Preporodov Journal 137

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU: BURAK ÖZÜGERGIN LICEMJERJE DRAGANA ČOVIĆA ORGANIZATOR ODBRANE SARAJEVA TKO NAM JE UKRAO BEREKET? POSLANIK ZA SVAKO VRIJEME

IMPRESUM I SADRŽAJ SADRŽAJ UVODNIK O “Journalu” i nama ................................................... 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Nanić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Suradnici: Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Helena Anušić (Rijeka) Faris NANIĆ (Zagreb) Adresa: Preporodov Journal Ilica 35, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Kako iz hrvatske recesije? .......................................... 4 Heroji odbrane Hrvatske ............................................ 6 Trenutno stanje radova .............................................. 8 U društvu dobrih ljudi .............................................. 10 HRVATSKA Najava nastavka reformi ........................................... 12 Regionalne manjinske novine ..................................... 14 Beskućnici iz BiH ..................................................... 15 INTERVJU – NJ. E. BURAK ÖZÜGERGIN Tursko veleposlanstvo je veleposlanstvo i Bošnjacima .... 16 BOSANSKI BAROMETAR Bevanda predsjedavajući .......................................... 20 Licemjerje Dragana Čovića ....................................... 22 Otišao bosanski patriota .......................................... 23 IZ SVIJETA Na rubu ponora ....................................................... 24 KULTURA Mlado momće… ......................................................

Drama o Gazi Husrev-begu .......................................

Intelektualna vertikala ..............................................

Najutjecajniji muslimani ............................................

29 30 31 32

PRIČE IZ BOSNE Organizator odbrane Sarajeva .................................. 33 POVRATAK U BUDUĆNOST Tko nam je ukrao bereket? ........................................ 35 ŽIVJETI ISLAM Poslanik za svako vrijeme ......................................... 38

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Blagaj kod Mostara (tekija na vrelu rijeke Bune)

2

PREPORODOV JOURNAL 137

UVODNIK

Uvodna riječ

O “Journalu” i nama Protekla 2011. godina bila je izuzetno teška za redakciju “Preporodovog Journala”, prvenstveno jer je kulminirao problem izazvan vrlo malim financijskim sredstvima dodijeljenim od Savjeta za nacionalne manjine RH za tiskanje našeg časopisa (135.000 kuna godišnje). Problem nije nov, već je prisutan nekoliko godina. Bolje upućenima u problematiku potpuno je jasno da se takva situacija u najvećem dijelu događala zbog dugogodišnje “ljubavi” prethodnog saborskog zastupnika prema “Journalu” kojega, priznajemo, nismo štedjeli u kritikama za njegov rad u Hrvatskom saboru i političko predstavljanje Bošnjaka u RH. Nismo se ničemu dobrom mogli nadati svih ovih godina jer je odluku o dodjeli financijski sredstava bošnjačkim udrugama i programima praktično samostalno donosio zastupnik Šemso Tanković. Kadija te tuži, kadija te sudi… A ovaj “kadija” nas volio nije! S velikim olakšanjem dočekali smo rezultate prethodnih parlamentarnih izbora za manjinskog saborskog zastupnika u XII izbornoj jedinici. Da nije došlo do promjena, naredne četiri godine mogle su biti devastirajuće za “Preporodov Journal”.

Svih ovih godina u KDBH “Preporod” pronalazili smo rezervna sredstva i radili odgovarajuću preraspodjelu između programa, shvaćajući kolika je važnost časopisa koji se bavi aktualnim društveno-političkim zbivanjima. Niti pod kakvu cijenu nismo htjeli dozvoliti gašenje “Journala” ili redukciju na manje brojeva godišnje, smatrajući da je neizostavan u formiranju bošnjačkog političkog bića na ovim prostorima. Zadnja tri broja tiskana u 2011. godini uradili smo bez autorskih i uredničkih honorara, sve s ciljem kako bismo realizirali predviđeni program od 10 brojeva godišnje te zadržali postojeću kvalitetu i koncepciju. Uspjeli smo u svom naumu i time dokazali koliko nam i što “Journal” znači. Pokazali smo da nam vrijedi mnogo više od novca, on je naša ljubav i ponos. Uzgred rečeno, honorari su već godinama isti, onakvi kakvi su određeni nakon odvajanja od “Behara” i osamostaljenja 2003. godine. Svake godine rastu troškovi tiskanja i distribucije, a sredstava dodijeljena od Savjeta ostaju ista.

Uz jednu veliku razliku jer je postavljen još teži zadatak: sada smo dužni tiskati časopis od 40 stranica, a ne kao prije nekoliko godina od 32 ili 36. Nema mnogo logike – ista sredstva (u stvarnosti, realno manja), a veći troškovi, veći broj stranica. Negdje mora puknuti…

Ne trebaju nam jadikovke i patetika – toga smo se nastojali klonuti i realno sagledati situaciju, pronaći načine da sami sebi pomognemo.

Kažu da nemamo bilateralne sporazume s matičnom domovinom bošnjačkog naroda – Bosnom i Hercegovinom, što je, navodno, glavni uzrok bolnog debalansa gdje, kako je lijepo izračunao bivši predsjednik SABAH-a Mehmed Džekić, jedan Bošnjak “vrijedi” 45 kuna, a npr.

Talijan 434, Čeh 354, Mađar 275 kuna... Prinuđeni smo okrenuti se vlastitim snagama i resursima, prvenstveno bošnjačkim udrugama i Vijećima bošnjačke nacionalne manjine. Po tko zna koji puta upućujemo apel da se putem simbolične pretplate podrži opstanak i redovno tiskanje “Journala”. Bez kvalitetnog bošnjačkog političkog časopisa nema niti dobrog rada bošnjačkih asocijacija, nema razmjene ideja i informacija o događanjima bitnim za našu zajednicu. Ipak, najveću ulogu u narednom periodu treba odigrati Nedžad Hodžić, novi bošnjački saborski zastupnik i jedini Bošnjak u Savjetu za nacionalne manjine RH. S ne malom nadom očekujemo da će se uspjeti izboriti za povećanje sredstava, koja mogu omogućiti nesmetani rad redakcije. S druge strane, potpuno nam je jasno da od sredine sljedeće godine ulazimo

PREPORODOV JOURNAL 137

u potpuno nov režim rada i način financiranja, onakav kakav je u Europskoj uniji. Za sredstva iz EU-fondova morat ćemo se izboriti dobro obrazovanim timom stručnjaka koji poznaje metodologiju apliciranja.

Ponekad se s gorčinom pitamo koliko “Journal” znači Bošnjacima u Hrvatskoj (ili barem onima koji znaju za naš časopis)? Mnogo puta smo se osvjedočili koliko znači Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, kako ga s guštom i zanimanjem čitaju. S koliko su pohvala i iskrenog divljenja govorili o “Journalu” koji, vjerojatno, jedini na ovim prostorima otvoreno piše o bošnjaštvu, bošnjačkom narodu i identitetu, problemima države BiH, povijesti, kulturi, islamskim temama... Često na promocijama volimo reći da smo kroz koncepciju časopisa – odabir rubrika i tema, dobili simbiozu nacionalnog, političkog, vjerskog i kulturnog u Bošnjaka, da smo obuhvatili sve segmente višeslojnog bošnjačkog identiteta. Kroz 15-ak redovnih i povremenih rubrika različite tematske obojenosti – od uvodnika, kronike bošnjačkih događanja u Hrvatskoj, preko intervjua, vijesti iz BiH i svijeta, kulture, priča o znamenitim ličnostima do islamskih tema – pokušavamo promovirati bošnjački stav koji može pridonijeti napretku i očuvanju posebnosti bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Osim toga, u skladu s našim mogućnostima, iz pozicije dvostruke manjine – nacionalne i vjerske, pokušavamo dati svoj doprinos dijalogu civilizacija, danas tako nužnom i potrebnom. Sve su to ciljevi koje pisanom riječju pokušavamo postići. I stoga neka nikoga ne čudi odabir tema jer nije slučajno nastao, već je izraz dubokog promišljanja o potrebama Bošnjaka u Hrvatskoj, a i šire.

U prošlom broju napravili smo redizajn knjižnog bloka, za koji smo uvjereni da predstavlja značajan korak naprijed. Postoje opravdani prijedlozi da se promijeni koncepcija naslovnice i zadnje stranice, koja će biti primjerenija aktualno-političkom časopisu. Realizacija takve ideje vjerojatno će morati pričekati neko vrijeme jer zahtjeva određena financijska sredstva za profesionalnog suradnika koji će se baviti tim segmentom “Journala”. U ovom trenutku redakcija ima stručni i intelektualni kapacitet za časopis jačeg formata: 48 stranica i 12 brojeva godišnje, što uz tiraž od oko 2.500 primjeraka, smatramo da može zadovoljiti Bošnjake u RH. Snaga redakcije se pokazala i ovom broju, kada prezentiramo događanja u siječnju 2012. godine, u mjesecu kada niti jedna bošnjačka asocijacija u Hrvatskoj nije napravila nijednu priredbu! Oslonili smo se na vlastite autorske tekstove i, vjerujemo, napravili zanimljiv broj.

Svjesni smo da će zbog teških recesijskih vremena doći do određenih promjena u financiranju i broju časopisa nacionalnih manjina. Bošnjaci imaju tri časopisa sličnog djelokruga rada: “Preporodov Journal”, “Sabah info” i “Bošnjački glas”, dok u Hrvatskoj postoje 63 manjinska lista i 22 nacionalne manjine. U svezi s time, može se očekivati redukcija broja časopisa i spajanje redakcija. Postoji ideja, koju je izrekla ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, o formiranju regionalnih manjinskih novina. Smatramo da tako nešto nije prihvatljivo Bošnjacima u RH jer, jednostavno, imamo veliku potrebu za vlastitim manjinskim časopisom koji će nam pomoći u bržoj izgradnji nacionalnog identiteta i samopoštovanja. Bošnjačka povijest i kultura ne uči se u školama, bošnjačka nacija još uvijek je u fazi formiranja i razvijanja samosvijesti. U svim tim procesima redakcija “Preporodovog Journala” dat će svoj konstruktivan doprinos. q Ismet ISAKOVIĆ

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Esad Čolaković, glavni menadžer Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika (CROMA)

Kako iz hrvatske recesije?

S vjerom da ćemo doznati prave istine o dubini recesije u Hrvatskoj, ali i da će nam one moći vratiti nadu, zaputih se ovih dana na Trg bana Josipa Jelačića 15, u Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika (CROMA), i to glavnom menadžeru Esadu Čolakoviću.

Osim u Vladi RH, stručnije adrese za takve odgovore niti nema.

Menadžer Esad Čolaković, dugogodišnji novinar u SOUR “Jedinstvo”, pa urednik lista u CROMA-i, poznat je Bošnjacima i kao stariji sin velikog književnika Envera Čolakovića, pisca romana “Legenda o Ali-paši”, pripovijedaka “Mali svijet”, antologija lirike, eseja, a čiju 100. obljetnicu rođenja obilježavamo početkom sljedeće 2013. godine.

O novoj vlasti i reformama “Nemamo ni mi u CROMA-i kristalnu kuglu”, kaže nam rijetko ljubazni, samozatajni Esad Čolaković. “U poslu stalno trčim maraton, ali sam i u jednoj i generacijskoj primopredaji.” Pojašnjava da je kao predavač menadžerima VERN-a, Škole za menadžere, odgojio podosta sposobnih nasljednika. A u svojoj je obitelji dobio prinovu, djevojčicu. “Znači”, šali se, “da osobno doprinosim vraćanju hrvatskog inozemnog duga: to dijete odmah je ‘dužno’ 11.000 eura! Zapravo je svaka hrvatska obitelj zadužena i vraća dug u visini jednog dvosobnog stana u kojemu nikada neće stanovati.”

Podsjećamo g. Čolakovića da je prilično oštro reagirao ovih dana (tjednik “Globus” od 6. siječnja 2012.) na najavu ministra financija Slavka Linića o rješenjima vraćanja politike u javni sektor. “Time bismo se”, kategoričan je Čolaković, “vratili na lenjinističko nasljeđe, jer ako u Nadzornim odborima, u Upravi javnih poduzeća, opet budu politika i političari, a ne struka, opet će oni gazdovati.” Zagovornik je, kaže, i usvajanja nacionalnog standarda o strukturi i visini menadžerskih primitaka. Direktori se ne smiju tretirati kao državni službenici i jedino mjerilo trebala bi biti njihova uspješnost u radu.

“Nova garnitura državnih dužnosnika zavrjeđuje kapital povjerenja. Dobila ga je, uostalom, na parlamentarnim izborima. Zasad su promjene na razni predizbornih obećanja, u tzv. Planu 21, toj političkoj agendi Kukuriku koalicije. Istina, nema tu govora o izvedbi, projekcije su na razini mandata, i one za desetljeće. No, ti procesi ozdravljenja privrede i društva moraju započeti nekim prvim koracima. Pri tim prvim, strateški važnim, odlukama i mjerama treba imati i strpljenja i pratiti u kojem će se smjeru razvijati. Budući da sam po naravi optimist, ali i dovoljno realan, uvjeren sam da neće biti lošije nego što je radila prethodna garnitura! Boljitak će se već pokazati. Bila bi i iluzija smatrati euro-priključne integracije rješenjem naših problema samih po sebi. Hrvatska je vlasnik svog problema. Iluzorno je očekivati da će netko na sebe preuzeti teret naših briga i odgovornosti. Prema tome, nužno nam je ne samo da je toga svjesno političko vodstvo, nego da i administracija ima tu svijest. A i da svi građani shvate da će kvaliteta života i tempo promjena, s tim u vezi i životni standard, ovisiti u prvom redu o njima.

Predugo smo bili uspavani u iluziji da možemo živjeti kao društvo rentijera. Svatko bi tada imao neku legitimaciju državi ispostaviti račun. Ipak, očekivanje da će država riješiti privatne i financijske, a i socijalne brige, je iluzorno. Država, istina, mora biti socijalno

4

Esad Čolaković osjetljiva za određene skupine, ali to ne može biti modus vivendi društva, u tom će morati biti promjena”, kaže Čolaković.

Prigovaramo mu da je na strani kapitala. Spremno odgovara da kapitala u Hrvatskoj niti nema, da nema novca. “Ako se proizvodnim radom ne generira novostvorena vrijednost iz državnog bruto nacionalnog dohotka”, tvrdi, “neće novca biti niti za primarnu, a ni za sekundarnu reprodukciju. Takva perspektiva se, naravno, nikome ne sviđa, a kako god da se preciznim kirurškim zahvatima pokušavaju rješavati problemi, boljet će. Mjere štednje jesu neizbježne, ali nije problem samo u uštedama. Nužno je povećati dohodovnu stranu! Potencijal imamo, pitanje je kako ga upregnuti. Reforma se treba provesti sveobuhvatno. Uspostaviti pravila igre i u gospodarskom sustavu, a i ponašanja u društvu. Mijenjati dosadašnje navike stečenog komfora. A znači to i više nesigurnosti za sve, ne samo za one zaposlene u poduzetništvu i privatnom sektoru. Relativnu sigurnost je dosad uživao javni sektor. Budžet netko mora puniti! I mora doći do reforme i u javnoj potrošnji”, rezolutan je Čolaković.

“Hoće li to opet biti ‘raj’ za nadripoduzetništvo?”, pitamo.

“Moguće je da bude ponegdje i taj poduzetnički koncept nespretno primijenjen, ali ga je nužno provesti i u državi, i u društvu, i u ekonomiji. Naravno, krizni menadžment znači improvizaciju. No, menadžment nikako nije eksperimentiranje, to je vrlo zahtjevna disciplina. Svrha stečaja nije, primjerice, otpustiti ljude, utrnuti poduzeće i namiriti vjerovnike. Valja sanirati poduzeće i uz razumne žrtve, u drugoj konstelaciji, učiniti da ‘pacijent’ ozdravi, vratiti ga u život. Koncept pretvaranja školske zgrade u nekakav tržni centar nikako nije koncept. Lako je reći: ukidamo administraciju, otpuštamo viškove zaposlenih u državnim poduzećima. Time se ne

PREPORODOV JOURNAL 137

BOŠNJACI U HRVATSKOJ postiže puno jer se ti deseci tisuća ljudi – iz kakvog-takvog rada, makar i virtualnog – premještaju na burzu, postaju socijalni trošak.

Servisiramo ih, onda, ne iz desnog već iz lijevog džepa. Zapravo je, po definiciji, višak zaposlenih, manjak posla! Izazov je u tome da se izmisle kvalitetni, korisni poslovi, radna mjesta koja bi onda generirala dodanu vrijednost. Takav krizni menadžment onda podrazumijeva itekako mnogo energije, znanja, sposobnosti, profesionalnih upravljača. U tom dijelu nam predstoji cijeli niz postupaka u svim segmentima, od makro-razine, industrije, poljoprivrede do javnog sektora. Još uvijek nam je pola brutto nacionalnog dohotka vezano uz javni sektor, dok nam je privatni sektor – s izuzetkom nekoliko financijski moćnijih organizacija i tajkunskih kombinata – tanak, slabašan. Sve može profunkcionirati jedino ukoliko je zdrava država i ako u postojećim industrijama ima privredne aktivnosti.

Ako ima razvojnih investicija i oni će, koji se bave intelektualnim uslugama, moći davati svoje usluge”, odgovara Esad Čolaković.

Osloniti se na sebe “Ukratko, čekati da steknemo punopravnu ulaznicu na tržište EU, pa sve kad bi se takav scenarij i obistinio, za to, jednostavno, nemamo vremena! A i nerealno ga je pretpostaviti. Ponuđača na tržištu je beskonačno više nego što je potražnje. Zato, nemamo izbora, valja nam se okrenuti prvenstveno vlastitim sposobnostima, graditi svoju poziciju unutar hrvatskog tržišta. Istina, pametnije odluke, strateški gledano, danas nismo niti imali osim ulaska u Europsku uniju. Taj će prostor biti ne samo zajednica država, vjerojatnije da će biti i zajednica regija. S druge strane, euro-skepticizam je također sve naglašeniji. Ni paradigma globalne ekonomije nije nešto na što su Europljani sasvim spremni. I ta je Europa predugo spavala u svom samozadovoljstvu: računi dolaze na naplatu. Zato, ovdje, kod nas, sve mora započeti ozbiljnim industrijskim politikama. Utvrđivanjem što su nam sve prioriteti i gdje se to želimo, u kojim industrijama, pozicionirati sutra. Pa, ako to suvislo napravimo, ostaje izvedbena zadaća. Da se vidi tko će, kako će, s kojim resursima i kada, a i uz kakvu potporu to uraditi. U tom dijelu će nam i EU-fondovi, koji nisu jako izdašni, ipak biti nekakva infuzija u financijskom smislu.”

“CROMA je napravila svoj Master-plan za revitalizaciju hrvatskog gospodarstva u razdoblju od 2012. do 2016. godine. Taj naš Master-plan naglašava upravo izlaz iz krize povećanjem i organiziranjem proizvodnje. Valjalo bi se usmjeriti na područja: monetarna i fiskalna, i tu do 2016. godine očekivati rezultate rasta BDP-a, po nama, do 6%. Potom, učinkovitije upravljati javnim i državnim poduzećima i subjektima, a što će uvećati rast industrijske proizvodnje do 8%. Optimiranjem proizvodnje smanjio bi se pad nelikvidnosti 20% do 25% godišnje, a što je oko 5 milijardi kuna. Parafiskalnim nametima, teritorijalnim preustrojem uprave cilj bi, po tom Masret-planu, bio učiniti tu upravu efikasnijom i jeftinijom. Budžetski bi se deficit, predviđamo, do 2014. godine, čak ukinuo. Među ostalim, s novom energetskom politikom za očekivati je i povećanje izvoza uvozom, na 80%. Svemu tome doprinosilo bi i učinkovitije zakonodavstvo i pravosuđe, smanjenjem trajanja sudskih procesa.

Posebno je važno uključenje znanosti i obrazovanja u razvoj proizvodnje”, komentira Čolaković.

“Valja provesti promjene u svim područjima života, a što bi rezultiralo potpunom transparentnošću javne potrošnje i smanjenjem udjela siromašnih u ukupnom broju građana Hrvatske, sa 32% na 15%. Nije to, dakle, nekakva reindustrijalizacija hrvatskog gospodarstva. Ne uskrsavaju se time mastodonti i slična poduzeća iz 20.

PREPORODOV JOURNAL 137

stoljeća. Nego je to pronalaženje komparativnih prednosti u onim poduzećima u kojima je akumulirano znanje i iskustvo. A taj, ljudski kapital, u Hrvatskoj nikako nije siromašan, nije inferioran! Možda jesmo bahati, možda i kritični. Ostao nam je, na sreću, zdrav razum – unatoč tome što narod na ovim prostorima s vremena ‘pomahnita’ i zarati. Zdrav razum će nam trebati jer nezamislivo je da bismo mogli dosegnuti nekakav europski prosjek standarda kada ne možemo zadržati niti svoj dosadašnji. Nastaviti raditi kao dosad značilo bi da ćemo postati ubožnicom Europe ili tehnološkim njenim muzejom.

Iluzorno je vjerovati da Hrvatska može živjeti od, primjerice, tercijarne djelatnosti i industrije usluga. Pri tome čak je 90% tih usluga zapravo orijentirano na javni sektor. Željeli smo našim Master-planom revitalizacije hrvatskog gospodarstva, onima koji vladaju, predočiti neki orijentir, ne da bismo se ‘proslavili’ ili napravili neki obrazac, prodavali pamet. Nego je izrađen iz jedne potpuno spontane, ako hoćete samozvane, pobude. Ne može se ravnodušno promatrati procese u Hrvatskoj kao da nas se, i to nas menadžere, ne tiču. Jer, čak niti oni koji su uspješni ne bi to ostali na dugi rok bude li gospodarstvo tonulo. Sve se u ovom globalnom svijetu tiče svakoga od nas. Briga me što se zbiva i s vama, bošnjačkom zajednicom u Zagrebu. Simbolički rečeno, s padom Berlinskog zida, pao je i socijalizam, a i kapitalizam kakvog smo poznavali u 20. stoljeću. Trijumfira danas kapitalizam kojemu alternativa baš i nije ‘ispečena’: nije to kapitalizam u koji samo treba uvesti demokraciju. Nije ni vjerovanje da se ostvaruje svjetski scenarij novog tržišta, da će se na njemu naći i novi potrošači, i tome slično. Čini se da su svi ti izmi s krajem 20. stoljeća, osim cinizma, zapravo mrtvi.” (“Ni primitivizam!”, dodajemo.)

“U Hrvatskoj smo”, kaže Čolaković, “od kapitalizma uzeli najsuroviji oblik prvobitne akumulacije kapitala, a i socijalnu bezobzirnost. Takvima je bilo nužno i ratovanje. U mulju se plemenite ribe ne snalaze. To je medij za grabežljivce. A kada su karte bile ponovno podijeljene, dobili smo privatizaciju kakvu imamo. I nisu se svi ni usrećili s tim. Ipak, danas to pripada povijesti, revizija može, eventualno, baciti etičko svjetlo na sve to što se dogodilo, a što više ne možemo promijeniti.” (“Ne učiti djecu, primjerice, etiku iz udžbenika autora optuženih za korupciju i slično”, komentiramo kao podršku riječima gospodina Čolakovića.)

Financiranje manjinskih glasila Spremno, menadžerski ekspeditivno, sugerirao nam je Esad Čolaković i kako se nositi s recesijom u našoj volonterskoj redakciji “Preprodovog Journala”.

“Sustav vrijednosti je izopačen, ali svako zlo za neko dobro. Biti koncentriran za čitanje u ovakvu vremenu opterećenom egzistencijalnim preživljavanjem teško je i onima naviknutim na čitanje.

Javljate se s ‘Journalom’ u određenom ritnu i formatu, sve to ima dubokog smisla činiti za bošnjačku zajednicu u Hrvatskoj: nije profitno, ali ima itekako smisla, dugoročno! Moguće da bi se mogla napraviti neka ekstenzija prema virtualnom izdanju, otvoriti web stranice lista i slično. Provjerite anketom što misle čitatelji, distribuciju ustalite, a troškovi tiskanja se moraju osigurati, bilo Vladinim sredstvima, ali i donacijama. Upravo je nezamislivo drugačije.

I vaš časopis i nevladine udruge produbljuju kontakte, katalizator su, igraju pozitivnu ulogu i za Bošnjake u Hrvatskoj. A što je dobro za njih, dobrodošlo je i za Bosnu i Hercegovinu. List je most povjerenja u kulturi i gospodarstvu. Važan je i praktički aspekt, Hrvatska je ušla na europsko tržište rada i za ljude s one strane schengenske granice”, zaključio je Esad Čolaković. q Edina SMAJLAGIĆ

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Veliki udio Bošnjaka u Domovinskom ratu: najbrojnija manjina u odbrani Hrvatske

Heroji odbrane Hrvatske U Zagrebu, 6. septembra 2011. godine, u neposrednoj blizini nove Zagrebačke džamije i Islamskog kulturnog centra, započela je izgradnja spomen-obilježja posvećenog Bošnjacima koji su 1991. stali u odbranu Hrvatske, posebno onima koji su poginuli, a njih je više od 1.100. Spomenik je autorsko djelo arhitekte Mesuda Bužimkića, a zamišljen je kao predivan park, dostupan svakome građaninu. Izgradnju spomen-obilježja sa 3,5 milona kuna najvećim dijelom finansira Grad Zagreb, te Vlada Republike Hrvatske, odnosno Ministarstvo branitelja.

Po podacima Udruga Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske oko 25.000 Bošnjaka učestvovalo je u odbrani Hrvatske od agresije bivše JNA i Vojske Srpske Krajine. Oko 9.000 Bošnjaka je branilo Hrvatsku, a da nikada do tada nisu boravili, niti prebivali u Hrvatskoj. Posebno se ističu Bošnjaci koji su branili herojski do kraja Hrvatsku Kostajnicu i Cetingrad, gdje ih je i prije rata najviše živjelo. Također, grad Petrinju su branili, najvećim dijelom Bošnjaci iz Krajine. Prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, general Anton Tus je kazao: “Za vrijeme Domovinskog rata nije bilo postrojbe u kojoj nije bilo Bošnjaka.”

“Bili smo najbrojnija manjina u odbrani Hrvatske, a borili smo se na svim frontovima od Vukovara do Dubrovnika. Nažalost, neki od ratnih veterana Bošnjaka, ni do danas nisu riješili status branitelja, status državljana unatoč dodijeljenim Spomenicama 1991.-1995., a neki su bili vojnici i časnici i profesionalnih brigada Hrvatske vojske. Ovo ističem kao najznačajniji povijesni čin, kojim se potvrđuje sudjelovanje generacija Bošnjaka u događajima i aktivnostima koje su omogućile samostalnu Republiku Hrvatsku”, kaže Hamdija Malić, porijeklom iz Cazina, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske.

Tuđmanov režim dugo je prešućivao bilo kakvu bošnjačku dionicu hrvatske ratne zbilje. Mnoštvo je pojedinačnih i zajedničkih vojnih podviga koje su Bošnjaci počinili tokom odbrane Hrvatske.

Za vrijeme Domovinskog rata, mnogi od njih su slavljeni kao heroji, neki su dobili visoke činove, predvodili ključne oslobodilačke operacije, a mnogi kao suvenir nose teške ratne rane... Nažalost, mnoga herojstva, kao i u svim ratovima, ostala su nezabilježena.

Odbrana Dubrovnika Kao dobrovoljac, u julu 1991. policajac Šefik Pezerović iz Policijske stanice Črnomerec je zajedno sa svojom grupom poslan u odbranu Pounja. U napadu srpskih jedinica i bivše JNA kod Struge Banske, neprijateljska granata ga je teško ranila u glavu i ruku.

Na putu prema bolnici u Sisku, na raskrsnici u Kuljanima, vozilo su izrešetali pripadnici SAO Krajine, a putnici su zarobljeni. Svjedok Dragan Kosijer je potvrdio da su ranjenika doveli pred školu u Jovcu i pozvali ljude da ga tuku. Nastala je gužva, i u jednom trenutku Šefik je uspio pobjeći, ali su ga teško ranjenog sustigli i uhvatili, vezali žicom i ubacili u prtljažnik “Stojadina” u kojem su ga odvezli u pravcu Škanlija. Nakon mučenja i mrcvarenja, ranjenog dvadesetčetverogodišnjeg Šefika Pezerovića su doveli do jedne livade kod Zrin,a na južnim obroncima Zrinske Gore, i 26. jula 1991. Godine ubili iz vatrenog oružja. Za svoj doprinos odbrani Republike Hrvatske Pezerović je, između ostalog, posthumno odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s posrebrenim i pozlaćenim

6

Rahmetli Admir Kulenović i Šefik Pezerović pleterom i Spomenicom Domovinskog rata. Početkom septembra 2011. godine, Županijski sud u Sisku osudio je pripadnika Vojske SAO Krajine Jablana Kejića, jedinog dostupnog od četvorice optuženih hrvatskom pravosuđu, nepravosnažno na sedam godina zatvora za strijeljanje ratnog zarobljenika Šefika Pezerovića, prvog Bošnjaka koji je poginuo u odbrani Hrvatske.

Operacija “Otkos 10” bila je jedna od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije, a započela je 31. oktobra 1991. i završila 4. novembra 1991. godine Oslobođen je okupirani dio Bilogore, oko 300 kvadratnih kilometara. Jednu od presudnih uloga u ovoj operaciji je imala Specijalna jedinica policije Bjelovar, kojom je komandovao Hamdija Mašinović.

Penzionisani brigadir Hrvatske vojske Mesud Šabanović u Domovinskom ratu ostao je bez obje noge. Rođen je u Derventi 1946. godine. U junu 1991. godine raspoređen je u 3. samostalnu bojnu u Slavonskom Brodu, na mjesto pomoćnika komandanta za IPD (informativno propagandna djelatnost). Nakon toga vršio je razne funkcije: od vođe izviđačko-diverzantske grupe, zamjenika komandanta taktičko pješadijsko-tenkovske grupe i na kraju, naredbom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, raspoređen je u Taktičku grupu Istočna Posavina, koja je djelovala u Slavonskom Brodu. Teško je ranjen u Bogdanovcima kod Vukovara, od posljedica bombardovanja aviona JNA, prilikom pokušaja da sa svojom jedinicom uđe u uzavreli Vukovar. Osnovao je Udrugu Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske. Penzionisan je sa činom brigadira Hrvatske vojske. “Moja prva borbena akcija bila je napad na Mirkovce kod Vinkovaca, koji su bili jako četničko uporište, ali je u toku akcije stigla naredba da se napad prekine. Prema svjedočenju nekih političara naredbu je izdao osobno predsjednik Tuđman. Slijedila su druga ratišta na području Nove Gradiške, lično sam zauzeo kasarnu bivše JNA u Slavonskom Brodu... Bio sam predložen za čin generala, ali su neki ljudi iz hrvatskog vrha kazali da ne smiju dopustiti da balija u Hrvatskoj ima čin generala”, priča brigadir Šabanović.

Senad Mujagić, policajac iz Siska, najnagrađivaniji je policajac sportista u svijetu. Na sedam policijskih i vatrogasnih olimpijada

PREPORODOV JOURNAL 137

BOŠNJACI U HRVATSKOJ širom svijeta, na kojima je učestvovao, ukupno je osvojio 25 medalja: 17 zlatnih, sedam srebrnih i jednu bronzanu. Otac Vehbija mu je iz Bosanske Otoke, a majka Ćamka iz Blagaja kod Bosanskog Novog. U dugogodišnjoj aktivnoj hrvačkoj karijeri bio je dva puta šampion Jugoslavije, te 13 puta prvak Hrvatske. Senad je od februara 1992. godine bio pripadnik Specijalne policije “Ose”. Sa specijalcima “Osa” briljirao je u operacijama “Bljesak”, “Oluja”, u borbama na Velebitu, dubrovačkom ratištu, Daruvaru, Pakracu…

50% ukupne odbrane Dubrovnika činili su Bošnjaci, a njihov je udio u broju dubrovačkog stanovništva samo 4%. Tokom odbrane Dubrovnika 23 Bošnjaka su položila život. Hasib Alibegović Ale bio je ratni zamjenik komandanta Specijalne policije Dubrovačko-neretvanske županije “Grof”. U bitkama za Dubrovnik ostao je stopostotni invalid. Rahmetli Hamdija Kovač je nesumnjivo bio najveći heroj odbrane Dubrovnika. Poginuo je sa još šest svojih saboraca, 1. novembra 1991. godine, u oslobađanju sela Bosanka na sjeveroistočnoj padini brda Srđa, kao pripadnik 163. brigade Hrvatske vojske. Prilikom posmrtne dodjele ordenja u Dubrovniku porodici Hamdije Kovača, deset minuta se prolamao aplauz nezaboravnom heroju. Hamdijin snajper se danas čuva kao eksponat u Muzeju suvremene povijesti Dubrovačkih muzeja. Navodno, uskoro bi jedna dubrovačka ulica trebala se nazvati po rahmetli Hamdiji. Također, Dubrovnik još priča i o nezapamćenoj hrabrosti komandanta minobacačlija Aziza Hasanovića. Aziz je uvijek bio tamo gdje je bilo najteže. Danas, iako invalid, ponosan je na svoje učešće u odbrani Dubrovnika. I hrabru pogibiju mladog Admira Kulenovića, u mjestu Kelino Osoje, 7. septembra 1992. godine, pamte branitelji Dubrovnika, kao i pogibiju pripadnika elitne 4. gardijske brigade “Pauci”, dvadesetdvogodišnjeg Ermina Velića u mjestu Vladnica (Osojnik)...

Ratni vojni invalidi Hasib Alibegović i Mesud Šabanović

Legionarska sudbina bošnjačkih vojnika Penzionisani pukovnik Hrvatske vojske Mustafa Porobić, tokom Domovinskog rata komandovao je 77. Riječkom brigadom HV-a. “U nekadašnjoj Operativnoj zoni Rijeka učestvovalo je 3.000 Bošnjaka, što je oko 30% ukupne bošnjačke populacije na tom području. Kroz 77. Riječku brigadu HV-a, kojom sam zapovijedao, prošlo je 1.500 vojnika od kojih je 80% Bošnjaka: 120 ih je ranjeno, a 21 je poginuo. Samo pojedinima je priznat vojni status u Republici Hrvatskoj”, kaže Porobić.

Osim što su bili u prvim vojnim formacijama, Bošnjaci su u Zadru formirali svoju kasarnu koja je bila sabirno-regrutni centar dobrovoljaca koji su zatim upućivani na različita ratišta. “U Sektoru obrane Zadar učestvovalo je više od 500 Bošnjaka, a 22 ih je poginulo. U specijalnoj diverzantskoj ronilačkoj jedinici Hrvatske vojske bilo je 16 Bošnjaka”, priča prof. dr. Emin Teskeredžić, ratni komandant Specijalne diverzantske ronilačke jedinice HV-a.

Visoke činove u Hrvatskoj vojsci imaju brigadir Mirsad Bakšić, vojni tužilac Zbornog područja Zagreb, pukovnik Mehmed Aganović, prvi načelnik Odjela ministarstva odbrane RH za ratnu popunu i mobilizaciju Oružanih snaga Republike Hrvatske, pukovnik Bekir Dedić...

Svoju posljednju bitku s teškom bolešću, u Zagrebu je 1. februara 1999. godine izgubio Mate Šarlija Daidža, penzionisani general Hrvatske vojske, s pravim imenom Nijaz Batlak. Daidža, rođen 15. marta 1929. u Goraždu, bio je jedan od najtajanstvenijih heroja Domovinskog rata. Njegova jedinica proslavila se boreći se protiv bivše JNA i četnika na južnodalmatinskom frontu. Posebno se to odnosilo na bitke oko Čepikuća i Stona.

Priča o učešću Bošnjaka u odbrani bila bi nepotpuna i bez pomena “Handžar divizije” kojom je komandovao kontroverzni Ekrem Mandal. Početkom jula 2010. godine, Mandal je umro u Labinu u 57.

PREPORODOV JOURNAL 137

Hamdija Mašinović godini života. Hrvatski mediji su u to vrijeme počeli pisati o njemu i dovoditi ga u vezu sa navodnim zločinima nad Srbima u Sisku. Mišljenja o Mandalovoj ratnoj ulozi su definitivno podijeljenja. Jedni ga smatraju itekako zaslužnim herojem, dok je za druge bio jedna nepoželjna ratna pojava. Od Bošnjaka u Sisku nedavno saznajem, da neki ratni prvaci Siska svoju odgovornost za ratne zločine, nakon Mandalove smrti, žele isključivo prebaciti na njegovu jedinicu.

Na Slavonsko-brodskom području poginulo je stotinjak Bošnjaka, a više od 1.000 ih je ranjeno. Heroj o kojem Slavonija i danas priča Ahmet Memišević, bio je komandant 2. satnije 1. brigade Zbora Narodne garde “Tigrovi”. Poginuo je 6. decembra 1991. godine u mjestu Gornje Kričke kod Novske.

Rahmetli Halid Kopić je bio jedan od heroja oslobođanja mjesta Miljevci kod Drniša. Poginuo je 1. avgusta 1992. godine kao pripadnik 113. Šibenske brigade HV-a. Kopić je opjevan u hrvatskim ratnim pjesmama. “Halid Kopić, Musliman je bija, za Hrvatsku život položija. U akciji teško ga raniše, puščanim ga zrnom pogodiše. Misec dana otkad je stradao, u bolnici život okončao”, napisa nepoznati hrvatski ratni pjesnik.

“Hrabar, bošnjački vojnik ima sudbinu francuskog legionara: u ratu mu se dive, u miru brzo zaboravljaju!”, često ima običaj kazati hrvatski brigadir Mesud Šabanović. q Avdo HUSEINOVIĆ

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Islamski centar u Rijeci na početku 2012. godine

Trenutno stanje radova “Islamski centar Rijeka je tema o kojoj se tri godine intenzivno piše i raspravlja. Izgradnja teče prema zacrtanom planu uz poštivanje svih rokova i trenutno je u fazi izvedba i završetak radova na samom džamijskom prostoru – muškom i ženskom prostoru za klanjanje, mihrabu, minberu, abdesthani i itikafu, koji bi ubrzo trebali biti gotovi”, izvijestio nas je Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam, dodajući da će se nakon završetka navedenih radova pristupiti uređenju stambenoog dijela Islamskog centra koji će biti namijenjen za stanove za imame i apartmani za goste.

Uz vjersku namjenu, Islamski centar u Rijeci imat će i kulturnu te odgojno-obrazovnu ulogu, koja će biti obogaćena i ugostiteljskim sadržajima koji će služiti svima. Prema riječima ing. Irhada Meheljića, voditelja projekta ispred Islamske zajednice, buduću džamiju pratiti će sljedeći sadržaji: uprava Medžlisa, multimedijalni centar, restoran s pratećim sadržajima, polivalentna dvorana s pratećim prostorima, prostorije za vjersku poduku (mekteb), stambeni i gospodarski dio te natkriveno parkiralište. Veličina parcele na kojoj se gradi riječki Islamski centar obuhvaća oko 10.000 m² i riječ je o neizgrađenom građevinskom području iznad riječke obilaznice, tzv. područje Rujevica.

Vrlo zahtjevan objekt “Bilo je potrebno pripremiti kompletnu infrastrukture – voda, kanalizacija, struja i telekomunikacijske instalacije, što je napravljeno u suradnji s Gradom Rijekom koja je nesebično i profesionalno pomogla na ovome projektu”, istaknuo je Meheljić, dodajući kako je objekt u završnoj fazi gradnje. “Ostalo je još 10-12% poslova do završetka. Mi smo te završne poslove podijelili u dvije faze.

U prvoj fazi želimo u potpunosti završiti molitveni dio i te radove namjeravamo završiti do kraja travnja 2012. godine.” Prva faza obuhvaća završetak grupe radova: završetak unutarnje obloge kupole, izvođenje konstrukcije mihraba i mimbera, podnog grijanja, estriha, mokrih čvorova u prizemlju i na galeriji, postava kamena na pod, drvenih obloga, oblaganje mihraba kamenom travertinom, ugradnja rasvjetnih tijela i slično, doznali smo od voditelja projekta, koji ističe kako se druga faza radova odnosi na uređenje okoliša te radove na etaži “minus dva” i “minus jedan”. “Za drugu fazu trebamo još prikupiti financijskih sredstava i zatvoriti cjelokupnu financijsku konstrukciju. Ako bude sve išlo po planu glede financija, objekt bi trebao u cijelosti biti gotov do kraja lipnja 2012. godine.”

Gradnja Islamskog centra u Rijeci bila je tema sjednice Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj održane 23. prosinca 2011. u Zagrebu na kojoj je glavni izvođač radova GP “Krk” pismenim priopćenjem izvijestio da radovi za radno otvorenje Islamskog centra mogu biti gotovi potkraj travnja 2012. godine, pa se predviđa da će u tom roku i biti radno otvorenje. Sredstva za dovršetak radova za radno otvorenje Centra u visini od 6,900.000 kuna skoro su osigurana od Mešihata i Medžlisa u Rijeci, s tim što će Mešihat donirati milijun, a Medžlis u Rijeci 500.000 kuna. Međutim, sredstva za potpuno dovršenje objekta nisu osigurana, a u slučaju da se osiguraju potpuno dovršenje objekta bilo bi do 1. lipnja 2012. godine. U tom slučaju Islamski centar bi svečano bio otvoren početkom rujna

8

Gradilište Islamskog centra u Rijeci 2012. godine. Mešihat i Medžlis u Rijeci odustaju od kredita za dovršenje Islamskog centra jer uvjeti pod kojim se isti nude nepovoljni su, istaknuto je na sjednici Mešihata.

Vjernici pomažu koliko je to u njihovoj mogućnosti, ističe imam Mujkanović, dodajući kako i u ovoj situaciji sveopće krize dobrovoljni prilozi za izgradnju Islamskog centra Rijeka svaki dan pristižu. “To, naravno, nije dovoljno za podmirenje svih troškova koje Medžlis ima, kao i trošak na ime izgradnje Islamskog centra. Bit ću optimista, kao što sam uvijek i bio, jer i sam sam osobno vakif među prvima kad se o Centru počelo intenzivnije govoriti. Radove ćemo privesti kraju i svi zajedno Centar svečano otvoriti i staviti ga u funkciju”, istaknuo je glavni riječki imam i zahvalio se svim donatorima iz Hrvatske i inozemstva koji su na bilo koji način i u bilo kojem iznosu pomogli izgradnju Islamskog centra. “Neka ih Uzvišeni nagradi i podari lijepog zdravlja, a onima koji su u međuvremenu preselili Uzvišeni podari džennet. Naravno, i ovim putem bi još jednom pozvao prije svega muslimane Primorsko-goranske županije, a osobito Rijeke a zatim i cijele Hrvatske, da do kraja pomažu ovaj hairli projekat u granicama svojih mogućnosti, kao što su to i do sada činili.”

Gradnja Islamskoga centra u Rijeci uključuje i gradnju potrebne cestovne infrastrukture, odnosno dvije pristupne ceste Mario Genari koje uključuju Sabirnu ulicu XII. i Spojnu čija je realizacija izgradnje poboljšati, ne samo pristup Islamskom centru, nego i prometne uvjete u naselju Gornji Zamet. “Izvođač je za Spojnu ulicu uveden u posao 28. rujna 2011. godine. Svi radovi su izvedeni, osim završnog sloja asfalta i horizontalne signalizacije. Navedeni radovi izvesti će se kasnije sukladno dinamici izgradnje samog Islamskog centra, a da se zbog teških tereta koji prolaze prometnicom ne bi oštetio završni sloj asfalta. Završetak radova je u skladu s ugovorom i dodatkom ugovora predviđen za 5. ožujka 2011. godine”, izvijestio nas je Zvonko Štimac, viši savjetnik za investicije, voditelj projekta iz Odjela za komunalni sustav Grada Rijeke, dodajući kako

PREPORODOV JOURNAL 137

BOŠNJACI U HRVATSKOJ je vrijednost radova bila 1.149.864,02 kuna bez PDV-a i uključivao je spajanje navedene ceste s ulicom Čavalsko. “Druga prometnica predviđena za dvosmjerni promet – ‘slijepa ulica’”, objašnjava Štimac i dodaje kako projektirana širine prometnica iznosi 2 x 3,25 m (vozne trake) + 2 x 0,30 m (rubni trakovi). Nogostup je širine 2,00 m, dok na poziciji autobusnog stajališta iznosi 3,00 m. Duljina trase prometnice iznosi 96,00 m, a maksimalna duljina zahvata, u osi prometnice, iznosi 114,00 m. U okviru radova ceste izvodili su se novi oborinski kolektor, elektroenergetski razvod NN i VN vodova, javna rasvjeta i DTK instalacija. Vrijednost radova za obje ceste iznosi 1.291.165,06 kuna bez PDV-a.

“Kao što ste mogli zaključiti radi se o vrlo zahtjevnom objektu – teren u nagibu, skupi i zahtjevni materijali, komplicirana konstrukcija kupola i minareta, mnoštvo detalja, no moramo svi zajedno biti ponosni da je to drugi Islamski centar u Hrvatskoj i to na moru što mu daje posebnu čar”, ističe voditelj projekta ispred Islamske zajednice, Irhad Meheljić, nadajući se kako bi u budućnosti projekt, zbog prekrasne arhitekture, mogao osvajati nagrade i u europskim razmjerima. “No, puno važnije od nagrada je da nam taj objekt, ako Bog da, zaživi s bogatim sadržajima te da bude oaza duhovnog osvježenja za sve muslimane u Rijeci, ali istovremeno da bude i ‘most’ prema svim drugim ljudima bez obzira na konfesiju rasu ili nacionalnost. Pred nama su završni koraci i molim vas, da svatko na svoj način podupre završetak ovog objekta i da svatko bude misionar na tom putu”, poručio je Meheljić.

Prostorno funkcionalna-struktura Islamskog centra Autor idejnog rješenja riječkog Islamskog centra, njegovog umjetničkog oblikovanja je preminuli akademski kipar Dušan Džamonja, dok su njegovi suradnici, Darko Vlahović i Branko Vučinović, autori arhitektonskog projekta. Islamski centar u svojoj polivalentnoj funkciji objedinjuje vjersku, kulturnu, društvenu i obrazovnu komponentu, predloženim rješenjem koncepcije funkcionalnoprostorne organizacije maksimalno se akceptiraju značajke svakog pojedinog funkcionalnog sklopa, kao i sve razine njihovih veza i međusobnog prožimanja. S obzirom da će svojim položajem i izrazom sudjelovati u formiranju identiteta grada, predloženo rješenje oblikovanja sakralnog korpusa i cjelovitog kompleksa, temelji se na suvremenom načinu plastičnog razmišljanja i iskustva, kako bi se na najuvjerljiviji način objasnila i povezala simbolika mjesta molitve, Islamske zajednice i vjere.

“Ovim se projektom, bez parafrazirajućih i isključivo dekorativnih tradicionalnih motiva, nastojalo približiti više duhovnoj, a manje formalnoj tradiciji islama. Po islamskoj tradiciji molitvenog prostora, on nikada nije bio ograničen isključivo na zatvoreni prostor, jer se molitva islamskih vjernika oduvijek obavljala podjednako na otvorenom, kao i u zatvorenom prostoru. Koristeći prirodni pad terena, molitveni dio – džamija s minaretom, shvaćena je kao skulptura smještena na pravilan postament – pješački trg, a svi ostali sadržaji Islamskog centra nalaze se u dvije etaže ispod platoa, te na taj način ne narušavaju integritet volumena skulpture.

U vanjskom ritmu volumena, u segmentima kalota i u njihovim obrisima, pojavljuje se polumjesec kao jedinstveni islamski simbol, dok se u unutrašnjosti igrom svodova, koji izviru iz samog horizonta, stvara iluzija nebeskog svoda i beskrajnosti prostora.

Na isti način tretirano je i skulpturalno oblikovanje minareta, vertikalne visine cca. 23 metra, koji je smješten desno od ulaza, neposredno uz pročelje molitvenog prostora”, stoji u idejnom rješenu

PREPORODOV JOURNAL 137

Prilazna cesta za Islamski centar u Rijeci ovog, za muslimane, ali i građane Rijeke, važnog mjesta okupljanja i molitve.

Džamija se nalazi na platou do kojeg se pješački dolazi spuštanjem blagim stepenicama sa sjevera, s novoformirane prometnice ili s pristupnog trga sa zapadne strane. Pristupni trg je mjesto okupljanja prije ulaska u džamiju, a s platoa se preko obilaznice ostvaruje vidik na Kvarnerski zaljev i grad Rijeku. Pješački pristup ostvaren je u nivou terena od svake etaže Centra. Kolni pristup ostvaren je s prometnice sa zapada, te internom prometnicom s južne strane. “Za potrebe Centra osigurano je 78 parkirališnih mjesta na vanjskom i unutarnjem, natkrivenom parkiralištu. Akceptirajući tipologiju vjerskog prostora, projekt je podređen strogim vjerskim pravilima, kao što su nemiješanje muškaraca i žena u molitvenom prostoru, pozicija minareta s desne strane od ulaza, odvajanje ulaznog prostora na čisti i nečisti dio s mjestom za skidanje i odlaganje cipela, postavljanje elementa vode u ulaznom prostoru”, stoji u dokumentu u kojemu se ističe kako se u džamiju ulazi kroz otvoreni trijem, formiran kao natkriveni prostor pred ulaznim halom, s kojim je povezan velikom staklenom stijenom. Širokim lučnim otvorenim stepeništem ili ostakljenim dizalom, spušta se iz ulaznog hala u ostale prostorije Islamskog centra, smještenim u donji etažama.

Glavni molitveni prostor organiziran je tako da je središte zbivanja mihrab postavljen u smjeru jugoistoka (orijentiran prema Meki), zamišljen kao sferna skulptura s dva jača korpusa i s nišom u sredini, dok je minber, uzdignuto mjesto sa stepenicama, smješten s desne strane. U stražnjem dijelu molitvenog prostora, u niši, nalazi se itikjaf, prostor za meditaciju i samostalnu molitvu. U etaži ispod platoa smješteni su sadržaji Centra. To su: polivalentna dvorana, ulazni hal s garderobom, sanitarije, kafe bar i restoran, uprava s knjižnicom i internet čitaonicom, gospodarski sklop s kotlovnicom, strojarnicom, telefonskom centralom, te natkriveno otvoreno parkiralište dok će se restoran nalaziti na južnoj strani. Najniža etaža rezervirana je za prostorije za vjersku obuku, stanovi za imame i vjerske službenike, te sobe za goste.

S obzirom na zanimanje koje je izgradnja Islamskog centra probudila u gradu Rijeci, njegovo otvaranje značit će ne samo mjesto okupljanja muslimana, nego svih građana koji se žele upoznati s islamskom kulturom, ali i sudjelovati u manifestacijama koje će muslimani i Bošnjaci u bliskoj budućnosti organizirati u prostorima koji će zadovoljiti njihove potrebe. q Helena ANUŠIĆ

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Obilježavanje Svjetskog dana vjerske slobode

U društvu dobrih ljudi Svečanom skupštinom Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, u subotu 28. siječnja 2012. u hotelu “Four Points” u Zagrebu, pred više od 200 uzvanika, štovatelja mira, ljudskih prava i vjerskih sloboda, obilježen je Svjetski dan vjerske slobode. Brojnim prisutnima, među kojima su bili predstavnici vjerskih zajednica, države i Vlade RH, obratili su se dr. John Graz, generalni tajnik Internacionalne udruge za vjersku slobodu (IRLA), mr. sc. Raafat Kamal, tajnik Udruge za vjersku slobodu za Europu (IRLA-EU), Franjo Dubrović, tajnik Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama, mr. sc.

Ljiljana Matković Vlašić, predsjednica Udruge za vjersku slobodu u RH i dr. Slobodan Lang, predsjednik Skupštine Udruge. U glazbenom dijelu svečanosti nastupio je Gospel anasambl “Agape”.

U uvodnim izlaganjima naglašeno je da je u svijetu u porastu fundamentalizam, koji je karikatura svake religije u kojoj se pojavi.

Vjerske slobode su vrlo bitne, one su srce ljudskih prava. Međutim, čak 68% stanovništva živi u dijelovima svijeta gdje nema nikakve vjerske slobode. Zabrane počinju ograničavanjima i diskriminacijom, zatim progonima i mučenjima, a na kraju čak i ubojstvima.

Neke državne vlade dopuštaju takve tretmane. Vjerska sloboda je posebno zapriječena vjerskim fanatizmom, često puta u koliziji između vjere i države, Vlade i vjere, netolerancije, konačno i sekularizma. Sve se to događa i u demokratskim društvima. Posebno je izražena zabrinutost zbog erozije vjerskih sloboda u nekim europskim zemljama.

Čuvanje ljudskih i vjerskih sloboda Udruga za vjersku slobodu u RH okuplja vjernike i sljedbenike svih vjerskih i ideoloških tradicija, a od 2004. godine dodjeljuje posebna priznanja zaslužnim pojedincima za zalaganje u promicanju vjerskih sloboda i tolerancije. Ovogodišnji dobitnici priznanja su prof. dr. Ivo Josipović, predsjednik RH, prof. dr. Hans Küng, svjetski poznati teolog i zagovaratelj mira i svjetske etike, dr. sc. don Stanko Lasić, katedralni župnik u Dubrovniku, prof. Josip Takač, prvi tajnik Udruge i viši savjetnik za osnovno i srednje obrazovanje u Sisačko-moslavačkoj županiji, dipl. ing. Srđan Škunca, pročelnik Odjela gradske uprave Rijeke za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem, prof.

Tihomir Kukolja, direktor Adventističkog radija i ravnatelj novinske službe “Adventpress”, doc. dr. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Redžo Hamzić, hadžija plemenitog i poštenog srca iz Bosne i Hercegovine.

U ime predsjednika Ive Josipovića priznanje je primio dr. sc.

Stephen Nikola Bratulica, povjerenik predsjednika RH za vjerske zajednice. On je pročitao predsjednikovo pismo u kojem se kaže: “U svom poslu, a i u životu općenito, uvijek se nastojim držati one Voltaireove maksime: ‘Ne slažem se s tobom, ali ću uvijek braniti tvoje pravo na vlastito mišljenje’. Mislim da to treba biti temeljni princip demokratske komunikacije u Hrvatskoj, a u svjetonazorskim i vjerskim pitanjima poticaj svim građanima na poštivanje posebnosti različitih svjetonazorskih i religijskih identiteta, na snošljivost i težnju za uzajamnim upoznavanjem, te na jačanje dijaloških, ekumenskih i međukonfesionalnih inicijativa koje Hrvatskoj danas trebaju i trebat će joj u budućnosti.”

10

Obraćanje doc. dr. Aziza ef. Hasanovića na svečanosti Primajući priznanje, doc. dr. Aziz ef. Hasanović je rekao da su ljudi stvoreni različitima kako bi se upoznavali. “Kada bismo željeli nabrojati koje su to sve odrednice po kojima se ljudi mogu raspoznavati, teško bi se našoj listi nazirao kraj. To je samo jedan segment koji ukazuje na bogatstvo ljudskog roda. Nažalost, ponekad se pozitivne odrednice, kojih je daleko više nego onih negativnih, potisnu, a ove negativne dođu u prvi plan. Tako ljudi jedni druge negiraju, isključuju, omalovažavaju, ukratko diskriminiraju. Međutim, svako isključivanje, negiranje, omalovažavanje ili bilo koji drugi oblik diskriminacije suprotan je božanskim i ljudskim zakonima.

Kada bi netko htio tražiti razlike, samo među nama prisutnima, našao bi ih mnogo. Ali, iako smo različiti po svojem izboru, po svojem uvjerenju, mi smo ovdje jednaki po cilju, a to je promicanje univerzalnih vrijednosti prije svega ljudskih prava i vjerskih sloboda, a u konačnici izgradnji stabilnog i prosperitetnog društva. Uvjeren sam da imamo puno više zajedničkih osobina nego onih koje nas razlikuju. Važna je činjenica i snažna poruka koju šaljemo s ovog mjesta, a to je da različitosti nisu isprika onima koji nisu za konstruktivno djelovanje te da samo zajednički kao ravnopravni članovi našeg društva možemo doprinijeti razvoju istog. Ne smijemo izostaviti iz vida da smo prije svega samo ljudi koji vrijede upravo onoliko koliko su spremni da cijene drugoga i drugačijeg. Budući da granice naše slobode sežu do granica slobode drugoga, znajmo da sloboda duha ne poznaje granice i mi uvijek moramo nastaviti stremiti ka tomu da budemo bolji i da damo svoj maksimalni doprinos razvoju društva ne osvrćući se na eventualne prepreke. Raduje me činjenica da ste u Islamskoj zajednici i u meni osobno prepoznali partnera u promicanju ljudskih prava i vjerskih sloboda”, rekao je Hasanović i istaknuo da je priznanje za njega iznimna čast, ali istodobno i obveza da u narednom razdoblju nastavim s radom i zalaganjem za opće dobro. Naglasio je da je Islamska zajednica u RH, inspirirana svojim univerzalnim načelima, promicala, promiče i promicat će univerzalne vrijednosti poput ljudskih prava i vjerskih sloboda, smatrajući to svojom svetom zadaćom i poslanjem.

PREPORODOV JOURNAL 137

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Drugi nagrađeni Bošnjak, hadžija Redžo Hamzić, uvodno se zahvalio organizaciji ADRA, međunarodnoj nevladinoj humanitarnoj organizacija, koju je osnovala Kršćanska adventistička crkva. Zahvaljujući dr. Mataku, Lipoharu, Lovrencinu, Bašiću i drugima, ADRA je hadžiji Redži kupila kuću u Sarajevu. Osvrćući se na riječi koje su pročitane u obrazloženju za dodjelu priznanja, rekao je da je postupio onako kako određuju Božji i ljudski zakoni. “Hvala Dragom Allahu što me je najprije doveo u situaciju da nađem izgubljeni novac, a potom Mu još više zahvaljujem što me je naučio poštenju i tome da ne razlikujem ljude. Ni trenutak nisam dvojio trebam li novac vratiti nesretnom vlasniku ili ne vratiti. Jedino mi je žao što doista nisam bio u mogućnosti da jednom roditelju i ja svojim prilogom pripomognem u izlječenju njegova djeteta. Bog je jedan i On je Bog svima nama

živim stvorovima na svijetu. Zahvaljujem na priznanju. Svima želim mir, ljubav, slogu i lijepu riječ”, rekao je Redžo Hamzić.

Na kraju svečanosti voditelj programa dr. sc. Dragutin Matak, tajnik Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, rekao je: “Podjelom priznanja ovim uglednim i hrabrim osobama nismo se željeli dodvoriti ikome, već ohrabriti što više ljudi da čuvaju i njeguju ljudsku i vjersku slobodu. Nastojali smo poručiti svima: ‘Kada se zalažete za čovjekovu slobodu, koju svakom čovjeku Bog daruje, onda se nalazite u dobrom društvu.’”

Lijepo je saznanje da su se u društvu dobrih, plemenitih i čestitih ljudi, čije su zasluge i djela prepoznata, našla i dvojica Bošnjaka/muslimana iz Hrvatske i BiH. q Ismet ISAKOVIĆ

Obrazloženje za dodjelu priznanja UDRUGA ZA VJERSKU SLOBODU U REPUBLICI HRVATSKOJ Aziz Hasanović Gospodin Hasanović dugi niz godina ispred Islamske zajednice u Hrvatskoj i u svoje osobno ime aktivno učestvuje u jačanju i afirmiranju međureligijskog dijaloga i zaštiti vjerskih sloboda u Republici Hrvatskoj.

Više puta aktivno je učestvovao na okruglim stolovima sa predstavnicima drugih vjerskih zajednica koji su za cilj imali međusobno približavanje, ali i razgovore o osjetljivim temama koje tište neku od vjerskih zajednica.

Aktivno je učestvovao u realizaciji različitih inicijativa pokretanih od vjerskih zajednica u Hrvatskoj kao onoj o zaštiti obitelji ili Tjednu međureligijskog dijaloga u duhu Asiza – program o međusobnom upoznavanju židova, kršćana i muslimana – koji se održava svake godine. Na Filozofskom fakultetu družbe Isusove u Zagrebu već nekoliko godina studentima predaje predmet Islam, a prošle godine je od studenata ocijenjen kao najbolji predavač na Fakultetu. Također, o islamskoj kulturi i civilizaciji predaje i na Vojnom učilištu u Zagrebu te na taj način educira buduće hrvatske vojnike o islamu, ali i vjerskom pluralizmu Hrvatske.

Ono što je posebno za izdvojiti je njegov angažman na pripremi hrvatskih vojnika koji odlaze u mirovnu misiju u Afganistan. Za svaku dosadašnju grupu hrvatskih vojnika, koji služe u misiji ISAF, održao je niz predavanja i prezentacija o kulturološkom, vjerskom i plemenskom mentalitetu zemlje u koju odlaze. Zahvaljujući i Hasanovićevom angažmanu do sada, hvala Bogu, nijedan hrvatski vojnik nije stradao u toj napaćenoj i ratom opterećenoj zemlji. Štoviše, hrvatski vojnici su odmah uspostavili odličnu suradnju sa tamošnjim vjerskim vođama, a preko njih i sa lokalnim stanovništvom te utrli put međusobnog povjerenja i prijateljstva.

Kao direktor Centra za halal certificiranje, koji djeluje pri Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, gospodin Hasanović sa svojim suradnicima u islamskom svijetu započeo je utirati put hrvatskim prehrambenim proizvodima i na taj način afirmaciji hrvatske države i vrijednosti vjerskog pluralizma koji egzistira u našemu društvu.

Zbog svega toga, poštovani gospodine Hasanoviću, Udruga za vjersku slobodu spremno Vam dodjeljuje priznanje za afirmaciju ljudskih prava i vjerskih sloboda u Republici Hrvatskoj.

Redžo Hamzić Najdragocjenija nastojanja u promicanju vjerskih i ideoloških sloboda jesu ona koja se ostvaruju u svakodnevnom životu, naročito u teška vremena kao što je rat i vjersko – nacionalna netrpeljivost. Redžo Hamzić iz okolice Čajniča u istočnoj Bosni i Hercegovini izraziti je primjer poštivanja i uvažavanja čovjeka i na protivničkoj strani.

Redžo Hamzić je pobožni musliman, koga su u prošlome ratu srpske snage potjerale iz njegova doma i spalile cijelo selo. U tome ratnom vr-

PREPORODOV JOURNAL 137

Redžo Hamzić i Aziz Hasanović tlogu umrla mu je supruga. Redžo je ostao sam s dvije malodobne kćeri.

Prošao je rat, a oni su nastanili u Goraždu u nekoj garaži, a zatim u tuđoj polusrušenoj kući. U takvoj situaciji Redžo pokazuje izuzetno poštenje i uvažavanje čovjeka i njegove svojine.

Zaposlio se Redžo na parkiralištu, gdje je zarađivao mjesečno 90 konvertibilnih maraka, što je bilo nedovoljno za preživjeti. Međutim, jednog je dana na parkiralištu, svom radnom mjestu našao vrećicu sa 235.000 konvertibilnih maraka. Nakon nekoliko dana utvrđivanja kome novac pripada, ispostavilo se da je to ušteđevina nekog Srbina koji je tim novcem namjeravao platiti operaciju svojemu sinu.

Ne premišljajući mnogo Redžo je pozvao čovjeka i njegovu suprugu u svoje sklonište i u prisutnosti suca vratio im sav novac. Uzalud su ga nagovarali da zadrži za sebe dio novca, koji mu i zakonski pripada. Redžo je čak izjavio da bi, kada bi imao sredstava, još i pomogao ocu koji spašava život svojemu sinu. Mogao je Redžo kupiti tim novcem deset kuća za svoje protjerane suseljane i smatrati kako mu je to Allah darovao. Jedni su ga kovali u zvijezde, a drugi smatrali nerazumnim, čak i politički nepodobnim.

Redžo je ponajviše pokazao visoki stupanj slobode od javnog mišljenja koje ponekad oblikuju jednostrana nacionalna i ideološka nastojanja. Svojim poštenjem dao je primjer kako se ostvaruju i djeluju ljudske slobode koje su temelj čovjekova dostojanstva. Ovo se dogodilo u susjednoj državi, ali je pozitivni utjecaj ovog hrabrog djela brzo prešao granice i još i danas oduševljava pobornike ljudskih sloboda cijeloga svijeta.

Zbog toga gospodin hadži Redžo Hamzić zavređuje zahvalnost i priznanje Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, kao i svih nas. q

11

hrvatska

Referendum prošao, predstavljen proračun

Najava nastavka reformi “Hrvatska je rekla ‘da’ Europskoj uniji čime je potvrdila kontinuitet proeuropskog opredjeljenja građana, od samog nastanka hrvatske države pa do danas. Istina, bilo je trenutaka kada je podrška ozbiljno padala. Ali rezultat referenduma pokazuje da je europska Hrvatska imala i ima stabilnu podršku i da nije pokleknula pred iskušenjima gospodarske krize, nezadovoljstva unutarnjom politikom, haaškim frustracijama… Osobno, nikada nisam sumnjao u mudrost demokratske većine i europsku budućnost Hrvatske. Svakako, treba zahvaliti i svim građanima koji su sudjelovali u raspravi o Europskoj uniji i izašli na referendum. Treba zahvaliti i onima koji su glasovali protiv. I oni su svojim glasom pokazali brigu za budućnost zemlje”, rekao je predsjednik Republike Ivo Josipović nakon referenduma hrvatskih građana o pristupanju Hrvatske EU održanog 22. siječnja 2012.

Predsjednik je upozorio da je važno da Hrvatsku, a posebno vlast, ne obuzme pretjerani eurooptimizam, očekivanje da će EU sam po sebi biti lijek za sve naše slabosti. Poželjna je biti eurorealist, poimati EU kao veliku priliku koju tek treba iskoristiti pameću, kreativnošću i napornim radom. Referendum je početak nove, zadnje i odlučne faze našeg puta u EU. Osim toga potrebno je nastaviti prilagođavati naš pravni sustav često vrlo promjenjivim normama EU i odlučno ga provoditi u praksi. “Opći politički okvir vladajuće koalicije, Plan 21, Vlada mora pretočiti u niz konkretnih reformi od kojih neke nisu neposredna obveza iz pregovora s EU, ali bez kojih teško možemo zamisliti uspjeh na europskoj sceni. Dugoročno gledano, možda su najvažnije reforme državne i lokalne samouprave te znanosti i obrazovanja”, rekao je predsjednik.

Uprava, koja je s jedne strane instrument državne vlasti u provođenju politike, s druge je najvažniji servis za građane i gospodarstvo. “Naši su građani potvrdili svoju volju za europsku Hrvatsku u trenucima kada je gospodarska kriza u Hrvatskoj i dužnička kriza u EU ili na samom vrhuncu ili mu se približava. Svakako, to je pozitivan znak zrelosti i društva i države u Hrvatskoj koji treba iskoristiti za reforme i izlazak iz krize”, rekao je Josipović i dodao da je rasprava pred referendum jasno pokazala da se euroskepticizam najčešće temelji na nezadovoljstvu stanjem u zemlji. “EU je više od pukog zajedničkog tržišta, to je zajednica vrijednosti. Vidjeli smo kako su nam već i početni uspjesi uspostave vladavine prava vratili samopoštovanje i nadu. To je tek početak, nadu treba pretvoriti u optimizam, optimizam u akciju, akciju u rezultat, u uspjeh! Hoćemo uspješnu, europsku Hrvatsku!”, zaključio je hrvatski predsjednik.

EU je nova prilika Riječi predsjednika Josipovića jasno su upozoravale da je pred Hrvatskom još dosta posla i da on neće prestati ulaskom Hrvatske u EU. Zadovoljstvo rezultatom referenduma iskazali su i predsjednik Hrvatskog sabora Boris Šprem i predsjednik Vlade Zoran Milanović, a čestitke su uputili i dužnosnici EU. “Pozdravljamo pozitivan ishod referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Ovim glasovanjem hrvatski su građani dali snažniju potporu europskoj integraciji, čestitamo Hrvatskoj i njezinu narodu na njihovu izboru. Članstvo u Europskoj uniji otvorit će im nove prilike i pridonijeti osiguranju stabilnosti i prosperiteta njihove zemlje”, poručili su predsjednik Eu-

12

Zadovoljstvo s rezultatima referenduma (Barroso, Milanović, Josipović i Šprem) ropske komisije Jose Manuel Barroso i predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy. Dodali su da hrvatska vlada “s mandatom naroda sada može dovršiti preostale pripreme za članstvo” i izrazili su veselje zbog “glatke ratifikacije u hrvatskom parlamentu kao i uskoro u svim parlamentima zemalja članica EU, kako bi 1. srpnja 2013.

Hrvatska postala 28. članica te asocijacije”. Njih dvojica nisu propustili reći da skoro pristupanje Hrvatske šalje i snažnu poruku cijeloj jugoistočnoj Europi. “Hrvatsko pristupanje pokazuje da je uz političku hrabrost i odlučne reforme članstvo u Europskoj uniji dostupno.

Pozitivno glasovanje dobra je vijest za Hrvatsku, dobra je vijest za regiju i dobra je vijest za Europu”, poručili su.

Među prvim političkim strankama iz Europskog parlamenta reagirali su “zeleni”. U njihovo je ime njemačka zastupnica Franziska Brantner poručila da su se Hrvatski birači jasno izjasnili za europsku budućnost svoje zemlje. Ujedno smatra da će rezultat referenduma ojačati modernističke snage i u susjednim zemljama te da će pridonijeti stabilizaciji regije. Mišljenja je da je javna rasprava u proteklih nekoliko tjedana oko ulaska Hrvatske u EU bila dobra i da je osnažila demokratski legitimitet pristupnog procesa, ali je i rekla da je šteta što se hrvatska vlada odlučila održati referendum u tako kratkom roku tako da javnost nije imala prostora za raspravu u onakvoj širini kakva je bila potrebna. Zbog toga je vrlo važno da se započete reforme vezane uz EU nastave na još transparentniji način i uz još veće sudjelovanje civilnog društva. “Za hrvatsku vladu rezultat bi trebao biti katalizator za još bržu provedbu preostalih reformi, posebice na području reforme pravosuđa, reforme vezane uz antikorupcijske mjere, zaštitu manjina i domaće procesuiranje ratnih zločina”, naglasila je Brantner i dodala kako će europski zeleni i dalje od Europske komisije i Europskog parlamenta tražiti temeljiti monitoring hrvatskog procesa reformi.

Građani zbunjeni i nemotivirani Slab odaziv građana (43,58%) potpredsjednica Vlade Milanka Opačić tumačila je umorom ljudi koji su i razočarani te nemaju povjerenja u nijednu instituciju. “Nadam se da će uskoro vidjeti sve prednosti Europske unije”, rekla je Opačić, a bivši je predsjednik, unatoč lošem odazivu rekao da je ostvaren dobar rezultat od 66,27% za EU. “To je dobar rezultat. Očekivao sam oko 60%, a ovo je nešto više. Odaziv, doduše, jest slab, no to je razumljivo. Europa je u svojim problemima, svijet je u problemima, nema regulatora u fiskalnoj ni

PREPORODOV JOURNAL 137

hrvatska monetarnoj sferi. Našim ulaskom doprinijet ćemo da se sve to riješi”, komentirao je bivši predsjednik države Stjepan Mesić.

Nenad Zakošek sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti smatra da je velik dio građana zbunjen i nemotiviran. Ovo je razdoblje informiranja bilo prekratko. “Ljudi su tek izašli s birališta za parlamentarne izbore, bili smo svjedoci jednog načina mobilizacije od strane euroskeptika. Ljudi su ostali neodlučni, a ovo su rezultati”, rekao je Zakošek.

U kampanji koja je trajala vrlo kratko mišljenje je nevladinih organizacija da Vlada nije u potpunosti osigurala demokratsku raspravu, forsirajući samo opciju koja je bila za ulazak Hrvatske u EU. Osim toga, kampanja je bila nesuvisla, banalna i na momente smiješna, podržale su je i stranke parlamentarne opozicije, a protiv su bile neke stranke desnice koje nisu ušle u Hrvatski sabor. Kako god bilo, premijer Milanović je rekao da je ovo povijesna odluka.

“Donijeli smo je sami, nitko drugi osim nas. Ovo je veliki zaokret za sve, a uspjeh ili neuspjeh ovisi o nama samima”, izjavio je.

Proračun manji za 4,6 milijardi kuna Premijer je osim kampanje za referendum imao pune ruke posla i oko proračuna za ovu godinu. Vladine mjere i smjernice za izradu proračuna, koje su usvojene krajem siječnja, predviđaju smanjenje rashoda državnog proračuna za 4,6 milijarde kuna, tako da bi rashodi proračuna iznosili 117,6 milijardi kuna, prihodi bi bili 108 milijardi kuna, a deficit državnog proračuna 9,6 milijardi kuna ili 2,8% BDP-a.

Na rashodovnoj strani proračuna raste iznos potreban za mirovine (0,5 milijardi kuna) i za kamate (1,2 milijarde), a smanjuju se rashodi za zaposlene (oko 2 milijarde kuna), materijalne rashode (350 milijuna kuna), subvencije (1,4 milijarde kuna), naknade građanima i kućanstvima (0,5 milijarde kuna) te ostali rashodi (oko 2 milijarde kuna). Što se prihodovne strane proračuna tiče, na sjednici je istaknuto da nema rizika za prihode jer je procjena napravljena vrlo konzervativno, odnosno nisu uračunati inflacija, povećanje PDV-a i predviđeni rast BDP-a. Vlada u ovoj godini planira smanjenje deficita središnje države za 5,3 milijarde kuna ili 1,6%-tnih bodova BDP-a, i to uz gospodarski rast od 0,8% i inflaciju od 2,4 posto. Podiže se opća stopa PDV-a s 23% na 25%, smanjuje PDV za dječju hranu, ulja, masti i račune za vodu te produljuju rokovi plaćanja PDV-a na 45 dana.

Također se s 15% na 13% smanjuje stopa doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje koju poslodavci plaćaju na bruto plaće, što bi ukupno na godišnjoj razini bilo smanjenje proračunskih prihoda od oko 2,4 milijarde kuna, a povećava neoporezivi dio plaće i mijenjaju porezni razredi. Iznos osnovnog osobnog odbitka podiže se s 1.800 na 2.200 kuna, mijenjaju se porezni razredi, a stope poreza ostaju iste (12, 25 i 40%). Ukupni godišnji efekt tih mjera je smanjenje prihoda od oko 250 milijuna kuna. Vlada planira ukidanjem

Premijer Zoran Milanović pretporeza na troškove reprezentacije i korištenja automobila ostvariti godišnji efekt u visini od 550 milijuna kuna.

Premijer Zoran Milanović poručio je da državni proračun mora biti realan i ambiciozan kako bi potaknuo razvoj, jer mala je korist od fiskalne stabilnosti ako zemlja stoji i ne ide naprijed. “Pokretači rasta moraju biti izvoz roba i nove investicije”, rekao je Milanović, naglasivši da je izlazak iz krize moguć jedino uz gospodarski rast koji će otvarati nova radna mjesta.

Vlada u godini u kojoj su u cijeloj Europi vrlo nepovoljne okolnosti očekuje gospodarski rast od 0,85%, a “tajna uspjeha” je u rastu državnih investicija. “Sveto trojstvo” Vladine politike u tom razdoblju su održivost javnih financija u skladu sa Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, stvaranje preduvjeta za pokretanje gospodarskog rasta i zaštita socijalno najosjetljivijih skupina društva. Nakon dramatičnog pada brutto investicija u 2010. za 11,3% te u 2011. za 7,3%, Vlada u ovoj godini optimistično planira rast investicija od 7,4%. “Vlada mora u iduća tri tjedna do mjesec dana definirati sve projekte za investicije koje bi ove godine trebale ukupno dosegnuti čak osam milijardi kuna”, dodao je prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić. Ocijenio je kako je to vrlo optimističan scenarij, a u slučaju pogoršanja situacije Vlada ima i “drugu liniju obrane”, odnosno još radikalnije rezanje potrošnje.

Ministar financija Slavko Linić istaknuo je kako se većina investicija planira usmjeriti u projekte kojima se uvoz zamjenjuje domaćom proizvodnjom. Investicije u električnu energiju, plin i prijevoz (luke i željeznica) napokon će potaknuti rast realnog sektora, ustvrdio je Linić. Ministar regionalnog razvoja i fondova EU Branko Grčić upozorio je na dodatni deficit, koji nije ušao u smjernice, od tri milijarde kuna na ime dospijeća određenih jamstava, duga umirovljenicima i deficita HAC-a i ARZ-a. “To znači da bi ukupni deficit zapravo iznosio 4% BDP-a, što bi bilo za 2,1%-tni bod manje nego lani, a ako to Vlada uspije ostvariti bit će to odličan rezultat”, kazao je Grčić. q Edis FELIĆ

Međimurci najviše za EU Ukupan odaziv na birališta iznosio je 43,58%, čime je Hrvatska postala neslavni rekorder jer je odaziv bio najmanji od svih zemalja koje su pristupale Europskoj uniji. Međutim, u Hrvatskoj je na birališta izašlo 47,50%, a u inozemstvu 3,47%. Za ulazak Hrvatske u Europsku uniju glasalo je 1,297.729, odnosno 66,27% glasača, a protiv je bilo njih 648.897, odnosno 33,14%. Nevažećih je listića bilo 0,6%, odnosno 11.713.

U Međimurskoj županiji za EU je glasovalo 75,73% birača, u Brodsko-posavskoj 72,61%, a u Požeškoslavonskoj županiji 70,14%. Potporu ispod 60% iskazali su birači u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, u kojoj je za EU bilo 56,93% birača i Splitsko-dalmatinskoj 58,55%. U svim ostalim hrvatskim županijama i Gradu Zagrebu potpora je bila veća od 60%.

U Varaždinskoj županiji za je glasovalo 69,90%, Vukovarsko-srijemskoj 69,20%, Primorsko-goranskoj 68,81%, Istarskoj 68,40%, Gradu Zagrebu 67,80%, Sisačko-moslavačkoj 67,66%, Osječko-baranjskoj 67,55%, Karlovačkoj 66,69%, Virovitičko-podravskoj 65,45%, u Zagrebačkoj 65,00%, Bjelovarsko-bilogorskoj 62,22%, Šibensko-kninskoj 63,74%, Zadarskoj 61,42% i u Koprivničko-križevačkoj 60,47%. q

PREPORODOV JOURNAL 137

13

hrvatska

Dr. sc. Andrea Zlatar Violić, ministrica kulture RH

Regionalne manjinske novine Pitanja koja smo gospođi dr. sc. Andrei Zlatar Violić, ministrici kulture Republike Hrvatske, postavili kao inicijalna za jedan ne dugačak, ali ipak direktni razgovor, u ovom smo prvom kontaktu dobili kao pisani odgovor. Bili smo (nemalo) razočarani i insistirali na direktnom – kako se nova vlast i obvezala svojim biračima – kontaktu. Isprika: ministrica ima velike obveze oko raspodjele novca na državnoj razini (a koja je u tijeku u Vladi RH), također i njene temeljite pripreme za skoru prezentaciju hrvatske kulture u Parizu.

Obećano nam je čvrsto da će, po povratku iz Francuske – naravno uz nova pitanja – uslijediti i pravi kontakt naših novinara s gospođom ministricom.

Rodnu ravnopravnost treba uključiti u područje kulturne politike Kontinuirano se manje-više i dosad uspješno koordiniralo u Ministarstvu kulture RH ljudskim i novčanim sredstvima. Vi ste došli na čelo tog Ministarstva u teško recesijsko vrijeme. Na čemu već insistirate, koji su prioriteti raspodjele resursa u kulturi, a koji razvojni prioriteti?

Kulturni model koji mislim etablirati omogućio bi uvjete za ravnopravan razvoj institucionalne i nezavisne kulture putem promjena u načinu financiranja – stvaranjem nezavisnih fondova i multipliciranjem izvora financiranja, te promjenom jednogodišnjeg u višegodišnji ciklus financiranja. Prioritetno će, svakako, biti uvođenje evaluacije kao nužnog elementa pri financiranju projekata te izrada okvirnih strateških smjernica razvoja kulture. To znači i promjenu uvjeta natječaja za tzv. javne potrebe u kulturi.

Bošnjačka nacionalna manjina u Zagrebu i Hrvatskoj je druga po brojnosti. Zanima nas detaljnije dio raspodjele koji se tiče nacionalnih zajednica. Osnova su, naravno, kvalitetni programi, ali bi trebalo više ulagati i u edukaciju bolje organizacije.

Svjesni smo, dakako, važnosti kulturnog pluralizma te doprinosa nacionalnih manjina razvoju i identitetu Hrvatske. Kriteriji za raspodjelu, kao i u svim ostalim “manjinskim” slučajevima je ostvarenje umjetničkih dosega, doprinosa kulturi, ali i uvažavanje specifičnosti koje grupu definiraju manjinskom. U tom smislu i ovaj razgovor neka bude i poziv za što većim brojem kvalitetnih programa manjinskih predlagatelja putem kojih će naglasiti specifičnosti koje su im važne, ali istovremeno obogatiti kulturu Hrvatske. Časopisi i novine su važan dio procesa osnaživanja drugačijih, drugih. Molimo Vas da komentirate i sadržaj našeg časopisa – “Preporodovog Journala”. Zasad se sve, zapravo, zasnivalo na sve tanjem entuzijazmu i volonterstvu. A i sve manje novčanih sredstava za tiskanje.

Slažem se s vašom tvrdnjom da su “časopisi i novine važan dio procesa osnaživanja drugačijih, drugih” i da se njihovo izlaženje nipošto ne može i ne smije osloniti najvećim dijelom na entuzijazam i volonterstvo pojedinaca. To ćemo nastojati promijeniti intenziviranjem međusektorske suradnje, u ovome slučaju suradnje s Vladinim uredom za nacionalne manjine koji, između ostalog, daje prijedloge i mišljenja za financiranje određenih potreba pripadnika

14

Dr. sc. Andrea Zlatar Violić, ministrica kulture RH nacionalnih manjina i njihovih udruga. Istovremeno, razmišljamo o poticanju regionalnih profesionalnih novina.

Vrlo ste agilni u zahtjevima afirmacije Krležine ostavštine. Čula sam to i osobno na skupu koji su organizirale Ženske studije M. J. Zagorka, početkom prosinca 2011. godine u Europskom domu.

Npr. sljedeće je godine 100-ta obljetnica rođenja bošnjačko-hrvatskog književnika, ali sa zagrebačkom adresom, Envera Čolakovića koji još nema cjelokupno, kritičko izdanje. Veliki je njegov doprinos i prevodilaštvu s mađarskog jezika itd. Namjeravate li se uključiti u taj projekt? I slične projekte?

Obilježavanje važnih datuma i činjenica značajnih umjetnika/ca, kulturnih djelatnika, objavljivanje kritičkih izdanja, kao i valorizacija ukupnih ostavština, svakako su aktivnosti koje Ministarstvo kulture RH podržava. Ona uvijek traže posvećenost suradnika, kolega, kritičara, antologičara, strukovnih institucija te od kvalitete njihova prijedloga zavisi vrsta i visina potpore. Same projekte predlažu naše udruge, i vjerujemo da im neće promaknuti Čolakovićeva obljetnica.

Velika ste zagovornica ženske ravnopravnosti. Kojim rješenjima smjerate i nadalje u kulturi stvarati taj rodni balans jer je to, onda, dobar obrazac i za manjinske zajednice?

Rodna ravnopravnost, osim što je jedna od temeljnih civilizacijskih tekovina, istovremeno je i jedna od najčešće osporavanih. Ili, ignoriranih. Polje kulture u tome nije izuzetak i zahtijeva rodnu osjetljivost. Pored stručnih, umjetničkih kriterija, posebna pozornost valja posvetiti umjetnicama, što nikako ne znači potporu samo temeljem spola/roda. Ako primjećujemo spol kada treba platiti manje, diskreditirati, otežati nečije djelovanje, možemo ga primijetiti i kada treba djelovati jednakopravno. Rodnu ravnopravnost treba uključiti u područje kulturne politike upravo da bi uspostavili jednakopravnost. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 137

hrvatska

Pomoć Riječana beskućnicima i siromašnima

Beskućnici iz BiH Prihvatilišta za beskućnike “Ruže sv. Franje” već neko vrijeme dom je Robertu Jakari. Ovu riječku Ustanovu osnovali su Franjevački svjetovni red, Mjesno bratstvo Trsat, 27. ožujka 2007. godine, koje ga i danas vodi i koje prehranu, krevet i program resocijalizacije pružaju svim potrebitima bez obzira na vjeroispovijest, narodnost ili političku opredjeljenost.

Robertov životni put bio je trnovit. Do svoje 15 godine živio je u selu Briševo u Bosni i Hercegovini koje je srpska vojska spalila tijekom rata. U potrazi za poslom 30. rujna 1990. godine krenuo je iz Prijedora za Bosanski Novi. “Barikade su tada bile na Dvoru na Uni. Prvu sam prošao, nitko me ništa nije pitao, ali na drugoj barikadi me je zaustavila milicija i tražila dokumente. Kada su vidjeli ime oca, Mato, pitali su me koliko sam Srba ubio”, prisjeća se Robert. Odgovorivši kako nije ubio nijednog, te da je krenuo tražiti posao, tamošnja milicija naredila mu je da uđe u službeni automobil u kojemu su mu zaprijetili puškom koju su repetirali. Došavši u Milicijsku stanicu u Dvor na Uni, kojoj je tada načelnik bio Dragan Vranešević, postaje žrtva maltretiranja punih 15 dana. Na sreću, iz podruma gdje su ga zatvorili, izvlači ga Đoko Đukić koji ga zapošljava u svojoj autolimarskoj radionici. Robertov put prema beskućništvu tu ne staje. Godinu dana kasnije, vraća se u Prijedor gdje ga 30. svibnja uhićuju i odvode u logor Omarsku gdje ostaje do deportacije u logor Manjaču koja se dogodila nakon što je Crveni križ otkrio ovaj zloglasni prijedorski logor na mjestu tadašnje tvornice u Omarskoj. Muke za Roberta nastavljaju se i na Manjači s koje je otišao tek kada je logor raspušten s još 530 logoraša s kojima biva transportiran u Batkoviće. “Tek 7. siječnja 1993. sam razmijenjen, na pravoslavni Božić.” Životni put nakon razmjene vodi ga u Zagreb, Karlovac, Jordan, Tursku, pa i Bugarsku, gdje je bio do kraja 1996. godine.

Povratak u Hrvatsku značio je potraga za krovom nad glavom najprije u izbjegličkom kampu u Varaždinu i Sisku, a kasnije je pokušao i sam stvoriti vlastiti dom. “Crveni križ mi je nešto pomogao da pokrpam jednu kućicu, ali i ona se na kraju počela urušavati. Tu sam bio do 3. listopada 2003. godine”, rekao je Robert kojega život nije mazio i koji iza sebe ima burnu prošlost koju ne skriva i za koju kaže kako je bila puna grešaka u životu, ali sada se želi vratiti i okrenuti novu stranicu.

U riječko Prihvatilište došao je preko sisačkog Centra za socijalnu skrb i ističe kako se nada skorašnjem izlasku. Robert i sam daje doprinos pomažući radu Prihvatilišta jer na taj način želi dati doprinos društvu, ali i vratiti dug zajednici. S obzirom na specifičnu ratnu prošlost i činjenicu kako se u Prihvatilištu, na malom prostoru nalaze korisnici svih vjeroispovijesti, ističe kako nikada nije na čovjeka gledao kroz prizmu nacionalnosti, nego kao osobu. “Krivi su mi oni koji su me tukli”, dodaje i otkriva nam kako nema kontakte s bližom rodbinom, odnosno ne zna gdje su mu.

Robert nije jedini korisnik riječkog Prihvatilišta koji je podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, otkrila nam je voditeljica Prihvatilišta, Vilma Mlinarić, dodajući da ustanova zbrinjavaju osobe bez obzira na rasu i vjeroispovjest u dobi od 18 do 85 godina, kojima se pruža i probram resocijalizacije putem terapijskih zajednica, odgojno-edukacijskih radionica kojima se razvijaju njihovi talenti, radne navike, destigmatizira se u javnosti pojam o beskućnicima kao osobama nesklonima radu i ovisnicima. “Korisnike želimo pripremiti i osposobiti za ponovnu integraciju u društvo, ovisno o psihofizičkim sposobno-

PREPORODOV JOURNAL 137

Journalova novinarka i Robert Jakara stima”, istaknula je Mlinarić. Dodala je kako se izdavanjem časopisa o beskućništvu i srodnim socijalnim temama “Ulične svjetiljke”, u čijem stvaranju i distribuciji sudjeluju i sami beskućnici, provodi andragogija, a cijelim projektom senzibilizira se javnost o problemu siromaštva i sve većem broju beskućnika, kojima je potrebna podrška cjelokupnog društva kako ne bi bili na teret društvu već ravnopravni socijalni partneri u izgradnji zajednice, što je rezultiralo velikim odazivom volontera koji pomažu u Prihvatilištu. Među njima je i Dragana Vidović Vrbat, koja je prije 19 godina kao izbjeglica stigla iz Jajca u Rijeku. “U Prihvatilište sam došla volontirati prije godinu dana iz potrebe da svoje slobodno vrijeme poklonim potrebitima. Dolazim iz kraja gdje je franjevački svjetovni red na mene osobno imao veliki značaj radi njihovog poslanja. Kako sam volonter više od 10 godina, Prihvatilište mi je dalo posebnu duhovnu i ljudsku dimenziju”, ističe ova umirovljenica u zlatnim godinama koja iskreno priznaje kako nije razmišljala o mogućnosti da će u radu u Prihvatilištu sresti sunarodnjake. “Prvi šok je zamijenila još veća želja da sam među njima, beskućnicima koji svi dijele jednaku sudbinu, ali i moji sunarodnjaci.

Možda sam u nekim slučajevima i pristrana, emocije pobijede jer su oni dio i mog puta kroz ove godine. Srela sam i sugrađanina, bolno iskustvo”, iskreno odgovara naša sugovornica kuhajući.

Prihvatilište sufinancira Riječka nadbiskupija, Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija sa 40% prihoda, a ostalih 60% ostvaruje se prikupljanjem uz pomoć drugih donatora, te pisanjem projekata za natječaje, organizacijom dobrotvornih koncerata i raznih akcija kako bi se prikupila dostatna materijalna i financijska sredstva. “Naša upozorenja i nastojanja da posvjestimo lokalnim vlastima da je problem beskućništva sve prisutniji i sve veći u gradu Rijeci, nisu urodila plodom. Ova zima pokazala je stvarnu potrebu za prihvatilištem sa najmanje 25 do 30 ležajeva za ljude koji se nađu u potrebi. Umorili smo se od silnog obraćanja odgovornima, ali se nismo umorili i nećemo odustati od rada sa ljudima u potrebi, s ljudima kojima je više od svega potrebna naša ljubav i razumijevanje”, poručila je voditeljica Prihvatilišta, koje krevet zbog malog prostora može pružiti tek trinaestorici “sretnika” spašenih s ceste polarno niskih temperatura. q Helena ANUŠIĆ

15

intervju

Nj. E. Burak Özügergin, veleposlanik Republike Turske u Zagrebu, govori o multikulturi i Europskoj uniji, islamu i demokraciji, turskom rastu, investicijama i kulturnim projektima u Hrvatskoj, osmanskom nasljeđu, odnosima Bošnjaka i Turaka

Tursko veleposlanstvo je veleposlanstvo i Bošnjacima Razgovarao: Senad NANIĆ Drugačiji ste od onoga što smo navikli da veleposlanik u Hrvatskoj jest, ne samo turski nego i drugih zemalja. Neuobičajeno je Vaše razumijevanje kulture, njene misije, Vaše razmatranje društvenih odnosa iz perspektive kulture. Što nalazite važnim u Vašim životnim postignućima i obrazovanju, a osposobljava Vas da budete tako dobar predstavnik svoje zemlje na veleposlaničkoj razini?

Ovo shvaćam kao kompliment, nezaslužen, naravno. Način na koji sam odgojen ima veze s tim. Rođen sam u Londonu kada je moj otac radio magistarsku radnju. Školovanje sam započeo u Italiji.

Osnovnu školu završio sam u Bagdadu. Potom sam otišao u Sjedinjene Američke Države na fakultet. Jedno mi se dijete rodilo dok sam bio u službi u Londonu. Drugo dijete mi se rodilo dok smo živjeli u Bengaziju. Kao putujuće dijete, izbor vam je dvojak. Ili se stalno branite i sjedite u kutu ili vrlo brzo stvarate prijateljstva. Prijateljstva se stvaraju slušanjem. Što, naime, ljudi s kojima sam suočen vole? Što ne vole? Što nam je zajedničko? Zajednička svojstva su iznenađujuće moćna sila u zbližavanju ljudi. Ako smo Vi i ja vrlo različiti i nikada se nismo u životu sreli, a igrom slučaja nosimo istu kravatu, to će biti nešto što će nas zbližiti. Kao diplomat, dakle, moj je posao da što više gradim mostove. Da bih uspio, promatram i slušam. A kultura je najbolji put izgradnje mostova. Jer sada, u 21. stoljeću, mi to možemo. Nakon Drugog svjetskog rata to nismo mogli. Morali smo zauzimati strane u hladnoratovskoj podjeli. Primjerice, jedan od najboljih turskih pjesnika, Nazim Hikmet, bio je zabranjen jer je simpatizirao komunističke vrijednosti. Podjela je sezala do te mjere.

A tko je bio time osiromašen? Mi. Ukoliko ne možeš osloboditi svoju maštu čitajući Nazima Hikmeta, utoliko si siromašniji. No sada je s time gotovo. Možemo se opustiti. Nije više bitno koliko mlaznih borbenih aviona imaš. Broji se koliko imaš pisaca, pjevača koji se slušaju. Igraš li dobro sport. Dobro je vrijeme u kojemu živimo. Više se ne moramo međusobno automatski sumnjičiti. Sada, možemo iskazivati zanimanje za druge kulture.

Svi smo sada, dakle, u fazi tranzicije, na ovaj ili onaj način. Pitanje koje je zajedničko Hrvatskoj i Turskoj pitanje je Europske unije.

Pristupni period protječe za Hrvatsku brže nego za Tursku, iako je Turska pristup započela još prije četrdeset godina. Postoji li zamor u turskom narodu u vezi pristupa Europskoj uniji? Jesu li se promijenila očekivanja od Europske unije u Turskoj, posebno imajući u vidu posljednju gospodarsku krizu i duboku financijsku destabilizaciju Unije?

Ovisi o tome kako definirate zamor. Ako ga definiramo gubitkom povjerenja, odnosno smanjenjem vjere da će Turska biti članica Europske unije zbog gubitka kredibiliteta Europske unije, odgovor je da. Snižene su ocjene kojima turska javnost, opet u smislu povjerenja, gleda određene europske vođe. No ako pitate nekoga

16

Nj. E. Burak Özügergin, turski veleposlanik tko smatra da Turska neće biti dio Europske Unije pitanje: “Treba li Turska postati članica Europske unije?”, odgovor je posve suprotan prvome. Ako pak postavite pitanje: “Treba li se Turska prestati truditi da postane članicom Europske unije?”, odgovor je apsolutno negativan. Jer nitko pri zdravoj pameti, u Turskoj ili izvan nje, ne može tvrditi kako uspjeh Turske nema nikakve veze s procesom pristupanja Europskoj uniji. Funkcija procesa pristupanja jest da je provedeno mnogo reformi. Ako ništa drugo, stvorena je perspektiva, pravna predvidljivost, standardizacija. Poslovne zajednice znaju što ih očekuje, što će naći na oba tržišta. Ne zaboravite da smo još uvijek jedina zemlja kandidat za pristup Uniji koja, još od početka 1996. godine, ima carinsku uniju s EU prije samog članstva u EU. To znači da su naša tržišta već integrirana. Zato bi za Tursku bio nezamisliv zamor koji bi doveo do odustajanja. Sam proces nam je toliko pomogao da kad bismo bili dio Europske unije neki problemi s kojima se susreću naši susjedi ne bi postojali. Ako su se Grčka, Bugarska, Rumunjska i Cipar, okoristili višim stupnjem integracije putem članstva, turskom prisutnošću neki problemi, vjerojatno, ne bi se ni pojavili.

Bosna funkcionira kada poznaješ svoga susjeda Svjedočimo rastućoj snazi Turske. Gledajući iz poteškoćama opterećene Europske unije i ostalih europskih zemalja, putujući na istok, Turska je prva zemlja u kojoj osjećamo taj svježi dah azijskog rasta i stabilnosti. To Turskoj stvara novu poziciju, koja je dobra, ali istodobno i neugodna. Kako se nositi sa složenim odnosima s Europskom unijom, očekivanjima od sve snažnije pozicije Turske u

PREPORODOV JOURNAL 137

intervju NATO savezu, sve većom turskom gospodarskom i kulturnom prisutnošću u jugoistočnoj Europi, imajući u vidu teškoće u Siriji i Iraku i sve bolje odnose s Iranom?

Istina je. No dovedimo najprije pojmove u red. Turska je od početka bila dijelom zapadnih institucija, kao što su NATO, OECD, i sve druge institucije osim Europske Unije gdje smo pridruženi član. Čak smo od početka i u natjecanju za pjesmu Eurovizije. Stoga ne bi smjelo biti sumnji o zapadnim uvjerenjima ili orijentaciji Turske. Ograničeno je i restriktivno razmišljanje vjerovati da se Turska preusmjerava na istok. Zamislite zemljopisnu kartu. Podijelite regije oko Turske u četiri kvadranta. Gledana iz Turske, Europa i Zapad su u gornjem lijevom kvadrantu. Tokom hladnog rata stalno smo se ugledali samo u taj kvadrant, koji uključuje i Sjedinjene Američke Države, do isključenja preostalih kvadranata. Ali hladni rat je završio. Stoga imamo još tri kvadranta za suradnju. To ne znači da napuštamo europski, odnosno, zapadni kvadrant. No istodobno je nezamislivo za zemlju veličine Turske, takve povijesti i kulturnih afiniteta, da ne bude aktivna na Bliskom istoku, ili u Rusiji, ili u Središnjoj Aziji, ili na Balkanu. To je neprirodno.

Događa se, dakle, povratak u normalu, u stanje stvari kakve bi trebale biti. Nastoji se prikazati normalnim da se diplomacija Francuske ili Njemačke brine za stanje u Središnjoj Aziji, na Bliskom istoku ili u Sjevernoj Africi, ali ne i diplomacija Turske.

Ja, međutim ne govorim bosanski jezik, ali razumijem pjesme na tom jeziku kada dođem u Bosnu. Mi jesmo stranka u povijesti regija oko nas. Ne može se pisati povijest brojnih zemalja bez konzultiranja arhiva u Istanbulu. To znači da ste u njima stranka. Ne u imperijalnom smislu, kako bi nas htjeli naši kritičari okarakterizirati, već u međuljudskim odnosima. Na Balkanu, naravno, osjećat ćemo posebnu sklonost prema Bošnjacima. Ali to ne znači da su Srbi vječni neprijatelji. U 21. smo stoljeću. Upravo sada su odnosi Turske i Srbije na najvišem stupnju ikad. Jer sada je doba iznalaženja onoga što nam je zajedničko u tome kako želimo živjeti. Želimo živjeti na kvalitetan način. Želimo dostupnost svjetskih proizvoda. Želimo imati mogućnosti misliti kako želimo. Želimo ljudska prava, slobodu izražavanja, slobodu prakticiranja vjere. Kada sve to skupite, imamo više zajedničkih točaka sa Srbima nego li smo to prvotno mislili. I zato, primjerice, TİKA, Turska agencija za međunarodnu suradnju i razvoj, u Bosni i Hercegovini ima projekte u selima u kojima nema niti jednog Bošnjaka, gdje žive samo Srbi. Jer ako svi u zemlji na minimalnoj razini nisu sretni s onim što imaju, država neće funkcionirati.

Bosna i Hercegovina može funkcionirati samo ako njeni narodi koji ju sačinjavaju djeluju zajedno. Zlatno doba Sarajeva nije bilo kada su se ljudi međusobno borili već kada su međusobno bili susjedi. Isto vrijedi i za Jeruzalem. Isto vrijedi i za New York. I za Istanbul. U Istanbulu možete naći sve vrste ljudi, ali svatko radi svoje, međusobno se poštujući. Razlika između naše i kulture zapada je u tome što ćete u Istanbulu svoga susjeda poznavati. Naš model interakcije je drugačiji od zapadnog. Isto je tako i ovdje, u ovom dijelu svijeta. Bosna funkcionira kada poznaješ svoga susjeda. Ne možemo živjeti kao u Zapadnoj Europi ili SAD-u, ne poznajući i ne posjećujući susjede.

Vraćajući se na Europsku uniju, ona prolazi vrlo teško razdoblje.

I oni imaju nekoliko izbora napraviti. Mogu odlučiti podići barijere i biti samo s onima koji međusobno sliče, slično razmišljaju i slično se ponašaju. Na taj način imate kršćanski klub, zapadnoeuropski kršćanski klub. Što bi se u takvom klubu dogodilo na relaciji katolici i pravoslavci, drugo je pitanje, jer isključivostima nema kraja. No ne možete reći da je to samo kršćanski klub. Mislite li da je Grk bliži Turčinu ili Šveđaninu po pitanju kulture? A to nas dovodi do druge opcije. Europska Unija se može izvući s dna na koje su pali tako da se otvara drugima, da ne napušta multikulturalnost. Sarajevo jest Sarajevo zbog svoje multikulturalnosti. Izuzmete li iz Istanbula Židove, Grke, Armence, postat će suh. Postat će još jedan bliskoistočni grad.

PREPORODOV JOURNAL 137

Senad Nanić i turski veleposlanik Zato bismo trebali učiniti da europski vođe, vođe Europske unije, shvate ulogu multikulturalnosti. Politički dijalog, razmišljanje u širokom kontekstu, to je prostor u koji ulazi Turska. Jer mi smo različiti, naravno da smo različiti, i kad pogledate europski krajolik iz Londona, sve izgleda različito. Trik je da ustrojite različitosti u jednom velikom djelatnom jedinstvu.

Odnosi između Turske i balkanskih zemalja su u usponu. No htjeli bismo steći konkretan osjećaj širine i snage tih odnosa. Znamo, primjerice, da Turci upravljaju skopskim aerodromom, i za mnoge druge investicije u gospodarstvo, te da je turska prisutnost zaista velika i impresivna i u gospodarskom smislu. Što mislite zašto planirane turske investicije nisu imale više uspjeha u Hrvatskoj?

Zašto nismo vidjeli uspjeh turskih ambicija sa zagrebačkim aerodromom i drugim investicijama? Ima li to kakve veze s pozicijom u odnosu prema Europskoj uniji?

Ne bih govorio o pojedinačnim projektima. Ali mogu reći slijedeće. Manje je to vezano s bilateralnom dinamikom. Više je to pitanje same Hrvatske. Hrvatska prolazi kroz proces transformacije posljednjih pet, šest godina, naročito od kada su započeli pregovori o pristupu Europskoj uniji. To tranzicijsko razdoblje je koincidiralo globalnom ekonomskom rastapanju. Tako da je gospodarstvo u ovoj zemlji, usmjerenoj isključivo na članstvo u Europskoj uniji, srozano ekonomskom krizom. Odgovor na Vaše pitanje bio bi mnogo drugačiji da su druge zemlje u Hrvatskoj bile uspješne, a da mi nismo.

No brojke hrvatske ekonomije su očite. S bilateralne strane također imamo pitanja. U Hrvatskoj, naime još uvijek postoji protekcionizam. Možda to ima veze s približavanjem Europskoj uniji. Moglo bi se naći opravdanja i za to da su prvi partneri koje oni traže njihovi neposredni zapadni partneri, kao što su Austrijanci, Nijemci, Francuzi, Talijani. To je razumljivo. Ali ne i ekonomski održivo. Jer ako stavite sva Vaša jaja u jednu košaru i ta košara padne, gotovi ste.

Da su turska i druge poslovne zajednice više prodrle na ovo tržište, možda ono ne bi bilo tako uspavano. Međutim, sada se nešto kreće iz Turske prema ovamo. Trgovinska razmjena dosegla je iznos nešto viši od 500 milijuna dolara prošle, 2011. godine usprkos krizi.

Naš je cilj povisiti iznos do jedne milijarde dolara u srednjoročnom planu, kroz slijedeće tri do četiri godine. U pitanju je jedan veliki hotelski lanac, jedan lanac marina i jedna ovdašnja djelatna banka.

Ulaganje u bankarski sektor ima multiplicirajući učinak. Kada turska banka Kent Bank započne raditi na tržištu, a tek su kupili malu hrvatsku Brod banku, oni neće samo davati i uzimati novac. Dovest će turske investitore i uputiti ih u pravom smjeru. Uloga bankara

17

intervju je da usmjeri investitora u pravom smjeru. Važan je turski ulazak u bankarski sektor. Koliko ja vidim, u turističkom, marinskom i bankarskom sektoru naše tvrtke nisu kratkoročno usmjerene. Ovdje su za stalno. To znači da investicije nisu kratkoročne tipa “uzmi novac i bježi”. Nisu spekulativne. Kada multiplicirajući efekt udari, oni koji su već ovdje stvarat će nova partnerstva i ulaziti u do sada nepoznata polja. Ovdašnja nova vlada je, naravno, gorljiva da ostvari program jer su, u konačnici, izabrani na karticu povjerenja. Ljudi koji su za njih glasali od njih očekuju uspjeh. Pravo je vrijeme sada biti ovdje, upravo pred ulazak u Europsku uniju, s novom energičnom vladom i novim idejama. Što mislite o prostoru malog poduzetništva, proizvodnje hrane, industrije halal hrane. Znamo da je tursko gospodarstvo dobro razvijeno u brojnim industrijama na razini malog poduzetništva. Vidite li ovdje prostor za suradnju?

Nova hrvatska vlada je nastupila praktički prošli mjesec. Prvi ministar kojeg sam posjetio je gospodin Gordan Maras, jer hrvatsko poslovanje je u najvećem dijelu u rukama malog i srednjeg poduzetništva. A tako je i u Turskoj. Stvari su vrlo slične. Imao sam kontakte s Obrtničkom komorom, s gospodinom Ranogajcem, predsjednikom Komore. Na naš poziv, njihova delegacija uskoro ide u Tursku da učestvuje na sajmovima, ali i da vidi kako su stvari organizirane u tom polju u našem dijelu svijeta. Malo i srednje poduzetništvo upošljava velik broj radne snage. Ono također ima i učinak demokratizacije kapitala. Ono sprječava nekolicinu vrlo velikih tvrtki da upravljaju ukupnim kapitalom. K tome, ekonomska kriza sjedi na ekonomiji svom svojom težinom, što nije dobro, a poznato je da su manje tvrtke mnogo fleksibilnije u izlaženju iz krize od vrlo velikih tvrtki.

Ako imamo zbirku malih tvrtki koje djeluju usporedno, brže ćemo izvući veće dijelove gospodarstva u smislu broja ljudi. Kako u Turskoj također dominira malo i srednje poduzetništvo, njihovi predstavnici će se brzo razumjeti i prepoznati potrebe i probleme drugih. Neke probleme smo već riješili. Nema razloga protiv poticanja suradnje.

Konačna sudbina malih i srednjih hrvatskih poduzetnika je da će za nekoliko mjeseci biti poduzetnici u Europskoj uniji. To je dobro i za nas. Jer tada, prije nego li se vrata zatvore, bit ćete unutra. To je obostrano koristan odnos.

TV serije otkrivaju tursku kulturu kao entitet protivno uobičajenoj predodžbi o Turskoj U smislu suradnje u kulturi, nalazite li ovo vrijeme također dobrim vremenom za razvoj odnosa? Koja su polja moguće suradnje?

Apsolutno. Nekoliko je projekata na dnevnom redu. Planiramo tjedan turskog filma, u lipnju. Imat ćemo izložbu fotografija Istanbula, vjerojatno u listopadu. Imat ćemo zanimljivu skupinu suvremenog plesa, vjerojatno početkom iduće godine. Riječ je o zanimljivom spoju sufijske tradicije i flamenka. Posjetio sam i novu ministricu kulture, gospođu Zlatar. Bila je vrlo pristupačna i otvorena te spremna na suradnju. Očekujemo poticaje od hrvatske strane. Postoje i aktivnosti u Rijeci gdje gospođa Esma Halepović vodi Hrvatsko-tursko društvo Rijeka. Moram naglasiti i novo Hrvatsko-tursko društvo prijateljstva. Postojalo je društvo i ranije, ali nije bilo aktivno. Prošle godine, gospodin Goran Beus Richembergh ga je uspješno oživio. Društvo prijateljstva stoji iza mnogih ovih projekata, nekih koje sam spomenuo i drugih koji su samo njihovi. Cijenim novu energiju koju donosi ovo novo Društvo.

Hrvatska javnost nije dobro upoznata s turskom književnošću.

Nemamo mnogo na hrvatski prevedenih turskih autora osim Orhana Pamuka i, sasvim nedavno, Elif Şafak. Mislite li da bi se trebalo učiniti više?

18

Da. Jer kada razmišljate o književnosti, turski autori nisu prvo što vam padne na pamet u Hrvatskoj. Odnosno nisu bili prije pojave Pamuka. On je međunarodno poznat. Sada postoji mogućnost da hrvatski čitatelji steknu povjerenje u turske autore. U konačnici, to je pitanje povjerenja. Tko bi vjerovao prije desetak godina da će turske serije biti gost u svakom hrvatskom domu svaki dan? To je bilo nezamislivo. No kada su došle, turska kultura kao entitet je otkrivena. I to ne u skladu s uobičajenom predodžbom o Turcima i Turskoj.

Jer naša je povijest ovdje, u zapadnoj, središnjoj i istočnoj Europi, poučavana generacijama i generacijama kao sukobljavajuća. No moramo ići dublje. Kad čujem pojam Iran, ideja koja mi dolazi na um nije atomska bomba nego slika fontane koju sam vidio u Teheranu, ili krasna munara koju sam gledao u Mešhedu. I pjesma, ili poema.

Ili sag. Ovdje, naravno, turski autori nisu poznati, jer turska kultura nije poznati brend. No sada idemo u pravom smjeru, i vjerujem da ćemo imati još mnogo događanja kao što smo imali neki dan, poput predstavljanja knjige Elif Şafak. Imat ćemo ih, ali treba vremena da se uspostavi prisutnost.

Islam je europska religija Kada govorimo o kulturi, u Hrvatskoj djeluje grupa Turaka koji vode školu stranih jezika pod imenom “Sjajna zvijezda”. Dio su velikog sustava u cijelom svijetu na svim razinama obrazovanja. Zainteresirani su za obrazovanje na raznim razinama i u raznim poljima u Hrvatskoj. Koliko ima Turaka u Hrvatskoj? Što rade? S kakvim problemima se suočavaju? Kakva su im nadanja?

Državljana Turske ima stotinjak. U smislu ljudi koji se izjašnjavaju Turcima, kao što su makedonski i kosovski Turci, njih je tristotinjak.

Malo ih je. Ne postoji specifičan problem s kojim se suočavaju, osim onih s kojima se suočavaju sve manjine. Ponekad se pojave sitna pitanja koja pomažemo riješiti. Što rade? Oni su mali poduzetnici.

Mnogo njih je u braku s državljanima Hrvatske, bošnjačkog ili hrvatskog porijekla. Hrvatska je jedna od najslabije Turcima naseljenih zemalja u cijeloj regiji. Nedavno sam bio u Švicarskoj. Samo u Zürichu živi 120.000 Turaka. U Njemačkoj je njihov broj preko dva milijuna. Mnogo ih živi u Nizozemskoj, Francuskoj i drugim europskim zemljama.

Kažu da je treći najveći turski grad Berlin.

Da. No evo zanimljive statistike, u kategoriji zanimljivosti o Europskoj uniji. Prvi puta je prošle godine Turska emigracija u Njemačku bila negativna. To znači da se ljudi vraćaju. Tendencije mijenjaju smjer. Je li uvjerljiva onda tvrdnja da će, ako se otvore vrata Europske unije, svi utrčati? Ne, jer baš kao bošnjački narod, naši ljudi vole svoju zemlju, svoj toprak. Ako nema neposrednog razloga da se nekamo ode, osim nakratko, oni neće otići. Oni su narod vezan uz svoj toprak. Jednostavno nije istina da će imigranti preplaviti Europu. A što se sada događa sa svim tim viznim preprekama? Stvaraju osjećaj otuđenja u turskoj javnosti, osjećaj tipa: “Pa dobro, ako vi ne želite nas, ni mi ne želimo vas.” A to nije zdravo. Jer nije istina da općenito Europljani ne žele Turke. Stvar je da se europski političari, u uvjetima ekonomskih teškoća, žele prikazati privlačnima krajnjoj desnici, u smislu: “Ne brinite, nećemo nikome dati vaša radna mjesta!” To nije zdravo. U Europi ćete naći oporbu turskom članstvu u Europskoj uniji koja se ne iskazuje u razumnim okvirima. Više izražavaju predosjećaj, nešto na što ne mogu uperiti prst i reći: “To je ono zbog čega ne želimo Turke.” Ako pogledate statistiku, nema nikakvog razloga za to.

Ali predosjećaji nisu nešto na čemu je Europska unija utemeljena, već su to stvarne činjenice. I vrijednosti. Vrijednosti u smislu koji je najbolji način organiziranja gospodarskog ili političkog života

PREPORODOV JOURNAL 137

intervju i administracije. Takva vrst vrijednosti. Stoga je neizostavno potrebno imati korektan diskurs u Europi. I tražiti put ka cilju. Jer se inače izazivaju frustracije u Turskoj. Jer mi smo oblikovali i oblikujemo europski kontinent već stotinama godina, i po dobru i po zlu. Niti bolje niti lošije od glavnih igrača. U europskoj povijesti ne možete naći dulje razdoblje kada su glavni igrači bili izvan međusobnih ratovanja.

Francuzi, Englezi, Rusi, Nijemci, svi su se međusobno sukobljavali.

Osmanska ugroza, dakle, nije bila izuzetak. U mnogo slučajeva ona nije bila ugroza po sebi, već u savezništvu s Francuzima ili kime drugim. Dakle, i sam povijesni pogled je iskrivljen. Je li, nadalje, problem u vjeri? No je li Islam u Europu stigao s Mjeseca? Ne, islam je europska religija. Tu je stotinama i stotinama godina. Snažno je utjecao na razvoj Europe. Nije, dakle, razlog ni povijest niti vjera. A pošto nije niti imigracija, onda moramo razmišljati razumno i tada ćemo doći do pravog zaključka.

Mi, Bošnjaci, ovdje u Hrvatskoj malena smo manjina. Pokušavamo se izgraditi prvenstveno kao narod multikulturnog iskustva koji, stoga, može proizvesti nove vrijednosti i možda biti most među narodima, kulturama ili čak civilizacijama. Što mislite, što možemo učiniti kao malena nedovoljno institucionalizirana zajednica? Postoji li nešto što možemo učiniti, nešto što Vi, iz svoje perspektive, vidite da bismo mogli učiniti?

Bošnjačka zajednica ovdje ima, rekao bih, sreće u smislu tretmana sa samog političkog vrha. Od trenutka kada sam stigao, predsjednika Josipovića vidim kao osobu otvorena uma. Moj prvi tjedan u Hrvatskoj podudario se s bajramskim tjednom. To je bilo u rujnu 2010. Vidio sam predsjednika Josipovića u džamiji prije nego li sam mu uručio vjerodajnice! To je dobro, to je zdrava vrst odnosa. To je dobra prilika. Jer u svim su zemljama manjine u rizičnoj, teškoj poziciji. Ali ako na samom političkom vrhu postoji barem otvoreno mišljenje, imat ćete šansu. Ono što mi govorimo našim državljanima i njihovim rođacima u inozemstvu, jest: “Ujedinite se!”, uvijek.

Upoznajte se. Poštujte se. Međusobno si vjerujte. Vrlo je teško u manjinskim zajednicama, uvijek postoje razdjelnice, ovaj muftija ili onaj muftija, lijeva ili desna stranka. Ali ujedinjujući faktor bi uvijek trebao biti ponos bivanja Bošnjakom. Volio bih istaći, i to uvijek kažem, da je ovo drugo veleposlanstvo građanima Bosne i Hercegovine i njihovim potomcima, odmah nakon bosansko-hercegovačkog veleposlanstva. Ovdje trebaju pozvoniti na vrata. Kada me pitaju u mom ministarstvu koliko je Turaka u Hrvatskoj, kažem kako ih gotovo nema, ali zato ima mnogo Bošnjaka, i Kosovara i Makedonaca.

Tako da imam svoju grupu prijatelja.

Postoji međunarodni projekt obnove Puta svile. Bosna je dio Puta svile, također. A Turska je, naravno, bit Puta. Postoji li mogućnost da se Bosni pomogne u obnovi svojih putova, povijesnih i suvremenih? Toliko je osmanske arhitekture, toliko spomenika, vidite li načina da se obnove i ožive kulturnim i turističkim projektima i sadržajima?

Ove godine se obilježava 100 godina od Balkanskih ratova. Imat ćemo nekoliko aktivnosti, akademskih i kulturnih u cijeloj balkanskoj regiji, uključivo i Hrvatsku, koja možda nije balkanska zemlja, ali je dovoljno blizu da razumije problematiku. Dio tog projekta je Put svile. Naš je predsjednik, gospodin Abdullah Gül, posebno naglasio kako je zainteresiran za kulturni aspekt Puta svile. Nemam točne podatke, ali znam da postoje projekti u vezi s tim. Nadalje, Evliya Çelebi, 400. godišnjica je njegovih Putopisa koji uključuju Hrvatsku. Grupa suvremenog plesa nastupa pod nazivom Seyahatname, što znači Putoslov i ime je djela koje je on napisao. U pitanju je suvremena interpretacija koja se referira na tradicionalno djelo. To je određena poruka koju želimo prenijeti hrvatskom gledateljstvu.

PREPORODOV JOURNAL 137

Hrvatske vlasti shvaćaju da je osmansko nasljeđe u RH hrvatsko nasljeđe U Hrvatskoj postoje značajni spomenici osmanskog graditeljstva. Samo su tri džamije preživjele iz osmanskih vremena, zahvaljujući činjenici da su prenamijenjene u crkve. Sve tri su obnovljene i restaurirane. I to bi moglo biti dijelom poruke. Postoje i drugi spomenici kojima je potrebna podrška za obnovu i restauraciju, kao što je hammam u Iloku, dijelovi iločke utvrde, Kasim pašino turbe, han u Vrani, istraživanje ostataka Sulejmanovog mosta u Osijeku.

Imamo projekt s Odjelom za restauraciju hrvatskog Ministarstva kulture. U travnju će doći TİKA (Turska Agencija za međunarodnu suradnju i koordinaciju). Zapravo, delegacija TİKA-e iz Sarajeva već je posjetila Hrvatsku. Prošli mjesec susreo sam se u Ankari s našim ministrom kulture i ravnateljem TİKA-e tako da će u travnju velika delegacija TİKA-e posjetiti Hrvatsku. Ministarstvo kulture također će pomoći. Želio bih naglasiti da je predsjednik Josipović odmah nakon sto je dobio popis od naših predstavnika prigodom njegove posjete Turskoj prošle godine dao upute svojim suradnicima koji na tome rade. To je uzbudljiv aspekt naših odnosa. U konačnici, to je hrvatsko nasljeđe. Sretan sam vidjeti kako hrvatske vlasti shvaćaju da je to hrvatsko nasljeđe. Jest, izgradili su ga moji preci, ali pripada Hrvatskoj i Hrvatska će za toliko biti bogatija. Sada vjerujem da Hrvatska ima dovoljno samopouzdanja da otvori ovu stranicu. To će donijeti samo dobro. To je zanimljiv dio hrvatske povijesti.

Našu javnost pomalo zbunjuje jedna činjenica. Vidimo, naime, da Turska napreduje brzom trakom uz mnogo reformi koje su usklađene s praksom i standardima Europske Unije. Sve se to događa pod vodstvom vlade koja je u svoj politički identitet ugradila određene islamske vrijednosti dok to nije bilo moguće svih onih godina prije u vrijeme, recimo to tako, ekstremnije nacionalističke orijentacije koja nije ostvarila tako visoku razinu političke integracije zemlje niti našla načina pristupiti kurdskom narodu u političkom smislu. Kako objašnjavate činjenicu da europeizaciju Turske vode takozvani islamisti?

Moramo najprije upotrebljavati ispravnu terminologiju. Nema, naime, razloga zašto konzervativnija vlada, konzervativnija u smislu društvenih vrijednosti koje su ukorijenjene u Islamu, ne bi dobro vodila zemlju. Ako kršćanski demokrati mogu voditi Njemačku, nema razloga zašto konzervativna vlada ne bi mogla voditi Tursku, dok god se, a to je u suštini pitanja, slijede ispravni koncepti. Govorili smo o vrijednostima Europske Unije. Koji je najbolji način organizacije gospodarskog života? Tržište. Oblikuješ pravila konzultirajući interesne grupe, držiš se pravila i osiguraš da se pravila poštuju. Tada prepustiš tržište samo sebi. Kako organiziraš politički život? Postoje izbori, ali nije dovoljno imati izbore. Država mora biti demokratska. Da, prva postaja demokracije su izbori, ali ne i dovoljna. Ona mora biti pluralistična. Mora biti zasnovana na ljudskim pravima. Uključujući slobodu izražavanja i slobodu udruživanja. Manjine moraju biti zaštićene.

Manjina ne u etničkom smislu. Manjina u svim mogućim aspektima.

Možete imati određeno mišljenje o nečemu. Morate imati pravo to iskazati i biti zaštićen na osnovi izražavanja takvog mišljenja. Ali volja većine mora prevladati. U okvirima demokratskih referentnih točaka. Tada, ako to sve slijediš, koji je najbolji način organizacije međunarodnih odnosa? Putem dijaloga, ne putem rata.

Stoga, jednom kad se shvate osnovni principi vladanja na pravi način, zaista postaje moguće povezati Islam s demokracijom. Naše upravljanje zemljom postaje nadahnuće nekolicini izranjajućih sustava na Bliskom istoku. Naše iskustvo im postaje relevantnije od zapadnog.

Naš sustav nije savršen ni u kom smislu, ali je na pravom putu. Nitko ne može reći da je na krivom putu. Jedino što nam mogu reći je da možda ponegdje zastranjujemo s pravog puta, ali ne da je put pogrešan. q

19

bosanski barometar

Izabran predsjedavajući, još nema Vijeća ministara

Bevanda predsjedavajući Vjekoslav Bevanda, kandidat HDZ BiH, izabran je u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH za predsjedavajućeg Vijeća ministara. Za njega je glasao 31 zastupnik, dva su bila protiv i tri suzdržana. Protiv su glasovali zastupnici Stranke za BiH – Beriz Belkić i Azra Hadžiahmetović.

Bevanda je uoči rasprave i glasanja izložio program rada u kojem je akcentirao potrebu zajedničkog djelovanja svih u cilju jačanja ekonomije, kreiranja sigurnog i zdravog ambijenta za građane BiH te uvođenja BiH u Europsku uniju. Istakao je da je svjestan svih teškoća s kojima se BiH susreće, ali da se koordiniranim radom i posvećenošću Vijeća ministara BiH može učiniti boljom, bogatijom i uspješnijom državom za sve njene narode.

Najvažniji ciljevi su europske integracije, unutarnja sigurnost, ekonomsko jačanje, ali i donošenje zakona o restituciji, denacionalizaciji, provedba Zakona o državnoj imovini i Sporazuma o sukcesiji imovine SFRJ, popis stanovništva, završetak procesa održivog povratka te jačanje ljudskih prava. “BiH je naša zajednička kuća, temelj je Daytonski mirovni sporazum, zidovi su narodi ove zemlje, a krov je država BiH. Ako nema krova, propašće i zidovi, nestat će kuća. Jedino pod sigurnim krovom države BiH moguće je utvrđivati zidove, po potrebi pojačavati i prilagođavati temelje, da bi mogli nositi nove terete”, kazao je Bevanda. Istakao je da je preduvjet za rješavanje problema kontinuirana i konstantna suradnja Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara. Zahvalio je Predsjedništvu BiH, hrvatskog bloku HDZ BiH – HDZ 1990 te zastupnicima na ukazanom povjerenju.

Dodikovi novi uvjeti “Uz sinergiju koju ću ponuditi, otvorenost u duši i srcu i svakodnevnom radu mislim da možemo ponuditi realiziranje svih zadataka koji stoje pred nama. Meni je čast, ponosan sam, sretan i zadovoljan što sam dobio priliku da obnašam ovu časnu dužnost uz obećanje da ću sve svoje kapacitete, zajedno s kolegama, okrenuti ka realiziranju svih stvari koje nam predstoje i tište našu državu”, rekao je Bevanda.

Uslijedila je rasprava u kojoj su poslanici iz Stranke za BiH najavili da neće podržati Bevandu za predsjedavajućeg. “Mi se ne slažemo sa sporazumom koji su potpisali lideri šest stranaka, odnosno, zakonu o popisu, državnoj pomoći, a ne slažemo se ni s načinom na koji je usvojen budžet”, pojasnio je poslanik Beriz Belkić.

Predsjednik HDZ-a Dragan Čović izjavio je da je prezadovoljan zastupničkom raspravom i komentarima koji su prethodili imenovanju Bevande za predsjedavajućeg novog saziva Vijeća ministara BiH, kao i predstavljenim ekspozeom. Naglasio da opće raspoloženje u vezi sa imenovanjem Bevande predstavlja ohrabrenje, jer nitko od zastupnika nije imao kritike na njegovu stručnost, sposobnost i iskustvo. Napomenuo je da BiH mora uspostaviti mehanizme kojim će zajednički spriječiti njen dalji gospodarski zastoj. “BiH je izgubila puno više od 15 mjeseci u ovom razdoblju nakon izbora”, upozorio je Čović. Pred BiH, dodao je, u ovoj godini predstoji pokušaj zaokreta u razdoblju ogromnih iskušenja, koja još nisu sasvim ni sagledana u vremenu nove recesije. Podsjetio je da bi Parlament BiH trebao usvojiti zakon o popisu bez većih poteškoća, s obzirom

20

Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Vijeća ministara BiH na to da više nema vremena za kalkulaciju ni o popisu ni o zakonu o državnoj pomoći.

Međutim, to je bio tek prvi korak, jer je trebalo imenovati i ministre, a da se stvari ponovo zakompliciraju pobrinuo se dobro poznati majstor Milorad Dodik. I dok su HDZ-ovci s brojkama i bez bili zadovoljni, njihov saveznik Dodik je uvjetovao formiranje Vijeća ministara prethodnim usvajanjem budžeta BiH te zakona o popisu i sistemu državne pomoći, koji su dio dogovora lidera šest političkih partija u BiH. Rekao je da se kod usvajanja budžeta, koji je dogovoren u obimu izvršenja za prethodnu godinu, “ponovo pokušava proširiti njegov obim za više od 100 miliona KM, što je već uzrokovalo problem u servisiranju inostrane pomoći”.

Predsjednik SDS-a Mladen Bosić rekao je da na osnovu situacije u vezi sa usvajanjem budžeta BiH postoje indicije da neke političke snage iz Federacije BiH i dalje žele da blokiraju provođenje dogovora šest političkih lidera, te da nesporazumi koji mogu nastati na tom planu mogu i dalje ugroziti proces formiranja novog Vijeća ministara.

“Dobrovoljačka” novi uvjet U međuvremenu je Tužilaštvo BiH odbacilo optužbe za zločine (ali nije prekinulo istrage) u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu na samom početku rata (o tome smo pisali kada je u Velikoj Britaniji uhapšen Ejup Ganić), što je potaknulo Dodikove sljedbenike za dodatnim zahtjevima. “Mislim da će se morati usvojiti zakon o popisu, riješiti problem proračuna i problem sustava državne pomoći te dogovoriti održiv koncept u slučaju ‘Dobrovoljačka’ i tek kao peta stvar formirati Vijeće ministara”, ustvrdio je Dodik. Napomenuo je da njegova stranka, SNSD, i SDS, s kojim imaju sporazum o zajedničkom djelovanju na razini BiH, nisu protiv formiranja Vijeća ministara, ali da se neke stvari moraju ispunjavati i da se mora vidjeti korektnost “s druge strane”. “BiH može funkcionirati isključivo ako se vrati izvornim daytonskim nadležnostima”, ponovio je i iznio tvrdnju kako prenesene nadležnosti, kao što su one po

PREPORODOV JOURNAL 137

bosanski barometar pitanju Suda i Tužiteljstva, “samo prave razdor u BiH”. Rekao je i da su strani tužitelji ostali u Tužiteljstvu BiH unatoč protivljenju Republike Srpske, a da za to odgovornost snosi visoki predstavnik u BiH. “Glasovali smo protiv toga, ali su oni ostali po nalogu visokog predstavnika koji snosi potpunu odgovornost za daljnji razvoj situacije”, ustvrdio je Dodik i ponovio da je za RS potpuno neprihvatljivo obustavljanje istrage u predmetu “Dobrovoljačka”. Ustvrdio je da je vidljivo da se odugovlači s procesuiranjem zločina nad Srbima, s “očiglednom namjerom da se izgube dokazi i pomru svjedoci”. U međuvremenu je Dodik skoknuo malo i do Izraela, gotovo sigurno i zbog toga da se požali domaćinima kako ima problema s muslimanima. Na povratku s putešestvija zaključio je da je višednevni posjet “bio vrlo uspješan i dugoročno značajan”.

No, vratimo se “Dobrovoljačkoj”. Tužiteljstvo BiH je sredinom siječnja zbog nedostatka dokaza obustavilo istragu protiv bivših visokih i vojnih dužnosnika BiH: Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Berovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića. U Tužiteljstvu su objasnili kako to ne znači da će istraga o slučaju “Dobrovoljačka” biti prekinuta. “Dosadašnjom istragom je utvrđeno da je u Dobrovoljačkoj ubijeno sedam i ranjeno 14 osoba, nakon što su onesposobljene za borbu, pa se istraga u svezi s ovim djelima nastavlja”, izjavio je glasnogovornik Tužiteljstva BiH Boris Grubešić. “Postoji sumnja da je počinjeno krivično djelo ratnog zločina jer je na žrtve otvarana vatra nakon što su bile onesposobljene za borbu ili dok su se nalazile u sanitetskom vozilu”, pojasnio je glasnogovornik državnog Tužiteljstva. Svjedok u ovom slučaju, bivši član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić, upozorava da “beogradska politika i dalje želi izmijeniti karakter rata u BiH”.

Zahtjev za reformom pravosuđa Međutim, srbijansko Tužiteljstvo je priopćilo da će nastaviti ovu istragu, ali je to bila slaba to utjeha za predsjednika Saveza logoraša Republike Srpske Branislava Dukića koji je, poput predstavnika drugih organizacija iz tog entiteta, osudio odluku Tužiteljstva BiH. “I danas posjedujem pismo bivšeg tužitelja Davida Svendimana u kojem on ističe da Dobrovoljačka, Tuzlanska kolona i Sijekovac nikada neće biti procesuirani”, kaže Dukić.

Smatra da ovakve odluke Tužiteljstva BiH umanjuju šansu za pomirenje u ovoj zemlji. “One nižerazredne se uhićuje i osuđuje, dok oni koji su razbijali Jugoslaviju, danas i BiH, još uvijek komandiraju i Tužiteljstvom i Sudom BiH”, kaže Dukić. Odluku Tužiteljstva BiH osudili su i političari u manjem entitetu. Dodik je odluku ocijenio “politikantskom”, a Tužiteljstvo BiH nazvao “monstrumom” i “mjestom za osudu samo jednog naroda”.

Zbog obustavljanja istrage Dodik je, osim stvaranja problema u formiranju Vijeća ministara i preko entitetske skupštine pokušao dodatno uzburkati strasti.

Većinom glasova skupština je usvojila zaključak SNSD-a u kojim se traži od poslanika iz tog entiteta u Parlamentarnoj skupštini BiH da predlože zakon o prestanku važenja Zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH. Time će, smatraju, biti uređeno preuzimanje predmeta pred mjesno nadležnim sudovima i tužilaštvima. U jednom od zaključaka te stranke navodi se i da skupština traži od svojih poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH da otvore raspravu o provođenju strategije za rad na predmetima ratnih zločina da bi se utvrdili pravci efikasnog i nepristrasnog rada pravosudnih institucija u slučajevima ratnih zločina.

PREPORODOV JOURNAL 137

Od Vlade traže da predloži kompletan sistem i organizaciju pravosuđa u entitetu i BiH na kojima bi tzv. RS inzistirala u strukturalnom dijalogu s Europskom unijom, a također se ponovo izražava nezadovoljstvo radom Suda i Tužilaštva BiH u slučajevima ratnih zločina. Potrebnu poslaničku podršku nije dobio zaključak PDP-a (stranka Mladena Ivanića) u kojem se traži da Skupština obaveže predstavnike tzv. Republike Srpske u institucijama BiH da formiranje Vijeća ministara BiH uvjetuje donošenjem Zakona o prestanku rada stranih sudaca i tužilaca u pravosudnim organima BiH. Ovaj radikalni zahtjev ujedno je pokazao da Dodik baš nema namjeru (točnije ne smije) ići do kraja. Vijeće ministara nije izabrano u siječnju, ali se ipak očekuje njegovo formiranje u veljači 2012. godine. q Edis FELIĆ

Vjekoslav Bevanda: stručnjak i navodno umjerenjak Vjekoslav Bevanda rođen je 13. svibnja 1956. godine u Mostaru gdje je završio osnovnu školu 1971. i gimnaziju 1975. Diplomirao je 1979. na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, smjer - financije. Član je HDZ-a. Između 1979. i 1989. radio je u Zrakoplovnoj industriji “Soko” Mostar kao referent financiranja investicija, rukovodilac Službe platnog prometa, direktor Sektora bankarskih poslova, direktor Posebne financijske službe i direktor Interne banke.

Od 1990. do 1993. radio je u APRO banci Mostar kao direktor Sektora factoring te kao zamjenik direktora Banke i direktor Banke. Nakon toga, do 2009. godine je radio u poduzeću Eurosped group Zagreb kao član uprave, a u Nord Adria Trieste i Nord Adria Wien kao direktor. Od 2000. do 2001. bio je zaposlen u Euro centru Split kao direktor, a u periodu od 2001. do 2007. godine kao direktor Commerce bank te NLB group - Filijala Mostar i Glavna filijala Mostar. Bevanda je bio ministar financija u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine od ožujka 2007. i zamjenik premijera Federacije BiH. Smatraju ga stručnjakom i umjerenjakom, oženjen je suprugom Ljiljanom i ima dvije kćerke. q

Tko još čita Rezolucije?!

Nakon Izvještaja o funkcioniranju demokratskih institucija u BiH (pisali smo u prošlom broju), Parlamentarna skupština Vijeća Europe u siječnju je velikom većinom usvojila Rezoluciju. Iako su je pokušali sabotirati predstavnici SNSD-a, SDS-a i HDZ-a sa zajedničkim amandmanima, to im nije pošlo za rukom, i njihovi amandmani su odbijeni.

“Vijeće Europe je ocijenilo da presuda ‘Sejdić – Finci’ i njena implementacija moraju označiti početak sveobuhvatne reforme ustava, te da korištenje entitetskog glasanja na način na koji se koristi u BiH, predstavlja značajnu prepreku za sve reformske procese, budući da se njegovim korištenjem veoma često i bez ikakve mjere zaustavlja usvajanje ne samo zakona nego i drugih reformskih procesa. Također, tokom diskusije su predstavnici i socijaldemokrata i narodnjaka veoma jasno rekli da BiH iz faze etnokratije treba preći u fazu demokratije, te dati mnogo više prostora građanskom konceptu vlasti u odnosu na dosadašnju dominaciju etničkog koncepta”, izjavio je član delegacije Parlamentarne skupštine BiH Saša Magazinović.

U Rezoluciji je BiH upozorena da bi mogla biti suspendirana iz članstva u Vijeću Europe ukoliko ne implementira presudu Sejdić – Finci.

Naglašeno je da će dešavanja u Bosni i Hercegovini biti praćena s posebnom pažnjom do 15. ožujka 2012., nakon čega će se, u zavisnosti od napretka u BiH, donijeti odluka o budućim potezima Vijeća Europe.

Dodik je Rezoluciju dočekao ravnodušno te izjavio kako za njega Rezolucija nema nikakve važnosti, jer “Rezolucije više niko ni ne čita i sva priča se završi za dva-tri dana, i nakon toga se tih dokumenata više niko i ne sjeća”. q

21

bosanski barometar

20 godina genocidne tvorevine

Licemjerje Dragana Čovića Obilježavanjem 20. godišnjice genocidne tvorevine u Banja Luci na vidjelo je izašla sva bijeda i licemjerje s kojima je suočena danas Bosna i Hercegovina. Bijeda se tiče velikosrpske proslave u kojoj su dominirale nacionalna simbolika i pravoslavni vjerski obredi, no to se moglo i očekivati. Licemjerje se više ogleda u prisustvu predstavnika velikohrvatskih stranaka, prije svega predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića, novog predsjedavajućeg Vijeća ministara Vjekoslava Bevande i Borjane Krišto (oboje iz HDZ BiH). Zapravo njihovo prisustvo na ovoj cirkuskoj predstavi sasvim je normalno i očekivano, isto kao i prisustvo srbijanskog predsjednika Borisa Tadića te ruskog ambasadora u BiH, jer su to dijelovi osovine protiv Bosne i Hercegovine. Ruski je ambasador u BiH bio jedini visokorangirani diplomata, a velikosrbe (i velikohrvate) silno je obradovalo i prisustvo prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića.

No, vratimo se Čoviću. Njegovo prisustvo, iako normalno i očekivano, upravo je potvrda da njegove tvrdnje kako predstavlja interese Hrvata u BiH nisu točne i da Čović u tom smislu ne preza zapravo ni od toga da žrtvuje Hrvate kako bi došao do svojih ciljeva. Zato su Čović i njegovi sljedbenici u oba HDZ-a licemjerni (bez obzira što predstavnici HDZ 1990 nisu bili u Banja Luci), jer ono što već mjesecima prigovaraju (za njih) bošnjačkim strankama u koje trpaju i SDP, nisu našli za shodno prigovoriti Miloradu Dodiku. Tako im ne smeta Emil Vlajki kao Hrvat potpredsjednik genocidne tvorevine koji nije prstom mrdnuo za Hrvate, ali im smeta Željko Komšić koji se istinski bori za sve građane BiH, pa tako i za Hrvate. Čoviću nije problem što se Hrvati ne vraćaju u Dodikistan, ali zato tvrdi kako jer hrvatski narod u podređenom položaju u većem entitetu. Čović će rado nazdravljati s četničkom bratijom proslavljajući tako etničko čišćenje Hrvata u genocidnoj tvorevini, no zato će vrlo rado napasti platformašku vlast u Sarajevu kojoj je iskreno (uz sve mane koja ima) stalo do povratka svakog Hrvata svojoj kući u BiH. Ne samo to, nego poput svoga uzora Dodika i HDZ-ovi su prije svega u ratu etnički očistili prostore u kojima su Hrvati bili većina (što pak Dodiku nimalo ne smeta), a onda i u miru nastavili s diskriminacijom nehrvata na tom području, dakle upravo ono što oni neargumentirano pripisuju strankama Platforme.

Za razliku od Čovića, sve je iznenadio banjalučki biskup Franjo Komarica koji je prisustvovao ovom cirkusu i dobio čak odličje od Dodika.

Upravo je Komarica bio jedini glas koji je vapio za pomoći Hrvata povratnika, upozoravao vlasti na prepreke u povratku i pozivao Hrvate (ali i Bošnjake) na povratak. Što se desilo sa Komaricom teško je reći, da li je i on zapravo cijelo vrijeme bio licemjeran valjda će se jednom saznati. Pravdao je svoje pristajanje na odličje time da treba praštati, ali je to u najmanju ruku, da budemo pristojni, bilo nesuvislo objašnjenje, da ne kažemo da bi mu netko mogao reći koga to on pravi budalom. Njegov kolega, banjalučki muftija Edhem Čamdžić, odbio je primiti odličje, prosvjedujući na taj način zbog diskriminacije Bošnjaka, iako su Dodikovi mediji plasirali informaciju da je i Čamdžić bio spreman da primi odličje, ali mu je reis Mustafa Cerić naredio da ga odbije.

Predsjednik Federacije BiH Živko Budimir osudio je izaslanstvo HDZ BiH u Banja Luci. On vjeruje da je njihovo prisustvo duboko povrijedilo osjećaje, u prvom redu Hrvata, ali i Bošnjaka. “Ne želim suditi nikome tko se odluči na prisustvo kakvoj ceremoniji. Svaki narod ima pravo obilježavati određene datume, ali i biti spreman

22

Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH

Banjalučki biskup Franjo Komarica

da snosi konsekvence za datume koje bira zbog događaja koji se za njih vežu”, rekao je Budimir.

SDA je oštro osudila odluku visokih dužnosnika HDZ BiH da sudjeluju u toj proslavi. “Predstavnici HDZ BiH Dragan Čović, Borjana Krišto, Vjekoslav Bevanda i drugi takozvani ‘legitimni’ predstavnici Hrvata koji su protjerani iz Republike Srpske svojom prisutnošću u Banjoj Luci (pro)slavili su progon i etničko čišćenje kojim je hrvatski narod gotovo potpuno nestao iz entiteta RS”, stajalo je u priopćenju SDA. Cijelo ratno, političko i vojno vodstvo te paradržave, podsjetili su u SDA, završilo je pred Haaškim sudom u svojstvu optuženika ili osuđenika za ratne zločine i genocid. Stoga SDA smatra da se svi oni koji oni koji slave 9. siječnja na taj način pridružuju veličanju genocida i najvećeg ratnog zločina u Europi nakon drugoga svjetskog rata. Štoviše, SDA tvrdi da oni ujedno dokazuju da su sudjelovali u tome projektu.

Prisustvo Čovića i sljedbenika, pogotovo Bevande koji se sve više pokazuje da je lutka na koncu, prešla je sve granice, ne samo licemjerja, nego i bezobrazluka. Upravo zbog toga snage Platforme ne smiju ni u kom slučaju pristati na rekonstrukciju Federalne vlade koju traže HDZ-ovi, jer u toj Vladi već sjede Hrvati koji su, ako ništa drugo, barem iskreniji prema svojim sunarodnjacima da žele BiH u u kojoj će Hrvat biti svoj na svome u svakom kutku Bosne i Hercegovine. q Edis FELIĆ

Eksploziv u dvorani Umalo se nije desilo da ovaj cirkus završi tragično. Naime, iz još nerazjašnjenih razloga dugogodišnji radnik Javne ustanove Sportski centar “Borik” u Banja Luci Božidar Bole Stanišljević (61) priznao je da je sakrio eksploziv u novinarskoj loži. Policija je to otkrila dan prije velikosrpske proslave, a Stanišljevića je uhapsila zbog skrivanja više od tri kilograma plastičnog eksploziva TNT velike razorne moći te detonator, snajper, dvije automatske puške, dva škorpiona, prigušivač i 400 metaka različitog kalibra. Direktor sportske dvorane Manojla Zrnić rekao je da je Stanišljević u radnom odnosu u ovoj ustanovi više od 20 godina i da je posljednjih 10 dana bio na odsustvu zbog bolovanja. Da kojim slučajem policija nije ništa otkrila, svi prisutni u dvorani bi odletjeli u zrak. q

PREPORODOV JOURNAL 137

bosanski barometar

Umro Nijaz Duraković

Otišao bosanski patriota Nijaz Duraković, jedan od najdosljednijih boraca za Bosnu i Hercegovinu i njenih višestoljetnih vrijednosti, umro je 29. siječnja u 63. godini. Rođen je 1. siječnja 1949. godine u Stocu, diplomirao je na studiju sociologije 1971., magistrirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1975. i slijedeće je godine postao asistent, a doktorirao je 1979. kada je izabran u zvanje docenta. Vanredni profesor je postao 1984., a od 1986. redovni profesor na predmetima Uporedni politički sistemi i Međunarodni odnosi. Za predsjednika SK BiH izabran je 1987. (pristupio mu je u sklopu SKJ još 1967.), upravo u vrijeme raspleta kada na scenu dolazi i budući zločinac Slobodan Milošević. Od 1988. pa do 1991. bio je član predsjedništva CK SKJ, a nakon 14. Kongresa SKJ početkom 1990. zajedno sa suradnicima otvorio je put demokratskim promjenama u BiH i na izborima održanim 18. studenog 1990. prepustio vlast koaliciji nacionalnih stranaka (SDA-SDS-HDZ).

U osvit rata, u siječnju 1992. sa skupštinske je govornice velikosrbima i velikohrvatima, koji su već tada očijukali u želji da unište BiH, poručivao: “Bilo kakve jugoslovenske zajednice nema ukoliko BiH ne bude ravnopravna i suverena ovakva kakva je.” S iste govornice upozoravao je i vrh SDA: “Pa dokle, drugarice i drugovi moji, sestre i braćo, držati okove na očnim kapcima? Čelični vragovi sravnjuju sa zemljom Vukovar i pola Hrvatske, a mi se samo nadamo da će nas njihova vatra zaobići i nestati? Miris tamjana se širi Bosnom i Hercegovinom i prijeti da upali mnoge opasne vatre za koje i ne slutite da su nam tako blizu.” Kasnije će pričati: “Da sam bio na mjestu Alije Izetbegovića, nikada ne bih rekao ono što je on kazao: ‘Jamčim vam da rata neće biti.’ Ja bih izašao na televiziju i rekao tri rečenice: ‘Građani Bosne i Hercegovine, sprema se agresija. Mi smo pred ratom i kataklizmom. Ustajmo u odbrani zajedničke nam domovine.’”

Agresiju na BiH od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske dočekao je kao predsjednik najjače opozicione stranke u Parlamentu, a na ratnom kongresu održanom 27. prosinca 1992. formirao je novu stranku za koju je napisao program, davši joj ime Socijaldemokratska partija (SDP). Duraković krajem 1993. umjesto Abdića postaje član Predsjedništva BiH te je na tom mjestu bio do 1996. godine. Još prije toga je svojom aktivnošću u ratu uspio sačuvati identitet SDP-a snažno se boreći i protiv onih struja u tadašnjem bosanskohercegovačkom državnom vrhu koje su se sve više zalagale za podjelu BiH. U ljeto 1993. zajedno s Adilom Zulfikarpašićem (MBO), Rasimom Kadićem (Liberalna stranka) i drugima potpisao je deklaraciju kojom osuđuje sporazum o formiranju tzv. “Unije republika BiH” koju su trebale činiti tri paradržave – “Republika Bosna” (muslimanski dio), “Republika srpska” (srpski dio) i “Hrvatska republika Herceg-Bosna” (hrvatski dio). To je potpisivanje jasno i nedvosmisleno okarakterizirano “kao akt veleizdaje države Bosne i Hercegovine”, a potpisao ga je Alija Izetbegović. Sporazum je ipak propao, pa se rat nastavio.

Na kongresu održanom 1997. čelo SDP-a preuzima ratni član Vlade Republike BiH Zlatko Lagumdžija s kojim će Duraković sve češće dolaziti u sukob, no do 2002. ostaje član Glavnog odbora i Predsjedništva stranke. Na izborima 1998. izabran je za zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Na izborima 2000. godine, kada je SDP zajedno s još 10 stranaka formirao (uz pomoć međunarodne zajednice) Alijansu za promjene i

PREPORODOV JOURNAL 137

Nijaz Duraković (1949. - 2012.) preuzeo vlast, Duraković se nije kandidirao. Bio je to jasan znak da su odnosi s Lagumdžijom pukli. Potvrda tome došla je dvije godine kasnije kada je na novim izborima bio nosilac združene liste Stranke za BiH za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, nakon kojih su se vratile nacionalne stranke na vlast. Iako je bio na listi stranke Harisa Silajdžića, Duraković je još zvanično bio član SDP-a, no odmah nakon izbora 2002. na kongresu SDP-a daje ostavku na rukovodstvo i članstvo u ovoj stranci. Zajedno s drugim patriotima glasao je 2006. protiv tzv. Aprilskog paketa ustavnih promjena, koji nije izglasan i što je bila najveća bosanska politička pobjeda poslije rata. Te je godine pristupio Socijaldemokratskoj uniji (SDU), stranci koju su zbog sukoba s Lagumdžijom još ranije formirali Miro Lazović (predsjednik ratne Skupštine RBiH), Ivo Komšić (član ratnog Predsjedništva RBiH koji je zamijenio Tuđmanu lojalnog Franju Borasa) i Sejfudin Tokić.

Na izborima 2006. izabran je kao nosilac liste koalicije Patriotski blok BOSS – SDU za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, a slijedeće godine postao je i član Predsjedništva SDU-a.

Pred kraj života bio je politički poražen. Često su mu, posebno samoproglašeni vjernici, spočitavali njegovu sklonost alkoholu, no sigurno je da je i pijani Duraković trezvenije razumijevao probleme i situaciju u Bosni i Hercegovini od onih koji su bili trijezni, a opijeni svojom kvazi veličinom.

Pred velikim brojem ljudi na komemoraciji u dvorani Narodnog pozorišta bivši član Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić je kazao da se ne može oteti dojmu da je i Durakovićeva prerana smrt posljedica borbe za Bosnu i Hercegovinu. “Na 14. kongresu je jasno rekao ono što misli. Bila mi je čast tolike godine sarađivati s njim”, rekao je Kljuić. Njegov dugogodišnji prijatelj i bliski suradnik Miro Lazović rekao je da je imao “neku mladalačku, ljevičarsku energiju koja nikad ne prestaje”.

Uz počasnu salvu u haremu Alipašine džamije u Sarajevu klanjana je dženaza, a na posljednji ispraćaj došlo je više hiljada građana. Uz mezar heroja i zapovjednika Žepe Avde Palića, čovjeka koji je još prije genocida u Srebrenici tvrdio da je taj grad izdan, ukopan je rahmetli Nijaz Duraković, jedan od najbosanskijih članova Predsjedništva.

“Možda samo treba reći Nijaz Duraković i sve će biti jasno”, kazao je predsjednik SDU Nermin Pećanac. q Edis FELIĆ

23

iz svijeta

Svjetska krizna žarišta na početku 2012. godine

Na rubu ponora IRAN: Ratne igre, embargo EU i ubojstvo nuklearnog znanstvenika Zbog spornog iranskog nuklearnog programa Europska unija odlučila je 23. siječnja 2012. uvesti embargo na uvoz iranske nafte, što predstavlja jednu od najoštrijih mjera koje je EU poduzela prema nekoj stranoj zemlji. Sankcije uključuju trenutni embargo na nove ugovore za sirovu naftu i naftne derivate, dok će postojeći vrijediti do 1. srpnja 2012. godine. Zemlje koje najviše ovise o iranskoj nafti do tada imaju rok da ponište postojeće ugovore i nađu nove dobavljače. Osim nafte, zabranjen je uvoz zlata, dijamanata i drugih vrijednih metala iz Irana. Europske države razmatraju i američki prijedlog da se zabrani svaka transakcija s Iranskom središnjom bankom, što bi indirektno značilo da bi bilo puno teže vršiti uplate/isplate i, sukladno tome, dovelo do znatnog ekonomskog zastoja u suradnji s Iranom.

EU-embargo dolazi nakon niza novih američkih sankcija odobrenih ranije ovog mjeseca, čime je Unija pokazala svoju podložnost prema američkoj vanjskoj politici, ali se u istom potezu nastojalo “kupiti vrijeme” kako bi se osigurali alternativni izvori nafte.

Odgoda pune provedbe embarga na uvoz nafte do 1. srpnja dogovorena je s ciljem da se zaštiti europsko gospodarstvo koje se bori s dužničkom krizom. 18-20% iranske nafte ide za Europu, a glavni uvoznici su Italija, Španjolska i Grčka, koje čine 68 % svih konzumenata iranske nafte u Europi. Najugroženija je Grčka, koja oko 35% nafte uvozi iz Irana, s kojim ima povoljne financijske aranžmane.

Osim činjenice da pojedine europske države uvoze veliku količinu nafte iz Irana, problem stvara i sama kemijska specifičnost uvezene nafte. Naime, brojne rafinerije za preradu sirove nafte u Europi izgrađene su na način da budu kompatibilne sa specifičnom iranskom naftom. Tehnološka transformacija na preradu nafte iz nekog drugog dijela svijeta bila bi iznimno skupa i taj bi proces potrajao.

Sankcije predstavljaju velik teret za iransko gospodarstvo koje je suočeno s visokom stopom inflacije. Iran je drugi najveći izvoznik nafte u Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC), pri čemu izvoz nafte čini oko 80% deviznih prihoda u zemlji. No, kako tvrde struč-

24

Dženaza ubijenom znanstveniku Mostafi Ahmadu Roshanu njaci, europski embargo neće slomiti Iran jer najviše nafte prodaju azijskim zemljama. “Neučinkovite sankcije Zapada protiv Islamske Republike nisu nam nikakva prijetnja. One su prilika i već su donijele puno koristi našoj zemlji. Globalna gospodarska situacija nije takva da bi se jedna zemlja mogla uništiti nametanjem sankcija”, rekao je dan nakon uvođenja sankcija Heydar Moslehi, šef obavještajnih službi. Ponovio je iranski stav da u uvjetima gospodarske i financijske krize Europska unija više treba iransku naftu, nego što su Iranu potrebni poslovi s Europom. Glasnogovornik Ministarstva nafte istaknuo je da Iran ima puno vremena pripremiti se za sankcije i pronaći nove kupce za naftu koja je dosad isporučivana u EU. Zbog nametnutih sankcija Iran je zaprijetio zatvaranjem Hormuškog tjesnaca kroz koji prolazi petina ukupne svjetske nafte, kao i uvođenje protusankcija Europskoj uniji. Naime, kao odgovor na embargo najavljeno je da će Iranski parlament sljedećeg mjeseca razmotriti plan zakona o zabrani izvoza nafte u Europu. U isto vrijeme SAD i zapadne zemlje upozoravaju kako neće tolerirati eventualno zatvaranje Hormuškog tjesnaca te da bi u tom slučaju mogle vojno reagirati. U tom kontekstu iznimno su opasne i napete iranske i američke vojne vježbe koje se provode u Perzijskom zaljevu.

Dodatnu napetost izaziva i tajni rat, koji već nekoliko godina traje u Iranu. U Teheranu je 11. siječnja ubijen Mostafa Ahmadi Roshan (32), iranski sveučilišni profesor, kemijski stručnjak i direktor postrojenja za obogaćivanje urana u nuklearki Natanz. Dvojica napadača na motociklu postavila su bombu na automobil u kojem se vozio Roshan. Motociklisti su se potom odvezli, nakon čega je bomba eksplodirala, a u napadu je ranjeno još dvoje ljudi. Iranski izvori ističu da se radi o terorističkom napadu, koji uvelike podsjeća na prijašnja ubojstva znanstvenika koji su radili u sklopu iranskog nuklearnog programa. Roshan je četvrti iranski znanstvenik koji je ubijen u zadnje dvije godine. U izjavi sućuti porodici ubijenog znanstvenika, vrhovni iranski vođa ajatolah Ali Hamnei, rekao je da iza “gnusnog ubojstva” stoje obavještajne službe Izraela i SAD. “Ovo kukavičko ubojstvo, koje su počinili oni koji se ne usuđuju da priznaju svoj užasni zločin preuzimanjem odgovornosti, izvršen je kao i drugi zločini uz planiranje i podršku obavještajnih službi CIA i Mossada”, rekao je Hamnei, dodajući da iranski nuklearni program “ne zavisi ni od jednog pojedinca” i da će njegova zemlja “nastaviti ovim putem sa odlučnošću i energijom”.

PREPORODOV JOURNAL 137

iz svijeta

SIRIJA: Na pomolu vojna intervencija?

Sirija se nalazi u izuzetno nestabilnom stanju. I dalje traju žestoki sukobi između regularne vojske i pobunjenika (aktivista/revolucionara/prosvjednika), koji su formirali tzv. Slobodnu sirijsku vojsku. S druge strane, u prozapadnim medijima izvještavanje je poprimilo sve elemente organizirane propagande. Unatoč velikom broju dokaza – uključujući i izjave samih naoružanih pobunjenika – pokušava se stvoriti dojam kako Assadova vojska nemilosrdno napada “mirne prosvjednike”. Od strane mnogih istaknutih pojedinaca i država tražena je vojna intervencija NATO-a po uzoru na Libiju. To se ipak još uvijek nije dogodilo, a neki smatraju kako je u tome ključnu ulogu odigrala činjenica da su ruski ratni brodovi uplovili u sirijsku vojnu luku početkom godine, kao i jako sirijsko-iransko savezništvo.

U dvosatnom govoru na državnoj televiziji 10. siječnja, sirijski predsjednik Bashar al-Assad, koji se od početka sukoba rijetko pojavljivao u medijima, izjavio je kako je njegova Vlada žrtva “strane zavjere”, uz potporu Zapada i arapskih zemalja, koje žele destabilizirati zemlju. “Postojanje vanjske zavjere je očito svima. Ali ono što je ucrtano u tami počinje izlaziti na svjetlo. Mi se bližimo kraju krize.

Trebamo ostati ujedinjeni. Pobjeda je blizu. Znamo tko su naši neprijatelji”, rekao je Assad. U svom govoru najavio je daljnji “obračun s teroristima” i optužio međunarodnu zajednicu za stanje u zemlji. Pritom je naglasio je da nije izdana nijedna naredba da se puca po sugrađanima. “Nitko iz vlasti nije izdao nijednu naredbu za otvaranje vatre na demonstrante”, izjavio je Assad, naglasivši da “prema zakonu nitko ne može otvoriti vatru, osim u slučaju samoobrane”. Rekao je kako je “danas apsolutni prioritet povratiti sigurnost, a to će se ostvariti ako željeznom rukom udarimo na zločinačke teroriste. Ne treba podnositi one koji teroriziraju ljude, niti one koji su saučesnici strancima”. Također je obavijestio da se održavanje referenduma o novom ustavu planira u ožujku, koji će omogućiti održavanje parlamentarnih izbora u lipnju 2012. godine. Nije bilo ni spomena o namjerama da će odstupiti s vlasti kako zahtijevaju njegovi protivnici u Siriji, SAD, kao i ostale zapadne vlade. Assad se žalio na “propagandnu kampanju” protiv Sirije. “Ja upravljam zato što je to volja naroda, a ako odustanem od vlasti to će također biti voljom naroda”, rekao je Assad, te optužio “regionalne i međunarodne strane koje pokušavaju da dovedu Siriju do propasti”. Aludirao je i na nespecificirane pogreške koje je napravio, ali je upozorio na vrstu kaosa koji je viđen u Libiji nakon pada režima Moammera el-Gaddafija. Rekao je da Sirija “neće zatvoriti vrata” za prijedloge arapskih zemalja o rješavanju krize, dok se god poštuje sirijski suverenitet. Ocijenio je da su arapske zemlje, koje se protive politici Sirije, izložene vanjskom pritisku koji potkopava njihov suverenitet. “Ovo je utrka između terorizma i reforme”, naglasio je sirijski predsjednik.

U međuvremenu je odbjegli sirijski potpredsjednik Abdul Halim Khaddam postao miljenik brojnih zapadnih medija, koji ga ističu kao heroja koji je okrenuo leđa tiraninu Basharu al-Assadu. On je oformio utjecajnu skupinu u Parizu, koja se zalaže za pokretanje vojne intervencije. Početkom siječnja Khaddam se pismom direktno obratio britanskom premijeru Davidu Cameronu i urgirao za što bržu vojnu intervenciju u Siriji. U pismu otvoreno hvali Camerona i njegove vojne partnere za ono što su napravili u Libiji i nada se kako će isto napraviti i sa Sirijom. Također piše i kako je Sirija danas glavno “oruđe u iransko-ruskoj koaliciji”. “Vaša hrabra vlada i hrabre države, koje su svjesne te opasne iransko-ruske koalicije, moraju vojno intervenirati kako bi se srušio sirijski režim”, naveo je u pismu Abdul Halim Khaddam.

Vijeće sigurnosti UN-a ne može postići sporazum o rezoluciji zbog oštrog protivljenja Rusije i Kine, koje su u listopadu 2011. ulo-

PREPORODOV JOURNAL 137

Skup potpore sirijskom predsjedniku žile veto na europski nacrt rezolucije o Siriji kojom se osuđuje obračun Assadovog režima s demonstrantima. Rusija je nakon toga predložila svoju rezoluciju kojom se osuđuje nasilje i vlasti i oporbe. Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, izjavio je da će njegova zemlja spriječiti pokušaje zapadnih zemalja da Ujedinjeni narodi odobre korištenje sile protiv Sirije. “Ako neki namjeravaju koristiti silu po svaku cijenu, ne možemo to zaustaviti. Ali, neka to oni učine samoinicijativno i na vlastitu odgovornost. Neće dobiti odobrenje od Vijeća sigurnosti UN-a”, rekao je Lavrov. Njegovi komentari došli su dan nakon što je Vijeće sigurnosti održalo pregovore o prijedlogu ruske rezolucije o Siriji. Lavrov je rekao da ruski prijedlog ima za cilj eksplicitno istaći da strana vojna intervencija ne može biti ničim opravdana.

Službeni Peking je pohvalio promatračku misiju Arapske lige, koju je više puta kritizirala sirijska opozicija. “Od početka misije, nasilje u Siriji nije sasvim zaustavljeno, ali je poboljšana sigurnost u najvažnijim područjima, što pokazuje da je misija efikasna”, rekao je portparol kineskog Ministarstva vanjskih poslova Liu Weimin.

Podsjetimo, promatračka misija nalazi se u Siriji od 26. prosinca 2011. sa zadatkom da procijeni da li predsjednik Bashar al-Assad sprovodi mirovni sporazum kojim bi se okončalo višemjesečno krvoproliće. S druge strane, britanski premijer David Cameron optužio je Iran i libanonski pokret Hezbollah da pomažu Assadu, kojeg je opisao kao “bijednog tiranina‟. “Britanija mora biti lider u dogovorima o oštrijim sankcijama, zabranama putovanja i zamrzavanju sirijske imovine”, rekao je Cameron u britanskom parlamentu.

Ujedinjeni narodi procjenjuju da je od ožujka prošle godine, kada su počeli prosvjedi protiv sirijskog predsjednika i režima, poginulo više od 5.000 ljudi, dok Assadova vlada tvrdi da su nasilje u zemlji pokrenule naoružane terorističke bande uz stranu pomoć iz inozemstva, te da je do sada poginulo najmanje 2.000 sirijskih vojnika. Mnogi analitičari smatraju da će u narednim mjesecima u i oko Sirije doći do žestoke medijsko-političko-vojne konfrontacije jer se radi o izuzetno važnoj strateškoj točki ka krajnjem cilju – vojnom napadu na Iran, čemu se najviše zalaže Izrael.

AFGANISTAN: Od uriniranja do pregovora Veliku buru izazvao je video snimak objavljen na Live Leak web stranici, na kojem se prikazuju četvorica američkih marinaca kako uriniraju po trojici mrtvih talibana. Očito svjesni da ih se snima, jedan od marinaca se šali riječima: “Želim vam ugodan dan, prijatelju!”, dok drugi pravi nepristojan vic o tuširanju. Pod pritiskom užasnute javnosti, ubrzo su američki vojni istražitelji identificirali ma-

25

iz svijeta rince, četvoricu snajperista iz 3. bataljuna marinaca, čija je baza u Sjevernoj Karolini. Ova jedinica je bila raspoređena u afganistanskoj provinciji Helmand od ožujka do rujna 2011. godine.

Afganistanski predsjednik Hamid Karzai oštro je osudio skrnavljenje leševa prikazano na video snimku. “Vlada Afganistana je duboko potresena video snimkom koji pokazuje američke vojnike koji skrnave mrtva tijela tri Afganistanca. Ovaj čin američkih vojnika je jednostavno nehuman i treba ga najoštrije osuditi”, navodi se u saopćenju iz Karzaijevog ureda. Američki marinski korpus saopćio je kako će istražiti video, te da “akcije koje su prikazane na njemu nisu u skladu s našim temeljnim vrijednostima i nisu pokazatelj karaktera marinaca u našem korpusu”. “Bez obzira na okolnosti ili tko je na videu, to je nečuveno, odvratno ponašanje, neprihvatljivo za bilo koga u uniformi. Okrenuo mi se želudac”, rekao je John Kirby, glasnogovornik Pentagona. Leon Panetta, američki ministar obrane, izjavio je da je video snimak “za krajnje žaljenje”. U saopćenju talibani su kazali da je incident “protiv svih međunarodnih ljudskih prava”, ali da “nije jedini primjer strašnih akcija koje su Amerikanci počinili u Afganistanu”. “Američki vojnici su trenirani da šire užas, a ovo je jedan od primjera", rekli su talibani. Iz saopćenja se doznaje da incident, ipak, neće utjecati na pregovore sa SAD-om.

NATO i SAD planiraju 2013. godine okončati svoje vojne misije u Afganistanu, izjavio je krajem siječnja Leon Panetta, američki ministar obrane. Nakon što sve vojne operacije budu završene, preostali američki i NATO-ovi vojnici posvetit će se obuci afganistanskih sigurnosnih snaga. Ova Panettina izjava je prva kojom jedan visoki američki dužnosnik najavljuje kraj rata u Afganistanu. “Nadamo se da ćemo u drugoj polovici 2013. moći napraviti tu tranziciju: prestati s vojnim operacijama i preuzeti ulogu savjetnika.” Inozemni vojnici u Afganistanu će biti prisutni i nakon 2013. godine, ali će biti povučeni s prvih crta bojišnice. “I dalje ćemo imati važnu ulogu, ali nećemo sudjelovati u bitkama. No, to ne znači da ćemo biti nespremni za rat. Uvijek smo u stanju pripravnosti jer znamo da uvijek moramo biti u stanju da se obranimo”, rekao je Panetta novinarima u Bruxellesu, gdje je sudjelovao na NATO-summitu.

Panettine izjave došle su neposredno poslije najave francuskog predsjednika Sarkozyja o povlačenju francuskog kontingenta do kraja 2013. godine (uslijed toga što je taliban infiltriran u redove afganistanske vojske sredinom siječnja ubio četvoricu i ranio 15 francuskih vojnika), ali i nakon objave tajnog NATO-ova dokumenta u kojem se tvrdi da će Afganistan, nakon odlaska savezničkih snaga, ponovno pasti pod vlast talibana.

“Talibani se uz potporu pakistanske tajne službe spremaju ponovo preuzeti kontrolu u Afganistanu nakon odlaska međunarodnih snaga pod vodstvom NATO-a”, piše britanski Times pozivajući se na tajno američko izvješće. Potpukovnik Jimmie Cummings, glasnogovornik ISAF-a, potvrdio je postojanje takvog dokumenta, ali je rekao da se ne radi o strateškoj studiji već o kompilaciji iskaza dobivenih od talibanskih zarobljenika. Reuters ocjenjuje da bi taj dokument ipak mogao predstavljati važan pokazatelj stava talibanskih snaga o tome kako se razvija sukob koji traje već 11 godina i da bi mogao osnažiti mišljenje talibanske tvrde struje o tome da ne treba pregovarati s afganistanskim predsjednikom Hamidom Karzaijem. U dokumentu koji citira Times, i za koji kaže da su ga sastavili američki vojni stručnjaci u zrakoplovnoj bazi Bagram, navodi se da pakistanska obavještajna služba ISI pomaže usmjeravati talibanske napade na zapadne snage u Afganistanu. Times dalje prenosi da talibani imaju sve više potpore među stanovništvom jer su ublažili neke svoje krute stavove. “Tek će se vidjeti može li se progresivniji talibani održati ako cijeli pokret nastavi dobivati na snazi i po-

26

Uriniranje po mrtvim talibanima pularnosti. Bez obzira na to, novi imidž već ima pozitivan učinak na moral”, piše u izvješću.

Talibani su početkom siječnja 2012. objavili da planiraju uspostaviti političku kancelariju u Kataru, što se smatra korakom naprijed ka mirnim pregovorima sa Washingtonom i njegovim zapadnim saveznicima. Oni su dodali da to ne znači da se predaju u ratu protiv koalicionih snaga, već da će koristiti svoje političko krilo usporedo sa vojnim kako bi postigli svoje ciljeve. Krajem siječnja nekoliko talibanskih visokih dužnosnika je potvrdilo kako su započeti razgovori između predstavnika afganistanskih talibana i SAD-a. Maulavi Qalamuddin, bivši talibanski ministar, rekao je kako trenutačno nema pregovora o prekidu rata, već da se za sada isključivo pregovara o mogućnosti puštanja zatvorenika koji se još uvijek nalaze u zatvoru Guantanamo. Isti izvor navodi kako bi takav čin “osnažio atmosferu povjerenja” što bi osiguralo da se ovakvi pregovori nastave i u budućnosti.

Američka vlada izuzetno je štura po ovim informacijama. Očito je kako nikome nije u interesu da Ameriku preplave novinski naslovi “SAD pregovara s talibanima”, pogotovo nakon isticanje invazije na Afganistan kao uspješne vojne misije u kojoj je poražen talibanski režim. Glasnogovornica State Departmenta, Victoria Nuland, samo je kratko potvrdila kako je Marc Grossman, specijalni predstavnik Obamine administracije za Afganistan i Pakistan, bio u Katru i kako je obavljeno “više sastanaka vezano uz Afganistan”. Aktualna afganistanska vlada već je izrazila svoju ljutnju zbog ovih pregovora. Naime, predstavnici afganistanske vlade nisu pozvani na ove, kako ih mnogi već nazivaju, “povijesne pregovore”.

LIBIJA: Postrevolucionarni kaos i anarhija Stanje u Libiji nikako se ne smiruje. Zabrinut zbog rastuće anarhije, 4. siječnja 2012. oglasio se Mustafa Abdel Džalil, predsjednik Nacionalnog prijelaznog vijeća (NTC), rekavši kako bi sukobi između naoružanih suprotstavljenih milicija mogli uvući zemlju u novi građanski rat. “Nalazimo se između dvije gorke opcije. Ako nema sigurnosti, neće biti pravde, razvoja, a ni izbora. Ono što zabrinjava je da su pojedinci uzeli pravdu u svoje ruke”, zabrinuto je izjavio Džalil govoreći na jednom skupu u Benghaziju. “Ako suparnici nastave s oružanim sukobima, još je jedan građanski rat na pomolu”, zaključio je čelnik NTC-a. Poziv i upozorenje šefa Privremene vlade uslijedili su nakon sukoba rivalskih milicija u centru glavnog grada Tripolija, u kojima je poginulo četvero ljudi. Iako je NTC započeo s izgradnjom jedinstvene armije, zbog sukoba između paravojnih skupina, koje nastoje proširiti svoj utjecaj, taj je proces znatno usporen. Nekadašnje pobunjeničke snage, dobro naoružane otetim oružjem od nekadašnje regularne vojske, koriste anarhično stanje u državi kako bi preuzele vlast prije nego što se uspostavi građanska vladavina.

PREPORODOV JOURNAL 137

iz svijeta 21. siječnja prosvjed u Benghaziju pretvorio se u nasilje, kada je oko 200 gnjevnih Libijaca napalo zgradu u kojoj se nalazi vodstvo NTC-a. Neki prosvjednici bacali su bombe, dok su drugi upotrebljavali kamenje i željezne rešetke. Oni smatraju da im je revolucija oteta od strane onih ljudi koje zanima samo novac. NTC-u se zamjera nedostatak transparentnosti, pogotovo nakon što je donijet novi zakon o parlamentarnim izborima za kojeg mnogi smatraju da pogoduje isključivo aktualnoj vlasti. Sutradan je Abdel Hafiz Gavka, potpredsjednik NTC-a, dao ostavku uslijed rastućih prosvjeda protiv njega. Prozivalo ga se da je oportunist koji je bio odan Gaddafiju, a prebacio se na stranu pobunjenika tek kada se ustanak razmahao.

“Moja ostavka je za dobrobit naroda i potrebna je u ovoj fazi. Nažalost, konsenzus nije nastavio održavati najviše nacionalne interese.

Prevladala je atmosfera isključivosti i mržnje. Ne želim u toj atmosferi nastaviti sa svojim radom i negativno utjecati na NTC i njegovu učinkovitost", izjavio je Gavka. Njegova ostavka je dodatno potaknula osjećaj nestabilnosti i ojačala uvjerenje da NTC nije uspio ujediniti zemlju nakon osam mjeseci od pokretanja revolucije.

U isto vrijeme, borci odani ubijenom vođi Moammaru el-Gaddafiju pokrenuli su niz napada u gradovima diljem Libije. Oni su 23. siječnja uspjeli u potpunosti ovladati gradom Beni Walid, istakavši pritom staru libijsku zelenu zastavu. Tom prigodom poginulo je pet revolucionara, a oko 30 ranjeno. Osim u Bani Walidu, borbe su izbile i u glavnom gradu Tripoliju, te u Benghaziju, centru moći NTC-a. Unutar Tripolija pokrenute su “spavaće ćelije”, koje su i dalje odane Gaddafiju.

Sporadične borbe između međusobno suprotstavljenih pobunjeničkih skupina počele su izbijati nedugo nakon povlačenja NATO-a. Međutim, aktualni sukobi imaju sasvim drugačiji predznak jer se po prvi put nakon rata javlja organizirani otpor “zelene revolucije”.

S druge strane, UN je iz svojih izvora doznao da pripadnici libijske paravojske, odnosno brojnih milicija divljaju po zemlji zarobljavajući pritom na tisuće ljudi i smještajući ih u tajne zatvore. “Više od 8.000 Gaddafijevih lojalista zatočeno je i mučeno, a za to vrijeme slaba Vlada pokušava uvesti nekakav red u državi, što joj nikako ne polazi za rukom”, priznali su dužnosnici UN-a. Sukobi u Libiji nastavljaju se, i to najviše u blizini nekadašnjih uporišta Gaddafija i njegove vojske, gradovima Tripoliju, Benghaziju, a posebno u Bani Walidu. “Iznimno je važno pomiriti snage i dalje odane Gaddafiju s revolucionarima, odnosno pobunjenicima. Bivši je režim možda svrgnut, ali okrutna je stvarnost da libijski narod i dalje živi u nasilju”, rekao je 27. siječnja Ian Martin, UN-ov izaslanik u Libiji, pred Vijećem sigurnosti u New Yorku. Dodao je da je prostor Libije rijetko kad imao valjanih političkih institucija, a još manje organizacija koje su se brinule za građanska prava i slobode. “Vlada se i dalje trudi nametnuti svoj legitimitet i autoritet, ali u svemu tome oružje postaje dostupno gotovo svima, raznim grupacijama bez jasne zapovjedne strukture i vrlo često s terorističkim ciljevima. Upravo zbog toga dosad manje-više uspješno kontrolirano nasilje može vrlo brzo eskalirati u nove, još masovnije i strašnije oružane sukobe”, zabrinuto je rekao Martin.

Navi Pilay, visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava, 28. siječnja je predala Vijeću sigurnosti UN-a svoj izvještaj koji govori o oko 8.500 zarobljenika, koji su zatočeni u 60-ak tajnih zatvora. Posebno je izrazila duboku zabrinutost za tretman zatvorenika iz podsaharske Afrike za koje nove libijske milicije pretpostavljaju da su bili na strani ubijenog libijskog vođe, pukovnika Moammara elGaddafija. “Većina njih optužena je za odanost Gaddafiju, a manjak državne kontrole pri sprovođenju zatočenika širom je otvorio vrata njihovu mučenju i zlostavljanju. Vijesti o nehumanom postupanju sa zatvorenicima potvrdilo je i moje osoblje, koje iz mnogih izvora prima informacije o mučenju. Stoga ovim putem apeliram na libijske

PREPORODOV JOURNAL 137

Teror libijskih milicija nad crnim Afrikancima vlasti da preuzmu kontrolu nad tim neslužbenim zatvorima, opet pregledaju slučajeve zatočenih, te da se s njima počne postupati kao s ljudskim bićima. Postoji mučenje, izvansudska smaknuća, silovanje i muškaraca i žena. Nešto se mora učiniti odmah”, rekla je Pillay.

Liječnici bez granica (MSF), također, svjedoče o alarmantnom porastu slučajeva mučenja, te su povukli svoje osoblje iz zatvora u Misrati. Ravnatelj Christopher Stokes izjavio je kako je nedopustivo da im istu večer dovode natrag istog pacijenta, nakon nove ture ispitivanja i mučenja. “Pacijente nam dovode usred ispitivanja kako bi ih mi osposobili za nastavak ispitivanja. Ako mi to dozvolimo, onda ćemo postati sudionici, dio tog procesa. To je nedopustivo. Naša uloga je osigurati medicinsku njegu žrtvama rata i bolesnim zatočenicima, a ne više puta liječiti istog pacijenata između dva mučenja”, rekao je Stokes.

“NTC tvrdi da nema nikakve kontrole nad skupinama koje su uključene u mučenje. Izvješća o mučenju nisu nova, postoje već mjesecima. Neuspjeh NTC-a da riješi tu situaciju, ostavlja dojam sudioništva ili nesposobnosti, bez očite volje da se hitno pozabave teškim stanjem zatočenika”, navodi Amnesty i optužuje novi režim za ubojstva i mučenja Gaddafijevih lojalista. U Amnesty izvješću navodi se kako je utvrđeno da su zatočenici bili pretučeni s bičevima, kablovima, plastičnim crijevima, metalnim lancima i šipkama i drvenim palicama, te mučeni elektro-šokovima.

Vratimo se za trenutak na “uvođenje demokracije”. Libijci koji su bili povezani sa svrgnutim vođom Moammarom el-Gaddafijem neće se moći kandidirati na izborima, piše u nacrtu novog libijskog zakona. Nacionalno prijelazno vijeće (NTC) objavilo je početkom 2012. na svojim web-stranicama prijedlog zakona prema kojem će kandidiranje na izborima biti zabranjeno i akademicima koji su pisali o poznatoj Gaddafijevoj “Zelenoj knjizi”, razmišljanjima vođe Libijske revolucije o politici, ekonomiji i svakodnevnom životu.

“Ovo je vrlo važan zakon, jer se ljudi žale da neki pripadnici Gaddafijeve klike i dalje obnašaju visoke dužnosti. Ovaj je zakon tu da bi poručio da nema mjesta za Gaddafijeve ljude”, kazao je Abeir Imnena, univerzitetski profesor koji radi na zakonu koji bi trebao regulirati izbore za Skupštinu zaduženu za sastavljanje novog Ustava i formiranja nove privremene Vlade. Parlamentarni izbori su najavljeni za lipanj 2012. godine.

SAD: U boj, u boj!

2012. je izborna godina u SAD, a republikanci se nadaju povratku u Bijelu kuću. Teme su brojne i zanimljive, često obojene militarističkim tonovima, u čemu se ističu republikanski kandidati Newt Gingrich i Rick Santorum.

27

iz svijeta U jednom od svojih predizbornih govora Gingrich je rekao kako SAD trebaju snažno poduprijeti i intervenirati u slučaju bilo kakve buduće pobune na Kubi: “Fascinira me kako je Obama zainteresiran za Tunis, Libiju, Egipat i Siriju, ali ne primjećuje dovoljno Kubu.

Ne vidim zašto bi zaobišli Kubu. Podržali smo narod Libije. Kubanskom narodu također treba sloboda.” Ginrich je istaknuo kako SAD mora “prilagoditi” svoju vanjsku politiku ne samo prema Kubi, već i prema Meksiku, Haitiji, ali i zemljama Latinske Amerike.

Rick Santorum ide i nekoliko koraka dalje. Komentirajući ubojstvo iranskog nuklearnog znanstvenika na konferenciji za novinare je rekao: “Povremeno se znanstvenici, koji rade na iranskom nuklearnom programu, pronađu mrtvi. Mislim da je to nešto predivno.”

Otvoreno podržavanje atentata na iranske znanstvenike nije bilo dovoljno, te je i dodao: “Mislim da moramo poslati sasvim jasnu poruku - ako ste znanstvenik iz Rusije, Sjeverne Koreje ili Irana i imate plan raditi na iranskom programu čiji je cilj stvaranje bombe, niste sigurni.” Pritom je uputio kritiku aktualnoj administraciji predsjednika Obame jer, prema njemu, američka vlada ne radi ni približno dovoljno na sprječavanju iranskog nuklearnog programa.

Santorum i Gingrich su se “istaknuli” i po pitanju Palestine. U predizbornom govoru za vrijeme kampanje u Iowi, Santorum je rekao kako Palestinci zapravo ne postoje, kao što i ne postoji nikakva država Palestina: “Nema Palestinaca. Svi ljudi koji žive na prostoru Zapadne obale su Izraelci. Sve je to Izrael.” Sličnu izjavu prije njega dao je i Gingrich, koji je Palestince nazvao “izmišljenim narodom”.

Fidel Castro, vođa kubanske revolucije, itekako je svjestan sve agresivnije politike SAD-a prema Kubi, naročito od strane republikanskih kandidata. Imajući upravo njih u vidu, Castro je nedavno napisao tekst u kojem utrku za republikanskog kandidata naziva “najveće natjecanje u idiotizmu i neznanju ikada”.

24. siječnja 2012. američki predsjednik Barack Obama održao je svoj treći tradicionalni programski govor početkom godine, tzv. obraćanje naciji (“Govor o stanju nacije”). Govor pred oba doma Kongresa, sucima Vrhovnog suda, članovima Vlade i specijalnim uzvanicama, iskoristio je i kao početak kampanje za drugi mandat i povlačenje crte između sebe i mogućeg republikanskog kandidata.

Njegov govor, retorički efektno odrađen, gotovo jednodušno je ocijenjen kao populistički. Bio je optimističniji nego prijašnji, s glavnom porukom da “Amerika postaje sve jača” i da je nacija danas u znatno boljem stanju nego što je bila kad je on prije tri godine preuzeo izvršnu vlast. Obama se založio za održivu obnovu američkog gospodarstva, uključujući jačanje izvoza i povratak proizvodnih djelatnosti iz inozemstva, te pozvao na povratak ekonomske pravičnosti uz veće oporezivanje bogatih i jačanje srednje klase. Glavna poruka je bila u skladu sa ideologijom njegove Demokratske partije: da se vladine ovlasti iskoriste za ublažavanje rastućih ekonomskih nejednakosti koje su naročito prošle godine, zahvaljujući, između ostalog, i pokretu “Okupacija Wall Streeta”, postale važna politička tema i glavna linija podjela između demokrata i republikanaca.

Govor je pokazao da je Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir, prihvatio i novi imidž. Naime, iako je glavnina obraćanja bila posvećena gospodarskim pitanjima, američki predsjednik je govor započeo nedavnim okončanjem rata u Iraku nakon devet godina, a završio podsjećanjem na uspješnu likvidaciju vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena u svibnju 2011. u Pakistanu. Obama je ponovio odlučnost SAD-a da spriječi Iran da se domogne nuklearnog oružja, te poručio režimu u Siriji da ne može zaustaviti prodemokratske promjene. Njegov govor, u kojem se zapravo najavljuje ekspanzija američkog utjecaja širom svijeta, bio je prepun militarističkih izjava i pohvala američkoj vojsci. Ističući brojne vojne pobjede iz

28

Obraćanje naciji u Kongresu - američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, rekao je kako su ih “mnoge institucije iznevjerile, ali ne i vojska – oni su fokusirani, nesebični, rade zajedno. Zamislite što bi mogli postići da svi slijedimo njihov primjer”. Nabrojao je sve moguće nove sukobe i vojne pohode koji su trenutačno na stolu, od Irana do Sirije, donoseći dvojbeni zaključak: “Naša vojska učinila je SAD sigurnijom zemljom i poštovanijom diljem svijeta.”

Svaka izjava u kojoj se spominjala američka vojska nailazila bi na glasno odobravanje kongresmena. Navedimo još neke: “Kraj rata u Iraku omogućio nam je da zadamo snažan odlučujući udarac našim neprijateljima.” / “Gaddafi je bio jedan od najvećih svjetskih diktatora – ubojica s američkom krvlju na svojim rukama. Danas ga više nema.” / “U Siriji, nemam nimalo sumnje kako će Assadov režim uskoro otkriti da snage promjene ne mogu biti zaustavljene.” / “Amerika je odlučna da spriječi Iran u stvaranju nuklearnog oružja. Neću nijednu opciju maknuti sa stola sve dok taj cilj nije zadovoljen.” / “Naša željezno čvrsta predanost izraelskoj sigurnosti znači najužu vojnu suradnju između SAD-a i Izraela u povijesti.” / “Tko god da vam kaže kako Amerika slabi ili da naš utjecaj u svijetu opada, nema pojma o čemu govori.” / “Već sam poslao Kongresu novi zakon koji će zaštiti našu zemlju od cyber-terorizma.” / “Svi mi koji ovdje služimo trebali bi učiti od naših trupa.”

S druge strane, 81-godišnji američki multimilijarder i investitor George Soros u intervjuu za “Newsweek”, uoči govora na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, rekao je kako je po prvi put u svojoj karijeri zbunjen trenutnim stanjem na tržištu, te kako ne vidi način da se izbjegne kriza i nasilje koje u svom najgorem obliku može dovesti do potpunog kolapsa financijskog sustava. “Tako tešku i ozbiljnu situaciju u svijetu još nisam vidio u svojoj karijeri”, istaknuo je Soros i dodao da “nas čeka izuzetno teško vrijeme, slično onom Velike depresije iz 30-ih godina prošlog stoljeća”. Soros predviđa nerede i globalni klasni rat kao rezultat gospodarskog usporavanja, u kojem bi euro mogao propasti, što bi imalo razarajući učinak na ostatak svijeta. Osim problema nezaposlenosti, neizbježno nasilje koje prati takvo stanje, može dovesti do erozije građanskih sloboda i ugradnje policijske države. Na pitanje da li bi se tako nešto moglo dogoditi i u SAD-u, odgovorio je: “Da, da, da. To će biti izgovor za uvođenje taktike ‘čvrste ruke’ u održavanju reda i zakona, koji bi mogao dovesti do represivnog političkog sustava i društva u kojoj će individualna sloboda biti puno više ograničena.”

Soros smatra da se Zapad bori s posljedicama zla u financijskom svijetu. Ipak, ostavio je tračak nade, zaključivši kako u “kriznom razdoblju nemoguće postaje moguće”. U tom se smislu nada da će se Europska unija uspjeti izvući iz krize, a SAD, nakon ozbiljnog testa, ojačati svoje institucije. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 137

kultura

Priča o sevdalinkama: priča o sandžačkom Bošnjaku, koji odlaskom u Tursku nikada nije prebolio Umihanu

Mlado momće…

Mlado momće za Sjenicu pita za Sjenicu pita, jel’ Sjenica đe je nekad bila.

Jel’ sjenica đe je nekad bila, đe je nekad bila jesul’ stare kule poćenare.

Jesul’ stare kule poćenare kule poćenare, jel’ Mekića kafana kraj hana.

Jel’ Mekića kafana kraj hana, kafana kraj hana jel’ još živa lijepa Umihana.

Ćazim Čolaković (u sredini)

Sjenica je gradić u Sandžaku, na prostoru današnje jugozapadne Srbije, nalazi se na nadmorskoj visini 1.000-1.030 m, u sjeničkoj kotlini na desnoj strani rijeke Uvac i obalama riječice Grabovice.

Predstavlja sjedište poznatog stočarskog kraja Pešterske visoravni.

Sjenica na staroslavenskom znači “Zemlja sijena”, a dobila je naziv po obilju trave (sijena), koja je u okolini kosi i po tri puta godišnje.

Po površini jedna od najvećih općina u Sandžaku, a oko 80% stanovništva Sjenice čine Bošnjaci. Iako se decenijama iseljavaju širom svijeta, Bošnjaci ovog kraja nikada se nisu odrekli svoje Pešeterske visoravni i stare kasabe koja je, prema riječima meteorologa, često najhladniji grad u Evropi. Rekordni minus u Sjenici zabilježen je 26. januara 1954. godine, kada se živa spustila do -38,4°C. Pjesma “Mlado momće za Sjenicu pita” nastala je u vremenu iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku. Još uvijek ne postoji precizan podatak u kojem je historijskom periodu iseljavanja Bošnjaka ona nastala. Prvi i najveći val iseljavanja Bošnjaka iz BiH u Tursku bio je nakon dolaska Austro-ugarske 1878. godine. Naime, u tim turbulentnim vremenima, mnogi su mislili da sa dolaskom Austro-ugarske i nestankom Otomanskog carstva sa ovih prostora nastupaju teška vremena za ovdašnji bošnjački živalj, te da je najbolje rješenje – otići.

Prvi muhadžiri su krenuli iz Bosanske krajine, potom iz Hercegovine i središnje Bosne. Na putu za Tursku dosta familija se zadržalo u Sandžaku, Makedoniji i Albaniji. Iz Sandžaka su nešto kasnije uslijedila iseljavanja, pošto je tu Turska uprava ostala nešto duže. Iz Sandžaka su se iseljavanje nastavilo sve do današnjih dana.

Najviše ih se iselilo da bi sačuvalo živu glavu. Neki su smatrali da im nije džaiz ostati izvan muslimanske jurisdikcije. Bilo je i onih koji su krenuli u Tursku u namjeri da sačuvaju blago i poziciju. Neki su dolaskom u Tursku pokidali sve rodbinske veze. Dio braće bi ostajao u Sandžaku, a dio se skrasio u Turskoj. Danas prema procjenama u Turskoj živi oko šest miliona Bošnjaka, što je tri puta više nego u Bosni i Hercegovini. Iako je prošlo preko 120 godina od prvih iseljavanja Bošnjaka u Tursku, iako je posljednjih decenija došlo do asimilacije dijela bošnjačke populacije, ono što ih od kraja 19. do početka 21. stoljeća veže za rodne krajeve jesu sevdalinke koje su njihovi pradej-

PREPORODOV JOURNAL 137

Sjenica prije 70 godina dovi ponijeli sa sobom. Pričali su mi Bošnjaci, koji su zavirivali u bošnjačka naselja širom Turske, da ima Bošnjaka koji ne znaju bosanski jezik, ali da znaju stare sevdalinke i da svaku riječ iz pjesme razumiju.

Razumiju šta im kažeš, šta im se pjeva, a ne znaju pričati.

Tako je jedan od nekada najljepših sjeničkih momaka, nakon što je napustio rodni kraj i skrasio se u Turskoj, vremenom postao i jedan od bogatijih ljudi u Istanbulu. Sve mu to nije značilo puno. Oženio se iz bogate familije, izrodio djecu... Blago se samo taložilo, a on bio siromah u duši. Često je odlazio na lokacije, gdje je znao da dolaze zemljaci iz Sandžaka. Dočekivao ih je, ugošćavao, para im davao... Njihova zadaća je bila samo da mu pričaju o rodnom kraju. U tom vaktu, kad nije bilo medija, kad se teško moglo doznati šta se dešava u Sandžaku, glavni izvor informacija i glavna spona sa rodnim krajem su bili rijetki putnici namjernici, uglavnom trgovci. I tako, pitao ih bogati Sandžaklija, nastanjen u Turskoj o svemu: koliki je snijeg u Sjenici, šta radi ovaj, šta radi onaj, tko mu je od ahbaba umro, jel’ se nešto novo sagradilo, ali svaku priču bi završavao sa posebnim pitanjem. Kako je ona? Lijepa Umihana. Njegov nedosanjani san iz mladosti. Gdje je, jel’ živa, ako jeste – s kim i od čega živi!? Bilo je kažu i onih hrsuza koji Umihanu nisu ni poznavali, pa su mu lagali, ne bil kakve fajde od njega vidjeli, ali ih je brzo hvatao u lažima. Hvatao, a nije im do znanja davao.

Nepoznati narodni pjesnik, inspirisan ovom nevjerovatnom čežnjom bogatog sjeničkog Bošnjaka iz Istanbula, skrojio je pjesmu “Mlado momće za Sjenicu pita, jel Sjenica gdje je nekad bila”. Termin “mlado momće” narodni pjesnik je prvenstveno uvrstio iz razloga što je glavni junak pjesme, iako u odmaklim životnim godinama, ostao da živi u svojim momačkim danima, kad je živio siromašno u Sjenici i kad je bio zaljubljen u lokalnu ljepoticu Umihanu. Za njega je sat na zidu života tad stao i zato je on ostao “mlado momće”, bez obzira što se njegov život selidbom u Tursku promijenio, on je ostao onaj mladić iz Sjenice, koji je sad u Turskoj imao sve, a nije imao ništa. Jer život bez Umihane za njega nije postojao, on je samo pored njega prolazio. A tamo, u Sandžak, nije smio. U Sandžaku su, za tadašnju vlast, oni koji su otišli u Tursku smatrani neprijetaljem prvog reda.

Najuspješnija izvedba ove popularne sandžačke pjesme pripisuje se Ćazimu Čolakoviću. q Avdo HUSEINOVIĆ

29

kultura

“Gazi Husrev-beže ili: Bukagije” Džemaludina Latića, nova knjiga u izdanju BNZH

Drama o Gazi Husrev-begu U izdanju zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, početkom 2012. godine izašla je knjiga Džemaludina Latića “Gazi Husrev-beže ili: Bukagije”. Autor je ovo djelo žanrovski označio tragedijom, pisanom u pet činova, temeljenom na povijesnim događajima i povijesnoj ličnosti. Ali u ovom dramskom tekstu prisutni su i elementi povijesne drame, melodrama, ali i nečega što je vrlo blisko baladi, npr. “Smrti Omera i Merime”. Autor ima pravo kad ovaj tekst označava tragedijom, bez obzira što glavni junak Gazi Husrev-beg nije tragičan junak, jer je drama pisana uzvišenim stilom i ima formu tragedije. Tema drame se temelji na životu vrlo značajne povijesne osobe, prikazanog u svakodnevnim događanjima, izvan konteksta ratišta i političkih pregovora. Jezik ovog Latićevog djela je ona dimenzija njegovog umjetničkog svijeta koja, pored uzvišenog stila, plijeni svojom ljepotom i neobičnošću, kroz upotrebu arhaizama arabizama, turcizama itd. što suvremenog čitatelja nenametljivo odvodi u nepoznatu kulturu i tradiciju, vrijeme vladavine gazije Husrevbega. Čitatelj bi mogao očekivati u “Gazi Husrev-beže ili: Bukagije” prikazivanje epskog svijeta, ali autorovim slobodnim oblikovanjem događaja i povijesne ličnosti Gazi Husrev-bega čitatelju se nudi niz poetičnih prizora, osuvremenjenih na način da se svijet ove tragedije reflektira kroz druge tekstove kulture (“Romeo i Julija”, “Hamlet”, “Magbet”, ali i niz motiva koji upućuju na “Antigonu”).

Hasan Džafić je u predgovoru knjige napisao kako nam i najpovršnija analiza prosedea Latićevog dramskog teksta otkriva apsolutnu prevagu fikcije u odnosu na stvarne događaje, što naglašava i sam autor u uvodnim didaskalijama, nedvosmisleno kazavši da su

većina likova i događaja izmišljeni. Džafić ističe kako djelo odstupa od historijskih činjenica kada se govori o životu Husrev-bega koji je živio 61 godinu, a u Latićevom djelu umire mlad, od žalosti za ubijenom suprugom i njihovim tek rođenim sinom.

Između ostalog, Hasan Džafić ističe kako Latić nije “upao u zamku” pisanja hvalospjeva čovjeku koji je po mnogo čemu “ušao u legendu” i postao paradigma “idealnog vladara”, njegov dramski tekst na idejnom planu nije opterećen ideološkim balastom, koji uvijek ide na štetu umjetničke vrijednosti. Izbjegao je bilo kakvu politizaciju. Latić pažljivim odabirom historijskih fakata i njihovom umjetničkom obradom daje historijskim tokovima i njihovim sudionicima širi krug univerzalnih značenja, utisak općih istina koje nadilaze vrijeme o kojem drama govori.

Historijske događaje i ličnosti, kako označava Džafić, Latić je vješto upotrijebio u funkciji oslikavanja ljudskih osobina i oblika društvenih ponašanja, svojstvenih i prošlosti i sadašnjosti. Likovima u svom dramskom tekstu, pa i legendarnom Husrev-begu, dao je izvjesne općeljudske odlike i na taj način omogućio identifikaciju čitateljskog i teatarskog auditorija sa junacima ili, pak, distanciranje od njih. Vrijednost teksta ogleda se i u znalačkom splitanju i rasplitanju radnje, korištenjem dramaturških postupaka karakterističnih za dramu intrige. Zbog svega ovoga Latićev dramski tekst ima vrijednost koja nadilazi prostor i vrijeme u kojem je nastao, i ima šanse za dobru recepciju i izvan bošnjačkog nacionalnog korpusa, i izvan granica Bosne i Hercegovine. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

O autoru…

Džemaludin Latić (Pridvorci kod Gornjeg Vakufa, 1957.) član je Svjetske asocijacije muslimanskih pisaca sa sjedištem u Rijadu (Saudijska Arabija). Živi u Sarajevu i radi kao profesor na predmetu Tefsira (komentara) Kur’ana na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Zbog islamskih aktivnosti i političkih ideja, komunističke vlasti su ga uhapsile 1983. godine i osudile na višegodišnju robiju na poznatom Sarajevskom procesu bošnjačkim intelektualcima. Oslobođen je na intervenciju Međunarodnog PEN-centra 1986. godine. Objavio je sljedeća djela: – knjige poezije: Mejtaš i vodica (1980.) – nagrada “Slova Gorčina” u Stocu 1979. i Trebinjskih večeri poezije 1981.; Amberom ti cvali puti (1980.) – nagrada Starješinstva Islamske zajednice u BiH 1979.; Dome Davudov (1990.) – nagrada Društva pisaca BiH (prošireno izdanje s naslovom Moj ummete); Srebrena česma (1991.); Škripa vratnica (2000.); Srebrenički inferno – Pismo Danteu Alighieriju iz Bosne (2001.) – nagrada “Skender Kulenović” u Bosanskom Petrovcu 2006.; Ja sam Tavus ašikane – divan sufijske poezije (2003.); Kćeri svoga porobljenog naroda (2007.) – nagrada “Hasan Kaimija” u Zvorniku 2007.; Mejtaš i vodica – izbor (2011., u kolekciji Sto knjiga bošnjačke književnosti). Dome Davudov (Moj ummete) preveden je na albanski, a Srebrenički inferno na turski jezik, dok su mu ciklusi pjesama prevedeni na arapski, engleski, talijanski i francuski jezik. Srebrenički inferno poslužio je kao libreto za istoimeni oratorij koga je napisao Đelo Jusić; – drame: Šejtanija (2003.); Mjesečina endeluske noći (2007.); – k njiževno-znanstvene studije: Stil kur’anskoga izraza (2001.); Islam i svjetske religije I i II (2000.); – važnije prijevode: Halal i haram u islamu šejha Jusufa Karadavija – zajedno sa Seid ef. Smajkićem (2008.); Tematski tefsir kur’anskih sura Muhammeda el-Gazalija – zajedno sa Zahidom Mujkanovićem (2008.); Islam i sekularizam Syeda Muhammada Naqiba al-Attasa (2003.); Principi islamske države i vlasti Muhammeda Asada (2006.); Al Tawhid i njegove implikacije na mišljenje i život Ismaila Radži’a al-Faruqija (2008.); Cvjetovi iz Muhammedove (s.a.v.s.) bašče – 1505 hadisa iz najvjerodostojnijih zbirki Mevlane Muhammeda Jusufa Kandehlevija (2009.); Dijalog civilizacija – Gulenovi islamski ideali i jedan humoristički diskurs B. Jill Carrolla (2010.).

Prema autorovom libretu “Mjesečina endeluske noći” Đelo Jusić dovršava pisanje istoimene opere, a pred izlaskom iz štampe su mu slijedeća djela: “Sedam harfova Kur’ana – Lingvostilistički ogledi o jeziku Allahove Knjige”, “Šetnje s Alijom” (memoari), “Careve oči” (zbirka pjesama za djecu) i “Bošnjački arzuhal” (pjesme). q

30

PREPORODOV JOURNAL 137

kultura

Sjećanje na Radomira Konstantinovića, intelektualca koji je hrabro izdržao destrukciju nacionalizma

Intelektualna vertikala Radomir Konstantinović (1928.-2011.), srpski književnik i filozof, rođen u Subotici 27. ožujka 1928., umro u Beogradu, 27. listopada 2011. Bio je mudar, otmjeno povučen, objektivno-kritički orijentiran, univerzalno-humanistički angažiran. Kao ugledni intelektualac i prijatelj Bosne i Hercegovine, te član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, više puta je gostovao u Sarajevu na poziv bosanskohercegovačkih znanstvenih i kulturnih institucija. U uvodnom izlaganju – Vraćanje Sarajevu, na sesiji Kruga 99, održanom 23.09.2001., Konstantinović kaže: “Ali, Sarajevo, ono koje znam, Sarajevo ljudi sa kojima sam imao sreću da se družim, dakle, sreću da govorim, nikako se tim govorom ne može dokučiti.

To Sarajevo koje znam, to je dr. Kasim Prohić, sjajan tumač Adorna i Lukača, majstor jedinstvenog Logosa, i to je dr. Midhat Begić, prvorazredni esejista čiji je Izraz postao jedno od najvažnijih središta naših misli, Izraz oko koga smo se okupljali kao i oko Odjeka Čede Kisića. I to je Foht, estetičar, i Huso Tahmiščić.”

Konstantinovićevo kapitalno djelo Filosofija palanke (1969.), anticipiralo je ratnu destrukciju nacionalizma devedesetih godina 20. stoljeća u bivšoj Jugoslaviji. Knjiga je objavljena i u Sarajevu 2009. godine. Kritizirajući ratnu i inu destrukciju nacionalizma, branio je dostojanstvo Čovjeka uopće, a posebice dostojanstvo Čovjeka na području bivše Jugoslavije, uključujući i Bošnjake kao najveće ratne stradalnike tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995. godine. Konstantinović u Filosofiji palanke dijagnosticira svijet palanke srpskoga društva – provincijsku svijest, uvriježenu malograđanštinu, kruti tradicionalizam, te opasnosti koje iz njih nastaju.

Među njima je i srpski nacizam, za koji autor kaže da “je moguć kao i svaki drugi nacizam. On nije delo ‘tuđinstva’...” (Filosofija palanke, Beograd, Nolit, 1981, str. 373). “Srpski nacizam nije ‘import’ iz nemačkog nacional-socijalizma, kome je služio i podržavao”, ističe autor, “već je krajnji izraz duha palanke, odnosno osnovnog protivrečja njegovog koje je protivrečje između večno-plemenskog kao iracionalnog i prevashodno empiričko-racionalističkog njegovog stava, protivnog svakoj iracionalnosti, pa i ovoj na koju poziva njim samim ovekovečeni duh plemena.” (Konstantinović, 1981:366). Svijet palanke nije ni selo, ni grad, a njezin duh – duh je kolektivne volje, jedno-obraznosti kojom se ta volja izražava.

U književnosti se prvi put pojavio zbirkom pjesama Kuća bez krova 1951 godine. Poslije je došla serija romana, od kojih ističemo Daj nam danas iz 1954. i Izlazak iz 1960. godine, nagrađen NIN-ovom nagradom. Uređivao je časopise – Mladost, Književne novine i dvotjednik Danas. Više desetljeća bio je ugledni suradnik Trećeg programa Radio Beograda. Nakon Filosofije palanke, Konstantinović se, ponajviše, posvetio esejistici i filozofskim tekstovima koji su objedinjeni u osam tomova djela Biće i jezik (1983.). Osim više desetina eseja i rasprava, emitiranih na radiju i televiziji, tiskanih u listovima i časopisima, objavio je i zbirku estetsko-filozofskih rasprava Pentagram.

Istinitost i aktualnost Konstantinovićeva djela najbolje potvrđuje njegovo sustavno i trajno ignoriranje. Filosofija palanke smatra se najomraženijom knjigom srpskih desničara. Oni su svjesni da je Konstantinović protiv njih napisao bolju optužnicu nego haški optužitelji.

Povodom smrti Radomira Konstantinovića, osim ostalih, rekli su:

PREPORODOV JOURNAL 137

Radomir Konstantinović (1928. – 2011.)

“Filosofija palanke”, kapitalno Konstantinovićevo djelo

Filip David, književnik i suosnivač Beogradskoga kruga: “Konstantinović se suprotstavio lokalnim intelektualcima koji su se prodali političkim moćnicima i širili nacionalističke strasti... Nije prihvatao tezu koja je postala teza velikog broja naših intelektualaca – da je dozvoljeno lagati, ukoliko je to u interesu domovine...” jer, “ukoliko je dozvoljeno lagati, dozvoljeno je i ubijati, dozvoljeni su i ratovi.”

Latinka Perović: “Znao je i govorio da ‘nacionalizam ne vodi samo razaranju, vodi naciju na groblje’. Ostavio nam je ljudskost kao zaveštanje, hvala mu na tome.”

Vladimir Arsenijević: “Vest o Konstantinovićevom odlasku dočekana je onako kako palanci jedino i dolikuje: prezrivom tišinom i suštom nezainteresovanošću. Svaki put... kad se Seki Aleksić polomi nokat, naša javnost snažnije rezonira.”

U tekstu naslovljenom Sljepilo ulica, Vuk Perišić piše: “Teško je (u Srbiji, op.a.) zamisliti ulicu, trg ili bulevar Radomira Konstantinovića.

Upravo zato što ih zaslužuje... Kada bi u takvom poretku vrijednosti Radomir Konstantinović i dobio ulicu bila bi to uvreda, licemjerna velikodušnost, alibi, ili neka nova figa u džepu. Palanka bi ga izjednačila sa svojim razbojnicima i svetim gorama. Namjernik koji se u traganju za vrednotom ravna po uličnom nazivlju ionako će zalutati. I u tome ima stanovitog Reda. Vrlini bolje pristaje čast izopćenosti”.

“Koju ulicu, koju simboliku”, pita Perišić, “podariti Radomiru Konstantinoviću?” “Njegoševu? Da se s Kur’ana spere pljuvačka.

Stidno ga je (Njegoša, op.a.) citirati: Ko ne misli na Koran pljunuti / neka bježi glavom bez obzira!”

Svaki narod, više ili manje, ima iskustvo vlastitoga palanačkog duha. Svaki narod mora imati i svoje pravednike, svoje Radomire Konstantinoviće – svoje hrabre i britke intelektualce, konkretnokritičke, prospektivno odgovorne – angažirane vertikale duha, koji će se odlučno suprotstaviti svakom zlu. Svatko u svom nacionalnom dvorištu mora prevladavati vlastiti palanački duh i sijati sjeme univerzalno vrijednosne orijentacije i recepcije kakvo je posijao Radomir Konstantinović. q Fahrudin NOVALIĆ

31

kultura

Izašla knjiga “The Muslim 500” za 2011. godinu

Najutjecajniji muslimani Kraljevski islamski centar za strateške studije u Jordanu, u suradnji s nevladinim Institutom za islamsku misao “Royal Alu al-Bayt”, nastavio je nezavisna istraživanja u godišnjem projektu 500 najutjecajnijih ličnosti, između oko milijardu i 600 milijuna muslimana u svijetu (što čini 23% svjetske populacije ili više od jedne petine čovječanstva). “Kako mjeriti nečiji utjecaj je, naravno, najizazovniji aspekt objave, a pogotovo kod različitih mišljenja. Utjecaj se ponekad može procjenjivati na kvantitativnoj osnovi, ali češće se odnosi na kvalitativnu osnovu i trajan utjecaj ličnosti. Životna dostignuća su na većoj vrijednosti nego dostignuća u samo jednoj godini. To znači da se popisi imena u knjizi mijenjaju postupno, a ne dramatično, iz godine u godinu. Ovaj popis služi kao priliku da osvjetljenja mnogih pionirskih koraka i izazova koje su prisutni u oblikovanju muslimanske zajednice”, kaže se u predgovoru knjige.

Publikacija “The Muslim 500” ima za cilj prikazati, pokazati ili utvrditi utjecaj koji neke ličnosti iz muslimanskog svijeta imaju u ovoj zajednici ili u ime zajednice. Procjenjuje se svaka osoba koja ima utjecaj, bilo da radi u okviru kulturne, ideološke, financijske i političke sfere ili na drugi način, koja doprinosi nekoj od promjena koje će imati značajan utjecaj na suvremeni muslimanski svijet. Njihov učinak može biti pozitivan ili negativan, utjecaj može biti religijski; da se učenjak direktno obrati muslimanima da utječu na svoja uvjerenja, ideje i ponašanje, ili to može biti od vladara (oblikovanje socioekonomskih činilaca u kojima ljudi žive svoje živote), ili umjetnika koji ima popularnost. Među 500 imena ističe se popis Top 50, gdje dominiraju vjerski učenjaci i šefovi država. Njihov dominantan i trajan utjecaj ne može se poreći, posebno vladara.

Publikacija “The Muslim 500” bira muslimanske pojedince iz različitih kategorija utjecaja, sa čak 14 grupnih smjerova (znanstveni, politički, uprave vjerskih poslova, propovjednici i duhovni učitelji, filantropija/humanitarni rad i razvoj, socijalna pitanja, biznis, nauka i tehnologije, umjetnost i kultura, učači Kur'ana, mediji, slavnih osoba i sportskih zvijezda, radikala i pitanja dana).

Među Top 50 prvih deset ličnosti su saudijski kralj Abdullah bin Abdul Aziz Al Saud, koji je na tom mjestu bio i 2010. godine, zatim marokanski kralj Mohammed VI, turski premijer Recep

Tayyip Erdogan, jordanski kralj Abdullah II, iranski ajatolah Ali Khamenei, katarski emir Hamad bin Khalifa Al Thani, glavni imam Al Azhar Univerziteta Ahmad Muhammad Al Tayyeb, dr. Mohammed Badie, ispred egipatske Muslimanske braće, omanski sultan Qaboos bin Sa’id Aal Sa’id i iranski ajatolah Sayyid Ali Hussein Sistani.

Među 50 najutjecajnijih muslimana svijeta ponovo je svrstan i bosansko-hercegovački reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, koji se nalazi na 44. mjestu u okviru grupe Top 50 (2009. bio je na 19., a 2010. godine na 43. mjestu). Od imena sa našeg područja na listi “The Muslim 500” iz Bosne i Hercegovine nalaze se akademici prof. dr. Enes Karić i prof. dr. Rusmir Mahmutčehajić, a u grupi učača Kur'ana nalaze se kurra hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu, te hafiz Senad ef. Podojak, kao ličnost iz Austrije, gdje radi kao imam.

U grupi značajnih muslimana svijeta nalaze se francuski nogometaš Zinedine Zidane, bivši bokserski prvak svijeta Muhammad Ali, američki košarkaš Kareem Abdul Jabbar, južnoafrički igrač kriketa Hashim Amla i kineski borilački majstor Ma Yue. Bez obzira na to što njihov utjecaj proizilazi iz različitih područja, svima je zajedničko da imaju značajan utjecaj na veliki broj ljudi. q Ismet ISAKOVIĆ

Obrazloženja – utjecajni muslimani s naših prostora Mustafa Cerić je luč vodilja islama u Europi i vodeći islamski autoritet.

1993. godine postao je glavni muftija (reisu-l-ulema) Bosne i Hercegovine.

Cerić se zalaže za međuvjerske inicijative u muslimanskom svijetu i smatra se jednim od najutjecajnijih muslimanskih vođa današnjice.

Zagovornik međukulturnog povezivanja/angažmana U 2006. Cerić je objavio “Deklaraciju europskih muslimana“ u Europskoj uniji u kojoj se kaže da su europski muslimani predani zajedničkim načelima zakona, tolerancije, demokracije i ljudskih prava, vrednotama života, vjere, slobode, imovine i časti. U svibnju 2009. Cerić je zanemario upozorenja o mogućim nasilnim protestima i otišao u posjet Srbiji i govoreći na molitvi u gradu Tutinu o potrebi da se bosanski i srpski muslimani ujedine u jedan entitet.

Mirovni aktivist Cerić se 2008. godine pridružio Međunarodnom savjetodavnom religijskom vijeću Fondacije Tony Blaira, te se posvetio misiji promoviranja poštovanja i vjerskog pluralizma kroz rasprave o društvenoj nepravdi.

32

Dr. sc. Enes Karić je profesor kur’anskih studija i povijesti tumačenja Kur’ana na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Od 1994.1996. obnašao je dužnost ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta Republike BiH. Dr. Karić je objavio brojne radove o kur’ranskim i islamskim temama na engleskom i bosanskom jeziku.

Nj. E. prof. dr. Rusmir Mahmutčehajić je predsjednik Međunarodnog bosanskog foruma i bivši potpredsjednik Bosne i Hercegovine. Odigrao je značajnu ulogu u naporima da se zacijele etničke, vjerske i društvene podjele koje su se dogodile kao rezultat rata u Bosni sredinom 1990-ih. Pokrenuo je neke od najuspješnijih projekata u istinskog zacjeljivanja rana između zajednica. Djeluje u svom rodnom gradu Stolcu, koji je jedan od najpodjeljenijih gradova u Bosni.

Hafiz Aziz Alili je Makedonac koji je obrazovan u učenju Kur’ana u Sarajevu. Sve je utjecajniji zbog svojih ilahija, a još više zbog posebnog stila učenja. Trenutno je imam Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu, Hrvatska.

Hafiz Senad Podojak je rođen u Bosni i dobitnik je brojnih nagrada za učenje Kur’ana. Vrlo je aktivan u zajednici i nedavno je imenovan za islamskog vjerskog učitelja u državnim školama. Izuzetno je značajan član austrijske muslimanske zajednice. q

PREPORODOV JOURNAL 137

priče iz bosne

Narodni heroji iz Bosne i Hercegovine: Safet Hadžić - mnogo prije agresije govorio je: “Živote ćemo za Bosnu dati!”

Organizator odbrane Sarajeva Postoje vremena koja trebaju posebne ljude, postoje ljudi kojima Gospodar svih svjetova podari posebne sposobnosti i vrline, postoje iskušenja kojima su dorasli samo oni koji imaju jasnu viziju i cilj. Osnaženi vjerom, odlučni da istraju u sučeljavanju sa izazovima, oni su dar svome narodu, oni su primjer, kako treba živjeti, raditi i djelovati, kako se boriti, a uza sve to, kako ostati skroman i postojan. Jedan od takvih ljudi bio je i rahmetli Safet Hadžić.

Organizator “Patriotske lige” u Sarajevu Kada je major Sefer Halilović napustio bivšu JNA, u septembru 1991. godine, u okviru Stranke demokratske akcije, a i mimo nje, mjesecima su već vršene pripreme za odbranu zemlje. Sefer Halilović je u Patriotskoj ligi imao konspirativno ime – Halil. Kao ključni događaj tog vremena smatra se tajni sastanak predsjednika Alije Izetbegovića sa Seferom Halilovićem i nekoliko drugih članova “Patriotske lige” u sarajevskom perifernom naselju Hrasnica, u kući Hasije i Kasima Ibrahimovića, 2. decembra 1991. godine, na kojem je Halilović predsjedniku Izetbegoviću predočio koncept organizovanja odbrane zemlje. Sefer Halilović je po nalogu Safeta Hadžića, sa svojom ekipom ilegalaca, uradio koncept vojnog organizovanja i odbrane sarajevske regije. U toj ekipi bili su: Mirsad Čaušević Brada, Senad Mašović, Faid Hećo i Haris Buturović. Tada je predsjednik Izetbegović prihvatio plan odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, koji mu je izložio Sefer Halilović.

Halilović je u to doba bio ilegalac, za kojim je JNA raspisala potjernicu, a Safet Hadžić sa svojim saradnicima mu je stalno pronalazio tajna skrovišta. Centralna figura organizacije “Patriotske lige” u Sarajevu, u mnogim aktivnostima, bio je Safet Hadžić. Rodio se 1952. godine u malom mjestu Strgačini, u općini Rudo. Rano mu je umro otac Nezir, i Safet je preuzeo brigu o porodici sa 20-ak godina. Možda je to bilo presudno da rano sazrije i da rano stekne jasnu viziju svijeta. Zavičajni ahbabi se sjećaju kako je još kao dijete borio se za pravdu, štiteći mlađu i nezaštićenu djecu. Najviše je mrzio psovke i satima je znao grditi psovače i govoriti im kako to ne pripada muslimanskoj tradiciji, vjeri i kulturi. Životni put ga je, u ranoj mladosti, doveo u Sarajevo, u grad u koji je gledala većina Bošnjaka kao u ostvarenje svoga sna. Završio je metalostrugarski zanat. U Sarajevu je dobio svoje prvo zaposlenje u preduzeću “Vodovod” i vrlo brzo uspostavio kontakt sa ljudima koji su, i u uvjetima komunističkog režima, djelovali u cilju očuvanja dostojanstva bošnjačkog naroda i borili se za njegovu afirmaciju i prosperitet.

70-ih godina prošlog stoljeća sagradio je skromnu kuću u naselju Švarkino selo. Sa nekoliko mladića komšija, koji su tada imali svega 25 godina, u drugoj polovini 70-ih godina, došao je u sukob sa komunističkom vlašću jer su počeli graditi mahalsku džamiju.

Pozivani su na informativne razgovore da odustanu od gradnje džamije. Prijetili su Safetu sa porodicom, imetkom... samo da odu-

PREPORODOV JOURNAL 137

Safet Hadžić (1952. - 1992.) stane. Međutim, Safet ih je slušao i govorio: “Hajde da se dogovorimo: dajte mi 10 godina zatvora, a nek’ se džamija izgradi!” Džamija je, ipak, sagrađena.

Znao je svoje ahbabe voditi i desetinama kilometara od Sarajeva u Hadžiće i Visoko, da gledaju filmove iz muslimanskih zemalja, koji se nisu mogli prikazivati u Sarajevu. U vrijeme “Sarajevskog procesa” 1983. godine, koji je vođen u Sarajevu protiv “Mladih muslimana” na čelu sa Alijom Izetbegovićem, kad niko nije smio ni pričati o tom događaju, Safet je poveo akciju prikupljanja pomoći porodicama optuženih u ovom montiranom procesu. Vrijeme će pokazati da će taj krug Bošnjaka postati nukleus iz kojeg će se 1990. godine iznjedriti Stranka demokratske akcije, oko koje će se okupiti većina naroda. Kao čovjek, koji je u sebi nosio neizmjernu ljubav za svoju zemlju i svoj narod i sa već formiranim političkim stavom, Safet će dobiti povjerenje da okupi Inicijativni odbor za formiranje Općinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo. I taj posao je odradio temeljito i odgovorno...

Ključni čovjek kontrabarikada u Sarajevu Jedan je od osnivača SDA Sarajeva i prvi predsjednik SDA Novog Grada, a i jedan od osnivača SDA Rudog. Safet Hadžić je u posljednje dvije godine života neumorno djelovao na dva kolosijeka. Na jednom se, kao aktivista SDA, borio za demokratiju i afirmaciju bošnjačkog naroda, a na drugom kolosijeku, kao jedan od prvih ljudi “Patriotske lige”, koju je osnovala Stranka demokratske akcije, pripremao je bošnjački narod za odbranu Bosne i Hercegovine nad kojom su se

33

priče iz bosne nadvili crni oblaci. Safet Hadžić je okupljao oficire koji su 1991. godine bježali iz bivše JNA i uključivao ih u “Patriotsku ligu”.

“Svi ti oficiri, neki sa većim, neki sa manjim činovima, pred Sajom su stajali kao djeca mirno. On bi pričao, on je tad bio autoritet nad njima. Bio je čovjek koji se nije plašio, a odbjegle oficire iz JNA je uvjeravao da moraju braniti zemlju, iako su mnogi od njih vjerovali da do rata neće doći. Safet je gledao scene agresije na Hrvatsku i ljutio se na mnoge Bošnjake koji nisu to prepoznali kao agresiju nakon koje će uslijediti agresija na Bosnu i Hercegovinu”, pričaju mi Safetovi saborci još iz vremena ilegalne pripreme otpora agresiji.

U Safetovoj kući u Švarkinu selu, bio je postavljen centar veza putem kojeg je Hadžić primao i izdavao naređenja uoči i prvih dana rata. Uporedo je primao nove članove “Patriotske lige”, raspoređivao ih, dijelio zadatke, brinuo se o njima, naoružavao narod i vodio političku borbu sa bivšom JNA i SDS, i to tako dobro da je nadmudrivao i jugogenerale, a i čelnike SDS-a, pa je i jednog Momčila Krajišnika “ostavljao bez teksta”. Kad je general Enver Hadžihasanović, tadašnji komandant 49. brigade JNA iz Lukavice, izveo tenkove na rezervoar Mojmilo, Safet je organizovao narod i primorao vojsku na pregovore. Ostao je zabilježen TV-snimak tih demonstracija i pregovora sa vojskom.

Nekoliko dana prije četničke agresije Safet Hadžić je, vozeći ratnu opremu, bio uhapšen na Ilidži. Isljednike je tako “tuširao” odgovorima da su ga, nakon devet sati ispitivanja, oslobodili. Više su vjerovali njegovim riječima nego svojim očima. Šira javnost ne zna da je Safet Hadžić bio ključni čovjek za postavljanje sendvič-barikada koje su bile odgovor na one prve četničke barikade u Sarajevu, 2. marta 1992. godine. Analitičari danas procjenjuju da je to bila najznačajnija Safetova odluka jer kontrabarikade su pokazale teroristima SDS-a, kojima je to bila generalna proba agresije, da postoje snage koje će pružiti otpor. Tada Safet iz ilegalnog života ulazi u historiju.

Inače, imao je i veliki krug prijatelja patriota, i onih s kojim je radio javno i onih s kojima je radio ilegalno. Imao je i svoj mali, neformalni, operativni štab od nekoliko ljudi koji su mu bili više od saradnika. To su Suljo Kapidžija, koji je bio uz njega i kada je poginuo, pa Safet i Rahim Baltić, Suad Berbić, Ismet Čengić, tadašnji načelnik sarajevske općine Novi Grad... Iako je stalno bio na žarištima, ne pamte da su ga vidjeli s puškom u ruci. U prvom oružanom otporu agresiji, tokom četničkog napada na školu MUP-a na Vracama, 5. aprila 1992. godine, Safetovi saborci ga se sjećaju u bijelom mantilu bez puške, rame uz rame s njima, dok pokušavaju spasiti učenike opkoljene škole.

Pogibija na kapiji “Pretisa” u Vogošći Posljednji put Safet Hadžić, posredstvom svog centra veze, izdavao je naređenja 18. aprila 1992. godine. Mustafi Zebi i Vahidu Ahmetspahiću je naredio da sa četom krenu prema “Pretisu” u Vogošći i zaštite ga od četnika. Onda, i posljednje naređenje Nusretu Prljači da sa elitnom grupom “Patriotske lige” krene ispred općine Novi Grad prema “Pretisu”. S tom grupom krenuo je i on.

Tada je posljednji put vidio svoju majku Semizu, suprugu Džemilu i djecu Almiru, Nezira i Amelu. Još ranije ih je bio pripremio da mu se može dogoditi ono što mu se na kapiji “Pretisa” i dogodilo. Tog 18. aprila 1992. godine, Specijalna jedinica MUP-a RBiH pod komandom Keme Ademovića, iza ponoći, iz Doma na Kobiljoj Glavi krenula je u akciju izuzimanja oružja iz skladišta vojne industrije “Pretis” u Vogošći. Specijalci su uz podršku još nekolicine pripadnika Teritorijalne odbrane BiH bez problema, preko teretne kapije

34

Prvi sastanak Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića - u Hrasnici 2. decembra 1991. godine (sastanak je organizirao Safet Hadžić) ušli u “Pretis” i iz njegovih skladišta izvukli dragocjene kontejnere sa “Osama” i “Zoljama”. Sama akcija je tekla maestralno i završena je bez ijednog ispaljenog metka, prije izlaska sunca. Već se bilo razvidjelo, kad je Safet Hadžić krenuo sa svojom grupom prema “Pretisu”. Iako ga je na 500 metara prije “Pretisa” Ramiz Efendić, jedan od organizatora otpora u naselju Barica, zaustavljao da mu kaže da ne idu jer su u “Pretis” ušle srpske jedinice, da se vodila borba, da ima već naših zarobljenih i ranjenih boraca, kombi sa Safetovom grupom je munjevito prošao. Sa svojim saborcima upao je u zasjedu. Sa glavne kapije “Pretisa” i iz okolne šume, rafali vogošćanskih četničkih jedinica su zasuli kombi. Četnički rafal je pokosio Safeta.

Zajedno sa njim poginuli su još njegovi saborci Sead Velić i Nermin Zeljković. Ostali saborci su teško ranjeni, zarobljeni i odvezeni na Pale, da bi kasnije bili razmijenjeni. U historiji će ostati zapisano da se život zaustavio na kapiji jednog jutra u aprilu.

Simbolika je neupitna: je li to na ulazu ili na izlazu? Da li se tamo, gdje se zatvara kapija života, tamo gdje je zemaljski kraj – otvara kapija vječnosti, kapija dženneta. Safet Hadžić je bio predsjednik Kriznog štaba sarajevske regije kada je 18. aprila 1992. godine poginuo na glavnoj kapiji vogošćanskog “Pretisa”. Iako je, dakle, bio prvi čovjek odbrane Sarajeva, poginuo je kao običan borac. Bio je bio jedinac u majke Semize. Kad je čula za Safetovu pogibiju, majka je tješila sve oko sebe. Ponašala se kao da je imala 10 sinova, pa nakon pogibije jednog, ima još devet. General Safet Hadžić je dobitnik Zlatnog ljiljana, a posthumno je odlikovan Ordenom Narodnog heroja odbrambenog rata 1992.-1996. godine.

Za rahmetli Safeta Hadžića mnogi su skloni reći da nema više takvih ljudi, koji na takav način izgaraju za Bosnu i Hercegovinu. Govorio je još mnogo prije agresije: “Živote ćemo za Bosnu dati!” Mnogo je više znao rahmetli Safet Hadžić, nego što je naučio, mnogo je dalje vidio nego što je gledao, mnogo je više čuo, nego što je do ušiju moglo doprijeti. Bosnu i Bošnjake čekaju još mnoge kapije... Ako budemo slijedili Safeta i njegovo nesebično djelo, pred nama će se otvoriti mnoge kapije, kapije iza kojih će nas čekati nagrade, a zatvorit će se mnoge kapije koje ćemo pokušati da zaboravimo.

Ljudi poput Safeta Hadžića i ostalih prvih branilaca Bosne i Hercegovine, bili su ljudi čiju smo hrabrost do tada mogli samo vidjeti u akcijama naših junaka iz djetinjstva u seriji “Otpisani” i sličnim filmovima. Na žalost, vjerovatno nikada nećemo vidjeti film “Safet brani Sarajevo”, ali se barem možemo sjetiti naših heroja i branitelja: Fatihom ili na neki drugi način. Kad god se budemo sjećali rahmetli Safeta Hadžića i ostalih bosanskih heroja, napijati ćemo se sa najčistijeg izvora. q Avdo HUSEINOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 137

POVRATAK U BUDUĆNOST

Islamska psihologija

Tko nam je ukrao bereket? Čovjek koji mora prevaliti stotine ili hiljade kilometara da bi vidio nešto novo već je u velikim problemima. Osoba koja je okružena sasvim prosječnim ljudima može intenzivno učiti u brojnim interakcijskim eksperimentima, studijama raznih slučajeva, prikupljanju intelektualne građe iz bliz-razgovora, iz fragmenata snova, slojeva ajeta, dimenzija hadisa, eha tuđih razgovora u mimohodu, savjeta koji su bili upućeni drugima, igri dječjih lopti na branama gradskih rijeka, filmskih dijaloga, nebeskog reljefa, uvreda poznanika, poklona prijatelja, itd., dok učeći u samoći ili prirodi možemo puno više.

Skoro dobih od prijatelja pero koje je kupio tokom svog zadnjeg boravka u Rimu. Pero je sačinjeno od staklene drške obojene u više nijansi modrozelene boje i metalnog račvastog špica koji se umače u mastilo koje je također bilo dio poklona. Pero, mastionica i prva kaplja mastila već kod prve riječi ispisane na komadu papira su bili kodovi ili kapisle za lansiranje u prošlost i prisjećanje duha vremena u kojem su neumornim umakanjem nakon gotovo svake ispisane riječi nastajala brojna besmrtna djela. Taj poklon uz informativno putovanje u prošlost na koje me odveo učinio je da iznova spoznam vrijednost najobičnije, svima i svugdje dostupne, kemijske olovke kojom se bez podizanja sa papira, u jednom dahu, može ispisati dva kilometra duga rečenica, 100.000 riječi ili na hiljade skica. Međutim, pošto kvaliteta napisanog nije u nužnoj vezi sa brzinom samog procesa pisanja i sofisticiranosti pisaljki – o čemu ovisi kakvoća tih riječi?

Pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje jednim eksperimentom. Zamislite da imate mjesec (ili puno više) dana plaćen boravak u najljepšem hotelu sa najljepšim pogledom na grad u kojem živite.

Imate najbržu internet konekciju, biblioteku sa 500.000 potpuno svježih naslova iz raznih disciplina i dovoljno sredstava da dođete u posjed željene literature. U restoranu hotela imate plaćena tri obroka najkvalitetnije hrane svo to vrijeme, room-service, unaprijed plaćen satelitski telefon i vozača koji vozi na željene destinacije bez pogovora. I imate jedan jedini zadatak, a to je da dođete sa nekom novom vrijednošću u smislu inovacije, novog znanja, odnosno vaših vlastitih ideja koje imaju težinu. Sad zamislite nekoga od deset vaših prisnih prijatelja u pomenutom životnom kontekstu rasterećenog od osnovnih egzistencijalnih problema, sa svim materijalnim dobrima i pretpostavite da li je u stanju doći sa novim vrijednostima. Anketirajući desetine ljudi u privatnim razgovorima i tražeći od njih isto što tražim i od vas u ovom eksperimentu dobio sam sumnjičava odmahivanja glavom kao izraz malene vjere u vlastite kapacitete i kapacitete svojih prisnih prijatelja. Jedni su svoju intelektualnu impotentnost skrivali pozivajući se na nepoticajnosti pretpostavljene zone ugode. Drugi su okrivljavali distrakcije modernih sredstava informisanja kroz površne socijalne mreže i nekvalitet informacija, maštajući o drugom spletu za njih trenutno nedostupnih okolnosti – npr. o pustom ostrvu kao idealnom ambijentu za stvaranje. Treći su nakon vizualizacije sebe i svojih poznanika u pomenutom ambijentu odsutno ponavljali: “Tanko, tanko...”.

Međutim, svi su zaključili da je nedostatak materijalnih sredstava gotovo uvijek samo isprika, dok je pravi razlog našeg intelektualnoemocionalnog siromaštva i duhovne tromosti na potpuno drugom mjestu, a to drugo mjesto kao da je prokleto. Isti eksperiment sam

PREPORODOV JOURNAL 137

ponovio i u ramazanu, mjesecu Kur’ana, pitajući obrazovane vjernike praktičare koji uče intenzivno Kur’an da navedu barem jednu novu spoznaju, prodiranje u nove dimenzije višeslojne kur’anske riječi i rezultati su bili jednako obeshrabrujući. Ispitanici su nastojali promijeniti temu razgovora, udaljiti se od mene zbunjeni ili su počeli osjećati navalu osvetoljubivosti jer se neko drznuo zaviriti u mračne i prazne kutke njihovih kognitivnih odaja.

Da li se radi o prokletstvu?

Kur’anski kapitalac Ribar sa ispravnim mrežama, kukama i udicama u pristojnom brodu i sa minimumom zdravog ponosa, neće dozvoliti sebi da ide u susret drugom ribaru, osim ukoliko u svojim mrežama ima barem jednog kapitalca iz mora koji će svjedočiti za njega da ne lunja morem uzalud, da mu mreže nisu šuplje, tehnike prevaziđene i da zna šta radi. Ribarski razgovori su uvijek oko vlastitih ulova i ukoliko ribar sretne kolegu praznih mreža iz sažaljenja mu udjeljuje ribu za večeru, a njihove teme za razgovor se brzo iscrpljuju. Slično je i sa drugim zdravim međuljudskim kontaktima. Svi mi ploveći i plivajući kroz svakodnevnicu susrećemo se i mimoilazimo se sa mnoštvom drugih prolaznika kojima, ukoliko imamo minimum zdravog ponosa, nastojim uvijek ponuditi nešto novo te na taj način dokazati sebi i drugima da još uvijek imamo živu i nekompromitiranu dušu koja opaža i stvara. Ukoliko su nam, uprkos elitnim plovilima i pristaništima, spoznajne mreže prazne ili puno svakojakog smeća (stari predmeti, otpad, strvine, itd.), a usta puna kritike ćudljivog mora, odnosno ukoliko smo toliko siromašni da je jedina vrijednost koju imamo novac – vrijeme je da se zapitamo šta nas to sprječava da zapažamo i obrađujemo prave vrijednosti života.

I Kur’an je poput nepreglednog mora prepunog najljepšim oblicima pulsirajućeg života, a koji se - kada su u pitanju njegove najvrjed-

35

povratak u budućnost nije tajne - baš poput mora otvara samo čistim srcima. Gospodar svjetova o toj osobini svojih najvećih riznica govori na više mjesta. “…I stavljamo na srca njihova prekrivače da ga ne razumiju, a u uši njihove gluhoću…” (El-Isra’: 46) “…i postavio na vid njegov pokrivku…” (El-Džasije: 23) Kad su u pitanju razne forme i nijanse egoističnih uskih duša, nemarnika, selektivnih slušača Kur’ana, cijele lepeze samoobmanjivača i sladostrasnika sa različitim minutažama ropstva svojim strastima, odnosno kada govorimo o ljudima nedostojnim da proniknu u suptilne tane Kur’ana i njegove misaone riznice, Uzvišeni Svjedok jasno govori da utiče na ljudska čula u odnosu na objekte posmatranja.

Pitamo se zašto Allah stavlja prekrivače na određena srca s ciljem onemogućavanja njegovog razumijevanja? O kakvoj vrsti prekrivača se radi i od čega su satkani? I kakva je vrsta gluhoće, koja ne uništava biološku funkcionalnost njihovog auditivnog sistema, stavljena u njihove uši? O kakvoj pokrivci vida je riječ? Kako prepoznati njenu mustru?

Kur’an je poput super-naprednog živog organizma koji se cjelokupnom energijom prilagođava karakteru osobe koja odluči u nj zaroniti. Ukoliko Kur’anu priđu “… oni čija je srca Allah zapečatio, i sluh njihov i vidove njihove, a ti takvi su nemarni.” (En-Nahl: 108) – takvi neće biti počašćeni kur’anskim intelektualno-emocionalnim poslasticama jer su nedisciplinovani, nepredani i površni.

Allah, dž.š., gleda u motive onih koji pristupaju Kur’anu pa im shodno (ne)kvaliteti njihovih motiva nudi kur’ansku protuvrijednost. Gospodar ističe postojanje fenomena selektivnog čitanja Kur’ana ljudi uskih ličnih interesa – “Mi smo Najbolji znalac onog šta slušaju, kad te slušaju” (El-Isra: 47) – naglašavajući da čulima čujemo ono što želimo da čujemo odnosno da su naša čula magneti za zovove naših duša. Otud i pomenuta gluhoća za sve one pravce u kojima se naša duša nije stigla razviti.

Prekrivači na srcima i pokrivke na čulima (očima i ušima), koje Uzvišeni Stvoritelj spominje bez okolišanja, satkani su od tankih isprepletenih niti razgranate mreže stereotipa, šarenih njegovanih predrasuda, žilavih primitivnih ličnih interesa, konaca za sujetni lov na greške i rastućeg klupka neokajanih grijeha, te kao takvi nas okupiraju upošljavajući nas čime smo se sami ispunili. Takvo duševno pletivo nas odvraća od razumijevanja Kur’ana i čini da Kur’an – kao dinamični živi svijet – u trenutku kad mu priđemo sa svim opisanim prekrivačima i pokrivkama, zaključa za nas basnoslovno bogate riznice svojih značenja.

Drugim riječima, srce kao organ u kojem se odvija proces shvatanja zakazuje u tom procesu pogrešnim upošljavanjem/okupacijom, a koje je rezultat pogrešnih motiva. Gluhoća, i dalje anatomski potpuno zdravog auditivnog sistema, nastaje uslijed prezasićenosti čula sluha jeftinim zvukovima jeftinih riječi, a takvi zvukovi su kompatibilni sa jeftinim motivima. Ovdje možemo posmatrati uho kao živog Allahovog roba koji ne želi kvalitetno da služi/servisira um osobe jeftinih motiva te shodno kakvoći tih motiva samopodešava svoju funkcionalnost i detektuje samo zvukove onih pojava koje su kompatibilne sa njenim motivima. I tako dolazi do gluhoće koje je veća što su naši motivi sitniji i uži. Potpuno ista stvar je i sa čulom vida, dok takva čula pletu istu višeslojnu mustru na i dalje anatomski zdravom srcu u grudima dajući mu pečat gubitnika po kojima ga prepoznaje svaki mushaf koji uzme u ruke, svaki trodimenzionalni Allahov znak u prirodi kraj kojeg prođe, svaki melek koji traži povod da ga štiti ili svaki šejtan koji traži saveznika.

Kako drugačije objasniti, na primjer, potpunu bezidejnost muslimana koji 30 godina radi u biblioteci neke islamske ustanove,

36

svakodnevno okružen hiljadama knjiga, a njegove spoznajne mreže potpuno prazne, dok je o kapitalcima smiješno i govoriti?

Kako drugačije objasniti imame i hafize koji svakodnevno recituju Kur’an, a sve tajne Kur’ana im zaključane i ne uspijevaju zastati nad kipućim fontanama novih značenja višeslojne kur’anske riječi?

Kako drugačije objasniti visoke funkcionere raznih institucija koji neprekidno putuju po planeti komunicirajući i posmatrajući razne predjele i fenomene, a opet potpuno nezanimljivi kao sagovornici uprkos bogatim okolnostima iz kojih nedovoljno ili nikako ne uče?

Slijepi šetači obalom Kur’an je knjiga koja shodno motivima onoga ko je čita, otvara svoje riznice na način da se nekome pokaže u tri, četiri ili pet dimenzija sa uvidima iz svih zamislivih perspektiva dok se nekome otvara poput nijemog, crno-bijelog filma sa nevješto montiranim kadrovima u kojem se besmisleno smjenjuju nezanimljivi likovi i prizori nad kojima nam se zijeva.

Nimalo nije drugačiji slučaj i sa drugim datostima života. Zamislite 10 ljudi istog akademskog zvanja, uzrasta ili spola kako sjede u svojim stanovima ispred televizora sa 50 različitih kanala. Pretpostavite da će svi utrošiti po 100 minuta vremena u istom periodu ispred tog medija. Ovih 10 različitih pari ušiju i očiju će čuti, vidjeti odnosno razumjeti i povezati sve ponuđene podatke i informacije u ključu vlastite mustre motiva. Potpuno isti podaci i informacije će se na unikatan način prelomiti kroz DNK njihovih duša, brušenih ponaosob unikatnim skupom motiva. Isti slučaj je i sa podacima koje obrađujemo šetajući kroz šumu, razgovarajući sa ljudima ili posmatrajući nebo. Posvećen čovjek uzvišenih motiva može derivirati više znanja iz telefonskog imenika ili brošure za red vožnje vozova nego što to može rob svojih strasti iz enciklopedijskih tomova. Posvećena osoba uzvišenih motiva može više naučiti boraveći cijelo vrijeme samo u jednom gradu, ne podcjenjujući korisnost putovanja, nego što to može sitna duša na putu oko svijeta.

Osvijesti motive Iako nedovoljno svjesni vlastitih motiva uslijed kompleksnih procesa samoobmane na koje niko nije imun, oni isplivavaju na površinu

PREPORODOV JOURNAL 137

POVRATAK U BUDUĆNOST u punoj jasnoći kroz analizu izbora vrste aktivnosti na koje trošimo vlastito vrijeme. Pogotovo kad mislimo da nas niko ne gleda.

Poznati ljubitelj životinja Steve Irwin (1962.-2006.), koji je svjetsku slavu i bogatstvo stekao uznemiravajući životinje u njihovim prirodnim staništima, skačući onako nezgrapan po krokodilima, ugrađujući implante u zabezeknute ajkule, na silu izvlačeći ucviljene mladunce iz toplih brloga da bi se slikao sa njima pred kamerama i glumio zaljubljenost u ove Allahove trodimenzionalne ajete, okončao je svoju karijeru tako što ga je mudra raža kao jedna od najstaloženijih i najstrpljivijih životinja, na opštu radost internacionalne flore i faune, svojim repom probola kroz srce.

Moderna ulema prečesto uznemirava Allahove ajete na isti način, u ime istih interesa i uz iste isprike.

“Ah, evo ga napokon nakon mjesec usamljenih dana i noći! Ponovo me uzima u svoje naručje i to ne zato što me voli nego iz puko potrebe jer mu je neko platio 100 KM da me uzme. Ne samo da me ne dodiruju čisti nego nastoje i mene uprljati! Takvi mogu imati moje korice, ali ne i moju dušu”, prečesto zapomaže Kur’an.

“Opet se nada mnom nadnijela ova sitna duša što je došla po okruglu cifru brzih sevapa!”, vrište mushafi od mašrika do magriba.

“Spominje me u javnosti i ukiva u zvijezde, a kad smo sami kući jedva da progovori sa mnom i gazi mi bit moju!”, ucviljen je ovaj zaboravljeni prijatelj.

“Kaže da me voli, a nezainteresovan/a za moj jezik! Priča sa mnom cio život preko prevodioca! Gdje je tu ljubav!?”, zbunjen je Kur’an.

“Svaki put kad me pogleda bezosjećajno i dodirne hladno prokunem ga i zatvorim se u sebe!”, ispravno se pozicionira Kur’an.

Arhitektura samopouzdanja Savremene bošnjačke (muslimanske) kipare karaktera i potencijala novih generacija prepoznajemo u priči o Pigmalionovom efektu, odnosno uticaju očekivanja od ciljanih grupa na rezultate rada sa istima. Vršeni su naučni eksperimenti na dva razreda učenika od kojih je profesorima jedan razred ciljano predstavljen kao “djeca od zla oca i gore matere”, iako se u stvarnosti radilo o djeci sa najkvalitetnijim genetskim naslijeđem iz najboljih porodica. Međutim, njihovi mentori su ih tretirali na predstavljenom nivou i ta djeca su pokazala ispod prosječne rezultate. S druge strane, drugoj grupi profesora jedan razred učenika je predstavljen kao zbir natprosječno inteligentne djece ambasadora, naučnika i poduzetnika te su od grupe profesora bili i tretirana na adekvatan način. Ta djeca su u konačnici pokazala iznad prosječne rezultate, iako se u stvarnosti radilo o djeci sa ruba društva i bez razvijenih radnih navika. I ovo je priča o narodima Balkana na jednom nivou, ali i muslimanima diljem svijeta na drugom, tj.

Bošnjacima na mikro nivou, odnosno bošnjačkih džematima na koju nas redovno podsjećaju mnogi predsjednici džemata i njihovi imami kad ih posjećujemo uz dušebrižno upozorenje: “Moje džematlije su uglavnom bauštelci, uprosti primjere, pohvali prisustvo, pojednostavni jezik, prouči ilahiju, ispričaj im haiku hikaju jer imaju loš vakabular i nisu u životu pročitali ni jednu knjigu!” Ovaj zid je krhak i on se probija konstantnim pripremama uz vizualizaciju kao da ćemo imati u auditoriju svih 27 pejgambera koje želimo ushititi, ali i pravljenjem timova u svih tih malih/velikih džemata po raspršenoj dijaspori koji uposleni fragmentacijama, manipulacijom emocijama, glumatanjem neutemeljenog optimizma i kozmetičkim tretmanima muslimanskog bića – od kojih su najdublji rukja i hidžama – ne iznjedriše stručnjake koji će opsluživati potrebe svojih zajednica na globusu.

Pored opisanih zidova postoje i zidovi našeg ega koji su kompleksniji od nuklearnih štitova i vrlo često kameleonski uklopljeni

PREPORODOV JOURNAL 137

u kolorit naših ličnosti i neke sisteme vrijednosti kojima se jako ponosimo. Kur’an ističe jednu od takvih pogubnih prepreka u našem mentalnom svijetu kroz ovjekovječenu izjavu jedne grupe životnih gubitnika: “A kad im se kaže: ‘Dođite onom šta objavljuje Allah i Poslaniku’, govore: ‘Dosta nam je ono na čemu smo našli očeve naše.’ Zar? Iako očevi njihovi nisu znali ništa, niti su se uputili.” (El-Ma’ide, 104) Ova prepreka vrlo često stoji hermetički ugrađena u odnjegovane sisteme vrijednosti te ju je jako teško detektovati kao olovnu kočnicu u razvoju naših ličnosti. Stav – “Dosta nam je ono na čemu smo našli očeve naše.” (›‫علَ ْي ِه آبَاءنَا‬ َ ‫ – )‘ َح ْسبُنَا َما َو َج ْدنَا‬bi možda i odisao iskrenošću kada to navodno zadovoljstvo roditeljskim dometima ne bi bilo ograničeno samo na skup apstraktnih metafizičkih shvatanja vezanih za određenu religijsku praksu. Ovaj tip gubitnika ne izjavljuje kako im je dosta ono na čemu su zatekli vlastite roditelje u materijalnom smislu jer tu nastoje pribaviti što je moguće više. Tako da je njihove sakrivanje iza prozirne zavjese poštivanja spram heroja iz svoga djetinjstva uz indirektno isticanje kako je neumjesno prerasti roditeljska uvjerenja i zatečene stavove, vrhunac neutemeljenog ponosa, samoobmane i lažnog poštovanja. S druge strane, pogrešan roditeljski pristup pospješuje predug ostanak djece u tami roditeljske sjene, dok je sjena političkih, ekonomskih i vjerskih staraca puno mrklija i dublja. Na jednom od zidova u stoljećima građenom kompleksu niže vrijednosti naručenom za porobljavanje naroda, stoji duboko ugravirana parola stagnacije: “Bolje vrabac klasičnih interpretacija u ruci nego golub/slavuj/orao/albatros savremenih interpretacija (svetih knjiga, znanstvenih disciplina) na dostupnoj grani.”

Najčešće su temelji tih mentalnih zidova udareni u našem ranom djetinjstvu i mi smo naučili vjerovati kako im je tu prirodno mjesto te smo se emocionalno vezali za njih. Nešto poput zida između dnevnog boravka i kuhinje koji jednom uklonjen ili oblikovan u šank kvalitetno povećava interakciju sadržaja ta dva prostora.

Nakon njihove detekcije, takve zidove treba psihoterapeutski deratizirati od crvi sumnje i neodlučnosti koji su se nakotili u gustoj magli našeg mentalnog ambijenta.

Zaključak Bereket, odnosno Allahov blagoslov, tj. dozvola da skladno rastemo je kvasac koji naše napore diže do rezultata, dok djelovanje tog kvasca osjećamo nakon upuštanja u kompleksnije forme ljudskog organizovanja u želji da doprinesemo kolektivnom dobru.

Rast naših duša biva kroz kompleksnije forme ljudskog organizovanja (brak, džemat, tim, firma, partija, itd.) u koje stupajući otvaramo korisne duševne procese. Što prije spoznamo da je ljubav koju nudimo kao i ljubav koju primamo nesavršena, prije ćemo osjetiti duboku žudnju za Stvoriteljem, dž.š., i većim vrijednostima. Poslanici, a.s., su ostajali britkog uma zahvaljujući kontinuiranim iskušenjima koja su se rađala kao rezultata raznih formi međuljudskih odnosa. Nema ništa bolje za senzibilizaciju i britkost uma od raznih oblika stigmatizacije koje u naše živote unose nužne mješavine novih energija. Allahov bereket je uvijek bio izdašan na historijskih i geografskim tačkama gdje je dolazilo do mješavine religija, struja, ruže vjetrova, arhitekture, nacija. Poput poticajnih geografskih kreativnih čvorišta koja su rezultat mješavine klima, pejzaža, voda, kamena, drveta ili mješavina arhitekture, nacija, historija, religija, tromeđa – naši životi mogu postati kreativna čvorišta za sve naše savremenike ukoliko raznolikošću naših interesovanja popločanih uzvišenim motivima zadužimo svijet. q Edin TULE

37

živjeti islam

Islamske teme: Poslanik islama Muhammed, a.s. (I)

Poslanik za svako vrijeme Uvodne napomene Nijedno se drugo ime sa toliko ljubavi i pažnje ne spominje među ljudima kao što se svakodnevno i u različitim prigodama među muslimanima spominje ime poslanika islama Muhammeda, a.s. U pozivu na molitvu, učeći ezane sa stotina tisuća vitkih minareta diljem zemaljske kugle, muslimani pet puta na dan posvjedočuju poslanstvo Muhammeda a.s., izgovarajući Eššhedu enne Muhammeden resullulah (Svjedočim da je Muhammed Božji poslanik). Oni ga i tijekom molitvi blagosiljaju i na njega donose riječi mira i spasa smatrajući to Bogu dragim djelom.1 Muslimani blagosiljaju Muhammeda, a.s., i izvan uobičajenih molitvi, zapravo, kad god čuju ili pročitaju njegovo časno ime, obavezno izgovore i njemu namijene riječi mira i spasa.2 Muslimani vole Muhammeda, a.s., više nego sami sebe i svoje najbliže, ali ga ne obožavaju niti mu pridaju ni najmanje atribute božanstvenosti. Sam Muhammed, a.s., osobno je upozoravao svoje prve sljedbenike/ashabe da ne pretjeruju u veličanju njegove osobe, bojeći se da će mu kasnije generacije muslimana pripisati neke osobine koje čovjeku kao takvom nisu prirođene, makar se radilo i o najodabranijem Poslaniku.3 S druge strane, nailazimo na puno onih koji Muhammeda, a.s. ne razumiju, kleveću, otvoreno mrze, te ga vrijeđaju na najgnusnije načine, nedostojne pristojnom čovjeku, a ne kamoli vjerniku bilo kojoj vjeri takav pripadao. Nažalost, Muhammed, a.s., je više od 1.000 godina u različitim napisima i umjetničkim izražajima zapadnih pisaca, svećenika i umjetnika, u današnje vrijeme i političara4, bio klevetan kao antikrist, apostata, “netko tko je donio samo rat i krivovjerje”. Pa i na početku 21. stoljeća, kada smo svi povjerovali da je sloboda dar od Boga i da služi svakome pojedincu u promoviranju svega onog dobrog i lijepog te poštivanju drugog i drugačijeg, pojaviše se nesretne karikature koje uvrijediše milijardu i pol muslimana, jer prikazaše Muhammeda, a.s., uvredljivo i nedostojno njegova lika i djela odnosno njegove ostavštine koju muslimani smatraju svetinjom5. U najblažoj verziji Muhammeda, a.s., se uspoređivalo sa Isusom Kristom, odnosno, davan mu je isti status kakav Isus ima u današnjem kršćanstvu, a vjera koju je naučavao umjesto islam krivo je nazivana muhammedanstvom, terminom koji je zgražao muslimane.6 Muhammed, a.s., ne samo da je svome narodu i svima onima koji ga slijede, među koje spadamo i mi muslilimani s ovih europskih prostora, donio nove vrijednosti nego je svojom misijom, svojim poslaničkim djelovanjem koje potraja nepune 23 godine, u potpunosti i za sva vremena promijenio cijeli svijet. Njegova misija, poslanstvo, pokrenula je i izmijenila ljudska srca, donijela nove kvalitete, nove poglede na ovaj prolazni prizemni svijet, jasno učenje o budućem vječnom svijetu i najvažnije za sve one koji ga dragovoljno prihvate kao svog životnog učitelja: primjer i model ispravne vjere u Gospodara svih svjetova, Kojemu se svi mi, vjerovali u to ili ne, jednog dana vraćamo. On, samo čovjek, Allahov rob, ali i odabrani čovjek, tj. Allahov poslanik, komu je Gospodar svjetova preko meleka/anđela Džibrila/Gabrijela spustio Kur’an, posljednju Božju poruku svakome čovjeku i do kraja svijeta i vijeka, nezaobilazan je i nezamjenjiv primjer za život vjernika i vjernica u svim aspektima njihova života. Muhammed a.s. je savršen spoj čovjeka

38

sa svim moralnim i ljudskim vrijednostima koji bijaše primjer lijepog ponašanja i prije poslanstva i Poslanika, kojega odgoji njegov Gospodar, Allah dž.š., da bude primjer za svakoga čovjeka i nakon poslanstva odnosno da bude univerzalni Poslanik za svako vrijeme i svaku prigodu. Čak i oni koji su sumnjali u njegovo poslanstvo ili mu to otvoreno negiraše nisu imali nikakve dvojbe u širinu Muhammedove, a.s., humanosti i njegovih najsuptilnijih ljudskih kvaliteta. Njegovi najžešći neprijatelji, koji ga pokušaše više puta i ubiti, nikada ga nisu nazvali lašcem ili varalicom. Muhammed, a.s., je savršeni primjer sveukupne skrušenosti pred Bogom i bližnjima; strog prema sebi, a darežljiv, velikodušan i samilostan prema drugima. Nikada se nije postavio iznad Zakona. Naprotiv, molio je i davao milostinju više nego drugi muslimani, bio je uvijek pravedan pa i prema najžešćim neprijateljima i zato je i uspio u svojoj misiji. Sretni su oni koji ga priznaju za Poslanika. Još sretniji oni koji ga slijede u svakom aspektu svoga života. Oni ga vole više nego cijeli ovaj svijet i sve što je na njemu.

Zašto i kako pisati o Muhammedu, a.s.?

Konzultirajući relevantnu literaturu već napisanu i prevedenu o Muhammedu, a.s., čitateljima “Preporodovog Journala” pokušat ću približiti razloge tolike ljubavi muslimana prema čovjeku, ali odabranom Poslaniku, i njegove važnosti za praktični život muslimana i islamske zajednice. Njegovo učenje nudi smjernice za sva područja ljudskog života kako za duhovna tako i ona praktična: obitelj, državu, ekonomiju, politiku, znanost. Jasno, najrelevantnija literatura o poslaniku islama je sami Kur’an, kao autentično, nikada i ničim izmijenjeno Sveto štivo, jer Muhammed, a.s., je prvo sam sebi bio Poslanik, pa tek onda i drugima.

Podnaslovi i njihovi sadržaji koje će te imate priliku pročitati ne smjeraju iznjedriti ništa posebno novo, jer kada je u pitanju život i misija Muhammeda, a.s., ne postoji autor ili pisac o islamskim temama, a pogotovo ozbiljan autor, koji nije pisao o posljednjem Božjem poslaniku i različitim aspektima njegova života. I koliko se god autor trudio čitateljima približiti ljepotu, plemenitost i dobrotu

PREPORODOV JOURNAL 137

živjeti islam najsavršenijeg Allahovog stvorenja, iskreno priznaje da je nemoćan to učiniti u omjeru u kojem to Muhammed, a.s., zaslužuje. Kao što jedan poznati islamski mislilac napisa da muslimani kože svoje oderu i prostru da po njima hodi Božji poslanik, ni tada mu se ne bi mogli ljudski odužiti za sve ono što žrtvovao i donio čovječanstvu.

Kroz 15 stoljeća islama, u različitim društveno-političkim okolnostima, brojni su muslimanski učenjaci, s puno ljubavi i vjerskoga žara, pokušavali dati vlastiti doprinos što boljem rasvjetljavanju i najsitnijeg dijela odnosno svakog trenutka Poslanikovog, a.s., ovozemaljskog života, smještajući ga u kontekst svoga/svakoga vremena, nanovo aktualizirajući njegovu misiju. O tome su napisani tomovi knjiga na skoro svim jezicima svijeta. Zato, kada je u pitanju ova tema, ne predstavlja nikakav problem doći do pouzdanih i općeprihvaćenih informacija. Njegova biografija (ar. sira) nije poput biografija njegovih prethodnika Poslanika. Za svakoga tko se želi upoznati sa životom Muhammeda, a.s. dostupni su povijesni podaci o vremenu i okolnostima u kojima je rođen, njegovom odrastanju i mladalačkom dobu, muževnom sazrijevanju i njegovim članovima porodice, svim iskušenjima i tegobama kroz koje je prolazio, uspjesima kao i porazima te njegovoj ovozemaljskoj smrti. Nijedan detalj njegova boravka na ovome svijetu i među njegovim najbližim prijateljima nije pao u zaborav. Sreća je da se sve zna o Muhammedu a.s. i da je sve pouzdano zabilježeno, osobito onaj dio njegova života koji se odnosi na uzvišenu misiju Poslanstva, koju samo uvjetno izdvajamo iz njegova cjelokupnog života, jer je i njegov predposlanički život na neki način bio nadahnut Božjom providnošću. Zato u autentičnost Poslanikovog života Muhammeda, a.s. nijedan musliman nema nimalo sumnje. Kao zasebne teme analiziralo se i pisalo o Poslanikovom, a.s., odnosu prema Bogu, odnosno vjeri islamu, porodici, prijateljima i neprijateljima ili bilo kojem drugom Muhammedovom, a.s., životnom iskustvu.

Prve pisane biografije, nastale stotinjak godina nakon smrti Muhammeda, a.s., u potpunosti su temeljene na onome što je o njemu u kur’anskoj Objavi rekao Uzvišeni Bog i na prihvaćenim izrekama Muhammeda, a.s., koje je on izrekao o sebi samome, odnosno iskazima njegovih ashaba/suvremenika koji su povjerovali u njegovo Poslanstvo i koji su ga cijelim svojim bićem slijedili. I na našem su jeziku dostupne najpriznatije zbirke njegovih izreka/hadisa (Buhari, Muslim, Tirmizi, Davud, Nesai, Ibn Madže) te najčitanije sire/biografije koje su zadobile, slobodno možemo kazati, vlastiti žanr u sveukupnoj svjetskoj književnosti, a osobito onoj islamskoj. Brojni su i autori nemuslimani koje je Muhammedova, a.s., osobnost toliko fascinirala da su većinu svoga znanstvenog istraživačkog rada i spisateljskog opusa posvetili i ispunili rečenicama o Muhammedu a.s. Spomenut ću neke od njih: Martin Lings, Frithjof Schoun, Titus Burckhardt, H. A. Gib, William Montgomery Watt, Henry Corbin, Barnaby Rogerson, Annemarie Schimmel... No, previše je bilo i onih koji su svoje intelektualne potencijale i vičnost peru iskoristili kako bi ocrnili i diskreditirati Muhammeda, a.s., te kod čitalaca nemuslimana izazvali zgražanje i mržnju prema Allahovu poslaniku. Tako su u srednjovjekovnoj kršćanskoj Europi uslijed stalnih islamsko-kršćanskih konfrontacija (zbog najprije arapskih, a potom i osmanskih vojnih prodora, zatim križarskih ratova, a potom i uslijed europskih kolonijalnih osvajanja islamskih zemalja), nastala brojna djela o islamu i Poslaniku Muhammedu, a.s., koja su ga opisivala pogrdnim i uvredljivim imenima, nazivajući ga uglavnom antikristom, ali i drugim nečasnim imenima, a ta su djela, nažalost, (nažalost po one koji ih koriste) i dan-danas temeljna literatura o Muhammedu, a.s. S generacije na generaciju, sve do danas, prenošeni su grozni stereotipi i predrasude o Poslaniku islama.

PREPORODOV JOURNAL 137

Zato ovaj rad, koji će biti objavljen u nekoliko nastavaka, ima za cilj podsjetiti i osvježiti najvažnije momente iz Muhammedova, a.s., života. Pokušat ćemo prikazati cjelovitu sliku čovjeka, Božjeg poslanika, kojeg već 15 stoljeća slijede pripadnici islama nastojeći oponašati svaki njegov korak te razbiti barem neke stereotipe o Muhammedu, a.s. Upravo iz tog življenja poslaničkog života, koji se naziva Sunnet, odnosno njegovog osobnog doživljaja i prakticiranja vjere, jer je Muhammed, a.s., bio Poslanik prvo sam sebi, pa onda ostalima, svi muslimani bez obzira kojoj pravnoj školi tumačenja islamskog prava pripadali, crpe norme ponašanja i modele islamskog življenja za svaku životnu okolnost. Tekst je namijenjen i našim čitateljima nemuslimanima kako bi im približio važnost Muhammeda, a.s., u životu svakog muslimana. Naravno, namijenjen je i samim muslimanima da ih iznova podsjeti na važnost slijeđenja životnog puta i svakovremene aktualnosti posljednjeg Božjeg poslanika. Prije nego damo kratak i sažet prikaz njegovih najvažnijih životnih/poslaničkih iskustava u njegove 63 godine života, osvijetlit ćemo kroz prizmu Kur’ana važnost slijeđenja Muhammeda a.s. kao uvjeta pripadnosti vjeri islamu. (Nastavlja se…) q

Bilješke eizostavnim dijelom dnevnih molitvi smatra se učenje salavata na Muhammeda N a.s. i Ibrahima, a.s. u prijevodu glase: Bože moj, blagoslovi Muhammeda i rod Muhammedov, kao što si blagoslovio Ibrahima i rod Ibrahimov. Zaista si Ti hvaljen i slavljen. Bože moj, obaspi blagodatima Muhammeda i rod Muhammedov, kao što si obasuo blagodatima Ibrahima i rod Ibrahimov. Zaista si Ti hvaljen i slavljen.

2 Kad god muslimani spomenu ime poslanika Muhammeda redovno dodaju riječi alejhisselam, (skraćeno a.s.) ili sallallahu alejhi veselem (skraćeno s.a.v.s.), što znači neka je Božji mir i blagoslov na njega. Muslimani to čine i kada su u pitanju svi drugi Božji poslanici, neka im je Božji mir i blagoslov.

3 Ovdje prije svega aludiramo na kršćane koji su osobi Isusa Krista ili Isau a.s., kako ga muslimani nazivaju, poslije njegovog povratka svome Stvoritelju i završetku poslaničke misije, pripisali božanske kvalitete, kao i na one židove koji su Uzejra/Ezru, dobrog čovjeka iz svoga naroda, nazivali sinom Božjim.

4 Kakav je nizozemski populist Geert Wilders, otvoreni mrzitelj svega što ima ikakve veze sa islamom i muslimanima.

5 Mislim na danskog karikaturistu Kurta Westergaarda, čije su karikature objavljene u danskom listu “Jyllands-Posten” 2005. godine.

6 Jedna od najvećih podvala orijentalista, ali i drugih samozvanih “islamologa”, je što su uporno nastojali prikazati Muhammeda a.s. kao “osnivača”, a ne obnovitelja islama, iste vjere koju su živjeli i propovijedali i ostali starozavjetni poslanici. Nikada Muhammed, a.s., za sebe nije tvrdio da donosi novu vjeru. Naprotiv, uvijek je naglašavao da je Allah, dž.š., slao Objavu i ranijim narodima preko izabranih Poslanika poput Abrahama, Mojsija, Davida, Isusa i ostalih.

1

Mirza MEŠIĆ

39

TEKIJA NA VRELU RIJEKE BUNE (BLAGAJ KOD MOSTARA)