Preporodov Journal br.140

RASPODJELA SREDSTAVA INTERVJU: ŠEVKO OMERBAŠIĆ SARAJEVSKA KRVAVA SUZA BITKA ZA SARAJEVO ZA I PROTIV EPSKI JUNAK SUKOB CIVILIZACIJA? NUŽNOST I PRIRODA POSLANSTVA

IMPRESUM I SADRŽAJ SADRŽAJ UVODNIK Raspodjela sredstava ................................................ 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Zamjenik glavnog urednika: Filip Mursel Begović Redakcija: Amina Nanić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Suradnici: Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Helena Anušić (Rijeka) Faris NANIĆ (Zagreb) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Glazba je užitak i lijek ................................................. 4 Poziv na dijalog .......................................................... 6 Spašeni su umom obdareni ......................................... 7 Zašto još nisi feministica? .......................................... 8 Srce od dobrote ........................................................ 9 Islam u Europi ......................................................... 10 Godišnja analiza rada ............................................... 12 HRVATSKA Velika poskupljenja ................................................... 13 Provedba Okvirne konvencije ..................................... 14 INTERVJU – ŠEVKO OMERBAŠIĆ Politika ugrožava moralni integritet ........................... 15 BOSANSKI BAROMETAR Tko brani BiH? ......................................................... 19 Sarajevska krvava suza ............................................ 20 Bitka za Sarajevo .................................................... 22 IZ SVIJETA Za i protiv .............................................................. 24 Diplomatska ofenziva ............................................... 26 KULTURA Mejra na tabutu ...................................................... 29 Kolorit boja ............................................................. 30 Sarajevski sajam ..................................................... 31 PRIČE IZ BOSNE Epski junak ............................................................. 32 DIJALOG CIVILIZACIJA Sukob civilizacija? .................................................... 34 POVRATAK U BUDUĆNOST Moralna katarza silovatelja i osmijeh žrtve ................. 36 ŽIVJETI ISLAM Nužnost i priroda poslanstva .................................... 38

Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Kapetanova kula u Bihaću (foto: Nedžib Vučelj)

2

PREPORODOV JOURNAL 140

UVODNIK

Uvodna riječ

Raspodjela sredstava Prije ovogodišnje odluke Savjeta za nacionalne manjine RH o raspodjeli sredstava za 2012. godinu bilo je mnogo nervoze i iščekivanja s pesimističnim predviđanjima. Početkom godine Savjet je udrugama poslao dopis u kome je navedeno da će “akontacije za tekuće donacije udrugama i ustanovama nacionalnih manjina za prva tri mjeseca biti 30% smanjene u odnosu na prošlu godinu do donošenja Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2012. godinu”, što je praktično prouzrokovalo paralizu rada manjinskih udruga. Za ilustraciju, bošnjačke asocijacije u RH su tokom siječnja 2012. imale samo jednu manifestaciju, i to otvaranje izložbe o Srebreničkom genocidu u Puli 30. siječnja. I ništa više. S druge strane, u vremenu promijenjenih političkih snaga nakon parlamentarnih izbora u prosincu, počele su i više-manje otvorene priče o podobnima i nepodobnima – čelnicima bošnjačkih udruga vezanima uz BDSH ili SDAH, “Nedžadovim” i “Šemsinim” udrugama, što je dodatni moment u unutarbošnjačkim odnosima. Dugoočekivana sjednica Savjeta za nacionalne manjine RH održana je tek 13. travnja. Razdijeljeno je 41.081,318 milijuna kuna, od čega su bošnjačkim udrugama, koje čuvaju kulturni i nacionalni identitet druge po brojnosti nacionalne manjine u RH, pripala točno 2 milijuna ili 4,87% (isto kao i prošle godine). Taj podatak govori da praktično i dalje dobivamo “mrvice” iz Državnog proračuna RH. Stara priča odnosa snaga i stečenih pozicija između tzv. starih i novih nacionalnih manjina. I u najboljoj godini za nacionalne manjine – 2009. – svojevrsnom manjinskom El-Doradu kada se dijelilo skoro 44 milijuna kuna, Bošnjaci su u odnosu na sadašnje stanje dobili samo 107.000 kuna više. Ubrzo nakon raspodjele financijskih sredstava tadašnji premijer Ivo Sanader saopćio je hrvatskoj javnosti gorku istinu da smo u recesiji (“u banani”) i ubrzo dao ostavku. Počela je recesijska priča…

Ukinuta je stavka režijski troškovi i uspostavljena znatno stroža kontrola trošenja dodijeljenih proračunskih sredstava, što su ove godine osjetile tri bošnjačke udruge: Bošnjačka nacionalna zajednica Primorsko-goranske županije, KUD “Bosna” Istarske županije i BKUD “Nur” Sisak. Kod njih su uočene tehničke pogreške pri izvještavanju u primjeni Metodologije praćenja ostvarivanje programa nevladinih udruga i ustanova nacionalnih manjina, koje se moraju otkloniti u roku od 60 dana. U suprotnom moraju izvršiti povrat financijskih sredstava u Državni proračun. Zbog većih tehničkih pogreški u posebno teškoj situaciji je KUD “Bosna”, koje je izgubilo pravo na sufinanciranje preko Savjeta za nacionalne manjine u roku od 3 godine. BKUD “Nur” mora vratiti 25.000 kuna jer su sredstva namijenjena za Ramazanski bajram utrošena za proslavu Kurban bajrama, u okviru kojega je na velikom koncertu u Sisku pjevao Halid Bešlić. Osim toga, BKUD “Nur” je “nagrađen” smanjenjem dodijeljenih sredstava za 32.000 kuna. Čelnici ovoga Kulturno-umjetničkog društva očigledno su pogriješili jer nisu od Savjeta tražili prenamjenu sredstava prvobitno odobrenih za obilježavanje Ramazanskog bajrama. Prošle godine takvu su mogućnost iskoristili u SABAH-u i zagrebačkom ogranku BNZH. Posebna priča je slučaj primorsko-goranskog ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice. Zbog smanjenja sredstava sa 64.000 na 35.000 kuna, predsjednik udruge Ibrahim Ružnić je uputio dopis Aleksandru Tolnaueru, predsjedniku Savjeta, u kome se oštro obrušio na bošnjačkog saborskog zastupnika Nedžada Hodžića. Kao razlog Hodžićeve “odmazde” naveo je da je u dva prethodna izborna ciklusa bio njegov protukandidat, te da je “imao oštriji kritički stav prema nekim njegovim javnim

PREPORODOV JOURNAL 140

djelatnostima”. Optužio je Hodžića za “privatni rat sredstvima poreznih obveznika”, upitavši se “ima li Savjet za nacionalne manjine RH interesa da podrži i održi klijentelistički odnos manjinskih udruga i saborskih zastupnika”. Pritom je zaključio da “imamo saborskog zastupnika koji traži lojalnost njemu kao osobi, a ne lojalnost volonterskom radu u udruzi koja se bavi pitanjima identiteta”. Ružnić je od Tolnauera zatražio da pokrene “postupak ispravljanja nepravde” koja je učinjena pri raspodjeli sredstava potpore u 2012. godini i otkloni “mogućnost 'obračuna' saborskog zastupnika s 'neposlušnim' manjinski udrugama”. Odgovor predsjednika Savjeta za nacionalne manjine RH bio je brz, argumentiran i otrežnjavajući. U njemu je navedeno da je ustanovljeno da nije dostavljena sva potrebna dokumentacija za godišnje Izvješće o izvršenju programa i utrošku sredstava udruge. Konstatirano je da je udruga, osim iz Državnog proračuna, ostvarila prihode iz proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave u visini od 74.500 kuna. A zatim slijedi mnogo ozbiljniji dio: “Udruga treba dostaviti Financijski plan prihoda i rashoda za 2011. godinu, kao i obrazloženje troškova za 49.900 kuna za naknade volonterima. Dostavljena je pozivnica za izložbu slika, a ostali programi nemaju priloge i dokaze kako je to propisano prema Metodologiji praćenja ostvarivanja programa nevladinih udruga i ustanova nacionalnih manjina. Za program kulturne manifestacije 'Sevdalinka kao glazbeni most' nisu opravdana sredstva od 20.000 kuna prema Odluci Savjeta za nacionalne manjine. Udruga treba izvršiti povrat sredstava.” U nastavku odgovora, predsjednik Savjeta je napomenuo da je “dostavljanje dopune godišnjeg Izvješća o izvršenju programa i utrošku sredstava za 2011. godinu, s preslikama sukladne dokumentacije, uvjet nastavka sufinanciranja programa udruge u narednom razdoblju”.

Ovogodišnjom raspodjelom sredstava u KDBH “Preporod” možemo biti zadovoljni – dobiveno je 715.000 kuna, što je povećanje od 21.000 kuna u odnosu na prošlu godinu. Tome treba pribrojiti i 40.000 kuna dodijeljenih kao tzv. pretpostavku za ostvarivanje kulturne autonomije (adaptacija i renoviranje novih prostorija u Ulici grada Vukovara 235). Analizirajući pojedine programe, najviše je profitirao “Preporodov Journal” – povećanje sredstava za trećinu ili 45.000 kuna (ukupno 180.000 kuna). Za znatno povećanje sredstava, u teškim recesijskim vremenima, možemo (po)najviše zahvaliti Nedžadu Hodžiću koji, za razliku od svoga prethodnika u Hrvatskom saboru, ima dijametralno suprotan odnos prema našem časopisu. Znakovito je da se ne radi o nekakvom simboličnom povećanju s ciljem da se “zamažu oči” i kupi vrijeme, već znatnom, 33,3% većem iznosu koji omogućava mirniji nastavak rada i daljnje podizanje kvalitete “Preporodovog Journala”. Iako, treba i to naglasiti, cjelokupan iznos neće biti utrošen za potrebe časopisa, već se dobivena sredstva umanjuju za 25% (za režijske troškove ili tzv. hladni pogon “Preporoda”). Na taj način umanjena sredstva, uz novce dobivene putem pretplate od nekoliko Vijeća bošnjačke nacionalne manjine i daljnje redakcijsko-tiskarsko-distributivne uštede, ipak će biti dovoljna da održimo “glavu iznad vode”. Nadamo se da je nakon ovogodišnje raspodjele sredstava od strane Savjeta za nacionalne manjine RH financiranje “Preporodovog Journala” ušlo u stabilnije razdoblje, u kome više nikada neće doći u pitanje opstanak i tiskanje. Također, izražavamo nadu da preko ovoga bošnjačkog aktualno-političkog časopisa više nikada nitko neće pokazivati svoje političke “mišiće” ili, eventualno, raditi proračunske uštede. q Ismet ISAKOVIĆ

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Dr. Naila Ceribašić, znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu

Glazba je užitak i lijek Dok na Institutu za etnologiju i folkloristiku kod zagrebačkog Kvaternikova trga čekam upoznati muzikologinju dr. Nailu Ceribašić, prisjećam se svojih iskustava tipa glazbene psihologije. Nameće mi se okupacijska terapija: nastup pjevačke i instrumentalne skupine bolesnika jedne psihijatrijske bolnice uvježbanih od tamošnjih glazbenih terapeuta. Uz te terapijske i edukativne uporabe glazbe, preplavljeni smo danas: glazbenim “kulisama” u dućanima i robnim kućama. U restoranima se, valjda, uz glazbu više pojede.

Glazba je u kompleksu ciljanih motivacijskih faktora svake reklame, rekli bismo ciljanog zaglupljivanja. Na radnim se mjestima “polijevamo” glazbenom relaksacijom. U pitanju je, ipak, sve rafiniraniji potrošački konzumerizam.

Na internetu čitam: Naila Ceribašić je diplomirala 1990. godine, 1993. godine magistrirala na Odsjeku za muzikologiju i glazbenu publicistiku Muzičke akademije u Zagrebu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1998. godine s disertacijom “Folklorna glazbena praksa i kulturna politika: Paradigma smotri folklora u Hrvatskoj”. Bavila se tradicijskom glazbom istočne Hrvatske, problemima etnomuzikološke glazbene analize, ulogom i funkcijom glazbe u kontekstu rata i političkih promjena, procesima festivalizacije, baštinskim programima u sferi javne prakse, rodnim aspektima glazbovanja, glazbenim izričajima manjinskih zajednica te teorijskim i metodološkim pitanjima etnomuzikologije. Organizirala je međunarodne etnomuzikološke skupove, sudjelovala na brojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima. Aktivno kreira programe folklornih manifestacija, poput Međunarodne smotre folklora i Kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina, a povremeno sudjeluje na folklornim smotrama kao što su Smotra folklora u Dalmaciji, Brodsko kolo, Vinkovačke jeseni i Festival dječjeg folklora Hrvatske. Radi u stručnim povjerenstvima pri Ministarstvu kulture, u priređivanju TV-emisija. Uređuje časopise “Narodna umjetnost” i “Ethnomusicology”.

Međunarodna karijera Upravo ste se vratili iz Makedonije?

Središnja svjetska etnomuzikološka organizacija je Međunarodni savjet za tradicijsku glazbu, koji ima svoje konferencije i djeluje kroz studijske grupe, sastaje se svake dvije godine u raznim dijelovima svijeta. U toj sam sekciji aktivna od 1998. godine. U Makedoniji je, u gradiću Berovu kod Skoplja održana Studijska skupina za glazbu i ples istočne Europe. U toj sam međunarodnoj organizaciji u Izvršnom odboru. U tom tijelu nas je desetak etnomuzikologa iz cijelog svijeta. Predsjedavajuća sam te Studijske grupe za jugoistočnu Europu. Sljedeći će se naš skup održati u Srbiji.

Zagrepčanka ste?

Rođena sam u Zagrebu 1964. godine. Mama Zlata, djevojački Gužvanj, završavala je tada studij geografije na PMF-u. Podrijetlom je iz Bosanskog Šamca. Tata Đulaga je studirao ekonomiju i rodom je iz Donjeg Miholjca. Rodila sam im se u vrijeme velike poplave u Zagrebu, tata je išao preko krovova obavještavati o tome poznate.

Vratili su se, po završetku studija, u Donji Miholjac, dobili su posao.

Tamo polazim usmjerenu muzičku školu, svirala sam klavir. Nisu

4

Dr. Naila Ceribašić roditelji utjecali na taj izbor, iako je tata lijepo pjevao, posebno sevdalinke. Više je utjecala moja prijateljica s kojom sam odlazila na sate klavira. Druženje se uvezalo s glazbom. Paralelno sam polazila Muzičku školu u Osijeku. Također i prevodila. Nisam se nikad zamišljala kao pijanistica. Zanimale su me humanističke discipline.

Spojila sam znanstveni i glazbeni interes u muzikologiji. Smatram to i danas jednom od boljih životnih odluka.

Odabrali ste etnološki smjer koji zbog antropoloških ideja C. Lévy Straussa, potom i B. Malinowskog i drugih, kroči drugačijim smjerom od zapadnjačke glazbe.

Odsjek muzikologije i glazbene publicistike još je gotovo neformalan 90-ih; tek nekoliko kolegija iz muzikologije, ali me privlači.

Pokojni profesor, akademik Jerko Bezić, zanimljiv i predan predavač i knjige s muzikološkim idejama, zaintrigirali su me. Činjenica da ću “otkrivati” glazbu, učiti o glazbi svijeta, potakla me na izbor današnjeg zanimanja. Radim diplomski rad s polja etnomuzikologije o svadbenim običajima u Rakovici, selu kod Donjeg Miholjca.

Za razliku od npr. američke etnomuzikologije, u Hrvatskoj nismo u mogućnosti putovati i istraživati jako daleko. Zato je to uvijek spoj osobnih kontakata. Drugi razlog je i to što u etnomuzikologiji jest važno “ulaženje u zajednicu” koju se istražuje i to čim potpunije. Insajdersko je to, sustavno, dugotrajno bilježenje, istraživanje promatranog, s različitih aspekata. I to više u smislu refleksivnosti, dijaloškog uvlačenja vlastitog u istraživano, da bi se lakše dekonstruiralo.

Potkraj studija sam počela i raditi u Institutu za etnologiju na sređivanju etnomuzikološke bibliografije, uređivanju etno-građe za dokumentaciju iz arhive Instituta. Kada se otvorilo radno mjesto znanstvenog novaka, zaposlila sam se. Cijeli je moj radni vijek vezan za ovaj Institut za etnologiju i folkloristiku. Profesori etnomuzikologije na Muzičkoj akademiji uvijek su i bili znanstvenici s ovog Instituta. Uz Institut sam profesionalno rasla obavljajući svoje zadatke, a i realiziravši svoje interese. Ukupno nas je zaposlenih 35, najmanje je etnomuzikologa, a ostalo su etnolozi i folkloristi,

PREPORODOV JOURNAL 140

BOŠNJACI U HRVATSKOJ stručnjaci koji se bave usmenom književnošću, kazalištem. Sada sam u zvanju znanstvene savjetnice. Izvanredna sam profesorica na Muzičkoj akademiji, na Odsjeku za muzikologiju. Predajem neke dijelove na Etnologiji, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to o etnologiji i kulturnoj antropologiji. Mijenja se to kroz godine. Danas je u etnomuzikološkom projektu zadatak provesti studente kroz čitavu fazu uvriježenog etnomuzikološkog posla: osmišljavanje tema, terenski rad, pisanje tekstova. Ili, kolegij Tradicijska glazba u suvremenosti, koji nudi neke teme poput transformacije tradicijske glazbe. Bavili smo se i intelektualnim vlasništvom, pa baštinskim programima. U tijeku je svjetska rasprava oko definiranja i priznavanja nematerijalne kulturne baštine.

Duhovna bošnjačka kultura Grupa srednjoškolaca u Zagrebu svira šargiju, nastupa s hrvatskom tradicionalnom, a i novokomponiranom glazbom. Podučava ih Ante Galić, podrijetlom iz župe Foča kod Dervente, svirač šargije i violine; odlično i pjeva. Živi u Sesvetskom Kraljevcu, a u Kraljevečkim Novakima je Ilija Kovačević, izrađivač šargija.

Bošnjačku manjinu posebno ne izdvajam. Stručni tim koji priprema Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu uvažava sve manjine. Godine 2003. su nacionalne manjine bile i tema. Institut je proveo jedno primijenjeno istraživanje. Govori li se o festivalskoj produkciji, tada mogu potvrditi da bošnjačka nacionalna manjina dobro radi, predstavlja se vrijedno blago. Temeljno je da etnomuzikologija ne verificira, ne procjenjuje. Te 2003. godine predstavili smo sevdalinku. Nema sumnje, glazbeno je to mjesto etničke identifikacije. Bilo je važno pokazati i druge baštine, dotad nevidljive široj zajednici, kao sviranje violine i šargije. Predstavljena su dva svirača iz srebreničkog kraja, od prije rata, iz Gunje. Naišli smo tada i na svirača saza koji je živio u Šijanu kraj Pule. Postoji i čitav niz folklornih skupina koje su većinom usmjerene na koreografije preuzete od stručnjaka ili su novi prikazi bošnjačke tradicije.

Ekonomski moment je bio, a i danas je značajan. U općem konzumerizmu želimo, istina, svi neko posvećeno vrijeme za “čistu” glazbu. Glazba je, kao uostalom i sve isprepletena s kulturom u cjelini, ne može se očekivati da tržišni odnosi i tu ne djeluju. Baštinici neke tradicije, na žalost, počesto od nje najmanje profitiraju.

Zarađuju više posrednici, preuzimatelji. Etnomuzikolozi su se tom temom pozabavili u raspravi o intelektualnom vlasništvu. Otud i temeljna postavka u hrvatskom Zakonu o autorskim pravima, kao i u drugim europskim zakonima, da je tradicijska glazba opće dobro.

Prerađivač ili skladatelj može je koristiti u svojim snimkama-zapisima, a nije tako kada se izvodi lokalna baština, za lokalnu publiku.

Treba to mijenjati.

Folk je i europski trend; postoji li neki europski projekt u kojemu bi i bošnjačka nacionalna manjina u RH trebala aplicirati?

U procesu smo osmišljavanja takvog projekta sa partnerima iz još nekoliko zemalja. Ne znam do koje mjere smijem sada o tome.

Suradnja je to Hrvatske sa Švedskom, Britanijom, a naglasak je u projektu na tome da se na glazbu gleda kao na emotivno područje. Više se pozornosti posvećuje afektivnom dijelu. Namjeravamo promatrati glazbu u rasponu od nasilja, terora, do užitka. Dio istraživačkog tima ići će na teren i u Bosnu, uključiti u projekt i žrtve nedavnog rata. Na Muzičkoj sam akademiji imala studenticu – Softić, koja je magistrirala na glazbi Srebrenice prije/za vrijeme i nakon rata. Korištenje glazbe kao lijeka i utjehe, a s druge strane glazbe kao mučenja, agresije u ratno doba, dio je planiranog istraživanja koje nam predstoji.

PREPORODOV JOURNAL 140

Mislite li na glazbu koju su morali pjevati logoraši? Svjedočila sam jednom nastupu mladih glazbenika Španjolaca, iza rata, u porušenim gradićima i selima oko Doboja, Tešnja, Maglaja.

Dirljiv nastup, ostavio je katarzičan trag. Padao je ljetni pljusak…

Radili smo neke ratne koreografije. Pozornost nam je bila usmjerena jedino na političko, na povijesna događanja. Nije bitno što su Španjolci pjevali, glazba je potakla u slušateljima duboko ljudsko. Tu dimenziju još ne znamo dobro artikulirati, izmicala je iz fokusa. Istina, time se bavi glazbena psihologija. Ali ona nema to fino kultivirane, situirane glazbene situacije. Više radi kroz neke eksperimente koji čovjeka shvaćaju i tumače univerzalistički. S druge strane, mi ih, kada su pojedinačni slučajevi, relativistički definiramo kulturom. Ne dovodim to u pitanje, međutim nedostaje nam upravo emocionalni, afektivni dio. Emocije su kulturno definirane, važan su dio, upravo pravi pokretač čovjeku. Na terenu će trebati istražiti i što se glazbeno stvaralo u poratnom razdoblju. Kako je to utjecalo na intimu. Morat ćemo odraditi pametne i vrlo stručne pripreme. Nužna je tu etnografija koja uvažava pozicije. U gradovima poput Srebrenice su poubijane cijele obitelji, bilo je silovanja.

Mnoge od tih žena su se okrenule religiji, može se govoriti uvjetno o glazbenom putu. Glazbena tradicija kojom su te žene “izašle iz života” mogla bi ih i “vratiti životu”.

Kako se izravnije suočiti sa “svojom” glazbom i proživljenim?

Ilahije i kaside neću definirati kao glazbu. One su božanske, dio deiziranog odnosa prema Allahu. Nisu niti import, pjevamo ih dugo. Razgovaramo o glazbi koju definiramo kao svjetovnu, glazbi za veselje, opuštanje.

Pomirba glazbom Je li “lakše” slušati hrvatsku i srpsku glazbu, odrastali smo s njom, za razgovor sa sobom? Mladi to već čine, a i stariji su česti na koncertima jugo-zvijezda. Što se tiče Bosne i Hercegovine istraživalo se dosta, snažna je bila tendencija da se stave postrance upravo tradicijske glazbe. Bile su komponenta sukoba. Pa, ako hoćemo pomirenje, trebamo odbaciti tradicijske glazbe. Kolegica Amerikanka je provela međunarodno istraživanje, promicala lokalne glazbenike iz sfere popularne rock, pop i slične glazbe. S druge strane, potpuno negiranje kulture i tradicije ljudi kojima je namijenjena neka “glazbena pomirba” krajnje je hegemonijsko. Takvi su projekti rijetki i bez nekog većeg odjeka u javnosti. Ipak, pokazuju da u javnosti da se kroz kulturne srodnosti i brojne primjere interakcije postižu i dobri rezultati. Sevdalinka je pjesma koja je imala i u Banja Luci svoje čvrsto uporište i za trajanja rata. Ona jest bosanskohercegovačka pjesma. Takav je i čitav niz drugih tradicija, kao kombinacija šargije i violine s kojom se identificiraju Hrvati iz Posavine. Kultura je “dijeljena” u sukobu, mogla bi biti i most pomirenja. Znamo, tradicijska glazba je bila i oružje. Važan dio konflikta, barbarska praksa. U Makedoniji, u Berovu, izložen je i referat o odnosu Srba i Hrvata preko ojkanja.

Ideju glazbene prakse, koja doprinosi pomirenju i pomaže u gradnji tolerancije u različitim etničkim zajednicama koje nose teret ratnih sukoba, ne treba odbacivati.

Dobro organizirana profesionalno, ali i kao rekreativka u badminton-klubu na Zagrebačkom velesajmu i planinarka, dr. Nailu Ceribašić priželjkujemo s novim idejama u našem KDBH “Preporodu”. q Edina SMAJLAGIĆ

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Promocija knjige Senada Nanića “Multimonolog” u Zagrebu i Sarajevu

Poziv na dijalog Tokom travnja 2012. održane su dvije promocije knjige “Multimonolog” mr. sc. Senada Nanića, predsjednika KDBH “Preporod”: u Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović” u Zagrebu (2. travnja) i Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu (21. travnja).

Na zagrebačkom predstavljanju knjige, pored autora, govorili su Ervin Jahić i Faris Nanić, a u Sarajevu im se pridružio i Sead Begović.

Ervin Jahić je istaknuo kako knjiga predstavlja konglomerat raznih tekstova različitog opsega, različite pokretačke mašte koje ispisuje autor kojeg zasigurno određuje to što je po formalnom obrazovanju filozof i arhitekt, te pripadnik tzv. manjinske zajednice – jer je intelektualac uvijek manjina. Autor iz različitih rakursa, služeći se različitim razinama tumačenja onoga o čemu piše i misli želi govoriti o jednom simptomu kojeg nazivamo identitetom. U pitanju je identitet manjinskog intelektualca, identitet Europljanina koji je islamske provenijencije. Autorova namjera je, zapravo, da pokuša pojasniti odnos između islama i Zapada, propitati status muslimana u suvremenom svijetu, međureligijski i međukulturni dijalog. Prema ovim pitanjima se najčešće odnosimo na razini “brbljaonice” u kojoj svi odreda strašno navijački zagovaraju neki svoj pogled i svoju ideologiju svijeta, gdje se želi istaknuti kako je dijalog civilizacija, kultura, dijalog uopće nemoguć. Autor autoironijski u naslovu knjige “Multimonolog” upućuje na činjenicu kako se u suvremenom svijetu ukida pravo na razliku i pod zastavama nekog svog korpusa, mahom većinskog, pokušava biti što glasniji. U prvom ciklusu “Multimonologa” prisutni su tekstovi, koji su spletom različitih trenutaka svakodnevnih političkih trauma, odredili autorove tekstove koji kroz esejiziranu formu propituju što se krije iza velikih gromada kamenja društveno-političke scene. Dok je Jahić govorio o drugom ciklusu tekstova iz knjige, temeljnom kolegiju kojim se Senad Nanić bavi, a to je islamsko graditeljstvo, odnosno teorijsko i praktično bavljenje arhitekturom, izrazio je svoje divljenje načinom i poznavanjem zakonitosti klasičnog graditeljstva. Ono što je najuži dio autorovog interesa je “Prirodna filozofija” El-Gazzalija, a u tekstovima iz ovog ciklusa, nalaze se vrlo dragocjeni tekstovi o metodologiji hadiskih znanosti, tekstovi o prevođenju Časnog Kur’ana. U četvrtom dijelu knjige autor se kroničarski odnosi na djelatnosti KDBH “Preporod”, književnosti, teatra i slično. Jahić je zaključio kako u oskudici ozbiljnih knjiga muslimanske perspektive u Hrvatskoj, ova knjiga kao i knjiga Farisa Nanića “Zapisano ostaje” katalogizira neke krucijalne točke suvremenog društva koje su uputne za politologiju većinskog naroda, ali i za sociologiju. Riječ je o važnoj knjizi koja u nedostatku naših “institucionalnih” artikulacija izvida o stanju izvan publicističkog rješenja, sama sa sobom, naglas, intelektualno čita znakove u vremenu.

Faris Nanić, urednik knjige, osvrnuo se na dva aspekta njene analize, ističući kako je autoru blizak filozof Ebu Hamid Muhammed El-Gazzali (1058.-1111.), koji je rekao da ljudsko znanje što je bogatije nužno postaje i složenije. Ono, zapravo, u jednom trenutku prestaje biti znanje, a postaje ideologija. Razumijevanje svijeta oko nas podrazumijeva postojanje znanja, ali i otvorenosti. Živimo na početku kraja liberalnog kapitalizma, u doba estetskog kaosa. Arapski sociolog i povjesničar Ibn Haldun (1332.-1406.), uspostavio je osnove teorije radne vrijednosti, kao osnovu svake stvarne ekonomije, odnosno osnovu za rast i razvoj ljudskog društva, četiri stoljeća prije predstavnika liberalne ekonomske misli. Spoznaje iz fizike se reflek-

6

Promocija u Sarajevu (Senadin Lavić, Sead Begović, Faris Nanić, Senad Nanić i Ervin Jahić) tiraju na ekonomske odnose. Ibn Haldun je shvatio da su društvene zakonitosti podvrgnute istoj vrsti principa kao i prirodne zakonitosti.

Autor ove knjige prepoznaje vezu između ekonomskih odnosa i fizikalnih, te upozorava, u jednom od svojih tekstova, da je jedini legitimni prostor profita prirodno onaj koji povećava omjer korisnog rada i uložene energije. Fizikalna veza rada sa silom, masom akceleracije i elementarnim fizikalnim pojmovima može se matematički izraziti i odnositi i na osnove ekonomije kao uloženog rada, znanja i vještina koje stvaraju povećanu vrijednost te je nužno antropična, što znači nije sklona kaosu, kao što su tvrdili očevi neoliberalne ekonomske misli. Citat iz “Multimonologa” na 19. stranici svjedoči kako je neoliberalni kapitalizam negdje na rubu svoga postojanja. Faris Nanić je istaknuo kako je jedna od vrijednosti ove knjige u njenom jeziku te dodao kako autor upozorava na probleme prevođenja svetih tekstova u kojima se čitave zajednice upućuju na prihvaćanja potpuno pogrešnih koncepata u odnosu na ono što stvarna intencija tog teksta jeste. U “Arhifaktu” autor se bavi teorijskim razmatranjima arhitekture Kabe, mjesta prema kojemu se svi muslimani pri molitvi okreću i prepoznaje Zakon zlatnog reza, kojeg su poznavali klasični mislioci i kroz te spoznaje predlaže jedan svoj projekt koji investitor nije usvojio (op.a. idejno rješenje Islamskog centra u Sisku), a predstavlja sintezu svih tih znanja o ispravnom načinu projektiranja i građenja islamskih bogomolja (džamija). “Multimonolog” je knjiga s mnogo monologa i predstavlja poziv za stvarni dijalog, kulturno i znanstveno prožimanje, nešto što bismo mogli nazvati interkulturalnošću koja dovodi do međusobnog obogaćivanja i zajedničkog napretka.

Autor Senad Nanić je rekao kako je “Multimonolog” nastajao 15 godina. U 90-im godinama prošlog stoljeća, kada se mnogo toga bitnog nije ni moglo čuti, a kamoli reći, u toj zaglušnoj buci brojnih monologa, pojednostavljenog viđenja svijeta, postojala je snažna potreba da se o bitnim stvarima nešto kaže, makar formalno. U to vrijeme institucije su šutjele ili, češće, tek brbljale. Tako je “Multimonolog” postao prostor pojedinačnog vapaja za istinskim dijalogom, argumentima i temama. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 140

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Promocija knjige “Konačno rješenje” Brace Vukovića

Spašeni su umom obdareni “Svi oni koji vole svoju djecu u ratove, nevolje, u jad uvijek su turali tuđu djecu!”, komentirao je u ponedjeljak, 2. travnja 2012., na promociji u prostorima Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu, potku svoje drame “Konačno rješenje” novinar i književnik Braco Vuković.

“Knjigu sam posvetio svima nama koji činimo četvrti entitet bosanskohercegovačkog identiteta, nama koji Bosnu i Hercegovinu jako i bez ostatka – ljubimo!” Drama Brace Vukovića govori o teškoj temi “humanog preseljenja” koje je danas poprimilo svakovrsne oblike, “uvuklo” se u sve pore suvremenog društva, truje i svađa ljude. Promotori knjige bili su ugledni kritičari Vladimir Visković i Božo Rudež.

“Boli li vas život?”, pita glavni Vukovićev junak u “Konačnom rješenju”. “Kad su ‘oni’ tako spretni da bi i Boga upregnuli?” A “oni” su: i politika, i državna birokracija, ali i crkvena birokracija.

Kako svatko od nas može i mora potražiti i pronaći rješenje za jad i užas koji smo preživjeli prije dva desetljeća u ratnom divljanju?

Na čemu se treba temeljiti naša aficiranost da bismo djelovali i mijenjali praksu? Iz povijesti smo mogli naučiti da se “životinje ne odnose” svojstvo je to umnih, Božjih bića. Ljudsko se sebstvo konstituira odnošenjem spram drugoga! A naša autonomnost, odgovornost, naše dostojanstvo, samopoštovanje i poštovanje drugih potvrđuju – djelovanjem. U svom kratkom dramatičnom igrokazu Braco Vuković finim, ali teškim humorom, naglašava sav besmisao življenja ako umjesto nas “netko drugi misli”. Ako se s nama, kao s igračkama, bez emocija, poigrava i ako nas iskorjenjuje iz identitetâ koji su oblikovali i naši susjedi i njihove kulture.

“Bracina drama ‘Konačno rješenje’ oštra je kritika o zaluđivanju naroda, oštra kritika kovanja rata, smišljanja rata. Njegova je želja osuditi one koji su se, u ime mesijanske uloge i traženja vlastita prevratničkog mjesta u historiji svoga naroda, poigravali njihovom sudbinom. Knjiga aludira na plan eksterminacije Židova neposredno prije Drugog svjetskog rata kako bi se konačno ‘uredila’ etnička karta Europe. Otud je ‘smišljen’ plan ‘humanog preseljenja’. Jasno nam je da je to ‘humano preseljenje’ i kod nas bilo tek prisilno iseljavanje, počesto i stradalničko, da su čak bili fingirani i sukobi kako bi se dokazala nužnost preseljavanja”, naglasio je leksikograf, urednik i kritičar Velimir Visković. “Bracina je to i oštra kritika svega što je uslijedilo u i nakon Domovinsko-Otadžbinskog rata, pa i onog uvjeravanja o potrebi ‘projekta’ usrećivanja cijele nacije kroz perverznost vladanja Hrvatskom putem odabranih 200-tinjak obitelji kojima je time dano pravo postati gospodarima svega. Glavni Vukovićev junak, Bosanac Pejo, Posavljak kojega su ‘humano preselili’ u kraljevski grad Knin, iskorijenjen iz vlastite sredine postaje duboko nesretan. Dobar dio njegove obitelji je izginuo, iščeznuo… Braco time nije mislio na nesreću samo Hrvata već i na Bošnjake. Pogotovu na njih. Uostalom, njegov Pejo govori specifičnim bosanskim idiomom. Živi je to štokavski govor, a autor ga je vješto spojio s kajkavskim govorom ostala svoja dva lika, Štefekom, pratiteljem vlakova i Đurđom, konobaricom u jednom od zagrebačkih bistroa”, rekao je Visković.

“U uvodu će Braco Vuković zapisati: ‘Kada ne misli svojom glavom, čovjek biva čudovišno zarobljen u posebno psihosomatsko stanje, bez obzira tko ga je zarobio, teokratska ili svjetovna veriga’”, rekao je Božo Rudež i naglasio, “U hadisu 132 piše da je spašen i sretan onaj tko je obdaren umom! Na sreću, povijest ljudske misli ima,

PREPORODOV JOURNAL 140

Velimir Visković, Braco Vuković, Edina Smajlagić i Božo Rudež eto, i drugačijih razmišljanja o ljudskom umu.” Rudež je istaknuo da je glavni Vukovićev junak, Posavljak Pejo, jedan je od milijuna žrtava zarobljenog uma, zarobljenog dvostrukim verigama. “Kada kažem ‘svjetovnim’, onda mislim na čitavu plejadu ovdašnjih: i u Srbiji, i u zemlji Bosni, i u Hrvatskoj – intelektualaca i akademika, filozofa i visokih prelata, pjesnika i državnika. Na njihovim ‘bespućima povijesne zbiljnosti’ i na ‘valu velikih im ideja, a malih naroda’ u ‘žrvnju Domovinsko-Otadžbinskog rata’ nastradale su tisuće malih ljudi.

Tako i izbjeglica/prognanik Pejo kojega je godine Gospodnje 1995., poslije ‘Oluje’ preselilo u Spasojevu kuću u Knin. Pejo se na taj način pridružio koloni od 40 milijuna izbjeglih, prognanih i raseljenih osoba s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Toliko ih, naime, krajem prošlog tjedna, kao ‘rezultat’ ratnih sukoba i žarišta bilježi Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice i prognanike. U izvještaju se kaže da je to kolona od 40 milijuna beskućnika za koje Međunarodna zajednica još nema ‘konačno rješenje’! Bitna je Vukovićeva misao i da su na ovim prostorima, u užasnom ratu, mnogi spasili glavu, ali su izgubili – obraz! Najžalosnije je da oni i danas hoće, a i artikuliraju, neke važne duhovne, kulturne, znanstvene i društvene procese. Ova kratka Vukovićeva drama žestoka je krležijanska kritika naše turobne stvarnosti. Literatura i umjetnost ni u svijetu, pa niti u Hrvatskoj, ne mogu riješiti naše goruće probleme. No, vrijedi ih pokušati transponirati. Braco Vuković je nesumnjivo u tome uspio. Bosna i bosanstvo jest tuga puna divnih, čarobnih niti koje tkaju njeni umjetnici. Svatko tko pokuša, bio domaći ili stranac, odvajati te niti, unaprijed je osuđen na propast”, zaključno je rekao Božo Rudež.

Zahvalivši se autoru na poruci knjige koja treba dobiti čitatelje među sociolozima i filozofima, prof. emeritus dr. Esad Ćimić je kao pohvalu izrekao sljedeće: “Nekada jedna dobra misao može proizvesti pravi požar ideja. I one onda postupno počnu osvajati ljude, čak i one koji su najkrivlji. Svatko od nas jest odgovoran za stanje u kojemu jesmo. Pasivnost se jako skupo plaća. Pa ako je umjetnošću moguće reći nešto novo i više nego u znanosti, govoriti se i pisati mora. Umjetnici riječi su duboko privilegirani i vjerujem da će mnogi posegnuti za Vukovićevom knjigom. Jer, ‘humano preseljavanje’ se nastavlja, ono doživljava metamorfozu. Ovo djelo potiče na razmišljanje i na akciju!” Na kraju predstavljanja svog dramuleta autor Braco Vuković je bošnjačkoj publici uzvratio pohvale pročitavši Kiševićevu pjesmu iz zbirke “Busenje Bosne”, pri čemu se složio s pjesnikovom željom i vapajem: “Više u ovu kuću osveta ući ne sm’je!”. q Edina SMAJLAGIĆ

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Promocija knjige Zilke Spahić Šiljak “Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta” (Postsocijalistički konteksti u BiH i na Kosovu)

Zašto još nisi feministica?

Rubno, kako je to u nas ustaljeno, protekla je uz važan simpozij “Islam u Europi – stanje i perspektive”, u kongresnoj dvorani Islamskog centra u Zagrebu, ali četiri dana ranije, 17. travnja 2012., jedna iznimno vrijedna promocija knjige-zbornika radova urednice Zilke Spahić Šiljak. Tema, još uvijek tabuizirana: “Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta”. Ipak, dogodila se zahvaljujući organizatoricama iz Vijeća žena Medžlisa Islamske zajednice Zagreb i Centra za interdisciplinarne poslijediplomske studije Univerziteta iz Sarajeva. U predstavljanje knjige uključile su se promotivnim zagovorom katolička teologinja Rebeka Jadranka Anić iz Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Splita i dvije teologinje istog Instituta iz Zagreba – Marija Geiger Zeman i Marija Šerić.

Uvodnik knjizi napisala je žena koja već više od četiri desetljeća piše o feminizmu na Bliskom Istoku i u zemljama sa većinskim muslimanskim stanovništvom, prof. Margot Badran. Projekt je podupro Program promocije regionalnih istraživanja iz Švicarske i supervizorica prof. Nire Yuval Davis, koja potpisuje i jednu od recenzija.

Ocijenivši knjigu “Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta” kao “istinski maestralnu studiju… budući da pruža sveobuhvatnu, složenu analizu rodnih ideja i praksi te feminizama koji im se suprotstavljaju unutar islamskih i sekularnih konteksta”, prof. Badran je posebno istakla “vješti preplet historijskog, filozofskog i političkog” u tom projektu. Apostrofirala je i kao pogrešne, demagoške, petrificirane, nerijetko i demonizirane tvrdnje da je “feminizam stran islamu te da je politička i kulturna intruzija stigla sa Zapada”. Pitajući se nadalje “što je Zapad Bosni i Hercegovini i Kosovu”, prof. Badran potvrđuje ostvarenje cilja studije Zilke Spahić Šiljak i njenih suradnica/ka da zemljopisno pozicioniranje žena, usprkos pejorativnim konotacijama o feminizmima, znači nešto pozitivno te da se žene u Bosni i Hercegovini i na Kosovu sa feminizmom, s ponosom, identificiraju. Druga je stvar, reći će to i autorica projekta, “što je sve dodatno opterećeno ekonomskom nesigurnošću uz rastuću stopu nezaposlenosti, a čime se još više ograničavaju prilike za žene”. Također i da “takve nejednakosti u smislu društvenih i ekonomskih prava s jedne strane, i građanskih i političkih prava s druge, značajno dovode u pitanje poziciju žene kako u javnoj tako i u privatnoj sferi”.

Feministički i religijski identitet jest nepoznanica, literature o toj temi je premalo. Međutim, klasifikacije feminizama u islamu još s kraja 19. stoljeća, dokaz su njihove prisutnosti, a i aktivizma u muslimanskim društvima. Još uvijek, istina, jesu obavijeni strahom od stigme i odbacivanja, od nepovjerenja društava. Otud su muslimanske feministice pod dvostrukom lupom: ne mogu očekivati razumijevanje za iskazivanje svog religijskog identiteta, nose li hidžab, a njihovo je okruženje sekularno. Nisu prihvaćene ni u religijskom, a niti u sekularnom okruženju. Uz donekle još uvijek segregirano, nerijetko ispolitizirano, obrazovanje (“diferencijalno situirano” zapisuje feministica D. Haraway) koje i produbljuje rodnu neravnopravnost, nužne su različite strategije kako bi se umanjio tisućljetni rascjep privatne i javne uloge žene, otklonili stereotipi i predrasude. “Ušutkane” klasnom ravnopravnošću žene niti kod nas (u Hrvatskoj, a niti u Bosni i Hercegovini i na Kosovu)

8

Autorica Zilka Spahić Šiljak (u sredini) nisu uspjele u socijalizmu otkloniti kalkove o svojoj “krhkosti”, “potrebi za muškim patronatima”. Tranzicijsko je razdoblje, koje Zilka Spahić Šiljak analizira u svojoj studiji, potenciranjem etnonacionalizama, pa i u religijskom diskursu, ženu “uzdiglo” (zapravo vratilo) u ulogu majke, prepozicioniralo je u čuvaricu ognjišta, privatnog i obiteljskog; opet je javno marginaliziravši. Tom prelokacijom i u vjeru je – u taj važan dio naših identiteta, kao i u preispitivanje feminističkog i femininog, dominantno unijelo političko. Rezultati ove studije upućuju da su muslimanke u postsocijalističkim društvima istraženih područja Bosne i Hercegovine i na Kosovu, bez socijalne i ekonomske sigurnosti i nadalje pod utjecajem jakih etnonacionalističkih i religijskih ideologija. U stalnom su traženju kako se u takvim okolnostima pomiriti s nametnutim identitetima i političkim stavovima, kao i kako se javno angažirati.

Prvo poglavlje knjige Zilke Spahić Šiljak kratki je historijski pregled razvoja ženskih ljudskih prava, dok drugo sažima razvoj feminističkih ideja u muslimanskim zemljama i prenosi kontinuirane debate o kompatibilnosti islama i feminizama u tri islamske zemlje (Iran, Turska i Egipat). Treći dio knjige prikaz je sociopolitičkih i ekonomskih konteksta ispitivanih zemalja, u kome donosi i kratki pregled o ženama, njihovu obrazovanju, zapošljavanju, obiteljima, feminizmima i aktivizmima, kao i pozicijama islama u socijalizmu i postsocijalizmu. U četvrtom poglavlju je izložena analiza fokus grupa i intervjua sa ženama provedenim kroz 14 sesija (od čega osam u Bosni i Hercegovini – u Sarajevu i Mostaru) i 12 intervjua (šest na Kosovu). I to sa ženama različite životne dobi, različitih kulturnih navika i ne/prakticiranja vjere i sekularnih (do ateističkih). Peto, završno, poglavlje daje životne priče istaknutih javnih osoba, poznatih zagovarateljica i podržavateljica ženskih prava.

Knjiga “Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta” nije samo doprinos teorijskom već i metodološkom proučavanju feminizama i sociologije religije, a autorica i sukreatorice knjige su istinske promicateljice tolerancije i zajedničkog djelovanja u različitosti. Ova studijska knjiga ima i zaključni dio na engleskom jeziku čime je osigurana i globalna recepcija. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 140

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Promocije knjige “I ljubav je na određeno vrijeme” Namika Tarabića

Srce od dobrote Organizirana kao humanitarni koncert za pomoć sinovima koji boluju od cerebralne paralize i autizma, promocija knjige Namika Tarabića “I ljubav je na određeno vrijeme” održana je u srijedu, 18. travnja 2012. u dvorani Bošnjačke nacionalne zajednice u Zagrebu. Promociju knjige su podržali pjesmom i svirkom pjevači i glazbenici: Donat Orlić, Zdenka Ahmetspahić, Edo Pavišić, Irena Grden te Kamerni orkestar i zbor “Bosana” pod ravnanjem prof. Fuada Ahmetspahića.

Knjiga “I ljubav je na određeno vrijeme” tiskana je krajem 2011. godine u nakladi zagrebačkog ogranka BNZH u Zagrebu, a sadrži četiri tematske cjeline. Prve tri su ljubavne (raspona od nježnih, brižnih do žestoko erotskih), dječje i duhovne pjesme. Četvrta je cjelina obuhvatila pozamašan broj tema, od moralističkih (licemjerje, grabež i pohlepu, indiferentnost na socijalne nepravde), do osobne zauzetosti pjesnika Namika Tarabića nizom profanosti. Recenzenti su knjige renomirani književnici, književni kritičari i urednici Sead Begović i Višnja Goljački.

Nismo bili zatečeni Namikovim simpatičnim samoreklamerstvom (jer to i jest posvema u duhu tekstopisaca), u stilu: “Budi prirodniji i bit ćeš zgodniji!”. Tako on to čini od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, od svog dolaska iz rodnog Kladnja u Zagreb. Ugodno su iznenađenje i u ovoj zbirci, koja za razliku od prve knjige “Mjesečeve suze” nema popratne notne zapise, egzistencijalno-refleksivne poruke, ne i bez folklorne duhovitosti i estradnog šarma: “Draga, nije sve tako / u životu crno / pogledaj kako vani / lijepo pada bijeli snijeg / a mi nemamo još ni drva”. U prvoj Namikovoj knjizi tekstova zabilježio je o njegovu stilu, u pogovoru, skladatelj Dane Bićanić: “Namik nije težio bogatstvu rječnika, stila i metaforike, toliko prisutne u ‘pravoj’ poeziji – težio je metrici i ritmu prikladnom za popularnu glazbu. To su pjesme trenutka, vremena i prostora u kojem su nastajale.” A Sead Begović potvrđuje: “Poezija mu je poezija trenutka, lako pamtljiva i prijemčive emocionalnosti. Interesantno je to s koliko on majstorstva kleše formu, s dobro raspoređenom rimom i gotovo u Matešovskim katrenima.”

Pučki, scenski, spontani, a i nomadski (tranzitni) ritam Namikovih pjesama, naravno, ima malo sličnosti s dalekim predrenesansnim trubadurstvom, a i onim salonskim, artificijelnim, s biranim riječima petrarkista i slično. Jer Namik Tarabić točno zna kojoj se publici obraća, za koga piše, koga želi uveseliti svojim rimama i porukama. Iz kojeg verbalnog miljea oblikuje svoje poruku: narodne su to dosjetke, kalamburi, nenametljivi savjeti i mudrosti. On računa na recepciju prosječne publike, željne opuštanja, derta, ali i pomodarstva. Otud i pomodne riječi: “Hej, hej mala miss, miss / daj mi jedan kiss, kiss.” Pa duhovitosti: “Opijaš me svojim / koracima dugim / svaki dan se bojim / da ne odeš s drugim…”. Izravnost, neuvijenost u poruci: “Pored mene možeš leći / dušo moja to je sve…”; “Ti se meni jako sviđaš / tvoje usne i frizura…”. Nema patetike i divinizacije neke Beatriche ili Laure (Blaženke ili Lovorke) distanciranosti od učene djeve. Namikova je draga: “Tri sata na telefonu / tračevi su tvoje(njene) zvijeri… / Ona je tri sata u kupaoni / daj i dušu si operi!” Naoko tradicionalni muškarac Tarabić će joj doviknuti, a i zamjeriti i što “se vani skita, pa još i nešto čita!”

Prigovarat će: “U tvojoj sam stalno mreži / nikad na slobodi”.

Interesantno je, ipak, da suvremeni Namik Tarabić počesto “uzima” ženski pogled, da se trudi biti angažirani tekstopisac. Najizvođenijoj i najbolje prodavanoj pjesmi, a koju je pjevao karizmatični Mišo Kovač, Namik Tarabić će, najavio je to na tribini u organizaciji BNZH,

PREPORODOV JOURNAL 140

Višnja Goljački, Namik Tarabić, Edina Smajlagić i članice zbora “Bosana” uskoro “prepjevati” tekst – za ženski glas. Poruka bivšem dragom, u Namikovim tekstovima, zna biti energična: “Ne želim te ni u priči!”

Međusobno partnersko bračno nerazumijevanje, banalna svakodnevica, rastave…, reče i te večeri, naša su stvarnost. A on, Tarabić, piše prema interesima svoje publike, aktualizira svoje rimovane poruke.

Tako spominje i horoskopsko “čitanje ljubavne sudbine”, pa i “razgovor sa svemircima”. Tarabić voli igru riječima, zrcalo je to i, po njemu, života koji je igra ruleta, kocka! U toj se igri ne snalazi ponajbolje: od svojih tekstova, a koji su proslavili poznate naše estradne zvijezde poput spomenutog Miše Kovača, Duška Lokina, Džoa Maričića Makija, Lidije Percan i drugih, on, Namik Tarabić, baš i nije puno dobio. Iako su mu pjesme prevođene i na brojne europske jezike, okretale se i vrte se na tisućama nosača zvuka, unatoč toj enormnoj recepciji i popularnosti, zapravo kao tekstopisac i nije novčano profitirao budući da se taj dio intelektualnog vlasništva u Hrvatskoj tek sada zakonski regulira.

Ipak, zahvalan i skroman, spomenuo je svoju uspješnu suradnju s pokojnim magom šlagerske glazbe pokojnim Đorđem Novkovićem, koji mu je otvorio vrata glazbenog svijeta. Slijedili su ga kompozitori: Đelo Jusić, Zrinko Tutić, Vanja Lisak, Rajmond Ruić, Nikola Garašić…

Zato i danas Namik Tarabić, uzdignute glave, iako je sve, pa eto i ljubav postalo “roba i na određeno vrijeme” ide tankom crtom između banalnosti i svog nesumnjivog talenta. Hodi: “svojom cestom punom mira” dok mu “na njoj glazba svira”. “I trpi. I prašta!”.

A mi, uz puno zahvalnosti pjevamo njegove uspješnice: “Tiho, tiho moje srce”, “Srce ti je kamen”, “Dal’ se sjetiš nekad mene”, “Sve su se laste vratile sa juga”, “Hiljade suza” i tako redom… I željno očekujemo i te večeri promovirane, a i nove Namikove tekstove, uglazbljene, a i kao popularne šlagere. Te da će, konačno, donijeti korist i umirovljeniku Namiku Tarabiću i njegovim sinovima.

Osvježenje na promociji knjige “I ljubav je na određeno vrijeme” bile su i nove dječje pjesme. Jednu, pod nazivom “Moj tata je davatelj krvi” i ovoga je puta otpjevala djevojčica Barbara Borovčak. Glazbeni dio programa promocije Tarabićeve knjige vodila je njegova stalna mentorica i prijateljica, književnica Višnja Goljački, inače urednica novina “Zaprešićki špigl”, a koja je Namiku posvetila i pjesmu “Kad se svi punti zbroje”. Namikove se knjige “I ljubav je na određeno vrijeme” sele u Sarajevo, u Tuzlu… q Edina SMAJLAGIĆ

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Simpozij “Islam u Europi – stanje i perspektive” (Zagreb, 19.-21. travnja 2012.)

Islam u Europi Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Zagreb, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH prof. dr.

Ive Josipovića i uz sponzorstvo Naučno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” iz Sarajeva, organizirala je simpozij pod nazivom “Islam u Europi – stanje i perspektive”. Simpozij je održan od 19.-21. travnja 2012. godine u Islamskom centru u Zagrebu, a povodom 25. obljetnice radnog otvorenja Zagrebačke džamije. Na 18. znanstvenom skupu ovakve vrste od izgradnje džamije u Zagrebu, učestvovalo je 29 uglednih znanstvenika, vjerskih službenika, povjesničara i sveučilišnih profesora iz 16 europskih i azijskih zemalja (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, Bugarska, Velika Britanija, Njemačka, Danska, Poljska, Albanija, Norveška, Turska i Iran). Organizacijski odbor, na čelu s Dževadom Jogunčićem i Gzimom Redžepijem, izvanredno je organizirao simpozij, dostigavši visoku međunarodnu razinu.

Muslimanska suvremenost u modernom europskom okviru U četvrtak, 19. travnja, u okviru uvodne manifestacije simpozija prof. dr. Jørgen Nielsen (Danska), glavni urednik (direktor Centra za europsku islamsku misao i voditelj Islamskih studija na Univerzitetu u Kopenhagenu), i doc. dr. Ahmet Alibašić (BiH), član redakcije, predstavili su “Godišnjak muslimana u Europi” (“Yearbook of Muslims in Europe”), koji je do sada izašao u tri broja.

Pojasnili su da je tokom posljednja dva desetljeća u javnosti i među znanstvenicima porastao značaj pitanja vezanih uz razvoj muslimanskih zajednica u Europi. Aktualne javne i političke rasprave potiču znanstvenike iz područja društvenih i političkih znanosti na provođenje temeljitih istraživanja o tom pitanju. Njihov rad biva suočen s ozbiljnim nedostatkom pouzdanih i aktualnih informacija o stanju muslimana u pojedinim europskim zemljama. Odgovore na jednostavna pitanja kao što su: “kako (druge) zemlje rješavaju pitanje muslimanskih sahrana (dženaza)?”, “koje zemlje imaju islamske škole i kako one funkcioniraju?” ili “u kojoj mjeri europske zemlje ostavljaju prostor za islamski Obiteljski zakon (ako ga uopće ostavljaju)?”, nije jednostavno pronaći. Situacije se uvelike razlikuje od zemlje do zemlje: promjene su brze i objavljeni rezultati brzo postaju zastarjeli. “Godišnjak muslimana u Europi” pruža ažurirano godišnje stanje muslimana u Europi. Obrađujući područje od 46 zemalja zapadne, srednjoistočne i jugoistočne Europe, knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio obrađuje, od zemlje do zemlje, sažetak bitnih trenutnih podataka, s osnovnim statistikama i procjenama njihove pouzdanosti, anketama o pravnom statusu i aranžmanima, opisima relevantnih organizacija i ​​drugih pojedinosti. Drugi dio donosi analize i istraživačke članke o pitanjima i temama od trenutnog značaja pisanih od strane eksperata za određena područja. Treći dio nudi pregled nedavno objavljenih značajnih knjiga. “Godišnjak muslimana u Europi” je važan izvor referenci za vladine i nevladine dužnosnike, znanstvenike, novinare i kreatore politike.

Svečano otvorenje 18. Međunarodnog znanstvenog skupa “Islam u Europi – stanje i perspektive” održano je u petak, 20. trav-

10

Uvodna manifestacija simpozija – predstavljanje “Godišnjaka muslimana u Europi” nja. Dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, u pozdravnom govoru je istaknuo da je izgradnjom Zagrebačke džamije prije 25 godina, Islamskoj zajednici u Hrvatskoj omogućen izlazak iz anonimnosti te je, kao takva, postala prepoznatljiva i kao mjesto održavanja međunarodnih simpozija povodom obljetnice radnog otvorenja. Redžepi se, također, osvrnuo na tri važna segmenta za muslimane u RH. Prvo, Hrvatska je demokratska, pravna i socijalna država, u kojoj su najviše vrednote sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, pluralizam i nepovredivost vlasništva. RH jamči svim nacionalnim manjinama koje žive na njezinu tlu poštovanje svih ljudskih i građanskih prava, a osobito slobodu izražavanja i njegovanja nacionalnog jezika i kulture, kao i političkog organiziranja. Drugo, Islamska zajednica u Zagrebu je nastajala i stvarana zbog dva razloga: kako bi okupljala ljude i brinula se o njima i njihovim vjerskim potrebama i interesima. I treće, muslimanima je ostavljeno u amanet, na povjerenje, da poslije Boga, dž.š., i Poslanika, a.s., najveću počast odaju učiteljima i znanstvenicima.

Prisutnima se obratio i Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, koji je istaknuo da se u Zagrebu ponose na programe i aktivnosti Islamskog centra, pri čemu su kroz međureligijsku suradnju, izgradnju demokratskog društva, međusobno uvažavanje i širenje prostora vjerskih sloboda, izgrađeni mostovi suradnje i dosegnut zavidan stupanj međusobnog povjerenja. “Zahvaljujući upravo ovakvim simpozijima koji se redaju u Zagrebačkoj džamiji, našoj sredini su približene velike humanističke vrijednosti i ogromni potencijali islamske vjere i arapske kulture. Zagreb i Hrvatska, u svom povijesnom hodu i nacionalnom identitetu, baštine svekoliku judeo-kršćansku i islamsku tradiciju. Tu se susreću, prepliću i nadopunjuju.

PREPORODOV JOURNAL 140

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Zato su na ovim prostorima od davnina, a posebno danas, u modernom i suvremenom svijetu, i duhovni pastiri, dakle predstavnici vjerskih zajednica i s druge strane politički lideri i predstavnici vlasti – odgovorno pozvani da zajednički izgrađuju kulturu mira i dijaloga, međusobnog uvažavanja i poštovanja. Hrvatska je, u kulturnom i civilizacijskom pogledu, sastavni dio Europe, od sutra, politički i socijalno, 28. članica Europske unije, pa sam siguran i uvjeren da i muslimani mogu dati značajan doprinos suživotu i harmoničnom razvoju različitih kultura i religija u Europi 21. stoljeća. Rezultati i promišljanja ovog simpozija, na tom tragu i na tom putu, mogu nam svima koristiti”, rekao je gradonačelnik Bandić.

Na simpoziju su sagledane i osvijetljene brojne teme koje se tiču stanja islama i stvarnosti muslimana kroz minulo vrijeme i suvremene tokove. Na koji način je 11. rujna utjecao na stanje islama i položaj muslimana u Europi? Što je smisao i pozadina zakona o zabrani nošenja burke i drugih zakona i odluka kojima se ograničavaju vjerska prava muslimana? Do kojeg su stupnja muslimani integrirani u europska društva i sudjeluju li u političkim, društvenim i kulturnim tokovima europskih država? Kako islam oblikuje i usmjerava mlade muslimanske naraštaje u europskim zemljama?

Kakva je demografska, ekonomska, obrazovna i socijalna perspektiva muslimana u Europi 21. stoljeća? Kakvi su izgledi suživota i harmoničnih odnosa različitih kultura i religija u europskom duhovnosocijalnom prostoru?

Pozvavši ugledne znanstvenike iz najrazličitijih oblasti, organizatori su htjeli pokrenuti kompetentniju i kompleksniju raspravu o zbilji islama i muslimana u današnjoj Europi od one koja je, počesto rukovođena dnevnom medijsko-političkom logikom, nerijetko krivotvorena ili barem redukcionistička. Osim toga, željelo se omogućiti domaćoj javnosti, istraživačima i institucijama da se bolje orijentiraju u složenoj i nedovoljno istraženoj problematici muslimanske suvremenosti u modernom europskom okviru. Naime, islam je, više nego ikada dosad, u središtu pozornosti europske javnosti. O njemu se izriču ocjene, sudovi i procjene, te predstavlja izniman izazov za suvremenu teologiju, filozofiju, sociologiju, politiku i ekonomiju. Štoviše, ponekad se čini da svi u čudu stoje pred njime, nemoćni da ga svrstaju u poznate okvire, u neku ideologiju ili partiju, geografski okvir i slično. U recentnim okolnostima nastajanja europskog jedinstva i globalnih odnosa između kultura i civilizacija, islam i muslimani Europe zasigurno imaju veliku i naglašenu ulogu.

S vrlo zanimljivim referatima, koji će se uskoro objaviti u Zborniku radova, brojnim slušateljima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” predstavili su se: doc. dr. Aziz ef. Hasanović, Hrvatska: “Utjecaj islama na oblikovanje Europe”; prof. dr. Sead Alić, Hrvatska: “Kako postaviti pitanje?”; doc. dr. Amir Karić, BiH: “Neki aspekti političkog djelovanja muslimana u Europi”; prof. Sead Muhamedagić, Hrvatska: “Islam u Austriji”; prof. dr. Mevlud Dudić, Srbija: “Budućnost muslimana u Europi, suživot s drugima – izazovi i perspektive”; muftija Ševko ef. Omerbašić, Hrvatska: “Povijesni pregled odnosa europskog kršćanstva prema Kur’anu, islamu i Muhammedu, a.s.”; dr. Dilwar Hussain, Velika Britanija: “Muslimani u Engleskoj – iskustva i problemi integracije”; prof. dr. Hassan Rahimpour Azgadi, Iran: “Mogući utjecaji islama na oblikovanje mladih naraštaja muslimana u Europi”; prof. dr. Jørgen Nielsen, Danska: “Suvremeni kršćansko-muslimanski dijalog: predstava ili stvarnost?”; muftija dr. Nedžad ef. Grabus, Slovenija: “Islamski kulturni centri i integracijski procesi muslimana u europska društva”; prof. dr. Şaban Ali Düzgün, Turska: “Način suočavanja sa sukobljenim identitetom: od orijentalizma do antropologije muslimana u Europi”; prof. dr. Enes

PREPORODOV JOURNAL 140

Karić, BiH: “Ljudsko lice u islamskim vrelima”; prof. dr. Mohammad Ali Barzanooni, BiH: “Promišljanje o toleranciji u kulturi islama”; prof. dr. Šerbo Rastoder, Crna Gora: “Islam i Islamska zajednica u Crnoj Gori 1878.-2012.”; doc. dr. Xhabir Hamiti, Kosovo: “Europa i islam: zajednička iskustva i budućnost”; otac Ivica Todorov, Makedonija: “Predodžba Svevišnjeg u svetim knjigama, Novom i Starom zavjetu i Kur’anu: dogmatski komparativni pristupi kao osnova za teološki dijalog”; dr. Aziz Shakir, Bugarska: “Glavni temelji negativnog stava i napada na islam i mjesna muslimanska zajednica u postkomunističkoj Bugarskoj (1990.-2012.)”; prof. dr. Musa Musai, Makedonija: “Albanski muslimani i integracija vjere u nacionalni identitet”; dr. Armina Omerika, Njemačka: “Islam u Njemačkoj – od marginalizacije do institucionalizacije”; prof. dr. Ivan Markešić, Hrvatska: “Islamizirana Europa ili europeizirani islam”; prof. dr.

Safet Bektović, Danska: “Izazovi i perspektive europskog islama u svjetlu danskog i bosanskog iskustva”; dr. Agata S. Nalborczyk, Poljska: “Pravni položaj i organizacije muslimana u Poljskoj”; doc. dr. Dževad Hodžić, BiH: “Islamska teologija u europskom kontekstu – obrazovanje imama u Europi”; prof. dr. Hans Daiber, Njemačka: “Humanizam u islamu. Zajednička poveznica islama i Europe”; prof. dr. Ferid Muhić, Makedonija: “Kritička analiza ključnih argumenata ekstremnog antiislamizma – slučaj Bat Ye’or”; dr. Olsi Jazexhi, Albanija: “Islamska zajednica Albanije u postkomunističkom razdoblju: od arapskog utjecaja do turskog nadzora”; mr. Christian Moe, Norveška: “Kritika ‘Islamofobije’”; prof. dr. Hilmo Neimarlija, BiH: “Islam u Europi i pitanje Europe”; doc. dr. Adnan Jahić, BiH – moderator: Rasprava i prihvaćanje poruke simpozija. q Ismet ISAKOVIĆ

Poruka učesnika simpozija Islam i muslimani su neraskidivi dio geografskog, civilizacijskog i duhovnog lica Europe. Tijekom stoljeća muslimani su obogaćivali europsku civilizaciju i duhovnost na poljima kulture i znanosti, a danas su dio mozaika europske pluralnosti i raznolikosti. Muslimani potiču Europu na pozitivnu unutarnju preobrazbu s ciljem postizanja najviših standarda uvažavanja prava i potreba ljudi i zajednica koji u njoj žive, ali i stvaranja duhovnih i društvenih pretpostavki za njihovu međusobnu komunikaciju, suradnju i oplemenjivanje. Europa u 21. stoljeću, uza svu njenu heterogenost i raznolikosti u postojećim praksama, ne može i ne treba biti neosjetljiva prema različitim oblicima predrasuda i netolerancije u odnosima prema muslimanima i u tretiranju prava europskih muslimanskih zajednica. S druge strane, muslimani mogu i trebaju činiti veće napore u iznalaženju odgovarajućih modela prilagodbe i integriranja u europska društva, europski kulturni prostor te normativne i institucionalne okvire europskih država.

Pritom, to integriranje ne treba biti tek puko prihvaćanje važećih pravnih i društvenih regula i standarda, već slojevito i svestrano uključivanje u sve tokove i procese, ali i pitanja te izazove europske suvremenosti.

Islam, kršćanstvo i druge religije na tlu Europe predstavljaju nepresušno vrelo afirmacije i razvoja čovjeka kao bića dobrote, ljubavi, stvaralaštva i zajedništva. Umjesto razlika, europski vjerski i društveni prvaci i autoriteti trebali bi poticati njegovanje onih dimenzija identiteta Europljana koje podrazumijevaju univerzalne vrijednosti mira, tolerancije, dobrote i solidarnosti. Državne ustanove i nevladine organizacije trebaju biti čimbenici stvaranja novog ambijenta u kojem će ljudi razlike u identitetima prepoznavati kao poticaj neprekinutoj humanizaciji i obogaćivanju. U tom smislu i ovaj naš simpozij, uvjereni smo, predstavlja ne samo doprinos navedenim nastojanjima, već i jasno svjedočanstvo u prilog važnosti dijaloga i uvažavanja drugog i drugačijeg kao temeljnih pretpostavki stabilne i prosperitetne Europe. q

11

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

12. Godišnja izvještajna skupština Islamske zajednice u Hrvatskoj

Godišnja analiza rada U Kongresnoj dvorani Islamskog centra u Zagrebu, u subotu 28. travnja 2012. godine, održana je 12. Godišnja izvještajna skupština Islamske zajednice u Hrvatskoj. Godišnjoj skupštini, koja je najveći skup odgovornih u Islamskoj zajednici tokom godine, prisustvovali su predsjednik Sabora, predsjednik i članovi Mešihata, glavni imami i imami, muallimi i muallime, ravnatelj i profesori stručnih predmeta Islamske gimnazije, te ravnatelji Doma za stare i nemoćne iz Široke Rijeke, Zaklade/Vakufa i Centra za certificiranje halal kvalitete.

Po posljednji puta u svojstvu predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj prisutnima se obratio muftija Ševko ef. Omerbašić. Na početku izlaganja podsjetio da su izbori za novog predsjednika Mešihata zakazani za 9. lipanj 2012. Na snagu su stupile statutarne promjene koje predviđaju povećani broj članova izbornog tijela (ukupno 172 člana), kojeg čine članovi obaju Sabora (u Hrvatskoj i BiH), predsjednici svih Izvršnih odbora, glavni imami, imami, muallime, muallimi, ravnatelji i članovi Upravnih odbora ustanova koje su osnovali Sabor i Mešihat, profesori i nastavnici stručnih predmeta u Islamskoj gimnaziji, te umirovljeni imami i funkcionari. Predsjednik Mešihata bira se tajnim glasanjem iz kruga vjerskih službenika.

Govoreći o članstvu i članarini, muftija Omerbašić je rekao da su Medžlisi u svojim izvještajima objavili da su prošle godine imali 7.163 člana Islamske zajednice. Međutim, samo 4.227 su podmirili članarinu, dok 2.936 članova nisu (1.766 nisu platili članarinu više od tri godine). “Kao što znate Mešihat je uputio pismeni zahtjev svim medžlisima da kartone onih članova koji svoje obaveze nisu izvršili više od tri godine izdvoji iz kartoteke i više ih ne prikazuju kao članove.

Nažalost, to nije učinjeno. Zašto, to trebamo saznati na ovoj Skupštini? Ovo je ako ne najvažnije, a ono jedno od najvažnijih pitanja jer je konačno došlo vrijeme da Islamska zajednica u Hrvatskoj zna tko joj pripada i na koga može računati. Na nedavnoj sjednici Rijaseta ovaj raskorak između broja članova i članova koji su izvršili obvezu nije promakao pažnji”, rekao je Omerbašić. Istaknuo je da je u 2011. godini čak sedam Izvršnih odbora Medžlisa poslovalo s gubitkom, a gubici su se namirili iz rezervnih fondova. Omerbašić je naglasio da Mešihat ima velike izdatke za plaće, mirovinsko i zdravstveno osiguranje koji ukupno mjesečno iznose oko 3 milijuna kuna.

U nastavku govora iznio je zanimljive statističke podatke. Tako je tokom 2011. godine u Hrvatskoj, prema evidenciji imama, rođeno samo 283 muslimanske djece. Pritom su obavljena samo 103 temeljna dječja obreda – akike. “Tijekom prošle 2011 zabilježeno je da su roditelji samo jednom novorođenom djetetu dali ime Muhammed.

Ime našega Poslanika kao da je osuđeno na odumiranje, a to nije dobro”, rekao je Omerbašić. Prošle godine umrlo je i sa dženazom pokopano 288 muslimanki i muslimana (39 umrlih je pokopano bez dženaze). U organizaciji Mešihata u 2011. godini hadž je obavilo 48 muslimanki i muslimana. Također, vjenčala su se 84 muslimanska parova, ali samo njih 51 imali su šerijatsko vjenčanje. Tokom 2011. godine islamski vjeronauk je održavan u 147 osnovnih i 65 srednjih škola i 86 vjeronaučnih grupa. U osnovnim školama vjeronauk je pohađalo 2.712 vjeroučenika, a u srednjim 535, što je ukupno 3.247 učenika i učenica. U mektebima je bilo samo 1.445 vjeroučenika.

Ovom broju treba dodati 147 polaznika tečaja Kur'ana i 124 odraslih polaznika, i tako dolazimo do ukupnog broja vjeroučenika – 4.963, što je nešto manje nego 2010. godine kad ih je bilo 5.039.

12

Obraćanje muftije Omerbašića na Godišnjoj izvještajnoj skupštini (foto Kemal Mujičić) Govoreći o odnosu Islamske zajednice prema nacionalnim udrugama i politici, muftija Ševko Omerbašić je rekao sljedeće: “Kao što znate, koncem prošle godine bili su opći izbori. Među kandidatima za zastupnike u Hrvatskom Saboru bio je i glavni imam iz Gunje, Idriz ef. Bešić. Po nagovoru nekih imama suglasio sam se s njegovom kandidaturom – i mislim da sam pogriješio. Reakcije naših nacionalnih asocijacija, a posebno političkih, bile su takve da su unijele veliki nemir u odnose s tim asocijacijama. Bili ste svjedoci netolerantnih i vulgarnih napada i na kandidata Bešića, ali i na Islamsku zajednicu, pa i na mene osobno. U tim listovima surađuju i naši imami. Kad smo tim istim imamima ponudili da osposobimo našu web-stranicu i kroz nju artikuliramo naša stajališta i postavili ih u redakciju, nisu ništa učinili, iako im je Islamska zajednica i radno i životno mjesto. Imami moraju, ovo posebno naglašavam, učiniti sve na izgradnji i očuvanju Islamske zajednice. Budući Mešihat morat će o tom pitanju učiniti više nego dosadašnji. Neki imami flertuju s razbijačima Islamske zajednice. Neizbor Idriza ef. Bešića poruka je naroda da ne želi imama-političara, pa prema tomu tako trebaju i postupiti.”

Muftija Omerbašić je naglasio da Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj čini velike napore kako bi povećao standard imama, pri čemu prosječna plaća imama iznosi nešto više od hrvatskog prosjeka (5.705 kuna). “Plaće imamima i muallimama nisu kasnile ni jedan dan, što na razini Republike Hrvatske nije slučaj. Desetine tisuća radnika mjesecima ne primaju plaće pa opet dolaze na posao. U posljednjih 10 godina učinjeno je puno na stambenom zbrinjavanju imama.

A mi još uvijek imamo imama koji ne plaćaju članarinu Islamskoj zajednici što je više nego doista zabrinjavajuće”, rekao je Omerbašić.

Na kraju izlaganja, osvrnuo se na obavezne podatke s kojim bi Islamska zajednica morala raspolagati, a kojih nema, ponajviše zahvaljujući neodgovornom odnosu sastavljača izvještaja. Tako, na primjer, nema podataka koliko muslimana izdržava zatvorske kazne, kako je raširen alkoholizam među muslimanima, kakvo je stanje s drogom, ima li i koliko socijalnih slučajeva među muslimanima, koliko muslimana ne prakticira islam, koliko djece muslimana ne pohađa vjeronauk, koliko ima mješovitih brakova? Također, nema podataka o ekonomskom stanju muslimana, broju mladih koji bi željeli studirati u inozemstvu, kao i studentima kojima je potrebna stipendija. q Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 140

hrvatska

Vlada RH prikriva stvarna poskupljenja energenata

Velika poskupljenja Konačno se desilo ono što se dugo najavljivalo, bolje rečeno odgađalo. Osim kontinuiranih poskupljenja goriva, krajem travnja 2012. Vlada je donijela i odluke o poskupljenju struje i plina od 1. svibnja. Cijena je plina skočila za 22%, odnosno za 33 kune za kućanstva. Istovremeno će se smanjiti cijena plina za dio industrije, što uključuje i škole te bolnice za 6,75%, čime se željelo povećati konkurentnost hrvatskih proizvoda. Kad je u pitanju rast cijene struje, prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić je objasnio da se ukupna cijena proizvodnje, prijenosa i distribucije struje za kućanstva povećava za 20% ili 40,24 kune. Poskupljenje struje tražio je HEP, a Čačić je rekao kako su cijene koje imamo niže od cijena plina koje se ugovaraju.

Moglo se i drukčije?

Premijer Zoran Milanović je rekao kako su ovo “nažalost loše vijesti”. “Ovo je realnost, na ove stvari ne možemo utjecati, a na nama je da pokrenemo druge mehanizme”, zaključio je. Potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova EU, Branko Grčić, jedini je kritizirao rastrošnost HEP-a. Rekao je kako je Hrvatska sada gospodarski na nuli te se nada kako je to posljednja loša vijest. “Očekivano je da su građani ogorčeni, na takvo nešto ne može ne biti reakcije. HEP dolazi u situaciju da se na račun građana pokušava organizirati, a morao bi se unutar sebe restrukturirati.

Ne može doći do poskupljenja struje, a da se to rasipa neracionalno u samome HEP-u”, poručio je Grčić.

Predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor prosvjedovala je protiv ovakve odluke jer, kaže, za tako drastičan napad na hrvatske građane, osobito one najsiromašnije, nije bilo razloga. Ova poskupljenja dovest će, dodala je, do novog vala poskupljenja u poljoprivredi, Petrokemiji, ali i prehrambenoj industriji. “Moglo se i drukčije, Vlada je mogla intervenirati a nije, jer im je cilj pokazati kako odlično pune proračun. Naravno da se državni proračun puni dobro, od povećanja PDV-a i poskupljenja goriva, jer se udara nesmiljeno na poduzetnike, samo je pitanje do kada”, zapitala se. Njezin stranački kolega Đuro Popijač je kazao kako je tragično što Vlada nije podnijela niti kvalitetno obrazloženje za poskupljenja struje i plina: “Govoriti da je argument to što nam je struja jeftinija nego u zemljama EU, koga to može uvjeriti.” Po njegovoj će procjeni računi za plin u zimskim mjesecima biti za 300 kuna veći.

Da cijene mogu biti i veće pokazalo se samo nekoliko dana kasnije kada se otkrilo da su u Vladi pred građanima krili i dodatne odluke vezane za struju i plin. Naime, Čačić je prilikom obrazlaganja poskupljenja “zaboravio” napomenuti kako je Vlada uvela još jedan parafiskalni namet za plin u iznosu od 20,63 kune koji će morati plaćati sva kućanstva bez obzira na potrošnju. Na taj način je plin poskupio više od 22%, pa će prosječno računi stoga biti viši za 33%, a ne 22%, koliko je najavljeno. Isto vrijedi i za struju: prema izračunima Saveza udruge potrošača Hrvatske, račun za struju će biti viši za 60 kuna, dok bi u Dalmaciji i ruralnim područjima kontinentalne Hrvatske prosječni računi za struju mogli biti viši i za 100 kuna.

Ne mogavši više izbjegavati prešućivanje, parafiskalne je obaveze za kućanstva potvrdio i ministar financija Slavko Linić koji je

PREPORODOV JOURNAL 140

Radimir Čačić i Zoran Milanović izjavio kako će nekim građanima računi za plin porasti i za 100 kuna, no nije htio odgovoriti o uvođenju fiksne naknade od 20 kuna.

“Mnogi imaju dovoljno dobre plaće da mogu platiti realnu cijenu energenata, a socijalni programi moraju biti usmjereni prema onima kojima je nužno potrebna pomoć, a ne da je kroz njih dobivaju i oni koji imaju dobre plaće”, istaknuo je Linić.

Vlada RH u proturječnosti Dobra je vijest bila da će gorivo pojeftiniti te da se i u narednom razdoblju očekuje pad cijena. No, iako su u Vladi rekli da je poskupljenje struje i plina posljednja loša vijest za građane za duže razdoblje, vrlo su brzo mediji iskopali da se, na prijedlog Hrvatskih autocesta, priprema i poskupljenje autoputova. Kao razlog navedeno je da cijene cestarina nisu povećane punih pet godina, a troškovi su rasli, kao i inflacija. Da li će se i koliko povećati cestarine znat će se krajem svibnja do kada HAC mora dostaviti prijedlog restrukturiranja novom ministru mora prometa i infrastrukture Siniši Hajdašu Dončiću, koji je tu funkciju preuzeo sredinom travnja nakon što je njegov prethodnik Zlatko Komadina zbog zdravstvenih razloga podnio ostavku.

Vlada je najavila nove mjere i oko poreza na imovinu kojom će se oporezivati nekretnina koja nije u funkciji. Tako, ukoliko netko ima stan, a ne živi u njemu, ili poljoprivredno zemljište koje ne koristi, morat će platiti porez. Vlada ovim želi da imovinu stavi u funkciju, tj. da natjera vlasnike da ili izdaju stan te će time platiti porez, ili daju poljoprivredno zemljište u zakup čime će opet dobiti nešto putem poreza. Iako se smatra da je ova mjera dobra jer bi se moglo stati koliko-toliko u kraj onima koji izdaju stanove a ne plaćaju porez, čini se da će najviše pogoditi banke koje imaju dosta stanova (brojke se kreću i do 15.000) koje su zaplijenile. Sad će morati da ih se rješavaju na način da će ih ili iznajmljivati ili morati prodati, zbog čega se očekuje dodatni pad cijena nekretnina, a time i produ(b) ljenje krize u građevinskom i popratnim sektorima. Banke su jednoglasno poručile da su neprodani stanovi preuzeti od građevinaca i građana koji nisu vraćali kredite te su im ionako teret.

S druge strane, to je u koliziji s vladinim pritiskom na banke da zajedno s državom ulaze u vlasništvo tvrtki koje otežano posluju.

13

hrvatska S takvom politikom morat će sad još više ulaziti u vlasništva poljoprivrednih zemljišta ili tvrtki koje imaju nekretnine i koje će morati staviti u funkciju, inače će platiti porez. Ovim Vlada skače sebi u usta i teško je povjerovati da će banke pristati na pritisak da ulaze u vlasničku strukturu ako će morati plaćati porez na imovinu.

MOL ne pita Vladu RH I na kraju, zanimljivo je bilo pratiti nastavak suđenja Ivi Sanaderu. Ono je preobimno da bi moglo stati u našu rubriku, ali vrijedi zabilježiti vrlo zanimljiva svjedočenja sadašnjih hrvatskih članova Uprave INA-e, Ivana Krešića i Davora Mayera. Oni su sucu Ivanu Turudiću i hrvatskoj javnosti objasnili kako mađarski MOL praktično odlučuje o sudbini INA-e iako je država suvlasnik sa 44,84%-tnim udjelom, a MOL 47,26%.

Izmjene ugovora iz 2009. nisu doprinijele njenom jačanju, jer je MOL-u pripalo nesrazmjerno puno upravljačkih prava u odnosu na vlasnički udio. Ta su prava, kako stoji u optužnici, na intervenciju tadašnjeg premijera Sanadera prenesena na MOL, a Sanaderu je za to, navodi se, isplaćeno 10 milijuna dolara mita. Iako su imenovani i hrvatski članovi Uprave, ona kao upravljačko tijelo nema operativne ovlasti, a istovremeno odgovara za poslovanje, što je čisti apsurd. Naime, Upravu izravno vodi njen predsjednik uz Odbor izvršnih direktora, a ne članova Uprave. “Posljedica takvog upravljanja je da se INA razvija kao podružnica MOL-a, a često se opisuje i kao MOL-ova tvrtka kćer”, rekao je Krešić.

Osim za primanje mita, USKOK Sanadera tereti i da je iz INAe, u dogovoru s Mađarima, planirao izdvojiti nerentabilno plinsko poslovanje. Krešić je pojasnio da je izmjenama dioničkog ugovora planirano izdvajanje skladištenja od trgovanja prirodnim plinom.

Za trgovanje je osnovana nova tvrtka Prirodni plin. “Prvu aktivnost preuzeo je Plinacro, dok izdvajanje trgovine nije realizirano. Tvrtka Prirodni plin i dalje je u sustavu Ine i nije prešla u državno vlasništvo kako je bilo definirano ugovorom”, kazao je Krešić. Dodao je i da se plin trebao otkupljivati po tržišnoj vrijednost i prodavati po cijeni manjoj od tržišne, dok bi se razlika pokrivala iz državnog proračuna.

U MOL-u su se pitali zašto je Krešić čekao više od godinu dana da progovori o tome na koji se način upravlja INA-om. Tvrde da otkad je u INA-i, nije predložio nikakve promjene vezane uz način upravljanja, iako je, kažu, na raspolaganju imao sve mogućnosti i alate da to učini. “Čak suprotno, izrazio je svoje slaganje glasujući jednako kao i njegove mađarske kolege 854 puta. Radi se o 99,54% svih odluka”, priopćio je MOL, uz napomenu da je Krešić svakog mjeseca primao plaću i ostale povlastice, a “niti u tome nije bilo nikakvog znaka pobune”. Zaključili su da “sve to umanjuje vjerodostojnost njegovog ‘coming outa’”. U MOL-u su na kraju ustvrdili da je INA vođena temeljem dogovora s hrvatskom Vladom. “Dioničarski ugovor je postavio temelje za novu INA-u kojom se upravlja prema jasnim pravilima, profesionalno i transparentno, a takva INA konačno ostvaruje dobit”, zaključili su u MOL-u. q Edis FELIĆ

Provedba Okvirne konvencije Poticanje javne rasprave o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u Hrvatskoj, kojom se jamče prava nacionalnih manjina, bila je tema na seminaru održanom u zagrebačkom hotelu “Dubrovnik” 20. travnja 2012. godine. Sedmi po redu seminar organizirao je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Savjet za nacionalne manjine RH. Seminarom je predsjedavao mr. sc. Branko Sočanec, v.d. ravnatelja Ureda za nacionalne manjine Vlade RH, a odvijao se u dva dijela: izvještajni i radni (radne grupe pripadnika nacionalnih manjina te njihova izvješća).

Radne grupe su podnijele izvješće o sudjelovanju nacionalnih manjina u procesu odlučivanja, saborskoj zastupljenosti, korištenju stečenih prava, lokalnim izborima i izborima upravnih tijela, gdje je zaključeno kako je broj nacionalnih manjina u ovoj strukturi upravljanja nedovoljan. Skrenula se pažnja da se pri zapošljavanju u tijelima državne i lokalne samouprave pripadnici nacionalnih manjina mogu pozvati na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i članku 22 u kojemu stoji: “U popunjavanju mjesta iz stavka 2 i 3 ovog članka prednost pod istim uvjetima imaju predstavnici nacionalnih manjina.” Raspravljalo se i o pitanju obrazovanja i sposobnosti pripadnika nacionalnih manjina u obavljanju određenih poslova. U okviru radne grupe kulturne autonomije istaknuto je kako se radi o nedovoljnoj i nekvalitetnoj zastupljenosti nacionalnih manjina u medijima te upitnost o profesionalnoj kvalifikaciji, kvaliteti i održivosti programa te senzibiliziranje javnosti o ovoj temi. U okviru radne grupe koja je razmatrala obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina (ljetne škole te uvođenje jezika nacionalnih manjina u nastavu po modelu A, B i C, kriteriji i udžbenici) ovisno o programima koje razmatra Agencija za obrazovanje, nacionalne manjine, bez obzira na broj prijavljenih polaznika, imaju pravo obrazovati se i učiti o kulturi i jeziku nacionalne manjine kojoj pripadaju (model C), ali i organizirati ljetne škole, gdje će biti raspisan natječaj za ovaj način obrazovanja od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Jedan od zaključaka sa sve tri radne skupine bio je kako se mladi trebaju što više uključiti u rad i djelovanje nacionalnih zajednica te ih educirati kako bi mogli u novim uvjetima, ulaskom Hrvatske u EU, aplicirati na natječaje prema europskim fondovima.

Osim Sočanca, na seminaru su izlagali i mr. sc. Milena Klajner (članica Savjetodavnog odbora Vijeće Europe za praćenje Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina), Aleksandar Tolnauer (predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH) te prof. dr. Rainer Hofmann (predsjednik Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za praćenje Okvirne konvencije). Sudjelovali su i zastupnici u Hrvatskom saboru, članovi Savjeta za nacionalne manjine RH, predstavnici udruga i Vijeća nacionalnih manjina, tijela lokalne i regionalne samouprave te državnih tijela.

Podatke o sudjelovanju nacionalnih manjina i participaciji obavljanja dužnosti i poslovima državne, lokalne i regionalne samouprave iznijeli su predstavnici Ministarstva pravosuđa, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstva kulture, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva vanjskih i europskih poslova te Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

Povodom članka u “Preporodovom Journalu” pod nazivom “Od zločina do slobode”, autora Bedrudina Brljavca, objavljenom u broju 139 na stranama 19, 20 i 21, izjavljujem da se kao član redakcije ograđujem od autorovih stavova. Gospodin Brljavac nije uzeo u obzir mnoge činjenice koje bi, da su navedene, Abdića pokazale u pravom svjetlu. Nije točna tvrdnja da je Fikret Abdić formirao Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu s ciljem da se velikosrpskom agresoru i okupatoru pomogne u uništenju Bosne i Hercegovine i muslimanskog naroda. To je moj stav, stav mnogih ljudi van Velike Kladuše i Krajine, kao i u samom Sarajevu koji su upoznati s dubinom ovog problema. Ubijeđen sam da će vrijeme pokazati da su tvrdnje o navodnoj veleizdaji “Autonomaša” bile dio propagande onih koji su htjeli opravdati vlastitu veleizdaju Republike Bosne i Hercegovine. q Edis FELIĆ

14

PREPORODOV JOURNAL 140

intervju

Muftija Ševko Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, govori o odnosu prema islamu i muslimanima u proteklim desetljećima, suradnji s državnim organima RH, političkom angažmanu imama, vehabizmu, revolucionarnim događanjima u arapskom svijetu, unutarbošnjačkim političkim odnosima, izborima za novog predsjednika Mešihata…

Politika ugrožava moralni integritet Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ Ševko ef. Omerbašić je rođen 9. lipnja 1945. godine u Ustikolini kod Foče. Četiri razreda osnovne škole završio je u Ustikolini, a zatim 1956. godine upisao osmogodišnju Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Po završetku Medrese radio je kao imam u Rudom i kao glavni imam u Ustikolini. Diplomirao je na Fakultetu za arapski jezik i islamske znanosti – Odsjek teologija, grupa misionarstvo i propaganda, na Univerzitetu u Bengaziju u Libiji. Po završetku fakulteta radio je kao prevoditelj u “Hidrogradnji” Beograd, koja je izvodila radove u Libiji. 8. svibnja 1975. godine postavljen je na dužnost glavnog imama u Zagrebu, a 13 godina kasnije, u rujnu 1988. godine, imenovan je za glavnog imama za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i Sloveniji sa sjedištem u Zagrebu. Osnivanjem Mešihata Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije 1990. godine, imenovan je za njegovog prvog predsjednika. Krajem 1994. godine Islamska zajednica u Sloveniji se osamostaljuje. Za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj je izabran 1995. godine, te ponovo 1998. i 2005. godine s mandatom od sedam godina. Krajem 1999. godine od reisu-l-uleme je imenovan, a što je potvrdio Sabor Islamske zajednice u BiH, za zagrebačkog muftiju, odnosno muftiju u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj.

Nositelj je aktivnosti u više projekata Islamske zajednice. Posebno je zaslužan za izgradnju džamije u Zagrebu i razvijanje različitih sadržaja i aktivnosti u njoj. Gradeći Islamski centar u Zagrebu, muftija Omerbašić i njegovi suradnici gradili su u isto vrijeme zagrebačku i Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i sebe u njoj. To je zapaženo i vrednovano u domaćoj i svjetskoj islamskoj javnosti, pa i šire. Posebno se iskazao na poslovima mualimskog rada i djelovanja, odgajajući i obrazujući mnoge generacije mladih. Profesionalne i društvene obaveze nisu mu ostavljale puno slobodnog vremena, ali je uspio pisati i objavljivati radove: “Islamska čitanka”, “Arapska početnica”, “Povijest islama” i “Vrijeme pravednih kalifa”. Nakon dva desetljeća istraživačko-spisateljskog rada 1999. godine objavio je vrlo zapaženo djelo “Islam i muslimani u Hrvatskoj”, koje je krajem 2010. godine objavljeno u dopunjenom i znatno proširenom drugom izdanju.

Zagrebački muftija Ševko Omerbašić je dobitnik nekoliko značajnih priznanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 1998. godine Hrvatski helsinški odbor dodijelio mu je Godišnju nagradu “Mašović – Vincetić – Nikolić”, s obrazloženjem da se radi “o onom vjerskom službeniku koji je svojim angažmanom doista nadrastao okvire svoje profesije nastojeći vjerske ideje i sadržaje doista živjeti u mučnim vremenima ovoga rata”. 2003. godine, povodom obljetnice Hrvatske akademske udruge Split, dobio je Nagradu “Osoba dijaloga – osoba godine 2002.”, koja se dodjeljuje osobama koje na dosljedan i uvjerljiv način promiču ravnopravan i slobodan dijalog među lju-

PREPORODOV JOURNAL 140

Muftija Ševko Omerbašić dima i kulturama, promičući pritom dostojanstvo i slobodu svake ljudske osobe te njezina neotuđiva i građanska prava. 2009. godine dobio je plaketu za poseban doprinos afirmaciji Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koja se dodjeljuje svršenicima koji su svojim životnim djelom posebno doprinijeli afirmaciji Medrese. 2011. godine u Zenici je dobio priznanje i nagradu “Muderris Muhamed Seid ef. Serdarević”, koja se jedanput godišnje dodjeljuje domaćim i stranim fizičkim i pravnim licima za doprinos u promicanju i afirmaciji islamskih vrijednosti, te za zasluge i izuzetan doprinos u razvoju naučne misli u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini.

Povratak Bošnjaka islamu Prošlo je 37 godina od kada ste, 8. svibnja 1975. godine, postavljeni na dužnost glavnog imama u Zagrebu. Nalazite se pred odlaskom u mirovinu i vrijeme je da se “podvuče crta”, napravi svojevrsni rezime učinjenog. Što smatrate svojim najvećim uspjesima? Da li postoji nešto što ste željeli, ali niste uspjeli ostvariti?

Došao sam u Zagreb u vrijeme kada je Islamska zajednica bila mala i anonimna. Bila je poznata po nekim “incidentima”, koji su za ostalu Zajednicu u bivšoj državi bili neprihvatljivi i problematični.

S druge strane, ljudi na čelu ove Zajednice imali su svoje ideje, ali nisu imali resursa s kojima bi ih ostvarili. U Zagrebu su bile dvije struje koje su se sukobljavale oko naravi Islamske zajednice i zbog toga je bilo teško krenuti naprijed.

15

intervju S druge strane, središnjica u Sarajevu imala je svoje zahtjeve i sve preko toga smatrala je neposluhom, ne uvažavajući prilike, okolnosti i mjesto rada i aktivnosti Zajednice. Zbog toga sam bio dosta sputavan, dok nisam zaključio da se tako ne može daleko stići. Moja je čvrsta želja bila ojačati i učvrstiti Zajednicu i tako joj dati pravo mjesto u državi koje zaslužuje naša uzvišena vjera.

Da li sam uspio, nije na meni da ocjenjujem, ali je činjenica da Islamska zajednica u Hrvatskoj danas nije kao tada. Za njen napredak nisam samo ja zaslužan. Cijeli je niz ljudi učestvovao u tomu.

Ja sam čovjek velikih želja – i dosta ih je neostvareno. Želio sam sa suradnicima osnovati Visoku školu za arapski jezik i islamske znanosti, ali bez rezultata. Želio sam izgraditi Dom za stare i nemoćne ovdje u Zagrebu, također bez uspjeha. Nadam se da će ove obadvije želje ostvariti netko nakon mene.

U proteklim desetljećima Islamska zajednica u Hrvatskoj je izrasla u ozbiljnu i uvažavanu instituciju. Kako ocjenjujete suradnju s državnim organima RH i Katoličkom crkvom, te odnos i opću atmosferu prema islamu i muslimanima u Hrvatskoj? Usporedite sadašnju situaciju s onom u vrijeme socijalizma, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.

U naporima ostvarenja pravog mjesta Islamske zajednice u Hrvatskoj stajale su brojne prepreke, a najveća je ona da se Zajednica nije mogla pohvaliti krupnijim uspjesima u svom radu. Stoga je bilo nužno učiniti nešto krupno za našu vjeru, pa onda očekivati da vas netko uvažava i cijeni. Socijalizam nije držao do religije, a posebno naše. Za tadašnje vlasti bili smo sve osim zajednice vrijedne poštovanja. Iako smo danas odmakli od tadašnjeg položaja još uvijek je pred nama puno posla jer Islamska zajednica je živi organizam koji ne dopušta statičnost. Svaki musliman, koji se tako osjeća, prema standardima islama mora doprinijeti rastu svoje vjere, ali je, međutim, dosta onih koji mu odmažu.

Po Vašem mišljenju, vraćaju li se Bošnjaci islamu i temeljnim vrijednostima svoje vjere ili su ozbiljno ugroženi sekularizmom i potrošačkim navikama globaliziranog svijeta? Kako u tom smislu odgajati mlade generacije?

Bivša radnička klasa i dio intelektualaca i mladih vratili su se vjeri, ali je i dalje dosta intelektualaca koji ne nalaze u vjeri svoju duhovnu snagu. Ono što ohrabruje jeste sve veće pristajanje mladih uz vjeru.

Na imamima je da ih podrže na tom putu. Mladi, međutim, traže mnogo više odgovora na brojne njihove dileme. Stariji imami skloni su njihova sve otvorenija pitanja o vjeri prikazati neprihvatljivim, iako islam ne duži vjernika dok mu sve nije jasno. Ja sam u nekoliko navrata na sjednici Rijaseta tražio da se obavi reprezentativno istraživanje koliko je Bošnjaka-muslimana privrženo vjeri. Mi smo to ovdje u Hrvatskoj radili na osnovu članstva u Islamskoj zajednici. Ako je sudeći po tomu, onda je religioznost među muslimanima u Hrvatskoj dosta velika, više od 50%. Već nekoliko godina imami u Hrvatskoj u svojim godišnjim izvješćima daju nam podatke nazočnosti vjernika na džumama, teravijama, Bajramima i na dnevnim namazima.

Politički angažman imama: muslimani ne prihvaćaju imama-političara Islamska zajednica je nositelj nekoliko projekata od velike važnosti za Hrvatsku, kao što je npr. halal certificiranje i otvaranje tržišta za hrvatske proizvode u muslimanskim zemljama, te izobrazba hrvatskih vojnika za mirovnu misiju ISAF u Afganistanu. Koliko je svijest o takvoj ulozi Islamske zajednice prisutna kod hrvatskih građana ili se i ona, slično kao Katolička crkva, više promatra kroz prizmu “potrošača” Državnog proračuna?

16

Svijest građana o korisnosti Islamske zajednice za hrvatsko društvo i gospodarstvo nije na zavidnoj razini, kao uostalom kada su u pitanju sve vjerske zajednice i crkve. Dio sekularnog civilnog društva ima negativno mišljenje o vjerskim zajednicama. To su mišljenje preuzeli iz socijalizma i stalno traže povratak vjerskih zajednica u privatnost. To najbolje možemo vidjeti na internetskim forumima gdje se komentiraju događaji u crkvama i vjerskim zajednicama. Što se pak tiče države i njenih organa, situacija je sasvim drukčija.

Vidjeli ste nedavno izjavu premijera Milanovića kada je rekao da će subvencije crkvama i vjerskim zajednicama ostati dok je on na vlasti, iako su i on i predsjednik države dr. Josipović izjavili da su agnostici.

Svjesni su uloge vjere u hrvatskom društvu, ali i njihovog doprinosa razvoju države. Tu je cijenjen i naš doprinos kroz Centar za certificiranje halal proizvoda i učešće u pripremi vojnika u mirovnim misijama.

Uživate veliki ugled među hrvatskim stanovništvom, dobitnik ste nekoliko značajnih društvenih priznanja. Bili ste nesporni vjerski, ali i, silom prilika, politički lider Bošnjaka u Hrvatskoj, osoba od koje se najviše tražilo mišljenje u medijima. Koliko je takav položaj bio opterećenje za Vas? Nije lako predvoditi i predstavljati Bošnjake…

Islam, kao što znate, ima i društvenu ulogu jer musliman je društveno biće i bez društva je nemoguće biti pripadnik naše vjere.

U tome i jeste razlika islama od drugih. Ja svoj angažman u društvu ne smatram politikom. Vi dobro znate tko se bavio politikom, i kako su se bavili, i koliko su muslimani imali koristi od te politike. Po islamu politika je briga o interesima ljudi, a ne osobnim interesima.

Nije li poraz politike da od 60.000 muslimana imamo toliko malo, skoro neprimjetno, ljudi u državnoj upravi? S druge strane, i vaš list i ostala bošnjačka glasila optužuju Islamsku zajednicu i njene čelnike da se miješaju u politiku, optužujući ih i svačim etiketirajući.

PREPORODOV JOURNAL 140

intervju Ako sam se nekada i bavio politikom, bilo je to silom prilika.

Moj angažman na početku stvaranja hrvatske države bio je silom prilika i u korist muslimana koje sam predstavljao. Jako je teško biti predstavnik Bošnjaka jer uvijek sumnjaju u dobre namjere, pa je tako bilo i sa mnom.

sadašnjih političkih predstavnika. U Bosni i Hercegovini se pokazalo dosta dobar angažman imama i hafiza u politici, ali nakon što su napustili imamski poziv. Mislim da bi takve političare narod rado prihvatio. Naš narod ne zaslužuje glumatanje i varanje, on zaslužuje veliko poštovanje zbog onoga što su sve prošli.

Kako vidite položaj Islamske zajednice u Hrvatskoj u odnosu na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Da li je budućnost u još većoj samostalnosti ili u formiranju Islamske zajednice Bošnjaka na Balkanu te još prisnijem vezanju uz Sarajevo?

Islamska zajednica u Hrvatskoj je nezavisna i samostalna. Sve svoje poslove i potrebe može sama obaviti i zadovoljiti. Kadrovske, duhovne, financijske i administrativne poslove obavlja bez pomoći drugih. Ona se veže za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini iz dva razloga. Želi sačuvati duhovno jedinstvo muslimana na ovom prostoru, poštujući instituciju duhovnog vodstva muslimana Balkana i činjenice da su Bošnjaci ti koji su uspostavili Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i što je sačinjavaju više od 85%. Naša Zajednica se u konceptu rada i aktivnosti dosta razlikuje od one u Bosni i Hercegovini i to nam je činilo dosta teškoća kada smo imali zajedničke organe. Otkako je 1990. osnovan Mešihat naša se Zajednica uvećala za 200%. Mi smo do raspada bivše države imali samo jednu djevojku iz Hrvatske koja je završila Gazi Husrev-begovu medresu, a sada samo iz Zagreba završilo ih je 70, a iz cijele Hrvatske preko 300. Da ne spominjemo druge uspjehe. Mi smo u cijelosti spremni snositi odgovornost razvoja i očuvanja naše uzvišene vjere kao samostalna zajednica, ali imamo potrebu i zadaću držati se jedinstva zajednice muslimana na ovom području.

Vehabizam i arapsko proljeće/sumrak

Bošnjačko-hrvatski odnosi u BiH su narušeni, sve više jača protubosanska osovina Dodik – Čović s ciljem dezintegracije države. Moguće je i daljnje zaoštravanje. Kakvo je Vaše mišljenje o tom problemu i kako se takva situacija može reflektirati na položaj Bošnjaka/muslimana u Hrvatskoj?

Bez Bošnjaka u Bosni i Hercegovini je nemoguće riješiti krizu.

Svi to trebaju znati ako žele u miru živjeti, bez obzira što mislili o njima. Bošnjaci, međutim, moraju biti svjesni svoje uloge u državi Bosni i Hercegovini. Oni moraju u mnoštvu političkih koncepcija izabrati onu koja će ih učiniti narodom s kojim se ne treba igrati. Što se nas Bošnjaka u Hrvatskoj tiče, treba nam čvrsto uvjerenje da smo to što jesmo. Ne jednom sam se uvjerio da među nama ima Bošnjaka, ali kad su negdje drugdje, onda to nisu.

Kako gledate na sve veći politički angažman imama na južnoslavenskim prostorima? Potreba sadašnjeg trenutka, nedostatak kvalitetnih političara ili nešto treće…? Kakvo je Vaše mišljenje o političkom angažmanu, npr. reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića i muftije Muamera Zukorlića? Pritom ne sumnjamo u njihove časne namjere i iskrenu želju za političkim uspravljanjem bošnjačkog naroda.

Osobno sam protiv bavljenja vjerskih ljudi dnevnom politikom, ali im ne mogu osporiti brigu, koju neki nazivaju politikom, za interese muslimana. Neki su se zbog toga počeli baviti politikom.

Dokazano je, međutim, da politika ugrožava moralni integritet. Ja sam sve do nedavnih izbora za Sabor Republike Hrvatske bio protiv učešća imama u izborima. Na nagovor i pritisak većine imama popustio sam i dopustio glavnom imamu iz Gunje, Idris ef. Bešiću, da se kandidira uz napomenu da ne može u objektima Islamske zajednice voditi kampanju. I tu sam pogriješio jer se vidjelo da muslimani ne prihvaćaju imama-političara.

S druge strane, u nedostatku pravih političkih predstavnika naroda, imami smatraju da bi to bolje i korisnije radili za narod od

PREPORODOV JOURNAL 140

Tokom rata u BiH došlo je do prakticiranja novih oblika vjerske prakse među Bošnjacima, pojave novih mezheba i tzv. vehabija, koji nekima predstavljaju “trn u oku”. U svjetlu izvršenog genocida nad Bošnjacima i velikih bošnjačkih/muslimanskih žrtava u proteklom ratu, posebno negativno je djelovala izjava i poziv Doris Pack, izvjestiteljice Europskog parlamenta za BiH, da se Islamska zajednica u BiH “jasno negativno izrazi o rastu vehabizma”. Čemu vodi potenciranje tzv. vehabija, a time i muslimana, kao velike sigurnosne prijetnje, pri čemu se potpuno zanemaruje npr. četnički ravnogorski pokret, ali i druge profašističke organizacije koje djeluju u BiH? Političkim rječnikom rečeno, dolazi li do zamjene teza?

Naš narod je iz socijalizma izašao, što se vjere tiče, potpuno nepismen. Ne zaboravite da je procent vjerske nepismenosti kod Bošnjaka najveći. Nema ni 10% Bošnjaka da znaju učiti Kur'an na arapskom.

Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci su kao narod raspamećeni, do smrti ugroženi i hvatali su se za svaku slamku koja ih je mogla spasiti. Vapili su za pomoći, a oni koji su im je nudili, pored pomoći nametali su im “pravi islam” jer ih je ovaj sadašnji odveo u propast. Tako su nastajale pristalice stranih islamskih učenja. Za ta neprihvatljiva učenja hvatali su se uglavnom oni koji su moralno, ljudski i pravno posrnuli u bivšem režimu. Da bi čim prije poništili nemoralne posljedice prijašnjeg života okrenuli su se tim učenjima. Zapad je jedva dočekao da među bijelim muslimanima pronađe ekstremiste.

Kakva su Vaša iskustva s tim problemom u Hrvatskoj? Treba li se Islamska zajednica očitovati o “rastu vehabizma”, suzbijati ga…? Čemu bi takva, eventualna, praksa vodila?

Bilo je pokušaja instaliranja selefija u našoj Zajednici, ali nisu našli skoro nikakvog uporišta. Spomenute i slične ideje nalaze mjesto u onim zajednicama u kojima nema vjerske aktivnosti, tamo gdje prije i nakon namaza raspredaju isprazne priče iz kojih se rađaju ovakva devijantna mišljenja.

Diplomirali ste na Fakultetu za arapski jezik i islamske znanosti na Univerzitetu u Bengaziju, u Libiji. Dobar ste poznavatelj situacije u arapskom svijetu, posebice na Bliskom istoku. Neki smatraju da je tzv. arapsko proljeće zapravo “arapski sumrak”, naročito kada se analizira libijski slučaj i situacija u Siriji. Kakvo je Vaše mišljenje o revolucionarnim gibanjima u arapskom svijetu? Koji su uzroci, a koje moguće posljedice na cijeli ummet? Tko bi na kraju “proljeća” ili “sumraka” mogao profitirati: islam i muslimani ili njihovi neprijatelji?

Realno gledajući Zapad je iskoristio brojne slabosti muslimanskoga svijeta i vratio ga u vrijeme imperijalizma. Okupacija Iraka i Afganistana ne može se drugačije nazvati. Ta sudbina prijeti i drugim zemljama, na primjer Jemenu.

Zapadna “briga” za Libiju već je vidljiva, kao i u Egiptu gdje su sve vrijednosti, pa i vjerske, relativizirane. U Egiptu je trenutno nemoguće u sigurnosti živjeti. Ozbiljno se razmišlja o odgodi izbora i jedini način da se vlada tom zemljom je sadašnja vojna hunta. Prije nekoliko tjedana u krvavom obračunu u dijelu Kaira, Abasijji, učestvovali su i studenti El-Azhara. Ono što je pozitivno u tim krvavim događajima jeste činjenica da Zapad ne može kontrolirati događaje unutar arapskog svijeta. To se najbolje vidi na primjeru francuskog

17

intervju predsjednika Sarkozya, koji je bio glavni inicijator intervencije NATO-pakta u Libiji, i na kraju je doživio izborni poraz u svojoj zemlji.

Ni Saudijska Arabija, najznačajniji saveznik SAD u arapskom svijetu, nije pošteđena tih nemira. Svaki dan čitamo izvješća u kojima kralj smjenjuje za sada uglavnom vjerske ljude s njihovih utjecajnih funkcija. Zapad je bio uvjeren da će s islamom obaviti posao kao sa komunizmom, ne vjerujući da će muslimani, unatoč svim slabostima, braniti islam svim sredstvima – i da će pobjeda biti neizvjesna. Sjećate se kada je bivši generalni tajnik NATO-pakta, Willy Claes, 1988. godine izjavio da će Zapad nakon pobjede komunizma okrenuti se protiv islama jer zapadni svijet snagu crpi u neprijateljima. Taj isti Claes sramno je završio na sudu zbog korupcije. Ako mi budemo čekali da prestane korupcija u arapskim i islamskim zemljama, načekat ćemo se svijetlih dana. Zato imate pravo kada “arapsko proljeće” nazivate “arapskim sumrakom”.

Istina je, međutim, da je do ovih događaja došlo zbog nezapamćenih kršenja ljudskih prava i sloboda i nemogućnosti slobodnih izbora vlasti, ali su ti problemi brzo zaboravljeni i sve se pretvorilo u borbu za vlast. U ovakvom rasporedu snaga islam sigurno neće dobiti. Za njegovu pobjedu potrebna su mnogo veća odricanja, a njih nema.

Političko, civilizacijsko i povijesno bošnjaštvo Kako ocjenjujete unutarbošnjačke odnose u Hrvatskoj? Na čemu bi bošnjačke političke stranke i asocijacije u RH trebale staviti akcent svoga rada? Gdje su osnovne greške?

Egoizam i nedostatak jedinstva glavni su nedostaci bošnjačke političke scene. Ima, međutim, među bošnjačkim čelnicima časnih izuzetaka koje treba podržati u njihovim naporima. Ponekada mi se čini da naši predstavnici u državi i društvu koriste svoje mjesto da promoviraju sebe i svoje ideje, a ne interese naroda koga zastupaju.

Po vašem mišljenju, kakav bi treba biti cilj i uloga bošnjačkih glasila u Hrvatskoj, naročito onih koji se bave aktualno-političkim temama? Imali ste nekoliko ozbiljnih primjedbi na članke objavljene u “Preporodovom Journalu”.

Odgovor na ovo pitanje zadržavam dok ne odem sa pozicije muftije.

Iz sadašnje perspektive i saznanja da su samo 74 glasa dijelila od situacije da bošnjačka nacionalna manjina u Hrvatskoj nema svoga saborskog zastupnika, da li je bila dobra inicijativa Islamske zajednice da se na prethodnim parlamentarnim izborima u RH podrži kandidatura Idriza Bešića, imama iz Gunje? Kako bi se Bošnjaci trebali organizirati na izborima 2015. godine?

O glavnom imamu iz Gunje, Idris efendiji, rekao sam što mislim.

Kao organizatora jako ga cijenim. On je, međutim, narodni tribun i voli politiku, i to ga čini drugačijim od nekih imama. Svijest o predstavljanju naroda u državnim organima kod nas još nije sazrela. Nama bošnjaštvo ne treba samo u politici. Treba i civilizacijsko i povijesno bošnjaštvo koje nam daje odgovore kakav smo mi to narod, od kuda smo došli, kakvi smo bili, što smo od drugih preuzeli, što smo drugima dali i što nas je učinilo ovakvim kakvi smo danas. Zbog toga što ne znaju puno o svom nacionalnom porijeklu mnogi iz našega naroda odbijaju biti Bošnjaci.

Nema razdvajanja funkcije predsjednika Mešihata i muftije Muslimansko dobrotvorno društvo “Merhamet”, koje je imalo veliku ulogu u ratnim godinama, u međuvremenu se ugasilo. U vrijeme velike ekonomske krize kojoj kao da kraja nema, sve većem

18

broju ljudi potrebne su usluge i pomoć ustanove takvog profila. Da li će Islamska zajednica u Hrvatskoj obnoviti rad “Merhameta”?

Ja sam bio protiv toga da “Merhamet” bude u nadležnosti Islamske zajednice. On jednostavno nema mjesta u strukturi Islamske zajednice. Naša Zajednica ima u svom sustavu ugrađen humanitarni rad, koji je kur'anska odrednica i mi humanitarno djelujemo s tih pozicija.

Za taj humanitarni rad imamo fondove kao što su zekat, fitre, kurbani, sadaka, vakufi i drugo. Za to sam predložio na posljednjem sastanku koordinacije da “Merhamet” reaktiviraju bošnjačke asocijacije.

Kakva je situacija s izgradnjom Islamskog centra u Rijeci? Kada je planirano radno i svečano otvorenje? Uskoro je i završetak radova na izgradnji spomen parka i obilježja poginulim Bošnjacima u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, koji se nalazi u neposrednoj blizini Islamskog centra u Zagrebu. Značajni događaji za Bošnjake/muslimane u Hrvatskoj, zar ne?

Islamski centar u Rijeci za sada je financijski gotov sa 88%. Preostali mali dio bit će gotov do svečanog otvorenja koga očekujemo početkom listopada ove godine. Što se tiče Spomen obilježja poginulim borcima Domovinskog rada iz redova Bošnjaka, ono će biti svečano otvoren 30. svibnja.

Izbori za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj najavljeni su za 9. lipnja 2012. godine. Po Vašem mišljenju, tko su glavni kandidati i što bi trebali biti osnovni zadaci novog čelnika Islamske zajednice u Hrvatskoj? Da li će doći do razdvajanja funkcije predsjednika Mešihata i zagrebačkog muftije?

Za sada su kandidati dr. Aziz Hasanović, hafiz Aziz Alili i glavni imam iz Pule, Esad ef. Jukan. Izabrani predsjednik će predstaviti Mešihatu i Saboru program rada, koji će biti usvojen ili vraćen na doradu. Ne predviđa se razdvajanje funkcije predsjednika Mešihata i muftije, a do toga može doći samo ako izabrani predsjednik i članovi Mešihata zakažu u radu. Pravično je da prvi čovjek Islamske zajednice u Hrvatskoj bude i glavno vjersko lice u državi.

Koji su glavni izazovi pred Islamskom zajednicom, te smjer rada i djelovanja sadašnje generacije imama kako bi postala/ostala stvarna duhovna snaga naroda? Kakva je Vaša vizija Islamske zajednice u narednih 10 godina?

O viziji Islamske zajednice u budućnosti morat ćete pitati novoizabranog predsjednika Mešihata jer je to isključivo u njegovoj kompetenciji. On će davati smjernice radu Zajednice. Pred njim su velike ovlasti, ali i odgovornost. On je prvi čovjek Islamske zajednice i treba držati konce u svojim rukama. Mi, vjerski službenici, imamo obvezu slušati predsjednika i muftiju. q

PREPORODOV JOURNAL 140

bosanski barometar

Sukobi oko Državnog proračuna

Tko brani BiH? Najvažnija tema u travnju u BiH bila je Vladino izglasavanje prijedloga Državnog proračuna za 2012. godinu. Pet stranaka koje čine Vijeće ministara BiH (SDP, HDZ, HDZ 1990, SNSD i SDS) izglasale su prijedlog u visini od 1.395 milijardi KM, a protiv je bila jedino SDA. Njezini su se ministri pobunili zbog toga što je za financiranje državnih institucija predviđeno 950 milijuna KM, što je više za 5% u odnosu na budžet iz prošle godine, dok je za servisiranje vanjskog duga planirano 444,9 milijuna KM. Također, usvojen je prijedlog kojim se budžetskim korisnicima i izabranim dužnosnicima osnovica za obračun plaća smanjuje za 4,5%.

Nakon što prijedlog ministra sigurnosti BiH Sadika Ahmetovića (SDA) da policija bude izuzeta od linearnog smanjenja plaća nije prošao jer je pet ministara glasalo protiv, a dva za, ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija (SDP) predložio je da se od smanjenja izuzmu četiri policijske kategorije – od nivoa policajca do starijeg narednika. Njihova primanja su od 980 do 1.130 KM. Za razliku od Ahmetovića, predložio je da se od smanjenja plaća izuzmu i osobe s činom vojnika i vojnika prve klase, čija se primanja kreću od 790 i 815 KM. Takav prijedlog dobio je jednoglasnu podršku, a resorni ministri Ahmetović i Muhamed Ibrahimović (SDA) dobili su zaduženja da pripreme odluke kojim bi ove kategorije zaista bila izuzete od kresanja prihoda. Lagumdžija je obrazložio da nije problem da se plaće smanje, primjerice, generalima koji imaju startna primanja u iznosu od 3.900 KM, jer se na sličan način smanjenjima podvrgavaju i državni ministri, ali da se ne smiju dozvoliti smanjenja za najslabije plaćene policajce i vojnike. Predsjedavajući Vijeća ministara, Vjekoslav Bevanda, rekao je da je budžet u okvirima Globalnog fiskalnog okvira 2012.-2014. godine, koji je nedavno usvojilo Fiskalno vijeće BiH. Sjednica Vijeća ministara BiH nije prošla bez sarkastičnih poruka, pa i političkih prijetnji. Zanimljivo je tako da je Ahmetović tražio više novca u budžetu za posebne istražne radnje, a Lagumdžija mu je replicirao te istakao da će moći dobiti novac, ali kada njegovi iz SDA objasne koliko je novca potrošeno u istrazi slučaja “Reket SDPa”, koja, pokazalo se kasnije, nije imala nikakvog osnova. “Toliko je potrošeno u prisluškivanju ljudi iz SDP-a, a sve je to kasnije završilo u kanalizaciji. Ne možete uzeti pare, montirati ljudima, a onda da niko ne odgovara kako je potrošen novac i koliko je uzeto”, komentirao je Lagumdžija. Također, ministar vanjskih poslova BiH u jednom je trenutku oštro kritizirao medijske nastupe zamjenika ministra financija Fuada Kasumovića (SDA), koji je zbog budžeta napadao SDP. Na opće iznenađenje, SDA-ovi ministri Sadik Ahmetović i Muhamed Ibrahimović su brže-bolje kazali da se ograđuju od stavova stranačkog kolege. Situacija je do te mjere uzavrela da je čelnik SDP-a u jednom trenutku poručio “jastrebovima” iz SDA da od glasanja za budžet u Parlamentu BiH zavisi i budućnost koalicije dvije stranke i da će oni koji budu protiv budžeta moći sami nastaviti put. Ponovio im je da trebaju imati na umu sudbinu njihovih starih partnera iz Stranke za BiH, koji su zbog “glumatanja opozicije u vlasti završili na političkom groblju”.

Bio je to zapravo vrhunac dugotinjajućeg sukoba između SDA i SDP-a, pa iako smo u našim ranijim člancima upozoravali na SDA kao najslabiju kariku u koaliciji stranaka Platforme, čini se da je barem u ovom pitanju SDA ostala dosljednija jačanju države. Za nju je to di-

PREPORODOV JOURNAL 140

Vijeće ministara BiH rektan atak na državu BiH i njen euroatlantski put. Predsjednik stranke Sulejman Tihić pojasnio je da će sa ovim zamrznutim fiskalnim okvirom ubrzo biti doveden u pitanje rad državnih institucija. “Kakvu poruku šaljemo onima koji se bore protiv korupcije i kriminala u BiH ako im smanjujemo platu. U ovu smo koaliciju ušli s velikim očekivanjima i ambicijama koje su bile usmjerene ka dobrobiti BiH. Godinu dana poslije, razočarani smo ponašanjem SDP-a”, pojasnio je Tihić.

Dodao je da budžet BiH danas ne bi mogao biti usvojen da za njega nije glasao jedan Bošnjak, Zlatko Lagumdžija. “Proračun državnih institucija čini 7,3% ukupne proračunske potrošnje u BiH i kada bi ga sveli na nulu to je ušteda od samo 7,3%. Treba štediti na onih 92,7%, a to su proračuni entiteta i županija. Na sceni je politika ‘Istočne i Zapadne Njemačke’ i iza svega stoji tajni politički dogovor”, boji se Tihić. Najavio je da će predstavnici SDA u Predstavničkom domu, Domu naroda i Predsjedništvu BiH glasati protiv ovakvog budžeta te da će pokušati popraviti situaciju amandmanima.

Lagumdžija je žestoko uzvratio na napade rekavši da to što SDP i on rade jeste odbrana institucija BiH. “Od toga što oni ‘brane’ umorili su i država i narod. Hvala Bogu da više ne zavise od njih”, kazao je ljutito Lagumdžija. Čelnici SDP-a smatraju da je ponuđeno rješenje za proračun državnih institucija za 2012. bolje od privremenog financiranja. Lagumdžija je postavio ultimatum koalicijskom partneru SDA: “Tri su testa: proračun institucija BiH u Parlamentu BiH, Zakon o oduzimanju opljačkane imovine u Federalnom parlamentu i Zakon o koridoru 5c. Ako se ne možemo naći na ta tri kapitalna projekta, onda se razilazimo”, rekao je Lagumdžija, koji je naišao na otpor i u svojim redovima. Naime, sad već stari protivnik Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, rekao je da proračun neće podržati, kao ni Bakir Izetbegović (po proceduri prijedlog proračuna mora najprije usvojiti Predsjedništvo BiH).

SDA je, usprkos svemu, rekla da neće istupiti iz koalicione vlasti, iako je Lagumdžija praktično rekao da to mogu uraditi ako žele.

Analitičare u BiH nije iznenadio odgovor iz SDA. Politički analitičar Ibrahim Prohić smatra da predloženi proračun nije rezultat programskih rješenja, već proizvod političkih kalkulacija oko podjele fotelja u institucijama vlasti, “pa je jasno zbog čega koalicija puca”.

“To nije zbog ideoloških razlika, već puca na pitanjima koja se tiču distribucije moći. Dakle, riječ je o sukobu interesa, a ne sukobu ideologija”, zaključio je Prohić. q

Edis FELIĆ

19

bosanski barometar

Balkanski Spartanci u odbrani Sarajeva

Sarajevska krvava suza Priča o Sarajevu iz 1992. je priča o sakralnoj izložbi patoloških monstruma u ljudskim ljuskama, o pokušaju farbanja multikulturalizma, multietnicizma i multiljublja u nacionalno-šovinističke i fašističke boje. Priča o onima koji su neuspješno pokušali ratnim dejstvima društveno marginalizirati zbilju. Jer Sarajevo nije mit, ono je realnost koje pumpa srce Bosne i Hercegovine sa krvlju 11.541 nevine žrtve, zbilja koja boldira monstrumski akt genocidnog fašizma, preskripciranja ljudskih života, te seciranje jednog grada u nacionalne torove.

No, priča o Sarajevu je i ona o hrabrosti, odvažnosti, toleranciji i suživotnoj kulturi. Njeno mjesto je ugravirano na pijadestalu povijesti u sjećanju njenih milih. Za budućnost će njeno pismo biti pisano tintom što kola ispod kože, na licima onih koji žive za nju i za one koji su dali svoje živote. Agresija na Bosnu i Hercegovinu predstavlja našu prošlost i sjećanje na 1992. do 1995. predstavlja gorku tabletu koja je nužna, ne da se konstantno vraćamo sa mržnjom, već da se vraćamo sa nadom da će građani Sarajeva pronaći svoj mir. Da pogledamo u Sarajevo koje i dalje sa svojim stijenama u dolini Miljacke stoji hrabro, veteranski, koje neće pokleknuti jer zna da živi u srcima onih koji se ponosno nazivaju Bosanci i Hercegovci.

Sarajevo 1992.-1996.

“Zrak se činio gustim svaki dan. Svijetlost Sunca je činilo najbolje što je moglo kako bi razvedrilo ljude koji su sve to tužno gledali. Kad pogledate vani, ne biste znali kako da se osjećate. Lahko je sada posmatrati stvari kako je sve prošlo, ali u 1993. niko nije znao, a kasnije ni očekivao kad će opsada prestati. Ja sam uvijek bio iza drugih, moje oči su uvijek bile širom otvorene, iako nikad doista nisam znao u šta tačno gledam. Ali oni koji su nas s brda i planina posmatrali, tačno su znali u šta gledaju. Gledali su sebe u ogledalo: sebični, prljavi, monstruozni.” (anonimni građanin Sarajeva tokom agresije) Paradoksalna realnost postavlja sama sebi mnoga pitanja na koja samo hibridna budućnost može odgovoriti, zašto Sarajevo? Zašto grad koji je stoljećima gajio mirise tolerancije i suživota, branio interese jedinstvenog predratnog društva, sačinjen od onih koji vole ovaj grad i ovu zemlju. Zašto, o zašto je ono bila nekakva prijetnja? Zato što je Sarajevo vječni borac demokratske multikulturalne alternative, antifašizma i antinacionalizma. I zbog toga što nije bilo “zašto”, 1991. pojavi se “zato”! Kultura sjećanja predstavlja nacionalnu anatomiju pomirene zbilje, od 15-ak minuta praćenja kojekakvih programa i em(d)itovanih platformatskih emisija da izraste životno stablo povijesne samoprezervacije. Ono na koje svaki čovjek ima pravo, a ako neko misli drugačije, nek’ postavi upitnik nad mramornim stećcima bosanske postojanosti, odgovor neće manjkati.

Opsada Sarajeva je bila četverogodišnja blokada ovog grada za vrijeme rata u ovoj ljudski ojađenoj zemlji. Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma u naselju Ilidža od strane de facto srpske JNA u noći sa 4. na 5. april 1992. godine, a završila se 29. februara 1996. godine. Tog 6. aprila 1992. srpski, agresorski militanti sa “Holliday Inna” su raspalili vatru po demonstrantima za mir u Sarajevu, pri čemu je oko 30 ranjeno, a najmanje šestero ubijeno. Ovim je počela jedna od najvećih, najkrvoločnijih opsada prozvana “najgorom u Evropi od Drugog svjetskog rata”. Također

20

Sarajevska crvena linija je zračni most za podršku stotinama hiljada opkoljenih ljudi u Sarajevu trajao duže od Berlinskog zračnog mosta. Suada Dilberović i Olga Sučić su prve žrtve opsade Sarajeva, a most na kojem su ubijene nosi njihova imena i stih: “Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši.”

Svi putevi i izlazi su bili zatvoreni i blokirani. Više od 400.000 građana se našlo u zatočeništvu u sopstvenim kućama, u svom gradu i u svojoj državi. Odsječeni od hrane, vode, osnovnih lijekova i struje, strah je ovladao ovim gradom što mirni muk rastrgaše vukovi granata. Za vrijeme opsade, na Sarajevo je prosječno padalo 329 granata dnevno. Rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti. U tom bezumnom stanju, hiljadama civila su trpjeli gubitke, ranjeni i mrtvi su ogledalo patoloških monstruma koji nisu oklijevali pred svakom mogućom prilikom za trganja ljudskih prava od etničkog čišćenja, silovanja, masovna ubojstva i izgladnjivanja. Kasnije, u junu 1992. ponovo je Sarajevski aerodrom počeo raditi, kao nesvakidašnji osjećaj svježeg povjetarca.

Grohotne posljedice su slijedile, vučije oči su sa kukavičkih položaja vrebale žrtve servirane na oltaru srama pred cijelim dunjalukom. Prepušteni parternzima podzemnih tunela i skladišta sjena je postala najbolji prijatelj, a najuticajniji slogan “Pazi snajper!” na ulicama poznatim kao “snajperska staza”. U veoma kratko vrijeme gestom detonacija i mortirskih granata, ključni položaji, škole i vjerske institucije su postale glavne mete. Tome pripadaju bolnice, novinarske agencije, industrijske zgrade, zgrade vlasti, kasarne i baze Ujedinjenih nacija. Među važnijim objektima se nalaze zgrada Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i Vijećnica, koja je 25. aprila 1992. godine izgorjela zajedno s mnoštvom nenadoknadivih djela historije i kulture.

Proskribiranjem ovih institucija dovršiti proces genocidacije duhovne i intelektualne baštine, izvor jednog od najsvetijih i najuticajnijih duhovno-intelektualnih mijenja u Evropi. Nakon što je povampirena agresorska četa pokušala tenkovima doći do Predsjedništva Bosne i Hercegovine, mladi balkanski Spartanci su za ovakve planove imali izgrađen svoj blueprint i svoje ideje. Tako su Sarajevo i Bosnu odbranili kvazi-organizovana bagra sarajevske raje, neki sa “Zoljama”, drugi i ličnim tijelom kao pancirom za domovinu.

PREPORODOV JOURNAL 140

bosanski barometar Zračak daha dolazi izgradnjom sarajevskog ratnog tunela u Butmiru: 800 metara dugačak izlaz, ali i ulaz za opskrbu grada hranom, kao zaobilaznica embarga, genocidnog oruđa međunarodne zajednice. Među najvećim posljedicama stoje Markale, gradska pijaca koja je bila meta za istrebljenje, maksimalna eksploatacija ljudskih resursa, života! Granate koje su pogodile Markale uzeli su živote 68 građana i još mnoštvo fizički i duhovno ranjenih. Markale su bile i meta drugog masakra 1995., gdje je isisalo nešto više od 40 duša. Nakon ovakvog zlokobnog akta, mediji su prisilili međunarodnu zajednicu da ne smije više dozvoliti ovakvo pimpovanje bosanskog digniteta do ruba javne globalne prostitucije za ultimativnu cijenu.

Samoopravdanje evropskih diplomata još boli otuđene građane Bosne i Hercegovine koji su svjesni da je upozorenje i molba za pomoć stigla već 1992. kad je rahmetli Alija Izetbegović poručio državnicima UN-a da nam “ubijaju narod u želji istrebljenja”. Vaše “misinterpretacije” stižu 11.541 ljudi (samo u Sarajevu) kasno.

29. februara 1996. Vlada BiH proglašava da je opsada prestala, daytonizacija Bosne prelazi povijesnu rijeku “modernog” grada.

Ali ožiljci ovog intelektualnog centra i multikuturalne metropole ostaju duboke za daleko umanjenu demografiju. I kako novi milenij sarajevske postdaytonske proze kroji svoje stihove tako se stvaraju pjesme o Sarajevu uz koje nacije, rase i cijeli svijet pjeva.

Sarajevska crvena linija 11.541 U indeksu grada Sarajeva scensko-muzička manifestacija pod nazivom “Sarajevska crvena linija 11.541” ostavlja najjači duševni i intelektualni trag. U scenariju Harisa Pašovića, gdje glavni protagonisti uzimaju ulogu imaginarne demografske cjeline našeg naroda, roditelja, prijatelja i komšija koji su mogli biti, a nisu. Kraj jarbola tuge krije se spas, iz beznađa izvire kulturna, duhovna i intelektualna renesansa. Dužinom 825 redova, 800 metara od centra Sarajeva do Vječne vatre, pa dužinom ulice Maršala Tita do Ali-pašine džamije poredane su crvene stolice u znak sjećanja na one koji nisu s nama.

Svakako najuticajniji detalj su bile male stolice predstavljajući sarajevsku djecu koja su očigledno bila najveća prijetnja kojekakvoj zabluđenoj, izvrćenoj i patološkoj ideologiji. Ta čeljad su odredba sudbine, duboko zategnut mišić u bosanskom organizmu. Naravno u okviru programa su bile izložene plakate događaja, slikom za hiljadu riječi.

Koncert pred praznim stolicama održali su ansambl “Art Vivo” iz Sarajeva koji predvodi Danijel Žontar, zatim solisti Ivica Šarić, Aida Čorbadžić, Ivan i Leo Šarić, Amir Saračević, Dragan Pavlović i Deniza Đipa.

U programu je učestvovao i hor 750 učenika sarajevskih osnovnih i srednjih škola, kao i poznata bh-solistica na harmonici Merima Ključo.

“Mi smo dužni prema 11.541 našem ubijenom sugrađaninu, ali i prema svjetskoj historiji, evropskoj civilizaciji da opomenemo na najveći zločin počinjen protiv jednog grada nakon 1945. godine. Ovo je najveći pojedinačni gubitak u jednom gradu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”, rekao je Haris Pašović, reditelj i autor projekta “Sarajevska crvena linija”, koji dodaje: “To, ipak, govori da je nešto malo svijet naučio iz te naše patnje. Naravno, mi koji smo iz Sarajeva imamo najveću odgovornost da čuvamo sjećanje na taj period, ali isto tako i da poručimo svijetu da mi želimo mir. Da je sve bolje od toga da rijeka krvi proteče nekim gradom. A ovim gradom tekla je rijeka krvi i te crvene stolice simboliziraju tu krv.” Pašović dalje pojašnjava da je umjetnicima koji rade na ovom programu veoma teško, jer su i sami bili u opsadi i sami su svjesni koliko je taj gubitak nenadoknadiv, za sve nas. “Nestao je cijeli jedan grad u gradu. I nikad se to ne može promijeniti. Mi smo tu da nađemo formu koja je odgovarajuća, dostojanstvena, intimna, jednostavna, da se svi zajedno prisjetimo ljudi koji nisu sa nama.”

PREPORODOV JOURNAL 140

11.541 crvena stolica u centru Sarajeva Ovaj dan, 6. april ima višestruko značenje. On simbolizuje 550 godina od rođenja grada Sarajeva, 67 godina od oslobođenja od fašizma i 20 godina od početka agresije na ovu svetu balkansku tvrđavu. Sarajevo, a ni Bosnu nisu uspjeli ubiti zlonamjerni zlikovci.

Krvava romansa Nismo mislili da je moguće kročiti stazama prošlosti kao po užarenom uglju, da nas vatreni otrov zmijskih granata neće uništiti. Bili smo i bit ćemo. Onog trena kad su pomislili da je sloboda i čast precrtana niskobudžetnim militantnim mutantima, bosanski superheroji pred licem pravde pravdaju naziv povijesnih Spartanaca. Dužni smo se sjećati jer ono nas čini postojanim, koraci poginulih ispisali su svoju historiju na pločniku što Sarajevo se zove. Priče o palači i odmetnicima, od Braje i pripitomljenog tenka, pa preko Nusreta Šišica do Dede i njegove topovske (halske) cijevi, njihovim legendama će biti ispisan zid časti i opstojnosti. Ljubav je tjerala ova užarena srca, njihova neizmjeriva ljubav veća od Shakespearovih poetskih prikaza iste, spram ulicama Sarajeva i njenih zidova. Ultimativna romansa nema cijenu, ona je jača od dunjaluka i ne posustaje dok se ne nađu ljubavnici zajedno. Mezari su ogledalo te vječne veze.

Strateška odbrana zgrade Predsjedništva BiH, potjerivanje tenkova ručnim koktelima i topovima, pad pošte – komunikacijska tmina, oslobađanje zarobljenika u zgradama, oslobađanje predsjednika jedne suverene države su samo ozrjaci onog što se desilo u aprilu i maju 1992. Ratni tunel koji je predstavljao zračak svježeg zraka sad skuplja prašinu indolentnosti jer se nema ko sjetiti.

Moramo znati da je država opstala na krilima feniksa bosanskih i njihova uzvišena vrijednost je ona kojom se mi peremo i čistimo.

20 godina poslije Sarajevo i dalje stoji, ali to nije ono Sarajevo koje je odisalo evropskom metropolom. Izopačenost agresorskog rezona udiše prljavu prašinu granata koje su padale na nevino stanovništvo.

Iz ćelija i po sudnicama Mladić i Karadžić poput hroničnih i kukavičkih lažova brane prljavi veš od ispiranja. Političko monopoliziranje rata te manipulisanjem koncepta žrtve pojedini domaći akteri truju medije povijesnim de facto nebulozama. Zbog toga je nužno sjećati se krucijalnih momenata u historiji nacije, jer narod bez kulture sjećanja ne posjeduje ni historiju, samim tim gubeći se u viru povijesne postojanosti i egzistencije. Rođeni smo u vremenu krvi, gdje se sudbina hrani krvlju sa ratničkih odora, satkanih od borbe. U vremenu gdje istina leži u dubinama morskih špilja, ispod dalekih pustinjskih stijena i mjestima gdje smrtnicima nije omogućeno doći ili nije dozvoljeno. U vremenu smrti, gdje se dug miri krvlju nevinih i zlom kojim će ljudi jednog dana zvati dobrim, gdje se korica hljeba mjeri koricama mača i tuđeg znoja na njemu. Rođeni smo u noćnoj mori iz koje smo se otuđeni trgnuli. q Kemal BALIHODŽIĆ

21

bosanski barometar

Bošnjaci se ne daju pomesti, Bosna i Hercegovina ne može nestati

Bitka za Sarajevo S osjećajem dubokog bola, Institut za istraživanje genocida Kanada obnavlja sjećanja i iskazuje osjećanja dubokog poštovanja prema žrtvama opsade Sarajeva, posebno sarajevskoj djeci. Opsada Sarajeva je sumorni trenutak čovječanstva, ali i simbol otpora velikosrpskom nacizmu, agresiji, genocidu, ubijanju i opstanku civilizacije, sa jasnom porukom svijetu i zločincima: Bošnjaci se ne daju pomesti, Bosna i Hercegovina ne može nestati.

Staviti i držati grad u opsadi, onemogućiti mu normalno snabdijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima i danonoćno granatama, snajperima i drugim oruđima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile, predstavlja potpuno očigledan i jasan dokaz agresorsko-genocidne namjere, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija davno osudila usvajanjem Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu.

1.479 dana opsade Sarajeva Opsada Sarajeva je izvršena u ambijentu agresije na nezavisnu, međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, članicu Ujedinjenih nacija. Ona već datira s kraja 1991., kada je JNA zauzela sve strateške položaje u i oko Sarajeva. Grad je nakon toga blokiran, te je sa tih položaja neprestano granatiran i uništavan, ubijan i ranjavan. Artiljerijski i snajperski napadi vršeni su, uglavnom, sa položaja na brdima iznad i oko Sarajeva, odakle su velikosrpski barbari i zločinci imali jasan, detaljan i sveobuhvatan pregled nad gradom i civilnim stanovništvom i civilnim objektima u njemu.

Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti masovno su upotrebljavali protivavionsko naoružanje, rasprskavajuću municiju, dum-dum metke, navođene projektile, avione, modifikovane avio bombe, kao i fosforne bombe, čime su, zapaljeni mnogi civilni objekti u gradu, kao što su: Pošta, Orijentalni institut, Narodna i univerzitetska biblioteka, Porodilište, Dječija klinika, Olimpijska dvorana “Zetra”, hotel “Evropa” i drugi.

Za vrijeme opsade Sarajeva, u prosjeku je dnevno padalo po 329 granata, ubijajući Bošnjake, ali i Srbe, Hrvate i ostale manjine

22

koje su bile lojalne Republici Bosni i Hercegovini. Rekord od 3.777 ispaljenih granata je bio uknjižen 22. jula 1993. godine. Granate su navele ogromnu štetu, a najveću štetu su primili civilni, kulturni i vjerski objekti. Sarajevo je bilo u opsadi 1.479 dana, najduža opsada glavnog grada u historiji čovječanstva. Također je zračni most za podršku stotini hiljada opkoljenih ljudi trajala duže od Berlinskog zračnog mosta. 11.541 osoba, od čega 1.601 dijete, poginulo je u Sarajevu tokom opsade. Više od 50.000 osoba je ranjeno, od kojih je veliki broj ostao invalidima.

Potpunim uništenjem Porodilišta i Dječije klinike agresor je ispoljio namjeru prekida reprodukcije, obnove života, kao simbola nade i vjere u svjetliju perspektivu grada. Uništenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke i Orijentalnog instituta je pokušaj zatiranja bošnjačkih i bosanskohercegovačkih korjena i višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše bošnjačka i bosanskohercegovačka prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz agresorsko-genocidne namjere koja ju je pratila.

Hiljade granata nemilosrdno je razaralo i Univerzitet u Sarajevu. Univerzitetski nastavnici, saradnici i studenti su, zajedno sa ostalim civilima i braniocima, izdržali najdužu opsadu u historiji čovječanstva, što ih čini istinskim herojima. Pod granatama i snajperima, u podrumuma, skloništima i neuslovnim prostorijama održavana je nastava i polagani su ispiti, branjeni su srednjoškolski maturski, zatim diplomski, magistarski i doktorski radovi i vođene duboke akademske rasprave. Ta normalnost u ludilu dokaz je neuništivosti duha Sarajeva, Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, moći i snage svih, volje da se podignute glave izađe iz kataklizme, da se spasi historijska ideja Bosne i bosanski duh na kojima počiva ujedinjena Europa i svijet.

Univerzitetski profesori iz Sarajeva su u stravičnim uslovima opsade cijelom svijetu pokazali kako se brani dostojanstvo akademske zajednice, radeći sa ljubavlju, pod granatama, učeći studente o vrijednostima čovječanstva i civilizacijskim ciljevima, o antifašizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti. Jedna od tih vrijednosti je i historijska opomena da se taj najteži oblik zločina ne ponovi i da oni koji za ovaj strašni zločin trebaju odgovarati, ne ostanu nekažnjeni. To je razlog za multietničku, multikulturnu i multireligijsku Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva je uvijek bila, ponos svih nas i

PREPORODOV JOURNAL 140

bosanski barometar

istinsko susretište svega što Europu – pa i ljudsku civilizaciju uopće – čini posebnom.

Za 1.479 dana opsade, Sarajevo je u očima zločinaca pretvoreno u “Luna park smrti”, neimaštine, oskudice i beznađa. U ubijanju Sarajlija uživali su i dobro se zabavili i brojni dobrovoljci i strani plaćenici iz Rusije, Ukrajine, Rumunije, Grčke i drugih zemalja. Divljali su Ukrajinci sredinom 1992. na području Ilijaša; Rusi u Vogošći, posebno prilikom napada na Žuč, krajem 1992. i početkom 1993., zatim na Grbavici; Kozaci u napadu na Trebević, zatim u blizini Vrbanja mosta i na Stupskom brdu.

Divljao je i ruski pjesnik Limonov, te Vojislav Koštunica, koji je podržao opsadu Sarajeva, prvo pozirao s kalašnjikovim u ruci, a onda na Palama 1994. izjavio: “Ovo je primjer kako treba izgledati buduća granica Srbije. Ohrabren sam moralom i odlučnošću naših boraca da ne odstupe.”

Značaj odbrane Sarajeva Danas smo svjedoci svakodnevnih osporavanja Bosne i Hercegovine i njenog nosećeg naroda – Bošnjaka, negiranja političkopravnog i državnog kontinuiteta Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, opstruiranja jačanja države Bosne i Hercegovine, konstantnog sprovođenja politike secesije, uništavanja i uništenja države Bosne i Hercegovine, poricanja genocida, kvazi istraživanja i kvazi istraživača, minimiziranja zločina genocida, nagrađivanja zločinaca, manipulisanja žrtvama genocida, izjednačavanja agresora i žrtve, izjednačavanja žrtava genocida i žrtava ratnih zločina, drskog i upornog otkrivanja “srpske Srebrenice” u Sarajevu, te izmišljanja i falsifikovanja historijskih činjenica, kao što je, primjera radi, “teza” da su legalni organi vlasti Republike Bosne i Hercegovine protjerali Srbe sa područja Sarajeva, uključujući i “više od 650 univerzitetskih profesora i asistenata”.

Apsurdno je i paradoksalno shvatanje o potrebi šutnje i zaborava genocida tobožnjim shvatanjem kako je i svaka pomisao, a ne priča ili istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava aktivnost kojom se otežava i onemogućava zajednički život u Bosni i Hercegovini, kako nam to, pored ostalih, poručuju neki predstavnici u Kanadi i SAD. S tim u vezi, moramo vas podsjetiti da je i ljudska i Božija pravda i obaveza govoriti istinu, jer ona je samo jedna, a suočavanje sa njom mogu ostvariti samo oni ljudi – pojedinci, grupe i kolektiviteti, čija je bitna odlika svijest i savjest, a koja upravo njih razlikuje od životinja. To odlikuje Bošnjake, odnosno antifašiste i kosmopolite, jer su Bošnjaci u najtežim uslovima agresije, genocida i barbarske opsade Sarajeva branili najviše

PREPORODOV JOURNAL 140

civilizacijske principe i univerzalne moralne vrijednosti. Na to nas obavezuje i dug prema žrtvama opsade Sarajeva. To dugujemo ubijenoj djeci Sarajeva i njihovim roditeljima. To dugujemo ubijenim Sarajlijama koji su ubijani i ranjavani zbog vjernosti svom gradu i svojoj domovini. To dugujemo svim žrtvama u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovo porijeklo, ime, ideologiju, politiku, vjeru. Također, to dugujemo i antifašizmu koji je višestoljetna tekovina našeg podneblja, a koji je ugrađen u temelje Republike Bosne i Hercegovine i savremene Europe. Na kraju krajeva, to dugujemo i milionima žrtava holokausta i genocida kojima je krvlju ispisana historija XX stoljeća.

20 godina nakon nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, 20 godina nakon internacionalnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine, 20 godina nakon agresije i genocida na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 16 godina nakon Daytonskog sporazuma, građani Bosne i Hercegovine ne žive mirno, ne žive kao ljudi, ne znaju šta će biti s njihovom djecom, jer genocid nije prestao. Genocid se nastavlja jer se ljudi i danas sele sa teritorija na kojima žive nacionalisti. Veliku grešku pravi međunarodna zajednica koja od početka insistira na izjednačavanju svih strana u Bosni i Hercegovini. Niko na Zapadu ne misli da je važno isticati kako su obje strane činile zločine tokom Drugog svjetskog rata. Naprotiv, na Nürnberškom procesu bilo je važno osuditi nacističku agresiju i genocid. Veliku grešku pravi i politički i akademski bošnjački establišment koji pasivno posmatra postdaytonske napade na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu.

Bitka za Sarajevo, a time i bitka za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu je trajala tri i po godine. U njoj su svi građani igrali herojsku ulogu i pokazala da nema sile koja može pobijediti želju ljudi za slobodom i pravdom. Uporna odbrana Sarajeva uz najveće žrtve značila je ne samo onemogućavanje genocida, kojeg bi Srbi sigurno izvršili da bi od Sarajeva napravili centar srpske Bosne i Hercegovine, nego je imala dalekosežne pozitivne učinke budući da je sačuvala prirodno, historijsko, ekonomsko, komunikacijsko i kulturno središte bosanskohercegovačke države, središte koje je garancija ponovnog budućeg ujedinjavanja Republike Bosne i Hercegovine i definitivnog opstanka Bošnjaka u njoj.

Napomena: U izradi ovog teksta korišteni su rezultati naučno-istraživačkih projekata Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Instituta za istraživanje genocida Kanada. U izradi ovog teksta korištene su i Presude Međunarodnog krivičnog tribunal za područje bivše Jugoslavije i Međunarodnog suda pravde. q

Emir RAMIĆ

23

iz svijeta

Kandidatura muftije Muamera Zukorlića za predsjednika Srbije

Za i protiv Vrlo se često među običnim građanima u Bosni i Hercegovini i u regiji zapadnog Balkana, pa i među samim građanima Bošnjacima, mogu čuti mišljenja i kritike usmjerene protiv vladajućeg političkog establišmenta, birokratskih struktura, države i društva. Iako je značajan broj usmjerenih kritika opravdan i realan, imajući u vidu haotičnu i antagonističnu društvenu atmosferu, nestabilnu političku situaciju, nedovoljan ekonomski napredak, visoku korupciju i mnoge druge probleme, ipak je pogubna činjenica da većina tih kritičkih osvrta i osjećaja nezadovoljstva među građanima završi na verbalnoj retorici s vrlo malo konkretnih akcija i sistemski razvijenih inicijativa. Štaviše, značajan broj tih građana svoj osjećaj nezadovoljstva i nemira ne materijalizira svojim izlaskom na izbore i učestvovanjem u civilnom sektoru, već samoizolacijom i apolitičnim ponašanjem. Za političku stabilnost i ekonomski prosperitet društva uvijek je poželjna konstruktivna i dobronamjerna kritika, ali vrlo je bitno da obični građani pokušaju aktivno učestvovati u rješavanju problema u svojim društvenim zajednicama. U tom kontekstu, možda je najbolji primjer nedavni, i za mnoge iznenađujući, korak Muamera ef. Zukorlića, glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji, da se kandiduje za predsjednika Republike Srbije. Kako posmatrati slučaj Zukorlićeve kandidature? Da li je njegova kandidatura kompatibilna sa principom sekularne države, imajući u vidu da trenutno obavlja funkciju vjerskog službenika? Da li je njegova kandidatura samo obični pokušaj da se dođe do svjetovne vlasti ili je riječ o sistemskom koraku u smjeru izgradnje jedne nove generacije vizionarskih političara i javnih ličnosti među bošnjačkom populacijom na Balkanu?

Odmah nakon objavljivanja vijesti o kandidaturi muftije Zukorlića za predsjednika Srbije mogla su se čuti razna i vrlo često suprotna mišljena. Dok jedni vjeruju da je njegova kandidatura idealan način da se u pozitivnom smislu iskoriste mogućnosti i prostor koje nudi demokratski režim i na taj način demonstrira odlučnost i vizija bošnjačke politike na Balkanu, s druge strane se mogu čuti mišljenja da je ovo ipak miješanje vjere i politike, vulgarizacija vjere i vjerskih propisa, te kršenje pravila i normi sekularne države. Naprimjer, Mešihat Islamske zajednice u Srbiji podržao je Zukorlićevu kandidaturu. U izjavi je istaknuto da je riječ o “hrabroj i mudroj odluci i pravom odgovoru na sve izazove sa kojima se suočavaju muslimani i ostali građani u Srbiji”, te da je ovo “historijska odluka i prilika da se na autentičnim duhovno-moralnim vrijednostima ponudi platforma za svijetlu budućnost države i društva”. Međutim, Safet Softić, predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH, izjavio je da postoji odluka da autoriteti i vjerski službenici ne smiju da promovišu nijednu političku partiju, niti na bilo koji način učestvuju u izbornim kampanjama. Softić dalje navodi: “Ovdje se radi o presedanu. Muamer Zukorlić je na visokoj dužnosti unutar Islamske zajednice i na poziciji muftije. Islamska zajednica, suočavajući se s ovim problemom prije deset godina, 2002., usvojila je odluku na sjednici Rijaseta kojom Islamska zajednica ne promovira političke partije, a nosioci vjerskih autoriteta ne mogu obnašati političke funkcije.” Također, i Mešihat Islamske zajednice Sandžaka najoštrije je osudio Zukorlićev postupak jer, prema njima, njegova kandidatura jasno potvrđuje njegovu misiju koja je godinama cijepala Islamsku zajednicu i društvo, unoseći razdor i nemir među ljudima.

24

Muftija Muamer Zukorlić

Demokratija između pragmatizma i apolitičnosti Imajući u vidu različite stavove i poglede, postavlja se pitanje u kojoj mjeri je Zukorlićeva kandidatura u suprotnosti sa idejom i modelom sekularne države? Generalno govoreći, sekularizam je pokret koji se zalaže se za odvajanje Crkve ili vjere od države, te slobodu vjere i mišljenja. Pretpostavlja se da je izraz “sekularizam” (secularism) skovao 1846. godine engleski filozof George Jacob Holyoake, koji se otvoreno protivio uspostavljanju državne religije ili favoriziranju jedne nauštrb drugih religijskih zajednica. Pojava ovog modela stavila je velike religijske tradicije pred izazov kako da se prema njemu odrede. Muslimanski autori su nakon dugog odbijanja sekularnog modela država počeli da mu obraćaju pažnju i u njemu uočavaju do tada neuočene mogućnosti. Naime, sekularna država je jedan od modela uređenja odnosa religijskog i političkog autoriteta. Ovaj model se javlja u modernoj svjetskoj historiji nakon građanskih revolucija. Manifestuje se u različitim varijantama (SAD, Francuska, Belgija, Turska, itd.) i reflektuje u različitim teorijskim elaboracijama. Naprimjer, u Francuskoj, od revolucije 1789., modernost je stvarana nasuprot religiji, a u protestanskim zemljama religija je bila neizostavan dio modernosti. Tako je Francuski termin za odnos religije i države u toj zemlji je laicite što znači da je država laička (svjetovna), a ne konfesionalna, ali da se poštuje sloboda religije ili uvjerenja. U engleskom jeziku koristi se termin secular state (“svjetovna država”), gdje je termin secular izveden iz latinskog saeculum što znači “ovdje i sada”. U SAD ovaj koncept je dobio svoj pravni izvor u Prvom amandmanu na Ustav SAD-a, koji glasi: “Kongres neće donijeti nikakav zakon koji bi neku religiju proglasio za zvaničnu ili zabranio njeno slobodno vršenje.” Ako bi

PREPORODOV JOURNAL 140

iz svijeta ponudili jedan opći koncept sekularne države možemo navesti definiciju Donalda Eugene Smitha, koji definiše sekularnu državu kao “državu koja garantuje pojedinačnu i kolektivnu slobodu religije, odnosi se prema pojedincima kao prema građanima bez obzira na njihovu religiju, nije ustavno povezana ni s kakvom religijom niti nastoji da promoviše ili se miješa u religiju”.

Ako se uzmu u obzir pravila i principi sekularne države, može se slobodno kazati da je Zukorlićeva kandidatura legitiman i demokratski čin jer se kandidirao kao slobodan građanin koji uživa takvo demokratsko pravo prema Ustavu Republike Srbije. Naime, od krucijalne važnosti je da se ima u vidu činjenica da čin kandidovanja na izborima nije nelegitiman čin jer taj postupak podrazumijeva da u slučaju aktivnog političkog angažmana određeni vjerski službenik prestaje sa profesionalnim angažmanom u određenoj vjerskoj zajednici. U tranzicijskim društvima vrlo često se pravi jednostavna greška kada se vjerski službenici i osobe koje su aktivno angažirane unutar vjerskih institucija smatraju kao izolovan i getoiziran svijet koji treba da se posveti izrazito pitanjima duhovne i vjerske prirode. Međutim, mora se imati u vidu da vjerske zajednice, kao bitan akter koji pripada nevladinom sektoru, mogu odigrati vrlo značajnu i bitnu društvenu ulogu kroz aktiviranje i pokretanje inicijativa i ideja od opće koristi za društvo. Isto tako, sekularni model države koji je utemeljen na odvojenosti vjere od države omogućava svim svojim građanima i građankama jednake mogućnosti da se aktivno angažuju u društvenom i političkom životu zajednice. Također, politički aktivizam “prijašnjih” vjerskih službenika je legitiman pod uslovom da time prestaje njihov aktivan angažman i rad na javnim pozicijama unutar vjerskih zajednica. Jednostavno rečeno, ako doktori, inžinjeri i ekonomisti mogu biti politički angažovani, zašto to ne bi mogli biti imami i fratri?

Demokratski režim otvara jedan širok politički i društveni prostor u smislu aktivnog političkog djelovanja za sve građane bez obzira na njihovu nacionalnost, religiju, rasu, profesionalni poziv, političku orijentaciju, spol, itd.

Demokratija predstavlja jedan takav potencijal koji su Bošnjaci počeli uočavati i danas imaju svoga kandidata za predsjednika Srbije, zemlje koja je početkom 90-ih otvoreno pomagala rat i genocid protiv Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, demokratija je otvorila prostor da jedan bošnjački lider otvoreno pokaže hrabrost, odlučnost i viziju, te ponudi politička, ekonomska i društvena rješenja za probleme sa kojima se suočava srbijansko društvo. Zukorlić je ovim činom na najbolji način demonstrirao ostalim Bošnjacima i pripadnicima ostalih manjinskih zajednica u Srbiji, kako se mogu i trebaju uporno i beskompromisno boriti sa svoja prava kao jednaki građani u demokratskom i slobodnom društvu. Ako su u vrijeme socijalističkog režima većina građana bili diskriminisani i ograničeno njihovo političko i društveno djelovanje, u slobodnoj demokratiji postoji jednaka šansa za pripadnike građana svih nacionalnosti i pripadnike manjinskih grupa. Naime, osim što demokratija označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi direktno ili indirektno većina njezinih građana kroz poštene i fer izbore, isto tako demokratija nudi široku mogućnost da građani “kroje svoju sudbinu” i da učestvuju u kreiranju javnih i društvenih politika i važnih odluka. Stoga, umjesto pasivnog promatranja ili neefikasne i isprazne retorike o negativnostima i problemima u društvu i državi, najidealniji način je aktivan politički angažman i konstruktivno društveno djelovanje kako je to uradio i sam Muamer Zukorlić. Isto tako, njegovu kandidaturu za predsjednika Srbije, i pored činjenice da je već unaprijed bilo poznato da neće ostvariti značajan izborni rezultat, treba po-

PREPORODOV JOURNAL 140

smatrati kroz prizmu demokratije kao mehanizma za pragmatičko i sistemsko djelovanje, umjesto konstantnih apolitičnih i pasivnih izljeva bijesa i nezadovoljstva.

Namjeru Zukorlićevog političkog aktivizma u kontekstu njegove kandidature za predsjednika Srbije treba shvatiti i kao jasan znak i upozorenje Bošnjacima, kako u Sandžaku tako i u BiH, da sami trebaju početi tražiti rješenja i moduse za ekonomske, političke i društvene probleme s kojima se suočavaju bez previše očekivanja i nadanja od strane međunarodne zajednice i stranih faktora. Od dolaska Osmanlija pa sve do održavanja prvih demokratskih izbora nakon raspada bivše Jugoslavije, Bošnjaci su bili pod direktnom kontrolom drugih donosioca odluka i nisu uživali priliku da direktno odlučuju o svojim političkim, ekonomskim i društvenim prilikama.

Međutim, demokratskom tranzicijom kroz koju prolazi čitava regija Balkana stekli su se uvjeti i prilike i za Bošnjake da direktno i aktivno učestvuju u kreiranju odluka i traženju rješenja za političke i društvene probleme. I pored činjenice da velike sile, kao što su SAD, EU, Rusija, itd., i dalje igraju značajnu ulogu u političkim dešavanjima na Balkanu, ipak je vrlo bitno da Bošnjaci ne ostanu samo pasivni posmatrači političkih procesa i zato se moraju posvetiti rješavanju svojih problema. U tom kontekstu, kandidatura Muamera Zukorlića za predsjednika Srbije je jasan primjer kako jedan Bošnjak ili pripadnik manjinske zajednice ima viziju i odlučnost da se na legitiman i demokratski način bori za svoja i za prava svoga naroda. Okončanjem Hladnog rata krajem 1980-ih postepeno je počeo proces prelaska iz ere “tvrde sile”, utemeljene na konvencionalnim metodama natjecanja, u eru “meke sile”, koja se bazira na nevojnim, civilnim i naučnim vrijednostima. Stoga, ako Bošnjaci žele da ostvare napredak i ojačaju svoj identitet, onda moraju biti aktivni na globalnoj političkoj i ekonomskoj sceni. Zatvaranjem u nacionalna geta i samoizolacijom rezultirali bi ekonomskim nazadovanjem i političkom stagnacijom.

Mnogo je vremena i riječi potrošeno u raspravama o, po mnogima, kontroverznom koraku muftije Zukorlića, te kompatibilnosti njegove kandidature sa modelom sekularne države. Određeni argumenti utemeljeni na predrasudama i uskogrudnim ideološkim stavovima ocijenili su ovakav potez kao nelegitiman i protivan principu sekularne države. I pored činjenice da je jedan od principa sekularnog modela države ideja odvajanja Crkve ili vjere od države, ipak se mora imati u vidu činjenica da se Muamer Zukorlić kandidirao kao bilo koji drugi slobodan građanin na što ima pravo prema Ustavu Srbije. Međutim, u slučaju njegovog izbora morao bi odlučiti da li da okonča svoj aktivni vjerski angažman ili da nastavi aktivno da se bavi političkim životom. Također, iz Izborne komisije Srbije rečeno je da po zakonu kandidaturu može da podnese onaj ko prikupi 10.000 potpisa, ima državljanstvo Srbije i prebivalište na području Srbije. Ukoliko su ova tri uslova ispunjena, za kandidaturu nema ograničenja. Jednostavno rečeno, demokratski izbori daju priliku svakom građaninu države da se uključi u politički život i od krucijalne važnosti je posmatrati demokratski režim kao mehanizam putem kojeg je moguće na pragmatičan način ostvariti i zaštititi svoja demokratska prava i slobode. Mnogo bitnije od pitanja sekularne države, kandidatura Muamera Zukorlića za predsjednika Srbije na jasan način demonstrira odlučnost i viziju jednog bošnjačkog lidera koji ne želi da bude pasivni posmatrač javnih dešavanja oko sebe i stoga se aktivno uključuje u politički život. Ako danas želimo da doprinesemo društvenom prosperitetu, političkoj stabilnosti i ekonomskom progresu našeg društva, onda se moramo na neki način angažirati i pokrenuti konkretne akcije. q Bedrudin BRLJAVAC

25

iz svijeta

Svjetska krizna žarišta: Iran – Sirija – Afganistan

Diplomatska ofenziva IRAN: Pregovori u Istanbulu i ratne pripreme Zbog najave EU embarga na uvoz nafte, koji stupa na snagu u srpnju 2012., Iran nastavlja sa svojim akcijama kontra embarga. 10./11. travnja 2012. je objavljeno da se prekida izvoz nafte prema Grčkoj, Španjolskoj i Njemačkoj, a najavljen je i prekid isporuke Italiji. Tokom ožujka obustavljene su isporuke iranske nafte Velikoj Britaniji i Francuskoj. Podsjetimo, Iran je član OPEC-a i proizvodi 3,5 milijuna barela nafte na dan, od čega 2,5 milijuna barela izvozi. Međunarodna agencija za nuklearnu tehnologiju priopćila je da se nada da će sankcije smanjiti izvoz iranske nafte za milijun barela dnevno, odnosno za 40% počevši od sredine godine kada Europska unija uvede sankcije na iransku naftu. Američki list “The New York Times” u analizi rigoroznih ekonomskih/financijskih sankcija Iranu ističe kako su one doslovno izbacile Iransku centralnu banku iz globalne financijske i komunikacijske mreže. Ekonomski pritisak na Iran rezultirao je snažnim padom vrijednosti domaće valute, iranskog riala, prema američkom dolaru. Zbog toga je došlo do naglog poskupljenja svih uvoznih proizvoda.

“Morate znati da će iranska nacija biti čvrsta u obrani svojih temeljnih prava i ni pod najsnažnijim pritiskom neće popustiti.

Preporučujem svim neprijateljima Irana i arogantnim silama sa Zapada da promijene svoje ponašanje prema ovoj naciji. Mi im poručujemo da smo kadri bez izvoza nafte izdržati dvije do tri godine, ali nikada se nećemo odreći prava da raspolažemo s nuklearnom tehnologijom”, izjavio je iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, govoreći o sankcijama SAD i Europske unije.

10. travnja Iransko ministarstvo tajnih službi priopćilo je da je u zemlji otkrivena teroristička grupa usko povezana sa Izraelom.

Nekoliko članova ove grupe je uhapšeno, a za ostalima se traga.

Ministarstvo je potvrdilo kako se trenutno u pritvori nalazi 15 osoba iranskog i stranog državljanstva koje se povezuje s “izraelskim atentatorskim mrežama”. Ministarstvo tvrdi kako izraelski Mossad upravlja špijunskom bazom koja se nalazi u jednoj – nije specificirano kojoj – susjednoj državi. U izjavi Ministarstva za obavještajne poslove Irana također stoji kako je skupina “planirala atentat na jednog iranskog stručnjaka i na državna postrojenja”.

14. travnja 2012. u Istanbulu je održan sastanak između Irana i skupine “P5+1”, koju čine pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska) i Njemačka. Sudionici sastanka raspravljali su o iranskom nuklearnom programu, po prvi put nakon 15 mjeseci. Dogovoren je novi sastanak u Bagdadu za 23. svibnja 2012. Obje strane su rekle kako su zadovoljne ostvarenim napretkom. “Vjerujemo da su razgovori u Istanbulu bili pozitivan prvi korak, da je postojalo konstruktivno ozračje, da su Iranci sjeli za stol i sudjelovali u raspravi o svom nuklearnom programu”, rekao je Ben Rhodes, zamjenik američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, dodavši da je sporazum oko ponovnog sastanka idućega mjeseca u Bagdadu bio “dodatni pozitivan znak”. Ostale zemlje sudionice pregovora također su ih ocijenile konstruktivnima. Sličnog mišljenja bio je i Ali Akbar Saleh, iranski ministar vanjskih poslova: “Ako Zapad želi poduzeti mjere za izgradnju povjerenja, trebao bi početi na području sankcija jer bi takvo djelovanje moglo ubrzati postupak postizanja rješenja pregovorima. Pokaže li se dobra volja,

26

Američka bespilotna letjelica RQ-170 Sentinel u iranskim rukama možemo taj postupak proći vrlo lako, a mi smo spremni vrlo brzo i jednostavno riješiti sva pitanja, čak i na bagdadskom sastanku.”

Dok traju pregovori o iranskom nuklearnom programu, iranske obrambene snage i dalje se pripremaju na sve moguće scenarije. Admiral iranske mornarice, Mohammad Reza Abbasian, rekao je kako je iranska mornarica na “najvišem stupnju pripravnosti”.

Iransko ministarstvo obrane izdalo je povodom Dana vojske proglas u kojem stoji kako je Iranska vojska spremna zadati “razarajući i nezamislivi udarac agresoru”. Povodom Dana vojske iranski vrhovni vođa, ajatolah Hamnei, održao je govor studentima na teheranskom Vojnom fakultetu. “Iran nije država koja bi mirna sjedila i promatrala prijetnje koje stižu od krhkih materijalističkih sila, koje upravo sada izjedaju crvi iznutra. Svatko tko pokuša invaziju na Islamsku Republiku Iran – ili samo pomisli na to – mora biti spreman na udarce željeznih šaka naše vojske, Revolucionarne garde, Basij snaga (volonteri) i cijele iranske nacije. Iran će odgovoriti svom snagom na svaku agresiju, čak i prijetnju, na način da ćemo uništiti agresora iznutra”, rekao je ajatolah Hamnei.

Iranski dužnosnici potvrdili su sredinom travnja kako su uspješno dekodirali podatke iz zarobljene američke bespilotne letjelice RQ-170 Sentinel. Iranski stručnjaci navode kako su izvukli tajne podatke o operacijama i misijama koje su bile pohranjene u unutarnjoj memoriji letjelice. “Postojala je velika količina podataka, no uspjeli smo sve dekodirati i izvući iz memorije – uključujući protokole, popravke i vrijeme letova kao što su detalji popravka 2010. ili pak detalji operacije protiv Osama bin Ladena u Pakistanu”, rekao je general Amir Ali Hadžizadeh, zapovjednik zrakoplovnih snaga Iranske revolucionarne garde. Podsjetimo, 4. prosinca 2011. iranska vojna elektronička jedinica je objavila kako su uspješno prizemljili najmoderniju američku bespilotnu letjelicu RQ-170 Sentinel, koja je u iranski zračni prostor ušla iz pravca susjednog Afganistana.

28. travnja američki list “The Washington Post” je objavio da je SAD prebacio veći broj tzv. nevidljivih (stealth) vojnih zrakoplova, najnovije pete generacije, u zračnu bazu “negdje na prostoru jugozapadne Azije” (op.a. Bliski istok). Vojni dužnosnici nisu željeli reći gdje su se točno zaputili zrakoplovi tipa F-22 Raptor, ali je poznato kako je Američka vojska mobilizirala veću snagu na prostoru Perzijskog zaljeva u slučaju moguće konfrontacije s Iranom. Jedan od glasnogovornika američkih zračnih snaga, Phil Ventura, opisao je prebacivanje zrakoplova kao “regularni raspored” čiji je cilj po-

PREPORODOV JOURNAL 140

iz svijeta jačati vojne odnose između drugih zemalja partnera, ali i osnažiti “regionalnu sigurnost i taktičku spremnost”. List “Aviation Week” navodi, na temelju vlastitih izvora unutar Američke vojske, kako će “nevidljivi” F-22 Raptori biti smješteni u bazi Al-Dhafra, blizu Abu Dabija, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ovo je nastavak jačanja američke vojne moću u regiji. Tokom ožujka, nakon što je Iran zaprijetio da će zatvoriti Hormuški tjesnac, Američka vojska je u Perzijski zaljev dovela dodatne F-15 zrakoplove, nove tragače za mine i dodatna četiri CH-53 Sea Stallion helikoptera, koji također imaju ugrađene posebne uređaje za detekciju mina.

SIRIJA: Mirovni plan Kofija Annana Druga konferencija “Prijatelji Sirije” održana je 1. travnja 2012. u Istanbulu, u prisutnosti predstavnika 70-ak zemalja. Konferencija je ostala, kao što se i očekivalo, u okvirima financijske i moralne potpore žrtvama sukoba u Siriji i Sirijskom nacionalnom vijeću (SNC), kojoj je, kao krovnoj organizaciji, priznat legitimitet da predstavlja sve Sirijce. “Prijatelji Sirije” nastavit će raditi na dodatnim mjerama radi zaštite sirijskog naroda kojem se priznaje pravo na legitimne korake da se zaštiti, navodi se u priopćenju.

Vijeće sigurnosti UN-a bi i dalje trebalo igrati odlučujuću ulogu u traženju načina za okončanje sukoba.

Burhan Galiun, šef SNC-a, pozvao je konferenciju da naoruža pobunjenike Sirijske oslobodilačke vojske, a za tu ideju se posebno zalažu Katar i Saudijska Arabija, čiji je ministar vanjskih poslova, princ Saud al-Faisal, ponovio poziv da se naoruža sirijska oporba kazavši kako je to “dužnost”. Hillary Clinton, američka državna tajnica, rekla je da su SAD dosad dostavile komunikacijsku opremu sirijskoj oporbi, dok je William Hague, britanski ministar vanjskih poslova, najavio da će Velika Britanija idućih dana udvostručiti pomoć protivnicima režima Bashara al-Assada. Nekoliko arapskih zemalja (najmanje tri – Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati), zajedno sa SAD-om, obećale su kako će izdvojiti 100 milijuna USD kako bi direktno financirale komunikacijsku opremu, ali i plaće za sirijske pobunjenike koji se bore protiv aktualne vlasti. Opozicijski SNC je najavio kako će od sada pobunjenici biti plaćeni za borbu protiv sirijske vlade. Novac će se također izdvajati i za svakog vojnika koji odluči dezertirati iz Sirijske vojske. Od ideje o otvorenom naoružavanju sirijske oporbe očito su odustali i Amerikanci i njihovi saveznici, kada je postalo izvjesno da strana vojna intervencija u Siriji nije moguća kao u libijskom slučaju.

Rusija je osudila pokušaj Zapada i pojedinih arapskih zemalja da donose vlastite “ultimatume i umjetne rokove” po pitanju okončanja aktualne krize u Siriji, istaknuvši kako o uspješnosti mirovnog plana Kofija Annana neće odlučivati tzv. Prijatelji Sirije. “Kofi Annan ima mandat od generalnog tajnika UN-a i od Vijeća sigurnosti UNa. Vijeće sigurnosti će prosuditi tko mora implementirati točke plana i kako. Ultimatumi i umjetni rokovi ne mogu pomoći u ovoj situaciji. Mi nastojimo biti prijatelji svih Sirijaca, a ne samo određenog segmenta sirijskog naroda”, rekao je Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova. Također je istaknuo kako Rusija nije prisustvovala konferenciji “Prijatelji Sirije” zbog toga što predstavnici vlasti Bashara al-Assada nisu pozvani. Aleksandar Lukaševič, glasnogovornik ruskog Ministarstvo vanjskih poslova, rekao je kako konferencija “nema za cilj rješavanje sirijske krize, već želi pripremiti tlo za potencijalnu intervenciju”. Službeni sirijski mediji kritizirali su summit “Prijatelji Sirije” i nazvali je “tribinom neprijatelja Sirije”.

Službeni Damask je izjavio kako su sve vojne operacije zaustavljene u jutarnjim satima 12. travnja, ali njihovi vojnici će “ostati na oprezu” zbog suočavanja s mogućim prijetnjama kršenja primirja, te

PREPORODOV JOURNAL 140

Kofi Annan, mirovni izaslanik UN-a i general Robert Mood, zapovjednik UNSMIS-a će zadržati “pravo na odgovor proporcionalno svim napadima”. Isto tako iz pobunjeničkih redova izjasnili su se “da će uzvratiti na bilo koje provokacije od strane Assadovih snaga”. 14. travnja u Vijeću sigurnosti UN-a izglasana je Rezolucija o Siriji kojom se odobrava dolazak promatračke misije u zemlju. Promatračka misija, od nekih 30ak nenaoružanih promatrača, imati će zadatak nadzirati provođenje prekida vatre u skladu s Kofi Annanovim planom od šest točaka. Novu rezoluciji su prihvatile sve članice Vijeća sigurnosti. Rusija, koja je prethodno uložila veto na nekoliko rezolucija, izrazila je zadovoljstvo novim tekstom. Ruski ambasador pri UN-u, Vitaly Čurkin, potvrdio je kako je ovo plod zajedničkog rada u Vijeću sigurnosti i pritom naveo kako je Rusija od početka podržavala Kofi Annanov plan: “Rezolucija je uravnotežena i sada polako počinje predstavljati stvarnost.”

28. travnja generalni tajnik UN-a, Ban Ki-moon, objavio je kako imenuje 54-godišnjeg norveškog generala Roberta Mooda za glavnog vojnog promatrača UN-ove nadzorne misije u Siriji (UNSMIS). General Mood od 2011. radi u službi nadzora norveških oružanih snaga. Prethodno je bio šef UNTSO-a za Bliski istok, a od 1989.-1990. služio je u norveškom bataljunu UNIFIL-a u Libanonu. Diplomirao je vojne studije na američkom univerzitetu Marine Corps University, a dodatno obrazovanje stekao je na NATO fakultetu u Rimu. Prema najnovijoj UN rezoluciji, Vijeće sigurnosti odlučilo je uspostaviti “inicijalni period od 90 dana” u kojem bi promatrači UNSMIS-a trebali dostići brojku od oko 300 “nenaoružanih vojnih promatrača uključujući civilne komponente po potrebi misije i u svrhu ispunjenja mandata”.

Implementacija Kofi Annanovog mirovnog plana donekle je stabilizirala stanje u zemlji, no s obje strane dolaze informacije o sporadičnim sukobima. Sirijske vlasti napominju da se na terenu nalaze strane terorističke organizacije čiji je cilj potkopati mirovni proces. Teroristički napadi se intenziviraju kako se približava datum prvih višestranačkih parlamentarnih izbora u Siriji (7. svibnja).

Tako je, između ostalih, 29. travnja u Damasku u samoubilačkom bombaškom napadu, za koji je odgovornost preuzela grupa pod nazivom “Al-Nusra front”, ubijeno 11 ljudi. Dan kasnije tri eksplozije pogodile su Idlib, u kojima je ubijeno preko 20 ljudi.

Rusija je žestoko kritizirala naoružanu opoziciju u Siriji zbog terorističkih napada i kampanje ubijanja civila, unatoč činjenici da je na snazi UN-primirje. Glasnogovornik ruskog ministarstva vanjskih poslova, Aleksandar Lukaševič, također je još jednom pozvao vlasti u Damasku da “u potpunosti prihvate dužnosti mirovnog plana na kojeg su se obvezali”. “No, postoji i druga strana u Siriji. Opozicijske skupine doslovno su pokrenule masovni teror u zemlji. Ubijanje što više civila i uništavanje civilne infrastrukture podsjeća na događanja koja smo vidjeli u Iraku, Jordanu i na drugim mjestima na kojima operira al-Qa’eda i njene skupine”, navodi Lukaševič. Nakon zadnjeg terorističkog napada u Damasku, rusko ministarstvo vanjskih poslova zauzelo je još čvr-

27

iz svijeta šći stav u osudi naoružanih terorista unutar Sirije. “Uvjereni smo kako terorističkim operacijama unutar Sirije treba stati na kraj. Moskva odlučno osuđuje ove barbarske činove - to su pokušaji nepomirljive opozicije da poveća tenzije i nasilje u zemlji. Cilj je sasvim jasan: uništiti pokušaj mirne rezolucije na temelju Annanovog plana koji se počeo implementirati. Svi unutarnji i vanjski igrači moraju prestati s potporom ovim naoružanim skupinama”, stoji u izvještaju ruskog ministarstva vanjskih poslova. U tom kontekstu znakovita je informacija da je krajem travnja ispred obale libanonske luke Tripoli zaustavljen brod “Lutfallah II”, koji je plovio pod zastavom Sierra Leonea. Na njemu su pronađena pošiljka oružja iz Libije, iz Bengazija – tri velika kontejnera puna oružja namijenjena Slobodnoj sirijskoj vojsci.

Sudeći prema stanju na terenu, Assad je s vojskom od 300.000 vojnika uglavnom skršio otpor pobunjenika. Slobodna sirijska vojska koja, prema analitičarima, ima maksimalno 30.000 slabo naoružanih vojnika, ograničila se uglavnom na gerilski način ratovanja brzim udarima i premještanjem snaga. No, nakon pada Homsa i slamanja otpora i u drugim gradovima, mali su izgledi da vojne pobunjeničke jedinice imaju izgleda u borbi protiv Assadovih oklopnih divizija i odlično naoružanog pješaštva. Annanov plan u šest točaka nametnuo je stroge okvire pridržavanja prekida vatre i pobunjenicima koji se u takvim okolnostima i bez ozbiljne strane pomoći u oružju ne mogu pregrupirati za nove vojne akcije. Međutim, očekuje se da će se manje pobunjeničke vojne jedinice održati, što bi sirijskoj oporbi jamčilo kakvu takvu poziciju u pregovorima o budućem političkom ustroju zemlje. Annanov plan koji su podržale i Rusija i Kina nesumnjivo je, barem zasad, osigurao Assadu relativno komotnu pregovaračku poziciju i zajamčio mu, uz neke manje političke ustupke, ostanak na vlasti.

AFGANISTAN: Talibanska ofenziva i strateško-partnerski ugovor 47 osoba je poginulo (36 talibana, osam pripadnika afganistanskih snaga sigurnosti i troje civila), dok je ranjeno 40-ak pripadnika afganistanskih snaga sigurnosti, kao i 25 civila, u usklađenim talibanskim napadima 15. i 16. travnja 2012. na Kabul i u još nekoliko afganistanskih pokrajina, ponajviše u Paktiji i Logaru. Najžešći napadi zabilježeni su na dio Kabula gdje se nalazi zgrada gradskog parlamenta, veleposlanstva zapadnih zemalja (Njemačke, Velike Britanije i SAD) i glavni stožer NATO-a. Glasnogovornik ISAF-a je rekao kako je došlo do napada na sedam lokacija širom Kabula. Zabihullah Mudžahid, talibanski glasnogovornik, izjavio je da su napadi izvedeni u znak odmazde zbog spaljivanja Kur’ana u NATO-bazi u Bagramu, ubojstva 16 afganistanskih civila u pokrajini Kandahar i video-snimka koji prikazuje kako američki vojnici uriniraju po tijelima mrtvih talibana. Talibani navode kako su pokrenuli i veliki napad protiv utvrđene predsjedničke palače predsjednika Hamida Karzaia i kako su suprotstavljene strane pretrpjele velike gubitke. Talibanski glasnogovornik je rekao kako se radi o “velikoj proljetnoj ofenzivi”, koja je planirana mjesecima. S druge strane, NATO je najjači napad talibana na Kabul u posljednjih 10 godina predstavio kao uspjeh svojih snaga. “Neobično sam ponosan kako su brzo reagirale afganistanske snage sigurnosti na napade u Kabulu”, rekao je američki general John Allen, glavni zapovjednik ISAF-a, dok je Oana Lungescu, glasnogovornica NATO-a, izjavila kako su “reakcije na napade pokazale da su afganistanske snage profesionalne i vrlo angažirane”. Međutim, diplomati NATO-a, koji žele ostati neimenovani, ne dijele optimizam kada je riječ o spremnosti i sposobnostima afganistanskih snaga sigurnosti, jer su najnovije borbe na koncu okončane tek intervencijom američkih borbenih helikoptera.

28

Fotografija iz “LA Timesa” – američki vojnici poziraju s raskomadanim tijelima Afganistanaca Američki padobranci, pripadnici 82. zračne divizije, šokirali su javnost i digli na noge Američku vojsku nakon što je američki list “Los Angeles Times” sredinom travnja objavio fotografije na kojima se tokom dužnosti trijumfalno slikaju sa osakaćenim dijelovima tijela navodnih afganistanskih bombaša samoubojica. Prizori vojnika koji se smješkaju držeći ljudske noge snimljeni su u provinciji Zabol u veljači 2010. godine. Mini foto-sesion upriličen je za vrijeme vojnog zadatka koji je zahtijevao provjeru izvještaja kojeg su prethodno načinili pripadnici Afganistanske vojske. On je uključivao pregled dijelova tijela navodnih bombaša samoubojica, kao i pokušaj identifikacije njihovih ostataka. Nekoliko mjeseci kasnije, isti vod dobio je sličan zadatak, pa su tada nastale nove fotografije na kojima mladići u dobrom raspoloženju poziraju kraj odrubljene glave. Na drugoj pokazuju srednji prst, a na trećoj jedan od njih neometano čita “Lovca na zombije”.

Nakon što je jedan od padobranaca dostavio fotografije novinama, Američka vojska je pokrenula internu istragu te priopćila kako je očigledno riječ o grubom kršenju vojnih standarda. Objavljeno je i kako je većina vojnika na fotografijama identificirana, ali njihova imena nisu objavljena. Povodom najnovijeg incidenta oglasila se i Bijela kuća. Američki predsjednik Barack Obama zatražio da se odgovorni za ovo zlodjelo kazne, dok je glasnogovornik Jay Carney izrazio nezadovoljstvo odlukom urednika da neugodne prizore objave u javnosti.

“Oštro osuđujemo ove fotografije i ova djela, koji ni na koji način ne predstavljaju vrijednosti koje su u osnovi naše misije u Afganistanu”, rekao je Andres Fogh Rasumssen, glavni tajnik NATO-a. Ovaj skandal samo nastavlja niz incidenata koji su posljednjih mjeseci dodatno narušili nimalo idilične odnose između Afganistana i SAD-a, koji je najavio povlačenje svojih trupa do kraja 2014. godine.

I pored toga, 22. travnja, nakon višemjesečnih pregovora, SAD i Afganistan su potpisali strateško-partnerski ugovor. Američki list “The New York Times” prenosi kako će se prema novom ugovoru američka potpora Afganistanu nastaviti još 10 godina nakon što američke vojne trupe prema aktualnom planu 2014. formalno napuste Afganistan.

Tekst cijelog ugovora nije objavljen u javnosti, ali se spekulira da su pojačane tenzije proteklih mjeseci svakako utjecale na konačni tekst.

“Dokument koji je finaliziran danas garantira sigurnost Afganistanu, regiji i cijelom svijetu. Također, to je dokument za razvoj cijele regije”, stoji u službenoj izjavi predsjedničkog ureda Hamida Karzaia. Američki ambasador u Afganistanu, Ryan C. Crocker, rekao je kako novi ugovor znači da će SAD dugotrajno pomagati Afganistanu ostvariti “ujedinjenu, demokratsku, stabilnu i sigurnu državu”. Pregovori oko konačnog teksta su dugo trajali i u nekoliko navrata je izgledalo da bi mogli propasti, ponajviše zbog utjecaja dva snažna susjeda, Irana i Pakistana, koji ne žele dugotrajnu američku prisutnost u regiji. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 140

kultura

Priča o sevdalinkama: pjesma s kojom se 1993. u Gornjem Vakufu ginulo

Mejra na tabutu Došla voda, od brijega do brijega, pronijela Mejru na tabutu, pronijela Mejru na tabutu.

Hajde Mejro s nama večerati.

Večerajte, mene ne čekajte, večerajte, mene ne čekajte.

Mene čeka gotova večera, u džennetu među hurijama, u džennetu među hurijama.

Selam ćete mojoj staroj majci, neka klanja pet vakat namaza, neka klanja pet vakat namaza, neka posti mjesec ramazana, neka Mejri namijeni kurbana, neka Mejri namijeni kurbana.

Omer Pobrić

Iako je stara više od jednog stoljeća, sevdalinka “Mejra na tabutu” je tek 1990. godine postala poznata široj javnosti. Naime, tada je rahmetli Omer Pobrić odlučio da je aranžerski obradi i javno prezentuje.

“Pjesmu ‘Mejra na tabutu’ prvi put sam čuo od Avdage Vrabca, sazlije, u sazlijskoj verziji. Po Avdaginom kazivanju, pjesmu su ranije izvodili članovi izvorne grupe ‘Kalesijska trojka’ u tradicionalnoj varijanti autohtone izvorne muzike BiH. Pjesma me je tekstualno izuzetno dojmila. Mogao sam, u mašti, filmski zamisliti i ‘vidjeti’ kompletnu tragičnost te situacije. Razmišljao sam: da li je Mejra na tabutu ‘u vodi od brijega do brijega’ rezultat prirodne katastrofe, poplave ili je ‘voda od brijega do brijega’ metafora zla koje nam ciklično prave prve komšije. Naše komšije vole od mutnih dubina bosanskih rijeka praviti grobnice našim majkama, sestrama i našoj nejači. Narodni pjesnik, dodajući Mejri u vodi tabut, kao simbol vjerske pripadnosti, generalno je opisao stanje bosanskih muslimana. Pjesma je to tekstom i melodijom opisala, jer sevdalinka, ustvari, slika život: tugu, stradanje, tragedije, radost i sve ono što kompleksnim čini ovo naše jednostavno bitisanje na dunjaluku.

Zašto je Mejra na tabutu? Zašto, recimo, nije Jovanka u vodi?

Zato što je Mejra u toj pjesmi personifikacija svih muslimana kojima je na ovim prostorima sve tješnje živjeti i čuvati svoju vjeru, kulturu i posebnost. I zato što mi od rijeka nikada nismo pravili grobnice, jer mi našu borbu za opstanak vodimo viteški, poštujući pravila vjere kojoj pripadamo.

‘Hajde Mejro s nama večerati. / Večerajte, mene ne čekajte, mene čeka gotova večera / u džennetu, među hurijama.’

Mejra je, vjerovatno, bogobojazno živjela, a nepravdom izgubivši život očekuje pomoć i spas od Allaha, dž.š., nadajući se da će joj Allah, dž.š., podariti džennet, zato samosvjesno odgovara i poručujući majci, poručuje svima nama: ‘Selam ćete mojoj staroj majci / neka klanja pet vakat namaza neka posti mjesec ramazana / neka Mejri namjeni kurbana.’

Pjesmu ‘Mejra na tabutu’ obradio sam i aranžmanski prilagodio današnjem vaktu. Pjesmu je promovisala sjajna Zehra Deović 1990. godine u Zetri na Večeri ilahija, kasida i sevdalinki. Od tada ta varijanta putuje Bosnom i svijetom do naših duša. Do sada je snimljeno dvade-

PREPORODOV JOURNAL 140

setak verzija te pjesme. Često sam, izvodeći ‘Mejru na tabutu’, vidio suze u očima gledalaca. Pitao sam se: da li žale Mejru ili sami sebe – nas? Danas, kada je stasala naša Armija RBiH, znam da treba žaliti Mejru. Mi smo se uz Allahovu pomoć odbranili”, napisao je rahmetli Omer Pobrić, negdje pred kraj agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Stari zapisi kažu da je pjesma “Mejra na tabutu” nastala u Gračanici. Umrla je mlada djevojka i nakon ikindije ukopana u mezarju pored puta, nedaleko od potoka koji protiče kroz čaršiju. Odmah poslije dženaze, pala je velika kiša. Od kiše nastala poplava i Mejrin tabut izrovila. Tabut je završio u obližnjem potoku, koji ga je nosio prem obližnjoj rijeci Spreči. I tako, događaj je odredio pjesmu. Narodni pjesnik je istog dana ispjevao, opisujući kako voda nosi Mejru na tabutu.

Analizom stihova “hajde Mejro s nama večerati, večerajte mene ne čekajte” narodni pjesnik je kazao da je Mejra do noć prije večerala i da joj večera više ne treba. S druge strane, stihovima “mene čeka gotova večera u dženetu među hurijama”, narodni pjesnik opisuje Mejru kao mladu bezgrešnu djevojku koja nije imala vremena da se nakupi grijeha i da joj je kao takvoj džennet obećan.

Ova pjesma je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu postala simbol moralnog otpora. Branioci BiH su često, od Bužima do Goražda, od Mostara do Srebrenice, od Gradačca do Teočaka, kad bi neprijatelj prijetio da slomi njihov otpor, kolektivno je pjevali.

Znalo se desiti da po nekoliko stotina bosanskih vojnika dok ginu, kad ostaju bez municije, jedni druge bodre tako što jedan započne, a svi ostali nastave pjevati “Mejru na tabutu”.

Ostaće, bezbeli da će ostati upamćena i arhivirana priča iz Gornjeg Vakufa. HV i HVO januara 1993. izvode silovite udare na gradsko jezgro Gornjeg Vakufa, koju brane borci Armije RBIH. Dvoboj je počeo tačno 11. januara 1993. u 17 i 11 minuta. Strašno izgleda. Zemlja se trese od silnih detonacija. Ranjenih ima sve više i više. Tako prolaze ratni dani do 18. januara. Kada HV i HVO kreću svom silinom da zauzmu gradsko gnijezdo Gornjeg Vakufa. Silovito tuku, ali otpor je žilav.

Borbe ne prestaju, šta-više se pojačavaju. Najžešće bitke se vode oko Releja. Branioci uspijevaju zadržati položaj, a HV i HVO koji je brojniji u ljudstvu i tehnici iz minute u minut pojačavaju napade. Relej je vrlo važan. Ukoliko ga branioci izgube, doći će u nezgodan položaj. Branioci su uspjeli odbiti napad na Relej, ali još uvijek se vode žestoke borbe. Tenkovi HVO-a su sve bliže Releju. Branioci šalju pojačanje. Na Releju prava drama. Učestvuje nekoliko hiljada vojnika na obje strane.

A prostor je vrlo mali. HVO i HV preuzimaju inicijativu na pojedinim mjestima. Ima dosta poginulih. Pada mrak, a borbe ne prestaju. “Ko je na Releju?”, pitaju u Gornjem Vakufu. Odgovor: “Možda nema niko.”

“Moramo se vratiti na Relej!”, govore branioci. “Moramo se vratiti, znate li šta to znači to.” Mrak je odavno već pao, a sa Releja se čuje pjesma “Evo Jure i Bobana”. Brani se druga važna kota, brdo Krč. Ali sa toga brda, kad je najteže i najžešće bilo, čula se i druga pjesma.

Branioci kada dobijaju pomoć u ljudstvu čuju u daljini “Došla voda od brijega do brijega, pronijela Mejru na tabutu”. Onda oni odgovaraju istom pjesmom. Svi sa suzama u očima. Pjevali su je sve dok je i jedan bio živ, a izginula je cijela smjena. Ovo brdo voli ovu pjesmu. Rat je prošao. Gornji Vakuf pamti mnogo zla, ali pamti i pjesmu s kojom se ginulo i koja ih je održala, sevdalinku “Mejra na tabutu”. q Avdo HUSEINOVIĆ

29

kultura

Ambijentalna izložba Izeta Đuzela “Multiplikacijski stroj” (Zagreb, 12.-24. travnja 2012.)

Kolorit boja U studiju Moderne galerije “Josip Račić” u Zagrebu, 12. travnja 2012. godine otvorena je izložba Izeta Đuzela pod nazivom “Multiplikacijski stroj”. Izet Đuzel (1941.) završio je Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, a Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Bio je suradnik majstorske radionice Antuna Augustinčića i jedan od pokretača grupe “Biafra”. Posjetitelji su Đuzelove radove mogli razgledati do 24. travnja 2012. godine.

Ekspresionističko-angažirani pristup prema svijetu Na izložbi su vrlo afirmativno govorili pjesnik i recitator Goran Matović, povjesničari umjetnosti Sanda Bajzek Sanačev i Željko Marciuš, kustos Moderne galerije “Josip Račić”, koji su se osvrnuli na ranije umjetnikovo stvaralaštvo, gdje je istaknuto kako novo Đuzelovo stvaralaštvo nosi u sebi ekspresionističko-angažirani pristup prema svijetu, te predstavlja prirodni slijed prethodnog umjetnikovog stvaralaštva.

Posjetitelji su mogli uživati u koloritu boja, s nebeskog beskrajnog svoda prelivenih na umjetnikova platna, onda kad se u praskozorju ukaže buktinja novog dana ili kad se nadviju tmurni oblaci nad život zelenih padina i beskrajnih brzaka planinske rijeke koji pjevaju žalopojku i ljubičastim obrisima usnulog i zaboravljenog djetinjastva skinu plavičastu koprenu zaborava. A onda se usnuli tonovi zelenog, poprskani jednom zlatnom sunčanom zrakom koja nagovještava novo bolje jutro od onog koje je bilo pokošeno plahovitim pljuskom proljetnim, razliju u beskraj asocijativnih traženja sebe u nekoj drugoj rijeci vremena. “Snažni zamasi kista pokrenuše magičnu moć i boje se razliše po stršećim granama, težinom ih povijajući. Pa nastave put vertikalama žalosnih vrba, raskošno ih okitivši plavičastim, i smaragdnim slapovima, stvorivši psihodeličnu zavjetrinu, namijenjenu samo najvećima.” (Stella Dobrina) Klokoti modrozelenog buka i uspavani vrbici tek probuđeni prvim cvrkutom u zoru, nagovještavaju bjeličasti slap života čija se paučinasta nit sjedinjuje s nebeskim beskrajem. Đuzelove slike kao i Makovi kameni spavači svjedoče o neprolaznosti ljudskog duha koji se učahuri u kamenu, koloritu slike, toplini riječ, boji glasa, uspavanom taktu... i bivaju zvonkim ehom u vremenu nestajanja kad se učini da više ničeg nema i ne može biti osim tutnja i praska oholih konjanika koji u prah sve pretvaraju. Na duvaru jedne porušene kuće, onda kad je Nečovjek gospodario životima drugih ljudi i usnulih travki uz ravnicu, ukaza se, Božjom dobrotom, jedna aura i bi svjedokom turobnog vremena. Za svagda se taj neponovljivi obris ubilježi u beskraj umjetnikove duše, a on ga kroz svoju imaginaciju dariva ovima danas i onima koji će tek doći. “Negdje strahovito zatutnja. Pored mene se počne urušavati. I sve se sruši, samo osta komadić zida (duvara) optočen tamnom aurom, išaran sjenkama djetinjstva.” (Izet Đuzel) Na djelu je beskrajna umjetnikova humanost koja ubilježi strašne namjere crnih konjanika, ali i nagovještaj oprosta, nikad zaborava. Na dobitku u ma kojem vremenu je onaj koji u sebi nosi optimizam i vjeru u čovjekove dobre namjere da materiji podari dio sebe, oblikujući je u beskrajne obrise ljudske duhovnosti.

30

Izložba slika Izeta Đuzela u studiju Moderne galerije “Josip Račić” u Zagrebu Autorica izložbe Stella Dobrina u Katalogu izložbe je istaknula kako je “multiplikacijski stroj” simbol angažirane kritike umjetnika Đuzela koji revoltirano prigovara erupciji globalnog nasrtanja na tisućljetno kulturno nasljeđe i gubitak istinskih vrijednosti. Humanim optimizmom i vjerom u trajnost stvaranja, istrgnut iz tragičnih reminiscencija i surove svakodnevice, Đuzel pronalazi novi balans u povratku harmoniji s prirodom, bilježenju pulsiranja života, u težnjama za isticanjem kulturnog naslijeđa i buđenja novog Proljeća.

Naslovi Đuzelovih slika: Kameni spavači, Tamna aura zida-duvara, Okovano Sunce, Susreti na ušću, Slapovi životnosti, Život imele i Prvi cvrkut su samo neki od naslova koji uokviruju asocijacije. One bi poletjele i više s potezima sazvučja tankih vertikala, proširile se uz snopove raspršenih dijagonala, poletjele u ritmu usklađenog kolorita i izvan promišljene igre, povedene rukom umjetnika, sofisticiranog znalca koji osjeća kada treba rapsodiju zaustaviti. Središnja os izložbe bila je ambijentalna instalacija željeznog okvira konstrukcije skulpturnih asocijacija unutar kojeg su ležerno prislonjena slikarska platna. Ovakva postavka izaziva aluziju na stroj za izbacivanje gotovih proizvoda kojim je ponuđena i akcija razlistavanja kroz stroj provučenih slika, kako je postavku iščitala Dobrina. Interaktivnost između autorskog dijela i zainteresiranog promatrača ostvaruje se slobodnom odlukom čovjeka da kontaktira s umjetnošću.

Stella Dobrina je upozorila na devalvaciju podvođenja pojma umjetničkih vrijednosti, jeftino ispraznih dosjetki lake kategorije do ispoljavanja morbidne zabrinjavajuće bolesne degutantnosti koja graniči s patologijom ljudskog duha – odraz su vremena u kojemu postojimo, istaknuvši kako bizarna prodaja kiča po cestama i trgovinama za vječnu uspomenu omalovažavaju ljudsku duhovnost.

Ali, prihvatiti suvremena zbivanja, znači prihvatiti život. Tijekom svih razdoblja svijet je i ranije bio, manje ili više, kaotičan. Stoga danas okrenuti se kritičnosti i selektiranju vrijednosti važnije je no ikada. U kontekstu iznesenog, Dobrina postavlja pitanje: “Trebaju li nam još uvijek Umjetničke akademije?” q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 140

kultura

24. Međunarodni sajam knjige i učila u Sarajevu (18.-23. travnja 2012.)

Sarajevski sajam 24. Međunarodni sajam knjige i učila i 12. Bijenale knjige održan je u Sarajevu od 18. do 23. travnja 2012. u organizaciji KJP Centar “Skenderija”, TDK “Šahinpašić” i Udruženja izdavača i knjižara BiH. Ovogodišnji sajam je održan pod motom “Kuća knjige”, na manjem izložbenom prostoru – u dvorani “Mirza Delibašić” i prostorima kojima je okružena, pošto je sajamska “Ledena dvorana” trenutno neupotrebljiva zbog teškog oštećenja krova.

“Svaka bosanska i hercegovačka kuća trebala bi biti kuća knjige.

Nažalost, književni, prevodilački, izdavački, knjižarski i kritičarski posao je potcijenjen. No i to će se promijeniti, kao što se promijenilo u dvije posljednje dekade 19. stoljeća, u ‘pozlaćenom dobu’, kada je izgledalo isto tako da je pohlepa pobijedila ljudskost. Mi koji štujemo knjigu, koji se divimo knjizi, koji živimo od knjige, moramo se za to boriti”, rekao je prof. dr. Zvonimir Radeljković, predsjednik PEN centra Bosne i Hercegovine otvarajući 24. Međunarodni sajam knjige i učila. Na svečanosti otvorenja Ibrahim Spahić, predsjednik Udruženja izdavača i knjižara BiH, podsjetio da se ove godine u svijetu slavi 200. godišnjicu od rođenja Charlesa Dickensa. U isto vrijeme kada se održava 24. Međunarodni sajam knjige i učila u Sarajevu, izdavači se okupljaju na Svjetskom kongresu izdavača u Cape Townu. “U središtu interesiranja savremenog izdavaštva i danas je kao i uvijek pitanje ostvarivanja autorskih prava i prava izdavača. I zato, kada se ovogodišnji Sajam završava, na Dan autorskih prava i na dan kada je Kulturni forum BiH 23. april proglasio Danom kulture BiH, suorganizatori Sajma će dodijeliti priznanja za najbolja ostvarenja u svim oblastima stvaralaštva. Izdavačka industrija i tržište knjige suočeni su sa izazovima novih tehnologija i potrebom za novom komunikacijom u globalnim okvirima, zbog čega je i pitanje jezika i pisma i promocija autora od prvorazrednog značaja.

Tome je posvećen i ovaj 24. Sarajevski sajam knjige i učila”, rekao je Spahić. Naglasio da su organizatori, usprkos elementarnoj nesreći i stradanju dosadašnje sajamske dvorane, učinili sve da i ovogodišnji Sarajevski sajam bude organiziran na najbolji mogući način.

Na ovogodišnjem Sarajevskom sajmu knjige i učila preko 200 izlagača iz 15 zemalja izložilo je više od 100.000 naslova. Sajam je posjetilo oko 100.000 ljudi, od kojih skoro dvije trećine u organiziranim posjetama s besplatnim ulaznicama. U “Bosanskoj kući” održano je 107 promocija i predstavljeno 145 novih izdanja, a publika se mogla susresti s autorima, urednicima, kritičarima, među kojima su bili romanopisci, pjesnici, prozaisti, esejisti, glumci, ekonomisti, sociolozi, univerzitetski profesori i akademici. Svoje mjesto među izlagačima našao je i KDBH “Preporod”, čije su se knjige i časopisi mogli vidjeti na štandu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH (Sektor za iseljeništvo), koje dugi niz godina pomaže autore i izdavače iz bosansko-hercegovačke dijaspore. Promocija izdavačko-informativne djelatnosti KDBH “Preporod” održana je u subotu, 21. travnja u “Bosanskoj kući” dvorane “Mirza Delibašić”. Predstavljene su knjige “Multimonolog” Senada Nanića, “Kad zora razrjeđuje strah” Filipa Mursela Begovića, “Vrtoglavica duše” Esada Jogića i “Ramazanske večeri” Branislava Nušića, te časopisi “Behar” i “Preporodov Journal”. Osim toga, isti dan u večernjim satima, u organizaciji BZK “Preporod” iz Sarajeva, u prostorijama Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca održana je promocija “Multimonologa” Senada Nanića.

PREPORODOV JOURNAL 140

KDBH “Preporod” na Sarajevskom sajmu (Ismet Isaković, Sead Begović, Filip Mursel Begović, Senad Nanić i Ervin Jahić) Posljednjeg dana 24. Međunarodnog sajma knjige i učila dodijeljene su nagrade u 15 kategorija i uručeno sedam specijalnih priznanja.

Izdvajamo neke od značajnijih. Nagradu za životno djelo u književnosti dobila je književnica Valerija Škrinjar Tvrz, koja je objavila 20-ak knjiga, ali su posebnu misiju imala njena djela pisana za djecu. Njeno stvaralaštvo je neraskidivo vezano za Bosnu i Hercegovinu. Nagradu za najbolji izdavački poduhvat godine dobili su izdavačka kuća “Rabic” Sarajevo za djelo “Čitati Bosnu i Hercegovinu” autora Ludvika Kube, čiji je urednik Muhamed Zlatan Hrenovica i Javno preduzeće “Službeni glasnik” za “Sveske (1 i 2)” Leonarda da Vincija, čiji je urednik Jovica Aćin. Nagradu za najbolji prijevod dobili su Goran Sarić i Maja Weikert za prijevod djela Geerta Maka “U Evropi: Putovanje dvadesetim vijekom” u izdanju “Buybooka”. Najbolji časopis je “Znakovi vremena” u izdanju Naučno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” iz Sarajeva. Nagradu za najbolji štand dobio je štand Izdavačke kuće “Buybook”. Nagradu za najbolju promociju djela na sajmu dobili su “Zalihica” za promociju djela “VAR” autora Saše Stojanovića, Književna zaklada “Fra Grgo Martić” za promociju knjiga nagrađenih književnom nagradom “Fra Grga martić” za 2011. godinu, TDK “Šahinpašić” za promociju “Ja mahaluša 3” Indire Kučuk Sorguč i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH za promociju knjiga autora iz dijaspore.

Dobitnici specijalnih priznanja su Snježana Vasilj i suradnici za “Arheološki vodič Hercegovine”, urednik Jasmin Branković; Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Samir Fazlić i “ZORO” Sarajevo za doprinos knjižarstvu; Emir Isović za “Geografsku kartu BiH”; Štamparija “Makarije” Beograd i “Nova knjiga” Podgorica za “Sabrana djela Ive Andrića” u godini Andrića; Fondacija “Kemal Bakaršić” za izvanrednu organizaciju Međunarodnog susreta slavista bibliotekara; Kemal Kozarić i Nikola Fabris dobili su specijalna priznanja za djelo “Monetarno kreditna politika” iz oblasti ekonomije u izdanju Štamparije “Fojnica”; “Trisar –Inn” za doprinos Sajmu knjige u oblasti učila; “V.B.Z.” za regionalnu suradnju i promociju autora iz regije; Univerzitet u Sarajevu za organiziran nastup na Sajmu i “El Kalem” za izdavaštvo koje potiče bolju suradnju među religijama.

Organizatori su najavili da će se 25. Sarajevski sajam knjige i učila i 13. Bijenale knjige održati od 17. do 22. travnja 2013. godine.

Prema najavama, bit će još bogatiji i atraktivniji, na većem prostoru i s većim brojem izlagača. Jubilarni 25. Sarajevski sajam imat će zemlju specijalnog gosta, posebne programe za djecu i mlade, te niz drugih programskih iznenađenja. q Ismet ISAKOVIĆ

31

priče iz bosne

Narodni heroji iz Bosne i Hercegovine: Safet Zajko – tijelo se dva dana krilo u džamiji da borci ne saznaju da je poginuo

Epski junak Do agresije na Bosnu i Hercegovinu, Safet Zajko je radio kao bravar u sarajevskom preduzeću vojne opreme “Zrak”. U martu 1991. godine u “Zraku” je proizvodnja snajpera povećana sa 200 na 2.000 komada, a pred agresiju iz kruga tvornice otuđeni su svi topovi. Sav novac iz “Zraka” pokrao je i odnio u Beograd direktor Radoslav Andžić, koji je otuda poručio Safetu: “I ‘Zrak’ i zrak iznad njega su srpska zemlja.”

Safet Zajko rođen je 1959. godine u Gaočićima kod Rudog. Poslije završene osnovne škole u Zabrnici kod Priboja, predao je molbu da se upiše u Policijsku školu na Vracama u Sarajevu. Odbijen je jer je imao jedan pokvaren zub. U Sarajevo je došao 1974. godine.

Tokom vojnog roka završio je Školu rezervnih oficira u Bileći. U januaru 1991. godine, kao pripadnik Patriotske lige BiH, Safet Zajko je već imao sam svoju operativnu grupu, a 5. aprila 1992., prvog dana agresije, zarobio je 15 četnika. Više od mjesec dana pripremao je blokadu kasarne JNA “Jusuf Džonlić”, dok nije oslobođena pred kraj maja 1992. godine. Zajkini borci, koje su činili stanovnici Buča Potoka, Boljakova Potoka, Sokolja i Briješća brda, 8. juna 1992. izveli su prvu veliku akciju na Žuči i zauzeli prve značajne kote. Poslije ove prve, čuvene bitke, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda na Žuči za Vis, Kotu 850 i Golo brdo.

Borbe na brdu Žuč Prvi dan decembra 1992. dočekan je strahovitim neprijateljskim napadom tenkovima i transporterima iz pravca Rajlovca i Zabrđa na Sokolje. Nakon početnog iznenađenja, hrabri vitezovi Safeta Zajke uspijevaju zaustaviti neprijateljski napad. Neprijatelj je prilikom ofanzive na Sokolje u toku jednog dana ispalio oko 10.000 granata. U rejonu Izvora četnici su prodrli u slobodnu teritoriju 700 metara. Napali su s boka od Mijatovića strane – Muharemovića kuća i pokušali odsjeći Sokolje. Bacaju i otrove “CS”, koje vjetar vraća na njih i stvara im velike neprilike. Maestralni protivoklopnjak Samir Petrović Petra, neutralisao je jedan neprijateljski tenk. Inače, Petra je tokom cijelog rata imao samo jednu želju: da uništi tenk koji je u Nedžarićima vozio njegov otac Ljubomir, koji se nalazio na neprijateljskoj strani. Zajkini borci uspijevaju vratiti izgubljene položaje. Bila je to velika pobjeda boraca Druge motorizovane brigade. Prilikom ovog srpskog napada učestvovala je i jedna jedinica rumunjskih plaćenika.

Kada su 1. decembra četnici žestoko krenuli na Sokolje i uspjeli da pomjere položaje branilaca Sarajeva, Safet Zajko je “Motorolom” pozvao Smaju Šikala i rekao mu: “Smajo, pade grad ako ne zaustavimo četnike na Sokolju!” Ali, tada je Smajo i kobno ranjen. Iako je bio atletski građen, karatista sa crnim pojasom, rane koje je zadobio prvog dana decembra na Sokolju nadjačale su tog junaka iz Buljakovog potoka. Umro je 8. decembra 1992. godine. Nije primio “Zlatnog ljiljana” jer mu je dženaza bila dva dana ranije na šehidskom mezarju Kovači.

U isto vrijeme dok se vodila presudna bitka za Kotu 850, 8. decembra 1992., gazije Safeta Zajke osvajaju Smiljeviće i Vis. U borbama za Vis odmah na početku poginuo je Šaban Džigal. U presudnim momentima borbe za Vis, poginuo je još jedan neustrašivi Zajkin ratnik – Feriz Tumbul. Među prvima na Vis se popeo i Šefket Muminović, koji će nekoliko minuta kasnije poginuti tražeći od svojih drugova da krenu dalje na Vogošću.

32

Safet Zajko (1959. - 1993.)

U decembru 1992. Žuč je za Sarajlije, koji do agresije nisu ni znali da ono postoji, postala najznačajnije i najslavnije brdo na svijetu. Nakon što je oslobođeno, na ovo brdo je svakog dana odlazilo na stotine Sarajlija i Sarajki po drva. Žuč je bila obrasla šumom i tako je tokom ratnih zima spasila građane Sarajeva od smrzavanja.

“Kad Enver i ja pogledamo odavde, sa Žuči, sve ovo što su naši borci zajedno sa združenim vogošćanskim odredima oslobodili, čini nam se da smo dvostruko uvećali slobodnu sarajevsku teritoriju”, rekao je Safet Zajko ratnom reporteru Šefki Hodžiću, kada su dočekivali Novu 1993. godinu među Zajkinim borcima na legendarnom brdu Žuč. Prva ratna godina bila je godina njihovih velikih pobjeda. Obojica, i Zajko i Šehović, su već bili slavni, legendarni komandanti. I to za samo osam mjeseci borbe. Naravno, oni će bitke na Žuči nastaviti i kasnije, sve do 17. juna 1993. kada je poginuo Zajko i 27. jula iste godine, kada je poginuo Šehović.

7. januara 1993. borci Safeta Zajke u munjevitoj akciji zauzimaju dio Zabrđa, rodnog sela Momčila Krajišnika. Borba je trajala svega 15-ak minuta. 27. januara odbijen je još jedan težak napad na Sokolje, teži i žešći od onog decembarskog. Vitezovi Safeta Zajke su već su osvojili Depo u Bačićima, kada je neprijatelj krenuo u kontranapad na Sokolje, naselje koje se nalazilo u neprijateljskoj potkovici. Na desetine najtežih artiljerijskih oružja držali su ovo malo područje pod vatrom sa Otesa, Bačića, kasarni Rajlovac i Butile, Reljeva, Paljeva i kasarne Semizovac. Posebno je bilo izražajno snajperskog djelovanje sa desetine gnijezda iz kruga kasarne Rajlovac. Sokoljem se ni ptica nije mogla kretati. Komandir čete Omer Dolovčić je bio jedan od Zajkinih vitezova koji je tog 27. januara poginuo spašavajući Sokolje.

Taj dan herojski je poginuo i Vlajko Bandić, Srbin sa Sokolja, koji je ostao da brani svoje Sarajevo. Borba sa srpskim specijalcima i stranim plaćenicima za vraćanje izgubljenih položaja vodila se tog dana skoro do ponoći. Neprijatelj je ušao duboko u Sokolje, ali nadljudskim naporima pod komandom Safeta Isovića, Sokolje je po drugi put spašeno. Četnici su na Sokolje žestoko napali još jednom, 18. marta 1993. godine, kada su ponovo doživjeli težak poraz. Nakon ovog poraza od boraca pod komandom Safeta Zajke, nikad više nisu skupili hrabrosti da krenu u osvajanje Sokolja.

PREPORODOV JOURNAL 140

priče iz bosne

Pogibija na Mijatovića strani Onda je došao 12. juni 1993. godine. Ratni reporter Šefko Hodžić je u blizini prve linije pratio tok bitke za Mijatovića kosu. “Bila je to velika bitka na Žuči. Gorio je front dug 20-ak kilometara. Četničkim napadima su odolijevali junaci Druge viteške Safeta Zajke i Prve slavne Envera Šehovića. Pratio sam tu bitku na spoju između ovih brigada, sa prve linije fronta, odakle je komandovao još jedan junak – Zahir Panjeta, komandant Šehovićevog prvog bataljona. Bitka je počela tačno u pet popodne. Preko veze koju je održavao Šaban Panjeta ubrzo smo saznali da su Zajkini borci oslobodili Mijatovića stranu i dio Zabrđa. Slušali smo komande tih slavnih komandanata – Safeta Zajke i Envera Sehovića. Bilo je nešto čudno u njima. Nije bilo one radosti svojstvene za obojicu, pogotovo poslije tako sjajnih uspjeha kao što je oslobađanje tvrđave koja se zove Mijatovića strana, pa još i dijela Zabrđa. I pored velike pobjede, nije bilo dotada prepoznatljivog slavlja. Pred ponoć vratili smo se u Šehovićevu komandu, gdje su već stigli Mustafa Hajrulahović Talijan, Vahid Karavelić, Alija Ismet, Enver Šehović, Ibro Dervišević... Svi su šutjeli. Bili su tužni. ‘Poginuo je Safet Isović’, rekao je plačno general Karavelić. Zajko je Safeta Isovića više puta isticao kao dušu Druge viteške i čovjeka koji je presudno uticao na ishode bitaka”, sjeća se Šefko Hodžić.

Safet Zajko je teško primio smrt svog odanog i sposobnog saborca Safeta Isovića. Kažu da ga nikad niko prije toga, nije vidio takvog tužnog, očajnog i izgubljenog. Isović mu je bio desna ruka.

Imali su neograničeno povjerenje jedan u drugog. Neki od njegovih saradnika su primjetili njegovo čudno ponašanje koje nije slutilo na dobro. Kažu da od tog dana, pa do pogibije, jednostavno nije skidao čizme. “Sjećam se da je samo šutio, gledao u zid i govorio: ‘Poginuo je moj brat!’”, kaže Hidajeta, supruga Safeta Zajke.

Pet dana nakon pogibije svog odanog saradnika Safeta Isovića, na Mijatovića strani gine Safet Zajko. “Smrt je teška, ali je časno poginuti za Bosnu”, izjavio je jednom prilikom. Zajko je očekivao smrt. Išao je na izviđanje zajedno sa oficirima Asimom Džambasovićem, Ibrom Derviševićem i Alijom Ismetom. Namalo prije tog kobnog rova na Mijatovića strani, sa svojim saradnicima se odmorio kod jedne napuštene kuće, gdje su se osvježili tek prispjelim jagodama. Jedan njegov saborac je nabrao kesu jagoda da Zajko u povratku ponese kćerkama. Zajko je sa pomenutim oficirima došao do najisturenijeg rova na Mijatovića strani koji je pet dana ranije oslobođen. Otišli su čak u četničku dubinu u izviđanje i vratili se shvativši da nemaju dovoljno oružja i da mogu biti uhvaćeni živi. Završili su izviđanje i krenuli nazad. Ali, Zajku je “pozvala smrt” i on je rekao Asimu Džambasoviću da se vrate na osmatračnicu da još nešto vide. Dok je dvogledom ponovo osmatrao teren, rafal ga je pokosio... Sve je utihnulo. Kako kazati borcima da je poginuo komandant, da je poginuo Zajko, kako će reagovati? Dva dana njegovo tijelo se čuvalo u džamiji, borcima se nije smjelo kazati. Dženaza je obavljena polutajno, u haremu Ali-pašine džamije u ranim jutarnjim satima.

Majka bez četiri sina Safetu Zajki su četnici 28. jula 1992. u istom danu ubili tri brata. U rodnom selu Gaočići kod Rudog ubijeni su Halil (26) i Sulejman (19).

Ubio ih je kućni prijatelj, učitelj Vasilije Vaso Krstić. Istog dana na Stjenicama kod Rogatice ubijen je i treći Safetov brat, Munir (22). Safet je bio četvrti sin Salke i Dude Zajko koji je poginuo u ovom ratu. Protiv zla biti borac, to je bila njegova životna uloga. Nakon što su im četnici u okolini Rudog ubili dvojicu sinova, Salko i Duda su izbjegli. U Novom Pazaru će preko Radija BiH saznati da je njihov Safet postao slavni bosanski komandant. U izbjeglištvu u Turskoj čuli su i informaciju da je Safet Zajko, narodni heroj bosanski i njihov sin, poginuo u odbrani Sarajeva.

PREPORODOV JOURNAL 140

Alija Izetbegović, Safet Zajko i Enver Šehović Za vrijeme rata živio je za svoje borce. “Često je rahmetli komandant Zajko znao doći u gluho doba noći tranšejama i iznenaditi borce, s njima popričati kao sa najrođenijima. Nije se smjelo desiti da se nekom borcu rodi dijete, a da on ne sazna i da ispred komande ne uputi pomoć u onom malom omjeru hrane koje smo imali.

Jednom se prikrao jednom našem rovu i slušao kako se jedan borac žali da je dobio dijete, ali da je rat, da nema ni hrane, ni pelena, ničega. Zajko je došao u komandu i naredio nam da se snađemo i da se tom borcu da pomoć. Borac je bio izgubljen kad smo mu donijeli mlijeka u prahu, pelena i nekih drugih potrepština. Često se dešavalo da on od drugih sazna da neki borac ima problem i da se uključi u njegovo rješavanje, a da taj borac i ne zna za to, do onog momenta dok mu se taj problem ne riješi. Kada je jednom od boraca na Sokolju izgorjela kuća, vidjevši ga kako bespomoćno plače držeći djecu u naručju, Zajko ga je primio kod sebe da živi sa njegovom porodicom u porodičnoj kući u Buljakovom potoku.”

Rahmetli Zajko i Šehović su se idealno slagali, jer su bili potpuno različiti. Zajko je tipičan primjer komandanta, bolje reći epskog junaka, koji je iznikao iz naroda, dok je Šehović legendarni komandanta, koji je izrastao iz reda školovanih oficira. Ponekad bi ih od premora hvatao san u hodu. Kada su Safet Zajko, Enver Šehović, Nedžad Ajnadžić i Osman Džamalija otišli u posjetu ranjenom Ismetu Hadžiću u bolnicu “Koševo”, Zajko je od premora izgubio svijest. Kad su ga ljekari vratili u život, rekao je: “Kako sam slatko spavao.” I otišao na Žuč. Njihove jedinice bile su komšije na terenu, a i njihove komande, baš komšijske, udaljene jedna od druge stotinjak metara. Zato su i njih dvojica svakog dana bili zajedno. Također su redovno odlazili na sastanke i kod predsjednika Izetbegovića. Maštali su da deblokiraju Sarajevo preko Vogošćanske petlje, pa da onda krenu prema Drini...

“U mojoj jedinici svi su prekaljeni borci. Ponekad zbunjujemo četnike, pa za ‘Alijine bojovnike’ kažu: ‘Eno ih niču iz zemlje.’ A boraca sve je više, i niču iz zemlje, i sve su hrabriji. Poštuju samo kad im ja uspravno komandujem, prema četnicima okrenut, glasno i jasno: ‘Vojsko naprijed’, ‘Presjeci po lijevom krilu’, ‘Prenesi po dubini, lijevo 100’! Šehide ne smijemo zaboraviti. Teško me je pogodilo kad sam vidio selo Ahatoviće kako gori, a mi bespomoćni. Zato valja četnike goniti do Sudnjeg dana.

Ratovati treba dok našim unucima više ne bude trebalo rata. Ako tako ne bude, bit će sve uzaludno”, govorio je Safet 1992. godine.

General Safet Zajko je dobitnik “Zlatnog ljiljana”, a posthumno je odlikovan Zlatnim grbom sa srebrenim mačevima i ordenom Heroja narodnooslobodilačkog rata. Duda, Safetova majka, danas živi u Sarajevu. Četiri sina više nisu uz svoju majku, ostala je i bez muža Salke, kojem je srce prepuklo od boli. Ona još uvijek odolijeva svim udarima života, iako svakim danom sve teže. q Avdo HUSEINOVIĆ

33

DIJALOG CIVILIZACIJA

Islam: sigurnosna prijetnja i opasnost po identitet i kulturološke vrijednosti Zapada?

Sukob civilizacija?

Intenzivirani globalizacijski procesi su zasigurno doprinijeli i obimnijem upoznavanju i susretanju različitih svjetonazora, kultura, religija, nacija, itd. Međutim, može zvučati vrlo paradoksalno, ali u svijetu još uvijek postoje vrlo izraženi antagonizmi, tenzije, predrasude i nepovjerenje među pripadnicima različitih religija i nacija. Naprimjer, posljednjih nekoliko godina na globalnom nivou prisutan je “trend” islamofobije, a posebno u SAD i zemljama Zapadne Evrope. Islamofobija je neologizam nastao u Velikoj Britaniji kasnih 80-ih godina. Doslovno znači neosnovan strah od islama i muslimana. Tako značajan broj građana u SAD i Zapadnoj Evropi percipira pripadnike islamske vjeroispovijesti kao ozbiljnu sigurnosnu i kulturološku prijetnju. Drugim riječima, zapadno društvo je u veoma značajnoj mjeri prožeto otvorenim neprijateljstvom prema pripadnicima islamske vjeroispovijesti i takav antagonistički odnos prema muslimanima u zapadnim zemljama doseže čak i razmjere rasizma, diskriminacije i marginalizacije. Imajući u vidu činjenicu da prema najnovijim statističkim podacima, objavljenim u Evropi, danas na ovom kontinentu živi blizu 40 miliona muslimana, dok je u SAD-u broj muslimana porastao na 2,6 miliona u 2010. u odnosu na 1 milion u 2000. godini, vrlo je bitno da se tematizira i rasvijetli obim problematike islamofobije u zapadnim društvima.

Slučaj Breivik i islamofobija u zapadnim društvima Možda je najbolja ilustracija rasprostranjenosti islamofobije i ksenofobije nedavni slučaj Breivik u Norveškoj. Naime, 22. jula 2011. godine Anders Behring Breivik je usmrtio 69 ljudi na otoku Utoyi u Norveškoj na kojem se održavao skup mladih pripadnika norveške vladajuće Laburističke stranke, nakon što je u četvrti Osla u kojoj se nalaze institucije Vlade ostavio bombu u kombiju u čijoj je eksploziji poginulo osam ljudi. Masovnom ubojici iz Norveške suđenje je počelo 16. aprila 2012. godine i prema optužnici mogao bi dobiti 21 godinu zatvora ili preventivnog zadržavanja, uz mogućnost obnavljanja kazne sve dok se zatvorenik smatra opasnim, dok ga od krivične odgovornosti može spasiti boravak u psihijatrijskoj ustanovi. U toku svoga suđenja nekoliko puta je izjavio da je teroristički čin počinio kako bi Evropu spasio od “procesa islamizacije”.

Također, Breivik je na Sudu u Oslu izjavio da je član organizacije “Vitezovi hrama”, pritom naglasivši da je htio stvoriti kršćansku verziju Al-Qa’ide u evropskim zemljama! Breiviku stižu “pisma podrške” sa svih strana svijeta. Psihijatar Terje Torrissen kaže da su pisma pisana istim jezikom i terminologijom kakvu koristi Breivik, te da se u njima navodi inspiraciju uzimaju od njega.

Iako je Breivik samo slučaj pojedinca koji zagovara ideju “krstaškog rata” protiv islama, nameće se pitanje koliko je ovaj teroristički čin refleksija zapadnog svijeta u kontekstu interakcije i odnosa prema muslimanima? U kojoj mjeri je danas prisutna islamofobija u zapadnim društvima, a posebno u Evropi? Islamofobična propaganda zapadnih vlada i pronacionalističkih medija vrlo često je za svaki teroristički akt prvo muslimane predstavljala kao egzekutore. I kod slučaja terorističkog napada u Norveškoj

34

Anders Breivik neki rasistički i islamofobični mediji su ekspresno pokušali javno mnijenje ubijediti da su muslimani izvršioci napada. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da je njihova ocjena zasnovana na predrasudama jer je teroristički napad organizovao kršćanski fundamentalista. Također, Mirnes Kovač, stručnjak za islam i Evropu, napominje da kada svjetski mediji govore o Breiviku, uglavnom ga spominju kao radikalnog desničara, masovnog ubicu, paranoičnog šizofreničara, militantnog zanesenjaka, itd... Ono što nedostaje u tom spisku karakterizacija Breivika, opravdano ili ne, jeste da se rijetko ko usuđuje ovog fanatika okarakterisati kao kršćanskog teroristu.

I pored činjenice da je terorista Anders Breivik pojedinac koji je počinio strašan zločin vjerujući da je tako učinio “dobro i sveto djelo” za kršćansku religiju, evropsko društvo i zapadnu civilizaciju, ipak se mora napomenuti da je Breivik dio tog zapadnog društva u kojem je pronašao nekoliko inspiracija među ekstremnim desničarima za svoj teroristički čin, kao što su Geert Wilders, Li Millard, Radovan Karadžić, Heniz Christian Strache i mnogi drugi koje spominje u svome manifestu na 1.500 stranica. Isto tako u manifestu opisuje s kim je i gdje kontaktirao, kakve je organizacije i kojeg opsega formirao, te na kraju, koliko one imaju potencijala da načine štetu i haos u Evropi! Tako sve više postaje jasnije da su evropski desničari antisemitizam i mržnju prema Židovima zamijenili islamofobijom i stigmatizacijom muslimana u evropskim društvima. Naime, današnji oblici rasprostranjene islamofobije u zapadnim društvima u velikoj mjeri imaju sličnosti sa društvenim i političkim kontekstom u zapadnoj Evropi i tadašnjom popularnosti desničarskih struja i Hitlerove Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, koji su stvorili antagonističku atmosferu prema Židovima koja ja na kraju rezultirala holokaustom u kojem je ubijeno oko šest milijuna Židova i Roma.

Iako zasigurno postoje glasovi razuma i tolerancije među građanima nemuslimanima u zapadnim društvima, posljednjih ne-

PREPORODOV JOURNAL 140

DIJALOG CIVILIZACIJA koliko decenija primjetan je rast antiislamskih tendencija što se najjasnije očituje i na primjeru konstantnog rasta popularnosti ekstremnih desničarskih političkih opcija, posebno u zemljama zapadne Evrope. Naime, ekstremna nacionalistička desnica postoji svuda u Evropi – od Italije, preko Austrije, Francuske i Mađarske do skandinavskih zemalja. Naime, u prethodnim godinama ekstremni populizam ekspanziju je doživio na talasu problema s visokom nezaposlenošću, financijskih kriza i intenzivnim prilivom imigranata na evropski kontinent. Desničarske političke partije protive se slobodama kretanja u EU, traže strožu zakonsku regulativu za imigrante, posebno su osjetljivi na muslimansku populaciju i često to pokazuju traženjem zabrane i sankcioniranjem nošenja nikaba i izgradnje džamija i munara. Tako su u Finskoj stranka Pravi Finci na posljednjim izborima zabilježili veliki uspjeh osvojivši 20% glasova. I u Švedskoj, tradicionalno demokratskoj zemlji s visokim brojem doseljenika i stranaca, desni populisti pod imenom Demokrati Švedske prvi put su uspjeli ući u državni parlament. U Belgiji desnoekstremistička i rasistička flamanska regionalna stranka Vlaams Belang već 20-ak godina spada u tri najuspješnije političke stranke. Austrijska Slobodarska stranka Jörga Haidera (FPÖ) je 2000. godine čak bila dio vladajuće koalicije s konzervativnom Austrijskom narodnom strankom (ÖVP). Stranka za slobodu (PVV) u Nizozemskoj, na čelu s Geert Wildersom, osvojila je 17% glasova i u Evropskom parlamentu će imati četiri predstavnika. I na kraju, nedavni rezultat u prvom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj i uspjeh koji je ostvarila ekstremna desnica i kandidatkinja Nacionalnog fronta Marine Le Pen, koja je u prvom krugu izbora izbila na treće mjesto s 18,01% osvojenih glasova, eksplicite potvrđuju rastuću tendenciju ksenofobije i islamofobije zabilježenu u nekoliko evropskih zemalja.

Islamofobične i ksenofobične tendencije rasprostranjene su na i globalnom nivou jer se vrlo često dešavaju verbalni i fizički napadi na strance, a posebno na pripadnike islamske vjeroispovijesti. Naprimjer, u martu 2012. godine 16 osoba je ubijeno kada je jedan američki vojnik izašao iz svoje baze i otvorio vatru na civile u pokrajini Kandaharu na jugu Afganistana. Među žrtvama je bilo devetero djece i tri žene. Ovaj gnusni napad uslijedio je samo nekoliko sedmica nakon sukoba Afganistanaca i međunarodnih snaga izazvanih spaljivanjem Kur’ana, nakon čega je poginulo više od 30 osoba. Naime, u februaru 2012. godine vojnici SAD-a u vojnoj bazi NATO-a u Bagramu, nedaleko od Kabula, zapalili su nekoliko premijeraka Kur’ana što je izazvalo oštru reakciju muslimana i proteste u svijetu. Iako je američki ministar odbrane Leon Paneta u pokušaju ublažavanja posljedica incidenta objavio pismo izvinjenja zbog “neodgovarajućeg tretmana” svete islamske knjige, ipak je od krucijalne važnosti zagonetka koji su društveni i politički razlozi doprinijeli stvaranju takve islamofobične klime među američkim vojnicima koji su počinili ovaj čin bogohuljenja.

Svaka javno izrečena riječ i djelo u velikoj mjeri stvaraju uslove i paradigmu za buduće norme i društveni angažman. Tako su i sami činovi spaljivanja Kur’ana u SAD-u uvelike stvorili klimu za islamofobične tendencije. Naime, u martu 2011., kao i u aprilu 2012. godine pastor Terry Jones je učestvovao u spaljivanju Kur’ana sa direktnim prijenosom koji se mogao gledati na internetu. Iako se prema članu 19. u Deklaraciji ljudskih prava UN-a navodi da svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, ipak ovakvi činovi javnog vrijeđanja svetosti drugih religija trebaju biti adekvatno sankcionisani ili osuđeni. Jer svaki javni nastup i javna riječ mogu imati moć “efekta leptira” proizvodeći strašne posljedice u budućnosti.

PREPORODOV JOURNAL 140

Iako je od krucijalne važnosti za objektivan pristup rješavanju određenog društvenog, političkog ili ekonomskog problema izbjeći opasnost generalizacije i konačnog zaključka koji se temelji na predrasudama, ipak je potrebno napomenuti da je u ovom slučaju trend islamofobije konstantno u porastu širom svijeta. Povećani trend islamofobije nakon 2001. godine u svijetu pripisuje se terorističkim napadima na SAD 11. septembra, kao i brzorastućem broju muslimanske populacije u zapadnom svijetu, a posebno u Zapadnoj Evropi. Također, u maju 2002. godine Evropski monitoring centar za rasizam i ksenofobiju (EUMC) objavio je izvještaj pod naslovom “Sažeti izvještaj o islamofobiji u EU poslije 11. septembra 2001.”, koji na jasan način prikazuje povećanje incidenata i uvreda povezanih sa islamofobijom u zemljama Evropske unije.

Naprimjer, prema istraživanju koje je uradio Economist/YouGov, među simpatizerima političkih opcija u SAD-u samo 25,0% demokrata, 8,3% republikanaca i 25,5% nezavisnih imaju pozitivno mišljenje o islamu. Međutim, prema istome istraživanju 45,0% demokrata, 80,1% republikanaca i 56,4% nezavisnih imaju negativno mišljenje o islamu. Isto tako, prema jednoj studiji 58% Nijemaca podržava prijedlog da se uskrate vjerske slobode za muslimane.

Nadalje, 37% Nijemaca osjeća da bi Njemačka bila bolja država “bez islama”. Također, u jednom novijem istraživanju, između 34 i 37% Francuza, Holanđana, Portugalaca i Danaca izjavljuju da imaju negativno mišljenje o muslimanima, dok u Njemačkoj ta brojka iznosi 59%. Ovo su vrlo ozbiljne brojke koje bi morale pokrenuti javnost na Zapadu da inicira zdrave ideje integracije muslimana i svih stranaca u zapadna društva.

Jasno je da su narastajući trendovi imigracije stranaca u zapadna društva, kao i ekonomska i financijska kriza na globalnom nivou, u značajnom obimu utjecali na rast islamofobičnih i ksenofobičnih tendencija u SAD-u i zemljama Zapadne Evrope. Tako je u velikom broju zapadnih zemalja islam vrlo često percipiran kao sigurnosna prijetnja i kao opasnost po identitet i kulturološke vrijednosti zapadnih društava. Također, konstantno raste broj i popularnost ekstremnih anti-imigracionih i anti-islamskih političkih partija koje svoju platformu baziraju na strahu od islama ili islamizacije Zapada, krstaškim pohodima, te diskriminacijskim i rasističkim idejama. Posljednjih decenija određeni intelektualci, kao što su Bernard Lewis i Samuel P. Huntington, političari Geert Wilders, Marine Le Pen i drugi, otvoreno podržavaju argument gdje se islam posmatra samo kao jedna istočnjačka religija koja je opasna po zapadnu civilizaciju i njenu kulturu. Takvi rasistički i islamofobični argumenti i izjave u javnom prostoru doprinijeli su intenziviranju antagonizama i tenzija između islama i Zapada, te stvorili uslove za rađanje i djelovanje “krstaša” poput Breivika i američkih vojnika u Afganistanu koji ubijaju nevine civile. Drugim riječima, kao što je to genijalno zaključio i Edward Said u svojoj knjizi “Orijentalizam” (1978.), evrocentrični univerzalizam koji pretpostavlja superiornost onog što se smatra Evropom i evropskim načinom života i inferiornost svih onih koji se u odnosu na to javljaju kao “drugi”, proizveo je neprijatelje otvorene, demokratske i multikulturalne Evrope i svijeta. Stoga, ako želimo izbjeći opasnu mogućnost “sukoba civilizacija”, poznata teorija koju je popularizirao Samuel P. Huntington kako će civilizacijski identitet biti glavni uzrok podjela u svijetu nakon Hladnog rata, onda je vrlo bitno tražiti stabilne integracijske i pacifističke moduse u kontekstu svakodnevnih susreta različitih religija, nacija i svjetonazora. Prije svega potrebna je nova paradigma. U suprotnom slučaju, bilo bi katastrofalno ako bi muslimani počeli gajiti “zapadofobiju”! q Bedrudin BRLJAVAC

35

povratak u budućnost

Islamska psihologija

Moralna katarza silovatelja i osmijeh žrtve Najbolji način da ustanovimo karakter određenih muškaraca je kroz njihov odnos prema ženama. Odnos muškog roda prema ženama je lakmus-papir na kojem iščitavamo njihov odgoj, karakterne osobine, prepoznajemo edukatore, odsustvo empatije, uvažavanje neverbalnih poruka, psihopatološku historiju, itd. U srednjovjekovnoj Evropi silovanje je bila potpuno legalna metoda disciplinovanja onih žena – prije vješanja i lomače – koje su se usudile, na različite načine, napustiti društvenu marginu. Taj srednjovjekovni duh svakih šest minuta ulazi među sjevernoameričke muškarce jer statistike ukazuju da je svakih šest minuta po jedna žena brutalno silovana u SAD-u. Silovanje kao forma napada, gdje individua prisiljava drugu na seksualni odnos, nije samo jedan od načina na koji neuspješni muškarci dolaze do željenih partnerica, nego je to bolestan način potvrđivanja vlastite dominacije u jednom agresivnom ritualu u kojem silovatelj poprima sve fiziološke karakteristike ubice jer čin silovanja liči na ubijanje tokom kojeg ubica ignorira sve svoje zdrave instinkte. Tokom pomenutog ubijanja, silovatelja preplavljuje ugodan osjećaj moći pošto stiče privid da vlastitim rukama raspolaže tuđim životom, i to kroz uzimanje duše, nasilnu penetraciju u tuđi tjelesni entitet i prenos svojih gena na nove generacije.

Kada Gospodar svjetova kaže: “... neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti...” (el-Ahzab, 59) – time ne ističe zavodljivost ženskog bića koliko ističe postojanje muškaraca slabog karaktera koji traže kakavtakav opravdavajući povod za seksualno napastvovanje. Milostivi Stvoritelj uvijek pravovremeno šalje upozoravajuća saopštenja za svoja (ženska) stvorenja, koja se kroz odgovarajući bonton odijevanja i međuspolnog komuniciranja mogu zaštiti od pomenutih nasrtaja. Međutim, šta uraditi kada silovanje postane smišljena ratna strategija nad određenim narodom i kako se nositi sa posljedicama iste?

Silovanje kao oružje za masovno uništenje Sistematsko silovanje Bošnjakinja u minuloj agresiji od strane agresora srpske nacionalnosti koji su po instrukcijama vlastitog ratno-političkog vrha silovali ženske članove porodice pred zavezanim muškim članovima (otac, muž, brat, sin, itd.), upućuje na jasan zaključak da ti zločini nisu rađeni iz seksualne potrebe, nego u sklopu proračunatog političkog plana za uništenje dostojanstva i cijele psihe svih članova jedne bošnjačke porodice ili jednog muslimanskog društva. Ovim proračunatim zločinom nije samo nanesena šteta njegovim najslabijim članovima, nego je svjesno poljuljana cijela duhovna arhitektura suptilnih osjećaja i povjerenja koji povezuju pripadnike unutar jedne porodice. Članovima porodice, koji su morali bespomoćno gledati zločince na svojom ženskom čeljadi, ponos je smrskan u paramparčad i ,bez obzira na vrijeme koje proteče od vremena učinjenog zločina, svaki put

36

kad se pogledaju osjete ponovno urušavanje i propadanje u ambis bez dna koje može jedino zaustaviti odgovarajuća (pravna) odmazda.

Međutim, ukoliko odgovarajuća pravna odmazda izostane, u smislu da zločinci dobiju svu teritoriju koju su tuđom krvlju uprljali, a izbjegnu najobičniju novčanu odštetu te uz to budu nagrađeni (viznim) povlasticama unutar većih međunarodnih subjekata koji su prešutno kumovali pomenutim zločinima, imamo nove turbulencije unutar svijesti žrtve koja još nije stigla preraditi vlastito iskustvo genocida.

Govoreći o genocidu, pokoljima, silovanjima žena od malenih djevojčica do oronulih nena, Bošnjaci već 14 godina obilježavaju, naprimjer, dan stradanja Srebrenice, prezentujući na raznim skupovima slike i priče koje bude najgorče uspomene i emocije. Međutim, sve te gorke uspomene i emocije ostaju neobrađene u grlu ili samo pretočene u pokoji jecaj, suzu ili suhu kletvu. Naravno da glavnu krivicu zbog upadanja u zamku kolektivnog emocionalnog mazohizma nakon agresije snose isti oni vjersko-politički autoriteti koji su dočekali posljednju agresiju na vlastiti narod nespremno poput, naprimjer, radničke klase koja ne čita ni dnevnu štampu, a kamoli da ima uvid u mjesta na kojima se donose izvršno-zakonodavne odluke. Ti isti i danas tvrde da vole svoj narod i da ga izvode na sveopšti boljitak.

PREPORODOV JOURNAL 140

POVRATAK U BUDUĆNOST

“Genocid” u laboratoriji emocionalne alhemije Ukoliko se iskustvo genocida sa svim bolnim slikama, ranama na srcima i kolektivnom emocionalnom gorčinom, poniženošću, bijesom, neosvećenim ubijenim itd., tretira samo kroz godišnja obilježavanja najkrvavijih dana genocida bez obrade svega pomenutog i pretvaranje pomenutih slika i emocija u jasne ciljeve i razvojne planove – Bošnjaci podsjećaju na uredno poredane kokoši koje sjede ispred mikrovalne peći te pasivno i dotučeno posmatraju kako cvrči pile na vatri. Dobar primjer ispravne obrade gorkih emocija probuđenih od strane ljubomorne braće koja su se okomila na najslabijeg brata je primjer Jusufa, a.s., koji je te emocije iskoristio kao vjetar u jedra tokom napredovanja do najvećih društvenih pozicija. Nakon što je preživio bacanje u bunar, nije krenuo da im vrati istom mjerom žedan njihove krvi, ali je razvio fenomenalan višedecenijski razvojni plan te doveo svoju kriminogenu braću u stanje ekonomskog ropstva nakon kojeg su doživjeli i vrlo jasnu moralnu katarzu.

Kao što Kur'an ukazuje na postojanje potencijalnih seksualnih napasnika propisujući ženama jasne preventivne mjere (el-Ahzab, 59), isto tako Kur'an ne ispušta iz vida široku lepezu potencijalnih zločinaca različitih profila, nudeći jasan program pravovremene kolektivne samozaštite: “A vama je u odmazdi život, o posjednici razuma, da biste se vi zaštitili” (el-Bekare, 179 – Prijevod M. Mlive) Prethodni ajet ističe da svijest o eventualnoj odmazdi pasivizira potencijalnog zločinca u njegovom monstruoznom naumu te tako i potencijalni zločinac i potencijalna žrtva ostaju u životu. Drugim riječima, ukoliko neki narod nema naviku da zahtijeva odmazdu (milom ili silom) za svoje žrtve, tih žrtava kao i njihovih dželata će kroz generacije biti još više, i u tome je smrt za određeni narod odnosno njegovo teritorijalno-populacijsko smanjivanje do nestanka. Bošnjački narod je – s obzirom na svoje iskustvo kontinuiranih genocida – jedan od najboljih primjera koji potvrđuju prethodnu činjenicu. U prethodnom ajetu Gospodar svjetova se obraća “posjednicima razuma” originalnim izrazom “ja uli-l-elbab”. Bosanski prijevod “posjednici razuma” isuviše je škrt s obzirom na bogatstvo značenja koju nosi ta sintagma jer kroz originalni arapski izraz “ja uli-l-elbab”, Stvoritelj u biti poziva pojedince zavidne intelektualne i emocionalne zrelosti, sa izuzetno izraženim osjećajem za nijanse pravičnosti, da promišljaju prihvatljive koncepte odmazde čije će teorijsko-praktično postojanje služiti kao štit u odnosu na zle duhove određenog mjesta i vremena koji jedva čekaju da prevladaju ljudskim bićima, a u našem slučaju – susjednim narodima.

U današnjem još uvijek pred-političkom bošnjačkom društvu, jučerašnji agresor uspijeva izvršiti institucionalnu odmazdu nad vlastitom žrtvom – na primjeru Ilije Jurišića – zato što umjesto vjersko-političkih autoriteta koji osmišljavaju programe zaštite naroda od budućih vojno-političkih najezdi, savremenog ekonomskog ropstva i drugih poniženja, imamo političke lidere koji djeluju i izgledaju kao diznijevi likovi koji su zalutali u neki western, i vjerske lidere koji patetičnim bosanskim dovama rješavaju sve probleme svijeta od erektivne disfunkcije do globalnog zagrijavanja.

Govoreći o pojedincima zavidne intelektualne zrelosti, zanimljivo se osvrnuti na genocid koji se desio u Ruandi i pravovremenu reakciju pomenutih pojedinaca. Genocid Tutsija u Ruandi 1994. nije zaustavljen od strane “međunarodne zajednice” (niti je ikoga bilo briga), već od strane odlično organizirane, obučene i disciplinirane armije, kreirane i razvijane u tajnosti tokom 80-tih od strane pojedinaca iz ugandanske Tutsi dijaspore. Dakle, čitavu deceniju

PREPORODOV JOURNAL 140

prije samog genocida. Nakon izvojevane pobjede na bojnom polju, nova vlada Ruande vođena bivšim generalima je poduzela strateške korake kako se genocid ne bi ponovio u skorašnjoj budućnosti. Neki od poduzetih koraka uključuju reformu školskog sistema (instistiranje na zajedničkom, ruandanskom, identitetu), masovne programe memorijalizacije genocida, muzeje, fokus na ekonomski razvoj, lokalni sudski sistem koji za cilj ima primjereno kažnjavanje i reedukaciju svakog izvršitelja genocida (ne samo planera), te vojno gonjenje ljudi odgovornih za genocid koji su utočište našli u susjednom Kongu (od 1994. Ruanda je izvršila dvije-tri invazije na Kongo upravo sa ovim ciljem).

Zaključak Razvoj strategije mentalnog i fizičkog silovanja cijelih naroda radi ostvarenja političkih ciljeva ne počinje u umovima silovatelja, već u glavama uglađenih akademika/uticajnih persona koji obično prođu neprimjećeni, a koji programiraju željene strukture ćelija unutar kolektivnog mozga. Šta je potrebno da se desi pa da moralnu katarzu doživi silovatelj inspirator i izvršitelj koji, kako navodi Jovan Cvijić u “Antologiji srpske književnosti”, smatra da “pogubiti mnogo Turaka znači ne samo osvetiti svoje pretke, već i ublažiti njihove bolove koje i on osjeća”? Kako se zaštiti od zlih duhova naroda koji i danas osjeća rane kosovskih junaka te na toj – guslarsko-književnim vizualizacijama oživljenoj emotivnoj boli gradi svoj krvavi odnos prema svojim komšijama muslimanima? Šta može vratiti osmijeh na lice desetina hiljada silovanih djevojčica, djevojki, majki, supruga i nena koje kriju činjenicu da su silovane jer se boje da će ih tom stravičnom slikom ošamariti i vlastiti ukućani, naprimjer, u običnoj porodičnoj svađi?

Kvalitetan nastavak života pomenutih žena je imperativ uprkos izumiteljima projekta kojeg su bile žrtve i svaki njihov naredni uspjeh na porodičnom i društvenom planu najveći je nacionalni interes jer urušava zločinačku arhitekturu genocidnog projekta koji nije uspio ubiti njihov duh.

Usvajanje ispravnih načina razmišljanja, izlaganje zvuku i značenjima Kur'ana, izoštravanje čula, kreativna zanimanja, druženje sa rijetkim slobodnim pojedincima današnjice koji ne robuju pogrešnim ideologijama niti predrasudama i boravak u nepatvorenoj prirodi, čiju dušu osjećamo u treperavom žuboru planinskog potoka, u krošnji stogodišnjeg drveta, u rascvjetavanju cvjetova, lepetu krila agilnih ptica – neki su od načina efikasnog osnaženja vlastitog duha. Međutim, gdje su nam “ulu-l-elbab”? q Edin TULE

37

živjeti islam

Islamske teme: Poslanik islama Muhammed, a.s. (IV)

Nužnost i priroda poslanstva Granice čovjekove spoznaje Povijesno iskustvo ljudske vrste govori nam da su čovjekove spoznajne mogućnosti goleme. O spoznaji možemo govoriti iz različitih aspekta i iz različitih kutova interesa. Na spoznaju drugačije gleda filozof a drugačije religiozna osoba, drugačije zemljoradnik a drugačije astronaut. Svatko od njih samostalno i urođenim kognitivnim aparatima, a na temelju istraživanja i iskustva, dolazi do različitih spoznaja o svijetu i pojavama oko sebe. O nekima pojavama precizno, a o nekima manje pouzdano čovjek donosi zaključke, definira ih i pokušava ih iskoristiti za vlastiti napredak, za vlastite interese. Spoznajom, odnosno tehnološkim otkrićima temeljenim na matematici, fizici, biologiji, kemiji i drugim, kako prirodnim tako i tehničkim znanostima, čovjek je ostvario do sada neviđen tehnološki napredak i poboljšao kvalitetu vlastita života. Za primjer, uz pomoć medicine jako uspješno liječi određene bolesti koje su prije stotinjak godina odnosile milijune života, brže i lakše prelazi velike udaljenosti, najobičniju informaciju riječju i slikom može jednim klikom podijeliti s cijelim svijetom, ali je, jednako tako, u stanju, zahvaljujući upravo tehnološkom napretku, u trenutku uništiti jedini planet na kojem može živjeti i produžavati vlastitu vrstu. To su blagodati i apsurdi spoznaje i razvoja znanosti. Zajedničko im je da se temelje na fizičkom, pojavnom svijetu, njegovim procesima, prirodnim pojavama i tehničkim otkrićima.

Stručnjaci iz različitih oblasti znanosti upoznaju ljude sa svim pojavama i procesima u svemiru, kao i načinima i granicama njihova korištenja. Jer fizički, pojavni svijet, doista ima svoje granice kao i sam ljudski um. O metafizičkim ili onostranim pojavama čovjek na temelju vlastitog razuma i kognitivnog aparata ne može sa sigurnošću doći do točnih i općeprihvaćenih činjenica, kao što ne može predvidjeti budućnost niti može regulirati prirodne pojave poput izmjene noći i dana, smjera puhanja vjetrova ili izazivanja kiše i slično. Već smo kazali da čovjek dušu, koju ne može poreći jer mu tijelo održava na životu, ne može staviti pod mikroskop niti raditi eksperimente na njoj, za razliku od tijela koje se sastoji od fizičkih elemenata: kostiju, mesa, krvi, kože, živaca, osjetila... Isto tako, ako svoje iskustvo temelji samo na fizičkom svijetu, nikada neće otkriti što slijedi nakon smrti, nakon što duša napusti tijelo. O spoznaji duhovne, onostrane naravi, znanstvenici, bilo filozofi bilo prirodnjaci, nikada neće doći do točnih rezultata. Netko bi mogao kazati kako to i nije predmet njihova istraživanja i bio bi u pravu. No nikada ne možemo zanemariti činjenicu da je čovjek biće satkano od dvije komponente: materijalne, fizičke, opipljive, koju spoznajemo kroz pet nam darovanih čula, i one duhovne, neuhvatljive, a opet sveprisutne i oživotvorujuće.1

Spoznaja o transcendentnom Islam, kao vjera, kao svojevrsni svjetonazor, uspostavlja idealnu ravnotežu i podjednako naglašava obje čovjekove komponente.

38

Spoznaju, koja se temelji na materijalnim dokazima i pokazateljima, prepušta znanstvenicima i znanosti koju posebno naglašava – čemu ide u prilog i prva kur’anska Objava dostavljena Poslaniku Muhammedu, a.s.: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alek, 1-5) – pritom cijeneći znanstvena otkrića, jer znanje je temelj za vjerovanje. Izvantjelesnu, duhovnu dimenziju, koja se odnosi na dušu i konačni status u vječnosti, međutim, prepušta od Allaha, dž.š., odabranim pojedincima, najboljim plodovima ljudske vrste – časnim Poslanicima. Upravo su Poslanici, neka je na njih Allahov mir i blagoslov, donosili učenja o onostranom/transcendentnom, čovjeku nevidljivom svijetu. Naravno, o tome su znali samo onoliko koliko im je Allah, dž.š., objavio.

Vjera u nevidljivo, našim čulima neuhvatljivo, sami je temelj vjere islama. Ona je početak i kraj, izvorište i utočište islamskog koncepta života. Kur’an nevidljivo čovjekovu oku i nespoznatljivo njegovu razumu i čulima opisuje riječju gajb. O gajbu, a u to spada učenje o Allahu Uzvišenom i njegovim imenima i svojstvima, duši, melekima, smrti, proživljenju, vječnosti, Džennetu i Džehennemu, nagradi i kazni, neizbježnoj i konačnoj Pravdi, uči nas sveta Objava, a dodatna pojašnjenja nude sami poslanici. Njihovi uzoriti životi, njihova učenja i njihovi sljedbenici, argumenti su da postoji spoznaja i o onostranom/transcendentnom svijetu koji izmiče čovjekovim fizičkim čulima, a bez kojeg čovjek ne može doći do konačnog odgovora o smislu svoje prolazne egzistencije na ovome svijetu.

Bez poznavanja učenja o gajbu i vjerovanja u gajb, čovjek nikada ne može dokučiti krajnji smisao svoga života. Povijest bilježi da se više sjećamo silnika nego dobrih ljudi svoga vremena i da silnici često izmaknu ruci pravde, a slabi i nemoćni trpe i pate.2 U gajb, međutim, spada učenje i o Budućemu svijetu, kada će silnici odgovarati pred svojim Stvoriteljem, a pravda biti u potpunosti

PREPORODOV JOURNAL 140

živjeti islam zadovoljena. Znanje o gajbu Poslanici dobivaju izravno od Allaha, dž.š. Takvo se znanje ne može postići ni promišljanjem, ni pokusima, ni svemirskom tehnologijom. Jedan od razloga slanja Poslanika, promatrano na makrorazini, bilo je širenje znanja o gajbu među ljudima. Na mikroplanu, pak, poslanici su donijeli ljudima i najsitnije detalje o uređenju ovozemaljskoga života, da bi bili u stanju odgovoriti izazovima namjesništva na Zemlji, kao Allahova, dž.š., dara, ali i velike odgovornosti. Zato nitko ne može biti vjernik dok ne povjeruje u Allahove, dž.š., poslanike.

Muslimani vjeruju u sve Allahove poslanike Vjera u nevidljivo (gajb) i Vjerovanje u Allahove poslanike (ve rusulihi) predstavlja same temelje vjere islama. Pravi i istinski sljedbenik islama može biti samo onaj koji vjeruje u sve Allahove poslanike, kao što vjeruje u Allahova posljednjeg Poslanika Muhammeda, a.s. Priznajući sve ranije poslanike i potvrđujući njihov dolazak i misiju različitim argumentima, Kur’an predstavlja čvrst dokaz istinitosti i povijesnog značenja Muhammedova, a.s., poslanstva. Da je dužnost Muhammeda, a.s., i njegovih sljedbenika da vjeruju u sve poslanike koji su mu prethodili, govori sljedeći ajet: “Poslanik (Muhammed) vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti.’” (El-Bekara, 285) Kur’an imenom spominje 25 poslanika, a iz hadisa Muhammeda, a.s., znamo da ih je bilo puno više. Kur’an za Poslanike koristi izraze Resul i Nebijj3, a koristi i druge nazive kao što su šahid (svjedok), mubešir (obveseljivač), nezir (opominjač), vekil (zastupnik, odvjetnik), a za najodabranije i posebna imena kao ummet (narod) za Ibrahima, a.s., ili rahmeten lil alemin (Milost svjetovima) za Muhammeda, a.s. Mnoge poslanike Kur’an ne spominje, ali Allah, dželle šanuhu, ukazuje na njih obraćajući se Muhammedu, a.s.: “I poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali...” (En-Nisa’: 164)4

Uloga Poslanika Iako čovjek, na temelju svoga razuma, promišljanja i zaključivanja, može dođi do spoznaje postojanja Apsolutne, Mudre i Sveprisutne Sile – Allaha, dž.š., bez objavljenog znanja (Allahovih Objava) čovjek ne može znati na koji način se odnositi prema Tvorcu univerzuma, koje i kakve su njegove obveze a kakva prava kod njegova Stvoritelja, kako ga moliti, kako dozivati, što je dopušteno a što zabranjeno. Stoga je Poslanik, odabrani čovjek, morao biti univerzalni primjer za vjerovanje, ali i za djelovanje, za svako mjesto i svako vrijeme, svim ljudima.

Jer, Allah Uzvišeni ne ostavi čovjeka prepuštenog samome sebi i njegovim razumskim mogućnostima. On, Uzvišeni, iz Milosti Svoje prema čovjeku, odabirao je najuzoritije pojedince među ljudima, koji svoje misli i svoj život posvetiše dobru i napretku svih ljudi, i povjeri im svetu Objavu te ih obveza da ju prenesu svakom čovjeku. Zauzvrat tražiše samo jedno: da ih se slijedi i da im se vjeruje u onome što su propovijedali. Nikakve koristi, ni počasti, ni novce, ni vlast nisu tražili ni očekivali od svojih sljedbenika. Njih nisu očaravala ovozemaljska uživanja, iako su živjeli sasvim uobičajenim životima: ženili se, imali djecu, doživljavali pobjede i poraze. Ni njihova djela ni njihove riječi nisu bile inspirirane osobnim interesima. Trpjeli su za dobro drugih i nikada nisu dopuštali da drugi trpe radi njih. Njihovi životi su primjer iskrenosti, čiste prirode, izvanredne

PREPORODOV JOURNAL 140

misli i najuzvišenijeg humanizma. Oni bijahu pravi životni učitelji. A svi, od prvoga, Adema, do posljednjega, Muhammeda, neka im je Allahov mir i blagoslov, naučavaše da je samo Allah, dž.š., Bog i da drugog božanstva osim Njega nema. Naučavaše da je On Izvor života i da valja stati pred Njega i položiti račun za ovozemaljski život.

Samo su Poslanici mjerodavni govoriti o Bogu. Samo su oni posjedovali izvorno znanje o Stvoritelju svjetova i o Izvoru i smislovima života. Izvor njihova poslanička znanja bila je Objava (Vahj), izravna veza s Tvorcem svjetova, doduše ostvarena preko posrednika meleka/anđela Džibrila/Gabrijela, a.s.5 Upravo putem Objave, kao Allahova vječna govora, odnosno poslaničke životne prakse, doznali smo na koji način obožavati Allaha, kako Ga opisivati, kako Mu se obraćati, što nam je dopušteno a što zabranjeno, kako trebamo urediti međuljudske odnose na svim razinama, od obiteljskih do državničkih, pa čak i odnos prema neprijateljima i slično. Zato je dužnost svakoga čovjeka, muškarca i žene, da povjeruju u Poslanstvo Poslanika, u njegovu svetu misiju, da ga slijedi i voli više nego same sebe, jer slijediti Poslanika znači biti na putu spasa.6 (Nastavlja se…)

Bilješke 1 S islamske točke gledišta, svako znanstveno otkriće novi je dokaz o postojanju Allaha, dž.š. Zbog toga se znanstvenici smatraju nasljednicima Allahovih poslanika, naravno oni koji vjeruju u Allaha, dž.š., a Kur’an u brojnim stavcima naglašava nužnost promatranja prirode i prirodnih procesa kao jasnih pokazatelja Allahove Moći, Mudrosti i Sveprisutnosti. O odnosu vjere i razuma pisali su brojni muslimanski učenjaci. Poznate su nam rasprave ponajvećih islamskih umova, primjerice Ebu Hamida el-Gazzalija i Ibn Rušda (Avicene) o toj temi i kapitalna djela koja su ostavili za sobom. Za naš pregled preporučujem: Muhammed Abduhu, Risala et-tewhid – rasprava o islamskom monoteizmu, El-Kalem, Sarajevo, 1989.

2 Argumenti onih koji ne vjeruju u Boga je postojanje nepravde, nasilja i mržnje među ljudima. “Ako postoji Bog, zašto dopušta nasilje, ratove, mržnju, nepravdu”, česte su primjedbe ateista. Već smo pojasnili da je čovjek, promatrano iz islamske perspektive, halifa i da mu je prepuštena Zemlja na povjerenje; da može činiti dobro ali i zlo, da može vjerovati u Boga ali Ga i negirati. Obdaren razumom i potpomognut Objavom, čovjek na Sudnjem danu neće imati opravdanja radi nevjerovanja i činjenja zla bilo koje vrste na Zemlji. A najveći su silnici oni koji negiraju svoga Stvoritelja i polaganje računa. Oni su silnici prema sebi i prema ostalim ljudima. Islam se suprotstavlja silnicima, onima koji remete prirodni red uspostavljen od Gospodara svjetova i predan u emanet čovjeku koji bi putem Objave i prakse časnoga Poslanika trebao održavati taj red.

3 Resuli su oni Poslanici koji su dobili pisanu Objavu kao Ibrahim, Davud, Musa, Isa i Muhammed, a.s., a nebijji su poslanici koji su slijedili drugog Poslanika u svome vremenu, kao Lut/Lot Ibrahima, a.s., ili u kasnijim vremenima. Resul je bio nosilac Knjige i vjerozakona koji mu je objavljen, dok je Nebijj sljedbenik prethodnog Poslanika. Iz toga slijedi da je svaki Resul ujedno i Nebijj, dok svaki Nebijj nije Resul.

4 Poslanici spomenuti u Kur’anu su: Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Ejub, Šuajb, Musa, Harun, Junus, Davud, Sulejman, Ilijas, Eljese’u, Zekerijah, Jahja, Isa, Zul-kifl i Muhammed, neka im je svima mir i blagoslov.

Prema hadisu Muhammeda, a.s., Poslanika je bilo 124.000.

5 Samo su dvojica Poslanika razgovarali s Allahom, dž.š., bez posrednika: Musa, a.s., na Sinaju i Muhammed, a.s., na Miradžu, noćnom uznesenju.

6 Vidjeti: Ebul A’la El-Mewdudi, Ka razumijevanju islama, Ilmija, Sarajevo, 1997., str.

27-34.

39

Bihać FOTO: NEDŽIB VUČELJ