„PREPORODOV JOURNAL“ (BR. 141/142) – SREBRENICA 1992.

SREBRENICA 1995. – 2012. UVODNIK

Sumrak čovječanstva

INTERVJU – NASER ORIĆ

Srebrenica je moja rak rana

VELIKOSRPSKA IDEOLOGIJA I HEGEMONIZAM Izvori genocida nad Bošnjacima

OPERACIJA “KRIVAJA 95”

Dnevnik krvave “Krivaje 95”

DOSADAŠNJE PRESUDE ZA GENOCID U SREBRENICI Spora pravda za genocid

POČELO SUĐENJE RATKU MLADIĆU U HAAGU Pravda za Srebrenicu!?

LOKALNI IZBORI U BIH

Institucionalni genocid u Srebrenici “I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su.’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.” (Kur’an: El-Bekara, 154)

IMPRESUM I SADRŽAJ SADRŽAJ UVODNIK Sumrak čovječanstva ................................................... 3 ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Amina Nanić Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Suradnici: Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Senadin LAVIĆ (BiH) Kemal BALIHODŽIĆ (BiH) Helena Anušić (Rijeka) Faris NANIĆ (Zagreb) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 25 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Srebrenica – Potočari, ukop 2011. (foto Eso LUKAČ)

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Uvijek se borim ........................................................... 4 Laureat prevodilaštva .................................................. 6 Obrana islamskih vrijednosti ......................................... 7 Dokaz opstojnosti BiH ................................................. 8 Temeljito historiografsko djelo ....................................... 9 Druga generacija maturanata ..................................... 10 U čast heroju ........................................................... 11 Crna rupa čovječanstva ............................................. 12 Najveća bosanska tragedija ........................................ 14 Srednjovjekovna Bosna ............................................... 16 Kontinuitet rada ....................................................... 17 Vječna zahvalnost ..................................................... 20 Krik Srebrenice ......................................................... 22 HRVATSKA Pobjeda Karamarka .................................................... 23 U Bleiburgu i Teznom ................................................. 25 INTERVJU – ALEKSANDAR TOLNAUER Prošlo je vrijeme improvizacije .................................... 27 INTERVJU – NASER ORIĆ Srebrenica je moja rak rana ....................................... 31 BOSANSKI BAROMETAR Politički potresi u BiH ................................................ Izvori genocida nad Bošnjacima ................................... Borba za istinu – zločini u Prijedoru 1992. ................... Dnevnik krvave “Krivaje 95” ........................................ Spora pravda za genocid ............................................ Pravda za Srebrenicu!? .............................................. Institucionalni genocid u Srebrenici ............................. Nepravda pobijedila pravdu .........................................

36 38 43 47 49 52 54 56

IZ SVIJETA Između Srebrenice i Bruxellesa ................................... 58 Kreativni bliskoistočni kaos ........................................ 61 KULTURA S one strane Plive ..................................................... Istraživački poduhvat ................................................. Stradanje sarajevske djece ........................................ Između olovke i kamena .............................................. Gledati životu u zube ................................................. Nagrađivani turski filmovi ........................................... Sevdalinka u Češkoj ................................................... Kulturom do mira ......................................................

65 66 67 68 69 70 71 72

PRIČE IZ BOSNE Nenadmašni vojskovođa .............................................. 73 DIJALOG CIVILIZACIJA Ferhadizacija duhovnog patriotizma ............................. 75 ŽIVJETI ISLAM Nužnost i priroda poslanstva (II) ................................. 77

POSVEĆENO ŽRTVAMA SREBRENIČKOG GENOCIDA I ŽENAMA-HEROJIMA, ČLANICAMA UDRUŽENJA GRAĐANA – POKRET “MAJKE ENKLAVE SREBRENICA I ŽEPA” REDAKCIJA “PREPORODOVOG JOURNALA”

PREPORODOV JOURNAL 141/142

UVODNIK

Uvodna riječ

Sumrak čovječanstva Tih dana srpanjskoga ljeta 1995. nad svijetom se prosula tama. Ako nas imalo tješi, barem znamo trenutak kad se dogodio naš razlaz s poviješću, raskid s normativnim humanizmom, kad je suspendirana budućnost našega svemira, kad je sve bačeno na lomaču. Barem znamo tren kad smo izgnani iz sadašnjosti, kad smo izgubili svoje vrijeme, time i vlastitu povijest. Svijet je otad postao mjesto lišeno svrhe i smisla, a čovjek anđeo koji ne posrće nego se urušava. Srebrenici, toj najtamnijoj rupi na duši moderne Europe, evo, 17 godina poslije najvećega suvremenoga debakla morala i opojne izmišljotine o međuljudskoj solidarnosti, danas ostaju tek indiskretna odricanja političkih elita od odgovornosti, nijekanja umiješanosti i malo nervoze europske salonske mašte uoči 11.7., kad se po zadatku zagleda u vlastito zrcalo, kada joj navale pitanja gonjena nuždom da sviđa vlastite račune. I što ona sebi tada kaže u zrcalo, a što stvari kažu o sebi po sebi? Da su stvari tih dana u srpnju mogle govoriti, sam Bog zna bismo li hropce mučenika mogli preživjeti. Srebrenicu 17 godina poslije, nakon masovne egzekucije “zaštićenih duša” pod budnim okom svjetskih mirovnjaka, frazama i pukom verbalistikom ponovno, nožem i žicom, zatiru ljudi bez svojstava. Sad se taj nož, čini se, zove komemorativni diskurs, novogovor garniran muzealnim patosom i odsustvom skrupula. Jer odricati žrtvi pravo na suzu i pravo da se samoizrekne i napokon dorekne, da se konsolidira u svoj njegovoj, ma koliko građanskoj osjetilnosti ometajućoj tuzi, oživljavanje je novih fašističkih eksperimentiranja nad njom. Ona je ipak ovdje viđena, bojimo se, nekovrsnim europskim bijelim smećem, robom ukorijenjenim u kontinent, ne i dovoljno iskorijenjenim. Srebrenički bosanski muslimani, bosanski muslimani ili muslimani uopće, samo zato što su muslimani, pobijeni su kao marva u jeku nezaustavljivoga europskoga progresa, slutimo upravo zbog progresa samoga. Ako je to i bilo vrijeme demonskoga dosluha vanjske i unutarnje političke nekrofilije, kohabitacija svjetske imperijalističke politike i nakaza, utvara, ološa i bagre što su izmilili iz velikosrpskih hegemonističkih historijskih pećina, ako se zaista, planski, “s estetskim i etičkim pokrićem”, nakon pola stoljeća, htjelo doći do “konačnoga rješenja” novovjekih “Židova”, zašto komemorativno, uglas, u ritmu i tempu do u stopu pravilno, i vani i na unutarnjem planu, prokazivati diskurs žrtve nazadnjaštvom ako ne samo zato da bi ju se, po drugi put, podkazalo kao smetnju “ionako krhkom miru” i obračunalo s onima iz njezine svojte koje nož još nije posjekao. Posve zbiljska masovna industrija smrti, daleko od metaforičkih pirueta, svoj dohodak, dakako, ostvaruje od poslova smrti. Kao što sve oko nas živi od života, ona živi od njegova ništenja. I demonizma – totalitarne strasti za poretkom značenja i vrijednosti koji nadzire, pod cijenu žrtvovanja cijelih naroda. Srebrenica, viđena očima čestita svijeta, ne nužno Bosanaca i Hercegovaca, ne nužno Bošnjaka, moderno je stratište “nove Europe”, ili točnije – nove Europe nastale na arhiobrascima stare. Nimalo nepropitna zbilja nove, koja se dakle uzdiže na ruševinama stare, još se u prošlosti samolegitimirala u nekoliko iznimno brutalnih ratova. Njezino duhovno-historijsko zaleđe ekologiziralo je, ali počesto i kontaminiralo svijet pod njezinim suverenitetom. Zaliha njezine kolonijalne mašte nedvojbeno je djelatna i u našem vremenu. U svim vremenima trebao joj je partner na trenu. Srebrenica, taj sumrak čovječanstva, to srce tame, simbolička je i stvarna dijagnoza ako ne progonilačkoga eu-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

ropskoga refleksa prema Drukčijem i Drugom, a onda tihe fascinacije “svetošću” nasilja u vlastitoj kulturi sjećanja. Dati mandat opskurnom etnoklerikalnom fašizmu, pod egidom nacionalsocijalističke srpske političke oligarhije, da uredi stvari za njezin račun, kako bi bila prividno neumiješana u zločin, hotimično je sudjelovanje u njemu. Europske ruke su krvave, a ipak što to znači Srebreničanima, Bošnjacima, Bosancima i Hercegovcima koji dandanas sahranjuju svoju neoplakanu djecu i unuke? Što to znači majci koja je identificirala sina po slučajno pronađenom zubalu, premda je dušom dahnula jer će mu barem znati za mezar? Što to znači majkama i očevima koje žive živote od prisjećanja, sve čineći im se da je njihovo dijete svislo u samrtnom hropcu baš ispod svake humke? Konačno, što to znači nama, gotovo dvadeset godina poslije, kad četnički vojvoda zasjeda u klupu predsjednika države koja je našom krvlju obojila svoje kuće, koja je krvlju Srebrenice, ali i Vukovara, Prijedora, Foče, Sarajeva godinama obnavljala svoje vampirsko tijelo? Što, pobogu, to znači, po tisuću puta upitajmo se?! Pokušati posve zatrti jedan narod i ne pokazati nimalo bojazni za vlastitu budućnost, znak je obuzetosti i bolesti u kroničnom stadiju. Srbiji treba egzorcist, a ako ga ona ipak u dogledno vrijeme ne nađe, i protiv naše volje – vidimo se u idućem ratu! Kruni se mrtvo stanje naših riječi, a u snove i na javi dolaze nam prizori uhodanoga užasa. Tim očima, tim riječima bosanko-bošnjačka književnost vidi sliku bosanskoga rata koji je svojim genocidnim karakterom doveo u pitanje svaki mir. Jesmo li iz toga rata izašli kao pobjednici ili kao gubitnici, u ovome trenutku je od manje važnosti. Ključno je, međutim, je li poslije Srebrenice mir uopće moguć, ili smo njome nepovratno izgubili rat u ovdašnjem nakaradnom miru. Uostalom, iako pravde neće biti dok svaka duša smiraj ne nađe, dok tijela baš svakoga srebreničkoga insana ne dobiju svoj dunjalučki stan, valja nam odgovoriti postoji li barem unutarnacionalni konsenzus o tragediji. Uostalom, upitamo li se ikada jesmo li mi ovdašnji sljedeći na redu za žicu? Ili nas smiruje to što je naše sjećanje na odlazak Srebreničana, na taj posljednji njihov put, ponešto zamućeno? A oni odoše neispraćeni ni od koga osim od Boga Uzvišenog. On se, uzdamo se, za njih pobrinuo. A mi im ni dandanas ni za grob ne znamo. I onda, ima li žrtva pravo na govor o sebi? Nazovimo neki europski SOS telefon i pokušajmo biti dovoljno, možda i godinama, strpljivi, sve dok nam ne stigne odgovor. Koji nikada neće doći. Za sve to vrijeme, a ono, zaključujete, nije ni premalo ni predugo, taman koliko traje ljudski vijek, upitajmo se, svaki za sebe, ispod glasa, ispod uma, što radimo toga ljetnoga 11. srpnja u i sa svojim životima. Pouzdano znamo da smo toga dana, iz godine u godinu, izloženi žegama i nesnošljivim vrućinama, melankoliji i žudnji za hladom kakve sjene u koju ćemo se skloniti, od koje ne bježimo kao od besmislice ljetne, entropije posvemašnje. Tada, baš toga dana, u svojim domovima zaustavimo vrijeme, neka sve stane, jer to, valjda jedino to, ima smisla, ima svoje uporište u našem objektivnom. Vjerujući među nama neka zaposte, a oni “bez uvjerenja” neka isključe kućne naprave, telefone i televizore, i neka oslušnu kako padaju ljudske more s nebesa, kako toga dana i nebo plače. Zaista plače, jer Srebrenica je mjesto gdje je svijet izgubio tlo pod nogama, gdje je kažnjen ispadanjem iz povijesti. q Ervin JAHIĆ

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Prof. Naima Balić, predsjednica Vijeća za međunarodnu suradnju Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba

Uvijek se borim Zagrebački Gornji grad, Ćirilometodska br. 2, Muzej prekinutih veza. Stariji će se sjetiti, bila je na tom mjestu (u Golikovu filmu “Tko pjeva zlo ne misli”) gostionica “Kod Žnidaršića”. Mjesto kao u Matoševim oksimoroničnim opisima metropole: idilično i groteskno, ružno i secesijski kićeno. Zapravo, Muzej je uređen u stilu 70-ih godina 20. stoljeća, tj. novotendencijski, u tada proklamiranom stilu zbilje kao umjetnosti i zbilje kao robe. Razgovaram tu, u Kulmerovoj palači, s gospođom prof. Naimom Balić. Od početka 80-ih Naima Balić je republička funkcionerka, a 2004. godine, u svojstvu pomoćnice ministra za međunarodnu suradnju Ministarstva kulture RH, odlazi u mirovinu. Angažirani ste u Vijeću za međunarodnu suradnju Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, a i počasna ste članica KDBH “Preporod”. Vijeće ima mandat od četiri godine, savjetodavno smo tijelo, stručnjaci smo, i za pretpostaviti je da će oni koji odlučuju o financiranju kulture uvažiti naše mišljenje. Ipak, neke stvari – izostaju! Osoba sam od kulture, živim kulturu, znam što za Zagreb znači svaki projekt, koliko je rada i ljubavi umjetnika u njima. Insistiram da se naše odluke – provode. Uvijek sam bila odvažna, vodilo me ono da biti čovjek znači pomoći drugome. Na početku Domovinskog rata upoznala sam Vas u vrijeme tzv. crnih, nacionalističkih listi. Energično ste i otvoreno intervenirali. Najomiljeniji mi je bio dr. Vujić, vrlo fleksibilna osoba koja je razumjela umjetnike. Izuzetno je obrazovan, zalagao se za pluralizam mišljenja i nije imao apsolutno nikakav osobni interes. Bio mi je divan i prof. dr. M. Solar. A sjećam se s nostalgijom i ministra Stipe Šuvara. Realizirao je projekte Muzeja “Mimara”, pa Nacionalne knjižnice, Klovićevih dvora… S Božom Biškupićem sam dugo surađivala i nismo baš lijepo završili jer me razriješio u roku dva sata. Kada sam pitala zašto, odgovorio mi je da “drugačije mislimo”! Treba li to uopće komentirati? Kako bi se društvo razvijalo da mislimo isto? O novoj ministrici dr. Andrei Zlatar Violić mislim da je izuzetno obrazovana osoba, sjajna spisateljica i erudit. Želim joj puno uspjeha, zdravlja i sreće u radu. Vjerujem da je dobro birala suradnike i da će s njima zamišljeno i planirano uspjeti realizirati. Maestro Šipuš je, primjerice, prava osoba na pravom mjestu. Male udruge, pa i KDBH “Preporod”, trebaju dalju edukaciju za pisanje projekata za europske natječaje! Bošnjaci u Hrvatskoj obilježavaju uskoro obljetnicu rođenja književnika Envera Čolakovića. Profesor je bio prijatelj moga oca. Supruga njegova, Stella, bila je uspješna profesorica glasovira i pijanistica. Osebujan par, oprečnih naravi, a prekrasno su funkcionirali u svojoj različitosti. Prof. Čolaković mi je držao instrukcije iz matematike, namjeravala sam studirati arhitekturu. Izuzetno maštovit čovjek. U svoje bi priče ugrađivao i povijesne događaje, a i ono što bi čitao. Njegov je roman “Legenda o Ali-paši” fenomenalan, valja ga znati pročitati! I popratiti različitim događanjima, glazbenim, likovnim. Danas je nužno biti umrežen, čitati koje projekte Europska unija podupire. Austrija je maksimalno iskoristila novac za projekte iz bivše Jugoslavije nude-

Naima Balić ći programe “novog balkanskog područja” i multikulturalnosti. Takvi projekti, zasnivani na suradnji manjina, još imaju važno mjesto u EU.

Poliglota Rođena sam u Rogatici u Bosni i Hercegovini 1940.godine. Iste te godine, obitelj: otac Muhamed, prof. hrvatskog i njemačkog jezika i majka Ljubica, rođ. Butorac, ekonomistica, preselila se u Zagreb. Imala sam stariju sestru Miu, liječnicu, koja nas je u najboljim kreativnim godinama napustila. Petogodišnja sinova unučica nosi isto ime. Završila sam u Zagrebu Treću gimnaziju i Srednju glazbenu školu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu hrvatski i engleski jezik. Usavršavala sam u inozemstvu njemački, engleski i francuski jezik, naučila talijanski. Magistrirala hrvatsku književnost. Godine 1988. sam lektorica hrvatskog jezika u SAD, kao Fulbrightova stipendistica na University of Cansas, Lawrence i Pittsburgh University. Radila sam 18 godina u školi, kao profesorica glazbenog odgoja, potom i hrvatskog i engleskog jezika. Sve dok se nisam zaposlila u tadašnjem SIZ-u odgoja i obrazovanja RH godine 1981., kao savjetnica za umjetničko obrazovanje, srednje i visoko. Onda, u Republičkom komitetu za prosvjetu, kulturu i sport RH u Odjelu za suradnju s inozemstvom, danas Ministarstvo kulture. Radila sam tu 23 godine, do 2004. Tko bi trebao poraditi na edukaciji udruga? Ministarstvo kulture, naravno. Bila sam 1998. godine na jednom seminaru u Bruxellesu radi projekata glazbene mladeži, Jeunesses musicales, i shvatila da jedino sustavnom edukacijom kulturnih djelatnika, umjetnika, članova nevladinih udruga možemo brže u Europsku uniju. Tada ta moja spoznaja i prijedlog nisu pale na plodno tlo. Dolaskom ministra dr. Vujića, provedena je edukacija na razini Hrvatske, išli smo po županijama i držali predavanja o pripremi projekata, njihovu povezivanju i apliciranju u međuna-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ rodnim fondovima. Ministarstvo kulture je i prevelo dosta knjiga Vijeća Europe i poticalo izdavanje sličnih. Od 1992. sam bila izuzetno aktivna u Vijeću Europe, predstavljala sam Hrvatsku u Komitetu za obrazovanje do 1995. godine, bila članicom Biroa Vijeća za kulturnu suradnju Vijeća Europe. Također u Komitetu za kulturu i taj angažman završila kao predsjednica toga Komiteta 2004. godine. Tijekom tog vremena organizirali smo brojne seminare Vijeća Europe u Hrvatskoj i educirali naše kolegice i kolege u kulturi. Trebalo je to kontinuirano provoditi. Još 1991. godine, kada je ministar obrazovanja i kulture bio akademik Vlatko Pavletić, a ja imenovana gradskom sekretaricom za obrazovanje, kulturu i sport, uz njegovu pristanak pokrenula sam sa profesoricama Filozofskog fakulteta – dr. Mirjanom Vilke, Yvonne Vrhovac, Mirom Kruhan i Nives Sironić-Bonifačić, projekt ranog učenja stranih jezika u osnovnim i srednjim školama. Ideja je bila da se stvori generacija za 21. stoljeće koja će govoriti najmanje dva strana jezika. U Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku 36 osnovnih škola je sudjelovalo u tom projektu. Otvorene su i dvije Jezične gimnazije s dijelom nastave na njemačkom 18. gimnazija i 2. s dijelom nastave na engleskom i francuskom jeziku. U to vrijeme je ministrica Ljilja Vokić izjavljivala “da je Hrvatska suverena, samostalna” itd. i da je “hrvatski jezik službeni jezik”. Tretirana sam kao “antidržavni element” s tim prijedlogom stranih jezika! Praktični je dio projekta je zaustavljen.

Bošnjaštvo živim kroz jezik 1993. godine sam, dok je trajao rat u Hrvatskoj, bila smijenjena s čelnog mjesta gradske ministrice. Nisam pripadala ni jednoj stranci, a zvala sam se Naima! Zadržala sam i očevo prezime. U tatinoj mostarskoj obitelji, begovskog podrijetla, svi su imali fakultetsku naobrazbu. Rasla sam u širini i toleranciji. Moja kultura, moj kulturni identitet jest Hrvatska, ali je prošlost moga oca i moje majke, muslimana i katolkinje, Mostarca i Primorke, po baki Njemice odrasle u Sarajevu i Jajcu, odredio i mene. Nikada nisam živjela u BiH, ali živim je kroz rječnik koji sam usvojila u obitelji, kroz literaturu, moje rođake u Mostaru i sve one, sada, rasute po svijetu. Volim čitati “Preporodov Journal” i “Behar”. Spomenuti je projekt stranih jezika bio ipak odlično primljen kod Vlade. Na seminaru Vijeća Europe predstavili smo naš hrvatski model ranog učenja, bili u europskom vrhu po rezultatima ranog učenja. Projekt je prepoznala Francuska, dobila sam 2004. godine, nakon razrješenja s položaja pomoćnice ministra, odličje francuskog ministra kulture za umjetnost i književnost kao doprinos suradnji dviju zemalja. Aktualni su orijentalni jezici. Odjeli bošnjačke književnosti pri hrvatskim knjižnicama postoje ili se osnivaju. Objavite li javni poziv u časopisu, uvjerena sam da ćete dobiti donacije knjiga bosanskohercegovačke književnosti. Rado ću pokloniti neka djela iz moje kućne knjižnice. I jedan “Novi behar” iz 1933. godine. Našla sam ga u tatinim spisima jer se u njemu nalazi tekst o ljekovitom bilju njegova brata mr. ph. Hilmije. Moj adže/ stric Omer Balić je JAZU, današnjem HAZU, poklonio 1931. svoju zbirku orijentalnih spisa. Kako se opuštate? Najdraža mi je rekreacija moja unuka Mia. Radom. Katkada me pozovu iz Vijeća Europe na neke konferencije s temama kulturnih politika. U Hrvatskoj glazbenoj mladeži sam već 50 godina. Aktivna sam i u Međunarodnoj organizaciji Jeunesses Musicales. U projektu “Imagine” potičemo kreativnost mladih ljudi. U Upravnom sam

PREPORODOV JOURNAL 141/142

vijeću Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, potpredsjednica sam i u Hrvatskom glazbenom zavodu. U slobodno se vrijeme bavim thai sciem, ali glazba i knjiga moj su svijet. U “Alliance Française” potičem mlade na njegovanje francuske kulture. Često sam s mladima, savjetujem ih i pomažem. Čitam kako mladi jako mnogo piju, puše. Žive u konstantnoj buci, izolirani u svom svijetu. Prepušteni su sebi. Škola ‘doprinosi’ tome. Školovanje se obilježava: alkoholom, destrukcijom, uz policiju! Kada je gđa Ljilja Vokić ukinula ili smanjila na jedan sat glazbeni i likovni odgoj u osnovnim i srednjim školama, učinjena je nepopravljiva šteta. To su umjetnički, kreativni predmeti. Zagreb je oduvijek bio grad bogat kulturnim događanjima, nedostaje mu sada mlada publika. U školama više nema orkestara, prostora gdje bi djeca u slobodno vrijeme slikala, crtala. Stavi se slušalica u uho, uključi/ isključi se mobitelom iz stvarnog svijeta, komunicira SMS-ovima. Poslušajte razgovore u tramvaju, rijetke su složene rečenice. Boce piva u dječjim rukama na Trgu bana Jelačića već ujutro! Nedopustivo je i reklamiranje piva. Svaka novouređena zagrebačka fasada je pošarana. To košta više od četiri milijuna kuna. Francuzi i Nijemci za oštećenje fasada naplaćuju visoke kazne koje plate roditelji. Društvo ne upozorava, nije razvijena odgovornost, a odgovornost se uči. Zalagali ste se, prije 20 godina, za uvođenje građanskog odgoja u škole. Na poziv Američke ambasade u Zagrebu 1992. uključila sam se u projekt “Obrazovanjem do demokracije”. Bila sam članica CIVITAS, upravnog tijela. Građansko obrazovanje ne može, samo po sebi, spasiti, učvrstiti ili poduprijeti demokraciju. Ona funkcionira uz pomoć građana koji razumiju demokratske ideje, poznaju institucije i djelokrug rada. 1994. godine smo bili dobili financijska sredstva, tiskali knjige. Napravljen je bio i privlačan plakat o različitosti. Pomoćnik gđe. Ljilje Vokić ga je jednostavno strgao sa zida u Ministarstvu obrazovanja “čudeći” se kulturnoj različitosti! Ministar obrazovanja RH, dr. Željko Jovanović, donio je odluku o uvođenju građanskog obrazovanja u hrvatske škole. Imaju ga već Rusi, Nijemci, Poljaci, Latvijci. Predmet se predaje u 32 zemlje. Mladi će učiti odgovornosti, a upravo nje i nedostaje hrvatskom društvu. Hrvatska je u Vijeću Europe od 1996. godine. Zbog mojih kulturnih aktivnosti, prolazila sam svašta. Ipak, organizirali smo u 2003. godini tri međunarodne ministarske konferencije “Kulturna različitost i globalizacija» (UNESCO i EU), dvije u Opatiji (Opatijska deklaracija obvezuje ministre kulture) i “Kultura i sukob” u Dubrovniku.

Materijal o prijeratnoj BiH Kontaktirate sa svojim studentima iz SAD? Za boravka u SAD 1988. godine u hrvatskom lektoratu počela sam s pet studenata, a završila s 37! Još sam u kontaktima s nekima. Jedna od njih, arhitektica, je direktorica za planiranje nacionalnih parkova u SAD-u, živi u državi Colorado. Snimala je prije rata, za svojih istraživanja u Bosni i Hercegovini, dosta materijala o tamošnjoj kulturnoj baštini. Mnoga od tih arhitektonskih vrednota su u ratu ili devastirane ili potpuno uništene. Možda bi nekoga u Sarajevu zanimao. Ne podnosim nepravdu! Uvijek je sve, pogotovo na najvišoj razini, ovisno o čovjeku! Društvo mora znati vidjeti i izvan sebe da bi bilo zdravo. q Edina SMAJLAGIĆ

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Prof. Sead Muhamedagić: vidilac spona duhovnih svjetova

Laureat prevodilaštva S radošću smo ispred redakcije “Preporodovog Journala” otišli ovih dana doma u zagrebačku Palmotićevu ulicu čestitati prof. Seadu Mahamedagiću na godišnjoj Nagradi “Iso Velikanović”, koju mu je sredinom travnja 2012. godine uručila prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić, ministrica kulture RH. Priznanje je primio za dugogodišnji rad na prijevodima književnih djela s njemačkog govornog područja, a navedenu nagradu za prijevod romana “Brisanje. Raspad”, postmoderno štivo austrijskog pisca Thomasa Bernharda. U tekstu obrazloženja Odbora za dodjelu nagrade, sastavljenog od uglednih prevoditelja, stručnjaka i kulturnih djelatnika, a ustanovljenoj od Vlade RH 30. lipnja 2005. godine, navodi se i sljedeće: “Njegov (Muhamedagićev) je tekst teško prohodan, pun umetaka i zareza, morfološkog i sintaktičkog nasilja… i zato je vjeran izvorniku.” Uz Vaš stvaralački pjesnički i publicistički rad, esejistiku, specijalizirali ste se odavna za prevođenje posebice austrijske književnosti. Preveli ste brojne klasike, poput Schnitzlera, Hofmannsthala, Mischela, Handkea, Turrinija, Jelinekove, Jonkea, Mitterera, Altmanna, Seangera, Schwaba. Transliterirate i liriku, napose uglazbljenu poeziju. Kako dolazite do takve literature? Noviju literaturu dobivam u elektroničkom obliku, ali starije knjige sam prisiljen skenirati. Nije jednostavno. Sva ta specijalna tehnička pomagala su izuzetno skupa. Pratim stalno i informacije na radiju, televiziji, čitam na internetu novine. Uvijek se nađe neko rješenje, iako je teško biti u statusu slobodnjaka. Čini se da ću nekakve stalne prihode imati tek kada odem u mirovinu. Pomažu mi i stalni boravci u Austriji. Tamo u Štajerskoj, u Grazu, predajem na Visokoj pedagoškoj školi u okviru kolegija “Primijenjena etika i heterogenost u nastavi”. Govorim tim studentima, koji će biti učitelji u njihovim desetogodišnjim osnovnim školama, o osobama s hendikepom. Iz vizure čovjeka koji to živi jer – slijep sam od rođenja. Želim ih, s jedne strane, uputiti kako se s time nositi u životu, a s druge strane, zajedno izučavamo materiju prema literaturi, filmovima i drugim materijalima koji postoje, diskutiramo. Naravno da bih volio znanja koja imam, budem li u prilici, što češće prenositi i kod nas. Krasna iskustva imam u radu s djecom i iz Tirola. Bilo bi korisno Vaše spoznaje i iskustva pretočiti u knjigu, udžbenik, već imate pripreme za predavanja! Ovdje me u Hrvatskoj, u Zagrebu, ljudi znaju, još od početka 90ih godina, kao prevoditelja, manje kao borca za ljudsko dostojanstvo osoba s hendikepom. Rijetko sam imao priliku govoriti, predavati o tome. U svom radu pokušavam povezati sve što radim, možda će to u budućnosti biti moguće. Naravno, uz financijsku potporu. U Austriji sam više od dva desetljeća povremeni, a ovu i prošlu godinu i stalni predavač. Usustavljujem te spoznaje i sigurno ću prirediti neku knjigu i na njemačkom i na hrvatskom jeziku. U sebi osjećam različite struje, rekao bih, različite razine. Uvijek se kod mene nešto raspliće ili sam razapet između više stvari. Teško je biti “jednoznačan identitet”. Roditelji mi jesu Bošnjaci, potječem iz Skokova kraj Cazina, ali sam se školovao i u Sarajevu i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – germanistika i jugoslavistika, a usavršavao u Münsteru i Beču. Ako me pitaju kojim se ja to jezikom služim pri prevođenju, mogu reći da koristim sve registre koje sam upoznao: što će reći i hrvatski, i bosanski, pa i srpski jezik. Ukupnost tih jezika mi je materinji jezik, ne idem pri prijevodima u nikakvo čistunstvo, u sterilnost.

Sead Muhamedagić Prevodim sada novele predstavnika bečke moderne Arthura Schnitzlera, budući da je 150. godišnjica rođenja tog dramatičara. Jedna od novela, “Slijepac Gjeronimo i njegov brat”, opisuje život slijepca-prosjaka i njegova brata koji putujući Italijom zarađuju pjevajući i svirajući. Važno mi je da se ta slika slijepca-prosjaka, a koja prati hendikepirane do današnjeg dana, promijeni. Jer je i nama moguće biti sasvim nešto drugo. Pogotovu kada se u čovjeku združe intelektualna snaga i srčanost, a i svijest o tome da mu pomažu i Bog i dobri ljudi. Često prevodim i djela iz humanističkih znanosti, sada je to i muzikologija. Pišem knjigu eseja “Riječ je o muzici”, gdje pokušavam opisati svoja viđenja glazbe, načine govora o njoj. Planiram u toj knjizi napisati i obimniji esej o sevdalinki, koju nastojim približiti ljudima i pjevajući je. Zasad bez instrumentalne pratnje, jer bih želio pratnju koja bi preludirala, a ne svirača iste melodije koju pjevam. Da se čuje zašto se neka melodija penje ili spušta. Zanimljivo će biti analizirati kako su na istu melodiju nastajali različiti tekstovi sevdalinki. Jezici obogaćuju iskustvo, po Vama što je to što je specifično u njemačkom/hrvatskom jeziku? Ministrica kulture gđa. Zlatar Violić je spomenula “otvaranje mentalnih svjetova”! Najradije bih prevodio više poezije. Na žalost, poezija se puno manje objavljuje. Volim, naravno, i modernu prozu. Želio bih se više posvetiti prijevodima naših autora na njemački, a i pjesništva i esejistike, proze također. Želio bih kroz razgovor s živućim autorima i njima pokazati na koje se sve načine to njihovo djelo može “čitati” u njemačkom jeziku. U prevođenju je stalno aktualno pitanje prevodilačke vjernosti i koliko je ona moguća. Različitost jezika, kao misaonih sustava, emanacije duha nekog naroda, prenositi u drugi sustav iskustva, izražavanja nije lako. Uvijek je to problem i forme i sadržaja, a svemu treba udovoljiti, sve poštivati. No, dogodi se da se za neki misaoni svijet na drugom jeziku pokažu i prednosti. Upravo je tako s prijevodom romana “Brisanje. Raspad” Thomasa Bernharda, za koji sam dobio Nagradu “Iso Velikanović” kao najuspješniji prevodilac u 2010. godini. Na njemačkom jeziku teško se čita zbog predugačkih, nezgrapnih rečenica. U hrvatskom jeziku nemamo tako strogu sintaksu, pa je Bernhardova rečenica lakša. Tako je “obogaćena” i “olakšana”, a vjerujem da će djelo i zbog toga naći lakši put do čitatelja. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Tribina Muhameda ef. Velića “Islamska zajednica – identifikacija i pripadnost”

Obrana islamskih vrijednosti Muhamed ef. Velić je prije dvije godine, 4. veljače 2010., u Islamskom centru u Zagrebu promovirao svoj prvijenac, knjigu “Bošnjaci na pola puta”. U okviru redovne Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 3. svibnja 2012. zagrebačka publika je imala čast ponovno slušati ef. Velića, sarajevskog imama, povodom izdanja njegove druge knjige – “Da, mi smo Islamska zajednica”. Knjigu čini 80-ak tekstova koji su objavljivani u islamskim informativnim novinama “Preporod”, na web stranici Rijaseta Islamske zajednice u BiH i sarajevskom “Dnevnom avazu”. Predgovor knjizi napisao je reisu-l-ulema dr. sc. Mustafa ef. Cerić, pogovor mr. sc. Ekrem Tucaković, a recenzenti su Ekrem Tucaković i mr. sc. Abdulgafar Velić. U svom tekstu reis Cerić ističe kako je sretan kad vidi da imami koriste dar slobode, da su pobijedili strah od iznošenja vlastitog stava i mišljenja, kada su nadišli stereotipe i frustracije koji se lijepe na časnu imamsku profesiju. Zbog toga dr. Cerić nastoji ohrabriti one imame koji predano i mukotrpno djeluju na nacionalnom osvještavanju članova zajednice, onih koji nisu osvješteni, koji jačaju moralna načela kod moralno posrnulih i zapuštenih članova, i one koji se bore za istinu, pravdu i ljudsko dostojanstvo. Posebno sadašnje vrijeme traži aktivne i odgovorne imame. Autor, Muhamed ef. Velić (Jajce, 1975.), potječe iz ulemske porodice. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Profesionalno je angažiran kao imam, hatib i muallim pri Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo. Skoro devet godina je kolumnist islamskih informativnih novina “Preporod”. Aktivno sudjeluje u medijskoj prezentaciji islamskog vjerovanja, pragme i baštine. Tribina nije bila klasična promocija. Muhamed ef. Velić je u kontekstu dnevno-društvenih prilika slušateljima pokušao približiti sadržaj svoje knjige i pojasniti na koji je način nastajala. Govorio je o Islamskoj zajednici kao instituciji, pripadnosti pojedinca nekoj zajednici te o identifikaciji ili identitetu pojedinca u okviru određene zajednice. Iako govor o Islamskoj zajednici, njenom ustroju i hijerarhiji, ponekad može biti dosadan, ef. Velić je na vrlo slikovit i metaforičan način pojasnio što to znači Islamska zajednica i koja je njena uloga u današnjem vremenu. Ispričana hikaja o mravu i Ibrahimu, a.s., jako se dobro uklopila u kontekst Velićevog izlaganja. Iako smo ponekad nemoćni i mali u odnosu na silnike, moramo pokazati na kojoj smo strani, da li na strani dobra ili na strani sile. A kad se govori o odabiru strana, to se istovremeno odnosi i na identifikaciju i na identitetsku oznaku pojedinca ili skupine. Autor je pojasnio kako je povod za objavjivanjem tekstova koji su sakupljeni u knjigu “Da, mi smo Islamska zajednica” bio posljedica medijskog napada na Islamsku zajednicu, ističući kako oni ne predstavljaju nikakav ponovni napad ni na koga, nego samo obranu esencijalnih vrijednosti muslimanskih vjernika. Knjiga predstavlja jedno kondenzovano vrijeme u trajanju od posljednje dvije i pol godine prepuno smutnji, spletki, opasnosti, izravnih napada na islam. “Kad iz našeg čovjeka izvučete srž, duhovnu srčiku, islam, dobijete čovjeka bez lica, prazan list papira kojega dunjalučki vjetrovi mogu nositi na sve strane i odnijeti ga u oganj. Kad čovjek dođe na svijet dolazi kao čist list papira na kojemu su utisnuti neki nevidljivi vodeni žigovi. Vodeni žigovi su svjedočanstva o našem Stvoritelju, o čemu govori i Kur’an”, rekao je Velić. Autor je neke

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Muhamed ef. Velić pojave u današnjem vremenu usporedio sa dijelovima iz Selimovićevog “Derviša i smrti”, kada Mula Jusuf pita šejha Nurudina zašto ga još drži u tekiji, a zna da ga je on izdao. Nurudin mu odgovara: “Ostavio sam te da me svaki dan podsjećaš na izdaju.” Muhamed Velić je podijelio vlastito iskustvo s prisutnima kada je sudjelovao na jednoj multireligijskoj tribini na Palama. Na tom susretu su bili prisutni i studenti filozofije i političkih nauka s Univerziteta Istočno Sarajevo. Jedna studentica je tražila pojašnjenje za džihad, s obrazloženjem da ih se stalno s džihadom prepada. Velić je objasnio kako džihad predstavlja glasnu obranu kad je bilo kojem čovjeku ugroženo pravo na život, vjeru, porodicu, imetak i čast. “Cijeli život jednog muslimana svodi se na obranu navedenih vrijednosti. Nikad to ne znači napad, ali ponekad se mora prijeći preko brda da se obraniš. Tako i ova knjiga. Ona predstavlja obranu. U Sarajevu postoji tendencija da možeš biti sve, samo ne svoj. Muslimanski narod ovih prostora ima samo jednu adresu, a to je Islamska zajednica. Kad se nešto želi fakturisati, ne može se odaslati cijelom narodu, ali može Islamskoj zajednici na adresu. Samo udarite na Islamsku zajednicu, odmah ste udarili na narod. Ova knjiga predstavlja obranu i glasno govori o očuvanju našeg jedinstva”, rekao je Velić. On je instituciju Islamske zajednice usporedio s dostojanstvenom plovidbom kita po velikim oceanima, na čija leđa se uvijek zalijepe i različiti paraziti te ga stalno nešto izvana napada, ali njemu to ne smeta. “Njegova plovidba je impresivna i izaziva divljenje. Problem će biti ako taj veliki moreplovac dopusti nametnicima da uđu u njegovo tijelo, ali dok su samo na leđima, on to podnosi bez ikakvih posljedica.” Velić je rekao da postoje ljudi koji nasjedaju na medijske manipulacije, na “granate” koje su pucane na Islamsku zajednicu iz različitih medijskih kuća. Pritom je istaknuo kako muslimani u Hrvatskoj, srećom, nemaju situaciju koja je u BiH, jer ne postoji medijska manipulacija. “Islamska zajednica nije vlasništvo jednog čovjeka niti nekolicine ljudi, iako su radili na njenom prosperitetu, nego je ona vlasništvo svih vjernika. Zato mora postojati odgovornost u namjeri da se očuva njena harmoničnost”, naglasio je Muhamed ef. Velić. Zaključio je da čovjek današnjeg vremena mora imati poštovanje i odgovornost – i prema sebi i prema drugome. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Promocija reprinta “Bosansko-turskog rječnika” iz 1631. godine

Dokaz opstojnosti BiH U Kulturno-informativnom centru BiH u Zagrebu, u petak 4. svibnja 2012., u organizaciji Veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Zagrebu i Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, predstavljen je “Bosansko-turski rječnik” – reprint iz 1691. godine, autora Muhameda Hevai Uskufija. O važnost djela govorili su prof. dr. Ahmet Kasumović, s Filozofskog fakulteta u Tuzli, Jasmin Imamović, načelnik općine Tuzla i Damir Mašić, ministar obrazovanja Federacije BiH. Moderator tribine bio je Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice. Muhamed Hevai Uskufi (1601.-1651.) radio je na padišahovu dvoru kao prevoditelj. Uz književna djela napisao i “Bosansko-turski rječnik”, jedinstveno literarno djelo. Svako od njegovih 13 poglavlja je posebna “priča” i završava mudrim izrekama – latifama. Rječnik je obuhvatio 700 frekventnih bosanskih i turskih riječi iz svakodnevna života Tuzle i okolice prvih desetljeća 17. stoljeća. Tu su mitsko-religiozne riječi, nazivi biljaka, životinja i ptica, riječi iz seljačkog života, brojevi, boje, pa i vulgarizmi. Uskufijin “Bosanskoturski rječnik” filolozima slavistima je poznat u 25 prijepisa. Prezentirano izdanje znatno je potpunije, a dobiveno je u kopiji iz švedske knjižnice u Uppsali od slavista prof. dr. Sveina Mønneslanda, gdje je “neotkriven” stajao od 1924. godine, od vremena kada je za zbirku rukopisa Univerzitetske biblioteke kupljen u Kairu. “Ponovno tiskanje ‘Bosansko-turskog rječnika’ iz 17. stoljeća nije značajno samo za matičnu zemlju Bosnu i Hercegovinu, nego i za cijelu regiju. U pitanju je najstariji južnoslavenski rječnik na štokavskom narječju. Jezici su mostovi među narodima, a rječnici mostovi među jezicima. Uskufijin ‘Rječnik’ ima 700 autohtonih bosanskih izraza koje i danas dobro razumijemo. Svjedoči nam o kontinuitetu i bosanske državnosti i bosanskog jezika, o posebnostima jezičnog blaga svoga vremena. Preduvjet je i identiteta bosanskog naroda, njegove izvorne i posebne kulture. Alija Isaković je zapisao: ‘Naš jezik je naš moral!’ Bosanski jezik nije nastajao u okviru niti srpskog, a niti hrvatskog jezika, nije njihova izvedenica, niti jedna od objektivnih naporednosti. Imao je svoj razvoj sve do početka 20. stoljeća, kada su političke prilike izmijenile njegov status. Zato Uskufijin rječnik potvrđuje, prije svega, nominaciju našeg jezika, a u njoj čuvamo i sami sebe, prema riječima njemačkog filozofa Martina Heideggera ‘da je jezik kuća bitka’”, rekao je federalni ministar Damir Mašić. “Mnogi su dosta pisali o Uskufijinu ‘Rječniku’ do vremena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada je dekretom zabranjen bosanski jezik. Istina, nastavilo se, zaobilaženjem cenzure, komentirati ga. Mladić Uskufija u njemu bilježi štokavske riječi, pa se ne može reći da je on ‘vlasništvo’ niti jedne sadašnje nacije. U uvodu zapisuje da se uzda jedino u Boga pri tom svom naumu, te da želi da njegov rad prema sebi bude – jedno svjetlo. Tuzlaci su s Uskufijom imali sreću da se prije 410 godina rodio baš u našem gradu! A njegovo nam ‘svjetlo’ i danas treba jer ne želimo da nam više nikada i nitko negira naš jezik”, rekao je Jasmin Imamović, načelnik tuzlanske općine. Zagrebačku promociju Uskufijina “Bosansko-turskog rječnika” pismeno su podržala dvojica recenzenata: prof. dr. Josip Baotić, s Univerziteta u Sarajevu i prof. dr. Dragoljub Zorić, s Univerziteta u Kragujevcu. Prof. Baotić je poručio: “U historiji svakog jezika postoje datumi i događaji koji su našli trajno mjesto po tome što svjedoče o činjenicama koje su bile i ostale presudne za njegov status i

Promocija “Bosansko-turskog rječnika” u Kulturno-informativnom centru BiH rang među jezicima užih i širih jezičnih zajednica. Kada je o bosanskom jeziku riječ nema dvojbe da to prvo spominjanje dugujemo Konstantinu Filozofu, a za drugo zahvalnost odajemo Muhamedu Hevai Uskufiju, Tuzlaku. On je bosanski jezik predstavio javnosti kao funkcionalni sustav na način kako su u to vrijeme predstavljani i drugi jezici, objavljujući dio njegove leksičke supstance 1631./32. godine u vidu dvojezičnog rječnika – bosanskog i turskog jezika, i tako otvorio put za njegovo prerastanje u idiom višega ranga, u književni jezik.” Dr. Zorić je napisao: “Ovo djelo prava je rijetkost u historiji slavistike, ali i izuzetna vrijednost za lingviste svih profilacija. Također je vrijedno za teoretičare književnosti zbog zakonitosti versifikacije u različitim metričkim sistemima. Očigledno je da je autor Hevai bio vrlo obrazovan čovjek u svoje, a i današnje vrijeme, kad se prihvatio ovako teškog posla.” “Cijela je Bosna i Hercegovina, kao i Tuzla, vrlo plodno tlo za književno i lingvističko slavlje. Uskufija je pisao i alhamijado književnost. Oko Tuzle stvarali su i franjevci: u samostanima, posebno Breše, bilježili tzv. likaruše, tj. recepte za bolesti, što će reći da su bili i dobri botaničari, a i pisali botaničke nazive. Uz njih su mnogi, kao pisac prvog ‘Elifa’, sve do Ismeta Smajlovića. Muhamed Hevai Uskufi je imao i sreću i čast zateći se u prvim desetljećima 17. stoljeća na dvoru nimalo milostivog padišaha Murata IV. Sluša mnoštvo jezika, među njima je i bosanski jezik. Shvaća da na njemu može izraziti sve svoje misli i osjećaje. Prihvatio se golema posla i napisao rječnik. Uskufijin ‘Bosansko-turski rječnik’ ima tri dijela, a posebno pametno je osmišljen pogovor, u 102 stiha. Drugi dio je sâm rječnik u 13 poglavlja, a treći dio je pogovor u 14 stihova. U Uskufijino vrijeme slavenski svijet piše uglavnom religijske tekstove, zaokupljen je zaustavljanjem bogumilske hereze. A Uskufi je, u duhu renesansnih ideala, prepoznao kulturološki algoritam: Bosna je planetarna ideja različitosti! U njoj je takva vrst stvaranja moguća. U ‘Rječniku’ spominje riječi tipa: Marija, anđeo, Drava, Kupa… riječi koje ne pripadaju muslimanskom korpusu. Bilježi i strukturu – gramatiku – bosanskog jezika. Ne piše ga za pojedince, za potrebe religije ili za neki geografski areal, nego je to rječnik jezika koji se zove bosanski. I upravo se time možemo ponositi. Trajan je to društveno-kulturni kapital Bosne i Hercegovine i dokaz njene državnosti i opstojnosti”, naglasio je prof. dr. Ahmet Kasumović. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Predstavljanje knjige dr. sc. Denisa Bećirovića “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953)”

Temeljito historiografsko djelo U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru tradicionalne Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 17. svibnja 2012. predstavljena je knjiga dr. sc. Denisa Bećirovića “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953)”. U nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamske zajednice u Hrvatskoj – Medžlisa Islamske zajednice Zagreb tiskana je tokom veljače 2012. godine. Knjigu su, pored autora, predstavili su dr. sc. Zlatko Hasanbegović, prof. dr. sc. Ivo Goldstein, doc. dr. sc. Adnan Jahić i prof. dr. sc. Adib Đozić. Moderator tribine bio je Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka BNZH. Pravo značenje mjesta i uloge Islamske zajednice u modernoj postosmanskoj povijesti bosanskih muslimana proizlazi iz činjenice da je takav oblik islamske vjerske organizacije, sa samoupravnim obilježjem u odnosu na državu, jedinstven fenomen kakav ne egzistira gotovo nigdje u tradicionalnom prostoru sunitskoga islama, čiji je BiH neodvojivi sastavni dio. U takvom obliku organiziranja, u kojem neovisno o obliku vladavine država vodi vjerske poslove, egzistira određena državno-islamska simbioza u kojoj svoje mjesto ima i ulema. Pritom je, u osnovi, ulema jedna vrsta državno-činovničkog sloja s određenom, od države propisanom zadaćom. Islamska zajednica je i kao ustanova i kao oblik vjerske organizacija nastala kao posljedica moderne neislamske intervencije u muslimanske poslove nakon austro-ugarske okupacije BiH. Međutim, zbog posebnog položaja bosanskih muslimana nakon 1878. pa sve do danas, vrlo brzo je postala i ostala prvorazredna bošnjačka i bosansko-muslimanska narodna institucija i jedinstveni autentičan izraz stremljenja Bošnjaka. Knjiga “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953)” nastala je na podlozi autorove doktorske disertacije, a organski i kronološki nadovezuje se na knjigu Adnana Jahića o Islamskoj zajednici u monarhističkoj Jugoslaviji. Radi se o još jednoj izvanrednoj studiji o značajkama i obilježjima jedne od tri dominantne vjerske organizacije u BiH. Knjiga predstavlja jedno kazivanje o životu Islamske zajednice u najtežem i najizazovnijem periodu njenog ukupnog postojanja od austro-ugarske okupacije do danas. Nakon Drugog svjetskog rata nova komunistička vlast, u skladu s vladajućom ideologijom, težila je radikalnoj marginalizaciji vjere i vjerskih zajednica u profiliranju poslijeratnog društva, što je u slučaju bosansko-hercegovačkih muslimana predstavljalo nepremostive prepreke u obnovi njihove vjerske organizacije. To je bilo najcrnje razdoblje Islamske zajednice, kada se činilo da će s vremenom odumrijeti kao jedna vrsta relikta prošlosti. Dr. Denis Bećirović je na temelju autentičnog arhivskog gradiva rekonstruirao sve sastavne dijelove povijesnog procesa od 1945.1953. godine: od štete koju je vakufska imovina pretrpjela u Drugom svjetskom ratu, preko stanja službenika i primjera represije, do načelnog i doktrinarnog odnosa jugoslavenskog komunističkog režima prema religiji i vjerskim zajednicama. Podrobno je istražio sve oblike ograničavanja utjecaja tadašnje Islamske vjerske zajednice: oduzimanje imovine, likvidacije šerijatskih sudova, ukidanje mekteba, zatvaranje medresa i tekija, obustavljanje izlaženja lista “Glasnik”, odluke o zabrani nošenja zara i feredža i slično. Knjiga nije konačna bilanca sudbine Islamske zajednice u jugoslavenskom komunizmu. Upravo gledano kronološki, na kraju raz-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Promocija knjige u zagrebačkom Islamskom centru (Denis Bećirović, prvi lijevo) doblja kojim se autor bavi, začet je jedan novi fenomen koji bi se mogao nazvati i interesnom kolaboracijom. Naime, dolazi do promjene u jugoslavenskoj vanjskoj politici, koje će, što i autor dobro uočava, imati sudbonosno značenje za daljnji razvitak islamskog vjerskog života i na samu ulogu Islamske zajednice. Okretanje jugoslavenskih komunista prema arapskom svijetu, s jedne strane, i instrumentalizacija Islamske zajednice od jednog u osnovi ateističkog režima, s druge strane, bila je slamka spasa za Islamsku zajednicu. Ona je u tome pronašla sretnu okolnost da ne doživi sudbinu koju je doživjela npr. organizirana vjera u komunističkoj Albaniji. q Ismet ISAKOVIĆ

Rekli su o knjizi…. “Mislim da je kolega Bećirović napisao važnu knjigu, i to nije samo prigodna konstatacija. Ovo nije jedna od knjiga, već školski temeljito historiografsko djelo kakvih je, nažalost, malo u bosanskohercegovačkoj historiografiji nakon 1990. godine. Knjiga je rezultat mukotrpnog i predanog rada i istraživanja. Ona podsjeća na važnost kritičke i znanstvene historiografije u BiH, inače ozbiljno ugrožene poplavom različitih, uglavnom bezvrijednih kvazipatriotskih djela.” (dr. Zlatko Hasanbegović) “Ovo je dobra knjiga, a sama tema nije laka. Osobito mi sviđa što u knjizi ima puno konteksta – puno činjenica i objašnjenja oko same teme. U situaciji organiziranog samovlašća nakon Drugog svjetskog rata valja se čuvati jednostavnih objašnjenja, u čemu je autor bio izbalansiran. Bećirović je osjetio gdje može i na koji način poentirati što se tiče krivnje, pravde, pravednosti.” (prof. dr. Ivo Goldstein) “Čestitam Denisu Bećiroviću na važnom naučnom i intelektualnom djelu, na velikoj usluzi koju je svojom knjigom učinio prije svega nauci, a isto tako i Bosni i Hercegovini općenito. Po mom dubokom uvjerenju ova knjiga je potvrda da historijska nauka ima perspektivu u BiH, bez obzira na odsustvo šire društvene potpore u smislu jačanja materijalnih i institucionalnih pretpostavki neophodnih za istraživanje i napredak.” (doc. dr. Adnan Jahić) “U sociološkom smislu, vrijednost ovoga djela je u deideologizaciji ideologije lijevog mesijanizma i otkrivanju utjecaja ideologije lijevog mesijanizma na poricanje nacionalnog identiteta Bošnjaka.” (prof. dr. Adib Đozić) q

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Svečana akademija maturanata Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića” u Zagrebu

Druga generacija maturanata Svečana akademija druge generacije maturanata Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića” održana je u subotu, 19. svibnja 2012., u Maloj dvorani Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Islamska gimnazija je nasljednica Zagrebačke medrese, koja je 2009./2010. školske godine ispratila posljednju, petnaestu generaciju. Gimnazija nosi ime rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića (Tokoljaci kod Srebrenice, 1938. – Sarajevo, 1988.), jednog od najvećih islamskih znanstvenika s područja jugoistočne Europe, koji je svojim radom i djelom zadužio muslimane na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Dr. Smajlović je bio jedan od društveno najangažiranijih bosansko-muslimanskih intelektualaca i najplodonosnijih islamskih djelatnika u drugoj polovini 20. stoljeća. Drugu generaciju maturanata Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića” čini šest djevojaka i sedam mladića, i to: Ahel Maha (Zagreb, 1993.), Aliu Sadeta (Zagreb, 1993.), Bajrami Elmedine (Zagreb, 1992.), Hamza Dajana (Zagreb, 1993.), Huseinović Ševal (Zabok, 1993.), Idrizi Ilmi (Zagreb, 1993.), Masri Zakarija (Zagreb, 1993.), Merseli Fikret (Gostivar, 1993.), Mujkanović Amar (Zagreb, 1993.), Musić Enisa (Zagreb, 1994.), Salija Bekim (Zagreb, 1993.), Zendeli Mafis (Skopje, 1994.) i Zendeli Mebrura (Gostivar, 1993.). U pozdravnom govoru prof. Mevludin ef. Arslani, ravnatelj Islamske gimnazije, istaknuo je povijesnu važnost događaja za školu i cijelu Islamsku zajednicu u Hrvatskoj. Rekao je da je Islamska gimnazija za kratko vrijeme opravdala svoje postojanje polučivši izvrsne rezultate na županijskim, državnim i međunarodnim natjecanjima. Među učenicima se posebno izdvojio Amar Mujkanović, koji je prije sedam godina postao prvi hafiz Časnog Kur’ana Hrvatskoj, koji je ove godine osvojio 4. mjesto na županijskom natjecanju iz geografije, a imao je deveti rezultat iz hrvatskog jezika. Slične rezultate polučio je i u nižim razredima. “Život i rad u školstvu danas predstavlja kompleksno, suptilno i senzibilno područje odgojno-obrazovne djelatnosti, koje od prosvjetnih djelatnika traži izuzetan stvaralački i nadasve ljudski pristup i angažman. Ova generacija, kao i prethodna, plod je rada jednog takvog mladog kolektiva, koji ulaže nadljudske napore da se postižu što bolji rezultati. Ipak, ovom prilikom želim posebno istaknuti značaj i ulogu njihove razrednice prof. dr. Remzije Hadžiefendić Parić, koja je svojim prepoznatljivim humanim, stručnim i strpljivim pedagoškim radom s puno ljubavi nastojala uvijek istaknuti njihove pozitivne osobine i poticati ih na rad u presudnim trenucima njihovoga sazrijevanja”, rekao je Arslani. Na kraju govora poručio je učenicima da njeguju stečena prijateljstva, nadograđuju stečeno znanje, te da uvijek budu u službi islama, muslimana, zajednice, društva i domovine, onako kako to od nas traži Svevišnji Bog i Njegov poslanik. Razrednica prof. dr. Remzija Hadžiefendić Parić je na početku govora podsjetila da su se maturanti na svečanoj akademiji predstavili programom s temom “Identitet muslimana”. “Dobro je da se ljudi, kulture, svjetonazori i vjere međusobno upoznaju – kao što je dobro da znamo sebe i o sebi. Neznanje i nepoznavanje vodi ka predrasudama. Predrasude stvaraju iskrivljenu sliku i o drugima i o sebi. Znanje otklanja opasnosti lažne superiornosti jednih ili inferiornosti drugih”, rekla je prof. Hadžiefendić Parić. Naglasila da je gotovo pola razreda osnovnu školu završavalo na nekom drugom materinskom, nehrvatskom jeziku (albanskom, makedonskom,

Maturanti i Mevludin Arslani, ravnatelj Islamske gimnazije bosanskom, njemačkom i arapskom). Razred je bio multinacionalan, ali se nikada nije osjetila nikakva nesuglasica s tim u vezi, već naprotiv. Učenici su svih godina školovanja bili uspješni u učenju i uzornog vladanja, a među njima se izdvajao hafiz Amar Mujkanović, s prosjekom ocjena 5,0. Prof. Hadžiefendić Parić je istaknula da su imali najmanje izostanaka otkad škola postoji, što je dokaz da se radom i “nemarkiranjem” može puno postići. Na kraju je maturantima poručila: “Tko hoće, nađe način! Tko neće – naći će izgovor!” Muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, istaknuo je tri činjenice vezane uz ovogodišnju generaciju maturanata. “Oni su prva generacija u dvadesetogodišnjoj povijesti ove škole koji su završili četvrti razred bez ijedne slabe ocjene i tako stekli pravo da pristupe maturskom ispitu na prvom roku. Njihov drugi još veći uspjeh na koga će biti ponosni tijekom cijeloga života, i oni i njihovi roditelji, jest što su tijekom školovanja obilježeni kao najuljudnija i najmoralnija generacija. Kao nastavnik vjeronauka mnogo sam se puta uvjerio u njihov visok moral. Kao treće i najvažnije obilježje je činjenica da je u dosadašnjoj povijesti škole ova generacija s najvećim procentom odlikaša. Neki su od njih uistinu nadareni i od njih se očekuje mnogo u budućem školovanju”, rekao je Omerbašić. Istaknuo je da su ovu, kao i prethodne generacije, odgajali u duhu tolerancije, razumijevanja i suradnje s pripadnicima drugih religija. Maturantima i maturanticama Islamske gimnazije tokom školovanja omogućeno je upoznavanje drugih religija, što je bio dio njihovog nastavnog plana i programa. “Mi, u Islamskoj zajednici i Islamskoj gimnaziji, nastojat ćemo i sljedeće generacije ovakvih djevojaka i momaka odgajati i obrazovati na ponos svih nas. Mešihat Islamske zajednice, u svojstvu osnivača škole, činio je i činit će sve što je u njegovoj moći na obrazovnom planu mladih generacija, ne žaleći ni truda ni sredstava. Naročito smo ove godine uložili golema sredstva u njihovom obrazovanju. Gimnazija je škola koja ni u čemu ne oskudijeva. Sve što je potrebno u procesu obrazovanja stavljeno im je na raspolaganje”, rekao je Omerbašić. Na kraju govora zahvalio se roditeljima, donatorima i stipenditorima, te nastavnom osoblju, među kojima ima nekoliko nastavnica koje nisu muslimanke. “Dragi maturanti i maturantice, opraštajući se od vas danas na ovoj skromnoj svečanosti za sve što smo uložili u vas ne tražimo uzvrat, osim da budete na ponos vas, vaših roditelja, škole i Islamske zajednice. Neka vas Allahova zaštita i potpora prati tijekom života”, zaključio je muftija Omerbašić. q Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

2. Memorijalni turnir “Šefik Pezerović” (Zagreb, 19. svibnja 2012.)

U čast heroju U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, 19. svibnja 2012. u Zagrebu po drugi put je održan Memorijalni turnir “Šefik Pezerović”, posvećen svim poginulim Bošnjacima braniteljima Domovinskog rata. Sudbina 24-godišnjeg policajca Šefika Pezerovića koji je 1991. godine ranjen u redarstvenoj akcijina Baniji ranjen, a zatim uhvaćen od strane srpske paravojske, mučen i ubijen – simbol je oko 1.100 Bošnjaka branitelja koji su svoje živote dali za slobodu RH. Za svoj doprinos obrani Hrvatske Pezerović je, između ostalog, posthumno odlikovan i Spomenicom domovinskog rata i medaljom Prvog hrvatskog redarstvenika, Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s posrebrenim i pozlaćenim pleterom. Također mu je dodijeljen čin samostalnog policijskog narednika. I ove godine program Memorijalnog turnira se održavao u prostorima Osnovne škole “Žitnjak” i Društvenom domu “Petruševac”. Natjecalo se u tri sporta: malom nogometu, šahu i stolnom tenisu. U malonogometnom turniru sudjelovalo je šest ekipa iz Zagreba - Policijska postaja Črnomerec, Policijska akademija, MNK “Žitnjak”, MNK “Replay”, Islamska gimnazija i Vijeća romske nacionalne manjine - i dvije gostujuće ekipe MNK “Labin” i MNK “Polet” iz Brčkog (BiH). Stolni tenis je bio organiziran za najmlađe, djecu od 7-15 godina s područja Petruševca i okolnih kvartova. Šahovski turnir je organiziran u suradnji sa šahovskim klubom HAŠK i velemajstorima Slavkom Čarapovićem i Ivančićem. Gosti šahovskog turnira su bili igrači iz Siska i ŠK Brčko. Važno je naglasiti da je obitelj Pezerović i ove godine vrlo aktivno sudjelovala u organizaciji turnira. Tako je, između ostalog, otac poginulog Šefika, Abdulah Pezerović, službeno otvorio malonogometni turnir, a sestra Amira u kulturno-umjetničkom programu pročitala pjesmu posvećenu bratu. Ovogodišnji 2. Memorijalni turnir “Šefik Pezerović” naišao je na značajnu podršku struktura Policijske uprave Zagrebačke i ministarstva Vlade RH. U jutarnjem dijelu programa otvorenju turnira i polaganju vijenaca na spomeniku poginulim braniteljima u Petruševcu prisustvovali su: Nikola Milin, načelnik Uprave za granicu ispred Ravnateljstva policije, Mirela Buterin ispred Ministarstva uprave, ravnatelj Policijske akademije Marijan Žuljević, njegov zamjenik Dane Trkulja i viši inspektor Dalibor Sovilj, ispred Udruge Prvi hrvatski redarstvenik Blaženko Bilać i Rade Suša, ispred Ministarstva branitelja Zdravko Jovanović kao i načelnici 4. Policijske postaje Zagreb Joso Žugaj i 2. Policijske postaje Zagreb, PP Črnomerec-Susedgrad Dražen Kralj. Nakon sportski vrlo zahtjevnog dana pobjednici su nagrađeni medaljama i diplomama. U stolnom tenisu za djecu od 7-15 godina pobijedio je Marko Čorak (1998.) iz Velike Gorice, a drugo mjesto je osvojio Riad Muslimović (1998.) koji je doputovao iz Beča kako bi prisustvovao Turniru. Treće mjesto zauzeo je Asmir Štrkonjić (1997.) iz Zagreba. Nakon odigranih šest kola brzopoteznog švicarskog sistema najbolji u šahu su bili Vlado Ranogajac, Asim Kuburaš i prof. dr. Šemso Tanković. Najviše se iščekivala dodjela nagrada u malonogometnom turniru. Predstavnici Policijske akademije odnijeli su pobjedu, dok je drugo mjesto zauzeo MNK “Žitnjak”, a treće Vijeće romske nacionalne manjine grada Zagreba. Završnicu 2. Memorijalnog turnira “Šefik Pezerović” uveličali su saborski zastupnik Nedžad Hodžić i ministar prometa Tuzlanskog kantona Aziz Čačković, koji su se u svojim govorima još jednom prisjetili svih

PREPORODOV JOURNAL 141/142

branitelja poginulih u borbi za stvaranje samostalnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dan je završio prigodnim kulturno-umjetničkim programom koji je izveo Kamerni zbor i orkestar “Bosana” Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, pod umjetničkim vodstvom dirigenta prof. Fuada Ahmetspahića, i solistima Zdenka Ahmetspahić, Edo Pavišić i Donata Orlić. Umjetnički program obogaćen je nastupom KUD-a “Šeher palanka” iz Brčkog. q Sena KULENOVIĆ Kao dragovoljac, u srpnju 1991. 24-godišnji policajac Šefik Pezerović iz Policijske postaje Črnomerec, zajedno sa svojom grupom poslan je u obranu Pounja. U napadu srpske paravojske i bivše JNA kod Struge Banske neprijateljska granata ga je teško ranila u glavu i ruku. Nakon što je napredovanje Srba u Strugi zaustavljeno, osoblje saniteta ga je zajedno s ranjenim kolegama, Dragom Matijevićem i Ivanom Žalcem, vozilom hitne pomoći trebalo prevesti u sisačku bolnicu. Međutim, na raskrižju u Kuljanima vozilo su izrešetali pripadnici tzv. seoske straže, a putnici su zarobljeni. Medicinski tim je odveden u vojni logor u spomen domu “Bratstvo-jedinstvo” na Čavić brdu i poslije je razmijenjen, a ranjenim policajcima Matijeviću i Žalcu od tog trenutka gubi se svaki trag. Prema svjedočenjima, mještana Kuljana koji su izbjegli u BiH i povremeno čamcem prelazili preko Une kako bi obišli kuće i nahranili stoku, u staji su našli čovjeka koji je bio ranjen, glava mu je bila zamotana zavojima, a na ruci je imao longetu i bromilu za primanje infuzije. Pomislili su da je mrtav i iz obližnje kuće pozvali skupinu ljudi iz sela koja je ranjenika izvela iz staje i odvela. Pod izgovorom da ga vode u štab Teritorijalne obrane, ranjenog i golog do pasa skupina je provela Pezerovića kroz mjesta Kirišnica, Jovac, Šakanlije i Lotine kako bi se mještani na njemu iživljavali. Svi su bili naoružani automatskim puškama. Svjedok je potvrdio da su ranjenika doveli pred školu u Jovcu i pozvali ljude da ga tuku. “Tko ga je dohvatio, taj ga je tukao, rukama, nogama, kundakom, 10-15 minuta.” Nastala je gužva i u jednom trenutku Pezerović je uspio pobjeći, ali su ga uhvatili, vezali žicom i ubacili u prtljažnik “stojadina” u kojem su ga odvezli u pravcu Škanlija. Nakon mučenja i mrcvarenja, ranjenog Šefika Pezerovića doveli su do jedne livade kod Zrina i ubili iz vatrenog oružja. Tijelo Šefika Pezerovića ekshumirano je na toj livadi u travnju 2000. godine. q

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Dani sjećanja na Srebrenicu (Zagreb, 23. – 24. svibnja 2012.)

Crna rupa čovječanstva U Islamskom centru u Zagrebu, u organizaciji Vijeća žena Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, 23. i 24. svibnja 2012. godine održana je manifestacija “Dani sjećanja na Srebrenicu”. Prvog dana manifestacije gostovala je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja građana – Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, a drugog je održana projekcija dokumentarnog filma “Koliko visoko je nebo”. Želja organizatora je da se u prenese glas o stradanju Srebrenice, da se djeca nauče da Srebrenicu nikada ne zaborave. Upravo zato zagrebački “Dani sjećanja na Srebrenicu” postaju podrška obiteljima unesrećenih, čuvajući uspomene na žrtve i borbu protiv zla koje se dogodilo.

Život srebreničke majke Hatidža Mehmedović, predsjednica udruženja koje okuplja srebreničke majke, vrlo emotivno, običnim narodnim jezikom iznijela je svu bol majke koja je izgubila sve što je imala. Ubijena su njena djeca, dvojica sinova koji su imali 18 i 21 godinu, ubijen je muž, braća i bratići... Sada je sama. Uzda se u Allaha, dž.š., kako Srebrenica, ali i BiH neće ostati prepuštena onima koji su na genocidu stvarali entitet. Podsjetila je da je Srebrenica bila zaštićena enklava od strane UN-a po Rezoluciji br. 819, ali se taj međunarodni dokument nije nikada implementirao na terenu. “1995. godine međunarodna zajednica je Srebrenicu prepustila krvnicima na klanje, ubijanje, silovanje i protjerivanje. Od 1995. do 2012. godine ista ta međunarodna zajednica se cijelo vrijeme ponaša maćehinski prema BiH i Srebrenici”, istaknula je hanuma Hatidža. U svom izlaganju je govorila o stavu svih unesrećenih u Srebrenici: Srbi u BiH nikada ne bi učinili ono što je učinjeno da nisu imali podršku iz Beograda. “Svi znamo kako je počeo rat u Sloveniji, Hrvatskoj, a BiH je platila najveći ceh tog suludog ratničkog pohoda. Ali, ni Srbija to ne bi mogla sama učiniti da nije imala podršku drugih zemalja.” Ovu konstataciju hanuma Mehmedović potkrepljuje činjenicom kako se u civiliziranom svijetu više kažnjava prometna nesreća nego što su kažnjeni krvnici koji su u samo nekoliko dana pobili oko 9.000 ljudi. “To je strašno! U 21. stoljeću međunarodna zajednica je mirno gledala kako krvnici odvodeći u smrt, vežu ruke našoj golobradoj i golorukoj djeci. Na strijeljanje su ih odvodili s povezom kako ih ne bi gledali u oči. Bojali su se njihovog pogleda. Haški tribunal je donio presudu kako je u Srebrenici počinjen genocid. Samo je ostalo na tome. Tražimo da se presuda implementira, da oni koji su počinili genocid budu kažnjeni onako kako su i zaslužili. Međunarodna zajednica nijemo posmatra kako počinitelji zločina još uvijek slobodno šetaju Srebrenicom, a neki su čak dobili vrlo važne funkcije u općini. Onda kad digneš svoj glas protiv takvog stanja – postaješ fundamentalista, islamista ili terorista. U vremenu rata sva ratna tehnika za koju se u bivšoj državi izdvajalo, i radnici i zemljoradnici, okrenula se protiv jednog naroda. Učili su nas kako se naoružavaju protiv vanjskog neprijatelja, a nismo znali da je sve već desetinama godina bilo isplanirano za pogubljenje nesrpskog naroda. To je veliki apsurd i prevara! Naivno smo se nadali kako će UN djelovati kad je srbočetnicima Holandski bataljon predao Srebrenicu. Rezultat tog okrutnog procesa je Memorijalni centar u Potočarima

Hatidža Mehmedović (lijevo) u kojemu je do sada pokopano oko 5.000 naših najmilijih. Preko 4.500 još nije pronađeno. Mnoge porodice su poubijane tako da ih nema tko prijaviti. Zakon, opet od međunarodne zajednice, bio je takav da su stradali mogli prijaviti samo svoje najbliže. Nismo mogli prijaviti prijatelje, širu rodbinu i komšije. I to je jedna vrsta nepravedne politike. Srebrenica je crna rupa čovječanstva. Vjerujte da je najteže na ovom svijetu vratiti se na mjesto zločina, gledati svaki dan zločincima u oči, svaku veče lijegati i svako jutro se buditi sa istom misli i postavljati 1.000 pitanja na koje nema odgovora. Zašto se Srebrenica dogodila? Vjerujte, nismo bili zločinci. Naša djeca su bila maloljetna, izvedena iz školskih klupa. Nema kuće u Srebrenici da nije u crno zavijena. Iako su nam sve pobili, ostao nam je ponos. Zahvaljujem Bogu da moja djeca nisu počinila zločin koji je nad njima počinjen. S tim se ne bih mogla nositi, bilo bi mi teže nego sada kad sam ostala potpuno sama. 13.11.2007. su mi javili da su našli jedno moje dijete. Azmir je rođen 1974., a Admir 1977. godine. 2010. su pronašli ostatke drugog mog djeteta. To je bio moj stariji sin. Našli su nešto malo odjeće koju je imao na sebi kad su ga vodili na stratište. Nisam sahranila kompletno tijelo, samo po dvije nožne kosti. Zločinci su masovne grobnice bagerima premještali iz jednog mjesta u drugo kako bi prikrili svoj zločin. Tako da se dijelovi istog tijela nalaze na različitim lokacijama. Kad bi mi iz osvete netko rekao da pobijem sve Srbe, vjerujte da to ne bih učinila. Svaki je život vrijedan. Gdje god da dođem apeliram da djeca ovoga vremena moraju znati pravu istinu. Ali, djeca iz entiteta koji je stvoren na genocidu ne znaju i zarobljeni su u geto prljave politike. Zaslužili smo istinu i pravdu i zbog prošlosti da se ne zaboravi, ali i budućnosti da se ne ponovi. Djeca iz RS su zatrovana mržnjom i zločince i krvnike okivaju u zvijezde, oni su njihovi heroji. Ne znaju kako su ti heroji njihove vršnjake vodili na klanje. Nisu nizašto bili krivi, osim što su se drugačije zvali od njih. To je vrlo zabrinjavajuće ne samo za nas, nego i za Evropu i cijeli svijet. Memorijalni centar u Potočarima je naše svetište, ali i naša tuga i i sramota onih koji su počinili zločine i onih koji su dopustili da se zločin dogodi u srcu Evrope na pragu 21. vijeka. Pitali su me da li sam zadovoljna što su dvojica krvnika Karadžić i Mladić u Haškom zatvoru? Ja ne bih bila zadovoljna da

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ pohapse čitav srpski narod. Moje djece nema. Nama treba istina i pravda. Zločinački projekt je implementiran u BiH. Sude zločincima, a njihov projekt RS živi, dajući poruku mladima kako je genocid i zločin isplativ. Za njega se dobiva nagrada. Zahvalila sam se svima koji su podržali izgradnju Memorijalnog centra, ali da mogu i sve odnijeti što su u njega uložili. To nije mjesto za slikanje. Za one koji samo kozmetički masku stavljaju na lice nema mjesta. Tu su ukopana naša djeca i s posebnim poštovanjem se mora dolaziti u Potočare. Zločinci su u isto vrijeme sudili i nama i našoj djeci. Našoj djeci na smrt, a nama na vječnu robiju. Naš život se ne može nazvati životom. Naš život je teška kazna. Boriš se dokazati da si imao dijete, porodicu i da si je izgubio na najsvirepiji način. Oni koji dijele pravdu to neće da znaju. Cilj našeg udruženja je da se borimo da više ni jedna majka ne traži tijelo svog djeteta. Nema te vage koja bi izvagala našu tugu i nesreću. Nema tog suda koji bi osudio krvnike naše djece. Uzdamo se u Božji sud jer ćemo svi doći pred Njega. Od mog mlađeg sina nije ostala nikakva uspomena, osim jednog klikera s kojim se igrao i tri jelke koje je zasadio. Svako jutro u njih gledam. Onda te ubjeđuju... To nije istina... Nije moguće... Vrijeđaju me. Nisam imala djecu. Imala sam dvojicu! Znamo da naša djeca nikad neće proći Srebrenicom ni BiH, ali moramo raditi za budućnost. Ja nemam više koga izgubiti niti bilo šta dobiti, ali ću se boriti za budućnost neke druge djece”, rekla je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja građana – Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa”.

Film “Koliko je visoko nebo” “Mogao sam biti bilo koji čovjek na svijetu, ali nisam. Bio sam ratni snimatelj. Mogao je to biti bilo koji rat na svijetu, ali nije. Bio je to rat u mojoj zemlji. Nikada neću zažaliti što sam to bio baš ja!” Navedenim riječima počinje dokumentarni film u boji, u trajanju od 40 minuta, pod nazivom “Koliko visoko je nebo” mladog sarajevskog redatelja Ismeta Lisice, o ratnom snimatelju Sulejmanu Mulaomeroviću u opkoljenom Goraždu. Pozdravljajući na tribini prisutne goste – Sulejmana Mulaomerovića, snimatelja i Sabahetu Čutuk, pravnicu i ratnicu, zagrebački imam Mersad ef. Kreštić je u ime organizatora podsjetio na ratni put tih hrabrih ljudi. Mulaomerović je radio na mnogim TV-projektima na RTV BiH u Sarajevu: od reportaža, drama, do TV-filmova i serija. Njegove snimke prvih napada snajperista na sarajevske građane preuzele su brojne agencije i obišle su cijeli svijet. Film “Koliko visoko je nebo” govori kako je Sulejman Mulaomerović, u rano proljeće 1993. godine, uz posebno odobrenje vojnih vlasti, otišao iz Sarajeva preko Kozjaka i Igmana do sela Grepca, pa u opkoljenu enklavu Goražde, među izgladnjele ljude, zaboravljene od svih. Tamo upoznaje i snima Sabahetu Čutuk, borkinju Armije RBiH, koja je neposredno prije toga u borbama kod Višegrada izgubila muža. Bilježi kamerom Sabahetino ranjavanje, izvlačenje kozjim, planinskim stazama i kompliciranu operaciju, te njen oporavak. “Iz Sarajeva, Zvornika, iz okolnih popaljenih sela, gdje su se vodile žestoke borbe, ljudi su se sklonili u Goražde. Tamo nije bilo ni UNPROFOR-a, ni stranih izvjestitelja. Bili smo u stanju očaja. A morali smo nastaviti raditi svoje redovite poslove. Činilo se da zlu neće nikada doći kraj… Nismo imali hrane, drva, nije bilo kirurga. Kada nam je stigao snimatelj Sulejman sa TV-ekipom, znali smo da netko ipak misli na nas. Vratio nam je nadu”, rekla je Sabaheta Čutuk. U filmu su Mulaomerovićevi snimci popraćeni komentarima kirurga u goraždanskoj bolnici i drugih svjedoka ratnog stradanja u Goraždu. Svjedočanstva su to vandalskog razaranja, mrcvarenja

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Sabaheta Čutuk, Sulejman Mulaomerović i Mirsada Emrić glađu i besprizornog progona ljudi, stanovnika i izbjeglica koje su se sklonile u taj bosanskohercegovački gradić. Svjedočanstvo o paljevini njihovih skromnih kuća, uništavanju ionako neznatnih zaliha hrane. Ali i potvrda najsvjetlijih primjera ljudskosti i nesebičnosti pri spašavanju, žrtvovanju ljudi jednih za druge, neizmjerne njihove hrabrosti. I Sulejman Mulaomerović i Sabaheta Čutuk bili su teško ranjeni. “Ono što sam shvatila poslije ranjavanja i pri transportu”, kazala je Sabaheta Čutuk, “jest da nam nebo, čiju ljepotu sam tada duboko osjetila, neće nitko moći podijeliti! Danas živim mirnim obiteljskim životom, imam troje djece. Ispričali su mi da su me moji ratni drugovi nosili satima kozjim stazama do bolnice u Goraždu. Kada su me donijeli do bolnice, nisam više imala puls. U operacijskoj dvorani su agregat upalili naftom, otvorili me, stomak je bio pun krv – posvjedočio je i liječnik koji me je spasio.” Vojnik, logističar, koji je Sabahetu dopratio do bolnice u Goraždu odmah joj je, nakon višesatnog transporta, dao krv! “Liječnik ga je upitao hoće li se potom moći vratiti na ratište, jer dao je dvije bočice krvi… A on je inzistirao!”, ispričala je Sabaheta. “Nisam bio bitan ja, morao sam izlaziti iz zaklona da sve snimim. Na Proscu, gdje su se 1993. godine vodile žestoke borbe na liniji obrane, teško sam ranjen”, rekao je Sulejman Mulaomerović. Hitno je bio operiran, a potom transportiran u Zenicu. “Sve bih opet prošao. Volim svoju zemlju. Za nju mi ništa ne bi bilo teško!” O Sulejmanovom ranjavanju liječnik u filmu kazuje da su bile preteške, da nije vjerovao, iako mu je odmah pružio pomoć, da će preživjeti. A onda ga je, nakon mjesec dana, susreo u zeničkoj bolnici gdje je bio prebačen na daljnje liječenje. Nije mogao vjerovati, činila mu se Mulaomerovićeva pojava kao priviđenje! Mislio je da halucinira. Jer, bila su oštećena i jetra i crijeva, dano mu je čak pet boca krvi… Sulejman je počeo plakati kada je vidio svog liječnika-spasitelja. “Nikada neću zažaliti što sam taj snimatelj bio baš ja!”, ponavljao je Sulejman Mulaomerović dok je snimao svojim fotoaparatom i zagrebačke gledatelje filma na tribini. “To naše nebo koje je tako visoko i taj naš mali/veliki čovjek…Volim tu našu Bosnu i Hercegovinu!” Umjesto redatelja Ismeta Lisice, koji nije uspio doći, projekciji filma prisustvovala je Mirsada Emrić, izvršna producentica filma. Ona je potvrdila kvalitetu Mulaomerovićeva ratnog materijala snimanog od 1990. do 1993. godine u Goraždu i onih kasnijih, do završetka rata u BiH. “Ovaj film započinje snimcima iz ratom zahvaćenog Sarajeva. Napravio ih je baš Sulejman. Zapravo je 60% ratnih snimaka iz rata u Bosni i Hercegovini napravio Sulejman Mulaomerović”, rekla je Mirsada Emrić. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ, Edina SMAJLAGIĆ

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

VI. Konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi” (Zagreb – Srebrenica, 25.-26. svibnja 2012.)

Najveća bosanska tragedija Srebrenica je simbol stradanja bošnjačkog naroda tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Posebnu dimenziju zločina u Srebrenici, u kojem su velikosrpske vojne i policijske snage na najsvirepiji način pobile najmanje 8.372 ljudi, nalazimo u činjenici da je riječ o Zaštićenoj zoni UN-a. Od travnja 1993. godine, pa do pokolja u srpnju 1995. godine, u njoj su se nalazili vojnici UN-a sa zadatkom da zaštite potpuno izolirano bošnjačko stanovništvo. Skandalozno je da su tu “zaštićenu zonu UN-a” srpske snage okupirale uz prisustvo i naočigled međunarodnih “mirovnih” trupa, a potom izvršile i najgnusniji zločin – genocid – koji je viđen na tlu Europe nakon holokausta. Europski parlament je 11. srpanj proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, što je potvrdio i Hrvatski sabor. 2011. godine u Skupštini općine Srebrenica usvojena je Rezolucija o Srebrenici. Usporedba brojčanih pokazatelja vezanih uz sadašnje stanje i Popis stanovništva iz predratne 1991. godine najbolje govore što se u i oko Srebrenice dogodilo. Na površini od 527 km², u preko 80 naseljenih mjesta srebreničke općine, 1991. živjelo je 36.666 stanovnika. Najviše je bilo Bošnjaka – 27.572 ili 75,2%, dok je Srba bilo mnogo manje – 8.315 ili 22,7%. Danas u općini Srebrenica živi oko 7.000 stanovnika, od čega oko 70% Srba – i samo 30% Bošnjaka.

Srebrenica – simbol života i pobjede čovjeka Ove godine obilježava se 17. godišnjica genocida u Srebrenici. U spomen na žrtve srebreničkog genocida Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, u suradnji s drugim Vijećima bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, od 2007. godine organizira Konvoj mladih Bošnjaka Republike Hrvatske i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi”. Organizacijom Konvoja koji je postao tradicionalno godišnje okupljanje mladih Bošnjaka Hrvatske i njihovih prijatelja drugih nacionalnosti, namjera je organizatora prije svega skrenuti pozornost javnosti na ovaj stravičan događaj koji se desio u Europi na kraju 20. stoljeća, ali ujedno i djelovati na podizanje svijest o nacionalnom identitetu, važnosti tolerancije, poštovanja prema drugima i različitima kod mladih ljudi. Stoga su ove godine prednost za odlazak u Srebrenicu imali mladi ljudi do 35 godina starosti. Treba naglasiti da su se učesnicima Konvoja ove godine pridružili ravnatelji, profesori i učenici nekoliko zagrebačkih osnovnih i srednjih škola. Također, u Tuzli su im se pridružila petorica studenata Srebreničana, koji su sudionike Konvoja iscrpno informirali o detaljima stradanja Bošnjaka u Podrinju tokom rata od 1992.–1995. godine. Prošlogodišnji, peti po redu Konvoj mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi” otišao je u Srebrenicu u specifičnom ozračju jer je dan prije u Srbiji uhapšen ratni zločinac general Ratko Mladić, najodgovornija osoba za srebrenički genocid. Vrijeme odlaska ovogodišnjeg Konvoja na mjesto najveće grobnice i mjesta stradanja Bošnjaka s kraja 20. stoljeća koincidira s početkom njegovog suđenja pred Tribunalom u Haagu. Konvoj s oko 400 učesnika, smještenih u desetak autobusa, krenuo je put Srebrenice u petak, 25. svibnja 2012., ispred Islamskog kulturnog centra u Zagrebu, nakon klanjanja džume-namaza i prigodnih obraćanja uzvanika u prepunoj Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”.

Polazak ispred Islamskog centra u Zagrebu U ime organizatora, Kemal Bukvić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba, podsjetio je da se srebrenička tragedija procjenjuje na oko 10.000 žrtava. “Zločinci su počinili strašne zločine, a živima ‘darovali’ život satkan od patnje i nade da će negdje, na nekom od višekratno izmještanih stratišta pronaći ostatke svojih najmilijih”, rekao je Bukvić. Muftija Ševko ef. Omerbašić je naglasio da je u Drugom svjetskom ratu stradalo oko 115.000 muslimana Bošnjaka, a prema posljednjim statističkim podacima u četverogodišnjem ratu u BiH bilo je oko 97.000 mrtvih, među njima najviše civila. “O tome valja razmišljati. Zbog čega se to nama događa? Ne radi osvete, već da spoznamo tu tajnu našeg stradavanja”, rekao je Omerbašić. “Dokazan je genocid, vi ćete svjedočiti tome. Zapamtiti, ali ne i mrziti, već se iz Bosne vratiti – ponosni. Biti Bošnjak prije svega je ponos. Trebalo bi da se zbog naših žrtava i drugi poklone! U svijetu su danas, zbog islamske vjeroispovijesti, mnogi na meti onih koji imaju predrasude. Ponovilo se to i u Srebrenici”, rekao je saborski zastupnik Nedžad Hodžić, te zamolio sudionike VI. Konvoja za Srebrenicu za strpljenje i toleranciju. Ispred bosansko-hercegovačkog veleposlanstva u RH učesnike Konvoja je pozdravio Esad Suljić. Posebno se zahvalio Republici Hrvatskoj, gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, Skupštini grada Zagreba na stalnoj i svesrdnoj pomoći u organiziranju posjeta Srebrenici i podršci da se zaboravi srebrenički genocid. “U dva dana, 26. i 27. svibnja, bit će klanjane dženaze za 66 Bošnjaka koji su ubijeni u Višegradu, a izvađeni su sredinom prošle godine sa dna jezera Perućica. Ubijeni su samo zato što su bili Bošnjaci. Oni su dio genocidnog projekta, a među žrtvama su dječak od osam godina, njegova sestra od 14 i starac od 86 godina”, rekao je Suljić. “U to vrijeme je i grad Zagreb trpio stradanja”, rekao je Davor Bernardić, predsjednik Skupštine grada Zagreba. “Suluda velikosrpska politika prouzročila je brojna stradanja hrvatskih gradova. Srebrenica je i za nas, kao i Vukovar, simbol života i pobjede čovjeka. Poruka koju nosi ovaj Konvoj utkana je i u Rezoluciju koju je donio Europski parlament, a usvojio ju je i Hrvatski sabor. I zato i

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ mi u Hrvatskoj obilježavamo 11. srpnja kao Dan sjećanja na žrtve Srebrenice.” Riječi podrške konvoju izrekla je i Jelena Pavičić Vukičević, zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, inače počasnog građanin Srebrenice. “Za grad Vukovar kažemo da je najistočnija hrvatska rana. Srebrenica je najveća bosanska tragedija i naš grad se svake godine svrstava u ovaj memorijalni konvoj. S dužnim se pijetetom moramo prisjećati takvih stradanja. Ponavlja li se to zlo u mnogim narodima? Sve nas skupa ipak može utješiti da je ljudska dobrota, ljubav i suosjećanje važnije i da, ipak, pobjeđuje. I Vukovar i Srebrenica su, pratimo li sudbine branitelja i aktualne procese pri međunarodnim sudovima pravde, najveće mrlje na savjesti Europe i međunarodne zajednice”, rekla je Pavičić Vukičević. Učesnici VI. Konvoja “Da se nikad ne zaboravi” prenoćili su u Behram-begovoj medresi u Tuzli, da bi u jutarnjim satima u subotu, 26. svibnja, rutom Tuzla – Kalesija – Zvornik – Konjević Polje – Bratunac, krenuli prema stotinjak kilometara udaljenoj Srebrenici, odnosno Memorijalnom centru “Srebrenica – Potočari”, spomen obilježju i mezarju za žrtve genocida iz 1995. godine. Nakon prigodnih govora domaćina obiđeni su mezarluci u Memorijalnom centru i proučene dove za bošnjačke šehide. Zvanični spisak Komisije za događaje u i oko Srebrenice iz srpnja 1995. govori o brojci od 8.372 ubijenih od kojih su u sklopu memorijalnog kompleksa do sada pokopani pronađeni ostaci oko 5.000 osoba. Nakon toga u bivšoj Tvornici akumulatora u Potočarima učesnici Konvoja prvo su slušali svjedočanstvo Hasana Nuhanovića, jednog od dvojice preživjeih prevoditelja pri stožeru Nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a (“Dutchbata”) i autora knjige “Pod zastavom UN-a – Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici”, a zatim su pogledali dokumentarni film o stradanju Bošnjaka Srebrenice i Podrinja tijekom rata u BiH. Upriličen je i razgovor sa srebreničkim majkama iz Udruženja građana – Pokret “Majke enklave SrebreniU prostorima bivše Tvornice akumulatora u Potočarima, nekadašnjoj bazi Nizozemskog bataljuna mirovnih snaga UN-a (“Dutchbat”), koja se nalazi nasuprot spomen obilježja i mezarja – Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”, sudionici VI. Konvoja “Da se nikad ne zaboravi” imali su prigodu razgledati eksponate u Spomen sobi. U njoj se nalazi 20 pažljivo dizajniranih i osvijetljenih izložbenih kutija s fotografijama i popratnim tekstom vezanim uz ratna događanja u Srebrenici od 1992.1995. godine, s posebnim naglaskom na 11. srpanj 1995. godine i masakr koji je nakon toga uslijedio. Iz izloženog teksta saznajemo brojne pojedinosti o gradu kojeg su velikosrpske snage zauzele 17. travnja 1992. godine i držale pod okupacijom manje od mjesec dana, do 9. svibnja. U tom su periodu u gradu i na području općine izvršile bojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Srebrenica je u proljeće 1992. postala stjecište brojnih bošnjačkih prognanika iz cijelog Podrinja: Foče, Rogatice, Višegrada, Han Pijeska, Vlasenice, Bratunca, Zvornika i Bijeljine. Svi su oni pred napadima srpskih snaga bili prisiljeni da napuste svoje domove, tražeći spas u srebreničkom kraju. Već krajem 1992. godine pojavio se problem nedostatka hrane, lijekova, odjeće i obuće. Srpska vojska je od travnja 1992. do srpnja 1995. godine poduzela više masovnih brutalnih ofenziva na slobodnu srebreničku teritoriju. U velikosrpskoj ofenzivi početkom 1993. godine, u kojoj su jedinice Vojske Jugoslavije sudjelovale i u klanju bošnjačke djece, zauzeti su Kamenica, Cerska i Konjević Polje, čime je veličina slobodne teritorije smanjena sa 900 na 150 km². Napuštanjem 90% sela izgubljena je

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Doček u Memorijalnom centru “Srebrenica – Potočari” ca i Žepa”, koje su ispričale dirljive priče o svojim sinovima i muževima kojih više nema, ekshumacijama dijelova njihovih posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica, povratničkim problemima i pravnim preprekama. Samo zbog njih srebrenički genocid nije prekrio zaborav, kao što su zaboravljeni mnogi drugi zločini nad Bošnjacima u proteklom ratu. Da u Srebrenici ipak postoji tračak svjetlosti u borbi za elementarna ljudska prava pokazao je razgovor s predstavnicima Asocijacije studenata Srebrenice. Program posjete Srebrenici i Potočarima završen je kulturnoumjetničkim programom u Domu kulture u Srebrenici, u okviru kulturne manifestacije “Dani Srebrenice 2012.”. Učesnici VI. Konvoja mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi” vratili su u Zagrebu u nedjelju, 27. svibnja 2012. u ranim jutarnjim satima. q Edina SMAJLAGIĆ, Ismet ISAKOVIĆ svaka mogućnost prehrane. U Srebrenici su postojali užasni uvjeti opsade: bez tekuće vode, struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba. Srpske vlasti u Bratuncu, Zvorniku i drugim mjestima pljačkale su i zabranjivale prolaz UNHCR-ovim konvojima humanitarne pomoći, iako je Srebrenica 1993. godine proglašena Zaštićenom zonom UN-a. Prvi nagovještaj da će biti prekršene odluke i Rezolucije UN-a dogodio se početkom srpnja 1995. godine, kada su velikosrpske snage zauzele promatračku stanicu “Echo” na južnom rubu enklave, kod prognaničkog naselja Slapovići. Tada je 3.000 izbjeglica pobjeglo u Srebrenicu. Taj događaj nije praćen adekvatnim odgovorom mirovnih snaga UN-a, čime je počeo završni čin ubijanja Srebrenice. Velikosrpske snage su, nakon što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić izdali naredbe za zauzimanje Srebrenice i izvršenje genocida nad Bošnjacima, 11. srpnja zauzele Srebrenicu, sigurnu zonu UN-a. Nizozemski bataljun UN-a nije ispalio nijedan jedini hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga. Oko 25.000 izbjeglih je u večernjim satima 11. srpnja 1995. u Potočarima tražilo zaštitu kod mirovnih snaga UN-a. Tu su velikosrpske snage opkolile civile i, uz prisustvo Nizozemskog bataljuna i noseći njihove uniforme i šljemove, u grupama izdvajale muškarce, dječake i djevojčice iz mase i na najsvirepiji način ih ubijali i klali, silovali žene i djevojke, pljačkali njihovu imovinu. Po naređenju zločinca generala Ratka Mladića, i u njegovom prisustvu, agresor je žene, djecu i starije osobe deportirao preko linije fronte i minskih polja prema Kladnju, Živinicama i Tuzli. Bježeći od agresora jedan se broj civila i vojno sposobnih muškaraca povlačio preko šuma u pravcu slobodne tuzlanske teritorije. Na tom su putu srpske snage, strateški raspoređene na ključnim mjestima kuda su Bošnjaci iz Srebrenice i Podrinja pokušavali proći, postavili zasjede i artiljerijom, tenkovima, protuavionskim topovima i automatskim oružjem, uz upotrebu bojnih otrova, ubile i ranile veliki broj Bošnjaka. q

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Predstavljanje knjige Ibrahima Kajana “Katarina kraljica bosanska”

Srednjovjekovna Bosna U Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, izdavač HENA COM i KDBH “Preporod” 29. svibnja 2012. godine predstavili su novo izdanje romana Ibrahima Kajana “Katarina kraljica bosanska”. Pored autora, o knjizi su govorili Goran Beus Richembergh, književnik, političar i saborski zastupnik, te Ajka Tiro Srebreniković, tajnica “Preporoda”, a dijelove iz romana je čitala urednica knjige Nermina Husković. Narativni okvir romana “Katarina kraljica bosanska” ostvaren je kroz upotrebu povijesnih dokumenate. Kajan u ovom romanu ne govori o ratovima nego u ime budućnosti želi prezentirati osnovna načela po kojima funkcionira ne samo dnevno-politička društvena scena, nego i povijesna zbilja ovih prostora. Prema temeljnim fabularnim elementima ovaj roman možemo odrediti romanom lika, iako je nastao na povijesnom narativu u kojemu se neminovno zrcali i govor o identitetu, u kojemu se bosanskohercegovački identitet reflektira u povijesnim događanjima, a posebno onima koja su se dogodila u kaotičnom vremenu 90-ih godina 20. stoljeća. Iz bogate bosanske srednjovjekovne povijesti, u romanu su samo tri lika izravno oslikana: Katarina Kosača, inkvizitor don Francisko i Paula, a ostali likovi su posredno prikazani i izvedeni na scenu iz svijeta kraljičine autobiografije (sjećanja), a predstavljaju temu razgovora kojeg vode don Francisko i Katarina. To znači da su predočeni kroz dvije vizure gledanja – vizuru bosanske kraljice i vizuru inkvizitora, čiji su životni stavovi već na početku u apsolutnom razmimoilaženju. Katarina je dovedena u situaciju da brani pred predstavnikom kršćanske vjere, iste kojoj i sama pripada, svoj etnički identitet, onaj koji je u njenu osobnost ugrađen kroz niz stoljeća bosanske opstojnosti i koji u sebe apsorbira patarensku, kršćansku i islamsku kulturnu tradiciju. Kraljičin identitet je polisemičan, slojevitost povjesnog vremena, prostora iz kojeg dolazi odredio je ono što u biti ona jeste, a jeste čovjek koji posjeduje vrlo visoki stupanj tolerancije prema drugome i drugačijem od sebe same. U izravnom sučeljavanju sa don Franciskom (inkvizicija) Katarina (žena) našla se u situaciji da obrazlaže i brani pitanja pravde, izdaje, ljubavi, domoljublja, vjernosti itd. Vodi se okrutni proces protiv krhke kraljice u njenoj posljednjoj životnoj noći. U pitanju su personificirana kraljičina stanja izolacije, očaja, besmisla, straha i neizvjesnosti. Autor je priču smjestio u prostor Rima, u kraljičin izbjeglički stan, sa reminiscencijama na vrijeme njenog djetinjstva i mladosti, provedenih u Bosni. Prirodnost bosanskog prostora u odnosu na zatvoreni Katarinin izbjeglički stan u Rimu, ne predstavlja samo razlikovnu oznaku ta dva prostora nego je i pokazatelj društvenog stanja u dvjema sredinama, ali i element koji upućuje na odnos bosanski znak / inkvizicija. Katarini su se događaji dešavali bez njenog udjela i djelovanja. Kraljica posjeduje istančanu lirsku svijest i uznemireni osjećaj kako život sve više pada pod vlast bezličnih sila. U zadnjoj noći života kraljica bosanska intenzivno proživljava svoju prošlost. Katarina kategoriju prostora sagledava iz pozicije slobodnog čovjeka, a kroz prizmu vlastite umjetničke sklonosti pokušava objasniti inkvizitoru što to znači ljepota, sloboda, pravda, ljubav itd. Pojam inkvizitorove ljepote, slobode, ljubavi je jednoznačan, zarobljen u mreži krutog dogmatskog poimanja svijeta i čovjeka u njemu. Inkvizitor se poigrava s nesretnom kraljicom, pa

Ibrahim Kajan, Ajka Tiro Srebreniković, Goran Beus Richemberg i Nermina Husković će prokomentirati kako je njeno tijelo u Rimu, a duh u Bosni koje više nema. U autobiografiji don Francisko prepoznaje samo dokaze i potvrdu propasti bosanske državnosti. Hrabrost inkvizitor pokazuje u zatvorenom prostoru što je neprimjereno junačkom (epskom) vremenu u kojemu živi, gdje vodi pravi psihološki rat protiv jedne žene i majke. Autor je generala inkvizicije, koji ima male sitne oči, i njegovu “hrabrost” zauvijek zarobio u tekst, predajući ga suvremenom čitatelju da na osnovama moralnih i etičkih principa donese krajnju presudu, u nadi da će bilo koji oblik inkvizicije u budućnosti biti sankcioniran upravo od strane osvještenog čitatelja. Katarinin ispitanik i tužitelj pružao joj je licemjerno pomoć u izbjegličkim danima, a sve s određenim ciljem. Don Francisko će prisiliti Katarinu da potpiše presudu vlastitoj domovini kako bi Rimska crkva polagala političko pravo na Bosnu. Katarina pokušava objasniti da kruna, plašt i mač su samo predmeti, oni nisu Bosna, o njenoj vlasti odlučuju bosanske vojvode i stanak bosanski. Na ove Katarinine riječi don Francisko kroz srdžbu odgovara: “To je Oporuka. To je vjerodostojan dokument! Kakva bosanska gospoda? Stanak? Što vam je sad to?” Nakon potpisivanja, komentira da joj je potreban mir. Kako ga pronaći kad je u duši gorčina i potreba za pravdom? Inkvizitor se poigrava, komentirajući kako Katarina nije upisala u životopis svoje bizantsko, raško, plavokrvno serbsko porijeklo. Kraljica odgovara: “(...) da se ljudi nisu mijenjali još bi bili u spilji.” U ovom odgovoru skriva se tolerancija prema drugome proizišla iz zasebnog kulturalnog identiteta njene Bosne, sretnog susretališta kultura i tradicija. Katarinu su udali za Stjepana Tomaša Kotromanića. To je bio brak sklopljen iz interesa. Ispovijeda udana žena kako je bilo stid. “Bosanski kralj je već imao ženu... I sina je imao.” Razumjela je prazni Vojačin pogled kad je došla na Bobovac. Vojača je prisegla Tomašu na vjernost po bosanskom običaju, kao što su se svi bosanski brakovi sklapali. Rimska crkva nije priznala paganski brak između Tomaša i Vojače. Uvjet da Papa prizna Tomašu krunu nad Bosnom, a samim time i bosansku državnost bio je da napusti patarensku vjeru, patarene protjera te se ponovno oženi. Katarina se u zadnjoj noći života izjašnjava da je voljela svog muža, ali to iz nje progovara tradicija. Tu izjavu opovrgava pojava Mrvca, mladića kojeg je uistinu voljela. Simbolika tunela koji se ukazuje na kraju Katarininog života označava iluziju o ponovljivosti ljudskog duha, što u biti predstavlja i svrhu čovjekovog života. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Prof. dr. sc. Aziz ef. Hasanović, novi predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj

Kontinuitet rada U Islamskom centru u Zagrebu, u subotu 9. lipnja 2012., održani su izbori za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj u narednom sedmogodišnjem mandatu. Podsjetimo se, prethodni izbori su održani prije sedam godina, 25. lipnja 2005. godine. Nakon tajnog glasanja 82 prisutna delegata (81 važeći i 1 nevažeći listić) dobiveni su sljedeći izborni rezultati: Ševko Omerbašić (60 glasova), Aziz Hasanović (13 glasova), Adem Smajić (4 glasa) i Enes Poljić (4 glasa). Ovogodišnji izbori imali su nekoliko posebnosti. Po prvi puta na njima kao kandidat za predsjednika nije sudjelovao dosadašnji muftija i predsjednik Mešihata, Ševko ef. Omerbašić, koji ove godine ide u mirovinu. Osim toga, došlo je do značajnih statutarnih promjena vezanih uz izbore i mandat predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Umjesto neograničenog broja sedmogodišnjih mandata, ustanovljena su dva uzastopna. Također, povećan je broj birača: umjesto dosadašnjih 98, novog čelnika muslimana u Hrvatskoj biralo je posebno izborno tijelo od čak 167 birača. Njih su sačinjavali članovi obaju Sabora Islamske zajednice (u Hrvatskoj i BiH), glavni imami, imami, muallime, muallimi, predsjednici i članovi svih Izvršnih odbora, ravnatelji i članovi Upravnih odbora ustanova koje su osnovali Sabor i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, profesori i nastavnici stručnih (vjerskih) predmeta u Islamskoj gimnaziji, te umirovljeni vjerski službenici i umirovljeni vjerski funkcionari. Također, za predsjednika Mešihata kandidirala su se samo dvojica kandidata: kurra hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački i prof. dr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata za vjerska, prosvjetna, vjeronaučna i kulturna pitanja i ravnatelj Centra za certificiranje halal kvalitete. Nakon 20-minutnog predstavljanja programa dvojice kandidata, tajnom glasanju u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” pristupilo je 157 članova biračkog tijela (94% od ukupnog broja). Nakon što je Izborna komisija, na čelu s Mirsadom Kugićem, predsjednikom Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj, u prisutnosti svih birača prebrojala glasove, dobiveni su sljedeći rezultati: Aziz Hasanović – 91 glas i Aziz Alili – 64 glasa. Dva glasačka listića bila su nevažeća.

Rad, red i odgovornost u obvezama Prof. dr. sc. Aziz Hasanović, novoizabrani predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i zagrebački muftija, nakon izbora za “Preporodov Journal” je dao sljedeću izjavu: “Mogu kazati da se misija i vizija Islamske zajednice u Hrvatskoj neće mijenjati. Islamska zajednica u Hrvatskoj ići će utabanim stazama, spremna za sve vrste izazova vremena i prostora u kome djeluje. Puno je projekata koje smo zajedno započeli, a koje treba dovršiti. Mi smo, ovih 20 godina, gradili sustav koji uvijek treba profilirati i dograđivati. Sustav ne trpi improvizacije već temeljit i planski rad. Stil obnašanja ove dužnosti logično je da se mijenja. To ovisi o svakom pojedincu, pa i mojoj malenkosti koja treba unijeti određenu svježinu u samom radu najvećeg vjerskog i administrativnog organa Islamske zajednice u Hrvatskoj. Moj program se bazira na kontinuitetu rada Islamske zajednice u Hrvatskoj. Već sam naznačio započete projekte koje treba dovršiti. Obećao sam kontinuitet rada Zajednice i bio bih sretan kada bih na kraju svoga mandata mogao zabilježiti uspjehe moga prethodnika. Nikome ništa nisam obećao osim rada, reda i odgovornosti u

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Izbori za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj (u prvom redu: Aziz Alili, Aziz Hasanović, Ševko Omerbašić i Mevludin Arslani) obvezama, a u pravima pravičnost, dosljednost, uzajamno poštivanje i uvažavanje. Svima koji su profesionalno u Zajednici princip nagrađivanja je po rezultatima. Mora se naći model vrednovanja svih koji iz ljubavi prema islamu žrtvuju svoje vrijeme i rad za Zajednicu. Riječ je o volonterima čiji se rad mora vrednovati i prepoznati u Zajednici. Za to je urađen poseban Pravilnik o volonterskom radu. Zalažem se za jačanje institucija koje je utemeljila Islamska zajednica u Hrvatskoj. Jake institucije čine i samu Zajednicu jakom. Kao prioritete ističem jačanje postojećih institucija – Islamska gimnazija “Dr. Ahmeda Smajlovića”, Zaklada-Vakuf Islamske zajednice u Hrvatskoj, Centar za certificiranje halal kvalitete, Dom za starije i nemoćne u Širokoj Rijeci – i osnivanje drugih ustanova poput Visoke škole ili Instituta, kao i još jednog doma za starije i nemoćne osobe u Zagrebu. Treba istaći mnoge projekte koji su započeti, a koje treba dovršiti: završetak radova na Islamskom centru Rijeka, početak radova na izgradnji džamije u Puli, posebnog objekta za vjerske potrebe i stambeno zbrinjavanje imama u Umagu, početak rada Islamskih centara u Sisku i Osijeku, dovršetak radova u Varaždinu i Gunji, izgradnja minareta u Bogovolji. Unutar službi u Mešihatu uvesti posebne službe za rad sa mladima, ženama, službu za informiranje i odnose s javnošću. Zadržati dobre odnose s vjerskim zajednicama, kao i sa društvenom zajednicom jedan je zadataka novog Mešihata. Treba učiniti dodatne napore u jačanju i homogeniziranju svih muslimanskih asocijacija u Hrvatskoj, bilo da su organizirane po političkom, manjinskom, nacionalnom, kulturnom, sportskom ili bilo kom principu. Islamska zajednica u Hrvatskoj, ulaskom u Europsku uniju, unosi novu svježinu i model rješenja muslimanskog pitanja u Europi. Isti se model može primijeniti na kršćanske manjine u islamskom svijetu. Ugovor koji je potpisan 2002. godine između Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Vlade Republike Hrvatske zaista definira sva prava muslimana od prava na odgoj i obrazovanje, vlastite medije, škole, učilišta, šerijatska vjenčanja, dječje vrtiće, izgradnja vjerskih objekata, parcele za ukop, pravo na halal prehranu, pravo na blagdane, ali i financijsku pomoć koja je definirana Ugovorom. Tim Ugovorom Islamska zajednica je dobila javnu dimenziju i znatno olakšala prakticiranje islama onima koji to žele. Smatramo da možemo pomoći drugim zajednicama u definiranju svojih okvira naspram društvene zajednice.”

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Biografija Aziza Hasanovića Aziz Hasanović je rođen 15. listopada 1965. godine u Osmačama kod Srebrenice, od oca Sadika i majke Beguše, kao šesto dijete u obitelji Hasanović. Osnovnu školu završio u mjestu rođenja, a zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Završio je Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i dvosemestralno stručno usavršavanje na Međunarodnom Institutu za osposobljavanje imama, hatiba i daija u Mekki (Saudijska Arabija). Posjeduje diplomu o auditu za vjerske, karitativne i ekološke organizacije, izdane od UNIS instituta iz Sarajeva i TÜV-a iz Münchena, koji su ovlašteni za međunarodne standarde (ISO 9001:2000). Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 2007. godine magistrirao je islamske znanosti iz oblasti šerijatskog prava, na temu “Rasprave o hutbi u kontekstu stupanje Bosne i Hercegovine u europski politički i kulturni krug”. Doktorirao je iz islamskih znanosti 2009. godine na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, na temu “Marketing u funkciji vjerskog menadžmenta”. Od 1. svibnja 1984. godine počinje raditi kao imam muallim i hatib u džematu Osatica kod Srebrenice, a istovremeno počinje izvanredno studirati Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. U istom džematu ostaje do 1992. s prekidom od godinu dana radi odsluženja vojnog roka (svibanj 1985. – svibanj 1986.). Od 1992. do 1998. obnaša dužnost imama zagrebačkog, a od 1. rujna 1998. do 1. rujna 2005. bio je glavni imam zagrebački. Prije izbora za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj obnašao je mnoge dužnosti: pomoćnik predsjednika Mešihata za vjerska, prosvjetna, vjeronaučna i kulturna pitanja; ravnatelj Centra za certificiranje halal kvalitete Islamske zajednice u Hrvatskoj (od 01.09.2010.); član Školskog odbora Zagrebačke medrese (od 2000.) i Islamske gimnazije (od 2006.); koordinator za islamski vjeronauk i dušobrižničku skrb Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj; voditelj tima za kvalitetu rada Islamske zajednice u Hrvatskoj sukladno normama ISO 9001-2000.; član Komisije za implementaciju Ugovora o specifičnim odnosima potpisan između Vlade RH i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj; član Upravnog odbora i potpredsjednik Zaklade-Vakufa Islamske zajednice u Hrvatskoj; član Komisije za Ustav i poslovnik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (od 2007.); izvanredni predavač na predmetu Islamska kultura i civilizacija na Hrvatskom vojnom učilištu (od 2008.); izvanredni predavač na predmetu Islam na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (od 2008.) i izvanredni predavač na predmetu Islamska kultura i civilizacija na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija (od 2009.). Osim toga, Aziz Hasanović je sudjelovao u programiranju i početku rada Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović” (1992.), te u istoj predavao od osnivanja do kraja medresanskog programa 2010. na predmetima Fikh, Imamet i Da’va; od 1998.-2010. bio je voditelj Stručnog aktiva Zagrebačke medrese; član i izvršni tajnik VIII, IX, X, XI i XII Međunarodnog simpozija u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu; član Sabora Islamske zajednice u BiH (od 2002.- 2006.); član i potpredsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH (od 2006.-2010.) i član Uprave Agencije za halal kvalitetu koju je u Zagrebu utemeljio Rijaset Islamske zajednice u BiH (od 23.02.2006. do 2010. godine). Aktivno je sudjelovao na međunarodnim konferencijama, stručnim simpozijima i okruglim stolovima na različite teme iz oblasti vjerskog, kulturnog, društvenog, prosvjetnog i humanitarnog karaktera u Amanu (Jordan), Teheranu (Iran), Mekki (Saudijska Arabija), Kairu (Egipat), Istanbulu (Turska), Dohi (Katar), Kuala Lumpuru (Malezija), Jakarti (Indonezija), Los Angelesu (SAD), Grazu i Beču (Austrija), Sofiji (Bugarska), Lisabonu (Portugal), Prištini (Kosovo), Ohridu (Makedonija), Subotici (Srbija), Sarajevu i Zenici (BiH) i Zagrebu (Hrvatska). Objavio je nekoliko knjiga: Đozo Husejn, Fetve I i II, (1999.), Udžbenik za šesti razred osnovne škole (2001.), Metodologija šerijatskog prava (2003.), Islamsko bračno pravo (2003.), Program islamskog vjeronauka za osnovnu i srednju školu (2004.), Hutba u vremenu (2009.) i Pojmovnik (2010.). 28. siječnja 2012. dobio je priznanje Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj za zalaganje u promicanju vjerskih sloboda i tolerancije. Oženjen je i otac četvero djece (supruga Hajrija, kćeri Fatima, Sabaheta i Merjem, sin Idriz). q

Oproštaj od muftije Omerbašića Izbori za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj bili su i oproštaj od muftije Ševke ef. Omerbašića, koji odlazi u mirovinu. Najdirljivije riječi povodom oproštaja od Ševke ef. Omerbašića, koje su istovremeno i riječi dobrodošlice Azizu ef. Hasanoviću, napisao je Darko Pavičić, novinar “Večernjeg lista”. Tekst koji je pod naslovom “Allahimanet, dobri i veliki muftija Ševko!” objavljen dva dana nakon izbora, 11. lipnja 2012. godine, prenosimo u cijelosti.

Allahimanet, dobri i veliki muftija Ševko! Postoje ljudi kojima se država i društvo, zajednica u kojoj žive, rade i djeluju, nikada ne mogu dovoljno odužiti. Može ih se proglasiti i počasnim građanima, darivati plaketama i nagradama, čak i novcem i visokim položajima, ali će njihov doprinos društvu i zajednici biti uvijek stostruko veći nego što im se društvo može revanširati. Dakako, takvi su ljudi rijetki i u jednom se stoljeću mogu prebrojiti na prste jedne ruke, no među njima je svakako muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj Ševko ef. Omerbašić, koji je prije dva dana otišao u zasluženu mirovinu nakon što je 22 godine ne samo vodio i upravljao Islamskom zajednicom u Hrvatskoj, nego istodobno u ta dva desetljeća izgradio takve odnose, koji su odgojili i educirali hrvatsko društvo prema islamu (baš kao i islam prema njemu) da je postao gotovo savršen model za suživot islama u demokratskom društvu bilo koje države svijeta. Dobri i veliki muftija Ševko čovjek je, prije svega, duboke osobne vjere. Sjećam se da sam ga jednom, kao mlad novinar, pitao što je s muslimanom koji se ne drži vjerskih propisa i, primjerice, ne klanja se pet puta dnevno. Mudri muftija šutio je nekoliko minuta i kratko odgovorio: “Onda je njegova vjera na rubu ponora.” E, pa vjera muftije Ševka nikada nije bila na rubu ponora. Čak i za teških dana besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata muftija nikad nije bio na rubu ponora. Ni kada je bijelim svijetom harala pošast islamofobije i radikaliziranog političkog islama, muftija Ševko sve je uvjeravao da to nije islam i da to nisu muslimani, jer je islam jedna miroljubiva i susretljiva religija, nipošto nasilna i rigidna, kakvom je žele prikazati. Budući da se nije dao uvući u dnevnopolitičke zamke, svoju je cijelu Islamsku zajednicu izgradio kao čvrst bedem u eri nametnute islamofobije, udarajući zapravo temelje onome što neki zovu euroislamom, odnosno prihvaćanju islama u Europi onakvim kakav on doista jest, a s druge strane, obvezom muslimana da prihvate norme europskih zemalja kao i svi građani, bez obzira na vjeru i podrijetlo. Nije onda ni čudo da je Allah dž. š. muftiji Ševku poslao više nego adekvatnog nasljednika, dr. Aziza ef. Hasanovića, koji mu je posljednjih godina bio i desna i lijeva ruka. Hasanović je na baštini koju ostavlja Omerbašić izrastao u pravog islamskog lidera za hrvatsku i europsku budućnost, kakav će i te kako biti potreban u crno-bijelom svijetu, koji nametnutom normizacijom želi dijeliti ljude, a ne spajati ih i povezivati. Odnosno, upravo ono za što se ljudi poput Omerbašića i Hasanovića zalažu cijelim svojim bićem. Stoga im obojici Hrvatska može biti do neba zahvalna, a muftiji Ševku poručiti: “Allahimanet, dobri i veliki muftijo!”, što ne znači puko svakodnevno “doviđenja” i “zbogom”, nego po tumačenju hatiba Safeta ef. Pozdera: “Do našeg sljedećeg susreta ostavljam te Allahu Uzvišenom da te On čuva i da se On brine o tvojoj sigurnosti!” Baš kao što se muftija Ševko brinuo i za sve svoje vjernike i građane ovoga društva gradeći kuću povjerenja i zajedništva. A novom muftiji Hasanoviću nazdraviti s “Es-selamu ‘alejkum” – Neka je na tebe Allahov mir i spas! – kako bi mogao suvereno nastaviti graditi ono što je njegov prethodnik u svome muftijstvu započeo. q

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Obraćanje Aziza Hasanovića, novoizabranog predsjednika

Medijski istupi i čestitka kardinala Bozanića Izbor prof. dr. Aziza ef. Hasanovića za novog predsjednika Mešihata i zagrebačkog muftiju izazvao je veliku medijsku pažnju. U njima se ističe da je Hasanović posljednjih godina bio Omerbašićev zamjenik i desna ruka, te se izražava očekivanje da će nastaviti s politikom dijaloga i suradnje poput njegova prethodnika. Naglašava se da je novoizabrani predsjednik Mešihata poznat u hrvatskoj javnosti kao predavač i otvoreni sugovornik o međureligijskim temama. U nekoliko intervjua objavljenih u Hrvatskoj i BiH, prof. Hasanović je naglasio kako namjerava nastaviti “utabanim stazama” svog prethodnika: “Misija i vizija Islamske zajednice u RH ne mijenjaju se. Moj uvaženi prethodnik muftija Ševko ef. Omerbašić podigao je visoke standarde u obnašanju te dužnosti, a ja se, kao njegov učenik, nadam da mogu nastaviti tamo gdje je on stao. Pred nama su novi izazovi, pred nama je institucionalno jačanje zajednice, ali mnogi su projekti već započeli, tako da su u mojem sedmogodišnjem mandatu već postavljeni mnogi dobri temelji za njihovo dovršenje.”

Govoreći o položaju muslimana u Hrvatskoj, podsjetio je na Ugovor o međusobnim odnosima između Vlade RH i Islamske zajednice u Hrvatskoj, koji je potpisan 2002. godine. Ugovor je, prema Hasanoviću, rezultat kontinuiranog rada Islamske zajednice od 1916. godine, kada je islam priznat kao jedna od službenih religija u Hrvatskoj. Njime su regulirana sva otvorena pitanja muslimana u Hrvatskoj. Istaknuo je kako je hrvatski model rješavanja muslimanskog pitanja primjer za sve zemlje u Europi: “Islam je u Hrvatskoj sastavni dio javnog života. Imamo vlastite medijske nastupe, islamski vjeronauk održava se u 128 osnovnih i 62 srednje škole. Šerijatsko vjenčanje ima u Hrvatskoj isti pravni učinak kao i građansko vjenčanje. Musliman koji je zaposlen u Hrvatskoj koristi Bajram kao slobodan dan. Musliman koji petkom želi obaviti molitvu može u vojsci ili bilo kojoj javnoj službi dobiti dopuštenje da sat-dva ode do najbližeg molitvenog prostora. Mi u Hrvatskoj imamo ukupno 23 molitvena prostora, uključujući i dvije džamije – u Zagrebu i u Gunji. Islam je u Hrvatskoj domaći, islam je ovdje svakodnevica, nije nikakva nepoznanica. Jedna je od naših zadaća da islam predstavimo onakvim kakav on uistinu jest, da se islam ne doživljava kroz nekakve radikalizme, terorizme i bilo koje ‘izme’. Punina i svjetlo islama jest u tome da je to vjera ljubavi, tolerancije, suživota i dijaloga. Moralni sustav svih nebeskih religija u potpunosti je isti. Hvala Bogu, u Hrvatskoj nemamo incidenata poput, recimo, onih peticija i referenduma u Švicarskoj i molim Boga da ih ne bude.” Kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit, uputio je čestitku novoizabranom muftiji i predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Azizu ef. Hasanoviću uz želju za jačanjem odgovornosti i solidarnosti u hrvatskom društvu. “Saznavši da ste 9. lipnja 2012. godine izabrani za muftiju i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, srdačno Vam čestitam na izboru, te molim Svevišnjeg i Svemogućeg Boga da Vam pomogne u vršenju odgovorne službe na dobrobit povjerenih Vam muslimanskih vjernika. Neka se po suradnji među religijama i po osobnom svjedočenju vjernika jača odgovornost i solidarnost u hrvatskom društvu”, stoji u čestitci kardinala Bozanića. q Ismet ISAKOVIĆ

Hasanović i Srebrenica Prof. dr. Aziz ef. Hasanović je nakon izbora dao intervju sarajevskom “Dnevnom avazu”, koji je objavljen 11. lipnja 2012., u kojem je najavio da će prijaviti prebivalište u Srebrenici, zajedno s članovima svoje porodice, s namjerom da svi tamo glasaju na općinskim izborima 7. oktobra/listopada 2012. Naime, Islamska zajednica u BiH pozvala je sve prijeratne stanovnike Srebrenice bošnjačke nacionalnosti da se prijave kako bi tamo mogli glasati na ovogodišnjim lokalnim izborima i time spriječiti mogućnost da vlast u srebreničkoj općini preuzmu stranke sa srpskim predznakom. “Prema ovom gradu učinjena su dva zločina. Prvi je genocid, a drugi je legalizacija genocida, kada je Srebrenica pripala Republici Srpskoj. Zato je moja, a i svačija dužnost i pravo da glasamo u ovom gradu. Imam dvojno državljanstvo, glasao sam na prošlim izborima, a ako Bog da, i na ovim ću”, rekao je Hasanović za “Dnevni avaz”. U intervjuu splitskoj “Slobodnoj Dalmaciji”, koji je objavljen 16. lipnja 2012., Hasanović se osvrnuo na izjavu srpskog predsjednika Tomislava Nikolića vezanu uz genocid u Srebrenici. Na pitanje novinara “kako ste doživjeli izjavu srbijanskog predsjednika Nikolića da se u Srebrenici nije dogodio genocid i kako komentirate neodlazak Ive Josipovića na njegovu inauguraciju”, prof. dr. Aziz ef. Hasanović je odgovorio:

PREPORODOV JOURNAL 141/142

“Kada takve izjave dođu s vrha, ponovno uzburkaju strasti i ne dopuštaju da zacijele rane koje su još otvorene. Kao Srebreničanin mogu kazati da takve izjave stvari vraćaju na sam početak, stvaraju novo ozračje nepovjerenja. Mi pozivamo na praštanje jer nas Bog tome uči, ali pitamo se kako ćemo praštati kad netko tko je počinio zločin neće priznati taj zločin. Međunarodni sud u Haagu je na temelju činjenica utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, a novoizabrani predsjednik Srbije sada to negira. Neodlazak europskih i većine regionalnih lidera na njegovu inauguraciju jasna je poruka Srbiji: ‘Ako želite biti sami, onda izvolite. Ako, pak, želite sjediti za istim stolom gdje se ravnopravno raspravlja, onda se ne možete tako ponašati.’ Pozdravljam postupak predsjednika Josipovića, koji je odmah osudio poruke i izjave predsjednika Srbije Nikolića i odlučio da mu nije mjesto na njegovoj inauguraciji. Podržavam ga i kao Srebreničanin i kao čovjek koji se zalaže za održivi povratak, za normalan život i stabilnost ove regije. Moja je obitelj ostala bez svojih muških članova u Prvom, Drugom svjetskom ratu, pa i u ovom ratu. Nitko u mojoj obitelji nije pamtio svoga djeda, pa tako ni moja djeca nisu upoznala svoga djeda. U svim tim ratovima sustavno se uništavalo. Kako danas graditi povjerenje kada vam netko poput Nikolića dođe s takvom izjavom o Srebrenici!?” q

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Svečano otvorenje spomen parka i spomen obilježja Bošnjacima braniteljima sudionicima Domovinskog rata RH

Vječna zahvalnost Spomen park i spomen obilježje Bošnjacima braniteljima poginulim u obrani Hrvatske od 1991.–1995. godine, koji se nalaze u neposrednoj blizini Islamskog centra u Zagrebu, svečano su otvoreni 21. lipnja 2012. godine. Autorsko djelo zagrebačkog arhitekte Mesuda Bužimkića predstavljeno je javnosti samo devet i pol mjeseci nakon svečanog početka građevinskih radova (6. rujna 2011.). Memorijalnoj svečanosti prisustvovalo je nekoliko tisuća ljudi, među kojima su bili brojni uglednici, aktivni i umirovljeni vojnici i zapovjednici, saborski zastupnici, predstavnici Vlade RH i grada Zagreba, vjerski dužnosnici Islamske zajednice u Hrvatskoj i BiH, veleposlanici BiH, Irana i Turske, predstavnici i članovi braniteljskih i bošnjačkih udruga iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Spomen park i spomen obilježje podignuti su u znak zahvalnosti i sjećanja na 25.000 Bošnjaka branitelja sudionika Domovinskog rata, od kojih je oko 1.100 poginulo u obrani Hrvatske. Imena poginulih Bošnjaka uklesana su abecednim redom na 28 tamnosivih mramornih ploča. Postavljene su u sklopu malenog amfiteatra u čijem je središtu spomenik, koji po obliku podsjeća na srednjovjekovne bosanske stećke. Popis tuge, ali i ponosa – popis branitelja Bošnjaka koji su dali svoje živote za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku – nije konačan. Upisana su imena 989 identificiranih šehida. Više od 100 poginulih branitelja još nisu identificirani, a kad budu bili utvrđeni njihovi identiteti, imena će im biti uklesana na dvije mramorne ploče koje su ostavljene prazne. Nositelj ovog značajnog projekta je Udruga Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske (UBBDRH). Na čelu Odbora za gradnju bio je Ševko ef. Omerbašić, bivši dugogodišnji zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Veliki doprinos izgradnji memorijalnog kompleksa ispred zagrebačkog Islamskog centra, jednog od najvećih spomenika podignutih Bošnjacima uopće, dali su Gradska uprava Zagreba, na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem, Ministarstvo branitelja i međugeneracijske suradnje Vlade RH, posebice Jadranka Kosor, te Islamska zajednica u Hrvatskoj.

Sjećanje na najbolje i najhrabrije među nama Svečanost otvaranja memorijalnog kompleksa poginulim braniteljima Bošnjacima bila je prepuna poruka zajedništva i prijateljstva hrvatskog i bošnjačkog naroda, ponosa i sjećanja na ratne dane, izraza vječne zahvalnosti na hrabrosti i žrtvama. Među brojnim uzvanicima najveću pažnju su privukli general-pukovnik Marijan Mareković i general Atif Dudaković i sjećanje na njihov povijesni susret u kolovozu 1995. godine, na granici dvaju država, tokom oslobodilačke vojno-redarstvene akcije “Oluja”. Oni su zajednički otvorili spomen park i spomen obilježje Bošnjacima braniteljima, simbolično skinuvši zeleni pokrivač sa kamenog spomenika u obliku stećka. Prije završnog čina svečanosti brojne delegacije postavile su vijence i cvijeće, intonirane su himne dvaju država, te učenjem El-Fatihe ili minutom šutnje odana dužna počast poginulim braniteljima Bošnjacima. Nakon toga uslijedili su prigodni govori uzvanika. Hamdija Malić, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, rekao je da je ponosan što su Hrvatska i Za-

Počasni vod Hrvatske vojske pored spomen obilježja Bošnjacima braniteljima greb pokazali najviši mogući stupanj razumijevanja te se na ovakav način odlučili da odaju počast i zahvalnost ljudima koji nisu žalili vlastiti život da bi Hrvatskoj i Zagrebu bilo bolje. “Borili smo se i izborili za Hrvatsku u kojoj će sve teologije i svi njeni građani, bez obzira kojoj pripadaju, moći nesmetano upražnjavati vjerske i konzumirati sve dostignute slobode civilizacije. To je postignuto, Hrvatska je takva. To potvrđuje poseban status manjina i vjerskih zajednica i ugovori zaključeni sa državom o tome, a zasluženo mjesto pripada i Islamskoj”, naglasio je predsjednik UBBDRH. Podsjetio je na međusobnu suradnju bošnjačkog i hrvatskog naroda tokom ratnih 90-ih godina. 1991. godine Bošnjaci Cazinske krajine prihvatili su protjerao hrvatsko stanovništvo sa područja Slunja, Rakovice, Cetingrada i drugih pograničnih mjesta. Od 1992. godine Hrvati su primili nekoliko stotina tisuća izbjeglica i prognanika iz BiH, u teškoj i slojevitoj situaciji, kada je veliki dio Hrvatske bio okupiran. Bošnjaci branitelji dali su veliki doprinos u obrani i stvaranju nezavisne i samostalne Hrvatske. “Ponosni smo što smo sudionici pokreta i preokreta koji su izrazili stoljetnu volju i želju jedne civilizacije i jednog naroda da bude svoj na svome i da ima svoju državu i da vlada sam sa sobom. Sam projekt spomen obilježja i spomen parka, ističem kao najznačajniji povijesni čin, kojim se potvrđuje sudjelovanje generacija Bošnjaka u događajima i aktivnostima koje su omogućile samostalnu Republiku Hrvatsku. To ističem i kao zahvalu Hrvatske i njenih građana tom doprinosu. Ponosimo se posebno time što smo pripadali i što smo bili i ostajemo pripadnici vojne, pobjedonosne, oslobodilačke i pobjedničke Hrvatske vojske. Pripadali smo i pripadamo vojsci koja je za četiri dana, nošena motivom slobode u naletu i snagom olujnog uragana pomela sve ono što su vojne i paravojne sile napadača četiri godine osvajale, utvrđivale i prznile”, rekao je Malić. Prof. dr. Aziz ef. Hasanović, zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, istaknuo je da su Bošnjaci branitelji svoje žrtve utkali u temelje samostalne, nezavisne i demokratske Hrvatske. “Inspirirani svojom vjerom, upravo sa ovoga mjesta gdje se nalazimo, osjetili su ugroženost svoje domovine, bez dvojbe uključili se u redove branitelja i na taj način pokazali

PREPORODOV JOURNAL 141/142

BOŠNJACI U HRVATSKOJ da je domoljublje dio vjere. U toj činjenici osjećam čast i ponos da u redovima Islamske zajednice odgajamo sinove, koji su ponos ne samo Islamske zajednice već i cijelog društva… Naša je obveza ustrajavati na svim idealima poradi kojih su ovi životi položeni. Ideali su neovisna i demokratska Republika Hrvatska po mjeri svih njezinih građana, bez obzira na vjeru, podrijetlo, boju, spol i bilo koju pripadnost. Samo takav pristup opravdava njihove žrtve”, rekao je Hasanović. General Atif Dudaković, ratni komandant Petog korpusa Armije RBiH, rekao je da će spomenik poginulim Bošnjacima mnogim dotaći i promijeniti svijest, posebno onima koji imaju predrasude, kao i ojačati i ohrabriti duh povjerenja u zajedničko bolje sutra. Naglasio je da ovim činom građani RH čuvaju svoje temeljne vrijednosti, a to su branitelji i odnos prema njima. Istaknuo je da je Islamski centar u Zagrebu bio kultno mjesto okupljanja i djelovanja Bošnjaka u ratnom periodu, koje su obilježili znameniti ljudi. To je bila adresa za pomoć, ali i uputu za obranu BiH i Hrvatske. “Povezanost u zajedničkoj borbi, vrlo često za goli biološki opstanak, objašnjenje je bliskosti i jedinstva borbe Hrvata i Bošnjaka, kao i učešće Bošnjaka u borbi za slobodu Republike Hrvatske. Obilježavanje sjećanja baš na ovom mjestu vjerujem da će buditi nadu za ljepšu i sigurniju budućnost, da će zasjeniti neka tužna sjećanja bez negativnih težina”, rekao je general Dudaković. Jelena Pavičić Vukičević, zamjenica zagrebačkog gradonačelnika, rekla je da se grad Zagreb ponosi svojom bošnjačkom zajednicom, te zato na razne načine, organizacijski i financijski, podupire bošnjačke kulturne i društvene programe. “Jednako tako grad Zagreb i Republika Hrvatska zahvalni su desetcima tisuća Bošnjaka koji su u Domovinskom ratu branili našu slobodu, naše zajedničko ljudsko i nacionalno dostojanstvo. Uvijek ćemo dolično obilježavati uspomenu na 1.100 Bošnjaka koji su u obrani Republike Hrvatske položili i svoje živote”, rekla je Pavičić Vukičević. Davor Bernardić, predsjednik Skupštine grada Zagreba, rekao je da nas sve skupa spajaju srca 1.100 junaka, koji su svoje živote ugradili u našu slobodu i domovinu. “Čovjek ne bira mjesto gdje se rodi, čovjek ne bira nacionalnost, čovjek ne bira svoje vjersko opredjeljenje pri rođenju, ali ono što uvijek bira – bira slobodu, mir i život za svoju obitelj, i bira da se suprotstavi svakom onom tko slobodu i mir pokuša ugroziti. I to je ona poruka i ono čega se danas sjećamo, kada svjedočimo obilježavanju prijateljstva bošnjačkog i hrvatskog naroda, svih onih junaka koji su dali najvrednije što imaju, svoje živote, da bi danas mi živjeli u slobodi. Od srca im na tome zahvaljujemo, uz poruku da vas domovina Hrvatska, a i glavni grad Zagreb nikada neće zaboraviti”, rekao je Bernardić. Jadranka Kosor, saborska zastupnica, bivša ministrica branitelja i predsjednica Vlade RH, rekla je da se s velikom ljubavlju i poštovanjem sjeća i klanja braniteljima Bošnjacima. “Bila mi je čast i neizmjerno zadovoljstvo što sam kao ministrica hrvatskih branitelja, u susretu sa Udrugom branitelja Bošnjaka, mogla zajedno sa svojim suradnicima otvoriti vrata ovom projektu. Otvoriti vrata ovom veličanstvenom projektu koji je sjećanje na branitelje, sjećanje na najbolje i najhrabrije među nama. I ovo je poklon ljubavi, vječno sjećanje na ljubav, na međusobno poštovanje i uvažavanje… Mi ovdje danas svečano prisežemo da nikad nećemo prestati graditi mostove, da nikada nećemo prestati njegovati ljubav i poštovanje, nikada zaboraviti zahvalnost prema onima koji su tu zahvalnost u ime svih nas zaslužili. Nemojmo se nikada umoriti u ljubavi”, rekla je Kosor. Brigadni general Frano Tomičić, izaslanik ministra obrane RH i načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, rekao je da je sve-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

El-Fatiha za poginule branitelje Bošnjake (veterani-specijalci predvođeni ratnim zapovjednikom Fahrom Jašarevićem) čanost spomen na zajedničku žrtvu, vjeru i nadu, ali iznad svega spomen na čovjeka, poštenje i zajedništvo. “Žrtva je to koju Hrvatska poštuje i koju Hrvatska nikada neće zaboraviti. Temeljem tim vrijednosti nužno je uvijek iznova naraštaje upoznavati sa događajima iz prošlosti u ime izgradnje ljepše i zajedničke budućnosti na temelju univerzalnih vrijednosti koje obogaćuju raznolikosti koje sa sobom nose različiti narodi kulture i bogatstva njihovih sposobnosti. Na taj način zajedničkim snagama izgrađujemo domovinu tolerancije, moralnih vrijednosti, požrtvovnosti, te sigurnije i ljepše budućnosti svih građana... Neka nas žrtva i spomen na junake u čast kojih je podignut ovaj spomenik, kao i žrtva svih hrvatskih branitelja koji su svoje živote, snove i zdravlje ugradili u slobodu i samostalnost Republike Hrvatske, inspirira da u svojim radnim i životnim sredinama dajemo još veći doprinos razvoju i izgradnji Lijepe naše”, rekao je general Tomičić. General-pukovnik Marijan Mareković, izaslanik predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH Ive Josipovića, zahvalio se Bošnjacima na sveobuhvatnom doprinosu o obrani i oslobađanju Hrvatske, naglasivši da spomen park i spomen obilježje ukazuju na posebnost u odnosima između Hrvatske i BiH, dvaju susjednih zemalja koje su bile izložene istom agresoru. Međusobna vojna suradnja uspješno je završila “Olujom”, krunom svih hrvatskih vojnih operacija, i spajanjem dviju vojski na granici. “Obilježavanje uspomena vezanih za Domovinski rat izuzetno su važno, kako radi nas samih sudionika iz tih vremena kada se doslovce krvlju i znojem pisala poezija Lijepe naše, tako i radi naše djece koja trebaju biti ponosna na naše očeve i na ono što su oni radili radi mira u kojem žive... Nije na odmet svako malo posjetiti svakog od nas, ali i šire okružje, da smo sami oslobodili svoju domovinu, da samo mi koji živimo u njoj možemo odlučivati o njenoj sudbini”, rekao je general Mareković. Posebna priznanja i pokloni uručeni su zaslužnima za realizaciju projekta izgradnje memorijalnog kompleksa braniteljima Bošnjacima: saborskoj zastupnici Jadranki Kosor, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, umirovljenom brigadiru Miodragu Demi, umirovljenom muftiji Ševki ef. Omerbašiću, izvođaču radova tvrtki “Tigra d.o.o.”, nadzornom inženjeru Krunoslavu Čudini, te arhitekti i glavnom projektantu Mesudu Bužimkiću. Program je na dostojanstven način i biranim riječima, s velikim uvažavanjem poginulih branitelja Bošnjaka, vodio Siniša Vidović – Cezar, novinar sisačkog Radio Quirinusa. q Ismet ISAKOVIĆ

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Dani sjećanja na Srebrenicu (Sisak, 29. lipnja 2012.)

Krik Srebrenice U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska i uz potporu svih bošnjačkih asocijacija grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, 29. lipnja 2012. godine u Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” u Sisku, održana je manifestacija pod nazivom “Dani sjećanja na Srebrenicu”. U okviru obilježavanja sjećanja na žrtve srebreničkog genocida na prigodnoj tribini gostovali su Nedim Duraković, šef case managera Podrinje identifikacijskog centra i Edin Jašaragić, šef Identifikacijskog centra ICPM-a (Međunarodnog komiteta za nestale osobe). Nedim Duraković je rekao da je Podrinje identifikacijski projekt osnovan 1999. godine na inicijativu Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP). Od 1. srpnja 2010. godine, na osnovu sporazuma ICMP-a i općine Tuzla, prešao je u nadležnog Komemorativnog centra Tuzla. Na čelu Forenzičkog sektora nalaze se patolog sudske medicine, antropolozi, kriminalisti i pomoćnici u mrtvačnici. Tu je i Sektor za kontakte s porodicama, gdje se nalaze “case manageri”, koji su u direktnom kontaktu s porodicama nestalih. “Problem prvotnih analiza u vremenu kada nije bilo laboratorija bio je u tome što smo, s jedne strane, imali hiljade posmrtnih ostataka, a s druge strane, hiljade nestalih sa njihovim porodicama. U periodu od 1996. do 2001. obradili smo samo oko 150 identifikacija. Tada smo uzorke slali u Ameriku i Poljsku – i čekali rezultate preko godinu dana. Od osnivanja i formiranja prostorija za posmrtne ostatke 2000. godine, kroz nju je prošlo 17.000 vreća sa posmrtnim ostatcima. Do sada je od nas otišlo oko 5.000 posmrtnih ostataka, trenutno imamo oko 2.000 aktivnih slučajeva, od čega je 500 već spremno za ukop u Potočarima”, rekao je Duraković. Osim navedenog, postoji oko 700 slučajeva koji su spremni na reekshumaciju, što znači da su nakon pokopa pronađeni još neki dijelovi tijela. Tada se obavještavaju porodice, otvara se mezar (grobnica) i dodaju pronađeni ostatci tijela. Duraković je naglasio da je nekompletnost podataka najčešće rezultat pronalazaka ostataka u sekundarnim masovnim grobnicama i na površini zemlje. Drugi identifikacijski problemi su braća bez vlastite djece, nepouzdanost Ante mortem iskaza svjedoka (informacije u vidu intervjua koji sadrži preko 300 pitanja o nestaloj osobi), nedostatak zvaničnih Ante mortem podataka (medicinski zapisi / zubni kartoni), migracije porodica, veliki broj žrtava, relativno veliko geografsko područje. Preko 99% nestalih su muškarci, pri čemu je manje od 5% pronađenih tijela bilo s identifikacijskim dokumentima. Dosijei se otvaraju na nekoliko načina: putem pronađenih dokumenata, izjava svjedoka, specifičnih karakteristika (amputacije, zlatni zubi, tkiva), knjige fotografija (fotografije odjeće i osobnih stvari). “Za svaku nestalu osobu formira se dosije. U toku procesa identifikacije ostavljamo uvijek porodici na izbor želi li učestvovati u procesu identifikacije, te nakon postupka identifikacije što želi raditi sa posmrtnim ostatcima”, rekao je Nedim Duraković. Edin Jašaragić je naglasio, kada je Srebrenica u pitanju, da su veliki problem grobnice sekundarnog tipa. Naime, nakon masovnih egzekucija sredinom srpnja 1995. ubijene osobe su zakopane u primarnu lokaciju (masovnu grobnicu), da bi njihovi posmrtni ostaci nakon mjesec ili dva dana bili premješteni na druge lokacije. “Korištenjem teške mehanizacije dolazi do oštećenja i razdvajanja skeletnih ostataka, tako da se posmrtni ostatci jedne osobe nalaze na više

Edin Jašaragić i Nedim Duraković različitih lokacija. Jednu osobu smo pronašli u četiri odvojene sekundarne grobnice, a sve četiri sekundarne grobnice su bile vezane za 11 posmrtnih vreća”, rekao je Jašaragić. Naglasio je da je Sektor za kontakte s porodicama obavio intervjue s 90.000 članova porodica. “Od njih smo uzeli uzorke krvi, izolovali smo DNK profile i ti DNK profili se nalaze u našoj bazi koje koristimo u svakodnevnom poređenju. Nakon prikupljanja krvnih uzoraka, svi podaci će biti uneseni u bazu. Uzimaju se fizički opis, ljekarski i dentalni podaci, podaci o nestanku i podaci o ostalim srodnicima koji su također nestali. Svi podaci se zaštićuju bar kodovima”, rekao je Edin Jašaragić. U okviru manifestacije “Dani sjećanja na Srebrenicu”, osim navedene tribine, prisutni posjetitelji mogli su pogledati dokumentarni film i izložbu fotografija pod nazivom “Krik Srebrenice”, gdje su prikazani potresni dokumenti o događanjima u Srebrenici i Potočarima 11. srpnja 1995. godine i stradanju bošnjačkog naroda, nakon što su enklavu Srebrenica – “Zaštićenu zonu UN-a” – okupirale srpske vojne snage pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića. q Ismet ISAKOVIĆ ICMP (Međunarodna komisija za nestale osobe) je osnovana na inicijativu američkog predsjednika Billa Clintona 1996. godine na samitu G-7 u Lyonu, Francuska. Uloga joj je da pomaže vladi BiH i članovima porodica nestalih osoba u procesu pronalaska, odnosno lokacije, ekshumacije i identifikacije nestalih osoba. Struktura ICMP-a je podijeljena u tri dijela: prvi dio koji radi s Vladama u regiji, drugi dio radi s porodicama (Odjel građanskih inicijativa), a treći dio je Forenzički odjel koji pokriva antropologiju, DNK analize i patologiju. ICMP trenutno ima sjedište u Sarajevu. Od studenog 2001. godine ICMP je uveo korištenje DNK analize uzorka kao prvi korak u identificiranju velikog broja osoba nestalih u oružanim sukobima. Razvio je bazu podataka od 89.086 srodnika od 29.109 nestalih osoba, s više od 36.000 koštanih uzoraka uzetih iz posmrtnih ostataka ekshumiranih tajnih grobnica u zemljama bivše Jugoslavije. Na osnovu podudaranja DNK iz krvi i kostiju uzoraka, ICMP je uspio identificirati 16.289 ljudi koji su nestale u sukobima i čiji su posmrtni ostaci pronađeni u skrivenim grobnicama. q

PREPORODOV JOURNAL 141/142

hrvatska

Izbori u dvije najveće hrvatske stranke

Pobjeda Karamarka Izbori u HDZ-u i SDP- održani u svibnju i lipnju 2012. potvrdili su stanje unutar tih dviju stranaka. Dok je Zoran Milanović na krilima izborne pobjede potvrdio da je neprikosnoven u SDP-u, pobjeda Tomislava Karamarka na 15. Općem saboru HDZ-a u utrci za predsjednika HDZ-a pokazala je ono u što su mnogi vjerovali – ušminkani europeizam preko noći je sapran. Karamarko je pobijedio koketirajući, pa čak i otvoreno zagovarajući nacionalizam tipičan za HDZ 90-tih godina prošlog stoljeća, a tu je sliku upotpunio i plasman istaknutog desničara Milana Kujundžića u drugi krug.

Kujundžiću najjači pljesak Izbori su održani 20. svibnja u Koncertnoj dvorani “Vatroslava Lisinskog” u Zagrebu na kojima je sudjelovalo 2.143 delegata, a Karamarko je ovom pobjedom postao četvrti predsjednik nakon Franje Tuđmana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor. “Zahvaljujem svim protukandidatima koji su pomogli demokratizaciji izborne prakse u našoj stranci. Nitko ne smije biti višak u stranci i zbog toga ću zaboraviti sve ono što mi se desilo u kampanji, ali ću i predložiti da za sljedeće izbore donesemo izborni kodeks jer ono što sam doživio u kampanji posljednjih tjedana je ispod svake razine”, kazao je Karamarko u pet ujutro te je istaknuo da mu je osnovni cilj pobjeda HDZ-a najprije na lokalnim, a onda i na parlamentarnim izborima te demokratizacija stranke. “Kreće novo doba HDZ-a”, rekao je Karamarko, a koaliciji na vlasti poručio da je vrijeme eksperimentiranja s Hrvatskom prošlo. Za predsjednika su se, osim Karamarka i Kujundžića, kandidirali još i Jadranka Kosor, Darko Milinović i Domagoj Ivan Milošević. Osim Kujundžića, koji je pomalo neočekivano otišao u drugi krug, u utrci za zamjenika potpredsjednika pobijedio je Karamarkov kandidat Drago Prgomet, što je također bilo iznenađenje. Kako se i očekivalo, počelo je dosta burno pošto je u samoj kampanji bilo dosta udaraca ispod stola. Karamarko je rekao da je HDZ izgubio izbore i povjerenje naroda, a članovi HDZ-a samopouzdanje. “HDZ i Hrvatska su danas zapušteni i stoga je nužan zaokret u stranci. Potrebna nam je nova hrvatska neovisnost utemeljena na modernom domoljublju”, rekao je Karamarko i još upozorio da Hrvatskom ne smiju upravljati nesposobni i “oni koji je nikada nisu željeli”. Kujundžić je svoje predstavljanje začinio riječima da će HDZovci ovim izborima vratiti predsjednika Tuđamana, zauvijek reći zbogom kadrovima UDBA-e i djelima Stjepana Mesića i Ive Sanadera. Ovo je najviše odjeknulo u dvorani gdje ga je više od 2.000 izaslanika euforično pozdravilo, a ništa manji pljesak i skandiranje nije bilo nakon što je obećao da Hrvatska više nikada neće imati predsjednika bezbožnika, misleći na Ivu Josipovića koji se izjašnjava kao agnostik. Uz to Kujundžić je ustvrdio da je bitka za HDZ bitka za Hrvatsku jer je stranka pretrpjela veliki poraz na izborima, a uz to je, zbog pojedinaca, i na optuženičkoj klupi. “Stranka je na stupu srama, a gdje su lopovi iz HNS-a, IDS-a i SDP-a. Oni su sveci, a mi i naša djeca su lopovi”, grmio je. Dotadašnja predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor pohvalila se da ju je u istoj dvorani, na stranačkom Saboru 1995. godine, Tuđman predložio za potpredsjednicu, a ona je pristala “časno i pošteno služiti stranci i Hrvatskoj”. “Birajmo one koji nikada nisu sudjelo-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Drago Prgomet i Tomislav Karamarko vali u zatiranju Tuđmanovih vrijednosti, koji mogu jasno reći što su radili za vrijeme Domovinskog rata i što su radili za generale i branitelje. Jesu li im pomogli? Ja jesam. Pozdravljam i ovom prilikom generale Gotovinu i Markača koji će opet biti s nama”, govorila je Kosor. Svoje stranačke kolege upozorila je da ne biraju “one koji će HDZ gurnuti na marginu radikalnog desnog spektra”. Replicirala i Karamarku ističući kako “nije istina da su članovi izgubili samopouzdanje, a da su HDZ i Hrvatska zapušten". “Iduće godine ulazimo u EU, zar to nije fantastično postignuće?”, zapitala se Kosor. Iako su se pozivali na HDZ-ovu slavnu prošlost i utemeljitelja Franju Tuđmmana, o budućnosti su najviše nastojali govoriti Darko Milinović i Domagoj Ivana Milošević. Njihova izlaganja mlako su primljena među izaslanicima. Posebno je teško bilo Milinoviću koji je na red došao nakon zapaljivog Kujundžića, a dobar dio govora posvetio je modernom domoljublju i obećanju da će Hrvatska postati gospodarski i politički lider u regiji. Govorio je Milinović i o postmodernom društvu i izazovima koje ono donosi za brak, obitelj i vjeru, ali izaslanicima to nije bila omiljena tema, pa su i njihove reakcije bile mlake. Jednako tako su dočekali i Miloševićev govor. On je pak govorio najkraće. Od 14 minuta koliko su kandidati dobili za svoje predstavljanje, Milošević je potrošio tek nešto više od osam minuta. “Želimo HDZ-ovcima vratiti ponos i pobjednički duh. Svi, pa i ja, spominjemo Franju Tuđmana, ali je li to dosta, samo ga spominjati? Treba pokušati razmišljati kao on, imati unaprijed viziju. Ne možemo birati novog Tuđmana jer je on jedan i neponovljiv, ali trebamo birati one koji će očuvati nova radna mjesta”, pokušao je na temu socijale dobiti glasove Domagoj Milošević.

Pad Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa U nešto manje od pola sata Kosor, kao još uvijek aktualna predsjednica, izvijestila je izaslanike Općeg sabora o onom što se događalo sa strankom od srpnja 2009., kada je ona postala predsjednica te što je u dvije i pol godine radila Vlada koju je ona vodila nakon što je Ivo Sanader odstupio s mjesta premijera. Tijekom govora Kosor se zapravo žalila na prepreke koje su joj u želji da pokrene gospodarstvo i završi pregovore postavljali čas Sanader, a čas oporba na čelu sa Zoranom Milanovićem. Tako je za prvih pola godine svoje vladavi-

hrvatska ne u HDZ-ovoj vladi kazala kako je to bilo razdoblje u kojem je morala i stranka i Vlada izdržati dva velika udarca – odlazak predsjednika i njegov pokušaj povratka. Požalila se kako je to bilo vrijeme kad se u HDZ-u pokušao stvoriti paralelni sustav vladanja, a nju je osobno Sanader optužio za veleizdaju. Poteškoće joj je stvarao i sadašnji premijer jer nikako nije htio pristati na razgovore o izmjenama Ustava, iako je to bilo nužno za završetak pregovora s Europskom unijom. “Nebrojeno puta sam ga zvala na kavu, to se zvalo 'popit kavu', a trebalo je zapravo razgovarati o izmjenama Ustava. No, Milanovića je najviše zanimalo kako ukinuti pravo glasa Hrvatima iz BiH da ne sudjeluju na parlamentarnim izborima. Ali mi smo ipak uspjeli izboriti kvotu od tri mandata za Hrvate iz dijaspore”, ustvrdila je Kosor. Kazala je i da je Vlada, koju je vodila, provela program gospodarskog oporavka te da je Hrvatska na kraju prošle godine zabilježila minimalan rast. Zanimljivo je da je DZS nekoliko dana prije toga objavio da je hrvatski BDP 2011. bio na nuli, odnosno da nije rastao. HDZ nikako nije mogao dobiti izbore, rekla je Kosor, jer je išao po treći mandat i to kao vlada koja je vodila državu u krizi, a takve vlade bez obzira na uspješnost gube izbore. Uz to je HDZ na leđima imao i breme korupcijskih afera, a Kosor se požalila i da njihovi partneri nisu željeli ići u predizborne koalicije koje bi dovele do boljeg rezultata. “A mi smo cijelo vrijeme činili sve da sačuvamo koalicijsku vladu, sjetite se samo što smo sve morali izdržati, sjetite se Facebook prosvjeda. Na našu stranku bacali su ciglu, boju, kamenje, dolazili pred kuće naših članova, uvijek pet-šest zamaskiranih ljudi, svi znamo da su ti prosvjedi bili politički inicirani”, rekla je Jadranka Kosor i za svoje izlaganje zaradila prilično mlaki pljesak, a ni u jednom trenutku njen govor nije bio prekinut pljeskom. Zanimljivo je da u svom izlaganju Kosor nije ni spomenula da se stranka našla na optuženičkoj klupi kao ni da je stranci blokirana imovina. Uz mlaki pljesak, indikativno može biti i da je za vrijeme njenog govora kavana u dvorani “Lisinski” bila krcata izaslanicima,,koji su očito pronašli važniju zanimaciju od slušanja njenog govora. Između ostalog, izaslanici na terasi procjenjivali su koliko je “jak” pljesak dobila Kosor, odnosno koliko je izaslanika zapravo pljeskalo. Vladimir Šeks, koji je favorizirao Jadranku Kosor, bio je iznimno ljut zbog ovakvog razvoja događaja, a novinari su zabilježili i sočne psovke. Posljedice svega su da je Kosor i Šeks smijenjeni s funkcije potpredsjednika Sabora, s tim da je Šeks podnio ostavku, a Kosor je bila vidljivo ozlojeđena.

Vladimir Šeks i Jadranka Kosor Reakcije Kukuriku koalicije nisu bile kako se očekivalo. Čak je SDP ignorirao bilo kakva pitanja, dok je prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, Radimir Čačić, izjavio kako je pobjeda Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a za njega očekivana. “Nisam očekivao Kujundžića u drugom krugu, ali Karamarka sam očekivao kao pobjednika iz svega što se dešavalo. Ovo sve ostalo ili nema dovoljno snage ili se diskreditiralo, a o tome znate i vi dosta, kao i ja i naš pravosudni sustav. Karamarko, ako ništa drugo, možda nije doprinosio strastveno raščišćavanju svega, barem citiram Bajića, ali u svakom slučaju nije spriječio”, rekao je Čačić. Osam dana ranije održani su izbori u SDP-u koji su bili samo uvertira u mnogo zanimljivije HDZ-ove izbore. No zanimljivo je da je ovdje bio samo jedan kandidat za predsjednika – Zoran Milanović, a komentar s jednog portala najbolje oslikava kako je taj događaj viđen: “Sve je dobro što radi SDP u Hrvatskoj, barem kad se to usporedi s radom HDZ-a, a pogotovo s onim što nije rad, ali se tako mora nazvati, stranaka u Bosni i Hercegovini. Međutim, nije demokratski, ni fer organizirati izbore za bilo što, ako se biračima ne ponude barem dva kandidata. SDP Hrvatske nije SDP BiH ni Komunistička partija Kine ili Sjeverne Koreje pa da na unutarstranačkim izborima niko, osim aktualnog predsjednika, ne smije da se kandidira. Uvjeren sam da bi Milanović pobijedio bilo kojeg protukandidata, ovako je samo pobijedio demokraciju.” U SDP-u se biralo neposredno, tj. cjelokupno je članstvo odlučivalo o vodstvu, pa je tako na izbore izašlo 23.733 ili oko 60% članova stranke. q Edis FELIĆ

Biografija Tomislava Karamarka Tomislav Karamarko rođen je 25. svibnja 1959. godine u Zadru. S navršenih pet godina s obitelji je preselio u Zagreb. Kao dvadesetogodišnjak priključio se Hrvatskom katoličkom zboru MI, koji je okupljao vjerničku mladež i u tadašnjem komunističkom društvu promicao duhovne i općeljudske vrednote te odgovornost i ljubav prema Bogu, Crkvi i domovini. Zbog navodnih verbalnih delikata protiv komunističkog režima i tzv. kleronacionalizma jugoslavenske vlasti su mu 1982. oduzele putovnicu, koju su zadržale čak do 1989. godine. Završio je studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1989. jedan je od utemeljitelja zagrebačke organizacije HDZ-a. 1991. imenovan je šefom Kabineta predsjednika Vlade RH. Godinu kasnije preuzima dužnost šefa Gregurićeve ratne Vlade, a zatim postaje i šef Kabineta predsjednika Sabora.

1993. imenovan je načelnikom Policijske uprave zagrebačke, a dvije godine kasnije, uz očuvanje sigurnosti i obrane glavnog grada Hrvatske, pokreće prve istrage protiv gospodarskog kriminala u Hrvatskoj, zbog čega nailazi na kritike dijela svojih kolega u HDZ-u, te se privremeno stranački distancira. Od 1996. do 1998. godine bio je pomoćnik ministra unutarnjih poslova. 2000. godine bio je voditelj izbornog stožera tadašnjeg predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića a nakon njegova izbora za hrvatskog predsjednika postaje i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Na toj dužnosti ostaje do 2002., kada se razilazi s predsjednikom Mesićem, zbog neslaganja oko njegovih stavova vezanih za prošlost Hrvatske i različitim viđenjima hrvatske budućnosti. Tada nakratko napušta politiku i odlazi u privatni sektor. Godine 2004. imenovan je ravnateljem Protuobavještajne agencije, a dvije godine kasnije postaje ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije te nakon ozbiljnog ugrožavanja javne sigurnosti u zemlji 2008. imenovan je ministrom unutarnjih poslova. Na posljednjim parlamentarnim izborima, izabran je za zastupnika Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatski sabor.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

hrvatska

Obilježeno sjećanje na Križni put

U Bleiburgu i Teznom Obilježavanje 67. obljetnice stradanja i hrvatskog Križnog puta na komemoraciji na Bleiburškom polju bila je još jedna repriza manifestacije ekstremnih desničara na kojoj se okupilo nekoliko tisuća ljudi. No, ipak s jednom razlikom. Po prvi put na Bleiburgu ovog svibnja nije bilo državnog vrha. Ipak skup nije prošao bez prisustva političara od kojih su dominirali predstavnici HDSSB-a predvođeni predsjednikom stranke Vladimirom Šišljagićem, koji je kao župan Osječko-baranjski bio pokrovitelj manifestacije. Bilo je tu i izaslanstvo HDZ-a kojeg su činili Josip Salapić i bivši ministar branitelja Tomislav Ivić, Darinko Kosor u ime HSLS-a, Ruža Tomašić iz HSP-a Dr. Ante Starčević, Danijel Srb iz HSP-a i drugi. Okupljeni su zdušno prozvali Kukuriku koaliciju jer je saborsko Predsjedništvo prije toga ukinulo političko pokroviteljstvo nad komemoracijom za koju će još ove godine izdvojiti pola milijuna proračunskih kuna. Odluka je u sabornici podigla popriličnu prašinu. SDP-ov predsjednik Sabora Boris Šprem braneći odluku podsjetio je da se komemoracija žrtvama proteklih godina zlorabila ustaškom i fašističkom ikonografijom. Jadranka Kosor ukidanje pokroviteljstva ocijenila je lošom i licemjernom odlukom, koja će izazvati nove podjele.

Kukuriku kljuca u potiljak Šišljagić je u pozdravnom govoru oštro kritizirao ovu odluku i zaradio je veliki pljesak okupljenih kada je za govornicom poručio da je Sabor donio izdajničku odluku. “Ukidanje pokroviteljstva Sabora nad povijesno najvećom klaonicom više desetaka, a možda i više od stotina tisuća Hrvata, izraz je ne samo nepriznavanja grijeha i zločina svojih otaca i djedova, već i podmukli ponovni pucanj u potiljak, ovoga puta u potiljak potomaka žrtava”, istaknuo je. Vladi je poručio: “Ne samo da nemate mandat za prikrivanje stravičnih razmjera zločina, već imate obvezu kazneno-pravnog progona i privođenja još uvijek živućih komunističkih zločinaca licu pravde, bez obzira o kome se radilo.” Da podsjetimo, na Bleiburškom su polju u svibnju 1945. saveznici Jugoslavenskoj vojsci predali oko 50.000 zarobljenika poražene vojske i civila, dok je većina stradala na Križnom putu. Svetu misu predvodio je šibenski biskup mons. Ante Ivas, u ime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. “Mi smo danas ovdje na mjestu koje je postalo simbol nemilosrdnog zločina nad mnoštvom nevinih ljudi, naše braće i sestara, koji su i prije i nakon Bleiburga ginuli od 'osloboditelja', gonjeni kroz pakao mržnje razapinjani na križnim putovima – stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se spomenemo njihovih neznanih imena i sudbina", istaknuo je Ivas. “Dok su mnogi narodi nakon završetka Drugog svjetskog rata odahnuli od terora fašizma i nacizma, nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija. Komunizam kao i nacizam i fašizam, vodili su se mržnjom prema Bogu, vjeri i prema čovjeku. Okupljamo se na Bleiburgu i zbog toga jer je sve očitije da nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma opet stječe 'pravo građanstva'.” Biskup smatra kako su namjerno prešućeni povijesni

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Bleiburg 2012. događaji postali “crne rupe” hrvatske povijesti. “Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena”, istaknuo je biskup, koji je u svojem govoru podsjetio na riječi vladajućih da se na Bleiburgu nisu dogodile žrtve, nego tek neke vojske. “Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek 'namah', kao trenutni izljev mržnje što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi. Kao da ovdje nije počeo ili se nastavio, i to na najstravičniji način, jedan sustavan proces zatiranja i smrti, koji je trajao skoro 45 godina. Istodobno se predlažu i donose vitalno važni zakoni za pojedince i čitav narod, 'po hitnom postupku', bez prave javne i demokratske rasprave: i to o životu, o obitelji, o začeću i rađanju, o odgoju u školi i vjeronauku”, upozorio je šibenski biskup. I Komisija Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije žestoko je napala vladajuću koaliciju da želi izbrisati pamćenje hrvatskog naroda. “Komisija izražava neslaganje s javnim umanjivanjem simboličke vrijednosti Bleiburga kao simbola stradanja hrvatskoga naroda od strane komunističkog terora na kraju Drugog svjetskog rata i u vrijeme poraća. Takvim se postupcima zbunjuje hrvatska javnost, kao što je to slučaj i kod promjena obilježavanja državnih blagdana, a što ima za cilj brisanje povijesnog pamćenja hrvatskog naroda”, piše u priopćenju koje je nakon sjednice potpisao predsjednik Komisije mons. Vlado Košić.

U Teznom su brojnije žrtve Državni vrh, za razliku od prijašnjih godina, nije došao u Bleiburg, a stigla je i osuda nakon izjava sudionika skupa. “To što se čulo u Bleiburgu nije govor tolerancije i razuma. Čini mi se da tamo neki prije svega komemoriraju vojsku NDH koja se u Drugom svjetskom ratu borila zajedno s Trećim Reichom”, rekao je premijer Zoran Milanović u središnjem Dnevniku HTV-a komentirajući komemoraciju u Bleiburgu. Milanović je tada najavio da će otići u Tezno kod Maribora zajedno s predsjednikom Ivom Josipovićem te predsjednikom Sabora Špremom jer su ondje u velikom broju ubijeni mladi ljudi i to bez suđenja. “Na Bleiburgu ubojstva te vrste nije bilo”, rekao je Milanović. Okupljanje na Bleiburškom polju održano je 12. svibnja 2012., a od premijera Milanovića najavljeno ono u Teznom tri dana kasnije. Tamo su predsjednici Republike, Vlade i Sabora – Ivo Josipović,

hrvatska

Gospodarstvo pred kolapsom

Šprem, Josipović i Milanović u Teznom (Slovenija) Zoran Milanović i Boris Šprem, položili vijence ispred spomenika nevinim žrtvama Križnog puta u Teznom, na groblju Dobrova kod Maribora. Bio je to prvi skupni dolazak najviših političara na to stratište. U njihovoj zajedničkoj izjavi stajalo je da “Bleiburg možda jest simbol stradanja, ali tamo žrtava nije bilo”. Premijer Milanović, koji je inače prije četiri godine bio na Bleiburgu, rekao je da bi danas razmislio o tom potezu, ali je u Tezno došao jer je tamo 1945. Jugoslavenska vojska pobila između 15.000 i 20.000 pripadnika Oružanih snaga NDH i civila, većinom Hrvata. Predsjednik Ivo Josipović naglasio je važnost sjećanja na nevine žrtve. “Došli smo se ovdje pokloniti žrtvama Križnog puta, posebno onim ljudima koji su bez krivnje i bez suda izgubili svoje živote i bili ubijeni. Trajno sjećanje na žrtve je dio naše tradicije i sjećanje na njih ćemo trajno čuvati”, istaknuo je Josipović. Premijer Zoran Milanović također je istaknuo važnost spomena na ovo mjesto jer su pogubljeni mnogi ljudi bez suđenja. “Prema onome što se zna, ovo je najveća masovna grobnica, ovdje je likvidirano i zakopano više tisuća ljudi. To je ratni zločin bez suđenja. I da je bilo suđenja, radilo se velikom većinom o nedužnim žrtvama, vojsci, mladim ljudima koji su bili pripadnici druge vojske i ovo je mjesto na koje, po meni, treba dolaziti. A kako ćemo to u Hrvatskoj obilježavati jer ovo nije hrvatski teritorij, to ćemo se dogovoriti u Hrvatskoj”, naglasio je Milanović. S time se složio i predsjednik Sabora Boris Šprem: “Dugo se, desetljećima prešućivala istina o žrtvama Križnog puta. Vrijeme je da to preispitamo i to smo obećali na sjednici Predsjedništva Sabora. I da spomendan također uredimo na jedan primjeren i drugačiji način s obzirom da ima dosta kontradiktornosti u različitim tumačenjima”, rekao je Šprem te najavio kako će se uskoro provesti javna rasprava o tome kako u Hrvatskoj na dostojan način odavati počast žrtvama. “Mi ćemo organizirati jednu svestranu, stručnu i javnu raspravu u kojoj će sudjelovati i predstavnici civilnog društva, ne samo stručnjaci i naravno politička javnost gdje ćemo nastojati sva ta obilježavanja, ne samo žrtava Križnog puta, urediti na jedan primjereni, suvremeni, rekao bih europski način”, zaključio je Šprem. Na pitanje novinara hoće li dolazak u Tezno zatvoriti bolne priče iz povijesti, Milanović je odgovorio kako ima ljudi koji žive od konflikta i stalno će ga tražiti, pa prema tome - neće. “Sabor je ukinuo pokroviteljstvo nad Bleiburgom, zbog toga danas nisam ni u Teznom", kratko je komentirala Jadranka Kosor, tada još uvijek predsjednica HDZ-a. “Činjenica je da smo nas dvoje, koji smo u predsjedništvu Sabora koje je odlučivalo o ukidanju pokroviteljstva komemoracije Bleiburga, bili protiv toga. Smatramo da je to i u memoriji hrvatskog naroda mjesto na kojem se komemorira na nevine žrtve, a nevina je svaka žrtva koja je pogubljena, koja je ubijena bez suđenja”, rekla je Kosor.

Gledajući životne probleme, građanima nije bilo nimalo lako slušati crne vijesti koje su im dolazile u svibnju i lipnju. Poskupili su energenti, komunalne pristojbe, a posebno voda, a “šlag” je došao krajem svibnja kada je Državni zavod za statistiku objavio da je industrijska proizvodnja u travnju, četvrti uzastopni mjesec, nastavila u negativnom smjeru. Obujam industrijske proizvodnje u spomenutom je mjesecu zabilježio pad od 9,4% godišnje, što je nešto snažniji pad od očekivanja i najveći nakon studenoga 2009. Uz slabu domaću potražnju, na industrijsku su se proizvodnju dodatno negativno odrazila nepovoljna kretanja u Europskoj uniji, odnosno slabija inozemna potražnja. Za ovakvo stanje ministar financija Slavko Linić okrivio je naftne kompanije i HEP koje uvoze, umjesto da proizvode naftne derivate i električnu energiju: “Rafinerije rade vrlo malo, derivati se uvoze, a to je put ka njihovom zatvaranju što je nedopustivo i žalosno te nije politika Vlade, a ne bi trebala biti ni politika vlasnika INA-e.” Dodao je da HEP ne bi bio u tolikoj mjeri pogođen sušom da je ulagao u akumulacije te bi proizvodio i izvozio, a ne uvozio električnu energiju. Osim toga problem je i brodogradnja koju je važno restrukturirati, a treba se boriti i za pokretanje proizvodnje u Željezari Sisak. Prema Linićevoj ocjeni, pad industrijske proizvodnje nije problem inozemnih tržišta nego hrvatski problem bijega od industrije i okretanja uvozu pri čemu se, kako je rekao, zapuštaju vrlo konkurentne industrije. Upitan hoće li pad industrijske proizvodnje utjecati na kretanje BDP-a, odgovorio je potvrdno te dodao kako je evidentno da treba povećati proizvodnju nafte i plina, pokrenuti investicije u HEP-u, Željezaru Sisak i brodogradnju te početi restrukturiranje željeznice i razvoj novog putničkog vlaka. No, ako su rezultati za travanj 2012. djelovali šokirajuće, pri čemu su neki ekonomisti predviđali zbog tolikog pada industrijske proizvodnje i pad BDP-a na kraju godine od 3% (što bi nas dovelo u poziciju Španjolske i Portugala), krajem lipnja su objavljeni pomalo ohrabrujući rezultati za svibanj. Tako su iz DZS-a objavili da je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u svibnju pala za 3,8% u odnosu na isti lanjski mjesec. To je manji pad nego što se očekivalo, s obzirom na to da je pet makroekonomista, koji su sudjelovali u anketi HINAe, procjenjivalo u prosjeku da je u svibnju industrijska proizvodnja pala za 5,9% u odnosu na isti mjesec prošle godine. Tako se Hrvatska svađala gdje obilježiti stradanje žrtava partizanske osvete, dok su ekonomski pokazatelji neumoljivo padali. No, iako je u svibnju bio pad, nismo ipak toliko tresnuli. Ipak, možda je najveći hrvatski problem u tome da Vladine najave o investicijama u 2012. godini, u visini od osam milijardi eura – još nisu ni na vidiku. A prošlo je pola godine. q Edis FELIĆ

Mesić uobičajeno oštar Bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić oštro je komentirao događaje u Bleiburgu, rekavši da je to bio udar na povijesnu istinu i uvreda zdravome razumu, ali i otvoreni i krajnje grubi izazov legalnoj vlasti Republike Hrvatske. “Ona će, nadam se, znati na to odgovoriti na primjeren način. Vrijeđanje Hrvatskoga sabora, etiketiranje hrvatske Vlade kao 'komunističke nemani', otvoreno pozivanje na dokidanje sekularnoga karaktera naše države ('Nemojte dozvoliti da vam vladaju oni koji se ne boje Boga'), u istupanjima što su bila natopljena govorom mržnje tipičnim za početak devedesetih godina 20. stoljeća, bile su osnovne karakteristike skupa koji se predstavlja kao komemoriranje ubijenih nakon završetka Drugoga svjetskog rata”, rekao je Stjepan Mesić. q

PREPORODOV JOURNAL 141/142

intervju

Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH, govori o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ulozi Savjeta za nacionalne manjine, kriterijima za raspodjelu sredstava, EU-fondovima, manjinskim časopisima…

Prošlo je vrijeme improvizacije Ima vrlo kvalitetnih novina, i “Journal” sigurno spada u red kvalitetnih novina, što ste konačno vidjeli i po odluci, ne mene i Savjeta, nego Povjerenstva, koje je dalo prijedlog na osnovu praćenja kvalitete čitavog korpusa manjinskih listova. Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ 13. travnja 2012. održana je sjednica Savjeta za nacionalne manjine RH na kojoj je donijeta Odluka o rasporedu sredstava osiguranih u Državnom proračunu RH za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina. Razdijeljeno je ukupno 41.081.318 milijuna kuna, od čega su bošnjačkim udrugama pripala točno dva milijuna ili 4,87%.

Provedba Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina U prosincu se navršava 10 godina od usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Iz današnje perspektive, što je Ustavni zakon donio nacionalnim manjinama u Hrvatskoj? Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je jedan specifičan zakon, čak i u europskim razmjerima. On je u vrijeme kada je donesen definirao ono što je u tom trenutku bilo moguće i potrebno. Dakle, što bi to značilo? Ne treba izbjegavati niti preskakati, u periodu koji je do tada vladao bilo je predstavljanja manjina na određeni način, ali to je bilo u ratnim vremenima, u vremenima kada su i ta pitanja bila politizirana. Uvijek je postojala izvjesna sumnja da su oni koji su u tim teškim trenucima pokušavali predstavljati manjine bili politički manipulirani ili da su u službi nekoga. I zato se pokazao deficit, prvenstveno u političkom i javnom životu. Nesporno je da je Ustavni zakon donesen pod pritiskom međunarodne zajednice, kao i da proces rađanja dugo trajao. I da je u to vrijeme bio jedna vrsta kompromisa između vladajućih političkih stranaka i međunarodne zajednice. No, ono što je bitno, on je donio ogromne promjene po pitanju manjinskih prava i sloboda. Uvedene su potpuno nove institucije, kao što su Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina i Savjet za nacionalne manjine. U Saboru je povećan broj predstavnika nacionalnih manjina, koji su sukladno Ustavnom zakonu imali zagarantirana mjesta. Vrlo je bitno da su manjine dobile garantirana mjesta u Hrvatskom saboru. O tome danas postoje razna mišljenja. Jasno je da je u proteklih 10 godina praksa pokazala mnoge stvari koje ćemo u narednom periodu morati mijenjati i prilagođavati europskim standardima i europskim zakonima. Mijenjati u pozitivnom smislu, u smislu još veće operacionalizacije Ustavnog zakona. Primjera radi, vrijeme je pokazalo da nije baš smisleno da u područjima gdje nacionalne manjine čine većinu imaju i Vijeće nacionalne manjine. Neproduktivno je i za manjinu i za većinu. Možda je Ustavni zakon prenormiran u nekim stvarima i idealno zamišljen u smislu da se ne može u potpunosti ostvarivati, npr. iz zahtjeva koji proizilaze u materijalnom smislu. Hrvatska nije ravnomjerno razvijena, postoje velike razlike

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Aleksandar Tolnauer između pojedinih jedinica lokalne i regionalne samouprave. Sa terena, iz mnogih sredina s punim pravom imate prigovore da nisu osigurani materijalni uvjeti za rad manjinskih vijeća. S druge strane, s punom odgovornošću tvrdim da mi još nismo niti u manjinskom korpusu, a pogotovo u većinskom dijelu, Ustavni zakon implementirali da se primjenjuje. Čak se niti ne pozna u potpunosti. Mnogi smatraju da Vijeća nacionalnih manjina nisu ispunila ulogu koju je propisao zakonodavac. Radi li se o nesnalaženje manjinskih predstavnika ili neuvažavajućem odnosu lokalnih vlasti? 10 godina se nekome čini puno. Međutim, u prilagođavanju čitavog sustava, ne samo našeg manjinskog, nego i lokalne samouprave u Hrvatskoj, to je jedan prijelazni period. I to nije neka alibi priča. U nekim područjima nemamo niti adekvatne ljude koji su sposobni provoditi Ustavni zakon. Nažalost, naša Vijeća i predstavnici još uvijek su nedovoljno educirani oko tog zakona. Iz prakse se vidi da se jedan veliki dio prava uopće ne konzumira, i to naprosto iz razloga što ljudi to ne znaju. Osim toga, postoji nešto što prati ovakva društva u tranziciji, a to je politizacija svega i svačega. Mnogi ne razumiju da Vijeća nacionalnih manjina ne predlažu nikakve političke stranke. To lijepo piše, razvidno je u zakonu. Vijeća predlažu udruge nacionalnih manjina i pripadnici nacionalnih manjina i oni su legitimno izabrana tijela kao sastavni dio lokalne samouprave. To da su sastavni dio lokalne samouprave još nije u potpunosti prihvaćeno, jasno sa onim što im propisuje Ustavni zakon. Postoje i dobri primjeri, dakle, stvar nije neprimjenjiva. Istra vam je odličan pri-

intervju mjer, kao i grad Zagreb, gdje su putem Vijeća i predstavnika manjine apsolutno ušle u javni politički život. Članovi su odbora. Jasno, sporno je u tome što svi mi imamo jedan refleks nekih drugih vremena, a to je da ljudi negdje to percipiraju kao neku vrstu vlasti. Imamo silnih problema kada se političke strukture, i većinske i manjinske stranke, umiješaju u to, pokušavajući na taj način proširiti svoj utjecaj. Iako kod nas vlada tzv. pravilo zaborava, ali ono što je bitno i što nitko ne može osporiti: u proteklih 10 godina napravljen je silan napredak u poziciji nacionalnih manjina, i što se tiče prava i što se tiče predstavljanja. Savjet za nacionalne manjine je vjerodostojan i na europskoj razini. Vrlo malo ljudi zna da nas čak i više percipira u tim krugovima, recimo od Europske komisije, jer se naše neovisno mišljenje veoma uvažava. Mi nikad nismo stvari niti lakirali, niti se dodvoravali, nego smo prikazivali ono što se uspjelo i ono što se nije uspjelo, ili gdje jesu problemi i gdje nisu problemi.

Osnovni kriterij raspodjele sredstava: kvaliteta projekata i programa Raspodjela sredstava za programe udruga nacionalnih manjina je važna aktivnost Savjeta za nacionalne manjine RH. Po kojim se kriterijima vrši raspodjela? Savjet za nacionalne manjine već 10 godina ima kriterije i metodologiju praćenja. Financiranje projekata određeno je kriterijima Savjeta, metodologijom praćenja te kodeksom pozitivne prakse, standarda i mjerila za ostvarivanje potpore programima i projektima udruga civilnog društva. Taj je kodeks Hrvatski sabor usvojio još 2007. godine. Kod kulturne autonomije imamo najviše problema jer neki naprosto krivo percipiraju to pitanje. Kažu da se ne dijeli pravilno, jer se ne dijeli prema broju pripadnika nacionalnih manjina. Dakle, tu nema “glavarine”. Kulturna autonomija podrazumijeva programe koji su vezani na kulturu, na manifestacije, na kulturne domete i na održavanje tradicije nacionalnih manjina. Mi financiramo kulturne manifestacije, kulturni amaterizam, tiskovine i izdavaštvo, plus jedan dio koji proizilazi iz bilateralnih sporazuma sa nekim matičnim državama. Obaveze u financijskom dijelu hrvatska država ima prema talijanskoj i mađarskoj manjini. Dakle, to ide preko Savjeta. Nemamo mi što razmišljati, to je zadana kategorija u pojedinim segmentima. Kulturna autonomija nije vezana na brojnost, nego na projekte. Primjera radi, može se teoretski desiti da neka velika manjina pošalje samo dva projekta. Zar bismo njima, prema nekim kriterijima, trebali dati 65% novaca? Ili, zar ćemo ljudima kući slati novce ako je netko Srbin, Bošnjak ili Židov, a nije prijavio projekte? Dakle, i to godinama traje, naprosto ljudi neće da shvate tu priču. Drugo je pravo predstavljanja koje je vezano za brojnost, što je jako dobro napisano u Ustavnom zakonu. Mnogi se pozivaju na Ustavni zakon, a kada razgovaraš s njima vidiš da ga nije pročitao ili da ga je potpuno krivo iščitao. Naime, kulturna autonomija je vezana za kvalitetu projekata i programa, a predstavljanje nacionalnih manjina u Saboru i lokalnoj samoupravi je vezano na brojnost. I to je vrlo jednostavna priča koju neki mistificiraju iz nekih drugih razloga. Kodeks je usmjeren na prebacivanje fokusa financiranja. Ne financiraju se organizacije kao organizacije, nego se financiraju njihovi projekti i programi. Jasno, propisujući standarde u provođenju natječajne procedure koji osiguravaju objektivnu procjenu projekta i programa. Prednost u financiranju daje kvaliteta pojedinog programa, bez obzira koja ju organizacija provodi ili predlaže. Tu su glavni parametri prethodni rezultati, iskustvo, postignuće udruge, koliko okuplja pripadnika nacionalnih manjina… U ocjeni važnu ulogu imaju administrativne i financijske sposobnosti udruge u upravljanju financijskim sredstvima procjenom rizika u provedbi

predloženog projekta i programa. To mi procjenjujemo, naše Povjerenstvo. To znači da se odobrava onoliko projekata i programa koliko smo u mogućnosti pratiti i vrednovati njihove rezultate, što je u skladu sa Zakonom o proračunu, Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, navedenim kriterijima, itd. Postoji nekakva predodžba da se novac daje temeljem, ne znam, nekakve direktive Europske komisije. To je potpuno krivo. Obaveza ove države je da osigura u potpunosti sve uvjete za provođenje multikulturalne i multikonfesionalne slobode nacionalnih manjina, u njihovom izjašnjavanju, na njihovom pismu… Gdje piše da mora novac dati? Nema ni jedne stavke o tome. Zakonski, legislativno sve je to pokriveno u Hrvatskoj. Naše oružje, alat i snaga je u tome da podnosimo tromjesečna, šestomjesečna i godišnja izvješća. Na osnovu njih imamo argumentaciju kada pregovaramo. Mi primjenjujemo zakon što bi bilo jako preporučljivo i za mnoge druge segmente ovoga društva. Poskidali smo one koji su nenamjenski trošili sredstva, koji ne daju izvješća prema dokumentima koje su potpisali u ugovoru, koji se nisu prilagodili ili ne mogu provesti program. Znate, ima vrlo ambicioznih programa, koji se ne mogu realizirati. Novac iz Državnog proračuna se ne može prebacivati u iduću godinu. Dugo smo očekivali sjednicu Savjeta vezanu uz raspodjelu sredstava. Održana je u zakonskom roku, 13. travnja, 90 dana nakon donošenja Državnog proračuna. Što je pokazala analiza utrošenih sredstava? Prije sjednice Savjeta imali smo ogroman posao, trebalo je pregledati izvješća o trošenju sredstava za 958 programa u protekloj godini. Savjet za nacionalne manjine je jedna od rijetkih institucija koja je vratila sredstva u Državni proračun – 131.401 kunu. Pokazali smo ozbiljnost i odgovornost u ovim teškim recesijskim vremenima. Upravo ta činjenica nas je preporučila za mnoge stvari koje smo uspjeli provesti. Lani je financirano 89 udruga nacionalnih manjina, a njih osam neće biti financirano ako do određenog roka ne isprave uočene financijske nepravilnosti. Međutim, nama nije cilj da nekoga skidamo sa Državnog proračuna. Nama je cilj da ljudi dobiju, a da bi dobili u ovakvim okolnostima onda moramo biti vjerodostojni. Dakle, to je preduvjet da uopće možemo održavati ovaj manjinski sustav. Apsolutno je prošlo vrijeme improvizacije, gledanja kroz prste. Mi ne provodimo nekakvu strogoću, naprosto takav je sustav došao. Ljudi imaju pravo na nezadovoljstvo, na žalbe ako smatraju da su u nečemu oštećeni, i to je legitimno i mi to podržavamo. Međutim, dešavaju se neke nevjerojatne stvari. Mi nemamo doslovno ni jednu jedinu pritužbu ove godine od nekoga tko sebe smatra oštećenim, osim od onih kod kojih je u njihovim izvješćima pronađeno toliko nepravilnosti da je pitanje da li ih treba ustvari dalje i financirati. A koje su to nepravilnosti? Ako si sposoban, osnuješ udrugu i preuzmeš odgovornost, onda moraš pod određenim uvjetima i djelovati, a ne prebacivati se na neke priče o političkim utjecajima. Što se tiče istine, istina uopće nije teška. Istinu svaki hrvatski građanin može naći na našim web-stranicama: tamo su kriteriji, tamo je kodeks, tamo je metodologija, tamo su i izvješća. Savjet za nacionalne manjine nije idealno tijelo, ali se upravo tom segmentu nema što prigovoriti. Zašto? Prvo, sva izvješća pregledava revizija, ne pregledava predsjednik Savjeta, niti saborski zastupnik. Dakle, angažirana je revizija, stručna služba Vlade koja kontrolira da li ti izvještaji odgovaraju metodologiji, da li odgovaraju onom što je zakonom propisano... Drugo, već tri godine, sukladno kodeksu iz 2007., postoji Povjerenstvo u kojem su stručni ljudi, u kojem ne može sjediti npr. gospodin Hodžić. On u Savjetu predstavlja Bošnjake i još četiri nacionalne manjine – može upozoriti na nešto, ali nema apsolutno nikakve veze sa Povjerenstvom, da tamo dođe

PREPORODOV JOURNAL 141/142

intervju i kaže: “Daj ‘Journalu’ 500.000, a ovom daj 300.000 kuna!” Dakle, ne postoji prostor za takvo nešto, zato što nitko u tom Povjerenstvu nije lud preuzeti tu odgovornost.

Nužnost izobrazbe za korištenje EU-fondova Bošnjačke manjinske udruge su ove, kao i prethodne godine, dobile ukupno 2 milijuna kuna. Smatramo malo s obzirom da je bošnjačka nacionalna manjina druga po brojnosti u RH. Što je tome uzrok? Što savjetujete čelnicima bošnjačkih udruga kako bi se taj iznos povećao već sljedeće godine? Brojnost nacionalne manjine ne igra nikakvu ulogu u dodjeljivanju sredstava za kulturnu autonomiju, igraju programi. Dolazimo do pitanja kako doći do više sredstava za nevladin civilni sektor nacionalnih manjina u Hrvatskoj? Mogućnosti financiranja projekata iz fondova Europske unije neće dokinuti financiranja postojećih programa kulturne autonomije nacionalnih manjina iz Državnog proračuna. Međutim, postoji tranzicijska faza. Uzimat će se u obzir svi specifikumi Republike Hrvatske i razvoja civilnog nevladinog sektora u odnosu na nacionalne manjine, vodit će se računa i odobravat će se sredstva iz proračuna. Ali, sredstva iz Državnog proračuna će sigurno u budućnosti, kao što je to u Europi, biti sve manja i manja. Postoje EU-fondovi, iz kojih se mogu povlačiti sredstva i koji već sada imaju velike mogućnosti. To je način povećanja sredstava. Prema podacima Registra udruga sredinom siječnja 2012. godine u Hrvatskoj je bilo registrirano 45.100 udruga, od čega njih oko 500 otpada na manjinski korpus. Očekuju nas promjene u strukturi financiranja manjinskih udruga nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju sredinom 2013. godine. Ako želimo održati dostignute standarde, naša budućnost je u europskim fondovima. Međutim, do tih sredstava nije lako doći jer su programi strogi i restriktivni. Generalno gledajući, udruge nespremno dočekuju 2013. godinu, ne postoji nužna svijest o nadolazećim promjenama. Mnogi smatraju da je što prije potrebna edukacija o apliciranjima za sredstava u EU-fondovima. Što Savjet za nacionalne manjine planira učiniti po tom pitanju? Da li kasnimo s izobrazbom? Točno, Savjet kasni s izobrazbom. Ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo u EU proširit će se i mogućnosti spektra raspoloživih natječaja te višestruko povećati mogućnost, a i sredstva na koje će moći aplicirati udruge sa svojim projektima i programima. To je neosporna činjenica. Međutim, neosporna je činjenica da smo svi još uvijek na tom dijelu nespremni. U principu, ako se to gleda, sve je vrlo jednostavno, a opet sve je komplicirano. Radi se o onima koji imaju dobre projektne ideje i u stanju su ih izraditi, obrazložiti kroz traženu dokumentaciju. U tim slučajevima zasigurno će proći i njihov će se projekt financirati. Međutim, treba znati ocijeniti i prepoznavati razliku u korištenju pristupnih fondova i programa. Dakle, kod jednog dijela predpristupnih programa vrijede pravila Europske unije i javne nabave propisana financijskom regulativom EU. Kod strukturalnih ili kohezijskih programa vrijede pravila javne nabave Republike Hrvatske. To treba znati i tu je jedan sitan detalj, koji je veoma važan kod pisanja programa. U Savjetu imamo problem koji se zove financije jer oni koji imaju stručnjake nabijaju takve cijene da je to nemoguće. Mi smo u pregovorima sa Europskom komisijom kako bi tijekom iduće godine osigurali sredstva za edukacijske seminare. Mi naprosto nemamo sredstva da platimo stručnjake koji bi pomogli ne samo udrugama, nego i članovima Savjeta. Pravila korištenja fondova EU su vrlo strogo propisana i ne ostavljaju nikakav prostor za vanjske utjecaje na ocjene koje donosi onaj koji ocjenjuje i članove Evalua-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

cijskog odbora. Kao i na same odluke o raspodjeli sredstava. Dakle, ne postoji nikakva garancija da će netko proći na natječaju. Kvaliteta programa je ona koja će determinirati. Što se tiče Hrvatske, u sektoru civilnog društva u posljednje tri godine je ugovoreno 12 milijuna eura. U različitim fazama pripremaju se projekti u sklopu programa IPA, koji su negdje oko 10 milijuna eura. Znači, postoje već oni koji se u to uključuju. Ovdje treba istaknuti činjenicu da je sustav korištenja EU-fondova vrlo složen i da konačni uspjeh u natječaju, ne ovisi samo o sposobnosti udruge civilnog društva koje participiraju u njemu, kako mi kažemo podnose projektne prijedloge, nego uvelike o sposobnosti i spremnosti državnih tijela da pomognu. Zato su osnovani razni Državni uredi koji bi trebali također pomagati i udrugama nacionalnih manjina.

Manjinski časopisi Redoviti ste čitatelj manjinskih časopisa, pa tako i “Preporodovog Journala” koji je ove godine, nakon dugogodišnjeg lošeg statusa, dobio znatno povećanje sredstava. Što je bilo presudno kod donošenja takve odluke? Cijelo vrijeme pričamo o kriterijima koji se primjenjuju. Mi smo naprosto gledali što je i kako radio. Moramo stimulirati one koji imaju bolji program i koji više rade, pri čemu je nezgodno nekoga hvaliti na način da podcjenjuješ druge. Predbacuje nam se da financiramo previše manjinske štampe, i to je u jednom segmentu točno. U drugom segmentu, međutim, mnogi zaboravljaju da ne možemo manjine isključiti iz unutarnjih društveno-političkih događanja. I tu mora biti pluralizma, kao što mora biti pluralizma i unutar manjinskih udruga i ustanova. Iz nekih nacionalnih manjina nam govore: “Pa vi samo dajete ovom i onom…” ili “Njega treba ukinuti…” Ponavljam, vremena su i inače teška i preozbiljan da bi se mi bavili unutarnjim pitanjima simpatija i antipatija. Taoci toga ne možemo biti. Do prije dvije godine nas se kritiziralo i iz nekih međunarodnih krugova da izdajemo previše novina. Mi smatramo da smo upravo na tragu razloga koje su potrebe manjina i njihovih opcija. Pitanje je kako će to vrijeme izdržati. Mi ćemo morati tu nešto mijenjati, ne zato da bi nekoga ukinuli, nego naprosto da bi digli kvalitetu. Ima vrlo kvalitetnih novina, i “Journal” sigurno spada u red kvalitetnih novina, što ste konačno vidjeli i po odluci, ne mene i Savjeta, nego Povjerenstva, koje je dalo prijedlog na osnovu praćenja kvalitete čitavog korpusa manjinskih listova. Dakle, ništa se ne radi napamet, jer je to vrijeme prošlo. I nas se kontrolira i mi moramo podnositi izvješće. Usput rečeno, Sabor je naše financijsko izvješće, Godišnji izvještaj utrošenih sredstava, jednoglasno prihvatio.

intervju U Hrvatskoj postoje 22 nacionalne manjine i 63 manjinska lista. Dugo se govori o svojevrsnoj redukciji časopisa jedne nacionalne manjine, objedinjavanju redakcija. Između ostaloga, o tome se govorilo i na prošlogodišnjem savjetovanju na Plitvicama. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju? Savjet može donijeti takvu odluku, ali mi smatramo da unutar pojedine manjine treba postići takve dogovore. To bi nam bilo drago. Nama bi najteže bilo kada bi takve odluke morali donositi “preko koljena”, naravno ako dođe do takve situacije. Ovo su teška vremena, nitko danas u Hrvatskoj ne može niti meni niti vama garantirati za posao. Ovo je vrlo teško vrijeme u kojem održavamo dostignutu razinu standarda, a koliko će ona trajati, to ćemo vidjeti. Znam da unutar nekih manjina postoje takve inicijative jer su prepoznali vrijeme i potrebe. Novine moraju biti otvorene za različite stavove i po svojoj funkciji manjinske, naravno i aktualne, a ne dosadne. Nama je cilj da to ne bude samo getoizirana priča jer se trebamo integrirati u ovo društvo. Pojam integracije nije samo neka suhoparna formulacija, nego je život, mi se moramo integrirati. Da li ste čitali uvodnik u prethodnom broju “Preporodovog Journala”? Imate li primjedbe što smo iskoristili, odnosno citirali podatke iz dokumenta Savjeta za nacionalne manjine RH vezanu uz korespondenciju s Ibrahimom Ružnićem, predsjednikom Bošnjačke nacionalne zajednice Primorsko-goranske županije? Čitao sam uvodnik i nemam primjedbu. A znate zašto nemam? Imao bih primjedbu da ste to iskoristili na način da se meni nije nitko obratio, da ste izmislili. Ne smeta nas uvodnik, međutim, oko toga ću nešto reći. Gospodin i udruga koji nas sada najviše prozivaju kažu da kola neovlaštena korespondencija i tako dalje. Svaki član Savjeta je upoznat s našom odlukom. Ne donosim ja sam odluke, što je nekakva percepcija. Odluku je dobio i zastupnik bošnjačke nacionalne manjine, jer ga moram informirati o nalazima. Dakle, nisu to nikakve tajne. Ljudi bi morali razmisliti da postoji jedna razina do koje možemo neke stvari tolerirati. A ta se razina naprosto odnosi na instituciju i na ono kako je to zakonom uređeno. U slučaju kada se utrošak sredstva ne opravda, mi ćemo poduzeti sve zakonske mjere. To je sasvim logično – ne samo prema nekoj bošnjačkoj ustanovi, nego prema bilo kojoj ustanovi. Neka ti ljudi analiziraju i druge nacionalne manjine. Govorim vam službeni stav Savjeta… Mi u Savjetu niti mislimo, niti želimo, niti možemo biti taoci bilo kakvih odnosa unutar nacionalnih manjina. Niti smo za to ovlašteni. Dakle, nemamo mi nikakvu ingerenciju, niti sam ja predsjednik “Centralnog komiteta Nacionalnih manjina” koji daje nekakve direktive. Svatko je na svojoj razini odgovoran i ima odgovarajuća prava. Dakle, ne mogu ja nekom Vijeću nešto narediti. Savjet mora intervenirati u trenutku kada se krši Ustavni zakon određenim ljudima ili grupaciji nacionalnih manjina, ako su se oni sukladno proceduri pozvali na to. Sukladno Kodeksu, svatko tko je podnio zahtjev dobiva pismeno odgovor Povjerenstva zašto nešto nije dobio ili zašto nešto nije uzeto u obzir. Na kraju priče, svi pričaju o novcima, a ne pročitaju kako se u Državnom proračunu zove ta stavka. A ona se zove – donacija. Neka svatko razmisli što znači donacija i donatorska sredstva. Sustav kriterija i metodologije raspodjele sredstava, po kojemu radimo, prvi je uveo Savjet za nacionalne manjine. Kasnije su Ministarstva uzela jedan veći dio toga. Taj segment se uvijek gleda s četvero očiju. Za svaku stvar je potreban argument i svatko ima pravo da se brani. Vi znate tko uvijek viče: “Drž’ te lopova!” Osobno nemam ništa protiv nikoga, svatko mi je drag. Mi ne moramo imati unisono mišljenje o svemu, već moramo pronalaziti maksimalna

rješenja iz ove pozicije u kojoj smo sada. Ovih dana smo svjedoci getoizacije i unutarmanjinskih sukoba. Uloga Savjeta za nacionalne manjine nisu samo novci. Da li neki “manjinac”, koji prati manjinska pitanja i koji je zainteresiran za nacionalne manjine i njihova prava, zna da je Ministarstvo uprave RH, na inicijativu Savjeta za nacionalne manjine, donijelo Naputak o provedbi zakona o uporabi jezika i pisma manjina u Republici Hrvatskoj!? Osim toga, Savjet radi stvari vezane oko državljanstva, Akcijskog plana za Rome, itd. Naša osnova je strahovita borba protiv getoizacije i asimilacije, ali i tendencije nekih grupa da se getoiziraju unutar manjine, misleći da će na taj način bolje ostvarivati svoje interese.

Bošnjaci su potpuno integrirani u društvo Novi bošnjački saborski zastupnik i član Savjeta za nacionalne manjine RH je Nedžad Hodžić. Kako ocjenjujete dosadašnju međusobnu suradnju? Mislim da je dovoljno reći sljedeće: gospodin Hodžić je izabran za predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina. Na to mjesto su ga izabrali saborski zastupnici, a ne Savjet za nacionalne manjine. To dovoljno govori o čovjeku koji je od prvog dana potpuno konstruktivno prišao svojim saborskim obvezama. Ne želim nikoga hvaliti u smislu da se ne kaže da sam plaćeni oglasnik bilo koga, međutim, moram reći da od prvog dana imamo odličnu suradnju. Bez obzira što je novi saborski zastupnik odmah je nakon prvog, neslužbenog razgovora shvatio ulogu Savjeta za nacionalne manjine i svoju ulogu u njemu. Jako se zalagao za probleme koji prate bošnjačku manjinu, naročito vezane uz broj Bošnjaka i nacionalno izjašnjavanje. Njegovo zalaganje je bilo na potpuno realnim osnovama. Generalno bih rekao da Hodžić spada u one ljude s kojima možete jasno i argumentirano u raspravi doći do rješenja, a ne do problema. I to je veoma bitno jer, znate, vi svake sekunde možete napraviti problem. I neprijatelja možete napraviti svake pola sekunde. Ali za stvaranje situacije za rješavanje mnogih slojevitih problema u ovom društvu, vi trebate strpljenje, razumijevanje i toleranciju. Naša suradnja je na visokom nivou, i to ne samo sa mnom, već i s ostalim članovima Savjeta. Hodžić nije čovjek koji se predstavlja da sve zna: on analizira problem, ali ga i iznosi. Naša suradnja je na korist bošnjačke, ali i drugih nacionalnih manjina koje predstavlja. On ne ignorira ostale četiri manjine, iako je vrlo nezahvalno biti zastupnik čak pet nacionalnih manjina. I to pitanje mi pokrećemo, a kako će se to riješiti u perspektivi, to ćemo tek vidjeti. Na kraju razgovora, Vaša poruka Bošnjacima u Hrvatskoj. Ovo ne govorim iz nekih kurtoaznih razloga, meni je drago da se bošnjački korpus izuzetno razvio u ovih 10 godina, bez obzira na poteškoće koje postoje. On je sastavni dio naše zemlje. Bošnjačka nacionalna manjina sigurno ima perspektivu. Ne postoji danas ni jedan ozbiljan problem koji bi stajao između većine i Bošnjaka, dapače, ne treba se zaboraviti niti činjenica da je za ovu zemlju poginuo veliki broj Bošnjaka. I tu činjenicu ne treba preskakati. Bošnjaci su potpuno integrirani u društvo. Najvažnije je da idemo prema naprijed, uz sve naše prijepore, što je i razumljivo u današnjim uvjetima – i da budemo časni i pošteni. U Savjetu za nacionalne manjine uvijek imate partnera. Vrijeme koje dolazi je ozbiljno, ne treba biti pesimista, ali taj optimizam možemo isključivo bazirati na našem radu, na onome što je davno rečeno: “Uzdaj se u se i u svoje kljuse!”. Mislim da onda možemo svi zajedno puno toga postići, kao što mislim da smo i postigli. q

PREPORODOV JOURNAL 141/142

intervju

Naser Orić, bosanski heroj – ratni komandant Srebrenice, govori o svom djetinjstvu, školovanju u Beogradu, organiziranju odbrane u Podrinju, francuskom generalu Morillonu, odlasku iz Srebrenice i uzrocima njenog pada, suđenju u Haagu, odnosu prema domovini…

Srebrenica je moja rak rana Domovini se služi bezuslovno. Sanjam često kako ćemo opet biti graničari na Drini. Ustvari, siguran sam da će doći vrijeme kad će bosanski vojnik čuvati našu granicu na Drini. Ako zatrebam svom narodu, bez razmišljanja ću na megdan svim onima koji žele da ga unište, svim onima koji žele da unište Bosnu i Hercegovinu. Mi druge domovine nemamo. Razgovarao: Avdo HUSEINOVIĆ Naser Orić, sin Džemala i Hate, rođen je 3. marta 1967. godine u Potočarima, kod Srebrenice. U Srebrenici je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1988. završio je šestomjesečni policijski kurs u Zemunu, a pripravnički staž je odslužio na Savskom Vencu u Beogradu. Nakon toga će biti primljen među rijetke specijalce u tek osnovanu Specijalnu jedinicu MUP-a Srbije, kojom je komandovao Radovan Stojičić – Badža, a koja je direktno bila podređena predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću. Kada je počela agresija na Hrvatsku, kolege specijalci ga savjetuju da napusti jedinicu jer će uskoro početi rat u BiH, što Naser Orić i čini. Nakon što su srpske snage, uz pomoć bivše JNA, u aprilu 1992. godine okupirale veći dio Podrinja, Orić odlučuje da sa malom grupom svojih rođaka i prijatelja podigne ustanak u rodnim Potočarima. Nakon što su Srbi zauzeli Bratunac i Srebrenicu i počeli sa zločinima nad Bošnjacima, Orić pravi zasjedu “arkanovcima” u Potočarima, čime počinje dizanje ustanka u ovom dijelu Podrinja. Članovi Kriznog štaba TO Srebrenice 20. maja 1992. godine imenovali su Nasera Orića za komandanta. Imao je samo 25 godina kad je stao na čelo odbrane svog naroda. Pod njegovom komandom je bilo geografsko područje koje je obuhvatalo teritorije nekoliko opština u istočnoj Bosni: Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika. U to vrijeme on je komandovao velikom oslobođenom slobodnom teritorijom od Žepe preko Srebrenice, slobodne bratunačke teritorije, do Konjević polja, Cerske i slobodne zvorničke teritorije. Sve jedinice pod komandom Nasera Orića, 1. januara 1994., preimenovane su u Komandu 8. Operativne grupe Srebrenica Armije Republike Bosne i Hercegovine, a 12. jula 1994., Naser Orić je unaprijeđen u čin brigadira. Početkom 1995. godine, 8. Operativna grupa Srebrenica postala je 28. Divizija 2. Korpusa Armije RBiH. Naser Orić je ostao na položaju komandanta te jedinice sve dok u augustu 1995. godine nije izašao iz Armije RBiH. Početkom marta 1994. godine, dodijeljeno mu je priznanje “Zlatni ljiljan”, najviše priznanje koje dodjeljuje načelnik Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. Po naređenju Glavnog štaba Armije RBiH, u aprilu 1995. godine je helikopterom prebačen iz Srebrenice u Zenicu. Nakon što je Srebrenica pala, samovoljno je okupio grupe podrinjskih boraca i krenuo u susret koloni svojih boraca koja se probijala prema slobodnoj teritoriji. Nakon agresije na BiH mnogi su ga smatrali kontroverznom ličnosti, mediji su se utrkivali koji će ga više vezivati za različite afere i na taj način blatiti njegov ratni put. U martu 2003. Orić je optužen za ratne zločine. Uhapšen je 10. aprila 2003. u Tuzli i isporučen u Haag. Prije hapšenja Naser Orić se uvijek dobrovoljno odazivao na

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Naser Orić pozive haških istražitelja. Suđenje je počelo u oktobru 2004. i trajalo do aprila 2006. godine. Dana 30. juna 2006. Haški sud ga oslobađa po većini tačaka optužnice, a osuđuje ga na dvije godine zatvora zbog nepoduzimanja preventivnih mjera za okrutno postupanje i ubistva prema nekoliko srpskih zarobljenika u Policijskoj stanici u Srebrenici u periodu između 27. decembra 1992. i 20. marta 1993. godine. Haški tribunal pravosnažno ga je oslobodio 3. jula 2008. godine. Hrabro je u Haagu odbranio čast Armije RBiH i boraca koje je predvodio. Preživjeli podrinjski ratnici u njemu vide čovjeka koji je bio i ostao heroj bosanskog otpora.

Specijalne jedinice MUP-a Srbije, Milošević, Drašković… Gospodine Oriću, ispričajte nam nešto o Vašem djetinjstvu. Moje selo je bilo sirotinjsko. U selu smo imali samo jedan televizor, kod Abida i Zejne Orića, koji su živjeli blizu mene. Inače, čitavo selo se prezivalo Orić. Dakle, cijelo selo dođe kod njih kada želi gledati televiziju, recimo kada boksuje Muhammed Ali u četiri sata ujutro. Moraš doći što ranije da zauzmeš mjesto. U 19,15 sati gledaš crtani film, a pod broj jedan Zejna nam pregleda noge: gleda

intervju jesmo li oprali, da ne smrdi, pošto nas se napuni puna soba. I onda sjedimo tu i čekamo. Pospimo mi, i onda nas stariji ljudi bude: “Hajte djeco, počeo je boks!”, i ustanemo, gledamo. Kod nas je uvijek bilo vjerskog podučavanja. Svaki raspust bila je obaveza da idemo u džamiju, da učimo u mejtefu. Ja sam bio došao do arapskog pisma, pohađao sam mejtef do osmog osnovne. Dobro sam bio naučio sve to, međutim, onda sam otišao za Beograd. Od arapskih slova i dan-danas neka znam, a sure koje sam naučio ostale su mi u memoriji. Osnovnu školu završavam u Potočarima, a srednju u Srebrenici. Rahmetli Akif Ustić, kasnije moj ratni zamjenik, bio mi je razredni starješina od petog do osmog osnovne u Potočarima. Po povratku sa odsluženja vojnog roka odlazite na studije u Srbiju? U vojsku, u JNA, sam otišao 1985. godine. Služio sam u Tuzli, sadašnja kasarna “Husinska buna”, decembarska klasa. Bio sam izviđač Atomsko-biološko-hemijske odbrane. Dobro sam prošao u JNA. Svake srijede, subote i nedjelje sam bio kući, ujutro babo dođe sa “fićom” po mene. U vrijeme kad sam bio u JNA bila je havarija u Černobilu. Tad je vojsci bilo zabranjeno da izlazi van, a ja sam kao dobrovoljac izlazio da mjerim stepen radijacije, zbog čega sam nagrađen značkom primjernog vojnika. Krajem 1986. vraćam se iz vojske. Bio sam već upisao fakultet u Boru u Srbiji. Studirao sam oko pola godine. Imao sam “problem”: tamo su one čistokrvne Vlahinje, nisu Srpkinje, nego Vlahinje. To su žene haos, ne možeš se oteti. Počele me proganjati, pročulo se u Boru za mene. I jedan dan dođem kod rahmetli babe u Potočare. Pita babo: “Sine, kako ide fakultet?” Rekoh: “Nikako! Ako nastavim ovako, moraćeš svoje imanje prodati, ali ja nastaviti neću.” On se naljutio: “Moraš studirati, šta će selo reći!?” Uvijek se gledalo šta će selo da kaže, više me to nerviralo nego išta. Ja kažem babi: “Da te ne bih trošio finansijski, ja ću upisati kurs policije, pa ću kasnije fakultet završavati.” Nerado je to prihvatio, mislio je da ja to neću izganjati. Kako dolazi do odlaska u policiju, i to u Beograd, a ne u Sarajevo? Bio je kurs za policajce u Beogradu, a prije toga sam predavao u Sarajevo, Slavonski Brod, Sremsku Mitrovicu, pa ponovo u Sarajevo. I uvijek dobijem odbijenice, a obrazloženje je da je bio velik broj kandidata. Međutim, glavni razlog je zato što mi je dedo bio ustaša. Kada sam došao u Beograd prođemo sve testove i na razgovoru otvoreno kažem jednom članu komisije: “Neće nigdje da me prime, kao uvijek veliki broj kandidata. Al’, šta je ustvari istina? Istina je to što je moj dedo bio u crnokošuljašima ustašama!” Kada to kažem u po Beograda, normalno je za očekivati da dobijem odbijenicu. Međutim, jedan gospodin u komisiji, Tešić, kaže mi: “Ti, kada si tako iskren, bićeš primljen odmah.” Kurs je trajao šest mjeseci, i onda tokom kursa došli su momci i pitaju: “Ko ima želju da bude u Specijalnim jedinicama?” Prijavio sam se i vrlo lako zadovoljio tražene uslove. Primljen sam u Specijalnu jedinicu MUP-a Srbije. Jedinica je bila kao porodica. Bilo nas je 38 pod komandom pokojnog Radovana Stojičića zvanog Badža, koji se ponašao prema nama kao prema djeci. Naša jedinica je bila direktno podređena kabinetu Slobodana Miloševića, predsjednika Predsjedništva Srbije. Mi smo trenirali, radili i živjeli za dan da nas upotrijebi. San svakog specijalca i dan danas je da učestvuju u akciji hapšenja, itd. Kada su počeli Miloševićevi mitinzi širom Srbije, on je držao govore, kao onaj pred sami rat, proslava 600 godina Kosovske bitke na Gazimestanu. To je bio 28. juni 1989. godine i to je dan koji ću do kraja života pamtiti. Bio je to veliki zadatak za nas. Radili smo u civilu. U ekipi sa mnom bila su dvojica Bošnjaka Sandžaklija: Fadil Hazirović i Amir Hamidović. Slobo nije mogao doći autom, nije mogao proći. Došao je helikop-

terom, pa transporterom. Rijeke ljudi su išle asfaltom i putevima, tako da nije moglo ništa proći. Kada je Milošević došao mi smo ga “zatvorili”, nije mu mogao niko prići. Radili smo puno takvih akcija, između ostalog, pred sami rat pratili smo oružje, transport oružja, preko Bačkog Petrovog Sela za Knin. U jednom momentu Badža mi je rekao: “Nasere, tebi više nije mjesto ovdje! Ne daj Bože da se šta desi. Rat je na pragu, neću da te nosim na duši.” Često ste bili u Miloševićevoj blizini. Kako se ponašao, kakav je bio odnos njegove porodice bio prema ljudima iz obezbjeđenja? Kada su Miloševićevom sinu Marku neka djeca oduzela pištolj u školi, a on je bio sedmi razred osnovne, mi smo išli da intervenišemo. Jednostavno, odnio je pištolj u školu. I, otišli smo. Željko, jedan moj kolega, on je sada u Bratislavi otvorio školu za obuku “bodigardova”, i ja odemo i uzmemo pištolj od te dječurlije. Drugi put, Marko je pokupio neku djevojčicu, svoju simpatiju, pa pobjegao u Požarevac sa BMW-om. Nije imao ni vozačke dozvole, mi smo ga tjerali po putu. U Miloševićevu vilu nikada nismo ulazili. Slobo izađe, bila je jedna breza na Dedinju, i gleda u nju. Ujutro rano ustane, satima je znao gledati u brezu. Samo kaže: “Dobro jutro momci, kako ste?”. Tamo u vili ima sala za prijem, i tu smo se ubacili. Slobo je bio onako, kako se kaže, “gospodarast”, nije bio drčan, u odnosu na njegovu ženu Miru. Vi ste jedan od rijetko pozitivno opisanih likova u knjizi “Meta” Vuka Draškovića? U martu 1991. godine, tačnije 9. marta, desili su se ulični nemiri u Beogradu kada su tenkovi izašli na ulice. Mi smo već bili angažovani u zgradi Televizije Beograd, čuvali smo ključne objekte. Uhapsili smo tada Vuka Draškovića, predsjednika SPO-a. On leži, a nama donijeli hranu i njega nude. Neće da jede i kaže: “Bojim se da me ne otruju!” I onda ja prvi probam hranu i dam mu da jede. Bio sam korektan prema njemu, čak smo i razgovarali. Drašković je to opisao u svojoj knjizi. Vjerovatno kroz agresiju na Bosnu i Hercegovinu, kad se pročulo za mene i moje ime, opisao je da sam ja onaj od koga je uzeo hranu 9. marta 1991. godine.

Srebrenica – prvi oslobođeni grad u BiH I onda se vraćate u Bosnu? Znao sam da će biti rata. Moj rođak Ibran Mustafić je bio predsjednik Izvršnog odbora SDA u Srebrenici i poslanik u Skupštini BiH. On mi je pomogao da se budem prebačen u MUP BiH. Prvo sam nekoliko mjeseci 1991. godine bio u policijskoj stanici na Ilidži, a onda sam se vratio u Srebrenicu. Po dolasku u Podrinje sve je mirisalo na rat. Dolaskom u Srebrenicu počeli smo se organizovati u mojim Potočarima. Oružja nismo imali, nešto se nabavljalo preko SDA. Nakon što su Bijeljina i Zvornik, početkom aprila 1992. godine pali bez otpora pod srpsku okupaciju, došlo je do zatezanja odnosa u opštini Bratunac. Narod stihijski počinje da se iseljava iz urbanih sredina, bježeći u druge krajeve. Jednostavno, ljudi, mislim na Bošnjake, nisu bili spremni za rat. Mnogi važni i rukovodeći ljudi i intelektualci su pobjegli iz Srebrenice. U hotelu “Fontana” u Bratuncu, 17. aprila 1992., održan je sastanak između bošnjačkih i srpskih predstavnika općina Srebrenica i Bratunac. Upravo na ovom sastanku srpske vlasti su izdale javni ultimatum bošnjačkom stanovništvu Srebrenice i Bratunca, koje je brojilo oko 49.000 ljudi. Miroslav Deronjić je tada rekao: “Vi Muslimani imate dvije mogućnosti: da mirno izađete ili da vas mi pobijemo! Treće mogućnosti nema!” On je upozorio da su Bratunac, Skelani, Milići, Rogatica i Višegrad već u srpskim rukama. Bošnjacima je naređeno da predaju naoružanje i legalnu vlast bosanskim Srbima ili će ih uništiti hiljade srpskih vojnika koji su se okupili s druge strane Drine, u Srbiji.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

intervju

Naser Orić (u sredini) predvodi borce, 1993.

Naser Orić i general Morillon

Kako dolazi do dizanja oružanog otpora u Srebrenici i okolini? O meni su kružile priče kako sam došao iz Beograda, naoružao 1.000 “Zelenih beretki” i tako dalje. Nas u Potočarima, spremnih da branimo taj dio Podrinja, bilo je najviše 30-ak, između 20 i 30, sigurno ne više. Tim pričama su oni sami sebi proizveli strah, tako da su mislili da nas stvarno ima barem 1.000. Mi smo radili taktički. Znali smo da oni imaju svoje radio veze i da im je SDS podijelio oružje, pa smo išli taktički od brda do brda, ostajući bez nogu, samo da bi nas oni primijetili. Kad neki srpski stražar na jednom mjestu vidi jednu grupu, pa drugi na drugom isto, treći na trećem i tako redom, ispadne u njihovim očima da nas stvarno ima 1.000. To je bila naša varka. Kasnije nas oni zovu da se predamo, da damo naoružanje, da će biti sve u redu. Međutim, ja sam znao, imajući na umu iskustvo šta su radili na Kosovu: prvo ih razoružaju, pa ih onda ubijaju – da će tako biti i ovdje. Dan nakon preuzimanja Bratunca srpske snage su zauzele i Srebrenicu. Pljačkali su bošnjačku imovinu, palili kuće i ubijali bošnjačke stanovnike koji zbog bolesti i starosti nisu bili u stanju pobjeći u obližnje šume. Krajem aprila 1992. godine, u selu Bajramović sastali smo se Akif Ustić, nastavnik, Zulfo Tursunović, zemljoradnik, Hamdija Fejzić, diplomirani inžinjer, Hakija Meholjić, policajac i ja. Dogovoreno je dizanje šireg ustanka, sa oskudnim naoružanjem. Poviše naselja Vidikovac, 8. maja 1992. godine, u zasjedi je ubijen srpski vođa u srednjem Podrinju i poslanik u Skupštini BiH Goran Zekić, koji se vraćao iz akcije paljenja muslimanskih kuća u regiji Kragljivode i Skenderovići. Nekoliko sati nakon misterioznog Zekićevog ubistva, srpske snage bježe iz Srebrenice. Združenom akcijom napadamo grad. Sljedeći dan, 9. maja u popodnevnim satima, ušli smo u Srebrenicu. Tako je, nakon 22 dana okupacije, Srebrenica postala prvi oslobođeni grad u BiH. Nažalost, ne zna se da je Srebrenica prva oslobođena u toku agresije na BiH. Naše vođe su se plašile da će odgovarati za pred Haškim tribunalom ako budu rekli istinu. Oni su stavili da je Kalesija prva oslobođena. Međutim, Kalesija nikad nije ni bila okupirana, jer su se ljudi iz nje bili iselili iz bezbjednosnih razloga, povukli se do Tuzle i kasnije samo nazad vratili. A mi smo borbom oslobodili Srebrenicu. Nakon oslobađanja Srebrenice, krenućemo u stalne akcije oslobađanja bošnjačkih sela na području srednjeg Podrinja. Znate, do tada je već preko 10.000 Bošnjaka bilo pobijeno u ovom dijelu Bosne. Mi smo digli otpor tokom aprila i maja 1992. godine da sačuvamo ovo naroda što je preživjelo i izbjeglo četničku kamu. I te 1992. godine mi ćemo što osloboditi, što odbraniti, u sadejstvu sa borcima iz Bratunca, Zvornika, Cerske i Žepe, oko 900 kvadratnih kilometara teritorije. Kontrolisali smo 20 kilometara državne granice sa Srbijom na rijeci Drini i bili jedini graničari zemlje.

U stalnim ofanzivama na Srebrenicu i ovaj dio Podrinja poginulo je oko 2.000 srpskih vojnika. Ponavljam, vojnika! To su porazi koje nam nikada nisu oprostili. Među njima je bio veliki broj dobrovoljaca i regularnih vojnika iz Srbije i Crne Gore. Svakodnevno smo bili izloženi avijacijskoj i artiljerijskoj paljbi iz Srbije iz rejona Bajine Bašte, aerodroma Ponikve kod Užica, Ljubovije… Nama je “glavna logistika” bila Vojska Jugoslavije i jedinice Ratka Mladića. Mi nismo imali fizički kontakt sa slobodnom teritorijom, nama nije nikakva pomoć dolazila. Isključivo smo se borili sa oružjem zarobljenim od Srba.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Dolazak generala Morillona u Srebrenicu: proglašenje “Zaštićene zone UN-a” Početkom zime 1993. godine zavladala je glad među mnogobrojnim stanovništvom, dolazi do humanitarne katastrofe. General Mladić odlučuje da krene u najveću ofanzivu u Bosni, sa ciljem da konačno slomi otpor branilaca BiH i prostor uz granicu sa Srbijom etnički očisti od Bošnjaka. Mi smo samo imali vojnike koji su htjeli da prežive. Ništa drugo. Imali smo u jednom trenutku preko 80.000 ljudi, većim dijelom izbjeglica, na jednom tako malom prostoru. To je bilo nesnošljivo. Zbog toga smo morali da širimo teritoriju. I zbog hrane, odjeće i drugog. Jesen i zima na ovom prostoru uzele su velike žrtve među bošnjačkim stanovništvom. Suočeni sa opasnošću – da li da umremo od gladi ili da se borimo sa daleko nadmoćnijim neprijateljem – odlučili smo se za borbu. Nakon što bi mi zauzimali neka sela, žene i djeca ulazili bi iza nas i snadbjevali se uglavnom žitom i kukuruzom za gladne porodice koje ih čekaju u Srebrenici. Zbog torbi u kojima su tragači nosili hranu Srbi su nas zvali “torbarima”. Neke žene, koje su kod kuće čekala gladna djeca, znale su ići čak i prije mojih diverzanata. Mogli smo komotno osloboditi Bratunac da smo raspolagali sa kvalitetnim obavještajnim podacima. Ja sam tek kasnije u Haagu uspio doći do dokumentacije da su srpski vojnici pobjegli sa stanovništvom iz Bratunca i da ih je ostalo svega oko 300 u gradu. Da smo to znali, vjerovatno bi se ušetali u Bratunac. Danas, kad razmišljam kako smo se samo borili te prve godine, to je za sve vojne anale... Imao sam takve borce kakve možda historija nije upamtila. Jedino je rahmetli Hajro Kapetan od Sapne i Nezuka, sa zvorničke opštine, pokušao nešto da uradi kako bi se spojio sa nama. Tada je i poginuo, u jesen 1992. godine. Drugi korpus Armije RBiH nikada nijednu akciju nije pokrenuo sa ciljem da se deblokira srednje Podrinje, a imali smo veliku šansu. Nisu imali sluha ili nisu imali želje. U jednom momentu falilo je možda 10-ak kilometara do spoja naših jedinica iz Podrinja sa slobodnom teritorijom Armije RBiH u dijelu općina Sapna i Kalesija.

intervju Mladić je krenuo u ofanzivu uz pomoć najelitnijih jedinica Vojske Jugoslavije. Planirao je da je završi za heftu, ali zbog našeg otpora trajala je puna tri mjeseca. Dešavalo se da cijeli Užički korpus Vojske Jugoslavije napada jedno naše selo. Znači, korpusom na selo! Glad, zima i nedostatak municije su doveli do toga da smo počeli gubiti veliku slobodnu teritoriju. Prvo je pala Zvornička Kamenica, pa Cerska. Konjević Polje je zauzela Padobranska brigada iz Niša, čiji je komandant bio Dušan Stupar. Stegli su obruč oko same Srebrenice. Tada dolazi francuski general Philippe Morillon, komandant snaga UN-a u BiH, koji Srebrenicu proglašava “Zaštićenom zonom UN-a”. Tada u srednje Podrinje po prvi put dolazi UNPROFOR. “Unproforci” od mene traže da napustimo taj prostor, sa kompletnim narodom. Ima jedan snimak, kad ja sa njima sjedim u Konjević polju na transporteru i kažem: “Ne mogu ja dizati oružje na svoj narod da bi ih istjerao sa njihovih ognjišta.” Očito je bilo da je UNPROFOR bio na srpskoj strani, pokušavali su da nas se riješe sa tih prostora. Rekao sam im: “Pod broj 1: uspostavite prekid vatre. Broj 2: postavite ‘plave kacige’ duž Drine, da četnici iz Srbije ne mogu prelaziti. I pod broj 3: dostavite našem narodu humanitarnu pomoć.” Mladić tada njih ucjenjuje, što je bilo nepojmljivo. Ipak je NATO alijansa, jedna vojna velesila. Dešavalo se da srpski oficir dođe i uperi pušku u “unproforca”, a ovaj ne smije ni glas pustiti. Kroz to sam vidio da za nas nema zaštite. Međutim, većina naših Bošnjaka je vjerovala što stranci pričaju. A oni su jedno pričali, drugo radili. Ja im nisam vjerovao. Zbog toga sam i dosta nedaća preživljavao. Jednom smo došli u situaciju 1993. godine, kad su opkolili Srebrenicu, čini mi se 15. marta 1993. godine, da smo po jednoj automatskoj pušci imali po 15 metaka, a po poluatomatskoj “papovci” šest metaka. Tad je Morillon ušao u Srebrenicu. Ono što je on napisao u knjizi, kako je došao da nas spasi i slično – sve apsolutno laže. Da ga nismo zarobili, on ne bi ni ostao u Srebrenici! Međunarodna zajednica pokušava da ga napravi herojem, međutim, on je bio najveća kukavica. Ostaviti toliko naroda, žena i djece. On je pokušao da pobjegne kroz jedan propust u zgradi Pošte u kanal, ali mi smo ga uhvatili i ponovo vratili među narod. Za mene kasnije kaže “da sam mafija” – samo zato što sam želio da spasim naše stanovništvo. Dok je Morillon pokušavao održati govor pred Poštom, jednoj ženi iz Cerske je od gladi umrlo dijete na rukama. Mnogo ljudi nije imao ni obuću, ni odjeću. Pitao sam se da li bi to izdržale i životinje? Mislim da toga nije bilo u historiji. Takve patnje koje je izdržao naš narod, niko nije preživio. Tad je on, okupiran od naroda, proglasio Srebrenicu “zaštićenom zonom”. Kad se Morillon vratio među Srbe, nakon sastanka sa mnom, on je njima tada rekao: “Idite slobodno!” Sad mi je žao što ga nisam ubio. Na suđenju Radovanu Karadžiću, načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Manojlo Milovanović je 1. marta 2012. godine otkrio kako je Vojska RS-a u proljeće 1993. godine Cersku i Kamenicu zauzela bez borbe zahvaljujući Philippu Morillonu. Ofanziva na sami grad Srebrenicu počela je 12. aprila 1993. godine. I danas se naježim kad se toga sjetim: osjećali smo da je presudan momenat - ili oni ili mi. Branimo djecu, majke, sestre... Tada je moj borac Abdulsamed Đozo uzeo megafon i po gradu zaučio ezan. Nakon ezana se megafonom obratio narodu riječima: “Narode, ako imalo imate u sebi muslimanske krvi, iznesite sve metke što imate u kućama, sve oružja! Ko ne smije u bitku i ne mora, ko smije neka krene s nama! Srebrenicu moramo odbraniti!” To je jako djelovalo na narod, najednom su ljudi počeli donositi po 10-20 metaka, neko dva-tri, neko jednu bombu. Borbom prsa u prsa, 16. na 17 april, u bici za grad odbili smo neprijatelja ka Pribičevcu, i sa

Čičevca ka Bukovoj Glavi. Uspjeli smo spasiti grad i slomiti njihovu ofanzivu koja je trajala tri mjeseca i koja je bila puno žešća od one koja će uslijediti u julu 1995. godine, kad je Srebrenica pala. Tu hrabrost i odlučnost nikada neću zaboraviti, ponijeću je sa sobom i na onaj svijet. Nosio sam “sijač smrti” u rukama, a za mnom idu ljudi, svi smo bili spremni poginuti. Ne dozvoliti Mladiću da uđe u Srebrenicu.

Pad Srebrenice: “Samo da sam bio tamo među vojskom…” Početkom 1995. godine odlazite iz Srebrenice na slobodnu teritoriju. Nekako sa kraja ljeta 1993. godine dobio sam poziv da dođem u Sarajevo. U drugoj polovini septembra održavao se Prvi bošnjački sabor i ja sam trebao doći da održim govor ispred branilaca Podrinja, da opišem situaciju na terenu. Nisam htio otići. Bilo je još poziva, odbijao sam da odem iz Srebrenice. Međutim, kasnije smo dobili neke uređaje preko kojih smo dobijali naredbe. Postavljaju se ustrojstva, morao sam ih poslušati da izađem iz Srebrenice. Imali smo plan deblokade Srebrenice, i mi smo s tim planom i pošli. Odletjeli smo helikopterom iz Žepe u Zenicu. Moram vam reći da sam se odmah razočarao kad sam došao u Generalštab Armije RBiH. Vidio da smo mi u Srebrenici negdje daleko na dnu top-liste mogućih vojnih oslobađajućih operacija. A uvijek nas je držala neka nada da smo blizu srca, a daleko od oka, našim vojnim strukturama. Umjesto deblokade Srebrenice, prijetili su nam hapšenjima. Kasnije ću pokušati da se vratim u Srebrenicu. Ono što je bilo nevjerovatno, za taj naš povratak u Srebrenicu, za taj let za Žepu kroz 100 kilometara četničke dubine, svi su znali! Od najmanjeg do najstarijeg insana. Cijela Tuzla samo bruji: “Vraća se Naser!” Nije mi to bilo nimalo drago. Kad ovaj običan svijet na tuzlanskim i živiničkim ulicama zna za moj povratak, onda to još bolje znaju četnici. Došli smo na heliodrom. Tu se skupljali, čekali vrijeme za polijetanje helikoptera. Na nekoliko minuta prije polijetanja, izdvojili smo se rahmetli Ramiz Bećirović, Ejub Golić i ja. “Nasere, ti ne ideš, mi idemo! Ovo nimalo ne miriše na dobro. Ako se desi pad, nek’ ostane bar neko od naše komande. Odoh ja, a ti dođi sljedećim letom. I ne dozvoli da Tuzla bruji i o tom letu”, rekao mi je rahmetli Ramiz Bećirović. I ja sam tada na jedna vrata ušao, a na druga izašao. Helikopter u kojem sam trebao biti, misteriozno je pao iznad Žepe u noći 7. maja 1995. godine. Bilo je mrtvih i ranjenih. Poginuli su piloti, doktori koji su krenuli da pomognu našoj bolnici. Moj zamjenik Ramiz Bećirović je bio teško ranjen, kao i heroj Ejub Golić, te načelnik Žepe Ramo Čardaković. Srebrenica pada u julu 1995. godine i doživljava genocid najveći na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Da li je sve moglo biti drugačije, da li se grad mogao odbraniti? Taj period kada je počelo, krenulo – to je najteži dio moga života. Jednostavno, hodao sam kao muha bez glave, pokušavao sam sve moguće veličine da kontaktiram, da komuniciram, da tražim spas, da nađem modul kako da to spriječim. Međutim, u svaku tu veličinu sam se razočarao. Tek na kraju sam morao da uzmem ove moje sirotane koji su došli iz Srebrenice, koji su bili nekim dijelom na tim prostorima. Pokupili smo ljude sa naoružanjem, uz dobrovoljce, koji su krenuli sa mnom. Lično mi je rahmetli Alija Izetbegović dao logistiku da pomognem koloni koja se iz Srebrenice kretala prema slobodnim teritorijama. Sa tuzlanske slobodne teritorije napali smo srpske položaje, tamo gdje smo očekivali da bi kolona trebala izaći.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

intervju General Sead Delić, komandant Drugog korpusa Armije RBiH, nije mi dozvolio da krenem u akciju, nije mi dao logistiku. Sve sam to privatno uradio, tako što sam otišao kod rahmetli Izetbegovića. Svi sa kojima sam pričao, svi su govorili da se ne može odbraniti teritorija Srebrenice. A ja sam tvrdio da može: to i danas tvrdim, da je bilo odbranjivo k’o dva i dva. Mogli smo odbraniti, bez obzira na snage koje su nas napadale. Imali smo nekoliko prednosti: konfiguracija terena i Ujedinjene nacije, koje su bile zauzele dobre kote. Znači, imali smo sve na našoj strani, osim dobre volje naših instanci i međunarodne zajednice da nam pomognu. Ja vam garantujem životom, da smo se tako mogli odbraniti! U tom momentu, ja sam imao ljude prave kamikaze. Mogli smo da dočekamo sve ljude, da ih izvučemo, da ostanemo u onom pravcu odakle je Mladić ulazio u Srebrenicu. Mogli smo preko puta MUP-a, kada se on krije, mi smo mogli u kolektorima, između onih zgrada, da se maskiramo, da ih poderemo, da ubijemo i Mladića i sve ostale. Samo da sam bio tamo među vojskom, al’ eto... Znao sam da bez mene niko neće moći narediti ključne naredbe za odsudnu bitku za grad. Sad kad je Srebrenica pala, sa odgovornošću tvrdim da oni ljudi koji su išli u proboj sa bosanske strane, od Nezuka, znači slobodne teritorije – ja sam bio na čelu tih snaga, i mi smo pet dana probijali, probijali, probijali… nismo mogli ništa četnicima – dok nisu došli moji borci iz pravca Srebrenice, izmučeni u koloni smrti. Ljudi iz kolone su probili taj četnički bedem! Mi smo pokušavali, ali nismo uspjeli. Srebrenica je moja rak rana koja će u grob da me stavi. Još nešto, general Sead Delić je kasnije zatvorio taj koridor, a mogao je još 2.000 ljudi da izvuče. Da li je iz nekog neznanja glumio nekog oficirčinu, ali eto desilo se što se desilo. U Haagu saznajem od srpskih oficira Pandurevića i Borovčanina koliko su naših ljudi zarobili koji su bili došli do kapije slobode. Glupošću generala Delića, koji je povukao vojsku, Srbi su opet zatvorili tu liniju i zarobili 2.000 ljudi. Nije meni na dušu, nego Seadu Deliću, umjesto da ga kazne, njega nagrade značkom “Zlatni ljiljan” za uspješno izvlačenje Podrinjaca iz privremeno zauzete teritorije! Bruka i sramota, historija će to vjerovatno da ispravi. Danas bi, ako ništa, na spomeniku u Potočarima bila imena 6.000 ljudi, umjesto 8.000.

Suđenje u Haagu i odnosi sa srpskim zločincima I onda, nakon svega, dolazi do Vašeg hapšenja i odvođenja na suđenje u Haag! Poslije pada Srebrenice, združenim snagama krenu sve vojne, obavještajne i civilne strukture, sa tadašnjim političarima, protiv mene. Prikrili su mi značku “Zlatni ljiljan”, kroz obavještajne strukture pokušali da me degradiraju. Napravili su plan i program. Kažu: “Sve više i više raste animozitet od strane izbjegličke populacije, na čelu sa Naserom Orićem, prema vojnom i civilnom vrhu Federacije i politike Bosne i Hercegovine. I u tom pravcu mi tražimo da se zavede operativno praćenje, metode, istrage...” I onda to ide direktno predsjedniku Izetbegoviću. Predsjednik, naravno, to sa razlogom odobrava, misleći da je to stvarno neki animozitet, da mi hoćemo da urušimo državu, da pravimo puč… Međutim, toga ništa nije bilo, ni u mislima, a kamo li u stvarnosti. Kasnije će se to pokazati na nekim mitinzima. Predsjednik dođe pred narod iz Podrinja, narod počne galamiti, a ja izađem i kažem narodu: “Nemojte toga čovjeka!”. To je bilo u “Mejdanu” u Tuzli, postoji snimak. Mnogi su pokušali da degradiraju moje ime, jer su vidjeli da uživam ugled kod naroda. Jednostavno, nisu mogli da se pomire sa tim.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Naser Orić na suđenju u Haagu Kada su Srbi izvršili genocid, odmah je obavještajna kuhinja srbijanska počela sa akcijom udara na mene. Kako bi prikrili ono što su uradili tokom genocida. Vjerovatno je tu bilo i odgovornosti međunarodne zajednice. Skontali su: evo napravićemo balans ako Nasera uhapsimo – pošto su Srbi uveliko pričali o meni da sam napravio pokolj nad srpskim stanovništvom. Ja sam se dobrovoljno javio i otišao na razgovore sa haškim istražiteljima u Sarajevu. Danima su trajali razgovori. Međutim, i pored svega, oni su izveli akciju mog hapšenja. U Haagu sam se našao na istom spratu sa svojim najvećim neprijateljima. Odmah su se svi srpski zločinci sledili kad sam došao. Ja sam u startu postao autoritet i moja je bila glavna u zatvoru. Moj neprijatelj Momir Nikolić iz Bratunačke brigade Vojske RS-a, osuđen za genocid – peglao mi je košulje, a Miroslav Deronjić, glavni Karadžićev povjerenik za Podrinje, on je umro u zatvoru – prao mi je veš. Jednom sam udario Gojka Jankovića, krvnika iz Foče, zato što je nasrnuo na Sefera Halilovića, prvog komandanta Armije Republike BiH. Nisam to mogao dozvoliti. Također, Jovica Stanišić, Miloševićev glavni obavještajac me jednom uvrijedio. Ustvari, pričao je uvredljivo o Božijem poslaniku Muhammedu, a.s., i ja sam ustao i rekao mu: “Slušaj ti majmune, nemoj da ti ja tu plastičnu guzicu razvalim skroz!” Krenem na njega, a on pobjegne u spavaonu, tako da je tri dana bio u kućnom pritvoru, nije smio da izađe u zajedničku prostoriju. Nakon nekoliko dana pošalje Momira Nikolića da mu oprostim. Izvinio se kasnije i kaže: “Pretjerao sam.” Dovodili su jednog zločinca Cojku Popovića, koji je učestvovao u strijeljanju 2.000 mojih ljudi i koji se vidi na snimku u Potočarima – da svjedoči protiv mene. Svašta je bilo. Oslobođen sam, od samog starta sam znao da sam nevin. Četnike jesam na bojnom polju neutralisao i na to sam ponosan. Civile nikada nismo napadali jer ustvari, Srbi su, a to se može vidjeti po njihovoj dokumentaciji, civile iseljavali iz zone ratnih dejstava, uglavnom u Srbiju. No, oni pokušavaju lažima falsifikovati historiju, tako što od vojnika-zločinaca prave navodne nevine žrtve. Imate li neku poruku za kraj? Domovini se služi bezuslovno. Sanjam često kako ćemo opet biti graničari na Drini. Ustvari, siguran sam da će doći vrijeme kad će bosanski vojnik čuvati našu granicu na Drini. Ako zatrebam svom narodu, bez razmišljanja ću na megdan svim onima koji žele da ga unište, svim onima koji žele da unište Bosnu i Hercegovinu. Mi druge domovine nemamo. q

bosanski barometar

Lagumdžija odbacio ideje Platforme

Politički potresi u BiH Godinu i pol dana mukotrpne gradnje koalicije stranaka potpisnica Platforme (SDP, SDA, HSP i NSRzB) palo je u samo nekoliko dana svibnja. SDP je odlučio odbaciti suradnju sa SDA jer potonja stranka nije htjela podržati Državni budžet od 1,395 milijardi KM, od čega je 445 milijuna KM bilo predviđeno za vraćanje duga. Praktično, za državne institucije je preostalo 950 milijuna KM, što SDA nije htjela prihvatiti obrazlažući to činjenicom da entitetski budžeti rastu, dok državni stagnira, čime se dodatno slabi položaj države u odnosu na entitete. Preostale stranke članice državne Vlade (uz SDP još i HDZ, HDZ 1990, SNSD, SDS) zdušno su ga podržale, pa je SDP snažno napao SDA upozoravajući je da će raskinuti koaliciju ukoliko ga ne podrži. Sukob između SDP-a i SDA traje gotovo godinu dana jer je SDP pokušao nametnuti novi Zakon o unutarnjim poslovima u Federaciji BiH na način da policijskog komesara bira ministar, umjesto aktualnog načina gdje ga bira struka. Komesar je bio neovisna osoba, pa su mnogi tvrdili da SDP želi staviti policiju pod političku kontrolu, navodno i zbog kriminalnih radnji Zlatka Lagumdžije i njegovih najbližih suradnika u SDP-u. SDA je bila protiv toga pa su se cijelo vrijeme lomila koplja, da bi kulminiralo pitanjem visine Državnog budžeta. Krajem svibnja SDP je krenuo u rekonstrukciju Vlade FBiH pozvavši u nju sada HDZ i HDZ 1990, olako prešavši preko toga da ranije za njih nisu htjeli ni čuti. Zanimljivo je da je upravo SDA bila zagovornik ulaska dvaju HDZ-ova i u Vladu FBiH, ali svjesna svoje slabije pozicije u platformaškoj koaliciji u odnosu na SDP, nije htjela previše talasati. Zato je bila formirana koalicija koja je patriotskim snagama u BiH davala kakvu-takvu nadu da bi to mogla biti jezgra budućeg šireg pokreta za reintegraciju te zemlje. Sada su Lagumdžiji i krugu oko njega dobro došli HDZ-ovi koji su insistirali da se ujedno odrekne i HSP-a i NSRzB, a umjesto SDA u novu koaliciju SDP-HDZ-HDZ 1990 pozvan je Savez za bolju budućnost (SBB), čiji je predsjednik osnivač “Dnevnog avaza” Fahrudin Radončić, koji se ujedno povezuje s kriminalnim krugovima u BiH.

Radončić prvi policajac Radončić je objeručke prihvatio poziv, pa su odmah krenule rekonstrukcije kantonalnih vlada koje su za Lagumdžijine pristaše pozitivno završile. Isto tako, iako taj proces nije do kraja lipnja okončan, ne treba dvojiti da će na državnom nivou kadrove SDA zamijeniti oni iz SBB-a, a kako je već potvrđeno, novi ministar sigurnosti (tj. policijskih službi) trebao bi biti baš Radončić, što dodatno pojačava sumnju da ova rekonstrukcije nije plod principa, već golih pojedinačnih interesa. “Žao mi je što Tihić nije reformirao SDA u modernu stranku centra. Razlog nesuradnje više nije samo proračun. Vidjeli smo da SDA pokušava veliku priču iskoristiti za lokalne izbore”, rekao je Radončić. Govoreći o novoj poziciji, rekao je da tu funkciju ne doživljava kao mjesto prvog policajca. “Naša je obveza suradnja s međunarodnim faktorima. Ako do imenovanja dođe, u što ne sumnjam, radit ću u interesu građana, uspješno kao što sam sve ranije radio”, rekao je Radončić. No, kad je u pitanju federalna Vlada, stvari su tu daleko kompliciranije. Najprije su SDP-ovi kadrovi u Vladi htjeli smijeniti članove Upravnih odbora javnih poduzeća, no protiv su bile SDA, HSP i Lijanovići. Jedini ministar koji je podržao SDP-ovce bio je SDA-ov

ministar Desnica Radivojević, i tu je nastala prava trakavica. Naime, u Ured predsjednika FBiH Živka Budimira (HSP) stigla je potpisana Radivojevićeva ostavka, što je bilo iznenađenje jer nije bilo logično da ostavku daje čovjek čiji je glas presudan da prođu SDP-ovi prijedlozi o Upravnim odborima. No, Desnica i premijer Nermin Nikšić tvrdili su da ostavke nije bilo, pa je sjednica Vlade počela te je SDP imao šansu nametnuti svoje zahtjeve. Tada su SDA, HSP i Lijanovići izveli manevar tražeći pauzu radi konsultacija, što znači da tada odluke nisu bile donesene. Time je predsjednik Budimir dobio na vremenu i poslao premijeru Nikšiću pismo u kome prihvaća Radivojevićevu ostavku te ga razrješuje. Tek su tad SDP-ovci shvatili da su nasamareni, no kako nisu imali izbora, tvrdili su i dalje da ostavke nije bilo. No, kako je potpis na ostavci zaista bio Radivojevićev, krenulo se u istragu da se vidi kako je ona dospjela tamo, kada ni on sam nije zapravo htio podnijeti ostavku. Tada je javnost saznala da je SDA vodila takvu politiku da je inzistirala od svih ministara iz njenih redova još prije formiranja Vlade FBiH, tamo negdje krajem 2010., da potpišu bianco ostavke koje će biti aktivirane ukoliko netko od njih bude neposlušan. Upravo se to i desilo. Radivojević je tada potpisao bianco ostavku, a SDA (a ne on) tu je ostavku proslijedila predsjedniku Budimiru, koji ga je na temelju toga razriješio.

Vrbovanje zastupnika SDP, SBB i HDZ-ovi su ga optužili za protuustavno djelovanje, no Budimir je ostao pri svome. Zato je pokrenuta inicijativa da se smijene predsjednik Budimir i njegov zamjenik Mirsad Kebo (SDA), no da bi ih se smijenilo, bilo je potrebno da takvu odluku Parlament FBiH izglasa dvotrećinskom većinom. Kako ova nova koalicija ima tek 56 zastupnika, to nije bilo dovoljno pa se krenulo u lobiranje. Računalo se na neke labilne zastupnike, ali i na one iz A-SDA, DNZ-a i Dodikovog SNSD-a, koji također participiraju u Parlamentu FBiH. Od članova dosadašnje Platforme računali su na NSRzB i u prvim izjavama njihovog čelnika Jerka Ivankovića Lijanovića zaista se činilo da bi oni mogli podržati novu koaliciju. Naime, on je izjavio da je njegova stranka spremna sudjelovati i u novoj parlamentarnoj većini na razini Federacije BiH, ako bi ta nova većina imala bolji program rada nego aktualna Vlada FBiH. Potvrdio je

Živko Budimir

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar da je dobio ponudu SDP-a i SBB-a da bude dio nove parlamentarne većine u Federaciji, ali je dodao da još nije dobio program rada. Također, naveo je kako je spreman odstupiti s dužnosti ministra poljoprivrede u Vladi FBiH u korist dva HDZ-a, jer je zahtjev tih stranaka da njihovi kadrovi popune sve fotelje u federalnoj izvršnoj vlasti namijenjene Hrvatima. “Mi u Vladi možemo sudjelovati sa svojim kadrovima iz reda svih naroda. Naši ministri će provoditi program NS Radom za boljitak. To nije prepreka da budemo dio neke nove većine, ali je prepreka program koji će morati jamčiti da ćemo popraviti ekonomski položaj naših građana”, zaključio je Lijanović. Prema dobro upućenim izvorima Dnevnik.ba je objavio da nije isključeno da je Lijanoviću obećan “programski paket” u kojem se nalazi “mrkva i batina”, tj. da se zadovolji ponuđenim resorom u “bošnjačkoj kvoti”, neovisno o financijskoj težini tog resora, i da njegovih pet zastupnika glasa za rekonstrukciju federalne vlasti, uključujući i smjenu predsjednika i dopredsjednika Federacije BiH. U tom slučaju protiv njega neće biti pokretana istraga za zlouporabu novca za poljoprivredne poticaje. Činilo se da je nova koalicija pred pobjedom jer je predsjednika HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio da će nova parlamentarna većina imati 65 ili 66 zastupnika, koliko je dovoljno za pokretanje procedure za smjenu predsjednika i dopredsjednika FBiH. To znači da su Čović i Lagumdžija većini od 56 zastupnika, koliko imaju SDP, SBB i dva HDZ-a, pribrojali još pet Lianovićevih te po jednog zastupnika iz A-SDA, DNZ-a i SNSD-a. Bila je nepoznanica samo tko bi mogli biti 65. i 66. zastupnik. Međutim, nova je koalicija (barem za sada) napravila račun bez krčmara. Lijanovići su nakon par dana premišljanja odustali i čvrsto stali uz SDA i HSP. Što se točno desilo, ne zna se, odnosno nije jasno da li su Lijanovići bili principijelni ili je možda došao neki tajni znak od međunarodne zajednice. Naime, znakovito je da je predstavnike SAD-a, EU te samog visokog predstavnika Valentina Inzka zapljusnuo val šutnje. Ničim nisu htjeli odavati na čijoj su strani, iako se iz te šutnje moglo čitati da ne podržavaju Lagumdžijine vratolomije. Važno je ovdje podsjetiti da je upravo međunarodna zajednica (izuzev Rusije) snažno poticala okupljanje stranaka Platforme i eliminaciju HDZ-ova, pa je teško povjerovati da su preko noći i oni promijenili mišljenje. Zato nije isključeno da je netko od njih nazvao Lijanovića da ga podsjeti na preuzete obaveze iz Platforme, iako se to ne može u potpunosti tvrditi. Iako su računali i na stranku Fikreta Abdića DNZ (u kojoj se, uzgred, nekoliko mjeseci pred lokalne izbore dešava raskol i upravo nakon izlaska iz zatvora Abdića odbacuju), vodstvo ove stranke izjavilo je da neće podržati novu koaliciju na čelu sa SDP-om, nego će ostati uz SDA, HSP i Lijanoviće.

Osuda javnosti Rasplet ovog procesa krajem lipnja doveo je do pat pozicije, pa je Lagumdžije nastavio vršiti još žešći pritisak. On je odbacio optužbe čelnika SDA da SDP najnovijim potezima i raskidanjem koalicije SDA – SDP generira novu krizu u BiH. “Odgovorno tvrdim, da smo pristali na njihov (SDA) ultimatum i pustili da država bude na privremenom finansiranju, da bi sada ušli u krizu za koju SDP ne bi želio da odgovara jer bi to bila kriza koja bi bila direktno rušenje države. Čuo sam da nema za šta me nisu optužili u Sarajevu, Tuzli, Zenici… Između ostalog, jedan me novinar u Sarajevu pitao: ‘Kad ste dogovorili s Čovićem treći entitet kao uvjet?’ Vidite dokle to ludilo ide. Zvao sam gospodina Čovića da ga pitam da nije negdje pričao kakvu glupost. On je odgovorio: ‘Bože sačuvaj, da si to sa mnom dogovorio, gdje bi mi bio kraj!’ Radi se o tome da se očigled-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Sulejman Tihić, Dragan Čović i Zlatko Lagumdžija no vodi specijalni rat. Ne postoji nikakav tajni dogovor. Sve što sam radio je javno”, izjavio je Lagumdžija. On je precizirao da su pozicije SDP-a jasne, a to znači “Sejdić – Finci” – DA, tri izborne jedinice – NE”. Podsjetio je da je SDP upozoravao SDA kako od njih očekuje da se pridruže odgovornoj politici, da se dođe do budžeta BiH. “Rekli smo im, da ukoliko žele da zemlju vode u dalji kaos odlukom o privremenom finansiranju, da to nećemo prihvatiti. Smatrali smo da je Državni budžet test za sve nas te da li je SDA spremna za promjene, za reforme”, rekao je predsjednik SDP-a. O kakvim se promjenama radi te reformama nije rekao, vjerojatno iz razloga što ni sam ne zna o čemu bi tu pričao, no na kraju je kazao da premijeri SDP-a na nivou FBiH i u kantonima imaju stalne opstrukcije u provođenju ekonomskih i socijalnih reformi te u implementaciji izbornih rezultata. “Upozoravali smo Sulejmana Tihića, i javno i na sastancima najužih rukovodstava dvije stranke, da mi zaista smatramo da SDA treba i može da se transformira iz pokreta u jednu umjerenu modernu stranku i da je to u interesu čitave zemlje. Nažalost, budžet i posljednja događanja su pokazali da se u tome nije uspjelo”, kazao je Lagumdžija. Što god mislio Lagumdžija, činjenica je da je naišao na gotovo nepodijeljenu osudu javnosti. Čak su ga osudili i intelektualci bliski socijaldemokratskoj ideji, a znakovita je i šutnja člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji se i sam prije tri mjeseca pobunio protiv Lagumdžijine samovolje u stranci. Lagumdžija je ovim potezom natjerao čak i zaklete protivnika SDA da podrže Tihićevu politiku u ovom slučaju. Gledajući unazad 20 godina, SDA zaista ne zaslužuje biti dijelom vlasti, ali način na koji je to Lagumdžija uradio nikako ne može biti rješenje. No, kako kaže narod, “svako zlo za neko dobro”. Naime, ovaj proces nije završen, o odlukama SDP-ovog dijela Vlade FBiH koje je donijela bez još uvijek aktualnih ministara iz SDA, HSP-a i Lijanovića odlučivat će Ustavni sud FBiH. Kako je najavljeno, to bi moglo biti tek u rujnu jer su ustavni suci otišli na godišnje odmore, pa se situacija dodatno usložnjava. Mogao bi je prekinuti tek jedan čovjek - predsjednik FBiH Živko Budimir, koji je krajem lipnja najavio kao vrlo moguće rješenje raspuštanje Parlamenta FBiH i raspisivanje novih izbora. Dođe li do toga, a poznavajući raspoloženje građana, moglo bi se desiti da se ovakva politika Lagumdžiji obije o glavu. Izgubi li SDP eventualne izbore, mogli bi se pokrenuti procesi unutar samog SDP-a koji bi mogli dovesti do toga da se konačno prekine Lagumdžijina diktatura u ovoj stranci. To bi bilo dobro jer je Bosni i Hercegovini potreban jak SDP kao multietnička stranka, koja bi opet oko sebe mogla početi okupljati druge stranke kao jezgru budućeg pokreta za BiH. q Edis FELIĆ

bosanski barometar

Velikosrpska ideologija i hegemonizam

Izvori genocida nad Bošnjacima O velikosrpskoj historiografiji (nekoliko primjera) Osnov moderne srpske mitologije jeste narativ o boju na Kosovu 1389. godine kada su Osmanlije porazili vojsku kneza Lazara i potčinili ih sebi. Ali, taj boj predstavljen je kao najvažniji događaj u srpskoj historiji. Pored tog boja historija pamti i Bitku kod Nikopolja, samo sedam godina kasnije, tačnije 25. septembra 1396. godine, u kojoj raško-srpska vojska sudjeluje s Osmanskom vojskom protiv vojske više evropskih zemalja. Srpska historiografija ovu bitku kod Nikopolja sistematski ignorira i zanemaruje, a pustila je u opticaj naraciju o Boju na Kosovu na kojem je izgrađena cjelokupna velikosrpska ideologija i mitologija. Episkop Nikolaj Velimirović je 1939. godine u manastiru Ravanici održao programski nacionalistički govor, ispunjen šovinizmom, koji je služio četničkim ideolozima, “dokazujući” da su Srbi nesumnjivo arijevske krvi, da su oni bili na straži pred kapijama Evrope protiv “plemena niže rase”. U toj magli Srbi su “branili Evropu od osvajača s Istoka”. U povijesti Osmanskog carstva Boj na Kosovu predstavlja tek jednu u nizu bitaka. Ona nije imala važnost kakvu je imala bitka kod Nikopolja, poslije koje srpske snage s Osmanskom vojskom ratuju rame uz rame. Bajazit I, zvani Jildirim (Munja), predvodi veliku osmansku vojsku na Nikopolju, priprema se da razlomi Ugarsku, već je pokorio Bugarsku, a suprotstavlja mu se ugarski kralj Sigismund Luksemburški koji je oko sebe okupio vojni savez francuskih, njemačkih i engleskih vitezova, vojsku kršćana-križara iz zapadne i srednje Evrope koju je predvodio Ivan od Neversa, budući vojvoda Ivan Neustrašivi od Burgundije... Nakon bitke ostale su hiljade raskomadanih i unakaženih ljudskih tijela kraj Dunava. Pripovijeda se da je Bajazit I u odsudnom trenutku u bitku uveo elitne odrede koji su uništili borbene francuske vitezove i doveli do rasula evropske vojske. Ratnici, koji su preokrenuli ishod bitke, bili su srpski na čelu sa Stefanom Lazarevićem, sultanovim vazalom. (O ovome se može čitati u knjizi američke historičarke Barbare Tuchman Daleko ogledalo (A Distant Mirror: The Calamitous 14th Century; prijevod: Daleko zrcalo: Zlosretno XIV stoljeće, Zagreb, 1984.)). I sve tako do bitke pod Bečom 1683. Dakle, gotovo 300 godina Srbi učestvuju u osmanlijskim vojnim pohodima. Spram toga pojavljuje se Kosovski mit koji je srpska konstrukcija o tome kako su se “srpski vitezovi” žrtvovali za Evropu u odbrani kršćanstva. “Osveta Kosova” postala je politički program velikosrpskih političara u 19. i 20. stoljeću. O “osveti Kosova” posebno “nadahnuto” i s neskrivenom rasističkom mržnjom prema braći koja su postala Muhammedovi sljedbenici, “pjevao” je Njegoš u Gorskom vijencu uvodeći jezik mržnje i sataniziranja muslimana kao obrazac odnosa prema njima. Tako je “postalo normalno” zvjerski ubijati muslimane koji su poistovjećeni s Turcima. Jedna od specifičnosti velikosrpske historiografije ogleda se u selektivnom pristupu historijskim događajima. Ovo se kod historiografa naziva “zatamnjenje prošlosti”. Mi smo danas svjesni mitskih

Ilija Garašanin, autor “Načertanija” aspekata velikosrpske ideologije i srpskog nacionalnog identiteta i pitanja kao pitanja teritorija. Posebno treba obratiti pažnju na planske konstrukcije unutar velikosrpske historiografije. Tako, naprimjer, Kosta Milutinović (Vojvodina i Dalmacija 1760.–1914., Novi Sad, 1973.) govori o Ćirilu i Metodiju koji pokrštavaju ljude po Dalmaciji, a oni tamo nikada nisu ni bili. Ova konstrukcija, međutim, vremenom postaje posmatrana kao istinita tvrdnja. Prije Milutinovića o ovome je pisao Nikodim Milaš (Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.) čiji rad Milutinović uveliko koristi. Milaš je izgleda “vidio” Ćirila i Metodija kako hodaju po Dalmaciji i šire kršćanstvo. (O ovome piše Ivan Pederin u radu Velikosrpska promidžba i subverzija u Dalmaciji između aneksijske krize 1908. i balkanskih ratova 1912.). Takve konstrukcije velikosrpska historiografija je napravila o Bosni kao “srpskoj zemlji”, o bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, o hercegu Stiepanu Kosači, o regiji Hercegovine, značajnim bosanskim ličnostima, o “pradedovskoj veri”, o “srpskim teritorijama” na tlu Bosne itd. Dakle, obrazac je prepoznatljiv: velikosrpska historiografija konstruira događaj i ličnosti i onda na njima gradi “historijsku istinu”. Naravno, postoje i znanstvenici unutar srpske historiografije koji dezavuiraju te konstrukcije. (Ovdje posebno želim ukazati na knjigu Olge Popović-Obradović Kakva ili kolika država. Ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije u XIX i XX veku, Beograd, 2009.).

Ideja Velike Srbije i velikosrpska ideologija Među najznačajnije propagatore i ideologe velikosrpske ideologije u 19. i 20. stoljeću ubrajaju se Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić, Nikola Stojanović, Jovan Cvijić, Vasa Čubrilović i Stevan Moljević, kao i akademici SANU koji su izradili Memorandum 1986. Historijski stvari stoje ovako. Za vrijeme osmanske opsade Beča, poznate u historiografiji kao Veliki bečki rat 1683.–1699., Đorđe Branković iznosi 1683. godine prvi plan “Velike Srbije” pod pokroviteljstvom austrijskog cara i austrijske vanjske politike. Branković je pro-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar jektovao državu od Triglava do Rodopa, kojom bio obuhvatio sve dijelove Balkana. Austrijski car je, međutim, kasnije odustao od ove ideje i utamničio nesretnog Brankovića koji je umro u zatvoru 1711. Austrija je organizirala pobunu pravoslavnog stanovništva unutar Osmanskog carstva, koja nije uspjela, pa je pećki patrijarh Arsenije III Čarnojević, koji je donio fatalnu odluku o ustanku, početkom 1690. morao pokrenuti veliku seobu pravoslavnog stanovništva na sjever preko Save i Dunava. Potom će Austrija ovo stanovništvo uključiti u Vojnu krajinu spram Osmanskog carstva i koristiti ga za svoje projekte. Austrijanci su uvidjeli da bi Srbi na Balkanu mogli da im prave probleme sa svojim idejama o velikoj državi i počeli su da potiskuju tu ideju i predstavljaju je kao opasnost za druge narode. Mihailo Stanišić smatra, s druge strane, da je Beč od 19. stoljeća koristio pojmove “Velika Srbija” i “velikosrpstvo” da bi protiv Srba mobilizirao katoličanstvo. Pojam Velike Srbije doživio je transformacije u upotrebi. Taj proces transformiranja pojma Velike Srbije trajao je u periodu od 1683. do 1915. godine. Ali, od 1816. do 1915. postalo je jasno da je austrougarska vlast njime obuzdavala aspiracije balkanskih naroda da se ujedine u neku veću državu. Vlada u Beču je zvanično promovirala pojam Velike Srbije 1816. godine i finansirala pravljenje elaborata o velikosrpskom pitanju. Međutim, 1915. crnorukaški Pijemont u Srbiji usvaja taj pojam i promovira ga u svojim tekstovima. Zatim su pojam Velike Srbije kao svoj program prihvatili oni koji su bili prokazani i satanizirani od strane bečke vlade, te su iza tog pojma stajali crnorukaški Pijemont, zatim Vidovdan i Sloboda ili smrt, glasila četničkog ravnogorskog pokreta. Vojna grupa oko lista Pijemont propagira ideje stvaranja Velike Srbije. Oni kažu: “Naša buduća generacija daje zavjet za stvaranje Velike Srbije.” U sastav Velike Srbije ulaze Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Slavonija, Slovenačka, Srem, Dalmacija, Banat, Bačka i Albanija. (Pijemont, br. 175, Beograd, 29. VI 1915.) Iza časopisa Pijemont stajali su pripadnici terorističke organizacije Crna ruka koja je imala uticaja na nacionalističko-šovinističku organizaciju Mlada Bosna koja je izvršila atentat 1914. na austrijskog prijestolonasljednika. Srpska vlada je 1915. platila dva eksperta, univerzitetske profesore, Rusa V. N. Jastrebova i Engleza Ernesta Denija, da napišu knjigu Velika Srbija. Takvu knjigu, također, napisao je bosansko-srpski historičar Vladimir Ćorović koja se pojavila 1926. godine u Beogradu. U martu 1928. godine u Skupštini Kraljevine SHS poslanik Puniša Račić (Crnogorac) iznosi prijedlog da se država preuredi i nazove Velika Srbija. Nakon toga nosilac politike svesrpstva i ujedinjavanja “svih srpskih zemalja” bio je Srpski kulturni klub (SKK). Posebni elaborati o srpskom pitanju bili su pripremeljeni u Srpskom kulturnom klubu 1938. godine i njihovom glasilu Srpski glas. (Pripadnici SKK su Slobodan Jovanović, Dragiša Vasić, Mladen Žujović, Stevan Moljević, Dragoslav Stranjaković, Vojin Andrić, Nikola Stojanović, Vojislav Vujanac, Adam Pribićević i dr.) Jovan Marjanović i Mihailo Stanišić u svojim istraživanjima pokazuju da je ideologija ravnogorskog četničkog pokreta direktno proizašla iz stavova Srpskog kulturnog kluba koji su propagirani u tri godine pred početak Drugog svjetskog rata, tj. u periodu od 1939. do 1941. godine. To potvrđuju najvažniji četnički listovi Ravna Gora i Vidovdan. Četnički ravnogorski pokret će iskazati stav koji je osnov ideje i ideologije koja nam kazuje da je Jugoslavija izdata od Hrvata, te stoga Srbi moraju imati Veliku Srbiju. (Stanišić, 2000: 20-21.)

Načertanije 1844. Četnički pokret Draže Mihailovića je 1941. godine, praveći nacrt za svoj srpski nacionalni politički program, pošao od tvrdnje da

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Stevan Moljević, četnički ideolog i autor “Homogene Srbije” je prvi nacionalni program srpskog naroda pripremio Ilija Garašanin 1844. godine u Načertaniju. Isto je potvrđeno unutar SKK 1940. Dragoslav Stranjaković, član SKK, naglašava da je ideju o stvaranju velike srpske države ili “slavjanskoserbskog carstva” ruskoj vladi prvi izložio pivski arhimandit Arsenije Gagović u jesen 1803. Istovjetan plan, također, ruskom caru poslao je u junu 1804. karlovački mitropolit Stevan Stratimirović. Prema mitropolitovom planu Velika Srbija bi obuhvatala pored “starih srpskih pokrajina” koje su pod Osmanskom vlašću i Srem, Boku Kotorsku i Dalmaciju sa Šibenikom. Mihailo Stanišić smatra da ruski car nije reagovao na ova srpska zanovijetanja o “Velikoj Srbiji”. (Stanišić, 2000: 32.) Oduševljen Načertanijem, Stranjaković zadugo nije primjetio da je to djelo Ilija Garašanin dobio od poljsko-čehoslovačkih emigranata, kneza Adama Čartorijskog i njegovog agenta u Beogradu Franje Zaha. Zah ga je napisao na osnovu Garašaninove narudžbe. Garašanin je vršio redakciju rukopisa i svugdje je riječi Jugoslavija i jugoslavenski zamijenio sa Srbija i srpski. Ovaj plan nije bio javan i dugo je stajao u sefu ministra unutrašnjih poslova Garšanina. Austrijski obavještajci su do njegove kopije došli tek 1883. godine. Garašaninovo Načertanije je predstavljano kao biblija velikosrpskih hegemonističkih težnji koje su četnici u 20. stoljeću pokušali sprovesti. Načertanije je izraz 19. stoljeća i poimanja nacionalnog pitanja. U njemu se ne priznaje etnička, religijska i teritorijalna posebnost Bosne. Ali, u njemu se pominje ime Bošnjaci za narod u Bosni! Pored ovoga spisa, pojavljuje se drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, Srbi svi i svuda (1849.) koji je napisao Vuk S. Karadžića. U njemu je razvijen jezički pansrbizam, a svi narodi u okruženju srpskog su posrbljeni. Također, srpski georgaf Jovan Cvijić tvrdi: “...opšte poznato je da su Bosna i Hercegovina oblasti čiste srpske rase...”. Ovdje treba obratiti pažnju na to s kojom lahkoćom se podmeću kvaziznanstvene istine.

Homogena Srbija 1941. Četnički ravnogorski pokret u počecima svoga organiziranja nije znao za spis Homogena Srbija (1941.) koji je napravio banjalučki advokat Stevan Moljević. Ovaj plan Moljević je sastavio krajem juna 1941. godine na osnovu elaborata SKK iz ranijih godina, a objavljen je u Nikšiću 30. juna 1941. U Moljevićevom planu je već jasno da je srpski nacionalizam iz 19. stoljeća prerastao u šovini-

bosanski barometar

Stevan Moljević i Draža Mihailović

Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić

zam i etnocentrički ekspanzionizam. U njemu su definirane nove granice srpskog naroda, teritorije koje trebaju ući u sastav Velike Srbije i predložena zločinačka metoda etničkog čišćenja i genocidnog iskorjenjivanja drugih naroda sa zacrtanih teritorija. Tako će se navodno ispraviti greška koju su Srbi napravili 1918. jer tada nisu “udarili” svoje granice. Moljević ne priznaje samostalnu Bosnu niti Bošnjake kao narod. Moljević piše: “...Osnovna pogreška u našem državnom uređenju bila je što 1918. godine nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju obuhvatiti celo etničko područje na kojem Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su nadomak mora. 1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južna Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačati Vidinom i Ćustendilom. 2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uđu pored teritorija Zetske banovine: a) s va istočna Hercegovina sa železničkom prugom od Konjica pa do Ploča, uključivo sa pojasom koji bi tu prugu zaštićivao, tako da bi u nju ušao srez konjički ceo; od mostarskog sreza opštine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Žitomislić; srez stolački ceo; a od metkovićkog sreza Ploče i sve podrucje južno od Ploče; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status. b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju. 3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lička železnička pruga od Plaškog do Šibenika i severna železnička pruga od Okučana preko Sunje do Kostajnice. U tu bi oblast ušao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lijevanjskog opštine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza šibeničkog opštine: Šibenik i Skradin; od kninskog sreza; opština Knin i srpski deo opštine Drniš sa svom teritorijom preko koje prelazi žel. pruga Knin-Šibenik, te eventualno srpskim delom opštine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovački ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako do granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospićkog opštine: Gospić, Lički Osik i Medak; od sreza perušićkog istočni deo, preko koga prelazi žel. pruga; od sreza otočačkog opštine: Dabar, Škare i Vrhovine; od sreza ogulinskog opštine; Drežnica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaški; srez vojnićki osim opštine Barilović; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opština Bučice i Stankovac; od sreza petrinjskog opštine: Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajnički

osim opštine Bobovac; od sreza Novske opštine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti tako da žel. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština; srez okučanski ceo; srez pakrački osim opština: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza požeškog opština Velić Selo; srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradačac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica. Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po dusa, na kojoj je celo preduzeće Šipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Šibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zaštite njenog izlaska na more. 4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Šid i Ilok, i od vinkovačkog sreza opštine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo; ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Resicama. 5) Središnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica. Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove mostarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman položaj. Rimokatolička crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog sveštenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom.” Stevan Moljević je bio glavni ideolog četničkog pokreta Draže Mihailovića tokom Drugog svjetskog rata.

Memorandum SANU 1986. Memorandum SANU (1986.) jasno je rekao da su Srbi neravnopravan narod u Jugoslaviji i da oni uvijek gube u miru ono što steknu u ratu. Za Srbe je “Jugoslavija postala tamnica”. Autori Memoranduma su, između ostalih, akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Dobrica Ćosić Gedža, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović, Miodrag Bulatović, Milorad Ekmečić, Antonije Isaković Lule, Ljubomir Tadić i, naravno, Mihajlo Marković, jedan od ključnih “filozofa” Slobodana Miloševića. Memorandum je podsjetio da se etničke granice Srba ne poklapaju sa stvarnim avnojevskim granicama unutar Jugoslavije, jer Srbi žive u Bosni i Hrvatskoj. Stoga će biti neophodno prekrajanje granica. Krivac za sve to je Ustav iz 1974. godine kojim su Srbi dovedeni u neravnopravan položaj. Oni su eksploatirani i ugroženi od drugih jugoslavenskih naroda u oblasti kulture, poslovanja, ekono-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar mije itd. Memorandum savjetuje brzu akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda. Memorandum je služio kao uputa za Slobodana Miloševića u vrijeme “godina raspleta” kako je on naslovio svoju knjigu objavljenu 1989. Milošević je izrekao jednu rečenicu koja je odavala cjelokupan smisao velikosrpske politike: Svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi. Posebno je bio prijeteći njegov govor na Gazimestanu 1989. pred milionskom masom ljudi. Velikosrpski ideolozi su planski rušili Jugoslaviju koja se zasnivala na Ustavu iz 1974. U skladu s tim ustavom Vojvodina i Kosovo su imali važnu autonomiju unutar Srbije. Milošević je na Gazimestanu 1989. otvorio disoluciju Jugoslavije, nagovjestio “nove bitke” i reafirmirao velikosrpski program stvaranja velike srpske države na ruševinama socijalističke Jugoslavije. Na “mitinzima istine” po Srbiji počele su da se pojavljuju kokarde, šubare i brade, reafirmirani su i rehabilitirani četnici. Izvedena je “jogurt revolucija” u Novom Sadu, zatim je uhapšen Azem Vllasi i promijenjeno pokrajinsko rukovodstvo na Kosovu. Time je pređena prva stepenica u rasturanju socijalističke Jugoslavije. Sljedeći korak bila je “briga” za Srbe izvan Srbije. Jovan Rašković je u Primoštenu 1990. izjavio da zajednički život naroda u Jugoslaviji više nije moguć. Onda je zapucalo u Sloveniji odakle se JNA povukla u Hrvatsku. Završio se “sedmodnevni rat” u Sloveniji. Srpski pobunjenici u Hrvatskoj napravili su Republiku Srpsku krajinu i okupirali velike dijelove teritorije Hrvatske. Rat protiv Hrvatske je zaustavljen 1991. godine i uslijedio je dogovor Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu. Nemilosrdna srpsko-crnogorska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu uslijedila je u aprilu 1992. godine, a od 1993. i otvorena hrvatska agresija. Planeri uništenja Bosne iz Beograda, međutim, nisu ni slutili da će se dogoditi bosanska odbrana. Međunarodna zajednica je dopustila agresiju na Bosnu pred očima cijeloga svijeta misleći da će za desetak dana biti uspostavljena nova politička realnost. Genocid nad Bošnjacima je započeo u proljeće 1992. godine. Najveći broj žrtava velikosrpske agresije bio je u maju, junu, julu i augustu te godine. Ubijanje i zločini su kulminirali u julu 1995. godine u Srebrenici. Srebrenica, sigurna zona UN-a, završna je tačka genocida nad Bošnjacima, okončanje ratnog zločina nad Bošnjacima 1992–1995. Srebrenica je, šire posmatrano, zaokruženje procesa istrebljenja Bošnjaka koji traje od 19. stoljeća. Srpska vojska je okupirala polovinu Bosne i to je u Daytonu proglašeno entitetom RS. Entitet RS je samo paravan za pravljenje velike srpske države. Mnogi srpsko-srbijanski političari i ideolozi ponavljaju da je entitet RS trajna, neupitna kategorija, i da je niko nikada ne može ukinuti. U toku dva stoljeća, 19. i 20., entitet RS se pojavljuje kao rezultat genocida nad Bošnjacima, kao ostvarenje militarnog velikosrpskog ekspanzionizma na kraju dvadesetog stoljeća. V. Koštunica je s pozicije predsjednika Vlade Srbije 2007. godine naglasio: “Očuvanje Kosova i Republike Srpske sada su najpreči ciljevi naše državne i nacionalne politike.” (Nezavisne novine, Banja Luka, 25.10.2007.) U Srbiji je 2004. godine izglasan zakon kojim su izjednačeni partizani i četnici. Time je anulirana distinkcija između fašista i antifašista, a u konačnici to je značilo da je četnički pokret bio rehabilitiran i definiran na nov način. Od 2005. godine opet su intenzivirane stare velikodržavne ideje bosanskih susjeda. Samo ovaj put u lijepo umotanim knjiškim argumentacijama koje se nude kao nesumnjive istine. Tako je M. Kasapović 2005. godine svoju knjigu Bosna i Hercegovina: Nestabilna država i podijeljeno društvo posvetila nemogućnosti života u Bosni bez “konsocijacije” i etnički definiranih teritorija, a onda ju je podržao bosanski kvisling Nenad Kecmanović s naslovom Nemoguća država (2007.), koja prejudicira nužnost nestanka države Bosne. Otada je sasvim jasno da se

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Radovan Karadžić i Ratko Mladić nanovo nastavila saradnja dva velikodržavna ekspanzionizma i da je njihova meta osuđena na smrt. Sva politika i život u Bosni pokušavaju se svesti na etničku raspodjelu funkcija i teritorija, te stvoriti stanje u kojem se male zaokružene etničke teritorije jednog dana mogu pripojiti susjednim državama koje u rukavicama demokratije i evropskih integracija potpomažu svoje pijune u Bosni.

Od Memoranduma 1986. do Memoranduma II (Zakon o dijaspori i Strategija) Naravno, srpski geostratezi su svjesni da ratom nisu ni izbliza završili posao oko potčinjavanja Bosne. Oni zato koriste druge mehanizme u miru da bi ostvarili svoje ratne ciljeve. Nedavno je u Srbiji Ministarstvo vera i dijaspore usvojilo Zakon o dijaspori i Srbima u regionu koji predstavlja osnovu nove srbijanske brige za sve Srbe i njihovo uvezivanje. Ovim Zakonom se primarno iskazuje briga Srbije za sve Srbe u regionu u smislu zaštite njihovih prava i interesa. U članu 1. ovoga zakona stoji: “Ovim zakonom uređuju se način očuvanja, jačanja i ostvarivanja veza dijaspore i Srba u regionu sa matičnom državom, nadležnost i međusobni odnos organa Republike Srbije u obavljanju poslova u oblasti odnosa sa dijasporom i Srbima u regionu, konstituisanje i nadležnost Skupštine dijaspore i Srba u regionu, osnivanje Budžetskog fonda za dijasporu i Srbe u regionu, osnivanje Saveta za odnose sa Srbima u regionu i Saveta za dijasporu, evidentiranje organizacija u dijaspori i organizacija Srba u regionu i dodela nacionalnih priznanja u oblasti odnosa matične države i dijaspore, kao i matične države i Srba u regionu.” Pored ovoga Zakona, Vlada Srbije je 2011. godine usvojila i Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu. U Strategiji stoji: “Republika Srpska bi trebalo da predstavlja najvažniju oblast interesa i jedan od državnih i nacionalnih spoljnopolitičkih prioriteta Republike Srbije. Više od polovine stanovništva u regionu (izvan granica Republike Srbije) živi u republici Srpskoj, a građani Republike Srbije poreklom iz Republike Srpske broje stotine hiljada. Uz zalaganje za dosljedno sprovođenje Dejtonskog sporazuma, neophodno je pomoći i postaći napredak Republike Srpske i njenih institucija. Ministarstvo spoljnih poslova trebalo bi da na svaki način diplomatski podrži napore za opstanak republike Srpske i u zaštitu uzmu njena prava pred EU, SAD, SE, OEBS i UN. Neophodno je da nadležna ministrstva omoguće da svi građani Republike Srpske koji to žele dobiju i srpsko državljanstvo…” Na osnovu prvih uvida u sadržaj ovih dokumenata, i prema izjavama da su Ćosić i njegovi saradnici priredili jedan spis koji kola po Vladi Srbije i ne smije se rasturati, u publicističkim krugovima i njihovim istraživačkim radovima govori se i piše o Memorandumu II kojim srbijanska vlada ponovo izražava svoju brigu za sve Srbe u regionu

bosanski barometar i na neki način se postavlja kao nadležna za njih. Srbija se pokazuje kao matična država svih Srba u regionu. Osnov umrežavanja Srba u regionu i svijetu biće SPC. Mnogi su već u tome Memorandumu II prepoznali srbijansko-srpsku strategija za 21. stoljeće, a njegova je strateška pozadina kompenzacija gubitka Kosova i odvajanje entiteta RS od države Bosne i Hercegovine. Srbija se odnosi prema teritorijima države Bosne i Hercegovine kao prema svojim oblastima u kojima planira ulaganja i strategiju razvoja. To je poseban zadataka za Ministarstvo ekonomije, a Ministarstvo prosvete treba da nastavi s objedinjavanjem dva obrazovna sistema. A prije toga, treba minimizirati zločine i zvjerstva srpskih ubica o Bosni tokom agresije i genocida nad Bošnjacima 1992.–1995. Srbijansko pravosuđe planski je pokrenulo montirane procese i podiglo optužnice protiv građana Bosne i Hercegovine koji su stali u odbranu države, a što se radi sa slučajem u Dobrovoljačkoj ulici koji je sud u Hagu odbacio i slučajem Brčanska malta u Tuzli. Na svojoj koži su osjetili srpske potjernice Ilija Jurišić, Ejup Ganić i Jovo Divjak. Tužilaštvo BiH još nije stavilo tačku na Dobrovoljačku – a zašto nije? Srbija glumi da se suočava s ratnim zločincima kako bi u regionu postala ravnopravan sudionik “poštivanja prava”, ali nikako ne bi priznala da je JA ilegalna vojna formacija u Bosni i Hercegovini. Pored toga, srpska obavještajna mreža na sve moguće načine pokušava odvratiti našu pozornost sa sudskih procesa u Hagu u kojima se nalaze graditelji i tvorci genocidne tvorevine entiteta RS. Više nema ni spomena tim procesima u većini medija kod nas. Kao da nije bitno šta su učinili Mladić, Karadžić i drugi zločinci?! Uz to, raznim vrstama podmićivanja, ucjena ili prijetnji dovode se vlade ili političke grupacije iz susjednih država Bosne, Hrvatske i Kosova do odustajanja od tužbi za agresiju i ratne zločine tokom neuspjelih Miloševićevih osvajačkih ratova tokom devedesetih godina. Tužba Republike Bosne i Hercegovine protiv Srbije je najbolji primjer velike srpske igre. Na njoj su svoj prljavi otisak ostavili mnogi iz međunarodne zajednice. Srbijanski i srpski političari ne priznaju presude iz Haga i lukavo navode bosanske pregovarače na “pregovaranje oko sudskih odluka”, a zanemaruju njihovo izvršavanje. Srbijanski predsjednik Tadić dolazio je u Srebrenicu. Danas je bjelodano – ne radi žrtava, nego radi interesa Srbije kako bi pred svijetom odigrao pokajničku ulogu u Memorijalnom centru u Potočarima i onda nastavio s daljnjim planovima destabilizacije države Bosne i jačanjem entiteta RS. Time bi navodno Srbija povratila izgubljeni moralni lik među državama i narodima u okruženju. Srbijansko-srpska politika insistira uz podršku Rusije u PIK-u da se zatvori Haški tribunal i da se ugasi OHR, a da se suđenja ratnim zločincima, Mladiću i Karadžiću, vode pred domaćim sudovima u Srbiji. U posljednjih 10 godina Srbija je razvila snažno partnerstvo s Rusijom i uvela ruski kapital i interese u entitet RS. Tek kad je partnerstvo bilo sigurno srbijansko-srpska politika je trgovala s Evropljanima i prodala im Mladića i Karadžića za ulazak u EU. Srbija preko Dodika otvoreno i kontinuirano pokušava destabilizirati državu Bosnu i Hercegovinu, te među građanima izazvati nezadovoljstvo i socijalne nemire, a kako bi se ugasila svijest o odgovornosti Srbije za ratove u bivšoj Jugoslaviji i otupila bosanska oštrica borbe protiv velikosrpskog projekta. Čak dolazi Vlada Srbije na sjednicu Vlade jednog bosanskohercegovačkog entiteta u Banjaluku. Praveći nezadovoljstvo i dirigiranu krizu vlasti preko entiteta RS u Bosni i Hercegovini, Srbija se nada da će tako uspjeti otcijepiti taj dio Bosne i kompenzirati trajni gubitak Kosova. Pritom, unutar granica Srbije neodložan je problem anuliranja autonomaško-državnih zahtjeva iz Vojvodine i Bošnjaka u Sandžaku koji hoće autonomiju. Jedna od igara srbijanske vlasti bila je pravljenje paralelne Islamske zajednice koja bi bila pod totalnom kontrolom Beograda.

Milorad Dodik i Boris Tadić

Vrijeme sadašnje Nemoć da se realnost odvoji od mita osnov je velikosrpskog projekta koji je u svom temelju antibosanski projekt. Srbi još nisu uspjeli da se iščupaju iz kandži strašnog “kosovskog osvetništva”. Zarobljeni su u mraku vlastitog religijskog fundamentalizma, velikodržavnog ekspanzionizma, žudnjom za povlaštenom ulogom među narodima Balkana, hegemonijskom utvarom i težnjom potčine druge narode u okruženju. Da li je to smisao “dugog trajanja” između klanja i oranja? Velikosrpska historiografija je napravila velike mitove oko historije srpskog naroda u koje mnogi ljudi “vjeruju”. Oslobađanje od tih mitova je dug proces. Velikosrpski projekt je genocidom na 49% teritorije Republike BiH uspio instalirati entitet RS. Danas se bezočno svim sredstvima kvaziznanosti i politikantstva, političkim nasiljem i represijom pokušava izvršiti revizija povijesti. Danas, u ciničkoj dramaturgiji Evrope, Srbija postaje lider u regiji. U 19. stoljeću ona je željela da bude Pijemont Jugoslavije. Priprema se za ulazak u EU, drži lekcije žrtvama, cinički izigrava mirotvorca, podgrijava srpski nacionalizam u susjednim državama i destabilizira susjednu državu Bosnu i Hercegovinu. Nekažnjena za sva zla koja je nanijela drugim narodima bivše Jugoslavije. Naravno, sva moć velikosrpskog projekta ne bi bila takva da ne postoje među Bošnjacima oni koji aktivno rade na razvoju političkog sistema od “građanske Republike Bosne i Hercegovine do dogovora naroda” i zatvaraju cijeli narod u etnoklerikalno geto. Tek bi sad trebalo postaviti pitanja Bošnjacima i Bosancima: šta je s probosanskim političkim programima, humanističkim i antifašističkim tradicijama? Kome služe SDA, SDP, SDU, SBB, SBiH i druge probosanske stranke? Šta su radili bošnjački lideri u zadnjih 20 godina i da li će oni ikada snositi dio odgovornosti za stanje u kojem se našla Bosna i Bošnjaci? Čemu tolike stranke kad nisu u stanju da donesu pozitivnu promjenu društvenog uređenja? Čemu toliki “političari”? Šta radi Ustavni sud daytonske Bosne u Mostaru i posredno u Hercegovini? Zašto je budžet države manji od budžeta entiteta? Zašto građani nemaju mogućnosti da nešto promjene? Da li smo uopće svjesni šta nam se dešava? Očito da je došao povijesni trenutak kada Bošnjaci moraju pogledati u sebe, izvršiti autorefleksiju, kritički analizirati ličnosti i događaje koji su odredili ili određuju njihovu egzistenciju. Iz toga će se razviti samosvijest koja će odrediti njihovu budućnost. q Senadin LAVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar

Povodom Dana bijelih traka i 20 godina od osnivanja prijedorskih logora smrti

Borba za istinu – zločini u Prijedoru 1992. “Teško je ‘izvagati’ događaje, uspoređivati smrti kao na primjer jednog Šefika Sivca iz Kozarca, koji je danima prebijan, a u popodne 9. srpnja 1992. ubijen i bačen na hrpu leševa na travnjak pored ‘Bijele kuće’ ili ubojstva mog nastavnika fizike i divnog čovjeka Bećira Medunjanina. Danima je u pravom smislu riječi mrcvaren i lomljen. Bećo je ubijen pred očima supruge na Petrovdan, 12. srpnja 1992. godine. Taj dan stražari Omarske, rezervni policajci, su na poseban način obilježili. Nema ni njegove Sadete, nastavnice geografije i historije, a ni njihovog Harisa. Ona je jedna od pet ubijenih žena u logoru Omarska. Ovime vam samo dajem malu sliku količine zla koje se u Omarskoj, crnoj rupi svijeta u ljeto 1992. godine nakupilo. No, mislim da me ubojstvo nekoliko Kozarčana od strane bivšeg prijatelja, Duška Tadića, najviše pogodilo. Dogodilo se to 20. lipnja 1992. između 16,25 i 17,00 sati”, s tugom se prisjeća Satko Mujagić, jedan od preživjelih logoraša srpskih koncentracionih logora smrti, Omarske i Manjače, pokretač inicijative za izgradnju Memorijalnog centra u Omarskoj iz studenog 2004. i suosnivač grupe “Čuvari Omarske” na Facebooku. Tog kobnog 20. lipnja 1992. u Omarskoj su ubijeni: Jasmin Hrnić, Enver Alić, Emir Karabašić i Fikret Harabašić, a na sreću preživio je Emir Beganović koji je o svemu kasnije svjedočio. “Nisam siguran je li istoga dana mučen i Senad Muslimović, brat poznatog pjevača iz Prijedora, Halida Muslimovića, ali i za mučenje njega Tadić je osuđen.” Emir Karabašić bio je policajac u Kozarcu, Duška je poznavao odlično, dolazio mu na slave, trenirali su zajedno karate i družili se, prisjeća se Mujagić govoreći o ‘dobrosusjedskim’ odnosima prije ‘92. koji su se na najzvijerskiji način promijenili odvođenjem ‘komšija’ u neke od srpskih logora smrti. “U logoru Omarska, ležao je u mojoj prostoriji i u srpnju bio prebijan nekoliko puta. Nakon još jednog mučenja, vratio se teturajući i srušio na svoje mjesto na podu. Drugi logoraši su mu pomagali, a samo par dana pred taj 20. srpnja, bio sam uz njega kada je Hamdija Balić, kojega su kasnije ubili, rekao: ‘Moj Emire, šta su ti uradili.’ Emir je odgovorio: ‘Ništa ovo nije, dok Dule ne dođe.’ Ja tada nisam razumio zašto bi se Emir bojao Duška, s obzirom na to prijateljstvo, međutim on je poznavao ‘karakter’ istog. Kad je prozvan, prepoznao sam glas Tadića, koji je do tada živio u Kozarcu. Emir je izišao na vrata, tupog pogleda u kojem se jasno vidjela jedna poruka: ‘Mene, jarani, više nema!’ I sama ova rečenica vraća mi tu traumu o kojoj pričamo. Netko mu je ponudio kožnu jaknu dok je izlazio, da ga manje boli, i njegove zadnje riječi su bile: ‘Ništa meni više ne treba’”, s tugom se sjeća Mujagić jedne od svojih najvećih trauma iz logoraških dana, dodajući da su Emira počeli tući čim je izašao iz prostorije. O istom mučenju pisao je u svojoj knjizi novinar koji je otkrio logor Omarsku, Ed Vulliamy, u knjizi “Rat je mrtav, živio rat”, u kojoj navodi da je zločinac Tadić nesretnom Emiru okretao nož u ustima, polomio prste na nogama i rukama, a kasnije su on i ostali nesretnici tjerani da piju motorno ulje i jedu mrtve golubove. Preživjeli logoraši svjedoče kako je jedan od logoraša (ime poznato redakciji

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Rahmetli Emir Karabašić (ubijen 20. lipnja 1992. u logoru Omarska) “Preporodovog Journala”) bio natjeran drugima zubima odgristi testise. Čuvari logora Omarske prisilili su oca Envera Alića da sam izvede sina da ga ubijaju. “Enverove zadnje riječi bile su: ‘Babo, pazi mi na djecu!’ Sve ovo događalo se u hangaru u kojem danas ljudi normalno rade, jer je Omarska opet u pogonu kao rudnik željeza”, navodi Mujagić, dodajući da je tvrtka “Mittal” Omarsku kupila u travnju 2004. (51% koncesija), a čiji zaštitari ne dopuštaju preživjelima i onima koji žele odati počast ubijenima, posjet mjestu gdje je prije 20 godina stajao logor smrti.

Riječ “genocid” ruši ugled grada!? Kada je počeo rat u Općini Prijedor? Nije počeo, nije se ni događao, složit će se mnogi, ali mnogi i šute o 102 ubijene djece, 256 ubijenih žena, 3.173 ubijena civila, 31.000 ljudi koji su bili odvedeni u srpske logore smrti (Kereterm, Trnopolje, Omarsku i Manjaču), 53.000 protjeranih, poniženih i deportiranih civila i samo 28 osoba osuđenih za zločine od kojih su neki, poput ranije navedenog Duška Tadića, već na slobodi i sada živi u Srbiji. Za navedeno, aktualni načelnik Općine Prijedor, Marko Pavić, ističe da nije riječ o genocidu te da bi uporaba te riječi mogla “naštetiti ugledu grada”. Preživjeli se sjećaju 30. svibnja 1992. godine kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naredilo svom nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima – i da pri izlasku iz kuća stave

bosanski barometar

Logor Trnopolje - Džemal Javor i maloljetni Sakib Kenjar (13. kolovoza 1992.)

Logor Manjača (kolovoz 1992.)

bijele trake oko rukava. To je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, napunjeni već osnovani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% Bošnjaka i bosanskih Hrvata sa teritorije Općine Prijedor. Lokalna vlast na čelu s načelnikom Pavićem danas zabranjuje obilježavanje mjesta stradanja, kao i odavanje počasti svim žrtvama zločina na javnim mjestima u Općini Prijedor, pa tako nisu dopustili ni nekoliko posjeta Omarskoj i simboličnu izgradnju instalacije od bijelih vreća u znak sjećanja na ubijene žene. To je potaknulo Emira Hodžića na čin koji se munjevitom brzinom proširio cijelim svijetom – stavio je bijelu traku oko ruke, kao što je to morao učiniti 1992. godine i sam stajao na glavnom trgu u Prijedoru. “Tiha” podrška svijeta stigla je 31. svibnja ove godine kada su bijele trake bila na rukama ljudi u cijelome svijetu, a bijele plahte visjele s prozora kuća na svim kontinentima. U tom svijetu danas žive mnogi koji su 1992. godine pljačkali, ubijali, silovali, a koji su pobjegli pred rukom pravde i dom pronašli u izbjeglištvu kao “prognanici”. Zakonska regulativa u državi unutar države nije učinila dovoljno, jer “komšije” koje bi trebale odgovarati za svoje zločine, danas hodaju slobodne, složit će se mnogi preživjeli iz Općine Prijedor, među kojima ima i onih koji se zalažu za izgradnju Memorijalnog Centra koji bi se nalazio na području nekadašnjeg logora Omarska.

Počelo je urlikanje i likovanje... to sam tako čuo jedino u nekim western filmovima kada Indijanci u velikom broju krenu na kauboje. I začuh glas jednog od njih: ‘Ajmo kanistere ‘vamo!’”, početak je priče Milutina Dimača, još jednog bivšeg “stanovnika” Omarske, Kereterma i Manjače. Nakon što su stražari bacili vodu kroz prozore autobusa, počelo je fizičko maltretiranje koje se uz tučnjavu manifestiralo i uz prisilu jedenja soli. “Ja sam na hlačama imao ispisane mjesece i datum mog uhićenja – bio je to 13. Priđe mi jedan od uniformiranih i kaže: ‘Jako si nesretan, 13. ti je nesretan datum i tebe ću zaklati. Bojiš li se?’ Rekoh: ‘Ne.’ ‘Ne bojiš se?’ ‘Ne, smrt je mnogo bolja od ovoga što doživljavam...’ ‘Uh, majku ti j....! Ako ne uspije razmjena, koljem te kada krenemo nazad”, prisjetio se Dimač početka puta na razmjenu koja bi toj grupi logoraša omogućila put u slobodu. Maltretiranje je nastavljeno, Dimača je stražar “bocnuo” nožem pod rebra iz koje je krv navirala. “Tukli su me nogom od stolice po ramenima i rebrima... Tukli su šakom u trbuh tako da sam u jednom trenutku rekao: ‘Povratit ću!’, na što su mu odgovorili da ako povrati, logoraš do njega će to morati pojesti! Kraj mene je sjedio Vladimir Čengija, čuveni nogometaš FK ‘Rudara’ iz Prijedora i bio je najbolji bek Druge lige zapad. Jako poznat među ljubiteljima nogometa. Dosta poznatih je bilo u tom autobusu, poput Mladena Bjekića, također nogometaša ‘Rudara’. Njega su tukli nogom između nogu, to jest u genitalije. Neke su natjerali da oralno zadovoljavaju jedan drugog. Nema osobe koja nije dobila batina, a mnogima su polomljene vilice i rebra”, ispričao nam je Dimač, dodajući kako je njemu od batina bio razdvojen grudni koš čije posljedice i danas osjeća. Maltretiranja su trajala do Knina. Stražari su se u mučenjima izmjenjivali jer im je ponestajalo snage. U Knin su stigli kasno i očekivano mučenja su nastavljena, ovoga puta od strane tzv. knindži. Tijekom puta, ali i u Kninu, hranu nisu dobili. Ujutro su ih izveli pred kninski zatvor gdje su morali stajati i pjevati rodoljubive srpske pjesme. “Jedan od nas je klonuo, a mi smo ga držali da ne padne, jer ako padne, priđu ti i tuku nogama do smrti. Nakon određenog vremena dopustili su im sjesti i donijeli su vode. Tu je bio neki kontejner, pa je jedan od nas našao jedan kruh, ali bio je star i zelen od stajanja. Obrisali smo, razdijelili, ma to je bilo po mrvicu, jedan kruh nas 108. Otišli smo oko 16 sati na liniju razdvajanja za razmjenu, a tamo je bila i jedna televizijska kuća. Iza autobusa su stražari izveli Igora, jednog iz Zenice i prebijali ga. UNPROFOR, mislim da je

Do Knina i natrag… Nakon što je logor Omarska otkriven 5. kolovoza 1992., kalvarija logoraša i dalje se nastavlja. Preko 1.200 ljudi odvedeno je u logor Manjaču, 780 u logor Trnopolje, a u Omarskoj do 21. kolovoza je ostalo 177 logoraša i pet žena. Slobodi su se mogli nadati samo uspjelim razmjenama ili raspuštanju logora. Manjača je “raspuštena” 18. prosinca 1992. Za mnoge, poput Milutina Dimača, pjevača narodne glazbe poznatijeg kao Dimčo, muke nakon Omarske nisu prestale ni na Manjači, a o pokušaju jedne razmjene svjedoči. “Jedno jutro prija raspuštanja logora Manjača, prozvali su nas rano... samo nas katolike. Kažu ide ‘razmjena’ i idemo u Knin. Dobili smo od Crvenog križa po par konzervi, malo kruha i po kanister vode, mislim da je bilo pet litara. Pozdravili smo se s prijateljima logorašima i ušli u autobuse. Po izrazu lica uniformiranih stražara odmah sam skontao da će biti jako neugodan put.... Kada su vrata zatvorena, autobusi su krenuli – nas 108 ako se dobro sjećam.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar

Memorijalni centar u Omarskoj

Dimče i Kadir u logoru Manjača bio nepalski bataljon tamo, to je promatrao ne čineći ništa. Igor je bio sav u krvi, unijeli smo ga u autobus.” Kako srpska strana nije ispoštovala zahtjeve, razmjena nije uspjela što je za Dimača bio psihički kraj zbog čega je priželjkivao ponovno obraćanje čuvara koji mu je prijetio klanjem, što se i dogodilo. “Krenuli smo nazad i on se javi, i glasno pita: ‘Kome sam ja rekao da ću ga zaklati?’ Ja dignem ruku i kažem: ‘Meni si rekao!’ Tada je sjedio sa mnom Branko Bjekić bivši komandir tadašnje Milicije u Ljubiji. Mnogo napadan ni za šta, znam ga odlično i znam da ništa nije uradio protiv katolika ili muslimana ni protiv Srba, ali je bio čak i u istražnom zatvoru u Hrvatskoj i ja sam tada poslao svoju izjavu o njemu. Čist je kao čista izvorska voda. Pušten je na slobodu i živi i sada u Hrvatskoj... I priđe mi taj uniformisani i opet me malo bocnu nožem, ali ovaj put ispod vrata gdje sam malo i prokrvario. Zažalio sam kada je rekao imamo vremena do Manjače. Htio sam odmah da me ‘odradi’ i da muke prestanu, jer sve i jedna je smrt bolja od onoga šta smo preživjeli i šta nas još čeka.” Po povratku je batina bilo manje, a slike svojih prijatelja logoraša Dimača su podsjećale na lica preživjelih od zemljotresa. Krvavi i izmučeni. Pjesma srpskih rodoljubnih pjesama i dalje se morala čuti. “Negdje na trećini puta je neko od tih stražara sprovodnika upitao: ‘Znate li neku narodnu otpjevati?’ Branko Bjekić zvani Baja, koji je sjedio kraj mene, viknuo je: ‘Znamo, evo imamo pjevača profesionalca koji zna pjevati i koji je pjevao prija rata!’ – i pokazao na mene. Branku sam... mamu Branku, i obećao mu ako preživim da ću to naplatiti kada se vratimo i ustao da me vide stražari.” Dimče je izveden u prednji dio autobusa, ponuđeno mu je pivo koju je proslijedio dalje logorašima kojima je prvi puta i dopušteno dignuti glave koje su morale tijekom cijeloga puta biti pognute. “Ironično, pjevao sam, ali pjesma nije išla baš onako kako sam htio, a kada su me tukli pjevao sam toliko dobro, ali iz inata.” Putem im je pukla guma koju su morali mijenjati Dimčev rođak i logoraš Drago Jurić i još nekolicina logoraša kada je Milutina na travnjak pozvao stražar “Sjeo sam pored njega kada me upitao: ‘Jesam li te ja tukao?’ Rekoh: ‘Nisi.’ Kaži: ‘Jesam, nemoj lagati.’ Rekoh: ‘Nisam vidio tko me je tukao.’, na što je stražar odgovorio da se on Milutina sjeća i da mu je žao jer nije kriv ni za što i da ga je tukao jer je Hrvat. Nakon tih riječi poslao je jednog stražara da donese hrane. Milutinu je dao cijeli kruh, jednu rajčicu i nož na što je Milutin zamolio da dio podijeli s logorašima koji su mijenjali gumu na autobusu što je stražar odobrio. “Krenuli smo za Manjaču. Opet smo morali pjevati. Po dolasku ispričao sam se Branku što sam mu opsovao majku. Poslije Manjače sam premješten u Batkoviće

PREPORODOV JOURNAL 141/142

“Inicijativa je krenula u studenom 2004. godine kada je tek osnovana Fondacija ‘Optimisti 2004.’, koja danas ima sjedište u Kozarcu, poslala pisma Lakhsmi Mittalu u London i Roelandu Baanu, koji je tada bio izvršni direktor ‘Mittal Steela’ za Europu, sa sjedištem u Rotterdamu”, prisjeća se inicijator izgradnje Memorijalnog centra, Satko Mujagić. Prvi sastanak s Baanom bio je u siječnju 2005. u Rotterdamu. “Nakon što je čuo dosta detalja o logoru, pokazao sam mu slike Bijele kuće u Omarskoj i mezarja u Kozarcu i rekao: ‘Ovo je što zasad tražimo (misleći na Bijelu kuću), a ovo je zašto to tražimo (misleći na pobijene logoraše)!” Baan je obećao da će ulaz u logor uvijek biti omogućen. Kasnije su ovo preinačili u obećanje da će ulaz biti omogućen 24. svibnja i 6. kolovoza, a ostalim danima po potrebi, nakon pismenog zahtjeva”, prisjeća se Mujagić. Ove godine ulaz je bio odbijen tri puta. Unatoč obećanju danog istog dana da će Bijela kuća ostati netaknuta, ista je oličena nekoliko godina kasnije i danas se u njoj više ne vide tragovi krvi, a stolica u kojoj su logoraši sjedili dok bi ih mučili, nestala je. “Naš treći zahtjev, da Bijela kuća postane Memorijalni Centar, ispunjen je 1.12.2005. kada su na press konferenciji u Banja Luci u ime ‘Mittala’ Will Smith i Petra van Helden obećali gradnju i financiranje Memorijalnog centra ‘Omarska’. O ovome postoji i video zapis koji se lako može pronaći na Youtubeu. Odmah nakon ove najave, protiv gradnje oglasio se načelnik Prijedora Pavić.” Za razliku od Pavića, izgradnju podržavaju mnogi: Udruženja logoraša u Kozarcu i Prijedoru, Savez logoraša u Bosni i Hercegovini, “Žene u Crnom” iz Beograda, zatim grupe “Spomenik” i “4 lica Omarske” iz Beograda, Sonja Biserko i mnogi drugi. Zbog negiranja genocida u Prijedoru, tj. zabrane korištenja ovog imena, kao i zabrane ulaska u Omarsku u ožujku i travnju ove godine, građani diljem svijeta udružili su se putem društvenih mreža u grupe koje žele čuvati od zaborava zločine koji su počinjeni nad njihovim bližnjima, a zbog kojih mnogi nisu odgovarali. 4. travnja 2012. na Facebooku je osnovana grupa “Guardians of Omarska” / “Čuvari Omarske”, a nedugo zatim i grupa stopgenocidedenial.org. Ova grupa je, zajedno sa Odborom za obilježavanje genocida u Prijedoru, u kojem je udruženo osam organizacija u Prijedoru (“Izvor”, “Optimisti 2004”, dva udruženja logoraša, zatim “Behar”, “Mostovi Prijateljstva”, “Hrvatski dom” i “Srcem do Mira”) organizirala akciju Bijelih traka, 31. maja 2012. kao simbol negiranja genocida. “Naime, dana 30. maja 1992. godine, nakon napada na Prijedor, nesrbi su na kuće morali istaći bijele čaršafe i na ulici nositi bijele trake oko ruke. Tog dana sam i ja odveden u Omarsku”, naglasio je Mujagić, dodajući kako se Općina Prijedor žestoko protivi svemu ovome. Skupština prijedorske općine je najavila i krivično gonjenje ovih hrabrih ljudi. “Imamo dovoljno sredstava, znanja i kontakata da ih dobijemo na sudu, ako treba u Strazbourgu jer ovo je flagrantno kršenje Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije o ljudskim pravima. A ovo što pričamo nije samo problem Prijedora, nego i Višegrada, gdje Općina želi rušiti spomenik genocidu koji je nedavno napravljen. Ovo je problem Srebrenice, Vlasenice, Brčkog, Zvornika, Foče i drugih gradova gdje se život nastavio kao da nikad ništa nije bilo. A, dosta je bilo spavanja i ispiranja mozgova!”, istaknuo je Mujagić. Na pitanje zašto ulaže toliko truda i je li taj trud “borba s vjetrenjačama”, odgovara: “Zato što sam preživio, a niti oni ljudi zaslužuju da tek tako nestanu, bez dostojnog obilježavanja, niti njihova djeca treba da žive u zemlji u kakvoj danas žive. Dosta je što je uništena jedna generacija, zar ne!?” q

bosanski barometar gdje sam bio šest mjeseci, zatim mjesec dana u Kmenicu kod Drvara, da bi nas Hrvatska konačno razmijenila.” Milutin Dimač Dimče, kojega mnogi znaju kao pjevača narodnih pjesama, danas živi u Minneapolisu (SAD) i član je grupe “Čuvari Omarske”.

Ima da ga bude! Ovo je samo dio priče o onome što je nesrpski narod proživljavao u Općini Prijedor 1992. godine, a i danas se šuti, negira nasilje i genocid koji je tamo počinjen. Nastradala su sela: Korazac, Briševo, Hambarine, Čarakovo, Stara Rijeka... Kampanjom nasilja etnički je očišćena prijedorska općina u kojoj još uvijek kavu po terasama piju oni koji su “komšije” na klanje vodili samo zato jer nisu bili odgovarajuće vjeroispovijesti. I dok cijeli svijet, uključujući Haško tužiteljstvo, kaže da se tamo dogodio genocid i da su ljudi ubijani na pragovima kuća, u logorima smrti, lokalna vlast ističe da su Omarska, Kereterm, Trnopolje i Manjača bili “sabirni centri”. Mnoge od ubojica i silovatelja nije stigla ruka pravde, a o odnosu načelnika Marka Pavića o cijeloj situaciji najbolje govore njegove zabrane o uporabi riječi “genocid” za nešto što osuđuje cijeli svijet, ali ne i lokalna prijedorska vlast. Preživjele se ne može utišati bez obzira što mnogi još uvijek šute: međunarodna zajednica, bosanskohercegovački političari, pa i mediji. Rat je završio, treba nastaviti dalje – reći će mnogi. Ali kako nastaviti dalje ako se po povratku u rodno mjesto ne smijete pokloniti žrtvama, bratu, sestri, ocu i majci koji su brutalno ubijeni jer su se zvali Mujo ili Ante. Što objasniti djetetu kojemu želite pokazati rodni kraj u kojemu nema bosanskog sevdaha, u entitetu nastalom na etničkom čišćenju i genocidu. Što objasniti djetetu ako vam postavi pitanje: “Tata, zašto su te tukli? Zašto su zapalili našu kuću? Zašto su nas ‘komšije’ mučili, ubijali, protjerali?” Oni koji odgovore imaju, šute i nastavljaju živjeti kao da se ništa nije dogodilo ne pokazujući žaljenje za onima kojih, zbog njih, više nema! Preživjeli ne žele širiti mržnju, žele da zločinci odgovaraju za svoje zločine, žele mjesto (Memorijalni centar) koji će upozoravati na povijest koja se ne smije zaboraviti i ponoviti. Na Facebook grupi “Čuvari Omarske” čuvaju od zaborava uspomenu na sve žrtve, spaljena mjesta, ali i transparentno i dokumentirano obavještavaju o svim aktivnostima vezanih uz inicijative koje pokreću. Ovaj tekst samo je uvod u priču o Općini koje više nema, o istini o kojoj se šuti. Ovo je priča koja će dobiti svoj nastavak. “Vjerujte, kada sam čuo da je u bivšem logoru Dachau odmah nakon rata otvoren restoran ‘Zum crematorium’, a da je načelnik Općine Dachau točno 20 godina nakon rata izjavio da se protivi muzeju u bivšem logoru, ‘jer je štetan za ekonomiju’, prestao sam se čuditi današnjim vlastima u Prijedoru. S druge strane, ovo nam je upravo poticaj da nastavimo. Preživio je Dachau svoj muzej, morat će i Prijedor bar četiri: tri u logorima i jedan u centru grada”, poručio je Satko Mujagić i kada govori u budućem Memorijalnom centru, dodaje: “Ima da ga bude!”. q Helena ANUŠIĆ Milutin Dimač - Dimče, nakon izlaska iz logora

Čuvari Omarske “Čuvari Omarske” su grupa na Facebooku koja trenutno broji oko 6.500 članova, sa 15-ak administratora. Grupu podržavaju ljudi iz cijeloga svijeta, a na stranici se, uz osobna svjedočanstva, mogu pročitati vrijedni dokumenti i pisma poput pisma za Hillary Clinton, gospodin Merona, predsjedniku Tribunala, na koje je već odgovoreno i nedavno pismo upućeno predsjedniku Europske komisije Jose Manuelu Barrosu u povodu njegovog susreta s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem. Ovo pismo potpisali su ljudi iz cijelog svijeta, a tekst se može pročitati na grupi ‘Čuvari Omarske’. Među imenima nalaze se: Savez logoraša u Bosni i Hercegovini, Udruženje logoraša Prijedor ‘92, Žene u Crnom, 4 lica Omarske, Sonja Biserko, Florance Hartmann, Ed Vulliamy, Tilman Zilch, Rezak Hukanović, Murat Tahirović, Mirsad Tokača, Edina Bećirević, brojna udruženja i pojedinci iz Nizozemske, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Amerike, Austrije i Njemačke. Neka imena nismo stigli dopisati, poput Udruženja prognanika iz Posavine, Udruženje logoraša iz Švedske, Institut BAGI iz Chicaga i druge”, navodi Mujagić. Dodaje da je 9. svibnja 2011. u Omarskoj pun emocija uzviknuo: “Ima da ga bude!”, misleći na Memorijalni centar u Omarskoj. “I ima da ga bude. To više nije pitanje da li, pitanje je samo kada! A nakon Omarske treba da se obilježe i drugi logori po Prijedoru – Trnopolje i Keraterm, zatim Manjača, Luka, Sušica, Vilina Vlas, Dretelj, Ćelebići, Silos… Sva mjesta gdje su bespravno držani civili, nevezano za naciju kojoj pripadaju.”

Memorijalni centar Omarska (idejno rješenje)

Najnovija vijest Trud “Čuvara Omarske” nedavno se pokazao plodonosnim. Nakon sastanka Jose Maunela Barrosa s novoizabranim predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, 14. lipnja 2012., i pisma koje je inicirala grupa “Čuvari Omarske”, potpisanog od strane velikog broja organizacija i pojedinaca, 18. lipnja 2012. jedan od članova Barrosovog kabineta stupio je u kontakt sa Satkom Mujagićem. Barroso je izrazio zadovoljstvo napretkom koji je učinila Srbija na putu ka europskim integracijama i dodao kako očekuje da će Srbija ostati u potpunosti privržena europskom putu. Naglasio je jasnu poziciju Europske unije po pitanju genocida u Srebrenici. Dodao je da Srbija mora nastaviti s konstruktivnom suradnjom i pomirenjem s drugim zemljama Zapadnog Balkana kako bi mogla nastaviti u pravcu punopravnog članstva u Europskoj uniji. Barroso je pozvan da posjeti bivši koncentracioni logor u Omarskoj, i to 6. kolovoza, na 20. godišnjicu početka raspuštanja ovog logora. Također, Mujagić je predložio da delegacija grupe “Čuvari Omarske”, zajedno s predstavnicima nekih drugih organizacija koje su potpisale pismo za Barrosa, obave sastanak sa predstavnicima Europske unije radi daljeg razmatranja situacije u Bosni i Hercegovini, osobito po pitanju kršenja osnovnih ljudskih prava. q

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar

Operacija “Krivaja 95”, genocid nad srebreničkim Bošnjacima

Dnevnik krvave “Krivaje 95” “Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno elimisanje Drine kao granice između srpskih država je primarni naš zadatak”, rekao je 8. marta 1995. godine predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i istog dana Direktivom op. br. 7, za enklave Srebrenica i Žepa, naredio da se bošnjačko-muslimansko stanovništva ukloni. U toj Direktivi naređuje se sljedeće: “Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.”

Kronologija događaja 1. jula 1995. godine Komanda Drinskog korpusa je odlučila da aktivira direktivu Glavnog štaba srpske vojske. Naredila je formiranje jedinica koje će izvesti vojnu operaciju pod tajnim imenom “Krivaja 95”, a to znači sužavanje područja “zaštićene zone Srebrenica” i njeno razdvajanje od “zaštićene zone Žepa”. Operacija je pored oznake godine imala u nazivu i riječ “Krivaja”. Očito je ova tajna operacija dobila taj zbunjujući naziv da bi, u slučaju “provale”, zavarala trag i preusmjerila pažnju Armije BiH na sasvim drugo područje, tj. da Mladić planira veću ofanzivu na Olovo, s ciljem zauzimanja doline rijeke Krivaje između Olova i Zavidovića, s ciljem spajanja Romanije sa Ozrenom i razdvajanja tuzlanske slobodne regije i slobodne teritorije Brčkog sa Srednjom Bosnom. U to doba srpske snage su još uvijek vladale područjem Vozuće. 2. jula 1995. godine, komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske general Milenko Živanović izdao je na ekavici Naredbu pod strogo povjerljivim brojem 04/156-2, koja je nosila naziv “Zapovest za aktivna borbena dejstva” i na kojoj je između ostalog stajalo: “Odlučio sam glavnim snagama Drinskog korpusa i dalje izvoditi upornu i aktivnu odbranu, a delom slobodnih snaga napadom što pre razdvojiti enklave Žepa i Srebrenica. Cilj dejstava: iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava. Sve pripreme jedinica za izvođenje ofanzivnih dejstava izvršiti do 4.7.1995. godine. Dovođenje jedinica izvršiti do 5.7.1995. godine.” Bio je to ključni dio zapovijesti za operaciju “Krivaja 95”, koja je započela 6. jula 1995. godine u 4 sata ujutro, iz koje će se izroditi najveći i jedini genocid na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, genocid nad Bošnjacima “Zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa”. U prvim četničkim napadima ključni udar je bio na 282. brigadu 28. divizije Armije BiH pod komandom rahmetli majora Ibre Dudića, koja se dva dana, u nemogućim uslovima, branila na otvorenom prostoru jer je holandski bataljona UNPROFOR-a dva mjeseca ranije, na zahtjev Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, zatrpao tranšeje koje su trebale da budu linija odbrane Srebrenice. Holandski unproforci su blokirali i jedino artiljerijsko oružje srebreničkih branilaca, top u selu Bajramovići, ne dozvoljavajući da dejstvuje na Mladićeve snage. Desetine holandskih vojnika se predaju srpskim

PREPORODOV JOURNAL 141/142

General Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa Vojske RS-a vojnicima ili bježe u Srebrenicu, ostavljajući srpskim vojnicima dva transportera. Mladić uzima transportere UNPROFOR-a, koje će četiri-pet dana kasnije koristi kao mamac u lovu na srebreničke Bošnjake. 9. jula 1995. Radovan Karadžić je imao sastanak na Palama sa Jovicom Stanišićem, prvim čovjekom Službe bezbjednosti Srbije, kojeg je Slobodan Milošević poslao srpskom vodstvu u Bosni. Među njima se našao i ratni zločinac Miroslav Deronjić, gospodar života i smrti u srednjem Podrinju, koji Radovanu pojašnjava situaciju oko Srebrenice. Tada mu Karadžić kaže: “Miroslave, to trebate sve pobiti. Sve što stignete.” Tog dana branioci Srebrenice su uspjeli da zaustave srpske napade, pa čak i preći u kontraofanzivu u kojoj će jedinicu kojom komanduje ratni zločinac Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade Vojske RS-a, vrati na početne položaje. Međutim, radost srebreničkih branilaca je kratko trajala. Pandurević je uspio zaustaviti kontraofanzivu srebreničkih boraca i napraviti kontraudar. 10. jula 1995. godine, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović ujutro dolazi u Kakanj i saopštava okupljenim članovima Generalštaba Armije BiH da mu je nekoliko sati ranije komandant UN-snaga u BiH, Ruperth Smith, obećao da će bez ustezanja uslijediti akcija zračnih snaga NATO-a na Mladićevu bandu. Jedinica “Vukovi sa Drine”, na čelu sa Milanom Jolovićem Legendom, negdje oko 19 sati, dolazi iznad grada na Bojnu i selo Bibiće. U Srebrenici i oko nje je velika koncentracija ljudi, preko 40.000 getoiziranih Bošnjaka ne spava, ne zna se ko vlada situacijom. Par sati kasnije, nešto malo prije ponoći, u zgradi Pošte u Srebrenici okupili su se komandanti 28. divizije Armije BiH i političko vodstvo opštine i odlučili da rano ujutro, oko 5 sati, ponovo krenu u kontranapad, tako što će Mladićeve jedinice napasti s leđa u rejonu Bukove glave. Dobrovoljaca za kontranapad je bilo više nego ikad. Bez najave, oko ponoći se na sastanku pojavio komandant holandskog bataljona UNPROFOR-a, potpukovnik Tom Karemans i rekao: “Gospodo, imam dobre vijesti.” Soba je zanijemila. “Srbi su primili ultimatum.” Karemans je uzeo kartu i pokazao prisutnima da će sutradan NATO spržiti sa zemljom sve ono što se nađe na potezu od Zelenog Jadra do uzvišenja Bojna i zamolio rahmetli Ramiza Bećirevića, načelnika

bosanski barometar štaba 28. divizije Armije BiH da ne šalje džaba svoje ljude u smrt. Tako je tu noć izgledalo da je Srebrenica spašena. Tom Karemans je uspio da spriječi odsudnu bitku za Srebrenicu. U utorak, 11. jula 1995. godine, Mladić je krenuo u konačno zauzimanje Srebrenice. Nekoliko sati dok se magla nije bila još digla, četnike je brinulo najavljeno bombardovanje NATO-a. Komanda UNPROFOR-a je prijetila da će srpsku vojsku “sravniti sa zemljom” ako krenu u osvajanje “zaštićene enklave”. Najednom se razvedrilo. U 10.00 sati načelnik štaba Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, ratni zločinac Radoslav Krstić, ukazao se na komandnom mjestu u selu Rajne. Izdaje Vinku Pandureviću usmeno naređenje da se napredovanje mora produžiti i nov zadatak: “Idemo na Srebrenicu! Tako je odlučio ‘šef’ i Glavni štab! To je odluka i Karadžića. Da se uđe u Srebrenicu!” U 14,07 sati Taktička grupa kojom komanduje Vinko Pandurević prva ulazi u Srebrenicu, putem sa južne strane grada. U 14,30 sati Srebrenicu napuštaju posljednji branioci na čelu sa rahmetli Ejubom Golićem. U 14,40 sati, 33 minute nakon što su srpski vojnici ušli u grad, NATO avijacija je bombardovala srpske položaje u rejonu sela Bojna. U tom napadu nije bilo ljudskih žrtava, samo je uništeno komandno vozilo “Vukova sa Drine” i jedno sanitetsko vozilo. U 15,32 sati Jasuši Akaši, specijalni izaslanik UN-a za bivšu Jugoslaviju, pozvan je u svoju kancelariju na telefonski razgovor sa admiralom Leightonom Smithom, komandantom snaga Južnog krila NATO-a. Bombardovanje srpskih položaja je bez ikakvog objašnjena obustavljeno nakon ovog razgovora. U 15,40 sati javljaju se Legenda, komandant “Vukova sa Drine”, i ostali da su zauzeli Srebrenicu. General Radislav Krstić naređuje Miši Pelemišu, komandantu 10. diverzantskog odreda, da zauzme komandu 28. divizije Armije BiH, smještenu u restoranu “Lovac” u kojem će pronaći uredno posloženu i ostavljenu svu ratnu arhivu 28. divizije Armije BiH. Ovako je ukratko tekla operacija “Krivaja 95”, koja je trajala 15 dana i završila se genocidom nad Bošnjacima Srebrenice i okolnih podrinjskih mjesta. Pod komandom Ratka Mladića, tokom ove operacije ubijeno je preko 9.000 muškaraca Bošnjaka, od toga oko 800 dječaka. Brojka ubijenih od 11. do 20. jula 1995. godine nikada se neće saznati jer mnoge ubijene ustvari i nema ko da prijavi. Mnogi Bošnjaci Srednjeg Podrinja su još tokom 1992. godine doživjeli genocid u svojim mjestima Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Višegradu, Rogatici, Bijeljini i neki od preživjelih članova porodica uspjeli su se spasiti bijegom u Srebrenicu, jedinu oazu bošnjačke slobode na granici sa Srbijom. U julu 1995. godine i ti članovi su

Ratko Mladić u Srebrenici (11.07.1995.)

Ratko Mladić u Potočarima (11.07.1995.) ubijeni, tako da postoji zasigurno nekoliko stotina takvih ljudi koje jednostavno nema ko da prijavi. U mnogim porodicama “Krivaja 95” je prožderala svu mušku čeljad, ostalo je na hiljade siročadi, na hiljade neutješnih i unesrećenih majki, sestara, supruga, djece…

Brojna pitanja, malo odgovora Nakon rata, od krvave bošnjačke drame operacije “Krivaja 95” ostaće sačuvano svega nekoliko desetina stranica, a poznato je da bi jedna operacija ovog kalibra morala u arhivi jedinice i vojske koja je izvela iza sebe ostaviti minimalno 1.000 stranica raznoraznih naredbi, izvještaja, zapažanja, analiza, odluka… Činjenica je da je veći dio te dokumentacije uništen ili je odmah nakon srebreničkog genocida prebačen na sigurno u Srbiju. “Ofanziva koja je izvršena na Srebrenicu u aprilu i maju 1993. godine, bila je mnogo, mnogo teža i silovitija od ove iz jula 1995. godine. Tu ofanzivu smo slomili, a ovu nismo. Ne znam kako smo izgubili Srebrenicu, ali znam da je Naser Orić bio s nama, da nam ga iz Generalštaba Armije BiH nisu izveli u aprilu 1995. godine, da ona nikad ne bi pala”, kazao mi je rahmetli Zulfo Tursunović Tursun, jedan od srebreničkih komandanata. Šta je bio prijelomni detalj bitke za Srebrenicu? Zašto se povjerovalo Karemansu i zašto nije došlo do odsudne bitke za grad? Zašto UNPROFOR nije zaštitio “zaštićenu enklavu”? Zašto NATO nije dejstvovao onako kao što je razorio Srbiju 1999. godine, kad je Milošević očistio Kosovo od Albanaca? Zašto je srebrenička kolona iz sela Šušnjari 11. jula 1995. godine naveče krenula dužim, neizvjesnijim, upadljivijim putem prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji, a ne prema Žepi, Kladnju i Olovu, kroz predjele koji su u dobrom dijelu obrasli crnogoričnom šumom i pogodniji za prebacivanje, što se pokazalo ispravnim kod izvlačenja Žepljaka, 15-ak dana nakon pada Srebrenice? Zašto kolona sa nekoliko hiljada naoružanih vojnika nije napala na Miliće, Vlasenicu, Bratunac ili Zvornik jer Srbi su stopostotno bili uvjereni i uplašeni da će do toga doći? Zašto jedinice Armije BiH iz zone Drugog korpusa nisu poduzele veći i značajniju ofanzivu kako bi pomogle proboju srebreničke kolone i odvratile četnike da ne mogu u potpunom miru strijeljati hiljade ljudi? Zbog čega je Drugi korpus Armije BiH bez objašnjenja napustio zauzete srpske položaje na Baljkovici i tako dozvolio da ih Drinski korpus Vojske RS-a ponovo zauzme, i na taj način blokira začelje kolone koje je faktički došlo do slobodne teritoriju? Zbog toga je oko 3.000 iscrpljenih ljudi zarobljeno i strijeljano! Priča o Srebrenici nikad neće moći biti ispričana. Mnoga od ovih pitanja zauvijek će ostati bez odgovora. q Avdo HUSEINOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar

Dosadašnje presude za učešće u genocidu u Srebrenici: do sada osuđeno svega 30-ak zločinaca, hiljade na slobodi

Spora pravda za genocid Pod pritiskom Paddya Ashdowna, visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, 2004. godine osnovana je Komisija Vlade Republike Srpske sa zadatkom da utvrdi šta se sve dešavalo tokom jula 1995. godine u Srebrenici. Vlada RS-a je iste godine u svom izvještaju iznijela podatak da je u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, Zaštićenoj zoni UN-a, učestvovalo preko 25.000 učesnika, po raznim osnovama i na različite načine. Međutim, do sada pred Tribunalom u Haagu i pred bosanskohercegovačkim sudovima za učešće u genocidu procesuirano je nešto više od 30 ratnih zločinaca, pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske. Uglavnom, hiljade njih još uživa nezasluženu slobodu, a veliki broj ih je nastanjen u Srbiji. Poznato je da nakon izručenja krvnika Ratka Mladića, prestaju sve obaveze Srbije prema Međunarodnom sudu pravde u Haagu, tako da je teško očekivati da se “u kolijevci zločinaca” smiluju i naprave značajniju akciju hapšenja, procesuiranja i izručenja u BiH ogromnog broja učesnika u zločinima nad Bošnjacima tokom agresije i genocida od 1992. do 1995. godine.

Presude Haškog tribunala Najznačajnija presuda, kada je u pitanju Srebrenica, donešena je u slučaju generala Radislava Krstića, bivšeg načelnika i komandanta Drinskog korpusa Vojske RS-a. General Krstić je postao prvi optuženik za slučaj Srebrenica. Krstićeva presuda je historijska za Bošnjake i BiH jer je na njegovom slučaju i presudi utvrđeno da je Vojska Republike Srpske, tokom nekoliko dana jula 1995. godine, nad Bošnjacima u Zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica počinila genocid. “Sudsko vijeće je uvjereno izvan svake sumnje da je u Srebrenici izvršen genocid i da ste Vi generale Krstiću krivi za genocid. U julu 1995. Vi ste, generale Radislave Krstiću, pristali na zlo. Zbog toga vas Sudsko vijeće danas proglašava krivim i osuđuje na kaznu od 46 godina zatvora”, rekao je 2. augusta 2001. godine portugalski sudija Almiro Rodrigez, čitajući presudu generalu Krstiću. Žalbeno vijeće Haškog tribunala 19. aprila 2004. godine ukinulo je osudu Radislava Krstića kao sudionika u udruženom zločinačkom poduhvatu s namjerom počinjenja genocida i proglasilo ga krivim za pomaganje i podržavanje genocida. Žalbeno vijeće jednoglasno je osudilo Radislava Krstića na 35 godina zatvora. Prebačen je na izdržavanje kazne u Veliku Britaniju 20. decembra 2004. godine. Pukovnik Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, pred Tribunalom u Haagu 17. januara 2005. godine prvobitno je osuđen na 18 godina zatvora, da bi mu nakon podignute žalbe 9. maja 2007. godine kazna smanjena na 15 godina. Pukovnik Blagojević je 25. januara 2008. iz zatvora u Scheveningenu (Holandija) prebačen na izdržavanje kazne u Norvešku. Major Dragan Jokić, načelnik inžinjerije i dežurni oficir Zvorničke brigade u vrijeme masovnih egzekucija srebreničkih Bošnjaka, predao se Tribunalu 15. avgusta 2001. godine. Osuđen je u Haagu 17. januara 2005. na zatvorsku kaznu od devet godina. Kapetan Momir Nikolić uhapšen je od strane SFOR-a 1. aprila 2002. godine ispred porodične kuće u naselju Repovac kod Bratunca. U julu 1995. raspoređen je Bratunačku brigadu Vojske Republike Srpske na dužnost načelnika za bezbjednost i obavještajne poslove. “Ja nisam ništa mislio, ja sam znao. Ja sam, gospodine tužioče, znao

PREPORODOV JOURNAL 141/142

General Radislav Krstić šta će biti sa njima. Znao sam da će ti ljudi biti zarobljeni i nakon toga pobijeni. Ja sam to znao”, rekao je tokom haškog suđenja Momir Nikolić. Pretresno vijeće Tribunala u Haagu 2. decembra 2003. osudilo je Momira Nikolića po jednoj tački optužnice za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi na 27 godina zatvora. Nikolić je 30. decembra 2003. godine podnio žalbu protiv presude o kazni. Žalbeno vijeće je donijelo svoju presudu 8. marta 2006. i smanjilo Nikolićevu kaznu na 20 godina zatvora. Zlikovac Nikolić je 11. aprila 2007. godine prebačen na izdržavanje kazne u Finsku. “Saznavši za plan da se pobiju zarobljenici, ja kao vršilac dužnosti komandanta, preuzeo sam odgovornost za taj plan i podržao njegovo izvršenje”, rekao je tokom haškog procesa pukovnik Dragan Obrenović, načelnik štaba Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. Osuđen je 10. decembra 2003. godine na 17 godina zatvora. Ističući težinu počinjenih zločina nad srebreničkim Bošnjacima, sudija Liu Daqun dodao je da je Sud imao u vidu “grižnju savjesti” koju je taj “izvršilac” pokazao, izjašnjavajući se da je kriv, odajući usput i nekoliko tajni. Zvornički Bošnjaci su razočarani zbog toga što se Obrenoviću nije sudilo i za zločine počinjene u Zvorniku tokom 1992. godine jer bi u tom slučaju zasigurno dobio barem još isto toliko godina zatvora koliko je dobio za genocid u Srebrenici. Zločinac Dragan Obrenović 18. juna 2004. je prebačen u Norvešku na izdržavanje zatvorske kazne. General Radivoje Miletić bio je načelnik za operativni rad i obuku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i direktno potčinjen Ratku Mladiću. Kasnije, u vrijeme Operacije “Krivaja 95”, postaje i zamjenik načelnika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Prema navodima haške optužnice, general Miletić je čak sastavljač “Direktive op. br. 7”, koju je 8. marta 1995. godine izdao Radovan Karadžić, a u kojoj se srpskoj vojsci naređuje da se Bošnjacima u enklavama Srebrenica i Žepa stvore nepodnošljivi uslovi za život. Bila je to naredba koja je proizvela genocid u Srebrenici. Dobrovoljno se Haškom tribunalu predao 1. marta 2005. godine u Beogradu. Pukovnik Vujadin Popović obavljao je dužnost zamjenika načelnika za bezbjednost Drinskog korpusa Vojske RS-a u vrijeme kada je ovaj korpus predvodio zločinačke operacije u Srebrenici i okolini. Optužen je da je u više navrata aktivno učestvovao u egzekucijama. To se prije svega odnosi na operacije koje su izvedene nadomak Pilice (sjeverno od Zvornika), pri čemu se Popoviću stavlja na teret da je osigurao gorivo za vozila koja su korištena pri egzekucijama. Vujadin Popović odlučio je da se dobrovoljno preda 8. aprila 2005.godine.

bosanski barometar “General Vojske Republike Srpske Milana Gvero je bio desna ruka Ratka Mladića, najodgovornijeg za pokolj 8.000 Bošnjaka. Gvero je bio oči i uši Mladića u Srebrenici. Bio je generalov čovjek za sve”, kazao je tužilac Peter McCloskey predstavljajući optužnicu protiv ovog zlikovca u Haagu. Iako je znao da svi muškarci koji su se našli pred njim odlaze na gubilište, pukovnik Ljubiša Beara poigravao se s nesretnim ljudima. Govorio im je: “Budite mirni. Ništa vam se neće dogoditi. Razdvajamo vas u manje grupe i šaljemo na daljnje ispitivanje u sigurnije objekte. Tamo ćete se odmoriti, presvući, dobiti hranu i dovoljno vode.” Zločinački poduhvat u Srebrenici tekao je nesmetano. Ljubiša Beara sve je razradio do najsitnijih detalja. Sve se unaprijed znalo: šta, gdje, tko i kako. U okolini Srebrenice (Kravica, Konjević polje, Bratunac, Zvornik i okolina) za privremeni prihvat zarobljenika po Bearinoj naredbi i ideji pripremili su brojne zgrade, škole, napuštene hangare, administrativne objekte, privatna imanja. Da Bošnjaci ne bi reagovali panično, za prijevoz su više korišteni civilni autobusi nego vojni kamioni, što su prije početka završnog napada na Srebrenicu nabavljeni širom Republike Srpske, a dijelom unajmljeni i u Srbiji te preko Ljubovije prebačeni u Bratunac. Beara se dobrovoljno u Beogradu predao Haškom tribunalu 9. oktobra 2004. godine. Vlada SAD nudila je nagradu od pet miliona američkih dolara za podatke koji bi pomogli da se pukovnik Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade Vojske RS-a, privede pravdi. Pandurević je uhapšen u Srbiji 9. decembra 2004. godine. Policijski general Ljubomir Borovčanin 29. marta 2005. odlučio je da se dobrovoljno preda Haškom tribunalu. Optužen je za genocid i zločine protiv čovječnosti u BiH. Tomo Kovač, zamjenik ministra MUP-a Republike Srpske je 10. jula 1995. godine, neposredno pred početak operacija za zauzimanje Srebrenice, naredio da se formiraju Združene snage MUP-a Republike Srpske na čije čelo je postavljen Ljubomir Borovčanin. Od 12. do 17. jula 1995. pripadnici snaga MUP-a pod komandom Borovčanina i snage Vojske RS-a, među kojima je bila i četa 65. zaštitnog puka Glavnog štaba Vojske RS-a, zarobile su na područjima Nove Kasabe, Konjević polja i Kravice oko 6.000 Bošnjaka iz kolone muškaraca u bijegu iz srebreničke enklave ili su im se oni sami predali. Drago Nikolić, načelnik bezbjednosti Zvorničke brigade Vojske RS-a, dobrovoljno se Haškom tribunalu predao 16. marta 2005. godine u Beogradu. Haški tribunal je 10. juna 2010. godine donio prvostepenu presudu “Srebreničkoj sedmorki”, koja je glasila: Vujadin Popović i Ljubiša Beara proglašeni su krivim za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva te su osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Drago Nikolić proglašen je krivim za sudjelovanje i pomaganje u genocidu te je osuđen na 35 godina zatvora. Ljubomir Borovčanin osuđen je za pomaganje i učestvovanje u istrebljenju, ubistvu, progonu i prisilnu deportaciju te je osuđen na kaznu od 17 godina. Vinko Pandurević dobio je 13, Radivoje Miletić 19, a Milan Gvero pet godina zatvorske kazne. Haški tribunal 2005. godine optužio je i Milorada Trbića, oficira bezbjednosti Zvorničke brigade Vojske RS-a, između ostalog, da je odgovoran za strijeljanja oko 1.000 Bošnjaka u Orahovcu kod Zvornika 13. jula 1995.godine, ali je njegov predmet ustupljen Sudu Bosne i Hercegovine. Prvostupnom presudom Sud BiH proglasio je Trbića krivim za genocid, te ga 16. oktobra 2009. godine osudio na dugotrajni zatvor u trajanju od 30 godina. Pred Haškim tribunalom za Srebrenicu se sudilo i Slobodanu Miloševiću, koji je umro prije izricanja presude. Radovanu Karadžiću se počelo suditi 2009., a generalu Zdravku Tolimiru 2010. godine. Generalu Ratku Mladiću suđenje je počelo u maju ove godine.

Vujadin Popović i Ljubiša Beara na suđenju u Haagu

Presude Suda BiH Pred Sudom BiH do sada se uglavnom sudilo egzekutorima u srebreničkom genocidu. Na ukupno 284 godine zatvora, za genocid nad Bošnjacima u selu Kravica kod Bratunca, Sud BiH je prvostepeno 29. jula 2008. godine osudio sedmoricu srpskih vojnika. Optužnica u predmetu “Kravice” je teretila 11 osoba za udruženi zločinački poduhvat između 10. i 19. jula 1995. godine, kada su počinili genocid tako što su učestvovali u ubijanju više od 1.000 zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice, zatvorenih u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici. Na po 42 godine su prvostepeno osuđeni Milenko Trifunović, komandir Trećeg voda Specijalne policije Skelani, Brano Džinić – Čupo, pripadnik Specijalne policije Drugog odreda u Šekovićima i Aleksandar Radovanović – Aco, pripadnik Trećeg voda Specijalne policije Skelani. Na po 40 godina zatvora osuđeni su Miloš Stupar, komandant Drugog odreda Specijalne policije Šekovići, Slobodan Jakovljević – Boban i Branislav Medan – Bane. Na 38 godina zatvorske kazne osuđen je Petar Mitrović. Presudom od 9. septembra 2009. godine Apelaciono vijeće Odjela I Suda BiH za ratne zločine preinačilo je prvostepenu presudu od 29. jula 2008. godine u smislu kazne, pa je drugostepenom presudom optuženi Milenko Trifunović osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 33 godine, optuženi Brano Džinić na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine, optuženi Aleksandar Radovanović na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine, optuženi Slobodan Jakovljević na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina, te optuženi Branislav Medan na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina. Istom presudom u odnosu na optuženog Miloša Stupara ukinuta je prvostepena presuda i određen pretres pred Apelacionim vijećem Odjela I za ratne zločine Suda. Petar Mitrović je 27. oktobra 2010. godine, kao bivši pripadnik Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića, pravosnažno osuđen na 28 godina zatvora. Strijeljane Srebreničane ispred Zadruge u Kravici svojom kamerom je snimio beogradski novinar Zoran Petrović – Piroćanac, dok se tim dijelom vozio zajedno u automobilu sa Ljubomirom Borovčaninom, zamjenikom komandanta Specijalnih jedinica MUP-a Republike Srpske. Sud BiH je 1. novembra 2011. godine osudio Momira Pelemiša na 16 godina, a Slavka Perića zvanog Mudonja na 19 godina zatvora zbog pomaganja u činjenju genocida u Srebrenici u julu 1995. godine. Sudsko vijeće je utvrdilo da su Pelemiš kao zamjenik komandanta 1. bataljona Zvorničke brigade, a Perić kao pomoćnik komandanta za bezbjednost u ovoj jedinici pomogli ubijanju najmanje 1.000 muškaraca bošnjačke nacionalnosti koji su bili zarobljeni na području Pilice u opštini Zvornik. Sud BiH je 24. aprila 2012. godine prvostepeno osudio Željka Ivanovića na 13 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti. Ivanović je optužen da je u julu 1995. godine, kao pripadnik Drugog odreda

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar Specijalne policije Šekovići, sa drugim pripadnicima odreda usmrtio najmanje 1.000 Bošnjaka u skladištu Zemljoradničke zadruge Kravica u Opštini Bratunac. Apelaciono vijeće Suda BiH osudilo je 25. januara 2012. godine Radomira Vukovića, pripadnika Drugog odreda Specijalne policije MUP-a Republike Srpske iz Šekovića, na 31 godinu zatvora zbog pomaganja u činjenju genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, dok je istom presudom Zoran Tomić oslobođen optužbi. Sud je pravosnažnom presudom Vukovića proglasio krivim zato što je, kako se navodi, učestvovao u pogubljenju više od 1.000 zarobljenih muškaraca u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici, u Opštini Bratunac. Duška Jevića – Staljina Sud BiH prvostepeno je 25. maja 2012. godine osudio na 35, a Mendeljeva Đurića – Maneta na 30 godina zatvora zbog pomaganja u počinjenju genocida Srebrenici u julu 1995. godine. Jević je bio komandant Centra za obuku na Jahorini pri Specijalnoj brigadi policije Republike Srpske, a Đurić komandir čete. Među egzukutorima srebreničkih Bošnjaka posebno su se isticali pripadnici 10. Diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, potčinjeni direktno Glavnom štabu Vojske RS-a, koje je u društvo sumraka učlanio komandant Milorad Mišo Pelemiš. Za egzekucije 16. jula 1995. godine na Branjevu kod Zvornika prvobitno je pred Tribunalom u Haagu, nakon što je priznao krivicu, u martu 1998. godine na pet godina zatvora osuđen bosanski Hrvat Dražen Erdemović. Iste godine je poslan u Norvešku na odsluženje kazne. Drugi bosanski Hrvat, Marko Boškić, uhapšen je 28. avgusta 2004. godine u Massachusettsu (SAD) i tamo prvobitno osuđen na pet godina zatvora. Boškić je 28. aprila 2010. godine izručen u BiH, a kao svjedok saradnik osuđen je 19. jula 2010. godine pred Sudom BiH na 10 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti. Kaznu izdržava u Orašju, gdje ima povlašten status u odnosu na ostale zatvorenike. Bio sam 15. juna 2012. godine u Sudu BiH na izricanju prvostepene presude četvorici pripadnika 10. Diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Bile su to do sada najveće kazne izrečene pred ovim sudom. Za strijeljanje 800 srebreničkih muškaraca Sud BiH je Slovenca Franca Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira Golijana i Zorana Goronju osudio na ukupno 142 godine zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Srebrenice u julu 1995. godine. Kojić je osuđen na 43 godine zatvora, Kos i Goronja na 40 godina, a Vlastimir Golijan na 19 godina zatvora.

Okolnosti hapšenja Franca Kosa Za ove zločince sam i “lično vezan” jer sam bio jedan od prvih istraživača koji ih je počeo medijski proganjati. Kako je sve počelo? Zahvaljujući jednom neplaniranom boravku među bošnjačkim povratnicima u Janji kod Bijeljine, saznao sam da u njihovoj blizini živi izvjesni Slovenac kojeg Srbi slave jer se istakao ubijajući Bošnjake u Srebrenici. U znak zahvalnosti, institucije koje se u Republici Srpskoj bave statusom boračke populacije, sagradile su mu kuću i pomogle da otvori autolimarsku radnju. Odvezli su me do njegove kuće i iz vozila pokazali gdje stanuje. Stupio sam u akciju i došao do podataka da je Slovenac Franc Kos bio komandir voda u 10. Diverzantskom odredu kojim je komandovao Milorad Mišo Pelemiš. Brzo sam onima kojima to treba ustupio informacije o Kosu, a onda se desilo da na Međunarodnoj konferenciji o genocidu u Potočarima, 10. jula 2009. godine, održim referat na temu egzekucija koje je izvršio 10. Diverzantski odred, nakon čega mi je prišao Slovenac Jelko Kacin, član Evropskog parlamenta. Gospodin Kacin je pomno slušao moje izlaganje, ali je ostao zbunjen kada sam naveo da se među egzekutorima srebreničkih Bošnjaka, kao plaćenik u ovom “odredu smrti” nalazio i Slovenac Franc Kos, koji sa lažnim dokumentima na ime Branimir Manojlović živi u okolini Bijeljine, gdje ima autolimarsku radnju. Kacin mi je prišao i rekao “da je bio jako iznenađen informacijom da je i jedan Slovenac akter u srebreničkom

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Hapšenje Franca Kosa genocidu”. Obećao je da će se slučaj Franca Kosa morati prvenstveno riješiti u Sloveniji, na ćemu će lično insistirati. Pitao je “da li je stvarno istina da je slovenački državljanin učestvovao u genocidu u Srebrenici?” Rekao sam mu da apsolutno nema ni grama sumnje u to. 10 mjeseci i 10 dana kasnije, Franc Kos je uhapšen prilikom pokušaja da iz Srbije preko graničnog prijelaza Bajakovo uđe u Hrvatsku. I danas duboko vjerujem da je Jelko Kacin ispunio svoje julsko obećanje iz Potočara i bio ključna karika u hapšenju krvnika Kosa. O tome sam zadovoljno razmišljao dok je sutkinja Mira Smajlović zločincu Kosu izricala presudu od 40 godina zatvora. Na samom suđenju posmatrao sam krvnika Stanka Kojića, koji je u vrijeme genocida nosio prezime Savanović. Držao je u ruci Bibliju i smješkao se prema svom advokatu. Vlastimir Golijanin se okretao, smijao prema publici, grlio se sa advokatima. Odmah ispred mene sjedio je krvnik Zoran Goronja: zvjerkao okolo, malo u mene, malo u policajce, pa malo kao pratio iskaz sutkinje. Bio je nepuna dva metra od mene: vidio sam da je dešnjak, posmatrao sam tu ruku i prste na njoj koji su bezdušno ubijali 16. jula 1995. godine. Goronja je ljude prvo ubijao iz sijača smrti, pa kad su vidjeli da srebreničke Bošnjake na taj način samo sakate, nakon pauze uz roštilj i pivu, odlučili su da ih ubijaju isključivo iz automatskih pušaka. Zločincu nijednom tokom izricanja 40-godišnje kazne krvava ruka nije zadrhtala, prst smrti nije se pomjerio. Presudu od 40 godina zatvora dočekao je normalno, kao da je ukrao bicikl, a ne ubio stotine Bošnjaka. Nažalost, Tužilaštvo u slučaju “Kos i ostali” nije uspjelo dokazati da se radilo o saučesništvu u genocidu. Još nekoliko zločinaca iz ovog odreda smrti, na čelu sa komandantom Mišom Pelemišom, čekaju da se suoče s pravdom. Prije svega to su Zoran Obrenović Maljić i Brane Gojković koji se kriju u Srbiji, te Aleksandar Cvetković, koji je u januaru 2011. godine uhapšen u Izraelu i čije se izručenje očekuje. U Americi je početkom ove godine uhapšen, a 24. maja izručen u BiH Dejan Radojković, pod optužbom da je kao jedan od komandira u Centru za obuku na Jahorini pri Specijalnoj brigadi policije MUP-a Republike Srpske počinio zločine nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti nakon pada Srebrenice. Ovih dana u Zvorniku su uhapšeni Ostoja Stanišić i Marko Milošević. Stanišić, nekadašnji komandant 6. bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, i Milošević, kao njegov zamjenik, osumnjičeni su za genocid počinjen na brani u Petkovcima u mjestu Đulići (Općina Zvornik). Na tom mjestu je sredinom jula 1995. strijeljano oko 1.000 dječaka i muškaraca iz Srebrenice, koji su prethodno zarobljeni. U toku je suđenje i Božidaru Kuvelji, osumnjičenom da je kao službenik Specijalne brigade policije Centra za obuku Jahorina pri MUP-u RS lično učestvovao u strijeljanju zarobljenih bošnjačkih muškaraca nakon pada Srebrenice. Kuvelja je uhapšen 18. januara 2011. godine u Čajniču. q Avdo HUSEINOVIĆ

bosanski barometar

Počelo suđenje ratnom zločincu generalu Ratku Mladiću

Pravda za Srebrenicu!? Monstrum je ponovo pred sudom! Suđenje bivšem zapovjedniku vojske bosanskih Srba generalu Ratku Mladiću započelo je 16. maja 2012. godine pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Iako suđenje zločincu Mladiću ne može nikada biti adekvatna i dovoljna satisfakcija za sve žrtve i bolne ratne trenutke koje su preživjeli Bošnjaci širom Bosne i Hercegovina, a posebno u Srebrenici, ipak se nastavak suđenja ovom krvoloku čekao sa posebnom željom da čitav svijet vidi “zločinačko lice balkanskog monstruma”. I svijet je imao priliku i da vidi njegovo pravo lice i ideološku pozadinu genocidnih projekata kada je na samom početku suđenja u haškoj sudnici preko neprobojnog stakla okrenuo se porodicama žrtava u Srebrenici i prešao prstom preko vrata, pokušavajući da prisutnim Srebreničanima demonstrira želju za novim holokaustom u Srebrenici! Profesor na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Sarajevu Besim Spahić na ovu zločinačku prijetnju poručio je: “Mladić je tako poslao poruku mladim generacijama da će i dalje biti klanja nesrba, a sličnu stvar je izjavio i Vojislav Šešelj kada je u pitanju Kosovo kazavši da će ‘još teći reke krvi’.” Ovakva zločinačka mimika predstavlja mnogo više od samog pokretanja ruku. Bošnjaci, ostali narodi u regiji Balkana i čitav svijet imao je priliku da se uživo uvjeri da još uvijek u glavama nekih monstruma postoji želja za stvaranjem velikosrpskog projekta na prostoru Balkana i BiH. Ne šalje zločinac Mladić poruku da želi klati samo Srebreničanima u haškoj sudnici, nego to više čini zbog ushićenja i želje za novim genocidima značajnog broja Srba koji su odobravali monstrumove pokrete. Imajući u vidu da je “željom za klanjem” Mladić ponovo povrijedio Bošnjake i sve ljude koji su u dijalogu sa čitavim čovječanstvom, postavlja se pitanje na koje moramo ponuditi adekvatne odgovore: koliko suđenje, pa i presuda, ovom srpskom zločincu može biti utjeha Bošnjacima ako se zna da ideologija četništva koju promoviše Mladić i dalje živa i aktuelna skoro kao i početkom 90-ih godina? Da li Evropa, koja je u velikom dijelu posmatrala ratne zločine nad Bošnjacima u toku rata u Bosni, suđenjem Mladiću želi da zauvijek opravda svoju nehumanu ulogu u balkanskim ratovima? I šta ako Mladić doživi istu sudbinu kao i Slobodan Milošević, koji je otišao na onaj svijet, sigurno sa velikim teretom zločina, ali bez ikakve ovosvjetske kazne!? Poslije Mladićevih poruka da ponovo želi da počini genocid u Srebrenici, tužitelj Dermont Groomme je izlagao zločinačke projekte i konkretne masakre nad kojima je tada direktnu kontrolu imao general Ratko Mladić. Tužitelj Groomme je izjavio: “Časni sude, ono što se dogodilo ljudima Večića, ubistvo više od 150 muškaraca i prisilno uklanjanje njihovih porodica, je nešto što će se ponoviti. Ratko Mladić i njegove vojne snage, tri godine kasnije kada su ubili ljude u Srebrenici, dobro su se obučili i sve isplanirali. Bili su stručnjaci u ubijanju nesrpskog stanovništva.” Također, tužitelj je pokazao i snimku na kojoj Ratko Mladić po okolici Sarajeva u autu vozi svoga prijatelja iz Kanade, Marka Lešića. “Kada god prođem pored Sarajeva, nekoga ubijem. Sredim Turke, tko ih j...”, rekao je Mladić na snimku. Tužitelj Groome je svoje uvodno izlaganje započeo tvrdnjom da je Ratko Mladić, kao i Radovan Karadžić, imao “zločinački cilj da etnički očisti Bosnu i Hercegovinu”. Dodao je da je Mladić kao zapovjednik Vojske Republike Srpske od početka ra-

Ratko Mladić na suđenju u Haagu ta provodio “šest strateških ciljeva srpskog naroda”, po kojima se Srbi nasilno trebaju odvojiti od druge dvije nacionalne zajednice i zauzeti sve teritorije koje proglase svojima. Zajedno s Radovanom Karadžićem Mladić je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno i nasilno uklanjanje Bošnjaka s teritorija Bosne i Hercegovine koji je proglašen srpskim. Tužitelj je također dodao: “Mladić nije slučajno izabran za zapovjednika. Karadžić ga je izabrao jer je smatrao da je on odličan oficir koji je u stanju zapovijedati planiranom vojskom bosanskih Srba. Karadžić je također bio uvjeren da je Mladić voljan počiniti gnusne zločine koji su se morali počiniti da bi se ostvarili strateški ciljevi bosanskih Srba. Rukovodstvo bosanskih Srba dalo je Mladiću mandat da u bosansku zemlju ureže granice koje su zamislili Karadžić i Krajišnik.” Tužitelj je spomenuo i neke citate Mladića u vezi njegovih naredbi da se Sarajevo drži pod totalnom represijom: “Pobrinite se da vam vojnici znaju da će se Sarajevo zatresti. Sarajevo će se tresti i više granata će pasti u sekundi nego u cijelom ratu do sada.” Na kraju svoga obraćanja haški tužitelj Groome je zaključio riječima: “Ratko Mladić je imao zločinački cilj da etnički očisti BiH.” Iako su ovo tačne konstatacije ipak nije jasno do kraja zašto se ovoliko čekalo i zašto se sada ovoliko odugovlači sa procesom dokazivanja krivice Ratka Mladića za ratna dešavanja u BiH!?

Evropska politika nagrađivanja Srbije Naime, i pored činjenice da se bivšem zapovjedniku Vojske Republike Srpske sudi za strašne zločine zadovoljenje pravde je moralo sačekati nekoliko godina dok balkanski kasapin nije konačno i uhvaćen. Naime, bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske Ratko Mladić optužen je za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima, artiljerijske i snajperske napade na Sarajevo te za uzimanje pripadnika međunarodnih snaga kao taoce u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Ratko Mladić je uhapšen u maju 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina u Srbiji, a skrivao se pod imenom Milorad

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar Komadić. Iako je nakon hapšenja Mladića bivša glavna tužiteljica haškog tribunala Carla del Ponte izjavila da hapšenje Mladića predstavlja veliki trenutak za žrtve, ipak se mora postaviti pitanje zašto su žrtve čekale skoro 20 godina da se uhapsi jedan od najvećih zločinaca u Evropi poslije Hitlera. Zar porodice žrtava koje su stradale pod direktnom vojnom naredbom Mladića, njegovo hapšenje kada se nalazi u poznim godinama i teškog zdravstvenog stanja, mogu osjećati duševnu satisfakciju? Dok su srbijanske vlasti godinama odlagale hapšenje Mladića i vjerovatno čekale povoljan trenutak kako bi njegovim hapšenjem ostvarili određeni politički i strateški interes, Evropa je konstantno nagrađivala Srbiju. Na primjer, u poređenju sa Bosnom, Srbija je prva potpisala Proces za pridruživanje i stabilizaciju sa EU, dobila je viznu liberalizaciju i status kandidata za ulazak u EU. I ako Evropa bude djelovala po sličnom modelu i u budućnosti, vjerovatno će se desiti da će Srbija, koja je kontrolisala snage koje su izvršile genocid u Srebrenici 1995., ući u EU prije Bosne kao najveće žrtve velikodržavnih projekata iz 1990-ih. Kao što tvrdi nekadašnji visoki međunarodni predstavnik u BiH Christian Schwarz-Schilling u intervjuu za radio Deutschlandfunk: “Srbiji se stalno popušta po tom pitanju. Kada 16 godina nakon holokausta u Srebrenici isporuče Ratka Mladića, onda ih svi tapšaju po leđima i kažu: ‘Izvrsno, put prema EU je otvoren!’ To su psihološki gledano nemoguće stvari i EU to ne shvaća. Tako se ne postupa prema nekome ko stoji u stalnom, fundamentalnom suprotstavljenom stavu prema susjedima, i to čini po vlastitom nahođenju, a ne na temelju međunarodnog prava, nego na osnovu nacionalističke politike koju očito još uvijek podržava većina Srba.” Ne treba sad očekivati da Srbija čitav naredni vijek pati zbog grešaka srbijanske politike iz 1990-ih, ali isto tako Evropa nikada ne bi trebala dopustiti da BiH bude žrtva etnonacionalnih politika bez kompromisa, a koje su velikim dijelom i rezultat pogrešnog političkog i diplomatskog pristupa međunarodne zajednice i EU u 1990-im. Iako je nakon hapšenja tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić optimistično rekao da je zatvoreno još jedno poglavlje u historiji Srbije i da se nada da će ono doprinijeti potpunom pomirenju i izgradnji dugoročnog mira u regiji, ipak je kristalno jasno da još uvijek značajan procenat ljudi u Srbiji i na Balkanu vjeruje u ideju Velike Srbije i etnički čiste teritorije na širem prostoru Balkana. Koliko će uopšte međunarodna pravda biti zadovoljena i koliko mogu biti zadovoljne porodice žrtava i Bošnjaci kao najveće žrtve iz rata u Bosni, ako se ima u vidu činjenica da i dalje živi ideologija četništva koja teži ka fizičkom istrebljenju nesrpskog stanovništva kako bi se realizirali ciljevi Velike Srbije? Stoga, možemo se zapitati da li je Beograd spreman na suočavanje sa prošlošću, sa zločinima u ratovima 90-ih, da li je spreman da prihvati političku odgovornost za genocid u Srebrenici? A ako je suditi po dosadašnjim političkim manevrima srbijanskih vlasti može se slobodno reći da je Srbija još uvijek u ideološkom smislu više u 90-im nego u demokratskoj želji za priključenje otvorenim i liberalnim društvima. Naprimjer, Skupština Srbije u martu 2010. godine usvojila je Deklaraciju kojom je osuđen zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, ali u Deklaraciji nije spomenut genocid u Srebrenici što na implicitan način predstavlja pokušaj relativizacije zločina u agresiji na BiH. Štaviše, ako neki pojedinci žele da skinu odgovornost sa srpskog društva za krvava dešavanja i genocid u Srebrenici koristeći suđenje Mladića kao politički mehanizam, onda se ovdje ignoriše činjenica da će se mnogo teže mijenjati društvena paradigma među velikim brojem Srba koji i dalje sanjaju o jednonacionalnoj zajednici bez nesrpskog stanovništva. Kao što ističe i srbijanski književnik Filip David prilikom hapšenja Mladića: “Bojim se

PREPORODOV JOURNAL 141/142

da tu ima, u najmanju ruku, dosta političke manipulacije, jer ni ova prilika nije iskorištena da bi se detaljno objasnilo koja je to vrsta zločina, o čemu se tu radi. Jer, kao što znamo, oko 70% ljudi ovdje zapravo podržava Ratka Mladića, a po nekim procjenama 40% ljudi misli da je narodni heroj. Ja verujem da se poslije hapšenja broj onih koji vjeruju da je on nepravedno optužen samo povećan.” Također, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Vlado Azinović jasno ističe da je zabrinjavajuće što je ideologija u čije ime je Ratko Mladić činio strašne zločine danas još uvijek živa i dinamična, kao što je bila živa i onda kada je zločine činio. Azinović ističe: “20 godina nakon Drugog svjetskog rata o njemu (ratu) se više nije govorilo ni pisalo, a mi nažalost u našem ratu, koji je završen prije 15-ak godina, još uvijek intenzivno živimo. Nakon Drugog svjetskog rata osumnjičeni su se pojavljivali u sudnicama, ali je razlika između te situacije i ove današnje bila što je ideologija u čije ime su ti ljudi činili zločine bila potpuno ili uglavnom poražena.” Također, vrlo često zbog određenih tehničkih razloga i često vrlo nelogičnih sudskih procedura, desi se da najveći zlikovci ostanu nekažnjeni i da se ratni zločini koje su direktno počinili ili istima orkestrirali nikada ne dokažu. Štaviše, ako bi se sa Ratkom Mladićem desila slična “sudbina” kao sa Slobodanom Miloševićem, onda bi Bošnjaci sigurno pomislili da se ovdje više ne radi samo o “prirodnom toku stvari”, nego da je možda riječ o kupovanju vremena kako se ne bi dokazali zločini koji su počinjeni u mnogim gradovima BiH. Naprimjer, Miloševićevo suđenje se oteglo duže od četiri godine, da bi se na kraju završilo bez presude u martu 2006. godine. Bivši srbijanski predsjednik, zbog čijeg je lošeg zdravlja više puta prekidan sudski postupak, umro je od srčanog napada u svojoj zatvorskoj ćeliji 11. marta 2006. i predmet protiv njega zatvoren je tri dana kasnije. Mnogi zločini koji su počinjeni pod njegovom direktnom komandom u BiH u ranim 90-im nikada neće biti dokazani i taj dio historije ostat će samo praznina koju će različiti narodi na Balkanu interpretirati prema nacionalnim interesima i političkim težnjama. Zato i u slučaju Mladić bilo bi vrlo pogubno za međunarodnu pravdu, ako takvo nešto uopšte i postoji, da se dokažu zločini koje je ovaj monstrum orkestrirao i da se porodicama žrtava u počinjenim zločinima izvrši novčanu odštetu ili reparaciju. Tek tada bi historija bila mnogo jasnija i znalo bi se tačno ko je u slučaju Bosne bio agresor, a ko žrtva, što bi u dugoročnoj perspektivi omogućilo i procese izgradnje istinskog mira i međusobnog povjerenja. Naprimjer, Njemačka je platila ogromnu ratnu odštetu, i dan danas plaća za sve žrtve koje su stradale u holokaustu koji su smislili nacisti na čelu sa Führerom. Kao što je povodom informacije o hapšenju generala Ratka Mladića, izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, Jelko Kacin izjavio: “Sada se to konačno desilo i mislim da je to veliki doprinos za pomirenje u regionu, ali i da je to svakako samo prvi korak. Ratko Mladić mora da izađe pred sud i mora biti osuđen, a ne da bude ista priča kao sa Miloševićem, da sve lebdi u vazduhu i onda nikom ništa.” Naime, ako se želi graditi dugoročan mir i povjerenje na relaciji Beograd-Sarajevo onda se mora znati jednom ko je činio zločine, a ko je bio žrtva. Svako skrivanje iza pojedinih zločinaca kojima se sudi i relativizacija zločina vodi ignorisanju historijskih činjenica i ideološkim interpretacijama historije. Sve dok u Beogradu i Banja Luci mlade generacije srpske populacije ne budu učili u udžbenicima da je u Srebrenici bio genocid i dok ne budu posjećivali Potočare, ne može se očekivati međuetničko povjerenje. Sve dok mlade generacije u Srbiji i RS-u budu s ponosom skandirale “Nož, žica, Srebrenica!”, presuda Mladiću će biti samo kap u moru ovosvjetske pravde! q Bedrudin BRLJAVAC

bosanski barometar

Izborni zakon u BiH: legalizacija genocida!?

Institucionalni genocid u Srebrenici Nad Bošnjacima Srebrenice ponovo se vrši sistemski genocid! Ovaj put na jedan institucionalni način politički predstavnici iz Republike Srpske zakonskim mehanizmima pokušavaju da marginaliziraju Bošnjake u Srebrenici, dok se u pozadini krije psihološki efekat depatriotizacije Bošnjaka kako bi se blokirali svaki pokušaji dugoročnog sjećanja na žrtve genocida u ovom bosanskohercegovačkom gradu. Također, čitav slučaj Srebrenice posljednjih godina postaje sve kompleksnije pitanje ako se ima u vidu činjenica da i politički predstavnici Bošnjaka u velikom djelu koriste Srebrenicu kao alatku za sabiranje političkih poena. Štaviše, među političkim liderima Bošnjaka do sada nije postojala jasna strategija i sistematski pristup rješavanju pitanja Srebrenice i integracije Bošnjaka u ovom gradu. Zbog takvog maćehinskog odnosa danas su Bošnjaci u Srebrenici dovedeni u situaciju da na sljedećim lokalnim izborima načelnik Općine Srebrenica bude predstavnik Srba iz RS-a, umjesto Bošnjak kao što je do sada bio slučaj. Iako su pojedini politički lideri postigli konsenzus oko ideje da se izvrši pritisak prema međunarodnoj zajednici za izmjene Izbornog zakona, kojim će se omogućiti svim Srebreničanima, bez obzira na etničku pripadnost, koji su ovdje živjeli 1991. godine, da mogu ponovo glasati, ne smije se zanemariti činjenica da je pitanje Srebrenice postalo sudbonosno za Bošnjake. Stoga, pitamo se zašto se danas putem Izbornog zakona želi marginalizirati uloga Bošnjaka u ovom gradu? U kojoj mjeri su Bošnjaci, a posebno njihovi politički predstavnici, odlučni da ponude adekvatne odgovore na pitanje Srebrenice? Kao što je dobro poznato, genocid u Srebrenici se dogodio jula 1995. godine kada je na planski način ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka starosti između 12 i 77 godina. Ovaj krvavi događaj se smatra najvećim masakrom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Genocid se dogodio u regionu Srebrenice, a izvela ga je Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića, uključujući i paravojnu formaciju “Škorpioni”, pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Ratko Mladić i još nekoliko srpskih oficira su u međuvremenu optuženi za ratne zločine, uključujući i genocid, pred Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je između ostalog donio pravosnažnu presudu u kojoj masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida. Prije počinjenog genocida nad Bošnjacima Savjet bezbjednosti UN-a 16. aprila 1993. je donio Rezoluciju kojom je proglasio da “sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati 'zaštićenom zonom' koja se ne smije oružano napadati”. Međutim, ofanziva Vojske RS-a na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. Iako je Srebrenica bila zaštićena zona UN-a, Vojska RS-a je zauzela ovaj grad već 10. jula kada je počeo fizički egzodus Bošnjaka. Suočeni sa činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Jedan od oficira Holandskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način: “Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim

Hoće li doći do legalizacije rezultata genocida u Srebrenici? vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična.” Holokaust je već počeo na sve strane! U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade “Transporta” u Potočarima. Drugi je svjedok izjavio da je također iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion. Jedan svjedok iz Holandskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Na kraju se ispostavilo da je ukupno 8.372 Bošnjaka na gnusan način ubijeno u Srebrenici (ipak, broj nije konačan). Do danas je u Memorijalnom centru u Potočarima identificirano i ukopano 5.137 osoba nestalih u tragičnoj koloni smrti u julu 1995. godine u Srebrenici. Međutim, i pored toga što se u Srebrenici desio genocid i veliki egzodus Bošnjaka, još uvijek Bošnjaci nisu na ispravan način shvatili pitanje Srebrenice, osim što većina njih, pa i njihovih političkih predstavnika, odvoji malo vremena prije i nedugo poslije samog održavanja komemoracije u Srebrenici/Potočarima svakog 11. jula. Još uvijek pitanje Srebrenice među Bošnjacima nije riješeno na institucionalan i sistemski način kako bi Srebrenica postala mjesto sjećanja, ali i opomena za nove generacije Bošnjaka i ostalih naroda, kao što je to postao holokaust nakon egzodusa Židova u Drugom svjetskom ratu. U vezi sa Srebrenicom glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji, Muamer ef. Zukorlić, izjavio je: “To je vjerska, nacionalna i patriotska obaveza. Prenesite svima neka to znaju. Nije dobar musliman koji danas zaćuti. Nije dobar niti musliman niti Bošnjak koji kaže ne tiče me se to je tamo daleko i koji uzdahne samo 11. jula.”

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar Međutim, za “Dnevni avaz” ambasador SAD-a u BiH, Patrick Moon, jednom je istakao da su bošnjački političari krivi za današnje stanje Srebrenice. “Prije četiri godine sve političke stranke složile su se da se napravi izuzetak u Izbornom zakonu za izbore u Srebrenici samo za 2008. godine... U to vrijeme, bošnjačke stranke obavezale su se da će raditi na osiguranju uvjeta za naredne izbore u Srebrenici kako ponovo ne bi bilo potrebno praviti izuzetak, ali, nažalost, sve donedavno ništa se nije poduzelo”, napomenuo je američki ambasador. Udruženje - Pokret “Majke enklave Srebrenice i Žepe” smatra da bi nemogućnost glasanja za Srebrenicu na predstojećim izborima za Bošnjake koji žive van tog grada, bio početak legalizovanja genocida. Koliko su politički predstavnici Bošnjaka zaista odgovorni za današnje stanje u Srebrenici i da li se putem Izbornog zakona pokušao izvršiti institucionalni genocid protiv Bošnjaka Srebrenice?

Reinkarnacija Srebreničkog inferna Nedvojbena je konstatacija o indolentnosti i učmalosti bošnjačkiih političkih elita, kao i bošnjačkog naroda koji su prepustili Istočnu Bosnu, na čelu sa Srebrenicom, društvenim i apolitičkim hijenama da je rastrgaju u igri (bez)vlašća i jedne duhovno-političke anarhije. Izborni val ili ukoliko se ne spriječi daljnja katastrofa koja se sprema “očistiti” Srebrenicu od njenog “mrtvog tkiva” – Bošnjaka, strateškom i sistematskom metodom decenijskog potiskivanja de facto činjenice i istine o postdaytonskoj realnosti ima zaprepaštujuće posljedice po Ustav i Bošnjake. Bošnjaci, naročito u Istočnoj Bosni, boluju od regenerirajuće autodestrukcije, minimizirajući svaki akt i potrebu za promjenom i političkim aktivizmom. Nikad do sad, kad je već zakucalo 12:05, nismo zastali i upitali se dugoročno gdje ova politika vodi, dali ćemo više stati i zarežiti na one što su nam domove palili i djecu nam uzeli, da se intelektualno probudimo, da uvedemo red u sopstvene jedinice, a ne da se kao kakvi ustrašeni kučići priležavamo međunarodnoj zajednici kao kakvom sigurnom izlazu. Da, Srebrenica je pala 1995. zbog istog ovakvog učmalog ponašanja i prepuštanja bošnjačkih sudbina u ruke indolentne domaće strance, pa smo zbog te iste odluke do 2012. ispijali ćupove otrova za dušmanskim oltarima. Trenutačnim stanjem BiH kreće ka potpunoj polarizaciji, gdje domaće političke figure udaraju na sve grane institucije Daytona. Drugo, domaći politički hegemoni koji teže promjeni misaone koncentracije bosanskohercegovačkog naroda, odnosno da preusmjere medijsku pažnju koja je uveliko skoncentrisana na domaći politički raskol te da je jedini izlaz iz javnog linča prouzrokovati novi medijski trend koji će odvući pažnju ionako zbunjenom populusu, nastavili su svoja nemoralna načela slikati po portretu nacionalističkih manipulacija unutar samih bošnjačkih krugova. Ovakvo stanje internih nesuglasica unutar samog vrha bosanskohercegovačke Vlade, i pred otvorenim portalom novih izbora, pojave se politički vampire iz RS-a i postaju glavni protagonist u bajci ovaca, dok je ovaca biće i vune. Da, postdaytonska bosanskohercegovačka realnost je krojena pozorišnim predstavama bošnjačke političke “elite” da izmanipulišu bh-narod i pozivajući se na “Majke Srebrenice” i druge nevladine organizacije vodile su se bitke u Sarajevu, po bojnim medijskim poljima stranačkih ratova, a nije se posvećivala pažnja etičkoj misiji stvaranja podloga i uvjeta za daljnji rad i socijalni konstruktivizam u Srebrenici. Ovakav kamikazni pristup i retorika regenerirajućeg samopravdanja i dalje se smatra “pohvalna”, jer da nije smiješno, bilo bi žalosno da se od Srebrenice pravi kvazidemokratična evropska katakomba jer nije nepoznato da ovaj profil (ne)demokratije služi u svrsi političkog ok-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

topusa čiji pipci hvataju i najkrajnje žrtve i vuče ih do najužeg ponora ljudske nepravične zbilje. Milenijski politički diskurs koji se vodi u Istočnoj Bosni od 1996. sada je preuzeo novi, opasniji smjer na raskrsnici bošnjačke egzistencije. Pitanje koje uvodi zebnju, zabrinutost i nesigurnost glasi: da li će novi načelnik Srebrenice biti Bošnjak ili Srbin? Ono što je ohrabrujuće jeste da je inicijativa stigla iz redova naroda, odnosno Bošnjaka Srebrenice, koji su sazvali sastanak u Potočarima i pod pritiskom udruženja uspjeli sakupiti lidere vodećih bošnjačkih stranaka s namjerom da se poduzmu mjere promjene i da sagledaju mogućnosti kako bi se konstruktivno složili i aktivirali da i dalje prvi čovjek Srebrenice ostane Bošnjak – jer bi svaki drugi vid rezultata izbora podsjećalo na satiričnu i sakralnu izvedbu legalizovanja genocida te usput nagradile iste. Srebrenica treba da posjeduje prioritetni i posebni status jer je ona strateško pitanje za sve – Srbe, Hrvate i Bošnjake koji, kao narod Bosne i Hercegovine, imaju obavezu pravičnog aktivizma. U daljem, mora se spriječiti svaki poduhvat fizičkog seciranja, marginaliziranja i majoriziranja Bošnjaka, kako fizički, tako i retorički. Američki sociolog Harold Garfinkel podsjeća na “degradacionu ceremoniju” kao pojavu kad se drugoga i njegov identitet transponira tako da on postaje manje vrijedan socijalni tip. Političko vodstvo RS-a danas ceremonijalno tumači ritual degradacije ljudi Srebrenice i socijalni identitet, tako da Bošnjaci postaju “manje vrijedna socijalna šema”. Dr. Fahira Fejzić-Čengić u Eseju o Memorijalnoj Srebrenici kontekstira da je aktuelna politička retorika izvansocijalna i izvancivilna, a želi biti sa racionalnim vokabularom socijalnog i civilnog te da ovo podsjeća kao lažne pokvarene naracije o ukopanom genocidu, o silnim skeletima po kojima gazimo, u neznanju gazimo, kao što i zločinci u neznanju vjere i odsustvu bogobojaznosti. Nasilnički oduzimaju živote nevinima, kao lažne nade koje se polažu u zaborav svega, kao lažne težnje da se krene s neke mistične nule, s neke imaginarne nule, kao da su se Bošnjaci i Srbi u Srebrenici 1995. godine igrali žmire i skrivalica, pa je sada, kao, pomirenje bez pravde i odštete pravde talionom – logičan nastavak mirnodopske igre. U nizu razloga nastavljamo sa činjenicom da je u Srebrenici prije rata živjelo oko 64% Bošnjaka i Srebrenica je po tom popisu bila dominantno bošnjačka općina. Dakle, činjenice daju za pravo da Bošnjaci imaju mjesto načelnika i ubuduće. Ovim povodom ne može se amnestirati ni međunarodna zajednica, obzirom da je preuzela ulogu monitoringa i nadzakonske ovlasti – u tom smislu se nalaze na prvom mjestu spiska uzročnika krize u BiH. Pored navedenih aktera koje mogu napraviti značajan doprinos nalaze se još i Islamska zajednica u BiH i dijaspori. Ključna odgovornost spada na one Srebreničane koji su se odjavili tamo a prijavili u Federaciji, koji ne smiju dopustiti da dehumanizirani ciljevi osvoje krucijalnu tvrđavu identiteta i postojanosti. Nalazimo se pred cijelim svijetom kao portfolio legitimiziranog zla, kao žrtve empirije zla, pred onima koji su nas desocijalizirali i kategorizovali u vreće preventirane stvarnosti prepune ropstva, nelagode, košmara i progona. Ostaje nada, a ima je i u riječima reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića: “Mi se moramo pouzdati u Boga, moramo vjerovati u sebe, moramo se organizirati tako da ne ostavljamo dugove našoj djeci, dugove koje će oni plaćati genocidom!” Stoga pozivamo sve savjesne i odgovorne muslimane Bošnjake da sami sebi pomognu tako što će se registrirati u Srebrenici i time obaviti svoju vjersku, moralnu i patriotsku dužnost te svojim glasom osigurati da genocid u Podrinju ne bude nagrađen. q Bedrudin BRLJAVAC, Kemal BALIHODŽIĆ

bosanski barometar

Nepostojeća međunarodna pravda

Nepravda pobijedila pravdu Haški tribunal je nedavnom odlukom nagradio zločinca Radovana Karadžića, idejnog tvorca etničkog čiščenja u Bosni i Hercegovini koje je vršeno u toku rata od 1992. do 1995. godine. Bošnjaci su opet shvatili da je teško ostvariti pravdu na ovom svijetu, iako su podnijeli najveće ljudske, materijalne i psihološke žrtve za vrijeme ratnih sukoba u ranim 1990-im. Međunardna zajednica je još jednom demonstrirala politiku dvostrukih standarda te na taj način relativizirala počinjene zločine širom BiH. Naime, Haški tribunal je 28. juna 2012. sudskom odlukom oslobodio ratnog zločinca Radovana Karadžića po jednoj od dvije tačke optužnice koje bivšeg predsjednika Republike Srpske terete za genocid u BiH. Sudije Haškog tribunala su navele da tužioci nisu iznijeli dovoljno potrebnih dokaza kako bi podržali tačku optužnice koja je Karadžića teretila za masovna ubistva, protjerivanje i progon muslimanskog i hrvatskog stanovništva iz bosanskih gradova od marta do decembra 1992. godine, na samom početku rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, Haški tribunal nije odbacio preostalih 10 tačaka optužnice, od kojih se jedna odnosi na genocid i tereti Karadžića za učešće i umiješanost u masovnom pokolju više od 8.000 muslimana u Srebrenici 1995. godine. Isto tako, optužnica Karadžića tereti za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Iako Haški tribunal nije odbacio 10 tačaka optužnice uključujući u optužnicu za umiješanost Karadžića u genocid u Srebrenici, ipak se postavlja pitanje zašto je sud balkanskog krvnika oslobodio krivice za umiješanost u pokoljima nad Bošnjacima i Hrvatima u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik? Ko će snositi odgovarati za pokolje i brutalnost učinjenu u ovim gradovima? Je li Haški tribunal donio političku umjesto legalističku odluku? Zašto je Haški tribunal donio jednu ovakvu odluku uopšte? Saopćavajući odluku, predsjedavajući Sudskog vijeća O-Gon Kwon je rekao da dokazi koje su predočili tužioci nisu dovoljni za dokazivanje tačke optužnice prema kojoj su snage bosanskih Srba u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik pokušale da Bošnjake i Hrvate “unište u potpunosti ili djelomično kao etničke grupe”. Vijeće je utvrdilo da je tužilaštvo, u nedavno okončanom dokaznom postupku, podnijelo dovoljno dokaza po svim drugim tačkama optužnice, uključujući i genocid u Srebrenici, na osnovu kojih bi, ukoliko bi bili prihvaćeni, Karadžić mogao biti osuđen. Drugim riječima, Karadžić je optužen za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teroriziranje stanovništva Sarajeva kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada i uzimanje pripadnika UN-a za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine. Međutim, nemoguće je prihvatiti činjenicu da Haški tribunal de facto odbacuje odgovornost Karadžića za počinjene zločine u ostalim općinama, osim Srebrenice. Naime, Roy Gutman, ugledni američki novinar i publicista i jedan od novinara koji je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu boravio u Sarajevu, u vezi sa odlukom Haškog tribunala u slučaju Karadžić izjavio je: “Zaista sam zatečen ovom odlukom. Nisu obratili pažnju na Konvenciju o genocidu koja bi sigurno pomogla prilikom razmatranja čitavog slučaja. Umjesto toga, Tribunal je djelovao po pravilu udruženog zločinačkog poduhvata. To sudsko pravilo tretira svakog člana odgovornim za zločine koje je počinila određena grupa ili zajednica. Mislim da je sud trebao tretirati ovaj slučaj kao zaseban.” Gutman tvrdi da postoje dokazi kojima bi se moglo dokazati da su

Ratko Mladić i Radovan Karadžić zločini počinjeni u ostalim gradovima, osim Srebrenice, čin genocida. On pritom ističe: “Naravno da postoje dobri dokazi kojima bi se mogo dokazati počinjeni genocid. Mislim da postoje konkretni i snažni dokazi za dokazivanje genocida u ostalim općinama, dakle, osim Srebrenice. U tim gradovima su postojali koncentracioni logori, gdje su dovođeni nevini civili nad kojima su vršene razne torture i mučenje, a mnogi su i ubijeni. To je postala jedna rutina u tim zloglasnim mjestima. Također, postojali su zloglasni logori u kojima su silovane žene. Sve to jasno potvrđuje veliko nasilje koje je izvršeno na tim mjestima, a što se nije desilo slučajno. Ovo su dva korektna primjera, a osim toga izvršen je kulturocid, rušene su ustanove, džamije...” Ovi konkretni primjeri sistemskog pokušaja da se iskorijeni i uništi čitav jedna narod jasno govore da je cilj bio da se pokuša spriječiti da jedan narod nastavi da se reproducira i da živi na prostorima BiH. Zar ovakva politika nije stremila ka izvršenju gnusnog djela koje je definirano kao genocid u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina koju je Opća skupština UN prihvatila 1948. godine. Prema ovoj Konvenciji, izraz "genocid" znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu. Iako je Haški tribunal je svojom odlukom oslobodilo Karadžića optužbe za genocid u sedam općina u BiH, Bratunacu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku, zabrinjavajuće i neobjašnjivo je kako opravdati sistematski pokolj i nasilje nad velikim brojem Bošnjaka i Hrvata u tim općinama. Naime, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku BiH, u općini Bratunac je 1991. godine živjelo 21.535 Bošnjaka od ukupnih 33.619 stanovnika. Od 1992.-1995. godine ubijeno više od 600 građana bošnjačke nacionalnosti. Prema nezvaničnim podacima, u općini Bratunac danas živi oko 4.000 Bošnjaka. Prema istom izvoru, u općini Foča 1991. godine živjelo je 20.790 Bošnjaka od ukupnih 40.513 građana. U toku rata u BiH ubijeno je 1.899, dok se 853 Bošnjaka vode

PREPORODOV JOURNAL 141/142

bosanski barometar kao nestali. Prema neslužbenim podacima, u općini Foča danas živi oko 500 stanovnika Bošnjaka. U općini Ključ je 1991. godine živjelo 17.696 Bošnjaka od ukupnog broja 37.391 svih građana. U toku rata u ovoj općini ubijeno je 612 Bošnjaka, od kojih je do sada u masovnim grobnicama pronađeno njih 560. Prema nekim procjenama u općini Ključ danas živi oko 15.000 Bošnjaka. U općini Prijedor 1991. godine živjelo je 49.351 građana Bošnjaka od 112.543 svih građana. U periodu od 1991. do 1995. ubijeno ili nestalo 4.093 Bošnjaka. Danas u prijedorskoj općini živi blizu 13.100 Bošnjaka. U općini Sanski Most je 1991. godine živjelo 28.136 Bošnjaka od ukupnih 60.307 svih građana. Od 1992.-1995. godine ubijeno 786 građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. U općini Sanski Most danas živi oko 19.000 Bošnjaka. U općini Vlasenici je prema podacima iz 1991. godine živjelo 18.727 Bošnjaka od 33.942 svih građana. U ratnim danima ubijeno je oko 2.600 Bošnjaka. Prema nekim procjenama, u vlaseničkoj općini danas živi blizu 300 Bošnjaka. U općini Zvornik je 1991. godine živjelo 48.102 Bošnjaka od ukupnih 81.295 građana. U toku rata u BiH u zvorničkoj općini ubijeno je 1.995 Bošnjaka. Prema nezvaničnim podacima, danas u općini Zvornik živi oko 14.100 Bošnjaka. U ovih sedam općina za vrijeme rata ukupno je ubijeno blizu 13.000 nesrpskog stanovništva među kojima su najveće žrtve Bošnjaci. I dok Haški tribunal oslobađa Karadžića za strašne zločine, u BiH heroina Fata Orlović se tereti za zločine pobune protiv nepravde!

Fata Orlović: primjer borca za pravdu Dok Haški tribunal svojom posljednjom odlukom u vezi sa ratnom odgovornošću Karadžića zbunjuje i iritira svakog borca za pravdu, mir i istinu, a Bošnjake ponovo navodi na pomisao da ih je međunarodna zajednica po ko zna koji put izdala – već nekoliko godina nana Fata Orlović vodi bitku sa sudovima u Republici Srpskoj kako bi se na demokratski način izborila za svoja prava i svoje zemljište. Naime, Fata Orlović iz Konjević Polja poznata je po tome što su Srbi u dvorištu njene kuće izgradili crkvu. Međutim, nana Fata je postala globalno poznata po svojoj dosljednosti i istrajnosti da vrati svoje zemljište te tako ispravi nepravdu, duhovnu bol i uvredu koju joj je nanio jedan brutalni i represivni režim u Republici Srpskoj. Štaviše, nana Fata se našla u direktnom institucionalnom konfliktu sa političkim režimom RS-a, iako je ovo izgledalo kao neravnopravna borba Davida i Golijata. Koliko je čitav slučaj ponekada poprimao karakter nepravedne i neravnopravne borbe jasno je iz ovog primjera. Naime sud u RS-u u optužnici protiv Fate Orlović navodi: “Fata Orlović, rođena 1943. godine, Bošnjakinja, nepismena, nezaposlena, udova Šaćira, majka sedmero djece... učinila produženo krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i razdora ili netrpeljivosti među narodima... svijećom udarila po desnoj ruci sveštenika Milana Milovanovića, te mu nanijela povredu...”. Ali nana Fata nikada sebe nije gledala kao autsajdera i sa kompleksom manje vrijednosti, nego je podignute glave i s visokom patriotskom odlučnošću konstantno odolijevala sistemskim napadima iz RS-a. Svojim praktičnim primjerom neustrašiva heorina Fata Orlović je pokazala da je jedna osoba sa jakim karakterom, jasnim ciljevima i životu i neumoljivom željom za pravdom i istinom poput institucije. Međutim, kako tumačiti sve nepravde i poniženja koja je nana Fata do sada proživjela u svojoj borbi za pravdu i istinu? Kada se nana Fata vratila na svoju zemlju i ugledala u svojoj avliji novosagrađenu pravoslavnu crkvu, odmah je krenula u misiju rušenja nepravde i obznanjivanja istine čitavog događaja. Nana Fata je najprije izvan suda tražila od crkve i civilnih vlasti da građevinu uklone s njezina zemljišta. Međutim, osim što joj se prijetilo nani Fati

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Fata Orlović nudili su novčano obeštećenje ili drugo zemljište, na što ona nikada nije željela pristala. Međutim, nana Fata se suočila sa raznim vidovima incidenata i prijetnji, u kojima je starica bila na razne načine šikanirana, pa čak i brutalno pretučena, u čemu je, po jakim indicijama, sudjelovao i službujući vjerski predstavnik iz crkve koja se nalazi u Fatinoj avliji. Drugim riječima, cijeli slučaj Orlović postaje primjer za Bošnjake kako se hrabro i ustrajno boriti za svoja prava i za univerzalnu isitinu. Nana Fata je postala primjer borbe za pravdu mnogoj Bošnjačkoj djeci i svim ljudima koji se bore za pravdu, mir i istinu. Kao zaključak, nana Fata je u toku svoje borbe za pravdu podnijela i velike nepravde koju su joj nanijeli i pripremili na jedan planski i sistemski način u RS-u. Naime, krajem januara 2009. godine Fata Orlović je osuđena na jednomjesečnu uvjetnu kaznu zbog ometanja molitve u crkvi koja se nalazi u njenom dvorištu. Okružni sud u Bijeljini donio je presudu kojom se Fata Orlović osuđuje na mjesec dana zatvora ukoliko u narednom periodu od godinu dana ponovi isti prekršaj. “Kad Fatu treba kazniti, svi su brzi. Kad crkvu treba izmjestiti iz moje avlije, onda je pravda spora”, rekla je hrabra i odlučna nana Fata. Na sličan način, 2011. godine Okružni sud u Bijeljini odbio je, kao neosnovanu, žalbu Fate Orlović iz Konjević Polja protiv Srpske pravoslavne crkve i time potvrdio presudu Osnovnog suda u Srebrenici u ovom slučaju. Najavila je da će pravdu za izmještanje pomenute građevine tražiti u Strazbourgu. Međutim, neumornom borbom nana Fata je bar donekle izborila se za pravdu kada je nedavno Vrhovno sud Republike Srpske ukinuo drugostepenu presudu Okružnog suda u Bijeljini u vezi s nagodbom o uklanjanju bespravno izgrađene pravoslavne crkve u avliji Fate Orlović. Nakon ovakve odluke, vjeruje se da će biti deblokiran proces uklanjanja ovog vjerskog inat-objekta, koji je godinama simbol obespravljenosti Bošnjaka u RS-u. Ovakvu odluku nana Fata je prokomentarisala na ovaj način: “Ovo je, ako Bog da, moja pobjeda. Treba se boriti. To je moja poruka Bošnjacima, koji su nam, nažalost, često naivni i nisu kako treba. Ali, ja ću će se i dalje boriti za svoju zemlju. Borit ću se za Bosnu.” Zanimljivo je da je i predsjednik RS-a Milorad Dodik istakao da podržava svaku odluku koju nadležne institucije donesu, te da će svaka odluka biti provedena. I dok su mnogi Bošnjaci odustali od borbe za svoja prava i za prava svoga naroda, heroina nana Fata i dalje nastavlja svoju borbu protiv represivnog režima RS-a. Možda je ovo odgovor na pitanje zašto je Haški tribunal oslobodio Karadžića za umiješanost u zločinima počinjenim u sedam općina u BiH!? Da imamo više hrabrih nana Fata, vjerovatno bi i pravda bila na našoj strani. q Bedrudin BRLJAVAC

iz svijeta

Politički diskurs Tomislava Nikolića, novog predsjednika Srbije

Između Srebrenice i Bruxellesa Srbija je na posljednjim izborima dobila novog predsjednika, nekada poznatog ekstremnog nacionalistu, a danas, navodno, preporođenog naprednjaka koji podržava integraciju Srbije u evroatlantske asocijacije. Naime, u drugom krugu predsjedničkih izbora Tomislav Nikolić, lider Srpske napredne stranke, 20. maja 2012. izabran je za novog predsjednika Srbije, pobijedivši dotadašnjeg predsjednika Borisa Tadića. Poznavajući njegovu političku prošlost koja je vrlo problematična, kontroverzna i krajnje diskutabilna, njegovom pobjedom za predsjednika države, čije vlasti su početkom 90-ih bile direktno umiješane u strašne pokolje i genocide u Bosni i Hercegovini i Kosovu, pokrenula se lavina diskusija i oštrih rasprava vezano za politički, pa i ideološki, diskurs koji će Srbija slijediti u postizbornom periodu. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Nikolić u toku ratnih konflikata u ranim 90-im bio dobrovoljac u Šešeljevim jedinicama na ratištu, obimne rasprave koje se vode izgledaju vrlo opravdane i legitimne. Također, radi se o profilu političara koji je obećao da će promijeniti mjesto boravišta kako ne bi živio u Bulevaru Zorana Đinđića. Isto tako, 17 dana prije atentata koji će promijeniti Srbiju, izgovorio je toliko puta ponavljanu rečenicu u kojoj poziva svakoga koji vidi Zorana Đinđića sa nogom u gipsu, da mu kaže “da je i Tito pred smrt imao probleme sa nogom”. Riječ je i o političaru koji je nedavno javno istakao da u Srebrenici nije bilo genocida. Pobjeda Tomislava Nikolića u mnogim svjetskim i regionalnim medijima ocijenjena je kao prvorazredno iznenađenje. Osim medija, brojne svjetske i regionalne diplomate jasno su poručile Nikoliću da sada ima priliku da dokaže svoju posvećenost evropskoj Srbiji o kojoj je dosta govorio posljednjih godina. Imajući u vidu dobro poznatu činjenicu da je Nikolić u velikom dijelu svoje političke karijere zagovarao nacionalistički diskurs i pravoslavni fundamentalizam u odnosima sa susjednim zemljama, kao i u kontekstu evroatlantskih integracija, postavlja se konstruktivno pitanje kakve se političke reperkusije mogu očekivati poslije njegovog izbora za prvog čovjeka Srbije? Može li se Nikolić istrgnuti iz političkog konteksta u koji se godinama sam pozicionirao?

Desna ruka Vojislava Šešelja Dok neki analitičari i političari uporno tvrde da se izborom Nikolića neće desiti neke dramatične promjene u kontekstu balkanske politike i srbijanskih odnosa sa zapadnim svijetom, ipak postoje javne ličnosti koje vjeruju da se čak mogu produbiti i međuetničke tenzije na Balkanu i ojačati političko približavanje Srbije prema Rusiji. Prof. dr. Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, vezano uz Nikolićevu izbornu pobjedu kaže: “Mislim da se izbor Nikolića sam po sebi neće negativno reflektirati na odnose u regionu, pa i na BiH. Naime, srbijanska politika prema Srbima u regionu koncenzualno je definirana u brojnim institucijama srbijanskog društva i oslonjena je na njih. Tu nekih bitnih odstupanja,

Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić u Skupštini Srbije ni pozitivnih ni negativnih, neće biti. Očekivati je da će nova srbijanska vlast, sa novim predsjednikom države, biti više naklonjena principima koje nalaže proces evropskih integracija”. Isto tako i Jelko Kacin, izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, izjavio je da se pobjedom Tomislava Nikolića u drugom krugu srbijanskih predsjedničkih izbora “nije dogodilo ništa strašno”. Prema njemu, nije u pitanju nikakva drama, jer se u politici često dešavaju promjene pozicija. Drama se, kako ističe, događa samo kod onih koji odlaze s vlasti. Preporučio je svima da se odreknu sataniziranja bilo kojeg funkcionera, u bilo kojoj zemlji, a pogotovo Tomislava Nikolića. Potrebno je, podcrtao je, ispoštovati volju birača. Londonski “Financial Times” napominje da postoje razlozi za nadu da iznenadna Nikolićeva pobjeda na predsjedničkim izborima neće skrenuti Srbiju sa evropskog kursa. S druge strane, u britanskom “Guardianu” u naslovu pišu da je Nikolić “bivši ekstremni nacionalist”, te u uvodu napominju kako bi Tadićev poraz mogao odgoditi primanje države u Evropsku uniju. Pritom napominju: “Početkom svoje karijere bio je poznat kao grobar zbog vođenja pogrebnog poduzeća u centralnoj Srbiji. Novi 60-godišnji predsjednik je bio zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, koju je stvorio Vojislav Šešelj, promicatelj rata 90-ih godina i trenutni optuženik suda za ratne zločine.” Nadalje, Hanes Svoboda, šef grupe socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu, ističe da Nikolićeva izborna pobjeda predstavlja “korak unazad na putu ka Evropskoj uniji”. Ipak, prije svega vrlo je bitno da se ukratko objasni politička i ideološka pozadina Tomislava Nikolića, što je do sada bilo predmetom velikih rasprava i različitih tumačenja. Više od 20 godina Nikolić je prisutan na političkoj sceni Srbije, a samo posljednje tri i po proveo je nezavisan od haškog optuženika Vojislava Šešelja. Naime, početkom 90-ih bio je aktivan u Narodnoj radikalnoj stranci. Na njegovu inicijativu došlo je do ujedinjenja te stranke i mjesnih odbora Srpskog četničkog pokreta Vojislava Šešelja i stvaranja nove stranke 23. februara 1991. godine pod nazivom Srpska radikalna stranka. Za predsjednika SRS-a izabran je Šešelj, a Nikolić za potpredsjednika. Svoje oduševljenje liderom radikala tada nije krio. “Šešelj je najveći intelektualac koga sam sreo u životu. On mi je rekao, i ne stidim se

PREPORODOV JOURNAL 141/142

iz svijeta da to kažem, koje knjige prvo moram da pročitam ako mislim da budem uspješan političar. Poslušao sam ga. Mnogo sam učio i naučio”, rekao je Nikolić, koji je nekoliko puta biran za zamjenika predsjednika radikala, posljednji put 2006. Podnio je ostavku na sve funkcije u Srpskoj radikalnoj stranci 6. septembra 2008. Nakon mjesec dana osnovao je SNS, na čijoj je Osnivačkoj skupštini 21. oktobra 2008. izabran za predsjednika. Mnogi vjeruju da su se Tomislav Nikolić, “nekadašnji ultranacionalistički saveznik Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja” i njegova Napredna stranka 2008. godine odvajanjem od Šešeljevih radikala “preobratili u umjerene proevropljane”. Nikolić je od 1992. godine poslanik u Skupštini Srbije, i jedini poslanik koji je biran u svaki saziv od 1992. godine. Također, bio je poznat javnosti i po izjavama kako neće pristupiti EU pod svaku cijenu, misleći pritom na status i priznanje Kosova kao uslova za priključenje. Miloš Teodorivić je izjavio da Nikolićevu političku biografiju većim dijelom “krase” one boje koje važe i za samog Šešelja, a odnose se na ideologiju ekstremnog nacionalizma, ratne pokliče, negiranje zločina i uopšte primitivizam.

Evroatlantske integracije i Kosovo Imajući u vidu činjenicu da sve zemlje zapadnog Balkana, uključujući i Srbiju, vide Evropsku uniju kao transformacijsku silu od koje imaju velika politička, ekonomska i društvena očekivanja, može se zaključiti da Nikolićev diskurs kod pitanja evrointegracija neće doživjeti vrlo radikalne preokrete. U martu 2012. godine lideri Evropske unije su na samitu u Bruxellesu dodijelili Srbiji status zemlje kandidata za članstvo u EU. Nikolić je u svom obraćanju najavio da će nastaviti proces evrointegracija i evropeizacijski projekat, te da “Srbija neće skrenuti s evropskog puta”. Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, rekao je kako očekuje da će novi srbijanski predsjednik voditi zemlju u smjeru evropskih integracija: “EU je naša sudbina i želja. Vjerujem da će i kod Nikolića prevladati evropski smjer.” Skoro isto stajalište ima i Ešref Kenan Rašidagić, docent na predmetima Međunarodni odnosi i Evropske integracije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji ističe: “Srbija također ima jedan strateški cilj vezano za pitanje evropskih integracija, i zato i na tom polju ne možemo očekivati neke velike promjene. Stoga je vrlo indikativno da Srbija neće žrtvovati Evropsku uniju zbog nekih kratkoročnih političkih interesa. Na osnovu toga, moje mišljenje je da će Srbija nastaviti pragmatičnu politiku prema evropskim integracijama. Drugim riječima, Srbija će u ovom slučaju dati prednost pragmatizmu umjesto nacionalističkoj politici”. Iako je prema anketi koju je proveo vladin Ured za evropske integracije u Srbiji podrška pristupanju Srbije EU na najnižoj tački od 2002. godine, ipak u 2011. godini podrška pristupanju EU je na 51%, dok je 28% Srba protiv članstva, a 18% je reklo kako bi se suzdržalo od glasanja. Prema istoj anketi, 41% ispitanika reklo je kako vjeruje da pristupanje EU znači bolji život – posebice za mlade, kao i nova radna mjesta. Stoga, ako ne bude turbulentnih pritisaka iz Bruxellesa, Nikolić će nastaviti EU-integracijski proces iz razloga što bi eventualni zastoj na putu prema EU umanjio strane investicije i ostavio Beograd u političkoj i ekonomskoj izolaciji. Nikolić je dovoljno iskusan političar da shvati da bi ovo bio njegov politički poraz i prije nego što napravi plan za dugoročan ostanak na vlasti! Naime, prilikom svoje prve zvanične posjete kao predsjednik Srbije, Nikolić je istakao: “Čuo sam jasno da EU nikad neće tražiti da Srbija prizna Kosovo i ja im vjerujem. EU traži da živimo bezbjedno i bogato i ne vidim šta je tu sporno!?” Pritom je obećao da će se potruditi da i Srbi i Albanci žive bolje nego što je to bio slučaj do sada. Ivan Bauer, profesor marketinga na Fakultetu za ekonomiju,

PREPORODOV JOURNAL 141/142

finansije i administraciju, u vezi sa posjetom Nikolića EU, izjavio je: “Kad se radi o sadržaju poruka koje je predsjednik Nikolić prenio Bruxellesu, i odgovoru Bruxellesa na njih, rekao bih da je to sve urađeno vrlo propisno i da predstavlja prijatno iznenađenje za sve. Sve u svemu, prezentacija predsjednika Nikolića u Bruxellesu može se ocijeniti uspješnom, a na osnovu nje, ne vidi se nikakav razlog za strah po pitanju nastavka evropskog puta Srbije”. Međutim, od krucijalne važnosti za čitav region zapadnog Balkana, pa i za samu EU, je na koji će način Nikolić reagirati na pritisak i zahtjeve iz Bruxellesa koji se odnose na saradnju Srbije i Kosova. Kosovsko pitanje ima posebnu kompleksnost i izazov, ako se ima u vidu da pojedini evropski političari i lideri eksplicitno podržavaju ideju da bez priznavanja Kosova kao samostalne i nezavisne države Srbija neće moći pristupiti EU. Naprimjer, Rosa Balfour, šefica programa “Evropa u svijetu” pri bruxelleskom Evropskom centru za politiku, kaže: “Bez priznanja Kosova Srbija neće postati član EU, iako se to u Uniji ne formuliše tako eksplicitno. Još jedan scenario nalik Cipru neće biti dozvoljen.” Naime, Cipar je 2004. godine postao član EU, a da prethodno nije bilo riješeno pitanje ponovnog ujedinjenja južnog grčkog dijela sa turskim sjevernim dijelom. Međutim, Nikolić jasno odbacuje takvo uvjetovanje napominjući da “ako je uslov za ulazak u EU naše odbacivanje Kosova, mi ćemo istog momenta obustaviti sve pregovore za priključenje Bruxellesu”. S druge strane, Peter Stano, portparol evropskog komesara za proširenje, izjavio je da priznanje nezavisnosti Kosova nije uslov za proces pridruživanja Srbije Evropskoj uniji. Međutim, i pored toga nije najjasnije da li će emotivna veza s Kosovom i Metohijom, koju Nikolić nikada nije krio, ipak biti dominantnija od bruxelleskih evro novčanica i obećane demokratizacije? Indikativno je sjetiti se Nikolićevih riječi u osvit NATO bombardovanja: “Ni jedan vojnik u uniformi bilo koje države ili svetske organizacije neće doći na Kosovo i Metohiju!” Isto tako, deceniju poslije možda je zvučao i odlučnije kada je nakon proglašenja nezavisnosti Kosova sa mitinga u centru Beograda poručio: “Kosovo je Srbija!”, te se zakleo da se neće smiriti dok Kosovo ponovo ne bude pod direktnom kontrolom Srbije. Nadalje, sveukupnu situaciju je dodatno zakomplicirao Miroslav Lajčak, izaslanik Evropske unije, sa novim EU-zahtjevima koji očekuju novu Vladu Srbije. Jedan od tih uvjeta traži ukidanje srpskih paralelnih institucija na sjeveru Kosova. Kako god, pitanje Kosovo će i dalje biti lakmus test kako za Nikolića, tako i za samu EU.

Odnos prema BiH Krucijalno pitanje za stabilnost zapadnog Balkana i sveukupna proces pomirenja u regiji je odnos Beograda prema Sarajevu i RS-u, kao jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Štaviše, od velikog značaja za međuetničko pomirenje i dugoročan proces lojalnosti i patriotske odgovornosti svih naroda prema BiH kao državi je odnos Srbije i njenih vlasti prema “bosanskom pitanju” i prema RSu. Ako Nikolić bude pratio politički kurs hrvatskih političara prema BiH u posttuđmanovskoj eri, može se očekivati da na sličan način doprinese dugoročnom pronalasku rješenja za bh-multietničku paradigmu mirnog i demokratskog dijaloga. Međutim, ako bude slijedio nacionalistički diskurs, kao što je to činio većinu svoje političke karijere, onda se ne može očekivati nekakav napredak na relaciji odnosa BiH i Srbije. Drugim riječima, vjerovatno bi se desio sličan scenario, ako ne i gori, kao u periodu kada je Boris Tadić bio predsjednik Srbije, koji je deklarativno izjavljivao da podržava dijalog i svaki kompromis sva tri naroda u BiH, a u stvarnosti je podržavao secesionističke i nacionalističke stavove i težnje Milorada Dodika i njegovih političkih istomišljenika.

iz svijeta Imajući u vidu i njegovu kontraverznu izjavu u intervjuu za njemački “Frankfurter Allgemeine Zeitung”, kada je rekao da se ne stidi svoje četničke uloge za vrijeme rata u BiH, može se reći da bi njegov ksenofobični diskurs mogao intenzivirati međuetničke tenzije u ionako turbulentnoj Bosni. Međutim, za isti list Nikolić izjavljuje da je danas nemoguće ostvariti ideju “Velike Srbije”, iako tvrdi da mu je to nekada bio politički san, te nastavlja u “demokratskom stilu”: “Sada želim svim državama, kao i Srbiji, da postoje u granicama koje su priznate od međunarodne zajednice. Snovi koje sam sanjao u vrijeme raspada Jugoslavije, nažalost nisu se ostvarili.” Muamer ef. Zukorlić, glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji, smatra da je Nikolić bolji izbor za Bošnjake: “Ja mislim da je on bolja varijanta i za Bosnu i za Sandžak i za Bošnjake općenito, jer je iskreniji čovjek. Uvijek ćete znati na čemu ste.” Isto tako, Ešref Kenan Rašidagić, docent na FPN-u u Sarajevu, misli da “neće biti nekih dramatičnih reperkusija i na relaciji BiH – Srbija”. Međutim, nedavna kontroverzna Nikolićeva izjava na TV Crne Gore da u Srebrenici nije bilo genocida, uprkos činjenici da su Haški tribunal i Međunarodni sud pravde u Haagu donijeli pravosnažne presude da je u Srebrenici nad Bošnjacima počinjen genocid, jasno pokazuje da Nikolić neće marginalizirati nacionalistički diskurs.

Nacionalistička izborna baza Izborom Nikolića kao političara koji je u toku 90-ih zagovarao ideju formiranja “Velike Srbije” na prostoru bivše SFRJ, odnosno zapadnog Balkana, s opravdanim razlogom je pokrenuta lavina akademskih i medijskih diskusija. Iako sam Nikolić poručuje da je posljednjih godina napravio politički preokret i preporodio se iz bivšeg ultranacionaliste u liberal-demokratu koji zagovara ideju regionalne saradnje i tranzicijske procese evrointergacija, ipak se mora imati u vidu činjenica da je izborno tijelo koje je izabralo Nikolića za predsjednika orijentisano najviše na nacionalističkom, pa čak i ekstremističkom shvaćanju političkih konstelacija na turbulentnom Balkanu. S druge strane, Nikolić je svjestan da proces evrointegracija i regionalne saradnje predstavlja ključ u političkom i društvenom, a posebno u ekonomskom smislu. Naime, trgovinska aktivnost Srbije sa članicama Evropske unije u 2010. godini se kretala oko 56%, dok je trgovinska razmjena Srbije sa zemljama

CEFTA-e (Sporazum o slobodnoj trgovini u centralnoj Evropi) za istu godinu iznosila blizu 17%. Kao i svaki drugi političar i Nikolić je svjestan da bez stabilnih ekonomskih pokazatelja neće moći ostati na vlasti duže od jednog mandata. Stoga je jasno da će Nikolić, i pored eksplicitne nacionalističke prošlosti, pokušati biti pragmatičniji te da će balansirati srbijanski nacionalizam sa evropskim eurima. Međutim, mora se imati u vidu činjenica da isto tako Nikolić neće žrtvovati Kosovo, kao i posebne odnose sa Rusijom jer bi u tom slučaju iznevjerio nacionalističku izbornu bazu, koja mu je najveći politički oslonac. Kako god, vjerujem da će i dalje prvi spoljnopolitički cilj Srbije biti proces evrointegracija, najviše zbog ekonomskih razloga. Međutim, u unutrašnjoj politici Srbije Nikolić će najviše igrati na nacionalističku kartu kada mu to bude najviše potrebno, kako bi stabilizirao svoje nacionalističko izborno tijelo. Stoga, kada mu zatreba možda se počne miješati i u unutrašnja pitanja bh-političke scene, kao što je to radio i Tadić. Bojimo se da će Bosna i Hercegovina mirovati sve dotle dok Nikolićevoj politici ne bude trebalo nacionalističkih glasova. Kada Nikolić osjeti potrebu da zadovolji svoju nacionalističku izbornu bazu, zasigurno će opet spomenuti da u Srebrenici nije bilo genocida, iako mu iz EU i međunarodne zajednice poručuju da je genocid utvrdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju – i da tu nema dileme. Stoga, jasno je da će Nikolić nastaviti skoro isti politički diskurs kao i njegov prethodnik Tadić, pragmatičkim pokretima između Srebrenice i Bruxellesa. q Bedrudin BRLJAVAC

Izjava o Srebrenici Tomislav Nikolić, novoizabrani predsjednik Srbije, za Televiziju Crne Gore je izjavio da u Srebrenici nije bilo genocida, te da je u tom gradu počinjen samo jedan veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti. U istom obraćanju, upitan da li će prihvatiti poziv muftije Muamera Zukorlića da posjeti Srebrenicu i osudi genocid, Nikolić je kazao da se tako nešto, najvjerovatnije, neće desiti, jer je to već uradio njegov prethodnik na mjestu predsjednika Srbije. Nikolić je tom prilikom svoje mišljenje objasnio riječima: “Ako je predsjednik Srbije Boris Tadić bio u Srebrenici i osudio zločin, ako je Skupština Srbije osudila zločin u Srebrenici, zašto bih ja to pitanje stalno podgrijavao!?” Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, povodom Nikolićeve izjave da “u Srebrenici nije bilo genocida” istakao je da je negiranje genocida u Srebrenici “izvor novih nesporazuma i tenzija”. Sadik

Ahmetović, ministar sigurnosti BiH i predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari zatražio je od Ministarstva vanjskih poslova BiH da osudi izjavu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da u Srebrenici nije počinjen genocid. Također, Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova BiH, izjavio je da Nikolićeve izjave “ne doprinose dobrosusjedskim odnosima u regionu, procesu pomirenja i izgradnji povjerenja” i da ih najoštrije osuđuje. Pritom je još dodao: “Čude me ovakve izjave predsjednika Srbije, i to iz više razloga. Kao prvo, predsjednik Nikolić negira nepobitne historijske činjenice i presude Haškog tribunala u kojima su dešavanja u Srebrenici jasno okarakterisana kao genocid.” Evropska unija je također kritikovala je novog predsjednika zbog obnavljanja spora oko toga da li masakr u Srebrenici predstavlja čin genocida. Pija Arenkilde Hansen, portparolka predsjednika Evropske komisije Jose Manuela Barossa, istakla je da je u Srebrenici 1995. godine izvršen “genocid i zločin protiv čovječnosti”, kada su bosanski Srbi ubili oko 8.000 Bošnjaka poslije pada ovog grada u istočnoj Bosni. Ona je dodala da su dvije međunarodne ustanove – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) – okvalifikovale akte počinjene u Srebrenici kao genocid. q

PREPORODOV JOURNAL 141/142

iz svijeta

Arapsko proljeće (ili sumrak) – tekovine revolucije

Kreativni bliskoistočni kaos SIRIJA: Građanski i sektaški rat u očekivanju vojne intervencije Mirovni plan Kofija Annana na velikim je iskušenjima jer je u Siriji počeo otvoreni građanski i sektaški rat. Masakr u selu Houla, u kojem je 25. svibnja 2012. na posebno okrutan način ubijeno 108 osoba, pokrenuo je lavinu reakcija u cijelom svijetu. “Osobno sam šokiran i zgrožen tragičnim događajem koji se desio u Houli prije dva dana, gdje je poginulo toliko ljudi, djece, žena i muškaraca. Pozivam sve strane da prestanu sa sukobom i krvoprolićem. Ova poruka mira ne odnosi se samo na sirijske vlasti, već na sve pojedince s oružjem", rekao je Kofi Annan, specijalni UN-ov izaslanik za mirovni plan u Siriji prilikom dolaska u Damask. Dan prije održana je izvanredna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, na kojoj su izgovorene teške riječi, a vodeći zapadni političari i mediji počeli su novu kampanju optužbi na račun sirijskog režima i predsjednika Bashara al-Assada. Da li će doći do toliko željenog mira i političkog dogovora, teško je reći jer mnogima do mira nije niti stalo. Na sirijskom slučaju se ogleda svjetska geostrateška šahovska partija. Jedno od osnovnih pitanja je tko financira i naoružava pobunjenike unutar Sirije? S druge strane, tu je vojno-politički problem i “očekivanja”, koje je istaknuo Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova: “Šokirani smo javnim izjavama vođe SNC-a, Burhana Galiouna, koji je pozvao sirijske opozicijske snage da nastave borbu sve dok Vijeće sigurnosti UN-a ne da zeleno svjetlo za vojnu intervenciju.” Osim toga, značajan je utjecaj i “treće strane” u sukobu. Alastair Crooke, bivši pripadnik britanskih tajnih službi, rekao je kako napadi kao u selu Houla “nisu karakteristični za kulturalnu regiju kojoj pripada Sirija”. “Ova vrsta ubijanja, odsijecanje glava, rezanje grkljana maloj djeci, komadanje tijela, nije karakteristično za islamski ekstremizam s prostora Sirije i Libanona. Ovo podsjeća na događaje iz iračke provincije Anbar. Nije isključeno da su skupine od tamo, koje su se borile protiv SAD-a, došle natrag u Siriju, u Homs i Hamu. Ne radi se o al-Qa’edi, nego o skupinama koje su vrlo slične al-Qa’edi i nalaze se na samom kraju spektra sirijske opozicije. Oni možda i jesu manjina u cijeloj opoziciji, ali sada upravo oni oblikuju ovaj rat.” Također, i Taleb Ibrahim, politički analitičar iz Damaska, ima slično mišljenje: “Imamo prave dokaze da je treća strana aktivna na teritoriju Sirije. Ova ‘treća strana’ nije iz redova sirijske opozicije, niti iz redova vlasti, ova strana želi pod svaku cijenu potkopati plan Kofi Annana i spriječiti bilo kakvo političko rješenje po pitanju sirijske krize. Za ovo direktno krivim turske, saudijske i katarske tajne službe. No, imamo i konkretne dokaze da je američka kompanija ‘Blackwater’ ušla u sirijski teritorij. 6.000 članova ‘Blackwatera’ operira na sirijskom teritoriju. Ovaj masakr desio se neposredno prije dolaska Kofi Annana u Damask, sirijskoj vladi nikako ne bi moglo politički odgovarati da počini ovakav masakr. Kao drugo, dokazano je kako su ljudi ubijeni iz neposredne blizine, a ne artiljerijom i tenkovima.” 4. lipnja glasnogovornik sirijskih pobunjenika, Sami al-Kurdi, rekao je kako više nisu obvezani mirovnim planom i primirjem na kojem je inzistirao Kofi Annan, UN-ov specijalni izaslanik za sirijski krizu: “Odlučili smo kako prekidamo s obvezama prema mirovnom planu i od sada branimo svoje ljude.” Pritom je izrazio želju za tran-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

UN-promatrači u Siriji sformacijom UN-ove promatračke misije u naoružanu “mirovnu misiju”, uz kreiranje specijalnih tampon zona u svrhu rušenja vlasti u Damasku. 13. lipnja Hillary Clinton, američka državna tajnica, optužila je Rusiju da šalje vojne helikoptere u Siriju, upozorivši kako će taj potez “eskalirati sukobe i dovesti u otvoreno pitanje da li UN-misija može i dalje postojati nakon isteka mandata u srpnju”. “Nema sumnje da se pokolj nastavlja, koristi se teška artiljerija i slični napadi. S vremena na vrijeme nam poručuju kako se nemamo oko čega brinuti, kako je sve što dostavljaju u Siriju nebitno za unutarnji konflikt. To jednostavno nije istina. Zabrinuti smo zbog novih izvještaja da novi vojni helikopteri stižu iz Rusije koji će dramatično eskalirati konflikt”, tvrdi Clinton. Istovremeno je Herve Ladsous, šef UN-mirovnih misija, izjavio kako se Sirija sada već nalazi u građanskom ratu. Na pitanje novinara da li smatra da je u Siriji već započeo građanski rat, Ladsous je rekao: “Da, smatram kako možemo reći da jeste. Očito je kako su sirijske vlasti izgubile pojedine velike dijelove teritorija i nekoliko gradova i sada žele vratiti kontrolu.” 16. lipnja promatračka misija UN-a u Siriji prekinula je s patrolama i regularnim aktivnostima. Vođa misije, general Robert Mood, rekao je kako ciljevi misije da se “promatra, potvrđuje, istražuje i asistira pri dijalogu između sukobljenih strana” nisu izvedivi zbog porasta nasilja. “Izgleda kako postoji manjak dobre volje s obje strane da se traži mir. Umjesto toga, forsiraju se nove vojne operacije. Nasilje se u posljednjih 10 dana pojačalo namjerno, s obje strane. Obje strane imaju gubitke, a naši promatrači su u znatnoj opasnosti", rekao je general Mood. 300 promatrača više neće ići u patrole, ali će ostati u zemlji do “daljnjih naredbi”. 26. lipnja, za vrijeme obraćanja članovima nove Vlade, na čelu s premijerom Riad Farid Hijabom, sirijski predsjednik Bashar al-Assad istaknuo je kako se Sirija nalazi u “ratnom stanju” i kako sve mora biti podređeno dobivanju tog rata. “Kada smo u ratu, sve politike, sve strane i svi sektori moraju biti usmjereni ka dobivanju ovog rata”, rekao je Assad i naglasio kako će se državna vlast nastaviti boriti protiv “naoružanih terorističkih skupina”. Sirijski predsjednik je rekao kako Sirija u budućnosti mora znati gdje joj je mjesto i tko su joj pravi saveznici. “Želimo dobre odnose sa svim

iz svijeta državama, ali moramo znati gdje leže naši interesi”, rekao je Assad i pozvao da se osnaže veze s istokom (Rusijom, Kinom i drugim istočnim državama), ali i jugom - posebno istaknuvši države Latinske Amerike i Afrike. “Očito problem postoji samo sa Zapadom, jer većina svijeta želi izgraditi dobre odnose s nama. Desetljećima smo nastojali izgraditi dobre odnose s onima koji su nas kolonizirali, direktno ili indirektno... Sirija i dalje želi dobre odnose sa svim zemljama svijeta, ali moramo znati koji su naši stvarni interesi”, istaknuo je Bashar al-Assad. Inače, u novoj sirijskoj vladi bit će 20 novih ministara i 6 novih ministarstva, a među njima se nalazi i nekoliko članova opozicije iz stranke “Volja naroda”. Na temelju nastojanja da se ostvari suradnja vlasti i političke opozicije osnovano je i novo Ministarstvo nacionalnog pomirenja. Poznati izvor za vojne i sigurnosne informacije, DEBKAfile, izvijestio je kako je američki predsjednik Barack Obama naredio mornarici i zračnim snagama da se pripreme na “ograničenu zračnu ofenzivu protiv Assadovog režima” nakon uspostavljanja zone zabrane letenje iznad Sirije. Misija je rušenje režima vojnih komandnih centara kako bi se onemogućilo sirijskoj vojsci da koristi zračne snage u borbi protiv pobunjenika. DEBKAfile prenosi izjavu izvora koji tvrdi kako se Obama odlučio na ovaj korak nakon što je čuo izjavu ruskih dužnosnika, koji su naveli: “Moskva bi podržala odlazak predsjednika Bashar al-Assada ukoliko stanovnici Sirije to žele.” Ovo stajalište je, navodno, interpretirano na dva moguća načina poduzimanja akcije: “1) Naoružavanje pobunjenika i organizacija istih u profesionalnu snagu koja bi sama srušila vlast. Prvi dio ovog procesa već je viđen 8. lipnja kada je po prvi put Sirijska slobodna vojska, s oko 600 boraca, izvela napad na sirijsku vojsku u Damasku. Jedan od ciljeva je bio i autobus u kojem su se nalazili ruski specijalisti. 2) Izabrati skupinu vojnih oficira koji bi, pod pritiskom zračne ofenzive, bili spremni Assada svrgnuti s vlasti ili izvesti vojni udar kojime bi se Assada i njegovu obitelj poslalo u egzil. Američka operacija bila bi usklađena s razvojem situacije na terenu. No, Washington nije siguran kako bi Moskva reagirala i bi li prihvatili proces promjene režima u Damasku i instalaciju vojne vlasti.” Na sve glasnija upozorenja da bi strane sile mogli izvršiti vojni napad na Siriju, iranski generali su sredinom lipnja izjavili su kako je Iran spreman pružiti otpor u slučaju vanjskog napada na Siriju. “Otpor bi osigurao da agresori neće preživjeti ovaj konflikt. Konflikt u Siriji će zahvatiti cijelu regiju, a pritom će najviše stradati sirijski narod. Cionistički režim i interesi neprijatelja Sirije su u dometu otpora. Poraz neprijatelja u ovoj fazi biti će veliki događaj i, uz Božju pomoć, svjedočiti ćemo tome”, rekao je general Massoud. General Mohammed Reza Naqdi rekao je kako Teheran neće tolerirati strano uplitanje u rušenju predsjednika Bashar al-Assada. On je naglasio da SAD želi napasti Siriju kako bi na taj način zaštitili Izrael: “Nakon odlaska Amerikanaca iz Iraka, traže novo uporište za obranu cionističkog režima. Novi scenarij je Sirija, ali će biti poraženi.” Slično stajalište ima i Rusija. Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, izjavio je kako vanjske sile žele isprovocirati opoziciju unutar Sirije kako bi iste nastavile sa svojim vojnim angažmanima, pri čemu “ovo može odvesti u libijski scenarij”. “Najveći razlog zbog kojega Kofi Annanov plan stagnira su vanjske sile koje podržavaju intervenciju u Siriji i time sprječavaju implementaciju mirovnog plana”, rekao je Lavrov i naglasio zabrinutost oko “reakcija pojedinih stranih igrača koji otvoreno podržavaju naoružane skupine unutar Sirije i u isto vrijeme pozivaju međunarodnu zajednicu da poduzme odlučne korake u promjeni sirijskog režima”. Posebno indikativna je njegova sljedeća izjava: “Rusija nikada neće pristati na uporabu sile putem Vijeća sigurnosti UN-a, takav potez bi doveo

do strašnih posljedica za cijeli Bliski istok.” Naglasio je da sirijske vlasti imaju odgovornost štititi ljude i ljudska prava, kako postoji zabrinutost oko masakra koji su se desili u Houli i drugdje, te osudio pokušaje blokade sirijskih TV-stanica putem satelita, izjavivši da “blokiranje sirijskih državnih i privatnih kanala nije u skladu sa slobodom govora”.

IRAN: Propali pregovori Irana i grupe P5+1 Nakon Istanbula sredinom travnja 2012., održane su još dvije runde pregovora između Irana i zemalja grupe P5+1 (SAD, Rusija, Velika Britanija, Kina, Francuska i Njemačka) o iranskom nuklearnom programu: u Bagdadu 23. svibnja i Moskvi 18./19. lipnja 2012. godine. Nuklearni pregovori u Bagdadu naišli su na zastoje, budući da su obje strane inzistirale na svojim uvjetima i agendama. Suština sukoba leži u različitim prijedlozima i pregovaračkim pozicijama. S jedne strane, Iran želi od SAD i Europe ishoditi ublažavanje strogih gospodarskih sankcija u zamjenu za širi pristup inspektorima UN-a i neke druge ustupke. S druge strane, zapadne sile nude poticajni paket ako se Iran prethodno odrekne obogaćivanja urana i da “garancije” da ne proizvodi atomsko oružje. Iranski pregovarači odbacili su prijedloge svjetskih sila da “obuzdaju” nuklearni program, tražeći da budu prihvaćene njihove kontraponude. “Jasno je da dvije strane žele učiniti pomak. Postoje određene dodirne točke, ali još uvijek ima značajnih razmimoilaženja. Iran je izrazio spremnost da pristupi pitanju obogaćivanja urana za 20%. Vratit ćemo se u svoje glavne gradove na konzultacije. Zadržat ćemo intenzivan kontakt s iranskom stranom kako bi pripremili sljedeći sastanak u Moskvi za 18. i 19. lipnja”, rekla je nakon bagdadskih pregovora Catherine Ashton, šefica europske diplomacije. Dodala je da će se pregovori temeljiti na načelu korak po korak i reciprocitetu, izrazivši pritom odlučnost u rješavanju problema putem pregovora. Glavni iranski pregovarač Saeed Jalil je rekao da Iran raspolaže s “apsolutnim pravom da obogaćuje uran”, dok je iranski analitičar Hasan Abedini prijedloge grupe P5+1 nazvao “neuravnoteženim”, navodeći da se zapravo radi samo o starim planovima koje je Teheran odbacio godinama ranije. Niti nakon dva dana pregovora u Moskvi, 18. i 19. lipnja, nije postignut konsenzus između pregovarača po pitanju iranskog nuklearnog programa. Štoviše, moglo bi se reći kako su pregovori propali. “Postoje značajna neslaganja oko bitnih stvari. Iznijeli smo naše stavove u razgovorima koji su bili detaljni, žestoki i iskreni. Nakon pet plenarnih sjednica i nekoliko bilateralnih susreta počeli smo pristupati kritičnim problemima”, rekla je Catherine Ashton, visoka povjerenica za vanjsku politiku Europske unije i medijatorica u

Pregovori o iranskom nuklearnom programu u Moskvi

PREPORODOV JOURNAL 141/142

iz svijeta pregovorima Irana i grupe P5+1. Zapadne zemlje postavile su Iranu tri visoka zahtjeva: da prestane proizvoditi visokoobogaćeni uran, isporuči sve zalihe iz zemlje i zatvori podzemno postrojenje za obogaćivanje urana Fodor. “Naši su ključni zahtjevi: zaustavite, zatvorite i dostavite”, rekao je jedan zapadni diplomat, koji je učestvovao u razgovorima u Moskvi. Iranski pregovarači su ponavljali da njihov nuklearni program ima isključivo mirnodopsku svrhu. “Nismo došli u Moskvu samo na pregovore. Došli smo u Moskvu zbog rješenja. Međutim, smatramo da suprotna strana nije spremna za postizanje rješenja”, rekao je jedan iranski diplomat. Iranski pregovarač Saeed Jalili, generalni sekretar Nacionalnog vijeća sigurnosti IR Iran, rekao je novinarima kako Iran ima “neotuđivo pravo obogaćivati uran do bilo koje razine koje poželi”. Nakon svega, ipak su ostavljena odškrinuta vrata za nastavak pregovora. Dogovoren je sastanak na nivou stručnjaka koji će se održati 3. srpnja u Istanbulu. “To što rade Amerikanci i zapadnjaci je idiotski. Napuhuju nuklearno pitanje kako bi prikrili vlastite probleme. Iranski nuklearni program učinili su glavnim svjetskim pitanjem i namjerno se pogrešno koriste izrazom nuklearno oružje kako bi skrenuli pozornost s problema u Americi i Europi", rekao je ajatolah Ali Hamenei, iranski vrhovni vođa, u televizijskom obraćanju povodom 23. godišnjice smrti ajatolaha Homeinija. “Kada cionistički vlastodršci govore o vojnoj akciji protiv Irana, to je stoga jer su uplašeni, ranjiviji nego ikad. Svaka pogrešna odluka vratit će im se poput groma”, rekao je ajatolah Hamenei. Naglasio je da izraelske najave o vojnoj akciji pokazuju koliko se ta zemlja osjeća ranjivom nakon pada bivšeg egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, američkog i zapadnog saveznika. Od 1. srpnja 2012. stupa na snagu EU embargo na uvoz iranske nafte. 26. lipnja, dan nakon što je Hillary Clinton izjavila kako se čini da Kina ograničava svoj uvoz nafte iz Irana, mediji su objavili nove brojke koje pokazuju drugačiju sliku. Kina bilježi rekordne razine uvoza nafte iz Irana u ovoj godini: uvoz iznosi skoro 524.000 barela dnevno, što je skok od 35% u odnosu na svibanj. Porast uvoza iranske nafte dolazi nakon što su SAD zatražile da se smanji uvoz nafte iz Irana i zaprijetile nametanjem sankcija zemljama i financijskim institucijama koje posluju s iranskim energetskim sektorom. Prema navodima Međunarodne agencije za energiju (IEA), europske i američke sankcije već su uzrokovale pad izvoza iranske nafte od 40%, tako da Iran trenutno izvozi oko 1,5 milijuna barela dnevno. Međutim, Rostam Gasemi, iranski ministar za naftu, opovrgnuo je navedene podatke i zanijekao pad iranskog izvoza. “Europskim čelnicima bi bilo bolje da razmišljaju o svojim unutarnjim problemima”, rekao je Gasemi, naglasivši da će “sankcije samo naštetiti vezama Irana i Europske unije”.

EGIPAT: Mohamed Morsi, novi predsjednik Nakon sedam dana neizvjesnosti i napetosti, razmatranja žalbi poslije drugog kruga izbora, Državna izborna komisija 24. lipnja 2012. je službeno obavila da je novi egipatski predsjednik Mohamed Morsi, kandidat Muslimanske braće. Egipatske predsjedničke izbore pratili su nedemokratski potezi vojnog režima. Dva dana prije drugog kruga predsjedničkih izbora prema odluci Vrhovnog suda raspušten je Parlament Egipta, što je ujedno bila i volja egipatskog vojnog vrha. Naime, u Parlamentu su dominirali tzv. islamisti, što vojsci nikako ne odgovora. Neposredno nakon zatvaranja biračkih mjesta 17. lipnja, egipatsko Vojno vijeće izdalo je poseban dekret koji Oružanim snagama daje daleko veću moć i ovlasti, u tolikoj mjeri da čak i predsjednička funkcija postaje podređena. U dekretu se, između ostaloga, napominje kako predsjednik neće imati nikakve kontrole nad voj-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Mohamed Morsi, egipatski predsjednik nim budžetom i neće biti autoriziran da može proglašavati rat bez isključivog pristanka Vrhovnog vijeća Oružanih snaga. U dokumentu se ističe kako će vojska sastaviti tekst novog ugovora, koji će se u roku od tri mjeseca dati na referendum. Tek bi se onda održali novi parlamentarni izbori. Vojni dekret je donijet kada su se pojavili prvi neslužbeni rezultati izlaznih anketa koji su sugerirali pobjedu Mohameda Morsija, predstavnika Muslimanske braće. Protukandidat mu je bio bivši premijer Ahmed Shafiq – i nije tajna da je Shafiq zapravo bio neformalni kandidat vojske. Štoviše, mnogi su danima širili paniku da će vojska namjestiti izbore i pobjedu Shafiqa. To se nije dogodilo, Morsi je postao predsjednik, ali mu je vojska dekretom srezala brojne ovlasti. Mohamed Morsi je odmah počeo formiranje institucije, koja se sastoji od zastupnika i savjetnika iz svih političkih opcija te grupa koje su bile marginalizirane u bivšem sistemu, poput žena i kršćana Kopta. Naglasio je da će formirati koalicijsku Vladu, koju će činiti ministri izabrani na osnovu iskustva i kompetentnosti. Vladu će predvoditi osoba od nacionalnog ugleda, koja ne mora nužno pripadati Partiji slobode i pravde.

LIBIJA: Revolucija koja teče… Postrevolucionarni kaos, bezvlašće i unutarplemenski oružani sukobi i dalje haraju Libijom. 8. svibnja 2012. pobunjenici/revolucionari koji su došli iz grada Yafran, u 10-ak pick-up vozila s montiranim protuzračnim topovima, napali su zgradu libijskog premijera u Tripoliju. Bilo je i mrtvih i ranjenih. 5. lipnja pripadnici al-Awfea brigade okupirali su međunarodnu zračnu luku u Tripoliju, koja je bila zatvorena 24 sata. Naoružane skupine digle su jedan hangar u zrak. To su samo dva primjera oružanih napada skupina koje su svrgnule Gaddafija, a sada od vladajućeg NTC-a traže neisplaćene “kompenzacije” – novac i posao. Ima i drugih područja zahvaćenih sukobima. U višednevnim žestokim krajem lipnja, između plemena Toubou i Zwai u blizini grada Kufra na jugoistoku Libije, poginulo je 50-ak osoba, a ranjeno preko 100. Obje strane koristile su tešku artiljeriju i oklopna vozila, a u sukobima su uništene i brojne zgrade. Nova eskalacija sukoba dolazi neposredno pred izbore za državno vijeće koji se održavaju 7. srpnja 2012. Mustafa Abushagur, zamjenik libijskog premijera, za vrijeme sastanka u NUSACC-u (Nacionalna američko-arapska gospodarska komora) u Washingtonu, početkom lipnja, zatražio je od američkih kompanija da što brže pomognu oko stvaranja poslova za bivše revolucionare koji još uvijek nisu položili oružje. “Ovi mladi ljudi trebaju izazov. Treba im posao. Sve dok ne dobiju posao imati će ‘kalašnjikove’ i biti na ulicama, vjerojatno će podizati i svoje oružane punktove”. Abushagur nije propustio priliku napomenuti kako je Libija

iz svijeta

Libijske paravojne milicije

Barack Obama i američka delegacija na NATO summitu u Chicagu

“ispred očekivanja po pitanju obnove crpljenja nafte”, istaknuvši da već sada crpe “90% u usporedbi s predrevolucionarnim razdobljem”. “Naša ekonomija je bazirana na pumpanju nafte, želimo to promijeniti. Za 10 godina nafta bi trebala tvoriti svega 30 do 40% naše ekonomije, umjesto sadašnjih 70%”, rekao je Mustafa Abushagur. Međutim, 5. lipnja, dan prije dolaska američke gospodarske misije, koja je trebala posjetiti Tripoli i Benghazi, ispred američke diplomatske misije u Benghaziju eksplodirala je bomba. Pretpostavlja se da je napad izveden kao odgovor na ubojstvo Abu Yahya al-Libija, visokopozicioniranog člana al-Qa’ede u Pakistanu, koji je porijeklom iz Libije. 15. lipnja Vijeće sigurnosti UN-a je pozvalo libijske vlasti da odmah oslobode četiri člana Međunarodnog kaznenog suda, koji su 7. lipnja zatočeni u Zintanu od strane lokalnih milicija, nakon posjete Saifu al-Islamu, sinu ubijenog libijskog vođe pukovnika Muammara Gaddafija, Vijeće sigurnosti UN-a je naglasilo da Libija ima zakonsku obvezu u okviru Rezolucije UN-a dopustiti dužnosnicima Međunarodnog kaznenog suda u Haagu da istraže moguće ratne zločine u zemlji, te da Libija ima obvezu “u potpunosti surađivati i osigurati svu potrebnu pomoć Međunarodnom kaznenom sudu”. Prethodno su libijske vlasti izvijestile UN kako neće pustiti četvoricu dužnosnika iz Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Vladajući NTC je izjavio kako ne može utjecati na istragu o navodima da je delegacija Međunarodnog suda imala kodirane dokumente i kamere sakrivene u kemijske olovke. Iz libijskog Ureda glavnog tužitelja priopćeno je da će zatočenici biti zadržani 45 dana, dok traje istraga. Taj će incident neminovno dovesti do produbljivanja krize u odnosima Libije i međunarodne zajednice. Unatoč zahtjevima iz ICC-a, Vlade Australije i brojnih skupina za ljudska prava, glasnogovornik Mohamed al-Harizi je rekao: “NTC ne može intervenirati!”

Na summitu NATO-a u Chicagu u prvom je planu bila izlazna strategija u Afganistanu, posebice nakon francuske odluke o ubrzanom povlačenju snaga do kraja 2012. godine, ali i zbog svjetske krize i sve većeg problema financiranja “obrane slobodnog svijeta”. Summit NATO-a je potvrdio plan povlačenja svih borbenih snaga u sastavu ISAF-a do kraja 2014. godine i konačan dogovor oko iznosa financijske pomoći za Afganistan nakon tog roka. Dogovoreno je da se članice Saveza obvezuju da će od 2015. svake godine prikupiti četiri milijardi dolara za plaće i opremu afganistanskih snaga sigurnosti. Afganistan treba oko 400 milijuna eura godišnje za plaće svojih 352.000 vojnika i policajaca što je, ipak, skromna svota prema sadašnjim troškovima stranih vojnika u sastavu ISAF-a. Tako SAD, koje imaju 100.000 ljudi u Afganistanu, troše oko 10 milijardi dolara na mjesec, a Francuska za 3.400 svojih vojnika izdvaja oko 400 milijuna eura svake godine. Američki predsjednik Barack Obama je odluku o povlačenju i predavanju odgovornosti afganistanskim snagama sigurnosti proglasio “nepovratnom tranzicijom”. Ostaju još dvije i pol godine do isteka roka za povlačenje NATO-snaga, vrijeme koje će pokazati hoće li najduža misija NATO-a u njegovoj povijesti ostati zabilježena kao promašaj ili će Savez na kraju ipak proglasiti veliku pobjedu u misiji “širenja globalne sigurnosti i demokracije u 21. stoljeću”. Afganistanski narod, s jedne strane, želi što brže povlačenje stranih vojnika iz svoje zemlje, posebno nakon serije skandaloznih ispada pripadnika američke vojske od paljenja Kur’ana do uriniranja po mrtvim tijelima talibanskih boraca. S druge strane, strahuje od povlačenja i povratka kaosa u zemlju uspiju li talibani u svojim planovima za povratkom na vlast. Prema podacima UN-a, oko 30.000 Afganistanaca zatražilo je u 2011. azil u razvijenim zapadnim zemljama, što je rekordna brojka. Tisuće drugih ilegalno se iseljavaju. U međuvremenu aktivnosti NATO-a u Afganistanu, u sklopu mirovne misije ISAF, uzrokuju nove civilne žrtve. Krajem svibnja 2012. u zračnom napadu NATO-a u provinciji Paktia ubijena je osmeročlana afganistanska obitelj – otac, majka i šestero djece, dok je početkom lipnja u zračnim udarima u provinciji Logar ubijeno 18 ljudi – pet žena, šest muškaraca i sedmero djece. U međuvremenu, od eksplozija bombaša samoubojica poginule su 22 osobe, a ranjeno najmanje 50, uključivši i trojicu bombaša koji su se raznijeli u južnom gradu Kandaharu. Odgovornost za terorističke napade preuzeli su talibani. Prema izvješću UN-a, tokom 2011. godine ubijeno je više od 3.000 afganistanskih civila, a 14% smrtnih slučajeva pripisuju se akcijama međunarodnih i afganistanskih vojnika. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

AFGANISTAN: NATO ostaje do kraja 2014. godine 20./21. svibnja 2012. u Chicagu (SAD) održan je najveći summit u povijesti NATO saveza koji je okupio politička vodstva i predstavnike više od 60 država i svjetskih organizacija. Glavne teme susreta članica euroatlantskog saveza bili su sigurnosni izazovi 21. stoljeća, Afganistan nakon povlačenja NATO snaga krajem 2014. i predstavljanje novog multinacionalnog projekta nazvanog “Pametna obrana”, kojim NATO želi ostati najsposobniji vojno-politički savez u svijetu. Na sastanku su usvojena četiri ključna dokumenta za budućnost NATO-a: završna Deklaracija predsjednika država i vlada članica NATO-a, Deklaracija o obrambenim sposobnostima, Deklaracija o reviziji savezničkog postava za odvraćanje i obranu te Zajednička deklaracija NATO/ISAF i Afganistana.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

kultura

Priča o sevdalinkama: pjesma iz koje je nastala prva bh-himna “Jedna si jedina”

S one strane Plive S one strane Plive, gajtan trava raste. Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče. Momče tužno plače, još tužnije ječi. Svaka tuđa zemlja tuga je golema. U tuđemu svijetu bez oca, bez majke. Bez oca, bez majke, bez brata, bez seje. U tuđemu svijetu nigdje nikog nema. Svaka tuđa zemlja, tuga je golema. Pjesma “S one strane Plive” ili “S one strane Jajca” je pjesma koja se u melodijskom dijelu zadržala u više zemalja. Melodija potiče iz Turske. Njen originalni naslov glasi “Dersi derum”, a u Bosni i ostalim zemljama pjevali su je osmansko-turski vojnici, pogotovo u prilikama ulaska u osvojena područja. Pjesma “Dersi derum” je duhovnog karaktera (kasida) koja se i danas izvodi u Turskoj. Međutim, kad govorimo o stvarnom nastanku stihova za ovu sevdalinku, za koju smo kazali da je napravljena na uvoznu tursku melodiju, dolazimo do jako čudne inspiracije, koju je iskoristio narodni pjesnik prilikom pisanja ovih nadahnutih i neobičnih stihova. Podaci kažu da su ovom kasidom turski veziri ispraćani koji su dolazili u Bosnu u vezirski grad Travnik. Pod imenom Travnik, ovaj grad prvi put u historijskim dokumentima spominje se 3. juna 1463. godine. Turski historičar Dursun-beg kaže da je na putu prema kraljevskom gradu Jajcu sultan Mehmed II Fatih osvojio Travnik. Po narodnom predanju, Fatih je klanjao na ravnici podno tvrđave, pa je na tom mjestu izgrađena poznata Šarena džamija. Oko imena grada postoji, inače, mnogo legendi. Možda je, ipak, najzanimljivija ona po kojoj je još u predosmanskom vremenu u tvrđavi stolovao činovnik koji je ubirao travarinu. Njega je narod prozvao Travnik, a po njemu je, opet, ime dobio grad. Kao većina bosanskih gradova i Travnik se, u urbanom smislu, presudno razvio u vrijeme osmanske vlasti. U ovoj epohi grad se razvija u administrativni centar cijele Bosne i Hercegovine. Po Safvet-begu Bašagiću (čije su gledište po ovom pitanju preuzeli i, primjerice, Mihovil Mandić i Vladimir Ćorović), u Travniku su veziri stolovali već od 1553. godine. Međutim, po ovom se pitanju mišljenja historičara razlikuju. No, sasvim je neosporna činjenica da je u 300-tinjak godina postojanja Bosanskog pašaluka (1580.1878.), Travnik ubjedljivo najduže bio prijestolnica ili, kako je danas popularno kazati, glavni grad – više od 150 godina. Ostatak su manje-više ravnopravno podijelili Banja Luka i Sarajevo. U Travniku su veziri stolovali od 1697. do 1851. godine, odnosno do Latasovog premještanja vezirske stolice u Sarajevo. Pošto su veziri iz Turske u Bosnu uglavnom dolazili morem do Dubrovnika, narodni pjesnik je to maestralno opisao. Zaista, veziri su dolazili “s one strane rijeke Plive”, kad se gleda iz Jajca. To znači da su nakon iskrcavanja iz brodova od Dubrovnika hodili prema Travniku – i taj put se dešava s one strane rijeke, a i vezirski grad je s one strane Plive. Stih “S one strane Plive, gajtan trava raste” opisuje vakat u kojem su veziri sa sobom donosili svilene gajtane koje im je sultan davao na polasku, kad ih je slao da upravljaju Bosnom. Znalo se – ako se ogrije-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Jajce (ušće Plive u Vrbas) ši o narod, carevinu ili sultana, da vezira čeka travnički dželat i svileni gajtan. Ovaj stih opsuje kako gajtan vezira non-stop upozorava “da mu je stalno omča tu blizu vrata i da dobro pazi kako će vladati”. Stih “Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče” opisuje vezira koji upravlja bosanskim dijelom carstva. “Momče tužno plače, još tužnije ječi, svaka tuđa zemlja tuga je golema.” Zašto “momče ječi”? Bez obzira što su Osmanlije stoljećima vladali Bosnom, zemlja je tuđa, a s druge strane, “momče ječi” jer uvijek u podsvijesti ima dan i trenutak kad će mu dželat svilen gajtan, u tuđoj zemlji, staviti oko vrata. Nikad nije siguran, kad krene na spavanje, da ujutro neće doći ferman iz Carigrada kojim se ukazuje da se vezir ogriješio i da je to kraj njegovog vladanja, a kraj i ovodunjalučkog putovanja. “S one strane Plive” je, dakle, ne samo jajačka pjesma , već i svebosanskohercegovačka, koja se izvodi širom Bosne i Hercegovine, ali i u svijetu, gdje žive Bosanaci i Hercegovaci. “S one strane Plive” je pjesma čežnjive, iseljeničke duše i uvrštena je među najljepše bosanskohercegovačke sevdalinke koju su na nosače zvuka, gramofonske ploče, audio kasete i CD-e, zabilježili mnogi. Stjepan Kljuić, prvi predsjednik HDZ BiH i član Ratnog predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, u vrijeme ratnih 90-ih godina uputio je Dini Dervišhalidoviću – Merlinu prijedlog da napiše tekst za himnu Bosne i Hercegovine na melodiju pjesme “S one strane Plive”, što je Dino i učinio. Nastao je tekst pod nazivom “Jedna si jedina”, koji je kao himna usvojena u novembru 1995. godine. Zbog navodnog isključivanja spominjanja Srba i Hrvata u tekstu, mada sam tekst ne pominje ni jednu bosanskohercegovačku naciju, 1998. godine zamijenjena je s novom himnom “Intermeco”. I danas, umjesto nove bosanskohercegovačke himne koja nema teksta, na svim značajnijim sportskim i kulturnim manifestacijama pjeva se tekst “Jedna si jedina”, na melodiju “S one strane Plive”. Jedna si jedina Zemljo tisućljetna Na vjernost ti se kunem Od mora do Save Od Drine do Une.

Bog nek’ te sačuva Za pokoljenja nova Zemljo mojih snova Mojih pradjedova.

Jedna si jedina Moja domovina Jedna si jedina Bosna i Hercegovina.

Jedna si jedina Moja domovina Jedna si jedina Bosna i Hercegovina. q Avdo HUSEINOVIĆ

kultura

Knjiga o JMO, novo kapitalno djelo dr. sc. Zlatka Hasanbegovića

Istraživački poduhvat U nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, sredinom svibnja 2012. iz tiska je izašla nova knjiga povjesničara dr. sc. Zlatka Hasanbegovića – “Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)”. Knjiga je nastala na podlozi doktorske disertacije pod nazivom “Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Jugoslavije 1929.-1941.”, koju je autor obranio 2009. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zlatko Hasanbegović (Zagreb, 1973.) radi na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Autor je knjige “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. (Doba utemeljenja)”, koja je tiskana 2007. godine. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) je proistekla iz općih društvenih i političko-nacionalnih okolnosti u BiH nakon sloma Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS. Utemeljena je početkom 1919. stapanjem nekoliko odvojenih političkih akcija čiji nositelji nisu do tada usmjeravali muslimanski političko-stranački život u BiH. Stoga je stranka predstavljala i izraz političkog diskontinuiteta u odnosu na austro-ugarsko razdoblje. U knjizi se obrađuje političko djelovanje JMO od uvođenja kraljeve diktature u siječnju 1929. do ratnog sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine. Kao svojevrsni rasplet, u završenom poglavlju se u obliku historiografske skice iznose osnovne obavijesti o djelatnosti stranačkih ostataka u Drugom svjetskom ratu i NDH, te njihovoj sudbini nakon 1945. i dolaska komunista na vlast. U knjizi se podrobno raščlanjuju odnosi unutar stranke i korijeni stranačkog rascjepa, koji je glavno obilježje JMO-a nakon smrti stranačkog prvaka Mehmeda Spahe 1939. godine. Iako je težište na političkoj akciji, posebice se obrađuje stranačka pozadina odnosa u Islamskoj vjerskoj zajednici u BiH, a koji su imali značajan utjecaj na šira političko-stranačka i društvena kretanja među bosansko-hercegovačkim muslimanima u razdoblju kraljeve diktature, ali i nakon skupštinskih izbora 1935. i obnove političkog života. S tim u vezi je i prikaz geneze, uspona i djelovanja nove muslimanske političko-stranačke elite u kraljevoj diktaturi, a koja je uz potporu režima, s više ili manje uspjeha, pokušala dovesti u pitanje položaj JMO-a kao jedinoga političkog predstavnika bosansko-hercegovačkih muslimana u Kraljevini Jugoslaviji. Sposobnost diktatorskog režima da pronađe svoja muslimanska uporišta, razmjerno ukorijenjena u cjelinu muslimanske društvene stvarnosti, predstavljala je jedan od važnijih razloga za napuštanje pasivne opozicije i preokret u politici vodstva JMO-a nakon skupštinskih izbora 1935. godine. JMO je u kraljevoj diktaturi podijelio sudbinu svih ostalih zabranjenih političkih stranaka, a nakon 1935. formalno prestaje opstojati kao posebna stranka s vlastitom službenom stranačkom organizacijom i imenom. JMO postaje dio Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), koju su kao novu vladinu stranku tvorile i Slovenska ljudska (pučka) stranka i dio Narodne radikalne stranke. JRZ je prema stranačkom programu i statutu bio zamišljen kao nova i organska stranka, a ne samo krhka koalicija triju starih stranaka. U stvarnosti, svaka od triju sastavnica i dalje je neformalno djelovala kao posebna stranačka

organizacija s vlastitim vodstvom, pristašama i često međusobno suprotstavljenim ciljevima, posebice u Bosni i Hercegovini. Na okupu ih je držao isključivo ostvareni položaj vladine stranke i potpora kraljevskog Namjesništva. Djelovanje JMO u političkom životu Kraljevine Jugoslavije od 1929. do 1941. do sada nije bilo predmetom posebnog i cjelovitog historiografskog istraživanja. Knjiga ima 880 stranica, a prvenstveno je nastala na podlozi arhivskog gradiva iz više arhivskih fondova i zbirki u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Od njih su najznačajniji zbirka Milana Stojadinovića u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, fond Kraljevske banske uprave Drinske banovine u Arhivu BiH u Sarajevu, zbirka varia i ostalog gradiva u arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu te ostavština Fehima Spahe u Historijskom arhivu u Sarajevu. Osim arhivskog gradiva, kao nezaobilazni izvori za istraživanje političko-stranačkih i društvenih prilika obilato je korišten i suvremeni tisak i periodika, kao što su stranačko glasilo “Pravda”, glavno glasilo JRZ-a beogradska “Samouprava”, sarajevska “Muslimanska svijest” Munira Šahinovića te sarajevski dnevnici “Jugoslavenski list” i “Jugoslovenska pošta”. Knjiga obiluje brojnim slikovnim materijalom (fotografijama i preslikama novinskih članaka, predizbornih plakata, političkih karikatura, itd.) kao nadopuna teksta i doprinos boljoj dokumentarnosti. q Ismet ISAKOVIĆ Bez istraživanja Jugoslavenske muslimanske organizacije ne može se razumjeti politička povijest međuratne Jugoslavije, pa ni dinamika bosanske politike u tom razdoblju, sa svim svojim etnopolitičkim sastavnicama. Djelo dr. sc. Zlatka Hasanbegovića izrazito je važan, po mojoj procjeni možda najvažniji doprinos povijesti južnoslavenskog 20. stoljeća što se u hrvatskoj historiografiji pojavio tijekom posljednjih godina. (...) Autor je pokazao izniman trud u istraživanju svoje teme. Već duže vremena nije se pojavio ovako sveobuhvatan arhivski rad, na kojemu je autor radio u svim relevantnim arhivima Sarajeva, Beograda i Zagreba. Dokaz je to da je stagnacija u povijesnim istraživanjima došla kraju, te da se u hrvatsku historiografiju povratio komparativistički i istraživački nerv u usponu. U tom smislu, teško mogu dovoljno pohvaliti sve vrline ove monografije. (...) Ne postoje adekvatna djela s kojima se rad dr. Zlatka Hasanbegovića može usporediti, a njegova monografija je izrazito uravnoteženo djelo, lišeno pristranosti bilo kakve vrste te dokaz zrelog razmišljanja jednog od naših najboljih mlađih povjesničara. Hrvatska je historiografija deficitarna u djelima što obrađuju političku povijest 20. stoljeća. Pred nama je izvanredan primjer najboljeg u tom žanru, primjer izvrsnosti u istraživanju, sintetiziranju i tumačenju vrela, te jasnoj poruci o ograničenjima politike u kompleksnim društvima. q Iz recenzije prof. dr. Ive Banca

PREPORODOV JOURNAL 141/142

kultura

“A bili su samo djeca”, novi dokumentarni film Avde Huseinovića

Stradanje sarajevske djece Na Međunarodni dan pobjede nad fašizmom, 9. svibnja 2012. u Domu mladih u Sarajevu, premijerno je prikazan dokumentarni film “A bili su samo djeca”, autora i scenariste Avde Huseinovića i producenta Omera Ede Hadrovića. Film je izrađen u produkciji Udruženja za očuvanje historijskih vrijednosti “Haber” iz Vogošće. Dokumentarni film “A bili su samo djeca” urađen je povodom obilježavanja 20. godišnjice od početka opsade Sarajeva, a posvećen je ubijenoj sarajevskoj djeci. Film kroz autentične dokumente, dokumentaciju koja je korištena pred Haškim tribunalom i izjave preživjelih svjedoka, otkriva mnoštvo nepoznatih činjenica o zločinima nad djecom opkoljenog Sarajeva od 1992.-1995. godine. Pritom se posebno osvrće na odgovornost artiljerijskih jedinica i snajperista Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS-a, masovnih ubojica sarajevske djece. Neprocesuiranje zločina nad djecom opkoljenog Sarajeva, jednog od najvećih planetarnih zločina, pokazuje kulturu nekažnjivosti srpskih oficira i vojnika odgovornih za ubojstvo 1.600 najmlađih Sarajlija svih nacionalnosti. Oni sada slobodno žive u Srbiji ili na teritoriju srpskog entiteta, tzv. Republike Srpske. Osim toga, u filmu su prikazani dosadašnji procesi ratnim zločincima pred Haškim tribunalom u kojima su kao dokazi Tužilaštva korišteni dokumenti vezani uz zločine nad djecom Sarajeva u opsadi. Film sadrži ispovijesti i priče roditelja djece ubijene tokom opsade Sarajeva, podsjeća na prekinuta djetinjstva, te donosi ratne snimke kao svjedočanstvo o stradanju najmlađih Sarajlija. “A bili su samo djeca” je kod prisutnih u dvorani Doma mladih, među kojima je bilo i roditelja ubijene djece, izazvao jake emocije i vratio ih u vrijeme ratnih stradanja. Mnogi su i plakali. Poseban pečat cijeloj priči bilo je svjedočenje nogometaša Edina Džeke, člana nogometne reprezentacije BiH i engleskog prvaka “Manchester Citya”, koji je ispričao kako je kao šestogodišnji dječak preživio masakr djece u sarajevskom naselju Otoka. Džeko je na kraju poručio: “O ratu ne može pričati onaj tko to nije preživio. To je bio najteži period mog života.” Prije premijerne projekcije u sarajevskom Domu mladih, autor i scenarista Avdo Huseinović je rekao kako mu je istraživanje i rad na filmu “A bili su samo djeca” bilo najteže i najemotivnije iskustvo. “Mislio sam da nakon filma ‘Daleko je Tuzla’, koji je ustvari priča o Srebrenici, ne postoji teža tematika. Kad vam neko danas kaže da je u Sarajevu ubijeno 1.600 djece, to je samo brojka i ništa više. Opisivao sam ljudima da bi najbolje bilo staviti 1.600 djece na rukometno igralište pa da se vidi obim te tragedije. Ubijena su djeca različitih uzrasta, od beba sa dva dana pa do osamnaeste godine. Definitivno je to najteži film koji sam snimio. Možda bi neki zamjenski naziv za film mogao biti – ‘Ovo je najteži film na svijetu’. Još nešto, među ovom ubijenom djecom u opkoljenom Sarajevu je pored bošnjačke i značajan broj srpske, hrvatske i romske nacionalnosti. Ovi masakri su se dešavali na lokacijama cijele sarajevske slobodne teritorije. Stradanje 1.600 djece u Sarajevu tokom minulog rata nešto je što do sada nikada nije u potpunosti osvijetljeno. Nastojao sam da na objektivan način ukažem na golgotu koju su tokom rata prolazila i nevino ubijana djeca u njihovoj bezbrižnoj igri, u potrazi

PREPORODOV JOURNAL 141/142

za hranom i vodom, na školskim časovima, i to najčešće u vrijeme proglašenih primirja. Imamo slučajeva gdje su ubijane cijele porodice, a ima primjera gdje je roditeljima jedna granata ubila i po dvoje djece u istom trenutku”, rekao je Huseinović. Pored autora, prisutnima su se obratila još četvorica govornika. Hajriz Bećirović, direktor Centra Skenderija, jednog od sponzora filma, zahvalio se autoru i njegovim suradnicima na borbi u dokazivanju monstruoznih zločina nad djecom Sarajeva. Samir Kaplan, ministar kulture i sporta u Vladi Federacije BiH, istakao je značaj filmske produkcije u očuvanju istine, što bi trebao biti posao institucija. Međutim, ovako je pao na leđa entuzijasta, čiji je rad za bosansko-hercegovačku budućnost nemjerljiv. Stjepan Kljuić, član ratnog Predsjedništva RBiH, rekao je da Avdo Huseinović i njegova ekipa nije pozvana da svjedoče historiju, niti imaju profesionalno obrazovanje o tome, ali da se radi o genijalcima čiji je doprinos istini bez premca. Izrazio je žalost za ubijenom djecom koja su trebala izrasti u lijepe ljude, stručnjake, umjetnike. Posebno je naglasio da za poštenog čovjeka 1992. nije bilo dileme koja je prava strana. Nedžad Ajnadžić, ministar za boračka pitanja u Vladi Kantona Sarajevo i umirovljeni general Armije RBiH, istaknuo je da su roditelji ubijene djece moralna vertikala obrane Bosne i Hercegovine. Uputio je kritiku međunarodnoj zajednici što je tragediju Sarajeva prvenstveno tretirala kao humanitarni problem, te naglasio značaj pamćenja tragedije, budući da zaborav povlači sa sobom rizik da se ona ponovi. q Ismet ISAKOVIĆ

Avdo Huseinović (Sarajevo, 1973.), suradnik “Preporodovog Journala” od 2008. godine, prije filma o stradanju sarajevske djece snimio je još četiri dokumentarca o najbolnijim i najstrašnijim događanjima za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu: “Vanzemaljci iznad Sarajeva” (2008.), “Krvavi ples po šeheru” (2010.), “Daleko je Tuzla” (2010.) i “Bosna ili smrt” (2011.). Pored toga, napisao je i knjigu “Dželati naroda mog” (2009.), koja faktografski tretira najveće ratne zločine nad Bošnjacima u ratu od 1992.-1995. godine. Bio je borac Prvog korpusa Armije RBiH tokom cijelog rata. Svojim djelovanjem na očuvanju istine o prethodnom ratu Huseinović je, kako ističu bh-mediji, “na sebe preuzeo odgovornost čuvara našeg kolektivnog sjećanja”. Kako doznajemo, u pripremi je novi dokumentarac: priča o Višegradu, gradu koji je kroz historiju metafora ponovljenih genocida nad Bošnjacima Podrinja, u kome je u prethodnom ratu ubijeno oko 3.000 Bošnjaka, od toga veliki broj djece. Pritom je interesantno da su tokom agresije na BiH višegradski borci imali velike zasluge u obrani istočne Bosne, posebno Goražda. Nakon Višegrada slijedi bolna i nedovoljno istražena priča o srpskim konclogorima i genocidu nad Bošnjacima u Prijedoru i okolici. q

kultura

Izložba slika Tomislava Turkalja u Zagrebu

Između olovke i kamena U galeriji Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, koji ove godine obilježava značajan jubilej – 75 godina rada, 15. svibnja 2012. otvorena je jedna posvema prostoru, a i našem vremenu, primjerena izložba slika: hiperrealističke slike – ulja na platnu – Bišćanina Tomislava Turkalja. Došli su je promovirati ne samo likovni kritičar Unsko-sanskog kantona, doc. akademski slikar Ahmet Ibukić Ami i domaćini, nego i profesori s Učiteljskog fakulteta, bivše kolegice i kolege slikareve, pedagozi, Bošnjaci, sada stanovnici Zagreba, iz generacije učitelja 1969. godine. Jedan od njih, Bišćanin, pedagog u Industrijskoj strojarskoj školi u Zagrebu, prof. Ibrahim Velić, nas je i pozvao na to pedagoško-likovno druženje. Druženje pedagoga na izložbi naslovljenoj “Između olovke i kamena” započelo je glazbenim brojem “Jedina moja”, nastupom glumca-pjevača Ante Jankovića. “Učitelj, učenje i ljubav – tri su riječi koje su ne samo trajne i postojane, nego i povezuju, snažna su spona”, reče i sam autor u zahvali domaćinima, osnivačima Galerije Učiteljskog fakulteta i svom profesoru Milanu Silovu, kao i kolegi, profesoru na Učiteljskom fakultetu Milanu Matijeviću. Posebnu zahvala izrekao je i doskorašnjem ravnatelju Zagrebačke medrese / Islamske gimnazije Muratu Hadžismajloviću, prijatelju i jednom od organizatora Zagrebačke slikarske kolonije 2001. godine, a na koju se uključilo gotovo 80 slikara iz BiH i Hrvatske, pa i on, Tomislav Turkalj. Slikar Tomislav Turkalj, kako reče i to popodne na izložbi, od djetinjstva stalno slika, intenzivnije od 1964. godine. Radio je kao učitelj, novinar, nakon rata osniva vlastitu firmu za marketing i komunikacije u kojoj i danas uspješno radi. Izlagao je dosta u Bosni i Hercegovini, na kolektivnim izložbama uz slikare iz u svijetu poznate Bišćanske slikarske kolonije, pa i u sklopu međunarodnih kolonija. Samostalna prva izložba “U vremenu i snu” organizirana mu je 2000. godine. Ovogodišnja samostalna Turkaljeva izložba na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu bila je otvorena do 5. lipnja. Predstavio se s tri crteža i 20 ulja na platnu (tehnički postav izložbe Tea Nucak, a voditelj galerije Pedagoškog fakulteta redoviti profesor Danijel Žabčić). Slike su grupirane tematski: figurativna platna (portreti uz arhitektonske i simbole iz povijesti i suvremene, djeca, ljudi pri obavljanju svakodnevnih poslova), potom pejzaži (Una i njeni vodopadi) i animističke slike (konji). Za svaku svoju sliku Turkalj kaže da su priča za sebe. Unom i njenim prirodnim ljepotama, danas većim dijelom zaštićenog rezervata Bihaćkog nacionalnog parka, očaran je. Fascinira ga stalna mijena te veličanstvene ljepote i pokušava je zaustaviti bojom, uvući žubor bistre i jedinstvene Une na svoja platna. Traži boju ispod površine vode, bilježi taj spektar kolora plave, modre, zelene… na svojim slikama. Odabrani u prirodi motiv pomno studira u radnom prostoru, a onda slijede mjeseci rada uz platno, dorada svakog detalja. Kontrastnim i jasno ocrtanim namazima, posebnom mekoćom, zaranja Turkalj ispod površine smaragdnih i nemirnih unskih vodâ. “Hvata” njene kovitlace, raspršenja i bjelinu na slapovima. Strpljivo istražuje raspone boje u njenim u šaš i lopoče zaraslim plićacima. “Nije lako shvatiti val, njegovo kretanje”, reče nam u kratkom razgovoru. “S mrtve fotografije improviziram pokret, uzavrelost vode.” Turkalj često poseže i za slikama “iz ži-

Detalj s izložbe bihaćkog umjetnika Tomislava Turkalja u Zagrebu vota”. Otud i fascinacije iz djetinjstva, platna: “Rom s medvjedom na lancu”. “Probudio je Turkalj sjećanja na naše bake i djedove, sjećanje na tradiciju koja izumire. Poput običaja destilacije rakije, udvaranja mladića djevojci, mladoj djevojci koja se sve nešto nećka i pravi nevještom, a zapravo zavodnički osmjehuje mladiću… Puno je tu iskrenih emocija i prema zapamćenim iz djetinjstva mu ambijentima, a i novim, suvremenim. Istinski je on slikar svakodnevice. Tu svakodnevicu Turkalj čini, likovnim sredstvima, vidljivom i postojanom. Veliki utjecaj na izgradnju Turkaljeva slikarskog profila imali su stripovi Andrije Maurovića i Žarka Bekera, a posebno čistoća crteža Julesa Radilovića. Iako autodidakt, Tomislav Turkalj uspijeva, uz puno vježbanja i izučavanja anatomije i strukture materijala, kolorit i valere graditi na čvrstom crtežu sa jasno razgraničenim oblicima i površinama, nekad u cijelosti zanemarujući pozadinu da bi snažno istaknuo u prvi plan portret. Turkalj u pejzažima ponire u dubinu materije, a što se jasno vidi u prikazivanju motiva rijeke Une”, rekao je Ahmet Ibukić, akademski slikar, kritičar i pisac recenzije kataloga izložbe. Simbolika slikareva je vidljiva posebice na slici “Moj grad” kojom je želio, kako je i sam objasnio tu večer, ispričati priču o historijsko-kulturnom nasljeđu grada Bihaća, njegove neuništivosti, trajanja i mladosti. Turkalj se angažirao na rekonstrukciji i klesanju replike devastiranog sakralnog spomenika, grobnice hrvatskih velikaša u Bihaću, pa je i naslikao. U kamenu “bihacitu” je isklesao repliku reljefa “Bihaćkog sarkofaga” koji sada stoji u staroj jezgri grada Bihaća, uz toranj crkve Sv. Ante Padovanskog. Rotary Club iz Bihaća (koji je, među ostalima, podupro ovu izložbu), ali i Bišćanska likovna kolonija (kojoj Tomislav Turkalj od osnutka pripada), na istom su tragu: na tragu očuvanja i prirodnih ljepota Pounja, a i njegove devastirane, vremenom i ratom, vrijedne arhitektonske i druge baštine. U Bihaću se organizira svake godine i simpozij, budi i njeguje tradicija i značenje starih gradića uz Unu, podsjeća na njihovo povijesno značenje, kazaše nam ponosni slikari-učitelji. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

kultura

36. “Dani satire Fadila Hadžića” (Zagreb, 1.-16. lipnja 2012.)

Gledati životu u zube Već tradicionalno kraj zagrebačke kazališne sezone rezerviran je za smijeh i komediju festivala “Dani satire”. Ovogodišnji 36. “Dani satire Fadila Hadžića” održani od 1.-16. lipnja 2012. ponudili su 10 predstava u rasponu od klasičnog djela moderne europske drame do komedija suvremenih autora. Uz devet predstave iz Hrvatske – V. Rudan: “Dabogda te majka rodila”, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Hrvatska drama/ HKD Teatar; D. Mihanović: “Prolazi sve”, GDK “Gavella”, Zagreb; O. Lozica: “Prasac koji gleda u sunce”, Kazalište “Marina Držića”, Dubrovnik; B.H.Thorsson: “Ja tata”, Teatroman/Exit Teatar, Zagreb; B. Brecht: “Pir malograđana”, Hrvatsko narodno kazalište, Šibenik; D. Ugrešić: “Baba Jaga je snijela jaje”, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Hrvatska drama; J. Poiret: “Krletka”, Satiričko kazalište “Kerempuh”, Zagreb; I. Martinić: “Moj sin samo malo sporije hoda”, Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb; na festivalu ostvarena i dva gostovanja: D. Kovačević: “Kumovi”, Zvezdara teatar, Beograd, Srbija i O. Frljić: “Pismo iz 1920.”, Bosansko narodno pozorište Zenica/Internacionalni teatarski festival MESS, BiH. Prema riječima izbornika ovogodišnjeg festivala, dramaturga Hrvoja Ivankovića, izabrane predstave “gledaju životu u zube” pa se u njima isprepliće sreća i tuga, nada i beznađe, gorčina i vedrina, “sve se događa uz osmijeh zamagljen suzama”. Iako naoko raznorodne kroz ovogodišnje predstave u konkurenciji provlače se dvije tematske okosnice. Čak devet predstava “Pir malograđana”, “Kumovi”, “Krletka”, “Ja tata”, “Baba Jaga je snijela jaje”, “Dabogda te majka rodila”, “Prolazi sve”, “Moj sin samo malo slabije hoda” i “Prasac koji gleda u sunce” bavi se prije svega različitim oblicima obiteljske disharmonije uvjetovane negativnim društvenim i političkim procesima koji razdiru odnose unutar obitelji. Druga tematska poveznica koja se provlači kroz pet predstava je odnos društva i pojedinca prema starosti. Predlošci za ovogodišnje predstave većinom su djela suvremenih autora nastala u posljednje četiri godine: od romana provokativne Vedrane Rudan i Dubravke Ugrešić do najzanimljivija mlade autorice, ili preciznije dramaturginje, autorice teksta i redateljice predstave “Prasac koji gleda u sunce” Olje Lozice. Posebnu pažnju publike privukla su gostovanja iz Beograda i Zenice. Predstava “Kumovi” beogradskog kultnog pisca i redatelja Dušana Kovačevića, najavljena kao komedija svakodnevne tragedije, događa se jedno popodne u domu naizgled običnog para, koji su sjajno odigrali Predrag Miki Manojlović i Danica Maksimović. Drugo gostovanje predstava “Pismo iz 1920.”, nastala u suradnji s Bosanskim narodnim pozorištem iz Zenice, najviše je pažnje izazvala zbog režije kontraverznog Olivera Frljića. Predstava se temelji na eseju Ive Andrića posvećenom odlasku iz Bosne, što je Frljić iskoristio kao prosede za govor o današnjoj Bosni. Prema ocjeni žirija apsolutni pobjednik festivala 36. “Dani satire Fadila Hadžića” je predstava “Moj sin malo sporije hoda” u režiji Janusza Kica, koja je dobila “Zlatni smijeh” za najbolju režiju (Janusz Kica), za najbolji tekst (Ivor Martinić), za najbolju žensku ulogu (Ksenija Marinković), nagradu “Ivo Serdar” za ulogu najbolje prihvaćenu od publike (Doris Šarić Kukuljica) i veliku nagradu Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini. Glavna nagrada za mušku ulogu pripala je Rakanu Rushaidatu za ulogu u predstavi “Ja tata”. Zanimljivo je istaknuti da festival “Dani satire” dodjeljuje i nagradu mladom glumcu za uspjelo interpretiranu ulogu karakterne

PREPORODOV JOURNAL 141/142

komike u spomen na kazališnog, televizijskog i filmskog glumca, ali i redatelja lutkarskih predstava Sabriju Bisera. Rođen u Sarajevu 1930. godine, Biser 60-ih godina postaje član zagrebačkog kazališta “Jazavac” (danas “Kerempuh”) gdje je ostvario niz komičnih uloga. U nekim od najvećih televizijskih serija i filmova ostvario je brojne zapažene epizodne uloge: serije “Putovanje u Vučjak”, “Velo Misto”, “Anno Domini 1573”, “Boško Buha”, “Kuda idu divlje svinje”; filmovi “Olujna noć”, “Treći ključ”, “Pucanj”, “Izbavitelj”, “Seljačka buna” i “Vuk samotnjak”. Ovogodišnju nagradu “Sabrija Biser” dobio je mladi glumac Filip Križan za ulogu u predstavi “Prolazi sve”. q Sena KULENOVIĆ Od 1983. godine, kada je osmo izdanje “Dana satire” bilo posvećeno Nikolaju Vasiljeviču Gogolju, festival “Dani satire” svake godine bio je posvećen nekom od velikana humornog kazališta i književnosti. Prošle godine bili su posvećeni Fadilu Hadžiću (1922.-2011.) – i to je bila zadnja “sezonska posveta”. Naime, od ove godine festival “Dani satire” imaju novo ime – “Dani satire Fadila Hadžića” – čime postaju trajno posvećeni svom osnivaču i utemeljitelju Satiričkog kazališta “Kerempuh”, Fadilu Hadžiću. Filmski redatelj i scenarist, dramaturg, komediograf, slikar i novinar Fadil Hadžić bez pretjerivanja se može nazvati spiritus movensom poslijeratnog kulturnog života u Zagrebu, 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Utemeljitelj Gradskog kazališta “Komedija”, satiričnog kazališta Jazavac (danas “Kerempuh”), “Duga filma” iz kojeg je nastala Zagrebačka škola crtanog filma te Filmskog festivala u Puli, Fadil Hadžić je autor 58 komedija, nekoliko romana, ali i tri slikovnice za djecu. Sa svojih 14 igranih filmova, od kojih neki zauzimaju vrlo značajno mjesto u hrvatskoj kinematografiji – “Abeceda straha”, “Lov na jelene”, “Novinar Ambasador” i “Desant na Drvar” – jedan je od najplodnijih filmskih autora. Kao glavni urednik glasovitog “Vjesnika u srijedu” dosezao je danas nepojmljive tiraže od 300.000 primjeraka, a pokrenuo je i dva vrlo značajna tjednika za kulturu “Telegram” i “Oko”. “Tajna njegova uspjeha je: nikada nije komplicirao”, ustvrdio je jedan filmski kritičar pa se tako nije živcirao ni kad su ga za života zaobišla neka važna obilježavanja godišnjice djelovanja. Od kulturnog djelovanja nikada se nije oprostio, bio mu je posvećen do kraja. Kada netko kao Fadil Hadžić s toliko strasti pokrene veliki broj kulturnih institucija, časopisa i za sobom ostavi gotovo nepregledan opus, kultura u kojoj djeluje obično pronađe način da mu se oduži. Ovim imenovanjem “Dana satire Fadil Hadžić” barem je donekle ispravljena nepravda. q

kultura

Tjedan turskog filma u Zagrebu (19.-24. lipnja 2012.)

Nagrađivani turski filmovi Hrvatsko-turska udruga prijateljstva, u suradnji s Veleposlanstvom Republike Turske u Zagrebu, organizirala je 1. Tjedan turskog filma, koji je održan od 19. do 24. lipnja 2012. u zagrebačkom kinu “Europa”. Pokrovitelji zanimljivog kulturnog događaja bili su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske. Prvo izdanje Tjedna turskog filma predstavilo je sedam vrhunskih filmskih ostvarenja suvremene turske kinematografije snimljenih u posljednjih 10 godina, koji su ostvarili uspjeh ne samo u Turskoj, već i izvan njenih granica, na međunarodnim filmskim festivalima. Tokom šest dana zagrebački ljubitelji filma imali su prigodu pogledati djela koja se bave pitanjima identiteta, različitosti, otuđenja, pomirenja, prihvaćanja, sukoba tradicionalnog i modernog. To su, zapravo, osnovna pitanja i problemi s kojima se susreću pojedinci u turskom društvu koje je u posljednjih 20-ak godina doživjelo velike promjene. Tjedan turskog filma otvorila je drama “Sreća” (tur. “Mutluluk”), redatelja Abdullaha Oğuza (Istanbul, 1958.), adaptacija istoimenog romana Zülfü Livanelija. Filmska priča prati sudbinu mlade djevojke Merjem, koja je pronađena onesviještena na obali jezera. Vjerujući u ono najgore – da je njena čistoća oskvrnjena - Merjemina obitelj, prema starom običaju, osuđuje djevojku na smrt kako bi spasili svoju čast. Džemal, njihov rođak, dobiva zadatak da ubije Merjem. Na svom putu oni susreću karizmatičnog umirovljenog sveučilišnog profesora koji se priprema isploviti na pučinu i tako ovaj neobičan trio kreće na put prevladavanja sudbine… Direktor fotografije u filmu je Mirsad Herović, a upečatljivi krajolici snimljeni su na obalama Egejskog mora. Proslavljeni turski redatelj Nuri Bilge Ceylan (Istanbul, 1959.) predstavljen je s dva filma: “Dalek”, koji je s 47 nagrada, od kojih 23 međunarodne (među ostalima, Velika nagrada žirija i nagrada za najboljeg glumca na festivalu u Cannesu 2003. godine), postao najnagrađivaniji film u povijesti turske kinematografije, te “Tri majmuna”, za koji je 2008. na filmskom festivalu u Cannesu osvojio “Zlatnu palmu” za najbolju režiju. Radnja filma “Dalek” (tur. “Uzak”) smještena je u Istanbulu i prati život fotografa kojeg progoni osjećaj kako jaz između njegovog života i njegovih ideala sve više raste. Iznenada mu u posjet dolazi rođak sa sela u potrazi za poslom i boljim sutra... Film “Tri majmuna” (tur. “Üç Maymun”) govori o obitelji koja se potpuno raspada nakon što mala prešućivanja prerastu u velike laži. Unatoč svemu, oni se grčevito trude ostati na okupu prikrivajući istinu. Kako bi izbjegli odgovornost i neugodnosti koje bi bile neizdržive, svi odlučuju ignorirati istinu na način da se pretvaraju da je ne vide, ne čuju, niti o njoj govore. Može li izigravanje “tri majmuna” poništiti postojanje istine?... Prikazan je i nagrađivani film “Moj otac i moj sin” (tur. “Babam ve oğlum”), redatelja Çağana Irmaka (Izmir, 1970.). Film govori o sedmogodišnjem dječaku Denizu, čija je majka preminula rađajući ga uoči izbijanja vojnog puča 1980. godine. On sa svojim ocem Sadikom kreće na put prema farmi djeda Husejina kojeg će prvi put vidjeti. Husejin Efendi se, naime, odrekao sina saznavši za njegovo političko djelovanje, no Sadik se mora rastati od svog sina te se vraća kući, kako bi ga povjerio na skrb djedu… Redatelj Çağan Irmak slavu je stekao snimanjem filmova “Sve o Mustafi” (tur. “Mustafa Hakkinda Herşey”) i “Moj otac i moj sin”, koji je Udruga filmskih kritičara 2006. godine nagradila za najbolji scenarij, najbolji film,

Insert iz filma “Dalek” najboljeg režisera, najbolju glavnu mušku ulogu, najbolju glavnu žensku ulogu i najbolju žensku sporednu ulogu. Film “Daleka mogućnost” (tur. “Uzak ihtimal”) prvi je dugometražni film redatelja Mahmuta Fazila Çoşkuna (Istanbul, 1973.), za kojeg je nagrađen nagradom “Tiger” na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu te nagradama za najbolju režiju na festivalima u Istanbulu i Adani. Film prati troje ljudi koji žive u istanbulskoj četvrti Galata, a čiji se životi isprepliću na neobičan način. Musa je mujezin koji je tek stigao u Istanbul iz provincije, Klara je djevojka koja se brine o sestri Ani i želi postati časna sestra, a Jakub je postariji antikvar. Musa se zaljubljuje u Klaru, no pokušavajući joj se približiti, on se zbližava s Jakubom… Film “Jesen” (tur. “Sonbahar”) je prvi dugometražni film redatelja Özcana Alpera (Artvin, 1975.). Njegov prvi kratki film “Baka” (tur. “Momi”) osvojio je nekoliko nagrada, a posebno je zanimljiv jer se radi o prvom filmu snimljenom na hemşin jeziku (dijalekt armenskog jezika koji se govori u sjeverozapadnoj Turskoj). Film govori o čovjeku koji se nakon 10 godina provedenih u zatvoru privikava na slobodu. Jusuf je pušten iz zatvora nakon desetogodišnje kazne za protuvladinu djelatnost na koju je osuđen kao student 90-ih godina. Vraća se u svoje planinsko selo u istočnom crnomorskom kraju, gdje ga dočeka samo stara i bolesna majka. Jedina osoba koju Jusuf viđa je Mikail, prijatelj iz djetinjstva. Kako zima polako smjenjuje jesen, Jusuf sa Mikaelom odlazi u tavernu, gdje upoznaje Eku, prelijepu gruzijsku prostitutku. Ova ljubav za Jusufa postaje posljednji očajnički pokušaj da zgrabi život i utekne samoći… Ljubavna drama “Ljubav na drugom jeziku” (tur. “Başka dilde aşk”), dugometražni prvijenac perspektivne mlade redateljice İlksen Başarir (Istanbul, 1978.), koji je dobio posebnu nagradu žirija Gradskog vijeća Antalije na filmskom festivalu “Zlatna naranča”, govori o ljubavnom životu gluhog mladića. Onur, mladić koji je gluh od rođenja, radi kao knjižničar. Otac je ostavio njega i majku kada je bio sedmogodišnjak i od tada on sebe krivi za očev odlazak. Iako može govoriti, izabire šutnju zbog sažaljivih pogleda ljudi iz okoline. Na proslavi prijateljevih zaruka Onur upoznaje Zejnep koja kasnije te večeri sazna za Onurovu gluhoću, no to joj nimalo ne smeta. Zejnep radi u pozivnom centru te je cijeli dan obavezna komunicirati s ljudima koje uopće ne poznaje, zbog čega joj odnos s Onurom i komunikacija bez govora donose mir… q Ismet ISAKOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

kultura

“Bulbuli” i “Montenegro” na “Festivalu petolisne ruže” (22.-24. lipnja 2012.)

Sevdalinka u Češkoj Svake godine grad Češki Krumlov u vrijeme ljetne ravnodnevnice oblači svoju staru srednjovjekovnu odoru, kada počinje tradicionalni međunarodni festival pod nazivom “Festival petolisne ruže”, posvećen dvojici članova plemićke obitelji “Rožemberg”, braći Wilhelmu i Petru Voku Rosenberg. Oni su bili vlasnici dvorca i grada sve do 1602. godine, kada car Rudolf II kupuje Krumlov i predaje ga u vlasništvo svom sinu Julijusu Austrijskom. Car Ferdinant II predaje Krumlov obitelji Eggenberg. Od 1719. pa sve do 1945. dvorac je pripadao obitelji Schwarzenberg. Grad je od 1866. godine bio pod Austro-Ugarskom monarhijom. Za vrijeme komunističke vladavine gradu se nije pridavao veći značaj, tek nakon Baršunaste revolucije 1989. godine i grad i dvorac sagrađen u gotskom stilu doživljavaju pravi procvat. Festival se održava i u spomen na dvadesetogodišnjicu primanja Češkog Krumlova u knjigu znamenitosti UNESCO-a. Češki Krumlov je grad u južnom dijelu Češke Republike, poznat po svojoj arhitekturi u kojoj preovladava gotski, renesansni i barokni stil. Grad se spominje još u 13. stoljeću, kada je počela izgradnja dvorca i grada na obali Vltave koja je predstavljala važan trgovački put jer je rijeka plovna sve do Praga. Najznačajniji period za razvoj grada bio je od 14.-17.stoljeća. Krumlovski dvorac je po veličini drugi u Češkoj, odmah nakon Hradčeni dvorca u Pragu. Krumlovski dvorac ima barokno kazalište koje se, zbog starosti, koristi samo tri puta godišnje. Češki Krumlov je važan kulturni centar u kojemu se održavaju festivali tokom cijele godine, a najpoznatiji je “Festival petolisne ruže”. Grad u to vrijeme biva urešen starim ornamentima i izgleda kao srednjovjekovni grad. Ove godine festival je bio upriličen od 22.-24. lipnja, a počeo je s bubnjevima ansambla “Wild Sticks” na gradskom trgu. Za temu ovogodišnjeg festivala organizator je uzeo životni moto dvojice braće Wilhelma i Petra Voka: “Požuri polako i sjeti se smrti.” Na drugoj strani grada razlijegala se srednjovjekovna glazba koju su izvodile kazališne i plesne skupine, mađioničari, a zaplesalo je i domaće udruženje “Fioretto”. U petak, 22. lipnja u večernjim satima, kroz grad je prošla veličanstvena povorka s bakljama. U subotu, 23. lipnja, program se održavao na nekoliko mjesta: Trg sloge, u dvorištu dvorca, u Širokoj ulici i na drugim mjestima u gradu. Oko 700 plemića, građana, glazbenika, žonglera, vitezova na konjima i srednjovjekovnih obrtnika, na čelu sa Rosenbergom, prošli su kroz grad u povijesnim kostimima u povorci koja je počela u 15 sati. Put je završio u vrtovima pivovare, gdje se kasnije igrao šahovski turnir pod naslovom “Kraljevska igra”. Na ogromnoj šahovnici veličine 12 x 12 metara natjecao se Rosenberg s Possovljanima. Nakon toga, na istom mjestu održana je glazbeno-scenska izvedba pod nazivom “Brate, ne ostavljaj nas”, inspirirana narodnom pričom o prisilnom odvajanju dvojice braće Wilhelma i Petra Voka von Rosenberga. Gradskim trgom u večernjim satima odzvanjala je glazba Javori Beat i sestara Ulrych sa starim tradicionalnim pjesmama i novim hitovima. U holu staroga zdanja, koji je pretvoren u hotel “Ružu”, nastupilo je nekoliko izvođača i plesnih skupina. Srednjovjekovnu glazbu iz Pilsena izvodio je sastav “Gothien”. Veliko oduševljenje su izazvala djeca plesne skupine “Mariane Libčice”, s obale Vltave. Srednjovjekovnu svjetovnu glazbu i narodne svečanosti od 13. do 15. stoljeća izvodio je sastav “Krless”. Povijesne plesove iz kaštela i dvoraca publici su dočarali “La Volta-Jindrichuv”.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

“Bulbuli” na gostovanju u Češkoj Na poziv organizatora učesnici ovog vrlo značajnog međunarodnog etno festivala bili su i KDBH “Preporod” sa svojim Ženskim pjevačkim zborom “Bulbuli” i Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” iz Zagreba, sa svojim Pjevačkim horom “Montenegro”. Naši zborovi su izvodili tradicionalnu narodnu bosansku i crnogorsku pjesmu. Bilo je zadovoljstvo gledati kako publika pozorno sluša i aplaudira uz taktove izvođenih pjesama. Fata iz pjesme “Lijepi li su mostarski dućani” nije samo prošetala po mostarskim sokacima nego je kroz pjesmu naših “Bulbula” prošetala i kaldrmom ovog starog grada u kojem se srednjovjekovlje zrcali u valovima velike rijeke. Ovo je mjesto gdje se dvije rijeke nisu zavadile, nego se Neretva iz jednog vremena prelila u drugo, darujući svoje smaragde zelenoj Vltavi. Ono što ne mogu političari može pjesma i umjetnost. Sreća je što dušu i osjećaje nitko ne može staviti ni u koje granice. Ona je slobodna od bilo kakvih političkih dogovora i pregovora. Ljubavlju i ljepotom razotkriva najljepši dio Božjeg dara, one titraje koji se sa samim nebom ljube. Koliko li je i u Krumlovu kroz stoljeća ostajalo nesretnih žena čije su muževe, očeve i sinove uzimale tuđe vojne, a one ostajale usamljene i nesretne? Udovica Džafer-bega iz pjesme “Haj, od kako je Banjaluka postala” je odbacila ugled i ekonomski siguran život koji bi joj mogao ponuditi sarajevski kadija, a bira bekriju koji ne nudi ništa drugo, osim ljubavi. Džafer-begovica je u interpretaciji “Bulbula” pokazala kako može biti emancipirana žena koja se usprotivila patrijarhalnoj kulturi toga vremana. A voda s Korita Ivanova u crnogorskoj narodnoj pjesmi ne pomaže da se izliječi ljubavna boljka mlade djevojke. Iako je jezik bio prepreka za razumijevanje teksta pjesama izvođenih na ovom festivalu, taktovi i melodija su govorili o osnovnom ugođaju. Moramo istaknuti kako su “Bulbuli” i “Montenegro” izazvali veliko oduševljenje publike, posebno narodna crnogorska nošnja. Srednjovjekovnu glazbu, obuka helebardaša izvodio je sastav “Gospodari Cologne”. Veliko oduševljenje publike izazvala je trbušna plesačica orijentalnog plesa sa zmijom. Posjetitelji su bili opijeni ljepotom prastare glazbe i gradom, gdje su mogli zamišljati kako su postali junacima neke bajke sa sretnim krajem. Veličanstvenim vatrometom organizator se na kraju svečanosti zahvalio sudionicima festivala, u nadi da će se sljedeće godina ponovno naći u prelijepom Krumlovu. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

kultura

Kulturni tjedan IR Iran u Zagrebu (27. lipnja – 4. srpnja 2012.)

Kulturom do mira U auli Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u četvrtak 27. lipnja 2012., svečanim otvorenjem počeo je Kulturni tjedan Islamske Republike Iran u Republici Hrvatskoj. Organiziran je bogat program: koncerti iranske tradicionalne glazbe i izložbe slika – od suvremenih slikara do minijaturnog i kaligrafskog slikarstva, fotografija i rukotvorina, emajliranja i drvoreza. Do 4. srpnja, do kada će Tjedan potrajao, organizirane su i radionice iranskih obrta za posjetitelje. Organizatoru, Iranskom kulturnom centru pri Veleposlanstvu IR Iran u Zagrebu, uz domaćine Ministarstvo kulture RH i Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, svesrdnu pomoć pružio je i KDBH “Preporod”. Kroz program otvorenja Kulturnog tjedna IR Iran, upriličenog povodom 20. godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa Irana i Hrvatske, uzvanike je vodio mr. Senad Nanić, predsjednik “Preporoda”. “Prije 20 godina, u listopadu 1992. godine, Islamska Republika Iran prepoznala je, dajući podršku priznanjem mlade države, njenu želju za samostalnošću. Iako nije bila tako neposredno zainteresirana, a niti uključena u odnose na Balkanu, Islamska Republika Iran je od samog početka pokazala veliko razumijevanje za nastojanja hrvatskog naroda. Odmah po završetku Domovinskog rata odigrala je i važnu diplomatsku ulogu u uspješnom okončanju rata, a i u zagovoru hrvatskog prava na osamostaljenje u islamskom i azijskom svijetu. U travnju 1993. godine Iran je uputio u Zagreb i prvog veleposlanika. Možda većina građana nije upućena u posebnu važnost tih činjenica”, naglasio je Nanić u svom pozdravnom govoru. Među uzvanicima na svečanosti bili su Josip Leko, potpredsjednik Hrvatskog sabora, Nebojša Koharović, zamjenik ministrice vanjskih poslova i europskih integracija RH, maestro Berislav Šipuš, zamjenik ministrice kulture RH, NJ. E. g. Mohsen Sharif Khodaei, veleposlanik IR Iran u Hrvatskoj, Nj. E. Gazizaadeh, posebni izaslanik ministra kulture IR Iran, Budimir Lončar, predsjednik Savjeta predsjednika RH za vanjsku politiku i međunarodne odnose, Tomislav Jakić, savjetnik za vanjsku politiku bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, prof. dr. Aziz ef. Hasanović, novoizabrani zagrebački muftija, prof. dr. Aleksa Bjeliš, rektor Zagrebačkog sveučilišta, te brojni predstavnici domaćih i stranih institucija i udruga građana. Voditeljica Odjela za međunarodne odnose NSB u Zagrebu, gđa. Zajec naglasila je čast i zadovoljstvo što je upravo Sveučilišna knjižnica, mjesto znanja i komunikacije, domaćin značajnoj diplomatskoj obljetnici i Tjednu kulture, te što doprinosi gradnji lijepih i prijateljskih odnosa među dvjema zemljama. “Prilika je ovo da upoznamo bogatstvo i ljepotu drevne iranske 7.000 godina stare kulture i razgovaramo s iranskim umjetnicima s kojima ćemo moći dijeliti radost i užitak u stvaralaštvu.” “Iran je jedna od prvih zemalja u svijetu koja je priznala 1992. godine neovisnost Republike Hrvatske. Kroz dva desetljeća odnosi dviju zemalja u svim sferama – ekonomskim i kulturnim, rasli su u duhu međusobnog razumijevanja i poštivanja, na najvišoj razini, kroz susrete predsjednika država i parlamenata”, kazao je Mohsen Sharif Khodaei, veleposlanik IR Iran u Hrvatskoj. “Želeći proslaviti ovu vrijednu obljetnicu diplomatskih odnosa nastojimo u ovom hramu znanja – Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, mladim ljudima prije svega, predstaviti iransku umjetnost i islamsku kulturu, jačati odnose naših zemalja i otvarati nove horizonte u razvoju naših me-

Otvorenje Kulturnog tjedna IR Iran u Zagrebu đudržavnih odnosa.” Khodaei je podsjetio na važnost strateškog položaja Hrvatske, kao i nužnost proširenja dobrih odnosa sa zemljama u regiji. “Sigurni smo da će Republika Hrvatska pri službenom priključenju u Europsku uniju 2013. godine biti još bliža i Iranu i drugim državama svijeta. A prostor za proširenje diplomatskih odnosa jest i ovaj Tjedan kulturne razmjene.” Nebojša Koharović, izaslanik ministrice vanjskih i europskih integracija RH, zahvalio se Ministarstvu vanjskih poslova IR Iran i iranskom narodu na bogatom Kulturom tjednu. Potvrdio je želju i uvjerenje hrvatske strane, posebno Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija RH “da će se prijateljstvo i hrvatsko-iranski odnosi nastaviti razvijati” te “da će partnerstvo dviju zemalja jačati na različitim područjima kroz poslovnu, kulturnu, obrazovnu i znanstvenu suradnju”. Prenoseći slične želje i ispred Ministarstva kulture RH, maestro Berislav Šipuš, zamjenik ministrice kulture RH, potvrdio je kako je nastup iranskih umjetnika na Kulturnom tjednu IR Iran najljepša potvrda prijateljstva dviju zemalja. I podsjetio na ranije susrete u Muzeju Mimara i Muzeju za umjetnost i obrt. Maestro Šipuš je komentirao posebne vrijednosti i specifičnosti iranske kulture, posebice orijentalne glazbe, u razvijanju još dubljeg prijateljstva. “Čast mi je što sam mogao iz Irana dovesti brojne umjetnike”, apostrofirao je, na farsiju/perzijskom, posebni izaslanik iranskog ministra kulture, gosp. Gazizaadeh. Prenio je riječi svoga ministra kulture, koji je kao motto zagrebačko-iranskog Tjedna kulture citirao velikog srednjovjekovnog iranskog pjesnika Sa’dija Shirazija: “Briljant, kojeg umjetnik nema, lomljiv je. / Lomljiva je tako i duša odsječena od stvaralaštva.” Kultura određuje način života svakog naroda, ona oblikuje i njegove vrijednosti. Veza dviju zemalja koja se njeguje od osamostaljenja Hrvatske, omogućuje razvoj oba naroda u svim sferama života. Kulturno stvaralaštvo ima značajnu priliku utjecati i na razvoj mira i stabilnost u svijetu. Zato je i ovaj Kulturni tjedan moderan način proširenja suradnje u kojemu možemo razmotriti i budućnost dviju zemalja. Sretni smo što koincidira s 20. godišnjicom uspostave diplomatskih odnosa dviju zemalja jer nosi poruke nasljeđa i učvršćuje mir u svijetu”, kazao je Gazizaadeh. Za učvršćenje prijateljstva Iranci su u Hrvatsku tapiserije, tepihe, fotografije svojih fascinantnih raznolikih krajolika, slike svojih tradicionalnih i modernih umjetnika, obrtnička umjetnička djela (keramiku, drvoreze), knjige… I glazbu. q Edina SMAJLAGIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

priče iz bosne

Narodni heroji iz Bosne i Hercegovine: Hajrudin Mešić – pogibijom Hajre Kapetana, 30. oktobra 1992. godine, poginula je i Srebrenica

Nenadmašni vojskovođa “Lavovi iz Teočaka”, koje je vodio Hajrudin Mešić, u narodu majevičkog kraja poznat kao Hajro Kapetan, bili su strah i trepet za četnike u zaleđu Majevice. U pravom gerilskom ratu, rahmetli Hajro je išao prvi u sve bitke, govorio kako se napada i brani oslobođeno. Za kratko vrijeme od seoskih momaka koji su jedva znali pucati, napravio je vitezove koji su oslobodili ogromnu teritoriju, a Teočak, mjesto za koje mnogi prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu ni čuli, postavio na vrh top-liste bosanskog herojstva tokom otpora agresiji od 1992. do 1995. godine. Hajrudin Mešić rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova, opština Ugljevik. Sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović, rodom iz sela Šepak, opština Zvornik. Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i završio Podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA, vanredno je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana. Posljednju službu odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu, a JNA napušta još 1990. godine i vraća se u rodni kraj. Član je Patriotske lige BiH od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na BiH na prostorima zvorničke i ugljevičke opštine.

Hajro Kapetan u pjesmi opjevan U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. Teočanske brigade Armije RBiH. Budući da kao komandir Stanice milicije u Ugljeviku nije iskazao traženu lojalnost srpskim vlastima, morao je otići iz tog kraja. Sa grupom odvažnih momaka iz svoje rodne Trnave obreo se u Teočaku. Tu je našao nešto pristalica za rat protiv četnika, ali većina žitelja nerado su u svojoj sredini gledali ove “buntovnike” koji su im remetili “san o mirnom suživotu sa komšijama”. Tek, valjalo je ići dalje, a dalje se moglo samo kroz šume, mimo neprijateljskih utvrđenja, preko Zečije Kose, za koju su se vojske u svim ranijim ratovima otimale, pa do Vitinice u zvorničkoj opštini. U ovoj sredini Hajro i njegovih 20-ak momaka naišli su na bolje raspoloženje za suprostavljanje agresoru. Naročito je to važilo za mladiće koji su bili presretni da se pojavi neko ko bi ih mogao predvoditi. Pošto je dao uputstva o organizovanju odbrane tamošnjih sela, sa nešto većom grupom momaka Hajro odlučuje da krene u pomoć legendarnim braniteljima zvorničkog Kula grada, 8. aprila 1992. godine. Najprije su pokušali preći preko Kalesije, ali u ovom mjestu nisu naišli na razumijevanje. Nije bilo vremena za gubljenje, pa je uslijedio povratak prema Sapni, a zatim pohod prema Zvorniku, niz sapanjsku dolinu. Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumijevanjem vojne situacije. Tako stiče i ogroman autoritet među vojnicima, koji su bespogovorno slijedili njegove namjere. Sa Kule su stizale vijesti o sve jačim najezdama četničkih snaga, čvrsto riješenih da zauzmu ovo strateško uporište. U saradnji sa Hasetom Tirićem i njegovim momcima iz Bijeljine, te kapeta-

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Hajrudin Mešić (1959. - 1992.)

Mezar narodnog heroja Hajre Kapetana

nom Senadom – Crnim labudom, bilo je planirano više akcija na tom području. Međutim, izostala je dogovorena podrška iz bošnjačkih sela Đulića i Klise, koja će kasnije doživjeti velike zločine nakon što četnicima predaju oružje. Tada stiže i teška vijest da je zvornički Kula grad pao. Uslijedile su nove bitke. Prvo bitka za odbranu Zaseoka, gdje hrabro gine kapetan Senad. Zatim slijede svakodnevne bitke za odbranu zvorničkih mjesta Nezuka, Goduša, Vitinice i Kovačevića. Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima u tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konclogore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz tzv. SAO Semberije i Majevice, drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, te iz Srbije i Crne Gore. Uviđajući snagu ustaničko-odbrambenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali – stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku “Majevičku oluju”, oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu… Time je obezbjeđena komunikacija Teočak – Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konclogori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi, sudeći po onome što je zadesilo Zvornik i okolini, ne bi ostali živi. Ženu Radu i djecu je vodio sa sobom po ratištu. Pjevali su mu:

priče iz bosne Majevico suncem obasjana Ti nam čuvaj Hajru Kapetana Nek’ počiva u slavi slobode Dok Ljiljani slavne bitke vode. Od Zvornika pa do brda Bana Ide vojska Hajre Kapetana Sa zastavom Zlatnih ljiljana Uništiti što više dušmana. Teočak je k’o Vukovar bio Dušmanin ga uništiti htio Tvoji su ga borci odbranili Sve četnike u crno zavili.

Pogibija u selu Nezuk Noć uoči pogibije bio je posebno dobro raspoložen. Hroničari njegovog viteškog puta zapisaše da je više od 20 puta, sa svojim vozačem Patarom i borcem Jusom Jusićem Bonzom, pjevao omiljenu pjesmu “Sa Gradačca bijele kule, Zmaja od Bosne”. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk. Kapetan Hajro je na IKM-u (Isturenom komandnom mjestu) u Nezuku. On i Šemso Muminović komanduju velikim pohodom prema Zvorničkoj Kamenici. U ranim jutarnjim satima zagrmila je bosanska artiljerija. Združene snage Zvornika, Teočaka i Kalesije su krenule. Cilj je bio jasan: spasiti stanovništvo srednjeg Podrinja (Zvornička Kamenica, Cerska i Srebrenica), koje se nalazilo u potpunom okruženju. Linije četnika su popustile. Stižu vijesti da su četnici u rasulu. Kapetan Hajro se zaputio prema Crnim stijenama. Četnička artiljerija baš dejstvuje po tom dijelu. A onda šok! Geler granate pogodio ga je u leđa. Stigao je auto. Kapetan je ostao bez svijesti. Na putu prema Međeđi legendarni kapetan je izdahnuo. Nije izdržao. Hajrudin Mešić, kapetan Hajro, iskrvario je na putu od Nezuka do Međeđe. “Poginuo je kapetan Hajro”, rečenica je koja se šapatom i s nevjericom izgovarala. Jedan geler pogodio ga je u lijevu slabinu. Pored njega ranjeni su Teufik Morankić Fiko, Vahid Miralemović i Esad Smajić. Ova vijest brzo se širila. Tuga se razlegla slobodnim prostorima i plovila do Drine, koja je bila udaljena svega 10-ak kilometara. Narod nije vjerovao da se kapetanu Hajri nešto može desiti. Vjerovali su da mu ni metak ni granata ne mogu ništa. Nikada nikome neće biti jasno zašto tog dana na sebi nije imao pancir, koji je inače nosio. Koridor do Cerske i Srebrenice nije probijen. Ni tada, ni kasnije. Naser Orić, braneći Srebrenicu i okolinu, neće ga dočekati na drugoj slobodnoj podrinjskoj teritoriji da se spoje. “Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući tevhid. Dođe neka žena i donese mi haljine, neki narod se skuplja. Probudim se, ne mogu više da spavam. Ujutro, čuju se detonacije oko Baljkovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi s njim. Presječe me nešto. Pitam: ‘Šta mi je sa Hajrom’, a on mi veli: ‘Nemam ti šta, mati, kriti. Hajro je poginuo…”, sjeća se tog kobnog dana Zejfa Mešić, majka rahmetli Hajre, koja danas ima 82 godine i živi u jednom tuzlanskom predgrađu. Mnogi Hajrini borci nerado spominju njegovu smrt, zapravo uopšte i ne pričaju o njoj. Edhem Omerović – Tito, legendarni zvornički ratni komandant, kaže da bi rat na prostoru sjeveroistočne Bosne imao potpuno drugačiji tok da kapetan Hajro nije poginuo. “Da je Hajro ostao živ, Srebrenica se ne bi dogodila. On bi taj koridor probio kad-tad i spasio narod. Danas, s ove vremenske distan-

Supruga Rada i majka Zejfa pored mrtvog kapetana Hajre ce, slobodno mogu reći da je njegovom pogibijom poginula i Srebrenica jer nakon njega nikad niko u Drugom korpusu Armije RBiH nije ni pokušao, niti zagovarao da se krene u deblokadu Srebrenice i tog dijela Podrinja”, kaže Omerović.

Komandant neponovljive karizme Da se na tvrđavi zvanoj Teočak nisu sa životom rastajali samo srpski omladinci, već i njihovi predpostavljeni, govore i slijedeće činjenice. Tako je u februaru 1993. na teočanskom ratištu ubijen pukovnik Milan Jović. Sahrani u Trnovi kod Ugljevika, prisustvovao je njegov ožalošćeni prijatelj – general Ratko Mladić. Na Teočaku je kosti ostavio i major Pantić, ratnik iz Vukovara, poznatiji kao Panter, zatim komandant Semberske brigade Krsto Nedić. Poginuo je i kapetan Rade, vodeći robijaše iz srpskih kazamata. Na Teočaku su kosti ostavili i mnogi pripadnici Mauzerovih ratnika, četničkog vojvode Mande, niški i krajiški specijalci, nekoliko jedinica iz istočne Bosne, Rumuni, Rusi, itd. Kapetan Hajro bio je čovjek neponovljive karizme. Kada bi tražio 30 dobrovoljaca za neku akciju, prijavljivalo se njih 150. Svi koji su ga poznavali nazivali su ga “umjetnikom rata”. Hajro je u Teočaku i slobodnoj zvorničkoj teritoriji branio i Tuzlu. Naime, da su četnici slomili otpor Hajrinih boraca, put prema Tuzli bi im bio otvoren jer u svojoj dubini više ne bi imali bosanskih vojnika. Hajro Kapetan i pored neviđenog viteštva i rezultata, nije bio cijenjen od čelništva tadašnjeg Drugog korpusa Armije RBiH. Je li iz salonske oficirske sujete pretpostavljenih koji su više voljeli sjediti u kancelarijama ili ne, tek nikad mu nije učinjena čast kakvu je zaslužio. Kako to biva, priznanje mu je odato tek kada je poginuo. Dobio je orden Narodnog heroja oslobodilačkog rata, čin brigadnog generala i priznanje “Zlatni ljiljan”. “Moj Hajro je bio školovan vojnik. Kad bi zauzeo neko selo, ostavio bi put da izađu civili. Kad bi zarobio srpskog vojnika, on bi ga razmijenio. I kad je stao rat i moj sin Hamdija se s porodicom vratio u Trnovo, mnoge komšije Srbi su mu rekli da poštuju njegovog brata baš zato što nije dao da se ubijaju civili”, naglašava majka Zejfa. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta. A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Narod ga je opjevao u pjesmi “Lavovi iz Teočaka (To kapetan Hajro ide)”. Njegovi saborci će reći da je malo takvih ljudi ikada Bosnom hodalo. Također, dodaju da “samo slobodna Bosna i Hercegovina može umiriti dušu kapetana Hajre”. q Avdo HUSEINOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

DIJALOG CIVILIZACIJA

7. maj/svibanj – Dan džamija

Ferhadizacija duhovnog patriotizma 2000. godine Rijaset Islamske zajednice u BiH je donio Odluku o obilježavanju 7. maja Danom džamija, u spomen na 7. maj 1993. godine kada je u sabahile jutarnjim satima od strane srpskog agresora minirana i porušena Ferhadija džamija u Banja Luci. Dan džamija je simbol koji podsjeća na stradanje svih džamija i drugih vakufskih objekata u Bosni i Hercegovini u toku agresije (srpske i hrvatske) u periodu od 1992.-1995. godine. Ferhat-pašina džamija, koja je sagrađena 1579. godine, predstavljala je centralni duhovni objekat u Banja Luci i izvanredno arhitektonsko-umjetničko djelo starobosanske arhitekture iz 16. vijeka. 1950. godine uvrštena je u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine koja joj daje i kulturno-historijsku autoritetnu dimenziju, jer je zatim uvrštena u listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Naravno, kulturofobična vlast RS-a je organizovala rušenje te do krajnje degradacije čišćenja njenih ruševina, gdje su sve prevezli do gradske deponije. Uz Ferhadiju srušena je i obližnja Sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 banjalučkih džamija, koje su tokom agresije na Republiku BiH od 1992.-1995. godine, do temelja porušene.

Ferhadizacija politike ili politizacija Ferhadije Dakle, u nizu stravičnih dijela nisu ostali netaknuti ni duhovni portreti koje je esencijalne za održavanje zdravog nacionalnog bića. Ove informacije se mogu naći sa jednostavnim klikom na Googleu, te će izbaciti kamaru nekakvih eseja ili članaka o Danu džamija – i kako bi se Bošnjaci morali sjećati agonije koja je produkt nečije etno-nacionalne imbecilnosti. Ovo je 100% tačno. Međutim, ono što mnogima smeta je što se u ovakvu gestu uvukla jedna razarajuća doza formalizma, tako da se Bosna i dio njenog naroda – Bošnjaci, nikad i nisu zapitali šta ustvari treba da podrazumijeva Dan džamija. Oprostite nam, to smo donekle i mi krivi jer se nismo dovoljno orijentisali definisanju projekta ili strategije kako unovčiti kolektivnu memoriju. Unatoč ovakvom propustu, domaći vjerski i bošnjački politički hegemoni politiziraju ovim konceptima bez krajnjeg konkretnog produkta. Na parču bilo kojeg geoideološkog papira tematizira se Dan džamija kao dan kad je srušena Ferhadija džamija u Banja Luci, ali Ferhadija predstavlja samo simbol svih bogomalja koje su pečat duhovne i kulturne baštine. Interesantno je da se raznorazni autori raspliću po kojekakvim nacionalističkim konceptima pokušavajući se dodvoriti karakterizaciji akta morbidnosti i pronevjere krajnje duhovne humanosti. Iako tema Dan džamija uzima sebi za shodno da se obrađuje po svim činovima javne infoslužbe, pravi se pogrešno skretanje na raskrsnici nacionalno-duhovnog preporoda od strane žrtve i agresora. Monumentalna izložba ratnog zločina kojeg slobodno možemo konceptirati kao Ferhadizacija politike ili politizacija Ferhadije, kao bio-religijske predstave i simbolizacije zgrušene agresorske geneze rušenja mostova jedinstvenog predratnog inter-društva te svega svetog narodu Bosne i njihovoj vjeri. Imamo osjećaj da je to bila i neka druga bogomolja – morala bi pasti jer

PREPORODOV JOURNAL 141/142

Ferhat-pašina džamija u Banja Luci se radi o patološkoj kaptivaciji duhovne maštrafe sa pročišćenog izvora moralne oaze. Dan džamija se obrađuje na hutbama, po žurnalima i novinama, tu i tamo vidimo da se pokoji efendija iza ahmedije žali za potlačenim žrtvama duhovne ojađenosti. A Srbi iz manjeg entiteta se i dalje ponašaju kako jedino i znaju. U jakoj dozi samoizolacionizma, pogonjeni retoričkim ublehama sa predsjedničkih i premijerovih kabineta, po otrcanim političkim podijima ubrizgavaju lažni adrenalin samovrednovanja u izgužvanim košuljama svegofobskih bandi te umjesto da se opredjeljuju za pozitivnu budućnost, oni se raskrštavaju po birtijskim pričama kulturno presušene prošlosti. Ono što nas dodatno zabrinjava je indolentnost bošnjačkih vjerskih i političkih elita da boldiraju Dan džamija kao motivaciju samovrednovanja u okvirima intelektualne i duhovne spoznaje jednog etnikuma. U ovom decidnom slučaju to su Bošnjaci, a kroz historiju smo pamtili i druge koji su znali da se od kukanja i sergijanja najviše izradi averzija spram tuđem i svome. Da, bez obzira što se od Bosne i njenih milih pravio balkanski Auschwitz te što se forsirao novi, napredniji antisemitizam, mi se i dan-danas kao ugnjetavana telad neorganizovano vučemo po farmi apolitičke i bezidejne apokalipse jer, pazite sad, nećemo i ne želimo čuti za nešto novo, za nešto čime možemo izgraditi nove projekte džamija u nama kao države u srcima i centre za edukaciju i kulturu.

DIJALOG CIVILIZACIJA

Materijalno-duhovne ruševine u statistici Za vrijeme posljednje oružane agresije na BiH potpuno je porušeno 614 džamija (534 od strane srpskog agresora, a 80 od hrvatskog agresora), dok je oštećeno 307 džamija (249 od srpskog agresora, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja od 1.144 džamije, koliko ih je bilo prije ove dvije agresije. Pored toga je od ukupno 557 mesdžida (džamija bez munare), potpuno porušeno njih 218 (od srpskog agresora 175, a od hrvatskog 43), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog agresora, a 20 od hrvatskog), što čini 46,40%. Ovome treba dodati još 14 potpuno uništenih i 18 oštećenih mekteba, te 447 uništenih i 160 oštećenih drugih vakufskih objekata. Ovo su podaci kojih se moramo sjećati i brojevi koji moraju ostati ugravirani na memorijalnom duševnom pločniku, jer se vremenskim presjekom vidi koliko su ustvari Bošnjaci i njihov pozitivistički rezon napredovali sa izgradnjom, novih, ljepših, sa idejom nastavka duhovnog i biološkog egzistensa. Kolektivno pamćenje je neizdvojiva slagalica u piramidi nacionalne osviješćenosti. Kao i na početku navedenom, u međureligijskom diskursu euforično se svi hvataju za svoja sedla duhovne majorizacije, te se centralizira položaj agresora i žrtve. Greška, od rata, pored privatnih biznisa i političkih džukaca niko nije profitirao. Sa gubitkom vjerskih objekata svi su se morali suočiti, tako i bosanski katolici te pravoslavci. Iako, statistički podaci predstavljaju jednu sliku, stvarnu možemo tek iz jedne objektivne perspektive preuzeti. Službenici Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, prema podacima iz knjige “Duhovni genocid”, koje je prikupio profesor Slobodan Mileusnić, tvrde da je na prostorima BiH srušeno 125 pravoslavnih crkava, dok su 172 hrama oštećena. Preciznije, prema evidenciji profesora, na području Banjalučke eparhije srušene su dvije crkve i dva parohijska doma, dok su još tri crkve oštećene. Na području Bihaćko-petrovačke eparhije srušeno je 26 crkava, 10 parohijskih domova, dok na području Dobrobosanske eparhije srušeno ili oštećeno 36 crkava. U ovu svrhu treba naravno napomenuti da su sve tri strane, namjerno ili kolateralno, više ili manje, uključeni u proces devastiranja. Moramo razumjeti da je ovo anticivilizacijska gesta koji ne smije da preraste u privatne osvetničko-nacionalističke ratove. Jer ono što bogomolje podrazumijevaju jeste suprotnost od prikazanog. Dan džamija treba da predstavlja mnogo više od okrivljavanja, formalističkog guranja ideja u umove čitatelja ili slušatelja. Onda kada svi narodi budu spremni prihvatiti multireligiozne vrijednosti kao očtive i de facto ispravne – da katoličku crkvu gledamo sa divljenjem arhitektonske konstrukcije, da kultivišemo toleranciju i međureligijske vrijednosti, kad Dodik i ala takvi ne budu tema džamijskih priča, kad se pravoslavna politička elita bude vraćala na mjesto gdje je Ferhadija porušena te se časno ogradila od takvog akta pozivajući ostale na posjećivanje mnogih drugih Ferhadija koje su simbol i njihovog civilnog i duhovnog identiteta.

I nek’ te ne začudi Ale… Nakon Drugog svjetskog rata Enver Čolaković je iz ljubavi i frustracije spram domovine napisao poemu o narodnom heroju, ukrotitelju zmajeva te duhovnoj gromadi Đerzelezu Ali. Kao i mnogi bosanskohercegovački pisci, poeti te drugi, zbog nepodobnosti ideološkom cilju biva prognan u egzil, gdje svoju ljubav kroz kist-perom boji začarani portret bosanskohercegovačke zbilje, kako t(s)adašnji obračun s zulumćarima koji mu razdiru dušu. Da, za istog Čolakovića, Ivo Andrić nakon uručenja Nobelove nagrade tvrdi: “Ja sam tek kročio kroz književni prag sobe… Čolaković je u njoj davno probahat’o.” Ovim potvrđujemo autoritet i intelektualno Čolakovićevo biće, koji iz

scenarija superheroja u naratorskom stilu kaže: “I nek’ te ne začudi Ale, kad umjesto džemata u džamiji pronađeš konje i ovce.” Prilazim prizmom analitičke spoznaje ka definisanju pojmova, koji konstruišu i definišu bh-realnost te konstruktivno kritiziram zarad nužde da se interno, ali i javno pokrene reforma bolje duhovne i intelektualne budućnosti. Prvo što Čolaković boldira jeste “I nek’ te ne začudi Ale…”; iz svoje dugogodišnje frustracije, tematikom bošnjačkog hroničnog nepovjerenja, Čolaković to predstavlja paradigmom “nek’ te ne začudi”. Trakiranjem povijesne cjeline bošnjačkog postojanja, nakon svakog monstruoznog i tragičnog gubitka vlasti te demografske cjeline, Bošnjaci posustaju u avanturističkoj potrazi za internim duhovnim bićem koji predstavlja nužni sastav njegove etno-nacionalnosti koja ima za cilj da ga dovede do vrha društvene, globalne piramide. “Nek’ te ne začudi” govori iz neke vrste sažaljenja, patetike i očajne iskre nade, da iako bi želio drugačije, navikao je, a i zbog same okoline svjestan je da, ukoliko se ne učini drugačije, veliki je procenat mogućnosti da se to i desi. Nastavak poistovjećuje sadržinu ili nutrinu džamija sa kojekakvim štalama ili čak poljima u kojima domaća životinja igra svoju ulogu u cirklu života. Konji i ovce simbolišu pojavu bezbrižnosti, nečistoće te zaostala učmalost koja se pojavila u bošnjačkoj nacionalnoj svijesti. Konotativna paradigma stoke može predstavljati i bezumno, tek instinktivno stanje humanog sadržaja da od džamija, svojom bezbrižnošću, napravi štale. Da, nek’ nas ne začudi, jer bez obzira koliko se pričalo o Danu džamija, posve je jasno da se u našu svijest uvukla tronormalna doza formalizma, gdje kao na sprint-traci trčkaramo u mjestu, a ni na um palo nam nije da se svježi južni povjetarac ili pogled na dolinu ili kojekakav pašnjak krije iza naših zatvorenih vrata umne učmalosti. Dan džamija simboliše i podsjeća da one predstavljaju duhovni skok u visine, centre za edukaciju i kulturu, misaone kapije spoznaje, duhovne nasrtaje imana, mjesta gdje mladi uče o sebi i vremenu, te da se od Dana džamija ne pravi samo retorika etnonacionalističkog mlataranja po bošnjačkoj spiritualnoj pinjati, nego da se cjelokupno bosansko društvo okrene prototipu intercivilizacijskog dijaloga, internim duhovnim reformama te naprednoj tehnologiji intelektualne matrice koja ne igra po principu samoizolacionizma, nego na osnovu monumentalnog agresorskog regreta te duhovno-intelektualnom buđenju antiinkvizicionih i protukleronacionalističkih trupa bošnjačkih intelektualaca i običnog puka. Kome danas smetaju bogomolje, gdje su udbaši i komunistički pendrekaši da nam pucaju ideološki monitoring svaki put kad krenem putu bogomolje? Ovi duhovni arbitri jesu i treba da predstavljaju otvorene zone intelektualnog prosvjetiteljstva i duhovne međureligijske renesanse. q Kemal BALIHODŽIĆ

PREPORODOV JOURNAL 141/142

živjeti islam

Islamske teme: Poslanik islama Muhammed, a.s. (V)

Nužnost i priroda poslanstva (II) “O sinovi Ademovi, kad vam između vas samih budu dolazili poslanici koji će vam propise Moje objašnjavati – onda se oni koji se budu Allaha bojali i dobra djela činiti neće ničega bojati niti će bilo za čim tugovati.” (Al-A’raf, 35) Brojni su kur’anski ajeti koji nam govore o misiji, odnosno o karakteru, sadržaju, razlozima i ciljevima poslanstva. Uzvišeni Allah, dž.š., u tim ajetima pojašnjava ljudima važnost i ulogu Svojih odabranika te prirodnu nužnost slijeđenja njihova puta. Osvježavanje znanja i svijesti kod svake generacije ljudi o njihovu Stvoritelju Allahu, dž.š., Jedinome Bogu, i smislovima ovozemaljskog prolaznog života, odnosno držanje ljudi budnim kroz konstantno podsjećanje na kraj ovozemaljskog života i na Vječni svijet koji slijedi te tešku i ozbiljnu odgovornost kojoj će svi ljudi biti izloženi, jedan je od najvažnijih razloga slanja Poslanika. Jer, ljudi u svakom trenutku svoga života, ma što radili, moraju imati na umu da su počinjeni sveopćim zakonima koji vladaju Svemirom. Kreator tog svemira i tih Zakona je Jedan i Jedini Bog – Allah, dž.š. Kada puninom svoga bića povjeruju u Allaha, dž.š., lako će prihvatiti i povjerovati da je Allah, dž.š., upravo između samih ljudi odabirao najbolje i najuzoritije pojedince da osobnim primjerom šire Njegovu vjeru. Učenje Poslanika ili Poslanstvo ljude podsjeća na Ugovor (misak) kojeg utanačiše sa Gospodarom svjetova još u ezelu, onostranosti, vječnosti, neograničenoj vremenom i prostorom ovog materijalnog svijeta, a koji nam veli da su svi ljudi i prije dolaska na ovaj svijet, kao dio ukupnoga univerzuma i njegovih zakona, posvjedočili svoga Stvoritelja, pristali živjeti po objavljenom Zakonu kojem se cijeli Univerzum pokorava te na taj način pristali slijediti Allahove poslanike kao svoje životne učitelje.1 “I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.’” (Al-A’raf, 172) I po tome je svaki čovjek musliman u metafizičkom smislu, jer se Bogu pokorio kao što Mu se pokoravaju nebeska tijela koja u svemiru kruže po točno utvrđenoj putanji. No, čovjek kada se pojavi na ovome svijetu, za razliku od nepreglednog univerzuma, posjeduje slobodu i razum i sklon je zaboravu, kao što smo to već više puta naglasili. Čovjek može, i to nažalost i radi, negirati svoga Stvoritelja i kršiti Ugovor kojeg utanači sa svojim Gospodarom, kao što često krši i ugovore koje utanači sa drugim ljudima. Štoviše, čovjek se aktivno može boriti protiv Zakona kojeg Allah, dž.š. iz Svoje Milosti objavi ljudima. Čovjek negiranjem svoga Stvoritelja i odbijanjem da slijedi Poslanika narušava prirodni red koji vlada u cijelom svemiru. Za kršenje tog reda snosit će i posljedice. Kur’an upozorava! “Što ti misliš, ako im Mi dopuštamo da godinama uživaju, i naposljetku ih snađe ono čime im se prijeti, zar će imati išta od slatkog života koji su provodili?” (Eš-Šu’ara, 205-207)

PREPORODOV JOURNAL 141/142

“I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur’an, vjerovati?” (El-E’araf, 185) Svi Poslanici su ljude podsjećali na ovaj Ugovor i obvezu da ga ispune.

Svaki je narod imao Poslanika Da bi mogao odgovoriti izazovu namjesništva na Zemlji, odnosno da bi u pravom smjeru razvijao Život, čovjek je, iako biće razuma i intelekta, trebao smjernice i upute od svoga Stvoritelja. Allah dž.š. je nastanjujući prvoga čovjeka Adema, a.s., i njegovu ženu Havu na zemlju obećao ljudima slati Svoju Poruku. “Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati. A onima koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu poricali – biće stanovnici Džehennema; u njemu će vječno ostati.” (El-Bekara, 38-39) Allah, dž.š., nijedan narod nije ostavio bez Poslanika. Ta poruka mogla je imati različitu formu, mogla je biti objavljena na različitim jezicima, ali je suština poruke uvijek bila ista. Svi Poslanici, od prvog Adema, a.s., do posljednjeg Muhammeda, a.s. pozivali su u jednu vjeru – islam. “Recite: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.’ Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na Pravome su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i sve zna. Allah je nas uputio, a zar ima ljepše upute od Allahove? Mi se samo Njemu klanjamo.” (El-Bekara, 136-138)

živjeti islam U razvoju čovječanstva brojni su narodi živjeli odvojeno jedni od drugih i nisu imali nikakva međusobnog doticaja. Svaki je narod bio “zarobljen” u unutrašnjosti svojih geografskih granica razvijajući specifične oblike ponašanja. Zato se u islamskom učenju navodi broj od 124.000 Poslanika. Kur’an ih navodi samo 25. “Svaki narod je imao poslanika. I kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, nasilje im neće biti učinjeno.” (Junus, 47) Poslanici su opominjali svoj narod i donosili im radosne vijesti. Opominjali su ih kaznom ako odbiju slijediti njihov nauk, a obradovali su one koji vjeruju u Jednoga Allaha, slijede svoga Poslanika i čine dobra djela, odnosno svim drugim ljudima čine dobro i postupaju pravedno. Uvijek treba naglašavati da Poslanici nisu od svojih sljedbenika tražili da ih slijede radi njih samih, nego radi onoga što im se objavljuje. “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’ I bilo je među njima onih kojima je Allah na Pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali.” (An-Nahl, 36)

Vjera u Jednoga Boga – najvažnije učenja poslanstva Vjera u Jednoga Boga, temeljni je i zasvodni kamen ukupnog poslanstva. Iz vjere u Jednoga Boga, Stvoritelja svega, razvija se cijela lepeza vjerskih učenja, moralnih normi, obreda i zakonskih odredbi. Dolaskom novog Poslanika zakon se mogao mijenjati2, no vjera u Jednoga Boga bila je zajedničko učenje svih Allahovih poslanika, ma iz kojeg naroda oni dolazili i kojim jezikom govorili.3 “Prije tebe (Muhammede) nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’” (El-Enbija, 25) Čovjek je u islamskoj perspektivi Božji rob – abd, ali je i istovremeno i Božji predstavnik na zemlji – halifa. Te dvije komponente čine temeljnu prirodu čovjeka. Kao Božji rob, čovjek poput cijelog Univerzuma mora biti podređen Allahovoj Volji, a kao Njegov predstavnik čovjek mora u praksi sprovoditi Božji Zakon, jer samo na taj način može postići mir sa samim sobom i sa svim drugim stvorenjima u univerzumu u kojem živi i koji ga okružuje. Vjera i Zakon su temelji, a ujedno i ciljevi poslanstva. Islam jako naglašava vjeru u Jednoga Boga, jer su je ljudi često zamjenjivali vjerom u više božanstava i tako iznevjeravali učenja prijašnjih Poslanika. Već je i znanost potvrdila da je prva čovjekova vjera bila vjera u Jednoga Boga. Čovjek samo putem vjere u Jednoga Boga i slijeđenjem univerzalnih zakona što su ih Poslanici donijeli može spoznati svoje mjesto u golemom Univerzumu. Faktor vjere je jedini regulativni princip moralnog ponašanja kod ljudi. Utjecaj vjere na ponašanje čovjeka je daleko učinkovitije od bilo kakve ideologije, filozofskog pravca ili represivnih mjera. Vjera je trajnija, prirodnija i oplemenjuje – čini pojedince boljim i korisnijim članovima društva. Vjera čovjeka oslobađa. Samo vjera nudi trajne i općeprihvaćene moralne norme. Nema te sile koja će iskrenog vjernika nagovoriti da posegne za tuđim imetkom ili da ciljano ugrozi nečiji život, čast, imetak. Vjera čovjeka hrabri da svoj život razvija u pravome smjeru, a to nijedan čovjek ne može bez Poslanika kao osobnog životnog učitelja. I zato su Poslanici toliko inzistirali na svijesti o Jednome Bogu Stvoritelju, bez ikakvih primjesa idolopoklonstva i ikonografije. Od te vjere i svijesti kod pojedinaca ovisila je i ovisi stabilnost i napredak jedne zajednice. No, vremenom su Ademovi potomci u jednostavnu i prirođenu vjeru unesoše niz drugih lažnih i nepostojećih božanstava, a slijednom krive i lažne vjere u praksu uvedoše i loše navike.

Čemu su nas Poslanici učili? Poslanici su ukazivali na putove direktnog obraćanja ljudi Jednome Bogu bez ikakvih posrednika, a osporavali su i borili se protiv svake vrste idolopoklonstva, panteizma, ikonografije, pa i svećenstva koje je sebi uzelo za pravo da prijašnje vjersko učenje učahure i tumače shodno vlastitim interesima. Učili su ljude pravdi i jednakosti. Povlašteni u društvu nema nikakve prednosti nad običnim građaninom, osim po jačini svijesti o Bogu i količini angažmana u zajednici. Nažalost, kroz povijest vjerskih institucija, razvila su se cijela vjerovanja posredništva između ljudi i Boga, čemu se islam protivi, smatrajući to najvećim grijehom, direktnim nagrđivanjem prirodne vjere u Jednoga Boga koja je urođena svakome čovjeku njegovim rođenjem, koja mora biti i ostati neposredna.4 Ljudi su počeli obožavati idole, kipove i svece protiv kojih su se Poslanici ustajali i tražili od svojih pravih sljedbenika da samo direktno obožavaju Boga.5 Islam je vjera koja točno određuje položaj čovjeka naspram svoga Stvoritelja. Bog je Vječan, a čovjek je stvoren i prolazan. Bog je neovisan o cijelom svijetu, a čovjek je ovisan svakim svojim uzdahom o Bogu. U islamskoj perspektivi čovjek uvijek ostaje čovjek, a Bog je uvijek Jedan i Jedini Bog. Učili su ljude da u svakoj životnoj situaciji, od onih najmanjih, kao što je opadanje lišća ili hod sitnog mrava po Zemlji do samog fenomena života, sveprisutnog oko nas i u nama samima, vide djelo svoga Stvoritelja, Koji se ne može predstaviti niti slikom niti kipom, niti je čovjek, a ni nebesko tijelo. On je nevidljivi, ali u isto vrijeme sveprisutni Gospodar i Održavatelj cijeloga svemira. Oni su ohrabrivali one koji su patili i bivali obespravljeni radi svoje vjere da ih čeka vječna nagrada i uživanje u Džennetu, ako vjeruju u Allaha, dž.š., i Budući svijet, a opominjali su ohole i inadžije da će ih ipak stići smrtni čas,a onda i odgovornost pred Stvoriteljem, kojeg negiraše na ovom svijetu. Potanko su obrazložili ljudima kojim djelima će zavrijediti Allahovu naklonost i Milost, a koja se po svaku cijenu moraju izbjegavati, jer će ih odvesti daleko od Allahove blagonaklonosti. Štoviše, Poslanici su ljudima pojašnjavali sve one dileme u koje ih odvodi vlastiti razum i prirodni nagoni, interesi i sklonosti. Ozbiljnost i težina odgovornosti sa kojom će se svaki čovjek, muškarac i žena, suočiti na budućem Vječnom svijetu jedan je od glavnih i najčešćih tema propovijedanja Allahovih poslanika. Oni su cijelo vrijeme trajanja njihove misije ljudima naglašavali ozbiljnost smrti i onoga što slijedi nakon ovoga života. Poslanici su uspostavljali sponu između ovoga svijeta kojeg živimo i svjedočimo i budućega o kojem nikakva iskustva nemamo. Poslanici su naučavali da se isplati biti vjeran, pošte, iskren, istinoljubiv, pa makar cijeli svijet drugačije postupao. Poslanici objašnjavaju ljudima ono što mogu i što trebaju znati o budućemu životu, onoliko koliko su ljudski umovi sposobni da shvate i pojme, dostavljajući opće propise o ponašanju i međusobnim odnosima. U tom budućem svijetu čovjek pati ili uživa shodno djelima koja su učinjena na ovome konačnome svijetu, bez obzira da li ta djela bila duhovnoga karaktera kao vjerovanje ili tjelesna i materijalna kao različiti oblici ibadeta (Boguslužja).

Uspostava univerzalnih zakona i moralnih normi – najvažnija zadaća poslanstva Bez ispravne vjere u Boga svaki je zakon manjkav i u konačnosti kontraproduktivan. Misija Poslanika je bila da kroz Objavu donese od Allaha, dž.š., unificirani Zakon, da definira dobro i legalizira ga, i definira zlo i grijeh i zabrani ga. Ljudi se međusobno jako razlikuju kada je u pitanju percepcija života i svijeta. Istina, postoje stvari oko kojih se svi razumni ljudi slažu: postoje dobra djela za koja će i vjernici i nevjernici kazati da su dobra i korisna, a postoje loša i ružna djela, za koja će i vjernici i nevjernici kazati da su ružna i štetna.

PREPORODOV JOURNAL 141/142

živjeti islam No, postoje i ona djela gdje se vjernici i nevjernici nepomirljivo razilaze. Nešto što je dobro i dopušteno za nevjernika, za vjernika je ogavno i predstavlja težak grijeh. Čak postoje i razlike među pripadnicima različitih religija. Nešto što je dozvoljeno u kršćanstvu (alkohol i svinjsko meso) strogo je zabranjeno u islamu i slično. Zato je temeljna misija svih Poslanika ukazivanje na poremećaje, loša i ružna djela koja su vremenom ljudi prihvatili kao nešto normalno i općeprihvaćeno. Poslanici su tražili od svojih sljedbenika da sve oblike ponašanja koja su kršila moralne norme, ugrožavala prava pojedinca bez obzira kojoj i kakvoj grupi ljudi pripadao, zamijene drugim, boljim, korisnijim Bogu ugodnijim djelima. Poslanici su donosili najuzvišenije moralne norme ponašanja za pojedinca i za cijelu zajednicu. Poslanici su bili reformatori par exellence. Zato su i njihove poruke, osobito one koje se odnose na moral i ljubav prema bližnjemu, trajne i nezamjenjive. Ono što je danas prihvaćeno kao lijepo i korisno svoje ishodište zasigurno ima u učenjima Allahovih poslanika.

Mudžize – poslanička čuda Davanje i osiguranje svačijega prava jedno je od prioriteta poslaničkog djelovanja među ljudima. To nije odgovaralo nijednom vlastodršcu, pa nam povijest poslanstva govori da su upravo politički i ekonomski moćnici prvi ustali protiv Poslanika osporavajući njihovu misiju, kao što i danas ne dozvoljavaju da vjera uređuje bilo koji segment javnog života. Takvi su Poslanike nazivali lašcima, čarobnjacima, pjesnicima, rušiteljima starog naslijeđa. Činili su sve da ostale ljude nahuškaju protiv Poslanika. Mnogi su Poslanici izvrgavani najgorim oblicima rugla, osporavanja i pritisaka. Bilo je to razumljiva reakcija onih koji su na temelju stare tradicije uživali sve povlastice u svojoj zajednici. Bojeći se da će izgubiti postojeći utjecaj, optuživali su Poslanike da žele vlast i moć te da narušavaju vjeru svojih predaka. “I eto tako, prije tebe (Muhammede), Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: ‘Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.’ ‘Zar i onda’ – govorio bi on – ‘kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?’ A oni bi odgovarali: ‘Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!’” (Az-Zuhruf, 23-24) “Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli: ‘Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!’ – i da nisu govorili: “Imamo više imetka i djece; mi nećemo biti mučeni!” Reci: “Gospodar moj daje obilnu opskrbu onome kome hoće, a i uskraćuje, ali, većina ljudi ne zna. Ni bogatstva vaša ni djeca vaša neće vas učiniti Nama bliskim; samo one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka višestruka nagrada za ono što su radili, i oni će u visokim odajama biti sigurni. A oni koji se budu trudili da se dokazima Našim suprotstave, da ih onemoguće, oni će biti kažnjeni.” (Saba’, 34-38) O problemu suprotstavljanja poslanstvu Kur’an govori na brojnim mjestima. Ti su ajeti i danas aktualni, jer gdje god se propovijeda ispravna verzija islama, temeljena na Kur’anu i Sunnetu, javlja se otpor, predrasude, strah i mržnja prema islamu i onima koji islam žele živjeti u svakom segmentu svoga života. Kako su Poslanici tvrdili da im se Allah, dž.š., obraća te im objavljuje Svete Riječi, njihovi su suvremenici tražili da to dokažu određenim čudima koji izlaze iz okvira nama poznatih prirodnih zakona. Evo što o tome Allah, dž.š., u jednom od više ajeta koji govore o toj temi, veli: “Poslanici njihovi su govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio.’ Oni su odgovorili: ‘Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima

PREPORODOV JOURNAL 141/142

su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo!’ ‘Mi jesmo ljudi kao i vi’ – govorili su im poslanici njihovi – ‘ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje – a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju.’” (Ibrahim, 10-12) Neuobičajena djela koja su Poslanici, uz Božju dozvolu, činili kako bi posvjedočili istinitost svog govora, Časni Kur’an naziva ajetima, tj. znakovima i pokazateljima poslanstva, a islamski ih znanstvenici nazivaju mudžizama. To je svojevrsna nadnaravnost, događaj ili pojava, koji se pojavljuju na drugačiji način i u drugačijem obliku od uobičajenog. Časni Kur’an prenosi mnoge mudžize Poslanika, počevši od tumačenja snova, liječenja neizlječivih bolesti, govora djeteta u bešici, pretvaranja štapa u zmiju i davanja vijesti o dešavanjima u budućnost, pa sve do oživljavanja mrtvih. Recimo, vatra koja Ibrahimu, a.s., nije naštetila, kada ga njegov narod bacio na lomaču, bila je mudžiza takve vrste. Tu možemo navesti i Musaov, a.s., štap koji se pretvarao u zmiju ili liječenje slijepog od rođenja koje je činio Isa, a.s./Isus. Mudžiza Muhammeda, a.s., je sam Kur’an – Sveta knjiga sa čijom se jezičnoj savršenosti ne može uspoređivati nijedna druga knjiga.6 To je upravo bilo čudo – jedan nepismeni Arap, prije poslanstva nepoznat izvan svog naroda, snagom Riječi koja poziva vjeru u Jednoga Boga i dobrim djelima danas ima skoro četvrtinu sljedbenika od ukupnog broja ljudi na zemlji, a većina tih sljedbenik nisu Arapi. Kur’an je uopće gledano najznačajnija od svih mudžiza. Zahvaljujući Kur’anu, kao jedino sačuvanoj i autentičnoj Objavi, imamo svjedočanstvo i sadržaj ranijih Objava. Zato sve one koji ne vjeruju ili sumnjaju u objavu Kur’ana poziva da sastave nešto slično. “Ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite.” (El-Bekare, 23) “Reci: ‘Kad bi se ljudi i džini udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali.’” (El-Isra, 88) q (Nastavlja se...) Bilješke: Spoznaja o postojanju Stvoritelja univerzuma Allaha, dž.š. najvažnije je od svih mogućih spoznaja. Najvažnija spoznaja je zapravo osvježenje znanja koje je imao i prvi čovjek i poslanik. Njihova se učenja odnose kako na ovaj pojavni svijet tako ina onaj budući, koji dolazi, o kojemu nijedan čovjeka nema iskustva. Kada ga iskusi ne postoji način da se povrati kako bi svoje iskustvo podijelio s drugima. Radi se o čovjekovoj nesavršenosti i nemoći. Bez obzira na tehnološki napredak, na životne ugodnosti koje će postići, u jednom trenutku čovjek Allahovom odredbom mora napustiti ovaj svijet. 2 Po islamskom učenju svu su Poslanici naviještali jednu te istu vjeru, no Zakon se dolaskom novog Poslanika mogao mijenjati. Nešto što je bilo zabranjeno za vrijeme Musaa, a.s., bilo je dozvoljeno za vrijeme Isaa, a.s. 3 Pozivajući se na svoju univerzalnost i svevremenost, islam naglašava na činjenicu da su svi Allahovi poslanici propovijedali jednu te istu vjeru. Poslanici su pripadali različitim narodima, govorili različitim jezicima, djelovali u različito ili isto vrijeme, no svi su od prvog do zadnjeg pozivali ljude da obožavaju samo Jednoga Boga, koji se mogao u različitim jezicima različito i nazivati, no uvijek se radi o Jednom i Jedinom Allahu, dž.š. 4 Muhammed, a.s., je prilikom oslobođenja Meke, 630. godine, o čemu ćemo pisati podrobnije, iz Kabe izbacio slike prijašnjih Božjih poslanika koje je u njoj zatekao, dajući do znanja da zadnja verzija i konačna jedne te iste vjere neće tolerirati nikakav oblik ikonografije. Ljudi su obožavali te slike i bili su uvjereni da ih ti Poslanici sami po sebi mogu spasiti Božje pravde. Islam, kao nijedan druga religija, naglašava individualni odnos prema Allahu, dž.š., kao što će biti i individualna odgovornost, bez ikakva posredništva. 5 Vremenom, mnogi bi narodi zastranili u svome vjerovanju, pa bi i same Poslanike, kao najmoralnije uzore, dobre ljude, počeli doživljavati kao posrednike između sebe i Boga, a neki su u njima vidjeli čak i sinove Božje, pa i samu božansku reinkarnaciju. 6 Mudžize svih ranijih vjerovjesnika imale su strogo ograničeno, vjerski određeno i specifično djelovanje. Kao mudžiza Kur’an se ne otkriva niti potvrđuje u jednom vremenu, jednom narodu ili jednoj generaciji, već u svakom vremenu, svakoj generaciji, svim ljudima i svjetovima do Sudnjeg dana. Kur’an je mudžiza čije pokazivanje nadmašuje svojom istinom i porukom svako vrijeme i svaki prostor. 1

Mirza MEŠIĆ

mEMORIJALNI CENTAR “SREBRENICA – POTOČARI” (2011.) FOTO: ESO LUKAČ I ABDUSELAM HUKIĆ