Journal 115 by Bosnjak

FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

JOURNAL, broj 115, 2009.

ZAGREBAČKA DŽAMIJA

Hvala, reise! 820 godina Povelje bosanskog bana Kulina Intervju – Senad Nanić Nema dogovora o promjenama Priča o Avdagi Hasiću “Drugi” muslimani Muhammed a.s. – Poslanik islama Partija stoljeća Geneza bliskoistočnog sukoba Ja, Lukman ibn Mursel

SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI SADRŽAJ UVODNIK Hvala, reise! ............................................................................................... 3

ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Alijagić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Faris Nanić

Suradnici: Mirsada Begović Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Dino Mujadžević Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr

HRVATSKA Josipović najozbiljniji kandidat ................................................................. 20

Arapski Nostradamus

INTERVJU – SENAD NANIĆ Zadovoljstvo postignutim rezultatima ..................................................... 22

Ova će godina biti odlična papi Benediktu XVI, ali loša talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, kao i mnogim drugim političarima na čelu s američkim predsjednikom Barackom Obamom, koji bi mogao izgubiti život. Godina će biti loša i egipatskom predsjedniku Hosniju Mubaraku. Štoviše, Benedikt XVI će u 2010. pridonijeti dolasku do suglasja između kršćana i muslimana. To su prognoze za ovu godinu Tunižanina Hassana al-Charnija, koji je poznat i kao arapski Nostradamus. Arapski astrolog Hassana al-Charni polučio je do sada neke uspjehe u prognoziranju događaja pa je tako predvidio smrt princeze Diane, palestinskog čelnika Jasera Arafata i kralja popa Michaela Jacksona. Sada premijeru Berlusconiju predviđa crnu godinu i političku propast, koja će uslijediti i zbog fizičkog slabljenja nakon nedavnog napada kada ga je maketom milanskog Duoma u lice pogodio Massimo Tartaglia. Ni Berlusconijeva stranka Narod slobode neće imati dobru godinu, predviđa Al-Charni u horoskopu koji je načinio za talijansku novinsku agenciju AKI (Adnkronos International). No, prije nego li se Berlusconijevi politički suparnici počnu veseliti, treba kazati da je Al-Charni jednom pogriješio u prognozama za Italiju, kada je početkom 2008. prognozirao dugi život Vladi lijevog centra Romana Prodija, koja je nekoliko mjeseci poslije pala. Papa Benedikt XVI će polučiti uspjeh u odnosima s muslimanskim svijetom, što je svakako pozitivno poslije njegova govora u Njemačkoj 2006. nakon kojeg su protiv njega prosvjedovali u islamskim zemljama. Tuniski astrolog predviđa Obami “iznenadni, pa čak i tragični konac”, odnosno “smrt u nenormalnoj situaciji”.

BOSANSKI BAROMETAR Nema dogovora o promjenama .............................................................. 25 Portugal zasluženo slavio ......................................................................... 27 IZ SVIJETA Recesija, minareti, Nobelova nagrada za mir... ........................................ 29 KULTURA Dvore gradi Komadina Mujo ................................................................... 34 Na tragu pogrešnih identiteta ................................................................. 35 Kulenovićev književni opus ...................................................................... 36 Festival ozbiljnih namjera ........................................................................ 39 Žena – za krizna vremena! ...................................................................... 41 PRIČE IZ BOSNE Priča o Avdagi Hasiću .............................................................................. 43 SINE IRA ET STUDIO “Drugi” muslimani ................................................................................... 45

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490

ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (II) ...................................................... 47

Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

POVRATAK U BUDUĆNOST Partija stoljeća ......................................................................................... 50

Cijena: 10 kuna

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Una iz mog sna .......................................................................................... 4 Počast palim bošnjačkim vojnicima ........................................................... 5 Znanjem protiv raka dojke ........................................................................ 8 Akcija darivanja krvi ................................................................................. 10 Priznanje donijelo stabilnost .................................................................... 11 U susret Bošnjačkom saboru .................................................................. 12 Sevdah u Novom Zagrebu ...................................................................... 14 Životni problemi ..................................................................................... 15 820 godina Povelje bosanskog bana Kulina .............................................. 16 Bajramska poruka .................................................................................... 19

Pretplata: RH 80 HRK godišnje BiH 20 KM godišnje Svijet 15 € godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Ajvatovica

pojavljuju i nestaju na našemu mentalnom “ekranu” iz trenutka u trenutak. “Ipak, postoji i tamna strana medalje. Preduga upotreba računa ima snažan učinak na način na koji razmišljamo, osjećamo i ponašamo se. “Iako internet unapređuje procesuiranje informacija i ubrzava sposobnost donošenja odluka, pretjerana upotreba može oštetiti neke naše druge vještine. S vremenom se, naime, smanjuje sposobnost povezivanja s ljudima i dolazi do pada zadržavanja pozornosti”, upozorava Small te preporučuje da ako cijeli dan osoba radi za računalom, nakon posla se treba što je više moguće družiti s ljudima.

DIJALOG CIVILIZACIJA Geneza bliskoistočnog sukoba (II) ........................................................... 54 OGLASI Fond za stipendiranje BNZH .................................................................. 59 MURSELOV ŠEGISTAN Ja, Lukman ibn Mursel ............................................................................. 60 ZANIMLJIVOSTI Stop podzemnim tunelima ...................................................................... 62 Facebook i razvodi .................................................................................. 62 Internet i inteligencija .............................................................................. 62 Arapski Nostradamus .............................................................................. 63 Svi mailovi idu u Rim ................................................................................ 63

Teheran će dovesti do kraja svoj nuklearni program i razviti ratnu industriju kao politički pritisak. Mubarak će imati zdravstvenih problema, ali i neka od zemalja sjeverne Afrike ostat će bez svoga čelnika. Ove će godine loše završiti, vjerojatno umrijeti, francuski pjevač Johnny Hallyday, a momčad jedne europske zemlje pobijedit će na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici.

time omogućeno pregledavanje svih papinih govora i uživo praćenje nastupa, uz mogućnost snimanja istih na iPod. Velika novost, koju je na mala vrata najavio otac Paolo, jest da će papa Benedikt XVI preko spomenutih stranica ujedno komunicirati s mladim vjernicima o pitanjima koja ih muče. Unatoč silnoj popularnosti interneta, vatikanska pošta dan-danas se bori s pismima koja stižu iz cijelog svijeta, kao i s brojnim vjernicima koji žele svojim najmilijima poslati razglednicu iz samog Vatikana. Pošta ima dvije podružnice na Trgu svetog Petra, dok je glavna pošta unutar samog Vatikana. U svim poslovnicama turisti mogu kupiti razglednice kao i kovanice s likovima iz crkvene povijesti. Možda je najpoznatija djelatnost vatikanske pošte izdavanje poštanskih markica – za čiji posjed se bore mnogi numizmatičari. Zadnja izdana markica ove godine izašla je u suradnji vatikanske pošte i pošte Kraljevine Švedske s motivom “Bogorodica s djetetom na tronu s dva anđela, u pratnji sv. Joakima i sv. Ane”, što je rad renesansnog slikara Francesca Melanzija.

Svi mailovi idu u Rim Unatoč velikoj popularnosti Djeda Božićnjaka i brojnih pisama koja idu na adresu u Finskoj, veliki istup Katoličke crkve prema modernome načinu komunikacije – internetu, ove godine učinio je Rim središtem najljepših želja. Otvaranjem internetske stranice www.Pope2you.net, Vatikan je posjetiteljima omogućio da na izrazito jednostavan način iskažu svoje čestitke papi Benediktu XVI osobno, uz vlastite prigodne fotografije. Odabrane čestitke bit će isprintane i pokazane Petrovu nasljedniku, a najljepše prikazane na samoj stranici. Iako nema točnog podatka, pretpostavlja se kako je do sada poslano na stotine tisuća čestitaka, dok je sama stranica u zadnjih osam mjeseci posjećena oko sedam milijuna puta. Ujedno je preko iste stranice omogućeno posjetiteljima da i drugim ljudima pošalju čestitku, i to s papinom slikom i njegovim porukama. Voditelj i dizajner projekta www.Pope2you.net, talijanski svećenik Paolo Padrini, pobrinuo se da mogućnost slanja čestitke bude dostupna i preko poznatih društvenih stranica kao Facebooka i Twittera, kao i stranice posvećene fotografijama – Flickr. Svakako treba napomenuti kako je prije ove stranice pokrenuta i posebna stranica preko videoportala YouTubea. Posjetiteljima je

Ozbiljnost u pristupu internetu kao suvremenome mediju komuniciranja vidi se i u čestim sastancima rimskih biskupa i stručnjaka medijske komunikacije. Isto tako valja napomenuti kako je www.Pope2you.net plod suradnje glavnih medijskih uzdanica Vatikana: Papinskog vijeća za sredstva društvenih komunikacija, Vatikanskog televizijskog centra, Radio Vatikana, Talijanske biskupske konferencije, H2O Newsa te brojnih drugih medijskih stručnjaka. Ujedno, papa Benedikt XVI. redovito poziva mlade na evangelizaciju: “Osjećajte svojom obvezom unositi u kulturu ovoga novog komunikacijskog i informacijskog okruženja vrijednosti na kojima počiva vaš život! Na vama, mladi, koji ste se gotovo spontano suživjeli s tim sredstvima komunikacije, leži posebna zadaća evangelizacije toga ‘digitalnog kontinenta’”, rekao je papa Benedikt XVI u poruci za 43. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Pripremio: Ismet Isaković

J O U R N A L

UVODNIK Riječ glavnog urednika

Hvala, reise! Početkom prosinca 2009. Sena Kulenović, članica redakcije “Preporodovog Journala”, dobila je iz Sarajeva e-mail sljedećeg sadržaja: Dobio sam vaš “Preporodov Journal” putem e-maila i zahvaljujem se. Ponosan sam na vas i na koncept vašeg “Journala”. Ova simbioza nacionalnog, vjerskog i kulturnog u Bošnjaka impresionirala me, jer to je ono o čemu sam uvijek sanjao – da budemo jedan narod različitih pojedinačnih sposobnosti sa jednim zajedničkim ciljem, a to je nacionalni ponos, vjersko-moralna dosljednost i kulturna kreativnost. Vaš “Journal” je sve to i zato hoću da vam kažem da nastavite sa radom i da nastavite sa entuzijazmom, jer 21. stoljeće je stoljeće našeg nacionalno-bosanskog buđenja, našeg kulturno-bošnjačkog preporoda i našeg bosansko-državnog patriotizma. Selam i neka vas Bog čuva! Mustafa Cerić, reisu-l-ulema i vrhovni muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Reisova pohvala je dodatan motiv za rad i potvrda da smo na dobrom putu. Riječi prvog čovjeka Islamske zajednice na južnoslavenskim prostorima istovremeno vesele, ali i obavezuju našu redakciju. Kvalitetu nije lako održavati, ona se mora dokazivati iz broja u broj. “Preporodov Journal” je nastao prije nešto više od šest godina, kada se odvojio od starijeg, poznatijeg brata “Behara”, u kojemu je godinama bio podlistak, bolje rečeno podstanar. Dobro je poznato da je uzrok nastanka “Journala” bio sukob unutar redakcije oko članka Farisa Nanića, kasnije prvog glavnog urednika, na temu zbivanja u Americi i svijetu nakon poznatih događaja 11. rujna 2001. godine. Bila je potrebna ljudska hrabrost, principijelnost i intelektualna snaga da se pokrene nešto novo i drugačije, da se progovori i o nama samima. U prethodnom periodu “Journal” je gradio svoju poziciju u bošnjačkom nacionalnom korpusu u Hrvatskoj. Sadašnji vizualni i sadržajni izgled “Preporodovog Journala” stvaran je nekoliko godina, pri čemu smo željeli obuhvatiti sve segmente bošnjačkog nacionalnog bića. Postepeno je nadograđivana koncepcija, oblikovane i otvarane nove rubrike i kolumne, osmišljavane nove teme koje smo željeli predstaviti čitateljima, proširen broj članova redakcije i suradnika. Bili smo uvjereni da radimo nešto dobro, nešto trajne vrijednosti, na korist našem narodu. Nastojali smo afirmativno pratiti događaje u bošnjačkoj zajednici u RH, pri čemu nismo bježali niti od polemičkih tonova, naročito kada je bila riječ o (ne)radu Šemse Tankovića, bošnjačkog saborskog zastupnika. Sukobima oko “Journala” posebno je bila obilježena 2008. godina, kada smo otvoreno i argumentirano progovorili o nedosljednostima ljudi koji kreiraju bošnjačku političku poziciju u Hrvatskoj. Nadamo se da je period osporavanja i nerazumijevanja iza nas. “Journal” je bio i ostao otvoren za sve Bošnjake, za različita stajališta i mišljenja koja mogu pridonijeti napretku i očuvanju posebnosti bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Pritom je cilj oko “Preporodovog Journala” okupiti intelektualnu elitu bošnjačkog naroda u RH, najumnije i najproduktivnije pripadnike generacije rođene 60-ih i 70-ih godina, generacije koja je predugo bila na margini društvenih događanja. Vjerujemo da smo na dobrom putu, a u prilog tome neka posluži podatak da je čak 16 članova redakcije i suradnika kreiralo dvobroj u kojemu je bio intervju s reisom Cerićem.

“Journal” nije samo informativan, već smo izborom rubrika i tema, dužinom tekstova željeli dobiti na edukativnosti, s određenom prosvjetiteljskom crtom. Činjenica je da nedovoljno poznajemo vlastitu povijest – značajne događaje i povijesne ličnosti. Bosansko-hercegovačka i bošnjačka povijest je velika nepoznanica najširim slojevima našeg naroda, što predstavlja problem bržem nacionalnom konstituiranju. Nastojimo stvoriti časopis iznimne kvalitete, a put do toga se sastoji od mnogo malih koraka. Nadamo se da će doći i taj dan kada će “Journal” imati profesionalne članove redakcije, stabilno financiranje, veliku pretplatu, mnogo veći tiraž i polumjesečno izlaženje. “Journal” se čita i izvan granica Hrvatske, a naročito u Bosni i Hercegovini. Tome svakako pridonosi elektronska verzija našeg časopisa koja putem e-maila dospijeva u sve dijelove svijeta. Osim toga, “Journali” u pdf-formatu se trenutno mogu pronaći na trima web-stranicama: KDBH “Preporod”, Islamske zajednice u Hrvatskoj i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, što predstavlja značajan iskorak i za redakciju i za KDBH “Preporod”. Svakako treba naglasiti da smo svjesni i svojih nedostataka: povremene neredovitosti u izlaženju i nedovoljanog broja suradnika izvan Zagreba. Problem neredovitosti (veći broj dvobroja) nadoknađujemo povećanim brojem stranica (daleko više od 40 stranica po broju na koliko smo obavezni prema ugovoru sa Savjetom za nacionalne manjine RH). Nažalost, i pored svih napora nismo uspjeli pronaći suradnike koji bi svojim pisanjem izvještavali čitatelje o događanjima u Istri, te na jugu Dalmacije, u Splitu i Dubrovniku. Iznenađuje mala zainteresiranost za pisanje, koje je u našim uvjetima mnogostruko važnije, jer predstavlja i svojevrsno arhiviranje događanja u bošnjačkom manjinskom korpusu za buduće generacije. Naime, jasno nam je da će “Preporodov Journal” u nadolazećim desetljećima biti jedan od važnih izvora podataka za znanstvene radove o Bošnjacima u Hrvatskoj. Između ostaloga, zato i toliko prostora u našem časopisu zauzima rubrika takvog naziva. Veliki problem sadašnjeg “Journala” je financiranje. Sadašnjih 145.000 kuna godišnje za 10 brojeva po 40 stranica je nedovoljno. Prošlogodišnje minimalno povećanje budžeta nije dostatno da pokrije narasle troškove tiskanja i distribucije. Značajan problem je i distribucija časopisa, pri čemu su jedino Zagreb i Sisak redovito “pokriveni” u dovoljnoj količini. Nažalost, ostala gradska središta u RH sa značajnijom bošnjačkom populacijom su periodično i neredovito opskrbljena. Ovdje treba naglasiti problem pretplate. Naime, dobro je poznato da se veliki proračunski novac slijeva na račune bošnjačkih udruga i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Jedan od najboljih načina za svrsishodno trošenje tog novca je pretplata na “Preporodove” časopise – “Behar” i “Preporodov Journal”. Koristi su mnogostruke, a utrošena financijska sredstva veoma se lako mogu pravdati. Teško je shvatljiva činjenica da je jedino Vijeće bošnjačke nacionalne manjine u Sisku pretplaćeno na 25 primjeraka “Journala” i “Behara”. I pored svih problema – idemo dalje, s obećanjem da će i “Preporodov Journal” dati svoj skroman doprinos da 21. stoljeće bude stoljeće nacionalno-bosanskog buđenja, kulturno-bošnjačkog preporoda i bosansko-državnog patriotizma. I za kraj, hvala reis-efendija, Vaše nam riječi mnogo znače. Ismet Isaković

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnost Kulturnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu

Una iz mog sna

J O U R N A L

U prostorijama Kulturnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu, 3. studenog 2009. otvorena je izložba umjetničke keramike pod nazivom “Una iz mog sna”, autorice Halide Emrić. Svečanom otvorenju izložbe, pored autorice, prisustvovali su Vladimir Raspudić, novi veleposlanik BiH u Zagrebu i Nermin Ogrešević, načelnik Općine Cazin. Zagrebačka izložba umjetničke keramike organizirana je pod pokroviteljstvom Općine Cazin (Unsko-sanski kanton). Halida Emrić je rođena 1965. godine u Bihaću. 2006. godine osnovala je studio za izradu umjetničke keramike SerhatArt. Od 2006. do 2009. godine usavršavala je znanje na privatnoj školi keramike Tapiker u Zagrebu. Do sada je izlagala na 22 samostalne i sedam zajedničkih izložbi u Bosni i Hercegovini. Izlagala je, između ostalog, u Sarajevu, Kuršumli medresi, Tešnju, Travniku, Gračanici, Gradačcu, Goraždu, Vitezu, Kaknju, Zvorniku i svih sedam gradova Unsko-sanskog kantona. Osim toga, svojim radovima predstavila se i u Sloveniji – u Ljubljani i Kopru. Osmislila je i realizirala projekt izrade suvenira – amblemi bosansko-hercegovačkih gradova, čiju realizaciju je pomoglo Federalno ministarstvo za turizam i okoliš. U uvodnim riječima Minka Ljubijankić, ataše za kulturu i voditeljica Kulturnog centra je rekla da Halida Emrić oblikuje svoj umjetnički svijet s unutarnjom ustreptalošću i stvaralačkim uzbuđenjem. Svoju maštu razbuđuje kada svojim rukama dotakne glinenu masu od koje izrađuje razne oblike vaza, tanjura, zdjela, nakita i zidnih ukrasa. Prisutne posjetitelje u prostorima Kulturnog centra BiH pozdravio je i bhveleposlanik Vladimir Raspudić, koji se u svom govoru osvrnuo na veoma uspješan rad Kulturnog centra BiH u 2009. godini. Izložbu je svečano otvorio načelnik Općine Cazin, kao pokrovitelj ove manifestacije. “Drago mi je da naši umjetnici ruše sve barijere, granice i nesporazume kroz umjetnost i umjetnički rad. Drago mi je da smo mi dio toga kroz podršku u realizaciji ove izložbe i drago mi je da Halida prenosi duh krajiške tradicije i kulture i izvan granica Bosne i Hercego-

Slijeva: Halida Emrić, Nermin Ogrešević, Vladimir Raspudić i Minka Ljubijankić vine”, rekao je, između ostalog, načelnik Ogrešević u svom obraćanju prisutnima. Halida Emrić je umjetnica koja većinu svog rada posvećuje Bosanskoj krajini i Krajišnicima, a ponajviše Cazinu i njegovim stanovnicima. Načelnik Ogrešević je ujedno i jedan od onih ljudi kojima se porodica Emrić duboko i srdačno zahvaljuje na velikoj podršci u svom radu. “Naglašavam da dio uspjeha mojih izložbi pripada općini Cazin i načelniku Ogreševiću, zbog čega ću se uvijek osjećati dijelom kao Cazinjanka”, riječi su Halide Emrić. Naglasila je da su sastavni dio izložbe vaze i zdjele rađene specijalnom tehnikom portugalskog oslikavanja na glini, kao i ručno rađeni nakit. Obavijestila je prisutne da se izložba “Una iz mog sna” nakon zagrebačkog predstavljanja seli u Petrinju, gdje će se u periodu od 9. do 15. studenog 2009. predstaviti na “Tjednu bosansko-hercegovačke kulture”.

Metafizika gline Izložba “Una iz mog sna” je ocijenjena jedinstvenim izričajem i suvremenim oplemenjivanjem rada na keramici. Ako je iskrena, umjetnost je uvijek suvremena bez obzira na formu. Upravo ovo pojašnjenje vjerojatno je najpreciznije kada je riječ o profinjenoj keramici predstavljenoj u Zagrebu. U lijepo urađenom prospektu izložbe Fatima Maslić se lijepim biranim riječima osvrnula na umjetnički izričaj Halide Emrić. Naglasila je da Halida Emrić, supruga poznatog bosansko-hercegovačkog slikara Seada Emrića, svoju vještinu koristi na više planova što je i prikazano na

izložbi u Zagrebu. Djeluje kroz projekte praktičnog osmišljavanja i realizacije izrade prihvatljivog suvenira: amblemi bosanskohercegovačkih gradova, što je doprinos inovativnosti i vizualnom obogaćivanju turističkog bhproizvoda. Ovom programu može se pridružiti i kolekcija nakita kao prepoznatljivog proizvoda keramičke radionice SerhatArt, u čiji rad se sve više uključuje i cijela porodica. “Pored produkcije suvenira Halida Emrić traži način da u sferi primjenjene umjetnosti iznese svoja estetska iskustva u kojima su nataložene refleksije i senzacije iz vanjskog svijeta, koje na neki način određuje naziv predstavljenog ciklusa ‘Una iz mog sna’. Ona svoj likovni izraz podređuje funkciji određenog predmeta (posude, vaze) dajući im specifičnu estetsku dimenziju i pretvarajući ih u svojevrsne artefakte. Suptilna priroda njene ličnosti neposredno se iskazuje u lirskim crtežima na keramičkim slikama, dok je u primjenjenim predmetima naglašena koloristička ekspresija glazirane površine. Pa i kada u primjenjenim formama poštuje zakonitosti njihove funkcionalnosti i upotrebljivosti, Halida Emrić te forme oblikuje na prepoznatljiv način, dajući im osobit pečat, kroz proces slobodne modelacije oblika, razuđenu kolorističku igru, zanimljive taktilne vrijednosti obogaćene specifičnim ‘feminiziranim’ teksturama. Radeći s glinom Halida Emrić je spoznala simboličko značenje materije, onaj iskonski nagon, koji je duboko kao naslućena informacija upreten u našoj svijesti. Kreativan je to proces transformacije pramaterije (gline, zemlje) od koje smo sazdani, u neke nove forme, određene suvremenom estetikom i kreativnim impulsima njenog unutarnjeg bića. Taj metafizički aspekt, sadržan u svojstvu gline, često susrećemo kao motiv istočnjačke mudrosti”, napisala je Fatima Maslić. Zaključila je da je to svojevrsna “metafizika” zemlje koja se mora prepoznati i osjetiti da bi se u procesu izrade keramike materija mogla oživjeti. Artefakti predstavljeni na ovoj izložbi potvrđuju da je tu “metafiziku gline” Halida Emrić uspjela otkriti i da joj se s radošću u potpunost predala. Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Projekcija dokumentarnog filma “Džamija u Logu pod Mangartom”

Počast palim bošnjačkim vojnicima U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 5. studenog 2009. gost je bio ljubljanski muftija dr. Nedžad ef. Grabus. Prisutnima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” predstavljen je dokumentarni film “Džamija u Logu pod Mangartom”, čiji su autori muftija Nedžad Grabus i Muhamed Halilović. Film je proizveden u travnju 2008. godine, a izdavač je Ured muftije u Ljubljani. Film je lijep doprinos Islamske zajednice u Sloveniji očuvanju sjećanja na Bošnjake, koji su obilježili jedno poglavlje povijesti i bili prepoznatljivi i odvažni učesnici Prvog svjetskog rata.

Bošnjaci u Prvom svjetskom ratu Dokumentarni film “Džamija u Logu pod Mangartom” počinje s mudrim riječima: “Tko je bez prošlosti, taj je bez lica i identiteta.” Područje Bosne i Hercegovine stoljećima se nalazilo na razmeđu velikih kultura i civilizacija. Od 1463. do 1878. godine BiH je bila u sastavu Osmanskog carstva, a zatim od 1878. do 1918. godine u sastavu Austro-ugarske monarhije. Samo tri godine nakon austrougarske aneksije BiH, tj. 1881. godine uvedena je opća vojna obaveza koja je za mlade Bošnjake počinjala s navršenih 20 godina života. Vojna obaveza je podrazumjevala tri godine boravka na prvoj borbenoj liniji, a narednih devet godina u rezervnom sastavu. Prve čete oformljene su već 1882. u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli i Mostaru, a desetak godina kasnije pojedini bataljuni bili su dislocirani izvan domovine, u Beču i Budimpešti. U toku Prvog svjetskog rata, tada zvanog Veliki rat, bošnjačke regimente raspoređivane su širom Monarhije. To je bilo vrijeme kada se pod imenom Bošnjak podrazumijevao svatko tko je bio iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku pripadnost. Značajan broj Bošnjaka sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu na Soškom frontu. Soški front bio je dio jugozapadnog fronta dugog preko 600 kilometara, koji se prostirao od Švicarske preko Alpa do Jadranskog mora. Sami front dobio je ime po rijeci Soči, a bio je dug oko 90 kilometara. Do prvih se borbenih linija smještenih na planinskim vrhovima u početku dolazi-

Spomenik i nišan na vojnom groblju u Logu pod Mangartom lo pješice, kroz planinske vrleti i kanjone, šumskim putovima teško prohodnim zbog čestih padalina – kiše i snijega. Da bi se olakšao pristup Soškom frontu trebalo je izgraditi cestu. Izgradnja ceste od Kranjske gore, preko prijevoja Vršič na nadmorskoj visini od 1.611 m do Trenda, počela je u svibnju 1915. godine. Cesta je bila od strateškog značaja za front jer je omogućavala nesmetano snabdjevanje jedinica s municijom, hranom i lijekovima. Za izgradnju ceste angažirano je preko 10.000 zarobljenih ruskih vojnika, koji su radili u svim vremenskim uvjetima i ljeti i zimi, pri čemu su mnogi umrli od zime, raznih bolesti i iscrpljenosti. Najveći gubitak imali su ispod jedne od lavina kada je ispod snijega ostalo zatrpano 110 zarobljenika, te šest ili sedam austrijskih stražara. Njima u spomen preživjeli ruski zarobljenici izgradili su 1917. godine kapelu kao znak sjećanja na poginule kamarade. Kapela je preživjela do današnjih dana, a 2006. godine je i temeljito obnovljena. Bošnjački vojnici isticali su se po odjeći u velikoj austro-ugarskoj vojsci. Bili su obučeni u sive uniforme, nosili su čakšire i fes na glavi. Također su se isticali s oružjem jer su se u borbi, pored pušaka, gotovo uvijek koristili noževima i buzdovanima. Bošnjaci su bili poznati kao hrabri i neustrašivi borci. Bosanskohercegovačke regimente važile su za elitne jedinice Carske armije i bile su raspoređivane na najteže frontove. Svojom hrabrošću i odvažnošću Bošnjaci su se isticali u mnoštvu drugih nacija kako u

čitavoj armiji, tako i među 17 nacija koje su se borile na Soškom frontu. Vrh Rombon na visini 2.208 m držali su Bošnjaci i ta kota nikada nije prešla u ruke Talijana. Kota 588 na Tolminu bila je najisturenija pozicija i jedini dio fronta na desnoj obali rijeke Soče. Bošnjaci su držali i tu poziciju kroz svih 11 ofenziva koje su Talijani pokretali na Soškom frontu. Kako bi se jedinice što bolje prilagodile ratovanju na tom dijelu fronta, armija je pokretala nastavne kurseve koje su vodili poznavaoci tog izuzetno teškog planinskog terena. I Bošnjaci su pohađali te kurseve i bili učenici jednog od pionira alpinizma i alpskog poete, dr. Juliusa Kugya (1858.-1944.). U znak zahvalnosti i sjećanja na njegov doprinos pored puta Vršič – Tolmin stoji spomenik tom vrijednom entuzijasti. Prve borbe na tom, zbog planinskog terena najtežem dijelu jugozapadnog fronta, počele su krajem svibnja 1915. godine, a bošnjačke regimente su već u lipnju ratovale na tom području. Do vrha Rombon vojnici su dolazili pod punom ratnom opremom, penjući se uz metalne stepenice koje su urezane u stijene, pri čemu je veliki broj vojnika stradao. Bosanska regimenta broj 4 bila je dijelom elitnih jurišnih diviziona koji su probili talijanske linije u toku dvanaeste, posljednje Soške bitke. Ta je bitka predstavljala konačnu pobjedu na tom dijelu ratišta. Sačuvani dokumenti svjedoče o hrabrosti, dobroti i solidarnosti Bošnjaka koji su međusobno dijelili zadnji komad kruha. Dostupni dokumenti svjedoče da su nakon borbe izvlačili ranjenike i nosili ih do priručnih bolnica. Borba prsa u prsa predstavljala je završni dio svake bitke, a u tome su Bošnjaci bili posebno snalažljivi i hrabri, zahvaljujući upotrebi buzdovana i tzv. bošnjačkih noževa. Zapisano je i upamćeno da Osman-aga Grabčanović, vlasnik najvećeg odlikovanja – Zlatne medalje za hrabrost, kao i mnogih drugih ordenja, nije koristio vatreno oružje. U borbu je išao naoružan samo buzdovanom i bošnjačkim nožem. Ono po čemu su ih Talijani, ali i njihovi saborci iz drugih dijelova Monarhije veoma lako prepoznavali bio je fes. U početku su ga nosili samo muslimani, a ubrzo i svi vojnici koji su bili u sastavu bosan-

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

J O U R N A L

sko-hercegovačkih regimenti. Borbeni fes je bio sive, a paradni crvene (bordo) boje. Zanimljivo je da su dolaskom Bošnjaka u Ratnu mornaricu promjenjeni propisi o uniformi i opremi. Naime, Lutvo Šekić, brodski kadet na brodu “Švarcenberg” javio je svom zapovjedniku da se boji da će ga se njegov otac odreći ako čuje da ne nosi fes. Njegov je slučaj bio uzrokom da se promjene pravila uniformiranja i opreme osoblja Ratne mornarice. U Prvom svjetskom ratu Bošnjaci se ubrajaju u red najnagrađivanijih boraca. Zaključno s kolovozom 1918. godine pripadnici bosansko-hercegovačkih regimenti ukupno su nagrađeni s najmanje 35.618 medalja. Jedinica koja je u čitavoj Auatro-ugarskoj armiji imala najveći broj nosilaca Zlatne medalje za hrabrost jeste Bosansko-hercegovačka regimenta broj 2. Osman Alagić, Mustafa Bašić, Smajo Čatak i Osman Grabčanović samo su neka od imena preko stotinu nosilaca tog visokog ordena kojeg su dobijali samo najhrabriji. Ta je jedinica imala u svojim redovima i jednog nosioca Ordena Marije Terezije, što je rang viteza i najviše odlikovanje uopće u Habsburškom carstvu. U red onih koji su primili srebrnu medalju za hrabrost uvrstio se i dječak od 14 godina, mali heroj, Elez Dervišević. Taj dječak iz Bijeljine zbog svog junaštva unaprijeđen je u čin korporala i time postao najmlađi korporal u čitavoj Austro-ugarskoj monarhiji. Bosansko-hercegovačka regimenta broj 4 bila je na 2.208 m visokom Rombonu, najvažnijem vrhu čitavog fronta. Sredinom rujna 1916. godine talijanske jednice dobile su naredbu da bez obzira na gubitke zauzmu Rombon. Tri dana i tri noći Talijani su svim sredstvima nastojali izvršiti naredbu, ali su njihove napade odbijali Bošnjaci. Rombon ni prije ni poslije nije pao u ruke neprijatelja. S tog vrha bosanske jedinice prebačene su južnije, u sastav diviziona koji su se pripremali za konačni proboj i za ono što je poznato kao 12. bitka na Soči. Njih su zamijenili manje snažni bataljuni koji su umjesto kapa i šljemova morali nositi fesove, a pet puta dnevno učio se ezan kako Talijani ne bi primjetili odsustvo hrabrih Bošnjaka. Bošnjaci su često nagrađivani i većina ih se vratila svojim kućama, ali mnogi od njih položili su svoje živote za Austrougarsko carstvo. Na Soškom frontu ukupno je poginulo oko 1,2 milijuna ljudi, od toga je na tisuće Bošnjaka, a točan broj do sada nije utvrđen. Pretpostavlja se da je preko 4.500 Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu izgubilo život na području današnje

Muftija Grabus postavlja nišan na vojnom mezarju Slovenije. Samo na groblju u selu Log pod Mangartom leži 859 vojnika, od čega je poznati broj Bošnjaka, muslimana – 102. Zahvaljujući slobodama koje su imali svi građani Carstva, tako su i Bošnjaci svoje poginule ukopavali klanjajući im dženazu i postavljajući nišan na njihovo uzglavlje. Bošnjaci su tokom povijesti u različitim periodima bili primorani ratovati daleko od svojih domova. 1878. godine pružili su silovit otpor Austro-ugarskoj kada su njene vojne jedinice ulazile na teritorij Bosne i Hercegovine. Samo nekoliko godina kasnije razvile su se oštre rasprave među Bošnjacima mogu li oni biti vojnici u Austro-ugarskoj vojsci. Nakon što su se izborili za vjersko-prosvjetnu i vakufskomearifsku autonomiju, Bošnjaci su imali znatno bolji položaj u ukupnom Carstvu. Za razliku od svih vojnika Austro-ugarske carevine samo su Bošnjaci bili muslimani. Vjerska prava su bila zagarantirana i poštovana. Bošnjaci su mogli prakticirati svoju religioznost, konzumirati hranu sukladno halal standardima i ukopavati, sahranjivati poginule vojnike prema islamskim propisima. U vojsci su bili angažirani i vojni imami koji su brinuli o duhovnom i vjerskom životu vojnika. Vojnici su mogli obavljati namaze, džuma-namaze i bajrame. Poginulim vojnicima klanjana je dženaze-namaz, na mezarje postavljan nišan ili drveni bašluk na kojem je bilo ispisano ime i prezime, godina rođenja i datum smrti. Tako je bilo i na vojnom groblju u Logu pod Mangartom i na drugim vojnim grobljima na širem području Soškog fronta. Međutim, nakon Prvog svjetskog

rata ubrzo je došlo do promjene vlasti. Drveni nišani zamjenjeni su drugim simbolima. Talijanske vlasti, a kasnije ni jugoslavenske nisu imale sluha za to pitanje. Tek su demokratske vlasti moderne Slovenije spoznale vrijednost i važnost tog pitanja za Bošnjake. Svijest o Bošnjacima ukopanim u vojnom groblju u Logu pod Mangartom počeli su širiti mnogi autori odmah nakon raspada Jugoslavije i demokratskih procesa s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Prvi ozbiljan tekst o tome u bosanskim novinama napisao je Isnam Taljić, a članak je objavljen u “Ljiljanu”. Džematlije iz Medžlisa Islamske zajednice iz Jesenica, te rukovodstvo i članovi kulturnog društva “Biser” iz Jesenica prepoznali su taj problem i ustrajali u naporu da se konačno postave nišani na mezare muslimana. Svoj doprinos afirmiranju tog pitanja dao je i Ahmed Pašić, koji je objavio knjigu na slovenskom jeziku koja govori o Bošnjacima na Soškom frontu. Pašić je polovinom 2006. godine upoznao o tome i ambasadora Bosne i Hercegovine u Sloveniji Ismira Talića. Ambasador je dao značajan doprinos i poticaj da se riješi pitanje nišana na vojnom groblju u Logu pod Mangartom. Islamska zajednica u Sloveniji se službeno uključila u riješavanje tog pitanja po dolasku Nedžada ef. Grabusa na poziciju muftije u lipnju 2006. godine, pri čemu je uz suradnju s navedenim osobama i institucijama preuzela kompletnu realizaciju projekta. Prijedlog nišana uradio je Nihad Babović, autor turbeta rahmetli Alije Izetbegovića na Kovačima u Sarajevu. Odgovorne osobe iz Zavoda za zaštitu kulturnog naslijeđa iz Nove Gorice inzistirale su da obilježja, odnosno nišani moraju biti crne boje i visine kao i druga obilježja. Nišani su urađeni od inoksa, na pločici je ispisano ime i prezime vojnika i datum smrti. Ugraviran je i simbol kojeg muslimani imaju na nišanima – polumjesec sa zvijezdom. Realizaciju projekta vodio je Ured muftije u Ljubljani. Projekt pripreme, izrade i postavljanja nišana podržali su Medžlis Islamske zajednice Sarajevo, Kanton Sarajevo, Grad Sarajevo, Općina Stari grad Sarajevo i Ekrem Šabić iz Ljubljane. Kompletan projekat realiziran je uz pomoć donatorskih sredstava i dobrovoljnog rada. Nakon dobivenih svih dozvola i suglasnosti 18. kolovoza 2007. godine obavljena je zamjena obilježja na mezarima muslimana i postavljanje nišana. Organizirana je posjeta članova nekoliko džemata Islamske zajednice u Sloveniji mezarju u Logu pod Mangartom, kojom prilikom je

BOŠNJACI U HRVATSKOJ proučen Ja’sin pred duše davno poginulih Bošnjaka, pripadnika Austro-ugarske armije. Bio je to dan u kojem je ispravljena višedesetljetna posthumna nepravda koja je nanesena ljudima koji su bili pokopani pod obilježjima koji su bili njihovo životno uvjerenje, a da bi nakon toga desetljećima ležali pod obilježjima koji nisu odražavali njihovu vjeru. To je dan u kojem je vraćen dignitet i dostojanstvo i mrtvim i živim muslimanima u Sloveniji. Ozarena lica sudionika postavljanja nišana na mezare bošnjačkih vojnika govorila su više od bilo kojeg verbalnog svjedočanstva. Rat nikome ne donosi sreću, no i poslije rata važno je sačuvati pamćenje. Mezari i grobovi u Logu pod Mangartom opominju i upozoravaju. U selu Log pod Mangartom, koje leži u neposrednoj blizini slovensko-talijanske granice, nekada se nalazila i džamija. Mala, bijela džamija bila je izgrađena od drveta s kraćom munarom i jednim šerefetom. Sagradili su je Bošnjaci iz Bosansko-hercegovačke regimente broj 4. Po kazivanju starijih mještana, a to potvrđuju i sačuvane fotografije, ulaz u džamiju ukrašavala je nadstrešnica od lijepo rezbarenog drveta. Krov je bio prekriven najvjerojatnije limom, a šerefe je imalo drvenu ogradu. Oko džamije se jedno vrijeme nalazila i ograda s ulaznom kapijom od drveta. Pretpostavlja se da je džamija izgrađena početkom 1916. godine. Nažalost, još uvijek nisu pronađeni pisani tragovi o njenom nastanku. Ne postoje niti dokumenti koji svjedoče na koji je način džamija srušena. Po riječima mještana nekima od njih je služila i kao meta u gađanju iz lovačke puške. Nedugo nakon završetka Prvog svjetskog rata od nje nije ostalo ništa ili, bolje rečeno, nije ostalo ništa na površini zemlje. Ali u njenoj unutrašnjosti, ne tako duboko, i danas se nalaze ostaci kamenih temelja nekadašnje džamije u Logu pod Mangartom, na bivšem Soškom frontu. Veoma je važno što sazrijeva kulturna svijest o važnosti prošlosti i što se sve veći broj ljudi zanima za prvu džamiju koja je bila sagrađena u Sloveniji.

Obraćanje muftije Grabusa Na početku obraćanja muftija Grabus se prisjetio svečanosti otvaranja obnovljene kapele poginulim ruskim zarobljenicima, kada je Janeza Janšu pitao da li je sada na redu Log pod Mangartom, na što je slovenski premijer odgovorio: “Bit će.” U prvom periodu riješeno je pitanje nišana na vojnom groblju, a u narednom je cilj

Dr. Nedžad ef. Grabus i mr. Mirza ef. Mešić postavljanje spomen ploče na mjestu nekadašnje džamije ili na lokaciji u blizini spomenika kojeg je izradio češki umjetnik Ladislav Kofranek. Spomenik austrougarskim vojnicima, koji su se borili na Soškom frontu, jedan je od naljepših i najvećih spomenika te vrste u Sloveniji. “Zemljište je privatno, tako da je pristup do njega težak. Nažalost, mi nemamo toliko financijskih sredstava da bismo kupili to zemljište. Imamo ideju da bismo u Logu pod Mangartom napravili repliku prvobitne džamije. Ukoliko ne budemo mogli na tom mjestu, onda na nekom drugom. Radi se o vremenskom periodu koji je nedovoljno poznat. U Bosni i Hercegovini, kada se o tome govori, onda slučaj ubojstva austrijskog prijestolonasljednika princa Ferdinanda zasjeni sve druge žrtve koje su se dogodile u Prvom svjetskom ratu. Mnogi Bošnjaci uopće nisu informirani koliko je naših djedova poginulo na području tadašnjeg Austro-ugarskog carstva”, rekao je Grabus. Naglasio je da je neprihvatljivo što su Talijani odmah nakon završetka rata promjenili simbole na mezarima poginulih bošnjačkih vojnika. Ima mnogo takvih primjera i u drugim dijelovima Slovenije, ali niti na jednom drugom nisu sačuvana imena umrlih. Iako su vojnici islamske vjeroispovijesti u Logu pod Mangartom ležali pod metalnim križevima, dobro je što su na njima bila ispisana njihova imena. Zahvaljujući civilizacijskom napretku uspjelo se doći do perioda kada su zamjenjena nadgrobna obilježja. Grabus je podsjetio da postoji vojno groblje u Tolminu na kojem je ukopano više od 200 Bošnjaka, ali nije napisano niti jedno ime, te se stoga ne

može postavljati nikakav simbol. U Sloveniji postoji nekoliko muzeja koji se bave prikupljanjem suvenira iz Prvog svjetskog rata, a u području Soče ima četiri privatna muzeja u kojima ima mnogo različitih bošnjačkih eksponata i simbola. Muftija Grabus je rekao da moramo mijenjati svijest jedni o drugima. Ljudima nije previše zanimljivo što se događalo u prošlosti, iz prostog razloga jer su opterećeni dnevnom politikom. “Koliko god je važna današnja džamija u Ljubljani, koju ćemo napraviti usprkos svim problemima kroz koja danas prolazimo, važna je i džamija u Logu pod Mangartom. Ona je napravljena 1916. godine, dakle prije nego Zagrebačka džamija. Drugo, ako je islam priznat u Austro-ugarskoj 1912. godine, to znači da je i u Sloveniji priznat 1912. godine jer je Slovenija u t doba bila sastavni dio Austro-ugarske. Mi ne pristajemo da obilježavamo godišnjicu prisustva islama s osnivanjem Odbora 1967. godine. Nije točno. Imam džemata Ljubljana bio je tamo već 1936. godine. Bilo je 1917. godine muslimansko mezarje u Ljubljani, koje je zahvaljujući našoj nebrizi nestalo i danas ga nemamo. Sve ovo o čemu mi danas govorimo, nažalost bila je samo dobra ideja naših ljudi”, rekao je ljubljanski muftija. Praktično je sve privatno urađeno, međutim iza ovakvih projekata trebaju stajati državne institucije države BiH, što nije bio slučaj. Na kraju obraćanja prisutnima rekao je da je većina bošnjačkih vojnika koji su pokopani u Logu pod Mangartom iz Hercegovine, s područja Čapljine, Mostara, Stoca i drugih hercegovačkih gradova. Ismet Isaković

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina dr. med. Ferida Latića o prevenciji i terapiji raka dojke

Znanjem protiv raka dojke

U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 12. studenog 2009. dr. med. Ferid Latić je održao predavanje o prevenciji i terapiji raka dojke. Dr. Latić je specijalist opće kirurgije i subspecijalist digestivne kirurgije. Rođen je 1955. u Čapljini (BiH). 1979. godine završio je Medicinski fakultet u Sarajevu, a specijalizaciju iz opće kirurgije 1987. godine u Zagrebu. Ispit iz uže specijalizacije, digestivne kirurgije, položio je u Zagrebu 2008. godine. Radio je u Domu zdravlja Bosanski Brod, gdje je obnašao i dužnost ravnatelja, a potom kao specijalista u Medicinskom centru u Travniku. Od 1991. godine radi na Kirurškom odjelu Opće bolnice “Dr. Josip Benčević” u Slavonskom Brodu. Latić je učesnik Domovinskog rata, a dobio je više ratnih i mirnodopskih priznanja. Od Hrvatske liječničke komore 2006. godine dobio je odličje za unaprijeđenje kirurške struke u Hrvatskoj na području endoskopske kirurgije. Na tom području medicine educirao je liječnike iz Bosne i Hercegovine. Objavio je više od 50 stručnih radova u časopisima i na kongresima. Od samog početka učestvovao je u formiranju bošnjačkih asocijacija u Republici Hrvatskoj, kao i njihovih koordinacija. Trenutno obnaša funkciju predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Brodsko-posavskoj županiji.

Dijagnostika tumora dojke

J O U R N A L

“Karcionom dojke je veliki problem u Hrvatskoj i svijetu, koji iziskuje velike troškove liječenja, a kada bolest dođe u uznapredovanu fazu onda se faktički malo može pomoći. Veliki broj žena nastrada zbog te bolesti. Treba naglastiti da se nije sramota pregledati. Islam kao vjera propagira sve što je u interesu zdravlja, sve što je u interesu čovjeka. Svaka žena treba pregledati i kontrolirati dojke, kako sama tako i kod liječnika, kako bi pronašla bolest u ranoj fazi”, rekao je na početku predavanja dr. med. Ferid Latić. Danas milijun žena u svijetu boluje od karcinoma dojke. Kod žena u Hrvatskoj najviše sijelo karcinoma je bila dojka, čak 23% od ukupne maligne patologije. Godišnje se u Hrvatskoj otkrije između 2.300-2.500 novih slučajeva, a isto toliko žena i umre. Dr. Latić je naglasio da karcinom dojke nije lokalna već sistemska

Dr. med. Ferid Latić bolest, to je bolest čitavog oganizma koja vitalno ugrožava bolesnicu. Od ove bolesti najčešće oboljevaju žene koje su ranije imale ranije bolest ili povredu dojke, tumor jajnika ili nadomjesno hormonsko liječenje (NHL). “Danas mnogo žena mlađe ili srednje dobi koriste nadomjesno hormonsko liječenje kao kontracepciju, a žene starije dobi kako bi preventivno djelovale na simptome menopauze. Žene koje koriste nadomjesno hormonsko liječenje su u rizičnoj grupi”, rekao je dr. Latić. Osim toga, anamneza može biti obiteljska, ako je netko po ženskoj liniji (baka, majka, sestra, itd.) bolovao od karcinoma dojke ili jajnika. Mnogo je faktora rizika: pozitivna osobna anamneza, pozitivna obiteljska anamneza po ženskoj liniji, nerađanje i kasna dob pri rađanju prvog djeteta, dugo trajanje generativnog razdoblja, hormonska kontracepcija, produženo hormonsko nadomjesno liječenje, loš stil života (alkohol, pušenje, stres, prekomjerna tjelesna težina), mala fizička aktivnost i povrede dojke. Žene koje spadaju u rizičnu skupinu trebaju se češće pregledavati osobno ili kod liječnika. Svaka žena bi trebala naučiti kako sama pregledati svoje dojke. Potrebno je stati pred ogledalo i uočiti da li su

dojke iste veličine, zatim podignuti ruku i pogledati da li postoji asimetrija između lijeve i desne dojke. Osim toga, desnom rukom se ukrug opipa lijeva dojka i obrnuto. Osobni pregled dojki je vrlo važan i treba se obaviti barem jedanput mjesečno. Klinički pregled dojki vrši doktor obiteljske medicine ili specijalist - kirurg, onkolog ili radiolog. Pregled podrazumijeva inspekciju i palpaciju, a žene starosti do 36 godina trebaju ga obaviti jedan puta godišnje. Potrebno je obavezno registrirati postojanje iscjetka na bradavici, koji može uputiti na postojanje upalne ili maligne patologije. Razlikujemo dvije osnovne metode kliničkog pregleda dojke: slikovne i invazivne. U slikovne metode ubrajamo mamografiju, ultrazvuk, ductosonografiju, doppler sonografiju i magnetnu rezonanciju. Invazivne metode su stereotaksija, ciljana citološka punkcija, cor biopsija, galaktografija i duktoendoskopija. Slikovne metode kao rezultat pregleda daju sliku. One su bezbolne, bezopasne, nisu štetne i vrlo su jednostavne. Najraširenija slikovna metoda je mamografija i danas u Hrvatskoj ne postoji ozbiljna medicinska ustanova koja nema aparat koji se zove mamograf. Slikaju se obje dojke u

BOŠNJACI U HRVATSKOJ najmanje dvije projekcije. U premenopauzi radi se u prvoj fazi ciklusa, od 8. do 12. dana. Ako slikamo prije osmog ili poslije dvanaestog dana onda dobijamo lošiju sliku. Veoma je važna tzv. bazična mamografija, ona koju je žena uradila prvi puta u životu, a koja se obavlja sa 37 ili 38 godina života. Mamografija se do 50. godine života radi 1-2 puta na godinu, od 50.-70. jedan puta godišnje, a iza 70. godine svake dvije godine. Mamografija je veoma raširena metoda, ali nema veliku vrijednost kod voluminoznih, velikih (parenhimatoznih) dojki, te se u takvim slučajevima mora kombinirati s drugim metodama. Druga slikovna metoda je ultrazvuk - najpristupačnija, najjeftinija i najbezopasnija metoda. Žene do 35 godina starosti trebaju raditi samo ultrazvuk jer se smatra da je do te starosti bolest tako rijetka da je dostatna samo dijagnostika ultrazvukom. Ultrazvučna metoda daje bolje rezultate kod parenhimatoznih, velikih dojki, te značajnije podiže točnost kod postavljanja dijagnoze. Obavlja se jednom u godini, a preporuka je i češće. Značajno je naglasiti da mamografija i ultrazvuk daju 90% dijagnoze. Ductosonografija je ultrazvučna dijagnostika, gdje se koriste specijalni aparati visokih mogućnosti (sonde frekvencije 1215 MHz i veličine 12-15 cm), koji pregledaju samo bradavice i mliječne kanale. Doppler sonografija je ultrazvučna metoda kod koje se u boji prate krvne žile dojke, s ciljem traženja patološke vaskularizacije na promjenama u dojci kako bi se tumor otkrio u ranoj fazi. Najbolja metoda je magnetna rezonancija, kod koje nema zračenja, ali je visoka cijena. Ova metoda je vrlo važna kod žena koje su operirale dojku jer ima veliku vrijednost kod razlučivanja da li se radi o recidivu tumora ili ožiljku. Također, značajna je kod dojki s implantatima – u slučaju rupture i curenja u parenhim dojke. Kod invazivnih metoda atakiramo na organizam, one su malo bolne, ali daju vrlo važne podatke za liječenje. Stereotaksija se izvodi pod kontrolom mamografa. U području gdje se sumnja na postojanje tumora uzima se uzorak tkiva. To je gotovo milimetarski precizna metoda kod uzimanja uzorka, gdje se mjesto punkcije određuje kompjutorski. Izvodi se kod mikrokalsifikacija suspektnih na karcinom (prašinaste vapnene sjene na manjem lokalitetu). Ova metoda se odnedavno koristi u Hrvatskoj, a karakterizira je visoka cijena. Nakon mamografije i ultrazvuka treća po važnosti metoda je ciljana citološka punkcija. Izvodi pod kontrolom ultrazvuka s malom, tankom iglom koja se ubada u

sumnjivo mjesto i uzima uzorak stanica. Pritom je trauma minimalna, a korist velika. Nema opasnosti od rasapa bolesti. Cor biopsija je slična citološkoj punkciji, a razlika je u tome što se izvodi sa širokom iglom s kojom se ulazi u tumor. Uzima se uzorak tkiva koji se gleda pod mikroskopom. Mjesto biopsije određuje se kompjutorski, a uzima se 3-5 uzoraka za patohistološku analizu. Ova metoda je bolna, a kod nje je veća mogućnost komplkacija (hematomi, infekcije). Cor biopsija se ne može neograničeno ponavljati. Galaktografija je slikanje izlaznih kanala dojke, odnosno iscjetka (gnoj, mlijeko ili krv). Izvodi se pod kontrolom mamografa. Retrogradno se uvodi kontrast u mliječni kanal, potom se dojka snima u dvije projeckije. Dobra je za prikaz promjena u lumenu mliječnog kanala. Duktoendoskopija je nova metoda i prisutna je u samo nekoliko zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj. Izvodi se malim optičkim sistemom s kojim se ulazi u mliječni kanal i pod kontrolom oka se gleda da li ima promjena u lumenu mliječnog kanala. Radi se o dijagnostičkoj, ali i operativnoj metodi, koja je jako skupa i nedostupna. Veoma je važan tretman operirane dojke. “Žena koja je operirala dojku mora i dalje kontrolirati kako zdravu, tako i operiranu dojku. Prvi mamografski pregled je sedam dana nakon operativnog zahvata kod parcijalnih operacija. Nakon šest mjeseci obavlja se drugi mamografski pregled, a potom jedanput godišnje, osim ako stanje pacijentice ne nalaže drugačije. Kod mastektomiranih dojki, tj. dojki koje su kompletno odstranjene, mamografski pregled se obavlja jedanput godišnje. To je protokol koji se mora poštovati”, naglasio je dr. Latić. Tumor dojke kod muškarca je rijetka bolest,

Tribina o raku dojke

jednako opasna kao i kod žena. Na 1.000 oboljelih žena dolazi jedan i pol muškarac. Najčešća pojavnost kod muškaraca je ginekomastija – obostrana, a kod jednostrane je češća lijeva dojka. Kod sumnje na malignu bolest dojke algoritam dijagnostičkih postupaka isti je kao i kod žena (mamografija, ultrazvuk, ciljana citološka punkcija i operacija). Prema preporuci Svjetskog senološkog društva obavezni dijegnostički postupci su mamografija, ultrazvuk i ciljana citološka punkcija. “Svaka žena do 35. godine života treba raditi samo ultrazvuk, a preko 35. godine ultrazvuk i mamografiju. Ako ultrazvuk ili mamografija pokažu bilo kakvu promjenu, onda se radi ciljana citološka punkcija kako bi se odredilo da li se radi o benignom ili malignom tumoru”, posebno je istaknuo dr. Latić. Ako se koristi pravilan algoritam dijagnostičkih postupaka kod otkrivanja tumora dojke upotreba momografa, odnosno RTG zračenje ne povećava pojavnost karcinoma dojke. Ultrazvuk i mamografija su bezopasne metode, s vrlo malom dozom zračenja. Kod njih se ne radi s rentgenskim zrakama, te se pregled može obavljati više puta godišnje bez opasnosti od neželjenih posljedica. Karcinom dojke je veoma ozbiljan problem, a liječenje kod uznapredovalih tumora kompleksno i skupo. To je nagnalo Ministarstvo zdravstva RH da pokrene projekt pod nazivom “Mama” u interesu rane dijagnostike bolesti. Žene u dobno najrizičnijoj skupini od 50-60 godina na kućnu adresu dobivaju poziv i termin za mamografiju, koju bi obavezno trebalo učiniti, te nakon toga nastaviti daljnje kontrole. Nažalost i pored preporuka Ministarstva zdravstva, danas se u Hrvatskoj redovito pregleda 40% žena, što i dalje ostavlja mogućnost dijagnosticiranja uznapredovalih tumora koji imaju lošu prognozu. Razvojem kirurške tehnike, a i supstitucione terapije uz ranu dijagnostiku promjenili su se i kirurški stavovi u zadnjih 10 godina. Danas se tako kod tumora, koji su veličine u dijametru do 3 cm, radi poštedni kirurški zahvat uz sačuvanje većeg dijela dojke, a odstranjenje samo bolesnog segmenta. Nakon ovih operacija nema potrebe za rekonstrukcijom. Kod većih tumora mora se odstraniti čitava dojka, koja se može nadomjestiti transplanktatima iz estetskih razloga. Nakon operacije obavezno treba provesti substitucionu terapiju (kemoterapija i zračenje). Iz navedenog je vidljivo da je dojka poseban kako dijagnostički, tako i terapeutski problem i zato zaslužuje posebnu pozornost. Ismet Isaković

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Aktivnosti Omladinskog kluba muslimana u Zagrebu povodom Svjetskog dana tolerancije

Akcija darivanja krvi

J O U R N A L

Svjetski priznati liječnici preporučuju konzumiranje što više omega tri masnih kiselina u organizam kako bi se tijelu vratio potrebi balans. Balans koji je narušen neispravnom prehranom i životnim stilom modernog čovjeka. Balans koji je narušen na razini naših tijela dalje se kroz oblik naših odnosa prikazuje u obliku naše kulture prema drugima. Zato UN proklamira kao jedan od najvećih prioriteta, a što je svakako i jedan od najvažnijih Božjih zakona, pravo svih na zdravlje. Tako je zdravlje definirao ne samo kao odsustvo bolesti, već i kao sveukupno tjelesno, duševno, socijalno i ekonomsko blagostanje. Kako bi smo postigli taj sklad ili to bar pokušali u ovim turbulentnim vremenima, OKM (Omladinski klub muslimana) u Zagrebu, pod organizacijom mladog profesora matematike Saliha Hadžismajlovića je organizirala već treći put za redom akciju darivanja krvi. Akcija je planski pripremljena na Svjetski dan tolerancije 15. studenog 2009. s ciljem da se u projekt uključe ljudi različitih svjetonazora te da im se na posredan način približi islam u pravom svijetlu, kao vjeru mira, ljubavi i tolerancije. Kao i svake godine do sada, akcija je bila medijski popraćena od strane HRT-a. Na akciju se odazvalo 20-ak ljudi raznih profila, koji su nesebičnim darivanjem krvi pokazali da iznad bilo koje religije prije svega stoji kako smo svi ljudi i da u nama teče tekućina iste boje ma tko on bio, a koja nam život znači. Ne zna se kad će kome zatrebati i kome će ona spasiti život. Tko čini dobro i vratit će mu se, višestruko nego što je zaslužio, a to nam i znanost potvrđuje kad nam kaže da darivanje krvi za organizam znači “osvježavanja” tj. obnavljanje organizma te jačanje imuniteta. Kada se uzme u obzir da je akcija bila uza vrijeme najžešće propagande vezane za svinjsku gripu i virus (A)H1N1 uistinu možemo biti ponosni što su se ljudi odazvali, pobijedivši tolike strahove koji nam se svakodnevno serviraju. Strahove kako bismo radi sigurnosti pribjegli zatvaranju i izolaciji od ljudi, plaćali mjesečno razna osiguranja protiv raznih strahota koje bi nas eventualno mogle zadesiti, a koje najčešće, hvala Bogu ne dogode, no čovjek nekako prirodno da bi se osjećao sigurniji ulaže u to – “et’ da se nađe”. Kao da će mu novac od osiguranja kasnije značiti kad se zdravlja od pretjeranog stresa uni-

Prof. Salih Hadžismajlović, organizator akcije darivanja krvi šti (jedino u državama kao SAD gdje zdravstvo nije riješeno, pa ljudi bankrotiraju kad se razbole ako nemaju razna osiguranja) jer kako i znanost potvrđuje imunitet čovjeka slabi kada je pod stresom. No zato se tu nađu lijekovi koje se lako mogu nabaviti u ljekarni, poput onih “malih rozih”. Tako se čovjek navuče na osjećaj umjetne sigurnosti, udaljavajući se od ljudi i samoga sebe, a korist od toga imaju jedino farmaceutske tvrtke i osiguravajuća društva. Pa pitamo se, gdje je izlaz? Upravo je primjer ove akcije jedan od izlaza! Kada čovjek žrtvuje i daruje najvrednije što ima, a to je on sam ili njegov dio kao što je to s darivanjem krvi, oslobađa se u njemu i otpečaćuje srce koje tada prima smirenost i čovjek osjeti sigurnost u sebi. Tada je svjestan da što god ga zadesi nije ga moglo mimoići, te da bi mu se dobrim vraćalo mora i sam tako postupati. Takav sklop razmišljanja čovjeka drži “budnim” od zamračivanja i skretanja u “mračne” ulice i uličice, gdje ga neminovno čekaju velika uživanja, međutim samim time i postepe-

Akcija darivanja krvi

no, ali sigurno strovaljivanje u samouništenje zbog svoje neumjerenosti i hedonizma. Istinski poklon je samo onaj od srca, kažu ljudi, a nije li darivanje krvi najbolji poklon nekome? Čist poklon nije vezan natruhama koristi i materijalnih interesa. Upravo ne znajući kome će ova krv biti darovana, s iskrenom namjerom da pomogne osobi darivatelj za svaku danu kapi krv ostvaruje neizmjernu nagradu, koje tad možda nije niti svjestan. “Nitko od vas neće dostići potpuno vjerovanje sve dok ne bude želio i volio svome bratu ono što želi i voli samome sebi”, stoji u Buharijinoj zbirci hadisa, kao i “Čovjek neće biti pravi vjernik sve dok susjed ne bude siguran od njegovih pakosti i podlosti”. Kako vjera nije samo na srcu i jeziku, već i se dokazuje djelima, upravno je ova akcija pokazala istinski islam, istinsku predanost Davatelju snage koji nas je sve stvorio. Zahvaljujemo Mu se i time što smo imali priliku dati zekjat na svoje tijelo, time se pročistivši i omogućili svome tijelu da se obnovi svježom krvlju, novom energijom. Energijom koja će pomoći da budemo zdraviji, a time i da naši odnosi u društvu budu usklađeniji, harmoničniji i s manje međusobnih trzavica i problema. Zasigurno da jedna akcija darivanja krvi neće riješiti mnogobrojne nagomilane probleme kod ljudi i u zajednici, ali daje jedan svijetli primjer kako se ljudi mogu okupiti oko dobre stvari, činiti dobro, te time polako usmjerite sebe, ali i druge u pozitivnom smjeru. Mirsad Dubravić

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Tribina o političko-sigurnosnoj situaciji na Kosovu i regionu

Priznanje donijelo stabilnost U Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 19. studenog 2009. godine Azem Vlasi, nekadašnji visoki državni i partijski funkcioner u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, održao je predavanje na temu “Političko-sigurnosna situacija na Kosovu i regionu”. Azem Vlasi je u periodu od 1974.1978. bio predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, zatim predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda Kosova (1981.-1982.), te član Predsjedništva Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Kosova i Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (1982.-1988.). U međuvremenu je svibnja 1986. izabran za predsjednika Saveza komunista Kosova. Na toj dužnosti bio je do jeseni 1988. godine, kada dolazi u sukob s tadašnjim rukovodstvom Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Vlasi se suprotstavio ustavnim i političkim promjenama koje je Milošević najavljivao, a koje su trebale Kosovu oduzeti visok stupanj autonomije. Tada su izbili masovni protesti Albanaca na Kosovu, koji su pružili podršku Vlasiju. Protesti su kulminirali u veljači 1989. godine, kada su se rudari u rudniku Stari Trg zabarakadirali u svoja rudarska okna, zahtjevajući obustavu najavljenih ustavnih promjena. Ubrzo je rukovodstvo Slovenije pružilo podršku rudarima, što je izazvalo revolt građana u Srbiji. Više od milijun građana, na mitingu u Beogradu 28. veljače 1989. godine, zatražilo je hapšenje Vlasija. To se dogodilo početkom ožujka 1989. godine, kada je srpska policija ugušila otpor Albanaca u pokrajini. Vlasi je osuđen zbog “kontrarevolucionarne” aktivnosti. Iz zatvora je izašao u travnju 1990. godine. Kasnije je radio kao odvjetnik i politički savjetnik mnogih kosovskih političara. Tako je 2005. godine postao savjetnik tadašnjeg kosovskog premijera Bajrama Kosumija, a kasnije i Agima Čekua. Na početku predavanja Vlasi je podsjetio da je Kosovo posljednja država nastala nakon raspada bivše SFR Jugoslavije. Tokom 80-ih godina prošlog stoljeća određene političke snage u Srbiji tražile su jednog vođu koji će milom ili silom preurediti Jugoslaviju nastalu na osnovu Ustava iz 1974. godine. Izbor je pao na Slobodana Miloševića, a njegov zadatak

Azem Vlasi je trebao biti stvaranje Jugoslavije sa srpskom dominacijom, koja je odgovarala samo Srbima i nikome više. Miloševićev zadatak je bio vraćenje točka povijesti unatrag za barem 40-ak godina. Vlasi je ocijenio da je politički sukob, koji se ubrzo dogodio, bio neminovnost. “Među nama je moralo puknuti. Prva njegova stanica na krvavom pohodu bili su Kosovo i Albanci, najslabija karika u Jugoslaviji. Bili smo najnemoćniji, ali i najnepokorniji. Mi Albanci smo čudna rasa, svašta smo preživjeli i po tome smo slični Bošnjacima. Svašta je gazilo preko nas, ali se nismo predavali”, rekao je Vlasi. U to je vrijeme Milošević tražio nekakvu vrstu legitimiteta za svoje postupke nastojeći pridobiti nekoliko Albanaca uz svoju politiku. Sukob između Vlasija i Miloševića se zbio u trenutku kada drugi u Jugoslaviji još nisu znali, niti vidjeli što zapravo smjera srpsko političko vodstvo. Mnogi su mislili da se radi o ograničenim ciljevima, tadašnjim Socijalističkim autonomnim pokrajinama – Kosovu i Vojvodini, nakon čega će stati. Jedino su Slovenci vidjeli da to “ne miriše na dobro”. 1989. godina označava početak krvavog Miloševićevog pohoda u kojem su Bošnjaci i Bosna i Hercegovina bili najveće žrtve. Vlasi je rekao da tadašnji krajnji cilj Albanaca na Kosovu nije bila nezavisnost, već postizanje istog političkog statusa kakvog su imale ostale federalne jedinice u SFR Jugoslaviji. Ukoliko ne opstane Jugoslavija, druga opcija je bilo albansko ujedinjenje. “To je legitimno opredjeljenje albanskog naroda. Nepravednim diplomatskim rješenjima velikih europskih sila 1913. i 1918.

godine postavljene su državne granice posred etničkih albanskih teritorija. Veliki dio Albanaca je ostao na Kosovu, zapadnoj Makedoniji i Crnoj Gori”, naglasio je Azem Vlasi. Kada je došlo do raspada Jugoslavije, Albanci na Kosovu su ostali po strani globalnog rješenja tadašnje situacije. Prvi razlog je moćna srpska diplomacija, koja je skoro ubijedila svjetsko javno mnijenje da je Kosovo oduvijek bilo sastavni dio Srbije. Drugi razlog je pragmatični svijet koji nije adekvatno reagirao na ratni požar u Jugoslaviji, koji je započeo s kosovskom krizom 1989. godine, nakon koje su na red došli Hrvatska 1991. i Bosna i Hercegovina 1992. godine. Kada su SAD ozbiljnije reagirale u BiH s ciljem zaustavljanja ratne tragedije, Kosovo je opet ostavljeno po strani kao poseban slučaj – sui generis. “Kosovo je dobilo nezavisnost s mnogo ograda: pojačano međunarodno prisustvo, pojačani međunarodni nadzor, razni ustupci Srbima da se mnogo ne ljute. Mislim da je velika greška međunarodne zajednice što ima mnogo obzira prema apetitima Srbije i određenih hegemonističkih krugova koji mogu stvarati probleme svima u regionu. No, ipak sam optimista i smatram da će stvari ići ka normalizaciji”, istaknuo je Vlasi. Zbog ratne tragedije u BiH i stradanja Bošnjaka u ratu od 1992.-1995. godine, put prema nezavisnost Kosova bio je znatno olakšan. Međunarodna zajednica, a prvenstveno Sjedinjene Američke Države, nisu mogli dopustiti da se pred njihovim očima ponovi još jedan ratni sukob s tragičnim posljedicama. Stoga se na kosovskom slučaju mnogo brže reagiralo. “Kosovo sada funkcionira manje-više kao i svaka druga država u regionu. Život se odvija normalno. Institucionalni sistem je zaokružen: administracija, sudstvo, policija, javne službe. Naravno, imamo kriminala, imamo korupcije, ali funkcioniramo kao država. Kosovo je zadobilo međunarodni legitimitet činjenicom što je priznato od 63 zemlje, među kojima su tri stalne članice Savjeta sigurnosti Ujedinjenih naroda”, rekao je Azem Vlasi. U narednom periodu Kosovo očekuje daljnja unutarnja konsolidacija. Vlasi je zaključio da je nezavisnost Kosova stvorila stabilnost u regionu jer je ono stalno bilo potencionalno krizno žarište zbog neriješenog albanskog pitanja. Ismet Isaković

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predavanje akademika prof. dr. Muhameda Filipovića u Karlovcu

U susret Bošnjačkom saboru

J O U R N A L

U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Karlovačku županiju i Medžlisa Islamske zajednice Karlovac, akademik prof. dr. Muhamed Filipović je 21. studenog 2009. u Karlovcu održao predavanje pod nazivom “U susret Bošnjačkom saboru”. Pored njega, prisutnima se obratio i mr. sc. Alaga Dervišević, sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na Univerzitetu u Sarajevu. Domaćini su im bili mr. sc. Mujo Dizdarević, predsjednik karlovačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i mr. sc. Rusmir Akšamija, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Karlovačke županije. Tribina je organizirana s ciljem obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine (25. studeni). Prethodno su akademik Muhamed Filipović i mr. Alaga Dervišević posjetili Pulu i Rijeku, gdje su se obratili Bošnjacima nastanjenim u tim gradovima. U izjavi za “Jutarnji list” prilikom gostovanja u Rijeci, Filipović je rekao sljedeće: “U novijoj povijesti Bošnjaci su izvrgnuti denacionalizaciji, pritiscima sa srpske i hrvatske strane koji su ih htjeli prisvojiti, ne priznajući im narodnost, nego ih se tretiralo kao etničku skupinu. Svi povijesni izvori pokazuju da su Bošnjaci stari narod vezan za bošnjačku državu koja je postojala još prije 12 stoljeća, a koju nikad nisu napustili. Stoga, nikada se ovaj narod nije odvajao od svoga identiteta kao neki drugi narodi na području BiH.” Naglasio je da Bošnjaci nikada nisu doveli u pitanje ravnopravnost drugih naroda u BiH, čak i za vrijeme rata 90-ih godina. Optužio je međunarodnu zajednicu jer je umjesto da pomogne BiH dopustila Srbiji da ubija Bošnjake, te iz agresije i genocida uspostavi Republiku Srpsku, na što nije imala pravo. “Vraćanje u Ustav RH bošnjačke nacionalne manjine ojačat će ulogu Bošnjaka u hrvatskom političko-društvenom životu”, rekao je akademik Muhamed Filipović na kraju izjave za zagrebački “Jutarnji list”.

Odgovornost za sudbinu BiH “Nisam došao nikoga da pridobivam, nikakvu propagandu da vršim, već da kažem jednu naučnu istinu da smo mi Bošnjaci uvijek bili tolerantni. Nama nikada nitko nije smetao: ničiji nam ugled, način

Slijeva: Alaga Dervišević, Rusmir Akšamija, Muhamed Filipović i Mujo Dizdarević mišljenja, vjera, nacija i porijeklo nije smetao. Mi smatramo da svaki čovjek ima pravo da misli, vjeruje, ponaša se onako kako njemu najbolje odgovara, onako kako je naučio od svojih roditelja i predaka – kako ga njegova tradicija uči. Tradicija je za nas vrlo važna. Kao i drveće i ljudi imaju svoje korijenje. Ljudsko korijenje je njihova tradicija. Što dublje ulazimo u svoju tradiciju, što dublje spuštamo svoje znanje u našu tradiciju i povijest, u ono što su naši djedovi, roditelji i pradjedovi mislili, radili, njegovali, poštovali, uvažavali i činili, u njihovu mudrost koju su nam ostavili – to smo mi jači, to bolje odolijevamo vjetrovima kojima smo izloženi. Mi Bošnjaci smo, nažalost, u našoj zemlji izloženi vjetrovima koji vrlo snažno pušu po nama pogotovo posljednjiih 150 godina. Ti vjetrovi su proizvedeni s namjerom da nas se iščupa iz korijenja, da nas se otpuše s naše zemlje, da nas se rasturi po cijeloj Zemaljskoj kugli ili da nas se uništi, da nestanemo”, rekao je Muhamed Filipović na početku obraćanja prisutnima u prostorijama karlovačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. Filipović je naglasio da zato Bošnjaci moraju biti svjesni što su uvjeti opstanka jednoga naroda i što jedan narod mora napraviti kako bi bio siguran da će opstati i u budućnosti imati sigurno tlo pod nogama. Prva stvar koja je bitna za opstanak jednog naroda je njegova svijest o sebi, da zna tko

je i što je. Bošnjaci su čuvari svoje zemlje – Bosne i Hercegovine, za razliku od Hrvata i Srba koji se od sredine 19. stoljeća okreću prema Zagrebu i Beogradu, odnosno Hrvatskoj i Srbiji. Bošnjaci su uvijek BiH smatrali svojom državom, branili je i ginuli za nju. “Naši su preci bili odgovorni za svoju zemlju, oni su je čuvali, vodili su brigu na čemu ćemo mi živjeti. I predali su cijelu Bosnu nama u ruke”, rekao je Filipović. Da bi narod opstao, osim svijesti o sebi, mora imati i državu jer je ona instrument pomoću kojeg se narod održava. Svaki narod koji želi osigurati vlastiti opstanak i budućnost budućim naraštajima, mora izgraditi državu sposobnu da ga zaštiti i osigura uvjete razvoja. “Sve što smo mi proizveli, uništeno je nakon odlaska Turske 1878. godine. Došla je Austrija, koja nam je naplatila kontribucije zbog otpora naših Bošnjaka austro-ugarskoj okupaciji. Tko god je učestvovao u ratu protiv austro-ugarske okupacije bio je kažnjen – imanja su bila oduzeta, a vođe pogubljene. Štoviše, bila su oduzeta sva imanja za koja ljudi nisu mogli ispostaviti tapije. A mnogi su izgubili tapije ili su im izgorile u paljevinama. Drugo, prilikom prve agrarna reforma koju je izvršila Stara Jugoslavija, odnosno Vlada Nikole Pašića 1919. i 1923. godine, nama je oduzeto 1,85 milijuna dunuma najbolje zemlje i uglavnom podijeljeno srpskim seljacima. Nakon toga je do-

BOŠNJACI U HRVATSKOJ šao komunistički režim, koji je uzeo još 680.000 dunuma naše zemlje. Poslije je uslijedio Zakon o nacionalizaciji, kojim su oduzete kuće, avlije, radnje i građevinsko zemljište. Ništa nikome nije bilo plaćeno. Dakle, bošnjačkom narodu u BiH je oduzeta ekonomska osnova za život. Mi smo osiromašeni, postali smo sirotinja”, rekao je Filipović. Sličan obrazac je upotrijebljen i u prethodnom ratu – popaljene su bošnjačke kuće, uništena imovina, oni koji nisu pobijeni svedeni su na sirotinju i bili prisiljeni odseliti se u druge zemlje (Njemačku, Švedsku, Nizozemsku, Norvešku, SAD, itd.), gdje često žive samo od socijalne pomoći. Sve je to urađeno s ciljem da se stvori prostor za druge narode. Filipović je podsjetio da su nekada Bošnjaci muslimani posjedovali 80% zemlje u BiH, u gradovima činili oko 90% stanovništva, a u cjelokupnom bh-stanovništvu činili 70% populacije. “Mi se danas gubimo, nas polako raseljavaju ili našu mladež prisiljavaju na odlazak zato što nema posla. Tako je zato što nemamo države i vlasti u svojim rukama. Ono malo što imamo, moram s velikim žaljenjem reći i lišiti vas iluzija, da se ta uglavnom upotrebljava da bi se izvjesni ljudi, koji su nosioci te vlasti, najčešće brinuli za sebe i uski krug ljudi oko sebe”, rekao je Filipović i dodao da kako je cilj njihovog političkog angažmana osiguranje dobrih financijskih prihoda. Oni koji bi se trebali brinuti o narodu i državi, brinu se prvo o sebi. Zbog toga je potrebno stvoriti jako bošnjačko patriotsko osjećanje i zahtjevati odgovornost političara prema našoj zemlji, državi i njenim građanima. “Mi se moramo vratiti logici naših predaka, da ne damo svoje, da budemo čvrsto ukopani u svoju zemlju, da pustimo duboko korijenje u našu tradiciju, da se držimo svoje Bosne jer da nije nas ona bi nestala. Jednostavno bi bila podijeljena. A da nije Bosne i mi bi nestali”, naglasio je Muhamed Filipović i dodao da je logika vrlo jednostavna jer su država Bosna i bošnjački narod sudbinski isprepleteni. Govoreći o inicijativi za sazivanje Bošnjačkog sabora Filipović je rekao da je situacija u Bosni i Hercegovini vrlo teška. “Mi se ne možemo pouzdati u Zapad. Zapad je antimuslimanski raspoložen. Međutim, nije toliki problem u zapadnom antimuslimanskom raspoloženju koji se, ipak, neće iskazati na neki drastičan način. Zabrinjavajuće je što mi nemamo politiku koja je sposobna da parira iz razloga što nemamo kvalitetno vodstvo. A drugo, i to što imamo, međusobno se ponašaju kao rogovi u vreći. Tri lidera tri najveće stran-

ke za koje glasaju Bošnjaci – SDA, Stranka za BiH i SDP – ne mogu pronaći zajednički jezik ni u čemu. I onda je normalno da mi moramo misliti da oni imaju neke svoje računice koje su im važnije nego sama Bosna”, rekao je Filipović. Naglasio je da se već nekoliko godina, a naročito zadnjih šest mjeseci Sulejman Tihić, Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija oko ničega ne mogu dogovoriti. Jedni drugima podvaljuju i međusobno se optužuju. Očigledno je da bošnjački narod nema političko vodstvo koje je sposobno nositi se s postojećom političkom situacijom. “Pošto mi moramo poštovati političke institucije i ne možemo poduzimati nikakve korake koji bi nas kompromitirali kao nekakve nedemokrate, mi smo se odlučili sazvati Sabor svih Bošnjaka. Ono što smo imali ranije. Ranije je taj Sabor odigrao značajnu ulogu. Mi smo poduzeli odgovarajuće korake, uz velike teškoće i otpore, pogotovo političara. Proveli smo diskusije, razgovore i konsultacije te smo ga odlučili sazvati. Sabor će se vjerojatno održati oko Nove godine”, rekao je akademik Filipović. Naglasio je da cilj Bošnjačkog sabora nije miješanje u politička pitanja i kompetencije Skupštine, Vlade ili političkih stranaka, već da intelektualni i moralno najkvalitetniji dio bošnjačkog naroda kaže što misli o današnjoj situaciji, što bi trebalo činiti. Na Saboru će ukupno učestvovati 300 ljudi. Iz Hrvatske je planirano 15 učesnika, iz Slovenije 10, a iz Srbije, s obzirom na Sandžak, nešto više – 20. Zajedno s nabrojanim zemljama iz bošnjačke dijaspore širom svijeta (Australija, SAD, Kanada, zapadnoeuropske zemlje, Turska, Crna Gora i Makedonija) planirano je da Saboru prisustvuje 150 učesnika.

Akademik Muhamed Filipović

Trebalo bi biti prisutno i 50 gostiju, uglednih europskih intelektualaca, političara i poslovnih ljudi, između ostalih i predsjednik RH Stjepan Mesić. Kao gosti iz Hrvatske vjerojatno će biti pozvani Vesna Pusić i Zoran Milanović. Iz svih regija Bosne i Hercegovine trebalo bi prisustvovati 150 učesnika. Kao gosti Bošnjačkom saboru će prisustvovati predstavnici uleme i političkih stranaka u BiH. “Oni će moći izložiti svoje mišljenje, ali neće moći odlučivati. Zašto? Zato što mi smatramo da oni imaju već unaprijed zadato mišljenje jer moraju poštovati stranačke političke odluke ili, s druge strane, vjerske uzuse. Stoga će njihova mišljenja biti svjetodavnog karaktera”, rekao je Filipović. Samo će predstavnici dijaspore, odnosno bošnjačke javnosti – koji će biti birani prema kriteriju da su u svojoj okolini poznati kao pošteni i misleći ljudi koji su u stanju otvoreno kritički promišljati i koji nemaju iza sebe nikakvih afera, nikakvog “putra na glavi” – biti aktivni učesnici Bošnjačkog sabora. Oni će biti u komisijama koje će donijeti čitav niz zaključaka. Sabor će donijeti odgovarajuće dokumente i formirati stalni Komitet koji će pratiti realizaciju zaključaka, odnosno Rezolucije i Deklaracije. Osim toga, Sabor priprema Bijelu knjigu o Bosni i Hercegovini. “Činjenica je da je Bosna čudna država koja nikada nije izdala o sebi niti jednu dokumentiranu publikaciju, tako da svijet sazna tko smo, odakle smo, otkad potječemo, kakvi su odnosi, tko u njoj živi, itd. Mi smatramo da je neophodno da izdamo takvu knjigu i u njoj kažemo kako se tko odnosio prema nama. Treba pokazati kakvu su ulogu igrale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, Austrija, Hrvatska i Srbija u našoj novijoj historiji, a naročito nakon proglašenje bosansko-hercegovačke nezavisnosti 1992. godine. Država mora o sebi reći neke istine, kako se nebi stvorila situacija u kojoj svatko proizvodi o nama neke istine, a samo mi ne proizvodimo. Tako Hrvatski sabor može donijeti Rezoluciju da Hrvatska nije bila agresor, a jeste bila. Ja sam gledao hrvatske trupe koje su djelovale na teritoriju Bosne i Hercegovine”, rekao je na kraju obraćanja prisutnima akademik prof. dr. Muhamed Filipović. Mr. sc. Alaga Dervišević je predstavio velik i značajan Filipovićev spisateljski opus, s posebnim naglaskom na dvije knjige: “Ko smo mi Bošnjaci” i “Afera Agrokomerc i smrt Hamdije Pozderca”. Ismet Isaković

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Koncert povodom Dana državnosti BiH i Kurban bajrama

Sevdah u Novom Zagrebu

J O U R N A L

U povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine i Kurban bajrama, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, u nedjelju 22. studenog 2009. organizirali su koncert sevdaha i folklora u Kazalištu lutaka, scena Travno, Božidara Magovca 17 u Novom Zagrebu. U programu su nastupili: “Preporodov” ženski pjevački zbor “Bulbuli”, Komorni mješoviti zbor “Bosana”, BKUD “Sevdah”, Folklorni ansambl BNZH “Bosana” te solisti i orkestar ansambla “Bosana”. Na početku priredbe predsjednik zagrebačkog ogranka BNZH prof. dr. Sead Berberović uputio je pozdravne riječi prisutnima, istaknuvši kako su “folklor i sevdalinka dio naše tradicije koju pokušavamo njegovati. 25. studenog se obilježava Dan državnosti BiH, a na taj datum 1942. godine su postavljeni temelji Bosne i Hercegovine koja svoje suvremeno ishodište ima još u srednjovjekovnoj Bosni”. Prof. Berberović je pozvao prisutne na prigodnu izložbu “Ja, ban bosanski Kulin”, koja će biti otvorena u srijedu, 2.12. 2009. u prostorijama BNZH, Ilica 45. Izložba također ima prigodni karakter jer se ishodište suvremenoj Bosni nalazi u njenim srednjovjekovnim korijenima. Predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba Ekrem Bećirović pozdravlja prisutne u svoje i u ime dvadeset pet vjećnika. Bećirović u pozdravnom govoru ističe kako je “cilj ovog koncerta prikazivanje našeg stvaralaštva povodom dva vrlo značajna blagdana, jednoga koji se tiče naše vjerske pripadnosti i drugog koji se tiče naše državotvorne samobitnosti. 1942. u Mrkonjić Gradu temelje suvremenoj BiH su postavljali, ne samo Bošnjaci, nego i Srbi i Hrvati s ciljem da se stoljetna opstojnost BiH očuva. A Bosna je bila još prije tisuću godina i prije Mrkonjića, povijesna činjenica koju se ne može ignorirati niti odbaciti, što znači da će Bosna živjeti vječno”. Nakon pozdravnih govora, u blagdanskom ozračju, potekli su prastari akordi, opjevavani davno, još prije nas. U ovoj predivnoj noći kad se sve okrunilo ljepotom riječi i pomalo nostalgičnim sjećanjima na djetinjstvo i mladost, prisjetih se naših poznatih imena koji su o istom pro-

mišljali kao i mi, samo, možda, na drugačiji način, uvjetovan vremneskim i povjesnim kontekstom. Safvet–beg Bašagić za narodno stvaralaštvo je rekao kako u narodu “imade nešto što nije prolazno, što ne može ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine (…) U tom carstvu ni sila, ni slučaj, ni zub vremena ne može pomračiti umne stečevine naroda. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima.” A Hamza Humo za sevdalinku koja je, također, riznica narodnog blaga je rekao: “Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane (…) Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo neće izgubiti svoj sjaj.” Udio sevdalinke u formiranju vjere u stvaralačku snagu naroda i u borbi za narodni jezik je vrlo veliki. Ona je dala najbolje obrasce stila i jezika našem romantizmu, koji se oslanjao na njenu ljepotu izraza, forme i cjelokupnog pjesničkog svijeta u njoj. Sevdah je dio kulturne baštine ne samo Bošnjaka nego svih onih koji u svom biću nose duboke korijene bosanske. Pjesma je oduvijek bila mehlem za dušu ranjenu, ali i onu koja zna sevdisati u obilju, u danima kad se nafaka iz hazne Božje blagodati podari robovima, da joj se ne vidi kraja. Ponekad insan od rahatluka zaboravi na drugog i njegovu muku. Ama, ponesu ti taktovi merakli čovjeka pa ninašto drugo ne misli osim na dunjaluk i njegovu ljepotu. A ovo naše druženje bi nekako drugačije. U pitanju je susretanje s povodom, u ime većeg cilja. Izložba “Ja, ban bosanski Kulin” dodatno će pojačati i oplemeniti blagdanski ugođaj.

Mehmed Goražda uz Komorni orkestar “Bosana” izveo je “Iftar” i “Zemlja Tvrtka i Kulina bana.” Zbor “Bosana”, po bosanski, zapjevao je “Pokraj puta” i “Sarajčice.” Makove stihove iz “Modre rijeke”, koje je uglazbio Fuad Ahmedspahić, te “Đul Zulejhu”, “Kraj tanana šadrvana” prekrasno je izveo zaljubljenik sevdaha Ivan Pavišić. Preporodov ženski pjevački zbor “Bulbuli” publici se jako dobro predstavio s dvije kompozicije: “Kiša pada trava raste” i “ Haj, od kako je Banjaluka postala.” Napominjemo kako je u tijeku završna faza izrade prvog CD-a ovog zbora. Nadamo se kako će dvanaest vrlo poznatih sevdalinki izazvati veliko interesovanje kod ljubitelja sevdaha. BKUD “Sevdah” je publici dobrohotno darivao davno zaboravljene običaje i pjesme bosanske, na što ih je publika nagradila velikim pljeskom. U nastavku programa, ponovno se “Bosana” predstavila s pjesmama: “Oj, jeseni tugo moja”, “Čuda jada od Mostara grada”, “Opančići pleteni”…, a njeni folkloraši su prezentirali pjesme i igre iz Bosne. U razgovoru s nekim našim hanumama, koje su od ljepote sevdaha zaboravile tko je bio organizator ovog druženja saznadoh kako nam je “Bosana” “plaho dobro” uz svoje goste, u ovoj prohladnoj kasnojesenskoj zagrebačkoj večeri priredila divno druženje koje izazva nostalgična sjećanja na Bosnu, njene proljetne avlije i prve zaljubljene poglede, skoro već zaboravljene. Sevdalinka se i ovog puta potvrdila kao najjače živo svjedočanstvo dubokog emocionalnog života naroda BiH, a njenu ne samo interpretaciju nego i uživanje u interpretaciji mogu izvoditi i osjećati samo oni koji posjeduju duboko istančane osjećaje. Iako je to narodna pjesma, ona je duboko intimističkog karaktera. A ja bih, bez obzira na sve, dodala isto ono što je nekad naš Arif Hikmet-beg Rizvanbegović ponukan stihovima sevdalinke: “Kun ga majko i ja ću ga kleti,/ al’ stani ja ću započeti:/ Tamnica mu moja njedra bila…” - sav u zanosu rekao: “Moj narod je najveći pjesnik!” Ajka Tiro-Srebreniković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Predsjednički kandidat prof. dr. Ivo Josipović u posjeti Bošnjacima Maljevca

Životni problemi U srijedu 23. studenog 2009. predsjednički kandidat prof. dr. sc. Ivo Josipović (SDP) posjetio je selo Maljevac, koje se nalazi uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Prvo je posjetio mesdžid u Maljevcu, a zatim se s maljevačkim Bošnjacima zadržao u dužem razgovoru u restoranu “Laguna”. Posjeta Maljevcu je uslijedila na kraju jednodnevne predizborne posjete Bosni i Hercegovini. Naime, toga je dana delegacija hrvatskog SDP-a na čelu s dr. Ivom Josipovićem posjetila Bihać i Veliku Kladušu. U masdžidu u Maljevcu imam Admir ef. Muhić je predstavio svoj džemat, koji je formiran 1998. godine. Naglasio je da je sadašnji mesdžid pretijesan za vjerske aktivnosti. “Stoga smo, nakon 11 godina, na tragu ideje o izgradnji džamije i Islamskog centra”, rekao je imam Muhić i istaknuo da Maljevcu gravitira 11 sela iz tri općine – Vojnić, Cetingrad i Topusko. Pohvalio se s najbolje riješenim pitanjem ukopa umrlih muslimana, pri čemu u Maljevcu postoji manje mezarje u koje se sahranjuju isključivo muslimani po svojim vjerskim običajima. Imam Muhić je podsjetio da je 60-ih godina prošlog stoljeća na popisu stanovništva općina Vojnić imala 10 Bošnjaka (Muslimana), dok je danas udio Bošnjaka u ukupnom broju stanovništva veći od 10%. Kada se tome pridodaju sela iz Cetingrada i Topuskog, onda je ovo područje u Hrvatskoj gdje su uglavnom nastanjeni autohtoni Bošnjaci, kojih ima oko 800 (džemat Maljevac). “Nalazimo se na području između rijeka Korane i Gline, a džemat Maljevac se proteže nizvodno od rijeke Gline uz bosansku granicu. Za naše mjesto tvrdimo i da smo ‘centar svijeta’, a bit ćemo i više od toga kada sagradimo svoju džamiju pa da vas u njoj ugostimo narednih godina. Zahvaljujemo vam se, gospodine Josipoviću, što ste se odvažili posjetiti nas i što ste održali ljudsku riječ da ćete nas posjetiti. U Rijeci ste mi obećali, a u Maljevcu izvršili. Posjetio nas je i predsjednik Mesić 2004. godine, pa se nadamo da će i budući nastaviti njegovim stopama. Iskreno se nadamo da će budući predsjednik RH postaviti kamen temeljac za džamiju u Maljevcu”, rekao je imam Muhić. U znak poštovanja i prijateljstva poklonio je dr. Josipoviću Kur’an s prije-

Ivo Josipović i Admir ef. Muhić vodom na bosanski jezik i knjigu “Halal i haram u ishrani”. U maljevačkom mesdžidu Husein Delić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Općine Vojnić, obratio se Josipoviću s dva pitanja. Prvo je bilo vezano uz (dez)informacije o mogućnosti oduzimanja hrvatskog državljanstva Bošnjacima iz Cazinske krajine, a drugo u svezi nepostojanja malograničnog prijelaza, što predstavlja životnu potrebu stanovnika Maljevca i Velike Kladuše, koji imaju svoju imovinu s druge strane granice. U odgovoru na pitanja dr. Josipović je rekao da Ustav RH kaže da svi hrvatski državljani imaju jednaka prava, pri čemu ih oni koji žive u Hrvatskoj prakticiraju na drugačiji način nego oni izvana. “Nema govora o tome da netko razmišlja o oduzimanju državljanstva – po Ustavu to nije moguće, niti to netko hoće. Naravno, mi ćemo morati kroz jedan stalni dijalog uređivati odnose između nas koji živimo u Republici Hrvatskoj s Hrvatima i drugim hrvatskim državljanima izvan RH. O nekom oduzimanju državljanstva nema govora. Ne znam nikoga ozbiljnog koji bi to zagovarao”, rekao je Josipović i dodao da je upoznat s problemima oko prelaska granice – vožnja traktorom sedam kilometara okolo i posjedovanje 100 eura dnevno. Smatra da su to besmislene stvari, te da države moraju pronaći načina da ljudima olakša dnevni prelazak granice. U obraćanju prisutnima Bošnjacima u restoranu “Laguna” predsjednički kandidat prof. dr. Ivo Josipović je rekao sljedeće: “Moja politika je politika razumijevanja, prijateljstva, ljubavi i tolerancije. Smatram da svaki građanin u Hrvatskoj, bez obzira na svoju vjeroispovijest, porijeklo i socijalni status ima jednaka prava.

U svojoj dosadašnjoj političkoj praksi pokazao sam da se za to zalažem. Imao sam prilike razgovarati s brojnim Bošnjacima na otvaranju Islamskog centra u Rijeci. Bilo je impresivno s koliko ljubavi su Bošnjaci došli na svečanost polaganja kamena temeljca. Ja sam siguran da je i to dokaz da je Hrvatska, pa i politička opcija kojoj ja pripadam, naklonjena vjerskim slobodama. Hrvatska mora biti zemlja vjerskih sloboda za sve, za sve jednako. Prema tome, svaka vjeroispovijest ima pravo i mora imati mogućnosti da prakticira svoju vjeru. S druge strane, mislim da su države Hrvatska i Bosna i Hercegovina međusobno povezane, cijela povijest nas povezuje, a ne razdvaja. Nažalost, u novijoj povijesti bilo je događaja koji su bili loši, koji nisu išli u tom pravcu. Mislim da je došlo vrijeme da se nastavi nekim drugim putem. Znam da ima mnogo praktičnih problema i države moraju pomoći. Države nisu tu da bacaju balvane pred svoje građane, već da im pomognu. Čuo sam da ima problema s graničnim prelazima. Mislim da su to nepotrebni problemi koji se vrlo lako rješavaju, posebice ljudi koji s jedne i druge stane imaju zemlju, imovinu. Oni moraju imati lagan pristup, tu ne smije biti barijera. Isto tako, Hrvatska će uskoro postati članica Europske unije i ja ću se boriti da šengenska granica ne bude zid između dvije zemlje, da to bude propusna granica. Želim da jednoga dana i Hrvatska i BiH zajedno budu u Europskoj uniji i da granica izgubi na značenju. Politika za koju se zalažem jest politika ravnopravnosti i sloboda. Međutim, mi zajedno imamo jedan veliki problem. Nažalost, prosperitet Republike Hrvatske je ugrožen od korupcije i kriminala. To je najveći problem kojeg mi imamo. Znam, taj isti problem ima i susjedna Bosna i Hercegovina. Mi smo danas u situaciji da se definitivno odlučimo: da li ćemo biti zemlja poštenja i pravednosti ili ćemo biti zemlja koju će pojesti mafija? Ja nudim politiku koja je s ove strane svjetla, s ove strane dobra. Molim vas da podržite takvu politiku i date svoj doprinos da Hrvatska odstrani od sebe mrak kriminala, te da ponosno uđemo u Europu i budemo dio demokratskog prosperitetnog svijeta.” Ismet Isaković

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Izložba “Ja, ban bosanski Kulin” povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine

820 godina Povelje bosanskog bana Kulina U prostorijama BNZH u Zagrebu, u srijedu 25. studenog 2009. povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine otvorena je izložba pod nazivom “Ja, ban bosanski Kulin”. Organizatori izložbe bili su Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Historijski muzej Bosne i Hercegovine u suradnji s Općinom Tuzla. Autorica izložbe bila je Elma Hašimbegović, viša kustosica Historijskog muzeja BiH.

Značaj Dana državnosti BiH

J O U R N A L

Na početku svečanosti obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine glumac Tarik Filipović pročitao je riječi Povelje Kulina bana, a zatim se prisutnima obratio prof. dr. sc. Sead Berberović, predsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. On je podsjetio da je u burnoj povijesti Bosne i Hercegovine 25. novembar/studeni značajan datum, koji je odlukom prvog saziva Parlamenta neovisne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine proglašen Danom državnosti. Nažalost, to je dan koji danas u Daytonskoj Bosni i Hercegovini nema status državnog praznika kakav zaslužuje, već se obilježava i slavi samo u dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima vlast obnašaju političke stranke bošnjačke, odnosno bosanske državotvorne orijentacije. Berberović je naglasio da se ovaj datum neopravdano ponekad od neupućenih etiketira kao “komunistički” praznik, a od onih zlonamjernih, koji negiraju državotvornost Bosne i Hercegovine, kao “komunistička” podvala kojom se, priznavanjem bosanske državnosti, oduzimaju nečiji “povijesni/ historijski prostori”. Stoga, kada se govori o ovome datumu nužno je poznavati povijesne činjenice, iz kojih možemo pravilno valorizirati bošnjačku i bosansku prošlost. 25. studenog 1943. godine u Mrkonjić Gradu održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog (dakle Državnog) antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. ZAVNOBiH je, kako povjesničari bilježe, predstavljao ratni parlament Bosne i Hercegovine, odnosno tijelo koje je ima-

Tarik Filipović (u pozadini Povelja Kulina bana) lo snagu najvišeg političkog predstavnika, a kasnije zakonodavnog i izvršnog tijela Bosne i Hercegovine. Upravo zato, tada donesene odluke imaju poseban značaj u potvrđivanju punog državnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine u prošlom stoljeću. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a donesena je Rezolucija u kojoj je istaknuto da narodi Bosne i Hercegovine žele živjeti u slobodnoj Bosni i Hercegovini u kojoj je garantirana potpuna jednakost i ravnopravnost svih naroda. Bosna i Hercegovina je tada pravno konstituirana u svojim historijskim granicama kao država ravnopravnih građana Srba, Muslimana i Hrvata, čiji su predstavnici odlučili da Bosna i Hercegovina kao federalna jedinica uđe u sastav Demokratske Federalne Jugoslavije, ravnopravno s ostalih pet federalnih jedinica, tj. Republika. Tada su i granice Bosne i Hercegovine potvrđene i priznate kao rezultat višestoljetnog političkog, kulturnog i demografskog kontinuiteta i razvitka. Država Bosna i Hercegovina, njen teritorij i njene granice imaju dugu povijesnu tradiciju. Kontinuitet bosanske države seže od srednjovjekovne Bosne (“od Kulina bana i dobrijeh dana”), preko zasebne admini-

strativno-teritorijalne jedinice unutar Otomanskog carstva – Bosanskog ejaleta ili pašaluka, za vrijeme Austro-ugarske uprave koja je trajala od Berlinskog kongresa 1878. kada su definirane granice današnje Bosne i Hercegovine pa do kraja Prvog svjetskog rata, te u prvoj Jugoslaviji u kojoj je Senžermenskim ugovorom potvrđena teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Između dvaju svjetskih ratova u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca administrativnim podjelama na oblasti i banovine nastojao se razbiti teritorijalni integritet i državnotvorna pozicija Bosne i Hercegovine. Pokušaji svojatanja Bosne i Hercegovine nastavili su se i za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa opet pola stoljeća kasnije, u burnim 90-im, kada je Bosna i Hercegovina stjecala i branila svoju cjelovitost i nezavisnost. “Svi ti pokušaji su propali i danas je naša matična domovina Bosna i Hercegovina neovisna i cjelovita, u svojim historijskim granicama koje su stare više od tri stoljeća i najstarije su među svim bivšim jugoslavenskim republikama, današnjim državama. U svjetlu ovih kratkih historijskih reminiscencija valja vrednovati značaj odluka ZAVNOBiHa. One su utrle put državotvornosti i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine, učvršćenim kasnije u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Time je ostvarena neupitna osnova državnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, koju je ustanovila Badinterova komisija sačinjena od pravnih eksperata početkom 90-ih i potvrdila pravne pretpostavke za osamostaljenje Bosne i Hercegovine. Na kraju čestitam Dan državnosti Bosne i Hercegovine svim Bošnjacima i svim Bosancima i Hercegovcima, njenim građanima kojima je Bosna i Hercegovina u srcu”, rekao je prof. dr. Sead Berberović.

Značaj i ciljevi izložbe Elma Hašimbegović, viša kustosica Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine je govorila o izložbenom postavu, a izložbu “Ja, ban bosanski Kulin” zajednički su otvorili Jelena Pavičić-Vukičević, zamjenica zagrebačkog gradonačelnika i Jasmin Imamović, tuzlanski gradonačelnik.

BOŠNJACI U HRVATSKOJ U zabavnom dijelu programa nastupio je ansambl “Bosana”, koji djeluje pri zagrebačkom ogranku Bošnjačke nacionalne zajednice. Moderator svečanog otvorenja izložbe bio je Dževad Jogunčić, potpredsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Izložba “Ja, ban bosanski Kulin” je posvećena jednoj od najvažnijih ličnosti bosansko-hercegovačke povijesti, banu Kulinu (1180.-1204.), kao i najstarijem sačuvanom pravnom dokumentu bosanske kancelarije, Povelji koju je on izdao Dubrovniku prije 820 godina – 29. kolovoza 1189. godine. Kulin je vladar iz čijeg vremena nemamo mnogo podataka, no ono što je preživjelo do danas pruža dragocjene informacije o političkoj, ekonomskoj, crkvenoj i kulturnoj povijesti Bosne u 12. stoljeću. Kulin je i vladar čija važnost prevazilazi okvire nauke, jer je on jedna od rijetkih povijesnih ličnosti srednjeg vijeka koja je ušla u narodnu poslovicu i kulturu sjećanja naroda s ovih prostora. Tako Mavro Orbini u knjizi “Kraljevsto Slovena” (original “Il oregno de gli Slavi”) iz 1601. godine piše: “U njegovo vrijeme bilo je (kažu) u izobilju svega blaga Božjega, tako da i danas običan puk, kad ima velikog obilja obično kaže: ‘Vratila su se vremena Kulina bana.’” Poznata je i izreka: “Od Kulina bana i dobrijeh dana.” Skromnost podataka iz Srednjeg vijeka, brojna pitanja u historiografiji koja su i dalje otvorena, ali i nauka često obojena političkim i nacionalnim ideologijama, samo su neki od razloga koji bosansko srednjovjekovlje čine osjetljivim i pogodnim za manipulaciju i od strane neakademske javnosti. Znajući da je neinformiranost jedan od najvećih neprijatelja i prepreka razvoju svakog pojedinca, a samim tim i zdravog društve, prvenstveni cilj i namjera izložbe je da posjetiocima ponudi sve mjerodavne informacije o Povelji bana Kulina i vremenu u kome je nastala. Centralni eksponat izložbe je Povelja, koja sama za sebe pruža mnogo izuzetnih podataka. Na izložbi je ona raščlanjena i segment po segment analizirana s istaknutim detaljima o kojima dokument svjedoči. Analiza je dopunjena raspravama o originalu Povelje i njenim prijepisima, kao i priči o zanimljivoj sudbini dokumenta, tj. putu Povelje do Sankt Petersburga u Rusiji, gdje se danas nalazi jedan od tri sačuvana primjerka. Posjetioci imaju priliku kroz autentični povijesni izvor, u čije podatke se mogu sami uvjeriti, crpiti znanje o srednjovje-

Brojni posjetitelji na otvorenju izložbe kovnoj Bosni i njenom vladaru, ali i razvijati potrebne vještine za kritičko čitanje izvora (čitanje ćirilskih dokumenata, analiza diplomatskih izvora i sl.). Cilj izložbe je i promovirati ćirilicu, pismo Povelje bana Kulina, ali i drugih bosanskih vladara i velikaša, kao danas neopravdano zapostavljeno pismo u dijelu bosansko-hercegovačkog društva.

Bilinopoljska abjuracija i veze s Dubrovnikom O skoro četvrt stoljeća vladavine bosanskog bana Kulina nije sačuvano mnogo podataka, no to ne spriječava Kulina da ostane zapamćen kao jedan od najslavnijih vladara srednjovjekovne Bosne. Po-

Slijeva: Dževad Jogunčić, Jelena Pavičić-Vukičević i Jasmin Imanović

daci koji su sačuvani idu tome u prilog, a govore o političkoj, ekonomskoj, crkvenoj i kulturnoj historiji Bosne 12. stoljeća. Kulin je prvi vladar koji je ostavio pisani trag iza sebe. Povelja, koju je izdao Dubrovčanima 29. kolovoza 1189. godine, najstariji je pravni dokument Bosne, a svjedoči o uređenoj državi u kojoj vladar stranim trgovcima daje slobodu kretanja i pravo trgovine. Ime Kulina vezano je i za pojavu hereze u Bosni i optužbama koje stižu na njegov račun, a sam ban prisutan je sa prvacima redovničke zajednice na Bilinom polju 1203. godine (Bilinopoljska abjuracija), kad se pred papinim poslanicima odriču krivovjerja i vraćaju u okrilje Rimske katoličke crkve. Abjuracija bosanskih krstjana ili Bilinopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari bosanskih krstjana pred izaslanikom rimskog pape Ivanom de Casamarisom, a u prisustvu bana Kulina, izjavili da se odriču krivovjerja. Izjava je potpisana 8. travnja 1203. godine na Bilinom polju, a potpisali su je Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i sedam poglavara crkve. Bilinopoljska abjuracija predstavlja značajan povijesni izvor za poznavanje vjerskih prilika u Bosni na početku 13. stoljeća. Ragusa ili Republika Sv. Vlaha, kako se Dubrovnik nazivao i njeni umješni trgovci bili su prvi poslovni partneri srednjovjekovne Bosne. Još od 1189. godine, otkako im je ban Kulin zagarantirao slobode trgovine i kretanja po Bosni, pa preko svih bosanskih vladara koji im ove slobode potvrđuju, Dubrovčani igraju ključnu ulogu u razvoju trgovine u bosanskim privrednim centrima. Dubrovčani

J O U R N A L

BOŠNJACI U HRVATSKOJ su kao prvi susjedi srednjovjekovne Bosne imali najtješnje veze s njezinim vladarima, vlastelom i trgovcima i bili najbolji poznavaoci prilika u bosanskoj državi. Znanja koja danas imamo o privredi, ali i o političkim, vjerskim i kulturnim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni zahvaljujemo njihovoj pismenoj korespodenciji s bosanskim vladarima i velikašima, a koja je sačuvana u Državnom arhivu u Dubrovniku. Povelja bana Kulina iz 1189. godine od iznimnog značaja je i za Dubrovnik jer spada u najstarije dokumente arhiva u Dubrovniku, a svjedoči o ranim trgovačkim vezama Dubrovnika sa zaleđem. Značajna je i zbog upotrebe slavenskog naziva grada.

Tri primjerka Povelje

J O U R N A L

Povelja bana Kulina iz 1189. godine sačuvana je u tri primjerka. Danas se dva nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku, a jedan u Akademiji nauka u Sankt Petersburgu (Rusija). Sva tri primjerka sadrže latinski tekst Kulinove zakletve, koji je bez potpisa, a ispod latinskog teksta nalazi se bosanski tekst koji u sva tri teksta nosi potpis dijaka Radoja. Pošto je svaki od njih pisan različitom rukom, ne zna se koji je od njih stvarno pripadao Radoju. U nauci se dugo raspravljalo koji je od tri sačuvana primjerka original, a koji su prijepisi nastali početkom 13. stoljeća. Iako suprotnih stavova, najznačajniji doprinos nauci dali su Josip Vrana i Gregor Čremošnik. Vrana je smatrao da je Petrogradski primjerak original (što su prihvatili mnogi filolozi), da je tekst povelje napisan na latinskom u Dubrovniku, da ga je dubrovačka vlada poslala u Bosnu, a Radoje na istoj povelji dopisao slobodni prijevod s latinskog. S druge strane, po Čremišniku original se nalazi u Dubrovniku, tj. najstariji primjerak Povelje je onaj koji je u literaturi poznat kao “stariji prijepis”. On je zastupao i mišljenje da je i latinski tekst nastao na Kulinovom dvoru u Bosni, a da ga je napisao neki pisar koji je jako dobro poznavao latinski jezik. Tekstovi sva tri primjerka nastali su približno u isto vrijeme, gotovo su identični, s minimalnim razlikama koji se izražavaju samo na jezičko-grafijskom planu i to samo u nekoliko pojedinosti, stoga pitanje koji je primjerak najstariji, nije od presudnog značaja. Ni danas nije poznato kad i kako je točno primjerak Kulinove povelje dospio u Rusiju. Na Povelju je prvi upozorio 1832. godine Jeremija Gagić, tadašnji ruski konzul u Dubrovniku, koji je tvrdio da

Ansambl “Bosana” je u posjed Povelje došao već 1817. godine nakon požara Kneževog dvora. Navodnu ju je pronašao na pijaci gdje su prodavačice umotavale ribu u arhivske dokumente. U ovu se priču dosta dugo vjerovalo sve dok nije utvrđeno da se Povelja 1832. godine i dalje nalazila u Dubrovniku, jer ju je te godine, zajedno s drugim ćirilskim dokumentima prepisao Đorđe Nikolajević, učitelj srpske škole u Dubrovniku, te objavio u “Srpskim spomenicima”. I druga dva primjerka Povelje imala su zanimljiv put preko Beča, Beograda, ponovo Beča pa natrag do Dubrovnika. Zajedno s ostalim ćirilskim arhivalijama, po naredbi austrijske vlade, 1833. godine prebačeni su u Haus-Hof-und Staatsarchiv u Beču, gdje su bila pohranjena sve do 1921. godine. Te godine arhivalije iz Beča vraćene su Jugoslaviji i sve do Drugog svjetskog rata bile su u Beogradu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovo su prebačene u Beč, da bi 1947. godine ponovo bile vraćene u Dubrovnik, gdje se i danas nalaze.

Natpis s Kulinove crkve u Biskupićima kod Visokog, 1194. godina

Ploča s Kulinovim imenom Ploča s Kulinovim imenom pronađena je 1898. godine u Biskupićima kod Visokog. Po mišljenju Pave Anđelića radi se o natpisu na crkvi koju je ban Kulin dao sagraditi oko 1194. godine. Natpis opisuje tehnološki proces izgradnje crkve: Kulin je najprije crkvu kamenom ozidao, a zatim na nju stavio drvenu građu – grede i krov, koje je našao u podgori ili podgorju brda Slijepča (Slijepčića). Na kraju je stavio svoj obraz nad pragom crkve. Kako obraz u srednjovjekovnim tekstovima znači sliku, lik ili skulpturu, pretpostavlja se da je postojala freska ili skulptura s likom Kulina. Natpis spominje i Kulinovu ženu Voislavu. U donjem dijelu ploče, u svakom od šest polja osim prvog, nalaze se zapisi koji spominju imena i zvanja raznih osoba. Zapise je pisalo više osoba – Krile, Desivoj, Desjen, Radhna krstjanin, Obrad i drugi čija imena se ne mogu pročitati. Ovi natpisi nastali su kasnije, najvjerojatnije u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića (1322.-1353.). Kulinova ploča predstavlja izuzetno značajan izvor za proučavanje vjerskih prilika u srednjovjekovnoj Bosni u doba bana Kulina, ali i u kasnijem periodu. Na ploči je primjetno da su križevi više ili manje oštećeni i to na određenim mjestima, što znači da je oštećenje nastalo s nekim ciljem, a ne slučajno. Pretpostavlja se da je lokalno stanovništvo strugalo komadiće ploče zbog vjerovanja u njena ljekovita svojstva, što nam predstavlja značajan izvor za proučavanja običaja i vjerovanja stanovništva i u kasnija vremena. Ismet Isaković

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Bajramska hutba muftije Ševke ef. Omerbašića

Bajramska poruka Ranojutarnjim bajram-namazom, u petak 27. prosinca 2009. počela je u Hrvatskoj, kao i u cijelom svijetu nastanjenom muslimanima, četverodnevna proslava Kurban bajrama. Centralna bajramska svečanost i molitva održana je u Zagrebačkoj džamiji, uz tradicionalno veliki broj vjernika i direktan prijenos Hrvatske televizije i Hrvatskog radija. Na početku bajramske hutbe predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić izrazio je duboku vjerničku zahvalnost Svevišnjemu na svim darovima i blagodatima kojima nas je obasipao i još uvijek to čini darujući nas mirom i sigurnošću na Kurban bajram, najveći muslimanski blagdan. Kurban bajram nas, prije svega, podsjeća na našega davnog praoca Ibrahima a.s. i njegova sina Ismaila a.s., koji su sagradili hram Svevišnjemu nazvavši ga Kabom i mesdžidul-haramom u kome se s dužnom pobožnošću Allahovo ime spominje više od 5.000 godina. “Ovo je blagdan žrtve, jednog od najznačajnijih obilježja naše uzvišene vjere. Da bi došli do cilja muslimani moraju mnogo čega žrtvovati, puno se odricati i strpljivo, uz naporan rad, čekati ostvarenje planova i nadanja. Jednu od tih žrtava položit ćemo na ovaj veliki blagdan Kurban bajram u znak naše pokornosti odredbama Svevišnjega. Zapamtimo da Svevišnjemu ne trebaju krv ni meso naših žrtava, nego snaga naše vjere”, rekao je Omerbašić. Naglasio je da život postaje sve naporniji, a posebice ovaj sadašnji, praćen brojnim izazovima, krizama i sukobima, pa zato naše žrtve imaju većeg smisla. Brojni sukobi i žarišta vezani su za muslimane, koji su nerijetko žrtve neokolonijalnih sila, ali i međumuslimanskih sukoba. Neki su promatrači skloni tvrdnji da su trenutno u islamskom svijetu na sceni dramatični događaji, na žalost i s golemim ljudskim i materijalnim žrtvama. Zabrinjava i činjenica da se u muslimanskom svijetu javno i kritički ne progovara o međumuslimanskim sukobima. Omerbašić je podsjetio da smo posljednjih mjeseci svjedoci samoubilačkih atentata u Pakistanu i Afganistanu, dok su takve pojave u Iraku postale rjeđe. “Muslimanska ulema mora progovoriti o tom fenomenu i ozbiljno se s njim uhvatiti u koštac, jer će u protivnom smislu islam biti obilježen kao religija koja potiče te postupke, što on apsolutno nije. Zbog toga je auto-

ritet islama dobrano ugrožen. Sve je više među zapadnim kritičarima onih koji ozbiljno misle da islam i njegovo učenje stoje iza tih suludih činova. Na nekim sveučilištima u svijetu pišu se magistarske radnje dokazujući vezu islama i samoubojica. Sveta je zadaća uleme i svih predstavnika islama čuvati ugled naše vjere u onakvom obliku i sadržaju u kakvom ga je Svevišnji objavio svom poslaniku Muhammedu a.s. Svevišnji je i Poslanika upozorio da vodi računa o Objavi: ‘Poslaniče! Dostavi ljudima objavljeno tebi od Gospodara tvoga, a ako ne učiniš tako, misiju nisi obavio, Bog te čuva od ljudi, a Bog nevjernike ne upućuje’”, rekao je zagrebački muftija. Omerbašić je naglasio da su muslimani su u vjerskom smislu obezglavljeni onoga trenutka kada je nestalo vrhovnoga autoriteta i kada su kompetencije islama prešle na nacionalne, državne i lokalne razine. Svi pokušaji da se obnovi hilafet kao vrhovni islamski autoritet ostali su bez uspjeha. Umjesto toga pojavili su se brojni kvazi-autoriteti opasno ugrožavajući jedinstvo i slogu vjernika, omogućivši tako bujanje sekti i sljedbi, pri čemu svaka od njih smatra da je ona prava. Te su podjele naročito opasne i pogubne kod onih pripadnika islama koji malo ili nimalo poznaju islamske misije. Muftija je podsjetio da je drugog dana Kurban bajrama u Švicarskoj organiziran referendum s pitanjem: Treba li dopustiti muslimanima da grade džamije s minaretima? “To jasno govori koliko su ugrožena vjerska prava i slobode muslimana u zemlji koju drže najkulturnijom na kontinentu. Stoga je na muslimanima Europe da najozbiljnije razmisle o svojoj organizaciji, koja je usput rečeno vrlo slaba. U Europi nema vjerskih autoriteta, a muslimanskim zajednicama upravljaju ljudi nesposobni da svojim vjernicima osiguraju vjerski život”, rekao je Omerbašić i istaknuo da je u našoj vjeri vrlo važno biti razuman i umjeren. Potrebno je pod kontrolom držati egoizam i emocije, koji nerijetko uzrokuju brojne probleme u međumuslimanskim odnosima. Citirao je Muhammeda a.s., koji je rekao: “Budite razumni i uljudni, jer ja mrzim uporabu grubosti u vjeri.” “Iako je broj muslimana u Hrvatskoj zanemariv u odnosu na broj u svijetu, nastojimo dati svoj doprinos i boljitku naše vjere. Vjernici su u svim religijama uvijek bili u manjini. Uvjeti vjere su zahtjevni i traže veliko odricanje. Zato se i pitamo u ovom ve-

likom blagdanu dajemo li od sebe toliko da se možemo nazvati vjernicima. Uspoređujući se s drugima i uzimajući u obzir uvjete u kojima živimo i radimo, i teškoće u kojima se nalazimo, možemo u nekoliko biti zadovoljni, iskreno se nadajući da je s našom vjerom zadovoljan i Svevišnji, a to nam je najvažnije. Ako je suditi po nekim konkretnim djelima, muslimani u našoj zemlji u jednom dobrom procentu vezani su za Islamsku zajednicu i koriste njene usluge, ali je i pomažu u njenim aktivnostima. Kao primjer naše predanosti vjeri navodimo podatak da će muslimani ovoga bajrama žrtvovati tisuću kurbana i tako pomoći uzdržavanje Islamske gimnazije, vjeronauka u školama i mektebima i pružiti golemu pomoć siromašnima. To znači da svaki pedeseti musliman i muslimanka u Hrvatskoj prakticira ovu islamsku obvezu. Međutim, još uvijek je velik broj onih koji iz različitih razloga nisu u njenim redovima. Islamska zajednica, a prije svega mi imami, moramo sve učiniti da otklonimo zapreke koje ih priječe da se uključe u njene redove. Allah je u Kur’anu upozorio Božjega poslanika na odnos prema vjernicima: ‘Božjom milošću s njima si uljudno postupao, a da si grub i surov s njima bio napustili bi te. Zato im opraštaj i za oprost njihov Svevišnjega moli i njoj ustraj i na Boga se osloni, jer Allah voli koji se na njega oslanjaju’”, rekao je muftija Omerbašić. Podsjetio je da su početkom listopada 2009. Islamska zajednica u Rijeci i Hrvatskoj otpočeli izgradnju Islamskog centra, što je poslije izgradnje Zagrebačke džamije najveći projekt naše Zajednice. Muslimanima Rijeke i rukovodstvu Zajednice trebat će potpora i podrška, koju s punim pravom očekuju od nas sviju. Omerbašić je izrazio uvjerenje da će muslimani Rijeke za dvije do tri godine umjesto u sportskim dvoranama bajram-namaz klanjati u svojoj džamiji. “Ovu 2009. godinu, koja je na izmaku, možemo smatrati dosta uspješnom na polju vjeronauka, a posebno onoga u školama. Naredna 2010. godina biti će izborna za Izvršne odbore i Sabor, i očekujemo aktivnost svih koji mogu doprinijeti boljem stanju Islamske zajednice. Ove godine na hadž je otišlo 66 muškaraca i žena, više nego ijedne godine do sada, pa i to doprinosi ukupnom uspjehu”, rekao je zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić. Ismet Isaković

J O U R N A L

HRVATSKA Izbori za predsjednika Republike Hrvatske

Josipović najozbiljniji kandidat Najviše sukoba bilo je među desnim kandidatima koji su bili članovi ili dio HDZ-ove Vlade. Josipović, pa i Bandić, nisu s nikim ulazili u sukob. Većina kandidata obećavala je i ono što po Ustavu nije posao predsjednika Republike Hrvatske. Edis Felić

J O U R N A L

Vlada Republike Hrvatske silom Ustava raspisala je izbore za predsjednika države za 27. prosinca 2009., s tim da bi se drugi krug, bude li ga, održao 10. siječnja 2010. godine. Od 4. studenog, kada je odluka objavljena u “Narodnim novinama”, svi koji su željeli postati predsjednikom države imali su 12 dana za prikupljanje 10.000 potpisa birača koji podupiru njihovu kandidaturu. Kampanja je počela 18. studenog 2009. Potpise je uspjelo prikupiti 12 kandidata, a tih dana se predviđalo da će njihova kampanja ukupno koštati oko 30 milijuna kuna. Od njih kao najveći favoriti već u početku su isticani Ivo Josipović (SDP), Andrija Hebrang (HDZ) te nezavisni kandidati Milan Bandić (bivši SDP-ovac) i Nadan Vidošević (bivši HDZ-ovac). Vesna Pusić (HNS-LD) kotirala je tu negdje, no pretpostavilo se već onda da će i neki birači koji bi joj dali glas radije to usmjeriti na Josipovića da na kraju glasovi ne bi propali. Ipak, barem u prvom krugu Pusićka je mogla očekivati otprilike onoliko glasova koliko bi dobila i njena stranka da su parlamentarni izbori. Malo iznenađenje napravio je Dragan Primorac (bivši ministar obrazovanja u Sanaderovoj Vladi) koji je uspio dobrano uzdrmati Andriju Hebranga. I to je tih šest najozbiljnijih kandidata koji su mogli računati, neko s više, neko s manje šanse, da uđu u drugi krug. Inače, već opočetka je bilo jasno da nijedan kandidat neće u prvom krugu dobiti apsolutnu većinu te će se dva najjača kandidata plasirati u drugi krug nakon čega će između njih dva biti izabran novi predsjednik Republike Hrvatske. Ostalih šest kandidata, bilo je to jasno, mogli su slobodno za svoj izborni slogan iskoristiti de Coubertinovu olimpijsku “nije važno pobijediti, važno je učestvovati”. Tako su se kao nezavisni kandidirali predstavili Miroslav Tuđman (sin Franje Tuđmana), Boris Mikšić (američko-hrvatski biznismen), Vesna Škare Ožbolt (bivša Tuđmanova savjetnica) i Josip Jurčević (sveučilišni profesor

Predsjednički kandidati: Milan Bandić, Nadan Vidošević i Ivo Josipović – konzervativac). Damira Kajina kandidirao je Istarski demokratski sabor (IDS), a Slavka Vukšića, poduzetnika, kandidirala je Demokratska stranka slavonske ravnice. Svi oni nisu mogli skupiti zajedno ni 10-ak posto podrške u anketama.

Unutarstranački sukobi Ako pogledamo kandidate, onda ćemo ovdje vidjeti da su se desile neke važne stvari koje su predsjedničku utrku učinile zanimljivom. Prije svega, važno je reći da dvije manje stranke, ali ipak važne nisu istakle svoje kandidate. To je Hrvatska seljačka stranka (HSS) koja je sada član vladajuće koalicije s HDZ-om i Hrvatskom socijalno-liberalnom strankom (HSLS). Druga je Hrvatska stranka prava (HSP), stranka prikrivene (nekad otvorene) proustaške orjentacije čije se biračko tijelo značajno osulo. No, i takva može ponuditi usluge svoga članstva nekom kandidatu, kao i dosta jači HSS. Ako ovdje u obzir uzmemo i HSLS, koji također nije istakao svoga kandidata, a znamo da se bez obzira na naziv radi o konzervativnijem dijelu brača, onda je svakako jedan od glavnih napada predsjedničkih kandidata bio kako pridobiti ove birače. To je utoliko zanimljivije jer su se desili lomovi unutar dvije najjače stranke u Hrvatskoj – u HDZ-u i SDP-u. Naime, iako je SDP kandidirao Ivu Josipovića za predsjednika Republike, desilo se ono što se dugo nagađalo: zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, Josipovićev stra-

nački kolega, dugo godina je bio u sukobu sa stranačkim vrhom i odlučio se kandidirati kao nezavisni kandidat. Tada je definitivno puklo između SDP-a i Bandića i on je isključen iz stranke. Znalo se još od ranije da Bandić koketira sa biračima na populistički način koji je bliskiji ljevici nego desnici (iako niti ljevica nije lišena populizma), pa je svakako računao na dio birača barem umjerene desnice. No, bilo je pitanje kako će se ovaj razlaz odraziti na SDP-ove birače. Ipak, čini se da Bandić, iako do predsjedničke kampanje važan čovjek u SDP-u, nije uspio previše uzdrmati SDP. Josipović je od početka dobijao najveću podršku u Hrvatskoj, blizu 30%, da bi, što je kampanja odmicala, čak i prešao 30% podrške. To je upravo i snaga biračkog tijela SDP-a, što znači da ni žestoka Bandićeva kampanja, plaćena s mnogo novaca nepoznatih donatora, nije uvjerila SDP-ove birače da odbace pristojnog i finog zagrebačkog sveučilišnog profesora na Pravnog fakultetu Josipovića. No, ako to nije uspio SDP-u, jeste pomrsio konce ostalim desnim kandidatima. Naime, u HDZ-u se desilo isto što i SDP-u. Kandidat ove stranke bio je Andrija Hebrang, ali se za nezavisnog kandidata prijavio i Nadan Vidošević, ministar gopodarstva za vrijeme Franje Tuđmana, a sada aktualni predsjednik Hrvatske gospodarske komore i predsjednik Uprave “Kraša”. Poput SDP-a, i HDZ je odmah izbacio iz stranke Vidoševića. Osim njih, kao nezavisni kandidat u predsjedničkoj utrci odlučio je učestvovati i Dragan Primorac, bivši ministar obrazovanja u Vladi Ive Sanadera, koji je podnio ostavku na tu dužnost onda kad je i Sanader ovog ljeta neočekivano podnio ostavku. Kako on nije bio član HDZ-a čak ni u to vrijeme, HDZ ga nije mogao niti izbaciti iz stranke. Najslabiji favorit “velike šestorke” svakako je Vesna Pusić, predsjednica Hrvatske narodne stranke-liberalni demokrati, stranke koja za razliku od HSLS-a zaista njeguje vrijednosti liberalne demokracije i građanskog društva, odnosno države u kojoj je suveren građanin, a ne zajednica, bila nacionalna ili

HRVATSKA neka druga. Sigurno će njezini glasači u drugom krugu glasati za Josipovića, no nama je ovdje zanimljivije vidjeti što se dešavalo između četiri kandidata koji su računali na glasove birača desnije orijentacije – Bandića, Vidoševića, Hebranga i Primorca.

Bandićeva zahuktala kampanja Već u startu za mnoge je bilo iznenađenje Bandićevo pozicioniranje u anketama koje su govorile da će se za drugo mjesto (odmah se znalo da će Josipović u drugi krug) voditi mrtva trka između njega i Vidoševića. Od početka je Bandić bio drugi s 15-ak posto glasova, a Vidošević treći sa oko 1% manje glasova. Svoju priliku su svakako tražili i četvrti Hebrang (oko 8%) i peti Primorac (oko 7%), pa su između ove četvorice zapravo sijale varnice. Josipovića cijelo vrijeme kampanje nitko nije dirao, a i on se ponašao mirno (on doduše i jeste takav čovjek), objašnjavajući što će raditi ako postane predsjednik. Pomenuta četiri kandidata napadali su jedni druge, ali se moglo primijetiti da najmanje sukoba s njima ima Milan Bandić koji nije nikoga napadao, a da su se tri HDZ-ova kandidata zapravo najviše čerupala. To je postajalo vidljivije kada je u anketama Primorac pretekao Hebranga i počeo se opasno približavati u jednom momentu Bandiću i Vidoševiću. No, i Hebrangova kampanja, u početku mlaka, postala je sve odlučnija pa se i on brzo vratio na staru poziciju. Ipak, čini se da su sami HDZ-ovi kandidati jedni drugima naštetili. Doduše, njihovo kandidiranje nije bilo nelogično s njihovog osobnog interesa, ali malo tko je očekivao da će se Bandić ipak usuditi kandidirati pored zvaničnog SDP-ovog kandidata. A kako jer vrijeme odmicalo, pred kraj kampanje Bandić je čak i povećao svoju prednost u odnosu na Vidoševića. Rekosmo da Bandić nije uspio uzdrmti SDP-ovo biračko tijelo. Ali je zato Vidoševiću, Hebrangu i Primorcu uspio uzeti birače od umjerene do krajnje desnice. Sigurno je dobio podršku značajnog dijela HSS-a, zatim HSP-ove birače (jer je HSP u sukobu s HDZ-om), dio HSLSovih birača, ali i samih HDZ-ovih birača. Razlog tome je što je, čini se, HDZ pogriješio u izboru svoga kandidata, jer Hebrang baš i ne uživa veliku popularnost među njegovim članovima i simpatizerima. Iako je čovjek vidljivo desne orjentacije, s iritantnim nastupima prema slobodoumnijim političkim akterima koje sve zajedno naziva komunjarama, čini se da to ne pali ni kod svih HDZ-ovaca. Najve-

će licemjerje Hebrang je pokazao prema svome ocu (takođe se zvao Andrija) kojeg su komunističke vlasti ubile u vrijeme rezolucije Informbiroa. Naime, Hebrang junior je svih ovih gotovo 20-ak godina hrvatske demokracije lagao da mu je otac ubijen zato što se borio za hrvatske interese. Zapravo, Hebrang senior kao istaknuti partizan i komunista zaista je mučki ubijen jer ga je Brozov režim optužio da je pristalica Staljina. Iako se za to zna već nekoliko godina, Hebrang junior i danas uporno ponavlja da mu je otac ubijen kao borac za hrvatsku stvar. No, nije Hebrangu samo Bandić uzeo dio HDZ-ovih glasova. Uzeo mu je to i Vidošević i Primorac i time su mu dobrano naštetili. No, ni sami nisu potpuno ispunili svoje planove s obzirom na njihovu poziciju u anketama.

Svakom učeniku po laptop Ako bismo mogli podijeliti biračke orijentacije, onda bismo generalno mogli reći da je Bandić oko sebe okupio šaroliko društvo, nešto vrlo malo SDP-ovaca, više umjerenih desničara pa do čak onih HSP-ove orijentacije. Za Vidoševića je mogla glasati uglavnom umjerena desnica ili čak nešto malo liberalniji dio biračkog tijela, a sličnu podršku ima i Dragan Primorac. Između njih dvojice su jedno vrijeme sijevale varnce, jer je Primorac optužio Vidoševića da je u Hrvatskoj gospodarskoj komori zaposlio svoju rodbinu, a Vidošević mu je uzvratio da je Primorac poznat i po tome što je tukao svoje žene. Ni Hebrang Primorcu nije ostao dužan nazvavši ga dezerterom, jer je napustio Hrvatsku 1991. kada se vodio rat za nezavisnost, a vratio se 2001. godine. Dakle, bitka se vodila između njih trojice, što je Bandić dobrano iskoristio. Ni jednog od njih nije dirao, a niti njega nisu nešto previše spominjali, pa je i on, poput Josipovića, sam išao svojom stazom koja ga je dovela na poziciju najozbiljnijeg konkurenta za drugo mjesto u prvom izbornom krugu. Vodio je vrlo agresivnu reklamnu kampanju gdje je pokušao kapitalizirati svoje uspjehe (tako ih je okarakterizirao) za vrijeme desetogodišnjeg gradonačelničkog mandata u Zagrebu. Istina je da se Zagreb preporodio, urbanizirao i uljepšao, ali mnoge su afere izbijale upravo zbog sumnjivih javnih nabava i natječaja prilikom obnove gradnje Zagreba. Zanimljivo je reći da zapravo pravi protivnici u ovoj kampanji nisu bili njegovi izravni konkurenti, nego mediji urbane orijentacije te sami građani koji su na facebooku ili

svojim internetskim stranicama pokretali kampanju protiv Bandića. Na tim stranicama moglo se pročitati o mnogim aferama koje su povezivane s Bandićem, te se isticalo njegovo bahato ponašanje prema novinarima svih ovih 10 godina koliko je gradonačelnik. Ti pravi istinski protivnici Bandića na taj su način postavljali pitanje biračima trebali nam ovako bahat čovjek koji će nas predstavljati u inozemstvu, te treba li nam korumpirani predsjednik Republike. Zanimljivo je istaći da su većina njegovih protivnika liberalnije i lijeve orijentacije, mnogo manje nego desne. Naravno, sigurno će se pojaviti mišljenje da iza takvih stranica stoje SDP i/ili HNSLD, ali je nemoguće da su svi oni članovi toga. Vjerovatnije je da su takve inicijative kasnije dobijale podršku ovih stranaka. Druga karakteristika ovih izbora bilo je to da su većina kandidata obećavali biračima ono što nema nikakve veze sa funkcijom predsjednika Republike po Ustavu. Primjerice, Dragan Primorac je išao čak dotle da obeća kako će svi učenici u Hrvatskoj dobiti svoj laptop. O tome ne odlučuje predsjednik već Vlada. Svi su se dotakli gospodarskog programa, no dok su Josipović i Pusić to sveli u okvire predsjedničkih ovlasti, drugi su, pogotovo Milan Bandić, a nešto manje Nadan Vidošević, govorili o gospodarskom programu i gospodarskoj obnovi Hrvatske, što je pitanje unutarnje politike o kojoj brine Vlada. Bandić je obećao veće mirovine, veća socijalna davanja, pomoć braniteljima, a nešto slično radio je i Primorac. No, ako čak i pretpostavimo da bi takva obećanja mogli ispuniti, to nema veze s poslom predsjednika Republike koji ima jasno naznačene ustavne ovlasti. Upravo je to dio populizma i demagogije ovih kandidata, za razliku od Josipovića i Pusićke koji to nisu radili. Tko će na kraju biti predsjednik? Naijizgledniji kandidat je Josipović, no ne treba smetnuti s uma da je Bandić u dosadašnjoj kampanji napravio iznenađenje te da neće žaliti ni dalje novca da se domogne takve funkcije. Neke procjene krajem studenog 2009., kada se vidjelo da se izdvajaju on i Vidošević za drugu poziciju, pokazivale su da bi u drugom krugu Josipović pobjedio Vidoševića sa 60-ak posto podrške, a Bandića s 55% podrške. U svakom slučaju, iako u prvom krugu Josipović ima veliku prednost u odnosu na ostale, ne treba smetnuti s uma da je bilo puno više desnih kandidata i nitko se baš sa sigurnošću ne bi smio usuditi reći tko će pobijediti. Može se samo reći da je Josipović najveći favorit za predsjednika Republike Hrvatske.

J O U R N A L

INTERVJU Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” za “Preporodov Journal” govori o predstojećoj Izbornoj skupštini Društva, bošnjačkom jedinstvu, referendumu u Švicarskoj, ustavnim promjenama, nosaču zvuka “Bulbula”...

Zadovoljstvo postignutim rezultatima “Preporod” se može osloboditi pritiska za reprodukcijom tradicionalnog nasljeđa i snažnije se posvetiti cilju ostvarenja referentne institucije stručne i znanstvene misli te umjetničkog djelovanja Bošnjaka u Hrvatskoj. Razgovarao: Filip Mursel Begović

J O U R N A L

Predsjednik ste “Preporoda” već dva mandata i osam godina na čelu ste Društva. Bliži se Skupština, novi saziv Glavnog odbora i izbor za novog predsjednika. Kakvi bi po Vašem mišljenju morali biti kriteriji da netko postane član Glavnog odbora i predsjednik KDBH “Preporod”? Zapravo smo već duboko zašli u devetu godinu. U prvim mjesecima iduće godine moramo održati izbornu skupštinu. Biramo nove članove Glavnog odbora, predsjednika, dopredsjednike i članove Nadzornog odbora. Iz iskustva proteklih skoro devet godina mogu reći da su se sve funkcije u određenim situacijama pokazale izuzetno važnim. Sjećam se razgovora sa Journalom pred prošlu izbornu skupštinu kada smo pozivali članove Preporoda da iskažu spremnost uključiti se u rad Društva članstvom u odborima. Naglašavali smo kako su nam za kvalitetnu upravu, odlučivanje, izradu i provedbu programa potrebni ljudi koji razumiju ciljeve i organizaciju društva, načine i mogućnosti financiranja, društveno okruženje, ali istodobno svojim kreativnim, požrtvovnim i intenzivnim radom financijski slabo, a često i nikako nagrađenim, učestvuju u oblikovanju i provedbi naših aktivnosti. Osoba koja najbolje odgovara navedenom opisu kandidat je za predsjednika. Zbog značaja Društva i učvršćenja njegove relevantnosti, predsjednik mora biti osoba koja svojim javnim djelovanjem potvrđuje navedene ciljeve kroz dulje razdoblje. Važno je da ju ne samo mi već ukupna javnost prepoznaje upravo takvom. Mnogi misle da je biti predsjednikom kulturnog društva poput “Preporoda” velika čast. Neki misle da je riječ i o financijskoj koristi. Rijetki znaju da je predsjednik društva volonter koji za svoj rad ne dobiva novčana primanja, a često mora pošteno zavrnuti rukave i primiti se posla. Uvjerili smo se u Vaš predani rad u našem kulturnom društvu. Imate li snage za još jednu rundu na čelu “Preporoda”?

Znam da mjesto predsjednika kulturne udruge ni na koji način ne nudi ostvarenje popularno shvaćenih koristi javne funkcije. Kada osoba koja smatra da se tu može dobro manipulirati i financijski potkožiti shvati da to nije tako, ambicije naglo opadaju. Zadovoljstvo djelovanjem na mjestu predsjednika Društva može biti svakojako osim financijsko. Počašćen povjerenjem članova kao i mnogih suradnika i institucija u proteklih devet godina svakako jesam. No ne vide svi granicu između časti stečene odgovornim izvršavanjem povjerene dužnosti i ponora častohleplja. Često sam svjedočio sukobima unutar i oko Društva iniciranim tom vrstom emotivne i moralne nezrelosti. Velik je trud uložen u prevladavanje sukoba, ali zadovoljstvo je tim veće kada rezultati pokazuju rast i zrelost. Predsjednik stoga mora biti osoba velikog entuzijazma i spremnosti na iscrpljujuće iznalaženje suglasja. No polet je nešto što se teško obnavlja. Naročito kada uvidite da sve manje doprinosite na kreativnom polju i da se vaša uloga sve više svodi na održavanje sustava.

dina? Što KDBH “Preporod” mora promijeniti da bi bio još bolji i korisniji za našu nacionalnu manjinu? Mislim da je teško govoriti o usponima i padovima. Ostvareno radije vidim kao kontinuirano djelovanje s postupnim obogaćivanjem programa. Sve naše aktivnosti vremenom i velikim trudom postajale su zrelije, potpunije, relevantnije. Unosili smo nove programe, kao što su “Preporodov Journal” i “Orient espresso”, osvježavali smo tradicionalne novim nositeljima i njihovim prioritetima kulturnog djelovanja, kao što je “Behar”, proširivali smo djelatnosti u obimu i raznovrsnosti, na primjer u izdavaštvu, Bošnjačkim riječima i “Bulbulima”. Postupan porast financijskih sredstava iz Proračuna RH koji nam osigurava Savjet za nacionalne manjine RH omogućio je svladavanje problema s početka prvog mandata kao i povećanje obima i kvalitete programa. Neke su, međutim, boljke ostale neizliječene. Mi se još i danas suočavamo s nedovoljnim brojem suradnika naših informativnih izdanja. Zbog želje za očuvanjem standarda, urednici zapadaju u drugu neprihvatljivu poziciju, a to je neredovitost izlaženja. Vjerovao sam da ćemo do ovog trenutka ipak imati ohrabren veći broj redovitih suradnika spremnih na barem nekoliko stručnih kvalitetnih tekstova godišnje. Svoje sam uvjerenje temeljio na činjenici nemalog broja visokoobrazovanih Bošnjaka mlađe i srednje generacije u Hrvatskoj. Nadao sam se i većem broju izdavačkih projekata stručnog i znanstvenog profila u svrhu vjerodostojnijeg osvjetljavanja bošnjačke i islamske stvarnosti u Hrvatskoj i šire. Moj osobni angažman na pokretanju dopunske nastave jezika i kulture Bošnjaka uz otvorena vrata Ministarstva nije se počeo ostvarivati jer u tu svrhu okupljeni profesori davno preuzetu obvezu izrade programa većinom nisu ispunili.

Možete li nam ukratko opisati uspone i padove “Preporoda” u zadnjih osam go-

“Preporod” je najstarije kulturno društvo Bošnjaka u Hrvatskoj. U zadnjih

Mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”

INTERVJU pet godina primijećena je inflacija kulturnih i folklornih bošnjačkih društava. U svakom slučaju riječ je o dobrodošlom pluralizmu mišljenja i programskih aktivnosti. Po čemu se razlikuje “Preporod” od ostalih bošnjačkih udruga? Povećanjem broja društava koja se na amaterskim osnovama bave glazbenim i folklornim nasljeđem i izrazom, “Preporod” se može osloboditi pritiska za reprodukcijom tradicionalnog nasljeđa i snažnije se posvetiti cilju ostvarenja referentne institucije stručne i znanstvene misli te umjetničkog djelovanja Bošnjaka u Hrvatskoj. Bošnjaci u Hrvatskoj svakako imaju potencijala za ostvarenje takvog cilja. Vjerujem da im i “Preporod” to može omogućiti. Na koji način Vi vidite tzv. bošnjačko jedinstvo u Hrvatskoj? Što nas to može napokon okupiti? Uvjerili smo se da su, više ili manje, projekti poput onih koji su pod svoju kapu željeli staviti sve bošnjačke udruge, a nazivaju se krovnim udrugama, neuspjeli. Pritom mislim da su kulturni standardi “Preporoda” visoki i da teško može podnijeti programsko objedinjavanje. Zato smo valjda i osnovali različite institucije kako bi one zadovoljile različite društvene potrebe građana. Jedinstvo temeljnih načela svakako da, a ono je već našom nacionalnom i vjerskom posebnošću, kao što je to slučaj svake zajednice, jedinstvo višeg stupnja od onog koje odlikuje sve građane Republike. Sve ovo vrijeme nisam, naime, zapazio ikoga tko bi našao razloga i snage za ozbiljniji pokušaj ugrožavanja tog stupnja jedinstva. Pa zašto onda forsirati još viši stupanj jedinstva, onaj koji je društveno i organizacijski neprirodan? Takva vrst jedinstva može se ostvariti samo ako ukinemo sve mukotrpno izgrađene institucije i inauguriramo jedinstvo putem jedne institucije odgovorne za sva društvena pitanja koja proizlaze iz posebnosti našeg identiteta. Hvala, ne. Mislite li da će recesija u Hrvatskoj utjecati na dotacije manjinskim kulturnim društvima? Što nas čeka u budućnosti i da li smo uopće sposobni samostalno preživjeti bez financijske pomoći Savjeta za nacionalne manjine? Ne, nismo sposobni samostalno preživjeti bez podrške iz Proračuna RH na ovoj razini kvalitete i kvantitete programa. Zato i postoji ovaj sustav financiranja programa u području kulturnog stvaralaštva manjina. Mogli bismo samostalno preživjeti, ali tada sigurno ne bismo ostvarivali ciljeve zbog kojih smo osnovani već bismo zado-

voljavali pojedinačne interese. Ni većinski kulturni programi ne mogu komercijalno i sponzorski preživjeti osim ako nisu izrazito popularni, a kamoli manjinski. Hoćemo li ukinuti financijsku podršku Hrvatskom narodnom kazalištu zato što postoje komercijalno uspješni teatarski projekti? Treba li zatvoriti državne škole zato što postoje komercijalno uspješne privatne škole koje obrazuju zanemarivu manjinu djece naših uspješnika? Valjda smo napokon shvatili da njegova svetost tržište ne može biti odgovor na sva društvena pitanja. Barem ona bitna. Što se tiče recesije, jasno je, a tako smo i službeno obaviješteni, sredstva će pristizati u okviru mogućnosti proračunskog financiranja. Koliko je održiv Proračun RH za 2010. toliko je održiv i naš. Ukoliko se Proračun neće puniti planiranim obimom i intenzitetom, Vlada RH će manje ili više proporcionalno smanjivati financijska sredstva svim korisnicima. No svi znamo da je priča o recesiji u Hrvatskoj i svijetu puno dublja i složenija od onoga što ovdje imamo prostora spomenuti, pa je i stupanj neizvjesnosti jednak onom općedruštvenom. Utječu li zbivanja u našoj matičnoj domovini BiH na odnos hrvatskih građana prema Bošnjacima i muslimanima u Hrvatskoj? Primjerice, koliko na naše međunacionalne odnose u Hrvatskoj utječe kada se potuku i poubijaju navijači (Bošnjaci i Hrvati) u Širokom Brijegu? Može li se isto pitanje postaviti i kada neki “musliman” terorist digne u zrak neboder u Americi? Da li je ksenofobija prema muslimanima, među njima i Bošnjacima, prisutna bez obzira na sva događanja? Jasno da utječu. Iako se u Širokom nisu potukli Bošnjaci i Hrvati, već navijači. Što tragično potvrđuje i porijeklo ubijenog navijača. No naglasio bih da su ljudi svugdje u svijetu sve svjesniji manipulacija događajima i javnom percepcijom. Iako nas švicarski debakl tjera na oprez, razumijemo da nas se sustavno i neprekidno gura u nestvarne sukobe koji su lako rješivi civiliziranim ugovorima i s vrlo malo političke volje. Marginalni nesporazumi naočigled se napuhavaju izvan svake proporcije pa su, zapravo, već stekli svojstvo kontraefekta. Ljudi se više ne daju tako lako zastrašiti. Znamo da nam neprijatelji nisu ni muslimani niti kršćani, ni bijelci niti crnci, ni zapadnjaci niti istočnjaci, bez obzira na formalno porijeklo pojedinog lika globalnog freak showa. Svjesni smo da smo kao ljudi i kao građani napadnuti globalnom imperijalnom refeudalizacijom koja se

ima ostvariti potpunim uništenjem naših nacionalnih i građanskih institucija. No pasaran! U ovom je kritičnom trenutku stoga naša primarna dužnost brinuti o zaštiti i razvoju demokratskih institucija naše domovine usprkos navedenoj sistemskoj agresiji. A za to imamo skoru prigodu, izbore za predsjednika RH. Izabrati treba onog kandidata za predsjednika Republike koji svojim ukupnim znanjem i djelom jamči provedbu Ustava i ustavnih ovlasti prvenstveno u polju zaštite, stabilnosti i razvoja ustavno-pravnog poretka RH u cilju jačanja političkog kapaciteta svakog građanina. Institucije Republike Hrvatske ne smiju biti zloupotrebljene i uloga predsjednika u tome je od središnje važnosti. Pojedinačni, lokalni, manjinski, poslovni, plemenski, stranački i slični interesi, koji su se zadovoljavali nerijetko protiv temeljnih vrijednosti i zakona demokratskog društva, ne smiju biti kriterij odlučivanja pri izboru predsjednika. Pogotovo što se s pozicije predsjedničkih ovlasti takvi interesi ni ne mogu zadovoljavati onako kako smo navikli da se može s mjesta središnje izvršne nacionalne ili lokalne vlasti, jer fondovi su u predsjednika tanki. Trećeg dana Kurban bajrama, 29. studenog 2009. godine, u Švicarskoj je održan referendum na kojem su se stanovnici ove tradicionalno tolerantne države izjašnjavali o ustavnoj zabrani izgradnje novih minareta. Bosanski muslimani, koji žive u Švicarskoj, posebno su teško doživjeli “uspjeh” referenduma s obzirom na iskustvo urbicida i genocida iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Što je uzrok takvom stavu Švicaraca? Jača li islamofobija u Europi, možemo li govoriti o novoj rekonkvisti? O rekonkvisti, što znači ponovno osvajanje, eventualno možemo govoriti u slučaju Bosne, Palestine, Iraka, Afganistana ili Somalije. Švicarska nije niti je ikada bila dijelom teritorija pod muslimanskom vlašću. Možda ne poznaju muslimane pa ih se boje, pomislit će netko. No Švicarska je dugo već prepoznata kao zemlja kozmopolitski orijentiranog gospodarstva, naročito bankarstva, pa je dobro upoznata s muslimanskim svijetom, naročito bogatijim. Problem je, dakle, negdje drugdje. Problem je u domaćim muslimanima, gastarbajterima, što će reći, radnim gostima, koji svoj teško zarađeni status građanina ne žele svesti na odrednicu gosta. Oni imaju i svoje kulturne potrebe. I vjerske. A od njih se očekivalo, vidi se po rezultatima referenduma, da se asimiliraju, da svoje

J O U R N A L

INTERVJU

J O U R N A L

kulturne i vjerske posebnosti skriju u privatnost doma ili iza zatvorenih vrata kakvog doma kulture ili mesdžida. Strah je od neasimiliranih imigranata, bez obzira na njihovo porijeklo i vjersku pripadnost, kao i njihovih novih naraštaja koji teže afirmaciji svog ukupnog i složenog identiteta. Najvidljiviji javni trajni simbol “stranog” kulturnog identiteta je munara, i zato se na taj nedužni graditeljski tip navalila sva netrpeljivost bergbauera. Strah od imigranata radikalno se povećava u uvjetima društvene nestabilnosti, blago nazvane recesijom, koja pogađa do sada inače stabilne i sigurne egzistencije ljudi i u naoko bogatoj Švicarskoj. Zato je unatoč pozivu vlade, svih crkvi i vjerskih zajednica, niza udruga i uglednih pojedinaca da se građani negativno očituju na referendumsko pitanje, populistička indoktrinacija ipak prevagnula. U čijem interesu? Švicarskom sigurno ne. To su pokazali i brojni demonstranti u švicarskim gradovima koji su u znak neslaganja s rezultatima i spremnosti na promjenu prosvjedovali noseći velike makete munara. Dodatni je problem apsurd švicarskog ustavno-pravnog sustava, gdje se uz dovoljan broj potpisa može raspisati referendum, čak i ako je protiv temeljnih ljudskih prava i odnosnih obaveza švicarske države. Tu neodrživu poziciju nužno je mijenjati. Švicarski narod, vjerujem, to može i hoće. Kao što nas tome podučava i naše neposredno iskustvo. 2011. godina je iznimno važna za Bošnjake u Hrvatskoj jer su u njoj planirani popis stanovništva, manjinski i parlamentarni izbori. Što je potrebno učiniti da kao kolektivitet što spremnije dočekamo navedene događaje? Pohvalio bih najprije aktivnosti koje se već provode. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba 2009. je ostvarilo značajan dio višegodišnjeg projekta istraživanja socijalno-kulturnog statusa Bošnjaka i tzv. Muslimana u Zagrebu. Pored ostvarenog kontakta s našim ljudima na terenu i uvida u stvarno stanje po mnogim osnovama, a što će biti od velike koristi za programiranje aktivnosti svim našim institucijama, važno je naglasiti i činjenicu da se potpisom izjave uz anketu omogućuje ispitanicima promjena nacionalnog opredjeljenja u Bošnjak. U dogovoru s Gradom, ove izmjene se upisuju u biračke popise. Korist je dvojaka. Značajno povećanje omjera Bošnjaka i tzv. Muslimana ubrzano se ostvaruje što će se nužno odraziti u nadolazećem popisu stanovništva i posljedičnom “dimenzioniranju” naših prava. S druge strane, značajno se povećava biračko tijelo za manjin-

ske izbore što će se odraziti na povećanje legitimiteta izabranih tijela i predstavnika. Dobra je vijest da se projekt prenosi u druge gradove Hrvatske. Vremena nema mnogo i potrebno je projektu dati maksimalnu podršku kako bi bio dovršen i predstavljen prije popisa. U tom smislu, pozivam sve Bošnjake spremne da se uključe u projekt kao anketari. Njihov rad se nagrađuje, a o njihovom broju na terenu ovisi uspjeh cijelog projekta. Sve institucije maksimalno se moraju posvetiti pitanju popisa 2011. Potrebno je organizirati terenska predstavljanja, brojne tribine, u svakom javnom nastupu naglašavati problem i upućivati ljude na prednosti bošnjačkog opredjeljenja, od prava na zaposlenje u državnoj i lokalnoj upravi do povećanja aktivnosti bošnjačkih institucija na zaštiti i unapređenju kolektivnih i pojedinačnih prava, tiskati i predstavljati izdanja i materijale koji se bave tim pitanjem. Preporod je obavezan dati punu podršku svakoj konstruktivnoj inicijativi u smjeru povećanja bošnjačkog opredjeljenja. Popis stanovništva je središnje političko pitanje ne samo naše nacionalne manjine tokom sljedeće dvije godine. U toku su četvrte po redu ustavne promjene, za nas Bošnjake posebno važne jer ćemo ponovo biti uvršteni u preambulu Ustava RH. Po Vašem mišljenju, što povratak u Ustav znači za pripadnike bošnjačke nacionalne manjine? Promjene dolaze u pravi čas, pred popis. Iako navođenje bošnjačkog imena u preambuli Ustava ne povlači za sobom ikakva prava koja nam kao manjinskom kolektivitetu već nisu zajamčena odnosnim zakonskim propisima, to je poruka kulturno-civilizacijskog i za Bošnjake pojedinačno psihološkog značaja. Nitko više ne može reći da Bošnjaci nisu priznati, odnosno da su priznati “s figom u džepu”. Na pitanje o posebnosti i tzv. autohtonosti bošnjačkog naroda u Hrvatskoj odgovoreno je trajno i na najvišoj razini, u temeljnom dokumentu Republike. Definitivno je dokinut argument mnogih naših tzv. Muslimana da se u Hrvatskoj potajno preferira takvo opredjeljenje zbog eventualno izglednije asimilacije. Nestaje bojazan da se imenom Bošnjak pojedincu umanjuju izgledi za osobnu društvenu i profesionalnu ravnopravnost i afirmaciju. Nedavno je izašao prvi nosač zvuka “Preporodovog” ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli”, koji djeluje pod vodstvom Ismeta Kurtovića. Uslijed znatno proširenog repertoara, “Bulbuli” su spremni i za samostalne cjelovečernje koncerte. Jesu

li Bulbulice novi brend “Preporoda”? Iz kojih izvora je projekt financiran? Sretno je koincidirala mogućnost zadovoljenja stare potrebe i želje za zapisom glazbenog djelovanja “Bulbula” sa spremnošću Grada da zapis financijski usmjeri k izdavanju prvog CD-a. Podrška Grada i svih drugih sponzora, gdje se ističe SDAH, omogućila nam je da projekt CD Bulbuli ostvarimo iskoristivši sve adute ovog zbora. Voditeljska kvaliteta Ismeta Kurtovića, više sam puta to naglasio, posebno se očituje u njegovoj sposobnosti da kreira takve aranžmane koji tradicionalno vokalno solistički žanr uspješno prevodi u zborsko pjevanje uz isticanje posebnosti i ljupkosti melodije sevdaha. Oslobođeni izvorne vokalno solističke ornamentiranosti, takvi aranžmani doimlju se izuzetno bliskim i ovdašnjem uhu što CD Bulbuli čini projektom namijenjenim vrlo raznolikoj publici, mnogo široj od naše bošnjačke. Tradicija domaćih rock balada, sevdahu u biti srodna, prostor je u kojem je Kurtović “doma” i koji je ovdje prirodno okružje kojim se sevdah širi tvoreći žanrovski novum u odnosu na suvremene raznolike interpretacije sevdaha. Studijski uvjeti omogućili su Kurtoviću precizno brušenje, naglašavanje i ravnotežu svih vokalnih i instrumentalnih pojedinačnosti i kvaliteta zbora. Prostorije KDBH “Preporod” nalaze se u centru Zagreba, u Ilici 35. Radi se o relativno malom prostoru, koji je u dosta lošem stanju, naročito ured tajnice Društva. Da li su učinjeni konkretni koraci u saniranju postojećeg stanja ili je ponuđena alternativna lokacija? Da li možemo očekivati pomoć od Grada Zagreba ili Savjeta za nacionalne manjine RH? Nama drag i praktično lociran prostor “Preporoda”, osim dotrajalošću, zadovoljavajuće uvjete, nažalost, više ne pruža ni brojnim aktivnostima. Potreban nam je prostor male scene s odgovarajućim minimalnim pratećim prostorima za pripremu i izvedbu programa “Bulbula” i “Orient espressa”, ali i manifestacije Bošnjačke riječi kao i drugih tribina, predstavljanja i okruglih stolova. Stari plan o otvaranju “Preporodove” knjižnice također nije moguć bez zasebnog prostora dovoljnog za dostupnost i pravilnu pohranu knjiga koje je “Preporod” prikupio svih ovih godina. KDBH “Preporod” se službeno obratio Gradu Zagrebu molbom s navedenim obrazloženjem. Molba je u proceduri već dulje vrijeme. Imajući u vidu trenutnu situaciju, teško je ocijeniti kolika je vjerojatnost pozitivnog odgovora i u kojem razdoblju. Bit ćemo uporni.

BOSANSKI BAROMETAR Ustavne promjene skrenule u ćorsokak – treba potražiti druge metode

Nema dogovora o promjenama Iako je održan ogovoreni sastanak glavnih političkih aktera, ništa nije dogovoreno. Nakon toga ušlo se u zatišje, pa su glavne rasprave, kao i svake godine, vođene oko važnih datuma u državi. Edis Felić Studeni/novembar u Bosni i Hercegovini prošao je, možda najviše, u obilježavanju važnih datuma za tu zemlju. Jedan je 25. studeni, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, kojeg su slavili u jednom dijelu tzv. federalnog entiteta (izostalo je slavlje pod potpunom dominacijom HDZ-a), dok se u entitetu pod kontrolom Milorada Dodika taj praznik tradiocionalno nije ni slavio. Kako velikosrbi, čije je žezlo od Radovana Karadžića preuzeo Dodik, ne priznaju Bosnu i Hercegovinu, to se od njih nije niti očekivalo da ga slave. No, ne treba ovdje sada lamentirati o tome kako to da se tu slavi, a tamo ne, jer je ta priča odavno apsolvirana. Dapače, možemo biti sretni da takvi likovi koji slijede velikosrpske sluge, tj. Dodikovu bratiju, ne slave zajedno s patriotima taj praznik. I to je sve što se o obilježavanju tog praznika treba reći. Naravno, isto vrijedi i za sljedbenike HDZ-ovske politike koja tradicionano u rukavicama priča o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, a inzistiranjem na trećem entitetu zapravo zazivaju nikad prežaljenu kvislinšku tvorevinu, tzv. Herceg-Bosnu. I dok patriote slave Dan državnosti, neprijatelji Bosne i Hercegovine u tzv. Republici Srpskoj slave 21. novembar. Tog dana potpisan je Daytonski sporazum kojim je okončan rat i postavljena sadašnja organizacijska struktura BiH – dvoentitetska država sastavljena iz Federacije BiH i Republike Srpske s tri konstitutivna naroda. O tome kolika je krivnja Alije Izetbegovića što je svojom politikom (mnogi smatraju svjesno) išao na ruku agresorima Srbiji i Hrvatskoj, a što je konačno rezultiralo “Daytonom”, nekom ćemo drugom prilikom. Ovdje ostaje činjenica da u onom tamo entitetu, za kojeg se ne smijemo nikad pomiriti da egzistira, taj datum slave kao praznik – dan uspostavljanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. U dijelu BiH kojeg zovu Federacija BiH potpisivanje Daytonskog sporazuma se ne obilježava.

Valentin Inzko

Inzko optužio Dodika U prošlom broju pisali smo o pokušaju dogovora domaćih političara pod pokroviteljstvom SAD-a i EU oko ustavnih promjena u BiH te smo svjedočili da su oni prolongirani za drugu polovicu studenog zato što su bili neuspješni. Kao ilustracija najbolji su upravo navedeni praznici u Bosni i Hercegovini. Jedni ga, onaj 25. studenog, slave kao praznik jedinstvene Bosne i Hercegovine (doduše i tu ima licemjera u redovima SDA i Stranke za BiH), a drugi, onaj 21. studenog, slave zapravo kao dan kada je potpisano razbijanje BiH na najmanje dva dijela. Zato i nastavak razgovora o ustavnim promjenama nije ni mogao bolje proći. Ušao je u ćorsokak. Neki su pokušali širiti optimizam, poput predsjednika SDA Sulejmana Tihića, koji je početkom studenog izrazio uvjerenje i optimizam da će domaći lideri pokazati odgovornost za situaciju u kojoj se BiH nalazi i da će uspjeti postići realan i moguć kompromis u vezi s američko-europskim prijedlogom. U pregovorima je najavio i nešto novo, potrebu ugradnje odredbe o mogućnosti dvojnog državljanstva za bh-građane bez bilateralnog sporazuma, jer “postoji opasnost da nakon 2013. godine, građani BiH koji su stekli državljanstvo druge države, sa kojom BiH nema bilateralni sporazum, izgube bh-državljanstvo”. O tome je inače, kako je rekao, bilo govora još za prud-

skog sijela kada je bio i postignut određen konsenzus. Tako je došao i 18. studeni kada je Vijeće za provedbu mira u BiH (PIC) trebalo u dva dana vidjeti može li se što uraditi. Osnova za razgovore bili su propali butmirski sastanci i drugi polugodišnji izvještaj koji je visoki predstavnik Valentin Inzko uputio Vijeću sigurnosti UN-a. Inzko je u izvještaju Vijeću naveo kako je BiH u proteklih pola godine napravila veoma mali napredak u reformama, a najoštrije kritike upućene su na račun Vlade i Narodne skupštine RS. Vlada RS, prema Inzkovom stavu, stalno napada državne institucije, nadležnosti i zakone, konstatno izaziva autoritet Visokog predstavnika i Koordinacionog odbora Vijeća za implementaciju mira. Uz to su prisutni antidaytonsko djelovanje i nacionalistička retorika, naveo je Visoki predstavnik. Državne nadležnosti potkopavaju se akcijama Vlade RS i NSRS kada je u pitanju ispunjavanje uslova iz Europskog partnerstva i liberalizacije viznog režima. Zakoni koji su predloženi pred državnim parlamentom iz ovih oblasti oboreni su upravo zbog protivljenja Republike Srpske, navodi se u izvještaju. Također, primjetan je i trend u kome političke partije prihvate zakone u Vijeću ministara, a potom ih na jednom ili oba doma Parlamenta BiH obore, što utječe na produktivnost parlamenta. Poziv premijera RS Milorada Dodika vojnicima srpske nacionalnosti u Oružanim snagama BiH da se vrate iz Gruzije, Inzko je okarakterizirao kao antidaytonske aktivnosti, uz napomenu da “kao premijer RS-a nema komandnu odgovornost i ne bi trebalo da se miješa u nadležnosti koje pripadaju isključivo državi”. Dodik je u izvještaju oštro kritiziran i zbog izjava o ratnim dešavanjima u BiH. “Njegove izjave bile su pune provokacija na račun ratnih zločina i maskra, međunarodnih sudija i tužilaca, nelegitimnost BiH i njen opstanak, pozivao je na referendum, također, opisivao je moje odluke kao neustavne, ilegalne i kriminalne”, naveo je Inzko. Uz navedeno, data je i

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR

ocjena kako se odnosi između Srba i Bošnjaka zaoštravaju kad Bošnjaci iz Vijeća naroda RS donose odluku da neće učestvovati u radu tog organa zbog povrede nacionalnog interesa. Premijer RS tad je zaprijetio da će izbaciti SDA iz vladajuće koalicije tog entiteta, prijetio je i da će ukinuti Vijeće naroda iz entitetskih institucija, jer to nije daytonska institucija. Inzko je podsjetio i na poništavanje zaključaka NSRS u svibnju ove godine, a koje se odnose na prijenos nadležnosti sa RS na BiH, što je kako se tvrdi, znatno podiglo tenzije u zemlji. Među opstrukcijama iznijeta je blokada imenovanja Sadika Ahmetovića za ministra sigurnosti BiH, za šte je Inzko optužio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikolu Špirića i stranku kojoj pripada - Savez nezavisnih socijeldemokrata, a dotakao se i podjele pet milijuna konvertibilnih maraka medijskim kućama, što je izazvalo zabrinutost zbog potencijalnog utjecaja na njihovu nezavisnost, tim prije što se opozicijske stranke žale na nedovoljnu zastupljenost u medijima, kako državnim tako i privatnim.Naveo je i slučaj “Elektroprijenos BiH”, kada je 18. rujna 2009. morao donijeti odluku kojom je spriječio uništenje te državne tvrtke zbog konstatnog bojkota i opstrukcija iz Republike Srpske. Osim što je pred sobom imalo izvještaj Visokog predstavnika, Vijeće za provedbu mira saslušalo je stavove lidera SNSD-a, PDP-a, HDZ-a BiH, HDZa 1990, SDA, Stranke za BiH i SDP-a BiH te predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikole Špirića.

Lošiji prijedlog nego u listopadu

J O U R N A L

Kad je pak u pitanju američko-europski paket ustavnih promjena za BiH , svi su ponovo odbili mogućnost da ga prihvate. Ponovljene su stalne tvrdnje kako Srbi ništa ne prihvataju, Bošnjaci traže previše, dok su Hrvati u najlošijem položaju. Dodik je ponovo zaprijetio referendumom u slučaju da Visoki predstavnik nametne bilo što. A što je sadržavao novi paket ustavnih promjena koji su na tom sastanku predložili predstavnici Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije , a koji bi trebao da ubrza euroatlantski put BiH? U odnosu na prvi butmirski papir, novim su podijeljene nadležnosti koje bi BiH imala sa entitetima, dodana je i unutarnja sigurnost. Izbačeno je i taksativno navođenje nadležnosti ministara u državnom Vijeću ministara. Tako je revidiranim dokumentom predviđeno da se u Ustavu navedu one nadležnosti koje država već ima, poput obrane i obavještajnih poslova. Država bi dijelila nadležnost s entitetima o pi-

tanju unutarnje sigurnosti, oporezivanja, izbornog procesa, pravosuđa, poljoprivrede, znanosti - tehnologije, okoliša, lokalne samouprave. Parlament BiH dobio bi više zastupnika, 21 u Domu naroda i 87 u Zastupničkom. Umjesto predsjedavajućeg, domovi bi dobili predsjednika i dva potpredsjednika. Entitetsko glasanje ostalo bi u državnom parlamentu. Tamo bi se birala i tri člana Predsjedništva koji bi onda među sobom izabrali predsjednika. Vijeće ministara u nadležnost bi dobilo vođenje vanjske politike te predlaganje Državnog proračuna. Na čelu državne izvršne vlasti bio bi predsjedavajući Vijeća ministara. Izmjenama je predviđeno da se u Ustavu navede Sud BiH, Tužiteljstvo, SIPA i VSTV. Općenito gledajući, svi su bili nezadovoljni, osim suzdržanog predsjednika SDA Tihića. HDZ 1990 je zadržao isti stav - jednakopravnost hrvatskog naroda, dok je SDP na izvanrednoj sjednici Predsjedništva stranke zaključio da je ovaj dokument ispod onoga što je ponuđeno na posljednjem butmirskom sastanku. Stoga je za njih ovaj prijedlog neprihvatljiv. SDP smatra da je udovoljeno političarima koji nastupaju s pozicije sile i ucjene, misleći tu prije svega na Dodika. Kad smo već kod ove stranke, dodajmo da joj treba čestitati što je uspjela izlobirati da se Dodikov Savez nezavisnih socijalista izbaci iz Socijalističke internacionale. Time je ova stranka pokazala kako se treba obračunavati s onima koji su neprijatelji Bosne i Hercegovine. I Stranka za BiH bila je nezadovoljna jer je, kažu, udovoljeno zahtjevima SNSD-a.

Tihić se jedini ne ljuti No, da vidimo što su to konkretno rekli lideri političkih stranaka u BiH. Među najnezadovoljnijima su stranke sa hrvatskim predznakom - HDZ 1990 i HDZ BiH. “Mi smo kroz čitav tijek pregovora tražili mogućnost da se ostvare ova dva cilja: funkcionalna struktura državna BiH i ravnopravnost naroda i građana u multietničko BiH”, kaže potpredsjednik HDZ 1990 Martin Raguž. “HDZ BiH zagovara da se umjesto sadašnjih dva entiteta, BiH ustroji u četiri federalne jedinice”, navodi portparol HDZ BiH Mišo Relota. Inztistiranja Stranke za BiH da se pitanje državne imovine riješi na način da njome upravlja država, a ne entiteti, nisu dio prijedloga međunarodne zajednice, pa su i oni iskazali nezadovoljstvo. Osim toga, Damir Arnaut, pravni savjetnik Harisa Silajdžića, ocijenio je da novi paket predstavlja listu želja Milorada Dodika: “Deset

zahtjeva koje su predstavnici SNSD-a eksplicitno tražili tokom tri runde pregovora oko butmirskog paketa je uvršteno u ovaj novi, revidirani paket, dok nijedan prijedlog Stranke za BiH nije uvršten.” Dodik je, pak, rekao kako su insinuacije da je revidirani paket spisak njegovih želja apsurdne, jer da je to tako, nije mu trebao biti ni uručen s obzirom da nije zainteresiran za ustavne promjene. Uprkos tome, najavio je da će dokument proučiti i iznijeti stav - da li ga prihvata ili ne. “Ovaj dokument je radni dokument i on nije butmirski prijedlog i u svakom slučaju ćemo se sa posebnom pažnjom odrediti prema ovome što smo vidjeli”, rekao je Dodik. Ni opozicijske stranke u Bosni i Hercegovini nisu bile zadovoljne. Tako je za SDP dokument ispod onoga što je ponuđeno na posljednjem butmirskom sastanku. Portparol Damir Mašić rekao je da ta politička partija nije na vlasti i ne može bitnije utjecati da li će paket biti usvojen u Parlamentu: “Vladajuća parlamentarna većina ima dvotrećinsku većinu, što znači da mogu promijeniti ustav kako god žele i u kojoj god mjeri žele. To što se oni ne mogu dogovoriti između sebe, ne može im biti SDP krivac za to.” Potpredsjednik PDP-a (predsjednik Mladen Ivanić) Slobodan Nagradić rekao je da je najspornije to da članovi Predsjedništva više neće imati pravo veta kao što su imali do sada. Jedina politička partija koja u startu nije odbila ponuđeni dokument međunarodne zajednice je Stranka demokratske akcije. Predsjednik SDA Tihić istakao je da u revidiranom dokumentu nema velikih promjena, ali da se zaustavljaju negativni trendovi i započinje put do konačne ustavne reforme. Komentirao je i stavove svojih kolega: “Pametnjakovići koji znaju samo što neće, a ne znaju kako doći do boljih rješenja.” O ovim neuspjelim pregovorima visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko izvijestio je krajem studenog u Washingtonu Jamesa Steinberga, zamjenika državnog sekretara SAD. Inzko mu je rekao da je situcija u BiH zabrinjavajuća te ponovio svoju konzistentnu podršku inicijativi Europske unije i SAD, koja je dovela do povratka glavnih političkih igrača za pregovarački stol. “Zajedničkim naporima EU i SAD popunjen je vakuum koji je bio prepreka dijalogu o najvažnijim političkim pitanjama. Ustavne promjene su osnovni preduslov za funkcionalnu državu, jake državne istitucije, te će omogućiti ispunjenje bosansko-hercegovačkih aspiracija za ulazak u EU i NATO”, rekao je Inzko. Vrijeme ide, a dogovora nema. Očito je da će se morati potražiti druge metode.

BOSANSKI BAROMETAR Reprezentacija Bosne i Hercegovine nije se plasirala na Svjetsko prvenstvo u nogometu

Portugal zasluženo slavio U dvije utakmice Portugal je pobijedio BiH sa po 1:0. Suđenje je bilo korektno, a najviše je zakazao srednji red. Mjesec dana nakon poraza Blažević podnio ostavku, a u međuvremenu su osuđena i dva čelnika NS BiH. Edis Felić Nogometna reprezentacija ponovo se nije uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo. Ovaj put je bila najbliža tom uspjehu nakon dobro odigranih kvalifikacija i osvajanja drugog mjesta u grupi te plasmana u baraž. No, uprkos nadanjima, Portugal se ipak pokazao kao nepremostiv, iako se moglo drugačije. Name, u prvoj utakmici Bosanci su odigrali solidno, ali su u drugoj utakmici potpuno zakazali. Ovdje treba i to reći da je suđenje, uprkos sumnjičenjima, bilo korektno i ni na koji način sudije nisu krive što Bosna i Hercegovine iduće godine neće igrati u Južnoj Africi. Minimalni poraz izabrane nogometne vrste Bosne i Hercegovine od Portugala u Lisabonu 0:1 u prvoj utakmici doigravanja u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine dao je nadu izabranicima Miroslava Blaževića da bi ipak mogli otići u Južnu Afriku, a sam izbornik je izjavio kako je uvjeren da će se to doista i dogoditi. Počelo je sa premoćnom ofanzivom Portugala gdje se moglo vidjeti da ta reprezentacija zaista ima kvalitetan igrački kadar, iako je izostala njihova glavna zvijezda i jedan od najboljih igrača današnjice Cristiano Ronaldo. Portugal je poveo u 31. minuti golom stopera Brune Alveza na asistenciju Nanija. Do tog trenutka Portugal je bio bolja momčad, iako bosanska reprezentacija nije igrala loše. U nastavku, pogotovo u drugom poluvremenu BiH je uspjela uspostaviti ravnotežu te čak tri puta pogoditi okvir portugalskog gola. Kapetan reprezentacije Zvjezdan Misimović odigrao je katastrofalno loše, ali ga je Blažević zamijenio tek potkraj utakmice. Općenito se može reći, iako bosanskohercegovačka reprezentacija slovi kao jedna među jačim središnjim igračima, to veče srednji red nije bio baš na visini zadatka. Ipak, nije bilo ni toliko loše, a uprkos porazu bio je to dobar nagovještaj za uzvratnu utakmicu u Zenici četiri dana kasnije.

Ćirine strategije Bosanski mediji su zaključili kako nogometaši BiH naprosto nisu imali dovolj-

Miroslav Ćiro Blažević sa bh-reprezentativcima no sreće te su propustili nekoliko izglednih prilika za barem jedan zgoditak koji bi donio ogromnu prednost u uzvratnom susretu četiri dana kasnije u Zenici. Avaz je propuštene prilike nazvao “pravom nesrećom”, ali i ispravno kritizirao Ćiru zbog toga što je prekasno izvršio izmjene igrača. “Moralo se ranije reagirati”, sugerirao je Avaz zaključujući kako se u Zenici mora nastupiti hrabrije i odlučnije, tim prije što je jasno kako i u igri Portugala ima rupa koje se mogu iskoristiti. Blažević je, pak, u prvom susretu s novinarima iz BiH nakon utakmice u Lisabonu, koji baš i nisu dizali u nebesa kao dan ranije, samouvjereno izjavio da BiH ide u Južnu Afriku. “Teško je bilo što prognozirati, naročito u nogometu, no mi u Zenici prolazimo”, bio je uvjeren Blažević, il je samo glumio uvjerenost. Priznao je ipak kako je vjerojatno trebalo ranije tijekom drugog poluvremena uvesti nove igrače i pojačati napad. Potvrdio je time kako ni sam nije zadovoljan onim što je momčad BiH pokazala u Lisabonu te najavio kako će se u Zenici igrati potpuno drugačije. “To se zove strategija koja će efekt imati samo ako ostane iznenađenje”, pokušao je biti zagonetan Blažević uoči zeničkog uzvrata, mada čini se u tome baš i nije uspio previše. No, kako se približavala operacija “Zenica”, euforija je rasla i zaboravilo se na dileme oko utakmice u Lisabonu. Na-

vijači su već od ranih jutarnjih sati iz svih dijelova BiH i inozemstva zaposjeli zeničke ulice i trgove, a još dan prije Zenica je bila okićena državnim zastavama koje su postavljene i na brojne ustanove i privredne objekte, a navijački rekviziti prodavali su se na stotinjak mjesta u gradu. Veliki broj navijača nije mogao kupiti ulaznice, jer ih više nije bilo, a cijena kod preprodavača kretala se i do više stotina eura. I u glavnom gradu Bosne i Hercegovine atmosfera je bila užarena. Gradske ulice su bile preplavljene, a pjesme navijača odjekivale su odasvud. Preko 450 pripadnka policije, i to ne samo iz ZenIčko-dobojskog, već i iz drugih kantonalnih MUP-ova s područja FBiH, bilo je angažirano za ovu utakmicu. Ono o čemu su mnogi u posljednjim danima pričali s dozom humora, skupina zeničkih navijača pokušala je i ostvariti. Naime, navijači Ćirinih zmajeva noć prije utakmice, oko 22 sata, skupili su se u blizini hotela “Zenica”, gdje su boravili gosti iz Portugala, kako bi ih pjesmom, bolje reći glasnim navijanjem držali budnima cijelu noć prije povijesne utakmice dodatnih kvalifikacija. Bila je to, kako su rekli, osveta za tretman koji su imali bosanski reprezentativci kada su na carini prilikom dolaska u Portugal neprimjereno do u najsitnijih detalja pregledavani, što je shvaćeno kao provokacija. Ipak, da ne dođe do incidenta koji je mogao rezultirati drastičnim kaznama od strane Fife i Uefe, zenička policija je intervenirala pa se navijački skup razišao do 23 sata. Veća skupina navijača s rekvizitima okupila se i ispred shopping centra “Konzum” u Zenici, a nakon što su počeli navijati, udarati u bubnjeve i trubiti, organi reda su ih prvo udaljili na drugu stranu rijeke Bosne, dalje od Kamberovića polja. Nastavak navijanja doveo je do novog posjeta tri policajaca koji su bez upotrebe sile prekinuli ovaj skup. Sve je završeno oko 23 sata uz opomene zbog narušavanja javnog reda i mira.

J O U R N A L

BOSANSKI BAROMETAR Bosanske “dubinske” lopte

J O U R N A L

Reprezentativci Bosne i Hercegovine su od početka krenuli odlučno i sa željom da što prije postignu pogodak. Prvo je zaprijetio Džeko u 16. minuti koji je prebacio gol Portugalaca. Tri minute kasnije pokušao je i Ibišević, ali Edurado sigurno intervenira. U 25. minuti bilježimo i najbolji priliku za goste, no iz izgledne šanse Raul Meireles pogađa Hasagića. Igra bosanskih reprezentativaca zasnivala se na dubinskim loptama za napadače koji su djelovali potpuno odsječeno. Te dubinske lopte bile su zapravo tzv. “dubinske”, jer je zapravo bilo vidljivo da srednji red nema rješenja za dobro postavljene portugalske igrače, pa bosanskim reprezentativcima nije nšta drugo ni preostalo nego da prebacuju igru iz zadnje na prednju liniju. Nažalost BiH, srednji red, ako je imao solidnih trenutaka četiri dana ranije u Lisabonu, to veče je potpuno podbacio. No, da nastavimo. U 35. minuti Džeko asisitira za Ibiševića, no napadač Hoffenheima nije na najbolji način zahvatio loptu. Bosanski reprezentativci nisu ostavili loš dojam u prvom dijelu, no falilo je koncentracije u završnici. Ipak, bilo je očito da nedostaje posljednji pas koji bi omogućio priliku za poentiranje. Odbrana je dobro odradila svoj dio posla, lako su izlazi na kraj sa brzim Nanijem. Prvih 45. minuta okončano je 0:0. Za postizanje pogotka, kako rekosmo, bilo je potrebno da se dobije bitka na sredini terena. Šef državne nogometne selekcije BiH u svlačionici je ostavio Medunjanina, a na travnjak Bilinog polja istrčao je Zlatan Muslimović. Ipak, to ostavlja dosta prostora za goste koji već u 49. minuti preko Nanija dolaze u izglednu priliku, ali Hasagić brani. Minut kasnije pokušao je i Pjanić, ali lopta odlazi pored gola. Ključni momenat desio se u 56. minuti kada Nani oduzima loptu Pandži i asistira za Raula Meirelesa koji pogađa za 1:0. Poslije toga izabranici Miroslava Ćire Blaževića se potpuno otvaraju, a Portugalci brzim napadačima stvaraju šanse. Na kraju je BiH mogla biti sretna što ih Portugalci brzim kontrama nisu deklasirali. Ipak, Nani i dva puta Meireles nisu bili precizni. Dobar pokušaj Bosanaca zabilježen je u 76. minuti kada je Pjanić odlično šutirao iz slobodnjaka. U 79. minuti Salihović apsolutno bespotrebno dobija crveni karton nakon prigovora prvo pomoćnom sudiji, a potom i glavnom Rosetiju. Nakon toga asistent je pogođen tvrdim predmetom te

Detalj s utakmice Portugal - BiH je utakmica na trenutak prekinuta. Treba napomenuti da je travnjak u Zenici bio u izuzetnom lošem stanju.

Misimovićeve “igre” Bio je to kraj bosanskih snova o prvom velikom uspjehu nogometne reprezentacije. No, ne treba očajavati, Portugal je, iako ne puno, ipak bolja reprezentacija od BiH i nije bilo sramota izgubiti od nje. Ono što se dešavalo nakon utakmice u zenici vratilo nas je u bosanskohercegovačku stvarnost. Ponovo je optuživan, s pravom, Nogometni savez za sav lopovluk u i oko reprezentacije, a izbile su i svađe između selektora Miroslava ćire blaževića i kapitena Zvjezdana Misimovića. Naime, nakon loše odigrane utakmice u lisabonu Misimovć se žalio na bol u koljenu i zato nije igrao u zenici. No, četiri dana kasnije sasvim je normalno nastupio u Bundesligi, pa je izbila svađa između njih dvojice. Blažević ga je optužio da ga je izdao, a spominjalo se čak i ime Milorada Dodika da je izvršio pritisak na Misimovića da ne igra. To nije dokazano i iako je Dodik sigurno u ovm dvjema utakmicama bio vatreni navijač Portugala, teško možemo povjerovati da je baš vršio pritisak na Misimovića. Neke su tu druge stvari u igri, iako ni ovo nije isključeno. “Smatram da me u Lisabonu morao informirati da je indisponiran, u tom slučaju ne bi igrao, ne bismo izgubili i sve bi bilo drukčije”, kazao je Ćiro, dodavši da Misimović spada u sam vrh.

Zato se počelo natezati hoće li Ćiro Blažević otići s klupe reprezentacije BiH. Oko mjesec dana se raspravljalo o tome sve dok nije stigao poziv iz Kine da trenira jedan klub u Šangaju. Tako je završila i ova reprezentativna epizoda s Ćirom Blaževićem, najuspješnija do sada. Za Ćiru je najbolje da je otišao jer je svojim karakterističnim nastupima i širenjem počesto lažnog optimizma da je u Savezu sada sve uredu općenito i dugoročno štetio raščišćavanju kriminala u Savezu. Komentirajući situaciju oko njegovog otkaza i atmosferu u Nogometnom savezu BiH, bivši selektor se požalio: “Da su me istinski htjeli, ponudili bi ugovor za novi ciklus odmah poslije repesaža s Portugalcima! Međutim, Suljo (Čolaković) je prvi iskazao nepovjerenje.” Za sve ono što je uradio BiH mu svakako treba zahvaliti, ali i potražiti nekog novog selektora koji će predvoditi vojsku koja će uništiti sile zla u Nogometnom savezu BiH. Prva bitka već je dobijena jer su nekoliko dana nakon utakmice sa Portugalom glavni tajnik Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine Munib Ušanović i tajnik za financije i marketing Miodrag Kureš proglašeni krivima po točkama optužnice za produženo krivično djelo porezne utaje i produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja te su osuđeni na po pet godina zatvora. Tužiteljstvo BiH je visokorangirane čelnike Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine optužilo da su od 1. siječnja 2001. do 30. rujna 2006. godine izbjegli plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga te poreza na plaće i poreza na doprinose, čime su oštetili proračun Federacije BiH u značajnom iznosu. Tužiteljstvo je također optužilo Kureša i Ušanovića da su od 1. siječnja 2001. do 31. svibnja 2005. godine zloubotrebom svog službenog položaja pribavili značajnu imovinsku korist nelegalnim putem. Možda je baš to početak ozdravljenja bosansko-hercegovačkog nogometa. A kako se najavljuje, naozbiljniji Ćirin nasljednik je Safet Sušić.

Osim o Misimoviću, za kojeg je rekao da spada u sam svjetski vrh kvalitetnih igrača, hvalospjeve je imao i za druge bosanske reprezentativce na kojima će se graditi nade u uspjeh slijedećih kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Ukrajini i Poljskoj 2012. tako je za Džeku rekao da spada u sam vrh. “Središnji vezni kakvih je malo, makar smo neke utakmice izvrsno odradili i bez njega. Na vrhu je usamljeni Džeko. Klasa izvan kategorije. Ima rezistenciju za egzistenciju u najtežim uvjetima. Centarfor koji naprosto nema cijene - sve što platiš doista je premalo. Ne tvrdim tek tako da je bolji od Zlatana Ibrahimovića!” Pominjući i druga imena iz reprezentacije BiH, Ćiro je kazao: “Najkarakternija osoba je Muratović. Intelektualac u kopačkama. Pravi frajer u najpozitivnijem smislu.”

IZ SVIJETA Vijesti iz svijeta

Recesija, minareti, Nobelova nagrada za mir... Kraj arapske bajke Pokušaj američkih medija da podstaknu potrošnju najavljujući shopping maniu na Dan zahvalnosti, propao je kada je početkom studenoga investicijska tvrtka Dubai World, korporacijski paravan privatnih interesa vladajuće familije u Dubaiju Al Mektum objavila da traži šestomjesečni moratorij na otplatu svog duga. To je odmah srušilo cijene dionica na evropskim tržištima, a dan poslije isto se dogodilo u Aziji i SAD. Najviše su pale dionice banaka. Dubai World ima 60 milijardi dolara neotplativog duga, od čega preko pola drže europske banke. Tvrtka se jako zadužila posljednjih godina kako bi financirala neukusnu postmodernu bajku novovjekog turističkog raja, izgradnjom umjetnih otoka u obliku palmi, nikad viđenih zabavnih parkova, hotela s najvećim brojem zvjezdica, preluksuznih trgovačkih centara i visokih tornjeva. To je otvorilo prostor za neviđenu spekulaciju nekretninama i financijskim derivatima, što je trajala sve do prvih znakova krize 2007. Godine. Kada je pukao financijski sustav, cijene nekretnina pale su za preko 50%. Ali, to je tek vrh ledene sante problema ekonomije malenog emirata. Novac podzemlja, nelegalan novac i njegov obrtaj zapravo tvore stvarnu ekonomiju Dubaija. Ovaj je emirat, nakon povrata Hong Konga pod kineski suverenitet, stupio na njegovo mjesto i postao središnje crno tržište svijeta, posebno za pranje novca od afganistanske droge i visokorizične, neregulirane financijske operacije. Pad Dubaija uvod je u novi val financijske krize koji će, zbog izostanka stvarne promjene svjetske financijske arhitekture, biti još teži od sadašnjeg. Dubaijska vlada objavila je kako će joj susjedni Abu Dhabi s 10 milijardi dolara pomoći da otplati svoje dugove. Od tog iznosa 4,1 milijarda dolara namijenjena je za pomoć Dubai Worldu. Riječ je o iznosu koji je pokrio dospjele tzv. islamske obveznice (sukuk) Nakheela, dijela konglomerata Dubai World, piše BBC. Ostatak novca bit će iskorišten za ostale

Dubai kratkoročne obveze koje ima dubaijska vlada. Za bolje poznavatelje prilika, financijske injekcije iz Abu Dhabija otkako je započela kriza nisu iznenađenje. Vijest je odmah odjeknula burzama i dovela do kratkročnog zastoja pada indeksa, ali još je više potvrdila kako je dobar dio ugroženih financijskih interesa zapravo vezan i za vrući kapital iz Abu Dhabija koji ovim bail out aranžmanima mijenja i političku ravnotežu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Poigravanje “Opelom” General Motors, koji je odnedavno, zbog ogromnih financijskih injekcija, u većinskom vlasništvu američke vlade, 6. studenog 2009. je odlučio izaći iz skoro sklopljenog dogovora o prodaji svog evropskog ogranka Opela većinski ruskom konglomeratu, pod vodstvom kanadske tvrtke Magna. Odluka je izazvala konsternaciju i u Njemačkoj i u Rusiji. Objavljena je bez prethodnih konzultacija s američkom administracijom i njemačkom vladom. Njemačka je, uložila velik novac iz federalnih izvora da održi poslovanje Opela za vrijeme restrukturiranja i prodaje kako bi spriječila otpuštanje oko 10000 zaposlenih, odnosno 20% radne snage. Američka federalna Riznica ima oko 60% dionica General Motorsa, što je

rezultat ulaganja više od 50 milijardi dolara poreznih obveznika u kreditima i drugoj pomoći koncernu. Neki promatrači se slažu kako bi državni odvjetnik SAD, zbog ovoga, trebao istražiti mogućnost prevare. Ruski premijer Putin je izjavio: “Morat ćemo uzeti uobzir ovakav način sklapanja poslova s partnerima u budućnosti, iako ovakav prevarantski pristup uglavnom pogađa Europljane, a ne nas.” Na sjednici svoje Vlade 5. studenog je rekao kako General motors nikoga nije obavijestio, ni skim nije razgovarao... usprkos svim postignutim dogovorima i potpisanim dokumentima. Mislim da je ovo dobra lekcija”. Njemački dužnosnici osudili su odluku i zatražili povrat zajmova. Član njemačkog nadzornog odbora “Opela” izjavio je da “Opel” duguje federalnoj i vladama saveznih država oko 900 milijuna eura.

Sljedeći, molim Posljednjeg dana studenog, par dana nakon propasti Dubai zemlje čudesa, na listi zemalja koje mogu očekivati sličnu sudbinu poredali su se: Irska, Grčka, Mađarska, sve Baltičke države, Ukrajina, Pakistan, Rumunjska, Bugarska, Španjolska, Ujedinjeno kraljevstvo i SAD. U svakoj ukupna zaduženost prelazi iznos BDP-a, u nekima i značajno, dok su pri-

J O U R N A L

IZ SVIJETA stigle i kratkoročne obveze prema privatnim bankama veće od dugoročnih. “Ovih dana svjetski sustav Međunarodnog monetarnog fonda klizi u lančanu reakciju suverenih fiskalnih slomova”, izjavio je američki ekonomist Lyndon LaRouche. On smatra kako je svjetska financijska elita, u svrhu spašavanja vlastitih kockarskih uloga, pritiskom na vlade da vlastitim sredstvima spašavaju financijski sustav, najavila kraj perioda suverenih država koje će biti likvidirane valovima suverenih financijskih slomova.

Oduzeli Nobelovu nagradu za mir

Iranske vlasti oduzele su iranskoj odvjetnici Shirin Ebadi Nobelovu nagradu za mir koja joj je dodijeljena 2003. godine “za napore koje je uložila za razvoj demokracije i ljudskih prava”. Norveški ministar vanjskih poslova Jonas Gahr Stoere kazao je da su “šokirani ovim djelom i distanciraju se od toga” te je dodao da je ovo prvi put da vlasti neke zemlje oduzmu Nobelovu nagradu za mir. Nobelova medalja i diploma, koje su bile dodijeljene Ebadijevoj, povučene su iz sefa u banci u kojoj su bile pohranjene. “Nikada se ni s jednim laureatom nije postupalo na takav način”, kazao je Geir Lundestad, tajnik Nobelovog odbora. Norveško ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je iranskog otpravnika poslova u Oslu da prosvjeduje protiv odluke iranskih vlasti. Shirin Ebadi već neko vrijeme boravi u inozemstvu nakon što je za izbore u Iranu rekla da su namješteni, objavio je 26. studenog Norway Post.

Odbor brani izbor Obame za Nobelovu nagradu za mir

J O U R N A L

Članovi norveškog Odbora za dodjelu Nobelovih nagrada odbacili su sve kritike na izbor američkog predsjednika Baracka Obame za dobitnika ovogodišnje Nobelove nagrade za mir. Peteročlani odbor je 9. listopada dodijelio Nobelovu nagradu Obami zbog, kako stoji u objašnjenju, “njegovih napora da ojača međunarodnu diplomaciju i suradnju među ljudima”, kao i zbog njegove vizije i djelovanja kojima je cilj svijet bez nuklearnog naoružanja. Odmah nakon objave ovogodišnjeg dobitnika iz cijelog svijeta su počele pristizati kritike na račun Obaminog izbora smatrajući ga preuranjenim. Tri člana norveškoga Odbora su čvrsto odbacila kritike da Obama nije učinio ništa toliko vrijedno da bi zaslužio nagradu. Thorbjoern Jagland, predsjednik Odbora je u izjavi za

Associated Press naglasio da je Obama nagradu dobio “za ono što je učinio”, dodavši da je američki predsjednik “učinio sve da izliječi pukotine koje postoje između Zapada i muslimanskog svijeta, a i odustao je od proturaketnog štita u Europi”. Jagland je naglasio da je sve ono što je Obama učinio stvorilo svijet “u kojem je manje napetosti”. Također, predsjednik Odbora je rekao da su Obamino nagrađivanje pohvalili gotovo svi svjetski politički čelnici, a kritike dolaze ponajviše od medija ili njegovih protivnika u SAD. “Alfred Nobel je napisao da ovu nagradu treba dobiti osoba koja je u posljednjih godinu dana najviše pridonijela miru. Tko je zaslužniji tome od Baracka Obame?”, pitao je Thorbjoern Jagland. Venecuelanski predsjednik Hugo Chavez poručio je Obami da vrati Nobelovu nagradu iz dva razloga. Prvi je slanje dodatnih 30.000 američkih vojnika u Afganistan, a drugi gomilanje američkih trupa i vojne opreme na tri otoka u venecuelanskom akvatoriju pod nizozemskim suverenitetom: Aruba, Curracao i Bonaire. On je optužio Obaminu administraciju da se sprema na vojnu intervenciju protiv Venecuele, dok je američka strana odgovorila kako je riječ o redovitim vojnim vježbama sa saveznicima, tj. Nizozemskom koja je član NATO pakta.

Nema regulacije spekulantima Dvostranačka koalicija u Zastupničkom domu američkog Kongresa izglasala je olakšice korporacijama, posebno bankama i financijskim institucijama, za trgovinu složenim derivativnim financijskim instrumentima bez vladinih restrikcija. Odluka je umanjila dosege predložene re-regulacije financijskih tržišta Obamine ad-

ministracije. Demokratska većina u Zastupničkom domu nastojala je pooštriti zakone koji reguliraju financijske spekulacije kako bi stvorila okvir koji bi onemogućio ponavljanje krize iz prošle godine. Zastupnički dom ranije je donio set zakona koji reguliraju hipotekarne stečajeve, ali ih je Senat odbio. Cilj ovih napora je da se spriječi manipulacija i uvede više transparentnosti na ovo globalno tržište vrijednosti oko 600 bilijuna dolara. No, nakon pritiska banaka i Trgovinske komore na zastupnike, čak su i demokrati okrenuli leđa Obami, predlažući amandmane na vlastite prijedloge u cilju izuzeća što većeg broja i vrste korporacija iz oštrije regulacije. Tako je zakonski okvir vrlo razvodnjen, a neki analitičari smatraju da je sam Obama pristao na takvu regulativu iz dva razloga. Prvi je što i sam vjeruje u dominantnu ekonomsku teoriju, uz nužnu regulaciju zbog sprečavanja šokova, a drugi je što se nada time amortizirati protivljenje reformi zdravstvenog osiguranja kao ključnom faktoru njegove izborne pobjede. Ipak, vodeći demokrati, poput Nancy Pelosi, predsjednice Zastupničkog doma smatraju kako “Amerikanci više neće biti na milosti Wall streeta”.

Kopenhaški fijasko Kako se očekivalo, prilično glasno najavljivan svjetski summit o klimatskim promjenama, održan u Kopenhagenu, nije iznjedrio nikakav revolucionarni dokument koji zamjenjuje istekli Kyoto protokol, posebno neka oštra ograničenja u tzv. karbonskim emisijama koje se krive za fenomen staklenika i posljedične promjene klime, posebno globalno zagrijavanje. Na američko inzistiranje, usvojen je završni dokument koji su UN i evropski

Shirin Ebadi

IZ SVIJETA lideri pokušali prikazati kompomisnim, ali koji ništa ne propisuje, a najmanje rokove smanjenja ispuštanja karbonskih plinova, što su tražili ekolozi i glasniji dio znanstvene zajednice. Iako je američki predsjednik Obama uvjerio lidere zemalja BRICK-a (Brazila, Rusije, Indije i Kine) i Južne Afrike kao novih i narastajućih industrijskih sila da stave svoje potpise na razblažen dokument, bilo je vođa nekih manjih zemalja koje se smatraju ugroženima klimatskim promjenama koji nisu potpisali dokument. Mala oceanska otočna država Tulu koja je na konferenciji i u medijima bila oglednim primjerom ugrožene zemlje od podizanja razine mora uslijed tzv. globalnog zagrijavanja koje je uzrokovano efektom staklenika, tražila je postavljanje kratkih rokova i visokih granica smanjenja emisije ugljika jer njeni lideri misle kako im je zemlja ugrožena, ne zbog cikličkih temperaturnih promjena kakvih je bilo i u bližoj povijesti (period između 800. i 1300. godine naše ere), uslijed astronomskih i djelomično vulkanskih djelovanja, već zbog povećane emisije ugljikovih spojeva, pa čak i ugljičnog dioksida koji je conditio sine qua non ljudskog, životinjskog i biljnog života. Druge zemlje u razvoju s pravom su tražile kompenzacije od bogatih zemalja, koje su se razvile na industrijama emitentima navodno opasnih stakleničkih plinova, kako bi svoje privrede prestrojile na obnovljive izvore i bile se u mogućnosti razvijati. Kopenhaški dokument predviđa plaćanje kompenzacija siromašnim zemljama za organizaciju zaštite svojih kišnih šuma, odnosno tropskih džungli jer ekolozi tvrde kako masovna sječa tih šuma 20% doprinosi efektu staklenika. Također, predviđa fond od 30 milijardi dolara u iduće tri godine za financiranje klimatski vezanih aktivnosti u siromašnim zemljama. Ključan faktor neuspjeha ovako zamišljenog summita bila je zajednička izjava Kine, Indije, Brazila, Sudana i Južne Afrike od 27. studenog da neće potpisati dokument koji im, fiksnim ograničenjima, na znanstveno upitnim temeljima, ograničava razvoj. Indijski je predstavnik ironično izjavio za medije kako, unatoč ovom dogovoru i opredijeljenosti za razvoj, on može jamčiti da će indijska emisija biti i dalje bitno manja od emisije većeg broja razvijenih zemalja. To je ohrabrilo i neke druge zemlje u razvoju da se suprotstave prvotnom UN-ovu prijedlogu. Uoči summita izbila je afera koja je dodatno ojačala sumnje u punu znanstvenu utemeljenost zahtjeva za ograniča-

Barack Obama vanjem razvoja, kroz smanjenje emisija i preokrete na obnovljive izvore energije, posebno one koji ne mogu generirati energiju za industrijsku proizvodnju, poput sunčevih kolektora i vjetrenjača. Početkom prosinca direktor Zavoda za klimatska istraživanja sveučilišta East Anglia, Phil Jones bio je prisiljen dati ostavku, u očekivanju istrage o manipulacijama temperaturnim podacima, odnosno pretvaranja podataka koji indiciraju sniženje globalne temperature u suprotne. Manipulacija je otkrivena zahvaljujući curenju e-mail korespondencije između sveučilišta. Ubrzo je i Penn državno sveučilište pokrenulo internu istragu o sličnom djelovanju svog profesora Michaela Manna koji surađuje i sa sveučilištem u Arizoni. Sve ovo je nagnalo senatora Jamesa Inhofea da zatraži saveznu istragu, odnosno saslušanje pred senatskim odborom o očitim pokušajima manipulacije podacima, kompromitacije znanstvenika suprotnih mišljenja i zaobilaženja zakona o dostupnosti informacijama. Njegovi republikanci iz oba doma poslali su pismo Agenciji za zaštitu okoliša u kojem su tražili otvaranje istrage o skandalu u East Angliji i povlačenje svih nalaza vezanih na stakleničke plinove dok se teorija znanstveno ne dokaže. Jedan od potpisnika pisma Jim Sensenbrenner izjavio je kako e-mailovi pokazuju uzorak “znanstvenog fašizma”.

Nafta je moja Iranske trupe djelomično su se povukle s lokacije spornog naftnog izvora el Fawqa, u graničnoj zoni s Irakom, koju su zauzeli nekoliko dana prije, objavila je iračka vlada. Iranska je vojska izdala saopćenje u kojem navodi kako nije prodrla na irački teritorij jer je sporni izvor na

iranskom ozemlju. Šefovi diplomacija obiju zemalja tvde kako su odmah raspravili “nesporazum” između graničnih policija. Naftno polje el Fawqa je jedno od nekoliko bogatih nalazišta koje je iračka vlada neuspješno licitirala u lipnju, a rezerve se procijenjuju na 1,55 milijuna barela/dnevno. Ono se nalazi na otprilike 500 metara od iranske pogranične utvrde i oko kilometar od iračke, a predmet je spora od 1974. kada je Irak počeo s eksploatacijom. Formirana je zajednička komisija za demarkaciju morske i kopnene granice duž Šat el Araba koja s radom treba početi u siječnju. Irak je, u drugom pokušaju uspio ustupiti koncesiju za istraživanje i eksploataciju 1,8 milijuna barela/dnevno naftnog polja Qurna-2 i to konzorciju pod vodstvom ruskog Lukoila. Lukoil čini 85% konzorcija u kojem su još Stadtoil i Hydra. Koncesiju će plaćati iračkoj vladi 1,15 dolara po barelu. Qurna-2 ima procijenjene rezerve na 12,8 milijardi barela. Sve se ovo dešava u uvjetima izrazito povećanog terorističkog nasilja diljem iračkih gradova, posbno u Bagdadu, gdje je u seriji bombaških napada u jednom danu ubijeno preko 100 civila. Promatrači smatraju kako porast nasilja ima veze sa skorim općim izborima, na proljeće, dok neki ne isključuju mogućnost veze s Obaminim planom povlačenja američkih trupa do 2011, odnosno njegovim sprečavanjem.

Suđenje zatvorskim čuvarima Iransko vojno tužiteljstvo optužilo je 19. studenog tri državna službenika za ubojstvo zatvorenika u zatvoru Kahrizak u kojem su zatočeni demonstranti protiv proglašenja pobjede Mahmuda Ahmedinedžada na lipanjskim predsjedničkim izborima u toj zemlji. ISNA je objavila da optužni prijedlog traži od suda da presudi trojici zatvorskih čuvara zbog “sudjelovanja u premlaćivanju koje je uzrokovalo smrt troje ljudi”. Trojica muškaraca bila su zatočena u grupi od 150 ljudi u Kahrizaku, južno od Teherana, poslije demonstracija u lipnju. Prvobitno je službeno saopćeno kako je uzrok smri bio meningitis. Takav izvještaj odbio je potpisati mrtvozornik zbog uočenih rana i modrica na tijelima koje su prouzročile smrt. Imena optuženih nisu objavljena, ali je naznačeno kako se sprema optužnica protiv još devet osoba za isti zločin. Vrhovni vođa Ali Hamenei naredio je zatvaranje zatočeničkog centra Kahrizak još u kolovozu, navodno zbog loših higijenskih, prehram-

J O U R N A L

IZ SVIJETA benih i životnih uvjeta i nedostatka medicinske skrbi. Mnogi su demonstranti, zbog nedostatka prostora bili smješteni u ćelije s okorjelim kriminalcima, tvrdi optužnica, a nenormalna i fizička kažnjavanja dodatno su pogoršala ovu lošu situaciju u centru, stoji u vladinom priopćenju. Tužiteljstvo pojašnjava da je optužnica utemeljena na 98 pritužbi, od kojih je 51 povučena zbog nagodbe o kompenzaciji. Također, tužiteljstvo navodi kako je 168 ljudi bilo pritvoreno u Kahrizaku 25. lipnja i 10. srpnja. Iranski zvaničnici navode kako je u protestima poginulo 36 ljudi, dok opozicijske grupe tvrde kako je ubijeno 72 ljudi. Više od 4.000 ljudi je uhapšeno, a njih 140 je već osuđeno, neki i na višegodišnje robije.

Referendum u Švicarskoj – stop minaret

J O U R N A L

U Švicarskoj je 29. studenog 2009. proveden referendum o zabrani gradnje munara. Od približno 7,5 milijuna stanovnika, 6 je milijuna građana Švicarske, a ostalo su stranci. Referendumu se odazvalo 53,4% birača. Za zabranu je glasalo 57,5% birača koji su pristupili referendumu. Od 26 kantona u njih samo četiri, uglavnom frankofona, većina je glasala protiv zabrane. To su Basel-Stadt, Gen ve, Neuchâtel i Vaud. U preostala dva velika grada, Zürichu i Bernu, također je većina glasala protiv zabrane, kao i u brojnim gradskim sredinama. Najviši postotak za zabranu gradnje, čak 71%, bilježi kanton Appenzell Innerrhoden. U Švicarskoj živi 310.000 muslimana uglavnom turskog, albanskog i bosanskog porijekla. Oni čine više od 4% stanovništva i treća su vjerska zajednica iza katolika koji čine 42% i protestanata koji čine 35% stanovništva Švicarske. U zemlji postoji stotinjak mesdžida i samo četiri munare i to u gradovima Genéve, Zürich, Winterthur i Wangen bei Olten. Tursko kulturno udruženje u mjestu Wangen bei Olten 2005. je podnijelo zahtjev za izgradnjom 6 metara visoke munare na krovu postojećeg islamskog centra. Općinski odbor za građenje i prostorno planiranje odbio je zahtjev. Na zahtjev centra, Ministarstva gradnje i pravde poništavaju odluku Općinskog odbora ocijenivši ju neustavnom. Lokalni nezadovoljnici podižu tužbu na kantonalnom upravnom sudu koji tužbu odbacuje, kao i po žalbi federalni vrhovni sud. Munara je u srpnju 2009. izgrađena. Od 2006. do 2008. pripadnici Švicarske narodne partije i Federalne demokratske zajednice po-

Referendumski plakat krenuli su niz inicijativa za zabranu gradnje munara na kantonalnoj razini, ali u svim slučajevima kantonalni parlamenti ocijenili su inicijativu neustavnom. Kako inicijativa za referendumom na federalnoj razini ne podliježe pravnoj reviziji jer mu je cilj ustavni amandman (!), u svibnju 2007. grupa desničara, uglavnom članova navedenih partija među kojima su i wangenski nezadovoljnici, pod imenom Egerkingenski odbor, pokreće inicijativu za ustavnom zabranom munara. Članovi odbora tvrde da munare nisu vjerski simbol i nemaju vjersko značenje jer se ne spominju u Kur’anu i drugim vjerskim tekstovima. Munare su, tvrde, “zahtjev za političkom dominacijom” što argumentiraju govorom turskog premijera Erdoğana 1997. kada je džamije nazvao “našim” vojarnama, kupole šljemovima, munare bajunetama, a vjernike vojnicima. Zabrana nije, smatra Egerkingenski odbor, kršenje vjerskih prava jer postoje džamije bez munara. Parlamentarni zastupnik Dominique Baettig smatra da se treba suprotstaviti “puzajućoj islamizaciji” jer “islam je netolerantan prema ženama i homoseksualcima i neuskladiv je sa švicarskim vrijednostima”. Za raspisivanje referenduma u Švicarskoj je potrebno skupiti 100.000 potpisa u roku od 18 mjeseci. Na referendumu je potrebno ostvariti većinu glasova na federalnom nivou i u većini kantona. Federalna vlada, federalni parlament, sve vjerske zajednice, relevantne institucije i udruge, pravni stručnjaci, svi su iskazivali i argumentirali inicijativi suprotan stav, poticali građane da na referendumu glasaju protiv zabrane, upozoravali na obveze prema međunarodnim pravnim aktima koje je Švicarska potpisala. Pravni struč-

njak Erwin Tanner smatra da se zabranom ne krši ustav samo po pitanju vjerskih sloboda, već i slobode izražavanja, prava korištenja imovine i ustavne jednakosti građana. Švicarska stranka zelenih namjerava podnijeti žalbu Europskom sudu za ljudska prava. U znak protesta, 8. prosinca je izgrađena munara na dimnjaku industrijskog postrojenja u mjestu Bussigny. Održane su brojne demonstracije u kojima su prosvjednici nosili velike kartonske makete munara. Islamska zajednica u Langenthalu je još 2006. podnijela zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju džamije s munarom. Kako je zahtjev podnijela prije referenduma, namjerava tužiti nadležne organe Federalnom vrhovnom sudu i Europskom sudu za ljudska prava ukoliko im neće biti odobrena gradnja po osnovi rezultata referenduma. Pravne bitke još predstoje.

Svoj (na) svome David Miliband, britanski ministar vanjskih poslova, ispričao se svom izraelskom kolegi Avigdoru Liebermanu, nakon što je britanski sud izdao nalog za hapšenje Tzipi Livni, bivše izraelske šefice diplomacije. Nalog je izdan zbog sumnji u Livničinu ulogu u ratnim zločinima za vrijeme izraelskog napada na Gazu, na bazi optužnice koju je sastavio južnoafrički sudac Richard Goldstone, a koja je utemeljena na izvještajima Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i Martinove komisije za Generalnog sekretara UN, između ostalih. Povučen je nakon što je ona otkazala posjetu Londonu. Miliband je također obećao Izraelcima da će odmah poraditi na izmjeni britanskih zakona kao bi se osiguralo da se takvi nalozi više neće izdavati za izraelske dužnosnike u budućnosti! Premijer Brown čak je nazvao Livni kako bi je uvjerio da je uvijek dobrodošla u posjetu Britaniji. No, ima i drukčijih glasova, posebno onih koji kritiziraju promjenu zakonodavstva da bi se udovoljilo interesima izraelskih pojedinaca koji su upleteni u ozbiljna kršenja međunarodnog prava, izvještava El Džezira. Bivša ministrica za međunarodni razvoj, Claire Short izjavila je kako su zločini počinjeni u Gazi za vrijeme izraelske operacije prije godinu dana označili ključan trenutak u sukobu. Kritizirala je Izrael zbog potkopavanja međunarodnog poretka, kršenjem konvencija i ustanovljenih normi u očitom pokušaju da poruči svijetu kako postoje posebni zakoni za

IZ SVIJETA određene države i da je država iznad zakona. Naglasila je licemjerje onih koji traže sudski progon sudanskog predsjednika El Bešira, a istovremeno odbijaju i opstruiraju napore da se istraže i optuže izraelski zločinci. Isprike Izraelu predstavljaju tip reakcije koja se očekuje od banana države, ne od Velike Britanije. Hoće li ministar vanjskih poslova udovoljiti Liebermanu, židovskom naseljeniku i stanovniku Nokdima, naselja na Zapadnoj obali koje se smatra nelegalnim, prema međunarodnim zakonima? Službena politika britanske vlade je da su sva naselja na teritorijima okupiranima 1967. nelegalna i krše rezolucije Vijeća sigurnosti i Četvrtu Ženevsku konvenciju, rekla je Short. Ona je naglasila kako su roditelje Tzipi Livni britanske mandatne vlasti u Palestini smatrali teroristima u četrdesetim godinama. Po članku 146 Četvrte Ženevske konvencije Britanija još uvijek ima obvezu da traži osobe koje su navodno počinile ili naredile počinjenje ozbiljnih kršenja Konvencije i da takve izvede pred svoje sudove, bez obzira na njihovo državljanstvo.

Svi predsjednikovi ljudi Afganistanski predsjednik Hamid Karzai odbacio je kritike na svoj izbor ministara od kojih su neki suočeni s optužbama o korupciji. On se obvezao poduzeti mjere protiv svakog otuženog za nezakonito djelovanje, nakon što je suočen s tvrdnjama da je imenovao političare koji su loše radili ili imaju veze s ratnim vođama. Naglasio je kako nema pravo zakonski proganjati ljude, već to čini sustav, institucije pravne države. Zvuči poznato? Karzai koji je u studenom proglašen konačnim pobjednikom spornih predsjedničkih izbora, suočen je s pritiskom tzv. međunarodne zajednice da se obračuna s korupcijom u svojoj vladi. SAD i NATO okupacijske snage tvrde da je bijes zbog korupcije ojačao podršku Talibanima. Zbog talibanske sve veće uspješnosti i porasta nasilja, SAD i NATO zatražili su pomoć od savezničkih zemalja te Rusije u osiguranju opskrbe preko njezina teritorija i za vojne pošiljke, ali i drugu vrstu pomoći.

Smrt u Teheranu Veliki ajetullah Husein Ali Montazeri, jedan od disidentskih iranskih klerika umro je 19. prosinca, objavili su službeni iranski mediji. Montazeri (87) bio je jedan od glavnih aktera islamske revolucije

1979, a sukobio se i sa sadašnjim vodstvom. Nalazio se u kućnom pritvoru, u Qomu nekoliko godina. Zapadni mediji smatrali su ga jednim od duhovnih lidera opozicije vođi revolucije, Hameneiju i predsjedniku Ahmedinedžadu, nakon spornih predsjedničkih izbora u lipnju koji su pokrenuli najmasovnije proteste nakon revolucije. U kolovozu politički je establišment nazvao diktaturom, rekavši kako vladine mjere prema uličnim nemirima mogu dovesti do pada režima. “Nadam se da će se odgovorne vlasti odreći devijantnog puta na kojem ustraju i obnoviti ugrožena prava ljudi. Nadam se i da će vlasti imati hrabrosti objaviti kako ovaj sistem nije ni republika niti islamska i da nitko nema pravo izraziti mišljenje ili kritiku”, rekao je Montazeri u kolovozu. Alireza Ronaghi, dopisnik el Džezire iz Teherana, rekao je da su Montazerijeve izjave bile značajne jer je jedno vrijeme bio u liniji Homeinijevih nasljednika. Seyid Muhammed Marandi, politički analitičar s Teheranskog sveučilišta, u kolovozu je izjavio da je Montazeri govorio iste stvari oko 25 godina. “Nakon što je otkriveno da su njegovi najbliži suradnici imali veze s teroristima Mujaheedina-Halk, s bazama u Iraku, reformisti su ga izolirali”, rekao je Marandi.

Suđenje za genocid u Kambodži Troje najviših dužnosnika režima Crvenih Kmera u Kambodži, između 1975. i 1979., ideolog i drugi čovjek Nuon Shea, formalni šef države Kieu Sampan i ministar vanjskih poslova Ieng Sari optuženi su sredinom prosinca pred Sudom UN u Phnom Penhu za genocid nad vijetnamskom i šamskom nacionalnom manjinom. Narod Šama je većinski islamske vjeroispovijesti. Genocid koji su Crveni Kmeri, ekstremna, od maoističke Kine podržavana vojna frakcija u građanskom ratu 1970.-1975. bio je povod također komunističkom, od Sovjetskog Saveza podržavanom, ujedinjenom Vijetnamu da vojno intervenira i sruši vlast. Tek nakon toga otkriven je stravičan razmjer od oko 2 milijuna pobijenih Kambodžanaca različitih nacija i vjera u retrogradnom i ideološki krajnje simplificiranom obliku ekstremnog komunističkog terora, bez presedana. Građanski rat u Kambodži započeo potiskivanjem gerilaca komunističkog, prosovjetskog Vietkonga iz Južnog Vijetnama na kambodžanski teritorij i odlukom američkog predsjednika Nixona da proširi rat i na Kambodžu. To je bio početak kraja američke vijetnamske in-

tervencije, a Crveni Kmeri su, iako neprikriveno ekstremni, na inzistiranje američkog državnog tajnika, Henry Kissingera, uključeni u mirovne pregovore. Po povlačenju Amerikanaca iz Južnog Vijetnama i Kambodže preuzeli su apsolutnu vlast i tri godine pobili 2 milijuna, a raselili i deportirali više od 5 milijuna ljudi. Samo tjedan dana poslije, Ieng Tirit, tadašnja ministrica za socijalnu skrb, pod čijim se patronatom provodio stravičan društveni eksperiment masovnog raseljavanja i ubijanja, također je optužena za genocid. Ona je inače supruga Ieng Sarija. Suđenje za genocid nakon trideset godina od pada režima i skoro dvadeset od prestanka građanskog rata, daje nadu da će i neki drugi preživjeli zločinci, na ovim geografskim širinama susresti pravdu, ako ne danas, onda u budućnosti.

Ekonomsko izrabljivanje Konferencija UN za trgovinu i razvoj (UNCTAD) tokom studenog izvijestila je kako je palestinska ekonomija na okupiranim područjima Gaze i Zapadne obale dosegla najnižu točku ikada. Atif Kubursi, profesor na kanadskom McMaster sveučilištu i bivši razvojni ekspert UN-a, u intervjuu za El Džeziru je izjavio da Palestinci ne mogu nezavisno trgovati na svjetskom tržištu zbog toga što Izraelci upravljaju vodama, akumuliranim u podnožju brda na Zapadnoj obali, sprečavaju Palestincima njihovo korištenje i sve vode skreću u ilegalna židovska, etnički čista naselja na Zapadnoj obali te za ostale potrebe u Izraelu. Izrael je nedavno objavio kako trećina opskrbe vodom za njegove potrebe dolazi sa Zapadne obale. Kubursi drugi problem vidi u izraelskom opterećivanju palestinskih poljoprivrednih proizvoda različitim parafiskalnim nametima, ali i cestovnim blokadama koje povećavaju transportne troškove, pa oni, unatoč većoj produktivnosti, ne mogu konkurirati na izraelskom tržištu. Istovremeno, izraelska vlada subvencionira svoje poljoprivrednike, pa je i prodajna cijena njihovih proizvoda manja. Cijena umjetnog gnojiva u Izraelu i na okupiranim područjima znatno je viša od cijene u ostatku arapskog svijeta koji je, tradicionalno, glavno tržište za palestinske proizvode. Konačno, Palestinci, zbog niza apsurdnih zakona ne mogu slobodno uvoziti potreban repro materijal, a izvoziti mogu samo pod izraelskim uvjetima. Stoga, Kubursi rješenje vidi samo u potpunoj nezavisnosti Palestine. Pripremio: Faris Nanić

J O U R N A L

KULTURA Priča o sevdalinkama: najčuveniji mostarski gradonačelnik sagradio dvorac najvećoj ljubavi koja se udala za drugog

Dvore gradi Komadina Mujo Avdo Huseinović

J O U R N A L

“Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu još poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhkoobazriv i bratski nježan ton u međusobnom ophođenju kakav se rijetko susreće na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo neće izgubiti svoj sjaj”, napisao je pjesnik Hamza Humo 1937 godine. U ovom broju pišemo o nastanku jedne od najljepših mostarskih sevdalinki “Dvore gradi Komadina Mujo”, koju je svojom jedinstvenom interpretacijom prepunom neke čudne topline, proslavio rahmetli dr. Himzo Polovina. Mostarska sevdalinka “Dvore gradi Komadina Mujo” spada u red vrlo lijepih sevdalinki. Pjesma je opjevala čuvenog Mujagu Komadinu (1839.-1925.), jednog od najzaslužnijih građana Mostara. “U nizu pregalaca koji su za vrijeme austro-ugarske uprave mnogo zadužili grad Mostar i okitili ga spomenicima trajne vrijednosti, najvidnije i najzaslužnije mjesto zauzima popularni mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Njegovom inicijativom sagrađeno je više impozantnih građevina koje su do 1992. godine služile na ponos Mostaru, a tada su, skoro sve zapaljene ili potpuno srušene… Nijedan gradonačelnik grada na Neretvi nije ostavio tako duboko sjećanje na vrijeme i djelo stvoreno u njemu kao sto je to uspio Mujaga Komadina.” Njegovom su zaslugom u Mostaru podignute: Općinska zgrada, Općinski sud, Gradska banja, zgrada Velike gimnazije izgrađena u maurskom stilu, betonski mostovi na Luci i Carini, džamija u Gornjoj Drežnici, ženski mekteb na Brankovcu, hotel Neretvu... Evo i nekoliko zanimljivosti iz Mujaginog života. Za vrijeme posjete i razgledanja Beča, upitan za procjenu njegove vrijednosti, Mujaga je lakonski odgovo-

Himzo Polovina je proslavio sevdalinku “Dvore gradi Komadina Mujo” rio: “Vrijedi kao kad dobra kiša na vrijeme padne u Hercegovini!” Jednom prilikom, Mujaga je sjedio po strani stola, mada je kao gradonačelnik trebao zauzeti mjesto u vrhu stola. Jedan mu je vijećnik na to skrenuo pažnju, te ga zamolio da zauzme svoje pravo mjesto, na što mu je Mujaga uzvratio: “Nije čelo gdje vi kažete, nego gdje ja sjednem.” Mujagina ljubav prema ljudima dugo će se prepričavati po Hercegovini, kao i u sljedećoj priči. Mujaga Komadina je postao neprikosnoven otac grada, čaršija se ponosi njim, ali se njemu i obraća za pomoć. On pomaže koliko hoće i može, a nesporazume izglađuje duhovito. Četiri vojnika se obratila molbom muftiji da im produži po dva dana dopusta, da u svojim domovima proslave bajram. Muftija je produženje odobrio, ali je o tome zaboravio da obavijesti nadležnu komandu. Ni krive ni dužne, četvoricu mostarskih vojnika pozva vojni sud. Očevi im se nađoše kod gradonačelnika, Mujage Komadine. On ih primi toplo i umiri. “Dobro!”, škrto će Mujaga, zamisli se, pa nastavi: “Sinove vodite kućama, a šesti dan da ste ih poslali u jedinice.” Istoga dana mostarski

gradonačelnik objelodani epidemiju tifusa i zabrani ulazak i izlazak iz grada. A do pet dana izdade novu naredbu, po njoj je epidemija tifusa prošla. Po jedan plakat posla zadocnjelim vojnicima, da ponesu u svoje kasarne. Popularna sevdalinka “Dvore gradi Komadina Mujo” govori o nesretnoj ljubavi koju je Mujaga imao s prelijepom Mostarkom Zibom. Iako je ludo volio, sagradio samo za nju dvorac u kojem je planirao živjeti kad je oženi, Ziba je navodno ostala Mujagina neostvarena ljubav i vječita želja. Stariji Mostarci su znali prepričavati da je zbog nje često znao biti tužan, usamljen i zamišljen. Pričalo se da je ta Mujagina simpatija izvijesna Zaimova Ziba, koja je opjevana u ovoj sevdalinci, udala za nekog siromašnijeg Mostarca s kojim i nije imala sreće u životu. Mujaga Komadina je umro u 86. godini života. U nekim starim mostarskim novinama, koje su izašle nekoliko dana poslije njegove smrti, zapisano je doslovice ovako: “Sve što Mostar ima od muslimanskoga, srpskoga, hrvatskoga i jevrejskoga uha, došlo je na dženazu, da isprati Mujagu Komadinu. Nije običaj grada da drugovjernici učestvuju na dženazi. Mujaga je poseban Mostarac. Srkao je kahvu sa sultanom, pio bir sa ćesarom i vino sa kraljem. Bio je uvijek i u svemu prvi. Radio je i razmišljao više od drugih, pa i ima najviše, bar da mu se to jednom prizna i kaže, pa makar i na dženazi.” DVORE GRADI KOMADINA MUJO Dvore gradi Komadina Mujo, sred Mostara najljepšega grada! Oblazi ga c’jeli Mostar redom, samo nema Zaimove Zibe! Što te nema Zaimova Zibo, za tebe su sagrađeni dvori. Za tebe sam dvore sagradio, i žeženim zlatom pozlatio! Ruke traže topla milovanja, lice želi nježna njegovanja! Srce traži čista drugovanja, usne traže pusta sevdisanja!

KULTURA Mula Mustafa Bašeskija – 200 godina od preseljenja na ahiret (1809. – 2009.)

Na tragu pogrešnih identiteta Amel Suljović 200 godina je od smrti Mula Mustafe Bašeskije. Reklo bi se - jubilej dostojan daleko većih, raskošnijih kultura od ove naše, čije okvire, da ne kažem osnovne postulate – nije jednostavno utvrditi, nije dabome nikada ni bilo, nego su bošnjački ideološki opsjenari, držali glavu u vrućem pijesku. Još poraznija je činjenica što (klerikalni) minimalisti bošnjačke (kulturološke) provinijencije smatraju da je taj identitet definiran. Na sreću, jubileji, ma kako ih obilježavali (još je bitnije – tko ih obilježava), ne mogu utjecati na značaj samoga djela. Bašeskija je u Ljetopisu, koji se nalazi u rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke, zabilježio događaje koji su se se odvijali u Sarajevu, o ljudima koji su tu živjeli, o običajima, zanatima, i općenito o načinu života u drugoj polovini 18. stoljeća. Sugestija autora ovoga teksta otišla bi u pravcu da – svijet danas i prije četrdeset godina, kada je Mujezinović publicirao svoj prijevod Ljetopisa – jednostavno nije isti, niti su interesiranja ljudi (uopće) jednaka. Jedan potpuno drugačiji pristup, sa vremenski podešenim komentarima bacio bi novo svjetlo na Bašeskijin rad i život, bez ozbira na populizam, jubileje te bošnjačke stipančiće koji u nastojanju da sve prilagode sterilno utvrđenom identitetu, prave od naše baštine – idolatriju. Otuda je Ljetopis za nas još važniji jer on daje neizbrisivu, nepromjenjivu, nekontamiranu, nepodešenu sliku ovoga prostora, datoga vremena, i puno govori o nama samima. Sve to, zapravo ide u prilog razumijevanju toga istoga - identiteta, o čemu bi se opet dalo posebno govoriti. Jedino tako se baština i može sačuvati od tranzicijske (postmoderne) bahatosti, zlovolje, i uopće od nekog čudnog (kolektivnog) nemara.

Danas je pao crveni snijeg Jedan od takvih primjera je i posjeta autora ovoga teksta Gazi Husrev-begovoj biblioteci u okviru čijega fundusa se nalazi Bašeskijin Ljetopis, koju je, u najvećoj mjeri, obilježila – nevjerica. Očekujući da će se jedna od najznačajnijih knjiga o kulturnoj prošlosti Sarajeva čuvati u ne-

“Ljetopis” koj posebnoj vitrini, ili barem u nekoj kutiji, bio sam doslovno zaprepašten dvjema činjenicama: Prva je da te vitrine odnosno kutije nije bilo. Tačnije, knjigu pod (kataloškim) brojem 7340 u istoj nisu mogli naći ni nakon gotovo pola sata. Zapravo, nije se tačno moglo utvrditi tko ju je “uzeo”, niti gdje se sada nalazi; Druga je (ni)malo ugodnija; knjiga je napose ipak stigla, ali trajno nezaštićena (niti u celofanom da ju umotaju). Tačnije, jedan od bibliotekara ju je donio, doslovno, pod mišicom. Ushićenje, i divljenje, to je prvo što bilježi izravni susret sa Bašeskijom. U tada vjerovatno luksuznoj opremi, tamno-smeđih kožnih korica koje mirišu po vremenu iz kojeg su je donijeli, s onim “nečim” što velika djela čini takvima, listao sam stranice Ljetopisa. Na pojedinim listovima je bio (stari) pečat GHB-a, iz 1871. (1249. h.g). Prva kataloška oprema knjiga, objavljena u jednom od zbornika, itekako je zanimljiva. Zapravo iz nje doznajemo da je prethodni vlasnik, prije ove ustanove, bio izvjesni Mehmed Ševki Alajbegović. Nije navedeno pod kojim je uslovima knjiga prešla u vlasništvo GHB-a. Bibliotekar, listajući Ljetopis, tumači pojedine stranice. Zastaje na dijelu gdje Bašeskija daje popis osmanlijskih sultana s godinama vladanja. “Vrijednost ovoga djela, ističe, (prevashodno) je u njegovoj autentičnosti. Bašeskija je pisao neke, u tom vremenu nevažne stvari (nevažne za datoga gospodina op.au.), međutim sada, odnosno danas one vjerno ocrtavaju to vrijeme; npr. “Danas je pao crveni snijeg ili ukopali su tu i tu, nekog čovjeka koji se vratio sa vojne…”

Na moju zamolbu, na identičan način i još strašnijem nemaru, došao sam u priliku prelistati i medžmuu Mustafe Firakije, jedinog Bašeskijinog muškog djeteta, koji mu je uz (jednu) kćer preostao od desetero djece, tačnije, koji ga je kako i sam navodi u tekstu “ispratio na drugi svijet”. Važnost Firakijinog teksta (u kontekstu ove teme) je u činjenici da se tu po prvi puta precizno navodi godina Bašeskijine smrti, koja je prethodno bila vezana za godinu u kojoj je prestao sa pisanjem Ljetopisa.

Mentalitet kotline Izlazeći iz ove ustanove lijepoga imena, dostojnog vakifa, nije me napuštao osjećaj želje da se ovaj kulturološki dragulj naše prošlosti, čuva na nekom drugom mjestu, trajno na očima svima koji ga žele vidjeti, ali bez mogućnosti da ga se dodiruje (znojavim) rukama, barem na način, na koji fojnički ili visočki fratri, (fra Gavran, fra Majdandžić) čuvaju ljetopise iz osmanskog vremena. Otuda, nije uzalud u romanima Ive Andrića, pa i kod Selimovića mudrost pohranjena u njihovima utvrdama, veselje u bošnjačkim avlijama, a sumnja kod ljetopisaca koji umirući ne znaju koliko je to bio (ili nije) uzaludan posao. Jer pitanje naše prošlosti - pitanje je dostojanstva bez kojeg niti jedan život ne vrijedi više od uzdaha onih koji ispraćaju - rahmetliju. Dakako, činjenica da je pišući Tvrđavu, Meša Selimović u dobroj mjeri “konzultirao” Bašeskijin Ljetopis, u mjeri da bi se o tim “konsultacijama” dao napisati jedan zaseban tekst, ne ide u prilog tome kolektivnom, (nacionalnom) dostojanstvu, jer iako Selimović (kao pisac) nije bio dužan navoditi “svoje historijske izvore”, bio je (zasigurno) dužan, zarad toga dostojanstva ukazati na univerzalne vrijednosti Ljetopisa skromnog pisara M. M. Bašeskije, negdje u dnu lista. Jer sva imena likova iz Tvrđave koje ćemo u većini pronaći u Ljetopisu, ona antologijska scena kićenja izloga skromne pisarnice kod Sahat kule u čast sultana Abdul Hamida, uopće osjećaj kojim zrači ovo djelo, to je zapravo identitet ove kotline, u kojoj valjda nitko, nije umro (niti živio) uzalud.

J O U R N A L

KULTURA Bošnjački književnik Skender Kulenović (1910. – 1978.)

Kulenovićev književni opus Ajka Tiro-Srebreniković

J O U R N A L

Rođen u Bosanskom Petrovcu 2. rujna 1910., a umro u Beogradu 25. siječnja 1978. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u rodnom mjestu svoje majke, Travniku. U Zagrebu je 1930. upisao Pravni fakultet. U to se doba već rađaju simpatije prema Komunističkoj partiji Jugoslavije. 1933. Kulenović postaje član SKOJ-a, a dvije godine kasnije i KPJ. Skender se pridružio partizanima već na početku Drugog svjetskog rata, 1941. godine. Njegov ratni put je uglavnom vezan za Bosansku krajinu (Prvi partizanski odred Bosanske krajine). Bio je vijećnik AVNOJ-a u Jajcu i član ZAVNOBiH-a. I za vrijeme rata Kulenović piše poeziju (“Pisma Jove Stanivuka”, “Stojanka majka Knežopoljka”, “Ševa”), a nakon rata sve češće prozu i drame. Nakon rata bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio urednik “Pregleda”, “Književnih novina” i časopisa “Nova misao”. Od 1950. do 1953. bio je sekretar Narodne skupštine FNRJ, a zatim će iskusiti i nemilost od vladajuće elite. Naime, nakon što je zabranjena “Nova misao”, biti će za kaznu degradiran te mu je ponuđeno mjesto korektora u beogradskoj “Borbi”. Od 1955. počinje raditi u Mostaru kao dramaturg Narodnog pozorišta. Njegov pjesnički prvijenac, sonetni vijenac “Ocvale primule”, napisane još u đačkim danima 1927., naišle su na vrlo dobru ocjenu ne samo kod čitateljske publike nego i kod kritike. Nakon toga su uslijedile vrlo snažne poeme s ratnom tematikom: “Stojanka majka Knežopoljka” 1945., i “Ševa”, objavljena 1952., komedije (“Djelidba”, “Večera”, “A šta sad”) 1947., zbirka pjesama “Soneti” 1968., zbirka pripovijedaka “Divanhana” 1972., priče za djecu “Gromovo đule” 1975. te roman “Ponornica” 1977. Pored književnih oblika, Skender je pisao eseje, književne i kazališne prikaze, putopise, reportaže, itd. Kad se spomene ime Skendera Kulenovića, asocijacije prije svega idu u smjeru poeme “Stojanke majke Knežopoljke” i možda, nenaklonosti suvremnog čitatelja prema umjetničkom i životnom djelu ovog našeg znamenitog pisca. S pravom, ako se

Skender Kulenović (1910.-1978.) ima u vidu nedavna društveno – politička realnost koja je u naše svijesti ubilježila, još uvijek, svježe rane srebreničke i bosanske, ožiljci što ne zacijeljuju lako, ožiljci prouzročeni od nekih Mlađana, Srđana što su smjelo prešli drinske brzake i nemilosrdno uništavali sve ono što ima bilo kakve veze sa islamom i bošnjaštvom. Zbog toga čitatelji postaju skeptični kad se spomene “Stojanka”. S razlogom. Tragična sudbina i bol koji je razdirao utrobu bošnjačkih majki i u onom i u ovom ratu, smjelo mogu ustvrditi, kako nije dovoljno na tematološkoj razini umjetničkog svijeta prezentiran niti obrađen. Ako bismo samo od tog motiva polazili, zanemarujući strukturu, umjetnički svijet i poruku Skenderovih poema, onda zasigurno ono racionalno u našoj svijesti, s pravom, pravi odstojanje od pjesnikovih ratnih poema. Ali! Skenderove poeme imaju veću dimenziju. Nastajale su u ratu pa prema tome one su plod najneposrednijeg pjesnikovog doživljaja. Iako se u “Stojanki” čuje glas koji poziva na osvetu, ipak je dominantniji antiratni krik, aktualan u bilo kojem vremenu. Umjetnički svijet Skenderovih poema je i odraz čiste i široke bošnjačke duše koja je uvijek, zbog svog urođenog ili stečenog merhameta, etičnosti i moralnosti, više

osjećala tuđu nego vlastitu nevolju. A po mom dubokom uvjerenju čin suosjećanja ne predstavlja nikakav hendikep jer samo velike duše patnju drugoga mogu osjetiti kao vlastitu. Kako bi bilo dobro, doista bi bilo dobro, ne samo zbog Bošnjaka, nego i zbog pripadnika srpskog naroda čiji su nalogodavci i izvršitelji od 1991. do 1995. imali za cilj, pod svaku cijenu, ubiti i iskorijeniti bošnjačku i muslimansku bit na ovim prostorima da se našao samo jedan srpski sin, samo jedan Skender iz njihovog naroda, koji bi u stih za svagda ubilježio slike stravičnih srebreničkih noći, one 1995. godine, kad u nekoliko dana raspamećene horde poubijaše preko 8.500 nedužnih, nenaoražanih srebreničkih civila, mahom muške čeljadi, samo zato što nisu bili Srbi. Naš Skender je već davno osjetio, duboko doživio bol jedne srpske majke koja izgubi tri sina. Njena bol bijaše i njegova. Njen krik u ratnom kaosu bi i njegov krik. To su glasovi koji proklinju nepravdu, nečovječnost, bez obzira s koje strane dolazila. A koliko li po srebreničkim tek ozelenjelim šumarcima ostade za svagda ležati naših sinova o kojima niti jedan srpski pjesnik ne napisa ni slova. Zašto? Zato što se, očito, srpskog naroda taj genocid ne tiče. A našeg Skender-bega Kulenovića se ticala bol jedne srpske majke. Tri sina u odnosu na osam i po hiljada bošnjačkih sinova!? I nitko od poštenih i pravednih Srba da glasno progovori o RS koja nastade na genocidu, na tragediji bošnjačkih sinova. A sad se vode vrlo “umni” i “konstruktivni” razgovori o ponovnom prekrajanju bosanskog teritorija. Oni koji kao ratni trofej dobiše dio Bosne, sada se zalažu da se ona opet cijepa. Oni drugi, treći nikad nisu bili ni sretni s podjelom. Kako bi i bili kad izvršitelji genocidne politike dobiše skoro polovicu bh-teritorija, a ostali drugu polovicu. To me podsjeti na prastaru priču u kojoj je maćeha djeci dijelila gurabije. Kako bi stvorila sliku “dobre i pravedne mame”, reče da pastorčad, njih troje svom polubratu, a njenom vlastitom djetetu dadnu po pola svoje gurabije. E, tako su ti dijelili Bosnu, pa zahvaljujući oštoumnosti svoje “pravedne i dobre mame” Srbi dobiše skoro pola Bosne, a ono dvoje pastorča-

KULTURA di pola pa nek se onda između sebe kolju, a gospođa Mama na prijestolju carice Milice mudro gušta i baš je se plaho i ne tiče preostala dioba carstva. Ona ugrabila ono što joj nikad, od kad je čovjeka i vijeka, nije pripadalo pa velikom pleščetinom ljubomorno prekrila nepravedni ratni trofej za svog bradatog đetića. Njima na čast, a nama zbog “Stojanke” na diku i ponos za sva vremena. Za poemu “Ševa”, pjesnik je rekao kako ju je ispjevala ljudska glad. “Vrlo dobro se sjećam povoda ovoj poemi. Jednog majskog svitanja 1943. išao sam u koloni Glamočkim poljem, iznad naših glava pjevale su ševe. To je u meni pokrenulo čitav jedan svijet. U selu Vaganu, gdje smo se poslije toga nastanili, počeo sam da pišem. Pisao sam u jednom sjenokosu. Kad je poema bila gotova, osjećao sam da je u meni ostalo još mnogo toga neispjevanog, ali je došlo do pokreta, pa sam to morao odložiti za kasnije…” U “Genezi jedne pjesme” autor se prisjeća 1968. godine kako su nastajale njegove ratne poeme. “Odista, kao suza, stih stiže stih, jedan pišem, drugi već šapćem. Tako se u jednom huku završi taj niz, i ne čitam ga nego precrtavam onaj pred njim, kao da krešem vriježe u koje sam se bio zapleo. Gledam onda, vjerno, netremice, kao i ova šuma, u plavet daljina, tamo gdje mi se čini da je otprhnulo moje jato. Radoznalo kao zraci sunčani, odletjelo je da vidi to što ja sada čujem kako grmi iz daljine - od toga drhti li to sa mnom i ora šuma? Mjesec i više dana valja se ta sveta obećana grmljavina kroz plavet mojih nada, kao jugovi da tutnje planinom moga djetinjstva i prvi su joj tutnji davno već prešli u nekoliko stihova što ih, ne znam već koji put, šapćem nijemo, sav sada nabrekao i otežao kao oblak iz koga će pljusnuti sigurno, preobilno i blagodatno.” Božo Milačić 1967. godine za “Stojanku” je rekao: “Čitava poema doima se kao spomenik čovječnosti. Riječi su isklesane, čvrste, odmjerene, postojane bez obzira da li su nježne ili opore, bez obzira da li se riječima miluje ili se od jada i jeda progovara.” Zbirka “Soneti” 1968. potvrdila je nova Kulenovićeva poetska iskazivanja, izazvala mnoga priznanja i brojne književne nagrade. Stevan Raičković je 1969. godine za “Sonete” rekao kako je Skender u njima napustio spoljašnje horizonte života i uputio se skrivenim stazama s kojih u čudnom, tajanstvenom obasjanju pucaju unutrašnji vidici i još netaknuti pejzaži. Skender je u njima pjevanje pretvorio u otkri-

vanje, a krug čitalaca poezije sužava i svodi na krug poetskih saučesnika. A Danilo Kiš za jezik Skenderov je rekao: “Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…) jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičnih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega bila najtočnija ona riječ koja je najduže mirovala u predanju, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovanju”. U Kulenovićevim “Sonetima” se prepoznaje istočnjački senzualizam, kao i osjećanje da jedino poput stećka može nadživjeti sve iluzije je riječ teška, riječ materinskog jezika. A Skender je imao dušu bošnjačku, široku, toplu i nadasve iskrenu, o čemu govore ne samo esejistički prikazi o sevdalinki, poimanju bosanskog jezika nego i njegovi stihovi: “Svijet je ovo, do zla Boga, čulan i mašta o njemu je čulna. A pod kamenom patrijarhalnoh tabua izrazio se u najčišći fluid – ispjevao u svojoj drijevnoj rijeci, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu.” ( o sevdalinki). “Još pot stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski.” ( iz “Ponornice”). “Sve do pojave kasnih sonata bitna karakteristika Kulenovićeve poezije bila je impresionistička zanesenost lirskog subjekta svijetom prirode, koji je ispunjavao pjesnika osjećanjem neuništive snage i energije. Predmetni svijet nije bio izvanjski, nego je bio dio čovjekove intime, unutarnji pejzaž čovjekovog bića, snažnog i vječnog kao priroda. Otuda se to osjećanje supstancijalnog jedinstva intimnog i univerzalnog, antropološkog i kosmičkog, doživljava ne samo kao predpostavka života, nego i kao razlog pjevanja. Pjesnički čin je značio ekspresiju tog životnog obilja. Snažni životni otkucaji ponesenog Kulenovićeva senzibiliteta upravo su zahtijevali otvorenu i dinamičnu formu, dovoljno prostranu da u sebi primi i autentično izrazi vizije životnog intenziteta. Neprekinuto kolanje i kovitlanje životne energije i ta snažna pulsacija vječnog treperenja i kretanja, uvjetovali su, dakle, i dinamičnu strukturu Kulenovićevog slobodnog stiha.” (iz predgovora “Soneti i pripovijetke”). Rat ili svegled satrap il jesen od rita/ poružne i svjetlost – nebo zemlji zgade./ Ti kamena lebdiš ko procvali badem/ žedna plavog bezdna, puzavica sita… ( iz Tariha za Karađoz-begovu džamiju u Mostaru).

Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa/ sruše sve do zvijezda, i nebo se jada./ Ti miran i savit preko mrakobjesa, / ljude i rijeku puštaš ušću nada… ( iz Tariha za Stari most u Mostaru). Mati moja: Stabljika krhka u saksiji,/ Pod strehom pitoma kumrija./ Vijek u četiri duvara./ Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim./ Derviš s tespihom u tekiji. U mejtefu,/ u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,/ ovaj i onaj svijet ugleda:/ Po kosi osjeti kosu meleća,/ na uhu crni šapat šejtana,/ u srcu prelest saraja džennetskih/ I stravu vatara džehennemskih,/ pred očima čengel strašnog Azraila/ što dušu vadi iz žila roba Božijega. ( iz pjesme “Na pravi put sam ti, majko, izašo”). To su tople kćerke zavjetrina./ Skrivene i nježne, za suncem se žute./ Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute/skoro iščeznuće s dolaskom vrelina. / Kao da su mrtve. Ali one ćute/ u srcima žutim strast mlakih toplina./ U njedrima vrije sok, struji svježina,/ al primule meke I titrave šute./ U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,/ u časkama bijelih procvalih ponoći,/ zaplakaše oči skrivenih primula…( iz “Ocvalih primula”). Roman “Ponornica” tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova već unijela svoj red i svoje običaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se talože u svakoj od ličnosti ovog romana. Austrijska tema u bosansko-hercegovačkoj literaturi nametala se skoro sto godina, a naročito je prisutna u bošnjačkoj književnosti. Ona je za bošnjačkog pisca i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske važnosti za “turski” orijentalni svjetonazor, a prihvatio je “austrijski”, zapadni. Zato Kulenovićeva tema i jest ponornica sa dosad stogodišnjim tokom za koju ne vjerujem da je našla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenovićeva “Ponornica” tematski je ušla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet o kome je on pisao u izvrsnom eseju “Iz smaragdne Une”. Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih živih žila roman “Ponornica” tematski je i kompozicijski toliko razuđen. Ovaj roman po tematskom određenju je roman ličnosti, i društveni, i povijesni i porodična hronika, a za sva ta formalna određenja u tematski razuđenom toku može se naći potvrda. Onaj dio fabule koji je posvećen Muhamedovu životu, kroz cijelu se ličnu prizmu prelomila cijela “Ponornica”, tematski je i

J O U R N A L

KULTURA

J O U R N A L

fabulativni okvir svih događanja tako da on određuje i kompozicijsku strukturu romana.” (Fahrudin Rizvanbegović). Roman “Ponornica” je objavljen godinu dana prije Skenderove smrti. U romanu su prezentirana prisjećanja glavnog junaka Muhamed-bega na događaje koji su se odigrali u njegovom zavičaju, prije četrdeset godina. Jedno davno, požutjelo pismo, dobiveno na Al-Azharu od rodice Senije, u Muhamedovoj sadašnjosti leži na stolu, “pokraj moje suhe, žute ruke pune već staračkih pjega i kvrga zelenih vena”. Kroz cijeli roman se provlači, kao moto, Senijina rečenica “Eto ih tamo, nek rade što hoće”, koja ujedno označava Muhamedov skeptični i relativni odnos prema svijetu. Roman napisan u ispovijednoj formi, kao i većina bosansko-hercegovačke prozne književnosti, postaje i vrlo snažna priča o glavnom junaku Muhamedu, vrlo konkretna priča o ljudskoj sudbini. U širem kontekstu, tema “Ponornice” je vezana za problem raslojavanja društva koje prijeti raspadom patrijarhalne bošnjačke, begovske obitelji. Vrlo zanimljiv odlomak u “Ponornici” se odnosi na epsku rapsodu u kojoj likovi Hilmi-beg i srpski kmet Ostoja pjevaju istu pjesmu o Zlatiji djevojci. Tu scenu promatra i analizira glavni junak Muhamed-beg koji iz pozicije sveznajućeg i pouzdanog pripovjedača obavještava čitatelja kako su “… kod sviju, oči i uši jedno”. Pjevači pjesmu pjevaju svaki na svoj način, ali fabula uvijek ostaje ista. Zlatiju djevojku u oba carstva prose, ali ona svakog prosca odbija. I vezira je odbila, ali vezirova sujeta je bila toliko povrijeđena da taj poraz ne mogaše nikako prihvatiti. Uvrijeđeni vezir posla pismo u kaursku carevinu, primorskome banu, s nagovorom da pokupi vojsku te krenuše na kulu Zlatijinog oca kako bi nasilu ugrabili Zlatiju, a očevu joj kulu poharali. Mnogi su izbjegavali krenuti u ovu bitku, ali se nađe najmlađi od Bojčića te razbije kaursku vojsku. Lijepa Zlatija pođe za junaka Bojčića i rodi mu, kako kod kojeg pjevača, tri ili sedam sinova. A kada Ostoja zapjeva: “I vjeru ću svoju promijeniti/ Privest vojsku svijetlom veziru…” tada Hilmi-beg planu: ”Lažeš! Nije tako, lažeš! Pjevaj pravo!” Ostoja se pravda kako ne zna drukčije. A Hilmi-beg mu odbrusi: “Ne znaš? Znaš ti bolje nego ja! Nego hoćeš ovime niz dlaku. Ban je junak! Dušmanin, ali junak!” Mehmed-beg ovo napjevavanje doživljava kao kazališnu predstavu. Ovo napjevavanje nije bezazleno, njegova drama je mnogo dublja i kompleksnija, a sveznajući pripovjedač

upravo to kompleksno želi predočiti implicitnim čitateljima: nadmetavanje u pjesmi ujedno predstavlja i sukobljavanje dva stoljećima suprotna svijeta - dva polarizirana i neprijateljski sučeljena društvena sloja: feudalna, begovska i kmetska, hrišćanska. Kmet Ostoja je pjevač na begovskim dvorovima, to je primjer profesionalnog rapsoda kojemu je zbog tradicije uskraćeno biti umjetnički kreativnim, jer su nepisana pravila zakonitosti klase zahtijevala od pjevača (interpretatora) strogo zacrtane forme ukalupljene u ukus kolektiva. I danas, na žalost, takvih pjevača i ulizica koji će dobrohotno potrefiti u žicu prastarih gusala koje opjevavaju kolektivno junaštvo, bez stvarnog povoda, ima na pretek. O fenomenu “begovskih pjevača” pisao je Alois Schmaus u ogledu pod nazivom “Studija o krajinskoj epici”, gdje se govori o pojavi bosanskih feudalnih pjevača koji su vodili računa o staleški uvjetovanom ukusu, za koje je epika značila projekciju idealizirane slike prošlosti, a u junačkoj Krajini su joj posvećivali vrlo značajno mjesto. Neumitni kraj i propast begovske moći u Bosni, bez ikakvog zazora priznaje Muhamed-beg koji, pri povratku u zavičaj, svjesno sudjeluje u nadmetanju “kamena s ramena” sa snažnim srpskim mladićima, kmetovima kod begova Filipovića. Ovo nadmetanje je beg Muhamed doživio samo kao igru, a njegovi sunarodnjaci to doživljavaju kao “bitku između vjera”. To nadmetanje je na takav način shvatio i kočijaš Fehim, spočitavajući Muhamedbegu kako nije smio dozvoliti blamažu pred kmetovima. Ali Muhamed-beg već odavno nije pripadao tom svijetu u kojem se sve mjerilo i doživljavalo kao stoljetna borba između svjetonazora i kultura. Međutim, Skender Kulenović dobro je znao kako je stara begovska slava samo lijepa

prošlost i da je ta aristokratska klasa u dubokoj krizi i odumiranju. “Ponornica” predstavlja roman o propadanju begovskog plemstva u BiH, a Skender osjećaje nije skrivao. Jednom je zapisao kako je njegovom ocu imponirala begovska titular, ali je već bio svjestan kako je taj društveni sustav već na izdisaju. Od četvrte do osme godine Skenderovog djetinjstva otac je zanemarivao ubiranje trećine od kmetova, a bavio se trgovinom. “A kad je naša porodica 1918. izgubila kmetove, i iz godine u godinu padala u sve veću bijedu, da se na kraju nađemo u njenom vrhunskom užasu, sve optužbe i sav bijes očaja, i kod oca i kod mene i kod svih nas u porodici, svaljivali su se na begove, na pretke, kao na ljude slijepe i tvrdoglave.” “Ponornica” predstavlja kritiku bosanskog begovata u bošnjačkoj literature, analiza ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojemu Skender nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed-beg je otuđen od svog zavičaja i vlastitog duhovnog izvorišta, svjestan je nadolazeće budućnosti u kojoj će nekadašnja begovska slava ostati samo kao daleka uspomena ili kao epska pjesma naručena i ispjevana od kmetovskog pjevača. Ipak, njegov odnos prema tom svijetu koliko god bio s određenim odstojanjem oslikan, toliko je predstavljao samozatajnu ponornicu u svome biću od koje nije mogao pobjeći. U Skenderovoj spisateljskoj naravi su se, možda, zbog toga sukobljavala dva svijeta: onaj sklon komunističkoj ideologiji i drugi svijet sklon aristokratskom begovskom izrazu. Skender je bio ponosan na očev svjetonazor pa je zapisao kako je u njihovu kuću, zahvaljujući ocu nezaustavljivo ulazio europski način života, a to je značilo da je način odijevanja, ne samo sinova nego i kćeri bio u skladu s europskim načinom. “I sestra je išla na školovanje. Otac je nosio šešir, kajao se što na vrijeme nije prodao zemlju pa sve uložio u trgovinu…” Skenderova kritika bosanskog begovata nije bila zasnovana samo na pukoj formi, ideološki motivirana nego duboko emotivno proživljena. Skender-beg Kulenović je naizgled bezdušno prezentirao svijet “Ponornice”, ali ga jezik i simbolika duboko odaju, riječ je o bolnom i emotivnom predočavanju neminovnih povijesno društvenih kretanja. Mogli bismo reći kako je kroz lik Muhamed-bega prezentiran vlastiti piščev autoportret, ali je u simboličkom smislu ipak najjači motiv ponornice, motiv koji je u isto vrijeme i centralni motiv romana i centralni motiv cjelokupnog Kulenovićevog književnog opusa.

KULTURA XXVI Susreti kazališta/pozorišta Brčko Distrikt 2009.

Festival ozbiljnih namjera Mladen Bićanić Tradicija održavanja kazališnog festivala u Brčkom seže u sedmo desetljeće prošloga stoljeća. 1974. godine priređene su prve pozorišne/kazališne igre, na čijem je otvaranju Radoslav Zoranović, tada ključni čovjek organizacije kazališnog života u BiH, odmah uočio jednu od karakteristika što će ovaj festival pratiti sve do danas: “Zaista ne mogu shvatiti ovaj kulturni fenomen u Brčkom – kako se uspjelo u relativno kratkom vremenu animirati ovoliko i ovakve pozorištu odane publike.” Par godina poslije, književnik i dramski pisac Alija Isaković naglasiće i drugu značajku tih teatarskih dogadjanja: “Smatram veoma značajnim što u Brčkom imamo godišnju smotru bosanskohercegovačke drame, jer je naše dramsko stvaralaštvo u izvjesnom zaostatku za ostalim književnim rodovima.” Rat je, nažalost, učinio svoje, festival je nakon 18 godina prekinut, da bi bio obnovljen 2002. godine. Bio je to, tada, “jedini teatarski festival u Bosni i Hercegovini na kojem se igraju predstave iz oba bosansko-hercegovačka entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske – a koncepcijski se temeljio na kazališnim različitostima: jezičkim (bosanski, srpski, hrvatski), žanrovskim, estetskim i izražajnim, kao prepoznatljivoj specifičnosti bosansko-hercegovačkog kazališnog sistema i samog društva.” (Srdjan Vukadinović, prvi selektor) Od tog trenutka festival se naziva Susreti pozorišta/kazališta u Brčkom i to mu je i treća odrednica. On zaista, svih ovih godina, jeste mjesto kazališnih pregalaca, teatarskih kuća, trupa i grupa, ali i ljudi koji se, neposredno, bave teatrom, teatrologa, dramatičara, dramaturga, kritičara, što mu daje neku posevnu notu, šarm i draž. Prije par godina zvanični program festivala obogaćen je sudjelovanjem kazališnih kuća iz regiona – Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a jedini je uvjet da se igra domaći dramski pisac i djelo pisano na jednom od jezika koji se ovdje govori – bosanskom, srpskom ili hrvatskom. Netom završeni 26. Susreti pozorišta/ kazališta u Brčkom, priređeni od 26.11. do 4.12.2009. pod motom “Suvremeni

39 dramski pisac u vremenu krize”, a u izboru umjetničkog direktora i glavnog seklektora prof. dr. Srđana Vukadinovića, u najsjeverniju pozorišnu luku BiH doveli su osam predstava: pet iz BiH i tri iz regiona. Sve predstave u konkurenciji ocjenjivali su stručni i žiri publike, a ove godine u središtu pažnje bila su djela živih dramskih autora. Nastupili su: Kamerni teatar 55 iz Sarajeva, Dubravko Mihanović “Žaba”, režija Elmir Jukić, Narodno pozorište Republike Srpske, Banja Luka, Radmila Smiljanić “Balon od kamena-moja sjećanja” u režiji Filipa Grinvalda, SARTR, Sarajevski ratni teatar, Almir Imširević “Mousefuckers”, u režiji Faruka Lončarevića, Bosansko narodno pozorište iz Zenice, Zilhad Ključanin “Švedsko srce moje majke”, redatelj Aleš Kurt i Narodno pozorište iz Sarajeva, Lada Kaštelan “Pobjeda” u režiji Selme Spahić. Srbiju su predstavljali Zvezdara Teatar iz Beograda sa “Generalnom probom samoubistva” Dušana Kovačevića u režiji autora, Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada sa “Brodom za lutke” Milene Marković u režiji Ane Tomović, dok je iz Zagreba stigao ansambl Satiričkog kazališta “Kerempuh”, odigravši “Metastaze” Ive Balenovića u režiji Borisa Svrtana.

Sve predstave što su se mogle pogledati na ovogodišnjima suretima, na neki način, slijedile su tu glavnu okosnicu, nit festivala – kako to dramski pisac odgovara na zahtjeve vremena i to u doba krize, a kazališne kuće i njihovi ansambli u izuzetno izjednačenoj selekciji pokazali su kako to izgleda na pozornici. Zenička predstava kretala se u koordinatama smijeha, tuge i nadasve šutnje. Vrlo čista u ideji, jasna u poruci – kada smo izbačeni iz svijeta koji poznajemo i nasilno ugurani negdje gdje civilizacijski, kulturno i etnički ne pripadamo. Priča je to o životu prognanih iz Bosne u Švedsku: kada nam poruše i izbrišu sve što smo imali – snove, čežnje, nade, ali i dom i domovinu – tada šutimo. Predstava je obavijena bijelinom, jer bijelo jeste boja šutnje, boja boli i tuge, boja sjećanja, ali bijelo jeste i boja kroz koju se prelamaju zrake svih drugih kolora, cijeli spektar obojenog svijeta. Samo je pitanje kako to prepoznati, kako odabrati boju našeg srca koja korespondira s bojom “Švedskog srca moje majke”. Gosti iz Novog sada, ujedno laureati Susreta, budući da je “Brod za lutke” od stručnog žirija (Mira Banjac,glumica, Ahmed Imamović, redatelj i Darko Lukić, dramski pisac i teatrolog) proglašen najboljom predstavom fe-

J O U R N A L

KULTURA

J O U R N A L

stivala u cjelini, tu svakidašnjicu odrastanja i sazrijevanja jedne žene, promatraju kroz prizmu bajke. Milena Marković, autorica, prvenstveno je pjesnikinja, pa se sve na sceni odigrava u fantazmagoričnom svijetu bajke. Ali ne jedne, već u spletu i prepletu maštovitih kombinacija i motiva iz raznih izvora susrećemo patuljke i Snježanu, žapca i Palčicu, Zlatokosu i medvjediće, Ivicu, Maricu i vješticu, ali i niz drugih bajkovitih stvorenja tih fantastičnih svjetova mašte. Stoga predstava, na trenutke, poprima i svojstva nekog imaginarnog turističkog vodiča po skrivenim i često nedostupnim mjestima europske bajke. Dušan Kovačeviću svom prvom djelu nakon višegodišnje pauze pisanja za teatar, komadu daje podnaslov gorka komedija o laži. I upravo na razmeđi ta dva pojma, gorčine svijetom u kojem obitava i laži kojom se taj svijet hrani, odigrava se život junaka te groteskne igre, na tragu rableovske fantazije, komedije hiperboličnih pretjerivanja i izuzetno duhovitih oneobičavanja. NPRS iz Banja Luke stiglo je s dramskim prvijencem svoje glumice, Radmile Smiljanić, u kome nas autorica (nagrada za najbolji dramski tekst pisca iz BiH) vodi na sentimentalno putovanje u prošlost, u svoje i naše djetinjstvo, kada smo živjeli neko drugo vrijeme i neke druge vrijednosti, ali se, ujedno, i pita gdje zapravo prestaje čar tog djetinjstva i nevine dječje igre, a počinje vrijeme odrastanja i nekog novog doba i njegovih vrijednosti s kojima se svakodnevno suočavamo. O tom novom vremenu, iz ugla grupe mladih ljudi koji su napustili, za vrijeme rata, Sarajevo i Beograd i u Švicarskoj provode izbjeglički život, odnosno o nemogućnosti komunikacije i razgovora, bilo kakve prisnosti među njima, govori predstava “Mousefuckers” Almira Imširevića i Faruka Lončarevića. Efektna usporedba zvukova snimanih za vrijeme opsade Sarajeva s materijalom unesenim na zlatnu ploču Carla Sagana što od 1977. godine kruži svemirskim prostranstvima u potrazi za inteligentnim bićima koja bi to trebala dešifrirati služi, zapravo, da autori postave središnje, krucijalno pitanje u komadu: zašto mi, uopće, želimo s nekim komunicirati, zašto nam taj netko tako očajnički treba da ćemo se zaputiti i u beskrajne magline i sazviježdja širom vasione, a nismo to u stanju učiniti ovdje, na matičnom planetu, unutar jedne zemlje, jednog naroda, jedne obitelji, u jednoj sobi gdje petoro ljudi, tokom jedne jedine večeri, proslavljajući rođendan jednog od junaka drame, ne može naći zajednički

jezik. Nova drama Almira Imširevića, jednog od najdarovitijih mladjih dramskih pisaca u Bosni i Hercegovini, izazovno i na teatarski relevantan način pita gdje smo i kada izgubili ili zaboravili moć međusobnog razgovora i druženja, kako smo se otuđili jedni od drugih pa tražimo pomoć iz kosmosa, a nećemo pokucati susjedu na vrata, gdje su one tako grubo i silovito pokidane niti zajedničkog života u kojem smo, ako se ne lažemo, znali i uživati, a danas ga se, ako ne sa strahom i odbojnošću, ali sigurno s nelagodom, prisjećamo. “Pobjeda” Lade Kaštelan, dramski tekst nastao prema motivima dva drevna antička komada, riječ je o Euripidovim Trojankama i Hekubi, koje autorica kombinira, isprepleće, montira i time oblikuje novu dramsku tvorevinu koja poštuje original nastojeći ga dati u novom, suvremenom ruhu, stigla je u inscenaciji mlade redateljice iz Sarajeve, Selme Spahić. Tragediju Hekube, a na tom Euripidovom tekstu uglavljena je zapravo poluga kojom se pokreću sve silnice ove drame, redateljica čita u ključu nemogućnosti prekida lanca osvete i ubojstava, što čine osnovu ove drame: “Živimo u zemlji koja uvijek iznova odgaja naraštaje mržnje, vidljive i nevidljive, koja eskalira u određenom trenutku proizvodeći jedino krvoproliće. ‘Pobjeda’ je tekst kojim sam se zapravo zapitala kada nastupa umor i zasićenje? Da li će ljudi u daljnjem toku 21. stoljeća prestati da proizvode smrt? Da li je u ljudima krvoproliće toliko ogrezlo da je, paradoksalno, jedini način zaustavljanja zla ubijanje ljudskosti same? Kada ćemo shvatiti da nekada treba stati? Zar treba da se ponovi 20. vijek?” Na ta svoja pitanja ova vrlo smjela i talentirana mlada redateljica odgovara vrlo upečatljivim kazališnim slikama, njen kazališni jezik stiliziran je do krajnosti, sažet i potpuno pregledan. To je osoba koja zna šta želi reći u teatru i, najvažnije, kako to prenijeti na ansambl i pozornicu. Gluma u predstavi njena je duša, osobito uloga Hekube, Tatjane Šoić, za koju je i nagrađena od stručnog žirija. Užas i bijeda života navučenog na drogu, pijančevanje što vodi do bolničkog kreveta i u krajnjem slučaju do mrtvačkog sanduka, brižno skrivane porodične tajne, nasilničko ponašanje, odnos prema slabijima i drugačijima, posebno prema ženskom biću, silovanje, prostitucija, fašistoidni ispadi, pljačka novca, ubojstvo – sve su to teme koje svakodnevno vidimo na stranicama crnih kronika novima i u medijima željnim senzaci-

ja, žutila i žutila skandala, a tvore srž komada “Metastaze” s kojim je u Brčko doplovio glumački ansambl Satiričkog kazališta “Kerempuh” iz Zagreba. Boris Svrtan,kao redatelj, te pore koje se u ubrzanom ritmu, poput gnojnih čireva, otvaraju na istrošenom tijelu jednog društva koje jednostavno nije u stanju tome parirati, svjesno da je i samo, dobrim dijelom, uzrok toj zloćudnoj bolesti čije metastaze više nitko ne može zaustaviti. Zahvaljujući svom dugogodišnjem kazališnom iskustvu i istančanom osjećaju za dramski obrat i scensku sliku, na pozornici prikazuje gotovo naturalistički, u svoj njihovoj grubosti, pogubnosti i štetnosti po junake ove drame, ali i za društvo samo. Kamerni teatar 55 iz Sarajeva i “Žaba” Darka Mihanovića u režiji Elmira Jukića (nagrada za najbolju predstavu u cjelini iz BiH, uz nagradu glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću i stručnog i žirija publike) ipak se nekako nametnula kao sam vrhunac festivala. Ova izvedba školski je primjer kako teatar može biti, istodobno, na granici dokumentarnog i fiktivnog, kako suhi realizam svakodnevice može biti u isto vrijeme ispunjen osjećajnošću i pretvoren u magiju, u san što od jave pravi iluziju, ona je poprište na kojem se zorno vidi što je to i kako se igra postmoderna u teatru. Ta mala, neugledna, pohabana brijačnica na kraju svijeta,u kojoj se odvija radnja te začudno dobro napisane drame, tako postaje mjesto na kojem se zbiva čudo – nagovješta se smrt, priziva uskrsnuće, događa rođenje nečeg novog Ta mala brijačnica jeste mikrokosmos kroz koji se prolama sudbina likova, junaka, heroja i kukavica istodobno, ona je i ispovjedaonica i proročište. No, tu drevni žreci ne prekapaju po iznutricama zvjeradi i ptica da bi proniknuli u tajne budućnosti, ovdje se proriče iz vlastite utrobe, secira se naše vlastito tijelo, duh i um, ispovijeda se samom sebi, ne da bi se olakšali grijeha već da bi u grijehu spoznali sebe i krenuli dalje. A proroci i oni koji se ispovjedaju u ovom su slučaju glumci, jer glumačka ostvarenja ono su što “Žabu”,uz odličan tekst i primjerenu režiju, uzdiže do samih vrhova kazališnog čina. Peter Brook, nenadmašni praktičar i teoretičar kazališne misli nekoć je zapisao: “Teatar je osobit put koji nam omogućava da pristupimo tamnim i skrivenim slojevima ljudskog iskustva.” Predstave 26. Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom istinitost te tvrdnje višekratno su potvrdila, uzdižući ga time u rang relevantnih kazališnih festivala na ovim prostorima.

KULTURA Balkanski aršin

Žena – za krizna vremena! Edina Smajlagić Rizik je ako se rabe elementi iz realnosti za književnu fikciju jer svatko od nas je ta/taj koji njima manipulira… Još je “pomaknutije” viđenje te realnosti iz ženske perspektive… U njega (realno viđenje) se, uglavnom, sumnja… Svi ženski (i mladi i stari) likovi spisateljice Dubravke Ugrešić imaju skrivene moći koje nisu osviještene. Posebno starije generacije nisu svjesne svojih moći. Tako se i jedini lik Ugrešićkin, koji je u romanu “Baba Jaga” toga svjestan, pretvara u – pticu, simboličan je. Nestvaran. Je li fiktivno i realnost – moguća perspektiva? Potencijalna budućnost? Predstavljala nam se ovih dana kandidatkinja za predsjednicu Republike Hrvatske Vesne Škare-Ožbolt kao “žena za krizna vremena”! Jasno je da slogan cilja na mlađu glasačku publiku, obrazovanu, a sklonu liberalnijem statusu žene. Prof. Vesni Pusić “zamjeralo” se da joj je mužev otac, Amerikanac, podrijetlom - Litvanac, bogat čovjek… Kao da svekrovo “bogatstvo” pripada kandidatkinji! Iz oporbe smo često i od najliberalnijih, poput Damira Kajina, slušali, opetovano, kako sadašnju premijerku Jadranku Kosor “nismo birali, nego ju je imenovao bivši šef”! (Kao da cijela dvorana, i muških i ženskih HDZ-ovaca nije, aklamacijom, podržala taj, navodno Sanaderov, izbor!). To nije i moja “politička opcija” no, moram iskreno priznati da mi je drago čuti da makar premijerka, kada pozdravlja političare, obvezno na prvom mjestu spomene svoje kolegice. (Doduše, to je i sve što mi se kod naše premijerke, kao političarke, sviđa.) Premda to, u stvarnosti, ama baš ništa ne mijenja u statusu žena u Hrvatskoj, ipak se s najvišeg mjesta na taj način “navikavamo” slušati neke bontonske uzuse… A sviđalo nam se ili ne, bilo ih je više (kadikad i komičnih) u ona “omražena” socijalistička vremena! Prije nego konstatirate: “Još jedna sentimentalna nostalgičarka…!”, pročitajte do kraja – kada ste već započeli čitati. (Hvala!) Nemalo me ugodno iznenadio i neizmjerno razveselio jedan mail ovih dana: i to od mojih kolegica sa studija književnosti i slavistike. Bile smo generacija

brucošica u vrijeme Hrvatskog proljeća! Ah, protekla su od tada desetljeća… Ravnopravno smo sudjelovale u štrajkovima, jednako strahovale od milicijske represije kao i naše muške kolege. Kada smo završile svoje studije, marljivo smo prionule poslu – kada i ako smo ga dočekale. Ponekad bismo se susrele na nekom od seminara koje bi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH organiziralo (veoma rijetko!) za sve hrvatske profesore. I, gotovo potpuno, nestale iz javnog, onog upravljačkog, života! Ta brojna intelektualna ženska većina! Ili se tu i tamo pojavljivale u njemu, da zaliječimo ratne rane: češće kao “pratilje”, bolje; sjene, svojih kolega. “Vječne” sekretarice! Uvijek u uslužnim, ne i u upravljačkim ulogama… Hoćemo li, moje prijateljice i ja, s e-umrežavanjem umrežiti i svoju pozitivnu energiju u – moć? Skeptična sam.… Iako moćan, internet je tek jedan od krakova te moći. Ah, ta moja ženska generacija! Stasala je u neka i mirna i burna, ali skromna vremena! U dobu punom planova i nade! Snova o boljitku! Godinama je većina tih žena širila radost, poučavala, bodrila mlade u školama. A danas nas čak i komerci-

jalni TV-programi, svakodnevno, maltretiraju kojekakvim spodobama koje noću, u sitne sate s TV-ekrana proriču sudbine, otkrivaju bolesti, prognoziraju iscjeljenja… Često ih se, ili češće oni sami sebe, pretenciozno naziva – alternativcima! “Vide” energije i “preusmjeravaju” ih s naivaca u svoj - džep. Zovi, samo zovi… Glupost je ljudska bezgranična; tako gledam i slušam i ne mogu vjerovati dokle seže: Pita jedna gospođa “vidilicu Vesnicu”: “Bolujem li od nekog raka?”

Ljudskost je “zastarjela” Neizmjerna je, ipak, snaga prirođena i ženi, kao i muškarcu. Pogotovu ženi kojoj je na duši učiteljski poziv – djeca, njihova budućnost! Živjele smo, moje prijateljice i ja, ispunjavajući najčasnije prvu i najvažniju zadaću svakog ljudskog bića – osigurati nadolazećoj generaciji bolju sutrašnjicu. Tako su, barem, činile generacije naših roditelja. Pokazivale na djelu vrijednosti: poštenje, uvažavanje, vjernost… Sada su to nerazumljive riječi: zamućena sadržaja, zaprljane sebičnošću, grabežljivošću, bešćutnošću. Gotovo da su riječi: nada i budućnost postale arhaizmi.

Etimološka igra ženske (ne)moći Babom se zove i dojkinja, babica, a babom se naziva i svaka žena pejorativno, također i žena duga jezika, koja ogovara, zanovijeta i dosađuje suprugu. U meteorologiji se koristi sintagma “babin kut” i označava stranu svijeta odakle najčešće dolazi pogoršanje vremena (u nas je to sjeverozapad). U svijetu biljaka zdjeličarku narod je nazvao i babinim uhom, babićem se etiketira sorta vina, a babura je krupna paprika. Uz babu ide i glagol udarati; etnološki baba je željezni nakovanj na kome kosci otkivaju kose (klepcem, kosnim čekićem). Perzijskom se riječju baba naziva otac, djed; epitet je i titula, npr. Ali Baba, a tako se naziva i jedna titula u derviškom redu. Strah prati stare i babe, pa otud i Babaroga, zamišljeno biće kojim su se plašila i još se uvijek straše – djeca! S drugim dijelom sintagme naslova knjige D. Ugrešić “Baba Jaga” – Jagom, stvari stoje ovako: Jaga je hipokoristik od Agata ili Jagoda. Ali, sjetit ćete se školske lektire i Shakespeareova Jaga, spletkara u drami “Otelo”, zapravo podstrekača Otelove ljubomore i uzročnika tragična raspleta. Tako se, preneseno, i danas, ime Jago pridaje onima koji su opasni intriganti, podmuklice. Iz školske lektire pamtimo i Jagicu iz S. Kolareve “Breze”. Jagode, jagodice, volimo jesti, a jagodice su i jastučići na vrhovima prstiju kojima opipavamo stvari oko sebe. Dosta je i prezimena i toponima izvedenih od te riječi.

J O U R N A L

KULTURA

Jedan 15-godišnjak o svome odisejskom desetogodišnjem “lutanju” napisao mi je, nedavno, u školskoj zadaći kao o “komatoznom stanju u koje je pao nakon automobilske nesreće”. Njegova poanta: Kada se probudio iz desetogodišnje besvijesti čekala ga je sadašnja njegova djevojka, ali ga je “dočekao” (od te vjerne djevojke) i popravljeni njegov - auto! Djevojka ga je za tu “prigodu buđenja” ulaštila, obojila, ama, servisirala u potpunosti! O vremena, o običaji! Penelopa se u našem vremenu prometnula u automehaničarku! Nije loše, jedino što se rodne podjele poslova tiče! Rodne uloge su duboko “ukorijenjene” (naučene), čak danas i više nego ranije naglašenije elektronskim medijima. Podsjetit ću, naprimjer, na “pinki” crtiće o Jagodici Bobici u kojima su i glavna junakinja i sve nacrtane djevojčice u cvjetićima, vrpcama, zvjezdicama, kuštravih kosa, dugačkih i lepršavih… Prenježne čak i kada poput ratnica jašu na konjima tragajući za opasnim pustolovinama, jer i konji su obojeni u ljubičasto i slično tako da i njihove avanture postaju – pastelne. “Omaklo” mi se da, vraćajući učeniku jednu u roza obojenu bilježnicu, upitam: “Djevojke, čija je?” Javio mi se kao posjednik jedan nezgrapan momčina…

Ugrešićkino vještičarenje

J O U R N A L

Otvoren je, početkom prosinca 2009., na Dolcu u Zagrebu, stan-muzej posvećen hrvatskoj spisateljici Mariji Jurić Zagorki i u njega su uselile aktivistice Centra za ženske studije. Kao poslastica ponuđena je čitateljicama ženske literature, tom prigodom, promocija knjige jedne od osnivačica Ženskih studija, Dubravke Ugrešić, “Baba Jaga”. Taj zanimljivi roman bio je promotivni izbor predavačice poslijediplomskih i doktorskih studija iz Budimpešte, dr. Jasmine Lukić. Istina, od svoje junakinje Štefice Cvek, a koju je publika čini se bolje upoznala u filmskoj nego čitalačkoj ulozi, Dubravka Ugrešić svakim je svojim romanom plijenila značajnu pozornost… Autorica je marginalno, epizodno, rubno, sporno… “žensko”, na originalan način, postavila u središte svoje trodijelne priče. Priča je to o ženama koje su “vještice”. Prvi dio govori o preuzimanju mjesta moći glavne junakinje od svoje ostarjele majke, drugi, bajkoviti, priča je o tri žene koje putuju u češke toplice i to preko sedam gora i sedam mora, a treći, fikcionalni dio romana, posvećen je kvaziznanstvenici iz bugarske Varne. Tri tipa teksta “razgovaraju” međusobno. Kako to funkcionira? Svjesno,

autorica je ušla u taj rizik, želeći vidjeti kako utječu jedan na drugi, rade jedan protiv/za drugog… Nemogućnost sjećanja, a time i nepouzdanost… otvara brojne probleme. Oduzima moć! A sjećanje jest u srži ženske književnosti. Zanimljivi mit o Babi Jagi, priča je o starosti, o starim ženama. Koje – jer su “vještice” - imaju moć. Ta, Baba Jaga, valja podsjetiti, spava s mačem pod jastukom, ona je opasna! Tri glavna lika su, zapravo, u romanu tri Babe Jage… I sama autorica će reći da je u pitanju feministički pamflet. Dubravka Ugrešić se oslanjala, u karakteriziranju, i na crno-bijele ruske filmove o Babi Jagi, a u kojima su, reče, uvijek glumili muškarci. (Iako tu muško-žensku liniju, poigravanje s promjenom roda, u ovom romanu nije iskoristila!) Stare su žene u folkloru, slavenskom a i drugim europskim, loših osobina. Govorilo se često: Najgora je stara žena! Baba Jaga ima kokošje noge. Doduše, od zla jezika o starosti nisu često pošteđeni niti muškarci. Starost je općenito negativno obilježena. Knjiga je humoristična, uz malo ironije… Knjiga je to o tegobama starosti! Jer u starosti više ništa nije na našoj strani: ni povijest, ni ekonomski status. Osim mita i vlastita iskustva. Roman “Baba Jaga” govori o kompliciranim obiteljskim odnosima. Neskladan odnos žena u obiteljima je često pretvoren u odnos potrebe… Nema ljubavi. Kada mlade osobe dolaze po pomoć Babi Jagi, onda ona prema njima ima različit odnos, a taj je odnos drugačiji prema mladićima (npr. Ivanu Budalini ili Ivanu Careviću, mladiću koji je topao, plemenit…) Ambigvitetan je taj Jagin stav. Djevojkama obično, u mitovima, Baba Jaga daje zadatke koje ne mogu ispuniti, a “saveznici” nemoćnicama tada postaju lutke (duhovi mrtvih majki): pomažu im često i sitne, neugledne životinje, kao miševi itd. Ipak, Jaga djevojkama daje darove koji će im spasiti živote… Istina, ona voli i bezobrazne mladiće… (Arhetipizacija je to i naslanjanje na rodne uloge.) Autorica je inzistirala i na afirmaciji slavenskih jezika kojima govore njene junakinje. Jer su i oni u suvremenom svijetu – marginalizirani. (Potvrda je tome i progon ruskog jezika iz škola kod nas, u Hrvatskoj!) Je li “Baba Jaga” onda i roman o slabosti? O nemoći starosti? Ako ga obrnuto čitamo, moguće! Autorica sama, ispričala je, počela je gledati vlastitu majku kao Babu Jagu… Senilnu ženu. Ženu koja proizvodi glasove, često neartikulirane, uzdiše… Taj “jaginski pleter” hvatala je u

svoj roman, unosila ga i u druge svoje likove. Ne treba smetnuti s uma da ta Baba Jaga i - leti. Tako je i Ugrešićkina majka tu, a nije riječ o njoj… Ne želeći, ipak, skrenuti u kič, u fantastičnu priču, nastojala je napisati raport iz stvarnosti! Čvorna mjesta iz povijesti u priči su kao odnosi epizoda: taj roman i jest roman o povijesti rata u bivšoj Jugoslaviji, o njenoj propasti… Rub(ovi) praznog bugarskog grada Varne asocijacija su na nestanak Jugoslavije… A ljudi, svi mi - živući, sadržaji smo mjesta u kojima živimo i živjeli smo. S nama ta mjesta, sela i gradovi… i nestaju. Roman je i obrana žena, njihovog vještičarenja. Zna se da je i autorica bila istjerana iz Hrvatske. Njeno iskustvo je i borba žene s društvom. Svakako taj roman, kaže i sama autorica, ima i dublji politički smisao…

Žene su (nečije) lutke Pažljivijem čitatelju ne promakne u tom romanu niti motiv lutke: Ugrešić ga je koristila i kao folklornu lutku, ali i majčin duh. Zanimljivo je, kaže i sama Ugrešić, da se sve vještice u mitologijama zovu isto: Buba-Beba-Kukla, i prikazuju se kao lutke. Sibirska plemena pričaju u mitu o Zlatnoj Babi, o moćnoj ženi. Ona živi, istina, u “stiješnjenoj kućici”. (Uistinu, u šumama Sibira postoje male drvene kućice u koje su se postavljale lutke ili su lutke krasile hranilišta za divlje životinje). I evo nas sada opet na početnim pozicijama našeg teksta: Čija je “lutka” gospođa premijerka? Kakve “skrivene moći” (preko materijalnog svojih muškaraca) ima gospođa Pusić? Za kakva je to vremena (sadašnje ili neko buduće, ili joj je isteklo?) “stasala” gospođa Škare-Ožbolt? Kao što je poznato iz priče o Babi Jagi, ona snosi – jaje. Već ta činjenica intrigantna je jer i otvara ono vječno pitanje prvenstva: kokoš ili jaje? Tko je koga rodio? Jaje - kokoš? Kokoš – jaje? Iskustvo se pretvara u fikciju. Fikcija konstruira stvarnost! Našu stvarnost konstruirat ćemo isključivo – mi! Odgovornim izborima, vlastitim odlukama! Valja se trgnuti, preuzeti odgovornost! Osnažiti govorom, izborom! Sigurna sam da će to moje kolegice iz studentskih dana znati, kao uvijek! I ne samo putem mailova, već u stvarnosti. Ma koliko ta realnost bila “fikcionalna”, drugu nemamo! Ma kako nam babaroginski djelovale vidilice, političke su “vještice” postale, eto, ipak dostatno moćne i hrabre. Ali i trebaju, u politici je to i pragma, našu podršku!

PRIČE IZ BOSNE Avdaga Hasić, jedan od najvećih bošnjačkih heroja sjeveroistočne Bosne – čovjek koji nije dozvolio da se u Drugom svjetskom ratu Bošnjacima dogodi genocid poput srebreničkog

Priča o Avdagi Hasiću Borio se uglavnom protiv Drinskog korpusa i četničkog vojvode Jezdimira Dangića. / Bio aktivista Jugoslovenske Muslimanske Organizacije dr. Mehmeda Spahe. / Paveliću poručio: “Ako nisi siguran u Zagrebu, dođi u Kladanj.” Avdo Huseinović Ako vas kojim slučajem kao putnika namjernika put navede kroz Kladanj, Olovo, Stupare, Živinice, Banoviće, Kalesiju i sela na planinama Konjuh i Romanija, a u njima zateknete nekog starca Bošnjaka koji pamti Drugi svjetski rat i upitate ga: “Tko je bio najveći bošnjački heroj tog vremena?”, bez razmišljanja će vam odgovoriti: “Avdaga Hasić.” Tko je bio taj čuveni bošnjački heroj iz Kladnja, na koga njegov rodni grad čuva vječite uspomene? U Kladnju se danas ponosno šeta ulicom Avdage Hasića, čije ime se nije smjelo ili je samo tiho šapatom spominjano od 1945. do 1992 godine. Zbog Avdage, Kladanj i Olovo su bili kažnjeni 20 godina poslije Drugog svjetskog rata od strane komunističkog režima, a ta kazna je bila u vidu ekonomske blokade, izolacije i zamrznutog razvoja ovih bosanskih kasaba. Pored nabrojanih mjesta, Hasić je sa svojim vojnicima, koji su mu maksimalno bili odani, štitio Bošnjake i u Tuzli, Vlasenici, te mjestima u donjem toku Drine. Najveći dio rata Avdaga je proveo boreći se protiv zloglasnih četnika čuvenog krvoloka Jezdimira Dangića iz Bratunca, koji je bio četnički komadant istočne Bosne. Dangić je inače prije rata radio kao šef osiguranja na Dvoru Kralja Petra Karađorđevića. 1941. godine je ispratio kralja Petra s porodicom i svitom u Nikšiću, odakle su odleteli iz zemlje, a onda je se sa svojom četom odmetnuo se u šume i planine iznad Drine u istočnoj Bosni. Inače, on i njegovi četnici su očevi i djedovi četnika koji su u srpnju 1995. godine napravili genocid nad Srebreničanima. “I tada bi Dangić sa svojim četnicima napravio iste zločine koje su sada četnici napravili u Srebrenici, da im nije na put stao Avdaga Hasić sa svojom vojskom”, rekao nam je jedan stariji čovjek (vidno na izmaku života) u Kladnju upoređujući rat od prije 50 godina i posljednji od 1992. do 1995. godine. “Nijedno muslimansko uho na području Kladnja i ovog dijela Bosne ne bi ostalo živo. Sve bi četnici poklali, da ne bi našeg

43 Avdaga Hasić sjedi sa svojim jurišnicima Avde. Allah mu dao lijepi dženet”, kaže jedna osamdesetogodišnja nana iz Kladnja. “Avdan, tako sam ga zvao, nije bio loš čovjek. Često smo se na putu između Šekovića i Kladnja sastajali i pregovarali i razgovarali o svemu. Ponudio sam mu jednom da pređe sa svojom vojskom u partizane, kao što su prelazili mnogi četnici. Mislim da se dvoumio i da je sekunda falila da to možda i učini. Mislim da ga je poklolebala njegova supruga Emilija, koja je bila iz Zagreba i bila je protiv toga da se Avdaga priključi partizanima”, pričao je često tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokojni Miloš Zekić, narodni partizanski heroj iz Šekovića.

Životni put Avdage Hasića Avdaga Hasić, sin Halilage, rođen je 1893. godine u Kladnju. Potiče iz ugledne i bogate porodice. Imao je brata Ahmu, koji je svojevremeno bio politički komesar u partizanima i komandant kladanjskog partizanskog odreda, kao i brata Rajifa, sljedbenika pokreta Mladi muslimani, koji je doživljavao hapšenje i razne torture od komunističke vlasti. Radi se o vrlo naprednoj

porodici i velikim borcima za zaštitu Bošnjaka svoga kraja. Po tom pitanju, Avdaga je ponajviše otišao u tim mutnim vremenima koja imaju veliku sličnost s opstankom Bošnjaka i nedavnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Avdaga je imao četiri razreda završene Osnovne škole u Kladnju i bio uključen u cijeli društveno-politički život Sreza Kladanj. Bio je član prvog Odbora “Gajreta” u Kladnju, a u političkom životu je bio Spahinovac (aktivista i sljedbenik Jugoslovenske Muslimanske Organizacije, čiji je vođa bio rahmetli dr. Mehmed Spaho, jedna od najistaknutijih bošnjačkih historijskih ličnosti i prvi Bošnjak koji se našao u vladi Kraljevine Jugoslavije, gdje je tragično otrovan u Beogradu), te je svojevremeno bio poslanički kandidat u Drinjskoj banovini kod ministra Hasandedića. Odslužio je tri godine austro-ugarske vojske i učesnik je Prvog svjetskog rata na talijanskom frontu na Tirolu kao zapovjednik “cug firer”, pri čemu je za svoje junaštvo dobio “zlatnu kolajnu”. Stvaranjem NDH 1941. godine, Avdaga je u svojstvu delegata iz Kladnja s predstavnicima iz Tuzle i Zvornika učestvovao u razgovorima u Zagrebu sa Kvaternikom o Rezo-

J O U R N A L

PRIČE IZ BOSNE

J O U R N A L

luciji BiH, koja se odnosi na autonomnost Muslimana, tj. zaštitu narodnog puka. 7. prosinca 1941. godine dobivena je suglasnost na ustroj domobranskih formacija zasnovanoj na dobrovoljnoj osnovi muslimanskog naroda. Tada dolazi do formiranja dobrovoljačkih odreda u Tuzli pod komandom bojovnika Muhameda Hadžiefendića. Tim činom je stvorena sigurnost muslimanskog naroda, formiranjem tzv. Muslimanske legije u Tuzlanskoj oblasti, na čijem se čelu nalazio Bošnjak. Formacijski Muslimanska legija je pokrivala oko 600 km² i prostirala se: na istoku od Zvornika i Bijeljine, na sjeveru Orašja i Šamca, do Gračanice na zapadu i Kladnja i Olova na jugu, pokrivajući krug između rijeka Drine, Save, Bosne i Krivaje. Tri najorganizovanije pukovnije bile su u Kladnju pod komandom Avdage Hasića, u Bijeljini pod komandom Nedima Šahinspahića i Gračanici pod vodstvom Sejde Đulovića i Ibrahima Pjanića, dok su ugledne bile i jedinice u dolini Krivaje pod komandom Zaima Kapetanovića i Mujčina Mujića iz Ribnice. Već 1942.godine bilo je preko 6.000 dobrovoljaca u Muslimanskoj legiji. U to doba Kladanj su četnici i partizani zbog svoje neosvojivosti nazivali tvrđava – kladanjski Alkazar. 1943. godine za svoje uspjehe u obrambenom ratu Avdagu je Zagreb proglasio vitezom, a kladanjsku legiju “Viteškom bojnom”. Kako smo već napomenuli, Avdaga je uglavnom ratovao sa četnicima Jezdimira Dangića, pod čijom komandom su se nalazile zloglasne jedinice Drinskog korpusa (kakva slučajnost, i u ovom ratu najveće zločine nad Srebrenicom je napravio korpus koji se po uzoru na tadašnji zvao Drinski). Drinskim korpusom u Drugom svjetskom ratu komandovao je major Aleksa Drašković, a u njemu su se posebno isticale Srebrenička brigada kojom je komandovao Vojin Dangić, rođeni brat Jezdimirov, te Vlasenička brigada Momčila Mičića. Nekoliko puta i sam Tito je pokušao nadmudriti Avdagu, tražeći da ga pusti da prođe kroz Kladanj, te rekavši “da neće izazivati nikakva neprijateljska dejstva”. Izrazito mudar, Avdaga je Titu preko kurira slao odgovor “da nema šanse da on prođe sa partizanima ili bilo koja druga vojska kroz Kladanj i da dobro zna što znači ta podvala, u smislu da prođemo mirno, pa ćemo lakše osvojiti grad”. “Ne dam nikom da prođe kroz Kladanj. Ni četnicima, ni partizanima, Nijemcima, Talijanima, a ni ustašama i domobranima ako nemaju odobrenja i ako nisu pod mojom komandom. Moj narod ne smije nitko da dira i progoni. Tko to bude želio, biće strogo kažnjen od mene. Boriću se do zadnjeg ‘čojka’ da muslimane spasim

klanja”, često je isticao Avdaga u svojim govorima okupljenoj vojsci. U svojoj knjizi “Zapisi iz NOR-a”, partizanski narodni heroj Rodoljub Čolaković otkriva tadašnju dobru saradnju partizana i četnika u borbi protiv Bošnjaka. “Tokom cijele 1941. godine mi smo (partizani op.a.) zajedno sa četnicima napadali Kladanj, ali uspjeha nije bilo. Jedinice Avdage Hasića su nas redovno poražavale”, napisao je Čolaković. Već 50 godina se prepričava kako je Avdaga poslao kurira u Olovo, koje su držali Romanijski četnici vojvode Save Derikonje, rodom sa Vučije luke, četničke oaze poviše Sarajeva. Avdaga je po kuriru poručio vojvodi Derikonji da će ga napasti tačno u 17 sati. Kad je napao u dogovoreno vrijeme, Olovo je bilo prazno jer je uplašeni Derikonja sa svojim četnicima nekoliko sati ranije pobjegao na Romaniju. U njegovoj jedinici posebno se po hrabrosti isticao izvijesni tabornik Jamaković iz Olovskih luku. Također se prepričava i jedno pismo koje je Avdaga poslao Anti Paveliću u kojem je napisao doslovice: “Dragi prijatelju, ako nisi siguran i bezbjedan u Zagrebu, dođi kod mene u Kladanj.” Po pričama svojih preživjelih vojnika, Hasić je fizički bio nevjerovatno jak, tako da se često znao kladiti s drugim, fizički jačim Kladnjacima, tko će prije iz zemlje izvaliti šljivu debelu 10 centimetara. Iako je početkom rata imao 47 godina, redovno je dobijao opklade i izlazio kao pobjednik. Posljednji put Avdaga je u Bosni viđen 1944. godine u Tuzli, kako jaše na bijelom konju. “Pouzdano se zna da je 1944. godine preko Austrije uspio sa svojom pratnjom preći preko Zidanog mosta i obreti se u dalekoj Argentini, odakle je na različite načine komunicirao sa rodbinom i saborcima. Na-

Drinskim korpusom je komandovao zloglasni Jezdimir Dangić

rod je svog Avdu često opjevavao pjesmama, a on je iz Argentine pisao da mu je jedina želja da se vrati u svoj Kladanj i Bosnu, kada jednog dana padne komunizam. Taj dan nije dočekao. Po informacijama odgovornih iz predratne stanice milicije u Kladnju, Avdagin dosije se završio 1982. godine, kada je u svojoj 90 godini života umro u dalekoj Argentini”, rekao nam je profesor Muhamed Muhić iz Kladnja, čovjek koji je prvi počeo pisati o Avdagi Hasiću. U svojim memoarima Muhamed Seid Mašić iz Gračanice, Avdagu opisuje u momentu kad je bio blizu povlačenja iz Bosne. Mašić je zbog tog par minutnog razgovora sa Hasićem, dugo bio poslije rata na meti ispitivanja od strane komunista. “Tih dana mi se desilo još nešto za što su zlobnici pokušavali da mi zakače, kako bi odvratili pažnju od svojih grijeha. Naime, jednog dana sam prošao pokraj Rifatovog hotela pred željezničkom stanicom, sa čijeg me je balkona pozdravio neki debeljko, ustaški odjeven i sa mašinskim pištoljem o bedrima. U tom sam debeljku prepoznao svog nekadašnjeg prijatelja Avdagu Hasića iz Kladnja, koji je godinama vodio odbranu tog izolovanog uporišta od nasrtaja bandi četničkog vojvode Jezdimira Dangića. Ne opravdavam ja ničim toga predratnog ahbaba, inače strastvenog lovca koji me često zaticao na izletu u kladanjske šume i stijene. Ja s njim nisam prozborio ništa osim konvencionalnih pitanja za naše i naših porodica zdravlje i to na relaciji ulica - balkon, jer niti me on pozivao gore k sebi, niti sam ja želio da mu pristupim. Valjda je uočio da shvatam njegov položaj: povlačenje u nepoznato”, napisao je Mašić. Narod Kladnja se izborio da se glavna ulica u ovom gradiću danas zove po njihovom Avdagi, a postoji ideja da se uskoro podigne i spomenik u centru grada, kao i da se pokuša njegovo tijelo prenijeti iz Argentine. Većina današnjih kuća u Kladnju posjeduje Avdagine slike na zidu, a prije nekoliko godina je SFOR u jednoj kafani, koju u Kladnju drži bliža Hasićeva rodica naredio da se ukloni njegova slika sa zida jer navodno smeta nekim ljudima. Najveći problem tadašnjih komunista, a i četnika je bila odluka da se Bošnjaci sami brane od pokolja, raznoraznih “Škorpiona” koji su postojali i prije 60 godina. Tako da su svi Bošnjaci, koji su organizovali svoje jedinice samo zbog toga da bi zaštitili svoj narod tokom rata, označavani kao “sluge fašista”. Hrabrost, mudrost, pogledi unaprijed i organizacijska sposobnost ovih ljudi, ujedno su ponos bošnjačke historije, a i opomena novim generacijama da vječito jednim okom budu budni jer neprijatelj vječito prijeti.

SINE IRA ET STUDIO Bez bijesa i pristrasnosti – sekularni muslimani

“Drugi” muslimani Dino Mujadžević Vrlo me zainteresirao komentar koji je 4. prosinca 2009. godine u The New York Timesu objavio gostujući komentator Tariq Ahmad, liječnik u Brigam and Women’s Hospital u Bostonu. Ovoga uglednoga američkoga liječnika uredništvo najutjecajnijih i najcjenjenijih novina na svijetu pozvalo je da dade glas i “drugim” muslimanima, onima koji su malo ili nimalo religiozni, vjeru - ako je imaju - tretiraju kao osobni moral, ali osjećaju kulturnu pripadnost islamskoj civilizaciji i ne odbacuju islamski identitet.

Sekularni pogled na svijet Oni predstavljaju brojnu skupinu, ako je vjerovati ovom autoru, zapravo najbrojniju unutar populacije 1,6 milijardi svjetskih muslimana. Ti sekularni muslimani, koje “praktični” muslimani “u praksi” najčešće ne priznaju vjernicima, ali ih vrlo rado u politikantske svrhe pridodaju ukupnom broju muslimana, nemaju svojih jakih globalnih organizacija, kamoli novca za propagandu svojih stajališta, i općenito su danas vrlo malo prisutni u globalnim medijima. U muslimanskoj dijaspori oni također nemaju istaknuto mjesto zbog toga jer su podložni asimilaciji, ali i zbog pretežito neurbanog podrijetla dijaspore te zbog neosporne činjenice da emigrantski život pogoduje rastu religioznosti i bijegu u tradicionalne vrijednosti, pa su za zapadnoga promatrača postali još nevidljiviji, izgubljeni u masi doseljenika. U islamskom svijetu oni još uvijek postoje kao snažan politički faktor u središtu zbivanja brojnih zemlja (Bosna, Turska, Središnja Azija, Indonezija), no općenito gledano zadnjih tri desetljeća islamska “obnova” ih je u većem dijelu islamskoga svijeta politički i demografski marginalizirala. Neupućenom promatraču, pogotovo sa Zapada, moglo bi se učiniti da današnju svjetsku muslimansku (čitaj sunitsku) populaciju sačinjavaju – krenimo s desna na lijevo – famozna ultra-radikalna mreža AlQa’ida i njima slični džihadisti, zatim konzervativna većina muslimana koji “prakticiraju” religiju, te relativno brojni, šutljivi

45 kulturno-vjerski potpuno asimilirani exmuslimani u zapadnim zemljama, kojima treba pridodati šačicu glasnih “samomrzećih” i islamofobnih otpadnika (npr. Ayaan Hirsi Ali, Ibn Waraq). Dok prva skupina prema mišljenju vjerskih stručnjaka i zapadnih medija jesu muslimani, iako zabludjeli, dvije zadnje skupine nitko ne smatra muslimanima, uključujući i njih same. Naravno da je takva slika nepotpuna. Svi znamo da ima i onih koji ne odbacuju islamski identitet i tradiciju, no ne doživljavaju islam doslovno. Islam doživljavaju kao izvor svog morala i samopoimanja, no smatraju da islam treba živjeti u skladu s trenutnim vremenom i kontekstom. Vjerske zakone i religiozno-mistično tumačenje svijeta smatraju povijesnom baštinom koje se ne treba stidjeti i koja je u svoje vrijeme bila emancipatorska, ali koja nema funkcije u suvremenom svijetu. Za njih je najvažnije osnovna etička i humanistička poruka islama koja je bezvremenska i vječna. Čini mi se da su i u Hrvatskoj takve osobe brojne. Po nekim indicijama možemo naslutiti da ih ima i jednako mnogo, ako ne i više, od “praktičnih” vjernika svih orijentacija i razina. Nazovimo ih i mi sekularnim muslimanima. Čini se da oni u

Hrvatskoj nemaju svog glasnogovornika ni predstavničku organizaciju, što je šteta jer bi se na taj način mogli lakše zadržati svoji osnovni muslimanski identitet u zemlji u kojoj asimilacija muslimana na svim poljima nezadrživo napreduje, a broj muslimana bez obzira na sva doseljavanja već tri desetljeća stagnira. Elem, u svom komentaru u Timesu dr. Ahmad nas upozorava da postoje i velik broj ljudi poput njega, na Zapadu i u islamskom svijetu, koje imaju sekularni pogled na svijet i nisu vezani za religiju, ali i dalje sebe smatraju muslimanima. Prema Ahmadu takvi su muslimani zapravo većina, no taj podatak nije mogao potkrijepiti nikakvim podacima. Ahmad kolumnu započinje kratkim opisom svojega sekularnoga i vjerski indiferentnoga djetinjstva u pakistanskom Karachiju, gdje je tek u četvrtom razredu od prijatelja saznao da je uopće musliman, a u osmom od nene da nije šijit, nego sunit. Tijekom devedesetih na studiju u Sjedinjenim Američkim Državama odlučio je da se želi smatrati sekularnim muslimanom premda ne bez žalosti konstatira da je riječ o “nedefiniranom stvorenju bez pravog mjesta u društvu”.

J O U R N A L

SINE IRA ET STUDIO

J O U R N A L

Ipak, priznaje da je nakon 11. rujna 2001. osjetio promjenu u odnosu američke sredine prema sebi kao osobi s islamskim imenom i identitetom. Razgovori za posao “graničili su s rasizmom”, oko sebe je čuo mnogo neumjesnih šala, dok su neki s druge strane bili pretjerano ljubazni prema njemu, kao da su skrivali nešto. Zapad je, primjećuje, postao odjednom itekako svjestan muslimana, no zaboravio je uočiti “nijanse” među njima. “Realnost je da su mnogi muslimani sekularni. Ne molimo se pet puta dnevno, ne učimo Kur’an i ne provodimo puno vremena u džamiji”, ukazuje Ahmad. Štoviše, muslimani poput njega se islamu okreću tek “kada se rodi dijete, netko se vjenčava ili netko umre”. Požalio se da ljudi poput njega nemaju političke predstavnike, no da najviše pate zbog terorizma. Naime, sekularni muslimani na Zapadu pokušavaju biti integralni dio društava u kojima žive te njih najviše zapravo pogađaju predrasude i sankcije, dok vjerske fanatike koje teže izolaciji, ili su već izolirani, to ne dira puno. Prema Ahmadu upravo bi muslimani koji su “najmanje muslimani” trebali biti ona snaga koja će pobijediti radikalizam. “Samo sekularne snage unutar islama mogu suzbiti ispade radikalizma. Ujedinjeni smo odsutnošću indoktrinacije, vjerom u osobnu slobodu, rođenjem u sličnom okružju i mi se moramo ujediniti da ispravno pripravimo pozitivnu i progresivnu za muslimane u svijetu”, završava Ahmad svoju vrlo zanimljivu gostujuću kolumnu. Ovo je prilika da nešto kažem i o najnovijim ozbiljnim istraživanjima razvijenosti i globalnom utjecaju, te njihovoj ukupnoj brojnosti, bilo da je riječ o sekularnim, bilo o praktičnim muslimanima. Pitanje brojnosti i utjecaja muslimana česta je tema raznih islamskih propovjednika i “mesija”, koji se razmeću s najčešće preuveličanim brojem muslimana radi izazivanja efekta moći islama na svijetu implicirajući pritom da, eto, islam samo što nije “pobijedio”. Bez obzira na to da je danas nesumnjivo svaki četvrti čovjek na svijetu musliman, dokumentirani podaci o kvaliteti njihova života i razvijenosti sredina u kojima žive ne ukazuju da nam predstoji islamska svjetska dominacija. Oni doduše ukazuju da većina muslimana ne živi u najvećoj mogućoj bijedi i besperspektivnom kaosu, no sredine u kojima živi ta većina ne pripadaju u svjetski globalni “gornji dom” ni po jednom pokazatelju.

Brojčani pokazatelji Naime, u 1990-ima je UN usvojio napredniji oblik kvantificiranja razvijenosti

neke zemlje poznat kao Human developement index (HDI, Indeks humanog razvoja), koji je nota bene razvio pakistanski ekonomist Mahbub ul-Haq. HDI se određuje na osnovu kombinacije različitih pokazatelja: očekivana životan dob, pismenost odraslih, obrazovanje stanovništva tj. broj osoba koji pohađa škole i bruto nacionalno proizvodu per capita. Zemlje su podijeljene u četiri skupine s obzirom na razinu humanog razvoja (visoko razvijene, razvijene, srednje/u razvoju, nerazvijen). Daleko najveći prema podacima iz 2007. godine, najvećim dijelom nije pripadao u prve dvije skupine svjetske topliste HDI koju ponosno predvodi Norveška. U skupini zemalja s najvećom razinom humanog razvoja od islamskih zemalja nalazile su se Brunei (br. 30), Kuvajt (br. 31) i UAE (br. 35). Simptomatično je da su jedine muslimanske zemlje u ovoj skupini minijaturne monarhije bez stvarne globalne, čak ni regionalne, političke težine. To su zemlje koje redom obiluju naftom, koje važe kao financijski i trgovački centri, izgrađeni kombinacijom novca od nafte i stranih ulaganja. Tu nema ni blizu mnogoljudnih muslimanskih nacija. U drugu skupinu, skupinu razvijenih (gdje se nalazi i Hrvatska na rednom broju 45) nalaze se sljedeće muslimanske zemlje: Bahrain (br. 39), Libija (br. 55), Oman (br. 56), Saudijska Arabija (br. 59), Malezija (br. 66), Bosna i Hercegovina (br. 76), Turska (br. 79), Kazahstan (br. 82) i Libanon (br. 83). Premda je riječ uglavnom o većim, gospodarski značajnim i relativno međunarodno utjecajnim muslimanskim zemljama, može se primijetiti da u ovakvim zemljama ne živi ni 10% globalne muslimanske populacije. U skupini srednje razvijenih, tj. zemalja u razvoju, nalazi se većina globalne muslimanske populacije: Azerbajdžan (br. 86), Iran (br. 88), Maldivi (br. 95), Jordan (br. 96), Tunis (br. 98), Alžir (br. 104), Sirija (br. 107), Turkmenistan (br. 109), Palestina (br. 110), Indonezija (br. 111), Uzbekistan (br. 119), Kirgizistan (br. 120), Egipat (br. 123), Maroko (br. 130), Indija (br. 134), Komori (br. 139), Jemen (br. 140), Pakistan (br. 141), Sudan (br. 150), Mauritanija (br. 154), Džibuti (br. 155) i Nigerija (br. 158). Skupini najmanje razvijenih zemalja na svijetu pripadaju pak sljedeće zemlje: Obala Slonovače (br. 163), Eritreja (br. 165), Senegal (br. 166), Gambija (br. 168), Gvineja (br. 170), Čad (br. 175), Burkina Faso (br. 177), Mali (br. 178), Sierra Leone (br. 180), Afganistan (br. 181) i Niger (br. 182, zadnja). I na kraju važno pitanje koje ne smijemo zaboraviti: koliko zapravo ima muslimana na svijetu? Zbog različite kvalitete

popisa stanovništva ili istraživanja u mnogim zemljama, to uopće nije lako utvrditi. Prema adherents.com, vrlo ozbiljnoj web-stranici posvećenoj procjeni broja pripadnika religija svjetskih religija, muslimana na svijetu ima 1,5 milijardi (kršćana 2,1; sekularnih/ateista/bezvjernih/agnostika 1,1; hindusa 0,9). Ozbiljnost ove procjene svakako povećava tendencija autora ove stranice da utvrde broj nereligioznih osoba u populaciji i prikažu ga u posebnoj statističkoj skupini. U skupinu pripadnika neke religije ulaze samo osobe koje se tako deklariraju. S druge strane, neki islamski izvori procjenjuju broj muslimana i većim. Čini se da je jedan od razloga tome i činjenica da islamski aktivisti, više nego paradoksalno, u ukupan broj muslimana redovito uključuju ne samo sekularne muslimane, nego i one koji su podrijetlom iz muslimanskih etničkih skupina, ali su izgubili ili odbacili bilo kakav islamski identitet. Prije nekoliko mjeseci je u svjetskim medijima sa zanimanjem popraćeno objavljivanje vrlo pouzdane i detaljne studije o brojnosti muslimana koje je sastavila međunarodna nevladina organizacija za proučavanje utjecaja religije na javni život Pew Forum on Religion and Public Life. Ti podaci uglavnom potvrđuju gore spomenute procjene stranice adherents.com. Prema podacima ove studije danas, tj. 2009. godine, u preko 200 država na svijetu živi 1,57 milijardi muslimana. To predstavlja 23% ukupnog svjetskog stanovništva (6,8 milijardi). Od toga broja je 8790% sunita i 10-13% šijita. Studija Pew Forum on Religion and Public Life jasno ukazuje i na promjene u geografskoj distribuciji i koncentraciji svjetske muslimanske populacije. Naime, do druge polovice 20. stoljeća tradicionalni islamski svijet prostirao se u južnoj, jugoistočnoj i središnjoj Aziji te sjevernoj, zapadnoj i sjeveroistočnoj Africi te manjim dijelom u jugoistočnoj Europi. Tijekom druge polovice 20. stoljeća značajno se povećao broj muslimana u ostalim dijelovima Europe, zatim u Anglo-Americi i Australiji te čak Latinskoj Americi. Muslimani su danas većinsko stanovništvo u više od trideset država na svijetu. Neke stvari su ostale kao i stoljećima do sada. Preko dvije trećine muslimana živi u Aziji, dok ostali žive na drugim kontinentima. Geografski gledano najveći broj muslimana koncentriran je u kontinuiranom pojasu, na području koje se proteže od Maroka do Bangladeša. Tome treba dodati i veliku koncentraciju na području Malajskoga arhipelaga (Malezija, Indonezija).

ŽIVJETI ISLAM Islamske teme

Muhammed a.s. – Poslanik islama (II) Mirza ef. Mešić Muhammed a.s. je najavljen u svim prijašnjim Objavama Prema islamskom učenju Muhammedovo a.s. poslanstvo najavljivano je u svim izvornim svetim spisima objavljenim prije Kur’ana. U posljednjoj Božjoj Objavi na nekoliko je mjesta spomenut Zavjet/Obećanje koje su vjernici iz prijašnjih generacija, posebno oni iz Musaove a.s. kao i oni iz Isaove a.s. generacije, dali svojim Poslanicima da će budućim generacijama vjernika prenijeti obvezu slijeđenja Poslanika, koji bude od Boga poslan s posljednjom Objavom. U Kur’anu čitamo: “Allah je od svakog vjerovjesnika, kome je Knjigu objavio i znanje dao, obvezu uzeo: ‘Kad vam, poslije, dođe Poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate (Tevrat, Zebur i Indžil/ Stari i Novi Zavjet) hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvaćate da se na to Meni obavežete?’ – Oni su odgovarali: ‘Pristajemo!’ – ‘Budite onda svjedoci’ – rekao bi On – ‘i Ja ću vama svjedočiti! A oni koji i poslije toga glave okrenu, oni su doista nevjernici!’” (Ali Imran, 81-82). Zato je i pretposljednji Poslanik Isa/Isus a.s. zahtijevao od svojih pomagača havarijjuna/apostola te ostalih koji su povjerovali u njegovo poslanstvo, da najave dolazak posljednjeg Božjeg Poslanika, različito označavanog i imenovanog u glavnim svetim knjigama i raznovrsnim duhovnim tradicijama.1 Isa a.s. ga je, kako to Kur’an donosi, častio imenom Ahmed: “A kada Isa sin Merjemin/Isus sin Marijin reče: ‘O sinovi Israilovi/ Židovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat/Toru i da vam donesem radosnu vijest o Poslaniku čije je ime Ahmed/Muhammed, koji će poslije mene doći.’ I kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je pravi sihr/ vradžbina!’” (Es-Saff, 6). Jedan drugi kur’anski ajet, opisujući uvjete koje svatko mora ispuniti da bi zavrijedio Allahovu milost, navodi i sljedeće: “...koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu (Tori) i Indžilu (Evanđe-

Levha Muhammed lju), zapisana nalaze...” (Al-A’raf, 157) Kako god se kroz cijelu povijest objavljivao samo jedan Bog, koji je nazivan u različitim jezicima različitim imenima (Jehova, Elom, Elohim i Allah), tako je kroz sve Objave, najavljivan isti Poslanik s kojim se dovršava Objava i Poslanstvo, Muhammed a.s..2 Zavjet slijeđenja posljednjeg Božjeg Poslanika Muhammeda a.s., kojeg bi trebali ispuniti svi ljudi koji svoju vjeru temelje na Abrahamovom monoteizmu, svoje korijene ima u dovi/molitvi Ibrahima/Abrahama a.s. koju je on, nakon što je na području današnje Mekke usred pustinje po Božjem naređenju ostavio svoju drugu ženu Hadžer/Hagar i prvorođenog sina Ismaila/Jišmaela a.s., upućivao Allahu dž.š. moleći Ga da budućim stanovnicima Mekke odabere Poslanika, koji će svoje sugrađane, ali i ostale ljude podučiti ispravnoj vjeri. Ibrahim a.s. je molio: “Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar! Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima”. (El-Bekara, 129-130).

Vjera Arapa prije objave Kur’ana Grad Mekka, nakon dolaska Hadžere i Ismaila a.s., nastajao je doseljavanjem nekoliko arapskih plemena s juga Arabij-

skog poluotoka uslijed stalnih migracija arapskog stanovništva. U tom dijelu Arapskog poluotoka, barem koliko bilježi novija povijest, nije bilo trajnijih tragova ljudske civilizacije. Ibrahimov a.s. monoteizam, preko njegova sina Ismaila a.s. koji je također bio Božji Poslanik, sačuvan je samo u nekoliko generacija među stanovnicima Mekke. Vremenom su Arapi islam grubo preoblikovali u najkrući oblik politeizma. Iako su Poslanici poslije Ibrahima a.s. s Objavama osvježavali učenje čistog monoteizma (prije svih mislimo na Davuda, Musaa i Isaa, a.s., ali i na druge Poslanike) stanovnici Mekke i drugih mjesta u Arabiji nisu prihvaćali vjeru u samo Jednoga Boga, osim njih malo koji su nazivani hanifi ili čistunci, a koji su nekim čudom uspjeli s generacije na generaciju sačuvati Ibrahimov a.s. vjerski nauk. Pouzdano se zna da su predislamski Arapi uglavnom bili politeisti, iako su imali doticaja sa svim tadašnjim poznatim religijama, židovstvom, kršćanstvom i zoroastrizmom, starom perzijskom religijom. Svako je od mnogobrojnih arapskih plemena štovalo osobno božanstvo, koje je opet odražavalo najvažniju potrebu plemena. Neki su trebali božanstvo za kišu, neki za sunce i druge prirodne pojave, a neki za trgovinu ili zaštitu na putovanju, itd. Čak su i domaćinstva imala svog posebnog boga unutar svoga doma obožavajući ga i smatrajući da im donosi dobro i štiti ih od zla. Bio je to, kako smo već naznačili, najkrući oblik politeizma, koje je sadržavalo skup razrađenih vjerovanja koja su djelovala na više razina. Arapi su u svome politeizmu išli do te mjere da su pravili svoja božanstva od različitih sirovina, ponekada i od brašna ili šećera, a onda ih često u stanju pijanstava znali i pojesti. No neke Ibrahimove a.s. obrede, iako iskrivljene, ljubomorno su čuvali. Kaba, časni hram, kojeg je izgradio Ibrahim a.s. sa sinom Ismailom a.s., ostala je središte hodočašća, ali i bila ispunjena različitim kipovima arapskih božanstava, što je oskrnavilo njenu svetost hrama koji je trebao baštiniti čisti monoteizam. Zato je prva stvar koju je Muhammed a.s. uči-

J O U R N A L

ŽIVJETI ISLAM

J O U R N A L

nio prilikom oslobođenja Mekke 630. godine ili 8. godine po hidžri bilo čišćenje Kabe od predislamskih božanstava otjelovljenih u brojnim kipovima. Koliko je Kaba značila Arapima dobro su znali i susjedni narodi. Tako je Ebreha, abesinski vojskovođa, 570. godine pokušao organizirano srušiti Kabu što je bilo prvi i jedini put u njenoj povijesti. Abesinija je iskoristila stalne sukobe između Bizanta i Perzije na početku 6. stoljeća i okupirala Jemen te se nametnula kao zaštitnica tamošnjih malobrojnih kršćana. Prije toga nad kršćanima je izvršen strašan pokolj kojeg spominje i Kur’an u poglavlju El-Burudž. U svrhu zaštite i promoviranja kršćanstva, Ebreha je izgradio na jugu arapskog poluotoka golemu crkvu kako bi zadovoljio tadašnjeg abesinskog kralja koji ga je navodno želio smijeniti. Nakon što su crkvu onečistili neki beduini, da bi se osvetio Arapima što nisu prihvaćali kršćanstvo, Ebreha organizira vojnu ekspediciju s ciljem rušenja Kabe. Taj događaj govori o nespremnosti Arapa da na silu prihvate novu religiju, a spominjemo ga, jer se iste ili godinu kasnije u Mekki rodio posljednji Božji Poslanik Muhammed a.s. Ta godina je u povijesti zabilježena pod nazivom “Godina slona” koju i Časni Kur’an spominje u 105. poglavlju pod nazivom El-Fil u značenju “Slon”: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Zar nisi čuo što je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?” 3 Neuspjeli pokušaj rušenja Kabe izazvao je niz pobuna među Arapima protiv abesinske okupacije Jemena koja je ubrzo i završena povlačenjem Abesinaca. Moćna carstva više nisu ni pokušavala uspostaviti direktnu vlast na Arapskom poluotoku, osim u pograničnim dijelovima. Većina Arapa ostala je vjerna poganskoj vjeri svojih očeva. Tako je bilo sve do 610. kada će Allah dž.š. preko meleka/anđela Džibrila/Gabrijela početi spuštati konačnu Objavu posljednjem Božjem Poslaniku. Poslije tog događaja u svijetu ništa više neće biti isto.

Muhammedov a.s. život do Objave Prema većini autora Sira (biografija Muhammeda a.s.) posljednji Božji Poslanik je rođen u Mekki 12. rebiul-evvela 571. godine od oca Abdullaha i majke Amine. Pripadao je plemenu Kurejš, obitelji Hašim. Njegovo rodoslovno stablo

po muškoj lozi svoje korijene seže sve do Ismaila a.s., prvog Ibrahimovog a.s. sina. Majka mu je bila porijeklom iz Medine, tadašnjeg Jesriba. Kako je Muhammedov a.s. otac umro prije sinovljevog rođenja, svu brigu o svojoj snahi Amini i novorođenom unuku preuzeo je Muhammedov a.s. djed, poznat pod imenom Abdulmuttalib, pravoga imena Šejba. Prema kazivanjima Muhammeda a.s. veliki utjecaj na njegov prvi odgoj i usađivanje moralnih vrijednosti do kojih su predislamski Arapi posebno držali, kao što su ljubav prema obitelji i plemenu, čuvanje povjerene stvari, ispunjavanje obećanja, gostoprimstvo i svetost gosta, prijateljstvo, hrabrost i poštenje, imao je njegov djed Abdulmuttalib. Njegova uloga odgajatelja dobila je još više na važnosti nakon što je umrla Muhammedova a.s. majka Amina, kada je Muhammed a.s. imao samo 6 godina. Uz to, Muhammedov a.s. djed je imao neosporni utjecaj kod tadašnjih Arapa kao svojevrsni gradonačelnik Mekke čija se riječ bespogovorno slušala. Imao je među Mekancima najčasniju povlasticu i odgovornost: opskrbljivanje hodočasnika hranom i vodom. Svoj je ugled učvrstio ponovnim otkrivanjem izvora Zem-zem koji je dugo vremena bio zakopan uslijed plemenskih ratova. Nakon tog događaja Mekka, osim što je već bila duhovni centar za sve Arape, za kratko je vrijeme postala i ekonomski centar te glavno odmaralište na razmeđu putova za trgovačke karavane iz različitih zemalja. Trgovci su u ovome gradu pronalazili svaku sigurnost za sebe i svoju robu. Gradu Mekki i njenim stanovnicima to je donosilo pravo bogatstvo. U Mekki je boravilo sve više stranaca, što je značilo sve više stranih običaja, riječi i izraza. Pošto su Arapi jako držali do čistoće svoga jezika, uobičajili su svoju tek rođenu djecu povjeravati dojiljama beduinkama da ih podižu u pustinji, daleko od gradske vreve na svježem zraku i surovim uvjetima kako bi djeca stekla imunitet i naučila čisti arapski jezik. Muhammed a.s. je povjeren dojilji Halimi koja je u početku nevoljko pristala primiti Muhammed a.s., jer je bio siroče bez oca, no kao što je kasnije i sama kazala, uopće nije zažalila. Dapače, njen se imetak za kratko vrijeme višestruko uvećao. Zbog Muhammeda a.s. cijelo je pleme Benu Saad osjećalo veliki napredak. Tako je potrajalo nekoliko godina, sve dok Halima nije naprasno odlučila vratiti malog Muhammeda a.s. u Mekku njegovoj majci i djedu. Razlog tome je neobičan događaj koji je jako uplašio Halimu. Naime, jedne je prilike dotr-

čao njen sin i kazao majci kako neobično odjeveni ljudi vade srce iz Muhammedovih a.s. grudi i ponovno ga vraćaju u njegovo tijelo. Prema tradiciji bili su to meleki/anđeli koji su očistili dio srca na koji prokleti sotona ima najviše utjecaja, a nalazi se kod svakog čovjeka.4 Taj događaj je bio samo početak različitih epizoda iz Muhammedovog a.s. djetinjstava i kasnije mladosti koji su njega i okolinu pripremali na najuzvišeniju misiju koju jedan čovjek može imati, a to je primitak Allahovih Riječi. No, prije početka Poslanstava, koje je primio u 40. godini svoga života, u nekoliko ćemo rečenica opisati Muhammedov a.s. život do tog momenta.

Djetinjstvo i mladenačko doba Djetinjstvo je provodio, kao i svako normalno dijete, u igri i čuvanju stričeve stoke. Nakon majčine smrti ubrzo je umro i njegov djed Abdulmuttalib, što je jako pogodilo malog Muhammeda a.s. Bio je suviše vezan za svoga djeda i volio ga je kako se samo djed može voljeti. Prenosi se da njegov djed, iako je kod drugih izazivao strahopoštovanje, nikada nije želio početi ručati bez voljenog unuka. Stalno je ponavljao da ima osjećaj da će mali Muhammed a.s. postati poznata ličnost. Nakon djedove smrti skrb o malom Muhammedu a.s. preuzeo je stric Ebu Talib, koji će kasnije imati ulogu njegova zaštitnika (iako ni Ebu Talib nikada nije prihvatio nećakovu vjeru o čemu ćemo kasnije detaljnije pisati), kada su ga Arapi počeli napadati odbijajući prihvatiti novu vjeru. No kao stric-skrbitelj na Muhammeda a.s. je imao veliki utjecaj. Posjedovao je plemenite karakteristike poput svog oca Abdulmuttaliba i bio je punokrvni brat Muhammedovom a.s. ocu. Zna se da je Abdulmuttalib imao više žena s kojima je izrodio 10 sinova i 6 kćeri. Muhammedov a.s. otac Abdullah bio je najmlađi. Iz Muhammedovog a.s. djetinjstva povjesničari izdvajaju još jedan neobičan događaj. Kada je imao devet godina njegov ga je stric odlučio povesti na put u Siriju. Na putu prema Damasku, karavana se zaustavila u mjestu Busri, u blizini staroga kršćanskog manastira u kojem je službovao monah Behira. Upravo će taj monah prvi puta saopćiti da Muhammed a.s. na sebi ima pečat Poslanstva, isti onaj kakav su na sebi imali i svi drugi Poslanici - poveći mladež smješten između dvije Muhammedove a.s. plećke. Prije toga je ispitao dječaka o njegovim životnim navikama, vjeri i obitelji i uvjerio se u neobičnu dječakovu mudrost i oštroumnost.

ŽIVJETI ISLAM Predložio je Ebu Talibu da malog sinovca odmah vrati u Mekku jer bi mu drugi mogli nauditi ako otkriju spomenuti znak. O njegovoj adolescentskoj dobi nema dostatnih podataka. Pretpostavlja se da je čuvao stričevu stoku i bavio se trgovinom. Izrastao je u prelijepog i stasitog muškaraca kojeg su oslovljavali nadimkom El-Emin – pouzdani, povjerljivi. Nekoliko je puta mladić Muhammed a.s. pokušao prisustvovati poganskim običajima prinošenja žrtve, ali svaki put, po njegovom kasnijem kazivanju, bio je spriječen neobičnim događajima. Ili je zaboravio ili se onesvijestio. Meleki su ga sputavali da prisustvuje tim događajima. Nakon što mu se to dogodilo dva ili tri puta nikada više nije ni pokušavao. Zapravo, od kako je znao za sebe, osjećao je prijezir prema predislamskim arapskim idolima i izbjegavao boravak u njihovoj blizini. Zna se da je svatko uživao u društvu mladog Muhammeda a.s. Krasili su ga najljepši maniri. Bio je pravi gospodin, ali i siromašan, što je odbijalo potencijalne mlade. K tome treba dodati i stid kojeg je Muhammed a.s. pokazivao kad god bi se našao u društvu žena. Postao je i punopravni član viteškog udruženja “El-Fudul”, koje je imalo cilj zaštitu nemoćnih i udovica koji su ponekada ni krivi ni dužni morali ispaštati grijehe svojih predaka, jer se osveta drugima među Arapima prenosila i na buduće generacije. Muhammed a.s. je sve više osjećao želju za podizanjem obitelji. No, znao je da prvo mora zaraditi da bi se oženio. Glas o njegovom poštenju i istančanost za trgovinu dopro je i do bogate i prelijepe udovice Hatidže r.a., koju su mnogi Mekkanci prosili, nakon što joj je umro i drugi muž. Ona ga je odlučila zaposliti kao vođu njene karavane za Siriju. No njihova veza nije ostala čisto poslovna. Prelijepa Hatidža u mladom Muhammedu prepoznala je oličenje dobrote i poštenja. Počela ga je gledati “drugim očima”. Ni Muhammed a.s. nije ostao imun na Hatidžin šarm. Ljubav je planula. Uz posrednike, stidljivo i diskretno, pristali su na brak. Hatidža r.a. je postala Muhammedov a.s. oslonac u svakome pogledu. Ona će postati prva osoba koja će povjerovati Muahmmedu a.s. da je Božji Poslanik. Čak ga je u uvjeravala u to kad je sam posumnjao da mu se objavljuje, misleći da ga napadaju džinni/ demoni. Njenu izreku: “Ne boj se, Bog te neće nikada na zlo navesti, jer ti pomažeš bližnjega svoga, pošteno zarađuješ i izdržavaš svoju obitelj, podržavaš prijatelje da ostanu na pravome putu, daješ utočište

Levha La illahe illallah nejakima, govoriš istinu, ne prisvajaš tuđa dobra”, navodit će svi proučavatelji života i djela Božjeg Poslanika kao primjer odanosti i ljubavi supruge prema mužu. Rodila mu je šestero djece: sinove Kasima i Abdullaha koji su umrli kao mala djeca i četiri kćerke – Zejneb, Rukajju, Umm Kulsum i Fatimu. Dok je Hatidža bila živa Muhammed a.s. se nije ženio drugom ženom, što je bilo sasvim normalno i općeprihvaćeno u to vrijeme. Ovdje treba izdvojiti još jedan događaj koji govori o statusu Muhammeda a.s. u krutom i hijerarhijski strogo uređenom društvu. Arapi su obnovili Kabu i trebalo je na mjesto vratiti “Crni kamen” (“HadžerulEsved” ) njen najvažniji simbol. Zamalo da nije izbio otvoreni rat zbog svađe plemenskih starješina koji će od njih imati tu čast. Dogovorili su da će rješenje ponuditi prvi koji se pojavi na vratima Časnoga Hrama. Bio je to Muhammed a.s. i svi su bili zadovoljni da im on osobno presudi. Naredio je da “Crni kamen” polože na šatorsko krilo i da ga u isto vrijeme sve plemenske vođe podignu i donesu do predviđeno mjesta. Muhammed a.s. je osobno smjestio kamen. Svi su bili zadovoljni. Pouzdano se zna da je Muhammed a.s. i prije Objave obožavao samo jednoga Boga – Allaha dž.š. I Arapi politeisti također su imali znanja o Allahu kao vrhovnom Božanstvu, ali u isto vrijeme su, kao što smo već naznačili, štovali i plemenska božanstva kao svojevrsne posrednike između njih i Vrhovnog Božanstva. Da su Arapi imali svijest o Jednome Bogu govore i sljedeći ajeti kur’anske Objave: “Upitaj: ‘Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?’ ‘Allahova!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda ne dođete sebi?’ Upitaj: ‘Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?’ ‘Allah!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto se onda ne bojite?’ Upitaj: ‘U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?’ ‘Od Allaha!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?’ Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci.

Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose; koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, i On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju!” (El-Mu’minun, 84-92). Muhammed a.s. je pripadao odabranoj skupini ljudi koji su nastojali obožavati Boga na sličan način kako su činili židovi i kršćani, ali nisu nikada prihvatili njihov vjerski nauk. Nazivani su hanifi – “čistunci” ili “tražitelji”. I zaista je Muhammed a.s. u svojim kasnim tridesetim počeo intenzivno tražiti pravu vjeru. Poput svoga djeda Abdulmuttaliba počeo se osamljivati tijekom ramazana razmišljajući o Bogu, o prirodnim zakonitostima, o životu i smislu smrti. Najčešće je boravio na brdu Nur u pećini Hira. U jednom takvom stanju potpune zaokupljenosti svijetom duhovnosti Muhammedu a.s. se javio melek Džibril, naredivši mu da uči. (…) (Nastavlja se...)

Bilješke: 1

Prema jednoj tradiciji svi su Božji Posalnici molili Allaha da budu sljedbenici Muhammed a.s. znajući kakav ima status kod njihova Gospodara. Prema toj tradiciji, Allah je jedino uslišao dovu Isau a.s., koji će se pred kraj ovoga dunjaluka pojaviti na zemlji kao Mesija/spasitelj i umrijeti slijedeći vjerozakon Muhammeda a.s. Preporučujemo brošuru rahmetli Ahmeda Dideeta “Što Biblija kaže o Muhammedu”. Dostupno na: http://el-ilm.com/sadrzaj/uploads/ 2009/08/ŠTA-KAŽE-BIBLIJA-O-MUHAMMEDU-s.a.w.s.pdf 2 Poslanik-dovršitelj ciklusa poslanstva i svega Božjeg objavljenja, biće podignut iz naroda koji nije izravno vezan za “‘dom Davidov’”. Ali, s druge strane, taj Poslanik je izravni potomak doma Ibrahimovog a.s.. Judeo-kršćanska tradicija je u ovome elementu oprečna islamskoj tradiciji, samim tim što posjeduje takav koncept povijesti koji ni načelno ne predviđa eru islama i poslaničku misiju posljednjeg Poslanika Muhammeda a.s.. Ono što je Muhammed a.s. u islamskoj tradiciji glede Objave i poslanja, to je Isa a.s. u kršćanstvu uz još neke dodatne osobitosti koje nisu primjerene duhu i naravi islamske objave, a Musa a.s. u judaističkoj tradiciji. Pogledati: Rešid Hafizović, “Poslanička navještenja ‘’radosne vijesti’’ o dolasku poslanika Muhammeda a.s.” Takvim, Sarajevo, 1986. str. 77-96. 3 Abesinski vojnici su prilikom pokušaja rušenja Kabe jahali na slonovima. Direktnom Allahovom intervencijom Kaba je spašena. Allah je poslao ptice, koje Kur’an naziva Ebabil, koje su iz svojih kandži ispuštale grumenja zemlje na abesinske vojnike te ih na taj način usmrćivale. 4 Kasnije je Muhammed a.s. je podrobnije opisao spomenuti događaj: “Dođoše mi dva čovjeka, odjeveni u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Onda me položiše, i otvoriše prsa moja, izvadiše mi srce, pa iz njega izdvojiše ugrušak crni, koji baciše. Onda snijegom opraše srce moje i prsa moja.” Leydenovo izdanje knjige “Kitab at-Tabaqat el-Kebir” Muhammeda ibn Sa’da (I/1, 96).

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST Islamska psihologija

Partija stoljeća Edin Tule

J O U R N A L

U životu, pored mnoštva sati koji završe iza debele zavjese zaborava, postoje momenti koji su tako upečatljivi da poslije njih više nismo, niti ćemo ikada biti isti. Nekada su to putovanja, nekada gubici i životne tragedije općenito, a nekada spontan susret uz iskren i kvalitetan razgovor s drugom osobom mogu biti nezaboravni, kao i obavezujući. Podjelit ću sa vama rado sljedeći događaj. Mladi čovjek je nakon ugodnog putovanja vozom kroz schwarzwaldske planine stigao do odredišta koje mu je savjetovano. Pokucao je na vrata od finog drveta mahagoni boje, požljivo osluškujuci očekivane šumove iz kuće koja se svojom drvenom konstrukcijom i mnoštvom cvijeća na verandama skladno uklapala u neposrednu okolinu. Ubrzo se na vratima pojavila srednjovječna žena prijatnog izraza, sa pitanjem u očima. “Dobar dan! Zovem se Imran. Želio bih razgovarati sa dr. Wolfom”, ljubazno se obratio mladić. “Prijatan i lijep dan želim i ja vama”, srdačno je uzvratila žena, “moj muž trenutno razmišlja, možete li sačekati 5 minuta?”, s osmijehom je upitala. “Svakako!”, odgovorio je Imran, okrenuvši se smireno na peti prema gustoj šumi koja se ambiciozno pružala prema nebu. Morao je priznati sebi da još nije sreo osobu koja razmišljanje shvaća kao ozbiljan proces koji ne smije da se ometa u radu te koji se pažljivo pokreće i još pažljivije zaustavlja. U civilizacijskom krugu iz kojeg je poticao cijeli rudnici misaonog potencijala su ležali duboko zakopani ispod nesavladanih vještina razmišljanja. I to gotovo da nikog nije uznemiravalo. Čak štoviše, određena kategorija društva je to pretvorila u svoju prednost, osiguravši mehanizme koji su progresivno razmišljanje održavali u podzemlju. Snažan osjećaj tonjenja u živi pijesak - koji bi ga obuzimao kad god bi zašao u različite krugove i okupljališta svog naroda – tjerao ga je na stalnu kretnju i putovanja u potrazi za odgovorima na mnoštvo pitanja koja su se sama od sebe nametala. Ovaj mladić, širokih pogleda po odgoju, nazasitljive intelektualne žeđi po prirodi, gotovo da nije mogao da nađe boljeg sagovornika od dr. Wolfa - osobe s obil-

nim međunarodnim iskustvom koja je vodila aktivan život na svim kontinentima, godinama oštro obzervirajući značajnije pojave u različitim religijsko-civilizacijskim skupinama. Dr. Wolf ga je ubrzo primio u radnu sobu koja se nalazila na spratu, a koja je bila harmonična kombinacija punog drveta, neobičnog cvijeća i mnogo prozirnog stakla koje je velikodušno, poput gostoljubivog domaćina, upuštalo cio mozaik snopova svjetlosti u unutrašnjost sobe. Imranov domaćin je bio vitak starac s nevjerojatno sačuvanim dječijim, ali ipak prodornim očima iz kojih je zračila neka lucidna samouvjerenost i smirenost. Sjeli su jedan nasuprot drugog dopuštajući suncu da svojim zrakama miluje i ispituje njihova lica. Imran se u toku svog postdiplomskog studija intenzivno družio sa svojim profesorom za geostrateške studije koji ga je i uputio na mislioca iz Schwarzwalda, ističući njegovu komunikativnost, intelektualnu originalnosti, unikatnost obzervacija, a više od svega - neizmjernu ljubav ka širenju vidika kod mladih talenata. “Dr. Wolf, zadovoljstvo mi je sto imamo mogućnost da razgovaramo, i u znak zahvalnosti i pažnje nudim vam najvrjedniji poklon koji sam dobio – islam!”, rekao je šeretski veselo, ciljano nastupajući di-

rektno i pomalo agresivno. Družeći se s kvalitetnim misliocima, Imran je znao da su direktnost, otvorenost i jednostavnost vrline koje ne ostavljaju ravnodušnim, a koje sebi čovjek, opet, ne može priuštiti pri komunikaciji s mnogim drugim kategorijama ljudi. “Zahvaljujem vam na poklonu mladi kolega”, veselo će domaćin, “a na koji način mislite da će vas cijenjeni poklon povećati kvalitetu moga života?”, pitao je dječije radoznalo ovaj duhom mladi starac. “Recimo da će vam pomoći pri eliminaciji mnogih dilema oko razlikovanja dobrog od lošeg, pošto jednostrano oslanjanje na puki razum, bez konzultacije vjerodostojne božanske reference često pretvara društva i cijele generacije u nerazumne ekperimente s fatalnim posljedicama. Primjeri pogrešnog socijalnog uređenja, neefikasnog pravosuđa, kodeksa oblačenja, neuspješnog plasiranja univerzalnog kodeksa bratstva, psihološka oboljenja, suicid u porastu, itd.”, prividno opušteno je navodio Imran, ipak nestrpljivo očekujući reakciju svog sugovornika. “Uzimajući u obzir činjenicu da danas, bez obzira na znanje, mudrost i reference, nećete naći osobu koja je u stanju da u svim svojim riječima i svim svojim djelima uvijek nastupa razumno i pametno,

POVRATAK U BUDUĆNOST morat ćete se složiti sa mnom da smo svi mi blesavi, samo u različitoj minutaži”, provokativno će dr. Wolf, očigledno dobro raspoložen i bez žurbe da vrednuje ponuđene primjere. “Nema te reference, bez obzira na porijeklo, koja je u stanju kvalitetno regulirati određeno društvo ako oni koji se pozivaju na te reference ne shvaćaju izazove i prirodu realnosti mjesta i vremena u kojem žive. Drugim riječima, društvu koje ne poima prirodu realnosti mjesta i vremena u kojem žive ne mogu pomoći ni sve objave niti svi poslanici”, nastavio je ozbiljnije Imranov sugovornik. “Zašto imam osjećaj da nipodaštavate muslimanska društva, smatrajući ih dezorijetiranim?”, upitao je Imran nasmiješenog lica uz blagi prijekor u očima. “Možda zato sto su ta društva zaboravila da je Bog čovjeka – prije svega - stvorio radi informacije, a infomacije su oduvijek značile moć. Nedavno sam čitao istraživanje koje je sproveo časopis ‘National Geographic’, oktobarsko izdanje 2003., u kojem se iznosi da sve arapske zemlje zajedno godišnje ne prevedu na arapski, sa drugih jezika, više od 330 knjiga, dok jedna Španjolska godišnje prevede oko 16.750 knjiga s drugih jezika na španjolski, a što je više od cjelokupnog prijevoda svih arapskih država u zadnjih 50 godina. Nacionalna biblioteka kralja Abdul Aziza u Rijadu ne broji više od pola milijuna naslova, a što je manje od jedne desetine naslova koje broji američka biblioteka u gradu Cincinnati, Ohio. Ono što želim reći, mladi kolega, je da uređenje svijeta pripada onima koji raspolažu s više kvalitetnih informacija, pošto takvi po prirodi stvari imaju bolji uvid u potrebe individua i cijeloga društva”, dodao je sada starac autoritativnim glasom uz pobjednički osmjeh. Imran je bio upoznat s ovom disproporcijom znanja između pripadnika njegovog civilizacijskog kruga i drugih, i sasvim sigurno da se time nije ponosio. Samog ga je duboko boljela muslimanska pasivna konzumacija tuđih intelektualnotehnoloških umotvorina, čiji su korijeni mogli biti samo u odnosu prema informacijama. “To što ste upravo rekli jeste neslavna situacija današnjih muslimana. Međutim, većina muslimana bi vam na vašu prethodnu opasku uzvratilo opaskom na moralnu dekadencu Zapada u odnosu na relativnu čistoću Istoka”, ulazio je dublje u problematiku Imran. “Razumljivo je da će ljudi zbog nesupjeha na jednom polju pokušati održati pozitivnu predstavu o sebi ističući neku preostalu vrlinu. Glavna odlika zapadne

misli jeste eksperimentalnost, i to je ujedno glavni motorni pogon zapadne civilizacije koja je rezlutat mnogih uspona i padova u aktivnom i komeptitivnom pokušaju da se svijet učini boljim mjestom za život. Ta eksperimentalnost je ujedno i mač s dvije oštrice, pošto probati sve nije dobro za želudac”, skratio je dr. Wolf. “Upravo zbog toga sam i spominjao božansku referencu kao korektiv i parametar za mjerenje i procjenu šta društvo treba konzumirati, a što ne, pošto čovjekova znatiželja, kao što sami rekoste, nema uvijek zdrave okvire”, podsjetio ga je Imran. “Jasno kao dan, dragi kolega, međutim problem nastaje pri interpretaciji takve reference i njenoj implementaciji na članove društva. Oni za koje se smatra da su najpozvaniji da tumače te reference prečesto su daleko od stvarnog života i njegovog svestranog shvatanja, te zbog toga u glavama većine ljudi, pri pomisli na usvajanje odredjene božanske reference na zakonodavnom nivou, dominira ubjeđenje - pa i opravdan strah - da bi nekompetentni ljudi njihovo društvo mogli pretvoriti u frankeštajnsku tvorevinu s nezgrapnim elementima diktatorstva i teokratije. I to je ujedno glavni razlog zbog kojeg se demokratija, uprkos mnogim propustima, smatra još uvijek najboljim oblikom društvenog uređenja”, iznosio je svoje strahove dr. Wolf, prešućujući ubjeđenje o nesenzibilnosti muslimanskih intelektualaca za različitosti. “Jasno mi je da najnesigurniji i najrizičniji faktor u svakom sistemu jeste moralno i inteklektualno nekvalifikovan čovjek. Međutim, zar se validnost određene božanske reference ne može promatrati odvojeno od ljudskih greški”, pitao je Imran, inzistirajući na vrednovanju ideologije odvojeno od nevjerodostojnih sljedbenika. “Svakako da može. Objektivni intelektualci to mogu utvrditi, napisati ubjedljiva djela i preporučiti javnosti putem razlicitih medija. Međutim, problem se javlja pri traženju suvremenog, opipljivog primjera u praksi, pošto je psihologija mase poput psihologije djece – uče oponašanjem – plastičan primjer im predstavlja sve! Ako ga ne vide, cijela priča o boljim životnim sistemima ostaje u lelujavom domenu apstraktnog”, pedagoški je zaključivao Wolf. “Vidim da se pozivate na činjenicu da su različiti kolektivi oduvijek preferirali više ‘vrapca u ruci nego slavuja na grani’, prokomentirao je Imran, dodavši, “međutim, kolektivi nikad i nisu bili početni inicijatori društvenih promjena. To su uvijek bili mladi nadareni pojedinci koji su taktom i upornošću umjeli plasirati svoje vizije, dok mase ne bi istrošile vlastite arsenale

pritisake i šikaniranja na te buntovnike ‘bez razloga’, kapitulirajući na kraju pred njihovom čeličnom voljom i smislenijim strategijama.” “S tom vašom observacijom dolazimo do krucijalnog pitanja: gdje naći visoko ambiciozne ljude, u vremenu nametnute bespoštedne egzistencionalne utrke, a koji se svakosatno usavršavaju u multidisciplinarnom smislu, i dodano k tome su toliko svjesni i širokogrudni da su spremeni posvetiti svoje živote jednoj viziji, hrabro plivajući uzvodno, mimo dominirajućeg društveno-političkog toka?”, pitao je dr. Wolf, signalizirajući značajno podignutim obrvama težinu zadatka. “Omladina u muslimanskom civilizacijskom krugu, uprkos vještačkim trivijalnim podjelama, zadnjih desetljeća ubrzano stasava u kompletne ličnosti koje će u dogledno vrijeme biti na visini zadatka te pred svijet izaći s cjelokupnim sistemom boljim od trenutnog”, optimistično je dodao mladić. “Je li mislite na omladinu koja stasava u objektima koji educiraju ljude pripremajući ih za život u 21. stoljeću koristeći metode koje su bile neaktuelne još u kamenom dobu? Ili govorite, cijenjeni kolega, o omladini koja doživljava islam kroz odbojno birokratsko lice zvaničnih, profitno orijentiranih, islamskih zajednica - naivno referirajući ljudima i ustanovama koji se bave islamom iz pukih egzistencionalnih razloga? Ili?”, provokativno je pitao ovaj zahtijevni sugovornik. “Mislim na mlade ljude koji se potpuno svjesni da ne smiju računati na profesionaliste u vjeri i koji znaju kristalno jasno da su zvanične islamske zajednice, od Malezije do Amerike, obična infrastruktura koju svaka sekularna vlada iskorištava u svoje svrhe”, pojasnio je Imran. “Govorite o otpadnicima od zvaničnih sistema?”, pitao je. “Pa zar preteča moderne civilizacije nisu pećinari koji su se odrekli pećinskog sistema života, hrabro istražujući nove oblike društvene organizacije?”, odgovorio je pitanjem Imran. “Da vas podsjetim mladiću, njemački sociolog Max Weber, pitajući se zbog čega muslimani, uprkos sjajnom početku i brojnim otkrićima, nisu dosegli period industrijalizacije - dolazi sa zanimljivom tvrdnjom u kojoj iznosi da je, po njemu, glavni krivac stagnacije muslimana sadržan u islamskom konceptu zadovoljstva s malim, a koji je redovna krilatica skoro svakog poluobrazovanog edukatora muslimanskih masa. To nije i jedini pogrešan koncept duboko instaliran u bit musliman-

J O U R N A L

POVRATAK U BUDUĆNOST

J O U R N A L

skih masa, a koji paralizira razvoj ambicija, težnju za ljepšim i sofisticiranijim kod odavno hendikepiranih muslimanskih generacija”, ponovo je bio neugodno direktan dr. Wolf. “Koncept zadovoljstva s malim, koji zaista postoji u islamu, nije kočnica napretka nego je to pogrešna interpretacija tog koncepta. Islam propagira zadovoljstvo s malim u smislu zahvalnosti i na najmanjim blagodatima, ne u smislu zadovoljstva sa svim i svačim - kako se to, među muslimanima, iz neznanja često propagira. Naprotiv! U izvorima islama postoje jasne stavke koje podstiču na najveće ambicije i motiviraju da se dostignu sami vrhovi na oba svijeta”, pojasnio je mladić. “..samo što o tim stavkama gotovo da niko i ne govori, inače kako objasniti nezainteresiranost muslimana da usavrše oruđa u bliskoj prošlosti, zadovoljavajući se vlastitim civilizacijskim razvojem, i njihovu društveno-političku marginalnost u sadašnjosti? Ono što je uspješno instalirano u umove i srca muslimana je: ideja prepuštanja vođstva svijeta drugim civilizacijama uz iluziju o već zarađenoj vječnosti, ideja omalovažavanja date šanse u trenutnom mjestu i vremenu, forsiranje rituala umjesto informiranosti – a što su, informatički rečeno, pogubne ‘bubice’ koje imaju za cilj pasivizaciju, demotivizaciju i uništenje u neopravdanom iščekivanju nekog vida spasonosne božanske intervencije”, tvrdio je dr. Wolf. “Evidentno je da se ambicije cijelih generacija muslimana ne uzdižu dalje od osnovnih životnih potreba i toplog džamijskog tepiha, a što je direktni rezultat nesnalažljivosti da se uhvati ritam u munjevitoj kapitalističkoj utrci i referiranja pogrešnim autoritetima. Svijet gdje su glavne edukativne porcije patetično-amaterska predavanja petkom, te časopisi i knjige pisane iz perspektive zarobljenika prošlosti u kombinaciji s niskim ekonomskim standardom, može da poluči samo slabašnu pjenu u oceanu svijetskih zbivanja”, govorio je sada zabrinutije Imran, kao da se pravda. “Čini mi se da će u našem razgovoru svi nedostaci muslimana, sve očite negativnosti u muslimanskim društvima biti pripisane pogrešnim interpretacijama islama i deficitu lidera, baš kao da je to validno opravdanje. Svaki kvaliteni sistem života, tako i islam, bi trebao imati praktične poluge i programe za kreiranje progresivnog mentaliteta kod ljudi. Uz potpunu svijest da i najbriljantnije ideje ovise o kvaliteti njenih nosilaca, te da napredak ili nazadak svakog društva leži u (ne)profiliranim umovima indivudualaca odlučnih na-

mjera, pitam se gdje je ključni kvar u mentalitetu muslimana današnjice?”, pitao je dr. Wolf ispitujući nivo poimanja situacije kod svog sugovornika. “Poslanik islama locira taj kvar u srce, tvrdeći da je to organ od čije ispravnosti ovisi (ne)zdravost cijelog bića”, pojasnio je Imran. “Odlično!”, uzviknuo je dr Wolf, kao da je priželjkivao taj odgovor, dodavši, “Obratite pažnju na sljedeću situaciju: zamislite da sjedite u prirodi kraj obale mora s grupom istomišljenika i da na tom skupu svi slušate interesantno izlaganje od strane određenog islamsko-moralnog autoriteta. U narednom momentu vidite luksuznu jahtu kako prolazi, krcatu mladićima i djevojkama kako sviraju i pjevaju veseleći se. A sad mi odgovorite brzo i iskreno – šta bi bila vaša prva reakcija na taj prizor?”, zaključio je pitanjem svoj maleni eksperiment. “Moj prvi osjećaj i misao u pomenutoj situaciji bi vjerojatno bili: osuda uz vizualizaciju kazne koja će ih uprkos svemu snaći”, uzvratio je prosto Imran, i ne sluteći što je razotkrio. Uslijedio je nemilosrdan analitički zaključak, koji gotovo da je prerastao u neumoljivu intelektualnu egzekuciju. “To su klasični doživljaji i reakcije jednog muslimana, a koji su satkani od uskogrudnih, zavidnih i sebičnih motiva. Možete li mi objasniti šta spriječava jednog muslimana da na sličnu situaciju reaguje riječima: ‘Stvoritelju podari ovim ljudima da budu veseli i na budućem svijetu kao što su veseli sada?’ Jer ako im Stvoritelj oprosti te ih uvede u raj, vaš status u raju neće ničim biti ugrožen! Uprkos tome, vaše srce proizvodi tako sitne misli i želje da stičem dojam da u njih ne može stati nitko do oni ljudi koji laskaju vašoj sujeti, ubjeđujući vas da ste divni, neuporedivi i nezamjenjivi. Bez namjere da vas uvrijedim, ali prethodni eksperiment je dokazao klaustrofobičnost vaše predstave o raju, pošto taj prostor doživljavate kao uzak, malen, nedostatan, a što po prirodi stvari ukazuje na jednu veću dimenziju uskogrudnosti, zavisti i sebičnosti prema ljudima na ovom svijetu, pošto je vaš (društveni) status ovdje itekako moguće ugroziti. Velika mudrost, velika snaga, velika misija, mogu da stanuju samo u velikom srcu – srcu koje istinski brine i nada se za svakog čovjeka. Što je srca muslimana učinilo malim ako ne iznad pomenuti mentalitet?”, dr. Wolf je iznuđivao potvrdu svojoj tezi, kao da želi i verbalno priznanje poraza. Imran je nakratko razmislio o ovoj observaciji znajući da njegov sugovornik

ima pravo. Kroz misli su mu prošle slike šikaniranja, odbacivanja, etiketiranja koja se dešavaju i na međumuslimanskim relacijama, često zbog najtrivijalnijih pitanja. Osjetio je mučninu u stomaku i želju da se pravda. Ipak, istina mu je bila važnija. “Dr. Wolf, vaše observacije su svakako vrijedne pažnje i sasvim sigurno ću im se detaljno posvetiti. Sada želim istaknuti par činjenica iz moderne historije Arapa, za koje pretpostavljam da će dati određena objašnjenja za vašu tezu o nedoraslosti muslimanskih srca. Arapi Zaljeva su npr. sve do 1960-ih živjeli isključivo beduinsko-nomadskim načinom života. Dakle, ti ljudi su u drugu polovicu 20. stoljeća ušli pod šatorskim krilom, u oskudici čiste vode, jašući deve i čuvajući ovce. Čovjek koji je bio 1950-ih u saudijskoj prijestolnici zatekao ju je istom - kao i prije hiljadu godina - po infrastrukturi, razvojnom nivou, dijapazonu radnih mjesta, dinamici života, itd. Svima je jasno da su Arapi doživjeli jednu izuzetno brzu tranziciju iz poljoprivrednonomadskog u industrijsko društvo i to jedino zahvaljujući nafti. Za razliku od Arapa, Europljani su istu tranziciju proživljavali oko 500 godina, i to zahvaljujući intelektulanom naporu, usavršavanju prisutnih oruđa, dovoljnom broju upornih pojedinaca koji su stremili boljem, bržem i ugodnijem. Upravo ta vremenska dužina samog aktivnog procesa prelaska iz jednog tipa društva u drugi, a koji je trajao dugih pet stoljeća, je profilirala zavidan fond univerzalnih ljudskih vrijednosti koje su krasile glavne nosioce zapadne misli i civilizacije. U zemljama islamskog civilizacijskog kruga identičan proces, uslijed ‘zadovoljstva malim’, je počeo prilično kasno i trajao svega nekoliko desetljeća. U zemljama Zaljeva npr. i dan-danas možete vidjeti generaciju ljudi koji su preživljavali roneći za biserima na dnu Perzijskog mora, koje bi kasnije u Indiji trampili za hranu, piće, odjeću i začine. Ta generacija ljudi je još u snazi, lako prepoznatljiva po crvenim očima s popucalim kapilarima, a što je posljedica dubokog i dugog ronjenja na dah, bez potrebne opreme. Muslimani su uslijed nagle društvene tranzicije dočekali novo vrijeme nespremni, nesigurni, inferiorni u pregovorima i diplomatskim odnosima s iskusnim zapadnjacima koji sa lakoćom ostvaruju svoje interese u tom dijelu svijeta”, pojasnio je Imran. “Shvaćam Vašu poantu! Pretpostavljam da želite reći kako su današnje sijede glave u bogatijim muslimanskim zemljama zaljubljene u materijalno bogatstvo i izobilje nakon dugih desetljeća teškog siromaštva i nedostatka najosnovnijih po-

POVRATAK U BUDUĆNOST trepština, te da se ni po koju cijenu ne žele vratiti u taj period, a što su predvodnici drugih civilizacija ispravno detektovali te ih s lakoćom nadmudruju. Međutim, ne treba ispustiti drugi bitan faktor stagnacije koji je instaliran od strane ljudi kojima mase referiraju, a to je prenaglašeno isticanje bezvrijednosti ovog svijeta – od strane mnogih muslimanskih misonara - a u kojem mase, ili većina pojedinaca, vide ispriku za pasivnost, indiferentnost i prepuštanje vođstva ovoga svijeta onima koji ga više cijene. Činjenica je da čovjek aktivno gradi i ulaže samo u ono što voli i do čega mu je stalo. Čovjek koji ne voli što postoji, ne voli što je sad ovdje na ovom svijetu, čovjek koji ne voli ovaj svijet zajedno s njegovim detaljima neće biti u stanju ni da taj svijet uređuje, dizajnira, dotjeruje i vodi! Tako npr. čovjek koji ne voli svoje tijelo neće ga ni održavati, dotjerivati, držati u kondiciji, njegovati. Tako je s ulicom, gradom, državom, prirodom, društvom i svim ostalim. Tu upravo leži mentalni ćorsokak u koji su zalutali mnogi praktičari islama jer su kroz pogrešno shvatanje ‘manje vrijednosti ovog svijeta’ počeli podcijenjivati ono što s ljubavlju i onosvjetskim ambicijama trabaju graditi. A svaki civilizacijski ćorsokak je makro-slika mentalnog ćorsokaka kao mikro-primjera pogrešnih mentalnih strategija jednoga uma”, kirurški točno je dijagnosticirao dr. Wolf. “Moram istaći da sam zapanjen suptilnošću vaših zapažanja glede moga civilizacijskog kruga”, priznao je Imran. “Hvala Vam mladiću, polaskan sam”, zadovoljno je uzvratio dr. Wolf, dodavši, “često se pitam zašto među muslimanima dominira umrtvljujuća, pasivizirajuća, konformistička retorika koja je mentalno pokosila više žrtvi nego kuga. Mislim da smo u današnjem razgovoru došli do određenih odgovora. Slabo obavješteni ljudi, poraženi tromošću muslimanskih zemalja, često ističu svijetao primjer Malezije i njene uspješne ekonomske misli, neznajući da su glavni nosioci malezijskog ekonomskog razvoja ljudi iz sasvim drugog religijsko-civilizacijskog kruga – Kinezi, koji drže 80% malezijske ekonomije. Muslimani Malezije imaju identičnu dijagnozu poput drugih muslimana, pošto su i ubrizgivači demotivirajućih virusa isti! I sa tim zapažanjem dolazimo do zaključka da je mentalna kuga, uništivši duh i ambicije velike većine muslimana 20. stoljeća, nastavila da hara i u 21.”, upozoravajući je ustvrdio dr. Wolf. Imran je znao da postoji mnogo činjenica koje ne idu u prilog muslimanima i bilo mu je drago što njegov sagovornik ni-

je isticao kako muslimanski intelektulaci marginalnim pitanjima prečesto pridaju planetarnu važnost dok za pitanja od planetarne važnosti – uslijed tromosti duha koriste sveopću formulu “inšallah”. Znao je da ga je njegov sugovornik mogao “tući” ističući pravovremena naučna otkrića mnogih zakonitosti u svijetu od strane predanih naučnika nemuslimana, a na koja bi muslimani bojažljivo i bez samopoštovanja donosili citate iz Kur’ana o, od davnina istaknutoj, unikatnosti otisaka prstiju, morima koja se dodiruju, a ne miješaju, planetama koja imaju dva ili više sunaca, širenje svemira i mnogim drugim znakovima (ajetima) makro i mikro kosmosa koje muslimani stoljećima iščitavaju bez valjanog razmišljanja. Drago mu je što nije iznošena teza o nepostojanju naučne originalne misli među muslimanima još od Ibn Khalduna. Ipak, sve to ga ne bi toliko ni uznemirilo jer je znao da će biti odgovoran i jadan samo ako generacije poslije njega, neke 2105. , ne budu govorili “nismo imali originalnu naučnu misao još od Imrana”. Budućnost ga je najviše interesirala jer – kao što reče jedan mudrac: “Moji vitalni interesi su u budućnosti pošto tamo namjeravam provesti ostatak svoga života.” Osjetio je da se njihov razgovor za taj dan privodio kraju, pa je odlučio okončati tu partiju razgovora s upečatljivo pobjedničkim duhom. “Dr. Wolf, neizmjerno sam vam zahvalan na vremenu koje ste za mene odvojili, nadam se da će se naši razgovori nastaviti. Za kraj ću se poslužiti jednim vašim potezom”, rekao je Imran s osmijehom, “tj. vizualizirat ću vam jednu situaciju i zatražiti da mi kažete prvu misao i osjećaj koji je ta slika u vama pobudila. Obratite pažnju! Predočite sebi mladu osobu koja, iako porijeklom iz najniže društvene klase, sažaljeva ‘male’ ljude koji su došli da traže sreću na ovoj velikoj planeti. Ubjeđena je da ima sva prava da sanja herojske snove i direktno utječe u vođenju svijeta, smatrajući se velikom osobom, i po ambicijama i po potencijalu, a kojoj je zadaća da usreći ovu malu planetu. Uči jezike. Poštuje svoje i tuđe vrijeme do te mjere da ne kontaktira mnogobrojne poznanike i prijatelje osim kad im ima što kvalitetno reći, a kontakti su joj česti. Mudro prkosi konformistima. Boji se smrti jedino ako ga zatekne prije obavljene misije. Često putuje. Uljudno i konstruktivno komunicira. Svakosatno se multidisciplinarno usavršava nastojeći nadrasti svoje ranije domete, čudeći se ljudima iz vlastitog civilizacijskog kruga čije ambicije ne dosežu dalje od munare, istovremeno ih pitajući - ako ne stremimo ka najvećim visinama, čemu onda nebo?!”, zapečatio je

Imran svoj mali eksperiment snažnim pitanjem. “Dragi mladiću, prema osobi sa takvim mentalitetom, pa makar imala devedeset godina, mogu osjetiti samo najdublje divljenje i poštovanje”, reče dr. Wolf. Pošto je obojici vrijeme predviđeno sa današnji razgovor isteklo, starac i mladić su ustali od stola srdačno se pozdravljajući. Mladić se zahvalio na čaju i toplom pecivu uručivši svom domaćinu maleni paket, a njegovoj supruzi otmjeno upakovanu sliku. Dr. Wolf i njegova supruga, dirnuti neočekivanom pažnjom, su ispratili elegantnog mladića želeći mu uspjeh u naučnom radu, poručivši mu da obavezno dođe na proljeće kako bi zajedno posjetili Donaueschingen, predivnu oazu cvijeća i sklada iz koje su kretale prve kapi najveće europske rijeke. Dr Wolf je, opušteno se klateći na stolici za svojim radnim stolom, u tišini sobe radoznalo otvarao maleni poklon. Nije imao ni najmanje predstave šta bi to moglo biti. Nakon što je nožem za pisma prorezao tanki omot, iz malene kutije na dlanu mu se ukazala tanka srebrna kovanica i ceduljica papira. Bio je to srebrni dirhem, zvanična valuta nekada najveće svjetske sile, jedinstvene Islamske države svih muslimana – Hilafeta. Na toj valuti je kružno – u samom centru - bila ispisana poruka na arapskom jeziku: “La ilahe illallah, Muhammedu-r-resulullah”, dok je u drugom većem krugu, koji je u svojoj unutrašnjosti obuhvatao prvi, stajalo: “We inne hazihi ummetukum ummeten wahideten we ene rabbukum fettequun.” Dr. Wolf je oprezno odmotao ceduljicu na kojoj se nalazio prijevod ispisanog sadržaja na novčiću: “Es gibt keinen gott ausser Gott und Muhammed ist Sein Profet; Und diese eure Gemeinschaft ist eine einheitliche Gemeinschaft, und Ich bin euer Herr. So fürchtet Mich.” Starac je pomirisao srebrni novčić osjetivši snažan miris slave i dostojanstva koji je nadirao iz proteklih vremena - šireći se njegovim umom - i govorio o neumitnim padovima i usponima čak i najvećih civilizacija. U isto vrijeme, dostojanstveni mladić je koračao brzim i sigurnim koracima, okupiran mnoštvom izazova. Najveći je bio izazov utrke s vremenom. Znao je da vrijeme nikoga ne čeka, pa ni njega. Znao je i da vrijeme najveću prednost stiče dok ljudi spavaju, jer ono nikada ne spava. Znao je i da mu je najbolji saveznik um oštar poput mača, pa da njime presiječe vrijeme i dosanja svoje snove.

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA Izraelsko-arapski ratovi u kontekstu američko-saudijskih odnosa

Geneza bliskoistočnog sukoba (II) Mirza ef. Mešić

J O U R N A L

(...) Vlada Saudijske Arabije cijelo je vrijeme igrala dvostruku igru kao uostalom i Vlada Sjedinjenih Američkih Država. U političkom nadmudrivanju SAD je imao jedno lice za Saudijsku Arabiju, a drugo za svoje birače i Izrael, a saudijski kraljevi jedno za Washington, a drugi za svoje građane i ostale muslimane. Želeći popraviti sliku o sebi među Arapima i muslimanima, Saudijska Arabija je inzistirala na UN-ovoj rezoluciji 242 kojom se Izraelu nalaže povlačenje sa okupiranog teritorija u ratu iz 1967. Međutim, ni do danas te rezolucija nije ispoštovana. Rezoluciju su odbili i Izrael i arapske zemlje. Tome su svakako pridonijeli i američki predsjednici koji nisu bili skloni vršiti pritisak na Izrael da povuče svoje snage sa okupiranih područja. No, nakon šestodnevnog rata i katastrofalnog poraza egipatske vojske te sramote nanesene predsjedniku Naseru, Saudijska Arabija se pomalja kao sve jača i utjecajnija regionalna sila. Do tog rata Egipat je predstavljao izravnu prijetnju Saudijskoj Arabiji, a poslije rata se našao na saudijskom platnom spisku za financijsku pomoć. Nakon rata 1967. regionalni balans moći migrirao je oko Crvenog mora: od Egipta do Saudijske Arabije. U isto se vrijeme Arapi sve više okreću političkom islamu, napuštajući arapski nacionalizam. Tomu je najviše doprinio upravo Izrael, koji je, religijski inspiriran, do nogu potukao svoje arapske susjede. Okretanje Arapa religiji islamu automatski je Saudijsku Arabiju učinilo globalnom silom kao zemlju u kojoj se nalaze najsvetija mjesta za muslimane. Kako bi se nametnuli kao svearapski vođe Saudijci će početi zlorabiti religiju u istoj mjeri kao što je Naser zlorabio arapski nacionalizam.1 To će na najbolji način iskoristiti Sjedinjene Američke Države koje će svoje čvrsto savezništvo sa Saudijcima iskoristiti da umanje utjecaj Sovjetskog Saveza kao političkog mentora i glasnogovornika nekih arapskih država. Rat iz 1967. godine je imao važan utjecaj na američku domaću politiku u odnosima sa Saudijskom Arabijom. Do 1967. godine ono što je bilo dobro za Izrael, apsurda li, u isto je vrijeme bilo dobro i za Saudijsku Arabiju. Iako je njihovo posredno neprijateljstvo postajalo sve očiglednije obje su zemlje imale zajedničkog neprijatelja u Naserovom Egiptu. Poslije 1967. godine,

prosaudijski i proizarelski lobiji se razdvajaju u vršenju utjecaja na američkog predsjednika i kongresmene. Nakon 1967. godine, kontrolirajući Zapadnu Obalu, Golansku visoravan i Sinajski poluotok Izrael je postao jači nego ikada. U isto je vrijeme arapski svijet proživljavao svoju najveću krizu. Zato ovu godinu mnogi stručnjaci američko-saudijskih odnosa uzimaju kao jednu od najrizičniju u odnosima Washingtona i Rijada. No, zajednička borba protiv komunizma i naftni interesi bili su dostatni da dvije zemlje ne samo prevladaju krizu, nego i da njihovi odnosi u vremenu koje će uslijediti postanu još jači i još bliskiji.2 Međutim, nakon samo šest godina Sjedinjene Američke Države i Saudijska Arabija naći će se ponovno na suprotnim stranama. Posrijedi je bio novi izraelsko-saudijski sukob koji će prouzročiti najveću obustavu proizvodnje nafte, poznatiju kao naftni embargo ili veliki šok. Embargo će nametnuti Saudijska Arabija s ostalim zemljama proizvođačima nafte, članicama OPEC-a, a bit će usmjeren prije svih protiv

Sjedinjenih Američkih Država, ali i ostalih zemlja koje su pomagale Izrael u ratu protiv arapskih država 1973. godine.

Yomkipurski rat Yomkipurski ili ramazanski3 rat započeo je 6. listopada 1973. godine napadom egipatske i sirijske vojske na izraelski teritorij. U prvim dobro organiziranim udarima egipatske vojske, koju su niz godina obučavali i naoružavali sovjetski vojni stručnjaci, izraelskoj su vojsci naneseni ozbiljni gubitci u ljudstvu i materijalnotehničkim sredstvima. Po prvi puta od 1948. i prvog izraelsko-arapskog rata, Izrael je bio u vrlo teškoj situaciji. I danas se vode rasprave o pravim razlozima izraelske nespremnosti za egipatsko-sirijski napad. Po jednima, zapovjednici izraelske vojske imali su provjerene podatke o pripremi napada na Izrael, no bili su uvjereni da se Egipćani nakon nekoliko doživljenih poraza neće usuditi više napadati njihovu zemlju. Za druge, Golda Meir, tadašnja

DIJALOG CIVILIZACIJA izraelska premijerka, na nagovor američkog državnog tajnika Henrya Kissingera, namjerno nije željela provesti punu mobilizaciju, kako svjetska javnost ne bi optužila Izrael za započinjanje novoga rata.4 U svakom slučaju, nakon američke vojne pomoći i miješanja u sukob, Izraelci su uspjeli potisnuti egipatske i sirijske vojne postrojbe na početne položaje te zaprijetiti i samoj egipatskoj prijestolnici Kairu. Taj će događaj prouzročiti saudijsko nametanje embarga na izvoz nafte svim državama koje su pomagale Izrael u yomkipurskom ratu, a među prvima je na udaru bio njihov najpouzdaniji saveznik Sjedinjene Američke Države.

Saudijski naftni embargo Zbog američkog podupiranja Izraela u ratu protiv Palestinaca i drugih arapskih zemalja poput Sirije, Egipta i Jordana, te vojnih pobjeda izraelske vojske nad spomenutim državama, Saudijska Arabije je nekoliko puta upotrijebila naftu kao političko oružje. Iako nijedan nije imao trajnih političkih posljedica na američko-saudijske odnose, naftna su embarga usmjerila pozornost svijeta na Saudijsku Arabiju i pokazala važnost nafte u međunarodnim političkim odnosima. Ubrzo nakon izraelske deklaracije o neovisnosti 1948. godine, koju su podržali Amerikanci, Saudijci su po prvi puta pokušali upotrijebiti naftu kao političko oružje. Tadašnji je predsjednik ARAMCO-a James Terry Duce upozorio službenike u Washingtonu da saudijski kralj Ibn Saud prijeti američkoj naftnoj kompaniji obustavom normalnog crpljenja nafte ako SAD nastavi podržavati Izrael. Međutim, taj pokušaj nametanja embarga, kao i onaj iz 1956. za vrijeme trajanja Sueske krize, nije imao ozbiljnih političkih posljedica osim potpunog isključenja Velike Britanije iz nadzora nad Bliskim istokom.5 Kriza u američko-saudijskim odnosima ponovno se pojavila 1967. godine nakon još jednog izraelsko-arapskog rata i potpunog vojnog poraza nekoliko arapskih zemalja a osobito Egipta. Nakon što se potvrdilo da su egipatske vojne aerodrome i baze uz izraelske bombardirali i američki i britanski vojni zrakoplovi, Egipat je zajedno sa nekoliko drugih arapskih zemlja prekinuo sve odnose sa Washingtonom i Londonom. Međutim, to nije učinila i Saudijska Arabija u kojoj će samo dan nakon završetka Šestodnevnog rata biti organizirano niz demonstracija protiv Izraela, Sjedinjenih Američkih Država pa i vladajuće obitelji Saud. Građani Saudijske Arabije nisu tek tako

mogli progutati sramotu koju su izraelski vojnici sa svojim saveznicima Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom nanijeli arapskim državama. Radikalniji među njima vršili su konstantan pritisak na saudijskog kralja Faisala, koji je od Amerikanaca zahtijevao da utječu na hitno izraelsko povlačenja na granice prije izbijanja rata. Po ustaljenom redu, kada budu prozvani i ugroženi, saudijski članovi vladajuće obitelji deklarativno osuđuju agresiju i prijete novim naftnim embargom. Tako je tadašnji saudijski kralj Faisal bin Abd AlAziz proglasio naftni embargo za sve one zemlje koje pomažu Izrael. Kako su u takvim situacijama naftne kompanije predstavljale svojevrsnog posrednika između američke i saudijske vlade, Saudijci su informirali službenike ARAMCO-a da je do daljnjega američkim i britanskim tankerima zabranjen pristup saudijskoj nafti. Međutim, većeg uspjeha naftni embargo iz 1967. godine nije imao. Iduća dva mjeseca, saudijsku su naftu su uspješno nadomjestile američka, venecuelanska, iranska i indonežanska, tako da je početkom rujna embargo prekinut bez ikakvih posljedica. Jedino što je pokazao jeste nemoć i neznanje arapskih država da pomoću najvrjednijeg prirodnog resursa postignu više poena na međunarodnoj političkoj sceni.6 Proturječja u saudijsko-američkim odnosima dosegnula su vrhunac krizom prouzročenom izraelsko-arapskim ratom 1973. godine. Sjedinjene Američke Države pomažući Izrael najsuvremenijim oružjem i golemom financijskom pomoći izazvale su protiv sebe, ali i drugih zapadnih proizraelskih zemalja, još jedan naftni embargo sa puno ozbiljnijim posljedicama od onoga iz 1967. godine. Kao i rat, i embargo su arapske zemlje unaprijed isplanirale. Prvo su na sastanku u Damasku krajem kolovoza 1973. godine, egipatski predsjednik Sadat i sirijski predsjednik Hafiz al-Asad, vođeni željom za povratkom teritorija izgubljenog u ratu 1967., dogovorili sve detalje zajedničkog napada na Izrael, odredivši točan datum početka vojne akcije. Financijsku, vojnu i drugu pomoć su obećale i druge arapske zemlje.7 Sadat je zatim otputovao u Rijad gdje je dobio garancije od saudijskog kralja Fejsala ibn Sauda da će Saudijska Arabija obustaviti isporuku nafte svim državama koje budu podupirale Izrael u ratu koji će uslijediti. Taj zadatak imao je obaviti saudijski ministar za naftu Ahmed Zaki Yamani. Ovaj kontroverzni ministar sredinom 1973. godine upozorio je američke vladine dužnosnike da će Saudijska Arabija promijeniti svoju naftnu politiku prema Sjedinjenim

Državama ako se Izrael ne povuče na granice prije rata iz 1967. godine.8 Kralj Fejsal je također upozorio službenike ARAMCO-a, stacionirane u Saudijskoj Arabiji, da američka proizraelska politika stavlja Saudijce u jako nezgodan položaj među arapskim prijateljima, koji su prijetili izolirati Rijad zbog saudijske pomirljive politike prema Washingtonu. Iznio je i mogućnost opoziva koncesija naftnih polja američkim naftnim kompanijama, što je u Washingtonu izazvalo pravu uzbunu. Saudijski kralj je čak izjavio da zbog bezrezervne američke potpore ideji cionizma i državi Izraelu, usmjerene protiv Arapa, Amerikanci rizikuju normalno opskrbljivanje naftom iz Saudijske Arabije, pa i održivost samog prijateljstva između dvije zemlje.9 Po prvi puta od uspostave bilateralnih odnosa između Washingtona i Rijada izmijenjene su prijeteće poruke koje nimalo nisu bile bezazlene. Te će izjave potaknuti američkog državnog tajnika Kissingera da posjeti Rijad i susretne se sa kraljem Feisalom te raspravi o naftnom embargu i budućnosti američko-saudijskih odnosa. Bila je to prva posjeta jednog državnog tajnika Saudijskoj Arabiji nakon 20 godina pauze. Washington je tradicionalno stao na stranu Izraela izdašno ih pomažući najsuvremenijim oružjem. No, sada se i Saudijska Arabija nametnula kao spremniji igrač nego u krizi iz 1967. godine. Kao vodeća članica OPEC-a, postala je najvažniji proizvođač nafte na svijetu sa mogućnošću da još više pomoću nje utječe na političke događaje u međunarodnoj zajednici. To će i učiniti predvodeći najveći embargo u povijesti naftne industrije. Za Wiliama Engdahla cijeli slijed događaja vezanih za Yomkupurski rat, a kasnije i za naftni embargo, tajno je dirigiran iz Washingtona i Londona uz primjenu moćnih diplomatskih tajnih kanala koje je osmislio i sproveo Henry Kissinger. Kao tadašnji državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Nixona, za mnoge čak i moćniji od samog predsjednika, održavao je stalne kontakte i sa izraelskom i sa egipatskom odnosno sirijskom stranom, prikazujući svakoj krive predodžbe druge strane. Čak je zatajivao izvješća američke obavještajne službe o egipatsko-sirijskim pripremama za rat a navodno je imao je i puna saznanja o budućem naftnom embargu.10 Iako svjesni da bez pomoći SAD-a ne mogu zaustaviti svoje agresivne susjede niti održati unutarnje stanje stabilnim, zbog novog arapskog poraza doživljenog u Jomkipurskom ratu, saudijski su dužnosnici odlučili prekinuti isporuku nafte

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA

J O U R N A L

svim zemljama koje su pomagale Izrael. Embargo je uveden Sjedinjenim Američkim Državama a zatim i Nizozemskoj, Južnoj Africi, Portugalu i tadašnjoj Rodeziji (današnji Zimbabve) što će izazvati bijes američke javnosti koja će sve glasnije propitivati o svrsi odnosa sa Saudijskom Arabijom. Tom prigodom saudijski ministar za naftu Yamani izjavio je kako je konačno došlo vrijeme da Saudijci, kao i ostali izvoznici nafte, u potpunosti upravljaju svojom naftom.11 Ebmargo je započeo 17. studenog, kada je Saudijska Arabija zajedno sa drugim članicama OPEC-a12, donijela odluku o povećanju cijene sa 3,01 na 5,11 dolara za barel nafte. Istoga su dana odlučili da će svaki mjesec smanjivati proizvodnju nafte za 5 %, sve dok se Izrael ne povuče sa teritorija okupiranih 1967. godine. Međutim, kako su izraelske snage napredovale neočekivanom brzinom prema egipatskom glavnom gradu, Saudijci su objavili potpuni embargo na isporuku nafte. Embargo se dogodio u nezgodnom trenutku za Sjedinjene Američke Države, jer će se u isto vrijeme objelodaniti i afera “Watergate”. No to nije smetalo šefu američke diplomacije Henryju Kissingeru da se upusti u takozvanu “shuttle diplomacy” između Egipta i Sirije sa jedne strane te Izraela sa druge, uz neposredno učešće Saudijske Arabije.13 Kao što sam već spomenuli Kissinger je bio upoznat sa svim detaljima vezanim i za rat i za embargo. Njega je kao čuvenog harvardskog profesora vanjske politike predsjednik Nixon imenovao ministrom vanjskih poslova pred samo izbijanje Yomkipurskog rata. Jedini će u povijesti američke administracije obnašati u isto vrijeme dvije najodgovornije službe američke vanjske politike: savjetnika za nacionalnu sigurnost i ministra vanjskih poslova ili državnog tajnika, što će ga učiniti najmoćnijim čovjekom svoga vremena. Kasnije će za svoje doprinose miru i rješavanju arapsko-izraelskog sukoba dobiti i Nobelovu nagradu za mir, što mu mnogi osporavaju, smatrajući da je prije trebao odgovarati pred Međunarodnim sudom za ratne zločine zbog zloupotrebe političke moći koju je imao usvojim rukama. Kisingeer je u svojoj diplomatskoj akciji imao dva cilja. Prvo, trebao je uvjeriti arapske zemlje da suradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama donosi puno više koristi nego suradnja sa Sovjetskim Savezom. To će imati na umu krovni princ Fahd, kasnije saudijski kralj, kada je po riječima američkog veleposlanika u Rijadu Roberta W. Jordana, stalno ponavljao svojim savjetnicima da bliski odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama donose si-

gurnost od vanjske opasnosti. Zato je najbolji primjer upravo Izrael, koji se našao pred velikim porazom u Yomkipurskom ratu, no zahvaljujući američkoj vojnoj pomoći uspio se obraniti, pa čak i poraziti arapske vojske. Drugi diplomatski cilj za Kissingera bio je “umanjiti” izraelsku pobjedu te dokazati američku neutralnost u ratu. No to je bilo neizvedivo. Ono što Kissinger nije mogao spriječiti u svojoj diplomatskoj misiji bio je saudijski embargo na izvoz nafte Sjedinjenim Državama i ostalim zemljama koje su pomagale Izrael. Embargo je posebno pogodio američku vojsku, odnosno njenu šestu flotu u Mediteranu, koja je ostala skoro paralizirana uslijed nedostatka dovoljne količine nafte. U stvarnosti, puno je značajnija bila obustava proizvodnje nego sam embargo, iako je i embargo izazvao pravu paniku u bojkotiranim zemljama. Saudijci su znali kada opskrbe bilo koga naftom ne mogu više utjecati na krajnje odredište naftnih tankera. Zato su odlučili zaustaviti cijelu proizvodnju nafte. Suprotnosti u američko-saudijskim odnosima dosegnuli su vrhunac u krizi 1973.-1974. godine, kada su upravo Henrry Kissinger i američki ministar obrane James R. Schlezinger otvoreno zaprijetili mogućnošću okupiranja naftnih polja u Saudijskoj Arabiji i njenim susjednim zemljama ako se embargo nastavi. Kissinger je naručio od američkih vojnih stručnjaka nekoliko planova koji su podrazumijevali okupaciju saudijskih naftnih polja. S druge strane, saudijski ministar Yamani upozorio da će Arapi u slučaju bilo kakvog napada na Saudijsku Arabiju uništiti sva naftna polja. Zato se 1973. godina, ako se izuzme 11. rujna 2001., uzima kao najrizičnija za opstanak američko-saudijskih odnosa. Ubrzo su

Saudijci ponovno pokrenuli proizvodnju opskrbljujući tankere onih zemalja koje nisu bile pod bojkotom, što je značilo i naftu za Sjedinjene Države.14 Saudijci su opet igrali dvostruku igru. Uvođenjem naftnog embarga dokazali su svoju privrženost arapskoj borbi protiv cionizma, dok su ponovnim pokretanjem proizvodnje indirektno olakšali svome savezniku Sjedinjenim Državama, kao najvećem svjetskom potrošaču nafte. Saudijska je vlada još jednom dokazala da im je savezništvo sa Sjedinjenim Država važnije od bilo kojeg drugog vanjskopolitičkog cilja. Embargo je u stvarnosti prekinut kada je saudijski kralj Fejsal dobio garancije od Sjedinjenih Država da će izraelsko-arapski rat biti zaustavljen. Za to je bio zadužen Kissinger koji se u studenom 1973. godine uputio u spomenutu “Shuttle diplomacy” za vrijeme koje je posjetio nekoliko puta Cairo, Jeruzalem, Damask, Amman i Jiddu, sve dok nije potpisan mirovni sporazum između zarađenih strana. Embargo je službeno završen sredinom ožujka 1974. godine kada je Kissinger mogao pokazati napredak u izraelsko-egipatskim pregovorima. Za vrijeme predsjednika Jimmiya Cartera prestao je svaki govor o mogućoj upotrebi vojne sile protiv Saudijske Arabije. Umjesto toga, administracija je predložila, a Kongres je odobrio prodaju najsuvremenijeg američkog oružja Saudijskoj Arabiji.15

Posljedice naftnog šoka iz 1973. Kao jednu od posljedica izraelskoarapskog rata iz 1973. godine svijet je po prvi puta osjetio što nafta znači za suvremenu ljudsku civilizaciju. Nakon nekoliko mjeseci trajanja naftnog embarga, došlo je

DIJALOG CIVILIZACIJA do nestašice goriva u brojnim zapadnim zemljama, što će prouzročiti ekonomsku krizu ali i stanje panike i straha. Brojne su zemlje zapale u svojevrsnu recesiju, a skuplja je nafta izazvala porast inflacije uz veliku nezaposlenost. Energetska kriza snažno je djelovala na politizaciju nafte kao najmoćnijeg gospodarskog oružja.16 Na kraju je nafta kao “oružje” ipak imala učinka. Uz posredničku ulogu Sjedinjenih Američkih Država, točnije uz veliki napor i diplomatsku vještinu Henrya Kissingera, postignuto je primirje između Izraela, na jednoj strani te Egipta, Sirije i Jordana, na drugoj. Mir je imao i svoju cijenu. Ona se ogledala u poskupljenu nafte za nekoliko puta te pokušaju glavnih proizvođača da redefiniraju ugovore o eksploataciji nafte s koncesionarima u svoju korist. Na kraju im je to i uspjelo. Saudijski će ARAMCO preuzeti potpuni nadzor nad proizvodnjom i izvozom nafte u Saudijskoj Arabiji te osamdesetih godina postati najvećim svjetskim proizvođačem nafte na svijetu, jasno i najprofitabilnijim. Isti će primjer slijediti i druge članice Organizacije zemalja izvoznica nafte ili OPEC-a, koja preko noći postaje jedna od najutjecajnijih međunarodnih privrednih organizacija na svijetu.17 Skuplja nafta i nacionalizacija naftnih kompanija donijet će zemljama proizvođačima nafte enormne sume novca što će sa sobom donijeti i političku moć. Posebno će se obogatiti male državice poput Kuvajta, Katara i Arapskih Ujedinjenih Emirata, smještene na obalama Perzijskog zaljeva koji će ubrzo, nakon završetka hladnoga rata, doći u žižu svjetskog zanimanja kroz sukobe koji traju od početka devedesetih prošloga stoljeća. Neke zemlje poput Saudijske Arabije bogatstvo stečeno prodajom nafte znat će iskoristiti u svome jačanju pozicije na Bliskom istoku kao i među brojnim muslimanskim narodima, dok će druge države poput Iraka iskoristiti bogatstvo petrodolara da se naoruža te napadne svoje susjede što će za posljedicu imati raspad države te stranu (američku) okupaciju. Naftni embargo iz 1973. godine pokazalo je objema vladama granice njihovih odnosa. Politički lideri obiju zemalja priznali su kako bi bilo preopasno za obje zemlje da se u potpunosti suprotstave jedna drugoj, a sami prekid bilateralnih odnosa imao bi visoku cijenu u održavanju stabilnosti cijele regije. Nakon naftnog embarga, svaka iduća američka administracija težila je vlastitom bliskoistočnom mirovnom procesu, nastojeći riješiti palestinsko pitanje odvojeno od drugih međunarodno političkih problema u svojemu odnosu sa

islamskim svijetom. Na drugoj strani, Saudijska Arabija nakon 1974., očito svjesna neuspjesima prethodnih, te sve više naglašenijim razvojem alternativnih izvora energije, u budućim izraelsko-arapskim krizama nije više prijetila naftnim embargima, koji bi itekako mogli ugroziti saudijsku ekonomiju baziranu u potpunosti na izvozu nafte. Veliko američko-saudijsko zbližavanje se dogodilo upravo nakon arapsko-izraelskog rata 1973. i naftnog embarga protiv Amerike i ostalih izraelskih pomagača. Saudijska Arabija je u međuvremenu (p)ostala jedna od najsigurnijih američkih saveznika u regiji. Isti status ima i Izrael. No, za razliku od Egipta i Jordana koji su priznali postojanje izraelske države i sklopili bilateralne odnose sa Tel Avivom, Saudijska Arabija to ne misli učiniti. Odražavajući arapski sentiment i poseban religijski identitet, kao čuvari svetih mjesta u islamu, saudijski kraljevi od početka negiraju postojanje izraelske države. I ne čudi kada je vlast u Saudijskoj Arabiji podijeljena između vladajuće obitelji Saud i ultrakonzervativne uleme koji daju legitimitet saudijskim kraljevima. To je i ujedno i najveći apsurd američko-saudijskih odnosa. I ovaj se izraelsko-arapski rat stavlja u kontekst tadašnje bipolarne podjele svijeta. Američka vanjska politika predvođena Kissingerom ovaj je rat promatrala kao strategijsko natjecanje sa SSSR-om. Poslije ovoga rata Egipat se sve više priklanja Sjedinjenim Američkim Državama koje će, uz čvrsto savezništvo sa Izraelom i Saudijskom Arabijom, sa Egiptom zadobiti odlučujuću prevagu nad sovjetskim utjecajem na Bliskom istoku. Ispunjenje tog geopolitičkog cilja omogućilo je Sjedinjenim Američkim Državama skoru pobjedu u hladnome ratu te globalni nadzor nad cijelom regijom. U svim budućim mirovnim pregovorima između Arapa i Židova ključnu poziciju će imati Sjedinjene Američke Države. Sve do Yomkupurskog rata 1973. godine, američku će strategiju prema Bliskom istoku karakterizirati dvije konstante: oslanjanje na Izrael kao glavnog lokalnog američkog saveznika i podrška reakcionarnim arapskim režimima, čime se zaustavljao val arapskih nacionalno-antiimperijalističkih pokreta. U pozadini američke politike uz globalne geostrateške razloge stajali su konkretni ekonomski interesi vezani za nesmetanu proizvodnju nafte i njen slobodan i neometan transport do Zapadne Europe i SAD-a. Spomenuti rat i energetska kriza koju će nametnuti zemlje članice OPEC-a predvođene Saudijskom Arabijom još će više pojačati interes SAD za ovu regiju.

Kissingerova politika “korak po korak” poslije Yomkipurskog rata i naftnog embarga donijela je diverzifikaciju američkog pristupa Bliskom istoku. Kako bi dodatno osigurale sigurnosno-ekonomske interese na Bliskom istoku, SAD će unilateralno oslanjanje na Izrael zamijeniti novom strategijom lokalnih savezništava koja je podrazumijevala uključivanje postnaserističkog Egipta, forsiranje “Bijele revolucije” u Iranu i projekt unutrašnje modernizacije Saudijske Arabije. Međutim, takva politika SAD će doživjeti neuspjeh islamskom revolucijom u Iranu 1979. godine te saudijskim odbijanjem mirovnih pregovora iz Camp Davida. Situaciju će dodatno zakomplicirati sovjetska okupacija Afganistana te izbijanje iračko-iranskog rata.

Događaji iz 1979. godine Nekoliko će događaja s kraja 1979. godine ozbiljno ugroziti saudijsko kraljevstvo i narušiti sigurnost u cijeloj regiji. Prvo je početkom studenog u Iranu uspješno izvedena islamska revolucija predvođena imamom Homeinijem, koji će pozvati na slične promjene diljem islamskog svijeta. To je prije svega značilo uklanjanje nasljednih monarhija, što će saudijska kraljevska obitelj doživjeti kao direktnu prijetnju svojoj vladavini, te uvođenje islamske vladavine u sve muslimanske zemlje. Ohrabreni događajima u Iranu, ali u isto vrijeme i poticani od službenog Teherana, saudijski su šijiti, koji su nastanjivali istočne saudijske pokrajine, organizirali niz demonstracija protiv saudijskih vlasti. Neki od njih su zagovarali i oružanu pobunu negirajući saudijsku državu. Nekoliko tjedana kasnije, saudijska je vlast doživjela još veći šok. Nekoliko stotina saudijskih pobunjenika okupiralo je najsvetije mjesto za muslimane, Kabu u Mekki. Zahtijevali su trenutačno odstupanje saudijske obitelji sa vlasti, optužujući je za korumpiranost i podčinjenost nevjerničkoj zemlji Sjedinjenim Američkim Državama. Većinu pobunjenika činili su studenti islamskog univerziteta u Medini, predvođeni izvjesnim Juhaymanom ElUtaybiem. Na poziv saudijskih vlasti te odobrenje saudijske uleme, krizu su riješili francuski specijalci, po jednoj verziji puštajući gas, a po drugoj vodu i kroz nju struju među pobunjenike. Većinu su pobili, dok su mali broj živih uspjeli zarobiti. Optuživana da nije dovoljno islamska, saudijska će vladajuća obitelj nakon događaja iz 1979. godine sve više novaca darivati islamskim humanitarnim organizacijama i organizacijama za islamsko misio-

J O U R N A L

DIJALOG CIVILIZACIJA

J O U R N A L

narstvo. Na zapadu će, s druge strane, takvo saudijsko postupanje biti označeno kao financiranje i pothranjivanje budućih terorista. To samo pokazuje u kakvoj se situaciji nalazi obitelj Saud. S jedne strane se mora dodvoravati domaćim kritičarima i dokazivati svoju privrženost islamu, a s druge međunarodnoj javnosti, posebno svom savezniku SAD-u, da ne podržava terorističke niti antizapadne ideje. Istina je kao i inače negdje između. Bilo je to najrizičnije razdoblje za opstanak saudijske vlasti od uspostave moderne saudijske države koje je alarmiralo i saudijskog saveznika Sjedinjene Države. Tek što su uspjeli riješiti unutarnje izazove, još će dva događaja u susjedstvu imati svoje posljedice na američko-saudijske odnose za idućih nekoliko decenija. Sovjetska okupacija Afganistana i početak iračko-iranskog rata kao nikada do tada, a ni poslije, zbližit će dvije zemlje. U oba su događaja službeni Rijad i Washington bili indirektno involvirani. U iračkoiranskom ratu svojom su financijskom pomoći i naoružanjem pomagali iračku vojsku, dok su u Afganistanu pomagali mudžahedine iz čijih će se redova nakon rata regrutirati prvi članovi zloglasne Al-Qaide. Saudijska Arabija i Sjedinjene Države na jednoj su strani zaustavljali tzv. izvoz Islamske revolucije iz Irana, čineći branu za širenje šiizma, podupirući Irak u ratu protiv Irana, a s druge strane suprotstavili su se SSSR, čija je okupacija Afganistana direktno ugrozila američke interese u Perzijskom zaljevu, odnosno izazvala nestabilnost u cijeloj regiji bogatoj naftom. Iračko-iranski rat ugrozit će sigurnost u cijeloj regiji i zaprijetiti normalnoj opskrbi nafte iz zemalja Perzijskog zaljeva. Taj je rat predstavljao ozbiljan ideološki izazov Saudijskoj Arabiji. Sjedinjene Države su ubrzo nakon početka rata započele sa ponovnim uspostavljanjem bilateralnih odnosa sa Irakom koji su prekinuti nakon rata iz 1967. godine. Nakon što je Iran vratio izgubljeni teritorij te zaprijetio prijeći iračku granicu, Saudijska Arabija i druge arapske zemlje zatražile su od SAD da se još aktivnije uključe u rat. Za te zemlje iračko-iranski rat nije imao samo stratešku važnost nego isto tako i etničku i religijsku. Bio je to rat Perzijanaca protiv Arapa, odnosno šijita protiv sunita. Za saudijske lidere, gorljiva i fundamentalistička forma islama postala je instrument kojim se mobilizirala svijest Saudijaca. Islam je iskorišten kao odgovor na sva iskušenja sa kojima se saudijski režim suočio krajem 1979. godine, bilo da se radi o opasnosti od šijitskog Irana ili komuni-

stičkog SSSR-a. Mobilizirano je na stotine imama i učenjaka islama koji su propovijedali po džamijama o opasnostima šiizma i komunizma. Saudijski mladići prijavljivali su se za rat u Afganistanu. Ogromne svote novca poklanjali su različitim obrazovnim i humanitarnim organizacijama koje su širile saudijsko-vehabijsko tumačenje islama u zemlji i drugim muslimanskim zemljama i po mnogima na taj način pokrenuli organiziranje grupa poput AlQaide, što će kao posljedicu imati 11. rujna 2001. i druge terorističke napade na zapadne ciljeve. Ovo je imalo značajan utjecaj na saudijsku vanjsku politiku. Saudijski se režim naprosto želio osloboditi sve ozbiljnijih kritika i pritisaka koji su dolazili od militantnijih građana Saudijske Arabije, stoga su ohrabrivali dragovoljce da učestvuju u afganistanskom džihadu protiv Sovjeta. No ti dragovoljci za nešto više od decenije prouzročit će velike nevolje kako saudijskom režimu, tako i cjelokupnom sigurnosnom sustavu u međunarodnoj zajednici.

Bilješke: 1

Za detaljniji prikaz vidjeti; Fouad Ajami, The Arab Predicament: Arab Political Thought and Practice Since 1967, Cambridge University Press, New York, 1981., str. 71. 2 Rachel Bronson, Ticker than Oil, str.104-105. 3 Nazvan je Yomkipurskim zato što je započeo na dan židovskog vjerskog blagdana Yom Kipura, Dana pomirenja. A u isto je vrijeme trajao ramazan, deveti mjesec islamskog kalendara u kojem muslimani prakticiraju post, treću islamsku obvezu. Vidjeti: Thomas W. Lipman, Inside the Mirage...str. 155. 4 Radovan Vukadinović, Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka... str. 128. 5 Gawdat Bahgat, American Oil Diplomacy... str. 48.

Gerald Posner, Secret of The Kongdom, The inside story of The Saudi-U.S. Connection, Random House Trade Paperbacks, New York, 2005. str. 38-53. 7 Sve okolne arapske zemlje poslale su svoje jedinice i naoružanje kako bi podržale egipatke i sirijske snage. Za vrijeme trajanja rata Irak je poslao 18.000 vojnika, nekoliko stotina tenkova i nekoliko borbenih aviona. Libija i Alžir su također poslale svoje borbene avione, netom kupljene od Francuske, uz brigadu od 150 tenkova. Tunis je učestvovao sa 2.000, Sudan je poslao u Južni Egipat 3.500 vojnika, a svoje su elitne jedinice u Siriju poslali i Maroko i Jordan. Četvrti dan nakon izbijanja rata, Saudijska Arabija je poslala 3.000 svojih vojnika u Siriju, no imali su jasnu zapovijed da se ne uključuju u ratne operacije. Saudijska je vlada sada željela izbjeći kritike svojih arapskih susjeda, kao iz 1967. kada su je optuživale da nije pomagala Egipat i Siriju, pa je poslala svoje vojnike uz obećanje da će uvesti naftni embargo. Na drugoj strani, Saudijci su na sve su načine pokušali izbjeći narušavanje dobrih odnosa sa Washingtonom. Ovo je bio prvi i zadnji puta da saudijski vojnici učestvuju u izraelsko-arapskim sukobima. Izvor: http://www. bambooweb.com/articles/Y/o/Yom_Kippur_War. html 8 Robert Legacy, Kingdom od Saud, str. 397-8. 9 Rachel Bronson, Thicker than Oil...str. 116. 10 F. Wiliam Engdahl, Stoljeće rata...str. 216 - 217. 11 Daniel Yergin, The Prize...str. 606. 12 U embargu su učestvovale: Saudijska Arabija, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Alžir. 13 Thomas W. Lipman, Inside the Mirage... str. 157. 14 Robert Lacey, The Kingdom, str. 397-412. 15 Gawdat Bahgat, American Oil Diplomacy...str. 48. 16 Leonardo Maugeri, “Not in Oil’s Name,” Foreign Affairs, 82 (July/August 2003). 17 Brojna su nagađanja prisutna među poznavateljima tadašnjih prilika, pa i ona da su Amerikanci sami potaknuli jačanje OPEC-a i porast cijena nafte kako bi ojačali naftni kapital, a kako su vodeće naftne kompanije u američkom vlasništvu od rasta cijene nafte najveću su korist imali upravo Amerikanci. Prisutna i teza o teoriji zavjere o sprezi naftnog kapitala sa vojno-industrijskim kompleksom u Sjedinjenim Američkim, čiji zagovornici namjerno izazivaju svjetske krize i ratove kako bi ostvarivali veće profite te se domogli prirodnih resursa pojedinih zemlja poput iračke nafte ili čak afganistanskog maka.

OGLASI

BOŠNJA KA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE Ured: Ilica 54, 10000 ZAGREB fax: 4848201, tel: 4819377; e-mail: bnzh@zg.htnet.hr ___________________________________________________ OIB 861479004 M.B. 00852872 Ž.R. 2360000-1101413989

Fond za stipendiranje BNZH NATJE AJ BNZH raspisuje natje aj za dodjelu stipendija za akademsku godinu 2009/2010. studentima Bošnjacima koji žive i studiraju u Republici Hrvatskoj. Rok za prijavu na natje aj je 12.02.2010. g. OBAVEZNA DOKUMENTACIJA: 1. Popunjen aplikacijski formular Fonda; 2. Zamolba s kratkim životopisom i svojeru nim potpisom; 3. Osobna fotografija (2X); 4. Za brucoše kopije sljede ih dokumenata: svjedodžbe od sve etiri godine srednje škole kao i završnog (maturskog ispita), te potvrda ili indeks kao dokaz o upisu na fakultet; 5. Potvrda o upisu u narednu akademsku godinu: Za studente koji studiraju po novim nastavnim planovima („Bolonja”) potvrda o upisanim predmetima u akademskoj godini 2009/2010. s brojem ECTS bodova za svaki predmet, te popis svih predmeta iz godine studija u koju su upisani s brojem ECTS bodova za svaki predmet; 6. Potvrdu o uspjehu u prethodnoj akademskoj godini: - Za studente koji studiraju po novim nastavnim planovima („Bolonja”) ovjereni ispis ocjena položenih predmeta s brojem ECTS bodova za svaki predmet, te ovjereni popis svih predmeta iz prethodne godine s brojem ECTS bodova za svaki predmet; 7. Osobnu izjavu ku ne liste; 8. Osobnu izjavu o neprimanju stipendije od strane drugih ustanova; 9. Potvrdu o primanjima (neku od navedenih): x potvrdu o visini zadnje pla e roditelja, x kopiju zadnjeg odreska mirovine, x potvrdu o nezaposlenosti, x dokaz o nekom drugom izvoru primanja. NAPOMENE: 1. Prednost e imati nadareni studenti slabijeg imovnog stanja. 2. Prednost e imati deficitarne struke iz grada odnosno županije iz koje student dolazi. 3. Prednost e imati aktivni lanovi bošnja kih asocijacija. 4. Odluku o izboru stipendista donijet e komisija koja e se formirati za tu akademsku godinu. Dokumentaciju za natje aj potrebno je dostaviti u navedenom roku na adresu: Bošnja ka nacionalna zajednica Hrvatske 10000 ZAGREB, Ilica 54. Odbor Fonda za stipendiranje BNZH

J O U R N A L

MURSELOV ŠEGISTAN Zapis o rođenju sina

Ja, Lukman ibn Mursel Kada se Lukman rodio pio sam kahvu u kafiću bolnice Sv. Duh. Dogovor je bio da budem uz ženu na porodu, ali sestre su me istjerale iz rodilišta jer je jedan tata pao u nesvijest kada je njegova žena počela vriskati usred porođajnih muka. On nije Bošnjak, pomislio sam tada, mi ne padamo u nesvijest na bojišnici. Glavna sestra je vjerojatno primijetila moj zluradi osmijeh i istjerala me van. Dok sam izlazio čuo sam blijedog momka kako govori: “Sestro, nisam se onesvijestio, poskliznuo sam se.” Filip Mursel Begović

J O U R N A L

Kada sam po prvi put ostao sam sa svojim novorođenim sinom pisao sam neki tekst i nisam primijetio što mi je žena ustvari govorila. “Mursele, idem na petnaest minuta u trgovinu, pričuvaj Lukmana” – rekla je i otišla. Nisam ni shvatio da sam ostao sam s mališom kada je započeo plač, a nije mu bilo majke da ga smiri. A taj plač, kao da vojska Mongola maršira kroz dnevnu sobu i usput udara u rostfraj lonce. Želio sam završiti misao, zaključiti poantu u tekstu, ali mala plačna sirena nije dala. Što hoće zaboga, dam mu mednu dudu – neće. Plešem oko njega indijanske, ali i bošnjačke folklorne plesove da ga malčice udobrovoljim - ne zanima ga. Glumim mu ulomke iz svoje predstave Kameni spavač, jer ja sam glumac, znate - načas zašuti zbunjen mojom teatralnošću da bi odmah zatim započeo s plačem još huđe i još luđe, preko sedam, preko osam, a čulo se sve i preko Dizdarove Modre rijeke koju sam mu tada izrecitirao. “Zar sam toliko loš glumac ili je Lukman najzahtjevnija publika do sada?” – pomislih razočaran. Plač se nastavio i odlučih da bi bilo najbolje pustiti Lukmana da plače dok se ne umori. Nitko ne može plakati dovijeka, zar ne? I žena kad plače računa na neku minutažu u kojoj će dobiti pozornost, zar ne? Kada ta pozornost izostane prestaje i plač, zar ne? E pa nije tako, i žena i dijete plaču neprekidno, makar se ugušili, dobili moždani udar, pjena im na usta izašla, a zajedno s Mongolima udaraju u lonce, zar ne, sve dok ne dobiju što traže. Pustio sam ga neko vrijeme, ali mali je odjednom poplavio, počeo se gušiti. To me je pravo zabrinulo. Što ću reći ženi ako se nešto dogodi. Glupan, zamislite. Kao da je riječ o pregorjelom ručku, kao da sam zaboravio kupiti tucet jaja, kao da nisam platio račun za struju. Obuzela me panika i potapšao sam ga po leđima. Mali se prenio iz gušenja i nasta-

vio jecati. “Što sad i gdje je Mirsada zaboga? Što radi u trgovini toliko dugo?” – nervozno sam gunđao. Držao sam ga u naručju i njihao baš kao što sam vidio ženu da radi. Ni to nije valjalo. Sjetih se da se možda upiškio ili pokakio i odlučio sam ga presvući po prvi put, sam samcat. Što ako se pokakio, a ja do sada nisam čistio ničija govna. Drugi su čistili za mnom, ali tuđa... Pa to je moje dijete, sjetih se, moja genetska kakica i što se ne bi okušao i u tome. Pažljivo sam ga položio na stol i skinuo pelenu, u peleni ništa, prazno. “Zašto plačeš mali, zašto mami ne plačeš toliko, što si se na mene namjerio” – upitah ga sasvim ozbiljno tražeći od jednomjesečne bebe suosjećanje. Lukman, da je mogao, zasigurno bi cinično odgovorio: “A gdje ti je babo mlijeko u tim sisama.” Uz to poprilično sam se bio oznojio, što od muke, što od skakanja po kući. Dok sam ja nespretno navlačio pampersice, baš kao što sam vidio ženu da radi, znoj je počeo padati po djetetu koje je golo ležalo na stolu. Mali se najednom smiri, ozbiljno me pogleda, digne nogice i iz ćune mu izleti vodoskok – ravno meni u lice. “Ovo je previše, gdje si Mirsadaaa!” – viknuh pun očinskog jada. Eto, to je bilo mojih prvih petnaest dramatičnih minuta koje sam proveo sam sa svojim sinom dok je žena kupovala kruh i mlijeko. Nakon toga počeo sam cijeniti angažman i brigu moje žene oko našeg djeteta i zakleo se da joj više nikad neću prigovoriti za umor ili nervozu nakon neprospavane noći. Kada bih morao provesti čitav dan i noć s malim, mislim da bih na kraju odmarširao s Mongolima u Mongoliju. Te naše Bošnjakinje, prave su mustre; u jednoj ruci drže dijete, s drugom spremaju po kući i peru suđe, na leđima nose pet metara drva, istodobno kuhaju ručak, a muž gleda televiziju ili još

bolje, piše tekstove. Ne bih previše o tome jer ako nastavim uskoro ću ja morati kuhati ručak, nositi pet metara drva na leđima, držati dijete, spremati po kući i prati suđe. Ne dao Bog takve sudbine jednom Bošnjaku i muslimanu, zlatnom ljiljanu. Bolje je prepustiti ženama da budu ljiljanolike Bošnjakinje. Nije zgorega ovom prilikom citirati ajet “džennet se krije ispod majčinih stopala”. Neki dan sam tražio ženu da mi pokaže stopala, u čudu me je gledala. Tražio sam obećanje dženneta, nije shvatila. Kada se Lukman rodio pio sam kahvu u kafiću bolnice Sv. Duh. Dogovor je bio da budem uz ženu na porodu, ali sestre su me istjerale iz rodilišta jer je jedan tata pao u nesvijest kada je njegova žena počela vriskati usred porođajnih muka. On nije Bošnjak, pomislio sam tada, mi ne padamo u nesvijest na bojišnici. Glavna sestra je vjerojatno primijetila moj zluradi osmijeh i istjerala me van. Dok sam izlazio čuo sam blijedog momka kako govori: “Sestro, nisam se onesvijestio, poskliznuo sam se.” Na istom mjestu, prije trideset godina, moj je babo po prvi put došao vidjeti svog sina jedinca. Nije ga bilo puna dva dana, slavio je naokolo, a kada se napokon pojavio majka mu je rekla: “Seade, prdi isto kao i ti.” Tu sam priču čuo mnogo puta, a jednom sam s babom završio u kafiću kada ga je ostarjela konobarica u borosanama upitala: “Gospon, jeste li Vi prije dvadesetak godina bili ovdje s prijateljima, plesali sa stolcima, radili nered i slavili rođenje sina? “ Srećom, nisam pratio uzor svoga babe. Učio sam ezan, salavate, tekbire i dok sam čekao da me sestre uvedu da po prvi put vidim sina, u knjigu utisaka rađaone upisao sam: “Ja, Lukman ibn Mursel!” Upisao sam to uz ostale zapise poput: “Neka sveti Ante blagoslovi našeg Ivana. Ponosna rodbina Pavković.” ili

MURSELOV ŠEGISTAN “Nakon dugo čekanja i dvanaeste popijene pive rodila se Marica, naše malo zlato od tri i po kile. Pijan od sreće, tata Marko i mama Katica.” U bolnici Sv. Duh, dakle, lovio sam i sjenu svoga babe, koji je s ostalim očevima želio plesati sa stolcima, ali ja imam san. Moj san je da jednog dana povedem sina na džumu, Bajram namaz. San i sjene. Ne idu uvijek zajedno. Bio sam jednogodišnjak kada me je suprotnom želio naučiti moj babo. Tada je čitao poznatog grčkog filozofa koji je ljudski život uspoređivao s vatrenom igrom sjena u pećini. Zanimale su ga i teorije psihologa koji su bili sigurni da lutkarsko kazalište utječe na razvijanje dječje inteligencije. Želeći me zabaviti, a ujedno započeti moje obrazovanje (bio je ambiciozan) iskoristio je naučeno i izmislio, kako je to nazvao, igru sjena. Ispred mog krevetića postavio je prozirno bijelo platno. Sa druge strane u njega je uperio svjetlo, uzeo par mojih plišanih medvjedića i iza platna započeo nijeme kazališne priredbe. Lutke su igrale svoj ples, a babo je smiješkom nježio zrak: “Sine! Tvoja snaga od koje će drhtati moja starost sada je krhkost koju ispijam zajedno s jutarnjim mlijekom. Sada smo tihi kao gorsko jezero, pogledamo nebo i čudimo se odrazima svojih lica koja nepovratno putuju i stare. Prepoznajem tvoj glas u drhtaju kore mladog bagrema. Sine, pjesmo moja, ne brini, voli te tvoj babo!” Danas smo babo i ja umorni od međusobnog igranja, a nitko ne može potvrditi da li je moju inteligenciju povećala njegova zamisao ili ne. Razvijao sam se kao i ostali moji vršnjaci, a priča o zajedničkoj igri sjena potisnuta je u predio prohu-

Ja, Sead ibn Ibrahim

jalog očinstva i djetinjstva. Znamo, zasigurno, da nas sjene predaka još uvijek prate. Međutim, znam da malena igra nije bila uzalud. Ponekad, dok razgledavam sjene koje moja hanuma, noseći mog sina u naručju, nasmijana ostavlja hodajući po kući, odjednom me obuzme ludo veselje, dječja radost. One iste sjene koje je moj babo uprizorio ispred mog krevetića, u početku mog djetinjstva, ponovo se vraćaju kao odrazi malog plačljivca i žene koju volim. Njihova prisutnost i moja razdraganost ne traju dugo. Da ih ne bi nepovratno izgubio nakratko zatvorim oči. Pustim sjene da odlepršaju. Neka traže svoj hlad. Tko ima stotinu vrsta sjena ima i stotinu vrsta boli, tko ima jednu sjenu ima i jednu bol, tko nema sjena nema ni boli. Bez sjena, nema ni identiteta. Volim kad me bole moje sjene. Iskreno, kada mi je Mirsada rekla da je trudna bio sam uvjeren da će biti curica. Oduvijek sam želio sina, Allah najbolje zna, a kaže se u narodu da dobiješ upravo suprotno. Zato sam od početka braka želio curicu, čak se uvjerio u to, ali u srcu sam se nadao suprotnom. Eto, izgleda da je upalilo, a Allah najbolje zna. Na kraju krajeva čini mi se da još nisam spreman za curicu. Morao bih se temeljito mijenjati, a to je teško za jednog muškog Begovića. Znam samo muške igre i čini se da mi Begovići nismo ništa napredovali od kada smo sa sela Jasen iznad Trebinja sišli u grad. Ni u Zagrebu nije drugačije, muškost nas je zarobila, a nježne ruke naših dama i mama ubrzo nagriza deterdžent za pranje suđa. Često sam razgovarao sa sobom pokušavajući se pripremiti za curicu. Tu su dva stalna lika, Begović i ja.

Ja, Mursel ibn Sead

JA: Ja samo kćerku tražim! BEGOVIĆ: Zamisli, i ja. I moja je pobjegla. Zašto danas kćerke bježe od svojih očeva? Sudbina, mora da je. JA: Ne razumijemo se. Ljutiš li se ti Begoviću na svoju, ja ne? BEGOVIĆ: Ja ću je ubiti, moja kćerka ne smije oblačiti uske suknje i izlaziti iz kuće! Ja svoju pratim u školu, a ti? JA: Moja ide sama u školu. BEGOVIĆ: Blago tebi, ja sam svoju rodio da ju mogu ubiti nakon škole! JA: Smiri se malo, insanu! Ovo je njeno vrijeme. Meni je stvarno žao, ali ti si samo gost ovdje. Tu si da kupiš usku suknju. I meni je tvoje kćerke, naravno, žao. I ja bih moju možda ubio, ali nije ju lahko naći. Brzo završi školu i hajde je pronađi... Začas se izmijene, to je strahota jedna. BEGOVIĆ: Ja moju ne bih mogao ni prepoznati. Možda sam je i viđao, ali... kako ju prepoznati u kratkoj suknji ili gaćicama? Ne, tu moje znanje pada. JA: I moje! BEGOVIĆ: Interesantno, toliko nas ima Begovića koji tražimo svoje kćeri. A uspije li koji da ih nađe? Rijetko koji. I kad pronađe, uzalud. I ne možeš joj onda ništa. JA: Da, to je teško moj Begoviću. BEGOVIĆ: Kad bi ju pronašao, napokon, i kad bi ona odbila ići sa mnom, ubio bih je! JA: Vidi ga, ja moju ne bi. BEGOVIĆ: A ja bih, zašto ne, pa nije grijeh. JA: Begoviću, budalo, ubi sebe radije! BEGOVIĆ: A što kažeš na sina? JA: Aman??? BEGOVIĆ: Nek onda drugi brinu za kćeri! JA: Taman! BEGOVIĆ: Tako je bratac, a naš sin će brinuti za njihove suknje. JA: Aman, taman!

Ja, Lukman ibn Mursel

J O U R N A L

ZANIMLJIVOSTI

Stop podzemnim tunelima Kako bi spriječili krijumčarenje oružja i tehnike na palestinski teritorij koji se već nekoliko godina nalazi pod izraelskom blokadom, egipatski radnici potpomognuti inženjerijom američke vojske počeli su s izgradnjom 25 kilometara dugačkoga podzemnog zida između Egipta i pojasa Gaze. Više od 200 podzemnih tunela koji se protežu ispod izraelsko-egipatske granice danas za palestinska područja u Izraelu predstavljaju glavni opskrbni put kojim u Gazu dolazi doslovno sve, od mikrovalnih pećnica i televizora do motocikala i oružja, poput raketa kratkog dometa.

J O U R N A L

“Sve što dolazi u Gazu dolazi preko naših tunela. Živa stoka, motocikli, pa čak i automobili koje rastavljamo u dijelove kako bi mogli proći uskim hodnicima”, kaže Abu Rawali, vlasnik jednog od tunela čiju je izgradnju platio oko 220.000 dolara. Kako kaže, jedini uvjet za izgradnju tunela je plaćanje jednokratne pristojbe Hamasu u iznosu od oko 3.000 dolara te pristajanje na zabranu krijumčarenja alkohola u Gazu. Tunelsko krijumčarenje stvorilo je na palestinskom području sasvim novu klasu bogataša koji su se doslovno obogatili u podzemlju, a na transportu krijumčarene robe zaposleno je oko 50.000 Palestinaca, od čega oko 10% čine djeca. Ulazi u tunele zatvoreni su na palestinskoj strani šatorima, a Izraelci su tunele do sada pokušavali uništavati zračnim napadima. Kako niti jedna mjera do sada nije zaustavila krijumčarenje, Egipćani su uz pomoć američke vojske počeli izgradnju podzemnog zida od čeličnih cijevi koji će se pružati do 18 metara ispod površine zemlje. Prema najavama inženjera, zid od čeličnih cijevi povezanih specijalnim pločama neće biti moguće izrezati ili rastopiti, a unutar podzemne barijere bit će ugrađeni posebni geofoni, uređaji za otkrivanje tunela i bilo kakvog gibanja ispod zemlje. Prema planovima, cijela bi konstrukcija trebala biti dovršena u sljedeće dvije godine.

“Najavljuju da zid nećemo moći srušiti niti zaobići, ali vidjet ćemo što će se doista zbivati. U svakom slučaju, ni mi nećemo sjediti skrštenih ruku, previše je novca uloženo u konstrukciju tunela da bismo ih tako lako napustili”, kaže Abu Rawali.

Facebook i razvodi Iako su zamšljene kao sredstvo komunikacije i druženja, društvene mreže poput Facebooka sve češće predstavljaju prijetnju braku. Prema analizama jedne odvjetničke tvrtke, čak 20% zahtjeva za razvod braka u Velikoj Britaniji temelji se na internetskoj nevjeri i cyberseksu, odnosno erotskom dopisivanju jednog od partnera s osobama suprotnog spola na Facebooku. “U posljednih pet godina broj zahtjeva za razvod braka uzrokovanih internetom dramatično je porastao, a pogotovo od kada se na sceni pojavio Facebook. Ne samo da korisnici ove društvene mreže često ulaze u koketiranje s osobama suprotnog spola nego to i njihovi partneri vrlo lako doznaju”, izjavila je za “Daily Mail” britanska odvjetnica Karen Moores. Uz to što se ljudi na internetu mnogo lakše upuste u ljubavnu aferu nego u stvarnom životu, stabilnosti brakova ne pridonosi ni činjenica da se na internetu vrlo lako dolazi do programa kojima se prepiska i aktivnosti bračnog partnera lako mogu kontrolirati. Prema procjenama, više od 14 milijuna Britanaca svakodnevno koristi društvene mreže, a dobar dio njih ne koristi se ovim servisima kako bi razmjenili benigne poruke s prijateljima, nego i kako bi našli partnera za izvanbračnu avanturu.

Oni koji najčešće zarađuju na ovakvim parovima jesu tvrtke koje proizvode softver koji služi za špijuniranje partnera na internetu te, naravno, odvjetnici za rastavu. Činjenica je da na Facebooku i sličnim stranicama nikad ne možete biti “sigurni” u sigurnost svojih tajnih veza, jer na internetu se sve neočekivano lako dozna. Čak i ako sve sakrijete od supruge ili supruga, uvijek postoji prijatelj prijatelja na kojeg

ste zaboravili, a koji o svemu može izvijestiti partnera. U otkrivanju internetske bračne nevjere vrlo često glavnu ulogu imaju i treće osobe kojih se cijela situacija ni najmanje ne tiče. “Bar u polovici slučajeva radi se o poznaniku na Facebooku za kojeg ste i zaboravili da postoji, no upravo od njega vam stigne poruka u kojoj detaljno objašnjava što vaš suprug na netu radi s njegovom kolegicom”, kaže Moores.

Internet i inteligencija Unatoč brigama o štetnim utjecajima digitalnog doba na razvoj mozga, surfanje internetom, tvrde znanstvenici, pomaže povećanju kvocijenta inteligencije. Istraživači sa Sveučilišta California u Los Angelesu usporedili su mozgove osoba koje rijetko koriste internet i iskusnih korisnika dok su pretraživali mrežu. Nakon pet dana područje frontalnog korteksa, koje kontrolira sposobnost odlučivanja i integraciju kompleksnih informacija, bitno se aktiviralo.

“Riječ je o području koje je na početku eksperimenta bilo poprilično neaktivno kod osoba koje se ne služe često internetom, no nakon pet dana se aktiviralo kao i kod redovitih korisnika”, objasnio je Gary Small, profesor koji je vodio studiju dodavši kako to pokazuje da se funkcije mozga mogu mijenjati, čak i poboljšati upotrebom interneta i to poprilično brzo. “Ovo pokazuje kako se prosječni kvocijent inteligencije povećava s napretkom digitalne kulture. Unapređuje se i sposobnost procesuiranja informacija, dok se greške tipične za obavljanje više zadataka odjednom smanjuju”, dodaje Small. Čak i dosadne aktivnosti, poput sortiranja e-mailova, mogu potaknuti sposobnost donošenja odluka. “Selektivno čišćenje e-mailova na dnevnoj bazi može pomoći u razvijanju sposobnosti lakšeg i bržeg prolaženja kroz velike količine informacija i odlučivanja što je važno, a što nije”, kaže profesor Small te dodaje kako nam to pomaže da se lakše nosimo s ogromnom količinom informacija koje se

SADRŽAJ

ZANIMLJIVOSTI SADRŽAJ UVODNIK Hvala, reise! ............................................................................................... 3

HRVATSKA Josipović najozbiljniji kandidat ................................................................. 20

Arapski Nostradamus

INTERVJU – SENAD NANIĆ Zadovoljstvo postignutim rezultatima ..................................................... 22

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490

ŽIVJETI ISLAM Muhammed a.s. – Poslanik islama (II) ...................................................... 47

Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

POVRATAK U BUDUĆNOST Partija stoljeća ......................................................................................... 50

Cijena: 10 kuna

J O U R N A L

FOTO: PATRIK MACEK • WWW.PATRIK-MACEK.COM

JOURNAL, broj 115, 2009.

ZAGREBAČKA DŽAMIJA