošnjačkog kandidata. Neki su tada pozivali na opstrukciju moje kandidature. Bošnjački odgovor tada bio je jednoznačan: meni su kao prepoznatljivom bošnjačkom kandidatu dali čak 60% glasova ili 2.711 glasova što je, priznat ćete, bila veoma uvjerljiva pobjeda.

Aktualni izbori imaju nekoliko veoma bitnih elemenata. Kao prvo, iznenađuje broj od osam bošnjačkih kandidata. Mnogi su mišljenja da je u pitanju naša razjedinjenost što se, istine radi, može i tako tumačiti. Ja sam skloniji vjerovati da je to bošnjački odgovor na destrukciju koja se desetljećima provodi nad našim narodom. Iznenađuje također spoznaja da Slovenci i Crnogorci nisu imali svojega kandidata na ovim izborima. Na isti način iznenađen sam spoznajom da je jedini makedonski kandidat iz Splita, a ne, što se moglo očekivati, iz Zagreba. Najveće iznenađenje ovih izbora jest pojava Nedžada Hodžića, poduzetnika iz Poreča, koji je širu javnost iznenadio hrabrim obračunom s pokušajima nekih ljudi iz Porezne uprave s pritiskom na njegovo poduzeće.

On je, ukoliko eliminiram moju malenkost, doslovno deklasirao preostale kandidate. A nemojmo zaboraviti da su iza Hamdije Malića stajale brojne udruge, da je Ibrahim Ružnić dugogodišnji politički aktivista, da je Luidji Daka predvodnik izuzetno snažne i dobro organizirane albanske zajednice.

Mene je, također, iznenadio izuzetno loš rezultat jedinog makedonskog kandidata.

Moje iznenađenje temeljim na činjenici što sam u proteklom razdoblju imao čast nazo-

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST čiti brojnim skupovima Makedonaca i sasvim sigurno znam da je riječ o jednoj dobro vođenoj i snažnoj manjinskoj zajednici.

No, izbori su iza nas i hvala svima koji vjeruju u naše bolje sutra. Vjerujem da ćemo zajednički podariti mnogo novosti u našem radu.

Sporazum sa SDP-om Prije izbora sa Zoranom Milanovićem, predsjednikom SDP-a, potpisali ste Sporazum o prijeizbornoj i postizbornoj suradnji. Iz redova SDAH na izborima su, osim Vas, učestvovali i Mirsad Srebreniković, na listi SDP-a u VI izbornoj jedinici, te Sami Ališan, na zajedničkoj isti u XII manjinskoj izbornoj jedinici za romsku nacionalnu manjinu. Kako ocjenjujete izborni rezultat i, u svjetlu toga, daljnji razvoj svoje stranke?

Moji suradnici i ja u Stranci demokratske akcije Hrvatske bili smo svjesni da nam naš dobar rad na terenu i rezultati koje smo ostvarili u četverogodišnjem razdoblju daju za pravo kazati da nemamo pravih protivnika niti na ovim izborima. Bili smo toliko sigurni u pobjedu da smo načinili i dva eksperimenta računajući na konačnu pobjedu.

Stoga smo ušli u sporazum sa SDP-om temeljem odluke Skupštine naše stranke održane 2005. godine kada smo, koristeći anonimnu anketu, prepoznali u toj stranci mogućeg strateškog partnera za izbornu suradnju. Zajednički smo u drugoj manjinskoj izbornoj listi istakli javnosti potpuno nepoznatu osobu gospodina Samija Ališana, koji je dobio nešto više od 5% glasova. Vjerovali smo u prolaz našega kandidata, no očito je da su drugi bili uspješniji. Sporazum sa SDP-om je ponudio angažman Mirsada Srebrenikovića u VI izbornoj jedinici na listi SDP-a. Mi smo računali da u slučaju pobjede lijeve opcije dobivamo još jednog našeg čovjeka u Hrvatskom saboru. Pri tome smo bili svjesni da će to meni, kao manjinskom kandidatu, odnijeti između 2.500 i 3.500 glasova. I doista, zahvaljujući Bošnjacima SDP je dobio u dvije izborne jedinice dva kandidata više i sa mojih dodatnih 2.500 do 3.500 glasova načinili su uvjerljivu pobjedu ne samo u VI izbornoj jedinici.

Naše procjene su bile točne jer, ponavljam, računali smo da s 1.500 glasova sigurno pobjeđujem na izborima.

Ovaj razgovor vodimo dva tjedna nakon izbora 25. studenog. Predsjednik Mesić još uvijek nije odredio mandatara nove Vlade RH. S obzirom na Sporazum o suradnji sa SDP-om, kako ocjenjujete vlastitu poziciju koja znatno ovisi o imenu no-

vog premijera i sastavu vladajuće koalicije? Ukoliko mandatar bude Sanader, postoji li mogućnost davanja podrške HDZovoj vladi, kako bi i pet nacionalnih manjina, koje zastupate, participiralo u vlasti?

Volio bih da objavite cjelovit tekst Sporazuma između SDP-a i SDA Hrvatske. U tom sporazumu izrijekom stoji da mi stvaramo ne samo predizbornu nego i postizbornu suradnju sa SDP-om. U tom sporazumu, također, jasno stoji da sam ja kandidat SDA Hrvatske i da, u slučaju nemogućnosti sastavljanja Vlade od strane Zorana Milanovića i njegove stranke, imam slobodu sklapati sporazum s nekom drugom, uvjetno rečeno, pobjedničkom opcijom. Dakle, meni je dozvoljeno temeljem Sporazuma sklapati eventualni aranžman i sa HDZ-om.

Ovome treba svakako pridodati nužnu konzultaciju s preostalim manjinskim saborskim zastupnicima, poglavito s predstavnicima najbrojnije manjinske nacionalne zajednice, tj. srpske manjine. Osim toga, računam i na neke moje protukandidate na izborima koji su jasno iskazali kvalitete, koje mogu koristiti ne samo našoj zajednici, nego svim manjinama i dakako Hrvatskoj kao samostalnoj državi.

Bošnjaci i “Muslimani” Da li je i dalje “pitanje svih pitanja” konverzija Bošnjak/Musliman? Koliko je realno očekivati da će nova Vlada promjenu naše nacionalne odrednice donijeti nekakvim dekretom? Što Bošnjaci u Hrvatskoj mogu sami učiniti do narednog popisa stanovništva 2011. godine? Što učiniti da dođe do zajedničke, koordinirane akcije svih bošnjačkih asocijacija po tom pitanju, koja bi dovela i do zasebne izborne jedinice s dvojicom bošnjačkih zastupnika na izborima za četiri godine?

Da, to je doista “pitanje svih pitanja” kada govorimo o budućnosti naše domovine Bosne i Hercegovine i opstanka bošnjačkog naroda na ovim prostorima. Mnogi naši ljudi, politički needucirani, nisu svjesni činjenice da su mnoga naša praktična ponašanja proizvod kuhinja nacionalšovinističkih ideologija, kako službenog Beograda, ali i Zagreba. Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca iz 1918. godine nije priznavala pravo političkog postojanja bošnjačkog naroda. Ništa se nije promijenilo niti sa Kraljevinom Jugoslavijom, odnosno sa Banovinom Hrvatskom.

Bošnjaci kao narod nisu politički postojali. Tijekom Drugog svjetskog rata i formiranjem Nezavisne Države Hrvatske donošeni su zakoni i uredbe kojima, uz holokaust i genocid nad srpskim i romskim živ-

ljem, imamo sustav koji je uništavao sve bosansko i bošnjačko. Ovome bih pridodao činjenicu, koja je dugi niz godina morala ostati javnom tajnom, da su upravo Bošnjaci, nakon Židova, imali najveći postotak ubijenih. Naime, 8,5% bošnjačke populacije je stradalo u razdoblju Drugog svjetskog rata. Nakon rata destrukcija bošnjačkog nacionalnog bića nastavlja se i za vrijeme Socijalističke Jugoslavije. Prvim popisom iz 1948. godine mogli smo se očitovati kao Srbi, Hrvati i neopredijeljeni. Isti slučaj bio je u novom popisu 1953. godine. Ništa se bitno novog, za opstanak našeg naroda, nije dogodilo niti u popisu 1961. godine. Naši stari su tada branili svoje bošnjačko ime ispisujući na popisima odrednicu “neopredijeljen”. Zahvaljujući našem običnom, veoma često nepismenom čovjeku, Bošnjaci su 70-ih godina prošlog stoljeća konačno izborili pravo za političkim očitovanjem svojega postojanja. Dali su nam pravo da uz vjersku odrednicu “musliman” koristimo i etničku odrednicu “Musliman”. To, istina, nije bilo ono što smo mi tražili, no to je tada bila naša velika politička pobjeda.

Stasali smo kao narod i na popisima stanovništva 1981. i 1991. godine ponosno smo ispisivali svoje etničko opredjeljenje kao “Musliman, Muslimani”. Trebalo je doći do rušenja komunizma kao svjetskog fenomena, nestanka Jugoslavije da bi naše nacionalno biće progovorilo o svojim bošnjačkim korijenima. U vrijeme najteže opsade Sarajeva 1993. godine vratili smo u uporabu svoje historijsko ime – Bošnjak, Bošnjaci. Od tog trenutka naša politička ali i stvarna borba dobiva potpuno drugačiji smisao. I dok su naši stari svoju bošnjačku pripadnost nekoć iskazivali odrednicama “neopredijeljen” ili pak nešto kasnije “Musliman” danas, kada smo konačno vratili pravo građanstva našem historijskom i stvarnom imenu – Bošnjak, uporaba tih naziva jednaka je bošnjačkoj izdaji. Da, doista tako: ustrajavanje uporabe imena “Musliman” kao supstituta našem etničkom imenu Bošnjak jest izdaja.

To jako dobro znaju kreatori destrukcije bošnjačkog bića i sustavno unose nespokoj među naše ljude nudeći im “slobodu” odabira. Ovih dana bili smo svjedocima tribine u Zagrebačkoj džamiji, gdje smo mogli svjedočiti kako pod krinkom “zaštite individualnih ljudskih prava” ti, tzv. liberali, brane tezu o nemogućnosti konverzije starog imena “Musliman” u Bošnjak. Bio sam presretan kada sam vidio snagu bošnjačkog čovjeka, njihove reakcije pa i energičan iskorak našega muftije Ševke ef. Omerbašića, koji im je odlučno

27

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST odgovorio o postojanju dvostrukih kriterija koji ponižavaju nas Bošnjake. U tom kontekstu izdvojio bih i iskorak čak osam bošnjačkih kandidata na netom održanim izborima. Naši su problemi najočitiji i stoga je broj naših kandidata bio i najveći.

28

J O U R N A L

Vrlo značajno političko pitanje, koje se odnosi na sve nacionalne manjine, je tzv. pozitivna diskriminacija ili dvostruko pravo glasa za manjine. Nedavno je Furio Radin na sastanku kod predsjednika Mesića izjavio da će manjinski zastupnici inzistirati na tome. Kakav je Vaš stav i argumentacija? Bošnjaci su posebno osjetljivi na neprovedbu članka 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, odnosno manjinskih kvota pri zapošljavanju u državnoj upravi. Kako “natjerati” Vladu RH da veći broj pripadnika bošnjačkog naroda bude zaposlen u državnim službama?

Ovih dana je sedam zastupnika iz redova nacionalnih manjina potpisalo zajednički dokument u kojem smo, između ostalog, naznačili pravo dvostrukog glasa na ovim izborima. To je pravo posebno važno za srpsku nacionalnu manjinu koja je, ne tako davno, imala 12 zastupnika u Saboru.

Nakon “Oluje” broj Srba u Hrvatskoj je znatno reduciran i, sukladno tome, broj srpskih predstavnika u Saboru je sveden na svega tri sabornika. Ako doista to želimo priznati, takav ishod u znatnoj mjeri opterećuje odnose na relaciji BiH – Srbija – Hrvatska. Mnogi izbjegli Srbi našli su utočište u manjem entitetu u BiH što onemogućava povratak Bošnjaka i Hrvata na njihova stoljetna ognjišta. Ja se zalažem za povratak svih na svoja ognjišta. Uspostavom povjerenja stvaramo uvjete da sve zemlje, nastale raspadom bivše državne zajednice, postanu članicama ujedinjene Europe, ali i NATO saveza. Dobro surađujem s predstavnicima drugih manjina i mi činimo doista sve da pomognemo uspostavi povjerenja. U zajedničkim nastupima vodimo brigu o boljem zapošljavanju predstavnika manjina u svim službama.

Informiranje i psihoanaliza Dobili ste manje glasova nego prije četiri godine, iako je glasalo više Bošnjaka.

Umjesto gotovo plebiscitarne podrške koju ste dobili 2003. godine, Vašu izbornu pobjedu ozbiljno je ugrozio u bošnjačkim krugovima skoro nepoznati Nedžad Hodžić. Po Vašoj ocjeni što je tome uzrok?

Na to pitanje sam već djelomično odgovorio. Ponavljam: ciljano smo ušli u sporazum sa SDP-om znajući da će veliki broj

bošnjačkih glasova preteći u “državne” liste. Vjerovali smo u brojku od 1.500 glasova kao dostatnu za izbornu pobjedu i to se doista i dogodilo. Ja neću tražiti argumente u sustavnoj kampanji u protekle četiri godine u kojoj je prednjačio “Preporodov Journal” pa, neka mi bude dozvoljeno kazati, i ti kao najdosljedniji kritičar mojega rada. Ti nosiš u sebi jednu destruktivnu notu koju mogu samo psihoanalitičari bolje osvijetliti.

Ja sam samo u jednom dokumentu, na sjednici Glavnog odbora SDA Hrvatske u Umagu izdvojio nekoliko osoba, među inima i tebe, kao kreatore destrukcije bošnjačkog bića. Tada je zablistao Hilmija Šabić s tekstom kojeg je odaslao na mnoge znane i neznane adrese vjerujući u snagu svojega zloćudnog nastupa. Nedžad Hodžić je crpio svoju snagu koristeći “moje” ljude za svoju promociju. Znali smo da imamo 1.500 glasova i da on, kao svojevrsni bošnjački Mikšić, nije kadar premašiti broj naših glasača.

Osim toga, vjerujući u našu snagu, mi nismo organizirali u našoj najjačoj izbornoj jedinci – a to je grad Zagreb – nikakve predizborne skupove. Vjerovali smo u bošnjačkog čovjeka koji nam je uzvratio sa svojom podrškom. Ma kako to u stvarnosti izgledalo, u Hodžiću mi nismo imali pravog protivnika. Kao niti u Hamdiji Maliću i još nekim, uvjetno rečeno, egzotičnim kandidatima. Mene je impresionirao nastup Sulejmana Tabakovića koji je svojim stručnim iskorakom najavio neke nove modalitete bošnjačke borbe na hrvatskoj političkoj sceni. Njemu bih pridodao i korektan istup Ibrahima Ružnića koji je, ne tako davno, bio kadar stranke kojoj ja pripadam.

Kako ocjenjujete odluku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj o zabrani političkih aktivnosti u džamijama i

mesdžidima? Doprinosi li takav stav čelnika Islamske zajednice demokratizaciji unutarbošnjačkih odnosa?

U jednom od uvodnika “Preporodovog Journala” tadašnji glavni urednik obrušio se na muftiju Ševka ef. Omerbašića prispodobivši mu moj ulazak u Hrvatski sabor. To se ponovilo u nekoliko navrata u još nekoliko istupa kulminiravši istupom uvaženog muftije da se Mešihat neće miješati u izbore u Hrvatskoj. Tu, u cijelosti korektnu odluku, jako su koristili neki moji, izborni protukandidati koji su, u nedostatku valjanih programa interpretirali govoreći: “Eto, i Islamska zajednica u Hrvatskoj se odrekla Šemse Tankovića”.

Naravno da su takve tvrdnje u cijelosti besmislene jer, hajmo odgovoriti na upit, a što je to Islamska zajednica? To je zajednica vjernika koju činimo svi mi koji svjedočimo o tome da je Bog jedan i da je Muhamed Božji rob, Božji poslanik. Ti si također, kao osvjedočeni vjernik, kao i ja dio te zajednice. Naša ulema je u najvećoj mjeri tu odredbu korektno provela u praksi. U nekim sredinama bilo je i drugačijeg ponašanja, no i naši imami su ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Gotovo svi imami su mi prvih dana uputili elektronske, usmene ili pak pismene čestitke.

Oni drugi su prešutjeli taj događaj. I, što na to kazati: da, to je demokracija.

Jedini ste bošnjački predstavnik u Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Kakve kriterije ćete podržavati kod odluka o financiranju manjinskih programa? Koji bošnjački programi po Vašem mišljenju zavređuju financijsku potporu Savjeta? Da li ćete se i ove godine zalagati za promjenu uređivačke koncepcije i visine financiranja

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST bošnjačkih časopisa – “Preporodov Journal”, “Sabah” i “Bošnjački glas”?

Kakav način informiranja je potreban bošnjačkoj populaciji u Hrvatskoj?

Moja odgovornost, odlaskom prof. dr.

Seada Berberovića iz Savjeta još je veća no u proteklom sazivu. Moram iskreno kazati da smo imali dobru suradnju i u mnogim situacijama nastupali smo zajednički. Planiram sukladno mojem istupu na Glavnom odboru SDA Hrvatske u Umagu zamrznuti funkciju predsjednika SDA Hrvatske kako bih istinski predstavljao Bošnjake, ali i druge manjine u Savjetu. Obavit ću konzultacije sa svim relevantnim predstavnicima Vijeća, predstavnika i udruga. Posebnu pažnju ću posvetiti skupini nacionalnih predmeta koji oblikuju bošnjačku nacionalnu svijest.

Mišljenja sam da bi taj veoma odgovoran zadatak trebala preuzeti Islamska gimnazija u Zagrebu koja raspolaže kadrom i infrastrukturom. Naravno da tu ima dovoljno mjesta i za sve ljude koji imaju znanja, volje i želje da se uključe u taj zajednički projekt.

Veoma sam zadovoljan “Beharom” i “Bošnjačkom pismohranom”. Ta dva lista, svaki na svoj način, svjedoče o kulturnoj i svakoj drugoj identifikacija Bošnjaka Hrvatske.

Prigodom mojih posjeta Bošnjacima Makedonije, Slovenije, Crne Gore i dijaspore uvijek sam nosio primjerke tih listova, ali i izdanja “Preporoda” i BNZH. Bez imalo podilaženja mogu kazati da sam nailazio na lijep odjek domaćina darivajući im primjerke našeg tiska i knjiga naših autora. List “Sabah” već duže vrijeme nema potrebnu kvalitetu, kao niti “Bošnjački glas” koji se pretvorio u glasilo jedne male skupine ljudi očito zaljubljenih u sebe. “Preporodov Juournal”, uz neke korekcije, osigurava potrebnu kvalitetu i ja bih nastojao da to bude jedinstveno glasilo naše zajednice u Hrvatskoj. Naravno, ukoliko se načini nužan dogovor.

Moji najbliži suradnici i ja smo u protekle četiri godine načinili jedan projekt koji je iznjedrio Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske – SABAH. Temeljem tog našega angažmana uspjeli smo, uz dvije udruge, KDBH “Preporod” i BNZH iz Zagreba, uključiti u sustav financiranja još 20-ak naših udruga. SABAH je zamišljen kao stručno tijelo koje samo koordinira projekte pojedinih udruga i prezentira ih odgovarajućim institucijama. Čelni čovjek bira se na jednu godinu s mogućnošću još jednog izbora. Svi novci koji su došli u SABAH rezultat su mojega rada i rada mojih suradnika. I zašto ne kazati da je došlo da snažnog angažmana nekih ljudi koji su lažirali zadnju Skupštinu s ciljem izmjene Statuta i djelovanja suprotno definiranim ciljevima.

Pogledajte samo kako izgledaju posljednji brojevi lista “Sabah”. Mene mnogi napadaju zbog toga ne znajući da sam ih ja davno napustio jer se nisam slagao s njihovom radom. Izlaz vidim u redefiniranju prvotnih ciljeva i promjene kompletnog čelništva na čelu s Mehmedom Džekićem.

Na sjednici SDAH u Umagu najavili ste inicijativu za osnivanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj. Hoćete li i na kojim osnovama uskoro krenuti u realizaciju takvog političkog projekta? Da li bi formiranje Koordinacije vijeća bošnjačke nacionalne manjine, koja obuhvaća sve nivoe lokalne samouprave – općine, gradove i županije – mogući put formiranja jakog bošnjačkog političkog tijela u Hrvatskoj? Što učiniti da postanemo politički narod – politički subjekt, a ne objekt?

Moj prijedlog nije naišao na razumijevanje nekih ljudi, tako da ćemo morati sačekati

vrijeme, ali i neke druge ljude koji imaju znanja i želju da, kao već osvjedočeni autoriteti u svojim zanimanjima, ponude našoj zajednici savjetodavno tijelo koje može odgovoriti na izazove vremena. Možda se nekome neće svidjeti moja usporedba s položajem srpske manjine u Hrvatskoj 90-ih godina prošloga stoljeća. Danas neki ogorčeni izbjegli Srbi kazuju kako ih je Tuđman protjerao iz Hrvatske. A to doista nije istina.

Njih je protjerao suludi Slobodan Milošević i isto tako suludi ljudi koji su mu u Hrvatskoj davali podršku kreirajući “balvan revoluciju” i druge zločine na prostorima bivše Jugoslavije. Takvih situacija povijest je puna i treba je samo znati iščitavati. Moj prijedlog ne negira postojanje Koordinacije izabranih predstavnika bošnjačke manjine u Hrvatskoj kao instituta koji praktički oblikuje rad na terenu. Ja sam spomenuo skup vodećih bošnjačkih intelektualaca koji nisu možda aktivno uključeni u praktična zbivanja, ali su itekako zainteresiranu za našu bošnjačku sudbinu. Možda neću uzeti najbolje primjere, ali neka mi kao predložak posluži Ibrica Jusić koji se u mnogim istupima javlja kao Hrvat. Ali taj je isti Ibrica Jusić, sa svojim albumom “Amanet” i načinom kako interpretira našu sevdalinku i našu duhovnost, možda veći Bošnjak od mnogih naših “novokomponiranih” Bošnjaka. Ja sam često u doticaju s ljudima koji imaju što kazati o našoj bošnjačkoj stvarnosti. Ja ne mogu zamisliti jednog Mersada Berbera da se, poput mnogih nas, bakće sa svakodnevnim bošnjačkim izazovima koji su tu oko nas. Ali njegova riječ i pokoji savjet valja slušati pomno i nadasve željno. Takvih ljudi imamo u Hrvatskoj i oni su nama potrebni.

Kao što smo i mi potrebni njima.

29

SABAH i Bošnjačko nacionalno vijeće U intervjuu sarajevskom “Preporodu” od 15. studenog 2007. govorili ste, između ostalog, o ljudima “koji vole Bosnu i Bošnjake do zadnje kune” i stanju u SABAH-u, udruzi koju ste osnovali. Posebno ste istaknuli pitanje bošnjačkog jedinstva i nedostatka komunikacije između najodgovornijih čelnih ljudi bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Što u narednom periodu planirate učiniti na poboljšanju takvog stanja? Veliki broj bošnjačkih intelektualaca i stručnjaka različitih profila nije politički angažiran.

Kako doći do njih?

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 99/100, ožujak/travanj 2008.)

Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske za “Preporodov Journal” govori o postignutim rezultatima i problemima u radu BNZH, manjinskim vijećima, parlamentarnim izborima, odnosu Islamske zajednice prema nacionalnom identitetu, bošnjačkim autoritetima, odnosima među bošnjačkim asocijacijama, bošnjačkim časopisima...

15 godina BNZH – vrijeme prošlo, sadašnje i buduće Mi imamo najviše 10 ključnih nacionalnih opredjeljenja oko kojih postoji apsolutni konsenzus Bošnjaka. Da su nam ta opredjeljenja vodilje u radu svih tih udruga i asocijacija sve bi funkcioniralo na opće zadovoljstvo.

Razgovarao: Ismet Isaković

30

J O U R N A L

Sead Berberović je rođen 15. ožujka 1953. u Zenici. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1975. godine. Po završetku studija radio je godinu dana u Željezari Zenica. Od 1977. godine radi na Elektrotehničkom fakultetu/Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, danas kao redoviti profesor u trajnom zvanju.

Na istom fakultetu je obranio magistarsku radnju i doktorsku disertaciju. Godine 1994. izabran je za člana suradnika Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, a od 2006. godine je izvanredni član. U području znanstvenog djelovanja bavi se numeričkim proračunima elektromagnetskih polja i njihovom primjenom u analizi i projektiranju elektromagnetskih naprava i sustava. Iz tog područja objavio je 90 znanstvenih radova objavljenih u inozemnim i domaćim časopisima, odnosno znanstvenim skupovima. Napisao je dvije knjige. Kroz plodnu suradnju s institucijama i poduzećima u zemlji razvijao je stručnu djelatnost koja je rezultirala s oko 140 stručnih radova, elaborata i projekata u kojima su rješavani različiti problemi s kojima se susretala domaća privreda i industrija. Od akademske godine 2000./2001. do 2003./2004. u dva mandata obavljao je dužnost predstojnika Zavoda za osnove elektrotehnike i električka mjerenja, a od akademske godine 2005./2006. je prodekan za poslovanje FER-a.

U Glavni odbor BNZH izabran je 1997. godine, u kojemu je obavljao dužnost tajnika. Od lipnja 2000. godine do kraja 2002. bio je vanjski član Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora. Na skupštini BNZH održanoj 4. studenog 2000. izabran je za

njezinog predsjednika. Bio je član Savjeta za nacionalne manjine od njegovog osnivanja 2003. godine do 2007. godine.

Na osnivačkoj Skupštini BNZ ZG i ZGŽ održanoj 22. ožujka 2005. izabran je za predsjednika.

Prvih 15 godina Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske osnovana je 22. svibnja 1993. godine pod nazivom Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske. Dakle, uskoro se obilježava 15. obljetnica osnutka Zajednice. Kako ocijenjujete postignute rezultate u proteklom periodu? Koji su najznačajniji uspjesi?

Od samog osnutka Bošnjačka nacionalna zajednica, osnovana u teškim ratnim okolnostima, prolazila je mukotrpan put.

Na registraciju kod nadležnih tijela Republike Hrvatske čekalo se više od godinu dana. Od samog početka na rad Zajednice

su nepovoljno utjecale tadašnje društvene okolnosti kao i objektivne poteškoće i subjektivne slabosti unutar Zajednice. Praktički se taj rad nije značajnije osjećao do izbora novog rukovodstva 1997. godine kada je Zajednica konsolidirana, postavljeni su temelji dugoročnih programa njenog rada i definirana njena orijentacija.

Rad Zajednice su pratile i nesretne okolnosti: prvi predsjednik prof. dr. Nedžat Pašalić umro je 1996. godine, a drugi predsjednik prof. dr. Muradif Kulenović, koji je izabran 1997. godine, umro je 2000. godine. Ovo je naravno imalo znatnog utjecaja na rad, pogotovo što je Zajednica bila još u fazi svojeg organiziranja i uspostavljanja pozicije u hrvatskom društvu te među Bošnjacima u Hrvatskoj.

Ako mogu govoriti o rezultatima koje je Zajednica postigla u periodu otkako sam ja na njenom čelu, izdvojio bih nekoliko činjenica. Od 2000. godine do danas osnovali smo još sedam županijskih organizacija: za Sisačko-moslavačku, Karlovačku, Zadarsku, Vukovarsko-srijemsku, Varaždinsku i Dubrovačko-neretvansku županiju te za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, tako da danas brojimo ukupno 11 županijskih organizacija. BNZH je imala kontinuirani rast u svojim aktivnostima, organiziranju i stabilnosti djelovanja. U proteklom periodu pozicionirala se unutar bošnjačke nacionalne manjine i u hrvatskom društvu kao temeljna organizacija bošnjačkog naroda i autentični predstavnik manjinskih prava Bošnjaka. Zajednica je, unatoč svim teškoćama u kojima je djelovala, sačuvala principijelnost i neovisnost. Na prvim izborima za Vijeća i

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST predstavnike nacionalnih manjina održanim 2003. godine, Zajednica je bila inicijator i nositelj svih predizbornih i izbornih aktivnosti što je omogućilo da bošnjačka manjina po broju izabranih Vijeća i predstavnika bude najuspješnija. U to vrijeme, ne samo u široj bošnjačkoj javnosti već i u rukovodstvima bošnjačkih asocijacija, manjinska vijeća i predstavnici su bili apsolutno nepoznata kategorija i isključiva zasluga BNZH je da Bošnjaci nisu propustili tu važnu šansu, što im se inače često događalo u povijesti. Kroz Vijeća i predstavnike bošnjačke manjine u cijeloj Hrvatskoj aktivirano je u radu na manjinskoj problematici preko 400 Bošnjaka, lokalne vlasti su osigurale prostor i sredstva za njihov rad i to je predstavljalo značajan iskorak u našem organiziranju kao manjine. Znatno se poboljšalo financiranje organizacija BNZ. Samo preko Savjeta za nacionalne manjine uspjeli smo od početnih simboličkih 60.000 kuna, koje je imala BNZH, osigurati u državnom proračunu za 2007. godinu 630.000 kuna za rad županijskih organizacija BNZ i KUD-ova koji su proistekli iz njih. Osim toga, za svoje aktivnosti županijske organizacije iz gradskih i županijskih proračuna dobivaju dodatna sredstva za svoj rad. I posljednje, naravno ne i najmanje važno – sve je to rezultiralo da se u strukturama gradskih vlasti prepoznao naš rad i da nam je Grad Zagreb, dodjelom na korištenje prostora u Ilici 54, omogućio budući uspješan razvitak djelovanja. Prostore su, zahvaljujući svom uspješnom radu, dobile i druge županijske organizacije.

Dežurni kritičari će reći da je to malo i da se moglo i trebalo napraviti više, ali obzirom na okolnosti u kojima smo djelovali, obzirom na nedostatak sredstava i prostora za rad, obzirom na nerazumijevanje drugih bošnjačkih asocijacija o ulozi i poziciji Bošnjačke nacionalne zajednice, koje je i danas prisutno, slobodno mogu reći da je napravljeno jako mnogo.

BNZH je doživjela organizacijsku transformaciju, osnovano je čak 11 županijskih organizacija – od Osijeka do Dubrovnika. Nakon izuzetne prisutnosti u bošnjačkoj javnosti, aktivnosti u BNZH u posljednjih godinu i pol dana prilično stagniraju, tako da se nameće zaključak da Zajednica polako gubi dah. Upravo bi BNZH trebala svojim programima intenzivno raditi na podizanju svijesti o identitetu, kulturi i povijesti, a sve se na određeni način svelo na folklor. Što se dogodilo, zašto se ne razvijaju novi programi? Kakav je izlaz iz postojeće situacije?

Mislim da je u ovom pitanju izrečena pogrešna konstatacija. Činjenica jeste da je moj neposredni angažman u aktivnostima BNZ zadnjih godinu i pol dana, zbog profesionalnih obaveza reduciran, ali ne mislim da se to značajnije odrazilo na rad BNZ. BNZ za Grad Zagreb, osim standardnih programa koje financira Savjet za nacionalne manjine svake godine vlastitim snagama organizira jedan do dva značajna događaja. Krajem 2006. godine organizirali smo Znanstveni skup “Obilježavanje 100. godišnjice osnivanja Muslimanske narodne organizacije” te presudno, kao suorganizatori, doprinijeli da se krajem iste godine ostvari gostovanje Narodnog pozorišta iz Sarajeva s predstavom “Legenda o Ali-paši” u HNK u Zagrebu. U 2007. godini pokrenuli smo Fond “Salim Šabić” za stipendiranje nadarenih bošnjačkih studenata. Postoje i brojne druge aktivnosti koje nisu financirane iz državnog proračuna, a također imaju važno mjesto u ukupnom radu. Sve što radimo izravno ili posredno je usmjereno na jačanje bošnjačkog identiteta.

Naravno da se, kako je navedeno u pitanju, može govoriti o novim programima, ali za nove programe trebate osobe koje će ih znati i htjeti sprovoditi, koji će to volonterski raditi i za te programe treba pronaći minimalna financijska sredstva. Kad je riječ o sredinama izvan Zagreba, u mnogima je BNZ jedini nostelj programa i aktivnosti unutar bošnjačke populacije. Stoga bi ovo pitanje o stagnaciji i sveukupnoj aktivnosti trebalo uputiti drugim bošnjačkim institucijama, koje raspolažu i s većim financijskim sredstvima. Za ilustraciju, sredstva Savjeta za nacionalne manjine u odnosu na 2007. povećana su za 18%, a povećanje za BNZ Zagreb je 9%. A opaska o svođenju aktivnosti na folklor upućena je na krivu adresu: bošnjački KUD-ovi su za 2008. godinu dobili veća sredstva u rasponu od 38% (KUD “Nur” iz Siska) do 153% (KUD “Sevdah” iz Zagreba). Program Ansambla BNZ Zagreb dobio je 30% manje sredstava. Sva sreća da više nisam član Savjeta za nacionalne manjine pa se ne može meni pripisati to usmjeravanje proračunskih sredstava na folklorne aktivnosti.

Manjinski i parlamentarni izbori U protekloj godini imali smo manjinske i parlamentarne izbore. Kako ih ocjenjujete? Da li je došlo do demokratskog napretka među Bošnjacima u RH? Kakav je Vaš komentar političkog puta novog/starog bošnjačkog zastupnika od SDP-ovog tima do HDZ-ove koalicije?

Manjinski izbori su pokazali da protekli četverogodišnji rad Vijeća i predstavnika nije polučio odgovarajuće rezultate, niti su ona svojim radom u potrebnoj mjeri potvrdila značaj svoga postojanja. Dapače, u nekim Vijećima, kao što je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, koje bi po svom kadrovskom i financijskom potencijalu trebalo biti uzorno i vodeće u Hrvatskoj, došlo je do snažnih unutarnjih tenzija, netransparentnog trošenja sredstava, podređivanja rada Vijeća osobnim interesima, itd. Nije čudno da je onda odziv na manjinske izbore bio slab, što u velikoj mjeri umanjuje vjerodostojnost Vijeća u predstavljanju bošnjačkog naroda na lokalnim razinama. Primjera radi, u Zagrebu je na izbore izašlo manje od 6% od ukupnog broja birača, a najveći broj glasova za jednog vijećnika bio je 2,5%. Na parlamentarnim izborima za manjinskog saborskog zastupnika ispred Bošnjaka se kandidiralo osam osoba, što očito govori o velikom interesu, prije svega osobnom, za osvajanje mandata saborskog zastupnika i svim sinekurama koje takav mandat donosi. O potpunoj konfuziji i neizgrađenosti bošnjačkog biračkog tijela najbolje govori podatak da je stari/novi zastupnik Šemso Tanković, koji je već 17 godina aktivni političar i imao je iza sebe svoju stranku SDAH i novac za predizbornu kampanju, zamalo bio poražen od široj javnosti nepoznatog Nedžada Hodžića. Također, većina pripadnika nacionalnih manjina opredijelilo se na izborima za svoj “građanski” glas, a ne za “manjinski”, što ukazuje na činjenicu da pripadnici nacionalnih manjina većinom vjeruju da će na njihov položaj više utjecati političke stranke nego njihovi manjinski zastupnici. Ne bih komentirao napuštanje predizbornog koalicijskog sporazuma sa SDP-om i stvaranje postizbornog sporazuma s HDZ-om koje je napravio Šemso Tanković. Samo bih konstatirao sljedeće: ako je svima prihvatljivo da se postizborno koalira s izbornim pobjednikom, ostaje čuđenje zašto se onda potpisivao predizborni sporazum, kakve političke stranke u Hrvatskoj inače izbjegavaju – primjer SDP-HNS. Zbog organizacijske snage i rasprostranjenosti županijskih ogranaka na području cijele Hrvatske očekivalo se da će BNZH istaknuti svoga kandidata za Hrvatski sabor. Zašto to nije učinjeno?

Dapače, niste nikoga javno niti podržali, što je pomoglo Šemsi Tankoviću da osvoji drugi saborski mandat.

Moje osobno mišljenje je da manjinski saborski zastupnici ne mogu značajni-

31

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

32

J O U R N A L

je utjecati na status manjina, a tako većinom razmišljaju i pripadnici manjina, kako se vidi po izbornim rezultatima.

Prema tome, uputnije je usmjeriti snagu i energiju na razvijanje svih drugih vidova organizacijskog djelovanja jedne manjine – udruge, kulturna društva i manjinska vijeća. Bilo je mišljenja u rukovodstvu BNZH da bi svakako trebali imati svog kandidata, međutim na Glavnom odboru BNZH nije bilo prijedloga. U ljeto 2006. godine svoju kandidaturu za saborskog zastupnika je navijestio Ibrahim Ružnić, predsjednik BNZ za Primorsko-goransku županiju, ali kao kandidat stranke, HNSa. Unutar Glavnog odbora BNZH bio je prevlađujući principijelan stav da BNZH ne može podržati kandidaturu bilo kojeg stranačkog kandidata. Da smo imali kandidata ispred BNZH trebalo bi ga podržati samo ako ima realne izglede za izborni uspjeh. BNZH, zbog svoje snage i ugleda, ne može sebi dopustiti teški izborni poraz nekog svog nekompetentnog kandidata i da time kompromitira i kandidata i cijelu BNZH. A davanje podrške bilo kojem osim svima kandidatima koji su bili na prošlim izborima nije imalo smisla: po čemu nekoga izdvojiti u odnosu na ostale? Uopće je dvojbeno i apsolutno davanje podrške “svom” kandidatu. BNZH je cijelo vrijeme inzistirala na principijelnosti, moralnosti i objektivnosti i nastojala se izdići iznad partikularnih interesa pojedinaca ili grupa i teško bi sačuvala taj ugled pružanjem nekritičke podrške nekome samo zato što je kandidat BNZH. Kako ocjenjujete odluku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj o zabrani političkih aktivnosti u džamijama i mesdžidima, koja je donešena prije parlamentarnih izbora? I sami ste bili svjedoci negativnih iskustava iz kampanje 2003. godine. U posljednjih nekoliko mjeseci muftija Omerbašić imao je nekoliko zapaženih istupa u kojima je naglašavao potrebu jačanja nacionalne komponente bošnjačkog identiteta. Takovi stavovi sigurno olakšavaju rad i demokratiziraju unutarbošnjačke odnose.

Mislim da su svi razumni ljudi pozdravili odluku Mešihata Islamske zajednice da se iz fizičkog i duhovnog prostora Islamske zajednice isključi političko djelovanje. Misija Islamske zajednice je jasna i nedvosmislena i svaka vjerska zajednica treba ostati izvan političkih sfera, jer uplitanjem u dnevnu politiku kompromitira svoje vječno poslanje. Poznato je da javno mnijenje, ne samo u Hrvatskoj, nema o politici i političkom djelovanju

pozitivan stav. Stoga je nespojivo da politika, o kojoj se ponekad izriču najteže kvalifikacije i daju vulgarne usporedbe, kontaminira fizički i duhovni prostor koji pripada uzvišenoj vjeri.

Također izuzetno pozdravljam muftijino javno isticanje značaja nacionalnog identiteta, pri čemu ne smatram da se njegove poruke odnose samo na Bošnjake, već i na Albance i Rome, koji također pripadaju Islamskoj zajednici. Mislim da je unutar Islamske zajednice bilo pogrešno zanemarivanje nacionalne u odnosu na vjersku komponentu. Posljedice tog izvornog kur’anskog stava nisu iste u državi uređenoj po islamskim načelima, kao za muslimansku manjinu u kršćanskom svijetu. Nisam kompetentan, ali moje mišljenje je da islam treba tumačiti i primjenjivati u suvremenim društvenim okolnostima. Za opstanak kako islama, tako i nacionalnosti muslimana na ovim prostorima, nužno je razvijati i jačati oba identiteta: i vjerski i nacionalni. Razvoj samo jednog, prije ili kasnije, vodi u nacionalnu asimilaciju odnosno vjersku konverziju, ili najčešće oboje.

ja, uključujući i BNZH, zauzela rukovodeće pozicije koje nikako ne ispuštaju iz ruku, što nije istina, barem kad se radi o BNZH. Nažalost, suština problema je u tome da mlade generacije nemaju izgrađen nacionalni identitet koji se, u prilikama gdje mi živimo, mora izgraditi u obitelji. BNZH nije “nacionalni vrtić” u kojem ćemo nekoga poučavati o njegovoj nacionalnoj pripadnosti. Činjenica jeste da u aktivnostima bošnjačkih asocijacija mi nemamo uključen dovoljan broj djece i omladine i moram priznati da svi naši pokušaji u BNZH nisu dali velike rezultate. Najmanje je, kako rekoh, problem u sadašnjim rukovodstvima: u Izvršnom odboru BNZ Zagreba od 11 članova šest je mlađih od 30 godina. Čak smo i statutarno normirali zastupljenost mladih i žena. Generacija koja je na odlasku stvorila je iz ničega izvrsne preduvjete za rad mladim generacijama. Mi bi bili najsretniji da sve prepustimo mladima i da oni svojim entuzijazmom, novim idejama, poletnošću, programskom orijentacijom prilagođenom svojim potrebama, itd. uspješno nastave rad na očuvanju bošnjačkog nacionalnog identiteta.

Bošnjački autoriteti Na bošnjačkoj sceni osjeća se da je došlo vrijeme za smjenu generacija. To mi se inače čini vrlo nužnim, pogotovo zbog činjenice da je vrijeme da generacije koje su rođene u Hrvatskoj, koje dobro poznaju situaciju iznutra i ne osjećaju se strancima u svojoj zemlji. Da li BNZH priprema kakve izmjene u svome vodstvu? Što BNZH radi da bi privukla mlade Bošnjake, da li postoje kakvi programi, osim folklora?

Ove priče o potrebi smjene generacija, otvaranju prostora mladima i slično, slušamo već godinama. Kad se o tome govori stječe se pogrešan dojam da su sadašnja rukovodstva bošnjačkih asocijaci-

Od zadnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj prošlo je sedam godina i od tada se vrlo malo se učinilo na prevođenju Muslimana u Bošnjake, a prema statistikama upravo je u Zagrebu prisutan najveći nesrazmjer. Tko je po Vašem mišljenju kriv za takvo stanje? Do konverzije Musliman/ Bošnjak neće doći nikakvim državnim aktom, te je potreban sustavan rad u naredne tri godine. Zašto se bošnjačke asocijacije nisu mogle do sada na kvalitetan način okupiti oko tog pitanja? Tko bi po Vašem mišljenju trebao pokrenuti inicijativu i stati na čelo projekta vezanog uz popis stanovništva 2011. godine?

To je pitanje svih bošnjačkih asocijacija. U popisu 2001. mi smo se prepolovi-

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST li, bilo je pola Bošnjaka i pola Muslimana. BNZH je bila stava da su nadležna državna tijela, svojim nedjelovanjem ili pogrešnim djelovanjem, suodgovorna za taj rošomon. Stoga smo zahtijevali da se sprovede konverzija Muslimana u Bošnjake, uz naravno poštivanje svačijeg prava da ostane u nepostojećoj naciji Musliman, te da se državna tijela sa svojom infrastrukturom uključe zajedno s nama u rješavanje tog problema.

To nije problem samo nacionalne manjine Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, već i Republike Hrvatske koja prema popisu stanovništva 2001. ima oko 20.000 građana u nepostojećoj nacionalnoj manjini “Musliman” a prema biračkim popisima još i više. Nije ovo pitanje tako pravno i tehnički nerješivo kako se često pokušava prikazati, već je ključ u tome da do sada nije bilo dovoljno političke volje da se ono riješi. Mi smo naravno pokušavali promijeniti stanje vlastitim aktivnim djelovanjem: nebrojeno smo puta, koristeći svaku priliku, apelirali na pripadnike naše zajednice da individualno promjene svoj status iz “Muslimana” u Bošnjake, što je jednostavan administrativni postupak u općini.

To je napor na koji treba svako potrošiti 15 minuta svoga “dragocijenog” vremena.

Objašnjavali smo da je “Musliman” izmišljena kategorija, nastala kao kompromisno rješenje između neodrživosti dotadašnje “neopredijeljenosti” i negiranja bošnjaštva. Objašnjavali smo i čisto pragmatično da po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina “Muslimani”, kao nepriznata kategorija, ne ostvaruju nikakva manjinska prava. Rezultati tog djelovanja su takvi kakvi jesu, nedostatni u odnosu na uloženi trud. I svi Bošnjaci su spremni, kao što je sadržano u ovom pitanju, propitivati što učiniti, što poduzimaju bošnjačke asocijacije, lamentirati da se tako više ne može, a rijetki su spremni učiniti taj jednostavan korak i za 15 minuta riješiti problem za sebe. To je zapravo indikator stanja nacionalne svijesti i općeg stanja nacije koja je još u procesu sazrijevanja.

Bošnjaci su druga nacionalna manjina po brojnosti u Hrvatskoj. Nažalost, osim nespornog autoriteta muftije Omerbašića prema hrvatskoj strani Bošnjaci nisu uspjeli iskristalizirati osobu koja bi bila u stanju u javnosti artikulirati bošnjačke interese u RH. Ako to usporedimo npr. sa srpskom manjinom, oni pored prof. Pupovca imaju još niz ljudi za koje se može reći da su predstavnici Srba. Kod Bošnjaka je to izostalo.

Po Vašem mišljenju, što je tome uzrok?

Jedna od loših osobina, neki će možda reći i dobrih, našeg naroda je da teško priznaje autoritete u svojim redovima. Svi su spremni kritizirati, svi su spremni davati dobre prijedloge, svi znaju kako bi nešto trebalo raditi, ali nitko ne poštuje i ne priznaje pozitivne rezultate drugih.

Koliko ne želimo objektivno valorizirati rezultate pojedinaca iz naših redova, isto toliko smo nekritični u toleriranju tuđih negativnosti ili veličanju uspjeha. Nažalost, nije ni muftijin autoritet izgrađen unutar Islamske zajednice ili bošnjačke populacije, premda ga je svojim sveukupnim djelovanjem zaslužio, već proistječe iz funkcije koju on obnaša i većim ga je dijelom izgradila nemuslimanska i nebošnjačka okolina, birajući muftiju kao najpogodniju osobu za komunikaciju. Iz svog osobnog iskustva znam da za osam godina, koliko sam na vodećim pozicijama u BNZH, nikad nisam čuo niti riječi pohvale za veliki trud i energiju koju sam unio u rad BNZH, o čemu na kraju govore i rezultati. Nikad nisam u BNZH naplatio niti putni nalog, kao ni drugi članovi rukovodstva, a kamoli bio honoriran za taj rad. A cijelo to vrijeme nema bošnjačke asocijacije iz koje nisu dolazili neargumentirani napadi, prizemna etiketiranja, osporavanja, minoriziranje rezultata, pa čak i lične uvrede. Pa i u “Preporodovom Journalu” sam prije par godina javno doživio totalno anatemiziranje, što bi se u Bosni reklo “bigajri hak”.

Po meni bi normalno bilo da je predsjednik BNZH osoba koja bi u javnom životu predstavljala Bošnjake i bošnjačke nacionalne interese. Ne govorim to s osobne pozicije, budući sam na odlasku sa svih odgovornih dužnosti u BNZH, već mislim da principijelno to tako treba biti. Kad će se i hoće li se to dogoditi ovisi prije svega o spremnosti bošnjačkog naroda u Republici Hrvatskoj da se bezrezervno okupi uz Bošnjačku nacionalnu zajednicu te prihvati i poštuje autoritet takvog svog predstavnika.

Unutarbošnjački odnosi i informiranje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina daje mogućnost osnivanja različitih koordinacija. Do sada je “vegetirala” Koordinacija bošnjačkih vijeća na nivou županija. Kakvo je Vaše mišljenje o jednoj sveobuhvatnoj bošnjačkoj koordinaciji koja bi obuhvaćala Vijeća i predstavnike na sva tri nivoa – gradove, općine i županije? Kakve zadatke bi takvo tijelo trebalo riješavati?

Mislim da je više nego dovoljna Koordinacija županijskih vijeća i predstavnika kakva je osnovana. Komunikacija prema Vijećima i predstavnicima na razini gradova i općina može se ostvariti preko županijskih koordinacija bošnjačke nacionalne manjine u koju bi ušla županijska vijeća/ predstavnici i Vijeća/predstavnici gradova i općina s područja te županije. Time bi imali koordinacijska tijela na dvije razine: prva je državna i druga županijska. Smisao koordinacija, koje su uostalom predviđene u Zakonu o pravima nacionalnih manjina je da na svojoj razini – državnoj ili županijskoj - koordiniraju rad i time postižu sinergijske učinke.

U proteklih nekoliko mjeseci bilo je mnogo turbulencija u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba. Na prošlogodišnjim manjinskim izborima zagrebački ogranak BNZH je osvojio najviše mandata u Vijeću. Kakav je Vaš komentar na protekla događanja?

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba u prvom mandatu istrošilo se u unutarnjim sukobima, kompromitiralo se netransparantnim utroškom sredstava, privatizacijom Vijeća, promoviranjem osobnih interesa, itd. Odgovornost za takvu situaciju snose svi članovi Vijeća, posebno njegovo rukovodstvo i najiskusniji članovi. Umjesto da postane pozitivan primjer i spiritus movens za sva ostala Vijeća bošnjačke manjine, zagrebačko bošnjačko vijeće je bilo primjer na kojeg se ne treba ugledati. Nažalost, situacija se gotovo navlas ponovila s novoizabranim Vijećem. Već su sami izbori za čelne funkcije u Vijeću pokazale neodgovornost vijećnika prema dužnosti na koju su izabrani, neprincipijelno lobiranje, prizemne metode “borbe za vlast”, itd.

Odgovor na pitanje zašto je tomu tako je vrlo jednostavan: osobni interesi i tzv. “etno biznis”. Zagrebačko vijeće raspolaže s budžetom od oko milijun kuna, od čega se 60%, tj. 600.000 kuna utroši na plaću zaposlene tajnice i naknadu vijećnicima.

Uz to je do sada praksa bila da se iz preostalih sredstava namjenjenih programskim aktivnostima nastoji što više “nagraditi” rad vijećnika na tim programima, premda je to Zakonom o pravima nacionalnih manjina izričito zabranjeno. Tako je bilo u prošlom sazivu Vijeća, tako je nastavljeno i u ovom. Ispada da su Vijeće i vijećnici, sa svim velikim sredstvima koje Grad Zagreb izdvaja za rad Vijeća kako bi se unaprijedio položaj bošnjačke manjine u Zagrebu, najvećim dijelom postali sami sebi svrha.

Najbolja ilustracija za ovo je da je Vijeće

33

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST utrošilo blizu 40.000 kuna na petodnevni tečaj, po par sati dnevno, iz “Javnog govorništva” koji su pohađali svi vijećnici.

Kao da je smisao Vijeća da se 25 amatera školuje za neke buduće političke funkcije u kojima je oratorstvo neophodna vještina.

Ako su već htjeli utrošiti tolike novce sami na sebe, bolje bi im bilo da su pohađali tečaj kulture komuniciranja, jer je često razina komunikacije na sjednicama Vijeća bila ispod svakog minimuma.

34

J O U R N A L

Kakva je Vaša ocjena odnosa među bošnjačkim asocijacijama u RH? Mnogi smatraju da smo postali preorganizirani, prava inflacija bošnjačkih asocijacija. To je dovelo do sljedeće situacije: previše udruga i Vijeća, previše predsjednika, sve manje entuzijazma, a sve više međusobnih sukoba. U proteklom periodu bili smo svjedoci da je čak i politička stranka, konkretno SDA Hrvatske, osnovala svoju udrugu – SABAH, nakon čega je došlo je i do odvajanja dijela folklornog ansambla od zagrebačkog ogranka BNZH. Nakon početnih vrlo žestokih razmimoilaženja, kakva je sada suradnja na relaciji BNZH-SABAH, a i sa SDA Hrvatske? Trebaju li Bošnjacima u RH nove udruge?

Bošnjačka scena u Republici Hrvatskoj još uvijek je turbulentna. Prije 10-ak godina bošnjačke udruge bile su malobrojne. Nakon toga je BNZH osnovala Udrugu Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, koja je osnovala svoje ogranke po Hrvatskoj. Onda smo prije pet godina imali prve manjinske izbore i na njima izabrali Vijeća i predstavnike. Prije četiri godine stranka SDAH je osnovala SABAH s namjerom da potisne djelovanje BNZH. Još uvijek postoje tendencije za osnivanjem novih udruga, pa i krovnih asocijacija, kao što je na prošlogodišnjoj Skupštini SDAH najavljeno osnivanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća po uzoru na Srpsko narodno vijeće. Načelno bi mogli pozdraviti ovo prividno povećanje interesa Bošnjaka za stvaranjem svojih asocijacija, porast broja angažiranih u njihovom radu i ekspanziju aktivnosti, kad bi to bilo tako. Nažalost, svjedoci smo da se često nešto novo stvara samo s motivom i ciljem da se ono postojeće i uspješno uništi, te da je najčešći motiv novoangažiranih Bošnjaka osobni interes koji se stavlja ispred zajedničkog nacionalnog interesa.

Mi imamo najviše 10 ključnih nacionalnih opredjeljenja oko kojih postoji apsolutni konsenzus Bošnjaka. Da su nam ta opredjeljenja vodilje u radu svih tih udruga i asocijacija sve bi funkcioniralo na opće zadovoljstvo. Ali, ako nas ne vo-

de ta opredjeljenja već nas vode partikularni interesi, oni se vrlo brzo sukobe i onda nije čudno da su bošnjačke udruge i asocijacije međusobno suprotstavljene, da se ne nalaze na zajedničkom pravcu djelovanja, da postoje podjele. Preciznije je zapravo reći da nisu u sukobu Bošnjaci – članovi ili simpatizeri pojedinih udruga ili asocijacija, već u pravilu čelni ljudi koji pretpostavljaju i nameću svoje osobne interese općim i zajedničkim, umjetnim razjedinjavanjem nastoje stvoriti privid o sebi kao jedinim “pravovjernim” Bošnjacima. Ja se nadam da će vrijeme profiltrirati i asocijacije i pojedince i da će ostati na površini udruge koje kvalitetno rade, koje imaju kvalitetne programe i koje vode osobe neopterećene vlastitim interesom. Što se tiče broja organizacijskih oblika ne bih rekao da se događa inflacija. Ima i previše posla da bi postojeći broj asocijacija bio preveliki za naše potrebe. Prije je u pitanju inflacija nekvalitete programa, inflacija čelnih osoba nedoraslih funkcijama, nedostatnog rada. Recepti za prevazilaženje postojećih organizacijskih shema, koje nisu odgovorile na stvarne potrebe, su jednostavni: dovoljno je samo pogledati rad manjinskih zajednica koje imaju dugu tradiciju u manjinskom organiziranju, npr. Čehe ili Mađare. Imaju brojne ogranke nacionalne zajednice, imaju brojna kulturno-umjetnička društva, samostalna ili u okviru ogranaka, i sve imaju uvezano u Savez ogranaka.

Za njih su Vijeća i predstavnici dobrodošla nadgradnja djelovanja, kojima se ispunjava politički prostor manjinske samouprave.

Po Vašem mišljenju, s obzirom na zahtjeve vremena u kojemu živimo, kakav način informiranja je potreban bošnjačkoj populaciji u Hrvatskoj? Zadovoljavaju li bošnjački časopisi potrebne kriterije?

Savjet za nacionalne manjine financira informativnu djelatnost bošnjačke manjine kroz šest časopisa: “Bošnjačka pismohrana” koju izdaje BNZH, “Behar”, “Preporodov Journal” i “Jasmin” koje izdaje KD-

BH “Preporod”, “Sabah” kojeg izdaje SABAH i “Bošnjački glas” kojeg izdaje Bošnjačka nacionalna zajednica za Primorskogoransku županiju. Od tih šest časopisa tri pretendiraju da budu aktualni časopisi koji pokrivaju manjinsku problematiku Bošnjaka u Hrvatskoj: “Preporodov Journal”, “Sabah” i “Bošnjački glas”. To su tri časopisa slične koncepcije, sličnog ritma izlaženja, mjesečno ilidvomjesečno, koji često pišu o istim temama, istim ljudima i istim događajima, naravno svaki iz svoga kuta gledanja, pa stoga prilozi o istom događaju ili istoj osobi mogu biti dijametralno suprotni. Postavljaju se pitanje: ima li objektivno bošnjačka manjina dovoljno kadrovskih i svih ostalih resursa da izdaje tri časopisa slične tematike i slične programske orijentacije? Trebaju li Bošnjacima takva tri časopisa? A kome i zašto trebaju? Svi koji ih čitaju znaju odgovor.

Na sastanku predstavnika “Preporoda”, SABAH-a i BNZH, uz prisustvo saborskog zastupnika, održanom u Savjetu za nacionalne manjine prošle godine ja sam predložio da se ta tri časopisa ujedine, da se objedine sredstva koja Savjet za njih izdvaja (preko 300.000 kuna godišnje), da se objedine redakcije i da se ujedinjenim snagama izdaje dvotjedni časopis, koji bi bio kvalitetan, aktualan, odgovoran prema čitateljima, koji ne bi bio ni “Preporodov” ni “SABAH-ov” ni “Bošnjačke nacionalne zajednice”. Naravno, unatoč tome što je to razuman prijedlog, nisam bio naivan da bih očekivao da će se prihvatiti. Htio sam samo isprovocirati reakciju. A reakcija je bila očekivana: nikome nije palo na pamet da se odrekne kontrole i raspodjele proračunskih sredstava koje dobije za časopis i da se u ime “bošnjaštva” odrekne utjecaja na bošnjački medijski prostor. A najljepše od svega je da to ne plaćaju čitatelji željni “kvalitetnog istraživačkog novinarstva” kakvo nam se nudi, već se financira iz Državnog proračuna bez ikakvih kriterija kvalitete, uz jedini kriterij formalne kontrole ugovorenog broja stranica i dinamike izlaženja. Ja ostajem kod toga da Bošnjacima u Hrvatskoj u budućnosti treba jedan kvalitetan tjedni list, objektivan, nepristran i nezavisan koji bi pisao afirmativno o bošnjačkoj svakodnevnici u Hrvatskoj i koji bi donosio najvažnije vijesti i komentare zbivanja u našoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini. Kako sada stvari stoje, teško je vjerovati da će se to ikada dogoditi. A vjerojatno će biti i ne mali broj onih koji će smatrati da ovakvim prijedlozima “gušim pluralitet medijske scene” i potičem “uniformnost i jednoumlje” u bošnjačkom informativnom prostoru.

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 106/107, prosinac/siječanj 2008./2009.)

Tarik Kulenović, sociolog i politolog za “Preporodov Journal” govori o razlici između islamskih i muslimanskih društava, izraelsko-palestinskom sukobu, izdajnicima Bosne i promašajima bošnjačke politike u RH, lažnim braniteljima i slavnoj vojnoj prošlosti Bošnjaka, kompleksnom pitanju identiteta...

Bošnjak, purger, dečko s Knežije, musliman – sve su to moji identiteti Prema statistici u Bosni se računa da je poginulo ili ubijeno oko 240.000 ljudi. Od toga je oko 90.000 Srba, oko 20.000 Hrvata i oko 130.000 Bošnjaka. Ako promatramo strukturu gubitaka 90% poginulih Srba su vojno sposobni muškarci od 18-50 godina, 90% poginulih Hrvata su vojno sposobni muškarci od 18-50 godina. No, u strukturi gubitaka poginulih Bošnjaka samo oko 30-40% su vojno sposobni muškarci. Ostalo su civili – žene, djeca, starci. Ako tražite dokaz genocida – tu je!

Razgovarao: Ismet Isaković Dr. sc. Tarik Kulenović rođen je u Zagrebu 1969. godine, gdje je i doktorirao na Fakultetu političkih znanosti s disertacijom “Politički islam i transformacija muslimanskih društava”. Zaposlen je kao znanstveni suradnik u Institutu za antropologiju u Zagrebu. Političke ideologije i evolucija ljudskih društava osnova su njegova znanstvenog interesa. Bavi se istraživanjem različitih pojava islama u modernom društvu. Autor je više znanstvenih, stručnih i publicističkih radova.

Unutar muslimanskih društava radikalne skupine koriste nasilje za iskazivanje svojih ideja i nezadovoljstva. Logično je postaviti pitanje: Tko su ti ljudi koji se pozivaju na islam? Je li islam u cjelini nasilan ili nije? Pribjegavanje nasilju ukazuje na postojanje lošeg stanja u društvu.

Nešto ne valja, i ljudi su zato posegnuli za oružjem. Je li to zadnja mjera u obranu života, gole egzistencije, ljudskih prava koja su, što se tiče muslimana, izrazito ugrožena? Tko ih ugrožava? Multinacionalne kompanije koje imaju interes za eksploataciju resursa? SAD? Zapadne države? Koliko ih ugrožavaju njihove elite, zasnovane na pohlepnom grabljenju? U toj situaciji, očito je da postoji pobuna masa i samo je pitanje vremena u kojem će pravcu ta pobuna krenuti.

Demokracija u muslimanskim zemljama Nedavno ste objavili knjigu “Politički islam” u kojoj kroz povijest pratite razvoj islamskih društava sve do danas.

Upravo su islamska društva neka od potencijalnih žarišta sukoba, a terorizam se najčešće povezuje s islamom i muslimanima. Njih se optužuje da stvaraju nesigurnu sliku svijeta. Može li islamski svijet iznutra pronaći snage u 21. stoljeću i promijeniti ovu negativnu sliku? Što je potrebno za takav obrat?

Prije svega, islamska društva su društva koja imaju državno-političko uređenje temeljeno na islamu. U knjizi koristim i izraz muslimanska društva. To su društva koja imaju različita državno-politička uređenja, ali većinu stanovništva čine muslimani. U tom kontekstu su npr.

Arapska Republika Egipat, Bosna i Hercegovina ili Hašemitska Kraljevina Jor-

dan muslimanska društva, ali nisu islamske države. Što se religije islama tiče, meni se čini da je danas, u 15. stoljeću od Objave jako dobro i, Bogu hvala, napreduje. U svijetu ima oko 1,3 milijarde muslimana, OIC, Organizacija muslimanskih zemalja ima 57 članica. Islamske zajednice i vjernike muslimane možemo identificirati u preko 100 zemalja svijeta.

Terorizam se danas veže za muslimane.

Početkom 20. stoljeća povezivan je s anarhistima koji su proglašavani glavnom prijetnjom čovječanstvu. Prije i poslije Drugog svjetskog rata glavnim krivcima za terorizam proglašavani su Židovi, Irci, Hrvati, Baski i pripadnici drugih malih naroda.

Da li je za takvo stanje u islamskim zemljama odgovoran i nedostatak demokracije u tim zemljama? Da li uopće možemo govoriti o demokraciji u muslimanskim zemljama?

Demokracija (grč. demos - narod, kratos - vlast) znači vladavina naroda. Promatrajući državno-politička uređenja zemalja muslimanske jezgre – Bliski istok, sjeverna Afrika, srednja Azija, vidi se da ta društva po svom društveno-političkom uređenju nisu demokratska. Nema višestranačja, nema mogućnosti izbora. Vladaju elite koje su na vlast najčešće došle nacionalno-revolucionarnom borbom, državnim udarom ili je riječ o monarhijama

35

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

36

J O U R N A L

koje svoj legitimitet zasnivaju na pripadnosti određenoj dinastiji. Dakle, demokracije tu nema. Čečenija, Bosna i Alžir su tri najeklatantnija primjera iz 1990-ih.

Narodima je bilo dozvoljeno da se izjasne na demokratskim izborima, a kada rezultati nisu odgovarali vladajućim elitama, pobjednici, islamističke stranke, proglašene su fundamentalistima i opasnošću za poredak, društvo, mir, civilizaciju... – birajte. Stvorila se negativna slika o muslimanima zato što kada se demokracija primjeni na muslimanska društva jednostavno ne može opstati ako rezultati ne odgovaraju vladajućoj oligarhiji. To može biti i ruska elita, velikosrpska elita ili su u pitanju francuske kompanije koje crpe plin iz Alžira ili u zadnjem slučaju Palestina.

Ako govorimo o Hamasu, to je politička stranka koja je pobijedila na legitimnim, demokratskim izborima u Palestini. Rezultate tih izbora i Hamasovu pobjedu Izrael do danas ne priznaje. Stoga možemo reći da s jedne strane demokraciju sprječavaju strane elite kojima nije u interesu demokratski poredak u muslimanskim društvima, a s druge strane vladajuće oligarhije kojima također nije u interesu da se ostvare demokratski procesi, jer je mogući ishod i njihov odlazak sa vlasti.

Vlast znači moć i novac, a njima je novac drag.

Koliko je samo društvo u tim muslimanskim zemljama spremno na demokraciju? Postoji li pluralizam? Stječe se dojam, iz informacija koje dolaze do nas, da nema prostora za pluralizam.

Prostor za pluralizam postoji. Muslimanska su društva željna demokracije.

Islam je zasnovan na konsenzusu zajednice. Jedan hadis glasi: “Moja se zajednica nikada neće složiti oko greške.” Ono što se iznosi podsmijehu poput afganistanske plemenske skupštine Jurge, ustvari je afganistanski parlament. U kome se pokušava stvoriti konsenzus zajednice.

To se najbolje vidi na primjerima ruske agresije na Čečeniju, gušenja Muslimanske braće i njihovog protjerivanja u ilegalu u Egiptu, slučaju Alžira gdje je islamistička stranka pobijedila na lokalnim izborima, pa je onda uvedena vojna diktatura kako bi se spriječila njihova pobjeda na parlamentarnim izborima. Očito je da vladajuće oligarhije ili elite imaju moć, imaju silu i novac za spriječavanje ostvarivanja rezultata demokratskih izbora. Društva su sama po sebi spremna, samo što oni drugi nisu spremni prihvatiti te rezultate. I zato dolazi do rata. Recimo u Alžiru ljudi kažu: “Mi smo prihvatili de-

mokratski put, napravili smo svoj izbor na demokratski način i što ste onda učinili? Niste nam priznali rezultate izbora.”

Imali smo sličnu stvar u Bosni, gdje je Bosna prošla cijeli demokratski proces, došla do međunarodnog priznanja s parlamentarnim izborima i referendumom gdje je volja naroda jasno izražena. Rezultat je bio da je strana država, Srbija, zajedno sa srpskom manjinom u Bosni poduzela agresiju. Njihov je odgovor bio: “Ako tražite ono što vam po demokratskim uzusima pripada, mi ćemo vas pobiti!” To smo 1990-ih gledali iz dana u dan.

Prema do sada pokazanim rezultatima, muslimanska društva jesu spremna za demokraciju. Dapače, mase traže demokratske procese jer znaju da će njima tako biti bolje, ali vladajuće elite ili oligarhije ne žele prihvatiti te rezultate.

Izraelsko-palestinski sukob i američka uloga U ovom trenutku teško je zaobići pitanje o sukobima u Gazi u kojima je u posljednjih dva tjedna ubijeno preko 1.000 Palestinaca. To područje žarište je sukoba više od 50 godina i ovi brutalni napadi izraelskog režima samo još više produbljuju krizu. Mlađe generacije niti ne poznaju pravo značenje mira. U takvim uvjetima postoji li stvarno rješenje palestinskog pitanja, odnosno mir na Bliskom istoku?

Postoji nada za mir, postoji mirno rješenje. No, postoji li volja na obje strane da se ostvari pravedan mir? Kao što je rahmetli Alija Izetbegović rekao nakon Daytona: “Ovo jeste mir, ali nije pravedan mir.” Sve češće koristim usporedbu proučavajući Gazu s Bosnom, jer Židovi su upali u Palestinu i oteli zemlju. Židova je 1910. godine bilo oko 40.000, a muslimana oko pola milijuna. Preko svog iseljeničkog pokreta su kupili možda oko 10% zemlje, a poslije Drugog svjetskog rata oteli su zemlju Palestincima. Danas većina obitelji koje žive u pojasu Gaze su izbjeglice i njihovi potomci kojima je Izrael oteo zemlju. Je li Izrael spreman vratiti zemlju, je li spreman prihvatiti činjenicu da stanovništvo Izraela ne čine samo židovi nego i druge vjere i nacije, to ovisi o njima. Danas je Izrael, nažalost, teokratska država.

Mnogi Iran optužuje da je teokratska država, no Izrael je teokracija. Nije nacional-socijalizam, nego nacional-demokracija. Kada Židov siđe s broda, u roku od tjedan dana dobiva državljanstvo u

Izraelu, sva građanska prava, pomoć države Izrael – sve samo zato što je rekao da je Židov. A Palestinci, koji generacijama u kontinuitetu žive na tom prostoru 30-50 generacija, nemaju elementarna građanska prava – zato što nisu Židovi.

Ljudi se ježe na teške riječi, ali nažalost, ne vidim neke velike razlike između koncentracijskih logora i geta diljem Europe i Bliskog istoka, Gaze. Pitaju me kako se usuđujem reći da je Gaza koncentracijski logor? A što je? Stanovništvo s cijelog područja Izraela natrpano je na prostor koji je 30 km dugačak i 2-5 km dubok.

Ljudima, njih milijun i pol, koji su živjeli diljem Palestine/Izraela, zemlja je oteta oružjem, na njihovu zemlju naseljeni su neki drugi ljudi. Do mira se može doći na dva načina: jedan je da Izrael vojnom silom poubija skoro cijelu palestinsku naciju, dakle, ponove ono što su nacisti radili njima. I tada će biti mir jer neće biti Palestinaca. A drugi način je da se sjedne i jednostavno dogovori pravedno rješenje, da se izvrši pravda, a ne da se vrši nasilje.

Proteklih godina dosta se očekivalo od američke administracije. Svjedoci smo da George Bush ništa nije učinio.

Hoće li administracija Baracka Obame donijeti pravedni mir na Bliski istok?

Ne znam, to “bumo vidili”, vele Zagorci. Ako je istina ono što George W. Bush govori, Izrael je htio izvršiti nuklearni udar na Iran, a upravo im je Bush naredio da to ne čine. Svaka mu čast i hvala mu na tome! I zadnje izjave izraelskih političara potvrđuju da su bili spremni na to.

Pogledajte samo koliki je nesrazmjer snaga: Izrael ima oko 3.900 tenkova, Palestinci imaju nula tenkova; Izraelci imaju oko 300-400 nuklearnih glava, Palestinci nemaju ni jednu; Izrael ima oko 400 borbenih aviona F16 prve linije, Palestinci nemaju ni helikopter, a kamoli avion. Izrael, tj. cionistička ideologija čiji su očiti zagovornici vladajuće strukture u Izraelu, smatra da je opravdano poubijati sve koji se protive ili usude ugroziti Izrael. Prema izjavama izraelskih dužnosnika, njihovo je moralno pravo da te ljude fizički likvidiraju i poubijaju. Mene je šokiralo, a to ste mogli pročitati u “Jutarnjem listu”, kako izraelski dužnosnici govore da je njima ta zemlja dana od Boga i da oni imaju pravo riješiti se, maknuti svakoga tko ugrožava tu zemlju. Tvrde kako su se krvavo borili za tu zemlju, napatili se i ta je zemlja njima dana od Boga.

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST Ako je tako, onda je Izrael jedna fundamentalistička, teokratska država koja se ne pokorava zakonima međunarodnog prava. Ako Izrael želi biti normalna država onda mora priznati činjenice i Deklaraciju i rezolucije Ujedinjenih naroda.

Izrael je jedina zemlja na svijetu članica Ujedinjenih naroda koja ne prihvaća niti jednu rezoluciju UN-a.

U uvodu svoje knjige “Politički islam” kao jedan od razloga svoga interesa za to područje navodite razbijanje straha od drugačijeg, nepoznatog. Iako postoji višestoljetno zanimanje zapadnog svijeta za islam od križarskih ratova, preko romantičnih predodžbi nijemih filmova Rudolfa Valentina do suvremenih znanstvenih istraživanja, stereotipe koji postoje o islamu vrlo je teško iskorijeniti. Ne možemo se oteti dojmu da današnji mediji čak podgrijavaju prisutnost tog straha, neprestano identificirajući “neprijatelja”. Jesu li glavni neprijatelji ovog svijeta zaista muslimani?

Tako danas izgleda. Moramo uzeti u obzir da je od 11. rujna 2001. do danas George W. Bush pokrenuo dva rata i kao glavnog neprijatelja identificirao muslimane. Musliman postaje sinonim za useljenike, ljude koji nisu odavde, nego su se doselili od nekud. U općem doživljaju običnih ljudi, ako si musliman ti si znači i terorist. To sam doslovno doživio i u Zagrebu. Odem na kavu u 9 ujutro i kažu mi: “Joj, Tarik, ti si musliman, buš se raznio?”

A devet je sati ujutro, tko će se raznositi prije kafe?! (smijeh) To je jednostavno činjenica, ljudi su u strahu i boje se muslimana. Boje se jer na televiziji gledaju ekstremne metode kojima muslimani pribjegavaju u krajnjem očaju. No, ljudi to ne čine zato što im je dobro, nego zato što im je loše! Umjesto da se počne s rješavanjem problema, kako tim ljudima pomoći, kako ih okrenuti na drugu stranu, za jednu administraciju kakva je bila Bushova puno je lakše reći: “Imamo neprijatelje, tucimo po neprijatelju.” Podsjeća na zapovijed jednog ratnog zločinca: “Tuci po Velešićima. Tamo nema srpskog življa.” Što će se dogoditi za vrijeme Obame?

Politika će biti mirnija, to je sigurno. Iz izraelske operacije u Gazi vidi se ovisnost izraelske politike o Americi. Izrael je planirao da se operacije završe prije Obamine inauguracije. Izraelski izbori su oko 20. veljače 2009. i ovaj napad na Gazu je pokrenut kao dio predizborne kampanje.

Ministar obrane ili Tzipi Livni, netko od njih dvoje trebao bi postati novi premijer Izraela. Problem legitimiteta postoji od

kada je Ariel Sharon u nekom zombi stanju, ni živ ni mrtav. Ta grupa je jednostavno preuzela vlast, nisu dobili legitimitet na izborima i žive na osnovu Sharonovog legitimiteta jer on je bio legalno izabran. Međutim, za razliku od njih Sharon je pametan čovjek, vojnik i borac kojeg Palestinci jako dobro pamte po zlu, ali znaju i da je jako sposoban. Ariel Sharon je shvatio da nema mira i krenuo je dalje.

Današnji problem Palestine vrti se oko Sporazuma iz Osla (Oslo Accords) koji su dogovorili Jitzak Rabin i Jaser Arafat pod pokroviteljstvom Billa Clintona. Taj se Sporazum popularno naziva Plan teritoriji za mir jer se Izrael trebao povući s okupiranih teritorija i u zamjenu dobiti mir.

Sporazum je sklopljen 1994. godine. Prema njemu, trebalo je proći pet godina prije nego što se doseljenici moraju početi povlačiti sa Zapadne obale i iz pojasa Gaze. Prošlo je 15 godina, a povlačenja nema. Pomaknuli su jedan kibuc iz pojasa Gaze. Izrael se ne drži potpisanih dogovora, ne drži se sporazuma. Kada je Rabin, kao vrlo pametan političar, to potpisao, ubio ga je Izraelac. Židov ga je ubio, nije ga ubio Palestinac. Jaser Arafat kao drugi potpisnik je završio kao zatvorenik u onoj svojoj predsjedničkoj rezidenciji u Ramallahu. Sve dobre stvari su završile u krvi ljudi koji su željeli mir. Očito je da postoji grupa ekstremista s obje strane.

Oni koji podržavaju ekstremizam u Izraelu, moramo to uzeti u obzir, su Židovi iz Istočne Europe, Afrike i Azije koji dolaze u Izrael. Ne zato što su iskreni vjernici. S izraelskom putovnicom lakše je doći u obećanu zemlju – Ameriku.

To su neke stvari koje Izrael mora riješiti sam sa sobom. Jedan pripadnik izraelskog mirovnog pokreta je jako dobro rekao: “Vrijeme je da Izrael stane pred ogledalo i pogleda samom sebi u oči.”

Ono što je nastalo od te zemlje je katastrofa. Danas je to zadnji preživjeli pripadnik osovine zla: SAD, Velika Britanija i Izrael. Što se tiče bombardiranja u Gazi, umjesto da mladi Izraelci idu okolo i lijepe predizborne plakate za stranku, odlaze u vojsku i iživljavaju se nad civilima. To je dio predizborne kampanje.

37

BDSH, SDAH i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Nedavno je osnovana nova bošnjačka stranka: Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske. Uz SDAH druga stranka koja se obraća bošnjačkom korpusu u Hrvatskoj koji ne čini ni 1% posto ukupnog stanovništva. Kako ocjenjujete prisutnost Bošnjaka u političkom i društvenom životu Republike Hrvatske danas, odnosno da li politički predstavnici Bošnjaka na pravi način artikuliraju bošnjačke interese? Što se tiče nove stranke, čestitam na osnivanju. Mislim da je to jako dobro jer pokazuje da Bošnjaci u svojim glavama polako izlaze iz rata. Mi smo se tokom rata u BiH i Hrvatskoj jednostavno ujedinili oko jedne stranke i svejedno je bilo jesu li ti ljudi dobri ili loši, ali činjenica je da je bošnjački narod bio biološki ugrožen jer srpska strana je pokrenula rat da ubije što potvrđuju i statistike. U situaciji biološke ugroženosti bošnjačkog naroda

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST okupljanje oko jedne stranke je bilo savršeno razumljivo. Poslije toga su se pojavile druge stranke u BiH: Silajdžićeva Stranka za BiH, oživljeni SDP, Abdićeva stranka…

38

J O U R N A L

Je li Fikret Abdić najveći izdajnik u Bosni i Hercegovini?

Jedan od izdajnika. Bošnjaci imaju dugu povijest, pa se, nažalost, vremenom nakupilo i izdajnika. Fikret Abdić je definitivno jedan od najvećih. Tu su i Ali paša Rizvanbegović, ali i Raif Dizdarević koji je davao potporu Miloševiću. Tu su i besprizorni firauni poput Emira Kusturice i one skupine zagrebačkih “Hrvata-muslimana” koja je pružali potporu “vrhovniku” Franji Tuđmanu dok je Hrvatska vojska surađivala s četnicima i napadala Bosnu 1993. godine. Hrvatska je zanimljiva.

Hrpa je Bošnjaka poput Asima Kurjaka kojima su bila puna usta hrvatstva dok im je dobro išlo, a kad su im dokazani plagijati onda bježe Islamskoj zajednici i tvrde da im se sve to događa jer su Bošnjaci i muslimani. Lijepo je čuti Asima Kurjaka da napokon prizna da je Bošnjak i musliman, samo bilo bi bolje da je to uradio dok mu je dobro išlo, a ne kad mu je dokazano plagiranje znanstvenih radova, te je optužen za krađu zametaka.

Da nije tužno, bilo bi smiješno. Michael Jackson je tvrdio da prelazi na islam kad su krenule optužbe za pedofiliju, Mike Tyson kad je osuđen za silovanje, Asim Kurjak kad su mu dokazani plagijati. Trebaju li takvi ljudi islamu, samo Allah zna.

Bošnjaci u Hrvatskoj slijede trend pluralizacije političkog tržišta koji je već prisutan u BiH. Nova stranka je pokazatelj da samosvijest Bošnjaka postaje dovoljno velika da se mogu osnovati dvije stranke, koliko god se brojevi činili malima – 20.755 Bošnjaka, 19.677 Muslimana i oko 55.000 vjernika muslimana (prema Popisu stanovništva 2001.) Možemo se pitati čemu osnivati još jednu stranku?

No, potreba očito postoji. Prema popisu stanovništva 2001. godine u Hrvatskoj živi 600 Židova. Uz Židovsku općinu, oni su sada osnovali i Beth Izrael. Dakle, na 600 ljudi oni su osnovali drugu grupaciju.

Zašto onda Bošnjaci na 40.000 ljudi ne bi mogli osnovati drugu stranku? Ova inicijativa je dobra. Vidjet ćemo koliko će je pokvariti tzv. profesionalni Bošnjaci, oni koji su rekli da su Bošnjaci kad su shvatili da mogu zaraditi novaca na bošnjaštvu.

Dok se srpstvo u Hrvatskoj plaćalo, bili su Srbi. Onda su postali Hrvati i danas su Bošnjaci. Baš kako pjeva Goran Bare.

Sve za novac, sveti novac.

Što mislite o dosadašnjem radu saborskog zastupnika Šemse Tankovića? Šemso Tanković je čovjek svog vremena. No, je li to vrijeme prošlo? Kada se profesor Tanković pojavio u politici kao predsjednik SDA Hrvatske, nitko nije imao hrabrosti preuzeti tu funkciju. On je pripadnik skupine preporoditelja islama i bošnjaštva u Hrvatskoj. Tu su i muftija Ševko Omerbašić, rahmetli Salim Šabić, Mirsad Srebreniković, rahmetli prof. dr.

Sulejman Mašović, Mustafa Pličanić, Ahmed Ikanović, rahmetli A. Karamehmedović, kao i prof. dr. Tanković i drugi. Njegov rad je vezan za Islamsku zajednicu. To je i sretan trenutak jer Islamska zajednica je najstarija bošnjačka institucija u Hrvatskoj.

Bizarno je, no kad čitate literaturu o poslijeratnoj povijesti Bosne i Bošnjaka, Islamska zajednica kao vjerska institucija, doslovno Rijaset Islamske zajednice BiH u svojim izdanjima gura ime Bošnjak, a ideološka komisija Komunističke partije BiH gura ime Musliman. I tko je tu lud? Zar ne bi vjerskoj zajednici bilo u interesu da su ljudi i nacionalno muslimani, a nekoj Komunističkoj stranci da se ljudi izjašnjavaju nacionalno, a ne vjerski. Možemo kriviti Hamdiju Pozderca i druge komuniste jer su prihvatili ponuđeno. Ne daju nam da budemo Bosanci, daju nam da budemo Muslimani, pa hajmo biti Muslimani.” Možemo kriviti prof. dr.

Arifa Purivatru i druge što su svojim radovima legitimirali muslimansku naciju.

No i oni su spominjali da smo Bošnjaci, doduše kao povijesni, stari naziv, ali su ga spominjali. Smiješno, no islam jeste, uz zemlju Bosnu, suština bošnjaštva. Mi, Bošnjaci, jesmo muslimanska nacija, nacija muslimana. Bosna je zemlja na kojoj gradimo džamije. Da nema islama raspala bi se Bosna. Istina, taj islam može izgledati čudno promatračima sa strane? Kako može predsjednik Komunističke partije biti Musliman? No upravo su to bosanske specifičnosti.

Pitanje je koliko smo pristankom na to “hajmo biti Muslimani” dobili i izgubili kao narod? Ili je riječ o jednom stupnju razvitka bošnjačke nacije?

No, problemi ostaju. U Bosni je od muslimana od 1918. do 1945. i još poslije Drugog svjetskog rata oteto preko 1.150.000 hektara plodne zemlje. To je krađa najcrnja. Oteto – prokleto. Uz to 8% stanovništva Muslimana/Bošnjaka pobijeno je i poklano u Drugom svjetskom ratu. Mi kao nacija imamo najviše gubitaka u Drugom svjetskom ratu nakon Židova (koga zanimaju demografski po-

daci može se informirati kod V. Žerjavić: Yugoslavia-manipulations-with the number of second world war victims).

Kad je SDA osnovana, ljudi su se smijali, pogotovo visoki intelektualci. Neki od njih jeli su svinjetinu kako bi dokazali da su lojalni građani, tvrdili da su Srbi, govorili ekavicom usred Sarajeva prije rata, a kad su ti isti Srbi počeli pucati po njima kao građanima Sarajeva onda su odjednom došli tobe progovorili ijekavicom i sjetili se da su Bošnjaci. Nama je, nažalost, bio potreban četnik da bi se to ostvarilo. Naš nacionalni supstrat je još 1967. godine izrazio Muhamed Filipović u eseju “Bosanski duh u književnosti” (što bi trebao pročitati svaki Bošnjak!), a njega su htjeli zbog toga poslati u zatvor kao “narodnog neprijatelja”. Alija Izetbegović i bošnjački intelektualci su suđeni za islamski fundamentalizam za što je iskorišteno održavanje Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Optuženi za kontrarevoluciju, nisu bili ni četnici ni ustaše ni nacisti. Bili su krivi jer su muslimani. Šemso Tanković je izabran zahvaljujući Islamskoj zajednici. Muslimani koji petkom odlaze na džumu u džamije i mesdžide glasačka su mašina i oni su glasali. Imami su rekli: “Glasajte za Šemsu, on je Bošnjak.” I izabran je u Sabor. Prvi Bošnjak u Hrvatskom Saboru. No, je li ostvario obećanja zbog kojih mu je izglasan mandat?

Mi se i danas mučimo s 40-50 putovnica u Maljevcu i pitanjem Musliman/ Bošnjak. Nacionalno je ime Bošnjak koje je usvojila država BiH. U svakoj državi u kojoj postoji bošnjačka manjina kao opcija kod popisa stanovništva može postojati samo Bošnjak. “Musliman” kao nacija više ne postoji. Greška je saborskog zastupnika što nije rekao državnoj službi: “Mi na Popisu stanovništva želimo da postoji samo opcija Bošnjak! Tko god se nacionalno izjasni kao Musliman, automatski se preimenuje u Bošnjaka.” Ako netko to ne želi biti Bošnjak neka ode u državnu upravu i tamo se izjasni kao Musliman.

Nažalost, bilo je upravo obratno.

To je trebala rješiti država Hrvatska i član vladajuće koalicije u dva mandata, bošnjački predstavnik prof. dr. Šemso Tanković. Njegovi potezi su često bili, u najmanju ruku čudni. Zadnja sramota bila je ono šatro koaliranje s Milanovićem i SDP-om, da bi okrenuo ćurak preko noći.

Bosanski govoreći, Tanković je tim postupkom izgubio obraz. Bošnjaci nisu suncokreti.

Ponavljam, priznajem mu ratne zasluge, priznajem mu hrabro i uspješno djelovanje na emancipaciji islama i bošnjaštva u Hrvatskoj. No, je li on ostvario sve interese i

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST potrebe Bošnjaka u Hrvatskoj ili je vrijeme za promjene? Ja imam svoje mišljenje, a izbori će pokazati što narod misli.

U prvom sazivu Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba 2003. godine izabrani ste za prvog predsjednika? Kakva su vaša iskustva s radom Vijeća i kako danas gledate na ulogu manjinskih vijeća, da li su ona ispunila svoju funkciju? Što se tiče mog iskustva, manjinska vijeća su potrebna i dobrodošla stvar. Mislim da smo u prvom mandatu u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba napravili jako puno. Vijeća su se pokazala kao koristan i potreban instrument manjinske samouprave. Kroz njih se može jako puno napraviti.

Nažalost, u prvom mandatu došla je i jedna skupina ljudi koji su slučajni suputnici bošnjaštva. Shvatio sam s kim imam posla zahvaljujući vijećniku koji se stalno nešto bunio i žalio. Kad sam ga upitao što ne valja, je li u pitanju program, da li ima kakav drugi program za ponuditi odgovor je bio: “Ne, ali zašto ti dijeliš pare, a ne ja!?” Takvi su ljudi prije sjednica Vijeća skupljali hrabrost opijajući se po okolnim birtijama. Mislim da takve klimakterične pijandure našoj bošnjačkoj zajednici ne trebaju. Taj što je htio dijeliti novce, nije htio reći gdje je rođen, pobjegao je iz Bosne kad ju je trebalo braniti. Što da radite s ljudima koji se stide svog zavičaja, a gramzivi su na novce koji nisu njihovi?

Zagrebačko vijeće bošnjačke nacionalne manjine osnovalo je i Koordinaciju bošnjačkih vijeća u Hrvatskoj, proslavljali su se Dan državnosti i Dan nezavisnosti BiH, obilježili smo 10-godišnjicu srebreničkog genocida velikom Komemorativnom akademijom, izložbama i okruglim stolom. Organizirali skup posvećen životu i djelu Nerkeza Smailagića. Da bi mali Bošnjaci dobili domovinski odgoj iz Zagreba smo ih slali u ljetni kamp u Bosni, za Bajrame smo radili koncerte gdje je ideja bila okupiti što više ljudi i one koji nisu vezani isključivo uz džemat ili druge naše asocijacije, a osjećaju se Bošnjacima. Sredstva se ne uzimaju od zajednice, njih dodjeljuje Grad Zagreb i samo ih treba znati kvalitetno iskoristiti na dobrobit Bošnjaka. Smatram kako smo projektima koje smo ostvarili trasirali put, a na narednim sazivima vijeća je da ga unapređuju i dovrše.

Bošnjaci – časni ratnici i lažni “branitelji” Sudionik ste Domovinskog rata kojim se bavi i vaš prvi roman “Jeleni na

kiši”. Upravo su Bošnjaci bili nacionalna manjina s najvećim udjelom branitelja s obzirom na ukupan broj koji živi u RH. Nažalost, nakon rata propustili smo priliku da politički kapitaliziramo tu činjenicu.

Neki su priliku jako dobro iskoristili.

Ima munafika koji su od tuđe krvi sebi stvorili politički kapital. Bošnjaci su nacionalna manjina koja je zdušno branila Hrvatsku. Nemate braniteljskih udruga Čeha, Srba, Slovenaca, Makedonaca... Od manjina, za Hrvatsku su ratovali Bošnjaci i Albanci, drugi baš i ne. Nažalost, oni koji su ratovali ne predstavljaju Bošnjake, nego neki uhljub koji ne zna odgovoriti na jednostavno pitanje za koga je to on ratovao i gdje? Koja brigada, koja bojna? Tko mu je bio zapovjednik? Odgovor na to pitanje ne možete dobitii. Nije čudo da je drugovao s onim što se stidi reći gdje je rođen. Zašto? Je li ratovao za Milana Martića ili je bio u Australiji za vrijeme rata?

Zamislite sramotu kad Hrvati shvate da Bošnjake ratnike u Hrvatskoj predstavljaju ljudi koji nisu bili u ratu. Moj je rahmetli otac s dva infarkta u 55 godini života išao u opkoljeni Dubrovnik s konvojem Libertas 1992. godine. Smatrao je da je to njegova dužnost. Više je rata vidio od tih pobjegulja koji danas glume branitelje. I nikad se nije stidio reći da je rođen na Kliševiću, u selu koje su četnici spalili 1941. godine. Ni pred engleskom kraljicom. Ako ona ne zna gdje je Klišević, neka nauči. Svaki vojno sposobni član moje obitelji koji živi u Hrvatskoj išao je u rat. I da nas predstavlja netko tko rata nije vidio? Nema teorije.

Mog je roda za Bosnu izginulo od Bihaća do Srebrenice. Bogu hvala, bili su gazije, zlatni ljiljani. Nismo osramotili ni rod ni obraz, niti u Bosni ni u Hrvatskoj.

Nakon svega, nakon svih šehida, nemam obraz davati legitimitet prevarantima. Nažalost, prevaranti nemaju obraza. I tvrdili su da im potporu daje SDAH i Islamska zajednica u Hrvatskoj. Tako da je dužnost upravo Islamske zajednice i SDA Hrvatske da obračunaju s tim munaficima. To nalaže i Kur’an. Ili su isti kao i oni.

U Hrvatskoj postoje neke službe koje jako dobro znaju tko je gdje bio u ratu.

Kada se raspitate za određene ljude odgovor je: “Ako je taj bio negdje u ratu, mogao je biti samo kod Milana Martića!”

Onda se postavlja pitanje političke odgovornosti tko je takve ljude postavljao i zašto? Ne mogu saborskom zastupniku vjerovati da on ne zna ništa o tim ljudima.

S njima je igrao šah, oni se pozivaju na njega u svojim istupima i tako sebi stvaraju legitimitet. Mislim da u ovom slučaju ne vrijedi ona: “Tito nije znao.” Jednostavno se osjećam kao svi pošteni branitelji i Hrvatske i Bosne. Što mi imamo raditi s takvim ljudima?

Bošnjaci su kroz povijest dokazali da su odlični ratnici. Jedini koji je rekao da je pobijedio na Kosovu polju 1389. godine je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić.

Kad je turski sultan bošnjački kontingent u bitci na Mohačkom polju 1526. godine stavio u rezervu oni su okrenuli leđa bitci.

Sultan se uplašio, poslao glasnika da pita što se događa, oni su odgovorili: “Svijetli padišahu nismo mi došli da gledamo, već da se borimo!” Onda ih je poslao naprijed u prve redove. Ishod bitke na Mohaču se zna! Mi se ne busamo u prsa činjenicom da su jedini koji su ikada pobijedili Turke na Kosovom polju bili Bošnjaci 1831. godine. Za razliku od Srba koji svojim porazom maltretiraju sve nas stoljećima, mi čak ni svoju pobjedu ne slavimo. Imate bitku kod Banja Luke 1737. godine, protjerali su Austrijance u Savu, užasno je čitati što su im sve radili, no, Austrijanci su došli kao okupatori i napali nas na našem. Bošnjačke regimente bile su najbolja vojska Austro-Ugarske monarhije u Prvom svjetskom ratu. Ono što je predsjednik Mesić rekao prije neki dan: “Istru su oslobodili hrvatski partizani.” Jesu, a među njima i Mujo i Suljo, Unska operativna grupa i Prva i Druga muslimanska brigada. Moj prastric se borio na Trstu 1945. kao politički komesar Prve muslimanske brigade Unske operativne grupe.

Nadalje, Krajišnici su se tukli protiv Nijemaca koji su bili naoružani i opasniji protivnici od zarobljenika. Peti korpus Armije BiH je najbolja bosanska vojska. Četiri sile su udarale na njih – i Republika Srpska i Republika Srpska Krajina i autono-

39

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

40

J O U R N A L

maši i Srbija. Nisu se predali i pobijedili su, jer je takav mentalitet Krajšnika. Muškarci su bili vojnici, ratnici. Nisu se skrivali u pozadini, nisu bili logističari. Zašto da se nakon toga sramotimo i dajemo legitimitet nekome tko rata nije vidio ili je ratovao s Milanom Martićem? To su problemi koji se moraju politički rješavati.

Vladajuća garnitura je danas kompromitirana podržavanjem takvih ljudi.

Pripadate jednoj od najvećih bosanskih begovskih obitelji čija je povijest usko isprepletena s bosanskom poviješću. Kako ocjenjujete današnju situaciju u BiH koja se u ovoj tripartitnoj podjeli čini bezizlazna? Neprestano se žonglira s opstankom BiH kao jedinstvene države iako je ona od svih država na ovom prostoru u svojim teritorijalnim okvirima najkonstantnija. Ni 15 godina nakon rata građani BiH još uvijek ne mogu biti sigurni u stabilnost svoje države.

Bosna je, Bogu hvala, živa i zdrava!

Rahmetli Alija Izetbegović je rekao: “Ako bude rata u Bosni, biti će najmanje 300.000 mrtvih. Sve ću učiniti da izbjegnem taj rat.” I stvarno je učinio sve da izbjegne rat. Prema statistici u Bosni se računa da je poginulo ili ubijeno oko 240.000 ljudi. Od toga je oko 90.000 Srba, oko 20.000 Hrvata i oko 130.000 Bošnjaka. Ako promatramo strukturu gubitaka 90% poginulih Srba su vojno sposobni

muškarci od 18-50 godina, 90% poginulih Hrvata su vojno sposobni muškarci od 18-50 godina. No, u strukturi gubitaka poginulih Bošnjaka samo oko 30-40% su vojno sposobni muškarci. Ostalo su civili – žene, djeca, starci. Ako tražite dokaz genocida – tu je! Jer agresori su ubijali populaciju. Većina bošnjačkih civilnih gubitaka nastala je u prvim mjesecima rata 1992. godine. Srbi su krenuli s namjerom da teško naoružani poubijaju što više civila. Rahmetli tetka Vasva udala se u Srebrenicu. Pričala je kako su četnici 1992. godine ušli u Srebrenicu. Škorpioni, Arkanovci, neko takvo smeće. Kad su na njih pripucali domaći naoružani lovačkim puškama od prije rata odmah su pobjegli. Tako je stvoren slobodni teritorij Srebrenice. “Herojska” srbadija nije mogla slomiti otpor do 1995. godine. I onda su doveli Užički korpus iz Srbije. Ali Srbija, tvrdi neka međunarodna mafija, nije kriva za genocid. A tko je?

S neusporedivo slabijim naoružanjem, bez teške vojne tehnike Armija BiH je u borbi nanijela više gubitaka neprijatelju nego što je pretrpila. To potvrđuje kako su Bošnjaci sposobniji vojnici. Današnji demografske procjene govore da je u BiH 60% Bošnjaka, 30% Srba i 10% Hrvata, a svi su Bosanci. Maltretiranje jesu li ili nisu Bosanci je dosadno! Ako pogledate glavu Dodika, vidjeti ćete da je to Vlah iz Bosne.

Ne u uvredljivom smislu za Srbe, nego

Vlah kao etnička skupina za koju je uopće upitno ima li bilo kakve veze sa Srbima i Slavenima iz Srbije. Srbi ih zovu prečanima. Doselili su ih Turci, kao Vlahe, da siju užas prije nego što dođu janjičari i sukobe se s glavninom neprijateljske vojske. Bili su nomadi, ovčari, zato su se brzo i lako selili i naselili po brdima. Njihovo je ratno djelovanje jako dobro poznato. I tzv. bosansko-hercegovački ustanak 1875. kada su palili sela, ubijali žene i djecu. Šehovići nisu jedino mjesto gdje su poklani muslimani, tih klanja je bilo i u Krajini 1918.1923. godine. Oni jednostavno moraju doći sebi.

Rješenje postoji, ali rješenje pravednog mira je teško ostvarivo jer mi moramo riješiti pitanja krađe zemlje i nekažnjenih ubojstava. Kada Sulejman Tihić kaže da trebamo prestati s politikom žrtve, ja ga pitam: tko će odgovarati za moje mrtve?

Dvadesetak članova moje obitelji stradalo je od Srebrenice do Bihaća. Ne samo Jasmin Havarija, komandat izviđačko-diverzantskog bataljona, Rifat koji je sa 60 godina poginuo u borbi, nadkapetan Malik Bajbutović svi iz 5. Korpusa Armije BiH ili Salih, brigadir 2. korpusa Armije BiH. Ponosan sam i na rođake Filipoviće.

Irfana je ubio četnički snajper u Binježevu kraj Sarajeva 1992., Hamzu su ubili vojnici HVO-a u Mostaru 1993. godine. Bilo je tu i Ibrahimpašića i Bišćevića. Muškarci koji su se borili, a neki i poginuli, čistog obraza. Edhem, Rizo i Alem su streljani u Srebrenici 1995. godine. Nisu bježali, lagali da skupljaju logistiku po Njemačkoj ili Australiji. Da je Bosna imala toliko logistike koliko je imala logističara, oslobodila bi se još 1992. godine!

Identitet, nacionalni cilj i nepostojeće pitanje: Bošnjaci ili “Muslimani”?

Prošlo je 15 godina od kada samo 1993. vratili svoje povijesno nacionalno ime Bošnjak. Nažalost, još uvijek ima mnogo onih koji ne prihvaćaju to nacionalno ime. Prema popisu iz 2001. godine 19.677 se izjasnilo kao Muslimani, a 20.755 kao Bošnjaci. Obzirom da Ustav RH ne priznaje “Muslimane” kao nacionalnu manjinu, oni ne mogu ostvarivati prava koja pripadaju nacionalnim manjinama. Gdje vidite rješenje ovog problema?

Jednostavno da ljudi dođu tóbe (pameti)! Bošnjaci smo od Kulina bana do naših dana. Ne samo zato što su rahmetli Alija Izetbegović i reis Cerić rekli da smo Bošnjaci...

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST Meni je to insistiranje na “Muslimanima” zapravo sjajno jer potvrđuje da su ti ljudi Bošnjaci. Baš ta tvrdoglavost, taj inat da zastupaju opciju koja više nema smisla potvrđuje njihovu bošnjačku genetiku. Razgovarao sam s ljudima koji mi kažu: “Mi smo Muslimani, mi nismo Bošnjaci!” Pitao sam ih: “Jel’ volite popiti iako ste muslimani?” “Pa eto...” “Jel’ volite žensko, pogotovo tuđe?” “Pa, dobro sad...” “Jel’ se volite potuči? “Pa, malo...” “Volite i ćakiju više od pištolja?”

Tišina. “E, to sve potvrđuje da ste Bošnjaci!”

Bošnjak u osnovi znači “čovjek iz Bosne”. Izvorni naziv na starobosanskom je Bošnjanin. Kad su Turci došli, ime je prilagođeno turskom jeziku u Bošnjak. Na arapskom glasi al-Bosnawi. Kad su Austrijanci došli, na njemačkom se glas “š” teško izgovara, ime je prilagođeno njemačkom jeziku i postalo je Bosniak. Nakon stvaranja Jugoslavije 1918. godine ime je na bosanskom jeziku deriviralo u Bosanac.

Ukratko Bošnjanin = Bošnjak = Bosniak = Bosanac. Između tih riječi manja je razlika nego između riječi Hrvat – Rvat – Arvat – Croata. No, dok je samorazumljivo da sve te riječi označavaju Hrvate, umjetno se pokušavaju stvoriti nekakve ogromne razlike za riječi koje označavaju Bošnjake.

Bošnjaci su kroz povijest doživjeli razna turbulentna razdoblja, ali bez obzira na to može se pratiti kontinuitet bošnjačke nacije i njen je razvoj sukladan ostalim nacijama na ovom području. Ipak, svjedoci smo pojedinačnih briljantnih uzleta Bošnjaka na različitim područjima djelovanja, dok ukupno kao nacija ostavljamo dojam razjedinjenosti, uspavanosti, nedostatka zajedničkog interesa i cilja. Kako popraviti ovo stanje?

Bošnjaci u Hrvatskoj su imigranti, doseljenici u Hrvatsku. Najstarije bošnjačke obitelji ovdje datiraju unazad 100 godina, tako da smo mi zapravo mlada zajednica u formiranju. Dijaspora smo i slijedimo trendove koji su prisutni u Bosni, htjeli mi to ili ne. Kao imigrantska zajednica, oni koji su najsposobniji preživljavaju i ostaju, oni koji ne uspiju vraćaju se kući.

A povratak kući u Bosnu znači neuspjeh.

Tu leži razlog mnogih kompromisa naših ljudi u Hrvatskoj. Mnogi naši briljantni, uspješni pojedinci izjašnjavali su se kao Hrvati, Srbi ili Jugoslaveni kako bi ostvarili neke političke profite. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj je Bošnjak. Njegova imovina je procijenjena na preko

milijardu dolara. No, on nikada javno nije rekao: “Ja sam Bošnjak.”

U svemu ima i dosta racionalnosti.

Recimo, 50-ih godina, kada se moj otac trebao prvi put izjasniti na popisu stanovništva, tada nije bilo dozvoljeno izjasniti se ni kao etnički Musliman, ni neopredijeljen, a kamoli Bošnjak, otac je pitao dida što da radi, kako da se izjasni. Malić beg, vojnik bošnjačke KuK regimente u Prvom svjetskom ratu, još tada je oglušio od granate, Bosniak kako se cijeli život izjašnjavao, jednostavno je rekao: “Hrvati nas nisu klali.”

I to je jedan od temeljnih razloga zašto su Bošnjaci u Zagrebu i Hrvatskoj emocionalno privrženiji Hrvatima. Srbi su nam rušili džamije, Hrvati su ih gradili i dozvoljavali da ih gradimo. Nisu nas ubijali. U Hrvatskoj su nas primili kao svoje. Malo drukčije, ponekad čudne, ali prijatelje. Problem je Tuđmanov sporazum o podjeli Bosne sa Miloševićem, rat 1993. godine i kasnije. Tada je pukla ljubav između Hrvata i Bošnjaka i to će još dugo vremena opterećivati hrvatsko-bosanske odnose.

Postoji li bošnjački nacionalni cilj?

Gledajući kroz povijest od Husein-kapetana Gradašćevića, preko Mehmeda Spahe i JMO-a, čak i Komunističku partiju s Hamdijom Pozdercem, SDA s Alijom Izetbegovićem postoje dva konstantna nacionalna cilja koja se neprestano provlače: cjelovitost BiH i briga za dobrobit muslimana, tj. Bošnjaka. Gdje god ima muslimana, bez obzira koja stranaka bila u pitanju, to su temeljni nacionalni ciljevi. Džafer-beg Kulenović je, kada je Mehmed Spaho 1939. umro u Beogradu, (je li umro ili je ubijen i danas je upitno!) izabran za predsjednika stranake JMO. Njegov najveći krimen je što je 1939. godine stavio svoj potpis na uredbu Kraljevine Jugoslavije kojom se administrativno određuju granice Banovine Hrvatske, de facto je pristao na podjelu Bosne. Nekoliko mjeseci kasnije shvatio je kakvu je glupost učinio i pridružio se Bošnjacima koji su protestirali protiv nagodbe. To čini razumljivijim njegov pristup Vladi NDH, koja je bila zločinačka država. No, ona je, barem na papiru, garantirala cjelovitost Bosne i sigurnost muslimana. Taj se rat pretvorio u rat Srba i Hrvata do posljednjeg muslimana i nije čudno što su se Džafer-beg i Bošnjaci razišli.

I danas, koliko god imao zamjerki na Harisa Silajdžića, on je za cjelovitu Bosnu i podržavam ga u tome. Otac Harisa Silajdžića je bio imam Careve džamije, i

on jako dobro zna što je Bosna i što treba sačuvati. Dok Tihić okolo trči za Dodikom. To je sramota! Alija Izetbegović, kojeg je Tihić naslijedio, nije se predavao ni kad je bilo najteže.

Bošnjaci u Hrvatskoj dijele sudbinu Bošnjaka u Bosni i činjenica je da isto kao i u Bosni, uz zajednicu imamo i ljude koji su izgubili kompas. Ako već ulazimo u vladajuće koalicije onda moramo dobiti nešto za to. Imamo svoje jasne ciljeve, jasne probleme i treba ih jednostavno riješiti.

Rođeni ste u Zagrebu, obrazovani ste i odgojeni u duhu europske tradicije.

Istovremeno vaš je identitet mnogo širi od toga, određen je bošnjaštvom i islamom. Što znači danas biti Europljanin, Hrvat, Bošnjak, musliman, intelektualac u Hrvatskoj? Kako pomirujete sve te svoje identitete i kako vas doživljava vaša neposredna okolina?

Priča mi susjeda kako joj je druga rekla: “Zamislite, pa susjed Tarik je musliman. Nisam znala. A tak’ je dobar!” Moja je rahmetli nena bila beš-vakat muslimanka i mada je prošlo 30 godina otkako je ona umrla i dan danas srećem ljude koji se nje sjećaju, Hrvati, katolici, koji kažu: “To je tako dobra gospođa bila!” Nosila je mahramu cijeli život, mnogo prije nego što je to postalo moderno. To je bio njen izbor i nikome nije dozvoljavala da se petlja u njega. Mi sami svojim životom određujemo odnos okoline prema nama.

Jedino što mogu učiniti je nastaviti tradiciju svoje obitelji i biti dobar s dobrima i loš s lošima. Mene Hrvati prihvaćaju takvog kakav jesam. Kritike dolaze od tzv.

Muslimana ili Hrvata islamske vjeroispovjesti, novokomponiranih Bošnjaka. To potiče njihova nesigurnost u identitetu, s obzirom da sam ja jasan u svom identitetu, njima sam problematičan.

Nedavno sam pročitao jednu stvarno dobru definiciju učenika Zagrebačke medrese ili Islamske gimnazije. On kaže: “Ja sam Bošnjak i purger!” I ja sam to isto: Bošnjak, purger, dečko s Knežije i musliman – to su moji identiteti. To me čini potpunim. Prema svojoj državi u kojoj sam rođen, odrastao, školovao se, odradio sve sam svoje građanske dužnosti: ne kradem, pošteno radim, plaćam porez i bio sam u ratu za Hrvatsku. Prema Bosni i Hercegovini imam jako snažan emotivni odnos, a što se moje obitelji tiče, Kulenovići su kroz povijest na različite načine čuvali i borili se za Bosnu i mi ju unutar obitelji čuvamo iz generacije u generaciju. To je moj adet i moj amanet.

41

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 109, proljeće/ljeto 2009.)

Razgovor s Nedžadom Hodžićem, predsjednikom Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske

Nemamo ni jedan razlog da savijamo kičmu ili obaramo pogled, a imamo ih tisuću da budemo ponosni Razgovarala: Sena Kulenović

42

J O U R N A L

Krajem 2008. na hrvatskoj političkoj sceni pojavila se nova stranka, Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske, čiji su rezultati na proteklim lokalnim izborima potvrdili da su Bošnjaci u Hrvatskoj dobili snagu na koju treba računati u budućnosti.

U razgovoru s predsjednikom BDSH Nedžadom Hodžićem doznajemo koje su programske smjernice stranke te kakav je odnos stranke prema društveno-političkim pitanjima važnim za opstanak Bošnjaka u RH, ali i općenito za budućnost Hrvatske.

Vlasnik ste i glavni menadžer vrlo uspješnog građevinskog poduzeća Hann-invest, no u posljednjih godinu dana aktivno ste se angažirali u politici. Otkud taj interes?

Dugo sam vremena razmišljao o tome.

Na žalost, moje osobno iskustvo kao čovjeka i gospodarstvenika u ovoj državi izrazito je negativno. Ono što smo moja obitelj i ja preživjeli moglo bi postati obrazac kako društvo ne bi smjelo funkcionirati. Kada to shvatite kao građanin i porezni obveznik koji daje svoj materijalni doprinos da bi društvo funkcioniralo, a vidite da se događaju stvari koje ne samo da nisu moralne nego su u suprotnosti sa zakonom, društvenim normama i sve to osjetite na vlastitoj koži, onda si postavljate pitanje da li pokušati dati doprinos i nešto promijeniti svojim angažmanom. Činjenica je da jedan čovjek ne može mnogo, pa ni grupa ljudi, ali ako se stvari ne pokušaju promijeniti onda može biti samo još gore. Presudno za moj ulazak u politiku bile su činjenice da sam materijalno situiran, da sam podigao tri sina (najmlađi je pred studijem, a druga dvojica su studenti) i da još uvijek imam energije za nove stvari. U životu sam vrlo rano, do 30te godine, okusio slasti struke, elektrotehni-

ke, radeći kao glavni inženjer najvećeg termoenergetskog postrojenja u BiH, a nakon raspada Jugoslavije sam zajedno sa svojom braćom i malim početnim kapitalom izgradio tvrtku od 100 i više zaposlenih, korak po korak, bez pretvorbi i privatizacija ili političkih veza, na otvorenom tržištu. Ali pored toga, posebna mi je inspiracija taj naš korpus kojem pripadamo, jer kada analiziram sva svoja negativna iskustva, ona su vezana uz ime i prezime, moju nacionalnu pripadnost. To nikada nije izravno rečeno, ali je uvijek bilo prisutno tako da jednostavno osjetite potrebu da date doprinos društvu u kojem su vam djeca rođena i u kojem žive kako bi se pokrenule pozitivne promjene.

U listopadu 2008. godine osnovana je Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske, a vi ste izabrani za njenog prvog predsjednika. Koliko je ogranaka osnovano do sada i gdje?

Nakon što sam se odlučio kandidirati na manjinskoj listi mjesec dana sam kružio po Hrvatskoj, razgovarao s našim ljudima, Bošnjacima, koje sam prvi put vidio, otkrilo se da među nama ima jako mnogo pozitivne energije. Shvatio sam da su se mnogi povukli iz bošnjačkih asocijacija iz različitih razloga: ili se nisu slagali s nekim stavovima ili se nisu slagali s ljudima koji su predstavljali naš bošnjački korpus. Ali kroz jednostavan, ljudski razgovor iskazali su želju da se neke stvari promjene, stvorila se jedna pozitivna, kritična masa što je dovelo do toga da je moj rezultat na tim izborima bio gotovo prolaz u saborske klupe, pofalilo je oko 100 i nešto glasova. Dakle, bilo je dovoljno da čovjek koji je apsolutno nepoznat u društvenom radu samo porazgovara s ljudima. Zapravo, ljudima nedostaje jedna normalna ljudska komunikacija, razgovor na temu ozbiljnih društvenih problema, a ne politikanstvo.

Nakon tih rezultata na parlamentarnim izborima bio sam dnevno opsjednut pozivima jer su razmišljanja o stranci visjela u zraku, motala se po glavama ljudi.

Za mene pitanje je bilo da li sam spreman voditi novu stranku. Vodili su se razgovori i s ljudima iz drugih gradova, Dubrovnika i naročito Rijeke. Na kraju je došlo do odluke i inicijativni odbor se sastao u Puli. Većina ljudi se nije poznavala, bilo je mnogo neprospavanih noći, ali stranka je na koncu registrirana i krenulo se u rad. Ono što je do sada učinjeno je sjajan rezultat, a to je već skoro tisuću članova. Trenutno Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske ima sedam ogranaka: Pula, Poreč, Vodnjan, Rovinj, Raša, Labin, Novigrad. Također su u pripremi ogranci u Bujama, Umagu, Kršanu i Bu-

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST zetu. Ono što je bitno napomenuti je da smo već napravili prezentaciju našeg programa u Sisku i Zagrebu, a u pripremi su Dubrovnik i Gunja. Ogranak u Sisku bi već bio formiran da se oko BDSH nisu pojavili pojedinci koji imaju malo drukčije poglede nego što su programski i zato smo zaustavili osnivanje ogranaka. Nešto slično se dogodilo i u Dubrovniku gdje se stranku pokušalo iskoristiti za osobnu promociju. Naš cilj je dugoročan, ne osnivamo ogranke samo radi lokalnih izbora, nego se želimo u Dubrovniku i svim ostalim gradovima predstaviti i oko te ideje okupiti ljude, a zatim će uslijediti osnivanje ogranaka, što je zapravo formalnost.

Kako ste izabrali ljude u vodeća tijela stranke? Gledajući izvana, najzastupljeniji su poduzetnici, inženjeri, odnosno tehnička inteligencija. Na bošnjačkoj sceni danas se osjeća negativna selekcija vodećih kadrova u bošnjačkim asocijacijama jer mnogi u njih ulaze iz krivih razloga, a često nisu ni dovoljno obrazovani niti znaju iskoristiti danu poziciju u interesu Bošnjaka.

Kadrovska politika je ključni problem. Prije svega, tražimo ljude koji nisu ni na koji način kompromitirani kao članovi društva, dakle, čestit obraz to je naš temelj. U Rovinju je predsjednik ogranka čovjek koji je bivši inspektor u policiji, a sada je u mirovni. Upoznali smo se na osnivačkoj skupštini kada smo predstavljali program. On je oko sebe okupio ljude, prepoznali su ideju i aktivno se uključili. Ista stvar je s Umagom, gdje je predsjednik ogranka jedan mladi ekonomist, izuzetan poduzetnik. Dakle, ne radi se samo o tehnokratskoj strukturi ili poduzetničkoj, to je samo privid jer je struktura naših ljudi u Istri takva da je većina samostalna u svojim djelatnostima. Istra je jednostavno ekonomski interesantnija.

Mnogo je, da tako kažem, običnih ljudi. S njima je nešto lakše jer vrlo brzo prepoznaju suštinu, dok je s intelektualcima nešto teže - što je logično. Naravno, pitanje je kada ćemo mi sve te elemente programa moći realizirati jer našu stranku čine ljudi koji rade i moraju zaslužiti svoju plaću, a imaju obaveze i prema obiteljima, dakle, nisu profesionalci. Financiranje svih aktivnosti stranke za sada pokriva poduzetnički milje, ljudi koji žele i imaju mogućnosti da pomognu organizacijski i materijalno. Oko kadrova smo vrlo rigorozni iako nam se ljudi sami nude.

Kadrovska politika nam je vrlo bitna, kriterij je relativno jednostavan i naravno da želimo što više intelektualaca.

Nedavni lokalni izbori bili su vatreno krštenje za BDSH. Po prvi put ste imali priliku u javnoj areni isprobati ideju i program stranke. Kako ste zadovoljni postignutim rezultatima i da li su oni ispunili vaša očekivanja?

Da, po prvi puta i to na povijesnim izborima na kojima smo birali gradonačelnike, načelnike općina i župane po prvi puta direktnim biranjem osoba, ali za nas su oni povijesni i zbog toga što smo kao stranka po prvi puta nakon osnivanja na izborima.

Izašli smo na izbore sa samostalnim listama u Istarskoj županiji te samostalnim listama za gradska i općinska vijeća u Puli, Vodnjanu, Raši, Labinu, Rovinju, Poreču, Umagu, Bujama i Cetingradu. Ono na što smo posebno ponosni je činjenica da se na tim samostalnim listama našlo više od dvjesto bošnjačkih imena sa velikim brojem žena i omladine što smatramo jednom velikom pobjedom i potvrdom da je ideja BDSH naišla na apsolutno plodno tlo u bošnjačkom nacionalnom korpusu. Posebno smo ponosni na način na koji smo vodili kampanju i naše predizborne skupove, na kojima smo govorili o našem programu i ciljevima, a bez i jedne ružne riječi o drugima. Ti su naši skupovi i od medija, ali i od dugogodišnjih političkih aktivista iz raznih stranaka ocijenjeni kao najdostojanstveniji politički skupovi do danas viđeni u RH. Bošnjaci su predstavljeni u jednom sasvim novom svjetlu, a posebno impozantan je bio naš centralni županijski skup u hotelu Histria u Puli kojem je nazočilo više od 700 osoba.

Rezultat od dva vijećnika, u Labinu i Raši, kao i 2465 glasova za našu županijsku listu na izborima smatramo zaista velikim. Mora se imati na umu i da je stranka SDA imala u Raši samostalnu listu i ušla u gradsko vijeće, što nas raduje. Također, moram istaknuti da je protiv BDSH na ovim izborima radilo nekoliko pojedinaca iz nacionalne zajednice na čelu s gospodinom Pršićem koji je, ne znam sa kojim pravom sa SDP-om potpisivao u ime nacionalne zajednice nekakvu koaliciju i par dana prije izbora slao na bošnjačke adrese pisma na memorandumu nacionalne zajednice i pozivao ih da glasaju za SDP. Stoga je naš rezultat u Istri još značajniji i pokazuje da smo za vrlo kratko vrijeme kod Bošnjaka probudili i nacionalni ponos, ali i političku svijest.

Kojih je pet najvažnijih ciljeva BDSH u neposrednoj budućnosti?

Naše temeljno bošnjačko pitanje je da tek trebamo izgraditi bošnjački nacionalni identitet kako ovdje tako i u matičnoj drža-

vi. Činjenica je da naš identitet nije sustavno građen, nakon Osmanskog carstva ostali smo na nekoj vjetrometini, pa smo živjeli pod Austro-Ugarskom monarhijom, pa u Kraljevini Jugoslaviji, pa u socijalističkoj Jugoslaviji i nikada nismo imali slobodu da se izjasnimo onako kako se osjećamo. Danas to po prvi put možemo, a imamo i svoju matičnu zemlju Bosnu i Hercegovinu. Podizanje svijesti o bošnjačkom nacionalnom identitetu je naš osnovni cilj. Drugi cilj je da to sve odradimo do popisa stanovništva 2011. i pokušamo pokazati koliko nas zapravo živi u Hrvatskoj. Treći politički cilj je doprinos da ova država postane društvo ravnopravnih građana, ona je, naravno, prije svega hrvatska država jer se 86% građana izjasnilo kao Hrvati, ali ona mora biti društvo ravnopravnih građana, jednakih pred zakonom. Ako ginemo za državu, ako plaćamo poreze onda moramo biti ravnopravni u onim elementarnim pravima. Četvrto, da na popisu stanovništva pokažemo koliki je stvarni broj Bošnjaka u Hrvatskoj i da u određenim sredinama kao što je na primjer Istra pokažemo da nas je preko 5%, ili u određenim gradovima kao što je Raša pokažemo da nas je 40 %. Recimo u Raši imamo situaciju koja je dokaz potpunog političkog sljepila. U gradu koji naseljava 40% bošnjačke populacije nemate recimo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine jer imate samo 3,8% izjašnjenih Bošnjaka. Kada sam na pregovorima s IDS-om zatražio da nam, ako žele da podržimo njihovog gradonačelnika daju dogradonačelničko mjesto u Raši, gladak odgovor je bio “Bošnjaka je u Raši samo 3,8%!”. Dakle, ta situacija jasno govori koliko su protekle godine u političkom radu promašene. Neki su bili mišljenja da nema smisla osnivati još jednu nacionalnu stranku, ali smatramo da za bošnjačku stranku itekako ima prostora upravo zato što imamo temeljni problem da pokažemo koliko nas ima da bi mogli konzumirati prava koja su regulirana zakonom o nacionalnim manjinama. Nemamo o čemu pregovarati ako se ne zna koliko nas ima. Recimo, u lokalnim zajednicama gdje ima 15% pripadnika neke manjine automatski po zakonu imamo pravo na dogradonačelnika. Ako ne prođe u prvom krugu, u drugi krug prolazi jer se mora izabrati manjinac. Dakle, postoji niz mogućnosti i mi želimo našim ljudima poslati poruku da oni nisu ovdje samo zato da bi radili, živjeli i čekali da umru, nego da i naša djeca imaju mogućnost da se osjećaju građanima, sa svim pripadajućim pravima i obavezama.

Pored toga odnos Hrvatske prema našoj matičnoj državi je dugo vremena bio dvoličan: jedno se pričalo, drugo se radi-

43

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST lo. Dok smo mi u ovoj državi ginuli u jedinicama HVO-a, s druge strane smo imali pregovore hrvatske i srpske strane o podjeli BiH. Odnos Hrvatske i BiH danas je temeljno vanjskopolitičko pitanje. Hrvatska će ući u EU onog trenutka kad Europa o tome odluči, ali je nama itekako bitno da se ovdje kaže da je BiH cjelovita, nedjeljiva, ravnopravna kao i sve druge države. To su dakle osnovni ciljevi.

44

J O U R N A L

Da li ste uspostavili odnose sa Strankom demokratske akcije? BDSH se pridružilo dosta onih koji su bili nezadovoljni radom SDA na terenu.

SDA ima bošnjačke simpatije, ona je sinonim za predsjednika Aliju Izetbegovića koji je bio izuzetno poštena i čestita osoba. Druga je stvar što su stranke danas u političkoj borbi pretvorene u interesne skupine. Ali kad se govori o čovjeku koji je u jednom odsutnom trenutku poveo bošnjački narod u izglasavanje nezavisne države BiH sve su simpatije i podrška bošnjačkog naroda bile na njegovoj strani.

Mislim da u glavama ljudi još uvijek postoji ta paralela SDA-Alija Izetbegović, pa recimo i u glavi moje majke koja je vjernik i ne propušta namaze. Međutim, SDA na terenu u Hrvatskoj zapravo na postoji. Ona postoji kroz neke ogranke, ali u radu na terenu, s bošnjačkim korpusom, apsolutno ne postoji. Najbolji primjer je Raša, koju sam ranije spomenuo. Postavlja se pitanje da li je to trebala odraditi SDA. To je temeljno političko pitanje jer iz toga proizlaze prava nacionalne manjine. To nije učinjeno, a SDA je parlamentarna stranka što znači da dobiva i određena sredstva za rad.

Koliko god mi bili nezadovoljni i na određeni način refleks nerada SDA, ne doživljavamo je kao neprijatelja nego kao partnera jer su nam interesi zajednički, a to, prije svega, znači naš narod i njegova politička svijest. SDA je naš partner i ako to i oni budu željeli mi možemo zajednički odraditi niz stvari, ako se usaglasimo. Moja je procjena da će se SDA uz nas iskristalizirati u ozbiljnu političku stranku ili će nestati. SDA po prvi put ima konkurenciju u Hrvatskoj i sad će se pokazati njena prava vrijednost. Činjenica je da među našim članovima ima mnogo ljudi koji su godinama bili politički aktivni i kad su vidjeli da SDA ne ostvaruje ciljeve, odnosno, ne radi ono što bi trebala, priključili su se BDSH-u. Naravno, SDA će morati malo više raditi na terenu ili se barem lišiti ljudi koji našu bošnjačku priču pretvaraju u trivijalne, sitne stvari. Ukoliko budu spremni na suradnju, mi smo spremni. Čak sam u Raši sugerirao da se za lokalne izbore ide s na-

šom zajedničkom listom, a ne da smo stalno na tuđim listama i glasamo za druge, nego da to bude naša lista, naše gradsko vijeće pa da vidimo koliko nas može proći. Želimo im sreću kao stranci i kao pojedincima koji čine SDA i nadam se da će naše aktivnosti probuditi pozitivne reakcije u radu SDA. Za manje od dvije godine, 2011. godine, možemo očekivati novi Popis stanovništva u RH. U zadnjih osam godina bošnjačke asocijacije su propustile priliku da osmisle kvalitetan program kojim bi djelovale na svijest i promijenile odnos izjašnjenih Bošnjaka i Muslimana u RH. Kako će se BDSH pripremiti za Popis stanovništva?

To je naš temeljni zadatak. Do sada smo sve bili podredili lokalnim izborima, ali sada namjeravamo pokrenuti operativni plan

koji djelomično već provodimo. Na primjer, naš ogranak u Rovinju je dobio podatke iz matičnog ureda tko se kako izjašnjava, anketirali smo ljude i dobili vrlo optimistično izvješće što se tiče rada naših aktivista na terenu: od 472 anketiranih njih 411 je potvrdilo izlazak na lokalne izbore i da će glasati za listu BDSH-a, ali su istovremeno prihvatili da svi oni koji to još nisu učinili promjene nacionalno ime Musliman u Bošnjak. Za tu temeljnu zadaću morat će se osigurati sredstva, zadužiti ljudi koji će to odraditi metodom od vrata do vrata, uz sve moguće prateće promidžbene materijale. Važno je da se u slijedeće dvije godine svi oni koji to nisu učinili na popisima birača izjasne kao Bošnjaci. Ali to nije dovoljno jer će tek izjašnjavanje na Popisu stanovništva postati relevantno. Izjašnjavanje na popisu birača je jedna stvar i vezana je više uz politiku.

Međutim, ako ljudi na popisu birača promjene svoje nacionalno opredjeljenje Musliman u Bošnjak veća je vjerojatnost da će

to učiniti i na Popisu stanovništva. Na svijest onih koji to ne učine sada pokušat ćemo utjecati sve do Popisa stanovništva 2011. godine. Naravno, pred sam Popis stanovništva trebat će pojačati promidžbene aktivnosti i rad na terenu. Ono što mi sanjamo je 1,5% izjašnjenih Bošnjaka u RH. To bi automatski značilo promjenu zakona o izboru saborskih zastupnika jer bi nam u tom slučaju po Ustavu pripalo jedno mjesto u Saboru, a moralo bi se revidirati i mnogo drugih stvari, recimo radna mjesta. Dakle, pokrenut ćemo dvogodišnji operativni program u svim sredinama gdje žive Bošnjaci i za to moramo osigurati sredstva jer se bez njih to neće moći učiniti. Danas ne možete više očekivati da će netko raditi iz čistog entuzijazma jer zapravo treba zakucati na svaka potencijalno bošnjačka vrata i razgovarati s ljudima. Mi smo kroz promidžbu stranke već počeli raditi na tome. Za početak smo napravili 2500 bedževa s pet različitih sadržaja. Naš znak simbolizira pripadnost državi Hrvatskoj, žuta i plava boja simboliziraju BiH, a ljiljan je simbol borbe za neovisnu državu. BDSH nema članarinu, ali dovoljno je da se kupi jedan bedž za 10 kn i time platite godišnju članarinu. Mislim da je to prvi promotivni materijal na temu Bošnjak/Bošnjakinja.

Kakva je recepcija BDSH kod Islamske zajednice i drugih bošnjačkih asocijacija?

Moram reći da sam kao čovjek i kao Bošnjak razočaran pojedinim ljudima koji vode bošnjačke asocijacije. Ne volim govoriti o nekome kada nije prisutan, ali dovoljno je da vidite što piše recimo “Bošnjački glas” ili da odete na stranice Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i da vidite što tamo piše. Ozbiljan čovjek mora biti istinski tužan kada vidi neke od članaka.

Recimo u članku pod nazivom “Platforma za lokalne izbore” doslovno stoji da SDA i BDSH ne predstavljaju Bošnjake, da su one dvije od stotinu stranaka u Hrvatskoj i da će Nacionalna zajednica voditi pregovore sa strankama i sastavljati pismene zaključke za koga Bošnjaci trebaju glasati.

Dakle, radi se o elementarnom nepoznavanju smisla i djelovanja nacionalne zajednice kojoj svi pripadamo bez obzira na stranačko opredjeljenje. Čelni ljudi daju paušalne, neargumentirane ocjene po receptu “sad sam ja hadžija i biti će kako ja kažem”. Nadalje, to što već u nekoliko brojeva piše “Bošnjački glas”, tamo ne samo da se laže i izmišlja, nego doslovno stoji “ako me dobro plate, ode Ibro iz Bošnjaka!”. I to piše potpredsjednik nacionalne zajednice koji bi za dobre pare otišao iz Bošnjaka,

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST a on bi trebao biti uzor. To je stanje koje se treba prevazići i to stanje zahtjeva ozbiljan zahvat. Zato mislim da je BDSH bila neminovnost da se naprosto ne izgubimo. Što se tiče Islamske zajednice mi želimo da ona bude anacionalna i nadnacionalna.

Ona nema što tražiti u politici. Prije nego što je stranka registrirana zatražio sam sastanak s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem kao poglavarom Islamske zajednice u Hrvatskoj i Bošnjakom kako bi mu iz prve ruke objasnio ideju stranke. Razgovarali smo oko sat vremena i on nije imao ništa protiv pokretanja stranke. Tom prilikom mi je dao jako dobar savjet do kojeg izuzetno držim: “vodi računa kakve ljude okupljaš oko sebe!”.

Ako je Islamska zajednica do sada, u određenim povijesnim okolnostima, bila na neki način uz SDA, mislim da se sada, a to oni i u svojim javnim istupima potvrđuju, ne želi miješati u politiku. Političke stranke su jedna stvar, a vjerska zajednica sasvim druga.

Naša je želja da u bošnjačkom korpusu stvari postavimo na svoje mjesto: vjera je vjera, nacionalnu zajednicu činimo svi koji se osjećamo Bošnjacima neovisno o političkim stavovima, a mi u BDSH smo grupa ljudi koja se želi baviti politikom.

Saborski zastupnik bošnjačke manjine, prof. dr. Šemso Tanković, u drugom je mandatu. Kako ste zadovoljni njegovim dosadašnjim djelovanjem?

Kada ste u Saboru vi ste po zakonu ove države profesionalac, vi ste izabrani, plaćeni i u radnom ste odnosu da radite ono što je propisano Ustavom. I to bi trebao slijediti i netko tko je izabran da predstavlja pet nacionalnih manjina.

Onako kako to radi većina manjinskih zastupnika pa i naš prof. Tanković, osim možda nekih srpskih, to je jednostavno odrađivanje koalicijskog sporazuma da se mandat preda u ruke drugome, a obaveza je doći samo kada se nešto izglasava. To je potpuna degradacija smisla saborskog zastupnika, potpuno neprimjereno i suprotno demokratskim načelima. Ne biraju se ljudi da bi se razdvojili na dva tabora, nego se biraju da diskutiraju o problemima i donose rješenja. Što se tiče prošlog mandata stvar je bila ista. Dakle, na zapadu ništa novo. Ali ne radi se tu samo o prof. Tankoviću. Nažalost, puno je saborskih zastupnika koji se tako ponašaju.

Prof. dr. Tanković nedavno je dao ostavku na mjesto predsjednika Kluba nacionalnih manjina, a nakon toga je najavio da se će se povući iz politike.

Međutim, istovremeno i dalje ostaje lojalan koalicijskom sporazumu s HDZ-om

dizanjem ruke za nepravedni zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji koji je u javnosti žestoko osporavan. Kako komentirate te poteze?

Nakon tih svojih odluka profesor Tanković me kontaktirao i održali smo sastanak u Zagrebu. U slučaju da se on povuče iz politike i Sabora RH, ja bih ga zamijenio, s obzirom da sam drugoplasirani na prošlim parlamentarnim izborima. No, ta odluka nije još donesena, a ako do nje dođe spreman sam preuzeti odgovornost.

Međutim, moram reći da me sam njegov poziv da se sastanemo obradovao jer sam imao priliku i njemu kao predsjedniku SDA iznijeti temeljne razloge za osnivanje BDSH, kao i naše programske ciljeve. Konačno, pripadamo istom korpusu i imamo zadatak surađivati. Mi se u RH moramo boriti za opstojnost bošnjačke nacionalne manjine, a ne za vlast. Što se tiče lojalnosti HDZ-u niti tu se nema što spočitavati obzirom na koalicijski sporazum poslije izbora. Tu je ključno pitanje da li druga strana ispunjava svoje obveze iz tog sporazuma. Što se tiče spornog zakona on će najvjerojatnije pasti na Ustavnom sudu, a profesora Tankovića osim obveze da glasa za zakon zbog koalicijskog sporazuma, vjerojatno je vodio i osobni konzervativniji svjetonazor. No, na to pitanje ipak mora dati odgovor profesor Tanković.

BDSH je zasada najviše koncentrirana na Istru i Primorsko-goransku županiju, ali, između ostaloga, predstoji vam osnivanje i ogranka u Zagrebu. Koliko je za BDSH važan ogranak u Zagrebu?

Apsolutno najvažniji! BDSH u Zagrebu ima jednog potpredsjednika, dva člana Glavnog odbora, a i dosta članova. Do sada smo bili više okupirani Istrom zbog lokalnih izbora, ali u Zagrebu smo obavili razgovore i cilj nam je pridobiti određeni krug naših intelektualaca, moramo iznaći načine da te ljude motiviramo kako bi prepoznali ideju i priključili nam se. Zagreb je središte našeg naroda u Hrvatskoj, pogotovo onog intelektualnog dijela. U tom smislu BDSH vidimo, da tako kažem, s intelektualcima u prvom safu i poduzetnicima u drugom, ne dijeleći ljude ni po kojem osnovu. Međutim, ako ono što mi Bošnjaci imamo u Hrvatskoj u intelektualnom smislu uspijemo samo djelomično okupiti onda će to biti jedna reprezentativna snaga.

Naša statutarna obveza je najkasnije za dvije godine napraviti novu skupštinu i izvršiti reizbor vodstva stranke, predsjedništva i Glavnog odbora na što će svakako utjecati svi oni koji nam se pridruže. Ova priča nema osobne ciljeve ni interese. Jedi-

ni interes je bošnjačka nacionalna svijest i bit ćemo ponosni ukoliko budemo uspjeli motivirati veliki dio bošnjačkog intelektualnog korpusa. Zagrebu ćemo posvetiti posebnu pažnju jer će se stranku sigurno u budućnosti više ocjenjivati kroz rad zagrebačkog ogranka nego samog sjedišta stranke. Ulažemo vrlo velike napore, kao što smo to činili i u Dubrovniku, Sisku, Rijeci i drugdje, da pridobijemo kvalitetne ljude koji će prepoznati ideju i htjeti se upustiti u realizaciju. Onoga trenutka kada procijenimo da imamo pravu ekipu krenuti ćemo u osnivanje ogranka. Već sada imamo dovoljno članova koliko je po statutu potrebno za osnivanje ogranka, ali bi htjeli da u Zagrebu ipak imamo grupu ljudi koja može dostojno predstavljati Bošnjake.

Republika Hrvatska zadnjih mjeseci prolazi kroz vrlo turbulentno razdoblje od ostavke premijera, preko dva rebalansa proračuna u mjesec dana, do otkrivanje različitih korupcijskih i privatizacijskih afera. Kako kao privrednik procjenjujete najnovije odluke Vlade i da li BDSH namjerava pomoći Bošnjacima slabijeg imovinskog stanja da prežive ovu situaciju?

Temeljni razlog zbog kojeg sam i donio odluku da se politički aktiviram je saznanje do kojeg sam došao živeći u ovoj zemlji i kao građanin i kao poduzetnik i kao pripadnik bošnjačke nacionalne manjine da se u ovoj zemlji do danas pravio račun bez krčmara. Sada je krčmar stigao, crta je podvučena i morat će se zbrojiti svi dosadašnji promašaji. Po prirodi sam optimist, ali vjerujte mi, učinjeno je toliko promašaja i pogrešnih strateških postavki u ovoj zemlji tako da, moram reći, ne vidim brz izlazak iz krize. Ono što će krčmar zbrojiti ispod crte bit će poražavajuće i proći će dugi niz godina do nekakvog značajnijeg ekonomskog oporavka. Svjetska recesija s tim nema nikakve veze. Vlada se na žalost ponaša onako kako je političarima koji su na vlasti to jedino važno, a to je ne izgubiti vlast. No, prije ili kasnije će se morati napraviti radikalni zaokret i postaviti novi, zdravi temelji ove države na kojima će se graditi zemlja jake vlastite proizvodnje, zemlja vladavine prava i društvo s ljudskim likom. BDSH će zasigurno u okviru svojih mogućnosti učiniti sve što bude potrebno. Tu prije svega mislim na inicijativu da “Merhameti” diljem RH ponovno počnu aktivnije raditi, ali temeljna bitka će se voditi za očuvanje radnih mjesta. Posao neće biti lak, ali je najvažnije da svi građani znaju da ulazimo u duži period ekonomske stagnacije i da je najvažnije “ispružiti se koliko je jorgan dug”.

45

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

(Broj 110, ljeto 2009.)

Razgovor s Mujom Isićem, predsjednikom Islamske zajednice Rijeka

Bogu hvala, promijenili smo se – hoćemo džamiju po svaku cijenu Razgovarao: Filip Mursel Begović

Preporodov Journal već dugo planira napraviti intervju s predsjednikom Islamske zajednice Rijeka Mujom Isićem, koji je po našim informacijama najupućeniji u projekt izgradnje Islamskog centra u Rijeci. Dogovor redakcije je bio da pričekamo svečano postavljanje kamena temeljca za riječku džamiju na Zametu. Hvala Bogu, riječki muslimani su ostvarili svoje dugogodišnje napore i započeli zahtjevni projekt gradnje. Ovo je ujedno i isprika Medžlisu Islamske zajednice Rijeka što do sada nismo izvještavali, tekstom ili intervjuom, o ovom za muslimane u Hrvatskoj projektu desetljeća. Nakon mnoštva zbunjujućih napisa u nekim medijima o realizaciji projekta gradnje, redakcije je iskoristila ovaj mubarek događaj da iz prve ruke sazna sve o gradnji džamije, a čitatelje u slijedećim brojevima očekuje još mnoštvo informacija i reportaža. Gospodin Isić je naglasio da je njegov intervju službeni stav predsjednika Izvršnog odora medžlisa ili predsjednika riječke Islamske zajednice te je tijekom intervjua nerado isticao svoje zasluge u realizaciji projekta i nije želio naglašavati svoju poziciju kao čelnu ili onu koja raspolaže informacijama iz prve ruke. To nam je i potvrdio tijekom intervjua te u uvodniku razgovora prenosimo njegove riječi: “Dozvolit ćete mi da Vam zahvalim u ime Medžlisa i džematlija na Vašoj brizi da iz prve ruke, kako Vi kažete, upoznate svoje čitatelje s dinamikom priprema za početak gradnje Božjeg hrama za riječke muslimane jer ste vi jedini list, ako smijem reći “naš list”, u Hrvatskoj koji se zainteresirao za naše stanje.”

46

J O U R N A L

Predsjednik ste Islamske zajednice Rijeka i kao jedan od najupućenijih kako bi ocijenili stanje muslimana u Rijeci? Jesu li riječki muslimani, količinom entuzijazma i pokazanom požrtvovnošću, spremni za početak gradnje džamije na Zametu?

Muslimani Rijeke su potvrdili svoj nijet 3. 10. 2009., a njihova požrtvovnost traje od 1984. Naime, tada su predali prvi službeni dokument gradskoj upravi s ciljem pronalaženja rješenja i lokacije za gradnju džamije.

Koliko su danas spremni za izgradnju Islamskog centra moglo se najbolje vidjeti početkom prosinca prošle godine kada je grad Rijeka raspisao natječaj za prodaju još nekoliko desetaka tisuća četvornih metara zemlje uz našu parcelu. Sastali su se i rekli: “Dajemo zadnje zalihe ušteđevine, ali ne propuštamo ovu priliku i hoćemo džamiju po svaku cijenu.” Prijavili smo se na natječaj, ispunili natječajne uvjete i potpisali kupoprodajni ugovor na skoro 7000 m2. Isti dan položili smo akontaciju skoro 50% od cijene koja je iznosila gotovo 3 000 000 kuna. Ova priča najbolje ilustrira količinu entuzijazma i spremnost muslimana za gradnju Islamskog centra u Rijeci.

Iz kojih izvora mislite financirati gradnju riječke džamije?

Svakako u prvom redu od onih kojima će ta džamija i služiti kao mjesto gdje će snažiti svoj duh, baštiniti kulturu svojih krajeva ili pradomovina iz kojih su došli, a ako bude nedostatno sredstava kažemo: “Polažemo pravo zatražiti pomoć od muslimana iz drugih krajeva Hrvatske, a zatim i šire.”

Jeste li u realizaciji projekta nailazili na prepreke – mislim pritom na odnose unutar samog Odbora za izgradnju, ali i na službenu vlast u Rijeci?

Ovaj projekt akademika Džamonje prepoznat je kako od džematlija tako i grada Rijeke i u njegovoj realizaciji nije bilo nikakvih otpora, a o prethodnim projektima i građevinskim odborima je napisano i rečeno: “Dosta toga!” pa ću ja poštediti čitatelje tih nevolja. Uostalom, iza nas su i ne ponovile se!

Koliko će koštati projekt izgradnje?

Muftija Omerbašić je iznio podatak od oko 10 milijuna eura.

Nisam siguran da li će Vaši čitatelji biti zadovoljni da ne kažem paušalnim procjenama koštanja objekta dok ne dobijemo i izvedbeni projekt. Nadamo se da će u njemu biti cjelovitiji cjenovnik, čija je izrada u tijeku. Što se tiče izjave koju navodite, a koju je kako kažete izrekao

uvaženi muftija, ja to ne mogu potvrditi ni demantirati jer nisam siguran, zapravo, nisam to pročitao: eto promaklo mi.

Bilo je raznih špekulacija o tome da je projekt znatno nadišao zadane financijske okvire. Nadalje, kod nekih su postojale sumnje da je bilo pogodovanja u izboru tvrtki zaduženih za vođenje izvedbe projekta Islamskog centra. U svakom slučaju svi smo okrenuti budućnosti i radujemo se džamiji, ali možete li nam pojasniti o čemu je zapravo ovdje riječ?

Na ovo pitanje bi trebalo dati nekoliko odgovora. Prvi je da je tvrtka koja ima s Medžlisom ugovor voditi konzalting, a to uključuje i prethodne projekte koji su završili, nastavila rad i na ovom projektu.

Ugovor se odnosio za ishođenje raznih suglasnosti i pračenje cijele dinamike razvoja priprema. Tvrtka je bila dužna o tome pravovremeno izvještavati naručitelja tj.investitora, svakako s nikakvom pravnom osobnošću u ime Medžlisa. Kada kažete da su kod nekih postojale sumnje o pogodovanju pri izboru te tvrtke odgovaram da su ti koji sumnjaju bili u najužem rukovodstvu i izboru, naravno kroz organe upravljanja u Islamskoj zajednici. Kako drukčije prepoznati njihovu spoznaju o tom pogodovanju. Možda su

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST se popišmanili pa sada šalju drukčiju poruku. Ja bih im preporučio da dobro iščitaju dio zadnje rečenice Vašeg pitanja.

Jeste li uspjeli prikupiti svu potrebnu dokumentaciju i dozvole za gradnju?

Jesmo. Pravomoćnu lokacijsku dozvolu dobili smo prošle godine, a glavni projekt je isto tako na vrijeme pripremljen i upućen nadležnim tijelima na ovjeru. Kao sastavni dio, da bi se glavni projekt ovjerio, bilo je potrebno podmiriti komunalna davanja, platiti vodni doprinos i razne takse koje su nas s glavnim projektom koštale skoro 2 500 000 kuna. Ostaje nam još obaveza isplate zemljište i to će koštati oko 300 000 kuna. Na temelju ugovora obavezni smo taj iznos isplatiti zaključno s 30. studenim ove godine. Nadam se, uz Božju pomoć, da ćemo i ovo riješiti, a to potvrđujem riječima jednog džematlije koji je rekao: “Bogu hvala, promijenili smo se.”

Sada prebrojavamo lakše i brže one koji se nisu uključili u akciju priprema izgradnje džamije, a prije desetak godina bilo je lakše izbrojati one koji su se financijski odazivali ovom projektu.”

Mediji su bili oduševljeni organizacijom i govornicima na postavljanju kamena temeljca, 3. listopada ove godine. Shodno tome nije izostala ni medijska pažnja – postavljanje temeljca popratile su gotovo svi mediji u Hrvatskoj, ali i BiH. Činilo se da je scenarij izrađen do najsitnijeg detalja, a uzvanici su zaista bili s najviših državničkih pozicija. Tko je bio u Vašem timu i kako je tekla organizacija svečanosti?

Mnogi iz medija su mi ovo pitanje postavili i kada sam im istinom odgovorio stekao sam dojam da mi nisu baš povjerovali.

Ove pripreme su radili isključivo volonteri, a ne tvrtke koje se bave ovakvim i sličnim manifestacijama. U pravom smislu riječi same pripreme trajale su od 1. 7. 2009., kada je Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj prihvatio naš prijedlog datuma polaganja temeljnog kamena za Islamski centar u Rijeci što je trajalo 93 dana. U pripremu su bile uključene 203 osobe tj. naše džematlijke i džematlije koji su se svom puninom i razumijevanjem nesebično uključili, diskutirali i analizirali sve detalje i potrebe da bi svečanost protekla onako kako su to naši uzvanici i posjetitelji, a posebno mediji i ocijenili. Moram napomenuti da je pri kraju priprema bilo poteško uskladiti protokole zbog slojevitosti uzvanika, ali i to smo nekako uštimali i hvala Bogu, proteklo je onako kako to muslimani i zaslužuju. Ponovno, hvala Bogu, imali smo i prigovor od jedne osobe. Kada kažem hvala Bogu, mislim da

47 nas je ovaj prigovor još više učvrstio i ne dozvoljava nam da kojim slučajem zadrijemamo jer bismo uskoro mogli početi i pripreme za svečano otvaranje Islamskog centra u Rijeci. Nepravedno bi bilo ne naglasiti veliku brigu i svaku potporu Mešihata oko ove organizacije. Nisam siguran da bi bez ovakve potpore svečanost bila ovako zapažena. Ujedno, pisani i elektronski mediji zaslužuju našu zahvalnost u prenošenju korektne poruke.

Jedan od osnivača Islamske zajednice Rijeka, Muhamed Tokalić, zbog bolesti nije mogao položiti Povelju Islamske zajednice uz kamen temeljac. Učinio je to njegov sin Nedžad. Uz Tokalića, tko su po Vama džematlije najzaslužniji za ostvarivanje projekta izgradnje riječke džamije, ali i dugogodišnji opstanak IZ-a u Rijeci?

Tako je, jedan je od osnivača, ali ne samo to nego i jedan od motora pokretača svih aktivnosti i to više od 40 godina.

Evo, baš dok Vam odgovaram na ova pitanja naš Muhamed je preselio na bolji svijet. Nadam se da će studenti u dogledno vrijeme imati dovoljno materijala za pisanje diplomskih radova na temu Tokalić Muhamed i Fadila. Ovdje stajem jer se bojim išta izgovoriti, a da se ne ogriješim

o sebe i o Muhameda Tokalića, razumijet ćete. Što se tiče drugih zaslužnih imena i osoba o kojima me pitate malo je prostora da ih se sve nabroji. Stoga Vam rado preporučam monografiju Medžlisa islamske zajednice u Rijeci iz koje je vidljiva anagažiranost i velika zasluga, moglo bi se reći svih riječkih muslimana, onih koji su promijenili mjesto boravka, onih koji su svojevremeno službovali i svakako onih koji su preselili na bolji svijet. Od svega navedenog najzaslužnija je sloboda u kojoj Islamska zajednica djeluje.

Vidite li već sada neke nove mlade snage koje će jednog dana nastaviti Vašim putem i uspješno voditi muslimane u Rijeci?

Ne samo da ih vidim nego ih već gledam na djelu. U Odboru medžlisa najstariji sam ja, a mogli bi reći da nisam tako star. Članovi Odbora su i mladi liječnici, a zastupljena je i ženska populacija i da ne nabrajam dalje. U omladinskom krugu koji djeluje pri riječkom Medžlisu djeluju djevojke i mladići sa svih fakulteta Riječkog sveučilišta. Ako kažemo da im je predsjednik svršenik Zagrebačke medrese, koji je na svečanoj akademiji proglašen učenikom generacije, činimo pretpo-

J O U R N A L

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST

48

J O U R N A L

stavku da će nas moći zamijeniti i usudim se reći kvalitetnije davati doprinos u razvoju Islamske zajednice, ne samo na području riječkog Medžlisa nego i šire. Za njihove programe Medžlis im daje potporu svake vrste i to bilo kroz sport, razne radionice, predavanja, izlete, prilikom izvođenja duhovnih pjesama i dr. Usput da dodam da su sve ove osobe, osim mene, mlađe od podnošenja prvog dokumenta za dodjelu zemljišta na kojoj bi se radila džamija.

Kakva je suradnja IZ-a Rijeka s bošnjačkim udrugama u Gradu, županiji, ali i Istri koja je sasvim blizu te s Rijekom tvori jednu cjelinu?

Pa ti ljudi iz bošnjačkih udruga u županiji su naši članovi barem u 70% slučajeva. Kao članovi Islamske zajednice oni konzumiraju sva prava kroz organe i akte Medžlisa. Postoje i druge udruge u Primorsko goranskoj županiji čiji su članovi također iz Islamske zajednice. To je romska, aškelijska i albanska, ali i Goranci se okupljaju u svom zavičajnom klubu i mi sa svima imamo vrlo korektne odnose.

Potpuno sam siguran da se Izvršni odbor medžlisa na svojim sjednicama i u svom biltenu ne zamara aktivnostima spomenutih udruga, osim ako im je naša pomoć potrebna. Ono u što nisam siguran je to da se i oni na isti način odnose prema Islam-

skoj zajednici kada održavaju svoje sjednice. Medžlis Islamske zajednice u zadnjih nekoliko Ramazana organizirao je i pozivao rukovodstva udruga na iftare, predavanja, zajedničke izlete i slično.

Dugogodišnji ste aktivist Islamske zajednice. Vjerujem da ste upoznati s odnosom građana Hrvatske prema muslimanima u devedesetim i sada. Kakvi su Riječani? Rijeka slovi kao “lijevi” grad, otvoren prema različitostima, međutim, znalo je biti i problema.

Na ovo pitanje ste dobrim dijelom i sami odgovorili. U ovom trenutku Islamska zajednica u Rijeci je prepoznata, ne samo od Grada i njegovih stanovnika nego i cijele Primorsko goranske županije, kao institucija koja živi u dijalogu i razumijevanju sa sugrađanima svih nacionalnosti i vjera.

Neki su zamjerili da je arhitektonsko rješenje riječke džamije isuviše moderno.

Nakon što je 2001. otkriveno da je pobjednički rad plagijat robne kuće u Rotterdamu, Islamska zajednica se ipak odlučila za rad Dušana Džamonje koji je prije toga zakasnio na rok predaje. Džamonjino rješenje je naglašeno skulpturalno i vizualno dojmljivo, međutim, nije li to na uštrb pratećih sadržaja koji idu uz džamiju? Naime, u kontekstu suvremene arhitektonske misli za Džamonjino rješenje bi mogli reći da

je “ikonično”. Dakle, prepoznatljivo je u svakom slučaju, ali manje važno je oblikovanje prostora unutar džamije te se time ne vodi računa o socijalnoj ulozi prostora.

Da li će po Vama biti zadovoljene sve namjenske potrebe sakralnog objekta i kako će izgledati mihrab i mimber? Da li je i njih projektirao Džamonja?

Dobro ste ovo zapazili. Svakako da je poništen natječaj 2001.godine, a kako i zašto je Džamonja zakasnio sa svojim idejnim rješenjem na taj natječaj, i da li je zakasnio, nema nikakvog pisanog traga.

Priča kao priča, može možda biti i utemeljena. Da li je rješenje, kako Vi kažete, išlo na uštrb sadržaja koji idu uz džamiju zavisi od kuta gledanja. Mislim da kada turisti, koji budu dolazili i prolazili kroz Rijeku, u turističkom vodiču pročitaju da je u gradu izgrađen objekt iza kojeg stoji ideja Dušana Džamonje neće odoljeti da ga ne pogledaju. O socijalnoj ulozi prostora moći će se govoriti tek kad se u cijelosti dovrši interijer i eksterijer objekta, a u svezi mihraba i mimbera dobro ste informirani. Mislim da je s tim dijelom interijera najmanje vezan autor Dušan Džamonja. Medžlis je dobio informaciju da je došlo do odstupanja od izvornog rješenja mimbera i mihraba. Nama je pojašnjeno da bi takav mimber i mihrab najbolje odgovorao izgledu unutrašnjosti i samoj funkciji istog.

DUHOVNA MISAO

(Broj 59, ožujak 2004.)

Ekskluzivno: hadži Muhammed ef. Jusufspahić, glavni imam beogradski

Zakon reciprociteta Ako ukradeš od lopova, lopov si. Ako nasilje učiniš nasilniku, nasilnik si. Ako spališ džamiju u Beogradu zbog spaljenih crkava na Kosovu, zločinac si. Ako spališ crkvu u Bugojnu zbog spaljene džamije u Beogradu, zločinac si. Mogu li to ljudi shvatiti, napokon?!

Razgovarao: Faris Nanić Možete li opisati što se dogodilo 17-og na 18-i ožujka kada su spaljene džamije u Beogradu i Nišu.

Mnogi su iznenađeni time, jer se tako nešto nije desilo ni u vreme Miloševića, u toku svih onih desetak tmurnih godina. Međutim, rezonuje li se ispravno, zaključiće se da su ova deca odgojena na zvuku ratnoguslarskih pokliča, ali i da je Kosovo nešto mnogo značajnije u Srba negoli, Bosna ili Hrvatska. Mudrost je odsutna, odavno, i sasvim drugo pitanje. Bilo je teško gledati ih kako pale ono što se vekovima gradilo, ono što smo godinama podizali od naše sirotinje, mesto gde sam faktički rođen, gde sam naučio sve što znam. Nakon jacije, pošli smo kućama. Čim smo čuli šta se desilo u Nišu, otac, brat Mustafa i ja smo se ponovo uputili u džamiju, birajući prilaz iz ulice Cara Uroša. Nismo se kolima mogli probiti do džamije. Videli smo i Šanija, portira. Policajci u civilu su savetovali da ne ulazimo u džamiju. Mustafa i ja smo pokušali da uđemo u zgradu iz pravca dvaju susednih dvorišta. Brat je saznao da je mujezin Bajram, malo povređen, ali da je dobro. Mustafi sam rekao da sa ocem hitno ode negde. Izabrali su TV BK. To je bio pun pogodak. Ostao sam da saznam šta se dešava sa učenicima.

Iz dvorišta koje graniči sa džamijskim, ugledao sam divljake koji su obijali vrata.

Zazvonio mi je mobilni telefon, krenuli su na mene, a ja sam potrčao ka susednoj zgradi. Zvao me je vaspitač Rami, koji se čuo sa dežurnim vaspitačem Eldinom. Učenici su, voljom Božijom, bili na sigurnom. Više nikoga našeg nije bilo u zgradi, ostali su samo teroristi. Nakon toga sam sa komšijskog balkona posmatrao sve što se dešavalo. Prvo su nas opljačkali, zatim su urinirali po džamiji, a onda su počeli da pale. “Ima li većeg zločinca od onoga koji sprečava da se u hramovima Božijim ime Božije spominje, svim silama trudeći se da ih sruši? Takvi bi u njih sa strepnjom morali ulaziti! Takvima

na Svetu Ovom poniženje predstoji, a na Onom, patnja bolna.”, kaže Kur'an Časni.

Zatim, ugledah g. Amfilohija Radovića, mitropolita crnogorskog, koji je razularene teroriste pokušao, nažalost bezuspešno, obuzdati. Sve je već bilo u plamenu. Dugo su gorele obe džamije.

Smatrate li d se njihovo paljenje moglo spriječiti?

Moralo se sprečiti, a kada se nešto mora, može se. Ambasada SAD je morala biti sačuvana, pa se i mogla sačuvati. Znate ove budale će, nadrogirani, napasti i Hram Svetoga Save ako ih neko “svestan” iz mase navede. Interesuje me ko je prvi viknuo: “Idemo na džamiju!” Zašto bi svaki pametni i mudri Srbin, pravoslavac morao da spreči njihovo paljenje? Zato što su te dve džamije temeljni dokaz srpske demokratije, odnosno demokratije karađorđevićevske i obrenovićevske Srbije. Karađorđe ih je, nakon paljenja svih ostalih, ipak sačuvao, a knez Mihajlo obnovio Bajrakli džamiju, da bi se sa njom kao centralnom, formirala Islamska zajednica Srbije. Osim toga, srpski je interes bio sačuvati džamije u Srbiji, radi srpske stvari na Kosovu i uopšte, radi medijskoga rata koji Srbi treba da dobiju, radi sveukupnog srpskog, pa ako hoćete i evropskog, imidža. Zamislite da su čak i turski mediji izveštavali sa Kosova stavljajući se na srpsku stranu, sve do paljenja džamija u Beogradu i Nišu. Pretpostavljate šta se desilo posle. Paljenje džamija u Srbiji je srpski autogol. Osim toga, Islamska zajednica Srbije, sa beogradskim muftijom, Hamdijom ef, Jusufspahićem, inače mojim ocem, na čelu, se uvek zalagala za islamska i ljudska načela života zajedničkog u ljubavi i međusobnom poštovanju. Jedostavno, policija je morala bolje da odreaguje. Ni u vreme Miloševića nije odreagovala ovako loše. Nešto više od jednog časa je vremenska distanca između događaja u Nišu i do-

gađaja u Beogradu, što je dovoljno vremena za “munjevitu” reakciju organa bezbednosti. Ako se ne varam, trebalo je učiniti upravo ono što se traži za Srbe od KFOR-a, UMNIK-a i kosovske policije. Ili su možda ljudski aršini oni dupli? Ovo je veliki greh.

Organizirano nasilje Jeste li primijetili da su protesti i nasilje bili organizirani i možete li ukazati na moguće organizatore?

Očigledno je da je ovaj teroristički čin organizovan. Treba biti svestan da ovo nije prvi napad na Bajrakli džamiju u Beogradu, niti je prvi napad na Islam-aginu, odnosno Hadrovića džamiju u Nišu. Također, treba biti svestan toga da je mnogo izbeglica iz Bosne i sa Kosova već duže vreme stacionirano u Srbiji, a najviše u Beogradu, Nišu i Novom Sadu. Prema tome, materijala za manipulaciju ima u izobilju. Neko je uzviknuo: “Idemo na džamiju!” To je bilo dovoljno da se rulja pokrene i transformiše u teroriste. Niška džamija je u samome centru grada. Dok u Zagrebu kažete “vidimo se na Trgu bana Jelačića”, ili u Beogradu “Kod konja” u Nišu je to “Kod džamije”, jer je džamija sami centar grada, nimalo zavučena. U Beogradu je također u samom centru, ali malo zavučena u dorćolski kvart. Kada god se dešavaju demonstracije, džamije su na udaru, pogotovu niška, koja je na dlanu.

Zapaljena niška džamija motivisala je paljenje beogradske, jer je verovatno prekoračen psihološki prag, pogotovu kod ovakvih terorista, u kojima je zlo čučalo prikriveno, čekajući znak. Postoje mnoge indicije, od onih, da su to navijači Partizana, Crvene Zvezde, Rada, do onih, da su počinioci omladinci patiotskih stranaka, SRS, SSJ, SPS. Neki spomnju i samu SPC u nekim varijantama. Ja zaista, ne bih sa sigurnošću mogao kazati ko je to učinio. Mislim, da su napadi organizovani, ali ne mislim da je nji-

49

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

50

J O U R N A L

hova organizacija monolitna. Znate, ovde su i najdemokratskije stranke, odnosno one stranke koje su nominalno demokratske, imale izlive radikalnosti, kao što su najradikalnije stranke, nominalno radikalne, imale izlive demokratičnosti. Treba biti svestan toga da živimo na prostorima gde neumitno i gotovo bez izuzetaka, vlada zakon reciprociteta, “ti meni crkvu, ja tebi džamiju” i obrnuto. Ovde, mislim na bivšu Jugoslaviju, zlo živi punim životom, a preko ovih mladih neljudi, živeće, izgleda, još dugo. Pazite, ja sam optimista, po svom životnom gardu, ali moram biti realan, da bih znao, ako ništa drugo, onda kao roditelj, u šta puštam svoju rođenu decu. Ni Slovenija, ni Hrvatska, ni Bosna i Hercegovina, ni Srbija i Crna Gora, niti Makedonija, nisu završile sa adolescentnim periodom. Po ljudsko biće nacionalizam je kancerogen, porozan i porazan. Pored toga što je nacionalizam karakterna osobina piromana, on je i po svojoj genezi zlo piromanskog, šejtanskog porekla.

Kako se moglo razaznati u medijskim izvještajima, ti su nasilni neredi bili reakcija na događaje na Kosovu prethodnih dana kada su spaljivani pravoslavni objekti. S obzirom da je modus operandi napadno sličan, smatrate li da su neredi na albanskoj strani bili organizirani?

Zlo je zlo kakvim god se imenom zvali njegovi počinioci. Muslimanima koji su Albanci nacionalno, najveći dušmanin je albanski nacionalizam. Znate, od strane Boga nagoveštenoj različitosti vrsta i svakoj drugoj različitosti, pitomi meleki, anđeli kazaše - Ti, Bože znaš, a mi ne znamo! - a divlji đavo kaza - Ja znam kao i Ti, Bože. Ja sam od vatre, a čovek od zemlje. Nacionalizam i šovinizam su iskušenje koje treba mudro prevazići svaki čovek, a musliman pogotovu. To je produkt i posledica neznanja, neprosvećenosti. Prosvećeni Musliman (M je veliko jer se principijelno ne držim ateističkoga pravopisa) zna da Islam prihvata naciju, i prevazilazi je brzinom svetlosti, te ga ta širina još više privlači k sebi. Ako ukradeš od lopova, lopov si.

Ako nasilje učiniš nasilniku, nasilnik si.

Ako spališ džamiju u Beogradu zbog spaljenih crkava na Kosovu, zločinac si.

Ako spališ crkvu u Bugojnu zbog spaljene džamije u Beogradu, zločinac si.

Mogu li to ljudi shvatiti, napokon?! Neka Mudri Stvoritelj uputi neupućene. Terorizam je, kao i ovo ovde što se dešavalo, bio i progon Srba sa Kosova, i pre, progon Albanaca sa Kosova, paljenje manastira, crkava, ognjišta, i pre paljenje džamija i albanskih domova. Taj terorizam je plod albanskog i srpskog nacionalizma, šovinizma. Verujte mi to nema veze niti sa Islamom, niti sa Hrišćanstvom. Iako verski službenici, imami i sveštenstvo slučajno, učestvuju u tome, to ne znači da to ima veze sa Muhamedovim ili Isusovim učenjem, već znači da su ti ljudi, čime god da se bave, nacionalisti, šovinisti, oni koji misle da su njihovi narodi nebeski, pa im je poniženje, a ne čast, ovaj zemaljski život sa drugim narodima na Zemlji. Sigurno je da su i terorističke akcije na Kosovu organizovane, te da njihova organizacija nije monolitna, također. Poslušaj Kur'an: “Bog, zaista, štiti one koji su Mu verni i ne voli one koji su izdajnici neverni. Onima kojima se nasilje čini dozvoljeno je da se brane. Bog je zaista moćan da im pomogne. I onima koji su bez ikakva prava iz staništa svojih proterani samo zato što su govorili: “Naš Gospodar je Bog!” Da Allah, ljude suzbija jedne drugima uništeni bi bili do temelja manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije u kojima se mnogo spominje ime Božije. Bog će zaista pomoći one koji Njega pomognu. On je Silan i Moćan.”

Postojimo i postojat ćemo Što je sada činiti Islamskoj zajednici u Srbiji?

Sudbina je sve što se desi. Idemo dalje. Spalili su nam, mi nismo nikome, niti ćemo. Spalili su nam sada, opljačkali i srušili sve gotovo, a mi smo počeli graditi odmah. Sabah namaz smo klanjali ispred džamije, a već u podne smo bili na mahfilu same džamije. Jači, mudriji,

iskusniji, bićemo bolji i biće nam bolje, ako Bog da, na ahiretu, sigurno. Interes je Ummeta islamskog da ezan ostane i opstane u Beogradu i Srbiji. To je strateški interes. Valjda će to i ostatak Ummeta shvatiti? Interes Muslimana Srbije je Islamska zajednica Srbije, kao što bi interes Muslimana u Tel Avivu bio Islamska zajednica Izraela, bez ikakvog kompleksa prouzrokovanog zbog naziva. Neko je atakom na Bajrakli džamiju koja je njen duboko urasli koren, pokušao svesni napad upravo na to. S druge strane, neko je godinama nesvestan toga našega interesa u Srbiji, izvršio, verujem nesvesno, isti atak. Nema Islama bez Muslimana. Zaštiti Muslimane, ako si neki faktor, i Musliman usput, pa ćeš sačuvati Islam na datom prostoru. Navedeno, su jasni silogizmi sa svojim još jasnijim zaključkom.

Ima li IZ određene projekte u planu, poput izgradnje zgrade medrese ili novih džamija i kakva je sada perspektiva tih projekata?

Ja sam direktor Beogradske islamske srednje medrese, sad je spaljena, ali postoji i postojaće. Učenici su na prinudnom raspustu. Krajnje specifična, zbog uslova u kojima je nastala, mnogi je ovde smatraju čudom. Ljude ne treba da zbunjuje mali broj njenih učenika. Mi nismo želeli hiperprodukciju kadrova koje kasnije ne bismo imali gde zaposliti. Osim toga, započeli smo u poludovršenoj zgradi, pa su i kapaciteti od sedam učenika po razredu, u za sada tri razreda, prepolovljeni. Projekat muške i ženske medrese, fakulteta, oko sedamdeset mesdžida i džamija po muslimanskim mahalama Srbije su projekti koji i dalje ostaju. Dan pre požara bili smo mnogo više optimisti nego sada, ali i sada nimalo nismo pesimisti, verujte, nimalo.

O Hilafetu, Rijasetu i Islamskoj zajednici Srbije Kakav je odnos IZ Srbije i beogradskog muftijstva s Rijasetom IZ BiH i ostalim organima IZ u Srbiji i Crnoj Go-

DUHOVNA MISAO ri? Koje je područje nadležnosti beogradskog muftijstva?

Nadležnost beogradskog muftijstva je oduvek bila uža Srbija bez Sandžaka, i Vojvodina. Primetivši, tačnije osetivši, šta bi mogao biti interes ovdašnjih Muslimana, organizovali smo se u Islamsku zajednicu Srbije, koja iz praktičnih i realnih razloga nije pod ingerencijom bosanskoga Rijaseta, niti će biti. Sandžački Mešihat, ne osećajući takvu potrebu, verovatno zbog svoga specifikuma i povezanosti sa crnogorskim delom Sandžaka, ne prihvata da uđe u IZS. Prema tome Islamska zajednica Sandžaka koju predstavlja Mešihat nije sastavni deo Islamske zajednice Srbije, već zajedno sa njom predstavlja jednu od Islamskih zajednica u Srbiji. Muslimana van Sandžaka ima više nego u samome Sandžaku. To je naša muka, naša sramota. Sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori nemamo nikakvih problema, ali ona ima sličnih problema sa Islamskom zajednicom Sandžaka i njenim Mešihatom, koji pokušava da deluje exteritorijalno, poput Srpske Pravoslavne Crkve. Takve su i tendencije samoga Rijaseta BiH. Lično, ne bih imao ništa protiv toga, da nema opasnosti koje iz, administrativno, tako organizovane zajednice mogu proizići. Mudrije je rasteretiti svaku zajednicu ponaosob potencijalnih balasta. Zamislite sledeću situaciju gde Reisu-l-ulema opravdano donese fetvu da je haram Muslimanima u Bosni, pogotovu istočnoj, prodati zemlju ili kuću Srbima pravoslavnim. Zatim se prisetite konstatacije da je ovo zemlja reciprociteta. Rezultat je da srbijanski Musliman ne može da kupi stan ili kuću da bi mogao da obavlja imamsku ili kakvu drugu dužnost. Zato mislim da administrativno ne treba da budemo objedinjeni, sem u hilafetu, ili objedinjenoj Evropi. Po pitanju hilafeta, ja jesam optimista, jer će i oni koji su njegovi protivnici poželeti da za sagovornika imaju nekoga oficijelnog, koga svi Muslimani prihvataju i priznaju.

Naši međusobni odnosi uvek moraju biti idealni. Takvi će biti kada počnemo misliti o halu onih preko granice, ne samo nas unutar granice. Već odavno ne postoji Jugoslavija, pa su nam i halovi srazmerno tome u kom smo njenom delu ostali, različiti. Ovi stariji to ne kapiraju.

Mi mlađi to osećamo, pa i bolje kapiramo. Nadam se boljim odnosima sa Rijasetom bosanskim i svim Islamskim zajednicama ex-yu prostora. Daće Allah više razumevanja i iskrenosti u odnosima, kad budemo više mislili na Njega nego na interese dunjalučke.

Smatrate li da je SPC monolitna organizacija ili postoje određene struje s različitim stavovima o sukobu, odnosno dijalogu civilizacija i suživotu u Srbiji i regiji? Ako postoje, možete li ih definirati?

Poznajem lično par, veoma obrazovanih i širokonazornih ljudi, kojih niti ima dovoljno, niti oni sami poseduju adekvatnu snagu da se suprotstave retrogradnim tendencijama većine. Oni se individual-

njak neugodno osećam kada mi neki novinar Bošnjak koji je došao u Beograd da ponešto o nama napiše, postavi pitanje: “Kako Bošnjaci provode Ramazan - recimo - u Beogradu? Kad me o Ramazanu pitaš - rekoh - onda me pitaj za Muslimane, jer nas bošnjaštvo, arapstvo, perzijanstvo nikada neće odvesti do Božijega zadovoljstva, kao ni srpstvo, hrvatstvo, jermenstvo. Sačuvaj nas sve, Stvoritelju.

Postoji li i kakvo je političko i kulturno organiziranje Bošnjaka u Srbiji i kako vidite ulogu IZ u tim procesima?

Uglavnom su to nevladine organizacije, kulturno-umetnička društva, prvenstveno nastala u oblasti Sandžaka, da bi se kasnije osnovale podružnice po srbijanskim većim gradovima. Kao IZ ne bismo imali ništa protiv toga, ako vidimo da je sve to na liniji Bogu ugodnoga. U tom smislu i vidimo svoju ulogu, međutim čim kadrovski ojačamo, mislim da ćemo i samu IZ transformisati u zajednicu koja je i verska, pa kao takva i obrazovna i kulturna u najširem pogledu, ali i zabavna. Život u dijaspori to iziskuje, samo što mi imamo cilj da na Srbiju ne gledamo kao na dijasporu, već kao na maticu Muslimana određenoga specifikuma, tim pre što je i broj Srba Muslimana popriličan.

no, opiru ikonografiji, u odnosu na hristologiju, dominantnijem svetosavlju, te nacionalističkim tendencijama crkve koja je, po njihovom mišljenju, pre srpska nego pravoslavna i gotovo nikako hrišćanska.

Nacionalistički odnosi Kakav je odnos Srba prema Albancima i Bošnjacima u svjetlu ovih dramatičnih događaja, a kakvi su odnosi albanske i bošnjačke muslimanske zajednice?

Odnosi su, sveukupno, nacionalistički. Netrpeljivost je sve izraženija. Verovatno postoji neki plan da svi budemo kao Bosna i Kosovo pod direktnom upravom, a nacionalizam se ovde pokazuje kao najbolje sredstvo. Poznajem mnogo Srba i Albanca koji su, zaista, prijatelji.

Ali politika je politika, i tu ne vidim nikoga koji bi mogao da emituje dobre vibracije. A ja, kako volim počistiti svoju avliju prvo kažem, da se kao Musliman, Boš-

Prepororod Journal: Kakvi su Vaši pogledi na organiziranje dijaspore u zemljama bivše Jugoslavije? Imate li kakvih konkretnih prijedloga suradnje?

Mislim, da se iz prethodno kazanoga da zaključiti kakav je naš stav, koji sam ja ovde samo artikulisao. Pravo svakog Muslimana kod drugog Muslimana je da mu se pronađe opravdanje. To je divni hadis Poslanikov s.a.v.s. Pored ajeta koji nam ukazuje da smo kao islamski Ummet braća, ovaj hadis nam ukazuje na način kako ta ideja može da zaživi. Prema tome, da počistim opet malo svoju avliju, možda je interes Muslimana u Sandžaku ispravno artikulisan kroz stavove muftije Zukorlića i Mešihata kojega predstavlja. Drugi neka čiste svako svoju avliju. Prvo da se po štampi ne osuđujemo na smrt, za izdaju i slično, pa da međusobno poverenje i ljubav, prikalemljeni za onaj ajet i onaj hadis, zažive. Tada će se iskreno pojaviti suza na obrazu, iz oka potekla, oka koje sakriva i otkriva svu duhovnu čistoću, pa samim tim i uvek vitalnu snagu našega Islama, vernosti Bogu Svemilosnom. Sve ostalo doći će samo po sebi. Verujte mi.

Iz nemirnog Beograda, mir, milost Božiju i blagoslov vam svima želim.

51

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

(Broj 62, lipanj/kolovoz 2004.)

Aziz ef. Hasanović, zamjenik predsjednika Mešihata i Glavni imam zagrebački

Islam i muslimani su autohtoni u Hrvatskoj Mislim da će generacije koje su rođene u Hrvatskoj i koje preuzimaju islam u emanet od svojih predaka morati ponuditi model, ne suvremenog islama, već model primjene islama u suvremenom dobu. Zasigurno da naša mladež još luta u traganju za identitetom.

Razgovarao: Faris Nanić

52

J O U R N A L

Vratili ste se s jednogodišnjeg studijskog boravka u Saudijskoj Arabiji. Koji su razlozi, a koji rezultati Vašeg boravka?

Bismillahir-rahmanir-rahim. Hvala Allahu dželleša’nuhu koji je omogućio svome robu da posjeti njegova sveta mjesta, Mekku el Mukerremu i Medinu el Munewweru. Pored blagodati jednogodišnjeg boravka u Mekki, u haremu pored Bejtullaha, ja sam pohađao jedan poseban program u organizaciji Svjetske islamske lige, Rabite koja u svome sastavu ima Institut za usavršavanje i stručno osposobljavanje imama i hatiba cijelog svijeta.

To je jedini institut tog profila u svijetu.

Tako je u mom programu bilo nas 52 iz 38 zemalja. Imali smo dva semestra s 13 i 14 predmeta, gdje smo se osvrtali na sve moguće metode misionarstva i zapreke u

radu. Nakon položenih ispita, stekli smo certifikat za samostalno tumačenje vjere i Šerijata. Riječ je o vrlo dobrom programu. Pored redovne nastave, imali smo rad u okviru slobodnih aktivnosti i susrete sa svim gostima Rabite koji su dolazili tijekom godine, velikim misliocima islamskog svijeta, doktorima Tantawijem i Kardawijem, mnogim ministrima znanosti i vakufa islamskih zemalja. Reis ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, dr. Mustafa Cerić održao nam je predavanje dok je boravio na jednom sastanku organizacije fakiha čije je član. To su velika iskustva, upoznao sam mnogo ljudi, faktički čitav islamski svijet i moglo se zaista vidjeti u kakvom stanju se nalazi čitav ummet, a iskoristila se prilika da se obavi hadždž. Dobivanjem tog certifikata stekao sam uvjete za upis na po-

slijediplomski studij, što sam i učinio na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu koji je priznao dva semestra iz Mekke kao i dva odslušana i položena semestra s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Tako mi je preostalo pisanje i obrana magistarskog rada na temu “Hutba u službi vjerskog, kulturnog, nacionalnog i političkog prosvjećivanja muslimana”. To je radni naslov koji može doživjeti i neke preinake. Hutbu proučavam s raznih aspekata jer se može primijetiti da je hutba još za vrijeme Poslanika, a i kasnije odigrala veliku ulogu. Za vrijeme uspostave Turske republike, Atatürk naređuje da se hutba obavlja isključivo na turskom.

Susrećemo se s fetvom reisa Kemure koji naređuje imamima da hutbu drže na bosanskom jeziku. Čak i prije njega, reis Džemaluddin ef. Čaušević daje sličan savjet. Radi se o obimnoj građi koju treba ispitati i obraditi i time dati jedan doprinos hutbi kao najjačem i najstarijem mediju islamske zajednice svugdje, pa i na našim prostorima. Na tome sam inzistirao jer sam već dvadeset godina u imamskoj službi i vidim da se tomu ne posvećuje velika pozornost. Vrlo je malo napisane i dostupne literature na tu temu na našem jeziku.

Hutba kao medij Govorimo o imametu i hatabetu, dakle o hutbi kao instituciji i farzu, o hutbi kao praksi Božjeg Poslanika i svih imama u svijetu. Što je s hutbama kod nas, s njihovom aktualnošću koja bi trebala doprinijeti boljem informiranju ovdašnjih muslimana i iznošenju stava o određenim bitnim problemima koji se tiču

DUHOVNA MISAO ove zajednice, bili oni lokalne ili globalne naravi?

Imamet kao institucija spominje se u Kur’ani kerimu i to na dvanaest mjesta.

Kao prvi imam u povijesti čovječansta spominje se Ibrahim alejhis-selam. Allah dželleša’nuhu govori da je Ibrahima učinio imamom svijeta i njegove porodice.

Zbog toga se imamet može promatrati s više aspekata. Kod šijita, imam je osoba koja objedinjuje političku vlast i vjersko vodstvo. Imami su i osnivači mezheba, pravnih škola u islamu. U ovom slučaju imami su predvodnici džemata, oni koji opslužuju zajednicu. Usredotočimo se na ovo posljednje – imam u službi zajednice i zadovoljenja vjerskih potreba vjernika, gdje se on pojavljuje i u službi hatiba.

Hutba zauzima najstarije mjesto u medijskoj prezentaciji islama i datira od samog Poslanika Muhammeda, sallallahu te’ala alejhi we selem, iako je govorništvo svojstveno svim pejgamberima prije njega, ali ne u ovom obliku. Svi su mufessiri suglasni oko kur’anskog teksta u suri Džum’a gdje se kaže: “O vjernici kada se pozovete na tjednu molitvu, požurite sjećanju na Allaha”. Ovo sjećanje na Allaha podrazumijeva hutbu koja mora redovito ukazivati na sve pojave u zajednici koje nisu sukladne Božanskoj odredbi i, temeljem toga, izricati jasne Božanske stavove kada se radi o funkcioniranju džemata kao male cjeline koja je sastavni dio veće zajednice – ummeta. Ja često na hutbi govorim kako se svaki musliman kada ujutro ustane treba pitati tri stvari: kako je njegova porodica, kako je njegov džemat i kako je njegov ummet? Polazimo od činjenice da je porodica osnovna ćelija društva i da sa zdravom porodicom dobijamo zdravu zajednicu, a sa zdravom zajednicom dobijamo zdravi ummet. Ako počnemo rješavati pitanja ummeta, a u porodici nam nisu riješeni odnosi, onda je to pogrešno. Hutba je ta koja treba da, na neki način, usmjerava porodicu preko džemata, zajednice ka ummetu. Ona će informirati i izreći jasne stavove zajednice i islama o svim aktualnim zbivanjima u užem i širem smislu. Uži smisao podrazumijeva obraćanje problemima u džematu, a širi smisao podrazumijeva razinu ummeta. Mi danas imamo more takvnih primjera i na razini džemata i na razini ummeta na kojoj nam se vječito imputiraju stvari koje su u suprotnosti s islamom.

Netko se poziva na islam, možda i nije musliman ili je možda iz nekih drugih pobuda dobio nalog da čini neke stvari. S te strane, hatib ima zadaću da prati, stručno rečeno, fikhu-l waqi’a, da dobro poznaje

sredinu, okruženje i problematiku kako bi mogao izreći odgovarajuće sudove na džumi, kao putokaze i jasne stavove zajednice. Nažalost, možda se nekad hutbe zloupotrebljavaju na razne načine, međutim ovo je glavna, temeljna zadaća. Postoje tri dimenzije hutbe: t’alim – podučavanje, tezhib – podsticanje na činjenje dobra i te’dib – odgajanje i usmjeravanje džemata u pravcu zadovoljstva Svevišnjeg.

Znači li to da se hatib katkada ne bi trebao libiti izricanja sudova koji bi se mogli smatrati političkim?

Hatib mora izricati stavove koji se tiču njegove zajednice. Politika nije strana islamu. Nametnuta je dogma u doba komunizma da je vjera isključivo za prostore džamije i kuće. Sama institucija hatiba govori da je islam neradzvojiv od svakodnevnog života. Prema tome, sve što tišti zajednicu, imam i hatib mora vidjeti i dužan je ukazivati, bez obzira kako će to tko doživljavati, politički ili drukčije. On mora biti čiste savjesti, da mu je jasan cilj – da vodi zajednicu u susret svom Stvoritelju, na najbolji mogući način.

Integracija i autohtonost muslimana u Hrvatskoj Član ste Povjerenstva za implementaciju Ugovora Republike Hrvatske s Islamskom zajednicom u Hrvatskoj i koordinator ste Mešihata za dušobižničku djelatnost, učestvujete u radu Povjerenstva, praktički ste najinformiraniji o problemu provedbe Ugovora. Možete li nam reći u kojoj je fazi implementacija Ugovora, što je, a što nije ostvareno i

imamo li miljokaze prema kojima bi mogli reći da će se odredbe Ugovora provesti do kraja u određenom razumnom roku?

Nakon potpisivanja Ugovora u prosincu 2002. godine, u kojemu se tretira i uspostava Povjerenstva za provedbu Ugovora koja će biti na paritetnoj osnovi sa svim resorima i ministarstvima gdje imamo interesa, ja sam po Odluci Mešihata imenovan članom Povjerenstva, zadužen za sve resore i upoznat sam sa svim detaljima.

Mogu reći da smo s Ministarstvom znanosti, prosvjete i sporta to vrlo dobro regulirali, na razini koja se samo može poželjeti i svakim danom očekujemo još bolje rezultate – upošljavanje vjeroučitelja, otvaranje novih radnih mjesta. Očekujemo da će zagrebačka medresa u cijelosti biti na proračunu Ministarstva prosvjete. Najavili smo otvaranje visoke škole za islamske i sociološke znanosti i iskazali očekivanja za podrškom Ministarstva u tom segmentu. Koordinator sam Mešihata ispred Odjela za dušobrižničke djelatnosti, a rad se odvija s ministarstvima zdravstva, obrane, unutrašnjih poslova i pravosuđa. Još nismo započeli razgovore s Ministarstvom zdravstva, a s ostala tri smo u intenzivnoj fazi razgovora. Što se tiče zatvora, osobno sam obišao 23 zatvora u Hrvatskoj, susreo se sa svim upraviteljima, načelnicima za tretman zatvorenika i s 95 zatvorenika koji se nalaze na odsluženju različitih kazni.

Nažalost, zatekao sam 102 muslimana u zatvorima, što je velika brojka u odnosu na broj muslimana u Hrvatskoj. Njihova je struktura raznolika. Mi smo preuzeli obvezu da ćemo izraditi prijedlog duhovne skrbi prema njima. S obzirom da u Ugovoru stoji da jedan dušobrižnik treba regulirati

53

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

54

J O U R N A L

sve potrebe u sva četiri resora, mi smo inicirali izmjenu ove odredbe tako da se angažiraju barem tri ili četiri dušobrižnika.

Dok se to ne regulira, Mešihat je prenio zaduženja svim glavnim imamima da na svom području pokrivaju zatvore i oni imaju suglasnost Ministarstva pravosuđa da, po ukazanoj potrebi, mogu dolaziti u zatvore. Pored toga, razgovarali smo o ostalim vjerskim potrebama i pravima, što je vrlo složen problem, iako mislim da je naša dušobrižnička djelatnost u zatvorima počela funkcionirati. Osjeća se velika ljubaznost osoblja kao i potreba za našom prisutnošću zbog resocijalizacije zatvorenika. Treutno smo u intenzivnim pregovorima s Ministarstvom obrane za uspostavu vojnog imamata. Zatražili smo od ministarstava neke uvjete koji ne proizlaze iz Ugovora i vodimo pregovore, a zatražili smo angažman jedne osobe – vojnog imama koja će imati rang vojnog ordinarija, kao i da imamo neku svoju logistiku za koordinaciju jer su vojarne razbacane po Hrvatskoj. Pokušali smo vidjeti što je realno.

Postoji mogućnost da se naši ročnici koncentriraju u određene vojarne, a uz dobru volju sve se da riješiti. Mi ćemo inzistirati na uspostavi vojnog imamata jer to slijedi iz Ugovora. Temeljem rješenja kojeg ćemo uspostaviti s Ministarstvom obrane, izgradit ćemo model s Ministarstvom unutrašnjih poslova, s čime su oni suglasni. Na sastanku je iskazana dobra volja vladinih dužnosnika za suradnju.

Možemo li zaključiti da ste zadovoljni dosadašnjom realizacijom Ugovora i da smatrate da ćete ostatak postići u realnom roku?

Zgriješili bismo kad bismo rekli da nismo zadovoljni. Dinamika cijele implementacije ovisi o nama i našim mogućnostima. Danas (7. rujna) je bio prvi sastanak gdje se nakon skoro dvije godine od potpisivanja Ugovora, moglo govoriti i o njegovim slabostima. Mislim da smo na dobrom putu da se određene odredbe Ugovora preispitaju, dopune ili mijenjaju. Za to postoji raspoloženje. Iskreno se nadam da će zahtjevi koje Mešihat upućuje prema svim ministarstvima naići na razumijevanje. Razmatrali smo i participaciju države u financiranju vjerske infrastrukture i ocijenjeno je da su moguća i određena povećanja. Sve opet ovisi o nama.

Autohtona tradicija integriranih muslimana Implementacijom ovoga Ugovora možemo reći da se muslimani u Hrvat-

organiziraju na nacionalnoj osnovi dužne dati svoj doprinos na nacionalnom, kulturnom i drugim planovima. Islamska zajednica se ovdje pojavljuje kao legitimni predstavnik svih muslimana, bez obzira na nacionalnu pripadnost, a sve nacionalne asocijacije bi trebale iskoristiti pozitivno ozračje koje vlada u hrvatskom društvu prema muslimanima, temeljem ovog Ugovora, kako bi predlagale i realizirale što opsežnije i kvalitetnije programe u borbi za očuvanje identiteta i samobitnosti.

skoj, a time i Bošnjaci kao većinski pripadnici Islamske zajednice integriraju u javni život Republike. Jeste li Vi osobno zadovoljni stupnjem integracije, ne samo na vjerskom već i drugim planovima? Mislite li da bi nešto u nastupu ostalih asocijacija trebalo mijenjati i kako, u tom svjetlu, gledate na eventualne tradicijske naslage koje nam možda na tom putu smetaju?

Ovaj Ugovor nije samo pravno uokvirio Islamsku zajednicu u Republici Hrvatskoj, već je i potvrdio njezinu autohtonost. Potvrdio je da je Islamska zajednica koja je predstavnik muslimana u Hrvatskoj sastavnica hrvatskoga društva i da se muslimani i samim ovim činom dodatno integriraju u društvo, gdje se u svim državnim i javnim institucijama mogu deklarirati muslimanima i po toj osnovi tražiti svoja vjerska prava. To je plafon koji se administrativno može riješiti na ovakav način. Što se tiče samog pojma integracije, nužno ga je osloboditi prizvuka i konteksta asimiliacije. Dakle, integracija da, asimilacija ne. Samim time što se integriramo, ne znači da se trebamo odreći svih svojih vjerskih, kulturnih i tradicijskih ljepota i blagodati. Ne, društvo u kome živimo bit će bogatije s posebnostima koje mi nosimo sobom, s ljepotama koje nosi naša vjera, sa svim tradicijskim i kulturnim vrijednostima koje musliman baštini. Islamska zajednica je internacionalna zajednica. U svome sastavu ima Bošnjaka, Albanaca, Turaka, Roma i Arapa. Svi ti detalji upućuju Islamsku zajednicu da vodi računa o vjerskom prosvjećivanju, dok su sve asocijacije koje se

Kada sam spomenuo tradiciju, mislio sam na one naslage suvišne, lažne tradicije, pa bih dopunio pitanje. Jesmo li mi već sada u fazi integracije koja podrazumijeva stvaranje i izgradnju i naše autohtone tradicije za buduće generacije?

Mislim da će generacije koje su rođene u Hrvatskoj i koje preuzimaju islam u emanet od svojih predaka morati ponuditi model, ne suvremenog islama, već model primjene islama u suvremenom dobu. Zasigurno da naša mladež još luta u traganju za identitetom. To osjećam u nizu razgovora koje sam s njima vodio i koje u kontinuitetu vodim. Islamska zajednica, ali i ostale asocijacije dužni su pomoći im u formiranjnu njihovih stavova i oblikovanju njihova identiteta koji će njihovim srcima biti prihvatljiv i njihovoj vjeri i kulturi sukladan, a opet specifičan. Mislim da će se doći do adekvatnog rješenja.

Osjećam i znam da ima dosta mladeži koja promišlja ovu temu i koja se usuđuje izricati određene stavove i nuditi neke modele. Bilo bi dobro da neka asocijacija organizira okrugli stol na ovu temu, da se pozove naša mladež iz cijele Hrvatske i da se porazgovara, u početku u zatvorenom krugu dok se malo stavovi ne kristaliziraju. Poslije toga treba pustiti glas u javnost, oslušnuti mnijenje, te vratiti se za stol. Mislim da je stvorena nasušna potreba za takvim forumom. U školama se susrećemo s pitanjima naše djece o identitetu, odnosno pripadnosti bošnjačkom ili albanskom narodu u svjetlu činjenice da mnogi od njih nikada nisu boravili u matičnim državama. To su realni problemi s kojima se susreće naša mladež. Mi joj moramo ponuditi model. Kakav će on biti, ostaje za raspravu.

Nakon iskustva u Saudijskoj Arabiji, susreta s brojnim muslimanima i to intelektualcima, pretpostavljam i dugosatnih rasprava i razmjena mišljenja i iskustava, možete li reći da unutar ummeta postoji nekakav dominantan stav o nači-

DUHOVNA MISAO nima nošenja s činjenicom globalne antagonizacije islama?

Da, bilo je velikih rasprava o trenutnom stanju ummeta, s obzirom da smo mi bili predstavnici 38 zemalja koji prate razvoj događaja u svijetu. Normalno da se iskazuje zabrinutost zbog gluhoće i sljepoće onih koji bi trebali najviše da čuju i onih koji bi trebali najviše da vide. Sve se stvari uglavnom banaliziraju, unutar ummeta se raspravlja o stvarima koje nisu značajne ni za vjeru ni za njega. Umjesto da se raspravlja o stvarnom položaju muslimana u svijetu i njegovim uzrocima, raspravlja se o nošenju brade, o duljini hlača i sličnim banalnostima. Nažalost, ne predstavlja čudo ako te netko, ne nosiš li bradu, upita jesi li musliman. Mene su takve pojave iritirale jer se iz toga vidi čime se ljudi bave i na što troše svoju energiju. Ljudi iz društva s kojim sam ja proveo ovu godinu dana budno prate situaciju, a posebno segment stvaranja velike antiislamske histerije nakon 11. septembra. Ta histerija pokušava staviti muslimane u poziciju da se vječno od nečega brane. Kad čovjek stalno govori – Nisam kriv i pri tome priziva Boga za svjedoka, gubi na vjerodostojnosti. Društvo s kojim sam boravio kao i mnoštvo alima s kojim smo se susretali ozbiljno pronalazi puteve i metode kako prebroditi postojeću situaciju. Jedan od uzroka ovakvog stanja je i nepismenost muslimanskog svijeta. Imao sam podatak čiju vjerodostojnost nisam bio u mogućnosti provjeriti, o 62% nepismenih muslimana, što je strašno uzme li se u obzir prvi islamski imperativ o učenju i čitanju kao putu spoznaje Boga dželle ša’nuhu i na temelju te spoznaje pasti mu na sedždu. Drugi uzrok je pojava samostalnih tumača vjere i njihovo pozivanje na vjeru kao opravdanje njihovih čina. Tu se javlja veliki raskorak muslimana i islama, pa se možemo prisjetiti riječi šejha Muhammeda Abduhua po povratku u Egipat sa Zapada. On je tada rekao da je bio u Europi i vidio islam, a nije vidio muslimane, dok ovdje vidi muslimane, a ne vidi islam. Ljudi se pozivaju na islam, na tradicije svojih sredina, na mnogo štošta, sužavaju univerzalnost islama. Oni, naravno ne mogu reducirati islam, ali u očima onih koji ne poznaju islam daju lošu sliku. Svaki musliman mora biti ambasador islama. Da bi bio ambasador mora znati što islam jeste, mora znati njegove vrijednosti i blagodati i tako ih može promovirati. To je ključ problema. Allah kaže da neće promijeniti sudbinu jednoga naroda dok taj narod sebe ne promijeni.

Dijalog je put U tom svjetlu, čini se da je uloga, prije svega, muslimanske inteligencije u svijetu i kod nas u Hrvatskoj da iznađe platformu za dijalog s drugima i drugačijima.

Možemo li reći da u tom smislu i mi imamo ulogu, ako smo svjesni činjenice da osnovne, univerzalne, dakle Božanske vrijednosti dijelimo s onima koji su drugačiji od nas?

Dijalog je put, nije alternativa. Bez obzira tko kakav svjetonazor slijedi, kakva stajališta i mišljenja iznosio, islam upućuje da se s njime razgovara. Kur’an kaže: We džadilhum billeti hije ahsen - i s njima na najljepši način razgovaraj. Otuda u islamu svaki razgovor mora biti potkrijepljen dokazima Hate burhanekum - iznesite svoje dokaze, kazuje nam Kur’an. Mnoštvo kur’anskih ajeta upućuje na provjeru dobivene informacije, prenositelja, njegove kvalitete u smislu vjerodostojnosti. Svi kur’anski principi usmjeravaju i upućuju čovjeka na razgovor bez ograničenja s kime. U mnogim kur’anskim ajetima se precizno propisuje kako razgovarati.

Kur’anski je imperativ – mudro. To je širok pojam. Nema dvojbe da se s ljudima, bez obzira kojoj vjeri pripadali mora razgovarati. Mogu odgovorno reći da Islamska zajednica u Hrvatskoj, takvim stavovima, daje svoj veliki doprinos dijalogu na ovim prostorima. Organizirali smo i dva simpozija u Islamskom centru. Prošle godine smo imali skup posvećen dijalogu

abrahamitskih religija jer je Ibrahim alejhis-selam praotac židova, kršćana i muslimana. Organizirali smo i simpozij na temu dijaloga u kojem su sudjelovale sve vjerske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako se simpozij svaki dan održavao u drugim prostorijama, jedan dan na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan u prostorijama Pravoslavne crkve, a jedan u Islamskom centru. Sve to daje dimenziju dijaloškog ozračja u Republici Hrvatskoj.

Konačno, i kroz emisije Religijskog programa HRT-a, posebno Ekumena, primjećuju se pokušaji promocije duha dijaloga koji je nasušna potreba i put kojim se treba ići u svim sredinama, a posebno u onima u kojima se živi u susjedstvu i koegzistenciji s drugima i drugačijima. Postojanje drugog i drugačijeg treba biti prednost, a ne mana. Ono daje društvu dimenziju multikulturalnosti, čemu Hrvatska teži, a mi kao zajednica tomu dajemo svoj doprinos. Mi smo i članica Svjetske konferencije Religija za mir kojoj dajemo svoj maksimalni doprinos. Sudjelujemo u izdavanju časopisa Mirotvorni izazov, gdje se redovno objavljuju članci o aktivnostima Islamske zajednice ili pitanja koja možemo sami tretirati koji se prodaje u svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj. Mirotvorni izazov je zajednički list svih vjerskih zajednica koje participiraju u javnom životu Republike Hrvatske. Kada je dijalog u pitanju, mogu reći da Islamska zajednica u Hrvatskoj ima zavidan rezultat i zavidnu razinu, što treba dalje njegovati.

55

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

(Broj 72, lipanj/srpanj 2005.) Ševko ef. Omerbašić, Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj za Journal govori o novom mandatu, uspjesima i neuspjesima, percepciji Islama i muslimana u Hrvatskoj

Razgovor s povodom Ako je presudno što Hrvati misle o Islamu i muslimanima, onda Islam i muslimani ovdje imaju perspektivu. Naravno, uz uvjet ozbiljnog prihvata proučavanja svoje vjere i njezinog konsekventnog reprezentiranja.

Razgovarao: Faris Nanić

56

J O U R N A L

Iako ste svojevremeno najavili da se nećete kandidirati za još jedan mandat predsjednika Mešihata, to ste ipak učinili. Koji su motivi za još jedan mandat?

Rekao sam da se osobno neću kandidirati. Međutim, nakon dugih razgovora, u Mešihatu je prevladalo mišljenje da se Islamska zajednica nalazi u najkritičnijoj fazi svoga razvoja. Nadalje, predlagati kandidate, po Statutu, imaju pravo samo Izvršni odbori Medžlisa Islamske zajednice. Niti jedan Medžlis nije izostavio moje ime, već su me svi kandidirali, a zagrebački je čak i pismeno inzistirao na mojoj kandidaturi. Tjedan dana prije sam govorio da bi trebalo naći jednog čovjeka koga bih trebao, dok sam još živ, osposobiti, pomoći mu svojim iskustvom. Njihov je odgovor bio da se boje neposredne budućnosti Islamske zajednice, posebno zato što ona

sada kroči kroz vrlo opasna, vunena vremena. Na kraju sam, cijeneći i poštujući volju izvršnih odbora, ipak pristao na kandidaturu. Premoćno sam pobijedio na izborima s 60 glasova, ispred 13 za Aziz efendiju Hasanovića te po četiri za druga dva kandidata. Rekao sam da, ako već moram biti kandidat, ti izbori moraju biti krajnje demokratski, tajni. Mislim da smo to uradili na opće zadovoljstvo. Naravno, ja neću izdržati cijeli sedmogodišnji mandat.

Početkom 2010. godine stječem uvjete za mirovinu. Do tada, smatram svojom dužnošću, pronaći osobu koja će uistinu moći reprezentativno voditi Islamsku zajednicu.

Vrlo je važno pitanje tko će biti na čelu Islamske zajednice, ne zbog toga što smo imali loših iskustava u prošlosti, već zbog toga što se ovdje dvostukom dioptrijom gleda na muslimane i Islamsku zajednicu.

Svaka naopaka i pogrešna riječ, a kod nas ih je bilo, može se loše protumačiti i izazvati veliku štetu muslimanima, posebno Islamskoj zajednici. Zbog toga to smatram svojom dužnošću. Ne uspijem li, sav posao koji smo zajedno radili, bit će bezvrijedan. Svi se slažu, nacionalne, kulturne, političke asocijacije i Islamska zajednicami ovdje moramno izravno početi graditi svoj image, čuvati već stečeni ugled kojeg moramo povećati. Zagazili smo u predstavničku vlast, dobili priznanje političkih i nacionalnih prava. Počeli su nas ubrajati među ozbiljne nacionalne zajednice. Mi znamo da bi, makar i podrška sa strane nekog našeg pojedinca ili organizacije, ovim terorističkim aktima koji se u svijetu dešavaju u ime Islama, za nas značila katastrofu. S druge strane, vjerujem da, s obzirom da su muslimani ovdje autohtoni, kao i u Sloveniji i i Bosni, jako se pazi kamo će oni krenuti. Vidite što se dogodilo u Sloveniji. Smijenjen je muftija, nastala je anarhija i u Islamskoj zajednici. Slovenija je već u ujedinjenoj Europi. Pitanje je kakva će reakcija europske javnosti biti na te događaje. Zato moramo otvoriti četvere oči.

Mi ljude upoznamo tek kada dođu na vlast.

Moramo se potruditi da na čelo Islamske zajednice dođe kvalificirana osoba po više kriterija jer je Islamska zajednica najvažnija asocijacija, ne samo Bošnjaka, već i drugih u Hrvatskoj koji pripadaju islamskom kulturno-povijesnom krugu - Albanaca, Hrvata, Roma i Turaka. Biti predsjednikom Mešihata u Hrvatskoj, mislim da je jedanko važno kao i biti reisu-l ulemom u Bosni i Hercegovini.

Toliko o motivima. Rekao sam da ću, bude li među novim članovima Mešihata koje ću predložiti Saboru na verifikaciju, snažnijih, upornijih, koji mogu garantirati uspjeh, vrlo ću rado ustupiti mjesto. Ja sam zadovoljan svojim postignućima. Petnaest sam godina na ovom mjestu. Prošao sam

DUHOVNA MISAO kroz teška iskušenja i umoran sam. Nakon izbora sam rekao da i nisam izabran ne bih bio razočaran i nezadovoljan.

Uspjeli smo Kako onda ocjenjujete svoj prethodni mandat i na koji biste način definirali svoj naredni mandat?

Bit će subjektivno kažem li da sam uspio, u stvari da smo uspjeli. Kao jedinka ne bih mogao puno učiniti, premda sam vodio veći dio projekata. Ovdje ne mislim samo na članove Mešihata, tu je i Sabor Islamske zajednice, imami, izvršni odbori medžlisa. Mislim da sam uspio. Otvorili smo pet novih mesdžida. To su bile vrlo važne zadaće koje su donosile i veliko financijsko opterećenje jer takvih sredstava muslimani Hrvatske jednostavno nemaju. Osobno sam se bojao da će medresa Dr. Ahmed Smajlović, nakon pet godina, prestati s radom zbog nedostatka i osnovnih financijskih sredstava za rad. Prije svega, zahvaljujući angažmanu Mešihata, uspjeli smo osigurati sredstva za po dvije godine unaprijed. Islamska zajednica je, po svojoj prirodi, pomalo anarhičan sustav. Djeluje na principu predanosti Bogu, a pod tu se egidu može smjestiti štošta, ponajviše lijenost. Trebalo je uozbiljiti i organizirati sve veći imamski kadar. Znamo da smo prije sedam godina imali četvoricu visokoobrazovanih imama. Planski smo naše svršenike medrese slali na studije i danas, hvala Bogu, od 38 imama u Hrvatskoj, njih 26 ima visoku stručnu spremu. Mnogi od njih su znanstveno i intelektualno jako napredovali. Imamo ih petnaestak koji se sada školuju. To će biti jamac islamskih aktivnosti ovdje. Velikim uspjehom smatramo i organizaciju, odnosno sistematizaciju vjeronauka. Znamo da pojedini mu’allimi i mu’allime ne mogu odgovoriti svim zadaćama i takvi će od početka slijedeće školske godine morati odustati od izvođenja vjeronaučne nastave. Nama nije cilj da se vjeronauk radi samo formalno, po bilo koju cijenu. Radi se o djeci, a ako ih sada ne motiviramo, za čitav smo ih život osakatili. Na kraju ove školske godine smo vjeronauk zaključili s 5478 djece, od toga oko 3600 u mektebima, a ostalo u školama. To smatramo velikim uspjehom jer su sve nade u budućnost zajednice vezane za tu djecu. Veliki je uspjeh i nastavak te kvantiteta izdavačke djelatnosti, kako udžbeničke za medresu i mektebe, tako i ostale znanstvene i popularne islamske literature. Posljednje smo tri-četiri godine vodili kampanju i niz razgovora i pregovora oko osnivanja islamskog fakulteta u Zagrebu i 1. listopa-

da taj će fakultet započeti s radom. Velike zadaće i rad na stabilizaciji i postizanju kvalitete studija tek predstoje. Treba osigurati nastavnike, sredstva za rad od oko 2 milijuna kuna. Prve tri ili četiri godine morat ćemo sami financirati dok ga eventualno ne prizna Ministarstvo znanosti i preuzme financiranje. Moramo i postojeći kadar još školovati. Imamo ljudi koji su već na postdiplomskim studijama.

Uspjehom smatram i rješavanje svih administrativnih pitanja u vezi džamije u Osijeku. Neuspjehom smatram izgradnju džamije u Rijeci. Pored najbolje volje i osiguranja sredstava, nismo uspjeli s Poglavarstvom grada riješiti sva pitanja. Tu su se upetljale i organizacije proizašle iz Domovinskog rata koje su problem digle na političku razinu. Problem smo barem internacionalizirali, upoznavanjem američkih veleposlanika u Hrvatskoj, pa je i jedan od neriješenih problema poštivanja ljudskih prava u Hrvatskoj kojim se bavi redovni izvještaj State departmenta upravo izgradnja džamije u Rijeci. Za džamiju imamo osiguran novac za izradu projekata. Radi se o otprilike milijun i po kuna. Također imamo novac za početak izgradnje. Početkom izgradnje počet će pristizati sredstva. Naš je najvćei problem bio raskol unutar Islamske zajednice u Rijeci koji je trajao tri godine. Sada je na neki način riješen. Zahtjeve iz Sarajeva

da se Rijaset umiješa, mi smo odbili i mislim da smo imali pravo. Prije dva mjeseca sam bio u Rijeci i dogovorio da snagu više nećemo trošiti na razmirice i nesporazume ili produbljivanje rana, već da ćemo ih ujediniti za izgradnju džamije. Hoće li izgradnja džamije početi krajem ove ili početkom slijedeće godine, ne znam.

Ali, ne počne li tada, teško da će je ikada i biti. Nažalost, iako je na vlasti u gradu stranka koja je nama prilično sklona, njezini čelni ljudi, u najmanju ruku, jedno pričaju nama, a drugo na drugim mjestima. Upozorio sam gradonačelnika na posljednjem susretu da, ako žele problem poput ljubljanskog, imat će ga. Poslije Zagreba, u Rijeci živi najveća zajednica muslimana u Hrvatskoj. Mi ne tražimo političku tribinu izgradnjom džamije, već prostor gdje će muslimani moći zadovoljiti svoje vjerske potrebe na primjeren način. On se s tim složio i rekao da će grad riješti pitanje Generalnog urbanističkog plana, koji je po njima najveći problem, do kraja godine. GUP ne bi trebao sadržavati političke uvjete, a politički su uvjeti sve što mi čujemo - nema munare, nema ezana. Na kraju, prostor smo sveli na nekih 2000 m2 i kada smo to pokazali oni su se iznenadili jer protivnici izgradnje džamije pričaju kako mi radimo bunkere i skloništa za pedesetak tisuća ljudi.

Kada su u pitanju muslimani, svaka laž

57

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO prolazi kao istina, svaka se etiketa može nekažnjeno zalijepiti.

Najveći naš uspjeh je riješeno pitanje odnosa Islamske zajdnice i države. Prvi smo puta dobili, kroz Zakon o položaju vjerskih zajednica i kroz Ugovor s vladom, da država priznaje povijesnu i sadašnju ulogu islama i Islamske zajednice u Hrvatskoj. To je najvažnije. Slijedom tih priznanja, država je odobrila proračunska sredstva za plaće i doprinose svim imamima i muallimima, odnosno zaposlenima u Islamskoj zajednici. Stalno zaposleno pri Ministarstvu prosvjete je deset imama, odnosno vjeroučitelja. Država čini izuzetno velike napore da nam pomogne. Konačno smo riješili pitanje naše nazočnosti u vojsci, policiji i zatvorima.

Islam ovdje postaje domaćom religijom.

Katolička se crkva počela izuzetno korektno ponašati prema Islamskoj zajednici. Osim u nekim napisima u Glasu koncila, gdje se mogu naći različite interpretacije Islama, u redovima Katoličke crkve, otkako je na čelu kardinal Bozanić, nema nikakvih loših i zlonamjernih konotacija, naprotiv. Nerijetko se oni na nas

58

J O U R N A L

oslanjaju u nekim akcijama u društviu i od nas traže podršku.

Prioriteti Što su, osim izgradnje riječkog i osiječkog islamskog centra, prioriteti u novom mandatu?

Ovdje postoji nekoliko segmenata. Prvo, mi, i pored velikih učinjenih napora, ne znamo točan broj muslimana u Hrvatskoj.

Nadalje, naši imami, odnosno aktivisti Islamske zajednice, prema našim podacima, ne čine dovoljno da dođu do svakog muslimana, bez obzira na njegovu etničku pripadnost. Mislim da u ovom mandatu to pitanje moramo riješiti. Sve vjerske zajednice, čak i one mnogo manje od nas, znaju lokaciju svake svoje obitelji. Međutim i tu ima izuzetaka. Tako dubrovačka Islamska zajednica zna svakog muslimana na svom području. S materijalne strane, moramo sagraditi tri džamije u ovom mandatu, u Rijeci, Sisku i Osijeku. Za Rijeku se nadamo da će ono što nije u području naše odgovornosti i nadležnosti, biti pozitivno razriješeno.

U Sisku bi gradnja mogla početi već sutra.

Čeka se stabilizacija vlasti nakon lokalnih izbora. Mi smo već dobili suglasnost na idejni projekt kojeg je napravio Mesud Bužimkić. Jedini je problem što nam grad mora osigurati priključke na komunalnu infrastrukturu koje ćemo platiti. Riječ je o objektu od 1900 m2 u obliku Islamskog centra.

Bivši HDZ gradonačelnik je bio odmah spreman nama dodijeliti zemljište za izgradnju. S novim gradonačelnikom koji je iz SDP ne bi trebalo doći do diskontinuiteta suradnje i odnosa. Najvažnije što Siščani nemaju sredstava, čak ni za glavni projekt.

Oko 20. srpnja trebala bi početi izgradnja mesdžida u Bogovolji koji će pokrivati potrebe stanovnika sela na tom dijelu granične zone prema Bosni i Hercegovini. Izgradit ćemo mesdžid u Umagu. Tamo imamo problem što nam je ranije kupljena parcela u zoni nedavne zabrane gradnje u pojasu od 700 metara od mora. Tamo gradimo mesdžid jer do munare nikada ne bismo mogli doći. Osnovali smo Islamsku zajednicu u Zadru i dužni smo zadarskim muslimanima, kojih ima preko 400 obitelji, osigurati mesdžid. Mislim da će nam zadarsko Poglavarstvo pomoći. Tamo nećemo još ništa početi graditi jer smo na samom početku ustroja zajednice. U sljedećem mandatu vjeronauk trebamo dovesti do negdje 6500 polaznika po obje osnove. Mislim da je to maksimum na razini Hrvatske.

Natalitet muslimana je ugrožen. Zato je to jedna od bitaka koju ćemo također voditi u narednom razdoblju. Osigurat ćemo i jedan adekvatan servis muslimanima jer su sada, ugovorom s vladom, rasterećeni plaćanja imamskih plaća i doprinosa. Iz članarine će se obnavljati postojeći objekti i djelomično financirati izgradnja novih. Mislimo Islamsku zajednicu modernizirati na razinu da može ući, zajedno s Hrvatskom, u ujedinjenu Europu. Prije godinu dana započeli smo s uvođenjem međunarodnih ISO standarda upravljanja i organizacije.

Možemo reći da ćemo krajem ove godine dobiti i zvanični certifikat koji će stajati u zaglavlju svih naših dokumenata. Riječ je o sustavu koji nikome ne dopušta opuštanje.

Ako do njega ipak dođe, on točno locira uzročnika i omogućava brzu reakciju. U prošlom smo mandatu dosegli ukupnu površinu u vlasništvu Islamske zajednice, vjerskih, stambenih i ostalih objekata, od 13.900 m2. Riječ je o priličnom bogatstvu.

Najviše prostora imamo u Zagrebu, negdje oko 10.000. Za povećanje tog prostornog fonda utrošili smo oko 2 milijuna eura.

Islamska će zajednica i dalje biti izdavač onih djela koja pomažu razvoj islamske misli i mogućnost upoznavanaja s Islamom. Zato polažemo nade da će naš fakul-

DUHOVNA MISAO tet biti uistinu znanstveni i istraživački centar, dinamičan. Da će biti u stanju istražiti muslimansko stanovništvo sa svih aspekata, moralnog, socijalnog, obrazovnog, političkog. Na kraju moramo dobiti obrazovnu, kulturnu, socijalnu i moralnu kartu. Kod fakulteta kojeg ćemo mi financirati inzistirat ćemo da te zadatke izvršava. Vidjet ćemo hoće li nam Svevišnji dopustiti da sve planirano i realiziramo, ali ako se planira, polovica je posla već obavljena.

Drukčija percepcija Spomenuli ste Katoličku crkvu i pozitivnu promjenu njezina odnosa prema Islamskoj zajednici i Islamu. Kako ocjenjujete opću atmosferu i percepciju Islama i muslimana u Hrvatskoj, posebno u svjetlu poistovjećivanja terorizma gotovo isključivo s Islamom?

Za razliku od svih okolnih država, duboko sam uvjeren da Hrvati nemaju predrasuda prema Islamu. To vidimo i u ovim reakcijama nakon terorističkih napada. Većina ljudi je optuživala Sjedinjene države za eskalaciju terorizma, a ne muslimane. Razgovori s intelektulacima i u vlasti su potpuno otvoreni. Više se radi o znatiželji, a manje o sumnji. Evo i primjera. Na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove ja predajem predmet Islam. Mi bi vjerojatno doveli nekog svog stručnjaka, muslimana da na islamskoj teologiji predaje predmet Kršćanstvo. Oni su htjeli da spoznaju Islam onako kako ga muslimani spoznaju i doživljavaju.

Takav pristup moramo i mi uvesti. Moramo priznati da i kod nas postoje predrasude koje su plod dubokog neznanja. Uvjeren sam da ovdje Islam ima perspektivu među muslimanima i naklonost među nemuslimanima. O Islamu kao i o Kršćanstvu da se razgovarati sa svih pozicija. Ne smiju se vrijeđati, posebno ne njihove temeljne odredbe.

Ali na sva se iskrena pitanja, pa katkad i ona koja se čine uvredljivima, poput onoga je li Kur'an prepisan iz Biblije, treba odgovoriti argumentima. Treba dokazati da Kur'an nije prepisan iz Biblije, nije dovoljna samo moja tvrdnja. Islam nije kakvim ga Amerikanci nastoje prikazati. Ta će iskrivljena percepcija njih najviše koštati, posebno sve veća omalovažavanja i vrijeđanja temeljnih vrijednosti i odredbi, do bacanja Mushafa na nedolična mjesta. To je više znak njihove slabosti. Kur'an je od Boga zaštićen, a ne od ljudi. Sami su muslimani na njega i njegove odredbe mnogo puta nasrtali.

Ako je presudno što Hrvati misle o islamu i muslimanima, onda islam i muslimani ovdje imaju perspektivu. Naravno, uz uvjet ozbiljnog prihvata proučavanja svoje

vjere i njezinog konsekventnog reprezentiranja. Najviše prigovora od većinskog naroda i pripadnika većinske vjere dobio sam na nekonzistentnost i nedosljednost muslimana. Na primjer, kažete da je alkohol zabranjen, a ne znamo muslimana koji se te zabrane drži. U nešto manjoj mjeri taj se prigovor odnosi i na konzumaciju svinjetine.

Ovdje svaka argumentacija za zajednicu pada. Moramo priznati da imamo mnogo ljudi dvojnoga morala, licemjera. Moramo na sebi puno poraditi. Mislim da, za razliku od skoro svih drugih naroda u Europi, Hrvati ne pokazuju nepoštivanje Islama, posebno kao idejnog sustava.

Je li takvom atmosferom u Hrvatskoj otvoreno polje za konačno objektivno izučavanje islamske komponente hrvatske povijesti koja je potpuno zanemarena i zaboravljena?

Ja sam dosada, u nekoliko navrata, s visokim saborskim dužnosnicima razgovarao o tome. Čak mi je i predsjednik Sabora rekao da je to jedan od najnepoznatijih segmenata hrvatske povijesti. Oni bi jako željeli imati spoznaja što se događalo u Hrvatskoj za vrijeme osmanlijske vlasti nad velikim dijelovima zemlje. Islamska je zajednica potencirala i povijest Islama u Hrvatskoj prije Osmanlija. Taj, također nedovoljno istražen dio povijesti, interesantan je Hrvatima i zbog veze s teorijom o iranskom porijeklu. Smatraju da je morala postojati empatija muslimanskih došljaka iz Horezma i Irana u devetom i desetom stoljeću s, ranije već doseljenim i kristijaniziranim, Hrvatima. U takvoj se sredini muslimansko stanovni-

što razvilo na negdje 200.000 ljudi, samo u Slavoniji. Taj dio povijesti je vrlo značajan kao i onaj dio između 1878. i 1945. godine na kojem će uskoro magistrirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, naš Zlatko Hasanbegović. Činjenica je i da je hrvatska država otvorena muslimanima i njihovim potrebama, znatno više nego li je to bio slučaj čak i prije 1945. godine.

Treba imati na umu da je Hrvatska našoj mladosti domovina u kojoj rješavaju sve svoje potrebe i probleme i njoj su zadovoljni ili nezadovoljni. Činiti od njih nezadovoljne građane bilo bi jako opasno.

59

Jesmo li na putu integracije u hrvatsko društvo, kao muslimani i kao pripadnici nacionalnih manjina?

Mislim da jesmo, i to više kao muslimani, a manje kao pripadnici nacionalnih manjina, posebno Bošnjaci. Mi nismo ustanovili naciju. Moramo znati povijest našeg naroda. Treba jako puno istraživati.

Postoje argumenti da većina tog zadatka leži na matici u Bosni. Međutim, mi ne smijemo čekati jer su sustavna istraživanja i u Sarajevu relativno novijeg datuma.

Na koncu, imate li što dodati, primijetiti, zamjeriti, pokuditi ili naglasiti, a što nismo dotakli u ovom razgovoru?

Pa jedino da vrlo rado čitam Journal.

Ponekad sam prigovarao zbog nekih tonova i pokretanja nekih rasprava, ali čini mi se da to ima smisla. Nitko nije nedodirljiv, posebno ako se raspravlja o njegovim postupcima, greškama ili propustima, ne o njemu samom. Drugim riječima, ako se raspravlja ad rem, a ne ad hominem.

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

(Broj 73, srpanj/rujan 2005.)

Aziz ef. Alili, novi glavni imam zagrebački za Journal govori o svom programu, krizi vjeronauka, ulozi glavnog imama...

Izbjegavat ću formulu za neuspjeh Moj rad će biti javan i transparentan. Radovat ću se kritičkoj pažnji javnosti prema onome što i kako radimo jer to doprinosi boljim i većim rezultatima u promicanju i unapređivanju općih i zajedničkih interesa. Treba javno progovoriti i o bolnim, ali prisutnim problemima međusobnog nepovjerenja, netrpeljivosti i jala unutar džemata.

Razgovarao: Faris Nanić Trudit ću se da, kao i do sada, budem imam koji se drži pozitivne tradicije, ali da ujedno čitam i znakove vremena i sredine u kojoj djelujem. No, kako sam samo čovjek i kao takav rob Allahov, ne težim savršenstvu, niti neutemeljenim ambicijama. Za početak, držim da trebamo stvarati što više razloga da razgovaramo o našim zajedničkim uspjesima, a ne o našim neuspjesima, jer kao što se kaže, nema formule za uspjeh, ali ima formula za neuspjeh, a to je da se trudiš da sve ljude zadovoljiš. Ja ću svakako izbjegavati formulu za neuspjeh.

60

Razdvojiti uloge

J O U R N A L

Kao novi glavni imam zagrebačke džamije, što biste izdvojili kao glavne i najvažnije točke programa kojeg ste izložili na inauguracijskoj hutbi?

Naime, kao što sam u svom programu, predloženom Predsjedniku Mešihata naveo, a u nastupnoj hutbi istaknuo, nastavit ću praksu mojih prethodnika i baviti se više unutarnjim problemima Islamske zajednice, točnije problemima vjerskog života našeg Medžlisa, svjestan da lidersko djelovanje imama u džematima ima društveno značenje koje se teško može sagledati, jer imami su osnovni nosioci vjerskog života, a imamski poziv predstavlja temeljnu zadaću i misiju Islamske zajednice.

Nastojat ću to činiti na inspirativan, a ne na autoritativan način. Ovdje naglašavam inspirativnost, jer samo onaj koji vodi posao svojim razmišljanjem i radom, bez natruha bilo čijih utjecaja, može poticati entuzijazam i požrtvovnost kod svojih suradnika.

S obzirom da svaka Islamska zajednica

svoj integritet temelji na međuljudskom povjerenju i uvažavanju, tako i ja kao glavni imam moram biti inspirativan, primjeren u radu i ponašanju, ostati dosljedan islamskim principima i hrabriti džematlije da ustraju na putu dobrote, pravednosti, radinosti i odvažnosti. Islamska naučna i naučno-prosvjetna aktivnost u Islamskoj zajednici predstavljaju osnovne oblike njene djelatnosti. Dakle, nema nikakve dileme, ja ću se truditi, da u vremenu koje je ispred mene djelujem na onome što je osnovna misija Islamske zajednice, a to su učenje, podučavanje, odgoj i obrazovanje i to kroz hutbe kao opći govor vjerujućem narodu, kao temeljni medij formiranja javnosti Islamske zajednice, ali i kao važan medij odnosa Zajednice prema široj društvenoj javnosti; vjeronauk i nastojanje da svaki džematlija bude i ostane zadovoljnim članom svoje Zajednice, a to je moguće isključivo uz kvalitetan odnos imama, muallima i samih džematlija.

Predstavlja li taj program kontinuitet dosadašnjeg rada ili uvodi i neke novine? Koje su to novine?

Primijetit ćete i sami da ovaj sažetak programa, ustvari, ne predstavlja nikakvu osobitu novinu, no svakako će pomniji čitatelji znati čitati i između redova, te zaključiti da će najveća novina biti upravo u nastojanju da se glavni imam i uloga koju on ima u džematu odvoji od vodstva Medžlisa. Želja mi je da se, kako je to Statutom i predviđeno, odvoje djelatnosti imama i muallima, s jedne, od djelatnosti koje vrše predsjednik i članovi Medžlisa, s druge strane. To bi trebalo značiti da se međusobno uvažavamo, da budemo komplementarni, da se potpomažemo, ali i da svatko od nas radi svoj posao najbolje što zna. Moj posao je urediti i organizirati vjerski život tako da se zadovolji duhovna komponenta islama, tako da roditelji budu zadovoljni organizacijom vjeronauka, da hatibi drže aktualne i koncizne hutbe, da nanama, dedama, a Bogme i svima ostalima zadrhti duša kada slušaju dobro pripremljen mevludski program, da radimo na povećanju broja šerijatskih

DUHOVNA MISAO vjenčanja, unificiranju matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih ne samo u pisanom već i u elektronskom formatu, da zajedničkim snagama privolimo ljude da dolaze u džamiju i postanu aktivni članovi svoje zajednice i da u konačnici probudimo ovaj džemat, koji, priznat ćete, iz tko zna kojih razloga već neko vrijeme spava (što se najbolje demonstrira na natjecanjima, mevludskim programima i predavanjima - mimo Ramazana).

Moje je da organiziram što aktualnije tribine, simpozije, promocije, seminare za omladinu, na kojima će se otvoreno progovoriti o svemu pa i o seksualnom odgoju u islamu. Ja sam prvenstveno dužan služiti islamu i interesima muslimanskih vjernika. Moj posao nije da brinem o ustrojstvu noćne ili dnevne dežure na porti džamije. Uloga imama i muallima, priznat ćete, visoko je iznad toga.

Ono što također držim novinom, a što će biti izuzetno teško ostvariti, jeste razbijanje stereotipa o imamskom pozivu koji je sveden, zaoštreno kazano, na uslužnu djelatnost. Drugim riječima, naša prevladavajuća koncepcija imamskog poziva je pomalo pasivistička i statična. Imam gotovo isključivo ili najviše radi, provede vremena s onima kojima je najmanje potreban - s redovnim i revnosnim muslimanima koji dolaze u džamiju, čak i onda kada, opravdano ili ne, ni on sam ne dođe.

Nadalje, moj rad će biti javan i transparentan. Zalagat ću se da u kreiranju vjerskog života i rada sudjeluju svi oni koji pripadaju Zajednici. Stoga ću se radovati kritičkoj pažnji javnosti prema onome što i kako radimo ja i moje kolegice i kolege, jer to doprinosi boljim i većim rezultatima u promicanju i unapređivanju općih i zajedničkih interesa. Treba javno progovoriti i o bolnim, ali prisutnim problemima međusobnog nepovjerenja, netrpeljivosti i jala unutar džemata. Istina, reći ćemo, u svakoj zajednici ponekad dolazi do problema, međutim, mala zajednica poput naše, ne smije sebi dopustiti da se međusobno ne selamimo, da se podvajamo ili ne daj Bože dijelimo. Međusobno povjerenje i podršku moramo graditi točno utvrđenim procedurama, te putem javnih rasprava o aktualnim pitanjima i kvalitetnim odnosom prema javnosti. S tim u vezi je i otvaranje web stranice, putem koje će svi moći upućivati svoje kritike, prijedloge i pohvale. Tu, svakako, i dalje ostaje mogućnost izravnog kontakta, jer je to ipak najbolji, najefikasniji i najkonstruktivniji način dogovora i rješavanja problema. Sva su pitanja otvorena, sve teme su moguće i svako novo rješenje koje će osnažiti našu Zajednicu da

ostvari svoje ideale koji su na principima Kur'ana i Sunneta, je dobrodošlo, a naravno poštujući princip halala i harama. Nema zakovanih pitanja, nema tabu tema, nema završenih rješenja.

Smatram velikim korakom naprijed već i samu odluku da konačno počnemo govoriti osim o svojim uspjesima i o svojim neuspjesima. Dapače, smijemo i trebamo govoriti o njima, ali opet na inspirativan način, koji će u nama pobuditi želju da neuspjeh pretvorimo u uspjeh, a ne na način galame i prijetnje što kod ljudi izaziva nelagodu i bijes. Jedinstvo džemata je moguće osnažiti i produbiti jedino kroz dijalog i kroz pluralistički pristup u kojem se uvažavaju različite duhovne struje, mišljenja i forme vjerskog života, različiti društveni interesi pripadnika Islamske zajednice, kao i složeni kulturni i društveni tokovi vremena u kojem živimo. Mislim da svi želimo Zajednicu koja će u nama buditi radost.

Primjetan je pad kvalitete vjeronauka, sve se manje radi, djeca počesto umjesto nastave igraju nogomet ili čiste okoliš džamije. Što se dešava?

Bilo bi vas teško razuvjeriti, pa to neću niti pokušavati, jer ipak ste djelomično u pravu. Naime, pitanje revizije odgojnoobrazovnog sustava je trajni proces. Kod nas se taj problem često umrtvljuje, zaustavlja na određenoj točci. Neki sudionici u nastavi teško se odučavaju od nekih navika koje su zastarjele u odgojno-obrazovnom procesu. Neki od nas nemaju potrebne volje da uče stvari kojima se unapređuju odgojno-obrazovne metode.

Moja je namjera, da uz dobrodošlo uvođenje ISO standarda koji će sve nas obvezivati na usavršavanje, potaknem kod vjeroučitelja da se otvore za nova saznanja, da primijene interaktivnu metodu u nastavi, a ne onu u kojoj imate učitelja koji diktira i učenika koji prima znanje, bez osjećaja i bez volje da to znanje internalizira kao svoju trajnu vrijednost. Dugoročno gledano, postoji mnogo mogućnosti da se odgoj i obrazovanje u mektebima učini mnogo atraktivnijim i kreativnijim. Sadašnji pravci u svijetu okrenuti su više duhovnim nego materijalnim vrijednostima u odgoju i obrazovanju. Ta činjenica može biti snažan izazov da bogatu duhovnost islama učinimo mnogo jasnijom i atraktivnijom, s namjerom da se postigne ono što se danas traži u svijetu u odgojno-obrazovnim procesima.

U suvremenim nastavnim sistemima vjera se izučava pod različitim naslovima i s različitim fondom sati, ali s primarnim

odgojnim zadatkom, jer vjera odgaja svim svojim vrijednostima. Nekad i negdje je ona dosadna i nemotivirajuća, jer dominira frontalni oblik rada koji se iscrpljuje u memoriranju sura i tumačenju Kur'ana. U takvoj nastavi dominira verbalizam i potpuna pasivizacija učenika. Kod nas ćete najčešće naići isključivo na takav oblik rada.

S druge strane, pomalo se uvodi i nastava koja se izvodi prema suvremenim didaktičko-metodičkim zahtjevima, uz obilnu upotrebu nastavnih metoda i sredstava.

Ovdje nastavnici nisu dominantan faktor, jer se učenici maksimalno uključuju u nastavni proces. Takva nastava uvažava učenika, njegovo samostalno mišljenje, njegove izražajne sposobnosti i prihvaća ga kao partnera. Naša zadaća je da vjeroučenicima ponudimo najbolje od sebe, ali problem neće biti riješen dok se ne definira stručni profil imama, hatiba i muallima, dok mektebske prostorije tehnički ne opremimo za izvođenje vjeronauka putem multimedijalnih informatičkih pomagala, ali i dok ne unaprijedimo odnos u tzv. pedagoškom trokutu. Iskoristio bih ovu prigodu da čestitam i da se zahvalim svim roditeljima koji požrtvovno i ustrajno iz vikenda u vikend, žrtvujući jedini slobodan dan u tjednu, dovode svoju djecu u želji da ih se napoji vjerom. Stoga i imaju pravo zahtijevati od svih nas maksimum.

Međutim, još uvijek je puno i onih roditelja koji smatraju da su svoju roditeljsku obvezu ispunili poslavši dijete u mekteb, ne razmišljajući da je djeci potrebna i potpora kod kuće, baš kao što ju svakodnevno pružaju kada je u pitanju nastava u školi.

Mislim da moramo biti otvoreni pa reći da je dobro da imamo i djecu koja borave u džamiji četiri-pet sati i koja u tom svom boravku zadovoljavaju osjećaj pripadnosti svojoj vjeri, družeći se i zabavljajući se.

Točno je da takvi učenici radije vrijeme provode na igralištu ili u okolini džamije čisteći njen okoliš, nego u učionicama. E tu onda, reći ćete, ispaštaju djeca željna znanja i željna da svoje vrijeme provedeno u džamiji maksimalno iskoriste. Zadaća svih nas, i muallima i roditelja jeste da uz što bolju međusobnu komunikaciju, iznađemo metode koje će zadovoljiti sve. Jedanput tjedno, u četiri sata boravka, može se postići mnogo, ali i vrlo malo, ukoliko izostane međusobnog razumijevanja.

Prethodne vjeronaučne godine, točno je, pao je kvalitet vjeronauka, ali ne zbog nedostatka tehničkih pomagala - da se malo našalim. Ipak, vjeronauk nisu samo zgrade, programi, oprema, administracija, sistemi, nastavni planovi, udžbenici i učila. Vjeronauk su prije svega naše muallime i mualli-

61

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO mi. Dvije naše muallime su bile na bolovanju tijekom prošle vjeronaučne godine, pa je bilo gotovo nemoguće ne osjetiti njihovo izbivanje. Bit ću ovdje i samokritičan pa ću reći da sam i sam često, pri zadovoljenju drugih i po Zajednicu možda i važnijih vjerskih potreba izostajao s vjeronauka, kao uostalom, počesto, i ostali muallimi, što se svakako negativno odražavalo na nastavu vjeronauka. S druge strane, muallimski tim čine i mladi, tek zaposleni muallimi koji su bez iskustva u vjeronaučnom procesu. Njima trebamo pružiti priliku da se dokažu, ali i oni moraju biti spremni da prihvate svaki oblik kritike, bez obzira od kuda ona dolazila. Svi se mi muallimi konačno moramo prihvatiti svoje uloge, shvatiti njenu vrijednost, braniti njen integritet i štititi je od srozavanja. Praktično, da bi nam se već narednog vikenda poboljšao rad u mektebu, pokušajmo iz djece izvući najbolje i znajmo da kao što postoje zadaci kojima se mogu blokirati, postoje i zadaci kojima se mogu deblokirati kreativne snage djeteta. Počnimo od toga.

Reforma Islamske zajednice

62

J O U R N A L

Islamska zajednica prolazi I fazu reforme u kojoj će prihvatiti ISO standarde kvalitete i organizacije. Što to znači?

Je li tu najvažniji princip efikasnost organizacijske strukture ili pak sprečavanje sukoba interesa koji je evidentan u nekim slučajevima?

Svakako je dobrodošlo uvođenje ISO standarda koji će potpomoći u dosadašnjim nastojanjima da se osigura funkcionalno, organizaciono i praktično jedinstvo Zajednice. Uvođenje ISO standarda značajno je i kako bi se racionalno koristili kadrovski kapaciteti i kako bi Mešihat prestao biti opterećen neadekvatnom organizacijskom uvezanošću. Uvođenjem ISO standarda slijedi nam i organizacijsko i kadrovsko restrukturiranje stručnih službi. Ukratko, velika su očekivanja, a vrijeme je pred nama.

Slijedi li I fazu reforme i ona druga, mnogo važnija, promjena Statuta, posebno u dijelu izbora i izborne procedure za medžlise i Sabor? Je li takva promjena poželjna?

Promjene su uvijek moguće, pa čak i poželjne ukoliko se ukaže stvarna potreba za njima ili se zamijeti neefikasnost ili manjkavost postojećih, Statutom utvrđenih stavaka. Što se izbora za organe i tijela Islamske zajednice tiče, mislim da je potrebno ustanoviti i dosljedno primjenjivati transparentne kriterije pri kandidiranju koje treba biti na širokoj osnovi.

Kolika je mogućnost glavnog imama da kreira ukupnu atmosferu na području medžlisa, a koliko je ograničen odlukama katkad neukih članova Izvršnog odbora?

Odgovoriti na ovo pitanje nije nimalo lahko. Ja ću pokušati odgovor dati kroz teoriju o tri tipa imama. Prvi tip je bosanski tradicionalist, drugi tip je novi istočnjački tradicionalist-reformist, a treći tip čine imami koji se drže pozitivne tradicije, ali i osluškuju potrebe i znakove vremena i sredine u kojoj djeluju.

Grupa imama koji pripadaju prvom tipu je najbrojnija i predstavlja izraz prepoznatljivog tipa imama koji se lahko susreće u našoj sredini. Takvi imami su nepovjerljivi prema novinama i smatraju da je u imamskom pozivu već sve zadato i propisano.

Karakteristika tzv. imama “tradicionalista” je da u svemu slijepo nastoji udovoljiti upravi džemata, džematu, kao i višim organima i ustanovama IZ. Umjereno je aktivan na planu zaštite interesa islama. Takav imam drži da je otvaranje Zajednice u svijet, sredinu u kojoj djeluje, pogubno i za vjeru i za vjernike podjednako i smatra da spas leži u izolacionizmu porodice i Islamske zajednice pred agresivnošću zapadnog društva. Njegov govor o islamu prisan je i razumljiv starijoj populaciji.

Drugom tipu pripadaju oni imami koji svoj nastanak duguju neotradicionalistima iz arapskog islamskog svijeta. Oni lahko i bez ustezanja odbacuju dosadašnju islamsku tradiciju, da bi isto tako s lahkoćom, prihvatili arapsku tradiciju. One što drugačije od njih misle smatraju onima koji u vjeru uvode novotarije, a često ih optužuju i za nevjerovanje. Misijski su usmjereni u pravcu privlačenja mladih i u tome imaju određenog uspjeha. Često zadivljuje snaga uvjerenja koje posjeduju.

Treći tip imama buni se protiv učmalosti i nedjelotvornosti. On teži brzim i dinamičnim kretanjima i promjenama. Dobro poznaje nauk islama i društvenu sredinu u kojoj djeluje. Obrazuje se na djelima tradicionalista, ali i suvremenih teoretičara islamske misli. U ovoj misli traži odgovore na pitanja koja mu postavlja svijet u kojem

živi. On ne želi izoliranog vjernika, nego onog koji je od ovog svijeta, iz kojeg on crpi sve kvalitete života, ali u kojem on nudi islam kao moć za prevladavanje svih tegoba. On ne drži da mu je u poslu sve zadato, te stoga redovito nudi više. Ako dozvolite, bez lažne skromnosti, rekao bih da nastojim biti imam koji spada u ovu posljednju kategoriju. A to znači i imam koji će se boriti da kreira ukupnu atmosferu (isključivo u domeni vjere) na području medžlisa, bez bilo čijih ograničenja. Udovoljavat ću upravi džemata i džematu u svemu što se ne kosi sa principima halala i harama, ma kako neuki ili pak učeni oni bili. Pojam učenosti ili pojam suprotan njemu danas može biti toliko relativan, pa mislim da ljude nikako ne možemo promatrati isključivo kroz tu prizmu.

Vjerujem da je želja svih nas da Islamska zajednica organizira i pomaže aktivnosti kojima se poboljšavaju društveni i materijalni uvjeti života muslimana i vjerski život u cjelini i u tom pravcu trebamo svi zajedno djelovati.

Prevladani koncepti Je li točna informacija da su prihodi od zekata, vitara i članarina pali, nakon početka pritjecanja značajnih sredstava iz državnog proračuna za potrebe Islamske zajednice, temeljem ugovora IZ s državom?

Ovdje bih se prisjetio riječi svog uvaženog kolege Dževad ef. Hodžića koji kao autor knjige “Kuda ide Islamska zajednica” ističe da nam možda naš teorijski i praktični odnos prema instituciji zekata najbolje pokazuje koliko nam to danas u našem razumijevanju islama nedostaje sluha za njegovu vjerodostojnu i univerzalnu socijalnu poruku, kao i za socijalne prilike u našem društvu. Naš koncept zekata isti je kao i prije 30 godina.

No, ostavimo sad po strani pitanje praktičnog korištenja sredstava zekata otkako iz državnog proračuna pristižu određena sredstva u svrhu financiranja rada obrazovnih institucija i njenih djelatnika unutar IZ, te zašto su, ako jesu, samim tim smanjeni prihodi od zekata, vitara i članarine. U ovoj prilici u prvi plan treba postaviti pitanje zašto Islamska zajednica danas nema intelektualne i etičke snage, povijesne odgovornosti i sluha za socijalni islam i osjetljivosti za socijalne prilike u društvu čiji je ona, ili bi trebalo da bude, integralni dio, pa da instituciju zekata koncipira na novoj, široj i povijesno-društvenom kontekstu primjerenoj osnovi? Zašto marketinški i ekonomski uvjerljivije ne predstavimo instituciju zekata našim muslimanskim poduzetnicima?

DUHOVNA MISAO

(Broj 108, veljača/ožujak 2009.)

Razgovor sa Salkanom ef. Herićem, glavnim imamom Medžlisa IZ Dubrovnik

Ponovo pojedinci pokušavaju nacionalnom biću oduzeti duhovnost Razgovarao: Filip Mursel Begović Priča se da su dubrovački Bošnjaci zahtjevni muslimani, što god to značilo, i da s njima nije lahko deverati. Vi ste preko dvadeset i pet godina imam u Dubrovniku i može se čuti da Vam se mnogi zbog toga dive. Da li problemi dolaze iz južnjačkog temperamenta ili netolerantne sredine? Možete li nam ukratko opisati trenutno stanje muslimana u Dubrovniku, ali i ono u prošlosti?

Dolaskom u Dubrovnik muslimani (Bošnjaci) su se teško uspijevali organizirati, još teže uklopiti u tradicionalno zatvorenu dubrovačku sredinu, pa su uglavnom svoj vjerski, kulturni i društveni život upražnjavali unutar svojih obitelji, rodbine ili u krugu međusobnih poznanstava.

Godine 1932. zdušno je pokrenuta incijativa o formiranju džemata. To je uspjelo 1933. godine, kada je postavljen i prvi imam, organiziran džemat, što je bilo od ogromnog značaja u tadašnjoj dezorijentiranosti i neorganiziranosti dubrovačkih muslimana. Prolazeći kroz sva ta burna vremena, sisteme i sustave, Islamska zajednica u Dubrovniku strpljivo je odolijevala burama poput hridi. Još kao dječak putovao sam s rahmetli djedom koji je u ono vrijeme često posjećivao vjerske skupove na kojima su se obraćali uvijek dobri vaizi. Često sam imao sreću prisustvovati tim sastancima i razgovorima, iako nije bila praksa da mlađi sjede u starijem društvu, a kamoli da uzimaju učešća u razgovoru. Puno sam toga blaga upijao pa bi to, ponekad imitirajući govornike, znao prepričavati svojim vršnjacima.

U Medresi sam imao dobre profesore koji su me učili pozivu koji traži elokventnost i komunikativnost, dijalog i elegantnost u pristupu. To su lijepe osobine svakog muslimana koje Kur’an i Muhammed a.s. nalažu. Musliman koji iščitava islamsku literaturu primjetit će da je ovakvo ponašanje u duhu islamske tradicije.

Volim komunikaciju bez obzira na starosnu dob. Volim voditi umjerene dijaloge

bez pompe i nadmudrivanja. Zapravo, volim jednostavnost u pristupu. Volim sve ono što Kur’an opisuje kao lijepo. To nastojim prenijeti na druge. Možda je ta moja jednostavnost uzrok što su me džematlije dobro prihvatile, a posebno mi je drago što i čeljad iz Grada to zna prepoznati. Ostati 25 godina u kontinuitetu u ovom Gradu i predvoditi muslimane koji su doselili većinom s trusnih i rubnih dijelova BiH nije baš jednostavno. Penjati se uz 25. skalin nije baš ponekad ugodno, a da se ne zapušete.

Hoću reći, morate imati sve ovo o čemu razgovaramo, odnosno biti u kondiciji, a taj impuls daje objektivno poimanje vjere i života. Volim biti informiran, nastojim ljudima izaći u susret i osjetljiv sam za njihove probleme. Imamski život nije stereotipan, upravo suprotno. On je dinamičan, produktivan, obuhvaća sve pozitivne segmente društvenog života. Nisam iluzionist i ne riješavam probleme sa čarobnim štapićem, uostalom, i Allah dž.š. nam kazuje da se trudimo i da će On, Poslanik a.s. i vjernici naš trud vidjeti. Ako mislite da na nas ljudi ne

seciraju, varate se. Do u tančine analiziraju imamski život. Danas je Islamska zajednica organizirana zajednica muslimana koja afirmira islamske vrijednosti i daje doprinos afirmiraciji imena i kulture Bošnjaka.

S obzirom da se mesdžid nalazi na tihom mjestu u starogradskoj jezgri Grada, vjerniku se otvara mogućnost rijetke osobne sublimacije ispunjene radošću i uravnoteženošću neposrednoga vjerskog osjećaja. Svaki će džematlija ili gost brzo vidjeti koliko su lijepo opremljeni prostori mesdžida, diwanhane, knjižnice, uredi i druge prateće prostorije koji su prema mišljenjima mnogih, najljepše uređeni na prostoru Hrvatske, ali i šire. Demokratskim promjenama uspostavila se suradnja i s Dubrovčanima bošnjačko-muslimanskog podrijetla koji u nekim ranijim vremenima nisu imali gotovo nikakav kontakt sa Zajednicom. Dovoljno je spomenuti da veliki dio njih danas sudjeluje i daje svoj obol u kreiranju Zajednice.

Sudbina Islamskih zajednica na ovakvim i sličnim prostorima jest upravo u tome da naša djelatnost nije svedena samo na poslove obredne naravi, one su, nuždom određenih povijesnih, političkih, društveno-psiholoških i drugih okolnosti, čuvari i promotori ukupnosti identiteta članova Zajednice. Buduća vremena otvaraju još povoljnije organizacijske mogućnosti.

U svim pokušajima bolje organizacije i poboljšanja islamskog života na ovim prostorima imam potporu predsjednika Mešihata muftije Ševka ef. Omerbašić.

Ima li podjela i razilaženja među muslimanima i Bošnjacima u Dubrovniku? Mislim pritom na nacionalnoj i vjerskoj razini. Čini se da oni koji u tuđini bez kompleksa umiju izraziti svoje nacionalno opredjeljenje, nemaju problema ni s vjerskim. Ukratko, tko je javno i glasno u Hrvatskoj Bošnjak taj je počesto i praktični musliman.

63

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

64

J O U R N A L

Ovo pitanje je vrlo interesantno. Većina muslimana u Dubrovniku vodi podrijetlo iz istočne Hercegovine, a jedan dio iz Bosne s različitim temperamentima, običajima i kulturom življenja. Pokazatelji o tome kako su prebrođena ta razilaženja i lobiji i kako je došlo do “pomirbe” tih antagonizama su jasni, a tome najbolje svjedoči kako nas dvojca surađujemo. Vaše podrijetlo je iz Trebinja i ja sam Vas prihvatio kao Hercegovca podrijetlom iz Trebinja a Vi mene kao Bosanca iz Kalesije. Riješili smo se tog jednog antagonizma. Bošnjaci smo obadva, riješili još jedan antagonizam. Muslimani smo po svom uvjerenju i tu se slažemo. Na koncu smo državljani RH. Razumijemo bosanski, a komuniciramo hrvatski. Sve ovo govori o prostornoj i vremenskoj složenosti u kojoj se danas nalazi pripadnik bošnjačkog naroda. Mi možemo razgovarati o našim zavičajima, mjestu rođenja, o našem podrijetlu i to je pozitivno. Kada je u pitanju Islamska zajednica, tu nema mjesta bilo kakvim antagonizmima koji će utjecati na jedinstvo u Zajednici.

Islamska zajednica hoće muslimane bez obzira na njihovo podrijetlo, naciju, boju kože i stalež. I ako moram priznati, da je bir vaktile bilo i toga. Ja sam imam muslimanima bez obzira da li je Bošnjak, Albanac, Rom, Turčin, Tatarin ili nešto drugo, zvao se on nacionalno ovako ili onako. To je ono zbog čega se meni dive kako Vi to kažete. Moram priznati da s ovakvom populacijom nije lahko deverati . Sjećam se jednih izbora za Izvršni odbor Islamske zajednice kada je trebalo izabrati po ‘’ključu’’. Tada sam rekao: “Birajmo muslimane pa ako se potrefi da je Bošnjak, Albanac ili nešto drugo, taman.” Bilo je primjedaba na taj moj stav, ali ostao sam dosljedan u stavu, što se je pokazalo produktivnim. Islamska zajednica nema nikakav ni nacionali ni zavičajni predznak.

Prisjetimo se bivše Juge u kojoj se je biralo po “ključu”, pa tako je muslimane predstavljao onaj koji nije istinski sljedbenik islama nego čak i ateist. Nama to ne treba. Birati po nekakvom zavičajnom ili nacionalnom ključu u izvršni odbor Zajednice vrlo je opasno. Čemu svi ti lobiji i antagonizmi, to nije praksa u islamu. Međutim, u posljednje vrijeme ponovo je na vidiku da pojedinci pokušavaju nacionalnom biću oduzeti duhovnost kao što su bir vaktile vjerskom bili oduzeli nacionalno. To ne smijemo dopustiti. Moram priznati, da kada su dubrovački Bošnjaci u pitanju, 99,9% su vjernici. Jedina im je mana što džumi namazu ne pridaju veću važnost.

Musliman je onaj koji vjeruje u jednog Boga, prihvaća objavu Kur’ana i ranije objave kao i poslanika Muhammeda a.s i poslanike prije njega i aktivno sudjeluje u

izvršavanju islamskih dužnosti. Prihvaća Zajednicu kao svoju. Naravno da vjernik treba imati pored vjerske i nacionalnu osobnost bez ikakvog kompleksa, jer po naravi, jedno drugo ne isključuje.

Koji je odnos Dubrovčana prema muslimanima, a koji je odnos službene politike u Gradu?

Muslimani na ovim prostorima egzistiraju preko 75 godina i stalno su pokušavali i pokušavaju ostvariti dobre odnose sa sredinom u kojoj djeluju. Struktura građana je različita, a s tim i različito se odnose prema muslimanima. Međutim, ti odnosi se mogu podijeliti na nekoliko segmenata. Segment vjerske, nacionalne i kulturne različitosti, radnog okruženja, susjedstva, prijateljstva, bračnih veza, obrazovanja, življenja i sl.

Sve ovo utječe na formiranje mišljenja o muslimanima. Ovo su ključne stvari koje doprinose pozitivnom ili negativnom odnosu okruženja u kojem žive muslimani. Iskustvo govori da je sve manje predrasuda o muslimanima, ali nažalost ima i toga kao i svim drugim sredinama.

Položaj Islamske zajednice je na granici zadovoljavajućeg. Puno je razloga o kojima bi se moglo govoriti. Jedan od njih je i taj što pripadnici islama, odnosno bošnjačke manjine, na ovim prostorima nemaju ravnopravan položaj u ostvarivanju svojih elementarnih prava. Pravo na zapošljavanje gorući je problem mladih danas i oni zbog njega moraju napuštati ove prostore i odlaziti u treće zemlje. Time osiromašuju našu Zajednicu u svakom pogledu. Problem je i u ukopavanju umrlih muslimana jer je veliki nedostatak ukopnih mjesta na trenutnom muslimanskom groblju. “Većini smrtnika na ovom svijetu smrt znači mir – dubrovačkim muslimanima, najvećim dijelom Bošnjacima, ona znači novo putovanje. Ne samo na drugi svijet nego i u drugu zemlju. Putovnica im vrijedi i nakon datuma smrti.”

– zapisao je Goran Vežić u “Manjinskom Forumu”, Travanj 2009., broj 31/ godina VI, str. 6. Veliki broj umrlih muslimana mora se pokopati izvan R. Hrvatske, odnosno u entitetu koji se zove Republika Srpska u BiH. Tu je i problem iznalaženja lokacije za izgradnju Islamskog centra, jer i sami znate da se sve vjerske aktivnosti odvijaju u preuređenom stambenom prostoru. Iskustvo imamskog djelovanja (25 g.) govori mi da se službena politika Grada svodi na predizborna “obećanja” i konstantno papagajski ponavlja iste stvari a naši problemi o kojima govorim ostaju isti. Ovo pitanje ostaje i dalje otvoreno. Dokle!!!

Pitanje zapošljavanja, groblja i iznalaženja mogućnosti lokaliteta za islamski centar kao i njihove realizacije su u nadležnosti Grada i njegovog rukovodstava.

Nažalost, ljudi iz bošnjačke branše, koji se bave politikom, kao i Bošnjaci intelektualci, osim jednog malog dijela, nikako da procijene situaciju i okupe bošnjački korpus s definiranim stavovima u realizaciji naših ciljeva.

Osjeća li se zahvalnost Dubrovnika za nemali doprinos Bošnjaka u obrani grada od srpske i crnogorske agresije?

Agresija na Dubrovnik 1991. godine od strane JNA i srpsko-crnogorskih okupatora nije dvoumila muslimane, odnosno Bošnjake, da se uključe u obranu svoga Grada u kojem žive i u kojem su se rodila njihova djeca. Pokazatelji jasno govore da je otprilike 250 branitelja Bošnjaka, što dobrovoljca, a kasnije i mobiliziranih branitelja, sudjelovalo i stalo na prve crte obrane. Neki su dali i svoje živote što je vidljivo na spomen ploči koju preživjeli Bošnjaci branitelji, a ne Grad, učiniše na spomen svojih suboraca. Pojedinci su preživjeli i logor Morinje u Crnoj Gori, a da nisu još riješili svoj status. Dugo godina je prošlo, a da se nije odavala počast i učila Fatiha herojima Bošnjacima pa čak su zaboravili i heroje-legende poput rah. Hamdije Kovača kojeg sam osobno poznavao, a koji s tespihom na ramenu dade svoj život na Bosanki iznad Grada. Sjećam se prenošenja njegovih posmrtnih ostataka na jedva iznuđenu grobnicu na muslimanskim mezarima, a da se tom prigodom nitko od gradskih predstavnika nije obratio. Sve ovo govori o vremenima i ljudima tog vremena.

U “Beharu”, časopisu za kulturu i društvena pitanja, godina XII, 2008., broj 85, na str. 27, nabrojana su imena branitelja hrvatske Atene, kao i razgovor s uvaženim književnikom gosp. Feđom Šehović s kojim sam tih dana bio u kontaktu, pa i poslije, i stalno govorio da treba nešto poduzeti u vezi branitelja Bošnjaka. Pismo koje je uputio gosp. Šehović generalu Bobetku s naslovom “Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima”, jasno ocrtava stanje i status Bošnjaka branitelja toga vremena. Danas je situacija nešto drugačija, ponajprije zahvaljujući Udruzi Bošnjaka branitelja na čelu s predsjednikom Ilom Topuzović i njegovim suradnicima. Oni su smogoli snagu da na prepunim muslimanskim mezarjima postave spomen obilježje Bošnjacima herojima, koji dadoše svoje živote, najljepše što su imali dati u obrani Dubrovnika. Neka je rahmet Allahova njihovima dušama.

DUHOVNA MISAO

(Broj 110, ljeto 2009.)

Razgovor s Huseinom ef. Hodžićem, glavnim imamom Medžlisa Islamske zajednice Trebinje

Trebinje je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan Razgovarao: Filip Mursel Begović Čitateljima Journala će biti zanimljivo, a mnogi su zaboravili, da ste za vrijeme rata u BiH kao imam službovali u Hrvatskoj. Zasigurno Vam nije bilo lako raditi u izbjegličkom kampu kod Đakova s tisućma duša koje su sa sobom nosile traume prognaništva. Koje su Vaše uspomene na taj period života?

Moj radni angažman u Gašincima kod Đakova, koji je slovio kao najveći izbjeglički centar u Republici Hrvatskoj, trajao je od polovine septembra 1992. do kraja 1997. godine.Taj period ću pamtiti i nositi kao najaktivniji period mog radnog vijeka. Bio je to posao za koji se nikada prije nisam spremao, a mislim da sam ga uspješno i na dobrobit muhadžira - izbjeglica odradio.Treba istaknuti da je kroz taj centar, za vrijeme moga boravka tamo, prošlo preko 40.000 izbjeglica od kojih su preko 90 posto bili Bošnjaci muslimani. To je posebna priča o patnjama našeg naroda na koju nažalost nije stavljena tačka i mislim da nije na adekvatan način obrađena, sakupljena i arhivirana. Ilustracije radi, posjedujem kopije ili originale spiskova od preko 11.000 izbjeglica koji nisu adekvatno arhivirani, a s podacima tko su, odakle su i gdje ih je UNHCR deportovao. Nemam vremena ni mogućnosti baviti se uspomenama. Pamtim samo sijaset detalja o teškim posljedicama progona nesrpskog življa s teritorije BiH koji se odvijao u više od dvije hiljade dana, rada i boravka u IC Gašinci kod Đakova.

Vi ste rodom iz Teočaka, a muslimani iz toga kraja slove kao odlučni i hrabri ljudi što su i dokazali u prošlom ratu.

Više godina službujete kao glavni imam Islamske zajednice Trebinje te se pročuo glas o Husein ef. Hodžiću iz Teočaka,

koji je za Trebinjce, one raseljene i one koji su ostali, pravi narodni heroj. Što Vam je priskrbilo taj laskavi predznak?

Koje vrijednosti branite u nimalo lakom okruženju Republike Srpske?

Rodni kraj svakome je nešto drago i milo, pa i meni moj Teočak. Ponosan sam na svoje i gorde i skromne Teočane. Hrabri jesu. Nikad, niti u jednom ratu nisu bili poraženi. Mislim da se vezano za moj angažman u Trebinju malo govori o mome porijeklu, ali se sjećam da je na tu okolnost, prije dvije godine, vladika trebinjski Grigorije u jednom intrevjuu za TV RS odurno rekao za mene da sam u Trebinje došao iz Teočaka, valjda aludirajući na mjesto gdje su srpski “junaci” polomili zube, a vojvode doživjele poniženje. Sve pogrde koje je vladika izgovorio na moj račun oprostio sam mu samo zbog toga što je reklamirao moj Teočak.

To da me naša javnost cijeni je samo nešto što je svakodnevnica u BiH. Bosna i Hercegovina je puna hrabrih i odvažnih ljudi, a posebno žena koje je ova teška i sumorna poslijeratna situcija iznjedrila.

Na rečenicu s kraja vašeg pitanja teško je odgovoriti. Naime, puno je vrsta vrijednosti koje se brane na u Trebinju i šire.

Skupa sa svojim džematlijama, koji su razasuti po svim kontinetima, branimo prvo islamske vrijednosti, a zatim kulturno-nacionalne i historijske. Zato ću se malo više zadržati na elaboriranju činjenica koje upućuju i vežu se za ove vrijednosti. Odmah zahtijevam da priučeni vodiči turista, koji razgledaju i posjećuju Gazi Husrevbegovu džamiju u Sarajevu, prestanu govoriti da je otac Gazi Husrevbega rođen u jednom malom gradiću kod Mostara koji se zove Trebinje. Gnjevan sam na historičare koji ne obznanjuju i ne kazuju da je Gazijin babo Ferhatbeg ponikao iz ovog kraja i da je s hanumom Seldžukom rodio Husrevbega, koji brani islamske granice, koji utemeljuje gradove, medrese i najvažnije vakufe na kojima se islamska tradicija napaja stoljećima. Poseban kuriozitet iz njegova životopisa je njegova pogibija na teritoriju Crne Gore (Drobnjaci), na graničnim prostorima ove regije. Svi samo govore - Gazija ostavio hajrate i dive se tome, a nitko ne spominje da je Gazija dao život na prostoru rodnog kraja dokazujući kako se brani babovina i djedovina. Ovi krajevi obiluju mnoštvom tragova i znakova koji nas tijesno vežu za prošlost i tradiciju. Ovo je vjekovna granica naše domovine i na njoj treba biti ustrajan, aktivan i budan. To je velika vrijednost koju naši političari ignoriraju. Oni su nedostojni da nas predstavljaju.

65

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

66

J O U R N A L

Osobno sam se uvjerio u Vaš nesebični, požrtvovni i predani rad na obnovi porušenih vjerskih objekata u Trebinju i okolici. Nadalje, angažirani ste i oko obnove spomeničke baštine povijesnog značaja, poput Begove kuće koja je umalo postala košarkaško igralište. Uvjerio sam se da Vam nije strano ni zavrnuti rukave i svojim rukama pomoći u obnovi. U neprestanoj borbi za otetu imovinu Bošnjaka i muslimana razvili ste i odvjetničke vještine te ste pokazali i zavidnu razinu poznavanja zakona Što ste obnovili do sada i što planirate u budućnosti?

Od Drugog svjetskog rata do posljednje agresije u Trebinju povremeno su, zavisno od organizacionih potreba, radile sljedeće džamije: Sultan Ahmedova, Osman-paše Resulbegovića, džamija u Donjem Čičevu u Dživaru, džamija u Pridvorcima, mesdžid u Zasadu, džamija u Mostaćima, mesdžid u Gornjem Grančarevu, džamija u Župi, džamija u Lastvi i džamija u Skočigrmu. U sastav gradskog džemata potpadale su džamije Sultan Ahmedova koja se nalazila desetak metara udaljena od današnjeg sjedišta Medžlisa IZ Trebinje i 40 metara od džamije Osman paše Resulbegovića. Džamija sultana Ahmeda izgrađena je na ime sultana Ahmeda III 1719. g. Gradili su je dubrovački majstori. Predanje kaže da je sagrađena iz nužde nakon paljenja džamije u Policama koju su poharali uskoci Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića. Isto predanje kaže da je građena od istog tog kamena koji je prenesen s lijeve na desnu obalu Trebišnjice. Odbor Islamske zajednice Trebinje temeljito ju je obnovio pred posljednji rat u našoj zemlji

i u njoj organizirao mektepsku pouku. Džamija je porušena u mjesecu julu 1992. g. do temelja, a njene temelje s ciljem obnove Medžlis IZ Trebinje je otkrio i precizirao sredinom 2009. g. Džamija Osman Paše Resulbegovića nalazi se u samom centru starog zidinama opasanog grada u centru Trebinja, na desnoj obali rijeke Trebišnjice.

Džamija je u prošlosti više puta popravljana, a predzadnji put 1912. g. Početkom 1993. godine, tačnije 21. januara, na Savindan, zapaljena je od strane JNA i vojske RS. Obnovljena je i svečano otvorena 10. jula 2005. Džamija je zadužbina Osman paše Resulbegovića, a sagrađena je oko 1726. g.

Imamsku dužnost, uz mene, u ovoj džamiji danas vrši i moj vrijedni pomoćnik Ishakef. Bećar. Džamiju u Donjem Čičevu sagradili su za svoje potrebe raseljeni muslimani iz Risna i Herceg Novog 1687. g. Oni su prije konačnog iseljavanja iz primorskih krajeva preko ljeta boravili u Dživaru i tada izgradili porodične kuće i džamiju. Ovo je najmanja munara u Hercegovini. Ispred džamije se i danas nalazi bajraktarska ploča u koju bi pred odlazak na hadž ili u vojne pohode dok traje svečanost bio postavljen bajrak. Uz džamiju se nalazio i mekteb koji je porušen miniranjem 1992. g. Džamija u Donjem Čičevu je minirana i porušena u junu 1992. g. Obnovljena je i svečano otvorena 26. jula 2008. g. Pridvorci se nalaze oko četiri km južno od Trebinja i smješteni su u plodnom kraju kroz koji protiče jedan krak Trebišnjice. Osim muslimana u Pridvorcima ovom džematu pripadali su i žitelji sela Gomiljani. Džamija je porušena 1993. g. Obnova džamije počela je 2008. g.

i u poodmakloj je fazi obnove. Zasad se nalazi uz cestu koja iz Trebinja vodi u Popovo Polje. Danas je predgrađe Trebinja jer njegove kuće već graniče s trebinjskom periferijom. U Zasadu se od vjerskih objekata nalaze mesdžid, mekteb, gasulhana. Svi ovi objekti su porušeni u posljednjem ratu, a Medžlis IZ Trebinje 2009.g. otpočeo je obnovu mesdžida. Mostaći su udaljeni od Zasada oko 2 km i smješteni su uz cestu koja iz Trebinja vodi u Ljubinje i Stolac. Ovdje se od islamskih objekata nalaze: mesdžid i namaz taš dok su mekteb i gasulhana još uvijek neobnovljeni. Džamija je obnovljena i svečano otvorena 15.7. 2007. godine. Stara Župa Vrm je manja oblast koja se proteže istočno od Trebinja i graniči sa Zupcima i općinama Nikšić (Crna Gora) i Bileća. Pleme Korjenića je bilo gospodar ove župe u XIV. stoljeću, pa se po njima od tada počela zvati i Korjenići. Prva džamija u Župi bila je podignuta na jednoj zaravni, desetak metara niže lokaliteta današnje džamije. Predanje kaže da je sagrađena početkom XVI. stoljeća i da je jedna od najstarijih u trebinjskom kraju. Grančarevo se nalazi u nahiji Korjenići udaljeno od Lastve 3, a od Trebinja 15 km. Sagrađena je prije 1820. g. Više puta je rušena i obnavljana naročito u vrijeme ratova i austrougarske uprave. Džematlije su je uvijek vlastitim sredstvima i radnom snagom opravljali i dovodili u ispravno stanje. Posljednji put je porušena 1993.g. a njena obnova je počela 2007. godine. Lastva se nalazi u Korjenićima, 12 km istočno od Trebinja. U Gornjoj Lastvi, na brdašcu Svatosvka glavica, izgrađena je džamija malih dimenzija i bez munare. Sagrađena je

DUHOVNA MISAO 1816./1817.g. Od izgradnje do danas više puta je rušena i devastirana. Posljednji put porušena je do temelja 1992. g. Medžlis IZ Trebinje pripremio je potrebnu dokumentaciju za njenu obnovu 2009. godine. Adamir Jerković, vakif cjelokupne obnove uplatio je sav potreban novac za njenu obnovu. Skočigrm se nalazi u Korjenićima i smješten je na brdu Visočnik, na krajnjoj periferiji Hercegovine i uz samu granicu Crne Gore. Od Lastve je udaljen 6, a od Grahova 11 km. Ovdje su se od islamskih objekata nalazili džamija i mekteb koji je porušen paljenjem i miniranjem 1993. godine. Medžlis IZ Trebinje je otpočeo njenu obnovu 2009. g. Ovim podacima treba dodati da je, osim obnove gradske džamije u Bileći na području Trebinja, u fazi obnove šest džamija i mesdžida. Završetak njihove obnove je planiran iduće godine. Vrlo je izvjesno da će obnova biti realizirana po planu jer je u toku ove jeseni stavljen ili se stavlja krov na pet objekata. Stanje ovih poduhvata je po nama vrijedno divljenja te tim povodom izražavamo zahvalnost Uzvišenom koji nam je dodijelio mogućnost da gradimo i finansiramo ovim tempom. Sljedeći planovi su nam borba za dokazivanje istine kod nadležnih sudova i ostvarivanje zahtjeva za nadoknadu štete za porušene džamije. Proces je u toku pred Osnovnim sudom, a planiramo nastaviti na obnovi pomoćne infrastrukture; mekteba, gasulhane i drugog, a naravno tu je i stalna briga na uređenju mezara-kaburistana.

nica u Skočigrmu Dobra voda 1.200 m2, oranica ratok s 700 m2, kuća u Lastvi 30 m2 s vrtom i voćnjakom 100 m2, oranica i pašnjak u vakufu džamije na Brodu oko 12.000 m2, uz džamiju u Lastvi 20.000 m2 te 20.000 m2 oranica i pašnjaka, 16.000 m2 i 8.000 m2 u Grančarevu, 12.000 m2 u Brodu, 12.000 m2 u Gorici, 25.000 m2 u Župi, 1.500 m2 u Bihovima, 25.000 m2 u Mostaćima, 5.000 m2 na Zupcima, 10.000 m2 u Pridvorcima, 5.000 m2 u Lastvi. Nažalost, Medžlis IZ Trebinje nije u mogućnosti da uđe u posjed ove vakifske imovina.

Ovoj imovini trema dodati imovinu iz vakufa na podrucju opštine Bileća koja je također doživjela svoju devastaciju i otuđivanje. Naši višegodišnji vapaji i zahtjevi na svim nivoima i svim institucijama nisu urodili plodom. Na lokalnom nivou i od lokalnih vlasti u Trebinju vakufska imovina je doživjela neviđenu i nečuvenu otimačinu. Rasprodavala se na tenderima i poklanjala svakome i svima pa čak i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Uzrok svađe i sukoba s lokalnom vlasti proizašao je upravo iz ove činjenice. Na ovim zahtjevima sigurno nećemo pokleknuti. Imamo čak i opciju da na podrucju Federacije BIH protestnim načinom zaposjednemo imovinu koju tamo potrazuje SPC. Izgleda da nam je preostao jedino taj čin jer Komisija za restituciju duboko spava.

Najviši organi u BiH ne žele elaborirati ova pitanja i zahtjeve te nam izgleda nije ništa drugo preostalo.

Što je s povratkom vakufske imovine?

To je naše najteže i najneizvjesnije pitanje.Viševremenska i trenutna teška i neizvjesna društveno politička situacija ne dozvoljava da se dobije definitivan odgovor.Budući da je Trebinje bilo jedno od većih muslimanskih gradova s jakom kulturom Bošnjaka, brojnom ulemom i bogatim ljudima, koji su se zbog stalnih političkih pritisaka morali seliti i raseljavati, u ovom gradu će zauvijek ostati kao historijske činjenice i obimna vakufska imovina.

Osim harema u svakom mjestu gdje su muslimani živjeli (Lastva, Skočigrm, Jasen, Zupci, Zasad, Turani, Kotezi, Gorica, Klobuk, Aranđelovo, Nudol, Ušće, Župa, Korjenići, Gornje i Donje Grančarevo, kod Arslanagića mosta, Dživaru, Pridovrcima, Rastocima, Zasadu, Mostaćima i nekoliko u samom gradu), u evidenciji Medžlisa IZ Trebinje i dalje se nalaze preostala u samom gradu tri dućana, dva stana i jedna kuća s dvorištem, lokalitet zvan Redžepovina s oko 10 duluma zemlje, oranica u Čičevu s 200 m2, pašnjak Grudice s 200 m2, oranica Salahovina 2.797 m2, ora-

Kakve su Vas prepreke dočekale na putu obnavljanja vjerskih objekata? Pritom mislim na opstrukcije vlasti Republike Srpske?

Kada smo uspjeli pozitivno ostvariti većinu zahtjeva za obnovu porušenih

džamija možemo reći da to nisu bile samo prepreke i opstrukcije. To su bile prave barikade. Ističem da nam je uvijek bilo lakše obezbijediti materijalna sredstva nego administrativnu proceduru. Ustrajali smo i sve radimo na zakonit i transparentan način. Pristao bih i poželio bilo šta drugo da ponovim osim ishođenja zahtjeva-dozvola za gradnju.

U Trebinju je ostalo stotinjak muslimana i to pretežno starije životne dobi. U Gackom i Bileći te okolnim mjestima gotovo da su istrebljeni. Pitanje koje se nameće, a vjerujem da nije na njega lako odgovoriti, jest za koga se džamije obnavljaju. Ima li nade da islam ponovo zaživi u istočnoj Hercegovini i Trebinju? Što je s povratkom i kako izgleda vjerski život muslimana u Trebinju i okolici?

Mi smo potpuno svjesni te činjenice da gradimo nešto, a ne znamo za koga i zašto.

Međutim, nije tako da to gradimo i obnavljamo u nekoj agoniji i inatu, a to nam se prigovara. Džamije su iz mržnje i osvetoljublja porušene, mi poručujemo da ih gradimo iz ljubavi prema Allahu dž.š. i u Njegovo ime. One su tu bile i mi se ne mirimo s odlukom rušitelja. Želimo obilježiti tragove našeg postojanja na ovim prostorima. Mi želimo nekim budućim generacijama i pokoljenjima ostaviti te svjetionike da svjedoče o našem postojanju i našoj vjeri u Stvoritelja i Gospodara Allaha dž.š. Na pitanje šta je s povratkom mislimo da trebaju odgovoriti naši političari i resorni ministri, ti poslušnici međunarodnih zvaničnika koji opet spavaju nadubljim snom i koji su davno zaboravili šta su potrebni raditi. Ni ovce, da ih ne uvrijedim, tako pokorno ne znaju hoditi pred batinom svoga čobanina kao što to čine predstavnici možda ne svog bošnjačkog političkog korpusa. Oni pokorno saginju glavu i savijaju se agresivnoj velikosprkoj, a ponekad i hrvatskoj politici i interesima što je posebno izraženo tokom vladajućeg perioda M. Dodika. On je najveći miljenik međunarodnih zvaničnika i kolovođa. Bošnjaci ne trebaju negodovati i bojati se Dodika. Nismo se bojali ni kad smo krvlju branili ovu zemlju, ovu Bosnu i Hercegovinu. Bosance i druge muslimane ovih prostora treba za svaki slučaj pripremiti za teže oblike odbrane časti i dostojanstva, a i same domovine Bosne i Hercegovine. Tko traži samostalnu Republiku Srpsku eno mu je preko Drine.

Bez uvijanja i oklišanja to prvi put ističem jasno i glasno. Ako Evropa uz pomoć Dodika i Srbije želi od nas praviti palestinske sudbine trebaju da znaju da je taj scenarij već viđen i da se po njemu neće moći lako snimiti film. Mi povodom vašeg pitanja že-

67

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

68

J O U R N A L

limo konstatovati: Trebinje je prema popisu iz 1991. g. brojilo oko 5500 Bošnjaka. Kao i u drugim krajevima BiH uvjetovani društveno-političkim okolnostima dobar dio njih je registriran kao članovi IZ ali bez prevelike mogućnosti da aktivnije učestvuju u njenoj izgradnji, jer je to značilo puno težu poziciju u društvu, tako da je Islamska zajednica bila organizirana kroz potrebu i date društveno političke okvire u dva džemata: gradski džemat prema popisu iz 1991. godine koji je uradio Odbor IZ Trebinje imalo je 724 muslimanska domaćinstva s prigradskim naseljima Pridvorci s 40 domaćinstava, Gomiljani s 6 domaćinstava, Mostaći s 28 domaćinstava, Zasad s 111 domaćinstva, Dživar s 21 domaćinstvom, Bihovo 52 domaćinstva, Čičevo 44 domaćinstva, Rasovac s 33 domaćinstva i džemat Župa- Korjenići s naseljima Donje i Gornje Grančarevo s 50 domaćinstava, Lastva s 76 domaćinstava, Skočigrm s 29 domaćinstva, Župa s 44 domaćinstva.

Povremeno su neke porodice živjele i u nekim drugim manjim mjestima kao što je Jasen, Kotezi itd. Broj domaćinstava u ovim mjestima bio je od 1-5. Tokom svoje povijesti muslimani Trebinja su bili organizirani u brojne džemate, a pred posljednji rat u našoj zemlji broj džemata je sveden na dva, jedan gradski s prigradskim mjestima, a drugi na području šireg lokaliteta koji se naziva Župa. Ova dva džemata objedinjavala su po nekoliko naselja s džamijama i mesdžidima kao i stanovništvo tih naselja. U evidenciju Medžlisa IZ Trebinje registirirano je 710 članova, najčešće rasljenih Trebinjaca sa svih pet kontinenata. Danas je cijelo Trebinje jedan džemat s ukupno 50 domaćinstava. U Trebinju nakon potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma nema muslimanske djece niti ima potrebe za mektepskom nastavom. Od namaza danas se zajednički klanjaju akšam i jacija namazi u Osman pašinoj džamiji u Trebinju, svakog četvrtka akšam i jacija u džamiji u Mostaćima, a svake nedjelje i u džamiji u Donjem Čičevu. Džuma namaz redovno se klanja u Osman pašinoj džamiji u Trebinju.

Poznato je da ste uspjeli okupiti raseljene Trebinjce koji su vlastitim sredstvima obnovili džamiju Osman Paše Resulbegovića, ali i ostale vjerske objekte koji su u tijeku obnove. Kakvi su Vaši kontakti s dijasporom?

Naši kontakti s raseljenim Trebinjcima su svestrani i stalni i ne samo to nego ostvarujemo kontakte i s potomcima Bošnjaka koji su s ovih prostora iselili prije stotinu i više godina. U sadašnjoj fazi preko 90 posto financijskih sredstava za obnovu je planirano od donacija raseljenih

hodnim godinama da ostvarim što bolju suradnju s lokalnom vlašću, s Pravoslavnom crkvom također, nažalost, zvaničnici i moćnici demonstrirali su silu. Posegnuli su za ignorancijom. Njima je to bilo najlakše i najproduktivnije. Tako su se odrekli i sami sebe oslobodili prava da dadnu i ostvare drugom njegovo pravo, u ovome slučaju povratnicima i vjernicima islama.

Povodom toga želim istaći da sam prethodnih godina s vlastitim primjerom bio zagovornik da se međusobno pomažemo.

Darivao sam za porušene i zapaljene manastire (Hilandar, Žitomislići...) i još mnogo koječega. Spomenuti sve čine i zagovaraju da ne ostvarimo saradnju sa srpskim narodom, ali na njihovu nesreću te saradnje i uvažavanja imamo napretek.

Trebinjaca. Zahvaljujući aktivnoj i uspješnoj saradnji to i realiziramo. Trenutno sam u takvoj jednoj situaciji. Naime, pitanja za ovaj intervju sam od brata Mursela Filipa primio na putu u Dansku gdje se nalazim u radnoj posjeti Trebinjcima u Danskoj i Švedskoj. Plan ovog puta i aktivnosti su vrlo dinamične. Za nekih dvadeset dana putovanja planirao sam razgovarati s Trebinjcima u više od 20 gradova u Danskoj i Švedskoj što praktično kazuje da svaki dan konakujem u drugome gradu, a razdaljina zna biti veća od 300 km. Ako se pitate kako sve ovo stignemo i odakle taj entuzijazam i energija onda tu samo možemo reći da radimo danonoćno. Svaka osoba - džematlija je vrijedna naše pažnje. Radimo svakodnevno na povezivanju i kontaktiranju. Mi smo neka vrsta servisa za raseljene. Spremni smo pomoći u svakom njihovom problemu, zahtjevu i obraćanju.

Istražujete i zločine počinjene u Trebinju i istočnoj Hercegovini. Kakva su Vaša saznanja o tome i postoje li naznake da će netko biti procesuiran te da će pravda koliko-toliko biti zadovoljena?

Ovim pitanjima i aktivnostima se, tako reći, usputno bavimo. Prikupljamo informacije i činjenice, spremni da ih plasiramo kad se za to ukaže potreba. U ovim okolnostima postoje samo podnesene tužbe kod nadležnih sudova koje će čekati ne znamo do kada. U Trebinju i šire bilo je zločina protiv čovječnosti od čega posebno ističemo etničko čišćenje za koje je najodgovorniji onovremeni predsjednik ratnog kriznog štaba opštine Trebinje B.Vučurević. On još uvijek u medijima, koji su njemu i on njima po volji, pokušava minimalizirati i izvrnuti teze. Jedna od njih mu je da su Bošnjaci ratnih godina otišli po nalogu SDA i druge nebuloze. Tu je i aktuelni danasnji načelnik Ćuk koji s pozicije vlasti glumi ratnu nevinost, a bio je društvo Vučurevića. Ovdje procesi po tom osnovu nisu počeli i nemamo naznaka da se nešto sprema.

Poznato je da vodite žučne polemike s kontroverznim episkopom zahumsko-hercegovačkim vladikom Grigorijem. Jednom prilikom Vas je u medijima nazvao “nenormalnim”. Možete li opisati odnos dvojice vjerskih poglavara u Trebinju? Koliko su uopće srpska crkva i vlast spremni priznati progone i ubijanja u Trebinju te pomoći u izgradnji onoga što su porušili?

Na svu sreću te rasprave su prestale onoga momenta kada je aktuelni načelnik Trebinja Dobrosav Ćuk najavio prekid saradnje s Islamskom zajednicom u Trebinju koju, kako je rekao, predstavlja imam Hodžić. Tada je prestao i svaki glas Srpsko pravoslavne crkve pa i njenog vladike Grigorija. Na moje pokušaje u pret-

Kakva je Vaša suradnja s Medžlisom Islamske zajednice u Dubrovniku koji je od Trebinja udaljen tridesetak kilometara?

Da upoznam čitaoce da je i područje Herceg Novog, Boke i Tivta u Republici Crnoj Gori postalo Odbor islamske zajednice sa sjedištem u Tivtu. Od prije tri godine angažovan je imam. Pa tako imamo trostranu saradnju na ovim graničnim prostorima računajući i Dubrovnik. Mislimo da svi vidovi i oblici saradnje nisu obuhvaćeni i da bi ta saradnja mogla biti višestruko korisna.Valjda su tome uzroci i razlozi poratne prilike i okolnosti.

U svakom slučaju mi ćemo se družiti, kontaktirati, sarađivati i međugranične barijere uklanjati jer smo jedan ummet.

DUHOVNA MISAO

(Broj 111/112, rujan/listopad 2009.)

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić za “Preporodov Journal” govori o multinacionalnoj državi BiH i multikulturnom društvu, nacionalnoj artikulaciji Bošnjaka, Srebrenici, fetvi bihaćkog muftije, hutbi...

Biti Bosanac i imati bosanski nacionalni ponos!

Jedno je izvjesno: unutar BiH, mi kao tri etničke grupe, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, niti smo toliko jaki da bi jedni druge mogli savladati, niti smo toliko slabi da bi dopustili da bilo tko nadvlada neku drugu grupu.

Razgovarala: Sena Kulenović Različite političke opcije unutar bošnjačkog korpusa u BiH u svakom su slučaju dobrodošle i na određeni način govore o njegovoj zrelosti, no ono što ipak upada u oči, pogotovo u nizu pregovora oko ustavnih promjena, je da Bošnjaci nemaju jasno definirane nacionalne interese. U tom smislu i nedavna izjava Mladena Ivanića da su “Bošnjaci najveći problem u BiH”.

Krenuo bih od izjave Mladena Ivanića koja me je iznenadila, upravo zato što dolazi od političara koji je do sada bio vrlo oprezan kod davanja takvih izjava koje podsjećaju na Karadžića. Kazati da su Bošnjaci problem u BiH znači reći da smo problem zato što smo preživjeli jer oni koji su pobijeni u Srebrenici oni više nisu problem, osim što ih moramo naći u jamama, ali mi koji smo preživjeli hoćemo da BiH bude uređena država u kojoj će vladati univerzalni principi, politički i moralni kao u svim državama. S druge strane, BiH nije željela rat, nije imala ambicije u smislu agresije na susjede, nije sudjelovala u raspadu bivše Jugoslavije. Naprotiv, željeli smo se demokratizirati i nastaviti živjeti u multikulturnom društvu i multinacionalnoj državi kao što je bila bivša Jugoslavija. Međutim, kao nagradu za sve to od Europe i naših susjeda dobili smo najviše siročadi, najviše udovica, dobili smo silovane žene i na kraju, kulminacija, genocid u Srebrenici. Tko uopće ima pravo da nas podučava i dijeli moralne lekcije o bilo čemu nakon svega ovoga. Nakon genocida u Srebrenici, recimo, imate porodicu Alić iz koje je pobijeno 200 muškaraca, a da ne govorim o majkama koje su izgubile pet sinova, muža, brata, oca, amidžu, daidžu. Unatoč svemu tome, BiH

priznala poraz u BiH, ne može se pomiriti s činjenicom da Bošnjaci nisu nestali i da ne može podijeliti Bosnu. Ova izjava Mladena Ivanića ne ide na čast političaru koji bi se, kako to stalno govore, trebao okrenuti budućnosti. Ivanić nas opet vraća u prošlost. Ljudi moraju shvatiti i ovdje i u svijetu da mi Bošnjaci nosimo iskustvo genocida i svaka rečenica koja ima bilo kakvu naznaku dvosmislenog značenja nas Bošnjake uznemirava, kao što Židove uznemirava svaka izjava koja samo izaziva pomisao na antisemitizam. Ljudi moraju imati obzira jer Bošnjaci imaju iskustvo genocida, političari se moraju disciplinirati i poštedjeti nas takvih duševnih boli.

A ova izjava Mladena Ivanića izaziva takav osjećaj u nama.

je svjetsko čudo u smislu poslijeratnog oporavka i sustegnutosti što govori i činjenica da se nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma nije dogodio ni jedan jedini čin nasilja za ono što se dogodilo. O tome je čak govorila i Condolezza Rice povodom desetogodišnjice Daytona. I sad nakon svega toga imamo političara poput Mladena Ivanića koji govori cijelom svijetu da su jedini problem za Bosnu još uvijek Bošnjaci. Što to znači? Po čemu su Bošnjaci problem? Je li problem što su ostali živi jer da ih nema, da smo eliminirani genocidom, onda bi bilo lako Bosnu podijeliti, i pripojiti Beogradu ili Hrvatskoj, jer bilo je i takvih tendencija. Ali hrvatska politika se ipak demokratizira, i Hrvatska počinje shvaćati da joj nije u interesu da sudjeluje u namjeri da se Bosna podijeli. Međutim, Beograd još uvijek nije odustao od toga i srpska politika još nije

Danas je velika odgovornost na bosanskim političarima da uspostave državu koja će biti funkcionalna i u kojoj će svi građani BiH moći ugodno živjeti. Istovremeno, i bošnjačka politika u BiH zahtjeva definiranje jasnih ciljeva i nacionalnog interesa. Kako vidite budućnost BiH? Morate imati na umu da smo izašli iz teškog rata u BiH koji je bio najkrvaviji poslije Drugog svjetskog rata i u kojem je izvršen genocid nad Bošnjacima. Umorni smo od priča i svega onoga što nam se događalo. Ne smijete zaboraviti da je 1990. godina Bošnjake zatekla bez visoke nacionalne svijesti, bez dobro organizirane Islamske zajednice jer mediji su bili daleko izvan našeg dohvata da bi mogli definirati ono što hoćemo, nismo imali nikakvog afirmiranog političkog lidera koji bi mogao stati na čelo kao što je to bilo u Hrvatskoj. BiH pored toga graniči sa Srbijom i Crnom Gorom koje su izvršile agre-

69

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

70

J O U R N A L

siju, bili smo bez svjesnih oficira koji su bili u JNA i bili spremni da na vrijeme reagiraju i pripreme nas na ono što će se događati. U usporedbi s Hrvatskom, koja je uvijek imala visoku nacionalnu svijest i bilo je samo pitanje dana kada će Hrvatska pokrenuti svoj nacionalni program osamostaljenja od bivše Jugoslavije, bila je otvorena prema Europi, imala je kanale otvorene prema europskim centrima gdje je mogla objasniti svoju situaciju u bivšoj Jugoslaviji i gdje su je razumjeli. Unatoč svemu tome dogodio se Vukovar i Hrvatska je izgubila dosta svoje teritorije. Dakle, u usporedbi s tim možemo reći uz sve poteškoće koje imamo, i koje vi iz Zagreba ponekad više vidite nego mi iz Sarajeva, mi smo ipak u svemu tome najveći pobjednici jer samom činjenicom da nismo izgubili, da se nisu ostvarili ciljevi da nestanemo, mi smo zapravo pobjednici.

Raspadom bivše Osmanske carevine sve nacionalne grupe na Balkanu su se artikulirale u nacionalnom i državotvornom smislu. Mi Bošnjaci, pošto smo aktivno živjeli u toj carevini, nismo se na vrijeme nacionalno osvješćivali, niti smo imali vremena, dovoljno inteligencije ili dovoljno onih koji su nam mogli ukazati na to kako će se dalje odvijati povijest, pa nismo na vrijeme reagirali. Srbi i Hrvati su razvijali svoj nacionalni identitet, dok su se Bošnjaci zadovoljavali svojim vjerskim identitetom. Dakle, identifikacija sa supersilom odgovara dok je ona aktualna, ali kad se počne urušavati, onda te nacionalne ili etničke zajednice trebaju naći svoje mjesto. Slično kao što danas neki imaju američki pasoš i ponose se time jer im ne treba viza. Bošnjaci se nisu nacionalno artikulirali jer je po onome koliko mogu tumačiti naše pretke njima bilo dovoljno da svoj uspjeh i spas traže kroz islamski, vjerski identitet. Njihova energija za nacionalni angažman se prelijevala u srpstvo ili hrvatstvo, ili ih je najveći dio ostajao neopredijeljen sve dok nisu shvatili da je jako bitno u Europi imati ne samo vjersko nego i nacionalno opredjeljenje. I da je Bosna i Hercegovina nacionalna država u smislu da u modernom poimanju nacije je država nacija, a ne etnicitet.

Mi sada dolazimo do spoznaje da BiH u budućnosti mora biti bosanska nacionalna država kao sve države koje imaju svoj pasoš, svoju šansu u Ujedinjenim nacijama i svoju zastavu kao nacionalna država. Pri tome se ne misli na nacionalističke pobude koje isključuju drugoga, već bosansku naciju čine tri glavna etniciteta u BiH: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Dakle, ja sam u BiH Bošnjak po etničkom odre-

đenju, a ne po nacionalnom. Te tri glavne etničke grupe čine jednu nacionalnu skupinu po državnom određenju, a to je Bosanac. Biti Bosanac i imati bosanski nacionalni ponos. Da je to moguće najbolje pokazuje, možda nije moje da takav primjer navodim, ali nogometna reprezentacija koja je sastavljena od Bosanaca i Hercegovaca koji jako dobro igraju. Dakle, to je po mom mišljenju budućnost Bosne. Druga stvar koja će vremenom u političkom smislu morati da dobije svoje značenje: Južna Afrika je imala aparthejd u kojem je manjina vladala većinom, vidite koliko im je trebalo da se toga oslobode. Naravno, neki stereotipi nikada neće izumrijeti u odnosima između bijelih i crnih u Africi. Ali Južna Afrika je danas država u kojoj vlada većina. I u Bosni će se morati znati tko je domaćin, tko je odgovoran za državu i za opće stanje. Što znači da u BiH ne vlada princip većine, nego kompromisa. Želim konstatirati da će vremenom bosanska država i narodi u njoj morati pomiriti s činjenicom da je BiH hiljadugodišnja tradicija državnosti i da se u BiH mora znati tko je domaćin i da se mora poštovati princip većine, i morat će se poštovati princip jedan čovjek jedan glas. To zasada još nije tema o kojoj se razgovara, ali i to će morati doći na dnevni red, doći će vrijeme kada će se i o tome morati govoriti. Ovo je vrijeme bošnjačkog oslobađanja od svih stereotipa koje su naslijedili i koji su im nametnuti, koje su oni sami nesvjesno svojom inertnošću prihvaćali. Ove je vrijeme našeg aktivnog sudjelovanja u povijesti i moramo jasno artikulirati i jasno ljude informirati što je naše ime i prezime. Jer članstvo u EU neće moći biti na način da si Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Nego će članstvo morati imati adresu, a to je Bosna i Hercegovina kao država i s tim imenom i prezimenom mi možemo biti članica EU. Naravno, ne treba zaboraviti da je uzrok agresije na BiH između ostalog bilo i osporavanje bosanske državnosti. Nasreću ideja bosanske državnosti je oživjela i ono što smatram jako bitnim je da mi Bošnjaci stalno ponavljamo da smo najodgovorniji kao etnička grupa u BiH. Moramo biti avangarda u tumačenju da je pitanje našeg opstanka kao Bošnjaka zajedno sa Srbima i Hrvatima upravo to da promoviramo ideju o državi BiH koja će biti uređena na demokratskom principu, na sekularnim načelima u smislu dostupnosti države svim vjerama i nacijama.

No treba razlikovati pojam sekularne države od sekularnog društva. Mi jesmo za sekularnu državu, ali ne i za sekularno

društvo ako to podrazumijeva ateizaciju društva. Bosanci su vjerujući narod. Sekularizam nije antivjerski, on je dobio takvu konotaciju zahvaljujući komunističkoj brutalnosti jer je komunizam zloupotrijebio ideju odvojenosti države od vjere i napravio štetu sekularizmu, kao što su mnogi teolozi napravili štetu religiji, jer su zloupotrijebili tu ideju, jer su silom željeli nametnuti neke ideološke stereotipe.

Mi moramo graditi državu BiH u kojoj će se svaki pojedinac osjećati kao građanin, kao individualac. Neće ga se cijeniti kao kolektiv i neće imati kolektivnu krivnju, nego će ga se cijeniti po tome koliko on kao pojedinac voli svoju zemlju, svoju državu s kojom se može identificirati.

Ali, i to moramo reći cijeloj Europi i posebno našim susjedima u okruženju, Hrvatskoj i Srbiji, Bošnjaci moraju biti sigurni da će imati državu koja će biti snažna i jaka da ih zaštiti od budućih genocida i da ih zaštiti od miješanja izvana njihovih susjeda koji štete njezinoj državnosti i njezinom suverenitetu. Bošnjaci se za to moraju boriti i ne smiju imati pardona prema nikome i moraju svima jasno i glasno reći da naše iskustvo genocida obavezuje, da mi svoju djecu ne smijemo ostaviti u nedefiniranom, nezaštićenom prostoru i da je s te strane odgovornost svih nas da svoju sudbinu uzmemo u svoje ruke uz Allahovu pomoć i uz pomoć prijatelja koji nisu malobrojni u svijetu. Činjenica je da je Europski parlament izglasao rezoluciju sa 565 glasova da 11. juli bude Dan sjećanja na Srebrenicu i to na inicijativu koju su pokrenule žene Srebrenice zajedno s Islamskom zajednicom.

Jedno je izvjesno: unutar BiH, mi kao tri etničke grupe, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, niti smo toliko jaki da bi jedni druge mogli savladati, niti smo toliko slabi da bi dopustili da bilo tko nadvlada neku drugu grupu. Naš problem počinje onda kada bilo tko od nas unutar Bosne dobije ohrabrenje izvana da može da savlada određenu grupu i zato je velika odgovornost na našim susjedima, posebno Zagreba i Beograda, da BiH s jedne strane ostave na miru, a s druge strane da preuzmu dio svoje odgovornosti da pomognu da BiH zadrži svoj teritorijalni integritet i državni suverenitet.

Multikulturno društvo i multinacionalna država BiH U Bosni slijede ustavne promjene, a i sama Islamska zajednica je dala neke svoje prijedloge. Broj entiteta u nekim raspravama je postavljeno kao ključno

DUHOVNA MISAO pitanje. Kako IZ gleda na to pitanje, da li ste za ili protiv entiteta, kolike ovlasti trebaju imati?

Mislim da je lažna dilema raspravljati o tome kakva Bosna treba biti, s entitetima ili bez entiteta. Nas to samo opterećuje.

Mnogo je korisnije da se usmjerimo na to da govorimo o funkcionalnoj državi BiH, o državi koja će imati sve prerogative kao i svaka druga država u Europi. Ono što je za mene jako važno je da smo raspadom bivše Jugoslavije dobili da su sve etničke grupe i nacije zaokružile svoj teritorijalni i nacionalni prostor, organizirale se po nacionalnom principu i više nije sporno tko treba biti predsjednik u Hrvatskoj i Sloveniji ni tko je domaćin u Srbiji. Srbija je, ne svojom namjerom, postala nacionalna država zato što su se i Crnogorci povukli, a Crna Gora je nacionalna država iako ima tek 600.000 stanovnika i jedna je od najmanjih država na svijetu. S druge strane, Albanci su već odavno postavili zahtjev da imaju svoju državu. Ali kada usporedite sve te zemlje, dolazite do činjenice koja je vrlo zanimljiva: Bošnjaci koji su doživjeli genocid od Srba, ne ponašaju se kao što se ponašaju Crnogorci koji su sudjelovali u zločinu i poduhvatu agresije na BiH i Hrvatsku. Bošnjaci kažu Srbima: mi hoćemo živjeti s vama, unatoč svemu, nemojte da se dijelimo. Svi drugi su rekli nećemo živjeti sa Srbima, nećemo živjeti s Beogradom. Vidite taj paradoks! I BiH je, dakle, nakon svega ovoga jedina prava, multinacionalna država i multikulturno društvo koje je na ispitu kako će taj eksperiment uspjeti. Za mene kao Bosanca, Bošnjaka, muslimana i kao odgovornog čovjeka u Islamskoj zajednicu, ali i za moju djecu i unučad jeste najveći izazov hoće li Bosna moći proći na ispitu multikulturnog i multinacionalnog društva, hoće li država BiH moći preživjeti u ovakvom okruženju gdje su sve države nacionalne, da li će BiH uspjeti da drži štafetu oko koje se svi zalažu i glorificiraju je? Odgovornost da BiH ostane multikulturno društvo i multinacionalna država nije samo bosansko pitanje.

BiH je više od države, ona je ideja o suživotu i toleranciji. Taj suživot koji Bosna treba da pokaže i prođe na ispitu nije samo bosansko, nego i europsko pitanje. Uspjeh BiH je i uspjeh Europe. Neuspjeh BiH u ovom pitanju je i neuspjeh Europe i susjedstva. Mi nismo toliko jaki da bi mogli sve opstrukcije na tom putu savladati. Nama ipak treba da nas netko poštedi tih opstrukcija da u BiH gradimo multikulturno društvo. To bi bila poruka za naše susjede i Europu. Ali i Bošnjacima treba poslati poruku koju neki ne vole da čuju, koja je

nepoželjna istina. Pitanje našeg opstanka kao bosanskih muslimana na Balkanu, a posebno u BiH uključujući naravno i Bošnjake na Sandžaku, u Hrvatskoj, Sloveniji itd., pitanje multikulture nije politički trik, ni politička manipulacija. Za nas je multikulturno društvo doktrina, ono je za nas egzistencijalno pitanje. Ako pristanemo na izolaciju i getoizaciju, da se reduciramo na svoj bošnjački entitet, mi sami sebi propisujemo smrtnu kaznu. O tome nam govori i iskustvo španjolskih muslimana, Maora, koji su 200 godina preživjeli u svojoj enklavi. Mi o tome moramo glasno govoriti, iako je to rizično jer su naši susjedi, ako znaju da smo mi u jednoj takvoj situaciji koja omogućava ucjenu, nemilosrdni u vršenju pritiska da odustanemo od nekih svojih principa kako bismo posustajući njima ustupili nešto što im ne pripada. Dakle, mi smo stalno u jednoj takvoj dilemi.

Unatoč tome, zadržavajući minimum minimuma našeg dostojanstva i časti, Bošnjaci moraju shvatiti da je pitanje našeg opstanka multikulturno društvo i multinacionalna država BiH. To je za nas doktirina, mi u to moramo vjerovati i artikulirati je na način da nam bude jasna i da u tome među nama samima ne bude razlika koje nas odvajaju od te doktrine. To ne znači da ne možemo imati nijanse i da o tome ne možemo razgovarati. Ali princip na kojem mi moramo djelovati u svim sferama i u političkom i u vjerskom i u intelektualnom je taj da imamo šansu u BiH s jednim ovakvim pristupom. Jako je važno zainteresirati Europu u smislu da je pitanje uspjeha ili neuspjeha Bosne i njihova odgovornost, ali mi istovremeno moramo biti nosioci te ideje i ne odustajati od nje bez obzira koliki bio pritisak. Naime, kad vidite način na koji se ponašaju susjedi često imam dojam da Srbi i Hrvati ne mogu čitati poruke koje im šalje Europa, jer ostanak u BiH nije samo pitanje lojalnosti bosanskoj državi nego je to pitanje misije, odnosno da ne dovode u iskušenje ni Europu ni muslimanski svijet što će biti s muslimanima. Dakle, njihov ostanak u BiH olakšava tu situaciju i Europi i muslimanskom i čitavom svijetu, da nađu načina da zajedno s bosanskim muslimanima dijele taj prostor jer kako je govorio Izetbegović, bolje je dijeliti političku vlast nego dijeliti Bosnu. Ako nećeš dijeliti političku vlast sa Srbima i Hrvatima onda je jedino rješenje da dijeliš Bosnu. A dijeliti Bosnu danas znači biti u getu, biti u enklavi. Naravno, mi osjećamo da nam je učinjena povijesna nepravda, osjećamo se jako poniženi u nekim aspektima naših prava koja treba da imamo u Bosni, u vlastitoj državi, osjećamo da je

svijet bio nemilosrdan prema nama, osjećamo da je Europa bila vrlo licemjerna prema BiH, ali istovremeno cijenimo da je Amerika prepoznala taj fenomen europskih muslimana, i da je prepoznala važnost da BiH preživi u svojoj multikulturnosti i multinacionalnosti. Zato očekujemo da će se nova administracija Baracka Obame više posvetiti ovom pitanju. I nadam se da ćemo unatoč svim poteškoćama u Bosni proći test očuvanja multikulturnog i multinacionalnog društva koji je povijesna činjenica, kojeg mi ne izmišljamo. Bosna je sama u sebi rađala ideju koju mi sada nemamo pravo uništiti ni ukinuti je formalno ni suštinski. Što smatrate minimumom oko kojeg bi se trebao postići politički konsenzus u BiH? Postoje tri principa od kojeg ni jedan bosanski političar ni građanin ne bi smio odstupati. Prvi princip koji bi trebao obvezivati sve političare je bosanski državni patriotizam. To je širok pojam, ali u bosanskom slučaju ako nemaš dovoljno ljubavi poštedi Bosnu svoje mržnje. Mislim da svi Bosanci vole Bosnu na svoj način, Bošnjaci na svoj, Hrvati na svoj, Srbi na svoj. Kao što postoji razlika ljubavi prema kćeri, majci, supruzi, sestri tako su i različite ljubavi prema Bosni. Bošnjaci vole Bosnu kao majku jer nemamo druge, ona nam je sve, u smislu onog zemaljskog, povijesnog.

Ostavljam Srbima i Hrvatima da kažu kako oni vole Bosnu, na koji način, to je njihovo pravo. Ne slažem se s onim Bošnjacima koji kažu: samo mi volimo Bosnu. Naprotiv, mislim da i Srbi i Hrvati vole Bosnu na svoj način. Mi ne možemo i ne trebamo nikoga prisiljavati da Bosnu voli na naš način. Dakle, pitanje bosanskog državnog patriotizma je od prevelike važnosti i kada slušam bilo kojeg političara u BiH promatram ga kroz prizmu, njegovog bosanskog državnog patriotizma. Druga stvar oko koje se u Bosni mora postići minimum je da multikulturni i multinacionalni odnos i poimanje bosanske države i društva. To nije za jednokratnu političku upotrebu, nego je trajna kategorija koja treba da bude doktrina. Da uđe u sve sfere intelektualnog i patriotskog poimanja zajedništva u BiH. Treća, koja je posljedica ovih dviju stvari je integriranje BiH u euroatlanske asocijacije. BiH je kroz povijest uvijek živjela višedimenzionalni svijet, nikada nije bila reducirana na svoj mali lokalni svijet. Čak i za vrijeme Rimskog carstva Bosna se doticala Rima, za vrijeme Osmanskog carstva Bosna je bila vrlo važan faktor. Uzmimo samo činjenicu da je Bosna dala brojne vezire u Osaman-

71

J O U R N A L

DUHOVNA MISAO

72

J O U R N A L

skom carstvu, čak i šejhul-islame. Sve dok je Osmanska imperija imala utjecaj na Balkan ona je bila prosperitetna imperija, onoga trenutka kada je izgubila Balkan ona je prestala biti carevina. Na isti način kao što je Sovjetski Savez bio to što jeste dok nije izgubio Balkan, odnosno istočnu Europu.

Dakle, Balkan je uvijek proizvodio kraljeve drugima, nikada sebi i to je njegova povijesna sudbina. U tom smislu, BiH kad god je ostavljena na milost i nemilost lokalnom mentalitetu ili reduciranoj parohijalnoj sudbini, njeno lice je unakaženo. A kad god je živjela u nekom univerzalnom svijetu gdje su se pojedinci mogli dokazivati i u konkurenciji biti bolji kao što su sada u Njemačkoj Bundesligi najbolji nogometaši Bosanci, to je fenomen. A i vi u Hrvatskoj nam uzimate najbolje tenisače, Ljubičića. On može primiti sto državljanstava, ali on je Bosanac. Mi smo ponosni na to, mi ne damo to! Naravno, mi sada ne možemo učiniti ništa, ali jednog dana, kad se osvijestimo ipak će se morati plaćati porez na tu činjenicu, kad počnemo shvaćati da je to naše blago, ne samo rijeke, kamen, drvo, nego da su najveće bogatstvo Bosne ljudi koji pronose pozitivnu energiju. Ja sam do suza impresioniran kada idem u Australiju i u Melbournu susrećem moje Bosance koji predaju tamo na katedrama mnogih univerziteta, koji su najbolji u onome što rade. Naravno, kada prođete jednu takvu dramu kakvu smo mi prošli u Bosni, onda imate motiv da živite dva puta na ovome svijetu, a još pogotovo na onome svijetu. Dakle, mi Bosanci imamo devet života i oni koji su mislili da nas mogu uništiti i da ćemo nestati, jako su se prevarili. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je četiri milijuna Bošnjaka u Turskoj, da je dva milijuna bilo prije rata u Bosni i da je oko dva milijuna raseljeno po svim europskim zemljama, nas Bošnjaka je u svijetu oko osam milijuna. Ta činjenica obavezuje nas same da moramo riješiti svoj problem na Balkanu, ali isto tako obavezuje druge da nas poštuju.

U svojim istupima često spominjete Srebrenicu kao simbol bošnjačkog stradanja, genocida koji je izvršen nad Bošnjacima. Istovremeno, najveće poprište bošnjačkog stradanja Prijedor i Keraterm nisu dostojno obilježeni barem spomenikom. Čak je i Sulejman Tihić u jednom istupu rekao da se previše bavimo žrtvama i da bi u ime suživota to trebalo ostaviti postrani.

Nitko nema pravo osporavati pamćenje bilo kome, ali ne bih Tihićevu izjavu tako shvatio. On nije imao namjeru reći da se mi ne moramo baviti žrtvama ili da trebamo

zaboraviti. Mislim da je njegova ideja, kako je tumačim, bila u smislu neka pravnici rade svoj posao, neka povjesničari pišu povijest, neka oni koji iskopavaju žrtve ili dokazuju zločin to čine, ali političari koji se bave politikom moraju nalaziti druge putove da bi se rješavalo ono što je danas i što nas čeka sutra. Jedna Tihićeva izjava neće zbuniti Bošnjake da insistiraju na istini i pravdi. Žene Srebrenice i porodice koje su doživjele to što su doživjele i njihov bol ne može se izbrisati samo time što će netko reći trebamo raditi ovo ili ono. Ali vi ste upravu kada se govori o tome koliko treba kojem mjestu posvetiti pažnje, ljubavi, riječi i sjećanja jer Srebrenica je vrlo dominantna u tom podsjećanju na genocid. Nažalost, cijela Bosna je doživjela sličnu sudbinu kao Srebrenica, ali ona ima tu simboliku kod nas Bošnjaka kao što kod Židova ima Auschwitz koji je postao simbol holokausta jer je to i u pravnom smislu dobilo određenu formu. Također je i Srebrenica jedini slučaj koji je zapisan u analima Vijeća sigurnosti gdje postoji rezolucija o tome da je Srebrenica zona sigurnosti u kojoj je međunarodna zajednica garantirala da će čuvati stanovništvo, civile u Srebrenici. Budući da je Srebrenicu izdala Europa i holandski vojnici, da su Ujedinjeni narodi priznali svoju grešku to je postao slučaj koji mora zabrinuti svakog stanovnika ove planete jer se tako nešto moglo dogoditi pred očima čitavog svijeta, jer su generali trgovali s Mladićem, Karadžićem i Miloševićem oko toga da li će spasiti više od 8.000 Srebreničana. Ta nas činjenica obavezuje i daje nam mogućnost da ljudi u svijetu razumiju o čemu govorimo. Ali to ništa ne umanjuje značaj, odnosno bol Prijedorčana, Fočaka, Višegrađana, Vlaseničana, Bratunčana itd. Na kraju krajeva sve ono što se govori o Srebrenici može se govoriti i o Sarajevu, gdje je ubijeno preko 10.000 djece. Unatoč svemu tome u prav-

no-etičkom smislu neki čak i Srebrenicu osporavaju. Nedavno sam bio prisutan u Parizu gdje su Židovi pokrenuli projekt koji se zove “Aladin” s namjerom da zaustave osporavanje i negiranje holokausta te uspostave kontakt s muslimanima, naročito nakon Gaze. Dakle, Židovi koje mnogi smatraju najmoćnijima, najutjecajnijima na svijet, oni još uvijek moraju dokazivati holokaust jer ima onih koji s vremena na vrijeme to spore. A zamislite što tek nama predstoji koji nismo na taj način organizirani, stoga je stalno podsjećanje i ova rezolucija koju je usvojio EU parlament o Srebrenici od prevelikog značaja upravo u ovom kontekstu. U skalama od plana do realizacije genocida, osma faza je negacija genocida.

Sama negacija genocida je genocid. Mi sada živimo u toj fazi kada moramo stalno dokazivati i podsjećati jer očito je da se u Srbiji i Beogradu, izuzev nekoliko nevladinih organizacija, još se osporava i odgađa susret sa Srebrenicom. Ali on je neminovan, on će doći. Razumijem ljude koji protestiraju zašto se stalno govori o Srebrenici, a ne i o njima. Volio bih kad bi se mogli takmičiti u nečem drugom, a ne u tome koliko je tko više tragedije doživio.

Prema mojim informacijama, na području Keraterma se gradi tvornica čime su uništeni dokazi o postojanju logora.

Pošto je to područje na teritoriju Republike Srpske da li Islamska zajednica može utjecati na to?

Mislim da je važnije to što imamo udruženja logoraša, građanska udruženja koja se bore i oni su izravno zainteresirani za svoje najmilije, da pronađu njihove ostatke i saznaju o nestalima. Oni rade vrlo intenzivno i koliko sam upoznat tu se postižu određeni uspjesi i rezultati. IZ je tu da pomaže ta udruženja onoliko koliko može i koliko oni traže. Mi još uvijek u RS–u imamo opstrukcije, ali zahvaljujući Paddyju Ashdown Vlada RS je izvršila istraživanje i napravila izvještaj u kojem sudjelovao i dr. Čekić. U tom izvještaju su navedena imena onih koji su neposredno sudjelovali u genocidu širom BiH i taj izvještaj je napisan i najbolji je dokaz koliko su službene strukture bile uključene u planiranje i izvršavanje genocida nad Bošnjacima u svim dijelovima BiH. Recimo u Banja Luci, gdje uopće nije bilo ratnih djelovanja, svi su Bošnjaci protjerani, a 16 džamija je porušeno. Dakle, kao što Židovi i danas, više od 60 godina nakon rata, još uvijek otkrivaju neke ratne zločince po svijetu tako i nama predstoji dug period borbe za istinu i pravdu. Mogu reći da me impresioniraju udruženja koja se

DUHOVNA MISAO bore za to, nažalost to je uglavnom njima prepušteno. Volio bih da se i političari uključe, ali ne za svoje dnevnopolitičke potrebe već da principijelno pomažu ta udruženja financijski kako bi mogla napraviti ono u što se politika ne treba izravno miješati, ali politika bi trebala svojim utjecajem prisiliti odgovorne u RS kao partnere u vlasti da omoguće porodicama da dođu do saznanja o svojim najmilijima, da se nestali pronađu.

Izdaja, Fikret Abdić i fetva Bošnjačku suvremenu povijest obilježio je sramotan čin izdaje Fikreta Abdića. Bihački muftija je tijekom rata izdao fetvu prema autonomašima, proglasio ih murtedima i zabranio vjerske obrede. Danas lokalne stranke obilato zloupotrebljavaju tu činjenicu. Nije li vrijeme da se fetva povuče, da se te ljude privuče u bošnjački korpus?

Naravno, upravu ste, jedan od najvećih povijesnih udesa koji su Bošnjaci doživjeli je sukob koji je bio u Krajini. I ja sam 1993. bio u nekoj vrsti zatočeništva Fikreta Abdića u Krajini i toga se ne volim ni prisjećati, ni pričati o tome. Efendija Makić, koji je došao poslije mog boravka i suočio se s tim poteškoćama, nije izdao fetvu na način kako to tumače Fikretovi sljedbenici ili političke partije koje su nepomirljive i koje ne žele da prijeđu taj prag povjerenja na koji smo mi pozivali jer svi hoće da dokažu da su oni u pravu.

Još uvijek traje rasprava o tome tko je pobijedio, a tko je poražen. Mislim da treba odustati od te logike pobjednika i poraženog jer tu nema pobjednika tu su svi gubitnici, rane su i na jednoj i na drugoj strani. Ali ima nešto što je za nas Bošnjake bitno: nećemo i ne možemo nikada prihvatiti izdaju. Znate, kod Dantea je u zadnjem, devetom krugu pakla odmah pored đavla izdajnik, a prije njega u osmom krugu je ubojica. Dakle, za Dantea je izdajstvo gore nego ubojstvo. To se također kaže i u Kur’anu. Smatram da je Fikret Abdić pao u grijeh izdaje i kolaboracije s Karadžićem. Fetva koju je Hasan ef. Makić u to vrijeme izrekao je da se onima koji su izdali nešto što je nama sveto ne može to opravdati, ne mogu se oni u tome podržati, moraju snositi određene posljedice. Međutim, ta fetva je važila samo tada dok je to trajalo, ta fetva više ne vrijedi.

Ti ljudi koji sada žive s nama, a ja sam ih susretao i u Americi, mnogi od njih su članovi zajednice. U Krajini je samo jedna Islamska zajednica koja djeluje i svi funkcioniraju u okviru IZ, tu nema diskrimina-

cije. Hasan ef. Makić je fetvu dokinuo i to je objavio u “Preporodu”. Međutim, imate neke ljude koji da nije toga našli bi nešto drugo. Ako to ne prihvaćate naći ćete razlog zbog čega to nećete, a to je čista politička manipulacija bez ikakvog osnova i koja je zlonamjerna u odnosu na IZ. Mi smo pokušali ukazati na to, ali kad smo uvidjeli da unatoč tome oni i dalje napadaju, onda smo odustali. Nema smisla da bilo što dalje govorimo. Dva puta sam o tome pisao hutbu, govorio u Krajini, pozivao na smirenje, nakon čega su mi oni koji su ljuti na taj odnos Fikreta Abdića prema bosanskoj državi i narodu rekli da sam otišao predaleko u pružanju ruke pomirenja. Međutim, mislim da za Krajinu nema drugog puta osim pomirenja i da svi moraju odustati od nekih svojih predrasuda jedni o drugima i da je to jedan narod koji se mora suočiti s time. Sama činjenica da je Fikret Abdić osuđen zbog tog odnosa prema zarobljenicima jeste na neki način satisfakcija onima koji su pretrpjeli njegovo izdajstvo u odnosu na državu BiH i naš narod. Fetva se više ne primjenjuje, važila je samo u trenutku kada je za nas bilo opravdano da se borimo za svoj dignitet i čast. Sama fetva nikada nije obvezivala, nije imala nikakvo zakonsko uporište, ona je jednostavno jedan moralni stav na koji muftija ima pravo. Inače, fetva nije zakonska odrednica, ona je konzultativno mišljenje, a druga je stvar što ljudima to ne odgovara jer kad muftija nešto kaže onda to muslimani slušaju i prihvaćaju.

Sredinom godine je izašla knjiga Aziza ef. Hasanovića “Hutba u vremenu” koja se bavi institucijom hutbe u zadnja dva stoljeća. Koliko su danas imami spremni odgovoriti na izazove vremena?

Naime, često suhoparne, nenadahnute hutbe odbijaju vjernike, čak sam čula za neke ideje da se na hutbe pozivaju svjetovni intelektualci koji bi mogli pripremiti zanimljivije hutbe, pa do onih da bi imamima trebalo omogućiti korištenje power pointa.

Meni je drago što Bošnjaci imaju kritički stav prema hutbama što pokazuje da im to mnogo znači, i da ćemo uvijek imati dinamičnu IZ. Bio bih nesretniji da muslimani nemaju stav prema hutbi, da im je svejedno da li je dobra ili nije. To je naša prednost za razliku od drugih mjesta ili muslimana u nekim muslimanskim zemljama na istoku gdje se hutbe ne komentiraju i gdje su ljudi ravnodušni. Naša prednost je upravo u tome što se ne može svašta govoriti s hutbe. Jer kad imam siđe s minbera svaki će mu Bošnjak prići i ka-

zati ne slažem se s onim što si rekao. Dakle, to je naša prednost. Islamska zajednica je najotvorenija vjerska zajednica, mi smo najtransparentniji što je vrlo rizično.

Ali, mislim da je to naša prednost, naša snaga. Možete to usporediti s drugim vjerskim zajednicama koje su jako zatvorene. Mnogim novinarima koji dolaze iz drugih zemalja je zanimljivo kako smo mi tako dostupni, kako mogu razgovarati s nama. Zapravo, prednost islama je što je on “sekularan”, otvoren, nemamo monastički život. Taj kritički pristup prema hutbi je vrlo koristan i potreban, nisam siguran da to treba biti PowerPoint, ali da svjetovni muslimani vrše pritisak na hatibe da i hutbe moraju biti aktualne, realne, poučne, edukativne činite to i dalje jer to je samo u korist muslimana i islama.

Izvjesno je da ćete u povijesti biti zabilježeni kao najkontraverzniji bosanski reisu-l-ulema. Niste baš smjerni duhovni vođa, poput recimo kardinala Bozanića, koji se javlja samo u trenucima moralnih dilema nacije, i uglavnom se bavi duhovnim i etičkim vrijednostima. Vaši istupi često prelaze u političku sferu. Da li se jednog dana vidite u politici?

Nastojim samo biti dosljedan samome sebi i iskren sa samim sobom, govoriti ono što mislim, koristiti i najmanji djelić slobode koju imam. Naravno, sloboda je rizik i podložna je greškama. Živimo u Europi u kojoj je samo papa nepogrešiv, svi ostali su grešni. Dakle, nisam papa i, naravno, da griješim, ali mislim da je prednost imati snage priznati grešku i korigirati se. Ne mislim se aktivno baviti politikom, ali se mislim baviti političkim pitanjima koja su od interesa za moj narod dok sam živ. Politika je suviše ozbiljna da bi se prepustila samo političarima, kao što je i teologija suviše dragocjena da bude ostavljena samo teolozima, a pitanja rata i mira prepuštena samo generalima.

Mi živimo u interdisciplinarnom svijetu u kojem moramo biti upoznati sa svime što se zbiva. I prema tome ako se u BiH svi miješaju u naš život, u to što bi mi trebali, onda zašto bih ja bio uskraćen da se miješam u svoju vlastitu sudbinu. Ja sam reisu-l-ulema jednom narodu koji je doživio genocid i sada proživljava jednu zanimljivu povijesnu dramu. U toj drami moram aktivno sudjelovati riskirajući da budem i kontraverzan. Martin Luther King je bio mnogo kontraverzniji od mene, Mandela još kontraverzniji. Prema tome, ljudi koji su malo crazy, oni mijenjaju povijest. Normalni ljudi sjede u sobi i gledaju kroz prozor što budala radi na ulici.

73

J O U R N A L

POGLED IZVANA

(Broj 63, rujan 2004.)

Ivo Banac, predsjednik Liberalne stranke, govori o političkoj participaciji manjina, (ne)sporazumu sa Šemsom Tankovićem, osnovi za Dijalog civilizacija...

Zaraza bacilom demokracije Kontinuirano sam zastupao tezu o deetnicizaciji Hrvatske. Drugim riječima, da se Hrvatska kao država ne smatra posjedom samo jednog naroda, da pripadnici drugih zajednica ne budu udaljeniji od središta našega zajedničkog državnog stola. Mi moramo doći u situaciju gdje se jednostavno ne pita tko pripada kojoj nacionalnoj zajednici, nego je li lojalan građanin naše zajedničke domovine Hrvatske.

Razgovorao: Faris Nanić i preko nas i preko kombinacije stranaka s takvom perspektivom, odnosno da na najbolji način zadovolje sve ono što se podrazumijeva zaštitom nacionalnih interesa manjina, njihove kulture i identiteta, kako bi ravnopravno participirali i u općenitom političkom životu u Hrvatskoj i u svojim nacionalnim zajednicama.

74

J O U R N A L

Predsjednik ste parlamentarne stranke u Hrvatskoj, zastupnik u Hrvatskom saboru, bivši ministar u hrvatskoj Vladi. Što, kao liberal i praktičan političar, ali i teoretičar mislite o političkoj participaciji nacionalnih manjina u Hrvatskoj, u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti? Je li postojeći model zadovoljavajuć, treba li ga mijenjati i u kojem pravcu?

Mislim da je vrlo dobro da manjine imaju svoje najizravnije predstavnike u Saboru. Ne bi, međutim, bilo dovoljno ako bi se njihovo sudjelovanje u Saboru, a preko Sabora i u drugim dijelovima vlasti, svodilo samo na one ljude koji su najizravnije povezani s manjinskim organizacijama ili eventualno političkim strankama. Uostalom, mi znamo da u nizu političkih stranaka, a ja mogu govoriti za Liberalnu stranku, ima mnogo pripadnika manjina, Bošnjaka, Srba i ostalih. Vjerujemo da je i to način na koji manjinski interesi također dolaze do izražaja. Mi smo

se u LS-u posebno angažirali kako bismo u našim organizacijama imali što je moguće više manjinskih članova. To je jedan od razloga zašto smo u vrijeme istupanja iz HSLS-a izabrali nacionalno neutralni naziv - Liberalna stranka. Shvatili smo da, posebno u nekim dijelovima zemlje, gdje su nacionalne netrpeljivosti zbog raznih okolnosti bile izuzetno visoke, možemo stvoriti prostor za smirivanje međunacionalnih sukoba, te za razvoj dobrosusjedskih odnosa. Uzmite situaciju na Baniji, gdje ima i Bošnjaka. Na istom prostoru živi priličan broj domaćeg hrvatskog stanovništva, Srbi koji su ostali nakon Oluje, Srbi povratnici, te Bošnjaci. Što se tu događa? Premda su odnosi sve bolji, prilikom izbora svi se opredjeljuju za nacionalne stranke. Hrvati glasaju za HDZ, Srbi za SDSS i tomu slično. Mi mislimo da to nije dobro i da možemo stvoriti jednu krovnu organizaciju u kojoj svi mogu sudjelovati i naći mogućnosti predstavljanja

Da bismo to postigli, očito nije dovoljna politička volja u jednoj stranci.

Za pretpostaviti je da pripadnici manjina imaju različite političke stavove, pripadaju različitim ideologijama. S obzirom na razinu zrelosti hrvatske države, bi li trebalo tu participaciju možda i propisati?

Vidite, ja sam, kada se o tome odlučivalo, u jesen 2003. godine, bio jedini predsjednik jedne od koalicijskih stranaka koji je čvrsto zagovarao tzv. dvostruko pravo glasa za pripadnike nacionalnih manjina.

Da smo to ostvarili, onda ove nedoumice ne bi bilo. Ljudi bi se mogli opredjeljivati za svoje nacionalne predstavnike, a ujedno tražiti one stranke koje bi, po njihovom mjerilu, njih najbolje zastupale u mnogo širem kontekstu. Mislim da je to bio veliki propust Račanove vlade. Nadam se da će se to popraviti u ovom sazivu Sabora.

Očekujete li da, osim Liberalne stranke, eventualno sada i svjetlu ovog najnovijeg ujedinjenja Libre, LS-a i HNS to može postati standardom, odnosno da ćemo na državnim listama početi primjećivati imena pripadnika nacionalnih manjina na onim mjestima koja jamče prolaz i izbor u saborske klupe?

Mislim da će tako biti. Siguran sam da je HNS također za dvojno pravo glasa.

Oni su to zastupali i to je općenito stav koji će, po mnogo čemu, doprinijeti parti-

POGLED IZVANA cipaciji pripadnika nacionalnih zajednica i postati opće prihvaćeno političko dobro.

Preferiram izraz zajednica, jer riječ manjina prejudicira status pripadnika različitih nacionalnih zajednica.

Deetnicizacija Hrvatske Bi li onda ovakvo simboličko zastupanje nacionalnih manjina preko postojećeg modela trebalo ostati ili će vremenom odumrijeti?

Mislim da će ono trajati do trenutka kada više ne budemo razmišljali u kategorijama manjine i većine. Nadam se da tako nešto nije daleko. Kontinuirano sam, od devedesetih godina kada to nije bilo ni najmanje lako, zastupao tezu o potrebi deetnicizacije Hrvatske. Drugim riječima, da se Hrvatska kao država ne smatra posjedom samo jednog naroda, da pripadnici drugih zajednica ne budu udaljeniji od središta našega zajedničkog državnog stola. Mi moramo doći u situaciju gdje se jednostavno ne pita tko pripada kojoj nacionalnoj zajednici nego je li lojalan građanin naše zajedničke domovine Hrvatske. Što, kao predsjednik Liberalne stranke, očekujete od ujedinjenja s HNS-om i Librom, u smislu i ovih ciljeva o kojima ste govorili?

Od samog početka nezavisnosti u Hrvatskoj postoji jedan srednji prostor koji je početkom devedesetih godina već bio djelomice podijeljen između HNS-a i, u to vrijeme, mnogo snažnijeg i jedinstvenog HSLS-a. Međutim, taj je prostor HSLS, da ne nabrajam razloge, faktički napustio. On se pocijepao, ušao u niz kriza koje su svršile na način koji je javnosti općenito poznat. Taj prostor i dalje postoji, on je realan. Mislim da većina naših građana ne želi da se u Hrvatskoj stvori ona vrsta dvostranačja koje bi bilo potpuno monolitno s obje strane, HDZ-ov blok i onaj pod vodstvom SDP-a. Ne želimo ni na kakav način potisnuti interese koji su predstavljeni ovim dvjema strankama, ali mislimo da postoji i treći blok koji bi bio otvoren i jednima i drugima i, ujedno, stvarao prostor za razumniju politiku i kod jednih i kod drugih. Mislim da većina hrvatskih građana želi tu opciju, da nisu spremni neprestano se njihati klatnom od lijeva do desna, već da žele da se hrvatska politika općenito stabilizira i da nađemo mogućnosti suradnje, što je ionako naša perspektiva ako doista idemo u Europsku uniju.

Izabrani predstavnici nacionalnih manjina su dovedeni u pomalo nepri-

rodnu situaciju - da budu jezičac za prevagu jednoj labavoj većini koja trenutno vlada Hrvatskom, a da se istovremeno njihov javni i nastup u saborskim klupama uglavnom svodi na vrlo ograničenu problematiku nacionalnih manjina i njihovih prava. Kakav je Vaš stav prema tome? Jesu li oni to trebali učiniti? Razumijete li ih ili smatrate da su trebali zadržati neutralan položaj u odnosu na vladu i opoziciju?

Moji su stavovi oko toga podvojeni. S jedne strane, mogu savršeno dobro razumjeti predstavnike nacionalnih zajednica u Hrvatskoj koji su bili razočarani politikom Račanove vlade, koja se doista ograničavala, zbog raznih bojazni, u zadovoljenju manjinskih interesa. Onda je došlo do paradoksalne situacije da su predstavnici HDZ-a te interese, bar na simboličnoj razini, zadovoljili, prigrlivši saborske manjinske predstavnike kao dio svoga većinskog saborskog bloka. To mogu razumjeti. S druge strane, mislim da se saborski predstavnici nacionalnih manjina moraju zapitati što su time dugoročno dobili. Svi su oni postigli stanovite dogovore s HDZ-om koji su zapravo ispunjeni samo u mjeri u kojoj su predstavnici tih zajednica došli na odgovarajuća ili nekad i neodgovarajuća administrativna mjesta.

Je li to dovoljno i je li s tim potrošeno sve ono što bi sadašnja vlada mogla dati na dobrobit nacionalnih zajednica. Možda bi bilo mnogo bolje da se išlo putem koji bi prisiljavao HDZ i opoziciju da se opredjeljuje prema nacionalnim zajednicama, od predmeta do predmeta. Onda bi dinamika Sabora bila sasvim drukčija. HDZ ne bi imao apsolutnu većinu, već relativ-

nu, a apsolutnu bi postizao tek onda kada bi se zbilja u nizu situacija morao posavjetovati s predstavicima nacionalnih zajednica, na njihovu korist. Mislim da je to mogao biti bolji put. Međutim, znamo da i među saborskim zastupnicima iz redova nacionalnih zajednica postoji cijeli dijapazon stajališta, od onih koji su prirodno orijentirani prema HDZ-u, do onih koji su se u tom društvu našli mimo svoje i volje zajednica koje predstavljaju.

Vi ste, u tom smislu, imali nesporazum sa zastupnikom pet nacionalnih manjina, među kojima i bošnjačke, Šemsom Tankovićem. Smatrate li se izigranim ili imate određeno razumijevanje?

Znate što, ja nisam imao nesporazum, ja sam imao sporazum s dr. Tankovićem.

Taj je sporazum bio čvrst, jasan i vrlo određen. Mogu Vam reći da do njega nije lako došlo. Mi smo o tome pregovarali, o tome je odlučivao i čitav niz drugih ljudi koji su odgovorni unutar SDA-a u Hrvatskoj, pretpostavljam i šire. Kada je HDZ, u namjeri da spriječi osnivanje saborskog kluba LS-SDA, natjerao dr. Tankovića da se povuče iz te kombinacije, onda je on izmislio priču kako nije shvatio što zapravo predstavljaju njegove odgovornosti prema saborskoj većini, odnosno HDZ-u.

Ja sam, moram reći, vrlo nezadovoljan tim njegovim postupkom, ali ne bih ga uopće komentirao da on nije našao za shodno govoriti, što je doista netočno, da mi nismo postigli sporazum. Mi smo ga postigli, a dr. Tanković je onda samovoljno, bez dodatnih pregovora, taj sporazum raskinuo.

75

J O U R N A L

POGLED IZVANA

Kerryeva pobjeda - opći interes

76

J O U R N A L

Vi ste odrasli i školovani ste u Americi, profesor ste na jednom od Ivy League sveučilišta, bavite se poviješću. Poznavatelj ste Sjedinjenih američkih država i američke politike posljednjih četrdeset i pet godina. Svjedočimo jednoj neobičnoj američkoj politici, izdaji načela američke revolucije, posebno u provođenju vanjske, odnosno globalne politike SAD. Kako Vi vidite razloge koji su doveli do ovakvog stanja i hoće li eventualni izbor Johna Kerrya za novog predsjednika, donijeti neke promjene?

Mislim da je u interesu i američkih birača i svjetske zajednice da Kerry pobijedi, premda on također zastupa niz stajališta koja tek djelomično neutraliziraju program Bushove administracije. Mene ni najmanje ne iznenađuje da su teroristički napadi od 11. rujna bitno promijenili čitavu političku konfiguraciju u Americi. Uzmite u obzir da na američkom tlu takvih incidenata gotovo da nije bilo, zapravo nije bilo ni ratnih sukoba, osim regionalno, tamo negdje od Građanskog rata, dakle od 1860-ih godina, što je s europskog stajališta, nešto gotovo nezamislivo. S druge strane, odgovor na ovakve izazove nikako ne smije ići u pravcu konfrontacije s jednom starom civilizacijom, koja ima svoje prepoznatljive vrijednosti, a koje se, opet, na nikakav način ne mogu svesti na djelatnost pojedinih ekstremista. Uostalom, kako objasniti da su sudionici terorističkih napada od 11. rujna dobrim dijelom bili iz zemalja koje su američke saveznice? Kako to da je većina sudionika bila iz Egipta i Saudijske Arabije? Znači li to, bez obzira na okolnosti i

primisli, da postoji veliko nezadovoljstvo dugogodišnjih američkih saveznika prema službenoj američkoj politici? No, ni to nije sve. Možda je neizbježno da Amerika podržava one snage na Bliskom istoku koje, uvjetno govoreći, nisu izrazito protuameričke, čak su na neki način “umjerene”.

No, kako objasniti da Washington, u isto vrijeme, podržava posve neumjerenu politiku Sharonove vlade, koja se doživljava provokacijom ne samo u bliskoistočnom svijetu, te ne samo među muslimanima. Vi ne možete ići protiv jednog osvjedočenog diktatora i tiranina kakav je bio Saddam Husein, a ujedno se ne protiviti onome što se sada dešava, rušenju palestinske samouprave u Gazi i podizanju novog zida koji doista ne može predstavljati bilo kakvo rješenje. Mislim da je Bushova administracija, ako je već željela ići na uspostavljanje demokratskog poretka na Bliskom istoku, što je doista vrlo hvalevrijedan cilj, to morala raditi s okom i na palestinsku situaciju, koja je do te mjere neprimjerena da je upravo Amerika pozvana uspostaviti ravnotežu između Izraela i Palestine. Tek onda kad se promijeni američka politika prema palestinskom pitanju bit će moguće očekivati valjana i dugoročna rješenja na Bliskom istoku, a taj dio svijeta, ne treba posebno dokazivati, bitno utječe na svjetsku politiku.

Znači li eventualni izbor Johna Kerrya mogućnost takve promjene?

Mislim da to otvara mogućnost, da je njegov izbor poželjan. Naravno, i Bush bi mogao mnogo toga učiniti da nije vezan uz stanovite dogmatske snage koje ne mogu vidjeti da su, takvom politikom, doista umanjili snagu Amerike u svijetu. Kako

inače objasniti da u Europi, koja itekako ima razloga za zahvalnost SAD-u, posebno zbog dvije američke intervencije u dvadesetom stoljeću koje su suzbile snage despocije na europskom kontinentu - da u takvoj Europi američki utjecaj danomice biva sve manjim? Kako to da u starim savezničkim državama poput Francuske i Njemačke danas, po anketama, imate preko 50% onih koji se nikako ne slažu s američkom politikom? Mislim da kritički raspoloženi Amerikanci znaju odgovor na to pitanje, međutim oni nisu uspjeli pronaći put do američkih birača.

Huntingtonova teza je redukcionistička S obzirom da su dvije američke intervencije u posljednje tri godine dolile ulje na vatru potencijalnog sukoba civilizacija u svijetu za koji duboko vjerujemo kako nema nikakve osnove, čini se da je potrebno reafirmirati potrebu za dijalogom civilizacija, pokušati odrediti koji je to optimalni okvir ili platforma za dijalog.

S obzirom da Vi dobro korespondirate s različitim civilizacijskim krugovima, možeti li reći što, kao univerzitetski profesor i političar, mislite o nužnoj platformi za dijalog civilizacija?

Prije svega, sama teza o sukobu civilizacija kao dominantnog trenda našeg vremena, ta neslavna Huntingtonova teza, za mene je redukcionistička. Niti jedna civilizacija nije do te mjere integralna da postoji sama po sebi i odvojena od drugih civilizacijskih krugova. Ako ćemo već govoriti o islamskoj civilizaciji, zar upravo ona nije na najaktivniji način korespondirala s grčko-rimskom antikom, te

POGLED IZVANA prenosila veliko nasljeđe antičke filozofije i znanosti barbarskoj Europi? Zar nije jasno do koje je mjere islamska civilizacija, u razdoblju svoje najveće intelektualne moći, korespondirala sa svim drugim religijskim krugovima. Naravno, tu je došlo do jednog obrata koji je, dobrim dijelom, posljedica europskog kolonijalizma. Malo, po malo, središnji dijelovi islamskog svijeta pali su pod kolonijalnu vlast Francuske, Britanije, Rusije i drugih sila. Kada su preuzele vlast na tim područjima, primjerice Francuska u Alžiru, kolonijalne sile nisu prenosile ono što je bilo najpozitivnije u političkom sustavu metropole - demokratske odnose i vladavinu prava. Upravo obratno, kolonijalisti su poticali autoritarne sustave. Tražili su opravdanje za eksploatatorski sustav koji su uvijek opravdavali kombinacijom teza - ili da je riječ o inferiornim narodima ili da je riječ o civilizacijama koje su stagnirale i ne mogu ni na koji način ići naprijed. Zato i ne čudi da je zapadni kolonijalizam zaustavio evoluciju u pravcu demokratskih odnosa, te doprinio razvoju tiranije. Nije li točno da su opozicijske snage u Egiptu do 1882. godine, kada su Britanci preuzeli vlast, bili na putu da ograniče autokratizam vlasti egipatskog kediva?

Borba protiv autokracije prestaje s dolaskom Britanaca. Oni strogo kontroliranu moć “predaju” lokalnim elitama, koje su potpuno u službi stranog imperijalizma.

Ako gledamo na činjenicu da je čitav niz tiranskih režima imao podršku na Zapadu, možemo shvatiti kako je došlo do ekstremnih reakcija. Nitko mi ne može dokazati da je vlast Muhammeda Rize Pahlevija bila do te mjere napredna da je

ono što je došlo nakon toga, predstavljalo iracionalnu reakciju. Moramo sve učiniti da se navodno sukobljene civilizacije zaraze bacilom demokracije, jer ako demokracija prevlada, nema ni sukoba. Sukobi koje pratimo dobrim su dijelom posljedica nedostatka demokratskih odnosa i ravnopravnosti.

Osim činjenice da je platforma za dijalog - demokracija, treba li nešto u ontološkom i doktrinarnom smislu mijenjati u samom islamskom svijetu? Do koje je mjere okov aristotelijanskog kauzalizma zapriječio prodor islamske misli na način kakav je bio u doba zlatne renesanse islama?

Ne postoji neki integralni islam koji bi sprečavao raznolikost u širokom prostoru gdje su Poslanikove poruke prihvaćene na razne načine. Uvijek je u tom vrlo raznolikom muslimanskom svijetu bilo raznih trendova i pluralističkih mladica.

Zar u sufijskoj tradiciji, primjerice, ne možemo naći sve što je potrebno za jedan pluralistički islam. Ali, takvi trendovi nisu su se uvijek mogli djelotvorno razvijati. Okolnosti i politički uvjeti nisu im uvijek bili skloni. Nisam zagovornik one teze koja tvrdi da je za rješenje nužno izvršiti sekularizaciju islamskog svijeta. Tvrdi se da je to postignuto u Turskoj za vrijeme vlasti Kemala Ataturka i da je to model za cijeli islamski svijet. No, ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da je kemalizam idejna kombinacija sekularnog nacionalizma i vojnog režima. U toj tvrdoj diktaturi, na vrhuncu svog klasičnog obrasca koncem tridesetih godina prošlog stoljeća, islam je faktički bio za-

branjen. Ovo nećete vjerovati, ali u Sovjetskom je Savezu tada bilo više džamija u funkciji nego u Republici Turskoj. Mislim da to ne može biti rješenje za islamski svijet, već da moramo biti otvoreni za dijalog s islamom, a i sami muslimani moraju biti otvoreni međusobnom dijalogu, uz dužno razumijevanje da ne postoji samo jedan ispravan put, posebno u vjerskoj tradiciji koja ne poznaje klerikalizam i koja je, po mnogo čemu, uvjetovana suradnjom vjernika na jednom vrlo širokom planu. Moramo poticati one trendove koji su otvoreni različitim odgovorima. Ako tako razmišljamo, mislim da će se teza o nužnosti “moderniziranja” islama posve razgoliti.

Slažete li se s tezom da kroz čitavu ljudsku povijest postoji samo jedna civilizacija koja se opredmećuje u različitim civilizacijskim krugovima, zahvaljujući naprednoj misli koja putuje s kraja na kraj svijeta, iz područja u kojima je ugrožena u slobodnije predjele, slobodnija ili nova društva, odnosno da ta luč napretka traži mjesto pod Suncem i nalazi ga po istim ontološkim principima i na istoku i na zapadu? Može li to biti platforma za dijalog?

Mislim da nitko ne posjeduje apsolutnu istinu. Samo je Bog Istina i ima raznih putova kako do Njega doći. Ako se Njemu okrećemo doista ćemo naći čovjekoljubiv put koji je dijelom paralelan s onim što se na Zapadu naziva napretkom. To možemo postići samo u jednom aktivnom dijalogu, u otvorenosti, ako postanemo skromni i nezahtjevni. Pristupimo li tako, mislim da će luč koja nas povezuje doista biti prisutna svuda, a ne samo na jednom mjestu ili u jednom vremenu.

77

J O U R N A L

POGLED IZVANA

(Broj 65, studeni 2004.)

Predsjednik Republike Stjepan Mesić za Journal govori o idealu države, demokraciji, Bošnjacima, ...

Nacionalne manjine su mostovi Ja sam radi nacionalizma bio osuđen na zatvorsku kaznu koju sam odležao u Staroj Gradiški. Kada sam služio kaznu, rekao sam da, ako ikada budem mogao donosti odluke, nikada nitko neće zbog svoje nacionalne pripadnosti imati štete. U duhu ovoga stava danas se vladam.

Razgovarao: Faris Nanić

78

J O U R N A L

Kako je ovo razgovor za bošnjački časopis, možete li se prisjetiti teškog razdoblja svoje političke karijere, od 1994. do 2000. godine i Vašeg tadašnjeg odnosa s Bosnom i Bošnjacima?

Ja sam bio na visokim funkcijama, prvi premijer hrvatske vlade, predsjednik Predsjedništva bivše Jugoslavije, predsjednik Hrvatskog sabora i, u obnašanju tih funkcija, u jednom sam razdoblju bio u suglasju s predsjednikom Tuđmanom. Kada mi je postalo jasno da je Tuđman impresioniran Miloševićevom politikom, posebno u Bosni i Hercegovini, kada je on pomislio da se Bosna i Hercegovina može podijeliti i da će Milošević uzeti lavovski dio, ja sam se toj politici suprotstavio. Smatrao sam da je naš cilj opstanak Bosne i Hercegovine, a Tuđmanovo je tumačenje bilo da, ako ne može opstati Jugoslavija, ne može opstati ni Bosna i Hercegovina. Međutim, Jugoslaviju su stvorile velike sile u Versaillesu

poslije Prvog svjetskog rata, a Bosna i Hercegovina je postojala znatno prije, čak je dulje bila državom od Hrvatske. Prema tome, to nije bio argument i ja sam smatrao da Bosna mora opstati kao što mora opstati Belgija koja ima dva naroda i dvije vjere ili pak Švicarska koja ima tri naroda i više vjera.

Dva su glavna razloga našeg razmimoilaženja i razdvajanja. Prvi je politika prema Bosni i Hercegovini, a drugi Tuđmanov projekt artificijelnog stvaranja dvjestotinjak bogatih obitelji koje će onda generirati hrvatski razvoj. Ja sam smatrao da treba ići tragom nastanka kapitala, a onda da vlasnici kapitala odlučuju o menadžmentu. Jasno da više u toj vlasti nisam mogao opstati. Imao sam i teških trenutaka, otišao sam u opoziciju, ali sam se principijelno borio za svoje stavove. Uvijek sam nastupao argumentima i, na kraju, bio sam izabran za predsjednika Republike.

Nesuđeni ambasador u Sarajevu Čuo sam da ste, za vrijeme boravka u opoziciji, rekli da biste voljeli biti ambasador Republike Hrvatske u Sarajevu.

Je li to točno?

To je apsolutno točno jer sam, u ono vrijeme, mislio da ću, ako dođe do promjene odnosa snaga, ne računajući da ću postati predsjednikom države, zbog svoga angažmana na opstanku Bosne i Hercegovine, biti najprepoznatljiviji faktor koji će pomoći suradnji dviju zemalja.

Slučaj je htio da sam došao na ovo mjesto i nisam otišao za ambasadora.

Bošnjaci u Hrvatskoj su Vama pružali punu podršku na prošlim i ovim izborima. Zašto je tomu tako?

Zbog toga što su prepoznali moje principe i moju politiku da sam uvijek polazio od čovjeka, a nikada od nečije nacionalne

POGLED IZVANA pripadnosti. Uvijek sam smatrao da je građanin, čovjek, svijet za sebe i najveća vrijednost. Ja sam radi nacionalizma bio osuđen na zatvorsku kaznu koju sam odležao u Staroj Gradiški. Kada sam služio kaznu, rekao sam da, ako ikada budem mogao donositi odluke, nikada nitko neće zbog svoje nacionalne pripadnosti imati štete. U duhu ovoga stava danas se vladam. Što smatrate da se bitno promijenilo u Hrvatskoj u odnosu prema Bošnjacima i ostalim nacionalnim manjinama koje su se smatrale “neautohtonima”?

Promijenilo se puno toga, tako da sada imamo sve relevantne političke snage spremne da priznaju realnost postojanja nacionalnih manjina i realnost ustavnog priznanja Bošnjaka. Vjerujem da će povratak Bošnjaka u Izvorišne osnove Ustava biti, prvom prilikom, proveden. Naime, Europa se mijenja, udružuje se i otvara svoje granice. Nacionalne manjine počinju bivati mostovima suradnje i u tome se ozračju mijenja i hrvatska politika. Nama nacionalne manjine postaju mostovi suradnje s nama susjednim zemljama i narodima. To je postao dio stvarnosti.

Kako gledate na postojeći model političkog predstavljanja i stanja političke participacije nacionalnih manjina u Hrvatskoj? Govorimo o zajedničkom predstavljanju više nacionalnih manjina po jednom zastupniku, broju zastupnika pojedinih manjina i o participaciji nacionalnih manjina u izvršnoj i sudskoj vlasti i diplomaciji.

Smatram da, ako postoji participacija manjinskih predstavnika u predstavničkom tijelu, odnosno u zakonodavnoj vlasti, da se to mora odraziti i u izvršnoj vlasti. Jasno, ne može se učešće pojedinih manjina ili uopće manjiina mjeriti apotekarskom vagom, ali se mora prepoznati potreba da i nacionalne manjine sudjeluju u izvršnoj vlasti, diplomaciji, policiji, vojsci.

Je li možda došlo vrijeme da se nacionalne manjine počnu politički afirmirati kroz postojeće građanske političke stranke, odnosno da se njihovi pripadnici počinju pojavljivati na državnim listama, čime bi se počela napuštati sadašnja simbolička participiacija?

To je moguće, ali će se realizirati sazrijevanjem demokratskih odnosa...

Mislite li da je proces već u toku?

On je definitivno započeo, ali nije još dovoljno napredovao. Još će biti potrebno zadržati ovaj način predstavljanja nacio-

79

nalnih manjina, sazrijevanje je u toku. Mi smo društvo u procesu. Demokracija se uči. Nitko se ne rodi kao demokrat. Učiti moramo od vrtića nadalje.

Znači li to da Vi vidite u nekoj perspektivi Hrvatsku kao multietničko i multikulturno društvo?

Priznavali mi ili ne, to je činjenica. Mi jesmo multietničko društvo. Tako treba biti strukturirana i vlast, naravno prema kompetencijama pojedinaca.

Država i budućnost demokracije Što je za Vas, kao državnika, ideal države?

Sigurno da su mnogi veliki pisci i filozofi sanjali idealnu državu. Mnogi su je opisivali i mnogi su predlagali njezinu organizaciju. Nema idealnog društva. Demokratsko društvo ima svojih slabosti, ali se dosada pokazalo kao najprihvatljivije.

Sva druga društva su pokazala više štet-

nih pojava i lošijih rješenja od demokracije. Naime, onaj koji je u većini, ne mora uvijek biti u pravu. Ono što je većinsko, ne znači da je idealno. Demokracija priznaje i manjini mogućnost da, svojim argumentima, štiti svoje interese, a da većina ne može nametnuti rješenja koja nisu prihvatljiva. Manjina mora dobiti prostor za slobodno izražavanje svojih vizija i interesa i ne smije zbog toga biti ugrožena.

To je domet demokracije.

Kako vidite budućnost demokracije, političkog djelovanja u predstavničkim tijelima? Hoće li klasične političke stranke odumrijeti ili evoluirati u druge oblike i hoće li se neki dio civilnog sektora javiti kao realna politička snaga koja će tražiti participaciju u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti?

Teško je predvidjeti budućnost. Političke su stranke povijesna kategorija. One su se stvarale u jednom vremenu, sada traju, a do kada će trajati, ovisi o drugim

J O U R N A L

POGLED IZVANA faktorima za koje mi danas ne možemo pretpostaviti kakvi će biti. Ne možemo pretpostaviti kakvi će biti uvjeti u kojem vremenskom razdoblju. Ako možemo praviti analize, mogli bi promatrati vrijeme formiranja nacija kao povijesne kategorije, pa vrijeme formiranja političkih stranaka koje i danas traje. Pitanje do kada će ono trajati i kakvi će biti modusi političkog organiziranja, ostavit ćemo onima koji dolaze poslije nas.

80

J O U R N A L

Vaš će prvi mandat ostati zapamćen i po činjenici da ste donekle bili disonantni trendovima u određivanju makroekonomske politike vlade. Što je dobra makroekonomska politika?

Mislim da je najveća greška napravljena u vrijeme pretvorbe društvenog vlasništva. Ja sam se s predsjednikom Tuđmanom rastao onda kada je on zamislio da je naš strateški cilj na brzinu rasprodati društveno vlasništvo nekoj imaginarnoj grupi od dvjestotinjak bogatih Hrvata koji će, onda dirigirati hrvatski razvoj. Kasnije se vidjelo da je to bio promašaj i na mikro i na makroekonomskom planu. Da bi mi ušli u krug tržišnog gospodarstva u Europi morali smo doći do titulara vlasništva. Trebalo je društveno vlasništvo dobiti titulara. To je trebalo provesti idući tragom nastanka kapitala. Tako se nije išlo i zato sada imamo kolateralnu štetu uništenu privredu, radnike bez posla i propast velikih sustava. Sada Hrvatsku

treba reindustrijalizirati, doduše ne više na razini na kojoj je bila. Ovdje se postavlja pitanje strategije razvoja.

Razvojna strategija Pitanje je kakvom se monetarnom politikom može financirati razvoj?

To je ono što moramo riješiti u ovoj zemlji. I vlast i opozicija trebaju prepoznati hrvatske strateške interese i ciljeve, te mjere kojima možemo te ciljeve ostvariti. Tu strategiju mi još nemamo. Još usvajamo strategiju poljoprivrede i energetike. Konkretno u poljoprivrednoj politici još uvijek nemamo razliku između socijalnih mjera i tržišnog, farmerskog odnosa. Što to država potiče i podržava u poljoprivredi, u brodogradnji? Sve se rješava od slučaja do slučaja, bez, do kraja, utvrđene strategije. Kada bi usvojili strategiju, olakšali bi svakoj vladi i sazivu Sabora da ostvaruje nove, nadolazeće ciljeve, odnosno da se, u tom smislu ne iscrpljuje svaki puta novi saziv parlamenta, vlade i vode rasprave o hrvatskom gospodarskom razvoju.

Nema li strategije možda zato što postoje suštinski dva oprečna mišljenja, čak ideologije, po pitanju masovne privatizacije čak i bazne ekonomske infrastrukture s jedne i uravnoteženog nastupa prema nacionalnim resursima koji su u funkciji daljnjeg razvoja, s druge strane?

Stari su Latini rekli, što od početka ne valja ni s vremenom ne može postati dobro. Budući da se pogriješilo u pretvorbi društvenog vlasništva, imamo ovakve rezultate. Razni su ljudi s raznih strana kupovali tvrtke. Nisu imali novaca, već nekakve divlje garancije, nisu znali voditi tvrtke koje su propadale. Taj je negativni učinak i danas tu. Nemoguće je sada stvari vratiti natrag, oživiti Jedinstvo, Prvomajsku, Radu Končara. Možemo privlačiti kapital i velike sisteme i na njih vezati srednje i malo poduzetništvo kako bi uzdigli proizvodnju. To je problem svih tranzicijskih zemalja - nema dovoljno proizvodnje. Kod nas se javlja i novi problem. Što je veći uvoz, više se puni državni budžet. Što se više puni budžet, zadovoljniji su oni koji se financiraju iz budžeta, ali su nezadovoljni proizvođači jer oni propadaju. Tako radimo u korist svoje štete. Povećavamo uvoz, punimo budžet, a smanjujemo proizvodnju i izvoz. Tu se mora strateški reći na koji način, kojim mjerama mi možemo podići proizvodnju, vezati ju partnerskim odnosima i povećati izvoz. Isti problem ima Bosna i Hercegovina.

Kada je o razvojnoj strategiji i projektima riječ, smatrate li da je Družba Adria dobar, bitan i razvojni projekt?

Postoji vrlo jaka opozicija tome, čak i od Vaše protukandidatkinje. Je li to zato što postoji paralelni projekt?

(Smijeh). Najlakše bi bilo opredijeliti se za ili protiv. Mnogi to sada čine jer misle da će na protivljenju dobiti neke glasove. U stvari, radi se o nečemu sasma drugom. HDZ-ova vlada je 1999. godine donijela odluku o pristupanju Družbi Adria. Ova vlada je u travnju donijela odluku da se Družba Adria uklapa u strategiju razvoja hrvatske energetike. Dakle, na tim je sjednicama sjedila i gospođa koja je sada protiv. Ona kaže da se nije tim pitanjem previše bavila, nego sada u izbornoj kampanji vidi da ima nekih problema s naftom. Naravno da se ona naftom ne bavi niti sada, već želi profitirati u izbornoj kampanji. Danas Jadranom plovi preko tri stotine tankera prema Trstu i Venciji i ako Družba Adria zaživi, broj tankera će se povećati za deset posto.

Odustanemo li od projekta, Družba Adria će ići u Trst, a povećanje broja tankera u Jadranu će ostati. Ne mogu ti tankeri ploviti Ohotskim morem. Međutim, tada Hrvatska neće imati nikakvog utjecaja, niti koristi. Ja sam za to da se matematički utvrdi korist od Družbe Adria. Znate, svi bi u kućama htjeli imati plin, a da na nji-

POGLED IZVANA

hovom teritoriju nema plinovoda, htjeli bi imati u svojima automobilima benzin, a da nema naftovoda.

Postavlja se pitanje ako Družba Adria dovozi naftu na najsigurniji način, trebamo li to prihvatiti ili ne. Ako mi odustanemo, projekt će prihvatiti drugi. Treba se opredijeliti. Vidim da sada i fratri govore da su protiv, a poznati su stručnjaci za naftu. Imamo stotinu pedeset stručnjaka koji su radili studiju utjecaja na okoliš, imamo komisiju imenovanu od vlade za ocjenu te studije.

Dozvolimo im da ocijene studiju, da se u stručnim krugovima i u javnosti otvori rasprava, pa neka se ide i na referendum. Nemojmo unaprijed reći da smo protiv. Koji su argumenti? Predložio sam da se sve zemlje koje gravitiraju Jadranskom moru nađu sa svojim argumentacijama i da vidimo kako zaštiti Jadran i da vidimo na koji se način može prometovati tim morem. Ako napravimo zajednički pristup, onda je lako donijeti odluku o Družbi Adria.

državu je realnost. Ovdje se radi o sukobu dva prava, prava Izraela na opstanak i prava Palestinaca na državu. Kad bi se radilo o sukobu prava i ne-prava, bilo bi ga lako riješiti. Sukob dva prava može se razriješiti samo dijalogom. Što se to prije shvati, prije ćemo ući u mirno razdoblje. Kada bi se ta regionalna kriza riješila, mnoge druge krize prestale bi postojati i postigli bi više dijaloga u svijetu. Smatram da upravo europski model udruživanja u tome pomaže.

Europa je isključila rat kao političko sredstvo i odlučila se otvoriti granice.

Ponovo se vraćam na Izrael i Palestinu. Nikakav teror s jedne ili s druge strane ne može pomoći. Teror samo pojačava mržnju i osvetu. Mora se reći gdje je kraj.

Kraja nema ako se ne sjedne za isti stol.

Nadam se da će tako biti i ponudio sam i naše usluge ako sukobljene strane misle da mogu koristiti hrvatski prostor za razgovor. Mnoge su mirovne inicijative otišle s Brijuna, pa mogu još neke. Bolje je

deset godina pregovarati nego deset dana ratovati. Možda će se sada i na izraelskoj strani naći onih koji će tražiti razgovore.

Graditi zid nije uvod u rješenje na Srednjem istoku, danas kada više nema Berlinskog zida. Zid uvijek razdvaja.

Treba se sjetiti kada je došlo do zastoja razvoja kineske civilizacije - kada su se ogradili zidom, kada su se izolirali. Vjerujem da će one snage koje shvate kako je riječ o sukobu dva prava shvatiti da se mora sjesti za stol i naći rješenje.

Paradoks vremena

Je li terorizam samo posljedica?

Terorizam je, u svakom slučaju, posljedica ambijenta. Ne može se pobijediti terorizam time što će se likvidirati ovaj ili onaj terorist, ova ili ona skupina. Mora se riješiti ambijent, prije svega regionalne krize i pravo naroda na samoopredjeljenje i, konačno, razvijeni svijet treba pomoći da se siromašne nacije okrenu i da pokrenu svoje potencijale. Gdje se regrutiraju teroristi? Kod najsiromašnijih. Tko ih financira? Najbogatiji. To je paradoks vremena.

Pitanje sukoba ili dijaloga civilizacija, u posljednjih je desetak godina, postalo vrlo aktualno i bolno ga osjećamo.

U Hrvatskoj smo se, čini se, opredijelili za dijalog, a ne sukob. Što je po Vama kao državniku platforma za dijalog civilizacija, što to ujedinjuje svijet?

Svi mudri državnici i vjerski poglavari zalažu se za dijalog civilizacija. Smatram da je to jedini put. Da bi se to postiglo, potrebno je razriješiti regionalne sukobe. Regionalni sukobi generiraju ovo kaotično stanje u kojem se nalazimo. Govorio sam u Knessetu, izraelskom parlamentu. Moj su govor pozdravili gotovo svi zastupnici, osim onaj dio ultradesnih. Rekao sam da je Izrael realnost, ali i palestinsko pravo na

Možete li, na kraju, dati grubu projekciju stanja na našim prostorima u idućih deset do petnaest godina?

Mi ćemo, u idućih deset do petnaest godina biti, neki u ujedinjenoj Europi, a neki na njezinu pragu. U svakom slučaju, to će već biti toliko strukturirana Europa, s otvorenim granicama, s istim pravilima koje ćemo donosti kroz europske mehanizme, u demokratskoj proceduri, gdje će nacionalne manjine biti pravi faktor povezivanja. Jer u toj Europi jedinstva različitosti, nacionalne će manjine biti mostovi.

Kada ih ne bi bilo, trebalo bi ih izmisliti.

One će biti amalgam povezivanja naroda i država. Države će ostati to što jesu, ali ćemo otvoriti granice i surađivati.

81

J O U R N A L

POGLED IZVANA

(Broj 66, prosinac 2004.)

Predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Furio Radin za Journal govori o vanjskoj potpori Vladi, radu Savjeta za nacionalne manjine, modelu zastupanja nacionalnih manjina...

Odbio sam ministarsko mjesto Još smo daleko od stupnja potpune zaštite prava, posao koji predstoji je mukotrpan i dugotrajan. Ako je pitanje jesmo li bolji od drugih, na njega ne mogu odgovoriti. Kada se govori o dosizanju standarda Europske unije u manjinskim pravima, ne znam o čemu se govori. Je li u zemlji učinjen korak naprijed, odgovor je da. Samo je taj korak još premalen.

Razgovarao: Faris Nanić

82

J O U R N A L

Dugogodišnji ste zastupnik talijanske nacionalne manjine u Saboru. Što mislite o postojećem modelu zastupanja nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, a onda i o pitanju stupnja integracije nacionalnih manjina?

O ovome sam problemu razmišljao neposredno pred moj prvi izlazak na izbore. Čime može uroditi i kakve se koristi mogu polučiti od takvog modela zastupanja? Radi se o posebnom načinu izbora zastupnika koji ima ista prava i dužnosti kao ostali zastupnici. Ove dileme javljale su se zbog toga što čovjeka, koji se bavi drugim poslom, najviše frustrira kada ulazi u nešto drugačije i novo, što možda nema smisla. Međutim, došao sam do zaključka, da ako ćemo mi, makar i djelomično izvršiti samo jednu funkciju, predstavljanja rezonantne kutije, mjesta s kojega će se moći govoriti o pravima i njihovima kršenjima te diskriminaciji ako je ima, ali i afirmirati ideju, povijest i tradiciju nacionalne manjine kroz veliku sa-

borsku govornicu, onda to i takvo predstavljanje ima svrhu. U početku se, s vrlo odgovornih mjesta, deklariralo kako je riječ samo o eksperimentu, čiji se rezultati tek trebaju vidjeti. To prevedeno, u ono doba kada su visoki dužnosnici govorili o eksperimentu koji će trajati kratko, znači da se računalo s njegovim neuspjehom.

Eksperiment se, suprotno očekivanjima, pokazao uspješnim zbog toga što se, ne samo čuo glas manjina, već se uspjelo, ne uvijek i ne često, utjecati na neke odluke.

Da ne spominjem sudbine određenih ministara koji su bili protivnici posebnog tretmana manjina, poput Ljilje Vokić koja je, između ostaloga i zbog svoga stava prema manjinama, morala dati ostavku.

Nadalje, postigao se uspjeh s donošenjem nekoliko zakona, poput Zakona o uporabi manjinskih jezika i Zakona o obrazovanju na jezicima nacionalnih manjina, pa do Ustavnog zakona. Ovo pokazuje da u Saboru nije bilo predstavnika nacionalnih manjina koji su se žestoko borili da se ti

zakoni donesu, oni se nikada i ne bi donijeli. Sada, prvi puta imamo izvanrednu priliku da ostvarimo jedan, rekao bih s mnogim nedostacima, dovoljno ravnopravan odnos s hrvatskom Vkadom u smislu mogućnosti unapređenja određenih stvari. Prvi puta ne postižemo poboljšanja kritikom i borbom, nego sudjelovanjem ili, bolje rečeno, podrškom, pa makar i vanjskom sadašnjoj Vladi. Ova prilika koja se još mora dokazati predstavlja jedan novi izazov.

Da rezimiram, posao saborskog zastupnika nacionalne manjine pokazao se važnim i nužnim da bi se čulo što misle nacionalne manjine, a daje nam i nove prilike da pokušamo vidjeti kako je moguće, sudjelovanjem u procesu odlučivanja, razviti prava, a ne ih samo zadržati na postojećoj razini kao stečena prava.

Nedostaci modela Postoje li možda ipak neki nedostaci ovog modela u smislu tzv. zajedničkog zastupanja nekih manjina po jednom zastupniku, odnosno jednog zastupnika za dvije, pet ili čak dvanaest manjina?

Najradije bih Vam rekao da svaka manjina treba imati svoga zastupnika. Htio bih da tako bude. Najvjerojatnije bi, u tom slučaju, postojala dva rješenja. Prvo je bitno povećanje ukupnog broja zastupnika u Saboru na otprilike 400, a drugo bi bilo da zastupnici nacionalnih manjina ne mogu odlučivati o svemu, nego samo o zakonima i odlukama koji se tiču ljudskih i manjinskih prava. U drugom slučaju, zastupnici nacionalnih manjina ne bi mogli odlučivati o budžetu, osim u dijelu koji se tiče manjina. Oba mi se rješenja ne čine samo nerealnima, već bi oduzimala puno od sadržaja rada i uloge zastupnika nacional-

POGLED IZVANA nih manjina. Ova dva rješenja bila bi nužna zato što smatram da je za same manjine štetno da budu faktor odluke koja će politička opcija biti na vlasti, lijevi ili desni centar. To se manjinama na kraju uvijek vrati kao bumerang. Kao što ste vidjeli, mi nismo pali u iskušenje pregovora s jednima i drugima, već smo razgovarali s opcijom koja je dobila većinu glasova, možda ne do kraja, ali definitivno nakon Račanove izjave da ne želi sastaviti vladu, za razliku od Pusićke koja htjela, ali odustala nakon njegovog povlačenja. Nakon toga, postojao je samo jedan sugovornik, Sanader koji se, po mome mišljenju, pokazao vrlo otvorenim prema manjinama, vrlo konstruktivnim i dovoljno skromnim da uđe u ravnopravan razgovor s onima koji predstavljaju manjine.

Da se vratim na Vaše pitanje, iako bih htio da svaka manjina ima svoga zastupnika kako je to u Rumunjskoj, smatram da je to nemoguće jer bi oduzimalo snagu manjinama. Je li to zastupanje po skupinama manjina pravedno ili nepravedno? Vidjeli ste da smo borbom uspjeli povisiti broj manjinskih zastupnika u Saboru, s pet na osam i to tako da smo malobrojnijim nacionalnim manjinama osigurali jedno mjesto više. Kako ste vidjeli, to je mjesto osvojio Šemso Tanković, što me čini zadovoljnim jer smatram da on radi vrlo dobro. Mi odlično surađujemo i vidim da taj posao radi i s mozgom i sa srcem. Tim malim povećanjem, uspjeli smo dobiti bošnjačkog zastupnika i, barem djelomično, amortizirati nepravdu koja je prema Bošnjacima činjena, pa tako i njihovo izbacivanje iz Preambule Ustava ima sve manje i manje praktične posljedice. Što znači Vaša vanjska potpora Vladi Ive Sanadera?

Znači da sam odbio biti ministrom.

Unutarnja potpora je ona koja donosi mjesta u izvršnoj vlasti, znači sudjelovanje u vlasti. Vanjska potpora znači podršku vladi, ali bez učešća u izvršnoj vlasti. Mi ne dijelimo sudbinu ove Vlade, ali ju podržavamo jer mislimo da izvršava osnovne funkcije u odnosu prema onima koje predstavljam, dakle talijanskoj manjini i to na osnovi ugovora kojeg smo potpisali. Ugovor sam potpisao ja uz verifikaciju Talijanske unije. Ja sam inače obiteljski vezan za Talijansku uniju. Moj je otac cijeli život proveo kako novinar La voce del popolo, majka je bila nastavnica u talijanskoj osnovnoj školi u Puli, a brat kasnije i direktor te škole, također i novinar, a sada je pročelnik za manjine u Istri. Na neki način, samo ja jedno vrijeme nisam bio aktivan

ili vezan za Uniju. Došao u Zagreb, radio na Sveučilištu i od završetka fakulteta pa do 1990. godine jedini sam član obitelji koji nije imao nikakav odnos s Talijanskom unijom. Za mnoge je moj ulazak u javni život i politiku 1992. godine bio iznenađenje, ali ja sam to učinio na zamolbu Talijanske unije.

Kao što znate, nisam bio potpisnik potpore zastupnika za premijerski mandat Ivi Sanaderu jer nisam imao mandat Talijanske unije, mada, gledajući unazad, mislim da smo to mogli i učiniti. Upravo je moj glas nedostajao da Vlada bude većinska. Zbog te činjenice svi smo bili pozvani kod predsjednika Republike koji je, nakon upoznavanja sa situacijom podrške 76 zastupnika od potrebnih 77 za većinsku potporu, rekao da će Vlada biti manjinska. Na to sam mu rekao - Gospodine predsjedniče, samo obavijestite hrvatske građane da to što je Vlada manjinska ne znači da je vlada manjina. Moja uskrata potpisa potpore Sanaderovoj kandidaturi još je jedan izraz vanjske potpore njegovoj Vladi. Međutim, ako me pitate jesam li zadovoljan dosadašnjim Sanaderovim radom na ovom području, odgovor je da.

Mogu reći da je Vlada najbolje radila na dva područja – vanjskoj politici i ljudskim pravima, uključujući i manjinska.

Kad bi imala toliko uspjeha u ekonomiji, ja bih bio vrlo zadovoljan.

Što mislite o takozvanom dvojnom pravu glasa, odnosno pozitivnoj diskriminaciji?

Riječ je o dodatnom pravu glasa. Mislim da je taj institut nužan. To je jedina točka našeg sporazuma s Vladom koju Sanader nije želio potpisati, mada je spomenuta. Shvaćam zašto je tomu tako. Naime, ne može se dodatno pravo glasa priznati samo malobrojnim manjinama, a izostaviti Srbe. Priznate li to pravo svim pripadnicima manjina, dobijate 7,5% biračkog tijela i to je prevelika količina glasova koja debalansira političku ravnotežu. Ja razumijem njihove razloge, ali princip je da ako postoji posebna zastupljenost, ona ne može biti takva da pojedinca stavi pred dilemu koje će pravo konzumirati, manjinsko ili građansko. Taj princip onda proizvodi takozvano dvostruko, odnosno dodatno pravo glasa. Dakle, dilema manjinsko ili građansko predstavlja nepravdu, diskriminaciju koja je, paradoksalno, bila manje očitom devedesetih godina nego danas. Ona je očitom postala 2000.godine i na ovim izborima. Zašto? Zato što kada se primjenjuje mješoviti način izbora zastupnika u Sabor, onda se glasa, u proporcionalnom dijelu, uvijek, a na većinskom se možete odlučiti između glasa za “političkog” ili “etničkog” zastupnika na izbornim jedinicama, što znači da je nepravda puno manja. Mješoviti je sustav

83

J O U R N A L

POGLED IZVANA izbora promijenjen u čisti proporcionalni koji je, po mome mišljenju, pogrešan jer je partitokratski i gdje se ne odabiru ljudi, pa je sastav parlamenta znatno lošiji. Čisti proporcionalni sustav, bez instituta dodatnog prava glasa, proizvodi dilemu odabira između manjinskog i građanskog, što je ponižavajuće.

84

Ako je integracija nemoguća po ovom modelu, a proporcionalni sustav ostane na snazi, možemo li govoriti da će se, u doglednoj budućnosti, deklarirani pripadnici nacionalnih manjina pojavljivati na državnim listama političkih stranaka na mjestima koja garantiraju ulazak u saborske klupe ili je to daleka budućnost?

Neki pripadnici manjina su se već pojavljivali na listama političkih stranaka.

No, Hrvatska je još u takvom ozračju da je, nažalost, jedna od prepoznatljivih karakteristika kandidata koja se traži i njegova nacionalna pripadnost. U SDP-u i nekim drugim strankama bilo je kandidata manjina. Sigurno je da još nismo posve oslobođeni od tog tereta, iako je situacija puno bolja nego devedesetih godina.

Smatram da to nije pravilo koje mora primjenjivati svaka stranka. Mi moramo prepoznati stranke koje jesu, i stranke koje nisu za prava manjina. Onda neka pripadnici manjina i glasaju. To nema veze sa zajamčenim manjinskim mjestima za koje ja mislim, za razliku od nekih drugih, da moraju imati još dugi vijek. Ja ću smatrati da za njih neće biti potrebe kada to same manjine budu smatrale. Nitko drugi o tome ne može odlučivati.

Razina manjinskih prava

J O U R N A L

Katkada se stječe dojam kod nekih manjinskih zastupnika da je njihov mandat gotovo nesvjesno, reduciran isključivo na manjinska pitanja i eventualno pitanja određenih segmenata ljudskih prava. Kao da manjinski zastupnici nemaju stav o pitanjima koja se tiču svih građana ili se barem o tome ne izjašnjavaju. Je li riječ o pogrešnoj javnoj precepciji?

Većina se zastupnika izjašnjava samo o nekim temama, što zapravo nije loše jer je najgore da zastupnik govori o svemu i svačemu, bez ikakvih kriterija. Takvih i ima. Budući da nisam primijetio da u Saboru ima renesansnih tipova koji mogu suvereno govoriti o svemu, onda je to kontraproduktivno. Manjinski zastupnici govore uglavnom o pravima nacionalnih manjina i ljudskim pravima. Već te dvije

teme činile bi dvije trećine dovoljnoga angažmana zastupnika. Imamo zastupnicu manjina koja je aktivna u raspravama o poljoprivrednoj politici, pripadnica je jedne političke stranke, pa govori i o drugim pitanjima i problemima. Ja ću govoriti i o pitanjima decentralizacije političke moći, regionalizma i tako dalje jer pripadam takvom području gdje je to jako važno. Tu treba imati mjeru.

Smatrate li da je manjinsko pitanje u Hrvatskoj riješeno bolje nego u nekim drugim zemljama, recimo u Europskoj uniji?

Vidite, tu nisu moguće usporedbe izvan konteksta. Uzmite, na primjer, jednu državu koja nije imala afirmirana neka ljudska prava, kao što je bivša Jugoslavija. Prava nacionalnih manjina bila su riješena na način koji je imao određenu razinu, uz određene nedostatke. No, u toj su zemlji bila uskraćena neka osnovna ljudska prava – ono da javno kažete što mislite jer je postojao institut verbalnog delikta ili pravo na slobodno političko udruživanje. Tada se moglo reći da Jugoslavija ima bolje riješeno manjinsko pitanje od Francuske. Međutim, što će vam manjinska ako nemate priznata osnovna ljudska prava. Danas bismo mogli zemlje rangirati i po stupnju sazrijevanja demokracije.

Ne možemo reći da je stupanj zrelosti demokracije u Hrvatskoj jednak onome u Francuskoj. Najlakše je reći kako, na primjer, u Francuskoj nema manjinskih prava. Međutim, što se tiče zaštite pojedinca od zlouporabe vlasti, mogu reći da je on u Francuskoj vrlo zaštićen. Administracija

radi, čovjek može ostvariti svoja prava puno brže i lakše nego u nekim drugim zemljama koje imaju veća manjinska prava. Nemoguće je praviti usporedbe izvan konteksta.

Ja mogu govoriti o Hrvatskoj. Mogu reći da su manjinska prava, mada nedostataka i neriješenih problema ima još puno, doživjela od 1990. godine do danas jedan razvoj, već od 2000. godine jer zasluge pripadaju i bivšoj koalicijskoj Vladi lijevoga centra Ivice Račana. Još smo daleko od stupnja potpune zaštite prava, posao koji predstoji je mukotrpan i dugotrajan. Međutim, ako je pitanje jesmo li bolji od drugih, na njega ne mogu odgovoriti.

Kada se govori o dosizanju standarda Europske unije u manjinskim pravima, ja ne znam o čemu se govori. Pitate li me je li u zemlji učinjen korak naprijed, odgovor je da. Samo je taj korak još premalen.

Prijeđimo na pitanje provedbe konkretnih zakonskih rješenja koja se tiču manjinskih udruga. Po funkciji ste i član Savjeta za nacionalne manjine. Ispunjava li Savjet svoju funkciju po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i jeste li osobno zadovoljni njegovim dosadašnjim radom?

Ovo je tek početno razdoblje rada Savjeta. Oko nekih bitnih stvari, poput financiranja udruga nacionalnih manjina, mislim da je Savjet pokazao da itekako može izvršiti svoju funkciju. Došao sam do zaključka da Savjet za nacionalne manjine ispunjava svoju zadaću, ali da vijeća nacionalnih manjina još nisu sazrela.

POGLED IZVANA Već je u prvoj godini rada Savjet koncenzusom donio sve važne odluke, uključujući i odluku o financiranju programa udruga, što je presedan. Ja sam imao sumnji jer sam tijekom izrade Ustavnog zakona bio pobornik ideje da o financiranju ne odlučuju same manjine jer odgovornost za financiranje pripada onima koji su na vlasti. Željelo se da o financiranju odlučuju manjine. Na koncu sam na to pristao, uz negodovanje. Pokazalo se da je uspjeh ipak bio moguć. Mislim da su pogođeni čelnici Savjeta. Savjet je izvršio temeljnu funkciju i došlo je do određene homogenizacije u pristupu i prema najškakljivijem aspektu – financiranju.

Kako će biti u budućnosti, ne znam. Mislim da je Savjet jako aktivam, premda kada o tome govorim, mislim na one koji tamo rade cijelo vrijeme. Ja dolazim na sastanke, svakih par mjeseci i to je sve ili idem na kakvo savjetovanje ili seminar.

Mislim da su oni koji rade tamo punim kapacitetom imali dovoljno uspjeha.

Uspjeh još nije postignut u izborima za Vijeća nacionalnih manjina jer su koncipirani i provedeni na loš način, kada nije bilo moguće da na njima sudjeluje veći broj pripadnika nacionalnih manjina. Nadalje, ima problema u odnosu Vijeća i lokalne samouprave, za što Vijeća ne snose odgovornost, osim možda u Istri jer postoji tradicija Talijanske unije. Ja sam zadovoljan s radom Savjeta, a nezadovoljan sam načinom realizacije sustava i funkcije Vijeća nacionalnih manjina.

vaca. Osnovica koja je dana prije nekoliko godina je mala. Znate, danas opet razgovarati o osnovici je nepopularno jer ima toliko mjesta u državi gdje nedostaje novaca. Ja sam pobornik ideje da manjina nikada ne može štetiti većini, ali se to tako može percipirati. Mi ćemo povesti razgovor o nužnosti znatnijeg povećanja sredstava za manjine, ali se on mora povesti izvan procesa odlučivanja o budžetu. Postoji i treća stvar. Mi sada započinjemo integraciju s Europskom unijom u kojoj postoje fondovi za manjine.

Programi se mogu predlagati i podnositi i tim fondovima, s time da moramo biti svjesni da je taj novac od europskih institucija najteži mogući novac. Za opravdanje utroška tih sredstava daleko su drukčiji modeli i normativi nego što su u Hrvatskoj. Normalno da će i financiranje programa u Hrvatskoj morati preuzeti isti model kao i u Europskoj uniji, što znači da će biti sve teže.

Da rezimiramo, novaca ima premalo, a u okviru tih granica pokušava se zadržati pristup koji je dovoljno zajednički svima. Nezadovoljnih će uvijek biti.

Može li Savjet, pri donošenju odluke o financiranju udruga pojedinih nacionalnih manjina voditi računa o činjenici da neke, poput romske i bošnjačke, ne dobivaju nikakvu financijsku pomoć iz matičnih zemalja?

Manjine su dio hrvatskog društva i svako odlučivanje mora uzeti u obzir isključivo okvire hrvatske države. Što će i kako drugi financirati ne smije se nikako doticati odlučivanja u Savjetu. Bošnjačka

nacionalna manjina može jednom imati i znatnu pomoć, ali ona nema nikakve veze s hrvatskim budžetom i podliježe sasvim drukčijem modelu. Osim toga, ona nije i ne mora biti stalna. Nemojmo zaboraviti još jednu stvar. Na primjer, najveći dio pomoći talijanskoj manjini ide zapravo hrvatskoj državi. Mi gradimo škole, vrtiće, zajednice što postaje vlasništvom Republike Hrvatske. Tako da smanjiti budžetska sredstva jednima zato što dobivaju značajnu pomoć izvana koja ionako ide hrvatskoj državi bilo bi, u najmanju ruku, kontraproduktivno. Odnos koji određena nacionalna manjina ima sa svojom matičnom državom je stvar same manjine. Osim toga, to može imati i politički predznak. To bi bilo kao da Hrvatska daje drugoj državi, pa makar i matičnoj državi jedne od svojih manjina, ingerencije nad dijelom vlastitog stanovništva. Ta se manjiina onda počinje ponašati u skladu s interesima svoje matične države, a ne one u kojoj živi. Što je za Vas optimum integracije nacionalne manjine u društvu?

O tome bi trebalo, a ne znam bi li ja mogao, govoriti ili napisati 50 kartica ili samo jednu rečenicu.

Nas zanima ta jedna rečenica.

Jedna rečenica bi glasila otprilike ovako. Maksimum integracije je postati građaninom koji se neće razlikovati u percepciji okoline od ostalih, osim po svojoj kulturi i identitetu prema kojima se pristupa pozitivno.

85

Utjecaj udruga na financiranje Činjenica je da manjinski predstavnici, na neki način, donose odluku o financiranju, ali unutar gabarita koje odredi Vlada, projekcijom budžeta. Kakva je mogućnost utjecaja manjinskih predstavnika u Savjetu na modus i iznose financiranja pojedinih programa unutar gabarita koje je odredila Vlada? Je li moguće da manjinski predstavnci utječu na odluku Savjeta u smislu da sami odrede prioritete udruga unutar financijskih gabarita koji su dati? Stječe se dojam da Savjet nema razumijevanja za takvu vrst zahtjeva predstavnika udruga, već da se drži “špranci”. Činjenica je da tamo ima predstavnika svih iole brojnijih manjina i da se odluke donose jednoglasno, odnosno da se na kraju postiže neki zajednički interes. Sigurno da time neće svi biti zadovoljni. Jedan je razlog taj što se mora uzeti u obzir i povijest udruga i institucija nacionalnih manjina, a ne samo brojnost određenih manjina. S druge strane, postoji osnovni nedostatak, ima premalo no-

J O U R N A L

POGLED IZVANA

(Broj 71, svibanj 2005.)

Vesna Pusić, potpredsjednica Hrvatskog sabora i predsjednica HNS, za Journal govori o integraciji manjina, islamskoj komponenti europskog identiteta, građanskim vrijednostima i svojoj stranci

Europa kao politički prostor Vremenom će se kod predstavnika nacionalnih manjina početi pojavljivati ljudi s profiliranim političkim stavom, liberali, konzervativci, socijaldemokrati, zagovornici određenih projekata i počet će se politički svrstavati. Danas već imate te procese jer je neprirodno sjediti u parlamentu i ne imati politički stav. Što se više to profilira, bliži smo najboljem rješenju - građanskoj državi.

Razgovarao: Faris Nanić

86

J O U R N A L

Vidite li u referendumskom odbijanju Ustava Europske unije u Francuskoj i Nizozemskoj problem straha od drukčije kulture islama, kako se može čuti, ili su razlozi životniji i prozaičniji, posebno u eri sve teže financijske krize i posljedične, sve veće ekonomske recesije u Europi?

Mislim da su uzroci sve što ste nabrojali, uz strah od istočne Europe, od država kojima se prije godinu dana Europska unija proširila, njihove radne snage koja sada konkurira na europskom tržištu rada.

Očito da Europi treba neko vrijeme da se konsolidira i “provari” posljednje proširenje s deset novih zemalja. Iako nije došlo do onih strašnih efekata koji su se najavljivali, da će nagrnuti jeftina radna snaga iz novopridošlih zemalja, to se niije dogodilo, ali mislim da je jak psihološki osjećaj i strah od proširenja na istok i postojanja nekih drugih utjecaja kao i da potencijalno širenje ide dalje, bez obzira što je to, kao u slučaju Hrvatske, brojčano zanemarivo. Međutim, daljnjim širenjem prema istoku, ulaskom jedne Ukrajine s preko pedeset milijuna stanovnika, javlja se strah od mijenjanja pravila igre na koja više ne utječe samo “stara” Europa.

Postoji i strah od islama, Turske u prvom redu. Nema sumnje da je i to utjecalo. Strah od Turske je razumljiv jer Turska je zemlja u ekspanziji, s mladom populacijom, strašnom ekonomskom dinamikom i potencijalno jakom i školovanom elitom. Ulazak sedamdesetmilijunske Turske u Europsku uniju sigurno bi se jako osjetio. Postoji i nešto inercije i straha od veće dinamike do koje će morati doći u Europi. Mi novi koji čekamo ulaz, i ne znajući, nosimo potencijal koji će omogućiti da Europa doživi nužnu tran-

ropskim političarima. Ti su ljudi svoju odgovornost vidjeli više i šire od svoje nacionalne i od pukog predstavljanja svojih zemalja u europskim institucijama.

Imali su neku viziju Europe. Čini mi se da je sada došla jedna generacija europskih političara i birokrata koji su više predstavnici svojih zemalja u europskim institucijama i nemaju europsku razvojnu viziju. Sve zemlje, pa i mi, moramo o tome početi razmišljati i odgajati europske lidere koji će imati perspektivu Europe kao svog prostora. Ova situacija s ustavom pokazuje da toga trenutno nema.

Korijeni europskog identiteta

sformaciju i preživi utakmicu koja pred njom stoji, onu s dinamičnim privredama poput kineske i indijske koje se, za razliku od europskih koje pokušavaju sačuvati tridesetpetsatni radni tjedan, nastoje domisliti kako organizirati tridesetpetsatni radni dan.

Kombiniran strah od novih pravila igre, proširenja za koje nisu sigurni kako utječe i stagnacije koja nije rezultat ekonomskih problema zbog proširenja je izazvao reakciju na ovaj način. Najveći je apsurd da je prva rekla ne, Francuska koja je jedan od glavnih autora ustava. Ovo odbijanje pokazalo je još nešto što je za nas važno i poučno. Europa je u generaciji koja je na odlasku imala svoje europske lidere, Francuze, Nijemce, Talijane, Španjolce koji su bili predstavnici svojih zemalja, ali i ljudi koji su sebe smatrali eu-

Vratimo se malo Turskoj. Radi li se zaista o strahu ekonomske naravi od dinamične zemlje sa sedamdeset miiljuna stanovnika ili se može nazrijeti strah od drukčije kulture? Je li to zaista drukčija kultura koja je inkompatibilna s nekim europskim vrijednostima ili je riječ o nečem drugom?

Sigurno postoji strah od drukčije kulture, ali ne samo drukčije kulture, već baš islama, jer ima i drugih drukčijih kultura koje nisu tako masovno zastupljene u Europi, pa ih se onda ne doživljava konkurentskima ili opasnima po tzv. strare ili autohtone europske kulture. Osima toga, islam kojeg personificira Turska kao velika i jedina koja počinje pregovore o ulasku u Europu, je uvezan u jednu kampanju posljednjih nekoliko godina protiv terorizma koji je paradigma europskog i američkog straha. Tom kampanjom dovedene su u opasnosti temeljne političke vrijednosti koje je Amerika čuvala od svog osnivanja, preko 220 godina. Zbog toga straha koji je povezan s islamom po-

POGLED IZVANA čele su se urušavati vlastite institucije i temeljne vrijednosti.

Naravno da je kultura drukčija, ali je cijela ideja Europe nastala baš kako bi ona postala sposobna na drugi način od Amerike, odnosno njezina melting pota, integrirati i živjeti s različitim kulturama.

Američki je melting pot, nakon dolaska velikog broja Latinoamerikanaca, pred izazovima drugog kulturnog utjecaja. Europski je koncept pluralizam kultura na istom prostoru, za razliku od američkog koji se svodi na stapanje različitih kultura u jednu. Pluralizam kultura na istom prostoru podrazumijeva da one ne utječu na bazična građanska prava i status. On je jednak za sve, a kulture su raznolike i različite i, na neki način, to je bogatstvo Europe. Ta vrsta pluralizma je potencijalno kreativnija, zanimljivija, ali ju je teže održati. S tog stanovišta, Europa ima kroz Bosnu i Hercegovinu i europski dio Turske, mali komadić svoga teritorija koji formalno nije u Uniji, na kojem postoji institucionalni i tradicionalni islam. S njim je povijesno u stalnoj komunikaciji, preko Otomanskog carstva. Razmjenjivali su se kulturni utjecaji, od književnosti i umjetnosti do kulinarstva. Dijelila se zajednička povijest, naravno i ratovima i sukobima. Čini mi se da je Europa profitirala od dijela tradicije Otomanskog carstva koji se odnosi na javnu upravu. Na našem području su, u organizaciji javne uprave, i Otomansko carstvo i Habsburška monarhija mnogo napravili.

Međutim, ima tog straha koji je povezan s terorizmom. Pitanje je što se može uraditi. Uvijek su dva moguća odgovora.

Jedan je ograđivanje, izgradnja visokih zidova, zatvoriti komunikaciju i osigurati se od ugrožavanja nečega što se vidi kao tradicionalne europske vrijednosti koje se onda promatraju u uskom smislu, uključujući kršćanstvo kao bitan element kulturnog identiteta Europe. O takovoj ustavnoj definiciji vodila se rasprava.

Druga je mogućnost također čuvanje europskih vrijednosti, ali u širem smislu, odnosno njegovanje multikulturalizma, a ne stapanja kultura, sposobnost da se na istom prostoru živi s ljudima različitih kulturnih tradicija istih građanskih vrijednosti. Uvijek je sigurnije, racionalno gledano, bez obzira na vrijednosni stav, ići s fleksibilnijom varijantom koja bi se u teoriji sistema zvala redefinicijom prostora na koji se sistem širi i integrira.

Drugim riječima, idete li u ograđivanje i sukob, imate kratkoročno rješenje. Bolje je integrirati ono što je različito, po kriteriju da su u Europi ionako svi različiti.

Prema tome, gdje je granica inkompatibilnosti različitosti s temeljnim identitetom. Je li to razlika između Calabresa i Laponaca? Ili je to razlika između Calabresa i Anatolaca koja je vjerojatno manja od ove prve?

Spomenuli ste raspravu u Europi o kršćanskim korijenima zajedničkog identiteta. Ako imamo u vidu sedam stoljeća vrlo naprednog islamskog civilizacijskog kruga na Iberijskom poluotoku i sedam stoljeća više ili manje institucionalne prisutnosti islama u jugoistočnoj Europi kroz Osmansku imperiju i poslije, kakvo je mjesto muslimana uujedinjenoj Europi, s ovakvim ili drukčijim ustavom?

Ustav je izbjegao, na sreću, odrediti kršćanske korijene identiteta Europe.

Mislim da Europa doista ima dugu tradiciju prisutnosti islama i i još dulju judaizma. Rekla bih, da je ideja ujedinjene Europe nastala na liniji suprotstavljanja, otpora i reakcije na religijske progone i genocid iz Drugog svjetskog rata. Nastala je da se spriječe novi ratovi u Europi, ali i zbog revolta ljudi prema užasu ratnog i vjerski te etnički motiviranog uništavanja, prvenstveno Židova u to vrijeme. S tog stanovišta, čini mi se da je za Europu, odnosno za ovaj europski proces kako ga ja razumijem i kako su ga razumjeli utemeljitelji koji su krenuli od ekonomskih, najednostavnijih elemenata ujedinjavanja, ključno prihvaćanje da su, uz kršćanstvo, islam i judaizam sastavni dio onoga što Europa jeste, tradicije, povijesti, identiteta, a za moderne uvjete i sastavni dio njezina zdravlja. Jednoobraznost po bilo

kojem kriteriju, za tolerantne političke modele kakav Europa mora biti ako želi preživjeti, je najjednostavniji lakmus test tolerantnosti. Bitno je da nema relativiziranja sloboda. Drugim riječima, nije sloboda za nekog u Grčkoj različita od slobode za nekog u Norveškoj. Treba koristiti iste kriterije. Dakle, pluralizam je jedini način preživljavanja Europe i ona se mora suočiti s činjenicom da je i to njezin identitet, da ona nikoga ne prima, već da ona to jeste.

Bošnjaci su europski narod, dominantno islamske kulturne matrice. Kakvo je njihovo i mjesto države Bosne i Hercegovine u kojoj su Bošnjaci kao muslimanski narod skoro apsolutna većina, u ujedinjenoj Europi?

U prvom redu, Bosna i Hrecegovina će biti politički dio Europe, a ne samo zemljopisno. Pitanje je kako brzo i kako efektno za njezine građane, u smislu maksimaliziranja koristi i minimiziranja troška ulaska u Uniju. O tome ne treba razmišljati. Treba razmišljati kako što brže, naravno ne bez obzira na razvoj institucija i dosizanje standarda. Za Bosnu i Herecgovinu vrijedi što i za Hrvatsku kako što brže doseći potrebne standarde koji su u interesu ljudi koji žive u toj zemlji i onda, posljedično tomu, postati članicom Europske unije. Bosna i Hercegovina je uhvaćena u neugodnu zamku.

Daytonski model koji je bio dobar i efikasan za prekid ratnih sukoba počeo se tretirati i danas se tretira kao model za izgradnju institucija i države. On nema snage niti instrumenata pogodnih za izgradnju države. Došli smo u situaciju u kojoj institucije ne mogu praktično funkcionirati zbog podjele na de facto dvije države i etničkom, paradržavnom podjelom unutar jedne. To ne može funkcionirati. Ne pretendiram dati recept za najbolje rješenje, ali znam da se mora načiniti jedna pamentna strategija integracije države. Na neki način, Bosna i Hercegovina je relativno slična Europi u malom, naročito u prvim fazama njezina nastajanja kada je isto bilo postratno vrijeme, mržnje Francuza i Nijemaca i formalno s različitim državama. Ovdje su narodi formalno u istoj državi, ali de facto funkcioniraju kao posebne države. Bosna i Herecgovina će obaviti svoju europsku integraciju kod kuće. U mjeri u kojoj bude uspješna u integraciji i formulaciji Bosne i Hercegovine kao države sa zajedničkim institucijama sa svim tolerancijama različitosti, pažljivim instrumentima koji sprečavaju trajnu majorizaciju, visokom razinom de-

87

J O U R N A L

POGLED IZVANA

88

mokratičnosti u institucijama, a što su europski kriteriji, biti faktički dio Europe.

Ostalo je tehničko pitanje. Bosna će, ako u tome uspije, biti sofisticiranija od drugih jer će to obaviti neposredno sada i imati više standarde od uobičajenih u “staroj” Europi. Uvijek mi se činilo da će se u Bosni i Hercegovini morati pojaviti jedna generacija ambicioznijih lidera koja, dok mi razgovaramo, već tamo raste.

Lidera koji neće biti samo bošnjački, hrvatski ili srpski, koji se neće zadovoljavati da se afirmiraju samo u svojoj maloj sredini, nego lidera koji će imati širu sliku, veću ambiciju i potencijal izvlačenja zemlje iz pat pozicije, stagnacije i međunarodnog patronata. Patronat ubija proces stvaranja elite, kreira klijentelističku atmosferu u kojoj ionako nije važno što se dogovorimo kada drugi donosi konačne odluke. Mi u Hrvatskoj, a Bosanci posebno mislim da smo naučili da ti nitko niti može niti hoće pomoći, ako si ti ne možeš pomoći sam. Onda kad si sam sposoban opstati, drugi će priskočiti u nekim dimenzijama, aspektima, financiranju projekata, obrazovanju. Iluzija je da netko izvana može smišljati najbolja rješenja. Rješenje koje će preživjeti i funkcionirati mora doći iznutra.

Dakle, prvo Bosna i Herecgovina ide u Europu. Drugo, kada obavi posao unutrašnje integracije i stvaranja svojih institucija, de facto će biti Europa. Treće, potrebna je nova generacija lidera iz sva tri naroda koji će simultano razumjeti da imaju šansu izgradnje i vođenja zemlje, umjesto da budu tek etnički lideri.

Bošnjaci, čuvari tolerancije

J O U R N A L

Bošnjaci u Hrvatskoj su, napokon, zahvaljujući zalaganju i Vaše stranke, postali priznata nacionalna manjina pod povijesnim nazivom. Kada govorimo i o ovakvoj Bosni koja je matična država hrvatskih Bošnjaka, u svjetlu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojeg je progurala bivša koalicijska vlast, kakva je uloga Bošnjaka u Hrvatskoj, imajući u vidu njihov unutrašnji koncenzus za punom integracijom i povijest tri stoljeća institucionalne prisutnosti islama u Hrvatskoj koja je zaboravljena i prešućena? Što se tiče Bošnjaka, svakodnevno, to su naprosto građani Hrvatske kao i svi drugi. To je inače jedna vibrantna zajednica, natprosječno aktivna, ekonomski i u svakom pogledu. Što se tiče kulture i identiteta u mjeri u kojoj je poseban, uvijek to vidim, pogotovo na ovim prostorima, kao

zalog i čuvara pluralizma u Hrvatskoj. Čini mi se da je najveća opasnost za zemlje s kratkom tradicijom pluralizma i tolerancije da postanu etnički i kulturno homogene.

To je prvi korak do homogenizacije u svakom drugom aspektu i netolerancije bilo kakve različitosti. Bošnjake u Hrvatskoj vidim kao jedne od čuvara tolerancije koji, samim svojim postojanjem, ne mogu i neće pristati na ukidanje pluralnosti jer to ide direktno kontra njihovih interesa kao manjine. To je ključno za zdravlje jedne zemlje. Uvijek zagovaram da su mjere kvalitete ljudskih i građanskih prava, uopće građanskosti jedne države, uvijek prava manjina. Samo to treba zakonima regulirati jer je onda automatski zajamčeno da su i prava pojedinca zaštićena. Što je ideal političke integracije bilo koje nacionalne manjine u Hrvatskoj?Na kojinačin pripadnici nacionalnih manjina mogu postai saborskim zastupnicima, ministrima, diplomatima, direktorima javnih poduzeća, u društvu koje još uvijek za skoro svaku prijavu traži etničko deklariranje?

Ideal pune političke integracije je da ne postoje manjinski saborski zastupnici i da ne postoji ni alternativno ni dvostruko pravo glasa. Odnosno, da se pripadanje etničkoj manjini ili većinskom narodu apsolutno ni na koji način ne odražava na mogućnost paticipiacije u svim aspektima javnog i socijalnog života. Pitanje je kako doći do toga s pozicije na kojoj smo danas. Je li to pozitivna utopija ili postoji u nekoj perspektivi? Kako doći do toga da biti Bošnjak, Talijan, Hrvat ili Srbin ima utjecaja na obiteljske običaje, kulturnu tradiciju, povijesno sjećanje, kuhinju, ali nema nikakvog utjecaja na to gdje se možete zaposliti, kakva prava imate, kako vas ljudi gledaju. Dakle, da vaša etnička pripadnost na vas nema nikakvog utjecaja kao na građanina, već samo kao na pripadnika te etničke manjine, tradicije.

Na putu do toga, zagovaram dvostruko pravo glasa za pripadnike nacionalnih manjina zato što smatram da je to jedan od načina za dosizanje cilja dokidanja etničkih zastupnika u društvu u kojem nema diskriminacije po toj osnovi, pa ne postoji niti takav politički interes. Dok potoji etnički kriterij u građanskim pravima, mislim da pripadnici manjina moraju imati svoj politički glas koji imaju svi.

Dakle, da budu socijaldemokrati, liberali, konzervativci, a da im etnički glas služi samo za brigu o jednom segmentu interesa u kojem su, po etničkom kriteriju diskriminirani ili imaju drukčiji status. Kako

se to eliminira, tako i etnički glas prestaje biti važnim. Sukus interesa i političkih stavova ne može biti u etničkoj pripadnosti, osim ako je netko po etničkom kriteriju marginaliziran, tlačen i diskriminiran.

Hrvatsko društvo, zbog svojih iskustava, ima taj senzibilitet. Čini mi se da je, zbog nedavnih traumatskih iskustava, sada vrijeme da se gradi tolerancija na ovim potencijalima. Ruku na srce, nitko u ovoj regiji nema dugu ili bilo kakvu tradiciju tolerancije zato što smo živjeli u takvim uvjetima. Ideja tolerancije i pluralnosti je došla jako kasno na ove prostore, a institucije tek neki dan. Tradiciju koju nemamo, moramo od nekuda graditi. Nacionalne manjine su jedna od točaka na kojoj to možemo. Tolerancija je apsolutni, životni interes svakog pojedinca. Mnogo puta u povijesti se pokazalo da diskriminacija koja počinje po etničkom kriteriju, preko rasnog, spolnog, dobnog i vjerskog, postaje diskriminacija jednih činjenicom obnašanja vlasti drugih. Počinje s načelnim, kulturalnim razlikama, a završava linjenicom da ja imam batinu, a vi nemate.

Znači li to da postojeći model simboličnog predstavljanja nacionalnih manjina treba zadržati dok etnički kriterij prestane biti dominantnim?

Naravno...

Javnost percipira mandat manjinskog saborskog zastupnika reducirano isključivo na tu problematiku jer je njegova prosječna težina manje od 2.000 glasova, a onoga s državnih lista preko 15.000.

Iskreno rečeno, to je njihov mandat.

Oni trebaju brinuti o specifičnim interesima manjina koje zastupaju. Zato mislim da bi bilo važno prvo uvesti dvojno pravo glasa. Tada je jasno, ima vas tko politički predstavljati i postoji zastupnik manjine koji vas predstavlja u onom segmentu u kojem je identitet neki problem, odnosno neki potencijalni razlog za dodatnu zaštitu prava. Često se događa da su predstavnici nacionalnih manjina kritizirani da su uvijek uz vlast. Na neki način, to je logično jer oni nemaju pravi politički mandat, već mandat zaštite specifičnih interesa manjine, obrazovanja, prava vjerskih zajednica i kulturnih institucija. Logično je da oni koji su na vlasti budu tu korisniji, za razliku od opozicije koja to ne može. Predstavnici manjina su onda uvijek rezervni ešalon vlasti. Tu se pokazuje nekonzistentnost njihove pozicije. Oni su predstavnici specifičnog interesa, dok su svi drugi predstavnici različitih političkih projekata. Nisam neprijatelj inkontistencije ako ona pomaže da se ide u dobrom pravcu. Vre-

POGLED IZVANA menom će se kod predstavnika nacionalnih manjina početi pojavljivati i ljudi s profiliranim političkim stavom, koji će biti liberali, konzervativci, socijaldemokrati, zagovornici određenih projekata i počet će se i politički svrstavati. Danas već imate te procese jer je neprirodno sjediti u parlamentu i ne imati politički stav. Što se više to profilira, bliži smo najboljem rješenju građanskoj državi u kojoj vi i ja istim intenzitetom i istim argumentima branimo pravo na poseban kulturni identitet, vjerske slobode jer oboje razumijemo da je to temelj uspješnosti našeg zajedničkog društva za kojeg brinemo.

turnusa, da na nekom poručju nisu imali kanalizaciju, a sada ju imaju, imaju kulturne sadržaje koje prije nisu i tomu slično.

Narodnjački se element u modernim uvjetima očituje u obliku prepoznavanja i vrednovanja praktičnih, upotrebljivih aspekata politike i kroz to, komunikacije s najširim slojevima ljudi i omogućavanju tim najširim slojevima vrednovanje te politike kao i u našem zalaganju za decentralizaciju, dovođenje politike što je moguće bliže onom prostoru gdje ljudi žive. To je narodnjački element u sadržajnom smislu.

U organizacijskom i idejnom smislu, to je kombinacija visokih standarda u definiranju političkih instituciuja i pozicija i onoga što smo nedavno počeli raditi - omasovljivanju članstva i participacije u stranci i, kroz to, i politici. HNS sebe vidi kao alternativu i HDZ i SDP. Imamo i različit pristup i smatramo da smo u političkom razvoju otišli nešto dalje.

Temelji moderne države Liderica ste Hrvatske narodne stranke koja se sve više pozicionira kao stožerna stranka građanskog centra, odnedavno i s liberalnim tendencijama. Što je i gdje je HNS? Jeli to narodnjačka stranka, otvorena svim građanima, ili liberalno lijeva stranka, s misijom inkorporacije svih građanskih i liberalističkih vrijednosti u hrvatsko društvo, za koju drugi nemaju dovoljno sluha ili hrabrosti?

HNS je krenula s liberalnodemokratskom platformom koja u Hrvatskoj nije dovoljno zastupljena niti razumljena, a koja je temelj moderne države. Mi gotovo još nismo ni došli do one libralne orijentacije koja bi bila politička orijentacija u nekom konkretnom, aktualnom smislu, dakle, u pogledu stavova prema poreskom sustavu, zapošljavanju, socijali. Još smo uvijek u fazi povijesnog liberalizma koji je temelj svake moderne države, bez obzira tko je na vlasti. Govorimo o vrijednostima institucija nasuprot klanovskim, primarnim komunikacijama, o slobodi i pravima kao formalnim kategorijama građanskog statusa koji pripada svakom čovjeku. HNS je malo radikalnija u stavovima vezanim na individualne slobode, a malo konzervativnija u stavovima vezanim za ekonomiju i ekonomske modele.

Mi imamo oba elementa. Naime, narodnjački element je oduvijek u hrvatskoj političkoj povijesti bio i jest nešto različit od suvremenih europskih podjela i pozicioniranja. Narodna stranka je prva stranka u Hrvatskoj koja je utemeljena na idejama prosvjetiteljstva, onoga što je temelj moderne države. Imala je i stvarni narodnjački element političkog prosvjećivanja u narodu, obrazovanja, širenja znanja o temeljnim političkim pravima i kategorijama. To se, u suvremenim uvjetima u HNS, reflektira na slijedeći način. S jedne strane, postoji jasna opredijeljenost za jačanje

i stabiliziranje institucija i odmicanje od pretpolitičkog, plemenskog tipa funkcioniranja i veza u uzajamnosti činjenja usluga, odnosno zamjena postojećeg, institucijama koje su jednake prema svima, modelom u kojem su institucije države servis građana. Drugo, mjera slobode nije kolektiv, nacija, klasa, regija, već pojedinac.

Treći element je razlikovanje privatne i javne sfere, dakle ograničavanje države u onoj mjeri u kojoj ona može intervenirati u privatnu sferu. Postoji granica gdje država više nema svoje mišljenje. Ona ne može odrediti u koju će školu ići vaša djeca, koji ćete životni stil za sebe odabrati.

Zadaća države je osigurati slobodu izbora.

Naravno, ima onih stvari koje jesu posao samo države kao što su sigurnost, monopol na nasilje kroz vojsku i policiju, originalne, ključne funkcije države.

U klasičnoj podjeli, mi smo malo lijevo od centra u pitanju ljudskih prava i malo desno od centra u pitanju ekonomije i zagovaranja slobodnog tržišta, odnosno ekonomskog rasta i zapošljavanja kao temelja socijalne politike. Ne možemo u društvu od 4 milijuna stanovnika imati njih petsto tisuća u nekoj formi socijalne pomoći i skrbi. Naš narodnjački element moderno interpretiramo. Uvjerenja smo da politika mora biti korisna za ljude u nekoj sredini. To više nije u misiji prosvjećivanja naroda kao što su radili Rački, Mažuranić i Strossmayer u devetnaestom stoljeću, već u smislu da se jedan veliki dio politike mora baviti projektima svakodnevnog života i biti prepoznat po nečemu što ljudima u zajednici čini život boljim. Recimo, da djeca imaju školu u jednom, a ne u tri

Kakav je odnos HNS prema nacionalnim manjinama u smislu političke participacije, odnosno participacije njihovih pripadnika, onih koji se takvima javno dekalriraju, a koje se ne prepoznaje po imenu i prezimenu, na svojim listama, u svojim tijelima, na vodećim pozicijama na svim razinama, naravno sukladno njihovom relativnom učešću u stanovništvu i individualnim sposobnostima?

HNS je prva počela s vrlo proaktivnim odnosom prema manjinama, kroz uključivanje u stranku, zastupljenost na listama i u vodstvu stranke, iako se na vrhu stranke nikada nije vodilo računa o kvotama. Nama se dogodilo i na ovim izborima u nekim sredinama, da smo imali liste u kojima su manjine bile vrlo zastupljene, u nekim slučajevima s vrlo malim brojem pripadnika hrvatskog naroda, najviše zbog činjenice da se radilo o sredinama u kojima je i situacija na terenu, odnosno brojčani odnosi slični. Naša je prednost da smo apsolutno prvi i bez ikakvih predrasuda integrirali predstavnike manjina u politički proces, ne tretiravši ih kao takve,već kao ljude koji se žele baviti politikom, a slučajno su pripadnici ove ili one nacionalne manjine. Ovo se istovremeno može tretirati i kao naš nedostatak zato što nismo vodili sistematsku brigu o zastupljenosti manjina, pa smo negdje imali prezastupljenost, a negdje nezastupljenost. To je rezultat građanskog stava koji je načelno dobar, ali u ovoj fazi, uz korištenje kriterija kvalitete, manjine trebaju biti sustavno zastupljene na svim razinama kako bi to postalo na koncu nevažno.

89

J O U R N A L

POGLED IZVANA

(Broj 75, studeni 2005.)

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer o sredstvima iz Proračuna, ali i prilagodbi europskim pravilima te pluralizmu manjinskog života

Manjine su faktor u političkom životu zemlje Moramo početi educirati udruge i ustanove da postoje razni načini financiranja. One se moraju početi okretati više same sebi, svojim sponzorima i organizaciji. Ulazimo u fazu ulaska u EU i trebamo se spremati na novo razdoblje u kojem će puno veću odgovornost za sebe morati preuzeti udruge i ustanove nacionalnih manjina.

Razgovarao: Faris Nanić

90

J O U R N A L

Usvojen je Proračun Republike Hrvatske za 2006. godinu. Što možete reći o sredstvima za nacionalne manjine?

Prvo, moram izraziti veliko zadovoljstvo ovim Proračunom. Mogu reći da predstavlja prekretnicu. Kako znate, Savjet za nacionalne manjine kao krovno tijelo svih nacionalnih manjina financira ostvarivanje kulturne autonomije. U prošloj proračunskoj godini imali smo znatno povećanje sredstava od 10,6%, što je ukupno iznosilo 24,5 milijuna kuna. Ove godine smo, s jednim vrlo razložnim obrazloženjem ušli u proces predlaganja iznosa proračunskih sredstava. Bitno je spomenuti da su manjine živa tijela. Naime, normalnoj da prate razvoj društva, da se osni-

vaju nove udruge i da su njihovi programi sve kvalitetniji i da onda zahtijevaju i veća sredstva. Moram objektivno reći da je Vlada to prepoznala i financijska su sredstva podignuta za 21,22%, što ukupno iznosi 29.700.000 kn sredstava za ustanove i udruge nacionalnih manjina, odnosno za ostvarivanje kulturne autonomije. Dopustite mi da još nešto kažem. Često se prigovara i članovima Savjeta da benevolentno gledaju na poteze Vlade. Mnogi zaboravljaju da je prije dvije i pol godine postojao sasma drugi odnos. Savjet je uspostavio partnerski odnos s Vladom, mogao je obrazložiti čime se manjine bave, koji su programi i koliko njihovo financiranje utječe na razvoj manjina, ali i Republike

Hrvatske. To su Vlada i premijer Sanader prepoznali i možemo samo izraziti veliko zadovoljstvo. Uz sve komentare o političkim okolnostima, normalno je da se ova zemlja razvija u smjeru europskog puta i da je usvojila i principe omogućavanja rada ustanovama i udrugama nacionalnih manjina u normalnim uvjetima. Sukladno takvom povećanju, netko bi mogao steći dojam da se ovim sredstvima sve može riješiti. Naravno, to nije tako. Zbog toga Savjet ima kriterije iz čije primjene je do sada vidljivo da su odobrena sredstva osigurala značajne rezultate koji su pomogli našoj argumentaciji koja se svodi na temeljni princip financiranja kvalitetnih programa. Kvaliteta programa nije bitna samo za Savjet, već i za nacionalnu manjinu koju udruga ili ustanova predstavlja. Zbog toga koristim prigodu zahvaliti se svima na posljednjoj manjinskoj manifestaciji u koju su mnogi sumnjali, a za koju smo dobili pohvale i predstavnika OESS-a i stranih veleposlanika koji su rekli da se na toj razini vidi napredak kulturnih društava i njihovih programa.

Znači li to da su programi koje su podnijele ustanove i udruge nacionalnih manjina prihvaćeni u cijelosti ili je dio sredstava od prošle godine, nerealiziranih programa otpao?

Sada moramo dobiti godišnja izviješća o utrošku sredstava. Moram reći da se i u podnošenju izviješća vidi napredak jer smo prije imali problema. Ustavni zakon određuje, što je jedinstven slučaj u ovoj zemlji, da se izviješća moraju podnositi i kvartalno. Po dobivanju izviješća vidjet ćemo kako su se realizirali odobreni pro-

POGLED IZVANA grami po našoj metodologiji koja je objavljena u Narodnim novinama. Upravo je završen javni poziv za podnošenje programa. Njih je ove godine znatno više, što nas veseli jer to svjedoči da se i nacionalne manjine razvijaju kao i cijelo društvo i da postoji velik interes za osnivanjem novih udruga i predlaganjem novih programa.

Jasno je da nećemo moći zadovoljiti sve, što je bio slučaj i prošle godine u kojoj smo imali 24,5 milijuna odobrenih sredstava naspram 103 milijuna zahtijevanih. Ove godine ćemo financirati programe koji su pokazali dobre rezultate, legitimirali nacionalne manjine, odnosno njihove ustanove i udruge kao ozbiljne koje su koristile legitimiranju ove zemlje prema Europi.

Ljudi u udrugama i ustanovama to razumiju zato što je financiranje transparentno, objavljuje se u Narodnim novinama. Mi smo ponosni jer naše izviješće prikazuje utrošak sredstava do posljednje lipe i svaki se porezni obveznik ili korisnik sredstava može uvjeriti u način i svrhu trošenja proračunskih sredstava za nacionalne manjine. Hrvatski tisak od prije tri godine je pisao da se na manjine baca novac. Otkako je uvedena potpuna transparentnost, toga više nema. To je pokazatelj kako su sredstva dobro investirana i šalje se druga slika koja pobija stereotipe koji se zloupotrebljavaju. Savjet će se boriti protiv stereotipa i bilo kakvih tendencija generalizacije.

Pluralizam udruga Kakva je situacija s bošnjačkom manjinom? Koliko nam je poznato, na republičkoj su razini programe kandidirale dvije temeljne i jedna udruga koja sebe naziva krovnom, iako taj pojam za Savjet ništa ne znači. Što će to značiti u praksi ako je određen jedan fiksan iznos po nacionalnoj manjini?

Drago mi je da ste postavili to pitanje.

Mnogi misle da se u Savjetu odlučuje na autokratski način, što nije točno. Nas je u Savjetu devetnaest i donosimo zajednički odluku. Bošnjačka nacionalna manjina je nova manjina i mi shvaćamo njezine probleme. Kod nekih starih manjina sustavi su postavljeni prije sto ili čak i dvije stotine godina. Normalno da će se njezinim razvojem pojavljivati nove udruge i ustanove. Tako se pojavila i udruga SABAH. Ukupna masa sredstava za bošnjačku manjinu povećat će se kao i ostalim manjinama. Postavit će se pitanje kako će koja udruga učestvovati u raspodjeli tih sredstava. To je stvar programa, pa čak i dogovora između Bošnjaka samih, o čemu

sam razgovarao i s bošnjačkim članovima Savjeta. Ne zaboravite da Bošnjaci imaju dva člana Savjeta, dr. Berberovića i dr.

Tankovića. Osim Srba koji imaju četiri člana, ostale manjine imaju po jednog člana. O brojnosti Bošnjaka vođeno je računa i u sastavu Savjeta. Ovdje će se trebati dobro proučiti programi i da se asocijacije između sebe dogovore što im je najvažnije. Savjet će, sukladno kriterijima, takav dogovor prihvatiti. Ovo je zato što ne mogu ostali članovi Savjeta znati što je točno najbolje ili najpotrebnije kod Bošnjaka. Baš Bošnjaci kao manjina trebaju predložiti što je unutar tih programa njima najvažnije i najkvalitetnije.

Znamo li koliki je iznos “rezerviran” za Bošnjake?

Treba se kretati unutar prošlogodišnjih gabarita, uz određeno povećanje.

Kakvo će biti, ne mogu reći jer će odluku donijeti Savjet. Pokušat ćemo izdvojiti dio koji zovemo ostvarivanje uvjeta za kulturnu autonomiju, gdje ćemo uzeti u obzir one udruge koje stvarno imaju nasušnu potrebu financiranja uvjeta. Također, od izuzetnog nam je značaja medijska prezentacija manjina. Nažalost, percepcija većine o manjinama stječe se kroz medije. Tu se često stvara slika koja nije realna. Svi su u ovoj zemlji, pa i nacionalne manjine žrtve medijskog tržišta. Manje je interesantno da su Bošnjaci održali fantastičan koncert sevdaha, nego da je jedan Bošnjak izvršio pljačku. Svi zajedno to pokušavamo preko radijskih programa prevladati, naročito inzistirajući na jezicima nacionalnih manjina. Tako ćemo i u ovom segmentu nastojati pojačati sredstva. Najsretniji bi bili da u nekoj perspektivi tuđe i neki televizijski program, ali su to iznosi koje društvo u ovom trenutku nije u stanju izdvojiti.

Nadalje, prvi je puta hrvatski Proračun prilagođen europskim standardima. To znači da je dana projekcija za iduće četiri godine. U toj projekciji mi u 2007. godini imamo 27 milijuna kuna, što predstavlja smanjenje. Hrvatska je ušla u novo razdoblje društvenog i političkog razvoja i od 3. listopada (datum početka pristupnih pregovora s EU, op. ur.) stvari više nisu iste za društvo i za nacionalne manjine. O tome ćemo voditi računa. Ja ću predložiti da se koncentriramo na nešto što je od silne važnosti - vijeća, predstavnici nacionalnih manjina i rad udruga jer doslovno uvode manjine u politički život. Ništa ne znači Savjet ako oni koji moraju, ne steknu uvjete za to. Tu treba silnih novaca za edukaciju. Na terenu imamo velike probleme jer ljudi ne znaju kon-

zumirati postojeća prava. Riječ je o procesu, ali ne kao formi alibija, već postupnih promjena u posljednje četiri godine. Nekada su predstavnici manjina mogli doći najviše do gradskog referenta. Danas to nije slučaj. Proces ide sporo, ali možemo biti zadovoljni ako se sjetimo prethodnih razdoblja. Manjine danas predstavljaju faktor u političkom životu ove zemlje. Možda se to ne čini čovjeku koji je ostao bez posla, na prostoru nerazvijene infrastrukture ili neobnovljene kuće, ali danas je taj njegov problem na dnevnom redu, on se riješava u tom procesu. Moramo imati mudrosti i strpljenja. Naša je glavna zadaća integracija manjina u ovo društvo jer bilo kakva vrsta getoizacije ne koristi nacionalnim manjinama.

Niti jedna udruga, stranka ili ustanova nije tražila ništa što nije utemeljeno u zakonu.

Izuzetno je važno osigurati kontinuirano financiranje i kvalitetu.

Moramo početi educirati udruge i ustanove da postoje razni načini financiranja.

One se moraju početi okretati više same sebi, svojim sponzorima i organizaciji. U fazi smo ulaska u EU i trebamo se spremati na novo razdoblje, u kojem će puno veću odgovornost za sebe morati preuzeti udruge i ustanove nacionalnih manjina.

Problem metodologije

91

Ovdje se nameće pitanje o metodologiji. Kad se raspiše natječaj krajem godine, očekuje se da udruge i ustanove, temeljem metodološkog obrasca, podnesu prijedloge svojih programa. Kolika je tu mogućnost manevarskog prostora pojedine udruge da se neki programi, unutar ukupnih sredstava u odnosu na prethodnu godinu ojačaju, a drugi eventualno smanje?

Mi ćemo sve korisnike pozvati na razgovor, što činimo svake godine. S punom odgovornošću mogu reći da je naša metodologija prihvaćena kao jedan model unutar mnogih korisnika proračunskih sredstava. Uvijek smo sa svim korisnicima prije raspodjele razgovarali. Odluke smo uvijek donosili koncenzusom, iako su mediji očekivali sukobe unutar manjina ili među njima. To je jedan veliki napor. Riječ je o procesu u kojem ima stotinjak sastanaka, što je bolje nego da nekoliko ljudi koji nemaju niti mogu imati potpunu sliku donese odluku. Mi ćemo ovo pitanje pokušati riješiti dogovorom. Ne bude li ga, što je također legitimno, sredstva će se raspodijeliti za pristigle programe, temeljem već spomenutih kriterija. Do sada nije bilo situacije u kojoj se nismo unaprijed dogovorili što je za pojedinu manjinu važno u proračunskoj godini i manjina daje prijed-

J O U R N A L

POGLED IZVANA log da se na određen dio programa stavi naglasak. Da rezimiram. Sustav je takav.

Sredstva su odobrena. Očekuju se godišnja izviješća. Ide se na pregovaranje i imamo 90 dana da donesemo program financiranja. Odluku obično donesemo i prije, u roku 60 do 70 dana.

92

J O U R N A L

Što je udruga, odnosno ustanova nacionalne manjine? Mogu li se za sredstva natjecati i oni entiteti čiji su članovi političke stranke, udruge branitelja ili vijeća nacionalnih manjina pri lokalnoj samoupravi, koji se financiraju iz drugih proračunskih sredstava?

Udruga je ona koja nama podnese registraciju. Unutarnji sastav udruge može biti različit. Nacionalne manjine unutar svojih udruga imaju različite članove i to je legalno. Svaka zakonski registrirana ima pravo aplicirati za ta sredstva. Međutim, mora se prilagoditi kriterijima. Nemam straha ili sumnji da Bošnjaci neće naći zajednički interes. Bez obzira koliki je broj udruga, riječ o jednoj nacionalnoj manjini koja ima zajedničke interese koje mora artikulirati, a izabrano vodstvo udruga i članovi Savjeta, saborski zastupnici sigurno to mogu.

Pitanje ide u smjeru validnosti. I u drugih nacionalnih manjina ima takvih udruga, no pri dodjeli sredstava za programe kulturne autonomije, unutrašnji ustroj ne igra ulogu, već samo podnesen program.

Osim edukacije manjina postoji problem da i lokalne uprave i samouprave ne znaju zakon. Zahvaljujući Vladi, mi smo uspjeli i njih uključiti u ove programe edukacije. Savjet je nadstranačko tijelo koje brine o provedbi Ustavnog zakona, sve hrvatske legislative i time štite prava i slobode nacionalnih manjina. Interese nacionalnih manjina trebaju artikulirati oni pojedinci koji su izabrani u vijeća nacionalnih manjina. Mnogi su poistovjetili vijeća i udruge. Neki su zaboravili tko ih je predložio u ta vijeća. Po zakonu, to su udruge, ustanove i grupe građana nacionalnih manjina. Članovi vijeća su legitimno izabrani i legitimni dio lokalne uprave i samouprave, sa savjetodavnim ovlastima koje proizlaze iz Ustavnog zakona i trebaju štititi interese onih koji su ih predložili. Oni moraju stvarati uvjete svojim biračima za razvoj udruga, ali i svojih krajeva. Mogu utjecati i na razvoj infrastrukture, komunalne probleme. Moraju imati nekakve planove. Pregled situacije pokazuje nam da u edukaciju izabranih predstavnika još moramo investirati. Za godinu i pol su novi izbori za vijeća. Europski primjeri su pokazali da u nekim zemljama neki segmenti ne funkcioniraju od uvođenja sličnih promje-

na u lokalnoj upravi. Takav se model ne može postaviti na noge za godinu dana.

Neke će stvari biti korigirane u Ustavnom zakonu, ne odmah, ali vremenom, potpunim zaživljavanjem svih rješenja i instituta.

U svim sredinama gdje su osigurani uvjeti za rad i sredstva vijećima, ona rade odlično. Problem je tamo gdje toga nema. Mi smo prošle godine ušli u pregovore s Europskom komisijom i nalazimo se pred ulaskom u CARDS program iz 2003. godine, s programom Savjeta koji se odnosi na osposobljavanje i opremanje vijeća nacionalnih manjina na područjima od posebne državne skrbi. Ta tim područjima ima volje, ali nema sredstava u lokalnim proračunima. Ovdje su partneri bili Vlada što je politička poruka ozbiljnog shvaćanja manjina, i OESS. Što ako je riječ o paralelnom programu? Čest je slučaj predlaganja financiranja većeg broja časopisa, dramskih grupa, odnosno programa koji pokazuju određeni stupanj paralelizma. Koliko to ima smisla?

O ovome bih vama mogao mnogo govoriti. Moram izreći i neke kritike i prema nekim procesima u udrugama i ustanovama. Mi ne možemo kao Centralni komitet nacionalnih manjina, arbitrirati. Zakon obvezuje Savjet da se vodi računa o kriterijima i radu u okviru zakona. Što se tiče unutrašnjih odnosa u udrugama nacionalnih manjina, to je do ljudi koji ih čine. Mi kod dodjele sredstava vodimo računa o Vašem pitanju. Često se pokazuje paralelizam, ali ne smijete zaboraviti da smo mi promicatelji pluralizma i demokracije i unutar na-

cionalnih manjina. Kako se može promicati? Mi imamo ulogu određivanja što je to u programima što stimulira demokratičnost u smislu razvoja više opcija i unutar nacionalnih manjina. Zašto unutar jedne zajednice ne bi bilo više opcija i mišljenja.

Nama se predbacivalo da ne slijedimo obrazac iz starih vremena - jedna manjina jedna novina. Ja nisam da ima previše novina i da ima paralelizma, ali sam za to da se razvija demokratski dijalog i unutar nacionalnih manjina i da svi mogu ponuditi svoje programe. Uređivačke su koncepcije tako uglavnom i usmjerene, iako neki znaju i pretjerati, pa ih na to upozoravamo.

Bilo je katkada slučajeva i na rubu govora mržnje. Našim smo odlukama one koji su pretjerali, upozorili i toga više nema. Poprimi li rasprava takve razmjere unutar tekuće proračunske godine, mi imamo pravo zaustaviti financiranje takvih tiskovina, odnosno njihovih društava. Nama je vrlo bitno da se svi društveni dosezi reflektiraju i na nacionalne manjine i njihove unutarnje odnose. Jasno je i da nećemo tolerirati listove nacionalnih manjina u kojima se na početku prenose materijali iz novina u matičnim državama, u sredini objavljuju kalendari, a na kraju TV program.

Ipak bih završio s umjerenim optimizmom. Situacija je bolja. Očekujem od svih podršku. Savjetu je stalo da sve zaživi, a moramo reći da je postignut velik napredak. Znatno su povećana sredstva, u medijima je sve više manjinske prisutnosti i manjine više učestvuju u političkim zbivanjima u Hrvatskoj. Koristim se priliku zahvaliti i vama jer ste imali razumijevanja za naše argumente.

POGLED IZVANA

(Broj 81, svibanj 2006.)

Književnik Miljenko Jergović za Journal govori o sebi kao književnom Bošnjaku, južnoslaveniskim sličnostima, Edwardu Saidu, polemici s Draženom Katunarićem ...

Islam i Bošnjaci dio su mog identiteta Razgovarao: Filip Mursel Begović Poznatog hrvatskog i bosanskog književnika, novinara, esejista Miljenka Jergovića, dobitnika više prestižnih književnih nagrada u nas i u Europi, rođenog u Sarajevu godine 1966. nije potrebno posebno predstavljati. Bošnjacima je zanimljiv zbog neskrivenog i nesputanog zanimanja za bošnjačku kulturu, zagovaranja muslimana i sućutnosti koju je umio podijeliti s narodom za kojega kaže da je dio njegovog identiteta. U izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice uskoro mu izlazi zbirka eseja pod nazivom “Može li čovjek biti musliman”.

U biblioteci “Bosana” Bošnjačke nacionalne zajednice uskoro Vam izlazi knjiga eseja pod nazivom “Može li čovjek biti musliman”. U svakom slučaju višestruko intrigantan naslov. Ako sam dobro shvatio, objavljivanjem svoje knjige u biblioteci “Bošnjački pisci u Hrvatskoj” postajete književni Bošnjak i dijelite s nama sve manjinske tegobnosti, ali i pogodnosti. Bilo bi zaista interesantno da nam otkrijete pozadinu takvog iskoraka, naravno, ako ona uz sve dobre namjere postoji?

Ne postoji iskorak i ništa se nije promijenilo na novo u definiciji mojega identiteta i moje pripadnosti, a o svojim pripadnostima govorim u množini. To nije slučajno jer jedino što nikada ne želim činiti jest to da se odričem bilo čega što jesam. Dakle, moj identitet je zasnovan na neodricanju, što je zapravo u suprotnosti s ovim našim južnoslavenskim konceptima identiteta.

Kod Južnih Slavena, da bi postao nešto, moraš se odreći nečega. E, pa ja se ne želim odricati ničega. Činjenica da objavljujem knjigu kod Bošnjačke zajednice u Hrvatskoj čini mi se potpuno prirodna jer moja participacija u hrvatskoj kulturi je bitno određena činjenicom mojega porijekla te moje zavičajnosti i domovine i činje-

Normalno, zato što smo isti svijet u najglobalnijem smislu riječi, ali isti smo i podsvijet jer taj balkansko-južnoslavenski pasjaluk, koji je zajednički Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, evidentna je stvar. Bez obzira na sve nacionalne, vjerske i nešto manje kulturne razlike ipak smo mi isti svijet, a najveća sličnost je u našim pasjalucima i svemu negativnom.

Mi nismo slični toliko u pozitivnim karakteristikama koliko u negativnim.

nicom da sam u Zagreb došao kao netko drugi koji se nije u ovom gradu rodio. To ne mislim negirati i ne umišljam si, ali zadnjih deset ili nešto više godina, malo tko je u Zagrebu zbog bošnjačkih, a još više muslimanskih pitanja više bio izložen mržnji i napadima nego ja.

Ne mislite li da će dežurni dušobrižnici, kada je riječ o položaju Bošnjaka i muslimana, objavljivanje knjige shvatiti kao rastakanje bošnjačkog bića u Hrvatskoj ili pak kao suptilnu političku provokaciju i osobnu svrhovitost? Hoće li to neki shvatiti kao kontaminaciju bošnjačkog identiteta?

Hoće sigurno, jer svaka će negativna pretpostavka koja može pasti na pamet biti ostvarena. Kod nas se sve negativne pretpostavke ostvare i ničeg nema dovoljno budalastog da se kod nas ne može ostvariti.

Isti smo svijet Mislite li da će zgražanje postojati i s hrvatske i bošnjačke strane?

Zašto toliko volite muslimane i Bošnjake i ne pretjerujete li u toj ljubavi?

Uopće ne volim posebno Bošnjake muslimane, ni Hrvate katolike, ni pravoslavne Srbe, i ne pada mi na pamet da bi mi bilo koji kolektivitet bio simpatičniji. Moj odnos prema muslimanima općenito, a onda i prema Bošnjacima, muslimanima je određen barem s dvije činjenice. Prva je svjetonazorska, a tiče se nečega što bih ja mislio i osjećao taman da u životu nisam vidio ni jednu džamiju i nisam sreo ni jednog muslimana. Osjećao bih tada da su muslimani u globalno planetarnoj priči slabija strana i u nekom temeljnom, moralnom refleksu opredijelio bih se za slabiju stranu. Možda je drugi razlog bitniji i supstancijalniji. Naime, ja sam se rodio, odrastao i kulturno se kontaminirao u Sarajevu i Bosni. Islam je naprosto dio mog identiteta, a ti ljudi su dio mog identiteta i kada bih se odricao tih ljudi i islama, ja bih se odricao nečega što jesam. Radi se o vrlo jednostavnoj stvari, ali vrlo čudnoj jer se kod nas iz tog kuta rijetko gleda na definiciju identiteta. Između Bosne i Palestine nema gotovo nikakve sličnosti i općenito povlačenje tih paralela mi se ni najmanje ne sviđa. Postoji jedna bitna sličnost, a to je da je osjećaj mog identiteta u bitnom smislu šareniji i složeniji nego što su identiteti prosječnih Europljana. Recimo, Edward Said je bio kršćanin katolik, međutim on je bio jedan od najžešćih bora-

93

J O U R N A L

POGLED IZVANA

ca za palestinska prava i jedan od najprilježnijih tumača socijalnih aspekata islama danas. To je potpuno prirodno. On je to radio zbog toga što je branio sebe i svoj identitet. Kada se bavim pitanjima Bošnjaka i bosanskih muslimana, ja se bavim sobom i štitim svoj identitet. U osnovi radim to iz vrlo egoističnih razloga jer naprosto branim sebe.

94

Mislite li da ummetu treba vođa, a Bošnjacima zagovornik kao što ste Vi? Od čega nas to uopće treba braniti, jer polazim od toga da se obraniti možemo i sami?

Ja naprosto osim sebe branim i princip, ali nije mi na kraj pameti da branim, recimo, Šemsu Tankovića.

Zašto? Je li razlog u njegovom branjenju Vice Vukojevića?

U krajnjoj liniji i to, ali zašto bih ja to činio i kome to treba. Problem je u tome što ljudi na našim prostorima o vlastitim identitetima površno i pojednostavljeno razmišljaju. Kad bi malo promislili uvidjeli bi da je prostor na kojem se prostiru malo drukčije postavljen nego što im se na prvi pogled čini.

J O U R N A L

Neumorni polemičar Nedavno ste sudjelovali u jednoj zaista neugodnoj polemici s Draženom Katunarićem. Polemika je počela uoči dolaska poznatog književnog muslimanomrsca, Michela Houellebecqa u Zagreb. Vi ste još jednom u svojim tekstovima branili islam i zagovarali muslimane. Koje ste pouke izvukli iz tog, po javnost, škakljivog razgovora? U kojoj je fazi plan sarajevizacije i muslimanizacije Zagreba?

Nikakve pouke. Samo bih htio napomenuti osnovni razlog moje reakcije na Katunarića i moje oštre, a za neke pomalo divlje reakcije. Osnovni razlog nalazi se u njegovoj borbenoj frazi da ja sarajeviziram i muslimaniziram Zagreb i Hrvatsku. Ta fraza je poziv na nečiju eliminaciju, ali ne fizičku, već kao adekvatnog sugovornika ili na nečiju socijalnu eliminaciju i metaforičko protjerivanje iz određene sredine. Na pokušaj svog protjerivanja poprilično sam osjetljiv. Još sam više osjetljiv kada prepoznam neke vrlo poznate stereotipe koji, pod drugim imenima, funkcioniraju na isti onaj stari način. Što bi to značilo da netko poput mene, dakle, netko tko nema nikakvu javnu funkciju i samo djeluje preko vlastite osobe, sarajevizira i muslimanizira Zagreb.

Odgovor je definiran kroz socijalnu paranoju koju smo upoznali iz vremena kada je carevao antisemitizam i kada je Hitler optuživao Židove da židoviziraju Njemačku.

Nisam ništa muslimanizirao i sarajevizirao, osim što sam upozorio na Houellebecqa kao islamofoba.

Je li Vam Katunarić uopće nešto imputirao kada Vas je prozvao talibanom, ali i u vjerskom smislu?

Taliban u vjerskom smislu me je zaista potaklo da mu odgovorim.

Bi li Vas uvrijedilo da Vas nazovu muslimanom?

To me ne bi uopće uvrijedilo. Kada sam pročitao tu rečenicu pomislio sam: Bože moj, kako bi se sada osjećao da se slučajno zovem Muharem, a ne Miljenko.

Vjerojatno kao progonjena zvijer ili kao kandidat za Guantanamo, ali ja sam Miljenko i po arijevskim kriterijima čist “katolik”. Ako to znači da je on meni uručio optužbu, pa što bi onda rekao najbezazlenijem zagrebačkom činovniku muslimanskog imena ili najbezazlenijem prodavaču sladoleda koji također ima muslimansko ime. Mene rastužuje da te podvale ne primjećuje nitko osim mene koji sam za te stvari direktno zainteresiran.

Ne mislite li da ste ipak malčice pretjerali kada ste Katunarića, koji Vas je usporedio sa skrivenim imamom, pozvali da si puca u sljepoočnicu?

Valjda ne mislite da se ljudi ubijaju tako što ih netko preko novina pozove na samoubojstvo. Uspoređivanje mene sa skrivenim imamom je nešto najneobičnije što sam u posljednje vrijeme o bilo kome u Hrvatskoj pročitao. On mene doživljava kao religijsku figuru i toliko pretjeruje s pozicioniranjem moje osobe da je to naprosto za ludnicu.

Reći da je netko Mehdi je isto kao nekoga usporediti s Isusom Kristom ili s Mojsijem.

On mene, bez imalo odmaka, denuncira kao onoga koji će, ni manje ni više, na kijametski dan rješavati ključne stvari.

Niste li se umorili od svih tih učestalih polemika i ne bojite li se da ste počeli iritirati čitaoce i znatiželjnike koji prate književna zbivanja?

Možda sam im se zaista popeo na vrh glave, ali ljudi bi trebali voditi računa o meritumu rasprave, a ne o tome tko tu raspravu vodi.

Kao književnik koji umije živjeti, stvarati i biti prihvaćen u više književnih i kulturnih sredina, što mislite o pitanju globalizacije, odnosno njenom utjecaju na opstojnost jezika i književnosti malih naroda kao što su južnoslavenski?

Mislim da je osnovni problem što mi ne znamo o čemu govorimo kada govorimo o globalizaciji. Prva vrsta globalizacije je drugo ime za G.W. Busha i ono što se u njegovo ime poduzima. U tom smislu globalizacija je, narodski rečeno, čisto zlo, ali zlo koje će kad-tad, kako bi rekli stari komunisti, doživjeti svoj povijesni poraz. Takvo nešto ne može pobijediti zbog odnosa veličina jer netko može biti najjači, jer planeta nije toliko malena te siromaha i potlačenih nije baš tako malo da bi takva globalizacija uspjela. Međutim, globalizacijom se može nazivati i nešto drugo, a to je informatičko i komunikacijsko umrežavanje planeta i pojačavanje svih oblika komunikacije između različitih identiteta i sredina.

U tom smislu globalizacija je pozitivna stvar. To je naprosto veličanstveno. Za razliku od mog djeda, ja sam, zahvaljujući dostupnosti glazbenih informacija, o Ugan-

POGLED IZVANA di, Zambiji i Maliju, saznao zaista puno.

Mnogi znaju više o iranskom filmu nego njemačkom. On je neusporedivo vrjedniji od njemačkog, a mi upravo zbog pozitivne globalizacije to i znamo. U tom smislu, našim književnostima ta vrsta globalizacije strahovito koristi jer mi smo jedan još uvijek skriveni svijet, komadić nečega što je egzotično, a nalazi se usred Europe.

Iz Vaše biografije proizlazi da ste dobar književni uzorak, na čijem se obrascu mogu razmatrati svi modeli multikulturalnosti. Naime, živeći u BiH stvarali ste u višeetničnom književnom okružju. Je li taj idilični suživot, “poslije svih ratnih strahotnosti”, još uvijek moguć? Nameće nam se pitanje je li ta idiličnost uopće postojala ili je bila samo loše nanesena fasada koja je, vremenom, otpala?

S tom vrstom pitanja stalno imam problema jer ne postoji jednosmjerna povijest bosanskog suživota i sve multikulturalnosti nisu stvar prošlosti. Bosanska prošlost je bila zasnovana na konstantnim prožimanjima i izmjenjivanjima ljubavi i mržnje, razumijevanja i nerazumijevanja, a idile nikada nije ni bilo. Komunikacija kulturnih identiteta nije uvjetovana nečijim nacionalnim i vjerskim identitetom. Bosanska kultura kao nadidentitet ili identitet svih bosanskih identiteta postojala je prije tristo godina kao što postoji i danas. Dok god je tog unutrašnjeg šarenila, neće se ništa promijeniti, a žal za nekim prošlim bosanskim vremenima mi se popeo na vrh glave. Tim žalom kao da želimo reći da nešto više nije moguće i da je ukinuto i propalo, a da imitacija nije moguća. Te Bosne prikazane na idealistički način više nema, ali je nikada nije ni bilo. Takvih idealnih zemljopisnopolitičkih projekcija kakva je suživotna Bosna, a koju netko zamišlja, nije nikad ni postojala. Zbog čega bi se pripadnici različitih vjera i nacija toliko voljeli kada se pripadnici iste vjere i nacije nikada i nigdje nisu na taj način voljeli. Zašto bi nekoga volio samo zato što je različit, a istom ga ne bi volio da je tvoje vjere ili narodnosti.

Sastavili ste izbor iz mlade bosanske lirike “Ovdje živi Conan”. Kako danas, nakon krvavog rata u Bosni, sastaviti antologiju bosanskih pjesnika? Postoje li uopće bosanski pjesnici ili samo pjesnici Hrvati, Bošnjaci i Srbi, i kako se Vi vidite u nekoj budućoj pjesničkoj i proznoj antologiji nastaloj na tim trusnim prostorima?

Mislim da je tu antologiju jednako jednostavno sastaviti kao i ranije, možda čak i jednostavnije. Danas si prinuđen pošto-

vati samo književne kriterije toliko da si čak i moralne kriterije vrlo često prisiljen ostaviti po strani. Bosanska kultura, kao kultura jednog identiteta, ovim krvavim ratom nije poništena. Ona postoji samo što je istina o njoj nama teško prihvatljiva, pa nam je draža laž. Često se za nekoga tko kaže da je Bosanac, tj. kada Bosanci za nekoga kažu da je Bosanac, misli da pritom izriče etičku ili moralnu presudu. Hoće se reći da su Bosanci samo dobri i pozitivni ljudi koji su sačuvali svoj obraz. To je budalaština, jer na potpuno isti način na koji se može reći da je Bosanac neki Ivan Lovrenović ili neki Abdulah Sidran, Bosanac je i Ratko Mladić. Od kuda im ideja da Mladića doživljavaju kao nešto drugo osim kao Bosanca. Zašto bih se ja imao pravo oglašavati Bosancem, a da i zločinac Mladić nije Bosanac. Zato što se pokušava napraviti etička kategorija od nečega što to nije. Bosanci su i dobri ljudi i zločinci. Dakle, činjenica opstojnosti bosanske književnosti nije promijenjena ratom.

Niste li zaboravili na Sandžak i zapaženu književnost koju na tom prostoru stvaraju Bošnjaci? Jasno je da ta književnost ne može biti dio bosanske književnosti, ali ni srpske.

Isto je pitanje hrvatske i srpske književnosti u Bosni. Hrvatska književnost,

gledana iz bosanske perspektive, nešto je šira od granica Republike Hrvatske i šira od granica BiH. Sa srpskom književnosti je isto, pa Boga mi onda i s bošnjačkom.

Ne vidim u tome neki bitan problem. U bošnjačku književnost spada književnost sandžačkih Bošnjaka i muslimana, ali u nekom idealnom smislu ta književnost bi spadala u bosansku književnost kao što bi pretežni dio hrvatske i srpske književnosti uopće mogao i trebao spadati u bosansku književnost. To je zaista idealna projekcija koja bi bila moguća da smo u Skandinaviji, ali pošto smo na Balkanu teško je o tome pričati. Zadržimo se na tome da je književnost sandžačkih Bošnjaka i muslimana integralni dio bošnjačke književnosti.

Svjesni ste postojanja bošnjačke književnosti. Ali, za kraj, što mislite o stavovima nekih bošnjačkih intelektualaca koji zagovaraju pravo svog naroda na zasebnu državu i shodno tome nacionalizaciju književnosti?

Bizarno je da to zagovaraju i bošnjački pisci jer su to isto prije trideset godina zagovarali srpski i poneki hrvatski nacionalisti. Postoji bošnjačka, hrvatska i srpska književnost, ali postoji i bosanskohercegovačka. To je jednostavno i za svakoga shvatljivo.

95

J O U R N A L

POGLED IZVANA

(Broj 82, lipanj/srpanj 2006.)

Darko Šonc, predsjednik Saveza slovenskih društava u Republici Hrvatskoj i predsjednik Koordinacije vijeća slovenske manjine za Journal govori o pismu Šeksu, nezadovoljstvu Tankovićem, izmjenama Izbornog zakona, izborima za manjinskog zastupnika, slovensko-hrvatskim odnosima, …

Solidarnost s drugima Slovenci u Hrvatskoj se zalažu za princip solidarnosti. Onda je moguć dogovor. Ako je bošnjački kandidat pravi, nama prihvatljiv i spreman ozbiljno i iskreno zastupati i naše interese, onda se s njim može načiniti prijeizborni sporazum kojim bi se odredila naša podrška tom kandidatu.

Razgovarao: Faris Nanić jem bi mi ponudili konkretan prijedlog.

Do novih izbora ima dovoljno vremena.

Moram biti iskren, potpisnici još nemaju precizan prijedlog izmjena i eventualnih dopuna, odnosno nemamo usklađen prijedlog. Dakle, riječ je o inicijativi za početak razgovora o tome važnom pitanju.

Jesen je vrijeme kada se mora početi razgovarati o promjenama ovog Izbornog zakona koji je u ovom manjinskom segmentu nakaradan.

96

J O U R N A L

Jedan ste od potpisnika pisma predsjedniku Hrvatskog sabora, g. Šeksu u kojem ste, u ime nacionalnih manjina koje zastupa Šemso Tanković, izrazili nezadovoljstvo njegovim mandatom. Zašto?

Naše pismo predsjedniku Sabora bilo je izraz nezadovoljstva radom g. Tankovića kao saborskog zastupnika koji bi trebao zastupati pet manjina i početak inicijative za izmjene Izbornog zakona. Smatramo da bi sadašnji Izborni zakon trebalo promijeniti. Pismo je potpisalo pet predstavnika pet nacionalnih manjina. Svjesni smo da si ne možemo pripisati pravo da potpisnici predstavljaju svoju cjelokupnu manjinu. Kod Slovenaca je možda to čak i slučaj jer sam predsjednik i Koordinacije kao političkog tijela i Saveza kao krovne organizacije slovenskih kulturnih društava. Kod drugih to možda nije tako. No, potpisnici i organizacije koje oni pred-

stavljaju stoje iza pisma. Kako vidite, izjava je dosta kratka. Mi zasada nismo ponudili druga rješenja, već smo podsjetili da su manjine koje Tanković zastupa nezadovoljne njegovim radom, a sekundarno i Izbornim zakonom.

Jeste li dobili bilo kakav odgovor od predsjednika Sabora?

Dosada nismo. Mislim da niti nećemo. Pravilo je da odgovor treba doći nakon deset do petnaest dana, a ako do tada ne stigne, ne treba ga niti očekivati.

Hoće li, nakon pisma, uslijediti neka nova inicijativa u pravcu davanja konkretnih prijedloga za izmjene Izbornog zakona?

Naše, malo utopističko očekivanje je bilo da će nas g. Šeks pozvati na razgovor na kojem bismo raspravili o temi i na ko-

U kojem bi se smislu, barem prema slovenskim zahtjevima, koncipirale te promjene?

Dosta smo razmišljali o tome. Potrebno je puno učiniti da se sva problematika objedini i udovolji svim zahtjevima.

Tu su stečena prava, prava proizašla iz bilateralnih međudržavnih sporazuma itd.

Sve to treba imati u vidu i uskladiti kod izrade prijedloga novog izbornog zakona, tako da bude vuk sit, a koze cijele, što je teško. Mi smo došli do jednog nacrta prijedloga za kojeg smatramo da nije loš.

Ako se već u Sabor biraju manjinski zastupnici, to bi pravo trebali imati one manjine s čijim državama matičnog naroda Hrvatska graniči, Slovenci, Mađari, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i Talijani. Granice nikada nisu idealne. Rezultat su različitih političkih i drugih povijesnih tokova i odluka. Uvijek narode fizički dijeli granica i jedan dio ostaje s jedne ili druge strane.

Kretanja naroda su se dešavala stoljećima i tu mislim na one manjine koje su autohtone na određenom području. Mislim da je to dosta čvrsta osnova za prihvaćanje ovakvog prijedloga. Pripadnici tih manjina imaju najviše razloga i “prava” da svoje probleme pokušaju riješiti i putem saborskog zastupnika. Jer Hrvatska najviše otvorenih pitanja ima upravo sa svojim

POGLED IZVANA susjedima. Naravno, ovdje se javlja problem stečenih prava ostalih nacionalnih manjina i prava stečenih na temelju bilateralnih sporazuma. Druga varijanta koju su ponudili Slovenci je prenosivost mandata za čije oživotvorenje je potrebna i politička volja. Zakon je moguće tomu prilagoditi. Radi se o mehanizmu po kojem bi, ostanu li ovakve odredbe o zajedničkom zastupniku pet manjina, jedan zastupnik obnašao dužnost u jednom vremenskom razdoblju. Ponavljam slovenski stav – Slovence u Saboru može predstavljati samo Slovenac. Što konkretno zamjerate Tankoviću?

Ja sam s njim imao kontakte samo u predizbornoj kampanji. To je bilo premalo vremena kao i mogućnosti da se bolje upoznamo. Kao saborski zastupnik nije ispunio naša očekivanja. Kada je postao zastupnik pet manjina, odmah je sa sebe zbacio teret zastupanja ostale četiri manjine i ponaša se samo kao predstavnik Bošnjaka. Tu nas je jako iznevjerio. Mi Slovenci nemamo posebno teških pitanja i problema s Hrvatskom. Hrvatska ima veoma dobre manjinske zakone. No, ima problema koje Slovenci osjećaju, a povezani su s neriješenim pitanjima sa Slovenijom. Očekivali smo od gospodina Tankovića da s nama stupi u kontakt. S nama je relativno lako kontaktirati jer smo jedinstveni i brzo smo mogli dogovoriti strategiju zastupanja naših interesa u Saboru. Kao saborski zastupnik, ima pravo inicirati, iznijeti i ponuditi rješenja, a s ostalim zastupnicima manjina, u usklađenom nastupanju, snažno utjecati na rješavanje problema koje imaju pripadnici manjina. On može osigurati proceduru. Nas još uvijek muči brisanje iz Preambule Ustava.

Upravo nepokretanje pitanja i procedure povratka Slovenaca u preambulu Ustava je bilo jedno od bitnih predizbornih obećanja g. Tankovića. Na tome nas je najviše razočarao. Već je prošlo devet godina od brisanja Slovenaca i Bošnjaka i zavrijedili smo barem objašnjenje i ispriku na nanesenu nepravdu. Izmjena teksta Ustava je potez koji nije bio ničim izazvan, a pogotovo ne od strane Slovenaca. Slovenci su u Hrvatskoj uvijek bili kohezivnim faktorom i s pravom očekujemo ispravljanje te nepravde.

Dogovor je moguć Ako ne prođu promjene Izbornog zakona u vama prihvatljivom pravcu, na koji ćete se način postaviti prema manjinskim izborima na idućim parlamentarnim izborima? Je li ovo pitanje preuranjeno?

Jeste prerano, ali neke ideje tinjaju. Ja nastojim voditi dijalog i držati se načela solidarnosti s drugim manjinama. Ako ovakav izborni zakon ostane na snazi, ne vjerujem da će Slovenci istaknuti svog kandidta.

Ovdje se radi samo o brojnosti. Znamo da za našeg predstavnika neće glasati birači drugih manjina. Sami smo brojčano preslabi da bi naš kandidat mogao konkurirati bošnjačkom. Drugi razmišljaju kao i mi.

Nemamo još čvrst stav, ali mislim da će se on izroditi u narednom razdoblju. Onda jednostavno nećemo sudjelovati u tome i javno ćemo izreći da izabrani zastupnik nije zastupnik slovenske manjine. Međutim, moram se vratiti na pitanje brojnosti. Svjesni smo da su u našoj skupini Bošnjaci najbrojniji i da je gotovo izvjesno da će bošnjački kandidat ponovo dobiti manjinske izbore.

Onda je moguć dogovor. Ako je bošnjački kandidat pravi, nama prihvatljiv i spreman iskreno zastupati i naše interese, onda se s njim može načiniti prijeizborni sporazum kojim bi se odredila naša podrška tom kandidatu. Dakle, s obzirom da slovenski kandidat nema šanse biti izabran, podržat ćemo bošnjačkog kandidata, pod jasno preciziranim uvjetima. To mora biti čovjek kojeg će Bošnjaci nama predložiti i za njega, u neku ruku, garantirati.

Možete li sažeti političke zahtjeve Slovenaca u Hrvatskoj? Jesu li oni vezani uz kompleks odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije?

Mi smo u sjeni tih odnosa. Slovenci u Hrvatskoj su integrirani u cjelokokupno društvo kao i Slovenci u Italiji, Mađarskoj i Austriji, što je opća slovenska ka-

rakteristika. Teško je podastrijeti političke zahtjeve. Svakom pripadniku nacionalne manjine je najvažnije da se u zemlji u kojoj živi dobro osjeća. Da mu je svakodnevni život ugodan i dobar. U tom smislu ne tražimo ništa posebno od većinskog naroda. Bitno da te u svakodnevnom životu nitko mrko ne gleda jer si, recimo, Bošnjak ili Slovenac. Mi više strepimo od odnosa Slovenije i Hrvatske jer oni utječu na takve stavove. Slovenci i Hrvati uvijek su, da tako kažem, bili na istoj strani, imali iste neprijatelje, zajednički djelili sudbinu na ovim prostorima, i veoma skladno i na dobrobit obaju naroda gradili međusobne odnose. Sada primjećujemo nekakav obratan trend. Odjednom, nakon stoljećima izvanrednog razumijevanja, odnosi kreću u suprotnom pravcu. Slovenci u Hrvatskoj, kao konstitutivni narod u nekoliko zajedničkih državnih tvorevina s Hrvatima i drugim narodima, preko noći postaju manjina. Na tu promjenu smo se brzo privikli i smeta nas što politika, s jedne i druge strane, ne zna riješiti otvorena pitanja i nesuglasice koji truju stoljetne dobrosusjedske odnose dvaju naroda. Situacija je zaista neobična. Ekonomski su odnosi veoma dobri, suradnja u kulturi i znanosti intenzivna, a u svakodnevnom životu osjeća se napetost i pojava međusobne netolerantnosti.

To je, u neku ruku, i razumljivo. Jer nakon toliko godina nemogućnosti da se nađu rješenja za otvorena pitanja, uvijek postoji izvor i mogućnost nastanka ekscesa. U čitavoj situaciji još i mediji nadolijevaju ulje na vatru i, senzacionalističkim obavještavanjem, podgrijavaju zategnute

97

J O U R N A L

POGLED IZVANA

98

J O U R N A L

odnose. Bojimo se predizbornih kampanja u kojima se jedna i druga strana takmiči u iracionalnim izjavama koje mediji koriste za svoje interese.

Imaju li Slovenci ambiciju potpune participacije u javnom i političkom životu u Hrvatskoj? Ne primjećuje se tolika, barem ne javna, politiziranost, u odnosu na Bošnjake ili Talijane. Postoji li neki dublji razlog za to, smatrate li da ste se integrirali u Hrvatsku ili ta ambicija ne postoji?

Ambicija nije dovoljna. Kada govorimo o politici, moramo se usredotočiti na pojedince koji žele i znaju politički razmišljati u interesu slovenske manjine.

Slovenska manjina u Hrvatskoj je zrela i često joj se da objasniti da se neke stvari ne trebaju zaoštravati jer to može naštetiti našem položaju i suživotu s većinskim stanovništvom, a što je za nas Slovence bitno. Slovenci su puno ugradili i doprinijeli razvoju čitavog hrvatskog društva - u znanost, kulturu, šport i gospodarstvo.

Znam katkada nazvati slovensku manjinu amorfnom. Slovenci u Ljubljani ne razumiju zbog čega se mi tako ponašamo. Mi bi slovensko-hrvatske probleme riješili brzo, što ne znači da bi oni bili isključivo u državnom interesu Slovenije. Ali, govorimo o stavu manjine koja živi u Hrvatskoj i to je razumljivo.

No, tu ima i tradicije i mentaliteta.

Slovenci nisu nikada imali teritorijalnih

pretenzija, pa čak niti neku političku stranku u Hrvatskoj, odnosno političkih ambicija. Za vrijeme Mačeka je bilo nekih pokušaja koji u vrlo brzo propali. Tradicija je pomanjkanje političkih ambicija.

U novije doba živjeli smo u istoj državi osamdeset godina.

A i Maček je bio Slovenac…

Tako je. Stav je bio da svakako imamo svog čovjeka. Ima to veze. To su dobri odnosi dvaju naroda. Jučer smo se našli svi Slovenci izvan Slovenije u Državnom zboru Slovenije. Slovenci u Italiji, Austriji, Mađarskoj i Hrvatskoj. Vidljiva je razlika u odnosima Slovenaca u tim državama s vlašću koji su uvijek napeti i zaoštreni. Tamo je to skoro normalno stanje.

Mi ni izdaleka nemamo takvu situaciju i nikada nismo bili u sukobu s Hrvatima.

Vijeća su politička tijela Kada je riječ o implementaciji Ustavnog zakona, posebno radu vijeća nacionalnih manjina, kako biste, sa stajališta slovenske manjine, ocijenili ispunjavanje uloge vijeća?

Mislim da ne možemo biti zadovoljni.

Ta vijeća nisu našla sebe kao niti ljudi koji ih vode. Vijeća su ipak jedno političko tijelo, a u većini se slučajeva tako ne ponašaju. S druge strane, imamo tradicionalno dobro organizirana kulturna i kulturno-

prosvjetna društva. Meni je jasno što bi trebala raditi vijeća, a što društva. U praksi je došlo do prelijevanja interesnih sfera. U nekim sredinama ima financijskih sredstava, pa su ljudi koji žele nešto napraviti iz društava prelazili u vijeća, idući tragom kapitala na raspolaganju. Vremenom se može dogoditi i obratan trend. Mislim da vijeća nisu zadovoljila svoju funkciju i ne obavljaju funkciju zbog koje su osnovana.

U vijećima bi trebalo biti manje kulture, a više političkog djelovanja. Ima mnogo mogućnosti uključivanja vijeća u politiku.

Mi godinama imamo problem RTV signala slovenske televizije na području Rijeke i drugdje u Hrvatskoj To je problem kojeg mora artikulirati Vijeće slovenske nacionalne manjine na tom području, oblikovati i predlagati rješenja lokalnoj samoupravi i povezivati se s lokalnom samoupravom s druge strane granice jer to zakon omogućava. To je politička domena. Vijeća, međutim, počinju preuzimati djelatnost koju su dobro pokrivala kulturna društva i koja to znaju raditi znatno bolje i zbog puno većeg iskustva.

Mi smo se, u zagrebačkom Vijeću, uspjeli othrvati tom izazovu i ne radimo ono što radi Slovenski dom kao kulturno društvo s dobrom organizacijom i dugom tradicijom. Organizirali smo dva-tri seminara o utjecaju pograničnih medija, jezika. To su čisto znanstveni seminari. Mislim da je to dobar segment rada. U ovoj godini imamo projekt kojeg zovemo Kultura v stiku, Kultura u kontaktu. Riječ je o projektu koji će istražiti i na površinu iznijeti gdje su zajedničke točke hrvatske i slovenske kulture, umjetnosti, gospodarstva, i mogućnosti suradnje. Zagreb i Zagrebačka županija su pogranično područje sa Slovenijom. Europa pozdravlja takve projekte povezivanja dva naroda, pogotovo u pograničnim područjima.

Uskoro su i izbori za vijeća.

Da. Ako se ništa ne promijeni, morat ćemo se prema tomu postaviti. Nadalje, kod rada vijeća bitno je ima li lokalna samouprava dovoljno sredstava ili ne. Ima slučajeva gdje vijeća nemaju niti prostora za rad. Postoje vrlo siromašne sredine. Na svim je skupovima predstavnika vijeća to isticano kao velik problem. Što reći o financiranju vijeća kada ni djelatnici uprave ne primaju plaće. Za zagrebačka vijeća možemo reći da su zaživjela. Koordinacija vijeća se pokazala, u našem slučaju, kao odličan model organiziranja i Grad Zagreb je to prihvatio. Sada je na nama da te polazne osnove obogatimo, zadržimo postignuto i opravdamo opstojnost Vijeća.

POGLED IZVANA

(Broj 84, listopad 2006.)

Zdenka Čuhnil, saborska zastupnica češke i slovačke nacionalne manjine i predsjednica saborskog kluba nacionalnih manjina za Journal progovara o budućnosti financiranja manjinskih udruga, kvaliteti manjinskih glasila, zadatku zastupanja dvije i više nacionalnih manjina...

Nesažimanje i paralelizam kultura Smatram da upravo Bošnjaci imaju kvalitetna izdanja, da izdvajaju velika sredstva za izdavaštvo, što znači da imaju jaku intelektualnu jezgru Razgovarao: Anes Šuvalić Na seminaru u Zadru u srpnju postavili ste tezu o prekidu financiranja manjinskih glasila te iznijeli mogućnost financiranja samo jednog glasila po manjini od strane Savjeta za nacionalne manjine. Što ste željeli poručiti?

Sredstva za potrebe kulturnog stvaralaštva i općenito za manjine se povećavaju, no paralelno s povećanim sredstvima povećava se i broj manjinskih udruga i njihovih časopisa, što predstavlja problem financiranju iz državnog proračuna. Nemojmo zaboraviti da sve manjine čine sedam i pol posto ukupnog broja stanovništva, ako uzmemo da je pola od toga srpska manjina, na ostale manjine otpada tri i pol posto. Mi ćemo morati definirati koji su to časopisi koji se mogu financirati iz državnog proračuna, i koliko za svaku manjinu. Izdavati svatko može što želi, ukoliko će zato imati sredstva, ali bez obzira što sredstva rastu, ona su ograničena.

Nažalost, želje i htijenja, pa i broj udruga koje bi htjele izdavati svoje časopise, iz dana u dan raste, što zasigurno nijedan, pa tako ni hrvatski proračun neće moći pratiti.

Vrijedi li vaša konstatacija o manjinskim glasilima kao sredstvu obračuna manjinskih frakcija za sva glasila nacionalnih manjina?

Da, nažalost mi imamo manjina koje imaju nekoliko frakcija, gdje svaka ima svoje novine koje služe za međusobni obračun. Za te tiskovine ne možemo reći da su manjinska glasila, već su sredstva za obračun u rukama pojedinaca ili pojedinih udruga. Manjinska glasila bi trebala informirati o radu i stvaralaštvu nacionalnih manjina, a ne biti sredstva političkog prepucavanja i vrijeđanja pojedinaca unutar manjine. Što je s Preporodovim izdanjima?

Moram priznati da ih rado pročitam.

Smatram da upravo Bošnjaci imaju kvali-

prekinuti s navikom dobivanja sredstava iz proračuna po onoj: to nama pripada, i poraditi na edukaciji i stvaranju timova ljudi unutar sebe koji će moći nositi projekte, a tako i omogućiti njihovo financiranje. Što trebaju učiniti udruge i institucije nacionalnih manjina u “prijelaznom periodu”?

One bi trebale svojim projektima pokušati aplicirati na fondove Europske unije kako bi se evaluirala njihova kvaliteta. Dio nemanjinskih nevladinih udruga puno se kvalitetnije priprema za nove uvijete financiranja od manjinskih, naviklih na financiranje iz proračuna. Nova situacija zahtijeva od manjinskih udruga edukaciju ljudi koji će biti sposobni iznijeti te projekte.

tetna izdanja, da izdvajaju velika sredstva za izdavaštvo, što znači da imaju jaku intelektualnu jezgru. Primijetila sam par osobnih stvari, ali ako je cilj da se promoviraju pojedine jake ličnosti unutar manjine, zašto ne. Sve što nije čisto političko prepucavanje je prihvatljivo.

Budućnost financiranja Kako vidite budućnost financiranja manjinskih udruga i institucija, u svjetlu najava o smanjenju proračunskog financiranja njihovih programa, u smislu usklađivanja s europskim normama?

U budućnosti financiranje manjinskih udruga i institucija vršit će se, osim putem proračuna, i iz međunarodnih fondova i fondova Europske unije. Glavno mjerilo za pristup tim fondovima bit će kvaliteta projekata, na što to već pripremamo manjinske udruge. Manjine će morati

99

Zastupanje više manjina Vi ste zastupnica dviju nacionalnih manjina, Čeha i Slovaka. Na koji način udovoljavate složenom izazovu zastupanja objektivno i različitih interesa?

Moram reći da imam sreću da zastupam dvije manjine koje su nekad živjele u zajedničkoj državi, koje su jezično vrlo srodne i koje, nakon raspada Čehoslovačke, slijede slične programe. Svaka od njih njeguje svoju tradiciju i kulturu, ali su im manifestacije slične ili gotovo iste. Želja za očuvanjem jezika i kulturnog identiteta u obje zajednice je istovjetna, tako da vrlo lako zastupam jedne i druge. Česi su organizirani kroz Češke besede, a Slovaci kroz Matice Slovaka sa sličnom djelatnošću, tako da mi nije teško pratiti njihov rad. Česi mi često znaju zamjeriti, da nekad više pažnje posvećujem Slovacima, upravo zbog želje da pokažem da sam ja zastupnica i Čeha i Slovaka.

J O U R N A L

POGLED IZVANA Što je s Vašim kolegama koji zastupaju pet ili čak dvanaest nacionalnih manjina?

Moram priznati da je to vrlo teško, no moramo početi od toga da je Hrvatska priznala dvadeset dvije manjine. Na sedam i pol posto udjela manjina u broju stanovnika Hrvatske, nemoguće je da svaka manjina dobije svog zastupnika. Teško bi bilo uvjeriti većinu, ma koliko god ona bila širokogrudna, da prihvati dvadeset dva manjinska zastupnika u Saboru.

Kako vidite budućnost instituta zastupanja nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru?

Bojim se da u budućnosti manjinskih zastupnika neće biti, tim više što su manjinski zastupnici u današnjem većinskom društvu shvaćeni kao ljudi s kojima se lako manipulira. No nažalost, mora se priznati da manjine nemaju velikog izbora ukoliko žele nešto učiniti, nego da budu uz vladajuću poziciju. Pa ipak su manjinski zastupnici odigrali važnu ulogu u donošenju manjinskih zakona, ali i njihovoj provedbi. U budućnosti bi politička integracija manjina u politički život Hrvatske trebala biti vođena kroz parlamentarne stranke.

100 Trebaju li se predstavnici nacionalnih manjina baviti samo manjinskim pitanjima ili bi trebali aktivno sudjelovati i u rješavanju pitanja od javnog interesa?

Manjinski zastupnici u Saboru su isto tako zastupnici kao i njihove ostale kolege, njihov glas je jednako valjan. Mi ne riješavamo kao zastupnici samo manjin-

J O U R N A L

ska pitanja, već nas zanima i općenito standard i življenje naših građana. Osobno sam se uvijek uključivala u onaj segment koji je moja struka, gospodarstvo i poljoprivreda, i prema tome i te kako aktivno sudjelujem u saborskim raspravama o tim pitanjima. Zasigurno da ću potencirati i s posebnom pažnjom pratiti sva zbivanja oko manjina, ali jednako tako svi ti naši manjinci žive život građana Republike Hrvatske, dijele zajedno s većinom i dobro i zlo. Prema tome, mi moramo učestvovati u svim segmentima, bilo da se radi o gospodarstvu, o poreznoj politici, socijalnoj politici, zdravstvenoj politici ili mirovinskoj reformi. Ja kao zastupnica pokušavam učestvovati u svemu, ali s posebnim naglaskom na manjinsku problematiku na koju nemanjinski zastupnici možda nisu tako osjetljivi. Što mislite o pozitivnoj diskriminaciji manjina?

Ja se cijelo vrijeme zalažem za nju i, zahvaljujući kolegama u prošlom mandatu, mi smo izborili da u Ustavu u članku 15., stavak 3, stoji da se pripadnicima manjina osigurava sva prava, ali i dodatno pravo, a upravo je to pravo za mene pozitivna diskriminacija. Ako smo dobili dodatno pravo birati manjinske zastupnike, onda moramo imati taj dodatni glas da bi smo ih mogli izabrati. Ne smije nam se dogoditi da nam, dajući nam tu mogućnost,

oduzmu opće pravo glasa i pravo da i mi utječemo na politička kretanja u zemlji.

Kako je po Vama najbolje integrirati nacionalne manjine u hrvatsko društvo?

Poželjna je integracija ona koja omogućuje očuvanje identiteta manjina, odnosno kvalitetno prožimanje i dopunjavanje, a ne asimilaciju. To podrazumijeva očuvanje jezika, kulture, vjere te manifestiranje svoje kulturne opstojnosti na ovom području. Ono što me zabrinjava je nesažimanje manjinske kulture s većinskom, tj. paralelizam dviju kultura koje se događaju svaka zasebno, ne uvažavajući jedna drugoj ono najvažnije. Bojim se da to ne bi u budućnosti opet dovelo do konfliktne situacije.

Kakav je Vaš stav prema ostvarenju uloge Vijeća nacionalnih manjina i jeste li zadovoljni dosadašnjim radom?

Nisam zadovoljna ulogom Vijeća nacionalnih manjina. Mi smo ih zamislili kao jednu kvalitetnu manjinsku samoupravu, međutim niti su članovi manjinskih vijeća shvatili u potpunosti koja je njihova uloga, niti su jedinice lokalne samouprave prihvatile manjinska vijeća kao tijela koja mogu pomoći u rješavanju manjinske politike. Činjenica je da je malo sredina u kojima je uspostavljena kvalitetna suradnja manjinskih vijeća i tijela jedinica lokalne samouprave.

POGLED IZVANA

(Broj 101/102, svibanj/kolovoz 2008.) Žarko Puhovski, sveučilišni profesor i donedavni predsjednik HHO-a za “Preporodov Journal” govori o uhićenju Radovana Karadžića, važnosti suočavanja s prošlošću i zločinima, značaju istine i pravde, rješenjima za bh-situaciju, preimenovanju Muslimana u Bošnjake i automanipulaciji, zastupljenosti nacionalnih manjina u Saboru, položaju intelektualca danas...

Loše je živjeti u automanipulaciji Rat će biti zaista završen, u smislu suočavanja s prošlošću, kada svi shvate da se u ime njihove nacije činilo zločine, i da je - to je moj stav - omjer počinjenih zločina ovisio o tomu koliko je tko imao oružja.

Razgovarala: Sena Kulenović Žarko Puhovski je rođen 15. prosinca 1946. godine u Zagrebu. Nakon dvije godine studija fizike odlazi u Njemačku, ali se 1968. godine vraća te se upisuje na Fakultet političkih nauka. Od 1973. godine je asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1975. predaje Filozofiju politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao profesor gostovao je na sveučilištima u Berlinu, Frankfurtu, Londonu, Brigthonu, Celovcu (Klagenfurt) i Valenciji. Član je savjeta Ethikon Instituta u Los Angelesu. Znanstveni je direktor Europskog sveučilišta mira u Stadtschlainingu u Austriji. Jedno je vrijeme i urednik u raznim časopisima: Ideje (1970.1973.), Kulturni radnik (1971.-1982.), Praxis (1973.-1975.), Teka (1975.) i Filozofska istraživanja (1980.-1986.). Preveo je niz knjiga i studija s njemačkog i engleskog jezika, objavio dvjestotinjak radova iz filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava i teorije socijalne znanosti. Suosnivač je i programski utemeljitelj prve jugoslavenske alternativne političke organizacije UJDI (Udruženje za Jugoslavensku demokratsku inicijativu) 1988. godine te Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) 1993. godine. Od 2000.2007. godine predsjednik je Hrvatskog helsinškog odbora. Nositelj je posebne nagrade Europskog rektorskog kluba za djelovanje za mir i protiv ksenofobije za 1993. godinu. Djela su mu: Interes i zajednica (1975.), Kontekst kulture (1979.), Povijest i revolucija (1980.), Um i društvenost (1989.), Socijalistička konstrukcija zbilje (1990.), Leksikon temeljnih pojmova politike (1990.) i Politics and Economics of Transition (1993.).

Prof. dr. Žarko Puhovski jedna je od najprominentnijih osobnosti hrvatskog političkog života. U procjeni društvenih

odnosa i političkih kretanja Puhovski je često vrlo bolno realan pokušavajući “raščistiti zrak” od tako čvrsto ukorijenjenih mistifikacija na području Balkana. Iako svoje teze ponekad dovodi do apsurda, braneći ih hladnom logikom i ne uzmičući do posljednjeg argumenta, profesor Puhovski je ipak izraziti humanist i intelektualac koji ne okreće glavu od gorućih društveno-političkih pitanja.

Uhićenje Karadžića – kraj rata?

Znači li uhićenje Radovana Karadžića doista napokon kraj rata?

Da citiram Churchilla “Ovo nije kraj.

To nije čak ni početak kraja. Ali je, možda, kraj početka!”. Simbolički se dogodilo nešto što je strašno važno: najznačajnija živa osoba odgovorna za masovne zločine

u ratu sada je u pritvoru i bit će izvedena pred sud. Ta činjenica simbolički sigurno olakšava da se izađe na kraj sa svime što je rat značio. Međutim, potreban je još čitav niz stvari, ne toliko uhićenje Mladića - što je sigurno važno - koliko spremnost da se shvati da je na svim stranama počinjen zločin. Još uvijek ima poteškoća s Hrvati(ca)ma, a naročito s Bošnjakinjama i Bošnjacima da im se kaže da su i “njihovi” mogli počiniti zločin. Rat će biti zaista završen, u smislu suočavanja s prošlošću, kada svi shvate da se u ime njihove nacije činilo zločine, i da je - to je moj stav omjer počinjenih zločina ovisio o tomu koliko je tko imao oružja. Svi su bili podjednako pripravni klati one s druge ili treće strane, ali jedni su imali strojnice, drugi noževe, što je dovelo do razlika u rezultatima tragičnog ubijanja. Sve su tri nacionalističke koncepcije bile pripravne na zločine uz dvije napomene: prvo, jedna je nedvojbeno dovela do rata, uzrokovala rat, to je ona Miloševićeva u kojoj je Karadžić bio jedan od važnijih sudionika, i drugo, ona strana koja je bila najslabija, dakle bošnjačka, imala je najviše žrtava.

Ponavljam, zbog omjera snaga.

Zašto je upravo sada došlo do uhićenja, zašto je trebalo 13 godina da se pronađe Radovan Karadžić?

Zato što je trebalo doći do onoga do čega je u Hrvatskoj došlo 2003. godine, do vlasti koja ima i liberalnu i nacionalističku legitimaciju. U Hrvatskoj se to dogodilo tako što je Sanader izmanipulirao jednu konzervativnu, demokršćansku stranku na neke liberalne kolosijeke, a u Srbiji se to dogodilo s, u mnogočemu protuprirodnom, koalicijom demokrata i SPS-a. No, bez SPS-a, dakle Miloševićeve stranke, naprosto nije postojala dovolj-

101

J O U R N A L

POGLED IZVANA no širok politički nazivnik koji bi omogućio uhićenje Karadžića i, što je puno važnije, bez toga nije postojala potpuna kontrola nad svim aparatima vlasti. Moja prva reakcija je bila da je sada jasno da demokratski legitimirana vlast Srbije napokon kontrolira sve poluge vlasti što nikad prije nije bio slučaj. Iste službe koje su očito pomagale Karadžiću sada su konačno pod kontrolom, pa su mu došle glave uz veoma važan dodatak, za koji je indikativno da ga nitko ne spominje: Karadžić, za razliku od Mladića, nikada nije bio samo pitanje Srbije. Činjenica da je Karadžić uhićen u Srbiji ima veze sa suradnjom srpskih državnih organa, ali i sa suradnjom obavještajnih službi nekih međunarodnih čimbenika bez kojih on ne bi mogao doći iz BiH u Srbiju.

102

J O U R N A L

Tzv. “čitulje” trenutno kruže Beogradom i stižu na adrese visokih državnih dužnosnika koji su dio vrlo uskog kruga ljudi koji su planirali ovo uhićenje. Je li scenarij Đinđić moguć s obzirom da jedan dio prijetnji dolazi iz redova radikala koji u ovom trenutku obnašaju vlast?

Moje je osobno iskustvo, a imam ga, na žalost, puno, da pas koji laje ne grize.

Imam punu ladicu prijetnji smrću koje sam dobivao u zadnjih petnaestak godina i nikada ih nisam smatrao ozbiljnima. S političarima je vjerojatno nešto drukčije jer se na njih koncentrira organiziranija mržnja, ali oni imaju isto tako i puno više zaštite. Meni se u ovom trenutku opasnost po njih ne čini neposrednom jer ova vlast kontrolira sve poluge državnoga aparata, što s Đinđićem nije bio slučaj. Na koncu, Đinđić je šepao u trenutku kad su ga ubili, a povrijedio je nogu igrajući nogomet upravo s onima koji su ga ubili, koje je nastojao pridobiti na svoju stranu, ne znajući točno koliki je dio njih pripravan zaista sudjelovati u njegovom umorstvu. To više nije moguće, a više nisu mogući ni veliki mitinzi. Biti će nekakvih mitinga i galama, ali ničega ozbiljnijeg. Biti će divljačkih napada kao na reportera B92, ali to nije ozbiljan društveni problem. Valja dodati, u ovim krajevima političari su znatno manje popularni od generala. Uvjeren sam stoga da će protiv uhićenja Mladića, kada do njega dođe (ako prije toga ne počini samoubojstvo - sam ili uz nečiju pomoć) biti mnogo više prosvjeda nego protiv uhićenja Karadžića. Političare se još uvijek smatra pomalo vrdalamastima i korumpiranima, dok se generale od Mladića, preko Gotovine do Sefera Halilovića, bez obzira na sve razlike među njima, lakše može prihvatiti kao junake.

Većina analitičara smatra da se uhićenjem Karadžića Srbiji otvara put prema Europskoj uniji. Ono što mi se čini važnijim je mogućnost da dođe do unutrašnje katarze u Srbiji, da se napokon osvijesti ono što se dogodilo. Može li ovo uhićenje pokrenuti taj proces?

Mislim da ovo uhićenje neće pokrenuti taj proces, ali ga nastavlja. Sam je proces pokrenut onom velikom, junačkom akcijom Nataše Kandić i B92 kada su pokazane snimke Srebrenice. Ovo je gotovo farsa! Pojavljuje se koljački Djed Mraz, čičica koji zaista izgleda simpatično, a istovremeno je odgovoran za masovna ubojstva tisuća i tisuća ljudi. No, sada je interesantan po tomu je li imao hrvatsku putovnici ili nije, je li bio u Beču ili nije, je li bio rukopoložen za nekoga alternativnog gurua ili nije, kakve naravi su bili njegovi emocionalni i seksualni odnosi sa stanovitom gospođom, je li prevario svoju ženu ili nije. Po mojem uvjerenju, ako bi se mjerili grijesi među prvih 10.000 Karadžićevih grijeha eventualna bračna prijevara ne bi došla u obzir. Dakle, to mi se ne čini važnom temom. Ali, naprosto bulevarska orijentacija medija u svim ovim postjugoslavenskim sredinama zadnjih godina je takva da ozbiljne teme dolaze usput. U zagradi se kaže da je on osumnjičen za ratni zločin, ali to zapravo nije pravi problem nego je interesantno tko će raditi palačinke po imenu Karadžić, je li ljetovao na Čiovu ili nije, što je imao u torbi kad su ga uhvatili, itd. Time se na neki način, ružno je reći, ali ne može se drugačije, događa jedna vrsta sprdačine sa zločinom i u tom pogledu ovo neće pomoći. Ako, međutim, Mladić bude uhićen pod svojim imenom i prezimenom i sa svojim više manje prepoznatljivim likom tada bi neke stvari mogle imati mučan, težak, ali katarzičan tijek. Po mojem sudu s Mladićem bi moglo doći do katarze koja je uvijek neugodna vrsta procesa. A ovo sada je više farsa nego katarza.

Kao što ste rekli, nakon uhićenja Karadžića izašlo je na vidjelo niz bizarnih činjenica vezanih za razdoblje bijega.

Ako se sjetimo, recimo i Gotovininog bijega, bez ulaženja u dublje usporedbe, čini mi se da je način bijega i skrivanja uvelike bio određen njihovim karakterima. Karadžić, naprimjer, ni jednim trenutkom, čini se, nije želio ostati anoniman, dok je Gotovina to doista bonvivanski rješavao.

Karadžić je radio ono što je radio čitavog života: bio je hohštapler. On je postao glasovit, sve novine o tome krivo pišu ne kao psiholog nogometaša “Zvez-

de”, nego nogometaša “Sarajeva”, kada su prvi put postali prvaci Jugoslavije, što je bio veliki događaj 80-ih godina. Jednom sam ga susreo, negdje 1987.-1988. godine, ni o čemu drugome nije govorio nego o tome kako psiha može učiniti sportaše jačima, sposobnijima, bržima, uspješnijima, itd. Imao sam priliku s njim razgovarati oko pola sata i, ako se dobro sjećam, ni jednu riječ nije izgovorio ni o čemu drugome, o politici ili kulturi. Dakle, on je naprosto bio čovjek koji se bavio stvarima koje bismo u Zagrebu nazvali čiči-miči; “alternativna medicina” je u tom pogledu za njega bila dobro mjesto. Interesantno je da nitko nije postavio pitanje o tomu što znači taj koncept alternativne medicine u kojemu se zločinci tako dobro smještaju, jer nema nikakvih iole objektivnih kriterija i svatko može doći i proglasiti se iscjeliteljem duše, tijela, govoriti o čakrama, aurama, astrologiji i uvijek će netko na to nasjesti. A Gotovina je naprosto bjelosvjetski avanturist koji je iz tih razloga i bio krenuo u Legiju stranaca i koji se onda opet, kada se našao izvan sredine u kojoj je koliko-toliko funkcionirao kao general, vratio svojim korijenima i putovao ni dan danas ne znamo točno po kojim sve državama svijeta, ni tko je to sve plaćao, a i jednog i drugoga su pronašli tako što su se konačno sjetili prisluškivati telefone članova obitelji i njima bliskih ljudi.

Mislite li da bi suđenje Karadžiću moglo dovesti do onoga što se sa suđenjem Miloševiću promašilo - osude za genocid?

Promašeno je gotovo sve u presudi tzv. Velikoga haaškog suda koji je rekao da genocida nije bilo, točnije, mislim da sam to prvi rekao, da se je u Srebrenici dogodio “općinski” genocid za koji nije odgovoran nitko do izvršitelja. To je prošlo s relativno malo komentara i oni su uglavnom bili iz ove regije. Nigdje drugdje se o tomu nije ozbiljnije govorilo, a koliko je to meni bilo moguće, čitao sam i inozemne časopise i novine. Nije se shvatilo da je ta presuda izrazito značajna i izrazito pogrešna, i da će ona negdje, tko zna u Latinskoj Americi, Aziji, Africi biti djelatna kao presedan. Drugim riječima, priča s genocidom je odigrana. Ona je završila tako da je rečeno da je to nekakav “općinski” genocid koji je počinila nekakva vojska, čak se ne govori o vojsci Republike Srpske, kao što su neki krivo interpretirali, nego o oružanim snagama bosanskih Srba. Uvjeren sam da će se jednako dogoditi i s hrvatskom tužbom iako Hrvatska može, puno lakše nego BiH, do-

POGLED IZVANA kazati direktan utjecaj Beograda na zbivanja ovdje. Međutim, Hrvatska može govoriti o desetinama ili stotinama žrtava, a nakon Ruande, pa onda i Srebrenice, kada je riječ o manje od 10-ak tisuća žrtava nitko neće govoriti o genocidu. To su žalosne činjenice, to može zvučati cinično, ali to je naprosto tako. Recimo, uvjeren sam da je Škabrnja čist primjer genocida, za razliku od Vukovara gdje se nije ubijalo po etičkoj pripadnosti nego po pripadnosti “drugoj strani”, gdje se ubijalo ljude s druge strane, civile i vojnike. To je težak ratni zločin, ali nije genocid. Zato mi se čini da je negativno bitna presuda Međunarodnoga suda pravde. Što se tiče Karadžića, čini mi se da su važne samo dvije stvari koje bi mogle izaći na tom suđenju na vidjelo. Prvo, političke veze Karadžića ne samo s Beogradom, već i sa Zagrebom i međunarodnom zajednicom, i drugo, kako je zapravo funkcionirala zapovjedna linija Republike Srpske. Pritom moram reći nešto što većinu ljudi u Bosni i Hercegovini sigurno neće razveseliti. Po mojem uvjerenju, uhićenje Karadžića je konačna osnova za daljnje postojanje Republike Srpske, a ne obrnuto kako se to misli. Dodik je veoma inteligentno reagirao i odmah rekao da osuđuje ratne zločine, dok je Republika Srpska neka druga činjenica.

Mislim da je, u svijesti mnogih ljudi u svjetskoj politici koji o tomu odlučuju, alternativa u posljednje vrijeme stvarno glasila: uhićenje Karadžića i opstanak Republike Srpske ili nema uhićenja, ali onda nema ni Republike Srpske u perspektivi.

To je za svakog pristojnoga čovjeka, a pogotovo interesno ili emocionalno gledano za Bošnjake u BiH, jako ružna alternativa u kojoj ni jedna strana nije prihvatljiva, ali to je, bojim se, realnost.

Istina i pravda U javnosti je neprestano prisutno pitanje pravde. Naime, pitanje je hoće li ono što će se desiti s Karadžićem biti dovoljna kazna za sve ono za što je odgovoran? Neki dan je na televiziji prikazana jedna majka iz Vukovara koja je 17 godina čekala da identificira ostatke svoga jedinog sina, dok je Karadžić sve te godine uživao na slobodi. Ili, recimo, djevojka koja je bila sva izranjavana u Sarajevu za vrijeme opsade kaže da je jedina pravda za Karadžića postaviti ga ispred Vječne vatre da mu sude građani Sarajeva.

Ljudi hoće linč, street justice, uličnu pravdu. To mogu nekako ljudski pojmiti kao izraz očaja, ali, naravno, ne mogu konceptualno prihvatiti. Potpuno mi je ja-

sno da je svaka kazna koju bilo tko od njih može dobiti premala za ono za što su odgovorni, o tomu valjda nema spora. Indikativno je da bi za Karadžića sigurno bila najbolja varijanta, ili najmanje loša, da mu se sudi u Hrvatskoj jer bi mogao dobiti najviše 20 godina kazne, a svi bi gledali tužiteljstvo pod dvostrukim povećalom, djeluje li na osnovi hrvatskoga nacionalizma, što se sigurno neće dogoditi u Haagu, gdje može dobiti i veću kaznu. Dakle, on više neće izaći iz zatvora i to je najviše što se može dogoditi. Osobno sam protiv smrtne kazne, to moram reći. Pored toga, ostat će gorak okus jer se situacija zadnjih godina okreće od onoga što su svi govorili prije desetak godina.

Sada, kada se koliko-toliko sudi najodgovornijima, postavlja se pitanje što je s onima koji su počinili zločine, jer neposredne ubojice uglavnom nisu kažnjene.

Kažnjeni su, dijelom ljudi koji su bitno odgovorni - ili će biti kažnjeni, ili su umrli u zatvoru. Međutim, oni koji su po Srebrenici, Keratermu, Stupnom dvoru, Heliodromu (ima još lokacija koje se može navesti) faktički mučili i ubijali, neće biti kažnjeni, jer ih se u sustavu “zaboravilo”, jer mijenjaju identitete, jer se povlače u privatni život i ostaje nejasna situacija u kojoj poneko samoubojstvo, na perverzan način, djeluje kao, zakašnjelo, rješenje.

Mene, nasuprot većinskome stajalištu, ne zadovoljava sama činjenica da su, dijelom, kažnjavani najodgovorniji, jer ostaje još uvijek pitanje što je s onima koji su zaista ubijali, kako se u poraću živi pored njih – ako ne i s njima.

Istina je na području Balkana oduvijek bila, da tako kažem, vrlo rastezljiv pojam. Prisutna je konstantna manipulacija s brojem žrtava, kako nakon Drugog svjetskog rata tako i danas. Postojanje različitih istina, zavisno od izvora iz kojeg dolaze, i dalje oblikuje mlade generacije stvarajući na taj način novu podlogu za neke nove sukobe.

Imamo dva stava. Često citiram Voltaira koji je jednom rekao: “Pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama, a prostaci o činjenicama!”. Stalno smo natjerani da raspravljamo o činjenicama; ne znamo objektivno koliko je ljudi poginulo u ovome ili onom ratu. Prije devet godina, gotovo sam bio fizički napadnut kada sam o tome govorio u Sarajevu i rekao da u BiH nije ubijeno 200.000 ljudi, već 100.000 ljudi. Digla se žena - za koju sam osjećao empatiju - i pokušala me fizički napasti, govoreći da sam veliko-srpsko-četničkoustaško ne znam što već jesam, jer je smatrala da je uvreda reći da je ubijeno “samo” 100.000 ljudi. Ta se priča odvijala i nakon 1945. s izmišljenom cifrom od 1,7 milijuna ratnih žrtava u Jugoslaviji (a 600.000 žrtava u Jasenovcu?!). To je razina mistifikacije na čijoj dekonstrukciji sada djeluju prije svega ljudi iz nevladinoga sektora, Nataša Kandić, Vesna Teršelič, Amor Mašović, itd. Zahvaljujući njima imat ćemo koliko-toliko točne podatke, ali države nisu obavile svoj posao.

U Hrvatskoj još uvijek imamo odvojene službene podatke o nestalima iz 1991. i 1995. godine. U 1991. godini su uglavnom žrtve bili etnički Hrvati, a 1995. go-

103

J O U R N A L

POGLED IZVANA

104

J O U R N A L

dine uglavnom etnički Srbi, no još uvijek ta dva podatka ne zbrajaju, premda su i jedni i drugi bili građani Hrvatske.

Druga je razina načelna, filozofijska.

Ilustriraju ju dva citata; klasičan Hegelov citat: “Istina je cjelina”, te Adornov polemički citat, 150 godina poslije: “Cjelina je neistina!”. “Istina je cjelina” znači, u našem kontekstu, insistiranje na cjelovitoj slici rata, na tomu da je rat krenuo iz Beograda, da ga je povela Jugoslavenska narodna armija i ostaci jugoslavenskoga državnog aparata, a velikosrpska ideologija je, nešto kasnije, funkcionirala kao softver za armijski hardver. Ta je opća slika – dakle hegelovska “cjelina” - po mojem sudu danas više-manje jasna. S druge strane, uzmite u obzir sudbinu Srbina, umirovljenika kojega su kundakom zatukli u Sarajevu, vjerojatno zato što je bio Srbin. U ovome slučaju doista važi: “Cjelina je neistina”. Neistina je, naime, u tomu što se iz ustanovljene pretežite odgovornosti “srpstva”, kao nacionalističke legitimacije rata zaključuje da je svaki Srbin ili Srpkinja automatski odgovoran, detalj je ovdje važniji od cjeline. Osobno sam opetovano tvrdio da je bitan uzrok rata, što mnogi kolege ne prihvaćaju, u tomu što je nakon Titove smrti i postupnoga raspada jugoslavenskih političkih ustanova JNA ostala bez političke kontrole. Ona je pritom, najprije, sebe interpretirala kao jedinu preostalu jugoslavensku instituciju (nasuprot “republičkih nacionalizama”; Jugoslavija je tako bila prinudno reducirana na JNA), da bi potom preuzela Miloševićev “komunjarski nacionalizam” kao svoj softver, te je u jesen 1991., nakon bitke za Vukovar, promjenom uniforma i znakovlja bjelodano postala srpskom vojskom. Srpski je nacionalizam do kraja rata ostao osnovom najjače vojne snage, bez obzira na sve druge nacionalizme koji su mogli imati slične intencije, ali su, na početku barem, naprosto bili nedovoljno jaki da bi predstavljali prvorazredni problem. Neki pisac, režiser ili novinar može se, primjerice, baviti istinitim povijesnim detaljem, sudbinom nekoga od Nijemaca koji su u proljeće 1945. godine istjerani iz Čehoslovačke. Ta zbivanja i dalje uglavnom smatraju povijesno irelevantnima, no kada je riječ o sudbinama ljudi treba ih uzeti u obzir, ne mijenjajući time cjelinu povijesne istine. Riječju, pitanje je izbora koja će se od dviju koncepcija istine prihvatiti kada se interpretira konkretna situacija.

Spomenuli ste raspad Jugoslavije.

Danas, ako pogledamo unatrag, izgleda kao da smo od 1945. godine naovamo

samo čekali ovaj sukob. Zašto je došlo do tako krvavog sukoba? I veće zemlje, naprimjer Rusija, su se također raspale pa ipak nije bilo sukoba takvih razmjera.

Paradoks, o kojemu sam puno pisao i govorio je sljedeći: Jugoslavija je bila daleko najmanje loš oblik realnoga socijalizma, a njezin kraj je bio najgori kraj od svih država toga sustava. U raspadu Jugoslavije je ubijeno gotovo dvostruko više ljudi nego u raspadu SSSR-a, koji je imao 10 puta više stanovnika, dakle razmjerno gledano 20 puta više ljudi je ubijeno kod nas. Po mojem sudu temeljni je razlog upravo u tomu što Jugoslavija nije imala centralizirani sustav nego Tita koji je po sebi bio i legitimacija i nositelj vlasti. Nakon njegove smrti, Ustav iz 1974. godine koji je izvorno mišljen kao fikcija, a ne kao pravni dokument, kao djelo koje je trebalo ilustrirati kako bi jednom trebala izgledati socijalistička zajednica, našao se u situaciji da od fikcije postane realnim Ustavom što nije mogao izdržati, jer za to nije bio napisan. Kako je rečeno, takva se zajednica nije mogla održati, naprosto zato što se sve što je bilo jugoslavensko svelo na JNA, a ostali politički poslovi su bili raspodijeljeni po republikama koje su bile ustrojene kao potencijalne nacionalne države - s izuzetkom BiH koja jedina nije imala apsolutnu većinu jedne etničke skupine, pa je i zbog toga u njoj bilo najviše žrtava. To je ono što se meni čini ključnim pitanjem, dakle nije bilo centra moći koji je mogao, kao na primjer u Sovjetskome Savezu kad se Gorbačov za to odlučio, organizirati raspad nego se događalo kaotično-nasilno, jer su realni centri političke moći već bili u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Beogradu - kao glavnom gradu Srbije, a ne Jugoslavije – Skopju, itd.

Bosansko-hercegovačka zbilja Kako vidite moguće rješenje za bhsituaciju? Je li Daytonski sporazum i dalje održiv?

Daytonski sporazum je bio, uvijek sam to govorio, odličan sporazum o prekidu vatre, primirju, ali loš mirovni sporazum. I to se vrlo brzo pokazalo. Naravno, računa li se na to da je Sarajevo, recimo, imalo prosjek od dva ubijena na sat, jedan dan znači 50 sačuvanih života, pa se, prema tomu ne smije reći “jedini je rezultat prestanak rata”, jer je to sigurno najviše vrijedilo. Ali, nakon nekoga vremena ljudi hoće više, neke stvari koje su se za vrijeme rata činile luksuznim, naime, drukčiju organizaciju svakidašnjice.

Oduvijek mi se činilo da načelno postoji samo jedan način da se BiH pristojno organizira: to je dvodomni parlament u kojem je jedan dom izabran po načelu jedan građanin jedan glas, a u drugom domu se nalaze tri nacije s jednakom zastupljenošću. Treba odrediti odnose ovlasti među domovima i podijeliti Bosnu na deset ili koliko treba kantona, županija, okruga, provincija, sasvim svejedno. BiH nije imala ovu teritorijalnu tradiciju, ona je povijesno zapravo imala samo tri regije – Bosnu, Hercegovinu i Krajinu. To su povijesne regije koje su postojale u Bosni, sve drugo su bile izmišljotine različitih režima koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu na razne načine, po okruzima, kotarima, vilajetima i ne znam sve čemu.

To stoga i nije prihvaćeno. U sadašnjoj verziji proglašena su tri konstitutivna naroda, uvedena dva entiteta, a BiH je jedina država na svijetu koja u službenome nazivu nema političku oznaku uz geografski termin. Dakle, nije ni republika,

POGLED IZVANA ni kraljevina, ni emirat, već je naprosto: BiH. Daytonski sporazum, po toj pogrešnoj logici, Republici Srpskoj zabranjuje da bira Bošnjake u Parlament - jer govori o 14 Srba iz Republike Srpske, a ne o 14 predstavnika - i zabranjuje da se u Federaciji biraju Srbi. Zbog brojčanoga omjera Bošnjaka i Hrvata u Federaciji uvijek je moguće da ostane dovoljna većina Bošnjaka, ako bi se netko tako igrao, da izaberu svojega čovjeka na hrvatskoj listi.

Konačno, da se ne zaboravi, po onome posljednjem popisu iz 1991. godine malo manje od 10% stanovnika BiH nisu bili ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati, oni su potpuno nestali, oni su ilegalizirani. Svi moraju biti pripadnici jedne od tri etničke skupine kako bi ostvarili svoja prava; to sigurno nije dobar model. Naravno, “Europa” tu neće puno pomoći. Kada se kaže da BiH ovako podijeljena ne može u Europsku uniju, moglo bi se odgovoriti da je tamo već Cipar, koji je puno dublje i dulje podijeljen od BiH, točnije, jedan dio je ušao, a drugi nije. Po precedentu je sasvim moguće da Federacija uđe u EU, a Republika Srpska ne, ili čak obrnuto. Jer se to već jedanput dogodilo!

Milorad Dodik neprestano dovodi u pitanje teritorijalni integritet BiH koja je, povijesno gledano, upravo teritorijalno jedna od najkompaktnijih država na području Balkana. Je li u ovoj konstelaciji snaga moguće da dođe do podjele BiH? To sigurno nije moguće iz niza razloga, ali prije svega zato što to u Srbiji više nitko neće. Od kada Koštunica više nije predsjednik Vlade - a on je sada konačno odstranjen iz realnoga političkog života, bar za neko vrijeme - taj interes više ni u Srbiji kod službene strane ne postoji. Gospodin Dodik vrlo dobro zna gdje je interes i on je znatno više orijentiran prema Zagrebu, nego prema Beogradu. Banja Luka je puna hrvatskih, slovenskih i austrijskih firmi. Dodik je po mojem dubokom uvjerenju hrvatski igrač u BiH, a da to pokrije svakih će nekoliko mjeseci održati zapaljiv srpsko-nacionalistički govor. Međutim, on je izrazito pragmatičan političar koji zna što je bliže Banja Luci, te se vraća prijeratnome modelu demonstriranome paralelnom situacijom Banja Luke i Vukovara. Iz Vukovara su svi išli na studij u Beograd, osim djece hrvatskih nacionalista jer je Beograd bio puno bliži. A iz Banja Luke su svi išli na studij u Zagreb, osim djece srpskih nacionalista. Danas se to vraća, Banja Luka je orijentirana prema Zagrebu, na koncu gradi se i komadić au-

toputa pa će biti sat i pol vožnje Banja Luka – Zagreb. Te su stvari potpuno nezaustavljive, a da se Vlasi ne dosjete, tu i tamo će se čuti zapaljivi govori. Problem je, naravno, u tomu što u našim okolnostima, i ne baš punog srca izgovoreni govori mogu zaista nekoga zapaliti, može u nekome trenutku doći do atmosfere u kojoj će fizičko nasilje izazvati teške posljedice. To je opasna igra kojom se Dodik igra. S druge strane, bošnjački političari u BiH izrazito pogrešno reagiraju, jer naprosto ne vide realnost situacije, ne vide da se s njim može pregovarati mimo fraza, nalijeću na te fraze što ponekad nije moguće izbjeći kad govori o ključnim stvarima, ali nije uvijek nužno tako činiti. Drugo, ono što je po mom sudu ključni nedostatak bošnjačkih političara u BiH je što prosto nisu u stanju prihvatiti odgovornost makar i relativno većinskog naroda koji bi trebao ne samo pripovijedati o cjelovitosti BiH nego i nešto na tomu raditi, imati barem nekakvu koncepciju, strategiju, ideju što hoće od te države, od čega će živjeti, kakvi će biti prometni pravci, kakvi će biti industrijski pogoni, itd. O tomu zapravo ozbiljnoga govora nema, a to je odgovornost svih, ali ipak posebno onih koji su makar i relativna većina i koji tvrde da su baš oni za Bosnu i Hercegovinu.

Je li uzrok tome neobrazovanost?

Neobrazovanost, ali i nezainteresiranost! Obrazovane ljude možete kupiti. To rade ozbiljne države. Uzmu eksperte iz ekonomije, prometa, zdravstva ili arhitekture da im naprave plan.

Pojedinačno gledano Bosna i Hercegovina vrvi od talentiranih ljudi.

Da, ali stvar je u tomu da se talenti organiziraju. Nije bitno jeste li talentirani ili ne ako pričate trojici ljudi u kafiću ili doma, ako nema institucijskoga okvira u kojem bi se raspravljalo dovoljno o općim i značajnim temama da bi talenti mogli doći do izražaja.

Preimenovanje Muslimana u Bošnjake Zašto danas rješenje pitanja preimenovanja Muslimana u Bošnjake nije moguće provesti državnim aktom, dekretom?

Po mojem sudu to je moguće i tako riješiti, ali bi to bilo pogrešno zato što se radi o kolektivnim pravima koja se realiziraju kao pojedinačna. Npr., imam pravo pripadati hrvatskoj, židovskoj ili bošnjačkoj etničkoj skupini, dapače: u iole demo-

kratskoj zajednici moram imati pravo opredijeliti se. Onoga časa kada prihvatite da se Muslimane kolektivno preimenuje u Bošnjake otvarate i mogućnost da, recimo, sutra netko Srbe preimenuje u Hrvate jer, formalno rečeno, u oba se slučaja naprosto radi o imenima etničkih skupina. U 1930-im godinama, nakon ustroja unitarne Jugoslavije, smatralo se da su Srbi, Hrvati i Slovenci dio “trojednoga plemena”, da su to, kao danas kod nas Zagorci ili Slavonci, lokalni nazivi unutar jedne nacije. Naravno, ne mislim da je Musliman/ Bošnjak isto u značenju kao Srbin/Hrvat, ali kada govorimo o pravnim kategorijama o nazivima se radi. Za mene je prvo, i bitno, da se omogući građanima da se prema etničkoj pripadnosti izjašnjavaju kao Bošnjaci, ali ako se netko i dalje želi izjašnjavati kao Musliman ne vidim kako mu/ joj se to može zabraniti. Moje osobno iskustvo je pritom doista tragikomično. U proljeće 1963. godine kao mladi član Saveza socijalističke omladine na jednom sam se sastanku - kada su nas informirali o odluci Centralnog komiteta da se muslimansko stanovništvo BiH po odluci Centralnog komiteta SKJ, a nakon referata Đure Pucara Starog, proglašava povijesno zrelim da bude socijalistička nacija pod imenom Muslimani - digao i pitao znači li to da netko može biti Musliman-katolik.

Nakon toga sam dobio kaznu zabrane dolaska na sastanke od tri mjeseca, što me nije jako pogodilo, ali to nisam pitao zato što sam bio nekakav rano sazreli liberal nego to zaista nisam bio razumio. Bila je napravljena glupost s tim službenim nazivom; nisu htjeli prihvatiti naziv Bošnjaci jer su ga bili razumjeli kao ostatak austrougarske imperijalističke koncepcije bana Kallaya koji je Bošnjake promovirao nasuprot, prije svega srbijanskog, i manjim dijelom hrvatskog nacionalizma. Usput rečeno, moj je osjećaj - da je tada prihvaćen termin Bošnjaci možda bi bilo moguće da se do 1990. godine postigne apsolutna većina u BiH koja bi se smatrala Bošnjacima. Srbi i Hrvati nisu sebe, naravno, mogli vidjeti pod imenom Muslimani, ali kada god bi netko došao u Zagreb, u 15 sekundi po govoru ste mogli reći da je on Bosanac ili Bosanka, a je li Hrvat, Hrvatica, Srbin/Srpkinja ili Bošnjak/Bošnjakinja bilo je, govorno, irelevantno. Drugim riječima, na djelu je bio nesretni koncept koji je imao još jednu otegotnu okolnost da je u Makedoniji istovremeno bilo zabranjeno pisati oznaku Muslimani s velikim početnim slovom, jer nije bila dopuštena kao etnička, nego samo kao vjerska oznaka.

105

J O U R N A L

POKLON CD

Design covera: Igor Kordej

SPECIJALNO ZA ČITATELJE PREPORODOVOG JOURNALA 106

POKLON CD Predstavljamo prvi CD Ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”.

Urednik izdanja, dirigent, producent i aranžer: Ismet Kurtović

J O U R N A L

SADRŽAJ

POKLON CD SADRŽAJ UVODNE RIJEČI I dalje ćemo... ma bolan ne bio, nastaviti! ........................................................ 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Urednici jubilarnog broja: Faris Nanić Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Alem Crnkić

2

Suradnici: Mirsada Begović Amela Handanović Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb

REFLEKSIJE NA BOŠNJAČKU STVARNOST Hasan Čengić (razgovarao Faris Nanić) .......................................................... 5 Senad Nanić (razgovarao Filip Mursel Begović) .............................................. 9 Sead Begović (razgovarao Ervin Jahić) ........................................................... 11 Ervin Jahić (razgovarao Filip Mursel Begović) ................................................ 13 Rešid Hafizović (razgovarao Faris Nanić) ...................................................... 16 Mehmed Džekić (razgovarao Faris Nanić) .................................................... 19 Zlatko Hasanbegović (razgovarao Filip Mursel Begović) ............................... 22 Sead Berberović (razgovarao Ismet Isaković) ............................................... 30 Tarik Kulenović (razgovarao Ismet Isaković) ................................................. 35 Nedžad Hodžić (razgovarala Sena Kulenović) ............................................... 42 Mujo Isić (razgovarao Filip Mursel Begović) .................................................. 46 DUHOVNA MISAO Muhammed ef. Jusufspahić (razgovarao Faris Nanić) .................................... 49 Aziz ef. Hasanović (razgovarao Faris Nanić) ................................................. 52 Ševko ef. Omerbašić (razgovarao Faris Nanić) ............................................. 56 Aziz ef. Alili (razgovarao Faris Nanić) ............................................................ 60 Salkan ef. Herić (razgovarao Filip Mursel Begović) ....................................... 63 Husein ef. Hodžić (razgovarao Filip Mursel Begović) .................................... 65

Zdenka Čuhnil (razgovarao Anes Šuvalić) ..................................................... 99

Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

KDBH “Preporod”, Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr kurtovic_i@yahoo.com 107

POGLED IZVANA

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje

ORIGINALNI CD s omotom može se naručiti na:

Mustafa ef. Cerić (razgovarala Sena Kulenović) ............................................. 69

Ivo Banac (razgovarao Faris Nanić) ............................................................... 74

Cijena: 15 kuna

PJEVAJU DVANAEST ANTOLOGIJSKIH SEVDALINKI

Šemso Tanković (razgovarao Ismet Isaković) ................................................ 26

Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr

Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

J O U R N A L

Grčki poučak o dijalogu ................................................................................... 4

Stjepan Mesić (razgovarao Faris Nanić) ....................................................... 78 Furio Radin (razgovarao Faris Nanić) ............................................................ 82 Vesna Pusić (razgovarao Faris Nanić) ............................................................ 86 Aleksandar Tolnauer (razgovarao Faris Nanić) .............................................. 90 Miljenko Jergović (razgovarao Filip Mursel Begović) ..................................... 93 Darko Šonc (razgovarao Faris Nanić) ........................................................... 96 Žarko Puhovski (razgovarala Sena Kulenović) ............................................. 101 POKLON CD Bulbuli pjevaju 12 antologijskih sevdalinki ................................................... 107

J O U R N A L

JOURNALOVI INTERVJUI

JOURNAL, JUBILARNO IZDANJE, broj 113/114, 2009.

(IZBOR)

POKLON CD – “BULBULI” PJEVAJU 12 ANTOLOGIJSKIH SEVDALINKI