Preporodov Journal 143

UVODNIK

Film i udžbenik

INTERVJU – MUSTAFA CERIĆ

Moramo odgojiti političku elitu

PRIJEDLOZI PROMJENA USTAVA BIH Jakob i Dervo brane BiH

PRIJEDOR 1992.-2012.: SJEĆANJE NA KONCLOGORE SMRTI Prijedorski inferno

FILM “NEVINOST MUSLIMANA” – REAKCIJE I POSLJEDICE Razum iznad emocija

IMPRESUM I SADRŽAJ SADRŽAJ UVODNIK Film i udžbenik ............................................................................................................. 3 ISSN 1334-5052

PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” Izdavač: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” Glavni urednik: Ismet Isaković Redakcija: Mirza Mešić Sena Kulenović Edis Felić Ajka Tiro Srebreniković Edina Smajlagić Suradnici: Avdo Huseinović (BiH) Edin Tule (BiH) Bedrudin Brljavac (BiH) Senadin LAVIĆ (BiH) Kemal BALIHODŽIĆ (BiH) Helena Anušić (Rijeka) Faris NANIĆ (Zagreb) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Ibrahim DURAKOVIĆ (Split) Adresa: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb Telefon/faks: +385 (0)1 48 33 635 e-mail: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovic@sk.t-com.hr web: www.kdbhpreporod.hr Žiro-račun: ZABA 2360000-1101441490

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Najmlađi hrvatski ravnatelj ..................................................................................... 4 Maraton ponosa i tuge ............................................................................................. 6 Sjećanje na Srebrenicu ............................................................................................. 7 Zločin planetarnih razmjera ................................................................................... 9 Bajramska poruka ..................................................................................................... 11 Inauguracijska svečanost ....................................................................................... 12 Ljepota Allahove riječi .............................................................................................. 13 HRVATSKA Dokumenti u korist BiH ........................................................................................... 14 Ubij me nježno ........................................................................................................... 16 INTERVJU – MUSTAFA CERIĆ Moramo odgojiti političku elitu ............................................................................ 17 BOSANSKI BAROMETAR Jakob i Dervo brane BiH ........................................................................................... 21 Nužnost globalnog razmišljanja ........................................................................ 23 Prijedorski inferno .................................................................................................... 25 Otkud se pojavljuje entitet RS? .......................................................................... 28 IZ SVIJETA Miris arapskog proljeća ........................................................................................... 31 KULTURA Bosno moja poharana ............................................................................................ 34 Bar mitzvah Bejahad ............................................................................................... 35 Laureati zajedništva i dostojanstva ................................................................. 36 Međunarodni etno projekt ................................................................................... 38 Ljepota izvornog folklora ..................................................................................... 39 Bošnjačka poezija i povijest ................................................................................ 40 PRIČE IZ BOSNE Čovjek željan Bosne ................................................................................................ 42 DIJALOG CIVILIZACIJA Razum iznad emocija ............................................................................................. 44 ŽIVJETI ISLAM Načini objave poslanstva (I) ................................................................................. 46

Devizni račun: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 Cijena: 15 kuna Pretplata: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Na naslovnoj stranici: Svečana inauguracija zagrebačkog muftije Aziza Hasanovića (uručenje Murasele)

2

PREPORODOV JOURNAL 143

UVODNIK

Uvodna riječ

Film i udžbenik Ne tako davno, 2006. godine, danski list “Jylland-Posten” objavio je uvredljive karikature Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., nakon čega su širom Bliskog istoka, u Aziji i Africi izbile nasilne demonstracije u kojima je ubijeno najmanje 50 osoba. Širom svijeta su zatim uslijedile rasprave “iznenađenih” intelektualaca različitih profila i svjetonazora, brojne političko-ekonomske i sociološko-religijske analize, sve s ciljem da se utvrde uzroci nezadovoljstva, te granica slobode govora i izražavanja mišljenja (mržnje) ispod koje se ne smije ići. Šest godina kasnije ispostavilo se da oni koji žele kaos i nasilne reakcije muslimana dobro znaju gdje je “crvena linija”. Sličan epilog, ali u mnogo razornijem obliku, imalo je postavljanje trailera filma “Nevinost muslimana” (“Innocent of Muslims”) na internet, na godišnjicu terorističkih napada na New York i Washington – 11. rujna. Niskobudžetni amaterski uradak, u najboljoj tradiciji islamofobnih djela, “ističe” se uvredama. U njemu su muslimani prikazani kao nemoralni i nasilni, a poslanik Muhammed, a.s., kao psihološki nestabilan razbojnik, prevarant, lažljivac, ženskar i pedofil. Svjesno usmjerena provokacija na 9/11 izazvala je rušilačku lavinu događaja: višednevne antiameričke demonstracije u 20-ak zemalja širom svijeta, napade na diplomatska predstavništva i, što je najgore, desetine poginulih. Među njima su i četvorica Amerikanaca: veleposlanik Christopher Stephens i trojica zaposlenika u američkom konzulatu u Bengaziju, u Libiji.

Za neupućene vjerojatno je neshvatljivo kako je jedan umjetnički loše urađen filmski uradak mogao izazvati takve posljedice. Namjerno ga ne zovemo “filmom” jer je naprosto negledljiv, a i zato što se radi samo o traileru. Naime, video na You Tubeu, koji nosi naslov “Nevinost muslimana 74 min”, zapravo je 14-minutni trailer koji se ponavlja nekoliko puta. Potpisuje ga Nakoula Basseley Nakoula (ili Sam Bacile, kako se lažno predstavljao), egipatski Kopt s prebivalištem u Americi – i debljim policijskim dosjeom i zatvorskim iskustvom zbog proizvodnje metamfetamina, financijskih prijevara s kreditnim karticama i lažnog predstavljanja.

Obmanuo je i članove glumačke ekipe koji su mislili da snimaju akcijski, pustolovni film B-produkcije – “Pustinjski ratnik”, s glavnim junakom po imenu George. Međutim, Nakoula i “antidžihadist” Steve Klein, desničar i suradnik na scenariju, zapravo su željeli “radikalnim muslimanima otkriti činjenice i dokaze o proroku Muhammedu”, što su postigli naknadnim brisanjem originalne i montažom nove naracije.

Uspjeli su jer su činjenice i dokazi “otkriveni”: duh sukoba civilizacija ponovo je izašao iz boce! Islamska i zapadna civilizacija, za koje mnogi kažu da su sudbinski vezani poput sijamskih blizanaca, sve više se udaljavaju jedna od druge u smjeru sukoba, a ne saveza civilizacija. S jedne strane, rastuća islamofobija, a s druge, sve izraženija zapadofobija. Pritom se zaoštrava sukob između dvije temeljne vrijednosti na kojima počivaju: slobode izražavanja, na Zapadu i svetosti vjere, u muslimanskim zemljama. Da li je Samuel Huntington, ipak, bio u pravu?

Pogrešno bi bilo misliti da se iza brojnih demonstracija kriju samo opravdani vjerski motivi. Protesti su u velikom obimu bile političke prirode, kao posljedica revolucionarnih gibanja na Bliskom istoku, pri čemu je trailer filma “Nevinost muslimana” bio samo tempirani okidač. Brojni analitičari smatraju da su opravdano nezadovoljstvo muslimana zbog vrijeđanja Poslanika, a.s., iskoristili radikalni političari, od Libije, preko Tunisa i Egipta do Jemena, kao povod za politiziranje i manipulaciju masama, pozicioniranje u borbi za prevlast u okviru Arapskog proljeća. Trailer je iskorišten za izražavanje nezadovoljstva zbog lošeg političkog, društvenog i ekonomskog stanja, desetljeća

SRPANJ/RUJAN 2012.

američke/zapadne politike sile i ekonomske eksploatacije. Zbog bezrezervne podrške Izraelu i “rata protiv terorizma” s brojnim kolateralnim/civilnim žrtvama i antiislamskim skandalima, za mnoge muslimane širom svijeta SAD nisu simbol demokracije i čuvara ljudskih prava, nego nepravde i ponižavanja – “Veliki sotona”. S druge strane, umjesto rušilačkih demonstracija kojima se šalje pogrešna poruka o nasilnim muslimanima i netolerantnom islamu, pitanje je u čemu se sastoji adekvatna civilizirana reakcija? Možda su najbolji odgovor na takvo pitanje dali muslimani okupljeni u britanskoj organizaciji “Discover Islam UK”, koji su tiskali i distribuirali 110.000 primjeraka Kur’ana i Sire (biografije) poslanika Muhammeda, a.s. Ili odgovor dolazi iz Katara, gdje je objavljeno da produkcijska kuća “Nur” namjerava izdvojiti čak 450 milijuna dolara za snimanje igranog filma o životu Poslanika islama, a.s. Ili su rješenje sudske tužbe i zakoni kojima će se sankcionirati islamofobija (poput antisemitizma).

Kakva je situacija u našoj domovini Hrvatskoj? Prvih nekoliko dana demonstracija nije bilo nimalo ugodno gledati izvještaje s nekih hrvatskih TV-stanica u kojima je uz slike spaljenih američkih zastava i antiameričke parole upotrebljavan neprimjeren izraz “pobješnjeli muslimani”. Nakon toga, shvaćajući pozadinu problema i neprimjerenost kvalifikacija (da li?), retorika je promijenjena. Ovdje po tko zna koji puta treba istaknuti nespornu činjenicu da Hrvatska ima najbolje riješeno muslimansko pitanje u Europi, model utemeljen na principima prava, tolerancije, uvažavanja i materijalne pomoći. Redovni izravni prijenosi bajramskih svečanosti i nedavne inauguracije novog zagrebačkog muftije Aziza Hasanovića, te prilozi u emisijama s manjinskom i duhovnom tematikom na HTV-u, svijetli su primjeri medijske prezentacije islama i muslimana kakvih nema niti u mnogim muslimanskim zemljama. Osim toga, lijepo je i saznanje da je najviše odlikovanje povodom ovogodišnjeg Dana neovisnosti RH, Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, potpuno zasluženo dobio umirovljeni muftija Ševko Omerbašić. Ali… Ono što smeta i izaziva nezadovoljstvo su interpretacije napisane u nekim udžbenicima, u kojima se stvara iskrivljena slika o islamu i Božjem poslaniku Muhammedu, a.s. Za ilustraciju, neka posluži udžbenik za 6. razred osnovne škole “Povijest 6”, u izdanju “Alfe” iz Zagreba, 3. izdanje iz 2009. godine. U petom poglavlju “Europa i islamski svijet”, u tekstu pod naslovom “Prorok Muhamed i islam”, str. 96/97., piše sljedeće: “Trgovac iz Meke, imenom Muhamed, živio je krajem VI. i početkom VII. stoljeća. Upoznavši se s kršćanskom i židovskom vjerom koja je propovijedala vjeru u jednoga Boga, odlučio je utemeljiti novu vjeru koja će ujediniti dotad razjedinjena arapska plemena. Stoga je i on započeo propovijedati vjeru u jednoga boga. Vrhovno božanstvo nove vjere – islama – je Allah, a sljedbenici islama nazivaju se muslimani.

Muhamed je sebe smatrao Božjim prorokom.”

Moramo se zapitati, kakva se slika o islamu i Poslaniku, a.s., pruža hrvatskoj djeci u prvoj školskoj informaciji? Pojednostavljeno otprilike ovakva: “Trgovac Muhamed, koji se smatrao Božjim prorokom, odlučio je utemeljiti novu vjeru s ciljem da ujedini razjedinjena arapska plemena.” Dakle, pogrešno i manipulativno iz mnogo razloga, koje nemamo prostora objašnjavati. Takvih primjera, sigurni smo, ima i u drugim udžbenicima – i osnovnoškolskim i srednjoškolskim.

Pred novim sastavom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Ministarstvom obrazovanja RH stoji odgovoran zadatak. q Ismet ISAKOVIĆ

3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Ismar Avdagić, ravnatelj Državnog zavoda za mjeriteljstvo RH

Najmlađi hrvatski ravnatelj U ovo vrijeme velike ekonomske krize nezaposleni mladi ljudi se odlučuju za odlazak izvan zemlje. Od Ismara Avdagića, diplomiranog pravnika, 30-godišnjaka, pola godine ravnatelja Državnog zavoda za mjeriteljstvo (DZM), slušamo sasvim drugačiju priču: punu nade i vjere u boljitak.

Od izbjeglice do ravnatelja Ispričajte nam svoj životni i politički put, sigurno je zanimljiv.

Na ovu sam dužnost došao kao mladi kadar Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata. S obzirom da je DZM-u resorno Ministarstvo gospodarstva, od ministra i prvog potpredsjednika Vlade, gosp. Radimira Čačića dobio sam šansu. Ali nije sve tako jednostavno! Rođen sam u Prijedoru 1981. godine. 1992. s roditeljima stižem, kao izbjeglica, u Zagreb gdje sam završio Osnovnu školu i 10. gimnaziju “Ivana Supeka”. Studirao sam na Pravnom fakultetu i diplomirao 2008. godine. Nedugo nakon diplome zaposlio sam se kao odvjetnički vježbenik u Odvjetničkom društvu “Škarica i partneri”. U iduće tri godine položio sam i pravosudni ispit te se upisao u Imenik odvjetnika. U stranci sam aktivan 10 godina, a obnašao sam i dužnost predsjednika Mladih HNS-a.

Vrlo ste mladi, a već na odgovornoj funkciji. Kako to komentirate?

HNS je uvijek imao, a i sada ima, popriličan broj mladih aktivista, samo što do sada nije imao priliku povjeriti im najodgovornije dužnosti u pojedinim tijelima izvršne, upravne ili zakonodavne vlasti.

Smatram da treba dati priliku mlađim ljudima jer ako od 10 mladih ljudi koje se promovira njih šest odradi posao dobro, ova država je time samo dobila na kvaliteti. Čak i pod cijenu pogreške zbog neiskustva. Smatram da je nužno kadrovski osvježiti upravnu vlast. Današnja se vlast okružila mlađim ljudima, zapravo, dobar je to spoj mladosti i iskustva jer nitko nije bogomdan zbog godina. Netko je očito smatrao da sam svojim obrazovanjem i afinitetima adekvatna osoba za čelno mjesto Državnog zavoda za mjeriteljstvo.

Kako se snalazite na ravnateljskom mjestu u Zavodu?

Nije bilo jednostavno, ali mislim da sam sad već se snašao. Posao jednostavno natjera na brzo učenje i prilagođavanje. Sada više nema isprika za pogreške ili eventualni neuspjeh. Svjesno sam preuzeo odgovornost i dat ću sve od sebe da Zavod na najbolji mogući način odgovori zahtjevima tržišta i svih građana, krajnjih korisnika zakonitih mjerila. Zavod se bavi zakonskim mjeriteljstvom, osigurava točnost i ispravnost zakonitih mjerila na tržištu Hrvatske. Mjerila su to s kojima se svakodnevno susrećemo: od brojila električne energije, vodomjera, plinomjera, vaga, pa do tlakomjera, termometara, taksimetara, mjerila brzine itd. Također se bavimo i nadzorom predmeta od plemenitih kovina, te homologacijom motornih vozila. Od 2003. godine u našem sastavu više nije temeljno ili znanstveno mjeriteljstvo čiji je zadatak uspostava državnih etalona, mjernih jedinica međunarodnog sustava jedinica, uspostava slijeda i jedinstvenosti mjerenja u Hrvatskoj usporedbom s međunarodnim etalonima te razvoj novih mjernih metoda. Izmjenama Zakona o mjeriteljstvu od 2007.

4

Ismar Avdagić godine stvorena je pretpostavka izmještanja temeljnog mjeriteljstva u Hrvatski mjeriteljski institut, koji je u ingerenciji Ministarstva znanosti. U radu i razvoju zakonskog mjeriteljstva važna nam je međunarodna suradnja. Zastupamo Republiku Hrvatsku pri WELMEC-u (Europska suradnja u zakonskom mjeriteljstvu) u radu čijeg sam Odbora nedavno sudjelovao u poljskom Krakowu, kao i pri OIML-u (Međunarodna organizacija za zakonsko mjeriteljstvo).

Državni zavod za mjeriteljstvo je uz Hrvatski zavod za norme i Hrvatsku akreditacijsku agenciju dio hrvatske infrastrukture kvalitete. Od udruga blisko surađujemo i s Hrvatskim društvom za kvalitetu te CROLAB-om. U ime DZM-a član sam i Savjeta za vizualno označavanje hrvatskih proizvoda, koji dodjeljuje oznake “Izvorno hrvatsko” i “Hrvatska kvaliteta” pri Gospodarskoj komori.

Ima li u zakonskom mjeriteljstvu novotarija, pogotovo onih tehničke prirode?

Trenutno radim na novom Zakonu o mjeriteljstvu koji bi trebao biti suvremeniji i odgovoriti svim zahtjevima tržišta, pogotovo u kontekstu ulaska u EU. Mijenjat ćemo i zastarjeli Zakon o nadzoru predmeta od plemenitih kovina iz 1993. godine. Tehnologija se nezaustavljivo mijenja i ponekad je zakonske norme i institucije teško mogu pratiti. Vrijedi istaknuti daljinsko očitavanje obračunskih mjerila kao što su brojila električne energije, mjerila toplinske energije, plinomjeri, vodomjeri. To će pojednostaviti sustav naplate, pojeftiniti ga. Tehnologija se, jasno, razvija neovisno o Zavodu.

A to znači da moramo kontinuirano educirati kadrove.

Koliko je zaposlenih u Zavodu?

Točno 94. Za tri godine Zavod će prirodnim odljevom ostati bez 30% kadrova, neću ih morati “rezati”, kakav je trend u državnoj upravi. Ovdje su nužna specifična znanja i vještine, ali bilo je, kao i svuda, nesvrsishodnog zapošljavanja. Okvirno, moguće je zaposliti još 40 ljudi. Ipak, ovlasti ćemo većinom prenositi na gospodarstvo, na privatni sektor. Jasno, prerogative ostaju i Zavodu, on će i nadalje kontrolirati tržište zakonitih mjerila u Republici Hrvatskoj. Što je s hrvatskim proizvodima s Halal certifikatom?

Halal certificiranje je velika tržišna prilika, kako za privlačenje turista iz pretežito islamskih zemalja, ali i za izvoz hrvatskih pre-

PREPORODOV JOURNAL 143

BOŠNJACI U HRVATSKOJ hrambenih proizvoda u te zemlje. Neki naši hoteli već imaju takav certifikat. Ministrica vanjskih poslova gđa. Vesna Pusić, a i potpredsjednik Vlade gosp. Radimir Čačić, često govore o Turskoj kao o hrvatskom strateškom partneru u ovom dijelu Europe. Na ovogodišnjem ljetovanju sam upoznao Ersina Akarlilara, mladog turskog poduzetnika i osnivača velike tekstilne tvrtke i brenda “Mavi Jeans”. Ne vidim zapreke da investiraju kod nas u tekstilnu industriju.

Puna integracija manjina u društvo Predvodili ste Mlade HNS-a. Koja ste pitanja otvarali?

U HNS sam se učlanio prije nekih 20 godina, točno 29. studenog 2002. godine, u vrijeme kada je gđa. Vesna Pusić preuzela vodstvo stranke. Ona je profilirala HNS, udahnula mu novi liberalni duh i pretvorila ga u ono što je HNS danas: moderna liberalno-demokratska, građanska stranka. S prijateljem Borisom Babićem, u nekoj pauzi učenja, iz Studentskog centra otišao sam u Tomićevu 2, tadašnji Središnji ured stranke. Nismo znali dolazi li se baš u Središnjicu učlaniti. Otvorila nam je baš gđa. Pusić, a uskoro smo dobili i zadatke: angažirali se ozbiljnije na Konvenciji, Saboru stranke, obilježavanju Dana stranke... U Mladima HNS-a otvarali smo sva pitanja poput zapošljavanja i stambenog zbrinjavanja mladih, ukidanja obveznog služenja vojnog roka, uvođenja spolnog odgoja u škole i slično. Tu su bile i specifične liberalne teme koje se nitko na političkoj sceni nije baš usuđivao otvarati, poput strogog odvajanja crkve i države, radikalnu izmjenu zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, kontroverzna pitanja legalizacije prostitucije, prava istospolnih zajednica.

Kakav je Vaš stav o manjinama u Hrvatskoj?

Drugi su lutali, kalkulirati, vodili kratkoročnu politiku, a HNS je bio dosljedan u odnosu prema manjinama. HNS je zapravo diktirao politiku Hrvatske prema manjinama i kao stranka na tom području napravio najviše. Dokaz za to je i činjenica da je takvu politiku preuzeo i Ivo Sanader i HDZ. To je jedino pozitivno što su za 16 godina vladavine napravili. Manjinska i svaka druga različitost građana ne smije biti prepreka njihovu najnormalnijem životu, sudjelovanju u političkom, građanskom životu zemlje. Manjine su bogatstvo svake države i most suradnje, pogotovu što i Hrvatska, kao i sve zemlje bivše Jugoslavije, imaju poprilično negativna iskustva u tome, lošu tradiciju manjinske politike. Danas je situacija po tom pitanju puno bolja nego prije, ali i nadalje ćemo pri svakoj obljetnici “Oluje” imati kojekakve ekscese kojih će, nadam se, svake godine biti sve manje.

Imate zanimljivo ime. Kako se izjašnjavate u nacionalnom smislu?

Kao Bošnjak, iako se više osjećam nekako bosanski nego bošnjački. Ime se uvriježilo kao bošnjačko, a upravo ono i jest zanimljivo: nastalo je od dva imena – muslimanskog i kršćanskog. Mama Zemira, rođena Krajina, istraživala je to. Naime, prvi Ismar još je živ. To je slikar Ismar Mujezinović, sin poznatog kipara i slikara Ismeta Mujezinovića. Njegovi su roditelji, prije nego mu je otac Ismet otišao u partizane dogovorili da, ako se ne vrati, dijete koje je njegova majka Marija nosila dobije ime po početnim slovima njihovih imena: Is+Mar. Mogu reći da sam iz prosvjetne obitelji, jer je tata Mehmed je profesor kemije. Studirao je Prirodno-matematički fakultet u Zagrebu i prije rata radio u Prijedoru na Srednjoj školi. Mama vodi privatni knjigovodstveni servis. Nemam nekakav manjinski način razmišljanja, ne razmišljam o sebi u svakodnevnim situacijama i kontaktima “manjinski”. Dobro je to i znači da živim normalno, u

SRPANJ/RUJAN 2012.

normalnom društvu, u tolerantnoj sredini. Kada se upoznajem s nekim, istina je, moram još po nekoliko puta ponoviti i ime i prezime, neobično je. Najčešće razmišljam o manjinskom, nacionalnom, u vrijeme tragičnih obljetnica, proizašlih iz rata.

Kada drugi vide vrline naše različitosti, najbolje je promoviramo! Jeste li već bili u Konvoju za Srebrenicu, u Potočarima?

Još ne, iako mislim da mi je to dužnost. Teško se sa svim tim suočavam jer su i moji sugrađani teško stradali i sve me to vraća u 1992. godinu. Nisam, nažalost, otišao na nedavnu godišnjicu zatvaranja logora u Omarskoj kraj Prijedora, ali svatko se s tim nosi na svoj način. Za moj grad, za oko 6.000 stanovnika, bila su namijenjena tri logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje. Blizu je i bio i banjalučki logor Manjača. Još je dosta nestalih, neidentificiranih iz masovnih grobnica. Mnogih ljudi koje sam poznavao više nema jer su život skončali u logorima smrti. Osjetim ponekad srdžbu, na sreću, to nikad ne pređe u mržnju, nadvladavam te negativne osjećaje.

Ne mogu reći da ikoga mrzim, ali mi je u 11. godini prekinuto djetinjstvo, sve sam jako dobro upamtio. Moja obitelj i rodbina je relativno dobro prošla, spasila glavu, ali to malo ljudi iz mog kraja i u cijeloj BiH može reći. Traumatsko je to iskustvo. Rado se sjetim i onih ljudi koji su nam pomagali, bilo je i takvih, hrabrih – i zato nikad neću generalizirati i reći da su svi isti. Bilo je susjeda koji su nas sve u zgradi čuvali i doslovno hranili jer su mnogi Bošnjaci ostali bez posla. Moja obitelj i ja nikad nećemo zaboraviti tu podršku, zahvalni smo.

Koju glazbu slušate, što sam to čula iz zvučnika kad sam ulazila u Vaš ured?

Bio je to EKV, pjesma “Kao da je bilo nekad”. Slušam rado glazbu, mada ne više kao prije. Teško mi se odrediti stilski u glazbi jer je danas sve nekakva mješavina. Ali ako bih morao nekog istaknuti, mogu reći da sam fan Davida Bowiea, The Clasha, Ramonesa i Perl Jama. Od domaćih bendova odrastao sam na novovalnim bendovima: EKV-u, Azri i Haustoru, a i kasnijih bendova poput LET 3, KUD Idijoti, TBF, Hladno pivo. Prije sam puno više išao na koncerte, pa čak i svirao gitaru u Osnovnoj i Srednjoj školi. U Prijedoru sam polazio Glazbenu školu. U zagrebačkom kvartu Prečko smo kao klinci imali i neki bend. Čitali ste naš “Preporodov Journal”?

HNS prima vaš časopis, čitao sam ga tamo. Nitko nije izdvojeni otok, tako da nisam baš pristalica getoiziranja manjina. Smatram da je pravi put puna integracija u društvo, pri tom ne mislim na asimilaciju. Smatram da svim problemima koji manjina ima treba dati pravo javnosti i nastojati senzibilizirati društvo. Pratite teme koje se ne tiču samo klasične manjinske problematike – i to mi se sviđa. Volio bih pročitati više tekstova iz suvremene kulture, npr. o bosanskoj kinematografiji, o suvremenoj glazbi. Volio bih znati što je novo s Edom Maajkom, sa “Letu štuke”, mostarskom grupom “Zoster” ili s Damirom Imamovićem i njegovim sevdah-projektima.

Pročitati razgovor s talentiranim redateljem Oliverom Frljićem. Sugovornik ne mora nužno biti Bošnjak ili Bošnjakinja, iako se radi o bošnjačkom manjinskom časopisu. Dosta je ljudi koji “nose” taj kreativni bosanski duh. Sve stupove bosanske kulture osjećam kao svoje, bez obzira na nacionalni prefiks. I Maka Dizdara, Mešu Selimovića, Ivu Andrića, Petra Kočića i A. B. Šimića. Kao i Branka Ćopića – “odrastao” sam na Ježurki Ježiću i Nikoletini Bursaću. Još uvijek znam pogledati i skečeve “Top liste nadrealista”, pa čak i problematični Kusturica nam nešto kazuje o nama. q Edina SMAJLAGIĆ

5

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

OBILJEŽAVANJE 17. GODIŠNJICE SREBRENIČKOG GENOCIDA: ULTRAMARATON VUKOVAR – SREBRENICA

Maraton ponosa i tuge Povodom obilježavanja 17. godišnjice srebreničkog genocida Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba po prvi put je od 6.-10. srpnja 2012. godine organiziralo ultramaraton na relaciji Vukovar-Srebrenica. Od početka svoga djelovanja, 2003. godine, i kroz sva tri mandata Vijeće BNMGZ svake godine s nekoliko različitih programa obilježava srebreničku tragediju. Višegodišnja ideja o organizaciji ultramaratona koja je potekla od hrvatskih branitelja, danas maratonaca, ove je godine napokon dočekala svoju realizaciju u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH Ive Josipovića. Zajednički cilj organizatora i učesnika maratona bio je povezati dva grada koja su najviše stradala tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i rata u BiH, podsjetiti na sve nevino stradale tijekom srpske agresije na Hrvatsku i BiH te posebno odati počast žrtvama Vukovara i Srebrenice. Četiri hrvatska branitelja, Mladen Hodak i Duško Štrbac iz Zagreba, Mirsad Veladžić iz Daruvara i Elvir Rakipović iz Osijeka u pet etapa prešli su 227 km između Vukovara (Ovčara) i Srebrenice (Potočari) u ekstremnim vremenskim uvjetima od preko 40°C. Pored maratonaca u ekipi tima ultramaratona kao potpora sudjelovali su predsjednik VBNMGZ Kemal Bukvić, dr. Andreja Rakipović, Adem Derviš Čaušević (vozač), Zijad Kazić (član Vijeća u mandatu 2007.2011.) i Ekrem Bećirović (član Vijeća BNMGZ).

Ultramaraton se trčao tijekom pet etapa od Memorijalnog centra na Ovčari do Memorijalnog centra u Potočarima. Prva etapa iznosila je 34 km na relaciji Ovčara-Vukovar-Borovo-Vinkovci, druga etapa od 52 km na relaciji Vinkovci-Županja-Bošnjaci-Rajevo Selo-Gunja-Brčko, treća etapa od 51 km na relaciji Brčko-Bijeljina-Janja, četvrta etapa od 44 km na relaciji Janja-Zvornik, a peta etapa od 46 km na relaciji Zvornik-Kostijerova-Bratunac-Srebrenica.

U svi mjestima kroz koja su maratonci prolazili dočekivali su ih građani i predstavnici lokalnih vlasti, pozdravljajući ih i bodreći da istraju na putu za Srebrenicu. Mnogi su podršku davali trčeći dio puta uz maratonce, pa su tako prvih 500 m istrčala djeca iz Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika. Projekt ultramaratona izazvao je veliko zanimanje elektronskih i tiskovnih medija zbog čega su novinari i TV-kamere koji su pratili tijek maratona svih pet dana, gotovo u svakom mjestu dočekivali maratonce. Prema riječima predsjednika Vijeća Kemala Bukvića, ultramaraton bi bilo teško realizirati bez podrške lokalnih vlasti gradova kroz koje se maraton kretao i Islamske zajednice koji su organizirali smještaj i ugostili ekipu ultramaratona. Čitav poduhvat i poruku ultramaratona najbolje opisuju riječi samih maratonaca: “Bilo je stvarno veoma teško. Temperatura je znala biti i 42°, odnosno do 50°C na asfaltu. Ja sam u Domovinskom ratu izgubio brata. Ova trka je posvećena njemu i svim poginulim braniteljima! Pitali ste me je li bilo teško? Nije, kad znam za koga trčim i zašto trčim! A trčimo ja i moji prijatelji za mir u cijeloj regiji, trčimo sa željom da rat više nikada ne dožive buduće generacije. Jednostavno rečeno, želimo im u amanet ostaviti mir i život jednih s drugima, a ne nikako jednih pored drugih”, rekao je Duško Štrbac. “Počašćen sam što sam imao mogućnost trčati na ovom ultramaratonu, da se poklonim svim nevinim žrtvama koje su stradale u Vukovaru, a isto tako i u Srebrenici, odnosno svim žrtvama

6

Sudionici ultramaratona Vukovar - Srebrenica koje su stradale u proteklom ratu, neovisno na vjeru i nacionalnost", kaže Elvir Rakipović koji se do sada već pet puta našao na pobjedničkom postolju ultramaratona Zagreb-Vukovar.

Maratonci su u Potočare stigli 10. srpnja 2012. gdje su se sastali s preko 7.000 učesnika Marša mira od Nezuka i Žepe do Srebrenice, koji su propješačili oko 80 km putem kojim su se tisuće Bošnjaka u srpnju 1995. godine pokušale probiti iz Srebrenice prema slobodnom teritoriju. Učesnici Marša došli su iz svih krajeva BiH, ali i mnogih europskih zemalja, SAD-a i Australije, a preko 500 biciklista je u čast sjećanja na Srebrenicu došlo iz Bihaća. Svi su oni 11. srpnja 2012. odali počast 520 Srebreničana čiji su posmrtni ostaci pokopani toga dana.

Prema riječima predsjednika VBNMGZ Kemala Bukvića organizatori se nadaju da će se u studenom 2012. moći organizirati uzvratni ultramaraton na relaciji Srebrenica-Vukovar u čast branitelja herojskog Vukovara. Istovremeno, ideja o ultramaratonu na relaciji Vukovar-Srebrenica dobila je veliku podršku i mnogi su izrazili želju da u njemu učestvuju iduće godine na 18. godišnjicu srebreničkog genocida. q Sena KULENOVIĆ Mirsad Veladžić (53) iz Daruvara je umirovljeni dočasnik HV i branitelj Domovinskog rata. Ranjen je 1992. godine u selu Kusonje kod Pakraca, HRVI 40%.

Duško Štrbac (51) iz Zagreba je umirovljeni dočasnik HV i dragovoljac Domovinskog rata. Ranjen je u Pakracu 11. prosinca 1991. godine, HRVI 50%. Godine 2007. je istrčao relaciju od Škabrnje do Bleiburga. Do sada je pet puta trčao ultramaraton od Zagreba do Vukovara/ Ovčara.

Mladen Hodak (45) iz Zagreba je djelatnik T-coma. Godine 2007. je istrčao relaciju od Škabrnje do Bleiburga. Dva puta je trčao ultramaraton od Zagreba do Vukovara/Ovčara.

Elvir Rakipović (41) iz Osijeka je umirovljeni časnik HV i dragovoljac Domovinskog rata. Ranjen u Ernestinovu 21. studenog 1991. godine, HRVI 20%. Još uvijek drži aktualni rekord HV-a u trčanju na 100 km istrčan 1999. godine u Švicarskoj. Šest puta je trčao ultramaraton od Zagreba do Vukovara/Ovčara i pet puta bio na pobjedničkom postolju.

Sva četvorica su prošle godine istrčala ultramaraton od Solina do Vatikana dug oko 1.200 km. q

PREPORODOV JOURNAL 143

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Obilježavanje 17. godišnjice srebreničkog genocida u Rijeci

Sjećanje na Srebrenicu U povodu obilježavanja 17. godišnjice genocida u Srebrenici, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku u suradnji s drugim bošnjačkim organizacijama, organiziralo je 7. srpnja 2012. mimohod kroz centar Rijeke pod nazivom “Srebrenica Rijekom hodi”. Mimohod je održan u počast žrtvama srebreničkog genocida, te kao podrška Maršu mira koji se održavao u Podrinju.

36 mališana iz Srebrenice posjetilo je u subotu, 14. srpnja 2012., u Nadbiskupskom domu u Rijeci, riječkog nadbiskupa Ivana Devčića. Povod susreta bio je njihov boravak na Kvarneru kojega su im omogućili domaćini – Katolički skauti Riječke nadbiskupije, Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija, Općina Vinodolski, te žene okupljene u Udruzi “Snaga žene” iz Tuzle.

Mimohod “Srebrenica Rijekom hodi” “Na riječki mimohod za Srebrenicu u povodu 17. obljetnice najvećega masovnog zločina u Europi poslije Drugoga svjetskog rata, koji je s pravom imenovan genocidom, došao sam kao humanist i mirotvorac, kao pripadnik hrvatskoga naroda koji je uz Bošnjake podnio najbrojnije žrtve u borbi protiv velikosrpske agresije za život u slobodi i dostojanstvu. Sveta je dužnost čuvati spomen na nedužne žrtve zločina, osobito stoga jer smo i danas svjedoci da se oni na gnusan i perfidan način pokušavaju umanjiti ili čak negirati.

Zbog istih sam razloga postao članom udruge ‘Čuvari Omarske’ koja je angažirana na iznošenju istine i čuvanju uspomene na genocid počinjen nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru i okolici u srpnju 1992. godine. Takav angažman smatram moralnom obvezom svakoga čestita čovjeka, osobito intelektualaca, a ne nečim posebnim i začudnim. Slijediti nam jer imperativ rimske izrijeke: ‘Qui tacet, consentire videtur!’ I zato, da ne bismo ispali nijemi, pa time zapravo prešutno pristali uz zločin, moramo govoriti i djelovati. Moramo stalno pokušavati bar donekle se ugledati na starozavjetne proroke i vikati istinu s krovova, pod svaku cijenu. A istina je da u Srebrenici, u Sarajevu, u Vukovaru, u Škabrnji, u stotinama znanih i neznanih mjesta diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske neljudi u ime ideje velike Srbije izvršiše strašne zločine protiv čovjeka i čovječanstva, na trajnu sramotu Europe i svijeta koji svojim nečinjenjem neizravno i sami počiniše krivdu. Da bi istina živjela, šutnja mora nestati, govor i svjedočenje rasti i trajati. Ovakvi dostojanstveni mimohodi malen su, ali važan korak u postizanju toga cilja”, riječi su umirovljenog riječkog profesora i uglednog intelektualca Darka Gašparovića, jednog od sudionika prvog hrvatskog mimohoda za Srebrenicu održanog u subotu, 7. srpnja 2012. u Rijeci.

Događaj je organiziralo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku pod nazivom “Srebrenica Rijekom hodi”, a u znak sjećanja na 17 godina od genocida počinjenog u ovom bosanskohercegovačkom gradu. Na sreću, 11. srpnja 1995. godine Hanka Čočić bila je s ranjenim sinom i suprugom u Rijeci, ali svake godine na taj dan se vraća u Srebrenicu i Potočare jer još uvijek traga za 56 članova obitelji koji su nestali tih srpanjskih dana 1995. Uz nju, dostojanstvenom mimohodu riječkim Korzom odazvao se i saborski zastupnik za bošnjačku, albansku, slovensku i makedonsku nacionalnu manjinu, Nedžad Hodžić, koji je istaknuo kako ovaj mimohod mora postoji tradicionalan. “Srebrenica je opća katastrofa, ne sa-

SRPANJ/RUJAN 2012.

Mimohod kroz centar Rijeke mo Bošnjaka, nego tragedija ljudskog roda i naroda koji čiji su pojedinci činili zločine, ali i tragedija europskog naroda koji je dopustio da se takvi zločili dogode. Bila je to zaštićena zona u kojima se civilima garantirala sigurnost, a unatoč svim garancijama dogodila se najstravičnija stvar i to se nikada nikome ne smije ponoviti.”

Upravo je to bio i cilj inicijative, da se Srebrenica otme zaboravu, istaknuo je Mensur Ferhatović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine za Grad Rijeku. Upozorio je da pravda još uvijek nije zadovoljena, te da povjesničari i stručnjaci, ali i politička elita, još uvijek prešućuju teme vezane uz genocid u Srebrenici.

Izrazio je zabrinutost da će Haaški sud postati mjesto interesnih dogovaranja. “Ovom šetnjom želimo dati potporu Maršu mira Nezuk – Potočari, koji se tradicionalno održava u Bosni i Hercegovini od 8. do 10. srpnja, te iskreno odati počast svim stradalim Bošnjacima u Srebrenici i njenoj okolici”, istaknuo je Ferhatović.

Dostojanstvena povorka s oko 150 sudionika bila je obučena u bijele majice s natpisom: “Srebrenica – da se nikada ne zaboravi”, simbolom bijelih grobnica, nišana u Potočarima i s cvjetovima koje su napravile žene Srebrenice s 11 latica. Po završetku mimohoda, u znak sjećanja na 17 godina od genocida, u Riječinu je bačeno 17 ruža. Mimohodu “Srebrenica Rijekom hodi” pridružili su se i riječki dragovoljci Domovinskog rata.

7

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Srebrenička djeca kod nadbiskupa Devčića i ispred Islamskog centra u Rijeci

Projekt “Srebrenica u Rijeci” Pastoralni dom “Bl. Alojzije Stepinac” u Driveniku petu godinu za redom, u okviru projekta “Srebrenica u Rijeci”, mjesto je gdje su se odmarala djeca Srebrenice. Njima su i ove godine domaćinstvo i bogat osmodnevni program pripremili njihovi vršnjaci, Katolički skauti Riječke nadbiskupije predvođeni vjeroučiteljem Marinom Miletićem. Susret s riječkim nadbiskupom Ivan Devčićem 14. srpnja protekao je u ležernom druženju u kojemu je nadbiskup goste upoznao s poviješću kraja u kojemu borave, govorio im o glagoljici, Vinodolskom zakoniku, redu pavlina u Crikvenici i ovogodišnjoj proslavi 600. godišnjice od osnutka grada Crikvenice, ali i životu u zajedništvu i nužnosti upoznavanja drugih religija kao prevencije razbijanju predrasuda. “Djeca kad odrastu sjećat će se ovakvih susreta i vjerujem da će učiniti sve da se povijest ne ponovi”, istaknuo je nadbiskup Devčić, izrazivši zadovoljstvo što je inicijativa pokrenuta prije pet godina prerasla u tradiciju.

Djeca su došla u pratnji žena iz Udruge “Snaga žene” iz Tuzle koje skrbe i rade s njima, a riječ je o djeci u potrebama od kojih većina dolazi iz obitelji sa slabim imovinskom stanjem, a neka od njih nemaju jednog ili oba roditelja. Boravak na moru puno im znači, ističe socijalna radnica udruge, Džanuma Đurašin, dodajući kako grupu čine djeca svih vjeroispovijesti. Govoreći o aktualnoj situaciji u ovom bosanskohercegovačkom gradu, Đurašin je istaknula kako su ljudi svjesni da život mora ići dalje. “To najbolje znaju žrtve. U Srebrenici danas živi puno izbjeglica iz Srednje Bosne, pravoslavaca, i žene s kojima radimo pripadaju različitim vjeroispovijestima. Njihov međusobni odnos je pun tolerancije, žene se razumiju, ali ratne teme se u razgovorima ne načinju”, rekla je Đurašin, naglasivši da od 2002. godine djeluju u Srebrenici na rehabilitaciji, pomirenju i zajedničkom suživotu. Puna optimizma nada se normalizaciji života u Srebrenici, a djeca su ta koja će to omogućiti. Njihove potrebe su velike, njihovi roditelji bili su djeca kada je rat počeo u BiH i mora im se omogućiti veća socijalizacija u smislu odlaska iz Srebrenice i uvida u život u drugim gradovima.

Isto mišljenje dijeli i inicijator događaja, vjeroučitelj Marin Miletić, naglašavajući kako su ova djeca u velikim potrebama. “Kad čovjek gleda iz svoje perspektive i žali se na svoje stanje – nije lako jer imamo svi problema – i kad upoznamo živote te djece iz BiH, Srebrenice i s kakvim problemima se oni suočavaju, tada nas je sram što se uopće žalimo na svoj život”, dodao je i izrazio sreću ispred katoličkih skauta što malim Srebreničanima mogu priuštiti osam dana smijeha i radosti. Otkrio nam je kako se mališani najviše raduju kupanju u moru, ali jako su zainteresirana i za posjete i upoznavanju s vjerskim ustanovama koje djeluju na Kvarneru, pa su tako uz Riječku nadbiskupiju posjetili i Medžlis Islamske zajednice u

8

Rijeci te Pravoslavni hram sv. Nikole, što je od izuzetne važnosti za njihovu budućnost i suživot u tom ratom napaćenom gradu. “Puno je usijanih glava koje misle da su oni jedini u pravu i ne žele s drugima razgovarati. Zato, kad se djeca susretnu s mjesnim poglavarom Katoličke crkve koji govori o zajedništvu i toleranciji, o ljubavi i potrebi gradnje mostova, to nije samo mrtvo slovo na papiru, nego je doista ono što mi vjerujemo. Nitko od nas nije mogao utjecati hoće li na ovaj svijet doći kao Hrvat, Srbin, Crnogorac ili pripadnik drugog naroda, ali radi tog suživota bi trebali biti svjesni da je svaki narod jednako vrijedan ili bar da bi trebao biti”, poručio je Miletić.

Inicijativa pokrenuta prije pet godina krenula je iz razgovora riječkog vjeroučitelja i riječkog košarkaškog trenera Saše Dragičevića, koji je čuvši na jednog njemačkoj radio postaji inicijativu prikupljanja pomoći za djecu Srebrenice o istoj obavijestio Miletića. Ovaj je, nakon razgovora sa svojim učenicima, gimnazijalcima Prve sušačke hrvatske gimnazije, prikupio novčana sredstva i poslao ih u Srebrenicu.

Kako se nije htjelo stati na jednokratnoj pomoći, sa svojim Katoličkim skautima Riječke nadbiskupije krenulo se u organizaciju ljetovanja koja je od iznimne važnosti za djecu koja dolaze iz Srebrenice, ali i njihove vršnjake iz Rijeke koji im, volontirajući u Pastoralnom domu “Bl. Alojzije Stepinac” omogućavaju ljetovanje za pamćenje. q Helena ANUŠIĆ Predsjednik RH Ivo Josipović primio je 16. srpnja izaslanstvo 30-ak djece iz Srebrenice. Istaknuo je da je projekt “Srebrenica u Rijeci” sjajna akcija, koja potvrđuje humanost i težnju svih da budemo prijatelji bez obzira na razlike, kao i želju da regija trajno živi u miru i suradnji. “Drago mi je da ste dobili priliku doći u Hrvatsku, vidjeti naše more, upoznati nove ljude, družiti se sa svojim vršnjacima, ali i odraslima koji nose odgovornost za naše zemlje. Siguran sam da ćete u susretima koje ćete imati, čuti samo ono pozitivno i dobro koje se odnosi na mir ljubav, suradnju i bogatstvo koje nam pružaju različitosti i na želju da zauvijek živite sretno u miru”, poručio je predsjednik Josipović djeci iz Srebrenice.

Marin Miletić, vjeroučitelj i utemeljitelj “Kluba gimnazijalaca Ivan Merz” Prve sušačke gimnazije, u ime organizatora projekta rekao je da svojim radom žele posvjedočiti široj javnosti kako kao katolici s velikom radošću ugošćuju djecu islamske vjeroispovijesti, ali i pravoslavne i katoličke, te da su “najljepše livade od šarenog cvijeća”. Izvijestio je predsjednika Josipovića da su djeca već posjetila riječkog nadbiskupa i metropolita Ivana Devčića, glavnog riječkog imama Hajrudina ef. Mujkanovića, novi Islamski centar u Rijeci, te bila na Krku na Danima bošnjačke kuhinje. Predviđen je susret s riječkim gradonačelnikom i primorsko-goranskim županom, kao i posjet pravoslavnom hramu Svetog Nikole, sve s ciljem da srebrenička djeca vide kako različitosti nikako ne bi trebale biti kamen spoticanja. “Tome i služi projekt kako bi djeca shvatila kako smo svi jednako vrijedni i da tu misao nose u sebi i svjedoče je u Srebrenici i da unatoč ranama pozitivno gledaju na svijet, jer se jedino tako može ići naprijed”, rekao je Miletić. q

PREPORODOV JOURNAL 143

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Obilježavanje 17. godišnjice srebreničkog genocida u Splitu

Zločin planetarnih razmjera Povodom obilježavanja 17. godišnjice genocida u Srebrenici, u Europskom domu u Splitu 10. srpnja 2012. otvorena je izložba “Srebrenički inferno”. Izložbu kataloga fotografija, koja je bila otvorena do 17. srpnja, organiziralo je Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Splita u suradnji s Arhivom Federacije BiH i Gradom Splitom, te suorganizaciju svih bošnjačkih asocijacija koje djeluju na području Splita i Splitsko-dalmatinske županije.

Otvaranju izložbe, pored brojnih građana, prisustvovali su Adamir Jerković, direktor Arhiva Federacije BiH, Nedžad Hodžić, saborski zastupnik bošnjačke nacionalne manjine, psihologinja prof. dr. Mirjana Nazor i novinar Predrag Lucić. Oni su sudjelovali i na okruglom stolu pod nazivom “Zločin u Srebrenici – pokajanje, oprost i suživot na prostorima BiH”, koji je održan nakon otvaranja izložbe u večernjim satima. Moderator i voditelj tribine bio je Kadro Kulašin.

Izložba “Srebrenički inferno” “Srebrenički inferno” je priča o zločinu koji je počeo 1992. godine srpskom agresijom na Bosnu i Hercegovinu, a okončan u srpnju 1995. kada su vojne postrojbe bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića okupirale Srebrenicu – “zaštićenu zonu UN-a”, pri čemu je ubijeno najmanje 8.372 Bošnjaka – dječaka i muškaraca. Srebrenička tragedija, nehumani i neljudski čin, ostavio je najveću mrlju u povijesti UN-a. Izložba “Srebrenički inferno”, koja sadrži 22 eksponata i dio je stalnog postava Arhiva Federacije BiH, prije Splita predstavljena je u četiri hrvatska grada – u Gospiću, Rijeci, Puli i Zadru, te u Egiptu i Turskoj.

Izložbu o stradalnicima srebreničkog genocida i zločinu planetarnih razmjera otvorio je Jure Šundov, dogradonačelnik grada Splita, koji je rekao kako su se Bosna i Hercegovina i Hrvatska borile za istu stvar. “To su pravedne borbe za istu stvar. Srebrenica je posljednja opomena civiliziranom svijetu. Ne Balkanu, ne Europi, nego svima na kugli zemaljskoj. Nitko nema pravo žrtve Vukovara, Škabrnje, Srebrenice i drugih stratišta, stavljati pod tepih, omalovažavati, zaboravljati.

Svatko od nas tko živi i tko se osjeća čovjekom ima obavezu govoriti i

opominjati da se to nikada više nigdje na svijetu ne ponovi. Svakog normalnog čovjeka na svijetu Srebrenica ujedinjuje u boli. Uvijek sam se pitao: što je bilo u glavama tih ljudi, otkud je došlo to zlo da su mogli učiniti to što su učinili, da su odvojili mušku djecu, djedove, očeve, braću i da su ih bezdušno masakrirali i strijeljali!? Gdje su sve one povijesne opomene, svi oni Mauthauseni, Auschwitzi, Jasenovci i druga stratišta? Zašto nisu o tome mislili, što je okrenulo njih da su mogli učiniti takvo zlo?”, kazao je splitski dogradonačelnik, ocijenivši kako se nije smjelo dogoditi to što se dogodilo. “Obranom istine o Srebrenici branimo budućnost suvremenog i civiliziranog svijeta. Nema tih riječi kojima se može dati utjeha onima koji su izgubili svoje muževe, braću i sinove u Srebrenici. U tom smislu pozivam sve sudionike ove izložbe da sa dužnom pažnjom i pijetetom pogledaju fotografije, da pričamo onima koji ih nisu vidjeli i da ih educiramo da se ovako nešto nikada i nigdje u svijetu ne dogodi”, zaključio je dogradonačelnik Šundov.

Okrugli stol “Zločin u Srebrenici” Na okruglom stolu “Zločin u Srebrenici – pokajanje, oprost i suživot na prostorima BiH” zaključeno je da je priča o srebreničkom genocidu i nakon 17 godina nedovršena i višeslojna. Adamir Jerković, direktor Arhiva Federacije BiH i bivši savjetnik u Kabinetu predsjednika Alije Izetbegovića, istaknuo je veliku odgovornost međunarodne zajednice za strašni zločin i genocid koji se dogodio u Europi na kraju 20. stoljeća: “Kolika god bila odgovornost zločinaca koji su masakrirali nedužno stanovništvo Srebrenice tolika je i odgovornost međunarodne zajednice, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, svih velikih sila. Nitko tu nije ostao nedužan... Svjetska birokratska mašinerija potpuno je kapitulirala pred drskošću srpskih zločinaca koji su ispravno procijenili da svijet neće vojno djelovati. Najveću odgovornost za ovaj zločin snose Jasushi Akashi i general Janvier.” Međunarodna zajednica je donijela Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a proglasivši Srebrenicu i Žepu zaštićenim zonama. Imali su vojna sredstva prema Povelji UN-a, poglavlje 7., koja su mogli upotrijebiti i vojno odgovoriti na srpski napad. Umjesto toga dopustili su zločin, koji se

Otvorenje izložbe “Srebrenički inferno” u Splitu

SRPANJ/RUJAN 2012.

9

BOŠNJACI U HRVATSKOJ nikada neće zaboraviti. Jerković je naglasio da je Srebrenica vrh spirale zla koja je započela implementacijom velikosrpskog projekta čiji su korijeni stari stoljeće i pol. “Nekoliko godina kasnije, Međunarodni sud pravde u Haagu presudio je po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Trijumfovala je, međutim, nepravda. Oni koji su bili pozvani i nadležni da presude po pravdi oglušili su se o zahtjev žrtve – Bosne i Hercegovine, koja je tražila sankcioniranje državnog terorizma Srbije i Crne Gore. Možemo govoriti o civilizacijskom posrnuću, slomu morala i potpunom kolapsu pravde. Ovom sramnom presudom afirmiran je i podstaknut najcrnji državni terorizam protiv malih naroda i sugerirano je da će biti nagrađena državna otimačina, ponižavanje žrtava, poginulih i osakaćenih. Svijet je, istina, rekao da je u Srebrenici učinjen genocid i to je jedino navedeno mjesto u Bosni i Hercegovini u kojem je mračna rezultanta zločina tako nazvana. Mi u Bosni i Hercegovini znamo da je na mnogim prostorima učinjen genocid i mi ćemo o tome pričati dok bude svijeta i vijeka sve dok postoji i jedan živi Bošnjak. Istina, ne možemo reći da nema istraga, zločinci pojedinačno dobivaju ono što su zaslužili, ali generalno plan etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini je uspio. Zločinci su pretrpjeli kolateralnu štetu, nalaze se po zatvorima, izdržavaju vremenske kazne, ali u očima svog naroda oni su ‘heroji’ koji su se žrtvovali za jedan viši cilj, a to su etnički očišćeni prostor u Bosni i Hercegovini. Danas imate situaciju da je cijela istočna Bosna, koja je do jučer bila naseljena Bošnjacima, ostala bez tog konstitutivnog naroda. Bojim se da je nakon presude Međunarodnog suda pravde dato na neki način zeleno svjetlo svim budućim agresorima da slabijima tumače ovaj pojam po vlastitoj makijavelističkoj logici, koja podrazumijeva osvajanje tuđih teritorija, mijenjanje granica, zatiranje malih naroda, uništavanje kulturnog i svakog drugog nasljeđa”, naglasio je Adamir Jerković.

Učesnici okruglog stola su zaključili da srebrenički genocid iz srpnja 1995. godine zahtjeva mnogo veće promišljanje, na pravi način i ne samo prigodno. Pritom su vrlo važna pitanja pokajanja i oprosta. “Mislim da je netko, ne trebao, nego morao zaustaviti Ratka Mladića prije nego počini to što je počinio. Nikome ne treba dopustiti da pilatovski opere ruke i kaže: ‘Nismo mogli, nismo znali!’”, rekao je novinar Predrag Lucić. Prof. dr. Mirjana Nazor je govorila o psihološkoj komponenti oprosta i zaborava. “Zapravo, mi nismo oprostili. Naše su misli, vjerojatno i djelatnost, opterećeni onime što nas muči, na sva ta događanja i zlodjela koje je netko učinio. Postavljamo si čitav niz pitanja na koja vjerojatno nemamo odgovore. Ponajviše kako je uopće moguće da se takvo nešto dogodi?”, rekla je Nazor. Bošnjački saborski zastupnik Nedžad Hodžić je istaknuo da Srebrenica nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

“To nije samo tragedija bošnjačkog naroda koji je žrtva srebreničkog genocida. To je tragedija i srpskog naroda kome su pripadali počinitelji tog zločina. To je tragedija svih europskih i svjetskih naroda. Nemojte zaboraviti da su Srebrenica i Žepa bile zaštićene zone Ujedinjenih naroda i da se zločin dogodio uz prisustvo snaga UNPROFOR-a, koje su bile zadužene za čuvanje tog stanovništva.

Srebrenica je tragedija cijelog svijeta, dakle planetarna tragedija.

Jedan normalan čovjek, koji se osjeća pripadnikom uljuđene, civilizirane Europe, apsolutno nije mogao i ne može progutati ovo što se dogodilo u Srebrenici”, rekao je Hodžić.

Sedma velika međunarodna izložba Arhiva Federacije BiH “Srebrenički inferno” i okrugli stol o genocidu u Srebrenici izazvali su veliku pažnju splitske javnosti i hrvatskih medija. Srebrenica je cijeli svijet ujedinila u boli, a i Split, dakako, nije bio iznimka. Splitski Bošnjaci su toga itekako svjesni. q Ibrahim DURAKOVIĆ

10

“U Bosni i Hercegovini ponovno smo izloženi napadima istih neprijatelja, koji sada drugim metodama pokušavaju uraditi ono što u im prošlosti nije pošlo za rukom. Nakon gubitka Kosova, imperijalni apetit Beograda prema Bosni i Hercegovini snažniji je no ikada. Oni žele da se namire za izgubljene teritorije. Budite sigurni da to nikada neće proći.

Ako smo mogli preživjeti Otomansku imperiju, u kojoj smo tretirani kao jedinstvena cjelina u golemom carstvu ili ostati ‘Corpus separatum’ u Austro-ugarskoj monarhiji, zar nemamo pravo biti nezavisna država?

Oni danas tumače da je Bosna i Hercegovina prosti zbir Federacije i Republike Srpske zanemarujući pri tom činjenicu da je Republika Srpska nastala na krvi, teroru i genocidu i da je Daytonski sporazum, kako bi spriječio ratna krvarenja, jednostavno prihvatio ovu činjenicu da jednu državu podijeli na dva dijela ostavljajući je, ipak, cijelom i suverenom.

Mi znamo da u Republici Srpskoj čine sve da pokažu svijetu kako je Bosna i Hercegovina – država invalid, sakata i nemoćna da bilo što uradi.

Nama je poznato da se čeka povoljna prilika za secesionistički čin, da navaljuju na međunarodnu zajednicu da ode što prije iz Bosne i Hercegovine. Vi vidite što se radi da jedan normalan plan ‘Sejdić – Finci’, koji je dobio međunarodni legitimitet presudom u Strasbourgu, srozaju u blato trenirajući živce cijelog svijeta. Oni žele umoriti međunarodnu zajednicu da digne ruke od Bosne i Hercegovine. To je ambijent za koji se zalažu. Mi u Bosni i Hercegovini znamo, hvala Bogu, da ima i snaga koje rade punim kapacitetom da sačuvaju državu, da je revitaliziraju, i to nas ohrabruje. Među njima je i jedan broj hrvatskih stranaka koje su posvećene ovom cilju.

Zato treba još jedanput ponoviti: napadnuti smo od istog neprijatelja, borili smo se protiv njega, ratovali smo za bolji i pravedniji sistem i suživot. O tome uostalom svjedoči otpor HOS-a u čijim postrojbama su se rame uz rame borili i zajedno ginuli Hrvati i Bošnjaci i koji je priznat sastavnim dijelom Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ali, moram da kažem da smo ponegdje u oslobodilačkom ratu dovođeni u neočekivane situacije, da su vjekovni prijatelji Hrvati i Bošnjacimuslimani uperivali oružje jedni na druge. Na sreću, to nije dugo trajalo, ali nam je nanijelo ogromnu štetu. Danas treba pošteno reći da je to bila naša zajednička najveća greška i nesreća iz koje moramo izvlačiti pouke.

Historija nas je naučila da naši narodi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj mogu zajedno hoditi, ali samo kao ravnopravni partneri i kao nezavisni međunarodno priznati subjekti. Uostalom, svijetla povijest nas je poučila i da smo najbolje rezultate polučivali onda kada smo dobro surađivali i kada nismo potpadali pod utjecaj nekih partikularnih interesa.

U Srebrenici i Vukovaru, kao i drugim bosanskim ili hrvatskim gradovima, srbočetnici su digli ruku na čovječanstvo i ljudsko dostojanstvo.

Ma koliko nam se činilo da je odmak vremena učinio svoje, ipak zamah te ruke osjećamo i danas. Posebno mi u Bosni i Hercegovini. Mora nas zabrinuti što sa najviših mjesta u Srbiji ponovo negiraju genocid u Srebrenici, a Vukovar proglašava srpskim gradom. Sve ovo govori da situacija još nije normalna i da će mnogo Dunava proteći kroz Vukovar dok Srbi shvate da se granice ne mogu mijenjati silom i da im srebreničke majke i sestre ne mogu zaboraviti 8.372 nevino ubijene djece.

Neprijateljima Bosne i Hercegovine bilo bi bolje da napokon shvate, da Bosna neće pasti ni tiho ni šutke, već bi moglo biti mnogo bolnih jauka, i naših i njihovih. Kada se ječi za svoje onda ništa nije teško, ali teže će biti onima koji žele priskrbiti tuđe. U tome sreće nema.” q Adamir Jerković na okruglom stolu “Zločin u Srebrenici”

PREPORODOV JOURNAL 143

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Ramazanski bajram: bajramska hutba muftije Aziza ef. Hasanovića

Bajramska poruka Ranojutarnjim bajram namazom, u nedjelju 19. kolovoza 2012., počela je trodnevna proslava Ramazanskog bajrama. Centralna bajramska svečanost i molitva održana je u Islamskom centru u Zagrebu, uz tradicionalno veliki broj vjernika i direktan TV-prijenos Hrvatske televizije.

Bajramsku hutbu, prvu nakon izbora za novog zagrebačkog muftiju i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, održao je prof. dr. Aziz ef. Hasanović. Uvodno je istaknuo da je ramazan Božanskim pravorijekom određen kao mjesec islamskog posta i objave Kur’ana, mjesec Božje milosti i oprosta. On je mjesec darivanja, uzajamnog razumijevanja i solidarnosti, kao i intenzivnog noćnog bdijenja kroz druženje i zajedničku molitvu, mjesec svekolike vjerničke mobilnosti i pobožnosti. Hasanović se u bajramskoj hutbi osvrnuo na aktualna događanja u svijetu, te neophodnost odgoja mladih generaciju na putu istinskog mira i bratske ljubavi, mirnog rješavanja konflikata, u čemu vjernici trebaju dati značajan doprinos. “Nažalost, i ovaj ramazan prošao je u znaku prolivanja nedužne muslimanske krvi od vladara nasilnika. O tome nam najbolje govore slike koje dolaze iz Sirije, Mijanmara i drugih mjesta. Vjernica i vjernik u ozračju bajramskih dana moraju dići svoj glas protiv svakog oblika nasilja, zlostavljanja, mučenja, pogubljivanja, protjerivanja po bilo kom osnovu jer nas islam uči da nema razlika među ljudima niti po vjeri, niti po boji kože, niti po podrijetlu. Jedina razlika je po onome što činimo dobro i korisno za zajednicu i čovječanstvo. ‘Najbolji među vama je onaj koji najviše koristi svojoj zajednici, a najgori među vama je onaj od koga njegova zajednica ima štetu’, poučava nas poslanik islama Muhammed, a.s. U nestabilnom i uzburkanom svijetu u kojemu živimo ukazuje se sve veća potreba za odgoj mladih za mir. Da bi se oko toga moglo djelovati na odgovarajući način treba razumjeti pravu narav mira koji se ne ograničava na odsutnost rata, niti na ravnotežu suprostavljenih strana, nego je zajedno Božji dar i ljudsko djelo, koje treba neprestano graditi. On je plod pravde i posljedica ljubavi. U kontekstu pravičnog i istinskog mira temeljenog na bratskoj ljubavi pozivam sve vjernike da budu aktivni nositelji solidarnosti, suradnje, bratstva i jačanja obitelji te poticajni u rješavanju konflikata na civiliziran i primjeren način”, naglasio je muftija Hasanović u bajramskoj hutbi.

Povodom završetka mubarek mjeseca ramazana i ramazanskog posta, te proslave velikog islamskog blagdana Ramazanskog bajrama, čestitku muftiji Azizu Hasanoviću, vjerskim dostojanstvenicima i službenicima te svim islamskim vjernicama i vjernicima u RH, uputili su predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, potpredsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko i kardinal Josip Bozanić.

“Svima želim da blagdan provedu u radosnom vjerničkom i obiteljskom zajedništvu, u ozračju mira i razumijevanja, te da duhovni poticaj Bajrama bude ujedno i poticaj za daljnju zauzetost za mir, toleranciju i izgradnju općeg dobra. Bajram šerif mubarek olsun!”

(Ivo Josipović, predsjednik RH) “U povodu nastupajućeg Ramazanskog bajrama, želim svim islamskim vjernicima da, nakon svetog mjeseca molitve i odricanja, obnovljenom snagom vjere sudjeluju u izgradnji razumijevanja, mira i prijateljstva među ljudima. U ime Vlade i svoje osobno ime, želim vam da provedete radostan i čestit blagdan u dobrome zdravlju, u druženju, u vjerničkom, prijateljskom i obiteljskom zajedništvu. Bajram šerif mubarek olsun!” (Zoran Milanović, predsjednik Vlade RH)

SRPANJ/RUJAN 2012.

Ramazanski bajram u Islamskom centru u Zagrebu “U prigodi velikog muslimanskog blagdana, Ramazanskog bajrama, svim vjernicima islamske vjeroispovijesti upućujem u ime Hrvatskoga sabora te u svoje osobno ime najiskrenije čestitke, kao i želje za mir i svako dobro. Neka Ramazanski bajram unese harmoniju i toleranciju u međuljudske odnose te učvrsti mostove prijateljstva i suživota na kojima želimo graditi budućnost naše zajedničke domovine Hrvatske. Bajram šerif mubarek olsun!” (Josip Leko, potpredsjednik Hrvatskog sabora) “Približava se dan velikoga slavlja za sve vjernike islamske vjeroispovijesti – Ramazanski bajram – čijim povodom, Vama osobno i svim islamskim vjernicima u Republici Hrvatskoj, upućujem svoje srdačne čestitke. Vrijeme molitve i posta kroz koje ste prošli pripremajući se za taj blagdan očituju kako čovjek nije dostatan samome sebi i kako je nužno u ostvarenju svojega ljudskoga poziva upućen na Onoga koji ga je stvorio i koji ga nadilazi. Dok Vas srdačno pozdravljam i izražavam svoje osobito poštovanje, ostajem u nadi kako će proslava Ramazanskoga bajrama uroditi vidljivim plodovima za sve Vaše vjernike.” (kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit) q Ismet ISAKOVIĆ (…) Polazeći od vjerske obveze, izražavajući pijetet prema šehidima i poginulim borcima u Domovinskom ratu, s ciljem svjedočenja istine koja govori o doprinosu muslimana u uspostavi i obrani suvereniteta i cjelovitosti Republike Hrvatske, donosim Odluku kojom se 2. dan Ramazanskog bajrama proglašava Danom šehida i poginulih muslimana u Domovinskom ratu, počevši od ovog Ramazanskog bajrama 20. kolovoza 2012./2. ševvala 1433.

Nalaže se svim glavnim imamima da ovu Odluku objelodane na hutbama. Nalaže se svim glavnim imamima i imamima da u svojim džamijama i mesdžidima organiziraju tevhid na taj dan pred plemenite duše svih šehida i poginulih boraca. Centralno obilježavanje ovog dana bit će održano u Zagrebu ispred Islamskog centra na Spomen parku i obilježju, koje je simbol svih šehida i žrtava Domovinskog rata.

Obilježavanje treba organizirati s braniteljskim udrugama na najprimjereniji način, vodeći računa da se zadovolje vjerski propisi i ostali dijelovi protokola koji se tom prigodom definira. (…) q Muftija dr. Aziz Hasanović, predsjednik Mešihata

11

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

Inauguracija prof. dr. Aziza ef. Hasanovića, novog zagrebačkog muftije

Inauguracijska svečanost Na prigodnoj ceremoniji u Zagrebačkoj džamiji, u subotu 22. rujna 2012., svečano je inauguriran novi zagrebački muftija – prof. dr. Aziz ef. Hasanović, novoizabrani predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Njemu je Muraselu, poseban dekret – pismeno ovlaštenje za novu funkciju, predao dr. Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Jednosatnu inauguracijsku svečanost u prepunoj džamiji direktno je prenosila Hrvatska televizija.

“On je stekao sve uvjete koje zahtijeva naša vjera, ali i uvjete po svom moralnom integritetu, po svojim javnim stavovima koji su utemeljeni na razvijanju dijaloga, međuljudske komunikacije. On ima široko srce, zreo i odgovoran um te iskustvo koje malo tko ima u svijetu kao muftija. Ima iskustvo genocida koji je učinjen nad njegovom porodicom u Srebrenici i njegovim narodom u Bosni i Hercegovini, od kojega još uvijek strahujemo”, rekao je reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić predajući Muraselu novom zagrebačkom muftiji. Reis Cerić je naglasio da muftija znači biti čovjek koji je na raspolaganju svima koji žele čuti odgovore na životna pitanja. Muftija nije kadija i nema izvršnu vlast i sudove koji zahtijevaju izvršenje, već je savjetnik, onaj koji liječi ljudsku dušu i stoji da podijeli sve brige, muke i patnje svoje zajednice. Izrazio je uvjerenje da je Hasanović najzaslužniji čovjek u Zagrebu i Hrvatskoj da ponese to “breme i čast”. “Uvjeren sam da će opravdati očekivanja muslimana svoje zajednice i šire te pridonijeti dijalogu koji svijet danas najviše treba, a hrvatskoj državi i društvu biti integrativni dio europskih procesa onako kako nas to uči naša vjera”, rekao je reis Cerić.

U inauguracijskom govoru muftija Hasanović je istaknuo osnovne pravce rada u svom mandatu: “Posebna pozornost na rad s mladima i ženama, javnost i transparentnost putem Ureda za informiranje i izdavaštvo. Poticanju dijaloga i ostvarivanje što većih kontakata s predstavnicima vjerske i društvene zajednice.” Rekao je kako namjerava nastaviti “utabanim stazama” svog prethodnika Omerbašića, pri čemu će se posebna pozornost posvetiti odnosima s Islamskom zajednicom u BiH. “Služit ću svome narodu i zajednici štiteći interese muslimana i islama u Hrvatskoj”, obećao je Hasanović, ustvrdivši kako se Islamska zajednica ne smije predati i udaljiti od svog naroda. Ona može biti vjerna samoj sebi ako je “u svojoj biti demokratska, u svom poslovanju transparentna, u svojoj misiji otvorena prema svakome, a po svojoj strukturi internacionalna”. Ocijenio je kako ulaskom u Europsku uniju Hrvatska kao svoju vrijednost unosi najbolje riješeno muslimansko pitanje u Europi. “To nudimo kao model rješavanja muslimanskih manjina u svijetu, ali i kršćanskih manjina u islamskom svijetu”, rekao je novi zagrebački muftija.

U poslijepodnevnim satima u Kongresnoj dvorani Islamskog centra u Zagrebu održan je inauguracijski prijem kojem je prisustvovalo oko 250 uglednika iz Hrvatske i svijeta, a među njima i predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, ministar pravosuđa Orsat Miljanić, apostolski nuncij Alesandro D’Errico, velikodostojnici svih vjerskih zajednica, saborski zastupnici, veleposlanici i mnogi drugi. U svim govorima na svečanosti isticana je vrlo dobra suradnja predstavnika Islamske zajednice i vlasti, bliska povezanost Hrvatske i BiH i potreba za daljnjom prijateljskom suradnjom.

Premijer Milanović je rekao da je Hrvatska velikom većinom kršćanska i katolička zemlja, ali isto tako i zemlja muslimana, pravoslavaca, židova – “zemlja ljudi koji imaju osoban odnos prema vjeri i

12

Inauguracijski prijem božanskom, zemlja ljudi koji su agnostici i ateisti kojih ima manje, ali koji također ovdje žive”. Ustvrdio je kako se vjera često banalizira i da je, koliko on poznaje Bibliju, vjera prije svega povjerenje te da tu razlike među vjerama nema. Napomenuo je da su velika većina hrvatskih muslimana Bošnjaci, koji su vrijeme rata bili ostavljeni sami sebi. “Prošao je rat, cijena je ogromna, svi su nastradali, ali Bošnjaci i muslimani najviše zbog toga što su druge vjere”, rekao je Milanović.

Predsjednik Josipović je rekao da je Hrvatska zemlja vjerskih sloboda i nacionalne ravnopravnosti koje su, nažalost, često na iskušenju. Poručio je kako je potrebno odoljeti tom iskušenju i da se, bez obzira na vjeru i naciju, širi i jača bratstvo među ljudima, te da Hrvatska bude topli dom svim svojim građankama i građanima. granica koja spaja. Napomenuo je kako je Islamska zajednica u proteklom razdoblju bila primjer domoljubnog ponašanja i međureligijskog razumijevanja i tolerancije. Josipović je ustvrdio da granica između Hrvatske i BiH nakon ulaska Hrvatske u EU mora ostati poveznica. “Članstvo Hrvatske u EU neće biti građenje zida između Istoka i Zapada. Naša Vlada poduzima već puno toga da to bude europska granica koja spaja”, rekao je Josipović.

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić poželio je da se riješe sva pitanja između BiH i Hrvatske, osobito granična. “Nemojte nas zatvarati, kao što nas niste zatvarali 1992. i 1995. I u teškim trenucima meni je Zagreb bio otvoren grad, išao sam Istokom i Zapadom boreći se za svoju Bosnu, za svoj narod”’, rekao je reis Cerić, koji je Hrvatsku i BiH opisao kao “dva sijamska blizanca” povezana srcem, dušom, umom i sudbinom. q Ismet ISAKOVIĆ Sastav novog Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj (11 članova) čine: prof. dr. sc. Aziz ef. Hasanović (predsjednik), prof. dr. sc.

Remzija Hadžiefendić Parić, prof. Salkan ef. Herić, dipl. ing. Irhad Meheljić, dipl. iur. Samir Ilijazi, mr. sc. Mirza Šabić, prof. Sadžida Jukan, prof. Mevludi ef. Arslani, dipl. ing. Mirzet Hafizović, dipl. iur. Adnan Omanović i prim. mr. sc. Ferid Latić, dr. med.

Savjet muftije čine glavni imami i ravnatelj Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda Smajlovića”: kurra hafiz Aziz ef. Alili (Zagreb), Salkan ef.

Herić (Dubrovnik), Idriz ef. Bešić (Gunja), Esad ef. Jukan (Pula), Hajrudin ef. Mujkanović (Rijeka), Alem ef. Crnkić (Sisak), Vahid ef. Hadžić (Split) i Mevludi ef. Arslani (Islamska gimnazija – Zagreb). q

PREPORODOV JOURNAL 143

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

19. Europsko natjecanje učača Kur’ana a.š. (Zagreb, 27.-29. rujna 2012.)

Ljepota Allahove riječi Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Svjetska organizacija za hifz iz Džidde (Saudijska Arabija) i Ministarstvo vakufa države Katar povodom 25. obljetnice svečanog otvorenja Zagrebačke džamije organizirali su 19. Europsko natjecanje učača Kur’ana Časnog. Natjecanje je održano 28. i 29. rujna 2012. u molitvenim prostorima Islamskog centra u Zagrebu, a svečanost otvorenja upriličena je u četvrtak 27. rujna, poslije akšam namaza, u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”.

Svečanom otvorenju prisustvovali su mnogi ugledni gosti iz vjerskog, kulturnog i političkog života grada Zagreba i Hrvatske, kao i predstavnici diplomatskog kora iz muslimanskih/islamskih zemalja akreditiranih u Zagrebu. Prigodnim riječima prisutnima su se obratila četvorica govornika koji su, između ostaloga, podsjetili da je kamen temeljac Islamskog centra u Zagrebu postavljen 11. rujna 1981., a svečano otvorenje uslijedilo je šest godina kasnije – 6. rujna 1987. “Održavanjem tradicije natjecanja učača Kur’ana, povodom obljetnice svečanog otvorenja, Zagrebačka džamija je ostala vjerna samoj sebi i na taj način pokazala da je dostojna islamske misije, te da je opravdala povjerenje onih koji su pomogli njezinu izgradnju”, rekao je kurra hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački. Dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb, istaknuo je da je Zagrebačka džamija od početka prerasla okvire mjesne muslimanske zajednice i svojim vjerskim, društvenim i kulturno-prosvjetnim sadržajima postala jednim od najznačajnijih islamskih središta u Europi, te poveznica između novijih muslimanskih dijaspora na europskom zapadu i starosjedilačkog i tradicionalnog islama na europskom jugoistoku. “Obilježavajući 25. obljetnicu svečanog otvaranja Zagrebačke džamije, tradicionalnim organiziranjem natjecanja učača Kur’ana, Medžlis Islamske zajednice Zagreb obilježava i gradnju nečega što predstavlja sudbinsku vezu između islama i muslimana. Jer ova je džamija naš simbol, duša i svjedok, ona je naš život, naša radost i i najbolja potvrda naše vjerske i ljudske pripadnosti”, rekao je Redžepi. Posebno zadovoljstvo izrazio je i Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik: “Natjecanje učača Kur’ana je ne samo simbol Islamskog centra u Zagrebu, nego je i simbol zagrebačkog života, zagrebačkog civilizacijskog iskoraka i prijateljstva s našim prijateljima Bošnjacima. Ovo je ukras grada Zagreba i ja sam ponosan na to.” Prof. dr. Aziz ef. Hasanović, zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, istaknuo je da se radi o jedinstvenoj manifestaciji u Europi. “Ova manifestacija je ravna svakoj Olimpijadi na europskoj razini s tim da Zagreb ima jednu prednost, a to je da olimpijadu i festival lijepog učenja Kur’ana, od svih europskih metropola, može organizirati samo Zagreb. To je naše zajedničko bogatstvo koje treba afirmirati i stalno promicati.”

Natjecanje je završeno u subotu, 29. rujna, proglašenjem pobjednika i tradicionalnim Velikim mevludom na bosanskom, albanskom i turskom jeziku, kojeg su izveli svi natjecatelji i muški pjevački zbor “Rejjan” iz Sarajeva. Pobjednike je odredila Ocjenjivačka komisija sastavljena od šestorice hafiza: kr. hfz. Aziz Alili, predsjednik (Hrvatska), hfz. Mensur Malkić (BiH), kr. hfz. Khaled Darwicheh (Sirija), kr. hfz. Bargouth Abdullah Al-Muhib (Saudijska Arabija), kr. hfz. Selman Okomuş (Turska) i hfz. Bajram Ajeti (Makedonija). Pobjednici u pet natjecateljskih kategorija su: Redouan Ait Hassou – Nizozemska (Hifz cijelog Kur’ana), Davud Efendić – Behram-begova medresa iz Tuzle, BiH (Hifz 15 džuzeva), Suad Godušević – Karađoz-

SRPANJ/RUJAN 2012.

Redouan Ait Hassou, pobjednik natjecanja (lijevo) begova medresa iz Mostara, BiH (Hifz 5 džuzeva), Hizir Özkök – Turska (Tilawet – do 40 godina starosti) i Nermina Mujanović – Behram-begova medresa iz Tuzle, BiH (Tilawet medresa). Ukupni pobjednik 19. Europskog natjecanja učača Kur’ana je Redouan Ait Hassou, koji je pobijedio osvojivši čak 99 bodova od 100 mogućih u kategoriji Hifza cijelog Kur’ana. On je dobio nagradu (nagradno putovanje na umru i 500 eura) i plaketu “Hafiz Fadil Fazlić”.

Na 19. Europskom natjecanju učača Kur’ana sudjelovala su 74 natjecatelja iz čak 22 europske zemlje (Albanija, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Luksemburg, Makedonija, Nizozemska, Kosovo, Rusija, Slovenija, Srbija, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska i Velika Britanija). Ovogodišnje natjecanje potvrdilo je visoke dostignute organizacijske standarde, na osnovu kojega je od Svjetske organizacije za hifz i Ministarstva vakufa Katara ocijenjeno kao najbolje organizirano Natjecanje učača Kur’ana u neislamskim zemljama. Trodnevnoj manifestaciji prisustvovalo je više od 4.000 posjetitelja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Zadnjeg dana natjecanja svi prostori u Islamskom centru bili su prepuni, a parkirališta tijesna da prime sve autobuse i osobne automobile.

Pobrojano je čak 35 autobusa s posjetiteljima iz BiH, većinom s vjernicima iz Cazinske krajine, od čega najviše iz Bužima. q Ismet ISAKOVIĆ Europskom natjecanju učača Kur’ana u Zagrebu posebnu težinu daju članovi Ocjenjivačke komisije, koji spadaju među najpoznatije kur’anske stručnjake u svijetu. Veoma značajnu ulogu u proteklim godinama imao je rahmetli prof. dr. hafiz Fadil ef. Fazlić (1951.-2012.), profesor kiraeta i dawe na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i dugogodišnji predsjednik Ocjenjivačke komisije. Kao predsjedavajući zaslužan je što kod ocjenjivanja nije zabilježeno niti najmanje nesuglasje, a zahvaljujući i tome zagrebačko natjecanje tako visoko kotira među svjetskim natjecanjima. U znak sjećanja na neizbrisivi trag koji je ostavio, odlučeno je da od ove godine prva nagrada u kategoriji Hifza cijelog Kur’ana nosi njegovo ime. Osim toga, na svečanosti otvorenja prikazan je dokumentarni film u produkciji Islamske zajednice u Hrvatskoj o angažmanu hafiza Fazlića na dosadašnjim natjecanjima u Zagrebu. q

13

hrvatska

Sporazum Tuđman – Izetbegović i Pelješki most

Dokumenti u korist BiH Prošlo je već cijelih osam mjeseci, a od obećanih osam milijardi kuna investicija o kojima je najviše govorio prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić nije bilo gotovo ništa. Zemlja je u dubokoj krizi, posljednji podatak HNB-a je da je BDP pao za 2,1%, a jedino je sve iznenadio porast industrijske proizvodnje u kolovozu za 0,6%. No, kako smatraju analitičari, to je “incident” jer se najvjerojatnije radi o nekom većem izvozu nafte u regiju ili pak o porinuću broda. Prethodnih mjeseci industrijska je proizvodnja bila u padu oko 5%. U takvoj situaciji Vlada RH je našla vremena da otvori raspravu o također važnim pitanjima za zemlju: gradnji Pelješkog mosta i ratifikaciji sporazuma Tuđman – Izetbegović iz 1999. o granici Hrvatske i BiH.

Financiranje mosta iz sredstava EU Otvarajući sjednicu, predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović 19. srpnja se osvrnuo na gradnju Pelješkog mosta, istaknuvši kako se radi o projektu koji ima europsku dimenziju. “Prije dosta vremena dao sam naputak ministrima i kolegama u Vladi da razgovaraju u Europskoj komisiji o mogućnosti hrvatskog kandidiranja Pelješkog mosta za fondove EU-a. Ispostavilo se da je to mogući europski projekt, no on košta oko 400 milijuna eura i Hrvatska sama taj novac, nažalost, nema”, naglasio je premijer Milanović. “Naš zadatak je da spojimo Hrvatsku na prihvatljiv i priuštiv način”, rekao je hrvatski premijer, dodavši kako se na tome ozbiljno radi. Istaknuo je da je njegova Vlada u tek pola godine mandata otvorila ozbiljne razgovore oko gradnje koridora, što je nazvao dobrom i inteligentnom opcijom, ali i predmetom dogovora s BiH zbog mnoštva tehničkih i političkih detalja koje treba dogovoriti. “Vlada ide prema realnim i mogućim ostvarenjima”, kazao je Milanović te najavio da bi u razumnom i dohvatljivom vremenu trebalo biti poznato hoće li se hrvatski jug s ostatkom države spojiti koridorom ili mostom. “Ministri na tome rade vrlo ozbiljno i detaljno, ali obećanja unaprijed ne dajemo tamo gdje nismo potpuno sigurni da ih možemo dati. Tamo gdje jesmo dajemo, a obećanje je da će Dubrovnik i dubrovačko primorje biti spojeni neprekinutom vezom sa sjevernim dijelom županije. Hoće li to biti most ili koridor, znat ćemo uskoro”, rekao je premijer.

Europska komisija će Hrvatskoj dati do 200.000 eura za izradu predstudije isplativosti izgradnje Pelješkog mosta. To je prvi konkretan potez Bruxellesa nakon verbalnih poruka da je moguće dobiti novac iz predpristupnih fondova. Zagreb mora izraditi analizu da je Pelješki most najisplativiji pravac koji povezuje dva dijela Hrvatske, ali i EU. Ako to u konačnici Bruxelles odobri, EU bi most financirala i do 80%, a gradnja bi počela najranije 2014. godine. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić rekao je da je ovo potvrda europske volje da se financira izgradnja mosta.

Stari model Pelješkog mosta bio je visok 55 metara, no u Bruxelles je poslan nacrt novog modela. Prema njemu, most će biti visok 35 metara, bez ikakvih spektakularnih visećih konstrukcija. Cijena starog modela bila je 2 milijarde i 200 milijuna kuna, a novog milijardu i 500 milijuna kuna. Ovoj se cijeni mora pridodati i cijena pristupnih cesta, pa kada se sve zbroji, ispada kako je cijena starog modela bila 3,5 milijardi kuna, a novog 2,6 milijardi. Tako bi most sada trebao biti niži i uži, sa samo dvije trake, i što je najvažnije – jeftiniji.

14

Pelješki most

EU je ipak oprezna Sve to je bitno jer će po ulasku u EU Hrvatska biti jedina zemlja članica s podijeljenim teritorijem koji je presječen teritorijem BiH. Ako Bruxelles ne prihvati ideju o Pelješkom mostu, mogla bi proći ideja o koridoru kroz Neum. Koridor će izgledati kao autocesta s visokim branicima nad kojim će biti provođen vrlo striktan nadzor.

Krajem rujna Damir Hadžić, ministar prometa i komunikacija BiH, izjavio je da je novi projekt nižeg Pelješkog mosta neprihvatljiv za BiH jer bi onemogućio ulazak većih brodova u Neumski zaljev.

Hadžić je kazao kako BiH ne dovodi u pitanje pravo Hrvatske da mostom spoji svoj teritorij, no pritom inzistira na poštivanju dva uvjeta: pristupu BiH otvorenome moru i nepovredivosti svoga suvereniteta. Dodao je kako se i bosanskohercegovačka strana sprema predstaviti vlastite planove vezane uz novi most, koji bi podrazumijevali visinu dostatnu za pristup većih brodova Neumu.

No, iako je najavljeno da će Hrvatska od Europske komisije dobiti odgovor do kraja godine, čini se da je izgradnja mosta za EU ipak upitna, i to bez obzira na hrvatsko-bosanske nesuglasice. To se saznalo početkom druge polovine rujna kada su mediji objavili da Pelješki most najvjerojatnije neće biti nikada sagrađen, a i za otvaranje hrvatskoga cestovnog koridora u zaleđu Neuma trebat će još podosta delikatnih pregovora i odricanja. Bio je to zaključak s trilateralnog sastanka na ministarskoj razini Hrvatske, BiH i Europske komisije, održan u Bruxellesu 19. rujna.

List “Novosti” je prenio riječi neimenovanog izvora “iz visokih diplomatskih krugova”, koji je rekao da europski čelnici ne smatraju da je pelješki most isplativ. “Pitanje mosta riješeno je tom zgodom po kratkom postupku: potpredsjednik Europske komisije Siim Kallas, nadležan za pitanja transporta, i povjerenik za regionalnu politiku Johannes Hahn dali su hrvatskim ministrima jasno do znanja da europski porezni obveznici neće platiti gradnju mosta dok se trima studijama ne dokaže njegova puna opravdanost. Radi se o studiji ekonomske isplativosti, studiji utjecaja na okoliš i studiji doprinosa regionalnog razvoja RH i EU. Zatim su svoju skepsu prema tome još potkrijepili retorički, upitavši zašto se most za Siciliju “gradi” već 40 godina, te sami odgovorili – “zato što nije isplativ”!

Pritisak na BiH O mostu više nije bilo govora, a hrvatski predstavnici s ministricom Vesnom Pusić na čelu usmjereni su da rješenje potraže najpri-

PREPORODOV JOURNAL 143

hrvatska je u dogovoru s kolegama iz susjedstva. Na tom sastanku bio je i bosanskohercegovački ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija. Također, objašnjeno im je da bi čim prije morali obratiti pažnju na alternative mostu za povezivanje odvojenih dijelova Hrvatske i razmisliti o njihovoj provedbi.

Na tom su sastanku predstavnici Europske komisije od BiH tražili ustupke koje ne bi, tvrdio dobro obaviješten izvor, prihvatila nijedna zemlja članica. Posrijedi je u prvom redu zatvoreni cestovni koridor iza Neuma, što pak otvara čitav set dodatnih složenih pitanja. Ministri su na sastanku u Bruxellesu ovaj put zapeli na nedoumicama oko regulacije prijevoza robe animalnog porijekla Jadranskom magistralom kroz Neum. “Traži se da BiH nema pravo npr. otvoriti zapečaćeni hrvatski kamion u prolazu kroz Neum, dok se njoj ne garantiraju ni približne olakšice u korištenju luke Ploče. A ta su pitanja bila vezana sporazumom Tuđman – Izetbegović. Znači, EU inzistira – a ne više Hrvatska – da se BiH odrekne dijela svog suvereniteta, danas na magistrali, sutra na koridoru u neumskom zaleđu, i da ujedno zaboravi na iole jednostavniji promet robe između lučkog terminala u Pločama i svoje teritorije. Uvjeren sam da nijedna zemlja EU-a ne bi pristala na nešto slično, jer bi to za nju značilo izravnu štetu”, objasnio je izvor “Novosti”.

“BiH bi tako morala detaljno prijaviti te zatražiti dopuštenje za svaki pojedinačni robni transport iz Ploča, luke koja živi od posla s tom državom, i morala bi trpjeti usputne kontrole što ih nameće EU. Ne bi bilo dovoljno pristati na zabranu prometovanja točno određenim ilegalnim, kao i opasnim robama. A za eventualni koridor iza Neuma, EU prihvaća samo totalno ustupanje suvereniteta na tome ograđenom dijelu bosanskohercegovačke teritorije, po čemu bi i za prometne nesreće na njemu bila nadležna hrvatska policija. BiH, prilično razumljivo, ne želi tako lagano odustati od reciprociteta imanentnog sporazumu Tuđman – Izetbegović, sve dok se taj dokument imalo uzima u obzir. To znači da će ona ustrajati na zahtjevu da na putu do Ploča ima transportna prava kao i Hrvatska kroz zaleđe Neuma”, kazao je neimenovani izvor.

Iako se Hrvatska više nema razloga protiviti takvom reciprocitetu, problem je u Bruxellesu, kojem to predstavlja posve novo, nepoznato iskustvo jer EU-birokracija, kao i svaka druga, nerado izlazi izvan utabanih okvira.

HDZ ne priznaje Tuđmanovu odluku Kada je u pitanju Sporazum Tuđman – Izetbegović, hrvatski premijer Zoran Milanović čvrsto je odlučio pokušati natjerati Sabor da dvotrećinskom većinom ratificira Ugovor o razgraničenju s BiH, iako zna da je to teško ostvarivo. Iza ideje o dvotrećinskoj većini nalazi se strah vladajuće koalicije kako bi HDZ, ako bi Sabor potvrdio ratifikaciju s kvalificiranom većinom, podignuo tužbu na Ustavnom sudu. “S obzirom na sastav Ustavnog suda, prilično smo sigurni da bi se priklonio HDZ-u i izazvao političku krizu”, drže u Vladi RH. Osim toga, opozicija je ovu temu iskoristila za političke poene, pa će premijer Milanović vjerojatno čekati pogodan trenutak da u Hrvatskom saboru ratificira 2/3-inskom većinom. Naime, iako odluku može donijeti i natpolovičnom većinom svih zastupnika, ne želi dati prostor HDZ-u da poslije može prozivati sadašnju hrvatsku vlast. Zato se ide na dvotrećinsku varijantu, iako je riječ o velikom riziku, a i brojke pokazuju da vladajući sa saveznicima neće imati dovoljan broj ruku.

Premijer Milanović i ministrica Pusić, kao i njihovi najbliži suradnici, detaljno su analizirali niz dokumenata o razgraničenju i unisono zaključili da svi dosadašnji dokumenti potvrđuju isprav-

SRPANJ/RUJAN 2012.

Alija Izetbegović i Franjo Tuđman nost Vladine politike. To znači dvije stvari: prvo, Hrvatska jednostavno mora ratificirati sporazum Tuđman – Izetbegović iz 1999., i drugo, sva relevantna dokumentacija pokazuje da dva sporna otočića pripadaju BiH. Isto dokazuje i kronološki pregled sastanaka i službenih dokumenata između 1999. i 2010., iz kojih je očito da su prijašnje HDZ-ove vlade (Zlatka Mateše, Ive Sanadera i Jadranke Kosor) također podržavale dogovor kojem se protivi sadašnji oporbeni HDZ! Prvi u nizu dokumenata vezanih za Sporazum Tuđman – Izetbegović jest promemorija sa sastanka koji je održan 20. rujna 1999., u kojem eksplicitno piše kako su, prema svim pokazateljima, Mali i Velik Školj dio BiH teritorija. Isto stajalište ponavlja se i dva dana poslije, 22. rujna 1999., u dokumentu o primjeni Konvencije o pravu mora. Nedugo zatim, 30. rujna 1999. u Vladi je održan neformalni sastanak Državne komisije za razgraničenje i prema zapisniku toga dana su Hrvoje Kačić i Žarko Domljan podržali sporazum Tuđman – Izetbegović.

Tijekom idućih godina slijedilo je nekoliko međudržavnih sastanaka, a najvažniji dokument u tom razdoblju je izvješće od 22. listopada 2004., u kojem se opet ponavlja da se radi o teritoriju BiH. Zatim je 13. svibnja 2005. uslijedio izuzetno važan sastanak Vlade na kojem je referirao Hidajet Biščević, i tada je službeno zaključeno kako su “ispunjeni svi uvjeti za ratificiranje Ugovora”. Dokument se trebao naći pred saborskim zastupnicima i potom biti usvojen, ali je ratifikacija opet odgođena, ne i djelovanje Vlade Ive Sanadera. U promemoriji od 28. studenoga 2005. ponovno se zagovara sklapanje ugovora s BiH i zaključuje kako poluotok Klek i otočići pripadaju BiH. Sličnu politiku nastavila je i Jadranka Kosor, što je očito iz dva dokumenta iz travnja 2010. Prvi nosi oznaku povjerljivo i unutra je koncizan opis razvoja pregovora, kao i objašnjenje prema kojem je ratifikacijski proces zaustavljen 30. ožujka 2007., kada su Ivo Sanader i Gordan Jandroković sugovornicima iz BiH predložili međunarodnu arbitražu oko spornih otoka. Ali u travanjskom dokumentu također se zagovara ratifikacija uz objašnjenje kako postoje svi uvjeti i dogovori dviju država. Drugi dokument nosi oznaku tajno, a radi se o promemoriji o ratifikaciji i u njemu se eksplicitno podržava potvrda ugovora o granici.

I konačno, u Zagrebu je 5. srpnja 2010. održan sastanak Međudržavnog diplomatskog povjerenstva koji je vodio Davor Božinović, jedan od najbližih suradnika Jadranke Kosor. Prema zapisniku, delegacije su se složile oko dva pitanja: prvo, sporazum Tuđman – Izetbegović ocijenjen je kao “vjerodostojan i važan”, i drugo, zaključeno je da Hrvatska i BiH trebaju nastaviti raditi kako bi se dotični dokument konačno ratificirao. q Edis FELIĆ

15

hrvatska

SJEĆANJE NA HAJRU PROHIĆ

Ubij me nježno Krajem 90-ih godina imala sam priliku upoznati Hajru Prohić, vrlo uspješnu odvjetnicu, ali prije svega suprugu i majku dviju djevojčica, danas odraslih žena. Srdačna i nasmijana bila je potpuno posvećena onima koje je zastupala. Tako je kobnog 22. rujna 1999. godine, iako je toga dana bio pogreb njezina svekra, došla na sudsku raspravu koja je imala tragičan ishod. U sudnici, tijekom brakorazvodne parnice koju je pokrenula Gordana Oraškić (29) kako bi se spasila od nasilnog muža, ubijene su sutkinja Ljiljana Hvalec (39), odvjetnica Hajra Prohić (43) i Gordana Oraškić, dok je daktilografkinja Stanka Cvetković (38) bila teško ozlijeđena, ali izvan životne opasnosti. Mato Oraškić ispalio je devet metaka u svoje žrtve. Prvih šest hitaca ispaljeno je rafalno, a još tri su uslijedila nakon kratke stanke. Svi meci ispaljeni su u glave žrtava. Mato Oraškić, suspendirani policajac VI. Policijske postaje, za brutalno ubojstvo triju žena osuđen je na 40 godina zatvora.

Statistika je neumoljiva. Svakih 15 minuta u Hrvatskoj muškarac pretuče ženu. Policija dnevno u prosjeku intervenira 29 puta zbog nasilja u obitelji. U zadnjih 10 godina ubijeno je 305 žena u dobi od 22 do 47 godina. Prema podacima policije, ubojice su u 2065% slučajeva bili njihovi muževi, partneri ili bivši muževi i partneri.

Svake godine se prijavi između 11.500 i 17.500 počinitelja nasilja u obitelji, a broj žrtava takvih djela kreće se između 14.500 i 22.200, od čega su žene žrtve u 64-71% slučajeva, ovisno o godini. Službeni podaci policije govore da se svake godine prijavi između 1.400 i 2.000 kaznenih djela vezanih za nasilničko ponašanje u obitelji, “pri čemu je oštećeno od 1.500 do 2.100 osoba, od čega su žene žrtve u 75 do 80% slučajeva”. Od 2000. do 2010. godine policiji je prijavljeno 6.625 kaznenih djela, odnosno od 461 do 761 slučaja na godinu, vezanih za seksualno nasilje u Hrvatskoj. Među njima su najčešće bludne radnje (34% slučajeva), silovanje (15%) i zadovoljavanje pohote pred djetetom i malodobnom osobom (14%). Žene su žrtve u 86% slučajeva, a postoci se kreću od 47 do 99%, ovisno o djelu. U slučaju silovanja 95% žrtve su žene koje je u 83% slučajeva silovao muškarac koga poznaju i kome vjeruju, 20% su to njihovi dečki, 33% njihovi muževi i izvanbračni partneri. Prema jednom istraživanju svaka četvrta djevojčica do 14 godina doživjela je neki oblik seksualnog zlostavljanja. Od početka 2012. ubijeno je sedam žena i evidentirano šest pokušaja ubojstava. Ipak, većina nasilja ostaje neprijavljena i neregistrirana. Čak 83% žena nikada ne prijavi nasilje, a ono se u Hrvatskoj kreće negdje oko svjetskog prosjeka što znači da je jedna od pet žena žrtva nekog oblika nasilja ili je bar jednom doživjela nasilje. Nasilje ne poznaje diskriminaciju. Nasilnici su osobe svih profesija, obrazovnih i socijalnih struktura. Svake godine među nasilnicima je 25% recidivista, dok su sve ostalo novi nasilnici.

Međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama obilježava se 25. studenog, ali Hrvatska od 2005. godine svoj Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava 22. rujna, na dan kada se dogodio nezapamćeni zločin u Općinskom sudu u Zagrebu. Ovogodišnje aktivnosti povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama nevladina organizacija “Ženska soba” posvetila je pokretanju javne kampanje “Senzibilizacija i osvještavanje javnosti za problematiku nasilja u obitelji” u sklopu koje je predstavljena

16

Suprug Esad i kćerka ubijene Hajre Prohić web-stranica “Sigurno mjesto – U tri klika biraj život bez nasilnika” koja žrtvi nasilja na jednostavan način pruža sve potrebne informacije kao prvu pomoć i izlaz iz naizgled bezizlaznog kruga obiteljskog nasilja. U sklopu “Ženske sobe” otvoren je i Centar za žrtve seksualnog nasilja, gdje osobe koje su preživjele seksualno nasilje mogu dobiti besplatno i potpuno anonimno pravno, psihološko i medicinsko savjetovanje.

Obilježavanju Nacionalnog dana borbe protiv nasilja pridružio se i predsjednik RH Ivo Josipović koji je u svojoj poruci naglasio: “Stoga, i kao suprug i otac, posebno poručujem mladim ženama koje tek stupaju u veze ili brakove. Nikada nemojte trpjeti niti jedan oblik nasilja i nikada nemojte šutjeti o tome. Skupite hrabrost i progovorite – ne samo zbog sebe, nego i zbog svojih kćeri i prijateljica kojima se već sutra može dogoditi isto.” Ipak, prema izjavi ministrice Milanke Opačić unatoč što su Vlada i Sabor u posljednjih deset godina donijeli određene zakonske akte i što se propisima pokušava spriječiti nasilje u društvu, nasilje nad ženama je u porastu. “Krajnje je vrijeme da sigurne kuće, skloništa za žrtve nasilja, prestanu puniti žene i djeca. Znači da oni ne napuštaju svoje domove, nego bi domove morali napustiti zlostavljači, za što postoje mehanizmi. Na svim institucijama ovoga društva, od zakonodavno-represivnih do socijalnih i odgojnih zaista je red da te mehanizme iskoriste do krajnjih granica. Svaki dan. Ne bi li se spriječile siledžije koji nemaju snage da prebiju dugove sa svojim demonima, nego prebijaju nemoćne žene. Dok ih ne preubiju”, naglasila je Opačić.

Stravična egzekucija triju žena – Hajre Prohić, Ljiljane Hvalec i Gordane Oraškić – potaknula je uspostavljanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, ali rješenje ovog duboko ukorijenjenog problema zahtjeva angažman svih instanci društva s posebnim naglaskom na preventivno djelovanje i obrazovanje djece i mladih o nenasilnom rješavanju problema. Hrvatska je dio vala svjetske pandemije nasilja u obitelji čemu posebnu pažnju posvećuju i Ujedinjeni narodi. Kako je izjavila Louisa Vinton, koordinatorica UN-a u Hrvatskoj: “Nasilje nad ženama nije isključivo žensko pitanje. Naš je cilj potaknuti muškarce i mladiće da zauzmu stav suprotstavljanja nasilju nad ženama, kao i da propitkuju zastarjele stereotipe o poželjnom ponašanju muškaraca.”

Društvo se može smatrati zdravim tek kada postoji nulta tolerancija na nasilje nad ženama, odnosno nulta tolerancija prema nasilju nad bilo kime i u bilo kojem obliku. Zato slijedeći put kada čujete tupi udarac o zid, bespomoćno jaukanje ili vrisak iz susjednog stana, nemojte pojačati ton na televizoru nego nazovite 192. q Sena KULENOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 143

intervju

MUSTAFA CERIĆ, REISU-L-ULEMA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI “NAKON GENOCIDA NE SMIJEMO IMATI NEODGOVORNE LJUDE KOJI ODLUČUJU O NAŠOJ SUDBINI. NE SMIJEMO IMATI SLABO, NESPOSOBNO, NEINFORMIRANO I NEUPUĆENO RUKOVODSTVO. “

Moramo odgojiti političku elitu Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ Razgovor s reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem obavljen je 22. rujna 2012. u zagrebačkom hotelu “Westin”, na dan kada je uručio Muraselu prof. dr. Azizu Hasanoviću, čime ga je zvanično promovirao na funkciju zagrebačkog muftije. Reis Cerić je isti dan održao i govor na inauguracijskom prijemu, kojemu je prisustvovao cijeli državni vrh Republike Hrvatske. Sutradan su u Sarajevu održani izbori za novog bosansko-hercegovačkog reisa. Dr. Mustafa ef. Cerić ostaje na dužnosti reisa do 19. studenog, kada će ga naslijediti novoizabrani reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, dosadašnji tuzlanski muftija.

Država BiH – garancija fizičkog opstanka Bošnjaka U maju 1993. godine, u teškim ratnim vremenima, postali ste duhovni lider Bošnjaka. Mnogi Vas ocjenjuju kao najkontraverznijeg i najeksponiranijeg bosanskog reisu-l-ulemu. Vaši istupi su često prelazili u čisto političku sferu, a mnogi su i mišljenja da ste najvažnija politička figura među Bošnjacima u BiH. Da li ste time pokušali pozicionirati Islamsku zajednicu i Vas kao glavne nosioce narodne politike – ili se radi o potrebi vremena jer političari nisu odradili svoj posao?

Ne želim komentirati kako su ljudi mene doživljavali. Njihovo je pravo da me ocjenjuju na ovaj ili onaj način – i ja ne želim sada polemizirati sa tim ocjenama. Niti želim potvrditi niti želim osporiti, nego vjerujem u slobodu ljudske misli koja podrazumijeva odgovornost. Sve što sam radio, radio sam iz osobnog uvjerenja da je to najbolje za moju vjeru, za moj narod i za ono što mi je povjereno.

Biti reisu-l-ulema u Bošnjaka je najodgovorniji posao u zadnjih više od 100 godina i najveća čast koju jedan Bošnjak može ponijeti. Osobenost mog obnašanja funkcije ili dužnosti reisu-l-uleme je u tome što sam bio najmlađi reisu-l-ulema u povijesti dosadašnjih reisu-l-ulema, što sam ostao najduže, dvije decenije u kontinuitetu i što sam, zapravo, izabran u odsutnosti – prvi puta, i dva puta sam nakon toga reizabran. To je samo po sebi jedinstven slučaj. U tom kontekstu se može govoriti da je ono što sam radio, ipak, izraz volje mog naroda kojeg sam ja predstavljao i moje zajednice kojoj sam pripadao.

Po Vašem mišljenju, da li ste se više bavili pitanjima etničkog/ nacionalnog uzdizanja Bošnjaka ili vjerskim životom Bošnjaka?

Tko treba voditi bošnjački narod: religijska ili politička svijest?

To ne isključuje jedno drugo. Mi nismo narod koji možemo tako razdjeljivati stvari i tačno precizirati: ovo je religiozno, ovo političko, a ovo kulturno. Mi smo narod koji na Balkanu treba da preživi, zapravo nešto poput Jevreja. To je ono što je za nas jako bitno, što treba stalno ponavljati. Nakon genocida ne smijemo imati neodgovorne ljude koji odlučuju o našoj sudbini. Ne smijemo imati slabo, nesposobno, neinformirano i neupućeno rukovodstvo. Dakle, mi svi moramo, svako sa svoje pozicije – i domaćica u kući, i student na studijama, i političar u politici, i imam u džamiji, i intelektualac za akademskom katedrom, i radnik dok radi – svako na svoj način

SRPANJ/RUJAN 2012.

Mi smo najnezaštićenija, najneorganiziranija i najzapuštenija nacionalna grupa na Balkanu. Jedino su Bošnjaci na Balkanu “ničiji” narod. Mi smo jedina nacionalna grupa o kojoj ni jedna država ne vodi brigu. uvijek mora imati na umu da je smisao našeg postojanja na ovom svijetu da budemo sposobni da se odbranimo od mogućeg budućeg genocida, koji nam se sprema i koji nam se može ponoviti. Sve što radimo mora biti u toj funkciji jer nismo oslobođeni opasnosti od ponavljanja genocida. Mi smo najnezaštićenija, najneorganiziranija i najzapuštenija nacionalna grupa na Balkanu. Jedino su Bošnjaci na Balkanu “ničiji” narod. Mi smo jedina nacionalna grupa o kojoj ni jedna država ne vodi brigu.

Kad se to ima na umu, a imajući u svijesti da imamo iskustvo genocida koji nije tako daleko, mi moramo mnogo učiti od Jevreja kako se suočiti sa posljedicama genocida. Jevreji su nakon Drugog svjetskog rata shvatili da je jedini način da im se to više ne ponovi, da oni sami budu snažni i da imaju takvu državu koja će ih štititi i braniti od holokausta koji im se jednom dogodio. Stoga mi Bošnjaci moramo biti svjesni da ova generacija ima obavezu prema sljedećoj generaciji. Da svoju djecu učimo ovim stvarima, da ih obrazujemo, da ih jačamo, da snažimo njihovu volju zajedništva, da snažimo našu nacionalnu svijest, da svaki Bošnjak mora biti odgovoran za drugog Bošnjaka. Mi moramo imati državu koja će garantirati naš fizički opstanak na Balkanu. To je naše pravo i naša obaveza.

Nije uopće bitno kako će se ta država zvati, kako će nas zbog toga optuživati: da li hoćemo nacionalnu državu ili nešto drugo. Ali, mi moramo imati državu u kojoj ćemo biti sigurni, u koju ćemo imati povjerenje da nas neće izdati. To je zadatak prvoga reda za sva-

17

intervju

Najvažniji prioritet: odbrana od novog genocida

U tom smislu zamolio bih Bošnjake, a vi to možete u Hrvatskoj, u Zagrebu i kroz vaš “Preporod” – da prestanete prepisivati to što čujete iz Sarajeva. Vi ste ovdje slobodni, vi ovdje morate otvoriti neke procese koji se u Sarajevu ne mogu otvarati. Jer Sarajevo je, nažalost, još uvijek pod blokadom, Sarajevo još nije slobodan grad. Sarajevo je još pod traumama bivšeg komunističkog režima, mozgovi koji su zaleđeni u “komunističkim frižiderima”. Profesori koji sada predaju na Univerzitetima uglavnom imaju doktorate iz marksizma, lenjinizma i samoupravljanja. Oni su još uvijek zaleđeni i dresirani iz Beograda na takav način da ih je strah da razmišljaju o sebi, svojoj kulturi, tradiciji. To je fenomen koji su svojevremeno imali Englezi, nismo mi jedini narod koji prolazi tu fazu. To je sindrom straha od vlastite kuće i vlastite kulture. Zato, kada vam iz Sarajeva dolaze stvari koje su podaničke, vi ih morate nadrasti. Kao Bošnjaci morate iskoristiti slobodu koju imate u Zagrebu i Hrvatskoj, i razvijati nacionalnu ideju Bošnjaka koja će pomoći i Hrvatskoj da shvati ko smo mi i šta smo mi. I da prema nama ima odnos kakav zaslužujemo, a to je respektabilna nacija koja u sebi sadrži i vjeru i kulturu i sve ono što svaka nacija ima. Uključujući, naravno, i državotvornost.

Kakva je budućnost bošnjačko-muslimanskog naroda u BiH i Europi? Da li je sadašnja bošnjačka politička elita na vlasti dorasla političkom trenutku i funkcijama koje obnašaju?

Ne bih o sadašnjoj političkoj eliti, mi tek treba da odgajamo bošnjačku političku elitu. Mi, nažalost, nemamo bošnjačku političku elitu, a sami smo odgovorni što je nemamo. Moramo kao narod shvatiti da sami sebe moramo odgajati, kao što odgajamo imama ili učitelja, kao što odgajamo intelektualca. Mi sami moramo odgajati političku elitu. Političko stane u Bosni je refleksija nas kao naroda.

Svi ti ljudi u koje prstom pokazujemo kao političare, oni su izašli iz nas. Problem je što mi kao narod nismo na visini povijesnog izazova koji nam se pruža, koji traži od nas da shvatimo da ne možemo očekivati pomoć od drugih, nego moramo sami sebi pomoći. Moramo se unutra organizirati, shvatiti da moramo prihvatiti rizik da živimo od svoga rada, od svoje pameti i da ne moramo plaćati cijenu svoje slobode krvlju. Mi smo najviše stradali u proteklom ratu, najviše imamo udovica, siročadi, prognanih.

Sloboda svakog naroda ima cijenu. Mi kao narod nemamo naftu, kao što imaju Arapi Saudijci, da mogu svoju slobodu kupiti naftom. Mi nemamo dolare, kao što imaju Amerikanci, koji svoju slobodu mogu da kupe dolarima. Mi nemamo englesku kraljicu, koja kupuje slobodu Englezima kroz činjenicu da ima krunu kraljičinu koja nešto znači. Mi nemamo ni naftu, ni dolara, ni kralja, ni kraljicu. Nama je ostalo da svoju slobodu plaćamo – ili krvlju ili pameću.

Mislim da je krajnje vrijeme da shvatimo da je naša krv skupocjena, dragocjena – i da umjesto plaćanja slobode našom krvlju, slobodu plaćamo našom pameću. Ta pamet treba da nas vodi jedinstvu i raspodjeli odgovornosti unutar našeg roda, iz koje će proizaći i politička i intelektualna i ulemanska elita. Tada ćemo i kao narod imati zajednički cilj. Nama je u ovome trenutku najvažniji zajednički cilj kako se odbraniti i boriti protiv mogućeg budućeg genocida. Kako se osposobiti kao muškarci da smo u stanju zaštititi našu majku, sestru i kćerku od silovanja četnika. To je naš prioritet nad svim prioritetima. Ako imamo taj cilj na umu, onda su sve druge razlike koje mi imamo unutar sebe irelevantne, nevažne. Ja ne vidim drugog cilja koji može da nas vodi i u politici, u kulturi, umjetnosti, vjeri i nacionalnom pitanju. Naše pitanje na Balkanu, kao i vas Bošnjaka ovdje u Hrvatskoj, nije vjersko, već nacionalno. Mi smo jedini narod na Balkanu i u Evropi koji nije riješio nacionalno pitanje. To mi moramo početi rješavati.

Da li smo sami najveći krivci? Dok su se bošnjački političari nakon rata bavili donacijama, srpski su učvršćivali genocidnu Republiku Srpsku. Kako na sljedećim lokalnim izborima obraniti Srebrenicu od “mirnodopskog genocida”?

Srebrenica je neiscrpna tema i ona će biti tema do Sudnjega dana.

Teško je u jednom intervjuu sve kazati, ali ja ne bih Srebrenicu svodio na ove lokalne izbore. To je jedna epizoda koja će biti i proći. Mi smo uradili ono što smo mogli uraditi. Nije dovoljno, ali treba nastaviti raditi za Srebrenicu. Mi ne možemo promijeniti prošlost, ono što se dogodilo, ali možemo utjecati na našu budućnost. Prema tome, mi treba da razmišljamo kako spriječiti buduću Srebrenicu. Srebrenica se dogodila i mi tu ništa više ne možemo učiniti. Mi možemo samo sada liječiti rane, iz toga učiti i pouke uzimati. Nama preostaje veliki posao. Nije u Bosni bila samo Srebrenica. U Bosni se dogodio i Prijedor i Foča i Višegrad… Dakle, cijela Bosna je bila zahvaćena progonima, silovanjima, logorima i stoga predstoji nam veliki posao.

Ima jedna misao koja mi se dopada: “Never complain, never explain!” (“Nemoj se žaliti, nemoj objašnjavati – tražiti objašnjenje!” op.ur.). Moramo preći iz zone stalnih pritužbi i kukanja u zonu kreativnog mišljenja i traženje rješenja kako da nam se to ne ponovi. Treba da znate da su Haški tribunal osnovali Ujedinjeni narodi.

To je prvi puta u povijesti UN-a da se osniva Međunarodni sud za ratne zločine na koji su privedeni visoki politički i vojni dužnosnici koji su počinili zločine protiv jednoga naroda, u ovom slučaju protiv Bošnjaka. Ovo je prvi puta da je postignut konsenzus svih relevantnih činilaca u međunarodnoj zajednici da se zbog zločina, koji je počinjen protiv jednoga naroda, privedu politički i vojni dužnosnici – i da se osude. Mi kao Bošnjaci treba da budemo zahvalni međunarodnoj zajednici i UN-u što su formirali taj sud i što su, ipak, doveli Miloševića, Mladića, Karadžića, Šešelja… Naravno, nama nikad niko neće moći objasniti zašto se morao dogoditi genocid u Srebrenici. Za to je odgovorna međunarodna zajednica, koja je priznala krivicu. Ban Ki-moon je posjetio mezarje Potočari, poklonio se žrtvama genocida i rekao da je ovo sveta zemlja. Naravno, nije to dovoljno, međunarodna zajednica mora više uraditi. Mora pokrenuti proces kompenzacije žrtvama genocida.

Mi moramo imati i jedan štap odbrane koji ima planetarno značenje: štap odbrane protiv genocida i štap odbrane protiv negacije genocida. Jer oni koji negiraju genocid, oni su spremni taj genocid ponoviti. Ja sam član “Aladin projekta” pri UNESCO-u, koji ima za-

kog Bošnjaka i Bošnjakinju, bez obzira gdje bili: ovdje u Zagrebu, u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Sandžaku, Albaniji, Americi, Australiji, Evropi. Bošnjaka sada ima širom svijeta. Prema tome, sve dotle dok ne bude Bosna jaka i dok Sarajevo ne bude matica svih Bošnjaka, ni vama Bošnjacima ovdje neće biti onako kako treba. Nećete imati svoja ljudska prava, nećete imati ni pravo na jezik, nećete imati ni pravo na kulturu. Niti ćete biti prepoznati ni priznati kao posebna nacionalna skupina koja ima prava kao sve druge nacionalne skupine u Evropi. To što se nama Bošnjacima dodvoravaju kroz zadovoljavanje naših vjerskih potreba, to je za svaku pohvalu, ali nije dovoljno. Mi smo nacionalna skupina i mi moramo sami imati svijest o tome. Mi moramo imati puna nacionalna prava na Balkanu kao što imaju svi narodi. To znači da i mi, kao nacionalna grupa na Balkanu, imamo pravo na sve što imaju druge nacionalne grupe, uključujući i pravo na državu. Ako Crnogorci imaju pravo na državu sa 600.000 stanovnika, a nas Bošnjaka na Balkanu je nekoliko miliona, to je jasna poruka šta mi zapravo mislimo.

18

PREPORODOV JOURNAL 143

intervju

Bosna je naša zemlja, naša država u kojoj mi moramo imati mir, u kojoj mi moramo imati slobodu, u kojoj mi moramo imati garanciju da nas neće više progoniti i silovati. A da bismo to postigli moramo biti jaki i snažni. Moramo prestati da postavljamo pitanja koja su irelevantna, da trošimo energiju na jalovim stvarima. Moramo se početi baviti stvarima koje za nas znače život, opstanak, borbu i odbranu od genocida. datak da se bori protiv negacije holokausta i genocida. Dakle, u tom smislu, u našim razmišljanjima i pitanjima, mi treba da nadiđemo i iskoračimo korak u kome ćemo biti logika koja mi se dopada: “Never complain, never explain!” Mi nemamo potrebe da se bilo kome žalimo, niti da bilo šta kome objašnjavamo, ali imamo obavezu da sebe pronađemo, da jedni druge hrabrimo, da nadiđemo sve poteškoće, da se oslobodimo svojih strahova.

Panbošnjaštvo – legitimna ideja okupljanja Bošnjaka Po Vašem mišljenju, na koji način se može postići istinsko pomirenje i dijalog među narodima u BiH? Doprinose li tome npr. istupi srpskog patrijarha Irineja, episkopa zahumsko-hercegovačkog Grigorija i predsjednika srpskog entiteta Dodika, na nedavno održanoj Međunarodnoj konferenciji za mir u Sarajevu? Oni su govorili o “ugroženosti hrišćanstva i Srba u Sarajevu koji su činili glavninu u njemu” i teoriji o navodnoj “želji Islamske zajednice da BiH bude islamska država”. Burno ste reagirali.

Ne bih rekao burno, ja sam reagirao na način kako je trebalo reagirati. Takve izjave mi slušamo svaki dan i ništa nam nije neobično, ali one više nisu relevantne. Jer Beograd više nema aviona, nema tenkova, nema vojske koja će preko Drine da siluje, ubija, ruši. Dakle, prošla su ta vremena. Srpska propaganda je već prokazana, ona je tako providna da se ljudi smiju na takve stvari. Mi nemamo više potrebe da se branimo i nešto dokazujemo, da bilo kome u Beogradu, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, polažemo račun i objašnjavamo. To su posljednji trzaji koji trebaju da zabavljaju srpski narod i ostatci pameti koja negira zločin i koja je spremna da ponovi zločin.

Još uvijek postoji neka žarulja koja tinja u njihovoj svijesti i u njihovoj duši. Naravno, za njih bi bilo bolje da se oslobode takvih gluposti i mračnih mišljenja. I bilo bi dobro, zbog njih, da prestanu sa tom i

SRPANJ/RUJAN 2012.

takvom namjernom šovinističkom propagandom, kojom žele pridobiti neke islamofobe u Evropi. Kad se danas spomene islam i islamska država, nekima se diže kosa na glavi. Time je najlakše sakriti svoje zločinačke namjere kroz razne četničke organizacije koje još uvijek prkose žrtvama genocida. Ali, mi smo nakon genocida sasvim drugi narod. Omladina u Bosni i Hercegovini nema više tih strahova i takve izjave na njih više nemaju nikakav dojam. Njihova vojna sila, koja je se obrukala pred čitavim svijetom, više ne postoji.

I u Evropi postaju ljudi sve više svjesni da ih je srpska politika prevarila, da je ostavila jedan neizbrisivi trag srama na Evropu koja je dopustila da se krajem 20. stoljeća dogodi genocid. Govor kojeg je imao Rompuy, predsjednik Evropskog vijeća, najbolji je odgovor na srpsku propagandu i njihove institucije – i vjerske i akademske i političke. To je jedan hor koji pjeva pjesmu pod palicom Dobrice Ćosića, koji je jednom prilikom iskreno izjavio sljedeće: “Mi lažemo da bi varali sami sebe, da tješimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrde naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način. Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda.” Što za Vas predstavlja “panbošnjaštvo”? O kakvom se konceptu organiziranja Bošnjaka radi?

Ja bih želio da mi nadiđemo, da izađemo iz zone stalnog nepotrebnog preispitivanja, ispitivanja i ubijanja naše kreativne energije.

Panbošnjaštvo je legitimna ideja koja treba da okupi sve Bošnjake na Balkanu, uključujući i Tursku i cijeli svijet, sa ciljem da se branimo i zaštitimo od genocida koji nam se ovoga časa sprema. A to znači da kao muškarci ne dopustimo više sramotu koju smo doživjeli ‘92. godine kada nismo mogli odbraniti svoje majke, svoje sestre i svoje kćerke od četničkog silovanja. Nismo mogli odbraniti naše džamije od rušenja, nismo se mogli odbraniti da ostanemo u svojim domovima. Prognali su nas iz našeg doma i naše kuće. Lutamo i hodamo po cijelome svijetu, ne možemo da sastavimo dvije generacije da sin naslijedi oca u imetku, nego moramo ispočetka počinjati.

Kad odem u skandinavske zemlje – u Dansku, Švedsku i Norvešku, vidim da su tamo ljudi otišli sa praznim cekerom. Sad sam bio u Americi, obišao sam Detorit, Siracusu, San Jose, Atlantu, Chicago i New York. Vidio sam naše majke koje nemaju priliku da se uključe u bilo kakav društveni živom ni Siracuse, ni San Josea, nego jednostavno trunu, žive prazan život, zatvorene u nekoliko kvadrata stana u kojem žive. Naravno, treba biti zahvalan Americi i svim evropskim zemljama koji su primili naše prognanike, ali treba se pitati: zašto su oni morali da idu iz svoga doma? Zato što su ih zločinci protjerali. A zašto su ih protjerali? Zato što smo mi kao narod bili nesposobni da branimo njihovu slobodu da ostanu i da opstanu. To je ono što mi treba da radimo. I treba da prestanemo postavljati nepotrebna pitanja koja nas vode u krivom smjeru. I stalno pitati: jesmo li Bošnjaci, šta znači panbošnjaštvo!?

Mi trebamo napraviti fond za istraživanje. Mi smo narod koji vjerovatno najmanje ulaže u naučna istraživanja o tome ko smo mi i šta smo. Ja sam na prošloj sjednici Rijaseta pokrenuo da se u okviru zekata otvori ili napravi fond za naučna istraživanja. Da mladim ljudima ponudimo, da ih fokusiramo na neki detalj iz našeg nacionalnog, kulturnog i vjerskog bića. I da se ti mladi ljudi, umjesto da istražuju neke velike teme od kojih ne znam hoće li naša djeca imati ikakve koristi, fokusiraju na one teme koje za nas znače život. Ako se mi ne posvetimo našem nacionalnom pitanju, ako mi ne istražujemo, neće niko to raditi za nas. Zato je pitanje bošnjaštva naš izazov, da vidimo šta znači biti Bošnjak na Balkanu.

19

intervju Mi smo još uvijek pod okupacijom. Imamo Daytonski ustav koji je legitimirao diskriminaciju na temelju nacije i vjere, to je diskriminatorski Ustav. Ali, zašto se to radi? Samo zato što su Bošnjaci-muslimani većina u Bosni i Hercegovini. Nama se ne dozvoljava da se mi osjećamo kao domaćini u našoj vlastitoj zemlji. Ako mi kažemo da volimo našu Bosnu, da je Bosna Bošnjaka i svih drugih koji žive u njoj, onda se provlači da smo nacionalisti. Ja pristajem da me se proglasi da sam nacionalista, ali tvrdim Bosna pripada Bošnjacima jer mi druge zemlje nemamo. I svima onima koji tu Bosnu vole i koji su spremni da u njoj žive, da dijele sa nama dobro i zlo, kao što je Hrvatska zemlja Hrvata, kao što je Srbija zemlja, kao što oni kažu, Srba i ostalih. Čija je Bosna onda? Ne, oni kažu: “Nit’ je srpska, nit’ je hrvatska, nit’ je muslimanska.” To je najveća podvala koja se nama dogodila. Zašto? Zato što treba kazati da Bosna ne pripada nikome. Onda se kaže: Bosna je i ovih i onih i onih – i to znači ničija.

Ne, Bosna je naša! Bosna je naša zemlja, naša država u kojoj mi moramo imati mir, u kojoj mi moramo imati slobodu, u kojoj mi moramo imati garanciju da nas neće više progoniti i silovati. A da bismo to postigli moramo biti jaki i snažni. Moramo prestati da postavljamo pitanja koja su irelevantna, da trošimo energiju na jalovim stvarima. Moramo se početi baviti stvarima koje za nas znače život, opstanak, borbu i odbranu od genocida.

Islam i Zapad – odnos sijamskih blizanaca Kakvo je Vaše mišljenje o revolucionarnim gibanjima u arapskom svijetu, tzv. arapskom proljeću? Neki smatraju da se zapravo radi o “arapskom sumraku”, naročito kada se analizira libijski slučaj i situacija u Siriji.

Ne bih ja to tako kazao, to su prejake ocjene i sudovi. Arapsko proljeće je proces koji nije završen, koji je tek otvoren. Prerano je davati bilo kakvu ocjenu. Ali, jedno je izvjesno: da ništa više neće biti kao što je bilo na Bliskom istoku. Zapad mora imati na umu da su se narodi na Bliskom istoku probudili i da Zapad više neće da razgovara samo sa Vladama. I da te Vlade budu samo u funkciji da se disciplinira narod za potrebe nekih politika, koje narod ne razumije i od kojih boli glava. Vanjska i unutarnja politika na Bliskom istoku će biti uređena na način kako narod bude htio da to bude, a ne samo određena vladajuća elita, kao što je to bilo do sada.

Kako će se situacija razvijati, koji će rezultati biti – mislim da je neodgovorno davati bilo kakva predviđanja. Ali, razuman i odgovoran čovjek će shvatiti da je otvoren jedan proces koji će dugo trajati. U njemu će se pojaviti jedna sasvim nova generacija Arapa ili nova generacija odgovornih pojedinaca na Bliskom istoku koji će stvari postavljati na principu interesa, a ne na principu ko koga više voli ili ko koga više mrzi.

U Europi i svijetu na djelu je porast islamofobije. Na koji način pružiti adekvatan islamski i civilizacijski odgovor? Na ovogodišnji 11. rujan, na godišnjicu napada na New York i Washington, svijet je ponovo proključao: ovoga puta zbog filma “Nevinost muslimana”. Vaše mišljenje o spornom uratku i reakcijama muslimana.

Mislim da je film samo povod za neke dublje razloge koji nama još nisu jasni. Međutim, na Zapadu, koliko ja mogu da vidim, sloboda govora znači sloboda na provokaciju i sloboda na vrijeđanje, posebno muslimanskih vjerskih osjećanja. Ali, isto tako, ne može se ničim pravdati nasilje, posebno ne može se pravdati ubijanje američkog ambasadora u Libiji i drugih njegovih suradnika. To nije način kako se trebalo da se reaguje na film koji je očito imao za cilj da provocira i da izazove jednu takvu nasilničku reakciju…. Kako bi to opet bio dobar izgovor za daljnje vrijeđanje i daljnje širenje antimuslimanske

20

netrpeljivosti u svijetu, a posebno u nekim zapadnim zemljama. Ono što bih želio kazati je da, nažalost, u muslimanskom svijetu postoje ljudi ili grupe koje ne dopuštaju bilo kakvo približavanje Zapadu. Kao što postoje grupe na Zapadu, u vladajućim centrima, koje bilo kakvo približavanje Bliskom istoku, odnosno rješavanje krize na Bliskom istoku i uspostavljanje mira posebno u Palestini – onemogućavaju na način da proizvode incidente i prave provokacije. Dakle, te dvije grupe, unutar muslimanskog svijeta i na Zapadu, hrane jedni druge. Oni su, zapravo, prepreka za stabilnost i suživot.

U knjizi jednog britanskog autora nedavno sam pročitao da je u povijesti čovječanstva postojalo 12 civilizacija. Od tih 12, sedam je mrtvih i pet je živih. Od živih su kineska, indijska, japanska, zapadna i islamska civilizacija. Kineska, indijska i japanska su same za sebe posebne civilizacije. Međutim, zapadna i islamska civilizacija, to su sijamski blizanci. Ne može se izvršiti operacija kako bi ih se rastavilo jer su oni vezani i moždanim, i srčanim, i kulturnim, i intelektualnim vrpcama. Jer, zapravo, šta je Evropa? Krleža je stalno ponavljao da Evropa nema ništa svoje, nikakvih kulturnih, povijesnih baština na koje može biti posebno ponosna, nego je crpila ono što je postala iz istočnih kultura. Na kraju krajeva, i religije koje mi baštinimo, monoteističke religije Ibrahimovske tradicije, sve su one nastale na Istoku. Dakle, nisu nastale ovdje. Odnos između Istoka i Zapada, odnosno Mezopotamije, Egipta, Babilona, Grčke, Sjeverne Afrike… to su sijamski blizanci. Zapadna i islamska kultura su nerastavljivi, nerazdvojivi i oni kao sijamski blizanci moraju shvatiti da ne mogu zaustavljati jedni druge da dišu. Jer, ako se jednom sijamskom blizancu uspori disanje, on automatski uspori disanje drugom – i onda se život zaustavlja. Dakle, Zapad i islamska civilizacija moraju naučiti da žive u tom sijamskom-blizanskom odnosu jer nemoguće je izvršiti operaciju da ih se razdvoji. Jer razdvajanje znači smrt – i za jednog i za drugog. Prema tome, moraju se naviknuti i naučiti, i muslimani i zapadna civilizacija, kako da u sijamskom odnosu žive, prežive – i da bude i jednom i drugom ugodno. Da ne prave haos, odnosno agoniju jedni drugima. q

Husein Kavazović (novoizabrani reis) i Mustafa Cerić Sutra su u Sarajevu izbori za Vašeg nasljednika. Što očekujete od novog reisa?

Ništa ja nemam pravo da očekujem, ni da ne očekujem. Ja sam svoje završio. Pitajte novog reisu-l-ulemu, ako Bog da, sutra šta namjerava raditi. Moje je da ga podržim i da budem na raspolaganju svom nasljedniku. Bit ću mu vjeran i lojalan. I od pomoći kad god bude tražio da mu pomognem da obnaša tu vrlo časnu i odgovornu dužnost u Bošnjaka.

S čime ćete se baviti nakon odlaska s funkcije reisu-l-uleme? Vaša poruka Bošnjacima/muslimanima na kraju mandata.

Pošto se još sa ženom nisam o tome dogovorio, ne mogu vam odgovoriti. Čim budem znao taj odgovor – vi ćete prvi znati. Poruka Bošnjacima… Neka vas Allah čuva, budite jedinstveni, pazite jedni druge. Svaki Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka. q

PREPORODOV JOURNAL 143

bosanski barometar

Prijedlozi promjena Ustava Bosne i Hercegovine

Jakob i Dervo brane BiH Predizborna kampanja za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini zahuktala se, kako to obično biva, i puno ranije prije početka njezinog službenog dijela. Tako je ljeto, osim u lješkarenju i odmaranju zaposlenih i isto toliko nezaposlenih Bosanaca i Hercegovaca, prošlo u znaku stranačkih pogleda na tamošnju zbilju. Koliko su i koje stranke bile uvjerljive, pisat ćemo u slijedećem broju “Journala”, nakon što 7. listopada 2012. budu održani izbori.

No, za izbornu je kampanju dobro došla i tema o promjeni Ustava BiH u vezi slučaja “Sejdić – Finci”. Naime, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu još u prosincu 2009. proglasio je ništavnim odredbe Ustava kojima je praktično zabranjeno da se za člana Predsjedništva BiH kandidiraju pripadnici nacionalnih manjina, a što je uključivalo i nemogućnost kandidiranja Srba, Hrvata i Bošnjaka u onom entitetu koji nije “njihov”. Osim toga, pripadnicima nacionalnih manjina trebalo je omogućiti da budu izabrani i u Dom naroda entitetskih i državnog parlamenta.

Tako su novi koalicijski partneri SDP i HDZ, uz podršku HDZ 1990 i SBB-a Fahrudina Radončića, sredinom srpnja 2012. ponudili svoj prijedlog koji je, kažu stručnjaci, više stremio daljnjoj podjeli zemlje i još jačem etničkom kriteriju izbora predstavnika građana u tijela vlasti, nego ostvarivanju građanskih prava na cijelom teritoriju zemlje. Naime, stranke članice nove parlamentarne većine u Federaciji BiH bile su za to da se članovi Predsjedništva biraju na indirektan način, odnosno iz reda poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH. Klubovi poslanika bi mogli predložiti po jednog kandidata za Predsjedništvo, a potom bi se prijedlozi upućivali Domu naroda.

Ovaj Dom bi u okviru svakog kluba s liste nominiranih kandidata većinom ukupnog broja glasova izabrao po jednog kandidata, a potom bi se zajednička lista slala ponovo Predstavničkom domu na potvrđivanje. Teoretski, poslanički klubovi bi mogli predložiti i nekoga tko nije iz reda konstitutivnih naroda te bi ga Dom naroda mogao izabrati, no, posve je jasno da su šanse da se takvo što desi sasvim minimalne.

Diskriminatorski prijedlog Taj prijedlog i dalje diskriminira građane i ostale jer prema ovom prijedlogu Predsjedništvo suštinski biraju klubovi tri konstitutivna naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Kako Predsjedništvo treba jednako predstavljati tri konstitutivna naroda i ostale, to je ovaj prijedlog besmislen. Dalje, predviđeno je minimalno učešće ostalih u Domu naroda Federacije BiH i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, i po broju poslanika, kao i u učešću u predlaganju i odlučivanju unutar ovih tijela, jer nemaju svoj klub, nemaju mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa te nemaju određeno minimalno učešće u kvorumu za odlučivanje, za razliku od konstitutivnih naroda.

Ne treba ispustiti iz vida da bi na ovakav način bio smanjen legitimitet članova Predsjedništva ukidanjem njihovog direktnog izbora. S obzirom da bi se kandidati za Predsjedništvo birali iz redova parlamentarnih zastupnika, legitimitet koji bi ovi kandidati imali bio bi više nego posredan, jer bi to značilo da svaki građanin koji glasa za svog zastupnika u Parlamentu ujedno glasa i za njegovu

SRPANJ/RUJAN 2012.

Jakob Finci i Dervo Sejdić kandidaturu za Predsjedništvo, a to su ipak dvije različite funkcije.

Osim toga, Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH je zapravo oduzeta mogućnost zaustavljanja i odlučivanja u procesu izbora članova Predsjedništva, jer je predviđeno da, ako Predstavnički dom dva puta odbije predložene kandidate Doma naroda, biraju se oni kandidati koji su predviđeni od Doma naroda.

Ovaj prijedlog, budući da kao osnovu ima popis, uvodi potrebu obaveznog izjašnjavanja o etnicitetu na popisu, što nije u skladu sa postojećom popisnom formom, a također je i protivno međunarodnim preporukama i konvencijama o ljudskim pravima te ovakav prijedlog ne može dobiti legitimitet na osnovu ovakvog neobaveznog pitanja na popisu. Naime “vrijednost glasa” bi se računala na temelju brojnosti konstitutivnog naroda u kantonima, koja bi se utvrdila prema rezultatima posljednjeg provedenog popisa, to jest izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti na popisu 2013. godine. Na ovaj način se također legitimiraju rezultati etničkog čišćenja, što je kršenje odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH, kojom je ovako nešto eksplicitno zabranjeno. Tako bi se faktički izmjenom Ustava odustalo od provedbe Aneksa 7 Daytonskog sporazuma o osiguravanju povratka, jer bi se prekršile njegove odredbe koje navode da nisu dopušteni “pravni popisi s diskriminirajućim namjerama i učincima” ili davanje “prednosti određenim grupama” na temelju njihove nacionalne pripadnosti.

Samim uvođenjem “vrijednost glasa”, baziranoj na nacionalnoj pripadnosti, direktno se uvodi diskriminacija građana u izborni sustav.

Ovaj prijedlog dovodi do etničkog profiliranja stranaka, jer će svaka stranka dobivati koeficijente u odnosu na etničku pripadnost svojih kandidata, tj. svaka stranka će imati bošnjački, srpski, hrvatski i “ostali” koeficijent. Budući da će glasovi “ostalih”, s obzirom na njihov neravnopravan položaj u Domovima naroda biti manje vrijedni od glasova konstitutivnih naroda, na ovaj način će se konačno zacementirati dominacija etno-politike u BiH i dugoročno onemogućiti građanska participacija u političkom sustavu. Ovaj prijedlog smanjuje mogućnost kandidiranja predstavnika građana i ostalih za Skupštine kantona, jer će ovakvi predstavnici imati ma-

21

bosanski barometar nju vrijednost za partije koje ih kandidiraju. Također, na isti se način smanjuje mogućnost kandidiranja predstavnika konstitutivnih naroda koji bi na osnovu popisa bili brojčana manjina u jednom kantonu za Skupštine kantona.

Sejdić prijeti novom tužbom “Nisu me uvjerili da se ovim sporazumom eliminira diskriminacija”, rekao je Dervo Sejdić nakon sastanka s predstavnicima SDP-a.

Teoretski, ovaj dokument to omogućava, ali praktično je teško ostvarivo da od izabranih zastupnika Parlament u Predsjedništvo izabere jednog koji pripada nacionalnim manjinama. SDP pak preferira posredan izbor članova Predsjedništva iz Parlamenta BiH kako je to u prošlosti bilo dogovoreno, a u SDA se protive ponuđenim rješenjima koja etničku pripadnost vezuju za određeni teritorij i tako omogućavaju da glasovi Bošnjaka i Hrvata na istom teritoriju vrijede različito. Sulejman Tihić, predsjednik SDA, kaže da će nevladin sektor, ukoliko Sporazum dobije potrebnu većinu u Parlamentu, pozvati na bojkot popisa stanovništva iduće godine, a Sejdić krenuti u novu pravnu bitku. “U ovome, ukoliko se usvoje ovaj dokument i princip, ja vidim samo diskriminaciju i to će biti nova aktivnost za novu tužbu”, kaže Dervo Sejdić i napominje da će je on opet podnijeti.

Prijedlog provedbe presude Europskog suda za ljudska prava nije naišao na pozitivno mišljenje ni kod svih članova SDP-a. Član Predsjedništva BiH Željko Komšić, koji je tada još uvijek bio član SDP-a, odbacio je takvo rješenje. “Nadam se da ovaj dokument neće postati zvaničan stav SDP-a, jer ovo nije rješenje pitanja presude ‘Sejdić – Finci’ i onoga što se njome traži. Presuda ‘Sejdić – Finci’ govori o pravima pojedinaca, a ne o pravima kolektiviteta. To se ovim papirom ne rješava”, izjavio je Komšić.

U kolovozu je više nevladinih organizacija u BiH uputilo otvorena pisma Kongresu SAD-a i Europskom parlamentu, od kojih traže da ne dozvole međunarodnu podršku zajedničkom prijedlogu SDPa i HDZ BiH za ustavne reforme vezane za implementaciju presude “Sejdić – Finci”. Ovu “koaliciju” protivnika SDP-ovom i HDZ-ovom prijedlogu čini 20-ak udruženja i pojedinaca, među ostalim sarajevska asocijacija “Zašto ne” i ACIPS, “Forum građana” Tuzla, OKC “Abrašević” Mostar, “Oštra nula” iz Banja Luke te pojedinci Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su naveli da su ustavni amandmani kakve predlažu SDP i HDZ duboko diskriminatorni, potpuno suprotni Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i da se “vrijednost glasa” koja bi njima bila uvedena može usporediti s “vrijednošću glasa” kakva je postojala u američkom Ustavu prije ukidanja ropstva.

Inače, političke su se partije u BiH obavezale da će do kraja kolovoza 2012. reformirati Ustav i poboljšati položaj građana koji u BiH ne predstavljaju konstitutivne narode. No, da li zbog pritiska javnosti ili zbog nečeg drugog, uslijedio je novi prijedlog, ovog puta bez SDP-a. Sad su ga izradili samo dva HDZ-a, ali ga je podržala nova koalicija u državnom Parlamentu – SNSD, SDS, HDZ BiH, HDZ 1990, SDP BiH i SBB BiH, ali ne i SDA. To je 12. rujna izjavio predsjednik HDZ-a Dragan Čović jer je tog dana na sastanku s predstavnicima EU navodno usuglašen prijedlog dva HDZ-a u vezi s konstituiranjem Doma naroda Parlamenta BiH. “Što se tiče izbora članova Predsjedništva BiH, lider HDZ-a 1990 Božo Ljubić i ja smo rekli da prihvaćamo asimetrično rješenje, odnosno volju predstavnika srpskih političkih stranaka koji traže izravan izbor. Što se hrvatske strane tiče, taj izbor može biti i izravan, ali ne s jednom izbornom jedinicom u Federaciji BiH, što više nikada nećemo dopustiti”, rekao je Čović. No, svaki daljnji napredak po ovom pitanju zaustavljen je zbog lokalnih izbora.

22

Prijedlog za federalizaciju Međunarodna krizna skupina (ICG) napravila je opsežnu analizu posljednje krize u Bosni i Hercegovine, s naglaskom da bi moguće rješenje moglo biti u redefiniranju odnosa unutar zemlje s temeljitijom reformom Ustava. Od reforme Ustava očekuje se da dovede do temeljnog poboljšanja pozicije Hrvata, istodobnog zadržavanja činjenice zvane “Republika Srpska” i zadovoljenja očekivanja Bošnjaka o snažnoj i funkcionalnoj državi, a trebale bi ispuniti i uvjet da predstavnici manjina mogu birati predstavnike u vlasti.

“Pitanja koja tjeraju na traganje za rješenjem slučaja ‘Sejdić – Finci’ sva ukazuju na isti pravac: prema jačem teritorijalnom federalizmu bez eksplicitne etničke komponente, pristup koji je bio uspješan diljem Europe. Federalna država može ispuniti sve imperative navedene u ovom izvješću”, smatraju u ICG-u.

Pri tome navode da se za otklanjanje nepovjerenja Hrvata mora uspostaviti jasan odnos “između predstavnika i onih koji ih biraju”, ali se moraju ispuniti i očekivanja rastućeg broja građana koji se ne izjašnjavaju po etničkoj pripadnosti i manjinskih skupina te rješavanje tereta pristupanja Europskoj uniji. ICG dalje zaključuje da BiH u razradi rješavanja problema presude “Sejdić – Finci” i problema Hrvata može učiti iz primjera u regiji, posebno pojačanim ovlastima na razini općina na Kosovu i učinkovitim mehanizmima zaštite vitalnih interesa u Makedoniji.

“Lideri HDZ-a već dugo podržavaju ojačavanje općinske autonomije, a eksperti bliski SDP-u također cijene tu ideju”, navodi se u zaključcima ICG-a koji će izraditi i drugu analizu, koja će biti objavljena početkom 2013. o detaljnijim modelima razrade prijedloga.

“Ako se većina Srba i Hrvata osjećaju otuđenima i loše tretiranima od države, udružit će se protiv ostalih. Dva bloka su izjednačenih snaga i mogu paralizirati BiH, onemogućiti organiziranje vlasti ili, s druge strane, krenuti prema većoj decentralizaciji.” q Edis FELIĆ 23. srpnja 2012. desilo se ono što se već neko vrijeme naslućivalo. Tog je dana član Predsjedništva BiH Željko Komšić pismeno zatražio od predsjednika Općinske organizacije SDP Novo Sarajevo da bude brisan iz evidencije članstva u SDP-a. Komšić je obavljao funkciju potpredsjednika SDP BiH. Nekoliko dana ranije napustio je sjednicu PredŽeljko Komšić sjedništva SDP-a, s obzirom da se, kako je rekao, ne slaže s prijedlogom provedbe presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić – Finci”.

“Ne priznajem zaključke koji se odnose na mene i na Predsjedništvo BiH i preporučujem onome ko je vodio sjednicu Predsjedništva SDP-a, kao i njegovim pravnim ekspertima, da napokon počnu čitati Ustav BiH, zakone i poslovnike, u ovom slučaju koji se odnose na Predsjedništvo BiH. Znate kako kažu: kad tri čovjeka kažu da si lud, onda budi lud. Ja sam ovaj put izabrao da budem lud”, izjavio je Komšić nakon što je napustio sjednicu. Prema onome što su prenijeli mediji, situaciju na sjednici Predsjedništva SDP-a dodatno je “podgrijala” izjava Damira Hadžića, ministra prometa i komunikacija BiH. Hadžić je navodno rekao da bi, u slučaju da treba birati između partije i države, uvijek izabrao partiju! Upravo ta rečenica dodatno je razljutila Željka Komšića. q

PREPORODOV JOURNAL 143

bosanski barometar

NOVA MULTIDIMENZIONALNA VANJSKA POLITIKA BOSNE I HERCEGOVINE

Nužnost globalnog razmišljanja Vanjska politika je refleksija moći, utjecaja i globalnog imidža države. Stoga, vrlo je značajno da država kreira snažnu i jasno definisanu vanjsku politiku kako bi se uspješno i efikasno natjecala sa ostalim država na međunarodnoj sceni. Bosna i Hercegovina je od svoje nezavisnosti do danas dominantno imala ulogu “objekta” na međunarodnoj sceni gdje su, obično, velike svjetske sile i one u razvoju dokazivale svoju moć i svoj status globalnih sila. Iako se BiH nalazi u grupi manjih država sa populacijom blizu 4 miliona, to ne znači da ne može izgraditi proaktivnu vanjsku politiku, kao što je slučaj kod manjih evropskih država poput Švicarske, Belgije, Austrije, itd. Dosadašnje djelovanje BiH na međunarodnoj sceni u najvećoj mjeri je obilježeno unutrašnjim političkim preprekama koje su dodatno blokirale proaktivnu vanjskopolitičku orijentaciju države. Naime, skoro svaki vanjskopolitički napor bio je limitiran unutrašnjim etno-nacionalnim raspravama i nije se uzimao u obzir prioritet globalnog djelovanja zemlje. Imajući u vidu činjenicu da je dosadašnja vanjska politika BiH bila neefikasna, konfuzna i skoro neprimjetna na regionalnom, a posebno na međunarodnom planu, što je u konačnici rezultiralo slabim i jalovim diplomatskim, ekonomskim i političkim imidžom čitave države, potrebno je kreirati novu vanjsku politiku zemlje koja bi uspješno odgovorila aktuelnim ekonomskim, geopolitičkim i društvenim kretanjima na međunarodnoj sceni.

Vanjska politika žrtva unutrašnjih političkih razmirica u BiH Prema Ustavu BiH, Predsjedništvo BiH je odgovorno za oblast vanjske politike, a Ministarstvo vanjskih poslova BiH sa svojom diplomatskom mrežom realizuje ustanovljene i zacrtane ciljeve.

Osnovni dokument vanjske politike je tzv. Policy paper, koji sadrži opšte prioritete vanjske politike, a BiH egzistira na vanjskopolitičkoj sceni provodeći ovaj dokument. Suverenitet, dobrosusjedski odnosi, nemiješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja, priključivanje evropskim integracijama, prema ovom dokumentu osnovni su i opšti postulati i generalna orijentacija vanjske politike zemlje. Međutim, ovim dokumentom je ograničeno efikasno djelovanje zemlje na globalnom planu jer su ciljevi kreirani rigidno i kratkoročno. Stoga, Predsjedništvo BiH u saradnji sa svim relevantnim javnim, naučnim i nevladinim instancama trebalo bi inicirati doradu i restrukturiranje temeljnog dokumenta vanjske politike BiH, s ciljem da se u ovom dokumentu daju preciznija, konkretnija i dugoročnija usmjerenja po pojedinim vanjskopolitičkim pitanjima. Štaviše, BiH ni u zakonskom smislu nema riješene spoljnopolitičke poslove jer je posljednji zakon donesen u vrijeme Republike BiH 1993. godine, tako da je jako puno posla pred relevantnim akterima u BiH koji su odgovorni za kreiranje vanjske politike.

Najbolji primjer kako domaći političari u BiH koriste svaku priliku da vanjskopolitička pitanja materijaliziraju za striktno političke interese na unutrašnjoj političkoj sceni je zasigurno slučaj iz avgusta 2012. godine, kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik tražio od ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije da podnese ostavku zbog, navodno, neustavnog djelovanja na međunarodnoj sceni. Naime, Dodik je Lagumdžiju optužio da je instrukcijom pred-

SRPANJ/RUJAN 2012.

Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija stavniku Stalne misije BiH pri UN-u da tokom glasanja u Generalnoj skupštini UN-a podrži rezoluciju o Siriji prekršio Ustav države, zakon te, kako je naveo, politički dogovor “šestorke”, koji više ne važi sve dok se ne riješi ovaj zahtjev za ostavku ili smjenu šefa bosanskohercegovačke diplomatije. Dodik tvrdi da je Lagumdžija “kršeći Ustav počinio krivično djelo, te prekršio politički dogovor u BiH, čime je državu dodatno gurnuo u dodatne probleme, kao što je to činio svih ovih godina, ne želeći da prihvati realan odnos snaga u BiH”.

Sličan problem se desio i u februaru 2011. godine, kada su na poziv za učešće u panel diskusiji o Daytonskom sporazumu, koja se održala u New Yorku, u SAD otputovali samo bošnjački i hrvatski član Predsjedništva – Bakir Izetbegović i Željko Komšić. Član Predsjedništva iz RS-a Nebojša Radmanović tom prilikom je ocijenio da je odlazak na skup nepotrebno trošenje novca, jer u panelu učestvuju “politički i vojni funkcioneri od prije 15 godina” koji ne utiču na današnju zvaničnu američku politiku. Još jedan slučaj gdje se jasno vidi se ne želi postići konsenzus oko vanjske politike je odlazak člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Nebojša Radmanovića, na inauguraciju novog predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića u Beograd. Druga dva člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva jasno su istakli da ne žele ići na Nikolićevu inauguraciju, nakon što mu nisu ni čestitali na pobjedi na predsjedničkim izborima.

Isto tako, u maju 2011. godine Predsjedništvo BiH nije uspjelo postići saglasnost o konačnom tekstu izlaganja stalnog predstavnika BiH pri UN-u u New Yorku, na debati Vijeća sigurnosti UN-a o Misiji privremene uprave UN-a na Kosovu (UNMIK). Ovakvih i sličnih primjera u vezi sa djelovanjem bosanskohercegovačkih predstavnika u globalnoj diplomatiji je bezbroj. Na osnovu toga, može se zaključiti da je vanjska politika BiH žrtva unutrašnjih političkih razmirica koje proizilaze iz dijametralno različitih etničkih pozicija.

Vanjskopolitički prioriteti BiH Stoga, kako bi se u budućnosti djelovalo efikasnije, brže i racionalnije na globalnom planu potrebno je svaki diplomatski potez zemlje percipirati kroz prizmu globalnog utjecaja jer je to najbolji način da se blokiraju dogmatske i ideološke rasprave o vanjskim inicijativama države. Naime, potrebno je kreirati multidimenzionalnu i proak-

23

bosanski barometar tivnu vanjsku politiku BiH, kako bi država postala snažnija i nezavisnija u ekonomskom, političkom i diplomatskom smislu. U tom kontekstu, za početak je moguće identificirati nekoliko temeljnih smjernica ili putanja koje bi BiH u kontekstu vanjske politike morala slijediti, kako bi na globalnom planu postala mnogo nezavisnija država. Dosadašnja vanjska politika BiH bazirala se u najvećoj mjeri na reakativnim, konfuznim i lokaliziranim potezima koji nisu dosezali dalje od lokalne političke scene, dok bi nova multidimenzionalna politika značajno doprinijela izgradnji stabilnijih, pragmatičnijih i dugoročnijih ekonomskih, političkih, diplomatskih i društvenih veza sa ostatkom svijeta. Najvažnija komponenta nove multidimenzionalne vanjske politike BiH bila bi “diverzifikacija vanjske politike”, odnosno proaktivno djelovanje i interakcija sa nekoliko značajnih i snažnih aktera na globalnom planu kako bi vanjsko politička perspektiva dobila fleksibilniji i pragmatičniji modus vivendi koji odgovara globalnom djelovanju države u 21. stoljeću globaliziranog svijeta.

Jedan od najvažnijih prioriteta u kontekstu vanjske politike BiH je zasigurno proces evrointegracija koji u ovoj zemlji traje više od 10 godina. BiH je do sada na putu priključenja u Evropsku uniju učinila veoma malo u poređenju sa ostalim zemljama u regionu. Imajući u vidu činjenicu da bi članstvo u EU za BiH bilo od fundamentalnog značaja u ekonomskom, političkom, pravnom, pa i vanjskopolitičkom smislu, potrebno je intenzivirati napore ka ubrzanom pristupanju u ovu međudržavnu organizaciju. Možda najvažnije od svega, približavanjem u i priključenjem u Europsku uniju, BiH će svoju vanjsku politiku morati uskladiti sa vanjskom politikom EU-a što će ojačati i poziciju države na globalnom planu i riješiti dosadašnje interne razmirice na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni kada se radi o međunarodnim pitanjima. Tačnije, ulaskom u EU bosanskohercegovački lideri, kao i obični građani, će početi da čak i najobičnija pitanja posmatraju iz globalne perspektive.

Nadalje, priključenje u NATO snage je vrlo važna vanjsko politička orijentacija BiH. Integracija zemlje u NATO nije samo bitna radi izgradnje sigurnijeg i mirnijeg ambijenta u državi, nego je u istoj tolikoj mjeri i ekonomski i diplomatski korak, kojim mala država kao što je BiH može mnogo profitirati na izgradnji pozitivnijeg imidža na međunarodnoj sceni. Priključenjem u NATO savez, BiH bi postala dio jedne globalne organizacije koja je utemeljena na principu mulitlateralizma, gdje je kolektivni interes Saveza iznad partikularnih interesa države što bi značajno umanjilo politička razilaženja u BiH. Možda bi u određenim pitanjima državni suverenitet bio umanjen, ali bi zemlja kao cjelina bila mnogo prisutnija na međunarodnoj sceni.

Također, imajući u vidu činjenicu da su SAD odigrale presudnu ulogu u okončanju rata u BiH i kreiranju Daytonskog sporazuma, kao i globalnu moć te zemlje u ekonomskom, vojnom i političkom smislu, iako posljednje dvije decenije u manjem obimu nego za vrijeme Hladnog rata, potrebno je da BiH nastavi graditi još bliže ekonomske i političke odnose sa ovom globalnom silom. BiH je mala zemlja i ne preostaje joj mnogo rješenja, osima da djeluje pragmatično i fleksibilno, pa vrlo često umanjujući i nacionalni suverenitet, kako bi imala dobre odnose sa velikim svjetskim silama kao što su SAD. Iako je vrlo bitno nastaviti dobru saradnju sa zapadnim državama i međudržavnim organizacijama, isto tako je od strateškog značaja u kontekstu diverzifikacije vanjske politike uspostaviti stabilnije i snažnije diplomatske odnose sa zemljama na Dalekom istoku, posebno s Kinom i Indijom, koje posljednjih godina bilježe vrtoglav ekonomski rast, a što bi za malu zemlju kao što je BiH bio veliki diplomatski korak. Na primjer, Srbija je u nekim srednjim školama uvela kineski jezik kao izborni predmet za učenike kako bi u budućnosti izgradila jaču saradnju sa tim ekonomskim gigantom u svijet.

24

Izaslanstvo BiH u sjedištu NATO-a u Bruxellesu Zašto ne uraditi sličan potez i u BiH, jer dobra saradnja za zemljama Dalekog Istoka u ekonomskom smislu za BiH ne znači slabljenje ekonomskih i političkih veza sa EU i SAD-om, ali s druge strane, u kriznim momentima ostavlja širom diplomatski manevar i mogućnost snažnijeg pragmatičnog djelovanja.

BiH i njeni pojedini lideri moraju promijeniti i dosadašnju percepciju prema Rusiji i Turskoj, jer te dvije zemlje posljednjih godina igraju značajnu i utjecajnu ulogu u kreiranju globalnih politika. Na primjer, Rusija je jedna od država u svijetu sa najvećim plinskim resursima o čemu ovisi skoro čitava Evropa, pa i BiH, tako da jačanje ekonomske saradnje s Rusijom treba postati jedan od prioriteta vanjske politike BiH, što će dodatno diverzificirati vanjsku politiku zemlje u političkom, a posebno u ekonomskom smislu. Također, jačanje i izgradnja boljih donosa sa Turskom, koja je danas 14. ekonomska sila svijeta, može samo biti prednost za BiH u smjeru jačanja domaće ekonomije.

Etnički interesi ne smiju biti prepreka snažnijoj saradnji sa ovim rastućim ekonomskim gigantima jer ekonomski profit samo može donijeti korist svima, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.

I zadnje, BiH mora posebnu pažnju posvetiti jačanju regionalne saradnje jer bez dobrih odnosa sa susjedima skoro je nemoguće očekivati uspješno djelovanje na globalnom planu. Naime, BiH mora riješiti sve postojeće probleme sa susjednim zemljama, tako da bi mogla nesmetano da ojača ekonomsku i političku saradnju sa regionalnim državama i sa ostatkom svijeta. Izgradnjom boljih odnosa sa susjedima BiH će se približiti i EU jer je to jedan od ključnih zahtijeva koji su postavljeni pred sve zemlje regiona Balkana na putu pristupanja u strukture Unije.

Kao zaključak, može se kazati da bi ovakvim pristupom na regonalnom i globalnom nivou, BiH inicirala jednu prokativnu vanjsku politiku umjesto dosadašnje reaktivne i pasivne politike. To ne znači da će BiH postati utjecajna sila, ali može da znači da će se manje oslanjati na pomoć drugih država i organizacija a sve više koristiti svoje vlastite ljudske, materijalne, diplomatske i ekonomske potencijale. Vanjska politika 21. stoljeća u sve više globaliziranom svijetu, gdje su zemlje sve više međuovisne, otvara prostor da svaka država svijeta u skladu sa svojim ekonomskim, geografskim i političkim mogućnostima djeluje proaktivno i dinamično, što u vrijeme Hladnog rata nije bio slučaj, kada su svijetom vladale dvije velike globalne sile – SAD i SSSR. Posthladnoratovsku eru karakteriše multipolarni međuovisni prostor, gdje ima mjesta za svaku državu ako sistemski kreira i provede pametne i hrabre globalne politike.

A posve drugo pitanje je koliko su sami Bosanci i Hercegovci spremni da razmišljaju globalno, a ne samo lokalno?! q Bedrudin BRLJAVAC

PREPORODOV JOURNAL 143

bosanski barometar

prijedor 1992. – 2012.: sjećanje na konclogore smrti

Prijedorski inferno “Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome”, riječi su Meše Selimovića koje bi mogli pripisati mnogim žrtvama, njihovim obiteljima i svima koji se bore za pravo na sjećanje i na komemoracije u logorima Omarska, Trnopolje, Keraterm i Manjača, ali i ostalim mjestima gdje su ubijeni civili u Općini Prijedor. Jer, kako objasniti razloge svirepih ubojstava, ako je razlog bio “pogrešna” vjeroispovijest ili nacionalnost.

20 godina nakon što je Općina Prijedor bila mjesto iz kojega se bježalo, u kojemu su se dogodili neki od najstrašnijih zločina, obitelji žrtava, preživjeli i svi oni kojima je stalo da se zločini ne zaborave, sudjelovali su od 4. do 6. kolovoza 2012. u programima kojima se upozoravalo na tužnu prošlost s ciljem da se ista ne ponovi i ne zaboravi, a odgovorni kazne. Uz tradicionalnu tribinu posvećenu ubijenom doktoru Esadu Sadikoviću, kroz Prijedor je prošla kolona koja je počast odala ubijenoj djeci, na mjestu nekadašnjeg logora Trnopolje održana je filmska večer, a najemotivnije je bilo u rudniku Omarska, nekadašnjem najzloglasnijem logoru smrti, u kojemu se komemoracija održala 6. kolovoza/augusta.

Mnogih nema i netko mora pričati “Sjedim na mjestu gdje je moj otac, Islam Bahonjić ubijen 8. srpnja 1992. godine, na mjestu gdje je ležalo njegovo mrtvo tijelo.

Uz njega, u Omarskoj je na zvjerski način ubijen i jedini brat moje mame. Očevu smrt vidjeli su njegov brat i bratić. Nisu mogli ništa učiniti”, sa suzama u očima priča nam Hajida Bahonjić, najstarija kći ubijenog Islama Bahonjića koji je od 24. svibnja 1992. godine, kada je osnovan do njegovog konačnog zatvaranja 21. kolovoza iste godine, u logoru Omarska bio zlostavljan i mučen s još oko 4.000 osoba, uglavnom katolika i muslimana. Veliki broj zatočenika brutalno je ubijen.

Otkriće logora 5. kolovoza 1992. od strane britanskih novinara Pennya Marshalla i Eda Vulliamiya spasilo je živote mnogima, poput Satka Mujagića koji se i ove godine vratio na mjesto svojih najgorih trauma. Mnogi preživjeli neće nikada nogom kročiti u ovaj ili neki drugi bivši logor smrti na premalom prostoru Općine Prijedor jer rane su preduboke i prebolne. Satko ulazi iz godine u godinu s jednim ciljem, dužnosti prema mrtvima. “Ja sam preživio. Mnogih nema i netko mora pričati. Bitno je da se rad onih koji se bore za pravo na sjećanje podržava i da netko stane i kaže: ‘Ovo ovako ne može!’ A ne može iz poštovanja prema mrtvima koji se ne mogu boriti da njihova imena bude uklesana u ‘Bijelu kuću’. S druge strane, naša djeca, i ne samo naša, nego djeca cijeloga svijeta moraju shvatiti univerzalnost zla i činjenica da Srbi koji su ostali znaju što se dogodilo, a u Bosni i Hercegovini se dogodio genocid – i to se mora priznati.”

Upravo riječ “genocid” zabranjena je u Općini Prijedor koji, kako je istaknuo nekadašnji načelnik, a sada aktualni gradonačelnik Marko Pavić, nije dokazan i nitko nema pravo takvim ga nazivati. Pavić ne podržava inicijativu gradnje Memorijalnog centra na mjestu gdje je nekada bio logor Omarska, a danas je rudnik.

Nova podrška projektu za izgradnju Memorijalnog centra su novoosnovane grupe “Četiri lica Omarske” iz Beograda i Facebook grupa “Čuvari Omarske – Guardians of Omarska”, kao i međuna-

SRPANJ/RUJAN 2012.

Mimohod kroz Prijedor rodna Udruga u osnivanju “Guardians – Čuvari”. Njihovi članovi su, zajedno s obiteljima poginulih i preživjelih logoraša, posjetili ovaj zloglasni rudnik 6. kolovoza 2012. godine i odali počast svim ubijenim civilima.

Pavić poručio: “U Prijedoru nije dokazan genocid!”

“Prijedor je grad koji je prvi vratio predratnu imovinu vlasnicima, gdje se najviše povratnika vratilo. Prijedor je najmultietničkiji grad u Bosni i Hercegovini i najmirniji grad u Bosni i Hercegovini”, ističe Pavić. Smatra kako se takvi epiteti mogu s pravom prišiti Prijedoru, a razlog je kontinuiran dijalog koji se vodio u gradu s različitim organizacijama čiji rad je usmjeren prosperitetu Općine i njegovih građana. “Svako udruženje i svaka institucija je dobrodošla ukoliko želi raditi na projektima koji su na korist građana Prijedora”, kaže Pavić. Općina Prijedor nije na jakim financijskim nogama, ali dobri projekti dobiju potporu, a oni koji imaju prvenstvo su projekti usmjereni stvaranju ambijenta povoljnog za inozemne ulagače s ciljem zapošljavanja što većeg broja Prijedorčana.

Projekti komemoracije u Omarskoj nisu naišli na “zeleno svjetlo” u Uredu načelnika Pavića jer, kako ističe, Omarska i Prijedor nisu izolirani slučajevi u Bosni i Hercegovini. “U Bosni i Hercegovini nekih sabirnih centara i logora, ili kako se već zovu, je bilo puno i inicijativa Prijedora je da se putem zakona u jednak položaj stave i sve žrtve i svi logori i memorijali. Međutim, o tome nema koncenzusa u BiH. Dok se ta klima ne stvori u cijeloj BiH, teško je jedno područje izdvojiti i raditi samo u jednom području i raditi samo na njemu, a ne obuhvatiti ostala područja. Iz tih razloga nema koncenzusa za gradnju spomenika u Omarskoj. Ne može se Prijedor izuzeti od ostalih gradova. Prijedor nije prepreka za implementiranje nikakvih dogovora i koncenzusa nije bio i neće ni sada. Ali, svi zanemaruju činjenicu da je jedan dio opterećen dijelom propagande o tome da branimo da se uđe u logore. Strancima se nameće to mi-

25

bosanski barometar

Marko Pavić, prijedorski načelnik

Fikret Alić, “čovjek iza žice”

šljenje i da se problem mora pritiskom riješiti. Ovdje se ništa pritiskom ne rješava, nego je potreban puni koncenzus. U Prijedoru je puno spomenika Bošnjacima koji su u koncenzusu s građanima sami napravili. Zna li Evropska unija da je u Kozarcu uopće napravljen spomenik? Mi smo ga napravili zahvaljujući koncenzusu, a za Omarsku ga nema i zato se još uvijek Memorijalni centar neće graditi.”

O posjetu nekadašnjem logoru Omarska, a danas rudniku “Arcelor Mittala”, Pavić ističe kako neće sudjelovati u komemoracijama koje se tamo održavaju 6. kolovoza, dodajući da je njegovo prisustvo neosporno na svim događanjima koji su vezani uz sahrane poginulih, otvaranju spomenika Bošnjacima. Međutim, njegov neodlazak u Omarsku obrazlaže preprekama u vidu organizatora tih manifestacija. “Oni su pokušali pod imenom ‘genocid’ organizirati te manifestacije, a ja pod tim imenom neću prisustvovati nijednoj.

U Prijedoru nije dokazan genocid i nitko nema pravo takvim ga nazivati!”

grad i stvaraju nepovoljnu gospodarsku klimu za inozemne ulagače. No, s druge strane, ističe da je otvoren projektima koji su na korist prosperitetu Općine i njezinih građana. “Prijedor želi dovesti investitore iz naše dijaspore, a jedan od mogućih investitora je i ‘Arcelor Mittal’, koji se zanima za rudnik u Ljubiji čime bi taj, danas najsiromašniji dio prijedorske općine, ponovo oživio”, poručio je Marko Pavić.

Vremena se mijenjaju?

Satko Mujagić ističe kako je gradnja Memorijalnog centra najavljena još 2005. godine kada je tvrtka “Mittal Steel” (danas “Arcelor Mittal”), preuzimavši taj prostor, najavila gradnju, a aktualni načelnik Pavić javno se usprotivio obilježavanju ovog logora. “Načelnik kao izgovor navodi činjenicu da na državnom nivou nije donesen Zakon o obilježavanju stratišta. Međutim, Prijedor je danas pun spomen ploča i spomenika poginulim srpskim vojnicima.”

Mujagić ističe kako je otkriće prijedorskih logora Trnopolje i Omarska bilo direktan povod za osnivanje Haškog suda. Upravo je prijedorska općina s najvećim brojem optuženih i osuđenih ratnih zločinaca. “Očito je da ni Pavić ni Prijedor i nakon 20 godina nisu spremni za suočavanje s prošlošću, kreirajući tako ‘suživot’ koji se temelji na glorificiranju srpskih vojnika i potiskivanju istine o pokolju preko 3.500 civila i progonu preko polovice stanovništva nesrpske nacionalnosti”, komentirao je Mujagić Pavićevu izjavu. “Ipak, vremena se polako mijenjaju”, ističe inicijator gradnje i jedan od osnivača Facebook grupe “Čuvari Omarske – Guardians of Omarska” i međunarodne Udruge u osnivanju “Guardians – Čuvari”. Jedan od simboličnih pokazatelja je gesta načelnika Pavića koji je zatražio oprost za zločine počinjene u Općini Prijedor na sastanku s predstavnicima ove Facebook grupe 4. kolovoza 2012. godine.

Pavić je za komemoracije u organizaciji Odbora za obilježavanje genocida u Prijedoru istaknuo da takvi događaji “demoniziraju”

26

Sit gladnome ne vjeruje…

Pavićeve riječi ne tješe žrtve, poput preživjele logorašice Sabihe Turkanović, koja danas živi u Kozarcu i koja se, kako ističe, u Općini Prijedor osjeća kao građanin drugog reda. “Suživot je težak i aktualna situacija teško pada žrtvama koji odgovorne vide na vodećim mjestima. Osjećamo se kao građani drugog reda, ali živjeti moramo. Nadam se da će se to izmijeniti.”

S njom se slaže i Fikret Alić, “čovjek iza žice” iz logora Trnopolje, s fotografije koja je zgrozila svijet. Alić je ogorčen zabranama prava na sjećanje i zabranama korištenja riječi “genocid” za ono što se događalo nesrpskom stanovništvu u Općini Prijedor, ali i Srbima koji se nisu slagali s politikom tadašnje vlasti. Fikret se prisjeća kako je izgledao susret s novinarima preko žice 5. kolovoza 1992. Uhićen je 14. lipnja 1992. i odveden u Keraterm, gdje je bio do 5. kolovoza, od kuda je prebačen u logor Trnopolje gdje je do 15. kolovoza. Još uvijek je na liječenju u Danskoj, ali se namjerava vratiti živjeti u Kozarac gdje mu obitelj živi. Fikreta zbog fotografije smatraju simbolom rata, što on odbija. “Bila je to spontana fotografija. Kad su nam prišli novinari prestrašili smo se i od mikrofona mislili da su topovi. Jedan me pozdravio na engleskom, nisam tada razumio pa su nam prevodili. Bilo je to 5. augusta 1992.”, prisjeća se Alić. Govoreći o aktualnoj situaciji u Općini Prijedor ne krije razočarenje zbog zabrana korištenja riječi “genocid”. “Zabranjuju nam da govorimo da su to bili logori, mjesta gdje su mučili i ubijali ljude. Mi smo ti koji ćemo svjedočiti, borimo se za istinu. Ne mrzim sve Srbe, nego one koji su zlo napravili i spreman sam i sutra se suočiti s ratnim zločincem. Dok nam se ne ispričaju, neću im pružiti ruku. Ovdje je počinjen genocid. Ubijano je dijete od 7 i starac od 77 godina, ubili su početak i završetak potomstva. Volio bih da ljudi shvate i da Srbi priznaju da su činili zločine i da djeca uče o istini, a ne da im se plasira nekakva propaganda koje ne drži vodu. Ja sam uhićen kao civila, a ne kao vojnik!”, ističe Alić, dodajući kako će se ipak nakon liječenja vratiti živjeti u Kozarac.

PREPORODOV JOURNAL 143

bosanski barometar

Logor Trnopolje, kolovoz 1992.

Danas se poriče ne samo genocid, nego i zločini Uz novinarku Penny Marshall, s postojanjem logora svijet je upoznao britanski novinar “Observera” i “Guardiana” Edu Vulliamy, koji se prisjetio tog 5. kolovoza kada su u kantini zatekli 30-ak iscrpljenih logoraša, mršavih kao skeleti koji su u tišini i brzini jeli nešto što je ličilo na juhu. Ed priznaje da je mnogo puta pokušao pobjeći od razmišljanja o Omarskoj, ali nije uspijevao – i svake godine se vraća u Prijedor. Svjestan je današnje situacije i igre negiranja i skrivanja istine, jer lokalna prijedorska vlast zabranjuje korištenje riječi “genocid” za ono što se događalo u Općini Prijedor 1992. Također, nema podrške lokalne vlasti oko pitanja izgradnje Memorijalnih centara na mjestima bivših logora.

I dok se ne zna točan broj ubijenih u logorima, ono što se zna je brojka od 102 ubijene djece, 256 ubijenih žena, 31.000 zatočenih u logore, 53.000 žrtava progona i deportacije – i samo 28 osuđenih za ratne zločine na području Općine Prijedor. Vulliamy je nedavno svjedočio na Haškom sudu na kojemu je istaknuo kako ne želi biti neutralan između čuvara logora i zatočenika, između zatočene žene silovane sedam puta tijekom noći i zvijeri koja ju je silovala. Vulliamy se svake godine vraća u Općinu Prijedor gdje je među bivšim logorašima i njihovim obiteljima stekao iskrene prijatelje, kao i glasnogovornica Haškog suda, Nerma Jelačić, kojoj je Vulliamy bio mentor dok je studirala novinarstvo u Londonu. Vraća se, kaže Jelačić, ne samo kao službeni predstavnik Haškog suda, nego prije svega dolazi iz osobnih poriva.

Naslovnica američkog časopisa ”Time” (kolovoz 1992.)

SRPANJ/RUJAN 2012.

Uoči komemoracije, u organizaciji osam nevladinih organizacija iz Općine Prijedor, žrtve i njihove obitelji u samom centru grada prisjetili su se 102 ubijene djece. 5. kolovoza stavili su školske torbe na ramena na kojima su bila ispisana imena ubijene djece i prošetali prijedorskim korzom. Na trgu su torbama ispisali riječ “Genocid?” zbog čega je jedan od organizatora skupa priveden na informativni razgovor.

Jedan od sudionika kolone bio je Emir Hodžić, čovjek koji je iz New Yorka došao i 23. lipnja 2012. u znak protesta zbog zabrane na sjećanje sam stajao na prijedorskom trgu s bijelom trakom oko ruke. Kao znak sjećanja na naredbu koju je

Britanski novinar Ed Vulliamy (desno) “Haški tribunal nedavno je donio odluku da se Radovan Karadžić oslobodi prve točke optužnice po pitanju genocida u općinama gdje su se zločini dogodili, tj. osim Srebrenice gdje se dogodio 1995. Odluka je trenutno pod žalbom i Žalbeno vijeće mora donijeti odluku.”

U nastavku je istaknula je kako se danas ne suočavamo samo s poricanjem genocida, nego i s poricanjem zločina. Ta joj je borba oduvijek bila jako važna. “Bila sam i u maju u Prijedoru kada je komemoracija bila zabranjena i vratila sam se sada opet jer smatram da je važno da komemoracije ne budu lokalnog karaktera, nego da im se priključe ljudi i iz drugih država.” Govoreći o odnosu Haškog suda prema zločinima počinjenim u BiH, naglasila je da je tu bilo i političke igre, te da se o BIH najviše priča, što pokazuje važnost krika javnosti kao borbe protiv zaborava. “Koliko god sam svjesna kritika koju Haški sud prima sa svih strana, svjesna sam da je, što se tiče Prijedora, najveći njegov broj predmeta se koncentrira na zločine počinjene u ovoj općini. Oko 30 osoba je osuđeno, a i veliki broj dokumenata i svjedoka pomoći će u borbi protiv negiranja”, poručila je Jelačić.

Haškom sudu nedavno su se obratili Fikret Alić i Satko Mujagić pismom kojega je podržalo preko 200 organizacija u svijetu. U njemu su tražili dopuštenje da se kao “Prijatelji suda” uključe u žalbenu proceduru po pitanju genocida u Bosni i Hercegovini u slučaju Karadžić.

Iako sam Radovan Karadžić nije imao ništa protiv njihovog uključenja, Haški sud odbio je njihov zahtjev čime se, prema Mujagićevim riječima, slučajno ili ne stavio na stranu izvršioca genocida. q Helena ANUŠIĆ srpska vlast 1992. naredila svom nesrpskom stanovništvu da kuće obilježe bijelim plahtama, a oko ruku da nose bijele trake. “90-ih se dogodio čin dehumanizacije i, moram priznati, kada sam prije nekoliko mjeseci išao stati na prijedorski trg, nisam razmišljao o strahu, bio je to moj prkos i revolt zabranama. Ali, kada sam stao na ovo mjesto, osjetio sam dozu straha jer se sjećam onoga što se događalo”, priča nam Hodžić, dodajući kako je bilo prolaznika koji su podsmjehivali. “Osjećao sam se poniženim da moram moliti za pravo na sjećanje i da moram protestirati što se mojim sugrađanima brani pravo na sjećanje. Mi moramo protestirati i načelniku pokazati da nam se istina mora priznati i da su nam narušena naša ljudska prava – pravo na sjećanje!”

Dan bijelih traka motivirao je cijeli svijet, što je pokazatelj kako su ljudi umorni i da u Prijedoru vlada apatija zbog bezizlaznosti situacije, ističe Hodžić. O budućnosti grada kaže da mu se trenutna situacija čini mračnom što je rezultat etničkog čišćenja u 90-ima, ali i provokacija koje se i danas događaju.

“Vjerujem u moć ljudskog duha. Vjerujem u univerzalna ljudska prava i vjerujem da je nakon 20 godina tame došlo vrijeme promjena o čemu svjedoče i mladi ljudi koji su stigli iz Beograda podržati mimohod. Ne možemo govoriti o europskim integracijama dok gradonačelnik jednog grada zabranjuje komemoraciju”, zaključio je Emir Hodžić. q

27

bosanski barometar

BEOGRADSKI PROJEKT VELIKOSRPSKE DOMINACIJE (I)

Otkud se pojavljuje entitet RS? Pitanje koje nas motivira u ovome radu jeste pitanje o tome otkud se pojavljuje entitet RS na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine ili kasnije daytonske države Bosne i Hercegovine. Od jednog analitičkog pitanja o Srbiji i politici koja se iz nje razvijala u zadnjim decenijama 20. stoljeća dolazimo do dijela odgovora na pitanja o postratnoj Bosni i Bošnjacima i novonastalom stanju. Za nas je posebno važno prepoznati “jezgro velikosrpske agresije” na Republiku Bosnu i Hercegovinu i, pritom, omogućiti razvijanje jasne i cjelovite predstave o rušilačkom uraganu velikosrpstva 90-ih godina. U tome se pokazuje sadržaj i ciljevi agresije na Republiku BiH, čime se dezavuira naracija o izoliranom građanskom ratu. Sadržaj i ciljevi agresije na Republiku BiH definirani su u Beogradu, pripremljeni i dati dijelovima bosanskih Srba na čelu sa SDS-om da ih ostvare raznim vrstama zločina. Glavni inspiratori i podstrekači zločina, kao i zločina genocida nad Bošnjacima, pritom, ostaju netaknuti od ruke pravde. Danas postoje mnogi stavovi o tome da bosanska strana na početku 90-ih godina 20. stoljeća uopće nije bila svjesna opasnosti koja se nadvila nad Bosnom, a koja je pokrenuta iz Srbije koju je pod svoju komandu stavio Slobodan Milošević. Rat je pokazao mizeriju velikosrpske naracije o “jugoslavenskoj zajednici”.

Ivan Stambolić i Slobodan Milošević (vrijeme ljubavi i povjerenja)

Srbijanski pretekst kao osnov stvaranja “srpske teritorije” u Bosni Srbija je postala izvorište jugoslavenske ratne katastrofe. Ona je početkom 90-ih upotrijebila JNA za razračunavanje s drugim Republikama raspadajuće jugoslavenske federacije i na taj način imala vojsku koja je ratovala po Sloveniji, Hrvatskoj i BiH (1991-1995), te na Kosovu 1999. godine. M. Marković je upozorio da bi formiranje srpske vojske dovelo do velikih problema Srbiju, pa je stoga bilo preporučivano da se koristi ime Jugoslavenska armija da bi se tako pod krinkom ostvario interes srpstva.1 Disolucija bivše Jugoslavije ne može se misliti niti razumjeti bez djelovanja Jugoslavenske narodne armije. U svim tim ratovima srpska vojska i njezin vrhovni komandant S. Milošević su poraženi. Ratovi za veliku Srbiju nisu bili pobjednički – to su bili najveći vojni porazi srpske vojske u 20. stoljeću, a posebno i moralni porazi jer je Jugoslavenska armija napadala na civile, kukavički opsjedala gradove i razarala ih dalekometnom artiljerijom.

Kakva je, dakle, Srbija bila polovinom 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća? Tokom 80-ih godina u Srbiji su već bile narasle opozicijske strukture spram SK Srbije i tražile su otvaranje nekih potisnutih pitanja i tabu-tema. Riječ je, prije svega, o Udruženju književnika Srbije (UKS) iz Francuske 7, njegovom Odboru za zaštitu slobode misli i izražavanja,2 kao i djelovanju grupe akademika Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) koji će u jesen 1986. godine ispostaviti Memorandum SANU.3 Početkom iste te godine za predsjednika Predsjedništva Srbije izabran je Ivan Stambolić. Za napravljeni Memorandum Ivan Stambolić je napisao da predstavlja “slatkorečivi uvod u krvavi obračun” i “smrtonosni šovinistički proglas, ratni manifest za već zavrbovane komesare srpstva”.4 Razumni ljudi su, dakle, odmah uočili o čemu se radi i kuda će voditi memorandumska ideja iz Beograda. Ovaj Odbor se, između ostalog, zalagao za puštanje iz zatvora “mladomuslimana”

28

Žrtva i zločinac, mentor i učenik (Stambolić je ubijen 20.8.2000.) i “muslimanskih fundamentalista” osuđenih na Sarajevskom procesu 1983. godine,5 tj. “štitio” je interese muslimana i njihova prava, priznavajući im samo religijske slobode, a istovremeno s pojedinim članovima SANU zagovarao ekspanzionistički plan protiv Bosne kojoj nije priznavan republički suverenitet. Za bošnjački narod je velikosrpska politika odredila smisao postojanja u frazi “muslimani u džamije”, što je značilo da će neko drugi misliti o državi, suverenitetu, vlasti i slobodi naroda. Beogradski akademici su “podržavali” osuđenike iz Sarajevskog procesa jer su smatrali da je njihova vrhovna mogućnost religijska svijest i da uopće ne posjeduju oblikovanu ideju o bosanskoj državi. To znači da u budućim događajima neće biti opasan protivnik. Dušebrižnički se Nenad Kecmanović prisjeća ove igranke s Dobricom Ćosićem koji je bio “široke ruke”, pravi “humanista i bosnoljub”, da se pomogne “muslimanskim fundamentalistima” u Sarajevu.6 Takva demagogija se može nazvati kecmanovanje. Nigdje Kecmanović ne objašnjava otkud jednom prosječnom piscu tolika moć da sjedi u Beo-

PREPORODOV JOURNAL 143

bosanski barometar gradu i rješava probleme u drugoj republici. Racionalnom posmatraču društvenih događaja odmah postaje jasna pozadina ove Kecmanoviće podvale ako se zapita zašto neko iz Sarajeva mora ići u Beograd da rješava svoje probleme – zar probleme ne može riješiti u Sarajevu i Bosni? Ako se ide u Beograd po rješenje problema, onda je sigurno i izvor problema u Beogradu!

Na Skupštini SANU u Beogradu 23. maja 1985. godine odlučeno je da se zbog potreba “isticanja najaktuelnijih društvenih, političkih, ekonomskih, socijalnih, naučnih i kulturnih problema” pristupi izradi Memoranduma SANU.7 Za ovaj posao grupacija akademika SANU dobila je otvorenu političku podršku vodstva CK SK Srbije na čijem je čelu tada bio Ivan Stambolić.8 To je bio pokušaj da se na osnovama znanstvene analize procesa u Jugoslaviji dođe do preciznog uvida u ekonomske, političke, idejne i sigurnosne aspekte toga stanja i moguće scenarije odvijanja budućih događaja. S druge strane, tekla je politička priprema za novu srpsku poziciju i usljedila je borba za hegemoniju nad SK Srbije. Na dvodnevnoj zatvorenoj sjednici Predsjedništva CK SK Srbije, 18. i 19. septembra 1987. godine, Slobodan Milošević je dobio podršku za kandidaturu na mjesto predsjednika SK Srbije – 11 glasova od 20. Od tada je bilo jasno da je Milošević postao najmoćniji čovjek Srbije, a da je Stambolić definitivno izgubio bitku s njim.9 Na 8. sjednici, nekoliko dana poslije, sve je posloženo!

Okret ka ekspanzionističkoj politici Srbije postao je vidljiv poslije 8. sjednice CK SK Srbije 1987. godine.10 8. sjednica CK SK Srbije predstavljala je svojevrsni puč u kojem je vojska imala ključnu ulogu, tako je, prema Stambolićevom mišljenju, general Nikola Ljubičić učinio sve da se ustoliči Slobodan Milošević na čelo srbijanskih komunista.11 Pored Ljubičića, podršku Miloševiću daju Petar Gračanin, Vidoje Žarković, Marko Orlandić i drugi. Tada je Srbija krenula u “drugom” smjeru, u opasnom smjeru “etnonacionalističkog i velikodržavnog programa” (Olga Popović-Obradović). Memorandum SANU (1986) određuje smjer tog djelovanja i priprema negiranje Ustava iz 1974. godine. Taj novi kurs Srbije odrazio se na cijelu tadašnju Jugoslaviju, a posebno na Bosnu i Hercegovinu koja je bila zasuta brojnim aferama u kojima se prepoznaje rukopis KOS-a i nadolazeće velikosrpske politike koja je u generalnom dosluhu s velikohrvatskom politikom protiv Bosne i Hercegovine. Srbija se, nažalost, okrenula nečemu zašto se smatralo da je prevaziđeno. “Bio je to stari srpski nacionalni program, onaj koji je prethodio pobedi komunista u Jugoslaviji i koji je oživljen nakon Ustava iz 1974. Na njemu je Milošević, bezrezervnom podrškom 'antikomunista', uspeo da u Srbiji izbriše svaki trag komunističko-antikomunističke podele.”12 Postepeno je isplivalo na površinu saznanje da je Srbija poništila sve što se dešavalo od 1945. godine u Jugoslaviji i da je u njoj prevladala vrlo opasna velikosrpska struja. Taj period je Memorandum SANU posebno istakao kao veliku nepravdu prema srpskom narodu i tada su počeli neodmjereni politički izričaji, arhaične ideje, zločinački nagovještaji, rasistički diskurs, prijetnje, mitske slike i laži.

Na sve strane se moglo čuti da su Srbi ugroženi! Milošević je vidio moguću transformaciju Jugoslavije u njenom vraćanju na, kako to kazuje Sonja Biserko, “centralistički model kakav je postojao do 1966. godine, kada je smenjen Aleksandar Ranković, koji je za Srbe bio simbol unitarne Jugoslavije.”13 Miloševićeva “antibirokratska revolucija” je, nažalost, iskristalizirala staljinističku orijentaciju u srbijanskoj politici koja vuče svoje korijene još od 1948, smatra S. Biserko.14 Srbi su otvoreno iskazivali svoje nezadovoljstvo položajem u jugoslavenskoj federaciji jer su im se počele “otimati” pojedine Republike, prije svega, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, preko kojih su mislili riješiti svoje “nacionalno pitanje” putem prekrajanja republičkih granica i stvaranja srpskih autonomnih oblasti koje bi se uvezale u jedinstvu srpsku državu. Oni su se otvoreno, strašnom

SRPANJ/RUJAN 2012.

Nenad Kecmanović propagandnom presijom usmjerili protiv sadržaja Ustava iz 1974. godine koji im je “uskratio” prava na ulogu glavnog gazde unutar Jugoslavije. Oni su svoj unitarizam kao verziju velikosrpskog nacionalizma krili iza naracije o neravnopravnosti i ugroženosti srpskog naroda. Svi jugoslavenski mediji pod srpskom kontrolom brujali su o ugroženosti i neravnopravnosti srpskog naroda u odnosu na druge narode u federaciji. O tome stanju jednu verziju događanja iznosi Ljubomir Tadić u interviewu za Dugu, 20. decembra 1990.: “Srbija se nalazi u jednom posebnom statusu unutar jugoslovenske federacije. Socijalistička partija je uspela, to nemojmo zaboraviti, u borbi za ravnopravnost Srbije unutar jugoslovenske konfederacije, da dobije ogroman broj pristalica, pri čemu se nije zalagala za neki socijalni ili socijalistički koncept, što bi bilo u skladu sa njenim imenom, nego za nacionalni.

A srpsko nacionalno pitanje nije rešeno. Ono je izbilo na površinu i omogućilo jednu nacionalnu euforiju, koja se delimično iskazala u podršci Slobodanu Miloševiću, a delimično Vuku Draškoviću, a potom i tim takozvanim nacionalnim, rojalističkim strankama, Mirku Joviću itd. Srpsko nacionalno pitanje je jedna ozbiljna činjenica naše sadašnjosti. To pitanje je Komunistička partija potpuno negirala. Pre rata se uvek govorilo samo o hrvatskom nacionalnom pitanju, o šiptarskom i makedonskom samo unutar levice, a svi ostali su smatrali da srpsko nacionalno pitanje kao problem uopšte ne postoji. Tek Drugi svetski rat pokazuje koliki je to problem, sudbina srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni to pokazuje.

Srpski intelektualci su, mislim oni relevantni intelektualci, koliko ja znam bili jedinstveni samo u jednoj stvari, a to je da Srbija ima pravo da bude ravnopravna sa ostalim republikama u Jugoslaviji. I tu je bio kraj. Ukoliko je Slobodan Milošević to hteo, tu je imao podršku srpskih intelektualaca i ta je podrška bila sasvim na mjestu i potpuno legitimna.

Vi znate da su sve opozicione partije u Srbiji, izuzev UJDI, bliske u stavu da srpski narod treba da živi u jednoj državi. Ali ova pobeda Socijalista i Miloševića, može da bude ideološki izgovor za dalji pritisak na Srbiju.”

Glavni smisao srpskog nacionalnog pitanja, koje pominje Tadić, iskazivao se u pitanju o teritorijima koje će Srbi sebi pripojiti u procesu disolucije Jugoslavije. To znači da su srpski intelektualci smatrali da će Srbi riješiti pitanje ravnopravnosti preko teritorija ili, tačnije, preko zauzimanja teritorija za neku buduću srpsku državu koja bi nastala na ruševinama Jugoslavije. Tadić upozorava da srpsko nacionalno pitanje nije riješeno, jer srpska politika iz Beograda

29

bosanski barometar smatra da granice Republika nisu pravedne i da ih treba prekrajati da bi se dobilo stanje u kojem će svi Srbi živjeti u jednoj državi. Ćosić, Ekmečić i drugi velikosrpski ideolozi kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve konstantno govore o razgraničenju, omeđivanju teritorija, razdvajanju naroda i pravu naroda na samoopredjeljenje, jer ne priznaju republičke granice iz SFRJ.15 Mnogobrojni mitovi i konstrukcije poslužile su kao legitimacijski osnov za postavljanje srpskog nacionalnog pitanja u vidu opasne alternative – “ili restrukturiranje Federacije na principu većinske demokratije ('moderna federacija') ili raspad Jugoslavije uz promenu državnih granica.”16 Srpski političari i intelektualci, nažalost, nisu razmišljali o modernizaciji Srbije nego o proširenju državnih granica, zaokruživanju svih Srba u jednu državu, tj. sprovođenju politike ujedinjavanja srpskog naroda u jednu etničku državu ili u zamišljene etničke granice. To je osnova koja omogućava velikosrpskoj politici da otpočne rat u Jugoslaviji i njezinu disoluciju nakon 70 godina zajedničkog življenja srodnih naroda. (Nastavlja se…)

Bilješke: 1 U interviewu za Politiku ekspres od 22. februara 1992. godine Marković naglašava: “Formiranje srpske vojske bila bi katastrofalna politika, jer bi ona dovela Srbiju u položaj da bi ona izvršila agresiju na drugu republiku, da osvaja tu teritoriju, da to čini svojom vojskom. Međutim, daleko je bilo mudrije strategijsko rešenje da tu odbranu srpskog naroda preuzme Jugoslovenska narodna armija, pošto je jedino ta armija, armija Jugoslavije, koja je još postojala i čiju smo afirmaciju i nastojanje i postojanje mi stalno dokazivali. Jedino je ona mogla da se legitimno kreće po celoj teritoriji Jugoslavije. Time smo ipak sprečili osudu Srbije kao države koja je izvršila invaziju, kao što bi se desilo da je slučajno tada opozicija bila na vlasti.”

2 Ovaj Odbor 12. februara 1988. godine traži “uspostavljanje stvarne ravnopravnosti naroda Jugoslavije” te “osnivanje samoupravnih oblasti za srpski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini”. Iz ovoga je kasnije proizašla koncepcija “srpskih autonomnih oblasti” u Hrvatskoj i Bosni koje su u osnovi predstavljale negiranje nezavisnosti ovih država. U članstvu Odbora koji je dao strateške smjernice za dezintegraciju Bosne i Hrvatske bili su: Matija Bećković, Dimitrije Bogdanović, Kosta Čavoški, Dobrica Ćosić, Andrija Gams, Zagorka Golubović, Ivan Janković, Neca Jovanov, Vojislav Koštunica, Mihajlo Marković, Borislav Mihajlović Mihiz, Dragoslav Mihajlović, Nikola Milošević, Gojko Nikoliš, Vesna Pešić, Miša Popović, Radovan Samardžić, Mladen Srbinović, Predrag Palavestra, Dragoslav Srejović, Tanasije Mladenović i Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića). Ova imena treba pamtiti kao idejni velikosrpski okvir za Miloševićevo militantno djelovanje tokom devedesetih godina 20. stoljeća. Ovo su najodgovorniji ljudi za ratne nesreće 90-ih godina. Sve ideje i zamisli o “srpskim etničkim teritorijama” potiču iz ovoga kruga i razvijaju se do mita u koji se više ne sumnja.

3 Dnevni list “Večernje novosti” iz Beograda 24.-25. septembra 1986. objavljuje kopiju nedovršenog Memoranduma.

4 Ivan Stambolić, Put u bespuće, Radio B92, Beograd, 1995, str. 130.

5 Početkom 1983. godine u Sarajevu počinje suđenje “grupi muslimanskih fundamentalista i kontrarevolucionara” na čelu sa Alijom Izetbegovićem autorom pamfleta Islamska deklaracija, koji je bio objavljen u Beogradu i koji je poslužila kao osnova za tužbu. Izetbegović je tokom suđenja promoviran u “vođu” grupe! Uz Izetbegovića su optuženi Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Rušid Prguda, Salih Behmen, Hasan Čengić, Mustafa Spahić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Džemaludin Latić, Derviš Đurđević, Melika Salihbegović i Đula Bičakčić. Njih je optužnica teretila za kontrarevolucionarno djelovanje i zagovaranje muslimanske revolucije u BiH da bi se stvorila “islamska Bosna”.

6 “Da je Dobrica lišen nacionalnih predrasuda prema Bošnjacima mogu posvedočiti Izetbegovići. Pomoć za svojevremeno utamničenog Aliju njegova deca nisu tražila ni od reisa Hadžiabdića, ni od nacionalnog borca Muhameda Tunje Filipovića, ni od političara Hamdije Pozderca u Sarajevu, nego od Dobrice u Beogradu, gde ih je srdačno ugostio u kući na Dedinju i kao predsednik Odbora za slobodu misli i izražavanja pisao protestna pisma vlastima BiH i SFRJ. Čudno je da Bakir, Sabina i Lejla sada o tome ćute, dok “Avaz” i “Slobodna Bosna” pjene o Ćosićevom šovinizmu i da ne napišu, bar u pismima čitalaca, da je, eto, bar njima i njihovom rahmetli babi nešto valjao”. (Nenad Kecmanović, Bošnjačka hajka na Dobricu, Nova srpska politička misao, on-line, 27. marta 2012.)

7 Na izradi Memoranduma učestvuju: Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović, Nikola Čobeljić, Stojan Čelić. U stanu Jovana Raškovića u Šibeniku i u kući u Primoštenu Memorandum je dobio definitivnu formu.

8 Ivan Stambolić, Ibid. str. 118.

9 Slobodan Milošević je 20. aprila 1987. posjetio Kosovo polje gdje se obratio Srbima i izjavio poznatu rečenicu: “Ovaj narod niko ne sme da bije”. Značajno je da je u ovu

30

Ljubomir Tadić posjetu Kosovu došao kao predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije, a poslije snimaka na kojima se stavlja u zaštitu srpskog naroda vratio se u Beograd kao vožd, vođa srpskog naroda. Antonije Isaković je u beogradskoj Politici (19. novembra 1990.) izjavio da je Slobodan Milošević “prvi nepodmitljivi političar koji zastupa interese svoga naroda”.

10 8. sjednica CK SK Srbije održana je 23.–24. septembra 1987. godine. Na toj sjednici je smijenjen Dragiša Pavlović, čelnik beogradskih komunista, koji se usudio kritikovati Miloševića i njegovu liniju da šire nacionalizam. Nekolika mjeseca kasnije smijenjen je i Ivan Stambolić. Njega su Miloševićeve ubice 2000. godine likvidirale na Fruškoj Gori.

8. sjednica je najavlila ono što će se godinu dana kasnije nazvati “antibirokratska revolucija” (1988.), koju je Milošević započeo na Kosovu u aprilu 1987. godine, a u stvarnosti se radilo o jednoj “konzervativnoj revoluciji” koja je dovela do velikog poremećaja na jugoslovenskoj političkoj sceni, što će doprinositi ubrzavanju procesa raspada SKJ i države SFRJ. Tek retrospektivno, 8. sjednica je dobila pravi značaj. Na toj sjednici je počeo uspon Slobodana Miloševića koji je pokrenuo antibirokratsku revoluciju koja je, ustvari, značila “povratak na staro” (Dejan Jović) i završila se unutarpartijskim obračunom na Osmoj sjednici. (Dejan Jović, “Osma sjednica: uzroci, značaj, interpretacije” u: Jović, Dejan / Pavlović, Momčilo / Petrović, Vladimir: Slobodan Milošević: Put ka vlasti, ISI i CENS, Beograd i Stirling, str. 33-70, 2008.).

11 Ivan Stambolić, Ibid. str. 233.

12 Olga Popović-Obradović, Kakva ili kolika država. Ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2008, str. 454.

13 Sonja Biserko, “Rusija i njen uticaj na Balkan” u : Grupa autora, Snaga lične odgovornosti, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Svedočanstva 32, drugo izdanje, Beograd, 2008, str. 279.

14 Sonja Biserko, Ibid. str. 282.

15 U interviewu Politici od 26. jula 1991. godine D. Ćosić kazuje: “Zato što te odluke AVNOJ-a nisu bile zasnovane na regularnim demokratskim načelima i etničkim realitetima, te granice je odredio Politbiro CK KPJ, pa su one samim tim istorijski nelegitimne, dakle, uslovne i privremene… Srpski narod ne može da prihvati konfederaciju sadašnjih Republika, jer njihove granice nisu legitimne ni istorijski, ni u državnopravnom smislu, te su granice određene političkim ciljevima i kriterijumima KP Jugoslavije i brionskim ustavom, pa samim rušenjem komunističkog režima i propašću tiotizma, one gube svaku istorijsku zasnovanost, a nemaju nikakvu međunarodnopravnu regularnost. Ne može se srušiti društveni poredak koji je stvorila Komunistička partija, a da se ne ruši i njegova osnovna istorijsko-politička odrednica – ‘avnojske granice’.” Isto tako Srpska pravoslavna crkva, izvan svih očekivanih religijskih sadržaja, izražava svoju ovozemaljsku opčinjenost granicama ili “vekovnim srpskim teritorijama”, a granice su nepravedne i neprirodne, one su protiv volje srpskog naroda, te zbog toga “ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali veštačke i nelegitimne ‘avnojevske’ unutrašnje granice ustanovljene, bez istorijskih ili etničkih osnova, samovoljom komunističke gerile u uslovima okupacije i građanskog rata.” (Glasnik SPC, iz januara 1992. godine) 16 Olga Popović-Obradović, Ibid. str. 53. q

Senadin LAVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 143

iz svijeta

BLISKI ISTOK: SEKTAŠKI RAT

Miris arapskog proljeća SIRIJA: Krvavi građanski rat Diplomatske aktivnosti Na tiskovnoj konferenciji u Ženevi, 2. kolovoza 2012., Kofi Annan, posebni izaslanik UN-a i Arapske lige, objavio je ostavku na dužnost mirovnog posrednika za Siriju. “Sve veća militarizacija na terenu i očit nedostatak jedinstva u Vijeću sigurnosti bitno su utjecali na okolnosti uspješnog obavljanja moje zadaće”, rekao je Annan u obrazloženju. 10-ak dana kasnije za novog UN izaslanika za Siriju izabran je alžirski diplomata Lakhdar Brahimi.

Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, 18. kolovoza je istaknuo kako se Rusija protivi “zoni zabrane leta” iznad Sirije jer se radi o kršenju sirijskog suvereniteta, kao i vojnoj intervenciji za koju navodi da bi dovela do “katastrofe u regiji”. Istaknuo je kako Rusija ne podržava sirijsku vladu, već sirijski narod i kako je primarni prioritet zaustaviti nasilje u zemlji. S druge strane, britanski premijer David Cameron i američki predsjednik Barack Obama nakon razgovora 22. kolovoza izjavili su da “podupiru vojnu intervenciju” ukoliko bude upotrijebljeno – ili samo bude postojala opasnost od uporabe kemijskog oružja.

“Obojica su se složila kako bi upotreba, ili prijetnja upotrebom, kemijskog oružja bila nedopustiva i kako bi zbog toga obje zemlje revidirale svoj dosadašnji pristup”, rekao je Cameronov glasnogovornik.

Qadri Jamil, zamjenik sirijskog premijera, u razgovoru s ruskim dužnosnicima 22. kolovoza u Moskvi rekao je kako je Damask spreman na razgovor s opozicijom. Istaknuo je da su “spremni razgovarati o ostavci Assada, ali ne kao preduvjet za pokretanje razgovora”. Rekao je da je i sam Bashar al-Assad istaknuo kako je spreman odstupiti – ako je to volja naroda. Jamil je istaknuo da se o toj temi može raspravljati tek kada se započne s dijalogom. “Tražiti ostavku prije no što se pronađu načini kako bi sirijski narod izrazio svoje mišljenje – da li je to demokratski pristup? Ne, time nam se želi silom nametnuti odluka”, rekao je Jamil. Na pitanje o upozorenju američkog predsjednika Baracka Obame i “crvene linije” po pitanju arsenala kemijskog oružja, Jamil je istaknuo: “Zapad traži način kako da opravda direktnu vojnu intervenciju. Ukoliko im ovaj način ne upali, tražiti će neki drugi.” Inače, Qadri Jamil je vođa Fronta za promjene i oslobođenje (PF), glavne političke opozicije stranci Baath predsjednika al-Assada.

Mohameda Morsi, egipatski predsjednik, 28. kolovoza je izjavio da se protivi svakom obliku vojne intervencije u Siriji: “Protivimo se vojnoj akciji na tlu Sirije, u bilo kojem obliku ili formi. Vrijeme je došlo da svi shvate kako se ratom ne dolazi do stabilnosti, jer mir je zasnovan na pravdi za sve. Nikada nećemo sudjelovati u napadima na nijednu stranu i nikada nećemo prihvatiti ničije prijetnje prema našoj sigurnosti ili sigurnosti šire regije.”

Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, 1. rujna je istaknuo da Vijeće sigurnosti UN-a nema nikakvo pravo podupirati revoluciju ili stranu intervenciju u Siriji. Istaknuo je da je apsolutno nerealno očekivati povlačenje Sirijske vojske iz gradova dok traju sukobi i da je takav zahtjev “u najmanju ruku, naivan”. Rekao je da je zahtjev da predsjednik Bashar al-Assad odstupi s vlasti, kao preduvjet za pokretanje rješavanje sirijske krize, “kompletno nerealan pristup”.

Lakhdar Brahimi, specijalni izaslanik UN-a za sirijsku krizu, sastao se 15. rujna u Damasku sa sirijskim predsjednikom Basharom al-

SRPANJ/RUJAN 2012.

Aleppo Assadom. Za vrijeme sastanka Assad je istaknuo kako je Sirija spremna u potpunosti surađivati, te da “uspjeh političkog rada ovisi o tome da li će se izvršiti pritisak na države, koje financiraju i treniraju teroriste i dovode oružje u Siriju – prestani s tim potezima”. Brahimi je izjavio da rješenje može doći samo kroz sirijski narod: “Nastojati ćemo napraviti sve što možemo kako bi pronašli načine i ideje s ciljem spašavanja sirijskog naroda od ove katastrofe. Moramo premostiti jaz i pronaći zajednički teritorij. On postoji i nalazimo ga u činjenici da sve strane vole svoju domovinu i moramo im pomoći”.

Bitka za Aleppo Prema nezavisnim procjenama od početka sukoba ubijeno je oko 30.000 ljudi. Najkrvavije ulične borbe – od zgrade do zgrade, od stana do stana – vode se u Aleppu, najvećem sirijskom gradu s preko dva milijuna stanovnika. Borbe traju od 19. srpnja kada su pobunjenici/ revolucionari, pripadnici Slobodne sirijske vojske (FSA), nakon neuspješnog pokušaja infiltracije u Damask i poraza od Sirijske vojske, većinu svojih snaga prebacili u Aleppo. To je strateški grad koji se nalazi relativno blizu turske granice, što omogućava lakše dovlačenje pojačanja nego što je bio slučaj s Damaskom. Najžešći sukobi, “odlučujuća bitka”, počeli su krajem rujna u kojima obje strane koriste sva raspoloživa sredstva. Prethodno su snage Sirijske vojske osvojile nekoliko gradskih četvrti, među kojima je ključna četvrt Salahaddin.

U ratni konflikt, koji poprima oblike krvavog sektaškog sukoba, uključene su brojne zemlje, a dobrovoljci u redove FSA dolaze iz najmanje 10-ak zemalja. Britanske i njemačke obavještajne službe intenzivno prikupljanju i distribuiraju podatke, Turska je politička i logistička baza, Katar i Saudijska Arabija pribavljaju naoružanje i sudjeluju u financiranju, SAD i Francuska daju tzv. nesmrtonosnu opremu (telekomunikacijske uređaje), na terenu je mnoštvo aktivnih stranih oficira koji rukovode borbama, itd. Sirijski premijer, dr. Wael al-Halki, na summitu Pokreta nesvrstanih u Teheranu, rekao je da je Sirija ciljana “sistematskim terorističkim napadima koje podupiru strane sile, u prvom redu SAD i EU, i nažalost, arapske države kao što su Katar, Saudijska Arabija i regionalne države poput Turske”. U intervjuu egipatskom “AlAhramu”, 20. rujna, sirijski predsjednik Bashar al-Assad žestoko se obrušio na Tursku, državu koja vjerojatno najviše radi na poticanju sirijskog konflikta. Ona daje svekoliku potporu naoružanim borcima koji preko njene granice najviše ulaze u Siriju. Assad je rekao da “Turska nije zabrinuta za interese vlastitog naroda” i da su fokusirani samo na

31

iz svijeta vlastite ambicije koje uključuju i “novo Osmansko carstvo”. Istaknuo je da je Turska otvorila svoje granice i zračne luke za teroriste koji stižu u Siriju, što je otvoreno kršenje međunarodnih zakona. Spomenuo je i angažmana Katara u stvaranju kaosa u Siriji: “Katar koristi moć novca i vrti se u orbiti zajedno sa Zapadom šaljući oružje i novac teroristima kako bi ponovili libijski scenarij… Katar je bio najbrži u potpaljivanju nasilja.” Istaknuo je kako Turska, Katar i Saudijska Arabija, koje su dale podršku pobunjenicima – “neće dobiti ovu bitku”. “Odjednom su ugledali novac u svojim rukama nakon dugog perioda siromaštva i sada misle kako će novcem kupiti povijest”, rekao je Assad.

IRAN: Rat je neizbježan?

Nuklearni program i ratne pripreme Krajem kolovoza Iran je poručio kako nikada neće obustaviti program obogaćivanja urana. “Nećemo odustati od našeg prava na obogaćivanje urana. To je pravo koje pripada svim narodima, pa tako i nama. Mi nećemo prestati s našim aktivnostima, nit se ikome zbog njih moramo opravdavati. To je potpuno miroljubiv proces koji je pod kontrolom IAEA-e”, rekao je Ali Asghar Soltanieh, iranski izaslanik pri Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA).

Iran je početkom kolovoza uspješno testirao 4. generaciju precizne rakete Fateh 110 domaće proizvodnje, s naprednim sistemom kontrole i navigacije, koja ima domet više od 300 kilometara.

Sredinom kolovoza Iranske obrambene snage započele su s izgradnjom najveće vojne zračne baze na svom teritoriju, površine od 200 hektara, koja će biti locirana na prostoru južnog iranskog grada Abadeh. 26. kolovoza predstavljen je iranski plan za proizvodnju nove generacije vojnih zrakoplova Saeqeh i razarača Velayat.

Sredinom rujna, pod vodstvom američke mornarice, u Perzijskom zaljevu počela je najveća vojna vježba u povijesti blisko-istočne regije. Čak 30 zemalja sudjelovalo je u 12-dnevnim ratnim igrama u vodama Perzijskog zaljeva, a najveći broj brodova poslali su SAD, Velika Britanija, Francuska, Saudijska Arabija i UAE. Američka mornarica je u vježbi sudjelovala s tri nosača aviona, desetinama pratećih ratnih brodova i tisućama marinaca, dok su Britanci poslati šest brodova. Tokom vježbe simulirani su napadi na iranske vojne lovce, ratne brodove i obalna artiljerijska postrojenja. Dok su trajale vježbe SAD i njihovih saveznika, 26. rujna Iran je otkrio novo oružje vlastite proizvodnje – dalekometnu bespilotnu letjelicu Shahed 129, koja može nadlijetati cijelu regiju Bliskoga istoka. Letjelica ima domet oko 2.000 kilometara, a može nositi rakete i projektile, što znači da je sposobna za izvidničke, ali i borbene misije.

Analiza potencijalnog sukoba 14. rujna The Associated Press je objavio detaljan izvještaj o potencijalnom američkom vojnom konfliktu s Iranom, koji je napravilo 30-ak bivših vladinih dužnosnika, stručnjaka za nacionalnu sigurnost i umirovljenih vojnih oficira. To je prvi javni dokument u kojem se otvoreno govori o potencijalnoj kopnenoj invaziji i okupaciji Irana od strane Američke vojske. U njemu se zaključuje kako je jedini način koji bi zaustavio iranski nuklearni program vojna invazija velikih razmjera, što bi vjerojatno doveo do općeg rata na prostoru cijelog Bliskog istoka. Dokument navodi kako bi američki vojni napad “oštetio režim politički i smanjio njihovu mogućnost kontranapada”, te da bi Teheran sigurno uzvratio “direktno ili putem svojih surogata, na način koji riskira opći rat na prostoru Bliskog istoka”. Kao što je istaknuto i u nekim ranijim analizama, i u ovoj se ističe kako bi direktan napad samo usporio, ali ne i zaustavio plan stvaranja nuklearnog oružja. “Uzevši u obzir veliku površinu i populaciju Irana, kao i snagu iranskog nacionalizma, procjenju-

32

Dio iranske raketne moći jemo kako bi za okupaciju Irana bilo potrebno uložiti više resursa i ljudstva nego je potrošeno kroz posljednjih 10 godina u Iraku i Afganistanu zajedno", stoji u dokumentu.

23. rujna zapovjednik iranske Revolucionarne garde, general Amir Ali Hajizadeh, upozorio je kako bi izraelski napad na Iran mogao pokrenuti Treći svjetski rat. “Vidimo kako su SAD i cionistički režim jedan uz drugoga i nema nikakve šanse da bi cionistički režim počeo rat protiv Irana bez potpore SAD-a. U slučaju pokretanja takvog rata, situacija bi izmaknula kontroli i upravljanju, taj rat bi vjerojatno prerastao u Treći svjetski rat. To znači da bi se neke države svrstale na stranu Irana, neke protiv nas", istaknuo je general Hajizadeh. Naglasio je kako bi u slučaju takvog rata Iran smatrao neprijateljem i Izrael i SAD. “Iran drži kako su američke baze u regiji dio američkog teritorija i postale bi ciljevi u slučaju izbijanja takvog rata”, rekao je Hajizadeh, te dodao kako je “teško zamisliti da bi zemlje regije ostale neutralne”. Upozorenje je dao i drugi visoki predstavnik Iranske vojske, general Mohammad Ali Jafari, koji ističe kako će se “rat protiv Irana u konačnici ipak desiti”, te da će to biti “propast izraelskog režima”. Američki predsjednik Barack Obama ne želi ratnu “avanturu” pred predsjedničke izbore 7. studenog, te za sada daje prednost ekonomskim sankcijama.

IRAK: Sektaško nasilje Teroristički napadi i politička kriza Iračke vlasti nakon odlaska Američke vojske u prosincu 2011. i dalje imaju velikih problema s međusobno suprotstavljenim sunitskim, šiitskim i kurdskim političkim frakcijama. Lokalno krilo alQa'ede, “Islamska država Irak”, preuzelo je odgovornost za niz napada, a vrhunac nasilja događao se tokom mjeseca ramazana. Početkom srpnja 2012. vođa iračke podružnice al-Qa'ede, militantne sunitske skupine, pozvao je nove regrute da pokrenu napade na šiitsku vladu i njezine snage sigurnosti. “Većina sunita u Iraku podržavaju al-Qa'edu i čekaju njen povratak”, rekao je Ebu Bekr el-Bagdadi. Najavio je kako će njegova skupina napasti prostore iz kojih su protjerani u vrijeme najvećih sektaških sukoba 2007. godine.

Blizu 900 Iračana ubijeno je u terorističkim napadima ove godine, a najviše tokom srpnja (čak 240). Koordinirani bombaški napadi diljem zemlje 23. srpnja ubili su 107 osoba, a napadi su uključivali 13 gradova i više od 40 mjesta, uglavnom usmjereni na šiitske dijelove. Također, najmanje 58 osoba je ubijeno 9. rujna u seriji napada i eksplozija u šest iračkih gradova. Analitičari smatraju da su nemiri u susjednoj Siriji, koji sve više poprimaju izgled šireg sektaškog sukoba, povećali napetosti unutar Iraka. Teroristički napadi su vezani i uz neprekidnu političku krizu koja je započela kada je Nouri al-Maliki, irački šiitski premijer, optužio Tariqa al-Hashemija, sunitskog potpredsjednika, da sudjeluje u terorističkoj zavjeri protiv Vlade, odnosno vodi naoružane skupine koje su napadale pripadnike snaga sigurnosti. Hashemi je pobjegao iz zemlje, a u odsutnosti sud ga je osudio na smrt.

PREPORODOV JOURNAL 143

iz svijeta Povećana proizvodnja nafte

Napad na američki konzulat

Sredinom kolovoza je objavljeno da je Irak postao drugi proizvođač nafte među članicama OPEC-a. Proizvodnja nafte dosegla je razinu od 3,2 milijuna barela na dan, čime je Irak nadmašio zemlje poput Irana, UAE i Kuvajta. Na prvom mjestu je i dalje Saudijska Arabija. Irak ima dokazane rezerve od 143,1 milijardi barela nafte i 3,2 trilijuna kubnih metara prirodnog plina, što spada u svjetski vrh. Dio naftnog profita koristi se naoružavanje iračke vojske, koja se užurbano obnavlja. U zadnje dvije godine od SAD-a je kupljeno oružja i vojne opreme u iznosu od 12 milijardi dolara.

U noćnim satima 11./12. rujna nekoliko stotina naoružanih napadača napalo je američki konzulat u Benghaziju i sukobili se s libijskim snagama sigurnosti, koje su se povukle pod teškom vatrom. Neki napadači su pucali na zgradu koja je zapaljena, dok su drugi bacali ručne bombe u dvorište konzulata. Ubijen je američki veleposlanik Christopher Stephens, koji se u autu vozio ka sigurnijem mjestu. Osim njega, ubijena su i trojica zaposlenika američkog konzulata. Na vijest o ubojstvu SAD su odmah poslale dva ratna razarača prema libijskim vodama, kontingent marinaca i bespilotne letjelice koje “češljaju” libijski prostor u potrazi za lokacijama napadača odgovornih za napad. Prve informacije govore da se iza napada krije organizacija Ansar al-Sharia, koja je sastavu tzv. al-Qa'ede islamskog Magreba, ogranka al-Qa'ede koji djeluje na području Sjeverne Afrike. U početku se smatralo da je do napada na američki konzulat došlo zato što su stvari “izmakle kontroli” tokom demonstracija zbog uvredljivog antimuslimanskog filma “Nevinost muslimana”. Naknadno je utvrđeno da je napad bio “dobro organizirana vojna akcija” izvedena od strane obučenih i uvježbanih militanata koji djeluju na području Libije.

LIBIJA: Ubojstvo američkog veleposlanika Parlamentarni izbori i anarhija U Libiji su 7. srpnja 2012. održani prvi demokratski izbori nakon revolucije i svrgavanja Muammara el-Gaddafija. Premoćnu pobjedu ostvario je umjereni islamski pokret NFA na čelu s Mahmoudom Jibrilom, koji je osvojio više nego dvostruko zastupničkih mjesta od svojih suparnika. Jibril, bivši Gaddafijev ekonomski savjetnik, koji je prebjegao na stranu pobunjenika i bio prvi čovjek pobunjeničke vlade, nakon proglašenja izbornih rezultata izrazio je zadovoljstvo što su libijski birači prepoznali prednosti njegove “umjereno islamističke i proposlovne politike”. Savez NFA sastoji se od 60 manjih stranaka i nezavisnih kandidata. Veliki izborni gubitnici su Muslimanska braća čije su sestrinske stranke, nakon tzv. Arapskog proljeća, osvojile vlast u Egiptu i Tunisu.

Oni su dobili samo 17 zastupničkih mjesta. Konzervativnije islamističke stranke prošle su još gore, primjerice stranka al-Wattan uspjela je osvojiti samo jedno zastupničko mjesto. Prema izvještaju Izborne komisije na izbore je izašlo oko 1,8 milijuna birača (62%).

Opće stanje u Libiji je vrlo loše, i dalje vlada postrevolucionarni kaos i anarhija. Nova vlast nema kontrolu nad zemljom, jaki su zahtjevi za autonomijom istočnog dijela zemlje (Cyreneica), osnovne javne službe su u rasulu, prisutna je masovna nezaposlenost i ekonomski pad. Poseban problem je nedostatak sigurnosti uz sve izraženije sektaško nasilje. Krajem kolovoza naoružani salafisti digli su u zrak grobnicu iz 15. stoljeća koja je pripadala Abdelu Salam al-Asmaru, poznatom libijskom sufijskom učenjaku iz 15. stoljeća, zatim spalili knjižnicu u sklopu džamije Asmari u gradu Zlitanu, buldožerima srušili Sufi džamiju i svetište al-Shaab al-Dahmani u centru glavnog grada Tripolija. Sve se dešavalo bez ikakvog otpora od strane policije, a salafisti su pritom uokolo dijele letke muftije iz Saudijske Arabije.

Zamjenik libijskog premijera, Mustafa Abushagur, istaknuo je kako je “uništenje svetišta i džamija – kriminal” i kako “oni koji čine kriminal moraju biti odgovorni”. Ubrzo je ministar unutarnjih poslova podnio ostavku zbog nemogućnosti Vlade da zaustavi sektaško nasilje.

AFGANISTAN: Nova talibanska strategija “Zeleno na plavo” Sve su učestaliji napadi afganistanskih vojnika i policajaca na pripadnike NATO snaga u sklopu mirovne misije ISAF. Talibani su javno istaknuli kako aktivno regrutiraju pripadnike afganistanskih snaga, da su se uspješno infiltrirali i imaju velik broj “svojih ljudi” ubačenih u redove vojske i policije. Takvi napad su postali njihova centralna strategija u borbi protiv NATO snaga. Termin koji NATO obično koristi za ovakve “unutarnje napade” je “zeleno na plavo” (“green on blue”), dok se za žrtve prijateljske vatre koristi termin “plavo na plavo”. Termin dolazi od boje uniforme: plavo – NATO, zeleno – afganistanska vojska.

Prema informacijama NATO saveza od siječnja do sredine rujna 2012. godine dogodilo se blizu 40 napada pripadnika afganistanskih snaga sigurnosti na vojnike NATO-a, pri čemu je poginulo 45 vojnika, većinom američkih. Prethodne, 2011. godine desio se 21 ovakav napad s 35 smrtnih slučajeva. Jedan od najubojitijih ovogodišnjih napada dogodio se 29. kolovoza kada je trojicu australskih vojnika ubio pripadnik afganistanske vojske u provinciji Uruzgan.

Početkom rujna objavljeno je kako SAD, zbog pogoršanja stanja, prestaju s treniranjem novih afganistanskih regruta dok se ponovno ne preispitaju njihove potencijalne veze s talibanima. Odluka o prestanku obuke direktno se odnosi na 27.000 pripadnika afganistanskih snaga. Vlasti u Kabulu su najavile da će preispitati dokumente čak 350.000 vojnika i policajaca u nastojanju da otkriju potencijalne infiltratore.

Pregovori SAD - talibani

Američki veleposlanik Christopher Stephens

SRPANJ/RUJAN 2012.

S druge strane, američka vlada pokušava postići sporazum s talibanima, u pregovorima koji traju skoro dvije godine. Poznati su i uvjeti. SAD zahtijevaju da talibani obustave borbu, da poštuju afganistanski Ustav i prekinu kontakte s terorističkom mrežom alQa'edom. Talibani traže povlačenje stranih trupa, priznanje njihovog pokreta i oslobađanje petorice visoko rangiranih pripadnika talibanskog pokreta iz zatvora Guantanamo za jednog američkog vojnika koji je otet 2009. godine. Ipak, najveće pitanje ostaje mogu li vođe talibana uopće u vlastitim redovima provesti eventualno postignuti dogovor sa SAD-om. Naime, dijelovi pokreta talibana odbijaju pregovore, dok ih drugi vide samo kao dio taktike. q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

33

kultura

Priča o sevdalinkama: pjesma Joze Penave, najznačajnijeg i najproduktivnijeg bosanskohercegovačkog stvaraoca

Bosno moja poharana Bosno moja poharana, zemljo moja neorana, četir’ ljeta nesijana.

Stajo moja bez volova, kućo moja bez zidova, stara majko bez sinova.

Mjesto braće i sestara, sloboda me razgovara, i nove mi pute stvara!

Vratimo se našoj Bosni, da dušmane izgonimo, našu Bosnu obnovimo, da dušmane pogazimo, našu Bosnu obnovimo, da se u njoj veselimo, da se bratski zagrlimo, da se Bosnom ponosimo!

Više od 300 muzičkih dragulja “Pravio sam i sam tekstove, ali sam puno izvodio Safeta Kafedžića pjesme, on je jako dobro pisao... Ali, opet, najbolji je bio Jozo!

Niko ne bi rekao da to nisu izvorne pjesme, to što je on pisao! Jozo Penava bio je iz Kiseljaka. Po zanimanju bio je pekar. Ali se je odmalena bavio pjesmom i tamburom, pa je išao po kafanama, uključio se u neke sastave... Poslije je došao u Sarajevo, a kad je osnovana radio-stanica Radio Sarajevo, ja sam ga ubacio: bili smo dobri drugovi, a onda je, znate, trebala neka garancija, pa sam ja za njega garantirao, da ne bi bilo poslije nekih peripetija”, izjavio je u svom posljednjem intervjuu rahmetli Zaim Imamović, zasigurno najveći pjevač sevdalinki svih vremena.

Muzičko stvaralaštvo Joze Penave, bosanskog Hrvata iz Srednje Bosne, danas mnogi neupućeni smatraju narodnim bosanskohercegovačkim stvaralaštvom. Mnoge od njegovih pjesama su već svrstane među sevdalinke. “Sjetuje me majka”, “Sarajevo, behara ti tvoga”, “Gledala sam sa prozora”, “Na mezaru majka plače i nišane ljubi”, “Golube poleti”, “Pokraj kuće male”, “Sarajčice hajdemo”, “Pjesma Kiseljaku”, “Ismihana dušo moja” i “Mene moja zakljinala majka” samo su neke od preko 300 muzičkih dragulja koje nam je podario pokojni Penava. Njegove pjesme su pjevali Zaim Imamović, Safet Isović, Nada Mamula, Meho Puzić, Beba Selimović, Nedžad Salković, Zehra Deović, Zora Dubljević, Vida Pavlović, Silvana Armenulić... Mnogi će kazati da je bio najbosanskiji autor.

Sarajevo je opjevao sa svih strana – od Ilidže do Trebevića, pjevao je o cijeloj Bosni i Hercegovini, o njenim rijekama, šumama, izvorima, običajima...

Rođen je 26. maja 1909. godine u selu Palež kod Kiseljaka.

Poslije odsluženja vojnog roka 1939. godine u Somboru nastaju njegove prve pjesme: “Gledala sam sa prozora” i “U baštici, kraj

34

bijele ružice”. Upisuje se u muzičku školu i stječe muzička znanja.

Nakon Drugog svjetskog rata jedan je od osnivača Radio Sarajeva.

Formirao je i dugo vodio Tamburaški orkestar Radio-televizije Sarajevo.

Dobitnik je najviših državnih i umjetničkih priznanja: Estradna nagrada BiH, Spomen diploma za stvaralački i aktivni rad koju dodjeljuje udruženje kompozitora SRBiH, Orden rada sa srebrenim vjencem, Orden rada za zlatnim vijencem, Estradna nagrada Jugoslavije, Spomen plaketa grada Sarajeva. Umro je u Sarajevu 17. januara 1987. godine.

Himna oslobođenoj zemlji Muzika je bila život Joze Penave. Tokom pet decenija komponovao je veliki broj pjesama, inspiriran narodnim melosom, pisao je i tekstove za svoje kompozicije koje je narod prihvatao kao svoje. Iza sebe je ostavio i impozantan broj instrumentalnih kompozicija i kola. Kompozicije Joze Penave odlikuju se melodijskom čistoćom, poetičnošću teksta i bogatom tematskom razuđenošću.

Jozo Penava je dao ogroman i još nedostupan doprinos razvoju narodne pjesme i bosanskohercegovačkog sevdaha, i u toj oblasti Jozo Penava je nesumnjivo najznačajniji i najproduktivniji bosanskohercegovački stvaralac. Pokojni Penava je poseban trag ostavio u svom pedagoškom radu. Bio je korepetitor mnogim istaknutim pjevačima narodnog melosa. Bez obzira što je imao ogroman talenat, znao je pjesmu pisati mjesecima. Često je komponovao hodajući. Ljudi su ga znali sretati na Trebeviću, kako hoda i pjevuši. Bio je ters u pravom smislu te riječi, imao je rigorozne pedagoške mjere u kojima bi pjevače i muzičare vraćao samo ako zakasne minutu od dogovorenog termina za probu ili snimanje.

Komponovao je prvu pjesmu za 19-godišnjeg talentovanog momčića iz Hercegovine – Safeta Isovića. Bila je to pjesma “Sjetuje me majka”, koja je i danas živa, i živjeće puno duže od životnog vijeka svog autora i izvođača.

Malo ko danas ne zna pjesmu “Bosno moja poharana”. U zaostavštini pokojnog Joze Penava, koju ljubomorno u Sarajevu čuva njegova unuka Vihorka Rubić, u jednoj od svezaka stoji originalni tekst ove pjesme ispisan Jozinom rukom. Ispod pjesme piše: “Napisao sam 1946. godine”. Prvi je “Bosno moja poharana” snimio rahmetli Zaim Imamović. Bila je to svojevrsna himna tek oslobođenoj zemlji od okupatora i fašizma u kojoj se, bez obzira na strahovite gubitke, ide naprijed. Bila je to prva komponovana pjesma koju je uopšte snimio rahmetli Zaim Imamović.

U godinama posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, nakon teškog ranjavanja u Sarajevu, Safet Isović odlazi na liječenje u Njemačku. Nakon oporavka, krajem 1994. godine obnavlja ovu Jozinu pjesmu i dopisuje joj četvrtu strofu. Pjesma je doživjela možda još veću popularnost nego u vaktu kad je napisana, nakon Drugog svjetskog rata. Naziv pjesme je rahmetli Safet Isović iskoristio i za naziv oproštajnog koncerta u prepunoj sarajevskoj “Zetri”, 29. maja 2003. godine. q Avdo HUSEINOVIĆ

PREPORODOV JOURNAL 143

kultura

Židovska kulturna scena “Bejahad 2012” (Pula, 26. kolovoza – 1. rujna 2012.)

Bar mitzvah Bejahad Tradicionalna, 13. po redu međunarodna manifestacija Židovske kulturne scene “Bejahad” organizirana je u Puli od 28. kolovoza do 1. rujna 2012., uz učešće oko 300 sudionika iz 20-ak zemalja.

Bejahad na hebrejskom jeziku znači zajedno, a ovogodišnjim je programom i konkretnim djelovanjem “Bejahad” u stvarnosti demonstrirao plemenitu poruku sadržanu u simboličnom nazivu tog izuzetnog kulturološkog poduhvata. Kulturni program “Bejahada 2012” pod nazivom “Bar mitzvah Bejahad”, koji je koncipiran s ciljem čuvanja i promocije židovske kulture, posebice na prostoru bivše Jugoslavije, temeljio se na pametno osmišljenom spoju koncerata, promocija knjiga, glazbeno-scenskih nastupa, izložbi slika i fotografija, predavanja, filmskih projekcija, kazališnih predstava, okruglih stolova i kreativnih radionica. Čak sedam projekata ušlo je i u program ovogodišnjeg Pulskog ljeta. “Bejahad 2012” bio je u znaku proslave 13. rođendana, koji u židovskoj tradiciji predstavlja svečanost punoljetnosti, zrelosti i odgovornosti – Bar mitzvu.

Manifestacija je svečano otvorena 26. kolovoza prikazivanjem dokumentarnog filma “Bejahad 2011”, te koncertom poznate violončelistice Ane Rucner, koja je angažirana u turističkoj promociji Hrvatske diljem svijeta. Ona je predstavila i svoj novi spot “Krasna zemljo, Istro mila”.

U sklopu tradicionalnoga programa “Kulturom do zajedništva”, 27. kolovoza predavanje o najnovijim, često prikrivenim oblicima antisemitizma održao je poznati američki rabin Andrew Backer. Istoga su dana djeca iz SOS Dječjeg sela Lekenik u dobi od šest do 12 godina izvela predstavu “Guslač na krovu”. Predstavljen je književni opus Daše Drndić, kao i knjiga beogradskoga sociologa s američkom adresom Obrada Bjelića “Normalizacija Balkana”. O knjizi koja govori o zloupotrebi psihoanalize tokom posljednjega rata na prostoru bivše Jugoslavije, pored autora, govorili su Rusmir Mahmutčehajić, Obrad Savić i Ivo Banac. U Muzeju suvremene umjetnosti Istre otvorene su dvije izložbe – slikara Oskara Hermana i Tonija Franovića. Koncert sevdaha pod nazivom “Sevdah – bosanski blues” održala je Amira Medunjanin, vrsna interpretatorica sevdalinki – “balkanska Billie Holiday”, koju je na gitari pratio maestro Boško Jović.

Projekti iz židovskih zajednica ex-Jugoslavije predstavljeni su 28. i 29. kolovoza. Zajednica iz Skoplja predstavljena je kroz predavanje Gorana Sadikarija o Muzeju Holokausta Jevreja Makedonije; beogradska zajednica kroz predavanje Mirjane Lukić o znamenitim židovskim graditeljima Beograda (“Djela Jevreja graditelja Beograda”); slovenska zajednica u okviru predavanja i filma Branka Sömena “Židovi Slovenije”; “Bet Israel” iz Zagreba kroz dokumentarni film o Židovskoj osnovnoj školi “Lauder-Hugo Kon” u Zagrebu, jedinoj na ovim prostorima; te sarajevska zajednica kroz predavanje Jakoba Fincija o 120 godina rada humanitarne organizacije “La Benevolencija”. Predrag Matvejević i Ana Lebl održali su predavanje pod nazivom “Jadran, Židovi i more”.

Održana su dva koncerta: koncert mlade ruske violinistice svjetskog glasa Alene Beave i sarajevske pijanistice Aide Mušanović, te pjevačice Radojke Šverko, uz pratnju Vladimira Babina, koji su izvodili songove i šansone poznatog kompozitora i aranžera Alfija Kabilja. Predstavljene su i dvije izložbe: slikarice Sonje Radan iz Londona (“Žene u znaku žudnje”) i fotografa Edwarda Serotta (“Sarajevska jevrejska zajednica u ratu”). Podijeljene su i nagrade natječaja “Simha Kabiljo” za kratku pri-

SRPANJ/RUJAN 2012.

Boško Jović i Amira Medunjanin na “Bejahadu 2012” ču, a s prvonagrađenim autorom – Rusmirom Agačevićem iz Siska, u okviru književne večeri razgovarao je književnik Predrag Matvejević.

U petak, 30. kolovoza, održan je program posvećen Izraelu pod nazivom “Yom Israel”, u okviru kojeg je predavanje održao jeruzalemski rabin Eliezer Papo, porijeklom iz Sarajeva; predstavljena izložba slikara Petera Weisza iz Tel Aviva; prikazan film “Loša vjera” u izboru oskarovca Branka Lustiga, direktora Zagreb Jewish Film Festivala; te predstavljena izložba plakata Dana Reisingera iz Tel Aviva (porijeklom iz Kanjiže, Srbija), jednog od najpoznatijih industrijskih dizajnera na svijetu.

Zadnjeg dana manifestacije, u nedjelju 1. rujna, “dogodila” se kruna “Bejahada 2012” – završni koncert pod nazivom “Shalom – Selam” bečkog sastava “Timna Brauer/Elias Meiri band”, često nagrađivanih u svijetu zbog promocije kulture dijaloga, tolerancije i pomirenja. Oni su se predstavili izvedbama židovskih i arapskih pjesama iz Europe i sa Bliskog istoka. Kao poseban gost u nekoliko pjesama pridružio im se Marwan Abado, Palestinac rođen u izbjegličkom logoru u Libanonu, vrsni svirač arapske lutnje. q Ismet ISAKOVIĆ Na ovogodišnji natječaj za kratku priču “Simha Kabiljo” pristiglo je 27 dosad neobjavljenih priča sa židovskom tematikom, napisanih na jezicima naroda bivše Jugoslavije. U jakoj konkurenciji prvu nagradu u visini od 3.000 kuna osvojio je Rusmir Agačević iz Siska za priču pod naslovom “Uri, Ezra i Mazalta”, drugu Abid Jarić iz Zenice (“Gorki miris mirte”) i treću Milan Fogel iz Aškelona – Izrael (“Između dve uzbune”).

Nagrađene priče su tiskane u književnom prilogu “Bar mitzvah Bejahad”, koji se distribuirao za vrijeme održavanja manifestacije Na “Bejahadu 2012” prikazana je i predstava Malog kazališta bajki SOS Dječjeg sela Lekenik “Guslač na krovu”. Riječ je o kratkom igrokazu s vrlo zahtjevnim poetskim tekstom koji je, prema jednom od najdulje izvođenih mjuzikla, napisao književnik Rusmir Agačević. Praćen je efektnim scenografskim crtežima autorice Nede Mrđan, likovnog pedagoga Osnovne škole “Lauder-Hugo Kon” iz Zagreba. Rusmir Agačević, voditelj kreativnih radionica u Društvenom centru SOS Dječjeg sela u Lekeniku, već 10-ak godina vodi dramski program “Preko scene do samopouzdanja”, za koji s punim pravom kaže: “Rad u našem ‘kazalištu bajki’ stvara djecu sa samopouzdanjem!”. q

35

kultura

Uručenje nagrada “Isa-beg Ishaković” u povodu 550. godišnjice utemeljenja grada Sarajeva

Laureati zajedništva i dostojanstva Prije 550 godina jedan je dobrotvor na sarajevskoj Bembaši podigao musafirhanu za putnike namjernike i sirotinju. Nahranio bi ih čorbom, osigurao im prenoćište. Podsjećanje na njega, Isa-bega Ishakovića, obilježava se već sedmu godinu, na inicijativu jedne građanske udruge – sarajevskog Društva za zaštitu kulture i kulturne baštine “Klepsidra” kao utemeljitelja. Na svečanosti koja postaje zborno mjesto dobrih ljudi tako su i ove godine, 4. rujna, u Narodnom pozorištu u Sarajevu uručene nagrade u sedam kategorija najzaslužnijim žiteljima tijekom protekle 2011. godine.

“Raskošni, osebujni, natprosječni ljudi stvaraju u ovom gradu i to u svim sferama, a zajedničko im je u svoj njihovoj različitosti djelovanja – tehnološkoj, nacionalnoj i kulturološkoj – da čine jedinstvenom strukturu ovoga društva”, kazao je u pozdravnom govoru dr. Borislav Petrović, predsjednik Upravnog odbora za dodjelu nagrade “Isa-beg Ishaković”.

“Vjerojatno postoje i ljepša mjesta na svijetu, a i važniji utemeljitelji. Ali ova zadužbina ima ono nešto što već 550 godina ljudi razotkrivaju, spoznajući njene višeslojne znakove. Sarajevo je bilo i ostalo nadahnuće različitim ljudima, kulturama i civilizacijama. Ono je primalo sve, od španjolskih Židova do najneobičnijih europskih pustolova, umjetnika i nevoljnika, koji su se sklanjali pred različitim ideološkim, kulturalnim, političkim svjetskim (ne)prilikama. Niti u jednom stoljeću građani ovoga grada nisu pristali biti na stani onih koji čine zlo! Poštivanje, razumijevanje i uvažavanje različitosti koje nazivamo demokracijom saživljeno je s ovim gradom. Taj začuđujući credo, da na sva civilizacijska barbarstva ne uzvraćamo, izgradilo je u nama jedno posebno, neponovljivo dostojanstvo. To je postalo naša sudbina, bogati smo u svojoj raznovrsnosti! Veličinom se možemo usporediti s omanjim europskim trgom, a toliko je tolerancije i različitosti među nama. Prava smo uzorna, stara, europska kultura! Upravo na toj baštini Sarajeva naše je Društvo ‘Klepsidra’ utemeljilo ovu nagradu”, objasnio je književnik Amel Suljović, predsjednik Društva za zaštitu kulture i kulturne baštine “Klepsidra”.

Isa-beg Ishaković svoje je građevine podizao da nadžive čovjeka, da se ne mogu prodati ili na bilo koji način svojatati. Na tolikoj dobroti Sarajlije će mu se uskoro zahvaliti i podizanjem prigodnog spomenika na Bistričkom platou, najavili su organizatori svečanosti.

Za ovogodišnje laureate proglašeni su: u kategoriji Kulturna baština – prof. David Kamhi, čovjek koji je nesebično spašavao najvrednije tragove naše kulture, knjige iz Vijećnice (nacionalne knjižnice); u kategoriji Sevdaha – Emina Zečaj, primadona izvornog sevdaha; u kategoriji Umjetnosti – Goran Bregović, glazbenik i kompozitor; u kategoriji Sporta – Adnan Ćatić (alias Felix Schturm), jedan od najsrčanijih boksača i bosanskohercegovačkih sportskih ikona; u kategoriji Istinskog domoljublja – mons. prof. dr. Franjo Topić, predsjednik HKD “Napredak”, i u kategoriji Doprinos razvoju kulture i kulturne baštine grada Sarajeva – Recep Tayyip Erdoğan, premijer Republike Turske, iskreni prijatelj Sarajeva od njegovih ratnih dana do danas. Premijer Erdoğan je bio na funkciji gradonačelnika Istanbula kada je predložio Sarajlijama, suosjećajući s njihovim patnjama, ali i osjetljiv na ugrožavanje njihove kulturne baštine, da pronađu sve preostale artefakte vezane uz svoj grad. Tom visokom uglednom gostu, jednom od najutjecajnijih svjetskih političara, na-

36

David Kamhi, Emina Zečaj, Franjo Topić, Goran Bregović i Adnan Ćatić

Amel Suljović uručuje nagradu Recepu Tayyipu Erdoğanu (lijevo) grada je uručena na posebnoj svečanosti organiziranoj 10-ak dana kasnije, 15. rujna 2012., također u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Goran Bregović: “Volim te svoje Cigane!”

Strogi i smrknuti svjetski žiriji ne nagrađuju umjetnosti koja se raduje, kao što je to ove godine učinio sarajevski žiri za 550. obljetnicu osnutka grada Sarajeva pri dodjeli nagrade “Isa-beg Ishaković” za glazbu. “Drago mi je da se to desilo baš u mom Sarajevu i da je to ova nagrada!”, kazao nam je u kraćem razgovoru Goran Bregović, uvijek nasmiješeni nekadašnji frontman i rocker popularnog ex-jugoslavenskog sastava “Bijelo dugme”, a danas svjetski poznat glazbenik. “Pogotovu u malim sredinama umjetnost se uvijek tumačila kao nešto što je ozbiljno. Moja muzika govori o radosti. I drago mi je da sam upravo ovdje doživio da se takva radosna umjetnost i nagradi.”

Kada ste dobili poziv za uručenje ove nagrade rečeno je da ste otkazali koncert u gruzijskom Tbilisiju? Gospodin Amel Suljović je Vaš dolazak na dodjelu nagrade najavljivao kao čin iznimna čovjeka koji svoj osjećaj domoljublja demonstrira prema onim Andrićevim riječima “da je čovjek dužan svom zavičaju dok je živ”.

PREPORODOV JOURNAL 143

kultura Nismo ja i moj sastav otkazali koncerte, ići ćemo tamo, ali smo zbog dodjele nagrade “Isa-bega Ishakovića” te planirane koncerte – pomaknuli! Slažem se s Suljovićem i nobelovcem Andrićem da smo doživotno dužni svom zavičaju.

U zahvali žiriju, Društvu “Klepsidra” i sarajevskoj publici recitirali ste stihove talijanskog pjesnika Tonina Guerre “Anđeo s brkovima”. Ta nagrada je nekomercijalna, građanskog priznanje bez ikakvog političkog, ideološkog ili vjerskog predznaka.

To je nagrada nazvana po Isa-begu Ishakoviću, utemeljitelju grada u kojem sam rođen prije 62 godine. Tu sam studirao filozofiju, započeo muzičku karijeru u sastavu “Bijelo dugme” itd. Živim opet odnedavna ovdje, u Sarajevu, sa suprugom Dženanom i tri djevojčice, doselili smo iz Pariza. Neobičan je ovo grad. Sarajevo nije obična selendra, kao većina gradova njegovih dimenzija. Ima sve simptome velikog grada. Zanimljivo je da je politička elita “zadržala” nagradu za 6. april, a ovu nagradu daju neki neovisni ljudi, njih nije briga za ideologije, nisu “obojeni” aktualno-političkim bojama. Čast mi je primiti takvu nagradu od takvih ljudi! A stihovi Tonina Guerre govore o brkatom anđelu koji nije lepršao oko Svevišnjeg, nego je odlazio u siromašku seosku kuću nekog lovca koji je držao čudnovate ptice. Anđeo im je davao zrnevlje da vidi hoće li jesti. Svi su se sveci smijali njegovu naumu i pokušajima. Kada je brkati anđeo jednom otvorio krletku, u nebeski zrak odletjelo je, radosno, to zatočeno jato neobičnih ptica.

I zapjevalo, kao nikada do tada.

Govorite o radosti. BiH je još tužna zemlja! Dosta je žalovanja, suza, trauma. Treba joj mnogo podrške i pomoći, pa i od glazbenika! Kako pomoći glazbom, Vašom raskošnom, dinamičnom i radosnom glazbom, silovanim ženama!? Vratiti im osmijeh, može li se to uopće? One su zaključane u svom svijetu.

Silovanje žena i muškaraca teška je tema u cijelom svijetu. Kao i pedofilija ili neke druga tema nasilja. Ne otvaraju se ni kod nas takve teme iako smo imali veliki broj silovanih. Ili vrlo, vrlo rijetko. A nikako nisu nove. Ljudi su se “navikli” na njih kroz medije, a sami rijetko nešto poduzimaju. Dobro bi bilo da se ta naša istina otvori! Nažalost, sličimo ostatku svijeta u tome. Moram reći da kada se iz svijeta vraćam u te naše krajeve osjećam još uvijek nepodijeljenost. Moje srce još uvijek stanuje između Beograda, Zagreba i moga Sarajeva. Sve je to moja emotivna domovina. Svaki puta sam začuđen i zapitan kako to još ovdje funkcioniraju najobičnije, notorne stvari. Kako i zar još uvijek pjevaju ptice!? Plivaju li ribe u vodi ili…

Vi svojom glazbom mirite ljude, povezujete ih vraćajući im radost glazbe i pjesme. Sretan ste čovjek. Teoretičari raspravljaju o pomirbi, a Vi je uzrokujete i gledate raznoliku publiku na svojim koncertima.

Glazba, muzika – kako hoćete – nije nešto bez čega čovjek ne može preživjeti. Nije nešto prevažno. Nije kao zrak, voda, hrana, kao seks. Dakle, bez nje se i može. Tako kaže i babo u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”: “Može i bez soli, ali je bljutavo!”. Tako se i bez glazbe može. Ali je bljutavo! I znanost kaže da je muzika prvi ljudski jezik! Arheolozi su prije nekoliko godina u Njemačkoj našli neku frulu, navodno staru 20.000 godina. Ljudi su znali za muziku i trebali je i prije nego su artikulirali govor. Prije nego su ustanovili religiju, prije niza civilizacijskih dosega. Muzikom se tako lako sporazumijeva! Nema, jasno, moć kao artiljerija, ali se ljudi uz njenu pomoć razumiju, dogovaraju. A velika je stvar znati se s nekim razumjeti!

Usred ste turneje, koliko koncerata Vam još slijedi, što ste novo uglazbili?

SRPANJ/RUJAN 2012.

Goran Bregović (desno) Ta turneja traje od travnja, a završavamo je u studenom. Izašao nam je album, a uskoro će i njegov nastavak. Prvo smo u novogodišnjoj noći, ja i moj “Orkestar za svadbe i sahrane”, svirali Moskovljanima. Onda, početkom prošle godine, nakon američke turneje, izašao nam je na tržište i drugi dio albuma “Alkohol”. Prvi, koji je sniman u Guči još krajem 2009. godine, zove se “Šljivovica” i već se prodaje. Posvećen je Romima, mojim prijateljima iz sastava “Gipsy Kings” i “Gogol Bordello”. Nedavno objavljen drugi dio albuma “Alkohol” naslovili smo “Šampanjac”. I taj je album neka moja reakcija na pritisak koji doživljavaju Cigani, Romi u Europi i u svijetu, a koji je često nepodnošljiv. Tjeraju ih iz Italije, prognani su iz Francuske, moraju napustiti kuće u Mađarskoj, nije im dobro niti u Sloveniji…

To je moja reakcija na poruku da su “Cigani problem ovoga svijeta!” To nije samo ružno, nego nije ni istinito! Naprotiv, Cigani su uvijek bili talenti ovoga svijeta. Malo je uopće kompozitora u tom našem svijetu koji nisu bili pod utjecajem ili nisu posegnuli za ciganskom glazbom. Jednom riječju, volim te svoje Cigane! Živjeli ste dugo izvan ovih prostora, lakše komparirate, jasnije vidite, bolje razumijete.

Ljudi su zbog tog “različito”, “tolerantno” bježali iz cijelog svijeta – u Pariz. Stoljećima su se tamo sklanjali od pogroma i neuvažavanja, isključivosti. I ruski pisci, i španjolski slikari, i glazbenici. Ljudi svih nacionalnosti. Pariz čuva tu svoju lijepu tradiciju, njegova je kultura, kultura stranaca. Moramo naučiti da svaki puta “profitiramo” kad nam u Sarajevo ili u neku drugu sredinu doseli netko, primjerice, iz Sandžaka ili iz Afrike. Sjećam se, još prije ovog zadnjeg rata, bila je u Sarajevu Akademija za pilote, došla su studirati i četiri crnca iz ondašnjih nesvrstanih zemalja. Moram reći da su tada u svim kafićima i u diskoklubovima oni imali “tarabu”, nisu ih puštali unutra. Moramo si priznati da smo netolerantni. Mi, Slaveni, jesmo poprilično neuviđavni prema drugačijem, ponekad i užasni rasisti.

Nije to iskustvo iz svijeta, već iz moga Sarajeva. Ksenofobiju moramo osvijestiti, a volimo se idealizirati. To tek trebamo svi, posebno mlade generacije, naučiti. Biti tolerantni prema drugačijem, prema drugim rasama i kulturama.

Moja Vas je kolegica iz Banja Luke pitala hoćete li tamo na turneju uskoro? Kada ste u Zagrebu?

Premalo sviram kod nas. Prošle sam godine održao 140 koncerata po svijetu, a ove smo ih godine planirali čak i više. A svega ih je pet u 2011. godini bilo kod nas, tj. na području ex-Jugoslavije. Iz Zagreba je netko neki dan zvao. Volio bih doći. Radovalo bi me da na tim mojim koncertima sa mnom nastupi npr. Golub Delić. q Edina SMAJLAGIĆ

37

kultura

Damir Imamović – poseban stil suvremenog sevdaha

Međunarodni etno projekt “Crna žuč” ili na arapskom “sewda” riječ je iz koje je nastao jedinstven glazbeni izričaj, bosanska gradska pjesma, popularna sevdalinka. Nekada uz saz ili bez instrumentalne pratnje, sevdalinka se danas može pjevati i uz druge instrumente, a popularnost joj se proširila i izvan granica Bosne i Hercegovine.

U četvrtak, 20. rujna 2012., u okviru Kongresa o filozofiji medija u Opatiji susreli smo jednog od sudionika – Damira Imamovića, koji u pripremi ima projekt oko kojega je okupio respektabilnu glazbenu ekipu. Imamovićev rad temelji se na strastvenim istraživanjima tradicionalne bosanskohercegovačke glazbe s interpretacijama kojima stvara poseban stil suvremenog sevdaha. Njegov boravak u Opatiji iskoristili smo za razgovor.

Glazbeni kritičari o Vama pišu da reinterpretirate sevdah ispisujući nove stranice tradicionalne glazbe. Kako komentirate ovakve izjave?

Uvijek je lijepo čuti da ono što radite nailazi na odobravanje ljudi iz struke. Volim reći da ono što je najtradicionalnije u glazbi izvodim iz tradicije sevdaha i ljudi misle da je to taj “fuzion”, pa često zna doći do zabuna jer je vrlo često u tradiciji sve izmiješano.

Neke stvari su se retroaktivno proizvodile, neke su potiskivane i sada pripadaju južnim krajevima. Kako je moja strast istraživanje tradicije iz koje puno učim, tako neki elementi, koji nekima zvuče novi, zapravo vrlo stari i korijen im se nalazi u tradiciji.

Koliko je Vaš djed, Zaim Imamović, jedan od najvećih pjevača sevdaha utjecao na Vaš glazbeni izričaj?

Zaim je jedan od onih pjevača kojega svaki mladi pjevač sevdaha mora “prebolovati”, mora učiti od njega. Radi se o nekome tko je izgradio taj žanr i u toj mjeri je jako puno utjecao na mene. Pokušavam odvojiti privatnu vezanost za njega i tek kad sam to uspio, počeo sam se ozbiljno baviti glazbom.

Rođeni ste u Sarajevu, gradu u kojemu se nalazi Kuća sevdaha. U kojoj mjeri takva gradska sredina utječe da se kao umjetnik možete razvijati u smjeru glazbenika tradicionalne glazbe?

Vjerojatno ne, jer kada pogledamo glazbenu scenu u BiH, ipak tu nema toliko sevdaha. Nekada je u Sarajevu bilo desetine pjevača koji su se time bavili, tada je bilo važno biti tu. Danas otimam od tradicije najbolje stvari koje su ostale u tradiciji kao i neke ljude koje susrećem i istražujem.

Koliko je sevdalinka danas ugrožena u valu komercijalne glazbe?

Prvi val komercijalizacije dogodio se s prvim pločama u 20. stoljeću. Neke od najboljih stvari, ali i najgorih, nastale su zbog komercijalizacije. Te duge, začudne i neobične pjesme su skraćivane na kratke i slatke hitove. Struktura te glazbe je pojednostavljena i to su loše stvari,. No, negdje je to pogodovalo jer su glazbenici morali proći kroz “driling” u zanatskom smislu postajanja onoga što će se kasnije zvati majstorima sevdaha. Međutim, upravo zbog komercijalizacije dogodilo se nešto dobro, a to je da ja danas mogu živjeti od ovoga što radim, od nastupa i koncerata. Jedan sam od rijetkih koji danas to rade. Vrlo je malo ljudi koji sviraju isključivo sevdah.

Više je onih koji sviraju i druge repertoare radi nadoknade i sudjelovanja u komercijalnom smislu.

38

Damir Imamović Ono što je zanimljivo za sevdalinku je priča koja prati svaku pjesmu. Koliko su one istinite, a koliko tu ima uljepšavanja i kićenja?

Ima i jednog i drugog. To kićenje povezano je s tradicijom. Vrlo je važno za tu tradiciju da to usmeno prenošenje estetizira i mislim da mnogi ljudi griješe što u toj glazbi pokušavaju pronaći povijesne izvore. Meni se više dopada kada su predmet estetizacije, kada glazba može biti mjesto maštanja. Sevdah je odušak svima.

Vaš novi međunarodni world-etno projekt zove se “Sevdah Takht”.

Da, službeno je nastao ove godine s prvim javnim nastupima u Beogradu i Sarajevu, koji su izazvali veliko zanimanje javnosti i odlične reakcije publike. Uskoro izlazi prvi nosač zvuka koji će u Hrvatskoj biti predstavljen 20. listopada koncertom u zagrebačkoj “Tvornici”.

Radimo na njemu već dvije godine. Sa mnom su u bandu Nenad Kovačić iz Zagreba, izvanredan perkusionista i istraživač balkanskih i afričkih ritmova, i Ivan Mihajlović iz Beograda, koji je jedan od najzanimljivijih mladih basista i autora na beogradskoj glazbenoj sceni.

Radi se o bandu koji mi je prirastao srcu, to su ljudi koje jako volim.

Imamo velike planove i za nosač zvuka koji će uskoro izaći smatram da je nešto najbolje što sam do sada napravio. q Helena ANUŠIĆ Damir Imamović rođen je 1978. godine u Sarajevu (BiH). Glazba ga zanima još u djetinjstvu, ali potpuno joj se posvećuje tek nakon studija filozofije. 2004. godine zajedno s Farah Tahirbegović radi na monografiji pjesama svoga djeda Zaima Imamovića, jednog od najutjecajnijih pjevača u povijesti sevdaha. Ta knjiga uvodi ga u svijet sevdaha, ali i profesionalnog bavljenja glazbom. Sevdah Damira Imamovića zasniva se na strastvenim istraživanjima tradicionalne glazbe BiH. Susrećući se s majstorima sevdaha, glazbenicima, pjevačima i autorima ove umjetničke forme, Imamović neprestano proširuje svoj repertoar i svojim interpretacijama stvara jedan poseban stil suvremenog sevdaha.

O emotivnoj strani ovog procesa redateljica Marina Andree snimila je i dokumentarni film “Sevdah”, koji je na Sarajevo Film Festivalu osvojio Prvu nagradu publike (2009.). Njegova zanatska strana urodila je projektom po imenu “SevdahLab” – putujućim laboratorijom sevdaha u kojoj Damir izlaže povijest i estetiku ove tradicionalne umjetnosti. q

PREPORODOV JOURNAL 143

kultura

ZAPAŽEN NASTUP “BULBULA” U BIHAĆU I NA ZAGREBAČKOM VELESAJMU

Ljepota izvornog folklora Na Zagrebačkom velesajmu od 19.-23. rujna 2012. održan je Sajam županija RH. Predstavljanje gospodarskih i kulturnih identiteta hrvatskih županija održan je pod sloganom “Svi zajedno – hrvatsko naj”. U sklopu manifestacije Zagrebački velesajam je pripremio i poseban trosatni program povodom obilježavanja Svjetskog dana kulturne baštine i Dana europske baštine, koji je održan 23. rujna na centralnoj pozornici u paviljonu br. 9. Cilj programa bio je predstavljanje nematerijalne baštine kroz glazbeno-scenske, plesne, etno-modne, tradicijske zanate i običaje. Zagrebačkoj publici je predstavljena bogata kulturna baština Bosne i Hercegovine, Albanije, Češke, Makedonije, Crne Gore, Poljske, Srbije, Slovačke i Ukrajine.

Iz BiH su došli etno grupa “Trag” iz Laktaša i KUD “Doboj” iz istoimenog grada. “Trag” je vokalno-instrumentalni sastav koji njeguje tradicionalnu glazbu s prostora Balkana. Izvornu glazbu najčešće izvode na tradicionalnim instrumentima: gajde, frula, kaval, tarbuka i tapan. Zagrebačkoj publici su se predstavili s pjesmom “Mesečina”. Grad Doboj je poznat po dugogodišnjoj folklornoj tradiciji, a prvo društvo osnovano je daleke 1948. godine pod imenom “Trudbenik”. Društvo danas radi pod imenom KUD “Doboj” i broji oko 500 članova, koji rade u folklornoj, etno, horskoj i dvije muzičke sekcije – zabavni i narodni orkestar. Društvo je prepoznatljivo po igrama i pjesmama dobojskog kraja.

Kulturna baština Ukrajine bila je zastupljena nastupom pjevačke skupine KPD “Karpati” iz Lipovljana. “Kraljica Teuta” – Klub albanskih žena Hrvatske predstavio se s plesnom grupom “Ilirike”. Dvije sestre, Bernardina i Lajda Mjeda, interpretirale su starogradsku pjesmu “O, moj bukura morea”. Folklorna skupina “Jeteliček, koja djeluje u okviru “Češke besede” Zagreb, najstarijeg društva Čeha u Hrvatskoj, predstavili su svojim plesovima češki folklor. “Igre iz Šumadije” izvelo je SKD “Prosveta”. MKD “Krste Misirkov” publici se predstavio s dvije pjesme: “Karanfilo fil filo mome” i “Na srce mi leži jedna lota zmija”. Pjesme iz Poljske zagrebačkoj publici je podarila ŽVG “Wisla”, koja djeluje pri PKU “Nikolaj Kopernik”.

Zbor “Montenegro” iz Zagreba predstavio je crnogorsku folklornu baštinu izvedbom pjesme “Tekla voda na valove”, te pjesmom “Vrsuta” u zajedničkoj izvedbi sa Ženskim zborom “Bulbuli” KDBH “Preporod” Zagreb, pod umjetničkim vodstvom Ismeta Kurtovića. Samostalni nastup “Bulbula” koji njeguju tradicionalnu urbanu bosansku pjesmu sevdalinku, izazvao je opće oduševljenje publike. Kako su samo bili lijepi mostarski dućani, a cvijeće se okitilo rosom u ovom ranojesenskom zagrebačkom danu. Publika je pjevušila, skupa sa “Bulbulima” i solisticama Sabinom Softić i Midhetom Ibrahimpašić, nostalgične akorde pjesama “Lijepi li su mostarski dućani” i “Stade se cvijeće rosom kititi”. To su pjesme sa njihovog prvog CD-a koji je veoma dobro prihvaćen ne samo kod običnih slušatelja, nego i kod glazbene kritike. Vrlo zapažen nastup imao je BKUD “Nur” iz Siska, koji je izveo “Igre iz Sandžaka”.

Osim navedenih izvođača, u programu su nastupili VIS “Jane” iz Velike Gorice, pjevačka grupa “Kirjales” iz Svetog Križa Začretja i ženski vokalni ansambl “Ethnotine” iz Zagreba.

SRPANJ/RUJAN 2012.

Nastup “Bulbula” na Festivalu narodne muzike “Bihać 2012.”

“Bulbuli” u Bihaću Pored ovog vrlo značajnog nastupa, “Bulbuli” su nastupili i na 18. Festivalu narodne muzike “Bihać 2012.” – “Sevdah festu”, održanom 26. i 27. rujna 2012. u Sportskoj dvorani “Luka” u Bihaću.

Tom iznimnom muzičko-scenskom spektaklu, koji je posvećen bosansko-hercegovačkoj muzičkoj tradiciji – sevdahu, pokrovitelj je bila Vlada Unsko-sanskog kantona i Općina Bihać. Na njemu su nastupile i legende sevdaha – Nedžad Salković i Muhamed Mujkanović. Organizator je “Bulbulima” ukazao čast, prepoznavši njihovo vrlo vrijedno kulturno-umjetničko djelovanje, da prvi nastupe s pjesmom “Lijepi li su mostarski dućani”. Na kraju glazbene večeri su skupa sa svim učesnicima otpjevali i pjesmu “Ne klepeći nanulama”. Muhamed Mujkanović, stari poznavatelj i interpretator sevdalinke, nakon briljantnog nastupa “Bulbula”, izrazio je želju da snimi nekoliko pjesama uz pratnju našeg zbora.

Organizator, produkcijska kuća “Dado mjuzik”, učinila je sve da publika u dvorani, ali i ona kraj malih ekrana, ne ostane uskraćena za ono na što je navikla svih prethodnih 17 godina. Kao i ranijih godina, Bihać je otvorio svoje kapije za sve ljude koji baštine najljepše od nota narodne muzike. U uvodnoj riječi Dilvad Felić, direktor Festivala, između ostaloga je rekao: “Sevdalinka je pjesma koja je najveće bogatstvo naše domovine i kao takvu moramo je njegovati i čuvati od zaborava. To naš festival i radi. Drago mi je da smo i ove godine okupili eminentna imena iz svijeta narodne muzike da svojim glasom interpretiraju sevdalinku krajiškoj publici.” Pored legendarnih izvođača “Sevdah festa”, Nedžada Salkovića i Muhameda Mujkanovića, sudjelovali su i Zlata Avdić, Nihad Alibegović, Muhamed Mujkanović, Sejo Pitić, Ahmet Bajrić, Reuf Feković, Bahrija Hadžialić, Nihad Kantić Šike, Ženski zbor “Bulbuli”, Vinko Brnada, Hasib Murtić, Eso Balić, Enver Toromanović Kevin, Kemal Kuduzović, Azra Huskarić, Edis Brkanić, Ahmed Ljubijankić, Džani Hot, Muhamed Dizdarević, Ahmed Nuhbegović, Feđa Omanović, Sulejman Kasedžić, Hamdija Husejnović, Husnija Mušeljić... Odlukom Stručnog žirija sveukupni pobjednik 18. Festivala narodne muzike “Bihać 2012.” je Zlata Avdić za kompoziciju “Biću jaka”. Prva nagrada publike pripala je Husniji Mušeljiću za kompoziciju “Udaje se Bišćanka”. q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

39

kultura

NOVE KNJIGE U IZDANJU KDBH “PREPOROD”

Bošnjačka poezija i povijest Tijekom ljetnih mjeseci u nakladi KDBH “Preporod” tiskane su dvije knjige: “Zašto tone Venecija – bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana” Ervina Jahića i “Islam na Balkanu” Edina Urjana Kukavice.

Ervin Jahić “Zašto tone Venecija” Antologija bošnjačkog pjesništva od 1990. do naših dana “Zašto tone Venecija”, urednika Ervina Jahića, izazvalo je veliko oduševljenje kako kod čitatelja tako i kod znanstvene kritike. U današnjem vremenu ne promišljamo o onome što nam je stara antika u naslijeđe ostavila pa tako niti o riječi antologija koja dolazi od grčkih riječi anthos (cvijet) i legein (izabrati). Doista, u našoj Antologiji imamo izbor najljepših cvjetova bošnjačke poezije od 1990. do naših dana. U knjizi je zastupljeno 76 pjesnika, a zastupljeni su s po jednom do četrnaest pjesama. Uvijek se u slučajevima usustavljivanja ili preglednosti određenih poetika, postavlja pitanje standarda vrednovanja. Odabiru prethodi nevidljiva antologičareva interpretacija koji u svome biću posjeduje čvrsta estetička mjerila, ali i znanstveno vrednovanje onoga o čemu se govori. Zbog toga je odabir pjesama zahtjevan posao jer antologije ponovno kontekstualiziraju već poznato koje je našlo ili će naći svoje mjesto u beskrajnoj igri kulturoloških znakova. Tako i ova knjiga koja je naslovljena kao knjiga i pjesma Abdulaha Sidrana “Zašto tone Venecija”. “Poezija je odgovor i kad postavlja pitanje” (Zvonimir Golob). Svaka pjesma u ovoj antologiji je radost. Radosti su male svijeće, piše Cesarić, jer radosti i nemaju potrebu svjedočiti o sebi, osim što čitanjem otkrivamo sebe u tuđoj emociji (radosti) i djelu (pjesmi).

Ervin Jahić je u ovoj antologiji napravio izbor suvremenog bošnjačkog pjesništva koje međusobno nije konkurento, mogli bismo reći kako su stihovi, prije svega, kompatibilni te se dvije knjige preklapaju u malom broju izbora pjesnika, ali ne i u izboru njihovih pjesama. Čitatelji Jahićeve antologije mogu se napajati čistom poezijom na samom izvoru post/moderne. “Zašto tone Venecija” prikazuje silnu raznovrsnost bošnjačkog poetskog pisma od 1990. do naših dana, gdje se i teme rata estetikom ružnog pokušavaju izbrusiti u “smislene” akorde postojanja, tamni tonovi i najbrutalnijeg čina se umjetnikovim kistom mogu posvijetliti. Njihova esencija iščahurena iz ontološke vrijednosti biva putokazom, ali i smislom svakog novog trenutka i novog dana.

Ova knjiga ima visoku koncentraciju kvalitete koja je u simbiozi s antologičarevim znanjem i osjećajem za ljepotu Riječi koja treperi u harmoniji cjeline. Knjiga je nastala, kako je Jahić pojasnio u intervjuu riječkom “Novom listu”, kao pokušaj odgovornog čitatelja, valoriziranja i hijerarhiziranja vrijednosti jednog pjesništva, ali se ona ne libi niti izreći svoj sud o pjesniku, odnosno pjesnicima. Tako da “gornji dom”, kako ga naziva Jahić u navedenom glasilu, će sačinjavati: Abdulah Sidran, Zilhad Ključanin, Džemaludin Latić, Sead Begović, Hadžem Hajdarević, Kemat Mahmutefendić, Asmir Kujović, Faruk Šehić i Senadin Musabegović. A kralj može biti samo jedan pa će 14 pjesama, jedini u knjizi, dobiti samo Abdulah Sidran. Naći će se u knjizi i tzv. hrvatski odvjetak bošnjačkog pjesništva, bošnjački pjesnici koji žive u Hrvatskoj: Enes Kišević, Tahir Mujičić, Sead Begović i Kemal Mujičić Artman.

Jahić je istaknuo kako u antologiji nije bilo nikakvog politiziranja ni pre-

40

Ervin Jahić ma kojem ključu, pa tako ni nacionalnom, a osnovno mjerilo pri izboru je bilo duhovno-estetska izvornost. “Zašto tone Venecija” je knjiga kojoj jedinstvo raznolikosti daje estetički smisao i osnovnu težinu znanstvenog uobličavanja već napisanog.

Ervin Jahić je ovim izborom našoj ne baš povoljnoj kulturnoj sceni, bremenitoj sizifovskim teretom, postavio vrlo visoke standarde. Ali, ne samo on, nego i dizajner Boris Kuk koji metaforičnim jezikom motive naslovnice “plavu noć” koja izvire ili uvire iz zemljinog crnila, s jasno ocrtanim crvenim obrisima Božje kuće spaja u svojevrsnu poeziju (ne)izrecivog.

U dijelovima antologije lirsko “ja” je snažno obilježeno osobnim iskustvom rata, toj bolnoj traumi pojedinca i naroda. Paradoksalno se kod tih autora i najosjetljivije teme gube pred optimizmom i smislom života koji veliko traumatično iskustvo pretvara u snošljivost postojanja. Knjiga ukazuje na važnost pjesnika u ma kojem vremenu i društvu koje ima potrebu za poezijom upravo zbog toga što ona premošćuje svojim jedinstvenim jezikom i titrajem duha svakodnevne traume, s ciljem spajanja i onoga što je naoko nespojivo.

Edin Urjan Kukavica “Islam na Balkanu” Drugo značajno “Preporodovo” izdanje s temom iz povijesti je knjiga “Islam na Balkanu”, autora Edina Urjana Kukavice, s impozantnim brojem bibliografskih jedinica. Ali, ova knjiga ne predstavlja samo suhoparno povijesno štivo. Ono što je odvaja od tipične povjesnice je propitivanje kulturoloških oznaka nasljeđa balkanskih naroda, kao uzročnih fakata (mitološka svijest, religijska oznaka, ekonomski odnosi, socijalni, politički itd.) koji su doprinosili pojavljivanju i opstojnosti islama na ovim prostorima. Knjiga je koncipirana u osam poglavlja u kojima se govori o najstarijem peri-

PREPORODOV JOURNAL 143

kultura se ‘natječu u dobrim djelima’, a upravo takvih je prepun čitav Balkan, kako u prošlosti tako i danas”, kaže Begović.

Autor Edin Urjan Kukavica na kraju zapisa: “Voljeli bismo vjerovati da će doći vrijeme u kojemu će se ljudi jednako ponositi onim što su bili kao i onim što jesu, (u kojemu će) budućnost graditi sjećajući se prošlosti, koja će im biti jednako važna kao i budućnost, i da ono što je u ovom trenu sadašnjost-kad postane prošlost-neće nositi breme posljedica kojih će se stidjeti budućnost. Zapis koji potvrđuje kako muslimani Balkana nisu homogena skupina niti su imali odliku monolitnosti kada su primali islam.” q Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

Edin Urjan Kukavica odu balkanskih naroda prije dolaska islama na te prostore, muslimanima na Balkanu, znamenitim Balkancima u islamskom svijetu, Osmanskom sultanatu i islamu, tesavvufu (sufizmu) na Balkanu, tarikatima na Balkanu, islamu u Bosni, islamskoj kulturnoj baštini na Balkanu, tarikatima i tekijama u Bosni i Hercegovini. Vrlo zanimljiv dio knjige predstavlja pojašnjenje islama u Bosni, kojeg nazivaju i “bosanskim islamom”.

Za autora ova knjiga predstavlja sažetak nekolicine suvremenih istraživanja i njihovih zaključaka u smislu novih činjenica i historijskih fakata te ona osvjetljava istinu. Pojava islama na balkanskom prostoru seže mnogo ranije od dolaska Turaka, negdje u 8. stoljeću. U knjizi se na znanstvenoj osnovi prikazuje kako je na uskom teritoriju dolazilo do susretališta različitih kulturoloških kodova, počevši od predkršćanske do islamske tradicije. Autorova nakana je da kroz, do sada, prešućivane, nepoznate ili zaobilazne činjenice prezentira povijest Balkana promatranog kroz prizmu znanstvenih istraživanja, čime se ustaljena, naviknuta i vrlo često ideološki koncipirana predodžba o tom prostoru napušta. “Islam na Balkanu” predstavlja dobitak za proučavanje ne samo islama na Balkanu, nego i nacionalne povijesti balkanskih država od najranijih dana.

Filip Mursel Begović, urednik knjige, naglasio je kako se ovom knjigom pred čitateljima pojavljuje skriveni i nepoznati svijet zaboravljene historiografije Balkana i islama u njemu. Ona je značajan historiografski dokaz, uz upotrebu velike količine literature, koji može poslužit za bolje razumijevanje islama u BiH i na Balkanu. Posebna vrijednost knjige “Islam na Balkanu” je što će naprosto začepiti usta svim onima koji barataju sa gomilom predrasuda o balkanskim muslimanima kao kabadahijama, silovateljima, otimačima, ubiračima poreza... “Ovu knjigu bi primarno trebali čitati oni koji u balkanskim muslimanima žele vidjeti samo ‘vehabije i teroriste’ ili s druge strane ‘poludjele derviše koji hukaju’, ili pak nepostojeći izmišljeni narod, kako se to često predbacuje Bošnjacima. U tom smislu ova knjiga, među ostalim, na sasvim zadovoljavajući način može objasniti da su Bošnjaci autohtoni narod na prostorima Balkana i natjerati čitača da ‘progleda’ i primijeti one muslimane koji

SRPANJ/RUJAN 2012.

Ervin Jahić (Rijeka, 1970.) je pjesnik, kritičar i urednik. Piše poeziju, kritiku, eseje i fenomenološke tekstove. Napisao je pet knjiga pjesama: “Oko andaluzijskoga psa” (1994.), “Biografija i auto” (2001.), “Knjiga materijala, vikend priručnik utopije tijela za mezimce” – s Predragom Todorovićem (2001.), Pustinje neona” (2005.) i “Kristali Afganistana” (2007.). Autor je i tri kritičko-priređivačke knjige: “If We Crash into a Cloud, It Won’t Hurt (Croatian Poetry 1989 – 2009” (2009.), “U nebo i u niks (Antologija hrvatskog pjesništva 1989. – 2009.)” (2009.) i “Otvorena kuća” – izbor i pogovor izabranim pjesmama Ivana Kordića (2012.). Pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, talijanski, francuski, ruski, turski, perzijski (farsi), bugarski, rumunjski, mađarski i slovenski jezik. Uvršten je u više pregleda, panorama i antologija suvremenog hrvatskog pjesništva. Uređivao je časopise “Kult” i “Rival”. Glavni je urednik časopisa “Poezija”, suurednik Biblioteke “Poezije” i direktor festivala “Stih u regiji” Hrvatskog društva pisaca. Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog PEN centra. Živi i radi u Zagrebu. q

Edin Urjan Kukavica (Sarajevo, 1967.) je pripadnik derviškog reda – nakšibendijski i ri’fajiski šejh. Nekoliko godina pohađao je predavanja iz fikha, akaida, kur’anske logike, hadisa i tefsira kod šejha Akbara Aydija, a zatim biva pozvan u blizinu Sejjida šejha Mesuda ef. Hadžimejlića. Bejat svome šejhu daje 2001. godine, koji ga 2006. promovira u svog vekila, a 2008. u šejha tarikat-i nakšibendijjehusejnijje. 2009. godine prima hilafet tarikat-irifa’ijje-sejadijje, te još jedan hilafet tarikat-i nakšibendijje sa ruku Sejjida šejha Husejna Dža’fera Tajjara. Šejh Edin Urjan Kukavica je pisac, autor tri romana: “Prvorođeni Dun’ja” (2001.), “Beš” (2005.) i “Vjernik” (2012.). Napisao je i nekoliko znanstvenih radova: “Bajramijje-melamijje – Hamzevijje” (2009.), “Antropologoja tesavvufa – tesavvuf iznutra” (2011.) i “Antropologija futuvveta – futuvvet iznutra” (2011.). Preveo je osam knjiga, uglavnom tesavvufske (sufijske) literature: Seyyed Hossein Nasr “Živi sufizam – Ogledi o sufizmu” – s prof. dr. Enesom Karićem (2004.), “Islamska umjetnost i duhovnost” (2005.) i “Uvod u islamske kozmološke doktrine” (2007.); Titus Burckhardt “Alhemija – znanost o kosmosu, znanost o duši” (2005.) i “Sveta umjetnost na Istoku i na Zapadu” (2007.); Šejh ‘Abbas Qumi “Kerbela – zemlja tuge i bola” (2006.); Kathleen Seidel “Sufijski kuhar – kako dočekati i ugostiti musafira” (2008.) i Behauddin Muhammed Hussein Hatibi Belhi “Ma’arif – ekstatički zapisi Behauddina, oca Mevlane Rumija” (2008.). q

41

priče iz bosne

Narodni heroji iz Bosne i Hercegovine: Adil Bešić – čovjek koji je riješio svoj život dati za BiH

Čovjek željan Bosne Kozarac, mjesto udaljeno 12 kilometara od Prijedora, na putu prema Banja Luci i isto toliko od legendarne Mrakovice na planini Kozari, aprila i maja 1992. godine opkoljen je od strane JNA i jedinica tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine. 24. maja 1992. biva i napadnut.

Nakon pada 26. maja 1992. godine preživjelo stanovništvo Kozarca deportovano je u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Juna 1992. godine Kozarac je opljačkan i popaljen, a njegovi stanovnici, koji su preživjeli logorske torture, protjerani. Preko 1.800 Kozarčana se vodi kao nestali ili ubijeni u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, Kozarac ne simbolišu samo stradanja civilnog stanovništva. Ovo mjesto je bosanskoj slobodi poklonilo i oko 100 šehida koju su pali braneći Bosnu, dok su se stotine njih proslavili kao ratnici, uglavnom u redovima 17. Viteške krajiške brigade 7. korpusa Armije RBiH. Svojom neustrašivošću ostavili su neizbrisiv trag boreći se i u redovima 5. korpusa Armije RBiH, kao i jedinica širom Bosne i Hercegovine.

Plan za ubojstvo “balije” Imao je Kozarac i svoje velike heroje, a među njima na čelu rahmetli Adil Bešić. U Kozarcu su rođeni djedovi i otac Adila Bešića.

Djed po ocu, Salih, bio je hodža, a otac njegove pomajke Bahrije, Mehmedalija Fazlić, bio je partizan, koji je poginuo od fašističke mine na prostoru između Kozarca i Banje Luke. Adil Bešić je rođen 5. aprila 1964. godine u Banja Luci. Iako je historijat porodice Bešić vezan za Kozarac, porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor, gdje on završava Osnovnu školu. Rahmetli Adil je krenuo na Vojnu akademiju u Zagreb, potom Beograd i, na kraju, u Sarajevo. Službovao je u Tolminu (Slovenija) kao oficir JNA. Kao perspektivni oficir JNA završava kurs za izviđačke jedinice JNA i radi kao obavještajac na državnoj granici na tromeđi između tadašnje Jugoslavije, Austrije i Italije. Tu će se aktivno družiti sa još jednim budućim bosanskim herojem – rahmetli Zaimom Imamovićem, legendarnim komandantom Goražda. Aktivno se bavio skijanjem, košarkom, trenirao karate i govorio engleski i njemački jezik.

Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije 25. juna 1991. i “desetodnevnog rata” JNA se taktički povlači u Hrvatsku. Adilov prelazak iz JNA (koja više nije bila ni jugoslovenska, ni narodna, već javno deklarisana kao srpska armija) u Teritorijalnu odbranu BiH u Bihaću je, po priči njegovih saboraca, bio dosta neobičan i odvažan potez. Jedinica je bila smještena na Plitvičkim jezerima, a Adil ostao jedini oficir nesrpske nacionalnosti u njoj. Uspio je tajno čuti razgovor svojih kolega iz vojske, kako razgovaraju o tome da trebaju ubiti jedinog preostalog “baliju”.

Plan je bio da to urade na spavanju i da sve ispadne kao nesretan slučaj.

Još ne vjerujući u ono što je vlastitim ušima čuo, Adil je izašao među kolege, izvadio svoj pištolj i kazao im: “Ubijte me kao čovjeka viteški, da vidim kad budete pucali. Nemojte na spavanju, to je kukavički i gazi sve ono čemu smo učeni na Vojnoj akademiji!” Zbunjeni Adilovim istupom, njegove dugogodišnje kolege oficiri su počeli zamuckivati, jedan je sve to počeo prebacivati na šalu, a onda je jedan od njih kazao “da je vrijeme da Adil napusti jedinicu i ode sa svojim narodom jer mu među njima nije više bezbjedno, ne zbog njih, već zbog raznoraznih četničkih dobrovoljaca koji su tada špartali Martićevom teritorijom”.

Tako će se Adil Bešić početkom agresije na Republiku BiH obreti u Bihaću, gdje je odmah nakon prijavljivanja raspoređen u jednu od je-

42

Adil Bešić (1964. – 1992.) dinica Teritorijalne odbrane. Vrlo brzo shvatiće svu surovost koja očekuje branioce BiH, kad vidi sa kakvim oskudnim naoružanjem se treba suprostaviti napadačima, koji su četvrta vojna sila u Evropi. Odlično je znao kakav je odnos u naoružanju između agresora i branilaca. Bolje nego iko je bio upućeno u vojnu nadmoć onih koji su iza njega ostali na Plitvičkim jezerima. Vremena za gubljenje nije bilo, krenuo je u obučavanje jedinice koju je dobio. Negdje za Bajram 5. aprila 1992. godine, posljednji put je došao kući u Prijedor. Bio je samo dva-tri dana, izljubio roditelje, poručio da se čuvaju i otišao... Kasnije se nekoliko puta javio telefonom. Pričao je s majkom i braćom pred samu okupaciju Prijedora i okolice, krajem aprila 1992. godine.

Vojno-stručno znanje, hrabrost i lični primjer Kao i svuda u BiH vladala je sumnjičavost naroda prema oficirima bivše JNA. Za Adila Bešića, koji je pola svog životnog vijeka proveo izvan BiH, Bihać je bio nepoznata sredina. “Kada sam ga tek upoznao, nije odavao utisak komandanta. Čak je malo šepao na jednu nogu, zbog neke povrede koju je nekad zadobio kao skijaš.

Mislio sam da će se teško snalaziti s tim ljudima koje sam ja poznavao bolje nego on, koji nije bio s ovog područja. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, vidjela se njegova sposobnost. Kada je nešto želio, činio je to bez nametanja i nekog vojničkog naređivanja na kojeg smo mi profesionalni vojnici naučili. Ja sam naučio da dobijem naredbu i da to izvršim, ali Adil je za mene bio puno više od vojnika i komandanta. Kada je on izdavao naređenja, vojnicima je izgledalo kao da je to nešto što oni i ne moraju uraditi. Ipak, svi zadaci bili su izvršavani”, sjeća se Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. Viteške brigade i nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.

PREPORODOV JOURNAL 143

priče iz bosne Odmah na početku agresije komanduje jedinicama bosanske vojske, ističući se vojno-stručnim znanjem, hrabrošću i ličnim primjerom. Sve do postavljanja na mjesto komandanta Petog korpusa Armije RBiH, gdje je zamijenio generala Ramiza Drekovića, 502.

Slavnom viteškom brigadom komandovao je general Atif Dudaković. Rahmetli Adil Bešić, uz Hamdiju Abdića – Tigra, mu je prve ratne godine bio najbliži saradnik.

Početkom maja 1992., kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać s tenkovima, Adil je odigrao sjajnu ulogu u sprečavanju njihovog prolaska, postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oficirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprotstaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu.

To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost. Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa četiri čete izašla je na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH. “Adil nam je rekao da izađemo na državnu granicu. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Druga strana je imala ‘pamove’ i artiljeriju. Mi, naoružani samo dobrom voljom i činjenicom da je Bosna i Hercegovina naša država i da je to naša granica, uspjeli smo potisnuti neprijatelja na drugu stranu rijeke Korane”, svjedoči Adilov saborac Dedo Bašan.

“Bio je momak kojeg moraš odmah zavoljeti, tih, miran, a onda je u akciji osvajanja Lohovskih brda, 22. septembra 1992. godine, dokazao i koliko je hrabar. Ušao je duboko u četničku teritoriju i jedva smo ga uspjeli izvući kad mu je već nestalo municije. U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borca kod ‘zisova’ do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade generala Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli”, kaže Hamdija Abdić – Tigar, komandant 502. Slavne brdske brigade, dok Dedo Bašan dodaje: “Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da svoj život da za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega.”

Pogibija na Grabežu Za Adila kažu da se nije znao ni naljutiti. Poginuo je 28. novembra 1992. godine, kao komandant 2. bataljona 502. Slavne brigade na izvršenju borbenog zadatka u rejonu Grabeža. U trenutku pogibije imao je 28 godina. “Dan prije Adilove pogibije, njegov Drugi bataljon i moji ‘Tigrovi’ bili su zajedno u akciji na Grabežu. Nanijeli smo neprijatelju gubitke, probili njihove linije i stali. Mi smo se vratili u Komandu. Sjedili smo kod Atifa Dudakovića. Sjećam se da smo se radovali kao mala djeca ‘alfa uniformama’ koje smo tada dobili.

Adil je otišao, a nije trebao ići da skida te mine koje je postavio ranije. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima!’ Nismo znali da smo već na 5-10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. To je bio neponovljiv čovjek, nešto posebno”, kaže Tigar.

Adilovi roditelji, 77-godišnja pomajka Bahrija i 75-godišnji Adem, danas žive u Prijedoru, gdje čuvaju uspomenu na sina heroja. Adem

SRPANJ/RUJAN 2012.

Mezar narodnog heroja Adila Bešića i Bahrija su se 1996. iz Švedske vratili u Bosnu. Prvo u Bihać, a nakon tri godine i u Prijedor, u veliku porodičnu kuću koju su im vremenom obnovila djeca. Njihova trojica sinova – Nihad, Ilijaz i Izet, bili su 1992. godine zatočenici zloglasne Omarske. Adem je bio u Zagrebu, a Bahrija ostala sama u okupiranom i krvavom Prijedoru. “Uh, to nikome i nikada ne bih poželjela. Stalno dolaze neke vijesti, ovaj mrtav, onaj nasmrt pretučen, ovaj umro od gladi. A moja djeca tamo... Glasa nije bilo ni od Adema, a ni Adil se nije javljao... Toliko tuge i neizvjesnosti teško može stati u majčino srce. Tek kasnije, negdje u aprilu 1993., kada sam konvojem otišla iz Prijedora i pridružila se suprugu u Zagrebu, saznala sam da je moj Adil poginuo. Bio je mrtav šest mjeseci, a ja nisam znala. Ostala sam ga željna, majka ga se nije ni pošteno nagledala, a poginuo je”, priča Bahrija.

Adem Bešić za smrt sina saznao je isti dan. Znao je i kada je ukopan. Tešku vijest suprugi Bahriji, jer je bila sama u Prijedoru, nije mogao saopćiti. “Bilo me strah za nju. Zato sam i čekao da dođe. I djevojku je u Bihaću imao, trebao se njome oženiti. On poginuo, cura ostala”, dodaje otac.

Posthumno su mu dodijeljena ratna priznanja “Zlatni ljiljan” i Orden heroja oslobodilačkog rata. Današnja kasarna u Bihaću nosi njegovo ime. Adem i Bahrija Bešić na ime porodične invalidnine za sina heroja danas primaju oko 400 konvertibilnih maraka mjesečno. Za ratno priznanje “Zlatni ljiljan” iz neobjašnjivih razloga nemaju primanja. “Do prije dvije godine primali smo na osnovu toga oko 300 maraka. Onda su to ukinuli. Mi se žalili i sad ne znamo gdje je zapelo. Uglavnom, tih para nema. Neko vrijeme, kada smo se vratili iz Švedske, gdje danas žive naša trojica sinova s familijama, bili smo u Bihaću. Stanovali u stanu koji su nam dali. I taj stan su nam uzeli... Pa sad kad trebamo sinu na mezar u Bihać, Fatihu da proučimo, moramo u hotel. Dva puta godišnje odemo na bihaćku Vrstu, gdje je mezar našeg Adila. Čak smo i razmišljali da mu kosti prebacimo u Prijedor, ali smo odustali. Bahrija se plaši da ih neko ne oskrnavi. Tamo je bar miran, među svojim saborcima”, kaže Adem.

Ratni put narodnog heroja Adila Bešića trajao je kratko, ali je u tih šest mjeseci ostavio neizbrisiv pečat u oslobodilačkoj borbi koju je vodio 5. korpus Armije RBiH. Svojim saborcima Adil Bešić je često govorio da će nakon rata napisati knjigu o narodu bihaćke okoline, jer je zavolio ovaj kraj i ljude koji su ga svim srcem prihvatili.

“Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene”, kaže na kraju legendarni Hamdija Abdić – Tigar. q Avdo HUSEINOVIĆ

43

DIJALOG CIVILIZACIJA

FILM “NEVINOST MUSLIMANA” – REAKCIJE I POSLJEDICE

Razum iznad emocija “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim (Židovima): ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.

Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.” (Al-Maida, 32)

Ubojstvo veleposlanika – izdaja islamskog učenja Nema i ne može biti opravdanja za ubojstvo američkog veleposlanika koje se dogodilo 12. rujna 2012. u libijskom gradu Benghaziju, u nasilju koje se javilo kao izraz nezadovoljstva muslimana protiv još jednog filma koji na gnusan način blati i vrijeđa Muhammeda, a.s, posljednjeg Božjeg poslanika. Osobito što se po islamskom učenju, a njega su navodno ubili oni koji puno vole Allahova poslanika i koji se “bore” za islam, osumnjičenom mora suditi i dokazati njegova krivica. I da je osobno pisao scenarij za film “Nedužnost muslimana” moralo mu se prvo suditi! A sa tom amaterskom lakrdijom, nazovi filmom, od koga se sada ograđuju i glumci, jer navodno nisu znali kakav su to film snimili te su u cijeloj priči zlouporabljeni, pokojni američki veleposlanik J. Christopher Stevens nema nikakve veze. Američki je veleposlanik radio samo svoj posao. Obavljao je diplomatsku misiju u muslimanskoj zemlji, u Libiji.

Poštovati dogovor i ugovor, a strana misija u islamskoj zemlji je vrsta međudržavnog ugovora kojim životi, imetak, vjera i čast nemuslimana moraju biti zaštićeni i sigurni, stroga je dužnost svim muslimanima. S druge strane, da paradoks ovakvih pojava u muslimanskom svijetu bude veći, one su u izravnoj suprotnosti sa samim nalogom Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., koji je izričito zabranio ubijanje ili nanošenje bilo kakve štete izaslanicima, čak i onda kada se radi o izaslanicima neprijatelja, a kamo li, kao što je u ovom slučaju, sa izaslanstvom/izaslanicima zemlje s kojom postoji sporazumni odnos. “Rusulun la yuqtal!” (Izaslanici, glasnici, izaslanstva se ne smiju ubijati!) – glasi Poslanikov, a.s., hadis koji zabranjuje ubijanje izaslanika/izaslanstava, a to je u ovom slučaju na najsvirepiji način učinjeno. I da paradoks bude veći, od strane onih koji se zaklinju i predstavljaju da brane lik i djelo poslanika Muhammeda, a.s.!? To znači da je ubojstvo američkog veleposlanika svojevrsna izdaja učenja islama, bez obzira što se velika većina muslimana ne slaže sa trenutačnom američkom vanjskom politikom.

Kada je u pitanju vrijeđanje vjere i svetinja u islamu, prema većini islamskih učenjaka, daje se šansa osumnjičenom da se pokaje i popravi, a ako odbije i ustraje na vrijeđanju islamskih svetinja, tek onda se može i kazniti. Istina, islam kao vjera i kao zakon, pozna i tolerira smrtnu kaznu za vrijeđanje religije. No, to se čini u iznimnim situacijama kada takvo vrijeđanje može izazvati teške posljedice ako se počinitelj ne izvede pred lice pravde. Međutim, to je isključivo pravo islamske države, a ne pojedinaca koji rade na svoju ruku i tako šire nered pod izgovorom odbrane islama i islamskih vrijednosti. Ubiti čovjeka bez suđenja i bez dokaza u islamu je veliki grijeh, bez obzira o kome se radi. Sada je očito da je američki veleposlanik kolateralna žrtva nasilja koje ne može imati opravdanja.

44

Oni koji su ga ubili moraju odgovarati i snositi sankcije, a zasigurno će odgovarati i pred Allahom, dž.š., za ubojstvo nedužna čovjeka.

Vrijeđanje Muhammeda, a.s. – sramna i nesnosna patnja S druge strane, oni koji vrijeđaju Allahova poslanika Muhammeda, a.s., bit će kažnjeni i na ovom i na budućemu svijetu.

Takvi su prokleti. Evo što sveta Knjiga Kur’an kaže o vrijeđanju Muhammeda, a.s.: “Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika govoreći: ‘On vjeruje što god čuje!’ Reci: ‘On čuje ono što je dobro, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju.’ A one koji Allahova poslanika vrijeđaju čeka patnja nesnosna.” (AtTawba, 61) “Onaj koji tebe mrzi – sigurno će bez spomena ostati.” (El-Kevser, 3) “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu uznemiravali, Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.” (El-Ahzab, 57) “Ti javno ispovijedaj ono što se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te sačuvati onih koji se rugaju.” (El-Hidžr, 95) I nije to slučaj samo sa Muhammedom, a.s. Vrijeđati bilo kojeg poslanika spomenutog u Starom i Novom zavjetu veliki je grijeh i

PREPORODOV JOURNAL 143

DIJALOG CIVILIZACIJA kažnjivo djelo. Muslimani su dužni ustati u obranu bilo kojeg poslanika. Vrijeđati Mojsija/Musa, a.s. ili Isusa/Isa ,a.s. ili njegovu majku Mariju/Merjemu, isti je grijeh kao i vrijeđati Muhammeda, a.s. Očito da ljudi na Zapadu još ne razumiju koliko islam znači muslimanima te ne shvaćaju da se muslimani mogu odreći vlastitog života, ali islama ne mogu i neće. Ili to neki zlonamjernici dobro razumiju, pa ovakvim provokacijama žele izazvati nekontrolirane mase na prosvjede da bi “dokazali” kakvi su muslimani “divljaci” te kao takvi opasni po demokraciju i modernu civilizaciju. A protiv takvih je sasvim “legitimno” voditi rat?!

Doziranje uvreda islamskih svetinja Ulica nije i nikada ne može rješavati pojave ovakve prirode.

Mirni prosvjedi, kao izraz nezadovoljstva, uvijek su dobro došli. No, ubojstvo i palež ne mogu se ničim opravdati. Muslimani, barem sada poslije arapskog proljeća, imaju šansu uvesti promjene u svoja društva na demokratski i miroljubiv način te dokazati svijetu da su spremni suočiti se sa novim izazovima. Međutim, povijesno naslijeđe dugih diktatura i kršenja temeljnih ljudskih prava težak je teret za svaku novu Vladu. Trebat će dugo godina da se stvari poslože i da se Vlade u muslimanskim zemljama ustabile. Mase mladih ljudi, koji su nezaposleni i koji nemaju strpljenja dugo čekati, mogu biti samo uteg u dugom procesu demokratskog izgrađivanja muslimanskih društava. S tim da se islam ne smije gledati kao suprotnost demokraciji.

Muslimani imaju šansu demokratskim putem uvesti i Šerijjat ako to većina želi – i to je njihovo legitimno pravo. Dobar su primjer Muslimanska braća u Egiptu, koji su godinama za vrijeme Mubarakove vladavine proganjani i ubijani, a hvala Bogu sada su demokratskim putem doveli svoga kandidata na čelo najznačajnije arapske države. Očito je da se muslimani nakon neuspjeha diktatura arapskog nacionalizma vraćaju svojoj najvećoj vrijednosti – islamu.

Samo se nadamo da će ga na ispravan i potpun način razumjeti i u praksi primijeniti. Jer, primjer ubojstva američkog veleposlanika argument je da još nisu dobro razumjeli islam.

Naravno, uvrede na račun poslanika Muhammeda, a.s., nisu prve, vjerojatno ni posljednje. Oni koji žele rat između Zapada i islamskog svijeta to dobro znaju i uvrede na račun islamskih svetinja po potrebi doziraju. Ne zaboravimo da su predsjednički izbori u SAD-u za mjesec dana, da je Barack Obama među radikalnim kršćanskim grupacijama, koje su bliže neofašizmu nego učenjima Biblije na koju se tako zdušno pozivaju, detektiran kao musliman i izdajnik američke ideje. Ne zaboravimo da Izrael zvecka oružjem i stalno prijeti da će sam riješiti pitanje iranskog nuklearnog programa, jer im Obamina administracija dovoljno ne pomaže po tom pitanju. A kada smo kod toga, pretpostavimo da Iran posjeduje atomsku bombu i da je kani baciti na Izrael? Pa tko bi najviše stradao? Muslimani! Zato je apsurdan tvrdnja izraelske vlade o opasnosti iranskog nuklearnog programa. Da li su u cijelu priču umiješani i interesi vojno-industrijskog kompleksa i da se film “slučajno” pojavio baš pred američke izbore – neka ostane u zoni teorije zavjere?! Ono što je sigurno, takvi će žrtvovati i više nego nekolicinu američkih diplomata samo da ostvare svoje interese. Nadamo se da neće uspjeti u svome naumu.

Molim Allaha, dž.š., da razum nadvlada emocije, da mir zavlada umjesto rata i ubijanja, a Uzvišeni će već poniziti i kazniti one koji vrijeđaju Njegovog poslanika Muhammeda, neka mu je mir i blagoslov. q Mirza MEŠIĆ

SRPANJ/RUJAN 2012.

Odmah nakon početka nemira u muslimanskim/islamskim zemljama i napada na američko veleposlanstvo u Libiji zbog filma “Nevinost muslimana”, Svjetsko udruženje islamskih učenjaka (IUMS), sa sjedištem u Kataru, objavilo je saopćenje kojim je pozvalo cijeli islamski svijet na solidarnost. U njemu piše da je film koji sadrži uvrede na račun Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., provokativnog karaktera, te se poziva na prekid napada na veleposlanstvo. “Reakcije na uvrede Božjeg poslanika su očekivane. To je u isto vrijeme i vjerska dužnost. Braniti ugled Božjeg poslanika je islamska dužnost.

Ipak, dužnost muslimana jeste da postupaju prema pravilima islamskog prava i prakse poslanika Muhammeda. Braneći ga, ne dozvolimo da kršimo i njega i njegove naredbe", piše u saopćenju IUMS-a, koja broji više stotina svjetskih islamskih alima. U njemu se kaže i da muslimani moraju biti strpljivi i pokušati pobijediti bijes. “Uvrede prema vrijednostima imaju cilj samo izazvati nered. Reagirati bijesom na ovakve uvrede znači samo udovoljiti provokatorima. Prema islamskom ponašanju treba održati riječ na dano obećanje. Zabranjeno je napadati ambasadore, trgovce ili bilo koga drugog tko je zakonito ušao u zemlju. Isto je zabranio i Božji poslanik”, stoji u priopćenju.

U drugoj izjavi Svjetsko udruženje islamskih učenjaka, čiji je predsjednik Jusuf el-Kardawi, pozvalo je sve muslimane u svijetu na legalnu borbu putem svih raspoloživih pravnih mehanizama u vezi s antiislamskim filmom “Nevinost muslimana”. U saopćenju IUMS-a pozivaju se svi muslimani da podignu optužnicu protiv svih koji su na neki način učestvovali u produkciji i izradi filma kojim se vrijeđa poslanik Muhammed, a.s. “Borite se legalnim i legitimnim putem protiv svakoga tko je vrijeđao islam i muslimane”, navodi se u priopćenju i dodaje da se film ne može shvatiti kao djelo slobode govora jer “direktno krši osnovne vjerske vrijednosti”. Svjetsko udruženje islamskih učenjaka pozvalo je i Organizaciju islamske konferencije (OIC) da pokrene tužbu protiv osoba koje su producirale antiislamski film. Također, pozvali su i sve ostale relevantne međunarodne islamske organizacije i institucije da im pomognu u vezi s pokretanjem naveden tužbe.

Sarajevo Grupa mladića mirno je protestirala u petak, 21. rujna 2012., poslije džuma-namaza, ispred Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Nosili su transparent na kojem je pisalo “Smrt filmu Muslimanska nevinost” i dijelili letke u kojima se navodi da je producent filma Sam Bacile Izraelac koji živi u SAD-u. On je, tvrdili su, za američki list “The Wall Street Journal” izjavio: “Muslimani su rak, te su potrebni insekti koji bi ih uništili”, te istaknuo kako je film snimljen za potrebe Izraela.

U hutbi, koja je taj dan održana u Gazi Husrev-begovoj džamiji, na film se osvrnuo i hafiz Ismet ef. Spahić, zamjenik reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH, koji je osudio nasilje koje se desilo u Libiji nakon pojave filma. “Moram, kao i vi, da sudjelujem u fitnulucima koji se ovih dana dešavaju. Jedan američki režiser je napravio film u kojem se najpogrdnije govori o Muhammedu a.s. i islamu. Muslimani umjesto da imaju dostojanstva i da to pretrpe, prave još gori fitneluk – ubistvo, tragediju. Na taj način se ne može djelovati. Ako vjerujemo u Kur’an i Allaha, a vjerujemo, znamo da je Allah rekao: ‘Poslaniče, oni koji te napadaju ostat će bez spomena!’ Ne treba tu naša snaga, tu je Allahova snaga koja će one koji napadaju islam i muslimane ostaviti bez traga”, rekao je Spahić. Dodao je da nitko od onih koji su kroz historiju vrijeđali Muhammeda, a.s., nije postao veliki čovjek, već ga je historija zaboravila. “Zato muslimani, gore glavu! Muslimani trebaju imati dostojanstva da se dignu iznad ovog kaleža, jer nekome je stalo da ukalja muslimane”, naglasio je hafiz Ismet Spahić. q

45

živjeti islam

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (VI)

Načini objave poslanstva (I) Kada je posrijedi govor o poslanstvu kao najvažnijoj, rekli bi sudbonosnoj, ljudskoj misiji, često se nameće sljedeće pitanje: kako je pojedinac uopće znao da je postao poslanikom – da je upravo on od Allaha, dž.š., odabran da svome narodu propovijeda novu vjeru? Nesumnjivo je bilo teško, ne samo za sredinu u kojoj je živio, nego i samom poslaniku, povjerovati i prihvatiti poslaničku misiju.

Od običnog građanina, koji živi svakodnevnicu i koga dobro poznaje njegova rodbina i njegovi prijatelji, preko noći početi tvrditi da ostvaruje kontakt sa Višom Silom – nesumnjivo je predstavljalo, u najmanju ruku, neizvjesnost, a u više slučajeva i hrabar čin, jer je takvim tvrdnjama skoro svaki poslanik svoj život dovodio u opasnost.1 Ni sam Muhammed, a.s., nije odmah povjerovao da je odabran za poslanika, kada mu je to priopćio melek Džibril prilikom njihova prvog susreta na mekkanskom brdu Hira, krajem ramazana 610. godine. Bila je to prirodna ljudska reakcija na šok koji je Muhammed, a.s., doživio prilikom susreta sa duhovnim bićem ogromne snage.2 Doživjeti prvo iskustvo susreta s Transcendentnim zasigurno je bilo teško.

Prema islamskim vrelima, prvi znak nečijega poslanstva bili su učestali snovi, koji su se na javi u potpunosti ostvarivali. Snovi su inače fenomen, i nijedan čovjek ne može utjecati na njih, a samo su rijetki, i to opet poslanici, poput Jakuba/Jakova, a.s., i njegovog sina Jusufa/Josipa, a.s., znali protumačiti snove. Snova ima lijepih i ugodnih i ružnih i teških (noćne more).3 Poslanici su upravo u snovima saznavali da su odabrani za uzvišenu, ali i odgovornu misiju, te su putem snova dobivali prve naredbe da šire vjeru u Jednoga Boga. Muhammed, a.s., je pričao svojim ashabima da je prije samog susreta sa Džibrilom na brdu Hira, kada je započeo silazak Kur’ana, posljednje Allahove Poruke, često imao snove koji su se na javi u potpunosti ostvarivali.4 Nakon snova, poslanici su Objavu dobivali i drugim “kanalima”, odnosno načinima, a tefsirska znanost navodi nekoliko, razrađujući i tumačeći sljedeći kur’anski ajet: “Nijednom čovjeku nije dano da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, Uzvišen i Mudar! Na takav način Mi i tebi (Muhammede) objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao što je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put, na Put Allahov, kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu će se sve vratiti!” (Aš-Šura, 51-53) Iz hadisa Muhammeda, a.s., odnosno iz njegovo osobnog svjedočenja, znamo da je njemu osobno Objava dolazila na više načina.5 Najčešći oblik spuštanja Objave bio je kroz takozvanu “zvonjavu zvona” putem koje je melek Džibril dostavljao Muhammedu, a.s., određene kur’anske ajete. To mu je bio najteži način primanja objave. Ashabi su svjedočili da je čak i Muhammedova, a.s., deva posrtala pod “težinom” Objave koju je Muhammed, a.s. primao u toku putovanja, a da je čelo blagoslovljenog Poslanika bilo prekriveno gustim graškama znoja. Ponekad bi melek Džibril došao u liku čovjeka i poučavao Muhammed, a.s., o vjerskim propisima, a dva puta je Muhammed, a.s. vidio Džibrila u njegovom naravnom liku.6

46

Karakterne osobine poslanika U povijesnom hodu čovječanstva postojali su ljudi koji su po svojoj prirodi posjedovali suštinsku čistoću koja ih Božanskom milošću predodredila da se uzdignu do najviših stupnjeva ljudskog znanja, te svojim duhovnim iskustvom dosegnu krajnje granice spoznajnog. Oni se po svom uzoritom ponašanju, znanju i djelima uzdižu iznad drugih običnih ljudi. Oni su svojim osjetilima “vidjeli” i percipirali stvari i pojave koje drugi ljudi ne mogu dokučiti. Takvi ljudi od Stvoritelja primali su Znanje koje se ne može umetnuti u okvire nijedne od čovjeka uspostavljene znanstvene teorije niti znanstvene metodologije. To Znanje je Objava (Vahj) od Allaha, dž.š., a ti su ljudi Allahovi odabrani Poslanici, poslani da drugim ljudima osvježe njihov iskonsko znanje o njihovom Stvoritelju Bogu-Allahu, dž.š., i da ih pouče o tajnama i smislovima života, kako ovoga tako i budućega vječnoga.7 Poslanstvo je dar koji se ne može naslijediti, ne može se steći ni kupiti, niti se može lažnim predstavljanjem ostvariti. Samo Dragi Allah zna gdje, kada i tko je mogao ponijeti najveće breme ljudske odgovornosti.

Allah, dž.š., u Kur’anu naglašava da je izbor osobe za najodgovorniju misiju Njegova Volja. “Allah najbolje zna kome će povjeriti Svoje poslanstvo!” (El-En’am, 124) Iz kur’anskih kazivanja o prijašnjim poslanicima, ali i živoga primjera iz života Muhammeda a.s., koje je za razliku od prijašnjih poslanika do u detalje sačuvano, znamo da je Allahove poslanike krasila nesvakidašnje moralne osobine i najljepše ljudske kvalitete. To su bili najbolji izdanci cjelokupne ljudske vrste. Oni su svojim svakodnevnim ponašanjem kao ljudi od krvi i mesa bili uzori drugim ljudima i istinski životni učitelji. Osobnim primjerom, svojom dubokom i nepatvorenom vjerom, svojom ljubavlju prema bližnjemu svome, pa čak i prema neprijateljima, uspinjali su se na takve visine ljudskosti, koje obični ljudi ponekada ne mogu razumjeti. Ali ih trebaju nastojati oponašati u najpozitivnijem smislu te riječi.8 Izvor poslanikova znanja i ponašanja bila je Božja Objava. No i prije uzvišene i odgovorne poslaničke misije, poslanici su po svemu bili najuzoritiji u svome narodu. Allah, dž.š., ih je na različite načine štitio da ne zastrane poput svojih sunarodnjaka i prije nego su primili

PREPORODOV JOURNAL 143

živjeti islam Objavu.9 Kada su u pitanju bile svakodnevne djelatnosti mogli su imati krive procjene. Naime, drugi su ljudi mogli imati bolje znanje i bolje procjene,10 no, poslanici su bili nepogrešivi u uspostavi Allahove vjere i Zakona. Odlika i prednost poslanika nad ostalim ljudima ogleda se u tome da ih Allah, dž.š., nije ostavljao da lutaju u svojoj pogrešci, ma makar bila i zanemariva u usporedbi sa greškama drugih ljudi. Nekada bi ih Allah, dž.š., korigirao, pa čak i otvoreno kudio, ako bi učinili krivu procjenu ili se svojim ponašanjem odmakli od savršena puta. Kur’an navodi primjer Musa, a.s.11 Jedan od najodabranijih Allahovih poslanika u mladosti je nenamjerno u jednoj banalnoj svađi ubio čovjeka, ali to nije spriječilo Allaha, dž.š., da mu povjeri poslanstvo i objavi jednu od četiri velike Knjige – Tevrat/Toru. To samo govori da se nijedan poslanik nije izdizao iznad svojih ljudskih granica omeđenih ovim pojavnim svijetom i zemaljskim zakonitostima. Poslanici su iskazivali ljutnju uvijek kada bi se kršio Allahov poredak i Zakon. Musa, a.s., je kasnije oslobodio cijeli židovski narod iz okova faraonova robovlasništva te ih doveo do obećane zemlje Palestine i jedan je od ulu-l-azma/najodabranijih Allahovih poslanika.

Allah, dž.š., je odlikovao jedne poslanike nad drugima, Allah dž.š. najbolje zna zašto, ali vjerojatno zbog težine misije i odgovornosti koju su imali pojedini poslanici. Tako možemo kazati da je Ibrahim, a.s., kao poslanik bio na višem stupnju od svojih sinova Ismaila i Ishaka, a.s./Jišmaela i Izaka, koji su također bili Allahovi poslanici, kao što je Musa/Mojsije, a.s., bio na višem stupnju od svog brata Haruna/Arona, a.s., koji je također bio Božji poslanik. Za najodabranije poslanike u islamskoj literaturi koristi se termin Ulul-Azm i prema većini islamskih učenjaka to su bili: Nuh/Noa, Ibrahim/Abraham, Musa/Mojsije, Isa/Isus i Muhammed, a.s. Argumenti za navedeni stav su sljedeći kur’anski ajeti: “On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi (Muhammede) i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.” (Eš-Šura, 13) “Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe (Muhamede), i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, čvrst smo zavjet uzeli.” (El-Ahzab, 7)12 “Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge. S nekima od njih je Allah govorio, a neke je za više stepeni izdigao. A Isau, sinu Merjeminu, jasne smo dokaze dali i Džibrilom ga podržali…”

(El-Bekara, 253) (Nastavlja se…)

Bilješke: 1 Kur’an nam kazuje da su brojne poslanike pripadnici njihova naroda optuživali da ruše stari poredak i prijetli im smrću. “Zakunite se najtežom zakletvom” – rekoše – “da ćemo noću njega i porodicu njegovu ubiti, a onda njegovom najbližem krvnom srodniku reći: ‘Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove, mi, zaista, istinu govorimo.’” (An-Naml, 49) Ajet spominje poslanika Saliha, a.s. i pokušaj njegova naroda da ga ubiju.

2 Predaja nam kazuje da se Muhammed, a.s., požalio svojoj supruzi Hatidži za svoje teško psihičko stanje i sumnju da su ga džinni/demoni napali. No, ta prva reakcija njegove voljene supruge Hatidže pomogla je Muhammedu, a.s, da se smiri počne razmišljati u drugom pravcu i prihvaćati da je upravo on odabran da po zadnji put svim ljudima dostavi Allahovu Poruku. To mu je potvrdio i učeni kršćanin Vereka ibn Nofvel, Hadidžin rođak. Tumačeći Stari i Novi zavjet, Vereka je Muhammedu, a.s., odmah prokomentirao njegov susret sa Džibrilom kao iskustvo koje su imali i prijašnji poslanici poput Mojsija.

3 Prema islamskom učenju lijepi snovi su od Allaha dž.š. i o njima možemo pričati samo prijateljima, a ružni snovi su od šejatana. Takve snove ne bi smjeli nikome pričati, nego zamoliti Allaha, dž.š. da nas sačuva od posljedica tih snova ili ostvarenja.

4 Hazreti Aiša, r.a., najmlađa Poslanikova supruga je pričala: “Prvo što je prethodilo objavi Božjeg poslanika bili su istiniti snovi. Sve što bi vidio u snu dolazilo bi poput svjetla dana. Kasnije je Muhammed, a.s., zavolio samoću, te bi se osamljivao u pećini Hira. Tu je boravio u pobožnosti i provodio brojne noći u molitvi ne silazeći svoji-

SRPANJ/RUJAN 2012.

ma. Za to bi se, prethodno, opskrbio hranom. Kasnije bi se povratio Hatidži i opet se opskrbio kao i ranije i sve tako dok mu ne stiže Istina, a on u pećini Hira. Melek Džibril mu je došao i rekao: “Ikre ...!” “Uči ...!” (Buharija, tom I., str. 23).

5 U tefsirskoj literaturi navode se sljedeći načini dolaska objave Božjim poslanicima: menamom, tj. da se ona dostavi u snu. Kur’an ovu vrstu dostave spominje u slučaju Ibrahima, a.s., kojem je putem sna naređeno da treba žrtvovati svog sina Ismaila; Ilhamom , tj. nadahnućem : Poslanik Muhammed, a.s., često je spominjao da mu je nešto saopćeno na ovaj način, kao npr.: “Duh svetosti je udahnuo u moju nutrinu – tj. nadahnuome je – : da niko neće umrijeti dok ne iscrpi svoju nafaku pa, stoga, bojte se Allaha i lijepo tražite opskrbu!”; Ru’jom , tj. dostavljanjem u srce. Kaže Muhammed a.s.:”Ruhu -l- kuddus (Džibril) dostavi mi u srce...”Iza zastora” , tj. neposredno Allahovo obraćanje poslaniku govornim izrijekom tako da on čuje taj govor i razumije njegov smisao, kako je to bilo s Musaom, a.s.; Tebligom , tj dostava Objave posredstvom povjerenika Objave, meleka Džibrila, a.s. , što je kod poslanika bilo pretežito. Iz nekih hadisa se razumije da je Muhammed a.s. najčešće primio Objavu tako da mu se pojavio melek donoseći Objavu u obliku zvonjave zvona. Više vidjeti: http://hr.scribd.com/doc/91433864/OBJAVA-VAHJ 6 Prvi puta Muhammed, a.s., je vidio Džibrila prilikom njihova prvog susreta u ramazanu 610. godine u blagoslovljenoj noći Kadr, a drugi puta za vrijeme noćnog uznesenja u nebeske sfere ili Isra i Miradža, kada je svim muslimanima propisana molitva pet puta na dan. Dihje el-Kelbi je bilo ime osobe u čijem liku je melek Džibril dolazio poslaniku Muhammedu, a.s., i pučavao ga propisima vjere.

7 Muhamed Abduhu, Risala Et-tewhid, str. 111.

8 Više o ovoj temi pogledati, Ahmed Behdžet, str. 73-78.

9 Muhammed, a.s., je pripovijedao da je u mladosti nekoliko puta želio prisustvovati svetkovinama koje su tadašnje Mekelije organizirali u čast njihovih predislamskih božanstava, no, svaki put bi se Muhammed, a.s. onesvijestio te je bio onemogućen.

To je tumačio izravnom Allahovom, dž.š., intervencijom kako bi njegova duša ostala potpuno čista i spremna primiti polog konače Objave.

10 Kada je Muhammed, a.s., učinio hidžru u Medinu, vidio je kako ljudi kaleme palme radi boljeg uroda. Na prvu mu se to nije svidjelo, jer je vjerojatno mislio kako ashabi trebaju pustiti da se takve stvari odvijaju bez upliva ljudskih ruku, pa je to i zabranio.

No , kada je rod umanjio i kada su se neki ashabi požalili on je rekao: “Ako u tome (kalemljenju) bude korist, prakticirajte to, jer i ja imam pravo na svoj stav (u ovosvjetskim pitanjima), a ako ne bude koristi, moj vas stav ne obvezuje. Međutim, kada vam nešto kazujem od Allaha, to prihvatite, jer ja nikada neću iznijeti potvoru na Uzvišenog Allaha.” (Muslim) 11 “I on (Musa) uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’ – uzviknu – ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj,’ – reče onda – ‘ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.”

(Al-Qasas, 15-16) A kada se naljutio na svoj narod, jer su umjesto Allaha, dž.š., prihvatili zlatno tele za božanstvo, razlupao je ploče na kojima su bile zapisane Allahove zapovijedi.

12 Ibrahima, a.s, je Allah s.w.t.a. odlikovao s tim što ga je uzeo za halila Svoga prijatelja: “Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.” (En-Nisa’, 125) Musa, a.s., je odlikovan nad Allahovim poslanicama i time što je Allah Uzvišeni razgovarao sa njim. Kaže Allah Uzvišeni: “O Musa – reče On –Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom Svojim i govorom Svojim.

Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!” (El-A’raf,144) Isa, a.s., je odlikovan s tim što je Njegova riječ koju je dostavio Merjemi, radijallahu anha, i duh od Njega Uzvisenog – govorio je ljudima dok je bio u bešici i kao malo dijete. Muhammed, a.s, je odlikovan završetkom i puninom poslaničke misije. On je sukus svih prijašnjih poslaničkih učenja, normi i moralnih osobina i time što je posljednji Božji poslanik. q

Mirza MEŠIĆ

47

[ 42

greb-V3.indd 7

Katalog Zagreb-V3.indd 42

7]

6.6.2012 8:10:21

11 ]

[ 52

6.6.2012 8:10:26

Katalog Zagreb-V3.indd 33

Katalog Zagreb-V3.indd 52

FOTOGRAFIJE NIŠANA – “POSUĐENO VRIJEME” AUTOR FOTOGRAFIJA: FARUK IBRAHIMOVIĆ